U esnaestoj svojoj godini bila je uzrasla i tanka, kao da je iz vode iskoila, i inilo se, da e biti preve visoka, pa su joj drugarice ve poele priivati kojekakova nelijepa imena. Lice joj bilo poneto mrko, sa onom neizrazitom bojom, kadano se jo nije moglo znati, hoe li biti blijeda crnka, ili rumeno-bijela. Takova nerazvijena, nije se u prvi as nikom osobito sviala; nu tko ju je pomnije promotrio, vidio je da joj je lice pravilno u svakom potezu, nos ravan i sitan, elo slino srpu, istom se poelo u gornjoj polovici bjelasati, donji dio lica pruio se poneto u duljinu i tek se poeo zaobljivati, nijedna kost, nijedna crta nije mutila njenog, pravilnog sklada cijelog oblija. Nu lice bilo samo jo mrtvo, bez oivljujuega daha; samo mrke sjajne oi kao da su prerano sazorjele, poput mirisa u poluzelene voike, te odavale, da e one pravilne crte, dok se ispune, dok se izravnaju i oive bojom prve mladosti, stvoriti ljepotu, kakovom narav zna uresiti samo rijetke ene. Tko ju je vidio zaarenu od ege ili posla, taj je bez dugog razmiljanja rekao da e biti ljepotica; a tko ju je opet zatekao ozeblu i pomodrjelu, taj ju je saalnim okom pogledao, kao da gleda teku bolesnicu. Nije bila od onih preranih ljepota, nego od onih, koje se pokasno razvijaju, ali tim savrenije. Mati joj bila boleljiva, pa je jedva ekala, da digne svoju Tenu (Tereziju) do osamnaeste godine, da ju uda, makar ona drugi dan poslije svadbe umrla. A imala je mati i radta da se uri sa Teninom udajom, jer ostane li iza nje neudana, sam Bog znade, to e od nje biti kraj onakova oca, kakav je Tenin bio. Jerko Pavleti bio je lijenina, nemarian ovjek, koji je i sebe i sve okolo sebe preputao milosti Bojoj, a k tomu jo onaj kukavni dobriina, koji e drutvu za volju i kapu svoju zapiti. U hrvatskoj Slavoniji nisu rijetki takvi ljudi. Kao to je polako iao, tako je polako i mislio, i radio, i jeo kao da ne radi on sam toga, nego kao da ga netko potiskuje. Da mu nije bilo ene, po njemu bi kua ostala i bez ruha i bez kruha; ena mu je bila od onih rijetkih ena, koja je i kruh mijesila i konje napajala i za kunu krajcaru se brinula. A kada bi joj dozlogrdilo, spopala bi ovjeka za ramena pa ga prodrmala, kao da joj je dijete a ne mu: Ma zar te nije pred Bogom i pred ljudima stid, da ja ovakova crknita radim i za tebe i za sebe, a ti se protee kao maak pod slaninom? Dii se, nevolja te odnijela! On bi na to samo pljucnuo, pomaknuo kami iz jednoga kraja usta u drugi, nasmijao se onako lijeno, kao da mu je i to teko bilo, i kao da ne moe pojmiti, emu li ga ona tjera na posao! Ako joj takom zgodom poe za rukom, te ga zbilja otisne onda i Boe pomozi; ali ne bude svaki put tako, nego on ostane, gdje je i bio, samo pokima glavom i smrsi togod jezikom, a onda mora da zauti, jer ako mu jo koju rije prigovori, to se on digne, pa kao da e se latiti posla; toboe une ovdje-ondje poneto, a uistinu on to glee, kako bi nevieno umaknuo iz dvorita, pa onda ravno u gostionu. A sada me ekaj, draga eno, do preksutra! Drhtalo mu srce od veselja, to ju je prevario. Nu obino, nije ga mogla doekati, nego je morala sama ii po njega, te ga koje silom, koje milom kui dovui. Ode po Jerka! govorilo se po selu, kada su ju vidjeli, kako ravnim i odlunim korakom ide prema gostioni. Eto takav je bio! A da je takav bio, nije samo on i njegova troma narav kriva bila. Dok je jote opstajala zadruga Pavleti, on je bio svinjarom; za cijeloga zadrunoga ivota on nije nita drugoga znao raditi, doli uvati svinje. Kada se je zadruga raspala, bilo je njemu trideset godina, i sada preko noi morade, da od svinjara postane kuegazda, gospodar. A on ne zna ni kako se plug dri, ne zna ni kola rastaviti, ne ima pojma, da svatko mora porez plaati! Do sada nije on svega toga ni smio, ni trebao znati: kuegazda ga je opredijelio za svinjara i time je zadaa malone cijeloga mu ivota unaprijed odsjeena bila. On je svako jutro dobio svoj komad kruha i komad slanine, te ga nije bilo briga, imade li u itnici jote brana ili nema, nije ga bilo brige, otkle kuegazda smae krajcaru, da na jesen svima kupi odjeu i obuu; nije ga bilo brige, je li se dalo poorati i posijati, je li marva gine ili se plodi. Zar je sada on kriv, to je sva ta silesija posla najedanput grunula na njegova lea, da mu se je sav ivot uzmijeao sad iza onoga plandujuega drijemea, da najednom postane ovjek, koji se u sve razumije, u sve, od sjetve pa do etve? On je do sada bio slian stupu, koji je uz ostale stupove

drao ogromnu zgradu koja se zvala zadruga na sebi, nu sada, kada dignue krov, kada razruie brvna i gredice, nije ni on mogao sam o sebi opstati, jer ga nisu tako ni namjestili da sam o sebi stoji, nego tako da jedan dri drugoga. im su ga malo rasklimali, odmah je i pao. Zar je udo, da je taj nagli prelaz pomutio sve njegovo dojakonje pojimanje o svijetu, da je taj drutveni prevrat njega survao u ponor, u kojem se nije znao ni maknuti, te se napokon podao onoj mrtvoj nemarnosti, onoj ledenoj besutnosti za sve, to je oko njega? U takovim prilikama odrasla je Tena. Nu taj domai ivot nije imao nikakova upliva na nju; prvo zato, jer to nije bilo nita izvanrednoga u selu, a drugo jer ona nije bila tanje udi, a da bi je se takova to dojmiti moglo; uvrgla se posve u oca. to e biti, Tena, od tebe kada ja umrem? znala ju mati poaliti. A to bi bilo? Bit e to i sada odgovorila bi ona glasom, kojim niti je alila majku, niti sebe. Kada je nastupila sedamnaestu godinu, poe se raspupavati i to tako naglo, da je svaki dan drugaija, svaki dan ljepa bivala. Ona, sve do sada uspavana ivotna snaga, briznula najednom u sav mah; u visinu nije vie rasla, nego se samo zaokruivala, dokle god joj nije punoa sa visinom u potpuni sklad dola. Seoski enskari bacie na nju oko, te pooe oko nje optrkivati. Mati je znala, koji je as kucnuo, pa ju je uvala i branila, kako je najbolje znala. Bilo je i momaka, koji joj ponudie ruku, nu njoj bio jedan kao i drugi. Majka je priekala jedan asak, da vidi, kojega e ona izabrati, nu kada se naposljetku uvjerila, da iz njenoga srca ne izbija ni napram jednomu ljubavni ar, izabere ona Jozu Matijevia, momka i dosta uglednog i dosta imunoga. Tena niti se je osobito radovala, niti branila proti materinjem izboru; ta njezina hladnoa u as, gdje bi trebala, da kipi, nije se materi ba svidjela, nu ipak joj odlanulo, jer je znala da ju Joza voli, i da je Matijeviima u volji. Majka je malo zatim umrla. Tena nije puno plakala za njom, jedno ve zato, jer nije bila plaljive naravi, a drugo, jer joj je sada bilo u srcu kao ilom konju, koji se oteo i odletio na prostrane njive i poljane u zlatnu slobodu... Tena kao da do sada nije ni mislila svojom glavom, ni utila svojim srcem; voa njezin, pokojna mati, zastirala je svojom osobom, svojom naukom cio put pred njome, te ona od cijelog svijeta nije nita ni vidjela, ni ula, doli jedine svoje matere. A sada najednom pue joj nedogledan vidik pred oima, a ta neizvjesnost salijevala se u jedan jedini pojam: ja sam ja; sve to je na meni, moje je!... Kolika li ju je slast obuzela, kada je outila da e sama ravnati svojom voljom, svojom milju, svojim tijelom... A ono crno njezino oko zasjalo, rairilo se, kao da kani cio svijet uhvatiti u svoj okvir, pa ga upiti u bujne mlade grudi. Podrhtala je na pomisao, da je sada sav svijet njezin. U taj as razmjestie se austro-ugarske ete po cijeloj Posavini, da u zgodan as preu u Bosnu. U Jerkovoj kui smjestie vodnika Jaroslava Beraneka. Mladomu tomu ovjeku malo nije pamet stala, kada je ugledao Tenu. Misao, slina onoj, da je ljubimac bogova, to ba njega smjestie u tu kuu, bila je prva koja mu je sinula glavom. Kao vojnik proao je kroz mnoge gradove i sela, mnogoj je djevojci zavrtio mozgom, u mnoge je krasne oi zavirio, ali na divotu, kao to je Tena, nije naiao. Tena, ta bajna djevica, oparala ga u prvi mah, i srce mu silno kucalo od radosti, jer je bio uvjeren, da je draesna Tena neduno djevoje, njena ruica, kojom e okititi on svoje puste enje. Srce bi mu zaigralo, kada bi pomislio, da e on prvi srkati med sa njezinih rumenih usna, da e on prvi obljubiti ono milo lice. Da, presretan bijae, to je uprav njega zapala ta srea! Kada ga je Tena onako cifrasto poeljanoga, na kicoku naherenom kapicom, s tankom virginijom u ustima, s crljenom vojnikom knjigom za izboenim prsima prvi put ugledala, i opazila, kako ju on bezobrazno-ljupko promatra i vae, onda samo to ne prasnu u veseo smijeh, samo to mu ne ree: evo me, tu sam, govori, ako si momak!... A onaj plamen, to joj je taj as izbijao iz oiju, potvrivao je njemu onu njegovu misao, da je ona ve njegova... I on joj je zbilja progovorio, i to toli drsko-umiljato, kao to joj njezin Joza nigda nije znao govoriti. Kao to je ona njega prvim pogledom, tako je on nju prvom rijeju osvojio.

