Embed Size (px)
Citation preview
[1]
Broj: 6
Rujan 2012.
Godina: I.
TEMA BROJA: BISKUPIJE ĐAKOVAČKO –
OSJEČKE METROPOLIJE I.
Poseban dodatak
Papa Benedikt XVI. – Život i djelo
Nacionalno zahvalno hodočašde
[2]
U ovome broju: Predgovor: Crkva u Hrvata ................................... 3 Povijest Đakovačko - osječke nadbiskupije .......... 5 Mons. dr. Marin Srakid, nadbiskup i metropolit ... 6 Mons. dr. Đuro Hranid, pomodni biskup ............... 7 Katedrala sv. Petra, apostola, Đakovo .................. 8 Konkatedrala sv. Petra i Pavla, Osijek ................... 12 Porta fidei (Vrata vjere) ........................................ 14 Nota s pastoralnim smjernicama za Godinu vjere 20 Liturgijski čitač ...................................................... 25 Slavlje euharistije .................................................. 28 Ministrant i župna zajednica ................................. 32 Radni listovi .......................................................... 35 Papa Benedikt XVI. – Život i djelo ......................... 39
OBAVIJEST UREDNIŠTVA Ispričavamo se svim čitateljima na velikoj pogrešci koja se protezala skroz od prvog broja, a to je pogreška u samom nazivu časopisa, naime časopis je do sada izlazio pod nazivom MNISTRANT, a trebao je izlaziti pod sada navedenim nazivom MINISTRANT – Časopis za pastoralnu orijentaciju ministranata. Još se jednom najiskrenije ispričavamo, te se nadamo da dete prihvatiti našu ispriku, te i nadalje čitati časopis koji pripremamo za Vas. Uredništvo
MINISTRANT
Časopis za pastoralnu orijentaciju ministranata
Broj: 6., Rujan 2012., Godina: I.
Časopis izlazi 12 puta godišnje
Časopis je dostupan isključivo putem internet portala i Scribd profila
Izdavač:
Pastoral ministranata – internetski portal o ministrantskoj službi
www.pastoralministranata.weebly.com
E-mail: [email protected]
[3]
Predgovor
Crkva u Hrvata
Hrvati su kršdanstvo prihvatili prije više od trinaest
stoljeda. Prve dodire sa Svetom Stolicom imali su ved 641.
godine, kad su primili Papina izaslanika opata Martina koji
je došao od njih otkupiti kršdansko roblje i kosti mučenika.
Hrvati su pokršteni između VII. i početka IX. stoljeda.
Povijesni izvori spominju i pokrštavanje narodnih knezova:
Porge, Porina, Vojnomira, Višeslava, Borne, Ljudevita
Posavskoga i ostalih. U IX. stoljedu
Hrvati su ved uključeni u veliku
europsku kršdansku zajednicu.
Njihovi vladari Mislav (oko 839),
Trpimir (852) i drugi grade crkve i
podižu samostane, što je znak da je
kršdanstvo među Hrvatima bilo ved
duboko ukorijenjeno. Ved godine
879. hrvatski vladar Branimir pisao
je papi Ivanu VIII. te mu obedava
vjernost i poslušnost. Papa Ivan
VIII. odgovara pismom od 7. lipnja
879. i kaže da je slavio misu na grobu sv. Petra i tom
prilikom zazvao Božji blagoslov na Branimirovu zemlju i
njegov narod. Također je sačuvano dragocjeno
dopisivanje između pape Ivana X. (914-928) i hrvatskog
vladara Tomislava povodom prve splitske sinode (925) u
kojem se po prvi put u međunarodnim dokumentima
nalazi spomen nekoga hrvatskog kralja. Hrvatskog kralja
Zvonimira krunio je Gebizon, legat pape Grgura VII, godine
1075. U to vrijeme raskola između Zapadne i Istočne
Crkve, Zvonimir također obedava Papi vjernost i obvezuje
se da de u svom kraljevstvu provoditi crkvenu reformu,
štititi udovice i brinuti se za pravednost "da jaki ne potlače
slaboga". U doba hrvatskog kraljevstva s narodnim
vladarima među Hrvatima djelovali su benediktinci koji su
ostavili neizbrisiv pečat na području crkvenoga, kulturnog
i državnog života toga doba. Kad je 1102. Hrvatska izgubila
vlastitu dinastiju i ušla u personalnu uniju s Mađarskom,
benediktinci su polako odumirali, a hrvatskom katolištvu
poseban biljeg daju prosjački redovi, poglavito franjevci te
dominikanci. Potom su na vjersku i kulturnu formaciju
Hrvata snažan utjecaj izvršili isusovci. Crkveni pisci iz
sjeverne Hrvatske i osobito iz Dubrovnika, koji je bio
slobodno središte hrvatske kulture, puno su učinili za
standardizaciju i proširenje hrvatskoga književnog jezika te
i na taj način značajno učvrstili hrvatsko nacionalno bide.
Ved od IX. stoljeda u Hrvatskoj se bilježi jedinstvena pojava
u cijelome rimokatoličkom svijetu, rimokatolička liturgija
na narodnom jeziku s posebnim glagoljskim pismom.
Unatoč raznim nesuglasicama i protivljenjima, Sveta
Stolica odobrila je uporabu narodnog jezika u liturgiji tako
da su sve do II. vatikanskog koncila Hrvati bili jedini
rimokatolički narod koji nije morao za liturgijski jezik
koristiti latinski.
U XV. stoljedu na području stare hrvatske države, nakon
stvaranja personalne unije s Mađarskom, sve više se
osamostaljivala nova država na području današnje Bosne i
Hercegovine te je uoči turske
najezde ondje postojalo snažno
hrvatsko kraljevstvo. Upravo na to
područje dolazi turska osmanlijska
sila te je u tijeku stoljeda od staroga
hrvatskog kraljevstva odvojen velik
dio na kome se vršila islamizacija,
dok se u drugom dijelu događalo
prelaženje katoličkog puka na
pravoslavlje, što je turska država
smatrala mnogo prihvatljivijim.
Među preostalim katoličkim
(hrvatskim) življem kroz nekoliko stoljeda u Bosni i
Hercegovini djelovali su franjevci koji su sačuvali, vjerski i
kulturni i nacionalni identitet Hrvata tog područja. U
najnovije doba, pod pritiskom boljševičkog ateizma, Crkva
u Hrvata, na čelu s kardinalom Stepincem, postala je
svjedok borbe za slobodu naroda i vjeroispovijesti, čime je
izvršila dragocjenu ulogu u pripremama za novo
demokratsko doba.
U velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku (1991 - 1995)
Katolička Crkva pretrpjela je teški progon koji se najbolje
očitovao u činjenici da je početkom 1992. u državi bilo
324.284 prognanika, od kojih su najveda vedina članovi
Crkve. Tri su svedenika i redovnika bila ubijena, 17 ih je
bilo u srpskom zatočeništvu, a 226 svedenika, redovnika i
redovnica moralo je napustiti svoja obitavališta. Uništeno
je ili oštedeno ukupno 1426 crkvenih objekata.
U Republici Hrvatskoj Katolička Crkva doživjela je slobodu,
ima definiran pravni položaj kao autonomna na svom
području te joj je omogudeno da održava vjeronauk u
državnim osnovnim i srednjim školama onim učenicima
[4]
koji ga izaberu, može osnivati i sama katoličke škole, a
omogudena joj je i pastoralna skrb među katoličkim
vjernicima u oružanim snagama i redarstvenim službama.
Razmjenom ratifikacijskih instrumenata 9. travnja 1997.
stupili su na snagu ugovori između Svete Stolice i
Republike Hrvatske:
1. o pravnim pitanjima,
2. o suradnji ne području odgoja i kulture i
3. o dušobrižništvu katolika u oružanim snagama i
redarstvenim službama.
Razmjenom ratifikacijskih instrumenata 14. prosinca 1998.
stupio je na snagu Ugovor o gospodarskim pitanjima.
Katolička crkva u Hrvata obogatila je opdu Crkvu vedim
brojem značajnih javnih djelatnika, umjetnika,
znanstvenika, teologa, kardinala (spominje ih se
dvadesetak od kojih se u novije doba ističu petorica
zagrebačkih: Juraj Haulik (1788-1869), Josip Mihalovid
(1814-1891), Alojzije Stepinac (1898-1960), Franjo Šeper
(1905-1981), Franjo Kuharid (1919-2002), te sarajevski
kardinal Vinko Puljid (1945), pa čak i papa Siksto V, čiji su
se roditelji iz Hrvatske doselili u Italiju.
Hrvati su tijekom više od trinaest stoljeda kršdanstva dali
opdoj Crkvi najmanje 10 blaženika (bl. Oton iz Pule
(+1241); bl. Pavao Dalmatinac (+1255); bl. Julijan iz Bala u
Istri (+1349); bl. Nikola Milinovid (+1490); bl. Katarina
Kotromanid Kosača (+1478); bl. Antun Zadranin (+1490);
bl. Anđeo Horvat (+1490); bl. Jakov Zadranin (+1490); bl.
Gracija iz Mula u Boki Kotorskoj (+1508); bl. Ozana
Kotorska (+1565); bl. Augustin Kažotid (+1323); bl. Alojzije
Stepinac (+1960) i više svetaca, među kojima su sv. Nikola
Tavelid (+1391); sv. Leopold Bogdan Mandid (+1942) i sv.
Marko Križevčanin (+1619). Prigodom tredeg pohoda
Hrvatskoj, 7. lipnja 2003., papa Ivan Pavao II. blaženom je
proglasio s. Mariju Propetoga Petkovid, a tijekom drugog
pohoda BiH u Banjoj Luci, 22. lipnja 2003., i laika dr. Ivana
Merza.
U tijeku je kanonski postupak za proglašenje blaženima:
franjevca Vendelina Vošnjaka (+1933), zagrebačkog
pomodnog biskupa Josipa Langa (+1924), franjevca Ante
Antida (+1965) te laikinje Marice Stankovid.
Uredništvo
[5]
Povijest Đakovačko-osječke nadbiskupije
Đakovačko-osječka nadbiskupija prostire se istočnim
dijelom Hrvatske, Slavonijom. Kad se kršdanstvo proširilo
na prostoru od gornjeg dijela rijeke Drine do gornjeg dijela
rijeke Vrbasa, kao i u ostalim dijelovima tadašnje
Panonije, osnovana je za taj kraj Bosanska biskupija. Prvi
se put spominje 1088. godine. Đakovo kao biskupski grad
ulazi u povijest 1239. kada hrvatski herceg Koloman
(1226.-1241.) daruje posjed Đakovo i Bleznu bosanskom
biskupu Ponsi da mu bude sigurno utočište pred
prodorom bosanskih kristijana (bogumila) u Bosnu, a
postaje stalno sjedište bosanskih biskupa pod konac 13.
stoljeda. Biskup Ponsa, postao je bosanskim biskupom
1235. i upravljao je biskupijom preko 30 godina. Nedugo
poslije Mohačke bitke Đakovo, pada pod Turke i ostaje u
njihovoj vlasti slijededih 150 godina. Turci su srušili
biskupski dvor, katedralu kaptolske kurije, župnu crkvu sv.
Lovre, a 1551. kalvini su spalili franjevački samostan. U
Đakovu prestaju djelovati katoličke ustanove. Bosansko-
đakovački biskupi postali su
putujudi biskupi, biskupija
ima tek povremeno svoga
vlastitog biskupa, a
povremeno njome upravlja
beogradsko-smsderevski
biskup ili pak skradinski.
Najvedi teret pastoralne
brige nose franjevci koje su
Turci još nekako i podnosili.
Oslobađanjem Slavonije
1687. đakovačko-bosanski
biskupi, vradaju se u svoj grad i iz ruševina podižu novo
Đakovo.
Biskup Josip Antun Dolnid dovršava i uljepšava baroknu
katedralu, gradi novi barokni biskupski dvor, franjevački
samostan, osniva četiri nove župe i gradi crkve. Odlukom
carice Marije Terezije pastoralnu aktivnost župe
preuzimaju biskupijski svedenici, a franjevcima ostaju
samostani. Nakon oslobođenja od Turaka obnovljena je i
stara slavna Srijemska biskupija, ali srijemski biskup nema
ni sjedišta ni dvora ni katedrale, ni sjemeništa niti posjeda
za uzdržavanje. Uzdržava ga carski dvor. Papa Klement
XIV. 9. srpnja 1773. sjedinjuje ove dvije biskupije u osobi
jednog biskupa sa sjedištem u Đakovu. Ovim biskupijama
priključuje se i Osijek 1776., do tada pod jurisdikcijom
mađarskog primasa u Ostrogonu. Odlukom Svete Stolice
1780. pripojeno je sjedinjenim biskupijama 20 župa
istočne Slavonije, do tada u sastavu Pečuške biskupije u
Mađarskoj i 10 župa Brodskog posavlja do tada u sastavu
Zagrebačke biskupije. Malo Đakovo postaje duhovno
sjedište velikog crkvenog područja između Save, Drave i
Dunava od Zemuna do Osijeka i Slavonskog Broda.
Antun Mandid (1806.-1815.) osniva u Đakovu Bogoslovno
sjemenište i osigurava biskupiji vlastiti odgoj svedenstva, a
Visoka bogoslovna škola, danas Katolički bogoslovni
fakultet Sveučilišta u Osijeku, u kontinuitetu je najstarija
visokoškolska ustanova u Slavoniji. Đakovačkim ili
Bosanskim i Srijemskim biskupom postaje 1849.
Josip Juraj Strossmayer (1849.-1905.) koji de ne samo
Đakovu nego i biskupiji, pa i cijeloj Hrvatskoj dati novo
lice. Pokrede 1873. dijecezansko glasilo Glasnik biskupije
bosanske i srijemske koji izlazi u kontinuitetu do danas.
Odgoj ženske mladeži povjerio je sestrama milosrdnicama
iz Zagreba, a kad su one napustile Đakovo, dovodi iz
Švicarske Milosrdne sestre sv. Križa. Njegovu veličinu
najviše pokazuje njegova katedrala u Đakovu. Dekretom
Svete Kongregacije za biskupe od 30. listopada 1971.
odcijepljena je Apostolaska administratura sjeverne
Slavonije i Branje od Pečuške biskupije i pripojena je
[6]
Đakovačkoj ili Bosanskoj i Srijemskoj biskupiji te je gotovo
nakon dva stoljeda, sjeverna Slavonija priključena
Đakovačkoj ili Bosanskoj i Srijemskoj biskupiji.
Posebna briga biskupa Stjepana Bäuerleina (1952.-1973.)
bila je katehizacija u biskupiji. Biskup Diril Kos (1974.-
2003.) podiže neophodan Dom za umirovljene svedenike.
Apostolska nuncijatura u Republici Hrvatskoj priopdila je
18. lipnja 2008. da je Sveti Otac Benedikt XVI. ponovno
uspostavio Biskupiju srijemsku - do sada pripojenu
Biskupiji đakovačkoj - i da je biskupom imenovao mons.
Đuru Gašparovida, do sada naslovnog biskupa Mattiane i
pomodnog biskupa đakovačkog te generalnog vikara s
posebnim ovlastima za Srijem.
Mons. Gašparovid član je Međunarodne biskupske
konferencije svetog Dirila i Metoda i ne pripada Hrvatskoj
biskupskoj konferenciji. Uspostavio je i Đakovačko-osječku
crkvenu pokrajinu te uzdigao Biskupiju đakovačko-osječku
na metropolitansko sjedište, dokidajudi naslov bosanska, a
dodavši joj osječka, jer je Osijek najvede središte Slavonije;
dodijelio joj kao sufraganske biskupije Srijemsku i Požešku
biskupiju, koje su do sada pripadale Hrvatsko - slavonskoj
crkvenoj pokrajini, a mons. Marina Srakida, biskupa
đakovačkog i srijemskog, imenovao je za prvog
nadbiskupa i metropolita đakovačko-osječkog.
____________________________________________________________________________________________________________________________________________
Mons. dr. Marin Srakid, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit
Rođen je 6. srpnja 1937. u Ivanovcima (župa Harkanovci,
kod Valpova) u obrtničkoj obitelji oca Marka i
majke Kate rođene Oreškovid. Nakon pučke škole
pohađa nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u
Zagrebu (na Šalati) a ispit zrelosti polaže na liceju
Visoke bogoslovne škole u Đakovu. Teologiju je
studirao na Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu i
na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu,
na kojem je i diplomirao. Za svedenika je zaređen 6. ožujka
1960. Nakon postdiplomskog studija položio je licencijat
na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Drugi
licencijat, iz moralne teologije, postiže na Papinskom
lateranskom sveučilištu u Rimu gdje je i doktorirao iz
moralne teologije.
Od 1960. do 1961. obnaša službu duhovnog
pomodnika u Slavonskom Brodu. Od 1961.
do 1965. upravitelj je župe u Podravskim
Podgajcima. Od 1965. do 1967. je odgojitelj
u Bogoslovnom sjemeništu. Istu službu,
vrativši se sa studija u Rimu, obavlja i od
1970. do 1973. Rektorom Bogoslovnog
sjemeništa u Đakovu imenovan je 1977. i na toj službi
ostao do 1989. Profesor je moralne teologije na Visokoj
bogoslovnoj školi u Đakovu od 1970. sve do danas. Kao
profesor predavao i prije odlaska u Rim, od 1966.
do 1967.
Pomodnim biskupom Đakovačke i Srijemske
biskupije imenovan je 2. veljače 1990., a zaređen
je za biskupa 24. ožujka 1990. u Đakovu.
Obavljao je službu generalnog vikara i velikog
prepošta Stolnoga kaptola đakovačkog i
srijemskog. Imenovan biskupom koadjutorom biskupije
đakovačke i srijemske 10. veljače 1996. Preuzima službu
dijecezanskog biskupa 6. veljače 1997.
U Hrvatskoj biskupskoj konferenciji (HBK) vršio je službu
predsjednika Vijeda za katehizaciju. Predsjednik je Pravne
komisije HBK i predsjednik Vijeda za sjemeništa
i duhovna zvanja. Na zasjedanju u Gospidu 18.
listopada 2007. izabran je za predsjednika HBK.
Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 18. lipnja
2008. prvim nadbiskupom Đakovačko-osječke
nadbiskupije te prvim metropolitom
Đakovačko-osječke crkvene pokrajine u čijem
su sastavu: Đakovačko-osječka nadbiskupija, Požeška
biskupija i Srijemska biskupija.
[7]
Mons. dr. Đuro Hranid, đakovačko-osječki pomodni biskup
Rođen je 20. ožujka 1961. u Ceridu, župa Nuštar, u obitelji
pok. Stjepana i Eve, rođene Markovid. Osnovnu školu
pohađao je u Ceridu i Nuštru od 1967. do 1975. godine.
Prva dva razreda srednje škole završio je u Osijeku, a
posljednja dva u Đakovu na Biskupijskoj gimnaziji "Josip
Juraj Strossmayer", gdje je godine 1979.
i maturirao.
Filozofsko-teološki studij završio je na
Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu
1986. godine. Za svedenika je zaređen u
đakovačkoj katedrali 29. lipnja 1986.
Godine 1986. i 1987. obnašao je službu
župnog vikara (kapelana) u osječkoj
donjogradskoj župi Preslavnog Imena Marijina i službu
tajnika Instituta za teološku kulturu laika u Osijeku.
Godine 1987. odlazi na daljnji studij u Rim. Ondje je, kao
pitomac Papinskog hrvatskog Zavoda sv. Jeronima, završio
specijalizaciju iz dogmatske teologije na Teološkom
fakultetu Papinskog Sveučilišta Gregorijana, gdje je 1993.
stekao doktorat iz dogmatske teologije obranivši
tezu pod naslovom "L`uomo immagine di Dio
nell`insegnamento di Giovanni Paolo II (1978-
1988)" ("Čovjek slika Božja u učenju Ivana Pavla
II. (1978.-1988.)".
Vrativši se 1993. godine iz Rima imenovan je
profesorom dogmatike na Teologiji u Đakovu i
odgojiteljem u Bogoslovnom sjemeništu. Od
1997. je i zamjenik predstojnika Teologije u Đakovu.
Prošle godine dr. Hranid imenovan je docentom pri katedri
dogmatske teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu za potrebe područnog studija u
Đakovu. Od 1994. godine je glavni i odgovorni urednik
Vjesnika Đakovačke i Srijemske biskupije, od 1998.
generalni tajnik Druge biskupijske sinode đakovačke i
srijemske. Od 1994. član je Prezbiterskog vijeda, a od
2000. godine i član Zbora savjetnika. Bio je član Vijeda za
nauk vjere pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji. Član je
Komisije za laike HBK, Uredničkog vijeda "Glasnika
Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku" te zamjenik
predsjednika Povjerenstva za promicanje suradnje između
Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku i Teologije u
Đakovu. Mons. Hranid je autor niza teoloških članaka
objavljenih u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije,
revijama "Diacovensia", "Kateheza", "Bogoslovska
smotra" te različitim zbornicima i časopisima. Među
ostalim i njegovom zaslugom i sposobnošdu Vjesnik
Đakovačke i Srijemske biskupije stekao je ugled u našoj
crkvenoj javnosti kao stručna pastoralna revija.
Često nastupa kao predavač na stručnim susretima,
simpozijima i projektima u zemlji i inozemstvu, a u mnogo
prilika pozivan je da bude voditelj
duhovnih vježbi za laike, svedenike,
redovnike i redovnice.
Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 5.
srpnja 2001., na blagdan svetih Dirila i
Metoda pomodnim biskupom
đakovačkim i srijemskim te naslovnim
biskupom Gaudiabe.
Biskupom je imenovan u svojoj 41. godini. Sada je
najmlađi biskup u Hrvatskoj i prvi imenovan u tredem
tisudljedu. Od biskupa Strossmayera, koji je imenovan
biskupom u svojoj 34. godini, dr. Hranid najmlađi je po
dobi imenovanja od đakovačkih i srijemskih
biskupa u posljednjih stotinu godina.
Za biskupa je zaređen 22. rujna 2001. u
katedrali u Đakovu, a 1. listopada iste godine
imenovan je u službu generalnog vikara
Biskupije đakovačke i srijemske.
Biskupski grb i geslo
Zlatna boja štita simbolizira plodnu stvarnost svijeta,
slavonska polja i snagu uskrsne preobrazbe koja je ved
zahvatila ovaj svijet.
Tri plave crte simboliziraju tri rijeke na granicama
Đakovačke i Srijemske biskupije: Dunav, Savu i Dravu.
