ULOGA NAFTE U MEĐUNARODNOJ RAZMJENI - oliver.efri.hroliver.efri.hr/zavrsni/252.B.pdf · Vremensko razdoblje nakon drugog svjetskog rada se često u povijesti nazivalo „monopolom

1

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET U RIJECI

ULOGA NAFTE U MEĐUNARODNOJ RAZMJENI

Diplomski rad

Student: Ivan Beg

Mentor: dr.sc. Dragoljub Stojanov

Kolegij: Međunarodne financije

U Rijeci, rujan 2013.

2

Sadržaj:

1 UVOD ................................................................................................................................ 4

1.1 Problem, svrha i objekt istraživanja ............................................................................ 4

1.2 Svrha i ciljevi istraživanja ........................................................................................... 5

1.3 Znanstvene metode ...................................................................................................... 5

1.4 Struktura rada .............................................................................................................. 6

2 POVIJESNI PREGLED RAZVOJA I ZNAČAJA ............................................................ 7

2.1 Otkriće nafte te početak njezine eksploatacije i prerada ............................................. 7

2.2 Osnivanje monopola 7 sestara ..................................................................................... 8

2.3 Stanje u svijetu nakon 2. svjetskog rata ..................................................................... 13

2.4 Palestinska kriza ........................................................................................................ 15

2.5 Sueska kriza i buđenje arapskog nacionalizma ......................................................... 16

3 ANALIZA SVJETSKE PROIZVODNJE I POTROŠNJE NAFTE ................................ 18

3.1 Svjetska proizvodnja i potrošnja ................................................................................ 18

3.2 Uloga OPEC-a u svjetskoj razmjeni nafte ................................................................. 37

3.3 Osnivanje OPEC-e ..................................................................................................... 38

3.4 Pad moći kao posljedica šokova ................................................................................ 41

4 PERSPEKTIVA RAZVOJA NAFTE I ENERGETSKA NEIZVJESNOST KAO

IZAZOV BUDUĆNOSTI ........................................................................................................ 43

4.1 Naftna industrija od 80-tih do danas .......................................................................... 43

4.2 Alternativni izvori energije i perspektiva nafte ......................................................... 44

4.3 Republika Hrvatska u međunarodnoj proizvodnji i potrošnji primarne energije ...... 46

4.4 Problem ovisnosti EU o uvozu nafte i moguća rješenja ............................................ 52

4.5 Suvremena energetika, problem iscrpljivanja nafte i održivi razvoj ......................... 55

4.6 Nafta - blagoslov ili prokletstvo ................................................................................ 55

5 ZAKLJUČAK .................................................................................................................. 57

3

LITERATURA ......................................................................................................................... 58

POPIS SLIKA I TABLICA ...................................................................................................... 61

4

1 UVOD

Nafta je energent bez kojeg suvremena civilizacija i industrija ne može. Ona omogućuje

ubrzani razvoj čovječanstva i tehnologije te pokreće globalnu ekonomiju. Bez nje svijet ne bi

bilo takav kakvog ga znamo, a globalizacija bi poprimila neko sasvim drugo značenje. Ovaj

energent često se zove crno zlato i ona predstavlja središte svjetske industrije i ekonomije. I

iako je ovaj energent pokretač svega, zbog njega su vođeni brojni ratovi i nemiri te je ona

ujedno i prokletstvo s kojim se suočavaju brojni.

Svjetsko tržište nafte obilovalo je brojnim promjenama unazad nekoliko desetljeća. Zbog toga

postoji problematika predviđanja budućih trendova, a struktura naftnog tržišta nije samo

određena količinom ponude i potražnje, već i drugim faktorima. Cijene nafte osciliraju te ne

postoje neki trendovi koji bi omogućili predviđanje budućih stanja tržišta.

1.1 Problem, svrha i objekt istraživanja

Problem kojim se ovaj rad bavi je uloga nafte u međunarodnoj razmjeni i općenito uloga nafte

na svjetskom tržištu. Problematika vezana uz naftu – njezinu proizvodnju i potrošnju, je

višestruka i zadire duboko u osnovne ekonomske principe te odstupa od osnovnih

ekonomskih pravila po kojima djeluju ostala tržišta. Postoji visoka ovisnost čovječanstva o

ovom energentu, što omogućuje jačanje naftnih poduzeća i dominaciju pa i monopol na

tržištu. Sve to utječe na gospodarska događanja u svijetu, a promjene na naftnim tržištima

održavaju se na sva ostala tržišta i dotiču se svakog aspekta ljudskog života.

Svrha rada je pokazati utjecaj nafte na gospodarstvo i ekonomiju svake zemlje, ovisno o

stupnju ovisnosti o ovom energentu te ulogu nafte u međunarodnoj razmjeni i trgovini, ali i

općenito industriji.

Objekt ovog istraživanja je nafta.

5

1.2 Svrha i ciljevi istraživanja

U ovom radu pokazat će se problematika vezana uz naftu u svijetu i na koji način se

proizvodnja i potražnja odražavaju na strukturu ponude i cijene te koja je korelacija između

cijena nafte i gospodarstva. Također, u radu će se utvrditi koje zemlje imaju vodeću ulogu u

prodaji nafte i koliki utjecaj one imaju na formiranje cijena ovog derivata. U radu će se

nastojati dati odgovore na sljedeća pitanja:

Kada je nafta otkrivena? Kada je započela njezina eksploatacija?

Što je to monopol 7 sestara?

Kakvo je stanje s naftom i naftnim tržištem nakon 2. svjetskog rata?

Koji utjecaj imaju suvremeni ratovi na Bliskom Istoku na naftu i naftno tržište?

Koliko da proizvodi, a koliko troši nafte u svijetu?

Koje su vodeće zemlje u opskrbi svijeta naftom?

Što utječe na formiranje cijena nafte?

Koja je uloga nafte u svjetskoj ekonomiji?

Koje su alternative nafti?

1.3 Znanstvene metode

Teorijska razrada rada temeljena je na istraživanju sekundarnih podataka tj. podataka koji su

prikupljeni iz nekih prethodnih istraživačkih procesa i koji su dostupni u obliku znanstvenih i

stručnih članaka, priručnika i druge dostupne literature. U tu svrhu korišteni su izvori dostupni

u knjižnici te na Internetu putem pristupa bazama časopisa i članaka te izvještajima i drugim

relevantnim izvorima podataka.

U izradi rada korištene su: deskriptivna i komparacijska metoda te metoda analize i sinteze.

6

1.4 Struktura rada

Rad je strukturno podijeljen u pet poglavlja. U prvom poglavlju navodi se problem, svrha i

objekt istraživanja, kao i ciljevi koji se žele postići ovim radom. Također su navedene

znanstvene metode te struktura rada. U drugom poglavlju navodi se povijesni pregled razvoja

naftnog tržišta i nafte općenito. Tako je obrađeno vrijeme otkrića nafte te razvoj najpoznatijeg

monopola na tržištu nafte. Također je obrađeno stanje nakon 2. svjetskog rata te Palestinska i

Sueska kriza i buđenje arapskog nacionalizma.

U trećem poglavlju napravljena je analiza svjetske proizvodnje i potrošnje nafte sa

statističkim prikazima područja u svijetu po proizvodnji i potrošnji. Također, obrađena je

uloga OPEC-a u svjetskoj razmjeni nafte te povijesni pregled te organizacije. Obrađena je i

tematika kretanja cijena nafte i koji utjecaj promjene cijene imaju na tržište i koju ulogu imaju

u stvaranju naftnih šokova.

U četvrtom poglavlju obrađena je perspektiva razvoja nafte te energetska neizvjesnost te

izazovi budućnosti. Tako je napravljen pregled naftne industrije od 80-tih godina do danas te

alternativni izvori energije i perspektive. Također je napravljen osvrt na Europsku uniju, ali i

Hrvatsku u pogledu proizvodnje i potrošnje nafte.

U zaključnom dijelu napravljena je sinteza rada i istaknuti su zaključci koji su proizašli iz

istraživanja.

7

2 POVIJESNI PREGLED RAZVOJA I ZNAČAJA

2.1 Otkriće nafte te početak njezine eksploatacije i prerada

Rubni pojasevi rova Mezapotamije i Perzijskog zaljeva danas su poznati po velikom

bogatstvu nafte. Eksploatacija ovog područja započela je u sjeveroistočnom rubnom dijelu,

nakon što je d'Arcy dobio koncesiju od perzijske vlade davne 1901. godine. Dvije godine

nakon započela je proizvodnja, dok je 1909. godine osnovano društvo Anglo-Persian Oil

Company. Kasnije je ovo poduzeće preimenovano u Anglo-Iranian Oil Company. Tvrtka

Turkish Petroleum Company dobila je godine 1914. koncesiju za eksploataciju u Iraku.

Nakon rata 1920. Francuska nasljeđuje prava ove njemačke tvrtke. Godine 1932. koncesiju

dobiva poduzeće Iraq Petroleum Company, a dvije godine kasnije dovršena su dva naftovoda

od Kirkuka do Haife tj. Tripolisa. Nafta koja se tada eksploatirala (godišnje oko 4 milijuna

tona) plasirana je uglavnom na francusko tržište.

Tridesetih godina započinje nova era, nakon ulaska SAD-a na tržište i prodajom koncesijskih

prava američkoj tvrtki Standard Oil Company of California. Američka ulaganja u istraživanje

i razvoj su se isplatila te su američki stručnjaci otkrili nove velike rezerve te proširili svoje

koncesije na veliko područje susjedne Saudijske Arabije. Iako su Englezi više puta pokušali

intervenirati u ovo širenje i nadmoć Amerikanaca, američki položaji osigurali su im

dominaciju u području proizvodnje nafte na području jugozapadne Azije.

Područje jugozapadne Azije ima značajan trgovački položaj koji omogućuje distribuciju

velike količine eksploatirane nafte. Na tom području susreću se europska, azijska i afrička

tržišta, a znatan dio nafte izvozi se kroz Sueski kanal, dok se ostali dio prebacuje na luke

Levanta. Veliki prohodi ovih krajeva omogućili su i velike investicijske radove te su izgrađeni

moderni putovi, a puno se ulagalo i u moderne sustave navodnjavanja1.

1 Roglić, J. (1951): Nafta u jugozapadnoj Aziji, Hrvatski geografski glasnik, 13(1), str. 130-132

8

2.2 Osnivanje monopola 7 sestara

Vremensko razdoblje nakon drugog svjetskog rada se često u povijesti nazivalo „monopolom

sedam sestara“, a karakteriziraju ga broje političke krize, kao što su iranska kriza, sueska

kriza ili pak šestodnevni rat između Izraela i Arapa 1967. godine. Ono što je također

specifično za to razdoblje jest da su cijene nafte bile poprilično stabilne, čemu u prilog ide i

činjenica da je cijena nafte po barelu iznosila 14 i 16 dolara 2001. godine2.

Razdoblje nakon prvog svjetskog rata bilo je zlatno doba za profit naftnih kompanija koje je

talijanski naftaš Enrico Mattei proglasio „sedam sestara“ iz razloga jer se radilo o bliskoj

međusobnoj suradnji istih i brojnim zajedničkim ulaganjima u naftne poslove na području

Bliskog Istoka. Naftne kompanije koje se interpretiraju kao „sedam sestara“ vladale su

naftnim tržištem u svijetu tijekom druge polovice 40-ih godina, a to su kompanije Standard

Oil of New Jersey, Standard Oil of California (Socal), Mobil, Gulf i Texaco, zajedno sa

europskim divovima Royal Dutch/Shell i Anglo-Iranian koji su bili u simbiozi s ekspanzijom

automobilske industrije3.

Krajem drugog svjetskog rata, došlo je sasvim neočekivano do prave eksplozije potražnje za

naftom, pa je došlo do rasta cijena nafte. Uz to je paralelno došlo i do sve većih zahtjeva za

potrošačkim dobrima, kao što su automobili u SAD-u, ali i do ubrzanog ekonomskog rasta

nakon 1947. godine, što je rezultiralo nestašicom nafte iz razloga što proizvođači i rafinerije

nisu uspjele pratiti potražnju. U prilog tome ide i činjenica da je prodaja benzina 1950. godine

porasla za čak više od 40 posto u odnosu na 1945. godinu. S nestašicom nafte, zapadne su

zemlje, a posebno SAD, bile primorane uvoziti sve veće količine nafte, što je dovelo do toga

da je uvoz nafte u SAD-u 1948. godine prestigao izvoz.

S obzirom da su se glavne rezerve nafte nalazile na području Irana, Iraka, Saudijske Arabije,

Kuvajta, Bahreina i Katara, uloga Srednjeg Istoka je odjednom dobila na važnosti na

2 Dekanić, I., Kolundžić, S. i Karasalihović, D. (2002): Stoljeće nafte: veza između nafte, novca i moći koja je

promijenila svijet, Naklada Zadro, Zagreb, str. 266


promijenila svijet, Naklada Zadro, Zagreb, str. 173

9

političkoj sceni zapadnih sila što je ubrzo dovelo do prvih sukoba između zapadnih sila

(sovjetsko-američka kriza u Iranu te sukob SAD-a i Velike Britanije oko „crvene crte“).

Glavna problematika se međutim tek pojavila kada su zemlje izvoznice nafte poželjele veći

udio u naftnoj dobiti i veći suverenitet nad naftom u podzemlju, dok su se s druge strane

nalazile inozemne kompanije koje su već tada bile tehnološki, financijski i institucionalno

konkurentnije za provođenje istraživanja, proizvodnje, procesiranje i distribuciju nafte.

Suradnja između zemljoposjednika i kompanija se potom počela temeljiti na principu „pola-

pola“ (eng. fifty-fifty), prema kojem se obuhvaćao najam zemljišta u obliku poreza i

ravnomjerna podjela dobiti koja je bila jednaka prodajnoj vrijednosti nakon oduzimanja

troškova proizvodnje4.

Kompanije članice „sedam sestara“ predstavljale su tako konzorcij za Iranski kartel i

dominirale su globalnom industrijom nafte od sredine 40-ih do 70-ih godina 20 stoljeća

namjerno provodeći monopolsku politiku ograničavajući proizvodnju. S obzirom da su te

kompanije imale u rukama većinu svjetskih naftnih izvora, nisu imale nikakve prepreke da

provode ograničenja vlastite proizvodnje pojedinih kompanija. Isto tako, s obzirom da je udio

multinacionalnih kompanija u svjetskim rezervama iznosio oko 98 posto, one su sasvim lako

mogle kontrolirati cijene nafte, zbog čega je to razdoblje i bilo karakteristično po nerealno

visokim cijenama s obzirom na ponudu na tržištu.

