Ukoliko želite da podržite projekat časopisa „Damar“, svoje donacije možete uplatiti na transakcijske račune Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka: Račun u konvert

Glasilo Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u BiH • Godina III • Broj 14• Decembar 2017. godine • Izlazi periodično

SRETNI BLAGDANI I USPJEŠNA NOVA GODINA!

Ukoliko želite da podržite projekat časopisa „Damar“, svoje donacije možete uplatiti na transakcijske račune Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka:

Račun u konvertibilnim markama:PRIVREDNA BANKA SARAJEVO D.D. SARAJEVO

1011010000129531

Devizni račun:SWIFT: PBC CBA 22

PRIVREDNA BANKA SARAJEVO D.D. SARAJEVOOBALA KULINA BANA 18, 71 000 SARAJEVO, BOSNA I HERCEGOVINA

IBAN: BA39 1011010000129531

PRIMAOC: UDRUŽENJE GRAĐANA PORIJEKLOM IZ SANDŽAKANOVA 2, 71 000 SARAJEVO, BOSNA I HERCEGOVINA

www.ugsandzakubih.ba

3

IMPRESUM

Glavni urednik:Ekrem Lekić

Redakcija:Ismet Dedeić, prof. dr. Halid Kurtović, prof. dr. Hana Korać, prof. dr. Rifat Škrijelj, mr. Muharem Hamzić, prof. dr. Selmo Cikotić, prof. dr. Duljko Hasić, prof. dr. Izet Šabotić, Zakira Mahmutović – Škrijelj, mr. Anes Ličina, Dževdet Nikočević, dr. Šemsudin Hadrović, Ekrem Ferhatović, Murat Kahrović, dipl.ecc. Firdus Hamzagić, prof. dr. Azem Kožar, prof. dr. Enes

Hašić, prof. dr. Ismet Kurtagić, prof. dr. Ramo Kurtanović, akademik prof. dr. Šefket Krcić, akademik prof. dr. Hasnija Tuna Muratagić, mr. iur. Hakija Kurtović, dr. Rizvan Halilović, mr. sci. ecc.Ferid Šabotić, mr. Erol Ramusović, prof. Zijah Bihorac, prof. Samir Kurtanović, književnik, eseista Faruk Dizdarević, književnica Šefka Begović-Ličina, književnica Sabrija Račić-Hadžimurtezić, književnica Sanela Karišik-Begović, Jasmina Kruševljanin-Bondžuković – Novi Pazar, mr. sci. Ismet Latić – Petnjica, Jakub Durgut - Pljevlja, Muharem M. Mutabdžija – Prijepolje, Vukoman Kljajević

– Bijelo Polje, Edin Jadadić – Plav, Mirza Luboder – Rožaje.

Tehnički urednik: Nelmedin Kolubara

Izdavač: Udruženje građana porijeklom iz Sandžaka u BiH

Adresa: Nova 2, 71000 Sarajevo Tel/fax: 033/ 220-995

Štampa: GIK „Oko“ Sarajevo

Transakcijski račun: 1011010000129531PRIVREDNA BANKA SARAJEVO D.D. SARAJEVO

Zaštitnici nacionalnih interesa“, radi svojih političkih poena, po-novo, po ko zna koji put, dovode

obične građane u obje države, a i javnost, u zabludu kuda treba ići trasa autoputa, tj. brze ceste Beograd-Sarajevo. Da li preko Višegrada ili Bijeljine?

„Spasioci“ tzv. nacionalnih interesa su uglavnom političari koji se natječu da bi zavarali građane jedne ili druge države. Također, npr., političa-ri iz Republike Srpske također su podijeljeni ovisno od toga kojoj po-litičkoj partiji ili regiji pripadaju - vladajućem SNSD-u ili Koaliciji oko SDS-a. Nasuprot tome, političke partije iz Federacije BiH, uz potpunu apstinenciju, tj. nezainteresiranost stra-naka sa hrvatskim pred-znakom, su podijeljene između prijedloga Bije-ljina ili Višegrad. Kao i iz doba mračnjaštva, iz 90-tih godina, jedan političar iz Republi-ke Srpske ponovo spominje zelenu tran-sferzalu i kaže: „Koji je interes Republike Srpske da autoput povezuje Sarajevo sa

Sandžakom, Kosovom ili Albanijom?“Da nije istinito, bilo bi tragikomič-

no. Kada je nedavno ministar vanjskih poslova Republike Srbije gospodin Ivica Dačić rekao „da je Kosovo srpski Je-ruzalem“, onda je, brže-bolje, krenula salva podrške od političara iz Republike Srpske da trasa mora proći preko Više-grada, uprkos priči „o zelenoj transfer-

zali“. Helem, glupost do

gluposti.Kažu da putevi i mo-

stovi povezuju ljude. Ako je tako, a jest, Re-publika Srbija, a i drža-va Bosna i Hercegovina, su među zemljama koje imaju najgoru putnu infrastrukturu u jugoi-stočnoj Evropi. Kada bi bilo sreće i mogućnosti da se naprave auto-pu-tevi Beograd-Bijelji-na-Tuzla-Sarajevo, onda Požega-Vardište-Više-grad-Goražde-Sarajevo, Zvornik-Vlasenica-So-

kolac-Sarajevo - ni tada ne bismo bilo dovoljno cesta koje povezuju, moderni-ziraju, razvijaju ove dvije zemlje. I sve bi ovo bilo malo. u

IZ SADRŽAJA4 Društvo

SVEČANO OBILJEŽEN DAN SANDŽAKA U SARAJEVU

8PečatZABORAVLJENI ZLOČINI

11PečatKONTINUIRANI

DRŽAVNOPRAVNI RAZVOJ BOSNE I HERCEGOVINE

14EkonomijaKONKURENTNOST

PRIVREDE BOSNE I HERCEGOVINE

20EkonomijaPRAVCI DJELOVANJA

BH TELECOMA U 2018. GODINI

22EkonomijaCARINSKE POVLASTICE

PUTNICIMA

28DruštvoDAN SJEĆANJA NA

PREDSJEDNIKA ŠEMSUDINA KUČEVIĆA U ISTANBULU

30DruštvoMURAD EF. ŠEĆERAGIĆ –

PRIČA O PONOSU

34DruštvoODNOS STANOVNIŠTVA

BOSNE I HERCEGOVINE PREMA AUSTROUGARSKOJ OKUPACIJI 1878. GODINE

38Društvo STO GODINA

OD ROĐENJA SMAJA HADŽIBEGOVIĆA

40Pečat IDENTITET I KULTURNO

NASLIJEĐE PLAVLJANA I GUSINJANA

42Pogledi SVEČANO OBILJEŽEN

DAN SANDŽAKA I DAN OPŠTINE PLJEVLJA

JOŠ MNOGO TOGA...

n Ekrem Lekić, predsjednik Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u BiH

Autoput i glupostiUmjesto uvodnika

4

DRUŠTVO

Skup je organiziralo Udruženje građa-na porijeklom iz Sandžaka u BiH, a prisustvovao mu je veliki broj pred-

stavnika akademske zajednice, javnog ži-vota BiH, ali i građana iz cijele BiH, San-džaka, Crne Gore te Bošnjaci porijeklom s ovih prostora koji žive u dijaspori.

Učenjem Fatihe i minutom šutnje odata je počast šehidima i poginulim borcima to-kom agresije na BiH od 1992. do 1995. go-dine, a među kojima je veliki broj branitelja bio porijeklom iz Sandžaka.

U ime organizatora prisutne je pozdra-vio Ekrem Lekić, predsjednik Udruženja, koji je čestitao Dan Sandžaka i predstojeći 25. novembar, Dan državnosti BiH.

Lekić je ovom prilikom istakao da se Udruženje posebno ponosi projektom sti-pendiranja talentiranih učenika i studenata slabog imovinskog stanja, a obilježavanje Dana Sandžaka bilo je prilika da se dodijeli ukupno 35 stipendija.

Predsjednik Udruženja građana porije-klom iz Sandžaka u BiH prokomentirao je i probleme sa revizijom državljanstava.

- Ministarstvo civilnih poslova BiH u prošloj godini je na svojoj web stranici obja-vilo da će izvršiti reviziju oko 24.000 držav-ljanstava. Na početku tu nije bilo ništa čudno, međutim došli smo do podataka da od tih 24.000 državljanstava koja bi se trebala poni-štiti, 99 posto se odnosi na građane porije-klom iz Sandžaka. Tada su se Upravni odbor i Predsjedništvo Udruženja obratili Ministar-stvu civilnih poslova BiH i tražili objašnjenje kako to da je na spisku za reviziju državljan-stava odjednom toliki broj građana Bošnjaka porijeklom iz Sandžaka. U početku je bilo prepiranja po medijima. Međutim, Ministar-stvo civilnih poslova BiH je, na koncu, sa razumijevanjem reagiralo na naš apel i inici-jativu te smo, u vrlo kratkom periodu uspjeli riješiti 17.000 državljanstava, dok će ostatak

biti rješavan sukcesivno - poručio je Lekić.Prisutnima se obratio i dr. Muamer Ba-

čevac poslanik u Narodnoj skupštini Srbije, koji je održao govor o temi «Sandžak jučer, danas i sutra». Pri tome je podsjetio da se uz obilježavanje Dana Sandžaka istovremeno obilježava i 74. godine od formiranja Ze-maljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Sandžaka, kojom je konstitui-rana autonomnost Sandžaka, 20. novembra 1943. godine u Pljevljima.

Bačevac je naglasio i da su Bošnjaci u BiH i oni u Sandžaku jedinstveno tkivo.

Predsjednik Udruženja Ekrem Lekić prisutne je upoznao i s novim projektima koji bi trebali ojačati veze BiH i Sandža-ka. On je naglasio i da je jedna od osnov-nih smjernica Udruženja građana porije-klom iz Sandžaka očuvanje sandžačke kulturne baštine, ali je naglasio da se Udruženje zalaže i za promociju bh. kul-ture u Sandžaku.

Jačati veze BiH i Sandžaka

Svečano obilježen Dan Sandžaka u Sarajevu

n Prepuna sala Gazi Husrev-begove biblioteke

n Prisutnima se obratio Ekrem Lekić, predsjednik Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u BiH

Svečanom akademijom i prigodnim programom u prelijepom ambijentu Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, obilježen je Dan Sandžaka.

5

DRUŠTVO

U tom pravcu naglasio je da su već po-duzete i određene aktivnosti koje bi trebale rezultirati jačom kulturnom saradnjom San-džaka i BiH.

- U saradnji s Ministarstvom kulture i sporta Kantona Sarajevo i Gradskom upra-vom Novog Pazara, Udruženje dogovara re-alizaciju projekta «Dani kulture Sarajeva» u Novom Pazaru. U sklopu programa bit će prikazano nekoliko bh. filmova, pozorišne predstave, promocije knjiga, izložbe sli-ka... Namjera je da se identičan projekat or-ganizira i u sandžačkim gradovima u Crnoj Gori, a također planiramo u Sarajevu i dru-gim bh. gradovima organizirati «Dane san-džačke kulture u BiH! - kazao je Lekić.

Lekić je posebno zahvalio, kako je kazao, dugogodišnjim prijateljima ovog Udruženja.

Prije svega akademiku Muhamedu Fili-poviću, predsjedniku Bošnjačke akademije nauka, rektoru Univerziteta u Sarajevu i bivšem predsjedniku Udruženja Rifatu Škrijelju, generalu Ramizu Drekoviću i prof. dr. Redžepu Dizdareviću, koji su tako-đer bivši predsjednici Udruženja.

Zahvalu je uputio i Bošnjačkom nacio-nalnom vijeću Novog Pazara, na čelu sa dr. Sulejmanom Ugljaninom, te Nihadu Hasa-noviću, predstavniku Gradske uprave No-vog Pazara i članu Gradskog vijeća Mirsa-du Jusufoviću.

Zahvalio se što su se pozivu za dolazak na Svečanu akademiju odazvali i predsjed-

nik Opštine Plav Orhan Šahmanović, zajed-no s predsjednikom Skupštine opštine Ize-tom Hadžimušovićem te predsjedniku Opštine Sjenica Hazbi Mujoviću i njego-vom zamjeniku Vahidu Tahiroviću.

Akademiji su prisustvovali i predstavni-ci nevladinih organizacija, prof. dr. Faris Gavrankapetanović, član Upravnog odbora Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Miladin Vidaković, predsjednik Srpskog građanskog vijeća - Pokret za ravnoprav-nopravnost u BiH, prof. dr. Marinko Pejić, predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća u BiH, te Muharrem Zejnullahu, generalni počasni konzul Republike Albanije u BiH i predsjednik Udruženja građana Zajednice Albanaca u BiH.

Na Akademiji su pojedincima i kompa-nijama koje su omogućile stipendiranje učenika i studenata uručene zahvalnice Udruženja, kao i zahvalnica kompaniji „Še-dac“ d.o.o. Sarajevo, za doprinos u ostvari-vanju uspješne saradnje sa Udruženjem.

U zabavnom dijelu programa učestvo-vali su Nedžad Neno Murić i Hamid Ragi-pović Besko izvođenjem nekoliko sandžač-kih pjesama. u

n S lijeva na desno: Među gostima su akademik Muhamed Filipović i akademik Ejup Ganić, a i Vasvija Gusinac i Esad Džudžo, potpredsjednici Bošnjačkog nacionalnog vijeća iz Novog Pazara

DONATORI STIPENDIJA

“Securitas BH” D.o.o. Sarajevo - Mirsad ĆatićU.R. Ćevabdžinica “Zmaj” - Safet Aljović“Hottes Relax Compani” d.o.o. Sarajevo - Bilal BašovićSalih Akgül Hadžifejzović - IstanbulZdravstvena ustanova “Alea - Dr. Kandić” - Prof. Dr. Zuvdija KandićAdvokat mr. iur Hakija KurtovićAdvokat Kadrija KolićRifat ef. Fejzić - Reis Islamske zajednice Crne GoreEmsad DacićSkender ŠkrijeljSafet KurtovićŠerif Rožajac

Nedžad Neno MurićZlatko Paučinac“H-M-K Promet” d.o.o. Sarajevo - Halit Camo-vić“S&T Montagebau GmbH” - Njemačka - Hasib Turković“Sigenx” d.o.o. Sarajevo - Spaho LjajićPrivatna ordinacija opće medicine - “Dr. Hadro-vić” - Dr. Šemsudin Hadrović“Kupro” d.o.o. Sarajevo - Sadat Kurtović“Ervena” d.o.o. Sarajevo - Sabahudin KajevićFarmaceutsko-zdravstveni fakultet Travnik - Doc. dr. Mithat Asotić“Yavuz Company” d.o.o. Srebrenik - Mustafa Yavuz“Ećo Company” d.o.o. Sarajevo - Suhad Ećo“Green Oil” d.o.o. Sarajevo - Reko Muhović

n U ime stipendista Udruženju i donatorima se zahvalila Emina Kandić, učenica šestog razreda OŠ „Hrasno“ u Sarajevu

n Stipendisti za školsku 2017/2018. godinu

6

DRUŠTVO

n S lijeva na desno: Hazbo Mujović, predsjednik opštine Sjenica, njegov zamjenik Vahid Tahirović i Nihad Hasanović, pomoćnik gradonačelnika Novog Pazara

n S lijeva na desno: Jasmin Duraković i Ešref Lekić

n Suhad Ećo, vlasnik firme „Ećo company“d.o.o. Sarajevo, preuzima zahvalnicu

n S lijeva na desno: predsjednik Udruženja Ekrem Lekić, akademik Muhamed Filipović i akademik Ejup Ganić su minutom šutnje odali počast šehidima i poginulim borcima tokom agresije na BiH

n S lijeva na desno: Orhan Šahmanović, predsjednik Opštine Plav i Izet Hadžimušović, predsjednik SO Plav

n Safet Aljović, vlasnik ćevabdžinice „Zmaj“, već četvrtu godinu stipendira nadarene učenike i studente slabog imovinskog stanja

n Bivši predsjednici Udruženja (s lijeva na desno): general Ramiz Dreković i prof. dr. sc. Redžep Dizdarević

n Prof dr. Marinko Pejić, predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća u BiH i Miladin Vidaković, predsjednik Srpskog građanskog vijeća – Pokret za ravnopravnost u BiH

7

DRUŠTVO

1. Adilović Adela2. Ajdinović Dženisa3. Avdović Amer4. Banda Adela5. Baždar (Ragip) Kenan6. Baždar (Fehim) Kenan7. Borančić Ajna8. Brulić Nedim9. Dacić Mersudin10. Dervišević Lejla11. Fakić Ajla12. Ferhatović Nina

13. Hadžić Azra14. Hajradinović Fatma15. Idrizović Erdin16. Kalač Kenan17. Kandić Emina18. Kurtanović Dženeta19. Kurtović Emsel20. Lekić Melisa21. Leković Mirnesa22. Ličina Hilal23. Lučkin Mirela24. Mekušić Ilma

25. Mešić Mirnes26. Mujezinović Tarik27. Muratović Amina28. Pašović Haris29. Rondić Ajla30. Sijamhodžić Senija31. Suljević Ilma 32. Šaćirović Elhan33. Škrijelj Merjem34. Tahirović Asad35. Turković Džejlan Zahvalnicu za donatora Skendera Škrijelja preuzeo je Almir

Škrijelj, sekretar Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u BiH

n S desna na lijevo: prof. dr. Redžep Škrijelj, potpredsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća iz Novog Pazara, doc. dr. sci. Muamer Kalić i Hamid Ragipović - Besko

n Dr. Muamer Bačevac, poslanik u Skupštini Republike Srbije je govorio na temu „Sandžak juče, danas i sutra“

n Donator stipendije je i Halit Camović, vlasnik firme „H-M-K Promet“ d.o.o. Sarajevo

n Među mnogim donatorima je i Sabahudin Kajević, vlasnik firme „Ervena“ d.o.o. Sarajevo

n Voditeljski par Emir Habeš i Emira Kadrovićn Fuad Čekić, direktor Medrese „Mehmed Fatih“ u Podgorici, je preuzeo zahvalnicu za donatora stipendije reisa Rifata ef. Fejzića

STIPENDISTI UDRUŽENJA GRAĐANA PORIJEKLOM IZ SANDŽAKA ZA ŠKOLSKU 2017/2018. GODINU

8

Kad se na Balkanu novorođenoj kćeri davalo i daje ime Emina, onda se zasluge za to, uz samu

ljepotu imena, neizbiježno pripisuju i dirljivoj pjesmi Alekse Šantića, pojača-noj izuzetnom muzičkom interpretaci-jom Himze Polovine, a posvećenoj ne-kadašnjoj mostarskoj ljepotici nad ljepoticama – Emini. Dakako, nisu ni u Sandžaku bez uticaja bila ta tri razloga, ali ima još jedan – preči: to ime se u ovom podneblju nadijevalo ponajviše zbog uspomene na već pomenutu Emi-nu Bučan, ljepoticu iz bjelopoljskog sela Visočke čiju je očekivanu udaju pretekao stravični zločin. Onu Eminu koja je ostala teško dostižni ideal he-rojstva i žrtvovanja za pravdu i čast. Onaj ideal do kojeg se svojom žrtvom, u isto vrijeme i u sličnim okolnostima uzdigla Bega Ličina iz sela Korita.

Naime, u napadu oko 3.000 četnika na bošnjačko-muslimansko stanovniš-tvo u bjelopoljskom srezu koji je upri-ličen, tradicionalno već – na Božić, početkom 1943. godine, uništena su 33 bošnjačka sela na desnoj obali Lima (Donji Bihor). Tom prilikom je ubijeno oko 1.400 osoba, među kojima i znatan broj žena, staraca i djece. Ta brojka na-vodi se i u četničkom izvještaju višoj komandi od 10. januara 1943., što su prenijeli Vladim Dedijer i Antun Mile-tić u knjizi „Genocid na Muslimanima 1941– 1945“.

Pored samih masovnih ubistava, ni-kada ne mogu biti zaboravljeni grozo-morni načini na koje su ona izvršavana. Mirko Ćuković u knjizi „Sandžak“ svje-doči: „Oni su ubacivali djecu, žene i starce u kuće i druge zgrade, zatim su ih punili slamom ili sijenom i palili. Jagoš Korać je vezivao žene za hrastove, stav-ljao im slamu u dimije i spaljivao ih“.

U selu Stublo zvjerski je ubijeno tridetoro djece i pet žena. A zločin u bjelopoljskom selu Visočke ostao je posebno zapamćen i po svireposti zli-kovaca, a istovremeno i po najuzviše-

nijem i najčasnijem postupanju žrtava u svekolikoj tamnici sandžačke istori-je. Najprije su u kući Ahmeta Bućana, u bjelopoljskom selu Visočke, zlikovci ubili svih petnaest članova porodice.

A zatim su krvave orgije nastavili u kući Ahmetovog brata Lata. S tim u vezi partizanski general Savo Joksimo-vić u svojoj knjizi „U gerili“, (Tito-grad, 1963.) piše:

„To jutro, bubanjska gerilska grupa slušala je vrisak žena i djece, halak čet-

nika, potmule pucnje, požar i dim. Vi-djeli su golu i bosu djecu, raščupane i razdrljene žene. Kamen da proplače, ali ne i pijane i ostrvljene četničke zvi-jeri. U malom muslimanskom selu Vi-sočkom, u kući Lata Bućana bilo se zatvorilo 12 žena i djece. Emina, stara 20 godina, jedina je davala otpor puš-kom. Kad joj je nestalo metaka, poku-šala je da pređe u susjednu kuću i i po-traži municiju, ali je četnik uhvati. Ona mu reče: Ako si Crnogorac, da si mi pobogu brat, obraz mi sačuvaj, a krv ti halal. Drugi četnik je ubi u rukama pr-vog. Zapališe kuću i mrtvu je ubaciše da i ona izgori pored oca Lata, žene mu Kime, sina mu Meha od 18 godina, Ajne s dvoje djece od kojih je jedno imalo 3 a drugo 5 godina, i Crnovrša-nin Numana sa majkom i dvoje djece od 6 i 7 godina“.

Nakon što su u četnici u selu pobili desetine komišija, počev od braće Rai-fa od 2 i Fajika od 4, pa do slijepog starca Murata Mehovića od 70 godina, koga su isjekli i bacili u vatru, herojski i samoubilački im se suprotstavila Bega Ličina iz Korita. Zbog toga su je vezali, napunili dimije kučinom i ko-nopljom, i zapalili. Ostala je priča, da je Bega, dok se pretvarala u buktinju, prkosno učila Šehadet.

PEČAT

n Piše: Ismet DEDEIĆ

Sopstveni grijesiZaboravljeni zločini

n Bijelo Polje

9

PEČAT

Prema objedinjenim podacima za 1943. godinu, ne računajući Bošnjake koji su nastradali kao učesnici pokreta otpora, već samo civile, četnici su u Pribojskom srezu ubili oko 1.900 pri-padnika ovog naroda – svih uzrasta i polova; u Pljevaljskom srezu je bilo oko 1.500 žrtava, među kojima i 175-oro djece, a u bjelopoljskom srezu je evidentirano preko 3.000 bošnjačkih civilnih žrtava.

Pomenuti ili njima približni podaci o stradanjima bošnjačkog stanovništva na ovim područjima navode se u neko-liko izvora, između ostalih i u knjizi Hajrudin Čengića „O genocidu nad Bošnjacima (Muslimanima) u zapad-nom dijelu Sandžaka 1943. godine“.

Možda sam isuviše pod uticajem svih onih zavičajnih rana, ali ja primjer ravan njihovim ne prepoznajem – pa ni u čuvenim Antigonama i ostalim glo-balnim herojinama, ni u ovdašnjim Marijama na Prkosima, o kojima smo u školama učili sve i kojima svaka čast, niti u svim ostalim izuzetnim ženama za koje sam čuo. Ali, za razliku od po-brojanih i mnogih drugih, za ove dvije sandžačke junakinje u javnom prostoru nije bilo i još uvijek nema mjesta, izu-zev pomena Beginog podviga i tragedi-je u zbirci pjesama Ragipa Sijarića „Krvališta“.

Priča o njima nikada nije izišla iz sandžačkih sokaka i posjelaka, usme-nog predanja i sjećanja koje, kao i ina-

če, neumitno blijedi. Tim prije što omjer onih koji su otišli iz Sandžaka i onih koji su još tu, nezadrživo tegli na stranu onih prvih.

Samookovi šutnje Za mnoge nevolje što su se obruša-

vale i obrušavaju na bošnjački narod Sandžaka, zbog čega mu je i identitet-ski i biološki opstanak krajnje neizvje-stan, krivicu snose okolnosti u okruže-

nju, nikad naklonjene ovom narodu i podneblju. Ali, ne baš za sve!

U režimima u kojima smo živjeli normalno je bilo da se, kao plod pje-sničke mašte ili opjevavanja stvarnih likova i događaja, u čitankama nađu i vazda ostanu Kosovke Djevojke, Mari-je na Prkosima, Stojanke Majke Knešpoljke... Isto tako je normalno bilo da za Eminu i Begu ne bude mjesta u čitankama, iako su se ponijele najhe-rojskije, najponosnije i najuzvišenije u trenu svog grozomornog stradanja od četničkih hordi koje svjetska istorija nedvojbeno „knjiži“ u fašistički tabor. One nisu imale pravo da budu upisane kao uzvišene i kao junakinje, a samo zbog toga što nisu imale imena kao one prve ili kao razne treće koje su opjeva-ne i proslavljene kroz literaturu i druge umjetnosti ili zapisane u zvaničnim verzijama istorije.

Bošnjaci Sandžaka su otkako se pamti „zajedništvo“ i suživot na ovim prostorima, u svim režimima, „osuđi-vani“ na inferiornu poziciju. Zato ne čudi što im je izostanak službenog, re-žimskog priznanja njihove bilo kakve vrijednosti i izuzetnosti postala nešto uobičajeno. Ali, napisah već, nije baš sve do okruženja i do drugih. Neumit-no se nameće pitanje – šta su sami uči-nili da se ne sviknu baš toliko na život u „sjeni“, na vječito „trpno“ stanje? Ako su znali odvažno pružati otpor

n Krvavi pir četnika

n Prostor Šahovića danas se naziva Tomaševo

10

PEČATnajvećim nasrtajima na njihov goli fi-zički opstanak, zašto ti podvizi nisu ni izbliza praćeni glasom podignutim za zaštitu identiteta i tradicije.

Krležin kompliment obavezuje

Sandžačka umna plejada je kipjela od ponosa kad je svojevremeno Miro-slav Krleža izrekao krupan kompliment na račun duhovnosti i nadarenosti na-roda u Sandžaku. Naime, on je pozna-tom zagrebačkom književniku i publi-cisti, sandžačkog porijekla, Nusretu Idrizoviću, rekao, a ovaj rado prepri-čavao, da je područje Sandžaka dalo više darovitih pisaca nego zagrebačka regija. Ali, zašto se ti pisci i ostali ov-dašnji učenjaci – ma gdje bili, a ima ih svugdje – nisu potrudili da ono naju-zvišenije moguće žrtvovanje Emine i Bege dobije javnog odjeka i biljega.

Ako je tako nešto bilo prerizično u Sandžaku u ono vrijeme straha i tame, kada je Mulajakupovica Rukija pritu-ljivala lampu i navlačila zar na prozoru kuće na osami prije nego što bi mojoj majci počela šaputati svoju ispovijest - šta je sa kasnijim decenijama i deceni-jama, do dana današnjeg, i šta je sa oni-ma koji svih tih decenija nisu bili u Sandžaku?

Hajde da se i razumije što je i u samo-stalnoj Crnoj Gori i u Đukanovićevoj vladavini, kojima su jedan od ključnih temelja bošnjački glasovi, dok u držav-noj administraciji radi jedva jedan i po posto Bošnjaka a u policiji i manje, još uvijek nerealno da neka škola ponese ime onih dviju izuzetnica! Ali, zašto se to nije desilo kakvom kulturno-umjetnič-kom društvu ili nekoj nagradi za književ-nost, ili za ljudska prava, pogotovo za neki podvig u promovisanju rodne rav-nopravnosti, čije aktivistkinje su i u San-džaku, kako dukučujem iz medija, u že-stokoj ofanzivi... Na kraju krajeva, a moglo je i na početku početaka – zašto Emini i Begi, makar od osamostaljenja Crne Gore, njihov narod nije podigao spomen obilježje kao najuzvišenijim žr-tvama fašističkih zločina?

Neobilježeni Šahovići

Ne, ne, ruku na srce, nije baš sve do režima, ni prethodnih niti sadašnjeg! I kad smo već kod toga, zašto nema spo-

men-obilježja Jusufu Mehonjiću i Hu-seinu Boškoviću? Zar nisu oni sa osta-lim „odmetnicima“, dvadesetih godina prošlog vijeka čuvali svoj narod i bili jedina prepreka da cijeli Sandžak ne nestane poput Šahovića gdje se desio jedinstveni slučaj genocida „u miru“? Baška još što su Mehonjić i Bošković svojim viteštvom i čojstvom zavrijedili veliki ugled i među običnim pripadni-cima drugih naroda, upravo onih naro-da iz kojih su stizali kreatori i realiza-tori stalnih zločinačkih planova.

A posebno je neobjašnjivo i nedupu-stivo što žrtvama Šahovića nije posvećeno nikakvo obilježje. Kao ni drugim brojnim bošnjačkim stradanjima i stratištima iz ra-znih perioda, zaključno sa četničkim zlo-činima u drugom svjetskom ratu, i parti-zanskim čim je nastupio „mir“.

Dalje, zašto u Rožajama nema ni sokaka Mula Mehmeda Višegrađani-na, spasioca tamošnjih džamija i uop-šte personalnog temelja svog naroda u vremenu nakon Drugog svjetskog rata, kada se progonila njegova vjera, kao identitetski temelj, te nošnja, običaji i sve ostalo s bošnjačkim predznakom. Naročito – zašto nema ulice mula Ja-kupa Kardovića u Rožajama i drugim čaršijama, znamenitog narodnog uče-njaka, gazije i spasioca rožajskog kra-ja i jednog od ključnih spasilaca cije-log Sandžaka u prvoj polovini četrdesetih godina prošlog vijeka – vremenu najvećih iskušenja i najtežih zala? Ako mu je komunistička vlast za predvođenje i zaštitu naroda u ratu skinula glavu u miru, čime mu je nje-gov narod uzvratio? u

n Genocid nad muslimanima autora Vladimira Dedijera i Antuna Miletića

11

PEČAT

Banovina Bosna se u srednjem vi-jeku prvi put spominje kao zemlja uz rijeku Bosnu, i u prvo vrijeme

se formirala kao poluzavisna, da bi vrlo brzo postala nezavisna država. Najveću teritorijalnu i državnu ekspanziju Bano-vina Bosna doživljava za vrijeme Kulina Bana (1180.-1204.), Bana Stjepana Ko-tromanića (1322.-1353.) i Kralja Stjepa-na Tvrtka I. (1353.-1391.), kada Kralje-vina Bosna teritorijem izlazi na veći dio Boke Kotorske i dalmatinske jadranske obale, kao i ostrva Brač, Hvar i Korčulu.

Bosna je bila nezavisna banovina i kraljevina, do pada pod osmansku vlast (nakon smrti posljednjeg bosanskog kra-lja Stjepana I Tomaševića 1463. godine). I nakon pada pod osmanlijsku vlast Bo-sna je ostala posebna cjelina Bosansko krajište, potom Sandžak Bosna, da bi počev od 1580. do 1878. godine dobila status najviše teritorijalne jedinice Paša-luk Bosna, a onda i status Ejaleta, koji je imao najviši državno-pravni status u okviru Osmanlijskog carstva. Ustavni zakon Vilajeta Bosna, donešen je 1865. godine, kojim je uvedena nova organi-zacija uprave u vilajetu i bosanskim san-džacima.

Na Berlinskom kongresu 1878. godi-ne Vilajet Bosna sa svih šest svojih san-džaka, dodijeljena je Austro-Ugarskoj na upravu, dok je Novopazarski Sandžak postao oblast koju su vojno-policijski kontrolisali austro-ugari sa svojim gar-nizonima, a pravno-politički je pripojen Vilajetu Kosovo u sastvu Osmanlijskog

carstva.Može se reći da moderno doba ra-

zvoja bosansko-hercegovačke državnosti počinje sa Austro-ugarskom okupacijom 1878. godine. U vrijeme austro-ugarske vladavine Vilajet Bosna je imala status “krunske zemlje”.

Prvi moderni ustavno-pravni akt Bo-sne i Hercegovine usvojen je u februaru 1910. godine, kada je i izglasan Zemalj-ski Štatut (Ustav) Bosne i Hercegovine i konstituiran Bosanski Sabor pod au-stro-ugarskom upravom. Mada je u ovom statutu Bosna i Hercegovina definisana kao jedinstveno i zasebno upravno po-dručje, vrhovna upravna vlast ostala je u nadležnosti vlade u Beču. Članovi od 2 do 30 ovog bosanskog Ustava sačinjava-

li su odredbe o građanskim slobodama, poznate iz većine tadašnjih ustava (i za-pravo predstavljaju prava i slobode koje su preteče moderno definisanih ljudskih prava). Poseban značaj je imao član 11. statuta, kojim je «svim zemaljskim pri-padnicima zagarantirao čuvanje narodne osobine i jezika».

Nakon Prvog svjetskog rata i poraza Austro-Ugarske monarhije, 1. decem-bra 1918. godine stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) u koju je ušla i Bosna i Hercegovina sa svojom unutrašnjom administrativnom podje-lom, svojim teritorijalnim integritetom i suverenitetom. Nova država Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca je dobila Ustav, usvojen 28. juna 1921. godine, poznat kao Vidovdanski Ustav.

Ustav Kraljevine SHS je formalno inagurisao parlamentarni poredak, ali je stvarno stanje u državi bilo takovo da je praktičnu vlast imala vojska i Kralj lič-no. Nakon tzv. 6. januarske diktature, kada je proklamacijom kralj Aleksandar Karađorđević ukinuo Vidovdanski ustav i parlament, kralj je i formalno-pravno preuzeo cjelokupnu vlast u zemlji.

Novi Ustav Kraljevine Jugoslavije (Oktroirani ustav) kralj Aleksandar donio je 3. septembra 1931. godine. Ovim usta-vom je vraćen parlamentarizam, ali ne i parlamentarni sistem u demokratskom smislu te riječi. Jugoslavija je podijeljena na 9 banovina, kojima je Bosna i Herce-govina desuverenizirana i dezintegrirana. A sporazumom Cvetković- Maček, 1939.

Kontinuirani državnopravni razvoj Bosne i Hercegovine

Od IX. stoljeća do Dejtonskog sporazuma (21.11.1995.)Bosna i Hercegovina je kao Banovina, od početka 9. vijeka, kroz svoju historiju, uvijek imala određene elemente državnosti, ispoljene u različitim formama. Državno-pravni kontinuitet Bosne i Hercegovine se ogleda i u tome što je bila posebna politička i teritorijalna cjelina u vrijeme kada je postojala kao nezavisna država, kao i u sastavu drugih država, to jest, uglavnom je tada imala specifičan državno-pravni status, ali nikada nije gubila svoj integirtet i svoj geografsko-teritori-jalni položaj, svoju kulturu, svoju vjeru, svoj jezik i svoje Bošnjane.

n Piše: Dr. Rizvan HALILOVIĆ

12

PEČATgodine i podijeljena između velikosrp-skih i velikohrvatskih banovina.

Osnivanjem Narodno Oslobodilač-kog Pokreta Jugoslavije 1941.godine, Bosna i Hercegovina i Sandžak su već početkom jula, digle ustanak protiv nacizma i fašizma, bez marionetskih kvislinških tvorevina, za razliku od svih drugih Jugoslovenskih država i oblasti. Zato su nakon Prve neprijateljske ofanzi-ve 1941.godine, skoro sve neprijateljske ofanzive i svaka okupatorska i kvislinška odmazda provođene na tlu Bosne i San-džaka i nad većinskim narodom Bošnja-cima.

Nakon stvaranja slobodnih teritorija koje su omogućile razvoj Narodno Oslo-bodilačkih Odbora i drugih političkih aktivnosti, stvoreni su uslovi i za osni-vanje AVNOJ-a (26.11.1942.), ZAVNO Sandžaka, (20.11.1943.), ZAVNOBIH, (25.11.1943.) i drugih anfašističkih vi-jeća, do kraja Narodno Oslobodilačkog Rata 1941.-1945.

U toku Drugog svjetskog rata ZAV-NOBiH (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercego-vine) je bio najviši državni svenarodni organ antifašističkog pokreta u Bosni i Hercegovini, te se razvio kao nosilac bosansko-hercegovačke zakonodavne i izvršne vlasti, narodnog suvereniteta i državnosti. Formiran je u 25. novembra 1943. godine na prvom zasjedanje ZAV-NOBiH-a u Mrkonjić Gradu, čime je fak-tički potvrđena i obnovljena državnost, koju je Bosna i Hercegovina izgubila oktroisanim Ustavom Kraljevine Jugo-slavije i sporazumom Cvetković-Maček 1939. godine.

Na drugom zasjedanju AVNOJ-a (Antifašističkog vijeća narodnog oslo-bođenja Jugoslavije) u Jajcu, održanom 29/30. novembra 1943, godine, donese-na je Odluka da se formira Demokratska Federativna Jugoslavija, zasnovana na pravu na samoopredeljenje, u kojoj će živjeti južnoslovenski narodi u ustavnim republikama sa jednakim pravima. Boš-njaci kao jedan od ravnopravnih Jugo-slovenskih naroda, nažalost, nije bio pri-znat, već su priznati: Crnogorci, Hrvati, Makedonci, Slovenci i Srbi. Tako je grb DFJ, a potom i grb FNRJ sve do Ustava 1963. godine, imao samo 5 buktinja, kao simbol 5 jugoslovneskih naroda. („Pet buktinja plamte i pričaju svima, da pet naroda Domovina ima“).

Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a odr-

žano je od 30. 06 do 02.07.1944. godi-ne u Sanskom Mostu, i ZAVNOBiH je tada proglašen najvišim zakonodavnim i izvršnim tijelom BiH, Treće zasjedanje ZAVNOBiH-a, održano je u Sarajevu od 26. do 28.04.1945. godine, i tada je kon-stituisana Privremena Narodna skupšti-na BiH.

Godine 1946. donesen je Ustav Fede-rativne Narodne Republike Jugoslavije po kojem se Jugoslavija sastoji od šest republika: Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Make-donije. Dakle, Bosna i Hercegovina je bila jedna od federalnih jedinica sa utvr-đenim granicama koje su ostale do danas i u kojima je i međunarodno priznata.

Ustav Narodne Republike Bosne i Hercegovine od 31.12.1946. godine, koji je donijela Ustavotvorna skupština BiH, je potvrdio princip narodnog suverenite-ta. Ovaj Ustav definira Narodnu Repu-bliku Bosnu i Hercegovinu kao «narodna država republikanskog oblika», i bio je sličan ustavima ostalih republika.

Novi ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine usvojen je 10. apri-la 1963. godine, a dograđivan je ustav-nim amandmanima 1967., 1969. i 1972. godine. Novim ustavom Narodna Repu-blika Bosna i Hercegovina preimenova-na je u Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu, čime se nastojao obilježiti početak socijalističke samoupravne de-mokratije, za razliku od one prethodne, koja je definirana kao narodna demokra-tija.

Do usvajanja novog Ustava Socijali-stičke Republike Bosne i Hercegovine, proglašenog u februaru 1974. godine, došlo je usljed procesa traženja više ne-zavisnosti u odnosu na saveznu vlast. Najveća novina koju je donio ovaj ustav je uvođenje kolektivnog predsjedničkog organa, Predsjedništva Socijalističke Re-publike Bosne i Hercegovine. Ustavom iz 1974. godine Bošnjaci (Muslimani) su i ustavno priznati kao ravnopravan narod u Bosni i Hercegovini, iako je i prije ova-kvog ustavnog priznanja, u praksi uvaža-van subjektivitet i konstitutivnost Boš-njaka (Muslimana) Bosne i Hercegovine i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. (Ustav iz 1963.)

U toku 1990. godine, 31 amandma-nom na Ustav SR BiH provedena je širo-ka ustavna reforma koja će u velikoj mje-ri uticati na buduće događaje. Njima je

13

PEČATBosna i Hercegovina definirana kao «de-mokratska i suverena država ravnoprav-nih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive». Uveden je prvi put i osnovni prin-cip podjele vlasti na zakonodavnu, izvrš-nu i sudsku vlast.

Usvajanjem ustavnih amandmana i donošenjem novog izbornog zakonodav-stva omogućeno je održavanje prvih vi-šestranačkih izbora u Bosni i Hercegovi-ni, na kojima su građani mogli birati svo-je predstavnike između više političkih stranaka. Osim toga, valja napomenuti da je sa navedenim ustavnim promjena-ma na izvjestan način došlo do jačanja državnosti Bosne i Hercegovine u okviru SFR Jugoslavije.

Na referendumu održanom 29. febru-ara i 1. marta 1992. godine, (na kome je na glasanje izašlo 64,31 posto birača s pravom glasa, a za suverenost BiH gla-salo njih 99,44 posto) građani Bosne i Hercegovine su se izjasnili za samostal-nu nezavisnu i suverenu državu. Dana 6. aprila 1992.godine Evropska zajednica je priznala državno-pravni subjektivitet Bosne i Hercegovine, a 22. maja 1992.godine Republika Bosna i Hercegovina je primljena u Ujedinjene Nacije- UN.

Paradržavna kvislinška tvorevina Srpska Republika je osnovana 9. janu-ara 1992. godine pod nazivom „Srpska Republika Bosna i Hercegovina“ i neu-stavno je pokušala da postane federalna jedinica tzv. krnje S.R.Jugoslavije, no nije prihvaćena u tu zajednicu.(Republi-ka Srbija i Republika Crna Gora).

Washingtonski sporazum je mirovni sporazum zaključen između zaraćenih

strana Republike Hrvatske, Hrvata iz Bo-sne i Hercegovine i državnih predstav-nika Republike Bosne i Hercegovine, potpisan u Washingtonu i Beču u martu 1994. Njime je uspostavljena Federacija Bosne i Hercegovine, kao oblik saveza Bošnjaka i Hrvata, uz uvjeravanja SAD, da će i Srbi u nastavku pregovora biti sa-stavni dio tog saveza bosanskohercego-vačkih naroda. Ustav Federacije BiH je proglašen 30. marta 1994.godine, kojim je FBiH, podjeljena na 10 kantona, u čiji sastav su trebale ući i teritorije Bosne i Hercegovine pod okupacijom srpskocr-nogorskih okupacionih snaga i paradr-žavne tvorevine „Republike Srpske“ u Bosni i Hercegovini.

U Dejtonu se desio preokret, potpi-sivanjem Okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, između Republike Bosne i Hercegovine, S.R.Jugoslavije

i Republike Hrvatske, uz posredovanje i prisustvo šest članica kontakt grupe (SAD, EU, Velika Britanija, Francuska, Njemačka i Rusija) i ove sile su garanti Dejtonskog mirovnog sporazuma, a ne zemlje agresori na suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu – S.R.Jugposlavija i R.Hrvatska.

Ustav BiH donesen u Dejtonu pri-znaje kontinuitet države BiH, i u članu I/1. propisuje: ‹›Republika Bosna i Her-cegovina, čije je zvanično ime od sada «Bosna i Hercegovina», nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom struk-turom modificiranom ovim Ustavom, i sa postojećim međunarodno priznatim granicama. Ona ostaje država članica Ujedinjenih naroda i može kao Bosna i Hercegovina zadržati članstvo ili zatraži-ti prijem u organizacijama unutar sistema Ujedinjenih naroda, kao i u drugim me-đunarodnim organizacijama››.

Stoga su entiteti i distrikt Brčko, samo Ustavom regulisane administra-tivne jedinice, koje postoje samo dok postoji ovakav Dejtonski Ustav Bosne i Hercegovine.

U procesu prbiližavanja Bosne i Her-cegovine euroatlanskim integracijama, pa i nakon prijema u punopravno član-stvo u EU i NATO, Bosna i Hercegovi-na, neće prestati da se razvija u držav-nopravnom smislu, evolutivnog razvoja državnopravnog kontinuiteta i unapre-đenja pravne države i vladavine prava, u suverenoj demokratskoj Republici Bosni i Hercegovini. u

14

EKONOMIJA

Teorija poznaje dva nivoa konkuren-tnosti, odnosno:

- međunarodna konkurentnost koja se odražava na cjenovnom i

- međunarodna konkurentnost koja se odražava na necjenovnom nivou.

Daleko najcitiranija definicija konku-rentnosti je ona koju je usvojila Evropska komisija (EC): Ona definira konkuren-tnost kao sposobnost neke države da po-veća svoj udio na domaćem i inozemnom tržištu gdje « ....država ima komparativ-nu prednost za neki proizvod kada ga može proizvesti uz niže oportunitetne troškove nego druge zemlje «(EC,1993).

Preduvjeti za cjenovnu konkuren-tnost su tehnološka i troškovna učinko-vitost domaćih ponuđača uz istovreme-no kontroliranje stepena inflacije i očuvanje realnoga deviznoga tečaja od strane države. Necjenovnu konkuren-tnost moguće je postići samo sa atrak-tivnim novim proizvodima, stalnim po-boljšavanjem njihovog kvaliteta, boljim pakiranjem (dizajn) pravovremenom is-porukom, boljim tržnistvenim tehnika-ma (promocija) itd.

Mjera međunarodne konkurentnosti je usporedba relativnih cijena roba slič-nog kvaliteta iz različitih država, razu-mljivo izraženih u istoj valuti. Jak utjecaj na međunarodnu konkurentnost imaju prije svega politika deviznih tečajeva kao i stepen inflacije, koji su također među-sobno ovisni. Privrede i države sa viso-kim stupnjem inflacije kao posljedicu

imaju smanjenje vrijednosti nominalnog deviznoga tečaja. Nasuprot tome države i privrede sa niskim stupnjem inflacije imaju posljedice precijenjenog devizno-ga tečaja. Nijedna situacija nije optimal-

na za gospodarstvo. U okviru Maastrit-skih kriterija prihvatljiv je blagi stupanj inflacije koji bi bio na godišnjoj razini ispod 2% - 3%.

Države sa prilagodljivim deviznim te-čajem mogu imati istovremeno visok ste-pen inflacije i padajući devizni tečaj, ali usprkos tome održavaju nepromijenjen odnos kupovne moći i međunarodnu kon-

kurentnost. Suprotno tome, države sa fik-snim nominalnim deviznim tečajem i vi-šom inflacijom od država konkurentskih, postaju sve manje konkurentne u međuna-rodnoj trgovini. BiH ima konvertibilnu marku (KM) koja je u početku bila vezana za Njemačku marku, da bi uvođenjem eura (€) ostala vezana za ovu valutu.

Konkurentnost, produktivnost i teorija komparativnih prednosti

Kako je proučavanje međunarodne trgovine značajno iscrpilo svoje postoje-će mogućnosti to se fokus ranijih teorija trgovine, koji je bio na državi i njenim prirodnim komparativnim prednostima, pomjerio na pitanje nacionalne konku-rentnosti. Kompleksnost i multidiscipli-narnost konkurentnosti, naročito njene međunarodne dimenzije, osnovni su ra-zlog što u literaturi postoji mnoštvo defi-nicija ovoga pojma.

Shodno tome, smatram da koncept konkurentnosti nema smisla primjenjiva-ti na nacionalnu ekonomiju. Može se reći da je neka država konkurentnija od druge u proizvodnji određene robe, u našem slučaju proizvodi drvne industrije. Me-đutim ovakva logika zaključivanja se ne može primjeniti na cjelokupnu nacional-nu ekonomiju jer države ne konkurišu jedna drugoj kao preduzeća.

Stalne težnje ekonomista su u biti po-kušaji ocjenjivanja djelovanja određenih

S posebnim osvrtom na drvnu industriju

Konkurentnost privrede Bosne i Hercegovine Jedan od temeljnih pojmova analize politike razvoja konkurentske sposobnosti privrede, je konkurencija i komparativna prednost. Ovo je pionirski pokušaj procjene međunarodne konkurent-nosti privrede Bosne i Hercegovine, koja ima komparativnu prednost, ali to nije dovoljno da bi bila i međunarodno konkurentna. Pod pojmom međunarodna konkurentnost podrazumijevamo sposobnost države, da uspješno konkurira drugim državama u međunarodnoj trgovini. Takve države čuvaju ili povećavaju svoj udio u međunarodnom izvozu i iz istog razloga smanjuju prodor uvoza u domaće gospodarstvo.

n Piše: Prof. dr. Halid KURTOVIĆ

15

EKONOMIJA

tržišnih privreda. S tom namjerom razvili su posebnu teoriju i sa njom dokazali, da bi idealno tržišna privreda (s potpunom konkurencijom) dovelo u ravnotežu do optimalne preraspodjele (alokacije) upo-trebe proizvodnih faktora (resursa). Ta-kva ravnotežna situacija je produktivna u smislu, da se ne može poboljšati položaj nikog na štetu drugoga (Pareto opti-mum). Zamišljenu situaciju najlakše po-jasnimo pomoću razumijevanja načela učinkovitosti.

Većina literature o učinkovitosti po-sredno ili neposredno se temelji na odre-đenim postavkama, prema kojima se o učinkovitosti može govoriti samo kao o relativnom odstupanju od najbolje mo-gućnosti, koju predstavlja neka kompara-tivna grupa (proizvođača).

Pod pojmom učinkovitost mislimo na odnos između rijetkih proizvodnih fakto-ra i ostvarenih proizvoda (u obliku robe i usluga). Ovaj odnos možemo mjeriti u fizičkim odnosima (tehnička ili tehnološ-ka učinkovitost, ponekad je nazivamo i proizvodna učinkovitost) i u vrijedno-snim/troškovnim odnosima (ekonomska učinkovitost; njen poseban uopćeni oblik je društvena učinkovitost). Načelo učin-kovitosti upotrebljavamo kao kriterij za presudu, kako uspješna tržišta alociraju proizvodne faktore.

Teorija komparativnih prednosti

Načelo komparativnih prednosti ka-zuje da se proizvodnja određenog proi-zvoda odvija na onimn područjima, na kojima je njegov odnos prednosti u uspo-redbi sa drugim područjima viši (ili od-nos nedostataka niži) nego za bilo koji drugi proizvod. Ovo bi mogli nazvati «načelo komparativnih prednosti u pri-rodnom smislu».

Ako poštujemo načelo komparativnih prednosti, ukupna nacionalna proizvodnja može biti veća i ujedno jeftinija. Već dugo stručna javnost govori u F/BiH o potrebi rajonizacije drvo-prerađivačke proizvod-nje, ne samo u šumarstvu, čime bi uz po-štivanje ovoga načela na najbolji način iskoristile prirodne danosti područja (regi-ja). Mnogi projekti širom svijeta supstitu-cije uvoza zasnovani samo na kompara-tivnim prednostima su propali jer nisu bili postavljeni na realnim ekonomskim teme-ljima. Sektor drvo – prerađivačke indu-strije i proizvodnje namještaja, se mora utemeljiti na realnim ekonomskim poka-zateljima, uz uvođenje novih tehnologija i stalno podizanje nivoa kvalitete proizvoda - namještaja. Stvarna kvaliteta i primjere-na cijena jamac su budućnosti ovoga sek-tora. Vidici načela komparativne predno-sti su višeslojni, zato ćemo im posvetiti

više pozornosti u raspravi o značaju dobi-venih rezultata za politiku razvoja drvo-prerađivačku industriju FBiH (BiH).

Za ilustraciju još nekoliko primjera: u Bosni i Hercegovini je moguće proizvo-diti sve vrste kvalitetne drvne mase, na otvorenom bez prevelike opasnosti od prirodnih poremećaja. S druge strane proizvodnja namještaja je osigurana na višim, izoliranim položajima, gdje je mo-gućnost uticaja negativnih prirodnih uti-caja, smanjena na minimum.

Kvalitetna drvna masa, ima vrlo viso-ku cijenu, proizvodnja namještaja od kvalitetnog drveta je profitabilna, što po-sredno utječe na profitabilnost proizvod-nje kvalitetnog namještaja i to za područ-ja koja imaju komparativnu prednost upravo za proizvodnju namještaja. Zato imaju te kulture i apsolutni ekonomski prioritet (ne samo komparativne predno-sti) u usporedbi sa drugim aktivnostima na tom području.

Prednost blizine tržišta je uz suvre-meni transport manje važna, a u mnogim slučajevima još uvijek očita. Najjače je izražena kod proizvodnje poluproizvoda od drveta (razni profili daske). Razdalji-ne u BiH su premale, da bi ovaj faktor ozbiljnije došao do izražaja. Neke izuzet-ke možemo naći na većim gradskim trž-nicama. Trgovci sa »skladištem« u blizi-ni grada lakše se prilagođavaju kupcu i

Konkurentnost privrede Bosne i Hercegovine

16

EKONOMIJAimaju niže transportne troškove, zbog blizine industrijskih središta, moraju naj-vjerojatnije skuplje plaćati unajmljenu radnu snagu, što može poništiti prednost blizine tržišta.

U skladu sa načelima komparativnih prednosti svaka regija (kantona i općina) bi trebali utvrditi za što imaju prednosti, koje bi mogle iskoristiti na optimalan na-čin. Možda neka regija (ili porodično gazdinstvo) može proizvesti kvalitetniji proizvod, smanjiti proizvodne troškove po jedinici proizvoda, povećati opseg proizvodnje ili prodaje po većoj cijeni od svojih konkurenta. Krajnji cilj iskorišta-vanja ovih mogućnosti je postizanje ve-ćeg dohotka porodičnih gazdinstava. Lsto načelo vrijedi za regionalne i nacio-nalne ekonomije kada govorimo o kom-parativnim prednostima. Otvorene (tržiš-na) privrede uvažavaju ove prednosti, te time u načelu određuju smjerove među-

narodne trgovine.Tvorac klasične ekonomije Adam

Smith je vjerovao u pojam društvene po-djele na principu potpune prednosti po kojem neka nacija izvozi i ima međuna-rodni uspjeh u određenoj grani privrede, one vrste roba u čijim niskim troškovima proizvodnje prednjači u svijetu.

Imajući navedeno u vidu, smatram, da je ovaj pojam dotjerao i preinačio u pojam komparativne prednosti, u litera-turi poznat kao klasični ekonomski pri-stup sagledavanja komparativnih pred-nosti u međunarodnoj razmjeni roba i usluga. Pri čemu se da zaklučiti, da je ovako shvaćena teorija komparativnih prednosti, utemeljena na brojnim pojed-nostavljenim pretpostavkama (dva naro-

da i dva proizvoda, slobodna trgovina, potpuna pokretljivost radne snage unutar naroda i nepokretljivost među njima, stalni proizvodni troškovi, nepostojanje transportnih troškova, nepostojanje teh-ničkog napretka, radna teorija vrijedno-sti). Na osnovi analize radne teorije vri-jednosti i uz pretpostavku o dva naroda i dva proizvoda može se reći, da bi relativ-ni trošak rada (a ne apsolutni trošak rada) morao biti temelj za obostrano korisnu trgovinu među narodima. Država i pri-vreda imaju komparativnu prednost za određeni proizvod, ako su oportunitetni troškovi rada za njegovu proizvodnju niži u usporedbi sa nekim drugim proi-zvodom, odnosno ako postoji mogućnost trgovine sa drugim privredama i država-ma.

Ovakva temeljna ishodišta za svoju teoriju bila su predmet velikih kritika iz prostoga razloga jer su se temeljila na ne-

realnim ishodišnim tačkama. Najčešće je predmet napada bila radna teorija vrijed-nosti. Međutim, teško je objasniti, što određuje relativnu proizvodnu produk-tivnost i zašto se oportunitetni troškovi između naroda, pa prema tome i kompa-rativne prednosti, razlikuju. Kasnije su neki ekonomisti, određene pretpostavke napustili ili zamijenili, što je dovelo do veće realnosti o komparativnim predno-stima. Prije svega to se odnosi na nad-gradnju radne teorije vrijednosti sa no-vim pristupom koji se zove teorija oportunitetnih troškova. Narod, znači ima komparativnu prednost za određeni proizvod, ako su oportunitetni troškovi njegove proizvodnje niži, nego za alter-nativni proizvod. lz toga slijedi da se

obostrano korisna trgovina između dva naroda temelji na oportunitetnim troško-vima rijetkih ekonomskih resursa, ne samo na relativnim troškovima rada.

