320
Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije (VĐONSB) i u Živom vrelu: homilije označene brojem I. objavljene su u VĐONSB-u 2002/2003. god. homilije označene brojem II. objavljene su u VĐONSB-u 2011./2012. god. homilije označene brojem III. objavljene su u Živom vrelu 1996./1997. Sve su homilije složene ovim redom: A. Došašće i božićno vrijeme (str. 2-47) B. Korizma i vazmeno vrijeme (str. 48-132) C. Nedjelje kroz godinu od Krštenja Gospodnjeg do Krista Kralja (str. 133-282) D. Svetkovine (str. 283-320)

€¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

  • Upload
    others

  • View
    4

  • Download
    0

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

Nacrti homilija svih nedjelja

i svetkovina kroz godinu B

Zvonko Pažin

Napomena

Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije (VĐONSB) i u Živom vrelu:

homilije označene brojem I. objavljene su u VĐONSB-u 2002/2003. god. homilije označene brojem II. objavljene su u VĐONSB-u 2011./2012. god. homilije označene brojem III. objavljene su u Živom vrelu 1996./1997.

Sve su homilije složene ovim redom:

A. Došašće i božićno vrijeme (str. 2-47) B. Korizma i vazmeno vrijeme (str. 48-132) C. Nedjelje kroz godinu od Krštenja Gospodnjeg do Krista Kralja (str. 133-282) D. Svetkovine (str. 283-320)

Page 2: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

2

A.

Došašće - božićno vrijeme

Page 3: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

3

1. NEDJELJA DOŠAŠĆA

I.

Uvod i pokajnički čin

Danas, prve nedjelje došašća Gospodin nas poziva da bdijemo. Ovo je vrijeme radosnog

iščekivanja. Htjeli bismo ovo vrijeme i vrijeme našeg životnog proputovanja provesti budni.

Zato ćemo na nas zazvati Božje milosrđe.

Gospodine, ti nam povjeravaš ovaj naš život da ga provedemo prosvijetljeni svjetlom tvoga evanđelja. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti nas pozivaš da budni iščekujemo blaženu nadu – tvoj slavni dolazak na koncu

vremena. Kriste smiluj se!

Gospodine, Ti nas pozivaš u radost svojega kraljevstva. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Gospodin nas danas opominje da bdijemo. Kaže: "Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas." U

vremenima kad je kuga harala Europom, u vremenima kad je glad počesto pohodila siromašne

kuće, u vremenima kad su ratovi i divlje vojske pustošili sela i gradove, u vremenima, dakle,

kad je smrt svednevice kucala na kućna vrata ikad je prosječna životna dob bila ispod 30 godina,

ove su riječi zvučale strašno. Prisjetimo se samo onih apokaliptičkih slika u kojima se govori o

posljednjem sudu, o prikazu smrti u obliku kostura s kosom, o užasu koji je znao vladati

ljudskim srcima. I tada je ova riječ: "Bdijte jer ne znate kada je čas" zvučala strašno i

opominjuće. Jer, evo, čovjek nikad ne zna kad će s ovoga svijeta, zato je potrebno da se

tjeskobno posvećuje postu, molitvama i iskupljujućim hodočašćima.

Nama se, ipak, čini da ove Gospodinove riječi na početku došašća žele nešto drugo naglasiti.

Na početku ovog liturgijskog vremena naša je pozornost usmjerena prema koncu vremena,

prema konačnom smislu našeg života. Gospodin, dakle, veli "Bdijte!"

Bdjeti – jer nam je naš životni zadatak važan

Jedan glumac pripovijeda kako je i za najboljeg glumca – pa i s višegodišnjim iskustvom –

najopasnije kada na početku predstave pomisli kako je ona samo rutinski posao, jer, eto, svoju

ulogu "u dušu" poznaje, a kazalište mu je druga kuća već dvadeset godina. Naime, glumac koji

"rutinski" glumi, to sigurno ne čini dobro. Pozitivna trema je uvijek potrebna. A, zapravo, tako

je gotovo u svim životnim okolnostima. I vozač s dugogodišnjim iskustvom treba neprestano

paziti. I kod rutinske operacije liječnik mora paziti i kod najobičnijeg servisiranja kvara na

nekom stroju, mehaničar treba paziti. I najsposobniji profesor se za predavanje treba spremati.

Konačno, i najbolji se propovjednik treba uvijek iznova spremati za propovijed.

Eto, tu je i naš zadatak, nas, kao vjernika.

Gospodin nam je povjerio svoje evanđelje. Povjerio nam evanđeoski put. Učinio nas je svojom

djecom. I dobro smo krenuli tim putem. Nastojali smo stvarno živjeti kao djeca Božja. Išli smo

pobožno na prvu pričest, išli na vjeronauk, krizmali se. Konačno, i danas smo, uglavnom,

Page 4: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

4

nedjeljom na misi. Ispovjedimo se, eto, dva do tri puta godišnje, pomolimo se barem ponešto

svaki dan.

Ali nam Gospodin danas ipak veli: "Bdijte!" Povjerio nam je svoje imanje. Gospodin se, naime,

pribojava da smo se možda uspavali. Evo, na primjer, tako olako dopuštamo da u nas uđu zle

misli. Nađe se u našem srcu i zavisti i netrpeljivosti i ružnih primisli i nečistih pogleda. Nađe

se u nama i lijenosti i nestrpljivosti. Nađe se i pretjerane trke za zemaljskim dobrima. Vjerske

su nam dužnosti baš tako nekako "dužnosti" koje trena obaviti, ali to nekako činimo sa sve

manje duše. U vlastitoj kući nemamo vremena za svoje najbliže, kao da ih ne vidimo i ne

čujemo, nego živimo u svom svijetu. Zaboravljamo na strpljivost, nježnost, praštanje, milosrđe,

nesebičnost. Drugim riječima, uspavali smo se. Evo prigode da postanemo toga svjesni, da se

trgnemo i da se probudimo.

Bdjeti – iz ljubavi prema Kristu

Kršćani su kroz duga stoljeća gradili crkve okrenute prema istoku. Tako su svi vjernici zajedno

sa svećenikom bili okrenuti prema istoku koji je označavao uskrslog Gospodina koji će

ponovno doći u slavi. Zato je jedan od najstarijih zaziva "Marana – tha! – Dođi, Gospodine

Isuse!"

Toliki su sveci u tome smislu bili budni. Što god oni radili i gdje god bili, imali su oči uprte u

Gospodina koji je otajstveno nazočan i koji će doći u slavi. Eto, posebno u ovom došašću želimo

živjeti u nazočnosti Kristovoj, pod njegovim okriljem. Evo, na primjer, s mirom, pažnjom i

ljubavlju učinit ćemo znak križa prije molitve. Zazvat ćemo Božje ime s ljubavlju i ujutro preko

dana i navečer. Živjet ćemo pod njegovim okriljem.

Bdjeti u nadi i radosti

U Isusovoj prispodobi iz današnjeg evanđelja govori se da je čovjek povjerio svojim slugama

određene poslove. Bog nam povjerava život i životne zadatke. Zato s radošću iščekujemo

njegov dolazak. Bog je uvijek i veći i jači od naših slabosti. Bog nas čeka s ljubavlju, Bog nas

prati svojom brigom i milošću. Zazivajući njegovo ime i nastojeći živjeti po evanđelju, mi u

radosti iščekujemo Kristov dolazak. Zato i ovu euharistiju nazivamo "svadbenom gozbom

Jaganjčevom".

Neka se naša radost prelije i u skori radosni blagdan Božića.

II.

Uvod i pokajnički čin

Koliko god se mi smatrali vjernicima, počesto se nađemo u nedoumici: vjerujemo, naime, da je

Bog dobar i dobrostiv, a, opet, vidimo toliko zla u ovome svijetu. Današnja nam Božja riječ

govori da učinkovitost Božjeg blagoslova ovisi i o nama. Baš kako veli Isus učenicima kad ih

je slao naviještati evanđelje: U koju god kuću uđete, najprije recite: 'Mir kući ovoj!' Bude li tko

ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas (Lk 10,5-6).

Danas, u ovome misnome slavlju, mi doista želimo biti prijatelji mira, želimo se otvoriti Božjoj

riječi i Božjoj milosti. Zato ćemo na početku priznati svoje grijehe i propuste, da bismo bili

dostojni ovih svetih otajstava.

Page 5: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

5

Gospodine, ti si Otac naš, ime ti je odvijeka. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti nas poučavaš da nam valja najprije tražiti kraljevstvo nebesko i pravednost njegovu. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nam daješ ovo vrijeme za obraćenje, da bismo živjeli u tome svjetlu i radosti. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Zahvaljujući moćnoj američkoj industriji zabave, glumci, vrhunski športaši i ini zabavljači

nazivaju se zvijezdama. I doista: silna je čovjekova potreba da napreduje, da raste, da bude

slavan, uzdizan, velik… U stvarnosti je, međutim, veoma malo onih koji dožive taj zvjezdani

status. S druge strane, čak i oni koji postanu u očima ljudskim veliki, još više osjećaju ako ih

taru brige. Jer, veli se, lakše je do trona doći, negoli na njemu ostati. Pa se onda još više kinje i

trude, ne bi li ostali na vrhu i još više i više postigli: to su športaši, političari, različiti poduzetnici

ili kako ih već nazivamo. Pa kada se i čini da su dosegli najviši vrh, znaju da sve ima svoj vijek

i rok, kao i sam život….

A što reći o onima koji o visinama i ne razmišljaju, nego tek o mučnoj svakodnevici gdje

čovjeku valja živjeti i preživljavati? Pa nam se nekako čini da uvelike ima pravo onaj biblijski

pisac koji s određenom gorčinom govori: Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik,

ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost! Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova

kojim se trudi pod suncem? (Prop 1,2-3).

Jer lice si svoje od nas sakrio…

Ako koji puta mislimo da je život danas toliko puta i tegoban i mučan, što li bi se moglo reći o

onim drevnim vremenima prije više od dvije tisuće godina kada je živio prorok Izaija:

siromaštvo, stalni ratovi, nasilja, nepravde, glad… Ljudi toga vremena itekako su mogli osjetiti

da ovdje na zemlji nema ni stalnosti, ni mira, ni pravednosti. Prorok Izaija danas govori ono o

čemu i ostali proroci često govore: narod je zastranio od Boga i zato ih sada pogađa nesreća.

Veli: Ali – ti se gnjeviš, jer mi smo uvijek griješili, protiv tebe se bunili. Svi postadosmo kao

nečisti i ko haljine okaljane (…) Jer lice si svoje od nas sakrio i prestrašio nas krivicama

našim… Često su ljudi krivo shvaćali misleći da Bog ljudima koji griješe uzvraća zlom. Pa kad

bi vidjeli čovjeka pogođena nekom nevoljom, bili su uvjereni da je to Božja kazna za neki javni

ili potajni grijeh. I danas neki tako razmišljaju. Što mislimo, zar je Bog doista uvredljiv i

osvetoljubiv? Kako možemo onda razumjeti Ivanovu riječ da je Bog ljubav?

Istina je drugačija. O tome nas poučava Božja riječ još u Knjizi postanka. Bog veli Kajinu koji

je obuzet zavišću i mržnjom prema svome bratu Abelu Bog progovara: Zašto si ljut? Zašto ti je

lice namrgođeno? Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao

zvijer na pragu što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti (Post 4,6-7).

To nam se, nažalost, redovito događa. Zanemarujemo Boga. Ravnodušni smo prema našim

bližnjima. Sebični smo. Štoviše, činimo zlo, a propuštamo činiti dobro… Zbog svega toga

naravno da nismo mirni. Stvorio nas je Bog koji je ljubav, na svoju nas je sliku stvorio. Kad

zanemarujemo dobro i činimo zlo, protivimo se samoj svojoj naravi, izobličujemo Božju sliku

u nama. Zbog toga ne možemo biti ni mirni ni sretni. Koliko god stjecali, koliko gon nam klicali

– bez Božje ljubavi nema mira u nama. Ta što je pakao? Upravo to – udaljenost od Boga. Naša

nesreća dolazi prvenstveno od nas samih.

Page 6: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

6

O da razdereš nebesa i siđeš…

Zato prorok izražava vapaj i krik naroda koji se u svojoj tjeskobi obraća Bogu, kao jedinoj nadi:

Zašto, Gospodine, zašto nas puštaš da s tvojih putova lutamo? Zašto dade da nam srce otvrdne,

pa te se više ne boji? Vrati se radi slugu svojih, radi plemena baštine svoje! O, da razdreš

nebesa i siđeš, pred tobom brda bi se potresla. To je jedino što je tome narodu trebalo. To je

ono što nama istinski treba: O, da razdreš nebesa i siđeš, pred tobom brda bi se potresla.

Pogledajmo i sebe danas. Svi smo opterećeni. Obasuti smo vijestima o krizi i nevoljama.

Nezaposlenost velika. Plaće malene. Neizvjesnost kredita. Loše vođena osobna potrošnja.

Nesporazumi i veliki razdori u brakovima i obiteljima. A kada se govori o društvu, državama,

Europi, cijelome svijetu, onda nas tek obasiplju lošim vijestima. Nepravilnosti prema

radnicima. Pronevjere. Kriza u cijelom svijetu… Kako iz svega toga izići?

Započinje došašće. Mi vjernici trebamo biti svjesni da svako dobro dolazi samo od Boga te da

je pravi i istinski mir samo onaj koji Bog ulijeva u ljudsko srce. Zato kad zazivamo Gospodina

da dođe, mi zapravo obećavamo da ćemo ukloniti sve zapreke njegovu dolasku. Posvetit ćemo

se više molitvi. Sagledat ćemo svoj život da bismo vidjeli što nas to obeščašćuje, onečišćuje,

što nas to odvlači od nas samih i od Boga u nama. To je, vjerojatno, u prvom redu manjak vjere

i pouzdanja u Boga i pretjerana briga oko ovozemnog života. Isus takvo naše stanje uspoređuje

sa zrnom Božje riječi koje padne u trnje naše duše: Nadošle brige vremenite, zavodljivost

bogatstva i ostale požude uguše Riječ te ona ostane bez ploda (Mk 4,19).

Samo Bog i njegova milost mogu dati smisao našem životu i udijeliti mir našem vremenu. Htjeli

bismo se zato ovoga došašća na poseban način otvoriti Božjoj riječi. Htjeli bismo se riješiti i

naših grijeha i naših zlih nagnuća. Zato: očistimo se. Obratimo se Bogu. Činimo dobro.

Praštajmo. Dopustimo da nas obuzme Božja milost i Božji mir.

Tako ćemo, onda, radosno dočekati i proslaviti Božić koji je pred nama. Neka se na nama ispuni

današnja riječ svetoga Pavla: Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!

Tako će na nama počinuti blagoslov i sami ćemo biti na blagoslov drugima.

III.

Bdjenje i povjerenje

„Bdijte“, veli Isus, „jer ne znate kada je čas!“ Tumači Biblije se neće nikada u potpunosti

složiti da li se Isusove riječi iz današnjeg evanđelja odnose na propast Jeruzalema iz godine 70.

ili to Isus govori o budućim vremenima. Moguće je jedno i drugo. No sigurno je da Gospodin

želi nama, danas progovoriti. I to je za nas odlučujuće. Stoga ove prve nedjelje došašća želimo

osluškivati Isusov glas u jednostavnosti srca. Što to nama, ove godine, na početku došašća,

Gospodin Isus želi poručiti tim riječima? Kaže: „Bdijte!“. Kako bdjeti, zbog čega biti budan?

Lako bi se mogao steći dojam da je ovdje riječ o tjeskobnom bdjenju („Samo da nas ne nađe

pozaspale kada dođe!“). Nipošto! Isus pripovijeda kako neki čovjek odlazeći na put ostavlja

svoju kuću i povjerava je slugama. Radi se dakle o povjerenju koje gospodar iskazuje svojim

službenicima. Svakome povjerava njegov posao u okviru vlastitih mogućnosti. Tako su sluge,

zajedno s vratarom, zapravo počašćene tim gospodarevim povjerenjem. Sve svoje imanje

gospodar ostavlja s povjerenjem u njihove ruke. Vjerojatno nisu mogli očekivati da će gospodar

Page 7: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

7

imati tako visoko mišljenje o njima. Sada, kada je gospodar ipak tako postupio, oni uopće ne

sumnjaju da će za vjernost biti i nagrađeni.

Eto tu smo. Ako ovo još nekome nije jasno, sam nam Isus govori: „Što vama (apostolima)

kažem, svima kažem: Bdijte!“ Za nas je ova riječ. Meni Isus govori u ovom trenutku: „Bdij nad

darovima koje sam ti povjerio!“ Što bi to meni, što bi to nama Gospodin mogao povjeriti?

Kao prvo: život. Ovozemaljski život, ali i život milosti, život opečaćen mukom njegova križa i

slavom njegova uskrsnuća. Povjerava nam same sebe, umivene vodom krštenja, povjerava nam

svoju sliku, neizbrisiv pečat Duha Svetoga i u krstu i u potvrdi i u svakom drugom sakramentu.

Povjerava nam svoju sliku u nama. Nosimo njegovo ime: mi smo krist-jani/kršćani! Krist nam

zapravo povjerava sama sebe da budemo njegova vjerna slika u svijetu, Krist povjerava sama

sebe Crkvi, da doista bude njegovo otajstveno Tijelo. To je čast koju u ovom smrtnom tijelu

nikada nećemo do kraja razumjeti. Njezino značenje i njezin domet nikada na zemlji nećemo

dokučiti. Tek duhovnim okom, prosvijetljenim svjetlošću i silom Duha Svetoga možemo

naslućivati i ponešto nazrijeti neizmjernost toga odlikovanja. Tome se daru i pozivu divi i

Poslanica Efežanima dok kliče: „Bog Gospodina našega Isusa Krista... prosvijetlio vam oči

srca, da upoznate koje li nade u pozivu njegovu!“ (1,17-18).

Zato nam Gospodin veli: „Bdijte!“ Odgovoriti na taj njegov poziv ne znači drhtati od straha,

ne znači bacati se u tjeskobu. Naprotiv, to je poziv na radost, radost u odgovornosti. Gospodin

naime veli da nam je neizmjerno mnogo povjereno i da to valja čuvati i nad tim bdjeti. Kad

bismo samo malo više dokučili domete tih Kristovih darova i njegovih obećanja! U tome bi

slučaju bdijenje, kao posljedica izabranja i povjerenja, bilo čista radost, uzdrhtalo iščekivanje.

Evo nam došašća. Očekujemo dolazak Gospodnji i potpuno ispunjenje njegovih obećanja.

Stoga – bdijmo! Radujemo se. Mi smo sinovi i kćeri izabranja. Gospodin je blizu.

Page 8: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

8

2. NEDJELJA DOŠAŠĆA

I.

Uvod i pokajnički čin

U drevnim vremenima nije bilo izgrađenih putova. Zato, kada bi neki grad trebala pohoditi neka

važna ličnost, kao npr. kralj, ljudi bi baš za tu prigodu popravili i izravnali uobičajene

karavanske putove. To je slika koju prorok Izaija uzima da ukaže narodu kako ljudi trebaju

svojim čestitim životom pripraviti put Gospodinu koji dolazi. Slično i Ivan govori navješćujući

Kristovo djelovanje. U ovom vremenu došašća i mi bismo željeli pripraviti svoje srce za

dolazak Gospodnji. Zato ćemo i na početku ove mise zazvati na sve nas milosrđe Gospodnje.

Gospodine, ti snizuješ svaku ljudsku oholost i uklanjaš svaku uznositost zla i grijeha. Gospodine, smiluj se

Kriste, ti u nama uzdižeš sve što je plemenito, ti nas uzdižeš sve do dioništva u tvojoj

božanskoj naravi. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas danas na ovoj svetoj misi na poseban način pohađaš svojom ljubavlju. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Zašto su naše ceste često loše? Zato što su loše građene. Vjerojatno. Također zato što se slabo

održavaju. Svakako je to još važniji uzrok. Kako to da u nas – vele – ima dosta talenata u

umjetnosti i sportu, ali ne isto toliko uspješnih umjetnika ili športaša? Kako to da neki športaši

bljesnu samo jednu sezonu? Dobri treneri će spremno reći: "To je pitanje vježbanja, bolje

rečeno nevježbanja."

Svako se umijeće treba "tesati", svaka se sposobnost treba vježbati. Jer, mi ljudi tako lako

"zahrđamo". Valja nam se uvijek iznova truditi. Uspješan čovjek ne može nikada "ležati na

lovorikama".

Tako danas govori i prorok Izaija i ponavlja Ivan Krstitelj: "Pripravite put Gospodnji u

pustinji… Svaka dolina nek se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivudavo

neka se izravna, što je hrapavo, neka se izgladi!" Kao što su se u drevna vremena pripravljali

neravni putovi za dolazak zemaljskog vladara, tako Izaija i na sličan način Ivan Krstitelj

opominje narod da isprave svoje krivine i neravnine, tj. da se obrate.

