Što nam djeca govore o udomiteljstvu - unicef.hr · Maja Laklija Lektura Dragica Nemec Autori plakata čiji su elementi korišteni na naslovnici Mladi okupljeni pri Forumu za kvalitetno

Što nam djeca govore o udomiteljstvuIstraživanje dječje perspektive udomiteljstva u Hrvatskoj s preporukama za unapreenje

Što nam djeca govore o udomiteljstvuIstraživanje dječje perspektive udomiteljstva u Hrvatskoj s preporukama za unapreenje

Ured UNICEF-a za Hrvatsku zahvaljuje svim građanima i tvrtkama koji su svojim

donacijama podržali akciju Svako dijete treba obitelj, u okviru koje su se fi nancirali

izrada i tisak ove publikacije.

Izdavač

Ured UNICEF-a za Hrvatsku

Zagreb, svibanj, 2012.

Autorice i urednice

Antonija Žižak

Nivex Koller-Trbović

Ivana Jeđud Borić

Ivana Maurović

Anja Mirosavljević

Gabrijela Ratkajec Gašević

Izvršna urednica

Gordana Horvat

Recenzentice

Vlasta Vizek Vidović

Maja Laklija

Lektura

Dragica Nemec

Autori plakata čiji su elementi korišteni na naslovnici

Mladi okupljeni pri Forumu za kvalitetno udomiteljstvo djece: Željka, Julijana,

Magdalena, Daniela, Zdenka, Marija, Duško, Matija, Ivan, Ivka, Ana i Martina

Grafi čko oblikovanje

Zinka Kvakić

Tisak

PRINTERA GRUPA d.o.o.

Sva prava pridržava izdavač.

Prilikom korištenja citata i materijala iz ove publikacije, molimo navedite izvor.

Za sve obavijesti možete se obratiti izdavaču.

Ova publikacija ne izražava nužno službene stavove UNICEF-a.

Tiskano u Hrvatskoj.

Naklada: 800 primjeraka

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu

pod brojem 806546.

ISBN 978-953-7702-17-5

Najljepše zahvaljujemo svim sudionicama i sudionicima istraživanja koji su podijelili s nama svoje životne pričei na taj način postali “tihi, ali neizostavni” koautoriove publikacije.

Zahvaljujemo i Forumu za kvalitetno udomiteljstvodjece za ustupanje plakata čiji su elementi korištenina naslovnici, a posebno mladima iz udomiteljskihobitelji koji su ga izradili.

Autorice i Ured UNICEF-a za Hrvatsku

Jedna od važnih aktivnosti Ministarstva socijalne politike i mladih je sustavno unapređenje

udomiteljske skrbi za djecu u Republici Hrvatskoj. Na ovom putu treba umrežiti sve

čimbenike od kojih svatko u svom djelokrugu daje doprinos kako bi dijete u skrbi, umjesto

u domu odraslo u obitelji, ako ne biološkoj ili posvojiteljskoj, onda svakako u udomiteljskoj.

Boravak u ustanovi treba biti kratkotrajan, pogotovo za najmlađu djecu, uglavnom s

ciljem identifi kacije djetetova psihofi zičkog stanja, roditeljske skrbi ili ranih terapijskih

intervencija. Kod zbrinjavanja djeteta u udomiteljskoj obitelji treba koristiti sve resurse koje

sustav socijalne skrbi ima.

Centri za socijalnu skrb daju pravni okvir smještaja, nadziru ga, educiraju i licenciraju

udomitelje, donositelji su važnih odluka za dijete.

Ustanove socijalne skrbi (dječji domovi, domovi za odgoj, centri za rehabilitaciju i dr.)

počinju se deinstitucionalizirati i transformirati u najvećem broju u centre za djecu (Centre

za pružanje usluga djeci). Vrlo vrijedni stručni i prostorni kapaciteti koristit će se za

davanje usluga djeci i obiteljima u zajednici: od multidisciplinarnog utvrđivanja djetetovih

potreba i obiteljskih prilika, patronažnog rada s ciljem prevencije institucionalizacije, rane

intervencije, do kontinuirane stručne podrške obitelji, između ostalog, pomoći i praćenja

udomiteljske skrbi o djeci.

Udomitelj je naš partner koji ima društveno vrlo vrijedne zadatke. Planiramo u skoroj

budućnosti, čim bude moguće, uz navedenu stručnu podršku i praćenje, poboljšati status

udomiteljske obitelji, osiguravanjem nekih prava iz radnog odnosa, te otvaranjem mogućnosti

udomiteljstva kao profesije.

Ministarstvo će i nadalje podržavati sve aktivnosti civilnih udruga koje u ovom području

pružaju usluge i čine udomiteljstvo za djecu kvalitetnijim.

UNICEF je vrlo važan partner sustavu socijalne skrbi, njegovi projekti su visoko vrednovani,

ostavili su snažan trag i pokrenuli kvalitetne promjene u području udomljavanja djece.

I na početku i na kraju naših promišljanja je ‘njegovo veličanstvo dijete’: Najbolji interes

i perspektiva djeteta mora biti vodilja u svim navedenim aktivnostima. Veliki zadatak i

odgovornost je na nama koji u ime i za dijete donosimo odluke, određujemo njegov život.

Sudjelovanje djeteta u tim odlukama je nužno koliko god je to, obzirom na dob i zrelost,

moguće. To je naša obveza, a njegovo pravo.

Publikacija UNICEF-a “Što nam djeca govore o udomiteljstvu” glas je udomljenog djeteta.

Ono nas upozorava, upućuje, pohvaljuje, kritizira, želi da ga se uvažava. Neka nas ovaj glas

vodi boljim rješenjima u skrbi o djetetu i kvalitetnijem udomiteljstvu.

Jasna Ćurković Kelava, dr. med.

Pomoćnica ministrice

Ministarstvo socijalne politike i mladih RH

Predgovori

Zagovaranje obiteljske skrbi za svako dijete jedno je od ključnih područja UNICEF-ovog

djelovanja u Hrvatskoj, pri čemu u suradnji sa svim zainteresiranim dionicima nastojimo

doseći zajednički cilj – smanjenje broja djece u institucijama. Za svako dijete je zasigurno

najbolje kada može odrastati u svojoj biološkoj obitelji. Međutim, kada to nije moguće i kada

je u najboljem interesu djeteta da ono ipak bude izdvojeno, UNICEF umjesto institucionalne,

snažno zagovara obiteljsku, udomiteljsku skrb, sve dok se ne stvore uvjeti za njegovo ili njeno

posvojenje ili povratak u biološku obitelj.

Brojne su aktivnosti koje smo tijekom godina poduzeli kako bi se smanjio broj djece koja su

u institucionalnoj skrbi, a povećao broj djece koja imaju prilike odrastati u obiteljima. Kroz

njih smo nastojali udružiti medije, građane, tvrtke, donositelje odluka i stručnjake, a ovim

ih istraživanjem i publikacijom zaokružujemo i podcrtavamo dječjim uvidima, iskustvima i

stavovima. Od javne kampanje do trajnjih promjena, kontinuirano smo, kroz različite oblike

edukacije i provođenje istraživanja, educirali i senzibilizirali stručnjake iz područja socijalne

skrbi i pravosuđa, kao i javnost u cjelini, o štetnim posljedicama institucionalnog smještaja

za djecu, posebno u najmlađoj dobi. Također, radili smo i na osiguravanju stručne podrške

i kontinuirane edukacije za udomiteljske obitelji, kako bi u svome radu dobili potrebnu

podršku i na najprimjereniji način mogli skrbiti o udomljenoj djeci. Pri tome, ono što nam

je posebno važno jest da ne izgubimo iz vida najranjiviju djecu, onu najmlađu, s teškoćama

u razvoju, s problemima i/ili poremećajima u ponašanju.

Naravno, cjelovitu sliku o tome koliko je kvalitetan sustav udomiteljstva i kako ga je moguće

unaprijediti ne možemo imati ukoliko o tome ne razgovaramo s onima na koje se taj oblik

skrbi najviše i odnosi, s djecom samom. Sudjelovanje djece u postupcima i donošenju odluka

koje se na njih odnose ostalo bi i u ovom području neostvareno načelo iz Konvencije o pravima

djeteta, ukoliko djeci ne bismo omogućili da nam kažu svoje stavove, strahove, uspomene,

prijedloge. Upravo zato, podržali smo provođenje ovog istraživanja, s nadom da će rezultati

i saznanja koja iz njih proizlaze, naći svoj put i doprinijeti izgradnji uistinu boljeg sustava

udomiteljstva u Hrvatskoj.

Desetogodišnjak koji ne zna razloge za izdvajanje iz svoje primarne obitelji i koji nakon

višegodišnjeg izbivanja iz vlastite obitelji i dalje plače kada govori o tim sjećanjima, opomena

je svima nama da moramo učiniti još više kako bi sustav udomiteljstva zaista uvažavao i

poštovao prava onih radi kojih je uspostavljen, a to su korisnici, djeca.

Veselimo se i daljnjim aktivnostima i nastavku suradnje s Ministarstvom socijalne politike

i mladih, udomiteljima, nevladinim udrugama, stručnjacima, s djecom, jer jedino zajedno

možemo postići zajednički cilj – da što manje djece svoja djetinjstva provodi u institucijama.

Lora Vidović

predstojnica Ureda UNICEF-a za Hrvatsku

1. Uvod . . . . . 9

1.1. Dječja perspektiva . . . . . 10

1.2. Udomiteljstvo djece . . . . . 16

2. Ciljevi istraživanja . . . . . 19

3. Metodologija istraživanja . . . . . 21

3.1. Metodološki okvir istraživanja . . . . . 22

3.1.1. Participacija djece u istraživanju . . . . . 22

3.1.2. Etički aspekti istraživanja . . . . . 23

3.2. Sudionici istraživanja . . . . . 25

3.3. Metode prikupljanja podataka . . . . . 27

3.3.1. Prikaz procesa prikupljanja podataka

i doživljaja uvjeta u kojima su podaci prikupljani . . . . . 28

3.4. Metode obrade podataka . . . . . 33

4. Prikaz rezultata istraživanja . . . . . 35

4.1. Analiza podataka za pojedine skupinesudionika istraživanja prema zadanom okviru . . . . . 36

4.1.1. Udomljena djeca . . . . . 36

4.1.2. Udomljeni adolescenti . . . . . 46

4.1.3. Djeca i adolescenti koji su nakon procjene neadekvatnosti

smještaja u udomiteljskoj obitelji smješteni u dječji dom . . . . . 59

4.1.4. Biološka djeca udomitelja . . . . . 75

4.1.5. Odrasli s iskustvom udomiteljstva . . . . . 87

4.2. Tematska analiza podataka svih skupina sudionika . . . . . 114

5. Zaključci i preporuke . . . . . 131

6. Participacija djece – od aktivnog sudjelovanjaka partnerstvu s istraživačima . . . . . 137

7. Literatura . . . . . 143

8. Prilozi . . . . . 149

8.1. Nacrti intervjua . . . . . 150

Sadržaj

1.Uvod

“Konceptualni okvir istraživanja definiran je povezivanjem dvaju fenomena – dječje perspektive ili pogleda na sebe, vlastiti život te uvjete u kojima žive i udomiteljstva djece kakvo je poznato iz stručne perspektive.”

1.Uvod

10

Istraživanje pod naslovom “Udomiteljstvo djece iz dječje perspektive” motivirano je

saznanjima da u Hrvatskoj nemamo dovoljno informacija o tome što o udomiteljstvu

djece, kao i drugim oblicima javne skrbi o djeci, misle sama djeca, kako doživljavaju

taj oblik skrbi i kakva sve iskustva u njemu stječu, odnosno što iz njega nose. Sukladno

nastojanjima da se to istraži, najširi okvir ovog istraživanja defi niran je povezivanjem

dvaju fenomena – dječje perspektive ili pogleda na sebe i vlastiti život te uvjeta u kojima

žive i udomiteljstva djece kakvo je poznato iz stručne perspektive. Razmatranjem tih

fenomena, gradi se konceptualni okvir istraživanja.

1.1.Dječja perspektiva

Nužna prisutnost dječje perspektive u svim stvarima koje se tiču djeteta uzima se kao

civilizacijski aksiom i to temeljem članaka 12. i 13. Konvencije o pravima djeteta (2007.)

pa se potrebitost te perspektive ovdje neće posebno elaborirati. Ono što će se posebno

elaborirati jest potrebitost i mogućnost uzimanja u obzir dječje perspektive u situacijama

kada je dijete korisnik društvene intervencije jer se u ovom radu dječjoj perspektivi

pristupa i kao korisničkoj perspektivi.

Korisnička perspektiva je način na koji korisnik neke intervencije percipira sebe i svijet

oko sebe, a u sklopu toga i intervenciju i kontekst u kojem se intervencija provodi

(Žižak, 2010.a). Udomiteljstvo je specifi čan oblik skrbi izvan vlastite obitelji u kojem bi

se standardi kvalitete skrbi trebali više približavati onima u obitelji, nego standardima

skrbi u instituciji. Stoga se za defi niranje konceptualnog okvira istraživanja značajnim

smatra uzeti u obzir dječje mišljenje, iskustva i procjene na kontinuumu od života u

vlastitoj obitelji do života u udomiteljskoj obitelji. Pregled literature pokazuje kako je

fokus istraživanja koja se u tom smislu bave dječjom perspektivom različito usmjeren

kad se istražuje mišljenje i/ili iskustvo djeteta o vlastitom udomljavanju.

Prije svega, treba konstatirati kako se u literaturi navodi da su djeca pouzdani izvori

informacija o sebi i svom ponašanju, obitelji, školi, aktivnostima i vršnjacima (Žižak i

Koller-Trbović, 2006.).

“Što o udomiteljstvu djece, kao i drugim oblicima javne skrbi o djeci, misle sama djeca, kako doživljavaju taj oblik skrbi i kakva sve iskustva u njemu stječu, odnosno što iz njega nose.”

11

Prema Forehand (1990.), kad su djeca u dobi od 6 do 16 godina takve informacije o sebi

davala kroz strukturirani intervju, usklađenost s podacima koji su dobiveni od majki

iznosila je 80%. Usklađenost je bila i viša od tog prosjeka kad se radilo o činjenicama (84%),

a nešto niža kad se radilo o psihosocijalnim procesima (69%). Proučavajući literaturu o

utjecaju obitelji na razvoj djeteta Pederson i Gilby (1986., prema Žižak i Koller-Trbović,

2006.), konstatiraju kako se relativno malo zna o dječjem doživljaju i razumijevanju

obitelji. Među razlozima za upoznavanje dječjeg koncepta obitelji, u prvom redu ističe

se stjecanje saznanja o tome kako djeca uče i formiraju koncepte uopće. Budući da je za

očekivati da na formiranje koncepta obitelji utječe osobno iskustvo, istraživanja koncepta

obitelji mogu dati doprinos saznanjima o utjecaju osobnog iskustva na formiranje

kognitivnih koncepta. Pregledom literature isti su autori utvrdili da:

mala djeca (predškolci) imaju potpuno različit koncept obitelji od starije djece i •

odraslih,

ne postoji snažnije izražena veza između dječjeg razumijevanja koncepta obitelji i •

iskustva u vlastitoj obitelji,

djeca i odrasli imaju vrlo sličnu (stereotipnu) sliku prototipa obitelji, a razlike koje •

postoje među njima (u odnosu na broj članova, mjesto stanovanja, prisutnost treće

generacije) više su povezane sa stupnjem kognitivnog razvoja na kojem se dijete

nalazi nego s vlastitim obiteljskim iskustvom,

djeca tendiraju zadržati stereotipnu sliku obitelji.•

Istražujući kako djeca doživljavaju sebe u obitelji, svoje roditelje, obiteljski život, specifi čne

rizike u obitelji, identifi cirano je niz područja u vezi s kojima je važno dobiti dječje mišljenje.

To su, primjerice (Hoek, 2006.; Evans, 2008.; Olszewski, Burkhart i Bo, 2010.):

uloge roditelja i članova obitelji,•

slušanje i uvažavanje dječjeg mišljenja,•

kako i koliko su djeca konzultirana pri donošenju odluka o obiteljskom životu,•

zajedničko vrijeme djece i članova obitelji,•

discipliniranje i kažnjavanje u obitelji,•

diskriminacija djeteta u i izvan obitelji,•

igra i kućni poslovi,•

izloženost stresnim događajima i djetetova procjena događaja,•

načini nošenja sa stresnim događajima (siromaštvo, bolest, ovisnost roditelja i sl.).•

Kada je riječ o istraživanju dječje perspektive udomiteljstva, uglavnom nailazimo na

strana istraživanja1. S obzirom da je u fokusu ovog istraživanja perspektiva udomljene i

biološke djece, ispitana i opisana kroz kvalitativni pristup, u nastavku slijedi kratak pregled

rezultata stranih istraživanja sličnog problemskog i metodološkog pristupa.

1 Nisu poznata domaća, objavljena istraživanja u odnosu na dječju perspektivu udomiteljstva, no poznato je da su

provođene fokus grupe s udomljenom djecom i biološkom djecom udomitelja kao dio projekta “Obuka eksperata,

stručnih djelatnika i udomitelja na području razvoja udomiteljskog smještaja u Republici Hrvatskoj (2003. - 2006.)” koji

je provodila Udruga za inicijative u socijalnoj politici iz Zagreba. Prema saznanjima autorica, službeni podaci temeljem

tih fokus grupa nisu objavljeni.

1.Uvod

12

Istraživanje koje su s udomljenom djecom proveli Wilson i sur. (2004.) pokazalo je kako

većina djece ima pozitivan doživljaj skrbi u udomiteljskoj obitelji. Udomljena djeca

uglavnom govore o sličnim potrebama: normalnom obiteljskom životu, osnaživanju,

poštovanju, osnovnim informacijama o svojim pravima, dobrom obrazovanju te kontaktu

sa svojim biološkim obiteljima. Procijenjeno zadovoljstvo djece u udomiteljstvu ovisi o

sljedećim čimbenicima: skrbi koju dobivaju, odnosu s biološkim obiteljima, ravnoteži

odnosa s udomiteljskom i biološkom obitelji, razlozima udomljavanja, predvidljivosti

i stabilnosti životnih uvjeta, mogućnosti da žive uobičajen život. Zadovoljstvo je kod

djece veće ukoliko se više pažnje posvećuje ovim čimbenicima.

Johnson, Yoken i Voss (1995.) proveli su istraživanje s djecom u udomiteljskoj skrbi, u

dobi od 11 do 24 godine. Prijedlozi sudionika istraživanja govore o potrebi informiranja

djece o važnim događajima koji utječu na njihove živote, smanjivanja i prorade trauma

uzrokovanih izdvajanjem iz obitelji te povećanja kontakata i suradnje između djece,

bioloških roditelja, udomitelja i stručnjaka. Djeca u ovom istraživanju opisivala su i

osjećaj srama i opće nezadovoljstvo samim načinom izdvajanja iz obitelji (npr. dolazak

policije, izdvajanje dok su u školi itd.). Neki od njih naveli su kako su se osjećali kao da

su oni sami krivi za izdvajanje.

Rezultati istraživanja koje su proveli Whiting i Lee (2003.) koristeći metodu kvalitativnog

etnografskog istraživanja na uzorku od 23 djece s iskustvom udomiteljstva ukazuju

kako je većina djece zadovoljna sa smještajem i skrbi u kojem su trenutno. Većina djece

često doživljava udomiteljstvo izazovnom, a ponekad i traumatskom kombinacijom

događaja i emocija. Iako u većini slučajeva uviđaju nužnost za izdvajanjem iz bioloških

obitelji te uvažavaju svoje udomitelje, često se osjećaju zbunjenima, prestrašenima i

ljutitima zbog svojih iskustava.

Browne i Maloney (2003.) istraživale su kako posjeti i kontakt s biološkim roditeljima

utječu na udomljenu djecu. Pokazalo se kako onu djecu čiji je smještaj procijenjen kao

dvosmislen (u smislu da nije ni uspješan, ali ni krizni što su preostale dvije kategorije)

roditelji neredovito posjećuju. Ova djeca pokazivala su više zbunjenosti u odnosu na

vlastitu budućnost. Autorice također navode kako reakcije djece na posjete roditelja

nisu uvijek pozitivne.

U istraživanju koje se bavilo iskustvima izdvajanja i smještaja u udomiteljstvo iz

perspektive djece u dobi od 8 do 14 godina, koje je provela Folman (1998.), pokazalo

se kako su situacije izdvajanja uglavnom provedene nespretno i neadekvatno od

strane stručnjaka. Pokazalo se kako djeca izdvojena iz obitelji imaju višestruke gubitke,

pogotovo ukoliko nisu smještavana zajedno s braćom i sestrama. Kod djece se javlja

niz rizika povezanih s manjkom informacija, neizvjesnošću i nepriznavanjem njihovih

emocija kao što su gubitak i bol.

13

Rezultati istraživanja koje su proveli Chapman, Wall i Barth (2004.) ukazuju na to da

udomljena djeca imaju generalno pozitivan doživljaj izvanobiteljskog smještaja i

osoba koje o njima skrbe (neovisno radi li se o udomiteljskoj ili institucionalnoj skrbi),

no da zadržavaju nadu za povratkom u biološku obitelj. Autori navode kako zadovoljstvu

djece s izvanobiteljskom skrbi doprinose mnogi čimbenici kao što su: mogućnost

kontakta s biološkom obitelji, dobar (ugodan) osjećaj u odnosu na udomitelje

(odgajatelje u institucijama) te iskustva u susjedstvu i školi. Kao osnovna tema koja

sumira iskustva djece u izvanobiteljskoj skrbi, javlja se ambivalentnost, odnosno djeca

šalju dvije različite, ali koegzistirajuće poruke. Prva poruka koju daju djeca govori o

tome da većina djece (neovisno o tipu smještaja) voli ljude koji o njima skrbe te

prema njima osjećaju bliskost. Druga poruka govori o povezanosti s biološkom obitelji

te važnosti redovitih kontakata s njima. Većina djece izjavljuje kako bi u budućnosti

najradije odabrala život u biološkoj obitelji, točnije s majkom. Temeljem toga, autori

zaključuju kako u procesu planiranja intervencija, stručnjaci moraju istovremeno raditi

na izgradnji snažnih veza s osobama koje trenutno skrbe o djeci te paralelno s tim

poticati i osnaživati odnose i kontakte s biološkom obitelji.

Messing (2005.) je provela istraživanje s djecom smještenom u srodničke udomiteljske

obitelji koristeći metodu fokus grupa. Pokazalo se kako su djece zadovoljna smještajem

u srodničke obitelji te kako je šira obitelj za njih vrlo značajna. Mnoga djece u ovom

istraživanju izrazila su želju za povratkom u biološke obitelji, odnosno za životom s

roditeljima u budućnosti. Izjave djece često su bile praćene negativnim emocijama

poput ljutnje i razočaranja u odnosu na njihove biološke roditelje. Pokazalo se također

da su u odnosu na iskustva druge djece, sudionici fokus grupa, pokazivali empatičko

razumijevanje.

Dally i Gilligan (2005.) proveli su istraživanje o svakodnevnom životu djece u dobi od

13 do 14 godina smještenih u dugotrajno udomiteljstvo. Neke od ključnih poruka ove

skupine djece odnose se na važnost redovnog kontakta s članovima biološke obitelji te

važnost zajedničkog smještaja braće i sestara. Pokazalo se također da djeca koja su u

dugotrajnom udomiteljstvu imaju u pravilu pozitivnija iskustva školovanja.

Griffi n (2004.) je, koristeći metodu utemeljene teorije, provela istraživanje s 18 mladih

koji su imali iskustvo dugotrajnijeg udomljavanja u djetinjstvu (najmanje 4 godine).

Mnogi sudionici istraživanja govorili su o odnosima s udomiteljima karakteriziranim

povrijeđenošću, boli i negativnim emocijama koji su dodatno potvrdili njihova

negativna vjerovanja o odnosima. Za udomiteljske obitelji, gdje su mladi dobili pozitivna

iskustva i osjećaj obitelji, mladi su procijenili da su imale terapeutski utjecaj na njih u

kontekstu odnosa s drugima. Poruke koje su dobivali od udomitelja odnosile su se na

ljubav, pripadanje, prihvaćanje, važnost i podršku što im je pomoglo u zacjeljivanju

emocionalnih rana te dovelo do promjena u emocijama, vjerovanjima i ponašanju.

1.Uvod

14

U istraživanju koje su provele Samuels i Pryce (2008.), temeljem dubinskih intervjua s

mladima koji su pred izlaskom iz udomiteljske skrbi, utvrdile su 3 temeljene karakteri-

stike ovih skupina mladih: prijevremeni prijelaz u status odrasle osobe (osjećaj da su

samostalni cijeli svoj život budući da su se većinom sami brinuli o sebi zbog roditeljskih

problema), odrastanje bez roditelja (osjećaj različitosti od vršnjaka, upitnost pripadanja

bilo kojoj obitelji, osjećaj samopoštovanja temeljen na povremenom patologiziranju

“normalne” djece iz “normalnih obitelji” i karakteriziranje njih kao djetinjastih i slabih,

učenje kako biti sam sebi roditelj, ne doživljavanje bioloških roditelja kao pravih roditelja

i/ili prave obitelji) te osjećaj ponosa zbog vlastite samostalnosti.

Geenen i Power (2007.) istraživale su iskustva tranzicije mladih iz udomiteljstva u

samostalni život te kao jedne od ključnih tema ističu normalizaciju iskustva udomiteljstva

te važnost odnosa i obitelji.

Younes i Harp (2007.) istraživali su tzv. dualnu perspektivu utjecaja udomiteljstva na

biološku djecu. O ovoj temi intervjuirali su udomitelje i njihovu biološku djecu. Rezultati

istraživanja načelno govore da iako udomitelji konzultiraju svoju djecu o mogućnosti

bavljenja udomiteljstvom, konačna odluka je i dalje isključivo njihova. Udomljavanje

djece mijenja odnos roditelja i djeteta, obiteljsku strukturu, osobnost djeteta i njegov

svjetonazor. Iskustva udomljavanja za biološku djecu su “gorko-slatka” te predstavljaju

izazov za obitelj i biološku djecu. Kao najteže iskustvo i za udomitelje i za njihovu djecu,

javlja se odlazak udomljene djece iz obitelji. Biološka djeca naglašavaju kako im je

iskustvo udomljavanja pomoglo da postanu bolji ljudi, da imaju veće razumijevanje

kompleksnosti života te da više poštuju vlastite roditelje. U odnosu na vlastita iskustva,

biološka djeca u ovom istraživanju dodatno su naglasila potrebu za većim uključivanjem

biološke djece u odluku o udomljavanju kao i u skrb o udomljenoj djeci. Naglašavaju kako

je biološkoj djeci potrebno dati cjelovite i adekvatne informacije o udomiteljstvu (“reći

im da će biti i teških dana” ). Kao važne aspekte, djeca su navela i dobru komunikaciju s

roditeljima te provođenje vremena nasamo s roditeljima.

Poland i Groze (1993., prema Children’s Services Practice Notes, (1996.) intervjuirali su

udomitelje i njihovu biološku djecu o iskustvima s udomiteljstvom. I djeca i udomitelji

složili su se kako je najzahtjevniji aspekt udomiteljstva dijeljenje roditeljske pažnje i

vremena između biološke i udomljene djece. Djeca su također izvještavala o manjoj

količini vremena koju provode kod kuće od kada su u obitelji udomljena djeca te većoj

slobodi da sami odlučuju budući da su njihovi roditelji preokupirani udomljenim

djetetom. Biološka djeca naglasila su potrebu da imaju više informacija i budu bolje

pripremljena kada je riječ o problemima u ponašanju kod udomljene djece. Neka djeca

u ovom istraživanju pokazala su i manjak razumijevanja razloga izdvajanja udomljene

djece te razumijevanja koncepta udomiteljstva, odnosno nije im bilo do kraja jasno

zbog čega su udomljena djeca smještena u njihovoj obitelji. I djeca i njihovi roditelji bili

su suglasni oko toga da iskustvo s udomiteljstvom dovodi do većeg uviđanja važnosti

vlastite obitelji. Djeca su također načelno izvještavala o tome kako im je iskustvo

udomljavanja pomoglo da nauče skrbiti o mlađima od sebe.

15

Kao važne teme o kojima treba saznati dječje mišljenje u istraživanjima vezanim uz

udomiteljstvo izdvajaju se, primjerice (Kools, 1999; Farmer i sur., 2002; Finkelstein,

Wamsley i Doreen, 2002; Barber i Delfabbro, 2004; Singer, Doornenbal i Okma, 2004;

Stace i Lowe, 2009; Olszewski, Burkhart i Bo, 2010):

razlozi za udomljavanje djeteta i dob pri udomljenju,•

prvi dojmovi o udomiteljima i udomiteljstvu,•

obilježja podrške i kontrole udomitelja u ključnim područjima djetetovog života,•

mreža podrške za dijete i udomitelje,•

utjecaj osobnih obilježja (djeteta, udomitelja) na odnose,•

obilježja komunikacije djeteta s udomiteljima,•

nošenje s kritičnim i/ili incidentnim situacijama,•

kontakt s biološkim roditeljima,•

odnos djeteta/mlade osobe s udomiteljima i nadležnim socijalnim radnikom,•

procjena utjecaja edukacije za udomitelje na kvalitetu skrbi,•

osjećaj sigurnosti i pripadanja,•

zadovoljstvo smještajem,•

osjećaj da ih se razumije,•

doživljaj postupaka udomitelja od strane djeteta,•

procjena postupaka socijalnog radnika i zadovoljstvo odnosom,•

konzultiranje s djetetom prije smještaja u vezi s njegovim preferencijama,•

informiranost djeteta o pravima djeteta u skrbi te alternativnim izvorima podrške,•

uključenost (participacija) u izradu plana smještaja ili tretmanskog plana,•

doživljaj i zadovoljstvo vlastitim akademskim postignućem,•

zadovoljstvo socijalnim odnosima izvan udomiteljske obitelji,•

iskustvo odvojenosti od roditelja,•

doživljaj skrbi od strane udomitelja, rodbine,•

doživljaj biološke obitelji i njenih problema,•

doživljaj pripremljenosti za samostalni život.•

Iz tih je tema vidljivo da je fokus na doživljaju intervencije, odnosno da je zaista pri

istraživanju udomiteljstva iz dječje perspektive, perspektiva djeteta i u funkciji korisničke

perspektive. Većina navedenih istraživanja koristila je kvalitativnu metodologiju u

prikupljanju podataka o dječjoj perspektivi (intervju i fokusne grupe). U sklopu tog

istraživačkog pristupa naročito je daleko otišao participativni pristup, ali u tom smjeru

išao je manji broj navedenih istraživanja.

1.Uvod

16

1.2.Udomiteljstvo djece

Zakon o udomiteljstvu, kako stari (NN, 79/07, čanak 2.), tako i novi (NN, 90/11, članak

2.), udomiteljstvo defi nira kao “oblik skrbi izvan vlastite obitelji kojom se djetetu ili

odrasloj osobi osigurava smještaj i skrb u udomiteljskoj obitelji”. Pritom se naglašava

da se udomiteljstvo provodi u skladu s temeljnim načelima socijalne skrbi kao i

specifi čnim načelima obiteljskog okruženja, održivosti socijalnih veza, uključenosti i

najboljeg interesa korisnika (NN, 90/11, članak 3.). Uz druga značajna poboljšanja, novi

Zakon o udomiteljstvu donosi i dva kriterija za razlikovanje udomiteljstva. To su: potrebe

smještenih korisnika (tradicionalno, specijalizirano, hitno i povremeno udomiteljstvo)

i status udomitelja (nesrodničko, srodničko i profesionalno udomiteljstvo) (NN, 90/11,

članci 8. do 16.). Iako se istim zakonom uređuje udomiteljstvo djece i odraslih, propisano

je da udomiteljska obitelj skrbi ili o djeci ili o odraslim osobama, osim kada postoji

potreba o zajedničkoj skrbi o roditelju s djetetom, braći i sestrama, maloljetnim

rodite ljima ili bračnim/izvanbračnim drugovima (NN, 90/11, članak 24.). Sukladno tome,

u zakonu su sustavno propisane specifi čne odredbe za udomiteljstvo djece u odnosu

na većinu bitnih obilježja udomiteljstva djece. Ovdje nas posebno zanimaju one koje se

odnose na obveze udomitelja jer one ujedno pružaju informaciju o “zadanom” sadržaju

ovog oblika skrbi. U tom smislu govore opisi općih i posebnih obveza udomitelja prikazani

u tablici 1. (NN, 90/11, članci 41. i 44.).

Usporedba tog okvira za skrb u udomiteljskoj obitelji s točkama 80. do 100. Smjernica za

alternativnu skrb (2010.) koje je Opća skupština UN-a donijela u studenom 2009. godine,

pokazuje da su navedeni sadržaji skrbi uglavnom usklađeni s tim smjernicama, ali i da

postoje aspekti skrbi o kojima se u zakonskom tekstu izrijekom ne govori (primjerice,

odnos udomitelja i djeteta, način postupanja udomitelja s djetetom i sl.). Ti aspekti u

pravilu i nisu sadržaj zakona i pravilnika, nego standarda kvalitete. Kako u Hrvatskoj

nisu izrađeni i prihvaćeni standardi kvalitete skrbi za dijete u udomiteljskoj obitelji,

neke aspekte ovog oblika skrbi teško je procjenjivati. Uvid u standarde nekih zemalja

(primjerice, Irske) pokazuju da se njima “propisuju”, odnosno postavljaju indikatori

kvalitete upravo za te suštinske aspekte skrbi (National Standards for Foster Care, 2003.).

“Udomiteljstvo je oblik skrbi izvan vlastite obitelji kojom se djetetu ili odrasloj osobi osigurava smještaj i skrb u udomiteljskoj obitelji.”

17

Objedinjujući različite administrativne odredbe prisutne u različitim zemljama, Berliner

i Fine (2001.) navode kako pri donošenju odluke o izdvajanju djeteta iz vlastite obitelji i

smještavanju u udomiteljsku obitelj nadležna tijela trebaju voditi računa omogućava li

smještaj u konkretnu udomiteljsku obitelj djetetu da:

održava važne međuljudske odnose,•

ostane povezano s kulturom iz koje potječe,•

stalnost i kontinuitet,•

se osjeća sigurno i zaštićeno,•

zadovolji zdravstvene potrebe,•

zadovolji psihosocijalne potrebe,•

uključi se u obrazovanje i druge potrebne usluge,•

pripremi za samostalni život,•

dobije plan skrbi i smještaja za svoju dobrobit i u najboljem interesu,•

ima smještaj koji je dobro usklađen s njegovim potrebama.•

Opće obveze udomitelja (članak 41.) Posebne obveze udomitelja za djecu (članak 44.)

osobna priprema i priprema članova obitelji •

za smještaj korisnika

sudjelovanje u izradi individualnog plana •

promjene prije i tijekom smještaja korisnika

pomoć korisniku pri prilagodbi na novu •

zajednicu

pružati korisniku sve vrste usluga i u opsegu •

navedenom u uputnici

pravilna njega, prikladan smještaj, prehrana, •

odjeća i obuća te osiguranje osobnih potrepština

očuvanje i unapređenje zdravlja korisnika, •

primarna zdravstvena zaštita te uključivanje

u programe psihosocijalne rehabilitacije

skrbiti da korisnik stekne određeno •

profesionalno zvanje i pomoći mu u traženju

odgovarajućeg zaposlenja

priprema za povratak u vlastitu obitelj, •

samostalan život ili drugi smještaj

postupati po uputama zavoda korisnika i •

zavoda udomitelja

voditi evidenciju i dokumentaciju o svim •

važnim životnim okolnostima korisnika

te redovito i po potrebi izvješćivati zavod

korisnika

omogućiti i poticati kontakte korisnika s •

njegovom obitelji

osigurati zaštitu dostojanstva, osobnog •

integriteta i tajnosti svih podataka korisnika

najmanje jednom godišnje sudjelovati u •

osposobljavanju

pravilna i primjerena njega, odgoj, smještaj, •

prehrana, odjeća, obuća, školske i osobne

potrepštine te briga o zdravlju djeteta

osigurati školske i osobne potrepštine, •

primjerene igračke, športsku i drugu opremu

brinuti se za pravilan odnos djeteta prema •

učenju, radu i profesionalnom osposobljavanju

pomoći djetetu kod oblikovanja vlastitog •

identiteta, poticati razvoj sposobnosti

uključiti u život lokalne zajednice sukladno •

njegovim potrebama i interesima

omogućiti i poticati susrete djeteta s •

roditeljima i drugim srodnicima

sva važnija pitanja udomitelj mora uređivati •

sporazumno s djetetovim roditeljima,

skrbnikom ili zakonskim zastupnikom,

zavodom udomljenog djeteta, zavodom

udomitelja i pružateljem drugih usluga

Tablica 1. Opće i posebne obveze udomitelja kao sadržaj skrbi

1.Uvod

18

Sukladno navedenom te imajući u vidu pokazatelje analize stanja udomiteljstva djece u

RH i smjernicama za njegov daljnji razvoj (Žižak, 2010.b), smatramo da postoji dovoljan

opseg pokazatelja i saznanja o udomiteljstvu te da je podatke dobivene iz korisničke

perspektive moguće povezati s različitim aspektima udomiteljstva djece opisanim

i/ili propisanim na nacionalnoj i/ili internacionalnoj razini. Uz to, kao najširi okvir za

generiranje i razumijevanje podataka dobivenih tijekom istraživanja poslužila su opća

saznanja o psihosocijalnim potrebama i razvojnim zadacima djetinjstva i adolescencije

(tablica 2.).

Zajedničke potrebe djece i adolescenta za:

sigurnošću i zaštitom•

ljubavlju i pripadanjem•

pažnjom i uvažavanjem•

poticanjem i ohrabrivanjem•

Potrebe djece (6 do 11 god.) za: Potrebe adolescenata (12 do 20 god.) za:

dokazivanjem vlastitih sposobnosti i uspjehom•

interakcijama s vršnjacima•

razvojem nezavisnosti i samostalnosti•

razvojem identiteta•

Razvojni zadaci u djetinjstvu: Razvojni zadaci u adolescenciji:

usvojiti tjelesne vještine nužne za •

uobičajene igre

naučiti se slagati s vršnjacima•

izgraditi zdrave stavove prema sebi kao •

organizmu u razvoju

učiti o spolnim ulogama žena i muškaraca•

usvojiti pojmove nužne za svakodnevni život•

razvijati savjest, moral i vrijednosti•

razvijati stavove prema društvenim •

grupama i institucijama

postići osobnu nezavisnost•

ostvariti nove i zrelije odnose s vršnjacima •

oba spola

usvojiti odgovarajuću spolnu ulogu•

prihvatiti svoj izgled i naučiti upravljati •

svojim tijelom

postići emocionalnu nezavisnost •

odraslih osoba

pripremiti se za brak i obiteljski život•

usvojiti vrijednosti i etički sustav •

koji će usmjeravati ponašanje

željeti se ponašati na društveno •

odgovoran način i to ostvarivati

Tablica 2. Psihosocijalne potrebe i razvojni zadaci u djetinjstvu i adolescenciji (prilagođeno prema Keresteš, Brajša Žganec i Žic Grgat, 2005.).

19

2.Ciljevi istraživanja

“Svrha istraživanja je stvaranje uvjetaza podizanje kvalitete udomiteljstva djece u Hrvatskoj kroz primjereno informiranje, pripremanje i participaciju svih, a posebno djece.”

2.Ciljevi istraživanja

20

Svrha istraživanja:

izravno se odnosi na razvijanje novih znanja potrebnih za unapređenje kvalitete

udomiteljstva djece. Posredno, svrha istraživanja je stvaranje uvjeta za podizanje

kvali tete udomiteljstva djece u Hrvatskoj kroz primjereno informiranje, pripremanje,

participaciju svih, dakle, i djece (udomljene i biološke2 djece udomitelja) u procesu

izdvajanja djeteta iz vlastite obitelji, smještaja u udomiteljsku obitelj i usklađivanje života

u udomiteljskoj obitelji s pravima i potrebama djece.

Opći cilj istraživanja:

upoznavanje i razumijevanje udomiteljstva iz perspektive udomljenog djeteta i biološke

djece udomitelja, te odraslih s ranijim iskustvom udomljavanja, dakle, upoznavanje i

razumijevanje korisničke perspektive.

Specifi čni ciljevi istraživanja odnose se na:

upoznavanje iskustva i razumijevanja • razloga za izdvajanje iz obitelji i smještavanje

u udomiteljsku obitelj iz korisničke perspektive,

upoznavanje iskustva i • doživljaj statusa udomljenog djeteta/adolescenta,

upoznavanje • iskustva i doživljaj statusa udomljenog djeteta one skupine djece

i adolescenata koji su nakon procjene neadekvatnosti smještaja u udomiteljsku obitelj smješteni u dječji dom,

upoznavanje iskustva i razumijevanje razloga za udomljavanje djeteta iz • perspektive biološkog djeteta udomitelja,

upoznavanje iskustva i razumijevanje udomiteljstva iz perspektive odraslih osoba s •

iskustvom udomljenog djeteta.

2 U ovom je istraživanju izuzetno važno ispitati i opisati kako biološka djece udomitelja iz svoje specifi čne pozicije

doživljavaju udomiteljstvo djece. U prvom redu stoga što je i njihova perspektiva zapravo dječja perspektiva

udomiteljstva, a polazna teza ovog istraživanja je da je upravo ta perspektiva nedovoljno istražena. S druge strane,

participativna priroda istraživanja omogućava da se dječja perspektiva istraži i opiše kao višeslojno iskustvo

udomiteljstva viđeno iz različitih pozicija i statusa koje djeca imaju u sadašnjosti ili su imala u prošlosti (iskustvo u

djetinjstvu sada odraslih osoba).

21

3.Metodologija istraživanja

“Dječja perspektiva i iskustva često izostaju u modelima i razumijevanju socijalnih fenomena te je potrebno potaknuti njihovu participaciju u izgradnji znanjai razvoju teorija i novih praksi.”


22

3.1.Metodološki okvir istraživanja

Specifi čnosti ovog istraživanja s djecom, koje je provedeno po principima kvalitativnog

pristupa, zahtijevaju da se pri predstavljanju metodološkog okvira, prije defi niranja

uzorka sudionika istraživanja i metoda istraživanja, podrobnije opiše i rasvijetli značenje

participacije djece u istraživanju kao i etička načela koja je u takvim istraživanjima

važno slijediti.

3.1.1.Participacija djece u istraživanju

Odluke o djeci u izvanobiteljskoj skrbi vrlo su često temeljene na informacijama koje o

njima daju odrasli, što može biti u najmanju ruku manjkavo, budući da odrasli ne mogu

misliti, osjećati i vidjeti život na način na koji to čine djeca (Stephenson, Gourley i Miles,

2004.). Autori smatraju da ukoliko odrasli ne slušaju djecu i njihovo viđenje određene

situacije, odluke koje donesu mogu u većoj mjeri imati negativan ishod za djecu. Također

naglašavaju kako bi se informacije koje daju djeca trebale koristiti zajedno s onima koje

daju odrasli. Participacija djece mnogo je prisutnija kad je riječ o “redovnim sustavima”

u koje se uključuju djeca i mladi, poput sustava školovanja, nego kada je riječ o djeci

i mladima koji se nalaze u sustavu socijalne skrbi3 ili maloljetničkog pravosuđa. Burke

(2010.) spominje manjak participacije za određene skupine djece poput djece imigranata,

djece u izvanobiteljskom smještaju te djece u pravosudnom sustavu. Autor smatra kako

je u tim sustavima participacija ugušena sustavom odlučivanja usmjerenim na odrasle.

Kvalitativno istraživanje s djecom u izvanobiteljskoj skrbi (Leeson, 2007., prema Burke,

2010.) pokazalo je kako i dalje postoje značajni izazovi kad je riječ o uključivanju djece u

odlučivanje. Mnoga od djece uključena u istraživanje opisivala su osjećaj “preplavljujuće

bespomoćnosti” zbog neuključenosti u odlučivanje. Njihovo je iskustvo, onoga što autor

naziva “kolektivno roditeljstvo4”, ne-osobno i orijentirano na sustav umjesto na dijete.

Iako su djeca pozitivno procjenjivala stručnjake, pokušaji da s njima razgovaraju o svojim

osjećajima nisu nailazili na razumijevanje kod ključnih odraslih.

3 Tijekom provedbe ovog istraživanja u Hrvatskoj je stupio na snagu novi Zakon o socijalnoj skrbi (NN, 57/11) koji temeljem

članka 33. propisuje da “Korisnik socijalne skrbi ima pravo sudjelovati u procjeni svog stanja i potreba te odlučivanju o

primanju potrebnih usluga te pravodobno dobiti sve informacije koje su mu potrebne za donošenje odluke i pristanak

na uslugu, uključujući i rizik od povrede ili štete, opis, cilj i korist od predložene usluge, kao i informacije o drugim

raspoloživim uslugama i druge informacije od značenja za pružanje usluge (...) Dijete, sukladno svojoj dobi i zrelosti, i

odrasla osoba lišena poslovne sposobnosti, sukladno svojim mogućnostima, imaju pravo sudjelovati i dati mišljenje u

svim postupcima u kojima se odlučuje o njihovim pravima.”

4 Kolektivno (korporativno) roditeljstvo je izraz koji se koristi kako bi se opisala odgovornost lokalnih vlasti prema djeci

i mladima u skrbi. Riječ je o pravnoj regulativi i obvezi propisanoj Zakonom o djeci iz 1989. i 2004. u Velikoj Britaniji

(http://www.warrington.gov.uk/childrenandyoungpeople/supportforfamilies/parentingsupport/corpparenting.aspx).

23

Dječja perspektiva i iskustva često izostaju u modelima i razumijevanju socijalnih

fenomena te je potrebno potaknuti njihovu participaciju u izgradnji znanja i razvoju

teorija i novih praksi. U tom se smislu smatra kako su kvalitativna istraživanja, posebno

participativna istraživanja, dobar način za poticanje dječje participacije (Mishna,

Antle i Regehr, 2004.). Razmatrajući važnost aktivnog uključivanja djece u istraživanje,

Czymoniewicz-Klippel (2009.) smatra kako su suvremeni znanstvenici prihvatili pravo

djece da budu ravnopravni sudionici istraživanja te su danas više fokusirani na to do

koje razine i na koje načine djeca mogu i trebaju biti uključena u istraživanje.

Djeca se mogu uključiti u istraživanje na najmanje dva načina: kao aktivni sudionici (oni koji dijele svoja iskustva i čija viđenja pomažu u stvaranju novih znanja) te kao

istraživači (oni koji su inicijatori ili ravnopravni partneri u istraživačkom procesu u cijelom

njegovom tijeku) (Clark, 2004.). U oba slučaja govorimo o participativnom istraživanju,

samo je uloga i količina angažmana djece drugačija.

Kako djecu ne možemo promatrati kao jednu homogenu skupinu, jasno je da su

neka djeca kompetentnija i spremnija uključiti se u istraživanje, dok druga nisu. Hart

(1992.) navodi neke čimbenike koji utječu na sposobnost djece da sudjeluju: socijalna i

emocionalna kompetentnost, sposobnost izražavanja, pripadnost određenoj društvenoj

klasi te različite mogućnosti sudjelovanja za dječake i djevojčice (naročito u nerazvijenim

zemljama). Imajući u vidu individualne specifi čnosti, kompetencije, potencijale svakog

djeteta, kao i njegovu slobodnu volju da samo odlučuje želi li, kada i na koji način

participirati, govorimo o “individualnom kontinuumu participacije” (Žižak, 2010.c),

pri čemu svako pojedino dijete samostalno određuje do koje razine i na koji način

želi sudjelovati. U tom smislu, zapravo govorimo o kontinuiranom procesu procjene,

pregovaranja i dogovaranja između stručnjaka/ istraživača i pojedinog djeteta, odnosno

o ne-hijerarhijskom pristupu participaciji.

3.1.2.Etički aspekti istraživanja

Etička pitanja istraživanja, posebno kad je riječ o participativnim istraživanjima s djecom,

vrlo su složena i brojna. Mishna, Antle i Regehr (2004.) govore kako je glavni etički

zadatak istraživanja s djecom osiguranje poštovanja dječjih prava, sloboda, sigurnosti

i dostojanstva, pri čemu potraga za razumijevanjem (podacima) ne smije ni u kom

slučaju biti iznad brige o djeci. Ključna etička pitanja u ovom istraživanju odnosila su se

na: dobrovoljnost i davanje suglasnosti (pristanka) za istraživanje, fi zičku i psihološku

sigurnost sudionika istraživanja, zaštitu privatnosti i povjerljivosti danih informacija te

uvid u rezultate istraživanja.


24

Dobrovoljnost sudjelovanja i davanje pristanka na sudjelovanje u istraživanju

Davanju informiranog pristanka pristupilo se kao nedovršenom i kontinuiranom

procesu koji je trajao tijekom cijelog istraživanja (Mason, 1996.; Renold i sur., 2000.).

U tom smislu, pristanak koji daju sudionici omogućavao je biranje načina i razine do

koje svaki pojedini sudionik želi biti uključen u istraživanje. Sve sudionice i sudionici

istraživanja bili su informirani o svim dijelovima istraživanja koji su vezani za njihovo

izravno sudjelovanje i relevantni su za njihovu odluku o sudjelovanju u istraživanju.

Sudionicima su dane relevantne

i sažete informacije o temi i svrsi

istraživanja, povjerljivosti podataka

i zaštiti privatnosti te o načinu

korištenja i prezentaciji podataka

dobivenih u procesu istraživanja.

Time se osiguralo dobivanje

informiranog pristanka na

istraživanje od svih sudionika.

Postupak dobivanja pristanka na

sudjelovanje djece u istraživanju

uključivao je nekoliko koraka. Započeo je traženjem pristanka u pismenoj formi na razini

donositelja odluka (Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, nadležnih centara za socijalnu

skrb i ravnatelja dječjih domova) te se nastavio dobivanjem usmenog pristanka skrbnika

(u slučaju kad su skrbnici bili djelatnici centara za socijalnu skrb) i pismenog pristanka

skrbnika (u slučajevima kad su to bili biološki roditelji djeteta ili udomitelji). Najizravniji

pristanak na sudjelovanje dobiven je u pismenoj formi od same djece i odraslih osoba,

sudionica i sudionika istraživanja. Sve sudionice i sudionici imali su mogućnost odbijanja

sudjelovanja u istraživanju kao i mogućnost odustajanja od sudjelovanja u istraživanju u

bilo kojoj fazi istraživanja, a da pri tome nisu morali elaborirati razloge svog odustajanja. U

tom smislu, važno je naglasiti da su svi uključeni sudionici ovog istraživanja tijekom cijelog

istraživanja dobrovoljno i uz višestruko potvrđivanje svog pristanka aktivno sudjelovali.

Fizička i psihološka sigurnost sudionika istraživanja

Budući da najveći dio sudionika istraživanja čine djeca, posebna pažnja usmjerila se na

sigurnost (fi zičku i psihološku) sudionika tijekom istraživanja. Intervjui s djecom održali

su se u prostorima njihovog doma (kuće odnosno ustanove). Konačni izbor prostora za

provedbu intervjua dogovorio se pojedinačno sa svakim djetetom poštujući njegovo pravo

na privatnost i sigurnost tijekom intervjuiranja. Intervjue su vodile socijalne pedagoginje

koje imaju iskustva u intervjuiranju djece i odraslih. Samom intervjuiranju prethodile su

jasne upute o načinu intervjuiranja (informacije o svrsi i cilju istraživanja, informacije o

temama i sadržaju intervjua), kao i uputa da se može odustati u bilo kojem trenutku.

“Važno je naglasiti da su svi uključeni sudionici ovog istraživanja tijekom cijelog istraživanja sudjelovali dobrovoljno i uz višestruko potvrđivanje svog pristanka.”

25

Zaštita privatnosti i povjerljivosti danih informacija

Prikupljeni podaci obrađivali su se u cjelinama s obzirom na pojedine skupine sudionika

te se nigdje nisu navodila imena sudionika, kao ni mjesto, grad gdje su rođeni ili gdje

borave. Na isti način zaštićeni su i podaci o njihovim obiteljima, prijateljima i drugim

osobama koje će se spominjati u intervjuima. Doslovni prijepisi intervjua nalaze se kod

istraživačkog tima i neće u cijelosti biti dostupni nikom drugom. Sažeti i interpretirani

podaci iz intervju bit će dostavljeni naručitelju istraživanja. Za objavljivanje grupnih

rezultata istraživanja u stručnim i znanstvenim publikacijama bit će prethodno pribavljena

dozvola UNICEF Ureda za Hrvatsku.

Uvid u rezultate istraživanja

Nakon razgovora s pojedinim djetetom/odraslom osobom, intervju je doslovno prepisan.

Prijepis vlastitog intervjua bio je dostupan na uvid svakom od sudionika. Sudionici su

samostalno mogli birati na koji način žele sudjelovati u daljnjem radu na interpretaciji

podataka i formuliranju prijedloga utemeljenih na tim podacima. Ta je mogućnost

ponuđena svim sudionicima, a sukladno svojim mogućnostima i potrebama prihvatilo

ju je 19 (38%) sudionika te su uz aktivno sudjelovanje u istraživanju doprinijeli i kao

ravnopravni partneri pri provjeri etičnosti načina prezentacije rezultata i participativnosti

zaključaka (Clark, 2004.).

3.2.Sudionici istraživanja

Ključni sudionici ovog istraživanja su djeca (udomljena djeca i biološka djeca udomitelja)

te odrasli s iskustvom udomljenog djeteta. Riječ je o vrlo heterogenoj skupini sudionika,

koji posjeduju mnogo znanja o području koje se istražuju te ih se može promatrati kao

relevantan uzorak, odnosno uzorak “bogat informacijama”, kako ga opisuje Patton (2002.).

To je sukladno općim načelima izbora sudionika kvalitativnih istraživanja, gdje se uzorak

sudionika najčešće odnosi na namjerno odabran relativno mali broj sudionika od kojih se

prikupljaju iscrpne informacije (Ajduković, 2008.). Drugim riječima, sudionici kvalitativnog

istraživanja biraju se s obzirom na njihovu informiranost o fenomenu koji se istražuje.

“Ključni sudionici ovog istraživanja su djeca (udomljena djeca i biološka djeca udomitelja)te odrasli s iskustvom udomljenog djeteta.”


26

Heterogenost sudionika odnosi se na sljedeća obilježja: dob, spol, psihosocijalna zrelost,

mjesto u kojem žive (urbana ili ruralna sredina), status (udomljeno dijete/adolescent,

biološko dijete udomitelja, djeca/adolsecenti iz dječjeg doma s iskustvom udomiteljstva,

odrasla osoba s iskustvom udomljenog djeteta), vrijeme provedeno u udomiteljstvu,

iskustva različitih oblika izvanobiteljskog smještaja i dr.

S obzirom na navedenu heterogenost sudionika, ključni kriterij izbora sudionika slijedio

je Pattonov “princip maksimalne raznolikosti” (1990., prema Hoepfl , 1997.) pri čemu se

nastojala zahvatiti raznolikost iskustava kako bi se dobro opisalo područje istraživanja

te mogle sagledati sličnosti i razlike u iskustvima sudionika. U tablici 3. dan je opći

prikaz strukture sudionika istraživanja. Podrobniji opis sudionika istraživanja iz pojedinih

skupina dan je u poglavlju o rezultatima istraživanja.

Skupine sudionika Broj Obilježjasudionika

Obilježjaokruženja

Udomljena djeca u dobi od 10 do 12 godina

10 spol: oba (5 + 5)•

iskustvo udomiteljstva: •

najmanje 6 mjeseci

urbano i ruralno •

udomiteljstvo

izabrane su tri županije •

i to prema stupnju

zadovoljstva stručnjaka

razvijenošću udomiteljstva

(Žižak, 2010.b):

1) Križevačko-koprivnička

županija (zadovoljni)

2) Osječko-baranjska

županija (djelomično

zadovoljni)

3) Primorsko-goranska

županija (nezadovoljni)

Udomljeni adolescenti u dobi od 15 do 17 godina

10

Biološka djeca udomitelja 10 spol: oba (5 + 5)•

dob: 10 do 12 godina (5) •

i 15 do 17 godina (5)

iskustvo biološkog •

djeteta u obitelji koja

se bavi udomiteljstvom

najmanje 1 godinu

Djeca/adolescenti nakon iskustva u udomiteljstvu smješteni u dječji dom

10 dob: 10 do 17 godina•

spol: oba (5 + 5)•

iskustvo udomiteljstva: •

najmanje 6 mjeseci, a

od smještaja u dom nije

prošlo više od 1 godine

svi dječji domovi u •

kojima se vrši analiza

dokumentacija5 i dječji

domovi koji su locirani u

odabranim županijama

Odrasli s iskustvom udomljenog djeteta

10 nakon završetka •

udomiteljstva prošlo

najmanje 5, a najviše

15 godina

svi koji se sami, •

dobrovoljno jave na oglas,

a zadovoljavaju navedeni

kriterij

Tablica 3. Opći prikaz strukture sudionika istraživanja

5 Paralelno s ovim istraživanjem, provedeno je i snimanje stanja u dijelu izvanobiteljskog smještaja za djecu pod

nazivom “Analiza dokumentacije o skrbi za djecu u dobi od 0 do 3 godine života smještene u dječje domove i kriteriji

stručnjaka u procesu donošenja odluka o vrsti smještaja djece u dobi od 0 do 3 godine izvan vlastite obitelji” koja je

uključivala 8 institucija za djecu (DD Lovran, DD Osijek, DD Split, DD Zagreb, Caritas, Karmelićanke, SOS Ladimirevci i

SOS Lekenik).

