TIN UJEVIĆ

Augustin (Tin) Ujević rođen je 5. jula 1891. u Vrgorcu. Skoluje se prvo u Imotskome i

Makarskoj, a potom u splitskoj klasičnoj gimnaziji. Ondje se priprema za svećeničko zvanje,

ali skida habit 1907. i odlazi iz sjemeništa. Drugujući s A. G. Matošem u Zagrebu kao student

klasične i hrvatske filologije i filozofije započinje svoje književno djelovanje.

U književnosti se javio 1909. sonetom Za novim vidicima u časopisu Mlada Hrvatska. Nakon

javne polemike 1911. godine prekida druženje s Matošem. U to vrijeme mijenja svoja

politička stajališta pa dotadašnji pravaš postaje zagovornikom ujedinjenja Hrvata i Srba. Uoči

Prvoga svjetskog rata živio je u Dubrovniku, Šibeniku, Zadru i Rijeci, a najduže u Splitu. Za

njegov je pjesnički put, ali i za njegova politička opredjeljenja, presudan boravak u Parizu od

1913.-1919. godine. Nakon Matoševe smrti objavljuje ogled o njemu u Suvremeniku, a iste,

1914. godine, objavljen je i glasoviti zbornik Hrvatska mlada lirika u kojem je tiskano deset

Ujevićevih soneta. Tu ranu fazu njegova pjesništva obilježavaju matoševske teme, stil i oblik

stihova. Motivi su uglavnom domovinski i hrvatski, osobita se pažnja posvećuje kultu forme -

čvstoća stiha i strofe, sonetni oblik, pravilan trohejskodvanaesterački stih. Pjesme te faze

uglavnom su objavljene u časopisu Mlada Hrvatska i u zborniku Hrvatska mlada lirika.

Pjesnički je obrat nastupio već u prvim samostalnim zbirkama - Lelek sebra, 1920. i Kolajna,

1926. U njima su skupljene pjesme koje su nastajale za boravka u Parizu, pa su teme vezane

uz osobna ljubavna i politička razočarenja, uz apokaliptično predratno i ratno vrijeme. Pjesme

su to nabijene unutrašnjim, intimnim doživljajima svijeta i sebe, a prije svega patnje i bola. U

tom je razdoblju nastao velik dio njegove lirike, pa i neke od Ujevićevih najpoznatijih

pjesama: Svakidašnja jadikovka, Molitva iz tamnice, Vivijani. Baudelaireovski utjecaj vidljiv

je u preuzimanju motiva, tema, ali i osobitog leksičko-sintagmatskog sklopa.

Simbolistička je njegova poezija i u zbirkama koje slijede (Auto na korzu, 1932., Ojađeno

zvono, 1933. i Žedan kamen na studencu, 1954.), no u njima je istovremeno vidljiv i bitan

pomak - misaonost prevladava nad osjećajnošću. U pjesmama ove nove faze ogledaju se novi

tematski sklopovi - vjera u važnost tehnike, futurizam, svjesnost socijalne zbilje (Čin sputanih

ruku, Pobratimstvo lica u svemiru), filozofsko-antropološke teme (Riđokosi Mesije, San među

stvarima). Uz nove teme, stih se oslobađa stega rime i stroge metričke organizacije, tako da se

javljaju pjesme slobodna stiha kao odraz slobodne pulsacije pjesnikovih misli.

Nakon Pariza, Ujević je živio u mnogim gradovima (Beograd, Split, Zagreb, Sarajevo),

neprestano lutajući i boemski tražeći mjesto pod suncem. Poliglot i erudit, prevodio je s više

jezika, a osim poezije pisao je eseje, feljtone, prozne zapise i studije o domaćim i stranim

autorima. Prozni su mu tekstovi skupljeni u dvjema zbirkama - Skalpel kaosa, 1938. i Ljudi za

vratima gostionice, 1938.

Njegovo je djelo međaš i poveznica tradicije i suvremenosti, klasičnosti i modernosti,

prošlosti i sadašnjosti, kako u tematskom i motivskom, tako i u jezičnom smislu. Ujević je

tražitelj i stvaralac čiji je opus bez sumnje vrhunsko ostvarenje moderne hrvatske

književnosti.

Umro je 12. novembra 1955. u Zagrebu.

Kada danas citamo sjajne Tinove stihove iz njegove velicanstvene pjesme Pobratimstvo lica u

svemiru, ne mozemo a da se ne odusevimo humanoscu ovog kosmopolite i njegovom vjerom u

bogumilsku istinu da sve ono sto je bilo gori u nekom drugom sto sni "u znanju da svi smo

bolji". (Muhamed Sator)

VJEČNI PRSTEN

Sve će ove stvari jošte jednom doći

kao što su bile i kako su prošle,

i ti crni dani, i te plave noći,

i ljubavi , čedne, strasne, dobrodošle;

Jednom tamo poslije hiljada, hiljada

i hiljada ljeta opet ćemo naći

ista svježa čula, ista srca mlada,

i taj nježni osmijeh, blagi i domaći.

Tada opet jednom nad svladanim grobom

motrit ćemo svemir novim osvjetljenjem.

Vladat ćemo opet svojim rosnim sobom,

i ljubavnim plačem i požarnim htijenjem;

Samo ipak neće tada, nadajmo se,

da nas jošte taru ove brige ružne,

i da polet u vis događaji kose

i plamen za ženom naše usne kužne.

Pa da barem tada, za tisuć tisuća

i tisuću ljeta, i još mnogo veće,

primimo na naša srca uzdišuća,

kao nikad doslije, jedan uzduh sreće.

