Pascal Bruckner

TIR A NIJA K A JA NJA

Pascal Bruckner Tiranija kajanja: Esej o zapadnjačkome mazohizmu

Naslov izvornika La tyrannie de la pénitence: Essai sur le masochisme occidental

Copyright © Editions Grasset & Fasquelle, 2006. All Rights Reserved

Prevela s francuskoga Ivana Šojat Kuči

Ilustracija na naslovnici Marina Leskovar

PASCAL BRUCKNER

Tiranija kajanja

EsEj o zapadnjačkomE mazohizmu

Zagreb, svibanj 2009.prvo izdanje

Posvećeno Laurentu Aublinu, mome najstarijem i najvjernijem prijatelju,

u znak sjećanja na spavaonicu Henri IV i Dôme des Ecrins.

Previše sam pio crnu krv mrtvih.Michelet

Živimo u vremenu kada se ljudi, poticani osrednjim i krvoločnim ideologijama,

privikavaju svega stidjeti. Stide se sebe samih, činjenice da su sretni, da vole i stvaraju (…). Nužno je, dakle, osjećati se krivim.

I tako su nas dovukli u laičku ispovjedaonicu, najgoru od svih.Albert cAMus, PolitičkA PisMA, 1948.

Sadržaj

Uvod ............................................................................................................................................................................................................................................................13

I kolporteri sramote ................................................................................................................................................................................19Nepopravljivo i iznemoglo .........................................................................................................................................................................21Ideologija koja zamuckuje ........................................................................................................................................................................23Flagelanti zapadnoga svijeta ................................................................................................................................................................26Žeđ za kažnjavanjem .......................................................................................................................................................................................32

II patologije dUga ...................................................................................................................................................................................................35Čuvati neprijatelja u srcu ..........................................................................................................................................................................37Taštine mržnje prema samome sebi ............................................................................................................................................41Jednosmjerna pokajanja ..............................................................................................................................................................................45Lažni prijepor o islamofobiji .................................................................................................................................................................50

III voda ponovno pronađene nevinosti ....................................................................................................57Koje središte Bliskog istoka? .................................................................................................................................................................60“Cionizam = DNA zločinac čovječanstva” ......................................................................................................................62Raskrinkati uzurpatora ................................................................................................................................................................................65Škakljiva arbitraža .............................................................................................................................................................................................69Dvostruki prokletnik ........................................................................................................................................................................................73

Iv fanatizam skromnosti ......................................................................................................................................................................79Zakašnjelo obraćenje na krepost ......................................................................................................................................................81Carstvo praznine ...................................................................................................................................................................................................82Pacifikacija prošlosti ....................................................................................................................................................................................... 84Imaginarni krivac ................................................................................................................................................................................................87Pronaći izgubljeno samopoštovanje ............................................................................................................................................89Dvostruka pouka ...................................................................................................................................................................................................92

v drUga golgota ........................................................................................................................................................................................................97Besmislice o Auschwitzu .......................................................................................................................................................................... 100Hitlerizirati povijest .......................................................................................................................................................................................102Dvostruka kolonijalna nostalgija .................................................................................................................................................109

vI počuj moju patnju ........................................................................................................................................................................................ 117O viktimizaciji kao karijeri ...................................................................................................................................................................119Zaštititi manjine ili emancipirati pojedinca ..................................................................................................................124Koja dužnost sjećanja? ...............................................................................................................................................................................130

vII depresija U rajU: francUska,simptom i karikatUra eUrope ................................................................................................................................. 137

Univerzalna žrtva .............................................................................................................................................................................................139Šagrenska koža .................................................................................................................................................................................................... 144Tko su reakcionari? .........................................................................................................................................................................................147Trijumf straha ........................................................................................................................................................................................................149Preobrazba ili propast.................................................................................................................................................................................151

vIII sUmnja i vjera: prepirka na relacijieuropa – sjedinjene države ...........................................................................................................................................155

Biti ili imati ............................................................................................................................................................................................................... 157Izazivači povijesti ..............................................................................................................................................................................................160Arhaizam vojnika...............................................................................................................................................................................................163Hvalisavi kolos .......................................................................................................................................................................................................166

Zaključak ..................................................................................................................................................................................................................................... 173

Uokvireni kratki eseji

Islamistička ljevica ili recipročna podvala ............................................................................................................................................................................33

Upozorili su nas! .......................................................................................................................................................................................................................................................54

O pravilnoj primjeni barbarstva .........................................................................................................................................................................................................68

Bounty, cappuccino, čiča Tom ............................................................................................................................................................................................................... 76

Što je to pokajnička država? ....................................................................................................................................................................................................................94

Rođen nam je neprijatelj! ...........................................................................................................................................................................................................................115

Pitanja o ropstvu ..................................................................................................................................................................................................................................................129

Portret prezrenog na svijetu utjelovljenog u pobunjenom potrošaču........................................................................................... 135

Europa bez granica ............................................................................................................................................................................................................................................153

Pomirba .............................................................................................................................................................................................................................................................................169

Uvod

Uvod 15

Neuobičajena toplina usred zime pogađa jedan veliki grad na sjeveru Europe dok se Zemlji približava asteroid. Stanovnici uvečer na ulice izlaze u pidžamama, brišu znoj koji im se cijedi niz lice, upiru pogled prema nebu, užasnuti promatraju asteroid koji na očigled postaje sve veći. Svi strahuju od istoga: da će se ta masa tvari u fuziji sudariti s našim planetom. Obuzeti panikom, štakori u gomilama napuštaju kanalizaciju, u eksplozijama pucaju automobilske gume, asfalt se topi. Upravo tada čudnovata spodoba umotana u bijelo platno, duge brade, obraća se gomili i udarajući u gong viče: “Ovo je kazna, pokajte se, ovo je svršetak Vremena.”

Smješkamo se tom jeftinom proroku koji riga riječi i proriče, tim više što se prizor odvija u jednome stripu, Hergéovoj* Tajanstvenoj zvijezdi. Pa ipak, kolika li se istina krije iza ispraznosti tog povika: “Pokajte se!” Eto poruke koju nam, iza deklarativnog hedonizma, već pola stoljeća utuvljuje zapadnjačka filozofija koja istodobno želi biti glas emancipacije i loša savjest svoga vremena. Ono što nam ucjepljuje, upakirano u ateizam, zapravo je stari pojam istočnoga grijeha, drevni otrov prokletstva. Na judeo-kršćanskome terenu, nema moćnijega goriva od osjećaja da smo zgriješili, a što se naši filozofi, sociolozi žešće izjašnjavaju kao agnostici, ateisti i slobodni mislioci, to zdušnije obnavljaju vjerovanje kojeg se odriču. Kao što je govorio Nietzsche, laičke ideologije su u ime humanosti podigle kršćanstvo na višu razinu kristijanizacije i nadlicitirale njegovu poruku.