27

3.3.Metode prikupljanja podataka

Kako bi se ostvarila svrha i ciljevi, istraživanje počiva na izravnom prikupljanju podataka

od sudionika istraživanja (kroz intervjue). Ključna metoda u istraživanju perspektive

korisnika je metoda razgovora, preciznije tehnika polustrukturiranog intervjua. Nacrti

polustrukturiranog intervjua za svaku skupinu sudionika istraživanja nalaze se u poglavlju

Prilozi (8).

Kada su u istraživanje uključena djeca, za istraživače to znači pomnu pripremu svih

okolnosti njihova sudjelovanja te mogućih posljedica. Tim više se to odnosi na

participativna istraživanja, kao što je i ovo, u kojem se dijete treba aktivno uključiti u

više faza istraživanja i željeti sudjelovati uz vlastiti pristanak. Pokušati saznati i razumjeti

osobnu perspektivu sudionika istraživanja nikada nije jednostavan zadatak, a posebno

kad je riječ o djeci koja su vulnerabilna zbog brojnih rizika, prije svega u njihovom

okruženju, posebice obiteljskom, najčešće već od najranije dobi. Stoga istraživanje

osobne perspektive djeteta, iznošenje osobnih, često teških i vrlo intimnih iskustava,

doživljaja, sjećanja, osjećaja, može, ako nije visoko profesionalno i vrlo senzibilizirano

planirano i provedeno, dovesti do dodatne ili ponovne viktimizacije djeteta na različitim

područjima, pojačati možda i već postojeće nepovjerenje u odrasle i sustav. Riječ je o

teže “dohvatljivom” problemu istraživanja. Zbog skrivenosti i teže dostupnosti, nužnog

zadiranja u intimu, drugačije uloge i odnosa istraživača i sudionika, ta je perspektiva

slabo istražena. Svi ti osjetljivi

trenuci istraživanja trebaju

biti obuhvaćeni pripremom

(i provedbom) istraživanja

poštujući prava djece, ne

samo na zaštitu, već upravo

i na participaciju, a posebice

poštujući etička načela

istraživanja s djecom (Etički

kodeks istraživanja s djecom,

2003.). U ovom istraživanju poštovala su se sva načela, a posebice ona koja govore

o informiranju sudionika o cilju i svrsi istraživanja, ulogama sudionika i istraživača,

slobodi izbora i dobrovoljnog pristanka, mogućnosti odustajanja, anonimnosti te

traženju suglasnosti. Na te okolnosti jasno je ukazao uvodni ili informativni razgovor

s djetetom, a vođenje razgovora uključivalo je stručnost i senzibilitet za razgovor s

djetetom te uspostavljanje odnosa povjerenja.

Na taj način prikupljena je izuzetno velika količina podataka od sugovornika. U tablici 4.

količina podataka prikupljenih intervjuima prikazana je prema skupina sugovornika.

“Kada su u istraživanje uključena djeca, za istraživače to znači pomnu pripremu svih okolnosti njihova sudjelovanja te mogućih posljedica.”


28

3.3.1.Prikaz procesa prikupljanja podatakai doživljaja uvjeta u kojima su podaci prikupljani

U odnosu na provedene intervjue s djecom, mladima i odraslima koji imaju iskustva

udomljavanja ili s udomiteljstvom, važno je opisati i proces prikupljanja podataka kroz

intervjue, i uvjete, odnosno doživljaj uvjeta u kojima su podaci prikupljani od strane

intervjuerki. To će biti opisano kroz četiri aspekta:

1. pripreme za provedbu intervjua (formiranje uzorka i dogovaranje terena),

2. provedba intervjua (prostorno-tehnički uvjeti i odnosni aspekt provedbe intervjua),

3. vraćanje intervjua sudionicima, čitanje i nadopunjavanje,

4. refl ektiranje nakon što je proces prikupljanja podataka završen.

Za opis uvjeta, odnosno doživljaja uvjeta u kojima su podaci prikupljeni, korišteni su

podaci iz terenskih zabilješki istraživačica (intervjuerki) te zapisi refl eksivne fokusne

grupe s intervjuerkama nakon provedenih intervjua.

1. Pripreme za provedbu intervjua

Formiranje uzorkaU svrhu pronalaženja sudionika koji odgovaraju kriterijima zadanim u nacrtu istraživanja

inicijalno je kontaktirano 8 centara za socijalnu skrb (Crikvenica, Opatija, Rijeka, Krk,

Križevci, Koprivnica, Osijek i Beli Manastir) te 5 dječjih domova (Zagreb, Koprivnica, SOS-

Lekenik i Ladimirevci, Selce i Novi Vinodolski). Inicijalni kontakt odnosio se na telefonski

razgovor u kojem je pojašnjena svrha istraživanja te predstavljeni nositelji istraživanja.

Sudionici Broj stranica (font Times New Roman,

veličina 12 pt, bez proreda)

Udomljena djeca 123

Udomljeni adolescenti 130

Djeca i adolescenti koji su nakon procjene neadekvatnosti smještaja u udomiteljskoj obitelji smješteni u dječji dom

141

Odrasli s iskustvom udomljavanja 148

Biološka djeca udomitelja 103

UKUPNO 645

Tablica 4. Podaci o količini podataka prikupljenih intervjuima u pojedinoj skupini sudionika

29

6 Naime, u izravnom kontaktu s udomiteljskim obiteljima događalo se da neke obitelji nemaju udomljenu djecu u traženoj

dobi ili su dana kriva imena djece i sl.

Nakon telefonskog razgovora ustanovama su upućena dva službena dopisa: prvi koji je

sadržavao sažetak projekta te suglasnost Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi i koji

je bio namijenjen ravnateljima centara i domova te drugi dopis namijenjen članovima

tima za udomiteljstvo (odnosno socijalnim radnicima u domovima) u kojem su traženi

konkretni podaci o udomiteljskim obiteljima (odnosno o djeci koja su nakon udomiteljstva

smještena u dom za djecu). Navedene ustanove dostavile su tražene podatke, nakon čega

su kontaktirane pojedine udomiteljske obitelji te je dogovoreno intervjuiranje djece.

Teškoće na koje smo nailazili u ovoj fazi formiranja uzorka odnosile su se na potrebu

višestrukih kontakata između dječjih domova, centara za socijalnu skrb, udomitelja,

istraživačica i Ministarstva. U tom smislu, proces komunikacije s ustanovama trajao je

duže od predviđenog te je zahtijevao više početnog angažmana usmjerenog na

pojašnjavanje koncepta istraživanja, informiranje o suglasnosti nadležnog Ministarstva

i sl. Potrebno je također naglasiti kako je suradnja sa svim ustanovama (centrima i

domovima) bila uspješna pri čemu su stručnjaci proslijedili tražene informacije u relativno

kratkom roku. No, isto tako, važno je napomenuti i kako su u nekim centrima proslijeđeni

podaci bili nepotpuni i/ili netočni6, što je ukazivalo na pitanje ažuriranosti i točnosti

evidencija o udomiteljskim obiteljima.

U odnosu na intervjuiranje odraslih osoba s iskustvom udomiteljstva, u suradnji s

UNICEF-ovim uredom, osmišljen je oglas u kojem se pozivaju odrasle osobe s iskustvom

udomiteljstva da se jave za sudjelovanje u istraživanju. Isprva je poziv bio postavljen

isključivo na mrežnoj stranici UNICEF-a te na Facebook grupi UNICEF-a. Kako je odaziv

odraslih koji su bili smješteni u udomiteljsku obitelj na poziv oglašen u elektroničkim

medijima UNICEF-a bio izuzetno slab, bilo je potrebno pronaći nove strategije pronala-

ženja ove skupine sudionika. U odnosu na javni poziv koji je postavljen na Facebook

profi lu UNICEF-a javilo se svega dvoje ljudi, od kojih nijedno nije udovoljavalo kriterijima

istraživanja. U daljnjem pronalasku sudionika za ovaj uzorak sudionika korištena su

osobna i stručna poznanstva članica istraživačkog tima i djelatnika UNICEF-a te

objavljivanje oglasa u lokalnim glasilima. Na taj je način u istraživanje ušlo 9 osoba. Jedna

osoba pronađena je putem članka u dnevnim novinama, nakon čega je kontaktirana od

istraživačica. Pronalazak odraslih osoba koje imaju iskustvo udomljavanja pokazalo se

najizazovnijim dijelom uzorkovanja koji je zahtijevao više vremenskih i ljudskih resursa.

Dogovaranje terenaNakon što su pribavljene informacije i kontakti udomiteljskih obitelji od nadležnih centara,

odabrane udomiteljske obitelji (s obzirom na dob i spol djeteta koje udomljavaju ili dob i spol

biološke djece) telefonski su kontaktirane od strane intervjuerki. Tom prilikom intervjuerke

su pojašnjavale udomiteljima koncept i svrhu istraživanja kako bi oni mogli iste pojasniti

djeci iz njihovih obitelji te ih načelno pitati žele li sudjelovati u istraživanju. Temeljem

dobivenog načelnog pristanka djeteta, intervjuerke su odlazile na teren, u posjet obiteljima.


30

S obzirom na činjenicu da centri nisu posebno obavještavali udomitelje o prosljeđivanju

njihovih kontakata istraživačkom timu, u nekim slučajevima trebalo je uložiti dodatan

trud u uspostavljanje odnosa povjerenja s udomiteljima. Iz sadašnje perspektive čini se

važnim imati u vidu za sljedeća slična istraživanja kako je potrebno posvetiti veću pažnju

pripremi kontakata s udomiteljima. Jedan od mogućih načina bio bi da udomiteljske

obitelji prvotno kontaktira nadležni centar te da ih pripremi za poziv istraživača.

Nakon iskustava provedbe prvih intervjua, postalo je jasnije da je odlazak u udomiteljske

obitelji zapravo ulaženje u privatni život i svakodnevicu pojedinih obitelji, što za njih može

predstavljati i određenu nelagodu, pa i stres. Odlazak u obitelji podrazumijevao je specifi -

čno obogaćivanje, ali ponekad i opterećivanje procesa istraživanja. Tako su, primjerice,

sami udomitelji često zaokupljali pažnju intervjuerki, budući da su imali potrebu izreći

svoja iskustva, stavove i teškoće na koje nailaze. Nadalje, intervjuerke su osjetile potrebu

da ulazeći u privatne domove obitelji, donesu i neki sitni poklon namijenjen djeci (čokoladu,

kekse i sl.) što je i u skladu s tradicijom u društvu. S druge strane, udomiteljske obitelji

također su najčešće dočekivale intervjuerke s kolačima i napicima.

Na taj način dolazak na istraživanje nije podrazumijevao samo tehničku stranu intervju-

iranja, nego i u najvećem broju slučajeva i onu “socijalnu” stranu druženja i razgovora.

U odnosu na intervjuiranje djece u domovima, intervjui su dogovarani sa stručnjacima

u domovima. U pojedinim slučajevima bilo je vidljivo da su djeca dobro pripremljena od

strane stručnjaka što se očitovalo kroz pristupačnost i otvorenost u razgovoru te lakše

uspostavljanje kontakta i odnosa s intervjuerkom.

Kada je riječ o odraslim sudionicima istraživanja, intervjui su se odvijali u njihovim

obiteljima, odnosno privatnim stanovima, prostorima Edukacijsko-rehabilitacijskog

fakulteta, a u jednom slučaju na radnom mjestu sudionika istraživanja.

Priprema intervjuerki prije odlaska na teren odnosila se najvećim dijelom na upozna-

vanje s nacrtom pitanja za intervju s pojedinim skupinama sudionika. Početna priprema

obavljena je na razini cijelog istraživačkog tima, pri čemu su zajednički čitana i diskutirana

pitanja te su dane opće smjernice za razgovor s djecom i mladima. Svaka intervjuerka

također se i zasebno pripremala za intervju, dodatnim upoznavanjem s pitanjima. Dodatan

aspekt pripreme za intervjue odnosio se i na pripremu tehničke opreme, odnosno na

pripremu diktafona ili drugih uređaja za snimanje. U tu svrhu provjeravana je tehnička

ispravnost i pripremljenost uređaja.

“Dolazak na istraživanje nije podrazumijevao samo tehničku stranu intervjuiranja, nego i u najvećem broju slučajeva i onu “socijalnu” stranu druženja i razgovora.”

31

2. Provedba intervjua

Prostorno-tehnički uvjetiNa samu provedbu intervjua u određenoj mjeri utjecali su prostorni odnosno tehnički

uvjeti. Naime, kako su se intervjui uglavnom odvijali u privatnim domovima udomitelja,

događalo se da se intervju provodi u prostoru dnevnog boravka ili blagovaonice gdje

su ostali članovi obitelji prolazili ili su se nalazili u neposrednoj blizini čime je ometena

privatnost razgovora. Udomitelji su se također ponekad znali uključivati u sam intervju,

pogotovo kad je riječ o mlađoj djeci ili manje razgovorljivoj djeci, te nadopunjavati

intervju svojim komentarima i tumačenjima. Kada su se intervjui odvijali u zasebnim

prostorijama (npr. dječjoj sobi), manje su se prekidali od strane drugih osoba te je bio

prisutan veći osjećaj privatnosti i povjerljivosti.

Događali su se i manji tehnički problemi vezani uz nefunkcioniranje opreme (npr. diktafon

koji je prestao snimati te je dio razgovora ostao nezabilježen) zbog čega su se određeni

intervjui morali djelomice ponavljati. U toj prilici djeca su bila izrazito susretljiva te su

pristala na ponovni intervju.

Odnosni aspekt provedbe intervjuaPrije samog intervjua i udomiteljima i djeci pažljivo je pojašnjena svrha istraživanja kao i

etička načela istraživanja. Djeca su prije intervjua potpisivala suglasnost za sudjelovanje

u istraživanju. Nastojalo se prije početka intervjua uspostaviti i minimalan neformalni

kontakt s djetetom i članovima udomiteljske obitelji radi početnog uspostavljanja odnosa

između djeteta i intervjuerke. U nekim obiteljima gdje je bilo smješteno više djece javljala

se i određena nelagoda intervjuerki ukoliko bi razgovarale samo s jednim djetetom te

potreba da se pojasni zašto se ne razgovara sa svom djecom. Događalo se i da u nekim

obiteljima udomitelji inzistiraju da se razgovara s više djece (npr. dvije sestre) kako se

određeno dijete ne bi osjećalo zapostavljeno.

3. Vraćanje intervjua sudionicima, čitanjei nadopunjavanje

Nakon provedbe, intervjui su

doslovno prepisivani te potom

vraćani sudionicima na čitanje i

davanje konačne suglasnosti za

korištenje intervjua u istraživanju. U

tom smislu, intervjuerke su ponovno

posjetile ustanovu ili obitelj u kojoj

su smještena, odnosno žive djeca te zajedno s djecom pročitale intervju i po potre bi i

želji djeteta ga nadopunile. U tri slučaja intervjui su vraćeni putem elektroničke pošte.

“Većina sudionika pročitala je intervjue u cijelosti te nisu imali dodatnih primjedbi. Primijećeno je zadovoljstvo sudionika time što su im intervjui vraćeni, uz određenu dozu ponosai važnosti.”


32

Komunikacija putem e-maila na taj način pokazala se kao dobar način komunikacije s

adolescentima, način koji je njima blizak i prihvatljiv.

Većina sudionika pročitala je intervjue u cijelosti te nisu imali dodatnih primjedbi.

Primijećeno je zadovoljstvo sudionika time što su im intervjui vraćeni, uz određenu dozu

ponosa i važnosti. Ovakva, pozitivna reakcija djece, predstavlja dobru osnovu za daljnji

participativni rad s djecom.

4. Refl ektiranje nakon što je proces prikupljanja podataka završen

Kao što je već navedeno, nakon provedenih intervjua, organizirana je refl eksivna fokusna

grupa u kojoj su sudjelovale sve članice istraživačkog tima, s namjerom razmjene i prorade

iskustava. Sumiranjem razgovora u fokusnoj grupi, prepoznate su određene teme koje se

mogu svrstati u dvije skupine: nova znanja i iskustva istraživačica na osobnoj razini te

osvještavanje važnih tema iz perspektive sudionika.

Nova znanja i iskustva istraživačica na osobnoj razini uključuju:

iskustvo provođenja istraživanja u prirodnom, obiteljskom okruženju,•

praktično iskustvo vođenja intervjua s različitim skupinama sudionika (u smislu •

prilagođavanja sudionicima te održavanja cijelog tijeka intervjua - od uspostavljanja

kontakta do završavanja intervjua),

nošenje s teškim situacijama u intervjuu i teškim životnim pričama sudionika,•

važnost upoznavanja i istraživanja korisničke perspektive (u smislu novih spoznaja •

i u smislu osnaživanja korisnika kroz sudjelovanje u istraživanju),

osvještavanje da ovo iskustvo omogućuje razvijanje modela participativnog rada •

s djecom u smislu većeg uključivanja, osnaživanja te stvaranja prilike da se čuje

korisnička perspektiva,

mogućnost kreiranja određenog referentnog mjesta (ili medija – npr. Facebook •

profi l) na koji se mogu javiti sudionici istraživanja ukoliko imaju potrebu zatražiti

pomoć ili žele nešto dodatno saznati, komentirati i sl.

Osvještavanje važnih tema iz perspektive sudionika odnosi se na:

neinformiranost djece o procesu izdvajanja i tijeka smještaja,•

neadekvatnost i nedostatnost kontakata djece s nadležnim socijalnim radnicima,•

nedostatak vođenja, podrške i nadzora udomitelja,•

novac kao relativno često spominjanu temu u intervjuima i u neformalnim •

razgovorima s udomiteljima (novac kao motiv za udomiteljstvo, nedostatna

fi nancijska sredstva za udomitelje i sl.).

33

7 Tematska analiza je proces identifi ciranja, analiziranja i izvještavanja prema tzv. obrascima (temama) koje se prepo-

znaju unutar podataka. U najmanjem obimu tematska analiza odnosi se na organizaciju i opisivanje podataka u bogatim

detaljima, no vrlo često ide iznad toga te se odnosi na različite aspekte interpretacije (Boyatzis, 1998., prema Braun i

Clarke, 2006.).

3.4.Metode obrade podataka

Transkripti intervjua, pročitani i odobreni od sudionika istraživanja, predstavljaju

podatke koji su dalje procesirani po principima kvalitativnog pristupa. Prvo je uslijedilo

čitanje intervjua grupiranih prema skupinama sudionika (subuzorcima) te dogovori u

istraživačkom timu o najprikladnijem načinu analize podataka. Pri dogovaranju smo polazili

od modela tematske analize7 (Braun i Clarke, 2006.). Tema je obrazac unutar podataka

koji se načelno može odrediti na dva načina: induktivnim ili deduktivnim načinom. Za

analizu je odabran deduktivni način, koji se naziva i teorijskim, pri čemu se teme određuju

u skladu s teorijskim ili analitičkim interesom istraživača. Ovaj pristup često dovodi do

manje detaljnih opisa podataka u cijelosti, a više je usmjeren na detaljniju analizu nekih

aspekata podataka.

Tematska analiza može također biti semantička ili latentna. U semantičkoj tematskoj

analizi teme su defi nirane eksplicitno odnosno na samoj površini značenja, što znači

da istraživač ne traži značenje koje “leži ispod ili iznad” onoga što piše u podacima. U

latentnoj tematskoj analizi primarni naglasak je na interpretaciji. U skladu s naslovom i

ciljevima istraživanja kombiniran je semantički i latentni pristup tako da se perspektiva

korisnika prenosila u doslovnom smislu, podjednako često kao i interpretacija. Semantička

razina imala je dvostruki namjenu: s jedne strane doslovno prenijeti perspektivu korisnika,

a s druge strane pružiti podatke za provjeru interpretacija.

Dogovorena je analiza podataka u dvije faze.

Prva faza započela je dogovaranjem okvira za interpretaciju podataka kroz osam tema.

Teme su određene na temelju uvida istraživača u intervjue i u skladu s konceptualnim

okvirom i ciljevima istraživanja. Radi se o sljedećim temama:

1. razumijevanje razloga za izdvajanje iz biološke obitelji,

2. razumijevanje udomiteljstva kao oblika skrbi,

3. doživljaj statusa udomljenog djeteta,

4. obilježja iskustva,

5. sudjelovanje u donošenju odluka,

6. biološka obitelj iz perspektive djece,

7. udomiteljska obitelj iz perspektive djece,

8. preporuke djece.

Ostavljen je i prostor za nove teme, one koje se pokažu važnima iz perspektive sudionika

pojedinih subuzoraka.


34

Postupak kvalitativne analize intervjua za svaki subuzorak sudionika zasebno uključuje

sljedeće korake analize: (1) čitanje cjelovitog teksta intervjua, (2) određivanje jedinica

kodiranja, (3) defi niranje kodova za svakog sudionika pojedinačno, (4) defi niranje

kategorija na razini svakog subuzorka zasebno, (5) interpretacija tako dobivenih rezultata

za svaki subuzorak sudionika, a prema predloženom tematskom okviru i uz argumentiranje

kategorija i kodova doslovnim citatima sugovornika.

U drugoj fazi podaci su analizirali na sljedeći način: (1) čitanje i sažimanje podataka iz

prvog koraka analize, za svaku pojedinačnu temu i za svaku pojedinu skupinu sudionika,

(2) povezivanje ključnih obilježja tema za sve skupine sudionika i defi niranje kategorija

unutar svake teme, (3) interpretacija i formuliranje zaključaka i smjernica.

35

4.Prikaz rezultata istraživanja

“Da mogu biti, bio bi udomitelj...ako su ta djeca nesretna i nemaju svoju obitelj da ne sjede u domu i čekaju tko će ih primiti i tako... Lakše je meni jer sam ja već udomljen - ja znam kako treba postupati prema drugom djetetu! ”


36

4.1.Analiza podataka za pojedine skupine sudionika istraživanja prema zadanom okviru

Cilj analize podataka prema zadanom okviru pojedinačno za svaku skupinu sudionika

istraživanja povezan je s nastojanjem da se što iscrpnije predstave i opišu specifi čne poru-

ke sudionika istraživanja vezane uz upoznavanje udomiteljstva iz perspektive djece. Prikaz

rezultata analize za svaku skupinu sudionika načinjen je prema istom okviru i na isti način.

Prvo su opisana obilježja sudionika određene skupine sugovornika (subuzorka), potom

su predstavljeni rezultati interpretacije podataka prema zadanom okviru te je na kraju

dan sažeti opis ključnih poruka interpretacije za tu specifi čnu skupinu sudionika. Analiza

rezultata za pojedine subuzorke sudionika bit će predstavljena sljedećim redoslijedom:

4.1.1. Udomljena djeca

4.1.2. Udomljeni adolescenti

4.1.3. Djeca i adolescenti koji su nakon procjene neadekvatnosti smještaja u udomiteljskoj

obitelji smještena u dječji dom

4.1.4. Biološka djeca udomitelja

4.1.5. Odrasli s iskustvom udomiteljstva

Poglavlja u kojima se prikazuju rezultati istraživanja pisana su na način koji je uobičajen za

prikaz rezultata kvalitativnih istraživanja, koja u pravilu obiluju doslovnim izjavama sudionika

istraživanja. U tom smislu, važno je naglasiti da su doslovne izjave sudionika istraživanja

pisane u Italik fontu. Pri navođenju je korišten doslovni rječnik sugovornika, nisu stavljani

navodnici, a uzastopne izjave dvaju ili više sudionika odvajane su točka – zarezom (;).

4.1.1.Udomljena djeca

Opis sudionika

U subuzorku udomljene djece sudjelovalo je ukupno desetero sudionika, od čega pet

dječaka i pet djevojčica udomljenih na području Rijeke, Križevaca, Koprivnice, Osijeka

i Belog Manastira. Dob djece kretala se u rasponu od 10 do 13 godina, a prosječna dob

iznosila je 11,4. Kada je riječ o obliku udomiteljstva, jedna djevojčica je smještena u

srodničko udomiteljstvo (kod djeda i bake). Četvero sudionika smješteno je s braćom i/ili

sestrama, a jednoj sudionici su braća u djetinjstvu bila udomljena u istoj udomiteljskoj

obitelji u koju je i ona trenutno smještena, a kod jednog je brat bio u istoj udomiteljskoj

obitelji, no trenutno je u domu. Braća dvoje sudionika udomljena su u druge

udomiteljske obitelji. Dvoje djece imalo je negativno iskustvo s ranijim udomiteljstvom

37

(zlostavljanje u udomiteljskoj obitelji). Jedno dijete je prije sadašnjeg smještaja bilo u

dvije udomiteljske obitelji, jedno u dječjem domu, a jedno i u udomiteljskoj obitelji i u

dječjem domu. Prosječno vrijeme boravka u sadašnjoj udomiteljskoj obitelji iznosi 4,35

godine (raspon od 1 do 8 godina). Dob smještaja djece u sadašnje udomiteljske obitelji

vrlo je različita te se kreće od 3 do 11 godina (prosjek 6,65), što nedvojbeno utječe na

iskustvo djece i njihov doživljaj udomiteljstva.

U odnosu na biološke obitelji situacija je, također, vrlo različita. Tako neka djeca imaju

živa oba roditelja, a često i više braće/sestara. Uz to, s nekim članovima obitelji povremeno

kontaktiraju, no najčešće s barem jednim roditeljem i braćom relativno kontinuirano

kontaktiraju. Dvoje djece gotovo uopće ne kontaktira s biološkim roditeljima (zadnji susret

pred 6 mjeseci, poziva nema). Nekoliko djece, sudionika istraživanja, poznaju i nekoliko

članova šire obitelji (teta, stric, ujak, djed) s kojima su u povremenom kontaktu. U tablici

5. dan je prikaz nekih obilježja sudionika iz uzorka udomljene djece.

Dječaci 5

Djevojčice 5

Dob (prosjek) 11,4

Broj djece smještene s braćom/sestrama 4

Boj djece čija su braća smještena u drugu udomiteljsku obitelj 2

Ranije negativna iskustva u udomiteljskoj obitelji 2

Vrijeme boravka u sadašnjoj udomiteljskoj obitelji (prosjek) 4,35

Dob smještaja u sadašnju udomiteljsku obitelj (prosjek) 6,65

Tablica 5. Prikaz nekih obilježja sudionika (udomljena djeca)

1. Razumijevanje razloga za izdvajanje iz biološke obitelji

Udomljena djeca, sugovornici u ovom istraživanju, najčešće (8/10) razumiju razloge

izdvajanja iz vlastite obitelji te iskazuju prihvaćanje takve odluke s obzirom na okolnosti

koje su vladale u njihovim obiteljima prije i tijekom izdvajanja, a često i nakon udomljavanja

situaciju u obitelji procjenjuju i dalje teškom. Kao razloge izdvajanja moguće je prepoznati

sljedeće: napuštanje obitelji od strane majke ili oca, bolest majke/oca, zanemarivanje

djece od strane majke/oca, svađe i nasilje u obitelji, socijalnopatološke pojave, posebice

alkoholizam i nerad, siromaštvo i dr. Nekoliko konkretnih izjava djece ilustrirat će ranije

navedene kategorije: Tata je tukao sestru, nismo imali red, rad i disciplinu...; Majka nas je

napustila, a onda i otac.; Tata je vršio nasilje nad mamom i nad menom i ja sam bio lošeg

vladanja...; Bilo nam je hladno, stalno smo bili gladni, jeli smo novinski papir.


38

Dvoje djece govori o problemima u obitelji, no čini se da ne razumiju razloge za svoje

izdvajanje jer jedan od njih govori o rastavi roditelja kao razlogu, a drugi kaže da ne

zna što je bio uzrok, odnosno, razlog izdvajanja iz obitelji. Također, dječak koji govori o

zlostavljanju brata od strane oca ne shvaća zašto je i on morao biti izdvojen iz obitelji kad

otac nije zlostavljao mene, već samo brata.

Ipak, većina djece teško govori o tom vremenu, kao i razlozima zbog kojih su morali biti

smješteni u dom ili k udomiteljima. Govore s tugom o tome što nisu sa svojom obitelji.

Kada se prisjećaju djetinjstva u vlastitoj obitelji, često su to lijepa sjećanja (bez puno

detalja). O izdvajanju iz obitelji i smještaju u dom/udomiteljstvo, posebice kad je riječ o

obiteljima s više djece, sugovornici o tome govore često s teškim emocijama, ali ponekad i

racionalno, npr. P. je išao.., J. je smješten u... Nisu mogli naći obitelj koja bi mogla sve nas uzeti.

I danas, nakon višegodišnjeg izbivanja iz vlastite obitelji, neka djeca, kad govore o tim

sjećanjima, plaču. To, naravno, govori ne samo o još uvijek snažnom osjećaju separacije,

gubitka, tuge, već i o tome da se s djecom često o tome ne razgovara, ta se tema izbjegava

(osim što nekad moraju udomiteljima pričati o tome kako im je bilo loše u obitelji), a niti

je s njima ta tema prorađena od strane stručnjaka.

Ponekad spoznaje o tome što su bili razlozi za izdvajanje iz obitelji djeca znaju iz tuđih

priča (pričala mi je teta, brat/sestra) jer su ili bili premali ili se sve događalo pod snažnim

emocijama (Ja sam samo plakao...) te se može pretpostaviti da je riječ o “priči” koju su

saznali iz drugih izvora.

2. Razumijevanje udomiteljstva kao oblika skrbi

S djecom se kroz razgovor mogao dobiti i uvid u način kako oni razumiju udomiteljstvo,

dakle, oblik smještaja u kojem se sada nalaze. Držimo da je riječ o važnoj perspektivi

jer će, pretpostavljamo, i način zadovoljstva djece, odnosa s udomiteljima, ali i ostalim

osobama, te odnos prema sebi, značajno biti uvjetovan ne samo konkretnim iskustvom s

udomiteljstvom, već i razumijevanjem koncepta udomiteljstva, a time i vlastitog statusa.

Općenito je moguće zaključiti da djeca razumiju koncept udomiteljstva, imaju svoju

predodžbu o tome te da je udomiteljstvo najčešće viđeno kroz perspektivu brige, njege, pomoći i skrbi o djeci koja nemaju svoju obitelj. Pritom postoji nekoliko viđenja/razmišljanja

koja nisu drugačija od prethodnog, ali su specifi čna jer pokušavaju preciznije odrediti

funkciju udomiteljske obitelji. Tako je jedan dječak doživljava kroz odgovornost (To je

velika obaveza – trebaju ga hraniti, oblačiti, školovati, brinuti o higijeni.), jedna djevojčica

kroz privremenost smještaja (Ja sam tu privremeno do 18. godine...), a druga djeca kroz

reciprocitet (Oni brinu o tebi, a ti se moraš dobro ponašati!; Neću bit propalica, bit ću dobar

čovjek da mogu ostat u udomiteljskoj obitelji...), jedan dječak govori o zahvalnosti (...ja bi

mu opisao da mora biti zahvalan tim udomiteljima što su ga primili.), jedan dječak govori

o sreći što će imati obitelj koja će brinuti o njemu kao prava.

39

3. Doživljaj statusa udomljenog djeteta

Iz razgovora s djecom bilo je moguće upoznati način na koji oni doživljavaju vlastiti

položaj u udomiteljskoj obitelji, kako se doživljavaju u odnosu na udomitelje, njihovu

biološku djecu, susjede, vršnjake u školi i dr. Taj je doživljaj različit i ovisi o nekoliko uvjeta.

Kad je riječ o srodničkom udomiteljstvu (djevojčica je, zajedno sa sestrama, udomljena

kod djeda), tada djeca nemaju doživljaj da su udomljena. Na njih se taj pojam ne odnosi

u njihovom doživljaju vlastitog statusa.

Većina udomljene djece kod koje nije riječ o srodničkom udomiteljstvu, verbaliziraju

zadovoljstvo vlastitim statusom i opisuju ga kroz prihvaćenost i uključenost u svako-

dnevne aktivnosti i život obitelji (...s bakom A. uvijek gledam televiziju, s tetom i stričekom

uvijek popričam kada me nešto muči, oni mi uvijek daju savjete, kako da nešto sredim, onda

s T., nas dva često zajedno učimo, i idemo u školu i ponekada poigramo neku društvenu igru,

s V. se najčešće družim, onako znamo kartati i to pričati i s V. čak često, ona pušta muziku...).

Slično je i kada govore o školi ili prijateljima u susjedstvu (...pa brzo su me prihvatili tako

da nikakvih problema nije bilo, sve je išlo lako...).

Iako je specifi čan doživljaj djece možda donekle različit, ukupni doživljaj udomiteljstva

iz perspektive djece, sugovornika u ovom istraživanju, gotovo je identičan (skrb za djecu

bez vlastite obitelji). I kod onih s negativnim ranijim iskustvom udomljavanja, kao i

kod onih koji su ranije bili u domu ili onih koji su direktno došli u obitelj u kojoj su i

sada smješteni, postoji jasan stav o davanju prednosti udomiteljstvu pred domskim smještajem. Sva djeca govore o tome da kad bi oni bili odgovorni za smještaj djeteta

izvan vlastite obitelji ili kada bi trebali ponovno odlučivati za sebe, uvijek bi prednost

dali obitelji udomitelja jer je to ipak obitelj (Zašto bi radije odabrao udomiteljsku obitelj

nego dom? Da se (dijete) osjeća kao da ima pravu obitelj, da se ne osjeća izolirano.).

Predodžba djece o domu uglavnom je negativna. Dom doživljavaju kao sumorno mjesto,

s puno djece, bez slobode i sl. (...tu nema puno djece, bolje je, ne volim kad je gužva...;

...meni baš i nije bilo dobro tam (misli na dom)...bilo je dosadno...). Ova se spoznaja čini

važnom jer je riječ o perspektivi djece, dakle, onih koji su korisnici takvih smještaja te

je od iznimnog značaja upoznati i razumjeti njihovu perspektivu, a time u budućnosti

odluke više temeljiti na tim spoznajama kako bi se, što je više moguće, poštedjelo djecu

u ionako vrlo teškim situacijama izdvajanja i života izvan vlastite obitelji. No, djeca imaju

i određene prijedloge (o kojima ćemo govoriti u preporukama) vezano uz to kako bi se

taj cijeli proces mogao bolje osmisliti pa i provoditi.

“Djeca udomiteljstvo najčešće vide kroz perspektivu brige, njege, pomoći i skrbi o djeci koja nemaju svoju obitelj.”


40

Nadalje, osjećaju se ravnopravno s ostalim članovima uže (Teta se prema nama odnosila

jednako kao i prema biološkoj djeci. I sada se jednako ponaša.; Ja mislim da se baš moj život

i ne razlikuje od života druge djece. Ovo je ko obitelj.; ...Oni se o nama brinu kao o svojoj

djeci. I zato jer ovi, naši udomitelji se više brinu o nama, zato jer mi nismo njihova djeca da

ne bi bilo problema...), a ponekad i šire obitelji (...družim s tetinim unukama...).

Međutim, iza te perspektive (nazovimo je vanjska/socijalna), kod gotovo svakog

sugovornika moguće je uočiti, prepoznati još jednu, nazvali smo je unutarnja, odnosno,

emocionalna perspektiva djeteta. Na toj razini djeca govore o doživljaju različitosti u

odnosu na djecu koja žive u vlastitim obiteljima ili doživljaj različitosti (stigmatizacije)

u ranijoj dobi (...u vrtiću baš se nitko nije htio igrati sa mnom. Zato što sam ja udomljena, a

oni nisu...; Al onda se niko sa mnom nije htio družiti osim jedne cure...). Tako jedan dječak

kaže: Ne znam da li me teta voli kao svoju djecu? Ili, primjerice: Kada je roditeljski sastanak,

kada vidim da njihovi roditelji dođu po njih, onako pravi roditelji, meni dođe teta, onako,

meni dođe čudan osjećaj, onako, ne znam... No, tema koja se češće javlja na toj razini jest

doživljaj uvjetovanosti ostanka u obitelji ili prihvaćenosti od obitelji. Tako neka djeca kažu:

ostanak u obitelji treba zaslužiti ili ako ne budem dobar, idem doma; neće biti propalice da

mogu ostati u udomiteljskoj obitelji. Kod neke se djece pojavljuje i doživljaj zahvalnosti

(Imam veliku čast što su me udomili.).

Jedan dječak ne može prihvatiti što je udomljen, odnosno, što nije kod kuće sa svojom

obitelji te iskazuje tugu i nemirenje s tom situacijom.

4. Obilježja iskustva

Budući da je ova tema vrlo bliska prethodnoj, tako se kod iskustava uglavnom govori o

sličnim, ali i nekim specifi čnim temama kao primjerice o različitim iskustvima u prethodnoj/

im obitelji/ma udomitelja (negativno) u odnosu na sadašnju (pozitivno). Evo nekih od

izjava koje to ilustriraju: Zato jer nam je tam bilo dosadno. Stalno su nas tukli... i tak..; Teta

nas je tukla, nismo se smjeli igrat... Neka djeca govore o strukturi života u udomiteljskoj

obitelji, o tzv. dnevnom rasporedu i rutinama, pa tako jedna djevojčica iskazuje vrlo

pozitivan stav prema vrlo strukturiranoj svakodnevici (red, rad i disciplina), dok jedan

dječak govori upravo o teškoćama pridržavanja relativno strogih pravila u obitelji (dječak

je hiperaktivan i ima većih disciplinskih problema).

“Kada je roditeljski sastanak, kada vidimda njihovi roditelji dođu po njih, onako pravi roditelji, meni dođe teta, onako, meni dođe čudan osjećaj, onako, ne znam...”

41

Neka djeca navode i vrlo specifi čna iskustva koja mogu biti od šire koristi u planiranju i

provođenju ove vrste smještaja. Tako, primjerice, jedan dječak iz vlastitog iskustva govori

o prednostima postupnog uključivanja u udomiteljsku obitelj (prvo je dolazio tijekom

praznika, a tek potom smješten za stalno, tako da se uspio upoznati, priviknuti i sl.). Jedan

dječak govori o sreći i zadovoljstvu u obitelji udomitelja gdje je uključen u potpunosti u

sve aktivnosti obitelji, sa svakim članom obitelji ima i neke pojedinačne interese, a obitelj

doživljava kao pravu obitelj (Bio sam presretan što ću imati obitelj koja će se o meni brinuti

kao prava!; ... Ja tetu jako volim, onda govorim da je ona najbolja teta...).

5. Sudjelovanje u donošenju odluka

U ovom slučaju sudjelovanje u donošenju odluka odnosi se na život djeteta u

udomiteljskoj obitelji. Djeca koja su o tome govorila, uglavnom se osjećaju uključeno i uvaženo u obitelji, imaju doživljaj da ravnopravno (kao i ostala djeca u obitelji) sudjeluju u donošenju nekih odluka. Pretežito je riječ o nekim aspektima svakodnevnog života,

što je s obzirom na dob sugovornika i

razumljivo, dok tzv. veće odluke donose

odrasli (Koje su to stvari oko kojih imaš

pravo? O učenju, zabavljanju, igrama...

A o čemu nemaš? O stvarima o kojima

odrasli imaju...). Djeca najčešće

sudjeluju u dogovaranju oko aktivnosti

slobodnog vremena, izbora hrane,

odlazaka na izlet i sl., dok jedan dječak kaže da ga udomitelji pitaju o njegovim osjećajima

i mišljenju (Često me pitaju kako se osjećam, što mislim, a ja uvijek odgovorim.). Samo jedan

dječak govori o ograničenosti u sudjelovanju u donošenju nekih odluka/izbora te navodi

da je to zbog problema koje on radi.

6. Biološka obitelj iz perspektive djece

Već je naprijed bilo riječi o biološkoj obitelji udomljene djece, međutim ovdje će biti

spomenute još neke okolnosti koje udomljena djeca navode vezano za svoje obitelji.

Iako kontakti s članovima biološke obitelji variraju od redovitih do potpunog izostanka

bilo kakvih kontakata s roditeljima, djeca o vlastitoj obitelji nerado govore jer ih to

podsjeća na teške životne okolnosti zbog kojih su morala biti izdvojena iz obitelji, ali i

na sadašnje, za djecu uglavnom, neprihvatljivo stanje. Većina djece kontaktira s jednim

od roditelja te braćom/sestrama, a ponekad i članom šire obitelji (teta). Pritom su neka

djeca vesela zbog toga, raduju se susretima, posjetima i sl., dok se neka druga prema

tim kontaktima i osobama (rođacima) odnose emocionalno indiferentno ili ambivalentno.

Braća/sestre koji su zajedno smješteni u obitelj ili su u istom mjestu i redovito održavaju

odnose, svoju budućnost planiraju zajedno, a ponekad zajedno i s udomiteljskom obitelji.

“Udomitelji me često pitaju kako se osjećam, što mislim, a ja uvijek odgovorim.”


42

Kod dvoje djece postoji i prava čežnja za biološkom obitelji, mada kontakti s obitelji

gotovo izostaju (primjerice, zadnji kontakt je bio prije 6 mjeseci), ali neki pokazuju i

ambivalentnost, npr. možda bi ih i htio susresti. Također, jasan je i doživljaj pripadnosti

biološkoj obitelji bez obzira na uvjete i mogućnosti pa jedno dijete bira život s bratom i

mamom iako žive u teškim uvjetima. Jedan dječak eksplicitno navodi da je njemu važno

poznavati biološku obitelj (i širu, a ne samo najužu) jer time, vjerojatno, zadovoljava svoju

potrebu za pripadanjem jer, kako kaže da znam tko mi je stric, teta, da nisam samac. Kod

jednog sugovornika postoji podudarnost doživljaja vlastite i udomiteljske obitelji.

7. Udomiteljska obitelj iz perspektive djece

Doživljaj udomiteljske obitelji iz perspektive udomljenog djeteta može dati kvalitetne

pokazatelje o takvoj vrsti smještaja i time pridonijeti razvoju takvog oblika skrbi za

djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Djeca su o tome govorila kroz više aspekata:

doživljajni, razinu zadovoljstva i dobitke.

Doživljajna razina prepoznaje se u odgovorima djece koja udomiteljsku obitelj doživljavaju kao vlastitu. To je slučaj kod srodničkog udomiteljstva, ali i u još nekoliko

slučajeva kad djeca govore da je njima udomiteljska obitelj kao prava, pa čak i bolja jer u

običnoj obitelji nemaš sve što imaš u udomiteljskoj.

Djeca nerijetko govore o zadovoljstvu (pa čak i sreći) sadašnjim smještajem, zadovoljni

su tako kako je, ništa ne bi mijenjali te planiraju ostanak u obitelji i nakon 18. godine,

odnosno zamišljaju daljnji život s udomitelja (...ja sam s tetom pričala da kad budem

velika, da ću imati veliku kuću i da budu oni sa mnom živjeli...).

Vrlo često neposredno ili posredno govore i o dobitcima za sebe od smještaja u

udomiteljsku obitelj. Riječ je i o tzv. materijalnim, ali i nematerijalnim oblicima pomoći/

dobitaka kao npr.: imaš hobije, sve besplatno, hrana, školovanje, pomoć, podrška; red,

rad, čistoća, disciplina, zadaća na prvom mjestu, radne navike; pomoć, podrška, usvajanje

navika; pomak u ocjenama i vladanju, redoviti obroci, čistoća, urednost, redoviti posjeti

školi, briga o meni...; Bolje mi je, teta

N. bolje kuha, redovito kuha, ne pije,

čista je, uredna je, redovito ide na

informacije i roditeljske sastanke, čist

sam, brine se o meni, čistoća, hrana,

učenje; Tu imam više prijatelja... sad

niti se tolko viče na mene, u čistom

sam. Tam... nismo se mogli nit prati,

nismo imali kupatilo, ništ za kupat.

Ovdje mi je puno bolje, imamo sve

svoje, ormar. Tamo nismo ništa imali.

“Bolje mi je, teta N. bolje kuha, redovito kuha, ne pije, čista je, uredna je, redovito ide na informacije i roditeljske sastanke, čist sam, brine se o meni, čistoća, hrana, učenje…”

43

8. Preporuke djece

Govoreći o sebi i svojim životnim iskustvima, sugovornici su povremeno imali potrebu

(a ponekad su i upitani od intervjuerki) reći nešto o vlastitim razmišljanjima, idejama,

sugestijama što bi to možda trebalo bolje ili drugačije činiti kako bi se i djeca i svi

ostali osjećali bolje, kako bi im bilo lakše u teškim trenucima, ali i u svakodnevnom

životu. Stoga smo te, kako smo ih nazvali, preporuke sugovornika, podijelili u nekoliko

kategorija, a ovisno o tome kome su upućene ili tko bi ih mogao čuti i uvažiti. Tako se

dio tih poruka odnosi na članove udomiteljske obitelji, a velikim dijelom na djelatnike/stručnjake centara za socijalnu skrb. Neke se odnose na situaciju izdvajanja iz obitelji ili

situaciju smještaja/dolaska u udomiteljsku obitelj, a neke na ukupan tijek života djeteta/

obitelji. Navedeno smo podijelili u preporuke namijenjene udomiteljima i stručnjacima

u centru za socijalnu skrb i to kako slijedi:

Za udomitelje djeca navode da trebaju imati sljedeće karakteristike: razuman, brižljiv,

uvažava mišljenje djece, ne tuče djecu, pruža potporu... (Npr. Udomitelji moraju biti dobri,

paziti na djecu, brinuti o njima jer ako ne brinu, onda djeca nisu sretna...; Trebali bi biti

razumni prema djeci... da ako ja predložim nešto, da oni to uvaže ili ako se oni posvađaju,

da ne prebacuju krivnju na djecu...)

Za centre za socijalnu skrb imaju nekoliko preporuka ovisno o tome kome su

namijenjene:

U odnosu na udomitelje: - viša razine kontrole i češće provjere udomitelja, a ne da

dolazi do premještaja zbog zanemarivanja ili zlostavljanja djece (npr. Predložio

bi socijalnim radnicama da češće dolaze djeci...; Bilo bi dobro kada bi stručnjaci i

socijalne radnice češće posjećivali djecu i da više razgovaraju, da vide kako im je u

obitelji...).

U odnosu na djecu: - pitati djecu za mišljenje i osjećaje (...pa kad su mene... meni

je bilo svejedno, di su me stavili, stavili su me... (suze) ... Ko da mi je bilo svejedno...

Treba pitati djecu kako se osjećaju.; Poslušajte djecu s razumijevanjem!) te uvažavati njihove prijedloge, pripremiti djecu za izdvajanje i upoznati djecu s udomiteljskom

obitelji još prije smještaja te informirati u koju će obitelj biti smješteni (npr. jedan

sudionik kaže da nije pitan niti informiran o smještaju, već odveden iz škole bez

ranijeg znanja), stručnjaci moraju koristiti prikladan i neuvredljiv jezik za djecu (npr.

ne reći djetetu da je mama pijanica nego alkoholičar), preuzeti odgovornost za djecu koju smještavaju.

U odnosu na organizaciju rada stručnjaka: neka djeca ne poznaju svog socijalnog -

radnika pa govore o potrebi kontinuiteta odnosa sa stručnjacima, javlja se i otpor

prema promjenama socijalnih radnika te preporučuju da ih se ne mijenja (nedostaje

mi stari socijalni radnik); kontakti socijalnih radnika s udomljenom djecom su vrlo

rijetki (jedanput u pet godina ili jedan do dva puta godišnje).


44

Iz posljednje navedenog, jasno je da se, kada djeca govore o stručnjacima iz centara za socijalnu skrb, kao ključno obilježje pojavljuje nedostatak kontakta sa stručnjacima i ne postojanje odnosa s njima. U tom smislu, djeca govore o neredovitim kontaktima

sa stručnjacima iz centra za socijalnu skrb. Zanimljivo je da pojedinoj djeci neredoviti

kontakti ne predstavljaju problem, odnosno, zadovoljni su brojem kontakata što je

vjerojatno vezano uz činjenicu da su zadovoljni i trenutnom obitelji u koju su smješteni

pa ni nemaju potrebu za češćim i/ili kvalitetnijim kontaktima sa stručnjacima. Jedan

dječak navodi da centar za socijalnu skrb doživljava kao dodatnu potporu (da imam još

nekog sa strane).

9. Posebne teme

Iz provedenih intervjua moguće je uočiti i neke općenite informacije o udomljenoj djeci.

Ona se uglavnom predstavljaju u pozitivnom smislu i kroz prizmu zadovoljstva sobom

(opisi kroz aktivnosti i kontakte s drugima) i/ili se predstavljaju kroz postignuća u učenju

i ponašanju.

Uz to, prepoznate su i neke specifi čne teme koje problematiziraju pojedina djeca u svojim

intervjuima. Djeca u intervjuima govore i o iskustvima druge djece u udomiteljstvu i to

su najčešće negativne priče (tuku ih, tamo su zbog novaca i sl.). Privremenost smještaja,

također je, jedna od tema koja se često može prepoznati u izjavama djece (stvara

nesigurnost i loše osjećaje kod djece). Neki bi i sami bili udomitelji jednog dana (Da mogu

biti, bio bi udomitelj... Ako su ta djeca nesretna i nemaju svoju obitelj, da ne sjede u domu i

čekaju tko će ih primiti i tako... Lakše je meni jer sam ja već udomljen – ja znam kako treba

postupati prema drugom djetetu!).

Sažetak

Razloge za izdvajanje iz obitelji djeca razumiju, navode konkretne činjenice vezano uz

roditelje, život u obitelji i sl., prihvaćaju i mire se s takvom odlukom, ali se teško s time

nose na emocionalnoj razini.

Udomiteljstvo djeca doživljavaju kao pomoć i kao nešto što je dobro za djecu bez

roditeljske skrbi. Imaju znatno pozitivniji stav prema udomiteljstvu nego prema

domskom smještaju.

“Bilo bi dobro kada bi stručnjaci i socijalne radnice češće posjećivali djecu i da više razgovaraju, da vide kako im je u obitelji...”

45

U sadašnjim obiteljima su zadovoljni, ne bi ništa mijenjali, uglavnom žele ostati. Često

o udomiteljskoj obitelji govore kao o pravoj obitelji. Navode prednosti i dobitke koje

imaju od života u udomiteljskoj obitelji. Svoju sadašnju udomiteljsku obitelj preporučili

bi i drugima.

Ipak, ne doživljavaju se kao biološki članovi obitelji, svjesni su određene različitosti

u odnosu na djecu koja imaju svoju obitelj, a ponekad osjećaju stigmatizaciju i/ili

nesigurnost. Osjećaju pripadnosti i sigurnosti doprinosi dobra prihvaćenost od članova

udomiteljske obitelji te planiranje budućnosti vezane uz tu obitelj.

Izostaje usmjerenost na perspektivu i osjećaje djece jer se djeca doživljavaju

zanemarenom u cijelom procesu od strane stručnjaka u centrima za socijalnu skrb.

Njihov je doživljaj da se o njima kao osobama ne vodi računa, već da predstavljaju

posao za stručnjake koji oni trebaju obaviti.

Zato predlažu razgovor s djecom, informiranje djece, sudjelovanje djece u izborima/

odlukama, postupnost u “ulasku” u obitelj, određene rituale kod dolaska koji bi olakšali

“čudnu” situaciju, nelagodu, sram, predlažu oprez pri izboru udomitelja kako se tijekom

smještaja ne bi pokazalo da je obitelj neadekvatna, češće posjećivanje djece u obitelji,

razgovaranje s djecom, informiranje o osjećajima, češće kontroliranje udomitelja...

Socijalni radnici doživljeni su kao osobe koje rijetko dolaze, a kad i dođu, obično je to

kad su djeca u školi ili ako su kod kuće, onda s njima ne razgovaraju. Neka djeca niti

ne poznaju svoje socijalne radnike, a neka su u otporu prema promjenama socijalnih

radnika. Unatoč rijetkim kontaktima, većina djece niti nema potrebu za učestalijim

posjetama što je, vjerojatno, uvjetovano njihovom dobrom adaptacijom u obitelj i

zadovoljstvom životom u toj obitelji.

Možda je najbolje završiti sa zaključkom kojeg je bilo moguće “iščitati” iz intervjua, a

koji najbolje ocrtava ukupni doživljaj udomiteljstva sugovornika ovog dijela istraživanja:

udomiteljstvo je dobro i treba postojati (uz određene promjene).

“Djeca se doživljavaju zanemarenom ucijelom procesu od strane stručnjaka u centrima za socijalnu skrb. Njihov je doživljaj da seo njima kao osobama ne vodi računa, već da predstavljaju posao za stručnjake koji oni trebaju obaviti.”


46

4.1.2.Udomljeni adolescenti

Opis sudionika

U subuzorku udomljenih adolescenata sudjelovalo je ukupno desetero mladih ljudi, od

čega pet djevojaka i pet mladića, udomljenih na području Rijeke, Križevaca, Koprivnice,

Osijeka i Belog Manastira. Dob sudionika kretala se u rasponu od 16 do 18 godina,

a prosječna dob iznosila je 16,7. Prema obliku udomiteljstva, dvoje adolescenata

smješteno je u srodničko udomiteljstvo (kod bake i tete). Većina ih je smještena u

udomiteljsku obitelj zajedno s braćom i sestrama (sedmero od deset). Dvoje sudionika

imalo je prethodno negativno iskustvo smještaja u udomiteljsku obitelj (nemar i

zlostavljanje u udomiteljskoj obitelji). U četiri slučaja u udomiteljskim obiteljima

smještena su i djeca iz drugih obitelji, dok je u dva slučaja udomljeni adolescent jedino

udomljeno dijete u obitelji. Neki adolescenti imaju iskustva ranijeg života u dječjem

domu, prije i/ili između smještaja u udomiteljskim obiteljima. Prosječno vrijeme

boravka u sadašnjoj udomiteljskoj obitelji za skupinu adolescenata iznosi 4,9 godina

(od 6 mjeseci do 9 godina), a otprilike pola sudionika živi u sadašnjoj udomiteljskoj

obitelji više od 6 godina.

U odnosu na tako opisan uzorak moguće je zaključiti kako je riječ o skupini s istovremeno

sličnim, ali i različitim iskustvima života u izvanobiteljskoj skrbi.

Važno je također imati u vidu kako je riječ o skupini adolescenata koji vjerojatno imaju veći

uvid i retrospektivu vlastitog života, lakše verbaliziraju svoja iskustva te se prema njima

kritički odnose.

Tablica 6. prikazuje neka obilježja sudionika iz ove skupine.

Dječaci 5

Djevojčice 5

Dob (prosjek) 16,7

Broj adolescenata ranije smještenih u domu 3

Vrijeme boravka u sadašnjoj udomiteljskoj obitelji 4,9

Smješteni u udomiteljsku obitelj s braćom i sestrama 7

Negativno iskustvo u ranijoj udomiteljskoj obitelji 2

Tablica 6. Prikaz nekih obilježja sudionika (udomljeni adolescenti)

47


Najveći dio ispitanika razumije razloge izdvajanja iz obitelji te ih jasno navode. Samo

u jednom slučaju, a riječ je o mladiću s teškoćama u intelektualnom funkcioniranju,

trebalo je dodatno pojašnjavanje pitanja kako bi se vidjelo razumije li zašto je izdvojen iz

obitelji. Mladi uglavnom kao razloge izdvajanja iz biološke obitelji navode nebrigu, zanemarivanje i zlostavljanje od strane roditelja uz lošu fi nancijsku situaciju obitelji. Nadalje, vrlo često spominju socijalnopatološka ponašanja roditelja poput alkoholizma

ili drugih oblika ovisnosti (ovisnost o tabletama) kod jednog ili oba roditelja, nasilja

među roditeljima i nasilja roditelja prema djeci, duševnih bolesti roditelja, majčinog

napuštanja obitelji i dr. (Kak je to zlostavaljanje išlo sve više i više...; Onda je moja stara

imala taj postporodiljni stres i obolila je na živce, dobila je shizofreniju.). Riječ je zapravo

o multiproblemskim obiteljima i visokorizičnim ponašanjima roditelja koja izravno

ugrožavaju djecu te su izravno uzrokovala njihovo izdvajanje iz obitelji. U najvećem broju

slučajeva, mladi izvještavaju da su izdvojeni nakon što su članovi šire obitelji (djedovi i bake) ili najčešće susjedi, tražili intervenciju socijalnih službi zbog zabrinutosti za dobrobit

djece (...susjedi, koji su nam bili tamo, oni su to shvatili i nazvali su ustanovu i mi smo

oduzeti roditeljima.).

Iako racionalno razumiju razloge izdvajanja te su svjesni kako ne bi mogli živjeti u

biološkoj obitelji, emocionalno su i dalje vezani uz roditelje i najviše bi voljeli da mogu živjeti s njima, odnosno živjeti u vlastitoj biološkoj obitelji. Mladi također jasno govore

da im je u udomiteljskom smještaju dobro i da je ostanak u udomiteljskoj obitelji za njihbolji od eventualnog života s biološkim roditeljima (Sada sam ja navikao ovako. Ne bi

mogao opet s njim (misli na oca). Teško bi bilo jer sam navikao i s njima, s obitelji i tako...).

