Embed Size (px)
Citation preview
UNIVERZITET U SARAJEVU
EKONOMSKI FAKULTET
MIKROEKONOMIJA
SEMINARSKI RAD
ANALIZA REGULACIJE MONOPOLA
KROZ PRIMJERE
Mentor: Studenti:
Prof.dr Aleksandar Kalmar Nela Kačmarčik 55052
Sanja Kapetanović 44605
Sarajevo, Maj 2006.
2
1. SADRŽAJ ......................................................................................................... 2
2. UVOD ............................................................................................................... 3
2.1. Predmet i cilj rada ............................................................................................ 3
2.2. Izvori i metode prikupljanja podataka ............................................................. 3
2.3. Struktura rada ................................................................................................... 3
3. Teorijski okvir ………………………………………………………............. 4
3.1. Faktori koji utječu na formiranje konkurentskih odnosa na tržištu ………..... 4
3.2. Savršena konkurencija i razlika između teorije i prakse …………………..... 4
4. Istorija i praksa antitrustovske regulative u Sjedinjenim Državama ... 5-12
4.1. Atitrustovska politika u Sjedinjenim državama .............................................. 5
4.2. Istorija antitrustovskih zakona u SAD-u ......................................................... 5
4.3. Slučaj “Standard Oil“....................................................................................... 6
4.4. Sherman-ov antitrustovski zakon .................................................................... 6
4.5. Funkcionalistički kriterij na primjerima ......................................................... 8
4.6. Klayton-ov zakon i Zakon Federalne trgovinske komisije …………………. 9
4.7. Slučaj „ALCOA“ – strukturalistička procjena tržišne konkurencije .............. 10
4.8. Realnost procjene tržišta na osnovu strukture i funkcionalnosti ................... 10
4.9. Kontekstualna prosudba i sposobnost sudova ................................................ 11
4.10. Određivanje relevantnog tržišta i industrije ................................................. 12
5. Nedavni primjeri iz prakse u SAD.............................................................13-17
5.1. Izvršenja antitrustovnih odredbi ..................................................................... 13
5.2. Savremeni antitrustovski slučajevi (IBM, AT&T) ......................................... 13
5.3. Wal-Mart, državni zakoni i konkurencija ....................................................... 16
5.4. Nepravedne poslovne prakse: Dogovaranje cijena ........................................ 16
5.5. Tehonološke promjene i konkurencija ............................................................ 17
6. Primjeri iz ostalih zemalja .........................................................................18-22
6.1. Japan: U tornjevima Hi-tech čuda ................................................................... 18
6.2. Hrvatska: Okončan monopol nad pogrebnim uslugama .................................. 19
6.3. Bosna i Hercegovina: Konkurencijsko vijeće BiH ......................................... 20
7. ZAKLJUČAK………………………………………………………………. 23
8. LITERATURA……………………………………………………………..... 24
3
2. UVOD 2.1.Predmet i cilj rada. Seminarski rad “Analiza regulacije monopola kroz primjere”
ima za cilj analizirati savremeni zakonski okvir i primjenu antitrustovske politike.
Pored korištenja dostupne literature koja analizira slučajeve iz zemalja u kojima je
iskustvo u tržišnoj enokomiji značajnije, analizira se i postojeći zakonski okvir u Bosni
i Hercegovini. Seminarski rad također analizira dinamične promjene koje neumitno
uvjetuju preispitivanje postojećih zakona i njihove primjene, utjecaj globalizacije i
svjetske konkurencije na tržišta pojedinih zemalja (na primjer Sjedinjenih Američkih
Država), te neke od aktuelnih slučajeva koji su pobudili pažnju javnosti u proteklih
nekoliko godina.
2.2. Izvori podataka i metode prikupljanja. Imajući u vidu sva vremenska i prostorna
ograničenja, za istraživanje o datoj temi korišteni u različiti izvori dostupni na
Internetu, često izvorno dati na engleskom jeziku. Osim stručnih i naučnih izvora,
korištene su i zvanične web stranice organizacija za kontrolu i regulaciju tržišta. Čak i
ako nisu citirani ili navedeni kao izvori, korišteni su kao dopuna i radi dobijanja
cjelovite slike o materiji koja se istražuje. Takođe su korišteni i novinarski izvori, članci
i vijesti, radi njihove jednostavnosti i ilustrativnosti; budući da antitrustovski sudski
procesi često traju godinama , sažeti novinarski prikazi daju površan, ali informativan
prikaz pojedinih slučajeva.
2.3. Struktura rada. Na samom početku dat je prikaz teoretskog okvira, pojašnjenja
pojmova koji se koriste i teorijske osnove za analizu slučajeva koja slijedi. Takođe,
navodi se i sažetak pravnog okvira u državama čiji se antitrustovski slučajevi
analiziraju. Neki izvori su navedeni kroz citate, dok su neki parafrazirani ili pojašnjeni.
Takođe, na početku se postavljaju i teze i pitanja koja će u nastavku rada biti
potkrijepljena primjerima iz prakse.
4
3. TEORIJSKI OKVIR
3.1. Faktori koji utječu na formiranje konkurentskih odnosa među učesnicima na
tržištu. Savršena konkurencija u teoretskom smislu podrazumijeva tržište na kome niti
jedan učesnik, bilo ponuđač ili potrošač nije dovoljno moćan da može uticati na tržišnu
cijenu. Njegove pretpostavke su: veliki broj prodavača i kupaca, homogenost
proizvoda, slobodan ulaz i izlaz preduzeća, pasivna politika cijena, supstitucijski
proizvod, maksimiziranje profita, nema državnog reguliranja, savršena mobilnost
faktora proizvodnje, te savršena informiranost. Kroz istoriju razvoja ekonomske nauke
dolazilo je do različitih načina klasifikacije tržišnih stanja, od kojih su neke bile
bazirane na strukturalističkoj a druge na funkcionalističkoj klasifikaciji. Faktori koji
utječu na formiranje konkurentskih odnosa između učesnika na tržištu su:
Broj i veličina učesnika na strani ponude i/ili tražnje,
Stepen slobode ulaska i izlaska,
Prostorna distribucija kupaca i prodavača,
Veća ili manja homogenost ili diferencijacija proizvoda,
Stepen elastičnosti tražnje za odnosnim proizvodom,
Stepen ostvarene vertikalne integracije.
3.2. Savršena konkurencija i razlika između teorije i prakse. Države najčešće
pokušavaju situaciju na tržištima približiti stanju savršene konkurencije i uz pomoć
zakona i pravila teže ka regulaciji monopola i tržišne moći tržišnih učesnika; primjeri
za to su tržišne regulative i antitrustovska politika. Međutim, neki zakoni i pravila
imaju za cilj u nekim oblastima zadržati monopol, kao na primjer zakoni o autorskim
pravima i intelektualnom vlasništvu. Zbog vjerovanja da je društveno korisno ohrabriti
ljude da istražuju nove načine rada i nove proizvode kreiran je zakon koji će osigurati
monopol kreatorima novina i izuma. Savršena konkurencija može značiti “price takers”
u statičnom modelu, ali u dinamičnom modelu to može značiti težnju za pozicijom
privremenog monopola. Ekonomski velikan sa početka XX vijeka Jozeph Schumpeter
je ukazivao na dinamičnu prirodu tržišne ekonomije. Njegova teza je da je pozicija
“privremenog monopola” kojoj teže učesnici na tržištu, najvažniji tip konkurencije u
tržišnoj ekonomiji. On je postavio tezu i da poduzetnici pronalaze nove proizvode i
5
načine proizvodnje koji stare proizvode čine prevaziđenima, dok njihova pozicija prije
ili kasnije biva uništena zbog novih poduzetnika. Za Schtumpeter-a, srž tržišne
ekonomije bila je promjena. Ipak, većina ekonomista nije se slagala sa ovim
argumentima i smatrala je da država mora regulirati postojanje monopola uvođenjem
različitih antitrustovskih zakona i pravila. Antitrustovska politika ima za cilj primorati
kompanije da poštuju pravila konkurencije, razjedinjavajući monopolske kompanije,
zabranjujući spajanja koja bi povećala tržišnu moć i tražeći i kažnjavajući kompanije
koje sarađuju radi uspostavljanja viših cijena. Antitrustovska politika je politika vlade
prema procesu konkurencije. Država određuje kada se dvije firme mogu spojiti, koja
konkurentska praksa je legalna, kada firma postaje prevelika, do koje mjere je pravično
da dvije firme usklađuju svoje politike cijena, kada je tržište dovoljno konkurentno a
kada previše monopolističko?