* Casterman, 1947.

16 Tiranija kajanja

Od egzistencijalizma do dekonstrukcionizma, čitava se suvremena misao iscrpljuje u pokušajima mehaničkog optuživanja Zapada nepre-stano naglašavajući njegovo licemjerstvo, nasilje i gnusnost. Tu su i najbolji duhovi izgubili dobar dio svoje suštine. Malo ih je koji nisu podlegli toj duhovnoj rutini: jedni su s aplauzom pozdravljali vjersku revoluciju, drugi tlačiteljski režim, treće je u ekstazu bacala ljepota terorističkih djela, ili su pak podržavali neku gerilu samo zato što su njezini motivi bili protivni našoj vrhunaravnoj logici. Popustljivost prema stranim diktaturama, tvrdokornost prema našim vlastitim de-mokracijama. Neprestano kretanje: kritička misao, isprva subverzivna, okreće se protiv sebe same i pretvara se u novi konformizam, samo konformizam ovjenčan sjećanjem na davnu pobunu. Jučerašnja odvaž-nost pretvara se u šablonu. Grižnja savjesti prestala je biti povezana s preciznim povijesnim okolnostima, ona postaje dogma, duhovna hrana, gotovo moneta za trgovinsku razmjenu. Stvara se čitava intelektualna trgovačka mreža: svećenici su unajmljeni da je održavaju, poput nekadašnjih čuvara vatre, oni izdaju dopuštenja da se misli, govori. Dođe li i do najmanjeg odmaka, ti pobornici skrušenosti podižu glas, upravljaju policijom govora, izdaju ili odbijaju izdati svoj imprimatur. U velikoj tvornici duha, oni su ti koji vam otvaraju ili zatvaraju vrata. To opetovano primjenjivanje skalpela na samome sebi mi nazivamo kajanjem. Poput svake ideologije, i ovaj diskurs u prvi mah pada u registar očitoga. Ne treba ništa dokazivati, toliko se stvari čine jasne: treba samo ponavljati, potvrđivati. Dužnost kajanja je ratni stroj koji vrši više funkcija: cenzurira, umiruje, razlučuje.

U prvom redu, ona Zapadnom bloku, od pamtivijeka opterećenom krivnjom, zabranjuje da sudi, da ustaje protiv drugih režima, drugih država, drugih religija. Naši prošli zločini nam nalažu da usta držimo zatvorenima. Naše jedino pravo je šutnja. To pravo zatim pokajnicima nudi utjehu povlačenja. Suzdržanost i neutralnost naše su otkupljenje. Ne sudjelovati više ni u čemu, ne uključivati se u afere našega vremena, samo ponekad pružiti podršku onima koje smo nekoć podjarmljivali. Na taj će se način zapravo definirati dva Zapada: dobar Zapad stare Europe, Zapad koji se sakrio u mišju rupu i šuti, loš Zapad, Zapad Sjedinjenih Država koji intervenira i u sve se upliće.

Uvod 17

Ne možemo, naravno, nekažnjeno dresirati čitave generacije i tjerati ih na samokažnjavanje. To rezultira negativnim posljedicama kojima se, dakako, pridodaju i sekundarne dobrobiti. Pokret što sam ga uočio 1983.* danas se širi i produbljuje. Ali nismo više u razdoblju kad bijeli čovjek jeca, kad nekadašnji gospodar nakratko pada ničice pred dojučerašnjim robovima kada je Hladni rat, još živa nada u svjetsku revoluciju, elektrizirao kontinent čiju je istočnu polovicu kolonizirao nekadašnji SSSR. Stari kontinent, žrtva vlastite pobjede nad komunizmom, demobilizirao se nakon pada Berlinskoga zida. Nakon euforije pobjede, uslijedila je atmosfera odricanja. Iz Afrike, iz Azije, s Bliskog istoka, cijeli svijet kuca na vrata Europe, svi žele stupiti na njezino tlo i to u trenutku kada nju prožima posvemašnji stid od nje same. Shvatiti taj paradoks, proniknuti u naše moralno srozavanje, pronaći teorijske alatke pomoću kojih bismo to mogli ispraviti, upravo to je ambicija ove knjige.

* U Le Sanglot de l’homme blanc. Tiers-Monde, culpabilité, haine de soi (Jecaj bijeloga čovjeka. Treći svijet, krivnja, mržnja prema sebi), Seuil, 1983.

I

Kolporteri sramote

Svi smo mi pred svima krivi za sve, ja više od ostalih.

Dostojevski

Kolporteri sramote 21

NEPOPRAVLJIVO I IZNEMOGLO

Čitav nas svijet mrzi, a mi to i zaslužujemo: u tom uvjerenju živi glavnina Europljana, barem onih zapadnih. I doista, od 1945. na našem kontinentu žive muke pokajanja. Mozgajući o vlastitim prošlim užasima, ratovima, vjerskim progonima, robovanju, imperijalizmu, fašizmu, komunizmu, on u svojoj dugoj povijesti vidi tek neprekinut niz ubojstava i pljački koje su rezultirale dvama svjetskim sukobima, odnosno samoubojstvom entuzijazma. Užasi bez premca, industrijali-zacija smrti divovskih razmjera u nacističkim i sovjetskim logorima, promicanje krvavih lakrdijaša u rang idola za mase, iskustvo krajnjega zla preobraženog u birokratsku rutinu, to je naša bilanca. Najveće vrline, rad, red i disciplina, stavljene u službu jezivih ciljeva, obeščašćena znanost, kultura ismijana u svojim pretenzijama, unakaženi idealizam. Europa, poput boksača omamljenog od udaraca koje je primio, osjeća kako su je satrli zločini preteški da bi ih nosila na svojim plećima. Na zapadu ili istoku tog malenog “rta azijskog kontinenta” nema nacije koja nad sobom ne bi trebala provesti ispit savjesti, čija povijest nije prepuna leševa, promatračnica, mučenja, otimačina. Toliko uzvišenih djela, visokih metafizika, istančanih filozofija, sve kako bi nas dovelo do građanskih ratova, kosturnica, plinskih komora, gulaga. Europa na jedinstven način kombinira racionalnu misao i ubojstvo, sistematski i metodički stvara stroj za dehumanizaciju koji je u 20. stoljeću doživio vrhunac. U našoj se civilizaciji krije prokletstvo koje joj kvari smisao, izruguje joj veličanstvenost. Vrhunci misli, glazbe, umjetnosti, sav taj beskoristan i tragičan luksuz za posljedicu ima ponore gnusobe.

