Gospina trava - HYPERICUM PERFORATUM L.

Sinonimi: Hypericum officinarum Crantz — Hypericum vulgare A. Froehl.

Narodni nazivi: bogorodičina trava — gorac — gorčac — gospin cvijet — gospino zelje — ivanje zelje — janževka — kantarion — krvavac — krvavi korijen — prostrijeljenik — prostrijeljeno zelje — ranjenik — trava od poseka — trava svetog Ivana — šentjanževka — zvončac — žutenica — žuti kantarion.

Opis biljke: iz trajnog drvenastog i razgranjenog podanka raste više 30 do 70 cm visokih i okruglih stabljika koje su proviđene sa po dva uzdužna rebra. Listovi su smješteni nasuprotno, sjedeći su i jajoliki, a protkani s vrlo mnogo providnih i za tu biljku karakterističnih točkica. Te točkice su žlijezde napunjene eteričnim uljem te list izgleda kao fino izbušen. Cvjetovi su žute boje, smješteni u cvatove na vrhu stabljike. Trljaju li se cvjetovi među prstima, iz njih istječe krvavo-crveni sok koji dolazi od crvene smole. Plod je mnogosjemeni dugi tobolac. Krvavo-crveni sok iz cvjetova dao je od davnine povoda za čitav niz praznovjernih priča i tajanstvenih primjena.

Miris i okus: cvjetovi imaju slab balzamičan miris, a okus smolast, gorak i malo trpak.

Vrijeme cvatnje: cvate čitavo ljeto, a najviše u srpnju, vrijeme sazrijevanja sjemena je nakon cvatnje od kolovoza do rujna.

Stanište: vrlo je raširena biljka koja raste na sunčanim livadama i tratinama, na pustim i neobrađenim zemljištima, na krčevinama i rubovima šuma u šikarama i drugdje.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se čitava biljka u cvatu (Herba Hyperici) dužine do 30 cm te se suši u hladu. Osušena droga mora zadržati svoju zelenu boju i žute cvjetove. Biljka sabrana u čitavoj dužini, tj. rezana do zemlje, ima mnogo drvenastih dijelova stabljike te je takva loše kvalitete. Isto tako se ne smije sabirati biljka koja je već ocvala. U pučkoj medicini sabire se pojedinačno i sjeme u vrijeme njegove zriobe.

Ljekovite i djelotvorne tvari: čitav niz ljekovitih i djelotvornih tvari čini gospinu travu vrlo vrijednom ljekovitom biljkom. Ona sadrži u obilnoj mjeri gorku tvar, tanin, eterično ulje i ugljikohidrate, a dokazani su i smola, bjelančevine, pektinska i miristinska kiselina, crvenilo hiperin, hiperizin, fitosterin i stearin.

Ljekovito djelovanje: gospina trava ima mnogostranu ljekovitost te je već u starom vijeku bila vrlo obljubljena. Dioskorid je opisao neke njezine ljekovite učinke, Plinije Sekund spominje je u vrlo pohvalnom svjetlu, a ne manje i grčki liječnik Galen. Paracelsus je bio veliki pristalica gospine trave i preporučao ju je kao ljekovitu biljku za čišćenje rana i krvi. Kneipp, Bohn, Flamm, Eckstein, Madaus i drugi nadopunili su njezinu ljekovitu vrijednost tako da je gospina trava, unatoč svim anorganskim lijekovima i nadalje zadržala istaknuto mjesto u prirodnom liječenju. Gospina trava je biljka za rane jer ima svojstva da umiruje bolove i da steže; ona je hvaljena kao izvrstan lijek za živce, a djeluje na smanjenje grčeva kao i na rastvaranje sluzi. Prije svega se preporuča ulje od gospine trave protiv opekotina, svježih rana koje krvare, ozljeda mišića, izljeva krvi, zgnječenja tkiva i za liječenje prišteva, čireva i oteklina. Ulje od gospine trave vrlo se hvali kao sredstvo za njegu kože, kod nečistoće kože, napuklina kože, kod suhe Ijuskave kože i dr.

Priprema ulja od gospine trave: ulje od gospine trave toliko je poznato i obljubljeno da se zbog velike potrebe nude i lošiji proizvodi. Ti "specijaliteti" najvećim su dijelom patvoreni, obojeni bojom alkanin i radi toga bezvrijedni.

Najsigurnije će proći onaj tko taj prirodni lijek pripremi sam. Priprema je sasvim jednostavna, a ulje od gospine trave treba biti na raspolaganju u svakom kućanstvu, tim više što njegova ljekovitost traje i do 2 godine. Biljka gospine trave se sabere i svježa donese kući. Da biste bili uvjereni da sabirete zaista pravu biljku, a ne koju sličnu drugu vrstu koja nema ljekovitosti, treba listove pobliže promotriti jer su oni kod gospine trave sitno izbušeni, a i cvjetove treba među prstima satrti pa će se obojiti krvavo-crvenom bojom. Nakon sabiranja treba oprezno otrgane listove i cvjetove staviti u jednu prostranu bocu sa širokim grlom, i preko toga preliti 3-4 puta veću količinu najfinijeg maslinovog ulja. Nakon toga se boca dobro začepi i stavi na sunce kroz 6 do 7 tjedana. Sadržaj boce se češće promućka. Ako je ljeto kišno i nije sunčano, boca se stavi na toplo mjesto u blizini štednjaka. Nakon tog vremena ulje će poprimiti svijetlocrvenu boju. Sada se čitav sadržaj boce prelije kroz čistu krpu i dobro istiješti ostatak biljke. Ako se sada nakon ponovog stajanja pokaže na površini vodeni sloj, treba ga dignuti gumenom cjevčicom. Time je, na tako jednostavan način, uvijek u kući na raspolaganju jedan od najboljih prirodnih lijekova.

Treba još spomenuti da je ovo ulje, uzimano žlicom, bezbolni lijek protiv crijevnih glista. S obzirom da ovo ulje lagano zatvara, moraju osobe koje naginju začepljenju uskoro nakon uzimanja uzeti sredstvo za otvaranje koje je u ovoj knjizi u velikom broju navedeno (krkavina br. 122, rabarbara br. 123, pelin br. 23 i dr.).

Osim već nabrojenih mogućnosti primjene ulja od gospine trave kao sredstva za rane i njegu kože, ono je i odlično sredstvo za masažu kod bolova kičme (lumbago), bolova izazvanih gihtom i reumatizmom, iščašenja i bolova u leđima. Ulje od gospine trave može se uzimati i kao lijek iznutra i to 10-15 kapi na pola čajne žlice vode, a ne na šećeru. U ovakvom obliku primjenjuje se kod bolova u trbuhu, kolika, upale crijeva, kod nekontroliranog mokrenja u krevet djece ili odraslih i kod prekomjerne

sluzi u plućima (katar). Ulje od gospine trave treba uvijek čuvali na tamnom mjestu, a najbolje je da se ulje nakon pripreme ulije u tamnu bocu.

Čajni oparak od cvjetova također se mnogostrano primjenjuje, tako kod katara pluća, upale želučane sluznice, bolešljivog mokrenja u krevet djece ili starijih ljudi, kod glavobolje, žutice, nervnih slabosti, neuroznih srčanih bolesti, nesanice, slabokrvnosti ili nakon duševne premorenosti. Čaj od gospine trave odlično je sredstvo za sve teškoće u ženskim bolestima te mu treba posvetiti više pažnje. Osobito se preporuča, kod grčeva u maternici, upale maternice (endometritis) i kod menstrualnih teškoća, čajna mješavina od jednakih dijelova gospine trave i bijele imele (br. 158). Ako se čaju od gospine trave primiješa nešto aloje, taj čaj ima naročito povoljan utjecaj na jetru. Kod neuralgije ličnog živca (nervus trigeminus) treba bolesno mjesto kroz dulje vrijeme lagano masirati uljem od gospine trave i dodatno poduzeti čajnu kuru.

Tu vanjsku i unutrašnju primjenu treba odmah ponoviti u koliko se teškoće nanovo pojave.

Čaj od gospine trave se preporuča mladim ljudima oba spola u pubertetu, jer djeluje umirujuće na početnu seksualnu osjetljivost. Za pripremu čaja prelije se kipućom vodom 1 čajna žlica osušene biljke u cvatu i ostavi da pokrito odstoji 5 minuta. Čaj se pije topao i u gutljajima i to ujutro natašte i uvečer prije spavanja po 1 šalicu.

Primjena u pučkoj medicini: uz navedene mnoge oblike liječenja u pučkoj medicini uobičajeni su i mnogi drugi oblici i varijacije liječenja; sve to govori o obljubljenosti te biljke i o njezinoj mnogostranoj upotrebljivosti. Tako se ulje od gospine trave upotrebljava i kod opekotina od sunca. Za ulje se također tvrdi da odstranjuje bolove na ožiljcima od rana nakon operacije i to tako da se uljem natopljeni tampon od vate stavi na ožiljak. Sjeme iz sjemenih tobolaca sakuplja se u pučkoj medicini prije njegova ispadanja i služi kao čaj protiv proljeva.

U prahu stučena suha biljka gospine trave pomiješana s nešto soli hvali se kao sredstvo protiv bolova u kukovima.

Tinktura od gospine trave - za tu svrhu stavljaju se dvije šake svježe biljke kroz 3 tjedna na močenje u jaku rakiju - daje sredstvo za masažu protiv drhtanja udova starih ljudi i protiv reumatizma.

Stolisnik - ACHILLEA MILLEFOLIUM L.

Sinonimi: Achillea collina Becker — Achillea lanala Koch — Achillea panonica Scheele.

Narodni nazivi: ajdučica — ajdučka trava — arman — hajdučica — hajdučka trava — kačak — kostret — kunića — mezinec — ravan — rman — roman — romanika — sporić — sporiš — stolist — stolista — stolistak.

Opis biljke: iz svijetlosmeđeg, puzavog i trajnog podanka potjeraju u proljeće najprije kovrčavi i široki prizemni listovi složeni u obliku rozete, a zatim istjera i uspravna stabljika. Stabljika je na presjeku cilindrična, glatka, unutra srčikasta, gola ili proviđena sitnim dlačicama, što je ovisno o visinskom položaju staništa. Visina stabljike kreće se od 30 do 80 cm, a listovi koji izrastu na stabljici u početku su svjetlije a kasnije tamnozelene boje. Stabljika je inače nerazgranjena, uspravna, nosi listove s kratkom peteljkom, listovi su sitno perasti, a perca listova završavaju sićušno malim bodljikavim vrhovima. Bijeli ili ružičasto-bijeli cvjetovi skupljeni su u cvat na vrhu stabljike. Plodići su duguljasti i srebrno-sive boje.

Miris i okus: listovi i cvjetovi imaju fini aromatični miris dok im je okus mirisav, trpak i steže.

Vrijeme cvatnje: od početka lipnja pa do prvih mrazova u kasnoj jeseni.

Stanište: stolisnik je proširen po čitavoj Evropi sve do dalekog sjevera. Raste pojedinačno ili često u velikom mnoštvu na livadama i pašnjacima, na sunčanim čistinama uz putove i rubove polja kao običan i vrlo čest korov. Stolisnik je u svojim zahtjevima vrlo skromna biljka, a otporan je na vrućinu, sušu i hladnoću. U širenju jedino izbjegava vlažna ili isključivo mokra staništa.

Ljekoviti dijelovi biljke: za vrijeme cvatnje sabiru se cvjetovi s kratkom peteljkom (Flores Millefolii) i čitava biljka najviše do 30 cm duljine (Herba Millefolii). Ukoliko bi se pri sabiranju čitava biljka prirezivala sasvim do zemlje, dobila bi se odrvenjela droga s premalim sadržajem cvjetova i listova u odnosu na čitavu količinu osušene droge. Tako sabrana droga vrlo je slabe kvalitete. Cvjetovi i čitava biljka sabrani nakon što je cvatnja završena, daju tamni i prezreli izgled osušenoj biljci pa se takva ne može upotrijebiti u ljekovite svrhe.

Ljekovite i djelotvorne tvari: stolisnik prije svega sadrži gorku tvar ahilein i eterično ulje s plavim ugljikovodikom azulenom, koji je sadržan i u kamilici (br. 89). Količinski je ulje stolisnika prema ulju kamilice većinom sadržano u manjoj mjeri, što je iznimno ovisno o staništu. Istraživanja su pokazala da ulje stolisnika djeluje na sprečavanje razvoja klica. To eterično ulje sadržano je znatno više u cvjetovima nego u listovima. Djelovanje ulja stolisnika na sprečavanje razvoja klica od istog je značenja kao ulje timijana (br. 144), odnosno, eterično ulje crvenog luka (br. 7). Ulje stolisnika sadrži nadalje još cerotinsku kiselinu, cerilni alkohol, oleinsku kiselinu, linolensku kiselinu i

dr. Od ostalih ljekovitih i djelotvornih tvari stolisnik sadrži sterin, palmitinsku, salicilnu, mravlju, octenu i izovalerijansku kiselinu, još nepoznati lakton i jedan još ne pobliže utvrđeni sastavni dio s visokom točkom vrelišta. Nadalje, utvrđeni su još smola, inulin, asparagin, guma, bjelančevina, filosterin kao i fosfati, nitrati i kalijeve soli. Novija su istraživanja pokazala da je u klorofilu stolisnika sadržan sastavni dio nalik vitaminu A, kao i vitamin C. To neobično bogatstvo ljekovitim i djelotvornim tvarima također objašnjava tako jedinstvenu ljekovitost te biljke.

Ljekovito djelovanje: teško da druge ljekovite biljke, izuzevši kamilicu, ujedinjuju u sebi tako mnoge i tako djelotvorne ljekovite snage kao stolisnik. Radi visokog sadržaja gorkih tvari i eteričnog ulja stolisnik se u prvom redu ubraja u gorke droge. Radi toga je ljekovito djelovanje stolisnika naročito povoljno kod raznih oboljenja crijeva i želuca, bilo za otklanjanje pomanjkanja apetita, otklanjanje nadutosti, kod grčeva u crijevima i želucu ili za liječenje upala: upale debelog crijeva (kolitis) ili upale želuca (gastritis), čaj od stolisnika povećava aktivnost crijevnih žlijezda, otklanja pojave vrenja, začepljenost, smetnje u jetri i žučne grčeve. Radi znatnog sadržaja kalija pobuđuje uredan rad bubrega, jer izaziva, potpuno bez nadražaja, pojačano izlučivanje mokraće. Svi ti povoljni utjecaji na cjelokupan probavni trakt te oživljavajući porast povratnog toka venozne krvi srcu, olakšavaju i pospješuju krvotok, a time ponovo dolazi do poboljšanja rada srca. Redovno uživanje svježeg soka stolisnika otklanja probadanja koja uzrokuju deformacija srčanog mišića (myodegeneratio cordis) ili stenokardije (angina pectoris). (Flamm.)

Velika ljekovitost svježeg soka stolisnika — on se mora uzimati sasvim svjež i ne smije prijeći u stanje vrenja — objašnjava se naročitim sadržajem klorofila, koji uzrokuje povoljan poticaj organa za stvaranje krvi, čime se čitav organizam jača i snaži, te se povećava otpornost i znatno smanjuje sklonost prema raznim bolestima.

Djelovanje stolisnika na poboljšanje i čišćenje krvi pomaže da se brzo smanje teškoće uslijed gihta i reumatizma ako bolesnik slijedi i sve ostale upute liječnika. Njegovo djelovanje je povoljno i u liječenju šećerne bolesti, naročito u početnom stadiju.

Daljnje je područje ljekovitosti stolisnika kod raznih vrsta unutarnjih krvarenja — kod krvavog kašlja, krvi u pljuvački, krvarenja hemoroida, krvarenja iz debelog crijeva te krvarenja iz nosa i bubrega, a liječi se i preslaba menstruacija, odnosno, prekomjerno krvarenje. Ova se suprotnost objašnjava činjenicom što stolisnik ima sve uvjete da sva ta krvarenja smiruje. Kod bijelog cvijeta pokazuje stolisnik vrlo dobre uspjehe, uziman kao čaj ili mlačan čajni oparak, upotrijebljen kao sredstvo za ispiranje. Radi toga se ženama ne može dovoljno preporučiti stolisnik, te bi mnoge brige, zlovolja i nelagodnosti nestale kad bi žene više upotrebljavale ovaj ljekoviti i pri tom potpuno bez nadražaja prirodni lijek.

Kao odličan čaj za žene uzima se slijedeća čajna mješavina:

100 g stolisnika 25 g podanka iđirota (br. 2) 75 g cvjetova kamilice (br. 89) 50 g korijena maslačka (br. 142)

2 pune čajne žlice te mješavine uzmu se za 2 šalice čajnog oparka, a pije se dnevno nezaslađeno toplo ili mlačno.

Nabrajanje ljekovitog učinka stolisnika na unutarnje organe ne može se zaključiti, a da se prije toga ova toliko izvanredno ljekovita biljka najtoplije ne preporuči kod raznih oboljenja mokraćnih organa: kod katara mjehura, slabog mjehura i noćnog mokrenja. Kao čaj za mokraćne organe preporuča se slijedeće:

100 g stolisnika 30 g cvijeta brđanke (br. 22).

Od ove se čajne mješavine uzima 1 čajna žlica za 1 šalicu čajnog oparka, a pije se toplo i nezaslađeno 1 sat prije spavanja.

I kod oboljenja organa za disanje: kašlja, bronhalnog katara, bronhitisa, gripoznih pojava, odlično djeluje topli čaj stolisnika s dodatkom meda i slijedećom čajnom mješavinom:

100 g biljke stolisnika 50 g biljke plućnjaka (br. 118) 50 g listova trpuca (br. 108) 25 g korijena bijelog sljeza (br. 12) 25 g kadulje (br. 132).

Uzima se 1 čajna žlica za 1 šalicu čajnog oparka, a piju se tople 3 do 4 šalice dnevno u gutljajima. U svaku šalicu čaja pomiješa se 1 puna čajna žlica meda ali ne u vrući, nego u topli čaj.

Izvana primijenjen pokazuje stolisnik niz ljekovitih učinaka. Tako je uvarak stolisnika vrlo uspješan za liječenje rana i za liječenje svakovrsnih čireva. Na žalost je taj dobar, stari kućni lijek već mnogo puta pao u zaborav i ustupio mjesto modernim kemijskim sredstvima za liječenje rana. Putem Kneipp-ovog neumornog prosvjećivanja za upotrebu prirodnih lijekova, vrijednost se stolisnika ponovo povećava, prije svega kod seljačkog stanovništva, ali bi stolisnik trebao biti zajedničko dobro svih, tim više što se pojavljuje u prirodi u velikom mnoštvu.

Uvarak od stolisnika korisno djeluje i liječi bilo kao kupelj ili kao oblog kod ispucanih ruku i kod ranjavih prsnih bradavica majki koje doje. To vrijedi i za liječenje dosadnog ljuskavog osipa na koži. Uz kupelji i obloge moraju se kod zadnje navedenih pojava poduzeti i kure za čišćenje krvi. Kod nervoznih osoba preporuča se češće pranje čitavog tijela rashlađenim oparkom od stolisnika i to ujutro i uveče, jer ta pranja djeluju na jačanje. Tople kupelji od stolisnika s dodatkom kamilice (br. 89) i to potpune kupelji, ublažuju općenito nervne bolove (neuralgija).

Priprema čaja od stolisnika: najbolje je preliti (oparak) 1 do 2 čajne žlice stolisnika vrućom vodom, ostaviti 5 minuta da odstoji i procijediti. Dnevno se piju 2 do 4 šalice, podijeljeno na čitav dan. Pri upotrebi čaja za liječenje svih vrsti želučanih i crijevnih smetnji, čaj ne smije biti zaslađen.

Primjena u pučkoj medicini: osim već navedene upotrebe stolisnika, koristi ga pučka medicina i kao sredstvo protiv hunjavice, time što se mlačni čajni uvarak često ušmrkava u nos.

Kod navale krvi u glavu ili kod vrtoglavice, zdrobe se sasvim svježe ubrani listovi i cvjetovi između palca i kažiprsta, stave neposredno pod nos, još jednom se satru i stave u nos. To u pravilu prouzrokuje krvarenje iz nosa, što donosi olakšanje kako kod navale krvi, tako i kod osjećaja vrtoglavice.

Na području Balkana pije se u varak od stolisnika kao lijek protiv malarije i to dnevno najmanje 1 litru.

Osobe koje dugo leže zbog bolesti i slabunjavu djecu treba jednom dnevno kupati u toplom uvarku od stolisnika.

Stolisnik i alergične promjene na koži (alergoza): opis stolisnika kao ljekovite biljke ne bi bio potpun, ako se nebi spomenulo da katkada kod uživanja čaja od stolisnika mogu nastupiti kožna oboljenja. Kod nekih osoba dovoljan je samo doticaj s biljkom da nastane mjehurasti kožni osip (egzantem) ili upala kože (dermatitis).

Te se pojave često svode pod ime alergičnih pojava, jer ih mogu izazvali i druge biljke, među ostalim i dodir s jaglacem (br. 112) ili s različitih travama. Te kožne upale izazivaju uglavnom starije biljke neposredno poslije pune cvatnje, te se čini da kod te starosti biljke, uz klimatske faktore (zračenje sunca, prosječna vlažnost zraka) i određene dispozicije čovjeka, lisno zelenilo (klorofil) pridonosi ovim pojavama.

Zbog toga treba da osobe osjetljive kože izbjegavaju stolisnik, odnosno upotrebljavaju samo sasvim mlade, tek rascvjetane biljke te počinju kuru stolisnikom u najmanjim količinama te da za 2 šalice čajnog oparka uzimaju oko 1 naprstak sitno izrezane droge i pažljivo povećavaju količinu čaja do normalne količine.

Ove pojedinačne pojave loših posljedica ne mogu umanjiti ljekovitu vrijednost stolisnika.