Dvije sudionice istraživanja iz skupine adolescenata nisu govorile o razlozima izdvajanja.


Kada je riječ o udomiteljstvu kao obliku skrbi, generalno gledajući, svi mladi razumiju koncept udomiteljstva kao skrb u obitelji (...da djeca mogu osjetiti što je obitelj...). Jedan

sudionik teško razdvaja udomiteljstvo i posvojenje, dok drugi govore o udomiteljstvu

kao obitelji koja pomaže djeci i kao oblik smještaja za one kojima je loše u obitelji

(npr. roditelji alkoholičari ili zlostavljači ). Adolescenti u srodničkom udomiteljstvu

najčešće ga ne doživljavaju kao udomiteljstvo već naprosto kao ono što zapravo

i jest – život u vlastitoj proširenoj obitelji (Ja smatram da sam ja kod kuće, ovo je moj

dom zato što mi je baka...). U tom smislu, i činjenicu da je nadzor od strane centra za

socijalnu skrb slabiji pojašnjavaju time da žive u svojoj obitelji pa veća razina nadzora

nije ni potrebna, a udomiteljstvo promatraju kroz prizmu fi nancijske pomoći rođacima

koji su ih udomili. Adolescenti koji su prije smještaja u udomiteljsku obitelj bili u

nekom od domova govore o većoj slobodi u udomiteljskoj obitelji nego u instituciji,


48

no i oni koji nisu dio života proveli u instituciji, također se radije opredjeljuju za

udomiteljsku obitelj nego za dom (...jer na udomitelje djeca uvijek mogu računati i djeca

mogu više raditi na sebi nego u domu...; ... udomiteljstvo je bolje od doma jer se u domu

nema kontrole nad djecom pa su djeca loša po ponašanju..; ...pa u domu... u domu si...

ono... ne možeš radit... nisi toliko opušten... ne možeš radit neke stvari koje bi htio. Pod

nadzorom si stalno. i... to... a ovdje, ovdje možeš radit... ovdje smo se već navikli i radimo šta

hoćemo. I ne pitamo tetu jel’ smijemo. Nekad napravimo nešto šta ne smijemo i ne pitamo

ju. Ali ono... nismo zatvoreni na jednom mjestu. Možemo radit šta hoćemo...). Neki ga, s

druge strane doživljavaju kao privremeni smještaj i kao prijelaznu fazu, u pravilu dok

ne završe školovanje. Određeni dio adolescenata govori o udomiteljskoj obitelji kao o

nadomjesnoj obitelji (Zato jer je bolje. Kak da si doma.; Isto kao obitelj, ali ovo nisu roditelji

nego skrbnici...), ali i o udomiteljstvu kao zanimanju.

Iz intervjua se također mogu izdvojiti dva načina gledanja na udomiteljstvo: kroz prizmu

skrbi za djecu i altruizma te kroz prizmu novaca (udomiteljstvo kao izvor prihoda).

Navedeno ilustriraju sljedeće izjave: Pa netko ko to radi da bi pomogao nekom, a ne samo

zbog novaca. Ne da imaju neku korist od te djece.; O udomiteljstvu mislim da je to sasvim

u redu. Mislim... jedno predivno, nešto predivno dok možeš udomiti djecu. Bolje da djeca

žive u skladnoj obitelj nego negdje gdje će se mučiti i tak.; Ne bi dala osobama koje samo žele

novac jer poznato mi je da oni dobiju novac, ali svaki udomitelj dobije taj novac da potroši

na dijete, a ne na svoje obaveze, ali postoje osobe koje naravno samo to zbog toga rade, kako

bi sebi olakšali prihode, tako da njima nikako ne bi dala djecu.; Nekak mislim da bi oni

u udomiteljskoj, da mogu osjetiti obitelj, što je obitelj, mogu se povezati više sa osobama.

Ne znam, mogu steći nova iskustva, mogu dobiti potporu, što im je najvažnije i tak.

“Adolescenti u srodničkom udomiteljstvu najčešće ga ne doživljavaju kao udomiteljstvo već naprosto kao ono što zapravo i jest – život u vlastitoj proširenoj obitelji.”


Većina adolescenata ima osjećaj različitosti pa i srama u odnosu na svoje vršnjake koji

proizlazi iz činjenice da su udomljeni (Iskreno, bilo me je sram da kraj mladih i živih ljudi,

da ja moram biti udomljena!). Uz to, neki status udomljenog djeteta skrivaju od svojih

školskih vršnjaka (A tu frendovi u školi šta su rekli? Ne znaju. Nisam im htio reć. Zašto?

Zato što... Zbog tog etiketiranja. I ne da mi se to slušat... I mislim da ne trebaju to znat. Nit

njih ne tražim... Njih ne ispitujem ono kako oni žive... Sad ću ja tebi objašnjavat kako sam

ja prolazio svoj život?!) Mladi isto tako govore o neprihvaćanju i etiketiranju od strane

vršnjaka jer nemaju roditelje (barem u početku), no u pravilu se taj stav vršnjaka mijenja

49

nakon što im je pojašnjeno o čemu se radi (U početku su me djeca izbjegavala baš zbog

toga jer sam udomljena, ja nemam roditelje i to. Prvo su pričali ja nemam roditelje. Mene

je to povrijedilo. Teta je razgovarala s njima i ona je njima objasnila da ja zapravo imam

roditelje, al da oni nisu u stanju brinuti za mene i to. I djeca kad su shvatila zapravo šta to

znači, onda su me počeli prihvaćati i sve više cijeniti baš zbog toga).

Uz gore navedeno, važno je spomenuti da osjećaj različitosti od vršnjaka neki opisuju

kroz zabrane i stroža pravila ponašanja od vršnjaka, primjerice, kada je riječ o izlascima,

druženjima s vršnjacima, dečkom i sl. (što je vjerojatno povezano s višom razinom

odgovornosti koju imaju udomitelji kada je riječ o skrbi o udomljenoj djeci) (Ne mogu

normalno funkcionirati kak mogu moji vršnjaci. Oni su recimo danas trebali imati neku

feštu al prek dana, kod ovog nekog frenda i tamo su trebali doći svi, mislim, ono... društvo s

kojim se ja družim... kao roštiljali bi. I sad zovu mene, i meni je bilo onak... ili bi smjela otić

na kratko, ili uopće ne bi smjela... Tak da nisam znala kaj bi im rekla...).

No, neki govore i o pozitivnim promjenama u ponašanju vršnjaka prema njima nakon

udomljavanja (pa tako govore o tome da vršnjaci imaju više razumijevanja za njih otkad

su u udomiteljskoj obitelji).

Jedan sudionik, koji je odrastao u domu, govori da nema osjećaj da je dio obitelji niti da

je u istom položaju kao i biološka djeca udomitelja te na taj način zapravo pojašnjava

svoj status u udomiteljskoj obitelji, no to im ne zamjera (Nikad se neću osjećati djetetom u

obitelji... Ja sam tu ko padobranac. Ja sam njima uletio. I... ne bi ništa... ne bih htio da se

ljudi mijenjaju zbog mene. Oni imaju svoj način života, svoju briju, svoju shemu...).

Neki govore o prihvaćanju udomiteljstva i udomljenog djeteta od strane vršnjaka kao nečeg normalnog (Pa, znači, to je meni sasvim normalno, meni je to prešlo u naviku. U gimnaziji

sam sada u razredu gotovo sa svima s kojima sam bila i prije, tako da nema posebnih pitanja,

ali prije kada su me pitali, onda sam rekla da sam došla ovdje zato što je mama bolesna i sve,

da njih viđamo, ali eto, to je jednostavno takva situacija. Svi su već navikli i tako.; Zapravo

je sve isto ovdje zapravo. Zapravo, ono. Ništ... sve je isto kao i kod vršnjaka.).

“U početku su me djeca izbjegavala baš zbog toga jer sam udomljena, ja nemam roditelje i to. Prvo su pričali ja nemam roditelje. Mene je to povrijedilo. Teta je razgovarala s njima i ona je njima objasnila da ja zapravo imam roditelje, al da oni nisu u stanju brinuti za mene i to. I djeca kad su shvatila zapravo šta to znači, onda su me počeli prihvaćati i sve više cijeniti baš zbog toga.”


50

O vlastitom iskustvu udomljenog djeteta mladi govore i kao o podlozi za bavljenje udomiteljstvom u budućnosti (To je sad teško reć, ali mislim ak bi mislim mi se pružila

prilika, mislim da bi bila udomitelj. Mislim da u tome nema ništa loše. To je neko iskustvo

bitno udomiteljstvo onda biti udomitelj... povezano... da to mislim da bi mi koristilo...).

Važno je također napomenuti da mladi vrlo često govore i o dobrom školskom uspjehu i

očekivanjima udomitelja od njih (da budu dobri u školi) što povezuju s većim šansama za

vlastitu bolju i uspješniju budućnost.


Kada je riječ o obilježjima iskustva, dvoje mladih kojima ova obitelj nije prva u koju su

smješteni, govore o negativnim iskustvima u prethodnoj udomiteljskoj obitelji (Trebali

smo delati puno... tukla nas je... nismo.. smeli smo iti tu i tam igrati se... navek smo bili v

sobi i to.). Uz to, jedan mladić je tijekom boravka u udomiteljskoj obitelji u kojoj mu je bilo

loše imao osjećaj da se nije mogao nikome požaliti (Bojo sam se... bil sam još mali... One

(misli na socijalne radnice) nisu ni dolazile dok su me ostavile...).

Za gotovo sve mlade sadašnja iskustva u udomiteljskoj obitelji su pozitivna i dobra i

osjećaju se uključenima u obitelj (o čemu će više riječi biti u daljnjem tekstu), no jačina

osjećaja pripadnosti i uklopljenosti u udomiteljsku obitelj ovisi o vremenu provedenom

u toj obitelji.

Važno je spomenuti da jedna djevojka govori o nesporazumima s udomiteljicom koja

nameće pravila ponašanja s kojima se adolescentica ne slaže pa tako govori i o određenom

strahu da će razljutiti udomiteljicu koja često govori o lošim iskustvima druge djece s

udomiteljstvom ne bi li se prikazala u što boljem svjetlu (Slušala sam od nje (udomiteljice)

i druge priče, o drugim udomiteljima i kak je tam. Mislim da je ovo još za sad najbolje. Kak

čujem da drugi maltretiraju djecu i tjeraju ih da rade. Ono, te se gospođe šminkaju, a ta

djeca, nit imaju kaj za obuć, nit im kupi kaj. Baš ju briga, kak ti u školi...).

Neki mladi, koji su imali to iskustvo, govore o životu u dječjem domu. Tako je jedan mladić

ponosan na odrastanje u domu (...ja volim to što sam završio u domu. Zato što sam od

sebe nešto napraviš. Znači, nitko te ne odgaja i... sam sebe staviš... staviš si važne stvari,

perspektivu u životu... i na kraju krajeva, sam sebe odgojiš... I ti vidiš šta ti je važno u životu.

Zato što sam napravio ono, sam od sebe čovjeka...), dok neki smatraju da je dom bolji zbog

druženja s vršnjacima, a lošiji zbog nedostatka kontrole od odgajatelja.

“Za gotovo sve mlade sadašnja iskustvau udomiteljskoj obitelji su pozitivna i dobrai osjećaju se uključenima u obitelj.”

51

U odnosu na proces prilagodbe na život u udomiteljskoj obitelji, mladi izvještavaju o

uobičajenom procesu prilagodbe: u početku im je bilo neobično, no s vremenom su se

prilagodili (Baš čudno, kao da sam došla nekom u goste u početku. Onda kad mi je znala

udomiteljica reći- uzmi si soka, buš si poslije to i sama mogla uzeti, meni je to bilo malo... Kak

bum ja sad po tuđoj kući nekaj si sama uzimala, al sad sam se navikla, sad sam ko doma.).

Zanimljivo je kako je taj proces prilagodbe isti, težak i neobičan u početku, neovisno je li

riječ o smještaju u srodničko ili nesrodničko udomiteljstvo.

Mladi u intervjuima govore i o iskustvima druge djece u udomiteljstvu i to su najčešće

negativne priče (Moraju raditi, tamo su zbog novaca, loše im je; Pa većinom se svađaju s

udomiteljima, nije im dobro, aaaa, gladni su... ti udomitelji... udomitelji im ne daju pažnju

koju bi oni trebali... dobiti...), dok za sebe smatraju da su u dobroj obitelji. No, važno je

reći kako većina nema jednodimenzionalnu sliku udomiteljstva, već govore da sve ovisi

kako o udomiteljskoj obitelji, tako i o samoj djeci.


U odnosu na sudjelovanje u donošenju odluka, kroz područja intervjua dobiveni

su odgovori u odnosu na tri ključna aspekta sudjelovanja: sudjelovanje u procesu

izdvajanja i smještaja izvan obitelji, sudjelovanja u odlučivanju u udomiteljskoj obitelji

te sudjelovanje u odlučivanju o vlastitoj budućnosti.

Kada je riječ o sudjelovanju u odlučivanju u procesu izdvajanja i smještaja izvan obitelji, većina mladih govori o sebi kao o objektu u tom procesu (oni su došli, uzeli su me, stavili su

me). Uglavnom se sjećaju intervencije stručnjaka iz centara za socijalnu skrb te policije.

U većini slučajeva bili su

izdvojeni u mlađoj dobi,

protiv svoje volje te nisu

pitani kod odlučivanja o

obliku smještaja niti su im

dane jasne i razumljive

informacije o tome gdje i do

kada će biti smješteni (Samo

su došli po mene… I rekla da

ja moram... prvo su došle z

mamom i one... onda su rekle da moram iti u tu obitelj i onda su me zeli.). Jedna djevojka

navodi kako je dobila lažne informacije o smještaju, na način da joj je rečeno da će ostati

u udomiteljskoj obitelji samo preko vikenda, nakon čega ju je udomiteljica obavijestila

da će ostati u toj obitelji još godinu dana. Važno je napomenuti kako djevojka u

trenutku intervjua još nije imala jasnu informaciju o tome koliko će njen smještaj u

udomiteljstvu trajati.

“Kada je riječ o sudjelovanju u odlučivanju u procesu izdvajanja i smještaja izvan obitelji, većina mladih govori o sebi kao o objektu u tom procesu (oni su došli, uzeli su me, stavili su me).”


52

Mladi koji su bili izdvojeni u starijoj dobi govore o većoj uključenosti. U tom smislu,

jedan mladić govori kako je sam odlučio doći u srodničku udomiteljsku obitelj (motivirala

ga je veza s djevojkom koja živi u istom gradu), dok jedna sudionica navodi kako je zamolila

da je izdvoje iz obitelji nakon što završi osnovnu školu u tom mjestu.

Mladi izvještavaju o većoj uključenosti u sudjelovanje i donošenje odluka o smještaju u onim situacijama kada su iz dječjeg doma bili smještavani u udomiteljsku obitelj. Neki

navode kako su u tim situacijama zahtijevali da ih se smjesti zajedno s braćom i sestrama,

a u jednom slučaju se kao pozitivan primjer opisuje to što su sami udomitelji došli po nju

u dječji dom, odnosno da je nitko nije odveo i ostavio u udomiteljskoj obitelji.

Nažalost, u nekim slučajevima događalo se da i prilikom smještaja u udomiteljsku obitelj

iz dječjeg doma, i to u drugu udomiteljsku obitelj nakon iskustva zlostavljanja u prvoj

obitelji, dijete i dalje nije bilo pravilno, ni pravovremeno informirano, ni pitano, već je od

prijatelja koji je smješten u istoj obitelji saznao da će i on tamo biti smješten (Samo su

rekli, pozvali su me na socijal i rekli da ja... da pem v neku obitelj... ja nisam imao uopće

veze kome pem... i onda mi je od A. M. brat da pem k tu obitelj i da ne smem teti reći da je

to tajna i tak je bilo.).

U odnosu na sudjelovanje u odlučivanju u udomiteljskoj obitelji, većina mladih ima osjećaj

da je ravnopravno uključena u život i svakodnevicu obitelji te da se njihovo mišljenje

uvažava. Drugim riječima, osjećaju se uključeno u ovu udomiteljsku obitelj i to najčešće

opisuju kroz svakodnevne aktivnosti (igra, objedi, izleti...).

Samo u jednom slučaju primjećuje se neslaganje djevojke s udomiteljicom oko pravila

i granica u vezi izlazaka i druženja s vršnjacima, gdje udomiteljica postavlja vrlo uske i

određene granice na koje djevojka ne može utjecati.

Kada je riječ o odlučivanju o vlastitoj budućnosti, mladi govore da imaju samostalnost

odlučivanja o školovanju te osamostaljivanju nakon prestanka udomiteljske skrbi. U tom

smislu, mladi navode udomitelje kao one koji ih podržavaju, savjetuju i planiraju s njima.

“U odnosu na sudjelovanje u odlučivanju u udomiteljskoj obitelji, većina mladih ima osjećaj da je ravnopravno uključena u život i svakodnevicu obitelji te da se njihovo mišljenje uvažava.”

53

6. Biološka obitelj iz perspektive adolescenata

Mladi najčešće opisuju vlastite biološke obitelji kroz njihove probleme, odnosno kroz probleme roditelja i/ili roditeljska neadekvatna ponašanja.

Neki mladi govore i o intervencijama socijalne službe prema roditeljima, konkretnije o

provođenju Nadzora nad izvršenjem roditeljske skrbi, ali isti smatraju neprimjerenim da

bi rezultirao pozitivnim promjenama u ponašanju roditelja (On je dolazio, ja mislim 1 x

tjedno ili mjesečno, on bi došo da vidi kakva je situacija u kući, al to nije bio nikakav nadzor,

iskreno da vam kažem, nikakav. Situacija u kući je bila stvarno strašna. Ja sam se brinula za

S., oni su dalje pili, to je i dalje bilo tako, a kao socijalna je nešto poduzela.).

U pojedinim slučajevima roditeljima su izrečene i sankcije zbog zlostavljanja i

zanemarivanja djece.

Neki mladi vrlo jasno izražavaju ljutnju prema roditeljima i zamjeraju im nemar i

nebrigu o njima, njihovoj braći i sestrama te neki čak smatraju kako roditelji “nisu dovoljno

kažnjeni” za takva svoja ponašanja (Oni žive bez djece i bez briga. Oni žive bez nas. Njima

je lijepo živjet zapravo. Oni nemaju brigu ko što ima teta. Teta nas ujutro digne, mora nam

dat jest. Ona nas obuče, spremi u školu, dočeka iz škole... a... piše s nama zadaću i njima je

zapravo lako živjet jer oni nemaju sve te obaveze prema nama.).

Većina mladih ima relativno redovite kontakte s članovima biološke obitelji i to najčešće

s braćom i sestrama (pogotovo starijima) i/ili s jednim od roditelja (rijetko s oba). Ovi

kontakti odvijaju se putem telefonskih poziva, vikend posjete i sl. Iz intervjua je moguće

zaključiti kako su kontakti s biološkom obitelji za mlade iznimno važni.

U rijetkim slučajevima mladi nemaju kontakt s biološkom obitelji, točnije roditeljima te

i izvještavaju o nedostatku emocionalne povezanosti s roditeljima (Nema ona onaj osjećaj

za mene.).

Određeni dio mladih govori i kako bi voljeli da mogu živjeti sa starijom braćom i sestrama, ali su istovremeno svjesni da to ne mogu, bilo zbog toga što starija braća

i sestre imaju svoje obitelji i djecu ili zato što nemaju uvjeta za brigu o njima. Ipak, o takvom

smještaju neki mladi govore kao o poželjnom obliku smještaja (Da li bi za drugu djecu

preporučio udomiteljstvo? Za drugu... zavisi kak je doma odnos. Ak nije dobar? Onda...

mam bi im prvo ak’ nemaju sestre, braće stareše od sebe, onda bi... a da imaju neke starešije

il da se oće sestra il brata da imaju... ondak bi pitao braću dal’ bi štel... i tak... Prvo bi

pitao njihovu obitelj? Da.).

Općenito, kod svih mladih, odnosno kod onih koji imaju braću i sestre, moguće je

primijetiti važnost veze s braćom i sestrama. Mladi tu povezanost doživljavaju kao

snagu, kao važan resurs podrške u svojim životima.


54

7. Udomiteljska obitelj iz perspektive adolescenata

Gotovo svi mladi udomiteljsku obitelj doživljavaju isključivo pozitivno. Jedna djevojka

prihvaća udomiteljsku obitelj, ali iz nužde, radije bi bila sa svojom obitelji. Udomiteljicu

doživljava kao osobu koja ih je udomila zbog novaca (A šta ti se čini, zašto je X

(udomiteljica) vas uzela? Pa ne znam... Vjerojatno zato kaj se ona time bavi. Nije imala nikog,

zvali su je, a čak mislim da je i samo tu bilo mjesta. Ne znam zbog čega više. A opet, i novci

su u pitanju. Nije to sam tako...) te ju opisuje kroz prizmu odgovornosti koju udomiteljica

ima jer skrbi o njoj. Dio mladih o udomiteljima govori kao o pravim roditeljima (doživljaj

bake udomiteljice kao mame, doživljaj udomitelja kao roditelja i kao zamjenske obitelji:

Niš se ne razlikuje ono od života, od one djece koja imaju prave roditelje...) te udomitelje

opisuju kroz prizmu potpore, pomoći, ljubavi, pažnje i dobrote. Većina adolescenata bi

trenutnu udomiteljsku obitelj preporučila i drugoj djeci.

Kada je riječ o dobicima, izdvajaju se četiri osnovne kategorije dobitaka i to kako slijedi:

bolji materijalni i stambeni uvjeti• nego u vlastitoj obitelji,

razvoj navika• : redovitost u školi i izvršavanju školskih obveza, radne navike

(kućanski poslovi), kulturne navike,

razvoj vlastitih pozitivnih osobina• : upornost, strpljenje, vođenje urednog života

(...bio bi na ulici, s lošima bi se družio...),

odnosni aspekt• : pomoć, briga, razumijevanje, pažnja, razgovor, savjeti, podrška,

odnos s udomiteljicom, strpljenje udomiteljice, pomoć, povjerenje, osjećaj da

nisi sam.

8. Preporuke adolescenata

Preporuke udomljenih adolescenata moguće je podijeliti u preporuke namijenjene

četirima važnima sudionicima uključenima u proces udomljavanja – udomiteljima, centru

za socijalnu skrb, roditeljima i udomljenoj djeci i to kako slijedi:

Za udomitelje: karakteristike udomitelja: dobri prema djeci, pomažu, puni ljubavi, brižni, iskreni, -

odgovorni, stabilni, imaju volje i razumijevanje za udomljenu djecu, jednako se

ponašaju prema vlastitoj i udomljenoj djeci, pružaju pomoć u prilagodbi djeteta na

obitelj (Pa treba ono biti, ne smije se vikat na djecu kad nešto, nekaj nešto naprave

il tako nešto. Treba stalno razgovarati s njima, pomagati im ne, ono ak vidi da ima

problema, pa nekima bu se to riješilo il tak nešto neg ono. Jako je ovoga bitno to sve

o pomoći, povjerenje, iskrenost, pružiti svu ljubav svoju i predati se onak. Ak je neko

već odlučio biti udomitelj, da to onda zapravo napravi sve kako treba i da se zaista

brine o toj djeci i to... Ne da ima neke koristi sad od njih il tako nešto; Udomiteljima

bi preporučila, da nakon što se odluče za taj pothvat, da u to uđu punim srcem

55

i da tu djecu ne diskriminiraju i ništa jer ako su ih uzeli, onda su ih odlučili prihvatiti

kao punopravne članove obitelji, a ne, eto, samo tako bezveze da su ih uzeli... Zato svi

neka prvo sa sobom raskrste što žele, a ne da poslije dijete ispašta...)

motiv za udomljavanje: pomoć i potpora, a ne novac -

Za centre za socijalnu skrb:u odnosu na udomitelje: viša razina kontrole udomiteljske obitelji, češće posjete, -

provjeriti udomitelje prije nego im se povjere djeca (Trebalo bi pogledati, ovoga,

mislim ne ga sad staviti u neku obitelj ono tak da ga stavimo, da smo ga se riješili

ovo, ono...)

u odnosu na djecu: pitati ih za mišljenje o izdvajanju, pojasniti im proces -

izdvajanja, ne premještati djecu iz jedne udomiteljske obitelji u drugu, dom i

sl. jer dijete onda ne zna gdje pripada, češće razgovarati s djecom kod početne

prilagodbe na udomiteljsku obitelj, ali i kasnije (...udomitelji idu sami na te

sastanke u centar, ali mislim da bi bilo bolje da i djecu povedu da i djeca budu

upoznata sa svime, ali možda manja djeca, ne ja sada, osjećaju da im se nešto taji

kada tamo odu...; ...važno je... ne znam... pa tak... da malo istraže to sve, prouče

kod djece i ono. Možda da im djeca vele ak’ nešto nije u redu i to da im pomognu

ovak. A kak niko niš ne pita, onda djeca se zatvore u sebe i onda niš – samo šute

i to...). Organizirati zajedničke sastanke, izlete i sl. za djecu, centre i udomitelje

(Mislim da bi trebalo biti više toga, kao što je bio organizirani izlet za jedne zimske

praznike... gdje su išli zajedno i udomitelji i djeca, i tamo su dobivali upute zajedno,

kako djeca trebaju se ponašati i kako bi se udomitelji trebali ponašati. Mislim da bi

takvih projekata trebalo biti više...).

Za roditelje: strože intervencije - (Njih nekako natjerat da vode brigu o toj djeci, kaj su ih onda

opće imali?)

pomoći roditeljima u smislu edukacije o skrbi za djecu, ali i ubrzavanja procesa -

izdvajanja i kontrole roditelja (Probat njemu pomoć da se vratimo. I s njim vodit brigu

ko i s nama. Kak su nas smjestili, tak su mogli i s njim nekaj napravit i pomoć mu.)

“Udomiteljima bi preporučila, da nakon što se odluče za taj pothvat, da u to uđu punim srcem i da tu djecu ne diskriminiraju i ništa jer ako su ih uzeli, onda su ih odlučili prihvatiti kao punopravne članove obitelji, a ne, eto, samo tako bezveze da su ih uzeli... Zato svi neka prvo sa sobom raskrste što žele, a ne da poslije dijete ispašta...”


56

Za djecu: Idealno je ostati u vlastitoj obitelji ako funkcionira. -

Udomiteljstvo je bolje za djecu mlađe dobi - (...lakše je kad si mlađi, kad ne znaš šta

se dešava oko tebe. Nemaš pojma šta se dešava oko tebe i to ti je sve ono PUF... i tu

su ti ljudi, oni se brinu o meni, oni su za mene i to je to... a kad si stariji, ti to sve

razumiješ... pa je teže...).

Djeca trebaju savjete odraslih kada je riječ o izdvajanju jer nemaju iskustva. -

Djeci treba pomoći prilikom odlaska iz udomiteljske obitelji - (...uljepšala bi to nekako

koliko se to uljepšati može jer je to ipak rastanak...).

Djeca ne bi trebala imati predrasude o udomiteljstvu i to je za njihovo dobro -

(...bih preporučila da nemaju nikakvih predrasuda, bez obzira što su njih otkinuli od

njihove obitelji, ali to je, znači, za njihovo dobro... neka otvorenog srca i uma dođu u

tu obitelj, neka znaju da će ih prihvatiti takve kakvi jesu...)

9. Posebne teme

Mladi se uglavnom predstavljaju u pozitivnom smislu, nabrajaju svoje pozitivne osobine

(društvenost, usmjerenost na druge, intelekt) i/ili se predstavljaju kroz dobar uspjeh u školi.

Prepoznate su i neke specifi čne teme, odnosno teme koje problematiziraju pojedini

mladi u svojim intervjuima. Riječ je o doživljaju života u udomiteljskoj obitelji kao navike;

promjenama kao jednom od ključnih obilježja tijeka dosadašnjeg života (promjene

smještaja, odgajatelja, stručnjaka u centru) te ljutnja i zamjeranje roditeljima.

Kada je riječ o planovima za budućnost, mladi su orijentirani na završavanje školovanja

(do razine srednje škole i upisa na fakultet), odnosno na ostanak u sadašnjoj udomiteljskoj

obitelji do osamostaljenja. U budućnosti su orijentirani na sređivanje vlastitog života kako

bi mogli pomoći i vlastitim roditeljima, ali i svojoj budućoj djeci (Razmišljam tako da to

trebaš sebe sredit a onda obitelj. Jer znam po sebi... želim da moja djeca imaju sve. Pa na

egzistenciju... nju osigurat... osigurat sebe, krov nad glavom... da imaš nekakvih ostataka

koje možeš dat djeci. Ne da krpaš kraj s krajem i onda imaš djecu i ono... tu gledam ljude

koji narađaju... znao sam tamo u domu... 9 ljudi ono... 9 djece... imaju i svi su raštrkani po

domovima... pa šta si to radiš??? Dobro, svako dijete je sreća i to sve, ali kad ti tom djetetu

samo zagorčiš život, nemoj mu to radit... to je glupo!).

Kada govore o stručnjacima iz centara za socijalnu skrb, ključno je obilježje nedostatak kontakta sa stručnjacima te nepostojanje odnosa. Nadalje, mladi govore i o čestim

promjenama stručnjaka te nepovjerenju u centre i stručnjake koji u njima rade (...mislim

taj centar, ja sam isto tih socijalnih radnika isto se napromjenjo... ja sad ne poznam svoju

socijalnu radnicu. Ja već pol godine nemam pojma ko je ta žena. Imo sam tu ženu koju smo

ja i mama imali. I ono... ta žena nam je bila preko 10 godina zajednički... to je ok... ti i

mama imate istu... šta ću ja kad sam mijenjao čovječe s njom??? Ona te bar razumije, zna

tu nekakvu tvoju povijest – bar priču ti zna. I zna ti i mamu i zna i tebe. I zna kak to ide.

57

I kakva mi je mama. Ja sad ženi trebam objašnjavat kakva mi je mama?!? Kakva je moja

mama! Kad su meni pričali ja mogu ić kod mame... pa daj molim te.. .pa ne možeš ić kod

žene koja ima shizofreniju. Pa nemojte bit bolesni... bar si ti socijalni radnik i znaš bar nešto

o tome... Isto sam je (socijalnu radnicu) vidio dva-tri puta u životu. Isto mi soli pamet i sad

ta žena odlučuje o mojoj budućnosti, o mom nemam pojma čemu! A nema pojma ko sam i što

sam! Ni ja ne znam ko je ona! Mislim ono... to mi je ono...(uzdah) ...Nemoj mijenjat socijalne

radnike jer to kad se čovjek navikne na nešto, niko ne voli promjene. I to je tako.). Doživljaj

je mladih da su stručnjaci pri dolasku u posjet udomiteljskoj obitelji više usmjereni na prostorne uvjete i na udomitelje, nego na njih (Mene nisu zvali. Jedino teta se z njima čuje

nekad... i tako… Rekla si da je socijalna radnica bila tu 2 puta. Jel’ ti ona od pomoći? Pa

nije, došla je tu, pogledala sobu i ništ. Ne razgovara s nama i ništ...).

Neki smatraju da češći posjeti stručnjaka nisu ni potrebni i to procjenjuju u odnosu na vlastito dobro iskustvo i zadovoljstvo životom u udomiteljskoj obitelji, no na pitanje što

bi napravili da nisu zadovoljni, znaju li kome bi se mogli obratiti, odgovaraju negativno.

U tom smislu, važno je istaknuti priču jednog od sudionika koji je imao iskustvo

zlostavljanja u prvoj udomiteljskoj obitelji, u kojoj je živio tri godine, a koji je imao osjećaj

da se nikome nije mogao požaliti.

Rijetki su slučajevi u kojima su mladi zadovoljni kontaktima sa stručnjacima u centrima te

imaju osjećaj da im pomažu.

Neki mladi imaju doživljaj socijalnih radnika kao stručnjaka potrebnih udomiteljima

(Jednostavno možda više usmjerava udomitelje i udomiteljima kaže, a udomitelji to

primjenjuju na svoju djecu).

Sažetak

Udomljeni adolescenti uglavnom razumiju razloge izdvajanja koji se odnose na socijalno-

patološka ponašanja roditelja i materijalne probleme u obitelji. Unatoč racionalnom

razumijevanju navedenih razloga pa i činjenici da je život u udomiteljskoj za njih bolja

opcija od života u biološkoj obitelji, na emocionalnoj razini i dalje pokazuju vezanost uz

svoje roditelje te određenu čežnju za životom u vlastitoj biološkoj obitelji. Svoje biološke

obitelji opisuju najčešće kroz probleme. Kontakti s članovima biološke obitelji uglavnom

su redoviti, a kao posebno važna tema pokazao se odnos s braćom i sestrama.

Udomiteljstvo, kada govore o sadašnjim vlastitim iskustvima i doživljaju, najčešće

percipiraju kroz skrb, pomoć i brigu za onu djecu koja zbog nefunkcioniranja biološke

obitelji ne mogu u njoj ostati, no govoreći o iskustvima druge djece ili svojim prošlim

iskustvima, promatraju ga i kroz prizmu novaca, odnosno izvora prihoda za udomitelje,

što osuđuju. Općenito govoreći, mladi sadašnju udomiteljsku obitelj opisuju kroz niz

dobitaka (od onih materijalnih do nematerijalnih).


58

Udomljeni adolescenti uglavnom govore o ranijem etiketiranju od strane vršnjaka, no

većina se sada osjeća dobro i prihvaćeno u društvu unatoč činjenici da su udomljeni. Isto

tako, najveći dio ih se osjeća prihvaćenima i ravnopravnima u sadašnjim udomiteljskim

obiteljima, usprkos početnom razdoblju nelagode i teškoćama vezanim uz prilagodbu na

udomiteljsku obitelj. Određeni dio sudionika navodi i specifi čne probleme i nesporazume

s udomiteljima u odnosu na granice i pravila.

Kada je riječ o sudjelovanju u donošenju odluka, na razini izdvajanja iz vlastite obitelji,

mladi nisu bili aktivno uključeni u taj proces u smislu da su pitani, da su donosili odluke

ili da su informirani o tome što će se dogoditi. Viša razina uključenosti vidljiva je u

slučajevima smještaja u udomiteljsku obitelji iz dječjeg doma (dakle, kada se izdvajanje

iz biološke obitelji već dogodilo).

Kontakte sa stručnjacima u centru za socijalnu skrb procjenjuju rijetkima, a stručnjake ne

doživljavaju kao one koji bi im mogli pomoći budući da nisu ostvarili odnos s njima.

Preporuke koje navode su brojne, od strožih intervencija i pomoći roditeljima, više razine

kontrole udomitelja do razgovora i participacije djece u procesu izdvajanja iz obitelji i

smještavanja u udomiteljsku obitelj.

Zaključno je moguće primijetiti kako udomljeni adolescenti imaju generalno pozitivan doživljaj udomiteljstva, no isto tako, njihova slika udomiteljstva nije jednodimenzionalna,

već je stavljaju u odnos sa specifi čnim obilježjima pojedinog djeteta i udomiteljske

obitelji. Mladi također izražavaju i odreenu razinu kritičnosti (i ljutnje) prema vlastitim roditeljima zbog neadekvatne skrbi. U odnosu na stručnjake najprimjetniji je nedostatak kontakta sa stručnjacima i nepostojanje odnosa s njima.

“Najveći dio mladih osjeća se prihvaćenima i ravnopravnima u sadašnjim udomiteljskim obiteljima, usprkos početnom razdoblju nelagode i teškoćama vezanim uz prilagodbu na udomiteljsku obitelj.”

59

4.1.3.Djeca i adolescenti koji su nakon procjene neadekvatnosti smještaja u udomiteljskoj obitelji smješteni u dječji dom

Opis sudionika

Ovaj subuzorak sastoji se od desetero djece i mladih, sedam muškog i tri ženskog spola,

koji su nakon procjene neadekvatnosti smještaja u udomiteljskoj obitelji smješteni u dječji

dom. Njihova dob kreće se u rasponu od 10 do 17 godina, prosječno je 14,8 godina. Najveći

dio sudionika ima 17 (četvero sudionika), odnosno 14 godina (troje djece). Četvero djece

romske je nacionalnosti. Svi su u dom smješteni unazad godine dana, što je bio i jedan

od kriterija za formiranje subuzorka, s tim da je četvero djece trenutno smješteno u Dječji

dom u Koprivnici, isto toliko u Dječji dom u Zagrebu, a dvoje djece je u SOS dječjem selu.

Riječ je o djeci i adolescentima s iskustvima višestrukih promjena smještaja. Dob prvog

izdvajanja iz obitelji kreće se od 2 pa do 10 godina, s tim da je četvero djece/adolescenata

izdvojeno u dobi mlađoj od 5 godina, a petero s 5 i više godina. Vezano uz broj premještaja,

polovica djece/adolescenata iz ovog subuzorka imalo je dva premještaja (biološka obitelj

– udomiteljska obitelj – dom), troje djece imalo je 3 premještaja (bilo da su imali iskustvo

dvije udomiteljske obitelji ili ranije iskustvo smještaja u dom prije udomiteljske obitelji).

Jedno dijete u subuzroku ima iskustvo 4, a jedno čak 5 premještaja. Promatraju li se samo

promjene udomiteljskih obitelji, sedmero djece boravilo je u 1 udomiteljskoj obitelji, dvoje

u 2, a jedno dijete u čak 4 udomiteljske obitelji. Vezano uz vrstu udomiteljstva, valja istaknuti

kako je dvoje djece prije smještaja u dom boravilo u srodničkim obiteljima, a troje je imalo/

ima iskustvo vikend udomiteljstva, odnosno odlazaka u udomiteljske obitelji preko vikenda

bilo dok su boravili u biološkoj obitelji ili tijekom ranijeg ili sadašnjeg smještaja u domu.

Tablica 7. Neka obilježja sudionika subuzorka

Dječaci 7

Djevojčice 3

Dob (prosjek) 14,8

Broj promjena smještaja 2345

5

3

1

1

Godine provedene u udomiteljstvu 0-22-44-66-88-10

3

3

1

1

2


60

Duljina boravka u udomiteljskoj obitelji izrazito varira, od 11 mjeseci pa do 10 godina, s tim

da je troje sudionika provelo oko godine dana u udomiteljstvu, četvero ih je provelo oko

3,5 godine, a troje od 8 do 10 godina. Prosječna duljina smještaja u udomiteljskoj obitelji je

oko 4 godine. Da je riječ o djeci i adolescentima s vrlo teškim pa i traumatičnim iskustvima,

govore i podaci da su kod dvoje djece/adolescenata umrli/poginuli i otac i majka, kod

troje otac, a kod dvoje je majka teško bolesna. Otac jednog dječaka je na izdržavanju

kazne zatvora, a drugog su i majka i otac napustili te dječak o njima tijekom intervjua ne

razgovara, odnosno nema informacije o njima. Dvoje djece u intervjuu nije spominjalo

roditelje. Neka od navedenih obilježja sudionika ovog subuzorka prikazana su u tablici 7.

Uz osam tema koje čine zajednički okvir za analizu podataka, defi niranih na temelju

specifi čnih ciljeva istraživanja, tijekom analize podataka dobivenih kroz intervjue s ovom

skupinom djece i adolescenata, prepoznate su i četiri specifi čne teme, i to: razumijevanje

smještaja u dom kao oblika skrbi, razumijevanje razloga za izdvajanje iz udomiteljske

obitelji, razumijevanje procesa višestrukog premještanja i usporedba udomiteljske i skrbi

u domu iz perspektive djeteta.


Analiza razumijevanja razloga za izdvajanja iz biološke obitelji pokazuje da djeca i

adolescenti u pravilu govore o svom viđenju razloga za izdvajanjem iz biološke obitelji.

Jedan dio djece opširno i izravno navodi što smatra razlozima za izdvajanje. Na temelju

toga može se pretpostaviti da su o tome puno razmišljali i/ili razgovarali s nekim o svom

iskustvu te “izgradili” svoje razumijevanje prije uključivanja u ovo istraživanje. S druge

strane, jedan dio djece u razgovor o svom razumijevanju razloga za izdvajanje iz biološke

obitelji “kao da ulazi nepripremljeno”. Započinju s izjavama kao što su ne znam, ne

sjećam se ili pak s opisom o tome da su pretpostavljali da bi se izdvajanje moglo dogoditi,

da svaka osoba u njihovom bližem okruženju o tome ima svoju priču ili da se o tome nije

pričalo. I ta su djeca tijekom razgovora, vođena pitanjima, polako gradila svoje viđenje i

mogla opisati neke specifi čne razloge izdvajanja iz biološke obitelji iz svoje perspektive.

Na tom tragu može se zaključiti o važnosti razgovora s djecom o njihovoj specifi čnoj

situaciji, odnosno potvrditi da tijekom razgovora sa zainteresiranom stručnom osobom

djeca mogu sebi razjašnjavati vlastitu tešku situaciju koja im je dodatno teška zbog toga

što ju do kraja ne razumiju, ne mogu posložiti u koherentnu cjelinu i ispričati nekome.

S druge strane, sve su to preduvjeti da se teška, traumatska iskustva kasnije prihvate i

integriraju u vlastiti život.

U postupku analize prepoznat je jedan sveobuhvatni i nekoliko specifi čnih, kod pojedine

djece prisutnih, razloga za izdvajanje iz biološke obitelji. Sveobuhvatnim razlogom

nazvani su opisi obiteljske situacije koju gotovo sva djeca navode kao prvi i najširi

razlog, prije nego li krenu u opisivanje specifi čnih, odnosno prije nego ih se dodatnim

pitanjima motivira na podrobnije opisivanje vlastitog viđenja situacije u biološkoj

61

obitelji prije izdvajanja. Riječ je o opisima koji oslikavaju vrlo teške, neadekvatne/

nepovoljne životne uvjete. Ti opisi odgovaraju obilježjima visokorizičnih obitelji. Stječe

se dojam da su oni djeci potrebni kao okvir za razmišljanje i razgovor prije nego se

fokusiraju na ona specifi čna obilježja obiteljskog života ili članova obitelji koja doživljavaju

glavnim razlogom za svoje izdvajanje iz obitelji (Mama mi je inače... nepokretna je i tak,

u kolicima je... a tam bili smo ja, moj očuh i ona, smo živjeli... koliba je nekakva. Niš

posebno. Od drveta samo tak. Onda smo tak živjeli i tak bila je... Imo sam i djeda. To je bilo

svašta.; Al onda kad sam počela rasti, sam vidjela da nam je obitelj na tankom ledu, onda

sam počela shvaćat da tonemo. Znači da će se rastat, da neće više bit naše obitelji...).

U skupini specifi čnih obilježja obiteljskog života ili članova obitelji kao razlozi za izdvajanje

prepoznati su: neprihvatljiva ponašanja oca, neprihvatljiva ponašanja majke, smrt oca i/ili

majke te ponašanje izdvojenog djeteta. Svi navedeni razlozi prisutni su kod nekoliko djece

te se u pravilu javlja više razloga istovremeno. Različiti vidovi neprihvatljivog ponašanja oca (napuštanje obitelji, nasilje nad partnericom i zlostavljanje djece, alkoholizam) i majke (napuštanje obitelji, nebriga, nezainteresiranost i/ili nesposobnost za skrb o djeci),

najprisutnije su i međusobno najpovezanije skupine razloga prema viđenju djece. O tome

djeca govore, primjerice, kroz sljedeće opise: jer kad sam ja bila kod oca, kad sam imala

9 godina, moj otac se stalno skitao, pio, počeo mene mlatiti, tući...; Mama je rekla, izjavila,

potpisala da se ne može brinuti o meni... A u tom trenutku je njoj bilo više da ne želi jer je znala

kak se ja ponašam s tatom i to sve. Vlastito ponašanje djeca najrjeđe (kod dvoje djece) opisuju

kao razlog za izdvajanje iz biološke obitelji i to opet u kombinaciji s drugim razlozima. Kad se

uzme u obzir dob djece, smrt oca i/ili majke, nažalost, je prečesto spominjani razlog u ovoj

skupini. O tome su djeca govorila na različite načine, pretežito vrlo emocionalno, a jedan

dječak samo navodi da se tog razdoblja ne sjeća. Prenosimo opise dvoje djece: Zato kaj se

nije mogla brinuti o meni i to... pa nije imala uvjete za život... tata mi je umro.; Tata poginuo u

saobraćajki. I ja sam živjela jedno vrijeme sama s mamom... i sad... aaa... mama je bolovala od

raka i aaa... ...mama je umrla... Smrt roditelja i bolest majke neka od djece s tim iskustvom

opisuju uz tugu i osjećaj krivnje za takvo stanje roditelja (...prije nego će tata umrijeti, govorio

mi je: “Kad umrem, onda ćeš lupati glavom o zid zbog toga što si mi radio”...). Sve navedene

razloge djeca opisuju s emocionalnim nabojem koji najčešće uključuje razočarenje, tugu i

ljutnju, kako prema roditeljima tako i prema stručnjacima – socijalnim radnicima.

I na kraju, treba naglasiti da je prisutno i nejasno opisivanje razumijevanja razloga za

izdvajanje iz biološke obitelji i to posebice kroz verbaliziranje nedovoljno povezane priče ili

puko nabrajanje podataka o situacijama koje su se u njihovom životu dogodile (Prvo sam

živio u Zagrebu, u G. V., gore kao selo, tamo nije bilo nekih uvjeta, tih, nemam poima, onda

su me s tri godine preselili u Novi Vinodolski, onda sam tamo bio od vrtića, 12 godina, onda

je bilo nekih problema, prvo su mi našli udomiteljsku obitelj…). Takav opis razloga prisutan

je kod dvoje djece koja su iz vlastite obitelji izdvojena u mlađoj dobi. Jedan dječak koji je

odmalena bio smješten u dječji dom razloge izdvajanja iz biološke obitelji nije spominjao.

Upitan o tome prilikom vraćanja intervjua, naveo je kako nije saznao razloge zbog kojih

nije odrastao sa svojom obitelji, te da nema informacija o roditeljima.


62


Djeca razumiju udomiteljstvo kao oblik skrbi na puno različitih načina. Iz njihovih opisa

s jedne strane udomiteljstva općenito, a s druge strane vlastitog iskustva udomljenog

djeteta, kao i iskustva druge udomljene djece koju su susretali u različitim prigodama,

vidljivo je da većina djece o svom razumijevanju udomiteljstva govori na više, ponekad

međusobno isključivih, načina. U procesu analize ti pojedinačni načini razumijevanja

udomiteljstva pokrivaju šest različitih perspektiva.

U ovoj skupini djece udomiteljstvo kao oblik skrbi najčešće se razumije kroz motivaciju

udomitelja za udomljavanje djece. Novac i iskorištavanje rada djece motivi su udomitelja

o kojima su djeca najviše govorila, pri čemu su se jednako učestalo pozivali na vlastito

i na iskustvo druge udomljene djece. U tom smislu, primjerice, dvije djevojčice kažu:

Svima je u selu bilo jasno da je ona nas uzela samo zbog love. Da si ona popravi kuću.;

Ja bi sve to ukinula! Zato jer ti ljudi ne rade u dobrobit djece nego samo zbog novca.

Jedan dio djece udomiteljstvo razumije kroz opisivanje specifi čnih vrsta udomiteljstva

(primjerice, vikend i srodničko udomiteljstvo). Razumijevanje udomiteljstva kao skrbi

koja djetetu omogućava zadovoljenje svih njegovih potreba u obitelji i normalizaciju

statusa (bezuvjetno dobar oblik skrbi), vezano je uz smještavanje djeteta u udomiteljsku

obitelj u mlađoj (predškolskoj) dobi. Takvo viđenje udomiteljstva također je utemeljeno na

kombinaciji vlastitog (Znači, kad si u udomiteljskoj, imaš obitelj da živiš ko sva normalna

djeca.), ali i iskustva druge udomljene djece. Iz perspektive neke djece pristanak i dobra

prilagodba djece te dobri udomitelji ključna su obilježja udomiteljstva, odnosno uvjet bez kojeg udomiteljstvo ne može biti dobar oblik skrbi za djecu. Jedan dječak o tome

kako su “dobri udomitelji” važni za njegovo razumijevanje govori kroz viđenje svoje

udomiteljice: Ona kad bi nešto rekla, tako je i bilo... ništa nije bilo problem... možda

zato što me nije tukla. Uz navedene poglede na udomiteljstvo, prisutno je i viđenje da

udomiteljstvo donosi novu kvalitetu u skrb o djeci onda kad omogućava djetetu da

postane netko, kad mu jamči privatnost, sigurnost i uobičajenu obiteljsku svakodnevicu

(Svoja intimna privatnost... ako nešto pogriješiš, pogriješio si i nema veze, idemo dalje

ono...). Udomiteljstvo kao oblik skrbi donosi djeci neugode ukoliko udomiteljska obitelj

živi na lokaciji koja djeci ne odgovara zbog udaljenosti od biološke obitelji, izabrane

srednje škole, aktivnosti slobodnog vremena, ili ako djeca doživljavaju da je ta obitelj

fi nancijski nesigurna, odnosno ukoliko zbog toga, a i inače, imaju neugodu tražiti za

sebe nešto materijalno. Vidljivo je to, primjerice, iz sljedećeg opisa: Vjerujem ni da kad

bi bilo novaca da bi tražila, jednostavno bilo bi mi neugodno.

“Udomiteljstvo je za djecu prihvatljiv oblik skrbi samo ukoliko zadovoljava određene uvjete, a te uvjete treba individualno sagledavati i prilagođavati potrebama i životnim okolnostima svakog pojedinog djeteta.”

63

U “osmišljavanju” vlastitog koncepta udomiteljstva djeca nisu isključivo zauzimala

jednu perspektivu, nego su kombinirali navedena viđenja ovog oblika skrbi. Tako se vrlo

često uz neadekvatnu motivaciju udomitelja vezuju perspektive koje govore o dobrim i

poželjnim stranama udomiteljstva (kao uvjetno dobar oblik skrbi, oblik skrbi koji donosi

novu kvalitetu). Iz takvog načina viđenja udomiteljstva proizlazi kao nedvojbena poruka

da udomiteljstvo za djecu jest prihvatljiv oblik skrbi samo ukoliko zadovoljava određene

uvjete, a te uvjete treba individualno sagledavati i prilagođavati potrebama i životnim

okolnostima svakog pojedinog djeteta. Zadržat ćemo se samo na viđenju motivacije

udomitelja. U stručnoj literaturi se također posebna pozornost poklanja motivaciji

udomitelja koja nije i ne može biti jednodimenzionalna. Poruke su ovih podataka kako

je i viđenje motivacije udomitelja iz perspektive udomljenog djeteta izuzetno važno jer je

povezano s cjelovitim doživljajem udomiteljstva kao posebnog oblika skrbi.


Analiza intervjua upućuje na to da djeca status udomljenog djeteta doživljavaju različito,

pri čemu se jednoznačnost ne nalazi niti na individualnoj razini. To i ne čudi, s obzirom da

svoj status promatraju kroz njegove različite aspekte. Treba naglasiti da iako prevladavaju

negativni, u svakom od prepoznatih načina doživljavanja statusa udomljenog djeteta,

prepoznaje se bar po jedan način koji ima elemente pozitivnog doživljaja.

Emocionalni način doživljavanja statusa udomljenog djeteta čini se najprisutnijim u ovoj

skupini djece, a opisi ukazuju uglavnom na tešku emocionalnu obojenost doživljaja vlastitog

statusa (tužno, posramljeno, prestrašeno, iskorišteno dijete…). O tome su djeca govorila na

zaista različite načine: ...kak sam se ja tad osjećala, ne bi mogla, ne bi mogla to opisati. Mislim

da sam bila žalosna, tužna.; Ljubomorna sam bila na sobu, na odjeću, na cipele, školski pribor,

školsku torbu, školske papuče i to. Ja bila ljubomorna na to, ne mogu reći da nisam bila...; Svaki

kaj bi god što napravio bilo bi ili ja ili mala curica krivi što je mene ono jako smetalo...). Takav

doživljaj vlastitog statusa djece koja imaju “najnegativnija” iskustva s udomiteljstvom ne

samo da treba zabrinuti stručnjake nego zahtijeva poduzimanje cijelog niza aktivnosti

– od razine planiranja do razine praćenja i evaluacije izvanobiteljskog smještaja svakog

pojedinog djeteta. Dva dječaka su istovremeno govorila i o pozitivno emocionalno

obojenom doživljaju vlastitog statusa kao poslušne, marljive djece i svom ponosu i

osjećaju važnosti kad su čuli poruke kao što je ...više nećemo imati ovako vrijedno dijete kao

što smo imali. Kada o svojem statusu govore na temelju zadovoljenosti egzistencijalnih i psihosocijalnih potreba, djeca češće navode da te potrebe nisu zadovoljene na adekvatan

način (primjerice, lošija prehrana u usporedbi s ostalim članovima obitelji, osjećaj

suvišnosti i sl.). U tom smislu, jedna djevojčica opisuje svoje iskustvo ovako: Oni su

za stolom jeli! Sve je fi no servirala, ko u restoranu. A mi smo na mali, ovako stolčić jeli,

onda smo se skupili i jeli. Takav doživljaj vlastitog statusa u udomiteljskoj obitelji čini se

posebno teškim i na kraju krajeva upitnim, budući da je upravo zadovoljenje potreba

djeteta u obiteljskom okruženju ključno obilježje pozitivnog razumijevanja udomiteljstva.


64

Nerijetko djeca izražavaju i viđenje da dob u velikoj mjeri utječe na status djeteta u

obitelji pa, prema njima, mlađa djeca imaju povoljniji status u dobroj udomiteljskoj

obitelji. Jedan sedamnaestogodišnjak navodi: Dok smo bili manji, dok smo bili djeca,

sve je bilo ok. Mlađa djeca mogu imati nepovoljniji status u zlostavljačkoj udomiteljskoj

obitelji jer se ne mogu sama zaštititi, odnosno tražiti zaštitu izvana (Ona nije mogla

ništa napravit… nije ni znala da je to ono nešto sad strašno kad je bila mala...). Doživljaj

vlastitog statusa djeca su opisivala i kroz formalno-administrativnu dimenziju, pri

čemu, između ostalog, navode osjećaje zanemarenosti od strane sustava socijalne skrbi

(Nikad nije zvala da pita kako sam ja, nego da pita da li smo platili dio od mirovine

moga tate...). Iznenađujuće je poznavanje i razumijevanje koje djeca pokazuju glede

proceduralnih zahtjeva koji se postavljaju kao uvjet njihovoj mogućnosti održavanja

kontakta s udomiteljskom obitelji (Pa došel je sad taj sudski zakon da mi djeca ne smijemo

ić za praznike i vikend kod obitelji, ne, udomiteljskih, jer je neko ministarstvo... I sad... su

mi sazvali stručni tim prije mjesec dana, možda i duže...).

Pitanje je, međutim, koje mi stručnjaci trebamo postaviti – zar zaista te procedure trebaju

biti tako komplicirane i dugotrajne? Mogu li se zakoni propisati i procedure pisati iz

perspektive djece, a ne roditelja, udomitelja i nadležnih sustava? Mogu li one dobiti neku

child friendly formu i kao takve i biti predstavljene djeci? I na kraju, treba naglasiti da

se na razini stručnih politika o statusu djeteta najčešće raspravlja kroz šest aspekata:

dostupnost i navike hranjenja, sigurnost i skrb, zaštita, zdravlje, psihosocijalne potrebe

te odgoj i obrazovanje. Djeca su o svim tim aspektima svog statusa govorila, osim o

obrazovanju, što ne čudi budući da je prevladavala usmjerenost na obiteljske teme.


Pri analiziranju načina na koje djeca razumijevaju svoja dosadašnja iskustva, moguće je

iščitati jedan dio zajedničkih, sličnih iskustava, ali i brojne specifi čnosti. Slična iskustva

odnose se ponajprije na teška životna iskustva u biološkoj obitelji te na promjene na koje nisu bili pripremljeni i na koje su se teško privikavali (Znači, pozno sam, sve, sve, sve

žive sam pozno. Sa svima sam bio dobar. I odjedanput dođeš u Z., ne poznaš nikoga. Novo

ponašanje i to. Znači, bilo mi je teško se prilagodit.).

“Zar zaista te procedure trebaju biti tako komplicirane i dugotrajne? Mogu li se zakoni propisati i procedure pisati iz perspektive djece, a ne roditelja, udomitelja i nadležnih sustava? Mogu li one dobiti neku child friendly formui kao takve i biti predstavljene djeci? ”

65

Među specifi čnostima, kao vrlo važno, javlja se iskustvo života u udomiteljskoj obitelji koje je za ovu skupinu djece vrlo različito. Dok jedni navode dobitke za sebe iz tog iskustva

(Znači, ja sam udomiteljicu zvao baka i ona je došla u školu i svi su mislili ono... kao

normalna... normalna obitelj), drugi to proglašavaju iskustvom koje bi najradije zaboravili

(Bilo mi je jako teško. Nastojim to što prije zaboravit. Želim to ostavit iza sebe.). Opisima

konkretnih iskustava djeca pridaju i emocionalnu dimenziju koja nerijetko ukazuje na

osjećaje samoće, napuštenosti, straha i sl. (Bilo jako teško. Ja ne mogu to opisat. To je

nekakav čudan osjećaj i jednostavno ...a.... ne znaš gdje bi, na koju stranu bi... jednostavno

kao da si sam... baš si sam... jednostavno si ostavljen...; Pa jednostavno izgubiš povjerenje

u sve onda u takvim trenucima. I nisi siguran jel’ možeš vjerovat il ne možeš.). Na temelju

navedenih iskustava djeca su nastojala razumjeti sebe i svoje ponašanje, tako da su

neki govorili o doživljaju sebe i osjećajima prema sebi, različitim strategijama nošenja s

problemima te o vlastitom problematičnom ponašanju (Kak sam ja tu bio takav, a tamo

takav? Stvarno mi nije jasno.).

