T.S.Eliot

Borjanka Z. Đerić*

Univerzitet Sinergija Bijeljina

Katedra za anglistiku

UDK 821.111-1.09

Pregledni rad

POPULARNA KULTURA U

PUSTOJ ZEMLJI TOMASA S. ELIOTA

Apstrakt: U radu se analizira sveukupni uticaj popularne kulture na savremeno

društvo, uključujući i lijepu književnost kao njegov neodvojivi dio. Autor pokušava da

prikaže na koji način i u koju svrhu Tomas S. Eliot koristi elemente popularne kulture u

poemi Pusta zemlja. Koristeći elemente popularne kulture, Eliot želi da pokaže u kojoj

mjeri je evropska kultura postala jalova, ispražnjena i nemoćna. Djelo, kao ogledalo

posljeratnog društva, prikazuje život u propadajućoj, razorenoj civilizaciji. Kombinuju-

ći suprotne pjesničke fragmente, dalekosežne aluzije i realističan opis stvarnog stanja,

Eliot osvaja univerzalno shvatanje poeme kroz vrijeme, kao i jedinstven emocionalni od-

govor – gorčinu i strah od budućnosti. Pisac daje značaj tvorevinama popularne kulture

i, stavljajući ih rame uz rame sa najvišim dostignućima tradicionalne književnosti, na-

glašava brisanje precizne granice između tradicionalne i popularne kulture.

Ključne riječi: popularna kultura, Pusta zemlja, Tomas S. Eliot.

1. O popularnoj kulturi

Popularna kultura, neodvojiva od stvarnosti u kojoj postojimo, prožima

sve aspekte ljudskih života – od izbora farmerki, televizijskog programa, šam-

pona za kosu, turističke destinacije ili običnog muzičkog diska, preko stavova i

ponašanja društvenih jedinki, da bi na kraju dospjela u nešto apstraktniju i na

prvi pogled nedostižniju sferu – lijepu književnost. Vidimo da ni „prava“, tradi-

cionalna književnost nije imuna na uticaj popularne kulture – jedino po čemu

književnost ipak zadržava svoju autonomiju je činjenica da ona koristi elemente

popularne kulture u sopstvenu, drugačiju svrhu. Ovaj put se ne radi o komerci-

jalnoj, marketinškoj, senzacionalističkoj upotrebi. Elementi popularne kulture u

književnom djelu dobijaju novi smisao, postaju simboli višeg reda, otkrivajući i

prenoseći dublje i uzvišenije značenje.

Književnost je oduvijek bila sredstvo kojim su se prenosile socijalne,

političke, emotivne, ljudske poruke. Sredstvo koje odslikava stanje u društvu.

Elementi popularne kulture u službi književnosti pojačavaju intenzitet i efekat

tih poruka – shvatamo u kojoj mjeri i na koji način se sâmo društvo mijenja, ta-

ko što dobijamo praktične, opipljive dokaze te promjene. Jasno je da popularna

kultura ne predstavlja isključivo proizvode koji je čine. Ona se prenosi i na nači-

ne pomoću kojih se ti proizvodi koriste, na ponašanje potrošača, zalazeći u dru-

štvenu, pa i moralnu sferu. Iako ima svoju materijalističku, industrijalističku

svrhu, ona „pripada običnim ljudima“ (Fisk 2001: 7), oslikavajući njihove inte-

rese, težnje, želje, njihov svakodnevni život:

* [email protected]

Borjanka Z. Đerić

634

„Popularna kultura je kultura podređenih i obezvlašćenih, i stoga ona

uvek u sebi nosi obeležja odnosa snaga, tragove sila dominacije i podređenosti

koje su presudno značajne za naš društveni sistem, pa stoga i za naše društveno

iskustvo“ (Fisk 2001: 12).

Industrijalizacijom ljudske zajednice, naglim razvojem nauke i tehnolo-

gije, prožimanje popularne kulture i književnosti tokom dvadesetog vijeka po-

staje intenzivnije. Kretanja u razvoju popularne kulture su očigledna – simboli

mijenjaju svoje značenje i svrhu sa protokom vremena. Književnost zadržava

svoj položaj i značaj, svojim postojanjem ukazuje na razlike između popularnih

i spisateljskih tekstova. Popularni tekstovi su obojeni prolaznošću i površnošću,

dok pravi književni tekstovi koriste elemente popularne kulture kako bi ukazali

baš na te zamke savremenog života. Serijalnost i ponavljanje, kao neodvojive

odlike popularne kulture „stvaraju rutinu koja se lako uklapa u rutinu svako-

dnevnog života” (Fisk 2001: 12). Sa druge strane, književni tekstovi često imaju

potpuno suprotnu svrhu – ne uklapaju se u tu rutinu, udaljavaju se od nje, poku-

šavajući otvoriti nove svjetove i čitaocima pružiti utočište i bijeg od svakodne-

vice. Isključuju postojanje serijalnosti, naglašavajući individualizam, bogatstvo

koje leži u različitosti.

