Trava i korov

Novi zapisi o odrastanju

goran tribuson

Trava i korov

Goran TribusonTrava i korov

Nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb

Za nakladnika Zdravko Kafol

Urednik Zoran Maljković

Grafički urednik Ivica Jandrijević

Oblikovanje naslovnice Marko Jovanovac

Korektor Srđan Boban

Tisak Denona d.o.o., Zagreb, travanj 2009.

ISBN 978-953-14-0521-8

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice

u Zagrebu pod brojem 696184.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem,

snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

izabrana djela Gorana Tribusona

knjiGa 3

Goran Tribuson

Trava i korovNovi zapisi o odrastanju

ŠesTo izdanjeprvo u ovoj biblioTeci

5

kuća koja je oTpuTovala u ameriku uvod u sportske i druge igre

sporT i poliTika

Kada bi me netko prisilio da napišem hrestomatiju vlasti-

ta odrastanja, u kojoj bih popisao sve one lijepe stranice

knjigâ s kojima sam rastao i postajao čovjek, stvar bi

možda bila gotova dok lupneš dlanom o dlan. Sva bi mo-

ja klinačka lektira stala na papirić istrgnut iz malog Lipa

Mill bloka, kakvih se u ladici kuhinjskog stola moje bake

moglo naći napretek. Na tom bi popisu bilo nešto malo

obligatne lektire, pročitane nevoljko, katkad do pola,

katkad od pola, potom dva do tri uzorita, ali kraća ro-

mana, što domaćih, što stranih pisaca, pročitanih mami

za volju, pet ili šest uvezanih roto-romana iz pera Karla

Maya, što sam ih posuđivao od susjedova sina Borisa

Vlahovića, nekoliko svezaka Gričke vještice, iz bakine

privatne biblioteke, te dva poglavlja Van de Veldeove

knjige Savršen brak, koja na posve smušen i nepraktičan

način, uz primjenu zamršenoga latinskog nazivlja, govori

o tehnologiji spolnoga čina u svrhu reprodukcije, ali i

6

T r a v a i k o r o v

osobnih uživanja. Ovo potonje, lako je razabrati, na tom

bi popisu predstavljalo jedini slučaj non-fiction štiva, u

koje sam se odvažio upustiti u razdoblju kratkih hlačica.

Kako mislim da jako umna i stručna riječ »hrestomatija«

ne razumijeva žanr stripa, na tom se papiriću ne bi našla

sva ona uzbudljiva djela iz Petka, Mickey stripa, Plavog

vjesnika, Kekeca i sličnih izdanja. O Politikinom zabav-

niku da i ne govorim, budući da ga zbog delikatnosti

političkog trenutka ne bih smio ni spomenuti. Jer, mogao

bi mi tkogod s punim pravom reći: »Dok su drugi robijali

za Hrvatsku, ti si čitao Mikija, Šilju, Paju Patka, Hromog

Dabu i drugo velikosrpsko smeće!«.