Upravo to, razumijevanje sebe, svoje situacije i svog ponašanja, čini se posebno

značajnom porukom jer se na neki način može tumačiti kao dječji prijedlog načina nošenja

s teškim životnim iskustvima. Naime, ukinuti okolnosti koje bi djecu sada i u budućnosti

dovodile u teške životne situacije uključujući i izdvajanje iz vlastite obitelji, čini se potpuno

neostvarivo. Međutim, ostvarivo je raditi s djecom tako da ta svoja teška iskustva bolje

razumiju, da se osjećaju manje osamljena i napuštena, a više povezana s dostupnim

članovima obitelji i stručnjacima nadležnih sustava.


Analiza intervjua vezano uz sudjelovanje djece u donošenju odluka pokazuje da

među njima postoje razlike u odnosu na iskustvo sudjelovanja, potrebe djece za

sudjelovanjem u donošenju odluka te razumijevanje što je to zapravo “sudjelovanje u

donošenju odluka”. Valja istaknuti kako djeca najčešće nemaju iskustvo sudjelovanjau donošenju važnih odluka te sukladno tome govore o neinformiranosti i o

“dovođenju pred gotov čin”, ponekad uopće ne razumijevajući da su mogli imati

aktivniju ulogu u cjelokupnom procesu. Isključivo na toj razini govorilo je četvero

djece te je njihov odgovor na pitanje – jesu li te pitali što ti o tome misliš, glasio – Ne.

S druge strane, kad je postojalo

iskustvo sudjelovanja u donošenju svakodnevnih odluka, a o čemu je

govorila većina djece, djeca su bila

pitana za mišljenje glede izlazaka,

izbora škole, kupovine i sl. (Kad

mi dođe, dolazio je džeparac, pitali

su me ...da mi dodaju...; Pitali su

me kam sam htio ići u školu...).

“ Imala sam socijalnog radnika. On je car. On pita sve. Kakti se ovo čini, što misliš oovom, onom, jel’ bi ti se tak sviđalo, ne bi, jel’ možemokaj promijenit...”


66

O takvim odnosima i situacijama u kojima su bila pitana djeca govore pozitivno

i s osjećajem zadovoljstva i važnosti (Imala sam socijalnog radnika. On je car. On

pita sve. Kak ti se ovo čini, što misliš o ovom, onom, jel’ bi ti se tak sviđalo, ne bi, jel’

možemo kaj promijenit...).

Unutar ove teme uz već navedeno (ne)imanje iskustva sudjelovanja u donošenju

odluka, iskristalizirale su se i kategorije: razgovor kao odlučivanje i reakcije na (ne)

uključivanje u donošenje odluka. Kroz razgovor se pokazalo da jedan dio djece nema do

kraja izgrađeno razumijevanje koncepta sudjelovanja djeteta u donošenju važnih odluka te

da svaki razgovor o svojoj situaciji razumiju kao sudjelovanje u donošenju odluka. Jedan

dječak to ovako opisuje: Jesmo, pričali smo. Rekla je da me ne bi dala da sam joj priraso

srcu, al da je situacija tak i tak. Jednom dijelu djece važno je ne samo da mogu sudjelovati

u donošenju odluka, nego i da mogu na neki način reagirati na odluke i rješenja koja im

se ne sviđaju. Ta proaktivnost prepoznata je kod manjeg broja djece, kao i jasna poruka

jednog dijela djece da su ljuta ukoliko ih se ne uključi u proces odlučivanja. O tome dvoje

djece svjedoči ovako: To su mi oni predlagali, ja sam to lijepo odbila (smijeh).; I ja sam

tražila premještaj, da me premjeste, ali da budem blizu braće.

Poruke djece potvrđuju ne samo važnost uključivanja djece u proces odlučivanja

o stvarima koje su za njihov život važne, nego i usmjeravaju k potrebi izgradnje

zajedničkog razumijevanja djece i odraslih u odnosu na pitanje – što je to razgovor

s djetetom u potrebi i koji su elementi procesa odlučivanja u kojima djeca mogu i

moraju sudjelovati.


Kao što je ranije naglašeno, ovo je jedna od najprisutnijih tema u intervjuima. Snažan

emocionalni naboj i individualna različitost obilježja su svih tih teških priča kojima

djeca opisuju svoju biološku obitelj. Unutar te različitosti na višoj razini apstrakcije

prepoznate su četiri kategorije: sastav obitelji iz perspektive djeteta, odnosi s

pojedinim članovima obitelji, problemi i patologija u obitelji te nejasne priče i

doživljaji. Dijelovi razgovora koji se odnose na sastav obitelji ukazuju koga djeca

podrazumijevaju (smatraju) pod svojom obitelji. Za određeni broj djece jedinu biološku

obitelj čine braća i sestre (Jer ja sam stvarno htjela ostat s svojom sestrom kolko god jer

opet ono... jedino je ona praktički što mi je ostalo ovdje). To je stoga što s roditeljima

ili nisu u kontaktu iz različitih razloga (zatvor, bez roditeljskih prava, ne žele kontakt)

ili su roditelji mrtvi. Opis odnosa s članovima obitelji pokriva sve razine kvalitete

na kontinuumu od zadovoljan do nezadovoljan s odnosom, a također se odnosi na

različite članove obitelji – roditelje i supstitute, braću i sestre te baku i djeda. Djeca

govore o dobrom odnosu i doživljaju skrbi od strane majke, brata, polusestre,

toplim uspomenama na oca, baku i djeda, ali i o ambivalentnom doživljaju majke,

emocionalno praznim kontaktima s majkom, izrazito lošem odnosu s maćehom i sl.

67

Evo nekoliko njihovih opisa: Jednostavno nisam se dala smest jer sam znala ono, ipak sam ja

tatino prvo dijete i znala sam da sam mu ja najdraža.; Tata je bio spasioc... imali smo ono

super odnos.; Moja majka za mene ne postoji. I ne želim više nikad za nju čuti, a ni za oca

jer je moj otac bio odvratan...

Dragocjeno je saznanje da prema riječima same djece, većina njih (osim dvoje) ima u krugu

svoje šire biološke obitelji nekoga s kim može razgovarati, odnosno s kim je do neke mjere

povezan i u kontaktu. Probleme i patologiju njihovih bioloških obitelji, prema riječima

djece, čini velik spektar teških problema među kojima se najčešće javljaju alkoholizam,

nasilje u obitelji, teške tjelesne bolesti (najčešće majka), psihičke bolesti te smrt jednog ili

oba roditelja. Djeca to, primjerice, ovako opisuju: Mama mi je inače... nepokretna... ona je

dječju paralizu ima... nepismena je i tak.; Očuh, on je isto teški alkoholičar. A imam i tatu.

Al njega nisam ni vidio. On me kad sam se rodio, mamu je ostavio i tak. Nažalost, mnoge

su stvari u vezi biološke obitelji djeci ostale nejasne ili su se izgubile iz sjećanja, pogotovo

kad je u pitanju poznavanje vlastite biološke obitelji u ranom djetinjstvu (...šta ja znam,

nisam se zbližio s njom kad sam bio mali. Bila mi je mama ko mama, tak, ko ju šiša...). To je

snažna poruka, kako udomiteljima, tako i stručnjacima, da je izuzetno važno pomoći djeci

da zadrže kontakte i stalno grade odnose ne samo s roditeljima nego primarno s braćom

i sestrama te s drugim članovima šire biološke obitelji, odnosno da pronađu načine za

“zaštitu dječjih sjećanja i uspomena iz ranog djetinjstva”.


Poznavajući obilježja sudionika ovog subuzorka, moguće je očekivati kompleksnu sliku

udomiteljske obitelji. I zaista, djeca navode cijelu lepezu raznolikih doživljaja. Dok neka

djeca o udomiteljskoj obitelji govore na način da opisuju sastav udomiteljske obitelji, nabrajajući članove (Bila je baka, deda, i muž joj. Svi ostali dečki... tamo sam krenuo

u školu...), i pri tome šalju svojevrsnu poruku o tome kako ne žele dublje ulaziti u temu

udomiteljske obitelji, dotle druga djeca jasno i detaljno govore o iskustvima poniženja, straha i nasilničkog ponašanja od strane drugih članova udomiteljske obitelji (Ja sam sad

sjedio u kuhinji i Đ. je neš počeo isto A.: “Cigane, ti mater, sve cigane treba ubit... ovo ono...

“Snažna je poruka, kako udomiteljima, takoi stručnjacima, da je izuzetno važno pomoći djecida zadrže kontakte i stalno grade odnose ne samos roditeljima nego primarno s braćom i sestrama tes drugim članovima šire biološke obitelji, odnosnoda pronađu načine za zaštitu dječjih sjećanja i uspomena iz ranog djetinjstva.”


68

Znači, ja sam isto cigan, nemreš ti...; A ona je govorila da sam ja ista majka, da ću ja biti

isto kao i ona, znači, k...”; Oprostite, al ja ću vam reći, ja sam se osjećala ko da su oni

zlatni, a mi ko da smo posrani! Oprostite, al tako sam se ja osjećala.). Bez obzira na način,

u opisima te djece ne može se prepoznati da govore o pozitivnoj emocionalnoj vezanosti

uz udomiteljsku obitelj, a upravo bi to trebala biti ključna dimenzija obiteljskog smještaja.

Osim toga, takva iskustva govore da ne postoji dovoljno kvalitetna razlika između doživljaja

udomiteljske i biološke obitelji.

Obrnuta, to jest potpuno pozitivna iskustva obiteljskog života kod udomitelja prepoznata

su kod dvojice dječaka. U svojim opisima ti su dječaci naveli kako su se u udomiteljskoj

obitelji osjećali kao u vlastitoj obitelji. Takvom osjećaju doprinosila je skrb udomitelja,

doživljaj da su udomitelji bili dobri prema njemu kad je bio mali, iskustvo da je važan član

obitelji, odnosno da je pomagao oko raznih poslova i sl. Dječaci to ovako opisuju: O svemu,

o školi, o praksi, svaki dan ujutro dođe me buditi, pa mi kažu da ne markiram, nego da idem na

praksu. Pa su provjeravali dal’ idem na praksu.; Stari se s nama ono kad smo bili djeca igro se

s nama i to. Šalio se. Pričo nam viceve. Uopće nije bio sad neki strog, baka ono kad smo mi bili

klinci ona uvijek ono, znači, idemo spavat, ona nama pusu za spavanje dala, vamo tamo…

Jedan dio djece, govoreći o svojim iskustvima u udomiteljskoj obitelji, uspijeva pronaći i

pozitivna i negativna iskustva. Na temelju toga, stječe se dojam kako im je udomiteljska

obitelj istovremeno i prihvatljiva i neprihvatljiva. Djeci je prihvatljivo sve ono što je

prije svega vezano uz skrb za njih i njihovu dobrobit te što je povezano sa svojevrsnom

razmjenom u obitelji – da daju i dobivaju odnos, pažnju, posao i sl. Jedan dječak u tom

smislu navodi: Ja sam vozio traktor, onda smo bale dizali... ma nije to bilo ono neko ko da

smo mi robovi, već normalno, ne možeš ti biti i živit na selu i samo čekat sve na gotovo da ti

dođe, moraš radit nešto. Može se zaključiti kako su takvim promišljanjem djeca podvukla

važnost realnog doživljaja svakog, pa i udomiteljskog, obiteljskog konteksta u kojem

“ne može biti sve po mome”, nego postoje stvari, ljudi i odnosi koje nam više ili manje

odgovaraju. Takvo viđenje udomiteljske obitelji dobra je podloga, kako za pripremu djece

za smještaj, tako i za rad s djecom i udomiteljima tijekom smještaja. S druge strane, djeci

je neprihvatljivo premještanje iz te obitelji bez njima razumljivih razloga, loši odnosi s

udomiteljima (S tetom i stričekom nikak uspostaviti kontakt. Nikak, nikak...), zlostavljanje

i nasilničko ponašanje od strane udomitelja.

8. Preporuke djece

Vođenje kroz razgovor tijekom intervjua i često vraćanje na pitanja vezana uz

preporuke djece rezultiralo je time da je svako dijete dalo neku specifi čnu preporuku

vezano uz smještaj djeteta po izdvajanju iz biološke obitelji. Preporuke proizlaze iz

vlastitog iskustva i odnose se s jedne strane na važnost informiranja djeteta i dobivanja

njegovog pristanka na smještaj, a s druge strane na uvjete koje je potrebno zadovoljiti

kako bi udomiteljstvo za njih bilo prihvatljivo rješenje.

69

Djeca i mladi su jedinstveni u naglašavanju važnosti uključivanja djeteta u proces informiranja i odlučivanja o smještaju. Razgovor s intervjuerkom iskoristili su kako

bi promišljali kako se u njihovom osobnom životu trebalo i moglo donositi njima

prihvatljivije odluke na njima prihvatljiviji način. Pri elaboriranju svojih prijedloga bili

su vrlo kreativni i specifi čni. Tako su navodili kako je važno razgovarati s djecom, čuti i

poslušati njihovo mišljenje i želje, objasniti i pripremiti ga, pomoći mu da razumije kako

je to za njega važna odluka. Ovako su to, primjerice, izrazila djeca: Prije nego što nekog

strpate negdje, dva put razmislite... Dva put razmislite i obavezno, obavezno tražite mišljenje

djeteta. I da mu se tak objasni u udomiteljskoj obitelji imaš te prednosti u domu imaš te

prednosti, ne znam dva dana tad i tad ćemo se nać tu u toj sobi u centru i razgovarat ćemo

kaj si odlučio; …pital bi ga dal’ se dobro osjeća. Ak bi reko da, pital bi ga još jedanput, još bi

popričo jednom s njim...; …puno toga pričati

s njima, al baš oko najmanje sitnice i one koja

ih stvarno muči, oko svega. Sve to pomaže.

Budući da toga u većini slučajeva nije bilo,

djeca navode svoje suprotne primjere i

vlastite reakcije vezane uz to (Mi ćemo tebe tu

i tu smjestit. E, čovječe, stara moja, jesi ti mene

pitala jel’ ja to želim!?)

Među preporukama koje su generirala djeca izostala je bezuvjetna preporuka za

udomiteljstvo kao najpoželjniji oblik skrbi. Štoviše, ukoliko preporuče smještavanje

u udomiteljsku obitelj, navode brojne i vrlo specifi čne uvjete koje je prethodno potrebno zadovoljiti. Ti se uvjeti odnose na obilježja djeteta koje se udomljava u smislu

preferencije mlađe dobi, zajedničkog smještavanja braće i sestara i izričitog pristanka

djeteta na takav oblik smještaja. Uz to, vrlo detaljno opisuju kakva bi udomiteljska obitelj

trebala biti. Primjerice, značenje pridaju ponašanju udomitelja prema djetetu (Da se ne

ponaša prema djetetu tek tolko nego da ima obzira, kad treba popričat da sjedne i popriča,

a ne...), pažljivom odabiru obitelji (...prije neg što se treba ić u udomiteljsku obitelj ode

se pogledat kuća, ljudi i tak dalje... pa se onda dijete odluči), motivaciji udomitelja pri

čemu naglašavaju da novac ne bi smio biti u prvom planu nego ljubav prema djeci (Da

djeca osjete ljubav i pažnju i brigu). Uz takvo promišljanje, neka djeca navode kako svoju

udomiteljsku obitelj zbog vlastitih ružnih iskustava ne bi preporučili (…sad kaže kao da su

se promijenili, da su postali mekši. Sad ja NE ZNAM jel’ to možda na neko određeno vrijeme

il je to za stalno. Ja osobno ne bi njih preporučio.)

“Mi ćemo tebe tu i tu smjestit. E, čovječe, stara moja, jesi ti mene pitala jel’ ja to želim!?”

“Preporuke proizlaze iz vlastitog iskustva i odnose ses jedne strane na važnost informiranja djeteta i dobivanja njegovog pristanka na smještaj, a s druge strane na uvjete koje je potrebno zadovoljiti kako bi udomiteljstvo za njih bilo prihvatljivo rješenje.”


70

9. Razumijevanje smještaja u dom kao oblika skrbi

Djeca uglavnom imaju neko specifi čno vlastito razumijevanje smještaja u dom kao oblika

skrbi i u stanju su ga verbalizirati. Pri analizi razumijevanja njihovih izričaja, uočene su

razlike s obzirom na uzrast. Mlađi adolescenti svoje razumijevanje smještaja u dom

vezuju uglavnom uz vlastitu fi zičku i emocionalnu sigurnost, pri čemu se međuljudski

odnosi i komunikacija s odgajateljima i drugom djecom pojavljuju kao posebno istaknuta

obilježja emocionalne sigurnosti (Pa dok želim se rasplakat ne moram se sramit. Mogu

bit sigurna, neće mi to zamjerit, da će razumjet da mi je teško.; Zadovoljna sam ljudima

koji rade s nama. U domu je jako lijepo... Ljudi su dobri i imamo svoje normalne odnose.).

Sukladno obilježjima dobi, stariji adolescenti smještaj u dom razumiju kroz mogućnosti za razvoj i izgradnju identiteta, (ne)ograničavanje slobode te utjecaj vršnjaka na sebe i

svoj svakodnevni život (Mislim da u domu, ovaj... ako ništa drugo, uvijek si siguran da

te niko neće maltretirat i da si jednostavno svoj čovjek... da imaš neke zadatke koje moraš

obavit, ali ono, ako se toga držiš sve po svemu... jednostavno dobiješ sve kaj god hoćeš.).

Kao ključni element koncepta skrbi u dječjem domu, u razumijevanju sve djece pojavila

se prisutnost druge djece i različiti učinci te prisutnosti na njih (Mi smo zapravo jedni

drugima anđeli čuvari.). Učinke prisutnosti druge djece sudionici su opisivali u rasponu

od igre i zabave (suigrači), onoga koji ima isti status i razumije, odnosno refl ektira taj

status, izravno i neizravno pomaže te štiti od raznih nedaća i ljudi (Pa mislim sigurniji smo,

sigurnije smo, na primjer, nas dvije uz desetoro ljudi nego da smo same.).

Za razliku od većine, dva dječaka mlađe adolescentne dobi, nisu verbalizirala jasno

razumijevanje smještaja u dom. Svoje razumijevanje predstavili su kroz redanje općih

izjava bez vrijednosnog ili emocionalnog odnosa prema tome ili pak nezainteresiranosti

za tu temu. Primjerice, navodili su da su zadovoljni smještajem, ali to nisu opisivali. Svoje

razumijevanje smještaja sveli su na šture osobne podatke (datum i dužina smještaja).

Poruke ove skupine djece o razumijevanju smještaja u dom kao oblika skrbi imaju posebno

značenje s obzirom na njihova specifi čna iskustva smještaja u udomiteljsku obitelj i u

dječji dom. Snažna je poruka o specifi čnostima s obzirom na dob djeteta te saznanje da

djeca mlađe životne dobi dječji dom razumiju kroz fi zičku i emocionalnu sigurnost. Dom

kao alternativa, po mišljenju djece, pokazao je svoju pozitivnu stranu na dvije razine. S

jedne strane kroz naglašavanje prisutnosti druge djece istog statusa, što se u pravilu

doživljava kao faktor vlastitog osnaživanja, a s druge strane za zadovoljenje specifi čnih

razvojnih potreba adolescenata – srednjoškolaca.

“Mi smo zapravo jedni drugima anđeli čuvari.”

71

10. Razumijevanje razloga za izdvajanjeiz udomiteljske obitelji

U moru individualno specifi čnih izjava o razlozima za izdvajanje iz udomiteljske obitelji

koje su navodili svi sugovornici, osim jednog, izdvojena su četiri načina razumijevanja:

razlozi koji se razumiju kao nova kvaliteta života, vlastito neprihvatljivo ponašanje,

usmjerenost na pronalaženje jednog krivca, loši postupci i odnosi udomitelja prema

djetetu. Kod nekih sugovornika ti načini razumijevanja međusobno su isprepleteni,

što ukazuje na težinu situacije u kojoj su se nalazili i teškoće u postizanju jasnog

razumijevanja razloga za izdvajanje iz udomiteljske obitelji.

Nove potrebe, primjerice, u vidu srednjoškolskog obrazovanja (Ma da htio sam ja na

praksu u V., onda bi preko tjedna i vikenda bio doma, a onda mi udomiteljica rekla

da bi me pratila, daleko je za putovanje, morala bih putovati, benzin trošiti.), ili nove

mogućnosti smještavanja (kod starijeg brata) primjeri su razloga koji doprinose rastu

kvalitete života udomljenog djeteta. O tome je govorilo četvero djece koja te razloge

relativno lako prihvaćaju i o njima govore na pozitivan i jasan način, mada to ne mora

značiti da pritom nisu tužni ili pogođeni što odlaze iz udomiteljske obitelji. O vlastitom ponašanju ili pak postupcima udomitelja kao razlozima za izdvajanje, djeca su govorila

podjednako često, te ove razloge nalazimo kod petero djece, ali rijetko kao isključive

razloge, odnosno najčešće u kombinaciji s drugim razlozima. Svoje ponašanje kao

razlog izdvajanja iz udomiteljske obitelji jedan je dječak ovako predstavio: Ja sam inače

bio problematičan u školi... išli smo van bježat, pušit i tak... markirali smo i tak. Opomene,

ukore dobival i tak... onda je teta stalno morala ić, imala je i posla i to onda je stalno

morala dolazit hitno u školu po mene i tak... Troje djece, svako na svoj specifi čno različit

način, govorilo je o usmjerenosti na pronalaženje krivca i s tim u vezi osjećaju krivnje

kao razlogu za izdvajanje iz udomiteljske obitelji. Jedan dječak je o svom osjećaju krivnje

zbog posljedica njegovog ponašanja na srodničku udomiteljsku obitelj ovako govorio:

On je... njemu je bilo zapravo najgore jer je znao ove iz svoje generacije i on je čuo od njih

i zapravo je ispalo da ja njega sramotim. Al, stvarno je. I on je insistirao na tom da ja

idem u dom. (kratka pauza). A dobro. Prihvatio sam to. Drugi dječak je o usmjerenosti na

pronalaženje krivca govori ovako: ...Ja sam bio skoro sve kriv u obitelji. Buraz je bil mlađi

naravno. Njega budu svi štitili, ne. Kak smo neku glupost napravili... ja sam bil cijelo

vrijeme kriv... meni je to stvarno dosadilo i ja sam rekel da hoću ić sim (misli u dom).

11. Razumijevanje procesa višestrukog premještanja

Kao što je pri opisu uzorka sudionika navedeno, broj premještanja iz jednog u drugi

smještaj za ovu skupinu djece gotovo trostruko je veći od njihovog broja, odnosno svako

dijete je u prosjeku tri puta mijenjalo mjesto i vrstu smještaja. Raspon broja premještaja

kreće se od 2 do 5.


72

Pri analizi teksta intervjua, nemoguće je oteti se dojmu da je riječ o bolnim i često

traumatskim iskustvima koje je, kao što navodi jedna djevojčica, teško opisati drugima

jasno i potpuno (Vi ste krivo shvatili. Svi četiri smo bili u M. Znači, ja i moj brat G., mi

bili u Š., samo ja i on mjesec dana, a N. i E., bili u M. Onda sam ja tražila da mi svi skupa

budemo zajedno, da li tu ili tamo. I onda su oni nas iz Š. premjestili u M. I onda smo mjesec

dana bili u M.). Ujedno je riječ o vrlo specifi čnim iskustvima, obilježenim raznolikim

osjećajima, razmišljanjima i ponašanjima koje je moguće promatrati kroz usmjerenostna sebe i svoja iskustva u samom procesu premještanja i/ili kao usmjerenost na druge u

tom istom procesu. Jedan dio djece govorio o vlastitoj neinformiranosti i nepripremlje-

nosti na izdvajanje, čekanju i neizvjesnosti, tuzi i boli te brojnim drugim iskustvima.

Navedene doživljaje mogu ilustrirati sljedeći opisi: Onda su jenput došli policajci i socijalna

da me budu uzeli. Onda sam primio djeda za nogu. Nisam ga ni htjel pustit, plako sam i to, i

onda su me otrgli, socijalna me vukla po podu. A ja sam zgrabio gumu i gumu sam za sobom

vuko... Nije mi bilo. Bilo mi je onak, tu me pikalo nešto (pokazuje na prsa), nije mi baš bilo

drago.; ...i onda sam čekala jedno vrijeme dok se ne oslobodi tu mjesto... kojih dva mjeseca

sam čekala... ja sam znala da ću ić... al nisam točno znala kad... jer mi niko nije niš reko.

Manji dio djece prilikom premještanja bio je usmjeren (i) na druge ljude. Tako, primjerice,

djeca opisuju različite reakcije roditelja, pretežito majke te udomitelja tijekom njihovog

izdvajanja, reakcije susjeda, djeda i bake, socijalnog radnika i sl.: M. kad smo bili kod te

gospođe, ona bila tužna i plakala... i došla po mene i spakirala stvari i rekla da ćemo morati

ići jer su došli po nas.; ...a ona (misli na udomiteljicu) je rekla:”Baš me briga, radi što ti

želiš.”; Je moj udomitelj, znači, Z., gospodin suprug, on je bio jako žalostan. O tome kako

su se djeca osjećala dok su ti drugi, važni odrasli nešto radili, djeca ne govore izravno,

ali rječnik koji upotrebljavaju dovoljno je rječit. Primjerice, djeca navode da su ih u tim

situacijama izdvajanja iz biološke i/ili udomiteljske obitelji: strpali u auto, preuzeli, uzeli,

premjestili, nešto potpisali, oni tamo nešto pričali.

I ovdje su djeca potvrdila da je svako izdvajanje djeteta iz njegovog poznatog okruženja

za dijete teško razumljivo i/ili traumatično. Nažalost, od djece nismo dobili informacije o

tome da su im u tim teškim situacijama odrasli, bilo stručnjaci, bilo članovi obitelji, bili

od pomoći. Izuzetak od tog pravila čini srodničko udomiteljstvo. Stoga situacije izdvajanja

djeteta iz njegove dosadašnje sredine ostaju i dalje neriješen problem koji zahtijeva velika

ulaganja u vidu kompetencija i suradnje stručnjaka i obitelji.

12. Usporedba udomiteljske obitelji i skrbi u domuiz perspektive djeteta

Parafrazirajući razmišljanja jedne mlade sugovornice, treba reći da je usporedba

udomiteljske obitelji i smještaja u dom teška te da je djeci teško dati jednoznačan

odgovor. Tek mali dio djece u tome uspijeva. Oni koji prednost daju smještaju u dom temelje to na svom iskustvu da u domu imaju bolji život, odnosno više prava,

73

emocionalne i fi zičke sigurnosti i podrške. Dvije djevojke su to ovako argumentirale:

Tu imam svoj mir nekako. Imaš svoju sobu i... nitko neće onak sad da visi nad tobom da

te tjera... jednostavno si svoj čovjek... znači, ja sam dobila tu sve, knjige, sve što mi je god

potrebno za školu i dalje mi se omogućuje školovanje besplatno, tak da ovaj... plus stipendija,

sve ide po pravilima.; Više prava, veću sigurnost, veću sigurnost. Puno prijatelja i dobar krug

ljudi. Tu nas je i više i možemo jedan drugome pokazat zadaću i pomoć i bilo šta šta treba.

Čini se da su djevojčice sklonije dati prednost smještaju u dom.

Prednost smještaja u udomiteljskoj obitelji djeca vide u općoj dobrobiti za dijete i

sigurnijoj budućnosti. Dva dječaka to ovako opisuju: Meni je bolje u udomiteljstvu kaj,

ovo jer imaš više prijatelja za druženje, s nikim se ne svađaš i tak. Ma ja bi rađe otišo u

udomiteljsku obitelj nego tu... Da biram to i to, vratio bi se natrag tamo.; A sad, znači, birati

između udomiteljske i između doma, rađe bi da većina djece odraste u udomiteljskoj obitelji.

Prednost smještaju u udomiteljskoj obitelji na ovaj način daju trojica dječaka u dobi od

15 do 17 godina.

Usporedbu udomiteljske obitelji i skrbi u domu djeca su ostvarila i kroz navođenje

specifi čnih obilježja koja mogu biti prednost ili nedostatak odreene vrste smještaja. U

tom smislu, primjerice, dom se opisuje kroz pravila, red, veću strukturu i kontrolu (oni

će tebe testirati, upozorit će te par puta, opet će te testirat ne budeš li presto, lijepo će ti doć

policija, pa će bit, dragi dečko, otkud tebi ta droga, otkud ti to nabavljaš...) te manje osobnog

prostora, privatnosti i slobode. Udomiteljska obitelj opisuje se kroz veću privatnost i

zadovoljenje potreba s jedne strane te kroz slabije materijalne mogućnosti i neugodu

vezano uz taj aspekt obiteljskog života s druge strane. Djeca su to ovako opisivala: Teško

je. Al prije bi rekla ovdje (misli na dom) jer sam ovdje skoro godina, a tamo bilo mjesec dana.

Ovdje se više navikla. Imam prijatelje, imam koji me mrze, koji me vole i tak. Teško bi bilo

odabrati. Bilo bi lijepo i tamo da budem, uz braću. Ne znam, teško.

Sažetak

Tijekom intervjua djeca iz ove skupine najviše su govorila o svojoj biološkoj i

udomiteljskoj obitelji te obilježjima vlastitog iskustva. Stoga bi se moglo reći da su to

djeci tri najznačajnije teme. Ujedno to su teme o kojima su djeca vrlo kompetentno

govorila, opisujući svoja iskustva, stajališta i emocije. Nešto je teže bilo s temama koje

nadilaze njihova izravna iskustva – primjerice, temama sudjelovanja u odlučivanju i

davanja preporuka.

Opći je dojam da je u ovoj skupini djece, po načelu “svaka nesretna obitelj nesretna je

na svoj način” malo ujednačenih perspektiva i pogleda na analizirane teme. Pokazalo se

da biološka i udomiteljska obitelj dijele neka zajednička negativna obilježja (loši odnosi,

nasilje, zlostavljanje), ali isto se tako pokazalo da je udomiteljska obitelj ima značajne

pozitivne strane za jedan dio djece (poput vlastite obitelji).


74

Razloge za izdvajanje kako iz biološke tako i iz udomiteljske obitelji djeca i adolescenti

pretežito vezuju uz negativna obilježja i ponašanja odraslih članova tih obitelji. Iskustva

djece s višestrukim izdvajanjima i premještanjima iz poznatih okruženja (biološka

obitelj, udomiteljska obitelj, dom) potvrdila su da je svako izdvajanje djeteta iz njegovog

poznatog okruženja za dijete traumatično i/ili teško razumljivo i prihvatljivo. U doživljaju

djece jedinu iznimku od tog pravila predstavlja izdvajanje iz udomiteljske obitelji onda

kad je ono u funkciji zadovoljenja novih potreba i postizanja nove kvalitete života (lakše

uključivanje u srednju školu).

Za dječje razumijevanje koncepta udomiteljstva kao skrbi može se reći da je višeznačno,

pri čemu viđenje motivacije udomitelja značajno utječe na cjelovit doživljaj udomiteljstva,

pa ako je taj doživljaj vezan uz novac, udomiteljstvo se doživljava nepoželjnim oblikom

skrbi za djecu. Razumijevanje koncepta skrbi u dječjem domu također je višeznačno, a kao

jedan od ključnih elemenata pojavila se prisutnost druge djece i različiti pozitivni učinci

te prisutnosti za djecu (sigurnost, zaštita, pomoć). Usporedba tih dvaju oblika skrbi djeci

je bila teška te ni ovdje nema jednoznačnog odgovora na pitanje daju li djeca prednost

smještaju u dom ili udomiteljsku obitelj. Ukoliko preporuče smještavanje u udomiteljsku

obitelj, navode brojne i vrlo specifi čne uvjete koje je prethodno potrebno zadovoljiti. Taj

“oprez” oko uvjetovanja smještaja u udomiteljsku obitelj postaje puno jasniji ako se uzme

u obzir da djeca iz ove skupine o svojim iskustvima i svom statusu udomljenog djeteta

govore s jako puno boli i teških emocija te češće na negativan način.

Djeca uglavnom nemaju iskustvo sudjelovanja u donošenju važnih odluka, posebice onih

vezanih za izbor smještaja, ali imaju iskustvo sudjelovanju u donošenju odluka značajnih

za svakodnevni život. Čini se dosta logičnim i konzistentnim da su njihove preporuke išle

upravo u tom smjeru, smjeru “zahtjeva” za uključivanje djece u proces informiranja i

odlučivanja o načinu i vrsti smještaja.

Ovaj sažetak završavamo parafrazirajući jednu djevojčicu: Dva put razmislite i obavezno,

obavezno tražite mišljenje djeteta o kojoj god vrsti smještaja se radilo.

“ Iskustva djece s višestrukim izdvajanjima i premještanjima iz poznatih okruženja (biološka obitelj, udomiteljska obitelj, dom) potvrdila su da je svako izdvajanje djeteta iz njegovog poznatog okruženja za dijete traumatično i/ili teško razumljivo i prihvatljivo.”

75

4.1.4.Biološka djeca udomitelja

Opis sudionika

Razgovor je vođen s desetoro biološke djece udomitelja i to sa šest sudionika i četiri

sudionice. Šestero njih su djeca, četvero adolescenti/ce, a njihova prosječna dob je 13,5

godina. Najmlađi sudionik imao je 10 godina, a najstariji 18. Svi sudionici imaju jedno ili

dvoje biološke braće i sestara. Raspon broja udomljene djece u obiteljima kreće se od

jednog do troje. U dvije obitelji radilo se o srodničkom udomiteljstvu. U pet obitelji, u

vrijeme provedbe istraživanja smješteno je troje djece (jedno srodničko udomiteljstvo),

u jednoj obitelji dvoje djece te u četiri obitelji smješteno je jedno dijete. U pet obitelji

smješteni su braća i sestre zajedno, od čega je u dva slučaja troje udomljene djece u

srodstvu (jedno srodničko udomiteljstvo), a u tri obitelji nalaze se dvoje braće ili dvije

sestre. Raspon duljine smještaja udomljene djece u vrijeme provedbe intervjua kreće

se od par mjeseci do devet godina. U jednoj obitelji udomljeno dijete došlo je prije

rođenja djeteta (radi se o srodničkom udomiteljstvu), kod dva sudionika roditelji su se

počeli baviti udomiteljstvom prije njihovih prvih sjećanja. Kod jednog djeteta, roditelji su

postali udomitelji u njegovoj četvrtoj godini, kod četvero djece, prvo dijete koje su udomili

pristiglo je oko njihove sedme godine, a kod dvoje oko njihove četrnaeste godine. Kod

šest obitelji radi se o prvom udomljenom djetetu ili djeci, odnosno iskustvo udomiteljstva

koje tijekom intervjua dijele biološka djeca veže se jedino uz trenutno udomljenu djecu

(uključujući i srodnička udomiteljstva), dok je kod njih četvero bilo i ranije udomljene

djece (do šestero djece). Kod dvoje sudionika radi se o kombinacijama više različitih

oblika udomiteljstva – od vikend i prazničkog udomiteljstva, udomiteljstva u kriznim

situacijama, udomiteljstva trudnice pa do stalnog smještaja.

Prikaz obilježja sudionika sumarno je prikazan u tablici 8.

Dječaci 6

Djevojčice 4

Dob (prosjek) 13,5

Braća i sestre 1 – 3

Trenutni broj udomljene djece 5 obitelji – 3; 1 obitelj – 2; 4 obitelji – 1

Dob trenutno udomljene djece Od 5 mjeseci do 26 godina

Ranije iskustvo udomljavanja djece 4 da; 6 ne

Tablica 8. Prikaz obilježja sudionika (biološke djece udomitelja)


76

1. Razumijevanje razloga za izdvajanje udomljene djeceiz biološke obitelji

U odgovorima biološke djece moguće je prepoznati razumijevanje razloga za izdvajanje

djece iz njihovih obitelji i smještaj u obitelj udomitelja. Informacije kojima raspolažu

o tome različite su u odnosu na izvor podataka (majka, udomljeno dijete). U nekim

obiteljima postoji dogovor o diskreciji u odnosu na privatnost udomljene djece i razloge

zbog kojih su izdvojeni iz obitelji pa djeca kažu da su im razlozi poznati, ali o tome ne žele

govoriti jer je takav dogovor u obitelji. Nerijetko biološka djeca suosjećaju s udomljenomdjecom, teško im je kad slušaju o njihovim ranijim iskustvima, osuđuju nebrigu tih

roditelja za svoju djecu, kao i njihov odnos prema njima. Slijedi nekoliko izjava djece na tu

temu: Njima je teško kada ih roditelji ostave.; Kak netko more biti tak bešćutan.; Najstariji

je prepričavao užasno iskustvo.; To su nevoljena djeca.; Pa mama i ja smo puno pričale o

tome, i dok sam ja bila malo starija, ja sam to onda razumjela da oni nisu kao ostali, da

njih nisu voljeli, a da ja imam svoje roditelje i kako je to njima teško.; Često mi priča o svom

djedu kad je umro i tak. Njegovi roditelji su bili samo jednom, jer nemaju auto, mama mu je

bolesna, ima neizlječivu bolest. Kaže mi da često sanja da mu mama umire i tak.


Biološka djeca govore o udomiteljstvu kao konceptu pomoći djeci bez adekvatneobitelji (To je dobra stvar jer se djeci pruža i ljubav i sreća, a kad su u domu to je drugačije...

ovak su mama i tata 24 sata dnevno s njima, igramo se... drugačije je to.; To je neki proces,

recimo, pomaganja nekome da odraste i pomoći mu kroz život dok recimo nema nikoga,

recimo, dok je, ne znam, dok ga neko ostavi, dok ga zapostavi, dok se osjeća da mu pomogne

u bilo kojem slučaju i kojem trenutku dok treba nekaj.).

Sukladno tome, razumijevanje udomiteljske obitelji često je povezano s doživljajem

udomiteljske obitelji kao zamjenske obitelji za djecu koja nemaju vlastitu obitelj

(Pa, znači, život sa ljudima koji su imali manje sreće nego mi te su zbog tih svojih nekih

životnih okolnosti završili tako kako jesu. I nemaju svoju obitelj i kao mi smo njihova

zamjenska obitelj.; Zato jel volim pomagati djeci, jer je njima teško kada ih roditelji ostave,

zato što je njima teško kada ih roditelji ostave, pa kao zamjenski roditelji.).

“To je neki proces, recimo, pomaganja nekome da odraste i pomoći mu kroz život dok recimo nema nikoga, recimo, dok je, ne znam, dok ga neko ostavi, dok ga zapostavi, dok se osjeća da mu pomogne u bilo kojem slučaju i kojem trenutku dok treba nekaj.”

77

U izjavama svih sudionika moguće je prepoznati pozitivan stav prema udomiteljstvu

općenito, a neki od sugovornika razmišljaju o udomiteljstvu i kao konceptu vlastite

budućnosti. Smatraju da je to humano, da se tako djeci omogućuje da budu sretna.

Svjesni su odgovornosti koje udomiteljstvo nosi sa sobom (Ove obitelji imaju više briga,

treba posvetiti pažnje.).


Kada govore o udomljenoj djeci, biološka djeca najčešće kažu da su im ta djeca kaobrat/sestra. Postoje razlike ovisno o tome koliko dugo je neko dijete u obitelji ili u

odnosu na dob i spol. Tako, primjerice, bliskije odnose biološka djeca uspostavljaju s

onom udomljenom djecom koja su duže kod njih u obitelji, koja su istog spola i slične

dobi, mada se to nije pokazalo kao uvjet.

Sugovornici govore o prvom dojmu koji je obojan strahovima i nelagodom kod dolaska

djece u obitelj, bilo da su se bojali rivalstva ili nisu znali tko će im doći ili zato što su

ta djeca u početku bila drugačija (čudna, zapuštena, sramila su se i sl.) i u odnosu na

njihova očekivanja (Sam mislio da će biti dosta bahat i to... da će uzimat sve moje stvari i

to... ko šta se inače braća ponašaju, al onako... što je vremena prošlo, to sam vidio da je ok

sa S.). Govore o promjenama koje su se dogodile i sadašnjem prihvaćanju te djece kao člana vlastite obitelji. U tom smislu, nekada opisuju da su prihvatili udomljeno dijete

kao člana vlastite obitelji, ponekad kao prijatelja za igru i druženje (L. mi je kao brat,

druga udomljena djeca kao prijatelji.; Prvo se stidio, bio je tih, povučen, a sad... ko da je

dio... ko da je moj brat, tak se ponaša.). Prihvaćenost udomljene djece od strane biološke

djece i blizak odnos s njima te doživljaj pripadnosti obitelji najbolje ilustriraju sljedeće

izjave sugovornika: Dio je naše obitelji pa će tu i ostati, ne znam kako bi bilo da S. ode od

nas... to je ono... kao da biljki uzmeš vodu... uvuče ti se on... on je meni kao biološki brat...;

Mislila sam onak super, imat ću se s kim družit i ono i onak odmah sam ih i zavoljela sam

ih i smatrala sam ih ko svojom braćom i sestrama.; Oni su meni ko moja braća, znači, ja

njih smatram ko svojom braćom. Super, stvarno ono ne znam kak bi rekla.

Unatoč prihvaćenosti udomljene djece kao vlastitog člana obitelji, nije rijetkost da u doži-

vljaju biološke djece postoji svijest o različitosti njihovog statusa i statusa udomljenog djeteta u smislu da njima ne može biti kao kod kuće. Neke izjave djece to ilustriraju: Kažu

(roditelji) mi smo im djeca, ali oni nas ipak vole sve jednako jel’ sad kad su K. i A. došle, one

tehnički rečeno su naše sestre. Tak je tata reko i ja vjerujem u to (srodničko udomiteljstvo).

Biološka djeca govore i o prihvaćenosti udomljene djece u okruženju (Pa objasnila sam im

da su njih roditelji ostavili iz nekog razloga, jer ih nisu voljeli ili zbog novaca, one su to brzo

shvatile i one su se s njima igrale, nisu ih odbacivale, družile su se kao i sa mnom.). Pritom se

čini da su udomljena djeca lakše i brže prihvaćena u sredinama koje imaju iskustvo udomlja-

vanja (npr. Karanac), dok je u nekim sredinama potrebno pojašnjavati takvu situaciju.


78

Status udomljenog djeteta moguće je vidjeti i kroz sudjelovanje u svakodnevnim ili

sezonskim obiteljskim aktivnostima. U nekim obiteljima udomljena djeca sudjeluju u svim

događajima ravnopravno, dok u nekim obiteljima postoje aktivnosti u kojima ne sudjeluju.

Tako jedan sugovornik pojašnjava: M. i I. ostaju s bakom i djedom dok mi idemo na more,

ali one svejedno idu poslije na more (u organizaciji centra za socijalnu skrb) i tako.

Možda je moguće reći da kod biološke djece postoji svijest o tome da udomljena djeca

nisu njihova prava braća i sestre, odnosno, razumiju njihov “drugačiji” status u obitelji, ali

u izjavama djece moguće je uočiti da je njihov doživljaj te djece pretežito pozitivan, blizak, da ih doživljavaju kao članove obitelji.


Djeca svoju doživljajnu razinu opisuju kroz kontinuum iskustva s udomiteljstvom, kao

i s pojedinim udomljenim djetetom. Posebice se to odnosi na pripremu, razgovor s

roditeljima o udomljavanju djeteta/djece, potom na dolazak djece, privikavanje i doživljaj

različitosti u odnosu na eventualno ranija iskustva. Na taj način moguće je prepoznati

dijapazon emocija koje se kreću od početnog iščekivanja, uzbuđenja kod najave dolaska,

razočaranja pri dolasku zbog vlastitih očekivanja, postupnog prihvaćanja, zadovoljstva

što je dijete tamo te tuge pri odlasku djeteta iz obitelji (Veselio sam se kada su mi mama i

tata rekli da će udomiti djecu. Pa bilo je pomalo dosadno, nisam se imao s kim igrati, sestra

i brat su išli u školu, a kad su mama i tata rekli da će udomiti, ja sam bio veseo... Ja sam

mislio da će odmah sutra doći djeca da se mogu igrati s njima. Bio sam sav sretan, nisam

mogao dočekat taj dan da dođu, kad su došli, odmah smo se išli igrat. Bilo mi je teško, naviko

sam se na njih i onda odjedanput otišli, nestali.; Pa mama i tata su govorili da oni neće biti

zauvijek tu, da će otići, al ja se nisam nadao da će to biti tak brzo. Odjedanput samo došlo

rješenje, da moraju ići. I za par dana su došli njihovi novi roditelji i par dana su bili zajedno

i odveli djecu i više nam se nikad nisu javili.; S. je sada kod nas, on je dio naše obitelji pa će

tu i ostati... ono... nećemo valjda ponavljati takvo iskustvo...; Kada su djeca dolazila, teško

mi je bilo gledati sve to – otac od djeteta se plakao… jako je draga i osjećajna i mislim da bu

dosta teško to, taj odlazak doživjela.).

U sjećanjima djece vrlo često se nalazi i opis prvog susreta s udomljenom djecom koji

većina sugovornika opisuje kao “čudan” osjećaj (Trebalo je vremena da se prilagodim.; Pa

nije mi bilo isprva svejedno kada su došli, tj. sve mi je onak novo bilo. Nije više bilo da smo mala

četveročlana obitelj, nego ima nas puno više i više svega ima više.; Pa ne volimo spominjati to i

“Dio je naše obitelji pa će tu i ostati, ne znam kako bi bilo da S. ode od nas... to je ono... kao da biljki uzmeš vodu... uvuče ti se on... on je meni kao biološki brat...”

79

tako, to je loš dan bio za sve.; Čudno, nezgodne situacije, na početku sam se čudila jer su znali

manje nego što sam očekivala.; Ti prvi dolasci i odlasci su dosta teški da, treba se ipak, treba

nekog u svoju obitelj primit, treba ga prihvatiti, treba s njim živjeti, al s vremenom to.). Jedan

dječak dan dolaska udomljene djece u njihovu obitelj opisuje kao najsretniji dan.

Osjećaj važnosti jer pomažu djeci, također, nije rijedak kod biološke djece, pa tako

dječak kaže da mu drugi kažu da je velik čovjek jer imaju udomljeno dijete. Ili djevojčica

kaže: Pa kada nekome treba pomoći, ja odmah ostavljam svoje i idem odmah pomoći. S tim

se dobro osjećam, a i da mu bude bolje nego kod majke što mu je bilo.; Ako je on napravio

zadaću a ja još nisam, ja onda ostavljam svoju zadaću i idem se s njim igrati, a onda kasnije

napravim svoju zadaću. Ali ju napravim. Taj osjećaj važnosti prisutan je kod generalnog

doživljaja njih samih, ali i u svakodnevnim aktivnostima.

Kod biološke djece javljaju se i negativne emocije. Kada su u pitanju tzv. kratkotrajni

smještaji djece djeca spominju da tako nešto nisu očekivali. Očekuju da će djeca doći i

neko vrijeme biti kod njih, a ne samo par dana i otići. Takve emocije se javljaju i kad puno

različite djece prolazi kroz obitelj (npr., mala beba, srednjoškolac, maloljetna trudnica i sl.),

a ponekad se javlja i razočaranje zbog nezahvalnosti udomljenog djeteta (Kad je odlazila,

onda se praktički ponašala ko da smo ono ništa. I to je dosta teško onak bilo.).


Biološka djeca udomitelja imaju pozitivno iskustvo u odnosu na sudjelovanje udonošenju odluka, bilo da se radi o udomljavanju ili o nekim svakodnevnim odlukama.

Iskustvo je većine sudionika da su od strane roditelja informirani o udomljavanju djece

i pitani što oni misle o tome. Tako djeca kažu: Jesu, zvali su nas svih troje tu i onda smo

pričali... pitali su nas: “Što mislite, jel’ bi bilo dobro da udomimo, jel’ se slažete s tim?”, mi

smo rekli da se slažemo, da ćemo biti složni i pomagati mami kad bude trebalo.; Znači, prvo

su nam mama i tata rekli da razmišljaju o tome, znači, da bi udomili jedno dijete, onda

kako je vrijeme odmicalo, tako je sve to postalo sigurna stvar da će se udomit. I onda kada je

trebalo, ajmo reć izabrat dijete, smo znali ić u dom na K. Tamo je bila jedna djevojčica koja

je bila dosta bolesna i onda smo prvo smo nju mislili, no međutim, nismo je mogli jer je ona

bila udomljena već prije nego što su mama i tata završili neki tečaj. Onda smo išli tamo u

dom u L. i onda smo tamo vidjeli malo djece i to i onda su mama i tata rekli da njima nije

važno ko će doć, da li curica, dečko, koliko godina nije važno i... tako. Oni su izabrali S. i to

je to.; Meni bi bilo dosadno, onak ne znam kak bi rekla... mama i tata i ja bi sami bili doma.

Brat bi bio u školi i to i baš bi bilo dosadno. A bilo mi je isto ok s roditeljima, al ono i onda je

meni mama pričala kao za tu djecu kak ima i to, onda sam ja nju nagovarala da bi mi mogli

tak, imat par djece, da bi se mogli igrat s njima i tak onda.; Pa dok smo kretali u to, znači,

mi smo se sjeli za stol porazgovarali svako. Sjeli smo za stol i otvoreno razgovarali zbog čega,

zašto, kako i kak bi to trebalo izgledati i znači.; Pa svaku veću odluku svi zajedno donesemo.

Svi zajedno odlučujemo o svemu.


80

Neka djeca kažu da ih roditelji nisu mogli pitati jer su bili premali ili kažu da su pitani, ali

se nisu osjećali ili se ne osjećaju dovoljno zrelo, kompetentno za donošenje odluka. Na

primjer: Ali više mama i tata trebaju odlučiti, a mi njima trebamo dati neki savjet, što da

s njima bude.; A moje mišljenje se ono... uvažava, ali ja ne donosim odluke. Djeca kod nas

ne donose odluke.; Nekada me znaju pitati, ali ja mislim ako oni pristaju, pristajem i ja.

Ponekad djeca misle da su bila informirana, mada nedovoljno jasno. Tako je jedan dječak

sam pitao oca jer nije razumio o čemu se radi: Pitao sam tatu, pitao sam ih jel’ su oni

doselili ovdje, onda su mi ispričali i rekli da ne govorim I. i G. nije im svejedno, posebno jer

su to njihovi roditelji.

Djeca govore i o sudjelovanju u odlučivanju o nekim svakodnevnim aktivnostima (Svi

sudjeluju u svakodnevnom donošenju odluka.; Ne mogu svi ići na izlet pa se dogovaramo tko

ide, a tko ostaje kod kuće.).

Iz prethodnog teksta moguće je zaključiti da djeca udomitelja, u skladu s dobi i zrelošću,

sudjeluju u donošenju važnih odluka za cijelu obitelj, u ovom slučaju kad je riječ o

udomljavanju djeteta. Teško je i pretpostaviti da bi drugačije bilo moguće jer je riječ o

odluci, tj. promjeni u životu cijele obitelji i to promjeni koja značajno utječe (vidjeli smo

to i ranije) upravo na biološku djecu, na njihov način života, iskustva, stavove, pa čak i

na koncept planiranja budućnosti. Naravno, drugačije je kad je riječ o biološkom djetetu

koje se rodilo nakon što je udomljeno dijete već bilo u kući ili je biološko dijete bilo malo

i nije još razumjelo o čemu se radi. Iz izjava djece može se konstatirati da ne samo da

roditelji pitaju svoju djecu o tome što misle, već da i uvažavaju njihovo mišljenje. To je

moguće prepoznati upravo i u takvim izjavama djece, ali i u nekim specifi čnim. Tako jedan

mladić navodi da se on družio s dječakom iz doma i predložio roditeljima da ga udome

preko praznika, na što su oni pristali.

Biološka djeca se refl ektiraju i o potrebi većeg sudjelovanja udomljene djece udonošenju odluka, odnosno, primjećuju da se tu djecu nedovoljno pita za njihovo

mišljenje, primjerice: Pa mislim da odrasli znaju najbolje kaj je za djecu. Ipak, oni imaju to

neko iskustvo, ali za djecu recimo koja se sele i to mislim da bi se i njihovo mišljenje trebalo

uzet u obzir, jer ipak oni su ti koji idu, recimo koji se sele i koji budu tam živjeli i to.

“Pa dok smo kretali u to, znači, mi smo se sjeli za stol porazgovarali svako. Sjeli smo za stol i otvoreno razgovarali zbog čega, zašto, kako i kak bi to trebalo izgledati i znači.”

81


Generalno, djeca su jako malo spominjala biološke obitelji udomljene djece pa se može

steći dojam doživljaj suosjećanja s djecom što ne mogu biti sa svojom obitelji, kroz

tugu i patnju, nedostajanje i gubitak. Bilo da je riječ o tome što ta djeca nemaju obitelj,

izostaju kontakti s njom ili su kontakti povremeni, svjesni su da toj djeci treba njihova

obitelj i izražavaju žaljenje zbog takve situacije u kojoj se nalaze (njima fale roditelji).

Tim se stavom rukovode i pri donošenju odluka. Tako je jedna djevojčica pitana za

mišljenje o posvajanju jednog udomljenog dječaka gdje kao argument navodi da su

njemu potrebni njegovi roditelji (Ipak je nama puno bolje dok smo nas četvero u obitelji. A

bilo je dobro kada su i oni bili ovdje, ali oni su trebali i svoje roditelje i tako.). Ako postoji

mogućnost, podržavaju kontakte udomljene djece s članovima njihovih obitelji, mada

su svjesni da je toj djeci bolje u udomiteljskoj obitelji. No, vidljivo je da biološka djeca

ne barataju s puno informacija o obitelji udomljenog djeteta ili ih ne dijele jer poštuju

tuđu privatnost. Informacije koje imaju navode ih na pretežno negativan stav prema

roditeljima udomljene djece.


O udomiteljskoj, dakle, svojoj obitelji, biološka djeca govore kroz dobitke za sebe/obitelj/udomljenu djecu, pozitivan doživljaj svoje obitelji, promjene koje su nastale u

obitelji, ali i gubitke.

Važno je napomenuti da je ovo jedna od tema koja je najbogatija izjavama. Ta činjenica

ne čudi jer djeca mogu refl ektirati na dvije razine doživljaja – doživljaj vlastite obitelji te

doživljaj vlastite obitelji kao udomiteljske obitelji. Kada je riječ o srodničkoj obitelji, tada

sugovornici nemaju doživljaj da je njihova obitelj udomiteljska obitelji, već su rodbinske

veze u prvom planu.

Djeca navode brojne dobitke od toga što je njihova obitelj udomiteljska, dok pri tome

prvenstveno prepoznaju osobne dobitke. Njih je moguće podijeliti u više područja.

Smatraju da su dobili: nove prijatelje (Možda jedino da sam dobila više prijatelja.), nova iskustva (Puno je to djece pa je to i puno iskustava, pa nešto naučim od njega.; Mi smo

naučili nešto od njih.), društvo/zabavu i to na način da je svakodnevica zanimljivija,

rjeđi je osjećaj dosade, imaju se s kim igrati (Dosadno je bez udomljene djece, uglavnom

dosta se družimo skupa, ovako, možemo pričat... cijeli dan možemo pričati, neće nam biti

dosadno.; Sretan sam što se imam s kim igrati.), status u društvu na način da ga prijatelji

gledaju na drugačiji način, cijene odluku njihove obitelji (Neki način možda dobio ono…

neku pažnju od prijatelja i to, zato jer super mi je tak nekom pomoći i mislim, kao prvo uzor

su mi moji roditelji jer po njima recimo i naučiš živjeti i to sve. I mislim da, mislim da je to

super kaj su napravili jer ipak budu pomogli njoj i nama.; Kažu da sam ja velik čovjek.),


82

promjena sustava vrijednosti na način da cijene okolnosti u kojima odrastaju, a koje

se najčešće podrazumijevaju (obitelj, roditelji), prepoznaju vrijednost pomoći nekome,

dok ujedno djeca verbaliziraju veću složnost u obitelji (I nama su pomogli da neke stvari

shvatimo i da recimo postanemo zreliji i tak.; Recimo ja više cijenim to kaj recimo imam

roditelje, jer ona nema i onda ne znam, počneš više cijeniti to kaj imaš i to kaj recimo

možeš imati i to kaj si u mogućnosti, a ona recimo, ona ima nas i mislim.; Pa to da sam

shvatila neke stvari recimo o životu i da možeš nekome pomoći dok recimo te najviše treba.;

Pa mislim da smo više složni, više cijenimo to što imamo i uglavnom sve se kreće oko toga

da više cijenimo to kaj imamo.).