Pariz, 1918.

MOLITVA ZA KORU KRUHA I ZDJELU LEĆE

I

Daj nam da jedemo svoju zdjelu,

pa makar leće, boba i pasulja.

Glad oblizuje siti prst od ulja,

a žig žalosti na našem je čelu

kad u tanjuru ogledamo ćelu.

Podaj nam svakog dana vruću zdjelu,

da ne trijebimo rakove sred mulja,

da siromašni ne budemo rulja,

da odahnemo, vedri, ko na selu.

I makar pili vodu tek na vrelu,

-potok je gori, i mutne vode strana-

i makar pili rosicu iz dlana,

nije ni crven pehar duši hrana:

daj našem srcu do ognjenog dana,

daj svakom od nas bolnu dušu zrelu.

Ubodi mudrost kao svetu strijelu.

II

Daj da nam, dok drače noge bodu,

veselje cvate ko ruža u hodu,

i našim znojem da se cvijeće kvasi,

a časnim žuljem da se snaga krasi.

I patnju daj nam, tek onda kad smo jaki,

toplinom srca da je savladamo,

i borbu s gadom i s rđom dan svaki,

netom smo kadri da im zavladamo.

Daj nam kažiput i moć da spomenemo

na sav glas sve dobro što u nama ruje,

da sebe i sve druge već opomenemo:

da se krepče čini što silnije se čuje.

A sami ćemo tada ostvariti

srce za ljubav kao kovčeg zgodni.

I za ljepotu srce će mariti,

ljubav za lijepo i za život plodni.

Jer svijet i mi po tebi smo srodni.

III

Daj nama svakog dana našu zdjelu,

pa makar jeli pasulj, puru, rižu,

i makar pili vodu tek na vrelu,

brojeći kapi što se k usni skližu

na međi šumskog puta slična križu.

Daj nam uvredu, da cio svijet vidi

da smo za pedalj viši, jer smo gordi,

a poniženje da nas jedva stidi,

kad blisne pravda slična britkoj ćordi.

I saspi tlapnje maglovitoj hordi

da raspršamo u većoj jasnoći

Dana te sjene uplašene Noći,

i daj nam i zlo, no samo radi dobra,

ukloni smrt, u bašti klizaj kobra.

Oprosti našem luku i krompiru,

ako nas hrane idealnom hranom,

jer za nas nebo blista na tanjiru

i krijepi crijeva zemnom, tamnom manom.

Oprosti našoj ljubavi kad zgriješi:

na kraju srdžbe kada nam se smiješi,

i kad mrzimo neprijatelja svoga

znaj da nas spaja muških ljudi sloga,

ne biti zao, no uman u snazi

i isporaviti pravicu na vazi.

I daj nam oštro oko što slog pazi.

Daj pravdu nama i neprijatelju,

dvije mrlje ulja u istomu zelju.

IGRACKA VJETROVA

Pati bez suze, zivi bez psovke,

i budi mirno nesretan.

Taste su suze, a jadikovke

ublazit nece gorki san.

Podaj se pjanom vjetru zivota,

pa nek te vije bilo kud;

pusti ko listak nek te mota

u ludi polet vihor lud.

Leti ko lisce sto vir ga vije

za let si, duso, stvorena.

Za zemlju nije, za pokoj nije

cvijet sto nema korijena.

ODLAZAK

U slutnji, u čežnji daljine, daljine;

u srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,

spomenak Brača, Imotskoga.

I blijesak slavna šestopera,

i miris (miris) kalopera

Tamo, tamo da putujem,

tamo, tamo da tugujem;

da čujem one stare basne,

da mlijeko plave bajke sasnem;

da više ne znam sebe sama,

ni dima bola u maglama.

ZVIJEZDE U VISINI

Ne ljubi manje koji mnogo cuti,

on mnogo traži, i on mnogo sluti,

i svoju ljubav (kao parce kruva

za gladne zube) on brižljivo cuva

za zvijezde u visini,

za srca u daljini.

Cutanje kaže: u tudem svijetu

ja sanjam još o cvijetu i sonetu,

i o pitaru povrh trošne grede,

i o ljepoti naše svijetle bijede,

i u zar dana i u plavet noci

snim: ja cu doci, ja cu doci.

POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU

Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti

koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.

I ono sve što ti bje, cu i što sni

gori u njima istim žarom, ljepotom i cistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.

Mi smo svi prešli iste putove u mraku,

mi smo svi jednako lutali u znaku

traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.

I pamti da je tako od prastarih vremena.

I svi se ponavljamo, i veliki i cisti,

kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,

i sni su naši sami iz zajednickog vrela.

I hrana nam je duše iz naše opce zdjele,

i sebicni je pecat jedan nasred cela.

Stojimo covjek protiv covjeka, u znanju

da svi smo bolji, medjusobni, svi skupa tmuša,

a naša krv, i poraz svih, u klanju,

opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reci u uho oholosti,

no vrlo srecno za ocajnicku srecu,

da svi smo isti u zloci i radosti,

i da nam breme kobi pociva na plecu.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi

dalekoj, raspredan, a ovdje u jednoj niti,

u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,

pa kad cu ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav, i onda kad me nema,

ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;

o vasiono! ja živim i umirem u svijema;

ja bezimeno ustrajem u braci.

VISOKI JABLANI

Oni imaju visoka čela,vijorne kose, široke grudi;

od gromora njina glasa šuma i more se budi,

a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire

i bune, i prodiru u vis, u etire.

Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,

bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.