Uzroci i porijeklo niskih oportunitet-nih troškova, pa prema tome komparativ-nih prednosti i dalje su ostali nejasni. Pre-ma tome, po ovoj teoriji narod ima komparativnu prednost za one proizvode, koji intenzivno iskorištavaju faktore proi-zvodnje, kojih neka promatrana država ima u izobilju, jer u tom slučaju konkuren-tni korisnici tih faktora sa njima se takmi-če za više ili manje neograničene resurse, s tim uzrokuju niže (niske) oportunitetne troškove. Prema tome, ako određeni proi-zvod maksimalno intenzivno iskorištava u promatranoj državi relativno obilan proi-zvodni faktor, njegovi oportunitetni troš-kovi su niski (odnosno niži nego u drugim državama sa ograničenijim faktorima) i taj proizvod ima komparativnu prednost. Obdarenost sa proizvodnim faktorima, dakle, pogoduje različitosti oportunitetnih troškova, s tim i komparativnih prednosti pojedinih proizvoda.

Neki teoretičari, su samo dijelimično objasnili komparativnu prednost, jer stvarni trgovinski tokovi i geografska po-djela proizvodnje odražavaju, pored pri-rodne obdarenosti i različite ekonomske, društvene i političke faktore. Agrarna i trgovinska politika država, obrazovna struktura i neki drugi ekonomski faktori mijenjaju značaj prirodne obdarenost sa resursima i utječu na relativnu ekonom-sku produktivnost, pa prema tome i na komparativnu prednost naroda. Efekt po-remećaja tržišta, isto tako nije mogao objasniti Hecksler-Ohlinov model kom-parativnih prednosti, kao ni utjecaj drža-ve u ekonomskim aktivnostima na obli-kovanje konkretnih komparativnih prednosti. lz tih nedostataka tradicional-nih modela trgovine, rodila se moderna teorija trgovine, poznata kao strateška teorija trgovine. Ona je prodrla sa idejom da je pored prirodne obdarenosti za kom-parativnu prednost i strateški položaj na-roda u odnosu na konkurente važan i ra-zvoj tržišnih institucija i struktura (uključeno sa ekonomikom opsega, razli-kovanjem (diferencijacijom) proizvoda i tehnološkim napretkom) kao i odgovara-juća kombinacija trgovinske i monetarne politike (devizni tečaj).

Narodna konkurentnost proizlazi iz sposobnosti njegove privrede, da je pod pritiskom i izazovima najjače svjetske

17

EKONOMIJAkonkurencije, jakih domaćih suparnika, agresivnih ponuđača i zahtjevnih (pro-birljivih) lokalnih potrošača, uvijek spo-sobno ponuditi tržišno zanimljiv proi-zvod, znači da je sa inoviranjem sposobno prilagođavati se uvijek novim zahtjevi-ma tržišta.

Prema tome, smatram, da je nacional-na produktivnost jedini značajan koncept konkurentnosti na nacionalnom nivou. Dalje, smatra, da je globalizacija prou-zročila dvije stvari razdvojila je tvrtke od bogatstva faktora jedne nacije i učinila da bogatstvo faktora bude nefiksirano.

Brojni ekonomisti drže da prirodni resursi i država imaju vrlo mali značaj pri oblikovanju komparativne prednosti pre-duzeća, tipaproizvodnje ili naroda, jer je konkurentnost strategija, koja uključuje paket različitih politika i mjera, koje izvodi određena država (narod) zato, da zaobiđe (naglasi) određene prirodne ne-dostatke (prednosti). Novije iskustvo ka-zuje kako prirodni resursi i ekonomski poticaji države imaju veliki utjecaj na re-lativnu ekonomsku produktivnost pa su to ključni faktori konkurentnosti i poljo-privredne proizvodnje širom svijeta.

Na osnovu određenih modela, poseb-no modela dijamanta, kojeg upotrebljava većina trgovinskih ekonomista, ukazuje se na nekoliko faktora, koji bitno utječu na konkurentnost proizvoda od drveta i proizvoda sa dodanom vrijednošću. Od kojih za konkurentnost na međunarod-nom tržištu, ključnim smatram, sljedeće: prirodni resursi (zemlja, rad, kapital), tehnologije (koje snižavaju troškove), ekonomske poticaje države, odnosno dr-žavne investicije u infrastrukturu. Kvali-tativni parametri proizvoda (ispunjava-nje standarda, tehnologije poboljšavanja kvaliteta - npr. pri transportu), stručnost i snalažljivost menadžmenta, inovativ-nost, pravno uređeni okoliš i trgovinska politika su ključni na tržištu proizvoda od drveta.

Ocjenjivanje pokazatelja zaštite i komparativnih prednosti

Povećavanje učinkovitosti je nužno za poboljšanje ekonomskih mogućnosti stanovništva kao trajnog procesa. Učin-kovitost zato ne možemo ispustiti iz vida, jer dugoročno gledano samo učin-kovitost omogućava preživljavanje. U nastavku zato pokušavamo odgovoriti na pitanje kako ocijeniti učinkovitost

cjenovnog sistema (cjenovne politike), koji je posljedica postojeće politike una-pređenja drvne industrije. Cijene nam pri tom predstavljaju dvije vrste infor-macija. Odražavaju relativnu rijetkost robe i s tim ukazuju na vrijednost resursa za privredu zemlje. Vrijednost resursa znači vrijednost, koje se privreda mora odreći, ako želi pridobiti analizirani re-surs, ili vrijednost, koju odbija sa njego-vim izvozom. Relativne cijene homoge-

nog proizvoda mogu ukazati na privlačnost proizvodnje, trgovine ili po-trošnje određene robe. Cjenovna politika može utjecati na privredni sistem sa mi-jenjanjem tih poticaja i preko njih na ekonomske odluke, koje oblikuju sam sistem. Na oblikovanje cijena drvno – pređivačke industrije, bitno utječe i ma-kroekonomska politika.

Učinkovitost cjenovne politike drv-ne industrije možemo ocjenjivati uspo-redbom postojeće cjenovne strukture sa alternativnom, koja odražava efikasno korištenje resursa. Usporedba pokazuje, da li političke mjere pomažu ili odmažu u efikasnom korištenju resursa. Učinko-vitost, dakle, ocjenjujemo sa cjenovnim uspoređivanjima. Za nju moramo potra-žiti alternativan niz učinkovitih (eko-nomskih) cijena, koje nam služe kao mjerilo efikasnosti i odražava oportuni-tetne troškove. Kao što ćemo se detalj-nije upoznati u narednim poglavljima, to su cijene na granici (izražene u doma-ćoj valuti), koje predstavljaju oportuni-tetne troškove robe, koja je predmet tr-govanja na svjetskom tržištu.

lzražavanje vrijednosti preko oportuni-tetnih troškova odražava relativnu rijet-kost i ima za posljedicu efikasnost. U skladu sa logikom načela cijena na gra-nici su domaće cijene, koje sistemski odstupaju od tih cijena, povezane sa gu-bitkom učinkovitosti.

Koeficijenti zaštite predstavljaju sa-žetak usporedbe domaćih cijena sa ino-zemnim. Lzračunima različitih koeficije-nata možemo utvrditi kako postojeću

strukturu oporezivanja ili «subvencioni-ranja» tako i različita odstupanja, do ko-jih dolazi primjenom koeficijenta zaštite.

Usporedo sa koeficijentima zaštite možemo preračunati i koeficijente kom-parativnih prednosti, koji pokazuju rela-tivnu efikasnost domaće proizvodnje za izvoz ili zamjenu uvoza. Za tu namjenu usporedimo oportunitetne troškove za domaću proizvodnju potrebnih domaćih resursa, koji nam donose ili sačuvaju je-dinicu inozemne valute, sa oportunitet-nim troškovima deviza (čega su se ljudi spremni odreći, kako bi dobili dodatnu jedinicu inozemne valute).

Koeficijenti zaštite i komparativnih prednosti omogućavaju nam ocijeniti, da li cjenovna politika pozitivno utječe na efikasan razvitak drvne industrije i u ko-jem smjeru bi se trebale preoblikovati javne investicije i privatni poticaji, da bi povoljno utjecale na efikasnije korištenje resursa. Najvažnija karakteristika cje-novnih koeficijenata je sistemska uspo-redba politički uvjetovanih cijena sa cije-nama na granici, koje odražavaju relativnu rijetkost neke robe za privredu.

18

EKONOMIJANačelo oportunitetnih troškova je po-

zadina brojnih ekonomskih analiza, po-gotovo onih, koje traže i ocjenjuju alter-native. Upravo zbog rijetkosti resursa biramo alternative, koje u najvećoj mjeri ispunjavaju postavljene ciljeve. Rijetkost primorava na potrebu za izborom, načelo oportunitetnih troškova se uklapa sa ide-jom, da relativna rijetkost određuje vri-jednost roba/resursa.

Upotreba oportunitetnih troškova kao polazišta osnovno je načelo određivanja ekonomskih cijena. Ako su na snazi oštri uvjeti modela potpune konkurencije, onda tržišne cijene odražavaju oportuni-tetne troškove, alokacija resursa je učin-kovita, i dostignut je najviši mogući ste-pen blagostanja (s obzirom na raspoložive resurse,početnu podjelu dohodaka, pre-ferencije i ograničenja). Model znači po-vezuje oportunitetne troškove sa učinko-vitošću.

Pojam komparativnih prednosti je srodan pojmu konkurentnosti, koji je u novije vrijeme često predmet analiza i u poljoprivredno-šumarskom sektoru. U suprotnosti sa načelom komparativnih prednosti, koje u prvi plan stavlja učin-kovito iskorištavanje proizvodnih fakto-ra na nivou države, konkurentnost se od-nosi na komercijalnu uspješnost pojedinih preduzeća.

Troškovi domaćih resursa

Koeficijent troškova domaćih resursa uživa veliku popularnost u ocjenjivanju konkurentnosti drvno-industrijskog sek-tora u zemljama srednje i istočne Evrope. Navedeni model podrzumjeva, odnos društvenih troškova faktora i iznosa ino-zemne valute zarađene ili ušteđene izvo-zom robedomaće proizvodnje. Drugim riječima, to je odnos oportunitetne zara-de (prihoda) i «istinske» zarade u sekto-ru. Zbog ove odlike troškovi domaćih resursa se smatraju pokazateljem kompa-rativne prednosti. Zbog svoje usmjereno-sti na troškove resursa (tržišnih i netržiš-nih) troškovi domaćih resursa, se odnosi na pojam konkurentnosti određenih proi-zvoda na međunarodnom tržištu. Ako pretpostavimo identične tehnologije izvan zemlje i nedistorzivna svjetska tr-žišta tada troškovi domaćih resursa, vrednuju domaće resurse naspram troš-kova resursa u konkurentskim nacijama.

Međutim, u početku je ekonomiste trgovačke branše prije svega zanimala

zaštita domaće proizvodnje, a ne konku-rentnost. Tehnički, troškovi domaćih re-sursa i koeficijent efektivne zaštite su odnosi domaće dodane vrijednosti i do-dane vrijednosti pri cijenama na granici. Domaća dodana vrijednost u koeficijentu efektivne zaštite, se izražava po tržišnim cijenama dok se kod mjerenja efikasnosti računa, po oportunitetnim troškovima. I troškovi domaćih resursa i koeficijent efektivne zaštite domaćih resursa, mogu biti uključeni u konzistentni računovod-stveni okvir matrice analize politika na-stupa na međunarodnom tržištu, pri čemu se matrica analize politika nastupa, u biti temelji na dvije proste računovodstvene jednakosti:

- Profit = prihod - rashodi, i- Prijenosi (transferi) = tržišne vrijed-

nosti - ekonomske vrijednosti Troškovi u analizi matrice, se dijele

na tržišne inpute i netržišne inpute (rad, zemlja i kapital). Ove druge literatura po-znaje kao troškove domaćih resursa. Pro-fit, prihodi i rashodi (dvije vrste spome-nutih troškova) se dalje izračunavaju upotrebom obiju cijena, a koje su u ma-trici analize, označene kao domaće tržiš-ne i ekonomske (svjetske) cijene.

Matrica analize, povezuje načela učinkovitosti, konkurentnosti sa kompa-rativnim prednostima. Matrica analize politika cijena i nastupa na međunarodno tržište, je zapravo jednostavan računo-vodstveni alat, uz čiju pomoć raščlanju-jemo ekonomiku pojedinih proizvodnih sistema na njihov posebni i društveni udio i to određivanjem privatne i druš-tvene profitabilnosti. Razlike između ova dva pokazatelja posljedica su utjecaja politike, naročito tržišno-cjenovne. Ona pokušava mjeriti upravo utjecaj politika na ekonomiku proizvodnje, dok druge vanjske utjecaje zanemarujemo.

Matrica analize, predstavlja kompro-mis između želja za detaljnim teoretskim modelom za opis privreda i potrebe za primjenjivom agrarnopolitičkom anali-zom, koja je uvijek ograničena od strane raspoloživih podataka. Teoretska osnova matrice, je jednostavni model opće (ili češće parcijalne) ravnoteže međunarod-ne trgovine nasuprot modelima društve-nog blagostanja. Sa matricom analize, pokušavamo pronaći efektivne kombina-cije proizvodnje i cijena. Neekonomski ciljevi (ciljevi, koji nisu zasnovani na ekonomskoj produktivnosti) služe samo kao dodatni kriterij pri opravdavanju

mjera, koje vode do neučinkovitih proi-zvodnih sistema.

Sistemi proizvodnje u drvnoj indu-striji su tipični lanci primarne proizvod-nje, prerade i trženja, koji skupa stvaraju tržišni proizvod. lzbor proizvodnih siste-ma za analizu ovisi prije svega od namje-ne analize, a vrlo često je to potpora drvo – prerađivačkom - političkom odlučiva-nju. Kreatore politike drvne industrije, najviše interesiraju efekti mjereni preko uspješnosti pojedinih proizvodnji. S ta-kvim pristupom su olakšani kako samo izvođenje analize, tako i pojašnjavanje rezultata. Njih poslije možemo generali-zirati na nivou drvno – industrijskog sek-tora.

Cjenovna politika može utjecati na cijene proizvoda na različitim stepenima proizvodnih lanaca. Cjenovne strukture odražavaju efekte troškova proizvodnje i tražnje, kao i utjecaj cjenovnih politika na vanjskoj granici i unutar proizvodnih sistema. Pri analizi proizvodnih sistema moramo znači uzeti u obzir i kretanje proizvoda kroz proizvodni lanac, jer je povezano sa oblikovanjem cjenovnih struktura.

Pošto politika može utjecati kako na strani prodaje proizvoda, tako i na strani prodaje proizvodnih inputa, sa matricom analize, pokušavamo obuhvatiti kako izvore, tako i neučinkovitosti iskorišta-vanja proizvodnih faktora i vrijednosno izraziti njihov zajednički utjecaj na proi-zvodni sistem.

Kada proizvod prolazi proizvodni si-stem, na svakom stepenu biva obogaćen sa odgovarajućom kombinacijom inputa u proizvod više vrijednosti. Razlika iz-među vrijednosti proizvoda na bilo ko-jem stepenu proizvodnog sistema i troš-kovima iskorištenih inputa na istom nivou predstavlja profitabilnost analizi-rane aktivnosti. Posebnost metode matri-ce analize politie, je u tome da sa njom mjerimo profitabilnost odvojeno sa vidi-ka društva i posebno sa vidika pojedinca, zato sve proizvode i za njih potrebne inupte izražavamo vrijednosno kako po društvenim tako po tržišnim cijenama. Pošto je postupak određivanja vrijedno-sti po ekonomskim cijenama relativno zahtjevan, sve proizvode i inpute najprije razvrstamo u tržišne i netržišne, pa po potrebi dalje rastavljamo na njihov inter-medijarni i primarni dio.

Najteži dio pripreme matrice analize je naime pravilno određivanje vrijednosti

19

EKONOMIJA

netržišnih postavki, zato tom dijelu mo-ramo posvetiti posebnu pažnju.

Pri upotrebi ove metode najviševre-mena koristimo za pripremu planova pri-hoda i troškova koji bi trebali predstav-ljati proizvodne sisteme različitih regija, vrsta privrednih sektora i tehnologija. Sa njima na jednostavan način obuhvatimo efekte neposrednih političkih mjera, koje mijenjaju cijene proizvoda i inputa proi-zvodnoga sistema. Teže je odrediti vri-jednost posrednih efekata poremećaja na tržištu.

Za izračun profita prvi put koristimo stvarne tržišne cijene, a drugi put paritet-ne (ekonomske) cijene. Razlika između dobivenih rezultata je mjerilo političkog miješanja u privredu, koje je u matrici analize sažeto.

Ako su sve cijene vrednovane po ekonomskim vrijednostima, umjesto o ekonomskom profitu obično govorimo o neto društvenoj koristi. Posebne karakte-ristike ovog modela su podjela troškova (inputa) na tržišne i netržišne (tačnije: na tržišnu i netržišnu komponentu nekih in-puta) te vrednovanje prihoda, troškova i koristi kako po domaćim tržišnim tako i po ekonomskim cijenama.

Tržišni inputi su oni, koje (bar poten-cijalno) možemo prodavati i kupovati na svjetskim tržištima (npr. Razne profile poluproizvoda od drveta). Netržišni in-puti su pretežno domaći proizvodni fak-

tori, koji nisu predmet međunarodne tr-govine (tlo, rad).

Većina inputa sadrži kako tržišne, tako i netržišne komponente. Npr. eko-nomski trošak izvlačenja balvana iz šume, na privredi je svota c.i.f. vrijedno-sti troškova uvezenih radnih mašina za izvlačenje balvana, troškova transporta do ekonomskih troškova pretovara i skla-dištenja drvne mase. Ekonomski trošak popravka traktora ili druge mehanizacije koja se koristi za izvlačenje balvana, je svota troškova za sate odrađenog rada po ekonomskim cijenama i troškova uveze.

Prema tome, možemo zaključiti, da drv-na industrija u BiH predstavlja vrlo bitan dio privrede, budući da obezbjeđuje sred-stva za život značajnom broju stanovnika u ruralnim, ali i urbanim sredinama. Znatan dio radne snage u ruralnim područjima je vezan za šumarstvo, i kao takav igra vrlo bitnu ulogu u životima ljudi iz tih predjela. U poređenju s drugim sektorima, drvna in-dustrija se vrlo sporo oporavlja nakon zavr-šetka ratnih djelovanja. Generalno, šumar-stvo u BiH odlikuje se malim i podijeljenim dobrima, na planinskim dijelovima zemlje, na kojima su šume i najzastupljenije, se ko-risti loša tehnička oprema (uglavnom su u upotrebni stare predratne tehnologije), agrarni inputi se slabo koriste, te zbog svega navedenog može da se procijeni da trenutni uticaji sječe šumskih sortimenata na život-nu sredinu nisu posebno štetni.

U sferi globalizacije svjetske privre-de, sve se više nameće potreba za uklju-čivanje u svjetske privredne tokove svih zemalja koje su tržišno orijentisane. Po-sebno je prisutna potreba za intenzivnom razmjenom robe, usluga, rada i kapitala. Za sve zemlje Jugoistočne Evrope, pa tako i za BiH, glavni izazov predstavlja priključivanje Evropskoj uniji. Izazovi su prvenstveno u usklađivanju carinskih i drugih politika, institucija, kao i prilago-đavanja ekonomija ovih, pretežno zema-lja u tranziciji na princip liberalnog tržiš-nog poslovanja. Liberalizacija tržišta donosi mnoge olakšice za trgovinu, kao što su ukidanje uvoznih i izvoznih carina, slobodan protok robe i kapitala, ukidanje monopola i veća konkurencija donosi niže cijene i podizanje kvaliteta proizvo-da i usluga za krajnje kupce. Sa druge strane, javljaju se i neki negativni efekti, poput gubljenja mehanizama zaštite do-maće proizvodnje, poput subvencija, kvota i visokih carina. Takođe, ulazak stranih, konkurentnijih preduzeća dovodi do propadanja domaće proizvodnje, ot-puštanja radnika i snižavanja njihovog standarda. Međutim, jedinstveno je mi-šljenje da liberalizacija ipak donosi više koristi nego štete, jer dovodi do efikasni-je alokacije i korišćenja resursa, zbog prilagođavanja pravilima svjetskog trži-šta, kao i lakšem pristupu modernoj teh-nologiji. u

20

EKONOMIJA

U 2018. godini poslovne aktivnosti BH Telecoma bit će, prvenstve-no, fokusirane na one poslovne

procese koji u prvi plan stavljaju naše klijente, počev od kontinuiranog marke-ting istraživanja, do kreiranja odgovara-jućih rješenja i proizvoda, kao i promo-tivnih i prodajnih aktivnosti, prilagođenih konkretnim ciljnim grupama korisnika. Poseban akcenat bit će stavljen na unap-ređenje uslužnosti u prodajnom i post-prodajnom procesu.

U idućoj godini BH Telecom će na-staviti realizaciju niza tržišnih aktivnosti vezanih za pojednostavljenje svojih po-nuda, te će se dodatno raditi na obogaće-nju postojećih paketa usluga, kroz uvo-đenje velikog broja tarifnih opcija, čime će se ponude dodatno prilagođavati spe-cifičnim potrebama svakog pojedinca. Poseban naglasak će biti stavljen na ra-zvoj ponude iz dijela pristupa Internetu putem mobilne mreže, te širokopojasnog pristupa Internetu općenito, kao i u dijelu multimedijalnih usluga, gdje će konkret-no ponuda Moja TV usluge BH Teleco-ma, vrlo brzo biti predstavljena sa zna-čajnim redizajnom i unapređenjima, a to će krajnjim korisnicima omogućiti puno veću fleksibilnost.

BH Telecom je planirao i provođenje velikog broja prodajno-promotivnih ak-cija u svim kategorijama usluga, što je već prepoznata tržišna aktivnost koju ko-risnici očekuju od BH Telecoma, kao što su akcijske ponude povodom dana tele-komunikacija, za rođendan BH Telecoma i druge značajne datume.

BH Telecom planira realizirati 2018. značajan broj projekata, poput: Home automation (connected Home i conne-cted office), smart bus/taxi, usluge mo-bilnog plaćanja, i slično, koji će direktno

uticati i na poboljšanje kvaliteta života korisnika naših usluga.

U dijelu ponude za poslovne korisni-ke namjeravamo implementirati niz una-pređenja u već postojećoj, dobro pozna-toj TopTim ponudi BH Telecoma, s

posebnim naglaskom na ponude usmje-rene ka malim i srednjim preduzećima, a što će ovim korisnicima omogućiti do-datne uštede i efikasnost u zadovljenu komunikacijskih potreba.

Najveća novina u dijelu ponude za poslovne korisnike, svakako je namjera BH Telecoma da još odlučnije uđe na tr-žište ICT Cloud usluga, čime će BH Te-lecom svoje velike tehnološke kapacite-te, po čemu je poznat i kao tehnološki lider, staviti na raspolaganje poslovnim korisnicima. Sve ovo, obezbijediti će i povoljniji poslovni ambijent u BiH.

Također, u cilju obezbjeđenja novih prilika za ostvarenje prihoda, BH Tele-com u 2018. godini planira usvajanje niza značajnih odluka kojima se stvaraju preduslovi za jedan potpuno novi način poslovanja, a to je razvoj portfolija uslu-ga u saradnji sa partnerima, kao i START UP partnerski programi za kompanije koje tek pokreću biznis.

Nastojimo ponuditi nove ICT usluge poslovnim korisnicima vrlo visokog kva-liteta i sigurnosti. Cloud koncept korište-nja usluga prepoznat je od strane poslov-nih korisnika i na tržištu BiH. Pored toga

Pravci djelovanja BH Telecoma u 2018. godiniBH Telecom će pratiti tehnološke trendove i inovirati ponudu za svoje korisnike u skladu sa aktuelnim tržišnim kretanjima i zahtjevima korisnika u cilju očuvanja liderske pozicije BH Telecoma i zadovoljstva svojih korisnika.

n Piše: Prof. dr. Duljko HASIĆ,izvršni direktor Izvršne direkcije za razvoj poslovanja BH Telecoma

21

EKONOMIJAunapređujemo partnersku saradnju sa ICT kompanijama iz Bosne i Hercegovi-ne, primarno, ali i iz inostranstva, a sa ci-ljem pružanja kvalitetnijih i raznovrsnih usluga krajnjim korisnicima. Poslovni korisnici su uglavnom dobro educirani i zahtijevaju specifičan (jedan -na-jedan) tretman u domenu uslužnosti u kontekstu odgovaranja na zahtjeve i kreiranja kon-kretnog proizvoda i ponude. Jedan od ključnih pravaca djelovanja na razvoju ponude u segmentu poslovnih korisnika je ponuda usluga na principu integrisanja. Integrisana ponuda za poslovne korisnike (SME) podrazumijeva mogućnost kreira-nja „paketa“/kombinacija usluga na prezenta cij skom nivou, objedinjavanjem pojedi na čnih usluga iz ponude, uz dodat-ne benefite za pojedinačne usluge i usluge na nivou grupe u kombinaciji. Kroz reali-zaciju koncepta integrisane ponude treba biti omogućena maksimalna fleksibilnost u formiranju konačnog proizvoda/kombi-nacije usluga prema zahtjevima konkret-nog korisnika.

Nećemo se zadržavati samo na pruža-nju TK usluga, nego ćemo ući u nove oblasti poslovanja. Ova nova područja po-slovanja imaju ozbiljan potencijal. Tim prije, jer u ovom segmentu BH Telecom ima sve napredne tehnološke platforme i pripremljenu ponudu kojim namjeravaju značajno ući na ovo tržište. Ovo je samo jedan od primjera diversfikacije i smatra-mo da ćemo na ovom polju preuzeti vode-ću ulogu i tržišnu poziciju. Osim toga BH Telecom je ušao i u oblast elektronskog plaćanja, te će nastaviti djelovati u ovom smjeru u skladu sa regulativom, te u oblast IoT-a(Internet of things).

Konkurencija u vidu servisa global-nih OTT provajdera za govorne i multi-medijalne usluge (Facebook, Viber, Net-flix,…) je vrlo pristuna u BiH. Postoji i nelojalna domaća konkurencija koja če-sto zaobilazi pravila i zakone kada gradi nelegalnu infrastrukturu. Međutim, BH Telecom je, kao i uvijek ranije, tehnički spreman na nove izazove. Godišnji nivo investicija u infrastrukturu i servise pre-lazi 100 miliona KM. BH Telecom je spreman za uvođenje mobilne mreže če-tvrte generacije (4G).

BH Telecom će pratiti tehnološke trendove i inovirati ponudu za svoje kori-snike u skladu sa aktuelnim tržišnim kre-tanjima i zahtjevima korisnika u cilju očuvanja liderske pozicije BH Telecoma i zadovoljstva svojih korisnika.

I pored činjenice postojanja nelojalne konkurencije, nepostojanja sistemske za-štite domaćeg proizvoda, kao i sve pri-sutno masovno korištenje društvenih mreža koje donose pad prihoda telekom operaterima u cijelom svijetu, mi uspije-vamo, uz racionalizaciju, uštede i inova-tivno djelovanje, kreirano od strane vla-stitih stručnjaka, da nađemo prostor za profitabilno poslovanje.

Dakle, ulaganje u postizanje zado-voljstva korisnika neophodan preduslov dugoročnog stabilnog prihoda i profita. BH Telecom u svojim korisnicima ne gleda kratkoročni izvor zarade, nego du-goročne partnere: mi im pružamo kvali-

tetno rješenje za njihove komunikacijske potrebe, a oni nama poklanjaju povjere-nje što omogućava BH Telecomu dugo-ročno uspješno poslovanje.

Brojne će aktivnosti, kao i do sada biti usmjerene i na dobrobit društvene zajednice, dobrobit države Bosne i Her-cegovine i njenih građana. Nastavićemo stvarati uslove da svi građani BiH imaju pristup najmodernijim, kvalitetnim tele-komunikacijskim uslugama. Stalno una-pređujemo ponude u smislu pružanja usluga po povoljnijim uslovima, uklju-čivanja besplatnih količina saobraćaja/usluga u naše pakete. Stalno unapređu-jemo komfor za naše korisnike razvo-jem koumikacijskih i distributivnih ka-nala tako što mjesto prodaje primičemo kupcu (zahvaljujući razvoju tehnologi-ja). Kroz partnersku/sponzorsku sarad-nju sa istaknutim subjektima iz oblasti sporta, nauke, kulture telekomi će biti dio brojnih uspješnih priča naših repre-zentacija, sportista, umjetnika, naučni-ka,... Zapošljavanje najstručnijih mladih

ljudi ćemo nastaviti što je doprinos po-većanju općeg blagostanja. Svim ovim aktivnostima nastavićemo da potvrđuje-mo našu društvenu odgovornost i dopri-nijećemo boljem kvalitetu života kori-snika naših usluga i građana Bosne i Hercegovine.

Korporativna društvena odgovornost je u potpunosti integrirana u dugoročnu strategiju. Društveno odgovorno poslo-vanje čini sastavni dio poslovne prakse naše kompanije već dvije decenije, i do-kazuje se svakodnevno, posredstvom ra-zličitih aktivnosti, kao što su donacije neprofitnim organizacijama, podržavanje sportskih i kulturnih aktivnosti i humani-

tarnih manifestacija. Podršku u navede-nim oblastima realiziramo kroz partner-ske aranžmane. Ponosni smo partner mnogima, a posebno ističemo naš dopiri-nos rezultatima naših bh. reprezentacija i vrhunskih sportista.Također, stalno ula-žemo u nauku i obrazovanje, kroz više vidova saradnje u ovim oblastima zna-čajnim za razvoj bh. društva.

Posebno ulažemo u oblast humanitar-nog rada pokušavajući pomoći onima ko-jima je pomoć najpotrebnija. Tako smo bili među prvima koji su izdvojili milion KM za sanaciju šteta od poplava.

Učestvujemo i u projektima zaštite životne sredine, jer je to oblast koja za-htjeva adekvatnu reakciju društva i za-jednice ukoliko želimo da budemo odgo-vorni i da generacijama koje dolaze omogućimo da žive u blagodatima čiste, bogate i zdrave prirodne okoline.

Naša misao vodilja jeste da zajednič-kim snagama u BiH možemo učiniti da se vizija boljeg života građana u našoj zemlji u skoroj budućnosti ostvari. u

Pravci djelovanja BH Telecoma u 2018. godini

22

EKONOMIJA

Putovanje vlastitim prevozom u put-ničkom vozilu, brodu ili avionu, zahtjeva pored redovnih kontrola

putnika i regulisanje privremenog uvoza, izvoza prevoznog sredstva, međunarod-no osiguranje vozila itd... Dok putnici koji koriste prevoznike u međunarodnom saobraćaju, su oslobođeni tih obaveza ali je potrebno poznavanje svojih prava i povlastica kod reguliranja carinskih obaveza i poznavanja propisa o zabrani i ograničenja kod unosa i iznosa carinskih roba u zemljama u kojima putnik boravi ili tranzitira.

U savremenom svijetu putovanja u cilju bržeg protoka ljudi i roba na granič-nom prelazu a posebno na aerodromima, uvedeni su kontrolni prolazi za selekciju i za usmjeravanje kretanja putnika.

Potrebno je da znate da tzv.“ZELE-NI KONTROLNI PROLAZ“, tamo gdje on postoji, treba da koriste putnici koji ne posjeduju robu koja podliježe plaćanju uvoznih dažbina. Putnici koji imaju nešto da prijave za carinjenje roba treba da koriste „CRVENI KON-TROLNI PROLAZ“ gdje će im roba u vrijednosti, do 1500 KM(kada je Bosna i Hercegovina u pitanju), biti ocarinjena u tzv.skračenom postupku, po jedinstve-noj carinskoj stopi od 10% uz pripadaj-uču stopu poreza na dodanu vrijednost 17%. Roba čija vrijednost prelazi iznos od 1500 Km se treba ocariniti u redov-nom carinskom postupku, putem špedite-ra se podnosi JCI odnosno CARINSKA DEKLARACIJA za fizička lica. Putnici

imaju pravo kada plačaju uvozne dažbine u skraćenom postupku na CPD (carinska putnička deklaracija), zahtjevaju da se na bazi preferencijalnog statusa robe koje nose sa sobom oslobode plaćanja CARI-NE ali ne i PDV-a. Najbolje je priložiti račun u kojem se vidi da je zemlja prefe-rencijalnog porijekla a to su sve zemlje članice EU, zemlje CEFTA (BIH, Alba-nija, Makedonija, Srbija, Crna Gora, Mo-ldavija), Turska i Iran. Ukoliko nemate račun potrebno je da na etiketi, deklara-ciji bude natpis MADE IN- zemlja pre-ferencijalnog porijekla. Ukoliko postoje dileme ili sumnje za ovu preferencijalnu povlasticu u putničkom prometu zatraži-te da vam komisijski ocarine robu da bi

se izbjegle zloupotrebe ili dileme. Veoma bitna informacija za putnike

je činjenica da CARINSKI ORGANI imaju nadležnost odnosno pravo u carin-skoj zoni granične kontrole, da vrše kon-trolu osoba i njihovog prtljaga koji nose sa sobom ili su ga dali prevozniku kao odvojeni dio prtljaga da ga preveze na destinaciju puta odnosno željenu adresu.

Carinski inspektori ili službenici ima-ju pravo da traže od putnika da pokaže pasoš ili ličnu kartu za identifikaciju te da prijavi svu robu koji nosi sa sobom. Ovo je potrebno da bi se izvršio carinski pre-gled prtljaga, odredio pravilan carinski postupak povlastica ili obaveza plaćanja u zavisnosti od statusa putnika -domaći ili strani, student ili biznismen, redovan ili privremeni unos robe itd.

Putnici za robu koju nose u svom prtljagu imaju pravo na povlastice oslo-bađanja od plaćanja uvoznih dažbina u okviru limita koji se propisani ali su tako-đe propisana ograničenja i zabrane koje uslovljavaju putnike prije nego krenu na put, koji podrazumjeva prelazak granič-nog prelaza, da obezbjede DOZVOLE, CERTFIKATE i pridržavaju se KOLI-ČINSKOG OGRANIČENJA koji je li-mitiran kao uslov da se roba može preno-siti preko graničnog prelaza. Za ovu robu koja je na listi ograničenja i zabrana nije primarna kontrola naplata carine i poreza već zaštita sigurnosti i zdravlja ljudi kao i tržišta od ilegalne proizvodnje piratskih proizvoda kao i suzbijanju pranja novca i finansiranje terorističkih aktivnosti itd.

Međunarodno putovanje, podrazumjeva - prelazak državne granice, koje se sastoji od izlaza iz svoje zemlje prebivališta, tranzita kroz više zemalja te dolazak putnika na granični prelaz u zemlji boravka, naravno nakon toga sretan povratak kući. Razlikujemo domaće i strane putnike. Strani državljani i građani koji duže od 1 godine borave van BIH imaju status - nerezidenata, dok građani BIH i stranci koji borave duže od 183 dana a imaju odobren privremeni boravak u BIH predstavljaju - rezidente.

Na graničnim prelazima

n Piše: Nermin RAMIĆEVIĆ

Carinske povlastice putnicima

23

EKONOMIJA

Na graničnom prelazu gdje je uspo-stavljen režim selekcije prolaza sa dvije trake zeleni i crveni put , putnici koji iza-beru zeleni kontrolni prolaz imaju pravo na povlastice oslobađanja od plačanja uvoznih dažbina i to po međunarodnim konvencijama kao što je Bečka te na po-vlastice koje propisuje svaka zemlja po-sebno.

U Bosni i Herecegovini trenutno važe sljedeće povlastice:

POVLASTICE U BiH

ROBE PRENOŠENE U LIČNOM PRTLJAGU PUTNIKA OSLOBOĐENE OD PLAĆANJA CARINE

Lični prtljag – sav prtljag neko-mercijalnog karaktera kojeg je putnik u stanju pokazati carinskom organu prili-kom ulaska u carinsko područje Bosne i Hercegovina, odnosno izlaska iz tog područja, kao i svaki drugi prtljag ko-jeg naknadno predoči carinskom organu (tzv. Prateći prtljag) ukoliko nesumnjivo može dokazati da ga je predao prevozni-ku radi prevoza u ili iz carinskog područ-ja BIH.

Kao dokaz o pratećem prtljagu može se priložiti i prevozna karta putnika, pre-vozni dokument ili drugi odgovarajući

dokaz. Ovdje se podrazumijeva korištena roba ili nova roba koja je već kupljena u BIH i koju je putnik ponio na put sa so-bom iz svoje zemlje prebivališta. ( Uko-liko je ljeto a putnik nosi sa sobom bundu treba dokazati da je putovao na primjer u Australiju gdje je zimska sezoona ili da je odputovao u neku zemlju kad je bila zimska sezona a vraća se u ljeto u BIH)

Robom nekomercijalnog karak-tera smatra se roba koja se povremeno uvozi isključivo za ličnu upotrebu put-nika, njegove porodice ili za poklone, čiji karakter i količina upućuju da se ne radi o uvozu u komercijalne svrhe. Vrsta i količina ove robe ne smije biti tolika da bi mogla ukazati da se uvozi radi dalje prodaje.

Od plaćanja uvoznih dažbina oslo-bođena je roba sadržana u ličnom prtlja-gu putnika, u razumnoj količini, a koja putniku služi za njegove lične potrebe za vrijeme putovanja (npr. odjeća, obuća, predmeti za razonodu, predmeti za odr-žavanje lične higijene i drugi predme-ti za ličnu upotrebu putnika). Količina ovih predmeta zavisi od svrhe putova-nja, pola, zanimanja putnika, godišnjeg doba i drugih okolnosti u vezi sa puto-vanjem i zadržavanjem putnika u ili van Bosne i Hercegovine, što se procjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Ovo po-

drazumjeva da putnik unosi svoje stvari korištene odnosno nove koje je iznio iz BIH kao lični prtljag a ne roba komer-cijalnog karaktera tako da to ne znači da putnik koji je kupio robu u inostranstvu pod pojmom lični prtljag može uvesti carinsku robu s povlasticom bez plačanja uvoznih dažbina. Nije bitno da li je roba kupljena u inostranstvo i upotrebljivana za vrijeme boravka van BIH. Uvozne dažbine se plaćaju i na korištene stvari s tim da je carinska osnovica umanjena radi korištenja. Iz tih razloga putnik treba sačuvati račun da bi dokazao pravu vri-jednost robe. Vrsta i količina robe u lič-nom prtljagu mora biti nekomercijalnog karaktera.

Od plaćanja uvoznih dažbina i PDV-a oslobađa se roba koja je sadrža-na u ličnom prtljagu putnika koji dolazi iz inostranstva, a koja ne podliježe bilo kakvim važećim ograničenjima ili zabra-nama, pod uslovom da takvi uvozi nisu komercijalnog karaktera. Navedena ca-rinska olakšica primjenjuje se uz sledeća količinska ograničenja po putniku i po danu:

• roba nekomercijalnog karak-tera, uključujući darove i suvenire koji se nalaze u ličnom prtljagu putnika, a čija carinska vrijednost nije veća od 200 KM. Ova povlastica podrazumjeva da

24

EKONOMIJAza svu kupljenu robu novu ili korištenu vani, putnik ima pravo na povlasticu po osobi do iznosa od 200 KM bez razlika na status putnika domači ili strani putnik.

proizvodi od duhana:• 200 cigareta; ili• 100 cigarilosa; ili• 250 grama duhana. U prodavnicama se nude pakovanja

od šteku ili box koja sadrže više od 200 cigareta na primjer umjesto uobičajenih 10 kutija u šteki ima 15 kutija. Osloba-đanje je 200 cigareta a ne šteka ili box.

alkoholna pića:• 2 litre stolnog vina• 1 litar alkohola ili žestokog pića

od preko 22% vol.; ili 2 litre desertnog vina, pjenušca ili drugih pića;

parfemi i toaletne vode:• 60 cc/ml parfema• 250 cc/ml toaletne vode. Obratite pažnju na količinu pakova-

nja tako da možete unijeti 2 parfema po 30 cc/ml ili 2 toaletne vode po 125 cc/ml odnosno kad je alkohol u pitanju povla-stica je ili alkohol ili vino a ne kumula-tivno sve.

Putnici mlađi od 17 godina nisu ovla-šteni da uvoze duhan i alkohol, ova po-vlastica ne važi za njih.

SVE OSTALE ROBE SE MORAJU PRIJAVITI CARINSKOM SLUŽBE-NIKU KADA SE UNOSE U BOSNU i HERCEGOVINU što znači da se putnik treba uputiti na CRVENI PUT.

Kada putnici napuštaju BIH prilikom izlaza se ne naplaćuju izvozne dažbine ali je potrebno da roba koja se iznosi sa sobom,nema komercijalni karakter uko-liko predstavlja robu za preprodaju onda se putem špediterske firme pravi izvozna carinska deklaracija tako da je potrebno na vrijeme barem dan prije roba ocariniti za izvoz. Kod roba za iznos iz BIH važe ograničenja i zabrane za koje je potrebno obezbjediti dozvole,uvjerenja nadležnih državnih organa. Ukoliko domaći put-nik ima vrijednu robu koju iznosi iz BIH potrebno je da, ako nema račun ili dokaz da je njegovo vlasništvo, prijavi carin-skom organu radi pribavljanja obrazca PRILOG 6 kao potvrdu da je robu iznio iz BIH koja će mu poslužiti kao dokaz za neplačanje uvoznih dažbina prilikom povratka u BIH. U potvrdi za privremeni iznos upisuje se rok validnosti a razdu-žuje se prvim povratkom s robom u BIH.

ROBE PRENOŠENE u PRTLJAGU PUTNIKA za koje se vrši carinski po-

stupak oslobađanje od plaćanja uvoznih dažbina, odobrava se usmeno i za:

Lijekovi za ličnu upotrebuDržavljani BiH i strani državljani

oslobađaju se od plaćanja dažbine za li-jekove za ličnu upotrebu koje donose sa sobom ili primaju u pošiljkama iz ino-stranstva.

Radi primjene olakšice potrebno je prezentirati ljekarski recept.

Kovčezi sa tijelima i urne s pepelom preminulih osoba i ukrasni predmeti koji ih prate

Od plaćanja dažbine oslobađaju se kovčezi s tijelima i urne s pepelom preminulih osoba, te cvijeće, pogrebni vijenci i drugi ukrasni predmeti koji ih obično prate, kao i cvijeće, vijenci i dru-gi ukrasni predmeti koje unose osobe iz inozemstva za pogreb u BiH, a da se pri-tom ne radi o komercijalnom unosu.

Za robu koja je carinskom regula-tivom predviđena za oslobođanje od plaćanja uvoznih dažbina putnici imaju obavezu da je prijave carinskom deklara-cijom s tim da se neke povlastice mogu odmah u skraćenom postupku osloboditi zabilješkom na carinskom dokumentu koji putuju sa tom vrstom robe bez ra-zlike da li je dio prtljaga ili se prevozi odvojeno koju putnik ne nosi sa sobom.

Sljedeća roba ima pravo na povlasti-cu za fizička lica odnosno putnike ali se treba sprovesti carinski postupak putem špeditera sa carinskom deklaracijom i to:

- lična imovina fizičkog lica koje prenosi svoje uobičajeno prebivalište iz druge države u Bosnu i Hercegovinu,

-roba koja se uvozi povodom skla-panja braka - svadbena oprema, pred-

meti domaćinstva i pokloni, novi ili kori-šteni, koji pripadaju fizičkom licu koje se radi sklapanja braka preseljava iz druge države u Bosnu i Hercegovinu,

- lična imovina koju državljanin Bosne i Hercegovine i strani državljanin stalno nastanjen u Bosni i Hercegovni naslijedi u drugoj državi,

- školska oprema, obrazovni mate-rijali i s tim povezani predmeti doma-ćinstva koji pripadaju učeniku ili stu-dentu koji boravi u carinskom području Bosne i Hercegovine u svrhu školovanja ili studiranja i koji su namijenjeni za lič-nu upotrebu za vrijeme trajanja njegovog školovanja ili studija,

- farmaceutski proizvodi za ljudsku ili veterinarsku medicinsku upotrebu za ljude ili životinje koji dolaze iz drugih država radi učešća na međunarodnim sportskim događajima organiziranim u carinskom području Bosne i Hercegovi-ne,

- odlikovanja i priznanja dobivena u okviru međunarodnih događaja, koja po svojoj vrsti,pojedinačnoj vrijednosti i drugim obilježjima ne smiju biti takva da ukazuju da je riječ o uvozu iz komerci-jalnih razloga,

- pokloni primljeni u okviru međuna-rodnih odnosa,

- roba namijenjena monarsima ili še-fovima države,

- roba uvezena u promotivne svr-he: uzorci robe zanemarljive vrijednosti, štampani i reklamni materijal i proizvodi koji se koriste ili konzumiraju na trgo-vačkom sajmu ili sličnom događaju,

- roba namijenjena ispitivanju, analizi ili testiranju, u svrhu utvrđiva-

25

EKONOMIJAnja i provjere njenog sastava, svojstava, kvaliteta ili drugih tehničkih karakteri-stika, radi dobivanja podataka bitnih za industrijska ili komercijalna istraživanja,

- uzorak robe koja predstavlja rob-nu marku (žig),patent, model (industrij-ski dizajn) i njihove prateće isprave, kao i obrasci koji se dostavljaju organu nad-ležnom za zaštitu prava intelektualnog vlasništva,

- turistička informativna literatu-ra,

- razni dokumenti i predmeti,- roba namijenjena gradnji, održa-

vanju ili ukrašavanju groblja i grobo-va, te spomen-ploča za žrtve rata drugih država koje su pokopane u carinskom području Bosne i Hercegovine,

- roba za koju je međunarodnim sporazumom koji obavezuje Bosnu i Hercegovinu predviđeno oslobađanje od plaćanja uvoznih dažbina,

Ove odredbe primjenjuju se na odgo-varajući način na oslobađanje pri izvozu, ako su za izvoz predmetne robe propisa-ne izvozne dažbine.

POVLASTICE U INOSTRANSTVU

Domaći putnici koji u svojoj prtljazi unose robu u inostranstvu uživaju slićne povlastice koje imaju putnici u BIH s tim da imaju status nerezidenata tako da roba, koja ne predstavlja poklon odnosno ne ostaje u toj zemlji več se vraća nazad u BIH, predstavlja privremeni unos od-nosno uvoz u zemlji privremenog borav-ka radi turističkog, privatnog odnosno radi studiranja ili privremenog rada.

Za privremeni unos robe osim usme-nog prijavljivanja postoji i pisani doku-ment kao obrazac ili carinska deklaracija za privremeni uvoz.

Potrebno je obratiti pažnju na dozvo-ljene količine za povlasticu i vrstu robe koja uživa status oslobađanja plaćanja uvoznih dažbina.

ROBE PRENOŠENE U PRTLJAGU PUTNIKA OSLOBOĐENE OD PLA-ĆANJA CARINE

Pored ovih količinskih limita za po-vlastice navedenih u tabeli koje su iste ili slične, za svaku zemlju postoje speci-fičnosti koje se ne primjenjuju u drugim državama. Kao na primjer:

MAKEDONIJA

Za putnike sa pasošem BIH važe po-vlastice za duhan, alkohol, kozmetika je-dino su makedonski domaći putnici oslo-bođeni su unosa nekomercijalne robe koja ne sadrži prerađevine od duhana, alkoholna pića te parfeme i toaletne vode u vrijednosti do 350 EUR, ovo ne važi za putnike iz BIH, nemaju pravo na ovu vrijednosnu povlasticu. Takođe strani putnici odnosno BIH nemaju mogučnost za povrat pdv kao u drugim zemljama za robu koju iznose iz te zemlje.

SRBIJA

Lični prtljag ne podliježi naplati cari-ne. Sadržaj ličnog prtljaga se procenjuje prema konkretnom slučaju koji zavisi od godišnjeg doba,zanimanja putnika,svr-he,trajanja putovanjai slično.

Iako postoje kulturološke razlike i činjenicu da strani putnici na sebi često nose više nakita nego uobičajeno u Srbiji carinska regulativa dozvoljava da je lični nakit samo ono što se nosi na sebi i to u količinama i vrsti koja ne sugerira ko-mercijalni karakter.

U Srbiji povlastica za parfem ili toa-letnu vodu je limit jedan (1) KOMAD a ne po težini.

Državljani Srbije oslobođeni su od plaćanja carine na robu za ličnu upotrebu do vrijednosti od 100 Eur.

Strani putnici odnosno BIH putni-ci, nemaju pravo na ovu povlasticu, ali imaju pravo na povrat pdv ukoliko kupljenu nekoriščenu robu u vrijednosti

iznad 150 eur iznose u prtljagu iz Srbije u roku od 3 mjeseca od kupovine. Putni-ci sa BIH pasošom mogu platiti uvozne dažbine carina i porez za robu čija vrijed-nost ne prelazi 3000 EUR

GRČKA

Lični prtljag je oslobođen od plaćanja uvoznih dažbina i pod njim se podrazu-meva roba (u razumnoj količini) za lič-nu upotrebu koja je putniku neophodna za vrijeme njegovog putovanja (obuća, odjeća, higijenske potrepštine itd.). Vrsta i količina robe u u ličnom prtljagu mora biti nekomercijalne prirode .

S obzirom da je Grčka članica EU, primenjuje se evropska regulativa, pre-ma kojoj je dozvoljen prijenos robe iz trećih zemalja za lične potrebe putnika (nekomercijalna roba) bez naplate carine i PDV-a do vrijednosti 300 evra po put-niku, a u vazdušnom i pomorskom sao-braćaju do 430 evra. Putnici mlađi od 15 godina, oslobođeni su plaćanja uvoznih dažbina na prtljag čija ukupna vrijednost ne prelazi vrijednost od 150 evra.

HRVATSKA

Od plaćanja uvoznih dažbina oslobo-đeno je i gorivo u rezervoarima prevo-znih sredstava, kao i do 10 litara identič-ne vrste goriva u prikladnim prenosivim spremnicima za rezervno gorivo.

U navedenom slučaju carinski ured može obračunati uvozna davanja u skra-ćenom postupku na Obrascu za obračun uvoznih davanja u putničkom prometu primjenom jedinstvene stope carine od

26

EKONOMIJA2,5% (samo ako vrijednost robe ne pre-lazi 700,00 EUR u kunskoj protuvrijed-nosti), carinske stope utvrđene razvrsta-vanjem robe u Zajedničku carinsku tari-fu ili povlaštene stope ako su ispunjeni uvjeti za njenu primjenu. Obračunom su obuhvaćena i uvozne dažbine (PDV, ak-ciza, itd.)

Ako vrijednosti robe nekomercijal-nog karaktera prelazi 10.000 EUR-a te ako nisu ispunjeni uslovi za primjenu usmenog prijavljivanja robe carini, put-nik će biti upućen na redovni carinski po-stupak carinjenja robe uz podnošenje ca-rinske deklaracije. Ujedno, ako se putnik ne slaže sa obračunom carinskog duga utvrđenom u skraćenom postupku, isti će se uputiti na redovni postupak carinjenja uz podnošenje carinske deklaracije.

Posebna napomena o primjeni povla-štene stope carine:

Ako je predmet obračuna carine roba porijeklom iz zemalja s kojima Europska unija ima zaključene ugovor o slobodnoj trgovini, po putnikovom zahtjevu se može primijeniti odnosna niža stopa carine ili stopa «slobodno», i tada se na graničnom prijelazu može ocariniti roba do vrijednosti u kunskoj protuvrijednosti 1.200,00 EUR-a. Pri tome neće morati podnositi potvrdu EUR.1 ili izjavu na računu, kao do-kaz o podrijetlu, već će se kod unosa predmeta kućanstva koji nisu trgovač-ke naravi prihvaćati da su proizvodi s podrijetlom iz zemalja ugovornica. U obrazac obračuna upisuje se napomena da je primijenjeno povlašteno podrijetlo s napomenom na temelju koji isprave je primijenjeno povlašteno podrijetlo (npr. temeljem oznake podrijetla na proiz-vodu ili ambalaži, oznake podrijetla na certifikatu proizvoda i sl.).

TURSKA

Pored propisanih povlastica kod uno-sa robe u zemlju postoje limiti za povla-stice kod izvoza kao

IZVOZNI PROPIS, iz Turske se slo-bodno može iznijeti:

2 kilograma/ 3 kartona lokalnih du-hanskih proizvoda

5 kilograma alkoholnih pića / 12 flaša rakije ili drugih lokalnih pića i hrane u vrednosti do 100 turskih lira, s tim što ti proizvodi ne smiju prelaziti težinu od 5 kilograma pokloni u vrednosti do 5000

turskih lira, a ako se iz zemlje iznose po-kloni u većoj vrednosti potrebna je potvr-da da je obavljena zamjena strane valute u iznosu većem od 5000 turskih lira.

Kod izvoza postoje striktne zabrane i ograničenja na primjer zabranjeno je iznositi antikvitete,novac ali sa dozvo-lom nadležnog organa, može.Te za žitne proizvode, čaj, kakao, kafu i začine.

UJEDINJENI ARAPSKI EMIRATI

Vrijednost povlastice za unos carin-skih roba odnosno poklona iznosi 3000 SR ili njen ekvivalent u drugoj valuti. Lične stvari i darovi moraju biti lične prirode i u nekomercijalnim količinama.

Povlastica ne važi za putnike koji često putuju ili su trgovci ili su članovi posade prijevoznih sredstava.

Kod unosa ličnih stvari i darova put-nici su dužni poštovati odredbe zabrane/ograničenja utvrđenih GCC zajedničkog carinskog zakona, u skladu s jedinstve-nom ili pojedinačnom listom zabranje-nih/ograničenih roba.

NJEMAČKA

Povlastice može koristiti putnik koju robu nosi sa sobom a ne i za prtljag koji je predao prevozniku kao odvojeni prtljag. Povlastica za putnika važi samo jednom u toku putovanja višekratna upotreba da na jednom putovanju više puta prelazi granični prelaz i koristi ovu vrijednosnu povlasticu i ostale je zabranjeno. Tako da ako putnik ponovo pređe granični prelaz za tu novu robu platiće uvozne dažbine.

Od plaćanja uvoznih dažbina oslobo-đeno je i gorivo u rezervoarima prevo-znih sredstava, kao i do 10 litara identič-ne vrste goriva u prikladnim prenosivim spremnicima za rezervno gorivo. Putnici sa BIH pasošom mogu platiti uvozne dažbine carina i porez za robu čija vri-jednost ne prelazi 700 EUR.

KINA

Prije nego krenete na put u Kinu pro-vjeriti kursnu listu JUANA radi procjene vrijednosti robe koja je na vrijednosnoj povlastici. Putnici sa BIH pasošem kada ulaze u Kinu prilikom prolaska carinske kontrole ukoliko imaju carinske robe koja prelazi cenzus za vrijednosnu po-vlasticu a imaju veću vrijednost obave-

zno je treba putem Obrazca PRIJAVE ROBE deklarisati. Ovaj obrazac na pole-đini ima uputstvo o popunjavanju i kada ispunite obrazac odaberete prolaz crveni ili zeleni. Takođe obavezno prijaviti svu robu a posebno ona koja podliježe ogra-ničenjima kao što su komercijlna roba, uzorci, kućni ljubimci, relikvije, novac, zaštićene biljke, radio odašiljači odnosno komunikacijske sigurnosne opreme.

RUSIJA

Putnici mlađi od 16 godina ne mogu popunjavati obrazac PRIJAVA ROBE već njihov roditelj, pratioc ili opunomo-ćena osoba od strane roditelja. Može se ocariniti roba do 650000 rubalja i od 50 do 200 kg.

Uvozne dažbine iznose 30% ali ne manje od 4 eura za svaki kilogram. Unos alkohola je ograničen do 5 litara tako da je povlastica 3 litra ali na ostala dva se plaća po 10 eur za litar a za votku po 22 eur.

Embargo na unos robe u Rusiju ne važi za putnike za ličnu upotrebu.

SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE

Prilikom ulaska u SAD putem avion-skog ili brodskog prevoza svi putnici po-punjavaju obrazac PRIJAVE ROBE, na njemu postoje obavijesti o ograničenjima te upozorenja o unosu zabranjenih roba.

Vrijednosni limit povlastice je za američke građane rezidente po osobi 800 USD dok za strance odnosno putnike za BiH pasošom 100 USD.

ALBANIJA

Putnici koji dolaze iz druge zemlje u Republici Albaniji oslobođeni su uvo-znih dažbina za robu u njihovoj osobnoj prtljazi. Važi vrijednost limit EU regula-tive drumski i avio/brodski prevoz među-tim ovaj cenzuz važi kako pri ulasku tako i izlasku iz Republike Albanije putnik mora prijaviti robu ako ima vrijednost veću od navedenog ograničenja i ako je to u komercijalne svrhe.