Različitost između popularnih i književnih tekstova se jasno vidi i na

primjeru upotrebe igre riječi, stilske figure koja se često javlja u oba slučaja. Po-

pularni tekstovi obilno koriste igre riječima, kako bi privukli pažnju, doprinijeli

senzacionalizmu i efektivnosti i što više se približili krajnjem cilju – ispunjenju

interesa. Sa druge strane, avangardni književni tekstovi koriste isti metod kako

bi izašli iz okvira, rušili barijere, postavili nove granice književnosti. Takvi tek-

stovi su originalni ali i neprozirni – mnogostruka značenja ostaju skrivena, zah-

tijevajući nesebični angažman čitalaca. Smisao upotrebe jezika u književnim

tekstovima je u njegovoj složenosti i mnogostrukosti – smišljenoj i zanimljivoj

upotrebi kojom će jezik prenijeti umjetnički doživljaj:

„U avangardnim tekstovima igranje rečima obavlja na sličan način

agresivnu funkciju kao u proizvođačkim tekstovima, ali to čini za drugačije čita-

oce i za drugačiji odnos prema svakodnevnom. Čitaoci avangardnih tekstova

oslobađaju umetnost konvencija njene tradicije i otvaraju je za nove vidove

predstavljanja u budućnosti” (Fisk 2001: 186).

Upliv elemenata popularne kulture u književnost modernizma i post-

modernizma je očigledan. Vrijeme i istorija se zamjenjuju brzinom i razmišlja-

njima o budućnosti. Tako i Pusta zemlja Tomasa S. Eliota obiluje simbolima

koji su preuzeti iz svakodnevnog, ogoljenog života. Međutim, iako Eliot opisuje

nepovoljnu sadašnjost i okrenut je katastrofalnoj budućnosti koja nas čeka, in-

tenzitet doživljaja je povećan njegovim stalnim aluzijama na prošlost, kroz na-

vođenje citata iz djela tradicionalne književnosti, pozivanja na istoriju i mitolo-

giju. Poema je nastala prije Prvog svjetskog rata, ali snažno odjekuje i u drugim

društveno-istorijskim razdobljima, kao i u današnjem vremenu. Koristeći ele-

mente popularne kulture, Eliot želi da pokaže u kojoj mjeri je evropska kultura

postala jalova, ispražnjena i nemoćna. Djelo, kao ogledalo posljeratnog društva,

Popularna kultura u Pustoj zemlji Tomasa S. Eliota

635

prikazuje život u propadajućoj, razorenoj civilizaciji. Kombinujući suprotne pje-

sničke fragmente, dalekosežne aluzije i realističan opis stvarnog stanja, Eliot

osvaja univerzalno shvatanje poeme kroz vrijeme, kao i jedinstven emocionalni

odgovor – gorčinu i strah od budućnosti. Spajanjem nespojivog, suprotnog, da-

lekog, on stvara cjelovitu poemu koja ima svoje jedinstvo. Koristi jezik kako bi

praktično pokazao do koje granice doseže haos u modernom društvu. Pozivajući

se na tradiciju, prikazuje slom svega vrijednog koji se odigrava u savremenoj ci-

vilizaciji. Poema postaje, kao što Ejken (1923) primjećuje, briljantna i kaleido-

skopska konfuzija, koja nas poziva u svijet sastavljen od komada razbijenih

ogledala, razbijenih slika.

Aktuelna „borba“ između visoke kulture, kojoj pripadaju etablirana dje-

la umjetnosti, i „niske“ ili popularne kulture, ima svoj odjek i u Pustoj zemlji.

Mada se poređenje te dvije dimenzije često osuđuje, uz obrazloženje da je ap-

surdno procjenjivati koja je vrednija ili zastupljenija, ne možemo poreći da je

veza između njih neraskidiva. Neminovno je da umjetnici pronalaze inspiraciju i

oslonac u svijetu koji ih okružuje. Taj svijet je, sa druge strane, neodvojiv od

proizvoda modernog doba koji pripadaju popularnoj kulturi, bez obzira da li se

radi o kiču, slepstik komediji, popularnoj muzici, žutoj štampi, televizijskim

emisijama i slično.

Popularna kultura neoporecivo posjeduje pozitivnu i negativnu stranu.

Eliot u Pustoj zemlji prikazuje obje. Sa jedne strane, on analizira i osuđuje uticaj

popularne kulture na propadanje i osiromašenje ljudskog društva, kroz nepo-

srednu degradaciju pravih vrijednosti, veličanjem proizvoda popularne kulture

koji su istovremeno proizvodi materijalističkog, kapitalističkog talasa u savre-

menoj civilizaciji. Opet, kao što Fisk primjećuje, sama popularna kultura nije

vještačka tvorevina – ljudi su zaslužni za njen nastanak, razvoj i osnaživanje.

Preoblikovane i vješto maskirane elemente današnje popularne kulture možemo

naći u dalekoj prošlosti, što Eliot dokazuje stalnim kombinovanjem simbola koji

pripadaju religiji, filozofiji ili legendama, sa simbolima popularne kulture. Oni

se često nadovezuju, mijenjaju formu, i na taj način prenose potpuno iste poru-

ke.

Svi elementi popularne kulture upotrijebljeni u ovom djelu imaju preci-

zno određenu ulogu. Proizvodi popularne kulture odbacuju svoje materijalno

postojanje i funkcionišu u korist stvaranja više, emotivne slike. Konkretni pred-

meti odslikavaju generalnu bolest i izopačenost ljudskog društva. Eliot maskira

elemente popularne kulture kombinujući ih sa religijom, mitom i tradicijom.