Svojim rasporedom unutar štita (složene u trokut)
predstavljaju, prema zapadnoj kršdanskoj ikonografiji,
simbol Presvetoga Trojstva. Istodobno daju perspektivu
širine slavonske ravnice.
U središtu štita nalazi se pšenično zrno, posijano u zemlji.
Označava evanđeosku 'logiku' sadržanu u riječima: "Ako
pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako
li umre, donosi obilat rod" (Iv 12,24). Pšenično zrno koje
umire u zemlji ne dočekuje ljetnu žetvu niti plodove svoga
umiranja. U grbu ovaj znak predstavlja potrebu ustrajnog i
požrtvovnog rada, jer nikakvo djelo ne može istinski
zaživjeti ako netko za nj prethodno ne živi, ako
[8]
velikodušno i predano ne ugrađuje sebe, sve svoje sile,
energiju i ljubav. ˝Bog dade rasti. Tako niti je što onaj tko
sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti" (1 Kor
3,6-7). Dok, tako, Crkva promišlja metode rada i stvara
pastoralne planove, potrebna je živa svijest da jedino
Trojedini Bog "daje rasti". Proklijalo pšenično zrno je,
stoga, iste (žute) boje, kao i aureola Duha Svetoga.
Golub, simbol Duha Svetoga, dominira gornjim dijelom
grba. Lebdi nad vodom krštenja i širokim obzorjima
ravnice, okrenut u desnu stranu. Duh Sveti je onaj koji
Crkvu i svijet izvodi iz povijesnih sputanosti i strahova,
nadahnjuje mudrošdu vjere, otvara horizonte i izvodi "na
pučinu" (usp. Lk 5,4), daje snagu i novi zamah, štiti i
podupire hod Crkve i svijeta te ih vodi prema obzorima
punine života u eshatološkoj bududnosti. Na vrhu štita,
dominira križ bijele boje, simbol Božanstva.
Na dnu štita nalazi se slomljeni kotač - simbol mučeništva
sv. Katarine Aleksandrijske, zaštitnice crkve u Ceridu,
ratom potpuno srušenom i obnovljenom selu i filijali župe
Duha Svetoga u Nuštru. Simbolizira biskupove korijene,
djetinjstvo i sredinu u kojoj je niklo njegovo svedeničko
zvanje te predstavlja izraz njegove osobne zahvalnosti
svima onima koji su dio sebe ugradili u njegov rast.
Istodobno svjedoči o snazi vjere koja nadilazi sve
poteškode.
Uokolo štita je karakteristični ures grbova crkvenih osoba:
prelatski šešir i ukrasne vrpce.
U podnožju štita je biskupsko geslo: Izvezi na pučinu
(latinski Duc in altum). Papa Ivan Pavao II. aktualizirao je
te riječi iz Lukina evanđelja (Lk 5,4) u svom apostolskom
pismu "Ulaskom u trede tisudljede" i postavio ih kao geslo
pastoralnog programa Crkve na početku tredeg tisudljeda.
____________________________________________________________________________________________________________________________________________
Katedrala Sv. Petra u Đakovu
"Đakovo je srce Slavonije - katedrala srce Đakova!"
Poznatu izreku "Đakovo je srce Slavonije!", mogli bismo,
kad govorimo o đakovačkoj katedrali, s pravom dopuniti,
pa redi: "Đakovo je srce Slavonije - katedrala srce
Đakova!" Ona zaista jest - srce u srcu! Po
svojem značenju, po svojem zemljopisnom
položaju, simbolički i stvarno. Đakovo i
katedrala su srasli, štoviše, postali su
sinonimi. Ona je Gradu duhovni temelj,
jamac njegovih korijena i povijesnog
kontinuiteta, a Grad je njezino plodno tlo,
sigurno okruženje, ponosan štovatelj i
vjeran čuvar.
Dvije katedrale-prethodnice
Đakovačka je katedrala među najmlađim u
Hrvatskoj; istodobno je najistočnija
biskupska, katolička stolna crkva, uz granicu Istoka i
Zapada. No, korijeni su joj duboko u povijesti i sežu sve do
u 13. stoljede. Zbog tadašnjih nemirnih i nesigurnih prilika
u Bosni, bosanski biskup i bosanski kaptol morali su
napustiti svoje sjedište: Brdo kod Sarajeva. Prešli su Savu,
te biskupsku katedru (sjedište) prenijeli u Đakovo,
zadržavši tada još uvijek i duhovnu ovlast nad Bosnom.
Biskup Ponsa, dominikanac, prvi je za stalno preselio u
Đakovo. On i njegovi nasljednici, postavši godine 1239. -
darovnicom hrvatskog hercega Kolomana - gospodarima
Đakova i Đakovštine, tu odmah grade biskupski dvor i prvu
katedralu.
Zbog različitih opasnosti, opasuju je bedemima. Ovu prvu,
gotičku, katedralu uništili su Turci za svog 150-
godišnjeg boravka u ovim krajevima (1537.-
1687.). Biskupi u to vrijeme nisu smjeli ni naidi
u Đakovo, a u gradu je stajalo nekoliko
džamija. Nakon protjerivanja Turaka, biskupi
Đuro Patačid i Petar Bakid, početkom 18.
stoljeda, podižu unutar starih zidina novu,
drugu, vrlo skromnu katedralu i biskupski
dvor. Bosna i nadalje ostaje pod Turcima, ali
za crkveno područje dobiva posebnog
Apostolskog vikara (biskupskog zamjenika), te
se tako odjeljuje od svojih biskupa koji ostaju
u Đakovu, na malom području Đakovštine. U
isto doba u susjedstvu je, prema istoku, nekod slavna, a
sada siromašna, Srijemska biskupija, sa sjedištem u
Srijemskoj Mitrovici (Sirmijumu). Godine 1773. papa
Klement 14. ujedinjuje pod jednog biskupa Srijemsku i
Bosansku (Đakovačku) biskupiju sa sjedištem u Đakovu.
Tako stvorena biskupija dobiva ime Bosanska ili
Đakovačka i Srijemska biskupija. Ili krade: Đakovačka i
Srijemska biskupija.
[9]
Pristup gradnji
Bududi da je druga katedrala, zidana nakon odlaska
Turaka, bila konstrukcijski vrlo slaba i nepopravljiva, na
gradnju nove katedrale pripremali su se ved biskupi Antun
Mandid (1806. - 1815.), koji je osnovao "zakladu za zidanje
nove katedrale", zatim Mandidev nasljednik Emerik Raffay
(1816. - 1830.), koji je dao izraditi nacrte za novu
katedralu, ali ih je bečki građevni savjet odbio, i biskup
Josip Kukovid (1834. - 1849.), koji je, doduše, dobio od
vlade odobreni izvedbeni plan i troškovnik za novu
katedralu i imao znatnu zakladu, ali se nije odlučio
pristupiti poslu. Želju svojih prethodnika ostvario je biskup
Josip Juraj Strossmayer (1848. - 1905.). Kad je
Strossmayer započe izgradnju katedrale, bio je na vrhuncu
muževne i intelektualne snage: u 52. godini života i u 16.
godini biskupske službe. U veliki pothvat uložio je svoj
stečeni ugled, energiju i znanje, naslijeđenu zakladu,
biskupijska i svoja materijalna sredstva. Ostvario je djelo
koje zadivljuje svakog posjetitelja Đakova. Nacrte za
katedralu biskup Strossmayer je naručio u Beču, kod vrlo
poznatog arhitekta Karla Rösnera. S njim potpisuje ugovor
o gradnji u Đakovu 17. travnja 1866. Plan je bio crkvu
završiti za 5 godina, ali su se radovi protegnuli na punih 16
godina, do 1882. U međuvremenu je arhitekt Rösner
umro, pa biskup angažira drugog arhitekta, Friedricha
Schmidta, također Bečanina, koji je istodobno gradio i
zagrebačku katedralu. Radovi nisu tekli bez poteškoda;
osobito u nabavkama materijala. Jedino je opeka pečena u
Đakovu, u biskupijskoj ciglani. Za gradnju je potrošeno 7
milijuna opeka, a kamen i sve ostalo trebalo je - u
ondašnjim prilikama - dopremati iz Istre, Austrije,
Mađarske, Italije, Francuske i s drugih strana.
Unutrašnji sadržaj
Dne 28. travnja 1870., kad je građevinski dio bio dovoljno
uznapredovao, Strossmayer sklapa ugovor o slikanju
katedrale. Za posao su odabrani njemački slikari, koji su
živjeli u Rimu, otac i sin, Alexander-Maximilian Seitz i
Ludwig Seitz. Slikari su, po umjetničkom usmjerenju, bili
"rimski nazarenci". Ugovoreno je bilo izraditi 36 fresaka, a
svaka zahvada više od 30 četvornih metara površine.
Načinjene su, međutim, ukupno 43 freske. Taj su posao
slikari sa brojnim suradnicima radili kroz 12 godina, samo
u toplijim mjesecima. Slike živim bojama iznose biblijske
prizore: u glavnoj lađi je deset odabranih tema iz Starog
zavjeta, a u poprečnoj lađi i apsidama se redaju teme
Novoga Zavjeta, to jest prizori Isusova života te likovi
apostola i zgode iz života apostola Petra. Slike su
najatraktivnija pojedinost katedrale. Osim slika, katedrala
ima 7 oltara i svečanu propovjedaonicu na kojima su
kameni kipovi i reljefi svetaca. Glavni oltar je remek-djelo
arhitekture posveden katedralnom patronu sv. Petru
apostolu. Odabir svetačkih likova na sporednim oltarima
povezan je s poviješdu biskupije, idejama biskupa
graditelja i opdom pučkom pobožnošdu. Sve zidne plohe
katedrale ukrašene su bojanim ornamentima vrlo različitih
oblika. To je djelo slikara-dekoratera Josipa Voltolinija i
njegovih suradnika. Uočljive su i velike orgulje na
pjevačkom koru. Prve orgulje izgorjele su u velikom
požaru koji je u katedrali buknuo 1933. godine. Sadašnje
orgulje gradila je poznata slovenska orguljska firma Franca
Jenka. Imaju 73 registra, tri manuala i pedal sa 5.486
svirala. Veliki prostor ispod glavnog oltara i poprečne lađe
zauzima kripta u koju vode dva ulaza:, iz katedrale i s
ulice. Tu je grob graditelja, biskupa Strossmayera, i drugih
biskupa, a mjesto je prikladno za prigodne svečanosti,
izložbe i koncerte. Vanjština katedrale građena je od
domade crvene fasadne opeke. Prilazi joj se širokim
stepeništem i u njezine tri lađe ulazi kroz tri svečana
portala. S pročelja crkvu krase dva zvonika, a sa začelja
kupola. Njezina crvena silueta izdaleka se uočava sa svih
prilaza gradu. Gradnja katedrale trajala je od 1866. do
1882. Crkva je svečano posvedena, uz veliko mnoštvo
gostiju iz Hrvatske i cijele Europe, u nedjelju, 1. listopada
1882. godine.
Križ - temeljna odrednica
Tlocrt katedrale je u znaku latinskog križa. Tu simboliku na
svoj način nastavlja i bitno obogaduje raspored slika: po
uzdužnoj križnoj gredi starozavjetni, a po poprečnoj
novozavjetni motivi. U sjecištu ovih dviju "križnih greda"
je oltarna menza (žrtvenik), simbol Krista. Menzu
natkriljuje pozladena kupola, znak neba i vječnosti. Krist je
tako središnja osoba i temeljna duhovna dimenzija crkve.
On ispunjava starozavjetna obedanja, presijeca i završava
Stari zavjet i započinje Novi. Cjelokupni ikonografski
sadržaj katedralnih fresaka usmjeren je toj ideji.
Starozavjetni motivi
Na obe strane središnje katedralne lađe, iznad arkada,
počevši od pjevališta i orgulja pa do glavnog oltara, reda
se deset velikih zidnih fresaka s prizorima iz Svetoga pisma
Staroga zavjeta. Četiri slike na sjevernoj strani radio je
Alexander-Maximilian Seitz, otac, a četiri na južnoj njegov
sin Ludwig Seitz. Rimski slikar Ludovico Ansiglioni naslikao
je po jednu sliku sa svake strane, ali ih nije potpisao. U
[10]
program su uvršteni starozavjetni prizori koji govore o
kontinuiranoj povijesti spasenja, a glavni su likovi na
slikama ujedno predslike, prefiguracije Krista, Spasitelja.
Po dvije slike, postavljene sučelice, zaokružuju jednu
temu. Prvi par slika govori o Adamu i Evi u raju i o
njihovom izgonu iz rajskog vrta; drugi o potopu i zahvalnoj
žrtvi spašene Noine obitelji; tredi par stavlja pred
gledatelja praoca Abrahama koji je spreman žrtvovati
Izaka te mladog Josipa, koga zavidna brada prodaju u
Egipat; četvrti par iznosi našašde malog Mojsija u Nilu i
primanje Božjeg Zakona na Sinaju; peti, posljednji par
slika, crta život Isusova pretka kralja Davida: njegovo
pomazanje i pobjedu nad Golijatom.
Novozavjetni motivi
Novozavjetni ikonografski program u katedrali niže se na
stijenama i apsidama transepta (poprečne lađe), u
kleričkom koru i u glavnoj apsidi. Ova je građevinska
cjelina za 6 stepenica viša od središnje i sporednih lađa i
tvori katedralno svetište u čijem se povišenom središtu,
na glavnom oltaru, slavi liturgija. Niz fresaka kronološki
slijedi Isusov život i djelo, od navještenja do uzašašda.
Ciklus ima tri skupine po pet velikih kompozicija. U južnom
kraku su slike Isusova djetinjstva i njegova skrovitog života
(Navještenje Gospodinovo i Pohođenje Marijino Elizabeti,
Isusovo rođenje, Poklon triju kraljeva, Dvanaestogodišnji
Isus u hramu, Isusovo krštenje), U kleričkom su koru
prizori Isusova javnog djelovanja (Isusov Govor na gori,
Isus u kudi Lazara, Isus ozdravlja bolesne, Isus tjera
trgovce iz hrama, Ulaz u nebo i Krunjenje Bogorodice). U
sjevernom kraku poprečne lađe su završni veliki događaji
Isusova života (Posljednja večera, Isus u Getsemanskom
vrtu, Oplakivanje Isusa, Žene pred Isusovim praznim
grobom, Isusovo uzašašde). U tu temeljnu biblijsku nit
utkane su, napose na slikama u vrhovima triju apsida, još i
posebne, Strossmayerove, povijesne reminiscencije na
život Crkve u ovim krajevima: neki svetački likovi,
predstavnici pojedinih hrvatskih krajeva, autoportreti
slikara i likovi iz njihove obitelji, anonimne osobe iz puka i
biskup-donator Strossmayer. Ispod fresaka južne i
sjeverne apside nižu se portreti prvih Isusovih odabranika,
sljedbenika i neposrednih suradnika, apostola: u svakoj
apsidi po petorica (bez Petra i Jude). U oba kraka
poprečne lađe, ispod velikih fresaka koje uprizoruju Isusov
život, u polukružnim su poljima (lunetama) po tri prizora iz
života katedralnog naslovnika - apostola Petra.
Kipovi i reljefi
U drugoj polovici 19. stoljeda, kad je katedrala građena,
kiparstvo je u Europi zapostavljeno. U izražavanju je
statično, premalo inventivno i originalno. U takvim
prilikama, Strossmayer, tražedi znalce koji de sudjelovati u
unutrašnoj opremi katedrale, odlazi na izvorišta tadašnje
umjetničke produkcije, u austrijske, talijanske i njemačke
gradove, a napose u Rim i stupa u vezu s umjetnicima. Iz
povijesnih razloga odlučuje se za romanički slog, čiju
strogost oplemenjuje dekoracijama gotičkih
karakteristika. To je uočljivo napose u rezbarijama i u
olatarskoj arhitekturi. Skulpturni dio nutarnjeg uređenja
izvodi se posljednjih pet godina gradnje, od 1877. do
1882. godine. S obzirom na zidne slike i dekoracije, oltari s
pripadajudim skulpturama, prostorno su u drugom planu.
Ali u cjelovitom doživljaju unutrašnjosti sve djeluje
jedinstveno i skladno, kao plod jasne koncepcije,
dosljedno provedene do detalja.
Glavni oltar
Arhitektonski je posebno istaknut, 15 metara visoki,
četverostrani ciborij glavnog oltara, koji nose četiri
klesana mramorna stupa. Svaka stranica ciborija ukrašena
je klesanim i pozladenim ornamentima i izražajnim
medaljonom jednog od četvorice zapadnih crkvenih otaca:
sv. Grgura Velikog, sv. Ambrozija, sv. Augustina i sv.
Jeronima. Nad velikim ciborijem (baldahinom) je manji
svod pod kojim je kip katedralnog patrona sv. Petra
apostola. Sve zaključuje veliki križ, okružen kamenim
kipovima četvorice anđela. Na svakom uglu ciborija jedan
je od četvorice evanđelista. I ova kompozicija ima svoju
poruku: oltar (Krist) je temelj na kojem zajednicu vjernika
(Crkvu) izgrađuju evanđelisti i njihovi tumači (crkveni oci),
vodedi je k spasenju (po križu) u vječnost (anđeli).
Začetnik oltara je Karlo R(sner, a dovršio ga je, uz mnoge
Strossmayerove sugestije, arhitekt Friedrich Schmidt.
Medaljone i kipove radio je Vatroslav Donegani.
Pokrajnji oltari
Šest je pokrajnjih ili pobočnih oltara. Razvedeniji i bogatiji
su u apsidama poprečne lađe (transepta), a dva
jednostavnija u kapelama kojima završavaju bočne lađe. U
sjevernoj apsidi je oltar sv. Ilije Proroka, zaštitnika
đakovačkog (bosnskog) dijela biskupije. Modele triju
kipova dao je Georg Feuerstein koji je tada djelovao u
Rimu, a izveo ih je bečki kipar Josef Philipp. Monumentalni
kip Ilije Proroka zauzima središnji prostor retabla. Po
izraženoj snazi i veličini nadilazi zadani arhitektonski okvir.
[11]
Lijevo i desno od Ilije su kipovi sv. Ireneja i sv. Pavla.
Također su dinamični, ali manjih dimenzija i potisnuti u
bočni prostor. Kipove za oltar u južnoj apsidi radio je
Vatroslav Donegani. U središnjoj oltarnoj niši je sv.
Dimitrije, srijemski đakon i mučenik, patrona srijemskog
dijela biskupije. Prikazan je u "solunskoj tradiciji", kao
vojnik u rimskoj časničkoj odori, sa znakom mučeništva:
palminom grančicom u ruci. Lijevo i desno od njega, u
manjem prostoru su sv. Juraj, mučenik i sveti Ivan
Kapsitranski, franjevac, zaslužan u borbi protiv Turaka u
Srijemu i Slavoniji. Oba ova oltara su arhitektonski
identična i položajem simetrična. Iako su Feuersteinovi
kipovi dinamičniji od Doneganijevih, oltar sv. Dimitrija se
svojom suzdržanošdu bolje uklapa unutar apsidalnog
prostora. Drugi par oltara u poprečnoj lađi postavljen je uz
zapadni zid, lijevo i desno od glavnog žrtvenika.
Projektirao ih je arhitekt Friedrich Schmidt, a kipove za
njih klesao je Vatroslav Donegani. Arhitektonski i
dekorativno su međusobno vrlo bliski. I ovdje su retabli
trodijelni, a baldahini ispod trokutnih zabata, koji
natkriljuju kipove, plidi. S desne, sjeverne strane je oltar
Majke Božje. U središnjem prostoru je Bogorodica s
krunom na glavi, malim Isusom na ljevici i s jabukom u
desnici. Uz nju su, u prostorima zdesna i slijeva, manji
kipovi anđela: jedan s citrom, drugi s tamburom. Par
ovom oltaru, na lijevoj, južnoj strani je oltar sv. Josipa,
zaručnika Blažene Djevice Marije. Njegov kip s
dvanastogodišnjim Isusom, u središnjem je prostoru
retabla, a uz njega su, u bočnim nišama, kipovi sv.
Katarine, djevice i mučenice i sv. Cecilije, djevice i
mučenice. Tredi par oltara nalazi se u dvjema kapelama
kojima završavaju bočne lađe. Nacrte za njih izradio je
također Friedrich Schmidt, a kipove Vatroslav Donegani. U
retablima su plitke niše, natkrivene trokutastim zabatom,
trolisno rastvorene, podržavane polustupovima.
Dekoracija je i ovdje gotička. U desnom oltaru je kip sv.
Ivana Nepomuka, a u lijevom su slavenski apostoli i
europski suzaštitnici, sveta brada Diril i Metod. I tu je
doticaj s poviješdu biskupije, jer je Metod bio srijemski
nadbiskup i metropolit pa su, na taj način, đakovački
biskupi Metodovi nasljednici.
Propovjedaonica
Propovjedaonica je smještena uz sjeverni pilon, najbliži
glavnom oltaru. Korpus joj je šesterokutan, a nosi ga šest
mramornih stupova. Projektirao ju je suradnik Friedricha
Schmidta, Herman Boll(, a kipovima i reljefima opremio
Vatroslav Donegani. Na propovjedaonicu se uspinje
zavojitim stepenicama. Četiri plohe pokrivaju kameni
reljefi: Navještenje Gospodinovo, Zaruke Marijine,
Prikazanje Isusovo u hramu i Isus na križu. Uz reljefe, na
šest uglova postavljeni su kipovi poznatih kršdanskih
vjerovjesnika i propovjednika: sv. Ivan Zlatousti, sv.
Bernardin Sijenski, sv. Alfonz Liguori, sv. Antun
Padovanski, sv. Ignacije Loyolski, sv. Toma Akvinski.
Arhitektura propovjedaonice različita je od arhitekture
oltara. Koncipirana je romanički, dok su kipovi i basreljefi
nadahnuti klasično renesansnim likovnim izrazom. Kipovi
su rađeni vrlo pomno, a basreljefi kompozicijski jasno i
čisto, bez suvišnih detalja.
Biskupska katedra
Na dnu glavne apside su biskupska katedra (stolica,
sjedište), kanoničke i kleričke klupe. Rađene su po
nacrtima Friedricha Schmidta, od hrastovine, s rezbarskim
ukrasim po rubovima. U zabatnom dijelu biskupskog
prijestolja umetnut je - na Strossmayerovu želju - drveni
reljef koji prikazuje Majku Božju s djetetom Isusom u
naručju. To je djelo pisanske škole iz 14. stoljeda, a biskup
ga je nabavio u Rimu.