Carinske vlasti mogu zahtijevati od putnika da pokaže svu robu koja nosi.

Kod povlastice za alkoholna pića sva količina ne smije preći alkoholne jačine od 100%. Na primjer jedna flaša sa jači-

27

EKONOMIJAnom etil alkohola 80% druga flaša mora biti jačine ispod 20% alkohola.

Pored ove povlastice uključene su i povlastice za selidbu, nasljeđivanje kao i za studente:

Koje su isključene robe za studen-te?

Školske odore kao što su odjeća, ku-ćanski tekstil, nova ili korištena odjeća;

Materijali za učenje, kao i predmeti, instrumenti, uključujući strojeve za izra-čunavanje, strojeve za pisanje i sve druge predmete koji se obično koriste za studij-ske svrhe;

Uređaji koji podrazumijevaju zajed-nički materijal za studentske sobe i pri-padnosti, a što ih je potrebno za vlastitu upotrebu za vrijeme studija.

Kriteriji za osposobljavanje za izu-zeće

Učenik ili student mora biti upisan u obrazovnoj ustanovi nastaviti s punim radnim vremenom tečajeve nude u toj instituciji. Napomena: oslobađanje je dopuštena barem jednom u svakoj škol-skoj godini.

PRAKTIČNI SAVJETI PUTNICIMA

U svim zemljama povlastica za du-han je 200 cigareta odnosno 1 šteka od 10 kutija. U BIH se ne može unijeti više šteka,kutija cigareta jer se ne mogu platiti uvozne dažbine na licu mjesta na granič-nom prelazu u carinskom uredu čak niti putem podnošenja carinske deklaracije za fizička lica. Dok u Hrvatskoj se ova mogučnost dozvoljava do količine od 5 šteka. Pored povlastice od 1 šteke ciga-reta ukoliko putnik ima više kutija ciga-reta uvozne dažbine i akciza se plati na graničnom prelazu. U drugim zemljama ukoliko ne prijavite unos cigareta riziku-jete da platite kaznu za carinski prekršaj i cigarete se unište.

NE ZABORAVITE količinsku razli-ku limita za povlasticu u zavisnosti od vrste prevoza drumski ili avio odnosno brodski prevoz.

Kada putujete s familijom NE ZA-BORAVITE da su povlastice ograničene PO OSOBI i GODINE STAROSTI

It tih razloga kada prolazite niz carin-sku kontrolu trebate svi skupa sa vašim zajedničkim prtljagom obaviti carinski pregled tako da ako vas je dvoje onda je povlastica 200+200=400 KM ali ne

možete koristiti povlasticu za robu arti-kal koji košta 300 KM a da se kumulira povlastica od dva putnika već se za takvu robu koja prelazi cenzus od 200 KM na-plaćuju uvozne dažbine.

Kada roba ima vrijednost veću od vrijednosnog iznosa povlastice u BIH po putniku 200 km onda se plaćaju uvozne dažbine na iznos artikla koji je višak a ostali se artikli robe oslobađaju plaćanja.

Ne zaboravite da se uvozne dažbine carina i pdv plaćaju i na robu koja je ku-pljena i korištena vani u inostranstvu i nakon povratka u BIH treba se prijaviti i ocariniti ako je njena vrijednost i kao po-

lovna iznad limita vrijednosne povlastice od 200 KM za BIH.

Ukoliko niste sačuvali račun od ku-pljene robe može da se desi da prilikom procjene vrijednost bude veća jer nemate dokaz o njenoj pravoj cijeni.

Kada ostvarujete povrat poreza u inostranstvu neke zemlje uslovljavaju da uradite carinsku nadovjeru odnosno da prijavite carinskim organima u vašoj zemlji obrazac za povrat pdv a to podra-zumjeva da ako je vrijednost refundirane robe veća od 200 km po osobi trebate

platiti uvozne dažbine te nakon toga mo-žete izvršiti carinsku nadovjeru na obraz-cu za povrat pdv što se nekad ne isplati.

Limiti za povlastice su po količini a ne po vrijednosti tako da kad kupujete flašu whisky-ja bitno je da je jedan litar a ne koliko ste ga platili.

Kada koristite preferencijalnu povla-sticu za putnika roba ne smije biti skuplja od 1200 EUR, ali je problem što neke ze-mlje imaju cenzus vrijednosti robe koja se može ocariniti na licu mjesta u skraće-nom postupku od BIH 750 EUR Njemač-ka 700 EUR ali Srbija dozvoljava 3000 EUR itd.

Uvijek pročitajte natpise i štampane brošure ili obrazac prijave robe sa in-strukcijama za popunjavanje.

Kada ulazite u zemlju tranzita ili boravka. Prijavite robu koju nosite sa sobom i upitajte carinskog službenika za trenutne važeće propisi limita po-vlastica i ograničenja odnosno zabra-na. Ukoliko ne znate lokalni jezik prije puta se informirajte putem interneta, ambasada te pitajte vozača autobusa, vodiča, stjuardesu u avionu za savjet ili posadu broda. u

28

DRUŠTVO

Već od toga dana članovi Udru-ženja Bosna Sandžak u Istanbulu željeli su da naprave

nešto za nezaborav i kako bi se odužili Šemsudinu Kučeviću za sve što je za svojeg života uradio povezujući nas u Sandžaku i našu braću u svijetu pogo-tovu u Turskoj.

Nesumnjivo, Istanbul dana 18. no-vembra bio je srce Sandžaka!

To je bio dan tuge što smo ga izgu-bili i dan ponosa što smo ga imali, dan posvećen Šemsudinu Kučeviću, tragič-no nastradalom predsjedniku Opštine Tutin u Bajrampaši, jednoj od najvećih istanbulskih opština. Ono za šta se za-lagao tokom svojeg života, političkog rada i djelovanja, svoje ljudske aktiv-nosti na spajanju i zbližavanju ljudi, više nego ikad ispoljilo se četrdeset dana nakon njegove tragične pogibije.

Tražili su način kako da mu kažu hvala za sve što je uradio. I pronašli su način priredivši jedan nezaboravan dan i veče u kojima je dostojanstveno, ljudski i bratski, utisnut dubok pečat sa imenom Šemsudina Kučevića u naše duše i srca.

Predsjednik Opštine Bajrampaša Atila Ajdiner, priredio je prijem za po-rodicu rahmetli Šemsudina Kučevića i visoke zvanice i ključne faktore u poli-tičkom i vjerskom životu Srbije i Crne Gore među kojima su bili predsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća u Srbi-ji dr. Sulejman Ugljanin, ministar u Vladi Srbije dr. Rasim Ljajić, potpred-sjednik Vlade Crne Gore Rafet Huso-vić, predsjednik Opštine Tutin Kenan Hot, gradonačelnik Novog Pazara Ni-hat Biševac, predsjednik Opštine Sje-nica Hazbo Mujović, reisu-l-ulema IZ Srbije Sead ef. Nasufović i reisu-l-ule-

ma IZ Crne Gore Rifat ef. Fejzić, te predstavnici političkog i kulturnog ži-vota iz Srbije, Crne Gore i Turske.

Predsjednik opštine Bajrampaša Atila Ajdiner obratio se biranim riječi-ma prisutnima, govoreći o Šemsudinu Kučeviću kao što se govori o prijatelju. To je bio čovjek koji je neumorno pro-vodio ideju boljeg života za Tutin ali i sve ostale u Sandžaku kao i jačanju veza ljudi svuda u svijetu gde su rasuti, naglašavajući da je bio dobar čovjek koji nije znao da mrzi, niti da bude grub, niti da glumi veličinu već je bio spokojna duša i čovjek iz svog naroda koji je radio za svoj narod i stvarao pri-jatelje gde god da se pojavio.Naša oba-veza prema stanovnicima Tutina ali i svim ljudima u Sandžaku još je veća kako bi smo ispunili ideju, nastavili njegov put i dovršili amanet koji nam je svojim radom, djelovanjem i posto-janjem ostavio, rekao je predsjednik opštine Bajrampaša Atila Ajdiner.

Dan tuge i ponosaSvi u Sandžaku su tog 12. oktobra čuli vijesti da je u saobraćajnoj nesrećni tragično poginuo ve-liki sin Sandžaka, naša uzdanica, Šemsudin Šemko Kučević. Isto je bilo i sa našim ljudima širom dunjaluka i čini se ponajviše u Turskoj, u Istanbulu, u istanbulskoj opštini Bajrampaša, opštini gdje živi veliki broj Bošnjaka porijeklom iz Sandžaka.

Dan sjećanja na predsjednika Šemsudina Kučevića u Istanbulu

n Piše: Amer BAKIĆ

29

DRUŠTVO

Nakon prijema kod predsjednika Opštine Bajrampaša, sa akšam-namaza u jednoj od istanbulskih džamija prou-čen je mevludi-šerif i dova pred dušu rahmetli Šemsudina Kučevića. Dovu je proučio istanbulski muftija Hasan Ka-mil Jilmaz.

Nakon mevluda, u večernjim satima održan je prigodan program u prekra-snoj kulturnoj dvorani koja je, iako im-pozantna, bila premala da primi sve koji su i na ovaj način htjeli da odaju poštu rahmetli Šemsudinu Šemku Ku-čeviću. U ime organizatora ovog veli-čanstvenog događaja Udruženja Bosna Sandžak obratio se predsjednik Udru-ženja Muhamed Sandžaktar koji je, iz-među ostalog, rekao da je Šemsudin Kučević bio most koji je spajao Boš-njake, most koji je značio ispružene bratske ruke i otvoreno srce. Između ostalih o Šemku je govorio predsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća San-džaka dr. Sulejman Ugljanin koji je ta-kođe sa Šemsudinom Kučevićem od ranih devedesetih pa do poslednjeg njegovog životnog dana radio i borio se za interese Bošnjaka, nije krio emocije i bol zbog nenadoknadivog gubitka.

– On je bio moj prijatelj i brat. Bio je čovjek koji je u srcu nosio ljubav za sve dobre ljude. Četrdeset dana poslije strašnog događaja i njegove pogibije bol

ne prolazi i ništa više nije isto. Sandžak i svi mi smo izgubili velikog čovjeka, ja lično sam ostao bez voljenog brata! - re-kao je dr. Sulejman Ugljanin.

O Šemsudinu Kučeviću je govorio i ministar u Vladi Republike Srbije Ra-sim Ljajić, koji je ranih devedesetih go-dina krenuo zajedno sa Šemsudinom Kučevićem i mnogim drugima u borbu za interese bošnjačkog naroda

– Ja mislim da je najbolju ocjenu njegovog rada i njegove dobrote dalo na desetine hiljada ljudi koji su bili na nje-govoj dženazi i ta glasna šutnja kad se klanjala dženaze namaz najbolje je go-vorila o njemu i svemu onome što je uradio za bošnjački narod! - rekao je ministar Rasim Ljajić

Skupu se na kraju obratio zamjenik premijera Republike Turske Hakan Ča-vušoglu koji je, između ostalog, rekao: - Ja molim Allaha da se smiluje našem bratu zbog koga smo se i okupili a koji je prije četrdeset dana stradao u saobra-ćajnoj nesreći. Mi ćemo se uvijek sjeća-ti u dovama našeg brata koji se samo dva dana prije preseljenja susreo sa na-šim predsjednikom Redžepom Tajjipom Erdoganom i ostavio najljepši utisak na njega. Šemsudin Kučević je svoj put za-počeo sa rahmetli Alijom Izetbegovi-ćem i postavio temelje Stranke demo-kratske akcije. Posebno bi želeo da

nazdravim glavu porodici rahmetli Ku-čevića a potom i predsjedniku Bošnjač-kog nacionalnog vijeća Sulejmanu Ugljaninu što je izgubio svog zamjeni-ka, najbližeg saradnika i prijatelja. Šem-sudin Kučević se ubraja u legende Srbi-je jer je već šest mandata obavljao funkciju predsjednika opštine Tutin i činio hair i dobro za svoj narod. Ja poti-čem iz Burse, u tom gradu je ime Šem-sudina Kučevića veoma poznato i cije-njeno i svi u tom gradu su tužni zbog pogibije našeg brata Šemsudina.

I kao što neko reče Sandžak i čitav Bošnjački umet je ostao bez jedne preli-jepe ruže iz svog djulistana, te je na ovu neizlječivu ranu kao mehlem polegla pjesma novopazarskog hora Djulistan koji je izveo nekoliko ilahija.

Dostojanstveno u svečanoj atmos-feri punoj bola, Bedrija, supruga, Šem-sudina Kučevića, te djeca Mersih, Sel-ma, Amina i Sulejman zahvalili su se predsjedniku opštine Bajrampaša Atili Ajdineru, Udruženju Sandžak Bosna na svemu onome što su uradili da se ime njihovog oca ne zaboravi. Zahva-lili su se svima koji su došli i svojim prisustvom dali od srca svoj doprinos ovom Danu sjećanja na čovjeka koji je pripadao svojoj porodici ali i više od toga, koji je pripadao bošnjačkom na-rodu. u

Dan tuge i ponosa

30

DRUŠTVO

Murad ef. Šećeragić rođen je 5. februara 1882. godine, od oca Abdulaha i majke Vezire

u Prijepolju, gdje je završio iptidaiju i Ruždiju, nakon čega je primljen za pri-pravnika u Prvostepeni sud, a poslije dvogodišnjeg rada i položenog ispita po-stavljen je za pisara u istom sudu, da bi 1909. godine bio postavljen za sekretara šerijatskog suda u Prijepolju, u kome je radio do Prvog balkanskog rata (1912), kada je mobilisan kao rezervni oficir u rangu ađutanta-komandanta bataljona u osmansku vojsku. Njegov vojni rok tra-jao je svega 15 dana i to u intedantskoj službi u Pljevljima, u kojoj je stekao čin rezervnog oficira i pošto je bilo dopušte-no da se s jedinicom prebjegne u Bosnu ili demobilisan vrati kući, Šećeragić je izabrao drugu mogućnost, pa je doživio ulazak srpske vojske u Prijepolje, pod komandom pukovnika Anđelkovića. Na-šao se u delegaciji sastavljenoj od Srba i Bošnjaka, koja je posjetila tog pukovnika da bi ga obavijestila o stanju građana u gradu i okolini i čula šta će poručiti na-rodu preko nje. Tom prilikom je formira-na privremena uprava grada od građana obje nacionalnosti u funkciji privreme-nog administrativnog organa.

Nakon Prvog balkanskog rata Murad

ef. je otputovao u Carigrad na studije. S bogatim životnim iskustvom, solid-nim šerijatskim i opštim obrazovanjem i pod pritiskom unutrašnje radoznalosti, Murad ef. se našao u Carigradu nepo-sredno iza rata u kome je Turska bila po-ražena. Dovoljno zreo i iskusan da bi se prepustio iskušenjima metropole, on se predao realizaciji cilja koji ga je doveo tamo i zbog kojeg je ostavio porodicu i zavičaj, pa je, položivši ispite na jednom odjelu Kadi-ul-Kudata stekao zvanje še-

rijatskog sudije i ubrzo dobio postavlje-nje za kadiju u Turhalu, okrug Tokat, u oblasti Sivas. U zvanju kadije u Turhalu Šećeragić se bavio uspješno poslovima suzbijanja eškije (drumskih razbojni-ka), realizacijom programa Crvenog po-lumjeseca i podizanjem škola, u čemu se istakao i kroz to stekao povjerenje svojih pretpostavljenih, kako se da zaključiti po tome što mu je povjeravano da u odsut-nosti kajmekama obavlja njegove poslo-ve, ali i ugled u čitavoj Anadoliji. No, sve to nije moglo nadoknaditi nedostatak zavičaja i porodične ljubavi.

Kada je napustio Tursku marta 1914. godine, u Bukureštu je zaključen mirovni ugovor između zaraćenih Balkanskih dr-žava s jedne i Turske s druge strane. Kada je došao u Prijepolje zatekao je majku i suprugu jako bolesne, pa ih je, kako sam piše, odveo u Pribojsku banju na liječe-nje i tog dana saznao da je u Sarajevu izvršen atentat na Austrougarskog pre-stolonasljednika Ferdinanda, te je istog dana zatvorena granica na Uvcu prema Bosni. Kasnije je buknuo Prvi svjetski rat. Austrougarska vojska je okupirala pored drugih krajeva i Sandžak.

Rješenjem Vrhovnog muftijstva u Nišu postavljen je za muftiju u Priboju nekoliko mjeseci prije početka Prvog

Murad ef. Šećeragić – priča o ponosu

Muftija, šerijatski sudija, prvi potpredsjednik ZAVNOS-a, narodni poslanik, rodoljub, patriota, istinski protagonista zajedničkog života

n Piše: Dr. Nadir ef. DACIĆ

U prirodi je čovjeka da čuva i otima od zaborava mnoge ljude i događaje, njihove želje i sud-bine i da se na taj način oduži svome rodu i zavičaju. Vrijeme neumitno prolazi. U njemu su se rađale generacije, živjelo, stvaralo i umiralo. Ostali su plodovi rada, ali mnogo toga je zabo-ravljeno. Prijepoljski kraj je davao istaknute ličnosti u mnogim oblastima ljudske djelatnosti. Dao je veliki broj vjerski obrazovanih ljudi (uleme): imama, hatiba, hafiza, mualima, mude-risa, kadija, muftija, šerijatskih sudija, pa čak i jednog zamjenika reis-ul-uleme, o kome želim govoriti. Pored toga, on je bio muftija u više gradova bivše Jugoslavije, šerijatski sudija, prvi potpredsjednik ZAVNOS-a, narodni poslanik, rodoljub, patriota, istinski protagonista zajed-ničkog života ljudi različitih vjerskih i nacionalnih opredjeljenja. To je Murad ef. Šećeragić.

31

svjetskog rata i na tom mjestu je ostao do 1. maja 1915. godine, kada je premješten u Niš, gdje je ostao do aprila 1919. go-dine. Za okružnog muftiju u Kumanovu postavljen je rješenjem ministra vjera u Beogradu 1924. godine. Tu se susreo s kriznim stanjem građana. Zatekao je ad-ministraciju na turskom jeziku, tako da su sve odluke i presude morale biti pre-vođene na bosanski jezik preko tumača kojeg su plaćale stranke koje vode spor i to po cijeni koju je prevodilac određi-vao, te su tako bili izloženi dvostrukom maltretiranju, psihičkim neugodnostima i materijalnim izdacima. U nadležnost muftija spadalo je rješavanje porodičnih odnosa, zaključivanje braka, brakora-zvodne parnice, rasprava nasljeđa, briga o maloljetnicima, o vakufskoj imovini, predlaganje Vrhovnom Muftiji za po-stavljenje i razrješenje imama, vjerskih službenika i mutevelija-upravnika va-kufa-zaklada. Pošto je taj komplikovani i osjetljivi posao vođen na turskom jeziku, dešavalo se da muftija i stranke govore različitim jezicima, zbog čega je spora-zumijevanje bilo jako otežano. Prednost Šećeragićeva rada u odnosu na ostale bila je u tome što je govorio podjednako bosanski i turski jezik, što je posjedovao urođeni smisao za komuniciranje i boga-to iskustvo u radu na šerijatsko-pravnim poslovima. Zato su mu se mnogi građani iz susjednog sreza Preševa obraćali za izvjesne predmete koji spadaju u nadlež-nost muftija, s obzirom da je njihov muf-

tija slabo bio verziran u šerijatsko pravne odnose, pa je i kod tamošnjeg stanovniš-tva stekao lijepu reputaciju.

Kada su 1925. godine niški muslima-ni došli u konflikt sa tadašnjim muftijom, preko tadašnjeg predsjednika Vlade Ni-kole Uzunovića, izdejstvovali su da na mjesto njihovog dotadašnjeg muftije po-stavi Šećeragića. Niški okrug obuhvatao je srezove, Niš, Leskovac, Lebane, Pro-kuplje i Pirot, uglavnom užu Srbiju, u ko-joj je Šećeragić upoznao dobrotu i srdač-nost naroda kako u sudu tako i u životnoj praksi. U Nišu su također, cijenili njego-vu vrlinu koju ćemo često sretati tokom njegovog života, a to je sposobnost da bude voljen zbog toga što je volio, podr-žavan stoga što je znao da podržava ono napredno u datom razdoblju i da pomaže sirotinji. Sirotinji je iznalazio poslove, a đacima otvarao mogućnosti za školova-nje tako što je u krugu svojih nadležnosti organizovao samoinicijativno poslove u koje ih je uključivao.

Na preporuku Nikole Uzunovića, 15. jula 1927. godine premješten je za okruž-nog muftiju u Velesu. Kako je u Velesu u to vrijeme harala tropska malarija, od koje su se Murad ef. i cijela njegova po-rodica zarazili, bio je prisiljen da traži premještaj a i građani Tetova su od Mini-stra vjera energično tražili da se postavi za muftiju u Tetovu, pa je u septembru 1928. godine postavljen i stupio na duž-nost. On je organizovao muftijstvo, svu administraciju uspostavio na službenom

jeziku, izdejstvovao kod Ministarstva vjera da se postavi za muftijskog pri-pravnika Fuad Zukić, svršenik šerijatsko sudačke škole u Sarajevu. Na osnovu odluke Kasacionog suda u Beogradu da se dodjeljuje u nadležnost Muftijstvima da vrše ostavinski postupak zaostavština muslimana i rješavaju po masama malo-ljetnika, oko 1000 takvih predmeta preu-zeo je od dotičnog suda i ubrzao njihovo rješavanje. Osim toga, organizovao je kurs službenog jezika za 26 džematskih imama, koji nisu znali voditi matične knjige, uspostavio imamsku kancelariju sa pisarom koga su oni plaćali od svog dodatka iz državne kase.

U srezu tetovskom uspio je razbiti bojkot Velikoj medresi, na taj način što je jednog Ramazana uveče priredio zabavu u gimnaziji, na kojoj su nastupili učenici medrese, sa svojim violinijskim orke-strom, među kojima su bili Rifat Burdžo-vić i Junuz Međedović. Medresantima je na željezničkoj stanici u Tetovu priređen veličanstven doček, sa sokolskom pleh muzikom, zastavama, uz prisustvo ogro-mnog broja građana obje vjeroispovije-sti. Poslije ovih manifestacija nastalo je masovno upisivanje đaka u Veliku me-dresu sa teritorije Kosmeta i Makedonije. Šećeragić je nakon toga dobijao pismene zahvale od tadašnjeg direktora medrese Hafiza Ahmeda ef. Mehmedbašića za trud oko dočeka đaka medrese i razbija-nje bojkota. Za vrijeme službovanja od 5 godina u Tetovu uspio je da prodajom

DRUŠTVO

n Murad ef. sa porodicom u Skoplju 1924. godine

n Murad ef. Šećeragić

32

DRUŠTVO

nekih vakufskih pljaceva i nešto zajma, kao i novcem zakupnine, podigne što stambenih što poslovnih 8 zgrada, koji su vakufu davali dobar prihod.

Kada je 1930. godine donijet zakon o osnivanju šerijatskih sudova i o šerijat-skim sudijama, Murad ef. je kraljevim ukazom postavljen za sreskog šerijat-skog sudiju u Tetovu. Međutim, musli-mani okupljeni oko Dr. Džafera Sulejma-novića, senatora i Srbi predvođeni Mar-kom Petrovićem, narodnim poslanikom, uspjeli su da kod predsjednika vlade 4. juna 1932. godine izdejstvuju njegov premještaj u Štip za sreskog šerijatskog sudiju. Iako nije objavio dan svoga od-laska građani su u ogromnom broju došli da ga isprate i na taj način izraze svoju zahvalnost za njegova nastojanja da im pomogne u izvlačenju iz vjerske učmalo-sti i kulturne zaostalosti.

U Štipu je stupio na dužnost sreskog šerijatskog sudije 1932. godine i poslije izvjesnog vremena Ministar Pravde po-stavio je i šerijatskog sudskog priprav-nika sa kojim je obavljao poslove, koji su mu spadali u nadležnost. Prema nje-govom kazivanju stanovnici sreza štip-skog su muslimani turskog porijekla, jako skromni i pošteni, prema kojima se maćehinski postupa, nemaju ni osnovnih škola na svom jeziku, a kamoli srednjih

i stručnih, niti kakvih kulturnih ustano-va, pa su u velikom broju selili u Tursku. Iako se potrudio da im koliko može po-mogne, Šećeragić je uspio samo da im izgradi i otvori jedno zabavište za predš-kolsku djecu, dovede vodu za piće i da se od njihovih dobrovoljnih priloga oprave dvije džamije, i podigne nekoliko javnih higijenskih sanitarija. Ponekad je hono-rarno obavljao poslove šerijatskog sudije u Kočane i Carevo selo.

Na želju i molbu građana Novog Pa-zara prihvatio je premještaj u taj grad, koji je dobio 24. jula 1936. godine, za sreskog šerijatskog sudiju. Seleći se za Novi Pa-zar, ogroman broj građana sa suznim oči-ma ispratili su ga do željezničke stanice.

Godine 1938. Šećeragić je unaprije-đen u rang Vrhovnog šerijatskog sudije pri Apelacionom sudu u Skoplju. Nakon tri godine službovanja nastupio je Dru-gi svjetski rat, kada su Njemačka i Bu-garska vojska okupirale Skoplje. I kako ističe sam Šećeragić, naročito su Bugari počeli pljačkati muslimane, zlostavljati i ubijati. Zato je on sa još dvojicom kole-ga, vrhovnim šerijatskim sudijama, va-kufskim direktorom i uglednim alimom Hadži Sait ef. Idrizom, kao delegacija otišli Bugarskom guverneru Kozarovu i potužili mu se za zločine, pljačke i ubi-stva, koje vrše bugarski vojnici. On je

obećao da se to više neće desiti, i naredio je da se uhapšeni mladići puste iz zatvo-ra. Među uhapšenim omladincima nala-zio se i Zufer Musić, bibliotekar vakuf-ske biblioteke, koji je otišao u partizane i po oslobođenju u činu pukovnika služio armijskoj oblasti u Skoplju a 1967. godi-ne umro u činu general majora, prenijet u rodno mjesto Plav i sa svim vojnim poča-stima sahranjen.

Šećeragić je u Prijepolje došao jed-nog majskog dana 1941. godine iz svog skopskog progonstva i bio iznenađen za-brinutošću građana s kojima se sreo. U Prijepolju je zatekao hrvatsku vojsku, takozvanu NDH, pod komandom pu-kovnika Stjepe Jakovljevića i njihovu žandarmeriju sa fesovima na glavama iz Bjelovara.

S jeseni, 1943. godine, bujica revolu-cionarnog zamaha obuhvatila je skoro či-tav Sandžak i taj uzlet u njemu stvorio je u prostrani slobodni teritorij na kome su užurbano uspostavljane komande mjesta, organizovani narodnooslobodilački od-bori sl. U sklopu te djelatnosti osnovan je prvi Sreski narodnooslobodilački odbor u Prijepolju, s predsjednikom Sretenom Vukosavljevićem i potpredsjednikom Muradom ef. Šećeragićem. Uspostavlja-njem narodne vlasti na širokom prostoru Sandžaka, narastanjem snaga narodno-

n Prilikom prijema kod Maršala Josipa Broza Tita na Bijelom dvoru u Beogradu 22.01.1958. godine. Slijeve strane Tita je reis-ul-ulema Sulejman ef. Kemura a sdesne strane Murad ef. Šećeragić

33

DRUŠTVOoslobodilačkog pokreta i otvaranjem povijesne perspektive naroda, stvoreni su uslovi za udaranje temelja narodnoj državnosti, pa je u tu svrhu formiran Inicijativni odbor za sazivanje skupštine na kojoj bi se osnovalo Zemaljsko anti-fašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka. Skupština je održana 20. no-vembra 1943. godine u Pljevljima, kojoj je prisustvovalo 250 delegata, iz pet sre-zova Sandžaka. Sandžak je dobio svoju najvišu vlast, čiji su vrh zauzimali Vu-kosavljević i Šećeragić, višestruko sim-bolizirajući pobjedu prijateljstva, brat-stva i jednistva, odanosti i časti. Nakon što je Sreten Vukosavljević na prijedlog Tita, 12. juna 1944. godine dobio mjesto u privremenoj vladi dr. Šubašića, Murad ef. Šećeragić je kao prvi potpredsjed-nik preuzeo dužnost predsjednika ZA-VNOS-a. Međutim, ubrzo nakon toga, Šećeragić se razbolio i zdravlje mu se znatno pogoršalo. Stigao je telegram pre-ko komande II udarnog korpusa u kome drug Tito zahtijeva da se Šećeragić uputi na liječenje u Bary. Iz Berana je otputo-vao savezničkim transportnim avionom. Čevoromjesečni boravak u tom mjestu ispunjen susretima i poznanstvima sa mnogim ličnostima okrijepili su zamore-ni duh, a lijekovi i uredna ishrana povra-tili svježinu tijelu, te se moglo pomišljati na krupnije obaveze od onih koje je imao u Bariju. Od svih impresija stečenih tamo najviše ga zagrijava susret sa drugom Titom koji ga je pozvao i u dugom raz-govoru prepoznao u njemu čovjeka spo-sobnog da nakon povratka u Jugoslaviju

otputuje u Tiranu na razgovor sa Enver Hodžom, što je Šećeragić sa zadovolj-stvom prihvatio.

Nakon povratka iz Albanije, Murad ef. je 15. februara 1945. godine otputovao za Beograd i bio primljen u audijenciju kod maršala Tita, kome je izložio utiske sa pu-tovanja po Albaniji i svoje mišljenje o su-sretima i razgovorima u Tirani. Prenio je pozdrave i poruke predsjednika Albanske vlade Enver Hodže, što je drugu Titu bilo jako drago i zahvalio mu se na iscrpnom referatu. Tito je i ovoga puta našao prave riječi ohrabrenja za razgovor, što je utica-lo da se misionar raspriča i o problemima razorenog Sandžaka, pustoši koju je rat u njemu ostavio za sobom, o bijedi i siro-maštvu naslijeđenih prije rata, problemi-ma prosvjete i nerazvijenosti putne mreže itd., na što je Maršal reagovao sugestijom da rade što više na otklanjanju tih slabosti kako bi se Sandžak izvukao iz svoje vje-kovne zaostalosti.

U Predsjedništvo skupštine N.R. Sr-bije izabran je 11. novembra 1945. go-dine za narodnog poslanika N. Skupšti-ne F.N.R.J. u vijeću Naroda i za člana ustavotvornog odbora. Rješenjem Pred-sjedništva vlade N.R. Srbije od 2. aprila 1945. godine, kao bivši sudija iz Skoplja preuzet je u državnu službu i postavljen za službenika Predsjedništva vlade N.R. Srbije. 27. juna 1945. godine izabran je za člana vjerske komisije N. Skupštine Srbije, 11. jula 1945. godine po drugi put odlikovan je ordenom bratstva jedinstva I reda. Za vrijeme trajanja poslaničkog mandata u N. Skupštini Srbije i u save-znoj skupštini Jugoslavije zalagao se za obnovu ratom opustošenih i razorenih krajeva domovine, oko snabdijevanja životnim namirnicama stanovništva San-džaka. Predvodio delegacije kod mjero-davnih radi izgradnje puta Dralica-Nova Varoš, koji veže Sandžak i Crnu Goru sa Srbijom, kao i izgradnju puta Prijepolje - Sjenica, izgradnju željezničke pruge kroz Sandžak, o izgradnji bolnica i apoteka i postavljanje ljekara i apotekara.

Za zamjenika reis-ul-uleme za biv-šu Jugoslaviju Sabor IZ-e je izabrao Šećeragića 20. jula 1947. godine. Na toj dužnosti, sa solidnim poznavanjem njenih primarnih potreba, sam bez po-litičkih kompleksa i drugih opterećenja našeg podneblja, Šećeragić preuzima lavovski dio posla na snimanju stanja Islamske zajednice i uspostavljanju njenih novih administrativnih struktu-ra. Na mjestu zamjenika reis-ul-uleme ostao je do 1961. godine. Murad ef. je sa grupom prvih hodočasnika iz Nove Jugoslavije obavio hadž 1950. godine. Umro je u Sarajevu 1979. godine, gdje je i ukopan. Dva puta se ženio i imao osmoro djece. un Murad ef. Šećeragić sa delegatima ZAVNOS-a 1943. u Pljevljima

Uspostavljanjem narodne vlasti na širokom prostoru Sandžaka, narastanjem snaga narodnooslobodilačkog pokreta i otvaranjem povijesne perspektive naroda, stvoreni su uslovi za udaranje temelja narodnoj državnosti, pa je u tu svrhu formiran Inicijativni odbor za sazivanje skupštine na kojoj bi se osnovalo Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka. Skupština je održana 20. novembra 1943. godine u Pljevljima, kojoj je prisustvovalo 250 delegata, iz pet srezova Sandžaka.

34

DRUŠTVO

Opće napomene

Bosna i Hercegovina se nalazila u sastavu Osmanskog carstva od 1463. do 1878. godine, uz napomenu da je njeno osvajanje trajalo 129 godina (od 1463. do 1592.). Osmanlije su od osvojenih pod-ručja osnivale sandžake (prvo Bosanski 1463. pa Hercegovački 1471. itd.) da bi 1580. godine na ovom području osnova-le Bosanski ejalet koji je 1865. godine preimenovan u Bosanski vilajet. U vri-jeme uspona Osmanskog carstva (15. i 16. stoljeće) sa ovog prostora su pokre-tana osvajanja prema srednjoj Evropi, a nakon poraza u Velikom bečkom ratu i utvrđivanja sjeverne granice na Savi Karlovačkim mirovnim ugovorom iz 1699. godine, Bosna postaje najistureni-je odbrambeno sjeverozapadno područje

Carstva, koje se u 17. i 18. stoljeću na-lazilo u konstantnom opadanju privredne i vojne moći. Reformski pokušaji u 19. stoljeću nisu davali očekivane rezultate. Uz to, interesi velikih sila, nacionalni pokreti balkanskih naroda, te teško unu-trašnje ekonomsko i političko stanje koje se snažno manifestiralo i na području Bosanskog ejaleta/vilajeta, učinilo je ne-minovnim njegov krah, koji se između ostalog i ponajprije nazirao gubitkom evropskih prostora. U historiografiji se ta razdioba evropskih prostora Osman-skog carstva naziva „istočnim pitanjem“, u kojem se prva našla na udaru Bosna i Hercegovina.1

Istočno pitanje je pokrenuto Bosan-sko-hercegovačkim ustankom pravoslav-nog stanovništva koji je trajao tri godine (od 1875. do 1878.), a koji su intenzivno

Odnos stanovništva Bosne i Hercegovine prema Austrougarskoj okupaciji 1878. godine

n Piše: Prof. dr. Azem KOŽAR, prof. emeritus

Stajališta autohtonog bosanskohercegovačkog stanovništva (muslimani, pravoslavni i kato-lici) prema austrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine 1878. godine su bila veoma ra-zličita: od masovnog suprostavljanja do potpune lojalnosti. Na njih su uticali brojni faktori, ponajviše konfensionalna pripadnost i vanjski uticaji iz susjedstva: Rusije i Srbije na pravo-slavno stanovništvo, te Austro-Ugarske i Vatikana na katoličko stanovništvo. Međutim, i unu-tar pojedinih konfesija je bilo određene polarizacije. U fokusu interesiranja ovoga priloga je odnos bosanskih franjevaca, kao najbrojnijeg dijela katoličkog stanovništva, prema austro-ugarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine, posmatran kroz tri posebna vremenska intervala: prije okupacije, u toku okupacije, te načelno o odnosima prema uspostavi svjetovne crkvene hijerarhije nakon okupacije. Iako su se bosanskohercegovačka i druge historiografije bavile ovim pitanjima, ipak, čini nam se potrebnim dati kraći retrospektivni kritički osvrt o svemu tome, ne podležući ni romantičarskim niti drugim neuravnoteženim konstatacijama koje do sada nisu nedostajale.

35

DRUŠTVO

podržavale Rusija, te kneževine Srbija i Crna Gora, a sa kojima je u toku 1876. i 1877. godine Osmansko carstvo ratova-lo. Uporedo sa tim vodila se intenzivna diplomatska borba između susjedne Au-stro-Ugarske i Rusije za prestiž na Bal-kanu. Nizom ugovora, među kojima su najznačajniji Berlinski memorandum i Rajhštatski dogovor iz 1876., te Budim-peštanska konvencija iz 1877. godine, Austro-Ugarska je dobila saglasnost na zauzimanje Bosne i Hercegovine. Ipak, osnova za rješavanje istočnog pitanja po-stale su Budimpeštanske konvencije, i to: prvi dio tajnog ugovora između Rusije i Austro-Ugarske objavljen u Budimpešti 15.1.1877., i drugi (dodatak) sklopljen dva mjeseca kasnije.2 U najkraćem, nji-ma je Rusiji omogućeno da napadne Osmansko carstvo a Austro-Ugarskoj da intevenira u Bosanskom vilajetu.3

Ovi diplomatski dogovori imali su bitnog odraza na dalji razvoj prilika u Bosni i Hercegovini i šire. Naime, iako je Bosansko-hercegovački ustanak na-kon poraza u Crnim Potocima 4.8.1877. godine jenjavao, ipak je on i dalje bitno utjecao na destabilizaciju ukupnih prilika u Bosni i Hercegovini. Ovo između osta-log i zbog toga što je vođstvo ustanika izražavalo žestoko protivljenje austrou-garskoj okupaciji Bosne i Hercegovine, nastojeći da u tome zadobije podršku muslimana,4 čime se pojačavalo antia-ustrougarsko raspoloženje stanovništva Bosanskog vilajeta. S druge strane, Ru-sija je pobijedila u ratu 1877. godine i primorala Osmansko carstvo na sklapa-nje tajnog mira u San Stefanu 3.3.1878.

godine,5 kojim je Rusija narušila oba-veze iz Budimpeštanskih konvencija a Osmansko carstvo odredbe Pariškog mira iz 1856. i Londonskog sporazuma iz 1871.godine. Između ostalog, ovim sporazumom je predviđena autonomija Bosne i Hercegovine u okvirima Osman-skog carstva.

Dok su se među velikim silama vo-dile diplomatske aktivnosti i pripremale velike odluke o sudbini Bosne i Herce-govine, u samoj zemlji se razvijao pokret otpora,6 autohtonog bosanskohercego-vačkog stanovništva, ponajviše musli-mana, austrougarskoj okupaciji. Imao je dvije prepoznatljive faze: prvu od San-stefanskog mira do 29. jula 1878. godi-ne, kada su austrougarske trupe prešle osmansko (bosansko) – austrougarsku granicu, i drugi od tada pa do kraja 1878. godine. Prvu fazu čini uobličavanje po-kreta otpora, kao antiosmanskog i antia-ustrougarskog, koji u drugoj fazi nastupa kao oružana snaga koja je na kraju skrše-na nadmoćnom austrougarskom vojnom silom (druga polovina oktobra), da bi se nastavio i nakon toga uglavnom pasivnim otporom (najčešće iseljavanjem) jednog dijela muslimanskog stanovništva.

Nesposobnost osmanskih (vilajetskih i drugih) vlasti da brzo i efikasno rješava-ju ova pitanja, posebno aktuelno pitanje povratka oko 130.000 izbjeglica,7 Au-stro-Ugarska je koristila kao dodatan ar-gument u svojim nastojanjima da dobije mandat evropskih sila da okupira Bosnu i Hercegovinu, pod izgovorom da sredi postojeće nesređeno stanje.

Bosna i Hercegovina se tada nalazila

u stanju opće nesigurnosti, uzrokovane razbojništvima (pljačke, ubistva) razbi-jenih ustaničkih grupa, potom mnogim izbjeglicama, vojnicima – dezerterima, izbjeglim Nikšićanima (nakon zauze-ća Nikšića 8. 9. 1877. godine od strane crnogorske vojske), te neobrađenom zemljom, uništenim stočnim fondom, nedostatkom hrane i novca, nesigurnim putevima, bolestima ljudi i stoke, što je sve rezultiralo općom nestabilnošću koja je utjecala na raspoloženje stanovništva u cjelini.

Austro-Ugarska je oštro reagirala na odredbe Sanstefanskog ugovora,vodeći intenzivnu diplomatsku aktivnost da se one što prije revidiraju. Jedan smjer tih aktivnosti bio je usmjeren na zadobi-janju podrške od evropskih sila a drugi na stvaranje pogodne klime unutar Bo-sanskog vilajeta da se okupacija prihvati bez otpora. Uzvišena Porta je pak sma-trala da je okupacija teško ostvariva zbog konfensionalne i socijalne strukture sta-novništva Vilajeta. Procjenjivalo se da bi samo 1/6 stanovništva (katoličko) mogla priželjkivati dolazak Austro-Ugarske, a da su svi ostali, posebno muslimani i pravoslavni koji su činili apsolutnu ve-ćinu, kategorički protivni austrougarskoj okupaciji. Ipak, odlučujući su bili stavo-vi evropskih sila koje su, svaka iz svojih razloga, podržavale austrougarski prijed-log revizije Sanstefanskog mira i održa-vanje kongresa evropskih sila, do čega je došlo u Berlinu juna 1878. godine.8

Stajališta bosanskih franjevaca prema nagovještajima austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine

O odnosima bosanskih franjevaca i osmanskih vlasti, od dodjele ahdname sultana Mehmeda Fatiha 1463. provinci-jalu fra Anđeu Zvizdiću o slobodnom is-povijedanju vjere, pa do kraja osmanske uprave 1878. godine, nastala je obimna literatura sa prilično heterogenim sta-jalištima, i to je svakako tema za sebe. Međutim, za predmet ovoga rada je od značaja šta je to sve upućivalo bosanske franjevce prema susjednoj Austro-Ugar-skoj sve do opredjeljenja da se iz okri-lja Osmanskog carstva kao teokratske (šerijatske) države, uključe u sastav Au-stro-Ugarske kao njima dobro poznate katoličke države?

Prema posljednjem zvaničnom

36

DRUŠTVO

proračunu osmanskih vlasti iz 1876. godine, Bosna i Hercegovina je ima-la ukupno 1.053.700 žitelja, od čega: 410.000 (38,92%) pravoslavnih, 480.000 (45,55%) muslimana, 209.391 (18,08%) katolika, te 3.675 (0,31%) ostalih.9 U svim tim krupnim previranjima, u uvjeti-ma ustankom pravoslavnog stanovništva nastalog nestabilnog stanja, muslimansko stanovništvo je bilo za autonomiju Bosne i Hercegovine u okvirima Osmanskog carstva, pravoslavno za priključenje Srbi-ji i Crnoj Gori, a katoličko za pristupanje Austro-Ugarskoj monarhiji. Razloga za ovakva opredjeljenja je više, ali jedan od njih je konfensionalna pripadnost dodatno podsticana od strane bosanskohercego-vačkih susjeda. Pravoslavno stanovništvo je bilo pod jakim utjecajem propagande iz Srbije i Crne Gore, katoličko stanovniš-tvo su opredjeljivala stajališta iz susjedne Hrvatske, posebno iz središta Đakovačke nadbiskupije, dok su muslimani, između ostaloga i iz straha od progona kako se to događalo u svim minulim uzmicanjima Osmanskog carstva iz Evrope, izlaz vi-djeli u autonomiji Bosne i Hercegovine u okvirima Osmanskog carstva. Razvoj prilika je utjecao na izvjesna odstupanja od ovih stajališta: tako da su se pravoslav-ni ne mogavši da izdejstvuju priključenje Srbiji i Crnoj Gori, jednim dijelom opre-djeljivali za otpor austrougarskoj oku-paciji, dok se jedan manji broj katolika

uključivao u pokret otpora, a muslimani su se ponajviše odupirali okupaciji, ali je sobzirom na stav Porte i saznanja da Au-stro-Ugarska neće ugroziti njihova vjerska i imovinska prava, i među njima nastajala određena diferencijacija. Dakle, iako su glavlna prestrojavanja vršena dominantno na konfensionalnoj osnovi, među svim konfesijama je bilo i nečeg probosanskog, neka želja da se sačuva i odbrani Bosna i Hercegovina. Ipak, taj neki vid svijesti o naslijeđenoj državnosti i posebnosti, nije odnio prevagu, niti je to objektivno bilo moguće u postojećoj konstelaciji snaga i odnosa unutar BiH i njenog okruženja. Evo kako je držanje bh stanovništva opi-sao hroničar austrougarske okupacije Mi-hovil Mandić:“ Od kršćana bijahu katolici bez iznimke za, a pravoslavni većinom protiv okupacije ovih zemalja. Jedan dio uglednijih i naobraženijih muslimana se bijaše odlučio držati pasivno“.10

Tri su osnovna spoljna faktora utje-cala na uobličavanje stajališta bosanskih franjevaca prema austrougarskoj okupa-ciji Bosne i Hercegovine: stajališta zva-ničnog Beča, potom Rimske kurije i Đa-kovačke nadbiskupije, te javnog mnenja iz susjedne Hrvatske.

Katoličko stanovništvo se u počet-ku Bosansko-hercegovačkog ustanka uglavnom držalo po strani, mada je u nekim dijelovima (okolina Banjaluke i sjeverna Bosna) prema nekim izvorima

dijelom učestvovalo u osmanskoj vojsci protivu ustanika. Međutim, pozivi usta-ničkog vođe Miće Ljubibratića katolič-kom sveštenstvu Bosne i Hercegovine da se pridruže ustanicima, naišli su na izvjestan odjek u zapadnoj Hercegovini (područje Duvna, Livna i Ljubuškog). Znatno jači utjecaj u tome imao je su-sret austrougarskog cara Franje Josifa u Sinju 1875. godine, prilikom njegovog dvomjesečnog boravka u Dalmaciji, sa čelnicima bosanskih franjevaca: Anđe-lom Ćurićem, Lovrom Karaulom, Mi-hom Marjanovićem, a potom i mnogim drugim deputacijama sa područja za-padne Hercegovine. Radi se o mlađim franjevcima koji su se pod utjecajem sa strane opredjelili za pristupanje ustanku vidjevši u tome prevashodno interes Au-stro-Ugarske, dok su se stariji franjevci u početku tome suprostavljali.“Nesvje-sna mlađarija po svomu postupanju prerano nas u grob tjeraju“, žalio se provincijal bosanskih franjevaca.11 Do-lazi do formiranja ustaničkih četa protiv osmanske vlasti, u čemu su se posebno istakli franjevci Bono Drežnjak, Ivan Begović, Andrija Krešić, Ivan Kre-šo, Boneventura Šarić i dr. Jedan broj ustanika je mobiliziran u Dalmaciji, što ostavlja mogućnost konstataciji da su u to upletene zvanične austrougarske vla-sti. Ustanici se u prvoj godini nisu pove-zali sa vođama bosanskih ustanika, već je ustanak na ovom području djelovao izolirano, ali se već naredne godine čvr-sto povezao sa bosanskim ustankom u jednu cjelinu. Franjevac Bono Drežnjak bio je član štaba ustaničkog vođe Mileta Despotovića.12

Rimska kurija je s osobitom pažnjom pratila zbivanja na Balkanu u proljeće i ljeto 1878. godine. Pošto je đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer nominal-no bio i bosanski biskup, to je Sveta Sto-lica13 od njega tražila da je pravovremeno obavještava o razvoju događaja. U obi-mnoj korespodenciji s Rimskom kurijom i mnogim utjecajnom ličnostima u Bosni i Hercegovini, Strossmayer je iznosio svoje stavove o složenosti istočnog pita-nja koje će se, po njemu, na kraju završiti povlačenjem Osmanskog carstva u Azi-ju, ali će sve to pratiti „hiljadu novih ne-sloga, novih ratova i novih jada“.14 On je bio pristalica samostalnog razvitka sva-kog naroda. Izričito je bio protivu austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine, između ostaloga i što je smatrao da su i

37

DRUŠTVO

austrijsko i osmansko carstvo preživjela svoj vijek i da je neminovan njihov ras-pad, te zbog svega toga predlaže da Sveta Stolica u tome ne sudjeluje. Zalagao se za autonomiju Bosne u okvirima Osman-skog carstva, što se po njemu može po-stići pregovorima.15 Svoje stavove o au-strougarskoj okupaciji Bosne i Hercego-vine precizno je iskazao u pismu Franji Račkom od 24. 3. 1878. godine, u kojem između ostalog konstatira: “Kako će nas osloboditi onaj koji bi nas u kapi vode popio, koji uvijek i uvijek samo o tome radi, da nas zametne, da vječitu anatemu aneksije na nas baci“.16

Kao protivtežu austrougarskoj oku-paciji Strossmayer je uz pomoć poznatih ličnosti bosanskih franjevaca (Martin Nedić, Jakov Baltić, Josip Andrić i dr.) oblikovao prijedlog u 14 tačaka budućeg

autonomnog uređenja Bosne i Hercego-vine u okvirima Osmanskog carstva, po kojem bi pozicija franjevaca ostala ista u okvirima Đakovačke biskupije.17 Slično ovom zastupali su mišljenje Franjo Rač-ki i Ante Starčević, dok je većina politič-kog vrha Hrvatske kojeg su činili članovi Narodne stranke okupljeni oko bana Iva-na Mažuranića, podržavala sveslavensko stajalište u rješavanju istočnog pitanja, vodeći računa o interesima hrvatskog građanstva u Bosni i Hercegovini.18

Slavenska odrednica istočnog pitanja, tj. činjenica da se slavenski narodi osloba-đaju osmanske dominacije i samim tim jačaju, bila je dominantna u Hrvatskoj, posebno zbog toga što je bila u suprot-nosti s njemačko-ugarskom orjentacijom službene Austro-Ugarske. Računalo se da će okupacijom ili aneksijom BiH prestati

potreba postojanja Vojne krajine, da će to dovesti do prevazilaženja dualizma u ze-mlji i dovesti do stvaranja treće federal-ne jedinice sa sjedištem u Hrvatskoj itd. Međutim, pošto je pitanje BiH bilo isto-vremeno i najvažnije pitanje srpske nacio-nalne politike, došlo je do sukoba ova dva programa koji su se međusobno isključi-vali. Nastale su žestoke svađe i polemike koje su kulminirale u tzv. „novinski rat“ oko Bosne i Hercegovine, u čemu su se posebno isticali: novosadska „Zastava“, zemunski „Graničar“, i zagrebački „Ob-zor“. Razilaženje srpskog i hrvatskog nacionalnog programa na makro planu imalo je bitnog odraza i na odnose pravo-slavnih i katolika u Bosni i Hercegovini u pogledu njene dalje sudbine.19 u

(nastavak u sljedećem broju)

1 Azem Kožar, Historija Bosne i Hercegovine, Tuzla, 2007, 99-160.2 Milorad Ekmečić, “Istorijski značaj ustanka u Bosni i Hercegovi-ni“, Međunarodni naučni skup povodom 100-te godišnjice ustanka u Bosni i Hercegovini,drugim kolonijalnim zemljama i istočnoj krizi (1875-1878), Tom I (Sarajevo–Ilidža, 1.-3. oktobar 1975.), ANU BiH, Posebna izdanja, knj. XLIII, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 8, Sarajevo, 1977, 82-85. Tekst Budimpeštanske konvencije vidi u: Die Grose Politik der Europaiše kabinete 1871–1914, Berlin, 1926, II, 111-115.3 Bosna i Hercegovina je, još po austrijskom spoljnopolitičkom pro-gramu od sredine 19. stoljeća, mogla „biti ili turska ili austrijska“. Zbog toga je Austrija nastojala da prije svih, i intenzivnije od svih su-parničkih strana „pokrije“ prostor Bosanskog ejaleta osnivanjem po drugi put (prvi put je to uradila u periodu od 1808. do 1821.), konzula-ta u Sarajevu (1850), a potom i mreže konzularnih agencija: u Banja-luci 1863. potom u Tuzli koja je 1865. premještena u Brčko da bi 1872. prerasla u vicekonzulat, te u Livnu, Trebinju itd. Galib Šlji-vo,“Velike sile i susjedi prema Bosanskom vilajetu u vrijeme osniva-nja konzulata (1850-1863), Stav, br. 2, Gračanica, 2003, 38-49.4 Zastava, br. 45 od 2. 4. 1878. Pismo begovima i ostalim Bošnjaci-ma Muhamedove vere; Hamdija Kreševljaković, Sarajevo u doba okupacije Bosne 1878, Sarajevo, 1937, 247.5 Ime ovog mjesta u blizini Istanbula preinačio je Mustafa Kemal po dolasku na vlast u Republici Turskoj, tako da se ono od tada naziva Ješilkej (Zeleno selo). Novo ime je dobilo po zelenilu kojim ovo izletište obiluje.(Zuko Džumhur, „Na mjestu na kojem je diktiran mir“, Politika, Beograd, 7. 4. 1978.).6 U izvorima, a naročito u literaturi, se za ovaj pokret koriste različi-ti termini: pobuna,uzbuna,Hadži Lojina buna, nemiri, prevrat, domo-vinski rat, gerilski rat, komuna, općenarodni rat itd. Termin „pokret otpora“ se čini najprihvatljivijim , a isti je „usvojen“ i od velikog broja bosanskohercegovačkih historičara. Više o tome vidi: Rade Pe-trović, „Pokret otpora protiv austrougarske okupacije 1878. godine u Bosni i Hercegovini“, u: Naučni skup Otpor austrougarskoj okupa-ciji 1878.godine u Bosni i Hercegovini (Sarajevo, 23. i 24. 10. 1978.), ANU BiH, Posebna izdanja, knj. XLIII, Odjeljenje društve-nih nauka, knj. 8, Sarajevo, 1979, 18-20.7 Valijin zamjenik Konstant paša je jednom prilikom rekao da je po-vratak izbjeglica crna tačka bosanskohercegovačke situacije. Sve-žanj izvještaja (fotokopija) se nalazi u Arhivu Bosne i Hercegovine (ABH) Sarajevo (S) i nisu posebno označeni (fond, zbirka), Izvještaj

br. 121, Pero (Perood) – Kortiju (Corti), Sarajevo, 10. 5. 1878.8 Bekir Sitki Baykal, „Pitanje Bosne i Hercegovine i osmanska drža-va“, u: Naučni skup Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini (Sarajevo, 23. i 24. 10. 1978.), Sarajevo, 1979, 95-96.9 Đorđe Pejanović, Stanovništvo Bosne i Hercegovine, Beograd, 1955, 75.10 Mihovil Mandić, Povijest okupacije Bosne i Hercegovine, Zagreb, 1910, 32.11 M. Ekmečić, Ustanak u Bosni, 100-102.12 M. Ekmečić, Ustanak u Bosni, 103-104; Marko Karamatić, Fra-njevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878.-1914, Sarajevo, 1992, 37-38.13 Berislav Gavranović, Dr. Josip Juraj Strossmayer, Sarajevo,1960, 174-180. Poslije Prvog vatikanskog koncila 1869/70. na kojem je Strossmayer istupio protiv proglašenja dogme o nepogrješivosti pape, našao se u nemilosti Kurije.14 Arhiv Đakovačke biskupije (AĐB), protokol br. 345/78, Prome-morija, J. J. Strossmayer „O tekućem stanju Južnih Slavena“ upućen državnom tajniku Vatikana, kardinalu Ninu, 24. 3. 1878.15 Isto.16 Josip Juraj Strossmayer, Dokumenti i korespodencija, priredio Fer-do Šišić, JAZU, knj. I, Zagreb,1933., str. 270.17 AĐB, Protokol br. 990/78. Promemorija o crkvenom uređenju Bo-sne i Hercegovine od 24. 10. 1878.18 Ferdo Šišić, Korespodencija Rački – Strossmayer, Zagreb,1928., str. 13-26. Značajnog utjecaja na prilike u Bosanskom vilajetu imala su i stajališta vođe narodnog preporoda iz Dalmacije Mihovila Pavli-novića. Bio je pobornik saradnje Srba i Hrvata a sarađivao je sa Rač-kim i Strossmayerom. U početku je zagovarao podjelu Bosne i Her-cegovine između Srbije i Hrvatske, a od poraza Srbije u ratu sa Osmanlijama opredijelio se za prisajedinjenje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj.(Nikša Stančić, „Mihovil Pavlinović u narodnom preporo-du u Dalmaciji u hrvatskoj politici 19. stoljeća“, u: Mihovil Pavlino-vić u politici i književnosti (priredio Nikša Stančić), Zagreb, 1987., str. 9-10, 29.19 Dragutin Pavlinović „Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini i njegov odjek u Banskoj Hrvatskoj“,u: Nauč-ni skup Otpor austrougarskoj okupaciji 1878.godine u Bosni i Her-cegovini (Sarajevo,23. i 24. 10. 1978.), Sarajevo,1979., str. 253-255; Obzor, br. 254 od 5. 11. 1878.