Ovaj rad istražuje pojavljivanje i funkciju elemenata popularne kulture u izgrad-

nji slike ogoljelog svijeta – bilo da se radi o elementima koji doprinose utisku

da pravi, smisleni život više ne postoji, da se život svodi na simulaciju i imitaci-

ju; ili kada je riječ o proizvodima popularne kulture koji doprinose mehanizaciji

života, kao i sve prisutnijem otuđenju u modernom društvu, koje dovodi do od-

sustva ljubavi kao plemenitog i produktivnog osjećanja.

Borjanka Z. Đerić

636

2. Ljubav i seks u modernom svijetu

Mnogi elementi popularne kulture koje Eliot koristi imaju funkciju da

prikažu koliko je osnovno ljudsko osjećanje – ljubav – degradirano i izgubljeno

u modernom svijetu. Ljudi su sve hladniji, bezosjećajniji, postaju tupi i bezvolj-

ni, zaboravljajući koliko život nekada zaista može biti lijep i ispunjen. Našavši

se na raskrsnici modernog doba, društvo očigledno odlazi putem samodestrukci-

je.

Jedan od proizvoda popularne kulture koji direktno utiče na sliku ljuba-

vi u modernom svijetu, koja je data u Pustoj zemlji, su pilule za kontracepciju.

Iako stvorene sa pozitivnom namjerom da partnerima pruže mogućnost izbora

trenutka i načina na koji će postati roditelji, pilule, kao i mnogi drugi proizvodi

savremenog društva (sjetimo se dinamita), postaju zloupotrijebljene. Njihova

svrha više nije pružanje sigurnosti i kontrole, postaju sredstvo manipulacije i pr-

ljavih igara. One su vid nasilja kojim se predstavlja izopačenje seksualnog čina.

Ljudska prirodnost i spontanost bivaju upropašćene. U Partiji šaha Eliot daje

sliku jednog nesretnog bračnog para – Albert, suprug i otac petoro djece, vraća

se sa ratišta. Dočekuje ga Lil, žena kojoj su zubi propali, koja izgleda kao stari-

ca „a tek joj je trideset“ (Eliot 1988: 26), i koju Albert više ne može ni da gleda,

iako je propala zbog upotrebe pilula za kontracepciju, koje joj je preporučio

apotekar:

„Šta mogu, rekla je i snuždila se,

To je od onih pilula koje sam uzela da se

Oslobodim“ (Eliot 1988: 26).

Modernim svijetom upravljaju ljekari koji svojim djelima i savjetima ne

vraćaju život. Uništavaju ga. Pogrešna upotreba pilula ne dovodi samo do pro-

padanja izgleda, očigledno je i propadanje porodičnih vrijednosti, „fajront“

udobnog i toplog porodičnog života.

Priča o daktilografkinji i njenom načinu života je prožeta elementima

popularne kulture. Pominju se u to vrijeme popularna zanimanja – njeno je uslo-

vljeno razvojem tehnike, tj. nastankom kucaće mašine, dok je njen mladić „mali

činovnik“, bubuljičavi mladić kome „pouzdanje pristaje kao skupi šešir na glavi

skorojevića“ (Eliot 1988: 30). Ljubavni čin u kome učestvuje ovo dvoje mladih

je oskrnavljen i obezvrijeđen stanjem u društvu čija bijeda i prljavština postaju

intenzivniji uz pratnju slika proizvoda popularne kulture – ostaci doručka razba-

cani po stolu, konzerve sa hranom, razapeti vlažni veš… Razbacane čarape, pa-

puče i bluze ukazuju ne samo na nemar i neurednost mlade daktilografkinje, oni

odslikavaju haos u kome ona živi – haotičnu sobu ali i haotični svijet u kome su

sve vrijednosti ispreturane i zabačene. Pozitivno uzbuđenje i strast su nestali.

Daktilografkinja samo želi da „to najzad prođe“, da bi se vratila svom ispra-

znom, mehanizovanom životu. Koristeći motive koji pripadaju modernom dru-

štvu, i samim tim sadrže mnoge elemente popularne kulture, Eliot želi da nagla-

si do kog stadijuma izopačenosti dolazi savremena civilizacija. Ali, on i ovdje

kombinuje popularnu kulturu sa visokom – na priču o daktilografkinji i njenom


637

mladiću nadovezuje pominjanje kraljice Elizabete i Lestera. Ovoga puta ne želi

da istakne koliko je moderno društvo nazadovalo u odnosu na prijašnja vreme-

na. Sada naglašava da je i u prošlosti postojalo izopačenje ljubavi i seksa – pru-

žajući konkretan dokaz u vidu, iz političkih razloga, nekonzumirane ljubavi ovih

plemića. Na taj način Eliot još jednom ističe da visoka kultura, bilo da se radi o

književnosti, kraljevskoj porodici ili muzici, nema prednost nad popularnom

kulturom današnjice. Isto tako, korijeni današnje puste zemlje vode daleko u

prošlost, tako da moderno doba postaje rezultat vijekovnih pogrešnih odabira

ljudske rase i kao takvo, nije jedini „krivac“ zaslužan za nastanak hladne i ogo-

ljele današnjice.