Taj poziv vrijedi i za nas, osobito u vremenu došašća. Koliko god se nama činilo da su nam

putovi pravi i ispravni, mi trebamo – po proročkoj riječi – svoje život neprestano ravnati prema

Božjem zakonu.

Sniziti

Potrebno je samo malo bolje pogledati u vlastitu nutrinu. Što nam valja sniziti? Zar ne da u

nama ima toliko i nestrpljivosti i oholosti, i sebičnosti i ljutnje i zavisti i lijenosti i nemara u

molitvi i u vlastitim dužnostima? Ne čini li nam se da je naše ponašanje isuviše "hrapavo" na

žalost onih koji nas okružuju, i to onih najbližih, a da o ostalima i ne govorimo. Ili ćemo se

Page 9: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

9

zavaravati da je u našem srcu, u našim mislima i u našem ponašanju sve tako glatko, čisto, fino

i uredno?

Uzvisiti

A što nam valja uzvisiti? Pa, naravno, ljubav, dobrohotnost, strpljivost, marljivost, vjerno

vršenje dužnosti, ustrajnost u dobru, poštovanje prema Bogu i bližnjemu, sudjelovanje na

nedjeljnoj misi…

Pripravljati put Gospodinu

Susret s Bogom pretpostavlja dvostruko kretanje: Bog nam šalje svoga Sina, Bog se obraća

čovjeku, ali u isto vrijeme mi tražimo Boga, mi mu pripravljamo putove. I to, naravno, vrijedi

i za nas "redovite" vjernike. Poput onih umjetnika i športaša o kojima smo govorili na početku,

i mi neprestano svojim životom pripravljamo put Gospodinu. Tako u Knjizi otkrivenja

Gospodin govori: "Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata,

unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom". Gospodin nas pohodi ovoga došašća.

Pripravimo mu putove. Otvorimo mu vrata. I on će doći k nama, večerati s nama i ispuniti naš

život trajnom i dubokom radošću koja samo od njega dolazi.

II.

Uvod i pokajnički čin

U prometu uglavnom slijedimo znakove i putokaze, da bismo putovali sigurno i da ne bismo

zalutali. Kada kupimo neki aparat, slijedimo uputstvo za uporabu. Ako smo razboriti, slijedimo

i preporuke liječnika. A evo, danas nam Božja riječ govori o glasu koji je najvažniji i kojega

bismo trebali slijediti. To je glas Božji koji nas poziva na obraćenje, na razboritost i milost.

Htjeli bismo danas na poseban način čuti, razumjeti, prihvatiti i primijeniti Božju riječ, Božji

glas i u riječi koju ćemo čuti i u otajstvima koja ćemo slaviti. Zato ćemo skrušena i jednostavna

srca zastati na trenutak i zamoliti Gospodina da ukloni od nas svaki grijeh koji nam priječi da

njegovu riječ čujemo i prihvatimo.

Gospodine, tvojoj je riječju sazdan svemir. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si vječna Riječ Očeva. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da živimo od svake riječi koja dolazi iz tvojih usta. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

U svojoj knjizi Uvod u kršćanstvo Joseph Ratzinger donosi priču kako je u jednom putujućem

cirkusu izbio požar. Ravnatelj je jednoga klauna koji je već bio obučen za predstavu poslao u

selo da pozove ljude u pomoć, jer je postojala opasnost da se vatra proširi i na selo. Međutim,

seljani su mislili da se klaun šali, samo da bi ljude doveo na cirkusku predstavu. Što ih je on

više uvjeravao da se ne šali, oni su se sve više smijali i zabavljali uvjereni kako klaun savršeno

glumi uplašenoga čovjeka. Veli priča, da su zbog te nevjere na koncu izgorjeli i cirkus i selo.1

1 Usp. J. RATZINGER, Uvod u kršćanstvo, KS, Zagreb, 1972., str. 16-17.

Page 10: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

10

Koliko je takvih slučajeva bilo u povijesti država i naroda, ali i u povijesti mnogih obitelji i

mnogih ljudi! Mudri su ljudi opominjali i pokazivali ispravan put, a mnoštvo ih nije ozbiljno

shvaćao. Smatrali su ih cirkusantima i sanjarima. Tek bi kasnija povijest pokazala, koliko su

bili dalekovidni. Kasnije, kad je šteta već bila učinjena… Bilo je, nadalje, mudrih ljudi, koji su

povijesne sukobe pokušavali riješiti miroljubivim načinom, ali su bili glasniji oni koji su željeli

rat. Bilo je razboritih ljudi koji su savjetovali da je potrebno strpljivosti, praštanja, poniznosti i

ljubavi da bi se brak sačuvao i unaprijedio. Ali ne. Supružnici su ustrajavali u svome inatu, u

svojoj uvrijeđenosti, u svojoj zluradosti, što se gorko osvetilo i njima i njihovoj djeci. Kasnije

su i sami uvidjeli, koliko je to bilo ludo. A, eto, onda kada su mogli, nisu poslušali razborita

glasa.

Ja sam glas koji viče

Danas smo u prvom čitanju čuli kako prorok Izaija govori: Glas viče: Pripravite put Gospodinu

u pustinji. To proroštvo danas evanđelist Marko primjenjuje na Ivana Krstitelja. On je taj glas

koji viče iz pustinje.

Ivan je bio siromašan čovjek, isposnik. Boravio je u pustinji i pozivao na obraćenje. To je

jednostavna, a tako važna poruka za nas. Glas nas zove iz pustinje. Pustinja je mjesto sabranja,

mjesto molitve, mjesto gdje čovjek Boga traži. To onda znači da treba imati i uha i volje i srca

da se taj glas uopće čuje, pa onda i prihvati. Jer, oduvijek je tako bilo, a danas još i više, da su

drugi glasovi puno jači, blještaviji, oku primamljiviji… Pogledajmo, na primjer, samo neke

emisije na televiziji. Traži se "zvijezda". Poruka je jasna: budi lijep, mlad, uspješan, budi

obožavan, budi bogat, budi slavan, budi prvi… Pa je, onda, naravno, preko specijaliziranih

emisija, jako važno znati što čine oni slavni, kako se oblače, kamo putuju, što govore, s kime

su bili viđeni…

Glas Božji, naprotiv, jest onaj iz pustinje. Takav je bio i naš Gospodin Isus. O njemu prorok

govori: Vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima (Iz 42,2). Koliko god mi imali

vjeronauk u školama, koliko god mi mogli pratiti misu na televiziji, u ovome su svijetu uvijek

bučniji oni koji nude jeftinu zabavu i ograničeni užitak. Zato danas zvuči staromodno (kao glas

iz pustinje) kada govorimo o čestitosti mladih prije braka, kada govorimo o vjernoj bračnoj

ljubavi, o čuvanju ljudskog života od njegova začeća. Možemo, nadalje, zvučati kao mračnjaci,

kada govorimo da je zločin protiv čovjeka i čovječnosti manipulirati već začetim ljudskim

bićima koji su za liječnike tek materijal za potpomognutu oplodnju. A znamo, ukoliko se taj

materijal pokaže slabim, bit će uništen. Za ovaj je svijet ludost govoriti da to nije genetski

materijal nego začeto i živo ljudsko biće. Može zvučati naivno i ludo, ako se stvarno zalažemo

za istinsko poštenje u poslovanju… Možda to jest glas iz pustinje, ali je jedini glas koji dolazi

od Boga i koji nam donosi mir ovdje na zemlji te vječni život s Bogom, izvorom svega dobra.

Pripravite put Gospodinu

Taj nam proročki glas koji danas govori: Pripravite put Gospodinu u pustinji. Svaka dolina

neka se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivudavo, neka se izravna, što je

hrapavo, neka se izgladi! Za onoga koji želi čuti i prihvatiti – savršeno jasno i ostvarivo. Valja

nam pripraviti put Gospodinu u našemu srcu. Iz njega sve proizlazi. U njemu su udoline. To su

one manjkavosti, to su naši propusti. To je naša lijenost, naša nezainteresiranost. Valja nam te

praznine ispuniti svojim zauzimanjem, svojim čestitim radom, svojim dobrim djelima, naravno,

započevši od svojih najbližih. Ima u našem srcu i brežuljaka. To su naše mane, naše zle

sklonosti, naša oholost, srdžba, naši grijesi protiv bilo koje zapovijedi. Treba ih, uz pomoć

Page 11: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

11

Božje milosti, ukloniti. Tu su i krivine i hrapavosti. To označava one loše strane našega značaja.

Možda smo skloni lijenosti, ogovaranju, oholosti, zavisti. Oznake našega karaktera treba

usmjeriti prema dobru, a ne prema zlu. Tako ćemo pripraviti put Gospodinu, da njegov dolazak

za nas ne bude uzaludan.

Nakon mene dolazi jači od mene…

Ivan je bio silan prorok. Veli današnje evanđelje: Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi

Jeruzalemci. Pa ipak, veli Ivan: Nakon mene dolazi jači od mene (…) Ja vas krstih vodom, a on

će vas krstiti Duhom Svetim. Ta se Ivanova riječ ostvarila među nama i sada se ostvaruje. Među

nama je Isus, Sin Božji. Otkupljeni smo njegovom smrću i uskrsnućem, kršteni njegovim

krštenjem, posvećeni i posvećivani njegovim Duhom u sakramentima u svetom bogoslužju.

To je snaga koja je u Crkvi, koja je u nama. Valja nam samo za njim posegnuti. Valja nam

povjerovati Kristu i njegovu evanđelju, valja nam se odreći grijeha ražeći Boga u Crkvi, u

njegovoj riječi, u njegovim sakramentima u svakodnevnom životu.

Dao Gospodin da njegova riječ za nas ne bude uzaludna, nego da našem srcu nađe plodno tlo,

na spasenje nama i onima koji su s nama.

III.

Ozbiljnost obraćenja

Evo ga: glas koji viče. Viče u pustinji. Onaj glas o kojem govori još drevni Izaija čuje se

konačno u judejskoj pustinji u trenutku kad se Isus pripravlja na svoje djelo. Bio je to glas Ivana

prozvanog Krstitelj. On prolama pustinjsku tišinu i viče: „Pripravite put Gospodinu, poravnite

mu staze!“ Glas je očito bio glasan, a poruka važna: doista, na Ivanov glas, „grnula k njemu

sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci.“ Puno svijeta. I nisu došli radi nekih izvanjskih znakova

i čudesa. Došli su liječiti svoju dušu. Ivan je naime propovijedao „krst obraćenja na otpuštenje

grijeha“. Kako li to i za nas zvuči proročki i poticajno! Za nas je ovo evanđelje poziv. Izdvojio

bih neke riječi za koje vjerujem da nas se posebno dotiču.

Pustinja. Vrijeme i mjesto sabranosti. U pustinji je naime čovjek sam sa sobom i sa svojim

Bogom. Sunce i pijesak. Čovjek i Bog. Ivan je bio takav čovjek. Dugo je boravio u pustinji u

jednostavnosti i oskudici. Tražio lice Gospodnje i osluškivao njegov glas. I tako je Ivan postao

Glas, glas koji pripravlja put Gospodinu. I doista, tako to obično biva: da bi čovjek susreo Boga,

potrebna je takva pustinja. Potrebno je osamiti se. Potrebno je u određenom vremenu osigurati

trenutke sabranosti, molitve, osluškivanja Božjega glasa. Potrebno je znati pronaći u sebi

pustinju. Vrijeme došašća je izgledna prigoda za to. Potražit ćemo trenutke sabranosti, pripraviti

se na nedjeljnu misu, otići na zornicu. Razmišljat ćemo o Božjoj riječi na putu na posao, dok

spremamo svoje stvari. Poput Marije koja „u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih

u svome srcu.“ To je prokušan put Božjih prijatelja.

Obraćenje. Novi zavjet obraćenje naziva metanoia. Znači promjenu mišljenja, načina života.

U Ivanovom propovijedanju znači prvenstveno obraćenje od grijeha. U svojoj tromosti i u

svojoj ludosti čovjek toliko puta ne uočava kako to da mu do srca ne dopre riječ Božja i kako

to da ona u njemu ne donese ploda. Potrebno je ukloniti grijeh iz svoga srca, liječiti rane koje

grijeh ostavlja. Naravno, ne svojom snagom. Potrebno je prvo grijeh priznati. A to nije lako.

Page 12: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

12

Nije lako pogledati se u zrcalu Božje riječi i reći: „Jest, griješio sam.“ Ali, to je jedini put.

Tako su činili i Petar i Pavao. Tako je učinio i Augustin. Tako čini svaki kršćanin kad veli:

„Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh“ i još dodaje: „Zato molim... i vas braćo da se

molite za me...“ I to nisu samo prazne riječi: ja jesam griješio. Nadalje je potrebno ponizno

zamoliti Boga (u ispovijedi) da nam oprosti i da nam dade snage da se stvarno obratimo od zla

(„i ne uvedi nas u napast!“). U tome je smislu obraćenje proces koji traje koliko i naš ovozemni

hod.

Pripraviti put. U starini su znali za dolazak neke visoke ličnosti posebno izgraditi put. Ivan

ovdje govori o putu koji Isusa dovodi u naše srce. To je put obraćenja. Put po kojem želimo

činiti dobro, zlo izbjegavati. „Evo, na vratima stojim i kucam...“, veli Gospodin. Nije nasilan.

Očekuje da mu otvorim, da mu pripravimo put da uđe i večera sa mnom.

I to je naše došašće. Povlačenje „u pustinju“, obraćenje i pripravljanje puta Gospodinu. A

Gospodin je blizu.

Page 13: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

13

3. NEDJELJA DOŠAŠĆA

I.

Uvod i pokajnički čin

Duboko vjerujemo da je riječ koju čitamo u misi prava Božja riječ i to riječ koju nam Gospodin

upravo u tome trenutku upućuje. Htjeli bismo i danas otvorena srca čuti tu Božju riječ, u srce

je pohraniti i u životu provoditi. Zato ćemo zamoliti Gospodina da nas učini dostojnima.

Gospodine, ti si svome narodu nekoć govorio po prorocima. Gospodine, smiluj se!

Kriste, u punini vremena došao utjelovio si se među nama kao živa Božja Riječ. Kriste,

smiluj se!

Gospodine, ti nam i danas progovaraš po Duhu koji prebiva u tvojoj Crkvi. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Tko je dobar trener mladih igrača-početnika? Prvenstveno onaj koji u mnoštvu prosječnih

pojedinaca može prepoznati budućega rekordera. Tko je dobar poslovni čovjek, dobar političar?

To je čovjek koji prepoznaje talente svojih suradnika i sukladno tome povjerava im određene

zadatke. Kada jedan narod pokazuje zrelost i mudrost? Onda kad prepozna osobu koja ih može

povesti u pravome smjeru.

Gospodnji pomazanici

Danas smo u prvom čitanju pročitali znameniti odlomak iz Knjige Izaije proroka: "Duh

Gospodnji na meni je, jer me Gospodin pomaza…" Svi su starozavjetni proroci imali toga Duha

Gospodnjega, bili su pomazani njegovom mudrošću i njegovom snagom. Na tome se zapravo

temelji cijelo Sveto pismo, otuda njegova bogoduhost. Budući da su proroci, evanđelisti i ostali

svetopisamski pisci bili nadahnuti Duhom Božjim, mogli su onda i propovijedati i prenositi pa

i zapisivati Božju riječ.

Nadalje, mi znamo i vjerujemo da i Crkvi počiva taj isti Duh Gospodnji. Crkva je čuvarica

Božje riječi i navjestiteljica Božjega kraljevstva. No, idemo li još dalje, vidimo da je svatko od

nas primio Duha Svetoga i da ga i nadalje prima slavljem svetih sakramenata. Prema tome, mi

smo uronjeni u svijet duha Božjega, Gospodnja riječ i danas odjekuje. Valja samo otvoriti svoje

uho, slušati je i poslušati.

Krist je Pomazanik

Od svih starozavjetnih proroka – pomazanika Gospodnjih, Isus je onaj jedini Pomazanik po

kojemu i u kojemu svi pomazanici prije i poslije njega primaju snagu i poslanje. On je

Pomazanik, pisan velikim početnim slovom, dakle, Pomazanik – Krist – Mesija. Upravo to

danas naglašava Ivan Krstitelj. Naime, on, Ivan, priznaje da on nije Krist, nego samo Glas onoga

koji viče u pustinji da se pripravi put Gospodinu.

Page 14: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

14

Prepoznati i prihvatiti Pomazanika i pomazanike

Ovo je ključno pitanje. Naravno da svi načelno vjerujemo da je Isus i Krist i Spasitelj i Sin

Božji. Naravno da svi – načelno – prihvaćamo sva evanđeoska načela. Naravno da onda

prihvaćamo i Crkvu – Tijelo Kristovo u kojoj prebiva isti Duh našega Gospodina Isusa.

Međutim, u praksi, taj nam Duh ostaje nekako zamagljen. Sveto nam pismo svjedoči kako je

ono Bog "progovorio" i preko Bileamove magarice, kako je govorio preko tolikih ljudi, pa čak

kako je i nepravedni veliki svećenik Kaifa prorokovao da Isus ima umrijeti za narod. Očito je

da nam gotovo svakodnevno Bog progovara. Zar ne, da nam pojedina Božja riječ koji puta

posebno sjedne na srce? Zar ne da od svojih najbližih čujemo kakvu opomenu, kakav poticaj?

Zar nam se ne događa kako nam nesvjesno koji puta i naša djeca govore i otvaraju nam oči o

našim sitnim i krupnim manama? Zar ne, da se Bog svakodnevno koristi tolikim prigodama da

nas potakne na obraćenje, da nas usmjeri prema dobru? A mi, slabi ljudi, ne želimo čuti kako

npr. i prečesto govorimo nedolične riječi, kako nam se olako događa da lažemo, da budemo

zavidni. I prečesto smo nestrpljivi, nepopustljivi, bezosjećajni, sebični, lijeni za svoje ljudske i

vjerske dužnosti. I prečesto nam se događa da zanemarujemo osobe koje doista ne bismo trebali.

Ukratko, nakupilo bi se puno toga i krupnijega i sitnijega. I što se događa? Bog nas redovito

opominje preko svojih pomazanika. Nije to ni Ivan Krstitelj, ni Izaija, ali taj Božji glas dopire

do nas preko svećenika, preko roditelja, prijatelja, preko bračnog druga, preko vlastitog djeteta.

I onda, poput starih Židova, "ubijamo" svoje proroke, a onda im dižemo spomenike. Možda je

u tome smislu i nevolja ovoga našega naroda što ne razaznaju glasove ljudi koji nam govore

ono što Bog od nas očekuje, nego se možda priklanjamo glasovima koji nam više gode ušima.

Glas Gospodnji i danas odjekuje među nama. Njegov smo glas mogli čuti i u današnjim

čitanjima. Dao Gospodin da taj glas nađe pravog odjeka u našim srcima.

II.

Uvod i pokajnički čin

Na današnji dan, treće nedjelje došašća Crkva od davnina naglašava radost. Radujemo se jer je

Gospodin blizu. A znamo da nam je na poseban način blizak u riječi koju ćemo danas čuti i u

otajstvu koje nam je slaviti. Htjeli bismo se, dakle, ispuniti Božjim mirom i Božjom radošću.

Odložimo sve ono što nas priječi da budemo s Bogom. Pokajmo se za svoje grijehe.

Gospodine, ti si radost svega stvorenoga. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti svoju Crkvu veseliš blagdanom svoga rođenja. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas sve pozivaš da budemo navjestitelji tvoje radosne vijesti. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

U jednom dokumentarnom filmu pokazali su djecu sa dalekog sjevera kako se igraju. Svuda

oko njih snijeg i led i vedro nebo. Djeca toplo obučena igrala su se. Svi su trčali i smijali se od

srca, glasno i neobuzdano. U prvi mah bi netko rekao: od igračaka imaju samo saonice. Nemaju

ni šume ni trave, ni potoka, ni nit dječjih igrališta. Nisu čak imali ni loptu. Pa ipak, ta su djeca

bila bezbrižna i vesela u svojoj igri. Očito je – igra i radost bili su u njima, neovisno o vanjskim

okolnostima.

Page 15: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

15

Uvijek se radujte

Danas nam u svoj jednostavnosti Pavao veli: Uvijek se radujte! Govori li nam išta slika one

djece na snijegu? A mi, sve više priviknuti na današnje potrošačko društvo, nekako u sebi

mislimo da ćemo biti sretni i radosni tek kada… i onda nabrajamo: kad završimo školu, kad

nađemo posao, kad dobijemo povoljan kredit, kada steknemo kuću ili stan, kad si budemo mogli

priuštiti i vikendicu, novi auto, u kući ovo ili ono. Radovat ćemo se, mislimo, kad dobijemo

bolji posao, bolju plaću, kad postignemo neki bolju društvenu ulogu, kad budemo izabrani u

hrvatski sabor… I onda, kada nešto – ili čak sve! – od ovoga i postignemo, jesmo li sretni?