Oni imaju snagu vjere što živi u smaku

i vrelo svjetlosti što tinja u mraku

i sunce u oblaku...

Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica,

oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica,

za svijet u slobodi. za svijet u ljepoti,

ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,

rođena u plaču, sazrela u muku.

Njina muška desna neprestano zida

dvore čovječanstva. Dom Prometeida !

I gdje tinja savjest, kao iskra sveta

oko njih se kupi orijaška četa

za slobodu prava

Ali u samoći njihova je glava

ispravna i čista povrh mračne rulje

gdje ih ne razumiju glupani i hulje,

kao vršak divnih, zelenih jablana,

režući do munje vedri obzor dana.

Tako, uistinu, do njih vode puti,

gdje se pojas rijeke u dolini sluti,

gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti;

nagnuti u ponor, nebeskoga svoda

dok crvena jesen drumovima hoda.

Mi stupamo bijelim dolom u tišini,

oni, sami, gordi, dršću u visini,

muče žednu zjenu ili revnu opnu;

što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.

Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde

samo vile lete, ili bure jezde;

a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde !

AUTOPORTRET

Portreta ja nemam; slikar koji bi ga imao izraditi

morao bi nadići sama sebe

i samnom se skladiti,

a to je nemoguće,

jer niko ne zna ko sam ja

i, pravimo se, ni ja sam.

No nije me sram:

ja znam svoju cijenu,

čvrstu ko granitnu stijenu,

znam da sam jedini i sam

ondje gdje me niko neće stići,

ni zmaj...

Autoportret: najprije treba imati crte

ustaljene i škrte

i stav za vječnost i pozu za vrijeme;

a ne da vas buše, ni da vas vrte,

ni razapinju na svoje dileme....

Veliki dio našeg portreta

jest naš stan i odijelo--

i njegovano tijelo

u kočiji velikog svijeta....

Mene zasipa bijeli prah cigareta

po kaputu,

a ja sam vječno tragana silueta

na putu.

Vukući noge bez galoša

preko blata i gliba

kao ranjene noške ptica -

dok mi dim izgriza oči

u zakutnim kafanicama

gdje se rijetko predstavi

sablasno sunašce.

Vidi što od mene učiniše duga nezaposlenost

i javni nerazum i bekrijanje -

i u spletkarenju i kleveti prezaposlenost.

NOTTURNO

Nocas se moje celo zari,

nocas se moje vijedje pote:

i moje misli san ozari,

umrijet cu nocas od ljepote.

Dusa je strasna u dubini,

Ona je zublja u dnu noci:

Placimo, placimo u tisini,

Umrimo, umrimo u samoci.

SVAKIDASNJA JADIKOVKA

Kako je teško biti slab,

kako je teško biti sam,

i biti star, a biti mlad !

I biti slab, i nemoćan,

i sam bez igdje ikoga,

i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,

i biti gažen u blatu,

bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa

sto sijaše nad kolijevkom

sa dugama i varkama.

O Bože, Bože, sjeti se

svih obećanja blistavih

što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se

i ljubavi, i pobjede

i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje

dolinom svijeta turobnom

po trnju i po kamenju,

Od nemila do nedraga,

i noge su mu krvave,

i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,

i duša mu je žalosna,

i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,

i nema oca ni majke,

i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga

do igle drača u srcu

i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje

pod zatvorenom plaveti,

pred zamračenom pučinom,

I komu da se potuži?

Ta njega nitko ne sluša,

ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ

i tijesno joj je u grlu,

i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača

i dužan sam je viknuti,

ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam kriješ na brdima,

pa nek sam dah u plamenu,

kad nisam krik sa krovova !

O Bože, tek da dovrši

pečalno ovo lutanje

pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,

jer meni treba odgovor,

i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,

mračan je kalež otrova,

ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,

jer mi je mučno biti sam

(kada bih mogao biti jak,

Kada bih mogao biti drag),

no mučno je, najmučnije

biti već star, a tako mlad!

MISAO NA NJU

I

Po kakvim oštrim prođoh stazama,

Po kakvoj tuzi vlažnih humova,

u zanosima, u ekstazama ?

Ja pamtim prašni očaj drumova

i vrtoglavih cesta ludilo,

i usred vira ponoć umova

I lutanje je već utrudilo

krvave noge i žulj brzih stopala.

Nostalgiju je tek probudilo,

i gora me je želja spopala:

za nekim rujnim Barcelonama,

za kojim pandža grud je kopala,

za maslinama našim, za Salonama,

večernjim zlatom blagih Zdravomarija,

za blagom mira, sjetom i madonama,

i čistim srebrom naših rodnih arija.

II

Al preko magle ranih stanica,

i žuta dima u kavanama,

ko obećana neka danica,

i melem duge našim ranama,

zjene se krijese neke ljubavi

sa nepoznatim svojim manama,

sa svojim cvijetom plavim, ubavim,

sa svojim bolom punim mirisa

(da bude lijekom kužnih, gubavih).

--Predivne boje šarnog irisa,

vi arabeske moje dragane,

prepune vi ste miomirisa,

i neke tajne, mile, lagane.

U vašim nježnim polusjenama

ja čitam mliječne slovke slagane:

Blagoslovljena među ženama.

KOLAJNA

I

Stupaj sa svojim mrakom

kroz prepast horizonta;

sa tajnom i oblakom,

od fronta pa do fronta.

Stupaj sa svojom tmušom

kroz ponoć cijele zemlje;

pjevaj sa svojom dušom

gdje god se spava i drijemlje.

***

Dosta je laži! Što mi treba

to nije mnogo, dobri Bože,

i toliko se dati može:

tek ljubav žene, vidik neba.