Prvi koji je optužio kartel sedam velikih naftnih kompanija da prodaju naftu po nerealno

visokim cijenama u odnosu na niski europski životni standard, bio je osnivač talijanske

nacionalne naftne kompanije, Enrico Mattei. Međutim, valja istaknuti da su velike naftne

kompanije i prije bile optuživane zbog namjernog ograničavanja proizvodnje radi podizanja

cijena, i to čak u vrijeme prije Prvog svjetskog rata kada je došlo do velikog naftnog buma i

potražnje nafte. Iako se veći broj puta u različitim vremenskim razdobljima optuživao

očigledan monopol velikih naftnih kompanija, ne čudi činjenica da isti monopol koji nije bio

u skladu s američkim zakonom, nikada nije dokazan bez obzira na sve veći broj optužaba u

medijima za iskorištavanje neizmjernog bogatstva arapskih zemalja.


promijenila svijet, Naklada Zadro, Zagreb, str. 264-266

10

Takva monopolska politika velikih naftnih kompanija prouzročila je mnoge velike političke

događaje, kao što je i onaj iz 1947. godine, kada je iranski parlament donio zakon o poništenju

ugovora sa Anglo-Persianom. Nakon toga je Iran, 1951. godine, točnije iranski premijer

Mossadegh, nacionalizirao svoju naftnu industriju, koja je do tog vremena bila kontrolirana

od strane Anglo-Iranian naftne kompanije (danas BP), te je tim postupkom Iranska nafta

postala podvrgnuta međunarodnom embargu. Međutim, s namjerom da dovedu iransku

proizvodnju nafte natrag na međunarodna tržišta, Sjedinjene Američke Države su predložile

kreiranje tzv. konzorcija glavnih naftnih kompanija.

Prije naftne krize 1973. godine, članice „sedam sestara“ kontrolirale su oko 85% svjetskih

rezervi nafte, no u nadolazećim desetljećima dominacija kompanija i njihovih nasljednika, se

dosta smanjila kao rezultat sve većeg utjecaja OPEC kartela i naftnih kompanija u državnom

vlasništvu.

Posebno valja istaknuti činjenicu da je tokom poznatih naftnih šokova konstantno bilježen

značajan porast dobiti naftnih kompanija. Uz to, valja istaknuti da je u početku taj trend

prikrivan nestašicom benzina na tržištu, kao i prilagodbama gospodarstava najrazvijenijih

uvoznica nafte. No, sve te činjenice su s vremenom spoznate u javnosti, zbog čega i ne čudi

veliki bijes javnosti SAD-a, zapadne Europe i Japana nakon 1973. godine prema OPEC-u,

Saudijskoj Arabiji i drugim arapskim zemljama Bliskog Istoka. Nažalost, prava istina o tome

da su zapravo najviše profitirale američke naftne kompanije, saznata je nakon mnogo vremena

kasnije.

Kako je u ovom slučaju fokus na naftne kompanije članice „sedam sestara“, valja istaknuti da

su one bilježile stalan trend rasta prihoda u razdoblju poznatih naftnih šokova, a samime time

i naglih skokova cijena nafte. Na primjer, prosječna godišnja stopa rasta dobiti u razdoblju od

1964. do 1979. godine za sve je kompanije iznosila 14 posto, dok je vrijednost fiksnih

fondova rasla po prosječnoj godišnjoj stopi do 11,7 posto, a raspodijeljena sredstva iz neto

prihoda po stopi od 9,4 posto. Podaci o prosječnim stopama rasta u pojedinim kompanijama

prikazani su u tablici u nastavku. Razvojna orijentacija korporacija u smjeru preferiranja

11

kapitalno intenzivnih ulaganja vidljiva je na temelju stopa rasta vrijednosti fiksnih fondova

koje su bile u prosjeku većeg od ostala dva pokazatelja5.

Jednako tako važna činjenica vezana je uz to da se najveći skokovi prihoda naftnih kompanija

članica „sedam sestara“ približno poklapaju s porastom cijena nafte. Kao primjer tome, može

se istaknuti razdoblje od 1979. do 1989. godine, kada je došlo do drugog značajnijeg

poskupljenja nafte nakon 1973. i 1974. godine. Naime, tada su cijene porasle sa 13 do 15

američkih dolara po barelu na 30 do 37 dolara, a na slobodnom tržištu i na 40 dolara po

barelu, čime su i naglo porasli prihodi najvećih naftnih kompanija. Tako se na primjer može

navesti i indeks porasta neto prihoda Exxona u 1979. godini, kada je on iznosio čak 155, dok

su ostali odgovarajući indeksi drugih naftnih kompanija bili: Gulf Oil (160), Mobil (177),

Socal (164), Texaco (206), British Petroleum (365), a Royal Dutch/Shell (281). Godine 1980.

godine, indeks neto prihoda u Exxon-u je iznosio 132, u Gulf Oil-u 106, u Mobil-u 140, u

Socal-u 135, u Texaco-u 127, u British Petroleum-u 89, a u Royal Dutch/Shell-u 73. Na

temelju ovih činjenica, sasvim je jasno da povećanje cijena nafte ne utječe na smanjivanje

prihoda naftnih kompanija6.

Tablica 1: Godišnje stope rasta financijskih pokazatelja "sedam sestara" od 1964. do

1979. godine

Korporacija Neto-prihod Dividenda Fiksni fondovi

Exxon 10.5 6.7 8.7

Mobil 12.6 9.4 11.5

Chevron 12.4 8.5 7.2

Gulf 8.4 5.6 8.3





12

Texaco 8.1 4.6 8.5

Royal Dutch/Shell 16.8 10.2 9.7

BP 17.6 11.8 16.3

Izvor: Dekanić, I. (1982): Rudarska i naftna renta, Nafta, Zagreb

Na temelju podataka o financijskom uspjehu, može se lako ustanoviti da je postojala određena

razina globalne zavjere izvoznica nafte i naftnih kompanija, ali i da je postojao njihov

zajednički interes tijekom događaja koji su okarakterizirali prvi i drugi naftni šok.

Kada se pristupi usporedbi dobiti pet vodećih američkih kompanija s profitima najvećih među

neovisnim kompanijama, može se primijetiti da neke od neovisnih kompanija doživljavaju

izrazitu ekspanziju tako da po opsegu svoje dobiti nadilaze dinamiku rasta „sedam sestara“.

Ako bi se „sedam sestara“ i dvanaest najjačih neovisnih američkih kompanija razmatrale kao

jedna cjelina, udjel vodećih bi opao sa 64 posto u 1967. godini na 53,6 posto u 1979. godini,

tj. na 54,4 posto u 1980. godini.

S druge strane, također se može lako primijetiti da je dobit u apsolutnom iznosu rasla kroz

cijelo razdoblje, a najviše u godinama kad su zemlje izvoznice nafte značajno podizale cijenu

tokom 1974. i 1979. godine. Na temelju toga se može zaključiti da porast cijene nafte na

svjetskom tržištu nije rezultirao samo povećanim prihodima i prosperitetom zemalja izvoznica

nafte, već i direktnom koristi za naftne kompanije.

Pokraj svega navedenog, također valja istaknuti da je ukupna dobit „sedam sestara“ i 11

američkih neovisnih naftnih kompanija prelazila 1980. godine gotovo 40 milijardi dolara, što

je izraženo u tadašnjoj vrijednosti tekućih cijena i odnosa dolara. Ako se pretpostavi da je

poznato da raspodjela tih ogromnih profita namiruje dividende dioničarskog kapitala,

proračunsku potrošnju razvijenih zemalja i razvoj korporacija, sasvim je jasno da je

financijska, administrativna i industrijska snaga najrazvijenijih industrijskih zemalja samo

porasla u razdoblju visoke dobiti od nafte.

13

Na temelju visokih dobiti naftnih kompanija jasno je da su naftne kompanije krajem 80-ih

godina 20. stoljeća imale dovoljno sredstava za financiranje novog ciklusa razvoja naftne

tehnologije, što je uključivalo trodimenzionalnu seizmiku (3D), četverodimenzionalnu

seizmiku (4D), simulacije ležišta, korištenje super računala u analizi, simulacije proizvodnje

iz ležišta i ostale tehnologije. Međutim, prije investiranja u nove tehnološke mogućnosti,

naftne kompanije su najprije višak svog investicijskog kapitala uložile u diverzificiranje

svojih proizvoda, tako da su ušle u sve pore petrokemije i ostale djelatnosti.

Na temelju svih istaknutih činjenica koje se tiču monopolizma „sedam sestara“, može se lako

pretpostaviti da su naftni šokovi zapravo bili unaprijed pripremljeni iza scene i da su režirani

u diskretnim sobama strategijskog planiranja američke administracije, što je do sad

predstavljalo osiguranje gospodarstva SAD-a kako bi se moglo ubrzano razvijati na

tehnološkoj osnovi i tako konkurirati drugim svjetskim velesilama, poput Rusije i Kine7.

Iako su naftni šokovi u početku pogodili zemlje uvoznice nafte, kao što su SAD, Japan i

Zapadna Europa, s vremenom su gospodarstva tih istih zemalja zahvaljujući skupljoj energiji

stekla nove razvojne sposobnosti i na temelju toga ostvarile prednost u odnosu na manje

razvijene zemlje Europe, Azije, Afrike i Južne Amerike. Glavni dobitnici skuplje energije

nisu bile samo zemlje izvoznice nafte, već i najrazvijenije industrijske zemlje.

2.3 Stanje u svijetu nakon 2. svjetskog rata

Stanje u svijetu nakon Drugog svjetskog rata može se opisati kroz četiri glavne točke. U

početnoj valja istaknuti da je Drugi svjetski rat zapravo potpuni poraz Trojnog pakta koji je

smirio agresivne ambicije Njemačke, Italije i Japana, ali i samu zemlju i njihovo stanovništvo.

Uz to, u tim zemljama je pokrenut i dugotrajan proces demokratizacije uz snažnu

dezideologizaciju njihovih ranijih nacionalnih uvjerenja, kao što je na primjer njemački

militarizam ili pak japanski samurajski duh. Čitava demokratizacija imala je snažnu podršku

zbog višegodišnje okupacije Njemačke, Austrije i Japana, kao i političkim mentorstvom SAD-

a nad Njemačkom i Japanom. Što se tiče Italije, ona je puno bolje prošla nego li ostale



14

poražene zemlje jer je već 1943. godine proglasila kapitulaciju nakon čega je osnovana

prosaveznička vlada .

U sklopu druge točke, može se istaknuti da su se brojne zemlje našle pod snažnim utjecajem

društvenih promjena, kao što su procesi socijalističke i komunističke revolucije u desetak

zemalja, od središnje Europe do istočne Azije. U Europi je revolucija tog tipa potaknuta

dolaskom Crvene armije, dok je u Jugoslaviji potaknuta autohtonim revolucionarnim

pokretom koji je prouzročen neriješenim nacionalnim pitanjem u državi koja je uspostavljena

Versajskim mirom, a u kojoj je srpski nacionalizam uvijek dominirao. Sve te društvene,

geopolitičke i vojne konfrontacije uzrokovale su tzv. „hladnim ratom“.

Trećom točkom se može istaknuti gubitak svjetske prevlasti europskih sila zbog čega se

temeljito potresla kolonijalna ideja i kolonijalni međunarodni poredak. Na primjer, može se

istaknuti primjer Velike Britanije, koja je iako je bila među silama pobjednicama, bila znatno

uzdrmana što je utjecalo na raspadanje njezinog kolonijalnog imperija. S obzirom da je

Europa tijekom rata dosta izgubila na svojoj dominantnosti u svijetu, javila se i svijest o

značaju raspolaganja nacionalnim resursima koja je bila posebno potaknuta dekolonizacijom i

nacionalnim oslobođenjima. Upravo se tada utvrdilo da je nafta među nacionalnim prirodnim

bogatstvima koja je najvažnija i koja je tokom rata samo povećala svoju vrijednost8.

Kao zadnja posljedična točka, može se istaknuti preseljenje težišta političke moći preko

Atlantika, konkretno, iz Velike Britanije u SAD. S obzirom da je tada SAD bio jedina

nuklearna sila i jedina zemlja koja je većinom financirala rad Organizacije ujedinjenih naroda,

ona je imala i najveći utjecaj na politiku i većinu glasova u upravnim tijelima Međunarodnog

monetarnog fonda, ali i Svjetske banke. Upravo tako temeljena vodeća uloga SAD-a u

gospodarskom i financijskom smislu, bila je neosporna posljedica uloge SAD-a u ratu, ali i

toga je SAD tada već kontrolirao dvije trećine svjetske proizvodnje nafte. Uz to se također

može istaknuti da je oko polovice tadašnjih poznatih svjetskih rezervi nafte bilo locirano

upravo na prostoru SAD-a, ali i da je nafta završetkom rada postala presudnom strategijskom

sirovinom i glavnim energetskim medijem.



15

Kao podrška većoj svjetskoj moći SAD-a nakon Drugog svjetskog rata, valja istaknuti da je

njen položaj vodeće naftaške sile učvršćen i prije samog rata, konkretnije u Arapskoj pustinji

na naftnim nalazištima Saudijske Arabije, koja su bila pod koncesijama američkih naftnih

kompanija Socal i Texaco.

2.4 Palestinska kriza

Palestinska kriza predstavlja najznačajniji problem bliskoistočnih odnosa, konkretno odnosa

Izraela i susjednih zemalja, a naročito Palestinaca. Palestinska kriza je definitivno jedan od

najkompliciranijih političkih, teritorijalnih i psiholoških problema u 20 stoljeću. Naime,

Palestinska kriza je specifična po tome što predstavlja trajnu političku krizu koja je dosad

rezultirala brojnim sukobima i ratovima proteklih šezdeset godina, a traje i dan danas. Glavni

razlog tome je što Palestinska kriza i dan danas utječe na globalne političke odnose i

rezultirala je početkom ratova protiv terorizma koje je SAD proglasio nakon napada 11. rujna

2001. godine. Upravo su Bliski istok i političke spletke bliskoistočne krize rezultat velikih

problema u globalnim odnosima i političkim procesima 21. stoljeća.

Glavni problem u Palestinskoj krizi leži u brojnom naseljavanju židova na područje Palestine,

u sklopu koje se nalazi najsvetiji grad Židova, Jeruzalem. Do većih problema je posebno

došlo kada je došlo do ogromnih progona Židova tokom Drugog svjetskog rata, zbog čega se

na područje Palestine doseljavalo sve više židovskog naroda. S obzirom da su na području

Palestine dotad živjeli Arapski narodi, koji su tamo imali status starosjedioca, s vremenom je

dolazilo do sve većih sukoba između tih dviju strana.

Čitava ta situacija je kulminirala 1945. godine, kada su paktom u Kairu, Egipat, Irak, Jemen,

Jordan, Libanon, Saudijska Arabija i Sirija osnovale Arapsku ligu tj. Ligu arapskih država

koja se protivila useljavanju Židova u Palestini i osnivanju židovske države. S obzirom da je u

to vrijeme Velika Britanija bila kolonijalni vladar Palestine, ona se prema UN-ovim načelima

borila za ravnomjernu podjelu židovskih i arapskih naroda, koji su vječito bili u sukobima. Uz

to, sam problem sukoba Izraelaca i Arapa se još više povećao, s obzirom da su Arapske

zemlje zbog velikih prihoda od nafte imale mogućnost da kupuju svoj politički mir

financijskom pomoći izbjeglicama i školovanjem naraštaja Palestinaca. Kroz vrijeme, arapski

ciljevi i zahtjevi postajali su sve nerealniji s obzirom da nisu priznavali Izrael, dok je s druge

16

strane izraelska vojska slamala sve arapske pokušaje da vojnim sredstvima riješe probleme

koji su uzrok svih sukoba. Naravno, kroz vrijeme i brojne ratne sukobe, pa i pojavu terorizma

i samim time uključivanje SAD-a u rješavanje vječitih problema na Palestinskom području,

rezultiralo je i stalnim rastom cijena nafte koja je svoju rekordnu razinu dostigla 7. kolovoza

2006. godine na londonskom tržištu sirovina, 78,64 dolara za barel.