38

DRUŠTVO

Smajo Hadžibegović rođen je u Boturi-ćima 1917. godine, u siromašnoj se-ljačkoj porodici. Osnovnu školu zavr-

šio u Bistrici. Veliku medresu „Kralj Aleksandar“ u Skoplju pohađao od 1929. do 1939. godine, gde upoznaje Rifata Bur-žovića, sa kojim je družio skoro dvanaest godina. Pravni fakultet u Beogradu upisao 1939. godine, kada se uključuje u revoluci-onarni studentski pokret. Nešto kasnije, 1941. godine, postaje član KPJ. Kao aktivni učesnik demonstracija u Beogradu, poslije okupacije Jugoslavije, upućen u Bijelo Po-lje sa zadatkom da radi na organizaciji i pripremi ustanka.

Na početku rata Smajo učestvuje u akci-jama bistričkog gerilskog odreda. Nakon većih italijansko-četničkih ofanziva, privre-meno se sklanja iz Bistrice. U nekoliko na-vrata boravi na prostoru Gornjeg Bihora, gdje razmjenjuje iskustva sa gerilcima ovog područja. No, važniji doprinos od toga bila je Smajova aktivnost na afirmaciji KPJ i partizanskog pokreta kod stanovništva, po-

sebno muslimanske vjeroispovijesti. Iz Bo-turića, odakle je Smajo, nijedan Musliman nije pošao u neprijateljske redove.

Kasnije, kao borac bjelopoljskog odre-da, postaje politički komesar. Učestvuje u složenim akcijama eliminacije četničkih snaga iz Đalovske klisure. Tom prilikom pokazuje veliku vojničku hrabrost i politič-ku vještinu u pregovorima sa četničkim

Sto godina od rođenja Smaja Hadžibegovića

Sjećanjem protiv zaborava

Šesnaestog septembra navršava se sto godina od rođenja Smaja Hažibegovića, prvoborca i nosioca „Partizanske spomenice 1941“ iz Boturića, kod Bijelog Polja. Prepoznavajući vrije-me i okolnosti u kojima je živio, sa ponosom pišem ovaj kratki pomen, izražavajući poštovanje prema njegovom liku i djelu, koja su počivala na dubokim temeljima sopstvenog identiteta, nacionalne istorije, tradicije i kulture. Njegova identifikacija sa svojim narodom i domovi-nom, pred tragičnošću i uzaludnošću vremena u kojem je živio, nosila je u sebi najuzvišeniji smisao koji prevazilazi sve podjele na ovom južnoslovenskom prostoru.

n Piše: Ramiz HADŽIBEGOVIĆ

39

DRUŠTVO

starješinama.Po oslobođenju bio partijsko-politički

radnik na terenu bjelopoljskog sreza i ko-mandant mjesta Lozna. Nedugo zatim, kao crnogorski kadar prelazi u Ministarstvo spoljnih poslova Jugoslavije.

U periodu Informbiroa, teškog i tragič-nog čistunstva i istjerivanja pravde, kada je egzistirala prividna i providna uređena poli-cijska stvarnost, Smajo je, preokupiran svo-jom odgovornom diplomatskom misijom u Libanu, odnosno Bejrutu, kojeg su tada na-zivali arapskim Parizom, pokazao dozu nesmotrenosti i manjak političke senzibil-nosti. Kao diplomatski predstavnik tada uti-cajne i prestižne države u svijetu, kada je tokom 1949. i 1950. godine u funkciji ot-pravnika poslova vršio dužnost ambasado-ra, imao je česte kontakte sa ambasadorom SSSR-a (Rusije) i ostalim predstavnicima zemalja socijalističkog lagera. Jugosloven-ske kontraobaveštajne službe uočile su ove njegove kontakte i početkom 1951. godine, pozvan je u Ministarstvo na „hitne konsul-tacije“.

Ne sluteći šta mu se sprema, vraća se u Beograd, da bi 7. juna bio uhapšen i poslat na Goli otok, gdje je ostao tačno dve godi-ne, do 8 juna 1953. godine. Po izdržavanju kazne ostaje u Beogradu, gde sve do penzi-onisanja, radi u republičkim organima upra-ve.

Ovom prilikom treba naglasiti da Smajo nije ni slutio a kamoli prepoznao i uočio mogućnost svog karijernog i život-nog sunovrata samo zbog toga što je do-sledno i korektno obavljao posao u duhu principa diplomatske prakse. Njegova je-

dina greška i tada neoprostiv greh bili su kontakti sa ruskim ambasadorom. Uosta-lom, život često nosi surovi vetar besmi-sla, a ovaj slučaj je bio polazna tačka i završna odiseja njegove sudbine.

Za vrijeme boravka u Bijelom Polju, 1977. godine, Smajo umire od srčanog udara. Uz vojne i druge počasti sahranjen je u svojim Boturićima.

Za zasluge u ratu odlikovan je Ordenom za hrabrost, Ordenom za vojne zasluge, Medaljom za hrabrost, itd. Bio je vijećnik Skupštine Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Sandžaka.

Smajova posvećenost opštem dobru bila je znak strasti koju je on u ratnom i po-ratnom periodu posjedovao, bez obzira na to u čemu je angažovan. Bio je čovjek širo-ke kulture i intelektualne radoznalosti, sa najfinijim manirima, građanski odmjeren. Racionalan, pun humora i dosjetki, boem, samouvjeren, principijelno dosljedan, am-biciozan, poštovan i omiljen u visokim inte-lektualnim krugovima beogradskih i bjelo-poljskih prijatelja. Podsjećao na mudraca oko kojega se okupljaju mnogi, kao sa plat-na pojedinih slikara. Čovjek neobične suge-stivnosti, tvrde riječi, erudita, nenametljiv, obdaren prirodnim autoritetom i ličnim šar-mom. Istinski autentičan. Bio je izvanredan predstavnik generacije koja je znala šta neće, slutila šta hoće, a pouzdano znala da

želi da pobjegne od svega ružnog, oskud-nog i zaostalog.

Smajo je dao zaslužen doprinos stvara-nju istorije svoga vremena, naroda i kraja, novog društva, na temeljima evropskih vri-jednosti i demokratije.

Obelježavanje istorijskih činjenica i jubileja, osnovni su toposi u identitetskoj politici svake nacionalne i državne zajed-nice, a pogotovu kada su neshvatljivim nemarom ili zaboravom izostala bilo ka-kva spomen obelježja na lik i djelo ova-kvih ličnosti i heroja. Od 144 nosioca „Partizanske spomenice 1941“ na područ-ju opštine Bijelo Polje, našlo se i sedam Muslimana, među kojima i Smajo.

U kontekstu ove teme, ništa manje nije značajna i priča (više o tome drugi put) o Jašarbegu Hažibegović, perjaniku kralja Nikole i u Mojkovačkoj bici komandiru Treće čete pećarsko- bistričkog bataljo-na Bjelopoljske brigade, čiji su borci, sa daleko nadmoćnijim neprijateljem, poka-zali neviđenu hrabrost i veliko srce u od-brani časti i dostojanstva otadžbine. Za vojničke i zasluge u obavljanju perjanič-kh zadataka, Jašarbeg je više puta odliko-van, ostavši do svoje smrti lojalan Crnoj Gori i kralju Nikoli.

Svaki zaborav i ćutanje su kazna koju dosuđujemo sebi i budućim gene-racijama. u

n Smajo Hadžibegović

40

PEČAT

Sva politička i socijalna zbivanja s početka XX-og vijeka reflektiraju se i na društvene odnose na ovim

prostorima te tako prodiru u sva područja života, u književnost, umjetnost, religiju, kulturu i politiku pa je upravo zbog toga u našim uslovima došlo do izraženog na-cionalnog buđenja i osvješćivanja pravo-slavnih crnogoraca, a ta nacionalna ho-mogenizacija je između ostalog imala za cilj i teritorijalno proširenje na račun Pla-va i Gusinja. Konstantnim zamagljiva-njem, marginaliziranjem, uništavanjem i poništavanjem kulture, tradicije i običaja Plava i Gusinja, Crna Gora je pokušala očistiti puteve svojim nacionalističkim i pansrpskim pokretima u cilju teritorijal-nog osvajanja ovih prostora, kao i poli-tičkim osporavanjem postojanja historij-skog geopolitičkog subjektiviteta Plavsko-gusinjske oblasti, pokušavajući ih svesti na njeno historijsko trajanje kao nedefinisanog političkog prostora sviju, a njen najbrojniji narod Bošnjake i Alban-ce, na vjerske skupine ne dozvoljavajući i odričući im svim sredstvima mogućnost na sopstvenost, posebnost, te individual-nost njihovog bića. Takođe, činjenica je da su se u posljednjih pet vijekova u Pla-vu i Gusinju, kao i na cijelom Balkanu, desile dvije, za evropske prilike i evrop-sku historiju, nesvakidašnje i oprečne, da ne kažemo kontradiktorne i u tadašnjim

evropskim zbivanjima sinkretične pro-mjene i smjene dvaju civilizacija: najpri-je je turskim osvajanjem uslijedila smje-na tada zatečene srednjovjekovne ilirsko-mlečanske kulture bazirane na kršćanskoj civilizaciji, s jedne strane, sa orijentalno-islamskom civilizacijom, s druge strane. U vrijeme turske vlasti islamska civilizacija je, bazirana na tra-dicionalnim vrijednostima, u potpunosti dominirala plavsko-gusinjskom kotli-nom, teritorijom i stanovništvom. Berlin-skim kongresom 1878. godine došlo je

do nove smjene civilizacija, tradicija i kultura: orijentalno-islamsku kulturu je počela smjenjivati evropsko-kršćanska, odnosno moderna kapitalističko-liberal-na (ako to tako možemo nazvati) civili-zacija. Plav i Gusinje sve do 1913. bivaju izuzeti od takvih uticaja i uživaju u jed-nom specifičnom statusu političke i kul-turne autonomije sa funkcionalnom upravom.

Kada se u vidu imaju sve oprečnosti i sinkretičnosti između Istoka i Zapada toga vremena, ova smjena civilizacija nije ni dolaskom Turske a niti njenim odlaskom ostala bez teških i dalekosežnih posljedi-ca. Procesi akulturacije su oduvijek so-bom nosili taj teret dalekosežnosti poslje-dica koje ostavljaju za sobom. Nestanak domaćih vlasti sa prostora plavske doline koju je nakon balkanskih ratova i strašnih zločina zamijenila kršćanski obilježena crnogorska vlast, predstavljao je prelomni događaj, pored ostalih aspekata, i u kultur-nom pogledu. Nova vlast je donijela i novi poredak u ekonomskom smislu i podrazu-mijevala potpunu preorijentaciju u odnosu na kulturne i umjetničke vrijednosti, po-red političkih i drugih. Crnogorsko, pra-voslavno stanovništvo u Crnoj Gori brzo, lako i bez poteškoća prilagodilo se novim civilizacijskim tokovima. Napuštanje ori-jentalno-islamske civilizacije, posebno tradicionalnog materijalnog karaktera je

Raspadom Osmanskog carstva, Berlinskim kongresom Balkanskim ratovima i dolaskom crnogorske vlasti je nesumnjivo došlo do krupnih društveno–političkih, socijalnih, vjerskih, ekonomskih i kulturnih promjena u Plavu i Gusinju. Nove političke prilike na Balkanu su počet-kom XX vijeka našle svoj puni odjek i na ovim prostorima, a to je ujedno i najsloženije razdoblje historije Plava i Gusinja kada je u pitanju opstanak cijele plavske doline kao i opstanak same biološke supstance Bošnjaka i Albanaca.

Identitet i kulturno naslijeđe Plavljana i Gusinjana

n Piše: Mr. sc. Denis FEROVIĆ

41

uslijedilo vrlo brzo. Do tada su i pravo-slavni i katolici i muslimani imali kao za-jedničko npr. nošenje fesova i mnoge dru-ge identičnosti i sličnosti bazirane na konvergenciji, da bi se već nakon Prvog svjetskog rata ta tradicionalnost gotovo u potpunosti izgubila. U gradskim sredina-ma gotovo da se nije ni mogla praviti ra-zlika u konfesionalnom smislu između stanovništva, ali dolaskom crnogorske vlasti te se sličnosti gube, a muslimansko stanovništvo se u kulturnom pogledu udaljava od svojih dojučerašnjih srodnih susjeda koji na njih počinju gledati kao na neku vrstu anahronizma. Tako će upravo ovo plavsko-gusinjsko stanovništvo, tj. stanovništvo orijentalno-islamske civili-zacije prije svih bošnjačko-albansko, biti gotovo primorano da prihvata nametnute društvene, političke i kulturne vrijednosti koje sobom nosi proces akulturacije.

Upravo ovakvi nasilni pokušaji akul-turacionih procesa, difuzija i asimilacija novih evropsko-kršćanskih vrijednosti će umnogome u značajnoj mjeri pomoći očuvanju kulturnih i običajnih vrijedno-sti plavljana i gusinjana. Priznavanje re-ligijske samostojnosti islamskog stanov-ništva a nakon sramnog prislinog pokrštavanja koje nije imalo nikakav efe-kat osim navlačenja tamne mrlje na me-đunarodno priznatu Crnu Goru i druge mjere crnogorskih vlasti kojima se barem deklarativno pokušalo zaustaviti iselja-vanje ogromnog broja bošnjaka i albana-ca, nisu mogli u potpunosti popraviti io-nako narušen ugled u očima svih onih

koji nisu pravoslavni crnogorci. Ipak, muslimansko (bošnjačko i albansko) sta-novništvo je dostojanstveno nastavilo borbu sa svoju samostojnost i održavanje svojih tradicionalnih konfesionalnih i drugih vrijednosti. Obzirom da svaki na-rod kroz kulturno i političko djelovanje (jer kulturno pitanje je ujedno i političko pitanje) ostvaruje sva svoja prava, zna-čajno je istaći značaj i ulogu kulturnih i tradicijskih vrijednosti u vremenu borbe Bošnjaka i Albanaca za svoja kulturna, vjerska, politička i ostala prava.

Dakle, sam identitet se bavi razlikama između skupina ljudi i mogućnostima po-jedinaca da izraze te razlike. Identitet na-glašava potrebu da se čuju i drukčiji gla-sovi, strijemljenja i htijenja svih onih obespravljenih i ugnjetavanih. Svjesni smo cjelokupnog kulturnog blaga naših prostora, naravno kao što je i svugdje dru-go slučaj, nastalog uslijed neprekidnog skupa hiljadugodišnjih i historijskih, druš-tveno-političkih procesa i promjena koji su upravo i obrazovali jednu kulturu koja se odlikuje svojom osebujnošću, prepo-znatljivošću i specifičnošću uslijed njenog dodira i preklapanja sa mnogim drugim kulturnim utjecajima, ali koja nije prekri-vena niti asimilirana u neku drugu, nego je sama stvorila vlastitu strukturu, vlastiti kulturni organizam, vlastito i jedinstveno kulturno biće i duhovni identitet. Kultur-no-političko iskustvo Plava i Gusinja za-visno od opće hronologije vremena, a sa-mim tim i svih promjena i okolnosti koji su bitno uticali na pomjeranja među sta-

novništvom, koja su išla od tradicionalnog do modernog shvatanja života, ukazuje na pomicanja identiteta kao i evropeizacije stanovništva u smislu prihvatanja eko-nomskih i kulturno–političkih standarda pa samim tim političkog i kulturnog pri-ključenja Evropi.

Svjedocima događanja koja su se de-sila na ovim prostorima, od Berlinskog kongresa, početka XX vijeka svijetskih ratova, osamdesetih, tokom cijele zadnje decenije dvadesetog vijeka te sve do da-nas, očita je evolucija stanja ka smiriva-nju, poboljšanju, razumijevanju, prizna-vanju i saradnji novonastalih država i naroda na prostoru bivše Jugoslavije. To je moguće osjetiti i konstatirati i bez oz-biljnijih analiza i istraživanja. Samo na bazi praćenja informacija iz medija te njihovom prirodnom indukcijom jasno nam je da se stanje umnogome poboljša-va. Međutim, daleko smo još uvijek od njegove potpune normalizacije. To je u jednom smislu i normalno ako se uzme u obzir zlo koje je učinjeno te da nema neke dovoljne vremenske distance na ko-joj bi bilo normalno očekivati da se zlo zaboravi i da se intenzivnije počnemo baviti dobrom. U svim plavljanima i gu-sinjanima je dobro urezana i poznata mr-žnja, antagonizmi, genocid i ratovi koji su vođeni protiv Bošnjaka i Albanaca Plava i Gusinja.

Društva u kojima postoji fundamen-talna razlika između pojedinih društve-nih skupina poput rase, nacionalne pri-padnosti, vjerskog opredjeljenja, regionalnih različitosti ili ideoloških odrednica smatraju se podjeljenima ako ta fundametalna razlika generira konflikt, nezavisno o njegovom trajanju i intenzi-tetu. Stoga se postavlja pitanje je li unu-tar takvih društava moguće ustrojiti de-mokratske političke institucije i potaknuti takva politička ponašanja koja će centralni rascjep u društvu artikulirati kroz institucije, a ne izvan njih. Ipak, za-hvaljujući raznim faktorima (vanjskim i unutrašnjim), vrijeme ratova i destrukci-je te ostalih destruktivnih i retrogradnih manifestacija je prošlo. Ratovi, genocid, mržnja i destrukcija koji su se manifesti-rali u formi svih socijalno-patoloških oblika kao što je agresija, nacionalizam, šovinizam, negiranje tuđeg i sl. teško, bolno i postepeno čak presporo ipak ustupaju mjesto i prostor međusobnom priznavanju i saradnji. u

PEČAT

42

POGLEDI

U znak sjećanja na ovaj događaj, Na-rodni odbor Opštine Pljevlja je, 20. 11. 1961. godine, postavio spomen

ploču na zgradu Gimnazije u Pljevljima. 20. novembar je odabran i kao Dan Opštine Pljevlja, jer je to dan kada su partizanske je-dinice oslobodile grad. Povodom Dana opšti-ne u Pljevljima se u mjesecu novembru orga-nizuju brojne kulturne manifestacije, a ove godine ih je bilo ukupno 23.

Obilježavanje značajnih događaja 20. novembra počelo je polaganjem cvijeća na spomen ploču pljevaljske gimnazije, gdje su u 9:30 h predstavnici OO Bošnjačke stranke Pljevlja položili cvijeće, a zatim su i pred-stavnici Bošnjačkog nacionalnog vijeća San-džaka, predvođeni podpredsjednicom Vasvi-jom Gusinac, stručni saradnik za kulturu BNVS Sabahudin Selmanović i član BNVS Esma Brunčević položili cvijeće na spomen ploču pljevaljske gimnazije, gdje ih je primio i direktor gimnazije Dragan Zuković.

Potom su predstavnici boračkih organi-zacija NOR-a, političke partije i građani po-ložili vijence na spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora na Stražici, a po-tom je u Domu vojske upriličena svečana sjednica povodom Dana Opštine Pljevlja.

Svečanoj sjednici prisustvovali su pred-sjednik države Filip Vujanović, predstavnici Vlade, vojske, vjerskih zajednica, diplomat-skog kora i brojni drugi gosti.

U ime Vlade Crne Gore, prisustvovala je

ministarka javne uprave Suzana Pribilović, ministar zdravlja Kenan Hrapović, direktor direkcije Javnih radova Almer Kalač, gene-ralna direktorica Direktorata za životnu sre-dinu Ivana Vojinović, direktor direktorata za medije Željko Rutović, direktor Direktorata za sport Miloš Lalević i direktor Uprave za žume Nusret Kalač. Svečanoj sjednici SO Pljevlja prisustvovali su ambasador Kine Cui Dživei, ambasador Turske Serhat Galip, am-basador Hrvatske Veselko Grubišić, ambasa-dor Slovenije Mitja Močnik, konzul Mađar-ske Duško Karagić. Sjedinci je prisustvovao i koordinator Direkcije za međunarodnu sa-

radnju Vojske Crne Gore pukovnik Zoran Bošković, načelnik CB Pljevlja Slavko Voji-nović, episkop mileševski Atanasije, glavni imam Husein pašine džamije Samir efendija Kadribašić, predstavnici Zajednice opština Crne Gore, predsjednici opština i predsjedni-ci skupština opština iz Crne Gore i regiona, predstavnici bratskih i prijateljskih gradova Velenja, Gračanice i Babušnice, predstavnici privrednih društava, predstavnici boračkih organizacija, predstavnici udruženja Pljevlja-ka u Beogradu, Sarajevu i Kotoru, bivši pred-sjednici opštine, odbornici i drugi gosti.

Sjedinicu je otvorio predsjednik Skupšti-ne opštine Pljevlja Tarik Gadžović koji je prozdravio sve prisutne i pozvao na minut ćutanja za žrtve fašističkog terora i sve one koji su poginuli oslobađajući Pljevlja od nje-mačkiog fašističkog okupatora. Nakon njega prisutnima se obratio predsjednik opštine Pljevlja Mirko Đačić.

„Okupljeni danas, na sedamdeset trećoj godišnjici oslobođenja Pljevalja, nadahnuti tradicijom i ponosom što pripadamo svome gradu, njegovoj viševjekovnoj kulturi, njego-vim slavnim antifašističkim tekovinama, nje-govom skladnom suživotu i multietničnosti, imamo razloga da slavimo. Ovogodišnji pra-znik obilježavamo u ljepšim, ugodnijim i na-prednijim Pljevljima. Svim građanima česti-tam praznik opštine – Dan opštine i Dan oslobođenja Pljevalja. Pljevaljske jeseni, po-sebno u prošlom vijeku znale su biti burne,

Brojnim manifestacijama širom sandžačkih opština, obilježen je 20. novembar Dan Sandžaka. Za pods-jećanje, toga dana 1943 godine, u zgradi Gimnazije u Pljevljima, osnovan je ZAVNOS (Zemaljsko an-tifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka). Za predsjednika je izabran Sreten Vukosavljević, državni podsekretar iz Prijepolja, za podpredsjednike su izabrani: Murat ef. Šećeragić, vrhovni šerijatski sudija iz Prijepolja, Dušan Ivović, učitelj iz Pljevalja, i Mirko Ćuković, novinar iz Radojine i članovi: Jakša Bogdanović, advokat iz Prijepolja, Miloje Dobrašinović, profesor iz Bijelog Polja, Mišo Pavićević, pravnik iz Pljevalja, Edib Hasanagić, sudija iz Priboja i Jevstatije Karamatijević, prota iz Nove Varoši.

Svečano obilježen Dan Sandžaka i Dan Opštine Pljevlja

Pljevlja

n Piše: Jakub DURGUT

43

POGLEDI

ali i radosne, ispunjene događajima za ponos i istoriju. I ovaj put vas podsjećam da je jesen 1912. godine donijela oslobođenje od Oto-manske imperije, jesen 1918. godine donijela je oslobođenje od Austrougarske monarhije, a 20. novembar 1944. godine, donio je ko-načno oslobođenje ovog kraja od fašizma“, istakao je Đačić.

U nastavku, Đačić je kazao da nema pre-tenzije da bude ličan i kratko se osvrnuo na događanja u posljednjih nekoliko godina, koja su kako je kazao bila po mnogo čemu neuobičajena za naš grad.

„Svakako da su lokalni izbori 2014. go-dine bili važan događaj, jer su građani Pljeva-lja poslije 17 godina, prvi put glasali drugači-je. Volja Pljevljaka bila je nedvosmislena. Povjerenje su dali ljudima koji su i do tada uspješno služili društvu, u interesu dobra svih građana. Ovaj svečani trenutak je još jedna prilika da im se na tome zahvalim. Hvala u ime svojih saradnika i u svoje ime. Vjerujem da smo to ukazano ogromno po-vjerenje i opravdali. Da građani na svakom

koraku, u svakom naselju i ulici, u svakom selu osjećaju benefite našeg napora i ulože-nog truda, da riješimo probleme i pokrenemo stvari na bolje. Djeca i mladi, učitelji i profe-sori danas borave, uče i rade u komfornijim školskim ustanovama. Sportisti treniraju i takmiče se na kvalitetnijim terenima i borili-štima. Naši najstariji sugrađani, koji su stva-rali ovaj grad, imaju zasluženu i punu pažnju lokalne uprave. Njegovali smo našu tradiciju i naslijeđe. Starali se o kulturi. Radili smo u interesu svih i preuzeli punu odgovornost u cilju ljepše i bolje budućnosti grada i opšti-ne“, naglasio je Đačić i kazao da je pred ovom lokalnom vlasti još pola godine man-data i da će do njegovog samog isteka ova lokalna uprava nastaviti da vodi grad odgo-vorno i otvoreno.

„Nećemo dozvoliti da Pljevlja idu una-zad. Uložićemo, koliko god bude trebalo, volje i snage, zalaganja i truda da Pljevlja ko-račaju naprijed. Previše i prečesto je ovaj grad u proteklim vremenima stagnirao. Pred nama su u Pljevljima ozbiljni zadaci, prije

svega dalji privredni i industrijski razvoj, ekološka sanacija koja neće biti ni laka, ni brza, ni jeftina, a slijedi i dalje opremanje grada u arhitektonskom, infrastrukturnom i komunalnom smislu“, kazao je predsjednik opštine i dodao da je ova lokalna vlast pono-sna na pljevaljske najbolje učenike, na brojne lučonoše u čemu su Pljevljaci iznadprosječni u državi i regionu.

„Ponosni smo na naše najbolje studente, na naše sportiste, koji su tokom ove godine u Pljevlja donijeli 31 titulu državnih prvaka. Ponosni smo na organizaciju ovogodišnjih MOSI igara čiji smo bili domaćin, ponosni na naše uzorne poljoprivrednike, na rudare i zaposlene u ostalim kolektivima, na profeso-re i ljekare. Ponosni smo na brojne generaci-je starijih sugrađana koji su u prošlosti gradi-li i stvarali naš grad. Posebno smo željeli da se odužimo našim najstarijim sugrađanima, koji su zaslužni za sve dobro koje danas uži-vamo i koji zavrijeđuju da svoje penzioner-ske dane provode u skladu sʾ velikim napori-ma učinjenim tokom radnog vijeka. Zato smo izgradili Dom starih. Ova lokalna upra-va gradi socijalno osjetljivi ambijent u ko-jem je razvoj grada i cijele zajednice, ali isto-vremeno svaki problem ili teškoća sugrađana, naša zajednička briga, pogotovo u ovim turbulentnim vremenima. Vodimo računa i o mladima, od raznih programa po-drške, stipendiranja velikog broja studenata, nagrađivanja velikog broja učenika i stude-nata, finansiramo odlaske na sajmove, pod-stičemo svaki vid edukacije i širenja znanja i obrazovanja. Ova velika ulaganja u školstvo uspješno nam se vraćaju, naši učenici pobje-đuju na raznim takmičenjima i osvajaju prva mjesta gdje god se pojave. Mi našom aktiv-nošću mijenjamo naš grad na bolje, sa že-ljom da njegov identitet i tradicija ostanu isti.

n Polaganje vijenaca na Stražici n Spomen ploča na zgradi gimnazije

n Detalj sa obilježavanja Dana Opštine

44

POGLEDI

Jer, identitet Pljevalja, je zapravo identitet Pljevljaka, građana u savremenoj Crnoj Gori, demokratskoj, ekonomski stabilnoj, sa razvijenom vladavinom prava i ljudskim slo-bodama, evroatlanski orijentisanoj, zajed-ničkoj kući svih njenih građana. Zahvalni smo svima koji doprinose razvoju opštine Pljevlja. Zahvaljujem se Skupštini opštine Pljevlja, preduzećima i ustanovama čiji smo osnivač, zahvaljujem se zaposlenim u orga-nima lokalne uprave i javnim službama, svim saradnicima na zalaganju i ostvarenim rezultatima, a sve u korist funkcionalnijeg i ljepšeg grada i boljeg života njegovih građa-na. Ovom prilikom se zahvaljujem privred-nicima i privatnom sektoru na njihovom do-prinosu razvoju Pljevalja i pozivam ih da se još intenzivnije uključe u buduće akcije i promjene na bolje. Želim da se sa ovog mje-sta zahvalim centralnim vlastima i Vladi Crne Gore, na podršci i razumijevanju. Ovo je danas praznik kada lokalna uprava, svojim sugrađanima daje do znanja da cijeni njihov trud i napor za bolji život u Pljevljima, kada ga prepoznaje i nagrađuje. Zato upućujem čestitke današnjim laureatima. Pljevlja su se gradila vijekovima. Uz grad Kotor su jedini pravi stari grad Crne Gore. Svi mi danas smo djelo ovog grada, ali i njegovi graditelji. Nje-govi smo čuvari baštine i njegovi dužnici. Znamo da se nikada nećemo moći odužiti gradu koji je mnogo toga lijepog kroz istori-ju dao svojim građanima, koji je toliko toga dao Crnoj Gori, koji je nama dao pripadnost, a mi danas i uvijek u budućnosti imamo ra-zloge za slavlje i ponos što mu pripadamo. Poštovani gosti, dragi prijatelji, još jednom hvala što ste svojim prisustvom uveličali praznik Pljevalja. Svim građanima Pljevalja neka je srećan 20. novembar Dan opštine i oslobođenja, uz želju da se sledeće godine

obilježi u ljepšim i bogatijim Pljevljima“, kazao je na kraju Đačić.

Na svečanoj sjednici SO Pljevlja dodje-ljene su nagrade „20 novembar“. Dobitnici najvećeg opštinskog priznanja su Zora Je-strović, Fadil Hadžalić, a od pravnih lica os-novna škola „Boško Buha“.

Nagrade su dodijeljene i najboljim pljevaljskim studentima, a to su ove go-dine: Milica Čolović, studentkinja Poljo-privrednog fakulteta, Luka Borović, stu-dent Filozofskog fakulteta i Danko Petrić student Elektrotehnike.

Čestitajući praznik, predsjednik Crne Gore Filip Vujanović iskazao je poštovanje za ono što je učinjeno između dva praznika i ono što je lokalna uprava učinila u svom mandatu.

„Vidjeli ste iz ovog prikaza, tri godine in-vesticije 26 miliona iz budžeta opštine i iz budžeta Crne Gore i od donatora u vrlo broj-nim i vrlo značajnim projektima koji sigurno povećavaju kvalitet života u Pljevljima i omo-gućuju bolje korišćenje resursa Pljevalja. Ja sam ubjeđen da i planirani projekti imaju real-nu osnovu kvalitetnog ostvarenja i da će i oni povećati kvalitet života u Pljevljima. Želim da iskažem posebno zadovoljstvo zbog dobre sa-radnje sa Vladom koja je ovdje značajno ulo-žila i zbog dobre saradnje sa donatorima.

Imao sam priliku neposredno pred pro-slavu da se sretnem sa kineskim ambasado-rom. Vidjeli ste da kineska ambasada hoće da rekonstruiše most na Đurđevića Tari i da je to jedna ozbiljna, važna investicija i za Pljevlja i za Žabljak i izvjesno raspoloženje da i nada-lje bude prisutna u Pljevljima raznim donaci-jama. Vidjeli ste da je TIKA učinila značajne investicije. Prema tome Pljevlja na jedan kvalitetan način animiraju donatore, a oni, u onome što Pljevlja nude, biraju prave projek-te za prisustvo u Pljevljima. Ja želim svima prospertitet ovdje i raduje me napredak Plje-valja“, kazao je predsjednik Filip Vujanović.

Na svečanosti je prikazan promotivni film, koji su upriličili Edin Zuković i Dejan Kandić o projektima realizovanim u opštini između dva praznika, a svečanost je uvećala operska diva Olivera Tičević, najbolji sopran Crne Gore, a učenici Gimnazije “Tanasije Pejatović” ovom prilikom govorili su stihove pjesnika Vitomira Nikolića.

Prisutnima je podijeljena Monografija MOSI Pljevlja 2017, dnevni list Pobjeda sa dodatkom na 16 strana u boji, na kojima su intervjui sa opštinskim lokalnim funkcione-rima i direktorom Rudnika uglja, kao i te-matsko izdanje časopisa Komuna i skromni pokloni. u

n Delegacija BNVS položila vijenac na spomen ploču n Ispred gimnazije sa direktorom Zukovićem

n Predstavnici OO BS PV polažu cvijeće na spomen ploču

45

Na kraju svake kalendarske godine, održava se redovna sjednica alban-skog PEN centra, na kojoj se svječa-

no dodjeljuju nacionalne nagrade iz oblasti kulture.

Ove godine, svječana sjednica albanskog PEN centra održana je u sjedištu biblioteke Albanske akademije nauka u umjetnosti u Ti-rani, dana: 8. 12. 2017. godine.

Zvaničnim pozivom upućenim od strane prof. dr Entele Safet Kasija, predsjednice PEN Centra Albanije, bila mi je ukazana čast da sam zvanično pozvan da prisutstvujem svje-čanoj akademiji, na kojoj su dodijeljene na-grade za oblasti kulture:

Zef Mark Zeka, dobitnik je priznanja do-prinosu očuvanja nacionalne kulture Albanije.

Književnik iz Sandžaka, Safet Hadrović Vrbički, dobitnik je nagrade: „Počasno pero albansko jezika – za izgradnju mostova kultu-re putem jezika i književnosti“, koja mu je dodijeljena na ime promocije vrijednosti kul-ture i stvaranja mostova kulture u svijetu, po-moću jezika i književnosti.

Ali Daci, publicista iz Crne Gore, dobitnik je Priznanja za doprinos u oblasti kulture i al-banskog jezika u svijetu.

Nakon toga su dodijeljene nagrade PEN- a za:

Pisac godine, čiji je dobitnik Illijet Alič-ka. Nagrada: Pjesnik godine, dobitnik: Iliri-jan Župa. Nagrada: Novi autor u poeziji Albanije, čiji je dobitnik Akri Čipa. Nagra-da: Prevodilac godine, čiji je dobitnik Ro-meo Čolaku. Nagrada za internacionalni doprinos albanskih studija, čiji je dobitnik prof. dr. Fatmir Sulejmani, dekan Filološ-kog fakulteta iz Tetova (Makedonija).

Nakon svečanog uručenja nacionalnih nagrada i priznanja iz oblasti kulture, koje je dobitnicima uručio Akademik Prof. dr Sa-dik Bejko, sekretar PEN Centra Albanije, pristupilo se svaničnoj promociji knjige: „VIKTIMA“, čiji je autor bošnjački knji-ževnik Safet Hadrović Vrbički, iz Rožaja.

Riječ je o prvoj klasičnoj tragediji u sve-ukupnoj bošnjačkoj književnosti, a tiče se pokolja Kolašina 1858. gidine.

Riječ je o knjizi koja je na bosanskom jeziku do sada doživjela tri izdanja: (Novi Pazar 1993); (Ankara 1994); (Pri-jepolje 2003).

Knjigu je na albanski jezik preveo knji-ževni prevodilac Smail Smaka. Prvo izda-

nje na albanskom jeziku (Priština, „Rugova art“ 2014).

O knjizi „Viktima“, njenom sadržaju i umjetničkoj vrijednosti, pred tako elitnom pu-blikom nadahnuto je govorio Akademik Sadik Bejko, svrstavajući pomenutu knjigu u sam vrh svjetske književnosti.

Pored gospodina Sadik Bejkua, o knjizi su govorili: prevodilac Smail Smaka i sam autor knjige, gospodin Safet Hadrović Vrbički.

„Imao sam čast da se po prvi put pred tako elitnom publikom dva puta obratim. Prvi put kada mi je uručena nagrada, a potom nakon promocije moje knjige: „Viktima“.

U jednom sažetom kazivanju o onom što me je navelo da napišem pomenutu tragediju o pokolju Kolašina 1858. godine, nagrasio sam činjenicu o neprocjenjivoj vrijednosti pi-sane riječi, knjige i književnosti.

„Objavljivanjem ove tragedije, skinuo sam nataloženu prašinu vremena i zaborava. Ukazao na korijene zla, na sve ono šta nas čeka ukoliko zločini ne budu objelodanjeni a zločinci ne budu kažnjeni.

Mnogi su računali da je taj zločin krajnje zaboravljen. Da niko nikada o njemu neće progovoriti ni riječ. Ali uz pomoć književnosti i taj je genocid objelodanjen. Objavljen je kao pouka, poruka i opomena da znamo, pamtimo i ne zaboravljamo jer sve što se ne kazni i lako zaboravi, vraća se još teže i surovije.

Nakon prvog izdanja pomenute knjige na albaski jezik (2014); za samo tri mjeseca, na-pisano je i objavljeno najmanje deset eseja na albanskom jeziku, iz pera eminentnih alban-skih književnih imena.

Pomenuta knjiga će doživjeti drugo izda-nje na albanskom jeziku, tokom proljeća (2018), kada će ista biti štampana u Tirani. u

POGLEDI

Počasno pero albanskog jezika

SAFET HADROVIĆ VRBIČKI, književnik iz Rožaja, dobitnik nagrade za izgradnju mostova kulture putem jezika i književnosti

n Piše: Mirza LUBODER

46

POGLEDI

Beća Čoković je kako je navedeno sveobuhvatnim istraživanjem brojnih spomenika sublimirao ono

do čega je došao u kratkometražni doku-mentarni film i na specifičan način pred-stavio islamsku kulturu Bijelog Polja.

“Na području opštine Bijelo Po-lje postoje značajni spomenici kulture koji pripadaju Islamskoj kulturi i perso-nifikuju njenu tradiciju i istoriju. Među-tim, oni koji su zaduženi da vode računa o njima, možda zbog nedostatka finansij-skih sredstva ili pak zbog nedovoljnog senzibiliteta, prepustili su spomenike zubu vremena. Vjerujem da sam izradom kataloga spomenika islamske kulture, izradom memoara i video spota na lijep način predstavio kulturu Muslimanskog naroda, a nadam se da će ovaj moj rad podstaći i nadležne ustanove da se anga-žuju i svi zajedno damo doprinos u oču-vanju kuluture i tradicije”, kazao je pred-stavljajući projekat Čoković.

Projekat “Doprinos očuvanju i zaštiti spomenika kulture Muslimanskog naro-da Bijelog Polja” predstavlja neizbrisiv trag o kulturnom i vjerskom identitetu jednog naroda i ima dvostruki značaj – kako simbolički, tako i turistički, jer pri-kazuje potencijal našeg grada, istakao je direktor Zavičajnog muzeja, Željko Rai-čević.

“Fotografisanjem i mapiranjem dža-mija, autor ovog projekta vodi nas kroz Bijelo Polje i ostavlja vizuelni trag koji

ukazuje na realnost, da na ovom prostoru postoji veliki broj džamija koje predstav-ljaju vezivno tkivo Muslimana. Takođe, ovo je potvrda da materijalna dobra, na-slijeđena od prethodnih generacija, ili na-stala u sadašnjosti, imaju veliku vrijednost za ljude, što ukazuje na potrebu njihovog čuvanja za nove generacije. Projektom je ukazano na duboke korijene islama na ovim prostorima, započete još u vrijeme Otomanskog carstva, a koji traju do da-našnjih dana”, ukazao je Raičević.

On je istakao da je najveći značaj projekta to što predstavlja pojedinačni pokušaj izvaninstitucionalnog djelovanja na sistem zaštite i dobar način iskaziva-nja brige za kulturno naslijeđe.

Imam Medžlisa Islamske zajednice u Bijelom Polju, Enes efendija Burdžović, čestitao je Čokoviću na uspješnoj reali-zaiji projekta i zahvalio mu se što je njim dao doprinos u zaštiti vjerskih dobara Muslimanskog naroda.

“Džamije su potvrda postojanja Isla-ma i njegovog utemeljenja na ovom pro-storu, one su živi spomenici jedne religij-ske kulture. Upravo zato bi mnoge trebalo dodati na listu zaštite kulturnih dobara i valozirovati ih. Džamije se gra-de da okupljaju ljude i da podstiču razvoj društva, a nikako ne dijeljenje, razdvaja-nje, čini mi se i da je to poruka ovog fil-ma”, rekao je efendija Burdžović.

On je napomenuo da su trenutno u iz-gradnji tri džamije, te da su u toku pripre-me za izgradnju, biće to 19 džamija u bje-lopoljskoj opštini, kazao je Burdžević. u

Bjelopoljski novinar Beća Čoković realizovao je projekat „Doprinos očuvanju i zaštiti spomenika kulture muslimanskog naroda Bijelog Polja” u saradnji sa Fondom za zaštitu i očuvanje manjinskih prava. Na taj način je nastavljeno evidentiranje muslimanskog kulturnog naslijeđa i definisan način unaprjeđenja i afirmacije Islamske kul-turne tradicije.

Doprinos očuvanju i zaštiti spomenika kulture muslimanskog naroda Bijelog Polja

Bijelo Polje

n Piše: Vukoman Batko KLJAJEVIĆ

47

POGLEDI

Naime, Vlada Japana je kroz pro-jekat POPOS, koja ima za cilj podršku socijalnom razvoju

kroz projekte za osnovne potrebe stanov-ništva, obezbijedila nabavku i postavlja-nje stolarije.

Na ceremoniji primopredaje, u ime Vlade Japana, prisustovao je prvi sekretar Ambasade Masajošija Jamoto, koji je izra-zio zadovoljstvo što je njegova Vlada bila u prilici da obezbijedi bezbjednije i bolju edukativnu sredinu za đake i nastavnike.

„Ovim projektom obezbijeđeno je skoro 70.000 eura za renoviranje školske zgrade. Vlada Japana će nastaviti da pru-ža podršku takozvanom „grassroots“ ni-vou, u korist građana Crne Gore i nadam se da će dobri odnosi dvije zemlje biti još bolji u budućnosti“, istakao je Jamoto.

Vlada Japana je i ranije donirala ra-zne projekte u bjelopoljskoj opštini, pod-sjetila je potpresjednica opštine Nemša Omerhodžić.

„Zahvaljujući prijateljima iz Japana prije dvije godine obezbijedili smo neop-hodna sredstva za rad Doma zdravlja u iznosu od 80.000 eura. Osnovna škola „Marko Miljanov“ je takođe zavaljujući Ambasadi Japana dobila novu stolariju vrijednu 86.000 eura, a u 2016. godini dnevnom centru TISA donacija u vrijed-nosti sa 50.000 eura“, kazala je Omer-hodžić.

Projektom obezbijeđeno skoro 70.000 eura za renoviranje školske zgra-de

Na vrijednoj donaciji zahvalio se di-rektor škole, Ćemal Zoronić, koji je ista-kao da je škola nakon 54 godine ponovo zasijala punim sjajem zahvaljujući vri-jednoj donaciji.

„Mnogo je donatora pomoglo renovi-ranje i opremanje škole, ali je svakako najznačajniji donator Vlada Japana preko svoje Ambasade u Beogradu. Kao i u ra-nijim projektima realizovanim putem do-nacija partneri su bili Opština Bijelo Po-lje i Ministarstvo prosvjete“, kazao je Zoronić.

Zoronić je u znak zahvalnosti Jamo-tu poklonio umjetničku sliku, ulje na platnu sa motivima starog kamenog mo-sta akademskog slikara Vahidina Salko-vića, koji je Osnovnu školu završio u Bistrici. u

Jedna od najljepših obrazovnih ustanova u bjelopoljskoj opštini, Os-novna škola «Vuk Karadžić» u Bistrici, zahvaljajući donaciji Vlade Japana, dobila je novu spoljašnju i unutrašnju stolariju.

Od donacije Japana nova stolarija

Bijelo Polje

n Piše: Vukoman Batko KLJAJEVIĆ

48

POGLEDI

Nagrade “Iskra” su namjenjene pojedincima, privrednim druš-tvima, iseljeničkim udruženji-

ma i organizacijama građjanskog druš-tva, koji su na najdjelotvorniji način podržali neprofitne akcije od opšteg dobra i interesa.

- Ova nagrada je kruna devetogo-dišnjeg rada, po kojem je udruženje EURO Gusinje postalo poznato na svim meridijanima, te za bolje pozna-vaoce u oblasti filantropije, odnosno humanizma i ne predstavlja iznenađe-nje. Jednom riječju, ovom nagradom, humanitarno udruženje EURO Gusinje iz New Yorka, je pokazalo da je lider, odnosno bez premca među udruženji-ma u dijaspori porijeklom iz Crne Gore, kazao je Rafet Hot, jedan od osnivača Udruženja.

Na šestoj po redu manifestaciji „Veče dijaspore“ u organizaciji huma-nitarnog udruženja Euro Gusinje, koje

j e u de-

cembru održana u Njujorku, Ambasa-dor Crne Gore u SAD-u Željko Stama-tović je čestitao Udruženju na dobijenom priznanju, i izrazio nadu da će se međusobna saradnja u narednom periodu još više unaprijediti.

“Tu smo da zajedno sa vama radi-mo na prosperitetu naše zajednice i na jačem povezivanju. Nadam se da će ta naša saradnja uroditi jednim poveziva-njem Gusinja sa jednim gradom u Nju-jorku. Sve ono što je Euro Gusinje ura-dilo to je prepoznato od strane nadležnih u Crnoj Gori izjavio je Sta-matović.

U obrazloženju povodom dodjele nagrade Anica Maja Boljević, izvršna direktorica organizacije organizacije Fakt, kaže da je Odbor za dodjelu na-grade donio odluku da se udruženju Euro Gusinje – Njujork dodijeli speci-

Humanitarno udruženje Euro Gusinje u Njujorku dobitnik je ovogodišnje specijalne nagrade “Iskra” za dopinos dijaspore za filantropiju. Nagrada im je uručena na svečanosti početkom decembra koja je održana na Cetinju, u Kraljevskom pozorištu Zetski dom.

Kruna humanitarnog rada dijaspore

Udruženje Euro Gusinje u Njujorku dobitnik specijalne nagrade “Iskra”

n Piše: Edin JADADIĆ

n Ambasador Željko Stamatović n Anela Čekić, predsjednica Opštine Gusinje

49

jalno priznanje za doprinos dijaspore, i u to ime Udruženju su upućene iskrene čestitke svih članova odbora.

Dodjelu nagrade „Iskra“ organizuje

Fond za aktivno građanstvo pod sloga-nom „Da dobro postane navika“, u par-tnerstvu sa Privrednom komorom Crne Gore i Upravom za dijasporu.

Nagradu je na svečanosti na Ceti-nju u ime udruženja EURO Gusinje primio Amil Seferagić. u

POGLEDI

Na svečanosti „Veče dijaspore“ koju je Euro Gusinje ove godine u Njujorku organizovalo po šesti put prisustvovali su ambasador Crne Gore Željko Stamatović, konzul Amer Cikotić, Ministar prosvjete Damir Šehović i predsjednica Opštine Gusinje Anela Čekić, koja je ovom prilikom pod-sjetila na nekoliko projekata koji su planirani da se realizuju tokom naredne godine.- Očekujemo da počnu fasadni radovi na zgradi Opštine, ra-dovi na zgradi policije, i državnih organa, kao i potporni zid uz obalu rijeke Grnčar. Nadamo se da će početi izgrad-nja puta preko Albanije dolinom Cijevne, od oko 70 kilo-

metara, kao i da će do kraja godine biti raspisan tender za odabir izvođača radova na Ali-pašnim izvorima. Za iduću godinu planiramo izgradnju zelene pijace u čijem sklopu će biti smještajni kapaciteti za Komunalno preduzeće i Službu zaštite koju upravo formiramo. Planirana je i izgradnja mo-sta na Vruji, sportske sale i dionica puta prema Plavu preko Kruševa, najavila je predsjednica Čekić.Ovoj svečanosti prisustvovao je i Hoze Rivera člana Skup-štine grada Albani u Njujorku, uz pomoć je pokrenut proces da se Gusinje i jedan od gradova u državi Njujork pobrati-me, i sada je u toku proces koji teče preko Vlada Crne Gore.

n Damir Šehović, ministar

n Hoze Rivera član Skupštine grada Albani u Njujorku

n Rafet Hot

n Dodjela nagrade “Iskra”

Gusinje očekuje bratimljenje sa nekim od gradova u Njujorku

50

POGLEDI

Poželio je, prosto sandžački, da neg-dje doručkujemo domaći kačamak. Sa nekoliko zajedničkih prijatelja

proveli smo dva-tri „brza“ sahata u re-storanu „Kanjon Mileševke“. Da ne du-ljim, priča koju sam bilježio je duga i di-namična:

- Rođen sam u Mileševom Dolu koji je tada, 1946. godine, koliko sam zapam-tio, pripadao sjeničkoj opštini. Kasnije je vraćen pod upravu Prijepolja, ali je još nekoliko puta prelazio iz jedne u drugu administrativnu cjelinu. Porodici Tahira i Čebe Hadžifejzović, mojih roditelja, nisu se, kako bi se reklo, dala djeca. Prije mog rođenja umrlo ih je šestoro. E, kad sam se ja rodio, Milešev Do i okolna sela su pri-redila gozbu jer je moj rahmetli babo bio u dobrim odnosima sa svim mještanima, Srbima i Bošnjacima i, kako mi je mnogo puta pričao u Istanbulu, moje rođenje je bio sretan događaj za sve njih. Kad sam napunio godinu dana, majka i amidžina ćerka Hanifa su me, po tadašnjem adetu, iznijeli na put da me prvi čovjek koji na-iđe kumuje, odnosno da mi simbolično odreže komad kose... Naišao je Gojko Pejović, naš komšija, tadašnji seoski starješina. Tako smo sa Pejovićima po-stali kumovi, davne 1947. godine...A kako su jaki moji sandžački i milešedov-ski korjeni i koliko su mi drage sve veze mojih rahmetli roditelja, potvrđuje dok-torka Ljubinka Pejović, ćerka pokojnog

kuma Gojka. Evo je sjedi ovde sa nama i razgovara sa mojom hanumom Muni-rom.

...Eh, kakva je to bila država i kakva je to bila „politika“ kad se, 1958. godine, u Tursku moglo iseljavati ako živiš u sje-ničkoj ili pazarskoj općini, ali ne ako si u prijepoljskoj! Tih godina Milešev Do je opet administrativno pripadao Prijepolju i sva rahmetli babova nastojanja da kre-nemo za Tursku su bila bezuspješna. Ali je njegova odluka bila čvrsta. Prodao je imovinu i preselili smo se u Sjenicu kako bi stekli uslove za neophodne papire i,

potom, mogli da tražimo dozvolu za ise-ljenje. U Sjenici smo proveli gotovo tri godine i taman kad smo dočekali sjenič-ke papire, Ranković, tadašnji šef Službe bezbjednosti, promijeni neku uredbu šta li, pa se u Tursku moglo, po tom novom propisu, ići samo ako si iz Makedonije. Ne i iz Srbije... I naš babo pokrenuo u Skoplje. Tamo smo čak kupili i kuću neg-dje na Bit Pazaru. Uslijedilo je novo če-kanje da se dobije državljanstvo Make-donije, pa da se preda zahtjev i da stigne ulazna dozvola iz Turske.

...I nakon svega, poslije pet-šest godi-na borbe sa administracijom, 6. marta 1963. godine smo ušli u Tursku. Sestra

Slučajno namjeran susret sa čovjekom koji je u Turskoj prošao često opisivani put od zanatlije do milionera i uz to zadržao ne-običnu skromnost, jednostavnost u ponašanju, govoru i maniri-ma, što potvrđuje donacijama, volonterskim radom u „Društvu prijatelja Sandžaka“, čiji je jedan od osnivača, i „Alijansi bal-kanskih naroda“, čiji je bio doskorašnji predsjednik. Salih Ak-gul Hadžifejzović, Sandžaklija i Prijepoljac, danas je vlasnik vodeće turske kompanije za proizvodnju bicikala, koji se pod markom „Salcano“ kotrljaju svim kontinentima.

Od Salkana do „Salcana“

Salih Akgul (Hadžifejzović), predsjednik Društva prijatelja Sandžaka u Turskoj

n Piše: Muharem M. MUTABDŽIJA

n U sandžačkom ambijentu: Salih, supuga Munira, kuma Ljubinka

51

POGLEDI

Nura je imala 19 godina, ja već 17, druga sestra Saliha 15 i brat Bekir 13 godina. Kad smo sišli sa voza u stanici Sirkedži, ibretili smo se. Prvi put vidimo more, brodove, solitere, mnogo ljudi... Posle 15 dana sve četvoro djece smo počeli raditi, čak i brat sa 13 godina. Gotovina od pro-daje imanja se istrošila, pa je moralo tako. Posle devet mjeseci smo napravili sopstvenu kuću sa 90 kvadratnih metara.

Bilo je to muhadžersko naselje bez struje, puta, vode, ali imao se krov nad glavom. Tako seljakajući se iz Mileševog Dola u Sjenicu pa u Skoplje, stigao sam da završim osnovnu i jedan razred sred-nje zanatske škole. Poslije godinu i po dana, kad sam koliko toliko-naučio tur-ski, upisao sam u školi „Sultan Ahmet“

srednju tehničku. Poslije dvije godine završio sam školu i otišao da služim voj-sku, 24 mjeseca. Škola mi je pomogla da dobijem dobro radno mjesto u fabrici elektromotora, odmah sam postao šef kontrole.

...Ama, vidim ja, koliko god da imaš plate, trošiš i ne može od toga da se krene ni u kakav posao. Sretnem tako jednog zemljaka kome predložim da pravimo elektro-motore. Napustim posao i počne-mo da pravimo uzorke dvije vrste moto-ra. Bilo je i tada nekih ekonomskih blo-kada Turskoj i zabrane uvoza, pa se to

tražilo na tržištu. No, dok sam napravio prva dva elektro-motora, pusti se uvoz i mi, onda, ne možemo da prodamo naš proizvod. Tu batalimo ortakluk... Zatim sam prešao kod jednog Jermena koji je proizvodio električne pumpe za vodu.

Pozvao me da za dobru platu organizu-jem posao u njegovoj fabrici. Tu sam ostao oko 4 godine.

No, negdje na polovini mog rada u toj fabrici, vidim da se traže, vi to ovdje zo-vete šetalice, hodaljke za djecu. Počnem da ih pravim u kući, onako honorarno. Dođe vrijeme za godišnji odmor i ja, po-što sam htio da dođem po prvi put u Pri-jepolje i obiđem rodbinu, zatražim od gazde nešto duže odsustvo. On mi do-zvoli i još mi dadne hiljadu maraka da potrošim sa familijom u Sandžaku. No, kad se hoće, nije mi odobrena viza i ja

ostanem bez posjete ali dobijem početni kapital za prvi pravi samostalni biznis.

...Gazda mi je halalio te pare i ja za hiljadu maraka kupim nešto cijevi, alata i beza i počnem popodne u dućanu od 16 kvadrata da pravim šetalice. Kasnije uposlim tri radnika za dnevni rad, a ja nastavim noću da to finališem a cijela porodica priskoči u pomoć. Bez (tkani-nu) je šila žena, rahmetli babo je pako-vao gotove proizvode i mi napravimo sto komada šetalica. Brzo to prodamo, ja napustim posao i počnem još ozbiljni-je da radim. Izbijem donje sobe u kući i napravim radionicu od 80 kvadrata. Po-slije tri-četiri godine proširim to na 350 kvadrata...Od šetalica pređem na dječija kolica, tricikle...

...A onda, 1984. godine dobijem vizu i prvi put dođem u tadašnju Jugoslaviju. U Sarajevu obiđem fabriku bicikala UNIS. Imala je hiljadu radnika i proizvo-dila isto toliko bicikala dnevno. Vidim ja da je to ogromna proizvodnja, ali vidim i da ja mogu to da osvojim. Vratim se u Tursku i počnem da pravim bicikle. Prve

n Salih Akgul (Hadžifejzović)

n Bicikli „Salcano“ za mališane Novog Pazara

n „Salcano“ se vozi na svim kontinentima

52

POGLEDIgodine napravim 250 komada. Kombinu-jem kako znam proizvodnju, ali prodaja nikako da krene. Od 250 bicikala prodam polovinu. Kolica za djecu i šetalice su išli dobro pa se pokrivao gubitak. Osmislim ja marketing, uključim svoju djecu, sino-ve Bajrama i Jusufa i ćerku Murvetu, po-savjetujem se sa stručnjacima za prodaju i naredne godine napravim i prodam 5000 bicikala. Deset godina kasnije, 1992. godine napravim fabriku od 2500 kvadratnih metara, promoviram robnu marku SALCANO od mog nadimka iz Mileševog Dola gdje su me drugari zvali Salkan! U novoj fabrici pravim 32.000 bicikala godišnje. Sad je to naraslo na 150.000 bicikala i 10.000 motora. Imam

150 radnika, fabriku od 16 hiljada kva-dratnih metara i najpoznatiji sam proi-zvođač bicikala u Turskoj. Možda ima većih po obimu, ali po kvalitetu, izvozu i kompletnom marketingu na čemu poseb-no insistiram, nema nam ravnog u Tur-skoj. Širom države imam preko 500 ku-paca na veliko, izvozimo u Englesku, Ameriku, Crnu Goru, Srbiju...isporuču-jemo ugovoreni kontigent za NATO. Dnevno pravimo preko 850 bicikala i 60 motora. Sponzorisali smo predsjedničke izbore u Turskoj, najvažniji smo patneri Turske biciklističke federacije, Bicikli-stičkog saveza Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine. Dvije godine održavamo kriterijum trke „Salcano“ u Beogradu, Novom Sadu, na Kopaoniku, u Novom Pazaru, zatim u Crnoj Gori, Bosni..