Križni put
Niz od 14 velikih kamenih reljefa, koji iznose prizore
Isuove muke, postavljen je u katedrali 1968. godine.
Povod ovom novom djelu bila je proslava stote godišnjice
početka gradnje katedrale (1866.) i uspješno završena
obnova nakon rata i potresa. Reljefe je radio akademski
kipar Lujo Lozica. Sedam je reljefa postavljeno na zidu
južne, a sedam na zidu sjeverne pobočne lađe. Svi kiparski
radovi iz vremena gradnje katedrale predstavljaju
jedinstvenu umjetničku cjelinu, tako da se Križni put po
stilu i zamisli odvaja od od ostale plastike u katedralnoj
crkvi.
Portali
Na katedralnom romanskom pročelju, u lunetama triju
portala građenih od bijela kamena, ugrađeni su duboki
reljefi. Nad središnjim je ulazom Isusovo uskrsnude, koje
je po modelu Tome Vodičke radio slovenski kipar Alojzij
Gangl. Ponad njega je, u zabatu, Doneganijev medaljon
Krist Zakonodavac. Središnja točka pročelja je rozeta -
stilizirano kameno-stakleni prozor u obiliku višebojnog
raširenog cvijeta, promjera sedam metara. Usred cvijeta je
simbol - "Božje oko", u staklu. U lunetama dvaju manjih
portala su reljefi Veronikin rubac i Polaganje Isusa u grob;
klesao ih je Tomo Vodička. Reljefi se nalaze i na trima
sporednim ulazima u katedralu: nad ulazom u sakrsitiju je
[12]
Vodičkin Dobri Pastir, nad ulazima u južnu, odnosno
sjevernu kapelu, rani su radovi Ivana Rendida: Isus pada
pod križem i Pilat pere ruke.
Strossmayerov grob
U kripti je grob biskupa graditelja i grobovi drugih biskupa.
Reljefni epitaf na Strossmayerovom grobu, koji je u zidu
ispod glavnog oltara, radio je hrvatski kipar Rudolf Valdec.
Za biskupova života postavljena je tu manja menza, a
Valdecovo djelo, klesano u bijelom mramoru i načinjeno
poput oltarnog retabla, postavljeno je na zid ispred groba
godine 1913. Na reljefu je prikazan Krist Sudac, na
prijestolju. Pred njim je Majka Božja Zagovornica. Biskup,
odloživši biskupsku mitru, kleči pred Kristom i u rukama
drži model katedrale; prate ga i podržavaju sveta brada
Diril i Metod i okružuju dvanaestorica apostola. Poštujudi
stilsko načelo crkvene opreme, Valdec ovaj prizor smješta
unutar gotičkog trolista, upisanog u polukružni luk, koji se
oslanja na dva stupa. Kompozicija prizora, međutim,
daleko odmiče od vremena kada su nastajale ostale
katedralne skulpture.
Poruka s pročelja
Na vršnom trokutastom zabatu pročelja, između dvaju
zvonika s kupolom u pozadini, završni je akord likovnog
programa katedrale. Može se s pravom redi da je upravo
tu i teološki sažetak cjelokupnog ikonografskog programa.
Ovaj likovni sadržaj je slikan na pocakljenim (keramičkim)
pločicama od pečene gline. A radio ga je, po nacrtima
Ludwiga Seitza, Adriano Ferraresi iz Rima. Sadržaj je
podijeljen u dva polja. Prvo polje: na osnovici trokutastog
zabata je triforij. U njegovu središnjem, nešto vedem polju
je Isus na križu. Do križa su, slijeva i zdesna, po jedan
anđeo, koji se, u dubokoj meditaciji, klečedi na jednom
koljenu, klanjaju Raspetom. Svaki u ruci drži svijednjak s
plamenom. Ispod križa je ljudska lubanja, a iznad križa
sunce i mjesec. U kršdanskoj ikonografiji lubanja pod
križem podsjeda na legendu, da je Krist raspet na mjestu
gdje je Adam pokopan; zapravo je to ilustracija poruke, da
svaki čovjek može postidi spasenje po Kristovom križu.
Sunce i mjesec često se pojavljuju u prizorima razapinjanja
i označuju žalost svega stvorenog svijeta (prirode,
svemira) zbog smrti Spasiteljeve. U lijevom polju triforija
stoji Marija, blijeda lica, u žalobnoj odjedi, stisnutih,
isprepletenih prstiju i ispruženih ruku, podignuta pogleda
prema Sinu koji izdiše na križu. Ludwig Seitz je ovdje s vrlo
malo izražajnih sredstava predočio veliku dramatiku
gorkih majčinskih doživljaja. Slika je dosta oštedena i
pogledu jedva dohvatljiva. U desnom polju je patron
katedrale, apostol Petar, sa svojim redovitom atributom -
ključevima. Inače, u tradicionalnoj ikonografiji, vjernoj
iskazu Evanđelja, na tom se mjestu uvijek slika apostol
Ivan. Ovdje je, neuobičajeno, ali znakovito, Petar. Drugo
polje: uz kose stranice zabata, stepenasto se uzdiže osam
"slijepih prozora", a deveti je u samom vrhu. U osam polja
su ženski likovi; svaki pridržava traku s kaligrafski
ispisanim latinskim tekstom jednog od osam Isusovih
blaženstava, zapisanih u 5. poglavlju Matejeva evanđelja.
Na vršnoj, devetoj, stepenici, slika je "Nebeskog
Jeruzalema", Božjeg grada-raja. Kompozicija je poruka:
središte kršdanskog života je vazmeno otajstvo, to jest
Isusova muka, smrt i uskrsnude (Krist na križu). To
spasenjsko djelo zahvada sav svijet, a Krist ga je povjerio
svojoj Crkvi (Marija) i zemaljskom namjesniku (Petar) da
ga nastavljaju. Oni su djelitelji spasonosne milosti. Svaki
vjernik uzdiže se do toga ostvarujudi Kristova blaženstva.
Tako postiže životnu svrhu, stiže na vrhunac - u Nebeski
Jeruzalem. Upravo je tu istodobno i ikonografski vrh
crkve-zgrade i stvarni duhovni cilj kršdanskog življenja.
________________________________________________________________________________________________________________________________
Konkatedrala Sv. Petra i Pavla Apostola u Osijeku
Počeci kršdanstva u Mursi (staro ime Osijeka) sežu u 1.
stoljede. Po predaji, tu je kršdanstvo propovijedao učenik
svetog Petra i njegov tredi nasljednik na papinskoj stolici
papa Klement I (91-100). On ovdje utemeljuje biskupsko
sjedište. Malo se gradova može dičiti tako drevnom i
časnom tradicijom.
Zatim su, kroz 20 vjekova, mnogi događaji mijenjali lice
grada, kršdanstvo satirali ili uskrisivali. Iz dokumenata 14.
stoljeda je razvidno, da u gradu (u Tvrđi) postoji crkva i
župa. Godine 1525. grad osvajaju Turci. Kršdani su
rastjerani ili anonimni. Poslije sloma turske sile 1687.
možemo podrobno pratiti rast i razvitak organiziranog
crkvenog života u gradu.
Gornjogradska župa nastala je zapadno od Tvrđe. Tu je
1732., na groblju, podignuta prva župna crkva, a od 1735.
vode se i matične knjige. U 19. stoljedu crkva je postala
malena i neugledna usred novih građevina.
[13]
Biskup Strossmayer 1866. daje prvi poticaj za gradnju
nove crkve. Grad, patron župe, 1870. utvrđuje način
sabiranja novca. Sve je išlo sporo, dok nije imenovan novi
župnik Josip Horvat.
Natječaj za nacrte raspisan je 1892. i od pristigle 32
ponude najbolju ocjenu dobio je njemački arhitekt Franz
Langenberg.
Gradnja crkve počinje 1894. dijelom na mjestu stare
crkve, koja je uklonjena. Na čelu pothvata je arhitekt
Langenberg, građevinske radove preuzima Josef
Schmalzhofer, a klesarske Eduard Hauser, oba iz Beča.
Iznenada, početkom 1895. umire arhitekt Langenberg, a
na njegovo mjesto izabran je arhitekt Richard Jordan.
Gradnja se nastavlja i svi građevinsko-klesarski radovi
bivaju završeni u roku, 1898. godine. Troškovi gradnje
iznosili su 613.308 forinti. Nastavlja se unutrašnje
uređenje crkve.
Posvetu nove crkve obavio je biskup Strossmayer 20.
svibnja 1900. (koji je upravo navršavao 85 godina života i
50 godina biskupske službe) i njegov pomodni biskup dr.
Anđelko Voršak.
Slog crkve je neogotički. Zidana je fasadnom opekom (tri
milijuna komada) i kamenom. Tlocrt ima oblik križa, a
unutrašnjost je podijeljena na tri lađe. Pobočne lađe su
prekinute poprečnom, a srednja završava apsidom, poput
starokršdanskih bazilika. Tri gotička portala s istoka vode u
crkvu, a četvrti je na sjevernom zidu. Svaki ukrašen
reljefom. Strop nose kameni stupovi prividno složeni od
više manjih polustupova. Toranj, visok 90 m, podijeljen u
četiri galerije, ima četiri velika zvona. Peto, najmanje, je
na tornjidu iznad križišta crkve. Na sjevernom i južnom
zabatu transepta su po tri kamene skulpture. Glavni oltar
u svetištu (dar biskupa Strossmayera) posveden je
patronima crkve i župe, apostolima sv. Petru i Pavlu,
između kojih je kip Srca Isusova. Slijede oltari Blažene
Djevice Marije i sv. Terezije Avilske. Sva tri je klesao u
kamenu Ivan Novotny. Naredna dva oltara: sv. Josipa i sv.
Antuna Padovanskog rad su kipara Fellnera iz Leibnitza.
Vitraji. U gotičkoj arhitekturi težine su svedene na
stupovlje. Zidovi, koji u tom slučaju nemaju ulogu glavnih
nosača, mogu biti otvoreniji. Otuda u gotičkim crkvama
mnogi prozori, najčešde oslikani bojanim staklom, vitraji.
Dnevno svjetlo koje kroz njih prolazi daje bojama
intenzitet i sjaj, a u crkvi stvara prostor odijeljen od
vanjskog svijeta, koji u čovjeku potiče nova, vjerniku
primjerena raspoloženja.
Crkva ima 33 vitraja s likovnim sadržajem i 7 s koloriranim
ornamentima. Svi su rad bečke firme Gold. U svetištu 7
vitraja slikaju život apostola Petra i Pavla, a 5 otajstva
slavne krunice. U lađama: po 5 otajstava radosne i žalosne
krunice. Zatim 7 vitraja prikazuje svetačke likove, a 4
prizore Isusovog života.
Gotičke crkve redovito nisu oslikane. U osječkoj crkvi je to
ipak učinjeno. Slike je radio Mirko Rački: svod u tehnici
kazeina, a zidne plohe a la fresco. Taj veliki posao trajao je
4 godine (1938-1942). Ikonografski program dao je
kanonik dr. Ivan Rogid i župnik Matija Pavid.
Slikar je imao zadatak, da slike budu u skladu s
arhitekturom, te da pojačaju arhitektonski dojam
ponutrice. Upravo radi toga je na okomitim plohama slike
radio plošno, isključivši perspektivu, a plastičnost figura
sveo na najmanju mjeru. Slikanje stropa bio je još teži
problem, jer su površine veoma izlomljene. Slikar je
odlučio da likovi lebde želedi postidi iluziju neograničenog
prostora. Ukupno je oslikao 1150 m2. Boje slika su svjetle i
[14]
hladne, «da stakleni prozori crkve sa svojim jakim bojama
ne ubiju slike», govorio bi Rački. Slike i danas svojim
hladnim tonom daju stanovito dostojanstvo prostoru.
Freske iznad lukova donose poglavito novozavjetne
motive (život Isusov), nekoliko pojedinačnih svetaca
(David, Cecilija), a uz likove Petra i Pavla, koji sjede na
prijestoljima, stavljeni su hrvatski sveci Nikola Tavelid i
Marko Križevčanin, odnosno slavenski apostoli Diril i
Metod. Slike na stropu sadrže nekoliko tema: nad
orguljama starozavjetni motivi; u drugom i tredem
četvrtastom polju odabrani svetački likovi ilustriraju
sadržaj osam Kristovih blaženstava. Na cijelom području
poprečne lađe su motivi Posljednjeg suda. Na polju
svetišta uprizoreno je otajstvo Euharistije. Orgulje je 1933.
gradio Hans Mauracher iz Salzburga. Obuhvadaju 59
registra, tri manuala sa po 58 tipki i pedal sa 30 tipki.
Sistem prijenosa je elektropneumatski. Godine 1978. su
temeljito obnovljene i imaju elektronski upravljački
mehanizam.
Tijekom agresorskih napada na Osijek 1991. i 1992.,
gotovo godinu dana iz dana u dan Župna crkva sv. Petra i
Pavla, simbol katoličkog puka Osijeka i okolice, sustavno je
razaran. Ved prvi projektili upudeni na grad pogađaju
upravo tu crkvu. Ukupan broj izravnih pogodaka je preko
stotinu.
I pored svega, ovo je svetište tijekom ratnih strahota bilo
mjestom hodočašda vjernika i blagovanje Euharistije.
Služba Božja ponekad se nije prekidala niti za vrijeme
objave zračne ili opde opasnosti.
U tijeku su dugoročni radovi na obnovi ove crkve. Nadamo
se da de u skorom vremenu ona zasjati svojim punim
sjajem.
____________________________________________________________________________________________________________________________________________ Porta fidei
Apostolsko pismo u obliku motu proprija
pape Benedikta XVI.
kojom se proglašava Godina vjere
1. "Vrata vjere" (usp. Dj 14, 27) koja vode u život zajedništva s Bogom u njegovoj Crkvi uvijek su nam otvorena. Preko njihova se praga može prijedi kada je Božja riječ naviještena a srce dopusti da ga oblikuje milost koja preobražava. Prodi kroz ta vrata znači krenuti na put koji traje cio život. Taj put započinje krštenjem (usp. Rim 6, 4), po kojem možemo Boga nazivati Ocem, a završava prijelazom iz smrti u vječni život, plod uskrsnuda Gospodina Isusa koji je, darom Duha Svetoga, htio učiniti dionicima svoje slave sve koji vjeruju u njega (usp. Iv 17, 22).
Ispovijedati vjeru u Trojstvo – Oca, Sina i Duha Svetoga – znači vjerovati u jednoga Boga koji je Ljubav (usp. 1 Iv 4, 8): Otac, koji je u punini vremena poslao svoga Sina radi našeg spasenja; Isus Krist, koji je u otajstvu svoje smrti i uskrsnuda otkupio svijet; Duh Sveti, koji vodi Crkvu kroz stoljedâ u iščekivanju Gospodinova povratka u slavi.
2. Od samog početka svoje službe kao Petrova nasljednika podsjedao sam na potrebu da se ponovno otkrije put vjere da bi se sve jasnije iznosilo na vidjelo radost i obnovljeni
zanos susreta s Kristom. U Homiliji na misi prigodom početka pontifikata napisao sam: "Crkva u cjelini, i pastiri u njoj, moraju poput Krista krenuti na put, da izvedu ljude iz pustinje i povedu ih prema mjestu života, prema prijateljstvu sa Sinom Božjim, prema Onome koji nam daje život u punini" *1+.
Nerijetko se događa da se vjernici više brinu za društvene, kulturne i političke posljedice svoga zauzimanja, dok na vjeru i dalje gledaju kao na nešto što se samo po sebi podrazumijeva u zajedničkom života. No zapravo ta pretpostavka ne samo da se više ne može uzimati zdravo za gotovo, ved je štoviše često zanijekana *2+. Dok je u prošlosti bilo mogude prepoznati jedinstveno kulturnu matricu, koja je naširoko prihvadana u svojem podsjedanju
na sadržaje vjere i na vrijednosti koje ona nadahnjuje, danas se čini kako, uslijed duboke krize vjere kojom su pogođene mnoge osobe, to nije slučaj u velikim područjima društva.
3. Ne možemo prihvatiti da sol postane bljutava i da svjetlo bude skriveno (usp. Mt 5, 13-16). I današnji čovjek može iznova osjetiti potrebu poput Samarijanke podi na zdenac da sluša Isusa, koji poziva vjerovati u
Nj i crpiti s njegova izvora, iz kojeg teče voda živa (usp. Iv 4,14). Moramo s novom radošdu u srcu uživati Božju riječ, koju je na vjerni način prenijela Crkva, i Kruh života, koji se daju kao potpora onima koji su njegovi učenici (usp. Iv 6, 51).
[15]
Isusovo se učenje, naime, i danas razliježe s jednakom snagom: "Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni" (Iv 6, 27). Pitanje koje su postavili njegovi slušatelji: "Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?" (Iv 6, 28), postavljamo i mi danas. Znamo Isusov odgovor: "Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao" (Iv 6, 29). Vjera u Isusa Krista je, dakle, put kojim se može definitivno prispjeti k spasenju.
4. U svjetlu svega ovoga odlučio sam proglasiti Godinu vjere. Ona de započeti 11. listopada 2012., na pedesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila a završit de na svetkovinu Gospodina Našega Isusa Krista Kralja svega stvorenja, 24. studenog 2013. Na dan 11. listopada 2012. obilježit de se također dvadeseta obljetnica objavljivanja Katekizma Katoličke Crkve, kojeg je proglasio moj prethodnik, blaženi papa Ivan Pavao II. *3+, sa ciljem da svim vjernicima predstavi snagu i ljepotu vjere. Taj je dokument, istinski plod Drugog vatikanskog koncila, zatražen od Izvanredne biskupske sinode iz 1985. kao sredstvo koje de biti stavljeno u službu kateheze *4+, a ostvaren je zahvaljujudi suradnji čitavog episkopata Katoličke Crkve. Nadalje, tema Opdeg zasjedanja Biskupske sinode koju sam sazvao za mjesec listopad 2012. glasi Nova evangelizacija za prenošenje kršdanske vjere.
Bit de to dobra prilika da se čitavu crkvenu zajednicu uvede u vrijeme posebnog razmišljanja i ponovnog otkrivanja vjere. Nije to prvi put da se Crkvu poziva slaviti Godinu vjere. Moj časni prethodnik sluga Božji Pavao VI. proglasio je jednu 1967., u spomen na mučeništvo apostolâ Petra i Pavla na 1900. obljetnicu njihova najvišeg svjedočanstva. Zamislio ju je kao svečani trenutak za čitavu Crkvu da "istinski i iskreno ispovijedi istu vjeru"; on je, osim toga, htio da to bude potvrđeno "na individualan i zajednički način, slobodno i svjesno, na izvanjski i duhovan način, ponizno i iskreno" *5+.
Smatrao je da de na taj način čitava Crkva modi obnoviti "jasnu svijest o svojoj vjeri, da je oživi, pročisti, potvrdi, ispovijedi" [6]. Veliki nemiri koji su se dogodili u toj godini još su bjelodanije pokazali koliko je takva jedna proslava bila nužna. Ona je zaključena Ispoviješdu vjere naroda Božjeg *7+, kojom se potvrdilo kako bitni sadržaji koji ved vjekovima čine baštinu svih vjernikâ trebaju biti potvrđeni, shvadeni i produbljivani na uvijek nov način kako bi se pružalo svjedočanstvo u skladu s povijesnim prilikama koje su različite od negdašnjih.
5. U određenom pogledu, moj časni prethodnik promatrao je tu godinu kao "posljedicu i zahtjev pokoncilskog razdoblja" [8], duboko svjestan ozbiljnih teškodâ vremena, osobito u pogledu ispovijedanja prave vjere i njezina ispravnog tumačenja. Smatrao sam da
vezati početak Godine vjere uz pedesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila može biti prava prigoda da se shvati da tekstovi koje su nam u naslijeđe ostavili koncilski oci, prema riječima blaženog Ivana Pavla II., "ne gube ni svoju vrijednost niti svoj sjaj. Potrebno je da budu čitani na primjeren način, da ih se upozna i usvoji kao stručne i mjerodavne tekstove Učiteljstva unutar crkvene zajednice… osjedam, više no ikad, dužnost ukazati na Koncil kao na veliku milost koja je zadobila Crkva u 20. stoljedu.
U njemu nam je bio ponuđen siguran kompas da bi nas usmjerio tijekom hoda u stoljedu u koje ulazimo" *9+. Želim također snažno potvrditi ono što sam rekao u svezi Koncila nekoliko mjeseci nakon svog izbora za Petrova nasljednika: "ako se u njegovu čitanju i prihvadanju vodimo ispravnom hermeneutikom, *Koncil+ može biti i sve više postajati velika snaga za uvijek potrebnu obnovu Crkve" [10].
6. Obnova Crkva postiže se također svjedočanstvom koje svojim životom daju vjernici: vjernici su samim svojim životom pozvani oko sebe širiti svjetlo Riječi istine koju nam je Gospodin Isus ostavio. Upravo je Koncil, u dogmatskoj konstituciji Lumen gentium, ustvrdio: "dok Krist, 'svet, nevin, neokaljan' (Heb 7, 26), nije poznavao grijeha (usp. 2 Kor 5, 21), nego je došao okajati prijestupe naroda (usp. Heb 2, 17), Crkva – koja u vlastitom krilu obuhvada grješnike te je u isti mah i sveta i potrebna čišdenja – neprestano kroči putem pokore i obnove.
Crkva 'žurno ide naprijed hodajudi između progonâ svijeta i utjehâ Božjih', navješdujudi križ i muku Gospodnju, sve dok on ne dođe (usp. 1 Kor 11, 26). Ona je okrijepljena snagom uskrsnuloga Gospodina kako bi strpljivošdu i ljubavlju svladala svoje unutrašnje i vanjske žalosti i teškode te u svijetu vjerno, iako zasjenjeno, otkrivala njegovo otajstvo, sve dok se ono na kraju ne bude očitovalo u punom svjetlu" *11+.
Godina vjere, s toga gledišta, je poziv na autentično i obnovljeno obradenje Gospodinu, jedinom Spasitelju svijeta. U otajstvu svoje smrti i uskrsnuda, Bog je u punini objavio Ljubav koja spašava i poziva ljude na obradenje života po oproštenju grijeha (usp. Dj 5, 31). Za apostola Pavla, ta Ljubav uvodi čovjeka u novi život: "Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života" (Rim 6, 4).