22 Tiranija kajanja

Godine 1955. u svojoj knjizi Tužni tropi, govoreći o brazilskim Indijancima, Claude Lévi-Strauss zgroženo spominje “razvoj zapadne civilizacije koji je za velik i nedužan dio čovječanstva bio čudovišna i neshvatljiva kataklizma.”* O toj odbojnosti još i danas svjedoče bezbrojni putnici, teoretičari. Četrdeset godina nakon Lévi-Straussa, stanje je i dalje isto: “Kolektivno, mnogo je toga za što bismo trebali tražiti oprost”, objašnjava filozof Marc Ferry. (…). Kritički bismo se trebali prisjetiti svih nasilja i poniženja koje smo nametali čitavim narodima na svim kontinentima, a sve kako bi trijumfiralo naše vlastito viđenje ljudskosti i civilizacije.”† Tu je i još jedan stručnjak za Alžir koji, kako bi iskazao vlastiti očaj, piše: “Francuzi nikada nisu razmotrili mogućnost da krivnja bude sastavni dio njihove povijesti.”‡ Edgar Morin je pak taj koji, u nizu predavanja što ih je održao tijekom 2005., u pacifiziranoj Europi, i to isključivo u njoj, vidi ferment mogućeg barbarstva: “Nužno je biti kadar promisliti o europskome barbarstvu kako bismo ga prevladali, jer najgore je uvijek moguće. U prijetećoj pustinji barbarstva nalazimo se u relativnoj zaštiti oaze. Jednako tako znamo i da smo u povijesno-političko-socijalnim okolnostima koji i najgore čine mogućim, osobito u razdobljima paroksizma.”§

Da je Europa bolesnik na planetu po kojem širi svoju zarazu, to je ono za što bi trebalo dokazati krivnju svakome tko živi na europskome tlu. A na pitanje: tko je kriv? u metafizičkome smislu te riječi, opće je prihvaćen spontani odgovor: mi. Zapad, taj savez Starog i Novog svijeta, stroj je bez duše i gospodara koji je “čovječanstvo stavio u svoju službu”. Trenutačno živi u razdoblju “osvete križara” (sic!) i želi posvuda izvoziti svoje razularene strasti¶. Ne postoji užas u Africi, Aziji ili na Bliskome istoku za koji Europa nije odgovorna:

“Treći svijet je ispušni ventil strasti razularenih igrom razuzdanih konkurencija izvan nadzora. U korijenu velikih pokolja koji divljaju Trećim svijetom, a koji svojim užasima zapljuskuju kolibe i učvršćuju

* Claude Lévi-Strauss, Tristes Tropiques, Plon, 1955, str.375.† Jean-Marc Ferry, Les Puissances de l’expérience, Le Cerf, Pariz, 1991., str.219. ‡ Benjamin Stora, Les Aveux les plus durs, Patrick Weil i Stéphane Dufoix, L’Esclavage, la

colonisation et après, PUF, 2005., str. 591.§ Edgar Morin, Culture et barbarie européennes, Bayard, 2005., str. 92. (Europska kultura i

europsko barbarstvo, AGM, Zagreb, 2006., str. 80.)¶ Serge Latouche, L’Occidentalisation du monde, 1992., 2005., La Découverte, str. 26.-27.

Kolporteri sramote 23

naše uvjerenje o barbarstvu Drugih, pronalazimo frustracije koje je stvorio Zapad. Primjeri su mnogobrojni: mirna Kambodža koja tone u do tada neviđen pokolj nakon američke intervencije, Iran kojemu je, zahvaljujući britansko-američkome uplitanju uskraćena građanska Mosadekova revolucija, pa sve do slijepoga terorizma otmica ljudi i zrakoplova kojima smo svjedoci na Bliskome istoku.”*

Istrebljenje je “u srži europske misli” (Sven Lindqvist), a europski je imperijalizam “biološki nužan proces koji, prema zakonima prirode, dovodi do neizbježnog uklanjanja inferiornih rasa†”. Ako Zapad “vjerojatno ne bi mogao stvoriti računala da negdje u svijetu nije bilo ljudi koji su umirali od gladi ili žudnji‡”, tada se nameće zaključak: nužno je svim raspoloživim snagama oduprijeti se njegovoj dezinte-gracijskoj moći.

IDEOLOGIJA KOJA ZAMUCKUJE

Europa protiv sebe same: antizapadnjaštvo je, kako znamo, europska tradicija koja se proteže od Montaignea do Sartrea i na kapaljku unosi relativizam, sumnju u našu čistu savjest uvjerenu u vlastitu ispravnost. Nekoć je bila potrebna određena doza odvažnosti kako bi se prstom uprlo u barbarstvo konkvistadora s Las Casasom na čelu ili u civilizatorsku misiju velikih sila u doba carstava. Tko god danas, međutim, poželi okomiti se na Europu, dovoljno mu je nadovezati se na već izrečeno. Tako je 1925., usred Rifskoga ustanka u Maroku što su ga protiv francuskih i španjolskih trupa pod vodstvom Abda el-Krima povela pobunjena plemena, Louis Aragon, kojemu je tada bilo dvadeset osam godina, pred gomilom studenata u Madridu održao istodobno predivan i bezuman govor nabijen bijesom:

“U svemu ćemo biti u pravu. A prvo ćemo uništiti ovu, vama tako dragu, civilizaciju u koju ste se utisnuli kao fosili u škriljevac.

* Serge Latouche, op.cit., str. 77.† Sven Lindqvist, Exterminez toutes ces brutes, L’odyssée d’un homme au coeur de la nuit et

les origines du génocide européen, Le Serpent à plumes, Pariz, 1998. Citat iz Geraldine Faes, Stephen Smith, Noir et Français, Panama, Pariz, 2006., str. 324-325.