...Kako da ne bih želio da nešto stvo-rim i ovdje, ali ima mnogo problema, prije svega sa komunikacijama. Bar je najbliža luka, aerodrom je najbliži u Beogradu, nema auto puta...Ako se aerodrom u Kra-ljevu brzo osposobi, eto nas, ne sa šetali-cama već sa motorima i biciklima.

...Ja sam do prije godinu dana bio predsjednik Matice iseljenika balkanskih država, a sada sam osnivač i predsjednik Društva prijatelja Sandžaka. Imamo plat-formu djelovanja i u skladu sa njom su i bile određene aktivnosti u Novom Paza-ru, a i ovdje u Prijepolju, poput kolektiv-nog suneta za djecu siromašnijih rodite-lja do vjenčanja mladih bračnih parova uz naše sponzorisanje. Pokrenuli smo i ovu priču o bratimljenju općina Ejup i Prijepolje. Ja i moji stari znanci iz Druš-tva prijatelja Sandžaka pomogli smo iz-gradnju džamije na Karauli jer je tom džematu pripadao moj Milešev Do, za-

tim Islamskog centra u Ivanju koji je u završnoj fazi, rekonstrukciju stare dža-mije u Hisardžiku koja je, kako bi rekli, džamija svih džemata u tom kraju, pomo-gli smo i adaptaciju školske zgrade u Vi-nickoj kod Prijepolja...I to nije sve, ima-mo niz ideja koje će, vjerujem uskoro, biti realizirane.

...Bio sam prije dvije godine i u Mile-ševom Dolu. Strašno sam se razočarao. Pa gore nema ni žive duše! Zatekao sam jednu srpsku porodicu i jednu staricu iz moje familije u selu u kome je, kad sam bio dječak, bilo 12 djevojaka za udaju! A sad, sad ni muha tamo nema, učinilo mi se. Stabla voćki ogrubjela, šljive se posu-šile, ama, opet me vuče taj kamen na kome sam kao dječak najrađe sjedio...

...A prezime Akgul, pa ono je u slo-bodnom prijevodu – Crvena Ruža! Neka-ko kao moj odnos prema ljudima, kao biljeg koji sam ponio odavde... u

Donator

Salih Akgul Hadžifej-zović je dugogodišnji prijatelj Udruženja gra-đana porijeklom iz San-džaka u BiH i donator stipendija talentiranim učenicima i studenti-ma slabog imovinskog stanja u poslednje četiri godine. Na slici uruče-nje zahvalnice Salihu Akgul za humani gest stipendiranje studenata i učenika

n Džamija na Karauli građena uz veliku pomoć Saliha i donatora iz Turske

n Salih, vlasnik svetske marke bicikala „Salcano“

53

„U dijelu koji sada iskopavamo nalazi se materijal bronzanog doba i nekoliko fra-gmenata iz rimskog perioda. Cilj nam je da sada sondama pronađemo kuću da bi sni-mili oblik kao što smo radili 2013. godine i da na cijeloj teritoriji Torina lociramo gdje su se tačno pojedine stambene jedinice na-lazile kako bi dobili formu naselja koje se ovdje nalazilo. Iskopavanja su otpočela pri-je nekoliko dana sa malim brojem radnika jer su radovi jako precizni i jer je potrebno veliko iskustvo kako bi se svi djelovi pro-nasli i sačuvali», rekao je Predrag Lutovac.

On je još i kazao da su na 50 cm du-bine već pronađeni izvanredni nalazi bronzanog doba.

,,U jednom sloju sonde duboke 10 cm našli smo djelove keramike i keramičke materijale. To su najčešće fini sudovi ukrašeni pletenicama, keramičke pršljen-ke koje služe kao vrste tega, nekoliko koštanih alatki napravljenih od manjih kostiju i jedan fragment veće alatke koja je napravljena od jelenskog roga, veći broj polomljenih i odbačenih radnih sto-lova, kamene ploče koje su sa gornje sta-ne uglađene i koje su služile kao radni sto. Veliki je broj koštanih alatki koje su se koristile za pripremu hrane i ono što je najbitnije i što nas upućuje na zaključak da je riječ o bronzanom dobu su keramič-ka vretena koja služe za kompletiranje kalupa za izlivanje bronzanog koplja, ba-karnog koplja, nekih vrsta sjekira...», kaže Lutovac.

Bronzano doba prema staroj metodo-logiji počine 1800-1700 godine prije nove ere. ,,Savremene metode istraživa-nja i radiokarbonske analiza na osnovu kostiju koje nađemo u sloju dovele su do saznanja da se datum pomjerio i da bron-zano doba pada na kraju trećeg mileniju-ma (2800-2900 godine prije nove ere). To je povezano sa mjestom nalazišta i lakim komunikacijama i dodirima etnič-kih grupa i naroda koji su se kretali po Balkanu. Na Torinama imamo slijed kul-tura i jasno prepoznatljive uticaje. Ima-mo bibanjsko-humsku kulturu, primorski uticaj istočno-jadranske kulturne grupe i klasično bronzano doba koje je prepo-znatljivo po pletenicama.»

Tim za iskopavanja će na ovom loka-litetu raditi trideset dana. u

Radovi na iskopavanju arheološkog nalazišta koje se nalazi u mjestu Torine u Radmancima su nastavljeni. Arheoloh Predrag Lutovac je govo-rio o trenutnim lokacijama i iskopavanjima na kojima se tim arheologa ovih dana nalazi.

U potrazi za kućom

n Piše: Selma ADROVIĆ

POGLEDI

Arheologija u Radmancima

54

POGLEDI

S obzirom da je područje petnjičkog kraja bilo odsječeno od gradova u Crnoj Gori zbog otežanog prijevo-

za i prijenosa robe, prijenos robe se sve do 1940. godine vršio uz pomoć konja i to je tada bio jedini način na koji se mo-glo cirkulisati kroz ovo područje. Samo ugledni i dobrostojeći ljudi i domaćini su bili u prilici da se bave trgovinom. Tako je prvi otvoreni han i dućan na ovom te-renu bio smješten u Donjoj Vrbici a vla-snik je bio Zahto Hadrović. Drugi dućan je bio smješten u Trpezima, vlasnik je bio Šefto Duraković a treći je bio na Boru i u vlasništvu Abida Stanića. U Tucanjama je prvi trgovac bio Bićo Šabotić a na Po-lici je bio smješten Todorov han u kojem su ćiradžije redovno svarćale. Ovi dućani su se snabdijevali robom koju su dobav-ljali iz: Dubrovnika (gas, petrolej za osvjetljenje), Kotora (šećer), Ulcinj (so)... Najpoznatiji trgovački dobavljači iz tog vremena su bili: Adrović Jupo, Adrović Malja i Adrović Šećo a sa terena Rožaja: Kalač Desto i Matović Tahir koji je meni pričao o dobro uspostavljenom redu i ravnopravnosti građana u Crnoj Gori gdje su mogli robu nesmetano pre-nositi-pa makar to bilo i zlato, a da ih niko ne bi mogao zaustaviti niti nasilno oduzeti istu. Trgovci i dobavljači su sa sobom nosili pokrovac (prekrivač) na-pravljen od kozje dlake kojim su se u toku noći pokrivali a konačiste bi im bilo najčešće na Cetinju. Tako je bilo sve do kapitulacije bivše kraljevine Jugoslavije, do 1940. godine.

Od 1940-1945. godine je nastupilo bezvlašće i ratno stanje te je trgovina bila onemogućena i obustavljena. Nakon 1945. na ovom terenu započinje formira-nje zemljoradničkih radnih zadruga. U Donjoj Vrbici se formira prva seljačka radna zadruga ,,Vrbica” na čijem čelu se nalazio Tufo Adrović. U Gornjoj Vrbici je formirana druga seljačka radna zadru-

ga ,,Napredak” na čijem čelu se nalazio Agović Hadro. Treća zadruga je formira-na u Trpezima pod nazivom ,,Golubo-vac” a predsjednik je bio Nazif Skende-rović. Četvrta je formirana u Javorovi i

Murovcu pod nazivom ,,Novo doba” a na njenom čelu se nalazio Ćamil Škrijelj. Peta je formirana u Daščoj rijeci i zvala se ,,Gradina”, predsjednik je bio Suljo Agović. Zatim zemljoradnička zadruga Petnjica koja se zvala ,,Mahmut Adro-vić” a na čijem čelu se nalazio Ljutvija Muratović. Seljačka radna zadruga Rad-manci se zvala ,,Sloga” i na njenom čelu se nalazio Šemso Ličina. Seljačka radna zadruga Tucanje pod nazivom ,,Bolji ži-vot”, predsjednik Zito Šabotić. Zemljo-radnička zadruga u Lagatorima se zvala ,,Popča” i na njenom čelu je bio Hasan Ramdedović. Seljačka radna zadruga Godočelje koja se zvala ,,Gradina” a na čijem čelu je bio Hajradin Palamar. Zem-ljoradnička radna zadruga Lješnica pod nazivom ,,Partizan” kojom je upravljao Radonja Prelević. Ove seljačke radne za-druge trajale su sve do 12.05.1952. godi-ne nakon čega su ukinute.

Zemljoradnička zadruga Petnjica for-mirana je od 12.05.1952. godine, odno-sno odmah po ukidanju seljačkih radnih

Petnjička trgovina kroz vrijeme

Prema priči Faika Adrovića

n Piše: Selma ADROVIĆ

55

POGLEDI

zadruga pri čemu je naslijedila izvjesnu imovinsku vrijednost (Agovske bare, ze-mljište u Gusarama, dom u Donjoj Vrbi-ci, Godočelju i dio zemljišta u Mrtvi-ci-planinskom dijelu Petnjice...).

Zemljoradnička zadruga u Petnjici

Pokrenuta je i inicijativa izgradnje stanova za radnike koji su zaposleni u Opštini Petnjica. Tako je prvo izgrađen zadružni dom za upravu i Dom kulture sa velikom salom u kojoj su se odvijala sva kulturna dešavanja, u njemu su bili smje-šteni i: ugostiteljski objekat, pekara, ma-gacini za smještaj mješovite robe i kan-celarije za administrativne poslove i rad osoblja zemljoradničke zadruge i mini-centrala za osvjetljenje koja je mogla da napaja centar Petnjice i obližnja doma-ćinstva sa električnom energijom. Isto-vremeno je i pošta izmještena iz Trpezi u Petnjici.

Stambene zgrade su izgrađene u sa-mom centru Petnjice. Stambena zgrada na obali rijeke u kojoj su stanovali: Adro-vić Reko, Šabotić Feho i Jokanović Božo. Prva zgrada kod Doma kulture koja je napravljena je imala dva sprata i u njoj su stanovali: Adrović Šeko, Todoro-vić Milan, Folić Dušan i Ćetković Du-šan. Treća zgrada je imala dva stana i u njoj su stanovali Pačariz Ibro i Mihajlo-vić Dragan. Četvrta zgrada je takođe imala dva stana i u njoj su stanovali Ajdarpašić Feho i Muratović Jonuz. Peta

zgrada je imala dva stana i u njima su sta-novali Ličina Misin i Ramčilović Baj-ram. Šesta zgrada sa dva sprata-na gor-njem spratu su stanovali Kočan Rizvan i Šabotić Reho a donji sparat je funkcioni-sao u svojstvu skladišta za ljekovito bilje.

Ovi stanovi su bili dodjeljivani služ-benicima i radnicima opštine, medicin-skog centra, narodne milicije i prosvjet-nim radnicima.

Zadruga je finansijski značajno oja-čala i dobila je pomoć od strane Vlade Crne Gore i sreza Berana te je uslijedilo otvaranje zadružnih prodavnica u svim selima na teritoriji opštine Petnjica.

Prvo su u Petnjici otvorene četiri pro-davnice, zatim u Trpezima dvije, u Aza-nama jedna, na Boru jedna, u Radmanci-ma dvije, u Vrbici tri, u Tucanjama dvije, u Godočelju jedna, U Beranama dvije, u Peći jedna i u Banjama jedna, na Murov-cu jedna, u Vrševu jedna, na Talumu jed-na, na Lugama jedna, u Lohoru jedna i u Lagatorima jedna. U njima su radili: Adrović Faik, Adrović Mehmed, Adro-vić Šerifa, Adrović Rafet, Adrović Šem-so, Adrović Azema, Duraković Haćim, Duraković Bećir, Duraković Hazbija, Skenderović Smajo, Babačić Šeko, Ba-bačić Hajro, Kočan Mujo, Korać Tahir, Kršić Raif, Kršić Bisa, Latić Hilmo, Liči-na Šemso, Ličina Medo, Huremović Se-lim, Vukailović Simo, Rastoder Delija, Ramdedović Đule, Škrijelj Fadil, Škrijelj Numan, Šabotić Hamza, Muratović Re-fik, Muratović Jonuz, Muratović Hasim, Celić Danica i Ćeman Mahija.

Takođe je značajno napomenuti da su formirane i dvije pijace, pijaca za proda-ju smočnih i prehrambenih proizvoda i stočna pijaca. Pazarni dan je bio petak i to je bio dan masovnog okupljanja Biho-raca u Petnjici.

Na stočnoj pijaci bi se za jedan dan otkupilo do 500 jagnjadi i ovaca, od 50-70 grla govedi i veći dio trgovine bi se odvijao prema južnom dijelu Crne Gore. Na drugoj pijaci su se prodavali pre-hrambeni i smočni proizvodi: voće, po-vrće, mliječni i drugi proizvodi.

Danas ni jedna od ove dvije pijace nije u funkciji. u

56

HISTORIJA

n Piše: Akademik prof. dr. Šefket KRCIĆ

„Neznani“ – znani junak Sulejman Balići Sjenička konferencija 1917. – 2017.Naslovljeni rad „Neznani“ – znani junak Sulejman Balić i Sjenič-ka konferencija 1917. – 2017., koji je nastao kao istraživač-ki prilog obilježavanju 100-e obljetnice ove Konferencije, koja ima tri aspekta. Prvi aspekt rasvetljava ličnost Neznanog juna-ka Sulejmana Balića, koji počiva na Avali, a koji je dao život za odbranu Beograda od Austro-ugarske monarhije, krajem 1915. godine. Ovdje pisac otvara više pitanja, na temelju relevantne dokumentacije, zašto je znani junak postao „neznani“ junak, što predstavlja uvredu i ponižavanje za Sandžak i Bošnjake u cjelini. Dalje, autor u ovoj raspravi (kao drugi aspekt), ispituje ideje i probleme evociranja sjećanja na legendarnu Sjeničku konferen-ciu, koja datira od avgusta 1917. godine, kao jedan od najznačajnijih historijskih događaja, na prostorima Balkana, kada su bošnjački prvaci okupljeni oko ideje opstanka na prostorima Bal-kana, pokušali da usred Prvog svjetskog rata, da internacionalizraju, uz pomoć međunarodne zajednice golemo sandžačko pitanje, kako bi opstali na surovom prostoru, okupiranom od strane vojske Srbije i Crne Gore. Bošnjaci Sandžaka su se podijeli u tom vremenu, za vrijeme balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata u pet grupacije: prva grupacija – obuhvata sve one koje su ostali u Sandžaku, da brane Sandžak, od okupacije, druga grupacija – obuhvata pripadnike Bošnjaka koji su se mobilizirali u posebne muslimanske odrede, na inicijativu Srbije, da brane Beograd od Autrougarske, gdje se posebno istakao neznani-znani junak Sulejman Balić, treća grupacija je najtragičnije prošla od svih Bošnjaka, koji su bili 1915.godine, svojevrsni dobrovoljci đurumlije, koji su na pozvi tadašnjih vlasti, pošli da brane granice Turske na Galipolju i Čanakalama. Mali broj ovih đurumlija se vratio u Sandžak. Četvrtu grupaciju su činili Bošnjaci, koje je Austrougras-ka mobilizirala, da brane granice od Italije, krajnje na Zapadu i najzar, petu grupaciju su činili Bošnjake, koje je Srbija mobilizirala sa srpskom vojskom da idu na Krf i Solun. Jasno, tadašnji bošnjački prvaci su shvatili, da je Sandžak porobljen i da ga treba spasiti, što su jasno precizirali u stavovima iskazani u svojoj Rezoluciji iz 1917. godine. Napokon, u trećem završnom aspektu, autor anticipira buduće znanstveno-političke tokove razvoja sandžačkog pitanja danas i ubuduće.

„Društveno-politički, pravni i historijski značaj Sjeničke konferencije“ (I)

57

HISTORIJA

Tekuća, 2017. godina, kao kulturni događaj godine, može se smatrati obilježavanje stote obljetnice ču-

vene Sjeničke konferencije (koja datira od avgusta 1917. godine). Dakle to je najvažniji događaj na balkanskom pro-storu, dočim, u Europi se obilježava 100-ta obljetnika Oktobarske revoluci-je. To je ujedno prilika, da se uspostavi dijalog među historičarima iz regiona, posebno susret i razmjena mišljenja iz-među bošnjačkih, srpskih, crnogorskih znanstvenika i historičara o ovom doga-đaju, bez ideologijskih premisa. Konfe-rencija predstavlja stručnu raspravu, razgovor, a ne ustanak, kako misle beo-gradski mediji.

O obilježavanju 80-te obljetnice od Sjeničke konferencije, govorio sam u Vi-jeću Kongresa bošnjačkih intelektualaca u Sarajevu 1997.godine, zatim, i u podo-vu devet decenija od Sjeničke konferen-cije govorio sam, na skupu o Sandžač-kom pitanju, prije desetak godina u organizaciji Internacionalnog univerzite-ta u Novom Pazaru, koji se održao u ho-telu Europa u Sarajevu, u okviru mog ekspozea „Politički procesi u Sandža-ku“1. Dakle, Sjenička konferecnija iz 1917. godine, predstavlja temelj moder-nog rješavanja Sandžačkog pitanja, zato ovoj temi treba pristupiti krajnje serij-ozno i odgovorno, jer naš rad je pod lu-pom beogradskog i podgoričkog režima i svako istupanje, bilo kojeg sudionika na ovom skupu zahtjeva, ne samo etičku, već i političku odgovornost. Smatram da je organizator trebao zakupiti marketinš-ki prostor u medijima: „Avaz“ i „Oslobo-đenje“ (Sarajevo), zatim „Politika“, „Da-nas“ i „Novosti“ (Beograd), „Dan“ i „Vijesti“ (Podgorica) i obezbijediti ma-kar 100 kv centimetara, da najavi održa-vanje ovog Međunarodnog skupa, kako bi suzbio, njihovu marginalizaciju ove značajne manifestacije. Smatram da je to akademki sasvim pristojno objaviti. Zato želim, unijeti malo više dinamičnosti u prezentiranju ove problematike, sa že-ljom, da podstaknem širi dijalog na ovu temu.

To kažem, zato što se daju vidljivo uočiti razna nastojanja, kao i pokušaji minimiziranja uloga i značaja Sjeničke konferencije iz 1917. godine, pa je ovaj događaj potrebno sa znanstvenih, kultur-nih i opće društvenih pozicija šire elabo-rirati i rasvjetliti. Zašto to kažem? Jer, ovo pitanje je od strane, čak, od bošnjač-

kih historičara nedovoljno, znanstveno izučeno i istraženo. U tom pravcu, pune tri decenije sam intenzivno posvjećen ovoj problematici proučavanja i promi-šljanja sandžačkog pitanja.

Prema tome, ovdje želim iznijeti jed-nu opasku. Kakvo imamo danas škol-stvo? Kako osnovno, tako i srednjoškol-sko, u kojima režim izuzetno otpore daje predmetima koji bi trebali da čuvaju boš-njački identitet, a oni se upravo ospora-vaju, štaviše, ne samo u Sandžaku i okru-ženju (suprotno zakonu), već i u samoj našoj matičnoj domovini Bosni i Herce-govini, otpori su korišćenja bosanskog jezika, a da ne kažem drugih značajnih predmeta. Helem, službeni Beograd bi volio svugde da kontroliše, kako se Boš-njaci školuju, jer oni nisu uspjeli kao u Srebrenici, jula 1995. da izvrše genocid-ne radnje, o uništenju svih Bošnjaka koji je bio cilj Trećeg srpskog ustanka, čiji komadanti iako imaju haške optužnice i zatvore, postaju predavači na Vojnoj aka-demiji u Beogradu. Takav je sadašnji re-žim Srbije i Crne Gore. Stoga, bošnjačka omladina u Sandžaku je u velikoj opa-snosti, kako će se dalje kulturno razvijati pod presijom velike ideologizacije obra-zovanja, pa se očekuje od strane centara moći, da zaborave svoj identitet i da na taj način, dođe do nove denacionalizacije Bošnjaka. Zato, ovaj skup ima prven-stvenu historijsku dimenziju da baci svjetlo na poruke Sjeničke konferencije, kako bi se riješilo sandžačko, i uopće bošnjačko pitanje u Srbiji i Crnoj Gori. Jer, prilikom raspada Jugoslavije u vre-menu od 1990-92., Bošnjaci Sandžaka su bili nespremni da proglase autonomiju Sandžaka, kako su to zamislili na Refe-rendumu2 od 25. do 27. oktobra 1991. godine, pod rukovodstvom tadašnjeg MNVS, a sada Bošnjačkog nacionalnog Vijeća. U tom kontekstu, očekujem, da pokažemo znanstvenu ozbiljnost na ovom Međunarodnom skupu, kako bi doprinijeli opstanak Bošnjaka na ovim prostorima, a posebno je u opasnosti gra-dovi i sela u Južnom Sandžaku, o čemu će nešto biti više riječi u zaključnom raz-matranju.

Međutim, tijekom pripreme ove Kon-ferencije, voda se zamutila od strane be-ogradskih i podgoričkih medija, među kojima su prednjačili „Pečat“ (Beograd), „Dan“ (Podgorica), koji su uputili anate-mu, prema Bošnjačkom nacionalnom Vi-jeću, ka najvišem predstavničkom tijelu

sandžačkih Bošnjaka u R. Srbiji. Na udar se našao i konkurs ovog Vijeća, kao javni poziv za učešće na međunarodnom jav-nom skupu „Društvno-politički, pravnih i historijski značaj Sjeničke konferenci-je“, te nagradni konkurs za autorsku pje-smu („Pjesma može pripadati raznim sti-lovima, izuzov turbofolku“), sa ciljem očuvanja, njegovanja nacionalnog identi-teta. Ovim medijima je zasmetao stav BNV o Sjeničkoj konferenciji, čiji je cilj ostvarivanje prava Bošnjaka, u pogledu proširenja znanja iz suvremene historije. Beogradski i podgorički mediji su ovu najavu Konferencije primili sa zabrinja-vajućim i osuđujućim stavom. U fokusu ovih priloga, člankopisci ovih priloga, pokušali su dezavuišu javnost sa napo-menom, da su učesnici te Konferencije bili suradnici austrougarskog okupatora. Ali, iznijeli su prijetnju, da se nakon for-miranja Prve Jugoslavije, odnosno Kra-ljevine Srba Hrvata Slovenaca (SHS) 1918.godine, da su svi sudionici ove Konferencije osuđeni za veleizdaju, uhapšeni i likvidirani. Dalje, najtragični-ju sudbinu je doživio bjelopoljski grado-načelnik Hilmi-beg Kajabegović, koji je 1918., zajedno sa austrijskom vojskom pribjegao u Bosnu.

Ovi mediji zaboravljaju, da kažu da je Sandžak 1912.godine, okupiran i podi-jeljen od strane Srbije i Crne Gore i da su događaji, koji su slijedili nakon toga, po-sebno pokrštavanje pripadnika islama (Bošnjaka i Albanaca u Plavu i Gusinju oko 25.000), strijeljanje nacionalnih pr-vaka i otvaranja velike masovne grobni-ce na Previ, nedaleko od Plava, bio kon-kretan povod da se skrene pažnja domaćoj i međunarodnoj javnosti na ge-nocid koji se sprovodi nad Bošnjacima iz razloga, zato što su pripadnici islama.

Pored toga, ovi listovi prosto pokuša-vaju da osporavaju Bošnjacima pravo da proučavaju vlastitu historiju i da usvajaju svoj program rada, u skladu sa svojim nacionalnim interesima.

Najzad, oglasio se i protiv Sjeničke konferencije, dr. Čedomir Antić, histori-čar i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu, koji je pokušao da ospori legi-timit i historijski značaj ove Konferenci-je u svom autorskom prilogu „Sjenička konferencija“3. Ovaj autor, na jedan po-vršen način ulazi u genezu problema historijske „Sjeničke konferencije“, pišu-ći bez valjane argumentacije i historij-skih činjenica. On kaže: „U jeku Prvog

„Neznani“ – znani junak Sulejman Balići Sjenička konferencija 1917. – 2017.

58

HISTORIJAsvjetskog rata, avgusta 1917.godine, okupacioni predsjednik opštine Pljevlja, pozvao je na sastanak ostale predsjedni-ke opština u graničnoj oblasti okupiranih Srbije i Crne Gore. Konferencija u Sjeni-ci zavšrena je usvajanjem jedne rezoluci-je. Okupljeni su od austrougarskih vlasti, tražili da oblast kratkovjekog Novopa-zarskog Sandžaka – administrativne jedi-nice koja je postojala petnaestak godina tokom 19. vijeka, bez ikakvog državnog kapaciteta i političkog značaja da priseje-dine Austrougarskoj...“

Ovdje ovaj autor iznosi netačne po-datke, jer Sandžak kao region u okviru turskog carstva i elajeta bosanskog, figu-rira od 1463. godine, a sama činjenica da se danas raspravlja o problemu ovom, govori koliko su nedemokratske zemlje Srbija i Crna Gora, koje ne dozvoljavaju ni elementarnu regionalizaciju, niti ljud-ska, ni manjinska prava i slobode, za pri-padnike bošnjačkog etnosa. Sama činje-nica da su se u Sjenici sastali 25 gradonačelnika tadašnjih sandžačkih op-ština, u kojem su spadali, ne samo sadaš-nji gradovi, već i predstavnici Šahovića (koje je do temelja uništeno 1924.), Kofrčeva (današnjeg Mojkovca), Kolaši-na, Brodareva i drugih mjesta, znači da se radi o legitimnim predstavnicima, ta-dašnjih vlasti, koji bi trebali da danas da imaju jednu povijesnu validnost. S obzi-rom, da sve predstavnike srpskog naroda, ko je komunizam marginilizirao i poti-snuo, sudski sudovi, bez obzira što su bili zločinci, srpskih sudovi ih rehabilitiraju. Članovi i u sudonici Sjeničke konferen-cije imali su ne samo političi, već i mo-ralni kredibilitet, da se brinu o sudbini svog naroda, čije proganjanje iz Sandža-ka od 1912. do danas, nikad nije bilo za-ustavljeno. Ovaj člankopisac (čitaj, Če-domir Antić), iznosi netačne podatke za Pljevlja, koji osporava da su Bošnjaci bili većinsko stanovništvo. Ne samo 1917., već 1945. godine, Bošnjaci su u Pljevlji-ma bili većinsko, kao i drugim sandžač-kim gradovima. O životu u Pljevima, i drugim sandžačkim gradovima, sasvim je za razliku od Čedomira Antića, vrlo korekno pisao istaknuti srpski pisac i pu-topisac Gligorije Božović, čije radove i djela je u novije vrijeme objavio „Služ-beni glasnik“. Na taj način, dr. Čedomir Antić, je pod uticajem svoje vladajuće političke grupacije pisao protiv legitimi-teta, razloga i vremena i historijskog zna-čaja, Sjeničke konferencije. Pisao je tako

prilog na skoro čitavoj strani lista „Dana“, a da nije citirao ni jedan historij-ski dokument.

To je još jedan povod da se o događa-jima za vrijeme balkanskih ratova, Prvog svjetskog rata i posebno na Sjeničku konferenciju, baci svjetlo dana. Želim da predstavim ključne rezultate na ovu temu.

Uvod u problem (Položaj Bošnjaka za vrijeme balkanskih i Prvog svjetskog rata

Nakon Berlinskog kongresa (1878), počeli su se odvijati veliki problemi za opstanak Bošnjaka na Balkanu. U tom smislu, Srbija i Crna Gora, pomognute od strane Rusije, demonstrirali su pravo nasilje prema Bošnjacima, odnosno pri-padnicima islamske vjere. Nasilanim za-uzimanjem Plava i Gusinja, 1912. godi-ne, crnogorska i srpska vlast, Bošnjacima je dala do znanja surovu poruku, pokrša-vanje ili pogubljenje. U takvim uvjetima, pokršteno je u Plavu i Gusinju 25.000 tada pripadnika islama, koji su mjesec dana kasnije, pod utjecajem Međunarod-ne zajednice, se vratile u svoju vjeru. Slična situacija se odvijala i u Sjevernom Sandžaku pod srpskom kontrolom. Jed-nom riječu, nad Bošnjacima – muslima-nima se demonstrirao bijeli teror. Ovim događajima sa dosta zakašnjenja su upo-znate velike sile Austrija, Njemačka, Ve-lika Britanija, i td. Cilj tih pogubnih Bal-kanskih ratova (1912-1914) i Prvog svjetskog rata (1914-1918), jeste da se uništi islamsko stanovništvno na Balka-nu. O tim nemilim događajima, pisao je čuveni ruski revolucionar i publicist Lav Trocki, koji je u tom vremenu izvješta-vao sa balkanskih ratišta.

Zacijelo, u svim udžebenicim u Srbiji i Crnoj Gori su površno i netačno obrađe-ni događaji iz balkanskih ratova, kao i Prvog svjetskog rata. U tom vremenu, kao i kasnije između dva rata, Bošnjaci su pretrpjeli stravični progrom, genocid , zločini od Plava i Gusinja, preko Limske doline, Šahovića, Bihora, Peštera, sve do Novog Pazara i Sjenice. Jedan broj ovog stanovništva se nasilnim putem odselio u Tursku i danas kako saznajemo iz izvora ove zemlje, ima oko 8 miliona Bošnjaka porijelom iz Snadžaka i Bosne i Herce-govine. Upravo, ti nemili događaji iz bal-kanskih ratova i Prvog svjetskog rata su

bili povod za sazivanje Sjeničke konfe-rencije, kako bi se zaustavio teror nad Bošnjacima i riješilo Sandžačko pitanje.

Nasilna podjela Sandžaka

(...) Krajem februara4 je razmatran i status Sandžaka. Predlagač Moša Pijade je najpre istakao opravdanost, iz poseb-nih političkih i vojničkih razloga, što je u toku narodnooslobodilačkim većem i njegovim Izvršnim odborom. Zato je na-glasio da više nema ni političkih, ni eko-nomskih ni etničkih razloga da Sandžak i dalje ostane samostalna autonomna jedi-nica i predložio da se srezovi koji gravi-tiraju Srbiji pripoje njoj, a oni koji gravi-tiraju Crnoj Gori – pripoje toj federalnoj jedinici. Marko Vujačić5 se s tim nije složio. Zalagao se da Sandžak i dalje ostane sa istim statusom ili da se ceo pri-poji Crnoj Gori. Sreten Vukasavljević, inače predsdnik ZAVNO Sandžaka, slo-žio se da nema više razloga da Sandžak ostane samostalna jedinica, ali je bio pro-tiv “cepanja” i zalagao se da se pripoji ceo ili Srbiji ili Crnoj Gori. Više članova Predsedništva se usporotivilo ovim gle-dištima, ističući interes stanovništva da geografska i ekonosmka gravitacija budu bitan elemenat odluke o pripajanju. Za-ključeno je da pre donošenja definitivne odluka 3 člana Predsedništva odu na sed-nicu Antifašističkog veća Sandžaka i tamo obrazlože predlog Nacionalnog ko-miteta.

I posle odluke Predsednitva AV-NOJ-a, doneto većinom glasova, deo po-litičkog rukovodstva Sandžaka ostaoje dolsedan svom stavu da je pogrešno deli-ti Sandžak i da j bolje ostaviti ga kao ce-linu i takvog priključiti ili Srbiji ili Crnoj Gori. Protivljenje deobi Sandžaka izraže-no je i na sednici Oblasnog komiteta KPJ 8. februara 1945. Ali odluka je sprovede-na. Akademik dr. Sreten Vukosavljević6

je, kako navodi Slobodan Nešović, u svojoj knjizi “Stvaranje nove Jugoslavi-je”, ostao dosledan svom stavu i odbio da prisustvuje poslednjime zasedanju ZAV-NO Sandžaka. Kao predsednik ovog tela on je, zajedno sa trećom potpredsedni-kom Mirkom Ćukovićem odbio da potpi-še dokument o podeli Sandžaka potcrtao, Š.K.).

ZAVNO Sandžaka, na sednici od 29. marta 1945. godine u Novom Pazaru, do-neo je odluku o svom raspuštanju i o po-deli oblasti između federalnih jednica

59

HISTORIJA

Srbije i Crne Gore. Pri tome je uvaženo stanje od pre stvaranja Jugoslavije, odlu-čeno da se Srbiji pripoje srezovi dežev-ski, mileševski, sjenički, pribojski, šta-vičk i zlatarski, Crnoj Gori pljevaljski i bjelopoljski.” (str. 21-24)

Ovo je jedan od ključnih i krucijal-nih dokaza, kojim beogradski, odnosno srpski istraživači otvoreno prizanaju u svojim djelima (kao što to čini A. Petko-vić), kojim se na djelu vidi očigledna tendencija komunista, koji su zloupotri-bili Bošnjake Sandžaka, kako u Srbiji tako i u Crnoj Gori za podizanje ustanka protiv fašističkog okupatora i njihovih domaćih koleboranata. Za vrijeme naravno NOR-a Bošnjaci su sa svim drugim narodima ravnopravno ušli u stvaranju nove zemlje. Kada su Bošnja-ci pristupili, NOR-u i partizanskim jedi-nicama, konzervativna desnica u Srbiji i Crnoj Gori je bila izuzetno jaka. Kada su partizanske i oslobodilačke jedinice napredovale i na mnogim frontovima porazile okupatore, onda su brojni borci iz četničkih jedinica pristupili partizan-skim odredima i nastavile tamo gdje su poznati zločinci Draža Milahilović i

Pavle Đurišić zastali. Kada je na vidiku bila sloboda, koncem marta 1945. godi-ne, oni su u montiranom procesu, bez suđenja, prosudili Sandžaku i svim nje-govim žiteljima oduzimajući im prirod-no pravo na autonomiju, odnosno na fe-deralnu jednicu, kako je to bilo predivđeno na Drugom zasjedanju AV-NOJ-a u Jajcu. No, diskusija o raspušta-nju Sandžaka je veoma široka tema koja traži podrobniju raspravu, a posebno što su skriveni ili uništeni zapisnici kao i odluka o samom raspuštanju se teško može naći u nekom od arhiva ex-Jugo-slavije.

Da bi objasnio prilike u tadašnjem Sandžaku i položaju Bošnjaka u njemu, uzeću u razmatranju dvije paradigme: Prva jeste, Učešće sandžakih boraca na strani Vojske Kraljevine Srbije u odbrani Beograda, gdje se posebno istakao jedan borac iz Duge Poljane, koga su Srbi na-zvali “Neznani” junak (upravo iz razlo-ga, zato što narod kojem je pripadao je bio planiran da nestane). To je bilo Sulej-man Balić, što smo utvrdili, na temelju historijskih izvora; i Druga paradigma jeste, Samoorganiziranje bošnjačkih pr-

vaka sa težnjom, kako da se odupru veli-ko-srpskoj i veliko-crnogorskoj hegemo-niji i da sačuvaju svoje nacionalno biće u Sandžaku. Organizirali su čuvenu Sje-ničku konferenciju, avgusta mjeseca 1917.godine, koja je danas, nakon najave Bošnjačkog vijeća, da će se obilježiti ovaj historijski datum, izuzetno omalo-važavana od strane mnogih publicista iz Beograda i Podgorice, a u cilju plasiranja nacističkih sadržaja i osporavanja ove Konferencije.

„Neznani“ – znani junak Sulejman Balić (Duga Poljana – Bijele vode, oko 1894-1915., Avala - Beograd), bo-rac Sandžaka, herojski je dao život za odbranu Beograda od austrijske i nje-mačke okupacije, rodom iz Belih Voda (Duga Poljana, između Novog Pazara i Sjenice). Poginuo je herojskom smr-ću 1915. godine na Avali, gdje mu se nalazi spomenik pod imenom “Nezna-ni junak”.

Historičar Mustafa Imamović, kao i drugi istraživači, tvrdi da je utvrđen iden-titet Neznanog junaka ukopanog na Avali i da se radi o Sulejmanu Baliću iz Duge Poljane, sa Pešterske visoravni.

n Učesnici okruglog stola na temu “Sjenička konferencija 1917 - 2017.”

60

HISTORIJA“Sa izbijanjem Prvog svetskog rata,

jedan broj Bošnjaka – muslimana, kao srbijanskih i crnogorskih građana, mobi-lisan je u vojsku, gde su se lojalno i hra-bro borili. Među Bošnjacima Sandžaka sačuvala se tradicija da je neznani junak, čiji spomenik stoji na Avali, u stvari je spomenik junaku Baliću, koji se istakao hrabrošću u borbi protiv austrougarske vojske”, tvrdi dr. M. Imamović u nauč-nom radu “Društveni i državno-pravni kontinuitet Sandžaka.”

Isto mišljenje je zastupao i nedavno preminuli historičar profesor Mehmeda-lija Bojić. “To je, u stvari, spomenik Ba-liću i grupi Sandžaklija koji su kao lojal-ni vojnici države čiju su vojsku služili, braneći Beograd od austrougarske voj-ske, hrabro poginuli na Havali, ali o tome niko nije ništa ni rekao, ni napi-sao”, tvrdio je Bojić.

Grob na vrhu Avale otkopan je 23. novembra 1921. godine.

U mezarju je nađen skelet vojnika, uz čije uzglavlje je bila stavljena neesk-plodiralana granata. Utvrđeno je da je riječ o mladom čovjeku vrlo krhke gra-đe. Izuzev uniforme, u grobu nije nađena ni ratnička značka, ni pločica sa imenom i oznakom jedinice. O neznanom junaku kao borcu sa imenom Sulejmanom Bali-ćem, beogradski Blic je 9. novembra 2001. godine na strani 6. je donio opširi-niji tekst.

Ime, Sulejmana Balića, kao nezna-nog junaka prvi je spomenuo u Parla-mentu R. Srbije narodni poslanik prof. Rizah Gruda, na sljedeći način: “... San-džački Bošnjaci učestvovali su, zajedno sa Srbima, 1914, 1915, 1916. godine na Ceru, na Kolubari, u odbrani Beograda, zatim, u probijanju Solunskog fronta“, te potom u bitci na Mojkovcu (gdje je pre-ma Ćamilu Sijariću izginilo mnogo Boš-njaka), pa sve do Bregalnici. U svim tim bitkama Bošnjaci pokazali su veliko ju-naštvo. Samo da spomenem neke od ta-kvih junaka: Redžep Rašljanin, iz No-vog Pazara, učesnik je Bregalničke bitke koga su srpski oficiri nosili na rukama poslije pobjede. Sulejman Balić, iz Bije-lih Voda kod Novog Pazara, je junački poginuo u odbrani Beograda, i to u puku majora Gavrilovića. Ako niste znali, on je jedan od nepoznatih junaka. Pljevalj-ski muftija, Nurudin Vehbi Šemsikadić, bio je taj veliki junak koji je bacio au-strijskog đenerala Saparija na koljena. Šećo Radončić, major iz Gusinja, uče-

snik je Mojkovačke bitke sa još nekoliko Bošnjaka i Albanaca iz plavsko-gusinj-skog kraja. Potom, Ljajić Rahim je živi ratnik, učesnik bitke za odbranu Beogra-da, inače deda po majci bivšeg poslanika dr. Alije Mahmutovića (Sandžak u sjenci topova).

Pokoljenja koja se školuju danas, tre-ba da znaju tko je mladi neznani junak, o čijem liku i herojskom postupku je le-gendarni umjetnik Meštrović, napravio spomenik 1938. godine, a koji je otkri-ven na Vidovdan, kao datum iz srpske historije. Od 1915. godine, kada je mladi borac Sulejman Balić iz Duge Poljane sa Pešteri iz Sandžaka branio Beograd, pa sve do današnih dana, vlasti žele sakriti njegov pravo ime i nacionalno porijeklo, sve iz razloga kako bi podučavali mlada pokoljenja da je to bio hrabri Srbin. Ne dragi čitatelji i slušatelji, to nije istina. Postoji fascikla u Arhivu Jugoslavije i Srpskoj akademija nauka, da se radi o hrabrom borcu islamske provinijencije i obilježja, kako su to i opisali austrougar-ski tadašnji srpski zvaničnici. Sulejman Balić – kao neznani – znani junak, u dže-pu je imao novčanik, sa tri kovane mo-nete po dva dinara i jedan groš i tu poči-nje velika hećaja identifikacije ovog borca.

Dalje, nakon odbrane Beograda od Autrougarske 13. i 14. oktobra 1915. go-dine i Balićeve hrabre pogibije na Avali, predvodeći Odbranu Beograda, držeći hrabro liniju Avala-Zuce, protiv Austrou-garske IX Brtske brigade 59 devizije, koja je 16. oktobra zauzela Avalu. Sulejman Balić, kao najistaknutija ličnost tadašnje srpske vojske je ubio upamćen, ne samo od svojih saboraca već i od okupatorske austrougarske vojske. Tadašnja srpska vlast je želela kopirati francuski čin otkri-vanjem spomen obilježja svojevrsnom Neznanom junaku u pariskom Panteonu. Na taj način, francuski utjecaj na vojničke tradicije u srpskoj vojsci je u tom vremenu bio izuzetno dominenatan, kao i ranije u XIX stoljeću. Na taj način, moćnici iz Be-ograd su želeli povezati Beograd sa Pari-zom preko Neznanog junaka, kojeg su želeli pogrešno da predstave Srbinom, ali koji to nije, sve u cilju da posetioci iz leti-šta Avale razmišljaju o hrabrom srpskom borcu, koji je zadivio, ne samo svoje suborce, već i svoje protivnike.7

Interesantno, u Muzeju Jugoslavije se čuvaju originalne cokule Neznanog junaka i njihov izgled M-1910, kao i fo-

tografije sa otkirvanja spomenika 1. juna 1922., te crteži spomenika sa naslovne strane „Ratnog albuma“ do 1918. godi-ne.

Tijekom prve polovice 1921. godine u tadašnjoj javnosti pojavio se niz inici-jatva, da se mjesto pogibije Neznanog – znanog junaka8, dostojnije obilježi i da prema projektu to mjesto postane pro-stor gdje će se poklanjati hiljade i hiljade prijatelja i boraca koji su pošli u boj za slobodu i dobronamjerno, ali se od tada vratili.

Sulejman Balić, kao mlad momak, u okupiranom Sandžaku je mobiliziran i upućen na ratište. Dočim, drugim njego-vi vršnjaci su pošli drugim putem u đu-rumlije, da brane granice Turske. Mnogi od njih se nisu vratili. Ista im je sudbima svih koju su branili, kako Srbiju, tako i Tursku. Dakle, takva je mučna sudbina Bošnjaka Sandžaka, ne samo spočetka XX stoljeća, već i danas čitav vijek ka-snije.

Da podsjetimo, predsjednik tadašnje Ustavotvorne skupćine Krljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Ivan Ribar, sazvao je 24. juna 1921. godine, veliki sastanak „Radi dogovora o podizanju spomenika Neznanog junaka na Avali“. Tom sastan-ku su prisustvovali najveći, kako politi-čari, tako i vojni komadanti i umjetnici, među kojima je bio i upravnik Narodnog pozorišta Milan Grol, te rektor Univerzi-teta u Beogradu Bogdan Gavrilović i drugi zvaničnici9. Interesantno, eshuma-cija je izvršena 23. novembra 1921. go-dine, a komisiju su činili najistaknutiji zvaničnici toga vremena, koji su željeli skriti dio historije Bošnjaka toga vreme-na ispod plitkog sloja zemlje i kamena, gdje su pohranjeni posmrtni ostaci ovog velikana ovog vremena10.

U tom vremenu, koncem 1921., na-pravljen je zapisnik, nakon improvizira-ne identifikacije u mezar su ponovo vra-ćeni ostaci, tzv. Neznanog junaka Sulejmana Balića i djelovi granate koja ga je ubila. Pronađene su lične stvari u kabinetu predsjednika Narodne skupći-ne. Skupćinski Odbor je tijekom 1922.godine, pogrenio niz manifestacija, kao i bioskopskih predstava i predavanja, a sve u cilju sabiranja dobrovoljnih novča-nih sredstava za podizanje spomenika. Tako se i dogodilo, da je tadašnji patri-jarh, njegova svetost, Dimitrije Pavović, zamoljen da tokom Uskršnjih praznika za svijeme službe nosi tas za prikupljanje

61

HISTORIJA

priloga za izgradnju spomenika na Avali, Bošnjaku, borcu Sulejmanu Baliću, ko-jeg su ovi prekrstili u Neznanog junaka. U tom vremenu, čak je i vjenčanje kralja Aleksandra i Marije Hoencolern – Zima-ringen, 8. juna 1922. godine, tendencio-zno iskorišćeno za promociju i ideje o podizanju memorijala Neznanom junkau na Avali. Od prisutnih se krilo, da je u pitanju borac bošnjačke nacionalnosti.

Dalje, još početkom 1922. godine, žitelji pod avalskih sela su morali da pri-hvate ovu tendencioznu ideju, bez obzira što se pričalo, da je borac bio obrezan, ali su to prešutkivali. Glavni inicijator je bio predsjednik Belopotočke općine Svetislav Vićentijević, a ideju je podržao načelnik Sreza Vračarskog Milorad Sto-janović. Značajnu ulogu u realizaciji ove ideje imao je inženjer Direkcije građe-nja železnica Dragomir Dimitrijević iz Bijelog Potoka, koji je u to vrijeme radio kao nadzorni organ na izgradnji želje-zničke pruge Topčider – Mala Krsna. Po svemu sudeći inicijatori ove ideje su shvatil da je skupštinska akcija nije za-snovana na jasnoj konceopciji kada će opće biti realizirana zbog sumnjivog na-

cionalnog porijekla Neznanog junaka. Dalji sljed događaja bio je jako kompli-ciran, i moralo se tražiti podesnije lice, koje bi stalo na čelu ovog projekta. Iza-bran je tada poslanik iz Rušnja, Pavle Ružić, koji je o daljoj inicijativi izgranje spomenika obavijstio Ivana Ribara. Na taj način, došlo je do kolizije ideja izme-đu prvobitnog Odbora i novog rukovodi-oca, ali se utijecajem sa državnog vrha pronađeno je komprimisno rješenje u vezi izgradnje kupole i tornja od kamena sa krstom, podignuta nad mezarom Ne-znanog junaka, kao prijevremenim rješe-njem, kako bi ovog borca iz Sandžaka predstavili sve sa ciljem velikim srpskim junakom. Dalje, je tok izgradnje ovog spomenika rađen u obliku piramide koji je imao temelj tri puta tri metra i visinu pet metara. Na svaku stranu piramide oslanjala se jedna žandinjera, od grubo tesanog kamena u obliku heksadera; u žarinjerama su zasađeni grmovi šimšira. Na vrhu piramide je postavljen pravilni šestokraki krst od mermera. Taj plan je završenom po utvrđenom programu od 29. novembra 1921. godine, kao državni plan, koji će biti apolviran 14. maja

1922. godine. Toga dana, je spomenik su sazidani metalni kovčeg sa „Neznanog junaka“, zatim mali drveni sanduk u bo-jama srpske zastave, sve u cilju, da se zatre identifikacija ovog postupka. U kovčeg tzv. Neznanog junaka“ položen je i zapisnik sačinjen na licu mjesta po montitanom načelu koji datira od 14. maja 1922.godine. Čitav zapisnk je sa-stavljena na improviziran način. Čak su tada sačinili i zapisnik i potpisali značaj-ne ličnosti, iako se sve to dogodila posle sedam godina od pogibije Neznanog ju-naka. Naravno, Beograd i Kraljevina Ju-goslavije nije se na tome zadržala, već je na Vidovdan 1938.godine, prilikom no-vog Meštrovićevog mauzeleja, posmrtne ostakte Neznanog junaka (Sulejmana Balića) iz stare grobnice su prenijeli na novo mjesto, a to su potvrdili Svetislav Vižentijević i Dragi Đurićić. Ostaci tri vojnika koji su takođe bili ukopani ispod privremenog spomenika, prenijeti su na Spomen kosturnicu na Kalemegdanu, a lični predmeti dati na čuvanju Vojnom muzeju. Nažalost, u Vojnom muzeju u Beogradu danas nema ničega od pred-meta, koji su bili u ranijem spomeniku,

n Spomenik na Avali

62

HISTORIJAsamo u cilju da se zatre trag o Neznanom – znanom junaku Sulejmana Balića. Zato nas obavezuje, da o ovom pitanju moramo informirati domaću i međuna-rodnu javnost, jer su o Sulejmanu Bali-ću, kao znanom junaku sa Avale, koji se vodi kao Neznani junak, pisali istaknuti historičari i pisci, kao što su: dr. Mehme-dalija Bojić, dr. Mustafa Imamović, dr. Redžep Škrijelj, književnici Zaim Aze-mović, Murat Mahmutović, kao i potpi-snik ovih redova i drugi autori.

O svim ovim činjenicama, zbog ra-znih predrasuda prema Bošnjacima, koji-ma su komšije Srbi, bez ikakvog razloga, prepisivati tzv. “tursku” krivicu – kriju se podaci u srpskoj historiji. Jer, rijče je o junacima koji su bili pravi vitezovi o ko-jima živi sjećanje, ne samo u pjesmama (a ko uđe u pjesmu ne izlazi iz nje), već i u pismima i drugim spisima. Međutim, zbog egzodusa, koji su preživljavali Boš-njaci tokom vremena i teškog vakta iz-među dva svjetska rata, dosta je materija-la uništeno. Međutim, priča o Neznanom junaku – Sulejmanu Baliću tek treba da se otvori, jer vjerujemo da SANU ima sve dokumente. To će dobro doći da se kritički prevladaju razni nesporazumi iz-među Bošnjaka i Srba i da ubuduće žive kao normalni evropski narod i da se po-nose hrabrošću i ratnim vrlinama S. Bali-ća, borca i heroja iz Sandžaka. To je još jedan od ključnih činjenica, da pitanje elaboracije i rasvjetljavanja Neznanog junaka Sulejana Balića, koji je ukopan na Avali, nakon pogibije između 13. i 14. oktobra 1915. godine, povežemo sa do-gađajima održavanja Sjeničke konferen-cije, avgusta 1917. godne.

Ovdje želim iznijetu jednu anegdotu, koju je često prepričavao legendarni pi-sac hodoljublja i slikar Zulfikar Zuko Džumhur11, kako je njegov babo hfz. Abduselam12, geogradski muftija, često zborio i napominja, da na Avali je uku-pan kao Neznani junak, Sulejman Balić, istaknuti borac iz Sandžaka. Ove navode je potvrdio dr. Senadin Lavić, da je le-gendarni Zuko to često i u Konjicu, u Herceg Novom, Plavu, Beogradu i dru-gim mestima sa prijateljima često pri-čao. Dakle, ova istina o Neznanom juna-ku, je i mnogo ranije živjela u narodu i javnosti, ali se ovdje, na ovom skupu, po prvi put javno i transparentno iznosi. u

Nastavit će se

1 Opaska: Autor je u okviru zananstveno-političkog skupa “Sandžačko pitanje”, koji se odr-žao u Sarajevu (Hotel Europa), 02. jula 2011. godine, na kojem su pored ostalih, sudjelova-li: akademik dr. Muhamed Filipović, akademik dr. Ejup Ganić, zatim, prof. dr. Harun Hadžić, prof. dr. Admir Muratović, prof. dr. Sefer Međedović, autor ovih redova i drugi. Skupom su presjedavali muftija Muamer Zukorlić (u svojstvu predsjednika Univerziteta) i prof. dr. Mevlud Dudić, rektor Univerziteta. U okviru mog izlaganja “Politički procesi u Sandžaku”, prilozi proučavanja sandžačkog pitanja, iznio sam ključne teze političkih proce-sa, s posebnim osvrtom na Sjeničku konferenciju iz 1917.godine, koja je nedovoljno obra-đena u okviru bošnjačke politike, te ovaj skup veoma važan događaj da baci više svjetla na ključne dokumente Sjeničke konferencije, kao i rasvjetli vrijeme iz teškog vakta Velikog rata, tj. Prvog svjetskog rata, a sve u cilju, kako da se izgrade resursi za rješavanje i interan-cionalizaciju sandžačkog pitanja. Nažalost, nije mi poznato. da su radovi sa ovog važnog skupa objavljeni, ali ovaj susret naučnika i društvenih djelatnika u povodu Sjeničke konfe-rencije, doimam kao nastavak tog skupa iz Sarajeva.2 Bošnjaci Sandžaka trebaju aktivno pratiti zbivanja, odnosno šta se događa na Balkanu i u svijetu. Nedavno je bio Referendum u Kataloniji (1. oktobar 2017.), za nezavisnost ove pokrajine u Španiji, te Južni Tirol... Zatim, brojne regije su doživjele svoju samostalnost, koje imaju manju historijsku argumentaciju od Sandžaka.3 Dr. Čedomir Antić: “Sjenička konferencija”, “Dan”, Podgorica, 10. jul 2017., str. 15.4 Moše Pijade (1890-1957), još u ratu, a i poslije oslobođenja, neposredno i najviše angažo-van na organizaciji, izgradnji i prvnom uobiličavanju organa narodne vlsti i nove države. Bio je potpredsednik AVNOJ-a. Ustavnotvorene skupštine i Saveznog Izvršnog veša, pred-sednik Savzne skupštine, član CK KPJ, i njegovog Pilitbiroa. Komunista je od 1920. Dug niz godina proveo je na robiji, gde je sa Rodoljubom Čolakovićem proveo Marksov “Kapi-tal”. Prvi je dobinik Ordena junaka socijalističkog rada.5 Marko Vujačić (1879-1976), poslanik, senator i funkcioner Zemljoradničke ztranke prije rata. U tratu potpredsednik AVNOJ-a, a posle odlobođenja potpredsednik Prezidijuma Narod-ne skupštine FNRJ. Vujačić je na više konferencija zastupao interese Sandžaka i do poslijed-njeg trenutka se zalagao za jedinstveni Sandžak. A kada je došlo do neminovne podjele, zala-gao se da Sandžak pripadne Crnoj Gori, ističući da je Srbioja mnogo velika, a za razliku od nje Crna Gora suviše mala. Komunisti tada nisu prihvatili taj prijedlog ističući, da bi u takvoj konstalaciji odnosa muslimani (odnosno Bošnjaci), bili većinski narod u Crnoj Gori.6 Sreten Vukosavljević (1881-1960), profesor Beogradskog univerziteta, sociolog i izvrstan poznavalac sela. Pre rata poslanik i državni posekretar kao pripadnik Samostalne demokrat-ske stranke. U ratu predsednik Antifašističkog veća narodnog oslonođenja Sandžaka, član Predsedništva AVNOJ-a i minisatr u Vladi dr Ivana Subašića – kao pristalica NOB-a. Bio je član Privremene vlade DFJ i kasnije Savezne vlade u svojstvu ministra za kolonizaciju. Prije penzionisanja bio je član Izvršnog veća Srbije.7 Napomena: I danas postoji izuzetno jaka linija koja je u Beogradu dominantna, koji sebe predstavljaju veći od samih Srba i koji su prosto nezamjenljivi u sprskom rukovodstvu. Na suprot njima, posljednji predsjednik ZAVNOS-a Sandžaka, akademik dr. Sreten Vukosav-ljević, kao visoki srpski nezavisni intelektualac, nikad nije htio da potpiše kapitulaciju San-džaka, zbog čega je prinudno upućen od strane totalitarnog režima u mirovinu i sklonjen sa javne političke scene.8 Sulejmana Balića iz Sandžaka (1894-1915).9 Prisutni na ovom sastanku koji me presedavao Ivan Ribar jednoglasno prihvatili prijedlog, da se na Avali dostojanstveno izgradi spomenik “Neznanom junaku, upravo zbog dostojanstva prijestolnice Bograda, da njeno građanstvo svih redova i svih slojeva obilježavanjem mezara (groba) Neznanog (nama zannog junaka Sulejmana Balića, primjedba Š.K.), koji je pao na vrhu Avale i čiji grob je neprijatelj obilježio treba podići dostojan ali skroman spomenik svim neznanim palim junacima za oslobođenje i ujedinjenje našeg naroda u ovom ratu.”10 Napomena: To nas je i podstaklo da napravimo i spomen obilježje Neznanom – znanom junaku Sulejmanu Baliću u rodnoj Dugoj Poljani na skroman način, bez obzira što mu tu nije mezar. Kad to nije država željela da uradi, da ovo obilježje upravo podigne Matica Bošnjak Sandžaka, kao znak sjećanja na ovog heroja, koji je branio Beograd, s ciljem, da pokaže otvorenu ruku aktualnom režimu, da ne smije zaboraviti Bošnjake koji žive na ovim prostorima i da nikad ne ratuje protiv Bošnjaka. Ako to budu svi shvatili na pravi način, može doći do izvinjnja i do mogućeg pomirenja među narodima koji žive u sukobima i sporovima na Balkanu, gdje nije potrebno mnogo, a da se vatra rasplamsa, kao vid obračuna i demonstriranja netolerancije.11 Zulfikar Zuko Džumhur, Konjic 1921. - Herceg Novi 1989., gdje je često godišnji odmor provodio na obalima Plavskog jezera, gdje se autor ovih redova sa njim družio.12 Hfz. Adbuselam Džumhur (1885-1933), beogradski muftija, otac književnika Zuka Džumhura.