Kada je Joza druge veeri doao k njojzi na divan, bilo je njoj, da mu kae: a tko si ti i po to si doao amo? Priinio joj se takav neznatan, takav budalast, da joj je bilo, da mu se u pol lica nasmije. Gdje bi ona pokraj vodnika mogla samo jedan asak misliti na Jozu! Ovaj joj govori i pripovijeda, to joj i svi momci u selu pripovijedati imaju; kae joj, da ju voli, zaplie i jezikom i milju, kada mu ona otrije pogleda u oi, a ovaj joj pria o arobnim gradovima, sjajnim sveanostima, od kraljeva i enerala, tetoka oko nje, sjekne ju pogledom, da joj krv stane, te ona kao polumrtva, bez snage, tek se nasloni licem o njegovo rame, a on ju onda miluje. Ona je zbilja ljubila, ljubila prvi puta. Da nije vidjela vodnika, ona moebiti za cijeloga svoga ivota ne bi ni znala, to je prava ljubav. Na selu, gdje svatko svakoga pozna, gdje si od malih nogu odrasao sa onima, koji u isti as poimaju ljubiti kada i ti, gdje su uvijek jedni te isti, na kojima si vidio svaku i najmanju promjenu u tjelesnom i duevnom razvoju od djetinstva pa do muevne dobe, za te osobe ne moe srce da plane pravom, boanskom ljubavlju, tu ljubav istiskuje svakidanje poznavanje, tu je navika smrt ljubavi. Da ona plane, treba joj neviene dosle osobe, nepoznatog glasa, neobinog pogleda, novih rijei. I on je nju ljubio, ako i ne prvom ljubavlju kao ona njega, ali ipak ljubavlju, od koje nije nijedno drugo uvstvo njegovo naprama njoj jae bilo. On je bio eh (cijela pukovnija bila je eka) i jo neoenjen, te joj za stalno obeao, da e ju oeniti, im se vojna dovri; on e prodati sve svoje, to ima, pa doseliti se k njoj. On joj je priao, kako se kod njih gospodari, kako se radi i tedi; kada bi on imao petnaest rali zemlje kao njezin otac, on bi za dvije-tri godine bio prvi gazda u selu. Nije se dosta mogao nauditi zapustjelim plodnim livadama, zanemarenom vonjaku, razruenoj staji. On je plivao u dragosti, kako e on sve to urediti, da e biti u redu kao u konici... Ona ga je sluala, ali nju nije smisao njegovih rijei ni najmanje zanimao, ona je ivjela o zvuku njegovog glasa, o mirisu njegovog bia, o pogledu njegovog oka. Za sve ostalo bila je ona i slijepa i gluha. to e njoj budunost, kada je on i sada i uvijek uza nju? Zar ima kakove prolosti, kakove budunosti, zar nije sav taj ivot samo jedan jedini slatki as? to je to budunost, to je to vjenati se, to je to biti mu i ena? emu sve to, kada je on i tako vjekovito u njezinim oima, kada nju neto vee uza nj, to je ljepe i trajnije, nego li ikoje vjenanje, kada ona ivo osjea, da je jedan dio njegovog ivota?... Oh! to su bili divni i sretni dani! Ili duvao sjever, ili mlatila kia, svega toga ona nije opaala, njoj je uvijek sjalo ono slatko sunce! U toj srei, ona kao da je zaboravila na svoju osobu, ona nije ni opazila da se je razvila u savrenu ljepotu, da je iz njenog lica blistao ar proljetne prirode, da je cijelo njezino tijelo odisalo mirisnim, bujnim ivotom poput rascvjetalog ruinog grma. Ona nije sve to vidjela, jer je njoj sav svijet bio lijep, toli lijep da ona u toj duevnoj ljepoti nije ni opaala svoje tjelesne ljepote. Ona nije ni znala da ivi, a to je vrhunac ljudske sree. Dani njezini tekli su jedan kao i drugi, ona nije nita neobinoga u svojoj ljubavi doivjela, sve je bilo jednostavno, svakidanje, bez ikakovih osobitosti, bez promjena i zaprijeka. A gdje bi i bilo, kada je ona s njime ivjela pod jednim krovom, jela iz jedne zdjele, pila iz jedne ae? A nije ju nitko ni prekoravao radi njezine ljubavi, niti joj je itko zavidio. Opaalo se dodue u selu, da sve ljepa biva, da joj nee biti ravne, ali u taj as nije za to nitko mnogo mario, jer mnoge ene i djevojke u selu imale su svoga vojnika ljubovnika, sve je bilo zadovoljno i sretno! Sve da joj je i mati iva bila, ne bi ni ona toj ljubavi na kraj stati mogla, jer dolaskom vojske nahrupila je ljubav kao poast, koje nitko ne zaprijei. Ne samo Teni, nego cijelomu selu bili su ti dani neprekidna sveanost, svakdanji sajam, vesela svetba... Napokon doao as rastanka: stigla vojnitvu zapovijed da valja kod Brke prei u Bosnu. Sada nasta graja, jauk i naricanje. I Tena je naricala; suza nije imala, ali crljene, nabreknute oi, blijedo lice, ukoen, tumarajui pogled kao u luaka, sve su to bili svjedoci, da joj se srce kida iz dubine. Prvi dan bila je kao obumrla; niti je jela, niti govorila. Istom drugi dan trgnu se ivotom: cijelo popodne probavila u selu, a u noi, pred polazak, kad je on ve spavao, prekrsti ga ona triput, i svee mu sitnu sliku Majke Boje i jo nekakav smotak oko vrata. I dok je on spavao, ona je molila nad njim molitve, kakovih ne ima u nikojem molitveniku, ve molitve kakove smilja ljubea, uzdrmana dua. Poslije te molitve kao da joj je olakalo, minula je ona prva besvijesna bol, te ona vedrog pogleda oekivala as rastanka.

Kada je ranom zorom bojna trublja zatrubila, nisu samo vojnici skoili na noge i pripravili se na polazak, nego sve to je u selu ivoga bilo. Uz vojniku prtljagu vozio je Posavac sve to je najboljega u svojoj kui imao, da zadnji puta pogosti vojnika polazeega u boj. Za pukovnijom vojnika pako ila je pukovnija ena, sve obuene kao da prate brata na groblje... Na blatnoj nizini ispod Brke ugleda jo jednom svaka svoga, a kada iz Brke sa vitoga tornja padoe prvi hici na slavonsko tlo i kada na taj pozdrav Uhatiusov top posla prvu svoju bombu preko Save, a lagani ratni brod uze krstariti po mutnoj Savi, u taj as, kada se Brka poe dimiti i gorjeti, preoe austro-ugarske ete Savu i stupie na bosansko tlo. I dok su te ete koracale po tijesnim ulicama Brke, dotle su ih pratili zadnji pogledi, pozdravljali zadnji uzdasi s onu stranu Save... Zbogom, eljo moja! Zbogom, sreo moja... To je bilo nekako sredinom ljeta. Tamo pod jesen zavladao u selu opet prijanji ivot, pjevalo se i obijestilo, nedjeljom igrali kolo kao i uvijek, samo pogdjekoja crna, svilena marama podsjeavala, da netko nekoga jo zaboravio nije. Takovih je bilo malo, ali meu tima bila je Tena: crna marama na glavi bila je svjedokom, da jo misli na vodnika. Poslije Miholja naumie Matijevii da budu svatovi, nu ona nije htjela ni uti o udaji, a Joza se usprkos oenio s djevojkom iz drugoga sela. O Svima Svetima prieli dolaziti umski trgovci, da izrade preko zime one lijepe hrastove, dike i ures Slavonije, koje su na drabi kupili. Umjesto pukovnijskih eta zgrnu se sada itava vojska radnika iz Primorja i Kranjske i rasu se poput mravi po velebnom hrastiku. Meu trgovcima koji umom trguju, bilo Beana, Bavaraca, Engleza i Francuza. Zastupnik jedne parike tvrtke bio je Leon Jungmann, roeni Alzaanin. Eto njemakog prezimena, ali imena i osvjedoenja francuskog. ovjek to mlad, ljepuast, sitnih vatrenih oiju, crnomanjasto-bljetkaste puti, guste, tamne kose a plavih brkova. Hrvatski je govorio, u kratkim odsjeenim stavcima, neke rijei i preve otro naglaujui, a neke opet gutaju, te si morao istom obiknuti da ga posve razumije. Kao zastupnik velike tvrtke ivio je Leon na gospodsku; za ured i stan iznajmio je najveu kuu, drao konje i finog kuhaa. Ljepuast i galantan ubrzo je omilio mladom enskom svijetu, te su mu se mnoge namitale. Nu njemu oko zapelo o onu veliajnu djevojku s crnom maramom na glavi, koja uz sve nutkanje nije te jeseni jo zala u kolo, nego samo postrance promatrala ples. Crna marama, kao snijeg bijele skute i opleak, oi kao dvije munje, bljetkasto rumeno lice, jedva vidljiv porazan posmijeak, koji je tek lebdio na usnama ni ne dirnuv se velebne tiine sjajnoga lica. Takova je stajala do kola, kada ju je Leon prvi puta vidio. On ve nije ni skidao pogleda s nje, doim je ona njega tek ispod marame sjeknula okom, vie iz dosade, to ju toliko promatra, nego iz izvjedljivosti. Dok je taj njezin mir nju veliao, njega je sve vema draio. On je ubrzo saznao, tko je ona i ija je. Jo iste veeri porui on po nju i po jo nekoliko najljepih djevojaka, da dou k njemu, da ih poasti. Pripravio im je cigansku glazbu i po izbor poslastica... Sve su dole, samo Tena nije. U sjajno rasvijetljenim i francuskim sjajem ureenim sobama one se obijestile, jele datulje i okoladu, pile aj i slatki liker, vjeale se Leonu oko vrata, drakala ga svaka, kako je najbolje znala, samo da mu omili, nu on se samo smijuckao, radoznalo ih promatrao i pomiljao na Tenu. I sljedeih dana ju pozivao, nu ni sada ne htjede doi. Ostale djevojke ogovarale ju pred Leonom, da je soldatua, da plae za vodnikom; uistinu pako bilo im je drago, da Tena ne dolazi k Leonu, jer su znale, da im je najopasnija suparnica. Nije im ni to bilo ba pravo, to ve triput dolaze k Leonu, a jo nikako ne mogu na njemu raspoznati, koja mu je najmilija. Dok su Primorci izraivali hrastovu duicu, dotle su siromaniji Posavani pravili hvate od jasenovine i grabovine; meu tima bio je i Jerko Pavleti. Prigodom isplate sjetio se Leon njegovog imena, te, opitav se kod poslovoe, sazna da je to Tenin otac. Recite vaoj kerci da to nije lijepo od nje to nee da doe k meni. Kada mogu druge djevojke, zato ne bi mogla i ona doi? Na, ponesite joj ovo, i recite joj, da ju neu pojesti ako k meni doe, govorio Leon u pol ale u pol zbilje, i prui Jerku tri kutije raznoga slatkia, a osim toga zapovjedi