Primjena u liječenju životinja: u veterinarskoj medicini daje se stolisnik s dobrim uspjehom u obliku čajnog oparka govedu, konjima i ovcama kod nadama i grčeva. Mladim odojcima s bolesnim crijevima odlično pomaže topli čajni oparak od stolisnika u najkraćem vremenu, a i uzgoj je upravo u prvim mjesecima uspješniji ako se taj kućni lijek više upotrebljava. Stolisnika nije nikada dovoljno na livadama i pašnjacima, jer je on jedan od najzdravijih stočnih krmiva.

Napomena: znanstvena botanika razlikuje čitav niz podvrsta, odnosno oblika, stolisnika kao npr.

Achillea millefolium var. rosea Desf. — s ružičastim cvjetovima, Achillea millefolium var. purpurea Schinz. — s grimizno-crvenim cvjetovima,

Achillea millefolium subsp. sudetica Weiss, var. alpestris Wimm et Grab. — s planinskih livada i pašnjaka Alpa i Sudeta,

Achillea millefolium subsp. pannonica Hayek. — koja uspijeva na toplini staništima Austrije, Južne Bavarske i Mađarske.

Te podvrste, odnosno oblici stolisnika, zanimljivi su samo za botaničare, ali su bez značenja za praktičnog sakupljača ljekovitog bilja, jer sve imaju potpuno jednake sadržajne tvari a time prouzrokuju i jednaka ljekovita djelovanja. Male razlike u boji cvjetova, u obliku listova i u dlakavosti biljke, koje mogu upasti u oči pažljivom sabiraču ljekovitog bilja, predstavljaju samo neznatna odstupanja i varijacije koje su uvjetovane staništem.

Achillea mosehata Wulfen, A. atrata L. — i A. nana L. — Te vrste stolisnika uspijevaju samo u nekim alpskim dijelovima na stjenovitom tlu, siromašnom vapnom, te se na nekim mjestima pojavljuju u velikom mnoštvu.

U pučkoj medicini vrijede kao vrlo cijenjene ljekovite biljke. Za vrijeme cvatnje sabrana droga (Herba Ivae moschatae) upotrebljava se isto kao i stolisnik. Iz biljaka dobiveno eterično ulje (Oleum Ivae moschatae) služi u nekim krajevima Švicarske za pripremu Iva likera — poznatog švicarskog alpskog biljnog likera koji jača želudac.

Iz priča i povijesti stolisnika: stolisnik kao ljekovitu biljku može se slijediti daleko u prošlost. Već je u grčkim mitološkim pričama starog vijeka spomenuto, da je Ahilej, taj marljivi učenik vještog liječnika Hirona, otkrio ljekovitost ove biljke kada je liječio rane kralja Telefosa, pa otuda i grčko ime stolisnika "achilleios". U starom vijeku ovu su biljku zvali i željezna trava te je i Dioskurid opisao ljekovitost jedne vrste stolisnika u zaustavljanju krvarenja i liječenju rana. Na rimskim sarkofazima često je naslikan stolisnik kao simbol sna, a u Francuskoj su djeci stavljali na oči list stolisnika kako bi zaspala i sanjala lijepe sne.

U zapisima 6. stoljeća stolisnik se zvao "Supercilium Veneris", tj. venerine obrve, te je kao ljekovita biljka i biljka za čarolije uživao visoki ugled kod starih Germana i Slavena. Stolisnik spominje monahinja Hildegarda, Hieronymus Bock, Mattioli i drugi. Slavni narodni liječnici Hufeland i Hahnemann proširili su saznanja o ljekovitosti stolisnika.

Kao i kod većine ljekovitih biljaka i stolisnik je sve više potisnut novim metodama liječenja anorganskim sredstvima, no i moderna biologija ne samo da je potvrdila sve stare primjene stolisnika u pučkoj medicini, nego je otkrila i druge ljekovite vrijednosti, tako da se danas u toj skromnoj biljci, koja uspijeva čak i na buništima, krije ljekovita biljka prvog reda.

Iđirot - ACORUS CALAMUS L.

Sinonimi: Acorus aromaticus Gilib. — Acorus odoratus Lam. — Acorus vulgaris Kern.

Narodni nazivi: baban — igirot — kalmus — kolmež — mačinac — meček — mirisava trska — mirisavi šaš — mirisna trstika — mirisni korijen — mirišljivi šaš — sabljar — vodena sabljica — vodeni božur.

Opis biljke: iđirot je trajna biljka s vrlo razgranjenim podankom koji je na donjoj strani gusto obrašten korijenjem. Iz njegovog prednjeg kraja izbijaju mnogobrojni ravni do 1 m visoki listovi sabljastog oblika. Trobridna ili četvorobridna stabljika nosi u sredini cvjetni klip, čunjastog oblika 5 do 8 cm dužine, žućkasto-zelene boje. Plodovi su crvene boje koji rijetko dozore u srednjoevropskom podneblju, pa se biljka razmnožava vegetativnim putem, tj. podankom.

Vrijeme cvatnje: lipanj — srpanj.

Stanište: biljka potječe iz Azije, a u našim nizinskim područjima često raste u velikim skupinama kao izrazito močvarna biljka uz stajaće i tekuće vode, zatim u plitkim barama i močvarnim područjima.

Ljekoviti dijelovi biljke: iđirot je prastara ljekovita biljka koja je u Mlinarskim zapisima cara Shin-nonga (3700. god. pr. n. e.) nazvana Chang-Pu, što znači "onaj koji produžuje život", a hvaljena je i kao najbolje sredstvo za želudac. U staroperzijskim zapisima VII stoljeća pr. n. e. kao i u sanskritu i Vedi Indijaca (III stoljeće pr. n. e.) iđirot se više puta spominjao kao ljekovita biljka. Dok se u starim zapisima stvarno radi o iđirotu, sporan je biblijski iđirot spominjan u psalmima Salomonovim (glava 4, stih 14) iako ga se hvali kao najdragocjeniji korijen.

O tome i kako je nakon toga iđirot prenesen u Evropu, mogla bi se napisati posebna knjiga. Prvi opširniji opis i besprijekornu sliku dao je za evropsko područje Mattioli (1570. g.). Uskoro nakon toga dobiva iđirot putem pučke medicine značajnu ulogu u gradu i na selu.

Sabire se podanak očišćen od sitnih korjenčića i dijelova živih i obamrlih listova, te dobro opran (Rhizoma Calami). Sabiranje podanka vrši se obično krajem ljeta ili u jesen, tj. onda kada na staništu gdje biljka raste nema više vode. Podanak se razreže na oko prst duge komade i suši u sjeni, najbolje nanizan na jaki konac i obješen na prozračno mjesto. U većim količinama može se podanak iđirota sušiti i na umjetnoj toplini, koja ne smije preći 35° C, jer bi u protivnom droga izgubila na sadržaju eteričnog ulja. Podanak se prerađuje i na način da mu se oguli vanjska kora (Rhizoma Calami decorticata). Otpadak nakon guljenja treba također osušiti jer i on sadrži dosta eteričnog ulja. Iz čitavog podanka dobiva se destilacijom eterično ulje (Oleum Calami). Gornja površina podanka je smeđe-zelena, dok je unutra podanak

bijele boje, spužvast i mekan. Na površini, gdje je korijen prerezan, većinom se nahuče crvenom ili crvenkastom bojom. Podanak miriši aromatično, dok mu je okus gorak i aromatičan, a u suhom je stanju znatno blaži.

Ljekovite i djelotvorne tvari: podanak sadrži gorku tvar akorin, smolasti akoretin, nadalje eterično ulje i kalamin-holin. Za vrijeme sušenja stvaraju se male količine tanina.

Ljekovito djelovanje: u službenoj je i propisanoj upotrebi podanak iđirota, njegovo ulje, ekstrakt (Extractum Calami) i tinktura (Tinctura Calami). Podanak iđirota u prvom redu služi za liječenje katara želuca, katara crijeva, dugotrajnih želučanih slabosti, pomanjkanja teka, kod osjećaja gladi koji se kod najmanjeg uzimanja hrane pretvara u odvratnost prema jelu, kod pojava vrenja u želucu i kod tromosti želučane muskulature. Osim toga pospješuje izlučivanje mokraće, otklanja skupljanje plinova i normalizira sekreciju žuči i njezino istjecanje. Uklanjanjem svih tih bolesti otklanjaju se konačne smetnje u izmjeni tvari, pojačava optok krvi i znatno poboljšava slabokrvnost. Podanak iđirota bolji je od droge Cortex Condurango koja se dobiva od biljke Marsdenia condurango Rchb. a uvozi se iz istočne Afrike ili Južne Amerike. Za sve navedene bolesti ili teškoće uzima se ili čaj od iđirota, koji se priprema na način da se 1 puna čajna žlica sitno izrezanog podanka stavi na hladno močenje kroz 8 sati, odnosno, kao vrući čajni oparak koji se pusti da odstoji 5 minuta, ili se uzima 20 do 30 kapi tinkture ili 3 do 5 g praška od korijena. Sve nabrojeno uzima se tri puta dnevno.

Ako se osušeni korijen žvače, on stvara kod pušaća lagani podražaj na povraćanje, a kod ponovljene upotrebe može doći i do odvikavanja od pušenja. Sirovi sok podanka, nakapan u oči, djeluje na jačanje očiju. Masiranje leđa esencijom iđirota, koju je najbolje gotovu nabaviti u ljekarni, vrlo jača djecu koja naginju rahitisu ili skrofulozi.

Isto tako pospješuje ozdravljenje ako se esencija stavlja na čireve, na otvoreno razjedanje i gnojenje kostiju. U tu svrhu se lanena krpa umoči u esenciju i nakon toga stavi na oboljelo mjesto.

Kao dodatak kupkama podanak iđirota djeluje vrlo dobro i umirujuće kod prenapetih i rastrojenih živaca i s time u vezi na stalne nesanice, kod nervnih slabosti kao i kod ženskih bolesti. Za tu svrhu stavi se 500 g grubo narezanog osušenog podanka u 5 litara vode, jednom se prokuha i poklopljeno ostavi oko četvrt sata, nakon čega se pripravak ocijedi i ulije u toplu kupku. Na kraju treba upozoriti da se podanak iđirota ni u kom obliku ne smije upotrebljavati kod proljeva!

Primjena u pučkoj medicini: čaj se u pučkoj medicini hvali kao sredstvo za jačanje pamćenja. Kod teškoća u radu želuca i bubrega preporuča se čajna mješavina iz jednakih dijelova podanka iđirota i pelina (br. 23). Uzima se jedna puna čajna žlica za 2 šalice čajnog oparka koje se piju dnevno u gutljajima. Čajni uvarak podanka iđirota je sredstvo za rast kose jer jača kožu na glavi.

Protiv griže se preporuča: 60 g u prahu stučenog podanka iđirota, 4 g korijandra, 12 g crnog papra — to se kuha u pola litre vode dok se ne iskuha na trećinu litre i odmah procijedi. Uzima se 3 puta dnevno po 1 puna čajna žlica.

Za pospješenje menstruacije doda se sjedećoj kupki uvarak iđirotova podanka.

Sok svježeg iđirotova podanka pomiješa se s bjelanjkom i namaže preko očiju, ostavi se 5 minuta da djeluje i tada se ispere; to jača oči.

Listovi iđirota obješeni u sobu rastjeruju insekte.

Za otklanjanje laganih seksualnih smetnji u početnom stadiju kod muškaraca, stavlja se u 1 litru čistog jabučnog mošta 20 g podanka iđirota pa se to pije u gutljajima kroz 10 dana dnevno po četvrtinu litre. Kod slabosti i poteškoća želuca i protiv nadimanja upotrijebiti: ekstrakt iđirota, 5 do 10 kapi na kocki šećera prema potrebi ili iđirotovo ulje 3 do 8 kapi na kocki šećera 1 puta dnevno ili tinkturu 5 do 10 kapi na šećeru prema potrebi, ili iđirotovo vino 1 dl piti u gutljajima prema potrebi.

Iđirotovo vino ili iđirotov mošt: 30 g osušenog iđirotova korijena ostavi se kroz 6 do 8 tjedana u 1,5 litre dobrog i nepatvorenog bijelog vina ili u 1,5 litre čistog jabučnog mošta, nakon čega se vino, odnosno mošt, procijedi u nove boce. Taj napitak djeluje na jačanje cijelog organizma, a naročito je vrlo dobro sredstvo za jačanje slabog želuca.

Kod stalno hladnih ruku ili nogu, tj. kod loše cirkulacije krvi u rukama i nogama djeluju vrlo dobro tople kupelji ruku i nogu, pripiemljene od iđirota, a nepotpunu cirkulaciju krvi dovode ponovo u kretanje.

Kod ozeblina i kod ostalih pojava smrznuća mnogo su puta pomogle kupke od iđirota.

Kod zubobolje ili kod labavosti zubnog mesa žvače se dnevno navečer komad iđirotova podanka ili se pripremi čaj od iđirota za višekratno ispiranje usta. Pučka medicina primjenjuje čaj od iđirota pripremljen kao kupku ili oblog kod čireva, apscesa i čireva nalik na rak.

Svježi sok upravo iskopanog korijena kaplje se na ozljede od cijepljenja, pa brže zacjeljuju.

Konačno, pučka medicina preporučuje čaj od iđirota i to prema potrebi 1-2 šalice kod nervoznih srčanih poteškoća.

Primjena u liječenju životinja: prašak iđirotova korijena posipa se u malim količinama na stočnu hranu ili se pomiješa u stočni prašak i daje domaćim životinjama koje slabo uzimaju hranu. Mlade životinje, koje su slabe, dobivaju u stočnu hranu pomiješan prašak od iđirota da bi ojačale. Esencijom iđirota u obliku obloga liječe se rane i čirevi.

Divlji kesten - AESCULUS HIPPOCASTANUM L.

Sinonimi: Hippocastanum vulgare Gaertn.

Narodni nazivi: beli divlji kesten — divji koštanj — gorki kesten — konjski kostanj. 

Opis biljke: divlji kesten je do 20 m visoko drvo s velikim prstastim listovima koji se sastoje većinom od 7 listića klinaste forme zajedno sastavljenih. Veliki grozdasti cvatovi stoje u uspravnom položaju i čunjastog su oblika. Cvjetovi su sasvim bijeli ili crveni sa žutim i crvenim mrljama. Tobolac ploda je bodljikav zeleni omotač u kojem se nalaze 1 do 2 ploda sjajne tamnosmeđe boje s bijelom mrljom.

Vrijeme cvatnje: svibanj, a vrijeme sazrijevanja plodova rujan i listopad.

Miris i okus: plodovi su kao i cvjetovi gotovo bez mirisa i trpka su okusa. Kora drva prilikom sušenja miriši poput amonijaka i gorka je okusa. 

Ponegdje pučko mišljenje da je kesten otrovan nije ispravno, jer su svi dijelovi divljeg kestena neotrovni.

Stanište: drvo potječe iz Indije i unutrašnjosti Azije odakle se proširilo po čitavoj Evropi, te je odavna vrlo obljubljena sadnja kestena u parkovima i drvoredima. Divlji kesten brzo raste, nema nikakvih zahtjeva, uspijeva u svakoj zemlji, a dostigne starost i preko 200 godina.

Ljekoviti dijelovi biljke: cvjetovi se sabiru u svibnju mjesecu, kora (Cortex Hippocastani) s mladih, najviše do 5 godina starih grana u ožujku i travnju, te zreli plodovi koji padaju s drva u rujnu i listopadu.

Ljekovite i djelotvorne tvari: ljekovito djelovanje kao i ljekovite tvari divljeg kestena još su premalo poznate i cijenjene. Fluorescirajući glikozid eskulin, koji se uglavnom nalazi u kori, ima svojstvo da upija ultraljubičaste zrake sunca. Te nevidljive zrake vrše putem nadražaja kože važno ljekovito djelovanje, pa se eskulin upotrebljava za pripremu masti protiv opekotina od sunca. Iz eskulina priređen preparat uzima se s uspjehom kod malarije kao i kod povremene neuralgije. Ta ljekovita tvar nalazi punu primjenu i kod liječenja kroničnog tuberkuloznog oboljenja kože (lupus). Iz divljeg kestena dobivena tinktura isto je tako prikladna kao lijek koji brzo djeluje kod hemoroida. Tekući ekstrakt, koji se priređuje u ljekarnama, isto se s dobrim uspjehom upotrebljava u liječenju hemoroidalnih teškoća te je nadalje vrlo koristan u liječenju lišajeva, ozeblina i proširenih vena.

Osim navedenog glikozida eskulina nalaze se daljnje ljekovite tvari u kori, plodu i cvjetovima, kao saponini, tanin, smola, masna ulja i gorka tvar. Plod osim toga sadrži i do 35% škroba. Spojevi masti, saponina i škroba čine divlji kesten prikladnim za liječenje crijevnih oboljenja, proljeva i katara dišnih organa. Kod upale crijeva i proljeva preporuča se čajna mješavina od jednakih dijelova kestenove kore i hrastove kore (br. 119) pri čemu se 1 žlica (čajna) te mješavine upotrebljava za pripremu 1 šalice čajnog oparka. Kod katara svih vrsta uzima se 2 puta dnevno na vrhu noža prah pripremljen od oguljenih plodova divljeg kestena.

Primjena u pučkoj medicini: uvarak kestenove kore mnogo se primjenjuje u pučkoj medicini za pranje gangrenoznih rana, kod krvarenja, naročito kod krvarenja iz maternice, krvarenja hemoroida kao i kod kroničnog proljeva, bijelog cvijeta i sluzavog kašlja, i to, kako za unutarnju tako i vanjsku primjenu liječenja. Tinktura od cvjetova, koja se priprema tako da se šaka otpaloga cvijeta stavi na močenje u 0,3 litre jake rakije, pa taj pripravak daje ljekovito sredstvo za masiranje protiv reumatizma i gihta, a 10 do 15 kapi te tinkture uzete prema potrebi, pomaže kod grčeva u želucu i kod nesvjestice. Pečeni plod divljeg kestena, sitno nariban i pomiješan s ječmenim brašnom i octom, upotrebljava se za obloge koji se topli polažu na prsa. Plod divljeg kestena sitno se izreže te se kuha u vodi dok ne nastane gusti uvarak. Taj se uvarak dodaje toploj kupelji te se miješa tako dugo dok se kupelj ne zapjeni. Ovakva kupelj je ljekovita za oboljele od reume.

Turica - AGRIMONIA EUPATORIA L. Narodni nazivi: divja slavulja — drobni čičak — dubačac — gladišnik — kilavec — mali čičak — meka turica — oskorušica — ranjenik — sitni čičak — trava celog sveta — turika — velika oskorica — vsega sveta zdravje.

Opis biljke: iz trajnog podanka izraste uspravna dlakava stabljika koja je gotovo okrugla. Listovi su perasti, a listići jajolikog do duguljasto lancetastog oblika. Listovi su na donjoj strani, gusto i grubo dlakavi do pustenasto sivi i na rubu često zavinuti. Grozdasti cvat ima oblik šibe, čaška je grubo dlakava, cvjetovi su mali i žute boje, a mali plodovi imaju kukaste čekinje zbog čega se i turica često zove mali čičak.

Miris i okus: biljka je gotovo bez mirisa, nešto poput trave, dok je pomalo gorka okusa, nešto aromatična i trpka.

Vrijeme cvatnje: lipanj do rujna.

Stanište: turica se pojavljuje u čitavoj Evropi, a nalazi se uz rubove putova, po poljskim međama, uz rubove šuma i u živicama.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabiru se listovi (Folia Agrimoiuae) ili čitava biljka (Herba Agrimoniae). Osušeni listovi upotrebljavaju se za čaj usitnjeni ili zdrobljeni u sitan prah.

Ljekovite i djelotvorne tvari: u listovima se uglavnom nalazi tanin, gorka tvar i malo eteričnog ulja, a dokazana je i znatna količina kremične kiseline.

Nešto iz povijesti turice: turica je još u starom vijeku važila kao jedna od najslavnijih ljekovitih biljaka i bila je posvećena božici Ateni Paladi. "Eupatorios", tj. turicu, hvalio je Dioskurid kao prvotno sredstvo za rane, a i kao sredstvo protiv srdobolje i ujeda zmija. Kao daljnja vrsta liječenja pridodata je biljci primjena u liječenju jetre. Po Pliniju svodi se ime "Eupatorios" na pontskog kralja Eupatora (Mitridat VI), koji je umro 63. god. pr. n. e., i koji je kao prvi sastavio glasovitu smjesu otrova "Mitridatik" iz 54 ljekovite tvari, koja se upotrebljavala za postepeno navikavanje na otrove. Ime biljke moglo bi se izvesti i iz "hepatorios" po biljci za liječenje jetre, iz kojeg je kasnije nastao eupatorios. Bilo kako bilo, biljka je imala najveći ugled te ju je Walafrid Strabo, poznati poznavalac bilja i opat samostana Reichenau na Bodenskom jezeru, opjevao u svojoj poznatoj pjesmi "Horlulus" god. 827. U srednjovjekovnim bilinarskim knjigama nailazi se ponovo na turicu pa tako npr. Mattioli u svojem djelu spominje recepte od turice. Turica se još danas u narodu dosta sakuplja i upotrebljava za liječenje.

Ljekovito djelovanje: biljka je u službenoj upotrebi i odlična je za rane. Nadalje se ubraja u najbolje ljekovite biljke za bubrege, jetru i slezenu i kod žučnih kamenaca, žutice i naklonosti k taloženju mokraćne kiseline u tijelu. Ta ljekovita djelovanja svode se na djelotvorne tvari i to uglavnom tanin, na jednu još ne pobliže poznatu gorku tvar i na eterično ulje.

Za pripremu čaja uzimaju se 2 žlice osušenih listova turice za 2 šalice čajnog oparka

koji se pije kao dnevna količina u gutljajima i nezaslađen. Može se uzeti i u prah smrvljeno lišće pa se dnevna količina od 6 g razdijeli na 3 obroka.

U zadnjim desetljećima turica je podvrgnuta mnogobrojnim istraživanjima te su stare mogućnosti primjene u cijelosti potvrđene.