Možemo li se radovati? Dok trčimo za uspjesima, radost nam sve brže bježi, kao kad

pokušavamo proći ispod duge… A pogledajmo vrijeme u kojem je ovo Pavao pisao! Za Pavla

i kršćane u Solunu bilo je to često vrijeme oskudice, progonstva, nesigurnosti. Ne usuđujemo

se uopće usporediti životni standard tih prvih kršćana s našim standardom. Nikakve socijalne

sigurnosti, a život težak uz puno rada, napora i odricanja. Pa ipak, unatoč toga, Pavao veli:

Radujte se!

Očito je, dakle, da nam veselje i radost ne ovisi o onome što imamo, što smo stekli ili što ćemo

steći. Evo što nam Pavao dalje preporučuje, da bismo se stvarno mogli radovati.

Bez prestanka se molite

Kao prvo veli: Bez prestanka se molite! Zvuči previše jednostavno. A kako bi to molitva mogla

utjecati na to da budemo radosni? Evo. Dok se molimo, Boga tražimo. U molitvi pokušavamo

svoj život predati Bogu i Boga dovesti u naš život. Pokušavamo sebe i svijet oko nas gledati

Božjim očima. I gle – sve je drugačije! U molitvi itekako shvaćamo da je sve ovo oko nas

prolazno, pokvarljivo i da nikada ne može ispuniti naše srce pravom i istinskom radošću.

Potrebna nam je molitva kao otklon odo ovoga svijeta koji vidi upravo samo ovaj svijet i nije

kadar podići i izdići oči iznad zemaljskog obzorja. Samo u molitvi vidimo život u pravome

svjetlu. Samo po molitvi, po kojoj se s Bogom povezujemo, nalazimo istinski smisao, pravu

snagu i nepatvorenu ljepotu svoga života.

U svemu zahvaljujte

Sljedeći je Pavlov naputak još ljepši. Veli: U svemu zahvaljujte. Jednostavno, a tako

djelotvorno! Kakav je to čovjek onaj koji zahvaljuje? To je u prvom redu mudar čovjek koji

vidi i razumije. Evo. Takav čovjek zahvaljuje Bogu za to što je jutros moga ustati iz kreveta i

doći na misu. Zahvaljuje Bogu za tolike obične a ipak važne stvari u svome životu. Za vid i

sluh, za dom, za obitelj, za divni svijet koji nas okružuje, za prijatelje i tolike drage ljude.

Zahvaljuje Bogu što može raditi i stvarati. Međutim, čovjek vjernik iznad svega zahvaljuje

Bogu što ga je stvorio, što ga je po svome Snu spasio i otkupio i što je već sada dionik nebeskih

dobara, odnosno, dionik božanske naravi Isusa Krista.

Kako je lijepo u molitvi Bogu zahvaljivati! Čovjek se ispunja radošću, ispunja se mirom i

nadom, a osobito zahvalnošću prema Bogu. Čovjek koji zahvaljuje raduje se jer zna da mu je

Bog ne samo Stvoritelj, nego i Spasitelj, da mu je Otac, da mu daje udioništvo u svome

božanstvu, da ga uzima kao svoje dijete. Nije čudo da su veliki duhovni ljudi danima u molitvi

ponavljali samo dvije riječi Oče naš! Koliko li neizmjerne i neistražive veličine u toj spoznaji i

stvarnosti da nam je Bog Otac!

Page 16: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

16

A sam Bog mira neka vas posvema posveti

Na koncu veli Pavao: A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće – i duh vaš i

duša i tijelo – neka se besprijekornim sačuva za dolazak Gospodina našega Isusa Krista.

To je naš put i naš program ovih dana do Božića, ali i inače u našem životu. U jednostavnosti

srca želimo moliti i zahvaljivati Bogu za sve što imamo materijalno i duhovno, u ovome svijetu

i u budućem. Tako ćemo ispuniti svoj život radošću unatoč svih nevolja i križeva koje ovozemni

život donosi. Tako ćemo biti Bogu posvećeni: s njime sjedinjeni kao njegova djeca, kao njegova

baština, kao njegova milina. U tome slučaju možemo se radovati za sve što imamo ovdje na

zemlji znajući da nas čeka baština neraspadljiva na nebesima.

Gospodin je blizu. Radujmo se. I neka naša radost bude znana svim ljudima. Jer, imamo blago

neizmjerno: Bog ulazi u naš život i u naš svijet, a mi smo s njime i u njemu kao djeca ljubljena.

III.

Svjedočiti za svjetlo

Silan je bio Ivan. Izuzetan čovjek. Gorostas. Na njegov glas iz pustinje došli su mnogi iz Judeje

i pognute glave krstili se krstom obraćenja. Velika je snaga izbijala iz njegova lika. Zato su

mnogi bili pomislili da je on ona zvijezda koja ima doći. Tolika je bila njegova snaga i toliko

zadivljujuća njegova pojava. Međutim, Ivan je bio svjestan da je došao „kao svjedok da

posvjedoči za Svjetlo“, ali da on sam nije bio Svjetlo. Naravno, Ivan je i mogao posvjedočiti za

svjetlo, jer je i sam tom svjetlošću bio prosvijetljen.

I evo odmah velike napasti: graditi se većim nego što jesi. Ivan je pokrenuo cijelu Judeju.

Razdrmao uspavane duhove. I svi su k njemu dolazili. Bogati i siromašni, učeni i priprosti,

običan puk i svećenici. I svi su mu se divili. Kako li to samo može goditi čovjeku. Kako li to

samo čovjeka može ponijeti i uznijeti. I onda u svojoj slabosti počinje ovako razmišljati: Pa ja

doista nešto vrijedim. Vidi kako za mnom idu! Vidi samo kolike su moje sposobnosti. Zapravo,

ovo što sam dosada pokazao, tek je dio mojih pravih odlika. Ljudi će tek čuti za mene... I nakon

takvih razmišljanja čovjek dalje počinje ploviti na krilima svoje umišljenosti i oholosti. I nek

se samo nađe netko tko bi ga osporio! Kako li se samo usuđuje dirnuti u izabranika! I onda u

takvom kolopletu sotona ima pune ruke posla. I zadovoljno ih trlja. A čovjek kojemu je Bog

stvarno povjerio i dao određene darove počinje propovijedati sama sebe. I sve postaje tako

jadno. Međutim Ivan Krstitelj se i u tome pokazuje da je gorostas. Makar je doista velik i

izabrani prorok, zna on tko je i gdje mu je mjesto. Dakle, svećenici i leviti pitaju Ivana tko je

on (u zraku se osjeća gotov odgovor: „Reci samo da si Krist. Takav nam baš treba: snažan,

glasan, onaj za kojim ljudi idu!“). Ivan odmah jasno veli: „Ne, ja nisam Krist!“ Ni (onaj

iščekivani) Ilija. Niti uskrsnuli prorok. Pa tko onda? Jednostavno: „Ja sam glas koji viče u

pustinji: Pripravite put Gospodinu!“ Ivan nije svjetlo, nego je došao posvjedočiti za svjetlo.

To je tajna svih svetih ljudi. Znaju oni da sami po sebi ne bi ništa vrijedili. Oni su se jednostavno

raduju što su nositelji Božjih darova i to darova koji su za služenje. Upravo kao Ivan. Sve što

je on bio i što je značio stavio je u službu pripravljanja puta Gospodinu. Svekolik smisao

njegova života bio je da postane Glas.

Page 17: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

17

Tko sam ja? U čemu je moja veličina? Kao prvo, uči nas Biblija, Bog nas je stvorio na svoju

sliku, sebi slične. Silan je to dar i silno dostojanstvo. Nadalje, nakon čovjekova pada Bog ga ne

ostavlja nego mu šalje svojega Sina. Po vazmenom otajstvu Kristove muke, smrti, uskrsnuća i

proslave čovjek postaje dijete Božje, dionik nebeskih darova. Kad se kršćanin po sakramentu

krsta ucijepi u Krista, on postaje dionik njegove božanske naravi, živi ud njegova otajstvenog

Tijela koje je Crkva. Nikada na svijetu nećemo dokučiti veličinu svoga izabranja. Bog je doista

velik i želi biti velik u ljudima i po ljudima. Velik sam onoliko koliko je u meni velik Bog.

Božjom milošću mogu isijavati Božju svjetlost. Bog može isijavati iz mene. Kako bi rekao sv.

Franjo, Bog od mene želi učiniti oruđe svoga mira i blagoslova. To je moje odlikovanje, moja

radost, ali nipošto razlog uznositosti.

Page 18: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

18

4. NEDJELJA DOŠAŠĆA

I.

Uvod i pokajnički čin

Crkva nam danas stavlja pred oči Mariju, neznatnu službenicu Gospodnju, koja je surađivala s

Božjim naumom spasenja i tako sudjelovala u veličanstvenom djelu spasenja ostvarenog po

Isusu Kristu. Njezina vjera i njezino predanje uzor su svakog vjernika. Zamolit ćemo Gospodina

da nas oslobodi naših grijeha i propusta i učinili da bismo i mi poput Marije mogli biti suradnici

na njivi Gospodnjoj.

Gospodine, ti si Mariju, svoju Majku, snagom Duha Svetoga ispunio svakom milošću. Gospodine, smiluj se!

Kriste, u krilu Blažene Djevice postao si čovjekom, našim bratom i prijateljem. Kriste,

smiluj se!

Gospodine, ti nam Mariju postavljaš za primjer vjernosti i svetosti. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Blaženu Djevicu Mariju častimo kao najveću od svih žena, kao Bogorodicu, kao onu koja je

bez grijeha začeta, ali pri tom ne smijemo zaboraviti da je ona žena, dakle, ljudsko biće koja

nam kao vjernica i Božja službenica može biti uzor i poticaj. Jer, sve što je ona učinila snagom

Božje milosti, možemo i mi na svoj način i u vlastitim okolnostima. Pogledajmo još jednom

kako je protekao njezin susret s anđelom.

Zdravo, milosti puna

Anđeo ulazi k Mariji i veli "Zdravo, milosti puna!" U doslovnijem prijevodu znači to: "Raduj

se, milosti puna!" Anđeo joj naviješta da je ona na poseban način "omilošćena" i da se može

radovati. Ni jedna žena nije na takav način ispunjena milošću. Naime, do te je mjere povezana

s Bogom da je ni najmanji grijeh od njega ne dijeli, a u isto je vrijeme od Boga određena za

velike stvari. Koliko god mi slavili Marijinu veličinu, nikad ne ispuštamo u vidu da je sve na

njoj čisto Božje djelo, čisti Božji dar kojemu se onda ona prepustila.

Ne boj se, Marijo! Evo, začet ćeš i roditi sina

Anđeo joj veli: "Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i

nadjenut ćeš mu ime Isus." Marija je tako pozvana da sudjeluje u djelu spasenja. Rodit će Isusa,

Spasitelja, Sina Božjega. Valja uzeti u obzir da je Marija bila veoma mlada djevojka, iz

neznatnog Nazareta i iz zaboravljene pokrajine Galileje. Bog ostavlja po strani sve ljudske

veličine, sve političke i vjerske autoritete i prilazi njoj, Mariji iz Nazareta i povjerava joj nešto

što nikada nikome još nije povjerio, nešto što je jedinstveno i neponovljivo u cijeloj ljudskoj

povijesti.

Neka mi bude!

Marija se nije uplašila. Znala je da je to Božje djelo i da će se sve to dogoditi isključivo Božjom

snagom. Zato se ne boji, nego prihvaća biti Božjom posudom, Božjim sredstvom, Božjom

Page 19: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

19

suradnicom. Stoga jednostavno veli: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj

riječi!" Time je rekla puno više nego što u prvi mah izgleda. Naime, ona je prihvatila ono što je

anđeo rekao, ali ono "neka mi bude po riječi tvojoj" uključuje načelno prihvaćanje volje Božje,

ma što to u životu značilo. A znamo da je to kasnije podrazumijevalo i stajanje pod križem

vlastitog sina, što u trenutku anđelovog navještenja ona nije mogla znati. Ona je jednostavno

prihvaćala vlastito životno zvanje iz Božje ruke.

Poput Marije

Očito, da se i mi tu vidimo. Marija nam je najsjajniji primjer da čovjek može biti vjeran Bogu

i Božjem pozivu. Evo.

Mariji je anđeo rekao: "Zdravo, milosti puna." Kad bolje pogledamo nije li i nas Bog ispunio

tim istim Duhom i istom milošću u času našega krštenja. Zar nas ne pohađa istim duhom i istom

milošću i u ostalim sakramentima, u našem svakodnevnom životu. Bogu se sviđa boraviti među

sinovima ljudskim. Mi smo njegovi izabranici, njegovi miljenici, njegova baština. To nas može

i treba ispunjati dubokom srećom i mirom. Nismo sami. Božji smo sinovi i kćeri. On nas je

stvorio, on nas posvećuje i drži, on nas jača i upravlja.

Nadalje, Mariji anđeo govori: "Ne boj se, Marijo!" i onda joj govori o njezinom poslanju. Ona

je rodila i svijetom prosula vječno svjetlo – Isusa Krista, našeg Gospodina. Nismo li i mi po

sakramentima inicijacije (krstu, potvrdi i euharistiji) kako nas Pismo uči, "rod izabrani,

kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame

pozva k divnom svjetlu svojemu" (1 Pt 2,9). Veliko je naše dostojanstvo i uzvišen naš poziv!

I ono najvažnije. Marija je rekla: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!"

Isus je rekao svome nebeskom Ocu: "Ne moja, nego tvoja volja!" I to je jedini ispravan put. U

trenucima nevolja i u trenucima tjeskobe može nam izgledati teško prihvaćati volju Božju,

odnosno život kakav nam se daje. Teško je naime prihvaćati nevolje, nerazumijevanja,

razočaranja, rastanke, bol, bolesti, nesigurnost, trpljenje duhovno i tjelesno, teško je prihvatiti

i smrt koja se približava. Međutim, mi ipak želimo poput blažene Djevice, poput Krista

Gospodina, poput tolikih svetih prihvaćati volju Božju. Jer, Marijino je prihvaćanje dovelo do

utjelovljenja Sina Božjega. Isusovo je prihvaćanje dovelo do njegove otkupiteljske smrti i

spasonosnog uskrsnuća. Prihvaćanje volje Božje za svakog pojedinog od nas znači mir,

povjerenje, predanje u Božje ruke i radost da sudjelujemo u djelu spasenja koje se i danas među

nama ostvaruje i izvršuje.

II.

Uvod i pokajnički čin

Vjernici svakodnevno mole drevnu molitvu Anđeo Gospodnji. Time se spominjemo početka

našega spasenja: vječna Božja Riječ, Sin Božji odvijeka uzeo je ljudsku narav i utjelovio se u

krilu Blažene Djevice Marije. Ona je početak Boljega svijeta kako veli jedan drevni hrvatski

natpis. Svaki je od nas, međutim, pozvan pronositi Kristovu blagovijest i svojim životom

svjedočiti Kristovo spasenje, da bi u nama i po nama bilo djelatno Kristovo spasenje u ovome

svijetu. Pokajmo se za svoje grijehe, da bismo bili dostojni ovih velikih otajstava koje ćemo

proslaviti.

Page 20: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

20

Gospodine, stvorio si čovjeka jer si ga ljubio. Gospodine, smiluj se!

Kriste, uzeo si ljudsku narav u krilu Blažene Djevice Marije. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti i nas pozivaš da budemo širitelji tvoje blage vijesti i tvoji suradnici u spasenju ovoga svijeta. Gospodine, smiluj se

Nacrt za homiliju

Stari su teolozi i propovjednici znali govoriti: De Maria numquam satis – O Mariji nikad nije

previše (govoriti). Ona je jedinstvena u svemu ljudskom rodu. Ona je bez grijeha začeta, rodila

je Sina Božjega i tako u pravom smislu postala Bogorodicom. Ona je bila uza svoga Sina dok

je visio na križu. Nitko joj na svijetu jednostavno ne može biti ravan. Međutim, koji puta – u

najboljoj namjeri – sva hvala koja ide Mariji postala je izgovorom vjernicima, da se i ne trude

nasljedovati je, jer bi to ionako nemoguće. A evo, danas, četvrte nedjelje došašća, Crkva nam

stavlja pred oči upravo lik Marije, naravno, da bi naglasila njezinu posebnu ulogu u našem

spasenju, ali da bi nas potakla da je nasljedujemo, jer – kako nas uči sveti Pavao – što je nekoć

napisano, nama je za pouku napisano (Rim 15,4).

Zdravo, milosti puna

Čuli smo danas. Dolazi anđeo i veli Mariji: Zdravo, milosti puna! Zanimljivo je da za riječ

"Zdravo" u grčkom doslovno stoji "Raduj se!" Takav je, naime, bio uobičajeni pozdrav u Grka.

Anđeo, dakle, veli Mariji da se veseli, jer je Milosti puna. To znači da je Marija u potpunosti

ispunjena Božjom milošću, da je bez ikakva grijeha te da je s Bogom u potpunom suglasju,

miru i ljubavi. E, sada, odmah bismo mogli reći: Pa tko se tu može mjeriti s Marijom! Točno.

Međutim, ono što je Marija već od utrobe svoje majke, nama je Bog dao u sakramentu krštenja

i neprestano nam daje po sakramentima i po svojoj djelatnoj milosti. Ako je Marija predraga

kći Božja, svi smo mi također predraga Božja svojina, svi smo njegova djeca. Valja zapaziti:

ništa u Bogu nije djelomično u smislu da bi nekome dao svu milost, a nekome tek dio. Prema

tome, kada smo mi u pitanju, znamo da je Božja milost posinstva neizmjerna, božanska. Pa kao

što je Bog izabrao Mariju za tako velebnu ulogu i za to joj dao potrebitu milost, jednako tako i

Bog nas izabire da izvršimo svoju ulogu u svijetu i Crkvi i daje nam potrebitu milost. Pa smo

onda i mi milosti puni. Ako ne od utrobe svoje majke, ono po svim sakramentima i po Božjoj

svakodnevnoj milosti.

Upravo zato se i mi danas možemo radovati. Božji smo izabranici. Božji smo miljenici. Božja

smo svojina. Dionici božanske naravi njegova Sina. To je naša snaga, naša nada i naša radost.

Nismo samo od ove zemlje. Bog nas je stvorio, njegov Sin otkupio, a Duh nas Sveti čini

dostojnima nebeske proslave.

Začet ćeš i roditi sina

Nadalje, veli anđeo Mariji: Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti

velik i zvat će se Sin Svevišnjega… Opet bismo mogli reći: Ta tko se to može uspoređivati s

Bogorodicom? Samo je ona rodila Sina Božjega! Točno. Ona je u tome jedinstvena i

neponovljiva. Međutim, poučava nas Pavao, mi smo se po krštenju zaodjenuli u Krista. S njime

smo po krštenju pokopani u smrt, ali s njime uskršavamo u novinu života. Veli Pavao: Je li tko

u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta! (2 Kor 5,17). Na drugom mjestu veli

Pavao: Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist (Gal 2,20). Zato smo na krštenju i dobili

bijelu haljinu: zaodjenuli smo se Kristom. Opečaćeni smo njegovim znakom da mu u potpunosti

pripadamo. I sada dolazi ono što je bitno: Marija je donijela na svijet Isusa Krista. I mi smo

Page 21: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

21

pozvani donositi ga i pronositi ovim svijetom. U nama i po nama svijet treba prepoznati Krista

Gospodina koji je dobrostiv, milosrdan, koji prašta, koji je čovjekoljubac. Krist je otišao između

svojih učenika i više nije izvanjski vidljiv, ali želi biti nazočan i djelatan u Crkvi i po Crkvi, to

jest po nama. Kao što u potrebitu čovjeku mi trebamo vidjeti Krista patnika kojemu je potrebna

pomoć, tako taj čovjek u nama treba prepoznati Krista koji se – poput milosrdnog Samarijanca

– priginje ljudima.

Neka mi bude

Na koncu, kada je Marija čula Božji naum i Božju volju za sebe, rekla je u jednostavnosti srca:

Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi! Možemo samo pretpostavljati kako

je Marija, kao svaka mlada osoba, imala neke zamisli i neke planove za svoj život. Ovo što je

anđeo od nje zatražio bilo je za nju posvemašnja novost, pravo iznenađenje. O tome prije toga

nije mogla razmišljati. Međutim, ona ostavlja po strani sve svoje planove i zamisli. Ona bez

ikakva pridržaja, predano, mirno i radosno prihvaća sve ono što Bog od nje po anđelu traži.

I opet se i mi ovdje možemo naći. Nije po sebi jednostavno odmah vidjeti što je volja Božja za

nas. Ta ne šalje nama Bog anđela da nam na jasan i nedvosmislen način kaže što od nas očekuje.

Međutim, zar ne da nam Bog ipak jasno progovara? To je njegova Riječ, to su njegove

zapovijedi. To je nauk Crkve. Jasno nam je da nas Bog poziva da se ostavimo i sjenke grijeha.