kuhau da napoji Jerka i vinom i rakijom. Kada se je Tena ujutro probudila i pred posteljom vidjela one kutije nemalo se iznenadi. A to je to, otkle to? upita oca. Pogodi! Ona se zacrljeni kao da si ju rumenilom polio, i pogodi. No, pa zar ti nije pravo? Druga bi jedva doekala, a ti se neka. Bilo bi ve vrijeme, da izbije iz glave onoga soldata, ba je njemu stalo do tebe! Zar ne vidi, to druge djevojke rade? Jedva ekaju, da ih gospodin Leon pozove na veeru. Sino je svaka dobila svilenu maramu, a ti ide u sedam sati u krevet kao koko... Jesi li ti poludio?... Poludio ja ne poludio, samo nije pametno od tebe, da ne ide, kada te zove. Da vidi, kako se kod njega sjaji i blista, da vidi, kakove su tamo slike, kakovi su tamo ormari, zdjele i noevi, kako tamo mirie!... I cio dan joj je prigovarao, to ne ide k Leonu, i cio dan joj je govorio, kako e joj dobro biti, kako se nee morati brinuti ni za marame ni za cipele, samo ako ode tamo k njemu. I ona je otila. On, otac, sam ju je odveo tamo. Kada je stupila pred Leona, zasramila se, da nije znala ni ustiju otvoriti, tek pod silu nastojala, da se nasmijei; nu kada je pregledala sav onaj nevieni sjaj Jungmannovih soba, kada je ula, kako joj laska i udvara, kako ju njeno nutka sa ovim i onim, ona se brzo razabrala i osokolila. enska narav ubrzo nadjaala prvu srameljivost, te ona u koji as bila kao u svome. One sjajne slike sa divnim golim enama, ona ogromna zrcala na svakom zidu, ona niska, iroka, eljezna postelja naslikana svakojakim cvijeem sa bijelim mirisavim jastucima i plavim svilnim pokrivaem, sve ju to zatravilo. as po as, te se njoj ve priinjalo kao da je sve to samo za nju stvoreno, da je ona, njezino tijelo jedan dio te raskoi i sjaja. Leon ju samo promatrao i vjetaki analizirao njezina uvstva i misli u taj as. On je vidio kako se njezina oporost i srameljivost sve pomalo gubi, kako novi predmeti nova uvstva u njoj raaju. To su bili asovi u kojih mnoga ena pada i kleca pred silom i sjajem bogatstva. On je dobro opazio da se ona vie divi tom sjaju, negoli njemu samu; on je tek u drugom redu dolazio, tek kao posjednik svega toga, ali je i znao da drugaije ne moe ni biti ondje gdje se ljubav kupuje. No, kako ti se to svia? upita ju on, siguran, da je ve predobljena. Dobro, bolje nego ti. On prasne u smijeh i poljubi ju u usta. Ona se sa toga poljupca samo lecne u dui, ali vanjtina joj jedva jedvice pokaza da joj je taj cjelov nenadan. A on je neprestance avrljao, neprestance joj pokazivao ovo i ono, neprestance ju milovao, tako da ona nije ni imala vremena, da doe k sebi, da dobro pomisli, to se to oko nje zbiva. Ona je bila posvema u njegovoj struji, snaga njezine vlastite volje izgubila se sasvime, te ona kao da je tumarala po divnim poljanama slatkoga sna... Kada se je te noi kui vratila i sva uzburkana obraala po postelji, ne mogavi usnuti, vrtile joj se po glavi misli sline onima, kada joj je mati umrla. Kuda sline! Onda jo neiskusna djevica, koja je kao u magli tek nagaala slasti svijeta, a sada oboavana, svijesna svoje ljepote, srca ve smirenog, koje je ve duboko zaronilo u ljudsku narav prebirajui kao meu voem jednu slast i radost od druge. To prebiranje navratilo joj misao k onima danima prve njene ljubavi. Ej! koja li je ono blaga duevna svjetlost bila spram sadanjega ljeskanja, koje ti vid oinji zablituje... Ona je danas ljubila drugoga ovjeka, ali u toj ljubavi nije bilo onog nadzemaljskog ara, kao negda, dok ju je cjelivao onaj vodnik! I u taj as zasinula joj dosle nepoznata misao, da ima neto u ovjeka, to se ne da ni

zlatom otkupiti, ono neto boanskoga, ime se srce samo jedanput moe orajiti. Ta misao nije ju dugo zabaviti mogla; ona je sve to vema blijedila pod dojmom dananjih doivljaja, koji su jo preve novi i neobini bili, a da bi dopustili mjesta davnim uspomenama... I prebirajui i nadalje misli svoje i uvstva, ona nakani da im poprati razvitak od onoga asa, kada joj je majka rekla da joj valja udati se, ali nije nikako mogla slijediti tragove tomu razvoju. Ona je samo dvije toke, dva kriopua jasno i tono vidjela, ali stalne staze do njih nije nai mogla. Prelom sa Jozom Matijevia bio je asovit, silan, kao hitac iz puke, nita ga ne bi moglo sastaviti, ali je i bio takav prirodan, takav nuan, da drugaije nije moglo ni biti. Ali ovaj drugi pad, ovaj drugi skok sa putanje, na koju je ljubav vodnikova ju navela i skoro godinu dana vodila, ovaj drugi nije joj se vie onako prirodan i nudan inio. Ona jo nije tono znala, to ju je bacilo u Leonov naruaj? Da li oevo nagovaranje, da li Leonovo bogatstvo, ili ona neka neponjatna izvjedljivost, koja se skriva u najdubljem dnu enskoga srca, ili sve to skupa? A da nije prvo ljubila vodnika, bi li mogla uiniti ono, to je sino uinila? To joj se pitanje priinilo jo najzanimivijim u cijelom tomu prebiranju, i ona ga sto puta odgovorila sa da i sto puta sa ne. Pomisao na prvi sastanak sa vodnikom odgovorila joj sa odrjeitim nikada; pomisao na sinonju veer kod Leona govorila joj drugaije. Napokon je razabrala, da nije sa svojom duom i srcem naistu, da je neto jaega, to ju naprijed potiskuje, te da se je ona toj nepoznatoj moi podala kao iver laganom talasiu, koji se njime igra, te ga sada k obali, a sada od obale prenaa. I u toj misli je usnula, a kada se je probudila, bila joj je uspomena na sinonju veer toli slatka i draga, da nije pravo znala, to li je uistinu doivjela, a to samo sanjala. I ta slast podravala se je cijeloga dana, te je ona nekim tajinstveno-ugodnim strahom doekala veer i othrlila k Leonu. Tako je proivjela zimu; bio to ivot slian sjajnomu vatrometu, koji je jednako sjajan i kada se raa i kada ga nestaje. Kao onda u slasti iste, nepomuene ljubavi, koja nije nita drugoga, nego samo izmjeninu ljubav traila, tako je sada ivjela u raskoju tijela i neogranienih elja. Ona je imala, to god joj je srce zaiskalo, ona se nosila kao ni jedna djevojka u selu, ona nije znala, to je danas a to sutra, jedna radost izmjenjivala drugu. Ona nije znala, to su dani, to li su noi, ona je samo za onaj asak veeri, kada se je obukla to je znala ljepe, te pola k Leonu; ona je samo znala za one raskalaene asove, kada je stupila u njegove tople mirisave sobe, te, osovivi junonski stas, sa onim izvjedljivim posmjekom, koji je vie titrao u oima nego na usnama, stala usrijed sobe, i kao u udu aptala tiho tihano: a gdje si ti?... A dotle se on negdje sakrio, pa je ona morala sve sobe obii, dok bi ga nala. A i tada obijesti i smijehu ni kraja ni konca. Svake nedjelje i svakog svetka dovela bi ona tri-etiri svoje najbolje i najljepe drugarice, te bi onda pri ciganskoj glazbi slavila ljepota i obijest slavlje, kakovog nisu ni elisejske poljane poznavale. Ej! pusta ciganska glazbo, bezbrina i lukava, slatka i obijesna kao cio ivot ciganski! Ti strasti budi jo neprobuene, ti ih poput vignja rasplamsava u plamen, te ve na pol utrnutu eravicu nanovo raspaljuje, dok sva u pepeo ne izgori! Sada si vatrena kao oganj, a sada cvili kao vijor oko hladnoga atora ciganinovog. I dok su nje tri-etiri, rasplamane tom divljom glazbom, sad bezobrazno, sada kriomice prkosno pokazivale zamamnije oblike svoga tijela, raskalaene bljeskutaje svoga duha, mamene popijevke sitnog grla, dok su one oponaale i oivljavale slike onih divnih polunagih enskih likova, to su visjeli na zidovima, dotle je Leon sa jo dvojicom-trojicom svojih prijatelja promatrao te bljeskove enske ljepote, njega je mata prenijela u onaj njegov oboavani grad siromanih lavica, gospoa s kamelijama, njemu u taj as bilo kao da nije u slavonskoj umi, nego u Naninom boudoiru. A onaj mladi, ljepuasti ciganin ore, komu je tek na oima, na poneto vitiavoj kosi i bisernim zubima ostao zadnji trag istonog plemena, gusla, gusla, da ti se ini, i zadnju je kap krvi prelio u to gudalo. Kao pijan, kao lud potee s njima, izvraa oima, potrzava tijelom, a kako se kolo oko njega kree, tako se on bjesomuno sad sagiba, sad uspravlja, da ne moe razabrati, ravna li on plesom ili ples s njime.

Dok je Leon hladnim pogledom promatrao ljepotu plesaica, vjetaki ocjenjujui, to je na ovoj, to na onoj ljepe, dotle je oru ljubav zamaglila oi, te on nije nikoga vidio doli Tene. Pogibajui od strasti, ona bi ga i uduila, da nije bilo onih gusala, u koje je salijevao burni oganj svoga srca; on se je zibao na vlastitoj glazbi, on se je u kolu postojano drao Tene, sada joj se pomiu, sada sagiblju, kao da bi rado, da ona uz one najtananije zvuke i apat njegova srca uje: A gle ica kako kuca, A gle srce kako puca! Tako joj je on tiho pjevao i aptao. A ona, visoka, ohola kao jelen, uzrujana i rumena, odiui ruiinim mirisom, samo bi asimice sjekla okom po Leonu, da vidi, koju on najvie motri. Njoj je bio Leon kao i ore, jer ona vie nije znala to je ljubav. Ona je bila u onomu sretnomu raspoloenju, te je osjeala, da joj se svatko divi, da ju svatko ljubi, a ona da ne mora nikoga. Prije, dok je ljubila, uivala je svu slast i sreu ljubavi, ali i sve one boli i muke ljubeega srca: sada je bilo ono prvo, ali nije bilo ovoga drugoga. Bila je samoj sebi lagana kao ptica; nije marila, to toliki eznu za njom, to joj Leon vie puta ljubomorno zaviri u oi, to je ore napustio i kuu i enu, te kao lud mahnita za njom. Budite svi bogati kao Leon, pa u onda biti i vaa! Takova neto odzvanjalo je u dubini njene due, kad god je opazila, da ju muko oko poudno promatra. Kao to negda nije htjela da uje za ikoga osim vodnika, tako ju sada sve izvjesnije obladavalo uvstvo da ona ne pripada samo jednomu jedinomu ovjeku, i ta misao bivala joj svaki dan pitomija. Jednomu samo ovjeku pripadati, gdje joj se toliki nude, inilo joj se nepravedno. Iz njene due sve je vema ponestajalo onoga svetoga plamena, koji je uvao sliku jednoga jedinoga ovjeka, ne putajui ni u blizinu ikoje drugo bie. U njenom srcu, u njenom pojimanju svijeta i ivotu nastala nova tvorba, njena uvstva poela se u novom obliku kristalizirati, a taj oblik inio se njojzi sada puno prirodniji od onoga, kada je jedinoga vodnika ljubila. Tu novu kristalizaciju njezinih uvstava opazio je i Leon, jer on ne samo da je anatomiki rasuivao ljepotu njezinoga tijela, nego je potanko pratio i razvoj njenih misli i uvstava. I akoprem su oni meusobno sve to blie bivali, ipak je on opaao, kako njezin govor sve slobodniji biva, kako njezina uvstva sve prostija i divljija bivaju, kako njoj svakim danom ponestaje onih mekanih, stidljivih izraza, kojima ena obavija golotinju tijela i due svoje. Nu njemu nije ba puno do svega toga stalo; on nije u nju zaljubljen bio, ona nije bila njegova ena, ona mu je bila gotovo kao svaka druga, s tom razlikom da mu je krasota njenoga tijela ugaala ne samo oima nego i duhu. On nije ni za to bio puno mario da li ona njega ljubi ili ne; to je njemu bila deveta, gdjeno je znao, da ju po volji moe milovati. Voli li ti mene? upita ju on kadgod, milujui ju bijelim punim rukama. A to ti ja znadem kazati! Vie puta ba mislim: vidi, kako ti je kod njega lijepo i dobro, a onaj soldat nije imao ba nita, a ipak sam onoga volila, ja ne znam ni sama zato... Boe moj, ala sam luda bila!... A kada bi se na te rijei preko njegovog lica prevukao jedva vidljiv mrk potez, spopala bi ga ona za glavu pa privukla k sebi, te aputala: Volim ja i tebe; ded poglei mi u oi, tako, lijepo, je li, da te volim? I pomilovala bi ga onako, kako se valjan lovaki pas pomiluje, i poljubila bi ga dva-tri puta, i prasnula u smijeh, samo da taj razgovor to bre mine. On je dobro znao da ona ljubi njegov novac, njegove lijepe sobe, i onaj burni raskalaeni ivot u tim sobama, ali to njega nije ni peklo ni snudivalo, on je znao da nije ni traio samotnu ljubicu, koju e presaditi u svoj vrt, nego ruu, koju e si zadjeti za prsa, da mu mirii i ugaa jedan dan. On je nju volio toliko, koliko i zemlju, u kojoj je sada ivio: on nije doao u Slavoniju, da ostane navijek