Ovaj bi kratki uvod htio kazati samo toliko da

mojim najranijim životnim razdobljem ni na koji na-

čin nisu upravljala djela lijepe književnosti, pa je tim

začudnije što sam se u zrelim godinama uspio oformiti

u blockbuster pisca, čije naklade već ozbiljno prijete da

prijeđu vrtoglavih tisuću primjeraka po naslovu, i za

kojim doslovno luduje nekoliko provincijskih knjižni-

čarki, inače usidjelica po vokaciji. O tome kako sam

tijekom plodne i uspješne karijere uspio podijeliti desetak

autograma (neke i kao kreditni jamac!) te se dva puta

kao inicijali G. T. pojavio u križaljkama skandinavkama,

da i ne govorim. No, ako je čovjek »prazna ploča« po

7

kojoj pišu drugi, koristeći razne pisaljke, od lijepe riječi

pa sve do pendreka, tada je neki vrag morao temeljitije

utjecati i na moje odrastanje, odnosno presuditi na koji

ću se način, iz ćelavog kretena koji vrišti u ajpindeklu,

prometnuti u samostalnu jedinku koja ima stav, karakter

i životni pogled. Kada uprem oči u te davne i mutne

godine, počesto mi se učini da je to ponajprije bio sport,

te da sam upravo s njim, u onom dugom razdoblju od

prvog koraka pa do prvog brijanja, nekako najintimnije

drugovao. Tu stvar nije osobito teško dokazati. Uz nešto

malo retoričke i interpretacijske vještine, lako je pokazati

da su već ti prvi koraci odvažan ekskurs u sportske,

odnosno atletske vode, da je bježanje pred psima iz su-

sjedstva čista srednjometraška aktivnost, da veranje po

visokoj kruški ili orahu nalikuje gimnastičkoj ekshibiciji,

te da je u klinačkoj tučnjavi oko toga na kome je red za

vožnju biciklom nekovrsni arhetip boksa, odnosno one

vještine koja se, zahvaljujući suptilnim fizionomijama

Tysona, Hollyfielda i drugih majstora, i danas naziva

plemenitom.

Ali, opisati svoju osobnu sportsku biografiju, ili pi-

sati o sportskom razvoju onako općenito, danas je veoma

težak i nezahvalan zadatak, ponajprije zbog toga što se

društvena funkcija tog fenomena radikalno izmijenila.

8


Toliko radikalno, da bismo mirne duše mogli kazati

kako između Sušnjeve zlatne europske medalje i ispa-

danja ovih današnjih osamstometraša u prvom krugu,

nema ni esencijalne srodnosti niti kriterija za usporedbu.

Ako je onaj klub, čije mrsko ime podsjeća na uređaj

za napajanje akumulatora, osvojio Kup velesajamskih

gradova u nogometu, onda je to bilo samo stoga što je

na njega izvršen golem totalitaristički pritisak grozne

države jednopartijskog monopola, ili stoga što Radnički

iz Niša trenutno nije imao velesajam, temeljem kojega bi

on bio prvi, dok danas, u sretnim vremenima demokra-

cije što se razgranala i rascvala na sve strane, Croatia i

Hajduk mogu mirne duše, ako im se baš hoće, ispasti

već u prvom kolu i time dokazati kako živimo u svijetu u

kojem nikakvi bolesni partijski komiteti ne mogu tražiti

od sportaša da ispunjavaju njihove megalomanske želje

i snove. Koja će to politička instanca našem slalomašu

zabraniti da padne već nakon prvih vrata, i koji će to

komitet naribati nos našem maratoncu zato što je skre-

nuo sa staze i izgubio se u šumi?

Sada vam vjerojatno polako postaje jasno što že-

lim kazati. Sport iz moje rane mladosti bio je u velikoj

mjeri nakazne naravi, jer je svojom tobožnjom među-

narodnom izvrsnošću trebao neutralizirati sve defekte

9

jednopartijske diktature. Pune zatvore političkih neisto-

mišljenika trebala je nekako ublažiti zlatna medalja u

ženskoj odbojci, dok se nepostojanje građanskih sloboda

i demokracije općenito najlakše prikrivalo svjetskim

rekordom plivačke štafete četiri puta sto mješovito.

Dakle, bolesni komunistički režimi, kojima smo i sami

toliko dugo vremena pripadali, očajnički su se trudili da

uspjesima na sportskom polju podignu vlastiti rating, i

tako se pokažu normalnom svijetu u što boljem svjetlu.

Javna je tajna, da su u tim suludim nastojanjima, sekre-

tari partijskih komiteta osobno uvježbavali troskokaše i

motkaše, da su čitava regionalna partijska vodstva radila

na pobjedničkom moralu hokejaša na ledu, biatlonaca,

vaterpolista i skijaških vrsti, te da je, gdjekad, i predsjed-

nik kakve komunističke zemlje do dugo u noć radio s

vrhunskim tenisačem, pokušavajući mu popraviti servis,

volej ili bekhend. I sâm sam mnogo puta razmišljao o

tomu kako se razgovori visokih predstavnika komuni-

stičkih i kapitalističkih zemalja, nakon što se pretresu

pitanja interesnih sfera i strateških balističkih projektila,

odvijaju otprilike na sljedeći način:

KENNEDY: Mister Hruščov, zabrinjava nas to što

vam je u posljednje vrijeme broj gulaga po glavi

stanovnika opasno porastao.

10


HRUŠČOV: Tovariš Kennedy, možda ste u pravu, ali

ste smetnuli s uma da je on još uvijek manji od broja me-

dalja što smo ih osvojili na posljednje dvije Olimpijade

i Svjetskom prvenstvu u kajaku na mirnim vodama.