‡ Serge Latouche, op.cit., str. 120.

24 Tiranija kajanja

Zapadni svijete, osuđen si na smrt. Mi smo europski defetisti… Neka vam Istok, vaš strah i trepet, konačno odgovori. Posvuda ćemo probuditi klice konfuzije i nelagode. Mi smo agitatori duha.

Sve su barikade dobre, a neka su proklete sve zapreke našoj sreći. Židovi, izađite iz Geta. Izgladnimo narod kako bi konačno upoznao okus kruha i bijesa. Pokreni se, Indijo s tisuću ruku, veliki legendarni Brahma. Na tebi je, Egipte, red! Neka se preprodavači droge okome na naše užasnute zemlje… Ustani, svijete! Pogledajte kako je suha ova zemlja, pogodna za požare. Kao da je od slame.

Samo se smijte. Mi smo ti koji će neprijatelju uvijek pružiti ruku…”*

Osamdeset godina kasnije ista je ideja iznesena bez emocija kao zaklju-čak kakvog sudskog službenika: čestitajući što je otpor našem utjecaju posvuda sve brojniji, ekonomist i filozof Serge Latouche tvrdi kako “smrt Zapada neće nužno biti i smak svijeta”, nego upravo suprotno: “uvjet procvata novih svjetova, nove civilizacije, novoga razdoblja†”. Osporavanje je u međuvremenu srozano na razinu automatizma, destruktivno klicanje je zaglibilo u ledenom govoru birokracije.

U tom je smislu nemoguće ne osjetiti čudan osjećaj remakea, kao da su ponovno oživjele stare aveti iz 60-ih godina i došle nas progoniti. No to bi samo upućivalo na loše poznavanje srži: baš kao što komunistička ideja ponovno postaje sve zavodljivija što više blijedi sjećanje na SSSR, tako i pokret za Treći svijet doživljava procvat na humusu zaborava u koji tone maoizam, Crveni Kmeri, južnoamerički gerilski pokreti. Upravo neuspjeh tih konkretnih utopija objašnjava ponovno izbijanje na površinu doktrine koja se iznenada oslobodila kušnje stvarnosti. Ideologije nikada ne umiru, one se preobražavaju i iznova rađaju u novome obličju, baš u trenutku kada smo povjerovali da su zauvijek pokopane: neuspjeh ne samo da uopće ne potiče na triježnjenje nego ponovno pokreće pijanstvo. Žalosno lice koloniziranog zamijenilo je bolno lice dekoloniziranog koji već četrdeset godina poput perli niže razočaranja i neuspjehe: Veliki kormilar i njegovih 70 milijuna mrtvih, masovni masakri Pola Pota, vijetnamska represija i protjerivanja, diktatura Saddama Husseina, mračnjački delirij molaha u Iranu, kubanski fašizam,

* La Révolution surréaliste, broj 4., citirao A.Reszler u L’Intellectuel contre l’Europe, PUF, 1976., str. 81.

† Serge Latouche, op.cit., str.158.

Kolporteri sramote 25

Alžirski građanski rat, propast najrazličitijih tropskih socijalizama, da ne spominjemo korupciju, siromaštvo, prijevare, nepotizam.

Posljednjih pedeset godina srce tame više nije kolonizacijska epopeja, već nezavisna Afrika, “koktel katastrofa”, kako ju je 2001. sramežljivo prozvao Kofi Annan: ubojita vladavina Crvenog Negusa, Mengistua, Idi Aminove morbidne lakrdije, ili pak lakrdije jednog Sekoua Tourea ili Bokasse, demencija Samuela Doea i Charlesa Taylora u Liberiji, krvavi dijamanti Fodaya Sankhoa u Sierra Leoneu, čovjeka koji je osmislio sakaćenje “short sleeve” do lakta i “long sleeve” do ramena, koji je koristio djecu-vojnike, mališane ubojice, pretučene, drogirane; zatočenički logori, kolektivna silovanja, a ne smijemo zaboraviti ni beskrajni sukob između Etiopije i Eritreje, građanske ratove u Čadu, Sudanu, Somaliji, Ugandi, Obali Bjelokosti, prakticiranje ljudožderstva u Kongu, zločine protiv čovječnosti u Darfuru, a naposljetku, last but not least, genocid u Ruandi i rat na Velikim jezerima koji je od 1998. odnio između tri i četiri milijuna žrtava. Dekolonizacija je bila veliki proces demokratskog izjednačenja: nekoć podjarmljeni su u samo nekoliko godina dosegnuli razinu bestijalnosti svojih nekadašnjih gospodara. Na toj mračnoj slici tek su dojmljive iznimke: Južnoafrička Republika, Bocvana, maleni i veliki zmajevi Azije, kao i iznenadan proboj Indije i Kine koje su prihvatile kapitalizam, što nalikuje na osvetu kradljivaca vatre nekadašnjim gospodarima.

Što su Jacquesu Chiracu dovikivali mladi koji su se u velikome broju okupili kada je, 2004. posjetio Alžir kao prvi predsjednik Republike Francuske nakon dekolonizacije? “Dajte nam vize, dajte nam vize.” Netko zlonamjeran bi rekao: prvo su nas otjerali, a sada svi žele k nama! To pak ne dovodi u pitanje legitimnost dekolonizacije, baš suprotno, samo objašnjava uznemirujuću istinu: Europa je kolonije prežalila znatno brže no što su nekoć kolonizirani prežalili Europu. Budući da Europa nije dušom i tijelom uronila u grčeve dekolonizacije, budući da je tako demantirala one koji su njezina bogatstva povezivali s pljačkom južne polutke, s nepravednom razmjenom, preostaje samo neumorno ustrajati u njezinoj perverziji. Zemaljska kugla koja, zahva-ljujući medijima, sada nalikuje na kuću od stakla u kojoj svi više ili manje znaju u kakvim uvjetima žive drugi, bolest uspoređivanja ubrzava konkurenciju između naroda. Budući da je privremeno odgođen stari san o spasenju koje će donijeti proletarski narodi (premda svjedočimo

26 Tiranija kajanja

ponovnom okupljanju antiimperijalističke fronte u Južnoj Americi s venecuelanskim predsjednikom Hugom Chavezom na čelu), ponovno se vraćamo retorikama protuoptužbi kojima islamska ofenziva svjetskih razmjera i nezadovoljstvo brojnih imigranata daju posve nov legitimitet. Čudan je to primjer pokreta za Treći svijet koji je nadživio nestanak Trećega svijeta kao autonomnog entiteta. Prvi, onaj koji je iščeznuo 80-ih godina, bio je projekcija, podržavao je režime koji su trebali utje-loviti novi, revolucionarni raj na zemlji. Ovaj današnji je introspekcija, okrenut je prema sebi samome: ne volimo toliko druge koliko mrzimo sami sebe. Nelagoda koju više ne podržava neki politički projekt izjeda utrobu zapadne savjesti. Promjena mjerila, sužavanje obzora.