Upotreba turice naročito se preporuča u bolestima jetre, kod nervne preosjetljivosti, kod kroničnih bolesti žučnog mjehura i kod smetnji u sekreciji probavnog kanala (Mattausch).

Primjena u pučkoj medicini: čajni oparak turice rado se uzima kao sredstvo za grgljanje kod osipa u ustima, angine i upale sluznice ždrijela. Kod kroničnog reumatizma, krstobolje, bolova u udovima kao i kod sklonosti za stvaranje bubrežnog pijeska ili kamenaca, piju se dnevno 2 do 3 šalice čaja od turice.

Čaj u bolestima jetre:

100 g turice, 100 g ivanjskog cvijeća (br. 62)100 g lazarkinje mirisne (br. 26)

Od te mješavine priprema se čajni oparak od 3 šalice kao dnevna količina, a za svaku šalicu potrebna je 1 čajna žlica te mješavine.

Čajna mješavina kod bubrežnog pijeska, bubrežnih kamenaca i upale bubrega:

200 g turice, 100 g korijena gladiša (br. 97)10 g korijena rabarbare (br. 123)

Za jednu šalicu čajnog oparka uzima se 1,5 čajna žlica te mješavine te se 1 šalica čaja popije ujutro na tašte, a daljnje dvije šalice tokom dana u gutljajima. Hufeland hvali taj čaj kod krvavog mokrenja i preporuča ga čak protiv plućnih bolesti, tuberkuloze i kroničnih bolesti crijeva i mjehura. Skrofuloznu djecu treba dnevno kupati u kupeljima pripremljenim od turice. Katkada se u pučkoj medicini upotrebljava i korijen od turice. Piće od kuhanog korijena izgleda kao lijepo žuto vino i vrlo je tečno. To piće jača bolesna jetra i otvara začepljenja.

Suhi listovi turice zdrobe se u prah i dobro pomiješaju sa svinjskom mašću. Time se premazuju rane koje teško zacjeljuju.

Kod iščašenih udova priprema se slijedeći oblog: uzmu se svježi ili osušeni listovi turice te se s posijama zakuhaju u vinu u gustu kašu. Ta gusta kaša polaže se što je moguće toplija na iščašene udove.

Puzava pirika - AGROPYRUM REPENS (L.) P. B.

Sinonimi: Elytrigia repens (L.) Desv. — Triticum repens L.

Narodni nazivi: bornica — glistnik — grana — perika — pir — pirak — pirika — pirnika — pirovina — troskot — vornica — zubača.

Opis biljke: puzava pirika je trajna biljka iz velike porodice trava, srodnika pšenice i korov koji se teško iskorjenjuje. Širi se podzemnim puzavim vriježama, a nadzemni dio je visok do 1 m. Listovi su veoma dugi i uski, plosnati s kratkim dlakama, hrapavi, zelene do plavo-zelene boje. Cvjetovi su smješteni u dugim dvorednim klasovima bez ili sa osjem.

Miris i okus: podanak pirike bez posebnog je mirisa, a slatkasta je i sluzava okusa.

Vrijeme cvatnje: lipanj — srpanj.

Stanište: pirika je raširena kao dosadan korov po čitavoj Evropi, uglavnom raste na slabijem tlu te na žitnim poljima, po međama, na putovima i u vrtovima.

Ljekoviti dijelovi biljke: podanak se kopa u proljeće (sredinom ožujka do kraja travnja) ili u jesen (sredinom rujna do kraja listopada). Najbolje je podanak sabirati za vrijeme proljetne ili jesenje obrade tla iza pluga, kada se okretanjem brazde diže čitavo korijenje pirike. Podanak se najprije pažljivo opere, očisti od korjenčića i nadzemnih dijelova i nakon toga suši na suncu dok ne postane sasvim suh i lomljiv. Ako se podanak dobro ne osuši, vrlo lako postane pljesniv te se ne može više upotrebljavati u ljekovite i druge svrhe.

Ljekovite i djelotvorne tvari: podanak pirike (Rhizoma Graminis) u službenoj je upotrebi i sadrži vrijedne ljekovite učinke. Različita ljekovita djelovanja počivaju s jedne strane na visokom sadržaju ugljikohidrata, na jednom ugljikohidratu sličnom inulinu, na triticinu, saponinima i sluznim tvarima, te s druge strane na visokom sadržaju kalijevih soli, kremičnoj kiselini i željezu. Na kraju treba navesti kao sadržajne tvari i značajne količine vitamina A i B i organske kiseline, kao npr. jabučna kiselina i druge.

Ljekovito djelovanje: podanak pirike izvanredno je sredstvo za čišćenje krvi te bi ga trebalo uzimati svake godine u proljeće kao čaj za čišćenje krvi. U tu svrhu pomiješa se u jednakim dijelovima podanak pirike, dobričica (br. 64), kopriva (br. 150) i listovi

bazge (br. 133a). Od te mješavine uzme se 1 puna čajna žlica za 1 šalicu čajnog oparka, a piju se dnevno 2 do 3 šalice i zaslade se po svakoj šalici 1 čajnom žlicom meda.

Vrlo je djelotvorna upotreba svježe istiještenog soka iz podanka pirike i to kod onih pojava bolesti koje počivaju na pomanjkanju mineralnih soli i vitamina, pa tako kod skrofuloznih pojava, otečenih žlijezda, kod rahitisa, bljedoće, slabokrvnosti, smetnji u izmjeni tvari, naklonosti gnojnim upalama, kod suhih i vlažnih ekcema i dr.

Nadalje se podanak pirike upotrebljava kao čaj ili svježe istisnuti sok kod reumatizma i gihta, kod vodene bolesti, bolesti mjehura: katara mokraćnog mjehura, bolesnog zadržavanja mokraće kod slabunjave djece ili staraca, kod stvaranja kamenaca u mokraćnim organima, zatim kod bolesti žuči, jetre, slezene, žutice te katara želuca i crijeva.

Podanak pirike je, radi visokog sadržaja kremičke kiseline, izvrsno sredstvo za pluća, pa se čak i tuberkulozna oboljenja pluća mogu liječiti duljom i redovnom čajnom kurom (prof. dr Eckstein, dr Flamm). Podanak pirike isto je tako sastavni dio čaja za žene.

Kod gnojnih crvenih čvorića (akne) pije se kroz duže vrijeme čajna mješavina od jednakih dijelova podanka pirike, dobričice (br. 64), korijena omana (br. 72) cvjetova i listova bazge (br. 133 a) i borovice (br. 75). Od te mješavine uzima se 1 čajna žlica za 1 šalicu čajnog oparka, te se dnevno tokom dana piju 1-2 šalice bez šećera.

Primjena u pučkoj medicini: 4 šake usitnjenog podanka pomiješa se u 2 litre bijelog vina i kratko se prokuha. Nakon što je uvarak pola sata odstajao, procijedi se. Podanak se također dobro istiješti, a procijeđeni uvarak napuni u boce.

Ovaj kućni lijek preporuča se kod teškoća s mokrenjem, žutice, teškoća sa žuči ili jetrom, bolova u bubrezima i kod svih vrsta kamenaca. Dnevno se piju 2-3 male čašice, ali samo onda kad ne postoji povišena tjelesna temperatura. Pučka medicina preporuča dnevno uzimanje čaja od podanka pirike s mnogo dodatka meda kod slabih pluća i čak kod plućne tuberkuloze. Kod upale zglobova prokuha se nekoliko šaka podanka pirike, zdrobi u kašu i polaže na upaljene zglobove češće i što je moguće toplije. Taj kašasti oblog djeluje na ublaženje bolova kod hemoroida i oteklina.

Vrkuta - ALCHEMILLA VULGARIS L. Narodni nazivi: gospin plašt — lavina — lavska noga — mantel device Marije — modri trn — noga lava — sitna rosanica — virak — virić — vrkuta obična — zlatna vrkuta.

Opis biljke: trajna je, jaka, gotovo grmasta biljka, visine do 50 cm s izdancima zelene do plavkasto-zelene boje. Izdanci stabljike oboje se kasnije crvenkasto do smeđkasto, oni su goli ili s kudravim dlakama što ovisi o staništu na kojem biljka raste. Karakteristični su zvjezdasto naborani, mekano dlakavi listovi sa 7 do 11 polukružno usječenih režnjeva. Na rubovima lista izlučuju se vrlo male vodene kapljice koje se povremeno sakupljaju u dnu lista gdje tada obrazuju jednu veliku kap koja se svjetluca na suncu. Budući su srednjovjekovni alkemičari u toj kapi vode vidjeli tekućinu iz koje bi radili zlato, sakupljali su te kapi i dali ime biljci - Alchemilla. Mali svijetlozeleni cvjetovi skupljeni su na kraju stabljike u lažni štitac. 

Miris i okus: biljka je gotovo bez mirisa, a okus je nagorak i nešto trpak.

Vrijeme cvatnje: svibanj do kolovoza.

Stanište: vrlo je česta biljka na vlažnim livadama, na rubovima šikara i šuma, na obalama potoka, na rubovima cesta i puteva, dolazi na sjenovitim i suhim padinama i bjelogoričnim šumama i to kako na vapnenim, tako i na tlu siromašnog vapnom.

Ljekoviti dijelovi biljke: za vrijeme cvatnje sabire se čitava biljka u cvatu (Herba Alchemillae vulgaris) ili samo listovi s peteljkom (Folia Alchemillae vulgaris).

Sušenje listova ili čitave biljke obavlja se na zračnom mjestu u hladu i to pojedinačno razastrto, najbolje na tavanu na koji ne dolazi čađa.

Unatoč tome što je vrkuta vrlo omiljena ljekovita biljka u pučkoj medicini, ona ipak s obzirom na svoje ljekovite i djelotvorne tvari nije dovoljno istražena. Osim tanina i gorkih tvari utvrđeni su još smola, biljno ulje, lecitin i jedan saponin.

Ljekovito djelovanje: vrkuta se ne spominje u antičkoj literaturi o ljekovitom bilju, dok je kod starih Germana vrkuta bila vrlo cijenjena ljekovita biljka koja je posvećena Friggi, božici prirode i plodnosti. Po prvi put spominje se vrkuta 1485. god. u djelu o ljekovitom bilju, u 16. stoljeću već je slavljena u svim djelima o ljekovitom bilju tog vremenskog razdoblja.

Vrkuta je izvanredna biljka za rane, pripremljena kao čaj upotrebljava se za vanjsku i unutarnju primjenu. Ne manje cijenjena je vrkuta kod mnogih ženskih bolesti, liječi među ostalim bijeli cvijet, ženske teškoće u trbuhu i drugo. Vrkuta regulira menstruaciju, a hvaljena je i kao ljekovita biljka koja pospješuje i olakšava porod. Osim toga ima u pučkoj medicini još niz mogućnosti primjene.

Vrkuta je opravdala svoju ljekovitost među ostalim posebno kao sredstvo za jačanje muskulature kod male djece i to u obliku kupke, kao sredstvo za ispiranje koje liječi i steže rane nakon vađenja zuba, kao sredstvo koje zaustavlja krvarenje kod unutarnjih i vanjskih ozljeda, a prije svega kod unutarnjih ozljeda nastalih pri porođaju.

Gorljivi zagovornici vrkute bili su Kneipp i Kunzle, čija je bila zasluga da su tu ljekovitu biljku otrgnuli iz zaborava i potvrdili njezinu vrijednost u pučkoj medicini.

Čaj se priprema u obliku oparka, 1 čajna žlica droge za 1 šalicu, ostavi se da odstoji 5-10 minuta i nakon toga pije nezaslađeno i u gutljajima. Najuobičajenija dnevna količina je 1-2 šalice.

Vrlo obljubljena čajna mješavina za sjedeće kupke kod ženskih bolesti priprema se na slijedeći način: vrkutu, hrastovu koru (br. 119), poljsku preslicu (br. 55) i zobenu slamu (br. 28) i to u količini od 50 do 60 grama sasvim se kratko prokuha u 5 litara vode i ostavi stajati oko 10 minuta, nakon čega se procijedi i ulije u sjedeću, toplu kupku u kojoj se kupa. Nakon kupanja treba leći u ugrijanu postelju. S ovom biljnom kupkom mogu se također liječiti rane i čirevi.

Primjena u pučkoj medicini: sve nabrojene mogućnosti liječenja vrkutom potječu iz pučke medicine. Pučka medicina nadalje hvali primjenu vrkute kod vodene bolesti, slabokrvnosti, ovapnjenja žila, reume, gihta i kod udara kapi. Vrkutu treba dulje vrijeme uzimati i kod šećerne bolesti. Može se s pravom pretpostaviti da bi se u toj biljci moglo naći još niz ljekovitih djelotvornih tvari.

Primjena u liječenju životinja: vrkuta nije samo omiljena hrana konja, ona vrlo dobro djeluje na zdravlje svih domaćih životinja i radi toga je nikada nema dovoljno na livadama, životinjama koje su kotile daje se mnogo vrkute u obliku čaja.

Napomena: Alchemilla alpina L. — gorska plahtica — uspijeva u alpskom području uglavnom na praformacijama, a njezina je ljekovitost uvjetovana staništem na kojem raste.

U pučkoj medicini i to uglavnom u zapadnim alpskim područjima mnogo se pije kao čaj za žene, a hvaljena je i kao čaj protiv ugojenosti, a inače se primjenjuje u istim slučajevima kao i vrkuta.

Crveni luk - ALLIUM CEPA L. Sinonimi: Allium esculentum Salisb.

Narodni nazivi: crvenac — čebula — glavata ljutika — kapula — mrki luk.

Opis biljke: crveni luk, općenito poznat kao povrtna biljka, sadrži u sebi i vrijedne ljekovitosti pa se s pravom ubraja među ljekovite biljke. Podzemna gomoljasta stabljika sastoji se od mesnatih ljuskastih listova iz čije sredine tjera nadzemni dio stabljike koji je šupalj i plavo-zelene boje. Listovi su sabljasta oblika, dugi i plosnati. Zelenkasto-bijeli cvjetovi združeni su u kuglasti cvat.

Miris i okus: crveni luk ima bockav i oštar miris koji podražuje na suze. Okus je sladak, aromatičan i oštar. Kuhanjem luk miris i oštrinu okusa te postaje ugodan i blag.

Vrijeme cvatnje: lipanj do kolovoza, a vrijeme berbe od kolovoza do listopada.

Stanište: crveni luk potječe vjerojatno iz Indije, a tek je u srednjem vijeku poznat u Evropi kamo je došao preko Italije, no danas se uzgaja gotovo u svakom povrtnjaku s čitavim nizom sorti. Luk najbolje uspijeva na vapnenom tlu, više suhom nego vlažnom, i tu se najbolje drži za kasniju upotrebu. Luk ne podnosi gnojenje svježim stajskim gnojem niti gnojnicom. Poznat je plosnati, kruškoliki, okrugli, bijeli, žuti i crveni luk, no boja i oblik nemaju utjecaja na njegovu ljekovitost.

Ljekoviti dio biljke je podzemna gomoljasta lukovica, koja se bere u jesen, već prema sorti ranije ili kasnije.

Ljekovite i djelotvorne tvari: ako bi se htjele nabrojiti ljekovite tvari luka, mora se početi od glikozida nalik gorušičinom ulju. Nakon toga slijedi oštro eterično ulje, rodanovodična kiselina, insulinu sličan biljni hormon, čitav niz vitamina kao A, B1, B2, E, H, K, P, i konačno, mnogobrojne mineralne soli i elementi u tragovima.

Ljekovito djelovanje: crveni luk ubraja se među najstarije ljekovite biljke južnih područja starog vijeka. To se razabire iz jedne tisuće godina stare izreke uklesane u kamenu klinastim pismom koja glasi: "Ako pojedem luk u godišnjem dobu vjetra (jesen), neću trpjeti u godišnjem dobu kiša (zima) nikakvih trbušnih bolova."

Kakvo je poštovanje luk imao u vrijeme najstarije egipatske dinastije, pokazuje jedinstvena kulturno-historijska činjenica da je zakletva pred lukom vrijedila kao najviši oblik zakletve. Sve niže navedene ljekovitosti iz pučke medicine stare su

tisuće godina i nalaze se u najstarijim zapisima čovječanstva, bilo da su uklesane u kamen ili zapisane u svicima papirusa; kao crvena nit vuče se oda o ljekovitosti luka kroz sva djela da bi se uvijek i ponovo uvidjelo da ima istaknuti udio u očuvanju zdravlja, tog najvećeg blaga čovjeka.

 

Ljekovitost luka proizlazi iz mnogih tvari koje sadrži. Crveni luk djeluje slično kao bijeli luk, nadražuje kožu i pobuđuje prokrvljenost sluznice i izlučivanje sluznih žlijezda, te najbrže obustavlja sve procese gnjiljenja i vrenja. Ako kažemo da sok crvenog luka čisti krv, pobuđuje apetit, izlučuje mokraću, jača živce, pospješuje probavu, odstranjuje plinove, rastvara sluz, raskužuje, odstranjuje gliste i da djeluje protiv grčeva, tada mu još nismo nabrojili sva ljekovita djelovanja.

Treba još navesti dva ljekovita djelovanja luka, koja su već dugo poznata u pučkoj medicini, a tek su kliničkim ispitivanjima naučno potvrđena. Sok crvenog luka jača srce kod slabog srca i pomaže da se vrati spolna moć koja je uslijed bolesti (tjelesna slabost) ili prekomjerne brige ili nevolje (živčana podloga) nestala prije vremena.

Unatoč najboljem iskustvu i preporuci bilinara srednjeg vijeka sve do danas, uključujući tu i Kneippa, ipak crveni luk nije proglašen ljekovitom biljkom u službenoj upotrebi, nego mu je samo homeopatija dala pripadajući položaj.

Primjena u pučkoj medicini: umjereno ali redovito uzimanje luka pospješuje probavne procese.

Ako se jede i pije dobro usitnjeni crveni luk kuhan u mlijeku, odlično je sredstvo protiv grčeva u trbuhu i trbušnih tegoba, a zaustavlja i krvarenje želuca. Već polovina sitno izrezane glavice luka, pojedene s kruhom, odstranjuje nadimanje i žgaravicu.

Ako se dnevno uzimaju 2 do 3 čajne žlice razrijeđenog soka od crvenog luka, to pomaže kod otečenih nogu, kod vodenih oteklina trbuha i prsnog koša kao i kod natečenih ruku.

Sok od crvenog luka pomiješan s medom jedno je od najboljih sredstava za živce, a uzima se 3 do 5 čajnih žlica tokom dana. Sok crvenog luka pomiješan s medom otklanja nadalje promuklost i prokušano je sredstvo protiv kašlja, naročito kod suhog katara dišnih putova. Ako se luk isprži na masti i čitava masa što je moguće toplije stavi izravno na prsa kao oblog i, ako se time još čvrsto prsa natrljaju, smekšava se tvrda i gotovo nerastvorljiva sluz, a često sprečava i nastajanje upale pluća. Ako je već upala pluća nastala, može se s tom mašću dovesti do ozdravljenja. Ti oblozi s lukom svaki se sat obnavljaju, a isto tako i masiranje koje se kod upale pluća ili kod upale porebrice proširi i na leđne dijelove. Dodatno tom liječenju treba uzimati prsni čaj. Tri do pet režnja luka stavljaju se kod gripe kao oblog oko vrata i zatiljka, a oblog se obnavlja svakih pola sata.

Sirovi luk jede se kod histeričnih grčeva, skorbuta i crijevnih glista. Kod griže ili upale crijeva pomiješa se sirovi žumanjak, svježi maslac, zdrobljeno sjeme kima (br. 42) s mnogo soka od crvenog luka te se ta mješavina uzima žlicom.

Kod bolnog zadržavanja mokraće napuni se platnena vrećica svježe narezanim i umjereno ugrijanim lukom i toplo se položi na mjehur, a prema potrebi se češće ponavlja.

Pečeni i usitnjeni luk stavlja se kao oblog na čireve što je naročito djelotvorno kod gnojne upale prstiju (panaricij — kukac).

Svježi sok crvenog luka uzima se kao sredstvo za masiranje protiv lišaja, prhuti i protiv opadanja kose.

Kod kurjih očiju pripremaju se oblozi od luka kuhanog u octu. Treba ih ponavljati.

Gnojne otekline liječe se toplim oblozima kašaste mješavine od kuhanog mlijeka, jednog kuhanog i usitnjenog krumpira, 1 do 2 luka i nešto kamilice (br. 89).

Kod bolova nogu uslijed gihta ili reumatizma masiraju se noge sirovim sokom crvenog luka.

Odlična mast za sve vrste rana te kod otvorenih čireva: sitno izrezani i zdrobljeni luk pomiješa se s medom i octom i ta se kašasta masa polaže kao oblog. Svježi sok od crvenog luka pomiješan s rijetkim medom i uštrcan u oko odstranjuje početnu sivu mrenu.

Kod epidemija, naročito kod epidemije gripe, priprema se slijedeće zaštitno sredstvo: 1 do 2 sitno izrezane glavice luka stave se na močenje u jaku rakiju, od toga se dnevno pred odlazak iz kuće popije jedna rakijska čašica. Uzimanje razrijeđenog soka od crvenog luka ili upotrijebljenog izvana kao oblog vrlo se preporuča kod Basedowljeve bolesti.

Krvarenje iz nosa se umiruje ako se glavica luka razreže na polovine te se jedna polovina stavi na zatiljak, a druga pod nos i jako udiše.

Svježi sok luka nakapan na ubod pčele ili ose pomaže u tren oka.

Krhke nokte na prstima ruku ili nogu treba često natrljati svježim sokom od luka.

Vrlo uspješno djeluje svježi sok crvenog luka kod katara ženskih spolnih organa, kod upale maternice i jajnika. U tu se svrhu sitno izriba jedna glavica luka te se kaša umota u gazu i tamponira. Već nakon dva do tri puta dnevnog tamponiranja pri petsatnom djelovanju jednog tampona utvrđeno je znatno poboljšanje.