Zahvaljujudi vjeri, taj novi život oblikuje čitav ljudski život prema radikalno novoj stvarnosti uskrsnuda. U mjeri u kojoj slobodno surađuje, čovjekove misli i osjedaji, način razmišljanja i vladanje postupno se pročišdavaju i preobražavaju, u jednom hodu koji nije nikada u potpunosti dovršen na ovome svijetu. "Vjera ljubavlju
[16]
djelotvorna" (Gal 5,6) postaje novo mjerilo shvadanja i djelovanja koje mijenja čitav čovjekov život (usp. Rim 12, 2; Kol 3, 9-10; Ef 4, 20-29; 2 Kor 5, 17).
7. "Caritas Christi urget nos" (2 Kor 5, 14): Kristova je ljubav ta koja ispunjava naša srca i potiče nas na evangelizaciju. On – danas kao i nekod – šalje nas po putovima svijeta da naviještamo njegovo evanđelje svim narodima na zemlji (usp. Mt 28, 19). Svojom ljubavlju, Isus Krist privlači sebi ljude svih pokoljenja: u svakom dobu on sabire svoju Crkvu povjeravajudi joj naviještaj evanđelja, s nalogom koji ne zastarijeva. Zbog toga i danas postoji potreba za snažnijim zauzimanjem Crkve za novu evangelizacije kako bi se ponovno otkrilo radost vjere i iznova pronašlo oduševljenje za prenošenje vjere.
U svakodnevnom otkrivanju njegove ljubavi misijsko zauzimanje vjernika crpi trajnu ljubav i snagu. Vjera, naime, raste kada se živi kao iskustvo primljene ljubavi i kada se prenosi kao iskustvo milosti i radosti. Ona daje da naš rad urodi plodom, jer širi naše srce u nadi i omoguduje nam pružati živo svjedočanstvo: otvara, naime, srce i um onih koji slušaju i prihvadaju Gospodinov poziv da prionu uz njegovu Riječ kako bi postali njegovi učenici. Vjernici se, kaže sveti Augustin, "vjerom jačaju" *12+. Sveti hiponski biskup imao je itekako dobre razloge da se izrazi na taj način. Kao što nam je poznato, njegov je život bio stalno traženje ljepote vjere sve dok njegovo srce nije našlo spokoja u Bogu *13+.
Njegovi brojni spisi, u kojima objašnjava važnost vjerovanja i istinu vjere, ostaju sve do naših dana poput neke baštine neprocjenjive vrijednosti i omoguduju mnogim osobama koje traže Boga da pronađu pravi put koji ih vodi do "vrata vjere". Samo vjerujudi, dakle, vjera raste i jača se; ako želi posjedovati sigurnost u pogledu vlastitog života čovjeku nema druge ved se prepuštati, svakog dana sve više, u ruke ljubavi koja se doima kao da sve više raste jer ima svoj izvor u Bogu.
8. U ovoj sretnoj prigodi, želim pozvati subradu biskupe iz čitavog svijeta da se pridruže Petrovu nasljedniku, u vrijeme duhovne milosti koje nam Gospodin daje, da bismo se spomenuli dragocjenog dara vjere. Želimo slaviti ovu Godinu na dostojan i plodonosan način. U njoj de se morati intenzivnije razmišljati o vjeri kako bi se pomoglo onima koji vjeruju u Krista da svjesnije i snažnije prionu evanđelju, napose u času duboke promjene kao što je ova kroz koju prolazi čovječanstvo.
Imat demo priliku ispovjedati vjeru u Uskrslog Gospodina u našim katedralama i u crkvama u cijelom svijetu; u našim kudama i u našim obiteljima, tako da svatko uzmogne osjetiti snažnu potrebu bolje upoznati i bududim naraštajima prenositi neprolaznu vjeru. Redovničke i župne zajednice, kao i sve stare i nove crkvene stvarnosti,
zacijelo de, u ovoj Godini, znati iznadi način da javno ispovijede Vjerovanje.
9. Želimo da ova Godina pobudi u svim vjernicima nadahnude da ispovijedaju vjeru u punini i s obnovljenim uvjerenjem, s pouzdanjem i nadom. Bit de to također dobra prigoda za intenzivnije slavljenje vjere u liturgiji, i na osobit način u euharistiji, koja je "vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno… vrelo iz kojega struji sva njezina snaga" *14+. Istodobno, želimo da svjedočanstvo života vjernika bude sve vjerodostojnije. Ponovno otkriti sadržaje vjere koju se ispovijeda, slavi, živi i moli *15+, te razmišljati o samom činu vjere, je zadada koju svaki vjernik mora osobno ispuniti, osobito u ovoj Godini.
Nije slučajno da su u prvim stoljedima kršdani morali napamet učiti Vjerovanje. To im je služilo kao svakodnevna molitva da ne zaborave obavezu preuzetu na krštenju. Podsjeda to, riječima bremenitim značenjem, sveti Augustin kada, u Homiliji o redditio symboli, predaji Vjerovanja, kaže: "Simbol svetog otajstva kojeg ste svi zajedno primili i kojeg ste danas jedan po jedan izmolili, riječi su na kojima je vjera majke Crkve čvrsto sazdana na postojanom temelju – Kristu Gospodinu...
Vi ste dakle to primili i izmolili, ali u umu i u srcu to morate uvijek imati pred očima, to morate ponavljati na svojim posteljama, o tome razmišljati na javnim mjestima i toga ne zaboraviti dok blagujete: pa čak i kada vaše tijelo usne, morate svojim srcem u tome budni biti" [16].
10. Želim sada ukratko opisati način koji pomaže dublje shvatiti ne samo sadržaje vjere, ved zajedno s tim i čin kojim odlučujemo potpuno se pouzdati u Boga, u punoj slobodi. Postoji, naime, duboka povezanost između čina kojim se vjeruje i sadržajâ uz koje dajemo svoj pristanak. Apostol Pavao nam pomaže udi u tu stvarnost kada piše: srcem se vjeruje, a ustima ispovijeda vjera (usp. Rim 10, 10). To srcem vjerovati upuduje na to da je prvi čin kojim se prispjeva k vjeri dar Božji i djelovanje milosti koja djeluje i preobražava osobu do dubine njezina bida.
Lidijin primjer je u vezi s tim veoma rječit. Sveti Luka pripovijeda da je Pavao, dok se nalazio u Filipi, pošao subotom naviještati evanđelje nekim ženama; među njima je bila i Lidija i "Gospodin joj otvori srce, te ona prihvati što je Pavao govorio" (Dj 16, 14). Postoji važno značenje sadržano u tom izrazu. Sveti Luka uči da poznavanja sadržaja u koje treba vjerovati nije dovoljno ako potom srce, to istinsko čovjekovo svetište, ne bude otvoreno milošdu koja omoguduje očima dublje vidjeti i shvatiti da je ono što je naviješteno Božja Riječ.
Ispovijedati ustima, pak, znači da vjera podrazumijeva javno svjedočenje i djelovanje. Kršdanin nikada ne smije smatrati vjeru privatnim činom. Vjerovati znači odlučiti
[17]
biti s Gospodinom da bi se živjelo s njim. A to čovjekovo "biti s njim" uvodi ga u shvadanje razloga zbog kojih se vjeruje. Vjera, upravo zato jer je slobodni čin, zahtijeva također društvenu odgovornost za ono što se vjeruje. Crkva na dan Pedesetnice krajnje jasno pokazuje tu javnu dimenziju vjerovanja i nesutrašivog svjedočenja svoje vjere svakom čovjeku. To je dar Duha Svetoga koji nas osposobljava za poslanje i jača naše svjedočenje, činedi ga iskrenim i odvažnim.
Ispovijedanje vjere je osobni i u isti mah zajednički čin. Crkva je, naime, prvi predmet vjere. U vjeri kršdanske zajednice svatko prima krštenje, djelotvorni znak ulaska u vjernički narod poradi postizanja spasenja. Kao što potvrđuje Katekizam Katoličke Crkve: "'Vjerujem': to je vjera Crkve kako je svaki vjernik, osobito u času Krštenja, ispovijeda osobno. 'Vjerujemo': to je vjera Crkve, kako je ispovijedaju biskupi sabrani na Saboru ili opdenitije, vjernici okupljeni na liturgijskom slavlju. 'Vjerujem': tako govori također Crkva, naša Majka, koja odgovara Bogu svojom vjerom te i nas uči govoriti: 'Vjerujem', 'Vjerujemo'" [17].
Očito je dakle da je poznavanje sadržajâ vjere nešto bitno da bi pojedinac dao vlastiti pristanak, to jest umom i voljom potpuno prionuo uz ono što Crkva predlaže vjerovati. Poznavanje vjere uvodi u puninu otajstva spasenja kojeg je objavio Boga. Pristanak koji se daje podrazumijeva zato da, kada vjerujemo, slobodno prihvadamo cjelokupno otajstvo vjere, jer za njegovu istinitost jamči sâm Bog koji se objavljuje i omoguduje nam upoznati svoje otajstvo ljubavi [18].
S druge strane, ne smijemo zaboraviti da u našem društvenom ozračju mnoge osobe, premda tvrde da nemaju dara vjere, ipak iskreno traže posljednji smisao i konačnu istinu o svom životu i o svijetu. To traženje je istinski "uvod" u vjeru, jer vodi ljude na put koji vodi Božjem otajstvu. Sâm čovjekov razum, naime, nosi u sebi utisnutu potrebu za "onim što vrijedi i ostaje zauvijek" [19]. Ta potreba predstavlja stalni poziv, neizbrisivo upisan u ljudsko srce, da se krene na put kako bi se pronašlo Onoga koga ne bismo tražili da nam ved nije krenuo ususret [20]. Upravo na taj susret vjera nas poziva i potpuno nas za njega otvara.
11. Da bi se sustavno upoznali sa sadržajima vjere, svi mogu u Katekizmu Katoličke Crkve pronadi dragocjeno i nezaobilazno pomagalo. Katekizam predstavlja jedan od najvažnijih plodova Drugoga vatikanskog koncila. U apostolskoj konstituciji Fidei depositum, koja nije slučajno potpisana na tridesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila, blaženi Ivan Pavao II. pisao je: "Ovaj de Katekizam dati veoma važan doprinos onom djelu obnove čitavog crkvenog života… Smatram ga vrijednim i legitimnim oruđem stavljenim u službu crkvenog
zajedništva i kao sigurnu normu za poučavanje ljudi vjeri" [21]
Upravo na tome smislu de Godina vjere morati izraziti složnu zauzetost za ponovno otkrivanje i proučavanje temeljnih sadržaja vjere koji su temeljito i sveobuhvatno prikazani u Katekizmu Katoličke Crkve. Tu, naime, izbija na vidjelo bogatstvo nauka kojeg je Crkva prihvatila, čuvala i pružala u svojoj dvijetisudljetnoj povijesti. Od Svetog Pisma do crkvenih otaca, od učiteljâ teologije do svetaca koji su živjeli u raznim razdobljima povijesti, Katekizam pruža stalni spomen na mnoge načine na koje je Crkva razmišljala o svojoj vjeri i sve više napredovala u nauku tako da može pružiti sigurnost vjernicima u njihovu vjerničkom životu.
U samoj svojoj strukturi, Katekizam Katoličke Crkve prati razvoj vjere sve dotle da se dotiče velikih tema iz svakodnevnog života. Listajudi Katekizam stranicu po stranicu, otkrivamo kako ono što je u njemu predstavljeno nije neka teorija, ved susret sa Osobom koja živi u Crkvi. Nakon ispovijedanja vjere, naime, slijedi tumačenje sakramentskog života, u kojem je Krist prisutan, djeluje i nastavlja izgrađivati svoju Crkvu. Bez liturgije i sakramenata, ispovijedanje vjere ne bi bilo djelotvorno, jer bi nedostajalo milosti koja podupire svjedočenje kršdanskih vjernika. Jednako tako, nauk Katekizma o moralnom životu zadobiva svoje puno značenje kada ga se dovede u vezu s vjerom, liturgijom i molitvom.
12. U ovoj de Godini, zato, Katekizam Katoličke Crkve poslužiti kao sredstvo koje pruža stvarnu potporu vjeri, poglavito onih koji rade na formaciji vjernika, tako presudnoj u našem kulturnom ozračju. U tu sam svrhu pozvao Kongregaciju za nauk vjere da, u dogovoru s mjerodavnim osobama iz dikasterijâ Svete Stolice, sastavi Notu, kojom de se Crkvi i vjernicima pružiti neke smjernice da bi se ovu Godinu vjere proživjelo na što djelotvorniji i primjereniji način, u službi vjerovanja i evangelizacije.
Vjera je, naime, više no u prošlosti izložena nizu pitanja koja dolaze iz promijenjenog mentaliteta a koji, osobito danas, svodi razumu sigurne činjenice isključivo na sigurnosti koje pružaju znanstvena i tehnološka otkrida. Crkva se ipak nije nikada bojala pokazati kako između vjere i autentične znanosti ne može biti bilo kakvog sukoba jer oboje, premda različitim putovima, teže istini [22].
13. Tijekom ove Godine bit de od presudne važnosti vratiti se povijesnim tragovima naše vjere, koja je označena nedokučivim misterijem isprepletenosti svetosti i grijehe. Dok ova prva jasno pokazuje veliki doprinos koji su muškarci i žene davali rastu i razvoju zajednice vlastitim životnim svjedočenjem, ovo potonje mora u svakom od
[18]
nas potaknuti iskreni i trajni rad na obradenju da bismo iskusili milosrđe Oca koji svima ide ususret.
Tijekom tog razdoblja morat demo neprestano svoj pogled upirati u Isusa Krista "Početnika i Dovršitelja vjere" (Heb 12, 2): u njemu sve boli i čežnje ljudskog srca nalaze ispunjenje. Radost ljubavi, odgovor na dramu trpljenja i boli, snaga opraštanja za primljene uvrede i pobjeda života nad prazninom smrti – sve to pronalazi svoje ispunjenje u otajstvu njegova utjelovljenja, u njegovu čovještvu, u njegovu dijeljenju naše ljudske slabosti da je preobrazi snagom svoga uskrsnuda. U njemu, umrlom i uskrslom za naše spasenje, primjeri vjere koji su označili ovih dvije tisude godina naše povijesti spasenja zasjali su u svom punom sjaju.
Po vjeri Marija je prihvatila Anđelovu riječ i povjerovala naviještaju da de postati Majkom Božjom u poslušnosti svoga posvedenja (usp. Lk 1, 38). Prilikom posjeta Elizabeti uzdigla je svoj hvalospjev Svevišnjem za čudesa koja izvodi u onima koji se u nj uzdaju (usp. Lk 1, 46-55). S radošdu i strepnjom donijela je na svijet svoga jedinog Sina, sačuvavši svoje djevičanstvo netaknutim (usp. Lk 2, 6-7). Povjerovavši svom zaručniku Josipu, povela je Isusa u Egipat da ga spasi od Herodova progona (usp. Mt 2, 13-15). Istom vjerom je slijedila Gospodina u njegovu propovijedanju i ostala je s njim sve do Golgote (usp. Iv 19, 25-27). S vjerom je Marija iskusila plodove Isusova uskrsnuda i, pohranjujudi sva sjedanja u svome srcu (usp. Lk 2, 19.51), prenijela ih Dvanaestorici okupljenih s njom u dvorani Posljednje večere da bi primili Duha Svetoga (usp. Dj 1,14; 2,1-4).
Po vjeri apostoli ostaviše sve i pođoše za Učiteljem (usp. Mk 10, 28). Povjerovali su riječima kojima je naviještao Božje kraljevstvo koje je prisutno i ostvareno u njegovoj osobi (usp. Lk 11, 20). Živjeli su sa Isusom koji ih je poučavao svome nauku i ostavio im novo pravilo života po kojem de ih se prepoznavati kao njegove učenike nakon njegove smrti (usp. Iv 13, 34-35). Po vjeri su prošli čitavim svijetom, slijededi zapovijed da donesu evanđelje svakom stvorenju (usp. Mk 16, 15) i, bez imalo straha, naviještali su svima radost uskrsnuda čiji su bili vjerni svjedoci. Po vjeri su učenici formirali prvu zajednicu sabranu oko nauka apostolskog, u molitvi, u slavljenju euharistije, dijeledi sve što su posjedovali kako bi sva brada imala što im je potrebno (usp. Dj 2, 42-47).
Po vjeri su mučenici dali svoj život, dajudi svjedočanstvo za istinu evanđelja koja ih je preobrazila i osposobila ih za najvedi dar ljubavi: oprostiti svojim progoniteljima. Vjerom su muškarci i žene posvetili svoj život Kristu, ostavivši sve da u evanđeoskoj jednostavnosti žive poslušnost, siromaštvo i čistošdu, konkretne znakove iščekivanja Gospodina koji nede kasniti.
Vjerom su mnogi kršdani činili djela pravde da provedu u djelo Gospodinovu riječ, koji je došao navijestiti oslobođenje potlačenima i godinu milosti za sve (usp. Lk 4, 18-19). Vjerom su, tijekom stoljedâ, muškarci i žene svih životnih dobi, čija su imena upisana u Knjigu života (usp. Otk 7, 9; 13, 8), ispovijedali ljepotu nasljedovanja Isusa Krista gdjegod su bili pozvani dati svjedočanstvo svojeg kršdanstva: u obitelji, u svom zvanju, u javnom životu, u vršenju karizmi i službi na koje su bili pozvani. Po vjeri živimo i mi: svakodnevnim priznavanjem Gospodina Isusa, prisutna u našem životu i povijesti.
14. Godina vjere bit de također dobra prilika da osnažimo svjedočanstvo ljubavi. Sveti Pavao podsjeda: "A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveda je među njima ljubav" (1 Kor 13, 13). Još snažnijim riječima – koje kršdanima trajno dozivaju u svijest njihove obaveze – apostol Jakov kaže: "Što koristi, brado moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: 'Hajdete u miru, grijte se i sitite', a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi.
Inače, mogao bi tko redi: 'Ti imaš vjeru, a ja imam djela. Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja du tebi djelima pokazati svoju vjeru'" (Jak 2, 14-18). Vjera bez ljubavi ne donosi ploda a ljubav bez vjere bio bi osjedaj prepušten na milost i nemilost sumnji. Vjera i ljubav se uzajamno zahtijevaju, tako da prva omoguduje drugoj da ostvari svoj put. Mnogo je kršdana koji, naime, posveduju svoj život s ljubavlju onima koji su sami, potisnuti na rub društva ili isključeni kao onima kojima prvima trebamo posvetiti svoju pozornost i kojima najprije trebamo pritedi u pomod, jer se upravo u njima odražava lice samog Krista.
Zahvaljujudi vjeri možemo u onima koji traže našu ljubav prepoznati lice Gospodina uskrsloga: "Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje brade, meni učiniste!" (Mt 25, 40). Te su njegove riječi opomena koju ne smijemo zaboraviti i trajni poziv da mu uzvratimo onu ljubav kojom se on brine za nas. Vjera je ta koja omoguduje prepoznati Krista i njegova je ljubav to što nas potiče da mu pomognemo svaki put kada ga susretnemo u svojem bližnjem na svom životom putu. Potpomognuti vjerom, gledamo s nadom u naše zauzimanje u svijetu, iščekujudi "nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva" (2 Pt 3, 13; usp. Otk 21, 1).
15. Pred kraj svoga života, apostol Pavao traži od učenika Timoteja da "teži vjeri" (usp. 2 Tim 2, 22) istom onom postojanošdu kojom je to činio kada je bio mlad (usp. 2 Tim 3, 15). Doživimo taj poziv kao da je upuden svakom do nas, kako se nitko ne bi ulijenio u vjeri. Ona nam je vjerna suputnica na životnom putu koja omoguduje, uvijek iznova, zamijedivati čudesa koja Bog čini za nas. Kao ona
[19]
koja ima za cilj pomodi nam uočavati znakove vremena u današnjoj povijesti, vjera obvezuje svakog od nas da postane živi znak prisutnosti Uskrsloga u svijetu.
Ono što svijet danas osobito treba jest uvjerljivo svjedočenje onih koji su, prosvijetljeni u umu i srcu Gospodinovom Riječju, kadri otvoriti srce i um mnogih ljudi želji za Bogom i pravim životom, životom koji nema kraja. Neka "riječ Gospodnja trči i proslavlja se" (2 Sol 3, 1): neka ova Godina vjere učini sve čvršdim odnos s Kristom Gospodinom, jer je samo u njemu naša bududnost izvjesna i samo u njemu imamo jamstvo istinske i trajne ljubavi. Riječi apostola Petra bacaju posljednju zraku svjetla na vjeru: "Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere - dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša - stekne hvalu, slavu i čast o Objavljenju Isusa Krista.
Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikdete od radosti neizrecive i proslavljene što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duša" (1 Pt 1, 6-9). Vjernici u svojem životu doživljavaju iskustva radosti ali i trpljenja. Koliki su samo sveci živjeli u samodi! Koliki su vjernici, i u našim danima, kušani Božjom šutnjom a tako bi htjeli čuti njegov utješni glas! Životne kušnje, dok omogudavaju shvatiti otajstvo Križa i sudjelovati u Kristovim patnjama (usp. Kol 1, 24), uvod su u radost i nadu kojima vodi vjera: "Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškodama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista.
Jer kad sam slab, onda sam jak" (2 Kor 12, 10). Mi sa čvrstim pouzdanjem vjerujemo da je Gospodin Isus pobijedio zlo i smrt. Istim se tim pouzdanjem povjeravamo njemu: On, prisutan među nama, pobjeđuje mod zla (usp. Lk 11, 20) a Crkva, vidljiva zajednica njegova milosrđa, ostaje u njemu kao znak konačnog pomirenja s Ocem.
Povjerimo Majci Božjoj, koja je proglašena "blaženom" zato što "povjerova" (Lk 1, 45), ovo vrijeme milosti.
Dano u Rimu, pri Svetom Petru, 11. listopada 2011., sedme pontifikata.
Papa Benedikt XVI.