4. ISTORIJA I PRAKSA ANTITRUSTOVSKE REGULATIVE U SJEDINJENIM
AMERIČKIM DRŽAVAMA
4.1. Atitrustovska politika u Sjedinjenim Američkim Državama. Sjedinjene
Američke Države (SAD) su primijetile da postoji široka elastičnost u ekonomskim
propisima kada su u pitanju ovi momenti, zavisno od toga koji od dva pogleda na
konkurenciju ima više utjecaja. Dva oprečna pogleda su:
Funkcionalistička klasifikacija: Konkurentnost tržišta bi trebali prosuđivati
na osnovu izvedbe (ponašanja) firmi na tržištu.
Strukturalna klasifikacija: Konkurentnost tržišta bi trebali prosuđivati na
osnovu strukture industrije.
Da bismo pokazali kako je Vlada SAD-a primijenila ova dva pogleda na
konkurenciju u svrhu promocije radne i efektivne konkurencije, amaliziraćemo
primjenu antitrustovskih zakona koji regulišu poslovanje, te kako nedavne strukturne
promjene u ekonomiji mijenjaju ulogu vlade kao sudca na tržištu.
4.2. Istorija antitrustovskih zakona u SAD-u. Premda je ideologija SAD-a uvijek bila
prilično nastrojena u korist «slobodne ruke» (“laisez faire”) i nemiješanja Vlade u
poslovanje, uvijek je paraleno sa tim kod populista postojao osjećaj straha od veličine i
monopola. Ovaj strah od veličine i monopola pojavio se krajem 19. vijeka kada je
veliki broj firmi počeo da se spaja i organizuje međusobno, formirajući trustove i
6
kartele. Kartel ili trust je kombinacija firmi u kojoj se firme nisu u stvari spojile nego
djeluju suštinski kao jedno tijelo. Trust postavlja zajedničku cijenu i nadzire
proizvedenu količinu pojedine firme člana. Trust može, djelovati kao monopolist, a
često to i radi. Tokom 1870. i 1880. godine trustovi su se formirali u velikom broju
industrija, uključujući željeznicu, čelik, duhanske prerađevine i naftu.
4.3. Slučaj “Standard Oil“. Neke od tipičnih trustovskih aktivnosti započela je firma
«Standard Oil», vlasništvo John D. Rockefeller-a. «Standard Oil» je zahtijevao od
željeznica da im smanji troškove transporta za iznos transportne tarife. Ovo smanjenje
troškova transporta je omogućilo da «Standard Oil»odredi niže cijene za svoje
proizvode nego druge firme koje su morale plaćati puni iznos transportnih troškova.
«Standard Oil» je zbog toga bio u poziciji da prodaje po nižim cijenama od
konkurenata. Da su cijene ostale niske, ovo bi imalo pozitivan uticaj na potrošače i
negativan uticaj na konkutente «Standard Oil-a». Ali cijene nisu ostale niske. Do 1882.
godine «Standard Oil» je dobar broj konkurenata izbacio iz posla a za ostale koji su jos
bili u poslu je to bila stalna prijetnja. U tom trenutku, «Standard Oil» je stvorio trust i
«pozvao» preostale konkurente da se pridruže. Tada je «Standard Oil Trust» koristio
dobivenu moć monopola da zatvara rafinerije, podiže cijene i ograničava proizvodnju
nafte. Cijena nafte je rasla od konkurentskog nivoa do monopolističkog nivoa a
potrošači kao i konkurenti «Standard Oil-a» su na kraju ispaštali zbog toga.
4.4. Sherman-ov antitrustovski zakon. Reakcije javnosti protiv trustova kao što je
«Standard Oil» su bile žestoke. Organizatori trustova su postali nadaleko poznati kao
«plemići razbojnici» zbog iskorištavanja prirodnih resursa i drugog neetičkog
ponašanja. Vidjelo se da trustovi stvaraju enorman profit, sprečavaju konkurenciju i
općenito se nasilno ponašaju prema svima koji im stanu na put. Kao odgovor na to
Kongres SAD-a je 1890. godine donio Shermanov antitrustovski zakon – zakon
uobličen tako da reguliše procese konkurencije.
Sherman-ov zakon sadrži dva glavna dijela:
Dio 1: Svaki ugovor, kombinacija (udruživanje) u oblik trusta ili drugi, ili
urota sa ciljem da se ograniči trgovina ili promet među državama SAD-a ili sa
inostranstvom, ovim se proglašava nelegalnim.
Dio 2: Svaka osoba koja bi mogla ostvariti monopol ili koja pokuša da
stekne monopol ili koja planira ili se uroti sa nekom drugom osobom ili više njih sa
7
namjerom da stekne monopol nad bilo kojim dijelom trgovine ili prometa među
državama SAD-a ili sa inostranstvom biće smatrana odgovornom za prekršaj i ako bude
proglašena krivom, kažnjena novčanom kaznom u iznosu do pet hiljada US dolara ili
kaznom zatvora u trajanju do jedne godine ili kažnjena sa obje navedene kazne.
Odluka o kazni je u diskrecionoj moći suda.
Sherman-ov zakon je načinjen tako da obuhvata širok pojam. Na kraju krajeva, i
usvojen je kao odgovor na vapaj javnosti zbog formiranja trustova. Ali nakon pažljivije
analize postaje jasno da je u nekim dijelovima nejasan i nedovoljno odlučan. Na
primjer, djela navedena u Dijelu 2 na početku su bila samo prekršaj, ne kazneno djelo1.
Nejasno je sta predstavlja «da se ograniči trgovina». Dalje, bez obzira na to što je ovaj
zakon zabranio monopoliziranje, nije eksplicitno zabranio monopol. Ukratko, Sherman-
ovim zakonom Kongres je prebacio odgovornost na sudove, dajući njima mogućnost da
odrede antitrustovsku politiku SAD-a.2
Sljedeća priča ukratko prikazuje ulogu suda u antitrustovskoj politici. Tri
arbitražna suca opisuju svoj posao. Najmlađi od trojice kaže: « Dajem im ime po tome
kako ih ja vidim». Srednji arbitražni sudac kaze; « Ne, to nije posao arbitražnog suca.
Arbitražni sudac im daje ime po onome što oni jesu». Najstariji arbitražni sudac kaže:»
Obojica ste u krivu. Oni su ništa dok im ja ne dam ime». I to je kako stvari stoje sa
sudovima i monopolom. Da li se firma ponaša monopolistički, ne zna se sve dok sud ne
donese odluku o tome.