Primjena u liječenju životinja: svježi sok crvenog luka igra važnu ulogu u liječenju životinja kod liječenja svih katara i kašlja domaćih životinja. Krhki rožnati dijelovi i krhkost kopita uspješno se liječe sokom od luka. Za suzbijanje slinavke i šapa luk je vrlo prikladan. Naribani luk trlja se 3 do 4 puta dnevno između papaka što raskužuje, a treba natrljati gubicu i zube.

Primjena u kuhinji: luk ne treba nikada prijevremeno guliti niti ga usitnjavati i izložiti zraku. Nasječeni ili naribani luk treba da i zdravi odmah upotrebljavaju bilo da se luk

stavi u tavu na mast ili ulje bilo da se miješa sa salatom. Na taj se način usitnjeni luk odvaja od kisika iz zraka te se sprečava brzi proces oksidacije i rastvaranja.

Luk je već u početku nastalog procesa rastvaranja - rastvaranje počinje već pola sata nakon što je luk usitnjen - opasnost za one koji su osjetljivi na želudac i crijeva i pogotovu za one koji boluju na želucu i crijevima, jer će se kao posljedica javiti nadimanje, podrigivanje i bolovi u trbuhu. Luk se na žalost danas jedva upotrebljava kao povrće, nego većinom u teško probavljivom prženom obliku kao začinsko sredstvo za umake i jela od mesa. Luk se preporuča kao dodatak salati, no kod toga sirove ploške luka treba pomiješati sa sokom od limuna, pri čemu postaje sasvim blag. Crveni luk ne treba nikada istovremeno doći u jelo uz bijeli luk ili rabarbaru, jer to može dovesti do bolnih vrenja u crijevima.

Protiv oštrog mirisa i okusa nekih sorti crvenog luka žvače se nakon jela nešto peršuna (br. 101) ili jabuka (br. 107).

Crveni luk treba uvijek sasvim sitno izrezati vrlo oštrim nožem jer tada nije gorak. Krupno rezanje je uglavnom uzrok neprijatnostima što ih izaziva luk.

Porjak ili poriluk - ALLIUM PORRUM L. Sinonimi: Porrum comune Rchb.

Narodni nazivi: poriluk — glavati purić — lok — luk — luk-por — luk purić — naljutka — perati luk — por — porluk — porik — pras — prasji luk — praz — praziluk — purić — purjak.

Porjak je kao ljekovita biljka bio poznat već kod starih Egipćana, Grka, Rimljana te se do njega mnogo držalo. Porjak, blizi srodnik bijelom luku, drobnjaku i crvenom luku, blaži je od njih jer ne peče u ustima i ne izaziva suze. Porjak je postao poznat i u povijesti kao najmilije jelo zloglasnog cara Nerona, koji je više puta dnevno jeo sirovi porjak da bi dobio lijep glas. Čitav Rim slijedio je taj primjer pa se nikada više nije pojelo toliko porjaka kao u tim danima.

Danas se zna o porjaku da je njegova najdjelotvornija tvar eterično ulje u kojem je sadržan sumpor. To ulje putem vrlo laganog podražaja uzrokuje izlučivanje želučanih

i crijevnih žlijezdi te jetre i žučnog mjehura, te znatno sprečava uzročnike gnjiljenja i vrenja u crijevima. To djelovanje čišćenja poboljšava opće zdravstveno stanje te pojačava apetit. Znatne količine biljne sluzi pospješuju, kao i kod svih ljekovitih biljaka koje sadrže sluz, izlučivanje sluzi iz organa za disanje. Tvrdi se, konačno, da porjak pospješuje izlučivanje mokraće bez nadražaja. Visoki sadržaj vitamina A, B i C čini porjak vrlo važnim zimskim povrćem. Na žalost se porjak najčešće upotrebljava za garniranje jela i za poboljšanje okusa. Naročito pod kraj zime treba porjak obilno uživati kao salatu, svježe povrće ili sasvim lagano pirjano, no prvi je uvjet da porjak bude ispravno spremljen preko zime.

Krajem zime i početkom proljeća obično nastaje tzv. proljetni umor što nije ništa drugo nego bolest uslijed pomanjkanja najosnovnijih tvari, kao npr. pomanjkanje vitamina, a možda naročito pomanjkanje najvažnijeg vitamina C. A upravo porjak sadrži potrebne količine vitamina.

U starim zapisima Edde piše na jednom mjestu: "Sudbina neka te čuva od opasnosti, neka te štiti i u piće stavi porjak!"

Glasoviti liječnik i biolog Leclerc ponovo je uveo stari francuski pučki lijek i to porjak s mlijekom i krumpirom te je to izvrsno i tečno dijetno jelo preporučio kod upale bubrega i ostalih oboljenja bubrega. Dakako da ovo dijetno jelo ne treba soliti ili se soli sasvim malo.

Ako nekoga ubode npr. osa ili pčela i ima odmah pri ruci porjak, neka zgnječi nekoliko listova i položi na ubodeno mjesto pa će bolovi brzo prestati. Kod gihta i krstobolje zdrobi se čitav porjak, tj. podzemni i nadzemni dio te se češće stavlja na oboljela mjesta. I na čireve se stavljaju oblozi od sitno izrezanog podzemnog dijela porjaka, namočenog u malo mlijeka. Jedan daljnji recept protiv kašlja iz područja pučke medicine: porjak se sitno izreže, sasvim malo prekuha u mlijeku, ohladi i doda meda, nakon čega se sve dobro stuca i izmiješa te uzima jedaćom žlicom.

Kao i kod svakog pretjerivanja i velike količine porjaka djeluju vrlo štetno, pa mogu dovesti čak i do smrti. Kada je car Tiberije pozvao na odgovornost namjesnika Mellu radi loše uprave provincijom koja mu je povjerena, Mella je popio litru čistog soka od porjaka te brzo i bezbolno umro.

Bijeli luk ili češnjak - ALLIUM SATIVUM L. Sinonimi: Allium controversum Schrad. — Allium ophioscorodon G. Don. i Porrum ophioscorodon Rchb.

Narodni nazivi: beli luk — česan — česan luk — česen — česni luk — ćesnoviti luk — češnjak — češanj — češenj — češnjak — luk — luk česan — luk češnjak.

Opis biljke: do 1 m visoka stabljika, okrugla je, kao i čitava biljka potpuno gola, dolje ovijena cjevastim listom koji dijelom obuhvaća stabljiku, a iznad toga je većinom 5 dugih, zašiljenih i zelenih listova. Glavičasti cvat ovijen je dugim, zašiljenim bijelim cvjetnim omotačem. Cvat se sastoji od 25 do 30 jajolikih lukovičastih pupoljaka, između kojih se nalazi samo mali broj bjelkastih cvjetova, koji su gotovo uvijek jalovi. 

Vrijeme cvatnje: srpanj, kolovoz, a vrijeme berbe — rujan.

Stanište: bijeli luk ili češnjak uspijeva u svim vrtovima, a radi velike potrebe uzgaja se i na oraničnim površinama.

Ljekoviti dijelovi biljke: za vrijeme berbe vade se lukovice, posebna mirisa, a okusa slatkasta, aromatična i ljuta.

Ljekovite i djelotvorne tvari: dušične supstance, biljna mast, polioze poput inulina, mineralne tvari, eterično ulje s dialildisulfidom, alicin, alin, organski vezana kremična kiselina i spoj vezan na jod.

Ljekovito djelovanje: u službenoj je upotrebi lukovica bijelog luka (Bulbus Allii sativi). Velika ljekovitost bijelog luka počiva uglavnom na tri organske sadržajne tvari koje se nalaze u soku lukovice. To su eterično ulje koje sadrži sumpor, poznata mirisa, velike nepostojanosti i osjetljivosti, nadalje u većim količinama u biljci vezan spoj s jodom i konačno male količine organski vezane kremične kiseline. Te tri tvari sadržane su u lukovici u tako koncentriranom obliku, da ma koliko djeluju ljekovito u razrijeđenom stanju, mogu isto tako uzrokovati neprilike ako se uzmu odjednom u većim i nerazrijeđenim količinama. Navedene tvari djeluju na sluznice i na kožu te izazivaju nadražaje i upale. U malim i razrijeđenim količinama djeluju na povišeni optok krvi u sluznici, čime se pobuđuje povećana aktivnost probavnih organa. To će dobro djelovati kod nedovoljne djelatnosti probavnih žlijezdi što uzrokuje pojave vrenja, začepljenost, proljev, grčeve i mučnine. Osim toga, sok od bijelog luka ponovo normalizira nedovoljnu djelatnost jetre i žuči, što treba pripisati povećanom dovodu krvi.

U početku navedene djelotvorne tvari imaju i izrazitu snagu dezinfekcije i sposobnost da spriječe, odnosno, suzbiju razvoj bakterija koje uvjetuju truljenje u crijevima. Sok

od bijelog luka nije samo preventivno sredstvo, nego je u stanju i postojeća infekciozna crijevna oboljenja: grižu, koleru, tifus i paratifus najprije dovesti do izlječenja. Budući da je stanje krvnog pritiska od velikog utjecaja na rad srca, to se jedinstveno djelovanje bijelog luka proširuje i na taj organ. Poboljšani protok krvi, odstranjivanje otrovnih tvari u želucu, crijevima i krvi, mora imati kao posljedicu i normalizaciju rada srca, bilo postaje usporeno, a izdašniji protok krvi u srčanim mišićima čini ga jačim i zdravijim. Prestanak svih, izravno ili neizravno time vezanih bolesti i teškoća postaje razumljiviji, nestaje nesanica, živci ponovo postaju jači, a gubi se i premorenost, razdražIjivost, glavobolja, neraspoloženje i duševna potištenost.

Wagner-Jauregg, austrijski neuropsihijatar i dobitnik Nobelove nagrade, pokušao je djelomično objasniti shizofrenične pojave, tj. jedan oblik mladenačkog ludila, prisustvom toksina u crijevima. Ako sada sok od bijelog luka te otrove u crijevima čini neškodljivima i, ako ih odvodi, neće se mnogo pogriješiti ako se potvrdi staro pučko saznanje da bijeli luk pomaže čak i u liječenju duševnih bolesti. Nabrajanje bogatog ljekovitog djelovanja bijelog luka nebi bilo potpuno, ako se nebi podsjetilo još na jednu daljnju skupinu organa u tijelu, na koje se isto tako putem bijelog luka vrlo povoljno utječe — preventivno i u liječenju. Već spomenute ljekovite tvari bijelog luka, ukoliko se odmah ne razlože u crijevima, izlučuju se, brzo primljene, dijelom kroz pluća, a dijelom kroz kožu. Tako sok od bijelog luka djeluje kod svih oboljenja organa za disanje; upotrebljava se kod bronhitisa sa žilavom sluzi, pa su se mogli čak utvrditi i jasni uspjesi, ako je već bronhalni sekret (ispljuvak) poprimio gnojni oblik. Noviji rezultati istraživanja bez sumnje su dokazali da je sok od bijelog luka jedan od najdjelotvornijih lijekova kod suzbijanja tuberkuloze. Prema tome, sasvim je prirodno da se bijeli luk ubraja u najstarije ljekovite biljke te je i u najvećim literarnim djelima uvijek spominjan, bilo to u sanskritu starih Indijaca bilo u Bibliji, kod Homera, Plinija, Vergila ili u Eddi kod Nordijaca i dr.

Primjena u pučkoj medicini: ljekovitost bijelog luka ima golemu primjenu u pučkoj medicini od koje ćemo ovdje nabrojiti samo najvažnije.

Na početku izlaganja bit će opisana tinktura od bijelog luka, jer se ona kao crvena nit provlači kod gotovo svih nabrojenih bolesti. Tinktura se priprema na način da se oguli 250 g lukovica bijelog luka, nareže ih se i stavi kroz 14 dana u 1 litru vinske žeste ili jake rakije na oko 30° C topline. Dobro začepljena i pomoću voska, za zrak nepropusna boca stavi se po danu na sunce ili u blizini štednjaka. Sadržaj boce treba tokom dana više puta promućkati. Nakon 14 dana sadržaj boce se procijedi, a tinktura može stajati i preko godinu dana. U vrijeme pošasti ili epidemije - bila to gripa, griža, tifus i dr. uzima se dnevno 1 sat prije ručka 10-15 kapi. Ako je netko već obolio od jedne od tih bolesti, uzima se dodatno još po 20 kapi prije podne i poslije podne. Ta tinktura dezinficira i čisti krv. Kod žutice se prokuha u mlijeku nekoliko režnjeva bijelog luka, pije se to mlijeko i dobro se sažvače u mlijeku kuhani bijeli luk. Ista se kura primjenjuje kod vodene bolesti i kod malarije.

Kod upale vrata i hripavca, izriba se bijeli luk s lojem tako da postane kao mast, pa se sa tom mašću češće dnevno natrlja vrat i prsa ili se upotrijebi razrijeđena tinktura bijelog luka.

Kod bronhitisa, kašlja ili inače kod prehlade zdrobi se bijeli luk što je moguće sitnije i pomiješa se razrijeđenim medom. Od toga se svaki sat uzima po 1 čajna žlica, a može se upotrijebiti i tinktura bijelog luka i to 5-10 kapi 3 puta dnevno.

Kod nesvjestice za vrijeme trudnoće trlja se čelo i bilo tinkturom bijelog luka.

Kod epileptičnih napadaja, odnosno ako simptomi pokazuju da će napadaji uslijediti, bolesnome pomaže udisanje para od tekućine u kojoj se kuhao bijeli luk.

Kod bolnih uboda insekata, kod ugriza psa ili zmije, kao prva pomoć kaplje se na ranu sok ili tinktura od bijelog luka.

Kod podlijevanja krvi pomažu oblozi od kaše dobivene sitno stučenim bijelim lukom, pomiješanim s medom ili svitak vate namočen u tinkturu bijelog luka. Uspješno liječenje teško zacjeljivih rana, gnojnih i zloćudnih čireva, vrši se oblozima koji se više puta na dan ponavljaju i to svitkom vate natopljenim u tinkturu bijelog luka ili u čisti sok ili u mješavinu meda sa sokom od bijelog luka. Svitak vate ne smije se upotrijebiti drugi puta, nego ga treba odmah spaliti.

Kod kronične kožne bolesti (Lupus erythematodes) kapa se na oboljela mjesta kože tinktura bijelog luka ili čisti sok od bijelog luka, a uz to treba uzimati i sredstva za čišćenje krvi.

Kod prehlade želuca, nadutosti, grčevitih bolova u utrobi, trlja se trbuh razrijeđenom i ugrijanom tinkturom. Kod prekomjerne sluzi u prsima ili u želucu kuha se narezani bijeli luk s vodom i nešto šećera dok ne nastane gusti sok koji se onda uzima žlicom.

Nečistoće na licu, prištići i bubuljice, nestaju ako se lice trlja razrijeđenom tinkturom bijelog luka.

Hrapav glas bit će jasan i čist ako se pije topla juha od bijelog luka pomiješana s razrijeđenim medom.

Bolovi u uhu, uzrokovani prehladom, nestaju ako se nekoliko kapi soka bijelog luka pomiješa u toplo maslinovo ulje pa se ta mješavina kaplje u uho. Kod kamenaca i bolnog mokrenja narežu se tri režnja bijelog luka te se uzima - stavljen u jedan gutljaj toplog vina.

Kod nesanice pije se uveče 1 čaša mlake vode u kojoj je rastvoreno 25 kapi tinkture bijelog luka i 1 do 2 čajne žlice meda.

Djeci koja imaju gliste daje se sok bijelog luka u mlijeku, a odrasli najbolje da uzimlju tinkturu bijelog luka i to 15-20 kapi, tri puta dnevno, s nešto vode.

Otklanjanje mirisa i okusa po bijelom luku: da bi se smanjio često neugodan i odbojan miris po bijelom luku, treba tinkturi bijelog luka dodati oko 10 % kapi od paprene metvice (br. 92 — Spiritus Menthae piperitae) a pri tom bijeli luk ne gubi svoju ljekovitost.

Svježem soku od bijelog luka treba dati prednost pred svim preporučenim preparatima bijelog luka, bilo da su u čvrstom ili tekućem obliku.

Nešto iz povijesti bijelog luka: bijeli luk potječe iz centralne Azije, te je bio poznat kod Indijaca, Židova, Grka i Rimljana još daleko prije naše ere. U starom Egiptu bijeli je luk igrao važnu ulogu, pa su se u grobovima piramida nalazili slikoviti prikazi o bijelom luku. Otac povijesti Herodot izvještava da su kod gradnje Keopsove piramide potrošene upravo goleme količine hrane od rotkve te crvenog i bijelog luka, da bi se radnici održali zdravima. Još bi se našlo mnogo zanimljivosti iz povijesti bijelog luka, no treba se na kraju zadovoljiti s tvrdnjom da je bijeli luk "najinternacionalnija" lje-kovita biljka, jer gotovo svaki narod na Zemlji ima svoje recepte za bijeli luk. Koliko je npr. bijeli luk zdrav i koristan za oči, neka posvjedoči slijedeća poslovica: "Tko je bolestan i slab na očima, neka kroz 40 dana jede dnevno po jedan češanj bijelog luka, pa će mu oči tako ojačati da će sve zvijezde na nebu moći brojiti."

Drobnjak - ALLIUM SCHOENOPRASUM L. Sinonimi: Cepa schoenoprasum Moench

Narodni nazivi: čebulček — dobrinjak — drobnak — luk drobnjak — sitni luk — šnitlah — šnitling — tičji luk — vlasac — vlasac 

Drobnjak je vrsta luka srodna češnjaku, crvenom luku i ostalima, te također sadrži u sebi male količine onih ljekovitih i djelotvornih tvari koje su već spomenute kod ostalih opisanih vrsta luka. Drobnjak je sredstvo koje pobuđuje apetit, djeluje na pospješenje probave, sprečava nadimanje, a bez sumnje djeluje i na čišćenje krvi, te sprečava slabokrvnost jer sadrži željezo i arsen. Drobnjak je djelotvoran lijek protiv svih skorbutnih pojava, pa su kod početnih pojava skorbuta dovoljne i male količine drobnjaka za uspješnu obranu od tih pojava. Naročito u zimskim mjesecima, kada je i inače ishrana relativno siromašna vitaminom C, drobnjak ima izvanredno značenje. Drobnjak je u zimi i u rano proljeće, kada nema na raspolaganju mlade salate i povrća, nenadoknadiva pomoć kod pomanjkanja vitamina. Međutim, potpuno je biološki bezvrijedan inače obljubljeni umak od drobnjaka, ako se drobnjak s umakom jako ugrije. Prekomjerna upotreba drobnjaka uzrokuje slične nedostatke kao i prekomjerna upotreba bijelog luka. 

Drobnjak treba uzimati uvijek samo u svježem stanju jer je osušen bezvrijedan. Drobnjak se najviše upotrebljava kada ima i inače na raspolaganju dovoljno zelenila i povrća, no upotreba drobnjaka nebi se smjela ograničiti samo na proljetne i ljetne mjesece, nego bi se kao kuhinjski začin morao upotrebljavati čitavu godinu. Mali se vrtić drobnjaka može uzgojiti i na prozoru time da se drobnjak u jesen posadi u cvjetne lonce, bilo da se presadi iz vrta, bilo da se sadnice nabave kod vrtlara.

Divlji luk - ALLIUM URSINUM L. Sinonimi: Allium latifolium Gilib. — Allium nemorale Salisb. — Ophioscorodon ursinum Wallr.

Narodni nazivi: čremuš — divji luk — medvjeđi luk — medveđi česen — divlji luk — luk crimoš — medveđi luk — pasji luk — pasji češanj — sremuš.

Opis biljke: divlji luk je trajna biljka, visoka 20 do 25 cm s duguljastom podzemnom stabljikom, obavijenom bijelom i prozirnom kožicom, iz koje izbijaju duguljasti i plosnati listovi. Stabljika je uspravna, nešto uglasta i bez listova i na njoj se razvijaju u glavičastim cvatovima mnogobrojni bijeli cvjetovi zvjezdasta oblika. Kako se kod divljeg luka nikada ne razvijaju mlade lučice, to se njegovo razmnožavanje vrši samo putem sjemena koje je crne boje i kojeg najvećim dijelom raznose mravi. 

Miris i okus: divlji se luk može utvrditi po jakom mirisu na češnjak još prije nego se zapazi u šumi. Okus je sličan češnjaku samo je jači i više grize.

Vrijeme cvatnje: svibanj, lipanj.

Stanište: nalazi se često u velikom mnoštvu na humusom bogatom, dubokom i vlažnom zemljištu u sjenovitim bjelogoričnim šumama, te kraj rijeka i potoka i u dubokim vlažnim jarcima.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se podzemna stabljika - lukovica (Bulbus Allii ursini), a i čitava biljka. Za sabiranje svježe biljke najbolje je vrijeme travanj i svibanj, a lukovica se sabire u ljetu i jeseni. Biljka se ne smije sušiti jer sušenjem postaje nedjelotvorna. I lukovice se brzo sasuše, naročito u suhim podrumima i postaju neugledne.

Ljekovite i djelotvorne tvari: divlji luk sadrži obilno eteričnog ulja u kojem je glavni sastavni dio vinilsulfid, osim toga vinilpolisulfid i tragovi merkaptana.

Od ostalih ljekovitih i djelotvornih tvari sadrži i vrijedne mineralne soli, sluz, šećer.

Ljekovito djelovanje: divlji luk je bio poznat već i starim Rimljanima koji su mu, kao i danas neki narodni liječnici, dali prednost pred češnjakom. Divlji se luk ocjenjuje kao djelotvorniji ali i kao nedovoljno iskorišten prirodni produkt.