I ništa drugo. Ništa veće.

Da je u tebe dobre volje,

meni bi bilo čisto bolje

i — čisto ravan put do sreće.

II

Uhapšen u svojoj magli,

zakopčan u svojem mraku,

svako svojoj zvijezdi nagli,

svojoj ruži, svojem maku.

I svak žudi svetkovine

djetinjastih blagostanja,

srećne mrene i dubine

nevinosti i neznanja.

I na oblak koji tišti,

i na munju koja prijeti,

naša blaga Nada vrišti:

biti čisti. Biti sveti.

I kada nema Našeg Duha

među nama jednog sveca,

treba i bez bijela ruha

biti djeca, biti djeca.

III

Puca, u ognju, naša glava,

a oči tonu snu i stravi;

jer nama treba iskustava,

i ne marimo biti zdravi.

Pogledi moru i pučini

trnu od strave i užasa;

a što nas žeže u dubini,

vi ste, o polja zlatoklasa;

vi ste, o mili đulistani,

i čisto sunce rujna žara,

i svi tapeti izbrisani

kuda korača Slatka Sara.

No više svega, naše more,

i naše gore i planine,

i ružičaste vedre zore

bez mutna dažda i vjetrine.

IV

Miris ljepote struji u toj kosi,

njene su usne pune slatke varke,

njene su ruke drhtave i žarke,

ponor i plamen usred oka nosi.

— Ko hladna mana misao me rosi

na njezin pokret, a ko igra barke

sjećanje na te pune zjene jarke

kojima struje iskre i zanosi. —

— Mrzim te oči mračne i duboke,

kunem te noge pred kojima padam,

i altar tijela gdje u prahu ležim;

— božanska ženo, unuko visoke

pramajke Eve, pred tobom sam Adam,

i jer te volim, ja od tebe bježim. —

V

Ove su riječi crne od dubine,

ove su pjesme zrele i bez buke,

— One su, tako, šiknule iz tmine,

i sada streme ko pružene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik

i katkad su mi drage moje rane.

Jer svaki jecaj postati će zlatnik,

a moje suze dati će đerdane.

— No one samo imati će cijenu,

ako ih jednom, u perli i zlatu,

kolajnu vidim slavno obješenu,

ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.

VI

Je l' ikad čovjek omamljenim vinom

il kadom ruže crvene i strasne,

i bol, i razum umio da zgasne

ko ja moj jaz sa tvoga bića krinom?

Tvoja se ljubav čini violinom

sa četri žice, bezdnom pjesme jasne;

misli ti plave, nevine i krasne,

miomirisnim i čednim čeminom.

Od tvoje duše nebo počima,

a zvijezdu duha i veselje sjaja

ko simbol nosiš u tim očima.

Sa iskrom sunca i bokorom raja

ti čarno vladaš našim noćima

bez dara usne ili zagrljaja.

VII

Kad vidim njenu bijelu sliku

usred okvira svog prozora,

grudi mi trešte na muziku

beskrajnu, golu našeg mora.

I ja je vrebam kako čita

il neko tanko ruho veze

— a moja želja sva mahnita

ko drhtav listak gorske breze.

Groznica ište: Ti si ona

za koju mene rodi majka?

Molitvi mojoj cilj, ikona,

a mojoj mašti san i bajka?

Da svojim duhom tebi mogu,

a svojom usnom tvojoj rađi.

oprostio bih život bogu

i bio mlađi, ljepši, slađi.

VIII

Iz tvoga doma zijaju ovamo

ledena stakla sa nepovjerenjem,

a moje oči okrenute tamo

pilje sa željom, stravom, nestrpljenjem.

Sad poznam čamu neke stare kiše

i ravnodušni očaj šturih kuća;

no ova glava plamsa jošte više

i huđe praska ova krvca vruća.

Kakav su bezdan ova dva-tri metra

do tvoga lica što je nježnom svilom!

Vaj, teče kobni razmak jednog vjetra

međ mojim ognjem i tvojim profilom.

Da mi je mudro ostati na miru

bez želje tvojih cjelova i noći!

ne bih se bojo propasti u viru,

po kojem treba, ko po glavnji, proći!

IX

Božanska ženo, gospo nepoznata,

dokle, i kamo, mene misliš vući?

Hora je došla te ja moram tući

Zlatnim zvekirom na bešćutna vrata.

Od tvojih čari i od blijeska zlata,

od dvora strepim kuda imam ući,

a krto srce moralo bi pući

bez tvog osmješka, besmrtna Beata.

Dok sjaju sunca i blijedi mjeseci,

snatrim o zmaju ispred tvoga praga

i zlatnom klasju u toj mekoj kosi.

I preklinjem te: Nepoznata reci,

kakva te tuga iz daljine draga,

i još mi reci, gdje si, što si, ko si? —

X

Znaš da mi čežnja u čekanju sniva

da kroz jaz strave crni šaptač šapne;

ti pojmiš gordost kada volja zapne

i razum gdje se prepast svijeta sliva.

Ponos je zora moći, divna Diva,

on što plač priječi da u suzu kapne;

nek carsku dušu rulja na krst sapne,

odati neće tajne koje skriva.

Živjeti vrijedi zbog blijeska ljepote,

pa da nam borba svaku raskoš ote,

ni nisko rugo niti laska pasja

okaljat neće tvoje suho zlato,

ni ukrasti nam, blago bogodato,

suton što osmijeh lica tvog obasja.

XI

Blaženo jutro koje padaš

u svijetlom slapu u tu sobu,

već nema rane da mi zadaš,

počivam mrtav u svom grobu.