u njoj, da bude lanom te zemlje, da s njom die i uzdie, ne, on je doao, da se okoristi onim to je u njoj lijepoga, i vrijednoga, on je doao da se obogati u toj zemlji, a kada se obogati, onda da rekne: zbogom ostaj, lijepa zemljo, ja te vie ne trebam, ja idem u svoj kraj, u svoj rod, da potroim ono, to sam u tebi ubrao!... To isto je njemu i Tena bila... Tena je u taj as sjala u potpunom enskom blistavilu; mladost i ljepota dosegla onu najviu toku, koja se nigda vie ne povraa. Bajnost mladenakih sila poveavao bezbrian ivot, izabrano jelo, istoa kupala se je svaki dan kao i Leon te njena ljepota kao da nee uvenuti, kao ono cvijee, to svakog jutra ljepe cvate. ore je mahnitao za njom; fanatizmom istonjaka snivao on samo o njoj: ona je njemu bila slaa nego mana nebeska. On je znao za svaki njezin korak, on ju je izdaleka pratio, kada je ila k Leonu, i pratio ju kada se je vraala odanle; on je radi nje dan na dan tukao svoju enu, malu ciganku Maruku, a ona opet kraj svih udaraca neugasivom ljubavlju ginula za njime, za lijepim svojim orem. ore je jedva doekao nedjelju, da opet poe k Leonu, da opet zagusla i nagne glavu do Teninih grudi, da opet jednom outi toplinu i miris njenog bijelog, bujnog tijela. Jedne tople travanjske noi kada se ona samotnom ulicom vraala od Leona kui, zaguslae iznenada iza nje gusle tiho, ugueno. Bio je ore; poneto ugrijan vinom usudio se tik za njom poi, i uze joj guslati melodije burne, strastvene, kakovih ni on, ni ona nigda uli nisu. Guslajui tako pratio ju sve do kue i uao za njom u praznu sobu, i stao usred sobe i zacvilio o ljubavi i o strasti, te je bilo, kao da su gusle same nadahnute tim bjesomunim uvstvom te plakale i pjevale, kako samo srce u svojim dubinama neizrecivim glasovima zakljuati znade. A ona zanaajui i tijelo i duu na krilima bjesomune glazbe, talila se, drhtala, dok na posljetku ne podlee toj buri i strasti, te grevito privue ora k sebi, da su mu opale gusle i luac. Sutradan, kada se je Leon dizao on nije ustajao prije desete, ve ga na vratima ekala ena, te se silomice utisnula k njemu u sobu. On dobre volje kao uvijek, primi ju aljivo, a ona poe mudro okoliati, kako bi mu odala tobonju tajnu koju je ve cijelo selo znalo, naime, da je ore izaao iz Tenine kue, kad je sunce ve dobrano bilo poskoilo. Eto, vidite, kakovi su vam zahvalni uze ona poput hvalisavog prodavaa, a plaate ih, da ih ne bi ni car bolje plaao, a oni gle to poinie na va raun! Sram ih bilo! Sada otvorite oi, pa pogleite, kako vam ta ciganka vraa ljubav ljubavlju!... Umjesto da vas nosi na rukama kao zlato i mekanu svilu, a ona bitanga pa da bi s kime, ve s ciganinom!... Niste se sretno namjerili, ali da posluate mene, dovela bih vam curu kao biser... Biser!?... Kao to si i ti i Tena! Hajde ti, moja draga, odakle si i dola, znam ja, to tebi treba -: novaca, novaca, sve ste vi jednake, sve ste vi biser od stakla! I uzevi enu za ramena, sam joj otvori vrata i izvede van. Akoprem ga enina vijest nije osobito iznenadila, ipak nije rado sluao njenih vjeto naperenih rijei, koje su uz Tenu i njega omalovaavale. Biser, biser!... Bijes bi ih znao, otkle tomu narodu jo ta poezija! Dola, da mi proda djevojku, a zove ju biserom; dola da jednu okalja, a drugu da mi ponudi; jedna je bitanga jer je ve prodana, a druga je biser, jer se istom prodaje... Tako govorio Leon sm sobom. A onaj biser, to mu ga je ena ponudila, bila je njezina roena ki. Ona nije slagala, njezina ki bila je zbilja jo biser, jer je tek navrila petnaestu godinu. Kada se je Leon naveer vratio iz ume, nae na stolu arak papira. U prvi as izgledalo, kao da su djeca igrajui se iarala olovkom bijelu artiju, nu kada si bolje zavirio, vidio si, da su to slike i stihovi. A te slike i stihovi predstavljale su i opjevali su porugljivo i zlobnim nainom ljubav orevu, i to sve od onoga asa, kako gusla i mahnitim okom Tenu motri, pa sve do sinonje noi... I slike i stihovi bili su puni onoga zloradoga pukoga humora, da se je i sam Leon morao smijati.

Na, evo ti je pa si ju metni u okvir za uspomenu ree on Teni jetko, kada je stupila u sobu. Ona pocrveni, oi joj planue, te kao mamena zgrabi papir cijelom akom. Ona je ve ula da ju neto eka kod Leona, samo nije znala, to je i kako je. Na prvi pogled upozna ona ruku onih svojih druica, koje su skupa s njom k Leonu na igru dolazile. Vidi te betije! One e mene pred tobom ruiti, a da tko o njima poe pisati, ne bi ni u tri knjige stalo... Na, evo ti ih, kada su ti one bolje!... I zguvav papir, baci ga Leonu u oi i izae prkosno iz kue. Nakon toga nisu se tri dana vidjeli: ona je htjela da ju on prvi zovne, a on opet, da ona sama skrueno doe. Trei dan ona ve nije mogla odoljeti; prvo, jer se je utoliko navikla polaziti naveer k njemu, a drugo, jer se je bojala da je on ne bi kojom drugom zamijenio. I ba to ju je najvema boljelo; inilo joj se da ne bi mogla preivjeti da mjesto nje druga uiva ono dobro kod Leona, da se poe hvalisati, da ju je istisnula iz onih ubavih soba. to je ore bio kod nje, to ju nije ni najmanje peklo; njoj je to bilo kao da je usred sunanoga dana natrkala plaha kia, te ona pokisla, dok je samo preko puta prela. Pa zar da je ona kriva, to se je ba u taj as desila na otvorenom polju, kada je dad najjae zapljutao, zar ona moe dadu zapovijedati?!.. Falila falila, ni prvi, ni zadnji puta... Tako je ona umovala. Kada je Leon treu veer doao pokasno iz gostione, naao ju je u svojoj sobi, toboe rasrenu, a ovamo joj brizgao smijeh, da se je neprestance pod ponjavu sakrivala. On je taj dan poeo ve smiljati da je se rijei; nu kada ju je sada nakon tri dana vidio ljepu nego ikada, zamamljivu, svjeu, kao da ju je sada prvi puta ugledao, zaboravio je na sve, te je eljno srkao poljupce sa divnog joj zamamljivog lica, kao to ju nije ni prve veeri ljubio... Priinilo mu se dapae, da ga vie ljubi, da je sretnija negoli prije. To su bili oni asovi, za koje se veli da poslje kie sunce ljepe sjaje; nu nisu ni oni jo dugo potrajali, jer je tvrtka kod koje je Leon sluio, kupila od jedne podravske gospotije veliku umu hrastika, te Leon dobio nalog da ima to prije u Podravinu poi. Tena je problijedila na tu vijest, a i samomu Leonu dola je prilino nenadano. Zadnjih dana nije ni odilazila od njega, samo da produlji onaj ubavi ivot. On ju sve do sada nije ni vidio alosnu, te je tek sada opazio, da njenoj stasitoj junonskoj prikazi ljepe pristaje onaj uzvieni mir tugaljivosti, nego li buna radost. Savrena ljepota ne smije na sebi nositi tragova svagdanjega posmjeha. Taj sveani mir cijelog njenog bia ganuo ga, te se u njemu probudilo saaljenje; njemu je i nehotice dola misao da e tu divotu druge ruke grliti, druga usta ljubiti. to e biti od tebe, kada ja odem? Ona ne odgovori, nego ga samo pogleda i slegnu ramenima. Hoe li ti biti ao, kada mene vie ne bude? Ona ni sada ne odgovori, ali onaj neodoljivi, snatrivi pogled ree, da e joj biti ao. Bilo bi najbolje, da se udade. To bi bilo najbolje, samo kada bih ja to mogla. Da ti znade, to je to udati se poslije ovakovog djevojatva, ne bi me nikada na to nagovarao. Valjda ne misli navijek ostati djevojkom; nee ni ti uvijek mlada biti. To je ba ono zlo; zato u ba ivjeti i uivati, dok sam mlada. A da se ti udade, a ja da sluajno opet amo doem Njoj sinu na te rijei lice, kao malom djetetu. Vidit emo se, sastat emo se... A tvoj mu?...

Tena se udno osmjehnu i slee ramenima. I tako su se rastali. Na rastanku zasjala joj suza, i na pragu ga jo triput poljubila ivo, vatreno, kao to nikada doslje, a onda ode vrstim, naglim korakom ni ne okrenuv se vie Trei dan otkako je doao u Podravinu dobije Leon od Tene pismo, u kojem mu se tui, da joj je sve tuno bez njega, da vene za njim, a njega da ve moda grle druge ruke. Pie mu u narodnom stihu, tugaljivo i mekano, kako joj iz srca izvire narodna pjesma. Svoju tugu ne bi znala izrei bolje nego pjesmicom... Ej slavenska pojezijo, ej mekano srce slavensko! Tko bi dan danas jo znao, da li e zavladati svijetom, ili e na sve vijeke samo matati o svojoj veliini i enijalnosti! Tako je mislio Leon, kada je proitao pjesmicu kojom je Tena tuno, ali i preve iskreno i preve vatreno opisala svoju bol, elje i eznje... Prvih dana iza odlaska Leonova zabavila se Tena razgledavanjem oprava i inoga odijela, to ga je za ovu godinu dana od Leona dobila; ona do sada nije pravo ni znala, to sve ima. Kada je sve pregledala i novac pobrojila, odlanulo joj, jer je svega bilo za godinu dana dosta. To joj je bila prva utjeha, prva naknada za Leonovim gubitkom. I otac njezin vratio se iz ume; odlaskom Leonovim prestala i njegova sluba, a bila je to toli udobna sluba, da si je Jerko Pavleti ljepe nije poeljeti mogao. Graha, kuruznoga brana i slanine bilo u umi dosta, a bilo je i vina, i rakije i duhana. Sada se uzeo Jerko obazirati po praznoj kui; ne klepee umsko zvono na ruak, ne iznaaju se iz gospodske sobe jo pune zdjele masnih jela... Na Tenu on skoro i zaboravio, a sada ju pogledao nekud mrko, kao da mu je ona kriva to je prestalo ono dobro. Prvih je dana tumarao jo u nekom polusnu; na dosadanji ivot nije mogao zaboraviti, a na novi nije jo mogao naviknuti; povlaio se od gostione do gostione sve u nekoj nadi, da e mu onaj dobri ivot opet iznenada pasti u krilo. U gostionama bockali ga, gdje mu je zet i kako e mu sada biti bez zeta? A on samo snudeno kimao glavom, da nikada vie takova ivota, nigda vie takova zeta... Za nekoliko dana prorajtao i zadnji novi, te ve uze vikati na Tenu, da mu dade novaca. U prvi kraj ona mu zbilja i davala poneto, samo da se ga rijei, nu kada ju on poe danomice napastovati, sustegnu ona ruku posvema. Sada Jerku ne preosta ino, nego smiljati kako bi doao do krajcare. Od ozbiljnoga posla kod njega ve nije bilo ni govora; ovjek bez ene kao i bez kue, zanemario i zalijenio se posvema. Uto mu susjed, eki doseljenik, ponudi sto forinti za livadu od pet rali. Jerko jedva doeka i prodade ju. Ostalo mu jo osam rali i kua. Konje i marhu prodao je, im mu je ena umrla. Dok je bio kod Leona u umi, nije mario za zemlju, niti ju je orao, niti sijao, te zemljite poelo se sve vema zaraivati. Poreza nije platio ve tri godine, ni sada nije htio ba ni novia uplatiti, te porezni dug rastao sve vie i vie. Dok je trajalo ovih sto forinata, nije ni izilazio iz gostione. Osim ono malo odjee i obue, to si je nabavio, sve je ostalo zapio. A kada mu nesta i zadnje krajcare, onda poe i sam traiti kupca, da prodade i ostalo zemljite; i naao je kupca i doao je k opini, da ga prodade, ali mu ne dozvolie prodaje, radi poreznoga duga. Dok je opstojala zadruga, nije bilo teko zemljite od 50-100 rali obraditi, nu otkako se zadruge raspadoe, te na pojedinca palo 15-30 rali, onda nasta propast: valjalo je za toliko zemljite plaati porez i prirez, a jedinac ovjek nije kraj najbolje volje mogao ni polovicu toga zemljita obraditi. Sve ostalo zemljite ostalo je pusto i neobraeno; iz livada postajale ikare, na oranicama porasla bazga i kupina, to dulje te poela zemlja sve vema podivljavati, ali kraj svega toga, nije nita rodila, valjalo za nju ipak porez plaati. I tako nastade ona kriza, kojoj je posljedak bio hrpimini dolazak eha u Slavoniju. Jerkovo zemljite najprije dolo na drabu, pa kada se nije moglo prodati, izdade ga opina u zakup, da se barem to duga zakupninom namiri. Sada Jerko presta biti gospodarom svoje zemlje; niti ju je mogao prodati, niti obraivati. Onaj lijepi stan sa ljivikom, na kojem su i on i Tena odrasli, nije vie bio njegov, on vie nije smio ni ljive, ni kruke ubrati sa voaka, koje su njegovi djedovi