O gubitcima zbog odlaska udomljene djece već je bilo riječi, no potrebno ih je spomenuti

i na ovom mjestu jer je riječ o važnoj temi koja se često prepliće s ostalima (očekivanja,

ulaganja, prihvaćanje, pripadnost, razdvajanje). Biološkoj djeci teška je separacija od

udomljene djece i čini se da je to i najteže od svega što je u doživljaju biološke djece vezano

uz udomiteljstvo (Pa samo kada oni idu kući. To je teško). Mada djeca govore o određenim

teškoćama kod dolaska djece u njihovu obitelj, najčešće kažu da je to kratko trajalo, da

su se brzo sprijateljili, navikli i sl. Čak niti povremene nelagode zbog nerazumijevanja na

koje ponekad naiđu u svojoj sredini djeca ne doživljavaju problematičnim, no odlazak

udomljenog djeteta iz obitelji, posebice kad je riječ o djeci koja su provela više godina u

obitelji, čini se da biološkoj djeci predstavlja velik, odnosno, stvarni gubitak.

Govoreći o vlastitoj obitelji kroz funkciju udomiteljstva, djeca gotovo redovito iskazuju

pozitivan stav i doživljaj vlastite obitelji. Izražavaju zadovoljstvo što je njihova obitelj

nekome pomogla te navode motive koje su pripisali odluci obitelji da bude udomiteljska

(zaštita, pomoć, zahvalnost). (Zato što je moja mama tak bila (udomljena) pa nekak...

da, kak da kažem... nekak suosjećam s tom djecom.; Mi smo nekog zaštitili, neko dijete,

motivacija je pomoć, a ne novac.; Mislim nama to nije uopće zbog novca i to nego recimo ne

znam, mi smo više da njoj moremo pomoći kad ona nema nikoga i onda jednog dana nam

bu zahvalna kaj smo ju recimo odgojili i kaj je kod nas bila i tak.; Znači da, pružiti pomoć

nekome ko ima manje sreće.).

Tome se nadovezuje tema o razlozima udomljavanja iz perspektive biološkog djeteta.

Djeca razloge pripisuju altruističkim pobudama njihovih roditelja, volji i želji da se time

bave te ističu kako njihovi roditelji to znaju raditi (Mama i tata to vole raditi, moji mama

i tata to vole raditi. Oni već dugo godina ovo rade i to vole raditi. I oni su to navikli, pa oni

dobijaju djecu. Jedino im je malo teško kada odu djeca.; Želja roditelja za pomoći toj djeci,

vole pomoći djeci toj, koje roditelji ostave.).

Osim što je prisutan dobar osjećaj da su mogli i odlučili nekome pomoći, djeca stvaraju

mišljenje o svojoj obitelji kroz reakcije okoline. Pri tome ističu kako su reakcije pozitivne,

kako im se okolina divi zbog njihove odluke, no navode i neke negativne reakcije okoline

(Svoju obitelj doživljavam uspješnom, normalnom i sretnom, većinom su pozitivne reakcije

okoline prema obitelji, samo neki vršnjaci misle kako je to briga.; Imali smo slučaja koji su,

83

ljudi su komentare imali kao kak možeš imati u kući nekoga stranca. A imaju i oni koji to

cijene, koji vide da je to ono, dobra stvar.; Prijatelji mi zavide što smo tako velika obitelj.). Uz

zadovoljstvo i reakcije okoline, sudionici su svjesni količine truda koji su najčešće njihove

majke, a i oni kao obitelj uložili. Pri tome navode koje su postupke i načine u odgoju

koristili njihovi roditelji (Moja majka je cijelo njezino školovanje uz nju morala sve raditi,

jer nije bila samostalna.; i smo kao obitelj od te djece puno napravili.; Mama je stvarno puno

truda uložila u to sve i stvarno puno priče. Znači, kroz priču bi mama, posjela bi i njih i baš

ono kroz priču sve bi to išlo.).

Djeca govore o promjenama na svim razinama u vlastitim obiteljima zbog udomiteljstva.

Uočavaju promjene koje je obitelj trebala napraviti zbog novih članova obitelji, od kojih

neke mogu jasno prepoznati i verbalizirati, a neke ne: Puno toga se promijenilo, svega je

više, više namještaja, veći auto, odnos sa svakom od sestrična. Nije iz prve bilo ko prije, mama

je više kuhala, a onda. A opet, znala je napravit... i to je bilo nešto sasvim čudno, prije je

znala napravit jedno pile i to bi mi uspjeli sve pojesti, a sada napravi jedno pile i ne možemo

ga pojesti nas 7. To je... nešto čudno, to ne znam, ni danas ne razumijem, sve nešto čudno.

Jednako tako, djeca vide pozitivne promjene kod udomljene djece, nastale ponajviše zbog

truda i ulaganja njihovih roditelja (U ovih 11 godina oni su se potpuno promijenili.).

Odnos prema vlastitoj obitelji kao udomiteljskoj moguće je prepoznati i kroz perspektivu

djece koja bi i sama željela biti udomitelji, mada nekoliko sugovornika kaže da bi se u

životu bavili udomiteljstvom samo ako ne bi mogli imati vlastitu djecu, dok neki navode

da su premladi za takve odluke.

8. Preporuke djece

Preporuke biološke djece udomitelja su brojne, najčešće upućene stručnjacima u

centrima za socijalnu skrb, ali i udomiteljima, pa i biološkim roditeljima udomljene djece.

Te izjave djece govore o njihovoj “dubokoj” upletenosti u udomiteljstvo, o njihovom

promišljanju, ali i emocionalnom proživljavanju svega što se u njihovim obiteljima događa,

posebice u odnosu na udomljenu djecu. Uglavnom, referirajući se na vlastito iskustvo,

djeca navode kako bi se oni željeli osjećati i što bi iz te pozicije mogli izvući kao neku

pouku, prijedlog za poboljšanje udomiteljstva, a to znači da se svi članovi udomiteljske

obitelji dobro osjećaju.

“Za bolji proces udomiteljstva potrebna je postupnost u dolasku (Da prvo djeca dođusamo na upoznavanje, a onda kasnije za stalno – tako da ne bude “čudno”.).”


84

Preporuke za stručnjake u centrima za socijalnu skrb: više kontakata i više razgovora s djecom - . Pri tome navode kako bi tijekom posjeta

trebali vidjeti kako djeca napreduju, u kakvom okruženju žive, ima li odstupanja,

a ujedno da takvi posjeti budu što ugodniji za djecu (Mislim da bi se redovito

trebalo posjećivati tak udomljenu obitelj ti socijalni radnici da ipak vide u kakvom je

okruženju, kak se napreduje i to sve i onda recimo steći te neke, te neke recimo spoznaje

ovoga, kak je prije bilo u toj obitelji pa da se tak nekaj slično proba, pronajde da ne bu

baš puno drukčije i da ne bu neko odstupanje il nekaj takvoga.). Sudionici istraživanja

navode kako stručnjaci iz centara za socijalnu skrb ne razgovaraju s njima, dok oni

izražavaju želju da kažu kako doprinose razvoju udomljenog djeteta (Da i mene pita

što ja radim s L., dal’ bi ja htjela da on ide nazad kod mame ili da ne ide. To bi htjela

da me pita.).

prijedlozi za prvi dolazak djeteta u obitelj - . Sudionici smatraju da je za bolji proces

udomiteljstva potrebna postupnost u dolasku (Da prvo djeca dođu samo na

upoznavanje, a onda kasnije za stalno – tako da ne bude “čudno”.), informiranost

djece i bolja priprema, uvažavanje i osvještavanje kako je potrebno dati vrijeme

za prilagodbu (Prvo da lagano krenu da ne bi... jer to djeci nije svejedno. To im je...

čak im je to gore nego kad nisu bili udomljeni. Oni žele da se djeca odma osjećaju kao

kod kuće, ali to nije moguće, moraju se prvo prilagoditi.), pri čemu djeca smatraju

da bi stručnjaci trebali iskoristiti svoje stručno znanje, zauzeti perspektivu djeteta i

na taj način mu pomoći (Stručnjaci bi mogli olakšat toj djeci koja su udomljena zato

što... oni znaju puno više o tome nego mi, mogli bi znati kako se djeca osjećaju, kako

promijenit taj nelagodan osjećaj i napraviti malu zabavu.). Po pitanju udomiteljske

obitelji, smatraju da bi stručnjaci trebali upoznati udomiteljsku obitelj s obilježjima

djeteta koji dolazi u obitelj.

uzeti u obzir mišljenje djece (udomljene i biološke) - : Djecu recimo koja se sele i to

mislim da bi se i njihovo mišljenje trebalo uzet u obzir, jer ipak oni su ti koji idu,

recimo koji se sele i koji budu tam živjeli i to.

provjeriti udomiteljske obitelji - pri čemu naglašavaju obilježja koja bi udomiteljske

obitelji trebale imati (Čisti ljudi, topla srca, da imaju smisla za to i rješavaju sve kroz

razgovor.; Razgovorom bi isto to vidjela, po izgledu to sve odmah se to vidi kakvi su,

pričala bi s djecom – pitala ih žele li ići u tu obitelj.).

stručnjaci bi trebali ulagati više truda - pri čemu je dojam djece da se samo žele

riješiti posla te da premalo pitaju djecu i uvažavaju njihovo mišljenje (Pa mislim da

bi se oni kao prvo trebali postaviti ne samo kao da je to njihov posao. Nego malo više

sebe dati u to. Jer to ne izgleda baš najbolje kolko ja imam iskustva.).

razgovarati s udomiteljskim obiteljima, dati podršku i pomoć - pri čemu djeca kao

izvor podrške vide stručnjake i druge udomitelje (Mi smo o tome razgovarali i vidi

se da joj (mami) je bilo teško jer ipak nitko ništ. A to izgleda ko da nitko ne cijeni

kolko se ona trudi, kolko ona sebe daje u to. Pa je to dosta teško i njoj palo, a i nama.;

Možda bi u takvim nekim situacijama mogli pomoći drugi udomitelji... koji imaju

već iskustvo.).

85

Djeca s iskustvom udomljavanja djeteta sličnih godina kao i udomljeno dijete ističu kako

je to dobra praksa i izražavaju generacijsku bliskost kao preporuku (Pa djeca da budu isto

godište.; Da se možemo više družiti.).

Generalno, osjeća se negativan stav biološke djece prema stručnjacima (Tek ju je prvi

puta upoznao i to je malo čudno sve. Znači, ponašao se kao da je to neka roba, a ne dijete.).

U jednom slučaju sugovornica iskazuje pozitivno iskustvo s centrom za socijalnu skrb:

redovito dolaze iz centra, donesu čokoladice i nešto slatko, znali su i sa mnom pričati i pitati

me kako mi je.

Biološka djeca, kako je već rečeno, snažno doživljavaju osjećaj gubitaka zbog odlaska

udomljene djece pa govore o potrebi za nastavkom kontakta: Pošto smo se družili i da se

možemo s njima viđati jer smo mi već njih zavoljeli kao brata svog.; Da smo u kontaktu s

njima, ne moraju oni nas vidjeti, nego da se čujemo s njima, da pitamo njihove roditelje kak

su. I to. Al njihovi roditelji to ne žele.

Preporuke za roditelje udomljene djece usmjerene su na povećanje brige i kontakata s

njihovom djecom (Više posjećivati djecu.; Imam nešto za reć roditeljima kojima, znači, ta

djeca čiju djecu mi udomljujemo, znači da ipak ako su već na taj svijet donijeli to dijete da se

probaju čim bolje za njega brinuti. Da se bore za tu svoju djecu. Ona su ipak njihova krv...)

9. Posebne teme

Kao posebna tema izdvojena je konfuzija i razočaranje u doživljaju biološke djece.

Prvenstveno, radi se o problemu nepostojanja kriterija za smještaj djece u udomiteljsku obitelj ili problem nepostojanja specijaliziranog udomiteljstva (kratkotrajni smještaj,

puno smještaja, brojne i nagle promjene, neki po par dana, neki po par godina ili preko

vikenda, praznika): Pa nisam to tak zamišljal. Nisam tak. Ja sam mislil da bu to više ono,

dijete dođe i par godina to bar bude, a ne par dana, par mjeseci i tak. Dolazak i odlazak

to je dosta teško.

Pri tome djeca pričaju o negativnom iskustvu, teškoćama u stalnom privikavanju na

izmijenjene obiteljske okolnosti te o neizvjesnosti u buduće događaje.

“Stručnjaci bi trebali ulagati više truda pri čemu je dojam djece da se samo žele riješiti posla te da premalo pitaju djecu i uvažavaju njihovo mišljenje.”


86

Sažetak

Biološka djeca o iskustvu s udomiteljstvom govore pretežito kroz pozitivno iskustvo, kroz

brojne dobitke, prije svega, za sebe, a najviše kroz doživljaj udomljene djece kao članova

vlastite obitelji, braće/sestara, kao društvo za igru i druženje, ali i zadovoljstvo što i oni

pomažu nekome kome je pomoć potrebna i time više cijene ono što u životu imaju (obitelj).

Jedan dio njih svoju budućnost vidi u udomiteljstvu. Može se reći da udomiteljstvo

doživljavaju kao koncept pomoći djeci bez roditelja (koju doživljavaju duboko nesretnom

što ne mogu živjeti u svojoj obitelji) kroz život u zamjenskoj obitelji. Iako je iskustvo

biološke djece različito jer ovisi o dobi djeteta, dužini iskustva, broju udomljene djece,

vrsti udomiteljstva, promjenama koje su se događale od razvoja ideje do udomljavanja,

pa sve do odlaska udomljene djece, nema nikakve dvojbe da kod te djece postoji određeno

zadovoljstvo, čak i ponos što sudjeluju u tako humanoj misiji, razvijaju svijest o tome da

je dobro činiti dobro. No u tome, ovisno o dobi i zrelosti, postoji razlika. Tako mlađa djeca

udomljenu djecu češće doživljavaju i prihvaćaju kao prijatelje, osobe za druženje, dok

starija djeca, kao i oni kod kojih postoji iskustvo dugotrajnog boravka djeteta u obitelji

tu djecu doživljavaju kao braću/sestre. Ne stječe se dojam da je riječ o odlukama koje su

im nametnute, već su i sami često imali i sada imaju, mogućnost sudjelovanja, zajedno

s drugim članovima obitelji, u donošenju takvih odluka. No, čini se da ipak prepoznaju

nedovoljno uključivanje djece (i njih, ali i udomljene djece) u donošenje odluka koje ih

se neposredno tiču. Tako iskazuju veliko žaljenje i negodovanje zbog odlaska dugotrajno

udomljene djece iz obitelji, često bez jasnih razloga ili prilike da se s njima oproste, a još

im je teže što se, često, tada gubi svaki kontakt s tom djecom. Nepotrebno je, vjerujemo,

pojašnjavati što gubitak bliske osobe, bliskog odnosa u toj dobi znači. Tako nam djeca

poručuju da se ne vodi računa o njihovim osjećajima pri razmišljanjima ili izdvajanju

udomljene djece iz udomiteljske obitelji. To je tema koja se stalno provlači kroz priče naših

sugovornika. Biološka djeca, također, imaju brojne prijedloge za odrasle, prije svega za

stručnjake u centrima za socijalnu skrb, a ti se prijedlozi temelje na dubokom suosjećanju

s udomljenom djecom i na razumijevanju njihove perspektive djece bez vlastite obitelji. Taj

senzibilitet djece nikako se ne bi smio zanemariti kod promišljanja kako bi udomiteljstvo

moglo biti bolje i sretnije za sve.

“Mlađa djeca udomljenu djecu češće doživljavaju i prihvaćaju kao prijatelje, osobe za druženje, dok ih starija djeca, kao i oni kod kojih postoji iskustvo dugotrajnog boravka djeteta u obitelji, doživljavaju kao braću/sestre.”

87

4.1.5.Odrasli s iskustvom udomiteljstva

Opis sudionika

Planirano je da subuzorak odraslih osoba s iskustvom udomljenog djeteta čini deset

odraslih osoba koje se jave na pozive objavljene u različitim sredstvima javnog

priopćavanja ili na određenim mrežnim stranicama, a koje su kao djeca bile smještene

u udomiteljsku obitelj, uz uvjet da je nakon udomljavanja prošlo najmanje 5, a najviše

15 godina. Formiranje subuzorka sudionika odraslih osoba s iskustvom udomljavanja

u djetinjstvu po tim kriterijima pokazalo se vrlo zahtjevnim i neostvarivim u zadanom

vremenskom razdoblju jer se potencijalni sudionici istraživanja nisu u potrebnoj mjeri

odazivali na javne pozive. Stoga je odlučeno da se pri formiranju ovog subuzorka koriste

i drugi načini te su u pronalaženju potencijalnih sudionika istraživanja korištena osobna i stručna poznanstva članica istraživačkog tima i djelatnica UNICEF-a kao i posredovanje već uključenih sudionika subuzorka. Slijedom navedenog, subuzorak odraslih osoba s

iskustvom udomljavanja u djetinjstvu formiran je na sljedeći način:

Šest osoba odazvalo se na poziv po preporuci stručnih djelatnika UNICEF-a i •

stručnjaka s kojima su bile u kontaktu članice istraživačkog tima u razdoblju od

siječnja do lipnja 2011. godine.

Tri osobe odazvale su se na javni poziv na mrežnim stranicama UNICEF-a, oglase •

u lokalnim novinama, odnosno kontaktirane su temeljem članka u dnevnim

novinama, a sve to u razdoblju veljača – travanj 2011. godine.

Jedna osoba odazvala se po preporuci već uključenog sudionika istraživanja u •

svibnju 2011. godine.

Kao što će opis njihovih obilježja pokazati, na taj je način dobiven subuzorak maksimalno

različitih sudionika (što je prednost kad se koristi kvalitativna metodologija koja je

primijenjena i u ovom istraživanju). Neka od obilježja sudionika subuzorka prikazana su u

tablici 9., a većina drugih u tekstu koji slijedi.

U vrijeme provedbe intervjua (od veljače do lipnja 2011. godine) sudionici ovog subuzorka

bili su u dobi od 21 do 45 godina, pri čemu je šest osoba mlađe od 30 godina, jedna

osoba ima 32 godine, a tri osobe su u dobi od 41 do 45 godina. To istovremeno znači da je

razdoblje nakon udomljavanja značajno prošireno u odnosu na planirano te iznosi od 2 do

28 godina. Iskustvo čak dvije trećine sudionika istraživanja pripada u te proširene kriterije,

tako da je za četiri osobe nakon udomljavanja prošlo između 5 i 15 godina, dok je za tri

osobe to razdoblje manje od 5 godina, odnosno za tri osobe iznosi od 20 do 30 godina.

Subuzorak je izjednačen po spolu. Nadalje, radi se o osobama koje imaju srednjoškolsko

obrazovanje (četiri), odnosno, visokoškolsko obrazovanje (tri) ili su još studenti (tri).


88

Prije smještaja u udomiteljsku obitelj četiri sudionika ovog subuzorka živjela su u

dječjem domu i to od 2 do 12 godina. Dvije osobe živjele su samo s majkom, a tri u

biološkoj obitelji, dok je jedna osoba živjela s bakom. Rani smještaj (u dobi do 3 godine)

u udomiteljsku obitelj pojavljuje se kod osoba koje su prije udomljavanja bile smještene

u dječji dom. Naime, u ranoj dobi do 3 godine u udomiteljsku obitelj smještena su četiri

sudionika ovog subuzorka, a jedna osoba u dobi od 5 godina. Dvije osobe smještene su

u udomiteljsku obitelj u nižoj osnovnoškolskoj dobi (7 i 9 godina), dok su ostali smješteni

u znatno višoj dobi, s 12 (jedna) i 14 godina (dvije osobe). Najveći dio sudionika ovog

subuzorka (njih sedam) ima iskustvo smještaja u jednu udomiteljsku obitelj, dok je

smještaj u dvije ili tri obitelji pojedinačno iskustvo. U udomiteljskoj obitelji sudionici iz

ovog subuzorka u pravilu su bili na dugotrajnom smještaju. Najčešće (kod četiri osobe)

radi se o smještaju od 17 do 19 godina, a najrjeđe o smještaju od oko 4 godine (dvije

osobe). U udomiteljskim obiteljima u kojima su bili smješteni, čak njih petero, bili su

jedino dijete, dok se u slučaju smještaja i druge djece u tim obiteljima radilo podjednako

često o smještaju na duže vrijeme, kao i kratkotrajnom smještaju djece iz dječjih domova

tijekom blagdana i školskih praznika.

Po završetku smještaja u udomiteljskoj obitelji sudionici ovog subuzorka gradili su vrlo

različite životne putove. Sukladno tome, nalaze se sljedeća životna rješenja neposredno

po prestanku smještaja u udomiteljskoj obitelji:

vlastitu, novu obitelj u kojoj i sada žive gradilo je dvoje sudionika•

dvoje sudionika započelo je potpuno samostalan život•

dvoje sudionika zasnovalo je novu obitelj koja je povezana s udomiteljskom obitelji •

(udomitelji žive s njima, izgradili su kuću na posjedu udomitelja)

Tablica 9. Neka obilježja sudionika

Muškarci 5

Žene 5

Dob u godinama do 3030-45

6

4

Godine u vrijeme udomljavanja Do 57-912-14

5

2

3

Godine provedene u udomiteljstvu 49-1014-19

2

3

5

Broj udomiteljskih obitelji jednadvijetri

7

2

1

89

tri sudionika vratila su se po završetku smještaja u svoju raniju životnu sredinu (u •

obiteljski stan u kojem je živio otac, baki, odnosno u dječji dom), da bi nakon toga

gradili za sebe neke druge mogućnosti

jedan mladi sudionik ostao je živjeti nakon prekida smještaja s udomiteljima kao s •

vlastitom obitelji.

Sada, u vrijeme istraživanja, za sve sudionike se može reći da su uspješni ljudi te

da i oni sami sebe tako doživljavaju. Šestero ih je zaposleno i radi, a troje studira.

Petero ih je osnovalo svoje obitelji i imaju vlastitu djecu te riješeno stambeno pitanje.

Značajno je da najveći dio sudionika subuzorka i sad ima redovite kontakte s udomiteljima

ili njihovom biološkom djecom u slučaju da su udomitelji umrli. Štoviše, kao što je

navedeno, neki od njih (dvoje) u različitim kombinacijama još uvijek svoj svakodnevni

život dijele s udomiteljima.

1. Razumijevanje razloga za izdvajanje iz biološke obiteljii udomljavanje

Iz iskaza sudionika zaključuje se da razumiju razloge za izdvajanje iz biološke obitelji (u

dom ili udomiteljsku obitelj). Kad je riječ o onima koji su u ranoj dobi izdvojeni, tada

su to priče koje su čuli od drugih, najčešće udomitelja (Iz priče udomiteljice, s mamom

je bilo problema i uvijek je bila problematika sa tim alkoholom. Ona je na posao dolazila

alkoholizirana, kasnila je i tako da su joj dali otkaz.). Sugovornici koji su bili izdvojeni

u kasnijoj dobi (od 9 do 14) govore o svojim iskustvima i svom doživljaju obiteljske

situacije i brojnim teškoćama od zanemarivanja, zlostavljanja, alkoholizma, siromaštva, smrti ili bolesti bliske osobe koja je brinula o djetetu. O tome sugovornici govore s

različitom emocionalnom obojenošću, od tuge, razočaranja, boli, ljutnje do indiferentnosti ili razumijevanja situacije. Na to vjerojatno ima utjecaja vremenska distanca, ali i

zadovoljstvo vlastitim životom u udomiteljskoj obitelji i kasnije. Tako mladić koji se

u udomiteljskoj obitelji osjeća kao u vlastitoj, o razlozima smještaja u dom, a kasnije i

udomljavanja, govori kroz razumijevanje i opravdavanje biološke majke koja se zbog niske

dobi i izostanka podrške u obitelji našla u takvoj situaciji: Imala je ful malo godina, a tata

i brat se nisu slagali s time... takav je mentalitet u Dalmaciji, pogotovo jer je izvanbračno

dijete, nisu htjeli imati veze s njom... shvaćam ja nju, bilo joj je teško. Možda bih i ja tako

postupio u toj situaciji, ne predbacujem joj to. Ili, dvije sugovornice svoje razumijevanje

ovako formuliraju: Zato što ona (majka) nije imala uvjeta fi nancijskih da bi se brinula o

meni. Mislim, ne da ona nije htjela, nego jednostavno nije mogla. A bila je, znači, u bračnoj

zajednici s čovjekom koji je i nju maltretiro i nije mogla pružiti nikakve uvjete da me zaštiti

ili da mi pruži nešto.; Nisam imala ni fi nancijskih mogućnosti... nisam živjela, znači, ni s

mamom ni s tatom, a baka nije mogla, nije me mogla fi nacirat pa su me onda u biti moja

razrednica iz osnovne škole, ono, uzela je moju biografi ju i povlačila sam se po novinama

neko vrijeme i onda su pozvali socijalni rad i tako su me uzeli u udomiteljstvo.


90

Slijedi nekoliko vrlo teških opisa života u vlastitoj obitelji prije izdvajanja:

Nemam riječi kojom bi vam mogla dočarati kakav je bio... u biti bilo je jako puno nasilja u

obitelji, zaista, ogromnog nasilja. To je bio pakao... tukao je mamu pred mojim očima, pred

očima malene djece, moje braće i sestara, to je bilo strašno. Maltretiranje psihičko, fi zičko...

Zaista, ne znam kak izgleda pakao, al ovo je bilo... On je sav novac, ne znam, potrošio na

alkohol, karte... Ne znam... Da mi nismo šta imali jesti u kući zato što je on to sve rastrajbo.

Ma užasni uvjeti su bili zaista... i oni su onda odlučili mene maknut iz te obitelji budući

ja ne trebam to trpjet. Tolke sam godine bila..(14) i ovaj, onda su me maknuli.; Bilo je

maltretiranja i alkohola, svašta. Sa 9 godina sam došla u udomiteljsku obitelj, kod tete.

Tam sam bila do svoje 19 godine. Otac me maltretirao, pio je konstantno, svaki dan, to je

neizdrživo, z nožem je napadao, imala sam sjekiru v prsima. To se događalo svaki dan kaj

je mene otac maltretirao. Kriv je alkohol, a to je bilo tako još od prije nego sam se rodila.;...

moj otac, on je inače bio glava obitelji, onako bio je malo nasilan, tuko nas je sve. I suprugu

i nas djecu, ovisno o... veličani djeteta, takav je bio intenzitet... genetski, otac je pio, a svojim

ponašanjem je to prenio na majku jer ona to više nije mogla trpiti, do tog raskola kada oni

više opće nisu bili svjesni da nas imaju, tako da smo mi znali ostati zaključani u stanu i

praktički 7, 8 sati, i praktički ničeg nismo imali pa su nam tete, imali smo sreće jer smo imali

stan u prizemlju pa su nam donijeli hranu, mlijeko, kruha, da ipak preživimo jer oni nisu

bili svjesni da nas opće imaju.; Situacija je bila takva da je otac počeo piti, ne znam koji je

uzrok točno tome. Majka je, pošto je bilo dosta djece, uz sve te brige s djecom, postojala je i

farma u kojoj je ona najčešće radila i jednostavno nije stigla to sve napraviti i održavati i

brinut se o svemu i ona se razbolila nakon dužeg vremena na živce i više nije bila sposobna

odgajati djecu. Tak da smo mi završili, na kraju krajeva, u dječjem domu.

Postoje i sugovornici koji još i danas (ponekad i nakon više od 40 godina) ne znaju pravu istinu, pravu priču jer im roditelji to taje, a nemaju koga pitati. Tako jedna sugovornica

govori o više “varijanti priča” i nisu joj poznati pravi razlozi izdvajanja iz obitelji, mada je

to i danas muči.

Također, sugovornici su govorili i o viđenju načina i razloga za udomljavanje ako su

prethodno bili u domu ili bolnici. Tako, primjerice, jedan mladić koji je prvo bio smješten u

dom, a potom udomljen s dvije godine ima svoje tumačenje zašto su baš njega udomitelji

izabrali: Mislim da sam im se svidio, da je to glavni razlog. Još sam imao plavu kosu s frčkama,

dugu, plave oči... Mislim da je to bila dobitna kombinacija (smijeh). Drugi mladić kaže: Mi

smo prvo otišli u bolnicu da oni izvrše neke pretrage da ne bolujemo pošto se oni nisu mogli

brinut za nas, vjerojatno nismo ni taj dio zdravstvene skrbi imali, ne znam, možda smo

kašljali, ili ne znam ovo ono i sad je trebalo vidjet, ne možete donijet neko dijete ne znam

bolesno, pa da se vidi u biti... pa smo bili ne znam, dva tri dana u bolnici, i to je meni bilo

ne znam onako, malo, ko izlet neki. Tak sam to doživio.

91


Sugovornici iznose pozitivan stav prema udomiteljstvu kao konceptu brige, pomoći,prije svega djeci bez adekvatne obiteljske skrbi. Iznose brojne prijedloge (više o

prijedlozima vidjeti u 8. poglavlju) o tome što bi i kako trebalo učiniti da taj koncept zaista

bude proveden na način kako je i zamišljen, tj. da svako dijete ima obitelj i mogućnost

rasti u zdravoj obitelji.

Iako većina sugovornika ima pozitivan stav prema konceptu udomiteljstva, kao i pozitivno

vlastito iskustvo te određenu želju da i sami budu udomitelji (Sigurno ću bit udomitelj,

uz svoju djecu, zašto ne, jedan izazov više.; Prva je tu ljubav... Zela bi si decu da njima

pomognem i njima pružim ljubav, jer je meni neko pomogao. Kad mi je najviše trebala

majčinska ljubav i zagrljaj, sam toga ni imala. Pružila mi je teta to. I zato, ne znam to mi je

želja i rekla sam kad-tad. Da pomognem toj djeci. Velim, topli zagrljaj da im bar dam, če niš

drugo. Krov nad glavom.; Ja da imam novaca, ja bi udomila! Uzela bi, ali bi uzela nekakvo

sprčkasto dijete, s velikim vuhima, velikim nosom, ono koje nije plavušasto i loknasto i koje

samo po sebi ima potencijal da ipak dobro uspije, nego ne… nekakvo sprčkano... samo da

mogu, ja da imam fi nancijskih mogućnosti.), ponekad ih ipak ta ideja plaši, gledaju na to

kao na veliku brigu i odgovornost, strah od neizvjesnosti, pa i posao (...ja se divim svojoj

teti i kako je ona… znači, nas 5 je imala i za svakog je imala i vremena, i.... ne znam, ta

neka briga... ne znam dal’ bi mogla. Možda kad bi mogla, eventualno jedno il dvoje, al

petero nikako... ona je imala i svoju djecu, i unuke, i posao, i nas petero. Ne znam baš kako

bi. Ako bi to radila jednog dana, znači, onda bi samo to radila.; Ja se jednostavno sad nekak

bojim da se meni možda ne bi pojavio taj slučaj tako nekog remećenja mog života, neka stvar

nelagode da bi se moglo pojavit, a žena o tome ne razmišlja. Ja razmišljam i o tim stvarima,

tak da onak, malo, malo sam na vagi. Bi, ne bi. U nekim, kak se kaže, normalnim okvirima.

Jer danas isto djeca neka koja dođu u dom, djeca koja imaju nekih psihičkih problema. Ak

dijete dođe u udomiteljsku obitelj sa jedno deset, dvanaest godina, recimo tu je već, dobro je

rekla (udomiteljica), ko da je već savinuto. Onda ga je teže već ispravljat.).

Jedan sugovornik kojeg su udomitelji željeli posvojiti, ali nisu mogli, o udomiteljstvu govori kao sinonimu za posvojenje jer se on u svojoj obitelji osjećao, a i još uvijek se tako

osjeća, kao posvojeno dijete, bez razlike u odnosu na biološku djecu. Drugi sugovornik

kaže da prednost uvijek daje posvojenju (posvojenje broj jedan, a udomiteljstvo broj dva),

no smatra da i u slučaju udomiteljstva djeca trebaju ostati u obitelji jer se vežu (on sam

ima iskustvo kontinuiranog života s udomiteljicom).

“Prva je tu ljubav... Zela bi si decu da njima pomognem i njima pružim ljubav, jer je meni neko pomogao.Kad mi je najviše trebala majčinska ljubav i zagrljaj, sam toga ni imala. Pružila mi je teta to.”


92

Govoreći o konceptu udomiteljstva, nerijetko se pojavljuje promišljanje sugovornika o

motivu za udomljavanjem djece. Tako kao ključne motive koji bi udomiteljima trebali

biti vodilja, sudionici ističu ljubav i pomoć djeci bez vlastite obitelji i ljudima bez vlastite

djece. Mogućnost da novac bude osnovni motiv za udomiteljstvo sudionici potpuno

isključuju. Zato neki kažu: ...znači, sad da neko uzima djecu samo radi love. Sigurno ima

takvih slučajeva. Sto ljudi, sto ćudi. Sigurno ih ima. Ljubav – pa ja mislim da treba imat

ljubavi. Ne ga uzet olako, znači, ako si se već odlučio, znači, stvarno prihvatit ga kao vlastito,

ponašat se prema njemu, ravnopravno, znači, ni manje ni više... ono... što više ljubavi… ne

sad ono da ga razmaziš ili da ga držiš pod staklenim zvonom.; Rađe bi posvojila djecu nego

bila udomitelj. Nekak mi je ta ideja da dobivam novce za djecu, voljela bih da jednog dana

mogu posvojit dijete ili da uzimaš nekakvo dijete iz doma na druženje nešto, al ta ideja da

neko dobiva novce. Znaš ono, da ja dobivam novce za djecu to ne, nekak nije mi.

O udomiteljstvu sugovornici promišljaju vrlo temeljito, kako temeljem vlastitih iskustava,

tako i na osnovi spoznaja koje dobivaju iz medija (jer danas je to drugo, danas se puno o

tome piše...), pa imaju i stav prema udomiteljstvu za koje samo ljubav nije dovoljna. Tako

jedna sugovornica kaže: Što im morate dat, udomiteljima, morate dat svijest… informaciju,

morate ih... na neki način školovat. Da znaju da to nije samo tako. To nije dat doručak,

ručak, večeru, otić dva put u školu... ne... imate posla s djecom koja sama po sebi nisu imala

sreće... nije im grah dobro pao. I onda... nije važno da imaju meso svaki dan... puno je

važnije da ih staviš u krilo, da ih pomaziš svaki dan... vi ih morate naučit da imaju posla s

djecom koja su ranjena. Koja imaju... ja dan danas imam osjećaj… sad više ne, jer sam išla

psihologu pa radila... podsvijest još uvijek kljuca. Tko zna da li ja vrijedim kad me vlastita

matera nije htjela.

Osim toga, neki sugovornici, temeljem vlastitog iskustva, govore o problemu

nemogućnosti smještaja u udomiteljsku obitelj s vlastitom braćom/sestrama jer nije

bilo takve vrste udomiteljstva (za petero djece), pa su smještavani na različite načine

(on kod udomitelja, dvoje mlađe djece je posvojeno, a dva brata smještena u dom).

Drugi pak ističu prednost smještaja kod udomitelja s bratom jer druga udomljena djeca,

kojih je tada u tom kraju bilo puno, nisu imala takvu sreću. Tako, primjerice, jedan

sugovornik opisuje svoju sreću nakon što je u drugoj udomiteljskoj obitelji bio smješten

zajedno sa svojom braćom i sestrom: Kad nismo s roditeljima, barem smo mi djeca zajedno,

to nam je opet bilo, s te strane nam je bilo super, više ne moramo čekat praznike da se

vidimo, svaki dan smo bili zajedno. Posebno u konceptu udomiteljstva ističu potrebu za

nastavkom kontakta i pripadanjem obitelji kroz cijeli život. Jedna sugovornica to lijepo

kaže: Da probaju biti deda i baka jednom kad... ja se nisam s njim (sinom) imala kome

hvalit! Glupo zvuči... znate.. .ja sam diplomirala i stojim s tim tuljcem... i nema onih. Jedino

majka i otac imaju one ponosne oči! Puste suzu, ne... ja držim taj tuljac i jedva držim suze...

ja jesam ponosna na sebe, al nema zrcala u kojima su ovakve ponosne oči... jako je važna

uloga tih ljudi! Gledala sam na televiziji SOS dječje selo... ti ljudi imaju kontakt. Možda

bi obične udomitelje trebalo naučit da budu takvi. Da budu bake i dede. Da budu... dakle,

treba im dat znanje, treba im dat novac, treba ih dobro kontrolirat.

93

To sve govori o vrlo ozbiljnom promišljanju sudionika ovog istraživanja, koji su nerijetko, i

unatoč osobnom pozitivnom iskustvu svjesni da je riječ o izuzetno složenom i zahtjevnom

konceptu kako u promišljanju, tako i u realizaciji, što zahtijeva stalno preispitivanje,

nadogradnju, praćenje, pa i visoku društvenu kontrolu. Stoga, osim ovoga što je do

sada rečeno, imaju i brojne druge prijedloge za unapređenje kvalitete ove društvene

intervencije o čemu je više moguće pročitati u poglavlju 8.


Sugovornici pretežito govore o prihvaćenosti u obitelji i okruženju, o uključenosti, pripadnosti, ravnopravnosti i dobrom osjećaju. Ako je i bilo problema, tada je to bilo

većinom početkom dolaska u obitelj ili početkom školovanja, dok djeca zapitkuju, no

navodno to razdoblje kratko traje i iz sadašnje vremenske distance sugovornicima se ne

čini značajnim (...jedino što se tiče djece, al to kad su mali... oni to ne shvaćaju.).

Doživljaj statusa u udomiteljskoj obitelji može se ilustrirati s nekoliko citata: Prihvatili

su me kao svoju i oni i baka i dida, njihovi sin i kćer, stvarno. Više su mi bili nego moji

roditelji, više su mi dali.; ...potencirali su da se prezivam kao i oni... ja sam njihovo dijete, oni

mene smatraju svojim sinom.; Kak da to opišem. Svi su me prihvatili, nitko se nije protivio,

niti me odbijao, prihvatili su me kao da sam njihova.; Ona (kćer udomitelja) je mene uvijek

obožavala... išo bi s njom na one trampoline, u McDonalds, ono, uvijek su me negdje vodili...

npr. s njom sam se kao mali... dosta bio s njom... išo sam s njenim prijateljicama, ona bi me

vodila pošto su mama i tata radili, ovaj... dok sad npr. možda... s bratom (sinom udomitelja),

u zadnjih par godina, ovaj... pošto ono kao... sad smo si dečki pa ono više neke savjete možda

i tak nešto... a s roditeljima uvijek... možda više s mamom... ak bi nešto trebao žicat, da idem

negdje onda bi tatu uvijek pitao… al sad dosta i s mamom pričam pošto tata radi, ovaj... ono

s mamom ono neke stvari pričam... od problema pa dobrih stvari... i tako.

Dvije sugovornice, kroz dvije različite perspektive, govore o različitom statusu biološkog i

udomljenog djeteta: ...primjer... večera – mi jedemo griz, on jede parizer… onda bi ta djeca

počela vrištat hoću i ja… dobro kad već jedeš taj parizer, jedi negdje da te ne vide (smijeh),

al to su sitnice tako da…

“To nije dat doručak, ručak, večeru, otić dva put u školu... ne... imate posla s djecom koja sama po sebi nisu imala sreće... nije im grah dobro pao. I onda... nije važno da imaju meso svaki dan... puno je važnije da ih staviš u krilo, da ih pomaziš svaki dan... vi ih morate naučitda imaju posla s djecom koja su ranjena.”


94

Ima i obrnutih situacija, npr. ljubomora biološkog djeteta na udomljeno: Da je bilo tamo,

ne znam kako loše, ne bi ja bila tamo... Nije bilo tako loše, ali ima loših stana. Jedna od tih

je što, npr. ta prijateljica moja više mi nije bila prijateljica jer je ona bila jako ljubomorna

na mene. Dogodilo se to da je ona mislila da ja njoj kradem roditelje, a kako ja to mogu???

Ona je bila ljubomorna na mene koja nisam imala ništa, nikog?! Ona je imala i roditelje i

kuću i obitelji i sve! Dogodili su se takvi odnosi, da je npr. ja sam bila odlična učenica, išla

sam u gimnaziju, prolazila s 5, ona je išla u trgovačku, prolazila s 4 i uvijek su njeni roditelji

govorili, pričali o meni kak sam ja uspješna i dobra učenica. Ne što sam ja to htjela, nego su

tako govorili i njoj je to bilo krivo jako, bila je ljubomorna… pa su iz toga proizašli problemi,

odbacivanja, neslaganja, da nismo razgovarali većinu vremena.

I u susjedstvu, školi, većina sugovornika govori o dobroj prihvaćenosti i ravnopravnosti

s drugom djecom: Nisam imao tih problema, što se tog dijela tiče da bi recimo moro nekom

nešto objašnjavati. U biti su djeca znala, nisam bio u poziciji da bi moro nešto objašnjavat.

Kad su me pitali zašto tetak i teta, nikad nisam dao neki posebni odgovor. Ne zato što sam

ja to izbjegavao, već nisam imao potrebu. Tetak i teta su to na kraju krajeva objasnili

učiteljicama, na kraju krajeva to su im rekli, ali to nikad nije prepoznato ko neka negativna

stvar. Nikad to nije niko o tome razmišljao. Oni su bili moji roditelji i to je to.; Ovdje su

me ljudi isto prihvatili. Znam ovoga iz iskustva neka djeca, ja nikad nisam imao, nelagodu

da ne mogu reć da sam ja dijete iz udomiteljske obitelji. Meni je to čak bila čast, ponos, a

neka djeca vidim ono nekako pokušavaju to možda pritajit u neku ruku da se to baš ne zna.

Ja sam to volio, ja se te obitelji ne stidim. Ta obitelj je meni bila, ja kategorički to tvrdim,

bolji sigurno nego bi bili moji vlastiti roditelji.; ...imo sam tu sreću da su me isto prihvatili

tu, ta djeca, bez obzira šta sam ja bio neki stranac i došao sam među njih, oni su bili od 1.

razreda zajedno, od vrtića praktički, svi su bili zajedno i sad sam ja upao među njih i nisu

me odbacili recimo. To mi se svidjelo nego sam ja onda nekim svojim ponašanjem, ja sam bio

ovako malo vrckast pa sam bio zabavljač, tak da ono, svima sam bio simpatičan i bio sam

relativno mali, sitan sam bio jako tak da sam ono bio lako prihvatljiv ajmo reći. Na doživljaj

vlastitog statusa u školi i susjedstvu utječe i činjenica da je udomiteljstvo kao oblik skrbi

za djecu poznato u lokalnoj sredini, prihvaćeno te da ima i drugih takvih slučajeva. Tako

jedan sugovornik to prikazuje na sljedeći način: Od tih trideset četvero bilo nas je dvadeset

i nešto koji smo bili iz takvih obitelji... u školi. Tu nije bilo razlike. Mi smo bili svi isti. Ja se

sjećam, razrednica nastavnica u ono vrijeme to je bilo ono totalno sve normalno.

Jedna sugovornica, koja inače nema negativan stav prema udomiteljstvu, niti je njeno

iskustvo negativno, ipak kaže, vezano uz vlastiti primjer: Osim što si udomljeno dijete,

obilježava te i siromaštvo.

Doživljaj vlastitog statusa može se prepoznati i u načinu kako se sugovornici nose s

određenim problemima u udomiteljstvu. Jedna je djevojka imala iskustvo pokušaja

seksualnog zlostavljanja od strane udomitelja, no nije prijavila jer je smatrala da joj

nitko neće vjerovati (Još kad ti se tako nešto dogodi, najčešće ljudi, ne znaš šta bi i kako

reagirao i kome bi se obratio... neće ti vjerovati, reći će da lažeš, da si ovo, da si ono...

95

Ne znam, ipak si ti taj ko je došo iz takve i takve obitelji, a taj... mislim... O tome se radi.),

a druga (iskustvo seksualnog uznemiravanja od strane sina udomitelja) koja je to rekla i

naišla je na nepovjerenje ostalih: Najviše me smetalo to kaj meni niko mi nije htel verovati.

Znaš ono, svi su aha ono... ništa to, ništa to ne događa se, ak se već događa, onda si ti sama

kriva, ne ono. A kaj mislim sve da sam i sama kriva, ja sam tad bila ovoga maloljetna. Imala

sam dvanaest godina kuš mislim. Njihova je bila obaveza da me zaštite ono. Sve da sam ja i

izazivala, a nisam ne.

Činjenica je, međutim, da udomljena djeca, naravno ovisno o dobi i razumijevanju,

nastoje biti dobra i uspješna djeca kako bi ih udomitelji i sredina prihvatili. Iako o tome

tako eksplicitno govori samo nekolicina (Ja sam se trudila, nisam u svojoj kući, dati

sve od sebe da se i ja uklopim, da se njima svidim. Mislim, da budem dobra.), iz iskaza

većine sudionika istraživanja moguće je izvući takav zaključak: Ja sam išla u školu u

gimnaziju. Bila sam odličan đak... Bilo je na početku kad sam tek došla, kad me još nitko

nije poznao. Onda ja sam bila ono dobra učenica ne ono… ti se lijepe ono kad trebaš neš

raditi, nešt ono znaš svatko se hoće provući uz dobrog učenika pa ono ne, ja mislim da

su najviše ta natjecanja mene spasila jer ja sam

gdje god sam se natjecala u bilo čemu ne, bilo

u nekakvim školskim predmetima, bilo u tim

nekakvima ručnim radovima, ja sam uvijek u

svemu bila prva, znaš. I u županiji, i na kraju

i u državi onda svi se ono lijepe oko tebe ne i

onda se tu sve promijenilo. Onda se svi hoće i

družiti s tobom i to tak da ono, onda je sve to

drukčije došlo.; Nisam ja savršen, neki model,

nego hoću reć razliku između sebe i nje (misli

na mlađu sestru). Jel ne možemo bit svi isti iako

smo prošli isto. Ona je bila manja i bila je njihova ljubimica. Meni je ono, to na početku

bilo malo smetalo, zato što se ona uvijek izvlačila na to da je mlađa i to sve, al na kraju

sam ja to nekako to sve, preletio i shvatio sam da sam ja sam za sebe, znači, ne može ona

nešto napravit za mene ili da ja napravim nešto za nju, ne mislim nešto materijalno, nego

svako će, kao što kaže, pojest što sam sebi skuha jel.

Kako je već ranije spomenuto, tema novca javlja se povremeno u pričama sugovornika

kao podloga za loš osjećaj djeteta, za nejasne odnose i kontradiktorne poruke, odnosno,

može upućivati na neravnopravan status udomljenog djeteta, npr.: Eto, ja sam se

snalazila sama. Doslovno sam nekad išla poderanih cipela, mokrih nogu. To je bilo moje

iskustvo. Znači, kad je mama mogla neke novce skupit, onda mi je pomogla, međutim u

međuvremenu sam ja uspjela dobiti neku stipendiju učeničku, 500 kn. Mislim, bolje išta

nego ništa… To je zato što sam bila odlična učenica pa me jedna gđa uputila pa sam došla

do toga. Tako da sam onda imala neka primanja. Mislim, događalo se to da je taj novac

(1600,00 kn) išao toj djevojci (biološkoj kćeri udomitelja) za stvari, da si ode u šoping. Ja

sam dobila ništa od toga.

“ Ja sam se trudila, nisam u svojoj kući, dati sve od sebe da se i ja uklopim, da se njima svidim. Mislim, da budem dobra.”


96


Sudionici istraživanja o svakodnevici života u udomiteljstvu govore na različite načine.

Kroz svakodnevne aktivnosti i odnose: Nije bilo pojedinačno da bi ja morala nekaj delati.

To je bila moja dobra volja ako sam htjela nekaj pomoći, čistiti, mogla sam sedeti i gledati u

televiziju. Dobro, ja sam pomogla. Meni je bilo glupo sedeti i gledati kako ona dela. I to me

je naučila, da se mora svaki dan nekaj počistiti. Onda smo znali otići na kavu poslije ručka.

Uvek sam bila sa njom ručak pekla ili kolače, obavezno. Još mi je znala reći ne motaj mi se, ali

ja sam obavezno pored nje stala, morala sam gledeti kaj ona dela. Onda smo v ljeti znali do

Drave otiti, išli na more. Navečer smo televiziju gledali. Dok su se svi pospravil spavati, onda

smo si mi znale u kuhinji sedeti i spominjati se do 2, 3 vure., govore o svom doživljaju ukupne situacije (ja sam se fantastično osjećao), o nekim posebnim dogaajima, primjerice, o strahu

od razočaranja udomitelja i sramu zbog trudnoće, o nekim prednostima udomiteljstva

koje se inače ne ističu, npr.: prednost siromaštva i siromašnog susjedstva da dobiješ druge

prednosti (društvo, pomaganje) ili rana odgovornost, samostalnost, zrelost, briga za sebe,

snalažljivost (Ja sam svoje probleme sam rješavao, nisam nikad druge opterećivao sa svojim

problemima.), o načinima nošenja s nejasnim i neproraenim sjećanjima, s problemima:

Ja čak ni uz pomoć psihologa nikad nisam našla stvarne slike niti kronološki poredano stvarno

sjećanje. To je tolko bilo bolno i tolko grozno da možda i je... nisam pouzdan svjedok, ne... to

bi se tak reklo. Nije... imam ogromne rupe. Godine mi fale...; Kako vjeruješ, tako ti je. Čovjek

se jednostavno mora u nešto uzdat. Ako već nemaš čovjeka, onda se možeš u Boga pouzdat.;

Stvarno... to zaista je meni jako puno pomoglo; ...moral sam sve to svoje zavrediti.

Sugovornici često spominju i iskustva s centrom za socijalnu skrb/socijalnim radnicima.

To je nezaobilazna tema razgovora o udomiteljstvu. Iskustva sudionika različita su ne

samo u odnosu na druge, već i u odnosu na vlastito iskustvo kroz vrijeme ili u odnosu na

različite odnose s pojedinim stručnjacima ili u odnosu na različite perspektive (npr. dobro

iskustvo sa socijalnom radnicom tijekom trajanja udomiteljstva, a negativno u kasnijem

životu vezano uz projekt pomoći ženama u nevolji). Negativna iskustva pretežito se

odnose na sjećanja sudionika istraživanja na odnose sa socijalnim radnicima, na

nedovoljne kontakte s njima, pomanjkanje interesa i brige za djecu, primjerice: Oni

(centar) su za njih (udomitelje) proveli rigorozan test, od fi nancija, preporuka, sve sve sve...

da bi oni mene dali... znači, nisu me ni posvojili... nego dali na udomljavanje... nisu niti

jedanput došli, nisu ništa pitali... nit su pitale: e, a di je to dijete? Dok su ono ne znam,

neke rigorozne stvari tražili... pa to je neodgovorno jako.; Mislim da su jednom došli sve te

godine... i ne isključivo zbog mene, nego svih nas.; Velim, bila su pusta obećanja od centra, ali

od toga ništa. Jedino ak su znali narudžbenicu poslati za robu, ali to je bilo, većinom je ona

(udomiteljica) sve kupila… početka su bili par put, posle baš i ne, tebi je tu dobro, ne bumo

te smetali. Pa neka, i bolje da nisu dolazili, bil mi je mir. Jer onda imaju oni milion i jedno

pitanje, ne znaš kaj bi im odgovorio. Velim, bolje da nisu dolazili, meni niš nije falilo. Bili su

par put vidli su da mi niš ne fali, po svemu sudeći, znali su da ne treba dolaziti.; Ne, nikad

nisu došli baš pogledati ono. Uvijek su, ak ti hoćeš, možeš doći k njima, al da oni dođu, nisu.

Jedino kad je teta imala problema s N. Ona je vječito, il je nestala pa je nije bilo po par dana,

97

ili ne znam, drogirala se. Više ono, takve nekakve stvari, al onda je centar došo, onda su oni

s N. imali seanse i onda usput vide kak mi drugi živimo. Inače ne. Ono, niti jedna, niti tu u

Z., niti, niti u I. nisu oni dolazili. Ne.

Posebno stariji sugovornici ističu pozitivna iskustva sa svojim socijalnim radnicima,

govore o njima sa zadovoljstvom, kao o osobama kojima su se stvarno mogli obratiti za

pomoć, koje su imale razumijevanja, željele čuti djecu, pa i riskirati izlazeći iz zakonskih,

pa i drugih okvira, kako bi pomogli upravo konkretnom djetetu u skladu s njegovim

potrebama. Znaju točno njihova imena, a nije rijetkost da su s njima ostali u kontaktu

ili barem do vremena njihovog odlaska u mirovinu. Tako neki sugovornici kažu: ...moja

socijalna radnica s kojom se ja još uvijek čujem, vidim, javim se i bila je kod mene prošle

godine.; znači, Š. je defi nitivno jedna od svijetlih točaka našeg društva.; Moja socijalna radnica

u centru je isto bila ovako dosta fer osoba i ono jako se brinula, mjesečno jedanput, mjesečno

jedanput. Vidim da je to sklad, da je to sve u redu, normalno. Da je tu bilo problema, ona bi

češće dolazila, al ona kad je vidla nakon niz godina kad je dolazila da je to sve ok, onda ona

nije tolko. Zbog toga što sam osjetio isto u toj osobi ovoga neku pozitivu.; To je bila mlada

socijalna radnica kojoj sam ja bila u fokusu i puno je zbog mene riskirala i imala povjerenja

u mene i zaobišla zakone. Nakon smrti udomiteljice ostavila je da sama živim i brinem o

sebi kako ne bi morala ići u dom. Dakle, bila sam maloljetna i po svim pravilima trebala

sam završit u domu. Ta M. je došla i rekla ovako: odavde, iz ove sredine odlazak u dom bi bio

za tebe vrlo težak, i ja to znam, ajmo napravit dogovor, ja neću nikom reć da je N. umrla, a

ti, ne da moraš bit 5.0, režije moraju bit plaćene, ne smiješ se skitat, ne smiju te ulovit, ma

NIŠTA ti se ne smije desit dok ne navršiš 18 godina što je bilo godinu i mjesec dana.

Vrlo su upečatljivi i opisi/doživljaji/sjećanja na prvi dan dolaska u udomiteljsku obitelj. Kod djece koja su u udomiteljsku obitelj došla s nekoliko godina ili više postoje najčešće

vrlo detaljizirana sjećanja. Obično sugovornici to tako i kažu: Jako dobro se sjećam tog dana.

Znam da su me svi čekali, tetak je radio, onda je došao s posla. Prvo su me dopelali S., kćerki

od tete u sobu, znam da je imala pun regal medeka, beba, ona je bila bolesna i ležala si je.

Znam da mi je dala i medeka i beba kad smo se igrali kad sam došla. Onda smo tam negde

oko 4 otišli po tetka, još smo išli kod njegove sestre u S. Još su rekli, svi su se zezali da sam

njegova jer sam bila crvena, a i on je malo bio crveni. Onda smo tamo išli znam da je stala na

kiosku teta, kupila mandarine, naranče, još si ja nis znala kaj je to, toga nisam imala. Svašta

mi je nakupovala. Puno sam s njima bila, posvuda smo išli.; Pa meni je bilo onako a.... lijepo.

Zato što čim smo došli, bilo je puno dvorište djece zato što je to njima bilo neobično kako sad

oni imaju svoju djecu pa imaju drugu djecu. Otkud njima sad djeca... Pa smo se tak igrali

tih par dana nam je bilo zanimljivo. Nismo uopće razmišljali.

“To je bila mlada socijalna radnica kojoj sam ja bila u fokusu i puno je zbog mene riskirala i imala povjerenja u mene i zaobišla zakone.”


98


Sudjelovanje u odlučivanju nije nimalo jednostavan ni jednoznačan konstrukt, što

potvrđuje i literatura (primjerice, Hart, 1992.), ali i uvid u iskaze sudionika ovog

istraživanja. Sudjelovanje u donošenju odluka u iskazima sudionika istraživanja moguće

je prepoznati na različitim područjima i u odnosu na različite načine i razine sudjelovanja,

na kontinuumu od ne pitanja, neuvažavanja do traženja i uvažavanja mišljenja djece. Kad

je riječ o mogućnosti djece da sudjeluju u odluci o izdvajanju iz obitelji i smještaju u dom

ili udomiteljsku obitelj, tada su iskustva različita. Ovisno je to, dakako, o okolnostima,

no prije svega o dobi djeteta. Tako, kad je riječ o djeci niže dobi, njihovo sjećanje na

iskustvo odlučivanja ukazuje na, iz sadašnje pozicije, procjenu da su socijalni radnici

imali određene strategije kako djecu “nagovoriti” na prihvaćanje njihovih odluka/izbora.