Kako je Kongres donio Sherman-ov zakon, ekonomisti su također raspravljali o
mogućem uticaju trustova i da li je njihovo ograničavanje u interesu javnosti. Dio
rasprave se odnosio na to šta je važnije: spajanje firmi koje se ogleda u tehnološkim
promjenama u proizvodnji i proširenju sistema transporta sto povećava uštede po
osnovu obima3 (u tom slučaju ograničavanje trustova ne bi bilo u interesu javnosti jer bi
1 Po Federalnom zakonu prekršaj predstavlja djelo koje se kažnjava samo novčanom kaznom ili kaznom zatvora u trajanju do jedne godine. Kazneno djelo iziskuje kaznu zatvora u trajanju dužem od jedne godine. 2 Posljedice su bile donošenje izmjena i dopuna Sherman-ovog zakon koje su ga ojačale. Na primjer: djelo iz Dijela 2 sada je kazneno djelo, ne više prekršaj. 3 economies of scale = uštede po osnovu obima (što veći obim proizvodnje, to su manji troškovi po jedinici proizvodnje) diseconomies of scale = opadajuće ili negativne uštede po osnovu obima (dodatne jedinice proizvodnje proizvode se po sve većim troškovima). Oba termina pod odrednicom ušted/a u HR-ENG poslovno-upravnom rječniku Vladimira Ivira. U istom rječniku za prvi termin daje se i prijevod «ekonomija razmjera».
8
to moglo spriječiti firme da iskoriste prednosti uštede po osnovu obima) ili to što
trustovi jednostavno predstavljaju pokušaje u monopolizaciji da se ograniči
proizvedena količina i stvori monopolski profit (u tom slučaju ograničavanje trustova bi
više bilo u interesu javnosti jer bi se time smanjio monopol).
Drugi dio rasprave se odnosio na to kojom brzinom će ekonomske snage
poslovati i koliko je krhka konkurencija. Neki ekonomisti su zastupali stajalište da je
konkurencija bila jaka i da je to ograničilo profit trustova i monopla i prisililo ih da
pređu na konkurentske cijene (u tom slučaju ograničavanje trustova ne bi bilo u interesu
javnosti) Ovi ekonomisti su zastupali tezu funkcije - treba se osloniti na to da će
konkurentnost na tržistu slomiti monopole. Njihov je stav bio i da veličina ne dovodi do
odsustva tržišne konkurencije i da se uloga Vlade treba sastojati samo u tom da osigura
da se ne stvaraju zapreke pristupu tržištu.
Drugi ekonomisti su zastupali tezu strukture, tvrdeći da je konkurentnost bila
krhka i da ona sama neće funkcionirati ako ne postoji veći broj manjih firmi. Njihov
stav je bio da su trustovi i monopoli (čak i ako nemaju monopolističke cijene) loši, da
Vlada treba razbiti trustove i da treba postojati zakon koji neće dopuštati novo
osnivanje trustova ili monopola. U svakom slučaju, nije bilo na ekonomistima nego na
sudovima da riješe ovu dilemu.
4.5. Funkcionalistički kriterij na primjerima «STANDARD OIL» i «AMERICAN
TOBACCO» Tokom godine 1911, Vrhovni sud SAD-a je ustanovio tumačenje
Shermanovog zakona tako sto je dao svoje mišljenje u slučajevima «Standard Oil»-a i
kompanije «American Tobacco». Sud je ustanovio da su obje ove firme strukturno bile
monopoli. Svaka od njih je kontrolisala 90% svoga tržišta. U svakom slučaju, sud je
presudio da monopolistička struktura tržišta nije kršenje Shermanovog antitrustovskog
zakona. Ove firme su prekršile zakon, ne strukturom industrije, nego svojim određenim
aktivnostima (funkcioniranjem)- odnosno time što su se bavile «nefer poslovanjem».
Funkcionalističko prosuđivanje, umjesto prosuđivanja prema strukturi vrlo često se
naziva teorija zloupotrebe jer se firma pravno smatra monopolom samo ako počini
monopolističku zloupotrebu.
Razlika u ova dva slučaja je bila akademska. Obje firme, i «Standard Oil» i
«American Tobacco» su proglašene krivima za nefer poslovanje i bile razbijene na
9
manje dijelove. Ali ova akademska razlika je odigrala značajnu ulogu u određivanju
industrijske strukture u SAD. Ovo je dopustilo struluralnim monopolima da nastave da
postoje, ali im je zabranilo da koriste određenu monopolističku praksu kao sto je
traženje «poslovne provizije».4
Tokom godine 1920 ova strukturna/funkcionalistička razlika je bila važna u
slučaju koji je uključivao firmu «US Steel» 5 Vrhovni sud je u ovom slučaju presudio
da iako je «US Steel» bio monopol po svojoj strukturi ipak nije bio monopol u izvedbi.
To znači da ova firma nije se bavila nefer poslovanjem sa ciljem da postane monopol
pa samim tim nije ni prekršila antitrustovski zakon. Za razliku od «Standard Oil»-a, od
«US Steel»-a se nije tražilo da se razbije u grupu manjih firmi.
4.6. Klayton-ov zakon i Zakon Federalne trgovinske komisije. U pokušaju da se da
više smjernica sudovima te da se osigura odlučnija primjena antitrustovskih odredbi,
Kongres je 1914 godine usvojio Claytonov zakon i Zakon Federalne trgovinske
komisije. Claytonov antitrustovski zakon je zakon koji je proglasio nezakonitim četiri
specifična monopolistička djelovanja kada je rezultat takvog djelovanja smanjenje
konkurencije:
Diskriminacija u cijeni, odnosno kada se ista dobra prodaju različitim
kupcima po različitim cijenama.
Vezujući ugovori u kojima se kupac mora obavezati da će poslovati samo i
isključivo sa jednim prodavcem i da neće kupovati ta dobra od njegove konkurencije
Međusobno povezano rukovodstvo kod kojeg su članovi upravnih odbora u
dvije ili više firmi isti
Kupovanje dionica konkurentske firme kada je svrha te kupovine da se
smanji konkurencija
Kada je Kongres 1914 godine ustanovio Federalnu trgovinsku komisiju (FTC)
tada joj je dao ovlasti da reguliše konkurenciju i tržišne politike. Zakon Federalne
trgovinske komisije je zakon kojim je nelegalnim proglašeno da firme mogu koristiti
«nefer metode konkurencije» ili se baviti «nefer ili prevarantskim aktivnostima ili
4 U originalu stoji “KICKBACKS” – što predstavlja određenu svotu novca koju npr. prodavac vrati kupcu samo zbog činjenice da je on jedini kupac tih proizvoda/usluga i prodavac ne može te proizvode/usluge nikome drugome ponuditi. Uglavnom nastaje kao rezultat ilegalnog privatnog dogovora. 5 Američki čelik
10
praksom» bez obzira na to da li ove aktivnosti imaju ili nemaju utjecaja na
konkurenciju. Osim širokog mandata, Kongres je FTC-u dao malo uputstava oko toga
koja će se pravila primjenjivati u cilju regulisanja trgovinskih i tržišnih politika. Kao
rezultat svega toga, više od 20 godina Komisija je bila više nego neefikasna. Tek 1938
godine dato joj je u zadatak da se bavi prevencijom lažnog i prevarantskog oglašavanja
što je i ostalo njena prvenstvena uloga.
4.7. Slučaj „ALCOA“– strukturalistička procjena tržišne konkurencije.
Prosuđivanje na osnovu izvedbe (funkcionalističko) je bio osnovni kriterij kojim se
rukovodila SAD antitrustovska politika sve do 1945 godine. Tokom 1945 godine,
sudovi u SAD-u su promijenili način na koji su tumačili zakon u slučaju Aluminium
Company of America (ALCOA)6. U slucaju ALCOA, firma je proglasena krivom za
kršenje antitrustovkog statuta iako sud nije presudio da je ALCOA kriva za nefer
poslovanje. Ono što je ALCOA napravila je bilo korištenje poznavanja tržišta da proširi
kapacitete prije nego sto su konkurenti imali priliku da i uđu na tržište. Dodatno,
ALCOA je zadržala cijene na preniskom nivou da bi time spriječila ulazak potencijalne
konkurente na tržište što predstavlja aktivnost poznatu kao grabežljivo određivanje
cijena . Ovakvo ponašanje nije pokazivalo znakove iskorištavanja snage monopola da
se odrede visoke cijene ili prisiljavanje konkurencije da više ne posluje. U svakom
slučaju ovakvo ponašanje odnosno način na koji je ovo urađeno, nije predstavljalo
kršenje zakona. Ali u slučaju ALCOA, struktura tržišta a ne način poslovanja firme je
bila osnova za utvrđivanje da li je ili ne ALCOA prekršila antitrustovske zakone.