Divlji luk je vrlo dobar lijek kod ovapnjenja žila (arterioskleroza), naročito ako je ovapnjenje već napredovalo. Divlji luk se dosta preporučuje kod povišenog krvnog tlaka, kod crijevnog nametnika Oxyuris vermicularis kao i u bolestima jetre, a i odlično je sredstvo za čišćenje želuca i crijeva. Poznati bilinar Kunzle pisao je slijedeće o divljem luku: "Ni jedna biljka na Zemlji nije tako djelotvorna za čišćenje želuca, crijeva i krvi kao divlji luk. Vječno boležljivi ljudi s lišajima, gnojnim čirevima, osipima, nadalje skrofulozni i bljedunjavi, trebalo bi da divlji luk cijene kao zlato. Mladi ljudi cvjetali bi kao ruže i razvijali se kao jele na suncu."

Primjena divljeg luka jednaka je kao i kod češnjaka.

Primjena u pučkoj medicini: svi navedeni načini liječenja potječu iz pučke medicine, jer u pučkoj medicini divlji luk uživa najviši ugled. Uz to se još divlji luk preporučuje za ispiranje kod bijelog cvijeta, za čišćenje rana, pri čemu treba svježi sok kapati na teško zacjeljive rane i, konačno, kao lijek za pluća. Kod prekomjerne sluzi u plućima starijih ljudi, gdje već ni jedan lijek ne djeluje, tvrda se sluz putem soka divljeg luka rastvara i dovodi do iskašljavanja.

Osobe osjetljive na želudac trebaju lukovicu divljeg luka razrezati i staviti močiti kroz 2-3 sata u toplo mlijeko i nakon toga mlijeko polako piti.

Bijeli sljez - ALTHAEA OFFICINALIS L. Narodni nazivi: ajbiš — bijeli šljez — bili sliz — dobri slez — navadni slez — pitomi slez — pitomi šljez — slez — slezovina —- šljez — šljezovina — trandovilje — trandofil — veliki sliz.

Opis biljke: bijeli sljez je trajna biljka s jakim i razgranjenim mesnatim korijenom bijele boje. Iz korijena izbijaju najprije zeleni, okruglasti i ne pusteni listovi, a tek nakon toga više, do 2 m visokih, stabljika s dosta velikim i naboranim listovima. Listovi su trokrpasti, debeli i s obje strane proviđeni pustenastim dlakama, a boje su srebrnasto-sive ili sivo-zelene. Veliki svijetlocrveni do bijeli cvjetovi dolaze u nakupinama u pazušcima listova. Plodovi su slični kao i kod crnog sljeza (br. 87), s tom razlikom, što je vanjska čaška kod bijelog sljeza sastavljena iz mnogo ovršnih listova (6 do 9) dok se kod crnog sljeza sastoji od samo 2 do 3.

Vrijeme cvatnje: od lipnja do kraja kolovoza.

Stanište: bijeli sljez je rasprostranjen u Srednjoj i Južnoj Evropi i Zapadnoj Aziji. Raste po grabama, na obalama i nasipima rijeka, vlažnim livadama i uopće na poplavnim područjima, gdje se često pojavljuje u velikom mnoštvu. Mnogo se uzgaja u Njemačkoj, Mađarskoj i u drugim zemljama Srednje Evrope.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se korijen (Radix Allhaeae), listovi (Folia Althaeae) kao i cvjetovi (Flores Althaeae). Korijen se kopa rano u proljeće ili u jesen nakon cvatnje. Sabiranje korijena vrši se u više raznih oblika. Korijen se iskopa, očisti od natrulih dijelova, od dijelova stabljike i sitnih korjenčića i opere u vodi. To je forma Radix Allhaeae naturalis. Pravilno osušen korijen na prijelomu je bijel, a prilikom prelamanja se praši. Mnogo se više izrađuje korijen u oguljenom stanju, tako da mu se oguli vanjska kora nakon što je prethodno dobro očišćen. Tako oguljeni korijen bijele je boje i ima oblik štapića (Radix Althaeae decorticata). Oguljeni sirovi štapići režu se ponajviše u kockice promjera 0,5 do 1 cm pa se takav oblik korijena najčešće i upotrebljava u ljekovite svrhe. Cvjetovi se sabiru za vrijeme cvatnje. Listovi se ne smiju sabirati u proljeće, nego načelno tek nakon cvatnje, jer za vrijeme trajanja rasta i cvatnje imaju najmanji sadržaj biljne sluzi. U zadnje je vrijeme bez sumnje utvrđeno da se ljekovita biljna sluz povećava u listovima tek nakon cvatnje. Pučka medicina preporuča i sabiranje sjemena, koje se skida 2 do 3 tjedna nakon cvatnje. Kod dugotrajnog cvjetanja bijelog sljeza prvo se sjeme dobiva početkom srpnja, dok se u kasnoj cvatnji dobiva sjeme tek koncem rujna ili čak početkom listopada. Miris korijena je svojstven i slab, a okus sluzast.

Ljekovite i djelotvorne tvari: to je u prvom redu kod bijelog sljeza sluz, nadalje škrob, šećer, pektin, tanin, masno ulje, asparagin, mineralne soli i tvar slična lecitinu. U

zadnje vrijeme dokazan je jedan enzim, isparljiva mirisna tvar, jabučna kiselina i bogat sadržaj fosfora.

Ljekovito djelovanje: još u starom vijeku bio je korijen bijelog sljeza vrlo cijenjen. Glasoviti narodni liječnik Huleland odao mu je također veliko priznanje i primijenio ga naročito kod plućnih bolesti. Kneipp, naprotiv, nije bio prijatelj te ljekovite biljke i napisao je o njoj: "Nisam za nju naročito zainteresiran, jer je premalo ispunila moja očekivanja. Već kod ključanja stvara sluzavu masu, koja oduzima i kvari apetit. Takvu vrst medicine nikada ne preporučujem." Ovaj nepovoljan sud o sljezu nastao je iz Kneippova krivog shvaćanja da se čaj od sljeza mora kuhati. Upravo se sljez, sa svojim osobitim biljnim sluznim tvarima, nikada ne smije kuhali, niti se smije prelili jako vrućom vodom. Korijen bijelog sljeza treba staviti na močenje kroz 8 sati u hladnu vodu, nakon toga procijediti i tek onda lagano ugrijati; uzimaju se 3 čajne žlice za jednu šalicu. To isto vrijedi za listove, cvjetove i sjeme koje se dodaje sitno izrezanom korijenu. Može se prirediti čaj od listova ili cvjetova, no i taj se priređuje na "hladni" način. Za čaj od listova uzima se 1 do 2 čajne žlice za 1 šalicu čaja. Autor ove knjige ( Richard Willfort, 1959.g. ) smatra da je najdjelotvornija mješavina od jednakih dijelova korijena, listova i cvjetova. Od te mješavine uzima se 1 do 2 čajne žlice za pripremu 1 šalice hladnim močenjem kroz 8 sati, nakon čega se čaj lagano zagrije i procijedi. Kod biljne mješavine s ostalim biljkama, mora se sljez posebno hladno pripremiti, procijediti i taj sljezov čaj dodati toplom čaju priređenom od mješavina ostalih ljekovitih biljaka. Ovako ispravno pripremljeni čaj od sljeza vrlo povoljno djeluje kod kašlja, hripavca, bronhitisa i plućnog katara. Vrlo su dobri uspjesi zabilježeni i kod bronhijalne astme kao kod početne tuberkuloze pluća. Za tu svrhu čaj se zaslađuje medom i pije u gutljajima.

Daljnje izvrsno ljekovito djelovanje postiže se bijelim sljezom kod mnogih oboljenja mokraćnih i probavnih organa. Bijelim sljezom se s uspjehom liječi katar mjehura, bolno mokrenje ili nesposobnost zadržavanja mokraće i razni lakši slučajevi spolnih bolesti.

Sljezov čaj je vrlo dobar čaj za žene jer on redovito uziman liječi upalu maternice i bijeli cvijet.

Od oboljenja cijelog probavnog trakta koja se mogu liječiti bijelim sljezom treba navesti: upalu debelog crijeva (colitis), proljev, srdobolju, povraćanje s proljevom kod dojenčadi i dr.

Kod liječenja ovih bolesti čaj se pije nezaslađen i u gutljajima. Sljezov korijen upotrijebljen izvana nalazi također niz mogućnosti primjene. Tako se iz fino nastruganog korijena bijelog sljeza pomiješanog s medom priprema kaša koja služi za sazrijevanje čireva i potkožnih čireva. Ta se kaša namaže na lanenu krpu i položi na oboljelo mjesto. Oblog se obnavlja svaka 2 do 3 sata. Kaša od korijena bijelog sljeza pomiješana s medom otklanja upalu očiju i vrlo je dobar oblog za opekotine jer smanjuje boli i liječi.

Čaj od bijelog sljeza, pripremljen na hladan način i malo ugrijan, hvaljen je kao voda za ispiranje usta i kao sredstvo za grgljanje.

Primjena u pučkoj medicini: osim već navedenih metoda liječenja nalazi bijeli sljez u pučkoj medicini još nekoliko varijanti primjene. Tako se kod slabosti pluća, a također i kod grčeva u trbuhu, pije vino u kojem je kuhan korijen bijelog sljeza ili se jede ugrijani korijen.

Kod bolnog mokrenja stavlja se na mjehur oblog od sitno struganog korijena bijelog sljeza.

Kod prehlada i plućnih bolesti preporuča se slijedeća čajna mješavina: prirede se 3 šalice sljezovog čaja hladnim načinom, nakon čega se pripremi čaj od slijedeće mješavine:

20 g sjemena aniša (br. 104) 40 g listova podbijela (br. 149) 40 g biljke plućnjaka (br. 118)

Od te se mješavine uzmu 2 čajne žlice za 1 šalicu, pripremi se čaj kao oparak, procijedi se i tome se dolije hladno pripremljen i procijeđen čaj od bijelog sljeza. Pije se u gutljajima s dodatkom meda.

Čisti čaj od sljezovog sjemena služi u pučkoj medicini kao sredstvo protiv bolesti uzrokovanih kamencem ili pijeskom. Svježe zdrobljeni listovi polažu se na ubode od insekata.

Mlačni čaj od bijelog sljeza služi kao sredstvo za klistiranje kod tromosti crijeva kod djece, ali i kod odraslih.

Primjena u liječenju životinja: kod otvrdnuća vimena najprije se otklanja bolest oblozima od korijena bijelog sljeza. Domaćini životinjama oboljelim od bedrenice obilno se daje čaj od bijelog sljeza, a oblozi od sljeza omekšavaju apscese. Konačno, životinjama se daje topli čaj od bijelog sljeza kod oboljenja crijeva, proljeva i grčeva u crijevima.

Napomena: srodnik bijelog sljeza je:

ALTHAEA ROSEA CAV. — trandovilje

Sinonimi: Alcea rosea L.

Narodni nazivi: carev cvijet — malvaroza — pitomi sljez — rdeči slez — slezovina — trandafil — trandofilj — vrtni slez.

Opis biljke: biljka je jednogodišnja ili dvogodišnja s visokom i do 3 m uspravnom i dlakavom stabljikom. Listovi su okrugli, srcolikog ili jajolikog oblika, nazubljeni i dlakavi. Cvjetovi su pojedinačni ili 2 do 4 u pazuhu listova promjera i do 8 cm, vrlo različite boje koja se kreće od bijele do crvene. 

Vrijeme cvatnje: od lipnja do rujna.

Stanište: prvobitna domovina kao samonikle biljke je najvjerojatnije orijent. U Srednjoj Evropi mnogo se uzgaja te je prilično uobičajena ukrasna biljka, naročito u seljačkim vrtovima. Biljka nema posebnih zahtjeva na tlo, no najbolje uspijeva na dubokim humoznim zemljištima te na toplim, sunčanim i vjetrom zaštićenim položajima.

Ljekoviti dijelovi biljke: za vrijeme cvatnje sabiru se cvjetovi (Flores Malvae arboreae) koji se moraju pomno osušiti i čuvati na tamnom i suhom mjestu jer u protivnom brzo izgube svoju prirodnu boju.

Ljekovite i djelotvorne tvari su sluz, tanin i antocijanski glikozid altein.

Ljekovito djelovanje: cvjetovi se mogu primijeniti u liječenju na isti način kao i cvjetovi ranije opisanog bijelog sljeza. Tamni crveno-crni cvjetovi upotrebljavali su se za bojenje vina, likera i sirupa jer sadrže boju altein.

Jetrenka - ANEMONE HEPATICA L. Sinonimi: Anemone praecox Salisb. — Anemone triloba Stokes. — Hepatica anemonoides Vest. — Hepatica hepatica Karst. — Hepatica nobilis Mili. — Hepatica triloba Gilib.

Narodni nazivi: jatrenka — jeterne gamilice — jeternik — jetrka — krstasti kopitnjak — plemeniti đigeričnjak — sasa plava — šumarica — trojica — trokrpa — velika zlatna ditelina — zlatni trilisnik.

Opis biljke: jetrenka je višegodišnja biljka, visoka do 15 cm s bogato razgranjenim podankom. U rano proljeće najprije potjeraju duge cvjetne stapke sa cvjetovima. Zaštitni listići cvijeta imaju potpuni izgled čaške. Za vrijeme cvatnje razvijaju se listovi na dugim peteljkama koji su s donje strane kao i peteljka gusto obrasli dlakama. Listovi su na gornjoj strani zeleni, a na donjoj su strani često kao i peteljka svijetloljubičaste boje. Listovi kasnije postanu kožasti i odumiru tek drugog proljeća,

nakon cvatnje. Cvjetovi su svijetlo do tamnoplave boje, rijetko crvenkasti ili bijeli, a prašnici su gotovo sasvim bijeli. 

Miris i okus: jetrenka je gotovo bez mirisa, a okusa je gorka.

Vrijeme cvatnje: ožujak i travanj, a na višim položajima travanj i svibanj.

Stanište: biljka se susreće u sjenovitim šumama i branjevinama bilo pojedinačno razasuta ili dolazi u velikom mnoštvu, najradije na vapnenastom i ilovastom zemljištu.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabiru se cvjetovi (Flores Hepaticae) ili listovi s peteljkom (Folia Hepaticae). Sabrani listovi suše se u hladu na zračnom mjestu. Sabirati treba samo potpuno razvijene i zrele listove, jer mladi listovi prilikom sušenja potamne, a često se i upljesnive. Sabrana droga čuva se na tamnom i suhom mjestu jer izvrgnuta svjetlu, poprima sivkastu boju zbog čega joj se znatno umanjuje kvalitet.

Ljekovite i djelotvorne tvari: hlapljivi bezdušični spoj anemonol je ograničeno vrlo nadražujući otrov, radi čega može prouzročiti uzetost centralnog nervnog sistema. Anemonol se nakon dobrog sušenja biljke raspada na neotrovnu anemonsku i izoanemononsku kiselinu i na neotrovni anemonin. Prema tome se listovi i cvjetovi biljke ne smiju nikada upotrebljavati neposredno nakon sabiranja, nego moraju biti pažljivo osušeni.

U listovima i cvjetovima sadržan je nadalje glikozid hepatrilobin, invertin, saharoza, emulzin, smola i tanin.

Ljekovito djelovanje: oblik listova poput jetre dao je srednjovjekovnoj nauci o signaturi dosta povoda da biljku protumači kao ljekovitu biljku za liječenje jetre. Ona je vrijedila kao klasičan dokaz za ispravnost te nauke iako je ta nauka vrlo često u svojim dokazima pretjerala i tumačila kao znakove ("signum") najnevjerojatnije boje i oblike. Paracelsus, Bock, Mattioli i Haller su tvrdili da jetrenka otvara jetra i slezenu te da djeluje na izlučivanje vode iz tijela. To je potvrdila i moderna nauka o prirodnom liječenju. Ispravno pripremljen čaj od jetrenke upotrebljava se kod zastoja rada jetre, kod otečene jetre, kod općih teškoća žuči i žučnih kamenaca, a osobito kod pijeska u žuči i kod otečene slezene te u bolestima bubrega i mjehura.

Upotreba: jetrenka (cvjetovi i listovi ili samo cvjetovi) se upotrebljava samo dobro osušena, a čaj se priprema samo tako da se 2 čajne žlice droge stave na močenje kroz 6-8 sati u 1 šalicu vode, nakon čega se ocijedi i lagano ugrije, a pije se bez šećera 2 šalice dnevno. Hladni se način pripremanja čaja vrši zato jer je vrući čajni oparak vrlo gorak i neugodan, a osim toga može prouzročiti želučane smetnje. Hladno pripravljen čaj od cvjetova jetrenke pomaže kod nehotičnog mokrenja.

Tinktura od jetrenke priprema se jednostavno: šaka suhe jetrenke sitno se nareže i slavi na močenje u 0,5 do 0,75 litre jake rakije kroz 3 tjedna na sobnoj temperaturi, nakon čega se ocijedi. Kod bolesti jetre, žuči i bubrega uzima se 3 puta dnevno po 10-15 kapi te tinkture na polovici kocke šećera.

Primjena u pučkoj medicini: u pučkoj medicini obljubljena je upotreba čaja od jetrenke protiv krvavog kašlja, odnosno krvarenja iz pluća, kao i uopće kod kroničnih bolesti ždrijela i pluća. Već navedena područja primjene kod jetre i žuči potekla su sva prvobitno iz pučke medicine. Treba potpuno odbaciti žvakanje svježih zelenih listova ili izvlačenje i gutanje soka od svježe biljke kod navedenih bolesti.

U pučkoj se medicini upotrebljava čaj od jetrenke protiv žutice.

Primjena u liječenju životinja: u pučkoj vještini liječenja životinja, čaj od jetrenke daje se stoci kod bolesti jetre i mjehura. Pogrešno pripremljen čajni uvarak vrlo je gorak te ga stoka nerado uzima.

Kopar - ANETHUM GRAVEOLENS L. Sinonimi: Angelica graveolens Bernh. — Ferula graveolens Sprengel. — Pastinaca graveolens Bernh. — Peuccdanum graveolens Benth.

Narodni nazivi: anita — dil — koper — kopr — koprić — mirodija — mirođija — sladki janež — sladki januž.

Opis biljke: kopar je jednogodišnja biljka koja naraste do 1 m, a ima okruglu glatku, tamnozelenu, bjelkasto-prugastu i nježno plavkasto-pjegavu stabljiku. Listovi su nešto plavkasto-zeleni, dvostruko perasti, slični komoraču, no ne s tako gustim i kao konac tankim listićima. Cvjetni štitac je žut, velik, plosnat i bez zaštitnih ovojnih listića. Plodovi su jajolikog oblika i rebrasti.

Radi mogućnosti zamjene sa srodnim biljkama, a i s vrlo otrovnom kukutom, izrađen je usporedni pregled biljaka iz porodice štitarki koje se lako daju zamijeniti i to kod trbulje (br. 96). Čitava biljka ima posebno aromatičan miris i okus.

Vrijeme cvatnje: od lipnja do kraja kolovoza, a vrijeme sazrijevanja plodova od početka kolovoza do kraja rujna.

Stanište: kopar raste u južnoj Evropi slobodno u prirodi među žitaricama, a u našim krajevima dolazi samo uzgojen. Iz povrtnjaka se razmnaža pomoću ptica; uspjeva i u slobodnom prostoru ali biljke uskoro podivljaju.

Ljekoviti dijelovi biljke u prvom su redu plodovi (Fructus Anethi) koji se sabiru u vrijeme sazrijevanja. Listovi i cvjetovi sabiru se za vrijeme cvatnje sve do sazrijevanja plodova.

Ljekovite i djelotvorne tvari: to je u prvom redu eterično ulje koje sadrži 50-60% karvona. Kako mnogi ljekoviti učinci nisu uzrokovani samo prisustvom eteričnog ulja, može se sa pravom pretpostaviti da je u biljci sadržan još niz ljekovitih tvari koje do sada još nisu istražene.

Ljekovito djelovanje: kopar nije službeno propisana biljka kao lijek, no ipak je kao ljekovita biljka bila vrlo cijenjena u narodu još u starom vijeku. U faraonskim grobnicama kod Tebe iz vremena oko 1500. godina pr. n. e. našlo se u glinenim posudama ne samo zrna pšenice nego i dijelova grančica i plodova kopra. U Zakonu (kapitular) Karla Velikog (812. n. e.) preporuča se uzgoj kopra, a njegova pojava u mitu, pričama i narodnim običajima dokazuje da je kopar oduvijek bio vrlo zapažena ljekovita biljka.

Kopar nije samo zdravo povrće (umak od kopra) ili začinska biljka kao npr. pri konzerviranju krastavaca, nego krije i ljekovitu moć koja ne zaostaje za ljekovitošću komorača (br. 57) ili kima (br. 42).

Iz iskustva pučke medicine i iz starih bilinarskih knjiga:

Plodovi kopra i gornji izdanci s jedva ili potpuno rascvjetanim cvjetnim štitom, popareni dobrim bijelim vinom ili vodom i to uzimamo kao čaj, umiruje trbobolju i stezanje u želucu, djeluje protiv vjetrova i nadimanja, pospješuje stolicu i izlučivanje mokraće, a pospješuje i sekreciju mlijeka kod žena koje doje.

Nije čaj od kopra važan samo za majke, on je topao potreban često čak i sasvim maloj djeci kad ih muči trbobolja i nadimanje. Ako je netko nervozan ili trpi od nesanice, tada mu se daje čaj od kopra s dodatkom meda. Kopar je pravi kućni lijek za čitavu obitelj.

Nezaslađen čaj od kopra ugodno je sredstvo koje odmah djeluje kod štucavice i povraćanja. Za pripremu čaja kao oparka uzima se 1 čajna žlica plodova kopra. Kod pupčane kile male djece preporuča se oblog od biljke kopra po mogućnosti topao ili parne kupelji priređene od kopra.

Sjedeća kupelj iz laganog uvarka svježe biljke kopra s dodatkom plodova brzo ublažuje bolove maternice i grčeve u želucu, odnosno, crijevima, žvakanje plodova kopra otklanja loš zadah iz usta. Ako biljku pelina i plodove kopra poparite vrućim vinom, ostavite da to odstoji, zatim procijedite, dobit ćete odlično sredstvo protiv svih

želučanih teškoća, a pobuđuje i apetit. Treba piti toplo u gutljajima. Da biste smanjili otekline i pospješili sazrijevanje čireva, dobro ugrijte razdrobljene plodove kopra u maslinovom ulju, time natopite svitak vate i položite na bolesno mjesto.