Kao što Matiesen (Matthiessen 1935) primjećuje, Eliot u poemi često

kontrastira život u bogatom, glamuroznom okruženju i život smješten u najsiro-

mašnije, vulgarne i prljave dijelove grada (poput londonskog paba). Na početku

drugog dijela, Partije šaha, Eliot opet veže tradiciju i stvarnost koristeći para-

frazu opisa Kleopatre u Šekspirovoj drami. Ali, velike, strastvene i pogubne lju-

bavi kao što je Antonijeva i Kleopatrina ne postoje u modernom svijetu. Belado-

na, poput Kleopatre, uživa u luksuzno namještenom prostoru ispunjenom vrhun-

skim proizvodima popularne kulture (poput sedmokrakih svijećnjaka, nakita u

prelijepim kutijama od satena, bočica od slonovače, vještačkih mirisa i slično).

Međutim, ona je Kleopatrina suprotnost. Svijet u kome živi je lažni, hladni raj.

Iako je okružena ukrasima, svim tim sitnim proizvodima koji doprinose udobno-

sti i prijatnosti življenja, Beladona je iznutra potpuno prazna. Vještački svijet

koji veliča popularna kultura, zarad svojih materijalističkih interesa – povećane

prodaje i osnaživanja politike konzumerizma, potpuno je jalov i hladan, lišen bi-

lo kakve emotivne ili duševne satisfakcije. Čak i slika iznad Beladoninog kami-

na govori o nakaznosti ljubavi, prikazujući silovanje kao najgrublji i bolni motiv

nasilja nad ljubavlju. Beživotne ukrasne figure kao da žele da dočaraju koliko je

besmislena ta površna, „popularna“ ljepota, i u tom „tužnom svetlu pliva iskle-

sani delfin“ (Eliot 1988: 24). Ljudi su zarobljeni u tužnom svijetu isklesanih fi-

gurica, i sami postaju figure u nečijim rukama. Popularna kultura je samo još

jedna od sprega kojima se cijeli ljudski rod kontroliše, navodi na jedan, tačno

određen put, gubeći svoju individualnost, ljudskost. Istinska ljepota i smisao ži-

vljenja zamijenjeni su površnom, sjajnom ljepotom materijalnih proizvoda naše-

ga doba. Beladona na taj način postaje „gospa okolnosti“ – sputana je, njen

identitet zavisi od okolnosti.

U Pustoj zemlji su česti simboli koji ukazuju na prostituciju, koja dopri-

nosi izopačenosti društva. Trgovina i interesi kao vladajuća sila u popularnoj

kulturi na još jedan način rukovode ponašanjem i životima ljudi – ljubav i seks

se kupuju. Eliot prostitutke naziva „Temzinim nimfama“. Rijeka Temza nosi

„ostatke letnjih noći“ – prazne boce, hartije od sendviča, svilene maramice, kar-

tonske kutije i pikavce. Vidimo da su proizvodi popularne kulture iskorišćeni i

bačeni, gube svoj imidž sjajnih i savršeno zapakovanih predmeta, postaju prljavi

i prazni kao i svijet u kome su nastali. Sveukupna prljavština, i fizička i moral-

na, odslikava ambijent u kome žive i rade moderne nimfe. Eliot se još jednom

Borjanka Z. Đerić

638

poziva na antičku kulturu, prikazujući, kako primjećuje Hristić (1961), kontrast

između vrijednosti antičke i savremene, raščovječene, mehanizovane i duboko

opustjele civilizacije. Grčka božanstva, koja simbolišu plodnost, rast i netaknutu

prirodu, u njegovoj poemi oblače ruho savremenog svijeta – nimfe nisu više lju-

bavnice bogova, čiste, melodične i mirisne. I one su zagađene prljavštinom na-

gomilanih proizvoda popularne kulture. Njihovi „prijatelji“ nisu Zevs ili Apo-

lon, pa čak ni heroji među smrtnim ljudima (poput Sizifa ili Odiseja), već „do-

koni naslednici bogatih direktora“ (Eliot 1988: 26), koji nimfama ne ostavljaju

broj telefona ili adresu, zato što im one isključivo služe za jednokratnu upotre-

bu. Umjesto nježnosti ili bilo kakvog nagovještaja osjećanja, oni nimfama osta-

vljaju početni, ali i krajnji proizvod modernog doba i popularne kulture – novac.

Materijalizam kao osnov popularne kulture, ali i sila koja doprinosi propadanju

moralnih i ljudskih vrijednosti, potpuno preuzima primat na sceni modernog

društva.

Prostitucija je često povezana sa homoseksualnošću. Eliot prikazuje tr-

govca iz Smirne koji nudi ručak u hotelu i vikend u Metropolu u zamjenu za tje-

lesne usluge. Izopačenost ljubavi u ovom slučaju postaje udvostručena – opet

probija najpopularnije sredstvo modernog doba – novac, koji ovoga puta služi

za kupovinu još izopačenijeg i nakaznijeg produkta ljudskog društva – „ljubavi“

između osoba istog pola. Homoseksualnost nas dovodi do motiva jalovosti koji

se provlači kroz cijelu poemu – ljudi više nisu u stanju da imaju djecu, ljubav i

seks su potpuno izvitopereni i unakaženi. Ljubav u svijetu, kao i u životu dakti-

lografkinje, postaje sterilna, isprazna i mehanizovana. U opustjeloj zemlji ljudi

sade leš, kako bi stvorili život (nadaju se da će „pustiti izdanke i procvetati ove

godine“). Na različite načine ljubav je ukaljana i zato ne može donijeti spasenje,

preporod i nadu. Čak i romantična slika djevojke sa zumbulima u naručju proiz-

vodi suprotan efekat – ljubav postaje sila koja parališe, izaziva bol, ne nudi osje-

ćanje novog života. Obuzetost ljubavlju prestaje da bude kreativna i podsticajna.