4.8. Realnost procjene tržišta na osnovu strukture i funkcionalnosti Procjena na
osnovu strukture na prvi pogled može djelovati nepravedno. U krajnjoj instanci, u
ekonomiji svrha konkurencije je proizvesti bolje proizvode i usluge nego konkurencija,
i to po nižim cijenama. Ako je jedno produzeće toliko uspješno da izbaci ostale
konkurente sa tržišta, uspješna firma će postati monopolist, i prema strukturalnom
kriterijumu, biće proglašena krivom zbog kršenja antitrustovskih zakona.
Po strukturalnom kriteriju, firma je proglašena krivom zato što radi ono što bi u
stvari i trebala da radi: proizvodi najbolji mogući proizvod po najnižoj mogućoj cijeni.
6 Americka aluminijska kompanija
11
Pobornici strukturalne podjele svjesni su ovog problema ali ipak preferiraju takav
kriterij, i to najviše zbog njegove praktičnosti.
4.10. Kontekstualna prosudba i sposobnost sudova. Funkcionalistička procjena
zahtijeva da je svaka akcija firme analizirana kao pojedinačan slučaj. Ovakav način
rada zahtijeva mnogo vremena i skup je. Po nekim tumačenjima, aktivnosti firme mogu
biti smatrana neprikladnim konkurentskim ponašanjem; u drugim tumačenjima iste
aktivnosti bi mogle biti ocijenjena kao dozvoljene. Na primjer, recimo da automobilska
kompanija kao uslov za postojanje garancije zahtijeva od kupaca da vozila pokrivena
garancijom moraju koristiti isključivo rezervne dijelove istog proizvođača i koristiti
isključivo servisne usluge te kompanije. Da li je ovaj zahtjev automobilske kompanije u
stvari pokušaj da osigura monopolsku poziciju za svoje rezervne dijelove i servisne
centre ili samo da osigura odgovarajuće održavanje za prodata vozila? Odgovor zavisi
od konteksta ove akcije. Ipak, prosudba svakog pojedinačnog slučaja prevazilazi
mogućnosti sudova. Postoji tako mnogo preduzeća i toliko mnogo aktivnosti da sudovi
ne mogu prosuđivati o svakom od njih na funkcionalističkom osnovu. Oni moraju
osigurati najbolji način da ograniče broj slučajeva kojima će se baviti. Da bi razumno
primijenio funkcionalistički kriterij Vrhovni sud mora postaviti smjernice da bi kazao
firmama u kojim slučajevima će Sud uzeti određeni slučaj u razmatranje. Budući da se
postojeće informacije tiču strukture, ove smjernice će neizbježno uzeti u obzir tržišnu
strukturu, iako će prosudba biti urađena na funkcionalističkom osnovu. Dakle, iako
strukturalna procjena ima svoje nedostatke, ipak je neophodna.
Ovo veoma sliči procesima za odlučivanje o prijemu pojedinačnih kandidata za
upis na koledž. Oni ocjenjuju kandidate na osnovu “ukupne funkcionalnosti”, a ne
samo na osnovu kvantitativnih rezultata standardiziranih testova. Ipak, oni koriste neke
kvantitativne rezultate za eliminaciju kako bi smanjili ukupan broj aplikacija na
razumnu mjeru. Aplikanti sa brojem bodova ispod minimalne granice su automatski
eliminirani, dok se ostali procjenjuju detaljno jedan po jednan.
Još jedan argument u korist procjene na osnovu strukture je činjenica da
struktura može biti pokazatelj buduće funkcionalnosti. Zagovornici kriterija strukture
tvrde da monopolist može držati niske cijene trenutno, ali ipak je monopolist i neće i u
budućnosti zadržati niske cijene. Niske cijene će trenutno ukloniti konkurenciju, te kad
konkurencija bude izbačena iz trke, neće se oduprijeti porivu da iskoristi
monopolističku snagu.
12
4.10. Određivanje relevantnog tržišta i industrije Pobornici funkcionalističkog
kriterija priznaju da ovaj standard ima nedostatke, ali naglašavaju da ih ima i kriterij
strukture. Teško je odrediti relevantno tržište (lokalno, državno ili međunarodno) i
relevantnu industrijsku granu potrebnu da se odredi strukturna konkurentnost bilo koje
industrije. Takva pitanja bila su u centru pažnje mnogih antitrustovskih sudskih
predmeta. Na primjer, u slučaju ALCOA, kompanije je iznosila argument da su metali
kakvi su bakar i čelik zamjenjivi aluminijumom i da je stoga industrija koju treba
razmatrati, metalska industrija. Da je sud odabrao metale, a ne aluminijum, kao
relevantnu industriju, ALCOA ne bi bio proglašen monopolistom. Međutim, sud je
odlučio da aluminijum ima jedinstvna svojstva i da čini vlastito tržšte. Budući da je
određeno da ALCOA kontrolira 90% tržišta aluminijuma, ova je kompanija proglašena
monopolističkom i razjedinjena.
Argumenti u slučaju Du Pont (1956) ponovo su bili usmjereni na definiciju
industrije. Vrhovni sud donio je oslobađajuću presudu za monopolsko ponašanje u
proizvodnji celofana iako je Du Pont bio jedini proizvođač celofana. Sud je zasnivao
ovu odluku na tome da relevantna industrija nije industrija celofana nego industrija
fleksibilnih materijala za zamotavanje, koja je takođe uključivala i aluminijumske folije
i voštani papir. Du Pont nije imao monopol u cijeloj toj industriji i zato, Sud je odlučio
da ovdje nije postojala povreda antitrustovskih zakona.
Relativno noviji slučaj iz 1993, Ministarstvo pravde suprotstavilo je spajanju7
Gillete-a i Parker Pens-a, uz obrazloženje da bi novostvorena kompanija imala kontrolu
nad oko 40 procenata tržišta kvalitetnih naliv-pera. Sud je ipak dozvolio spajanje, uz
obrazloženje da je relevantno tržište u stvari šire – tržište kvalitetnog pribora za
pisanje, koje takođe uključuje mehanička pera, hemijske olovke, olovke sa kuglicom, i
flomastere. Ovo je tržište imalo mnogo više konkurenata nego tržište samih naliv-pera.
Slične sumnje postoje i oko odluke o relevantnom geografskom tržištu. U
slučaju Pabst Brewing (1966), definicija tržišta imala je glavnu ulogu. Pabst je želio
spajanje sa Blatz Brewing Company. Na nacionalnom planu, obje kompanije bile su
relativno male, sa udjelom od oko 4,5 % prodaje piva u Sjedinjenim državama. Pabst je
tvrdio da je cijelo tržište SAD relevantno tržište. Ipak, Sud je smatrao da je Wisconsin,
7 Spajanje – originalno merger
13
gdje Pabst ima sjedište, relevatno tržište, i budući da dvije kompanije učestvuju sa 24 %
udjela na tom tržištu, spajanje nije dozvoljeno.