Možda ćeš ipak da potpiriš

pepelom iskru zapretanu —

jer evo, trome grudi širiš

čeznućem suncu, jorgovanu.

Dijeliš mi neke tihe slasti

kad o tvom zaru vidim knjige

na polici — i cijeli tmasti

vidik te sobe pune brige.

Za mene ipak nešto fali

u ovoj uzi bez raspeća,

na dragoj usni osmijeh mali,

u čaši vode kita cvijeća.

Blaženo jutro koje padaš

sa snopom svjetla u tu sobu,

već nema smrti da mi zadaš,

no vrati ljubav ovom Jobu.

1926.

KOLAJNA XXX

Zelenu granu s tugom žuta voća

u kakvom starom spljetskom perivoju

sanjarim s mirom dok se duša noća

i vlaga snova hvata dušu moju;

al čežnja dršće kao ptiče golo,

ko plava pjesma naglo prekinuta,

ko neko blijedo i beznadno kolo,

ko bosi prosjak na po pusta puta.

Sva ljubav moja usred ceste kisne,

moje je srce od sedam komada;

pod svakim mačem jedan plam da vrisne;

nad mojim dahom mramorna gromada.

Tmurne se misli reska svjetla boje;

krv u moždane, mozak van da skoči;

nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje,

tuđinska ženo, samilosne oči.

KOLAJNA XXXI

S ranom u tom srcu, tamnu i duboku,

s tajnom u tom trudnu i prokletu biću,

sa zvijezdom na čelu, sa iskrom u oku

gazi stazom varke, mrtvi Ujeviću;

smrt je tvoja ljubav pri svakome kroku,

smrt je u tvom iću, u tvojemu piću,

smrt je u tvom dahu, i u tvojem boku,

smrt, i smrt, i smrt u Nadi i Otkriću.

Sto ti vrijedi polet u vlastitu čudu,

što ti vrijedi volja i voljenje slijepo?

Srce bije, pluće diše uzaludu;

gle, bez hvajde ljubiš sve dobro i lijepo;

kao sveli miris u razbitu sudu

pogiba u tebi pjev što si ga tep'o.

SVETKOVINA RUŽA

Berite ruže djevojke, da bi vam danas sjale,

taj zbogom mladosti, u ovom hladnom gaju.

Ruže su svete varnice što su zavrcale

iz dna duša vaših trepetljivih u ovom razbludnom maju.

Ruže su munje misli, one su u srce strijela,

ruže bogate, besplatne, u bašti na ivici druma.

O ruže su kad nebeski, one su oko vidjela,

i muzika prirode s mirisom jezovitih šuma.

O ruže, da izdahnu raskošno u dragoj hladovini

kao tren najljepši i najkraći u viru varavih mrena.

Ruže, da bi bile pozdrav milosnom suncu u dolini

i šetnja razdragana do zadnjeg praga sjena.

Ruže su jezik ljubavi u spomenaru sreće.

One su kao svježi blijesak svjetlosti u bistrom zdencu.

Ko se za život rađa, gine za mladost, da meće

na čelo ruže po izbor u ganutome vijencu.

Neću da laskam strahu zarobljenika vaših

da ne bi ruže s oltara na krvavome bridu

služile kao ures koji ih grobom plaši

usladostrasnom i crvenome vidu.

Ruže vjenčanja da nisu čempres za mrtve !

One pomiruju krotke i naprasne, one

nježnošću daha otkupljuju sve žrtve

i one u struji krvi kao žmarak romone.

Ja plačem za ružom. U oleandru cvjetam

što nije ni lovor ono ni ruža tišina.

Ali iz čaše ružin pjan pogled sretam:

cvijet oleandra prebojen u rujnoj kapi vina.

Neka pljušte ruže sa stropa, danas, u svetkovini !

Ruže sa krova, ruže s nebesa, ruže iz bašta.

Nek pljušte ko kiša, ko vjetar, ko gnjev u prašini

ruže iz istine, ruže sa zvijezda, ruže iz mašta.

I da nam začepe usta, i da nam zaklope oči

ruže pijane, ruže očajne, ružini vrti

Sa cjelovom koji golica te se nečujno toči

kao dolazak kratke i prividne smrti.

Da panu kao pehar iz magla priviđenja,

da panu i da zgasnu, i da nečem služe.

O gladi, o zoro i sutone cvjetni u biću što se mijenja,

berimo, kidajmo vijence! Pijmo, pijmo ruže !

Blagoslov ružama polja i cijelom ružinom rodu

što je vrebao tajne mladosti i sunčeva boga:

one nas najbržom vožnjom dovode u slobodu,

one su dar zemaljski i kovčeg zavjetnoga.

Pjesme trebaju ruža, a ruže svojih pjesama,

sve što trenutak nudi, a što najdublje pruža.

To su mlazovi himne iz luče biljnih česama,

o anđele, siđi i otpjevaj vječne litanije ruža.

Na tvoje glasove, i protiv nečisti već dotrajalih dana,

past ću ko učaran i s tobom ću hvale reći

tom rasipanju sreće i kupanju sred tamjana,

i, pred zavjetom ruža, tek jednom pobožno kleći.

Da bi nam bile uzor, umjesto žamora riječi,

što treba biti plamen i skroman; te razapeti

i otkinuti s grma da razlog nam ne priječi

sve na dar, primjer, s ružom živjeti i umrijeti.

Što više ruža ! Za pjanstvo i ludilo njih,

što više ruža, i s njinim trnom i dračem.