Nekoliko primjera ukazat će na različita sjećanja i, vjerojatno, različitu praksu uključivanja

djece u proces odlučivanja zajedno sa stručnjacima: Pitali su me na policiji i centar me

pitao da li želim da me smjestiju u obitelj. Ne znam, ja sam rekla da hoću da me presele

jer bi mi bilo puno bolje nego kod roditelja.; Pa mene su pitali u centru naravno da li ja

želim ostati tamo, ja sam to prihvatila jer je to bio spas. Jedini izlaz iz te situacije u kojoj

sam bila. I stalno su mi produžavali taj ugovor, taj smještaj tamo, pa je na kraju odlučeno

da ću biti smještena do punoljetnosti.; Pa u biti nisu me pitali želim li ostat kod bake... oni

su mi… na neki način dali do znanja da se moram maknuti. Znači, bez obzira kakav moj

odnos bio s bakom. Znači, nije bilo pitanje želiš li, ne želiš, nego, znači, bilo bi dobro da

se makneš. Vjerojatno da sam ostala tamo, ko zna šta bi bilo sa mnom... tako da ono… ja

sam zapravo prva koja se s tim složila. Znala sam da je za mene najbolje da se maknem, ne

toliko zbog, ne znam, te neimaštine, nego... općenito... tu su ljudi, tu je selo, tu su priče...

tako da… nisam se mogla nosit sa svime.; Pa sada... toga se baš ne sjećam, ali sjećam se da

smo svi zajedno sjedili za stolom, i staratelj i mi i socijalna radnica tako da nije bilo, sada

ću ja slagati, vodio se razgovor o svemu i svačemu pa je tu vjerojatno bilo spominjanja, a

vjerojatno osim toga, mi smo kada se donese ta knjižica, mi opet iznesemo svoje dojmove,

impresije, što nas pati što nas ne pati, mogli smo reći dobio sam batina zbog toga i toga i ne

znam nisam dobio ovo, ono, i ne znam fali mi ovo, staratelj si kupio televizor, a meni nije

uzeo šestar za matematiku, sve smo mi to mogli reći, ali takvih stvari nije bilo.;Ne mogu

reći da me nisu pitali kad jesu, to bi bila laž. Jesu, jesu. Čudnim načinom, pogotovo za

dijete, djeca su labilna, napravit će stvari samo da udovolje toj osobi koja na taj način…

prvo su nas zvali svu trojcu braće na razgovor. Onda nakon toga jedan po jedan. Mislili su

da ćemo na taj način biti slabiji, što je na kraju krajeva imalo smisla. Kad ste vas troje i

kad jedan kaže ne, onda ostala dvojica poprimaju to. Ali kad ste sami, onda je to drugačija

priča, onda ste slabiji. Čim sam vidio čokoladu, odma sam sjeo u auto.

Kasnije, uzrastom, kod sugovornika se prepoznaje proaktivnost u donošenju odluka i

nekih životnih izbora. Primjerice: Da, moj izbor. Znači, ja sam... otišla na faks... trebala

sam upisat 2. godinu. Ja sam došla i samo sam se ispisala… ispisala i došla na centar i rekla

ono ja više ne idem na fax. Ja idem ča. Došla doma, spakirala stvari i teta je rekla – dobro,

to je tvoj izbor, ti tako želiš i to je bilo to. Znači, sve u jednom danu…; Imala sam jednu

99

prijateljicu kod koje sam ja došla. Ona je rekla da bi mi pomogla, tj. njeni roditelji i onda

sam ja došla tamo kod njih. Sama sam pitala prijateljicu da me njena obitelj udomi – pa

oni su mene pitali (centar)... dal’ bi ja htjela biti kod nje... tj. da li imam nekog… da

idem drugdje, u drugu udomiteljsku obitelj, znači, kod ljudi koji su već prijavljeni kao

udomitelji. Međutim, ja sam tada rekla... bilo mi je lakše ići kod nje jer nju i poznam i sve.

Bar nekog znam. Tako da sam ja njima predložila da bi ja otišla kod te moje prijateljice.

Oni su naravno razgovarali s roditeljima i to je onda… ovaj bilo neko kratko ispitivanje

da oni opće dobiju uvid i da bi me mogli tamo smjestiti, međutim ja sam tamo ostala

do kraja svog školovanja, srednje škole. U biti, kod njenih roditelja. To nije bila obitelj

koja se inače ponudila za udomiteljstvo, nego eto tako putem mog prijateljstva. Jedan je

mladić nakon smrti udomiteljice predložio udomitelju da se razdvoje: Ono... bolje da se

rastanemo, bit će tebi lakše, bit će meni... možda i neće, vidjet ćemo. Al to je jedan potez

koji je možda normalan u toj situaciji... ja sam sam kontaktirao gđu P., ona je bila moj

socijalni radnik, i reko sam joj točno što sam… što smo mi odlučili, ne ja kao ja. Meni

je želja da se vratim na kraju krajeva nazad (u dom). I primjer sljedeće sugovornice

vrlo je zoran: Nakon toga sam išla u udomiteljsku obitelj sa dvanaest godina i tamo sam

bila u prvoj udomiteljskoj obitelji tri godine. Tam mi nije bilo dobro i onda sam tražila

premještaj i otišla sam u drugu udomiteljsku obitelj. U njoj sam isto bila tri godine i nakon

te tri godine sam trebala krenut na faks. I kad sam se na to odlučila, onda sam odlučila da

bi došla u Zagreb i onda da ne bi ostala u staroj udomiteljskoj obitelji. I tad sam krenula

sama sa tetom tražiti si novi smještaj u Zagrebu. Onda sam ti u Zagrebu našla si obitelj sa

tetom i ta obitelj se samo radi mene prijavila za udomitelje i kod njih sam isto ostala tri

godine. I nakon toga sam odlučila da bi se ja htjela osamostaliti i onda sam otišla od njih

sama živjeti. Živjela sam na stanu jednu godinu. Onda sam nakon toga išla u studentski

dom da vidim kak je to i nakon toga sam se preselila kod Lj. I to ti je to.

Pitanje izbora škole/fakulteta često je ovisilo o mogućnostima obitelji, sredine, ali i

uvažavanja interesa djece za daljnjim školovanjem, dok je sudjelovanje u svakodnevnim izborima/odlukama nešto gdje su sudionici istraživanja prepoznali gotovo potpunu

mogućnost sudjelovanja i uvažavanja njihovih mišljenja: Mogli smo se sve dogovoriti, ona

je predložila ako sam se složila s tim dobro, ako ne rekla je nek ja dam svoje mišljenje. Ali

uvijek smo imali neki dogovor, nismo se svadile.

Najveći problem sa sudjelovanjem u odlučivanju sugovornici ističu u odnosu na centar za socijalnu skrb, odnosno, stručnjake socijalne radnike: Znači, tek kad je policija došla,

onda je tek služba došla; znači, kad već je policija bila pozvana... znači, mene se u biti

nije slušalo.; Kontaktirao sam baš i socijalni rad i pitao (za posvojene sestru i brata)...

al na toliki otpor sam naišao da to... ono... teško objasnit. Šta pitaš, šta te briga... Dosta

grubo na kraju krajeva. Ali dug je život, bit će vremena za upoznavanje. Bit ćemo svi

odrasli ljudi pa će nam možda biti lakše, to je tema o kojoj se nije baš puno pričalo. To je

tema... kad pitate nešto vezano s tim, kao... vi nemate pravo na to. Što je onako žalosno,

katastrofa. Tu se po meni krše sva ljudska prava! Svaka čast socijalnom radu, državi i sve

to štima, ali to su stvari koje nisu baš, ovoga... po bilo kojim moralnim kriterijima u redu.;


100

Ja sam na početku rekla znaš ono, kao kad sam vidla već nakon tri mjeseca da to nije to, da

se ja tu loše osjećam, da meni tu nije dobro sam ti došla na centar i rekla sam da tu više ne

bi bila, onda su oni rekli da trebaju oni izaći na teren da vide sa njima skupa kak je to i

zašto ne, i onda da budu odlučili ono šta budu. Međutim, niko ti nije dolazio i tek nakon tri

godine kad sam ti ja došla u centar, i rekla čujte, ja tam više ne budem il idem na ulicu ili

ovoga... Al tam se ne vraćam. E onda su oni, eto imali svu sreću da je teta M. bila slobodna

i onda su ono, kao dobro, ti se spakiraj mi bumo popodne po tebe došli i ono ideš u drugu

obitelj.; Pa di je toga bilo? Pa nikakvog sudjelovanja u odluci nije bilo. Oni svi tebe navode

tak da ti se složiš sa onim, ideš u obitelj pogledat. Ak ti se sviđa, buš ostala, ak ne, buš se

vratila. Kad sam ja rekla da ja ne bi, a nema, ne, ne. Ti tu ostaješ. Mislim, nemaš ti tu niš

pravo ono sudjelovati ne.

6. Biološka obitelj iz perspektive sugovornika

O biološkoj obitelji već je bilo riječi u prvom poglavlju kod spominjanja razloga za

izdvajanje djeteta iz obitelji. Ali, biološka obitelj djece je prisutna stalno i trajno, kako u

njihovim razmišljanjima, tako i u njihovoj svakodnevici. Naravno da su ta iskustva vrlo

različita, kao i odnos sudionika prema tim iskustvima, odnosno, članovima obitelji. Ima

sugovornika koji ne poznaju svoje roditelje ili imaju samo nekoliko informacija o vlastitoj

biološkoj obitelji (Malo me to kopalo očevo porijeklo. Htio sam znat ko mi je otac i tu sam

bio jedino, ali udomiteljica nije mogla to riješiti. Ona nije mogla to riješit. Pošto meni majka

nije htjela reć ko mi je otac. Tako sigurno nema šanse da kaže udomiteljici. Tu nismo mogli.

I jedino mi je to žao.; Nešto sam imao prilike čuti da je (otac) iz Like, Slavonije, nebitno.; U

srednjoj školi za negdje sedamnaesti, osamnaesti rođendan, jednom sam videl majku pa je onda

socijalna radnica to organizirala pa sam ju videl. Tak da i poslije se više nismo ni vidjeli. Tak

da ne mrem ja reć da me ne bi zanimalo.; Da se on vodi ko moj otac, pokazala mi je moja

prava biološka baka... koja mi je rekla da postoji troje ljudi koji bi mogli biti moj otac... mislim

grozna priča.). Neki sugovornici nemaju točna saznanja jesu li im određene osobe braća

ili polubraća (Rekla je mama da ja imam još biološke braće... njemu ne piše, on je onak dosta

tamniji... A evo bracek je recimo dosta drukčiji od početka bil. Veli mama da je bil boležljiviji

tak dalje, al on je više pasal tati ne. Onak drukčiji igrač je bil ne da nije bil za školu, al...).

Stoga kod nekih sudionika postoji još i danas puno nejasnoća, nedoumica, neriješenih

situacija i nepoznanica o biološkoj obitelji i vlastitom podrijetlu, odnosno identitetu,

što, kako je iz navedenih citata bilo moguće zaključiti, još uvijek predstavlja određeni

emocionalni i psihološki teret za te osobe.

“Malo me to kopalo očevo porijeklo.Htio sam znat ko mi je otac i tu sam bio jedino, ali udomiteljica nije mogla to riješiti.”

101

Neki od sudionika svoje odnose s članovima biološke obitelji procjenjuju:

dobrim, važnim, bliskim - , a to se posebno odnosi na odnose s braćom/sestrama.

Primjerice: Iskreno rečeno, to je jedan od najboljih perioda, dobro smo se osjećali,

bili smo zajedno, razmišljali... Tu su se događale raznorazne ideje, pa mogli bi ovo,

mogli bi ono... Imali smo najviše uspjeha, ispiti su se polagali, to je bilo takmičenje

(s bratom).

korektnim - (Svake godine ja idem kod nje na ljeto. Čujemo se redovno, svaki tjedan

il svaka dva tjedna jednom. Al to su razgovori od sat vremena – kak sam ja, kak je

ona, kak je na poslu, kak je na faksu, kak je sestra, kak je njezin izvanbračni muž...

jer nisu se oni nikad oženili.)

kroz - povremene kontakte i susrete: Nas je petero, sada smo dvije ostale, drugi su

umrli. Sestra je najstarija, rijetko se čujemo, vidimo, ako treba kaj, onda zove.

kroz - različite odnose s pojedinim članovima biološke obitelji. Primjerice: ...ona

je bila ajmo reći, taj neki svijetli dio te priče... tako da, ona je dolazila jednom

mjesečno otprilike kad dobije plaću, jel, obadvoje su radili u drvnoj industriji. Ona

nas je dolazila posjećivat, a otac je bio samo jedanput.; S bakom jesam, dolazila bi

vikendom doma, ali s mamom rijetko kad. Obično kad bi se nas dvije negdje srele il

kad bi ja došla, to bi završilo svađom. Tako da, izbjegavala sam.; Jesam, s bratom

jesam i volim ga i on voli mene, najviše što jedan od drugoga imamo je to što znamo

istinu. Što... znate kad se peseki na velikoj kiši, kad se stisnu zajedno, ne? Tak mi!

To je taj osjećaj...

kroz nelagodu i izbjegavanje susreta - : Iz početka kad su me smjestili, da bi me svaki

drugi vikend oni došli gledati i kroz ljeto bi ja išla na praznike. Ja sam bila samo

jenput na praznike i to sam otišla oko podneva i već sam u četiri zvala tetu da dođe

po mene. Oni mene nisu došli gledati, niti su ostali, ništa.

kroz - ružna sjećanja: 3 godine kažu da sam imala. Je došla žena i rekla da mi je

mama. Znam da sam se sakrila pod stol... ne sjećam se, imam osjećaj da se sjećam

mozgom, ne sjećam se dušom, emocijom se ne sjećam. To mi fali, ne. Inače, mama

je povremeno dolazila, povremeno bi me i uzela vikendom... sjećam se jer sam bila

beskrajno tužna šta sam odlazila od N., kod mame mi je bilo grozno jer me tukla,

jer me... grozno mi je bilo... ružna sjećanja na kontakte s majkom, majka je tukla,

bila gruba... lakše je živjeti sa spoznajom da ti je roditelj bolestan nego da je zao,

bilo je grozno.

kroz - neprihvaćanje bioloških roditelja: Pa ja sa svojim roditeljima nisam imao neki

kontakt, iskreno rečeno. Ne mogu reći da je postojala neka odbojnost s moje strane,

ali nezainteresiranost u svakom slučaju je. Nisam ih htio vidjeti, niti išta drugo.

Zato što se na neki način osjećate odbačeno, imam neki odnos s njima, ne mogu reć

ko s roditeljima, ne mogu ja njih gledati kao roditelje. Jesu oni tu, ali... u mojoj

glavi, u svima nama (braća), to nije to... Ja njih gledam ko obične susjede, možemo

popit kavu, popričat malo, saslušat, pomoć, Bože moj, al kao roditelja ga neću nikad

gledat. I to je to.


102

Odnosi s biološkom obitelji doživljavaju i određene promjene tijekom dužeg

vremenskog razdoblja, zbog prerade informacija, postizanja uvida, racionalizacije ili

uslijed promjene okolnosti. Primjerice: Mislim, dolazila sam i ja tamo (kod očuha), ali

rjeđe naravno. Pogotovo kad nije bilo tog očuha, onda sam dolazila. A mama je dolazila i

viđala sam mislim i braću i sestre. Međutim... odnos s mamom je bio dobar. Ja sam zapravo

nju jednim dijelom krivila zbog te svoje situacije jer nisam mogla to shvatit kak se to meni

moglo dogoditi, tj. zašto sam ja morala to sve pretrpjet... Mislim, cijelo svoje djetinjstvo, od 3,

4 godine pa do 14. Ja sam zaista to trpjela. Svakodnevno, batine, zlostavljanje. Maltretiranje

na razne načine... Gledanje kako tvoju mamu neko tuče i maltretira, i ne znam šta. Zatim,

zlostavljanje od te moje polubraće i sestre, naravno pod utjecajem njegovim. Ta su djeca meni

svašta izgovarala i mene vrijeđala. U smislu, da ne znam... ja nisam smjela jesti s njima za

stolom zato što su oni meni tada rekli, a bili su mlađi od mene 6 godina, taki mali meni

mogli reć... ne smiješ jesti s nama zato što to je naš tata kupio. To vam je samo jedan primjer.

Mama je sad razvedena od tog očuha. On ne živi više u toj kući. Naravno, zato ja i mogu

doći tamo. Odnos je dobar. Nakon toliko godina zapravo... oni su bili djeca, nisu bili krivi.

To se sad sve pokušava izgladiti, da se izbrišu ta ružna sjećanja. Da svi svima oprostimo. To je

zdrav odnos. Ta promjena odnosa kod nekih sugovornika ide u smjeru preuzimanje brige

za članove biološke obitelji u odrasloj dobi, odnosno nakon završetka smještaja. U tom

smislu, jedan sugovornik opisuje svoju situaciju na sljedeći način: Pa ono malo čudno zato

što u biti mi se brinemo za njega, a ne on za nas... fi nancijski im pomažem jer je otac dobio

tu ostavinu, a brat ne radi... Sestra je, nažalost, razvedena, tako da je i s te strane isto malo

teže... imam nećake, svaki drugi tjedan dolaze na tri dana... S mamom sam dosta, dosta loš

kontakt imao, a sada je ona već i starija, bolesna je, tako da, isto na toj psihičkoj bazi, neću

reći da je psihički bolesna, jer nije da se ne može brinuti sama za sebe, isto ima neki svoj

smjer, pravac, koji je, možete vi njega gurkat sa strane, ali ona ide uvijek tam gdje je krenula

i ne može se utjecat na nju, probao sam i sestra i ja, na sve moguće načine i sada jednostavno

mi preostaje da provjerim sa nekom socijalnom službom da ju se negdje smjesti.

Posebno se ističe nekoliko priča o nepoznavanju bioloških roditelja ili jednog od

roditelja te odvažnosti djece u određenoj dobi da sami potraže svoje roditelje. Ta su

iskustva različita, ali uvijek, pa tako još i sada, jako emocionalno obojena: Tatu sam

upoznala s 18. Dan prije maturalne večere... ne bih pričala o tome.; Baš sam osjetio ko neki

strah. Neku nelagodu i htio sam odustat jer sam se bojo kak će mama reagirat. I sjećam se

ovoga, šta sam skupio sam hrabrosti, taman na ulici sam vidio policajca i policajcu sam

ukratko ispričao da kakav imam problem, da bi htio vidjet majku i da sam pokucao na

vrata i da imam neki strah, neku nesigurnost. I kaže policajac, baš bio je susretljiv, kaže

ja ću vam pomoć, ja ću vas odvest do mame, ja ću pokucat na vrata. I policajac je pokuco

na vrata i mama je izašla i sad je policajac samo na kratko reko, veli ja sam svoj dio posla

napravio, a sad vi morate odradit svoj dio posla. I onda ovoga, sam reko mami baš ono

odmah kak se kaže u glavu, kažem ja ovoga ja sam njoj čak govorio gospođo, nisam imo

hrabrosti reć da mi je ona mama. Ja kažem gospođo vi pretpostavljate ko bi ja mogo bit? I

ona je onak pogledala u zemlju, nije mi uopće mogla pogledat u oči, taj vid komunikacije

i sa ostalima valjda zbog nelagode, ne znam čega sve, bilo je tu i emocije i rekla ona meni

103

onak gledajući u zemlju, da ti si moj sin.; To je nevjerojatan fi zički... to su trnci... zubi

Vam trnu, ajme AAAA, korak do srčanog udara... i veli on meni: DA? (dubokim glasom),

nervozno, onak bahat je bio ono, tak, ne... JA SAM (dubokim glasom) gospodar svemira.

Ja kažem – Ja sam A. Da, i? I već vidim ono – Idi ča! I ja reko – Nemojte se bojat, niš ne

trebam od Vas, došla sam vidjet jeste li Vi moj otac, no s obzirom kako ste ružni i debeli,

sto posto niste moj otac. Nema šanse! A znam da je, al morala sam nešto odvratno reći! I

neke prostote i izašla sam van i zalupila sam vatima i počela sam trčat niz hodnik i znam

da sam bila balava i suze... možda sam se već unutra plakala, al tad sam skužila da sam

balava i znam da sam polako usporavala i stvarno je jako dug hodnik koji kroz cijelu

zgradu ono vam je hodnik. Vjerojatno nije tak jako dugačak, al ja sam imala osjećaj da je

dugačak do booolaa! I ovaj... I polako sam usporavala i nadala sam se da će izać i izašo je

i požurio je za mnom... i o... i ovaj... otišli smo u birtiju koja se zvala... ne znam... odmah

desno... sjeli smo se, ja sam se plakala...

Jedan od sugovornika priča o gubitku brata i sestre zbog posvojenja te traženju

informacija o njima u centru za socijalnu skrb, ali bezuspješno: Dva brata su starija, jedan

11 mjeseci, drugi 3 godine, a mlađi sestra i brat koje sam vidio samo kad su bili mali, oni

su smješteni u obitelj, mi smo svih pet bili u domu, vrlo kratko, i sjećam se točno situacije

kad su taj mlađi brat i sestra, kad su otišli kao u šetnju s odgojiteljicom i iz te šetnje se više

nisu vratili nazad. Mi smo to odma znali, osjetite to nekako, ta povezanost... I tu su bila

neka pitanja koja su bila nama postavljena, tipa da li želite ići u obitelj da se maknete iz

doma i sve druge stvari i niko od nas to nije htio, jer ta povezanost koja je postojala... su

otišli i nakon toga se gubi svaki trag... što se toga tiče. Ja sam bio, raspitivao se za njih i

rekli su mi da te informacije ne možemo dobiti zbog nekih pravila... jednostavno znate da

se više neće vratiti, pogotovo ta odgajateljica koja je njih odvezla, sama po sebi nije nam baš

bila draga... teško je to objasnit, ali znali smo da se nešto događa, da se više neće vratiti.

Sugovornici spominju sve članove obitelji,

uže, šire (Super mi je to šta sam imala ujaka.

Meni je ujak uvijek doletio sve šta sam trebala

mi je ujak kupio.), proširene, dopunjene, iz

čega se može zaključiti da je za njih obiteljska

mreža važna i zbog doživljaja pripadnosti, ali

i odnosa u budućnosti jer time popunjavaju,

često, vrlo oskudnu socijalnu mrežu. Tako su

neki u kontaktu ili dobrim odnosima sa ženom

i djecom po pokojnom ocu, iako nikada ranije

s njima nisu živjeli ili s polubraćom koja su rasla u različitim sredinama, pa često i uz

biološku majku. Biološka obitelj bila je, a još je i sada, kod većine sugovornika važna

tema bilo u mislima, bilo u stvarnosti. Ali situacije su vrlo različite, tako da oni koji imaju

i dalje dobre odnose s udomiteljima ne razmišljaju previše o biološkoj obitelji, a kontakte

održavaju povremeno, dok oni koji u sadašnjem životu nemaju veliku socijalnu mrežu,

imaju veću potrebu za spoznajama i kontaktima s članovima uže ili šire biološke obitelji.

“Biološka obitelj bila je, a još je i sada, kod većine sugovornika važna tema bilo u mislima, bilo u stvarnosti.”


104

7. Udomiteljska obitelj iz perspektive sugovornika

Ovo je najopsežnija tema i moguće joj je prići na razne načine. Iako se oblici i vrste

udomiteljstva u kojima su sudionici ovog istraživanja živjeli razlikuju (od srodničkog,

preko udomiteljstva kod starije žene koja je odstupala od propisanih kriterija za

udomitelje, do udomiteljstva koje je imalo obilježja posvojenja, ali se nije moglo realizirati

zbog prava majke), kao i bez obzira na, ponekad, i negativna iskustva s udomiteljskom

obitelji, sugovornici izražavaju pozitivan stav prema vlastitom udomiteljstvu, kao

i prema konceptu udomiteljstva uopće. Postojanje određenih negativnih iskustava

sudionici ne smatraju toliko problematičnima da bi zasjenila sve dobre strane

udomiteljstva, kao i dobitke koje su živeći u udomiteljskoj obitelji prepoznali. O životu

u udomiteljskoj obitelji, doživljaju te obitelji, doživljaju sebe u toj obitelji, neki od

sugovornika kažu: Da kažem bilo mi je super, to je premalo. Ispunjeno, znači. Cijelo

to vrijeme ja sam bio kao kod svojih roditelja pravih koji se normalno ponašaju prema

svojoj djeci. Oni su bili moji roditelji i to je to.; Ja sam njihovo dijete... oni mene smatraju

svojim sinom... do kad hoću. Ja imam 21 godinu, studiram vanredno, sestra ima fi rmu, ja

u toj fi rmi sam zaposlen. I radimo ja, sestra i tata.; Mislim da sam ja imala to nešto kaj

oni nisu imali. Ja sam imala stvarno svega, tu je bilo najprije ljubavi. Kak se veli, topli

zagrljaj.; Osjećo sam se ugodno, kažem bilo je ne znam, taj prvi neki bunt zato što nisam

s roditeljima. Osjećo sam se ugodno, nije bilo nekako da mi je neko nešto ne znam... kako

da kažem... nešto uskraćivao, zabranjivao. Znači, znalo se ono što se smije i šta se ne smije,

ne znam i nije, nisam bio da sam nešto oskudijevao... znači, nije bilo odvajanja. A... i čak

su od te gđe otac i majka su nas prihvatili kao da smo im unučad bez obzira šta nismo bili.

Nekoliko sudionika udomiteljsku obitelj u kojoj su živjeli u potpunosti doživljavaju

kao vlastitu, imaju snažan osjećaj sigurnosti, pripadanja i prihvaćenosti, a neki i dalje

(nakon 18.) žive ili s udomiteljima ili u njihovoj blizini (kad već imaju i vlastite obitelji) i u

stalnom su kontaktu. Time udomiteljska obitelj postaje kontinuirana podrška i sigurnost za budućnost, odnosno, postaje obitelj za cijeli život. Evo nekoliko iskaza sudionika (88.

godine je prekinut smještaj papirnato, ali gospođa je još pet godina mene i brata držala

da se mi ono osamostalimo. Gospođa nam je dala gradilište odmah blizu njih i čak nam

je pomogla pola kuće izgradit i nakon kad smo se mi osamostalili, onda smo se preselili

u tu novu kuću i onda smo mi se 93. smo mi otišli defi nitivno iz te obitelji. Al mi smo i

dalje u komunikaciji. To vam je 50 metara smo mi dalje živjeli od njih, ko da smo braća i

sestre. To su tako oni sve posložili, oni su to fi no onak. I dan danas smo mi u kontaktu jer

to su nam, kćeri su, znači, već 48 ova 55, još uvijek smo u kontaktu ovoga i susjedi smo i

dalje i posjećujemo se, idemo na rođendane, fešte, ovo ono. I dalje, i dalje, znači, još veza

postoji.; Odlična je što kroz pedagoški pristup, kuha, sve dela. Tak da eto, meni samo drago

kaj lepo sad i njoj sve se to polako fi no vratilo tak da eto, zaslužila je... eto za sad kod nas

lijepo je to postavljeno. Tata je pokojni. Mama još uvijek živa, hvala Bogu, i vrlo koristan

član naše zajednice. U nekim pričama, kao što je bilo vidljivo, može se “iščitati” osjećaj zahvalnosti prema udomiteljima, a kod starijih i osjećaj odgovornosti za udomitelje

u njihovoj kasnijoj dobi. Također, nije rijetko da sugovornici kažu: ja sam imao/imala

105

sreću ili puno sreće, veliku sreću, da sam došao/došla u tako dobru obitelj ili pogodila

sam savršenu obitelj pa povlače paralelu s biološkom obitelji. Uvijek je udomiteljska obitelj pozitivnija od vlastite, kao što je i doživljaj udomitelja pozitivniji nego doživljaj bioloških roditelja (Imala sam je više rad nego majku.; Dosta često se viđamo. Ja često

odem do njega, pričamo... Imamo dobar odnos. Ja u biti imam bolji odnos s njim nego sa

svojim roditeljima koje, iskreno rečeno, viđam i koji su u boljoj situaciji životnoj.).

Zanimljivo je da i djeca naših sugovornika udomitelje svojih roditelja doživljavaju

djedama i bakama, da su čak i biološki roditelji, ponekad, u dobrom odnosu i kontaktu s

udomiteljima i nakon što je udomljeno dijete odraslo, pa jedan sugovornik kaže: Sestra od

udomitelja je krsna kuma polusestri, a ja sam krsni kum od sestre od udomitelja, njezinom

sinu... znači, nećaku... tako da... stvarno korektni... čuju se... ono... ne tolko kolko mi... al

ono... rođendani, Božići, Uskrs se čestitao, znali su oni nekad doć dolje... malo manje sad

pošto su oni i stariji i tako... stvarno korektni...

Sugovornici puno govore o dobrom odnosu i čini se da im je to osnovno mjerilo

njihovog doživljaja udomiteljske obitelji. Iako pretežito govore o uključenosti u obitelj

udomitelja, prihvaćenosti od svih članova obitelji, kao i izvan obitelji, postoji određena

razlika u doživljaju udomiteljice i udomitelja, pri čemu navode da je posebno dobar,

blizak i topao odnos ostvaren s udomiteljicom. Tako udomiteljicu često zovu mama,

dok udomitelja zovu tetak, striček, a rjeđe tata (Gospođu smo zvali mama, a udomitelja

striček.; Nisam (udomiteljicu zvao mama), ali sam ju prihvatio, da ono što ona kaže, da je

to tako, da me ona neće naučit nešto što ne bi valjalo, što ne bi mogo da sam recimo ostao

u obitelji.; Tako da sam s njom bila najviše, i dan danas, odlična žena... moja je bila,

ne znam, odnos je bio dobar, navečer bi došla i rekla laku noć dijete.; Ne znam vam taj

osjećaj opisati. Predivno. Ja velim, ja sam nju smatrala više mamom. Bila sam sigurnija,

ali kad su rekli da je ona prihvatila to, potpisala skrbništvo, još sam bila sigurnija. Onda

se tu rodila još jedna ljubav veća prema njoj.; Od svih njih mi je najviše teta značila, prvu

sam je vidjela i najviše sam je voljela. Nije da nisam druge volela, sve sam ih imala rada.

Rekla bi da je ona moja druga mama.; ...desilo se isto tako da, da smo profunkcionirale

izvrsno, ja sam bila super beba koja je super napredovala... a ona je bila ono, beskrajno

zaljubljena u mene. Bar su tak rekli susedi.; Ona je bila plaha i vrlo dobra žena. Osjećajna.

Skromna je bila... Mislim, prava majka... pa da, to je tako bilo i više od toga. Sve je bilo

usmjereno prema jednoj točci i to sam bio ja, a od njega sam dobio druge stvari, ipak to

je muški odnos. Ja sam puno vremena provodio s njim, s njim sam popravljo traktore, bio

automehaničar i tako oko tog dijela, to je mene zanimalo, uvijek smo nešto šarafali. Od

njega sam dobio, baš ono mušku stranu... Tu neku čvrstoću, čvrstinu. A od nje više ovaj

drugi dio tako da na kraju krajeva puno sam dobio i od jednog i od drugog.).

“Besparica je loša strana udomiteljstva.”


106

Da te veze ostaju i da su kvalitetne, pokazuju i neki sljedeći primjeri izjava sudionika

istraživanja: Još znam da mi je tak teško bilo iti, srce mi je skoro stalo. Nisam bila dugo,

bila sam kojih pol vure, nisam imala snage. Nismo si znali kaj spominati, neugodno je

meni bilo, neugodno je bilo njoj. Pogledale smo se, suze su nam išle. I tak, par put sam

bila, onda smo se pomirile. Velim, oprostila mi je. Zeznula sam, kriva sam, kaj bum. Velim,

učimo se na svojim greškama.

Jedna sugovornica nema pozitivan stav prema obitelji u kojoj je bila udomljena jer ju je

na neki način podsjećala na vlastitu, mada puno manjeg intenziteta (Udomitelj je pio,

pa je znao podići glas, a mene je bilo strah, mada sam većinu vremena tamo mogla voditi

normalan život.). Možda je ovdje riječ o udomiteljstvu kao sekundarnoj traumatizaciji,

dakle, kada je udomiteljska obitelj po nekim karakteristikama slična biološkoj iz koje

je dijete trebalo, upravo zbog tih trauma, otići. Mada, treba reći da i ta sugovornica

kaže da je puno dobila tim udomljavanjem, da je to za nju bio spas i sl., dakle, kako

kaže, dobro je prevladalo nad zlim, no ostaje činjenica da neke obitelji nisu pogodne za

udomljavanje djece, posebice kad je poznato da je riječ o traumatiziranoj djeci ili kako

jedan sugovornik kaže: Osobe koje inače udomljuju djecu trebali bi biti ispitani poštenski

i to bi trebale raditi stručne osobe koje mogu prepoznati kakvog su stanja te osobe, njihova

shvaćanja, razmišljanja. Da se vidi ako ta osoba ima zdrav, normalan obiteljski život

i podrazumijeva normalne stvari koje su dobre za dijete, znači, njegovo vlastito i ono

koje je udomljeno. I da shvati da to dijete dolazi iz jako razorene obitelj i da mu treba

pružiti ljubav i naklonost, a ne ga na neke određene načine potiskivat, to bi... Trebali

bi ti udomitelji biti dobro testirani i ispitani da se zaista takve situacije ne bi događale.

To je najvažnije što bi trebalo napraviti. Jer posljedica toga, ako te osobe nisu stabilne

i njihovi obiteljski odnosi... Normalno, neka svađa, al da neko nekog istjera iz kuće?!

Mislim, jednom, oni su se posvađali i mi smo svi morali izać iz kuće, svi jer se on napio i

počeo lupat po kući.

Sugovornici spominju brojne dobitke za sebe od života u udomiteljskoj obitelji, mada

su oni već naprijed spomenuti, ali više kao cjelokupan doživljaj, dok je ovdje riječ o

nekim specifi čnim, odnosno dobicima koji se mogu konkretizirati na pojedino životno

područje ili razdoblje.

Tako sugovornici spominju:

dobio sam dobar odgoj koji bi mogao prenijeti na svoju djecu -

dobio sam veću zrelost nego moji vršnjaci, puno sam naučio -

mislim da sam ja bolje odgojena nego moji vršnjaci koji žive u svojim obiteljima -

sve mi je pruženo materijalno, sve što sam htio, bi mi priuštili -

školu sam završila. Dobro, to je sve zahvaljujući teti pri kojoj sam bila bilo -

fenomenalno, preporodila sam se, imala sam sve kaj sam htjela.

107

dobitci su kao prvo što nisam rasla u instituciji, dakle ja znam što je krilo, ja znam -

šta je čitanje priča, ja znam šta je SAMO MOJA N.... ona je bila samo moja.

Nisam dijelila krilo s njih 20. A... to je ta ogromna količina ljubavi koju sam ja

od nje dobila. Možda, u mom slučaju je evidentno da sam ja ostala s mamom da bi

poludila, osjećaj da je svijet sigurno mjesto jer to je za samopouzdanje vrlo važno,

naime, ona je prala štenge, pa sam skužila da se može nekak privrediti taj dinar. To

je dobra životna škola.

mislim da zapravo u svakoj obitelji sam vidla nešto što je lijepo, šta bi na primjer -

uzela u svoju obitelj. I ono, ono šta, šta mi nije bilo lijepo, šta mislim da nije dobro

i ono šta ne bi.

dobili smo i od jednih i od drugih, ovi - (misli na prvu udomiteljsku obitelj) ajmo

reći su nas digli na noge, a oni (druga udomiteljska obitelj) nastavak, nije nas

skrenula s puta.

puno mi je pomoglo. Odgajam svoju djecu kak vidim da je teta mene odgajala i kak -

je njezina kćer odgajala svoju kćer, tj. odgaja. Puno mi je pomoglo.

Ponekad sugovornici ukazuju i na loše aspekte udomiteljstva, naravno, vezano uz

vlastito iskustvo: Loše strane udomiteljstva su stariji ljudi koji jako brzo umru i odu i ti

nemaš tu jedinu svoju obitelj koju si nekak imao... je nemaš. To je to je tužno.; Besparica

je loša strana udomiteljstva.

Sugovornici koji su bili u više od jednoj udomiteljskoj obitelji opisuju razlike među

njima (npr. tri udomiteljske obitelji kod kojih je jedna sugovornica bila): Po čemu se

razlikuju. Pa najviše po tim odnosima u obitelji. Oni su se vječito nešto svađali ono, uvijek

nekakvi problemi. Znaš, oni u principu nisu bili nekakvi problemi, al oni su oko svake sitnice

radili dramu i uvijek nekakve svađe, pa su istjerivali svoju djecu iz kuće, pa su ih opet

primali natrag, pa je to baš nekakva bezvezna situacija onak. Dok kod tete sve je uvijek bilo

onak lijepo, normalno onak, mogo si se normalno razgovarat. Sve su onak prisniji, topliji

ono, puno bolji su odnosi bili, tak da ono to je glavna razlika koja je bila između njih.

Gotovo svi sugovornici (osim djevojke koja je na vlastiti prijedlog bila udomljena

u prijateljičinu obitelj) bi svoju udomiteljsku obitelj preporučili i drugima, što

nedvojbeno govori o njihovom stavu prema toj obitelji, odnosno, zadovoljstvu

udomiteljskom obitelji.

“Odgajam svoju djecu kak vidim da je teta mene odgajala i kak je njezina kćer odgajala svoju kćer, tj. odgaja. Puno mi je pomoglo.”


108

8. Preporuke sugovornika

Preporuke sudionika istraživanja idu u nekoliko smjerova.

Preporuke centrima za socijalnu skrb o načinu izbora, pripreme i pomoći udomiteljskim obiteljima, u odnosu na motive udomljavanja, ali i uvjete, odnose, situaciju u obitelji te

kontrolu prije i za vrijeme smještaja djeteta. Riječ je o temi koja se provlači kroz priče

sugovornika, nekad iz vlastitog iskustva, a nekad iz iskustva drugih ili promišljanja

sugovornika o konceptu udomiteljstva iz sadašnje perspektive:

Centar bi trebao više provjeravati udomitelje -

A ovako, ja bi prvo napravio neku, nisam stručnjak, ali psihološku analizu pojedine -

djece, svake ponaosob... ovoga, ali ajmo reći, i vidjeti roditeljsku anamnezu da se

vidi opće razlog zbog kojeg bi ta djeca trebala biti izdvojena iz obitelji i da li opće

postoji mogućnost da se roditelji korigiraju da se djeca ne izdvajaju... treba imati

argumentaciju te djece zbog mogućih nuspojava te djece kasnije... Znači, da u tom

dijelu u svakom slučaju bi bilo prvo roditelji, pa udomiteljska obitelj i na kraju dom

– ta neka hijerarhija bi trebala biti.

Udomitelje treba educirati, izabrati, bolje selektirat možda... otići... targetirat ljude -

koji imaju normalne obiteljske uvjete i nekakvom kampanjom doć do normalnih

ljudi koji bi se mogli tim baviti. Doći do nas koji smo nekad bili udomljeni... i

mi jako dobro znamo kako je to, možda u centru formirati neku malu jedinicu

makar od 1 čovjeka, u svakom centru, koji će se baviti isključivo udomiteljstvom.

Recimo, imati medijatora nekog ukoliko roditelj dolazi posjećivati svoje dijete dok

je dijete udomljeno, tu znaju bit veliki problemi. Čisti sam ja dokaz, ne... tu morate

imati puno stručnih ljudi koji će onda biti medijatori u takvim trenucima; ima jako

puno obitelji koji mogu bit roditelji, samo treba doć do njih... trebate se propagirat,

napravit kampanju koja nije samo unutar nas koji smo tako i tako unutra!

Važno je da djeca imaju skuhano. -

Ali sam taj seoski život, to je meni, ja bi preporučio. Sviđa mi se više. Pa i ja -

primijetim na djeci, ja recimo ovoga kad vozim djecu, ovoga vidim da kad ga ono

pustiš van iz auta kad dođe u neku seosku obitelj, već ono odmah počne trčat, isto

gleda, odmah pita di je pesek, di je mačka, di je pajcek, di je ovo. I dan danas djeca

to isto gledaju na takve stvari.

Da bi ti stručni timovi trebali recimo sa potencijalnim udomiteljima jako puno -

radit i jako puno bi trebalo edukacija. Ne znam, nisam baš upućen kako danas se

to radi, to normalno preko ministarstva najvjerovatnije ide. Kako ministarstvo ima

tu viziju, dal’ oni, oni bi trebali radit velim na tome da se ta obitelj potencijalno

dobro pripremi. Mislim da tu ne bi smjelo bit uopće nikakvih tajni. Ja mislim da

bi to sve transparentno, da se točno zna kakvo je dijete, šta je i da se upozori, čujte,

mogući su ovi problemi, mogući su oni problemi.; Mislim da centar ima neke druge

mehanizme. Oni mogu otići na primjer u školu pa mogu vidjet kak ta djeca. Pa

kad već surađuju sa školama ne znam, onda mogu i na neke druge načine. Da, da.

109

Dobro ok, ne možeš baš u velikom gradu, al pa ne znam, možda nekak kad bi na

primjer centri imali, ne znam onak nekakva možda druženja mjesečna. Djeca koja

su udomljena il tak nešto nekakve susrete možda bi to bilo zgodno. Znaš možda

ko neke grupe podrške gdje bi mogli pričat o nekakvim, ne znam, o dobrim, lošim

stranama. To ne bi bilo loše.

Preporuke centrima za socijalnu skrb o načinu komunikacije s djecom, uvažavanjudjece, odnosima, brizi, kontaktima, pa i pravima djece, odnosno, radu u najboljeminteresu djeteta:

Važno je pitati djecu oko udomljavanja -

Nije u redu s njihove strane da oni, znači... dođu jednom godišnje pitat... znači, za -

više djece a ne samo... bože, sačuvaj za jednog... znači, trebali bi doć par... jedanput

u dva mjeseca nek dođu i pitaju.

Orijentacija treba biti na djecu, a ne na odrasle. -

Jedno od rješenja je vraćanje u dom. Ako je bilo u obitelji, i tamo mu je loše recimo... -

Možda recimo pitati dijete, s njim porazgovarati da on kaže što bi on htio. I onda

ono što bi on htio, u tom smjeru ići...

Ustvari, možda na početku su znali doći u kuću, tu i tamo... Uglavnom sam ja -

dolazila u centar. Mislim, i da su došli, ne bi oni našli nešto... Znate, to su neke

stvari koje trebaju biti bolje u udomiteljskoj obitelji, ja bi rekla, jesam, dobro sam.

I bila sam, ali nisam... Znate... kako bi ja sad njoj rekla... što bi se dogodilo onda?

Oni bi njih ispitivali... što bi s menom bilo? Oni bi mene napadali... ne bi mi

vjerovali, rekli bi da lažem... Možda da je postojao neki razgovor pa bi ja mogla

reći pa da oni to znaju, a da ne kažu odma toj obitelji ili da mene prvo maknu

odande pa nek rade s njima što hoće. Da ne bi ja imala još negativnijih posljedica.

Mislim, trebali bi... po meni... taj novac koji se dobije... to nije velik novac i ne

trebaju čak udomitelji sav novac dat za tu djecu. Treba nešto i njima ostat, ipak oni

trebaju platiti i hranu i to sve. Ali, centar bi trebo imati uvid, npr. mjesečno, što

je to dijete dobilo od tih udomitelja. Osim svakodnevnog obroka. Da li su toj djeci

kupljene cipele... Naravno da bi stvarno trebalo voditi računa, i to dosta o tome. O

psihološkom stanju udomitelja i pratiti kako to dijete napreduje tamo. Jedino baš eto

to da se stalno razgovara s njima, prati. Neko ko je iskusan i zna svoj posao.

Raditi s biološkom djecom jer se oni mogu osjećati da im neko krade roditelje. Zato -

treba raditi i s njima, neki razgovor, radionica za njih da oni shvate da to dijete nije

došlo ukrasti roditelje...

“Raditi s biološkom djecom jer se oni mogu osjećatida im neko krade roditelje. Zato treba raditi i s njima, neki razgovor, radionica za njih da oni shvate da to dijete nije došlo ukrasti roditelje...”


110

Nekako da se tu djecu informira, da se tu djecu ohrabri, potakne... jer najčešće su to -

djeca bez samopouzdanja, djeca koja sebe okrivljuju, trpe vjerojatno i ponižavanje

i omalovažavanje što od prijatelja, što od roditelja. Treba ih potaknuti na nešto

dobro, nekako usmjerit. Reć im da nije kraj, da to nije gotovo, da se još mogu izvući

iz toga, da postoji pomoć, da postoje osobe koje im žele pomoći... važno je samo znati

da ima neko na svijetu ko ti može pomoći. To najčešće iz tog svog sivila u kojem se

nalaziš ne vidiš, uopće ne vidiš izlaz ni nikakvu osobu koja bi ti mogla pomoći, ali

važno je da to djeca znaju! Da im se može pomoći, znači da ih se usmjeri na dobro.

Da im se da jasno šta se smije, a šta ne, ali da se u bilo kojoj situaciji imaju kome

obratiti. Znači, osobi koja je stručna. Najbitnije od svega je ljubav. Ako to dijete

nema nikoga da se neko s ljubavlju odnosi prema njemu... To ne trebaju biti biološki

roditelji, to neko... ko radi svoj posao s ljubavlju i cilj mu je pomoći tom djetetu,

ako to dijete nema ni od koga ljubav, ono neće uspjet. Ljubav možete dobit... kako

da kažem... nije važno ko je, važno je da te neko voli, da je nekom stalo do tebe, pa

makar tom socijalnom radniku koji će pitat kako si, doći i zagrliti te i ne znam, reć

ti nešto lijepo. To je zaista, nešto lijepo toj djeci učinit, jer to su tako ranjena djeca...

To su, to su... jao... boli velike... velike.

Postupno upoznavanje. Pa defi nitivno prije da treba ono, da oni svakak trebaju -

upoznati. Ne, trebaš se ti upoznati s obitelji, oni s tobom ne, i onda ono, da vidiš

da, da, dal’ bi to moglo biti to ne. I tak ti dijete veli da se njemu ne sviđa, da tu ne

može bit.

Sad nisam od male djece čula da im je loše. Njima je to ono sve jako lijepo ovoga, -

dok veća djeca, ona ko da imaju različitih iskustava. Onda ono, imaš dosta, a

više negativnih nego pozitivnih iskustava, ali i ta negativna iskustva su više onak

negativna iz aspekta baš tih stručnjaka. Na primjer koga god pitaš za socijalne

radnike, to je jako loše. Sa udomiteljima, e to je već bolje znaš ono. Tak da ono, sa

udomiteljima mislim da su pozitivnije iskustva dok na primjer s centrima su jako

negativna. Centar te doživi ko broj, ne. Mislim, ti tam dođeš, oni si imaju neke svoje

poslove, njima je u interesu da te čim prije se riješe i to je to ne. Ili najčešće nemaju

vremena, pa dođi opet, pa dođi opet.

Prijaznije, srčanije ono, nekak umanjuje znaš. To je sve onak, sve nekak hladno ono, -

doslovno ko prek volje ono. Da. Da se s tobom druže, da neš s tobom rade ono. Meni

je baš grozni komentar, pričaju cura baš kad smo išli sa, u M. na K. kad smo radili,

onda smo baš ono cure pričale mislim kak to grozno im dođe u centru, ono dođe ovi

šta su otišli kao iz domova pa su došli u Zagreb studirati i onda sad kao trebaju na

neki način si omogućiti smještaj, prehranu i sve oko fakulteta. I normalno da ti nije

dosta tih 2000 kuna, pogotovo ak neki nisu uspjeli dobiti dom i to. I onda sad ne

znam, dolaze po jednokratnu i traže da im treba za knjige il za odjeću ili nešt...

Mislim, oni njima tak odgovaraju, čuj ah pa ja sam isto nedavno studirala ono, ja

sam radila uz studij, mislim kaj tebi treba kakva jednokratna, odi i radi. Mislim

prvo, ak ideš i radiš neki centar to saznaju oni će ti na te novce sjesti pa će ti se iz

tog isplaćivati to šta ti radiš. A s druge strane, isto mislim, kaj to njih briga. Ti imaš

pravo, po zakonu tam piše da imaš pravo.

111

Dobar je taj Forum bio jer na neki način neovisno o centrima, ak ti više centri neće -

reći i nije im to u interesu, meni je taj Forum bio stvarno super i ova Udruga Igra.

Jer si tam saznao kužiš koja prava imaš.; Međutim, da li je problem u tome što te

tete rade toliko godina pa su oguglale, ili... M. i ja smo bili zbog fi nancija u centru,

to je... tretiraju vas ko broj, ko da su oni sami svrha svog postojanja... a nisu, nisu...

nismo mi u fokusu njihovog interesa, nego nekakvi papiri, od 8 do 4 poso... to bi

trebao bit poziv. Tamo bi trebali ić ljudi koji imaju smisla za empatiju, koji kuže

presjek društva, koji znaju šta bi se moglo...

Preporuke za zakonske promjene, promjene u konceptu udomiteljstva: Omogućiti brže

posvajanje djeteta.; Jedan poziv u tri mjeseca znači brigu za dijete!?; Država kad već

pokreće takav nekakav postupak bi trebala više skrbiti o klincima i udomiteljima s te neke

fi nancijske strane jer vama dobro odgojeno dijete koje se dalje školuje i ostaje u kontaktu s

udomiteljem ima nekakvu obitelj i puno će dalje dospjeti... u krajnjoj liniji, fi nancijski je

isplativije državi da se visoko obrazuje taj čovjek nego da ga s 18 hitiš van.; Ko je sad tu

odgovoran, ministar te socijalne skrbi, da možda malo više obrati pozornost na te obitelji,

znači da se ne svede samo na ono: evo račun, vi ste platili to, odnesite račun tamo dobit

će te novce za to, ajmo sljedeći. Znači, da se ipak tim osobama koje to rade, da ih se treba

staviti na neku veću razinu.

Preporuke za alternativne oblike udomiteljstva proizlaze iz sadašnje situacije sugovor-

nika. Primjerice, jedna sugovornica kojoj nedostaje obitelj, a čija je udomiteljica

umrla kaže: Ja i sin tražimo baku i djeda udomitelja. Udomljenoj djeci sudionici ovog

subuzorka poručuju da ostanu čvrsti, jaki i da se školuju.

9. Ostale teme

Tijekom analize razgovora sugovornika ovog subuzorka prepoznate su i mnoge druge

teme od kojih su neke ugrađene u prethodni tekst (primjerice, tema alternativnih

intervencija), a u nastavku će biti elaborirane samo dvije koje su najčešće spominjane.

Radi se o temama vezanim za uspješnost sudionika i traženje razlika između doma i

udomiteljske obitelji.

Potreba biti uspješan kao strategija za postizanje prihvaćenosti od drugih, postizanje

boljeg statusa, stalnog samopotvrđivanja te preuzimanja odgovornosti za sebe u budućnosti

javlja se kod svih sugovornika i to na puno različitih načina. Ranije je o ovoj temi bilo riječi

iz perspektive doživljaja statusa udomljenog djeteta, a na ovom mjestu naglasak je na

usmjerenosti na sebe u budućnosti, na spoznaju da su sami i da moraju biti samostalni

i odgovorni za sebe, a sredstvo da to postignu vide u školovanju i postizanju uspjeha:

Ovoga, to je ono šta je, tak da na primjer, meni je obitelj bila super iz tog razloga. Ja sam baš

u školi zapela ono, prije mi je bilo svejedno bum prošla s tri ili pet. Iako s četiri sam prolazila,

dobro zadnja godina u domu sam s pet. A u obitelji mi je bilo jako važno da prođem s pet.


112

Ja sam u domu imala sigurnost, a došla sam u obitelj, više nije bilo sigurno. Sad je bilo, aha,

kad ti završiš školu, kud ćeš onda? U obitelji nećeš ostati nego mogu se jedino vratiti u svoju

biološku obitelj di nemam ništa. Mogu se vratiti u svoju obitelji... U interesu, u interesu mi

je bilo ono da budem čim bolja ne, da si na taj način, da se na taj način mogu jednog dana

zaposlit, da se mogu na neki način ono, naći si neki svoj prostor, dok u domu ne bi nikad o

tome razmišljala. Mislim, u domu mi je bilo sve dano. Za niš se nisam trebala boriti kad sam

imala i više nego sam trebala. A u obitelji moraš.

Razlika udomiteljske obitelji i doma je česta tema. Problem neki vide i u nepravdi što

zbog dobi mladi trebaju napustiti dom, a nemaju kuda. Jedan sugovornik misli da bi puno

ranije trebalo s mladima u domu početi raditi na pripremi i usmjeravanju za taj odlazak.

Lijepo je u domu stvarno, uvjeti su fantastični jer vidim dvadeset tri godine radim u -

dječjem domu, ali vidim da je tu, ipak je tu razlika. Ipak je tu razlika. Obitelj, život u

obitelji nego domski život. Vidim da je razlika. Teta, recimo, u grupi ima od osmero do

desetoro djece. Ma nema šanse da ona od tih desetoro djece nema jednog ljubimca koji

je sigurno više istaknuto nego ovih ostatak. I onda normalno, a to druga djeca to vide.

Sigurno vide, jer ja vidim u domovima kad ono svaki dan sam, pa sad ak jedna teta,

primijetio sam kad dobijemo novo primljeno dijete, novo primljeno dijete uvijek malo

ono, mu se podilazi prvih mjesec dana. Jer zna se, došlo je, nešto tu ne štima. Druga

djeca to vide, onda znaju reć je teta zakaj vi non stop skačete oko njega. Ipak mislim

da kad su djeca u obitelji više se vežu za tu obitelj nego recimo što se dijete veže za svog

matičnog odgajatelja. Šta ja znam. Tu je vidim, vidim da je tu ta razlika.

U domu imaš i sve te stručnjake ne, jer gle, ti kad dođeš u obitelj, ti u obitelji nemaš -

niti tolikih, prvo nemaš materijalnih mogućnosti tolikih koliko imaš u domu, jer u

domu ti imaš apsolutno sve. Ti si domsko dijete i ti kud god ideš, niš ne moraš platiti, a

sve ideš na sve izlete, ideš, ideš na more, ideš na skijanje, ideš u Švicarsku, Njemačku,

Austriju, Nizozemsku. Mislim, to u obitelji ne možeš, znaš ono. Materijalno imaš sve.

U domu imaš super sređene sobe, sve novo, odjeću dobiješ novu, sve nešto super, super

materijalno. Al ona druga stvar, ti dolaziš ne znam, ok ja sam došla, moja obitelj

siromašna, moja mama bolesna i tak, ali druga stvar na primjer kad ti imaš tak

nekakvu traumu il neš, obitelj ne zna s tobom, ne zna način, ne zna ona to s tobom i

ne zna na primjer, mislim da je teško obiteljima u toj komunikaciji s tvojom biološkom

obitelji, dok je s domom to drugačije. Ti dom prihvatiš kao svoj, a obitelj ne prihvatiš

kao svoju jer ti imaš svoju obitelj. Svatko hoće s tobom gledati slike i svatko hoće o

svojoj obitelji pričat. A dok kad dođeš u obitelji, dok ti većinom ti slušaš o toj obitelji i

njihove nekakve uspomene dijeliš, a tvoje su negdje tu u sjeni. Tak da ne znam, meni

po pitanju odnosa nekak mi je isto u domu bilo bolje.

“Ti dom prihvatiš kao svoj, a obitelj ne prihvatiš kao svoju jer ti imaš svoju obitelj. Svatko hoće s tobom gledati slike i svatko hoće o svojoj obitelji pričat.”

113

Globalno, kad gledate, iz ove perspektive, vrlo su pozitivna - (iskustva iz doma). Zato

jer na neki način, mi smo danas ljudi, sva trojica. S pozitivnim razmišljanjima. Da

je bilo lagano, nije bilo lagano. Pogotovo, u nekim trenucima... Znate, imate jednu

osobu na nas 20 i teško je tu dobit neke stvari koje bi inače dobili u obitelji, pozitivno,

a negativno što si stigmatiziran i uskraćenja takva, kad dođete u dom, svi vas ono

gledaju... Ljudi ne osjete razliku između popravnog i dječjeg doma.

Sažetak

U upoznavanju i razumijevanju perspektive sugovornika o vlastitom iskustvu u

udomiteljstvu s određenom vremenskom distancom, sada odraslih mladih ili osoba

srednje dobi, moguće je u najširem smislu reći da je njihovo iskustvo i doživljaj, kao

i stav prema konceptu udomiteljstva kao pomoći djeci bez adekvatne roditeljske

skrbi, pozitivno. Iskustvo, ali i ozbiljno promišljanje sugovornika o udomiteljstvu ipak

ukazuje i na niz aspekata udomiteljstva koje je potrebno ponovno promišljati, mijenjati,

učiniti boljim, kvalitetnijim. To se posebice odnosi na sugestije usmjerene centrima za

socijalnu skrb u odnosu na izbor i provjeru udomitelja, njihovu edukaciju i pomoć u

svakodnevnom životu. Odnosi se nadalje na potrebu uspostavljanja drugačijih načina

brige za udomljenu djecu i komunikacije s njima od strane stručnjaka. Ova skupina

sugovornika ukazala je na potrebu i mogućnost izlaženja iz okvira formalnih propisa u

pojedinačnim slučajevima. Njihova iskustva pokazala su da je to u interesu djeteta, da je

potrebno puno više nego do sada (jer do sada je to bilo na vrlo niskoj razini), uvažavati

interese i perspektivu djece, a manje odraslih. Postoje i brojni drugi prijedlozi vezani

uz dob udomitelja, lokaciju udomiteljskih obitelji, načine motiviranja kvalitetnih osoba

za udomiteljstvo itd. Nema nikakve dvojbe da su sudionici ovog istraživanja osobe ne

samo s iskustvom, već i zainteresirane za djecu koja će se, kao i oni jednom ranije, naći

u situaciji kada će morati napustiti vlastitu obitelj i biti povjereni na brigu i skrb nekoj od

obitelji udomitelja ili instituciji. Zato svoja iskustva i razmišljanja žele podijeliti s onima

koji su u sustavu brige za djecu kako se krive odluke odraslih ne bi ponovile i u drugim

slučajevima. Svjesni su da je iskustvo udomljavanja utjecalo na njihov pogled na svijet

te da temeljem tog iskustva mogu biti korisni zajednici, ne samo sa savjetima, već i s

konkretnom pomoći vezano uz neki segment udomiteljstva.