Bog nas, nadalje, poziva da prihvaćamo sve životne nedaće kao svoj križ kojega nam je

svednevice nositi. Temelj svekolikog našega života jest upravo to – vršenje volje Božje i to

tako da prihvaćamo životne nedaće, ali radosti, te da u svemu vršimo volju Božju. To u praksi

znači da ćemo vršiti njegove zapovijedi, da ćemo postupati prema Isusovu nauku da budemo

dobrostivi, strpljivi, da praštamo svojim neprijateljima, da nosimo svoj križ, da tražimo Boga

iznad svega.

Evo, dakle, načina kako možemo lijepo, mirno i radosno proslaviti Božić. Svjesni smo da nas

je Bog obdario svojom milošću tako da smo njegova prava djeca. Svjesni smo da nas Isus šalje

da budemo njegov glas, njegove ruke i njegovo srce u ovome svijetu. Zato, prihvaćajući Božju

volju za sebe svjedočimo svijetu da živimo od Boga i po Boga. Neka nas život, naša proslava

Božića bude znak nade i radosti svijetu u kojem živimo: u prvom redu u našim obiteljima, a

zatim svima onima s kojima živimo i radimo.

III.

Raduj se, milosti puna!

Evo osnovne teme. Radost. To je evanđelje, to je početak spasenja: „Raduj se!“ U današnjem

odlomku gotovo je svaka riječ prožeta pozdravom: „Zdravo!“ (grčki haire = raduj se). Idemo

redom.

Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret. Taj grad u prezrenoj Galileji

nikada nije spomenut u Starom zavjetu. I upravo tamo Bog šalje anđela, i upravo tamo pronalazi

i izabire Mariju za jedinstvenu zadaću. Bog nas uvijek iznova iznenađuje. I to u pozitivnom

smislu. Daje nam uvijek i više nego što očekujemo i više nego što zaslužujemo. Kao što je Bog

izabrao prezreni Nazaret: Iz Nazareta da može biti što dobro!? (Iv 1,46). To se i nama dogodilo.

I još uvijek nam se događa. Bog nas izabire i određuje za svoju djecu. Po krštenju to doista i

Page 22: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

22

postajemo. Povjerava nam svoju riječ, povjerava nam sakramente, na nas izlijeva milost

opraštanja i milost izabranja. Zato što bismo bi toga bili na poseban način dostojni? Nipošto.

Jednostavno, jer nas ljubi. Haire! Raduj se!

Djevici. Evanđelista Luka naglašava da je Marija bila djevica da bi naglasio da je utjelovljenje

Božjeg Sina djelo Duha Svetoga (uz Marijinu suradnju). Čisti Božji dar. U tome nam smislu

Marijino djevičanstvo može biti znak. Mi nismo kadri sami u sebi začeti nešto dobro. Bog je

onaj koji nas izabire i po Duhu Svetome oplođuje milošću da bismo bili kadri činiti Božje stvari

i rađati, donositi Krista u ovaj svijet. Velik je to Božji dar. Haire! Raduj se!

Zdravo, milosti puna (= raduj se, zamilovana, ti koja uživaš Božju naklonost). Božja naklonost

nadilazi svako Marijino iščekivanje. Njezino je izabranje jedinstveno u cijeloj povijesti

spasenja. Puna milosti i majka Spasiteljeva! Međutim, svakome je dana milost primjerena

njegovoj ulozi i njegovu mjestu u svijetu. Bog i nas izabire. Nismo slučajno postavljeni tamo

gdje jesmo. Bog nas tamo treba. Dogodi se da čovjek u svojoj ludosti pomisli da se nalazi na

nekom uglednom mjestu samo zbog svojih sposobnosti i svoga ugleda. Mi kršćani znamo da

Bog svime upravlja i da očekuje da čovjek upravo na svome mjestu i položaju čini dobro i vrši

njegovu volju, baš kao što Mordokaj poručuje kraljici Esteri, Židovki da se zauzme za svoj

narod: „Tko zna, nisi li se baš i popela do kraljevske časti zbog časa kao što je ovaj?“ (Est

4,14). Veliko je i naše dostojanstvo. Haire! Raduj se!

Gospodin s tobom. Gospodin je s Marijom. Nije sama i ne treba se bojati niti blagovijesti o

svom izabranju, niti onoga što se od nje očekuje. I ovdje se pronalazimo. Sada i mi dobro

znamo: nikad više nećemo biti sami. Što god Gospodin od nas tražio, on je s nama. Evo, Bog je

spasenje moje, uzdam se, ne bojim se više (Iz 12,2). Stvarno: Haire! Raduj se!

Kako će to biti? Kako odgovoriti na Božji poziv, kako biti „na visini zadatka“? Lako. Jer Bogu

ništa nije nemoguće! On koji nas poziva, on daje i snage.

Neka mi bude! Kako nam zvuče poznato ove riječi. Po sebi razumljive. Međutim, to Bogu kazati

znači shvatiti ono sržno, ono što je Isus rekao u svojoj smrtnoj borbi: „Ali ne moja volja, nego

tvoja neka bude!“ (Lk 22,42). Kršćanski život to i jest: traženje volje Božje. Nikad se neću

pokajati. Kršćanine, haire! Raduj se! Gospodin je pred vratima.

Page 23: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

23

BOŽIĆ – PONOĆKA

I.

Uvod i pokajnički čin

Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku. Ponoć je, a naša su srca okupana svjetlošću.

Ova noć se ne može usporediti ni s jednom drugom noći. Bog se rađa među nama, rađa se kao

maleno, slabo dijete, a nama tako blisko, tako drago. Ako smo i svjesni svojih slabosti i svoje

bijede, večeras likujemo. Jer: "Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku." Mi smo taj

Božji narod i radost Gospodnja naša je snaga.

Gospodine, ti si radost umnožio, uvećao veselje. Gospodine smiluj se!

Kriste, o tvom su rođenju anđeli navijestili mir svim ljudima dobre volje. Kriste smiluj se!

Gospodine, ti želiš da blagovijest tvoga utjelovljenja i rođenja odzvanja čitavom zemljom. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Danas trebamo i želimo govoriti o radosti. Cijela ova noć bruji od radosti i veselja. Mimo svih

onih koji bukom, galamom i pucnjavom žele isprazno i bučno ispuniti praznine vlastitog srca,

vjerničko srce noćas posebno treperi. To je radost i to je veselje. Preslušajmo još jednom radosni

navještaj današnje Božje riječi.

Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku

Tko će kao Bog! Prorok Izaija govori narodu koji je politički poražen, koji je izgubio i svoju

samostojnost i koji je u napasti da izgubi i vlastiti ponos i svijest o vlastitom dostojanstvu. Bog

poziva svoj narod da uzdigne svoje srce, da uzdigne svoj pogled iznad teških prilika u kojima

živi. Jer, Bog ne zaboravlja svoj narod. Obećava mu izbavljenje i proslavu. Naravno, izbavljenje

izabranog naroda u političkom smislu tek je slika izbavljenja i spasenja koje ima doći za sve

narode I, upravo one noći kad se Isus rodio, ispunjavaju se te riječi.

Evo javljam vam blagovijest

Pastiri s betlehemskih poljana bili su posljednji siromasi – nadničari, koji su, da bi preživjeli,

čuvali tuđa stada. Kao takvi bili su prezirani i smatrani nevrijednima do te mjere da se njihovo

svjedočanstvo na sudu uopće nije uzimalo u obzir. Evo, takvima, od ljudi prezrenima, javlja se

anđeo i navješćuje im radosnu vijest – evanđelje o Kristovu rođenju. Veli anđeo: "Ne bojte se!

Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio

Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u

jaslama." Anđeo veli da se njima rodio Spasitelj, Krist Gospodin.

Evo, nam znaka, braćo i sestre! Narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku! Danas smo

mi taj narod. I svaki pojedini od nas može se osjetiti u koži onog pastira kojemu anđeo

progovara: "Ne boj se! Danas ti se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin!" Tebi

se rodio, dragi brate, draga sestro, meni se rodio i rodio se svakom čovjeku dobre volje.

Page 24: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

24

Noćas, dragi brate i draga sestro, ne možeš se osjećati sam ili odbačen. Ako se možda osjećaš

malen, slab, nemoćan, grešan, odbačen – ne boj se! Upravo takve malene i slabe prihvaća i traži

Bog. Takve pohoditelje, takve posjetitelje i takve klanjatelje traži Isus. Možda smo ovih dana

bili i tjeskobni i zabrinuti i nesigurni… Ali, evo, noćas, osjećamo Božji dah, Božji prolaz, Božju

blizinu, Božju vjernost, ljubav i nježnost. Bog je među nama kao maleno dijete. Tu nema mjesta

crnim mislima, osjećajima nemoći i bezizlaznosti. Mi nismo odbačeni. Mi nismo na rubu neke

velike civilizacije. Nismo zaboravljeni. Bog nas pohađa.

Poklonimo mu se. Poklonimo se njegovoj jednostavnosti, njegovoj dobroti, njegovoj

nenametljivosti. I otvorimo mu noćas svoje srce. I mi bismo, Isuse, htjeli biti maleni u nekoj

ljudskoj mudrosti ili snazi, ali veliki u jednostavnosti, dobroti i ljubavi. Htjeli bismo, Isuse, da

nas obuhvati tvoja dobrota i tvoja ljubav. Ti, vječni i svemogući Bog, htio si nas pohoditi kao

maleno dijete. I tako si nam otvorio nebesa, tako nas zaodijevaš svojim božanstvom. Zato, poput

onog drevnog i potlačenog naroda, poput onih pastira i mi ti od srca kličemo: Hvala ti što si nas

iz tame izveo, hvala ti što si nas prosvijetlio. Hvala ti što nas noćas ispunjaš svojim posebnim

svjetlom i radošću. Hvala ti što si naš i mi tvoji. Hvala ti za ovu noćašnju radost i veselje. I daj

da nas ono prati sve do konca našega života, kroza svu vječnost. S tobom, Isuse. Amen.

II.

Uvod i pokajnički čin

Anđeo nebeski naviješta pastirima ali naviješta noćas i svima nama: Ne bojte se! Evo, javljam

vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj –

Krist, Gospodin! Nama se rodio, za nas se rodio Spasitelj – Krist – Gospodin! Zato su nam ove

noći srca puna radosti zato nam oči sjaje posebnim sjajem. Ovom svečanom noćašnjom misom

želimo Bogu zahvaliti za taj silan i nadspoznatljiv dar – za Krista za nas rođena. Prizovimo

milosrđe Božje na nas, na naše drage i na sav svijet.

Gospodine, svoga si Sina poslao radi nas i radi našega spasenja. Gospodine, smiluj se!

Kriste, svojim rođenjem od Djevice Marije postao si pravim čovjekom, nama u svemu

sličan, osim u grijehu. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti i nas po svome Sinu činiš dionicima nebeske domovine. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Svima nam je noćas srce puno. Svi smo ispunjeni nekom posebnom radošću, nekim posebnim

ushitom i poletom. Svi mi, maleni i veliki, mladi i stari. Osjećamo na poseban način Božji

prolaz, Božju blizinu i Božju milinu. Sve nam to daje ova noć i ovo sveto misno slavlje. Evo,

pogledajmo!

Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku!

Prorok Izaija u današnjem prvom čitanju govorio Božjem narodu koji je prolazio veoma teško

razdoblje. Bili su u sužanjstvu, prognani i nepriznati. Od slave njihova kraljevstva i veličanstva

njihova hrama nije ostalo ništa. Izgledalo je kao da je sve propalo, kao da ih je i njihov Bog

napustio. Međutim, veli noćas prorok: Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima

Page 25: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

25

što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu. Bog je tada po proroku navijestio povratak

iz sužanjstva, ali je u isto vrijeme navijestio ono konačno spasenje koje će doći po Mesiji.

Gotovo istu sliku vidimo u današnjem evanđelju. Betlehemski pastiri bili su veliki siromasi.

Ništa nisu posjedovali, nego su preživljavali čuvajući tuđa stada. Na njih se gledalo kao na

posljednje od posljednjih. I gle! Upravo njih je obasjala čudesna nebeska svjetlost, upravo njima

anđeo navješćuje veliku radost i veselje – jer se baš njima i za njih rodio Spasitelj, onaj kojeg

su naraštaji iščekivali kao Mesiju. Za njih se rodio Spasitelj koji daje smisao njihovu tešku

životu, njihovim žrtvama. Rodio se Spasitelj koji će pokazati da se po predanju i po križu stiže

do pravog, punog i vječnoga života. Jer, oni koji su u očima ljudi maleni i prezreni, veliki su u

Božjim očima.

To je naša nada, braćo i sestre. Govorimo toliko o krizi i recesiji. Puno je glasova – pa i u Crkvi

– kako nam društvo ne ide u dobrome smjeru, kako su se vrijednosti izokrenule, kako cijela

zapadna uljudba ide svome neumitnom kraju. U isto vrijeme svatko od nas ima svoje osobne i

obiteljske dvojbe, nevolje, poteškoće… A evo, večeras baš nama Bog po proroku govori: Narod

koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku! Možda se i jesmo udaljili od Boga i pravih ljudskih

i duhovnih vrijednosti. Možda smo svojom krivnjom i zapali u tamu grijeha, beznađa, ludovanja

i trke za užitkom, potrošnjom i brzom zaradom. Možda smo stvarno i okrenuli leđa svojemu

Bogu i svojoj vjeri. Ali, evo, noćas, sve nas obasjava Božja svjetlost! Zato nas danas opominje

i sokoli Apostolova riječ: Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi; odgojila nas da se

odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda, te razumno, pravedno i pobožno živimo u

sadašnjemu svijetu. Eto. Božja nas milost poziva da ubuduće ostanemo sinovi i kćeri Božjega

svjetla. Milost Krista, čiji zemaljski rođendan danas slavimo, kadra je u nama to proizvesti.

Ti si radost umnožio, uvećao veselje

U prekrasnim slikama prorok govori dalje: Ti si radost umnožio, uvećao veselje i oni se pred

tobom raduju kao što se žetvi raduju žeteoci, kao što kliču koji dijele plijen. Jer teški jaram

njegov, šibu njegova goniča slomio si ko u dan midjanski. Možemo samo zamisliti silnu radost

koja preplavi povratnika koji se nakon dugih i mučnih godina progonstva konačno vraća u svoju

kuću, u svoju domovinu. Mnogi su od nas to mogli i doživjeti. A evo, prorok tu silnu radost

uzima kao sliku. Znamo na što ona upućuje. Kad se čovjek oslobodi okova grijeha, kad prestane

svoj život usmjeravati samo prema zaradi, užitku, nadmetanju, nepoštovanju bližnjih, kad se

čovjek, uz Božju pomoć, oslobodi te napasti i toga zla iz svoje duše – koliko li je to samo

olakšanje, kolika radost. Zacijelo smo to i oćutjeli u predbožićnoj ispovijedi. I pastiri su slika

te nepatvorene, duboke i istinske radosti. Iako su bili i siromašni i neznatni i od ljudi nepriznati,

oni su bili ispunjeni silnom radošću, radošću koja samo od Boga može doći.

Bog je izvor svakoga dobra, on je mir i čista radost. U njemu i po njemu obične životne stvari

postaju izvorom mira i radosti, njegovom snagom i milošću čovjek ne gubi radosti ni u

trenucima kušnje, jer zna da je od Bog sve i po Bogu sve, da je on onaj koji će se na koncu

smilovati i ispuniti naše dane svojim mirom i radošću sada i u vječnosti.

Jer, dijete nam se rodilo, sin nam je darovan

Što je temelj naše radosti i veselja? Veli prorok: Jer dijete nam se rodilo, sin nam je darovan;

na plećima njegovim vlast je, i nazvan je imenom "Savjetnik čudesni, Bog silni, Otac vječni,

Knez mira" – da poraste vlast i mir bez kraja.

Page 26: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

26

To dijete Krist je Gospodin. Vjekovi su iščekivali Mesiju, Spasitelja, Krista, Pomazanika. I,

evo, Jedinorođeni Sin Božji, utjelovio se i rodio kao sin Djevice Marije. To je radosna vijest

naše vjere. Čovjek sâm nije kadar izići iz svoje nemoći iz svojih slabosti iz svojih grijeha. Bog

nam zato šalje svoga Sina, svu svoju ljubav i svu svoju nježnost. Pogledajmo: Naš je Spasitelj,

istina, onaj na čijim je plećima vlast, a u isto se vrijeme rađa kao dijete u neznatnosti i

siromaštvu. Objavljuje se pastirima koji su poput njega maleni i siromašni. Stoga, ne bojmo se

svojih slabosti, svoje malenosti, svojih nesavršenosti. Baš za nas se Sin Božji rodio.

Zato noćas i sutra i ovih dana neka nas ispuni Božji mir i Božja radost. Po svome je Sinu Bog

nam je prišao kao Otac koji nas traži, koji nas uzdiže u nebeske visine. Neka Božji mir i Božja

radost budu s nema i među nama, da svi budemo vjerovjesnici Božje ljubavi u svijetu. To je

naša nada i naša radosna zadaća. Neka tako i bude.

Page 27: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

27

BOŽIĆ – DANJA MISA

I.

Uvod i pokajnički čin

Božja nas riječ danas krijepi radošću i ispunja nam srce posebnim ushićenjem. Tako danas veli

prorok: "Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, nosi sreću, i

spasenje naviješta govoreći Sionu:'Bog tvoj kraljuje!'" Iz dubine duše zahvaljujemo Bogu za

ovaj veliki dan i molimo ga da nas učini dostojnima ovog velikog dana i ovoga slavlja.

Gospodine, ti si vječna Očeva Riječ, prije svih vjekova. Gospodine smiluj se!

Kriste, postao si nama u svemu sličan, osim u grijehu. Kriste smiluj se!

Gospodine, postao si siromašan, da bismo se mi tvojim bogatstvom obogatili. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Do prije četrdesetak godina, kroz duga stoljeća, čitao se proslov Ivanova evanđelja na svakoj

misi poslije pričesti. Ne ulazeći u povijesne razloge ovog običaja, očito je da Ivanov proslov

ima posebnu težinu. Slobodno možemo reći da je u njemu na svoj način sažeta čitava povijest

spasenja. Evo, danas, na Božić, Crkva nam predstavlja početke našega spasenja upravo ovim

evanđeoskim odlomkom. Posebno ćemo promotriti samo tri riječi, tj. tri rečenice.

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga

Ivan započinje svoj proslov riječima: "U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga". Evo velike

tajne. Vječna Božja riječ, vječni sin Božji od samih početaka, tj. od vječnosti jedno je s Bogom.

Tu nam se već otkriva tajna Božjega trojstva. Po toj riječi, tumači Ivan, sve je stvoreno i sve je

postalo. Ona je osnovno načelo postanka svega što je postalo, osnovni razlog opstanka svega

što je stvoreno i što postoji. Ona, Vječna Božja Riječ svjetlost je i život svega što živi i postoji.

I onda dolazi ono što zvuči nevjerojatno

I Riječ tijelom postade i nastani se među nama

Ivan veli: "I Riječ tijelom postade i nastani se među nama". Tu se sukobljavaju dva grčka naoko

nespojiva pojma. "Logos" – Riječ i "Sarx" – Tijelo. Ako znademo da je "logos" u grčkom jeziku

pojam duhovnoga, božanskoga, onda riječ "sarks" – tijelo izgleda posve neprimjerena. Ta riječ

znači tijelo, ali u onom najprizemljenijem smislu, tijelo kao "meso", kao ljudsko tkivo. Te dvije

riječi označavaju svu dramatičnost, svu posebnost, svu nevjerojatnost i nezamislivost onoga što

se zbilo: vječni Božji Sin postaje pravi čovjek. Ne nekakav prividan čovjek, ne nekakav

nadčovjek, ne nekakva mješavina ljudskog i božanskog, ne u tome smislu da bi njegovo

božanstvo posvema potisnulo ono ljudsko u njemu. Riječ Božja postaje pravi čovjek, "meso",

čovjek nama u svemu jednak osim u grijehu. Čovjek koji se i smije i plače, koji tuguje i koji se

veseli, čovjek koji ima prijatelje i neprijatelje, čovjek koji može biti i umoran i gladan i žedan,

koji voli doći na odmor kod prijatelja, koji ima učenika kojeg je (posebno) ljubio. Čovjek, kao

ti i ja. A u isto vrijeme Bog. To je utjelovljenje, to znači rođenje Sina Božjega. Bog se u svome

sinu priginje k nama, prilazi nam, pruža nam svoju ruku, daje nam svoje srce, predaje nam

svojega Sina.

Page 28: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

28

Doista, od punine njegove svi mi primismo,

I, konačno, Ivan veli: "Od punine njegove svi mi primismo i to milost na milost" To je razlog

utjelovljenja Sina Božjega. Došao je da nas učini dionicima svoje božanske naravi, da nas učini

članovima svoje božanske obitelji. Tako Pavao veli: Ta poznate darežljivost Gospodina našega

Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite

(2 Kor 8,9). To je ono čudesna razmjena o kojoj govori i današnja misna molitva: Sin je Božji

od nas uzeo našu ljudsku narav, da bi nas učinio dionicima svoje božanske naravi. Zato stari

slikari slikaju Isusa u plavoj haljini zaogrnuta crvenim plaštem, jer je plava boja, boja

božanskoga, a crvena boja, boja ljudske naravi.