posadili i uzgojili... Tena je za sve to i znala i ne znala, nu nije marila, to da se ona za to brine, zar je to njezin posao? Ni ene se ne brinu za kuu, pa gdje bi ona, djevojka? To je samo njezina mati bila tako luda, pa zato je i otila prije reda u grob!... Niti je otac mario za nju, niti ona za oca; otac ju je gledao kao da e joj rei: ja sam tebe othranio, sada hrani ti mene; a ona mu pogledom odvratila: ti si muka glava, ti se brini. I pogledav se tako, rastali bi se ute, i opet otilo svako k sebi. Njoj je bilo dosadno, strano dosadno. Donedavno ona je no probdila, a dan u bezbrigi prospavala, a sada je moralo biti obratno. Neto joj je manjkalo, neto ju je gonilo od kue, ali kamo da poe? To nije bila ona bol, koju je osjeala poslje vodnikova odlaska; ona bol traila je samou, ona je i bez njega ivila i razgovarala se s njime, ali sada joj je bilo posve drugaije. Onda, kada si je ivo predstavila vodnika i njegovu ljubav, prostrujala joj srcem blaga milina, te joj se oko orosilo i dui joj odlanulo; a sada, kada se sjeti asova u Leonovim sobama, stegne ju nekakva muka, koja se sve pomalo pretvara u srdbu, pakost, te njoj umjesto da suze kanu, bukne u srcu, da bi sve oko sebe rastrgala. Onda je izgubila slasti nebeske, a sada slasti zemaljske. Desetak dana uzdrala je tu borbu, nu napokon se trgne i jednim mahom odlui da e zatomiti tu muku, kako bilo da bilo. Kada sam mogla uz Leona zaboraviti na vodnika, zaboraviti u i na Leona uz koga drugoga... I ono njezino uvstvo, da nigdje ne stoji napisano, da ona pripada samo jednomu jedinomu ovjeku, sada je istom uhvatilo vrst korjen u njoj, to joj se uvstvo priinilo pravim spasom. Ali kuda, kamo? Neki mlai trgovci i poslovoe, koji su imali ljubovce kao i Leon, poeli su pomalo odilaziti, jer se umski posao koncem travnja dovrava; preko ljeta ostane po gdjekoji nadziratelj, a to su veinom ljudi oenjeni i stanuju malne svi u umi. Morala bi ekati do listopada, kada iznovice umski posao zapome; tko zna, ona bi moda opet nala ljubovnika, kao to je Leon bio, ali kako e ekati tri do etiri mjeseca? Poludila bi za to vrijeme sama samcata!... Kuda bi dakle, koga li bi? Njoj nee biti teko nai ljubovnika, ta itavo se selo za njom obazire, ona bi mogla, kojega bi htjela. Ali koga bi? Sirotan, koji i sam nita nema, koji joj ne bi mogao niti to davati, niti to kupovati, to e joj takav! Na to uze prebirati sve oenjene ljude, na momke se nije ni obazirala, jer oni jo nisu gospodari u kui pa kad ih je sve prebrojila, pronae da bi Joza Matijevi bio najzgodniji. Kua mu je dosta imuna, a ena Ivka prilino runa, jer se je usprkos oenio, samo da pokae Teni da moe i bez nje djevojku dobiti. Zbilja! pomisli u sebi, a ore, koji poludi za mnom, ore, koji svake nedjelje dobije lijepu krajcaru, za guslanje?... Ciganin je dodue, ali to zato, kada je lijep. I sam Leon zaviao mu je ljepotu. Ciganin je, ali ima novaca... A ti e novci odsada biti moji, a Maruka, mala ciganka, neka puca od jada! Jest, tako e to biti Joza i ore! Joza e me hraniti, a ore e mi novaca davati! I pritom se nasmijeila, kao da se raduje, to se je domislila pravoj misli. Nehotice se pogledala u zrcalo, nehotice skinula maramu s vrata i razgalila pune toplinom odiue grudi. I opet se nasmijeila samoj sebi; omamljiva vlastitom ljepotom, ogleda se sa svih strana kao da se je zaljubila u svoju roenu ruinu put... Dok je bila Leonova, nikada se ona nije tako zagledala u samu sebe. Ona je onda imala, to je htjela, pa se nije brinula, je li lijepa ili ne, a sada joj je bilo upravo nuno, da se umiri sa svojom vlastitom ljepotom, jer do nje nije nita vie imala. I promatrajui tako svoje bujno tijelo bila je posve zadovoljna i sretna, i sada je istom pojmila, zato se momci za njom poudno ogledavaju, zato je Leon toliko puta upiljio svoje oi u njezine are, zato je griskao i cjelivao njezin jedri vrat pohlepno i strastveno. To divno tijelo biti e sada Jozino i orevo; Jozino, koga nije mogla pred dvije godine ni gledati, koji joj je bio nemio kao zelena voka! Je li joj ao? emu da joj bude ao, kada poslije vodnika ionako nije nikoga vie ljubila, ali u dubini due mora si ona priznati, da joj se vatreni ore vema

dopada, negoli gospodski Leon. Razlika stalia, naobrazbe, nain ivota meu njom i Leonom, sve to vie ju je odbijalo, negoli privlailo k Leonu. Da ju sada Leon vidi u Jozinom i orevom zagrljaju, to bi on rekao, bi li mu moda bilo ao? Ne bi, njega bi to samo neugodno dirnulo, ba kao kada bi vidio Canovin kip u zadimljenoj seljakoj kuhinji. On ne bi alio za njom, nego za onim, to je na njoj lijepoga, a za im ona da ali, ona, koja bolje razumije orevu neobuzdanu vatru, Jozine prostake rijei, negoli Leonovo oboavanje lijepoga na njenom tijelu? To uvstvo lijepoga naleti katkad i njojzi u duu, ali njezina dua ve je bila podivljali busen cvijeta, iz kojega je vie trnova, negoli cvjetia isklijalo. Pa i koja joj korist da uva to divno tijelo? Tko bi ju razumio, zar bi se moda bolje udala, zar joj se ne bi rugali, da je valjda nitko nee? To bi joj gorje bilo, nego da je iva ukopana. Zazeblo ju u dnu srca na samu pomisao da je nitko ne bi htio. Sjetila se krmeljive Stane i onih oiju njezinih bez treptavica, a kau, da je jo pred pet-est godina bila ljepota na glasu; sjetila se i Rue Ljubieve, kojoj su po elu i nosu kraste kao dlan velike izrasle, te joj koa ostala kao da je na ognju opaljena, a negda je bila ljubovca velikoga gospodina pa onda ona Kaja Apieva... protrnula je na pomisao, kako se sada svatko od njih odvraa, kako se svakomu gade, a negda se za njima itavo selo otimalo!... Strano, neugodno uvstvo ju obuzelo, te joj isto odlanulo, kada se je opet pogledala u zrcalo. Na taj pogled nestalo u jedan as sve one ogavnosti, na taj pogled granuo u njenoj dui opet onaj bujni raskalaeni ivot, kao to je cijela njena prikaza bila... Da, ali ona zapovijed Boja veli, ne poeli tuega druga, a tko ga poeli, taj poini grijeh, tako je uila, dok jo nije ni razumjela smisla toj zapovjedi. To je bilo moebiti negda, dok je svijet jo drugaiji bio, ali dandanas, tko bi jo i na taj grijeh pazio! Dandanas ne otima se vie nitko za svoga i svoju iz puke ljubavi, dandanas nismo mi onako sretni kao ptice nebeske, koje se ne moraju brinuti za svakidanji ivot; pa kada se i sam ovjek, mukarac, bori na svaki mogui nain, da ugrabi enu lijepu, mladu, bogatu, onakovu kakovom e i najljepe i najbolje ivjeti moi, zar da toga prava ne ima i sirota ena, koja ne ima ba nita, doli svoje ljepote? Zar da ona ne smije oteti makar i tue a da uzdri samu sebe? Jedna to ini ovako, druga onako, kakova se ve prilika ovoj i onoj nadade: jedna se voli udati, jer ima neto na sebi i u sebi, to ju sili i podmorava na to; druga voli krasti po tuem gnijezdu i ognjitu, i opet samo zato to joj je narav neto dala, to ju sili na to! Ivka se morala udati, jer tko bi mario za ensku sitnu, lica bez krvi kao kre, snudenog pogleda kraj svih onih dukata, to ih na prsima nosi... Da, Ivka se je morala udati, ali ja sa ovim licem, sa ovim tijelom... Takove misli rojile se jadnoj Teni po srcu i glavi, i kao svatko u kripcu tako i ona drala da su njezine misli prave, da drugaije ne moe biti, da joj samo u njima spas. Bez vjere, bez odgoja, pokvarena Tena, tako je grozno i ludo umovala. Na prvi dan Duhova igralo kolo pred gostionom; kolo bilo ogromno kao rijetko kada, jer je bilo dva dana svetka. ore je guslao kao i obino i neprestance pogledao tamo preko kola u hrpu gledalaca, gdje je i Tena bila. Obuena kao nikada do sada, zaarenim licem, koje se je od asa do asa mijenjalo, jer se jo nije mogla odluiti, bi li skoila u kolo ili ne. Dok je bila Leonova, rijetko je kada zalazila u kolo, pa mu se nekako ve odvikla. Napokon se odlui, priblii se kolu i prieka, dok Joza Matijevi ne doe do nje: a kada joj se on primakao, utisnu se ona u kolo i uhvati do njega. On se iznenadi, kao da mu je guja u njedra pala: otkako se je on oenio, nisu njih dvoje govorili, jer je njega peklo, to ga je prevarila i ostavila poradi vodnika. A sada najednom uhvatila ga ona oko struka. Bilo mu je, da joj skree kakovu psovku ili pogrdu, ali sjaj njezine ljepote, velianstvenost njezine prikaze zagui mu rije u ustima, te on samo nekom osvetnom srdbom pogledao nijemo i postrance na nju. to si se ukoio kao lipov svetac? apne mu ona smijuke. On i opet ne znade, bi li ju gurnuo od sebe, da bi odletila tamo do gledalaca, ili bi kao mamen poskoio i zapjevao. I za cijeloga kola bockala ona njega, da ga je od muke znoj probijao, krv mu zujila u glavi i u peti, te on kao pijan, okretao se u kolu, ne znajui ide li sam ili ga kolo vue. Samo gusle oreve, koji se je namah k njima privukao, pitale mu nekud udnovato u uima, kao