Upravo zbog još uvijek neriješenih problema Palestinaca i arapskih naroda, i danas se osjeti

duboka povezanost bliskoistočne političke krize i cijena nafte9.

2.5 Sueska kriza i buđenje arapskog nacionalizma

Sueska kriza predstavlja drugu globalnu energetsku krizu poslije Drugog svjetskog rata, s

obzirom da je tokom nje kroz određeno vremensko razdoblje prekinut transport nafte kroz

Sueski kanal. Naime, prva energetska kriza događala se za vrijeme političke krize u Iranu

početkom 50-ih godina. Sueska politička kriza je utoliko jednaka po intenzitetu i ozbiljnosti

problema prvoj krizi, s obzirom da je bio prekinut jedan od glavnih svjetskih putova nafte,

Sueski kanal.

Glavna srž problema oko Sueske političke krize leži već u 1955. godini kada je na

Međunarodnoj konferenciji, Indonezija proglasila neovisnost od nizozemske kolonijalne

vlasti, čime je pokrenut poznati pokret nesvrstanih. S obzirom da se u to vrijeme Sueski kanal

nalazio pod kolonijalnom vlasti Velike Britanije, Egipat je pod vodstvom tadašnjeg vođe,

Nasera, također na temelju zastupanja politike o nesvrstanosti želio dobiti suverenitet nad

Sueskim kanalom. S obzirom da brojni poticaji za pregovorima između Egipta i Velike

Britanije nisu urodili plodom, Naser se odlučio za preuzimanje vojne kontrole na Sueskim

kanalom, u čemu je i uspio.

Iz perspektive Velike Britanije, čitav geostrategijski problem ležao je samo u jednoj činjenici,

a to je da se kroz Sueski kanal transportira najveći dio nafte iz Srednjeg Istoka, na kojem su

eksploataciju nafte organizirale brojne naftne kompanije Velike Britanije. S druge

9 Dekanić, I. (2007): Nafta: bogatstvo ili prokletstvo, Golden marketing, Zagreb, str. 179-193

17

perspektive, Egipta, Sueski kanal je predstavljao stvar neovisnosti i isto tako stratešku važnost

za postavljanje i mogućnosti pregovaranja na svjetskoj političkoj i gospodarskoj sceni.

Ogorčena zbog prisilnog preuzimanja Sueskog kanala od strane Egipta, Velika Britanija se u

savezu s Francuskom odlučila na ponovno preuzimanje Sueskog kanala, u čemu je uspjela jer

su joj se u borbi također pridružili Izraelci. Iz tog razloga, Izraelci i dan danas dobro surađuju

sa zapadnim zemljama, posebno kada su u pitanju njihovu problemi sa arapskim zemljama.

Nakon ponovnog preuzimanja Sueskog kanala od strane Velike Britanije, Francuske i

Izraelaca, stigao je novi šok. Naime, u skladu s UN-ovom konvencijom i pravilima, postupak

Velike Britanije ocijenjen je kao agresijski napad na Egipat, zbog čega se s vremenom Velika

Britanija ipak morala pomiriti s time da će izgubiti političku važnost zbog neposjedovanja

Sueskog kanala. U toj odluci o povlačenju Velike Britanije, Francuske i Izraelaca sa Sueskog

kanala, uvelike su veliku ulogu odigrale Sjedinjene Američke Države, za koje se zna da su

najveća politička i financijska podrška Organizaciji Ujedinjenih naroda, te samim time uz

pobjedu u Drugom svjetskom ratu, imaju veću političku moć i pravo provođenja svojih

politika i ideologija u svijetu10

.

Nakon Drugog svjetskog rada, te Sueske i Iranske krize, SAD su definitivno zamijenile ulogu

glavnog političkog lidera i vojnog nadzora nad Sueskim kanalom u odnosu na Veliku

Britaniju. Samim time, američkim naftnim kompanijama, otvorena su širom vrata za

proširenje svojih djelovanja i aktivnosti na Srednjem istoku. Iz tog razloga i ne čudi činjenica

da su se američki naftni poslovi u arapskom svijetu drastično povećali u razdoblju od 1956.

do 1975. godine.

10

Dekanić, I., Kolundžić, S. i Karasalihović, D. (2002): Stoljeće nafte: veza između nafte, novca i moći koja je


18

3 ANALIZA SVJETSKE PROIZVODNJE I POTROŠNJE NAFTE

3.1 Svjetska proizvodnja i potrošnja

Bile pregleda svjetske proizvodnje i potrošnje, potrebno je pogledati rezerve nafte u

pojedinim područjima od 1992. godine. Podaci o osiguranih rezervama nafte u svijetu prema

područjima u 1992., 2002., 2011. i 2012. godini, izraženi u milijardama barela nalaze se u

tablici 2.

Krajem 1992. godine najveće rezerve nafte zabilježene su na Srednjem Istoku te su iznosile

661,6 milijardi barela. Krajem 2002. godine ta se brojka popela za 12,05% na 741,3 milijarde

barela nafte. Krajem 2011. godine rezerve nafte na Srednjem Istoku povećane su za 7,64% na

797,9 milijardi barela. I na posljetku, krajem 2012. godine također se bilježi rast za 1,23% tj.

na 807,7 milijardi barela nafte.

Na području Srednjeg Istoka u količini rezerve nafte prednjači Saudijska Arabija koja je 1992.

godine imala 261,2 milijarde barela nafte. Iako je kroz godine skromno povećavala rezerve, u

2012. godini i dalje se bilježi tendencija rasta rezervi, koja je tada iznosila 265,9 milijardi

barela. Saudijsku Arabiju slijedi Irak koji je u posljednjih dvadesetak godina pokazao

tendenciju naglog rasta rezervi nafte. Tako je 1992. godine imao 100,0 milijardi barela nafte

rezervi, a 2012. godine 150,0 milijardi barela nafte što je povećanje od nevjerojatnih 50%.

Ujedinjeni Arapski Emirati 1992. godine imali su rezerve u visini 98,1 milijardi barela, a

2002. godine rezerve su smanjili na 97,8 milijardi barela što su zadržali do 2012. godine.

Osim Iraka, i Iran je pokazao tendenciju naglog rasta rezervi nafte. Tako je 1992. godine imao

92,9 milijardi barela nafte rezervi, 2002. godine 130,7 milijardi barela, a 2012. godine 157,0

milijardi barela nafte rezerve.

Nakon Srednjeg Istoga, prema količini rezervi na drugom mjestu smjestila se Sjeverna

Amerika. Ona je krajem 1992. godine imala 122,1 milijardi barela nafte rezerve, a 2002.

godine zabilježila je rast od 86,98% tj. na 228,3 milijardi barela. Krajem 2011. godine

zabilježen je pad od 3,20% na 221 milijardu barela nafte rezerve. Na posljetku, 2012. godine

također je zabilježen pad u količini rezerve od 0,36% na 220,2 milijarde barela.

19

Na području Sjeverne Amerike najveće rezerve krajem 1992. godine imao je Meksiko, i to od

51,2 milijarde barela. No, već 2002. godine dolazi do naglog pada rezervi na 17,2 milijarde

barela, a 2011. nastavio se trend pada te je Meksiko navedene godine imao tek 11,4 milijarde

barela rezerve nafte. Za razliku od Meksika, Kanada je 1992. godine imala 39,6 milijardi

barela nafte rezerve, a krajem 2002. godine učetverostručila je svoje rezerve na 180,4

milijardi barela. Krajem 2011. količina rezerve blago je pala na 174,6 milijardi barela, a

godinu dana nakon toga zabilježen je dodatni pad od 0,7 milijardi barela. SAD bilježi

konstantu u količini rezerve nafte i to 35 milijardi barela u 2011. i 2012. godini.

Na trećem mjestu po količini rezervi, nakon Srednjeg Istoka i Sjeverne Amerike, našla se

Južna i Centralna Amerika. Ona je 1992. godine imala 78,8 milijardi barela nafte rezerve, a

krajem 2002. godine zabilježen je rast od 27,28% u odnosu na 1992. godinu na 100,3 milijardi

barela nafte. Krajem 2011. rezerve su iznosile na ovom području 326,9, što je označilo rast

više od tristo posto, a krajem 2012. godine rezerve su dodatno povećane za 0,46% na 328,4

milijardi barela.

Najveće količine rezervi nafte na području Južne i Centralne Amerike dolaze iz Venezuele

koja je ujedno i „krivac“ za ovaj nagli rast rezervi. Tako je 1992. godine u Venezueli količina

rezervi nafte iznosila 63,3 milijardi barela, a 2002. godine 77,3 milijardi barela. Godine 2011.

te su rezerve povećane na 297,6 milijardi te su se iste rezerve zadržale i u 2012. godini. Od

drugih država s ovog područja značajnije rezerve ima Brazil, koji je 2012. godine imao 15,3

milijardi barela nafte rezerve.

Područje Europe i Euroazije krajem 1992. godine imalo je 78,3 milijardi barela rezerve, a

krajem 2002. godine rezerve su povećane za 39,59% na 109,3 milijarde barela. Krajem 2011.

godine rezerve su iznosile 140,3 milijarde, što je označavalo povećanje od 28,36%. Krajem

2012. godine rezerve nafte na području Europe i Euroazije iznosile su 140,8 milijardi barela,

što predstavlja povećanje od 0,36% u odnosu na 2011. godinu.

Na području Europe, Rusija je najbogatija rezervama nafte. Tako je 2002. godine imala 76,1

milijardu barela nafte rezerve. Godine 2012. ta je rezerva iznosila 87,1 milijardu, a krajem

2012. 87,2 milijarde. Osim Rusije, značajnije rezerve ima i Kazahstan koji je 2011. i 2012.

godine imao 30 milijardi barela nafte rezerve.

20

Afrika je krajem 1992. godine imala 61,1 milijardu barela nafte rezerve, a krajem 2002.

godine ta rezerva je iznosila 101,6 milijardi barela, što je predstavljalo povećane od 66,28%.

Krajem 2011. ukupna rezerva nafte izrađena u milijardama barela iznosila je 126,6, a krajem

2012. godine 130,3. Na području Azije – Pacifika u 2011. i 2012. godini zabilježeno je oko

41,4 milijardi barela nafte rezerve.

21

Tablica 2: Osigurane rezerve nafte u svijetu

Krajem

1992

Krajem

2002

Indeks

2002/1992

Krajem

2011

Indeks 2011/2002 Krajem

2012

Indeks 2012/2002

Sjeverna Amerika 122,1 228,3 186,98 221 96,80 220,2 99,64

Južna i Centralna

Amerika

78,8 100,3 127,28 326,9

325,92

328,4 100,46

Europa i Euroazija 78,3 109,3 139,59 140,3 128,36 140,8 100,36

Srednji Istok 661,6 741,3 112,05 797,9 107,64 807,7 101,23

Afrika 61,1 101,6 166,28 126,6 124,61 130,3 102,92

Azija - Pacifik 37,5 40,6 108,27 41,4 101,97 41,5 100,24

Izvor: BP Statistical Review of World Energy, 2013, raspoloživo na: http://www.bp.com/content/dam/bp/pdf/statistical-

review/statistical_review_of_world_energy_2013.pdf, pogledano: 5.9.2013., str. 6

22

Prema podacima iz tablice 2, na grafikonu 1 nalazi se u obliku stupčastog dijagrama

prikazane rezerve nafte u svijetu od 1992. do 2012. godine. Podaci su prikazani za četiri

godine: 1992., 2002., 2011. i 2012. godinu. Podaci su prikazani u milijardama barela.

Iz grafikona se jasno vidi da područje Srednjeg Istoga dominira nad ostatkom svijeta prema

količini rezerve i da ovo područje konstanto bilježi rast količine rezerve kroz godine

promatranja. Na drugom mjestu 1992. godine nalazila se Sjeverna Amerika, koja je kroz

godine promatranja bilježila lagani pad količine rezerve nafte, a područje Južne i Centralne

Amerike nagli rast u 2011. godini što ih je dovelo na drugo mjesto prema količini rezervi

nafte u svijetu. Na četvrtom mjestu našlo se područje Europe i Euroazije, a slijedi ju područje

Afrike. Najmanje količine rezervi nafte nalazi se na području Azije – Pacifika.

Grafikon 1: Rezerve nafte u svijetu od 1992. do 2012. godine

Izvor: vlastita obrada autora prema podacima iz tablice 2

Tako je svijet krajem 2012. godine imao ukupno 1.668,9 milijardi barela nafte što je dovoljno

za 52,9 godina globalne proizvodnje. Posljednje povećanje rezervi u Iraku dodalo je 6,9

milijardi barela na ukupnu svjetsku rezervu. Članovi OPEC-a i dalje dominiraju na svjetskom

tržištu, držeći 72,6% ukupnih svjetskih rezervi.

23

Grafikon 2: Distribucija rezervi u 1992., 2002. i 2012. godini



24

Na grafikonu 3 nalazi se distribucija rezervi nafte 1992., 2002. i 2012. godine prema

različitim područjima u svijetu. Tako je 1992. godine distribuirano 1.039,3 milijarde barela

nafte, od čega je 63,7% distribuirano područje Srednjeg Istoka. Drugi po redu distributer

rezervi s udjelom od 11,7% bila je Sjeverna Amerika. Nakon nje slijedi Južna i Centralna

Amerika s udjelom od 7,6%, a udio od 7,5% pripada području Europe i Euroazije. Godine

2002. distribuirano je 1.321,5 milijardi barela rezerve, od čega je 56,1% distribuirano Srednji

Istok, što je označilo smanjenje u relatnivnoj strukturi distribucije. S druge strane, Sjeverna

Amerika povećala je svoj udio na 17,3%, dok je Južna i Centralna Amerika ostala na 7,6%

udjela. Udio u svjetskoj distribuciji povećalo je i područje Europe i Euroazije na 8,3% ukupne

svjetske distribucije.

U 2012. godini distribuirano je 1.668,9 milijardi barela nafte, što je ujedno i najveća

distribucija u sve godine promatranja. I dalje je stavio tržišni udio Srednjeg Istoka opadati je

je on u 2012. godini iznosio manje od pola, 48,4%. Također, došlo je do naglog povećanja

tržišnog udjela Južne i Centalne Amerike na 19,7%, dok je Sjeverna Amerika zabilježila pad

na 13,2% tržišnog udjela. Područje Europe i Euroazije povećalo je svoj tržišni udio na 8,4%, a

isto povećanje zabilježeno je i kod zemlja Afrike.