Tako je naše slavlje danas dvostruko. Slavimo utjelovljenje i rođenje sina Božjega među nama,

ali u isto vrijeme slavimo i naše predodređenje, naše izabranje i naše posvećenje. Zahvaljujemo

danas Bogu za njegova sina, a našega brata, Isusa Krista. Zahvaljujemo Bogu što se njegov sin

među nama rodio kao maleno dijete, kao naš poslužitelj, kao onaj koji život svoj za nas predaje.

Zahvaljujemo Bogu što nas čini dionicima božanskog života njegova Sina. I molimo ga.

Molimo ga da nam dade snage, mudrosti, ustrajnosti i ljubavi da tako proživimo ovaj život, da

budemo njemu slični u dobroti, jednostavnosti i ljubavi, da budemo njegova živa slika, da bismo

se onda jednoga dana u blaženoj vječnosti mogli u punini radovati s njime i sa svima svetima.

II.

Uvod i pokajnički čin

Čudesnu ljepotu ima ovaj dan. Zatvorene su škole i prodavaonice, uredi i tvornice. U miru smo

svojih domova. I u tom posebnom ozračju blagosti i radosti ovoga dana želimo zahvaliti Bogu

za njegovu dobrotu i ljubav i to za ljubav da smo doista Božji, baš kako danas lijepo govori

Ivanovo evanđelje: Od punine njegove svi mi primismo. Božji smo ukućani, djeca smo Božja.

Želimo danas Bogu zahvaliti za današnji dan i za njegovu veliku milost: da nam u svome Sinu

daje sama sebe. Na početku ove svete mise zazovimo milost Božju na sve nas, na sve naše mile

i drage, na one koji trpe i koji su u tjeskobi te za sve ljude dobre volje.

Gospodine, ti si nas u svome Sinu izabrao prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane te si nas u ljubavi nas predodredio za posinstvo. Gospodine, smiluj se!

Kriste, o tvoje punine svi mi primismo i to milost na milost. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas sve pozivaš da budemo na hvalu Slave tvojega Sina. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Zamislimo nevina čovjeka na sudu kojega protivnici terete za teške zločine a koji nije siguran

da može dokazati svoju nevinost. Lako bi se moglo dogoditi da bude osuđen na tešku kaznu. I

onda – gotovo neočekivano – začuje konačnu, pravomoćnu presudu da nije počinio zločin za

koji ga se tereti… Može li se opisati to olakšanje i ta radost? Ili, zamislimo razdvojene obitelji

koje se nakon puno godina ponovno nalaze… Jedva da možemo zamisliti tu radost i to

ushićenje…

Page 29: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

29

Govoreći o židovskim prognanicima koji se ponovno mogu vratiti u svoju domovinu danas u

prvom čitanju prorok kliče: Kako su ljupke po gorama noge glasonoše koji radosti koji

navješćuje mir, oglašuje sreću, navješćuje spasenje govoreći sionu "Bog tvoj kraljuje!" Čuj,

glas ti podužu stražari, zajedno se raduju, jer na svoje oči gledaju gdje se na Sion vraća

Gospodin.

Mir

Ta je riječ danas nama upućena. Gospodin Isus je s nama, njegovo rođenje danas slavimo. Silna

je to radost koja nas ispunja i preplavljuje. Pogledajmo koji su plodovi njegova dolaska. Čuli

smo. Glasonoša radosti navješćuje mir, sreću i spasenje. Prvo se govori o miru. Grijeh je glavni

uzročnik nemira, tjeskobe, nesigurnosti i straha. Grijeh unosi nemir u pojedinca, u obitelji.

Jedino su grijeh i mržnja uzrokom podjela, nasilja i ratova među narodima. Pogledajmo.

Bratoubojica Kajin nije imao mira ni prije ni poslije svoga zločina. Uvijek je to tako kad god

čovjek učini neko zlo osjeća jad, nemir i tjeskobu. A evo, Sin Božji se rađa da bude onaj

Jaganjac koji oduzima grijeh svijeta, kao onaj koji poslije svoga uskrsnuća govori Mir vam

ostavljam, mir vam svoj dajem (Iv 14,27).

Taj mir danas na poseban način nosimo u svojim srcima. Isus nas oslobađa svakoga zla, svakoga

straha, svakoga nemira. Ta on je pobijedio zlo i grijeh, on je pobijedio samu smrt, on, koji je

uzeo našu ljudsku narav, čini nas dionicima svoje božanske naravi. Svoj pravi mir čovjek nalazi

samo u Bogu i po Bogu, jer je od Boga stvoren. Krist nas po-miruje s Bogom, Krist nas oslobađa

grijeha i pomiruje nas same sa sobom i s Bogom. Kada god se od Boga udaljimo, kada griješimo

protiv vlastite savjesti, kada činimo zlo, mi se izobličujemo, onečovječujemo, udaljavamo se

od slike Božje u nama i sve nas veći nemir obuzima. Zato zahvaljujemo Bogu za njegov najveći

dar – njegova utjelovljenoga Sina koji se među nama rađa i koji nas pomiruje s Ocem i koji nas

ispunja svojim mirom.

Spasenje

Kao drugi plod mira spominje se spasenje. Veli današnje evanđelje: Od punine njegove svi mi

primismo i to milost na milost. O tome spasenju navješćuje prorok. Prisjetimo se. Bog je stvorio

čovjek kao svoga prijatelja i povjerio mu sve stvoreno da svime mudro upravlja. Međutim,

čovjek je kao razigrano dijete u svojoj ludosti, ali i u svojoj oholosti upropastio najvrednije što

je imao: Božje prijateljstvo. Odvratio se od Boga a priklonio se napasniku, sotoni, oholosti, zlu

i grijehu. Nadalje, što je bilo najgore, čovjek je razbio silno blago – prijateljstvo s Bogom, a

nije bio kadar sâm štetu popraviti. I evo, Bog se prigiba čovjeku, spašava ga. Ali kako? Vraća

mu njegovo prvotno dostojanstvo koje je bio izgubio? Ne, nego još puno više od toga. Bog šalje

svoga Sina koji postaje čovjekom. I sad se događa ona čudesna razmjena o kojoj govori zborna

molitva današnje mise. Sin je Božji od nas uzeo našu ljudsku narav da nas zaogrne svojim

božanstvom. Tako se dogodilo da nas je Bog čudesno stvorio – kao svoje prijatelje, a još

čudesnije otkupio – jer smo u Kristu postali prava Božja djeca i dionici njegove božanske

naravi. Veli apostol: Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i

ukućani Božji (Ef 2,19).

Sreća

I to je naša sreća, to je onaj treći dar o kojem nam danas prorok govori. Bog nas je stvorio i

učinio svojim prijateljima. Nakon našega grijeha Bog nas je u Kristu otkupio i podigao na

dostojanstvo svoje djece. Božji smo ukućani! Toga spasenja danas slavimo početak, slavimo

Page 30: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

30

rođenje našega Spasitelja. To je evanđelje – ona radosna vijest koja nadilazi svako ljudsko

poimanje i svaku ljudsku želju. Od Boga dolazimo, u Bogu živimo i Bogu idemo. Sugrađani

smo svetih, baštinici neba. Zato su kršćani, oni pravi Božji ljudi, uvijek radosni, a danas osobito.

Koji bi čovjek i mogao pomisliti da će nas Bog spasiti upravo po svome Sinu? Bog je svemoćan

i naravno da nas je mogao spasiti na bezbroj načina. A evo, Bog nam daje najvrednije što ima,

svoju vječnu Riječ, svoga jedinorođenoga Sina, svu svoju ljubav u Duhu Svetome. Čovjek u

svojoj slabosti ili u svojoj ludosti na trenutak može pomisliti da nešto što je samo od ovoga

svijeta može ispuniti naše srce radošću. Međutim, naše je srce bezdan. Samo ga Bog može

ispuniti mirom i radošću, baš kako nam samo Gospodin progovara u Ivanovu evanđelju: To

sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna (Iv 15,11). Dao

Gospodin, braćo i sestre, da nas taj mir i ta radost novorođenoga Isusa ispuni naš život, naše

obitelji i naš narod, tako da mi, Kristovi vjernici budemo nositelji mira, nade, spasenja i radosti

u ovome svijetu.

III.

I Riječ Tijelom postade

Evo nas pred tajnom utjelovljenja. Na dnevnoj božićnoj misi naviješta se početak Ivanova

evanđelja. Kako li samo svečano zvuči taj odlomak! Na riječi „I Riječ je tijelom postala i

nastani se među nama“ duboko se poklonimo. To je tajna naše vjere. U ovoj Ivanovoj rečenici

bibličari nas upozoravaju na osobitost značenja dvaju pojmova: tijelo i prebivala.

I Riječ je tijelom postade. Za Grke sarx, je tijelo u svom najelementarnijem smislu; znači

zapravo meso bez žila i kostiju. Zato u grčkoj mitologiji bogovi nipošto nemaju sarx, nego

samo nous, tj. onaj razumski, duhovni dio. U tome smislu i samo Sveto pismo počesto govori

o tome kako se tijelo (sarx) protivi duhu. Rekli bismo: nimalo lijep opis značenja pojma

tijelo/sarx! A Ivan ovdje na dotad nečuven način povezuje nešto što je ljudima izgledalo

nespojivo: Riječ/Logos i tijelo/sarx. Vječna Božja Riječ vječna Božja Mudrost, onaj koji stoji

u samim počecima i onaj koji je od samih početaka kod Boga, sama Božja Riječ/Logos postaje

tijelom/sarx. Utjelovljenje jest doista tajna, velika tajna naše vjere. I to ne u nekom filozofsko-

skolastičkom smislu (na koji je način Riječ uopće postala ili mogla postati tijelom?), nego je to

tajna u životnom smislu: kako to da je vječna božja Riječ htjela postati tijelom, čovjekom nama

u svemu sličnom osim u grijehu? Možemo li mi uopće shvatiti, dokučiti, nazrijeti neizmjernost

toga raspona između Riječi i tijela? Pa ipak, Bog je htio premostiti taj jaz, jaz između svojeg

veličanstva i pale ljudske naravi. Doista, Sin je Božji uzeo upravo našu palu ljudsku narav, da

bi nas učinio dionicima svoje Božanske naravi. To je ona čudesna razmjena, admirabile

commercium o kojoj govori božićno bogoslužje.

I nastani se među nama. Doslovan bi prijevod bio: I postavi šator među nama. Odmah je

uočljiva aluzija na starozavjetni Šator sastanka gdje je prebivala Slava Gospodnja. Međutim,

kad se to poveže s prvim dijelom rečenice, onda je vidljivo da se ne radi ovdje o prolaznoj

Božjoj nazočnosti, nego o Sinu Božjem koji se duboko ukorijenio među nama, koji je postao

kost od kosti, meso od mesa (Post 2,23), on je naš brat, naše meso (Post 37,27). On se nastanio

među nama i ostaje s nama.

Rekosmo da je utjelovljenje Sina Božjega tajna naše vjere. Ne možemo je razumjeti i ne

trebamo je razumjeti. Ne možemo je dokučiti. Ona nadilazi naše shvaćanje i naše poimanje.

Možemo tek nazirati silnu i nadspoznatljivu ljubav Božju. Možemo se diviti. Možemo slaviti

Page 31: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

31

Gospodina zbog silnih njegovih djela. Možemo zahvaljivati Bogu na neizmjernom njegovu

daru. Jer, darovao nam je svoga Sina, uzdigao nas do nebeskih visina. Ono što su proroci

naviještali, među nama se zbilo. Ono o čemu stari nisu ni sanjati mogli, među nama se ostvaruje.

Ovo evanđelje - radosna vijest. „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima

njegovim!“ Slavimo Boga zbog njegove nadspoznatljive i ljubavi, slavimo ga što je sam Božji

Mir sišao među nas i obdario nas sobom. Neka taj mir zakraljuje najprije u svakom pojedinom

od nas, da bismo mir i radost utjelovljenoga Boga mogli pronositi svijetom.

Page 32: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

32

SVETA OBITELJ

I.

Uvod i pokajnički čin

Danas, na blagdan svete Obitelji Božja nam riječ posebno govori o djetetu. Abraham je bio

toliko želio potomka – i Bog mu ga je podario. U povijesti spasenja Abrahamova vjera i njegovo

potomstvo početak su spasenja koje je došlo do vrhunca po Isusu Kristu. Htjeli bismo, dakle,

danas na poseban način progovoriti upravo o djetetu.

Gospodine, ti si u hramu prikazan za spasenje cijeloga svijeta. Gospodine, smiluj se!

Kriste, spasio si nas svojim utjelovljenjem, svojim rođenjem, svojom smrću i uskrsnućem.

Kriste smiluj se!

Gospodine, ti i nas pozivaš da budemo vjerni svojem kršćanskom pozivu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

U našem ljudskom ovozemnom postojanju i bivstvovanju dijete ima posebno mjesto. Ono je

jamac da ćemo – njemu, djetetu – živjeti i poslije vlastite smrti. Ono je jamac nastavka naše

civilizacije, naše Crkve, svega što smo na zemlji postigli. Po rađanju djece – množe se sinovi i

kćeri Božjeg kraljevstva, kako to veli molitva Crkve. Evo kako danas Lukino evanđelje govori

o djetetu Isusu i – na svoj način – o svakom djetetu.

Neka se posveti Gospodinu

U knjizi Izlaska stoji kako su prigodom izlaska iz Egipta egipatski prvorođenci poginuli, dok je

Bog židovske prvorođence poštedio. Otuda Božja zapovijed: budući da su, po sebi, i židovski

prvorođenci u noći Izlaska trebali poginuti – a Bog ih je poštedio! – onda svi budući

prvorođenci, jednostavno ne pripadaju svojim roditeljima, nego izravno Bogu, tako da je otac

svoga sina morao otkupiti novcem. U Isusovom slučaju je to – kao što znademo – bilo drugačije.

Isus nije bio otkupljen (konačno, Josip i nije bio njegova pravi otac) nego je bio prikazan. Dijete

Isus, kao prvorođenac svoje majke, dakle, na poseban način pripada Bogu.

I to je ono što bismo i mi danas trebali imati na pameti. Svaki čovjek od Boga dolazi, u Bogu

živi i Bogu ide. Svako dijete pripada Bogu. Nije naše vlasništvo. Ono, dijete, s nama nije jedno

tijelo. Ono, dijete, ima svoj put koji mu je Bog namijenio. Prisjetimo se kako je ono Isus bio

odlučan na svome putu kad je ono rekao svojoj majci u hramu: "Zašto ste me tražili? Niste li

znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?" Drugom je prilikom rekao: "Tko su moja majka

i moja braća?" Isus je ustrajao na onom putu kojim ga je bio uputio njegov Otac. Jasno je,

naravno, da će roditelj odgajati svoje dijete tako da ga skloni od zla i uputi na dobro, ali uvijek

sa sviješću da njegovo dijete ima vlastiti put na koji ga Bog poziva. Dakle, roditeljima djeca

nisu dana, nego povjerena. Uloga roditelja nije da odgojem "proizvodi" vlastite kopije, nego da

pomognu djetetu da se razvije u skladu s vlastitim sposobnostima i nagnućima, ili točnije rečeno

– da odgovore na vlastiti, jedinstveni i neponovljivi poziv koji im sam Gospodin upućuje.

Ta vidješe oči moje spasenje tvoje

Page 33: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

33

Ono je budućnost. U židovskoj tradiciji osobito je naglašeno poštovanje prema roditeljima, ali

roditelji u isto vrijeme s ponosom i poštovanjem gledaju vlastitu djecu, jer su oni novi dionici

Božjih obećanja i Božjeg saveza. Vidimo u današnjem evanđelju dirljivi prizor kako starac

Šimun s ganućem uzima u naručje dijete Isusa i zahvaljuje Bogu što mu je dao milost da još za

svoga život primi u naručje Spasitelja svijeta. Međutim, ako u Isusu prebiva sva punina

božanstva, nisu li i naša djeca slika Božja? Ako je na Isusa sišao Duh Sveti, nisu li i naša djeca

dionici toga istoga Duha po krštenju? Ako je Krist Gospodin uzvišeni Kralj u Kraljevstvu

nebeskom, nisu li i naša djeca – po Isusovim riječima – najveći u tom Kraljevstvu?

Što se hoće reći? Upravo to, da je čovjek po Božjoj ljubavi, po Kristovu spasenju i snagom

Duha Svetoga uzdignut u Božansku obitelj. Svaki čovjek, a osobito oni maleni i prezreni. Tako

i u našim obiteljima možemo i trebamo biti na spasenje jedni drugima, što onda znači da

trebamo imati i duboko poštovanje jedni prema drugima.

A i tebi će samoj mač probosti dušu

Starac Šimun naviješta Mariji da će mač boli probosti njezino srce. Božja nam riječ ne daje

isprazna obećanja. Sveti Marijin život bio je ispunjen i trpljenjem, a vrhunac je bila Isusova

gorka muka i smrt. Upravo tako – više ili manje – živi i svaka kršćanska obitelj. Koliko god mi

bili bogu vjerni – možda upravo zbog toga – i mi proživljavamo svoja poniženja, svoje patnje i

svoje križeve. I znamo: kao što je Isus zbog svoje poniznosti bio uzvišen iznad svakog

stvorenja, tako se i mi po svojoj ustrajnosti nadamo ući u istu slavu s njime.

III.

ČASTI OCA SVOJEG

Knjiga Sirahova u današnjem prvom čitanju svečano proglašava uzvišenost i potrebu štovanja

vlastitih roditelja. Poziv je upućen na poseban način odrasloj djeci koja se trebaju skrbiti za

onemoćale roditelje. Štovanje koje djeca trebaju iskazivati roditeljima stavlja se uz bok onog

štovanja koje čovjek treba iskazivati Bogu. Može nas pomalo i iznenaditi određena upornost

Božje riječi i biblijske tradicije: „Tko štuje oca, okajava grijehe svoje, i tko časti majku svoju,

sabire blago“ (3,3). Kasno židovstvo osobito naglašava upravo četvrtu zapovijed: „Poštuj oca

svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti da Jahve, Bog tvoj“ (Izl 20,12).

Tako Tobit svjetuje svoga sina: „Poštuj svoju majku, ne ostavljaj je za svega svog života, čini

sve što će joj biti milo, i nemoj je žalostiti. Sjeti se, sine, da se ona suočila s mnogim opasnostima

dok si joj bio u krilu.“ (Tob 4,3-4). Knjiga Sirahova nabraja kako se sve može postići oproštenje

grijeha: hramskim žrtvama i milostinjom (3,30), opraštanjem bližnjemu (28,2), postom (34,26),

izbjegavanjem zla (35,3), ali i štovanjem roditelja: „Tko časti majku svoju, sabire blago.“ Za

Židove je bio strašan grijeh pokazivanje nepoštovanje prema roditeljima. Određuje se da se ima

smrću kazniti onaj tko prokune oca ili majku (Lev 20,9) ili tko je neposlušan svojim roditeljima

(Pnz 21,8). Iako je manje vjerojatno da su se ove odredbe češće primjenjivale one ipak ukazuju

na važnost koja se davala štovanju roditelja. U pozitivnom smislu Ef 6,2 naglašava: „Poštuj

oca svoga i majku - to je prva zapovijed s obećanjem: da ti dobro bude i da dugo živiš na

zemlji.“

Ovdje se štovanje oca i majke izjednačuje sa štovanjem Boga. Može li se to doista usporediti?

Ne kaže li Isus na drugom mjestu Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi?

Page 34: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

34

Čovjek je slika Božja, a po vazmenom otajstvu Kristove smrti, uskrsnuća i proslave zaodjenuti

smo njegovim božanstvom, postali smo dionicima njegove božanske naravi. Veliko je

kršćaninovo dostojanstvo. Štujući čovjeka, kao vrhunac Božjeg stvaranja, poštujemo i

Stvoritelja. Zato Isus jednostavno veli: Što god ste učinili najmanjemu od moje braće, meni ste

učinili. Naravno da se ta zapovijed u skladu s četvrtom Božjom zapovijedi na posve osobit

način odnosi upravo na roditelje. Tu međutim valja uočiti kako nam Božja zapovijed veli da

trebamo poštovati roditelje. Međutim, poštovati ne mora uvijek biti isto što i slušati. Djeca

trebaju poštovati svoje roditelje, ali i biti vjerni Božjem pozivu koji nose u sebi. Tako se i

dvanaestogodišnji Isus pokazao „neposlušnim“ kad je zaostao u hramu.

Ali valja naglasiti i ono drugo. Važno je njegovati osjećaj za poštovanje prema svakom čovjeku.