Šta se može izvući kao zaključak iz debate o relevatnom tržištu? Osnova je da
su oba kriterija – struktura i funkcionalnost- u nekim slučajevima upitni, i da u
stvarnom životu ne postoje definitivni kriteriji za prosudbu da li je neka kompanije
narušila antitrustovske propise. Kompanija nije niti kriva niti oslobođena optužbe sve
dok to ne potvrdi sud.
5. NEDAVNI PRIMJERI IZ PRAKSE
5. 1. Izvršenja antitrustovnih odredbi. Posljednjih godina u SAD-u, država je
zaustavila samo nekoliko spajanja kompanija. Na primjer, 2000. godine Ministarstvo
pravde ispitalo je samo 48 od više od 9500 spajanja američkih kompanija. Većina
ispitanih slučajeva je riješena nagodbom, odbačena ili izmijenjena. Samo je jedan došao
do suda. Uprkos činjenici da je samo nekoliko spanjaja ispitivano, antitrustovski zakoni
ipak su djelovali, uglavnom preventivno. Mnoga spajanja nisu ni predložena jer su
kopmanije unaprijed znale da neće biti dozvoljena. Mali broj većih antitrustovskih
slučajeva je izneseno, djelimično zbog stoljeća iskustva koje je naučilo kompanije šta
zakon dopušta, a djelimično zbog toga što je vlada bila blaga u u svojoj interpretaciji
antiturstovskih zakona. Ta blagost ima tri međupovezana razloga. Prva je u promjeni
američke ideologije. Dok je u pedesetim i šezdesetim godinama preovlađujuće
mišljenje bilo da su velike kompanije loše, do osamdesetih taj pogled je postao
kompleksniji- veliki biznisi su viđeni kao kompbinacija dobrog i lošeg. U novom
ideološkom okviru, politički pritisak da se unaprijede antistrustovske mjere smanjio se.
Drugo, kako su Sjedinjene države postale više integirane u globalnu ekonomiju,
veliki biznisi su se suočili sa značajnom međunarodnom konkurencijom i stoga je
konkurencija kreirana od strane američkih tržišnih struktura postala manje značajna.
Treće, kako je tehnologija postala kompleksnija, pitanja antitrustovskih mjera
taokđe su postala više komplikovana za sudove. Dok pravosudni sistem razriješi slučaj,
tehnologija bi se toliko promijenila da slučaj više nije relevantan.
4.13. Savremeni antitrustovski slučajevi Moderno doba antitrustovske politike bio je
obilježen važnim slučajevima na tržištima kompjutera i telekomunikacija. Jedan od njih
bio je protiv IBM-a.
14
Slučaj IBM. Ministarstvo pravde SAD tužilo je IBM zbog povrede
antitrustovskih zakona. Ministarstvo je tvrdilo da kompanije drži 72% udjela na
ukupnom tržištu elektroničke digitalne kopjuterske industrije, i da je dostigao toliki
tržišni udjel nepravednom poslovnom praksom kombinujući hardware, software i
usluge održavanja po jedinstvenoj cijeni (odnosno, uslovljavajući potrošače da kupe sve
tri komponente zajedno). Ako ste htjeli IBM hardware (opremu), morali ste takođe
kupiti i IBM-ov software i usluge, bez obzira da li ste to htjeli ili ne. Kada biste kupili
IBM mašinu, kupili biste sve, tako da ostale kompanije nisu imale baš mnogo šanse da
konkurišu. Šta više, Ministarstvo je navodilo da je IBM konstantno redizajnirao svoje
kompjutere, čineći nemogućim da druge kompanije drže korak i zdravo konkurišu
nudeći bilo koju komponentu kompatibilnu IBM-ovim jedinicama. IBM je tvrdio da je
relevantno tržište bilo šire, i da je ono uključivalo sve tipove kompjutera, kao što su
vojni kompjuteri, kalkulatori i ostali proizvodi za procesiranje informacija. Dalje je ova
kompanije tvrdila da su navodne nepravedne prakse u stvari bile odraz efikasne
kompjuterske tehnologije. Takođe, IBM je tvrdio da je jedini način da svojim
potrošačima ponudi najbolji nivo usluge bio taj, da se održavanje uključi u cijenu
osnovnog proizvoda. Ovaj slučaj se godinama povlačio po sudovima, dok konačno
1982. Vlada nije povukla svoju tužbu. Razlog za to bila je promjena tržišta. Mnoge od
primjedbi vlade postale su upitne; kompjuteri tog vremena zamijenjeni su PC
kompjuterima, na tržištu su Apple i DEC postali ozbiljni konkurenti i globalizacija
kompjuterske industrije učinila je IBM-ovu dominaciju manje važnom. IBM je dobio
bitku u antitrustovskom slučaju, ali je vjerovatno izgubio rat. Evo zašto. Otprilike u isto
vrijeme kada je ovaj slučaj bio u žiži interesovanja, IBM je pregovarao sa početničkom
kompanijom o operativnom sistemu za mali dio tržišta – tržište PC kompjutera, koje je
tek bilo u začetku. Bill Gates, predsjednik mlade kompanije, IBM-u je ponudio na
prodaju operativni sistem DOS za 75 hiljada dolara. IBM je odbio da ga kupi, jer bi
njegovom kupovinom osigurao još veći tržišni udjel, i time rizikovao sudski nalog da se
kompanija podijeli na manje dijelove. Umjesto toga, IBM je dozvolio Billu Gatesu da
licencira DOS za IBM i sve ostale, dok se IBM koncentrisao na mainframe kompjutere
i proizvodnju PC-a. Do početka 90-tih godina, cijena takve odluke postala je jasna.
Tržište za mainframe kompjutere se gasilo i IBM je trpio velike gubitke. Istovremeno,
Bill Gates je postao multimilioner i njegova kompanije Microsoft preuzela je kontrolu
na PC tržištu. Sada su uloge zamijenjene: Bill Gates je tužen od Vlade SAD za
15
narušavanje antitrustovskih zakona. Gubici IBM-a prestali su sredinom 90-tih i njihova
se konkurentska pozicija poboljšala. Ipak, iako su na kraju prebrodili antitrustovsku
tužbu, njihova je sudbina zauvijek njome promijenjena.
Slučaj AT&T. Drugi veliki antitrustovki slučaj 80-tih godina, slučaj AT&T
oslikava drugi aspekt američke antitrustovske politike i pokazuje kako tehnološka
promjena igra važnu ulogu u konkurenciji pitanjima industrijske tržišne strukture.
Sve do 1982 AT&T bio je ono što se zove “regulirani monopol”. Imao je
ekskluzivno pravo da pruža telefonske usluge u Sjedinjenim državama. AT&T je
kontrolirao 90% tržišta telekomunikacija: lokalni i međunarodni pozivi, kao i
proizvodnja telefona i ostale komunikacijske opreme. Zašto mu je bilo dato to pravo?
Zato što se vjerovalo da ekonomija obima i mrežne eksternalije čine pružanje
telefonskih usluga “prirodnim monopolim” (industrija u kojoj značajna ekonomija
obima čini postojanje više učesnika neekonomičnim). Telefonska usluga
podrazumijevala je povezivanje svake kuće linijama, koje su trebale biti ili ukopane ili
razvučene u zraku. Nije baš imalo smisla imati nekoliko kompanija koje će razvlačiti
konkurentske linije. Šta više, Vlada je odlučila da je univerzalna telefonska usluga
društveno poželjna i od AT&T-a je zahtijevano da takvu uslugu i obezbijedi.
Neregulirane kompanije bi praktikovale “skimming” (pružanje uluga tamo gdje su
troškovi niži, uz izbjegavanje pokrivanja područja u kojima su troškovi veći). Zauzvrat
za svoju monopolsku poziciju, AT&T je bio predmetom regulatorne kontrole od strane
Federalne komisije za komunikacije8 i državnim komisijama za komunalne usluge.