U tablici 3 prikazani su podaci o proizvodnji nafte od 2002. do 2012. godine. Sjeverna

Amerika 2002. godine proizvela je 14.077 milijuna tona nafte, a godinu dana nakon toga

zabilježila je rast od 0,59% na 14.160 milijuna tona. U 2004. godini zabilježen je pad

proizvodnje od 0,04%, a godinu dana nakon toga proizvodnja je pala za dodatnih 3,14%. U

2006. godini proizvodnja je iznosila 13.725 milijuna tona, što je označilo rast od 0,68% u

odnosu na 2005. godinu. U naredne dvije godine na području Sjeverne Amerike bilježi se

ponovni pad proizvodnje za 0,68% tj. 3,48% u 2007. tj. 2008. godini. U 2009. godini dolazi

do oporavka te je proizvodnja povećana za 2,19% na 13.156 milijuna tona nafte. U 2010.

godini proizvodnja je iznosila 13.843 milijuna tona, a u 2011. rekordnih 14.335 milijuna tona.

U 2012. godini proizvodnja se u odnosu na 2011. povećana za 8,52% te je iznosila 15.557

milijuna tona, što je ujedno i najveća proizvodnja kroz period od 10 godina koji se promatra.

U Južnoj i Centralnoj Americi 2002. godine proizvedeno je 6.747 milijuna tona nafte, a

godinu nakon toga zabilježen je pad od 0,83% na 6.691 milijuna tone nafte. U 2004. godini

bilježi se rast od 7,02% na 7.161, a godinu dana kasnije taj je rast iznosio 2,29%. I u 2006.

godini bilježi se rast od 2,03%, a u 2007. godini bilježi se pad od 2,01% na 7.324 milijuna

25

tona. U 2008. godini zabilježen je rast od 0,97%, a već iduće godine pad od 0,57% na 7.353

milijuna tona. U 2011. godini proizvedeno je 7.449 milijuna tona, a u 2012. godini bilježi se

pad od 1,21% na 7.359 milijuna tona.

Na području Europe i Euroazije 2002. godine proizvedeno je 16.346 milijuna tona nafte, a

godinu dana nakon toga 17.029 milijuna tona, što predstavlja rast od 4,18% u odnosu na 2002.

godinu. Godine 2004. na ovoj je području proizvedeno 17.600 milijuna tona nafte, a godinu

dana kasnije 17.551. U 2006. godini ponovno slijedi povećanje proizvodnje za 0,36% na

17.615 milijuna tona nafte, a pozitivan trend nastavio se i u idućoj godini. Od 2010. godine na

ovom se području bilježi kontinuirani pad proizvodnje te je 2012. godine prizvedeno 17.211

milijuna tona nafte, što predstavlja pad od 1,38% u odnosu na 2011. godinu.

U proizvodnji nafte dominira Srednji Istok. Tako je 2002. godine proizvedeno 21.960

milijuna tona nafte, a godinu dana kasnije 23.501, što je povećanje od 7,02%. U 2004. godini

proizvedeno je 24.873 milijuna tona nafte, a u 2005. godini 25.518. Prvi pad u proizvodnji

bilježi se 2007. godine kada je proizvedeno 25.304 milijuna tona nafte, što je smanjenje za

1,68% u odnosu na 2006. godinu. U 2010. godini u Srednjem Istoku dolazi do oporavka te je

navedene godine proizvedeno 25.763 milijuna tona nafte. U 2011. došlo je do povećanja od

8,64% na 27.988 milijuna tona, a u 2012. od 1,01% na 28.270 milijuna tona nafte.

U Africi je 2002. godine proizvedeno 7.937 milijuna tona nafte, a u sljedećoj godini 8.408. U

2004. godini bilježi se rekordni rast od 10,87% na 9.322 milijuna tona nafte. I 2005. godina

bila je jednako uspješna te je zabilježen rast od 6,22%. Do pada u proizvodnji došlo je 2007.

godine na 9.848 milijuna tona i 2011. godine na 8.742 milijuna tona što je označilo pad od

čak 13,64%. Rekordna proizvodnja zabilježena je 2010. godine i iznosila je 10.123 milijuna

tona nafte, a u 2012. godine proizvedeno je 9.442 milijuna tona ove sirovine.

Na području Azije – Pacifik u 2002. godini proizvedeno je 7.882 milijuna tona nafte, a prvi

pad već je zabilježen u 2003. godini od 1,31%. Na ovo području proizvodnja je oscilirala,

izmjenjujuči padove i rastove u proizvodnji. Maksimalna proizvodnja postignuta je 2010.

godine i iznosila je 8.420 milijuna tona nafte, a minimalna 2003. godine u iznosu 7.779

milijuna tona. U 2012. godini proizvedeno je 8.313 milijuna tona nafte, što je označilo

povećanje od 0,81% u odnosu na prethodnu godinu.

26

Tablica 3: Proizvodnja nafte od 2002. do 2012. godine u milijunima tona

2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012

Sjeverna Amerika 14.077 14.160 14.154 13.709 13.725 13.631 13.156 13.444 13.843 14.335 15.557

100,59 99,96 96,86 100,12 99,32 96,52 102,19 102,97 103,55 108,52

Južna i Centralna

Amerika

6.747 6.691 7.161 7.325 7.474 7.324 7.395 7.353 7.367 7.449 7.359

99,17 107,02 102,29 102,03 97,99 100,97 99,43 100,19 101,11 98,79

Europa i Euroazija 16.346 17.029 17.600 17.551 17.615 17.843 17.630 17.817 17.755 17.451 17.211

104,18 103,35 99,72 100,36 101,29 98,81 101,06 99,65 98,29 98,62

Srednji Istok 21.960 23.501 24.873 25.518 25.736 25.304 26.415 24.728 25.763 27.988 28.270

107,02 105,84 102,59 100,85 98,32 104,39 93,61 104,19 108,64 101,01

Afrika 7.937 8.408 9.322 9.902 9.945 10.179 10.226 9.848 10.123 8.742 9.442

105,93 110,87 106,22 100,43 102,35 100,46 96,30 102,79 86,36 108,01

Azija - Pacifik 7.882 7.779 7.858 8.008 7.988 8.003 8.111 8.071 8.420 8.246 8.313

98,69 101,02 101,91 99,75 100,19 101,35 99,51 104,32 97,93 100,81



27

Temeljem podataka prikazanih u tablici 3, na grafikonu 3 prikazana je proizvodnja nafte u

svijetu u razdoblju od 2002. do 2012. godine prema područjima. Iz grafikona se može jasno

vidjeti dominacija Srednjeg Istoka. Na tom je području najveću proizvodnju postigla

Saudijska Arabija te je ona iznosila u 2012. godini 11.144 milijuna tona tj. 13,3% ukupne

svjetske proizvodnje. Saudijsku Arabiju slijede Ujedinjeni Arapski Emirati s proizvodnjom u

visini 3.319 milijuna tona u 2012. godini, što čini 3,7% ukupne svjetske proizvodnje. Isti

postotak svjetske proizvodnje postignut je 2012. godine u Iraku i Kuvajtu gdje je proizvedeno

2.801 tj. 2.880 milijuna tona nafte. Od Saudijske Arabije 2012. godine bolju je proizvodnju

postigao Iran s ukupnom proizvodnjom 4.358 milijuna tona tj. 4,2% ukupne svjetske

proizvodnje.

Nakon Bliskog Istoka, po proizvodnji dolaze zemlje s područja Europe i Euroazije. Na tom je

području najveći proizvođač 2012. godine bila Rusija s ukupnom proizvodnjom 10.643

milijuna tona tj. 12,8% ukupne svjetske proizvodnje. Rusiju slijede Kazahstan i Norveška s

proizvodnjom od 1.728 tj. 1.916 milijuna tona, što čini 2 tj. 2,1% svjetske proizvodnje. Velika

Britanija u 2012. godini proizvela je 967 milijuna tona nafte.

Sjeverna Amerika smjestila se na treće mjesto prema količini proizvedene nafte. U 2012.

godini najuspješniji proizvođač s tog područja bio je SAD s ukupnom proizvodnjom 8.905

milijuna tona, što čini 9,6% svjetske proizvodnje. Slijede ga Kanada s 3.741 milijuna tona i

Meksiko s 2.911 milijuna tona proizvedene nafte.

Iz grafikona se može vidjeti da je u Africi došlo u 2011. godini do naglog pada u proizvodnji

nafte. To je odraz smanjivanja proizvodnje u gotovo svim zemljama. S druge strane, zemlje s

područja Azije – Pacifika te Južne i Centralne Amerike imaju malu, ali relativno stabilnu

proizvodnju koja ima tendenciju rasta. Ukoliko se pogleda proizvodnja nafte Bliskog Istoka,

javno je naglašen pad proizvodnje od nastupa gospodarske krize, ali nakon 2010. godine

slijedi oporavak i ponovni rast.

28

Grafikon 3: Proizvodnja nafte (2002-2012) u milijunima tona


29

U tablici 4 nalazi se potrošnja nafte od 2002. do 2012. godine izrađena u milijunima tona. U

Sjevernoj Amrici 2002. godine potrošeno je 23.797 milijuna tona nafte, a godinu dana nakon

toga potrošnja je narasla za 1,57% na 24.170 milijuna tona. U 2004. godine u Sjevernoj

Americi je potrošeno 25.119 milijuna tona nafte što predstavlja povećanje potrošnje od

0,38%. U 2006. godini došlo je do pada potrošnje od 0,47% na 25.002 milijuna tona nafte.

Drugi pad potrošnje zabilježen je 2008. godine i to od gotovo 5%, a ovaj trend nastavio se i u

2009. godini kada je potrošeno 22.959 milijuna tona nafte, što je ujedno i najmanja potrošnja

kroz godine promatranja. U 2012. godini potrošnja nafte je iznosila 23.040, a od 2010. godine

u konstantnom je opadanju.

U Južnoj i Centralnoj Americi 2002. godine je potrošeno 5.004 milijuna tona nafte, a godinu

dana kasnije potrošnja se smanjila za 2,88%. U 2004. godini došlo je do rasta za 4,09% na

5.059 milijuna tona. Rast potrošnje od onda konstantno raste. Tako je 2010. godine dosegao

6.222 milijuna tona, a 2012. godine 6.533 milijuna tona.

Na području Europe i Euroazije u 2002. godini potrošnja nafte je iznosila 19.563 milijuna

tona te je nastavila rasti sve do 2006. godine kada je postignuta potrošnja od 20.311 milijuna

tona. Od 2007. godine bilježi se konstantan pad u potrošnji što je posljedica brojnih reformi i

politika koje provodi Europska unija kako bi smanjila ovisnost o naftnim derivatima. Tako je

2010. godine ukupno potrošeno 19.057 milijuna tona nafte što je smanjenje od 0,48% u

odnosu na 2009. godinu, a godinu dana kasnije 18.543 milijuna tona.

Za razliku od područja Europe, na Srednjem Istoku bilježi se konstantan rast potrošnje nafte.

Tako je 2002. godine zabilježena potrošnja od 5.452 milijuna tona, a 2004. od 6.026 milijuna

tona što predstavlja rast od 5,98% u odnosu na 2003. godinu U 2007. godini zabilježen je rast

od 3,83% na 6.696 milijuna tona. U 2010. potrošnja je iznosila 7.861 milijuna tona, a 2012.

godine 8.354 što predstavlja rast od 4,53% u odnosu na prethodnu godinu.

30

Tablica 4: Potrošnja nafte od 2002. do 2012. godine u milijunima tona

2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012

Sjeverna Amerika 23.797 24.170 25.023 25.119 25.002 25.109 23.860 22.959 23.464 23.397 23.040

101,57 103,53 100,38 99,53 100,43 95,03 96,22 102,20 99,71 98,47

Južna i Centralna

Amerika 5.004 4.860 5.059 5.185 5.332 5.651 5.892 5.921 6.222 6.405 6.533

97,12 104,09 102,49 102,84 105,98 104,26 100,49 105,08 102,94 102,00

Europa i Euroazija 19.563 19.842 19.998 20.142 20.311 20.062 20.017 19.149 19.057 18.974 18.543

101,43 100,79 100,72 100,84 98,77 99,78 95,66 99,52 99,56 97,73

Srednji Istok 5.452 5.686 6.026 6.335 6.449 6.696 7.185 7.526 7.861 7.992 8.354

104,29 105,98 105,13 101,80 103,83 107,30 104,75 104,45 101,67 104,53

Afrika 2.568 2.646 2.767 2.911 2.920 3.068 3.218 3.302 3.463 3.359 3.523

103,04 104,57 105,20 100,31 105,07 104,89 102,61 104,88 97,00 104,88

Azija - Pacifik 22.086 22.880 24.124 24.535 25.124 25.989 25.881 26.205 27.766 28.754 29.781

103,60 105,44 101,70 102,40 103,44 99,58 101,25 105,96 103,56 103,57



31

Na području Azije – Pacifika zabilježena je potrošnja od 22.086 milijuna tona u 2002. godini i

od onda se bilježi konstantan rast sa iznimkom u 2008. godini kada je zabilježen pad od

0,42% u odnosu na 2007. godinu. U 2010. potrošnja je narasla za 5,96% na 27.766 milijuna

tona, a u 2012. godini za 3,57% na 29.781 milijuna tona.

Na grafikonu 4 nalaze se grafički prikazani podaci iz tablice 4. Tako se može vidjeti da je do

2006. godine najveći potrošač nafte bila Sjeverna Amerika, a od 2006. godine tu su poziciju

preuzele zemlje Azije - Pacifika. Na području Azije – Pacifika najveći potrošač su Kina (što

je razumljivo obzirom na količinu stanovnika koji žive u toj zemlji) te je potrošnja u 2012.

godini iznosila 10.221 milijuna tona, što predstavlja čak 11,7% svjetske potrošnje. Slijedi ju

Indija sa 4,2% svjetske potrošnje u 2012. godini, Indonezija sa 5,0% svjetske potrošnje te

Japan sa 6,3% svjetske potrošnje.

Područje Srednjeg Istoka, Afrike te Južne i Centralne Amerike manji su potrošači, ali je kod

njih zamijećen trend stalnog rasta potrošnje. Jedino je na području Sjeverne Amerike te

Europe i Euroazije zabilježen pad u potrošnji što je direktno posljedica energetskih politika

koje se provode u tim zemljama, a sve s ciljem smanjenja ovisnosti o nekolicini zemalja koje

drže najveći udio u proizvodnji nafte.

Postoji procjena da će do 2020. godine svjetska potražnja za naftom porasti za oko 60%, što

će ponajviše biti izazvano rastom najvećeg potrošača – automobila na 1,25 milijarde do 2025.

godine11

.