KENNEDY: Lako ćemo s kajakom! Ali, što je sa

Solženjicinom koga ste prognali iz zemlje i onemo-

gućili da primi Nobelovu nagradu?

HRUŠČOV: Solženjicin je jedan, a sestre Press su

dvije. Irina trči bolje no ikad, a Tamara je bacila

kuglu pola metra dalje od vašeg muškog predstavni-

ka, i u posljednje dvije godine osvojila osam zlatnih

medalja. Što je jedna Nobelova nagrada prema osam

zlatnih medalja!

KENNEDY: Ta vaša Tamara je bacila kuglu dalje

od našeg muškog predstavnika naprosto stoga što

je i sama muško. Pogledajte samo njezine bicepse,

brkove i napnuće na sportskim gaćicama.

HRUŠČOV: Tovariš Kennedy, nama jednostavno

odgovara to da su nam najbolje sportašice zapravo

muškarci. Tako smo sigurni da u visokih državnih

dužnosnika neće pobuditi seksualne apetite, kao što

ih kod vas budi ona gospođica Marilyn Monroe.

KENNEDY: (ljutito) Pardon! Ne skrećite s teme!

Opće poznata stvar je da se kod vas zbog političkog

11

vica može izgubiti život. To kod ljudi izaziva de-

presiju.

HRUŠČOV: Tovariš Kennedy, najbolji lijek protiv

depresije kod ljudi su veličanstvene sportske pobje-

de. Ako tu i tamo tkogod i izgubi život, puk dobije

svu silu kolajni. Evo, proljetos je trkač Emil Zatopek

dobio više medalja od broja sankcioniranih politič-

kih viceva.

KENNEDY: Ali, on je Čeh!

HRUŠČOV: (zaviruje u šalabahter) Da... da... izgle-

da. Ali, i Česi prakticiraju dijalektički materijalizam

u sportu i svekolikom životu... što će reći da su nam

bratski narod. Zar čovjeka ne treba veseliti uspjeh

njegova brata? Evo, sve mi se nekako čini da će i vaš

brat poći vašim stopama...

Naravno da je ovaj zloguki primjer iz ropotarnice

povijesti sasvim primjenljiv i na naš slučaj, te da su i

jugokomunistički oligarsi u sportu tražili kompenzaciju

za sve represivne strahote što ih je režim počinio nad

političkim neistomišljenicima i pučanstvom općenito.

Naravno, oni nisu imali sestre Press, Valerija Brumelja,

Šahlina i Lagutina, ali su znali na sva zvona udarati i

slaviti već i to kad bi se naši skijaši dovukli do cilja prije

no što bi on bio razmontiran i odnijet u skladište, ili kad

12


bi domaći tenisač, već u prvom gemu, poveo protiv au-

stralskoga s nevjerojatnih četrdeset naprama petnaest.

Naravno, ulaskom u arkadijske predjele posvemaš-

nje slobode, sveopće demokratičnosti, građanskih slo-

boda što se razbacuju šakom i kapom, te gospodarskoga

blagostanja, sport je nepovratno izgubio ono značenje

koje je imao u spomenutim mračnim vremenima. Koga

danas briga za to što nam je biciklistički reprezentati-

vac bubnuo preko guvernala na zube već na drugom

kilometru međunarodne utrke, kad nam je BDP najveći

među svim tranzicijskim i brojnim drugim, kudikamo

ružnijim zemljama? Boli nas ona stvar za to što su nam

boksača, već nakon prve runde kvalifikacija, odnijeli

na nosilima u obližnju kliniku, kad konačno imamo

neideologiziranu vojsku i policiju, te visok nacionalni

dohodak po glavama nekih stanovnika. Zar očajavati

zbog toga što nam se nespretni plivač na dvjesto metara

utopio u bazenu, kad nam je broj nezaposlenih frapan-

tno manji od broja stanovnika nekakvog, nenaklonjenog

nam Pariza ili Londona? Zbog svega toga, današnja je

moderna politika posve digla ruke od sporta, ostavivši

ga da egzistira kao obična poluga tjelesnoga i duhovnoga

razvoja svekolikoga pučanstva. Po upravama sportskih

klubova više ne sjede omrznuti politički funkcionari,

13

nego, gdjekoji obljubljeni dužnosnik, a teško stečenim

novcem poreznih obveznika ne futraju se tamo nekakvi

nogometni klubovi, koji bi, tobože, trebali svijetom pro-

nijeti slavu domovine. Ako baš ponegdje i zatreba koja

kuna za novog centarfora, tu sitnicu samoinicijativno

prikupe umirovljenici putem svojega fonda ili mali šte-

diše uz pomoć svoje ljubljene banke.