_______________________________
[1] Omelia per l'inizio del ministero petrino del Vescovo di Roma (24. travnja 2005.): AAS 97(2005), 710. [2] Usp. BENEDIKT XVI., Omelia S. Messa al Terreiro do Paço, Lisabon (11. svibnja 2010.): Insegnamenti VI,1(2010), 673. [3] Usp. IVAN PAVAO II., Apost. konst. Fidei depositum (11. listopada 1992.): AAS 86(1994), 113-118. [4] Usp. Rapporto finale del Secondo Sinodo Straordinario dei Vescovi (7. prosinca 1985.), II, B, a, 4: u Enchiridion Vaticanum, knj. 9, br. 1797. [5] PAVAO VI., Apost. pobud. Petrum et Paulum Apostolos, o 1900. obljetnici mučeništva svetih apostolâ Petra i Pavla XIX (22. veljače 1967.): AAS 59(1967), 196. [6] Isto, 198. [7] PAVAO VI., Solenne Professione di fede, Omelia per la Concelebrazione nel XIX centenario del martirio dei Santi Apostoli Pietro e Paolo, a conclusione dell' "Anno della fede" (30. lipnja 1968.): AAS 60(1968), 433-445. *8+ ISTI, Opda audijencija (14,. lipnja 1967.): Insegnamenti V(1967), 801. [9] IVAN PAVAO II., Apost. pismo Novo millennio ineunte (6. siječnja 2001.), 57: AAS 93(2001), 308. *10+ Discorso alla Curia Romana (22. prosinca 2005.): AAS 98(2006), 52. [11] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogm. konst. o Crkvi Lumen gentium, 8. [12] De utilitate credendi, 1,2. [13] Usp. AUGUSTIN IZ HIPONA, Ispovijesti, I,1. [14] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Konst. o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, 10. [15] Usp. IVAN PAVAO II., Apost. konst. Fidei depositum (11. listopada 1992.): AAS 86(1994), 116. [16] Sermo 215,1. *17+ Katekizam Katoličke Crkve, 167. *18+ Usp. PRVI VATIKANSKI KONCIL, Dogm. konst. o katoličkoj vjeri Dei Filius, pog. III: DS 3008-3009; DRUGI VATIKANSKI KONCIL Dogm. konst. o božanskoj objavi Dei Verbum, 5. [19] BENEDIKT XVI., Discorso al Collège des Bernardins, Pariz (12. rujna 2008.): AAS 100(2008), 722. [20] Usp. AUGUSTIN IZ HIPONA, Ispovijesti, XIII, 1. [21] IVAN PAVAO II., Apost. konst. Fidei depositum (11. listopada 1992.): AAS 86(1994), 115 e 117. [22] Usp. ISTI, Enc. Fides et ratio (14. rujna 1998.), br. 34 i 106: AAS 91(1999), 31-32, 86-87.
[20]
Nota s pastoralnim smjernicama za Godinu vjere
Kongregacija za nauk vjere
Uvod Apostolskim pismo Porta fidei od 11. listopada 2011., Sveti Otac Benedikt XVI. proglasio je Godinu vjere. Ona de započeti 11. listopada 2012., na pedesetu obljetnicu otvorenja Drugoga vatikanskog koncila a završit de 24. studenoga 2013., na svetkovinu Gospodina našega Isusa Krista Kralja svega stvorenja. Ta de godina biti prava prilika vjernicima da dublje shvate kako je temelj kršdanske vjere "susret s događajem, sa Osobom, koja životu daje novi obzor i zajedno s time konačni pravac" *1+. Vjeru, utemeljenu na susretu s Isusom Kristom uskrslim, de se modi ponovno otkriti u cjelini i svem njezinu sjaju. "I u našim danima vjera je dar koji treba iznova otkriti, njegovati i svjedočiti", da Gospodin "udijeli svakom od nas da živimo ljepotu i radost svoje pripadnosti Kristu" [2].
Početak Godine vjere podudara se sa zahvalnim sjedanjem na dva velika događaja koja su označila lice Crkve u našim danima: pedesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila, kojeg je sazvao Ivan XXIII. (11. listopada 1962.), i dvadesetu obljetnicu proglašenja Katekizma Katoličke Crkve, kojeg je Crkvi dao Ivan Pavao
II. (11. listopada 1992.). Koncil je, prema papi Ivanu XXIII., želio "prenijeti nauk u čistom i netaknutom obliku, bez ublažavanja ili netočnog predstavljanja", tako da se "to sigurno i nepromjenjivo učenje, koje se mora vjerno poštivati, produbljuje i predstavlja na onaj način koji odgovara zahtjevima našeg vremena" *3+. U vezi s tim, od presudne je važnosti početak dogmatske konstitucije Lumen gentium: "Svjetlo naroda je Krist pa stoga ovaj Sveti sabor, sabran u Duhu Svetom, žarko želi njegovom svjetlošdu, koja odsijeva na licu Crkve, prosvijetliti sve ljude navješdujudi evanđelje svemu stvorenju (usp. Mk 16, 15)" [4]. Polazedi od Kristova svjetla koje čisti, prosvjetljuje i posveduje u slavljima svete liturgije (usp. Konstitucija Sacrosanctum Concilium) i svojom božanskom riječju (usp. Dogmatska konstitucija Dei Verbum), Koncil temeljito obrađuje duboku narav Crkve (usp. Dogmatska konstitucija Lumen gentium) i njezin odnos sa suvremenim svijetom (usp. Pastoralna konstitucija Gaudium et spes). Oko te četiri konstitucije, koje su pravi stožeri Koncila, raspoređene su deklaracije i dekreti, koje obrađuju neke od najvedih izazova našeg doba.
Nakon Koncila, Crkva je – u kontinuitetu s čitavom predajom, pod sigurnim vodstvom Učiteljstva – poradila na prihvadanju i usvajanju svoga bogatog nauka. Da bi potpomogli ispravno prihvadanje Koncila, pape su više put sazvale Biskupsku sinodu [5], koju je 1965. ustanovio sluga Božji Pavao VI., ponudivši Crkvi jasne smjernice kroz razne posinodske apostolske pobudnice. Idude opde zasjedanje Biskupske sinode, što de se održati u listopadu 2012., imat de za temu: Nova evangelizacija za prenošenje kršdanske vjere. Ved od početka svog pontifikata, papa Benedikt XVI. se odlučno zauzimao za ispravno shvadanje Koncila, odbacivši takozvanu "hermeneutiku diskontinuiteta i raskida" kao pogrešnu te promičudi onu koju je on sam nazvao "hermeneutikom reforme, obnove u kontinuitetu jedinog subjekta – Crkve, koju nam je Gospodin darovao; to je subjekt koji raste u vremenu i razvija se, no ipak ostaje uvijek isti, jedan jedini subjekt putujudeg Božjeg naroda" [6].
Katekizam Katoličke Crkve, u tom istom duhu, s jedne strane je "istinski plod Drugog vatikanskog koncila" [7], a s druge želi potpomodi njegovo prihvadanje. Izvanredna Biskupska sinoda sazvana prigodom dvadesete obljetnice zatvaranja Drugog vatikanskog koncila i sa ciljem da ocijeni kako je prihvaden kod vjernikâ, predložila je da se pripremi taj Katekizam kako bi se Božjem narodu pružio sažetak čitavog katoličkog nauka i tekst koji de biti siguran putokaz pri izradi mjesnih katekizama. Papa Ivan Pavao II. je prihvatio taj prijedlog kao želju "koja potpuno odgovara
[21]
stvarnoj potrebi opde Crkve i krajevnih Crkava" *8+. Sastavljen u suradnji sa svim biskupima Katoličke Crkve, taj Katekizam "doista izražava ono što se može nazvati 'simfonijom' vjere" [9].
Katekizam sadrži "novo i staro (usp. Mt 13, 52), jer vjera je uvijek ista i ujedno izvor uvijek novog svjetla. Da bi odgovorio na ta dva zahtjeva, Katekizam Katoličke Crkve s jedne strane ponavlja 'stari' red, tradicionalni, kojeg je slijedio ved katekizam svetog Pija V., dijeledi sadržaj na četiri dijela: Vjerovanje, sveta liturgija, sa sakramentima u prvom planu; život u Kristu, izložen počevši od zapovijedi; i na kraju kršdanska molitva. No, istodobno, taj je sadržaj često izražen na 'novi' način, da bi se odgovorilo na pitanja našeg doba" *10+. Taj je Katekizam "vrijedno i legitimno sredstvo u službi crkvenog zajedništva" i "sigurna norma za poučavanje vjeri" *11+. U njemu sadržaji vjere nalaze "svoju sustavnu i sveobuhvatnu sintezu. Tu, naime, izlazi na vidjelo bogatstvo nauka kojeg je Crkva prihvatila, čuvala i pružala u svojoj dvijetisudljetnoj povijesti. Od Svetog Pisma do crkvenih otaca, od učiteljâ teologije do svetaca koji su živjeli u raznim razdobljima povijesti, Katekizam pruža stalni spomen na mnoge načine na koje je Crkva razmišljala o svojoj vjeri i sve više napredovala u nauku tako da može pružiti sigurnost vjernicima u njihovu vjerničkom životu" *12+.
Godina vjere želi pridonijeti novom obradenju Gospodinu Isusu i ponovnom otkrivanju vjere, kako bi svi članovi Crkve bili vjerodostojni i radosni svjedoci uskrsloga Gospodina u današnjem svijetu, koji su kadri mnogim ljudima koji traže Boga pokazati "vrata vjere". Ta "vrata" širom otvaraju čovjekov pogled na Isusa Krista, prisutnog među nama "u sve dane - do svršetka svijeta" (Mt 28, 20). On nam pokazuje kako se "umijede življenja" uči "u snažnom odnosu s njim" *13]. "Svojom ljubavlju, Isus Krist privlači sebi ljude svih pokoljenja: u svakom dobu on sabire svoju Crkvu povjeravajudi joj naviještaj evanđelja, s nalogom koji ne zastarijeva. Zbog toga i danas postoji potreba za snažnijim zauzimanjem Crkve za novu evangelizacije kako bi se ponovno otkrilo radost vjere i iznova pronašlo oduševljenje za prenošenje vjere" *14+.
Po nalogu pape Benedikta XVI. [15] Kongregacija za nauk vjere, u dogovoru s nadležnim dikasterijima Svete Stolice i uz pomod Odbora za pripremu Godine vjere [16], sastavila je ovu Notu s nekim prijedlozima za življenje ovog milosnog vremena, ne isključujudi ostale inicijative koje Duh Sveti bude htio pobuditi među pastirima i vjernicima u raznim dijelovima svijeta. Smjernice "Znam komu sam povjerovao" (2 Tim 1, 12): te riječi svetog Pavla pomažu nam shvatiti da je vjera "prije svega čovjekovo osobno prianjanje Bogu, istodobno, neodvojivo
od toga, jest i slobodan pristanak uza svu istinu što ju je Bog objavio" [17]. Vjera kao osobno pouzdanje u Boga i vjera koju ispovijedamo u vjerovanju su neraskidivo pozvani, jedna na drugu upuduju i jedna drugu zahtijevaju. Postoji duboka veza između življene vjere i njezinih sadržaja: vjera svjedokâ i ispovjedalaca je također vjera apostolâ i naučiteljâ Crkve. U tome smislu, slijedede smjernice za Godinu vjere žele pomodi bilo susret s Kristom preko istinskih svjedokâ vjere bilo sve vede poznavanje njezinih sadržaja. Riječ je o prijedlozima koji žele, u obliku primjerâ, potaknuti spreman odgovor Crkve na poziv Svetog Oca da se ovu Godinu u punini živi kao posebno "vrijeme milosti" *18+. Radosno otkrivanje vjere modi de također pridonijeti učvršdivanju jedinstva i zajedništva među različitim stvarnostima koje čine veliku obitelj Crkve.
I. Na razini opde Crkve 1. Glavni crkveni događaj na početku Godine vjere bit de 13. Opde zasjedanje Biskupske sinode, koju je papa Benedikt XVI. sazvao za mjesec listopad 2012. a posvedena je Novoj evangelizaciji za prenošenje kršdanske vjere. Tijekom Sinode, dana 11. listopada 2012., održat de se svečana proslava početka Godine vjere, u spomen na pedesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila.
2. U Godini vjere treba potaknuti vjernike da hodočaste Petrovoj Stolici, da ondje ispovjede vjeru u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, u jedinstvu s onim koji je danas pozvan učvrstiti svoju bradu u vjeri (usp. Lk 22, 32). Važno je poticati također hodočašda u Svetu zemlju, mjesto koje je prvo vidjelo prisutnost Isusa, Spasitelja, i Marije, njegove majke.
3. Tijekom te Godine bit de korisno pozvati vjernike da se s posebnom pobožnošdu obradaju Mariji, slici Crkve, koja "u sebi ujedinjuje i odražava najveda načela vjere" *19+. Trebat de zato ohrabriti svaku inicijativu koja pomaže vjernicima prepoznati posebnu ulogu Marije u otajstvu spasenja, sinovski je ljubiti i nasljedovati njezinu vjeru i kreposti. U tu de svrhu biti itekako korisno organizirati hodočašda, proslave i susrete u najvedim marijanskim svetištima.
4. Slijededi Svjetski dan mladih u Rio de Janeiru u srpnju 2013. pružit de povlaštenu prigodu mladima da iskuse radost koju daju vjera u Gospodina Isusa i zajedništvo sa Svetim Ocem, u velikoj obitelji Crkve.
5. Nadamo se da de se organizirati simpoziji, skupovi i veda okupljanja, također na međunarodnoj razini, koji de pomodi susret s istinskim svjedočenjima vjere i upoznavanje sadržaja katoličkog nauka. Opažajudi kako i danas Božja riječ nastavlja rasti i širiti se, bit de važno
[22]
svjedočiti da u Isusu Kristu "sve boli i čežnje ljudskog srca nalaze ispunjenje " [20] i da vjera "postaje novo mjerilo shvadanja i djelovanja koje mijenja čitav čovjekov život" *21+. Neki de skupovi biti osobito posvedeni ponovnom otkrivanju učenjâ Drugog vatikanskog koncila.
6. Za sve vjernike, Godina vjere de pružiti zgodnu priliku da prodube poznavanje glavnih dokumenata Drugog vatikanskog koncila i proučavaju Katekizam Katoličke Crkve. To vrijedi napose za kandidate za svedeništvo, prije svega tijekom propedeutičke godine ili prvih godina teoloških studija, za novakinje i novake ustanova posvedenog života i družbi apostolskog života, kao i za one koji prolaze razdoblje razlučivanja sa ciljem pridruživanja nekoj udruzi ili crkvenom pokretu.
7. Ova Godina bit de povoljna prilika svim vjernicima da pokažu vedu osjetljivost za homilije, kateheze, govore i ostale istupe Svetog Oca. Pastiri, posvedene osobe i vjernici laici bit de pozvani da s novim poletom stvarno i srcem prianjaju uz nauk Petrova nasljednika.
8. Poželjno je da se tijekom Godine vjere, u suradnji s Papinskim vijedem za promicanje jedinstva kršdana, priređuju razne ekumenske inicijative koje de imati za cilj pridonositi "ponovnoj uspostavi jedinstva" koja je "jedan od poglavitih ciljeva Svetoga ekumenskog Drugog vatikanskog koncila" *22+. Na poseban način, održat de se jedno svečano ekumensko slavlje na kojem de svi krštenici ponovno potvrditi vjeru u Krista.
9. Pri Papinskom vijedu za promicanje nove evangelizacije osnovat de se odgovarajude Tajništvo koje de imati zadatak koordinirati sve inicijative vezane uz Godinu vjere što ih budu organizirali razni dikasteriji Svete Stolice ali i sve druge događaje od važnosti za opdu Crkvu. Bit de uputno obavijestiti na vrijeme spomenuto Tajništvo o glavnim događajima koji de se organizirati tijekom te Godine; ono de modi također sugerirati prikladne inicijative u tom pogledu. Tajništvo de otvoriti posebnu web stranicu sa ciljem da pruži sve korisne informacije kako bi se Godinu vjere proslavilo na što plodonosniji način.
10. Na završetku te Godine, na svetkovinu Našega Gospodina Isusa Krista Kralja svega stvorenja, održat de se euharistija koju de slaviti Sveti Otac, tijekom koje de se obnoviti ispovijest vjere. II. Na razini biskupskih konferencijâ [23] 1. Biskupske konferencije modi de posvetiti jedan studijski dan temi vjere, njezinu osobnom svjedočenju i njezinu prenošenju novim naraštajima, sa sviješdu o posebnom poslanju biskupâ kao učitelja i "glasnika vjere" *24+.
2. Bit de korisno potaknuti ponovno objavljivanje dokumenata Drugog vatikanskog koncila, Katekizma Katoličke Crkve i njegova Kompendija, također u džepnom i skromnijem izdanju, te poraditi na njihovu vedem distribuiranju putem elektronskih sredstava i suvremenih tehnologija.
3. Poželjno je uložiti nove napore oko prevođenja dokumenata Drugog vatikanskog koncila i Katekizma Katoličke Crkve na jezike na kojima ti tekstovi još uvijek nisu prevedeni. Potiču se inicijative bratske potpore za te prijevode na lokalne jezike u misijskim krajevima, gdje krajevne Crkve ne mogu pokriti te troškove. Neka se to provodi pod vodstvom Kongregacije za evangelizaciju narodâ.
4. Pastiri de se truditi promicati televizijske i radijske emisije, filmove i publikacije posvedene temi vjere, njezinim načelima i sadržajima, kao i značenju Drugog vatikanskog koncila za Crkvu, dostupne široj publici. U tome de se služiti novim komunikacijskim jezicima, koje mogu razumjeti širi društveni slojevi.
5. Sveci i blaženici su istinski svjedoci vjere *25+. Bit de zato uputno da biskupske konferencije porade na što boljem upoznavanja svetaca sa svoga teritorija, koristedi u tu svrhu također suvremena sredstva društvene komunikacije.
6. Suvremeni je svijet osjetljiv na odnos između vjere i umjetnosti. U tome smislu se biskupskim konferencijama preporučuje da – po mogudnosti u suradnji s ostalim vjerskim zajednicama – što bolje iskoriste mogudnost korištenja umjetničke baštine s područja povjerenog njihovoj pastoralnoj brizi u katehetske svrhe.
7. Predavači u Centrima za teološke studije, sjemeništima i na katoličkim sveučilištima pozvani su pokazati u svom učenju koliku važnost sadržaji Katekizma Katoličke Crkve i njihove implikacija imaju za discipline koje predaju.
8. Bit de korisno pripremiti, uz pomod teologâ i stručnih autorâ, brošure i listide apologetskog karaktera (usp. 1 Pt 3, 15) dostupne što vedem broju ljudi. Svaki de vjernik modi tako odgovoriti na teška pitanja i izazove koji se namedu u raznim kulturnim područjima, bilo da se tiču sljedbi, problema vezanih uz sekularizaciju i relativizam ili pak "pitanja koja dolaze iz promijenjenog mentaliteta a koji, osobito danas, svodi razumu sigurne činjenice isključivo na sigurnosti koje pružaju znanstvena i tehnološka otkrida" *26+, ili se tiču ostalih posebnih pitanja.
9. Poželjno je preispitati mjesne katekizme i razne katehetske priručnike i druga pomagala koja se koriste u krajevnim Crkvama, da bi se zajamčilo da budu potpuno u
[23]
skladu s Katekizmom Katoličke Crkve *27+. U slučaju da neki katekizmi ili priručnici za katehezu nisu potpuno u skladu s Katekizmom, ili se u njima zapaze neki nedostaci, modi de se započeti s izradom novih, eventualno po uzoru i uz pomod ostalih biskupskih konferencija koje su se ved pobrinuli da isprave takve nedostatke.
10. Godina vjere bit de također prikladno vrijeme da se, u suradnji s mjerodavnom Kongregacijom za katolički odgoj, preispita prisutnost sadržaja Katekizma Katoličke Crkve u Temeljnim uredbama (Ratio) za formaciju bududih svedenika kao i u kurikulumu njihovih teoloških studija. III. Na biskupijskoj razini 1. Poželjno je da se u svakoj krajevnoj Crkvi organizira proslava otvorenja Godine vjere i njezino svečano zaključenje, u kojima demo "ispovjediti vjeru u Uskrslog Gospodina u našim katedralama i u crkvama u cijelom svijetu " [28].
2. Bit de poželjno da se u svim biskupijama svijeta organizira studijski dan posveden Katekizmu Katoličke Crkve, pozivajudi da u njemu na osobit način sudjeluju svedenici, posvedene osobe i katehisti. U toj de prigodi, na primjer, modi biti upriličen susret predstavnika istočnih katoličkih biskupija sa svedenicima na kojem de ovi svjedočiti o svojoj posebnoj osjetljivosti i liturgijskoj tradiciji unutar jedne vjere u Krista. Tako de mlade krajevne Crkve u misijskim krajevima imati priliku pružiti novo svjedočanstvo one radosti vjere kojom se tako snažno odlikuju.
3. Svaki biskup može posvetiti jedno svoje pastoralno pismo temi vjere, u kojem de dozvati vjernicima u svijest važnost Drugog vatikanskog koncila i Katekizma Katoličke Crkve, vodedi računa o posebnim pastoralnim okolnostima dijela Božjeg naroda koji mu je povjeren.
4. Poželjno je da se u svakoj biskupiji, pod vodstvom biskupa, organiziraju katehetski susreti, namijenjeni mladima i onima koji traže smisao života, koji de im pomodi otkriti ljepotu crkvene vjere, promičudi susrete sa značajnim svjedocima vjere.
5. Bit de uputno da svaka krajevna Crkva ocijeni kako su Drugi vatikanski koncil i Katekizam Katoličke Crkve prihvadeni u njezinu životu i poslanju, osobito na katehetskom polju. U tome smislu se nadamo da de se poduzeti novi napori od strane katehetskih ureda pojedinih biskupija, koje – uz pomod komisija za katehezu biskupskih konferencija – imaju dužnost brinuti za teološku izobrazbu katehista.
6. Trajna formacija klera modi de, osobito u ovoj Godini vjere, biti usredotočena na dokumente Drugog
vatikanskog koncila i Katekizam Katoličke Crkve, obrađujudi, primjerice, teme kao što su "navještaj Krista uskrslog", "Crkva - sakrament spasenja", "evangelizacijsko poslanje u današnjem svijetu", "vjera i nevjera", "vjera, ekumenizam i međureligijski dijalog", "vjera i vječni život", "hermeneutika reforme u kontinuitetu", "Katekizam u redovnoj pastoralnoj skrbi".
7. Biskupe se poziva da organiziraju, osobito u korizmenom vremenu, pokornička slavlja u kojima de svi modi moliti od Boga oproštenje, na poseban način za grijehe protiv vjere. Ova de Godina biti također prava prigoda svim vjernicima da s vedom vjerom i češde pristupaju sakramentu pokore.