da mu se je i sluh i vid i sve oko njega skupa smijealo. A kada je kolo stalo, onda tek ne znade, to da pome, bi li stao kod nje ili bi otiao a da je ni ne pogleda. Ba sam se oznojila; daj mi rubac da se obriem ree mu ona kao da mu je sestra ili ena, te se sama mai za njegovim rupcem, tono je bio metnut pod prsluk na ramenu. Kakav ti je to rubac? A ti mi daj bolji! Pa i dat u ti ga... Uto doe ore i ponudi joj au piva; ona uze i ispi polak ae, a drugu polovicu ponudi Jozi. Joza ju pogleda zbunjeno, pa nagnuv au, ispi ju do dna. Kao da je tom aom ulio duu njenu u se, on od tog trenutka posta njezin i on je utio na ai dah njezina ivota, iz rupca mu mirisao znoj njezinog lica i vrata, po leima ga kao oganj palio dodir njezine ruke. Kada se je kolo razilazilo apne mu ona: Kada emo se vidjeti? Sutra... A zar ne jo danas? I oni su se vidjeli jo isti dan, iste veeri. Sutradan nije vie ona njega nudila vinom i pivom, nego on nju; a ore, kao da nigda nije se dirnuo njezinoga tijela, drhtao o svakom njenom migu, o svakoj njenoj rijei, pratei ju posvuda i okom i skokom. Od toga dana obistinilo se ono, to je ona u svojoj dui osnovala. Joza i ore mirno su dijelili njenu ljubav meu se, jer je ona tako htjela; ona kao da je bila njihova sestra, koju su braa milovala i milote joj donaala. U njima nije nikada ni bilo onoga uvstva, koje je neodoljivom silom trailo jedno bie lih za sebe: to uvstvo je razvijeno kod naroda, koji su jo na nekom stupnju divljatva i onda opet na nekom stanovitom, viem stupnju kulture; onaj dio ovjeanstva, to je izmeu ta dva pola nije kadar razumjeti ar apsolutnog posjeda druge polovine ljudskoga spola. S jedne strane odmakao se je dobrano od onoga najniega stepena ljudskog stanja, koje se dodira sa ivotom zvjeradi, s druge strane opet nije dostigao onu tankoutnost, koja u braku vidi neto uzvienoga, a u lijepoj eni alem, koji se ne moe dosta nauvati. Jozina ena Ivka nije se mnogo protivila odnoaju svoga mua sa Tenom; taj odnoaj nije joj dodue bio po udi, ali to nije nita novoga u selu bilo, jer je malone svaka ena imala svoju inou. Bolje da se dri i s Tenom negoli s kakovom sto puta gorom. S druge strane znala je i to, da je Joza prvo nje zaprosio Tenu, a znala je i to, da se ne moe s Tenom ni izdaleka sporediti to se tie ljepote. Osim toga nosila je ona ba u taj as neto pod srcem, te je jo runijom postala: u licu posinjela, usnice joj problijedile i nabrekle, oi i nos kao da su nie pale. Tena je bivala veinom kod Ivke, tamo je i jela i pila, a kui samo rijetko zalazila. Ona je bila pravi gazda u Jozinom domu, jer kako je ona htjela, onako je moralo biti. Ivka, akoprem teka, morala ju je dvoriti, morala ju pitati, to bi kuhala danas, a to sutra. Joza je posve zanemario enu, on ju je zvao svakojakim runim imenima, te je Ivka morala upravo moliti Tenu, da ju brani od Joze, morala ju moliti, da sklone Jozu, da i njoj kupi rubac ili inu potreptinu. A sada e doi jo i to dijete, a on se ba nita ne brine! uzdahnu Ivka. A to ti je i palo na pamet, da zanese? Vidi, kolika je to pokora! podigne Tena ramena. Ne bih ja, ali su mi kazali da bi poslje poroda mogla izrasti i okrupniti, ovako sam bila nekud uvijek sitna i mrava.

Tko zna, mogla bi jo i vie izmraviti. Ja se nadam, da neu. Tako mi je barem kazala ona doseljena Pemica preko puta. I ona je bila sitna kao ja, a vidi kakova je sada, a ve ih je devetero rodila. Jao meni! prekrii se Tena, smijui se. Kae, da kod njih tamo u Pemskoj nema ene koja ne rodi barem estero-sedmero, a kod nas je ve kazan Boja kada etvrto zanese. A da to bi drugoga bilo ve kazan Boja! To sam joj i ja kazala; rekoh da zato i moraju bjeati od svog roda pa se seliti k nama, ali ona veli, da je za nas vea sramota, to nismo kadri ni svoje zemlje obraditi, a najvie radi toga, to ne imamo djece. Zna, jedno ili dvoje, ne bih ba marila, samo da nije toga poroda! Pa kada ga ve rodi, da bar bre raste; nego pati se pet-est godina s jednim, pa onda s drugim, pa s treim, a uto eto ti i starosti za leima, pa u to ti onda ivot?... Ali zato e njoj pod staru glavu biti lake veli ona Pemica. Hoe, da! Ba danas mare djeca za roditelje! Znadem sama po sebi... ini mi se, da mi je ba Beranek jedanput kazao: lake je materi desetero djece othraniti, negoli svoj toj djeci, kada odrastu, jednu jedinu mater uzdravati. Dok je dobro, dotle tuju djeca roditelje, a roditelji djecu, a nastane li zlo, onda irom svako sebi! Pripovijedao mi Leon, da ni kod njih tamo ene ne raaju puno djece: najvie dvoje, troje, a to zato, jer raunaju da je bolje imati samo dvoje, pa da imaju od ta iviti, negoli imati sedmero, osmero, pa svi skupa prosjaci. Kod njih, kae, da ni ne ima sirotinje: koliko ih umre, toliko ih se rodi, pa uvijek ostaje na djeci, to su im oevi i djedovi stekli. Kao to su Ivka i Tena, tako su Joza i ore dobro ivili, samo da nije bilo Maruke! Ona je bila onaj trn, koji se je zabadao u ivot orev i Tenin. Tek da je se ore natue, te u misli, da e mu sada bar mjesec dana dati mira, eto ti nje za pol sata za njime i Tenom, te poe trgati i po sebi i po plotu, neprestance nariui, da bi ovjek pomislio: sasjekoe ju na komade. Nije joj ni bilo zamjeriti: ovamo je volila ora, a onamo on to god zaslui, bilo na guslama, bilo na koritima, sve odnese Teni, te bi ona, da joj nije bilo rodbine, mogla i od glada umrijeti. U bogata posavska sela naselili se cigani ve odavna: jedni su kovai, drugi koritari, a rijetko da se je koji i pluga latio. Ta svoj zanat tjeraju oni samo naoko, uistinu su pako pravi nesretnici. Da je to tako, slijedi ve iz toga, da se naseljuju samo u najbogatije predjele, a gdje je sirotinja, tu ih nema. Inae su pasmina obdarena prirodnom filozofijom kao rijetko jo koji narod: nitko od njih nikakve koristi nema, a oni ipak ivu; nitko ih nije vidio, da se ubie tekim poslom, a oni se ipak lake proturaju kroz ivot, nego mnogi gazda, koji ima trideset rali zemlje. U neku ruku slini su oni ljudima a la Leon Jungmann: i jedne i druge uzdraje tua zemlja, za koju oni ne mare, za koju oni ne rade, ve su samo dotle u njoj dok im raun podnaa. Slavonija je slina prezreloj voki, koja je pala sa stabla, pa ju sada grizu i ose i pele i muhe, sve samo zato jer je Slavonac lijen bio da uzbere svoju voku. Pa zar da ga tko zato poali, da tuinac u toj zemlji od suvika ivi i opstoji, a on nije kadar sa onim to su mu djedovi namrli?... Slavonski cigani ostali su vjerni svojim obiajima, do najmanje malenkosti; rijetko da koji okrene sa staze otaca. Meu tima rijetkima bio je ore, koji se je u svakom obziru odmakao od ciganluka, i u nonji, i u govoru, i u ostalom ivotu; dapae nije ni garav bio kao ostali cigani, te su mu se znali nasmijati da mu otac nije ciganin bio. Sa ostalim momcima slagao se ore dobro, jer je jo od mladosti zalazio u njihovo drutvo, a kada su odrasli, zavolili su ga, to im je guslao. Jedino, kada bi se zavadili, onda bi mu nabacili da je ciganin. Za ora nije bilo vee uvrijede. Ali zato ga opet cigani nisu volili; bio im je bezvjerac, renegat, i da nije bio onakav lijep, snaan, i u svaemu spretan, zlo bi proao kod rodbine. Sada, otkako je zavolio Tenu, jo su vema na njega navalili. Nije prola nijedna mlada nedelja a da nisu ciganke oko njega bajale i oko Tenine kue

vraale, ne bi li ih ikako zamrazili i razdvojili; ali uzalud, ljubav je bila jaa, Tena je bila ljepa od Maruke. Na Stjepanski sajam dobio ore preko dvadeset forinta za korita, i sav taj novac potroi na Tenu. Kada su cigani za to saznali, planue kao guje, te ih itava eta i mukih i enskih nahrupi pred Tenin prozor, urliui kao vuci: Kuga, betija, frajmadla!... I dok su oni tako vikali i prijetili se akama, stajala Tena na prozoru, pa im sve usprkos redom pokazivala, to joj je ore na sajmu nakupovao. I ovo je od ora! podie ona par visokih, mekanih cipelica. Moje ore, moje bijelo groe! zareva Maruka. Da te kolera pojela! zaurlae ostali cigani u jedan glas. I ovo je od ora! pokaza Tena crljeni rubac. I to od ore moje zlatno groe! kukala Maruka. Da ti vile kosu poupale! urlali cigani. I ovo je od ora! pokaza Tena draestan zobuni. I to od ore moje slatko groe! zaplae Maruka, upajui kosu s glave. Da ti kuga oi iskopala!... Pa kada su se do volje navikali i napsovali i slavonski i ciganski okrenue se cigani naglo, kao na zapovijed, te prijetei se akama i okreui se sada jedno, sada drugo za Tenom, pooe otkle su i doli; a kada zakrenue u drugu ulicu, te ne uzmogoe vie, da se prijete i dovikuju Teni, navalie jedni na druge, te sa nemone srdbe i muke potukoe se meusobno, samo da iskale u. to god cigani naumili, sve osta uzalud: ore osta ore. Jednoga takvog burnog dana zapitat e stara ciganka Maruku: A to mu ne rodi sina? A rodi mu ga ti, kada ga ne imam! I nato njih dvije uzee aptati, a aptale su dugo i dugo, a posljedica toga aptanja bila je, da od toga dana nisu ni cigani, ni Maruka vie vikali na ora... Nekoliko mjeseci iza toga, znalo se meu ciganima, da je Maruka zanosila, prvi puta nakon petgodinjega braka. Od toga dana ne samo da ona nije dirala u Tenu i ora, nego se ona sprijateljila sa Tenom kano i Ivka. Tena nije bila ni zlobna ni otroumna, a da bi joj to nenadano prijateljstvo cigankino iole zazorno bilo. Ona je ene smatrala kao i mukarce, svi su se klanjali njenoj ljepoti. Nemarina mekoputnost, to je bila jezgra njezina znaaja; otrijeg, izrazitijega poteza nije bilo u njezinoj dui. Da ciganka neto drugo misli, a drugo radi, nije joj ni u snu dolazilo na pamet. Tako dola i zima, a za zimom i proljee. Tena se jo uvijek drala Joze i ora, nu govorilo se po selu, da su ju zimus katkad vidjeli i po gostionikim sobicama. Ona se dodue branila, ali s druge strane opet kolala meu umskim trgovcima rije: da nije nita na njoj, lijep ali mrtav kip... Ivka je rodila nekako o pokladama, a dijete slabano kao i ona umrlo nakon mjesec dana. Jozina ljubav naprama Teni kao da je za to vrijeme popustila; roditeljska dunost, kojoj se ni on oteti nije mogao, pomutila je za as ono uvstvo, to ga je vuklo k Teni. Ono to je njega s njome vezalo, nije bila prava ljubav, nego putena pohlepa za onim lijepim tijelom, ono sebino uvstvo, da to tijelo njemu pripada, ono sveerno podgrijavanje strasti s njene strane. Za prvu ljubav nije on nikada ni znao; njegova narav bila je preve mlitava, a da bi mogla poroditi ono velebno uvstvo, koje podrma cijelim ljudskim ivotom. Ljubav i ljubakanje daleke su si sestre, nu vie puta nisu si ni