11

Institute for the Analysis of Global Security, raspoloživo na: http://www.iags.org/futureofoil.html, pogledano:

5.9.2013

32

Grafikon 4: Potrošnja nafte (2002-2012) u milijunima tona


33

Na grafikonu 5 nalazi se usporedba proizvodnje i potrošnje nafte u 2012. godini po regijama

svijeta. Tako se može vidjeti da područje Azije – Pacifika relativno malo sudjeluje u

proizvodnji nafte, a veliki je potrošač iste zbog velike količine stanovnika koji žive u Kini,

Japanu i Indiji. S druge strane, kod Afrike se vidi da proizvodi dvostruko više od svoje

potrošnje što znači da vlastite potrebe može nadmiriti iz vlastite proizvodnje te da ne postoji

ovisnost o drugim zemljama bogatima naftom. Srednji Istok ogromni je proizvođač nafte te

količina proizvodnje višestruko prelazi njegove potrebe. Europa još uvijek više troši nego što

može proizvesti, ali postoji manji sraz između proizvodnje i potrošnje u odnosu na druga

područja. Južna i Centralna Amerika imaju relativno malu proizvodnju, ali i još manju

potrošnju nafte.

Što se tiče Sjeverne Amerike, ona još uvijek više troši nego što proizvodi te zauzima veliki

prostor i u ukupnom proizvodnji i potrošnji.

Grafikon 5: Proizvodnja (lijevo) i potrošnja (desno) po regiji u 2012. godini

Izvor: BP Statistical Review of World Energy, 2013, raspoloživo na:

http://www.bp.com/content/dam/bp/pdf/statistical-


34

Grafikon 6: Kretanje cijene nafte



35

Na grafikonu 6 nalazi se prikaz kretanja cijene nafte od 1995. godine do 2012. godine. Na

lijevoj strani nalazi se kretanje nafte sa europske burze, a na desnoj strani s američke burze.

Tako se može vidjeti da je cijena nafte konstantno rasla i doživjela svoj maksimum u 2008.

godini, nakon čega u 2009. godini slijedi nagli pad te oporavak i nastavak uzlaznog trenda

rasta cijene nafte.

Današnje tržište nafte karakteriziraju velike oscilacije u cijeni. Upravo iz navedenog razloga

mnogi se bave špekulacijama budućeg kretanja cijene, a jedan od razloga je ne samo zarada

kroz prodaju nafte, već i zarada na cijeni nafte. O tome koliko se cijene nafte mijenjaju govori

i zanimljiva izjava direktora Agencije za energetiku Georga Lamsdena koji je davne 1991.

godine na pitanje o očekivanoj cijeni barela nafte odgovorio da se točan odgovor može dobiti

u raju za budale. Minimalna cijena nafte, kao i kod prodaje bilo kojeg proizvoda, određena je

maksimalnim troškovima proizvodnje uvećanima za profit. Troškovi proizvodnje uvijek se

određuju prema posljednjem trošku proizvedene jedinice nafte, a to je dakle i onaj najskuplji.

Maksimalna cijena nafte određena je platežnom sposobnošću potrošača, koja se iskazuje kroz

elastičnost potražnje. Kako postoji velika razlika između minimalne i maksimalne cijene

nafte, postoje i velike oscilacije u kretanju cijena. Drugim riječima, na minimalnu cijenu

utječu realni faktori, dok na maksimalnu cijenu utječu špekulativni parametri.

Kada se usporede cijene nafte i ostalih energenata, one moraju biti u međusobnoj korelaciji,

budući da je jedino tako moguće usmjeravanje potrošnje pojedinih energenata, obzirom na

postavljene ekonomske ciljeve. Upravo iz tog razloga, promjene u preferencijama potrošnje

pojedinih energenata mogu izazvati najveći svjetski igrači12

.

Rast cijena nafte odrazio se na povećanje troškova u gospodarskim djelatnostima, a posebno u

industriji proizvodnje i prometa. Takvo povećanje troškova dovelo je do manje

konkurentnosti ove industrije, ali i smanjenju investicija. Rast cijena nafte ima posljedicu ne

samo na rast troškova proizvoda koji su izravno vezani uz naftu, već i onih čija proizvodnja

ne ovisi direktno o cijeni nafte. Posljedica toga je inflacija, što dovodi do potrebe

rekonstruiranja. Zbog toga je vrlo važno postepeno prelaziti na druge resurse. To znači razvoj

novih tehnologija i pronalaska alternativa nafti. U prometu u kojem postoji visoka ovisnost o

12

Grubišić, N. (2009): Dugoročni izgled cijena nafte i plina, Energija, 58(1), str. 14-25

36

nafti, potrošnja nafte može se reducirati korištenjem drugih pogonskih izvora, ali i

povećanjem efikasnosti motora s unutarnjim izgaranjem13

.

Nafta predstavlja bitan energent i činitelj međunarodnog i nacionalnog ekonomskog razvoja.

Gospodarstva različitih zemalja imaju različite udjele u ukupnoj energetskoj potrošnji te

sukladno tome postoje različite ovisnosti zemalja o ovom energentu. Upravo zbog visoke

razine ovisnosti pojedinih zemalja i nemogućnosti alternativne proizvodnje supstituta, dovodi

se u pitanje jednakost i sloboda tržišta. Danas postoji velika koncentracija na Bliskom Istoku

u pogledu izvoza ovog energenta, čime se dodatno pogoršavaju nestabilnosti na tom području,

a što se odražava na cjelokupnu svjetsku ekonomiju. Zemlje koje su bogate naftom imaju

određenu ekonomsku moć čime su omogućene manipulacije na tržištu.

Zanimljivo je da analizirajući energetsku intenzivnost u potrošnji nafte, u zemljama OECD-a

potrebno je nekoliko puta manje nafte za jednaku proizvodnju kao u nerazvijenim zemljama.

Razlog tome je veća usmjerenost na grane industrije koje traže manju potrošnju energenata.

Tako je u SAD-u energetska intenzivnost pada za 50% od 1970. do 2003. godine. Sukladno

navedenome, razvijene zemlje manje su ovisne o promjenama cijena nafte, budući da postoji i

manji stupanj ovisnosti14

.

Svjetska potražnja za naftom diktira današnju cijenu nafte i zbog toga se iz godine u godinu

bilježi sve veća cijena ovog energenta. Iako se 2007. godine uvelike pisalo o naglom rastu

cijena nafte, one su se odnosile na samo određena tržišta te postoji svega nekoliko izuzetaka

kada je nafta prelazila „magičnu“ brojku od 100 dolara po barelu. Plasiranje lažnih

informacija o cijeni nafte rezultat su burzovnih špekulacija, čemu u prilog ide i povećanje

kupnje nafte za čak 11 puta15

.

S druge strane, burne promjene na svjetskom tržištu 2008. godine rezultirale su neobjašnjivim

povećanjem cijena nafte i naftnih derivata. Ova stručnjacima neobjašnjiva događanja

13

Letunić, S. (2006): Utjecaj cijena i ograničenost resursa nafte na svjetsko gospodarstvo, Ekonomska misao i

praksa, 2, str. 241-258

14 Letunić, S. (2006): Utjecaj cijena i ograničenost resursa nafte na svjetsko gospodarstvo, Ekonomska misao i

praksa, 2, str. 241-258

15 Vujinović, S. i Vurdelja, J. (2008): Tržište nafte u 2007. godini, Nafta, 59(11), str. 561-563

37

rezultirala su s velikom neizvjesnošću u budućem kretanju cijena nafte. U 2009. godini cijene

nafte su se počele stabilizirati, a danas se niti jedna svjetska organizacija ne upušta u

prognoziranje budućih kretanja cijena nafte. Da se zaista radilo o neobjašnjivom kretanju

cijene nafte govori i činjenica da je na kraju 2008. godine na nekim tržištima cijene nafte bila

i do 50% manja u odnosu na cijenu s početka godine. Kako je tržište nafte relativno stabilno

tržište u pogledu ponude i potražnje, ovo kretanje bilo je neobjašnjivo16

.

3.2 Uloga OPEC-a u svjetskoj razmjeni nafte

OPEC-a (eng. Organization of the Petroleum Exporting Countries) ima za misiju koordinirati

i ujediniti naftnu politiku zemlja članica i osigurati stabilnost na tržištu nafte, kako bi se

osigurala učinkovitost, ekonomski rast i redovita opskrba potrošača, stalni prihodi

proizvođača i fer povrat kapitalnih ulaganja za investitore naftne industrije17

.

Kolika je uloga OPEC-e u svjetskoj razmjeni nafte najbolje je prikazano na grafikonu 4 gdje

je napravljena usporedba svjetske opskrbe naftom između zemlja članica OPEC-e i ostalih

zemlja za period od 2007. do 2011. godine. Zelenim stupcima prikazana je ukupna opskrba

naftom u svijetu, žutom bojom opskrba od strane nečlanica OPEC-e, a plavom bojom članice

OPEC-e. Ako se uzme u obzir da OPEC-a danas broji 10 članova, jasna je nadmoć ovih

velesila u svjetskoj opskrbi naftom. Tržišni udio OPEC-a doživio je svoj vrhunac 2008.

godine, nakon čega slijedi veliki pad, ali i oporavak u 2010. godini, nakon čega su zemlje

članice opet zavladale tržištem.

16

Vujinović, S. (2010): Kretanje cijena nafte, naftnih derivata, maloprodajnih cijena te poreznih opterećenja u

2009. godini, Nafta, 61(11), str. 515-519

17 Organization of the Petroleum Exporting Countries: Our Mission, raspoloživo na:

http://www.opec.org/opec_web/en/about_us/23.htm, pogledano: 7.9.2013.

38

Grafikon 7: Svjetska opskrba naftom

Izvor: OPEC Annual Report 2011, raspoloživo na:

http://www.opec.org/opec_web/static_files_project/media/downloads/publications/AR_2011.

pdf, pogledano: 7.9.2013., str. 17

3.3 Osnivanje OPEC-e

OPEC-a je trajna, međuvladina organizacija, koja je osnovana u Bagdatu tijekom konferencije

od 10. do 14. runa 1960. godine (slika 1), od strane Irana, Iraka, Kuvajta, Saudijske Arabije i

Venezuele. Ovih šest članica kasnije se pridružilo još 9 novih članova:

Katar – 1961. godine,

Indonezija – 1962. godine, suspendirana u siječnju 2009. godine,

Libija – 1962. godine,

39

Ujedinjeni Arapski Emirati – 1967. godine,

Alžir – 1969. godine,

Nigerija – 1971. godine,

Ekvador – 1973. godine, suspendiran iz članstva u prosincu 1992. godine do listopada

2007. godine,

Angola – 2007. godine i

Gabon – od 1975. do 1994. godine.

OPEC-a je u prvih pet godina postojanja imala svoje sjedište u Ženevi u Švicarskoj, a od 1.

rujna 1965. godine sjedište je prebačeno u Beč u Austriju. Cilj OPEC-e je koordinirati i

objediniti naftne proizvođače, kako bi se osigurala učinkovita, ekonomična i redovna opskrba

naftom u čitavom svijetu i fer povrat uloženih sredstava svih sudionika u naftnoj industriji.

Slika 1: Osnivanje OPEC-e

Izvor: Organization of the Petroleum Exporting Countries: Brief History, raspoloživo na:


Godine 1960. OPEC-u je formiralo pet proizvođača nafte zemalja u razvoju i to u vrijeme

velikih tranzicija u međunarodnom gospodarstvu i politici, s velikim dekolonizacijama i

rođenjem novih nezavisnih država. Na međunarodnom tržištu nafte dominirala je

multinacionalna kompanija Sedam sestara. Prilikom uspostavljanja, pet članica formirale su

viziju, postavile si ciljeve i tajništvo, najprije u Ženevi, a kasnije u Beču. Članice su usvojile

40

Deklarativnu izjavu o naftnoj politici zemlja članica 1968. godine, kojom se istaknulo

neotuđivo pravo svih država da ostvare trajni suverenitet nad svojim prirodnim resursima u

interesu nacionalnog razvoja. Broj članica porastao je na deset do 1969. godine.

U 70-tim godinama prošloga stoljeća OPEC-a je pojačala svoju međunarodnu konkurentnost

te su zemlje članice preuzele kontrolu nad svojom domaćom naftnom industrijom i stekle

veliki utjecaj u određivanju cijene sirove nafte na svjetskim tržištima. U dva je navrata cijena

nafte porasla što je potaknulo nestabilnosti na tržištu. Prvi porast zabilježen je 1973. godine

zbog arapskog naftnog embarga, a drugi 1979. zbog iranske revolucije. Prvi samit OPEC-e

održan je 1975. godine u Alžiru, gdje se vrh obratio siromašnim zemljama i pozvao ih na

suradnju u međusobnim odnosima, a u interesu svjetskog gospodarskog razvoja i povećanja

stabilnosti tržišta. To je dovelo do osnivanja OPEC-a Fonda za međunarodni razvoj 1976.

godine. Zemlje članice tako su krenule u ambiciozan razvoj društveno gospodarskih planova

te je broj članica do 1975. godine porastao na 13.

U 80-tih godinama, nakon što su cijene nafte postigle rekordne razine, počele su padati, kao

odgovor na veliko naftno zasićenje i odmak potrošača od ovog energenta. Udio OPEC-e u

tržištu nafte je pao, a ukupni prihodi pali su na manje od trećine prethodno ostvarenih prihoda,

uzrokujući pritom ozbiljne ekonomske teškoće za države članice. Cijene nafte su se ustabilile

krajem desetljeća i počele rasti, dok je OPEC-i udio postajao sve veći, što je značilo i

oporavak svjetske proizvodnje. U 90-tih godinama cijene nafte su se kretale manje dramatično

u odnosu na 70-te i 80-te, a pravovremeno djelovanje OPEC-e smanjio je utjecaj

bliskoistočnih sukoba 1990. i 1991. godine na tržište. No, prekomjerna volatilnost i slabost

cijena dominirali su desetljećem, a ekonomska kriza jugoistočne Azije vratile su cijenu na

razinu iz 1986. godine. No, ubrzo slijedi oporavak uslijed integracija tržišta nafte djelovanjem

globalizacije i drugih svjetskih trendova. U tom je razdoblju jedna članica napustila OPEC-u,

a druga je suspendirana.

Nakon 2000. godine došlo je do stabilizacije cijene nafte, no kombinacija tržišnih sila,

špekulacije i drugih čimbenika promijenile su situaciju u 2004. godini, povećavajući cijene i

volatibilnost u opskrbi sirove nafte. Cijene nafte skočile su na rekordne razine 2008. godine,

prije urušavanja tržišta i nastupa globalne financijske krize i ekonomske recesije. OPEC-a je

tada postala poznata po potpori naftnom sektoru te je ulagala velike napore u rješavanje

41

gospodarske krize. Na drugom i trećem samitu OPEC-e održanima 2000. i 2007. godine

predstavljen je program održivog razvoja i uspostavljanju stabilnog energetskog tržišta18

.

3.4 Pad moći kao posljedica šokova

Godine 1973. dogodili su se naftni šokovi uslijed promjene cijene nafte te su uočene neke

zakonitosti19

:

što su cijene nafte više, to je veće opterećenje za industrijski razvoj i obrnuto,

što su cijene nafte više, naftne tvrtke ostvaraju veću zaradu i obrnuto,

što su cijene nafte više, to je teži gospodarski položaj nerazvijenih zemalja s malo

vlastite energije.