“Sugestije centrima za socijalnu skrb odnose se posebice na izbor i provjeru udomitelja, njihovu edukaciju i pomoć u svakodnevnom životu, te na uspostavljanje drugačijih načina brige za udomljenu djecu i komunikacije s njima od strane stručnjaka.”


114

4.2.Tematska analiza podataka svih skupina sudionika

Tematska analiza načinjena je s ciljem da se poruke svih sudionika u odnosu na ključne

teme, prepoznate na prethodnoj razini analize, povežu u cjelinu i sažmu do razine

važnih zajedničkih poruka svih sudionika istraživanja, ali da se pritom zadrži njihova

autentičnost i raznolikost. Sukladno tome, u ovom su poglavlju predstavljeni sažeti

rezultati analize ključnih tema.


Analiza podataka dobivenih u svim skupinama sudionika istraživanja u odnosu na temu

razumijevanja razloga za izdvajanje iz biološke obitelji ukazuje na dva ključna obilježja, dvije

dimenzije koje su manje ili više slično opisivali ili na druge načine iskazivali svi sudionici

istraživanja. To su razumijevanje razloga izdvajanja iz biološke obitelji uz iskazivanje prihvaćanja odluke o izdvajanju te emocionalni odnos prema tom dogaaju i okolnostima.

Razumijevanje razloga izdvajanja iz biološke obitelji uz iskazivanje prihvaćanja odluke

o izdvajanju povezano je s poznavanjem i razumijevanjem prošlosti vlastite obitelji.

Stoga se za razumijevanje razloga i prihvaćanje odluke o izdvajanju te mirenje s takvom

odlukom dob djeteta u vrijeme izdvajanja pokazala vrlo značajnom. Pritom viša dob,

odnosno izdvajanje djeteta iz obitelji u vrijeme osnovnoškolske dobi omogućava da se

dijete, odnosno adolescent i odrasla osoba osloni na svoja sjećanja, procjene, iskustva,

zaključke i odluke, dok niža dob (izdvajanje u predškolskom razdoblju) čini djecu u tom

pogledu “ovisnom o tuđim pričama”, odnosno o postojanju osobe koja je spremna s

djetetom o tome razgovarati pa ako treba i istraživati zajedno s djetetom što se i kako

događalo u obitelji. Sudionici istraživanja u pravilu su bili u mogućnosti opisati svoje

razumijevanje razloga za izdvajanje čak i kad su to razumijevanje kreirali preko neizravnih

iskustava (tuđih sjećanja i priča). Kao specifi čne razloge, sugovornici su najčešće navodili

zanemarivanje i zlostavljanje od strane roditelja, očev alkoholizam, nasilničko i druga neprihvatljiva ponašanja roditelja, siromaštvo, bolest te smrt jednog ili oba roditelja.

Izjave i opise poput ovih susretali smo u razgovoru sa sugovornicima iz svim skupina:

Majka nas je napustila, a onda i otac.; Tata je poginuo u saobraćajki. I ja sam živjela jedno

vrijeme samo s mamom... i sad... aaa... mama je bolovala od raka i aaa... mama je umrla.;

Bilo je maltretiranja i alkohola, svašta... Otac me maltretirao, pio je konstantno, svaki dan,

to je neizdrživo, z nožem je napadao...

O tome je li im i koliko važno što razumiju razloge zbog kojih su izdvojeni iz obitelji sudionici

su rijetko izravno govorili. To je uglavnom bilo moguće povezati s prihvaćanjem izdvajanja

i mirenjem s novim oblikom smještaja koji sudionici istraživanja u svim promatranim

ik

115

skupinama smatraju boljim rješenjem za sebe u odnosu na ostanak u vlastitoj obitelji.

Relativno su malobrojni primjeri kad je iskazano nepoznavanje ili nerazumijevanje razloga

za izdvajanje iz obitelji. Međutim, i tada su sudionici govorili o vrlo teškim obiteljskim

prilikama i opisivali svoja iskustva vezana uz te okolnosti. Također je važno napomenuti

da su i biološka djeca udomitelja iskazala jasno razumijevanje razloga za izdvajanje djece

iz njihove obitelji. Oni su to razumijevanje gradili preko iskustva udomljene djece te su bili

usmjereni na iskazivanje suosjećanja s djecom udomljenom u njihovoj obitelji.

Razumijevanje razloga izdvajanja iz obitelji početni je korak u integriranju teških

iskustava u vlastitu životnu priču. Iako djeca i stručnjaci navode manje-više iste razloge

za izdvajanje djeteta iz obitelji, to nikako ne znači da treba odustati od dječje perspektive.

Kad su u pitanju podaci dobiveni ovim istraživanjem, radi se o naknadnom procjenji-

vanju razloga od strane udomljene djece. Tim prije trebalo bi voditi računa o tome kako

djeca doživljavaju izdvajanje i razloge za izdvajanje iz obitelji u vrijeme (neposredno

prije i neposredno poslije) izdvajanja. Naravno, ne samo u svrhu istraživanja, nego

prije svega u svrhu planiranja i olakšavanja djetetove životne situacije kako tijekom

izdvajanja tako i kasnije u životu.

Sažimajući saznanja o razumijevanju razloga za izdvajanje iz obitelji, važnom se pokazala

i uključenost članova djetetove prirodne socijalne mreže (baka, susjeda, razrednica)

u proces izdvajanja kao osoba koje su službi socijalne skrbi ukazale na potrebu

interveniranja i time djetetu olakšale razumijevanje i prihvaćanje izdvajanja. O tome su

svojim opisima svjedočile naročito skupine udomljenih adolescenata i odraslih osoba.

Također treba napomenuti kako je razgovor s intervjuerkama često omogućavao da

sudionici istraživanja svoju životnu situaciju pojašnjavaju sami sebi i u odnosu na temu

razumijevanja razloga za izdvajanje.

Vrlo je logično i očekivano da je odnos sudionika istraživanja prema temi izdvajanja iz

vlastite obitelji emocionalno obojen. Emocionalni angažman prepoznat je na dvije razine.

Pri opisivanju razumijevanja izdvajanja iz obitelji on doseže raspon od tuge i ljutnje

pa do indiferentnosti. Pritom su sugovornici mlađeg uzrasta u pravilu opisivali svoja

emocionalna ponašanja (Ja sam samo plakala...), dok su adolescenti i odrasli govorili

o sjećanjima na svoja emocionalna stanja (Tužan malo sam bio...; Meni je bilo malo

neobično...). Emocionalni angažman kao da je omogućavao sudionicima da lakše ostanu

u kontaktu s tim dijelom svog životnog iskustva i opišu ga. Stoga je tijekom razgovora bio

zamjetan njihov pojačan emocionalni angažman te su bol i tuga mogli biti prepoznati kroz

način govora i druga neverbalna obilježja.

“Za razumijevanje razloga i prihvaćanje odluke o izdvajanju te mirenje s takvom odlukom dob djeteta u vrijeme izdvajanja pokazala se vrlo značajnom.”


116

Posebnost je sugovornika koji su nakon udomiteljske obitelji smješteni u dječji dom u

tome što su govorili i o razlozima za izdvajanje iz udomiteljske obitelji i smještaju

u dječji dom. Pritom su navodili razloge koji su im lako prihvatljivi (smještaj u dom

kako bi se olakšalo pristup srednjoškolskom obrazovanju), ali i razloge koji su daljnji

smještaj u udomiteljskoj obitelji činili nemogućim za njih (primjerice, neprihvatljivo

ponašanje udomitelja) ili neprihvatljivim za udomitelje (neprihvatljivo ponašanje djeteta/

adolescenta), odnosno koji su im bili teže prihvatljivi.

Analiza ove teme na općoj razini rezultirala je potvrđivanjem uvjerenja da je razgovor o

razlozima za izdvajanje iz obitelji s udomljenim djetetom u njegovom interesu. Pokazalo

se da takav razgovor može biti koristan i na neki način pravovremen u raznim fazama

života osoba s iskustvom udomljenog djeteta.


Razlažući vlastito razumijevanje udomiteljstva kao oblika skrbi, sudionici istraživanja

uglavnom promatraju udomiteljstvo na dva dominantna načina, odnosno kroz dvije

dominantne perspektive: konceptualnu i motivacijsku.

U odnosu na konceptualnu perspektivu, sudionici istraživanja, neovisno o svojem

specifi čnom iskustvu, statusu i dobi, udomiteljstvo, odnosno udomiteljsku obitelj,

doživljavaju kao zamjensku (nadomjesnu) obitelj za djecu bez adekvatne roditeljske skrbi

(koja nemaju svoju obitelj, kojima je loše u obitelji). Pritom sugovornici ističu vrijednosti

poput skrbi, brige, ljubavi, pažnje, njege i sl.

Druga dominantna perspektiva koja se javlja kroz intervjue je ona vezana uz motive

udomitelja za bavljenje udomiteljstvom. Sudionici govore o altruističkim motivima (želja da se pomogne, ljubav prema djeci) te o novcu i materijalnoj koristi od bavljenja

udomiteljstvom. Novac kao motiv za bavljenje udomiteljstvom sudionici istraživanja

procjenjuju iznimno nepoželjnim te u tom kontekstu neki od sudionika navode kako bi

osobno radije posvojili dijete, nego udomili, budući da im je koncept dobivanja novaca

za pomoć i skrb o djeci neprihvatljiva. Ovakve izjave i doživljaj sudionika istraživanja

vjerojatno govore i o tome koliko je za udomljenu djecu važan osjećaj bezuvjetne

ljubavi i pripadanja koje se kroz udomiteljstvo ne može u potpunosti ostvariti. Činjenica

da udomitelji primaju naknadu za brigu o djeci, vjerojatno u doživljaju djece, slabi

osjećaj sigurnosti u svoj status u obitelji. Uz novac kao motiv, neki sudionici spominju i

iskorištavanje udomljene djece za rad u domaćinstvu udomitelja.

“Sudionici govore o altruističkim motivima (želja da se pomogne, ljubav prema djeci) te o novcu i materijalnoj koristi od bavljenja udomiteljstvom.”

117

Zanimljivo je primijetiti kako sudionici istraživanja o udomiteljstvu govore primarno iz pozicije vlastitog iskustva, ali i iz pozicije tuih iskustava, odnosno iskustava druge

djece. Sugovornici navode kako o tuđim iskustvima saznaju kroz osobne kontakte s

djecom koja su u sličnoj situaciji kao i oni sami. Priče o tuđim iskustvima nerijetko su

negativne, no važne su ponajviše zbog toga što pojedini sugovornici ističu da su jedine

informacije koje su dobili o svom smještaju (npr. informaciju da će biti smješteni iz doma

u udomiteljsku obitelj) i potencijalnim udomiteljima, bile one od strane druge djece. Ovo

može biti vrijedna informacija koja dodatno naglašava važnost da se sustavno ulaže u

pravovremeno i adekvatno informiranje djece te razgovor s djecom o njihovim iskustvima,

doživljajima, eventualnim strahovima i dilemama vezanima uz njihov smještaj.

U odnosu na razumijevanje koncepta udomiteljstva, sudionici koji su smješteni u

srodničku udomiteljsku obitelj, posebno ukoliko su smješteni u mlađoj dobi, jednako

kao i biološka djeca srodničkih udomitelja, često ne percipiraju takav smještaj kao

udomiteljstvo već ga doživljavaju kao život u vlastitoj (široj) obitelji.

U skupini odraslih s iskustvom udomiteljstva javlja se i doživljaj udomiteljstva kao posvojenja, odnosno pojedini sugovornici iz ove skupine naglašavaju važnost i potrebu

pripadanja “jednoj obitelji” te kontinuiranog života u obitelji.

Slika udomiteljstva sukladno doživljajima i opisima sudionika istraživanja, višeslojna je i bogata različitim detaljima i specifi čnim razumijevanjima ovisno o njihovoj dobi i

životnom iskustvu. Tako, primjerice, odrasli koji su bili udomljeni kao djeca, u svojim su

promišljanjima o udomiteljstvu vrlo temeljiti i refl eksivni, što je i logično s obzirom na dob

i protek vremena koji im je vjerojatno omogućio veću mogućnost sagledavanja vlastitog

života. Djeca i adolescenti koji su nakon procjene neadekvatnosti udomiteljskog smještaja,

smješteni u dom, imaju najsloženiji doživljaj udomiteljstva pri čemu o udomiteljstvu

govore na različite, često međusobno isključive načine. Udomljeni adolescenti također

nemaju jednodimenzionalnu sliku o udomiteljstvu, već svoje poimanje ovog oblika skrbi

razlažu u odnosu na karakteristike pojedinog djeteta i pojedine udomiteljske obitelji.

Može se zaključiti da što je starija dob sudionika te što su njihova iskustva izvanobitelj-

skog smještaja raznolikija, toliko je i njihovo razumijevanje udomiteljstva složenije i

višedimenzionalnije.

Uz spomenutu višedimenzionalnost razumijevanja udomiteljstva, važno je naglasiti

kako kod sudionika istraživanja prevladava pozitivan stav prema udomiteljstvu, no

bezuvjetno pozitivan doživljaj udomiteljstva nalazimo samo kod biološke djece.

Usporeujući smještaj u domu i smještaj u udomiteljskoj obitelji, većina sugovornika

prednost daje udomiteljstvu kao obliku smještaja koji omogućuje novu kvalitetu života,

normalizaciju i pripadanje. Domovi se iz pozicije sudionika istraživanja, opisuju kroz

manjak privatnosti i slobode te višak djece.


118

Pojedini sugovornici ipak naglašavaju i prednosti života u domu kao što su mogućnost

druženja s vršnjacima te prednost domskog smještaja za adolescente (više mogućnosti

za izvanškolske aktivnosti, lociranost doma u većim gradovima i sl.). I kada je riječ

o usporedbi udomiteljske i skrbi u domu, djeca i adolescenti koji su nakon procjene

neadekvatnosti udomiteljskog smještaja smješteni u dom, imaju najsloženije viđenje i

poredbu ovih dvaju tipova smještaja. Načelno govoreći, sudionici istraživanja prepoznaju

prednosti i nedostatke udomiteljskog i domskog smještaja, pri čemu se više prednosti

daje udomiteljskom smještaju, posebno kada je riječ o smještaju mlađe djece.


Status sam po sebi uključuje raznolika životna područja, odnosno predstavlja složenu

i opsežnu temu. Pristup usmjeren na istraživanje osobnog doživljaja vlastitog statusa

tu temu čini još kompleksnijom. Sukladno tome, u opisu doživljaja statusa udomljenog

djeteta u pet promatranih skupina sudionika istraživanja prepoznaje se manje zajedničkih,

a više grupno specifi čnih obilježja.

Kao zajednička obilježja doživljaja statusa udomljenog djeteta u svim promatranim

skupinama sugovornika prepoznati su: zadovoljstvo sugovornika statusom udomljenog djeteta, paralelizam doživljaja prihvaćenosti i različitosti te doživljaj uvjetovanostiostanka u udomiteljskoj obitelji.

Zadovoljstvo statusom, iako prevladavajuće u većini skupina, nije istovremeno prisutno

u svim, sugovornicima važnim aspektima statusa. U doživljaju sudionika istraživanja

zadovoljstvo je najizravnije vezano uz doživljaj prihvaćenosti od strane članova

udomiteljske obitelji te vršnjaka, odnosno doživljaj uključenosti i u udomiteljsku obitelj

preko svakodnevnih aktivnosti i u neposredno socijalno okruženje (škola, vršnjaci,

socijalna mreža udomiteljske obitelji, susjedstvo).

Zajedničko u doživljaju većine sudionika istraživanja iz različitih skupina je i postojanje

svojevrsnog paralelizma doživljaja prihvaćenosti, kako u obiteljskoj, tako i u zajednici

vršnjaka uz istovremeni osjećaj različitosti od drugih članova obitelji, odnosno vršnjaka

koji žive u svojoj obitelji. Taj paralelni osjećaj različitosti vezan je uz doživljaj izoliranosti

od vršnjaka u ranijoj životnoj dobi (...u vrtiću baš se nitko nije htio igrati sa mnom.),

razumijevanje svog statusa u specifi čnim životnim situacijama (...neće ti vjerovat, reći će

da lažeš, da si ovo, da si ono...; ...svaki kaj bi god napravio bilo bi ili ja ili mala curica

krivi...), odnosno vlastitu sliku svijeta i njeno tumačenje u vrijeme adolescencije (Drugima

roditelji dolaze na roditeljski sastanak...; ...mislim da ne trebaju to znati... sad ću ja tebi

objašnjavat kak sam ja prolazio svoj život?!). Značajno je da oba doživljaja, i prihvaćenost

i različitost, sa sobom nose snažan, ali različit emocionalni naboj. I dok prihvaćenost u

svom doživljaju sugovornici vezuju uz osjećaj ljubavi, zajedništva, časti, različitost se

vezuje uz teške emocije kao što su sram, strah, tuga.

119

Kao zajedničko obilježje doživljaja statusa udomljenog djeteta, pojavljuje se i doživljaj

da su uključenost i ostanak u udomiteljskoj obitelji na neki način uvjetovani nečim što

djeca trebaju pokazati, dostići, činiti ili naprosto biti. Čini se da su podjednako često o tome

što i kakvi trebaju biti zaključivali na temelju izravnih zahtjeva, najčešće udomiteljskih, kao

i na temelju vlastitih promišljanja, odnosno tumačeći očekivanja i postupke udomitelja.

Biti dobar učenik/učenica, prihvatljivo se ponašati te biti aktivno uključen u svakodnevne

kućanske poslove pojavljuju se u doživljaju sugovornika kao najčešći potrebni i dovoljni

uvjeti za ostanak u udomiteljskoj obitelji. Čini se da zadovoljenje tih uvjeta ima višestruke

funkcije – od iskazivanja zahvalnosti udomiteljima, preko pokazivanja što mogu učiniti,

na kojem su području kompetentni, pokazivanja što ih zanima, korištenja vlastitih

kompetencija i postignuća za širenje socijalne mreže, uključivanja u novu vršnjačku,

razrednu skupinu, pokazivanja da su uključeni u odnos s članom obitelji i da im je taj

odnos važan, pa do skrbi za vlastitu budućnost. Iako rjeđa, nije zanemariva niti ideja, a

ponekad i osobno iskustvo, sugovornika o tome da udomljeno dijete treba biti “malo i

slatko” i da će onda biti lakše prihvaćeno i uključeno u obitelj udomitelja.

Svoj doživljaj statusa udomljenog djeteta opširnije i detaljnije elaborirali su sugovornici s

većim životnim te većim i raznolikijim iskustvom izvanobiteljske skrbi. To je imalo utjecaja

na činjenicu da se više specifi čnih doživljaja statusa nalazi u grupama adolescenata i

odraslih sugovornika, odnosno u skupini djece i adolescenata koji su nakon procjene

neadekvatnosti smještaja u udomiteljskoj obitelji smještena u dječji dom.

Treba istaknuti da specifi čnu poziciju u odnosu na ovu temu imaju djeca udomljena

kod srodnika te biološka djeca udomitelja. Naime, sudionici istraživanja smješteni u

srodničke obitelji nisu sebe doživljavali i opisivali kao udomljeno dijete. U njihovom

opisu vlastitog statusa uočeno je najveće približavanje poželjnoj slici doživljaja statusa

udomljenog djeteta kao člana obitelji. S druge strane, specifi čnost je biološke djece

udomitelja da su ona s jedne strane opisivala svoj doživljaj tuđeg statusa, a s druge

strane svoj odnos prema osobama s tim statusom. U tom smislu, biološka djeca najčešće

opisuju svoj doživljaj udomljenog djeteta kao bliskog i prihvaćenog člana obitelji, kao

brata ili sestru. S druge strane, biološka djeca jezikom primjera govore o različitom

statusu udomljene djece u odnosu na svoj status u obitelji i među vršnjacima. To je

vrlo snažna poruka koja na neki način “dolazi s druge strane” i tako dodatno potvrđuje

autentičnost istovremenog doživljaja prihvaćenosti, uključenosti i različitosti udomljene

djece u udomiteljskoj obitelji i okruženju.

“Zadovoljstvo statusom udomljenog djeteta vezano jeuz doživljaj prihvaćenosti od strane članova udomiteljske obitelji te vršnjaka, odnosno doživljaj uključenosti i u udomiteljsku obitelj preko svakodnevnih aktivnostii u neposredno socijalno okruženje.”


120

Dodatne specifi čnosti u doživljaju različitosti statusa djeteta opisane su u podgrupi

adolescenata. Sukladno obilježjima dobi, adolescenti su posebno isticali osjećaj

različitosti od vršnjaka u odnosu na stroža pravila ponašanja koja su njima udomitelji

postavljali u usporedbi s roditeljima njihovih vršnjaka. Iako su s jedne strane iskazivali

razumijevanje za takva, stroža pravila, ipak su s druge strane doživljavali da ih to

“obilježava” kao različite u vršnjačkoj skupini.

Najveće specifi čnosti u opisu doživljaja statusa udomljenog djeteta prisutne su u

skupini djece i adolescenata koji su nakon procjene neadekvatnosti smještaja u

udomiteljskoj obitelji smještena u dječji dom. Te je specifi čnosti moguće opisati kao

dodatke navedenim zajedničkim obilježjima statusa udomljenog djeteta. Ponajprije se

to odnosi na proširivanje doživljaja različitosti. Primjerice, na snažno emocionalno,

uglavnom negativno obojen doživljaj različitosti od članova udomiteljske obitelji, na

nezadovoljstvo načinima zadovoljavanja egzistencijalnih i psihosocijalnih potreba u

udomiteljskoj obitelji te svijest o različitosti koja proizlazi iz formalno-administrativnog

okvira kojim je uređen njihov status.

Kao što je ranije naglašeno, na razini stručnih politika o statusu djeteta najčešće se

raspravlja kroz šest aspekata: dostupnost i navike hranjenja, sigurnost i skrb, zaštita,

zdravlje, psihosocijalne potrebe te odgoj i obrazovanje. Sudionici ovog istraživanja

govorili su o svim tim aspektima opisujući svoj doživljaj statusa udomljenog djeteta

i time na neki način potvrdili da stručna i korisnička perspektiva mogu “usporedno

i povezano hodati”. Zajednička je poruka opisa da doživljaj statusa udomljenog

djeteta nije jednodimenzionalan, nego dapače vrlo kompleksan i često unutarnje

kontra diktoran. Od sugovornika dolazi poruka kako nema crno-bijelog doživljaja te da

opće zadovoljstvo statusom, ali i oblikom skrbi, može postojati i onda kad postoje stvari,

aspekti i doživljaji koji nisu najpoželjniji i najbolji (...nije bilo tako loše, ali ima loših strana...).


Kada je riječ o obilježjima iskustva života u udomiteljstvu, kod sudionika istraživanja

moguće je zamijetiti cijeli kontinuum iskustava i emocija: od iznimno pozitivnih do

vrlo negativnih za koje pojedinci navode da bi ih najradije zaboravili. I o pozitivnim i

o negativnim iskustvima sugovornici otvoreno govore. Kod svih sudionika (koji su

trenutno u udomiteljstvu) može se primijetiti zadovoljstvo i pozitivna iskustva životau sadašnjoj udomiteljskoj obitelji, iako su kod nekih sudionika ranija iskustva

udomljavanja bila negativna.

Većina sudionika svoja iskustva opisuje kroz strukturu svakodnevnog života u

udomiteljskoj obitelji te kroz vlastiti status u obitelji. Pritom sugovornici naglašavaju

osjećaj uključenosti u obiteljske aktivnosti te osjećaj pripadnosti udomiteljskoj obitelji

koji u većini slučajeva ovisi o vremenu provedenom u određenoj obitelji (što su

121

duže u nekoj obitelji, veći je osjećaj uključenosti). Pojedini odrasli sudionici i nakon

osamostaljivanja u redovnom su kontaktu sa svojim udomiteljskim obiteljima, odnosno

doživljavaju udomiteljske obitelji kao vlastite. Analizom intervjua sudionika istraživanja

u ovom, ali i u drugim područjima, dobiva se jasna slika o tome koliko je važan osjećaj

uključenosti i pripadnosti udomiteljskoj obitelji. Uključivanje djece u svakodnevni život

obitelji, sudjelovanje u odlučivanju, jača osjećaj pripadnosti i pozitivno djeluje i na djetetov

osjećaj sigurnosti, a time vjerojatno i na uspješnu prilagodbu na udomiteljstvo.

Kada je riječ o procesu prilagodbe na udomiteljsku obitelj, odnosno na smještaj djeteta

u određenu obitelj, neovisno gledamo li iz pozicije udomljenog ili biološkog djeteta,

vidljivo je da je riječ o uobičajenim procesima prilagodbe. Sudionici navode kako im je

u početku “sve bilo čudno”, dok se kasnije, s vremenom, osjećaji i iskustva normaliziraju.

No, kod gotovo svih skupina sudionika, odnosno onih koji su sami bili udomljeni,

nailazimo na izjave koje govore o nedovoljnoj pripremljenosti na izdvajanje iz biološke

obitelji te smještaj u udomiteljstvo. Pojedine skupine sudionika također naglašavaju

važnost postupnog uključivanja djece u udomiteljsku obitelj. S tim u vezi jasna je poruka

sudionika ovog istraživanja da je potrebno više ulagati u procedure i načine pripreme

djece za izdvajanje i smještaj izvan biološke obitelji: od informacijske razine, razine prava

djeteta do razine priprema usmjerenih na emocionalne aspekte izdvajanja. Biološka

djeca udomitelja često naglašavaju osjećaj važnosti zbog toga što se njihova obitelj bavi

udomiteljstvom te spominju vlastitu uključenost u odlučivanje. Važno bi bilo ovaj osjećaj

važnosti i uključenosti razvijati i kod udomljene djece i to na način da se dijele informacije

te da se omogući djetetovo aktivno sudjelovanje u odlučivanju o smještaju.

Govoreći o vlastitim iskustvima, sudionici spominju i cijeli dijapazon emocija koje prate

udomljavanje – od negativnih do pozitivnih. Kod djece koja su imala iskustvo promjene

smještaja češće se javljaju negativne emocije poput straha, nesigurnosti i napuštenosti.

Negativne emocije javljaju se i u skupini biološke djece udomitelja, pri čemu su one u

najvećoj mjeri vezane uz odlazak udomljene djece iz obitelji.

U kontekstu iskustva javljaju se i opisi odnosa sa stručnjacima, pri čemu se može primijetiti

kako odrasli sudionici u većoj mjeri opisuju pozitivna iskustva sa stručnjacima, nego što

to čine djeca.

“Sve skupine sudionika govore o nedovoljnoj pripremljenosti na izdvajanje iz biološke obitelji te na smještaj u udomiteljstvo, o važnosti postupnog uključivanja djece u udomiteljsku obitelj, te o potrebi više ulaganja u procedure i načine pripreme djeceza izdvajanje i smještaj izvan biološke obitelji.”


122


Tema sudjelovanje u donošenju odluka pokriva doživljaj sudionika istraživanja o

sudjelovanju u donošenju važnih životnih odluka, kao što su izdvajanje iz vlastite

obitelji i smještaj u obitelj udomitelja te sudjelovanje u donošenju odluka vezanih uz

svakodnevne aktivnosti djeteta i funkcioniranje obitelji.

Analiza podataka važnih za ovu temu unutar pojedinih skupina sudionika ukazala je

na veliku ujednačenost u odnosu na opis sudjelovanja u donošenju važnih životnih

odluka. Jedini izuzetak u tom pogledu je skupina biološke djece udomitelja, koja

sukladno obilježjima svoje dobi i uzrasta, jedina imaju iskustvo sudjelovanja u donošenju

važnih životnih odluka, odnosno odluke da njihova obitelj udomi neko dijete, to jest

postane udomiteljska obitelj. Ključni elementi tog sudjelovanja, po riječima same djece,

jesu dobivanje informacija od roditelja, zajednički razgovor obitelji o toj važnoj temi

(...sjeli smo za stol i otvoreno razgovarali zbog čega, zašto, kako i kak bi to trebalo izgledati

i značiti...), te činjenica da su roditelji pitali djecu što ona misle te uvažavali njihovo

mišljenje. Iako biološka djeca uglavnom naglašavaju da je odluka na roditeljima, to

iskustvo sudjelovanja u donošenju odluke smatraju pozitivnim i važnim te ističu da bi i

udomljenu djecu trebalo češće pitati za njihovo mišljenje i omogućiti im da sudjeluju u

donošenju odluka koje se odnose na njihov život.

Sve druge skupine sudionika istraživanja, to jest sugovornika s iskustvom udomljenog

djeteta nemaju iskustvo sudjelovanja u donošenju važnih odluka na takav način. Suprotno

tome, imaju bogato iskustvo nesudjelovanja koje su opisivali kroz nemogućnost dobivanja

informacija o tome što će se s njima događati, dobivanje pogrešnih informacija, dugo

čekanje na ključne informacije i odluke, postupanje kao s objektima (...stavili su me tu...

preuzeli, strpali u auto.), nagovaranje od strane stručnjaka na prihvaćanje već donesenih

odluka te na druge načine. Međutim, čini se kao da su s porastom dobi i količine iskustva

vezanog uz institucije socijalne skrbi sugovornici iz pojedinih skupina (odrasli, adolescenti

smješteni u dječji dom) postajali proaktivniji, spremni zastupati sami sebe i svoje potrebe,

nametnuti se stručnjacima i tražiti pravo na sudjelovanje u odlučivanju, predlagati nova

rješenja koja im bolje odgovaraju pa i tražiti mogućnost osporavanja odluka koje im iz

nekog razloga nisu odgovarale. To je u pravilu bilo prihvaćano te je također rezultiralo

zadovoljstvom. Takvi primjeri pokazuju da je sudjelovanje djece u donošenju, za njih, važnih

životnih odluka ipak stručnjacima prihvatljivo i provedivo, iako ga nisu sami inicirali.

S druge strane, sugovornici iz svih skupina opisivali su sukladno svojoj dobi doživljaj

sudjelovanja u donošenju odluka važnih za svakodnevno funkcioniranje i davali primjere

koji to potkrepljuju. To se sudjelovanje u pravilu događalo u udomiteljskoj obitelji i

odnosilo na mogućnost izbora (hrane, odjeće, društva, škole) i planiranja (kontakata s

roditeljima, izleta, ljetovanja, nastavka školovanja pa i nastavka smještaja). Na doživljajnoj

razini mogućnost sudjelovanja u odlučivanju sugovornici su u pravilu vezivali uz osjećaj

zadovoljstva i vlastite vrijednosti.

123

Porukama koje su iz dječje perspektive dobivene vezano uz ovu tema otvaraju se važna

pitanja postavljanja standarda za informiranje djece o odlukama i postupcima koji se donose

i primjenjuju pri rješavanju njihovih životnih pitanja. Otvaraju se pitanja prihvatljivosti

pojedinih načina zastupanja i informiranja djeteta i njegovog najboljeg interesa te

uključivanja u proces donošenja odluka koje se tiču važnih životnih pitanja za dijete.


U opisima bioloških obitelji dominantan dojam ostavljaju različite, a istovremeno slične priče sudionika istraživanja. Osnovna sličnost u njihovim pričama je težina problema u

obitelji, neugodna sjećanja na život u obitelji te mnoštvo teških emocija vezanih uz obitelj,

čak i nakon većeg proteka vremena. Pojedinim sudionicima teško je govoriti o vlastitoj

obitelji te se u intervjuima osjeća snažan emocionalni naboj i težina s kojom se pojedinci

nose. Prisutan je svojevrsni paradoks emocija pri čemu se istovremeno javljaju ljutnja i

zamjeranje vlastitim roditeljima, čežnja za životom u biološkoj obitelji te prihvaćanjem od

strane roditelja. Iako slične po spomenutim elementima, svaka životna priča, svaki opis

biološke obitelji vrlo je specifi čan i osoban, što se svakako mora imati na umu pri radu s

ovim skupinama djece i odraslih.

Svoje obitelji, odnosno biološke roditelje, sudionici najčešće opisuju kroz širok spektar problema i neadekvatnih ponašanja: od fi zičkih i psihičkih bolesti, ovisnosti, nerada,

zanemarivanja i zlostavljanja djece, nasilja u obitelji itd. Biološka djeca udomitelja

nemaju mnogo informacija o obiteljima udomljene djece te o ovoj temi govore

uglavnom kroz osjećaj suosjećanja s udomljenom djecom i kroz negativan stav prema

njihovim roditeljima.

U opisima obitelji vrlo često prevladavaju nejasna i nepotpuna sjećanja, posebno kod

onih sudionika koji su izdvojeni u ranom djetinjstvu. Pojedini odrasli sudionici govore

o vlastitim pokušajima pronalaska bioloških roditelja. Kroz pojedine intervjue također

se moglo primijetiti kako određeni sugovornici nisu imali prilike proraditi svoja teška

životna iskustva i traume te im je u tom smislu intervju omogućio razgovor s nekom

osobom o tim iskustvima (ponekad i po prvi put). U tom smislu, snažna je poruka za

stručnjake u području skrbi za djecu da je potrebno uzeti u obzir svako pojedino dijete

i svaku pojedinu tešku životnu priču te omogućiti djeci da na adekvatan način govore i

prorađuju negativna i teška iskustva.

“Sugovornici iz svih skupina opisivali su sukladno svojoj dobi doživljaj sudjelovanja u donošenju odluka važnih za svakodnevno funkcioniranje.”


124

Iako su stručnjaci gotovo svakodnevno suočeni s mnogim teškim životnim pričama te im

je u tom smislu priča pojedine obitelji “samo jedna od niza priča”, za tu obitelj i posebno

za tu djecu, to je jedina priča i iskustvo koje imaju te joj je stoga važno dati potreban

značaj. Svi odrasli, uključeni u proces izdvajanja iz obitelji i udomljavanja, trebali bi se

usmjeriti na to da pronađu načine za zaštitu dječjih sjećanja, adekvatnu proradu iskustava

i trauma te osiguravanju veza i kontakata s biološkom obitelji.

Važnost kontakta i povezanosti s članovima biološke obitelji moguće je primijetiti kod

svih skupina sudionika s iskustvom udomljavanja. U tom smislu, i u skupini biološke

djece prepoznaje se važnost da udomljena djeca imaju kontakte sa svojom biološkom

obitelji. Djeca i odrasli koji su bili, odnosno jesu udomljeni, ističu važnost zajedničkog smještavanja braće i sestara te povezanost s braćom i sestrama doživljavaju kao snagu.

Većina sudionika održava redoviti kontakt barem s nekim od članova uže ili šire obitelji.

Najčešće je riječ upravo o braći i sestrama, a rjeđe o roditeljima.

Sumarno možemo zaključiti kako je biološka obitelj za sve sudionike važna, iako često

teška tema, povezana uz nejasna i nepotpuna sjećanja i informacije. Kontakt i povezanost

s članovima biološke obitelji također je iznimno važan pa je stoga na razini planiranja

izvanobiteljskih intervencija svakako potrebno graditi određene rituale povezanosti s

biološkom obitelji koji uključuju njegovanje sjećanja, razgovor o iskustvima, čuvanje

tradicije te redovni kontakt s članovima obitelji. Na taj način doprinosi se osjećaju

pripadnosti i sigurnosti kod djece.

“Osnovna sličnost u pričama sudionika istraživanjao njihovim biološkim obiteljima je težina problema u obitelji, neugodna sjećanja na život u obitelji te mnoštvo teških emocija vezanih uz obitelj, čak i nakon većeg proteka vremena.”

7. Udomiteljska obitelj iz perspektive djeteta/sugovornikas iskustvom udomljavanja

Tema udomiteljske obitelji iz perspektive djeteta jedna je od najopširnije i najpozitivnije

opisanih tema zato što je pozitivan odnos prema vlastitoj udomiteljskoj obitelji prepoznat

u svim skupinama sugovornika, a u nekima (udomljena djeca, biološka djeca, odrasli) to je

dominantan način doživljavanja udomiteljstva. Sukladno tome, u svrhu sažimanja ključnih

zajedničkih obilježja doživljaja udomiteljske obitelji iz perspektive djece/sugovornika s

iskustvom udomljavanja pozornost će prvo biti usmjerena upravo na pozitivan doživljaj udomiteljske obitelji i doživljaj dobitaka za sebe zbog smještaja u udomiteljsku obitelj.

125

Analize pokazuju da je opširnost u opisivanju pozitivnog doživljaja udomiteljske obitelji

povezana s dobi sugovornika te najopširnije opise nalazimo kod skupine odraslih

sugovornika koji su s protekom vremena imali mogućnost u potpunosti integrirati svoje

iskustvo s udomiteljskom obitelji. Pozitivan doživljaj udomiteljske obitelji ima puno

različitih formi i izričaja te, primjerice, uključuje opise da je:

udomiteljska obitelj kao vlastita obitelj • (obitelj za cijeli život),

udomitelj kao pravi roditelj,•

omogućila osjećaj sigurnosti, prihvaćenosti i pripadanja obiteljskoj zajednici, •

omogućila osjećaj kontinuirane podrške i sigurnosti u budućnosti,•

omogućila osjećaj zadovoljstva što se nalazi baš u toj obitelji,•

udomiteljska obitelj puno bolja od vlastite biološke obitelji. •

Doživljaj dobitaka za sebe zbog smještaja u udomiteljsku obitelj također je bogato opisan.

Pritom su mlađi sugovornici skloniji prepoznavati i navoditi kao dobitke za sebe ostvarenje

temeljnih životnih potreba (hrana, redoviti obroci, čistoća, red, radne navike, učenje, bolje

ocjene... ), dok su adolescenti i odrasli sugovornici uz to bili usmjereni i na višu razinu

dobitka u području razvoja sustava vrijednosti, osobina ličnosti, osobne odgovornosti,

kvalitetnih međuljudskih odnosa, socijalne mreže i stila života. Slijedeći njihove opise,

dobiva se dojam kako je moćan utjecaj udomiteljske obitelji na djecu te se čini kao da zaista

nema životnog područja na kojem nisu ostvarili dobitke i pozitivne pomake zahvaljujući

utjecaju udomiteljske obitelji. Iz perspektive djece/sugovornika zbog takvog bogatstva

pozitivnih utjecaja i dobitaka za dijete udomiteljska obitelj jest najpoželjniji oblik skrbi za

njih, djecu bez adekvatne roditeljske skrbi.

Sugovornici iz skupine biološke djece udomitelja dijele s drugim skupinama sudionika

istraživanja pozitivan doživljaj udomiteljske obitelji, ali tu pozitivnu perspektivu značajno proširuju. Vezano u to, posebno treba napomenuti pozitivan doživljaj vlastite obitelji jer je

udomiteljska obitelj, pripisivanje pozitivnih motiva roditeljima i obitelji za udomljavanje,

prepoznavanje pozitivnih promjena koje su u obitelji nastupile zahvaljujući udomiteljstvu

te prepoznavanje nekih specifi čnih dobitaka za sebe kao člana obitelji.

Iako je udomiteljska obitelj iz perspektive sudionika istraživanja pretežno pozitivno

opisana, jedan dio sugovornika iznio je i drugačije poglede utemeljene na vlastitom, djelomično ili potpuno, negativnom iskustvu. Doživljaj udomiteljske obitelji povezan je

s nekim nepoželjnim obilježjima (nasilničko ponašanje udomitelja) koja su sugovornike

ugrožavala, ponižavala i/ili podsjećala na vlastitu biološku obitelj iz koje su, između

ostalog, zbog tih obilježja izdvojeni. Ta su iskustva i opisi snažan podsjetnik na značaj kako

selekcije tako i praćenja i kontrole udomiteljskih obitelji u procesu skrbi za djecu i mlade.

Uz ovu se temu vezuje i cijeli niz opisa kojima su sugovornici, s iskustvom boravka u

više udomiteljskih obitelji, na neki način uspoređivali obitelji međusobno. Kad postoji

pozitivno iskustvo u udomiteljskoj obitelji, sugovornicima usporedba obitelji teško pada

te navode kako su one različite, ali da su u svakoj od njih ipak nešto dobili.


126

8. Preporuke

Sve (pre)poruke koje su iznijeli sudionici istraživanja, sumarno su prikazane u tablici 10.

Već je na prvi pogled vidljivo kako je najveći broj preporuka usmjeren na stručnjake

zaposlene u centrima za socijalnu skrb, ali i šire, budući da se dio preporuka odnosi i na

promjene koncepta udomiteljstva te promjene zakona.

TKO? KOME?Stručnjacima Udomiteljima Drugoj (udomljenoj)

djeci

Udomljena djeca

Viša • razina kontrole i

češće provjere udomitelja

Pitati djecu• za mišljenje i osjećaje

Uvažavati• prijedloge djece

Pripremiti• djecu za izdvajanje

(upoznati s udomiteljskom obitelji

prije smještaja, informirati u koju će

obitelj biti smješteni)

Koristiti prikladan i neuvredljiv•

jezik za djecu

Preuzeti odgovornost za djecu •

koju se smještava

Potreba kontinuiteta odnosa •

sa stručnjacima

Poželjne karakteristike •

udomitelja: razuman,

brižljiv, uvažava mišljenje

djece, ne tuče djecu,

pruža potporu

Udomljeni adolescenti

Viša razina kontrole •

udomiteljske obitelji

Pitati djecu za mišljenje •

o izdvajanju

Pojasniti djeci proces izdvajanja•

Osigurati boravak djeteta u •

jednoj udomiteljskoj obitelji

(bez premještanja)

Češće razgovarati s djecom•

kod početne prilagodbe na

udomiteljsku obitelj, ali i kasnije

Organizirati zajedničke sastanke• ,

izlete i sl. za djecu, centre i

udomitelje

Pomoć prilikom odlaska iz •

udomiteljske obitelji

Strože intervencije prema roditeljima•

Pomoć i edukacija roditelja o skrbi •

za djecu

Ubrzavanje procesa izdvajanja i •

kontrole roditelja


udomitelja: dobri prema

djeci, spremni pomoći,

puni ljubavi, brižni, iskreni,

odgovorni, stabilni, imaju

volje i razumijevanje za

udomljenu djecu, jednako

se ponašaju prema vlastitoj

i udomljenoj djeci, pružaju

pomoć u prilagodbi djeteta

na obitelj

Motivi za udomljavanje•

trebaju biti pomoć i potpora,

a ne novac

Djeca trebaju •

savjete odraslih

kada je riječ o

izdvajanju jer

nemaju iskustva

Djeca ne bi trebala •

imati predrasuda

o udomiteljstvu

i to je za njihovo

dobro

Tablica 10.Prikaz preporuka sudionika istraživanja u odnosu na stručnjake, udomitelje i udomljenu djecu

127

Djeca i adolescenti koji su nakon procjene neadekvatnosti smještaja u udomiteljskoj obitelji smješteni u dječji dom

Uključivanja djeteta u proces •

informiranja i odlučivanja o smještaju

(važno je razgovarati s djecom, čuti

i poslušati njihovo mišljenje i želje,

objasniti i pripremiti ga, pomoći mu da

razumije da je to za njega važna odluka)

Specifi čni uvjeti koje je prethodno •

potrebno zadovoljiti u odnosu na

obilježja djeteta koje se udomljava

u smislu preferencije mlađe dobi,

zajedničkog smještavanja braće i

sestara i izričitog pristanka djeteta

na takav oblik smještaja

Poželjna pozitivna ponašanja •

udomitelja i posvećivanje

pažnje djeci

Motivacija udomitelja:• novac ne

bi smio biti u prvom planu nego

ljubav prema djeci

Odrasli Način komunikacije s djecom temeljen •

na uvažavanju djece, odnosima, brizi,

kontaktima, pa i pravima djece, odnosno,

rad u najboljem interesu djeteta

Potreba za zakonskim promjenama te •

promjenama u konceptu udomiteljstva

Kreiranje alternativnih oblika •

udomiteljstva

Ostati čvrsti, jaki •

i školovati se

Biološka djeca udomitelja

Više kontakata i više razgovora s •

udomljenom i biološkom djecom

Postupnost u dolasku djece u obitelj•

Bolja informiranost djece i bolja •

priprema, uvažavanje i osvještavanje

kako je potrebno dati vrijeme za

prilagodbu

Stručnjaci bi trebali iskoristiti svoje •

stručno znanje, zauzeti perspektivu

djeteta i na taj način mu pomoći

Upoznati udomiteljsku obitelj s •

obilježjima djeteta koje dolazi u obitelj

Uzeti u obzir mišljenje djece •

(udomljene i biološke)

Provjeriti udomiteljske obitelji •

Stručnjaci bi trebali ulagati više truda•

pri čemu je dojam djece da se samo

žele riješiti posla

Razgovarati s udomiteljskim obiteljima, •

dati podršku i pomoć pri čemu djeca

kao izvor podrške vide stručnjake i

druge udomitelje

Udomljavati djecu približnih godina •

kao što su djeca udomitelja –

generacijska bliskost kao preporuka

Obratiti pozornost na potrebu za •

nastavkom kontakta s udomljenom

djecom nakon što odu iz udomiteljske

obitelji

Preporuka za biološke roditelje:• više

brige i kontakata s njihovom djecom


udomitelja: čisti ljudi, topla

srca, znaju razgovarati


128

Stručnjacima se najviše zamjera nedostatak, odnosno neredovitost kontakta s djecom

u udomiteljstvu, zbog čega ne ostvaruju potreban odnos s djecom te na taj način za

djecu predstavljaju nepoznanicu, umjesto da budu osobe od povjerenja. Sudionici

posebno ističu potrebu za boljom i detaljnijom pripremom djece i postupnim ulaskom i prilagodbom na udomiteljsku obitelj. Također se ističe kako bi djeca trebala biti više uključena u odluku o izvanobiteljskom smještaju te preporučuju stručnjacima da

prilagode način komunikacije kako bi bili razumljivi i uvažavajući prema djeci. Imajući u

vidu sve preporuke za stručnjake, načelno se može zaključiti kako neadekvatna ponašanja

stručnjaka (nedijeljenje informacija, neredovitost ili nepostojanje kontakta, izostanak

pripreme djeteta za izdvajanje) percipirana od strane sudionika istraživanja, djeca tumače

kao da stručnjacima nije dovoljno stalo do njihovog najboljeg interesa, što može dodatno

narušavati osjećaj sigurnosti kod djece.

Nadalje, stručnjacima se preporučuje i niz postupaka usmjerenih na pomoć, ali i veću kontrolu udomiteljskih obitelji, kao i na potrebu za strožim i bržim intervencijamaprema biološkim roditeljima.

U načelu, čini se da je najvažnija (pre)poruka sudionika istraživanja vezana uz potrebu

većeg uključivanja i uvažavanje djece prilikom izdvajanja iz obitelji i promjene smještaja.

U tom smislu, sudionici često ističu nepostojanje odnosa izmeu djeteta i stručnjaka,

pri čemu je u nekim slučajevima jasno kako djeca ne poznaju svog nadležnog socijalnog

radnika te vrlo rijetko s njim kontaktiraju što je posebno opasno u slučajevima povrede

prava djeteta u udomiteljskoj obitelji jer dijete ne zna kome se obratiti u takvom slučaju.

Uz preporuke stručnjacima, dolaze i preporuke udomiteljima u smislu defi niranja

poželjnih obilježja i ponašanja udomitelja prema djeci. U tom smislu, ističu se osobine

kao što su brižnost, spremnost na pomoć, uvažavanje djece, ljubav prema djeci i sl. Osim

poželjnih karakteristika udomitelja, preporuke su usmjerene i na pitanje motiva udomitelja

za bavljenje udomiteljstvom, gdje ponovno nailazimo na stav da novac kao motiv nije prihvatljiv za sudionike ovog istraživanja. Nasuprot novcu kao motivu, kao vrijednosti se

ističu ljubav, pomoć i potpora.

Najmanje preporuka sudionici istraživanja imaju za samu udomljenu djecu, odnosno

poruke za ovu skupinu ističu stariji sudionici (adolescenti i odrasli). Udomljenoj djeci tako

upućuju pozitivne želje (ostati čvrsti, jaki, školovati se) i preporuke temeljem vlastitog

iskustva (slušati odrasle zbog većeg iskustva, biti otvoren prema udomiteljstvu).

“Čini se kao da neizvjesnost dostiže svoj maksimum kod sugovornika s iskustvom višestrukih premještanja ili promjena smještaja. U tim situacijama odluke donose i ključne “poteze” povlače njima nepoznate (nevažne) osobe.”

129

9. Posebne teme

Uz analizu osam defi niranih tema u prethodnom poglavlju pažnja je bila usmjerena i na

druge teme koje su se otvorile tijekom razgovora sa sugovornicima pojedinih skupina.

U pravilu se radi o tri do četiri teme obrađene pod naslovom “posebne teme” kod svake

skupine sudionika. Analziza i sažimanje tih tema rezultirala je u konačnici s četiri posebne

teme i to su: pozitivna orijentacija, neizvjesnost, usporedba udomiteljske obitelji i dječjeg doma te stručnjaci iz centara za socijalnu skrb, koje će biti predstavljene u ovom dijelu.

Pozitivna orijentacija sugovornika zamijećena je u različitim formama i izričajima u svim

skupinama sugovornika. S obzirom na težinu životnih iskustava sugovornika, naglašena

pozitivna orijentacija ne bi se očekivala, no s obzirom na način formiranja subuzoraka

po principu dobrovoljnosti, bilo je za očekivati da će sudjelovanje u istraživanju češće

prihvaćati sudionici koji su uspješniji i zadovoljniji sobom. Pozitivan doživljaj sebe i

pozitivna životna orijentacija kod najmlađih sugovornika prepoznaje se kroz naglaša-vanje postignuća u aktivnostima i učenju, kod adolescenata dodatno i kroz opisivanje

vlastitih pozitivnih osobina, dok su odrasli sugovornici naglašavali samostalnost, osobnu odgovornost, radna i obiteljska postignuća. Planovi za budućnost također su

dio ove teme primarno stoga što se u tim planovima, posebice kod adolescenata, može

iščitati pozitivno usmjerenje kroz osiguravanje vlastite egzistencije te pomoć članovima

biološke i udomiteljske obitelji. Dio planiranja budućnosti za određeni dio sugovornika su

i razmišljanja i želje vezane uz vlastiti angažman u području udomljavanja djece, odnosno

kroz preuzimanje uloge udomitelja. Elemente ovako opisane pozitivne orijentacije nalazi

se naročito u skupinama odraslih, adolescenata i udomljene djece.

Sugovornici iz nekoliko skupina poslali su poruku da se na smještaj u udomiteljsku obitelj

može gledati kao na stanje neizvjesnosti. Udomljena djeca, dakle najmlađi sugovornici,

neizvjesnost povezuju s privremenošću smještaja u udomiteljskoj obitelji, a biološka

djeca udomitelja s tugom, zbunjenošću i razočarenjem koje kod njih nastupa zbog

kratkotrajnog ili često vremenski neizvjesno dugog smještaja udomljenog djeteta u

njihovim obiteljima. O teškoćama i oblicima gubitaka u takvim neizvjesnim situacijama

djeca su govorila izravno, kroz vlastita iskustva, ali i kroz primjere i iskustava druge

udomljene djece. Priče druge udomljene djece uvijek su teže i negativnije od vlastitih i

u raznim situacijama imaju za djecu različite funkcije, ali uvijek govore o posljedicama

nesigurnosti i neizvjesnosti. Čini se kao da neizvjesnost dostiže svoj maksimum kod

sugovornika s iskustvom višestrukih premještanja ili promjena smještaja. Ta su iskustva

opisana kao vrlo bolna i traumatizirajuća u kojima se djeca osjećaju sama, a kad su i

usmjereni na važne osobe iz svog okruženja, od njih ne dobivaju pomoć i podršku. U tim

situacijama odluke donose i ključne “poteze” povlače njima nepoznate (nevažne) osobe,

a to njihov svijet u tim trenucima čini jako nesigurnim, odnosno neposrednu budućnost

još neizvjesnijom.


130

Temom usporedbe udomiteljske obitelji i dječjeg doma posebno se bavila skupina

sugovornika koji su nakon procjene neadekvatnosti smještaja u udomiteljskoj obitelji

smješteni u dječji dom te skupina odraslih. Prvospomenuta skupina sugovornika opisala

je i svoje razumijevanje smještaja u dječji dom iz kojeg je vidljivo da je u mlađoj dobi

to razumijevanje vezano uz vlastitu fi zičku i emocionalnu sigurnost, dok ga adolescenti

vezuju uz mogućnost izgradnje vlastitog identiteta. Prisutnost i utjecaj druge djece

pojavljuje se kao ključni element skrbi u dječjem domu u smislu sigurnosti i zaštite. Dječji

dom je po procjeni djece u prednosti i zbog materijalne sigurnosti i drugih mogućnosti koje

djeci daje, odnosno prilika koje otvara (...ti si domsko dijete i ti kud god ideš, niš ne moraš

platiti, a sve ideš, na sve izlete, ideš na more, ideš na skijanje...). Kad se dođe na područje

usporedbe udomiteljske obitelji i dječjeg doma, susreću se različita mišljenja i argumenti. Sugovornici bez iskustva smještaja u dječji dom u pravilu prednost daju udomiteljskoj

obitelji zbog lakšeg zadovoljenja djetetovih potreba i veće privatnosti koja se u njoj može

ostvariti. Sugovornici s iskustvom obje vrste smještaja na neki način su podijeljeni.

Ukoliko je iskustvo s udomiteljskom obitelji negativno, prednost se daje smještaju u dječji

dom, temeljem vlastitog iskustva i dobitaka u vidu boljeg života, veće privatnosti, boljeg

poštivanja njihovih prava te bolje emocionalne i fi zičke sigurnosti i podrške.

Iskustva sugovornika sa stručnjacima centara za socijalnu skrb naročito su opširno

elaborirana u skupinama adolescenata i odraslih sugovornika. I dok adolescenti govore o

nedostatku kontakata s tim stručnjacima i nepostojanju odnosa, istovremeno jedan dio

odraslih sugovornika opisuje veliko značenje, kvalitetu i kontinuitet svog odnosa s tim

stručnjacima, u pravilu socijalnim radnicama. I ne samo od sugovornika tih skupina nego

od sugovornika iz svih skupina, dobivaju se dvije dijametralno suprotne slike iskustva sa

stručnjacima socijalne skrbi. Nepoželjna varijanta opisana je premalim brojem kontakata,

nedostatkom odnosa, većom usmjerenošću stručnjaka na prostorne i materijalne

uvjete udomiteljstva, a manje na udomljenu djecu. Iz lijepih iskustava sugovornika sa

stručnjacima centara za socijalnu skrb osim dobrog, dugotrajnog i kontinuiranog odnosa

s jednim te istim stručnjakom (socijalnom radnicom) dolazi i poruka o velikoj važnosti

usklađivanja stručnjakovog djelovanja s potrebama i specifi čnim okolnostima korisnika te

sposobnosti korisnika (djeteta, adolescenta) da prepozna iskreno zalaganje stručnjaka za

vlastitu dobrobit, kako zalaganje na profesionalnoj tako i ono učinjeno na osobnoj razini.

Uzimajući u obzir perspektive sugovornika iskazane kroz posebne teme, ali i kroz druge

teme, dobiva se slika važnosti usmjeravanja sustava na višestruke mogućnosti, ne samo

na razini sustava skrbi o djeci nego primarno unutar istog tipa smještaja (izvanobiteljskog),

odnosno intervencije.

131

5.Zaključci i preporuke

“Djeca su zainteresirani i dobri sugovornici u istraživačkom i intervencijskom smislu te ih je potrebno češće i više uključivatiu sve odluke koje se tiču njihovih života.”


132

Kako bi se upoznalo i opisalo razumijevanje udomiteljstva iz dječje perspektive,

provedeno je 50 polustrukturiranih intervjua s pet ciljano odabranih skupina

sugovornika koji su dobrovoljno pristali sudjelovati u istraživanju. Prijepis snimljenih, i

od sugovornika autoriziranih intervjua rezultirao je s 645 stranica teksta (Font Times New

Roman, veličina 12 pt, bez proreda) koje prezentiraju perspektivu navedenih sugovornika

u najširem smislu. Analiza tog teksta po principima kvalitativne metodologije rezultirala

je u prvom koraku opisom specifi čnih perspektiva svake od pet skupina sugovornika, a u

drugom koraku opisom doživljaja udomiteljstva kroz osam specifi čnih tema.

Temeljem tako provedenih analiza, moguće je iz perspektive djece, odnosno korisničke

perspektive, predložiti nekoliko zaključaka i preporuka za unapređenje udomiteljstva djece

u Republici Hrvatskoj. Pritom se, tamo gdje su postojale, korisničke preporuke izravno

prenose ili modeliraju na jasniji način, a tamo gdje nisu postojale, uobličuju se temeljem

poruka i opisa iskustava sudionika istraživanja.

