PITANJE 90.O BITI ZAKONA

Da li zakon pripada razumu?

ODGOVARAM: Zakon je pravilo i mjera djelovanja (regula et mensura actuum), koja potiče čovjeka na djelovanje ili ga od djelovanja odvaraća.Zakon je nešto što pripada razumu.

O d g o v a r a m n a r a z l o g e:1. Budući da je zakon pravilo ili mjera, u jednom se subjektu može naći na dva načina. Prvo, kao u svom počelu što odmjerava i upravlja. A budući da je to zadaća razuma, samo se u razumu zakon može naći na taj način. Drugo, kao u subjektu koji sye upravlja i kojeg se mjeri.2. U razumskim činima možemo razlikovati sam čin razuma, tj. spoznavanje i umovanje i ono što je tim činima proizvedeno. U spekulativnom umu ti su proizvodi ponajprije odredba, zatim izjava i napokon silogizam ili dokazivanje.3. Razum prima od volje sposobnost gibanja. Naime, kad netko teži prema nekoj svrsi, razum raspoređuje sva sredstva koja pomažu ostvarenju svrhe. A da bi volja, obzirom na ono što se zapovijeda, imala smisao zakona, neophodno je da njome upravlja neki razum.

Da li je zakon uvijek usmjeren prema zajedničkom dobru?

ODGOVARAM:Zakon pripada počelu ljudskog djelovanja, budući da je on pravilo i njihova mjera. Posljednja svrha ljudskog života je sreća ili blaženstvo. Stoga zakon prije svega mora voditi računa o poretku prema blaženstvu. No budući da je svaki dio usmjeren prema cjelini, kao ono što je nesavršeno prema svome savršenstvu, i budući da je svaki čovjek dio jedne savršene zajednice, neophodno je da zakon u pravom smislu vodi računa o poretku prema zajedničkoj sreći.Savršena zajednica ili društvo je upravo država.Neophodno je da se zakonom poglavito naziva ono što je usmjereno na zajedničko dobro, budući da svaka druga zapovijed, što se odnosi na pojedinačni čin, imao smisao zakona samo po usmjerenju na zajedničko dobro. Stoga je svaki zakon usmjeren na zajedničko dobro.

O d g o v a r a m n a r a z l o g e:1. Zapovijed podrazumijeva primjenu nekog zakona na stvari što ih zakon uređuje. A poredak prema zajedničkom dobru, koji pripada zakonu, može se primijeniti i na pojedinačne svrhe. U tom se smislu zapovijedi izdaju i u vezi s nekim pojedinačnim slučajevima.2. Ljudsko se djelovanje odvija na području pojedinačnih stvari. No te se pojedinačne stvari mogu odnositi na zajedničko dobro, ne zbog nekog zajedništva roda ili vrste, već zbog zajedništva svršnog uzroka, ukoliko je zajedničko dobro istodobno i zajednička svrha.3. Ništa nije čvrsto uređeno praktičnim razumum, osim po usmjerenju prema posljednjoj svrsi koja je zajedničko dobro. A sve što razum utvrđuje na taj način, poprima smisao zakona.

Da li je dovoljan razum pojedinog čovjeka za donošenje zakona?

ODGOVARAM:Zakon u pravnom, prvotnom i najglavnijem smislu ima za cilj usmjeravanje prema zajedničkom dobru. A usmjeravati neku stvar prema zajedničkom dobru zadaća je ili cijelog naroda, ili onoga koji to čini u njegovo ime. Stoga donositi zakone spada ili na cijeli narod, ili na javnu osobu koja se za nj brine. Usmjeravati, naime, prema svrsi uvijek je zadaća onoga koji smatra tu svrhu vlastitom.