Zato mi se, tu i tamo, učini da se razgovori izme-

đu naših i zapadnih dužnosnika, nakon što se pretrese

Dayton, Phare program i Haški tribunal, vode na otpri-

like ovakav način:

MONTGOMERY: Slušajte, gospodine ministre, pa

pretjerali ste s tim građanskim slobodama i demokra-

cijom! Na televiziji vam laje tko što hoće, a državne

su novine bezobrazlucima nadmašile čak i žuti tisak.

Ipak treba imati mjere i u jednom trenu podvući crtu!

GRANIĆ: Pa jest. Malo smo se previše zalaufali.

Ali, moramo nečim razveseliti naše hrvatske ljude

nakon što nam skakač s motkom nije uspio presko-

čiti letvicu na visini za običan skok uvis. I nakon što

su se naši alpinisti zabunom popeli na krivu, oko

dva kilometra nižu planinu.

MONTGOMERY: I taj vaš iritantni gospodarski

rast! Japanci kukaju zbog stalnog deficita u razmjeni

14


s vama, a Nijemci vas proklinju što ste im opet sru-

šili marku. Nizak je standard loša stvar, ali se i u

previsoku kriju razne zamke. Zar vam umirovljeni-

ci baš moraju zimovati na Sejšelima? Možete li taj

trend malo prigušiti? Bit ćete simpatičniji svijetu!

GRANIĆ: Istina je. Ne mogu to negirati. Kao što

naš predsjednik kaže, u tom smo pogledu postigli

čudo, ali sve je to zbog toga što košarkašima jako

slabo ide. Moramo nečim kompenzirati nezado-

voljstvo ljudi. Ako bi Kontaktna skupina poradila

na tome da se našim košarkašima omogući kakva

manja medaljica, mi bismo sve uradili da stabili-

ziramo njemačku marku. Deficit Japanaca ublažili

bismo uvozom njihove nadaleko poznate repe, a

umirovljenike bismo, za prvu ruku, preusmjerili na

Costa Bravu.

MONTGOMERY: U redu, gospodine ministre.

Prenijet ću to. I lijepo mi pozdravite predsjednika.

Iz dana u dan pratim njegove teniske uspjehe.

No, kako za to što mi se dječaštvo u potpunosti

odvijalo u mraku komunističkog totalitarizma snosim

nešto manju odgovornost od Oktobarske revolucije, Le-

njina, pregovora na Jalti, sloma sila osovine, Tita i Ran-

kovića, te konačno svojih roditelja, koji su me začeli u

15

tako neprikladno vrijeme, ipak ću si dopustiti tu slobodu

i vratiti se u vremena kada sam, kao prisilni član grozne

organizacije pionira, jurio za loptom po bjelovarskim

livadama, skakao na glavu u metar duboku Bjelovarsku i

izvodio skijaške skokove na trometarskoj skakaonici, što

smo je sami napravili ispod pružnoga nasipa na Plinari,

kako se zvao dio grada u kojem sam odrastao.

HrvaTski kralj i Talijanski klesar

Autobiografski zapis, ili pisanje o sebi samome, podra-

zumijeva nekoliko prokletstava s kojima se suočio svatko

tko se okušao u tom nezahvalnom poslu. Prvo i najveće,

vezano je uz sasvim zeznuti problem koji je najlakše izra-

ziti sintagmom: kako početi? Naravno, kad pišete auto-

biografiju prigodom primanja u službu, stvar je mnogo

lakša. Počnete jednostavno od prvog politički podobnoga

čina, recimo od toga kako ste u prvom razredu rezolutno

odbili i samu pomisao na to da biste se dali uvući u pi-

onirsku organizaciju, ili kako ste na prvomajskom sletu

namjerno griješili i tako kvarili opći dojam unificiranosti

svekolikoga naroda. Kad pred novom djevojkom trebate

rasprostrti usmenu autobiografiju, počinjete s onim dav-

nim i izmišljenim trenom kada ste je prvi put ugledali i

16


počeli patiti za njom, prešućujući sve one komade, koje

ste, unatoč toj patnji, onako usput poševili. Ako, pak,

morate priložiti životopis uz molbu za stan, stipendiju ili

sličnu stvar, idete točno Dickensovim putom, počinjući

od studenog sobička u kojem ste odrasli, nabrajajući

sve same jade što su vas tijekom života pratili, od četiri

viletine koje su još roditeljima konfiscirali komunisti, pa

sve do podstanarskog sobička iza kotlovnice, u kojem ste

čamili s reumatičnom ženom, shizofreničnom punicom i

troje astmatične djece, od kojih jedno ima čak i početnu

epilepsiju.