FLAGELANTI ZAPADNOGA SVIJETA

Godine 1947. Maurice Merleau-Ponty, koji je tada komunistima još uvijek suputnik, pokušava dokučiti logiku moskovskih procesa koji su, deset godina ranije, Staljinu omogućili da se riješi svojih najstarijih drugova prekrštenih u neprijatelje naroda*. Premda nevini i nipošto povezani s onim za što ih optužuju, ti tvrdokorni i iskreni boljševici priznaju krivnju, sami sebe optužuju za izmišljene zločine. Izmišljaju najrazličitije izdaje uperene protiv proletarijata i umiru sigurni u budućnost Revolucije. U jednakim proporcijama, mentalitet samo-optuživanja u nama opstaje kao refleks koji se očituje u načinu kako sami sebe spontano kažnjavamo kada god se suočimo s planetarnim nesrećama. Prosječni Europljanin, muškarac ili žena, biće je iznimne senzibilnosti, uvijek spremno sebi pripisati krivnju za siromaštvo Afrike ili Azije, sažaliti se nad nesrećama svijeta, pripisati si odgovornost za njih, neprestano se pitajući što može učiniti za Jug, umjesto da se pita što bi Jug mogao učiniti za njega.

Počevši od 11. rujna 2001. uvečer, velik dio naših sugrađana, usprkos očiglednoj sućuti prema žrtvama, izjavio je kako su Amerikanci zaslužili što su dobili. Krema europske inteligencije odmah je prihvatila takav stav, a pritom je raspolagala i luksuzom retoričkih suptilnosti: gusari koji su se zabili u utrobu tornjeva World Trade Centera bili su

* Maurice Merleau-Ponty, Humanisme et terreur, predgovor napisao Claude Lefort, NRF, Gallimard, 1980.

Kolporteri sramote 27

samo izvršitelji nemilosrdne kazne. Kao gljive poslije kiše, posvuda su nicali džepni Neroni koji su s aplauzom dočekali taj dvostruki atentat, otkrivajući u njemu izvršenje imanentne pravde. Milo za drago, ponovno uspostavljanje ravnoteže poljuljane pretjeranom asimetrijom, tako je to protumačio Jean Baudrillard, zdušno pravdajući osvetu:

“Kada cjelokupnu situaciju na takav način monopolizira jedna svjet-ska sila, kada se suočimo s tako fantastičnom kondenzacijom svih funkcija u tehnokratskoj mašineriji i jednoumlju, nije li teroristički transfer snaga jedini mogući put? Sam je sustav stvorio objektivne uvjete za tu nasilnu odmazdu. Držeći sve karte u svojim rukama, prisilio je Drugoga da promijeni pravila igre (…) teror protiv terora, iza svega toga više nema nikakve ideologije.”*

No, atentati koji su se 11. ožujka 2004. dogodili u Madridu (200 mrtvih) bili su dokaz da su i Europljani interiorizirali grijeh: odluka ljevičarske vlade Zapatera (koji se za to već dugo zalagao), koja je donijela odluku da se španjolske snage povuku iz Iraka, mogla se protumačiti kao pokorno ispunjavanje zahtjeva koje su iznijeli bom-baši, ali i dovesti do zaključka da je do pokolja na željezničkoj postaji Atocha došlo zbog suradnje Madrida s Washingtonom u drugome Zaljevskom ratu (a terorističke su ćelije napade nastavile planirati i znatno nakon španjolskoga povlačenja, zbog Andaluzije koju su muslimani izgubili nakon 15. stoljeća). Prisjetimo se da je u Madridu milijun ljudi prosvjedovalo bez ijednog povika mržnje protiv Arapa, da su okupljeni samo javno izvrgnuli ruglu Joséa Aznara koji ih je, protiv njihove volje, odvukao u Irak i za napade nepravedno optužio baskijsku separatističku organizaciju, ETA-u. Pokolj se i dan-danas pripisuje vođi populističke desnice, koji je tako uzdignut na razinu prikladnog žrtvenog jarca, zbog čega je onemogućeno propitivanje istinskih uzroka napada. Bombe koje su 7. srpnja 2005. eksplodirale u Londonu, a koje su ubile gotovo 60 ljudi, također su pokrenule čitavu retoriku pokajanja. Dan nakon napada, dnevnik Le Parisien, ne

* Jean Baudrillard, Le Monde, 2. studenog 2001. Obratiti pozornost kako je tijekom razgovora u VSD-u, Ilich Ramirez Sanchez poznat pod nadimkom Carlos, koji se u pariškome zatvoru nalazi zbog terorističkog djelovanja, rekao upravo sljedeće: “Neprestano podižući prag hege-monije, Amerika mora očekivati da će doživjeti proporcionalan protuudarac.” Navod objavljen u Carlos, L’islam révolutionnaire, a njegove je izjave prikupio Jean-Michel Vernochet, Editions du Rocher, 2003.