Drugim riječima, promjene cijene naftne rezultiraju nastankom naftnih šokova. Već je ranije

utvrđeno da cijena nafte ovisi o kretanju ponude i potražnje. Tako, ako se smanji potražnja za

naftom, padat će njezina cijena. I obrnuto. To su jasni zakoni na kojima počiva svako pa i

naftno tržište. Visina ponude nafte na svjetskom tržištu ovisi o proizvedenim kvotama i

uskladištenim količinama. No, valja napomenuti da kod određivanja cijene nafte ulogu imaju i

veliki igrači te da postoje mehanizmi koji mogu mijenjati cijenu nafte.

Kada se dogode naftni šokovi u doba strelovitog uspona cijena, postavlja se pitanja da li

cijene rastu zbog zakona tržišta ili da li netko ima koristi od toga da se cijene dignu visoko?

Tko uopće ima koristi od toga da se dignu cijene nafte? Visoke cijene nafte ne odgovaraju

industriji niti nerazvijenim zemljama koje nemaju naftnu proizvodnju. Visoke cijene mogu

odgovarati zemljama proizvođačima nafte, osobito onima koje nisu razvijene te imaju velike

dugove, naftnim poduzećima koji će na taj način ostvariti veću dobit ili će imati mogućnost

ulagati u skupu tehnologiju za pronalazak novih izvora nafte, bankama koje će zarađivati od

visokih cijena, zemljama koje upravljaju svjetskih događajima radi stjecanja konkurentskih

prednosti ili nekoj sasvim drugoj grupi moćnika.

18

Organization of the Petroleum Exporting Countries: Brief History, raspoloživo na:


19 Stiperski, Z. (2001/2002): Nafta – pokretač uspjeha i kriza čovječanstva, Hrvatski zemljopis, Zagreb, str. 63

42

Od dizanja cijene nafte korist će imati i drugi proizvođači energenata kao što su proizvođači

ugljena, prirodnog plina i drugi. Sve u svemu, jedna od velikih posljedica naftnih šokova je

pad moći onih najslabijih karika na tržištu nafte20

.

20

Stiperski, Z. (2001/2002): Nafta – pokretač uspjeha i kriza čovječanstva, Hrvatski zemljopis, Zagreb, str. 63-

68

43

4 PERSPEKTIVA RAZVOJA NAFTE I ENERGETSKA NEIZVJESNOST KAO

IZAZOV BUDUĆNOSTI

4.1 Naftna industrija od 80-tih do danas

Ubrzavanjem industrijalizacije, gospodarstva i prometa, porasta je i važnost nafte u

suvremenom gospodarstvu. Zračni promet i zrakoplovstvo doživjeli su velike promjene u

drugoj polovici 20. stoljeća. Motore s unutarnjim izgaranjem zamijenili su mlazni motori, što

daje veću snagu motoru, ali i veću potrošnju. Danas zračna industrija prevozi milijune putnika

i na tisuće tona robe, a u međukontinentalnim letovima više od polovice težine aviona čini

pogonsko gorivo.

Sve ovo dovelo je do globalne potrošnje energije, koja se posebno povećala potkraj 80-tih

godina prošloga stoljeća. Iako se u posljednjih nekoliko desetljeća intenzivno priča o štetnosti

takve potrošnje, a posebno nafte, tek unazad nekoliko godina počinju edukacije stanovništva o

ekonomičnoj potrošnji energenata. Tako s jedne strane imamo organizacije koje se bore za

smanjivanje ovisnosti o nafti i drugim energentima te svjetske igrače koji vladaju u naftnoj

industriji.

Od Prvog svjetskog rata nafta je postala strateška sirovina, a u drugoj polovici 20. stoljeća

vodi se borba za prestiž na navedenom tržištu. Sve je to rezultiralo brojnim ratovima, ali i još

većem jačanju moći najvećih proizvođača nafte. U prethodnom je poglavlju istaknut uspjeh

OPEC-e tj. zemlja članica ovog udruženja, a danas je uloga ove organizacije u naftnoj

industriji velika. Važan događaj za prerastanja OPEC-e u tako snažan čimbenik na tržištu

nafte je tzv. teheranski sporazum koji je označio pobjedu OPEC-e na međunarodnoj sceni.

Uspjeh ove organizacije prije svega proizlazi iz političkog jedinstva zemlja članica21

.

Tako su pojedine zemlje učvrstile svoju ulogu na svjetskom tržištu nafte, a samim time

osnažila je ovisnost velikih potrošača o tim naftnim velesilama. Danas ljudi uvelike ovise o

nafti, a suvremeni način života donio je još veću potražnju, a samim time i mogućnost dizanja

cijena nafte, što dodatno ojačava ovu industriju. Ova industrija je toliko snažna da se o

21

Dekanić, I. (2011): Geopolitika energije: Uloga energije u suvremenom globaliziranom gospodarstvu, Golden

marketing – tehnička knjiga, Zagreb, str. 59-69

44

alternativnim izvorima energije gotovo i ne priča. Špekulacijske cijene i povremeni šokovi na

naftnom tržištu (kao onaj iz 2008. godine) rezultirali su još većim rastom ove industrije, što se

neće promijeniti u narednih nekoliko godina.

4.2 Alternativni izvori energije i perspektiva nafte

Tokom povijesti se pojam energenata uglavnom nije stavljao u isti kontekst s gospodarskim

razvojem. Glavni razlog tome bile su relativno niske i zadovoljavajuće cijene tih energenata i

države se nisu pretjerano zamarale njihovim utjecajem na gospodarstvo. No, s vremenom se

počeo javljati problem smanjenja zaliha izvora energije što je utjecalo na povećanje njihovih

cijena. Tek su tada gospodarski sustavi uvidjeli da veza između gospodarskog razvoja i

energenata itekako postoji. Za istu razinu proizvodnje i dalje se koristila jednaka količina

energenata kao što je to bilo prije povećanja njihove cijene, no za njih su se morala izdvajati

veća financijska sredstva. Hrvatska je jedna od zemalja koja se koristi energentima bogatih

zemalja što znači da je njezin gospodarski razvoj uvelike uvjetovan definiranom cijenom

potrebnih energenata. Zbog toga vrlo bitnu ulogu za daljnji razvoj imaju oni energenti

dobiveni iz obnovljivih ili neobnovljivih izvora energije unutar granica Republike Hrvatske.

Energenti predstavljaju materije koje su nositelji energije22

. Za obavljanje svakodnevnih

aktivnosti čovjeku je, prije svega potrebna energija dobivena iz hrane. Energenti su nositelji

energije, odnosno oni predstavljaju izvore različitih vrsta energije i svrstavaju se u kategoriju

primarnih proizvoda23

.

Vrlo slična situacija je i s gospodarskim sustavom. No, za razliku od čovjeka, on pod

energijom prvenstveno koristi onu dobivenu iz obnovljivih ili neobnovljivih izvora. Stoga,

postoje dvije temeljne skupine energenata, a to su primarni i sekundarni energenti24

.

22

Centar energije d.o.o.: Primarni i sekundarni energenti, raspoloživo na: http://www.centar-

energije.com/energija-a-z/50-primarni-i-sekundarni-energenti, pogledano: 8.9.2013.

23Rapaić, S. (2009): Tržište energenata u Evropskoj uniji i interesi Srbije, Biblid, 61 (4), str. 515-535

24Centar energije d.o.o.: Primarni i sekundarni energenti, raspoloživo na: http://www.centar-


45

Primarni energenti su svi oni energenti koji se mogu pronaći u prirodi. Ti energenti se

uglavnom razvrstavaju u dvije skupine: obnovljivi i neobnovljivi izvori energije. Zasad su u

svijetu još uvijek popularniji neobnovljivi izvori energije. Najpoznatiji neobnovljivi izvor

energije svakako je tema ovog rada, a to je nafta. Budući da se njezine zalihe iz godine u

godinu sve više smanjuju, njezine su cijene na svjetskoj razini postigle vrlo visoke razmjere i

pretpostavka je da će se taj trend nastaviti. Čak i unatoč tome, pretpostavlja se da će uloga

nafte u sljedećih desetak godina biti jednaka ulozi nafte danas. U posljednjih je nekoliko

godina zamijećeno povećanje iskorištavanja ostalih neobnovljivih izvora energije, a osobito

zemnog plina. Zalihe ugljena su najveće zalihe u odnosu na zalihe ostalih neobnovljivih

izvora energije. Obnovljivi izvori energije, iako su u fazama planiranja, organizacije i

realizacije vrlo skupi, što je temeljni razlog zbog kojeg zemlje koriste neobnovljive izvore

energije, dugoročno gledano imaju vrlo pozitivan utjecaj na gospodarski rast te na očuvanje

okoliša. Zemlje koje koriste obnovljive izvore energije manje su ovisne u trenutnoj situaciji

na svjetskom tržištu energenata budući da za sve ove obnovljive izvore energije infrastrukturu

grade unutar svojih granica i o svoj trošak.

S druge strane, sekundarni energenti su svi oni energenti koji se dobivaju na temelju

primarnih energenata. Jedan od najpopularnijih sekundarnih energenata svakako je električna

energija. Osim nje, konstantno se iskorištavaju benzin, dizel, gorivo, koks, obogaćeni uran,

birket i slično.

Obnovljivi izvori energije imaju sve veću ulogu u energetici 20. stoljeća, iako je potrošnja

nafte toliko raširena da se ne može govoriti o njezinom ugrožavanju. Problem energije

dobivene iz obnovljivih izvora je njezina cjenovna nekonkurentnost. No, porast cijene nafte

svakako pridonosi korištenju obnovljivih izvora energije. To se posebno odnosi na korištenje

etanola iz šećerne trske u Brazilu, zatim biodizela iz uljane repice, etanola iz kukuruza u

SAD-u i druge programe razvoja obnovljivih izvora energije. Nadalje, prema određenim

predviđanjima, svjetska potrošnja električne energije mogla bi se u narednih 20-tak godina

povećati za 70%25

.

25

Dekanić, I. (2011): Geopolitika energije: Uloga energije u suvremenom globaliziranom gospodarstvu, Golden

marketing – tehnička knjiga, Zagreb, str. 324

46

Drugim riječima, u svijetu se primjećuje porast korištenja alternativnih izvora energije i iako

je moć nafte još uvijek velika, pitanje je do kad će to biti. Iako se koči razvoj tehnologija koje

počivaju na obnovljivih izvorima energije (poput električnog automobila ili automobila na

vodu), prije ili kasnije morat će doći do sloma naftne industrije i pokretanju jedne sasvim

druge ere u čovječanstvu.

Kako nafta i plin spadaju u kategorije neobnovljivih izvora energije, a njihovom

„nemilosrdnom“ potrošnjom stvaraju se monopolske cijene (koje dolaze sa svjetskih tržišta),

ovi izvori energije postaju luksuz koji si već danas građani Republike Hrvatske jako teško

mogu priuštiti. Zamislimo tek kako će biti u budućnosti. Za ova dva resursa za koje možemo

sa sigurnošću reći da se najviše troše, bit će potrebni neki supstituti. No, za supstitute je još

uvijek prerano iz ekonomskih razloga. Kada bi se već sada oni uveli na tržište, mnoge zemlje

Azije i Afrike ostale bi bez glavnih izvora prihoda, svjetske naftne kompanije bi propale i

nestao bi jedan veliki pokretač svjetske ekonomije. No, neminovno je da će tržišni zahtjevi

rezultirati pojavom takvih supstituta.

4.3 Republika Hrvatska u međunarodnoj proizvodnji i potrošnji primarne

energije

Hrvatska domaća nafta eksploatira se iz preko 700 bušotina smještenih na 35 naftnih polja.

Tako je u Hrvatskoj 2008. godini proizvedeno 554.777 tona nafte i 280.603 tona plinskog

kondenzata. Prerada domaće nafte u rafineriji Sisak čini odo 45% ukupne prerade ove nafte (u

2008. godini 765.000 tona)26

. Najveći proizvođač nafte u Hrvatskoj je Ina. Ina je jedino

poduzeće koje se u Hrvatskoj bavi ovom djelatnosti pa sukladno tome možemo reći da ima

monopol na hrvatskom tržištu. No, Hrvatska je zemlja koja je (prividno) siromašna prirodnim

resursima kao što su nafta i plin pa Ina kao takva nema mogućnosti pokriti sve potrebe

hrvatskih potrošača za ovim resursima. Iz tog razloga veći se dio tih resursa uvozi. Prema

tome, i Hrvatska, baš poput Europske unije, ima veliki problem oko nabave ovih resursa iz

područja koja su nerijetko, u zadnje vrijeme, mjesto izbijanja građanskih nemira i rata.

26

Ruszkowski Fabulić, M., Radošević, M., Podolski, Š., Gorup, R. i Marić, Z. (2010): Domaća nafta prije 30

godina i danas (analiza i destilacija), Nafta, 61(9), str. 405-408

47

Hrvatska ima veliki potencijal dobivanja prirodnih resursa iz Jadranskog mora, no, za sada,

ona ne koristi te prednosti zbog neisplativosti i jeftinijeg uvoza.

U tablici ispod nalazi se prikaz proizvodnje, uvoza i izvoza sirove nafte u tisućama tonama za

Republiku Hrvatsku u vremenskom razdoblju od 2001. do 2010. godine. Kao što se može

vidjeti, proizvodnja nafte drastično pada, a uzrok je iscrpljenost izvora nafte, a sukladno

dolazi do povećanja uvoza iste uz blage oscilacije. Kako Hrvatska ne proizvodi dovoljno nafte

ni za vlastite potrebe, razumljivo je da izvoz ne postoji. Ovime se već jasno vidi da zemlje

koje proizvode naftu i koje su bogate tim energentom imaju moć diktiranja cijena tržišta te

mogu zarađivati na državama poput Hrvatske koja nažalost ne može proizvoditi niti za vlastite

potrebe.

Tablica 5: Proizvodnja, uvoz i izvoz sirove nafte u tisućama tona

2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010.

proizvodnja 1.121 1.108 1.052 1.001 946 917 879 835 776 720

uvoz 3.908 3.908 3.767 4.198 3.999 3.799 4.197 3.473 4.048 3.536

izvoz 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0

Izvor: Državni zavod za statistiku, Statistički ljetopis 2012, raspoloživo na:

http://www.dzs.hr/, pristupano: 8.9.2013., str. 305

Da bismo vidjeti kako energenti utječu na hrvatsko tržište, najbolje je promotriti proizvodnju

primarne energije na njemu u razdoblju od 2001. do 2010. godine. Što se tiče ogrjevnog drva,

proizvodnja kroz godine oscilira te doživljava blag rast i pad sa najvećom proizvodnom 2010.

godine. Proizvodnja sirove nafte očekivano pada kroz godine te je u desetak godina smanjena

za gotovo 60%. Dakle, Hrvatska ne može očekivati rast tržišta na temelju proizvodnje nafte

jer nema dovoljno velike količine ni da bi vlastite potrebe podmirila. Proizvodnja prirodnog

plana neprekidno raste sve do 2008. godine, kad je došlo do blagog pada proizvodnje tog

energenata. Prema podacima iz tablice ispod jasno se vidi da hrvatsko tržište može svoje

uporište pronaći u proizvodnji prirodnog plina kao energenata te na temelju istog očekivati

tržišni rast. Što se tiče vodene snage, proizvodnja iste oscilira kroz godine te je najveća

proizvodnja zabilježena 2004. godine. Hrvatska kao zemlja bogata vodama i

hidroelektranama bi mogla više ulagati u proizvodnju vodene snage te postići konkurentnost

na toj sferi proizvodnje.