Ovakva vladina regulativa je bila osmišljena da ograniči profit kompanije do pravednog
nivoa i da spriječi monopolističko ponašanje. Pod monopolom AT&T telefonske usluge
u SAD su bile najkvalitetnije i najjeftinije u svijetu, iako su neki vjerovali da su one
mogle i trebali biti i još jeftinije. Neki ekonomisti su tvrdili da je garancija zdravog
povrata investicija AT&T-u dala snažan podsticaj da se ponaša kao lijeni monopolist i
da intenzivno investira, na taj način povećavajući troškove. Kada kopanija zna da može
prenijeti svoje troškove na potrošače (i tu dodati i marginalni profit takođe), ima malo
podsticaja da nizi svoje troškove. Međutim čak i ako je usluga skuplja nego što je
potrebno, svi su se morali saglasiti da sistem funkcionira.
Izvor: http://highered.mcgraw-hill.com/sites/dl/free/0072549025/107057/colch15.pdf
8 Federal Communication Commission
16
5.3. Wal-Mart, državni zakoni i konkurencija. Američka federalna vlada nije jedina
koja ima zakone o konkurenciji. Pojedine američke države imaju razne zakone koji
reguliraju praksu konkurencije. Jedan od tih državnih zakona je “Zakon Arkanzasa o
nefer praksi” koji zabranjuje prodavanje ili oglašavanje prodaje dobara ispod cijene
“radi povrede konkurencije ili uništavanja konkurenata”. U ranim 1990-im godinama,
tri apoteke iz Arkanzasa tužile su Wal-Mart zbog povrede ovog zakona prodajom svoje
robe “po preniskoj cijeni”. Pozadina slučaja je sljedeća.
Wal-Mart širio se agresivno kroz Sjedinjene države dostižući broj od 3000
prodavnica sredinom devedesetih. Nikad nije negirano da se, slično kao i u drugim
prodavnicama, neki proizvodi prodaju ispod cijene. Međutim, njihov je argument bio
da to ne rade “radi uništavanja konkurencije” ili da bi “povrijedili konkurente”, nego
kako bi zadržali niske cijene za potrošače. Wal-Mart je takođe tvrdio da njihova
politika cijena potpomaže, a ne uništava konkurenciju.
U principu, mnogi ekonomisti se slažu sa Wal-Martom; novi konkurenti, po
svojoj prirodi, štete postojećim biznisima - to je način na koji djeluje konkurentsko
tržište. Oni koji ne prodaju po najnižim cijenama gube, a oni koji prodaju po najnižim
cijenama dobijaju. Međutim, većina ekonomista takođe uočava da Wal-Martov brend
konkurencije može imati posljedice koje će naškoditi socijalni milje ekonomije malih
gradova. Nova Wal-Martova prodavnica može uništiti gradske centre i zamijeniti ih
komercijalnim širenjem u prigradskim područjima. Da li su ove posljedice razlog da se
ograniči agresivan politika cijena Wal-Marta je upitno.
Wal-Mart je izgubio prvostepeni slučaj u Arkanzasu; ipak, na Vrhovnom sudu
Arkanzasa 1995, prvostepena odluka je pobijena i odlučeno je da cijene Wal-Marta nisu
bile dio strategije i da nije planirano da se takve cijene zadrže tokom dužeg perioda.
Iako je Wal-Mart dobio ovu presudu, prijetnja novim tužbama odvratila je kompaniju
od nastavka prilično agresivne politike cijena, koju bi ona u protivnom nastavila.
5. 4. Nepravedne poslovne prakse: Dogovaranje cijena. Komentar je zabilježen na
tajnom snimku napravljenom na pregovoru o cijenama, bivši predsjednik ADM-a je
tada izjavio “Naši konkurenti su naši prijatelji a naši potrošači su naši neprijatelji”.
Antitrustovski američki zakoni zabrinjavaju više nego spajanja i tržišna
struktura; oni takođe postavljaju legalne restrikcije na pojedine prakse u poslovanju kao
što je određivanje cijena. Po zakonu, firmama nije dozvoljeno da eksplicitno sarađuju
17
sa ciljem dogovaranja cijena iznad konkurentskog nivoa. Ključni aspekt zakona je
eksplicitna priroda saradnje koja nije dozvoljena. Vazduhoplovstvo, snadbijevanje
gasom, kao i firme u mnogi drugim industrijama imaju cijene koje se uopćeno
gledajući, kreću koordinirano – kada jedna firma povisi svoju cijenu, druge je slijede.
Takva praksa dovodi do zaključka da te firme implicitno sarađuju, ali ipak one
ne krše zakon ukoliko ne postoji eksplicitna saradnja.
Teško je dokazati eksplicitnu saradnju - mora postojati očit dokaz - “pištolj koji
se puši”, a rijetko postoje takvi dokazi eksplicitne saradnje da bi se mogao pokrenuti
slučaj na sudu. Ipak postoje izuzeci. Kompanija Archer Daniels Midland (ADM), jedan
od najvećih snadbjevača hrane i žitarica bila je uhvaćena na djelu kada je jedan od
bivših zvaničnika dao tužiteljima snimke sa sastanaka na kome su dogovarane cijene.
Na tajnim sastancima širom svijeta, u zemljama kao što je Meksiko, Francuska, Kanada
i Japan, direktori ADM pokušavali su odrediti cijene dodatka za hranu Lysina, i
limunske kiseline. Jedan od zvaničnika ADM-a, tajno radeći za FBI tajno je snimio ove
sastanke. Suočen sa snimljenim dokazima protiv njih, ADM je pristao da plati 100
miliona dolara kazne- najveći iznos antitrustovske kazne dotad. Do 1996 još četiri
kompanije su bile kažnjene sa još većim iznosima, gdje je Roche Holding platio kaznu
od čak 500 miliona dolara.
Kompanija Kazna (u milionima dolara)
Roche Holding 500
BASF 225
SGL Carbon 135
Ucar International 110
ADM 100
5.5. Tehonološke promjene i konkurencija. Sedamdesetih godina tehnološke
promjene fundamentalno su promijenile prirodu međugradske telefonske industrije.
Stavovi ekonomista o antitrustovskoj politici su pomiješanai. U nekim slučajevima, kao
što je slučaj IBM, većina se slaže da je antitrustovska optužbe otišla predaleko. Ipak
većina vjeruje da neke druge odluke postavljaju zdravu bazu da ohrabre konkurentnije
biznis okruženje. Skori svi se slažu da antitrustovski pravila nisu smanjila veličinu
18
kompanija ispod minimuma efikasnosti, odnosno nivoa na kojem može ostvariti
prednosti ekonomije obima. Međutim, pomiješani su stavovi o tome da li su te mjere
neophodne. Zagovornici funkcionalnog pristupa uopće vjeruju da nisu, dok zagovornici
strukturalističkog pristupa opće smatraju da jeste.
Izvor: Colander, David C. “Microeconomics” -Irwin, 1994/1995. str: 286-296
6. PRIMJERI IZ OSTALIH ZEMALJA
6.1. Japan: U tornjevima High-tech čuda. Iz unutrašnjosti dvije poslovne zgrade-
tornja u Kasumigasekiju u Tokiju vladin centar kod ovdašnje Imperijalne palate,
Ministarstvo vanjske trgovine i industrije izgleda više kao dotrajala agencija za
osiguranje nego upravljački mozak čuda visoke tehnologije. Papir je nagomilan
posvuda. Zaposlenici sjede lakat uz lakat za trošnim sivim radnim stolovima koji
izgledaju kao da su jos iz vremena američke okupacije. Neki od njih zaista i jesu.