O d g o v a r a m n a r a z l o g e:1. Kao što smo već rekli, zakon se može naći u nekom subjektu ne samo kao u svom počelu koje upravlja, nego i na jedan pridani način, to jest kao u jednom subjektu kojim on upravlja. I u tom posljednjem smislu svatko je zakon samome sebi, ukoliko je dionik usmjeravanja što ga je dao zakonodavac (regulans).2. Pojedinac nema ovlaštenja da nekoga uspješno privede kreposnom životu. On može samo opominjati. No ako netko ne prihvati njegovu opomenu, pojedinac ne raspolaže prinudnom moći. A tu moć, naprotiv, mora imati zakon, kako bi nekoga uspješno priveo kreposnom životu. Tu moć prinude ima narod ili javna osoba, kojoj je zadaća propisati kaznu.3. Kao što je čovjek dio kuće (obitelji), tako je i kuća dio države; a država je savršena zajednica. Stoga, kao što dobro pojedinog čovjeka nije posljednja svrha, nego je on usmjeren prema zajedničkom dobru, tako je i dobro jedne kuće usmjereno prema dobru jedne države, koja je savršena zajednica. Tko, dakle, upravlja jednom obitelji, ima pravo izdavati zapovijedi i donositi pravila, no ona u pravnom smislu nemaju snagu zakona.

Da li je proglašenje bitno za zakon?

ODGOVARAM:Zakon se nameće podložnicima kao pravilo i mjera. A pravilo i mjera nameće se time što se primjenjuje na one koji se po njemu ravnaju ili mjere. Da bi neki zakon dobio snagu obveznosti, što je vlastitost zakona, neophodno je da bude primijenjen na one koji se imaju po njemu ravnati. A takva se primjena može ostvariti samo onda kad za zakon svi saznaju njegovim proglašavanjem. Proglašenje zakona neophodno je da bi zakon dobio svoju snagu obaveznosti.Zakon je jedna razumska uredba usmjerena na zajedničko dobro, a proglasio ga je onaj koji ima odgovornost za neku zajednicu.

O d g o v a r a m n a r a z l o g e:1. Proglašenje prirodnog zakona događa se istodobno s činjenicom da ga Bog upisuje u ljudsku dušu, kako bi ga ljudi mogli prirodnim putem upoznati.2. Oni koji ne prisustvuju proglašenju zakona, dužni su ga također opsluživati, ukoliko su o njemu nakon proglašenja primili ili su mogli primiti vijest od drugih ljudi.3. Stalno proglašenje zakona vrijedi i za buduća vremena po trajnosti zapisa, koji na neki način ovjekovječuje proglašenje zakona.Izidor tumači da riječ „zakon (lex) dolazi od riječi čitati (legere), budući da je on napisan“.

PITANJE 91.O RAZLIČITOSTI ZAKONA

Da li postoji vječni zakon?

ODGOVARAM:Zakon je nalog praktičnog razuma što se nalazi u vladaru koji upravlja nekom savršenom zajednicom. Imajući na umu da svijetom upravlja Božja providnost, očigledno je da cijelim svijetom upravlja božanski razum. Stoga sam naum kojim Bog kao vladar svijeta upravlja stvarima, ima narav zakona. A budući da božanski naum ništa ne začinje u vremenu, jer je njegova misao vječna taj zakon ima biti vječan.

O d g o v a r a m n a r a z l o g e:1. Stvari koje ne postoje u sebi samima, postoje kod Boga, jer ih je on unaprijed spoznao i predodredio. Stoga nam se vječna zamisao božanskog zakona predočuje kao vječni zakon, ukoliko ga je Bog usmjerio da upravlja stvarima što ih on već poznaje.2. Proglašenje zakona vrši se riječima i zapisivanjem. Bog je pak proglasio vječni zakon i na jedan i na drugi način. Riječ je Božja vječna, a jednako je i pismo knjige života vječno. Proglašenje, međutim, od strane stvorenja ne može biti vječno, bilo da ga ono čita bilo da o njemu sluša.3. Zakon uključuje poredak prema svrsi na djelatan način, ukoliko služi da usmjerava stvari prema njihovoj svrsi, a ne na trpni način, u smislu, to jest, da je on sam usmjeren prema nekoj svrsi. To se zbiva samo nuzgredno (per accidens) kod onih zakonodavaca, koji svrhu imaju izvan samih sebe, pa prema njoj moraju usmjeravati i svoje zakone. Bog sam je, naprotiv, svrha njegova upravljanja, pa njegov zakon nije ništa drugo nego on sam. Dakle, vječni zakon nije usmjeren prema nekoj drugoj svrsi.

Da li u nama postoji prirodni zakon?