63

HISTORIJA

S na mje rom da nji ho va po gi bi ja ne bu de za bo ra vlje na, na rod ni po sla-nik Me ho Ome ro vić je ne dav no

pre dao Skup šti ni gra da Be o gra da ini ci-ja ti vu da se po sta vi spo men-plo ča „mu-ha me dan skom ba ta ljo nu” ko ji je, do da je, či nio 15 posto pri pad ni ka srp ske voj ske u od bra ni Be o gra da prije 103 godi ne.

Dok se če ka od go vor be o grad skog par la men ta, histo ri ča ri is ti ču da ovu ini-ci ja ti vu tre ba po zdra vi ti, ali i da je ni ka-ko ne bi tre ba lo is po li ti zo va ti upo tre bom ter mi na Bo šnja ci za pripad ni ke „mu ha-me dan skog ba ta ljo na” jer je, ka ko ka žu, riječ o srp skim dr ža vlja ni ma mu sli man-ske vje ro i spo vije sti.

Ome ro vić je za “Politiku” istakao da “svi do bro zna mo o epo pe ji srp ske voj-ske u Pr vom svjetskom ra tu – o Ce ru, Ko lu ba ri, ma jo ru Ga vri lo vi ću, po vla če-nju pre ko Al ba ni je, so lun skom pro bo ju – ali da ovu epi zo du mo ra mo da osvije-tli mo zbog isti ne”.

„Sto go di na su mu sli ma ni u San dža ku kri li da su bra ni li Be o grad, a isto to li ko je srp ska histo ri o gra fi ja pre ćut ki va la da je još ne ko osim Sr ba uče stvo vao u he roj-skoj od bra ni gra da. Obo stra no pre ćut ki-va nje mo ra mo da pre ki ne mo, jer ti lju di su da li svoj ži vot”, obra zla že Omero vić.

Ini ci ja ti vu je, do da je, sa či nio u sa rad-nji s histo ri ča ri ma iz Cen tra za isto rij ske stu di je i di ja log, ko ji su do šli do zva nič-nih po da ta ka o mu slimanskim bor ci ma u srp skoj voj sci.

„Pre ma po da ci ma iz Ar hi va Voj ske Sr bi je, Ra do mir Put nik je iz nio pred mi-

ni star ski sa vjet Kralje vi ne Sr bi je pre po-ru ku Vr hov ne ko man de od 25. de cem bra 1914. da se u voj sku po zo vu tri go di šta mu sli ma na sa te ri to ri ja pri po je nih Sr bi-ji po slije Bal kan skih ra to va. Riječ je o 5.956 mla di ća iz Ra ške, od no sno San-dža ka, ko ji su re gru to va ni i oku plje ni u dva mu sli man ska ba ta ljona. Je dan od njih bio je 4. ba ta ljon či ji je 10. ka drov-ski puk za jed no sa 7. pu kom bio kičma odbra ne Be o gra da”, na vo di Ome ro vić.

U ini ci ja ti vi ko ju je pod nio u svoj stvu pred sjed ni ka Od bo ra Skup šti ne Sr bi je za ljud ska i ma njin ska pra va i rav no prav-nost po lo va, pred la že se da obeiljež je bu-de po sta vlje no kod Na rod nog po zo ri šta ili Na rod nog mu ze ja. Na tom mje stu je, ka že, bi la jed na od po sljed njih ba ri ka da odbra ne Be o gra da od austro u gar skih i ne mač kih sna ga, ko ju je dr ža la je di ni ca

od dva de se tak pri pad ni ka 4. ba ta ljo na. Ta je di ni ca, ko ju je pred vo dio ka plar Šem so Mi do vić iz Sje ni ce, iz gi nu la je baš kao i dru gi pri pad ni ci 4. ba ta ljo na, is ti če on.

Nje go va ini ci ja ti va, pre ma mi šlje nju histo ri ča ra De ja na Ri sti ća, isto rij ski je ute me lje na, ljud ski oprav da na i za slu žu-je po dr šku jav no sti.

Iako tvrde da je istina da su muslima-ni iz Sandžaka hrabro branili Beograd, srpski historičari i političari se protive da se na spomen ploči navede nacionalna odrednica Bošnjaci. u

Ka da je ma jor Dra gu tin Ga vri lo vić pred bit ku za Be o grad 1915. go di ne re kao voj ni ci ma da su im ime na iz bri sa na iz broj nog sta nja, nje go ve rije či od no si le su se i na 4. ba ta ljon 10. pu ka srp ske voj ske. Nje ga su či ni li re gru ti mu sli man ske vje ro i spo vije sti iz Ra ške obla sti (Bošnjaci iz Sandžaka, op.pr.), ko ji su ta ko đe, po za po vje sti ma jo ra, kre nu li „na pred u sla vu” i po lo ži li ži vo te za „obraz Be o gra da, na še prije sto ni ce”, piše beogradska “Politika”.

Prvi svjetski rat

U odbrani Beograda učestvovalo oko šest hiljada Bošnjaka iz Sandžaka

n Piše: Prof. Samir KURTANOVIĆ

64

KULTURA

U Vijećnici predstavljena djela Džeka Hodžića su svojevrsna sinteza umjetnikovog višego-

dišnjeg i višedjelnog ciklusa Stradanje. Za Apokalipsu I povod je bio ono što se u proteklom ratu dešavalo u Bosni i Hercegovini, a Apokalipsa II u mistič-noj viziji umjetnika govori o kobnom stradanju svemira. I ciklus Stradanje i Apokalipsa I i II nastali su iz potrebe da se ukaže na vremensku i prostornu univerzalnost pitanja zločina, na feno-menologiju zla u ljudskom rodu. Jedno od više značenja pojma apokalipsa je viđenje/vizija kojega prizori nemaju vrijednosti same po sebi, nego po sim-bolizmu koji sadrže; u apokalipsi sve ili gotovo sve ima simboličku vrijed-

nost: likovi, predmeti, dijelovi tijela (BIBJ, 3, 414). Na izloženim Hodžiće-vim artefaktima sve je ispričano upra-vo simbolima.

Čini se da je ključna intelektualna pozicija Hodžićeve estetike i uslova njenog vrjednovanja u integralnom. Te njegove spektroskopske mogućnosti, krunisane dragocjenom osobinom-spo-sobnošću za sintezu, potvrđuju se nje-govim pomenutim monumentalnim djelima.

Kako je likovni izraz Hodžićev i motivski i tehnički i formalno sa-mosvojan, osobit u našoj sredini, nije mogao da prođe nezapaženo i od prvih nastupa uslijedila su priznanja, ne samo naše već i internacionalne struč-ne javnosti, što mu potvrđuje zasluženo mjesto i ulogu u okvirima naše savre-mene likovne umjetnosti. On pripada onoj izuzetnoj generaciji bosansko-her-cegovačkog likovnog kruga, koja da-ljim istraživanjem uvodi mnoge novine u dotadašnju praksu: u formalnom, se-mantičkom i tehničkom smislu.

U predstavljanju Hodžićeve umjet-nosti u Vijećnici učestvovali su: knji-ževni i likovni kritičar mr Vojislav Vujanović, prof dr. Ismet Dizdarević, esejista i teatrolog Gradimir Gojer, prof. dr. Dubravka Pozderac-Lejlić i pjesnikinja Ljubica Ostojić. Moderator programa bio je književnik Faruk Diz-darević.

U ovom broju Damara donosimo tekstove Dubravke Pozderac-Lejlić i Ljubice Ostojić.

Apokalipsa u djelu Džeka HodžićaOvih dana (8. decembra o.g.) u sarajevskoj Vijećnici imao je izložbu Džeko Hodžić, jedan od vodeći savremenih likovnih umjetnika na našim prostorima. Prikazana su njegova dva monumen-talna triptiha – Apokalipsa I (488x240 cm) i Apokalipsa II (498x240 cm), te instalacija Vijećnica i promovisana knjiga koja sadrži 34. teksta različitih autora o pomenutim Hodžićevim umjetničkim djelima. Ovom izuzetnom kulturnom događaju prisustvovala je brojna publika

n Priredio: Faruk DIZDAREVIĆ Foto: Eso LUKAČ

n Umjetnik Džeko Hodžić

65

KULTURAProf. dr. Dubravka Pozderac Lejlić:Uz izložbu «Apokalipsa», Vijećnica

Izložbom «Apokalipsa», postavljenoj u auli Vijećnice, čijem je otvorenju pret-hodila promocija knjige istoga naziva, u kojoj su okupljeni iskazi trideset i četiri autora različitih profesija o djelu Džeke Hodžića, ovaj je priznati bosanskoherce-govački umjetnik obilježio svoj 67. ro-đendan. Kod Hodžića smo već navikli na velike geste, i kao prijatelja i kao umjet-nika. U poslijeratnom periodu jednim je od najprisutnijih i najistrajnijih umjetni-ka na domaćoj likovnoj sceni, kako u vlastitom radu, o čemu svjedoči ogroman broj njegovih samostalnih izložbi i pred-stavljanja u zemlji i inozemstvu, jednako i u njegovom neumornom angažmanu i sudjelovanju u zajedničkim projektima udruženja kojih je član, u oba slučaja bo-reći se za dignitet i status vlastite profesi-je i umjetnosti uopće, u za nju nepovolj-nim vremenima, sa dubokim osjećanjem i svijesti o njezinoj jedinstvenoj i povije-snoj ulozi u tvorbi jednog kulturnog i društvenog ambijenta i identiteta.

Postavljena izložba svojevrsna je re-trospektiva ili, radije, sinteza autorovog višedijelnoga i višegodišnjega ciklusa «Stradanja» koji je, prema autorovim ri-ječima, otpočeo prije tridesetak godina kao odgovor na povijesne događaje, raz-bijanje jednog kolektiviteta i naslućiva-nje nemilih i tragičnih zbivanja, tematski se razvijajući i likovno obogaćujući u nizu zasebnih likovnih cjelina: «Ljudi iz sjene», mape «Počitelj» i «Postekološka katastrofa», ratni crteži, instalacija «Bo-sna od Kulina bana do današnjih dana», Džekina serija slika sa motivima mito-loških junaka, kolaži i asamblaži - pro-

n Triptih „Apokalipsa II“

n Djela „Apokalipsa I“ i „Apokalipsa II“ i instalacija „Od Aleksandrije do Vijećnice“

n S desna na lijevo: književnik Faruk Dizdarević, prof. dr. Ismet Dizdarević, književni i likovni kritičar mr. Vojislav Vujanović, esejista i teatrolog Gradimir Gojer, Muamera Planjah iz IK „Planjax komerc“, likovni umjetnik Džeko Hodžić

Džeko Hodžić rođen je 1950. go-dine u Godijevu, Bijelo Polje. Školu za primijenjenu umjetnost završio je u Peći, a Akademiju likovnih umjet-nosti u Sarajevu. Član je Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercego-vine, Udruženje likovnih umjetnika AKA 68. Wasserburg/Njemačka, te udruženja Kunstferein EV Erlangen. Do sada je imao 70. samostalnih i 535. skupnih izložbi.

66

KULTURAstori neiscrpnih Džekinih intervencija i preoblikovanja, instalacije od spaljenih i nagorjelih knjiga, upućujem na neke od njih, njegujući i ostajući vjeran temelj-nim odlikama svoga estetičkoga i etičko-ga umjetničkog djelovanja – zavidnom umijeću, preciznosti i neposrednosti crte-ža, vanrednom osjećanju za izražajnost i dinamizam boje, sklonosti prema ekspe-rimentu i potrazi za različitim materijali-ma već unaprijed nataloženim slojevima značenja, te autorovog ustrajnog bdijenja nad temeljnim motivom svih svojih raz-mišljanja – čovjeka i njegova povijesnog usuda. Društveni kontekst i nalozi vre-mena bili su tek poticaji u intenziviranju Hodžićevog rada, umjetnika duboko ukorjenjenog u tradiciju i vlastito naslije-đe koji nije od onih koji tradiciju radikal-no napuštaju, ali ni među onima koji joj se bespogovorno i samozadovoljno pre-puštaju, za Džeku je ona mjestom kritič-koga propitivanja i preispitivanja, stalno-ga rada i obogaćivanja, u ukupnosti umjetničkog iskaza uvijek prisutne u for-mi izrazite aluzivnosti i slojevite misao-nosti koja gradi teško prohodna «čitanja» simboličkih cjelina. Džekin je pogled jednako usmjeren u prošlost i u buduć-nost, oslonjen na vlastito znanje i pret-hodno ostvarene rezultate, sa jedne, te na bogatu imaginaciju i zavidnu kreativ-nost, sa druge strane.

Izložba predstavljena u Vijećnici, sa-stoji se od dva monumentalna triptiha «Apokalipsa I» i «Apokalipsa II», te pro-storno ništa manju instalaciju «Od Alek-sandrije do Vijećnice».

Džekina umjetnost posvećena strada-nju nijemi je vapaj jednoga svjedoka su-mraka čovjekovog uma i djelovanja, a njegovo vlastito djelo svjedočanstvo je toga civilizacijskog sunovrata. U raspr-šenom, destruiranom, dekomponiranom svijetu življenja, svaka deskripcija, pose-bice ona koja bi ciljala jasnosti i cjelovi-tosti iskaza, unaprijed je osujećena. Dže-kin stvaralački odgovor na stradanje fragmentiran je i rasparčan, tamo gdje je na djelu radikalno zlo, gdje se odvijaju najstrašnija destrukcija kulture i pogromi čovjeka, ostaju tek ugarci od paleži, na-gorjele knjige, pepeo od srušenih i uni-štenih «hramova» duha, ostaju kosti, ra-zlomljena tijela, od cjeline ljudskoga življenja ostaju tek razvlašteni otpaci upotrebnih predmeta.

Hodžić svojim djelima ispisuje vla-stiti dnevnik ratnih događanja. Stradanja,

paleži, smrti, mučenja, jedno potpuno pomućenje uma i destrukcija prirodnog i kulturalnog ambijenta pretaču se kod umjetnika u likovni jezik duboko ekspre-sivnog i snažnog emocionalnog utiska. Svako djelo za umjetnika poprima karak-ter jednog zasebnog svjedočanstva, jedne individualno proživljene sudbine u koju je utkano iskustvo univerzalnog strada-nja. Hodžić je jednim od onih «hroniča-ra» stradanja koji ne udvajaju, ne deskri-buju i ne interpretiraju stvarne događaje, već ih proživljavaju i svojom likovnošću iskazuju kao iskustvo povijesnoga udesa čovjeka kojemu je patnja dodijeljena za stalnoga pratitelja.

Ima li univerzalnijega i sugestivnije-ga krika od onoga izrečenog od strane umjetnika, je li bilo boljega mjesta za predstavljanje sinteze Hodžićevog «Stra-danja» od sarajevske Vijećnice, stoljet-

nog simbola duhovnosti, prostora afirma-cije i povezanosti različitih kulturoloških i nacionalnih orijentacija, u vandalskom ratnom činu potpuno uništenom i spalje-nom. Ipak, iskazujem svoje žaljenje što se Džekine nagorjele i spaljene knjige, posvećene stradanju Vijećnice i postav-ljene unutar izložbe, danas ne nalaze udomljene u okruženju djelomično oču-vanog i uglavnom zanovljenog fundusa Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH koji je bio smješten unutar njezinih zidova sve do ratnoga stradanja.

Ono što je kao zapisana riječ u knji-gama nagorjelo i izgorjelo, Džeko je pamtio i u slojevite i prepletene mreže vizualnoga jezika pretakao. Inspiraciju Džeko crpi iz mitova i basni, iz bajki i priča različitih civilizacijskih i kultural-nih krugova, iz svetih knjiga monote-ističkih religija – utoliko, Hodžićevi li-

67

KULTURA

kovi i simbolički iskazi ne podliježu jednoznačnim tumačenjima i zadobivaju svoju univerzalnu primjenjivost i vrijed-nost. Ukoliko bi se «Apokalipsa I» još i mogla razumijevati, na čemu umjetnik i inzistira, kao poprište jedne određene, povijesne epizode, stradanja vlastitog na-roda i vlastite zemlje, onda bi «Apokalip-sa II» predstavljala uprizorenje jedne tek moguće kataklizme, makrokatastrofe, pozornicu lišenu svakog povijesnog ili memorijskog konteksta, poprište potpu-nog sunovrata i poraza civilizacijskoga tijeka. U konačnici, u prizoru Džekinih fantazmi i fantazmagoričkih bića, čovje-kov bi usud skončao u planetarnoj grob-nici svijeta.

Džeko Hodžić, ipak, ne slika neku fa-talističku, konačnu sliku svijeta. Džeko čovjek i umjetnik ispunjen je nadom i uvjerenjem u mogućnost drugačijeg dje-

lovanja, ispunjen je vjerom u neuništi-vost čovjekove potrebe da stvara i da gradi djela - svjedočanstva sebe i svoga vremena. Džekino stvaralaštvo, zato, ra-dije je upozorenje i poziv na individual-nu odgovornost, na čestitost misli i hu-manost svakog pojedinačnog djela, na stalnu budnost i nastojanje u nadvladava-nju ideje zla.

Time, sigurna sam, ni «Apokalipsa» nije neki finalni ili definitivni iskaz Hodžićevog stvaralačkog procesa.

Ljubica Ostojić

Stradanja: Od Aleksandrijske biblio-teke do Vijećnice jest naziv instalacije, i njezin koncept. Džeko Hodžić, slikar ili recimo svestrani likovnjak, vrlo dobro, tačno, koncizno, znade što hoće reći, i kako to reći. Uvijek snažno, direktno,

umjetnički relevantno. Sa dobrim omje-rom misli, osjećajnosti, i eruptivne izved-bene energije. Uvijek u specifičnom od-nosu spram materijala, bez obzira kako bio neosvojiv, ili neuobičajen u likovnoj kreaciji, on će ga do kraja potčiniti svom konceptu, ali ne i prisiliti na to. Stvorit će suglasje vlastitim umijećem, i materijal će dragovoljno, u punoj energiji i razno-vrsnim moćima i mogućnostima, biti u funkciji njegova koncepta.

Ova Instalacija je vrlo osmišljeno re-kla ono što je umjetnik želio reći i daka-ko na sebi primjeren način. Jedan blok je iz Ciklusa: Stradanja, naslovljen Metak - Đavolja posla. A suprotstavljen Strada-njima od Aleksandrijske biblioteke do Vijećnice. Vrlo jasno i kod prvog komu-niciranja, ne zalazeći dublje u likovne i značenjske segmente. Metak koje je izlo-žen u prvom bloku, zapravo je tobolac za strijele, još ubilačkiji i stravičniji u osu-vremenjenoj verziji. A bez dvojbe nam govori, da ne citiramo Svete knjige, već ovlaš dotaknemo antropološka teorijska istraživanja: o onim elementarno ljud-skim, neiskorjenjivim, krvoločnim na-gonima i naravima, koji sežu u najdublju prošlost ljudskog roda. Kad je skupina protiv skupine bila, a na izvjestan način i ostala, glavna pokretačka sila koja je znatnim dijelom i uobličila ljudski rod. I tome nasuprot: Knjige - Žudnja, također autentično ljudska, spram uzvišenijem, duhovnijem, boljem svijetu. Slikar Džeko Hodžić silnom svojom energijom i voljom pokušava i uspijeva stvoriti traj-niji materijal svojih mega - knjiga, oteti ih uništenju, tretirajući likovnim ispisom papir voskom, ljepilom, pigmentima, ka-napom, svakovrsnim kolažiranjem. Na-suprot Đavolu koji vječno vrijeba u ljud-skoj naravi. I nosi destrukciju i propadanje. Ove knjige mogu se boriti i izboriti za svoj opstanak. I ono uzvišenije u čovjeku što izmiče Đavoljim poslima. Nikad nisam čula da su neku biblioteku, knjige, zapalile ptice. Čak ni vukovi. Ljudi, da. Nepažnjom, ili namjerom u dosluhu s đavoljim u sebi. I tri dana naj-manje nad ovim gradom, nad Sarajevom, letili su komadići spaljenih knjiga dok je gorila Vjećnica. I mnoge druge bibliote-ke i knjige, kroz povijest čovječanstva. Da li su i izgorile do kraja i zauvijek? O tom govori Džeko Hodžić ovom svojom Instalacijom. Jasno i strasno, na sebi svojstven način. Čitajte, dakle, ove nje-gove knjige. u

68

KULTURA

Putopis

Negdje krajem prošlog stoljeća, odmorni od puta i opušteni kao poslije zikra, sa Tuncay-beyom

izlazim iz Konje u rano svježe jutro. Tun-cay-bey je moj kolega iz Njemačke firme FESTO sa kojim sam često obilazio za-jedničke investitore i potencijalne naru-čioce opreme za automatizaciju raznih tvornica od Istanbula, Izmira Ankare, Karamana, preko Adane i Gaziantepe pa sve do Urfe na istoku Turske.

FIAT Tempra klizi sivom asfaltnom trakom koju je neko nekad položio kroz kamenite predjele prošarane rastinjem i maslinama. Svaki put kad napuštam Ko-nju imam isti osjećaj da auto ne vozi nas, već da mi lebdimo u njemu. Čini mi se da sam tada shvatio da je duša šira od tijela.

Put nas vodi kroz brdovite predjele slične hercegovačkim. Raširenom ša-kom, na ispruženoj ruci kroz prozor Tempre, unosim vjetar u kratki rukav i pod raskopčanu košulju. Jaka struja zra-ka osvježava mi tijelo i pored plamtećeg sunca u zenitu. Na cesti nikoga, ni iza, ni ispred nas. Sječemo bezbrižno blage kri-vine i uživamo u krajoliku.

Na putu prema Istanbulu putujemo kontinentalnim dijelom Turske. Skreće-mo u pravcu Afyona. Nikada me ništa nije privlačilo u ovaj grad. Grad je rastao i razvijao se snažno zbog proizvodnje droge u medicinske svrhe. Tu bih nekad prenoćio, a zadržao bih se kratko u posje-ti fabrici ulja, gdje sam imao neke sitne poslove.

Iz Afyona dug i naporan put vodi nas par kilometara pored Akšehira. Akšehir je pitomo mjesto nekako zavučeno jed-nim krakom u procijep između dva gole-ma brda. Ostatak gradića leži u ravnici ispred. Izgleda kao da je iscurio između brda i tu se sasušio. Čini se kao da bi skli-

znuo dalje u ravnicu, da mu ovaj rep nije pričepljen između dva brda. Akšehir je poznat po proizvodnji i kvalitetu jagoda i trešanja, ali i po mjestu gdje je rođen Na-srudin-hodža.

Ušli smo u gradić Nasrudin-hodže. Hodža na turskom znači učitelj - bilo čega. Može biti učitelj vjeronauke, ple-sa, ali i nastavnik ili profesor. Čak mla-đi saradnici starijeg kolegu zovu hodža. Nasrudin-hodža je bio vrlo ugledan profesor na univerzitetu i bliski sarad-nik i savjetnik Fatih Mehmed sultana. Hodža je sa studentima zbijao različite šale. Čak je insistirao na tome da se što više smiju. Njegova mudrost i duhovi-tost su ga učinili besmrtnim. U centru grada je njegov spomenik, jaše na ma-garcu okrenut naopačke. Malo dalje, preko mostića, je veliki mezarluk, ograđen visokom ogradom, u kojem je i turbe Nasrudin-hodže. Odmah na ula-zu u mezarluk je pazar (pijaca). Ovo je jedan od običaja u muslimanskom svi-

jetu. Kada su Muhameda, a.s., pitali gdje da sagrade pijacu, on je preporu-čio da se gradi pored groblja. Trgovci bi trebali da se, gledajući groblje, stal-no podsjećaju na to da je život kratak, te da trebaju odolijevati iskušenjima ovozemaljskih izazova.

Turbe je smješteno u sredini mezarlu-ka. Zaista je ograđeno niskom ogradom, kako mi je Bega (moj rahmetli otac) pri-čao. Na prednjoj strani je kapija sa ogro-mnim zahrđalim katancem. Iznad kapije piše: “Ograda je za hajvana, a kapija za insana”. To je pametnom čovjeku dovolj-no da se ne preskače preko ograde. Toli-ko sam priča čuo i pročitao o Nasru-din-hodži. Te priče su mi djelovale kao bajke, a evo, sada stojim tu pred tom baj-kom, njegovim turbetom i dovim za nje-govu dušu. Jedan posebno uzvišeni osje-ćaj, kao da sam i sam postao dio te bajke. Napravili smo nekoliko fotografskih sni-maka i krenusmo.

Sjetih se da mi je prijatelj iz Istanbu-la, prof. dr. Ćazim Hadžimejlić, ranije ispričao, da se Nasrudin-hodža našali sa svakim ko posjeti njegovo turbe. Kada je jednom on, nakon posjete turbetu, svratio u susjednu džamiju, na izlazu ga je sače-kala policija. Htjeli su da ga uhapse, kaže, jer je neko prijavio da namjerava da ukrade tepih iz džamije. Ćazim-bey se branio, objašnjavao, ali nije pomoglo. Spasio ga je džamijski imam koji je ga-rantovao za njega, jer ga je lično pozna-vao. Dr. Ćazim Hadžimejlić je poznat u Turskoj kao profesor na arhitektonskom fakuletu u Istanbulu i jedan je od na-juglednijih kaligrafa i restauratora knjiga u svijetu. Potiče iz čuvene bosanske der-viške loze, loze šejhova. Vjerovao sam u taj šaljivi događaj, jer prof. Hadžimejlić ne bi izmislio takvo što, ali nisam baš

NASRUDIN HODŽINI MARIFETLUCI

n Piše: Džavid BEGOVIĆ

69

KULTURA

vjerovao da to ima neke veze sa Nasru-din-hodžom.

Išli smo lagahno popločanom stazom kroz mezarje prema širom otvorenoj že-ljeznoj kapiji (bar nam se tako činilo), koja vodi ravno prema džamiji. Htjeli smo klanjati zijaret-namaz prije nego na-stavimo put. Dok smo hodali prema kapi-ji, pričao sam Tuncay-beyu ovaj događaj sa Ćazim-beyom i smijali se toj simpatič-noj “šali” Nasrudin-hodže.

Ali, kada smo došli tačno do kapije, zastali smo zapanjeni. Kapija je bila za-tvorena i to zaključana zahrđalim katan-cem koji sigurno nije otvaran najmanje stotinu godina.

- Jeste li vidjeli otvorenu kapiju, Tun-cay-bey? - upitah zbunjeno.

- Jesam, Džavid-bey, i ja sam zbu-njen. - odgovori.

Kako se nama moglo učiniti da je ka-pija širom otvorena? Prasnuli smo u smi-jeh i pripisali to šali Nasrudin-hodže, na naš račun. Sada smo se morali vratiti na-zad i zaobići čitavo mezarje, da bi došli samo nekoliko metara dalje iza ograde. Nejse, otišli smo okolo do džamije.

A tamo, džamija zaključana. Opet hodžina šala? Nema veze, klanjat ćemo ispred na hasuri koja je bila slobodna.

Otišli smo i uzeli abdest. Kad tamo, na hasuri klanja dvanaest momaka u dva safa po šest. Nema mjesta niti za jednog od nas. Opet hodžina šala, pomislismo. Ma nije - ali liči. Otišli smo malo proše-tati, pa ćemo se vratiti, dok momci kla-

njaju. Nakon šetnje htjeli smo se vratiti

do džamije, ali je odjednom udario ta-kav pljusak da nismo mogli pomoliti nos ispod strehe, a kamoli doći do džamije. Već smo povjerovali da nas je Hodža uhvatio u pilanu i da nas neće skoro popustiti. Kad je malo pre-stalo, dotrčasmo do džamije koja je sada bila otvorena i nekoliko safova ljudi je sjedelo čekajući ezan. Pridru-žili smo se. Pogledao sam naokolo i zabezeknuto posmataro starce poreda-ne u safove. Svi do jednog su bili sitni, ne viši od 150 cm i ne teži od 50 kg. Svi su imali brade ili potpuno sijede ili prosijede. Nekako su svi čudno liči-li na Nasrudin-hodžu. Izgledalo nam je kao da su svi Nasrudin-hodže, a mi zalutali u zemlju - staraca.

Akšehir je poznat i po najboljem tan-dr kebapu u Turskoj. To je nešto kao lešo teletina. Normalno je da ćemo iskoristiti priliku da to probamo. Pitali smo gdje je najpoznatiji i najbolji tandr kebab u gra-du. Uputili su nas na dno čaršije u lokan-tu (restoran) “Cansu” (čita se: Džansu a znači živa voda) kod Ahmet-usta (maj-stor Ahmeta). Čija bi tada pamet mogla dokučiti da ću danas, sa jednom drugom ženom, Sarom Sabri, imati još jednu kćerku baš sa imenom Džansu. Ovu sam slučajnost primjetio tek nakon pisanja ovog putopisa. Da li ipak naša podsvijest može pročitati sudbinu, a da toga nismo ni svjesni. To je Kader.

Objasnili su nam tačnu lokaciju. Doš-li smo tamo i gotovo nam niko od mlađih ljudi nije znao za tu lokantu. Na kraju smo našli jednog koji je znao:

- Da ste mi vi zdravo i živi, ali Džan-su ne radi od kako je rahmetli Ahmet-usta preselio. Tu ti je sinko već pet godina prodavnica tekstila. - pokazao nam je na radnju oko koje smo se vrtjeli gotovo sa-hat.

- Opet Hodžino maslo. - složismo se, već naviknuti da nas Hodža ne popušta.

- A gdje ima najbolji tandr kebab? - bili smo uporni da baš to jedemo ovdje i to baš tandr kebab.

- Na vrh čaršije u lokanti “Aksaraj”. Tamo je najbolji. - rekoše složno nekoli-ko ljudi, koji su se okupili oko nas kao na čudilo.

Otišli smo nazad pješke i lahko našli lokantu “Aksaraj”. Sjeli smo zadovoljni i konobar je odmah prišao. Nabrojao nam je sva jela koja imaju, ali ne i tandr ke-bab.

- Dajte nam dva dobra tandr kebaba. - naručismo smatrajući da je slučajno is-pustio to jelo.

- Nemamo tandr kebab. - dodao je hladno.

- Nemate trenutno, ili?- Ne, mi uopšte ne držimo tandr ke-

bab. - nastavio je mrtav hladan.- Hodža nas još uvijek drži u pilani. -

zgledasmo se, već naviknuti na Hodžine šale.

- A gdje ima?- Ima na dnu čaršije u Lokanti “Sa-

bah”. Tamo je dobar.Ionako nismo imali drugog posla. Je-

dino što nam je preostalo je dug put do Istanbula. Lahko smo se slozili da pono-vo prošetamo do na dno čaršije. Brzo smo našli lokantu „Sabah“, jer smo taj kvart već upoznali. Cirkus je bio u tome što je lokanta „Sabah“ bila preko puta bivše lokante „Džansu“, odakle smo doš-li prije sahat vremena. Hodža nas još uvi-jek voda gladne po svom gradu i ispituje naše strpljenje. Ušli smo u lokantu.

- Držite li tandr kebap?- Držimo i to najbolji u gradu. - odgo-

vori ponosno vlasnik. - Dajte nam dva dobra. - rekosmo, za-

dovoljni konačno što je Hodža popustio.- E, morat ćete sačekati jedan sahat,

tek je pristavljen. - dodade u nadi da ne-ćemo odustati.

- Hodža još nije završio sa nama, izgleda. - smijali smo se stalnim sitnim

70

KULTURApodvalama koje nam Hodža „montira.“

- Ima li doner kebab? - predali smo se konačno.

- Ima.- Imal li odmah?- Ima.- Ma daj donesi! - gotovo smo kri-

knuli presjekavši ovo Hodžino vodanje izgladnjelih ljudi.

Konobar nas čudno pogleda u smislu: “Šta im bi?” i ode po našu narudžbu.

Preskočit ću još nekoliko sitnih zgo-da koje nam je namjestio Nasru-din-hodža, počev od zgoda sa slanikom do neshvatljivih zgoda sa autom, ali smo jedva čekali da se završi ovaj zijaret dan.

Nastavili smo prema Kutahiji. Ogro-mne plantaže trešanja se protežu sa obje strane ceste kojom smo prolazili. Svratili smo pored puta kod jednog prodavca koji je prodavao tek nabrane trešnje iz ogro-mne plantaže iza njegovih leđa. Svježe su, to je sigurno, a jeftine i to je sigurno. Gadno smo se prevarili. Cijena istih tre-šanja je bila veća nego u Istanbulu. To smo saznali tek kad smo platili. Kada smo ga pitali zašto, hladno nam je odgo-vorio:

- Eee, ove su taze!Idemo dalje. Kutahija je čuvena po

proizvodnji keramike i porcelana. Sve džamije, turbeta, saraji u Turskoj i šire su ukrašeni umjetničkim rukotvorinama na-stalim u Kutahiji tokom minulih stoljeća. Prošli smo kroz grad oko ponoći. Na izlazu iz grada vidjeli smo nekoliko tvor-

nica porcelana. Ispred njih, pored ceste, ogromne tvor-ničke prodavnice porcelana i kerami-ke. Iako je bila po-noć, sve prodavnice su bile širom otvore-ne. Blještavilo ovih prodavnica me je privuklo, te sam za-ustavio auto da pro-budim Tuncay-beya i da se zamijenimo u vožnji. Ušli smo u jednu od njih. Blje-štavilo svjetla i lje-pota keramičkih i porcelanskih proi-zvoda nas zaslje-pljuje. Kao da smo ušli u draguljarnicu. Nevjerovatno šta ljudske ruke mogu uobličiti od gline.

U trenutku dok sam ulazio na vrata prodavnice, na oči mi se nataknu jedan servis za ručavanje koji je bio u potpuno

suprotnom kraju prodavnice. Pošao sam tamo i sa sjetom primijetio da je servis potpuno isti kao i servis koji smo koristi-li u Sarajevu i koji je nestao u vihoru rata. Odlučio sam da kupim taj servis, pa neka košta šta košta. Cijena mi se učinila vrlo niskom i ja sam dao svojih posljednjih 2,500,000 lira da ga kupim. Dok mi je momak pakovao servis, usput sam ga pi-tao koliko je taj servis u Istanbulu. Raču-nao sam da je mnogo skuplji od ovog u tvornici. Na moje iznenađenje rekao mi je da u Istanbulu košta oko 2,000,000 lira. Dakle, mnogo jeftinije, a plus ga moram još furiti nekoliko stotina kilome-tara. Ništa mi nije bilo jasno, ali smo i ovu šalu pripisali Hodži. E pa, ne može porcelan biti više taze nego onaj u Istanbulu. Nisu trešnje. Sada sam već bio siguran da Ćazim-beyova priča ima os-nova. Dobro, i neka je, ali daj, Hodža, popusti nas više! Jedva sam čekao da prođe ponoć, nadajući se time i Hodžine šale na naš račun.

Stigao sam rano ujutro u Istanbul mr-tav umoran, malo od puta malo od Hodže. Nisam imao snage da iznosim bilo šta iz auta, ali sam odlučio da iznesem servis i pokažem ga Nijazi. Mislim da će biti pri-jatno iznenađena kad ga vidi. Nijaza je bila budna. Očekivala me je. Unio sam paket i rekao:

- Hoćeš li otvoriti?- Šta je to?- Otvori, vidjet ćeš. Iznenađenje.Slegnula je ramenima i otvorila je. - Vidi isti naši tanjiri! – uzviknu ona.- Da! - rekao sam zadovoljan što je

iznenađenje uspjelo. - I uzeo sam ih samo www.gikoko.ba

Džemala Bijedi a 185, tel: 033 455 333

71

KULTURA

zato što su isti kao naši u Sarajevu.- Ama, isti su kao ovi naši u kuhinji!

- reče začuđeno.- Ma daj, ne zezaj! - već sam bio

uplašen mogućnošću da me Hodža toliko nasamario.

- Evo da ti pokažem. - rekla je i doni-jela iste takve tanjire iz kuhinje.

- Ovo je nemoguće! - rekoh zaprepa-šten.

- Četiri godine kako jedeš iz ovih ta-njira i ne znaš iz čega jedeš! - smijala se mojoj zaboravnosti. - Sjećaš li se da smo ih uzeli na Fatihu baš zato što su bili isti kao naši u Sarajevu?

- Hodža, dosta je više!! - Kriknuo sam i smijao sam se grohotom ovoj novoj Hodžinoj podvali. Nijaza ni riječi nije ra-zumjela šta sam rekao. Kakav sad hodža? Sutra sam joj na tenane ispričao događaje sa Nasrudin-hodžom. Hajd, neka je. Nek se bar završilo to sa Hodžom, pa makar me i koštalo. Sve je u suštini bilo beza-zleno. Bar sam tada tako mislio.

Dao sam da se urade slike sa puta, po-što sam bio istrošio čitav film. Brzo su bile gotove. Međutim, dobili smo samo nekoliko fotografija. Čudno kako nisu uspjele. Do sada nisam imao problema sa fotoaparatom. No, čudo je tek dolazilo. Slike koje sam dobio su bile neobične - pomiješane.

Na jednoj fotografiji su pomiješane tri scene: neka ulica, neka mlada u vjen-čanici i dio turbeta Nasrudin-hodže. Na ostalima je bilo slično. Na jednoj od foto-grafija se vidi Tuncay-bey, vjerovatno snimak koji sam ja napravio. U njegovoj pozadini je neka ulica u noći sa radnjama

koje se ni ja ni Tuncay-bey uopšte ne sje-ćamo. Na jednoj od tih radnji, neposred-no uz Tuncayevu figuru stoji svjetleća reklama na kojoj je krupnim slovima na-pisano “TUNCAY”. Zaista misteriozno. Mogu se složiti da je i to slučajnost, ali da se obojica ne sjećamo tog mjesta i te fotografije, to je bilo previše za razum. Ali tu nije kraj. Iz Konje, sa terase hotela imamo dvije čiste fotografije. Na jednoj je Tuncay ispod betonske grede od nat-krivene terase Hotela, a u pozadini se vidi turbe hz. Mevlane. Tu nema ništa neobično. Međutim, na mojoj fotografiji na istom mjestu i u isto vrijeme (jer smo ja i Tuncay samo zamijenili mjesta i sli-kali jedan drugog) jasno se vidi lik jedne lijepe žene plave kose koja leži u gredi iznad moje glave. Kada bih je vidio uži-

vo, mogao bih je čak i prepoznati. Nada-lje, u pozadini, iznad hz. Mevlaninog turbeta iz bijelih paperjastih oblaka se izdvojio jedan pramičak i ubada pravo u vrh Turbeta. Ovog pramička, međutim, nema na fotografiji Tuncay-beya. Ova dva snimka su napravljena u razmaku od samo desetak sekundi.

Pokazivao sam svima ovaj haos od snimaka. Pričao sam nekome ovo čudo, dok je moj sin Adis nešto radio na podu. Ne dižući glavu sa svoje elektronike, reče:

- Jeste, jeste, znam ja za to!- Ma šta, bolan, znaš?! - izbrecnuh se.- Pa, mi smo učili u školi da ko god

slika turbe Nasrudin-hodže, njemu se po-brkaju snimci.

- Ma daj, ne lupetaj. - rekoh, koliko da ga otkačim.

- Bogami, jeste! - dodade kćerka Elma, i mi smo u školi učili isto to.

Sa nevjericom se zgledasmo. Čak i da jeste sve ovo stvar slučajnosti i prazno-verja, suviše se toga poklapa da bismo ostali ravnodušni, iako smo se otimali da povjerujemo. Pitali smo i sina Enisa kad je došao iz škole. I on nam je hladno po-tvrdio priču i čak ispričao nekoliko doga-đaja koji to potvrđuju. Troje djece, u tri različita koledža uče iste stvari o Nasru-din-hodžinim marifetlucima, a da ja o tome pojma nisam imao.

I dan-danas, kada mi se dogodi slična “nezgoda”, pomislim: “Ma da nije ovo opet Hodžino maslo?”

Mi se ovakvim čudima u Turskoj više ne čudimo. Čudo bi bilo samo - da nema čuda. u

72

KULTURA

Noćima je Omerbegovica, kojoj san ne šćaše na oči nikako, slu-šala huku pomahnitale Bistrice.

A ujutro kad bi ustala i umornih očiju po-gledala sa čardaka tu nabujalu, pobješ-njelu rijeku, učinilo bi joj se da je mutna i krvava. Ne vjerujući svojim očima, dr-žala je da to crvenilo koje joj je zadavalo posebnu brigu i ledilo ožičicu, dolazi od lišća rujevine koja se kruni sa grmlja na-čičkanog na liticama Đalovića klisure, odakle su noću izvirale i one strašne pje-sme pune jezovitog straha. Poslije neko-liko dubokih uzdaha, spustila bi pogled na žute jerebasme popadale u zelenoj otavi, punoj rose, i nikako ne bi izdržala da koju ne pokupi svojim gospodskim rukama. Bila je prava hanuma stasom i držanjem. Njoj kao da je i sami Bog pre-dodredio da bude begovica prije nego je napustila svoje Dizdareviće i Holuje i uda se u Boturiće u čuvenu kuću Hadži-begovića. A kad naiđe ono zlo vrijeme, kada je svaka sljedeća noć bila crnja i kr-vavija, iz nje sinu neka pritajena iskra i uli joj snagu da se kao najhrabriji čovjek bori sa tim zlom.

Omerbeg je bio pravi izdanak poznate kuće Hadžibegovića. Visok, koštunjav, naočit i posebno rječit, iako je mnogo više znao nego što je govorio. Zahvaljujući svom autoritetu i ugledu bio je u dva man-data predsjednik opštine Savino polje, da-našnja Bistrica, koja je u to vrijeme bila

najnaseljenija u srezu, sa sedamnaest sela, sa puno trgovačkih radnji, kafana, vodeni-ca, sa školom, pekarom, valjaonicom, kro-jačkom radnjom i svim ostalim što imaju manje kasabe. Bistrica je tada bila prvo naseljeno mjesto u sjevernom dijelu Crne Gore koje je dobilo struju, i to baš Omerbe-govom zaslugom.

Kada propade stara Jugoslavija, okupa-cione snage podijeliše njenu teritoriju. Tali-janima pripade Crna Gora i Kosmet. Vla-dali su kao što vladaju svi okupatori, po onoj narodnoj „zavadi pa vladaj“, perfidno proizvodeći i koristeći mržnju između pra-voslavnog i muslimanskog življa. Bilo je to vrijeme bezvlašća i masovonog terora sa svih strana, paljevina, pljački, klanja i ubi-janja. Vrijeme lišeno svih moralnih normi. Sve što je bilo ljudsko i civilizacijsko preko noći je nestalo, razoreno najgorom mr-žnjom.

U predvečerje septembra četrdeset i prve, pred Omerbegov čardak pobodoše se dva karabinjera i terdžuman. Doniješe mu poruku da ga zovu okupacione vlasti, kao uglednog domaćina i koljenovića, istaknutog prvaka, na razgovor o situaciji među zavađenim narodom. Zebnja se uvuče u Omerbegov dom. Prvo se primi-jeti na bijelom Omerbegovom licu. Za jednu noć patamnje i promijeni se. Nurija ga je molila da ne ide na taj razgovor ili da ga makar odloži; da ne ide preko Vla-ha, nikako. Omerbeg nije mogao da izne-

vjeri obećanje i pogazi datu riječ. Nije to išlo uz njegov obraz i ugled kuće Hadži-begovića, ali i njegova tvrdoglavost malo pokaza lice. Omerbeg se te noći silno tru-dio da zaspe, ali mu se nije dalo. A kad rano ujutro ugleda osmogodišnjeg sina Jupa kako je neuobičajeno rano ustao, nešto ga presječe. Oblak brige nadvi mu se nad glavu, poče ga pritiskati.

Sunce se tek pomanjalo iznad Crvenja-če i Radojeve glave i sa jutarnjom sveži-nom ulazilo kroz Omeragin prozor, kad mu Nurija, sva podbuhla u licu, donese rahatlo-kum i kahvu. Begovica je cijele te noći pre-sjedela na sedžadi u svojoj sobi, uzdisala i

ZASJEDA

n Piše: Bešir LJUŠKOVIĆ

73

KULTURAotpuhivala, čekajući da pukne zora, da se izgubi tamnina noći, ali zbog svega što je naslućivala, nije se radovala svjetlosti no-vog dana. Još uvijek, mirne ruke, Omerbeg prihvati fildžan. Drhtavim kratkim pogle-dom osmotri Nuriju, primijetivši promjene na njenom licu. Bilo je u tom pogledu sve-ga upleteno: dostojanstva, vjere, nade, pra-štanja a možda i oprašatanja. Smirenim ti-him glasom zamoli begovicu da mu donese svječanu odježdu. Želio je da se opremi kako dolikuje njegovom imenu i ugledu. Ispred čardaka ispratiše ga begovica Nurija i najmlađi sin Jupo. Prije nego se pope na konja pomilova Jupa po kosi i ostavi mu na čelo jedan očinski poljubac. Nekoliko puta se Omerbeg okretao na đogatu i gledao kako mu Nurija i Jupo, ispred čardaka, mašu. Primijeti kako Nurija šamijom briše suze.

Malo prije izlaska na vrh Vlaha siđe sa đogata na čuvenu Dugačku česmu, koju niko nije mogao da razmine a da se na njoj ne osvježi i napije hladne vode. Sjede na ivicu korita i zagleda se u biserne mehuriće koje je voda pravila padajući sa česme. Po-gleda na Rizvanovića aršlame, koje su bile oslikane žutim i crvenim lišćem. To ga vra-ti u doba djetinjstva i ranu mladost, u vrije-me rahatluka i sreće. Sjeti se i nekih belaj-luka, kad je pao sa jedne od tih aršlama, onesvijestio se i brzo došao sebi, umiven mekom rukom lijepe Rizvanovićeve kćer-ke, čiji slatki osmjeh, rascvjetan nad njego-vim licem, nikada nije zaboravio. Pameti mu dođe i kako je prvi put u životu bio ne-srećan kada se ona udala. Uzdahnu dubo-ko, kao da hoće svu tu jed da izbaci iz gru-di, ustade i uhvati konja za uzdu. Pomilova ga po vratu i grivi i taman kad se spremao da uvuče nogu u uzengiju, đogat poskoči, poče da se propinje na zadnje noge, a pred-njom udari u zemlju. Kao da prvi put nije želeo da primi gospodara u sedlo. Omerbeg ga jedva smiri. Životinje imaju čudnu moć da nekim svojim čulima osjete nesreću.

Zbog tog čudnog nemira koji kraj če-sme uhvati đogata, Omerbegu se još jedan crni oblak brige nadvi nad glavom, zaiskri zloslutom. Od toga mu nasta nevrijeme u glavi. Čim prođe vrh Vlaha i poče da se spušta prema Bogazu, osjeti neki nemir i nespokojstvo kao da je u drugom vilajetu. Pogleda napremase u Žutojevičko brdo, a u vid mu se upleka jato nekih crnih ptičurina, koje odletješe prema Franca mahali. Dole od Bogaza prema Limu prostrla se rasov-ska ravnica, kao zelena dolama išarana ba-ščama jesenjih boja. Pažljivim, laga-

nim hodom, da ne naudi svom gospodaru, konj se približavao Krivačama. Povremeno bi uzdigao glavu odpuhujući kroz široke nozdrve, hitro strižući nemirnim ušima kri-stalnomaveno nebo vedrog dana. Sa desne strane puta bila je sitnija gusta šuma, a sa lijeve, naspram krivačkih livada, urvina koja se spuštala sve do potoka. Jedva držeći se u sedlu na tom uzanom, strmom, od konjskih kopita izlokanom putu, Omerbe-gu se odvijao pravi košmar u glavi. Na svaku pomisao kako da pomogne zavađe-nom narodu, presjeklo bi ga pitanje, da li to Talijani zaista iskreno žele. Davio se u usta-jalom vremenu ljudskog sljepila i umne neviđelice, kada je ljudska glava bila jefti-nija od pregrš brašna. Tada se Omerbeg sjeti one Njegoševe: Ko će vjetar ludi zauz-dati? Ko l’ pučini zabranit kipjeti?

Odjeknuše pucnji iz zasjede. Jeka se prolomi niz potok ka Bogazu i rasovskoj ravnici. Đogat skoči i kao da zbaci Omer-bega sa sebe. Kad osjeti da mu sjedlo nika-da nije bilo praznije i da nema gospodareve ruke na njegovoj grivi, okrenu se kao u na-rodnim pjesmama i punim kasom poleće uz Vlah put Boturića. Prije nego će Omer-beg sletjeti s konja, poleće njegov crveni fes. Letio je prema nebu kao „crveni pe-tao“. Titrao na jesenjem lahoru iznad pro-valije ka potoku dok ne pade u vodu zajed-no sa opalim lišćem. Pričalo se, poslije, da je cijelu heftu tim potokom tekla crvena voda i bojila Boljansku rijeku i Lim. Tu, ispod Vlaha, pored zaseoka Krivača, u sim-bolici njihovih imena, đe se sretoše đavo i nečovjek, oslobodi se Omerbegova duša zla. Nečovjeku je trebalo društvo „i hra-brost čopora“, a Omerbeg je bio potpuno

sam na svom đogatu.Kad đogat, krvave grive, stiže pred

Omerbegov čardak, svima bi jasno da će ih on odvesti tačno do onog grma iz koga su zapucale katilske puške. Nađoše ga ljudi u urvini podno te strašne stmine. Pored tijela nađoše crnogorski kolaš, koga je Omerbeg dobio na poklon od jednog bliskog rođaka, koji je bio perjanik kralja Nikole. Omerbe-ga su istog dana ukopali na mezarju Bego-vića u Rasovu. Njegov mezar merhametom svoji Begoviće i Hadžibegoviće.

Ostadoše šestoro nejake djece da stasa-vaju sa dubokim tragom na duši i sa klju-čem sreće u babovom mezaru, pod brižnim okom begovice, vječno zarobljene u bjeli-nu Boturićkih breza. Brzih dana, poslije toga što je snađe, zabrinuta begovica se do-govori sa jednom sposobnom i pouzdanom rođakom da joj odvede djecu u Rožaje, na sigurno. Plašila se da ih ne zadesi očeva sudbina. Na ispraćaju obeća da će im se brzo pridružiti. Znala je šta je čeka, ali bilo joj se teško odvojiti od čardaka.

Ne prođe ni mjesec dana od Omerbe-gove pogibije, a u Boturiće zapuca od svu-kud. Nurija se, za spas glave i one dje-ce, krišom uputi staroj prijateljskoj kući Terzića na Grab. Taman što je sakriše na tavan, napuni se kuća nezvanim gostima. Cijelu noć se, šćućurena, naslušala svega i svačega. Kad se sutradan kuća isprazni, is-cijeđena od straha, muke i povraćanja, uz pomoć neke Terzićke, prebaci se preko šu-movite Vranjice u Holuje kod svojih.

Dva dana kasnije javiše joj da je Omer-begov čardak spaljen od temelja do krova. Ni laste se nemogahu gdje vratiti. Ostadoše pod tuđom strehom. u

74

KULTURA

Nad Lagatorima se naoblačilo i čini se kao da je razvrgnut crni jorgan pokrivši selo da u tišini

spava. Oblaci tmasti kovitlaju, jure se po nebeskom prostoru, sudaraju i lome se.

Tama se zavila crnom plašću, jeza obuzela sva živa bića. Nešto se strašno naslućuje, zbiva. Psi gazde Alije u Čairu zavijaju i žalno cvile kao da ih vuci rastr-zaju. Cika zavijanja pasa odliježe selom Lagatora, rekao bi čovjek, dolazi kija-metski dan. Slučajni prolaznici zastanu, oslušnu i uzdahnu pa u sebi promrmljaju „Na hair da bog okrene, ovo nije dobro ni za ovu kuću ni za komšiluk.“

Naiđe pored kuće gatara Emra, osluš-nu zavijanje, cvilenje pasa pa brže bolje svrnu u prvu susjednu kuću da popriča šta je čula i uzgred da popije kahvu. Sjedne Emra na ukazano mjesto, otpunu, zakolu-ta očima po sobi pa počne besjediti „Vala Bido prođoh sada kroz Alijin Čair, eh što oni đavolji psi urlahu, kao da su na vatru bačeni.“

Baci Emra još jednom pogled po unu-trašnjosti sobe pa kroz zube prozbori: “Boga mi neće na dobro izać, sve su be-šare od ovih pasa.“ Domaćin znajući ga-taru, nasmija se, a uz njega i ostali članovi porodice, pa joj se obrati: „Slušaj Emra, da te više nijesam čuo da proričeš nečiju sudbinu, jer samo Allah dragi zna šta će i kako će biti.“

Shvati gatara da tu više nema mjesta priči, ustade i ode mrmljajući – dobro, do-bro ćutat ću, ali nešto se toj porodici hoće desiti. Ode ona bez pozdrava, malo i na-ljućena, mahajući rukama.

No, gle čuda, ne prođe ni hefta dana, ču se haber stigla vasika za svu Alijinu po-rodicu iz Beograda zvana „Rankovićka“ da se sele za Tursku. Taj glas razlijeđe se selom i širim krajem kao ono grom u pla-ninu kada njače zagrmi i odjekne prosti-rajući se brdima, šumama i nepreglednim poljima Bihora.

Komšije, rođaci i bližnji prijatelji u čudu se dadoše prosto ne vjerujući da je to istina. Na tu iznenadnu vijest o vasici mnogi se rastužiše, zabrinuše a posebno

Alijini sinovci: Muslija, Bido i Salko. Svjesni su oni nastale situacije da će im biti vrlo teško opstati u svom selu Lagato-rima da žive bez najrođenijih i najmilijih. Poštovali su oni amidžu Aliju, kao da im je bio otac, a on ih je pazio, savjetovao i štitio, pošto ih je otac Delija odavno osta-vio odselivši sa još dva druga sina u Ple-ninbabe u Srbiju.

Useli se u srcima i dušama tuga, očaj i neizvjesnost onih koji uskoro odlaze iz rodnog kraja, toplog zavičaja, napuštajući svoja ognjišta, a bogme nije ništa lakše ni

onim najbližim koji ostaju u svom mjestu da žive bez svojih najrođenijih.

Djeca i žene skriveno se raduju što je došla vasika, što će odseliti, jer su uvjere-ni da će bolje živjeti u tuđoj zemlji, u toj puno hvaljenoj i obećenoj državi Turskoj. Nadaju se oni lagodnijem životu, oslobo-dit će se teških seoskih poslova: žetve, vr-šidbe i slično, a djeca čobanskih obaveza.