48

Tablica 6: Proizvodnja primarne energije (u Pj)

2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010

ogrjevno drvo 12,24 12,39 15,96 15,86 14,96 17,38 15,42 17,01 17,97 19,96

sirova nafta 47,52 47,00 44,61 42,44 40,11 38,90 37,27 35,42 33,07 30,39

prirodni plin 70,85 74,54 76,82 77,08 79,75 94,26 100,12 94,06 93,50 93,88

vodena snaga 65,51 52,01 46,48 69,00 62,40 58,18 42,22 50,19 65,77 79,71

ostali obn. izvori 0,00 0,00 0,00 2,02 0,20 0,24 0,84 1,03 1,34 2,63

Izvor: Državni zavod za statistiku, Statistički ljetopis 2012, raspoloživo na: http://www.dzs.hr/, pristupano: 8.9.2013., str. 305

Tablica 7: Ukupna potrošnja energije (u Pj)

2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010

ugljen 19,36 23,09 26,18 29,70 32,95 31,61 33,74 34,65 24,66 30,92

ogrjevno drvo 12,24 12,39 15,96 15,86 14,96 15,48 13,62 13,80 14,42 16,05

tekuća goriva 164,25 175,17 192,84 179,61 181,87 185,15 189,70 180,15 178,04 152,54

prirodni plin 98,86 101,10 100,45 104,66 101,06 99,86 114,22 110,22 102,15 111,37

vodena snaga 65,51 52,01 46,48 69,00 62,40 58,18 42,22 50,19 65,77 79,71

el. energija 11,36 12,68 14,03 13,19 18,41 20,24 22,90 23,68 20,46 17,15

Izvor: Državni zavod za statistiku, Statistički ljetopis 2012, raspoloživo na: http://www.dzs.hr/, pristupano: 8.9.2013., str. 306

49

U tablici iznad nalazi se ukupna potrošnja energije Republike Hrvatske te će se raditi

usporedba u odnosu na prethodnu tablicu kako bi se uvidjelo da li Hrvatska proizvodi samo za

svoje potrebe ili ima mogućnost izvoza i proširenja tržišta. Što se tiče ugljena, Hrvatska ga ne

proizvodi, a s druge strane potrošnja istog eksponencijalno raste unazad desetak godina. Jasno

je da Hrvatska uvozi ugljen. Što se tiče ogrjevnog drva, Hrvatska je proizvodila taj energent

za vlastite potrebe, da bi od 2005. godine imala negativnu razliku, odnosno, potrošnja joj je

premašila proizvodnju te je morala isti uvoziti. U 2008. godini nazire se pozitivan trend

proizvodnje veće količine od potrebne čime se dobiva prostor za izvoz istog. Nažalost, iako je

proizvodnja prirodnog plina u konstantnom rastu, potrošnja istog također konstantno raste i

premašuje proizvodnju za gotovo dvostruko. Hrvatska ne uspijeva podmiriti vlastiti potrebe

za prirodnim plinom te ga mora uvoziti. Vodenu snagu Hrvatska troši otprilike jednako kako i

proizvodi.

Hrvatska samo djelomično podmiruje svoje potrebe za energentima proizvodnjom nafte i

prirodnog plina, dok se veći dio uvozi. Opskrba iz vlastitih izvora 1988. godine je iznosila

65%, 2000. godine 50%, a 2005. godine 45%. Prema predviđanjima Hrvatska će se u 2030.

godini iz vlastitih izvora nadmirivati tek 21% do 23%. Iz svega toga je vidljivo da će Hrvatska

u budućem razdoblju uvelike ovisiti o uvozu svih energenata, a posebno nafte. Prema

predviđanjima, nakon 2015. godine proizvodnja nafte će značajno padati, dok će uvoz imati

tendenciju rasta. Time će rasti osjetljivost hrvatskog tržišta i energetskog sektora na zbivanja

na međunarodnim tržištima energije, a negativni trendovi mogli bi se odraziti na život svih

građana. Prema predviđanjima, 2020. godine uvoz nafte će premašiti 90% domaćih potreba,

što označava ugroženost čitavog gospodarstva27

.

Iz tog razloga Hrvatska treba osigurati zalihe nafte te u skladu sa razrađenim strateških

planom ugovarati nove količine nafte, ali i poticati racionalnu potrošnju energije. Drugim

riječima, kako bi se osigurala stabilnost tržišta, potrebno je osmisliti strateške planove koji će

imati tri glavne funkcije. Prva funkcija strateških zaliha nafte je sigurnosna u smislu

povećanja sigurnosti opskrbe naftom i podizanje energetske sigurnosti. Druga je gospodarska,

27

Republika Hrvatska, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Energija u Hrvatskoj, Godišnji energetski

pregled 2006., Zagreb, 2007.

50

budući da strateške zalihe djeluju stabilizirajuće na gospodarstvo zemlje. Posljednja je

geopolitička i označava stvaranje konkurentske prednosti gospodarstva Hrvatske u odnosu na

svoje neposredno okruženje28

.

Ekonomski je rast jedan od glavnih ciljeva svake države. Iako se često govori da je

ekonomski rast povećanje bruto društvenog proizvoda, on isto tako može podrazumijevati

povećanje zaposlenosti, povećanje razine proizvodnje,proizvodnih kapaciteta i slično. Za

Hrvatsku, ali i za sve zemlje svijeta ekonomski rast se ostvaruje ostvarenjem bilo kojeg od

prije navedenih čimbenika. Iako je krajnji cilj uvijek povećanje bruto društvenog proizvoda,

niti ostali ciljevi, odnosno čimbenici prije navedeni nisu nebitni budući da oni vode upravo

povećanju bruto društvenog proizvoda.

Osnovni cilj svake države je održavanje ekonomskog rasta kroz povećanje radne snage,

povećanje proizvodnih kapaciteta, povećanje investicija, povećanje proizvodnje te povećanje

bruto društvenih proizvoda29

. Međutim, osnovni preduvjeti za postojanje ekonomskog rasta su

postojanje tržišta, vlasničkih prava i novčane razmjene30

. Što se tiče Republike Hrvatske, u

njoj su svi gore istaknuti uvjeti podržani, tako da sam ekonomski rast izričito ovisi o

gospodarenju zemljom.

Svjetska je gospodarska kriza ostavila velik trag na cijeli gospodarski sustav Hrvatske. Iako

su se neke tranzicijske zemlje uspjele riješiti negativnih posljedica krize, Hrvatska se još

uvijek s time bori i to vrlo neuspješno zasad. Nedostatak investicija, tromost ljudi za

promjene, smanjenje proizvodnje i zaposlenosti samo su neki od razloga zbog kojih

gospodarski rast ne može biti ostvaren.

Iako se prema nekim prognozama, osobito prognozama Hrvatske vlade, očekuje da će

značajan gospodarski rast biti realiziran do kraja ove poslovne godine, s obzirom na činjenicu

28

Karasalihović Sedlar, D. (2009): Sigurnost opskrbe naftom u Hrvatskoj, Energija, 58(1), str. 6-13

29Prezentacija Ekonomski rast i agregatna ponuda, raspoloživo na:

http://www.unizd.hr/portals/4/nastavni_mat/1_godina/ekonomija/ekonomija_31.pdf, pogledano: 9.9.2013.

30Prezentacija Ekonomski rast i agregatna ponuda, raspoloživo na:

http://www.unizd.hr/portals/4/nastavni_mat/1_godina/ekonomija/ekonomija_31.pdf, pogledano: 9.9.2013.

51

da je previše entiteta, između kojih je u prvom redu cijena nafte i ostalih energenata, koji taj

rast koče, autor ovog rada smatra da su ove prognoze preoptimistične. Uzme li se u obzir

činjenica da će vrlo vjerojatno cijene energenata, osobito nafte nastaviti rasti, postoji

mogućnost da gospodarski rast bude odgođen i to ne samo za ovu, već i za sljedeću godinu.

Energetski sektor spada u skupinu infrastrukturnih djelatnosti, što znači da je sam po sebi kao

takav temelj drugim proizvodnim i uslužnim djelatnostima. Energetski sektor se ubraja u

strateške sektore gospodarstva zbog njegove sveprisutnosti i „ugrađenosti“ u sve druge

djelatnosti te velikog utjecaja ne samo na gospodarski rast i razvoj nego i na ukupni društveni

razvitak čime se ostvaruje poseban društveni interes. Većina dijelova energetskog sektora

predstavljaju javno dobro, a to znači da u gospodarski i društveni sustav emitiraju različite

pozitivne i negativne karakteristike, odnosno to uvijek pretpostavlja specifičnu ulogu države u

pogledu razvoja, funkcioniranja i različitih tipova regulacije. Suvremeni trendovi

liberalizacije koja prodire u sva područja ljudskog života, vrše pritisak na liberalizaciju

proizvodnje, prometa i potrošnje energije svih oblika.

Dosadašnja domaća istraživanja i promjene glede cjenovne politike energetskog sektora bila

su uglavnom orijentirana na pitanja načina određivanja cijene (administrativni ili tržišni) i

strukture cijene, dok se pitanjima utjecaja promjena cijena energije na ostale sektore i ukupno

gospodarstvo, posebno s aspekta zahtjeva povećanja njegove međunarodne konkurentnosti,

manje više nije vodilo računa. Dosadašnji argumenti u prilog povećanja cijena energije svodili

su se na komparativne analize potrošačke cijene energije prema cijenama u nekim drugim

zemljama iz čega bi se selektivno izvodili zaključci o potrebi izjednačivanja domaćih cijena s

inozemnima te dodatnim opravdanjem da se time može očekivati sigurnost opskrbe i

zadovoljavajući tehničko-tehnološki napredak unutar energetskog sektora.

S druge pak strane, najčešće se operiralo s podatcima o kupovnoj snazi stanovništva i stanju

gospodarstva pa se na temelju podataka oniskoj kupovnoj snazi izvodio zaključak o

„preskupoj“ energiji koja će otežati i onako složenu socijalnu sliku te umanjiti razinu

međunarodne konkurentnosti gospodarstva.

Prema aktualnim i prošlim istraživanjima i studijama, Republika Hrvatska bi u budućnosti

trebala povećavati potrošnju energije u korelaciji s općim gospodarskim i društvenim

razvitkom. S obzirom na ograničene domaće izvore energije očekuju se relativni i apsolutni

52

porast potrošnje uvozne energije. Potrošena energija je ulaz u gotovo svim gospodarskim

djelatnost imate uvjet svih suvremenih ljudskih aktivnosti. To znači da dostupnost i

raspoloživost energije utječe na sve ljudske djelatnosti i obrnuto, sve ljudske aktivnosti

induciraju određenu razinu potražnje za energijom.

Jedan od najvažnijih mehanizama utjecaja energije na gospodarstvo i opći razvitak društva

jesu cijene energije. One se iterativno odražavaju u svim aktivnostima te uvjetuju velike

strukturne promjene unutar gospodarstva i društva.

Pritom valja uzeti u obzir da cijena energije ne utječe samo na cijenu druge robe i usluga

odnosno na opću stopu inflacije nego i na brojne strukturne promjene u proizvodnji, utječu na

supstituciju ulaza s visokim energetskim sadržajem, utječu na uvoz i izvoz odnosno bilancu

plaćanja.

Uglavnom, cijene energije u značajnoj mjeri određuju unutarnju i vanjsku ravnotežu

nacionalne ekonomije te utječu na sve mikroekonomske i makroekonomske varijable31

.

4.4 Problem ovisnosti EU o uvozu nafte i moguća rješenja

Države članice Europske zajednice tijekom 70-tih godina 20. stoljeća su osmislile vrlo mudru

i djelotvornu strategiju opskrbljivanja naftom i plinom, a njezini temelji se očituju i u

današnjim strategijskim postavkama kao što su: korištenje svih energenata u uvjetima

međusobne konkurentnosti i brige očuvanja okoliša te načela sigurnosti opskrbe.

Trenutna situacija u Europskoj uniji po pitanju uvoza nafte je takva da Rusija predstavlja

europski nezamjenjiv izvor opskrbljivanja naftom i plinom. Ono što također karakterizira

odnos Rusije i Europe po pitanju uvoza nafte i plina je to da Rusija u Europi ima velikog

predvidivog kupca visoke platežne mogućnosti. Kao primjer tome, može se istaknuti sljedeće

brojčane činjenice: Europska unija ima 459 milijuna stanovnika i BDP u iznosu od 16,8

milijardi eura, dok Rusija s druge strane ima 142 milijuna stanovnika i BDP u vrijednosti od

1,3 milijardi eura. Ipak, odnosi Rusije i Europe u zadnje vrijeme i nisu toliko idealni po

31

Čavrak, V., Gelo, T. i Pripužić, D.(2006): Politika cijena u energetskom sektoru i utjecaj cijena energenata na

gospodarski razvoj Republike Hrvatske, Zbornik Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, 4(1), str. 45-68.

53

pitanju trgovanja naftom, s obzirom da se Rusi konstantno trude povećati udio u opskrbi

Europe i konstantno povećavaju porez nad izvozom nafte, a Europa s druge strane pokušava

održavati ispodmonopolski udjel Rusije po pitanju trgovanja naftom32

.

Kako bi Europska unija mogla početi kontrolirati svoju ovisnost o nafti i racionalno upravljati

velikim izazovima u prometnom sektoru, Europska unija je putem različitih strateških

direktiva propisala program upravljanja prometom koji se suočava sa sljedećim ključnim

problemima33

:

preopterećenost prometa – Europu godišnje košta oko 1% njezina BDP-a, a u

budućnosti se očekuje samo daljnji rast teretnog i putničkog prometa, posebno u

cestovnom i zračnom prometu,

ovisnost o nafti – sektor prometa EU bez obzira na povećanje energetske učinkovitosti

i dalje ovisi o nafti, i to za čak 96% svojih energetskih potreba,

emisije stakleničkih plinova – plan EU je do 2050. godine smanjenje emisije štetnih

plinova u svom prometnom sektoru za 60% u usporedbi s količinom emisija 1990.

godine,

infrastruktura – ujednačavanje razvijenosti prometne infrastrukture u svim članicama

EU, naročito u Istočnoj Europi s posebnim naglaskom na izgradnju namjenskih pruga

velikih brzina te

konkurencija – suočavanje prometnog sektora EU sa rastućom konkurencijom na

svjetskim prometnim tržištima.