Ja ih u kite svih, te ih u grudi skrih

da s ranom kličem i da s dragošću plačem.

Što više ruža ! Njih ! Što više ruža svih !

ZAPIS NA PRAGU

Ove pjesme to nisam ja, iako sam ih ja napisao

Ovi jauci, to nisam ja, premda sam ih zbilja uzdisao.

Moj pravi život, ja sam samo disao.

Jer ja živim i kad pjesma umre. Ja živim i kad patnja mine.

Ima u meni nemira dragog, a ima i moje širine.

Ja puštam i drugog da govori za me.

A i sam govorim druge same.

Ja ne marim čovjek biti ako sam umio ljude bogovski reći.

O, ja. Ja sam od sebe i manji i veći.

O, ja. Moj drugi i moj treći.

Ja ne sanjam o sreći. No ne sumnjam o sreći.

Gle ovog dvojstva i trojstva moga:

ima u meni tmine,

no ima u meni i vedrine,

i moja divna sloga.

TRIDESET GODINA PUTOVANJA

Anđele, pogledaj natrag kući

i plači;

no meni pusti da budem jači;

ja neću ući.

Mrzi me da gledam svoju mladost.

Mrzi me da me prošlost veže.

I u bijedi ima radost

što nema mreže.

Ja nemam mreže, ja nemam veže.

Ja gubim sebe desetljeća.

Ima u meni pomama cvijeća,

i još imam ravnoteže.

Čemu se vraćati na stara mjesta ?

Ja mrzim groblja i starinu,

i cijenim svjetlo i širinu:

postoji cesta.

Imaju kuće stare i nove.

Tuđe.

Ja nemam kuće.

Ništa me ne zove.

Trideset godina putovanja,

brda prokletstva.

Bez posla i bez zanimanja,

bez sredstva

Sotono, ne daj mi kući.

Anđele, plači.

Ja stradam, ja sam jači.

Ja neću ući.

GANUTLJIVE OPASKE

Prerano sam se rodio za radovnušnosti zemlje.

S vijekom moje duše umrle su gatke.

Našao sam istinu po svom srcu, a to je da su slatke

i patnje, kad se u kutu mirna doma drijemlje

Naučio sam se ljubiti stvari sitne i nevažne.

I malenkost me o bitnom čaru uči.

Ja cijenim čašu vode i pogačice ražne,

a u dnu vode sna tek me oblak muči.

Ja cijenim na zemlji dobru jednostavnost

i nejasnoću, što je sunce od jasnoće.

Moja rijeka teče strujom zaboravnost,

daleko sam od kavge, tuče, zle riječi i sve zloće.

Od mene počinje era koja još ne poče.

Biti daleko, to je moja bit, i sebe skriti

u klupku borbe, mrtvac bez grobišne ploče,

i bez potrebe, od milja, za se, na se suze liti.

Ima pod mojom kožom predragog Narcisa,

jer suviše je strastan naslijeđeni Adam.

I moja usna slasni eter sisa,

na crni usud nikad se ne jadam.

Još ću na kraju voljeti vrline

i pravi čovjek mene će da divi.

Jer gade mi se pljuvačke i sline

i shvaćam kad se prijateljski živi.

Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu.

Prekužio sam gnjev na vjerolomstvo.

Prostosrdno se čudim vandalizmu.

Ja bivam mlađi. Svijete, ja sam tvoje potomstvo !

SLABOĆA

Po ovoj magli,ovoj kiši -

o pjano srce, ne uzdiši.

Ti ljubilo si uzaludu,

a sada išteš rodnu grudu,

i tvoja čežnja, vapaj roba,

traži odnekud pokoj groba.

-Tu ću skoro da izdahnem,

tu ću skoro da usahnem,

na našem plavom, plavom valu,

na našem bijelom , bijelom žalu;

i sve ću naći što sam trebo

pod tvojim svodom, Sveto Nebo,

plaveti sunca i vedrine

nad zemljom stare domovine.

VASIONAC

Sto glasova iz stotine grla,

iz dubine stostruke mi svijesti,

grmi, kliče: još me nije strla

teška žalost zatajanih vijesti.

Sto pjesama iz sto mojih vrela,

iz dubine stostruke mi vode,

šiknu, viknu: Nije me raspela

zarobljena boginja slobode.

Kliče, vapi duša mnogim umom,

buni se u grudi srce šire.

Dokle hodam pogaženim humom,

uskrsnut ću Asir i Misire.

Struje misli kao vir zelenca.

Pomiče se moja mrtva snaga.

Sebe motrim usred svoga zdenca,

uspravljam se usred sarkofaga.

Uske su mi ove male zemlje.

Kratke su mi moje bijele ruke.

Gorke su mi ove suhe žemlje.

Ja bih mog'o, Svijetlo, u hajduke.

Kroz ocean neba ja sam ronac

i u mrežu lovim mliječne staze,

Mjesečić i Sunčić, Vasionac.

Mene pravo samo zvijezde paze.

Borci viču: konja! A mornari: jedra!

A ja, opet glasom pomorkinja vila,

žudim samo plavet, Vasiona Njedra,

i ja vičem: krila! - krila, krila!

PUTOVANJE

Drugi prte za sobom teške kovčege i sanduke; ali moja je prtljaga lakša od paunova perca i

sunčeve zrake. Jer nemam ni zlata ni srebra, ni pokućstva ni posuđa ni rublja u pletenim

košarama ili izrezanim škrinjama.

Ali moj je Bol, taj mjehur od sapunice, tako gust i težak da nema tezulje na kojoj bih ga

mogao vagati. Ali moj je Očaj tako masivan da bi mogao potopiti najčvršću lažu; pa opet

valja putovati.