Navedeni oblozi pomažu također vrlo dobro kod zastoja rada žlijezda ili kod skrofuloznih upala očiju.

Iskušan čaj za umirenje koji otklanja nesanicu: dobro izmiješati 40 g plodova kopra i aniša (br. 104) sa 20 g cvijeta kamilice (br. 89) i hmelja (br. 69). Od te mješavine uzme se 1 puna čajna žlica za pripremu 1 šalice čaja, kao oparak. Kad čaj bude mlačan i procijeđen, doda se 1 čajna žlica meda.

Za promjenu pije se slijedeća čajna mješavina: plodove kopra, komorača (br. 57) i listova paprene metvice (br. 92) pomiješa se u jednakim težinskim dijelovima i pripremi čajni oparak. Uveče, neposredno prije spavanja, pije se 1 šalica toplog čaja u gutljajima s dodatkom šećera ili nešto meda.

Čajna mješavina za pospješenje mlijeka kod majki koje doje:

50 g ploda aniša (br. 104) 50 g ploda kopra 50 g biljke mažurana (br. 86).

Od te mješavine uzme se 1 čajna žlica za 1 šalicu oparka, a pije se u gutljajima 2-3 šalice tokom dana s dodatkom šećera.

Anđelika - ANGELICA ARCHANGELICA L. Sinonimi: Archangelica archangelica Karst. — Archangelica officinalis Hoffm. — Archangelica sativa Bess. — Angelica major Gilib. — Angelica officinalis Moench. — Selinum archangelica Link.

Narodni nazivi: angelika — angelica — anđelski koren — anđeosko drvo — gozdni koren — kravajac — kravojac — siriš — vrtna angelika.

Opis biljke: kao biljka iz porodice štitarka, anđelika ima izvjesnu sličnost s kimom (br. 42) i anišem (br. 104). Stabljika dostigne do 2 m visine, okrugla je, uzdužno brazdasta, šuplja i radi voštane nahukanosti plavičaste boje. Na gornjoj strani stabljike je krošnjasto razgranjena. Donji su listovi vrlo veliki, dvostruko do trostruko perast i i na donjoj strani plavkasto-zelene boje. Gornji su listovi znatno manji i jedno-

struko perasto razdijeljeni. Cvatovi na ograncima štica su zelenkasto-bijeli i mirišu na med. Ogranci štica imaju kratke, čekinjaste zaštitne listiće. Korijen je smeđe do crvenkasto-smeđe boje, mirisa je jako aromatična i ugodna, okusa sladunjava, a kasnije oštra i gorka.

Vrijeme cvatnje: srpanj do kolovoza.

Stanište: rijetko kao samonikla biljka, pojavljuje se razasuta na vlažnim livadama kao i u nizinama Njemačke uz tokove rijeka, dok se dalje sjevernije pojavljuje na skandinavskom gorju. Kao biljka sjevernih područja danas se vrlo često uzgaja. Područja uzgoja su uglavnom u Njemačkoj, Belgiji i Francuskoj, a pojedinačno također i u Nizozemskoj. Na našim područjima vrlo su rijetka nalazišta ove biljke te su poznata na planinskim pašnjacima zapadne Hrvatske na širem području oko Plitvičkih jezera.

Ljekoviti dijelovi biljke: u ljekovite svrhe upotrebljava se podanak s korijenjem (Radix Angelicae) koji se kopa u kasnoj jeseni. Dobro očišćen korijen ne smije se nikada sušiti na umjetnoj toplini jer će izgubiti aromu. Korijen se u pravilu reže po duljini, često se plete u pletenice i suši obješen u potkrovlju, gdje nema čađe, na prozračnom mjestu, izloženom propuhu. Sabiru se i listovi (Folia Angelicae) prije i poslije cvatnje i suše na sjenovitom mjestu.

Sjeme (Semen Angelicae) se sabire u kasnoj jeseni (studeni do početka prosinca) i oprezno se osuši. Eterično ulje listova i sjemena smatra se mnogo finijim nego eterično ulje koje sadrži korijen.

Ljekovite i djelotvorne tvari: od ljekovitih tvari treba spomenuti smolu, vosak, gorke tvari, od organskih kiselina angelika kiselinu, nadalje jabučnu, valerijansku, octenu, oksalnu i jantarnu kiselinu, kumarinske oblike kao angelicin i pektin, šećer šećerne trske i eterično ulje s vrlo aromatičnim mirisom.

Ljekovito djelovanje: podvrsta korijena naše evropske anđelike bila je vrlo hvaljena u knjizi bilja cara Shing-nonga (3500. pr. n. e.) i to kod oboljenja probavnih organa i kao sredstvo za bubrežna i srčana oboljenja i oboljenja krvotoka. Anđelika je nazvana tang-kuei i to je ime ostalo do danas na čitavom Dalekom istoku. Evropske vrste anđelike bile su kulturne biljke u nordijskim zemljama od najstarijih vremena, a upotrebljavane su i kao biljna hrana. Laponci pripremaju iz rezervnih štitaca anđelike kašu prelivenu s kuhanim mlijekom sjevernih jelena. Ta sirasta kaša puni se u crijeva sjevernih jelena te se objesi radi sušenja. Nakon tjedana i mjeseci te se kobasice režu u ploške pa to ukusno i siru nalik jelo vrijedi kao sredstvo koje pospješuje probavu. Ako je korijen anđelike u srednjem vijeku bio glasovita ljekovita biljka, bio je on "anđeoski korijen" u vremenima kuge i kolere. Korijen anđelike upotrebljava se

prema tome kod oboljenja probavnih organa i to uglavnom kao sredstvo protiv nadimanja (karminativa) i kao sredstvo za pospješenje teka (stomahika).

Osim toga postižu se vrlo dobri uspjesi u liječenju katara želuca, odnosno upala sluznice želuca (gastritis), crijevnog katara (enteritis), upale debelog crijeva (colitis), kod naduvenosti trbuha uslijed plinova (meleorismus) štoviše čak i u početnom stadiju kod čira na želucu (ulcus venlriculi), odnosno kod čira na dvanaestercu (ulcus duodeni). Osim toga može se govoriti i o pospješenju aktivnosti rada bubrega koje je uzrokovano prisutnošću eteričnog ulja.

Nabrajanje ljekovite moći korijena anđelike nije još iscrpljeno pa se završno mora reći da služi kao lijek za pospješenje izlučivanja kod svih katara pluća i grla.

Korijen anđelike upotrebljava se kao čaj u osušenom slanju ili u obliku praška. Kod pripreme čaja uzima se puna čajna žlica sitno izrezanog korijena koja se namoči u šalicu hladne vode i nakon nekog vremena se sasvim malo prokuha. Vrlo je djelotvoran i hladni rastvor: namoči se uveče, ujutro se ocijedi i tako razrijeđeni rastvor malo se ugrije i pije polagano gutljaj po gutljaj. U obliku praška korijen se uzima 3-4 puta dnevno na vrhu noža. Upotreba korijena pokazala se dobra kao biljna kupka kod reumatskih teškoća i kod nervne iscrpljenosti. Iz korijena pripremljen destilat - anđelika špirit (spiritus angelicae) može se na žalost sve rjeđe dobiti. Anđelika špirit uzima se 2 do 3 puta dnevno po 10-15 kapi kao antiseptičko sredstvo i sredstvo protiv grčeva, a izvana kao vrlo dobro sredstvo za trljanje (masažu) kod reumatičnih bolova.

Sjeme anđelike: 1 čajna žlica za 1 šalicu preliva je lijek koji pospješuje izlučivanje znoja i mokraće.

Listovi anđelike pripremljeni isto kao i čaj od korijena služe kao dodatak kod izrade biljne rakije za jačanje želuca (aperitiv).

Primjena u pučkoj medicini: svježi sok anđelike, ako se više puta nakapa, liječi čireve i gnojne upale (apsces). Kod tifusnih proljeva treba marljivo žvakati korijen anđelike.

Kod upale poplućnice ili porebrice upotrebljava se u pučkoj medicini korijen anđelike bilo kao čaj bilo kao sredstvo za trljanje.

Kod dječjih grčeva daje se djeci čaj od anđelike u gutljajima. Kod otrovanja alkoholom ili nikotinom upotrebljava se u pučkoj medicini čajni uvarak (koncentrat dobiven duljim kuhanjem) od korijena anđelike. Da bi se djelovanje pospješilo, pučka medicina upotrebljava čajnu mješavinu od pelina (br. 23) i srčanika (br. 63) kod želučanih poteškoća, pomanjkanja teka, želučanih grčeva i slabosti želuca, a kod začepljenosti mješavinu jednakih dijelova anđelike i krkavine (br. 122). Treba piti kao čaj bez šećera i u gutljajima 1-2 šalice dnevno. Čaj se priprema kao preljev i to 1 čajnu žlicu mješavine za 1 šalicu.

Vino od anđelike: 60 g sitno rezanog korijena anđelike stavi se močiti 1-2 dana u 1 litru bijelog vina. Nakon 24 sata odnosno 48 sati, pridoda se tome 2 g aniša (br. 104), ostavi se 1-2 dana stajati i nakon toga se procijedi. Kod želučanih ili probavnih teškoća pije se to vino 1-2 puta dnevno po jednu jedaću žlicu.

Primjena u liječenju životinja: korijen anđelike pripravljen kao čaj ili dodan u manjim količinama stočnoj hrani daje se domaćim životinjama kod grčeva, živčanih smetnji i probavnih teškoća.

ANGELICA SILVESTRIS L. — Kravojac, divlja anđelika

Sinonimi: Angelica officinalis Schube. — Imperatoria angelica Borkh. — Imperatoria silvestris Lam. — Peucedanum angelica Car. — Selinum silvestris Crantz.

Narodni nazivi: angelika — anđelski koren — anđeoski koren — borštna angelika — divlja anđelika — gozdni koren — koren svetog duha — kravojec. 

Opis biljke: listovi su tamnozeleni, a cvjetovi posve bijeli, vrlo slični prijašnjoj vrsti, samo manji. Znatno je manje i korijenje, tanje i izvana sive boje. Miris i okus svježe iskopanog korijena, kao i čitave biljke, pomalo je neugodan, dok je, naprotiv, miris i okus dobro osušenog korijena fino aromatičan. 

Vrijeme cvatnje: srpanj i kolovoz.

Stanište: kravojac ili divlja anđelika susreće se na vlažnim šumskim čistinama, na obalama potoka, u vlažnim jarcima ali i na suhim mjestima gotovo čitave Evrope i zapadne Azije. Po shvaćanju pučke medicine korijen sa suhih staništa ima jače ljekovito djelovanje.

Ljekoviti dijelovi biljke: korijen (Radix Angelicae silvestris) kravojca iskopan rano u proljeće te pažljivo očišćen i na jednaki način osušen kao i korijen anđelike.

Ljekovite i djelotvorne tvari iste su kao i anđelikine iako su autori srednjovjekovnih djela o ljekovitom bilju mišljenja da je kravojac još jači od anđelike.

Ljekovito djelovanje: obje vrste - one se ponajčešće zamjenjuju - ne javljaju se na području Sredozemlja, te su u starom vijeku bile nepoznate i Grcima i Rimljanima. U

uvjerenju, da su i ove kao i mnoge druge ljekovite biljke došle u naše krajeve s juga, čitav je niz liječnika i botaničara smatrao da su Angelica-vrste u stvari Silphium, odnosno, Snuprion starih Grka i Rimljana. Tek je Matthacus Sylvaticus objasnio tu zabludu u svojem djelu koje je izašlo u 14. stoljeću. Korijen anđelike po prvi puta je uveden u popis lijekova (taxa medicamentorum) grada Frankfurta.

Korijen kravojca bio je dugo vremena u službenoj upotrebi, međutim, njegova je upotreba gotovo pala u zaborav, a ponovo je poznata tek putem bilinara, svećenika Kneippa. On je hvalio čaj od korijena kravojca kojeg je smatrao izričito protuotrovnim i koji "odvodi sve loše tvari iz krvi". Čaj nadalje otklanja žgaravicu, podrigivanje, omekšava sluz u dišnim putovima i plućima. Osim toga, sve ono što je rečeno za liječenje anđelikom vrijedi i za opisani kravojac.

Krasuljica - ANTHRISCUS CEREFOLIUM (L.) HOFFM. Sinonimi: Anthriscus chaerophvlla St. Lag. — Anthriscus salivus Endl. — Cerefolium cerefolium Brit. — Cerefolium sativum Bess. — Chaerophyllum cerefolium Crantz — Scandix cerefolium L. — Scandix tenuifolia Salisb. — Selinum cerefolium E. H. L. Krause.

Narodni nazivi: čerfol — krabulica — kračuljac — krbuljica baštenska — krvelj — krinfolj — krožulica — krosuljica — krofulica — vonjuša.

Opis biljke: krasuljica je jednogodišnja biljka s tankim, vretenastim i bjelkastim korijenom. Stabljika je okrugla 30 do 70 cm visoka, vrlo nježno uzdužno naborana, na člancima ima nježne pahuljaste bijele dlake, inače je gola. Listovi su svijetlozelene boje, dvostruko do četverostruko perasti, s gornje strane goli, a sa donje strane po nervaturi lista i lisnoj peteljci čekinjasto dlakavi. Donji listovi su s peteljkom dok su gornji sjedeći. Cvijet je štitastog oblika, gotovo sjedeći, a cvjetići u štitu su mali i bijeli.

 

Miris i okus: čitava biljka ima slatkasto-aromatičan miris koji se kod sušenja gotovo posve izgubi. Okus je mirisav i vrlo sličan anišu (br. 104).

Vrijeme cvatnje: od svibnja do kraja srpnja, što ovisi o staništu i vremenskim uvjetima.

Vrijeme sazrijevanja plodova: kolovoz - rujan.

Stanište: krasuljica potječe iz zapadne Azije i južne Evrope i voli sunčane položaje. To je biljka koja se odavno uzgaja pa se iz vrtova i uzgoja često preseli i u slobodnu prirodu.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se čitava biljka u cvatu (Herba Cerefolii ili Herba Chaerophylli), a katkada i sjeme (Semina Cerefolii). I biljka i sjeme suše se u hladu, a nakon sušenja biljku treba izrezati i spremiti u dobro zatvorene staklene posude. Sjeme treba čuvati u tamnim posudama, ali ne u limenim.

Ljekovite i djelotvorne tvari: biljka i sjeme sadrže eterično ulje, glikozid apiin i jednu ne pobliže imenovanu gorku tvar. Krasuljica je bila ranije vrlo cijenjena ljekovita biljka u službenoj upotrebi, no pala je u zaborav još prije no što je moderna biokemija istražila njezine vrijednosti.

Ljekovito djelovanje: krasuljica djeluje lagano nadražujući, rastvarajući i potiče izlučivanje mokraće. Primjenjuje se samo u pučkoj medicini i kao začin.

Primjena u pučkoj medicini: svježe istiješteni sok krasuljice primjenjuje se u pučkoj medicini ili sam za sebe ili pomiješan sa sokom maslačka (br. 142) ili stolisnika (br. 1) za kure s biljnim sokom protiv početne tuberkuloze pluća, vodene bolesti i za čišćenje krvi, te kod ženskih bolesti. Taj se sok primjenjuje i protiv skrofuloze, ekcema, apscesa i čvorova nastalih kao posljedica gihta. Čaj od krasuljice priprema se od svježe ili osušene biljke ili iz sjemena, a uzima se 1 čajna žlica droge za pripremu jedne šalice čajnog oparka od kojeg se piju 1 do 2 šalice u gutljajima i nezaslađeno.

Napomena:

ANTHRISCUS SILVESTRIS (L.) HOFFM. — šumska krasuljica

Sinonimi: Cerefolium silvestris Bess. — Chaerefolium silvestris Schine - Thell. — Chaerophyllum silvestris L.

Narodni nazivi: krasuljica livadna — krasuljica obična — krbuljica velika — šumska krabuljica.

Šumska krasuljica ima slično, ali slabije ljekovito djelovanje, te ima neugodan aromatičan miris i gorko oštar okus. Često se susreće u većem mnoštvu na dobro gnojenim livadama. Korijen te biljke, ne smije se upotrebljavati kao povrće, jer uživanje tog korijena ili juhe od korijena uzrokuje glavobolju i osjećaj umora.

Ranjenika - ANTHYLLIS VULNERARIA L. Sinonimi: Anthyllis alpestris Heg el Heer. — Anthyllis vulgaris A. Kern — Vulneraria heterophylla Moench.

Narodni nazivi: beloduh — djetelina kamenjarka — mačja djetelina — mačja ditelina — mačkina detela — medvjeka — ranjenik — ranjenica trava — ranjenica — zečja detelina.

Opis biljke: polegla ili uspravna biljka visoka je 20-40 cm, pokrivena svileno-sjajnim dlakama. Donji listovi su na dugim peteljkama, jednostavni ili perasto razdijeljeni dok su listovi na stabljici sjedeći i neparno perasti. Perasti listići su lancetasti, a neparni su listići uvijek veći od ostalih.

Cvjetovi su složeni u plosnate glavice ovijene prstasto razdijeljenim omotnim listom. Krunični listovi su blijedožute ili zlatnožute boje. Ranjenika raste u brdskom vapnenačkom gorju, a cvate uglavnom narančasto-crvenim ili grimizno-crvenim cvjetovima.

Miris i ukus: miris je većinom slab, u planinama opor. Okus je sasvim neodređen.

Vrijeme cvatnje: svibanj — lipanj.

Stanište: u većem mnoštvu dolazi na sunčanim brežuljcima, strminama i poljskim međama ili na neobrađenim poljima i djetelištima. Zadovoljava se mršavim i kamenitim ali u svakom slučaju vapnenastim zemljištima.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabiru se cvjetovi (Flores AnthyHidis) za vrijeme cvatnje, te se moraju brzo osušiti na sjenovitom i prozračnom mjestu. Katkada se sabire i čitava biljka (Herba Anthyllidis ili Herba Vulnerariae). Cvjetovi se mogu upotrijebiti i u svježem stanju.

Ljekovite i djelotvorne tvari: uz tanin i jedan saponin, cvjetovi sadrže ksantofil, promjenljive količine antocijana i plave boje.

Ljekovito djelovanje: ranjenika je izrazita ljekovita biljka pučke medicine i naročito je cijenjena u brdskim i alpskim područjima.

Primjena u pučkoj medicini: ranjenika se u prvom redu upotrebljava kod ljudi i životinja kao lijek za rane. Toplim čajnim oparkom od cvjetova čiste se rane i nakon toga na njih stavlja vlažni oblog. Oblog treba svaki sat obnavljati. U brdskim područjima često se upotrebljava oblog čajne mješavine jednakih dijelova ranjenike i trpuca (br. 108).

Čaj od cvjetova upotrebljava se za čišćenje krvi i to 1 čajna žlica za 1 šalicu čajnog oparka, a piju se 2 šalice dnevno s nešto meda.

Ranjeniki se pripisuje i djelovanje laganog otvaranja te se čaj daje djeci da ga piju u gutljajima ako su povratila hranu koja im ne odgovara. Za osobe osjetljive na želudac, čaj djeluje na jačanje želuca. Cvjetne glavice rado se dodaju kućnom čaju jer ispravnom fermentacijom dobiva čaj od cvjetova ranjenike okus sličan kineskom čaju.

Celer - APIUM GRAVEOLENS L. Sinonimi: Apium decumbens EckI. et Zey — Apium lobatum Gilib. — Apium rapaceum Mili. — Apium vulgare Bubani — Selinum graveolens E. H. L. Krause — Seseli graveolens Scop. — Sium apium Roth — Sium graveolens Vest.

Narodni nazivi: ak — ač — čereviz — opih — pitomi celer — celen — selen — selin — zelena.

Opis biljke: celer je zeljasta dvogodišnja biljka s mesnatim i vretenastim, a katkada i gomoljasto odebljanim korijenom, te razgranjenom stabljikom visokom 40 do 80 cm. Tamnozeleni i sjajni listovi su veliki i perasto razdijeljeni dok su listići klinastog oblika gore urezani i nazubljeni. Cvjetni štit je s kratkom peteljkom nejednako zrakast s bijelim i sivo-bijelim cvjetovima. Kuglasti plod je rebrast.

Vrijeme cvatnje: srpanj do rujna.

Stanište: kao divlja biljka celer raste na obalnom području te na vlažnim livadama i močvarnom području gotovo čitave Evrope a nalazi ga se i na ostalim dijelovima drugih kontinenata. Kao kulturna biljka celer se uzgaja gotovo u svim povrtnjacima.

Ljekoviti dijelovi biljke: dok je divlje rastući celer čak i u pučkoj medicini bez ikakvog značenja, pa se čak sumnja da je otrovan, dotle je, naprotiv, vrtni celer ne samo oslobođen sumnje da sadrži otrovne tvari, nego uživa i glas vrlo vrijedne ljekovite biljke. Gomolji vrtnog celera (Radix Apii) iskapaju se od sredine rujna pa do sredine studenog dok se svježa biljka (Herba Apii) sabire od svibnja do konca kolovoza.

Miris i okus: korijen ima svojstven i aromatičan miris koji nije svakom čovjeku ugodan. Okus vrtnog celera je oštar i začinski, ali je kuhan blag i ugodan.

Ljekovite i djelotvorne tvari: u ljekovitim i djelotvornim tvarima sadržani su i u korijenu i u stabljici i listovima, alkaloid apiin, eterično ulje (Oleum Apii) asparagin, holin te obilno elemenata: kalij, natrij i klor i, konačno, vitamini A, B, C i E.