Kao potencijalno rješenje gore istaknutih problema, ali i velike ovisnosti Europske unije o

nafti, trenutno se velike nade polažu u realizaciju strategija Europske politike održivog

transporta koja predstavlja inicijativu EU da se poveća efikasnost upotrebe resursa u Europi,

32

Kolundžić, S. (2009): Euroazija, energetska suradnja ili konflikt? 1. dio: Potencijal Rusije i ruske tvrtke u

djelatnosti nafte i plina, Nafta, 60 (3), str. 156-170

33 Europska unija: Promet, raspoloživo na: http://europa.eu/pol/trans/index_hr.htm, pogledano: 10.9.2013.

54

da se poveća korištenje energije obnovljivih izvora, da se modernizira prijevozni sektor te da

se promovira energetska učinkovitost. S obzirom da se u budućim desetljećima prognozira da

će količine nafte biti sve manje, a izvori bi se sve više trebali osiguravati iz nesigurnih zaliha,

očekuje se i visok rast cijena nafte. Samo u 2010. godini cijena nafte koja je uvezena u EU

iznosila je približno milijardu eura i ako se taj problem ovisnosti ubrzo ne riješi, EU bi se

mogla suočiti sa pogubnim posljedicama inflacije, trgovinske bilance i sveukupnoj

konkurentnosti gospodarstva Europske unije.

Osim što su države članice Europske unije sve više počele ulagati u sektore istraživanja novih

alternativnih izvora energije, Europska unija je propisala i odgovarajuće ciljeve koje bi u

bliskoj budućnosti trebala ostvariti da bi prometni sustav EU bio konkurentniji i resursno

učinkovit (s druge perspektive gledano, manje ovisan o nafti)34

:

prepoloviti korištenje automobila na uobičajena goriva u gradskom prometu do 2030.

godine,

preusmjeriti 30% teretnog cestovnog prijevoza duljeg od 300 km do 2030. godine na

druge načine prijevoza kao što su željeznički i vodeni promet, a do 2050. godine

uspostaviti učinkovite i zelene koridore za teretni prijevoz tako da se više od 50%

teretnog cestovnog prijevoza prebaci na druge tipove prometa,

dovršavanje europske mreže željezničkih pruga za velike brzine do 2050. godine,

veći dio putničkog prijevoza na srednje udaljenosti prebaciti u željeznički promet do

2050. godine,

efikasnije povezati zračni i željeznički teretni promet te

omogućiti veću povezanost i dostavu tereta direktno iz morskih luka ili putem

unutarnjih plovnih putova.

34

Kosor, K. (2011): Europska politika održivog transporta, Centar za razvoj javnog i neprofitnog sektora

TIM4PIN, raspoloživo na: http://www.tim4pin.hr/Materijali/EU/Transport.pdf, pogledano: 10.9.2013

55

4.5 Suvremena energetika, problem iscrpljivanja nafte i održivi razvoj

Suvremena energetika se danas sve više orijentira na uspostavu mjera koje vode ka održivom

razvoju, a kojeg karakterizira kontrolirana eksploatacija energije i povećana učinkovitost

potrošnje energenata. Glavni razlog sve veće usmjerenosti suvremene energetike i

gospodarske politike većine svjetskih sila ka održivom razvoju je konstantan rast iscrpljivanja

sve veće količine nafte i drugih energenata, kao i rast cijena nafte koji je potaknut većom

potražnjom.

Kako bi države uspjele smanjiti sve veće troškove po pitanju gospodarskih i prometnih

sustava, propisuju odgovarajuće mjere učinkovite potrošnje energenata i potiču pokretanje

gospodarskih aktivnosti na ekonomski prihvatljivim i održivim preduvjetima.

Gledajući dugoročno, gospodarski rast u zemljama s rastućim tržištem poticat će rast globalne

potražnje uglavnom za naftom i rast cijena. S druge strane, u suprotnom smjeru će djelovati

mjere učinkovitog trošenja energije, veće trošenje obnovljivih izvora, prirodnog plina i dr,

razvoj manje energetski intenzivnih industrija i gospodarskih grana, aktiviranje zaliha,

stvaranje miroljubivih političkih i ekonomskih savezništava itd.

4.6 Nafta - blagoslov ili prokletstvo

Nafta je u 20. stoljeću omogućila razvoj prometa, posebno zračnog, promijenila industriju i

imala važnu ulogu u procesu globalizacije, ali je isto tako bila predmet ratovanja i različitih

nemira diljem svijeta. Nafta, u plin, imali su presudnu ulogu u stvaranju tehnoloških trendova,

što je uveliko utjecalo na ovisnost o ovom energentu.

Visoka ovisnost označila je i visoku potrošnju, a samim time i brojne probleme kao što su

onečišćenje okoliša te stvaranja geopolitičkih napetosti vezanih uz energiju te nagli rast

gradova, što produbljuje potrebu za ovih energentom. Danas se najveće politike borbe vode

oko nadzora najbogatijih i najprofitabilnijih zaliha buduće svjetske proizvodnje nafte, a koje

se nalaze na Bliskom Istoku35

. Svakodnevno smo svjedoci nemilih ratnih zbivanja na tom

35

Dekanić, I. (2007): Nafta – blagoslov ili prokletstvo: Izvori energije, globalizacija i terorizam, Golden

marketing – tehnička knjiga, Zagreb

56

području, a posljednji dolaze iz Sirije. Nafta za jedne označuje bogatstvo, a za druge

prokletstvo, ona je danas predmet ratovanja, ali i resurs za gomilanje velikog bogatstva.

Iako se može pretpostaviti da sve zemlje bogate prirodnim resursima su i bogate, još jedan

veliki problem prirodnih resursa, a posebno nafte, je da nerazvijene zemlje pogađa paradoks

prirodnih resursa. Zemlje koje pogodi ovaj paradoks uopće ne ulažu u vlastiti razvoj i

društveni napredak i samim time produbljuju vlastito siromaštvo. U takvim zemljama obično

ne postoji demokracija jer postoji mala skupina ljudi koja djeluje u vlastitom interesu te

vladavina naroda kao oblika vladavine nije poželjna. Primjer je Azerbejdžan koji je jako

bogat naftom, a danas je jedna od najnerazvijenijih zemlja svijeta. Dakle, radi se o jednoj od

žrtava paradoksa prirodnih bogatstva.

Zbog neujednačenosti rasprostranjenosti prirodnih bogatstva na zemljinoj površini, nafta i

drugi izvori primarne energije povod su sukoba i nastanka ratova. Zbog toga ne postoji interes

da se u takvim zemljama uvede demokracija te postoji veliki jaz od bogate populacije i

političke elite do krajnje siromašnog stanovništva. Uzroci ovog apsurdnog fenomena naziru se

u dva uzroka. Prvi je činjenica da je kontrolu nad tim bogatstvom u većini slučajeva stekao

strani kapital, a drugi je okolnost da su u tim zemljama često na vlasti korumpirani,

nekompetentni i nedemokratski režimi, nerijetko u sprezi sa stranim interesima36

.

36

Mesarić, M (2007): Kako promijeniti model globalizacije da ona služi dobrobiti čovječanstva i napretku

ljudske civilizacije, 58 (5-6), str. 347-385

57

5 ZAKLJUČAK

Područje Mezopotamije, Perzijskog zaljeva i Saudijske Arabije od davnina je poznato kao

područje koje je iznimno bogato naftom. Stoga i ne čudi činjenica da je to područje od

povijesti pa do danas konstantno predmet interesa i sukoba velikih svjetskih sila koje na tom

području imaju uložen ogroman kapital u obliku velikih naftnih kompanija i brojnih

investicija i istraživanja koja se tiču eksploatacije nafte. S obzirom da je to područje također

poznato i po relativno nestabilnim odnosima između starosjedioca arapskih naroda i recimo

povratnika Židova, česti sukobi i ratna stanja uvelike su utjecala na porast cijena nafte, a

samim tim su aktivirala i pozornost velikih sila da se suoče sa problematičnim narodima i na

taj način da osiguraju jeftiniji pristup jednom od najvažnijih svjetskih resursa bez kojeg

gospodarska struktura sigurno ne bi bila ista današnjoj.

Kretanje cijene nafte ima velikog utjecaja na svjetsku ekonomiju budući da je nafta danas

sveprisutna i veliki pokretač globalne industrije. Tržište nafte je nepredvidivo tržište i teško je

uopće prognozirati na koji način će se u budućnosti razvijati. Kako svijet raste te se

gospodarstvo sve više razvija, raste i potražnja za naftom, a samim time i njezina cijena. Iako

danas brojne zemlje ulažu velika sredstva da bi reducirali potrošnju neobnovljivih izvora

energije, još uvijek postoji velika potrošnja koja raste postepenim razvojem dosad

nerazvijenih dijelova svijeta.

Iako danas postoje tehnologije koje omogućuju korištenje alternativnih izvora energije,

velikim svjetskim igračima nije u interesu pad potražnje za naftom pa postoji velika ovisnost

o ovom resursu. Ovisnost je to veća što je zemlja siromašnija ovih energentom. Tržište nafte

pod velikim je utjecajem različitih čimbenika iz okoline kao što su potresi, ratovi, političke

napetosti i sukobi, teroristički napadaji, štrajkovi, klimatske nepogode i drugo što uvelike

otežava prognoziranje budućeg kretanja cijene nafte, ali i velike oscilacije te mogući nagli rast

te pad cijena nafte.

58

LITERATURA

Knjige

1. Dekanić, I. (1982): Rudarska i naftna renta, Nafta, Zagreb

2. Dekanić, I. (2007): Nafta: bogatstvo ili prokletstvo, Golden marketing, Zagreb

3. Dekanić, I. (2011): Geopolitika energije: Uloga energije u suvremenom globaliziranom

gospodarstvu, Golden marketing – tehnička knjiga, Zagreb

4. Dekanić, I., Kolundžić, S. i Karasalihović, D. (2002): Stoljeće nafte: veza između nafte,

novca i moći koja je promijenila svijet, Naklada Zadro, Zagreb

5. Stiperski, Z. (2001/2002): Nafta – pokretač uspjeha i kriza čovječanstva, Hrvatski

zemljopis, Zagreb

Znanstveni članci

6. Čavrak, V., Gelo, T. i Pripužić, D.(2006): Politika cijena u energetskom sektoru i utjecaj

cijena energenata na gospodarski razvoj Republike Hrvatske, Zbornik Ekonomskog

fakulteta u Zagrebu, 4(1), str. 45-68

7. Grubišić, N. (2009): Dugoročni izgled cijena nafte i plina, Energija, 58(1), str. 14-25

8. Karasalihović Sedlar, D. (2009): Sigurnost opskrbe naftom u Hrvatskoj, Energija, 58(1),

str. 6-13

9. Kolundžić, S. (2009): Euroazija, energetska suradnja ili konflikt? 1. dio: Potencijal Rusije

i ruske tvrtke u djelatnosti nafte i plina, Nafta, 60 (3), str. 156-170

10. Letunić, S. (2006): Utjecaj cijena i ograničenost resursa nafte na svjetsko gospodarstvo,

Ekonomska misao i praksa, 2, str. 241-258

11. Mesarić, M (2007): Kako promijeniti model globalizacije da ona služi dobrobiti

čovječanstva i napretku ljudske civilizacije, 58 (5-6), str. 347-385

59

12. Rapaić, S. (2009): Tržište energenata u Evropskoj uniji i interesi Srbije, Biblid, 61 (4), str.

515-535

13. Roglić, J. (1951): Nafta u jugozapadnoj Aziji, Hrvatski geografski glasnik, 13(1), str. 130-

132

14. Ruszkowski Fabulić, M., Radošević, M., Podolski, Š., Gorup, R. i Marić, Z. (2010):

Domaća nafta prije 30 godina i danas (analiza i destilacija), Nafta, 61(9), str. 405-408

15. Vujinović, S. (2010): Kretanje cijena nafte, naftnih derivata, maloprodajnih cijena te

poreznih opterećenja u 2009. godini, Nafta, 61(11), str. 515-519

16. Vujinović, S. i Vurdelja, J. (2008): Tržište nafte u 2007. godini, Nafta, 59(11), str. 561-

563

Internet

17. BP Statistical Review of World Energy, 2013, raspoloživo na:

http://www.bp.com/content/dam/bp/pdf/statistical-

review/statistical_review_of_world_energy_2013.pdf, pogledano: 5.9.2013.

18. Centar energije d.o.o.: Primarni i sekundarni energenti, raspoloživo na: http://www.centar-


19. Državni zavod za statistiku, Statistički ljetopis 2012, raspoloživo na: http://www.dzs.hr/,

pristupano: 8.9.2013.

20. Ekonomski fakultetu u Zadru: Ekonomski rast i agregatna ponuda, raspoloživo na:

http://www.unizd.hr/portals/4/nastavni_mat/1_godina/ekonomija/ekonomija_31.pdf,

pogledano: 9.9.2013.

21. Europska unija: Promet, raspoloživo na: http://europa.eu/pol/trans/index_hr.htm,

pogledano: 10.9.2013.

22. Institute for the Analysis of Global Security, raspoloživo na:

http://www.iags.org/futureofoil.html, pogledano: 5.9.2013.

60

23. Kosor, K. (2011): Europska politika održivog transporta, Centar za razvoj javnog i

neprofitnog sektora TIM4PIN, raspoloživo na:

http://www.tim4pin.hr/Materijali/EU/Transport.pdf, pogledano: 10.9.2013.

24. OPEC Annual Report 2011, raspoloživo na:

http://www.opec.org/opec_web/static_files_project/media/downloads/publications/AR_20

11.pdf, pogledano: 7.9.2013.

25. Organization of the Petroleum Exporting Countries: Brief History, raspoloživo na:


26. Organization of the Petroleum Exporting Countries: Our Mission, raspoloživo na:


61

POPIS SLIKA I TABLICA

Tablica 1: Godišnje stope rasta financijskih pokazatelja "sedam sestara" od 1964. do 1979.

godine ....................................................................................................................................... 11

Tablica 2: Osigurane rezerve nafte u svijetu ............................................................................ 21

Tablica 3: Proizvodnja nafte od 2002. do 2012. godine u milijunima tona ............................. 26

Tablica 4: Potrošnja nafte od 2002. do 2012. godine u milijunima tona ................................. 30

Tablica 5: Proizvodnja, uvoz i izvoz sirove nafte u tisućama tona .......................................... 47

Tablica 6: Proizvodnja primarne energije (u Pj) ...................................................................... 48

Tablica 7: Ukupna potrošnja energije (u Pj) ............................................................................ 48

Slika 1: Osnivanje OPEC-e ...................................................................................................... 39

Grafikon 1: Rezerve nafte u svijetu od 1992. do 2012. godine ................................................ 22

Grafikon 2: Distribucija rezervi u 1992., 2002. i 2012. godini ................................................ 23

Grafikon 3: Proizvodnja nafte (2002-2012) u milijunima tona ................................................ 28

Grafikon 4: Potrošnja nafte (2002-2012) u milijunima tona .................................................... 32

Grafikon 5: Proizvodnja (lijevo) i potrošnja (desno) po regiji u 2012. godini ......................... 33

Grafikon 6: Kretanje cijene nafte ............................................................................................. 34

Grafikon 7: Svjetska opskrba naftom ....................................................................................... 38

Documents

ULOGA NAFTE U MEĐUNARODNOJ RAZMJENI - oliver.efri.hroliver.efri.hr/zavrsni/252.B.pdf · Vremensko razdoblje nakon drugog svjetskog rada se često u povijesti nazivalo „monopolom