8. Nadamo se da de akademski svijet i svijet kulture prepoznati ovu Godinu kao novu prigodu za kreativni dijalog između vjere i razuma putem simpozija, skupova i studijskih dana, osobito na katoličkim sveučilištima, da se time pokaže "kako između vjere i autentične znanosti ne može biti bilo kakvog sukoba jer oboje, premda različitim putovima, teže istini" *29+.
9. Bit de važno promicati susrete s osobama koje, "premda tvrde da nemaju dara vjere, ipak iskreno traže posljednji smisao i konačnu istinu o svom životu i o svijetu" *30+, nadahnjujudi se također na dijalozima Predvorja pogana, koji su pokrenuti pod vodstvom Papinskog vijeda za kulturu.
10. Godina vjere predstavljat de prigodu da se veda pozornost posveti katoličkim školama, koje predstavljaju prikladna mjesta da se učenicima pruži živo svjedočanstvo Gospodina i njeguje njihova vjera. U tu se svrhu preporučuje korištenje dobri katehetskih pomagala, kao što su, na primjer, Kompendij Katekizma Katoličke Crkve ili Youcat. IV. Na razini župâ / zajednicâ / udrugâ / pokretâ 1. U pripravi za Godinu vjere, svi su vjernici pozvani čitati i pažljivo razmišljati o apostolskom pismu Porta fidei Svetog Oca Benedikta XVI.
2. Godina vjere "bit de također dobra prigoda za intenzivnije slavljenje vjere u liturgiji, i na osobit način u euharistiji" [31]. U euharistiji, tom otajstvu vjere i vrelu nove evangelizacije, vjera Crkve se razglašava, slavi i jača. Svi su vjernici pozvani u njoj sudjelovati svjesno, aktivno i plodonosno, da bi bili istinski Gospodinovi svjedoci.
3. Svedenici de modi posvetiti vedu pažnju proučavanju dokumenata Drugog vatikanskog koncila i Katekizma Katoličke Crkve, služedi se njihovim sadržajem za župni pastoral u svojoj župi – katehezu, propovijedanje, pripravu na sakramente. Mogu također pripremiti nizove homilija o
[24]
vjeri ili nekim njezinim posebnim vidicima, kao što su primjerice "susret s Kristom", "temeljni sadržaji Vjerovanja", "vjera i Crkva" [32].
4. Katehisti de modi snažnije prionuti doktrinarnom bogatstvu što ga pruža Katekizam Katoličke Crkve i, pod vodstvom svojih župnika, predvoditi skupine vjernika u čitanju i zajedničkom produbljivanju toga dragocjenog oruđa, sa ciljem da se stvore male zajednice vjere i svjedočenja Gospodina Isusa.
5. Poželjno je da u župama dođe do nove zauzetosti u širenju i razdjeljivanju Katekizma Katoličke Crkve ili drugih pomagala koji odgovaraju zahtjevima i potrebama obitelji, tih autentičnih domadih Crkava i prvih mjesta prenošenja vjere. To se, primjerice, može učiniti tijekom blagoslova kuda, krštenja odraslih, podjeljivanja sakramenata potvrde i ženidbe. To zasigurno može pridonijeti ispovijedanju i produbljivanju katoličke vjere "u našim kudama i u našim obiteljima, tako da svatko uzmogne osjetiti snažnu potrebu bolje upoznati i bududim naraštajima prenositi neprolaznu vjeru" [33].
6. Promicanje pučkih misija i ostalih inicijativa u župama i na radnim mjestima može pomodi vjernicima da ponovno otkriju dar krsne vjere i zadadu svoga svjedočenja, svjesni da je kršdanski poziv "po svojoj naravi također poziv na apostolat" [34].
7. U tome vremenu, članovi ustanova posvedenog života i družbi apostolskog života toplo su pozvani da se založe u novoj evangelizaciji s novim prianjanjem uz Isusa, u skladu s vlastitim karizmama i u vjernosti Svetom Ocu i zdravom nauku.
8. Kontemplativne de zajednice u Godini vjere posebno moliti za obnovu vjere u Božjem narodu i za novi polet u njezinu prenošenju mladim naraštajima.
9. Crkvene udruge i pokreti su pozvani promicati posebne inicijative koje de, kroz doprinos njihove karizme i u suradnji s mjesnim pastirima, pridonijeti tome da veliki događaj Godine vjere naiđe na što širi odjek. Nove zajednice i crkveni pokreti de, na kreativan i velikodušan način, znati iznadi najprikladnije načine da pruže svoje svjedočanstvo vjere u služenju Crkvi.
10. Svi vjernici, koji su pozvani oživjeti dar vjere, nastojat de prenositi vlastito iskustvo vjere i ljubavi *35+ u dijalogu sa svojom bradom i sestrama, također iz ostalih kršdanskih konfesijâ, sa sljedbenicima ostalih religija, kao i sa onima koji ne vjeruju ili su prema vjeri ravnodušni. Nadamo se da de na taj način kršdanski vjernici započeti svojevrsnu misiju među onima s kojima žive i rade, sa sviješdu da su "primili poruku spasenja koju valja iznijeti pred svakoga" [36].
Zaključak Vjera je "vjerna suputnica na životnom putu koja omoguduje, uvijek iznova, zamjedivati čudesa koja Bog čini za nas. Kao ona koja ima za cilj pomodi nam uočavati znakove vremena u današnjoj povijesti, vjera obvezuje svakog od nas da postane živi znak prisutnosti Uskrsloga u svijetu" [37].
Vjera je osobni i ujedno zajednički čin: ona je Božji dar, koji se živi u krilu velike zajednice Crkve i kojeg se mora prenositi svijetu. Sve inicijative u prigodi Godine vjere trebaju biti osmišljene tako da potpomognu radosno otkrivanje i obnovljeno svjedočenje vjere. Ovdje iznesene smjernice i preporuke imaju za cilj pozvati sve članove Crkve da se zauzmu da ova Godina bude povlaštena prigoda za dijeljenje onoga što je kršdanskim vjernicima najdraže: Isusa Krista, Otkupitelja čovjeka, Kralja svega stvorenja, "Početnika i Dovršitelja vjere" (Heb 12, 2).
Dano u Rimu, u sjedištu Kongregacije za nauk vjere, 6. siječnja 2012., na svetkovinu Bogojavljenja. William kard. Levada Pročelnik Luis F. Ladaria, DI Naslovni nadbiskup Thibice
Tajnik
________________________________________ [1] Benedikt XVI, Enc. Deus caritas est, 25. prosinca 2005., br. 1. [2] Isti, Homilija na blagdan Krštenja Gospodinova, 10. siječnja 2010. *3+ Ivan XXIII., Govor na svečanom otvorenju Drugog ekumenskog vatikanskog koncila, 11. listopada 1962. [4] Drugi vatikanski koncil, Dogm. konst. Lumen gentium, br. 1. [5] Na redovitim zasjedanjima Biskupske sinode obrađivane su slijedede teme: Očuvanje i jačanje katoličke vjere, njezine cjelovitosti, njezine snage, njezina razvoja, njezine doktrinarne i povijesne dosljednosti (1967.), Ministerijalno svedeništvo i pravda u svijetu (1971.), Evangelizacija u suvremenom svijetu (1974.), Kateheza u našem dobu (1977.), Kršdanska obitelj (1980.), Pokora i pomirenje u poslanju Crkve (1983.), Poziv i poslanje laikâ u Crkvi i svijetu (1987.), Odgoj i izobrazba svedenikâ u sadašnjim okolnostima (1991.), Posvedeni život i njegovo poslanje u Crkvi i svijetu (1994.), Biskup: poslužitelj evanđelja Isusa Krista za nadu svijeta (2001.), Euharistija – izvor i vrhunac života i poslanja Crkve (2005.), Božja riječ u životu i poslanju Crkve (2008.). [6] Benedikt XVI., Govor Rimskoj kuriji, 22. prosinca 2005. [7] Isti, Apost. pismo Porta fidei, br. 4. *8+ Ivan Pavao II., Govor na završetku Drugog izvanrednog zasjedanja Biskupske sinode, 7. prosinca 1985. Isti je papa, u početnoj fazi te Sinode, tijekom Angelusa od 24. studenog 1985., rekao: "Vjera je temeljno počelo, kamen temeljac, osnovno mjerilo obnove koju je Koncil želio provesti. Iz vjere proizlaze norme, načini života, praktične smjernice u svakoj prigodi".
[25]
[9] Isti, Apost. konst. Fidei depositum, 11. listopada 1992., br. 2. [10] Isto, br. 3. [11] Isto, br. 4. [12] Benedikt XVI., Apost. pismo Porta fidei, br. 11. [13] Isti, Discorso ai partecipanti all'Incontro promosso dal Pontificio Consiglio per la Promozione della Nuova Evangelizzazione (Govor sudionicima Susreta održanog u organizaciji Papinskog vijeda za promicanje nove evangelizacije), 15. listopada 2011. [14] Isti, Apost. pismo Porta fidei, br. 7. [15] Usp. isto, br. 12. [16] Taj Odbor, osnovan pri Kongregaciji za nauk vjere po nalogu Svetog Oca Benedikta XVI., čine: kardinali William Levada, Francis Arinze, Angelo Bagnasco, Ivan Dias, Francis E. George, Zenon Grocholewski, Marc Ouellet, Mauro Piacenza, Jean-Pierre Ricard, Stanisław Ryłko i Christoph Schönborn; zatim nadbiskupi Luis F. Ladaria i Salvatore Fisichella; te biskupi Mario del Valle Moronta Rodríguez, Gerhard Ludwig Müller i Raffaello Martinelli. *17+ Katekizam Katoličke Crkve, br. 150. [18] Benedikt XVI., Apost. pismo Porta fidei, br. 15. [19] Drugi vatikanski koncil, Dogm. konst. Lumen gentium, br. 65. [20] Benedikt XVI., Apost. pismo Porta fidei, br. 13.
[21] Isto, br. 6. [22] Drugi vatikanski koncil, Dekr. Unitatis redintegratio, br. 1. *23+ Slijedede smjernice koje su dane za biskupske konferencije vrijede, na sličan način, za Sinode biskupâ vedih patrijarhatskih i nadbiskupskih Crkava i za zasjedanja hijerarhâ ostalih Crkava Istoka sui iuris. [24] Drugi vatikanski koncil, Dogm. konst. Lumen gentium, br. 25. [25] Usp. Benedikt XVI., Apost. pismo Porta fidei, br. 13. [26] Isto, br. 12. [27] Usp. Ivan Pavao II., Apost. konst. Fidei depositum, br. 4. [28] Benedikt XVI., Apost. pismo Porta fidei, br. 8. [29] Isto, br. 12. [30] Isto, br. 10. [31] Isto, br. 9. [32] Usp. Benedikt XVI., Posinod. apost. pob. Verbum Domini, 30. rujna 2010., brr. 59-60 i 74. [33] Isti, Apost. pismo Porta fidei, n. 8. [34] Drugi vatikanski koncil, Dekr. Apostolicam actuositatem, br. 2. [35] Usp. Benedikt XVI., Apost. pismo Porta fidei, br. 14. [36] Drugi vatikanski koncil, Past. konst. Gaudium et spes, br. 1. [37] Benedikt XVI., Apost. pismo. Porta fidei, br. 15.
____________________________________________________________________________________________________________________________________________ LITURGIJSKI ČITAČ
Liturgijsko je slavlje djelotvorna povijest spasenja, ali ujedno i povijest spasenja na djelu (in actu). Božja riječ u liturgijskome slavljenju prelazi od pisma do Pisma, od govorenja i riječi do Riječi. No, prelazaka ima više: od pripovjednoga svetopisamskog izvješda do sadržaja stvarnosti koja se nalazi u in ipsa narratio (u samome pripovijedanju); od proroštva koje se naviješta u Božjoj riječi do njegova ostvarenja u slavlju; od ispovijedanja (confessio) do svjedočenja i naviještanja (professio) vjere; od sredstva priopdivanja do slavljenja Riječi; od Božje riječi koja sadrži otajstva do slavljenja otajstva; od Božje riječi, za razumijevanje koje treba odgovarajuda priprava, do slavlja koje treba Božju riječ za mistagogiju slavljenoga otajstva; od raznih književnih rodova do 'roda slavlja' (genus celebrativum)… Slavljenje Božje riječi je biblijsko-životna teologija, jer je ona liturgijska teologija na djelu.
Liturgija kao povlašteno mjesto-vrijeme-događaj Riječi
Liturgija je u Crkvi oduvijek bila i jest povlašteno mjesto-vrijeme-događaj na kojemu se Riječ čita, naviješta, tumači. Tako je bila od neizmjerne važnosti za stvaranje kanona i za čuvanje svetih tekstova. Liturgija ne stvara Božju riječ, nego
prima Riječ kroz Sveto pismo, dekodira ga, oživljuje, predaje i omoguduje izranjanje sve snage životnoga sadržaja. Liturgija dakle postaje živom Predajom. Pismo bi bez liturgije ostalo bezoblično, čuvano u posudi kroz koju se ne vidi preobrazba svijeta po Riječi. Osim što je živa Predaja, liturgija je – jednako tako – i živa egzegeza Pisma.
Kad Božja riječ 'postaje' liturgijskim slavljem, a liturgijsko slavlje nije drugo doli ostvarena Božja riječ, niti jedno od njih ne gubi svoju izvornost, jer su bitni čimbenici istoga spasenjskog događaja. Riječ je u slavlju molitva, ona ražaruje duhovni život vjernika, prodire u njihovo srce, te sudionici (pričesnici) slavlja postaju factores Verbi, 'tvorci', a ne samo auditores Verbi – slušatelji Riječi.
Ako bismo teologiju Riječi unutar liturgije htjeli sročiti u nekoliko rečenica, valjalo bi se poslužiti Augustinovim izrijekom: »Dodaj riječ materijalnomu znaku i nastaje sakrament, a na taj način i riječ postaje vidljivom.« Liturgija je događaj Riječi-odgovora i slavlje u snazi Duha koje je finalizirano. Boga šalje svoju riječ po otajstvu svoga plana spasenja (mysterium). Mjesto na kojemu se naviješta Riječ snagom spomen-čina (memoriale) jest liturgija i to po obredu i molitvama. Time postaje jasno da liturgijska riječ – i ona koja se ostvaruje kao odgovor zajednice – mora biti upudena na biblijsku riječ. Na taj se način rađa poseban odnos u kojemu liturgijski čitač (lektor) postaje primatelj božanskoga očitovanja. U
[26]
pozadini je dakle vertikalna komunikacija s Bogom, ali je liturgija dovodi do međuljudske komunikacije. Riječ se u svojoj silaznoj dinamici objave (katabazi) posadašnjuje u izričajnome obliku Pisma koje ulazi u slavlje pomodu spomen-čina, koji čitanjem (čitači koji su prepoznati od Crkve i kao takvi postavljeni u službu) pobuđuju vjeru, a vjera u dijabazi sudjelovanja stremi prema protumačenomu slavlju ostvarene anabaze. (Usp. Red misnih čitanja, br. 3).
Čitač kao sakramentalni znak
Liturgijska služba čitača ili lektora tvori veoma jasan sakramentalni znak. Radi se o stvaranju navještajnoga 'posredništva' između zajednice i Boga koji se objavljuje na liturgijskome mjestu; na onome naime na kojemu Riječ postaje događajem. Naviještati Božju riječ u liturgijskome slavlju znači uprisutniti Krista, odjelotvoriti njegovo vazmeno otajstvo u učinkovitosti naviještanoga. Pokušavajudi povudi paralelu s euharistijskim slavljem, s pravom se može ustvrditi da služba čitača »po Duhu Svetome ostvaruje 'transupstancijaciju' Riječi života, jer njegova liturgijska služba daje tijelo Božjoj riječi« (M. Paternoster). Zapravo, mislim da bi čitanja u Crkvi izgledala sasvim drukčije kad bi si čitači posvijestili da su oni nositelji Božje riječi, da preko njih zajednica čuje što Bog poručuje čovjeku.
Zato nije dostatno dodi tek nekoliko minuta prije liturgijskoga slavlja, gdje de netko (najčešde župnik) odrediti tko de čitati ili biti presretan da ima nekoga tko
želi čitati. Čitanje koje treba navijestiti zahtijeva razmatranje i pripremu. I zbog toga je potrebna skupina (liturgijska) ljudi koja de pomodi u pripremanju čitanja. U tome slučaju valja pripaziti i na čitanja djece, jer ona nisu najprikladnija za tu službu. Možda je i to razlog što liturgiji pristupamo na odviše djetinjast način.
Nema nikakve dvojbe da se razmatranje i slušanje Riječi Božje odnosi i na zajednicu vjernika i na zaređene službenike, ali je kao prethodni korak potrebna formacija za službu čitača. Nije riječ samo o nekome tko dobro čita, ved o nekome tko čita na liturgijski način, a to znači da čitač bude uronjen u Riječ, da bude prožet vjerom i odgovornošdu za riječ. Da bi se to moglo, uz tehničku i govorničku pripravljenost potrebno je razmatranje i poznavanje konteksta liturgijskoga slavlja.
Čitač je unutar dinamike Riječi
Svojom službom čitač omoguduje drugima posadašnjiti događaj spasenja, kako bi se on u njima ostvario. Odgovornost koja zahtijeva ne samo svijest crkvenosti službe, ved i doličnu pripravu za službu čitanja. Prije svega Riječ mora biti usađena u čitača kroz osobno razmatranje, kako bi iz te vertikalne povezanosti mogla biti priopdena, naviještena drugima. Čitač kao nositelj znaka mora biti osposobljen za prenošenje znaka, premda ga ljudski nedostatci mogu spriječiti u djelotvornosti.
Kao svoju nužnu posljedicu ovi zahtjevi imaju potrebu pripremanja za liturgijsko čitanje koje de od čitača tražiti duhovnu, intelektualnu, retoričku pripremu i sve što je povezano sa slavljem kao cjelovitošdu slavljeničkoga izričaja, uključujudi sve dramatske (etimološki dramma = akcija) čimbenike, ali se ne zadržavajudi samo na njima, ved imajudi u vidu teološka načela. Svakako da de se praksa u liturgijskim slavljima naših zajednicâ nadi pred mnogim pitanjima na koja nede biti teško pronadi pogrešne pristupe pripreme i slavljenja Riječi. Koliko je samo čitača koji su »pronađeni u zadnji čas«, ili onih određenih samo zbog toga jer nitko drugi ne želi čitati; jer je to posao za »mlađe«, jer je to »preblizu oltaru«, jer je to vezano uz vjeronauk djece, kao da je sudjelovanje u liturgiji svedeno na gledanje a ne na »su-djelovanje«.
To de od čitača zahtijevati da bude prije svega kršdanin u susretu s Riječju koja ga je oduševila i okršdanila (=obratila), a zatim dobar čitač. Za jedno i drugo je potrebno nezaobilazno vrijeme pripreme, koje podrazumijeva i određenu dob, a ne ograničenje čitanja na djecu i na župne suradnike koji to rado rade, ali ne uvijek onako kako bismo priželjkivali. Može se porazmisliti o raznim školama, tečajevima čitanja unutar liturgijskih skupina koje pripremaju liturgiju, ali ne pukog čitanja, nego i razmatranja Riječi iznosedi na vidjelo različite vidove po kojima se Riječ u različitosti liturgijskoga ozračja
[27]
izriče (povezanost s različitim tonalitetima sakramenata, nijanse u povezanosti s ostalim čitanjima, sa sposobnošdu percepcije zajednice, s ostalim euhološkim tekstovima, s tehničkim mogudnostima, datostima liturgijskoga prostora i sl.). Prema želji Drugog vatikanskog sabora (SC 51) potrebno je pripremiti »stol Riječi«, te otvoriti baštinu i bogatstvo Pisma.
Priprema čitača u nekoliko vidika
1. Prije svega čitač treba poznavati red čitanjâ i lekcionare kroz sva tri ciklusa nedjeljnih i blagdanskih slavljā, dvodjelni ciklus običnih danā, ciklus svetačkih i prigodnih čitanjā. Trebao bi biti upoznat s naravi i raznolikošdu čitanja različitih sakramentalnih i nesakramentalnih slavljā crkvene zajednice.
2. Od toga vanjskoga poznavanja potreban je prijelaz u poznavanje naravi različitih književnih rodova u istoj knjizi: povijest, poslanice-pisma, proroštvo, pjesništvo...; biti svjestan da postoje i različiti načini izričaja: činjenične tvrdnje, ispovijesti, pripovijedanja, parabole.
3. Korisno je misliti na zajednicu, na njezin unutarnji sastav i osobine koje ju određuju; prema tomu valja prilagoditi ton glasa, poglede, povezanost sa zajednicom šutnjom, stanke, te, rečeno jednostavno, uspostaviti plodonosno priopdavanje Riječi; odnosi čitača i zajednice su obilježeni ne samo čitanim tekstom, ved i svakodnevnim životom u zajednici (zajednica poznaje čitača, jer bi on trebao biti njihov pomodnik u prihvadanju Riječi i na neki način izabran); sve to treba iskoristiti i usavršiti.
4. Na to se nadovezuju praktične upute: poznavanje korištenja mikrofona; vrijeme koje valja uporabiti za samu tehničku izvedbu čitanja (razmatrajudi ga, tekst postaje prisno i nutarnje srašten s čitačem, te se po razumijevanju lakše odrede stanke, izričaj, naglasci, ali ako se tekst ne razumije, kako de se prenijeti?); u početku je uputno snimati čitanje i provjeravati nedostatke u njemu.
5. Uz sve ovo, važan je ponekad i vanjski izgled, ved prema prilikama slavljenja; ne treba biti strogo uokviren u propise, ved izgrađen tako da čitava osoba čitača progovara Riječ, u odjedi, pokretima, glasu... Svi de se ti elementi odrediti i prema spektru ostalih datosti koje određuju slavlje.
»Vjerno predaj riječ Božju«
Na kraju, dobro je osvrnuti se na tu zahtjevnost i s gledišta samoga obreda koji se naziva »Postavljanje čitača«. U prijedlogu homilije za tu prigodu, koji je samo skica mogudih Riječi, važno je uočiti elemente koji su sadržani u
njoj: Prije svega daje se uvod u misterij (otajstvo spasenja), naglašavajudi silazni put Božje Objave: izvršenje otajstva spasenja po Isusu Kristu, te Crkva kao nosilac naviještanja, Crkva - Christus totus. Čitači postaju »prenositelji Riječi« za službu vjere. Važno je naglasiti da je čitanje usmjereno na vjeru, ali vjera prethodi dobrom služenju i zato je kao premisa postavljeno otajstvo koje se sažima u rečenicu: »I dok drugima naviještate božansku Riječ, i sami je primite kao dobri učenici Duha Svetoga... a svojim ponašanjem očitujte Spasitelja našega Isusa Krista.« Tako je i ovdje očita dinamika o kojoj smo govorili unutar liturgijske teologije.