3. Simulacija i imitacija života u modernom društvu

Uključujući niz izvora, Eliot ispisuje kritiku vlastite epohe. Smatra da

su ljudi potpuno izgubili vjeru i bilo kakav oslonac, da lutaju bez cilja i pravca,

ne žive život već ga simuliraju. Ljudi očajnički žele život, ali ga se u isto vrije-

me i boje. Preostaje im samo da imitiraju svoje postojanje, gubeći sve principe

po kojima bi se mogli rukovoditi.

Mehanizacija, kao još jedan od načina na koji moderno društvo simulira

svoje postojanje, ulazi u sve segmente ljudskih života, istiskujući prirodnost,

spontanost, pa i samu ljepotu življenja. U trci za novcem, vremenom i moder-

nom životom, ljudi zaboravljaju osnovnu svrhu svoga postojanja. Dok jure za

suštinski bezvrijednim stvarima (koje su često proizvodi popularne kulture), ži-

voti prolaze pored njih. Materijalni ciljevi (poput novog automobila, trospratne

kuće ili dizajnirane odjeće) od ljudi stvaraju mašine koje se ritmično kreću ka

njihovom ostvarenju, ne zastaju ni za trenutak kako bi udahnuli svjež proljećni


639

vazduh, pogledali u zvijezde ili nasmiješili se slučajnom prolazniku. Sada nam

Eliotova „predskazanja“ ne djeluju kao, kako ih je on sam okarakterisao, „sa-

svim privatno staračko gunđanje“. Iako potpuno pesimističan, književnik je

osjetio u kom pravcu se kreće ljudsko društvo i svojim stihovima pokušao da

upozori svoje savremenike, ali i buduće generacije, na život koji nam, ovakvim

izborima i ponašanjem, užurbano ide u susret.

Popularna kultura svakako doprinosi toj mehanizaciji. Iako su mnogi

proizvodi popularne kulture stvoreni kako bi udovoljili željama, olakšali i obo-

gatili život ljudi, njihova pretjerana i često pogrešna upotreba dovodi do obrnute

situacije – ljudi postaju mašine u rukama neživih stvari, njihovi životi bivaju is-

programirani i bezlični. Svi hrle ka jednom cilju – zadovoljenju svojih potrošač-

kih, materijalnih želja. Stvaraoci popularnih proizvoda na taj način dobijaju ro-

bote kojima sa lakoćom manipulišu i zadovoljavaju svoje interese.

Stvarajući mozaik od raznovrsnih motiva, Eliot često ubacuje slike koje

pokazuju u kojoj mjeri je društvo mehanizovano. Kroz svoju madam Sosostris,

pjesnik „vidi ljude koji hodaju u krug“ (Eliot 1988: 20). Te slike često sadrže i

elemente popularne kulture:

„U ljubičasti čas, kada se oči i leđa

Podižu s posla, i ljudski motor čeka

Kao taksi što brekće, čekajući…“ (Eliot 1988: 30).

Primjećujemo da svoj radni dan ne završavaju osobe, već njihove „oči i

leđa“. Eliot ih poredi sa produktima popularne kulture koji su postali neophodni

u svakodnevnom životu i na taj način utkali svoje karakteristike u ljudski rod,

čime mi sami postajemo „ljudski motori“, a naši životi su kao prazan hod taksija

koji se ne kreće, već čeka.

Tako i daktilografkinja gubi smisao svog života. Provodi dane ne osje-

ćajući apsolutno ništa – ni sreću, ni mržnju, niti ljubav. Potpuno je ravnodušna

što joj dolazi ljubavnik. Paradoksalno, ona jedino željno iščekuje da njihov su-

sret prođe. Po mehaničkom obavljanju tog „zadatka“, ona:

„Sama je u sobi, čim ode on,

Automatski rukom gladi kosu tada

I stavlja novu ploču na gramofon“ (Eliot 1988: 31).

Proizvod popularne kulture – gramofon, smišljen kako bi uljepšao i

oplemenio ljudske živote muzikom i poletom, u Pustoj zemlji se pojačava efekat

slike koja pokazuje u kojoj mjeri je priroda života te žene automatizovana:

Život, kao i poema, je poput gramofona: glasovi iz prošlosti oživljavaju

na haotičan i neodređen način, zarobljeni su u sadašnjosti koja kao da se pona-

vlja do beskonačnosti, ne dajući nadu da će se nešto promijeniti, niti da će se

osnovni smisao pronaći (Drain 1974: 41).

Tako muzički instrument gubi svoju svrhu, još jednom dokazujući da su

vrijednosti u ovoj zemlji potpuno obrnute. Daktilografkinja živi životom žene-

mašine, čak su i njeni pokreti mehanički. Najdublja tragedija ljudskih života je

upravo u toj ravnodušnosti i besmislu. Kao sve ostalo i muzika, kao dio popular-

ne kulture, postaje obezvrijeđena. Daktilografkinja posjeduje i koristi gramofon,

Borjanka Z. Đerić

640

nažalost, ona istinski ne sluša muziku, već učestvuje u još jednoj simulaciji.