Oštroumni i snalažljivi sin Alije Rah-man na vijest o vasici, odmah se dade na svoj omiljeni hobi-trgovanje odnosno pro-daje imanja i drugog pokućanstva. Žuri-lo mu se da što prije proda što se prodati može, jer u vasici je bio naznačen rok do kada treba iseliti se iz Crne Gore. Jedino na njegovom licu blista neko očarano za-dovoljstvo, pritajna nada u bolje sjutra za razliku od njegove braće u toj čuvenoj dr-žavi. Uvijek je u pokretu, muhabeti sa lju-dima, trguje, procejenjuje imanje, planira kakao da osnuje neku bolju budućnost.

Prvo ponudi krajnje i što dalje njive, pašnjake i gajeve od kuće u Golom Brdu, Zekanovu i Hranču.

Poslednje što isturi na prodaju je glav-no imanje u Čairu, okutnjica sa kućom i drugo pokućanstvo u Lagatorima, selu jednim od najljepših u gornjem Bihoru. Zainteresovane kupce odmah nađe i samo njemu znanim trikovima dobro je unovčio sve što je ponudio. Kupci su uglavnom

VASIKA

n Piše: Prof. Reho RAMČILOVIĆ

75

KULTURAbili najbliže komšije, rođaci koji su mu vjerovali prilikom pogodbe. Kupiše oni to veliko imanje Alije Ramčilovića po svo-joj želji i meraku, te uredno i na vrijeme uredno isplatiše.

Na kraju rasproda Rahman stotine grla sitne stoke, tri konja, dva samareća i jednog sedlenika, zatim tri para volova i oko četrdeset grla krupne stoke. Zado-voljan trgovinom broji i naslaže novac u svoju škrinju, ubjeđuje oca i braću da je dobro odradio čak i više no što se nadao.

U kući je kao u pčelinjoj košnici, ništa se ne radi, koliko da se ne valja, jedni ula-ze, drugi izlaze. Djeca radosno se igraju po oboru, srećna što ih stariji ne primora-vaju da rade, čuvaju stoku i slično, osjeća-ju se slobodno kao ptice u gori koje troše vrijeme leteći s jednog brda na drugo.

Avlijom se širi prijatan, omamljiv mi-ris variva, birijana, pita, harčalija i gurabi-ja koje se spremaju, peku, služe gostima, komšijama što dolaze da ih zadnji put se-lame, halale se sa mnogobrojnom porodi-com koja se sprema na dalek put.

Sva ova zbivanja krišom prati starac Alija, ublijedio kao mrtvac ili bolje rečeno kao brašnjavi vodeničar. Rijetko šta pro-govori, osmijeh nestao sa izboranog lica, a u svakoj bori urezane su brazde njegovog imanja koje je redovno i marljivo obrađi-vao, a sada ih eto zauvijek ostavlja.

Bio je Alija poznat u svom kraju po mnogim mudrim pričama, šalama, veseloj naravi, no sve je to odlepršalo negdje da-leko, a zadržao se samo obrus uvenulog lika na kojem se nastanila tuga, bol i očaj za rodnim krajem. On skoro ništa ne jede, rade popije vode, a voda je do same njego-ve kuće, čuvene „sa krša“ koju je koristila cijela mahala plemena Ramčilovića, jer je čista, bistra kao suza, a posebno ljeti pit-ka i hladna. Duhan ne puši nego ga jede i to rezani mostraski zvani kotroban-svila. Dim se iz njegove cigare vije oko ušiju kao da je vatra naložena, gubeći se u pra-menov, iščezavajući u visine mutnog neba koji nagovještava olujnu kišu.

Komšije i rođaci, već na glas razmiš-ljaju, vala kad Aliji ne bi žao ovoliki mal da ostavi, ovoliko bogastvo, sermiju, Bo-gami da i nama dođe ta vražja vasika i mi bi smo pošli za Tursku. Mi u odnosu na Aliju, ne bismo imali za čim da žalimo, a što, kurtalisali bi se ove zlehude zemlje, ovog teškog života na selu, a kada sve sa-bereš koristi je malo.

Ovakvo razmišljenje naročito su imali Alijini sinovci, ali nažalost njima se nije

dalo da ta vasika stigne do njihovih ruku, valjda se negdje u putu izgubila i nikako da ih obraduje, a kako su je željno isčeki-vali ko ono majka sina jedinca kad čeka iz vojske. Nikako da ih ogrije to proljeć-no sunce, zaklonjeno teškim, vlažnim i tamnim oblacima, ama baš nikako da se provedri.

Istina da je Alija sa sinovima iz La-gatora s početka šezdesetih godina dva-desetog vijeka toliko bio zaimao, da se u kraju govorilo – „više Alija ima žita i dru-gog bogastva no Zemljoradnička zadruga iz Petnjice.“ Koliko je samo siromašnih porodica pomogao, podigao i nahranio, a daljnjih i bližnjih odiva darovao, komšija-ma pripomogao u nevolji, samo dragi Bog zna. On je imao tu lijepu narav, osobinu da se ne hvali, ne priča kad nekom prite-kne u nevolji.

Najstariji sin Mahmut ucrnio kao ga-vran, izgubio se, promijenio lik, ne može želja da te prođe od njega, a kako je on samo znao da zagudi uz gusle, da zapjeva kraišnice i druge pjesme koje je sam osmi-šljavao. Žao mu je što više neće obrađiva-ti svoje imanje, gajiti voćke, navodnjavati ih, a uređivao ih je i dotjerivao kao da su to bila djeca. Sam je napravio na imanju ustavu, močilo i kao da mu je trebala voda za plavljenje, imao ju je gotovu. Koliko je samo krčevina, osornih njiva pretvo-rio u plodnu zemlju, krčeći, obrađujući ih i danju i noću. Pri, polasku još jednom obišao je svaki kutak imanja izmilovao ga suznim, sjetnim očima i pozdravljao sa kao sa živim bićima. Posjetio je zadnji put i svoje mlinove, vodenice na pjenuša-voj rijeci Popči ispod gordog Kofilenika, upijao je svako mjesto, travku, mlinski ka-men, čeketalo, mušnjak i svaku neravninu i poru na tahti kojom su pokrivene vode-nice. Želi Mašo da sve to odjednom zagrli

i ponese sa sobom u tuđu zemlju kao dra-gulje koje će brižno čuvati u svom okrilju.

Sutradan. Ranom zorom, obišao je mezarja svojih najbližih, mnoge popravio, natpise ponovio i očistio, a onda sjeo uz nišane i izučio El-Fatihu za njihovu dušu i zatražio oprost što mora da ih ostavi Bogu na amanet i svojim sinovcima na održavanje.

O, kako boli rastanaka od svojih naj-bližih, od rodne grude i mezarja najrođe-nijih, srce se cijepa, duša jeca dok oči tu tugu nemogu da sakriju a suze liju kao najače kapi kiše u proljeću.

Glas, nekako se sam ote iz grudi pola-znika i odliježe okolinom, eh ta prokleta vasika ta „Rankovićka“ što nama srce ras-poluti, što rastavi najbliže porodice.

Čudo se zaista i desi, brzo se rasprši čuvena imovina Alije iz Gornjeg Bihora, za tren nestade one ljepote, onog mala i radosti u Čairu. Sve je postalo prazno, gluho, nestvarno. Muk i tišina caruju na njegovom, već sada prodatom i tužom imanju, samo po neki gavran nadleti i po-remeti tu tišinu, grakne i vine se u tmaste, sive oblake koji propuste po koju kap hladne kiše nailazeći od Hodrovice.

Ne čuje se više bukanje ugojenih biko-va po pašnjacima ravni, rika krava, bleja-nje ovaca niti meketanje koza. Umuknuo je lavež psa Balova, koji je vjerno služio i čuvao gazdi kuću i mal, predosjećao je on da se bliži kraj, a u njegovim mutnim oči-ma uoči se poneka suza da sklizne, valjda shvata da će koliko sjutra postati lutalica.

Dok je trajalo spremanje za selidbu po kući i avliji, ništa se nije radilo, samo se besjedilo o raznim događajima, o pito-mom selu Lagatoru, o Gornjem Bihoru i njegovim znamenitostima, ponekada se priča proširi i o Turskoj kao nadi za bolji život onih koji njoj odlaze.

76

KULTURA

Turska, ta čuvena zemlja po boga-stvu, raskoši i sjaju Kapali-čaršije nikog ne ostavlja ravnodušnim, pa ni Gornjobi-horce. O, dali će te raskoši i sjaj dosegnu-ti i do Alijine familije? Možda, nada je tu samo da ih ne iznevjeri.

Alijini sinovci, Muslija sa braćom, ne izlaze iz kuće, pomažu u spremanju, pakovanju stvari za selidbu. Dok pakuju potrepštine, zalijevaju suzama, i ako ih na brzinu potru želeći da sakriju tu tugu i bol za svojima. Na čas se i osmjehne, osokole, ali stvarnost ih brzo vrati oča-ju i žalu za neizbježnim rastankom od najbližih. Svjesni su da će teško živjeti u rodnom selu bez amidže i bratučeda, bez prave bratske ljubavi i sigurnosti koje su imali.

Jedina ljubav koja će ih iskreno gri-

jati i činiti topli dom je njihova majka Zuhra , koja je ostala uz svoje sinove da ih podiđe, brine o njima i štiti od raznih nastraja kada je najteže.

U najgorim trenucima i iskušenjima majka ih je bodrila: „Sinovi moji, ostali ste sami, siročad ste od više ruku, ali ne predajte se, jer se samo radom, pravdom i saboritošću uspjet će te u životu“. Tako je i bilo.

Najmlađi sin Salko, uz glasno raz-mišljanje obrati se majci: - Bože majko, što je Božja sudbina, da ostanemo u La-gatorime bez najbližih, najprije bez oca i dva brata a sada i bez amidže i bratu-čeda. Majci potekoše vrele suze, duboko uzdahnu a glas se ote – Bog će nas vidjeti i pomoći će nam. Daj Bože, kroz plač i uzdah čuše se glasovi njenih sinova.

Konačno, osvanu sudbonosni dvade-seti jun 1964.g. kada je utvrđen rok za polazak, za napuštanje kućnog praga, ognjišta Gornjeg Bihora.

Priroda se razbjesnila, sve je u cvatu, zelenilu i sjaju, kruške i jabuke dobro su zavezale, šljive pune gubavica, te mi dje-ca od njih imali smo vajde, jeli smo ih kao da su zrele šljive.

Ašlame su već dobro zarudjele, slatke su i sočne a one su uvijek bile prva radost i voće koje se jelo u ovom kraju. Ljeto zakucalo, a čudo se preko noći desi, na-padao snijeg, grane voća i ostalog drveća povilo se do zemlje kao da i one plaču, trava povaljena šuti pod snijegom čeka-jući prve kosce.

Oko Alijine kuće masa naroda, sve vrvi kao u mravinjaku, narod se okupio ne smeta im to nevrijeme, došli da isprate veliku i brojnu familiju za Tursku. Oni poslednji put žele da se sa njima pozdra-ve, oproste, požele srećan i dalek im put. Iz tog neopisivog vrvenja, žagora izdvo-je se uzdaci, glasovi: Bože pomozi, ove tuge, ovog bolnog rastanka od rodne kuće i svojih brastvenika i komšija, od kućnog praga i zavičaja.

Preovladaše glasovi: oprosti, halali, javi se, piši, hoću, a onda odjednom plač vrisak, brate, što ode, što nas ostavi, se-stro, da te još jednom vidim i zagrlim i tako sve do u beskrajnost.

Poslije dugog opraštanja, pozdravlja-nja i praćenja, poče se odpučavati gomila

po gomila od kuće oko koje se širi žamor i šarenilo od ljudskih figura. Prvo se odli-jepi karavan konja na kojima je natovarena parta a za nji-ma ljudi koji paze da što ne padne, oteže se ova kolona do rijeke Popče osojem pa sve do Kutnjeg Brda.

Kasnije se otisnuše go-mile žena i djece sva upla-kana sa pogledima prema rodnoj kući, a za njima upor-ni pratioci koji poslednji put idu sa njima i za koji tren, tamo na trpeškom brdu će se odvojiti, rastaviti zauvijek. Svi se još jednom međusob-no grle, ljube, halaljuju, dok su im obrazi kvasni natoplje-ni toplim suzama, zacrvenje-li se kao najzrelije jagode u Alijinoj bašti. Na posljetku krenuše i najstariji iz poro-

77

KULTURAdice, uglavnom sinovi Alije, a nebo nad njima mutno, navalilo se na sada napu-štenom imanju i kućom, olovnim crnim oblacima iz kojih lije kiša. Pratioci koji tužno posmatraju ovaj odlazak konstato-vaše: “Evo i nebo plače za ovom porodi-com koja napušta vjekovno ognjište, što se negdje izgubi u dalekoj tuđini. “Kolo-na neprekidna ali tiha i pokorna kreće se od lijeve strane Popče pa uzduž cijelim selom Lagatora do Trpezi, gledajući sa strane izgleda kao crn, svileni gajtan da se razvuku selom.

Gazda Alija još ne izlazi iz rodne kuće, posmatra svaki ćošak , detalj u njoj, ljubi ih i šapuće nešto samom sebi, vjerovatno traži oprost od svakog deta-lja, mjesta svoje kuće. Na kraju kleknu, spusti se lagano i nježno kao da se pla-ši da nešto ne povrijedi, miluje rukama vrata, prag, zalijeva ih krupnim i toplim suzama dok očima upija i namanji detalj, najmanju sitnicu koju želi kao vječnu us-pomenu ponijeti sa sobom u tuđinu. Tre-ba mu preći preko kućnog praga, a on po-stao visok, nema snage, koljena klecaju, noge mu drhte, srce kuca hoće da iskoči, tuga ga je obuzela.

Prisutni ga posmatraju, plaču, žao im je dobrog, mudrog komšije koji ih napu-šta iz rodnih Lagatora. Ču se iz gomile jasan glas - hajde Aljo, hajde sokole, uvi-jek si bio hrabar, čvrst i odvažan, porodi-ca ti je već stigla na Kutnje Brdo i čeka te. On ih toplo i žalosno pogleda pa im odgovori: “Braćo moja, prijatelji, komši-je i rođaci, da znate samo, teže mi je ovaj moj drveni, kutnji prag sada preći nego najveće brdo.“

Sinovac Salko priđe mu, uhvati ga pod rame za ruku, odvoji ga od praga, a starac progovri: “Kućo moja, halali mi, mnoge se nafake u te pojelo, halalite mi moje časno brastvo, prijatelji i komšije, a ja vama sve opraštam.“

Idući selom prema Trpezima Aljo polako korača, zastajkuje i pogled baca cijelim krajem, no najviše prema svom Čairu i rodnoj kući. Upija svaki mogući detalj sa željom da ih urami i ponese sa sobom u tuđinu kao najdraže nešto. Uz-dišući progovori: „Znaj sinovče, nema Gornjeg Bihora kao kraja cio svijet da obiđeš, evo ja nevoljno napuštam, eh ta „Rankovića“ vasika što nama srce raspo-lovi, što nama duše uze, što bi sebet da se razdvojim. Na autobuskoj stanici Kutnje Brdo koje dijeli dva najljepša sela u Bi-horu, Lagatore i Trpezi, okupio se veliki

narod, žele još jednom da se pozdrave i isprate porodicu Ramčilović.

Masi naroda pridruži se gazda Alija sa sinovcem Salkom, sjede na samom brdu, otpuhnu od umora i skrhanog bola a pogled mu sam polete k rodnoj kući koja izgledaše nevesela, usamljena kao napuštena siročad. Dok uzima poslednju želju svog zavičaja, krupne suze gurnu niz izborano, preblijedo lice, a on ih više i ne krije, a jecaj u duši sve više se čuje.

Najednom začu se pisak sirene pošte koja će ih prevesti do Raške u Srbiju, a onda vozom ka Skoplju i ko zna kako do Turske, da je vrijeme za ukrcavanje i po-lazak.Tiho, i nevoljno uđoše prvo žene sa djecom, malo kasnije i stariji na čelu sa Alijom te sinovi Rahman, Šaban i Meh-med.

Plač i jecaj odjekuju Kutnjim Brdom, žamor se čuje, vjetar ga prihvata i raznosi po krošnjama bihorskog voća i dolinama Lagatora. Sinovci Alije Muslija, Bido i Salko opraštaju se od najrođenijih, oči su mu mutne a suze se same kotrljaju niz obraze. Više se bol, tuga ne skriva za svojima.

Vozač još jednom svirnu, dajući na znanje, sve je gotovo, kreće se na dale-ki put. Neko od ukrcanih putnika zavika, a gdje je Mahmut nema ga ovamo? Svi baciše pogled oko pošte a on na zadnjim vratima vozila zagrlio se sa bratom Bi-dom, opraštaju se, ali nikako da se raz-dvoje, čvrsto se drže u zagrljaju, kao da hoće u vječnost. Plaču kao mala djeca i samo se čuju jecaji i ne baš jasne rije-či: “Oprosti brate, kako ću ja živjeti bez tebe, kako ću sjutra izaći na njivu, kre-nuti u Džamiju, a tebe da neme uz mene.“ O, brate, a kako ću ja u tuđini, s kim da

se porazgovaram, našalim, posavjetujem, a ti si primjer i uzor petnjičkom džematu i brastvu, a ja te evo napuštam, oprosti molim te, dragi brate.

Pratioci ih silom rastaviše i Maša smjestiše u njegovo mjesto, a on glas pu-stio odliježe unutrašnjost pošte, dok brat Bido sio na samom putu, i govori: „Zašto braćo, zašto odoste, što nas ostaviste?“

Zamaknu pošta krivinama prema Kalici, izgubi se iz vida, a na mjestu ra-stanka ostaše uplakani i skrhani od bola i tuge Delijini sinovi, kao posljednji svje-doci da se ovdje desio veliki događaj, rastanak s braćom. Dugo su mi bili uprti pogledi prema Kalici, ne bi li još jednom vidjeli vozilo koje im odvozi najbliže, a onda se na tren na zadnjoj okuki pojavi, dižući sa sobom oblak prašine i za navi-jek izčeznu u crnoj gomili borove šume. Poslije svake izgubljene nade, konačno Muslija i braća mu vratiše se svojoj kući, porodici i dragoj majci Zuhri jedinoj lju-bavi i nadi koja će im koliko toliko činiti život ljepšim.

Ostaše da se bore za život, podižu porodicu, idući primjerom amidže Alije da se samo napornim radom i poštenjem može doći do uspjeha i boljeg života. Taj su cilj postigli jer su uvijek bili uvaženi, poštovani u brastvu i širem kraju, ali bol i tuga za braćom koja su odselila za Tur-sku i Makedoniju nikada ih nije napuštila i ona će ih pratiti sve do groba.

Više sunce nije imalo onu svjetlost i toplinu koju je imalo ranije, a posebno kada bi prosulo prve zrake iznad Đuđa i ogrijalo rodno Lagatore. Sada je postalo sivo, blijedo, pa čak i hladno a kako li će ih Sunce grijati u Tursku, samo Bog zna. u

78

KULTURA

Ne bih baš sigurno znala reći koji je od njih najstariji, a koji traje najduže. Znam samo da me

prate čitavo djetinjstvo i da su mi to isto djetinjstvo izranjavili i okrnjili, koliko su najteže znali i umjeli.

Mraka sam se bojala otkad znam za sebe. Nikakvo bolno iskustvo ne pamtim vezano za noćnu tminu, niko me nije gurnuo kroz vrata i ostavio vani u tami, jer su me svi voljeli i štitili, ali strah je bio tu, negdje duboko u meni.

Ovaj prvi, biće da je vezan za drugi, za priče o priviđenjima, o vampirima i prikazama, koje su se često pričale u mojoj kući. Na sijelima, kad nam dođu rođaci i komšije.

Sijela su divna druženja na kojima se priča, smije, a nekad i zapjeva. I često krenu priče o priviđenjima, a stariji, izgleda, zaborave na nas najmlađe. Uopšte ne pomisle koliku štetu nama mogu nanijeti. Jer, meni jesu. Vezala bih te jezive priče sa prvim mrakom i onda vrata prema predsoblju ne bih smjela otvoriti. Neka je u njemu upaljeno svjetlo, tamo iza ulaznih je mrak. I strašne utvare. Da me ko od starijih pošalje vani da donesem zaboravljenu metlu ili što drugo, mislim da bi mi puklo srce. Ili bih poludjela. Srećom, nisu me slali. A moja dobra majka je ustvari znala kakva i kolika strašljivica je njena najmlađa kćer.

Ostali moji strahovi vezani su za stvarna iskustva, svi odreda vrlo bolni, i ostavili su ožiljke na mojoj duši mnogo duže, nego što mi je trajalo djetinjstvo. Polovinu od tih ožiljaka napravili su mi odrasli, čineći neke stvari za „moje dobro“, ne pitajući me hoću li ja to „dobro“. Sviđa li mi se to što mi čine? Boli li me? Štitio me je jedino moj babo. Jednu godinu pred školu, zaredaše mi, skoro svaka dva mjeseca, temperatura i bolno grlo. Za doktora nisam htjela da

čujem, pa su me nekoliko puta, na prevaru, vodili jednom daljem rođaku, daju Rašidu, da mi „diže koščice“ u grlu, poslije kojih ću „bolje jesti“.

Njegovi koščati prsti na mom nepcu, pa ljutina nišadora, pa po dvije ruke koje me silom drže, jer se bacakam rukama i nogama. Iako je taj visoki, tihi muškarac, ustvari bio prijatan i dobar čovjek, mrzila sam ga, kako nikad nikog nisam mrzila. Ime nisam željela da mu čujem. Ali, bili su jači od mene!

Iste te godine, a bila sam u šestoj, negdje u jesen, sve moje vršnjakinje probušiše uši, da nakon desetak dana, kad se ranica zamladi, mogu uvući zlatne minđušice i tako biti prave djevojčice. Ako se nakitom gizdaju njihove starije sestre, mogu i one.

Možda bih se povela za drugaricama i drage volje probušila uši, za jedne divne minđušice koje mi je kupila moja najstarija, da uši nije bušila moja bika. I da nisam bila prisutna tom bolnom činu.

Uho se najprije dobro natrlja koprivom, a znamo kako ona peče. Valjda i otrni, da se manje osjeti igla

koja se naživo probada kroz uho. Poslije, isto tako drugo. A uvlači se usukana nit prirodne svile, podveže sa malo voska i ostavlja jedno 3 centimetra. Sljedećih, bar 10 jutara nježno se provlači. Opet me niko ne bi uklonio i ja sam gledala djevojčice kako im crvene lica, dok stiskaju zube. To su one hrabrije, ostale, većina, deru se iz sve snage.

I onda, jednog dana, služe se prevarom jer mi kažu da će bika samo pogledati oblik i debljinu mojih ušiju. Ja ne znam da su sve pripremili iza mojih leđa. Sad sam nemoćna kad me po dvije ženske ruke čvrsto drže, kad mi uho strašno trne zrela kopriva, a užasan bol od igle koja probada, izvlači mi vrisak do neba.

Bože, što mi ovo rade?Ko da tražim minđuše?Što me nisu pitali?Nikad to ne urade!A razdire me bol od drugog uha, krv

curi niz vrat, a suze niz lice. Hoće li stati već jednom?

Poslije me hvale da sam junak, donose čokoladu i šareni čibuk, a ja samo hoću da me puste na miru, da se odmorim, i zaspim ako uspijem.

Sljedećih desetak dana mučenje se nastavlja. Svako jutro bolno mi povlače kroz uho svilenu nit, mažu kremom, ali se oba uha crvene, pa se stvara krasta, pa onda u noći ispada iz jednog svila i uho brzo zarasta. Poslije i drugo pa mi ne uspijevaju uvući minđušice.

Nikada više neće prići mojim ušima. Srećom, tu je moj babo, on im neće dati. A ipak jesu probali još jednom, kad on nije bio kod kuće.

Jači, pa su me savladali, a kad sam ja od straha postala bijela kao kreč i skoro izgubila glas, zavriskala je naša komšinica Munira: „Zaboga, puštajte to dijete. Vidite da će vam umrijeti. Đavo

Svi moji strahovi

n Piše: Sabrija RAČIĆ - HADŽIMURTEZIĆ

Kad bih probala jednom da nabrojim po redu, ono što ne volim kod sebe, i smatram to manom, na prvom mjestu bili bi moji strahovi. A oni u meni postoje i katkad rastu, otkad znam za sebe.

79

KULTURA

vas odnio i sa minđušama“, pa me u bijesu iščupala iz njihovih ruku, izvela u dvorište, umila me i dala kocku šećera. Nikad joj ovo dobro nisam zaboravila.

I sve su ovo uradili kad moj otac nije bio kod kuće. Nema šanse da bi im on dozvolio ovo kasapljenje. Ali, nažalost, nije ga bilo u kući.

A naredna tri jutra moja bika mi slijeva „stravu“. Da pokuša bar malo popraviti štetu koju su mi juče nanijeli. Svi kažu kako je hairli ruke i da noćne more, strahovi, bezrazložni dječiji plač i još koješta, budu nakon tog čina kao rukom odneseni. Srećom, ovog se puta ne bojim, pokriju me rumenim platnom, bika rastopi komad olova u kašici, pa onda ono, rastopljeno cvrkne u činiji vode nad mojom glavom. Kad mi platno maknu s lica, bika mi daje tri kašike one vode, malo umiva lice, ruke i noge, a onda ona i majka tumače figure od rastopljenog olova.

Slijevanje „strave“ možda me jeste malo smirilo, ali su moji strahovi i dalje ostajali.

Poslije ovoga, nisu mi više nikad pomenuli bušenje ušiju. Ostavili su odluku meni da, kad porastem i poželim nakit u ušima, sama odlučim i sve odradim. Tako je i bilo.

Jedan od strahova takođe me prati

čitavo djetinjstvo. To je strah od Karavlaha i od onog što oni učine djeci, maloj naravno, koju uspiju ugrabiti kad ih nađu same. Podalje od kuće ili kojim zlom, na drumu. Kad ih u svojem mjestu zakolju, od njih prave sapune. Te jezive priče svi smo znali, prepričavali ih i bili sigurni da su stvarne. Malo je ko sumnjao da su izmišljene. Da ih na povratku iz našeg imanja, sa svojom porodicom, nisam sretala, možda bih ove priče zanemarila. Ali nisam mogla, jer su izgledali mrki, strašni, očiju iz kojih sijevaju munje. Ja u životu nisam srela zloslutnijih i strašnijih ljudi. I zato me je, jedan prolazak drumom od Stanjevina do kuće, s najpustijom tačkom na Pačijem potoku, zamalo koštao života. Toliko je strah od njih bio golem.

A strah od vode, e to je posebna priča. Kad kažem voda, mislim na rijeku, tekuću vodu. A naš gradić bogat je sa te strane, jer ima dvije: Mileševku i Lim.

Mileševka je manja, divlja rijeka u proljeće i jesen, a krotka, mirna i plitka u ljetnim mjesecima. Zato je kupanje u njoj, i za nas najmlađe, bilo skoro bezopasno.

Ali ljepši, veći i širi, ali i zeleniji, bio je Lim. Divna rijeka, sa izvorom

negdje kod Plava, u Crnoj Gori, dugim tokom i ušćem u Drinu, na granici Srbije i Bosne.

A ljeti, naš Lim se pretvara u vodeno carstvo za uživanje. Njegove obale su prepune više od tri mjeseca. Čak imamo na dva mjesta uređene plaže. Najljepša i puna kupača je ona na ušću Mileševke, a omiljeno mjesto za spuštanje na šlaufima (od velikih automobilskih guma), za sve dobre plivače je preko puta Milicije. E, tu je, čini mi se, Lim najzeleniji i najljepši. A ruta spuštanja duga skoro 5 kilometara, sve do Zaluga, gdje ima virova opasnih po život, pa do naših Stanjevina. Često je Lim znao da prevari, i to one hrabre i dobre plivače, i uzme poneku žrtvu. A to je za čitav grad velika tuga, jer se redovno radilo o mladim ljudima.

Na te gradske plaže ja uglavnom nisam išla. Rijetko i sa sestrom. Lim sam voljela, bio je divan, onako širok i zelen, ali sam se bojala njegove dubine i brzaka. I nisam ni probala da u njemu učim plivati. Kad mi je prošla sedma, pa osma godina, bilo me prilično stid da još ne znam da plivam. To je nečuveno – odrasti pored Lima, a ne plivati. Svi moji drugari bili su dobri plivači, a odvažniji dječaci spuštali su se na šlaufima preko brzaka, pored virova, sa

80

KULTURAodraslima ili sami. Mogla sam samo zamišljati kakvo uživanje sebi priređjuju.

Tog ljeta tvrdo odlučih da naučim da plivam. Pomoći će mi, naravno, moja sestra Selima. Ona je sjajan plivač, i kad smo u našim Stanjevinama, po nekoliko puta dnevno ona prepliva s jedne na drugu obalu. Nekad ona i Bahra pređu u Zalug, zadrže se malo u njegovim voćnjacima ili na obali, pa se vrate. Njih dvije su od djetinjstva nerazdvojne.

Ivica našeg imanja bila je desna obala Lima, u dužini bar 250 metara. Blago strma obala u jednom dijelu i ravna na granici prema našem prvom susjedu Redžu. Tu nije bilo mnogo duboko i tu me sestra poče učiti plivanju. Položaj ruku, kretanje nogu, način disanja i održavanje na vodi. Malo me s početka pridržavala rukom ispod stomaka, a poslije me samo nadzirala. I, za divno čudo, poče prilično dobro. Prvog dana plivala sam dva metra, sljedećeg malo duže, a najvažnije bilo je to da mi je poraslo samopouzdanje.

Tog ljeta, kao i onih ranije, mi smo u Stanjevinama po nekoliko puta pravili okupljanje čitave familije. Pravi mali teferiči.

Svi moji ukućani, svi amidže Dauta, njegov oženjeni sin i unučad, druga četiri sina, bar petoro-šestoro iz komšiluka. Divota jedna od pjesme, kupanja, sunčanja i uživanja u ručku na zeleni. Sem onog što bi majka i strina spremile i donijele od kuće, mislim na meso, pite, kolače, mlijeko, neko od muških bi naložio vatru. Na nju bi u

kotlić pristavili mlade krompire, a u žar kukuruze, pa bi to dvoje, bilo poslastica za mlade i stare. Ako je tu bio amidža Ćamil, onda bi okrenuli jagnje.

Na sredini našeg imanja, Lim se u dužini nekih stotinjak metara račva u dva dijela, a između njih stoji prekrasno riječno ostrvo, ada, ispunjeno krupnim i sitnim šljunkom, a u sredini i pijeskom. E, to ostrvo je raj za sve kupače iz našeg i ostalih imanja. Obavezno preplivaju prvu polovinu Lima i na ostrvu se svi sunčaju. Danas je pola moje familije na ostrvu.

Ne znam zašto nisam otišla sa ostalima, nego pođoh desetak minuta kasnije. Odličan prilaz s obale u vodu. A ona topla, kao grijana. Uđoh i polako

zaplivah. Lim tu inače nije širok, jedno pet-šest metara. I lijepo sam krenula, onako kako me sestra naučila. Ali na sredini rijeke ponovo me presječe strah, onaj moj teški strah od vode, čim osjetim da je malo dublje i nemam tla pod nogama. Počeh mlatarati rukama i tonuti. Borim se za zrak i probam ostati na površini. Trebam da vrisnem, da zovem „upomoć“, ali glasa nema. Samo grcam, željna zraka, sa srcem koje prijeti da će se raspući.

Ali, imadoh sreće toga dana. Okrenut imanju, na samoj obali ostrva, sjedio je u tom času Hamdo, moj brat od amidže. Ugledao me je, vjerovatno kad sam već počela tonuti, skočio, zaplivao i u minuti bio pored mene. Snažno me zgrabio za ramena, izvukao glavu iz vode i vukao ka obali.

Tamo na ostrvu, nježno me posjeda na mekani pijesak i spušta se do mene.

„Pa dobro, šta se to desilo? Ti znaš da plivaš, zar ne?“ pita me obazrivo.

Od mene nema odgovora. Hoću prvo da se nadišem. A i sramota me je da mu kažem kako sam još vrlo slab plivač. Kako me je strah od vode. Da mi je taj strah vezao u grč noge i ruke. Da ga se dugo neću osloboditi.

I nisam ga se dugo oslobodila. Pogotovo poslije tog dana u kom se zamalo nisam udavila.

Dobro plivati naučila sam mnogo kasnije, kao odrasla djevojka, u moru naravno, a tada je sasvim ispario moj strah od vode. Mogla sam tek tada potpuno uživati u čarima koje ona pruža. u

81

KULTURA

Vozeći širokim autoputem i raz-minjujući usputne evropske gra-dove, Zuhdu je višesahatna huka

motora zagluhla uši, nije ništa oko sebe čuo. Ponekad, gledajući kroz prozor auta u one poredane drvorede, u grane, sa ko-jih su po taktu listovi redom padali dolje na zemlju u livade pokošene pod konac, čije su travke bile zbijene i skamjenjene jedna uz drugu, činilo mu se da sve to nije odavalo ni trun života. Grla šarenih rasnih krava okupljenih iza žičane ogra-de izgledahu mu k’o napirlitane dame, tek pristigle iz nekog salona, gdje ih je veterinarski pedikir satima glancao.

Nigdje ne ugleda ni trag korova, trna, ni koprivu. Nekako je sve na svom mje-stu stajalo ukrućeno, hladno, sterilno, bez mirisa i ukusa.

“Eh, izedem ti zemlju na kojoj nemaš gdje pljunuti ”- Zuhdo ljutito pomisli u sebi. Gledajući onu crvenu strelicu ispred sebe kako mrdajući bilježi pređenu kilo-metražu, shvati da je od rodnog grada i roditeljske kuće udaljen samo nekoliko stotina kilometara i srce mu jače zakuca, uzbuđeno tijelo mu zadrhti.

Želeći da što prije stigne kući, slo-bodnom rukom brišući sa čela kapljice znoja, pojačavši brzinu, poletje u susret poznatim mirisima, onoj ljepoti, gdje će duši utolit glad, snagu životu pridodat .

Otvorivši prozor i udahnuvši zrak , na trenutak se rashladivši, zamisli da je sti-gao kući i već osjeti majčine bajramske jemeke, udahnu miris oprane sofre pri-slonjne uz duvar kuće, odakle su se ka-pljice vode slivale na travu, izniklu iz kaldrme, koju je sestra Hajrija od ranog jutra brezovom metlom brisala i prala. Kad mu se pričini da rukom zgrabi onu zahrđalu halku na već pomalo truhloj ka-piji i kročivši u dišer avliju, iščekujući da mu iza te kapije u lozi bršljena izroni kuća, dvorac njegovog djetinjstva, uz čiji se prednji duvar pela ruža mjesečarka sve do gornjeg boja i pendžera njegove sobe u kojoj je do kasno u noć svirao gi-taru, Zuhdo sav radostan, uzdrhta.

Kao da osjeti slast one baklave na sa-

ruke precizno isječene, koja mu iz majči-ne demirlije tepsije u blagom poskakiva-nju gore natopljenom agdom i slatkim užitkom natiho šaptaše, iz bakarnog len-đera udahnu miris upržene jahnije, na ko-joj se komadi jagnjetine pokriveni mahra-micom, drhteći u sopstvenom loju, mrdahu k’o živi, muhelebije što se k’ o cvjetovi behara u činijama bijele, upihtija-ne mantije, poduvačene kiselim mlije-kom, na stalaži razlivene sutlijaše poreda-ne k’o red labudica, dolme, sarme u zelju, ćufteta na luku, birijane sa domaćom ko-koškom… Spoznavši onu davno potiski-vanu čežnju i istinu koju nije htio sebi priznat, pogleda do sebe na sjedištu papir-nu kesu sa sendvičom za put, na kojoj je pisalo “Mek donalds”, Zuhdo odjednom osjeti gađenje i prema kesi i samom sebi.

“Jemin Bogu činim, da mi više nisi sin!”- kad mu najednom u glavi odjeknu očevo tobe, Zuhdo, od bola, odskoči u vis.

“Šta ako mi babo ne htjedne hala-lit?”- prepadnuvši se sopstvenih misli, Zuhdo zaustavi auto kraj puta i nasloni glavu na volan.

Kad metalni obruč znojavom rukom snažno steže, kad mu kajanje pokrenu strepnju, Zuhdu se u jeki na volan suze sli-še, kapnuše na sandale, noge bose ovlažiše.

“Mladost, ludost”- u naninom šapatu,

na kajanju mu se mehlem na misao privi.“Jeste, bio sam mlad, neiskusan, nai-

van, zaluđen…” – Zuhdu malo lahnu.U sjećanju mu se zavrti vrijeme, kad

u nekom mahnitilu, odgurnu od sebe sva svoja dobra. Zaboli ga do srca kad se sje-ti Ajke, njenog bespomoćnog pogleda, kada joj na zadnjem sastanku saopšti da je neće ženiti, onog joj grča, bola i proli-venih suza.

“Ajko!!!” – zavriska sjećanje, kajanje se u njemu zasrami.

Pred očima mu zatreperiše blistavo grahoraste Ajkine oči i zavihori se onaj plavi čuperak kojim se često igrao, a obrazi se pod njegovim rukama zacrveni-še i upališe k’o rasplamsali žar.

“ Voleću te dok dišem”- iz daljine mu je nevinim glasom svirala najljepša sim-fonija, djevojačke ruke stidljivo se skla-pahu oko njegovog vrata, oči ponovo ponudiše sreću, život, odanost.

“Eh, Ajko moja, da li je za nas sada kasno? Evo, po halaluk se ovaj ker ovdje vraća podvijenog repa, spuštene glave, da kleči, moli, da zaište ono što je bez-dušno ćušnuo, na sva dobra pljunuo.”

K’o užareni vulkani, Zuhdu nad vola-nom počeše navirat uspomene:

“Zuhdo kupila mi majka u Prizren je-dan santalionski kat i jedan od puh svile. Sašila sam i nekoliko haljina od pliša, čipke i žoržeta. Sve mi je to na čiviluku u sobi sa spremom poredano. Ja sama spre-mu peglam, slažem. Onaj boščaluk, spre-mljen za tebe, svakog dana iznova pre-slažem, mirišem i sve uzgred pjevušim...”

Na čednost i nevino Ajkino srce, Zuhdu sjećanje zamirisa.

U vrelom julskom danu srce mu se oledi, zadrhta, zgađen nad samim sobom, pomisli na onu svoju zanesenost za pje-gavom tuđinkom, koja mu za vrijeme kratkotrajnog poznanstva ponudi nov auto, drugi život, kad ga uhvati požuda u čelične mengele, odvoji od rodnog doma, ostavi osramoćenu i od bola onijemelu vjerenicu, ucvijeljenu majku, baba u to-betu sa rukom na Kitabu…

Dok je julsko sunce kravilo asfalt i

n Piše: Šefka BEGOVIĆ-LIČINA

P O G A Ž E N O T O B E

82

KULTURA

k’o sač nemilosrdno pržilo unutrašnjost auta, okupan u znoju, pun strepnje i stra-ha, Zuhdo pojača brzinu.

“Ajka me je voljela, to znam i ne vje-rujem da se za ovo kratko vrijeme dru-gom obećala. Halaliće, zaboraviće.

Kako, ja hajvan, ostavih onaj netaknu-ti, neubrani pupoljak i k’o omanđijan kre-nuh za Bertom, iz koje je odavno bio isci-jeđen život, za onom starkom, koja sem para, ništa mi drugo nemade ponuditi! ”

“Tobe, tobelerosum, od danas mi nisi više sin….!!!” - naletnik rška, ubada Zuhda u srce, oči, strepnju krijepi.

“Hoće, hoće, babo će halalit. Rodi-teljsko srce uvijek smekša na lijepu riječ evlada, slaže i kad se zakune.”- umiruje ga melek s’ desnog ramena.

Sjeti se Zuhdo prvog susreta sa veli-kim gradom, berlinskog sjaja, živosti, prve ushićenosti i zaboravljene daljine. Tada mu se činilo da lebdi, da nekako ra-ste do neba, da je premješten u jedan novi novi svijet, gdje je sve raskošno, blista-vo. Danima je, šetajući gradom i diveći se prelelijepim građevinama, parkovima, punim trgovinama, uličnim svjetlima, us-hićen lebdio u visine. Rodna kuća, babo, majka, sestra Hajra, Ajka, prijatelji, po-lahko su nestajali za njim, blijedili i topi-

li se u zaboravu rodne grude.Kad pored njega neko auto pisnu i

proleti k’o munja, Zuhda trgnu iz sanja-renja, on podižući glavu, pogleda u dalji-ni čisto plavo nebo, na kojem se nije vi-deo ni jedan oblačak. Tamo negdje na kraju neba, čekala ga je njegova kasaba, prag kuće sa kojeg majka u novom katu od jumbasme, izviruje i iščekuje ga da li će se pomolit na kapiji, da joj bajram uljepša, k’ ruci priđe.

“Da sam oženio Ajku i poveo je u Njemačku, sve bi možda bilo drugačije, al’ sad…“ - zebnja ga ubode.

“Napolje iz moje kuće!!! Bahto, ovom paščetu više ovdje nema mjesta! Nemo’ da ponavljam dvaput? Eto mu onog njemačkog mazluma i nek s’ njom lomi vrat što dalje od naše kuće. Moj sin više nije, tobe, tobe…”- autoputem u Zuhdovoj glavi odjeknu babova vika i odjeknu u brujanju vozila na četiri trake.

“Hajrizaga, za Božji hatar, ne čini tobe!!! Kajaćeš se, bojim se. Naš je evlad, mlad je još neuk, pilećim mozgom mlados’ brka…” - kumila je majka za svog jedihnika.

“Nek mi se miče, na oči mi neće dok sam ove pameti. Jok, jok, neće, neće!!! On mene danas pljunu na obraz,

na nam gospodski, što ga godinama ču-vahu moji pradjedovi. Miči, Bahto, miči mi pašče s’ oči da ne pomahnitam, ubijem ga i izgubim Ahiret, estakfiru-lllah.”- odjeknu babova prijetnja do tmurnog neba.

Zuhdo osjeti istu ledenu prazninu, onu tugu, koja mu se u Njemačkoj posle onog ushićenja uvuče u svakodnevni ži-vot. Pored tuđinke, život mu postade pra-zan, sve oko njega nekako suho, bez mi-risa, radosti. Ni nov auto, ni berlinski sjaj ga više nisu veselili, ni tješili. Odjednom k’o da mu je neko skinuo koprenu sa oba oka i on tek kasnije vidje Bertu kao istro-šenu, ostarjelu ženu, u kojoj čak ne pro-nađe ni mrvicu ljubavi ni pažnje, sem samo onu prolaznu požudu. Shvativši da je on za nju obična stvar, kupljena u trgo-vini igračaka, marioneta u njenom be-zličnom životu, Zuhdo se gorko pokaja.

“Majko, babo, Ajko, Hajrija, evo me k’ vama rođeni moji…!!!” - vrisak upi tandrkanje motora.

Kad Zuhdo ugleda poznate sokake, akšam se već tiho šunjaše u mirisnu kasa-bu I on se, poput lopova, polahko prima-če jednoj kapiji i kada iza ugleda zami-šljenu Ajku uslonjenu uz stablo jabuke, noge mu klecnuše.

83

KULTURAKad kroz rupicu na tarabama šapnu: - Ajko! – od suza ovlažene grahoraste

oči se trgoše, ka tarabama pogledaše.U tmini noći, nevino Ajkono srce se

otopi, zakletvu smetnu.Koračajući poluosvjetljenim sokaci-

ma svojih uspomena, u treperavom Zuh-dovom srcu pojavila se nada. Želio je le-tjeti, krilom otvoriti poznati kapidžik.

Kad bojažljivo kroči u avliju, začudi se što se iz kuće ne osjeti bajramske mi-rise. Provirivši kroz pendžer, ugleda baba na pustećiji sa tespihom, kako zatvorenih očiju u sebi dovi i pospanu Hajru, na mi-nderu sklupčanu. Pogledom potraži maj-ku nagnutu nad šporetom kako gotovi bajramsku halvu, pa kad je ne vidje, neka ga zebnja u srce ubode.

Stišćući Ajkinu znojavu ruku, Zuhdo sestri kroz odškrinute pendžerske kanate šapnu:

- Hajrija, izađi .- Zuhdooo!- razgoračenih očiju, Haj-

ra uroni u noć, sestrinske se ruke uželje-nom bratu o vrat oviše.

- Nemoj ovamo. Babo je učinio tobe, ne da ti u kuću.

- Evo, doveo sam mu Ajku, popušćiće će… A majka, gdje je, Hajro, majka? - uzbuđeno Zuhdovo srce poče strepit.

- Zuhdo, majku prije dva mjeseca na naše oči pogodi kap, ode u dekik, k’o da nam je neko ukrade. Mokrih obraza, u mezar ponije želju i tugu za tobom. Osta-vi amanet da nastavim njenu dovu:

“Allahu, Ti mi sačuvaj dijete od tuđi-ne, od svakakog šera i vrati mi ga na ha-irli put, Svemilosni. Otobi ga od one tu-đinke i spoji mi ga sa nekom našom muminkom, molim Ti se, Jedini Gospo-daru Moj.”

- Majkoooo!!!- zavriska Zuhdova utroba, otrova se bolom.

- Kad iz komšijske kuće zamirisa halva, Zuhdo zaplaka, Ajki na rame na-sloni glavu, sestru za ruku prihvati.

- Hajro, jel’ majka mojim sebepom?- Nije, nije, jok more, srce joj bilo

odavno popušćalo - Hajra u ljetnjoj noći zaječa, kućna vrata Zuhdu i Ajki širom otvori.

Drhtave noge uvedoše Zuhdove žalo-sno srce, bolom i kajanjem pred starinom klekoše.

- Babo, evo sam doveo Ajku. Pobr-kah, halali mi. Ljudi smo, griješimo, neko nehatom, neko kastile. Allah opra-šta griješnima, kad On more, oprosti i ti mene, babo. Kumim te Jedinim Bogom, babo…

Pognute glave, Hajrizagi u ruci za-drhta tespih, zadnje zrno grčevito stisnu i naglas izusti: “Subhanallah”

Pomjerajući se, sa jedne noge mu skliznu podvrnuta mestva, ispravljajući Kur’anske listove, na stranici sa Jasinom mu kapnu suza, ispod fesa skliznuše ka-pljice znoja.

“Hajrizaga, teški emanet ti ostavljam, za Božji hatar i moj, sinu halali, dijete

povrni, svojim ćotilukom nam ognjište ne tuli ”- u dovi Jasina, starini u bajram-skoj noći iz daljine šaptaše Bahta.

Ispunjen dovom prema svome Stvori-telju, Hajrizaga podižući glavu, namjes-tivši fes, jedva čujnim glasom izusti:

- Djevojko, što stojiš tu na prag? Uđi ovamo, rode. Od noćas pa dovijek, ovo je tvoja kuća. A, ti pezdevenak, što tu kle-čiš, digni se. Kleči se i pada na sedždu jedino pred Allahom dž.š.

Kad Ajka kroči u sobu i Zuhdo usta-de, ka Hajri podiže glavu, ona zaplaka…

Dok su u sunčanom jutru, Ajkin babo i Hajrizaga sjedili u hladu jabuke, škripnu kapija i na njoj se, noseći tanjih pun zre-lih trešanja, pojavi komšijsko dijete.

- Hajrizaga, pratio ti moj babo da okusite ove naše trešanje i poručuje da će ti po podne doj sa majkom na mubarećle-mu što ste doveli nevjestu. Pojedite te trešnje i isporučite mi tanjir, treba mi majci.

- Tanjir ćemo ti ispraznit, a trešnje i slatku kahvu ćemo doveče s tvojim ba-bom pit, a ne popodne. Ja danas zbog po-gaženog tobeta postim - šapnu Hajrizaga.

- Pa dadni hi tom prijatelju nek on okvasi usta.

- Ne more i on zbog pogaženog tobe-ta danas posti.

- A nevjesta, nek hi ona pojede kad vi ne morete.

- I nevjesta danas, rode moj, posti i ona je tobe pogazila… u

84

KULTURA

- Zadooo! O, Zadooo!- Šta je, Havo, zaboga? Što zoveš u

ovo doba?- Ada, maliprije načuh da je Ferizaga

preselio, pa javni čoveku da odemo lijek kod njih tamo.

- Kakav Ferizaga, jadna drugo? U ak-šam ga sretoh pred kapijom i pitasmo se. On nosaše naku kesu u ruke iz koje mu virahu dva hljeba i ode niz sokak kući. Da nisi ti presefila?

- Jok, more, rekoše da je po akšamu preselio. Kamo da je laža, ali se samo za smrt ne laže.

- Haj, elhućmuliljah! Insan je baš ka srča, učas ga nestane, veljahaule. Havo, pričekajte nas, saćemo mi.

- A, hoćemo li Zado, tamo sedet svu noj da čuvamo mejta?

- Bezbeli, red je.- Zado, je l ‹ Ferizaga im’o penziju?- Jes, no, i to podobru.- Uh, što se nedatnjoj Umi rasamnu,

sad će penziju u šake, pa pupa.- Šta to Havo, tatrljaš?- Ništa Abazaga, ništa, ja sa Zadom

nešto muhabetim.- Selam alejkum Ferizaginice. Šta to,

jadna, bi Ferizagi iznenada? Pa u akšam ga videsmo na sokak.

- Ene šta bi! Pogodi ga strijela baš ka iz vedra neba.

- Je l’ šta bio slab ovija dana? -Jok, dina mi ni trohu jednu, no bio

zdrav ka’ momak. Nas dvoje starija se jutros porano di-

gli, te ja odma’ pristavi’ vodu za čaj. Pi-tam ga haje li više od sporiša ili obzovke. Onomad kupi’ na pijac taze sporiš, pa sam mu prebrala svaku grančicu oprala ga i turila u hlad da se trohu suhne. Ob-zovku mi donijela iz Jerke jedna majkina bratučeda, ada bijela ka’ sir, a mirom mi-riše. Ferizaga je, sabahile, mlogo volio

ta’ čaj da popije. Veli kad je mali bio, bi-jača ga tako od strepnje naučila. Kad bi iš’o u školu, ona bi mu ujutru kuhala čaj da mu se zagrije želudac i da malo smet-ne glad.

- Pa koji čaj popiste?-Valha ona’ od obzovke. Tako mi on

reče, te mu ja popari’ u one srče što mi dajnica lani donijela iz Turske kad smo sunetili inuče od ovoga mlađeg nam sina. Ja mu uz čaj odlomi’ mu ka’ jednu četvr-tinu gurabije. Umijesim ja svake hefte tepsiju gurabija da imamo tako za uz čaj i ne turim mlogo šećera, obadvoje imamo po malo toga bijesa i šećera, pa se čuva-mo. Ada, te mi gurabije idu od ruke, u u tepsiju se žutu ka šorvani, a sve jednačite pot konac, ka’ da dvoru. Mrtva bi hi usta jela. Popi on ta’ čaj, pa mi reče da mu nalijem još jednu srču i bogomi pojede još jedan podobar komat gurabije.

Pošto popismo čaj, ja mu rek’o da ode do čaršije da nam uzme mlijeko i još ponešto od idare, a on mi se brecnu:

“Ima l’ ko mlađi u ovu kuću da te po-sluša, il’ je to spalo na mene?“

“A, ko će? Snaha i deca spavaju, Asko na pos’o, nema ko, sem ja il’ ti.“

“Pa probudi onu personu nek ode ma-kar svojoj deci da šta kupi i spremi za doručak, a jok svako jutro ti joj nagotovo jemek ujdurisavaš.“

“E, bogomi ja ne smijem da je budim, a ti ako si junak, bujrum, udari joj u san.”

“Ne smiješ nju da budiš, a mene smi-ješ. A ne bi joj ja šta spremio da krvljoše ni njoj ni deci, kad bi vrekala i blejala. A ti, kad si hadalj, džabe joj dirindži, nek te još za vrat skopa pa je po vazdan ovuda nosaj.“

“Pa šta ću? Ne mogu u istu kuću ten-džeru odvajat’.”

- Šta ću, stišah ga.(Šapuće) - Zado, da snaha čuje što

pričamo, hor bi’ bili.- Umo, haj nam pričaj šta bi posle sa

Ferizagom?

- Ništa ode on da se namiri. Ja mu na-ručih da mi gredom kupi jagnjetine za đu-več, ali da traži meso sa vrata ili sa prednje plećke. Zaprijetih da mu mesar opet ne uklepa masno meso, ka ono za prvi baj-ram, te smo haman polovinu bacili. Niko ga u usta nije mog’o turit, sve sami loj. Ada i on veselik ostar’o, omatufio, svako ga ka maksuma mogaše prevarit. Donije on dvije pune kese, a beše ljut ka’ ris.

“E, vala Umihana, što ti više odem u prodavnicu, pljuni me. Nisam ja magarac da fučim za svija, a gospoja ti dormira do podne.“

“E, pa ja šta ću. Čim se dignu, deca moraju jest, no šta hoću.”

On sve psujući ode da prilegne, ja svoj pos’o.

Opra’ ja one srče od čaja, pa haj reko’ prvo da zakuham tijesto za lokume, da mi nadođe dok se deca podižu. Sve do samog sabaha njiru u one bijesove i tele-fone, pa posle prespavaju po dana, a val-ha i majka him barabar s njima. Telefon i cigaru ne ispušća iz ruku. Bezbeli ne har-či se da hekla, niti šta da oposli, helbet posla nikakoga nema, sem da gleda serije i da drži telefon u krilo. Ja poduvirem kutnji pos’o, kuham, brinem se o jelu, kruvuljam po kući kol’ko sam kadra. Ugađam svima, kidam se što neće svi isto da mi jedu. Jedni haju kuhano, jedni prženo, jedni ni to, ni to, sem bućkuriš iz onija fitilja iz čaršije. Dina mi od ova mladež dobra pobesnio, pa povazdan po nešto izvoljevaju.

Potkuha ja ono tijesto, pokri’ ga kr-pom i primakoh šporetu da mi kvasac brže nadođe.

U ona’ zemljani đuveč narezah luka, bogomi ka’ jedno kilo. Malo mi se ta’ đu-več očehnuo, no opet nešto mi iz njega najlezetnije jelo. Snaha ga vala urahati jednom kad šćavaše da ga turi u mašinu. Kad začuh da krcnu, mene na ložičicu zabolje. Ada, još od rahmetli svekrve mi ost’o, pa mi ga bi ž’o, drob mi izvadi.

n Piše: Šefka BEGOVIĆ-LIČINA

S T R I J E L A G A U K A P I

85

KULTURAHele, ja preko luka naredah ono meso, ne beše loše, pa odozgo paprika, parada-iza i šargarepe, koju grnčicu majdonoza. Imadoh ka jednu šaku boranije, te i to trehnuh u đuveč, začinjeh ga i zavukoh u šporet da krkolji. Kad prebrinem ručku, ka’ da se rodim.

- A, Ferizaga, šta ti činjaše?- Ada, njemu je adet da malo prilegne

da čeka dok staše doručak, a i mene lakše da mi se tu ne mota oko sudopere i hujeta se. Hele, nejse, čim ja čuh graju dece sa gornjeg boja, ja premijesih tijesto, okla-gijom ga razvukoh i počeh pržit’ loku-me. Strčaše deca niz stube, pa čim vidoše šta im spremam za doručak, zagrliše me.

“Nana, nana, je l’ nam to spremaš lo-kume za doručak? „

- E, zato him ja ugađam, da mi bidu zadovoljni. Šta ću i kom ću, ako neću njima.

Ispržih ja lokume, a oni napuha-ni i šuplji ka’ baloni. Ada kad ugri-zneš, sami se fujaju niz grlo. Ka ovolike godine što ih mijesim, uve-štila him se i svakad mi ispanu meki ka duša. Baš si me ti, Havo, jednom pitala šta u njih turam te se žutu ka dukati. Duše mi sal kvasac, vodu i na vrh noža sode, pa zar zato mirom mirišu. Narod sve misli da nešto krijem, jok groba mi, no sve u brašno turim odoka.

Kad posijedasmo svo za hastal, sem snahe, ja rekoh deci da zovnu deda da doručkuje. Izbi on, sede za hastal, al’ još ga držaše ljutina. Ufa-tila ga huja što snaha ne silazi. Po-gleduje na sahat, maha glavom, ja šutim, da ne raspirujem vatru. On pojede bogomi ka’ pe’ šest lokuma i popi čašu mlijeka.

„Vala ti, Umo, ovo mlijeko ka jar-dum“ - demek me pofali.

Ja, doduše, kiselim samo od domaće varnike što nam donosi jedna žena iz Po-dbijelja, jak je baš ka’ jardum je. Kad se provre i ufati mu se kajmak, ada žuti se ka’ dukat. Halal joj one pare što joj za mlijeko dajemo. Ja ukiselim ka jedno tri litra, pa nam bide po nekoliko dana i ima-mo za mešega. Hajemo da pitu sa spana-ćem pomalo pomliječimo.