Ali, što s autobiografijom koja bi htjela poprimiti

romanesknu, esejističnu i uopće literarnu formu; kakav

početak njoj dati? Naime, ako krenete od biološkoga

početka, od rođenja dakle, ili kako to misle današnji

borci za natalitet – od susreta spermija i jajašca, čini

vam se da ste problem postavili onako »iz neba pa u

rebra«, da stvar niste dobro pripremili i dali joj okvir za

bolje razumijevanje. Metodologijom takva razmišljanja

dolazite do toga da su biografije vaših roditelja nužan

background vaše osobne autobiografije. Ali, k vragu! I

roditelji su imali roditelje, koji su također imali roditelje!

Prokleta geometrijska progresija ubrzo vas odvodi do ka-

osa bezbrojnih čukundjedova i čukunbaba, o kojima čak

17

i vaši roditelji znaju tek po koju, neprovjerljivu legendu

tipa: »sudeći po rinčici, did Jure je izgleda bio gusar, jer

tada pederi još nisu nosili tu stvar«, »kažu da je praba-

kina mama Jarmila bila kuharica u Schönbrunnu i da

je Franjo Josip ludio za njezinim ajngemahtesom«, »ču-

kundjed Gabrijel možda nam i nije pravi čukundjed, jer

se pričalo da je čukunbaba zapravo zanijela s mađarskim

ulanskim natporučnikom, liječeći se od neplodnosti u

daruvarskim toplicama«.

Vrtoglavica koju izaziva rodoslovna aritmetika, tje-

ra vas da se zapitate i o prostoru na kojem ste se rodili, i

bez kojega ste kao ljudsko biće gotovo nezamislivi. Ako

netko misli kako je ova tvrdnja pretjerana, neka samo

proanalizira kako bi mu izgledao život da se iste godine

rodio u Gabonu ili Nepalu. Ali, ako rodoslovlje ima

svoje okuke, tajne i neprovjerljivosti koje ga pretvaraju

u neprohodnu prašumu predaka, prostor, pak, ima svoju

prošlost, povijest, pa i prapovijest, gdje se ništa ne razu-

mije jedno bez drugoga.

Shrvani očajanjem, započinjete tako vlastitu auto-

biografiju stoljećem sedmim i dolaskom Hrvata na ove

prostore, naravno s dalekih iranskih pustopoljina, gdje

se naš pradavni kralj Gašpar (kako je nedavno otkrio

jedan njemački iranolog, vjerojatno štićenik duševne

18


bolnice nedaleko od Wiesbadena), kao član visoke dele-

gacije, s još dvojicom kraljeva (prema pisanju Ilustrovane

politike, drugi je obligatno bio Srbin), išao pokloniti

malom Isusu u nazaretsku štalicu. Kako je stenogram

s tog diplomatskog sastanka zagubljen (osim bilješke o

protokolarnim darovima), prelazite odmah na doba hr-

vatskih kraljeva, od kojih je neke u povijest ubilježio tek

natpis na kamenoj darovnici, a druge, prema mišljenju

zlonamjernih, tek Matica hrvatska u prošlom stoljeću.

Prebacujete se zatim na importne dinastije Arpadovića

i Anžuvinaca, pa se smjerokazima, koji vode preko iri-

tantno posesivnih Habsburgovaca, polako krećete ka

godini vlastita rođenja, praveći tako čvrsti okvir od šesto

stranica, unutar kojega će vaša pojava na ovome svijetu

djelovati jasno i gotovo samorazumljivo, baš kao da se

više od milenija na vas čekalo.