ODGOVARAM:Budući da je zakon neko pravilo i mjera, u čovjeku se on može nalaziti na dva načina:

Prvo, kao u počelu koje upravlja i mjeri. Drugo, kao u stvari kojom se upravlja i koju se mjeri, budući da se njome upravlja i

mjeri time što ona sudjeluje u tom pravilu i u toj mjeri. A budući da svim stvarima, koje su podložne providnosti Božjoj, upravlja i mjeri ih, vječni zakon, očigledno je da su sve stvari više ili manje sudionice u vječnom zakonu, jer njegovim utjecajem primaju sklonost prema vlastitim činima i vlastitoj svrsi. A među svim bićima razumno je stvorenje na najuzvišeniji način podložno providnosti Božjoj, jer u njoj sudjeluje i providi samome sebi i drugima. Stoga se u razumnom stvorenju nalazi udioništvo na vječnom razumu, iz kojega proizlazi skolonost naravi prema dužnom činu i svrsi. A to udioništvo na vječnom zakonu u razumnom se stovrenju naziva prirodni zakon.

Prirodni zakon nije drugo nego udioništvo razumnog stvorenja na vječnom zakonu.

O d g o v a r a m n a r a z l o g e:1. Razlog bi bio valjan kad bi prirodni zakon bio nešto različito od vječnog zakona. On je, međutim, kako smo vidjeli udioništvo u njemu.2. Svako djelovanje razuma i volje u nama se događa po naravi. Svako rasuđivanje proizlazi iz prvih počela koja su poznata po naravi, a svaka težnja onih bića koja se usmjeravaju prema

svrsi, proizlazi iz prirodne težnje prema posljednjoj svrsi. Stoga je i potrebno da se i prvo usmjeravanje naših čina prema svrsi zbiva po prirodnom zakonu.3. I živa bića, koja nemaju razuma, sudjeluju na svoj način u vječnom zakonu kao i razumna stovrenja. No budući da razumna stvorenja sudjeluju u vječnom zakonu po umu i razumu, takvo se sudjelovanje u pravom smislu naziva zakon. Zakon pripada razumu. Nerazumna bića ne sudjeluju u njemu po razumu. Stoga se u tom slučaju ne može govoriti u zakonu, osim po nekoj sličnosti.

Da li postoji ljudski zakon?

ODGOVARAM:Zakon je nalog praktičnog razuma. A u praktičnom i spekulativnom razumu nalazimo sličan postupak. I jedan i drugi polaze od nekih polea i dolaze do zaključaka. Kao što iz prvih nedokazivih počela, što ih spoznajemo po prirodi, stvaramo zaključke o različitim znanjima, o kojima nemamo neku prirođenu spoznaju, nego do nje dolazimo marljivošću razuma, tako je neophodno da ljudski razum, iz naloga prirodnog zakona, kao iz općih i nedokazivih počela, dolazi do pojedinačnog uređenja stvari. A ta pojedinačna uređenja, što ih je načinio ljudski razum, nazivamo ljduskim zakonima, ako su prisutni i drugi uvjeti koji se traže za bit zakona.

O d g o v a r a m n a r a z l o g e:1. Ljudski razum nije u punini kadar sudjelovati u nalogu božanske promisli, već samo na svoj način i nesavršeno. Kao što u nama na spekulativnom području postoji spoznaja nekih općih počela po prirodnom sudjelovanju na božanskoj mudrosti, ali ne i posebno znanje o svakoj istini kako se ona nalazi u božanskoj mudrosti, tako je i na praktičnom području čovjek po prirodi sudionik na vječnom zakonu po nekim općim počelima, ali ne i prema pojedinim smjernicama pojedinih čina, koje su sadržane u vječnom zakonu. Neophodno je da ljudski razum nadalje utvrđuje neke posebne zakonske odredbe.2. Ljudski razum po sebi nije pravilo stvari. No u nj su usađena neka počela koja su opća pravila i mjere svih čina što ih čovjek ima izvršiti i kojih je prirodni razum pravilo i mjera premda nije mjera onih stvari što dolaze po prirodi.3. Jedini predmet praktičnog razuma su čini i što ih valjda izvršiti, a oni su pojedinačni i nenužni, dok su nužne stvari predmet spekulativnog razuma. Stoga ljudski zakoni ne mogu imati onu nepogrešivost koju imaju dokazani znanstveni zaključci. Niti je neophodno da svaka mjera bude posve nepogrešiva i sigurna, nego je dovoljno da ona to bude prema mogućnostima njezina roda.