Kao prvo (a zašto ne?) da ponovno otkrijemo važnost obične pristojnosti, koja se očituje u

svagdajem bon-tonu. Tako je lijepo njegovati pozdrav, obraćanje s poštovanjem, spremnost na

obične svakodnevne usluge. Svugdje. Na ulici, u uredu, dok čekamo u redu, dok se vozimo

javnim prijevozom. Osmjeh, lijepa gesta, sitna usluga tako malo stoje, a tako puno radosti

rađaju. Dobro je da štujemo jedni druge. Jer i Bog štuje nas. Ta darovao nam je svojeg Sina i

učinio svojim ukućanima.

Page 35: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

35

SVETKOVINA SVETE BOGORODICE MARIJE (NOVA GODINA)

I.

Uvod i pokajnički čin

Danas na Svetkovinu Marije Bogorodice slavimo i početak građanske godine Uz dobre želje

koje jedni drugima izričemo, Crkva nas poziva da jedni druge blagoslivljamo te da jedni

drugima budemo blagoslov.

Gospodine ti nas blagoslivljaš utjelovljenjem svojega Sina. Gospodine smiluj se!

Kriste, u tebi se blagoslivljaju sva plemena zemlje. Kriste smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da budemo jedni drugima na blagoslov. Gospodine smiluj se!

Nacrt za homiliju

Danas će biti izgovoreno mnogo dobrih riječi, bit će izražene mnoge čestitke i dobre želje.

Doista, osnovno sredstvo ljudske komunikacije jest riječ. Iako može izgledati da je istinita ona

latinska izreka po kojoj riječi lete, a ono napisano ostaje, ipak je istina posve drugačija. Neke

nam se riječi i te kako znadu urezati u srce. Važne su nam riječi! One prenose najnježnije

osjećaje, osjećaje prijateljstva, radosti, dragosti, ali i osjećaje ravnodušnosti, osjećaje mržnje.

Riječima prenosimo i misli i osjećaje, riječima prenosimo sva stanja vlastite duše, ali i vlastitu

kulturu. Jezik kojim govorimo nazivamo materinjim jezikom, jer nam se u sjećanje i u srce

najdublje usijecaju riječi i nježnost vlastite majke. Danas bismo na poseban način htjeli

progovoriti o posebnim riječima, riječima blagoslova, o blagom govoru, blago-slovu. U

židovskoj duhovnosti molitva se ponajviše i sastoji od blagoslivljanja: čovjek blagoslivlja Boga

te u isto vrijeme zaziva Božji blagoslov na svoj narod. Psalmi su prava riznica takvih molitava.

Danas smo u prvom čitanju čuli prelijepi primjer i obrazac blagoslova. To je naime blagoslov

koji su starozavjetni svećenici zazivali na narod.

Evo prvog dijela blagoslova koje svećenik zaziva na Božji narod: "Neka te blagoslovi Gospodin

i neka te čuva!" Neka Bog izrekne svoju blagu riječ, svoj blagoslov, neka te Gospodin čuva

svojom zaštitom! Višestruko je plemenito ovo blagoslivljanje. Prvo, jedan se čovjek zauzima

pred Bogom za druge ljude. Taj je čovjek već ispunjen blagošću, dobrotom i nježnošću prema

onome na kojeg zaziva blagoslov. Zatim, Bog koji inače rado blagoslivlja čovjeka, čini to još

radije, jer vidi kako se množe osjećaji dobrote čovjeka prema čovjeku. Tako blagoslov koji

čovjek zaziva na druge ljude silazi i na njega samoga. Blagoslov zatim veli: Neka te Gospodin

licem svojim obasja, milostiv ti bude! Čovjek u sebi nosi lik Božji, lik koji se po ljudskoj slabosti

ponekad zatamni. Zato se moli za svjetlost Božjeg lica. Konačno, svećenik zaziva blagoslov na

Božji narod riječima: Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese! Mir o kojemu

govori Stari zavjet označava, naravno, ono posvemašnje ravnovjesje, onaj mir između Boga i

čovjeka, mir savjesti i mir duše koja se u potpunosti uzdaje u Boga.

Evo, to bismo htjeli. Blagoslivljati. Kao što nam je danas po sebi razumljivo da želimo dobro,

da blagoslivljamo jedni druge, da zazivamo Božji blagoslov i Božju zaštitu jedni na druge,

Božji čovjek to čini uvijek, a ne samo prigodice, kao što je na primjer današnji dan.

Zar stvarno mislimo da riječi nisu važne? Važna je riječ molitve koju upućujemo Bogu. Važna

je riječ ohrabrenja i podrške koju dajemo jedni drugima. Važna je riječ praštanja, riječ podrške.

Page 36: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

36

Posebno je važna riječ priznanja, riječ pohvale. I to bismo htjeli naglasiti danas, na početku

nove godine. Čovjek čovjeka treba blago-sloviti. Čovjek čovjeku treba biti na blagoslov, na

radost. Kao što Bog čovjeka blagoslivlja samim činom stvaranja, kao što Bog Otac blagoslivlja

čovjeka i čovječanstvo smrću i uskrsnućem svojega Sina, kao što Otac i sin blagoslivljaju

čovječanstvom izljevom Duha Tješitelja i Branitelja, tako je i čovjek pozvan blagoslivljati, biti

blagoslovom za svoje bližnje. Danas, u općoj inflaciji praznih i ispraznih riječi, prevažno je

blagoslivljati, pozitivno gledati i pozitivno govoriti, prevažno je obraćati se bližnjemu onako

kako se njemu sam Bog obraća: s ljubavlju, pažnjom, s blagoslovom.

Danas ćemo izreći još puno lijepih riječi i lijepih želja. I onima koji su nam dragi i onima koji

su nam manje simpatični. Neka tako bude tijekom cijele godine. Jer lijepa riječ, rečena od srca

ima čudesnu moć: ona umnaža ljubav. Lijepa, od srca rečena riječ, pokrenut će zrnce dobrote i

u svakom čovjeku, pa i u onom za kojega možemo misliti da nema u sebi ništa dobra. Ima! I

tvoja, od srca rečena lijepa riječ, pokrenut će u njemu osjećaje dobrote. Prije ili kasnije, ovako

ili onako, primijetili mi to ili ne. Zar ne da je Isus govorio kako je Kraljevstvo Božje kao kvasac

koji se širi.

Neka nam bude blagoslovljen današnji dan. Neka nam bude blagoslovljena cijela godina koja

je pred nama. A iznad svega, neka naš svekoliki život bude na blagoslov našim bližnjima, tako

da se na svakom od nas ispuni onaj blagoslov kojeg Bog izgovara nad Abrahamom:

"Blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov" (Post 12,2).

II.

Uvod i pokajnički čin

Danas Crkva slavi svetkovinu Marijinog bogomaterinstva, ali svi smo mi, k tome, pod dojmom

početka građanske godine. Što lijepo poželjeti onima kojima čestitamo? Naravno, rekli bismo:

zdravlje mir, sreću… Sve su to lijepi Božji darovi. Današnja nam Božja riječ govori da trebamo

težiti za Božjim blagoslovom, jer samo on u potpunosti ispunja našu dušu mirom i radošpću. U

tome nam je smislu Marija, Isusova majka, nenadmašan uzor i zagovornica: ona se u potpunosti

predala u volju Božju i na poseban način sudjelovala u našem spasenju. Po njezinu primjeru i

mi zazivamo na nas Božji blagoslov, da bismo se ispunili istinskim mirom i radošću.

Gospodine, u tebi je izbor životni, tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si odsjaj Slave Očeve i otisak Bića njegova te sve nosiš snagom riječi svoje. Kriste,

smiluj se!

Gospodine, ti nas u svome sinu blagoslivljaš da budemo svjetlost svijeta i sol zemlje. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Danas slavimo Novu godinu, ali u Crkvi slavimo zapravo svetkovinu Svete Bogorodice Marije.

U jednoj našoj crkvi stario latinski natpis za Mariju veli da je ona: mundi melioris origo, to jest

da je Marija početak boljega svijeta. U njoj su se ispunila sva Božja obećanja i svaki Božji

blagoslov. Ona nam je rodila Spasitelja, Krista Gospodina, ona milosti puna, putokaz je i uzor

Page 37: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

37

kako možemo i trebamo živjeti. U njoj se u potpunosti ostvaruje onaj prelijepi blagoslov koji

smo čuli u prvom čitanju.

Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva

U starom je zavjetu svećenik blagoslivljao narod riječima ovoga trostrukog blagoslova, a to

katkada čini i svećenik na koncu mise. Evo prvog: Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva.

Prisjetimo se: kad je Marija bila došla u pohod Elizabeti, ona je, nadahnuta Duhom Svetim rekla

Mariji: Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! (Lk 1,42). Bila je to

velika pohvala Mariji. Ona je blagoslovljena, jer je u svome Krilu nosila Božjega Sina,

Spasitelja, Krista Gospodina. A, evo, danas se taj blagoslov izriče i nad nama. U prvi mah se

može učiniti da se u Božjem blagoslovu koji primamo ne možemo nikako usporediti s Marijom.

Pa ipak, u velikoj mjeri te se riječi mogu i trebaju odnositi i na nas. Marija stvarno nosila Isusa

u svome krilu. Međutim, Kristovom milošću, mi smo oslobođeni grijeha. Ako smo i bili grešni,

ako i nismo bili sveti, krstom smo opravdani i Duhom Svetim posvećeni. Kristov lik u nama

odsijeva! Evo kako nas uči apostol: Sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju

apostola i proroka, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i

raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu (Ef 2,19).

Eto kako i koliko smo blagoslovljeni. I taj blagoslov uvijek iznova zazivamo na nas da ne

potamni slika Kristova u nama i ne oslabi djelovanje Duha Svetoga. Pa kao što je Marija svojim

ulaskom blagoslovila Elizabetin dom, tako i mi želimo biti na blagoslov svima s kojima živimo

i to tako da Krista donosimo i pronosimo. Na to smo pozvani. Tako nas drugi apostol opet

upućuje: Blagoslivljajte jer ste na to i pozvani da baštinite blagoslov! (1 Pt 3,9). Mariju je Bog

blagoslovio u unaprijed sačuvao od svakoga grijeha. Molimo da Gospodin i nas čuva i očuva

oda zla, da bismo i sami bili na blagoslov ovome svijetu.

Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka ti bude!

Drugi blagoslov veli: Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka ti bude! U Starom

zavjetu lice Božje označava samoga Boga i njegovu milost. Kao što bez sunčanih zraka nema

života na zemlji, tako i čovjek bez Božje milosti, bez njegova milosna lica i pogleda nužno

umire. I tu nam je Marija poseban uzor. Bog je na nju milostivo pogledao: Veliča duša moja

Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice

svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom (Lk 1,46-48). Bog je na nju pogledao i

ona je postala najveća od svih žena.

Bog je, međutim, i nama učinio velike stvari i još uvijek ih čini. Veli apostol: Bog nas u Kristu

sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas

predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje (Ef. 1,4-5). Ono

što je Marija uvijek bila, mi smo postali po krštenju. Bog nas uvijek jača da budemo njegovi.

Određeni smo oduvijek da budemo Božji, da budemo sveti, da budemo slika Božja ovdje na

zemlji. Tako nadalje veli apostol: A svi mi, koji otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju,

po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku – iz slave u slavu (2 Kor 3,18).

Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese!

I treći blagoslov, konačno kazuje: Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese! Velik

je Božji dar njegov mir. Pogledajmo. Kad je ono anđeo Mariji navijestio da ona ima biti mati

Sina Božjega, Spasitelja, Marija mirno odgovara: Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po

Page 38: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

38

tvojoj riječi! (Lk 1,38).Marija je posve predana u volju Božju i zato uživa posvemašnji mir.

Tako je i blaženi papa Ivan XXIII. za svoje geslo uzeo: Obedientia et pax – Poslušnost i mir.

Za tim mirom i mi težimo i na taj smo mir i mi pozvani. Ne možemo znati što je Bog s nama

naumio i ne možemo znati koje radosti i koje nevolje stoje na našem životnom putu. Ne možemo

razaznati zašto u ovome sadašnjem trenutku trpimo zbog nevolja, bolesti, nerazumijevanja,

vlastitih slabosti… Međutim, što god bilo i što god ispred nas stajalo, znamo i vjerujemo:

Gospodin je uz nas, Gospodin nas vodi baš kao što je vodio Blaženu Djevicu i tolike svete.

Tako nas i apostol hrabri vlastitim primjerom: Naučen sam u svakoj prigodi biti zadovoljan.

Znam i oskudijevati, znam i obilovati! Na sve sam i na svašta navikao: i sit biti i gladovati, i

obilovati i oskudijevati. Sve mogu u Onome koji me jača! (Fil 4,11-13). Samo tako čovjek može

naći trajni mir. Za njim težimo. Kad smo obasjani Božjim pogledom, uživamo trajni

posvemašnji i pravi mir, onako kako veli psalmist: Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u

njemu nada moja. Samo on je moja hrid i spasenje, utvrda moja: neću se pokolebati (Ps 62,6-

7).

Evo, to je Božji blagoslov koji danas zazivamo na sebe, na sve svoje i na sve ljude dobre volje.

Neka nas Gospodin blagoslovi i neka nas čuva od svakoga zla. Neka uz njega bude njegova

milost i njegova ljubav da odražavamo njegovo lice, njegovu milost, ljubav i dobrotu svojim

bližnjima i svim ljudima dobre volje. Neka nam Gospodin dade milost predanja u njegovu volju,

da bismo tako mogli uživati njegov mir, unatoč nevolja i kušnja. Neka nas, zagovorom Blažene

Djevice Marije, blagoslovi Gospodin!

III.

Neka te blagoslovi Gospodin

Danas slavimo Materinstvo Blažene Djevice Marije jer je „svijetom prosula Vječno svjetlo -

Isusa Krista“. Možda nam je danas ipak više u svijesti Nova godina i kao da nam baš o tome i

želi govoriti prvo čitanje donoseći nam donosi blagoslov kojeg su Izraelci zazivali jedni na

druge. Biblija nam progovara o silnoj snazi izgovorene riječi. Da se podsjetimo:

Bog blagoslivlje čovjeka. Ishodište svakog blagoslova jest Bog. Svojom stvoriteljskom riječju

on stvara svjetove, ovu zemlju i čovjeka da njome upravlja. I sve što je Bog stvorio, dobro je,

uporno nam govori početak Knjige postanka. Božja je riječ stvarateljska, ona je blagoslov. Sve

dobro koje nas okružuje i svi ljudi blagoslov su Božji. Vrhunac Božjeg blagoslova jest sam Sin

Božji koji nas u neiskazivoj svojoj ljubavi čini svojima, dionicima svoje božanske naravi. To

je dakle onaj prvotni Božji blagoslov, takozvani „silazni“ - od Boga prema svijetu i čovjeku,

blagoslov kojim je posvećen čovjek i sav svemir.

Čovjek blagoslivlje Boga. I što da čovjek čini pred tolikim čudesima Božje ljubavi? Ostaje mu

divljenje, zahvala. Čovjek blagoslivlje svoga Stvoritelja i Spasitelja. Židovi su imali smisla

upravo za takve molitvu hvale. Dovoljno je otvoriti knjigu psalama i vidjeti kako psalmisti

nadahnutim riječima slave Božju neizmjernu veličinu i dobrostivost. Koliko više razloga za

blagoslivljanje tek imamo mi koji smo po našem Gospodinu Isusu Kristu uzdignuti na

dostojanstvo Božjih sinova i kćeriju! Zato bi i naša molitva trebala biti prvenstveno molitva u

kojoj zahvaljujemo Bogu i blagoslivljamo ga.

Page 39: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

39

Zazivanje Božjeg blagoslova. Tek nakon što zahvalimo Bogu i blagoslovimo ga zbog njegovih

dobročinstava, možemo ga zamoliti za nešto određenije: zazivamo Božji blagoslov, naravno, u

prvom redu na čovjeka. Time potvrđujemo Božje opredjeljenje da čovjeka uzdigne iznad sveg

ostalog stvorenja i učini ga dionikom svoje nebeske slave.

Blagoslivljati? Pozvani smo da blagoslivljemo. Boga. Zbog njegovih silnih darova. Tek u

molitvi blagoslova počinjemo nazrijevati i kušati „kako je dobar Gospodin“ i kolikim nas je

darima obdario. Onda možemo doživjeti kako je lijepo biti čovjek, spašenik, kršćanin. Onda

nećemo biti kao nezahvalna i nezasitna djeca koja - loše odgojena - znadu samo iskati i iskati,

nikad zadovoljna i nikad zadovoljena, jer išču „da u požudama svojim spiskaju“. Ova nas

molitva hvale, naprotiv, čisti, ispunja mirom i uzdiže nam pogled prema vječnim i pravim

vrijednostima.

Zazivati blagoslov? Ovo valja osobito naglasiti. Znamo kako u Svetom pismu riječ nije samo

strujanje zraka i vibriranje glasnica, nego da riječ odražava osobu, ono što ona jest, što vjeruje

i za čim teži. A mi smo pozvani na blagoslivljanje, pozvani smo da budemo blagoslov.

Spomenimo da se u Bibliji preko 480 puta govori o blagoslovu i blagoslivljanju. Nadalje, toliko

se govori protiv psovke. Ne bismo li možda mogli našu pozornost pozitivno usmjeriti?

Blagoslivljajmo! Gdje je međusobna ljubav, tamo se rađa molitva blagoslivljanja; gdje je

blagoslivljanje, tamo se rađa i učvršćuje ljubav. Nismo ni svjesni koliko nas riječi mogu nositi.

Dragi prijatelju, neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva“. Cijelu ovu godinu. I sve one

godine do sretne vječnosti.

Page 40: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

40

DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU

I.

Uvod i pokajnički čin

U ovoj božićnoj radosti zahvaljujemo Bogu na najuzvišenijem daru, na njegovu

Jedinorođenome sinu koji je postao jedan od nas. Zahvaljujemo Bogu posebice zbog toga što

je i nas učinio svojim sinovima i kćerima. Zahvaljujemo Bogu što se njegova ljubav prelijeva

na svakog čovjeka koji ga traži iskrena srca. Zato ćemo i na početku ove mise zazvati na nas

Božje milosrđe.

Gospodine, ti si, rođen od Marije Djevice, postao naš prijatelj i brat. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si uzeo našu ljudsku narav da bi nas zaogrnuo svojim božanstvom. Kriste, smiluj

se!

Gospodine, ti i nas činiš svojim sinovima i kćerima. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Jesu li naša djeca stvarno djeca svojih roditelja? Mogu li roditelji reći da su ih oni rodili? Koliko

je istinito da je svakoga od nas Bog stvorio, iako smo u isto vrijeme prava djeca svojih roditelja?

Pripadaju li djeca svojim roditeljima?

Kad se rodio Ivan Krstitelj, njegov je otac ponovno progovorio – on koji je zanijemio nakon

što je primio anđelov navještaj da će mu se roditi sin. Kad je Zaharija progovorio, njegovi su

susjedi shvatili da je to velik znak za to dijete. Rekli su "Što će biti od ovoga djeteta?" I stvarno,

to dijete je postalo Gospodinov preteča, o čemu njegovi roditelji nisu mogli ni sanjati. Kad se

Isus rodio, javili su se anđeli i pjevali : "Slava na visinama Bogu!" Po tim su znakovima pastiri

spoznali da je to Dijete posebno Dijete. Kad su ono Marija i Josip našli dvanaestogodišnjeg

Isusa u hramu kako sjedi posred učitelja, sluša ih i pita – dok su učitelji ostali zapanjeni

njegovom mudrošću – još su jedanput oni – Josip i Marija – mogli shvatiti kako je to posebno

dijete… Naravno, mi znamo da su i Ivan Krstitelj i – na posve osobit način – Isus doveli do

vrhunca našu povijest spasenja. Konačno, kada pogledamo povijest svih velikih ljudi, vidimo

da se čovjek – istina – rađa od svojih roditelja, ali da ga Bog i poziva u život i vodi kroza život

i namjenjuje mu posebnu ulogu. Doista, ti su velikani od Boga i izvršili su posebnu zadaću koju

im je Bog namijenio.

A što je s nama, takozvanim običnim ljudima? Što je s našom djecom? Možemo li reći da naša

djeca nisu samo naša djeca, da su djeca Božja. U svom nenadmašnom proslovlju Ivan nam

apostol govori i o tome – o smislu čovjekovog rođenja i o smislu čovjekovog nastajanja: "A

onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime,

koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga." Upravo

nam to danas govori Božja riječ.

Djeca Božja

Božja nas riječ podsjeća da smo uvijek djeca Božja – iako smo i djeca svojih roditelja. Djeca

smo Božja jer nas je Bog htio još prije postanka svijeta i jer nas je prije postanka svijeta odredio

"da budemo sveti i bez mane pred njim". Dakle, Bog nema posebne planove samo sa svetim

Page 41: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

41

Ivanom Krstiteljem ili samo sa svojim sinom rođenom od Djevice Marije ili samo s velikanima

Crkve. Bog ima posebne planove sa svakim pojedinim od nas. Kršćanska predaja nam prenosi

kako je otac velikog kršćanskog pisca Origena znao svoje novokršteno dijete s ganućem i s

dubokim poštovanjem poljubiti u prsa svjestan da je to njegovo dijete sada hram Duha Svetoga.