Moj pradjed po ocu, Giuseppe Tribusson, s ovakvim

tijekom zbivanja nije imao ni najmanjih veza. Ni Gašpar,

niti ona druga dvojica, nisu bili njegovi kraljevi, niti je

hrvatske narodne vladare mogao doživljavati kao nešto

o čemu bi vrijedilo pričati unucima. On kao da je čekao

da ovim prostorima protutnje svi ti Anžuvinci, Arpado-

vići i grô Habsburgovaca, te se negdje oko 1905., kao

klesar udovac, s malodobnim sinom Angellom, pojavio

19

na našim stranama. (Bože kako nestvarno zvuči kad

vlastitog djeda nazoveš malodobnim sinom!) Obiteljske

legende kažu da mu se pokojna žena zvala de Fornezzari,

i da je bila barunica, ali, otkako sam se upoznao s pl.

Cintekom i drugim velikašima iz pera Ksavera Šandora

Gjalskog, više ne mislim da moguće plemenitaše u rodo-

slovnome stablu treba držati nečim čime bi se čovjek, već

onako paušalno, trebao dičiti. Stari je Giuseppe bio maj-

stor za grobnice i nadgrobne spomenike, i na tom putu iz

Italije u Hrvatsku zacijelo mu je bilo važno samo to da

nađe gradić u kojem ljudi umiru u dovoljnoj, rentabilnoj

količini, pa da tu zasnuje dom, a možda i novu obitelj.

Pomalo morbidno, ali možda i grobljanski poetično,

zvuči podatak da je on, majstor nadgrobnih spomenika,

ubrzo oženio kćer bjelovarskoga grobara Brombauera, iz

koje veze potječu ostali bjelovarski Tribusoni. Vrijeme u

kojem se naveliko umiralo od tuberkuloze, upale pluća,

šarlaha, sepse, sifilisa i drugih bolesti, od kojih se danas

dobar dio liječi ambulantno, osiguralo mu je dostatan

broj mušterija, a bogata bjelovarska židovska zajednica

omogućila mu je da s vremena na vrijeme prakticira

i zahtjevnije grobljanske zahvate s ovalno, valjkasto i

piramidalno brušenim i oblikovanim mramorom, te ne-

vjerojatno lijepom kaligrafijom ispisanim spomenicima.

20


Na stražnjoj strani svakog uspješnijeg grobnog spome-

nika uklesao bi G. Tribusson, što je bilo nekom vrstom

autorskoga potpisa, po čemu bi se moglo zaključiti kako

se pomalo držao i umjetnikom. Ne znam točno kada, ali

nakon stanovitog vremena, na spomenicima se prestao

potpisivati kao Giuseppe, pretvorivši svoje ime u Josip,

po čemu se moglo zaključiti da je i on, već zarana, bio za

»hrvatsku stvar«. No, iako je pohrvatio ime, nikada do

kraja nije ovladao hrvatskim jezikom, ostavši do smrti

robom talijanske dikcije. Nešto poput današnjeg slučaja

Antona Martija. Kako je pradjed Giuseppe postao Josip,

tako je i njegov sin, a moj djed, ubrzo postao Anđelko,

ili, kako su ga svi zvali – Anjol.

Nakon što sam elaborirao hrvatskog kralja Gašpa-

ra, Anžuvince, Arpadoviće, Habsburgovce, apeninske

migracije i slučaj svog pradjeda Giuseppea, koga nikad

u životu nisam vidio, red je da kažem i nekoliko šturih

rečenica o djedu Anjolu, koji, biološki gledano, ima čitav

niz važnih zasluga i za moj dolazak na svijet.

Anjol ili Angjelo, jer ime mu se kojekako pisalo, ože-

nio je moju baku Milicu Guralj, u okolnostima koje su

meni sasvim nepoznate. Ona je bila cura iz pravoslavno-

katoličkoga braka, ali kako je odgojena u pravoslavnoj

vjeri, taj mješoviti brak Talijana i prečanke rezultirao je

21

za mene prekrasnim paralelnim nizom Božića, Uskrsa,

Novih godina i drugih blagdana, koji su se, s četrnaest

dana razmaka, slavili u dvije varijante, od kojih nijed-

na nije oskudijevala pečenjima, kolačima i darovima.

Nedostajali su mi samo katolički i pravoslavni 1. maj i

Dan borca, pa da ova stvar s proslavama bude apsolutno

savršena. Uz nisku raskošnih blagdana, taj je brak re-

zultirao i s dva muška djeteta, od kojih je stariji bio moj

otac Milan (Branko), a mlađi, moj stric Boris.