Gramofon proizvodi automatska besmislena dva tona koja se ponavljaju i na taj

način odslikava monotoni ritam savremene civilizacije. Cijeli njen život je imi-

tacija. Čak i hrana koju jede – konzerve, koje su dio popularne kulture, iako

stvorene zbog svoje praktične namjene, predstavljaju imitaciju prave hrane. Po-

put mlade daktilografkinje, i ostali stanovnici puste zemlje ironično prestaju da

budu dijelovi sopstvenih života. Njihovi životni rituali su izopačeni. Jedina mu-

zika kojoj su izloženi jesu zvuci automobilskih sirena, okružuju ih besmisleni

tonovi koji se ponavljaju, naglašavajući koliko je njihovo postojanje vještačko i

isprazno.

Bezazlena dječija pjesmica („Londonski most se ruši, ruši…“) kao dio

popularne kulture, u ovom trenutku ima dvostruku ulogu – iako se cijeli svijet,

zajedno sa londonskim mostom, ruši i propada, ona svojom veselom, dječijom

melodijom pruža nadu da se svijet, iako upropašćen i srušen, može ponovo sa-

graditi. Ovoga puta nam proizvod popularne kulture daje nadu da borba nije

uzaludna, time opravdava svoje postojanje i pruža kontraargument toliko zago-

varanoj beznačajnosti i besciljnosti same popularne kulture.

Beladona takođe pripada mnoštvu ljudi koji simuliraju život. Poput dak-

tilografkinje, i ona čeka svog dragog, nakostriješene kose, divljački spokojna (u

isto vrijeme je uznemirena, spokojna i ravnodušna – ljudi više nisu u stanju

osjetiti emocije na pravi način, preplavljeni su ostacima, lošim kopijama emoci-

ja). Još jednom Eliot uključuje inverziju vrijednosti, spaja suprotnosti. Posta-

vljajući pitanje:

„Šta ćemo raditi sutra?

Šta ćemo uopšte raditi?“ (Eliot 1988: 25).

Beladona izražava zapitanost cijelog ljudskog roda nad životnom sušti-

nom koja je preplavljena rutinom, otupljenošću i bezvoljnošću. Dio te životne

rutine odslikan je još jednim proizvodom popularne kulture – izbjegavajući ži-

vot, oni će nastaviti da ga simuliraju tako što će odigrati partiju šaha. Šah se,

kao i gramofon, odaljava od svoje prvobitne namjene. Njegova svrha nije uživa-

nje u slobodnom vremenu, takmičenje, kreativno ispunjeno slobodno vrijeme.

Ta igra sada postaje prelazno rješenje – još jedan način pomoću koga stanovnici

puste zemlje simuliraju stvarni, smisleni život.

4. Otuđenje u savremenoj civiliziciji

Čitajući Pustu zemlju, shvatamo koliko ljudi postaju otuđeni i izolovani

u savremenoj civilizaciji. Komunikacija se gubi, prave vrijednosti se zaboravlja-

ju. Svi likovi se stapaju u jedan, povlače se u svoje izolovane ljušture, čak bježe

i od sebe samih, gubeći bilo kakvo utočište i utjehu.

Ništa više ne povezuje ljude – Beladonu i njenog ljubavnika vezuje na-

vika i dosada. Iako ona očajnički pokušava da ga uvuče u razgovor, pred sobom

vidi samo ljušturu koja nijednim izrazom lica ne odaje svoju ljudskost niti da

razmišlja. Samo zaključuje kako misli da su oni „u aleji pacova u kojoj su mr-


641

tvaci izgubili svoje kosti“ (Eliot 1988: 24). Aleja – koja bi trebala predstavljati

izdanak popularnog uređenja parkova i cvijećnjaka, sad postaje aleja pacova –

siva, prljava, nakazna.

Eliot čak ismijava pokušaj ljudi da spas pronađu u pogrešnim stvarima.

Gospođa Poter i njena kćerka koriste soda-vodu – vještački proizvod nakaznog

doba koji popularna kultura uzdiže dajući mu lažnu vrijednost.

Kao što se svi likovi u poemi stapaju u jedan, i gradovi širom svijeta di-

jele istu sudbinu, stapajući se u isti, nestvarni grad. Eliot opisuje savremeni Lon-

don kojim prolazi gomila bezbojnih ljudi u hordama, koji lutaju u potrazi za

spoznajom i spasenjem. Upečatljiva je slika Temze koja izdiše pod teretom is-

korišćenih proizvoda popularne kulture – indistrijski otpad čini rijeku sivom i

bolesnom. Smjenjuju se romantične i sumorne slike čamaca koji plove rijekom:

„Reku probija znoj

Katran i ulja

Barke plove

U smeni plima…“ (Eliot 1988: 31).