Ljekovito djelovanje: ljekovite su tvari najviše sadržane u sirovom, svježe istiještenom soku iz korijena, listova i stabljike no kod izrade soka treba biti što manje listova, jer listovi čine svježi sok gorkim. Taj se svježi sok može sam uživati i to 3 puta dnevno, najmanje 1 sat prije doručka, ručka ili večere, ili se može miješati s drugim sokovima. Tako uziman sok odličan je lijek protiv vodene bolesti, kod naginjanja reumatizmu, gihtu te kod sklonosti debljanju. Sok vrlo dobro pomaže kod kroničnog katara pluća, grčeva u prsnom košu povezanih sa osjećajem straha, nadutosti, slabosti želuca, pomanjkanja apetita, a otklanja i bolesti uvjetovane pomanjkanjem osnovnih tvari potrebnih organizmu. Sok od celera snažno pospješuje menstruaciju, no prekomjer-no uzimanje soka za vrijeme trudnoće može dovesti do neželjenih smetnji.

Djelovanje celera na izlučivanje mokraće toliko je jako, da ga treba izbjegavati kod početnih oboljenja bubrega. Kod kroničnih oboljenja bubrega može se celer ipak samo umjereno uživati. Ljekovitost celera da poboljšava krv, da izlučuje vodu i da pobuđuje optok krvi, čini ga prikladnim i za šećerne bolesnike, dok se s druge strane preporučuje oprez jer sadrži ugljikohidrate. Celerov korijen se može uvrstiti u hranu i za teže slučajeve šećerne bolesti i to u obliku juha i umaka, pa u tom obliku pospješuje probavu. Iz korijena dobiveno žućkasto ulje uzimano 2 puta dnevno po 6 do 8 kapi, pomiješano s vodom, jača živce i pobuđuje spolnu moć izgubljenu uslijed bolesti.

Primjena u pučkoj medicini: ako bolesnik ne može mokriti, treba narezati listove i korijen celera i kuhanjem u vinu ili vodi pripremiti gustu kašu kojom se napuni platnena vrećica i stavi kao topli oblog.

Zdrobljen svježi korijen, položen kao oblog, liječi mliječne čvorove na prsima majki koje doje.

Biljka i korijen celera su vrlo traženi kuhinjski začin, pa juhe od celera i jela sa celerom pobuđuju apetit i jačaju.

Od gusto ukuhanog soka od korijena pripremaju se uz dodatak nepročišćenog šećera bomboni koji smiruju nadražaj na kašalj.

Korijen celera, stavljen u šećer i dodan bijelom vinu može zamijeniti piće bowlu od ananasa, koje, umjereno uživano, jača organizam i otklanja proljetni umor.

Sirovi celer je vrlo djelotvorna dijeta kod kožnih oboljenja. Sitno se nastružu jednaki dijelovi korijena celera i jabuke (br. 107), dobro se izmiješa i po volji doda naribanih oraha i šećera.

Iz mitologije i povijesti: u povijesti su se celeru pridavala razna značenja. Već se u Homerovoj Odiseji, priča da su livade na otoku Kalipsu bile prekrivene ljubicama i celerom. To je bilo toliko lijepo i tako je divno mirisalo da se svidjelo bogovima. Celer je bio u doba Homera simbol ljepote i veselja. Nedugo iza toga postao je celer starim Grcima najobljubljenije cvijeće za grob, te su ga za vrijeme karmina voljeli jesti. Celer je značio samo suze i žalost. I kod starih Rimljana vrijedio je celer kao simbol smrti pa, ako je netko bio na umoru, tada se reklo: "Apio indiget!" - za njega još ima samo celera!

Dva stoljeća kasnije celer je uzdignut kao simbol pobjede i pobjedničkog slavlja te su se zelenilom celera ovjenčavale glave pobjednika. Kod današnjih Grka celer je simbol sreće i veselja te se prigodom obiteljskih svečanosti u znak veselja i sreće objesi korijen celera uz crveni i bijeli luk. Francuzi se nisu brinuli o simboličnim tumačenjima celera, nego su povrće kao sladokusci uživali i ujedno ga hvalili uzrečicom: Ne treba se plašiti mukotrpnog puta do Rima radi ljubavi i - celera.

Čičak - ARCTIUM LAPPA L.

Sinonimi: Lappa major Gaert — Arctium majus Bernh — Lappa officinalis Ali. — Lappa vulgaris v. major Neilr.

Narodni nazivi: čičak zeleni — čkalj — gorki lepuh — grki lopuh — grčki lopuh — konjski čičak — lapušina — lepušina — lopuk — repinec — repuh — repušina — ripalj — svijetnjak — veliki čičak — veliki lopuh — veliki ripanj.

Opis biljke: čičak je dvogodišnja biljka s dugim i vretenastim mesnatim korijenom koji je iznutra bjelkaste boje, a izvana sivo-smeđ. U prvoj godini pojavljuju se veliki prizemni listovi s peteljkama i nepravilnog srcolikog oblika. U drugoj godini izraste uspravna razgranjena stabljika visoka 80 do 120 cm, a listovi su na stabljici sve manji idući prema vrhu stabljike. Cvjetne su glavice okrugle i smještene na vrhovima grana. Brojni ovojni listovi cvjetnih glavica završavaju se kukama zbog čega lako prianjaju na odjeću i na dlaku stoke. Cvjetovi su grimizno-crvene do grimizno-ljubičaste boje.

Miris i okus: svježe korijenje miriše neugodno i oštro, a bez mirisa je tek nakon što je potpuno suho. Okus je slatkast i sluzast.

Vrijeme cvatnje: od srpnja do rujna.

Stanište: nalazi se kao vrlo česta biljka uz ograde, puteve, rubove šuma, na neobrađenim zemljištima, uz željezničke pruge, uz nasipe, obale rijeka i drugdje. Čičak voli blizinu ljudskih naselja, tj. dobro gnojeno zemljište i sunčano stanište.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se u prvom redu korijen dvogodišnjih biljaka (Radix Bardanae), a raspoznavanje je vrlo lako, jer kod dvogodišnjih biljaka mora već izrasti stabljika. Korijen se sabire u travnju do početka svibnja te u listopadu i studenome. Korijen se iskopa, opere, očisti od sukorijenja i nadzemnih dijelova stabljike pa se zbog lakšeg sušenja razreže po duljini. Suši se na toplom mjestu, a osušeni je korijen na prijelomu spužvast i bjelkaste boje. Po potrebi sabiru se i svježi listovi koji se odmah i kao svježi upotrebljavaju.

Ljekovite i djelotvorne tvari: mnoge tvari koje su uglavnom ljekovite, čine tu biljku jednom od najvrednijih ljekovitih biljaka. Od tih tvari sadržano je u korijenu oko 45 % inulina (posebna vrsta šećera), zatim masnih kiselina, fosforne kiseline, taninske kiseline te drugih organskih kiselina i masnog i hlapivog ulja.

Ljekovito djelovanje: korijen djeluje proluotrovno, pospješuje izlučivanje mokraće i znoja, te čisti krv.

Djelovanje korijena na čišćenje krvi i na izlučivanje otrovnih tvari iz tijela prema najnovijim istraživanjima znatno nadmašuje djelovanje skuplje inozemne droge, tj. korijena sarsaparile (Radix Sarsaparillae).

Na žalost, o ljekovitosti čička se čuje vrlo malo, a mnogo više kao o dosadnom korovu. Visoki sadržaj inulina čini korijen čička naročito korisnim kao ljekovitu biljku kod bolesti jetre, a vrši i koristan utjecaj na izlučivanje žuči. Osim toga, visoki sadržaj inulina u korijenu od značenja je za šećerne bolesnike jer inulin ne opterećuje izmjenu šećera kod šećernih bolesnika. Iz korijena čička može se u dijeti šećernih bolesnika prirediti ukusno povrće. Čaj od čičkova korijena pogodan je za liječenje smetnji u jetri i žuči, za čišćenje krvi, a izvana kao kupelj kod kožnih bolesti; priprema se hladnim načinom. Puna čajna žlica svježeg i usitnjenog korijena stavi se u šalicu hladne vode te se ostavi na močenju 7 do 8 sati nakon čega se sasvim kratko prokuha. Piju se dnevno 2-3 šalice.

Svježi sok iz svježe iskopanog i dobro očišćenog korijena priređuje se tako da se korijen usitni, prelije polovinom količine vode i istiješti. Od tako dobivene tekućine piju se u gutljajima 2 šalice dnevno.

Primjena u pučkoj medicini: čaj od čičkova korijena služi kao kupelj za mokre lišaje, kožne čireve, apscese i ostale kožne nečistoće. Nakon kupelji zgnječi se svježi korijen i u tako zgnječenom stanju položi kao oblog na oboljela mjesta.

Svježe istiješteni sok iz korijena kapa se na otvorene rane, čireve, mliječne krastice (crusta lactea, oboljenja kože na obrazu dojenčeta), kožne čireve, opekotine te na ekceme pa se pusti da se sok osuši. Kod vodenih prišteva u ustima i ždrijelu ili kod ispucanih usta grglja se ili ispire čajem od čičkova korijena. Mast od čičkova korijena upotrebljava se izvana za liječenje rana i čireva, te za liječenje lišaja i krastavih rana na glavi. O dobrim uspjesima s tom masti izvještava i Kneipp koji ju je primijenio za liječenje opekotina. Čak, štoviše, postižu se uspjesi u liječenju zloćudnih čireva i u lakšim slučajevima tuberkuloze kože (lupus vulgaris) zajedno s unutarnjom primjenom čaja.

Mast od čičkova korijena priprema se vrlo lako: svježi sok korijena pomiješa se sa čistom svinjskom mašću dok ne nastane kaša. Iz korijena se dobiva tzv. čičkovo ulje koje nalazi primjenu u liječenju ispadanja kose. Često se osporava uspjeh čičkova ulja u liječenju ispadanja kose, no treba naglasiti da čičkovo ulje ne može ljekovito djelovati ako je korijen kose odumro zbog hormonalnih promjena ili uslijed teških oštećenja kose (lišaji, ekcemi i dr.). Kod zdravog, ali samo oslabljenog korijena kose mogu se sasvim sigurno postići dobri uspjesi čičkovim uljem, koje potiče cirkulaciju krvi. U pučkoj medicini upotrebljava se čaj od čičkova sjemena protiv stvaranja bubrežnih kamenaca, jer čaj pospješuje izlučivanje mokraće.

Napomena: skupini čička pripadaju još neke vrste koje se od opisanog čička razlikuju u nekim pojedinostima, a inače su to biljke koje se pojavljuju na istim staništima, a u liječenju imaju jednake mogućnosti primjene. To su:

Arctium minus (Hill) — čije su cvjetne glavice veličine lješnjaka, dakle, znatno manje i grimizne, rijetko i bijele boje.

Arctium tomentosum Lej. et. Court. — sa paučinastim i vunastim ovojnim listovima cvjetnih glavica tamnogrimizne boje.

Medvjetka - ARCTOSTAPHYLOS UVA URSI L. Sinonimi: Arbutus uva-ursi L. — Arctostaphylos procumbens E. Mey — Arcto- staphylos officinalis Wimm. et Grab. — Uva ursi buxifolia S. F. Gray.

Narodni nazivi: divlja maginja — gornik — medvedovo grožđiče — medveđe grožđe — medveđi grozdić — medvedovo uho — medveđe uho — mečije grožđe — medvetka — medvijedica — opernik — opirnik — planika — planika crvena — vučja jabuka — zimzeleni gornik.

Opis biljke: višegodišnji zimzeleni grm koji raste prilegnut uz podlogu, visok do 70 cm. Grm medvjetke gusto je obrašten 2-3 cm dugim, jajastim i čvrstim kožnatim listovima. Zvonasti cvjetovi bijele su ili svijetloružičaste boje, obješeni u grozdovima. Plod je crveno obojena, brašnava okrugla boba. 

 

Vrijeme cvatnje: od travnja do lipnja.

Stanište: biljka je rasprostranjena gotovo u čitavoj Evropi te Sjevernoj Aziji i Sjevernoj Americi. To je vrlo česta biljka na našim vapnenastim planinama, gdje raste na kamenitim obroncima, te u svijetlim i suhim borovim šumama. Mjestimice dolazi u velikom mnoštvu, uglavnom na dosta nepristupačnim mjestima i često daleko od ljudskih naselja, što otežava sabiranje.

Ljekoviti dijelovi biljke: kao droga u zdravstvene svrhe upotrebljavaju se listovi (Folia uvae ursi). Sabiru se grančice koje se suše na zračnom mjestu u hladu. Kada su grančice s listovima potpuno suhe, tada se listovi s grančica omlate i rešetaju tako da se dobije čisti list. Na taj način dobiveni cijeli listovi ne smiju sadržavati dijelove stabljike i smeđe listove. Pažljivo osušeni i dobro izrađeni listovi imaju jednoličnu zelenu boju. Sabiranje se vrši u rano proljeće ili u jesen kada biljka u vegetaciji miruje. List i duljim stajanjem na za to prikladnom i suhom mjestu ne gubi svoju ljekovitost.

Miris i okus: listovi su bez mirisa ali zato opora i gorkog, a nakon dužeg vremena

slatkastog okusa. Oporost dolazi zbog tanina, a gorkost uglavnom od glikozida arbutina.

Ljekovite i djelotvorne tvari: list medvjetke sadrži mnogo tanina te glikozida arbutina i erikolina, zatim arbutina, ursona, metilarbutina, galne kiseline i drugih tvari.

Ljekovito djelovanje: vrlo je raširen i poznat lijek za liječenje mokraćnih organa, djeluje na lakše izlučivanje mokraće i na čišćenje i dezinfekciju mokraćnih organa. Bolesnici, osjetljivi na želudac, ne podnose čaj pripremljen iz lista medvjetke radi visokog sadržaja taninske kiseline. Kao negativne posljedice mogu nastati mučnina, pomanjkanje teka pa čak i snažno povraćanje. Iz tih razloga moderno prirodno liječenje ne preporuča više list medvjetke u tolikoj mjeri kao što je ranije bio upotrebljavan. Osim toga se list medvjetke za liječenje spomenutih bolesti rijetko upotrebljava sam nego uvijek u kombinaciji s ljekovitim biljem koje ima isto ili slično ljekovito djelovanje, a ne izaziva kod osjetljivih bolesnika navedene smetnje. Često u kombinaciji s listom medvjetke kao čaj za dezinfekciju mokraćnih organa dolazi list breze (br. 33), biljka kilavica (br. 66), korijen sladića (br. 65) i dr.

Napomena: zbog velike primjene te biljke u medicini kao i zbog toga što se sabiranje vrši prirezivanjem grančica, a vrlo često i čupanjem čitave biljke, kod sabiranja se mora voditi računa da se biljka na pojedinom staništu ne uništi, tim više što je njezin rast vrlo spor.

Hren ljuti - ARMORACIA LAPATHIFOLIA GILIB.

Sinonimi: Armoracia rusticana G. M. Sch. — Cochlearia armoracia L. — Cochlearia rusticana Lam. — Nasturtium armoracia Fries.

Narodni nazivi: hrelj — hren — hrin — hrinj — kren — ledinja andrkva — ravet — ren — torman.

Opis biljke: višegodišnja biljka s jednim ili više jako razvijenim i valjkastim korijenom. Listovi su vrlo veliki na dugim peteljkama, uzdužno urezani tako dugo dok biljka ne cvate. Čim počnu izbijati cvjetovi, pojavljuju se ispod cvjetova mali perasto razdijeljeni listovi koji su bez peteljke i lancetastog oblika. Dugi cvatovi nose male i bijele cvjetove.

Miris i okus korijena je oštar, nadražujući, poput povrtnice, a nariban izaziva suze.

Vrijeme cvatnje: lipanj, srpanj.

Stanište: domovina hrena je južna Evropa. Iz tih područja hren se uzgojem raširio i na druge kontinente. Mnogo se sadi u vrtovima pa iz njih često "pobjegne" u slobodnu prirodu. Uzgojni oblik hrena zahtijeva duboku i dobru zemlju, ali ne i svježe gnojenu.

Ljekoviti dijelovi biljke: u jesen, a i dalje tako dugo dok zemlja nije smrznuta, vadi se podzemni dio biljke. Korijen hrena (Radix Armoraciae ili Radix Raphani rusticani) upotrebljava se samo u svježem stanju. Ispravno spremljen korijen u podrumu, i to u vlažnom pijesku, zadržat će svu vrijednost i u onim mjesecima kada se ne vadi iz zemlje.

Ljekovite i djelotvorne tvari: najvažnija ljekovita tvar u hrenu je glikozid sinigrin kojeg ima i u gorušici (br. 35). Osim toga, sadržana su jaka eterična ulja koja u spojevima s ostalim djelotvornim tvarima uzrokuju prilikom ribanja korijena suzenje očiju i kihanje. Nadalje su sadržani asparagin, sumpor, arginin, glutamin, aloksurne baze, oksidaze, peroksidaze, organski spojevi sumpora, spojevi kalija i obilno vitamina C.

Ljekovito djelovanje: korijen hrena je jako poznat kao kuhinjski začin, kao prilog određenim mesnim jelima ili kao glavni sastavni dio umaka od hrena, koji osim dobrog začinskog okusa pobuđuje i apetit. Hren se ipak u prvom redu smatra ljekovitom biljkom. Hren podražuje sluznicu želuca i crijeva i probavne žlijezde. On je ljekovita biljka koja pospješuje izlučivanje mokraće, no ne smiju se najednom uzeti veće količine, jer može uslijed velikog nadražaja bubrega izazvati krvarenje. Vrlo dobri uspjesi postignuti su kod upale mjehura i bubrežne nakapnice, ako su pravilno uzimane male količine hrena. Ako se dnevno uzimaju pune 3 do 4 jedaće žlice svježe naribanog hrena, kome je dodano nešto vinskog octa, a sve pomiješano s grožđanim šećerom, mokraća će uskoro postati čista i oslobođena štetnih sastojaka. Svježe istiješteni sok od hrena pomaže brzom uništenju koli-bakcila.

Uzimanje u malim količinama svježeg soka od hrena i to 15 do 20 kapi, tri puta dnevno između glavnih obroka, vrlo je dobar lijek kod upale debelog crijeva i svih onih crijevnih oboljenja, koja kroz ostatke truljenja i vrenja pružaju dobru podlogu koli-bakcilima. Time se ujedno otklanjaju popratne pojave, kao nadimanje, tromost stolice ili proljevi, smetnje u stvaranju želučanog soka te se normalizira aktivnost crijeva. Bogatstvo vitamina C čini hren odličnim sredstvom protiv skorbuta. Hren vrši koristan utjecaj na oboljela pluća. Uziman s medom ili šećerom on djeluje na rastvaranje sluzi te ublažuje podražaje na kašalj. Ovo ljekovito djelovanje ne ograničuje se samo na obične katare, nego djeluje i kod astmatičnih stanja pa čak i kod kašlja tuberkuloznih bolesnika te ih oslobađa sluzi i liječi. (Kneipp, prof. dr Eckstein, dr Flamm i dr.). Upotrebu hrena treba, međutim, napustiti ako istovremeno

nastupe jaki proljevi ili postoji jako noćno znojenje. Hren trebaju redovito uzimati šećerni bolesnici kao i reumatičari i osobe koje naginju gihtu.

Slično kao i gorušica, samo što ne djeluje lako brzo i trajno, i hren je sredstvo za podražaj kože s mnogostranim ljekovitim djelovanjem.

Svježe naribani hren, nanesen na tkaninu kao kašasti oblog i stavljen na zatiljak, liječi glavobolju. Kašasti oblog položen na odgovarajuće dijelove tijela otklanja nervne bolove, išijas, neuralgične bolove nogu, koljena, leđa i ramena kao i bolne teškoće želuca i čira na želucu. Kašasti oblog ostaje tako dugo dok na pokritom dijelu kože ne nastupi žarenje. Nakon toga se crvenilo kože lagano premaže mašću koja smanjuje žarenje i pomaže kod epitelizacije kože (jekovitol, jekoderm), a može se nabaviti u svakoj ljekarni.

Primjena u pučkoj medicini: 2 čajne žlice naribanog hrena, kuhane u 1/4 litre crvenog vina pospješuju menstruaciju.

Da bi se pospješilo izlučivanje kamenaca, mokraće i menstruacija, namoči se 8 do 10 ploški hrena u šalicu bijelog vina i to popije nakon 8 do 10 sati močenja. Ako se ne može mokriti, nariba se hren, isprži na putru i kao oblog položi na mjehur.

Voda za zube kod sklonosti gnojnoj upali zubnog mesa: 50 g sitno naribanog svježeg hrena, 20 g sjemena komorača (br. 57) i 20 g paprene metvice (br. 92) stavi se na močenje kroz 3 mjeseca u 1 litru jake rakije, prema ukusu se razrijedi i time ispiru usta.

Kod pomanjkanja apetita uzme se 60 g svježe naribanog hrena i 40 g dragušca (br. 94) te se stavi na močenje nekoliko dana u 2 litre bijelog vina. Od toga se dnevno natašte pije 1/8 litre.

Kod groznice treba nanizati ploške hrena na konac i objesiti oko vrata, jer hren izvlači vrućinu.

Svježe naribani hren, stavljen na ubode pčele, ose ili drugih insekata, gotovo odmah odstranjuje bol pod uvjetom da je žalac izvađen.

Dobro i ljekovito djeluju kupelji od hrena kod ozeblina, odnosno, kod promrzlih ruku ili nogu. Kupke se pripremaju tako da se 1-2 šake hrena doda vrućoj vodi za kupanje; te kupelji treba češće primjenjivati. Kod čireva na želucu pije se vino od hrena (50 g naribanog hrena ostavi se kroz 8 dana u litri bijelog vina), a uzima se dnevno 2 puta po 1/8 litre i to ujutro natašte i naveče.

Hren kao kozmetičko sredstvo: ocat od hrena (naribani hren stavlja se na močenje kroz 8 dana u vinski ocat) kao razrijeđena otopina kozmetičko je sredstvo za uklanjanje sunčanih pjega, jetrenih mrlja i kožnih prištića.

Brđanka - ARNICA MONTANA L.

Sinonimi: Doronicum montanum Lam. — Doronicum arnica Desf.

