TVRDJAVA

TVRDJAVAMEHMED MESA SELIMOVIC

Poslije romana Dervis i smrt (1966), koji je izazvao knjizevnu senzaciju, Mesa Selimovic je dosta brzo, 1970, objavio novi roman slicna roda i oblika, sa srodnim crtama u sadrzaju, u sastavu: Tvrdjavu. Pisac to i sam naglasava u Napomeni Tvrdjave tumaceci joj smisao: "Tvrdjava je pandan Dervisu i smrti. Tvrdjava je svaki covjek, svaka zajednica, svaka drzava, svaka ideologija."

Citajuci brzo se uvjeravamo da je novi roman smjesten u isti prostorni i vremenski okvir kao i prvi, i to odredjeniji, jasniji, sa malo naglasenijom dozom hronicarskog realizma, kojega malo ima u Dervisu i smrti. Gotovo da bi se obavjesteniji citalac i bez pisceva upozorenja mogao lako prisjetiti da djelo ima srodstva sa sarajevskom hronikom Mula Mustafe Baleskije iz XVIII stoljeca.

U Napomeni nam pisac otkriva i vise od toga: "Ovo je trebalo da bude roman o Mula Mustafi Baseskiji. Odatle dosta imena i podataka iz njegove Hronike. Ali dok sam pisao, nametnule su mi se druge licnosti, narocito Ahmet Sabo, Mahmut Neretljak i Sehaga Soco. Prva glava je u pocetku napisana kao ispovijest Mula Ibrahimova, poslije sam sve prenio na Ahmeta Sabu."
Te se izjave vidljivo u tekstu ispoljavaju, i potvrdjuju, posebno u nekim glavama kao sto je sesta Cudno ljeto, vidno baseskijska sa podacima o nesrecama, posastima koje su pogadjale Sarajevo i okolicu. Hronicarski realizam potvrdjuje se i napomenom u dijelu o braci Moricima: "Samo dvadeset godina je proslo, a sve se zaboravilo, i braca Morici i Sari-Murat, i njihovo bezakonje, i ljudi koje su pobili."

Ovdje je za tu realisticku baseskijsku stranu djela izrazajno i vidjenje tog dogadjaja, koji je iz hronicarskih anala i ljudskog pamcenja presao i u legendu, naravno preoblicen: "Izdalo je", kaze pisac u produzetku gornjega teksta, i "narodno pamcenje, pa se pjevala tuzna pjesma o vjesanju dvojice brace, kao da su junaci a ne surove siledzije. I mozda bas ta pjesma, u kojoj je narod stvarao junake od onih koji to nisu, i taj zaborav, kao da je sve stoljecima daleko, doveli su moga rodjaka u Sarajevo."

Tako je na odredjeni, ne sasvim andricevski nacin, svakodnevica skopcana s istorijom i legendom, kao sto je bas verzija o Moricima karakteristicna i za Andricev Put Alije Djerzeleza, priblizno slicno vremenski smjestena.

Slicna je i demitizacija legendi, samo sto se to ovdje kod Selimovica uopsteno potvrdjuje, a u Andrica se pripovjedno razvija. Izmedju dva Selimoviceva romana lako se spoznaju i slicnosti i razlike te bi se reklo, kad se novi roman cita neposredno poslije prethodnoga, da se ovdje slika svijeta iz prvoga upotpunjuje. Slika je drukcija ali dopunska, sa istim polazistem iz pisceva svijeta, intimnog senzibilnog i intelektualnog. O tome je pisac sam govorio povodom Tvrdjave, odnosno Dervisa i smrti. Moglo bi se reci, narocito s obzirom na prvu glavu romana, da je Tvrdjava - sugerisuci nam to i kao naslov, kao rijec i kao pojava pojam - roman rata i mira u njihovoj unutrasnjoj vezi kao ljudsko pojedinacno i skupno iskustvo, moralni iskaz na ispitima medjuljudskog odnosa uz pritisak drustvenog, politickog, drzavnog regulativa gdje je tema vlasti preuzeta iz Dervisa, sa istim pretpostavkama. Ako je ratu posvecena samo jedna glava, prva, koja u pejzaznim slikama izdaleka podsjeca na novelu Magla i mjesecina, a izrazitim naslovom Dnjestarske mocvare, ipak se ratnicka tema sa ratnim tragovima proteze cijelim tekstom, bitno znacajna u postupcima glavne licnosti Ahmeta Sabe, kao i Mula Ibrahima, Ahmetova druga iz rata, i Sehage Soce, koji je u dalekom svijetu, na sasvim neobican nacin izgubio sina, cija mu je smrtna uspomena ostala i ljaga i teska unutarnja ozljeda.