Proizvodi modernog doba narušavaju nekadašnju idiličnu sliku – ljudi u

svojoj dezorijentisanosti i isključenosti zaboravljaju na vrijednosti koje su neka-

da bile na cijeni. Otpaci popularnih proizvoda kao što su maramice, kartoni i

opušci, ali i ostaci industrijske proizvodnje plivaju rijekom, koja je ranije bila

simbol obnavljanja i života. Sama rijeka je svedena na „mutni kanal“, čija ru-

žnoća predstavlja direktan kontrast Spenserovog viđenja Temze – Eliot suprot-

stavlja ljepotu rijeke opisanu u tradicionalnom romantičarskom književnom dje-

lu sa trenutnim stanjem u modernom vremenu. U trenutku nam se učini da to

otuđenje nije obuzelo svaku poru života u nestvarnom gradu, pomislimo da još

ima nade, jer – raduje nas stvarni život mornara koji navraćaju u pabove u pod-

ne. Pab, iako tekovina popularne kulture za koju se vezuju najčešće negativne

asocijacije – pijančenje, nasilje i blud, sada postaje jedino mjesto na kom se mo-

gu čuti prave, mornarske pjesme o rijeci. Prijatni zvuci mandoline, žamor i graja

mornara i ribara koji navraćaju na mjesto koje je izrazito popularno i savreme-

no, vraćaju nam nadu da iskupljenje ljudskog roda još uvijek nije sasvim nemo-

guće. Nažalost, ovdje glasovi pjevaju „iz praznih cisterni i usahlih izvora“. Nji-

hova pjesma postaje pjesma očajnika, jadikovka. Čak i „trava peva nad prevrnu-

tim grobovima“. Ponekada nema čak ni tišine. I kada je tu, ona je odraz prazni-

ne, a ne spokojstva. Čak je i magla nad Nestvarnim gradom prljava.

Kao i mnoge druge modernističke stvaraoce, Eliota je interesovala razli-

ka između visoke i popularne kulture, koju je simbolički izbrisao motivom mu-

zike u Pustoj zemlji. Vjerovao je da visoka kultura, u koju spadaju umjetnost,

opera i drama, idu silaznom putanjom, dok se popularna kultura sa vremenom

uzdiže i jača. U trećem dijelu, on uspješno povezuje visoku sa popularnom kul-

turom, uključujući mnoštvo muzičkih komada – Spenserovu svadbenu pjesmu

koja se pretvara u pjesmu Temzinih kćeri, ubacuje baladu vojnika, pjesmu sla-

vuja, zatim pjesmu koja pripada književnoj tradiciji (iz romana Vejkfildski sve-

štenik Olivera Goldsmita). Nadovezuje zvuk mandoline kao popularnog instru-

Borjanka Z. Đerić

642

menta, zatim pjesme iz pabova na stihove iz opere Ričarda Vagnera. Upotreba

tih „nižih“ formi u sklopu visoke kulture ima višestruku ulogu – Eliot im na ne-

ki način odaje počast i priznaje moć njihovog uticaja na savremeno društvo. Ko-

risteći te raznovrsne dijelove u svrhu stvaranja visoke umjetnosti, on kao da pri-

znaje da se moderno društvo ne može odvojiti od popularne kulture. Ljudi čak

mogu pronaći utjehu u djelima koja pripadaju toj nižoj kulturi (kao mornari u

pabovima koji uživaju u zvucima mandoline i u mornarskim pjesmama). Ravno-

teža između visoke i popularne kulture bi možda pomogla uspostavljanju nor-

malnog života u stvarnosti modernog doba.

Ljudi se otuđuju i od prirode, pa tako idilične slike ribolova na prelije-

pim rijekama postaju nestvarne. Realnost je pecanje u mutnom kanalu, uz „mu-

ziku“ truba i motora koji mijenjaju ptice i spokojnu tišinu. Proizvodi popularne

kulture za kojima su ljudi nekada toliko čeznuli, koje su priželjkivali, sada gube

svoju pozitivnu konotaciju. Ne radujemo se više čudesnim izumima (poput

automobila ili gramofona), postajemo njihovi robovi, oni nas preplavljuju stva-

rajući novo, nakazno društvo. Otuđenje ljudi od sopstvene prirode, ali i od priro-

de koja ih okružuje je neminovno. Čak im i bezazlene uspomene iz djetinjstva,

koje ih podsjećaju na nekadašnje stanje, postaju prijeteće i zlokobne. Djevojčica

Meri se uplašila sankanja, jer bi samim činom povezala popularni način života i

ono iskonsko i originalno u čovjeku. U ovom trenutku, u planinama se „čovek

još oseća slobodnim“ (Eliot 1988: 19), dok je u svakoj drugoj situaciji djevojči-

ca, kao i cijelo čovječanstvo, zarobljena u pustoši modernog svijeta. U petom

dijelu čak je i planina, oličenje slobode, zdravog i ispunjenog života, podlegla

pod propadanjem cjelokupne civilizacije:

„Kada bi samo bilo vode među ovim stenama

Kvarnim zubima, mrtvim ustima planine što ni

pljunuti ne mogu

Ovde se nema gde ni stati, ni sesti, ni leći u nekom logu

Nema čak ni tišine u brdima…“ (Eliot 1988: 35–36).

Kao što Luis (1934: 58–59) primjećuje, Pusta zemlja postaje i socijalni

dokument. Predstavljajući psihološki pad posleratnog društva, pomaže nam da

shvatimo razloge „nervne iscrpljenosti, mentalnog rastrojstva, pretjerane samo-

svijesti, dosade i uzdrmane vjere“ modernog društva. Otuđenje postaje jedini iz-

laz, a imitacija života jedini načini pomoću kojih se ljudi bore protiv očaja, po-

vrijeđenosti, besmisla, dezorijentisanosti i, na kraju, protiv sebe samih.