1.

Na prvom mjestu treba konstatirati kako je provedeno istraživanje potvrdilo da su djeca kompetentni sugovornici kad je u pitanju njihovo životno iskustvo. Takav zaključak

temeljimo na činjenici da su se djeca nakon prikladnog informiranja o ciljevima i svrsi

istraživanja dobrovoljno odazvala sudjelovati u istraživanju. Kao sugovornici, djeca su

kompetentno, sukladno dobi i iskustvu, opisivala svoj doživljaj udomiteljstva, dobrovoljno

sudjelovala u autoriziranju pismene forme svoga intervjua. Nadalje, zaključak temeljimo

i na činjenici da je jedan dio njih zainteresiran i dalje sudjelovati u zajedničkoj proradi

dobivenih rezultata kao i smjernica koje su sastavni dio ovog teksta.

Preporuke:

Rezultate, zaključke i smjernice predstaviti sudionicima istraživanja i s njima -

prodiskutirati, nadopuniti, odnosno pripremiti u završnoj formi. Sekundarni ishod

rada na ostvarenju te preporuke može biti razvoj i opis modela participativnog rada

s korisnicima usluga socijalne skrbi.

U pripremi svih dokumenata i strategija koje se odnose na izvanobiteljsku skrb -

pozvati i uključiti djecu s odgovarajućim iskustvom i sukladno dobi, kao konzultante,

da iz svoje perspektive daju osobno mišljenje i zastupaju interese korisnika.

Potaknuti osnivanje udruga, foruma ili sličnih udruženja korisnika u smislu -

usustavljenja legitimnog i kontinuiranog prisustva korisničke (dječje) perspektive u

sustavu javne skrbi o djeci.

133

2.

Prepoznata je, opisana i snažnim izjavama sugovornika dokumentirana važnost informiranja djece o svim ključnim obilježjima za njih potencijalnih oblika skrbi tevažnost uključivanja djece kao sugovornika u planiranje i odlučivanje u svim fazama skrbi. Djeca nisu dobri sugovornici samo u slučaju istraživanja, ona su prije svega

zainteresirani i dobri sugovornici u intervencijskom smislu. Sudionici istraživanja, o

udomiteljstvu, ali i o cjelokupnom sustavu skrbi, govore na različite načine, sukladno

svojoj dobi i iskustvima, no njihovi iskazi uvijek sadrže emocionalnu dimenziju koja

dodatno usmjerava na važnost stručno promišljene komunikacije s djecom, odnosno na

važnost razgovora u participativnom smislu (odlučivanja o smještaju i tijeku intervencije)

te u intervencijskom smislu (njegovanje dječjih sjećanja, prorada iskustava, naročito

traumatskih, ventiliranje emocija). O potrebi informiranja i sudjelovanja djece u procesu

donošenja odluka o skrbi, ujednačene poruke šalju sve skupine sudionika istraživanja.

Time je značenje koje daju UN-ova Konvencija o pravima djeteta, stručna literatura i mnogi

drugi stručni dokumenti i standardi (primjerice, Smjernice za alternativnu skrb o djeci,

str. 11) usmjereno na stvaranje uvjeta za izricanje mišljenja djeteta u svim stvarima koje se

tiču njegovog života, potvrđeno i od same djece, odnosno iz korisničke perspektive.

Preporuke:

Pripremiti kratki informativni materijal (letak, CD, mrežna stranica i sl.) sa -

sveobuhvatnim informacijama o udomiteljstvu, ali i drugim vrstama izvanobiteljske

skrbi, pisan djeci razumljivim jezikom.

Pripremiti upute i standarde za razgovor stručnjaka s djetetom koje se priprema za -

izdvajanje iz vlastite biološke obitelji. Standardi bi trebali uključiti dobnu i rodnu

perspektivu te postaviti načela postupanja stručnjaka vezana uz informiranje o

smještaju, uključivanje u proces odlučivanja o smještaju, praćenje tijeka smještaja,

završavanja smještaja te pripremanje tranzicijskog plana.

Pripremiti protokol i standarde postupanja stručnjaka iz različitih sustava u slučaju -

izdvajanja djeteta iz obitelji i smještavanja izvan obitelji, uključujući i vremenski

okvir.

Gledano iz korisničke perspektive, naročito se značajnim čini postaviti smjernice i -

standarde za osnaživanje i samozastupanje adolescenata u izvanobiteljskoj skrbi.


134

3.

Djeca šalju poruku da su zadovoljna s oblikom skrbi - smještaja u kojem se sada (u

vrijeme istraživanja) nalaze. Ta je informacija izuzetno značajna i uz saznanje da su u

uzorak sudionika istraživanja najvjerojatnije ušli oni sudionici koji su najzadovoljniji,

kako sobom tako i vrstom i kvalitetom skrbi i smještaja. Što se tiče udomiteljstva, ono

iz dječje perspektive ima pretežno, ali ne i isključivo, pozitivnu sliku. U doživljaju djece

i odraslih sugovornika udomiteljska obitelj je zamjenska obitelj za djecu bez adekvatne roditeljske skrbi. Istovremeno, u doživljaju korisnika smještaj u udomiteljsku obitelj

poželjniji je oblik skrbi od smještaja u dječji dom, iako se za doživljaj određenog dijela

sudionika istraživanja može reći upravo suprotno. Svoje procjene vrijednosti određenog

oblika skrbi pa i cjelokupnog sustava javne skrbi sudionici temelje na svom osobnom

iskustvu, iskustvu svoje braće i sestara, roditelja, ali i iskustvu druge djece u potrebi za

smještajem izvan vlastite obitelji. U tim iskustvima nalaze, s jedne strane primjere, a s druge

strane opisuju potrebe, koje govore u prilog sustava javne skrbi za djecu utemeljenog na

širokom spektru intervencija s mogućnošću višestrukog, paralelnog interveniranja.

Preporuke:

Koncept deinstitucionalizacije proširiti novim ponudama izvanobiteljske skrbi -

i smještaja, a ne svoditi samo na dvije mogućnosti: dječji dom ili udomiteljska

obitelj, na način da se stvori prostor za više vrsta udomiteljskih obitelji, više

vrsta dječjih domova te otvaranje novih alternativnih formi skrbi (primjerice,

samostalno stanovanje uz podršku) koje povećavaju mogućnost individualizacije

skrbi sukladno specifi čnim potrebama pojedinaca.

Iz razumijevanja vlastitih potreba i potreba vlastite biološke obitelji, ali prije svega -

iz važnosti koju za njih ima biološka obitelj, sudionici istraživanja neizravno predlažu

da je sustav intervencija potrebno utemeljiti na sistemskom pristupu koji počiva na

ideji da se ne samo zajedno nego i kroz specifi čne intervencije radi istovremeno i

paralelno s cijelom obitelji, i ne samo u svrhu prevencije izdvajanja nego općenito.

Ukoliko je udomiteljska obitelj zamjenska obitelj, onda onu “pravu” obitelj treba

što prije ponovno osposobiti za njenu izvornu funkciju. U praktičnom smislu, to bi

značilo da izdavanje djeteta iz obitelji uz sebe automatski vezuje ne samo planiranje

njegovog smještaja nego i planiranje intervencija za roditelje, odnosno preostali

dio obitelji kako bi se otklonile okolnosti koje su dovele do izdvajanja, odnosno

izvršila priprema za povratak djeteta u obitelj. Dio tih intervencija je i priprema,

održavanje te praćenje učestalosti i kvalitete kontakta s udomljenim djetetom. I sve

to, i uvijek, zajedno s korisnicima.

135

4.

Važni standardi struke u odnosu na kvalitetu udomiteljstva pa i cjelokupne izvanobiteljske skrbi potvreni su i iz perspektive sudionika istraživanja, koja je istovremeno korisnička i većinski dječja perspektiva. Naime, niz opisanih iskustava sudionika istraživanja govori u

prilog postojanju elemenata kvalitetnog udomiteljstva u praksi nekada i sada. Istovremeno,

sudionici istraživanja kroz svoja su iskustva govorili o aspektima udomiteljstva koje je

moguće mijenjati, osuvremenjivati te činiti još prikladnijim i prihvatljivijim za korisnike.

Gledano iz korisničke perspektive, kvaliteta udomiteljstva je prepoznata, primjerice, u

osiguravanju zdravog obiteljskog iskustva djetetu, osiguravanju uvjeta za pozitivan rast i razvoj, zadovoljstvu djeteta udomiteljskom obitelji, posebice odnosima s udomiteljima.

To su istovremeno i aspekti udomiteljstva koje je prema mišljenju sugovornika moguće

unapređivati. Ovdje će biti spomenuti samo neki od aspekata na kojima je prema mišljenju

sudionika istraživanja potrebno podizati kvalitetu udomiteljstva. Primjerice: balansiranje

altruističnih i nealtruističnih motiva za udomiteljstvo; pripremljenost djece za izdvajanje

iz vlastite obitelji i smještaj u udomiteljsku obitelj; smještavanje braće i sestara na isto

mjesto, u istu obitelj; osnaživanje osjećaja kontinuiteta i planirane (sigurne) budućnosti;

osnaživanje kontakata s biološkom obitelji; bolja pripremljenost stručnjaka za održavanje

kontakata i rad s udomljenom djecom i sl.

Preporuke:

Gledano iz perspektive djece, priprema za uključivanje u udomiteljsku obitelj -

zahtijeva aktivno sudjelovanje djeteta, biološke obitelji, stručnjaka i udomitelja kroz

određeno vrijeme.

Osnažiti provođenje smjernica za alternativnu skrb o djeci u onom dijelu koji se -

odnosi na informiranje i sudjelovanje djece u svim fazama skrbi, kroz dodatne

edukacije stručnjaka.

Postojeće modele selekcije, pripreme, edukacije, praćenja i supervizije udomitelja -

nadograditi aspektima koji se odnose na dječju perspektivu. Primjerice, prenijeti

udomiteljima poruku djece o važnosti koju njihova motivacija za udomiteljstvom

ima za udomljenu djecu te educirati udomitelje o tome kako o svojoj motivaciji

razgovarati s udomljenom djecom. Nadalje, prenijeti udomiteljima poruku o

važnosti uvažavajuće komunikacije s i o biološkim roditeljima djeteta.

Braću i sestre kad god je to moguće s obzirom na obiteljske okolnosti i obilježja -

djece, zajednički uključiti u proces donošenja odluka o izdvajanju i planiranju novog

smještaja.

Kad je to u interesu djeteta (zbog promjena koje nastupe tijekom smještaja), -

kombinirati istovremeno dva ili više oblika skrbi ili mjera (primjerice – vikend

udomiteljstvo i učenički dom).

Humanizirati i individualizirati proces završavanja skrbi s ciljem podizanja razine -

osjećaja sigurnosti djece i mladih.


136

5.

Ovaj zaključak i preporuke, svjesno i namjerno, u maniri participativnog istraživanja i u

ovoj fazi, završavamo s izravnim preporukama djece i odraslih sugovornika. Kao što je

već napomenuto, sudionici istraživanja svoja specifi čna iskustva pretočili su u niz vrlo specifi čnih preporuka za stručnjake, udomitelje i udomljenu djecu. Veći dio tih preporuka

dio su Smjernica za alternativnu skrb o djeci, ili su stručnjacima već poznate, ili su na neki

način već spomenute u ovom tekstu, ali kroz ovu, dječju (korisničku) perspektivu, nadamo

se, dobivaju posebnu, novu snagu.

Riječ je o preporukama koje govore o:

važnosti odnosa - između djece i stručnjaka (ponajprije profesionalaca iz centara za

socijalnu skrb i domova, ali i udomitelja),

potrebi prevladavanja osjećaja - neizvjesnosti i nesigurnosti koji nastaju zbog

nedovoljne uključenosti i razgovora s djecom tijekom smještaja,

sagledavanje obiteljskih okolnosti i mogućih intervencija - primarno iz perspektive djeteta i u interesu djeteta, a ne roditelja te predlažu nadležnim tijelima strože i

brže intervencije prema biološkim roditeljima,

potrebi - normalizacije izvanobiteljske skrbi. Djeca ukazuju na to kako život u

izvanobiteljskom smještaju (udomiteljskoj obitelji ili dječjem domu) može biti

procijenjen kao dobar unatoč nekim lošim stranama, odnosno kako je suvišno oštro

kategorizirati ljude, okolnosti i intervencije. Poželjno je približavanje uobičajenom,

prirodnom obiteljskom životu,

potrebi veće - uključenosti i povezanosti (u odlučivanju o intervencijama, o

životu u udomiteljskoj obitelji, povezanosti s biološkom obitelji, udomiteljima,

stručnjacima),

potrebi većeg - povjerenja djece u udomiteljstvo (djeca poručuju drugoj djeci da je

udomiteljstvo za njihovo dobro),

potrebi otvaranja - diskusije o odnosu izmeu udomiteljstva i posvojenja (primjerice,

u slučajevima dugotrajnog i srodničkog udomiteljstva),

zahtjevu da stručnjak osim zadovoljavanja formalnih procedura, mora biti u stanju -

pokazati suštinsku, ljudsku zainteresiranost za dijete i njegov život.

137

6.Participacija djece –od aktivnog sudjelovanjaka partnerstvu s istraživačima

“Sudionici istraživanja suglasni suda se rezultati istraživanja te zaključcii preporuke formulirane na temeljutih rezultata prezentiraju javnosti.”

6.Participacija djece – od aktivnog sudjelovanja ka partnerstvu s istraživačima

138

Pri opisu metodologije istraživanja (3. poglavlje), naglašeno je kako se u istraživanja

djeca mogu uključiti na najmanje dva načina – kao aktivni sudionici i kao istraživači (Clark,

2004.). Budući da je jedna od temeljnih ideja i vrijednosti ovog istraživanja participacija

sudionika, nastojalo se tijekom istraživanja podizati razinu uključenosti djece u istraživanje

od aktivnog sudjelovanja ka partnerstvu s istraživačima. To se nastojalo postići kroz

aktivnu primjenu poznatih principa participacije djece u svim fazama istraživanja.

Poznato je da je participacija moguća (i poželjna) od faze planiranja istraživanja pa sve

do faze formuliranja i diseminacije zaključaka utemeljenih na rezultatima. U istraživanjima

u području skrbi o djeci u Hrvatskoj, nailazimo na primjere participacije sudionika u fazi

provođenja istraživanja u smislu davanja suglasnosti na sudjelovanje, davanje povratnih

informacija na prikupljene podatke (primjerice: Koller-Trbović i Žižak, 2005.; Ajduković,

Kregar Oreškovć, Sladović Franz, 2008.; Jeđud, 2011.), no participacija sudionika u ostalim

fazama još je uvijek rijetkost, naročito u fazi planiranja istraživanja (Ajduković, Rajter i Sušac,

2010.). U tom smislu, Ajduković, Kregar Orešković i Sladović Franz (2008.) preporučuju

produbljivanje korisničke perspektive u svim fazama istraživanja kao i pravo na autorizaciju

i uvođenje novih oblika izražavanja (poput anonimnih pisanih izjava o temi istraživanja).

U namjeri da se poveća prostor i mogućnost participacije te osnaži pozicija korisnika,

kako u kontekstu udomiteljstva kao intervencije, tako i u kontekstu istraživanja s djecom,

u ovom istraživanju nastojao se pronaći način da se sudionici više uključe i da im se

omogući sudjelovanje koje nadilazi puko “davanje podataka”.

U tablici 11. prikazane su faze istraživanja “Udomiteljstvo djece iz dječje perspektive”

uz naznaku načina sudjelovanja djece u pojedinim fazama. Iz tablice je vidljivo kako

se aktivno sudjelovanje sudionika istraživanja pojavljuje u tri od planiranih pet faza

ovog participativnog istraživanja. Nadalje je vidljivo kako su tijekom faze provođenja

istraživanja primijenjeni uobičajeni načini aktivnog sudjelovanja djece u istraživanjima

(uglavnom opisani u ranijim poglavljima), a također i to da neke načine sudjelovanja

tek treba ostvariti prilikom predstavljanja rezultata istraživanja široj javnosti. Novina,

odnosno značajniji iskorak prema višem stupnju participacije djece u istraživanjima

po našem je mišljenju načinjena u fazi predstavljanja rezultata, zaključaka i preporuka

sudionicima istraživanja. Stoga će se opisu načina suradnje sudionika i istraživača u toj

fazi istraživanja posvetiti više prostora.

Participacija sudionika u fazi predstavljanje rezultata, zaključaka i preporuka sudionicima istraživanja

Tijekom konceptualizacije istraživanja s nositeljima istraživanja, odnosno tijekom faze

provođenja istraživanja sa sudionicima istraživanja, dogovoreno je da se rezultati,

zaključci i preporuke predstave i provjere sa sudionicima. U tom smislu, organiziran je

zajednički susret svih sudionika istraživanja koji je održan 1. listopada 2011. u Zagrebu,

139

u prostoru Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta. Svrha susreta bila je upoznati

sudionike s rezultatima, zaključcima i preporukama istraživanja te načinom na koji su

rezultati prezentirani u pismenom obliku.

Susretu je prethodilo individualno kontaktiranje svakog pojedinog sudionika putem

telefona te u pojedinim slučajevima i dodatno putem elektronske pošte. Sudionicima je

pojašnjena svrha zajedničkog susreta i većina ih je u prvom kontaktu pokazala interes za

sudjelovanje na susretu. Izostao je kontakt s četvero djece koja su u vrijeme istraživanja

bila smještena u dječji dom, a u međuvremenu su promijenila smještaj.

Od ukupnog broja sudionika istraživanja (50), na susretu je sudjelovalo 19 osoba i

to: 3 udomljena djeteta, 6 udomljenih adolescenata, 3 djeteta koja su, nakon iskustva

udomiteljstva, smještena u dječji dom, 2 biološka djeteta udomitelja te 5 odraslih

osoba koje su imale iskustvo udomiteljstva u djetinjstvu. Na taj način u narednoj razini

participacije sudjelovalo je nešto više od jedne trećine svih sudionika istraživanja (38%),

od čega su djeca i mladi činili većinu.

Faze istraživanja: Načini sudjelovanja:

planiranje istraživanja•

izrada nacrta istraživanja•

bez participacije

provođenje istraživanja• primanje informacija o istraživanju •

i načinu davanja suglasnosti za

sudjelovanje u istraživanju

davanje suglasnosti za intervju•

čitanje intervjua•

davanje povratnih informacija te •

dodatnih komentara na prijepis intervjua

obrada podataka•

radna verzija rezultata, •

zaključaka i smjernica

bez participacije

predstavljanje rezultata, zaključaka i •

preporuka sudionicima istraživanja

sudjelovanje u radionicama na kojima •

su predstavljeni rezultati i zaključci

davanje primjedbi i komentara na •

rezultate i zaključke

davanje suglasnosti za objavu i daljnju •

diseminaciju rezultata i zaključaka

davanje suglasnosti za korištenje •

doslovnih izjava sudionika (citata)

u završnoj verziji teksta

predstavljanje rezultata, zaključaka i •

smjernica široj stručnoj javnosti.

u planu je aktivno sudjelovanja sudionika •

na promociji publikacije temeljene na

rezultatima i zaključcima istraživanja.

Tablica 11. Načini sudjelovanja djece u istraživanju


140

Mnogi od sudionika nisu mogli uskladiti svoje ranije dogovorene obiteljske i poslovne

obveze (npr. radna subota, svadba, nogometna utakmica), a za neke je bilo teško

organizirati dolazak u Zagreb zbog fi nancijskih i vremenskih razloga (npr. sudionici iz

Osječko-baranjske županije). Neki sudionici otkazali su svoj dolazak zbog zdravstvenih

teškoća (prehlade, viroze). Ovdje treba uzeti u obzir i činjenicu da su većina sudionika djeca,

odnosno mladi, koji da bi došli u Zagreb, trebaju i pratnju odraslih osoba (udomitelja,

roditelja, odgajatelja) što je samo po sebi bilo organizacijski još teže uskladiti.

Susret sudionika istraživanja organiziran je na sljedeći način:

11,00 - 11,30 h okupljanje sudionika uz sok, kavu i druga osvježenja

11,30 - 12,00 h pozdrav od strane predstavnika UNICEF-a i istraživača te dogovor

o načinu rada

12,00 - 13,30 h razgovor o rezultatima istraživanja u malim skupinama sudionika

13,30 - 15,00 h druženje svih sudionika i pratitelja uz ručak

15,00 - 15,30 h izvješća iz radnih grupa i završni dogovori.

Predstavljanje rezultata istraživanja provedeno je u 5 paralelnih radionica s obzirom na

skupinu kojoj su sudionici pripadali (udomljena djeca, udomljeni adolescenti, djeca/

adolescenti koji su, nakon iskustva udomiteljstva, smješteni u dječji dom, biološka djeca

udomitelja te odrasli koji imaju iskustvo udomiteljstva u djetinjstvu). Primijenjena su dva

stila rada – jedan s djecom i mladima, a drugi s odraslim sudionicima istraživanja.

Djeci i mladima rezultati su predstavljeni u sažetom obliku. Za svaku od grupa napravljena

je prezentacija u Power Pointu u kojoj su predstavljeni ključni rezultati i zaključci svake

pojedine teme, uz doslovne izjave sudionika (citate) koji ilustriraju pojedine tvrdnje. Nakon

predstavljanja svake pojedine teme sudionicima je postavljano nekoliko pitanja:

Poklapaju li se zaključci istraživanja s njihovim iskustvom, odnosno s onim što su -željeli reći u intervjuu?

Je li, prema njihovom mišljenju, privatnost djeteta čiji se citat iznosi dovoljno -zaštićena?

Žele li nešto dodati? -

Analiza zapisnika, koje su o radu svake pojedine grupe vodile uključene volonterke,

pokazala je da su s jedne strane sudionici svih grupnih razgovora imali potrebu ponovno

iznositi neka svoja iskustva te i tako potvrđivati da su predstavljeni zaključci u skladu s

onim što je njihovo iskustvo i kako su ga kroz intervjue predstavljali. Dvije teme izazvale

su posebno snažne diskusije i naglasile različite poglede sudionika u odnosu na njih.

To su teme vezane uz biološke roditelje i mogućnosti njihova mijenjana te usporedba

skrbničkih potencijala i dobrobiti dječjeg doma i udomiteljske obitelji.

141

Nakon što su svi rezultati po temama predstavljeni, djeci i mladima su postavljena i

neka dodatna pitanja vezana uz participativne aspekte provedenog istraživanja. Radi se o

sljedećim pitanjima:

Nakon što ste čuli sve rezultate, kakav je vaš opći dojam? -Je li udomiteljstvo djece iz dječje perspektive tema koju je uopće trebalo -istraživati?

Kako ste se vi osjećali tijekom istraživanja? Kako se osjećate sada s rezultatima? -Ima li još nešto u udomiteljstvu što vi smatrate važnim, a mi nismo spomenuli, -istražili?

Na temelju iskustva voditeljica te zapisa grupnih razgovora o tijeku i rezultatima

istraživanja, odgovore na ta pitanja moguće je sažeto prikazati.

U svim grupama dobivene su izjave o pozitivnim dojmovima sudionika glede -

prezentiranih rezultata i cjelokupnog istraživanja. Čuli smo izjave poput: Mislim

da prezentacija obuhvaća sve... iskustva su različita.; Ja guštam u svemu.; Slažem se s

većinom toga što smo vidjeli.

Djeca su poručila da je udomiteljstvo djece iz dječje perspektive značajna tema i da -

ju treba istraživati jer možda nekoj djeci nije dobro u udomiteljskoj obitelji; djeca pate

i trebalo bi to riješiti; neke se stvari moraju znati i super je da netko radi istraživanja

pa da i drugi vide nedostatke ali i prednosti ovoga; nekima koji će to čitati možda će

proradit svijest i savjest; svu djecu treba pitati kako im je u udomiteljstvu – to je važno

kao i njihov pristanak.

Općenito je moguće zaključiti kako su se tijekom istraživanja, kao i nakon što su -

čula rezultate, djeca osjećala dobro. Navodili su da im je bila značajna sigurnost

tijekom intervjua, činjenica da su istraživačice došle u njihovu udomiteljsku

obitelj da vide kak im je. Sada na kraju istraživanja s dobivenim rezultatima se

također osjećaju dobro jer tako mogu pomoći drugoj djeci; njihovo je iskustvo moglo

biti drugačije da je netko prije nešto poduzeo; je dobar osjećaj znati da netko misli

i uključuje te u aktivnosti – ako ne zbog tebe, a onda zbog druge djece; je mogla

sudjelovati u tome; se osjeća zrelije; osjeća da je značajna; znaju da je nekome stalo do

njih; opet naše mišljenje ide dalje... čuje nas se.

Uglavnom je dobivena potvrda da je istraživanje obuhvatilo sve djeci i mladima -

važne elemente udomiteljstva. Iako se većina složila s takvom konstatacijom, koju

je jedan sudionik formulirao kao – sve tu piše – ipak se u ovom dijelu razgovora

moglo čuti i vraćanje na temu rada s biološkim roditeljima i udomiteljima. To samo

potvrđuje da razgovarati s djecom i mladima, posebice o tako delikatnim temama,

nije stvar jednog susreta nego trajnog procesa.


142

Pitanja postavljena u završnom dijelu razgovora u grupama imala su za cilj provjeriti

suglasnost sudionika istraživanja s rezultatima i načinom njihova prezentiranja javnosti,

provjeriti kako doživljavaju je li njihova privatnost zaštićena u dovoljnoj mjeri i na

prikladan način te provjeriti mogućnosti daljnje participacije. Kako bi se to postiglo, bila

su pripremljena sljedeća pitanja:

Jeste li suglasni da se rezultati, čija skraćena verzija vam je prezentirana, i objave? -Imate li dojam da će vaša privatnost biti zaštićena iako se u tekstu doslovno navode -neke vaše izjave – riječi?

Što mislite o stalnom ponavljanju susreta istraživača i sudionika (nakon intervjua, -sada, u budućnosti – mogući prijedlozi)?

Svi su sudionici iskazali svoju suglasnost da se rezultati, zaključci i preporuke prezentiraju

široj javnosti u formi kako su pripremljeni od istraživačkog tima i njima predstavljeni.

Smatraju da je objavljivanje rezultata važno posebice zbog preporuka stručnjacima i

udomiteljima. Potpuna suglasnost je dobivena i oko uvažavanja privatnosti. Sudionici su

potvrdili da im je privatnost zaštićena i uz navođenje njihovih doslovnih izjava. Nastavak

suradnje i sudjelovanja smatraju za sebe važnim i mogućim i to verbaliziraju kroz poruke

kao što su: lijepo je biti dio nečega; nije dosadno; nije mi problem govoriti o svom životu;

dobro je biti uključen.

Način rada u grupi odraslih bio je nešto drugačiji. Odraslima je nekoliko tjedana prije

susreta poslan cjelokupni materijal koji se odnosi na prikaz rezultata i zaključaka iz

njihove skupine. Zamoljeni su da prije dolaska na zajednički susret pročitaju taj tekst. Tako

se na zajedničkom susretu u razgovor krenulo od njihovih dojmova nakon pročitanog

teksta, doživljaja rezultata, provjere jesu li njihova iskustva, mišljenja i prijedlozi prikladno

predstavljeni, razumljivi, je li to ono što su oni željeli poručiti, imaju li potrebu nešto

mijenjati ili dodati. Pitani su za mišljenje čini li im se primjerenim da se tekst u ovakvom

obliku tiska te je li njihova privatnost dovoljno zaštićena. To je bilo za nas istraživače

posebno važno jer je riječ o doslovnim izjavama koje su vrlo dugačke, vrlo osobne, pa

stoga možda i prepoznatljive.

Sudionici su iskazali suglasnost i zadovoljstvo rezultatima, kao i formom izvješća te su

dali pristanak za tiskanje rezultata u formi kako su prezentirani. Dodatno se diskutiralo o

prijedlozima, a posebno je istaknuta želja i potreba sudionika te ponuda da i dalje sudjeluju

u različitim aktivnostima vezanima uz podizanje kvalitete udomiteljstva (i svijesti ljudi o

udomiteljstvu) jer smatraju da upravo zbog osobnog iskustva i snažne motivacije mogu

biti od velike koristi i pomoći udomljenoj djeci, kao i udomiteljima i stručnjacima.

Slijedom navedenog, moguće je konstatirati kako je ova faza istraživanja završena

dobivanjem suglasnosti sudionika istraživanja da se rezultati istraživanja te zaključci i

preporuke formulirane na temelju tih rezultata prezentiraju javnosti.

143

7.Literatura

7.Literatura

144

1. Ajduković, D. (2008). Odgovornost istraživača i valjanost kvalitativne metodologije.

U: Koller-Trbović, N., Žižak, A. (ur.): Kvalitativni pristup u društvenim znanostima.

Zagreb. Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb. 37-55.

2. Ajduković, M., Kregar Orešković, K., Sladović Franz, B. (2008). Mogućnosti i izazovi

kvalitativnog pristupa u istraživanju skrbi za djecu U: Koller-Trbović, N., Žižak, A. (ur.):

Kvalitativni pristup u društvenim znanostima. Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet

Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb. 119-150.

3. Ajduković, M., Urbanc, K. (2010). Kvalitativna analiza iskustva stručnih djelatnika kao

doprinos evaluaciji procesa uvođenja novog modela rada u centre za socijalnu skrb.

Ljetopis socijalnog rada. 17 (3). 319-352.

4. Ajduković, M., Rajter, M., Sušac, N. (2010). Sudjelovanje djece i roditelja u pripremi

epidemiološkog istraživanja nasilja nad djecom: iskustva fokusnih grupa. Dijete i

društvo. 12 (1/21). 67-81.

5. Barber, J. G., Delfabbro, P. H. (2004). Children in Foster Care. New York: Routledge.

6. Berliner, L., Fine, D. (2001). Long-term foster care in Washington: Children’s status and

placement decision-making. Washington State Institute for Public Policy. Preuzeto s

mrežne stranice: www.wsipp.wa.gov. Rujan, 2010.

7. Braun, V., Clarke, V. (2006). Using thematic analysis in psychology. Qualitative

Research in Psychology. 3. 77-101.

8. Browne, D., Moloney, A. (2002). “Contact irregular”: A qualitative analysis of the

impact of visiting patterns of natural parents on foster placements. Child & Family

Social Work. 7 (1). 35-45.

9. Burke, T. (2010). Anyone listening? Evidence of children and young people’s

participation in England. Children’s Rights Aliance for England. Partcipation Works.

10. Chapman, M., Wall, A., Barth, R. P. (2004). Children’s voices: The perceptions of

children in foster care. American Journal of Orthopsychiatry. 74 (3). 293–304.

11. Children’s Services Practice Notes (1996). What do children think about foster care?

North Carolina division of social services and the family and children’s resource

program. 1 (3). Preuzeto s mrežne stranice: http://www.practicenotes.org/vol1_no3/

what_do_children_think.html. Srpanj, 2011.

145

12. Clark, J. (2004). Participatory research with children and young people: philosophy,

possibilities and perils. On-line Journal. Preuzeto s mrežne stranice: www.ecls.ncl.

ac.uk/.../Clark%5E2004Participatory_research_with_children.pdf. Rujan, 2010.

13. Czymoniewicz-Klippel, M. T. (2009). ”Improper” participatory child research: Morally

bad, or not? Refl ections from the “Reconstructing Cambodian Childhoods” study.

Childhoods Today. 3 (2).

14. Daly, F., Gilligan, R. (2005). Lives in foster care. The educational and social support

experiences of young people aged 13 to 14 years in long term foster care. Children’s

Research Centre Trinity College Dublin.

15. Etički kodeks istraživanja s djecom (2003). Vijeće za djecu Vlade RH. Državni zavod za

zaštitu obitelji, materinstva i mladeži. Zagreb.

16. Evans, J. (2008). Perception of children on parenting practices. Save the Children

Sweden. Regional Offi ce for South and Central Asia. Preuzeto s mrežne stranice:

www.sca.savethechildren.se. Kolovoz, 2010.

17. Farmer, M. Z., Burns, B. J., Dubs, M. S., Thompson, S. (2002). Assessing conformity to

standards for treatment foster care. Journal of Emotional and Behavioral Disorders.

10 (4). 213-222.

18. Finkelstein, M., Wamsley, M., Doreen, M. (2002). What keeps children in foster care

from succeeding in school? Views of early adolescents and the adults in their lives.

Vera Institute of Justice . Preuzeto s mrežne stranice: www.vera.org. Kolovoz, 2010.

19. Folman, R. D. (1998). ”I was tooken”: How children experience removal from their

parents preliminary to placement into foster care. Adoption Quarterly. 2 (2). 7-35.

20. Forehand, R. (1990). Families with a conduct problem child. U: Brody, G. H., Sigel,

I. E. (ur.): Methodes of Family Reserch: Biographies of Reserch Projects. New York:

Lawrence Erlbaum Associates. 2. 1-30.

21. Geenen, S., Power, L. E. (2007). “Tomorrow is another problem”: The experiences

of youth in foster care during their transition into adulthood. Children and Youth

Services Review. 27 (8). 1085-1101.

22. Griffi n, J. D. (2004). Growing up in foster care: A qualitative study of the relational

worlds of foster youth. Doctoral dissertation. The University of Texas at Austin.

7.Literatura

146

23. Hart, R. (1992). Children’s Participation: from Tokenism to Citizenship. Innocenti

Essays No.4. New York: UNICEF.

24. Hoek, van der, T. (2006). Through children’s eyes. An initial study of children’s personal

experience and coping strategies growing up poor in an affl uent Netherlands. UNICEF

Innocence Research Centre. Preuzeto s mrežne stranice: http://www.unicef.org/irc.

Kolovoz, 2010.

25. Hoepfl , M. (1997). Choosing qualitative research: A primer for technology education

researchers. Journal of Technology Education. 9 (1). 47-63. Preuzeto s mrežne stranice:

http://scholar.lib.vt.edu/ejournals/JTE/v9n1/pdf/hoepfl .pdf. Lipanj, 2010.

26. http://www.warrington.gov.uk/childrenandyoungpeople/

supportforfamilies/parentingsupport/corpparenting.aspx.

27. Jeđud, I. (2011). Doprinos perspektive korisnica Odgojnog doma Bedekovčina

u razumijevanju rizičnosti kod djevojaka. Doktorska disertacija. Edukacijsko-

rehabilitacijski fakultet Zagreb.

28. Joffe, H., Yardley, L. (2004). Content and thematic analysis. U: Marks, D., Yardley, L. (ur.):

Research Methods for Clinical and Health Psychology. Sage Publication Ltd. 56-68.

29. Johnson, P. R., Yoken, C., Voss, R. (1995). Family foster care placement: The child’s

perspective. Child Welfare: Journal of Policy, Practice, and Program. 74 (5). 959-974.

30. Keresteš, G., Brajša Žganec, A., Žic Grgat, B. (2005). Razvoj i potrebe djeteta u

kontekstu udomiteljstva. U: Brajša Žganec, A., Keresteš, G. i Kuterovac Jagodić (ur.):

Udomiteljstvo: skrb o djeci izvan vlastitte obitelji. Priručnik za edukaciju stručnjaka.

Udruga za inicijative u socijalnoj politici, Zagreb. 43-72.

31. Konvencija o pravima djeteta (2007). Pravobranitelj za djecu. Zagreb.

32. Kools, S. (1999). Self-protection in adolescents in foster care. Journal of Child and

Adolescent Psychiatric Nursing. Preuzeto s mrežne stranice: http://fi ndarticles.com/p/

articles/mi_qa3892/is_199910/ai_n8875591/. Kolovoz, 2010.

33. Mason, J. (1996). Qualitative researching. Sage Publications. London.

34. Messing, J. T. (2005). From the child’s perspective: A qualitative analysis of kinship

care placements. National Abandoned Infants Assistance Resource Center. University

of California at Berkeley.

147

35. Mishna, F., Antle, B. J., Regehr, C. (2004). Tapping the perspectives of children-

emerging ethical issues in qualitative research. Qualitative Social Work. 3 (4). 449-468.

36. National Standards for Foster Care (2003). Goverment of Ireland. Preuzeto s mrežne

stranice: www.hse.ie/.../The_National_Standards_for_Foster_Care,_2003.pdf. Kolovoz,

2010.

37. Olszewski, D., Burkhart, G., Bo, A. (2010). Children’s voice, experiences and perceptions

of European children on drag and alcohol issues. European Monitoring Centre for

Drags and Drag Addiction, Lisbon.

38. Patton, M. Q. (2002). Two decades of developments in qualitative inquiry: A personal,

experiential perspective. Qualitative Social Work. 1 (3). 261-283.

39. Renold, E., Holland, S., Ross, N. J., Hillman, A. (2008). ”Becoming Participant”

problematizing ”Informed Consent” in participatory research with young people in

care. Qualitative Social Work. 7 (4). 427–447.

40. Samuels, G. M., Pryce, J. M. (2008). “What doesn’t kill you makes you stronger”:

Survivalist self-reliance as resilience and risk among young adults aging out of foster

care. Children and Youth Services Review. 30 (10). 1198-1210.

41. Singer, E., Doornenbal, J., Okma, K. (2004). Why do children resist or obey their foster

parents? The inner logic of children’s behavior during discipline. Child Welfare, 83 (6).

581-590.

42. Smjernice za alternativnu skrb o djeci (2010). Ured UNICEF-a za Hrvatsku, Zagreb.

43. Stace, S., Lowe, K. (2009). Reducing risks for young people in foster care: A UK study.

Second edition. Brighton: Trust for the Study of Adolescence (TSA). Preuzeto s mrežne

stranice: www.youngpeopleinfocus.org.uk. Kolovoz, 2010.

44. Stephenson, P., Gourley, S., Miles, G. (2004). Introduction to child partcipation. In:

Blackman, R. (ed.): Child Participation. ROOTS 7 Resocureces. Tearfund.

45. Zakon o socijalnoj skrbi (2011). Narodne novine. 57/11.

46. Zakon o udomiteljstvu (2007). Narodne novine. 79/07.

47. Zakon o udomiteljstvu (2011). Narodne novine. 90/11.

7.Literatura

148

48. Žižak, A. (2010a). Teorijske osnove intervencija: socijalnopedagoška perspektiva.

Zagreb: Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb.

49. Žižak, A. (2010b). Analiza stanja udomiteljstva djece utemeljena na podacima i

smjernice za daljnji razvoj. U: Ivković, Đ., Žižak, A. (ur.): Udomiteljstvo djece u

Hrvatskoj. UNICEF Ured za Hrvatsku, Zagreb. 16-51.

50. Žižak, A. (2010c). Konzultacije prilikom izrade ................. seminarskog rada. Zagreb.

51. Žižak, A., Koller-Trbović, N. (2006). Obitelj u doživljaju djece i mladih: od prošlosti do

budućnosti. Kriminologija i socijalna integracija. 15 (2). 13-23.

52. Whiting, J. B., Lee III, R. E. (2003). Voices from the system: A qualitative study of

foster children’s stories. Family Relations. 52 (3). 288-295.

53. Wilson, K., Sinclair, I., Taylor, C., Pithouse, A., Sellick, C. (2004). Fostering success. An

exploration of the research literature in foster care. SCIE Knowledge review 05. Social

Care Institute for Excellence.

54. Younes, M. N., Harp, M. (2007). Addressing the impact of foster care on biological

children and their families. Child Welfare. 86 (4). 21-40.

149

8.Prilozi

8.Prilozi

150

8.1.Nacrti intervjua

a) Intervju s udomljenim djetetom/adolescentom

Uvodni dio razgovora:Predstavljanje: ja sam... radim... članica sam projektnog tima...

Kao predstavnica istraživačkog tima, željela bih razgovarati s tobom o tvojim iskustvima

u udomiteljstvu. To je potrebno zato da bismo bolje razumjeli djecu koja se nađu u takvoj

situaciji, a i zato da drugoj djeci koja će biti u sličnoj situaciji pomognemo da lakše

prebrode probleme s kojima će se susretati. Nema drugog načina da to saznamo, nego

da tebe, odnosno, vas koji ste i sami bili i jeste u toj situaciji, pitamo za vaše mišljenje,

vaša iskustva i doživljaje. Voljeli bismo upravo od vas/tebe čuti kako se vi/ti osjećate i kako

ste se ranije osjećali, što vi mislite o tom svom iskustvu, što vi preporučujete da bi trebalo

biti drugačije, bolje. Razgovarat ćemo s više djece i mladih i te spoznaje ćemo pokušati

oblikovati u određene zaključke i prijedloge za stručnjake koji se bave djecom, kao i za

udomiteljske obitelji. Tvoje iskustvo je, upravo zato, vrlo značajno, naravno, ako želiš s

nama o tome razgovarati.

Trebaš znati da jamčimo zaštitu tvojih prava tijekom cijelog procesa, a to znači da

nigdje neće biti spomenuto tvoje ime, podaci će biti predstavljeni za cijelu skupinu, a

ne pojedinačno. Ne moraš odgovoriti na svako pitanje ako se tebi čini neprimjerenim,

teškim, previše osobnim. Također, ako se tijekom razgovora predomisliš, možeš odustati.

Znači, ovdje je riječ o tvom dobrovoljnom pristanku.

Razgovor će trajati oko sat vremena, a potrebno ga je snimati kako bismo ga mogli

doslovno prepisati i donijeti ti da ga pogledaš, nadopuniš ili slično. Ako ćeš željeti i ako

će biti prilike, voljeli bismo da i dalje sudjeluješ s nama u drugim fazama rada na ovom

projektu, posebno bismo željeli upoznati te s našim rezultatima (ako ih želiš čuti) i pozvati

te na daljnju suradnju.

Jesi li sve razumio/jela što sam ti rekla? Imaš li ti kakvih pitanja? Jesi li pod ovim uvjetima

spreman/a razgovarati?

Pitanja:Molim te da se predstaviš na svoj način, tko si ti, čime se baviš, koju školu •

pohađaš...

Kako je tekao tvoj život do sada? Kako dugo živiš ovdje? Možeš li ispričati gdje si i •

kako živio/jela ranije, kako je tada izgledao tvoj život?

Znaš li što je bio razlog tvog izdvajanja iz obitelji? Kako si to tada vidio/jela, čuo/la, •

doživio/jela? Možeš li opisati svoju obitelj i kako ste u to vrijeme živjeli?

Misliš li da je tvoje izdvajanje iz obitelji bilo potrebno? Je li se to, po tvome mišljenju, •

moglo riješiti na neki drugačiji način? Kako? Što bi ti time dobio/la? Što bi bilo

drugačije?

151

Koliko si tada znao/la o svemu, tj. o razlozima izdvajanja iz obitelji (odlasku iz •

obitelji) i tvom daljnjem smještaju? Možeš opisati kako se sve točno događalo, kako

si ti to zapamtio/la, doživio/jela? Je li to moglo biti drugačije? Kako? Jesu li te pitali

za mišljenje? Jesi li uopće imao/la svoje mišljenje?

Sjećaš li se tvog dolaska u ovu obitelj? Možeš li opisati kako si se osjećao/la, što si •

tada razmišljao/la? Je li se to vremenom promijenilo?

Predstavi/opiši mi svoju udomiteljsku obitelj. Kako se osjećaš u ovoj obitelji? S kim •

najviše/najbolje komuniciraš? Zašto? Ili, opiši svoj odnos sa svakim članom obitelji.

Tko ti u obitelji najviše pomaže u učenju, tko najviše brine o tebi, s kim se najviše

družiš, s kim najviše voliš razgovarati ako imaš problem? Što misliš, kako djeca

tvojih udomitelja prihvaćaju udomljavanje druge djece?

Što ti se od toga kako sada živiš sviđa, a možda te nešto smeta, možda bi nešto •

mijenjao/la? Pita li te tko i kako često za tvoje mišljenje i tvoje želje, prijedloge?

Uvažavaju li se? Planiraš li zajedno s udomiteljima i stručnjacima svoj život u ovoj

obitelji? Molim te, opiši to.

Misliš li da se tvoj život u udomiteljskoj obitelji po nečemu razlikuje od života druge •

djece koja žive u vlastitim obiteljima? Ako da, po čemu? Što ti time dobivaš/gubiš?

Bi li htio/jela nešto promijeniti? Ako da, što?

S kim se u susjedstvu, školi, mjestu najviše družiš? Kako te drugi u susjedstvu •

prihvaćaju?

Kako ti sudjeluješ u svemu što se u tvome životu događa? Osjećaš li se uključenim •

i kako?

Možeš li ukratko opisati svoje kontakte s tvojom obitelji, socijalnom službom...•

Je li ti poznato do kada ćeš ostati u ovoj obitelji? S kim o tome razgovaraš? Kako •

planiraš i vidiš svoj život u budućnosti? S kime planiraš nastaviti kontakte?

Da se ponovno nađeš u istoj situaciji, bi li volio/ljela ponovno biti smješten/a u ovu •

obitelj (ako da, zašto, ako ne, zašto)?

Da si ti u situaciji da za neko drugo dijete trebaš sudjelovati u odluci o izdvajanju iz •

obitelji, što bi ti učinio/la?

Bi li svoje udomitelje/udomiteljsku obitelj preporučio i drugoj djeci? Bi li drugima •

preporučio/la udomiteljski smještaj? Ako da, zašto, ako ne, zašto? Znaš li za iskustva

druge djece iz udomiteljstva?

Sada, iz ove situacije i s iskustvom koje imaš, što bi ti poručio/la i preporučio/la •

stručnjacima, ali i udomiteljima da bi se djeca koju udomljavaju osjećala dobro?

Smatraš li danas da je odluka o tvom izdvajanju iz obitelji i smještaju kod udomitelja •

bila potrebna, dobra? Što bi ti danas, iz ove pozicije, poduzeo u takvoj situaciji?

Kako danas gledaš na sve to?

Ima li nešto o čemu nismo razgovarali, a čini ti se važnim?•

Kako si doživio/jela ovaj razgovor?•

Završni dio razgovora:Zahvaljujem ti na ovom razgovoru, vremenu i povjerenju koje si mi ukazao/la i nadam se

da ćemo i dalje surađivati. Ili, imaš li ti od nas neka očekivanja za ubuduće?

8.Prilozi

152

b) Intervju s biološkom djecom udomitelja

Uvodni dio razgovora:(modifi cirani uvodni razgovor kao prethodni razgovor, naglasiti važnost njihove uloge, a

time i njihove perspektive, iskustva, doživljaja, prijedloga (u vezi s udomljavanjem djece

u tvojoj obitelji), kao i poštovanja svih prava te slobode sudjelovanja u projektu)

Pitanja:Možeš li opisati članove svoje obitelji? Kako živite, kako izgledaju vaši prosječni •

dani? Sjećaš li se kako je vaš život izgledao prije nego su došla djeca na

udomljavanje? Koliko si ti imao/la godina? Kakva su tvoja sjećanja na to vrijeme,

na prvi susret? Što se kasnije događalo?

Jesu li te roditelji pitali za mišljenje kod donošenja odluke o udomljavanju •

djece/djeteta? Ili, kada i kako si saznao/la da će u vašu kuću doći dijete/djeca na

udomljavanje? Sjećaš li se kako si tada o tome razmišljao/la, kako si se osjećao/

la? Kako je izgledao taj prvi susret? Što se dalje događalo? Bi li nešto preporučio/la

stručnjacima ili svojim roditeljima za to prvo vrijeme (možda, što bi trebali učiniti,

na što paziti)?

Po čemu se život u vašoj obitelji razlikuje od života obitelji koje se ne bave •

udomiteljstvom (ili u kojoj nema udomljene djece)? Što misliš, kako vas doživljavaju

susjedi, škola, što o vama i vašoj obitelji misle sumještani? Čini li ti se da si zbog

statusa djeteta koje udomljava drugu djecu bio/la u nečemu zakinut/a ili na dobitku,

odnosno, što si dobio/la, a što izgubio/la udomljavanjem? Kako i koliko sudjeluješ u

planiranju vlastitog života u obitelji, kao i ukupnog života obitelji? Koliko se uvažava

tvoje mišljenje?

Što je najljepše što ti se dogodilo, a vezano je upravo za udomiteljstvo? A što•

najružnije/najteže? Ili, ima li nešto s čime nisi zadovoljan/a vezano uz udomiteljstvo?

Jesu li neka djeca koju je tvoja obitelj udomila, već otišla iz vaše obitelji? Ako da, •

sjećaš li se što si tada mislio/la, kako si se osjećao/la? Što sada misliš o svemu tome?

Bi li volio/jela ponoviti to iskustvo? Smatraš li da bi i biološka djeca udomitelja i

udomljena djeca trebala drugačije sudjelovati u zajedničkom životu obitelji? Kako?

Bi li nešto u cijelom tom procesu mijenjao/la? Imaš li kakve prijedloge, •

razmišljanja?

Bi li i sam/a kao odrasla osoba bio/la udomitelj? Ako da, zašto, ako ne, zašto?•



153

c) Intervju s odraslim osobama s iskustvom udomljenog djeteta

Uvodni dio razgovora:(modifi cirani uvodni razgovor)

Pitanja:Možete li se ukratko predstaviti, kako danas živite te kratko reći kako je tekao Vaš •

dosadašnji život (npr. vremenska os)?

Sjećate li se danas razdoblja izdvajanja iz vlastite obitelji i smještaja kod udomitelja •

(ako je bilo više smještaja, svaki od njih razraditi)? Kada je to bilo, kako ste do

tada živjeli? Jesu li Vam bili poznati razlozi tog postupka, jeste li unaprijed bili

informirani, pitani?

Kako je tekao Vaš život kod udomitelja? Možete li opisati svakodnevicu? Čega •

se najviše sjećate? Kako ste se Vi osjećali u toj obitelji? Kako mislite da Vas je

obitelj prihvatila (opišite odnos s pojedinim članovima obitelji), kako susjedstvo,

škola? Jeste li se po nečemu osjećali drugačije od djece koja su živjela u vlastitim

obiteljima ili od biološke djece Vaših udomitelja?

Što je ono što ste dobili s udomljavanjem, a za što Vam se čini da ste bili •

uskraćeni?

Jeste li i danas u kontaktu s nekim iz obitelji udomitelja? Ili, kakav je danas Vaš •

odnos s udomiteljima?

Koji generalni doživljaj nosite sa sobom u odnosu na udomiteljsku obitelj? A u •

odnosu na vlastitu? Biste li nešto drugo preporučili stručnjacima, udomiteljima

u sličnim situacijama? Biste li udomiteljsku obitelj u kojoj ste Vi bili predložili

drugima?

Kolika je bila Vaša uloga u svemu tome, koliko ste sami mogli sudjelovati u svom •

životu kroz sudjelovanje u donošenju odluka, pitanju za Vaše mišljenje? Čini li

Vam se važno pitati djecu za mišljenje, sada iz ove perspektive? Bi li se, da ste

mogli sudjelovati u odluci, nešto drugačije događalo u Vašem životu?

Biste li Vi sami (ili jeste li) postali udomitelj? Zašto da, zašto ne? Biste li za neko, •

Vama vrlo blisko dijete, predložili udomiteljstvo?

Hoće li (ili već imate dijete) Vaše iskustvo s udomiteljstvom utjecati na odgoj •

vlastitog djeteta/djece? Ako da, kako?

Ima li nešto važno u Vašim sjećanjima i iskustvu o udomiteljstvu, a o čemu nismo •

razgovarali? Želite li Vi postaviti neka pitanja?

Završni dio razgovora:Zahvaljujem Vam na povjerenju i vremenu koje ste odvojili za sudjelovanje u ovom

razgovoru.

8.Prilozi

154

d) Intervju s djecom koja su iz udomiteljske obitelji došlau dječji dom

Uvodni dio razgovora:(modifi cirani uvodni razgovor)

Pitanja:Molim te da se predstaviš na svoj način, tko si ti, čime se baviš, koju školu •

pohađaš...

Kako je tekao tvoj život do sada? Možeš li ispričati gdje si i kako živio/jela ranije, •

kako je tada izgledao tvoj život? (napraviti vremensku os)

Znaš li što je bio razlog tvog izdvajanja iz vlastite obitelji? Kako si to tada vidio/jela, •

čuo/la, doživio/jela? Možeš li opisati svoju obitelj i kako ste u to vrijeme živjeli.

Koliko si tada znao/la o svemu, tj. o razlozima izdvajanja iz obitelji (odlasku iz •

obitelji) i tvom daljnjem smještaju? Možeš li opisati kako se sve točno događalo,

kako si ti to zapamtio/la, doživio/jela? Je li to moglo biti drugačije? Kako? Jesu li

te pitali za mišljenje? Jesi li uopće imao/la svoje mišljenje?

Sjećaš li se svog dolaska u obitelj udomitelja? Možeš li opisati kako si se osjećao/•

la, što si tada razmišljao/la? Je li se to s vremenom promijenilo?

Predstavi/opiši mi svoju udomiteljsku obitelj. Kako si se osjećao/la u toj obitelji? •

S kim si najviše/najbolje komunicirao/la? Zašto? Ili, opiši svoj odnos sa svakim

članom obitelji. Tko ti je u obitelji najviše pomagao u učenju, tko najviše brinuo o

tebi, s kim si se najviše družio/la, s kim si najviše volio/jela razgovarati ako si imao/

la problem? Kako su djeca tvojih udomitelja prihvaćala tebe i drugu udomljenu

djecu, ako ih je bilo?

Što ti se u obitelji udomitelja sviđalo, a što ti je smetalo? Jesu li te i kako često •

pitali za tvoje mišljenje i tvoje želje, prijedloge? Ako da, jesu li ih uvažavali? Jesi li

zajedno s udomiteljima i stručnjacima planirao/la svoj život u toj obitelji? Molim te,

opiši to.

Što je bio razlog tvog povratka u dom? Možeš li to potanko opisati? Kako su na to •

reagirali udomitelji, njihova djeca, stručnjaci, dom? Jesi li se želio/jela vratiti upravo

u dom ili si se, možda, želio/jela premjestiti u neku drugu udomiteljsku obitelj?

Možeš li mi pojasniti svoje razloge?

Jesi li sada zadovoljan/a svojom odlukom? Jesi li zadovoljan/a životom u domu? •

Što si premještajem u dom dobio/la, a što u udomiteljskoj obitelji nisi imao/la (a

što, možda, izgubio/la)?

Da se ponovno nađeš u istoj situaciji, što bi ti predložio/la da je potrebno učiniti?•

Da si ti u situaciji da za neko drugo dijete trebaš sudjelovati u odluci o izdvajanju iz •

obitelji, što bi ti učinio/la?

155

Bi li svoje udomitelje/udomiteljsku obitelj preporučio/la i drugoj djeci? Bi li drugima •

preporučio/la udomiteljski smještaj? Ako da, zašto, ako ne, zašto? Znaš li za iskustva

druge djece iz udomiteljstva?

Sada, iz ove situacije i s iskustvom koje imaš, što bi ti poručio/la i preporučio/la •

stručnjacima, ali i udomiteljima da bi se djeca koju udomljavaju osjećala dobro?

Ima li nešto o čemu nismo razgovarali, a čini ti se važnim?•

Kako si doživio/jela ovaj razgovor?•



“Primijenjene su kvalitativne metode prikupljanja i analize podataka, koje su kako je iz podataka vidljivo omogućile dobivanje uvida u doživljaj vlastitog iskustva udomiteljstva i dobivanje novihi specifičnih spoznaja važnih za podizanje kvalitete udomiteljstva djece u Hrvatskoj kroz primjereno informiranje, pripremanje, participaciju svih (udomljene i biološke djece udomitelja) u procesu izdvajanja djeteta iz vlastite obitelji, smještaja u udomiteljsku obitelj i usklađivanje života u udomiteljskoj obitelji s pravima i potrebama djece.”

Iz recenzije: doc. dr. sc. Maja Laklija

“Nakon čitanja ove studije bogate porukama podjednako na spoznajnoj kao i na emocionalnoj razini, zahvaljujući živom dodiru s perspektivama različitih sugovornika, dobiva se uvjerljiva slika važnosti “usmjeravanja sustava na višestruke mogućnosti” koje se otvaraju unutar ovog tipa intervencije. Ostajući uz likovnu metaforu može se konstatirati kako se u prvom planu raskošne freske, koju su nam oslikale autorice rabeći široku paletu istraživačkih poteza i tehnika, ističu zaključci o tome da su djeca kompetentni sugovornici kad je u pitanju njihovo životno iskustvo, te kako je istraživanjem potvrđena važnost informiranja djece o svim ključnim obilježjima potencijalnih oblika skrbi kao i važnost uključivanja djece kao sugovornika u planiranje i odlučivanje u svim fazama skrbi o njima.”

Iz recenzije: prof. dr. sc. Vlasta Vizek Vidović

Fond Ujedinjenih naroda za djecu

Ured za Hrvatsku

Radnička cesta 41/7

10000 Zagreb

Telefon 385 1 2442 660

385 1 2442 661

Fax 385 1 2442 662

www.unicef.hr

Documents

Što nam djeca govore o udomiteljstvu - unicef.hr · Maja Laklija Lektura Dragica Nemec Autori plakata čiji su elementi korišteni na naslovnici Mladi okupljeni pri Forumu za kvalitetno