28 Tiranija kajanja

pretjerano ljevičarski orijentiran, objavio je naslov: “Al-Qaida kažnjava London” (dnevni list se naknadno javno ispričao zbog te rečenice). Gradonačelnik Londona, Ken Livingstone, uvjereni ljevičar, oduvijek poznat po svom neprijateljstvu prema Izraelu, osudio je bombaške napade, ali je i ubrzo zatim izjavio kako treba “arapske zemlje ostaviti na miru”, možda pritom zaboravljajući da su teroristi većinom bili britanski građani pakistanskoga podrijetla:

“Do samoubilačkih napada vjerojatno ne bi došlo da je Zapad arapskim državama nakon Prvog svjetskog rata dopustio da same slobodno odlučuju. Smatram kako se Zapad dvadeset godina uplitao u sudbinu tih, većinski arapskih zemalja samo zbog zapadnjačke potrebe za naftom (…) Da smo po završetku Prvog svjetskog rata učinili ono što smo Arapima i obećali, odnosno da smo im dopustili da sami biraju vlastito vodstvo i ostali izvan njihovih unutarnjih problema, da smo od njih samo kupovali naftu (…) mislim da do ovoga ne bi ni došlo.”*

Izokrenuti dokaze krivnje, eksplozijama raskomadane civile i protiv njihove volje pretvoriti u krivce, to je ono u čemu uspijeva i britanski pisac John Le Carré. Žaleći što, za razliku od Sjedinjenih Država, Velika Britanija u praksi ne raspolaže “stvarnom parlamentarnom opozicijom” (sic!), on vrelo terorizma vidi u prošlim i sadašnjim frustracijama i poniženjima:

“Kada su neke zajednice dugo vremena izložene eksploataciji, to kod njih stvara želju za osvetom, koliko god ona psihotična ili pogrešna bila. Kako bismo shvatili što je zapravo uzrok te psihoze koja nas navodi da poželimo ‘ubijati, ubijati, ubijati’, dovoljno je promatrati takve zajednice.”†

Francuski sociolog Farhad Khosrokhavar bombaške napade objašnjava kao proizvod poniženja arapsko-muslimanskoga svijeta općenito, do kojega je došlo “stvaranjem države Izrael, iz osjećaja da je islam postao religija potlačenih‡”. Jedan drugi sociolog, François Burgat, u intervjuu

* Le Monde, 21. srpnja 2005. † Idem.‡ Le Monde, 27. srpnja 2005.

Kolporteri sramote 29

što ga je 13. srpnja 2005. dao AFP-u, potvrđuje tu analizu: da nije bilo dojma da arapske mase osjećaju nepravdu u pogledu izraelsko-palestinskog sukoba i percepcije pristranosti i dvostrukog mjerila u političkome ophođenju prema Iraku i Izraelu, ovakvo što se nikada ne bi ni dogodilo.

Nemojmo dvojiti: ako bi sutra, na nesreću, teroristi u zrak digli parišku podzemnu željeznicu, uništili Eiffelov toranj ili crkvu Notre--Dame, prevagnulo bi jednako razmišljanje. Dobre duše, bilo da je riječ o ljevičarima ili desničarima, primorale bi nas da se pokajemo: nasrću na nas, što samo znači da smo krivi, makar su naši agresori zapravo sirotinja koja prosvjeduje protiv našeg uvredljivog bogatstva, našeg načina života, naše predatorske ekonomije. Spontano, dajemo za pravo svojim protivnicima i to donoseći sud o sebi samima. Nakon svake eksplozije dolazi do kauzalnog ludila, do vreve objašnjenja koja navode sve moguće probleme što pogađaju svijet, toliko nam se žuri vlastite motivacije ugurati u usta predvodnika džihada, premda se ne slažemo s njihovim metodama. A kako bismo prekinuli njihovu tjeskobnu nijemost, govorimo umjesto njih, šapućemo im replike. “Tko su naši neprijatelji?” pita Dominique de Villepin. “Brojne su rane svijeta. Iz navike, slabosti ili iz straha, primamljivo je sve pobrkati u tvrdoglavoj ogorčenosti protiv dijaboličnog neprijatelja.”* Ne biramo, međutim, svoje neprijatelje po svojoj volji ili uvjerenju, oni su ti koji nas imenuju kao takve, udaraju na nas kad god požele, predano rade na našoj propasti. Otuda i pomalo shizofrenično raspoloženje u staroj Europi: zajedno sa Sjedinjenim Državama borimo se protiv terorizma čiju važnost neprestano ili umanjujemo ili niječemo. Za jedne je taj terorizam “intelektualna prijevara” (Pascal Boniface, Le Nouvel Observateur, 18. prosinca 2005.) kojoj je cilj svrstati nas u isti koš s Washingtonom, za druge, poput španjolskog premijera Joséa Luisa Zapatera, nužno je ustrajati na eufemizmima u tolikoj mjeri da odbi-jemo imenovati opasnost: “Nikada ne govorim o islamističkom, nego o međunarodnome terorizmu. Ne možemo istim pojmom obuhvatiti stotine milijuna osoba i religiju koja, baš kao i sve religije u povijesti čovječanstva, u sebi nosi i dio religijskog fanatizma.”† Odani svome nijekanju, naši vođe Europu pozivaju da se okomi na korijen zla, a

* Dominique de Villepin, Le Requin et la Mouette, Plon, 2004., str. 113.† Razgovor objavljen u Mondeu, 29. lipnja 2004.

30 Tiranija kajanja

to su “nepravda, zlopamćenje i frustracija” (Dominique de Villepin). Ne treba se boriti protiv drugoga, nego ga “pokušati razumjeti”, jer “poznavanje je temelj”, a “primjena sile nikamo ne vodi” (Mario Soares).

Ova tumačenja, međutim, pate od ozbiljne smetnje: brkaju izliku i uzrok. Točno je, terorizam se kalemi na već postojeće patologije i dodatno ih određuje u trenutku kada one više ne pronalaze izlaz. Njegova konačna motivacija ipak ostaje neprijateljstvo što ga fanatici osjećaju prema društvu koje je otvoreno, gdje je svima priznata for-malna ravnopravnost. Njima je nepodnošljivo samo naše postojanje kao takvo. No, to je činjenično stanje za nas nepodnošljivo: kako bismo ostali u domeni razuma, te podržali ideju prema kojoj “čak i neprijatelji razuma moraju biti razumni” (Paul Berman), moramo po svaku cijenu ubojicama priskrbiti argumente, pa čak i ako se zbog toga čini da podržavamo njihova djela.