E, sad moram odložiti pero, otrti znoj s čela i odah-

nuti, jer sam, nakon obilja povijesne građe i epskoga

uvoda, konačno došao do stvari koja je za ovu priču

iznimno važna, do kuće u kojoj su živjeli moj djed i

baka. Naime, u prostranom dvorištu toga zdanja odvi-

jao se moj najraniji, veoma bogat i raznovrstan sportski

život.

Trava

Kuća mog djeda klesara i njegove žene Milice nalazi-

la se u onoj ulici koja ide od Švajcarije, prolazi pokraj

gradskoga groblja i završava pokraj Sokolane. Dobrim

dijelom te ulice, odnosno njezinom istočnom stranom,

pružao se red akacija koji pamtim po jezivim, trnovitim

22


granama. Kuća je bila podignuta uza sam Općinski sud,

koji je moja baka, zacijelo zbog predratnih navika, od-

uvijek zvala Sudbeni stol. Kao u onoj Kunderinoj priči,

i ta je ulica mijenjala imena brže od izvanjskog izgleda.

Premda sam lakim istraživanjem mogao otkriti kako se

zvala u vrijeme Austrougarske, kako za prve Jugoslavije,

te kako se zove danas, ta mi stvar, nažalost, nije poznata,

ali znam da se u vrijeme mojega dječaštva zvala Ulicom

Kasima Ćehajića. Taj Ćehajić bio je nekakav lokalni anti-

fašist koga su ustaše strijeljale tijekom svojih danonoćnih

napora za učvršćenje države, koja je ipak, unatoč tomu

što je bila jako priznata kao članica nekakve Među-

narodne poštanske unije, prestala postojati tri godine

prije no što sam se rodio. Premda imena ulica rodnoga

grada uvijek nekako najslabije poznajemo, ovo sam ime

pamtio ponajprije stoga što je baka redovito tražila da

joj se, za onih kratkih ljetovanja što sam ih provodio s

majkom, javim nekom lijepom razglednicom, na kojoj

je penkalom naznačeno mjesto gdje se najčešće kupam.

Inače, s današnjeg stanovišta, bez vodovoda, kupaonice i

water closeta, o inox slavinama i bideu da i ne govorimo,

kuća bi djelovala zastrašujuće staromodno i nehumano,

ali sam svejedno najljepše trenutke vlastita djetinjstva

proveo u njoj. Imala je dugačak hodnik, veliku kuhinju

23

sa zidanom peći te tri sobe s kaminima, kako smo tada

zvali kaljeve peći od šamotne opeke. Ispod nje bio je

dubok i prostran podrum, u kojem je zaudarala drvena

burad (kace) s kiselim zeljem i svinjskim mesom u pacu,

i uz čije se provlažne zidove pružala tanka stazica nasuta

pijeska, takozvani trap, u kojem se čuvala mrkva, peršin

i druga zelen što se troši u zimskim danima. Što se sve

nalazilo oko te kuće, uistinu mi je strašno teško opisati,

a šturi nacrt ili sliku ne mogu priložiti, jer takve stvari

uvijek jako sekiraju tehničke i grafičke urednike izda-

nja. No, s one strane prema kojoj su gledali kuhinjski

prozori, bila je mala zgrada od gole, neožbukane cigle,

gdje su bile smještene drvarnica i veškuhinja s golemim

metalnim kotlom, u kojem se satima iskuhavalo bijelo

rublje. Iza tog kućerka nalazio se bakin vrt s kruškom

tikvicom, jorgovanima, niskim vinogradskim breskva-

ma, marelicama i pravilnim gredicama, na kojima je

baka uzgajala valjda sve što u ovom podneblju uspijeva.