Namjerno sam spomenuo na kraju ovaj tekst-vodič za homiliju, koji raščlanjuje blagoslovnu molitvu, da se prvi i drugi dio ovoga pokušaja razmišljanja uzajamno pojasne.
Osobito je rječita predaja knjige Svetoga Pisma: »Primi knjigu Svetoga Pisma i vjerno predaj Riječ Božju, da bude što jača u ljudskim srcima.« Dakle, prima knjigu (antropološki vid koji pretpostavlja znak) ali je ta knjiga ujedno i Sveto Pismo - izričaj Božje samoobjave, a dana je ne da bi ju čitač čitao za sebe (»sebi u bradu«), ved da »vjerno predana... bude što jača u ljudskim srcima«. Služba je to za druge, kao i svaka
druga u Crkvi.
Premda je priopdivanje unutar liturgije sakramentalne naravi i ne može se staviti na razinu običnoga društvenog priopdavanja, liturgija je ujedno i unutar ljudskoga. U njemu se utjelovljuje da bi ga otkupilo. Ostvaruje se ljudskom suradnjom s Bogom među ljudima. Ukoliko je priopdavanje, ved u sebi sadrži dimenziju »društvenosti«. Htjeli mi to ili ne, primatelji, oni kojima je upudena Božja Riječ promijenili su oblike priopdavanja, te je Božja Riječ, ušavši u hermeneutski krug koji ne prestaje, izišla iz korica svetih knjiga stricte dictum. Ona nije ograničena samo na liturgiju ili egzegezu i ne pripada samo kršdanskoj zajednici. I dobro da je tako, ali se time ulazi u mrak nesigurnosti i potiče pitanje vjerodostojnosti. Pozitivne strane koje nudi naše vrijeme svakako je izazovno, jer Božja riječ nije svedena na knjigu, iako govorimo o »religiji Knjige«, ved se teži dosegnuti ona živa Riječ koja susrede ljude našega vremena, često izgubljene poput učenika na putu u Emaus. Pokušaj je to i prilika našemu vremenu pokušati otkriti dinamiku navještaja u svojoj širini, svjesni povijesnoga rasta od Riječi do Pisma, od Pisma do Knjige, od Knjige-slavlja do Riječi. A Riječ nije samo riječ ved Slika-riječ i Duh-riječ.
[28]
SLAVLJE EUHARISTIJE
Uvodni obredi
Naša euharistijska slavlja puno puta ne vode računa o tomu da se ono treba tako urediti da vjernike navede da sudjeluju svjesno, djelatno i potpuno, tj. tijelom i duhom, jer to zahtijeva sama narav slavlja. Slavlje uvijek, poštujudi okolnosti, progovara djelotvornošdu i dostojanstvom.
Velik broj ljudi zanima se za euharistijsko slavlje kao obred po kojem se ulazi u osobni razgovor s Bogom, a ne kao susret zajednice vjernika u kojem se otkriva Božja prisutnost i Njegova riječ (bilo u liturgijskom činu, bilo u životu). Neki de pohađati euharistijsko slavlje iz uobičajenosti uhodanog (nereligioznog) rituala (»nedjelja nije nedjelja bez Mise«); neki de dolaziti zbog pritisaka skupina ili šireg obiteljskog kruga; a neki s posebnom sviješdu. Te se razlike lako primjeduju bilo prema vremenu kada ljudi dolaze na slavlje (kašnjenja), bilo prema mjestima koja zauzimaju unutar raspoloživog prostora, po ponašanju djece itd.
Teško je redi koliko je onih koji u Euharistiji traže stvarna rješenja za svakidašnjicu. Opdeniti je dojam suprotan, tj. Euharistija se pretvara u dosadnu ponovljivost (»zna se kako se odvija tijek obreda i kako završava«; »uvijek iste riječi«; »apstraktnost govora«). Tako se slavlje često pretvara u solilokvije u vlastitoj fantaziji i s vlastitim problemima. Takvi se stavovi najjasnije očituju u odgovorima na obrasce koji vode k automatizmu i k ponavljanju, ved prema pripadnim završetcima. Ponekad se dobiva dojam kako ti završetci imaju za cilj samo dobivanje vjerničkog odgovora »Amen«, a da se pri tom uopde ne čuje dubina izrečene molitve. Rijetko se u slavlju, a posebice u homiliji, konkretizira komunikacija na temelju jedne tematske vodilje koja zahvada stvarni svijet prisutnih.
Promatrajudi pojedine dijelove euharistijskog slavlja, hrvatska i europska zbilja iznosi na vidjelo ne baš
najsretnije pokušaje, za koje vjerujemo da su najčešde poduzeti u dobroj namjeri, radi ostvarenja inkulturacije ili kako bi se slavlje približilo današnjem vjerniku. Plod takvih pokušaja veoma je sličan banaliziranju i gubitku osjedaja za svetu kršdansku zbilju oslonjenu i izraslu na Otajstvu Krista i Njegove Crkve.
U cilju ostvarenja zajedništva, Euharistiju valja započeti prije samog slavlja. Dakle, Euharistija započinje u našem predeuharistijskom životu, a to je ponajprije čitav tjedan prije nedjeljnog kršdanskog zborovanja. Stoga treba posebnu važnost pridati pripremi slavlja. U svakoj bi župi ili zajednici trebala postojati liturgijska skupina zadužena za promišljanje, aktualizaciju, raspodjelu određenih liturgijskih zadada, posebice što se tiče čitanja (organizirajudi vježbe liturgijskog čitanja), molitve vjernika, pjesama, tumačenja, prinosa darova, poslužitelja i dr. Od te se pripreme ne može izostaviti niti priprema i pokusi pjevanja, što zahtijeva mjerodavne osobe voditelja i zbor (schola), prikladno pripremljen za liturgijsko pjevanje koje je specifično po svojem mjestu u crkvenom životu. Valja odmah istaknuti kako za zbor treba osigurati najprikladnije mjesto. Nije pohvalno zbor postaviti unutar prezbiterija crkve (dakle, niti iza oltara), ali niti na kor iznad ulaza crkve, čime se otežava komunikacijska razina i čitanje liturgijskoteološkog sadržaja.
Ulaz i ulaznu procesiju treba osmisliti tako da govori svojim ulaženjem u prostor slavlja i vodi prema »oblikovanju zajednice«, a ne da se pretvori u beznačajno vrijeme čekanja da se izvede pjesma koju malo tko zna pjevati ili da se taj ulaz dokine jednostavnim kratkim izlazom iz sakristije do oltara, pri čemu procesije uopde niti nema. Upravo je to razlog da se potakne oblikovanje procesije koja de nastojati prodi posred zajednice (kroz glavnu lađu). U našim je to župnim crkvama mogude stoga što sakristije svojim položajem najčešde omoguduju da se, prethodno ne ulazedi u liturgijski prostor – izađe iz sakristije i uđe na glavna vrata crkve, te uz procesijsku pjesmu prema oltaru. Važno je odmah napomenuti da se pjesme trebaju birati prema naravi liturgijskog čina i sadržaju pojedinog slavlja. U procesiji se mora očitovati ne samo izvanjski sklad, ved i nutarnji govor liturgijskih službi, s naglaskom na doličnim znakovima: križa, svijeda, knjige čitanja i dr.
Nakon pozdrava (i kađenja) oltara koji se mora jasno isticati kao središte događanja i kao simbol Krista, pri čemu svetohranište ne bi trebalo biti unutar prezbiterija te time otežavati znakovni govor euharistijskog liturgijskog ovdje i sada, predsjedatelj pozdravlja narod sa svog sjedišta, nipošto s ambona ili s oltara. To znači da de se trebati pobrinuti da, ako je potrebno, ispred
[29]
predvoditeljeva sjedišta bude stalak s pomodnim ozvučenjem (ne ekvivalent ambonu) ili, što je bolje, da u slavlje bude uključen knjigonoša kao službenik koji de biti dobro upuden u svoju službu.
Nakon pozdrava, vjernike u slavlje može uvesti i netko drugi od prikladnih službenika, dakako ne s ambona, ved s nekog drugog mjesta (usp. Rimski misal, 29).
Nadalje, u vezi zborne molitve na srcu liturgijski osjetljivim vjernicima zacijelo je da se napomene nešto što vrijedi i za ostale predsjedateljeve molitve, a to je briga oko šutnje i dinamike molitve. Naime, obično se ne obdržava tijek i time guši nutarnji rast zajedničke molitve. Nakon poziva Pomolimo se slijedi kratka šutnja. Predsjedateljev poziv je poziv zajednici da moli u sebi, u tišini, a nakon te šutnje moli se zborna molitva (collecta od colligo = skupljati, sabirati) koja sažima, skuplja sve molitve u jednu zajedničku. Ta molitva otkriva narav i sadržaj slavlja i jedna je od onih koje na zbijeni način tumače sadržaj dotične Euharistije. I njezini su završetci u teološkom ključu, razlikujudi duži i kradi završetak, te ih ne treba shvatiti na onaj način koji bi dokinuo tu specifičnu oznaku.
S obzirom na dvodijelni ustroj euharistijskog slavlja, napominjemo da se ta dvodijelnost slavljenički treba modi čitati, kako u svojem sadržaju tako i u svojem vanjskom izričaju, osobito u odnosu na liturgijski prostor. Tako slavlje Božje riječi za sebe ima središte u ambonu, a Euharistijska služba u oltaru, a to se puno puta ne vidi, bududi da predsjedatelji slavlja i pozdrav i pokajnički čin i zbornu molitvu započinju s oltara.
SLUŽBA RIJEČI
Služba riječi je jedan od nosivih elemenata slavlja, te mu treba posvetiti i dužnu pozornost. Prije bilo kakvog drugog razmišljanja, predsjedatelj de se pobrinuti da u zajednici bude dovoljan broj dostojnih i pripremljenih čitača čitanja iz Svetog Pisma u liturgiji. Treba težiti k tomu da se među vjernicima pronađu oni koji bi bili i liturgijski uvedeni u službu čitača. Stav pojedinih predsjedatelja slavlja u tom pogledu šteti poštovanju i učinkovitosti slavlja. Česti slučajevi da čitanja čitaju djeca u kojima doduše postoji
želja, volja i spremnost, nisu dobar put pripreme vjerničke zajednice za ozbiljnost liturgijskog trajnog danas, tu i sada govora Boga toj zajednici. Djeca ne mogu biti nositelji službe čitača, premda se u Misama s djecom može računati na određene odmake od načelnog pravila, no samo onda kada se radi o Misama s djecom.
Liturgijsko slavlje u pripremi može – i dobro je – predvidjeti ulogu tumača ili uvodničara u čitanja, ako se to pokaže potrebnim, posebno za čitanja koja je teže razumjeti na razini različitosti zajednica s nejednakom teološkom i crkvenom suživljenošdu s tekstovima i porukom Svetog Pisma. Nije dovoljno koristiti se jednostavnim govorom i rječnikom, ved je potrebno da pošiljatelj poruke uđe u iskustveno obzorje onih koji ga slušaju i primaju njegovu poruku. U kontekstu de Euharistije ponekad biti potrebna objašnjenja, ali samo tamo gdje je takav govor nužan, kako se drugoj vrsti (neverbalnoj) ne bi oduzeo njezin smisao i snaga. Za tumača treba predvidjeti mjesto u liturgijskom prostoru koje je različito od ambona, kako bi se jasno razlikovalo ono što se odnosi na Božju riječ kao priprema za navještaj, od onog što je sam navještaj ili homilija. To bi mjesto moglo biti na istaknutom mjestu ispred oltarnog prostora, vidljivom cijeloj zajednici. To vrijedi za sve ostale oblike govora i obradanja zajednici.
O dostojanstvu i znakovnosti ambona treba posebno povesti računa kada su u pitanju građanske vlasti koje se nalaze kao vjernici na euharistijskom slavlju. Prije svega neka političari i predstavnici ostalih, necrkvenih institucija ne govore u okviru liturgijskog slavlja, a posebno ne s ambona. Ako imaju neku liturgijsku službu, za njih vrijedi sve što vrijedi za bilo kojeg liturgijskog službenika.
U euharistijskom slavlju treba uvažavati različitost svetopisamskih tekstova i službi koje su vezane uz pojedine od njih. Čitanja de čitati čitači, dok de psalam pjevati psalmisti. Ako se psalam ne pjeva, ponovno je dobro čuvati tu raznorodnost i to obrnuto od nepisanog i raširenog običaja da jedan čitač (ako su samo dvojica) čita prvo čitanje i psalam, a drugi drugo čitanje. Bolje je, dakle, da prvo i drugo čitanje čita isti čitač, a psalam drugi čitač. Ako se psalam pjeva, tada i pjesmu prije Evanđelja pjeva pjevač (»psalmist«) ili schola.
Što se tiče Evanđelja, njega čita đakon ili, ako nema đakona, prezbiter. No, ni ovdje, kao ni bilo gdje drugdje u liturgiji, ne smije postojati zamjena vanjskih oznaka (odjede) samo da bi se postigla liturgijska »scenografija«. Poglavito se misli na slučaj kad nema đakona pa kad bi se netko od prezbitera obukao u đakonsko ruho.
Sveopda ili vjernička molitva je izričaj konkretne liturgijske zajednice, te de se još jednom pokazati nužnom »liturgijska skupina« u zajednici koja de pripremiti molitve
[30]
vjernika. Komocija i nebriga oko molitvenog života nametnut de posezanje za ved napisanim tekstovima. Svakako da je dobro poznavati i imati molitvene tekstove koje je odobrila mjerodavna vlast i kao pripremljene molitve i kao predloške za nove obrasce, ali je još pohvalnije ako se za pojedino slavlje napišu posebne molitve koje su izrasle iz života baš te zajednice. Formulacija tih molitava mora se pridržavati određenih pravila, kako bi ostala unutar pripadne književne vrste. Ovdje završava služba koja se odnosi na slavlje Božje riječi, te nipošto nije uputno da se dogodi spajanje priprava darova i molitva vjernika, tj. da se sveopde molitve iznose uz donošenje darova na oltar. To su dva liturgijska elementa koje je dobro sačuvati kao samostojne, još više zbog toga jer se tom fuzijom dokida važna razdjelnica koja omoguduje slavljeničke prijelaze.
EUHARISTIJSKA SLUŽBA
Prije govora o pripravi darova, važno je istaknuti i to da se do tada na oltaru nalazi samo evanđelistar (eventualno svijede i cvijede, te križ). Sve se ostalo nalazi na pokrajnom stolidu (osobito to napominjemo u vezi s misalom, mikrofonima, kaležom, vinom i vodom i dr.). Postoji »pripremanje oltara«, a treba znati koja je narav prinošenih darova: to je prije svega kruh i vino koji imaju »snažno duhovno značenje«. U Opdoj uredbi Rimskog misala kaže se da se primaju također novac i drugi darovi što ih vjernici donesu ili u crkvi skupe, u korist siromaha ili crkve te se postave na zgodno mjesto izvan euharistijskog stola.
Navodimo ovaj naputak, da bi se jasnije vidjelo često neobdržavanje liturgijskog govora. Skupljanje milostinje često je neosmišljeno i u neskladu s nakanom nutarnjeg ustroja slavlja, te se pretvara u neželjeni protugovor. Osim što ometa molitvu ispovijedi vjere (bududi da započinje nakon homilije), ne promišlja se niti način skupljanja. To bi trebao biti posao liturgijskih službenika i to tako da se vidi
»ritualnost« i tog čina (s prikladnim košaricama i na diskretan način koji jamči vjerničku slobodu darivanja). Prikupljeni novac obično se ne prinosi kao euharistijski dar, ved se nakon skupljanja odnosi u sakristiju ili na neko drugo, slavljenički beznakovito mjesto. Mogude je taj dio staviti pod oznaku obrednog i na takav način da vjernici svoj prilog udijele na ulazu u crkvu, na za to pripravljenom mjestu, te se kasnije skupljeni darovi prinose u darovnoj procesiji.
U darovnoj procesiji trebaju biti oni darovi koji su znakoviti za Crkvu. Ti darovi nikad nisu osobne naravi, ved su usmjereni za potrebe zajednice, a osobito siromaha. Tako slavlje progovara solidarnošdu i svojim socijalnim zauzimanjem koje je posljedica Božje darovanosti ljudima, a ono traži djelatnu ljubav. Nije poželjno da se darovna procesija nepotrebno oduži ili pretvori u nizanje darova koji zajednici ne progovaraju euharistijskim značenjem.
Euharistijska molitva je središnja i baš zbog toga joj treba pridati posebnu pozornost. Upravo to srce euharistijskog govornog izričaja često puta postaje kamenom spoticanja slavljeničkog govora. Evo tek nekoliko napomena. Izbor određene euharistijske molitve među pet ponuđenih tekstova koje je u prijevodima odobrila Hrvatska biskupska konferencija treba učiniti prije slavlja i znati zašto jedna, a ne neka druga. Dobro se priviknuti na pojam euharistijska molitva, a ne koristiti riječ kanon, bududi da je kanon tek jedan, onaj naime koji se zove Rimski kanon ili Prva euharistijska molitva u sadašnjem rasporedu unutar Misala. Ostale euharistijske molitve nisu kanoni, te se ne može redi »prvi, drugi ili tredi kanon« kako se često čuje govoriti. Ved sama vrsta slavlja namede izbor koji de se promotriti prije samog slavlja, jer u svakoj od molitava nema jednakog tonaliteta. Isto vrijedi i za predslovlje koje u Misalu treba pronadi prije slavlja, tako da se ne lista Misal kad se počelo moliti euharistijsku molitvu.
U nekih predsjedatelja postoji težnja za oponašanjem i doslovnošdu, te uz glagol »razlomi i« uistinu prelome hostiju, kako bi oponašali Posljednju večeru. U povijesti se liturgije ne poznaje slična »doslovnost«. Za vrijeme Posljednje večere bila je riječ o izgovaranju blagoslovne molitve nad kruhom, o lomljenju kruha i o dijeljenju. Kršdanski je obred ukinuo obrok između blagoslova nad kruhom i nad kaležom koji i danas postoji u obredu pashalnog blagovanja kod Židova. Ako se danas želi biti doslovnim i dosljednim u oponašanju, trebalo bi lomiti kruh i odmah ga podijeliti. Isto bi trebalo učiniti i s vinom. Nikada liturgija nije pomišljala na takvu doslovnost koja bi otežala slavlje. Liturgija se ne sastoji u oponašanju Večere niti u oponašanju Žrtve na križu. Liturgija nije mimesis (oponašanje), ved anamnesis (spomen-čin). Uz to treba spomenuti da u Euharistiji postoji jedan obred koji se zove
[31]
lomljenje kruha (fractio panis), po kojem je nekada i čitava Euharistija dobila ime.
U tom kontekstu je i primjer loše »kreativnosti« koja se očituje u zamjeni i pretvaranju riječi Tajna vjere u Ovo je tajna naše vjere, bududi da odgovor na riječi Tajna vjere nije takav da bi pokazivao vjeru zajednice u tajnu Božje prisutnosti u euharistijskim darovima, ved je spomenčinske naravi. Da je to potvrda naše vjere u »pretvorbu«, odnosno posvedenje, tada bi najlogičniji odgovor bio Vjerujem, a ne u obliku koji zahvada euharistijski događaj u perspektivi povijesti spasenja. Time samo naglašavamo kako su neke »intervencije« zapravo pokazatelji nepoznavanja i neupudenosti u liturgijsku teologiju, a nipošto napredak i bolja inačica.
Doksologija zaključuje euharistijsku molitvu uz podizanje darova. Svakako treba zajednicu pripremiti tako da shvati važnost završnog amen. Rijetki su predsjedatelji koji prije svega shvadaju ispravno na ovom mjestu gestu elevacije (a ne na mjestu tzv. »pretvorbe«), a da ne govorimo o tomu kako se često mogu vidjeti Euharistije u kojima predsjedatelj ne čeka da na Po Kristu i s Kristom i u Kristu... svi zajedno otpjevaju (!) ili odgovore pečatni amen, ved puno ranije spuste kalež i pliticu na oltar. U trenutku kada bi se trebao čuti najsvečaniji euharistijski odgovor pristanka i ispovijedi (amen), prezbiter lista, tražedi uvodnu formulu za Oče naš. Takav se komunikacijski govor jednostavno ne razumije. S tim je povezan i ponegdje primjetljiv običaj da riječi doksologije pjeva čitava zajednica, što niječe narav euharistijske molitve, pridržane svedenicima koji upuduju molbu Ocu, dok se prema rimskoj tradiciji puk najčešde obrada Sinu (čemu je pokazatelj i odgovor zajednice nakon riječi ustanovljenja: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, Tvoje uskrsnude slavimo, Tvoj slavni dolazak iščekujemo). Na kraju neka bude rečeno i to da se preporučuje pjevanje uglazbljenih dijelova euharistijske molitve i to ne samo u izuzetno svečanim prigodama, ved i češde, rekli bismo – redovito.
Gesta pružanja mira izričaj je zajedništva, te je potrebno da se ta gesta ne pretvori tek u uobičajenu gestu svagdanjeg pozdrava, ispražnjenu u svojem liturgijskom značenju. Često se, ne shvadajudi dubinu te geste prije Pričesti, ostane daleko od željenog simbola, te stoga nije čudno da se gubi veza zajedništva koju gesta označuje. Pomirenje govori o ponovnom savezu i jedinstvu, najdublje izraženom u vrhuncu euharistijskog događaja – Pričesti. Gesta pružanja mira nakon koje se vjernici ne pričešduju pomalo zbunjuje. Ta je gesta drugi način zajedništva, a nepristupanjem oltaru to se izraženo
zajedništvo niječe. Možda de nekima ovo zazvučati preoštro, ali je izrečeno, kako bi se još jedanput zorno pokušao objasniti put ispražnjavanja kršdanskog simboličkog govora.