Kao što u radikalnome islamizmu postoje propovjednici mržnje, tako u našim demokracijama postoje propovjednici sramote, osobito među intelektualnom elitom, a njihov prozelitizam nije ništa manji. Ako im je za vjerovati, daleko od toga da smo nevini, mi koji igrom odnosa snaga dopuštamo glad, sidu, nedostupnost liječenju:

“Osim toga, odvija li se terorizam”, objašnjava Jacques Derrida go-voreći o 11. rujnu, “isključivo ubijanjem? Ne može li se terorizirati i bez ubijanja? Osim toga, zar je ubijanje isključivo ‘usmrćivanje’, ne predstavlja li možda ono ‘pustiti da netko umre’, ne htjeti znati da dopuštamo da umru stotine ljudskih bića (od gladi, side, pomanjkanja lijekova i tako dalje) – nije li to sastavni dio terorističke strategije, ‘više ili manje’ svjesne i namjerne? Griješimo ako mislimo da je svaki terorizam namjeran, svjestan, organiziran, proračunat, svjesno proveden: postoje povijesne i političke situacije kada teror djeluje, ako možemo reći, sam po sebi, jednostavno se koristeći postojećim mehanizmima, zbog postojećih odnosa snaga, a da pritom nitko, nijedan svjestan subjekt, baš nitko toga nije svjestan niti se smatra odgovornim. Sve situacije strukturalnog društvenog ili nacionalnog tlačenja dovode do terora koji nikada nije prirodan (a to znači da je organiziran, institucionaliziran), a o kojemu su ovisne, premda oni koji od tog terora imaju koristi nikada nisu morali organizirati teroristička djela, niti ih smatramo teroristima.”

Kolporteri sramote 31

Dobro ste pročitali: svi smo mi potencijalni teroristi te, u većoj ili manjoj mjeri, oko sebe sijemo smrt, premda toga nismo ni svjesni, baš kao i gospodin Jourdain, koji je i ne znajući stvarao prozu! No, nakon tog nesmiljenog rasuđivanja, Jacques Derrida će naposljetku, in fine, iskazati svoju naklonost demokraciji. Pa ipak: s užasom iznoseći na svjetlost dana naših tisuću nesvjesnih sukrivnji, dokazao je kako je zločin stvar koju dijelimo bolje od bilo koje druge stvari na svijetu. Jedan je određeni pravac u kinematografiji, osim toga, popularizirao prikaz časnih obitelji u malim, mirnim gradovima, koje kriju užasnu tajnu, zlokoban entitet. Sumnja nagriza naše najidiličnije krajolike. Tamo gdje smo vjerovali da vidimo suprotnost fundamentalistima, moramo priznati da postoji istoznačnost. Umjesto da se plitko zgraža-mo nad eksplozijama, počnimo se propitivati o nama samima, secirati sami sebe bez ikakvih tabua. Nismo li zapravo sve to na neki način tražili? Iza privida kompleksne analize, ovdje pronalazimo evangelički stav u stilu samooptuživanja i javnog bičevanja. Kao pohvale dostojni nasljednici Biblije, zaključujemo kako se velika nesreća uvijek nadove-zuje na veliki prijestup. Po tome je intelektualna kasta naših podneblja zapravo prvoklasna kasta kažnjavanja, sljedbenik svećeništva Starog režima. A njezine pripadnike jednostavno moramo nazvati njihovim pravim imenom: funkcionari istočnoga grijeha. Iako obuzeti svojom bjesomučnom željom da nam razotkriju privide, oni i dalje ustraju na našoj naivnosti. Vjerujete da postoji radikalan antagonizam između Sjedinjenih Država i Al-Qaide? Baš ste djetinjasti: oni su suučesnici. Jer, što je naposljetku terorizam? Jednostavno razračunavanje između država-protuha, među kojima su i Sjedinjene Države, jer sve se svodi na isto*:

“U tijeku bi trebala biti moćna racionalizacija, svjesna ili nesvjesna vlastite računice. Ona se sastoji od optužbe i pokretanja kampanje protiv takozvanih država-protuha (Rogue States) kojima je malo stalo do međunarodnoga prava. Tu su racionalizaciju pokrenule hegemonijske države sa Sjedinjenim Državama na čelu za koje smo rano i podrobno dokazali (Chomsky nije bio jedini) da se i same

* Jacques Derrida, Voyous, Galilée, 2003., str. 214-215.

32 Tiranija kajanja

već dugo vremena ponašaju poput ‘Rogue Statesa’. Svaka suverena država, osim toga, virtualno i a priori u stanju je zloupotrijebiti vlastitu moć i prekršiti međunarodno pravo, kao i bilo koja država-protuha. Država-protuha čuči u svakoj državi.”

ŽEĐ ZA KAŽNJAVANJEM

Jadna Europa: danas, baš kao i jučer, oko sebe širi smrad strvine, prošlost joj se poput lepre lijepi za sadašnjost. Što god učinila, prošlost joj se vraća kao simptom. Pogledajte, primjerice, centre u kojima borave stranci neriješena statusa i oni koji traže azil. Nipošto ih se ne može usporediti s nacističkim logorima. Pa ipak, unutar naših demokratskih društava, ti centri u sebi sadrže ključne odlike koje definiraju paradigmu koncentracijskih logora, odnosno oni su, prema Giorgiju Agambenu, “prostor koji se otvara u trenutku kada izuzetak počinje prerastati u pravilo (…) to su mjesta ne-prava” (Enzo Traverso)*. Kako se onda čuditi činjenici da se na nas obrušava oganj s neba, bijes Božjih luđaka? Kako se uopće usuđujemo donositi sud o najrazličitijim barbarstvima koja tište čovječanstvo, mi koji smo povijesti ponudili primjer “nikad viđenog divljaštva”? (Marinella Villasante Cervello†) Na sebi nosimo nezaboravnu ljagu, retroaktivno smo odgovorni za užase koje su počinili naši preci ili neki drugi ljudi. Vrijeme je da citiramo psalmista:

“O, Bože, očisti me od potajnih grijeha i oprosti mi grijehe drugih!” (Psalam XVIII) I ponovno, divimo se talentu pomoću kojega klasa filozofa ponovno stvara i otkriva krivnju. Jer roditi se kao Europljanin znači nositi teret poroka i grdobe koji nas obilježavaju kao stigme, to znači priznati da je bijeli čovjek sijao suze i ruševine gdje god je stupio nogom. Postojati za njega prije svega znači ispričati se. Krvoločnost je bijele boje, tako u naslovu svoje knjige veli odvjetnica kolumbijskoga podrijetla, Rosa Amelia Plumelle-Uribe, nije ni crna, ni crvena, nego bijela: bijeli čovjek je genetski predodređen da ubija, masakrira, siluje, on je raskolio ostatak čovječanstva kako bi ga potčinio. To je jače

* Enzo Traverso, Le passé, modes d’emploi, la Fabrique, 2005., str. 84.† Mariella Villasante Cervello, La Négritude: une forme de racisme héritée de la colonisation

française? U Marc Ferro, Le Livre noir du colonialisme, 16-21. siècle: de l’extermination à la repentance, Hachette, coll. “Pluriel”, 2004., str. 1018.