Za svakog čovjeka Bog ima poseban poziv i posebnu milost.

Ne od krvi…

To da ne djeca ne pripadaju svojim roditeljima opomena je i jednima i drugima. Djeca su od

Boga povjerena svojim roditeljima. Svekolik naš život uklapa se u povijest spasenja. Zato se

radujemo što možemo u njoj surađivati. Odgojem svoje djece roditelji surađuju u Božjem djelu

spasenja po kojem se djeca ovoga svijeta upravljaju prema tome da budu djeca Božja. S druge

pak strane, poštujući svoje roditelje djeca poštuju Boga koji im je te roditelje dao i postavio da

budu znak njegova očinstva. A i jedni i drugi znaju da je sve od Boga te da smo mi tek suradnici

Božjega plana.

Nego od Boga

To je naše najveće odlikovanje. Mi jesmo u svijetu ali nismo od svijeta. Mi jesmo na ovoj

zemlji, ali pripadamo nebu. Mi jesmo u tijelu, ali po Duhu živimo. Mi jesmo djeca ove zemlje,

ali i građani neba. Mi potječemo od svojih roditelja, ali nam je samo jedan Otac – Bog koji nas

čini dionicima božanske naravi svojega Sina Isusa Krista.

Ovo nas božićno vrijeme upravo utvrđuje u toj vjeri – Sin je Božji postao čovjekom, uzeo je

našu ljudsku narav, da bi našu ljudsku narav pobožanstvenio. To je ona čudesna razmjena po

kojoj Bog snagom sakramenata i snagom Kristove milosti u nama vidi i prepoznaje svojega

Sina. Zato s ponosom – po istoj onoj Božjoj milosti – možemo i mi uskliknuti da smo "rođeni

ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga."

III.

Od punine njegove

„Od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost." Doista svetome Ivanu uspijeva u

jednoj rečenici sažeći gotovo cjelokupno otajstvo našega spasenja. Zaustavimo se nad ovom

rečenicom i dopustimo da nas hrani. Pođimo redom:

Od punine njegove. Hrvatski jezik za Boga kaže upravo to: da je Bog, to jest bogat, samo

Bogatstvo, izvor svega. On je Stvoritelj. Sve što čovjek poznaje i što bi na ovome svijetu mogao

poželjeti, od Boga je. No, Pismo nas upozorava da je ono što mi možemo iskusiti svojim

osjetilima i do čega možemo doprijeti svojim razumom, tek jedan maleni dio onoga što od Boga

proizlazi. Naime, u stvorenom svijetu vidimo njegovu neizmjernu mudrost. Prirodne se

znanosti i bave time da proučavaju stvoreni svijet. i što više otkrivaju, to više uviđaju kako ima

sve više i više toga što nam ostaje tajnom. Tek oni ljudi koji su daleko dospjeli u proučavanju

prirode znaju koliko je neizmjerno toga što još ne znamo i nismo proučili. I sve je to Bog

zamislio i riječju stvorio. A to je tek jedan dio. Ono još ljepše jest silna Božja ljubav, ljubav

koja nam je objavljena u Isusu Kristu, u kojem „prebiva sva punina Božanstva“ (Kol 2,9). Sam

nam je Bog objavio da je ljubav. Koja daje, koja daruje samoga sebe. A ovo pogotovo u svojoj

ograničenosti nikada nećemo dokučiti, kao što veli Pavao:

Page 42: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

42

O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i

neistraživi putovi njegovi! Doista, tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi

savjetnikom? Ili: tko ga darom preteče da bi mu se uzvratiti moralo? (Rim 11,33-35).

Svi mi primismo. To je naša ljudska osobina možemo primiti dar čiju važnost, veličinu i

uzvišenost ne možemo dokučiti. Zato koji puta taj svoj dar u svojoj ludosti odbacujemo. A mi

smo primili od punine Božjeg Sina! Postali smo sinovi i kćeri izabranja, baštinici nebeskog

života, dionici božanske naravi Isusa Krista. Bog nam zapravo ne daje tek neke darove, kao što

koji puta prezaposleni roditelji darivaju svojoj djeci igračke da bi ih se nekako riješili. Bog nam

daje najviše što ima: „Ta on ni svoga Sina nije poštedio!“ (Rim 8,32). Bog daruje sama sebe.

Može li se što veće zamisliti? Razumjeti ne možemo, dokučiti ne možemo silnu uzvišenost

našega izabranja. Možemo samo očima vjere nazirati i srcem zahvaljivati: primili smo do

punine Božjega Sina!

I to milost na milost. Prvi je čovjek stvoren „na sliku Božju“. Božji su izabranici, kao npr.

Abraham, bili prijatelji Božji. Cijeli je jedan narod bio izabrani narod. I sve su to uvijek novi

darovi Božji. A s Isusom Kristom se javlja nešto bitno novo: čovjek biva uzdignut do nebeskih

visina: „Djeca se Božja zovemo i jesmo“ (1 Iv 3,1). Božji smo, Bogu pripadamo. Kad bismo

samo više mogli spoznati uzvišenost svoga poziva, veličinu vlastitog izabranja! To je čista

radost i to je naša nada. [to nam se to loše još može dogoditi. U Bogu imamo sve. I naš život

dobiva novi polet i novi smisao. U ovo božićno vrijeme osobito smo svjesni svoga izabranja. i

molimo Gospodina da nas učini dostojnima svojih darova. On koji nas je toliko obdario udarit

će nam i dar zahvaljivanja. Hvala mu.

Page 43: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

43

BOGOJAVLJENJE – TRI KRALJA

I.

Uvod i pokajnički čin

Novorođenom Isusu dolaze stranci, mudraci s istoka, donose mu darove i klanjaju mu se. Tako

se u samim počecima Kristovo spasenje okreće svima narodima. Slava se Gospodnja očitovala

svim narodima. Zato ovaj blagdan i nazivamo – Bogojavljenje. Krist je Gospodin nazočan među

nama i na ovom euharistijskom slavlju. Zato ćemo ga zamoliti da i nas obasja onom istom

svjetlošću kao nekoć mudrace – kraljeve.

Gospodine, ti svjetlošću svojega spasenja obasjavaš sve narode po cijelome svijetu. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si svoju Crkvu ustanovio da tvoje ime naviješta, tvoja otajstva slavi i tvoju

svjetlost svijetom pronosi. Kriste smiluj se!

Gospodine, ti svakoga od nas pozivaš da snagom duha Svetoga budemo odsjaj tvoje slave. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Oštrouman i dalekovidan čovjek uvijek vidi dalje i dublje od običnih ljudi. Božji čovjek –

prorok uvijek izdiže pogled iznad trenutnih prilika i vidi ono što Bog pripravlja onima koji ga

ljube. I nas danas Božja riječ preko proroka poziva da izdignemo svoj pogled iznad onoga što

oči vide i naše ljudsko iskustvo doživljava. Poziva nas da svoj život usmjeravamo upravo po

takvoj Božjoj riječi. Razmišljat ćemo danas o prorokovoj, odnosno Božjoj riječi iz prvog

čitanja.

Jeruzalem – slika Božjih izabranika

Proroštvo iz današnjeg prvog čitanja odnosi se na razdoblje kad je Božji narod bio u izgnanstvu

i progonstvu, kad je mnogima izgledalo da su zauvijek ostali i bez svoje domovine i bez vlastite

povijesti i bez vlastite samobitnosti i samosvijesti. Izgledalo je da je svemu kraj. Međutim, u

takvim teškim trenucima prorok naviješta spasenje. I to ne tako da će se oni vratiti u svoju

zemlju, nego da će štoviše njihov glavni grad – Jeruzalem postati središte i sjedište Gospodnjeg

naroda i cijeloga svijeta. Čuli smo kako pjesničkim prorok riječima naviješta: "Ustani, zasini,

Jeruzaleme jer dolazi svjetlost tvoja, i slava Gospodnja sviće nad tobom! Jer, gle, zemlju, tmina

pokriva, i mrklina narode! A tebe Gospodin obasjava i Slava se njegova javlja nad tobom. K

tvojoj svjetlosti koračaju narodi, i kraljevi k sjaju zore tvoje." U očima onosvjetskih silnika to

je izgledalo ludo i neostvarivo, u očima kolebljivaca među izabranim narodom bila je to tek

pusta želja. Međutim, u očima proroka, u očima onih koji se otvarali Božjoj riječi bilo je jasno:

Bog se želi proslaviti preko malenih i prezrenih, Bog prezire ovosvjetsku silu nego se proslavlja

u malenima. Tako se i zbilo. Narod se vratio u svoju domovinu, obnovio hram i grad Jeruzalem,

ali je trebalo pričekati "puninu vremena" da se pokaže kakvu je to slavu Bog namijenio tome

gradu i tome narodu.

Riječ tijelom postala i objavila se narodima

Page 44: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

44

Nedokučivi su putovi Gospodnji! Riječ je Tijelom postala Sin se Božji utjelovio u Rimskoj

provinciji Palestini, rodio se kao Židov, sin naroda koji je od Rimljana bio podjarmljen i koji

nije imao vlastitu državu, a o nekoj svjetskoj važnosti te malene neslobodne provincije nije

moglo biti ni govora. Pa ipak, onaj kojega su vjekovi iščekivali, pravi Sin Božji rodio se u

Betlehemu, hodao prašnjavim putovima Palestine, umro i uskrsnuo u Jeruzalemu. Isus nas je

poučio što znači biti poslušan do smrti, smrti na križu. On nam je svojom poniznošću pokazao

da se Bog oholima protivi a poniznima daje svoju milost. U Isusu Kristu vidimo kako Bog

onoga koji je bio najponizniji – Isusa – uzdiže iznad svakog stvorenja. Grešni, oholi i umišljeni

ne vide veličinu u Malenome. Međutim, mudraci s Istoka, tajanstveni posjetioci koje obično

nazivamo kraljevima, a koji, zapravo, predstavljaju sve druge, nežidovske narode prepoznaju

Božju veličinu u tome djetetu, ti Božji ljudi prepoznaju velikoga kralja u liku siromašnog,

malenog i neznatnog djeteta. I u Isusu duboko se klanjaju Bogu koji raspršuje oholice, a

uzvisuje neznatne.

Crkva – novi Jeruzalem

U malenom, a ipak uzvišenom gradu Jeruzalemu prepoznajemo sliku Crkve. Crkva je, naime,

na izvan sastavljena od običnih ljudi. Tijekom povijesti pokazala se mnogo i premnogo puta da

je Crkva sastavljena i od slabih i od grešnih ljudi, podložnih slabostima. Na neki se način to i

danas može očitovati. Međutim, mi znamo i vjerujemo, Crkva je ipak Tijelo Kristovo, hram

Duha Svetoga. Crkva je majka oko koje se okupljaju sinovi i kćeri spasa, Crkva je ono mjesto

u kojoj djeluje sila Duha Svetoga, Crkva je žarište u kojoj se slavljenjem sakramenata i

naviještanjem riječi Božje ostvaruje Kristovo spasenje. Zato smo ponosni. Ponosni s pravom.

Jer u zajednici vjernika – Crkvi slušamo živu Božju riječ. U Crkvi se slave otajstva po kojima

se ostvaruje Kristovo spasenje. I zato se i mi radujemo mnogim sinovima i kćerima koji se u

Crkvi rađaju, u Crkvu ulaze i Boga proslavljaju. I takvoj Crkvi i danas kliče prorok: "Očima

okruži i promatraj: svi se oni sabiru, k tebi dolaze! Izdaleka ti dolaze sinovi, kćeri ti donose u

naručju! Gledat ćeš tada i sjeti, igrat će ti srce i širiti se…"

II.

Uvod i pokajnički čin

Današnja se svetkovina naziva Bogojavljenje. Bog se, naime objavljuje svim narodima i

svakom čovjeku dobre volje. Oni mudraci koji su pohodili Isusa i dali mu darove, predstavljaju

sve narode svijeta i znak su da se Isusovo evanđelje nije imalo odnositi samo na jedan narod i

samo na jednu zemlju. Danas se na poseban način Bog i nama objavljuje; u svojoj riječi i u

otajstvima koja slavimo. Htjeli bismo biti dostojni i Božje objave i njegovih velebnih darova.

Zato ćemo u poniznosti srca na nas zazvati Božju milost.

Gospodine, ti se Kralj kraljeva, ti si Gospodar neba i zemlje.. Gospodine, smiluj se!

Kriste, Sine Božji, ti nas činiš dionicima svoje božanske naravi. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da budemo dionicima Kristova trpljenja, da bismo mogli biti dionicima i njegove proslave. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Page 45: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

45

Danas se u Crkvi spominjemo tajanstvenih Isusovih klanjalaca. Veli današnje evanđelje da su

ga potražili mudraci s Istoka. Nije zapisano koliko ih je točno bilo, nije točno određeno iz koje

zemlje stižu. Svi pustinjski narodi rado promatraju zvjezdano nebo – jer se ono i danas tamo

osobito dobro vidi. Međutim, ovi su mudraci bili i zvjezdoznanci. I evo, Bog ih je na neki način

pomoću kretanja nebeskih tijela upozorio da se rodio Kralj na Zapadu i to Kralj koji je na

poseban način Božji poslanik. I evo, ti tajanstveni Božji ljudi donose Isusu neobične i znakovite

darove: zlato, tamjan i smirnu. Crkva je u samim tim darovima prepoznala proročki nagovještaj

značenja Isusa i njegova otkupiteljskog djela. Drevna antifona veli da su mudraci donijeli zlato

velikom kralju, tamjan pravome Bogu smirnu ukopu njegovu.

Zlato

U starini je zlato uglavnom služilo kao moneta – sredstvo plaćanja. Samo je samostalni vladar

imao pravo kovati vlastiti zlatni novac. Pa kao što je i danas, naravno, tiskanje novca u

isključivoj nadležnosti državne vlasti, tako se u starini smatralo da je zlato kraljevski monopol.

Zlato se donosi kralju, ono njemu pripada. U Starom zavjetu Bog za sebe veli: "Moje je zlato,

moje je srebro" – riječ je Gospodina nad Vojskama. (Hag 2,7). A, evo, mudraci donose zlato

Isusu na dar. Priznali su mu time kraljevsko dostojanstvo. I doista, Novi zavjet priznaje Isusa

za pravoga Kralja: Krist treba da kraljuje dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje. (Kor

15,25). I mi, naravno, priznajemo našega Gospodina Isusa Kraljem neba i zemlje.

Međutim, sada dolazi ono što je osobito važno. Ovih smo božićnih dana na poseban način

zahvaljujemo što je Sin Božji uzeo na nas našu ljudsku narav, da bi nas zaogrnuo svojim

božanstvom. Isto je to i njegovim kraljevstvom i kraljevanjem. Ta, Isus je zato i došao da nas

učini dionicima Božjega kraljevstva. Tako Knjiga otkrivenja daje hvalu Kristu govoreći:

Otkupio si, krvlju svojom, za Boga ljude iz svakoga plemena i jezika, puka i naroda; učinio si

ih Bogu našemu kraljevstvom i svećenicima i kraljevat će na zemlji" (Otk 5,9-10). To je naša

nada i to je naša radost. Od Boga dolazimo, u Bogu Živimo i njemu idemo.

Tamjan

Židovi i ostali narodi su u starini na žrtvenicima palili tamjan u čast Bogu. Poznato je da su u

vremenima progonstva mnogi kršćani radije dali život, nego da zapale tamjan na žrtveniku

rimskim bogovima. A evo, mudraci donose novorođenom Isusu upravo tamjan kao dar. Priznali

su time da Isus nije samo običan kralj, nego da dolazi od Boga, kao Božji Sin.

Taj je dar i za nas znakovit. Jednom zgodom Isus u raspravi s farizejima, braneći svoje

božanstvo, potvrđuje da i mi na njemu imamo udjela: Nije li pisano u vašem Zakonu: Ja rekoh:

bogovi ste! Ako bogovima nazva one kojima je riječ Božja upravljena – a Pismo se ne može

dokinuti – kako onda vi onome kog Otac posveti i posla na svijet možete reći: "Huliš!" – zbog

toga što rekoh: "Sin sam Božji!" (Iv 10,34-36). Apostol još jasnije progovara: Doista, po

spoznaji njega, koji nas pozva slavom svojom i krepošću, božanska nas je snaga njegova

obdarila svime za život i pobožnost. Time smo obdareni dragocjenim, najvećim obećanjima da

po njima postanete zajedničari božanske naravi (2 Pt 1,3-4).

Nismo ni svjesni koliko je naše dostojanstvo! Kako onda možemo dopustiti da živimo kao da

smo samo od ovoga svijeta, kao oni kojima je jedino i isključivo važno ono što je ovozemno,

propadljivo, pa i Bogu protivno? A Bog nas poziva k sebi, da budemo dionici njegove nebeske

slave!

Page 46: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

46

Smirna

Međutim, u ovozemnom životu nije sve tako jednostavno. Tako mudraci novorođenom Isusu

poklanjaju i smirnu. Po sebi se radi o skupocjenoj mirisnoj pomasti. Međutim, crkvena tradicija

u tome daru vidi onu pomast kojom će biti pomazano Isusovo tijelo za ukop. Štoviše, Pismo

nam govori da je Isus proslavljen upravo kroz svoju predanost, poniznost i poslušnost sve do

smrti, smrti na križu (Fil 2,8). Prema tome, mi koji smo, po njegovoj milosti, dionici njegove

proslave, nužno smo i dionicima njegove muke. I to je jedini put. Veli apostol: Vjerodostojna

je riječ: Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati

(2 Tim 2,11-12). Prema tome, naše životne nevolje – naši križevi – samo su potvrda da nas Isus

pridružuje sebi – i u patnjama i u proslavi.

Tri znakovita dara koji su mudraci donijeli Isusu oslikavaju i naš život. Zahvaljujemo Bogu na

kraljevskom dostojanstvu, na dioništvu u Kristovu božanstvu, ali s nadom prihvaćamo i nevolje

zajedno s Kristom.

III.

Nipošto nisi najmanji

Što je veliko, a što maleno? Koliko li nas je puta postidjela Božja riječ kad je u pitanju naše

shvaćanje veličine i neznatnosti. Evo pred nama malenog grada. Koji to uopće nije. Upravo

nam se čini da se Bog voli zabavljati i to tako da uvijek uzdiže ono što je u očima ljudskim

maleno i neznatno. Za to bismo našli puno potvrda u Svetom pismu: „Bog se oholima protivi,

a poniznima daruje milost“ (1 Pt 5,5 Jak 4,6); „tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se

ponizuje bit će uzvišen“ (Mt 23,12); "Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao

djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko“ (Mt 18,3). Tu je nadalje i primjer malenoga Davida

prema gorostasu Golijatu (usp. 1 Sam 17,23-54). I, konačno, odlomak iz današnjeg evanđelja:

„A ti, Betleheme, zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim jer iz tebe

će izaći vladalac koji će pasti narod moj - Izraela!“ (Mt 2,6; usp Mih 5,1; 2 Sam 5,2). Zadržimo

se na poticajnim primjerima upravo iz božićnog vremena.

Nazaret. Grad niti jedanput spomenut u Starom zavjetu. Grad u prezrenoj, „poganskoj“ Galileji.

Toliko neznatan da je i učenik Natanael iznenađeno rekao: „Iz Nazareta da može izići što

dobro?“ (Iv 1,46). I brojem stanovnika bio je to malen grad. Dakle, potpuno beznačajan grad

prema toliko drugih gradova koji su imali određenu važnost bilo za vjerne Židove, bilo za

osvajače Rimljane. Pa ipak! Baš Nazaret izranja iz anonimnosti i postaje - uz Jeruzalem -

najvažniji grad za provedbu Božjeg nauma spasenja: u Nazaretu je Riječ Tijelom postala, u

Nazaretu je Isus odrastao i po njemu obično bio nazivan Isus Nazarećanin.

Marija. U očima ljudskim ni u čem posebna. Luka jednostavno veli da je bila „djevica zaručena

s mužem koji se zvao Josip“. U evanđeljima se ne spominje da bi se ona i po čem isticala,

pogotovo ne u vrijeme dok je Isus javno nastupao. Svoju ulogu u djelu spasenja najjezgrovitije

sama opisuje u svojoj zahvalnoj pjesmi: „Što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će

me, evo, svi naraštaji zvati blaženom“ (Lk 1,48). I doista, Crkva je časti kao najveću, kao

„blagoslovljenu među ženama“ (Lk 1,42).

Betlehem. Bio je to, doduše, Davidov grad, ali uvijek nekako u sjeni velikog i svetog

Jeruzalema. I kao što je Bog baš u tome gradu na čuđenje Jišajevih sinova izabrao njihovog

Page 47: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

47

najmlađeg brata, tako se povijest ponavlja i u puno važnijem trenutku. U tome malenom gradu

rodio se Krist, Gospodin.