AGNI

Moje je tijelo lomača koju je upalila moja duša. Dani su moji izbrojeni; satovi će moji brzo

proći; meso se troši, živci se izjedaju, vatra mojih misli prelazi u pepeo.

Ja ću izgorjeti! Ja ću izdahnuti mlad: jednoga ranog jutra, ne dočekavši podneva. Minut ću

kao kratki požar, kao žižak ulja, sjaj munje, let meteora. Ali ću biti radostan da plamsam i da

buktim kao krijes nad gorama, kao sunce usred neba: Smrtnik će izgorjeti veseo, ako bude

mogao zasjati.

OBALA

Dođoh iz daleka kraja i na putu susretoh mnoge tuđe, nepročitane oči. Ali iza poznatoga praga

ne nađoh onih zjenica zbog kojih sam došao. I sada krećem dalje. Danas možda ne jošte, jer je

silan umor od proputovanih krajina. Ali sutra već rano, prije nego se prva noć dovrši. Da li ću

ovoga puta doći cilju? Ne znam, jer ne slutim više kakvo ime nosi.

Oko mene su samo mrtvi, ples mrtvih. I ja sam mrtav, no da li još ima kakav život preda

mnom? Pitanja. Nad morem galebovi. Po nebu oblaci. Pitanja.

Java je lepeza oblika, ali boli glavobolju: u dnu srca pitanja, strasna, šarena pitanja.

USPAVANKA IZ KRIVODOLA

Ti spavaš, dijete. U snu ćeš da grliš stabla sa zlatnim granama. Velike bašte od stakla i

nemirne vode od žive zagolicat će te. Ti spavaš dijete. U snu će da panu na te debela i gusta

bremena omorike, a povrh ljubičastih hridina izlit će se nebesa sa hiljadu odbljesaka. Nevinost

čula razvezat će nepoznate mogućnosti stvari. Nosnice će da usrču u se ognjevitija saznanja

nego kod šuma, od vreline akacija i drugog bilja, nego kad klis od zapaljene kadulje zatreperi

i zamiriše.

Ljudska bića pretvorit će se u eternu bajku genija i anđela, u kojima će da zadrhti iznevjereni

san slikara i vajara, i ljepota cijele one umjetnosti koje nema. Glas čežnje izlit će, kroz svoja

vajkanja, onaj nepoznati ton pijanstva u kojem će, saučesno, da zajecaju i zaplaču i da se

oglase Lovreć i Cista, Lokvičići i Tamnice, Krivodol i Poljica, Zagvozd i Proložac. Jer tu

sam, iz duduka gajde, čuo radosnu vijest da Veliki Pan nije mrtav.

Razriješena stvarnost obogatit će se od svojih živopisnih, naglih mogućnosti. Kroz novu

ljestvicu naslada pipat ćeš, kušat ćeš, gutat ćeš pomorandže, smokve, šipke i rogače. Od

korijena stabala pa do vrha krošnje provalit će sokovi i zapjevat će živodajne mezgre: - Ja sam

majka hraniteljica i oda zla braniteljica...

Vjesnici proljeća dalekih objavit će svoja zagonetna prisustva. Vrela će da zarominjaju na sve

strane, kao na povjetarcu ponornih muzika stotine srdaca, povorke samotnih duša. Zrak će da

se potrese na novim prozračnostima i drhtajima iskričavih voda. Kroz visove će da prolete

slutnje ritmova i nova vrcanja idealne svjetlosti. Vidjet ćeš kljunove i repove i krila kako

lepetom bez računa, uzrujavaju prostore sa značajnim odjecima. Oblik će već sin duha i tvari,

da navijesti svoje vrhovno čudo.

Ali najveće čudo, ljepota ljepota, to će biti djevičanska svetkovina zastajalih voda. Od blata,

potoka, kanala, rijeka i jezera zasjat će odsjevi čarobnih ogledala, vidovita isparavanja u svijet

halucinacija, preobraženje protega u svijet višeg iskustva. I pošto si sa sviješću dobre i duboke

životinje gledao prve bademe u kruni bijeloga cvijeta, doznat ćeš za pijanstvo bolje od vina i

duhana; sjetit ćeš se prve noći kada si, pod borom i hrastom, uz listak grabova grma što u vatri

mirisavo dimi, premda nije čempres, iz blisko odsječene daljine, pod najvećim brojem

zvijezda; preko brda i polja, kao basnu pravoga Istoka, ugledao i posmatrao Imotski u vidu

nage ljepotice protegnute na logu od leopardova krzna i mirisa, posute biserjem po raskošnom

tijelu; i znat ćeš da si tada otkrio vile i vilenjake, ali da vještica, vukodlaka i vampira još nisi

upoznao.

II

Ti si već gledao kako iz visina u praznine, pljušti snijeg u bezbrojnim pahuljicama, i kako

izvrcava i kovitla se slijepobijela vijavica. Vidio si sive krajine i tla vlažna od kiše - i doznao

da magla protančava mozak i popravlja loše perspektive brda i dolina. Ali trebao si da sačekaš

začarana i u se povučena jutra da vidiš kako se najmlađe sunce, još sasvim nevini božanski sin

prirode, razgaljuje kroz mliječne visove u smislu obećanja; najmlađe sunce u žaru i srcu

plamenoga suncokreta, da prospe plave, plave ljubičice i plave, plave rasplinute - čupave ? -

kaćune.