u rodu... Maruka se nadala porodu o urevu; bude li sin, biti e ore... Ciganinu zasjao svijet drugim svjetlom, kada je prvi puta uo, da e imati dijete, koje e se zvati kao i on, jer ciganin voli svoje edo vie nego ito na svijetu. Ta je ljubav za djecu tim vea, na to niem stupnju kulture ovjek stoji; slina je donekle ljubavi zvjeradi za svoje mlade. Ta ljubav dolazi odatle, to s njome nije pomijeana briga: otkuda e se smoi troak za odgoj djeteta, to e biti od njega, hoe li biti valjano ili ne, hoe li biti zdravo, ili e umrijeti u najljepoj dobi? Tih pitanja ne ima kod zvjeradi, ne ima ni kod cigana: njihova ljubav ne pomuuje neizvjesnost sutranjega dana. Kao po cijeloj slavonskoj okolici, tako zalazili cigani i u Bosnu, neto u prevaru, neto u trgovinu. Ona Marukina stara susjeda otila je ve pred osam dana u Bosnu; prodavala je vretena, bacala karte i vraala. Jednoga dana povrati se ona odande i eto je ravno k Maruki. Donijela sam ree joj tajinstveno. Lijepo kao za caricu, umotala sam dobro, da ne ishlapi; bilo je itav jedan dan na Ljubi Bogdanovoj, tamo su svi obolili: i Bogdanovi, i Vosilkovii i Jovanovii. Jedna Bogdanova je i umrla... Idem odmah, da joj dadem, da se obue, pa onda to Bog dade i Mati Boja... I obe ciganke uzee fanatiki lamati rukama, kao da prose milost Boju... Evo ti zlatna moja, golubice moja, Maruka ti kupila, u svoj Bosnoj ne ima takove marame, ne ima takovog zobunia, obuci ga, golubice moja, da te vidi ciganka stara pa makar na odmah tu umrla govorila je Teni ciganka. A Tena se nekud neduno-glupo smijeila i obukla stvari na se; a stara ciganka nije se mogla nahvaliti, kako joj lijepo stoji: bila je lijepa kao paunica, bila je ljepa od sunca i mjeseca!... A Teni opojenoj svojom ljepotom, otupljeloj za svako dublje uvstvo, nije ni na um palo da promisli emu li Maruka njoj kupuje te lijepe darove, emu li joj stara ciganka laska, gdjeno bi ju morale otrovom napajati. Sutradan potui se Tena Ivki, da ju boli glava, i da joj se ini kao da e dobiti groznicu. Drugi i trei dan bilo joj muno i zbilja dobila groznicu, te koliko se i otimala, nije se mogla oteti postelji. etvrti dan pokazae joj se po licu i elu crljene, okrugle piknje. Peti dan ve nije bilo dvojbe, da je dobila kozice. Zgrozila se, upropastila se, kada je prvi puta ula tu rije. To divno lice izrovat e kozice, izrovati na sve vijeke! Od najljepe postat e najgra; kao to su dosada upirali u nju oi radi ljepote, tako e sada pokazivati na nju radi grdobe. Hoe li ju i ovakovu jo voliti Joza i ore, hoe li ju ovakovu nagrenu itko htjeti oeniti? Zar e morati raditi i sluiti a da preivi?... Proplakala je kao nikada, otkako se je rodila; uzela zrcalo i gledala se cio dan, da se jo jednom naglee svoje roene ljepote. Da barem moe tu sliku zaustaviti u zrcalu, da moe onima, koji joj se budu rugali, pokazati, kakova je negda bila. Do sada rastala se je s majkom na grobu, rastala se sa dragim, kada je polazio u boj, a sada se rastajala samom sobom. Poslje desetak dana, kada ozdravi, ona e dodue biti iva, ali to nee vie biti ona divna, nego nekakova posve druga, njoj sada jo nepoznata Tena. Ona e samoj sebi biti tua, ona e se istom morati upoznati sa svojim novim licem, morat e pomiriti se sama sobom, obiknuti na samu sebe. To e biti poetak nekog novog, ali runog i tekog ivota... esti dan ve nije mogla iz postelje, nije dapae mogla ni gledati. Ivka ju je posluivala, a Maruka nije vie k njoj ni dolazila. Samo stara ciganka dola jedanput i im ju je ugledala, odmah je otila. Osvetili smo se! napol zapjevala, napol zaplakala stara ciganka pred Marukom. Nema je vie, to je bilo bilo, ni krepati ciganin je nee vie pogledati! ore je radio u umi, te se je obino subotom kui vraao. On o svemu tomu nije nita znao, te se nemalo zaudio, kada je Maruka pred njega klekla i molila ga, da za Boga ne ide k Teni, jer bi mogao i on dobiti kozice a naposljetku i umrijeti, pa tko e se onda brinuti za maloga ora? A

mali ore evo ga danas-sutra... oru bilo sve to nekako smijeno i ludo kao da sanja, te se otputi k Jozi, da uje to je to sa njihovom Tenom, sa njihovim zumbul-cvijeem. Joza mu potvrdi, da je sve onako, kako je i kod kue uo, i jo nadoda, da je ni on nije vidio, otkako je obolila, i da je Tena sama poruila po Ivki, da ne dolaze k njoj dok ne ozdravi. Kada su se zbilja uvjerili da cijele nedelje nijedan nije kod Tene bio, rastadoe se obojica mue, obojica sa tajnom odlukom da e to prije k Teni poi, toboe da ona sama vidi koji za nju vie mari. Meutim bolest Tenina sve to gore. Sjede cio dan sama samcata kao kip na postelji, cvilila je od duevne i tjelesne boli. Svatko se bojao strane bolesti, pa osim Ivke malo tko dolazio, da joj priglee. Svaki dan, kad god je Ivka dola, pitala ju Tena, je li jo tko u selu obolio? Bilo bi joj lake, da je jo koju djevojku snala ta nesrea, nu osim nje nitko nije obolio, u cijeloj okolici nije bilo kozica, samo tamo preko Save u Bosni, govorilo se, da je ta poast harala. Boe moj, Boe moj! to sam ti skrivila, da si ba mene tako kaznio? naricala Tena. Jedni kau, da si obolila, to si se mijeala s ciganima, a drugi opet, da te je Bog kaznio, jer da si ohola bila na svoju ljepotu odvraala joj Ivka, koja ju je polak alila, ali i polak se radovala nesrei svoje inoe. Ma gdje bi dragomu Bogu bila kriva, to sam ja lijepa? Ta on me je stvorio takovu... cvilila je Tena. Bog dao, Bog uzeo. Jao, jao! Samo da ne budem jako izrovana! Jesi li pitala po selu, to bih radila, da isperem rupice, da ne budu velike? Pitam svakoga, ali mi nitko ne zna kazati; samo mi jedni vele, da se umiva u mlijeku, im kraste opadu. A kakova sam sada? Jesam li jako runa? pitala je Tena, jer ve nekoliko dana nije nita vidjela. A to ti znadem rei? Zna, kakovo je eljade kada mu se licem ospe krasta do kraste. A to vele, hoe li mi i kosa ispasti? Kau, da hoe tamo, gdje bude krasta. Reci mi pravo, hou li biti kao Rua Ljubieva? A tko bi to sada jo znao? Jao, jao, ba mi nikakve nade! Ao moje milo mirisavo tijelo... Dok je Tena jo zdrava bila, dala joj je Ivka svoj niz dukata, da ih nosi o vratu. U selu je takav obiaj, da mlade ene, kojima vie nije korist kititi se, daju svoje dukate siromanijim djevojkama, koje ih ne imaju, samo da budu vienije. Teni dodue nije bilo do tih dukata da bude vienija, al bi ipak bila sramota da ih ne ima na vratu. Otkako je obolila, uplaila se Ivka za svoje dukate, te sada odlui da ih uzme natrag. Nala ih je u krinji, povezane u papiru. Sva vesela, da je opet dola do svoga, odnese ih kui i razveza ih u krilu. Kada ih je pogledala, uinie joj se jedni tamniji a drugi svjetliji, zato uzme krpu, da ih obrie i osvjetla; nu sada istom spazi, da oni tamniji nisu pravi dukati, nego lani, truljarski, kako ih na selu zovu. Pet pravih a pet lanih! Prevarila ju Tena, prorajtala pet pravih, pa ih nadomjestila sa truljarskima! Ivki bilo da proplae; ali neto, to ju je za cijele bolesti Tenine bodrilo, to joj je davalo snage da ju je u onoj stranoj bolesti jo ila dvoriti, te nada u nekakovu bolju budunost olakala joj bol, pa mirne due pregorjela onih pet dukata. Sada samo nije znala, bi li Jozi rekla togod o tom ili ne bi,