Ispred kuće, s ulične strane, bilo je prostrano dvorište

s travnjakom, od ceste odijeljeno betonskom ogradom

na kojoj su bili postavljeni kovani ukrasni produžetci,

po kojima se moglo sasvim lijepo pentrati. Kao što već

zacijelo pogađate, taj veliki travnjak bio je poprištem

najrazličitijih sportskih igara, ponajprije nogometa,

24


koji bi jenjavao tek kada bismo loptom razbili koji od

prozora, upropastili svježe okulirane ruže, ili pogazili

mlad nasad jagoda i ribizla što se pružao uza sam zid

kuće. Premda nisam sklon mistifikacijama, a još ma-

nje zanosnim opisima prirode, pamtim da je trava iz

bakina dvorišta bila iznimne ljepote, kakvu teško da

mogu evocirati. Ne, nije to bilo nimalo nalik današnjim

artificijelim travnjacima novobogataša, koji šalju vrtlara

prvim avionom u Englesku da im tamo odabere najbolju

sortu, a zatim plaćaju dva hortikulturna inženjera koji

dva puta tjedno mjere nonijem svaku vlat i podrezuju

je priborom sofisticiranijim od onoga kakav posjeduje

kirurški odjel provincijske bolnice. Kod bake su u nekom

čudnom skladu prirodne asimetrije rasle razne vrste tra-

va, pa i korova, od meke parkovne trave, preko djeteline,

sve do onih trava, kojima ne znam ime, ali znam da se

na neke možeš lako porezati, na druge, stisnute između

kažiprsta – svirati, dok ti se treće, nalik žitu, lako mogu

uvući u uho. Čitav je travnjak bio prošaran ornamentom

što su ga činili maslačci, radić, kiselica, kamilica, tratin-

čice i razne druge ljupke vrste korova i bilja, koje svojom

suzdržanošću kao da nisu htjele poremetiti zeleni sklad

travnjaka. Iako to, kao i svaka poezija, zvuči pomalo

blesavo, tu travu znam i danas sanjati.

25

Sve što sam ovako potanko opisao, uživjevši se na

čas u ulogu domaćeg pisca s kraja devetnaestog stoljeća,

bilo je od drugostupanjske važnosti. Jer, kad se radi o

majstorima obrtnicima, kakav je bio i moj djed Anjol,

kuća, vrt i dvorište, sa svim svojim ukrasnim instalaci-

jama, samo su nekovrsni dodatak onom što je zapravo

najvažnije, a to je radionica u kojoj se obavlja posao od

kojega se i živi. Tako se u zapadnom dijelu prostora, što

sam ga orisao, dvadesetak metara od kuće, nalazila ve-

lika klesarska radionica, za koju smo svi rabili tek jedan

izraz – verkštat! Ne, tu veliku zidanicu, što su je činile

dvije prostorije, nitko nikada nije nazvao radionicom;

uvijek bi se reklo: »zovi djeda iz verkštata, jer će mu se

cušpajz ohladiti!«, »skokni do verkštata po dijamantblaj-

štift!«, ili »onaj žuti colštok mora da je ostao u verkštatu

pokraj gatera ili freze!«. Kad se uzmu u obzir talijansko

podrijetlo mojega djeda i hrvatski prostor odvijanja ove

istinite priče, onda je uporaba njemačkoga nazivlja jasno

govorila otkuda potječu obrti što su se prakticirali na

ovim prostorima. Kako bih vas spasio nužnoga posezanja

za njemačko-hrvatskim rječnikom, ili Klaićevim tezau-

rusom stranih riječi, unutrašnjost djedove radionice, u

kojoj sam znao satima promatrati kako se pile mramorne

ploče ili brusi granit, neću potanje opisivati.

Goran Tribuson pronašao je najbolji mogući put da bi čitateljima predstavio priču o odrastanju i o godinama u kojima je sa svojom klapom, točnije Zumzom i Kompom, počeo učiti svijet ozbiljnih i odgovornih. Pripovijedanjem o osobnim interesima za sport, za rock koji tek ulazi u grad i posebno za Rolling Stonese, autor nudi model po kojem se izgrađuje identitet. Iako je riječ o šezdesetim godinama prošloga stoljeća, o svojevrsnom povijesnom preokretu koji je u uskoj vezi s dolaskom rocka i prvih traperica, s modom duge kose, pojavom prvog benda i kupnjom gramofona, Trava i korov ne oživljava samo to, tekstom prozvano vrijeme. Autorova ironija, kojom karakterizira likove, ali ne štedi ni središnjega pripovjedača, odnos prema odgoju koji je iz pozicije odgajatelja uvijek zdrav i jedino moguć, svjedoče nam da je to priča i o bilo čijoj svakidašnjici. Jer, uvijek postoje uzori, neki novi Pop Expressi i Džuboksi. Kao što postoje i sjećanja na djedovu i bakinu kuću s dvorištem u kojem je rasla, ili još uvijek raste, najljepša trava na svijetu. Ili na vrijeme kad se tako lako moglo postati korovom na travi tadašnjeg društvenog uređenja.

goran tribuson

Trava i korov

Documents

Trava i korov