Eto iz vreloga bedra i usijane kičme stara Majka s djevičanskim likom htjede da najavi

bogatstvo sirotinje i blaženost onih što ničega nemaju (pa im ipak pripada i nebo i zemlja) ;

jer je htjela da opiše značenje i silu sitnih vlati i trava, i da vrati sok izgubljenih stvari kakve

jesu:

Ljubav i Dobrota

III

Iz čaški, evo, već pčele ispijaju srž raslina. Putem koračaju krotki magarci, a mnogi snažni

parip i mazga strpljivi su za ljudsku korist. Spavaj, spavaj, dijete. Sreće češ imati samo dok

spavaš; a srca i duše samo bezazlenošću. Jer evo si vidio vile i vilenjake, ali vještica i zloduha

nad kolijevkom nisi vidio. I

snatrio si Gospe s očima iz tvojega sela i stasom iz kola na sajmu u Podbablju. Neće te

razmaziti med i svila iz Bagdada i Damaska; nego ćeš sa žuljevitim rukama da se znojiš za

hljeb od kukuruza i za svakodnevnu puru. Vidjet ćeš djevojke koje gaze, sudbonosno nagnute

pod naramcima drva, i starice prignječene od punih vjedara vode. Ozbiljnu rabotu tebi će da

najavi škripanje kola i pometnja u mlinicama. Pa utješi se da je most u patnju staza

oslobobođenja. Pjesma života je teža od sna, ali je dublja i krepča. Slabo je fajde od anđelskih

mašta i od uroka zlih kneginjica; tebe će da probudi plast na gumnu, stoka u pojatama, sjetva,

kosidba, vršidba, tovari grožđa u budućim berbama, kliktava pjesma polja; jer treba da se

snaga vrši: da se lomi kamen, da se krče grudi zemlje, jer treba da se kopa, da se sije, da se

ore, da se žanje, da se sadi; jer treba da se muči i kinji, da se satire i sadire sebe, da se bude,

da se dube, da se gradi. I još tako kukavno.... Jer treba da onaj, koji je dao patnju, dade i istinu

našu, istinu motike, mašklina, lopate, rala, poluga, kotača, mlina, bačve s moštom i kotla gdje

se rakija peče.

Treba da utremo nove utrenike i da otvorimo svježe brazde; jer je daleko od sna do jave; jer

ima milja od Jadrana do Pacifika.

IV

Ti spavaš dijete. U snu ćeš da vidiš stabla sa zlatnim granama,

velike bašte od stakla, nemirne rijeke od žive.

Htjet ćeš da grliš neizmjernost, da letiš do San Diega i San

Franciska, dok ne polomiš krila ovdje niže od vode, svakako još

bliže od Jauka ili Runovića.

Buktinja, 1926

Kako da razumjem ovo: ubiti se zbog...jedne zene...? A gdje su sve one ostale?

Nikoga prije rodjenja nisu pitali za koju ce zemlju optirati.

Mi se svi ponavljamo. Mi se svi prepisujemo. Sto je najgore, mi prepisujemo one koji su

davno zivjeli prije nas.

Niko nije nesretan bez svoje krivice.

Prosjak s ulice nema obaveze da nas drugi put pozna i pozdravi.

Covjek se moze obmanjivati prosloscu kao i buducnoscu.

Srcu ne treba vjerovati. Srcu bas najmanje.

Umjetnost nikada ne prima svijet kakvim ga je nasla, niti ga ostavlja takvim.

Pjesnikov je zadatak trazenje. A sposobnost velikih pjesnika nalazenje.

Svako je "ja" jednako jednom "on" ili "ti", a svako "mi" ima isto toliko tezine kao "vi" ili

"oni".

U carstvo duha nece nikad dospjeti oni koji tvrde da su vec sve istine poznate.

Knjiga nije hrana, ali je poslastica.

Ljudi su dorasli da se obracunaju sa drugim ljudima, ali ne s problemima...

A slobodna ljubav? Ljubav nije slobodna, ona je ropstvo po definiciji.

Biblioteke donose svjetlost nasem duhu i oduzimaju jakost nasim ocima.

Sudbina je genija daleko teza nego sudbina mediokriteta.

Aforizmi

Kako darazumjem ovo: ubiti se zbog...jedne zene...? A gdje su sve one ostale?

Nikoga prije rodjenja nisu pitali za koju ce zemlju optirati.

Mi se svi ponavljamo. Mi se svi prepisujemo. Sto je najgore, mi prepisujemo one koji su

davno zivjeli prije nas.

Niko nije nesretan bez svoje krivice.

Trbuj je neumoljivi despot i zapovjednik.

Prosjak s ulice nema obaveze da nas drugi put pozna i pozdravi.

Covjek se moze obmanjivati prosloscu kao i buducnoscu.

Srcu ne treba vjerovati. Srcu bas najmanje.

Umjetnost nikada ne prima svijet kakvim ga je nasla, niti ga ostavlja takvim.

Pjesnikov je zadatak trazenje. A sposobnost velikih pjesnika nalazenje.

Svako je "ja" jednako jednom "on" ili "ti", a svako "mi" ima isto toliko tezine kao "vi" ili

"oni".

U carstvo duha nece nikad dospjeti oni koji tvrde da  su vec sve istine poznate.

Kniga nije hrana, ali je poslastica.

Ljudi su dorasli da se obracunaju sa drugim ljudima, ali ne s problemima...

A slobodna ljubav? Ljubav nije slobodna, ona je ropstvo po definiciji.

Biblioteke donose svjetlost nasem duhu i oduzimaju jakost nasim ocima.

Sudbina je genija daleko teza nego sudbina mediokriteta.