- Haj jadna Umo, pričaj šta bi posle sa Ferizagom?

- Ja bila ufatna u hizmet, pa ne znam kud se dede i šta je čineo do ručka. Uglavnom obretnu se taman kad ja đuveć izvadih da se hladne. U to stiže Asko s

posla, te svi posijedasmo da jedemo. Ja prinijeh ono kiselo mlijeko i salatu od kupusa. Posle ručka isekosmo jednu di-nju. Ohladila se beše u frižider, a potrefi-la se od onija što zovu ananas, pa slatka beše k’o med medeni.

Bogomi, on lijepo ruča, pojede dva tri dilima dinje i ode u džamiju na ikindiju. Ja ostadoh da ono rastrijebim. Snaha de-mek ispra sudove i poslaga u mašinu, zar da Asko vidi da i ona nešto ćori i radi. Proguvam ja, neka, neću tune da turam šidet i raspirujem vatru. Kad je njemu dobra i mene je, a bogme joj Uma neće biti cio vijek, no će se hanka, iza mene morat popodić.

- A, Ferizaga, šta bi sa njim?

- On u jedan vakat izbi i nosi dva hle-ba. Kupio beše mene i njemu lijekove. Bilo nam nestalo onija za šećer i srce. Pi-jemo concor za aritmiju i on i ja.

„Šta će ti ta hleb u ovo doba? „ – ču-dim mu se ja.

„Neka nek ima, pristaće, bacit se neće. Teško kući koja zanoći brez koma-ta hleba. Evo ti uzeh lijekove. Za jedan vakat ćeš imat. Nemo’ više da me teraš da ti hi kupujem. Ovo ti je zadnje. „

- Velahaule, ka da mu se prikazalo, i bi mu zadnje. Ja sela da preberem nekake borovnice, donese mi ih žena na vrata, te ja uzeh jedno tri kila da napravim malo slatkog i za u zamrzivač da turim zimi za peljte, i već ka pola prebrala, kad mi ona

mlađa unuka veli:„Nana, nana, brzo ovamo, deda u ku-

patilo povraća! Ja skočih, ka poparena, na brzinu opra’ ruke i potrča’ niz hodnik. Kad otvorih kupatilo, imam šta videt. On beše p’o kraj lavaboa i držaše se rukom za prsi. Oči mu se bijahu nagore iskrenu-le, a na usta mu kulja bijela penuška. Kad ja zakukah, Asko strča niz stube. Ja se smela, ne znam šta ću, pa mu prifatih gla-vu na krilo, Asko otrča za telefon i zva hitnu, deca u pisku, stvori se jedan ka-lambur, jarabi sačuva. Ja učim kol’ko mogu i plačem k’a or’o. Vidoh kad’ malo mrdnu ustima, ali kad hitna stiže, samo još jedama udahnu. Klonu mu glava na stranu, a beše mu vruća ka žiška. Tu ga u

dekik ukapi kap,ne mrdnu i ka’ da nam ga neko ukrade.

Čim ga pregledaše, doktori nam nazdraviše glavu. Ode nam Ferizaga ljut, ne stiže nam ništa naručit, ni amanet ostavit. Alah rahmetejle. Bio je dobar čovek dobar domaćin, vruć komšija i sitkile svojta.

Mene je brinuo ka’ majka sinu jedihniku. Mlogo smo se slagali, ni-kad se u vijeku nismo posvadili, no živeli ka’ svi sretni.

- Zado, čuješ li ti Umu šta ovo priča? Estagfirulah, ove rufetke. A onomad mi se žalila da joj je Feriza-ga tendžeru sa zagorelim pasuljom firiknuo kroz pendžer. Ene, nikad se nisu posvadili i strepeo joj. Aman, u vijek ne čuh višeg rufetluka!

-Ada, bogoti to ona rad svijeta, ili je sad sve ono zaboravila. Mene je jednom šapnula: „Samo da mi je heftu ostat iza Ferizage da živim, da malo od njega dahnem dušom i pro-gledam.Tom bi se heftom do kabura

klela. Dalje ti od onog tersaća ne mogu. Sve krijem od dece da me pati, a on kako je ovo ostar’o dibidus pohavet’o,a ufur-satio. Za sve sam mu ja kriva. Allaha mi, žuč mi od njega puče.“

- E, moj Ferzaga, što nam ode i ne po-selamismo se. Kako ću ja sad bez tebe, moj vrući starešino...?

- Hano. Čuješ li ti, ovu rufetku? Aman, aman...

- Šuti, Zado, gledaj svoga posla. Mora žena nešto pričat, redat, šta će...

- Ferizaginice, šta bi Ferizagi, aman ti činim – čim uđe u sobu, komšija Saliha-ga nad okrenutim mejtom preuči Fatihu,

- Ada, Salihaga, mi se jutros digli i ja pristavih vodu da popijemo čaj... u

86

KULTURA

Vlada uvjerenje među mještanima okolnih sela da je Brezište naj-ljepše mjesto među svim ostalim

u ataru Mjesne kancelarije. Nekako je sradito, govore stariji mještani. Sve njive i sve livade su unutar seoskog atara, a kuće se nižu ivicom atara poput niske bi-serna đerdana. Mjestimično ih skrivaju bijele breze čije lišće treperi i na suncu i na povjetarcu. I groblja su raspoređena prema mahalama i ograđena. Nekoliko ih je pored brezovih gajeva na ivici seoskog atara. Izvorske vode, kao suza čiste, kao ledenice hladne, ispod breza i vrba, klo-bučaju na blagim uzvišicama sela i tiho se spuštaju prema jedinom potoku u mje-stu. Imanja izdijeljena i s proljeća, kad se njive uzoru, a livade, prošarane najljep-šim proljećnim cvjetovima, počiste i ograde poprave, liče na ćilime satkane od najljepših boja. Putevi se protežu ivicom seoskog atara, da se imanja ne kvare, a dva široka i ograđena progona jutrom i s večera puna su ovaca, goveda i konja. Stočna ispaša je van seoskih imanja. Mjesto je sasavljeno od nekoliko mahala koje nose imena prema prezimenima onih koji u njima žive. Najbrojniji su smješteni na južnoj strani ovog lijepog mjesta. Kuće su im raspoređene ivicom seoskog atara prema mjesnoj kancelariji i osnovnoj školi. Sve su u brezovom gaju i teško ih je primijetiti dok se do njih ne dođe. Tada vas dočeka lavež pasa i graja razigrane djece što na progonu šutiraju loptu. Takmiče se i vičući stavaraju gala-mu od koje amidžu Teufika često zaboli glava, pa na djecu podvikne.

– De de, djeco svako svojoj kući, gla-vu mi moju probiste vikom i piskom, od-mah kući.

Prema rasporedu i blizini kuća uman posmatrač lako razumije ko je kome rod u toj mahali. Amidža Teufik se nekako izdvojio iz mahale i malo podalje je od ostalih. Na samoj ivici širokog seoskog progona sagradio je kuću brvnaru okova-nu čatmom, malterisanu i okrečenu, pa se

bijeli kao proljećni behar. Braća na dje-dovini i očevini, a on na majčiluku nešto podalje. Po tome bi se reklo da nema ni-koga u rodu, ni u mahali ni u selu. Krov od hrastove šindre je veoma visok i sa sve četiri strane veoma strm da snijeg, kojeg ovdje zimi ima u izobilju, ne bi op-terećivao plitke kućne temelje. Mislio je na to amidža Teufik kad je prije nekoliko godina gradio ovu novu kuću. Staru mu je baš snijeg oborio, pa je morao sa cije-lom porodicom bratu pod krov.

- Neće nikad više, naučio je Teufik i muku i bruku.

Kotar i dvije štale amidža Teufik je podigao nešto malo dalje od kuće, ali sa sjeverne strane. Zna on zašto.

- Ovdje i ljeti sjeverac siječe, reže i pali.

Hambar i uz njega drvljanik bukovi-ne sa istočne su strane kuće.

- I ustoka je ovdje đavolski hladna. Kroz kosti probija, džaba ti prsluci i džemperi.

Dvorište i dio progona u blizini nje-gove kuće su besprijekorno čisti kao da tuda nikada niko ne prolazi. Tarabe, koji-ma je dvorište ograđeno, su pod konac urađene, a kapija na ulazu u dvorište je

okačena na šarke koje ne škripe. Da se to kojim čudom desi Salemova bi zadnjica to dobro i prva osjetila.

A koji drugi posao radi. Neću ja ovo sa sobom u grob ponijeti. Sve ću njima ostaviti, pa neka se uče da čuvaju, znao je pred ženom prekoriti sinove.

Stariji, Salem, je o tome vodio raču-na, pa je kod oca uživao privilegiju do-brog čuvaoca i radnika. Mlađi, Adem, je volio igru i zabavu svake vrste i nije mnogo polagao na očeve prijekore.

Još je on dijete, pusti neka se zabav-lja, imaće vremena za sekiraciju, ne bri-ni, govorila bi žena Teufiku.

Dvorište prekriva zelena kratko poši-šana trava sa puno raznovrsnog prirod-nog cvijeća. U dvorište nepozvan niko nije smio ući, a pogotovu djeca iz sela. Ona su to znala, dobro su poznavala Teu-fikovu ćud, pa su u poprilično velikom luku zaobilazila i kuću i dvorište, sigur-nije je. Nedaobog da amidži Teufiku ne nazovu selam ili merhaba, ukoliko je on bio tu negdje u blizini. Stotinu jada bi im sasuo u lice uz obaveznu prijetnju da se to više nikad ne smije desiti.

- Stariji se mora poštovati i na ulju-dan način pozdraviti, inače, može i bati-na da pozdravi. Sve vam dadosmo, sve-mu lijepom vas učimo, školujemo vas, a vi ni mukajet za taj naš trud i još vas nije ni stid zbog toga, dokle tako, vodite raču-na da se ovo nikad više ne ponovi, inače, će batina imati posla, dragoga mi boga. A ako koje vidim u avliji i na onoj trešnji, kojoj ne date ni da zarumeni, teško nje-mu, prođite s mirom i nazovite selam, to je vaše.

Salem i Adem su pohađali osnovnu školu koja je nekako na razmeđi četiri sela i nije daleko. Salem je u školu dola-zio najčešće bez torbe i knjiga. Jednu teku, u kojoj je što zapisivao na časovi-ma, do škole je u torbi nosio Adem. U Salemovim rukama je, uglavnom, bila odeblja motka, strijele, kanapa, praćka, nož i žica. Motka je služila za izradu luka

TERSLUCI AMIDŽE TEUFIKA

n Piše: Prof. Zijah BIHORAC

87

KULTURA

čiji su krajevi, nakon blagog savijanja motke, spojeni kanapom. Strijelama su pomoću ovog nategnutog luka, gađane ptice nakon uzlijetanja. Često se čuo i prasak, koji bi Salem pravio tako što bi pomoću savijene žice, na čijem je jed-nom kraju pričvršćen ekser, a na drugom, s tupe strane, izdubljeni puščani metak. U udubljenje metka stavljala se zapaljiva masa sa drvca šibice u koju je potom udarao spram metka postavljeni ekser kad se žicom udari o neki tvrdi predmet. Prasak bi bio poprilično jak, što bi popla-šilo ptice po drveću i žbunju. Salem bi onda odapinjao strijelu i bilo bi pogođe-nih ptica.

Hoće da utekne sokolovom oku i hi-troj ruci, govorio bi ponosno.

Amidža Teufik nije znao kako se si-novi odnose prema školskim obavezama, ali je duboko u sebi vjerovao da je sve u redu, jer teško njima ako nije tako. Mi-slio je da oni ne smiju raditi ništa drugo osim da izvršavaju školske obaveze, bio on tu ili ne bio. Vjerovao je učitelju Bog-danu. Brigu o djeci i njihovim školskim obavezama prepustio je njihovoj majci, dok se on bavio muškim poslovima oko-lo kuće i u preduzeću.

Sanija, nemoj da ja čujem šta ružno oko te škole i nemoj da ispadne da ti ni-

sam reko.Sanija je majčinski toplo ukazivala

djeci na obaveze i pokoji put bi im ukazi-vala na očeve riječi.

Nedobog da što ružno uradite, a da on čuje, teško i meni i vama, znate kakav je on ters kad mu što nije po volji.

Kakav je bio u porodici, tako se amidža Teufik ponašao i u društvu i u za-druzi i u preduzeću, namćorasto i tersli, ali pošteno. Volio je red, poštenje i pošto-vanje.

- Tako je bog ostavio, kako bismo se onda družili i vjerovali jedan drugom, često je znao reći dok ispija «meku» u zadruzi.

Trefio se pazarni dan u varoši, ali hla-dan, pada kiša «i iz neba i iz zemlje», te se ne mogu obavljati poljski rani poslovi i direktor preduzeća dao slobodno, i re-kao:

- Ima da se naradi kad bude lijep dan. Amidža Teufik otišo sa Hakom i Fe-

šom do čaršije, popili po jednu «meku», kupili po jedan «simit» i krenuli pravo ka kućama. Usput su, onako promrzli, svra-tili u seosku zadrugu, popili još po jednu «meku», grije sporo, ali poduže, a potom svaki krenuo kući. Amidža Teufik mora pored školskog dvorišta. Vidio učitelja i lijepo ga pozdravio.

- Dobar dan, učo! U dobrom si mi zdravlju i veselju. Kako ostali? Da zapa-limo po jednu, ako pušiš, «ja imam samo dravu», sirotinja i radnik-težak za bolju ne zna.

Dobar dan u dobri čas, odgovori uči-telj. Možemo po jednu zapaliti, makar ja nisam neki pušač, ali hajde, pošteni i do-bri čovječe.

Kako je to lijepo čuti, šta znači biti učen i pošten. Stalno onim mojim bahsu-zima govorim, učite djeco, slušajte učite-lja, vidite li da škola odvaja.

Dobri su mi, Amidža, dobri. Salem bi mogao biti još bolji, samo kad bi se malo više družio sa knjigom, a manje sa lukom i strijelom, te nakom žicom, bojim mu se očima, bistar je on momak. Adem je jako dobar za sve, ali ne voli račun, no on je tek počeo, pa će se i to promijeniti.

- A veliš, učo, Salem bi mogao biti još bolji. Slušaj, dobri čoječe, moja motka, a tvoja ruka, pa radi što ti je poso, a meni ostavi moje. Sa strijelom se, veliš, druži, a šta mu to dođe luk i strijela, te ta žica. Da te ne zamaram, on će to meni reći. Doviđenja, dragi moj učo, oprosti na eglenu, možda sam te zadržao.

- Doviđenja.Do kuće je, idući blatnjavim seoskim

putom, amidža Teufik razmišljao o toj

88

KULTURAnekakvoj strijeli i luku, o toj žici i još o mnogo čemu što se događa na putu do škole i u školi. Sjetio se šta je jednom re-kao Saniji za djecu i školu, a sad čuje ne-što što nikako njemu ne ide u glavu.

- Zamisli, luk i strijela, čuj savijena žica, čuj ptice, pa i naka praćka. Bez knji-ga u školu, svesku, jednu jedinu, a ima ih više nego što mu treba, nosi Adem. Neće, Saleme, to tako ići. Svaki dan ja na poso, pa tegleči i niko ne pita kako mi je, a ti strijele, ptice, lopta. Neće moći.

Prošao tako amidža Teufik pored jed-nog groblja, pa pored drugog groblja, a da ni Fatihu nije proučio, prvi put od kad zna za sebe. Ušao u brezovi gaj i tek tad mu palo na um da i on nasiječe malo vit-ke brezove mladice, ali ne za strijele, tre-baće, nek ima. Stigao amidža Teufik do kuće, obišao štalu i kotar, pogledao pre-ma trešnji, nema nikoga, a onda krenuo u kuću. Prije nego je otvorio vrata, na-kašljao se dva puta. Čuli su, bio je sigu-ran. Sanija je odmah ustala, poznala je ko kašalje, i otvorila kućna vrata.

- Otkud ti ovako rano, začudi se, ni-sam ti se nadala do predveče.

Držder ovu kesu, ostavi i dok ja ne kažem ništa iz nje ne vadi. Unesi-der opanke, i stavi malo vode na šporet da se ugrije, noge da operem. Ove šipčice osta-vi tu pored šporeta, ali ih ne stavljaj u vatru, trebaju mi. Ja ću malo dremnut, probudi me za jedan sahat, ako budem mogao zaspat.

Vidjela je Sanija da mu nisu sve na broju. Nešto se desilo, ne bi on ovako rano došao da je sve u redu. Bože, šta li je to bilo, što će mu one šipke, što je lego u sred bijela dana, pitala se, ali odgovor nije znala. Tačno nakon sahata Sanija je pozvala Teufika da popiju kahvu.

Probudi se, prošlo je sahat vremena, evo sam i kahvu skuhala, hoćeš da ti po-lijem da se umiješ?

Volio bih da sam u zemlju propo, nego što sam ovo danas čuo. Rekoh li ja tebi da brineš o djeci i školi, samo to vam je ostalo, ali ni to nisi kadra, treba Teufik da se zacrveni pred učiteljem, treba da pogne glavu i nikom da ne pogleda u oči. Teži mi dan, sem smrti, nije došo. Znaš li, ti, šta ti sinovi rade kad idu u školu, kako uče, što su im opanci pocijepani, koljena poderana, idu u školu bez knjiga, ha? Jok, gdje ćeš ti znat, to su majčini sinovi, sve polako mužu, polako duše ti, još su djeca i sve tako! Gdje su sada?

- U školi!

- Da ti nisu donijeli koju pticu? Sale-me, Saleme!

- Šta to pričaš, tako ti dina i imana. Kakva ptica, kakav đavo?

Sutra u školu, učitelju, on će ti sve reći, ja tamo više ne mogu, nemam obra-za, sinovi mi darovali stid i sramotu, sram li ih bilo. Popričaćemo, sem dođu iz škole. Da nisi ni jednu progovorila, dok ja bidem sa njima pričao, a onaj «simit» iz kese ne smiju ni pomirisati, nekmoli uzeti. Ja njima sve, oni meni crn obraz.

Sjeo je amidža Teufik na minder po-red prozora kroz koji gleda put prema groblju i školi. Sanija donese mahramom prekrivenu tablju i na njoj kahvu i šećer. Teufik pogleda kroz prozor. Primiče se ikindija, a i napolju je nešto tmurno. Kiša još pomalo rominja. Amidžu Teufika obuzeše neke čudne misli: šta je nekad bilo, kako je sada, šta rade ljudi i nekad i

sad, a vidi ove današnje djece. Nije išao u školu, ni u mejtef, bio rat, ali slušao oca. Braća mlađa, pa se školala, potom pože-nila, izdijelila se, svako se zadeverao so-bom, reko bi čovjek niko ni s kim ne go-vori. Bogme, kao da nismo ni braća ni komšije, eto tako se ponašamo, zaokupi-le Teufika teške misli. Jedino on radi u državnom preduzeću, pa nema kad ni s kim da progovori, lijepo se otuđio od svih svojih. Oni rade svoje, a on i svoje i tuđe. U kući do danas bilo sve dobro, mi-slio je, ima se svega što treba, djeca rastu, žena namiruje povazdan. Ponekad se po-žali da joj ponestaje šibica. Ja donosim, samo da se ne ode pred tuđa vrata i moli - to bi me ubilo - znao je reći.

A što će ti ono brezovo šiblje, tako ti boga, zar nemamo drva za potpalu, i to sirovo.

- Treba mi ženo, samo mi je ono malo, treba mi.

U kuću prvo uđe Adem, a za njim Sa-lem, nešto galame.

Gladni su, pomisli majka, i pokisli, vidi kako cijeli dan pada, ko da godinu nije pala.

Sad će majka donijet da jedete, malo se ugrijte, dajte mi te palte, uh što su teške.

Polako s tim jelom, Sanija, imamo razgovor, a ti se ne miješaj, već namiruj nešto.

Saleme, donesi mi sve lukove, strije-le, praćke, žice, metke, eksere i šibice, a ti, mali, torbu i knjige. Sanija, odgovori-ćeš mi samo na ono što te pitam, ne mije-šaj se u drugo.

Pusti djecu da jedu, da se ugriju i od-more od škole, vidiš li koji je kijamet, kakve strijele, žice metkovi, o čemu to pričaš, pusti djecu.

- Sanija, rekoh li da pričaš samo kad te što upitam.

Salemu se smrači pred očima. Šta ću sad, majko moja mila, ko li mu

je rekao, prolaze misli kroz dječju glavu.Vidi da nema kud, ode i donese sve

što je otac tražio. Pored peći ugleda bre-zovo šiblje i bi mu odmah jasno ko ga je nasjekao i zašto.

Obojica skinite pantole, mokre su vam i stanite ovdje ispred mene. A vi tako idete u školu, je li. Saleme, pričaj da ja ne pričam. Budeš li me što slagao, teš-ko obojici.

Jesi li, ti, Sanija, znala za ovo što ti sinovi rade u školi? A ti ih braniš. Sve si čula, pa sad vidi šta ćeš i kako ćeš. Ove dvije šipke mi zatni za gredu, nemoj da ih neko uzme ili dira, mogu mi zatrebati.

Dok je ona, sva u čudu i nekom stra-

89

KULTURAhu, prinosila jelo na sofru, Salem i Adem su skupljali komadiće brezova šiblja koje se kidalo dok se savijalo oko njihovih be-dara i rasturilo po sobi i oko njihovih nogu. Da plaču nisu smjeli. Na kraju školske godine majku i babu su obrado-vali odličnim uspjehom. Amidža Teufik se nije na njihove riječi ni osvrnuo, ali im je povjerovao. Tek kad su djeca otišla na spavanje, pogledao je njihove knjižice, skoro neprimjetno se nasmijao i polugla-sno se zahvalio bogu, direktoru zadruge i učitelju. Ustao je i one dvije šipke izvu-kao ispod grede, izlomio ih, stavio u peć i legao.

* * *

Počela elektrifikacija sela. Na red došlo i ovo lijepo mjesto. Radnici raz-mjeraju dužine između drvenih stubova, izmeđi stubova i kuća, izbjegavaju da ko-paju jame za stubove u njivama i livada-ma, prate puteve i progone kroz selo. Došli tako i do Teufikove kuće. Progon za stoku tu je nekako najširi, ali i najčisti-ji. Kako god da mjere, jedan stub dolazi sasvim blizu Teufikove kuće i to pred samu kapiju na ulazu u avliju. Trefila se nedjelja, pa amidža Teufik nije otišao na posao u preduzeće. Gradska elektrodisti-bucija radi i nedjeljom da prije zime za-vrše elektrifiksciju svih sela, zimi se ov-dje to ne radi.

Kopaj tu gdje je obilježeno, svakako je progon, govorio je šef Janko radnici-ma. Blizu je i štender, neće trebati mnogo žice.

- Da se ne ljuti čo’jek, oglasi se jedan od radnika, blizu je vratnice.

Tu pokazuje mjera, opet će Janko. Do večeras u ovoj mahali svi stubovi moraju biti postavljeni, ja ću doći pred kraj dana da vidim šta ste sve i kako uradili.

Amidža Teufik je čuo razgovor radni-ka i Šefa, ali se on na to nije osvrtao, nje-ga ionako niko ništa ne pita. Janko je mislio da je to državna zemlja, te nema šta i koga za to da pita. Mjera pokazuje i tu se kopa. Amidža Teufik je mirno sređi-vao ponešto oko kuće. Nije se nešto po-sebno osvrtao na radnike koji mjere i ko-paju. Kao i svi mještani i on se radovao dolasku struje u selo, jer još nisu bili doš-li do njegove kuće.

Dosta je, vala, bilo mraka i one ćoro-tinje. Od one proklete lambe, naročito ako je manja od osmice, ama baš ništa se nije vidjelo. Kad bi naveče ove jadne

žene i djevojke tkale, mučile su se ko niko. Svaka čast državi, misli na ove do-sadašnje mučenike, zaključi amidža Teu-fik dok još radnici nisu bili došli do nje-gove kuće. Sanija, pripremi slatku, evo i nama će skoro zasvijetliti. Neće više biti onog smrada od gasa. Vala, se čuo do pola sela, ali i njemu dođe crni petak. Šta li će sad prodavati onaj «lopov» u zadru-zi?

Saniji nije trebalo ništa dva puta reći, a posebno ako je to rekao njenj Teufik. Ušla je u sobu i počela da sprema tijesto za tatlije.

Dok oni dođu do naše kuće, vala, će biti i pečene i zalivene, samo, akobogda, neka nam prosvijetli. U pravu je moj Teufik, nek dosadašnjoj ćorotinji više ne-ima mjesta u našoj kući, dosta smo se, evo cijeli vijek, mučili.

Dođoše radnici pred kapiju, doniješe krampe i lopate, a traktor dovuče bande-ru pravu ko svijeća. Na njoj nigdje ni tra-ga od čvora i odsječene grane, nečim je premazana, pa se pomalo čuje neki neja-san miris.

- Da traje duže, govorili su radnici kad bi ih ko upitao.

Nakon kraćeg odmora, počeše kopati tačno na mjestu gdje pada mjera. Iskopa-nu zemlju bacaju na suprotnu stranu od kapije da što ne bi oštetili, to onda ide na teret njima. Ne smije se dirati privatna imovina. Kad su prilazili mjestu gdje će kopati, jedan od njih trojice pogledom je tražio Teufika. Oni znaju što im je zadaća i odmah počeše kopati.

U tom momentu amidža Teufik se na-lazio u kotaru i skupljao trinu oko sijena. Brezova metla, pa čisti, iza nje ne ostaje ništa. Skupljena trina se ubacuje u kotare i nosi u jasle kravama - kako će je slatko pohavljati, mislio je. Kad je vidio da su radnici počeli da kopaju, amidža Teufik je odmah ostavio brezovu metlu i pošao ka kapiji. Nije radnicima rekao niti jednu jedinu riječ, već je pozvao sina Salema.

- Saleme, idi u radionu, donesi mi kladaru, jege i stoličicu. Čekaću te ispred kuće na ravni, požuri, nemoj da te če-kam, znaš gdje stoje ove stvari koje mi trebaju.

Znam, reče Salem i otrča do radione. Otac ga nije dugo čekao.

Teufik je dobro poravnio tronožac i sjeo, lagano iz džepa izvadio i obrisao davnašnje naočare: - dobro vidim kroz njih kad nešto sitno i precizno radim - re-kao je poluglasno, dok je gledao u jege,

da vidi je li čisto, zapalio «dravu», a za-tim lagano stavio kladaru na lijevo kolje-no i polako počeo da je oštri.

Da nisi gdje otišao od kuće, na loptu, na gudžu ili koji drugi šejtanluk, trebaćeš mi uskoro, jesi l’ čuo!

- Dobro, oglasi se Salem i otrča u kuću.

Čuo se rezak zvuk kladare dok ju je amidža Teufik oštrio. Nije ostao dugo, jer je kladara bila oštra, ali on ne trpi da mu se što neplanirano dogodi dok radi. Na-stavio je sa namirom oko kuće i uopće se nije osvrtao na radnike i njihov rad. Sani-ja ga je pozvala u kuću.

Kad je najbolje da iznesem slatko lju-dima, upitala ga je, sva radosna što joj je ispalo sve kako je željela. Nikad mi tatli-je nisu ispale bolje, valjda od radosti za strujom.

Neka si ti završila, ali nikom nećeš iznijeti ni kahvu ni tatlije, je l’ jasno. Oni mene da ne pitaju ništa, a kopaju pred mojim vratima, kao da nisam živ: - e neće to, Janko, šefe Janko, lopove, ići tako - a struja mi se mora priključit, jer sam platio kao i svi drugi. Kol’ko su zi-nuli, toliko sam dao. Odlučio sam da po-siječem banderu, čim je pobodu u onu rupu, druge im nema, ‹sem ako mi dragi bog ne pomogne, vidjeće oni ko je Teufik i da l’ trebaju i njega nešto pitat, u dahu i vrlo ljutito se istrese pred Sanijom i Sale-mom.

Šta to pričaš, crni čovječe, kako sje-čenje, kako pitanje, ko smo mi da nas pi-taju. Umjesto radovanja ti izabro inat, kako to, šta smeta bandera na progonu, ništa, nemo molim te i zaklinjem i bo-gom i djecom, nemo zbog svijeta, zbog djece, pući će bruka.

Nemo’ babo tako ti svega, obećao si kupit’ televizor i radio, sjećaš li se, molio je Salem.

Vi mi se ne miješajte u moje poslove i da vas više nisam čuo, tatlije i kahvu ne iznosi, a ti, Saleme, kad te zovnem, od-mah da si došao. Televizor i radio će Teu-fik kupiti, ne brinite.

Jadna ti sam i kukavna sa njim, zavi-ka Sanija i sjede na minder pod prozorom i poče da plače. Cio vijek mi je ovako sa njim, sve mimo naroda, dabogda, zapla-tio od boga.

Samo što su radnici postavili i zagr-nuli banderu i otišli na sljedeću biljegu, amidža Teufik je pozvao Salema, prišao banderi i tek naoštrenom kladarom počeo da je siječe. Za kratko vrijeme bandera je

90

KULTURAponovo bila na zemlji, a amidža Teufik nastavio sa namirom oko kuće, kao da se ništa nije dogodilo. Radnici se nisu osvr-tali na njegov postupak, već su odlučili da čekaju šefa Janka, pa neka on vidi šta će i šta mu znači ono «državna je zemlja, šta ja imam koga da pitam», kao da to nisu živi ljudi. Nešto malo iza ikindije dođe šef Janko da obiđe radnike i da vidi dokle su s poslom. Amidža Teufik je tek klanjao ikindija-namaz i opet počeo ne-što da radi oko kuće.

- Šta je sa onom banderom ispred Teufikove kuće, što je niste postavili?

- Postavili smo je, ali joj duži dio i dalje leži na travi!

- Kakav duži dio, kakva trava, upita Janko, nije mi jasno.

- Amidža Teufik je posjekao banderu i eno je leži na travi!

- Zašto posjekao, kako leži na travi, zna li on šta radi?

- E, to njega vi, Šefe, pitajte!Poslije učinjenog, amidža Teufik nije

bio uznemiren i ljut. Reakcija radnika i Šefa nije ga uopće interesirala, a najma-nje je mario za šefovom. On je naum iz-vršio i stavio do znanja da sa njim i nije baš lako izaći na kraj. Njemu se kroz gla-vu motaju one misli o kojima niko drugi nije razmišljao, «a ona pogan, Janko», najmanje.

- Ja držim do reda, do čistoće, do komšiluka, do ograda, do tuđih imanja, a on «kopaj gdje je mjera». Ja živ, a on ni selam da nazove, ja čistim, a njega baš briga što će mi već sutra seoska stoka ba-legati ispred samih vrata dok se bude če-šala o banderu. Neće on doći da čisti, već će to velikodušno ostaviti Teufiku. Ne-ćeš, majkoviću, pa bio ti direktor sto puta, meni nisi. Žali me, kobajagi, neće trebati mnogo žice do štendera, da mi je on nije platio, pas mu mater posratu. Ja sam platio, ko i svi u selu, falabogu, stru-ju mi moraju dati, inače ima još bandera u blizini moje kuće.

Počeše da dovlače žicu na traktorima i istovaraju je pored nekih pobodenih bandera. Prođoše Teufikovu kuću. Pita amidža Teufik traktoristu: - šta je sa ži-com koju sam ja platio za moju struju?

- Nema tu nikakva bandera, rekli su da vas prođemo.

- Slušaj, sine, neko je izabro belaj. Ako ja ne dobijem struju, neće je dobiti ni ovi tamo u mahali, ne igrajte se va-trom, mojim strpljenjem i mojim godina-ma.

Ne znam ja, dedo, ništa, meni su ova-ko rekli i ja moram kako su mi rekli, a ti vidi sa Šefom.

Pred samu veče, kad nikoga nije bilo na progonu, Teufik je sa Salemom prere-zao još dvije bandere i otišao na spava-nje.

Osvanulo vedro i mirisno jutro. Rad-nici došli, ali se žica dalje nije mogla ra-zvlačiti prema mahali, radnici su stali, ne mogu dalje. Dođe šef Janko, gleda, a oči-ma ne vjeruje. Odmah je znao ko je to uradio i uputio se prema kući amidže Teufika.

Šta ovo radiš, dobri čovječe, kakva te ovo sila goni da siječeš ovakve prave i skupe bandere, zagrmio Janko na Teufi-ka.

Bandere su dobre, i vjerujem da su skupe, ali ste ih vi posjekli.

- Šta to pričaš, čovječe, znaš li šta ra-diš?

- Nismo mi ovdje hajvani da nam se može govoriti «kopaj gdje mjera pokazu-je, ovo je progon, šta ja imam koga pitat, ide malo žice», a ja živ i zdrav, kako vi-diš. Nije tebe briga za ono što mene čeka poslije, vi odoste, a ti se Teufik muči, se-kiraj i sa komšijama zavađaj. Mogli smo se ko ljudi nagodit, bandere idu tamo gdje nikom neće smetati, a ne na samu kapiju, moj, šefe. Ja na pet-šest metara od tebe, a ti ni mukajet, ni selam, ni do-bar dan, već «kopaj gdje mjera pokazu-je». Imao si razloga i vremena upitati me, sve bismo kao ljudi dogovorili, kod nas je takav adet, ljudi grade i razgrađuju.

Vidje Šef s kim ima posla, pa naredi radnicima da iskopaju ponovo one stare jame za dvije bandere, ali i za onu treću između, da dovuku dvije drvene i jednu betonsku banderu i odmah da ih postave. Betonska ide u rupu sa druge strane pro-gona, naspram Teufikove kuće. Sa nje će se amidži Teufiku priključiti struja. Be-tonska je izdržaće težinu dugog kabla preko najšireg dijela seoskog progona.

* * *

Osvanuo lijep ljetni dan. Radnici, koji rade u zemljoradničkoj zadruzi «Pe-šter» u gradu, nešto kasnije odlaze na po-sao, nego drugi koji rade u rudniku «Šta-valj», «Vesni» i «Napretku». To mnogim od njih na selu pogoduje, jer smire i neke poslove kod kuće, naročito oko stoke, oko priprema za popodnevni rad kad se vrate sa posla iz zadruge. Amidža Teufik

ne ostavlja ništa nezavršeno, već sve ura-di i tek tada polazi na posao u zadrugu. Volio je zbog toga ustajati rano.

Ko porani nešto će i uraditi, stalno je prigovarao sinovima koji su, kao i sva druga djeca, voljeli jutrom odspavati. Skoro svaki put napomene Saniju da još jednom pregleda da li je on sve završio, pa ako ne bude, neka zajedno sa djecom, kad ustanu, to završi.

Čeka me košenje poslije podne, a vi prevrnite one otkose od juče, da se bolje suše. Sijeno ne skupljajte, dok ja ne do-đem da pregledam je li suho, čini mi se da danas neće biti kiše. Zapamti dobro šta sam ti rek’o, jesi l’ čula, alahimanet.

Dobro, odgovorila bi Sanija i usput bi ga upitala, da nije što zaboravio. Jesi l’ doručak stavio u ranac, bio je na stolu po-red tablje sa fildžanima.

- Vodi ti računa o onome što sam ti rek’o, odoh ja.

Spustio se amidža Teufik pješačkom stazom kroz livade do poplitkog potoka sam i, čim je pošao putem prem mejtefu, opazio je da se Hale i Feša spuštaju niz Brezik, te odluči da uspori hodnju kako bi ga oni pristigli. Dugo rade zajedno, pa je red da ih sačeka. Ponovo je, idući po-lako, počeo da razmišlja o popodnevnom radu.

Kosu sam otkov’o, brus, onaj bolji, je iza roga u hambaru, tu je i masat, tvrda je u Majčiluku trava, ko pašče, dabogda je grom spalio, koliko mi je samo jada za-dala i godina života uzela. Da mi je do-brih godina koliko sam je puta s mukom kosio, pa i po kiši, bio bih prezadovoljan. Nikom ne smijem da kažem za ovaj bolji brus, ukr’o bi mi ga ko, a on vrijedi dobra ovna. Onaj nešto lošiji stalno visi o ekse-ru u magazi, njemu se ne bojim. A, vala, za onaj iza roga u hambaru bih se do krvi potuk’o, toliko ga volim. Slaže mi se sa onom novom «mrkonjićkom», nema para za koje bih ih dao.

Hale i Feša pristigoše, te zajedno na-staviše dalje uz besjedu i eglen. Do za-druge i radilišta treba skoro sat vremena umjerenog hoda. Njima se i ne žuri, ima-ju dosta vremena, a radiće danas na trpa-nju sijena. To počinje prilično kasno, tre-ba sijeno skupiti i dovući.

Nećemo ići u Upravu, nema potrebe, veli Hale, već idemo pravo više jagodi-šta, tu će se sijeno trpati u velika sijena. To reče juče, kad smo pošli kući, Ćoro, naočari mu ko dno od tegle. Ja mislim da on ništa ne vidi.

91

KULTURA

- Ali, Hale, dobar je on čovjek, po-sebno za nas sa ratarstva, reče Feša.

I ja, Feša, mislim kao i ti, ponovi amidža Teufik, koji se nešto zakašljao, pa usporio hod, ali je sve čuo što su njih dvo-jica rekli. Najpametnije je da uradimo kako reče Hale, to nam je dosta kraće. Možemo se spusti odmah, pa niz potok ispod Debele glave, taman do jagodišta.

Vala smo se za ovo godina napješa-čili, dabogda, da je ko više od nas, ha,Teufik?

Jok, bogomi, nema ni blizu, znaš od kad’ radimo, a sve pješke. Tvrđi smo, vala, od kamena kremena i nismo mi još za staroga gvožđa, još smo kao vatra iz kremena, zaključi Feša, a druga dvojica potvrdiše galsno se smijući.

- Da je kakve prilike, mogli bi se i ože-niti, ponovo, nasmija se i glasno reče Hale.

Razgovarajući tako o svemu i svače-mu, nisu ni primijetili da su prešli više od pola puta, negdje su na sredini Dugačkog sela. Vrlo su blizu jagodištu.

Vala, mi ovi pojedinci, pa i ova đačka omladina, počeli dosađivati ovim bicikli-ma i motorima. I da hoće bar smirom da prođu, uvijek nešto lanu, pa projure. Nisi više slobodan ići putom, već sve u kraj.

Neka omladine, Teufik, ko je nama kriv što ne znamo da vozimo, smiruje ga Feša.

Ama, znam ja «neka», ali što laju, te požuri Teufik, te moreš li Teufik, te hoćeš da te povezem i sve tako. Pa i nije mi na njih toliko, koliko mi je na onog našeg Brahurdinu, i on se natapr-čio, ko kakav stožer, na ono biciklo, a noge mu ko sone, pa mu se čini da mu nije niko ravan. Da vidite i on počeo da laje, neće smirom da prođe, te more l’ se pješke Teufik, te što ne naučiš da vo-ziš, vidi moga rahatluka i još koješta, jebo ga rahatluk njegov, više gura, nego što vozi. Tako mi dragog Allaha, dođe mi ponekad da ga gurnem nek se pruži po kaldrmi kol’ko je dug, a ima ga šta, sram ga bilo. Ja sa vama evo to-like godine, nijedne ružne ne čuh, a on «vidi mog rahatluka».

Feša se okrenuo nazad da vidi koliko su od kuća odmakli i da otkine jedan pru-tić sa breze pored puta. U tom trenutku je primijetio da im se prilično brzo primiče Bahrudin na biciklu. On požuri i sustiže Haleta i Teufika i reče im da za njima na biciklu juri niko drugi do njihov drug, samo što ih nije stigao.

Slušajte me dobro, reče Teufik, ako mi ijednu rekne, ja ću se vratiti kući, na posao živ ne idem, dosta mi ga je dok radimo, ni putom ne može da prođe, a da ne laje.

- Gdje ćeš to uraditi, Teufik, pa nisi ti dijete, reče Hale, pusti ti Bahrana.

Budala ko budala, moj Teufik, pusti ga i gledaj svoja posla, kroz blagi smijeh reče Feša.

- Ama ne mogu ljudi, pas mu mater usro, ne mogu.

Taman oni u toj priči, a Bahrudin pri-stiže i uspori, pa sa bicikla, onako šeret-ski, kao da je cijelu noć smišljao šta će reći, upita amidžu Teufika:

- Bole l’ noge, Teufiče, možeš li, bi l’ vol’o da te povezem?

Teufik pomodri od neke muke što ga u trenu obuze i stegnu, uhvati se za sto-mak, pa se nakašlja, a zatim dreknu.

- E nećeš više, majkoviću! Vidjeste li da vas ni ne vidje, niti vam selam nazva, no odmah povrh mene, e nećeš klempavi derikonjo. Danas ćeš mi ti odrađivati dnevnicu, pašče jedno, nesoju, bez imalo obraza. Ljudi, alahimanet, odoh ja kući.

- Stani, Teufik, zavika Fešan, znaš i sam da on zna malo ili nimalo, ni ko je stariji, ni ko je zašto zaslužniji.

- Znam samo to da on ne zna, ništa, hajvan ko i savaki hajvan, ne plaši se ni roda ni Boga, sve mu znanje u ona dva točka, moj Feša.

- Ne idi, stani, viče za njim Hale. Amidža Teufik ne poreče što reče, ni ne osvrnu se više na drugove, ode kući. Nije se dohvatio bilo kakvog posla do kraja tog dana. u

92

KULTURA

Sandzaklija sam Ja, al oni ne mare za meneAko ostanem biću fukara koja veneA samo jednom na izbore, gospodin sa tafromAko se iselim nestaću u dimu, s daromtrudit ću se da budem bogat, samoi jednom ću se vratit, amo

Makedonac sam Ja, al oni ne mare za meneAko ostanem pušku ću čistit nekomA da zapucam ne znam na kogaAko se iselim neću biti niti dijasporaMožda zaboravim jezik, školskiAl neću pjesmu srca moga

Sarajlija sam Ja, al oni ne mare za meneAko ostanem plaćat ću porez, glasat za sebeA samo da prošetam Ferhadijom u moderne teneAko se iselim nedostajat će mi šupljatek ću onda vidjet pravog sebeal onda neće za mnom plakat niti bebe

Bosanac sam Ja, al oni ne mare za meneAko ostanem mrzit ću jedino sebeA voljeti druge kao sjeneAko se iselim ostat u svima istipromjenit se neće ništa, samo će srce da me tištiAl borit ću se za sebe, zbog mene

DAN JE BIO JADANA SARAJLIJA MAID GLADANPA ON REČE SVOJOJ LIJEPOJ ŽENINAJBOLJE JELO SKUHAJ MENINAPRAVI MI POTOPLIKEAL NE ZOVI BUDALIKEJER NE ŽELIM POLEMIKEDA MI KVARI LEZET SVAKOJER SU MENI POTOPLIKEJELO BAŠ NAJSLATKO

Izbor iz pjesama Nermina Ramičevića

O N I P O T O P L I K E

93

RUBRIKA

Salko Bisiklet Sanayi ve Ticaret Ltd Şti.İslambey Mah. Sokullu Mehmet Cad. No:26 34275 Arnavutköy - İSTANBUL / TÜRKİYE

Telephone: +90 212 444 2 564Fax: +90 212 597 08 11

www.salcano.com

94

SPORT

Judo klub „Olimp“ Sarajevo osnovan je 2011. godine i trenutno broji oko 110 članova podjeljenih u 4 grupe:

rekreativci i seniori, takmičarska grupa i dvije grupe u sklopu dva aktuelna pro-jekta koje JK „Olimp“ trenutno sprovo-di. Dva navedena projekta su „PRAVI PUT – Škola Judo-a i kurs samoodbrane za djecu“. Projekat je u potpunosti be-splatan i odnosi se na djecu sa teritorije Općine Novi Grad Sarajevo. Prvobitno projektom je bilo obuhvaćeno 25 osno-vaca, ali taj broj je premašen i trenut-no besplatno trenira 35 djece. Projekat se odvija pod pokroviteljstvom Općine Novi Grad Sarajevo.

Drugi projekat, a koji se odvija pod pokroviteljstvom općine Novo Sarajevo pod nazivom „POKRENI SE – Sport kao vid prevencije nasilja i delinkven-cije“ namjenjen je osnovcima i sred-

Judo klub „Olimp“ Sarajevo

Najperspektivniji mladi sportaši

Ono što sa ponosom ističu u J.K „Olimp“ je činjenica da su za 2014. i 2015. godinu kao najperspektivniji mladi sportaši po izboru Kantonalnog sportskog saveza proglašeni takmičari J.K „Olimp“

95

SPORT

njoškolcima sa teritorije Općine Novo Sarajevo. U sklopu ovog projekta be-splatno trenira 35 djece. Takmičari Judo klub „Olimp“ su ostvarili ove godine dobre rezultate, te učestvovali na deset međunarodnih takmičenja u BiH, Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj i osvojili 50-tak medalja. Ono što sa ponosom ističu u J.K „Olimp“ je činjenica da su za 2014.

i 2015. godinu kao najperspektivniji mladi sportaši po izboru Kantonalnog sportskog saveza proglašeni takmičari J.K „Olimp“. Trenerski kadar i osobe zaslužne za sportske rezultate članova J.K „Olimp“ su: Anes Ličina, direktor kluba i prvi trener, majstor Judo-a 4 dan, Nihad Velić, majstor Judo-a 7 dan – trener seniorske ekipe i grupe rekrea-tivaca, Faruk Tahmiščić i Mirsad Oma-nović, nosioci braon pojasa – zaduženi za rad sa najmlađim i početničke grupe

u okviru prijekata „PRAVI PUT“ i „PO-KRENI SE“.

Pored općina Novi Grad Sarajevo i Novo Sarajevo podršku klubu i takmi-čarima pružili su BH Telecom, Mini-starstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo, Ministarstvo kulture i sporta KS, Federalno ministarstvo kul-ture i sporta i Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke. u

Redakcija

96

SPORT

Rukovodioci Slavije su čuli za super talentovanog boksera i dovode ga u grad na Vrbasu i tu počinje veli-

ka karijera prepuna velikih pobjeda, uspo-na i teških životnih padova. Roditelji su pokušavali, inače su bili prosvjetni radni-ci, da se Marijan bavi muzikom, otac je bio nastavnik muzičkog obrazovanja. Išao je mladi bokser i na časove klavira, violi-ne, flaute ali je vremenom pobijedila strast prema boksu i počinje impresivna, šampi-onska karijera. Ubrzo postaje prvak Bo-sne i Hercegovine u velter kategoriji zatim šampion Evrope 1973. godine, na evrop-skom prvenstvu u rodnom Beogradu sa dvadeset dvije godine. Naredne godine sa svojim klubom osvaja prvenstvo Jugosla-vije, bio je jedan od najzaslužnijih takmi-čara zajedno sa braćom Pala, Košpićem, Dervozom, Smajićem, Bisićem, Bašićem i sva ova imena su upisana zlatnim slovi-ma u historiji sporta Banja Luke. Tada iako mlad na vrhuncu karijere saznaje da je obolio od hepatitisa, šok, nevjerica i mnogi bi odustali od sporta posebno od boksa ali ne i tvrdoglavi Beneš. U karijeri je imao 395 borbi, napomena da je 1977. prešao u profesionalce i postao prvak Evrope u lakoj velter kategoriji, 1979. u Ebu verziji u Banja Luci. Ukupno je kao profesionalac imao 39 borbi, 32 pobjede od toga 21 meč je okončao nokautima, 6 poraza i jedan neriješen ishod.

Za vrijeme aktivne karijere imao je 26 teških povreda, lomovi ruku, rebara, ostao bez oka na prijateljskom meču u Zenici protivnik je bio Tores iz Portorika, operi-rao ga je čuveni oftamolog Sefić banjalu-čanin koji je morao napustiti svoj grad zbog ratnih zbivanja a njegova kćerka ima ordinaciju u Sarajevu i uspješno nastavlja tradiciju svog oca. Fenomenalni rezultati su donijeli slavu, novac a Marijan je uži-vao sve benefite, dobra auta, kažu da je prvi kupio BMW u gradu, volio žene imao jedan brak, dvije vanbračne zajednice, če-

tvoro djece, jednog sina i tri kćerke. Šteta je što nije snimljen igrani film o životnom putu Beneša to bi bio spektakl ali ponekad se ima osjećaj da jednostavno živiš u po-grešnom podneblju a doduše ne treba za-boraviti da je snimljen dokumentarni film „Bio jednom jedan šampion“.

Marijan Beneš, šampion, muzičar, pjesnik

Bokseri u ringu postaju i ostaju prijateljiJedna od najkontroverznijih ličnosti u sportu, posebno u bok-su je svakako Marijan Beneš. Rođen 11. juna 1951 godine u Beogradu, odrastao u Tuzli gdje je počeo trenirati boks u lokalnom klubu BK Sloboda. Sa šesnaest godina prelazi u Banja Luku i nastupa za ambicozni klub BK Slavija. Po uzo-ru na stariju braću koji su trenirali boks i Marijan počinje trenirati boks i već na prvom treningu desio se nesvakidašn-ji slučaj, desetogodišnji dječak pobjeđuje protivnika koji je imao osamnaest godina.

n Piše: Ekrem FERHATOVIĆ

97

SPORT

Bokseri u ringu postaju i ostaju prijatelji

Sedamdesetih godina otvorio je ka-fić koji je postao popularan ali je donio velike probleme vlasniku, bilo je to vri-jeme kafanskih tuča razni probisvijeti, tučaroši su dolazili i izazivali Beneša u prosjeku je bilo pet incidenata na dan a rekord je bio 15. Jednog dana iznerviran svakodnenim problemima sam je demo-lirao kafić i zatvorio ga. Nevjerovatno je koliko je tamna i negativna strana popu-larnosti uticala na zdravlje šampiona i postavlja se pitanje da li su mogli i htje-li prijatelji, treneri zaštititi Marijana i čuvati ga za boks i mečeve. Takođe, bila je poznata pojava, da se na sparing me-čevima znalo desiti, da sparinguje i bori se sa bokserima iz teške kategorije, za glavu veći i po dvadesetak i nešto kilo-grama teži ali as se nije plašio i često dobijao bespotrebne batine a jedan od najpoznatijih sparing duela bio je sa rahmetli Fikretom Kadićem, dvanaest rundi bez pobjednika. Fajter, beskom-promisni nokauter, veoma često spušte-nog garda, vremenom je sve više zabo-ravljao da se mora i braniti i da uvijek postoji mogućnost da u ringu imaš pro-tivnika koji udara jače što se kasnije i događalo.

Jedan nevjerovatan peh koji može ući u rubriku vjerovali ili ne, Marijan je do-bio šansu da se bori za titulu svjetskog šampiona protiv Elisha Obeda koji je je-danaest godina bio neporažen a u velikoj, žestokoj borbi Beneš je u osmoj rundi nokautirao protivnika. Umjesto slavlja i proslave i dobijanja šampionskog pojasa menadžer Zeler plače, udara glavom u zid jer je prije meča povukao uplatu, tak-su neophodnu za nastup svog pulena. Ra-zočaran, slomljen ostaje sa Zelerom koji uspijeva da organizuje borbe bez obzira što se znalo da je šampion maltene inva-lid, ali korupcija, namještanje mečeva je negativna, crna, strana sporta koja je neke borce koštala života.

Gledao sam puno mečeva Marijana ali dva meča su mi posebno ostali u sje-ćanju, prvi nastup u Titogradu protiv Dragana Mugoše u revanš meču između Budućnosti i Slavije u borbi za titulu pr-vaka Jugoslavije. Tri runde Marijan je bukvano rečeno ganjao, lovio protivnika, sve se vidjelo, izvrsno kretanje, eskivaže, direkti, krošei, aperkati i krajem treće ru-nde pad koncentracije, umor, strahovit udarac i nokaut, pobjeda šampiona. Dru-gi meč je bio protiv Ferizovića iz Novog Pazara, spektakularni obračun u vestern

stilu sedam nokauta, četiri prema tri i tri-jumf prvaka prekidom. Karijeru je okon-čao 1983. godine. Procjene govore da je Beneš zaradio pet miliona maraka, da je bio situiran, ali za vrijeme agresije na BiH ostaje bez imovine, ali to je i podno-šljivo kada se zna da su mu najmlađeg brata Ivicu ubili srpski eksremisti i da ti-jelo nikad nije pronađeno.

Šampion je mobilisan kopao rovove, nosio uniformu vojske RS, bio lojalan građanin, ali to mu nije pomoglo i 1995. brutalno je pretučen i protjeran iz svog grada, čije je ime proslavo širom svijeta. Za nacionaliste iz Hrvatske bio je četnik, za srpske nacionaliste ustaša a on je bio i ostao Jugosloven koji je volio sve dobre ljude bez obzira na vjeru i naciju. Hladno je primljen u Hrvatskoj, bolje rečeno ni-kako, zamijenio svoju imovinu iz Banja Luke za imovinu u Hrvatskoj, bio na ogromnom gubitku a zamjena imovine je specijalitet gospodara života i smrti u

teškim vremenima da nekog protjeraju, unište i to sve pokriju, legaliziraju papiri-ma i sve to na dobrovoljnoj osnovi.

Vratio se 1996. u Banja Luku i ne bi preživeo da nije bilo pomoći sestre Ljilje koja je uvijek bila uz brata i u dobru i zlu. Nije mogao bez boksa, osnovao je školu boksa Feniks i posvetio se radu sa rom-skom djecom a koliko voli boks prezenti-raću vam ličnim iskustvom. Bio je poča-sni gost memorijalnog turnira Braća Kadić koji se godinama održava u Saraje-vu, sjedeli smo jedan do drugog i za vrije-me jedne borbe uporno je pokušavo sufli-rati trenerima, slabašnim, maltene nečujnim glasom i bio sam slobodan da ga zamolim da se ne napreže, nervira, jer nije bilo efekta. U međuvremenu je dobio na-cionalnu penziju kao zaslužni sportista i koliko, toliko sebi olakšao egzistenciju.

Na pitanje zašto se vratio u grad na Vrbasu kada se zna kako su se neljudski, fašistički ponijeli prema njemu, odgova-

98

SPORT

ra tu su grobovi roditelja, braće a koliko je anacionalan govori podatak da tek kad mu je majka umrla saznao je da je srpki-nja. Teško bolestan od parkinsove alz-majherove bolesti, odbija operaciju, jed-va komunicira, sa okolinom progovori par riječi i onda na papiriću dopiše osta-tak rečenice. U rijetkim medijskim na-stupima sa punim pravom govori da se ponosi svojom djecom, sinom Filipom iz veze sa groficom Vinkler iz Nirnberga,

doktor političkih nauka koji živi i radi u Londonu i u kontaktu je sa ocem, kćer-kom Marijom iz veze sa beograđankom Milenom, profesoricom violine na Beč-

kom konzervatorijumu i dvijema kćerka-ma iz braka sa Stanom, Žanet, doktori-com stomatologije, koja živi i radi u svom rodnom gradu i Marijanom koja doktorira pravne nauke u Beču. Kćerka Žanet je ustupila stan ocu o kojem brine bivša supruga Stana a teške dane olakša-vaju mu unučad Andrija i Helen.

Nikad nije krio da je volio Tita i da je imao sreću, privilegiju da je par puta bio u njegovom društvu i na konstataciju predsjednika je li to onaj mali koji opa-sno udara šampion je odgovorio pa ni vi niste viši. Pisao je poeziju objavio je zbirku pjesama pod naslovom „Druga strana medalje“. Često sam razmišljao zašto boks nazivaju plemenita vještina i pitao boksere a odgovor je bio to je viteš-ko nadmetanje koje krasi sportska inteli-gencija, taktika i kad se borba završi za-grljeni izlaze iz ringa i u većini slučajeva postaju i ostaju prijatelji. Na kraju teksta nekoliko stihova od plemenitog, multi talentovanog šampiona:

n Sa porodicom

SPORT ME NAUČIO DA LAKO SE NE PREDAJEMDA ČAST I PONOS BAŠ NI ZA ŠTA NE DAMTKO NE UMIJE DA GUBI NI POBIJEDIT’ NEĆEA I U PORAZU SU I POBJEDE OD NEBA VEĆE...

Vrste privatne zaštite koje nudimo su: fizička zaštita

tehnička zaštita dojavno-operativni centar

intervencijski timovi transport novca sigurnosni inženjering

zaštita manifestacijai

sistemska sigurnosna rješenja

www.securitas.ba

ZAŠTITABUDUĆNOSTI

Documents

Ukoliko želite da podržite projekat časopisa „Damar“, svoje donacije možete uplatiti na transakcijske račune Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka: Račun u konvert