Sastanci sa posjetiocima održavaju se na neudobnim kaučima stiješnjenim policama sa
registratorima. Tu je centralni kompjuterski sistem, ali teško da je on svakome na
dohvat ruke. Čak i u sekciji za procesiranje podataka, koja nadgleda drugu najveću
svjetsku kompjutersku industriju, samo nekoliko radnika ima Toshiba laptope na
svojim stolovima.
Na stranu dojam, ovo Ministarstvo ostaje mjesto na kome su okupljeni najveći
mladi japanski talenti. Ambiciozne grupe završne godine Tokijskog univerziteta natječu
se svake godine da postanu pripravnici u ovom Ministarstvu. Od samog početka njima
je data ogromna odgovornost i oni se ne libe da je prihvate. Zamjenik direktora jedne
kompanije nedavno se požalio novinaru kako je proveo jutro u Ministarstvu i slušao
prigovore i lekcije od “nadobudnog arogantnog mladog birokrate” koji je dovoljno
mlad da bi mu mogao biti sin.
Ministarstvo puni 40 godina ove godine i takvi prigovori pojavljuju se od
samog njegovog osnivanja. U svojim ranim danima, ono je postavilo stroge uvozne
kvote na sve – od automobila do kompjutera i primoralo strane kompanije da japanskim
partnerima daju licence za ključne tehnologije ako su željeli direktno investirati u
Japan. Ministarstvo je koristilo državne banke da preusmjeri novac u automobile,
petrohemiju i čelik. Takođe je i alociralo oskudnu međunarodnu razmjenu i ponovo
19
izgradilo industrijske grupe u “keiretsu” - povezane kompanije sa povezanim
vlasništvom nad dionicama, obično sastavljene od trgovačke kompanije i banke.
Bolje poznata uloga Ministarstva, poznatog kao Skrivena Ruka Japana d.o.o.
počela je u 60-im godinama. Objavljujući “administrativne smjernice” i organizirajući
konzorcijume kompanija, ono je dirigovalo kroz naftne krize, spajalo kompanije čelika
i otpočelo japansku žeđ za visokom tehnologijom.
Nisu svi gledali na njegovu moć kao na nešto bezazleno. U svojoj kontroverznoj
knjizi “Enigma japanske moći” tokijski novinar Karel Van Wolferen, trvdi da je ovo
Ministarstvo ucjenjivač koji sakuplja informacije o pogrešnim postupcima kompanija i
prijeti im objavljivanjem tih informacija “ukoliko ne slijede MITI direktive”.
Kao što se i očekuje, Ministarstvo to osporava, odgovarajući da je udar u 60-im
i 70-im izbio jer su kompanije očajno da prihvatile lopticu i željele usluge ponuđene od
Ministarstva. “Imali smo očitog vanjskog konkurenta” rekao je Chikao Tskuda, bivši
službenik Ministarstva a sadašnji konsultant istoga – radi su o IBM-u.
Izvor: The New York Times, 9 juli 1989, Business Section.
(Preuzeto iz Colander, David C. “Microeconomics” -Irwin, 1994/1995. str: 286-296)
………………………………………………………………………
6.2. Hrvatska: Okončan monopol nad pogrebnim uslugama Odlukom Upravnog
suda, kojom se odbija tužba dubrovačke javne pogrebne tvrtke «Boninovo» protiv
Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, okončan je nakon pet godina monopol nad
pogrebnim uslugama u Dubrovniku. Nedugo nakon što je privatni poduzetnik Krešo
Matejić 2000. godine osnovao pogrebnu tvrtku «Dubrovnik Eko», do tada jedina tvrtka
za te usluge «Boninovo», odnosno Grad Dubrovnik kao njezin vlasnik, osporila je
pravo privatnika na prijevoz pokojnika.
«Dubrovnik Eko» podnio je prijavu Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja koja
je utvrdila da se «Boninovo» ponaša monopolistički te da sprečava privatnog
konkurenta u obavljanju usluga za koje je registriran i za što mu nije potrebna koncesija
Grada. Nakon odluke Upravnog suda, Krešo Matijević najavio je tužbu protiv
«Boninova» za naknadu štete i izgubljene dobiti u prošlih pet godina.
»Tvrtka Boninovo, nedugo nakon što je naša osnovana, opstruirala nam je rad i
uvjetovala obiteljima pokojnika, s obzirom da upravlja gradskim grobljima, prihvaćanje
njihova prijevoza. Iznosili su neistine, govoreći da nismo ovlašteni za taj posao i da
20
nemamo ni opremu niti koncesiju, iako je iz sudskih papira jasno da imamo svu
dokumentaciju za rad. Zato ćemo tražiti naknadu štete«, rekao je Matijević. U
«Boninovu» i dalje smatraju da «Dubrovnik Eko» nema pravo obavljati usluge koje
nudi na dubrovačkom području.
Izvor: ANTON HAUSWITSCHKA & Vjesnik (Juli 2005) www.dubrovacki-vjesnik.hr/ index.php?link=news&ID=471
………………………………………………………………………….. 6.3. Konkurencijsko vijeće Bosne i Hercegovine: Zakonom o konkurenciji,
donesenim u 2001. godini, je uspostavljeno, dana 01. maja 2004. godine,
Konkurencijsko vijeće kao samostalno i nezavisno tijelo sa statusom pravne osobe sa
sjedištem u Sarajevu. Konkurencijsko vijeće ima isključivo ovlaštenje u odlučivanju o
postojanju zabranjenog konkurencijskog djelovanja na tržištu Bosne i Hercegovine.
Ovim Zakonom je prvi put regulirana politika konkurencije kao jedan od
značajnijih istrumenata i stubova za stvaranje i jačanje jedinstvenog ekonomskog
prostora odnosno tržišta u Bosni i Hercegovini.
Iako je Zakon o konkurenciji iz 2001. godine sadržavao osnovna pravila
konkurencije zasnovana na čl. 81. i 82. Ugovora o osnivanju Evropske zajednice, ipak
nije pratio praksu i rješenja savremenog evropskog zakonodavstva odnosno pravno
naslijeđe Zajednice (acquis) iz ove oblasti. Radi toga je donesen novi Zakon o
konkurenciji («Sl. glasnik BiH», broj 48/05) koji je stupio na snagu 27. jula 2005.
godine. Ovaj Zakon je u najvećoj mjeri kompatibilan sa pravilima i propisima
Evropske unije iz oblasti tržišne konkurencije (npr. Propisi doneseni u 2003. i 2004.
godini - uredbe Vijeća EC br. 1/2003; 139/2004; 773/2004; 802/2004 itd.) što će
osigurati efikasnost i transparentnost u njegovom provođenju, pojednostaviti procedure,
smanjiti trajanje određenih faza postupka odnosno generalno smanjiti nivo državne
intervencije u ovoj oblasti.
Promjene na raniji zakon se odnose i na motivirajuću politiku kazni za
privredne subjekte (leniency policy), na efikasnije mehanizme kontrole internog tržišta
i uspostavljanje saradnje sa međunarodnim institucijama iz ove oblasti.
Zakon se odnosi na sve oblike spriječavanja, ograničavanja ili narušavanja
tržišne konkurencije na teritoriji Bosne i Hercegovine ili izvan njene teritorije ako
imaju uticaj na teritoriju Bosne i Hercegovine. Posebna pažnja se usmjerava na
21
sporazume među privrednim subjektima, dominantni položaj i zlupotrebama
dominantnog položaja, pravila i postupke u vezi sa konkurencijom između privrednih
subjekata.
Novim Zakonom nadležnosti Konkurencijskog vijeća su proširene i preciznije
definirane u obavljanju upravnih i stručnih poslova u vezi sa različitim aspektima
zaštite tržišne konkurencije. To se odnosi takođe i na način provođenja postupka,
donošenja konačnih odluka, politiku kazni i trajanje postupka.