Narodni nazivi: arnika — brdnja žuta — kukovičnik — moravka — veprina — veprovac — volčji zob — vučji zub — zlatenica.

Opis biljke: tamnosmeđi trajni podanak gotovo je horizontalan i proviđen s nešto postranog korijenja. Podanak brđanke može se zamijeniti radi izvjesne sličnosti s korijenom piskavice (Succisa pratensis Moench). Razlika je sasvim jasna jer korijen navedene piskavice izgleda kao odgrižen. Kako piskavica dolazi u prirodi u velikom broju, sabirači korijena rado prodaju taj korijen kao podanak brđanke, pri tom glatkim rezom otklanjaju dio koji izgleda kao odgrižen, pa ne treba kupovati podanak brđanke koji je odrezan. Brđanka je trajna biljka; visoka 20-60 cm, stabljika je proviđena žljezdastim dlakama i s jednom ili, rjeđe, s više cvjetnih glavica. Donji su listovi gusto poredani u obliku rozete, s kratkom su drškom, jezičastog oblika sa oko 5 jasnih provodnih žila. Listovi na stabljici su rjeđi, manji, smješteni po dva nasuprot i daju dojam jake zakržljalosti u usporedbi s donjim listovima. Cvjetovi, odnosno cvjetne glavice, jasno su narančasto-žute boje. Dok su unutarnji cvjetovi cjevasti, kratki i peterozubi, vanjski ili rubni cvjetovi dostižu dužinu od 25-27 mm i na gornjem su rubu trozubi, 5 do 12 jasno vidljivih nerava prolazi po cijeloj dužini vanjskog jezičastog cvijeta. Budući da se cvijet brđanke može zamijeniti s mnogo sličnih cvjetova, boja cvjetova, fini aromatični miris, a prije svega 5 do 12 nerava koji idu po cijeloj dužini vanjskog cvijeta, najsigurniji su znak razlikovanja.

Miris cvjetova je aromatičan, smolast, začinski, miris čitave biljke je slabiji. Osušena biljka miriše jače, gotovo odvratno. Okus je gorak, oštar i grebe po jeziku.

Vrijeme cvatnje: od početka lipnja do kolovoza, što ovisi o visini na kojoj biljka raste.

Stanište: brđanka raste na negnojenim, svijetlim, šumskim livadama i brdskim pašnjacima alpskog i predalpskog područja. Često se nalazi na pjeskovitim ili tresetnim nizinama no i tu biljka stvara jednako vrijedne ljekovite tvari. Na našim područjima ne dolazi u nizinama nego gotovo uvijek na planinskim pašnjacima i livadama, na tlu siromašnom vapnom, često u velikoj množini. U Hrvatskoj su najčešća nalazišta na području Gorskog kotara.

Ljekoviti dijelovi biljke: najviše se upotrebljavaju cvjetovi (Flores Arnicae), tu i tamo čitava biljka u cvatu (Herba Arnicae). Često se kopa korijen (Rhizoma Arnicae, pogrešno Radix Arnicae) ali iskapanje korijena mora uslijediti ili pred cvatnjom ili u

kasnoj jeseni. Sabrani cvjetovi očiste se od zelene časke i od dijela cvjetišta te se moraju brzo na suncu posušiti. Osušene biljne dijelove treba čuvati u tamnim posudama.

Ljekovite i djelotvorne tvari: brđanka sadrži arnicin, jednu gorku tvar, eterično ulje, smolu i jedan nestalan alkaloid. Korijen sadrži najvećim dijelom arnicin i tanin. Cvjetovi nadalje sadrže masne kiseline, parafin, inulin, galnu kiselinu, mravlju kiselinu i vosak.

Listovi prije cvatnje također sadrže te ljekovite tvari, ali manje arnicina i eteričnog ulja.

Ljekovito djelovanje: brđanka je u prvom redu biljka za liječenje rana pa ju je i stari majstor Sebastian Kneipp vrlo hvalio: "Tinkturu brđanke (Tinctura Arnicae) smatram najboljim lijekom kod ozljeda i radi toga je ne mogu dovoljno preporučiti". Brđanka djeluje na smirivanje bolova i vrlo pospješuje zacjeljivanje rana. Brđanku treba najtoplije preporučiti kod svih ozljeda koje nastaju ubodom ili udarcem. Isto se tako uspješno primjenjuje tinktura kod zgnječenja tkiva (contusio), prijeloma kostiju i uganuća. Kod ovih vrsti ozljeda brđanka se upotrebljava u obliku obloga. Budući da brđanka sadrži eterična ulja, može oblog natopljen tinkturom prouzročiti upalu kože, pa se tinklura kao oblog mora upotrebljavati oprezno i ne s češćim ponavljanjem. Tinktura se razredu je s dva dijela prokuhane hladne vode.

Kod umora grlenih i vratnih mišića uzima se kao vrlo korisno jednom do dva puta na dan nekoliko kapi tinkture (10-15 kapi razrijeđeno s nešto vode). Vrlo uspješno djeluju oblozi s razrijeđenom tinkturom ili laganim čajem brđanke pripremljenim u obliku preljeva, kod ognojaka (abscessus), čireva na koži (furunculus), gnojne upale prstiju (panaritium - kukac), upale limfnih čvorova nakon inficiranih rana, odnosno ozljeda, upale staničnog tkiva te kod upala vena. Dobar uspjeh liječenja svodi se na stežuće i antiseptičko djelovanje već spomenutog eteričnog ulja kao i na sadržaj tanina u cvijetu. Za čišćenje rana miješaju se, već prema veličini rane, 2-4 jedaće žlice tinkture brđanke sa pola do 1 litre prokuhane hladne vode. Za brzo upijanje kod krvarenja mozga ili krvarenja kože upotrebljava se 20 g tinkture pomiješane sa 20 g destilirane vode. Da bi se kod dulje upotrebe obloga (kod oteklina, nategnuća mišića, iščašenja i tome slično) izbjegla oštećenja kože, treba više puta dnevno te dijelove kože Iako natrljati masnim uljem.

Unutarnja upotreba brđanke kao čajnog preljeva ili kao tinkture (10 do 15 kapi u nešto vode) preporuča se kao lijek za podražaj kod smetnji u optoku krvi uslijed slabosti srčanih mišića kao i kod napada nesvjestice. U malim količinama brđanka djeluje na proširenje krvnih žila, smirujući grčeve i regulirajući optok krvi. Preporučuje se uzimanje brđanke peroralno, tj. kroz usta kod arterioskleroze koronarnih žila, kod grčenja žila, kod lošeg protoka krvi u srcu, ali ova unutarnja davanja smije propisati samo liječnik. Odredaba liječnika treba se najtočnije pridržavati. Prekoračenje propisanih doza može prouzrokovati želučane grčeve, teškoće pri gutanju, pritisak stolice, proljev, glavobolju, štoviše, čak i kolaps.

Primjena u pučkoj medicini: u pučkoj medicini stoji brđanka kao ljekovita biljka na prvom mjestu. Brđanka se upotrebljava gotovo samo kao sredstvo za rane kod otvorenih rana, kod izljeva krvi, kao i kod ozljeda svih vrsta. Ona je pravi kućni lijek i

u najudaljenijim brdskim seljačkim kućama te se primjenjuje ne samo za ljude nego i za domaće životinje.

U narodnoj medicini tzv. "arnikašpirit" je izvanredno sredstvo za trljanje kod reumatičnih poteškoća, a naročito kod kostobolje. Unutarnjom primjenom brđanka sprečava gripu (influenca).

U prah stučeni korijen (4 do 8 g u jednoj čaši vina) umiruje trbobolju i grižu. Brđanka djeluje protuotrovno i preporuča se kod trovanja gljivama. I narodna medicina upozorava na štetnost prekomjerne upotrebe brđanke pa je ne treba upotrebljavati kod uzbudljivih stanja ili velike razdražljivosti.

Primjena u liječenju životinja: osušena i razmrvljena u prah zelen brđanke daje se stoci kad ne uzima hranu ili ako naginje kolici, tj. grčevitim napadima u trbušnim organima. Razrijeđena tinktura upotrebljava se za liječenje i čišćenje rana kod životinja.

Pelin - ARTEMISIA ABSINTHIUM L.

Sinonimi: Absinthium vulgare Lam. — Absinthium officinale Richt.

Narodni nazivi: akšenac — beli pelin — đul — gorčika — gorski akšenac — obsijenac — oksjenac — osinać — pelen — pelim — pelinek — turski neven — vermut — žuhki pelin.

Opis biljke: pelin je trajna biljka svijetlosive boje, polugrmastog oblika, visine 60 cm do 1 m. Mladi izdanci su sitno svilasto-dlakavi, a i listovi su sivo pustenasti i svilasto-dlakavi. Oblik donjih listova je trostruko perast s duguljastim lancetastim krpastim dijelovima lista dok su prema vrhu stabljike listovi sve manji i jednostavniji. Obilno cvatuća cvjetna metlica proviđena je sivo-dlakavim ovojnim listićima. Svijetložuti cvjetovi glavičasta oblika su cjevasti, vanjski cvjetići imaju samo pestić dok su unutarnji cvjetići dvospolni.

Miris i okus: miris biljke je svojstveno aromatičan i jak, dok je okus vrlo gorak, trpak i mirisan.

Vrijeme cvatnje: od srpnja do rujna.

Stanište: pelin je vrlo raširena biljka, no u većoj množini raste na kamenitim i sunčanim staništima, na pustim i neobrađenim tlima, na šljunčanim riječnim obalama, na stijenama, uzduž ograda i putova, uglavnom na suhim staništima i naročito na tlima s vapnenom podlogom. Uzgaja se i u vrtovima gdje ne zahtijeva gotovo nikakvu njegu. Razmnožavanje pelina može se postići bilo sjemenom bilo dijeljenjem starijih grmova.

Ljekoviti dijelovi biljke: prije cvatnje sabiru se listovi (Folia Absinthii), a za vrijeme cvatnje čitava biljka (Herba Absinthii), tj. cvjetni vrhovi, čija dužina može biti najviše do 30 cm.

I list i čitava biljka suši se u hladu na vjetrovitom mjestu, te se radi sušenja mora češće preokretati. Sabrana biljka, pa makar se upotrebljavala i za dobivanje eteričnog ulja (Oleum Absinthii), ne smije sadržavati odrvenjele dijelove stabljike, niti se smije sabirati kada je ocvala.

Ljekovite i djelotvorne tvari: pelin, koji je i u službenoj upotrebi, sadrži niz ljekovitih tvari, a prije svega eterično ulje, sastavljeno od niza kompliciranih organskih spojeva. Osim toga sadrži gorki glikozid absintin i gorke tvari arlemisin, absintiin i anabsintiin, a od organskih kiselina nalaze se u pelinu jabučna, taninska i jantarna kiselina. Utvrđene su i tvari poput parafina čiji sastav nije još točno određen.

Osim toga u listovima se nalazi zeleno-plavo eterično ulje tujon, nadalje terpen, među njima azulen, tanaceton i konačno soli kalija i mangana.

Ljekovito djelovanje: pelin pripada možda ponajčešće opisanim biljkama i sigurno ponajčešće upotrijebljenoj ljekovitoj biljci za pospješenje probave i pobuđivanje apetita. Pelin je sredstvo za jačanje (tonicum), on pobuđuje izlučivanje žuči i jetre i otklanja vrlo brzo sve probavne smetnje i nadimanja. Čaj od pelina ne može se dovoljno preporučiti bolesnicima kojima je operativnim putem uklonjena žučna kesica. Čaj od pelina odlično je sredstvo protiv grčeva u želucu i crijevima, protiv katara želuca, kronične začepljenosti, proljeva, prevelike kiseline u želucu, debljine, pritiska i osjećaja boli u žličici (epigastrium), žutice, žgaravice te protiv žuto obloženog jezika i lošeg zadaha iz usta.

Budući da se izlučivanje bubrega u znatnoj mjeri pobuđuje pomoću eteričnog ulja sadržanog u pelinu, to se čaj od pelina bez razmišljanja može uzimati u malim količinama za liječenje katara mjehura, katara bubrežne nakapnice, kod vodene bolesti, a i kod upalnih nadražaja bubrega. Samo veće količine čaja nisu prikladne kod zadnje spomenute bolesti, jer prejaki nadražaj bubrega može čak obustaviti izlučivanje mokraće i pojačati upalu bubrega. Kao isključivo gorka biljka, pelin djeluje na stvaranje i poboljšanje krvi kao i na poboljšanje optoka krvi.

Pelin se ženama može posebno preporučiti. Nakon uzimanja čaja od pelina, utvrđeno je povećanje menstruacije. Bolja prokrvljenost ima znatniji utjecaj na olakšanje poroda, naročito kada krhkom tkivu zdjeličnih organa treba dati veću rastezljivost. Pelin ima dokazano djelovanje na pospješenje trudova te se majkama u

tim trenucima ne može dovoljno preporučili.

Mnogostrana ljekovita djelovanja pelina povoljno utječu na cjelokupni organizam tako da indirektno liječe niz teškoća koje izravno ne spadaju u područje liječenja pelinom. Nestaju teške smetnje u izmjeni tvari, debljina, šečerna bolest i duševne smetnje koje sve više ili manje imaju dublji uzrok u neredovitom radu probavnih organa, smetnjama u radu jetre, žuči i slezene i ženskim spolnim organima.

Za pripremu čaja uzima se jedna čajna žlica pelina za 1 šalicu čajnog oparka, a piju se 1 do 2 šalice dnevno. Uz čaj se upotrebljava i alkoholna iscrpina pelina (Tinctura Absinthii) od koje se uzima 8 do 10 kapi na kocki šećera, 1 do 3 puta dnevno.

Pelin se stavlja u bijelo vino; za pripremu toga vina uzima se 20 g biljke pelina za 1 litru vina. Vino se pusti da izvlači pelin do željene gorčine zatim se procijedi i pelinovo vino (vermut) je gotovo. Treba uvijek dati prednost pelinovom vinu, pripremljenom kod kuće jer se pelinovo vino kupljeno otvoreno na litre većinom priprema od kiselog ili rezanog vina čiji bi se nedostaci trebali pokriti jakom iscrpinom pelina. Ovakvo pelinovo vino pripremljeno iz lošeg ili pokvarenog vina umjesto da djeluje korisno i zdravo, obično izaziva glavobolju. Kupi li se, naprotiv, pravo, dobro i prirodno vino čija se kvaliteta prije kuša, tada se pripremom kod kuće zaista dobiva ljekoviti napitak. Iznimke u tom pogledu mogu biti samo originalno punjene boce priznatih tvornica kao i pelinovo medicinalno vino kupljeno u ljekarni.

Pelinovu rakiju možete sami napraviti ako u ljekarni kupile pravi alkohol, razrijedite ga na željenu jačinu s prokuhanom vodom i nakon toga stavite na močenje po litri 20 do 25 g biljke pelina i ostavite na močenju do željene gorčine.

Kneipp hvali čaj ili kod kuće pripremljeno vino od pelina kao lijek naročito za bolesna jetra i protiv žutice. Čaj ili vino istovremeno pobuđuje, čisti, i jača.

Iz starih bilinarskih knjiga i pučke medicine: pelin je jedna od onih ljekovitih biljaka koje su monasi s juga prenijeli i udomaćili u sjevernijim područjima.

Pelin je prvi puta opisan u "Hortulusu" opata Walafridusa Straba u 9. stoljeću i kasnije u glasovitim spisima "Psihika" monahinje Hildegard u 12. stoljeću, koja o pelinu doslovno piše slijedeće:

"Načini od soka pelina dovoljno velik preliv s vinom i navlaži čitavu kožu do očiju, uši i zatiljak, a načini to noću prije nego ideš spavati. Pokri do jutra vunenom kapom čitavu glavu i za vrijeme spavanja proći će te glavobolja; taj napitak suzbija melankoliju, bistri oči, jača srce, pluća i želudac, čisti utrobu i dobro djeluje na probavu."

Poznati narodni liječnik Tabernaemontanus, rođen oko 1520. godine također spominje pelin i hvali njegovu gorčinu.

Čaj od pelina pogodan je i kao voda za oči. Iz svježe stucanog pelina istiješteni sok, pomiješan s nešto meda i premazan preko očiju, poboljšava vid. Ako se pare pelinova uvarka puste da prodru u uho, pomoći će gnojnom i bolnom uhu, a umiruju i zubobolju.

Kao prva pomoć kod otrovanja gljivama, vrlo je dobar pelin ako se pije kuhan u octu. Kod otrovanja crnom bunikom (br. 178) ili kukutom (br. 171) i trubeljikom otrovnom (br. 168) treba odmah piti obilno pelina s kimom (br. 42) kuhanim u vinu ili, ako vino nije pri ruci, kuhanim u vodi. Ovaj je napitak vrlo ljekovit i kod otrovanja mesom.

Kod dugotrajnih groznica treba marljivo piti čaj od pelina. Obilno pelina preko noći namočenog u jaku rakiju i ujutro time natopiti tkaninu i toplo djetetu položiti na utrobu, dobro je za odstranjivanje glista, no taj postupak treba često ponoviti. Kod kile stavlja se kao prvo vrećica sa suhim i jako toplim pelinom ili vrlo toplo u vinu gusto ukuhani pelin. Pelin stavljen u rakiju daje korisno sredstvo za masiranje kod bolova i grčeva u želucu ili kod bolnog podrigivanja; nakon masiranja stavlja se na bolno mjesto ugrijana vunena tkanina. U tu će svrhu poslužiti i pelin kuhan u vinskom octu. U to se namoči tkanina, lagano iscijedi i što je moguće toplije stavi na želudac. Tim se oblogom odstranjuje i glavobolja nastala prehladom. Posebna tinktura od pelina kao sredstvo za želudac: 10 g biljke pelina, 4 g dobro usitnjenog podanka iđirota (br. 2), 4 g dobro usitnjenog korijena srčanika (br. 63) i 4 g usitnjene kore od naranče namoči se kroz 8 dana u 200 g vinske žeste ili jake rakije, nakon čega se procijedi. Kod svih teškoća u želucu uzima se 15 do 20 kapi s isto toliko kapi vode i to 2 do 4 puta dnevno. U pelinov se uvarak uroni lagano tkanina, iscijedi se i stavlja kao oblog na otvorene rane, uganuća i zgnječenja tkiva.

Čajne mješavine s pelinom: pelin se može pojedinačno miješati u jednakim dijelovima sa slijedećim ljekovitim biljem: srčanik (br. 63), kamilica (br. 89), iđirot (br. 2), komorač (br. 57), aniš (br. 104), paprena metvica (br. 92) i kadulja (br. 132).

Nešto o zloupotrebi pelina: eterično ulje, sadržano u pelinu, i gorke tvari: artemisin, absintiin i anabsintiin uzimane u većim količinama u čaju ili još više u pelinovu vinu djeluju kao škodljivi otrovi, pa kao posljedica povećanih doza može nastati osjećaj vrtoglavice, prolazno opojno pomućenje svijesti pa čak i poremećenost uma. Već kod prekomjernog uživanja čaja od pelina može doći do otvrdnuća želuca, začepljenosti i do stvaranja viška želučane kiseline, pa kod uživanja bilo čaja bilo ostalih proizvoda s pelinom treba biti oprezan tim više što u narodu vlada dosta često mišljenje "da pelin može biti samo zdrav, i ne može škoditi".

Primjena u liječenju životinja: pelin ima kod domaćih životinja mnoge mogućnosti primjene, tako prije svega pelin djeluje protiv neradog uzimanja hrane kod životinja uslijed probavnih smetnji i grčeva, uslijed prežderanosti, nadalje protiv žutice, otečene jetre te tvrde i neelastične kože zbog bolesti jetre i dr.

Izvana se pelin upotrebljava u obliku obloga protiv krasta, oteklina, čireva i kao oblog kod ozljeda.

Biljni štetnici na pelinu: u jesen pelin rado napada rđa (Puccinia Absinthii), i divlji i uzgojeni u vrtu, no rđa čini jedva vidljive štete na biljci jer napada pelin većinom u vrijeme kada je on već sabran, odnosno, požet.

Napomena: od ostalih vrsta pelina u liječenju upotrebljavaju se, naročito u pučkoj medicini, i slijedeće vrste:

1) ARTEMISIA PONTICA L.

Narodni nazivi: istočni pelin — odsenac — osjenac — pitomi osjenać — rimski pelin — rutvica sitna — sitan pelin — zminjak.

Ta vrsta raste slobodno u prirodi u Južnoj Evropi, a mnogo se i uzgaja, naročito u Italiji i Francuskoj, radi proizvodnje gorkih rakija. U pučkoj medicini upotrebljava se kao i pelin jer ima i vrlo sličan sadržaj ljekovitih djelotvornih tvari no smatra se manje škodljivim od pelina jer njegovo eterično ulje sadrži manje količine otrovnog tujona.

2) ARTEMISIA ABROTANUM L.

Narodni nazivi: abarat — abret — božja melica — božja plahtica — božje drevce — božje drivo — božje drvce — boturan — brodan — ciper — drvce — drevce device Marije — mirisni muški pelin — ohsjenac — turski neven — zelje od gujah — ždribac.

Najčešće se uzgaja, a iz uzgoja se koji pula pojavljuje u slobodnoj prirodi kao poludivlja biljka. To je također trajna biljka visine poput pelina, vrlo ugodna mirisa koji podsjeća na limun ali manje gorka od običnog pelina pa je i prijatnija za uzimanje. U pučkoj se medicini upotrebljava protiv kroničnog bronhalnog katara, prekomjerne sluzi, kašlja, a u ostalim primjenama upotrebljava se kao i pelin.

3)    Mnoge vrste pelina koje uspijevaju u alpskim područjima (Artemisia laxa Lani., A. nitida Bertol., A. glacialis L., i dr.) vrlo su cijenjene kao ljekovite biljke u pučkoj medicini alpskih područja te se primjenjuju u liječenju ljudi i životinja kao i za pripremu pelinova vina. Iz njih se nekada pripremala biljna rakija za jačanje želuca.