jer jo nije mogla znati, to se u njegovom srcu kuha: hoe li on i nadalje ludovati za Tenom, ili e mu se zanavijek ogaditi, kada ju prvi puta ugleda. Da znade, da e se ovo drugo dogoditi, ona bi mu kazala za te dukate; ako li se pako on ne promijeni, ve ostane, koji je i bio, onda bolje, da mu ni ne spominje nita, jer kakav je, mogao bi je se jo i natui radi toga, to je uzela dukate od Tene. Dok je ona tako smuena premiljala ovo i ono, doe Joza jo smueniji, nego li je ona bila. Obino je on rogoborio, kada je doao, prigovarao Ivki ovo i ono, prkonjio se kao eljade, komu se valja pokoravati a ovamo nita na njemu nije bilo, to bi tu njegovu elju i izvana potkrijepljivalo, ali danas je nekud tih i utljiv bio. Ivka je sjedila do prozora i vezla, a on sjeo kraj pei i svlaio mokre opanke; kradomice pogledao on nju, i kradomice pogledala ona njega, kao da jedno od drugoga ispipava, to misli. On je taj as bio kod Tene i vidio ju sa dvorinog prozora. Ouvaj nas Boe! To su bile jedine rijei, koje je mogao da izlane, kada je vidio Tenu, gdje sjedi pognuta na postelji. Vei dio lica joj bio u jednoj jeditoj mrkoj kori, samo ispod oiju i oko usta bijelila se ljudska koa. Bila je slina kornjai. Zar je to ona, Tena? Jozi se preokrenula utroba; sva njegova tjelesna i duevna snaga klonula na taj pogled; to je bilo razoaranje, kao kada misli skoiti u toplu vodu, a ti skoi u mrzlu kao led. On je u taj as ostao ukoen, snebiven, bez ikoje misli; a kada je doao k sebi, onda se mrtvo okrenu i ode natrag. Sve do kue nije doao pravo k sebi. Za nedelju dana ozdravit e ti Tena progovori Ivka, da napokon vidi, to li mu je. Joza ju samo pogleda udnim, tupim pogledom, pa zaljuljav glavom udari se lijevom rukom triput u prsa. Sada je Ivka znala da je vidio Tenu. Sirota, ba da je runa... Ouvaj nas Boe! odgovori on jedva ujnim glasom. U Ivki zaigrala dua. Izvadi dukate i pokaza ih Jozi. Vidi ih! Joza pogleda lane dukate i jo se vema smre. Ja joj nisam ni rijei progovorila, prosto joj bilo. Sirota, dosta je nastradala!... Joza pogleda u Ivku, i kako mu je pred oima jo uvijek lebdio onaj runi lik Tenin, priini mu se Ivka kao aneo. A ona se je pod zadnje vrijeme zbilja poljepala; nakon poroda ispunila se i izrasla, lice dobilo neto ivlju i svjetliju boju, te se pri tejem poslu poela ve malo rumenjivati. Joza ju gledao postrance, kao da e rei: ma, eno, jesi li ti to? U njegovoj dui se u taj as neto preokrenu, njegova ena prikaza mu se u nekoj milini, kakove on jo outio nije. U to banu ore. Maruka je rodila sina, pa lukava ciganka, znajui kakova je Tena u taj as, posla ora k njoj, da joj on glavom javi tu radosnu vijest. Kada je ore ugledao Tenu, pobjee kao i Joza. Ona radost, ona slava u njegovu srcu, to je dobio sina, nije se mogla sloiti sa stranim Teninim licem. Ta slava i taj Tenin lik potamnie, unitie jednim mahom onu bivu Tenu. Da Tena nije

oboljela, onda bi se u orevu srcu pobile dvije ljubavi, i tko bi znao, koja bi na posljetku nadvladala. Da Maruka nije u taj as rodila sina, onda bi se u orevu srcu, ugledav svoj ideal onakav nakaen, pojavilo ono tiho saalenje, ona bolna pjesnika ljubav, koja bi sve polako ali sigurno izumirala. Ali ovako nasta u onaj as u orevu srcu pusta praznina, a ve drugi as ispuni se ta praznina ljubavlju za svoje prvo edo. to je, ore? upita ga Ivka. Sina sam dobio! Debeo ko kukinja, lijep kao sunce, govorit ve znade, samo ne znam, to govori!... usplahirio se ore, koji u asovima uzbuenja nije mogao zatajiti halabune ciganske naravi. Sisati trai, eto to govori! podui ga Ivka. Sada e imati dva zumbul-cvijeta: sina i Tenu! kimnu Joza. uti, ne govori! Vidio sam ju... zalama ore rukama i zakreta oima. Evo ti, pa daruj sina dukatima, to mu inoa alje... naruga se Ivka i poloi pred ora onih lanih pet dukata. Ciganin je odmah upoznao truljarsko zlato. Nato on opet smijeno-zdvojno zalama rukama i cijelim tijelom. Da vam Bog dao svima sreu... Moje malo ore, moje slatko groe! zapjeva ciganin i pouri se van. Hoe, da mu budem kumom? povika za njim Joza u pol ale. Ne moe, nisi ciganske vjere odgovori ore ozbiljno i ode kui bezobzirce. Udario je prekim putem, samo da ne mora poi pokraj Tene. Njegov mali ore, Tena, lani dukati, sve mu se to mijealo po glavi, te je prebacivao pete, kao da bjei iz krae. Prevarila... truljarski dukati... one prave skupa smo zapili... Smijao se ciganin u sebi, smijao se lanim dukatima, a nije jadan znao, da je i njegov mali ore laan, da nije on otac malomu oru. Prevari Maruka i Tenu i njega. Je li grijeh, to je ona njega ljubila svom silom due, a on ljubio drugu? Je li grijeh to ga je odvraala od Tene, a nije mogla da ga drugaije odvrati, nego s djetetom ispod svoga srca? Je li grijeh, to se je na as drugomu ovjeku podala, da zanese, kada s orem nije zanijeti mogla? Je li grijeh, to je poinila nevjeru, da privede opet u naruaj nevjernoga mua? Je li to zbilja grijeh?! Maruka, ciganka, mislila je, da nije prevelik... Bila Marukina lukavost grijeh ili ne, ona je svojim grijehom postigla svoju dobru svrhu, a njeno dijete, kao i mnoga druga djeca, nije imalo na elu iga: ore mlai, lani. Tako je pak umovala ona stara ciganka... *** Kao to je Jerkova kua propala, tako ih je propalo i mnogo drugih. Ve godinu dana nuao je porezni ured nekoliko stotina jutara i koji dvadesetak kua na prodaju, a to sve radi nagomilanoga poreznoga duga. Akoprem je cijena bila niska, ipak osta mnogo zemljita neprodano; meu neprodanima osta i Jerkova kua; tu kuu i zemljite od osam rali nudio je porezni ured za 200 forinta, ali se ne nae kupac. U taj as nagrnue esi i pokupovae sve do zadnjega rala zemlje. Jednoga dana doe u porezni ured desetak doseljenih eha i upitae se za zemljite i kue, koje su bile na prodaju. Voa tih doseljenika bio mlad ovjek sa vojnikom kapom a bez desne ruke;

govorio je hrvatski i bio tumaem ostalima. Porezni inovnik uze im nabrajati kune brojeve i cijenu uz koju se prodaju. Meu inima spomenu i kuu Jerka Pavletia. Jerko Pavleti, kbr. 40? upita tuma eh. Da, kbr. 40. Odakle vi to znate? Bio sam prije okupacije tamo. Bi li mogao ja to zemljite odmah kupiti? Odmah, samo poloite 200 forinta. Sav radostan krene tamo prema Savi, istim putem, kojim je pred tri godine polazio u boj. Onda je iao u smrt, a naao je svoju ljubav, naao najljepe dane svoga ivota, a sada ide, da pome nov ivot iviti. to li ga, mili Bogo, tamo eka...? Ona draga kua, u kojoj ju je prvi puta ugledao, sada je njegova, al ija li je ona? Hoe li ga htjeti sada samo pogledati ovakovoga bez desne ruke? Da je znao, da e ona draga kua biti igda njegova, on bi joj se javio, ali ovako, kad sm nije mogao pisati, emu da joj po drugima obznanjuje da je izgubio ruku, emu da joj se javlja, jer ta e njoj ljepoti nad ljepote kljasti ubogac? Ali sada kada je onako nenadano postao vlasnikom one kue, zasjala mu tiha, daleka nada, da e i nju tamo nai. I naao ju je. Zadrhtao je kao iba, kada ju je izdaleka opazio na prozoru, nagnutu nad vezivom. Ona ga je dakle ekala, dvije duge godine ekala, dvije ga godine ljubila bez glasa, bez nade! to li e sada rei, kada ga vidi ovakovog kljastog, moda e joj se zgaditi, moda e pobjei pred njime. On se pred tom pomilju zaustavio, ukoio, ne znaju, bi li poao naprijed, ili bi se vratio natrag. Nu noge ga ponijee naprijed. Ona je jo uvijek sjedila nagnuta nad vezivom, te nije ni opazila, da je on uao u dvorite. Uto on stupi u sobu; ona se prene, ugledavi nepoznata ovjeka, sa viseim praznim rukavom, dosta loe obuena, s puta umorna i neoprana, s plavom tvrdom bradom, te pomisli, da je prosjak. Hajde! Otkle si i doao? Ne imam ni sama nita. Tako je glasio njezin pozdrav. On sve do toga asa, kad ona nije progovorila nije pravo znao, je li to Tena ili nije; istom sada ju upozna, i kud je smuen bio jo se vema smuti... On je gledao dvije Tene pred sobom; jednu lijepu, onakovu, kakovu je pred dvije godine ljubio i jednu runu. Lik one lijepe bio je u njegovoj dui, a lik one druge stajao pred njime. Onaj u dui bio je jai i silniji, a ovaj drugi runi kao da ga gleda u snu. Tako bilo prvi asak, nu to dalje, to se onaj duevni lik poeo sve vema mutiti, kao poblijedjela slika, doim je ovaj drugi sve jasniji, sve krepiji pred njegovima oima bivao. A to dalje, a to onoga krasnoga lika poe sve vema nestajati, dok napokon posve ne iseznu, a pred njime se stvori Tena onakova, kakova je uistinu bila. Nad njenom glavom lebdilo kao fatamorgana ono negdanje divno lice, koje ga je blagoslivalo, kada je u boj polazio... U taj as poe i pred njezinima oima titrati slika vodnika Beraneka. Kao kada se probudi od sna, te se milju poe hvatati za javu, tako prelazila njena misao sa negdanjega dragoga, negda lijepo obrijana, u onom tijesnom vojnikom odijelu, na toga ovjeka, to je pred njom poput prosjaka stajao. Ponajprije ju prostruja nekakovo slatko sjeanje, zatim nekakova neizvjesna praznina, onda opet onaj njegov pogled, one oi, koje u tili as premostie onu neizvjesnost i spojie negdanju vodnikovu prikazu sa onom, to je pred njom stajala. Poput krvi, to joj je sunula u obraze, tako joj se prikaza u tom asu sav njezin ivot otkako se rastadoe pa sve do danas. A kakav je to ivot bio? Znade li on za taj njezin ivot? Je li on moda doao, da ju pozove na raun, da ju pita, gdje je ono blago, to je bilo njegovo i niije vie?... Ali to pitanje brzo iseznu, a pred njenom duom izgubie se, propadoe te dvije godine kao da ih nije ni bilo, a samo osta zadnja toka, onaj trenutak, kada se zadnji put pod Brkom ugledae... Njoj je bilo, da onaj as i sada jo traje, a sve ono, to je bilo izmeu toga asa pa do danas, da je la, da je isprazan san... uvstvo onoga asa razlilo se po njoj, te poplavilo, izbrisalo sve ono, to se je kanje dogodilo; to uvstvo bilo je tako silno i u nje i u njega, da su, baciv se jedno drugomu u zagrljaj, na tropot prozora trgli se i pomislili, da to grmi top kod Brke...

Govoriti nisu mogli; mjesto jezika govorile su oi, a te oi vidjele su njezino izrovano, tamnocrveno lice, koje je poelo prelaziti u bjelinu bez sjaja i izraza; te oi vidjele su visei rukav, koji se je tresao, podrhtavao, kao da neto tajnovitoga u njemu ivi, neto, to bi ju rado ogrlilo, pomilovalo, ali taj zagrljaj se zaustavio, ukoio, a mjesto njega rukav samo bolno zatreperio... To su vidjele njihove oi, a to su vidjele nije bilo lijepo; ali dok je to dolo do srca, pretvorilo se u ono aneosko milosre, iz kojega se rodio biser, suza na njihovim oima, suza, iz koje je prosijevala sjajna traka ljepe budunosti, budunosti, koja e kuu Jerka Pavletia iznova podii, zapustjela polja iznova pomladiti, novomu pokoljenju ljepi put utrti...