Budući da je Zakon neka pitanja i pojmove uredio načelno, ta pitanja su
detaljnije definirana donošenjem niza podzakonskih akata kao što su: Odluka o
utvrđivanju relevantnog tržišta, Odluka o utvrđivanju sporazuma male vrijednosti,
Odluka o grupnom izuzeću sporazuma između privrednih subjekata koji djeluju na
različitim nivoima proizvodnje odnosno distribucije, Odluka o grupnom izuzeću
sporazuma između privrednih subjekata koji djeluju na istom nivou proizvodnje
odnosno distribucije (horizontalni sporazumimi), Odluka o grupnom izuzeću
sporazuma o prenosu tehnologije, licenci i know how, Odluka o grupnom izuzeću
sporazuma o osiguranju, Odluka o distribuciji i servisiranju motornih vozila, Odluka o
proceduri ublažavanja odnosno oslobađanja od kazne (lienency policy), Odluka o
utvrđivanju kategorija dominannog položaja, Odluka o visini administrativnih taksi u
vezi procesnih radnji pred Konkurencijskim vijećem i Odluka o periodičnom plaćanju
kazni.
Usvajanjem navedenih podzakonskih akata (svi akti će biti doneseni do kraja
marta 2006. godine), u velikom obimu BiH zakonodavstvo u ovoj oblast će biti
prilagođeno pravnom naslijeđu Zajednice (aquies). Takođe, usvajanjem podzakonskih
akata osigurat će se i predvidivost i transparentnost provođenja pojedinih procesnih
radnji i cjelokupnog postupka pred Konkurencijskim vijećem. Konkurencijsko vijeće
sačinjava šest članova koji su imenovani na mandat od šest godina (do 2010. godine) s
mogućnošću još jednog ponovnog izbora. Tri člana Konkurencijskog vijeća imenuje
Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, dva člana imenuje Vlada Federacija BiH i
jednog člana Vlada Republike Srpske. Vijeće ministara Bosne i Hecegovine imenuje
predsjednika Konkurencijskog vijeća (od članova Konkurencijskog vijeća) na period od
jedne godine, bez prava na ponovni izbor tokom mandata Konkurencijskog vijeća.
Članovi Konkurencijskog vijeća se biraju iz reda priznatih stručnjaka u odgovarajućoj
oblasti privrede i imaju status jednak upravnim sudijama. Ovaj status je nespojiv s
22
obavljanjem bilo kojih direktnih ili indirektnih, stalnih i povremenih poslova s
izuzetkom akademskih djelatnosti.
Jačanjem stručne službe Konkurencijskog vijeća, kao osnovne organizacione
jedinice Konkurencijskog vijeća, koja obavlja, između ostalog, upravne i stručne
poslove (vođenje postupka, pripremanje prijedloga odluka rješenja i slično, prijedloga
podzakonskih akata itd) unaprijeđeno je djelovanje Konkurencijskog vijeće u cjelini.
Prioritet u 2006. godini je daljnje jačanje stručne službe kroz povećanje broja
zaposlenih (pravnika i ekonomista) i unaprijeđenje njihovog znanja i stručnosti iz
oblasti konkurencije.
U skladu sa Zakonom o konkurenciji postupak se može pokrenuti po prijavi
/zahtjevu ili službenoj dužnosti ukoliko Konkurencijsko vijeće ocijeni da postoji
osnovana sumnja da se značajno spriječava, ograničava i narušava tržišna konkurencija.
Konkurencijsko vijeće, nakon provedenog postupka, čije trajanje je različito u
zavisnosti od konkretnog predmeta, u propisanom roku donosi konačnu odluku na koju
nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Sudu Bosne i Hercegovine.
Konstantan zadatak i prioritet Konkurencijskog vijeća kroz različite oblike
promocije (Program “Competition Advocacy”) je približavanje različitih aspekata
tržišne konkurencije business zajednici i drugim nadležnim institucijama s ciljem
osiguranja pravilne primjene zakonodavstva i podizanje svijesti i nivoa znanja.
Dio prava i politike tržišne konkurencije Evropske unije predstavlja područje
državne pomoći. Ova oblast u Bosni i Hercegovini nije zakonski regulirana i
uspostavljanje sistema državne pomoći je prioritet u narednom periodu. Po ugledu na
sistem koji je uspostavljen u EU započeta su djelovanja na uspostavljanju zakonskog
okvira u ovoj oblasti uz tehničku podršku eksperata EU Projekta «Podrška za
konkurenciju i državna pomoć». U ovoj oblasti Konkurencijsko vijeće, uz druga
državna tijela /institucije, će imati značajnu odgovornost i obaveze. Očekuje se
donošenje zakonodavstva iz ove oblasti do kraja 2006. godine.
Konkurencijsko vijeće je postalo članicom Međunarodne mreže tijela za
konkurenciju (ICN) sredinom 2005. godine. U toku su aktivnosti na potpisivanju
bilateralnih sporazuma / memoranduma sa zemljama regiona s ciljem uspostavljanja i
jačanja saradnje. Konkurencijsko vijeće aktivno sudjeluje u pregovorima o Sporazumu
o stabilizaciji i pridruživanju Bosne i Hercegovine u Evropsku Uniju.
Izvor: http://www.bihkonk.gov.ba/
23
7. ZAKLJUČAK
« Od ranije nam je poznato da je nesmotren sebični interes moralno loš - sada znamo
da je to i loša ekonomija»
-Franklin Delano Roosewelt-
Oslanjajući se na primjere iz prakse, ovaj seminarski rad analizirao je pojam
monopola i način procjene kojeg moraju primijeniti sudovi i relevantni državni organi
zaduženi za regulaciju tržišta. Pitanje koje je od iznimnog interesa, kako za potrošače,
tako i za učesnike na tržištu, za deteljnu analizu i konačnu procjenu ipak zahtijeva puno
više prostora i vremena. Takođe, budući da je ovo oblast koju pokriva nekoliko naučnih
disciplina, sa čisto mikroekonomskog stajališta, teško je obuhvatiti sve aspekte ovog
pitanja. Osim toga, globalizacijski procesi u mnogome opredjeljuju kriterije i osnovno
pitanje – gdje prestaje dobra poslovna praksa i zdrava konkurencija, a počinje nefer
monopolsko ponašanje koje vremenom dobija nove dimenzije tako da će se novi
slučajevi uvijek odvijati u novim okolnostima u kojima će odluka ovisiti o različitim i
promjenljivim činiocima. Sa stanovišta mikroekonomije potrošačkog budžeta i njegove
mogućnosti odabira, dilema o ukupnoj korisnosti, odnosno između nižih cijena kao
takvih i više cijene koja podrazumijeva društvenu odgovornost preduzeća, biće jedna
strana medalje. Sa druge strane naći će se dilema države između ograničavanja
monopolista i podsticaja razvoja zdrave konkurencije sa jedne, i pozitivnih efekata
ekonomije obima do koje se dolazi samo sa povećavanjem tržišnog udjela potencijalnih
monopolista. Ipak želja za ekstra profitom i što većim tržišnim udjelom uz što manje
troškove uvijek će ostati osnovna odrednica svakog preduzeća u tržišnoj utakmici.
24
8. LITERATURA
1. http://highered.mcgraw-hill.com/sites/dl/free/0072549025/107057/colch15.pdf
“MICROECONOMICS - MARKET STRUCTURE AND POLICY”
CHAPTER 15 ANTITRUST POLICY AND REGULATION
2. Colander, David C. “Microeconomics” - Irwin, 1994/1995. str: 286-296
web stranice:
1. http://highered.mcgraw-hill.com/sites/dl/free/0072549025/107057/colch15.pdf
2. www.dubrovacki-vjesnik.hr
3. www.bihkonk.gov.ba