Jedan od najvedih nedostataka našeg euharistijskog liturgijskog pastorala zacijelo je neuvažavanje dinamike euharistijske prisutnosti. Slavljenička prisutnost zahtijeva i različitost pristupa Euharistiji. To se najvedma vidi u činjenici da se u našim slavljima hostije za posvedivanje ne pripremaju u vidu svakog euharistijskog slavlja. Premda okolnosti ponekad ne dopuštaju da se točno predvidi broj pričesnika, ipak treba nastojati da se svakako pripremi predvidiv broj hostija, a da se samo u iznimnim potrebama koriste i hostije iz svetohraništa.
Valjalo bi staviti snažan naglasak na Pričest pod obje prilike, što nije zaživjelo u našem pastoralu u dovoljnoj mjeri. Premda s praktične strane ima više poteškoda i briga oko organizacije takve Pričesti, ona je ipak snažniji euharistijski izričaj od Pričesti pod samo jednom prilikom. Pričest pod obje prilike dolikuje svim zajednicama u kojima predstojnik prosudi da je to prikladno i da su vjernici u tom poučeni (žalosno je ako zajednice u tom nisu poučene). O uvjetima treba biti upoznat prema Opdoj uredbi Rimskog misala.
Nakon popričesne molitve mjesta ima – samo ako je to nužno – za kratke obavijesti (uistinu kratke, bududi da danas postoje i drugi načini izvan liturgijskog slavlja da se zajednici priopdi ono što je potrebno), a zaključni se obred sastoji još i od pozdrava i blagoslova, otpusta i izraza poštovanja prema oltaru. Dobro je da predsjedatelj, koncelebranti i asistencija određeno vrijeme ostanu u pjesmi s okupljenom zajednicom, a nakon toga da se istim putem, dakle, kroz okupljenu zajednicu – upute prema sakristiji, čime izlazna procesija progovara o poslanju svjedočenja izvan liturgijskog prostora.
Posebno je poglavlje improvizacija tekstova koja se ponegdje susretne, vjerojatno iz najboljih namjera. Ipak, namjere puno puta ne dođu do svojeg punog ostvarenja, te se pretvore u nešto što je lošije od onog što se želi mijenjati. Zabrana promjena u ovom slučaju nije radi zabrane, ved radi čuvanja identiteta liturgijske predaje i duha jednog obreda. To je svakako tematika koja prati liturgiju od najranijih dana, i zbog koje je u povijesti bilo mnoštvo rasprava i nesuglasica, čak i na razini pitanja crkvenog jedinstva. Konačno, odobreni je tekst uistinu plod dugog teološkog, jezičnog i liturgijskog promišljanja, te se svi prijedlozi i primjedbe na prijevod mogu uputiti na mjerodavna mjesta u Crkvi.
[32]
MINISTRANT I ŽUPNA ZAJEDNICA
Ciljevi:
1. SPOZNAJNI: Upoznati koje sve osobe i službe postoje u životu i radu župne zajednice. Posvijestiti i spoznati vlastite sposobnosti, te otkriti kako sa svojim sposobnostima mogu doprinjeti svojoj župnoj zajednici. 2. ČUVSTVENI: Razvijati osjedaj pripadnosti župnoj zajednici. Osjetiti radost sudjelovanja u životu i radu župne zajednice. 3. DJELATNI: Poticati vjeroucenike na sudjelovanje u životU i radu župne zajednice.
Metodički sustav: Kombinirani: predavačlko - stvaralački
Oblici rada: frontalni (čelni), grupni rad, individualni
Metodički postupci: izlaganje, razgovor, čitanje teksta, interpretacija, tumačenje, usmeno, pismeno i likovno izražavanje, glazbeno izražavanje uz gestikulaciju
Nastavna sredstva i pomagala (mediji): ploča, kreda, bilježnica, olovka, biblijski tekst, radni listidi, hamer papir, nožice, ljepilo, vjerski časopis, grafoskop.
DIDAKTIČKO-METODIČKA ARTIKULACIJA SATA (GLOBALNA STRUKTURA)
Molitveni početak Motivacija i uvod u temu Razrada teme i objašnjenje sadržaja i pojmova
metodom predavanja, pripovijedanja i razgovora Pismeno, likovno i glazbeno stvaralačko
izražavanje; grupni rad Iznošenje rezultata rada . Sinteza s aktualizacijom Molitveni završetak - pjesma
TIJEK VJERONAUČNOG SUSRETA
Molitveni početak:
Isuse, Ti si s nama. Zato smo radosni. Mi smo tvoji prijatelji. Ti nas pozivaš da budemo s Tobom. Ti nas voliš. Hvala Ti za sve. Amen. Slava Ocu ...
Motivacija i uvod u temu:
- Kratka pitanja: Trenira li itko nogomet, košarku, stolni tenis, odbojku, vatrepolo ... ? Zašto trenirate? Zašto si izabrao baš taj sport? Što vam se najviše sviđa na treningu? Koga ste sve tamo upoznali? Postoje li u toj grupi neka, pravila, različite uloge, različita zaduženja? Imate li u svojoj obitelji neke obaveze? Što vam je najdraže pomagati roditeljima? Poznajete li još neke zajednice, društva i grupe u kojima se Ijudi okupljaju? Opišite ih (Ova pitanja koristite po potrebi. Postaviti još neka slična pitanja ako tako nalaže situacija i sadržaj odgovora koji budu ponuđeni.)
- Igra asocijacije kao uvod u temu:
svedenički red dobri dječji velika
vodi zli mješoviti kamena
naučava svih boja pjevaju križ
ispovijeda ljudi stariji Božja kuda
??? (svedenik)' ??? (narod) ??? (zbor) ??? (Crkva)
??????ŽUPNA ZAJEDNICA ?????
Razrada teme i objašnjenje sadržaja i pojmova metodom predavanja, pripovijedanja i razgovora:
- pitanja: Što je to župna zajednica ili župa? Tko se sve u njoj nalazi? Jesmo li i mi članovi župne zajednice? Kako smo postali Članovi župne zajednice? Opiši kako si ti ved pomagao u župi!
- izlaganje: Crkva- velika zajednica Kristovih učenika - počela je nastajati još za Isusova života. Klica iz koje se ona razvila bili su ved prvi Isusovi učenici, osobito dvanaestorica njegovih apostola na čelu s Petrom kome je
Isus obedao da de biti kao stijena na kojoj de sagraditi svoju Crkvu. No Crkva je u pravom smislu rođena tek nakon Isusova uskrsnuda - na dan silaska Duha Svetoga nad apostole. Tada su apostoli i drugi učenici, ispunjeni i poneseni snagom Isusova Duha, počeli radosno i hrabro rtaviještati Radosnu vijest o Isusovu uskrsnudu. Ta se Radosna vijest brzo proširila po cijelom svijetu. Među navjestiteljima Radosne vijesti posebnim se žarom i sposobnošdu isticao
[33]
apostol Pavao; koji se na čudesan način obratio, te od žestokog progonitelja kršdana postao najgorljiviji širitelj kršdanske vjere. On je na svojim putovanjima osnovao mnogo kršdanskih zajednica. Pavao je propovijedao Radosnu vijest svim ljudima: siromasima i bogatašima, zdravima i bolesnima, starima i mladima, djeci, školovanim Ijudima, vojnicima, trgovcima, seljacima, mudracima, filozofima ... Mnogi su od njih postali kršdani. Sveti Pavao je znao da svi oni imaju različite sposobnosti. Zato im je jednom zgodom rekao .... (čitenja teksta 1 Kot 12, 4-11).
I danas po cijelom svijetu postoje i nastaju nove kršdanske zajednice. Crkva, je veliki izabrani Božji narod, raširena, po svemu svijetu kojoj je na čelu Papa, rimski biskup. Ta velika Crkva se sastoji od mjesnih crkava ili biskupija. Biskupija se sastoji od manjih kršdanskih zajednica koje se zovu Župne zajednice ili Župe.
Vi ste ved na početku spomenuli ponešto tome što je to župa, tko se sve u njoj nalazi, što se sve događa u životu župne zajednice. Sada demo pokušati malo bolje upoznati život i rad župske zajednice (cijelom razredu se podijele radni listovi A1 i A3). Članovi župne zajednice postajemo po krštenju. Evo, ovdje vidimo kako postoje u životu i radu župne zajednice različiti ljudi i službe. Svedenik predvodi svetu misu; (pitanje: Što sve on još radi?). Postoje, kako vidimo, tu još neke službe. To su: izvanredni djelitelji sv. pričesti, čitači, pjevači, ministranti, vijednici ... (pitanje:
Možete li se sjetiti sada još nekih službi koje postoje u župi?). Osim ovoga što vidimo na radnim listovima, postoje još neke službe i manje zajednice: vjeronaučne grupe, molitvene zajednice, karitas, te uz to kapelan, vjeroučitelj. U mojoj župi postoje još bratimi i žudije. Bratimi se brinu za održavanje prostora u crkvi i sudjeluju unekim obredima. Žudije su rimski vojnici koji čuvaju Isusov grob.
No, vratimo se malo sv. Pavlu. On je rekao da postoje u zajednici različite službe. Zašto? Zato što postoje u zajednici ljudi s različitim sposobnostima. (pitanja: Što misliš što možeš ili znadeš najbolje učiniti? Što je tebi najdraže raditi? Koje sve sposobnosti imaš?)
Svi smo mi u župnoj zajednici jednako vrijedni i svi smo punopravni njezini članovi. Svi mi imamo isto poslanje: naviještanje i ostvarivanje Isusove Radosne vijesti. Svatko od nas treba pokloniti župnoj zajednici svoje najbolje sposobnosti (darove) i svatko treba što bolje vršiti svoju službu. Svi se trebamo radovati darovima ostalih članova zajednice i svatko treba poštivatj drugoga u vršenju službe koja mu je povjerena... Naše sposobnosti trebamo otkrivati, prihvadati i poklanjati drugima. Što budemo više poklanjali svoje vrijeme i sposobnosti župnoj zajednici, više demo osjedati ono što župna zajednica daruje nama. (pitanje: A što nam ona to daruje ili poklanja?). Daruje nam ljubav, radost; sredu ...
Pismeno, likovno i glazbeno stvaralaštvo Izražavanje; grupni rad
- vjeroučenici su podijeljeni u četiri grupe. Svaka grupa ima svoj zadatak koji de pokušati izvršiti te na kraju sata prezentirati.
1. grupa: opišite kako izgleda vaša župa (ime župe, župnika; vjeroučitelja, zbor, ostale grupe). Možete napisati što vam se u vašoj župi najviše sviđa.
2. grupa: Svatko u grupi napiše svoje tri-četiri sposobnosti. Prema sposobnostima neka odredi što bi on mogao ili volio raditi u župnoj zajednici.
3. grupa: Izrezati slike iz ponuđenih časopisa i sastaviti pano na temu "Ja i moja župna zajednica".
4.grupa: Ova grupa ima dva zadatka. Prvo, trebaju napisati nekoliko riječi koje govore što sve njima pruža župna zajednica. Te riječi trebaju izraziti u gestama. Drugo, pjevati pjesmu "Kriste u tvoje irne", te i nju pokušati izraziti u gestama.
Iznošenje rezultata rada
- grupe nastupaju i iznose rezultate onim redoslijedom kako su i imenovane.
Sinteza i aktualizacija
- pitanja: Sudjelujemo li mi dovoljno u životu župne zajednice? Ako jesmo; recite što vam se najviše sviđa; kako bi ste objasnili drugima zašto volite raditi, moliti, igrati se i sudjelovati u životu župne zajednice? Ako nismo, zašto nismo, u čemu, je problem?
-sinteza: (prozirnica)
[34]
JA I MOJA ŽUPNA ZAJEDNICA
1. Župna zajednica je Božja obitelj
2. Po krštenju smo svi postali članovi Božje obitelji
3. U župnoj zajednici postoje različite službe i zadade
4. Svi mi možemo sudjelovati u životu župne zajednice
5. Ono što možeš, znaš i voliš, to i pokaži u svojoj župi
JA I MOJA ŽUPNA ZAJEDNICA
- Župna zajednica je Božja obitelj
- Po krštenju sam i ja njezin član
- Moje sposobnosti = moje mjesto u župi ________ (?????)_____ (?????)
molitveni završetak :
Kriste u Tvoje ime Sad smo ovdje svi. O, da , mi vjerujemo Da si s nama Ti. Bez Tebe bili bi smo Bijedni, preslabi, Za život nam snage daj!
[35]
NEKI ČLANOVI ZAJEDNICE POMAŽU DA MISA BUDE SVEČANIJA
SVEDENIK PREDVODI SVETU MISU
IZVANREDNI DJELITELJ SV. PRIČESTI POMAŽE SVEDENIKU PODIJELITI PRIČEST
ČITAČI ČITAJU MISNA
ČITANJA
PJEVAČI PREDVODE
LITURGIJSKO PJEVANJE
MINISTRANTI POMAŽU SVEDENIKU
KOD OLTARA
VIJEDNICI POMAŽU
POTREBAMA ZAJEDNICE
[36]
MOJA ŽUPSKA ZAJEDNICA
Opiši ukratko svoju župu.
__________________________________________________________________
__________________________________________________________________
__________________________________________________________________
__________________________________________________________________
__________________________________________________________________
__________________________________________________________________
__________________________________________________________________
(Ministrantski radni listovi -str. 8)
[37]
ŽUPSKA ZAJEDNICA
Naziv župe:
________________________________________
________________________________________
________________________________________
Župnik, župni vikar, đakon, kateheta
________________________________________
________________________________________
________________________________________
Župna tajnica, sakristan, zvonar
________________________________________
________________________________________
________________________________________
Vijeda u župi
________________________________________
________________________________________
________________________________________
Orguljaš, zborovođa, skupine i društva
________________________________________
________________________________________
________________________________________
(Ministrantski radni listovi -str. 4)
[38]
[39]
Papa Benedikt XVI. - život i djelo
Benedikt XVI. ili građanskim imenom – Josip Alojzije ( Joseph Alois ) Ratzinger rođen je 16. travnja 1927. godine u mjestu Marktl am Inn ( Gornja Bavarska ) u obitelji Josipa i Marije ( Josepha i Marie ). Kršten je samo četiri sata nakon rođenja na Uskrsno jutro. Uz Josepha, koji je bio najmlađi, Ratzingerovi su imali još dva sina. Otac bududeg pape bio je redarstvenik, a majka Maria je prije udaje radila kao kuharica u mnogim hotelima. Djetinjstvo i mladenaštvo je proveo u Traunsteinu, malom selu uz austrijsku granicu, 30 km udaljenom od Salzburga. Njegova mladost nije bila laka, vjera i obrazovanje koje je primio pripremili su ga za teška iskustva kroz koja je prošao tijekom nacističkog režima. Baš nekako u to vrijeme učvrstio je svoju vjeru u Krista. Kada mu je bilo 14 godina postao je članom Hitlerjungena ( Hitlerova mladež – redovna i obvezatna udruga mladih za vrijeme Tredeg Reicha ), a detalje o toj životnoj epizodi i sudjelovanju u II. Svjetskom ratu iznio je u svojoj knjizi " Sol zemlje ".
Iako je pohađao katoličko sjemenište u Tranusteinu 1943. stigao mu je poziv za vojsku. Unovačen je u protuzračnu obranu. Bilo mu je tek 16 godina. Vojni rok je odslužio od kolovoza 1943. do rujna 1944. godine. Ali nakon što je razvojačen uvedena je radna obveza te je dva mjeseca proveo na austrijsko-mađarskoj granici. Mađarska je kapitulirala i bududi papa je radio na postavljanju nasipa i tenkovskih
prepreka kojima je bio cilj spriječiti napredovanje sovjetskih komunističkih postrojbi. Nakon dva mjeseca raspoređen je u pješaštvo u Traunstein. Tu je dočekao dolazak američkih snaga i završio u američkom zarobljeničkom logoru u Ulmu.
Nakon završetka rata posvetio se obrazovanju te je od 1946. do 1951. studirao filozofiju i teologiju na Minhenskom Sveučilištu. Godinu dana nakon završenog školovanja postao je predavač. Doktorirao je 1953. godine s temom Ljudi i Kuda Božja u crkvenoj doktrini Sv. Augustina. Pored minhenskog predavao je i na drugim njemačkim sveučilištima: bonskom (1959. -1963.), minsterskom (1963.–1966.) i na sveučilištu Tübingen (1966.–1969.). Sveučilišnu karijeru okončao je na sveučilištu u Regensburgu gdje je obnašao dužnost dodekana sveučilišta. Uz sveučilišnu karijeru aktivan je i na Drugom Vatikanskom koncilu gdje obnaša dužnost teološkog savjetnika kardinala Josepha Fringasa, nadbiskupa od Cologne. U to doba smatran je liberalom, ali je nakon pojave prolijevih, komunističkih i anarhičnih studentskih pokreta 1968. prihvatio konzervativnije stajalište. Koliki je ugled današnji Papa uživao u to vrijeme govori i činjenica da je imao važno mjesto u Biskupskoj konferenciji Njemačke Države i Međunarodnom teološkom povjerenstvu. U suradnji s Hansom Urs von Balthasarom, Henri de Lubacom i drugim važnim teolozima tog vremena 1972. pokrenio je list Communio. Nj. Sv. Papa Pavao VI. dana 25. ožujka 1977. imenuje ga Nadbiskupom Minhena, a 27. lipnja iste godine i kardinalom Svete Rimske Crkve. Godinu dana kasnije sudjeluje u konklavama koje izabiru Nj. Sv. Ivana Pavla I. za papu. U listopadu iste godine sudjeluje u konklavama koje izabiru novog papu, Nj. Sv. Ivana Pavla II., a koji de Ratzingera 25. studenog 1981. imenovati na mjesto prefekta ( pročelnika ) Congregatio de doctrina fidei - Svete Kongregacije za nauk vjere i na tom de mjestu naslijediti hrvatskog kardinala Franju Šepera. Za papu je izabran 19. travnja 2005. godine postavši tako 265. papa po redu i najstariji papa ( imao je 78 godina kada je izabran ) u posljednjih 275 godina. Također osmi je Nijemac koji je izabran za papu i prvi papa Njemac nakon 948 godina. Njegov izbor za papu liberalna i ateistička sredstva javnog priopdavanja nisu dočekali blagonaklono. Razlog tomu leži u tome što je oštro osudio
[40]
homoseksualne i jednospolne brakove, disciplinirao je latinoameričke sljedbenike liberalne tzv. teologije oslobođenja, zatražio je da se svim političarima koji su bili za pobačaj zabrani bilo kakva aktivnost u Crkvi za vrijeme predizborne kampanje u Sjedinjenim Državama Amerike, a založio se i da Turska ne uđe u Europsku Uniju. Nj. Sv. Benedikt XVI., kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere, čvrstom rukom branio je nauk i čistodu vjere. On je i glavni pisac i potpisnik deklaracije « Dominus Iesus « objavljene 2000. godine. U toj je deklaraciji Rimokatolička crkva ponovila svoj stav o kršdanstvu kao jednoj vjeri te Rimokatoličkog crkvi kao jedinoj čuvarici te vjere. « Postoji dakle jedna jedina Kristova Crkva, koja se nalazi u Katoličkoj crkvi, kojom upravlja Petrov nasljednik i biskupi u zajdeništvu s njim. « Time je definirana jedincatost Crkve i posvješdena vjera u Crkvu kao sredstvo spasenja. Nj. Sv. Papa Benedikt XVI. govori deset jezika i vrlo je dobar pijanist, a omiljeni skladatelj mu je Mozart. U Papinskoj palači stoga ima vlastiti glasovir. Za Mozartovu glazbu kaže: " Njegova glazba nije samo zabava, u njoj je sadržana cijela tragedija ljudskog postojanja. " Za Mozartovu glazbu tvrdi kako je imala velik utjecaj na njega u mladosti te da mu je " duboko ušla u dušu ". Nekim vrstama glazbe Papa nije
zadovoljan, npr. rock glazbom koju s svojoj knjizi " Ein Neues Lied für den Herrn " ( Nova pjesma za Gospodina ) opisuje ovako: " Glazba je danas tako postala odlučujudim pokretačem jedne protureligije te poprištem dijeljenja duhova. Bududi da rock glazba traži ispunjenje na putu oslobođenja od vlastite osobe i njezine odgovornosti, ona se s jedne strane vrlo točno identificira s anarhističkim slobodarskim idejama, koje su danas u velikom dijelu svijeta ponovno podigle glavu. " Nj. Sv. Benedikt XVI. voli mačke koje su mu omiljene životinje. U svojoj prvoj enciklici " Deus caritas est " ( Bog je ljubav ) analizira i pokušava pomiriti shvadanje kršdanske i erotske ljubavi. Motuproprijem « Summorum Pontificum « od 7.7.2007. koji je stupio na snagu 14.9.2007. Nj. Sv. Benedikt XVI. odobrio je služenje Mise po tridentskom obredu, tj. po Misalu Pija V. iz 1570. godine. Time je obnovio bogoslužje i potvrdio dobro poznavanje svete liturgije. Svojim radom Nj. Sv. Benedikt XVI. pokazao se kao obnovitelj bogoslužja, najvedi teološki um svojeg vremena, branitelj vjere, čovjek dijaloga, štovatelj Presvetog sakramenta, a Crkvu je učvrstio u svetoj stezi po pitanju sakramenata, kao i u dogmatskim pitanjima.
Neki od važnijih dokumenata Nj. Sv. Benedikta XVI.:
Motu proprio data 30.12.2010. o sprečavanju nezakonitih radnji s novcem
Apostolska pobudnica Verbum Domini 2010. – o Sv. Pismu Motu proprij Ubicumque et semper - o novoj evangelizaciji Apostolska konstitucija Anglicanorum cœtibus 4.11.2009. – uspostava
personalnog ordinarijata za anglikance Motu proprij Omnium in mentem 2009. – izmjena Zakonika kanonskog
prava Motu proprij Ecclesiæ unitatem 2009. – za Bratstvo Sv. Pija X. Enciklika Caritas in Veritate 2009. – o cjelovitom razvitku čovjeka Motu proprij Antiqua ordinatione 2008. – novi zakon za Vrhovno
sudište Apostolske signature Motu proprij Summorum Pontificum 7.7.2007. – o opdem dopuštenju
Mise po Misalu Pija V. Motu proprij De aliquibus mutationibus 2007. – o dvotredinskoj vedini
za izbor Prvosvedenika Apostolska pobudnica Sacramentum Caritatis 2007. – o sakramentu Euharistije Enciklika Spe Salvi 2007. – o kršdanskoj nadi Enciklika Deus caritas est 2005. – o kršdanskoj ljubavi
[41]