5. Zaključak

Popularna kultura ima veoma važnu i mnogostruku ulogu u Pustoj ze-

mlji. Živom i slikovitom upotrebom njenih elemenata Eliot pokazuje koliko je

ona sama doprinijela, koliko i dalje doprinosi propadanju, ali i obogaćivanju

modernog društva. Elementi popularne kulture su ponekad izrazito destruktivni,

materijalistički, vulgarni i bezvrijedni, ali postoje trenuci u kojima zasijaju daju-

ći nadu u bolje sutra. Isto tako, Eliot daje značaj tvorevinama popularne kulture


643

stavljajući ih rame uz rame sa najvišim dostignućima tradicionalne književnosti.

Kao što je, kako primjećuje Fisk, i Šekspir možda pripadao popularnoj kulturi

svoga vremena, da bi tek kasnije bio svrstan u visoku umjetnost koja mu je dala

prava značenja, tako će možda i neke od pjesama mornara u londonskim pabo-

vima s početka dvadesetog vijeka u doglednoj budućnosti biti viđene kao iskre-

ne, kvalitetne i dovoljno značajne da bi izbrisale tako oštro postavljene granice

između visoke i popularne kulture.

Iako Pustu zemlju vidimo kao mozaik sastavljen od nekada potpuno su-

protnih, nepovezivih, u isto vrijeme bliskih i neodvojivih elemenata, poruka ko-

ju oni prenose, izrečena posredstvom engleskog, francuskog, njemačkog jezika

ili čak sanskrita, jedinstvena je. Bez obzira da li je Eliot kao sredstvo u datom

momentu koristio elemente popularne kulture ili književnosti, kafansku pjesmu

ili operu, zavijanje vjetra ili motora, da li govori o feničanskom mornaru ili riba-

ru na obali Temze, shvatamo koliko se svi ti elementi ujedinjuju u svojoj svrsi –

sva iskustva prerastaju u jedinstveno iskustvo, nestvarni grad istovremeno pred-

stavlja moderni London, Danteov pakao, Veneciju, Jerusalim i Atinu, svi mi u

sebi pronalazimo Tiresijine osobine. Koristeći beskrajni spektar motiva i simbo-

la, pisac želi da učini nešto za moderno doba, književnost, popularnu kulturu,

kao i budućnost ljudske rase. Tjera nas da se zapitamo: „Šta smo mi dali?“, da

damo svoj doprinos očuvanju pravih moralnih vrijednosti koje su na izmaku

snaga i pronalaženju smisla života koji je sve izgubljeniji i dalji.

Literatura

Aiken 1923: C. Aiken, An Anatomy of Melancholy. T. S. Eliot – the Waste Land

– A selection of critical essays, London, The MacMillan Press.

Alton 1980: R. E. Alton, The Review of English Studies, vol. 31, no. 121. Ox-

ford, The Clarendon Press. (Everett, B. Eliot’s Marrianne: The Waste

Land and its Poetry of Europe.)

Drain 1974: R. Drain, The Waste Land: The Prison and the Key, The Waste

Land in Different Voices, London: Edward Arnold Ltd.

Dyson 1968: A. E. Dyson (ed.), T. S. Eliot – the Waste Land – A

selection of critical essays, London, The MacMillan Press.

Eliot 1988: T. S. Eliot, Pusta zemlja. prev. Jovan Hristić, Prosveta, Niš.

Fisk 2001: Dž. Fisk, Popularna kultura, prev. Zoran Paunović, Beograd, Clio.

Gardner 1968: H. Gardner, The Art of T. S. Eliot, London, Faber and Faber Ltd.

Hristić 1961: J. Hristić, Uz prevod Eliotove Puste zemlje. Niš, Prosveta.

Lewis 1934: C. D. Lewis, A Hope of Poetry. T. S. Eliot – the Waste Land – A

selection of critical essays, London, The MacMillan Press.

Matthiessen 1935: F. O. Matthiessen, The Achievement of T. S. Eliot. T. S. Eliot

– the Waste Land – A selection of critical essays, London, The MacMil-

lan Press.

Moody 1974: A. D. Moody (ed.), The Waste Land in Different Voices, London,

Edward Arnold Ltd.

Borjanka Z. Đerić

644

Wilson 1931: E. Wilson, The Puritan turned Artist, found in: T. S. Eliot – the

Waste Land – A selection of critical essays, London, The MacMillan

Press.

Izvori sa interneta

Brooks, C, On the Waste Land. <http://www.english.illinois.edu/MAPS/po-

ets/a_f/eliot/wasteland.htm> 05. 02. 2011.

Borjanka Z. Đerić

POPULAR CULTURE IN T. S. ELIOT’S THE WASTE LAND

Summary

This paper tries to analyse certain aspects of the influence of popular

culture on modern society, including the literature, which is regarded as „the

high culture“. The author tries to point out the ways and purposes in which Tho-

mas S. Eliot uses the elements of popular culture in his poem The Waste Land.

By using the elements of popular culture, Eliot wants to show the extent in

which the European culture has become void, barren and weak.The famous wri-

ter gives credit to the products of popular culture and emphasizes how high and

low culture have become inseparable and close.

Documents

T.S.Eliot