Kolporteri sramote 33

od njega. Boja njegove kože nije samo stvar pigmentacije, riječ je i o moralnom nedostatku, nepopravljivoj ljazi, kako u predgovoru ovoj knjizi piše profesor Louis Sala-Molins koji razotkriva “aferističku nezasitnost (…) kršćanskih bijelo-američkih nacija” i čitavu bijelu avanturu doživljava kao “neprekidnu spiralu užasa*”.

Što je naposljetku Zapad? Lice samog Sotone čija zlokobna prisutnost kvari sve, budući da mu je “središte posvuda, a kružnica koja ga opisuje nigdje”, a nastanjuje jednako “glavu papuanskoga ratnika, prodavačice urođeničkih pregača u Cotonou, imama u Qomu”, kao i glavu bilo kojeg spekulanta na londonskoj burzi ili radnika u Renaultovoj tvornici automobila†. Osim toga, tko god se na njega poziva je “neprihvatljiv‡”. Vrtoglavica na obzoru: objašnjenje pomoću Zapada omogućava nam da obujmimo cjelokupnu stvarnost. Euroamerikanac je istodobno i proklet i nužan: zahvaljujući njemu sve postaje jasno, zlo dobiva lice, gad je univerzalno imenovan. Biološka, politička i metafizička krivnja. A budući da više ne vjerujemo u kraljevstvo iskupljenja, budući da su Afrika, Azija i Latinska Amerika (privremeno?) prestale biti teritoriji na kojima bismo se iskupili, preostaje nam na zgražanju ustrajati sve do mučnine.

ISLAMISTIČKA LJEVICA ILI RECIPROČNA PODVALA

“Danas kada smo suočeni s prijetnjom koja pritišće Civilizaciju, pre-ostaje nam jedan odgovor: revolucionarni Islam! Samo muškarci i žene naoružani potpunom vjerom u temeljne vrijednosti istine, prav-de i bratstva bit će u stanju povesti borbu i izbaviti čovječanstvo iz carstva laži.”§ Rečenice terorista Carlosa zorno dočaravaju jedan od

* Rosa Amelia Plumelle-Uribe, La Férocité blanche, des non-Blancs aux non-Aryens, ces génoci-des occultés de 1492. à nos jours, Albin Michel, 2001., predgovor napisao Louis Sala-Molins, str. 9.

† Serge Latouche, op.cit., str. 84-85. ‡ Riječi su to jednog sveučilišnog profesora s kojim je, za montrealski dnevni list Le Devoir,

razgovarao Antoine Robitaille: “Reći da si zapadnjak, priznati da osjećaš određeni ponos zato što pripadaš toj cjelini, za mnoge je isto što i priznati da si zločinac. To znači pripadati civili-zaciji koja se, ne tako davno, smatrala civilizacijom koja je kolonizirala narode, organizirala trgovanje robovima, a koja danas (…) napreduje zahvaljujući nimalo ravnopravnoj trgovini, a čiji nas način života vodi prema apokalipsi okoliša.” Antoine Robitaille, “Le Choc des cultures, Peut-on se dire occidental et fier de l’etre?” (“Šok kultura. Možemo li reći da smo zapadnjaci i zbog toga biti ponosni?”) Le Devoir, 26. svibanj 2006.

§ Ilich Ramirez Sánchez zvani Carlos, L’islam révolutionnaire, op.cit., str. 15.

34 Tiranija kajanja

najneobičnijih fenomena posljednjih nekoliko godina: fuzijsko stapanje krajnje, ateističke ljevice i vjerskog radikalizma. Iranski filozof, Daryus Shayegan već je 1982. najbolje protumačio sraz povijesnoga razuma i izvanvremenske objave, “ideologizaciju tradicije”, preklapanje dvaju nesuglasnih poredaka što ga je utjelovio šijitski mislilac 20. stoljeća, Ali Shariati, koji je marksističke kategorije prišio jednom proročkom ciklusu i tako se založio za sekularizaciju Islama*. O islamističkoj su ljevici osobito promišljali trockisti, članovi britanske Socijalističke Radničke stranke: zaključujući kako je prorokova religija, premda reakcionarna, u našim društvima faktor preokreta, a ne pasivnosti, oni propovijedaju razumnu infiltraciju, taktičke i privremene saveze s tom religijom po nekim pitanjima. Nada određene revolucionarne struje da će islam postati vrh koplja nove pobune potlačenih nije lišena recipročnih primisli: trockisti, altermondialisti i borci za Treći svijet islamistima se dakle služe kao ovnom protiv liberalnog kapitalizma. Mržnja prema tržištu svakako zavrjeđuje nekoliko kompromisa oko temeljnih prava, naročito prava jednakosti muškaraca i žena. Integri-sti, prerušeni u prijatelje tolerancije, prakticiraju dvoličnost i ljevicom se služe kako bi pomicali vlastite pijune ispod krinke progresističke retorike. Dvostruka prijevara: jedni podržavaju veo i politeizam u ime borbe protiv rasizma i neokolonijalizma. Drugi se pretvaraju da mon-dijalizaciju napadaju kako bi nametnuli svoju verziju vjere. Dvije struje misli stvaraju privremene veze u borbi protiv zajedničkog neprijatelja: nije teško predvidjeti tko će koga zgaziti u trenutku kada se ostvare zacrtani ciljevi. Tvrdokorna ljevica koja odbija svaki kompromis s bur-žoaskim društvom, za koju, kada je riječ o napadima na “male bijele”, nijedna riječ nije dovoljno oštra, aktivno surađuje s najreakcionarnijim elementima muslimanske vjeroispovijesti. No, ako se krajnja ljevica tako postojano dodvorava totalitarnoj teokraciji, to možda čini manje iz oportunizma, a više zbog stvarnih afiniteta. Ona koja nikada nije prežalila komunizam ponovno nam ukazuje na činjenicu da njezina istinska strast nije sloboda, nego sužanjstvo u ime pravde.

* Daryus Shayegan, Qu’est-ce qu’une révolution religieuse?, 1982., Albin Michel, novo izdanje s novim predgovorom objavljeno 1991.