Pastiri. Betlehemski su pastiri zapravo bili najamni radnici. Bili su dakle krajnje siromašni, a u društvu posve neugledni (tako se npr. na sudu njihovo svjedočenje ne bi priznavalo) Pismo svjedoči da su oni bili oni "siromasi duhom" tj. oni koji se ne uzdaju u bogatstvo, vlast, razum, nego svoje pouzdanje prvo polažu u Boga. Nije dakle čudo da je anđeo upravo njima navijestio Kristovo rođenje. I oni su povjerovali i postali tako prvi klanjatelji novorođenog Isusa.

I konačno, mudraci-stranci. Prema Matejevu izviješću mudraci nisu bili baštinici one Objave

koju su imali Izraelci. Nisu poznavali židovske uredbe i običaje. Pa ipak, jer su imali srce

otvoreno Bogu, Bog im je dao znak. I oni su povjerovali. I krenuli, te doista pronašli

novorođenog Spasitelja. I poklonili se. Tako su upravo ti stranci postali primjerom svima onima

koji Gospodina traže iskrena srca.

I ti si malen? Slab? Uskraćen pažnje i priznanja. Malen u očima ljudi. Razvedri se. Gospodin ti

poručuje: „Nipošto nisi najmanji!“ Štoviše, po tebi će - Božjom milošću - doći spasenje tvom

narodu.

Page 48: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

48

B.

Korizma – vazmeno vrijeme

Page 49: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

49

1. NEDJELJA KORIZME

I.

Uvod i pokajnički čin

Na početku korizme Isus nam veli: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje!

Obratite se i vjerujte evanđelju!“ Neka nas današnja Božja riječ i cijelo današnje euharistijsko

slavlje potakne da se obratimo i povjerujemo Bogu.

Gospodine, ti nas na početku ovog svetog vremena pozivaš na obraćenje. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti nas pozivaš da povjerujemo u istinitost tvoje radosne vijesti – evanđelja. Kriste,

smiluj se!

Gospodine, ti nam svojim primjerom pokazuješ put podložnosti i poniznosti. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

„O lijepa, o draga, o slatka slobodo!“ kliče naš veliki pjesnik. Koliko je ljudi umiralo s riječju

sloboda na usnama! Koliko je krvi i znoja proliveno baš zbog te riječi… I danas se toliko govori

o pravima i slobodama čovjeka, žene, djeteta, o slobodi kretanja, o slobodi trgovanja. Sloboda

i sloboda. Pa onda mlad čovjek može pomisliti kako je sloboda mogućnost da čovjek čini sve

po svojoj volji, kako je sloboda raj na zemlji. A onda doživi da se njegova sloboda sukobljava

sa slobodom drugoga, odnosno, da je ljudska sloboda nužno ograničena, ukoliko ne želi prijeći

u tiraniju. Da bismo barem malo ušli u tajnu slobode i podložnosti, nama je kršćanima pogledati

primjer i nauk Isusa Krista.

I odmah ga Duh nagna u pustinju

Marko prvo opisuje kako je kod krštenja na Jordanu na Isusa sišao Duh Sveti u liku goluba te

kako ga je Otac proglasio svojim ljubljenim Sinom. Nakon toga Marko nastavlja: „I odmah ga

Duh nagna u pustinju.“

Nije to samo jednostavna riječ. Eto, svi su slavili Ivana i svi su dolazili k njemu. I onda Duh i

Glas s neba svjedoči za Isusa. Ljudi su se odjednom od Ivana okrenuli Isusu. Naime, ako Ivan

– kojega su svi slavili kao proroka, čak možda kao Iliju – ako, dakle, taj Ivan svjedoči da je Isus

veći od njega, možemo samo zamisliti kako su ljudi s velikim zanimanjem i iščekivanjem počeli

gledati na Isusa. Ljudska bi reakcija bila da sad valja uživati u toj slavi. Međutim, Isus se povlači

u pustinju. Zašto? Duh ga je nagnao. I Isus poslušno odlazi.

I bijaše u pustinji četrdeset dana

Nije lako biti u pustinji niti jedan dan. i Europljani zapravo ne možemo ni zamisliti što znači

pustinja. Pustinja u kojoj su dani nesnosno vreli, a noći toliko hladne, da čovjek ne može zaspati

ako se dobro ne pokrije. Pustinja je mjesto gdje nema hrane ni vode i gdje čovjek može živjeti

gotovo isključivo od onoga što je ponio sa sobom. Drugi evanđelisti govore da je Isus tamo

kruto postio i to četrdeset dana. A prisjetimo se prethodne riječi: Duh je nagnao, dakle, natjerao

Isusa u pustinju. Prema tome, Isus se podlaže volji svojega Oca i zbog toga otklanja ljudsku

Page 50: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

50

slavu, otklanja ugodnosti redovitog života, otklanja čak i hranu. Isus svoju slobodu stavlja u

ruke duha koji ga vodi.

Iskušavao ga je Sotona

Još i to! Neshvatljivo! Da sina Božjega iskušava sotona! Ne samo da se odrekao svijeta na neko

vrijeme, ne samo da je gladan i žedan, ne samo da je otklonio svjetsku slavu, nego je on, sin

Božji, Bogočovjek ponizno dopustio da ga kuša Sotona. To bi bilo nešto malo nalik tome kad

bi predsjednik neke države dopuštao da ga šikanira i maltretira zadnji portir u nekom bijednom

hotelu. Već tada se zapravo na Isusu ostvaruju riječi proroka Izaije: „K'o jagnje na klanje

odvedoše ga; k'o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih (Iz 53,7).

Anđeli mu služahu

S ovim nužno završava. Pogledajmo: Isus se odrekao svjetske slave i dopustio da ga duh otjera

u pustinju, gdje je živio u oskudici i postu. Morao je čak trpjeti i sotonske kušnje. Ali zbog

svoje predanosti, zbog svoje vjernosti, zbog svoje podložnosti, bio je nagrađen: anđeli su mu

služili. Evo u ovom se odlomku očituje čitav Isusov život. On je naime, „poslušan sve do smrti,

smrti na križu“ slavno uskrsnuo i bio postavljen iznad svakog stvorenja.

Naša sloboda – sloboda djece Božje

Sada nam se put sam nameće. Prava sloboda jest upravo u tome da dopustimo da nas duh Božji

„natjera“, vodi, upravlja, pa i protiv naše volje. Odreći se svoje slobode u ljudskom smislu znači

zapravo postići pravu slobodu djece Božje. Naravno, kakva bi to bila moja sloboda koja bi me

vodila u propast. To bi bila sloboda alkoholičara, sloboda ovisnika o drogi, „sloboda“ pod

navodnim znacima koja čovjeka odvodi u ropstvo grijeha, strasti, laži, u ropstvo konačne smrti.

Ušli smo u korizmu. Isus nam poručuje: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje!

Obratite se i vjerujte evanđelju!“ Ispunilo se vrijeme, ušli smo u korizmu. Valja nam se obratiti.

Želimo preispitati svoj životni put. I vidimo samo jedan ispravan put. Upravo put Isusa Krista.

Put podložnosti. Put suradnje s Duhom Božjim. Cijela je korizma pred nama da povjerujemo

evanđelju, da se uvjerimo da je moguće odbaciti svoju volju i voljicu, da je moguće slijediti

volju Božju i da je moguće dopustiti Bogu da po svome Duhu vodi naš život. Naravno, volju

Božju treba tražiti, volju Božju i glas njegova duha treba čuti, snagom toga istoga duha valja

povjerovati da evanđeoski put može preobraziti i ispuniti smislom cijeli naš život. I, možemo

biti sigurni: kao što su Isusu anđeli služili nakon četrdesetodnevnog boravka u pustinji, nakon

sotonskih kušnji, tako ćemo i mi naći svoj mir, naći duboki smisao vlastitog života. Budemo li

služili Bogu, anđeli će nama služiti.

II.

Uvod i pokajnički čin

Započinje korizma, vrijeme u kojem Bog na poseban način progovara našemu srcu. Sveti Pavao

govori: Što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano (Rim 15,4). Tako ćemo danas čuti

drevni izvještaj o pravednom Noi s kojim je Bog sklopio savez. Bog od samih početaka uzima

čovjeka kao svoga sugovornika i suradnika, unatoč čovjekove nestalnosti. Uvijek iznova Bog

Page 51: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

51

je sklapao savez s ljudima, da bi, u punini vremena, progovorio nama u svome Sinu te

uspostavio s nama Novi savez smrću i uskrsnućem svojega Sina. Silna su i nadspoznatljiva

Božja djela i neistraživi njegovi putovi. Htjeli bismo ovu riječ čuti i prihvatiti i ova sveta

otajstva dostojno proslaviti. Zato ćemo zamoliti Gospodina da nam oprosti naše grijehe.

Gospodine, ti si spasio Nou i njegovu obitelj od općega potopa. Gospodine, smiluj se!

Kriste, svojom smrći u uskrsnućem sklopio si s nama novi savez po kojem postajemo dionici tvoje božanske naravi. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da se obratimo i povjerujemo radosnoj vijesti spasenja. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Još od starina narodi i države međusobno su sklapali saveze. I naša država smatra svojim

dobitkom činjenicu da je ušla u jedan ili drugi savez s drugim državama. U starini je ponajčešće

neki moćni narod sklapali savez s nekim slabim narodom. Pri tome je onaj slabiji morao

poštovati starijega i plaćati mu određeni danak, na osnovu čega je onda onaj jači štitio slabijega

od njegovih neprijatelja. Upravo tom slikom se izražava odnos Boga i njegova naroda od samih

početaka, pa do danas.

Sklapam Savez svoj s vama

U Knjizi postanka opsuje se događaj iz daleke ljudske povijesti. Bog je stvorio čovjeka kao

svoga prijatelja i suradnika. Međutim, čovjek je iznevjerio Boga i sagriješio. Nakon toga se zlo

smo počelo širiti: ljudi su gomilali grijeh na grijeh. I onda, pripovijeda Knjiga postanka, Bog je

pustio potop na svu zemlju, da bi iskorijenio zlo na zemlji. Poštedio se samo Nou i njegovu

obitelj. I evo, nakon tih strašnih događaja, čuli smo u današnjem čitanju, Bog sklapa savez s

Noom i njegovom obitelji. Veli: Evo, ja sklapam Savez svoj s vam i s vašim potomstvom poslije

vas i sa svim živim stvorovima (…) nikada više vode potopne neće uništiti živa bića… I onda,

kao spomen na taj savez Bog uzima dugu, koja se redovito javlja poslije ljetne kiše.

Evo, već ovdje, u Starom zavjetu, odnosno, Starom savezu vidimo Božju zauzetost za čovjeka

i Božju ljubav prema njemu: Bog sklapa savez s čovjekom. Pogledajmo. S jedne je strane Bog,

Svemogući, Jedini, Apsolutni, Onaj po kome je sve i bez kojega ništa ne postoji, Onaj koji je

savršen i kojemu ništa ne nedostaje, Onaj koji je oduvijek i koji je vječan. S druge je strane

čovjek koji je stvorenje, čovjek koji je ograničen i malen, koji je nepostojan i nepouzdan, često

nevjeran i nezahvalan. I evo, takav Bog, vječan i savršen, sklapa savez s čovjekom slabim i

grešnim. Pri tome čovjek dobiva sve: Božju pomoć i zaštitu, a Bog, što on može dobiti od

čovjeka? Ta Bog sve ime i po njemu je sve! Bog sklapa savez s čovjekom bez kakvih osobnih

interesa, sklapa savez s čovjekom isključivo radi čovjeka sama.

Tko to može pojmiti? Tko to može razumjeti? To je otajstvo. To je Tajna. Tajna Božje ljubavi

koju nikad do kraja nećemo i ne možemo dokučiti i nazrijeti. Možemo i trebamo samo na tome

Bogu uvijek zahvaljivati.

Krštenje – protulik potopnih voda

U današnjoj nam poslanici Petar govori o tome kako je taj savez bio tek slika onoga pravoga.

A slika je stvarno posebna. Kroz vode općega potopa izašla je spašena tek Noina obitelj, a kroz

vodu krštenja spašava se svatko tko uzvjeruje. Čuli smo: … u vrijeme Noino … nekolicina, to

Page 52: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

52

jest osam duša bi spašena vodom. Njezin protulik, krštenje … i vas sada spasava po uskrsnuću

Isusa Krista.

I opet nailazimo na čudesnost Božjeg izabranja i Božjeg Saveza. U savez s nama sada Bog

ulaže ne samo svoju naklonost, svoju dobrohotnost, svoju ljubav, nego u ovaj novi savez Bog

ulaže samoga sebe: Bog ulaže svoga Jedinorođenoga Sina koji se utjelovio da bude nama u

svemu jednak, osim u grijehu i koji je , kako veli Vjerovanje, radi nas i radi našega spasenja

umro i uskrsnuo. Uvijek iznova ostajemo zadivljeni Božjim čudesnim svijetom i Božjom

ljubavlju. Bog naš saveznik! I to na takav način! I to po cijenu neprocjenjivoga – Isusa Krista,

jedinorođenoga Sina Božjega!

Obratite se i vjerujte evanđelju

Zadivljeni ovim silnim Božjim djelom i mi bismo duboko potreseni htjeli s onim zadivljenim

mnoštvom na dan Pedesetnice reći: Što nam je činiti, braćo? (Dj 2,37). Sam Isus nam daje

odgovor u današnjem evanđelju. Veli jednostavno: Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo

Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju! Čuli smo. Gospodin veli da se ispunilo vrijeme. Evo

nas na početku korizme. Uvjereni smo da je dosita i Božja riječ i Božja milost na poseban način

djelotvorna baš u ovome sadašnjem trenutku. Zato dalje veli: obratite se. Za obraćenje jest

temeljno upravo to da se čovjek odluči, sada, u ovome trenutku, danas promijeniti u svome

životu ono što valja promijeniti. Svatko od nas u dubini svoga srca dobro zna što je to. Možda

sebičnost, lijenost, neuviđavnost. Možda ovisnost o zabavi, isključivo materijalnim probicima.

Možda… Sami to najbolje znamo.

I sada dolazi ono najljepše: Vjerujte evanđelju! Nije smisao naše vjeru u odricanju radi samog

odricanja. Krivo je, čak i zlobno tvrditi da je istinski život kulučenje, muka i odricanje od

životnih radosti. Baš naprotiv! Mi se odričemo ispraznosti, zloće i mržnje, odričemo se isprazne

radosti koja uvijek završava gorčinom i prazninom, a zadobivamo radosnu vijest, evanđelje

koje nam govori da smo Božji izabranici, Božji miljenici, da je s nama sklopio savez ljubavi,

da za nas daje svojega Sina, da nas čini dionicima nebeskoga kraljevstva, da nas čini svojim

ukućanima, da nam otvara cijelu vječnost u kojoj nema ni boli ni jauka ni smrti u kojoj je

ljudsko srce ispunjeno Bogom u kojemu je sve i po kojemu je sve.

III.

Pustinja

Evo nam opet jezgrovitoga Marka! Dok Matej i Luka opširnije opisuju Isusov boravak u pustinji

i njegove kušnje, Marko se ograničava samo na ono bitno. Uočimo to bitno:

I bijaše u pustinji četrdeset dana... bijaše sa zvijerima. Zanimljivo: odmah nakon što je na

Isusa sišao, Duh ga je nagnao u pustinju. Pustinja. Suh kraj. Vrelo sunce i suhi pijesak. Hladne

noći i pješčane oluje. Krajnja oskudica. Bože moj, upitali bismo se, bijaše li to Isusu doista

potrebno? Što li je Isus mogao tražiti u pustinji? Drugovanje sa svojim Ocem? Pa on sam kaže:

„Ja i Otac jedno smo.“ Preispitivanje svoga poslanja? Pa ako njemu nije bilo jasno njegovo

vlastito poslanje, kome bi ikad bilo jasno? Kako god bilo, Isus je to smatrao potrebitim. I

boravio je u pustinji. Očito da pustinja za svakog čovjeka, pa i za Isusa ima posebno značenje,

očito je da je u određenim trenucima našega života pustinja nužna, potrebna, korisna, plodna.

Page 53: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

53

Dosita, što da mi na to reknemo? Kako li samo Duh i nas znade nagnati u pustinju, a da to i

nismo tražili!. Kako li nam samo pustinja znade puknuti pred očima! To bude redovito bez

najave, odjedanput, bar nam se tako čini. I to onda doživljavamo kao nesreću. Jer pustinja je

uvijek oskudica i muka. Evo naših pustinja: izgubimo zdravlje, ostanemo bez posla, ostanemo

bez bliske osobe, jave se velike poteškoće u obitelji, počnemo sumnjati u same sebe, čini nam

se da ne možemo izići iz svojih muka, grijeha, nedosljednosti... I onda ne vidimo ništa do li

svoje muke. Samo sunce i pijesak. Bože, čemu to? Može li takva pustinja ičemu dobrome

poslužiti? Pa ipak, kao Kristovi učenici ne bismo trebali očajavati. Podsjetimo se: izabrani je

narod lutao četrdeset godina pustinjom, Ivan je boravio u pustinji. I sada Isus. Svi su oni upravo

tamo Boga susreli. Tako će i pravi bogotražitelj upravo u svojoj nevolji osjetiti blizinu

Gospodnju i njegov prolazak.

Kušao ga Sotona. Naravno da baš i nema puno cvijeća u pustinji. Gdje je velika oskudica i

nevolja, gdje je čovjek na rubu očajavanja, evo i Napasnika. On nas redovito pogađa gdje smo

najslabiji. Govori nam kako je sve bezizgledno, kako od nas ništa nema, ili kako se i nema

smisla boriti protiv zala u nama. Govori nam kako su svi i bolji i pametniji. Govori nam kako

smo sami i ostavljeni, kako nas je i Bog po strani ostavio. A upravo u tim kritičnim trenucima

važno je ne klonuti duhom. Jer, ne zaboravimo, upravo u pustinji nam je Bog najbliži. Kad smo

i osamljeni i nesigurni, kad smo bolni i umorni, najsličniji smo Kristu patniku. I upravo u tim

trenucima nam je Očeva posebna ljubav zajamčena. Upravo možemo osjetiti njegov dah na

svojem vratu.

Anđeli mu služahu. To je ono što neminovno mora doći. Onaj tko ustraje, osjetit će već na

ovome svijetu Božju utjehu. Njemu će anđeli služiti. Dokle god smo Bogu vjerni, mi vladamo

ovim svijetom. „Sve je vaše, vi ste Kristovi, a Krist Božji.“

To je naša korizma. Pustinja, ali ne beživotna pustinja, kako se nama nevještima čini da ona

jest. Kao što pustinja u svojim njedrima skriva plodne sjemenke čekajući blagotvornu kišu pa

da ozeleni i procvate, tako i naša korizmeno odricanje, jednako kao i naše životne tegobe kišom

Božje milosti donose obilan i radostan plod.

Nećemo strahovati ni pred Napasnikom, a nećemo očajavati čak ni zbog vlastitih propusta jer

„Bog jer veći od našega srca i zna sve“.

Page 54: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

54

2. NEDJELJA KORIZME

I.

Uvod i pokajnički čin

Abraham, praotac Izraela, praotac je naš vjere. On je Bogu povjerovao u nadi protiv svake nade.

Njegov nam primjer danas Crkva stavlja pred oči. Da bi u ovo korizmeno vrijeme porasli naša

vjera, nada i ljubav, zazvat ćemo na nas milosrđe Gospodnje.

Gospodine, ti si Abrahama zbog njegove vjernosti učinio praocem naše vjere. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si bio poslušan svome Ocu do smrti, smrti na križu. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da se uvijek pokoravamo tvome glasu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Veli jedna strašna poslovica da nesreće nikad ne dolazi sama. Kada nas zadesi neka velika

nevolja, prema toj poslovici, možemo biti sigurni da će nam se dogoditi još po koja u nizu.

Poslovica kao poslovica može biti više ili manje istinita. Međutim, izgleda da današnje čitanje

u svom prvom dijelu daje za pravo upravo toj poslovici. Prisjetimo se. Abraham i njegova žena

Sara dočekali su starost bez potomka. Uvijek je teško, ali je u ono vrijeme to bilo osobito

strašno, jer se vjerovalo da je u tom slučaju neko prokletstvo nad čovjekom, budući da su ljudi

smatrali da je najveći Božji blagoslov upravo potomstvo koje na neki način produžava sa

svakim pokoljenjem život praoca. Osigurati sebi potomstvo za mnoštvo naraštaja značilo je

produžiti sebi život za isti broj tih naraštaja. I eto, Bog čini čudo. Abraham i Sara u svojoj

starosti dobivaju sina Izaka.

I onda dolazi nesreća u valovima. Kad se već Izak razvio u dječaka, Bog progovara Abrahamu:

„Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi

kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.“ Strašno. Upravo kako ona poslovica veli da

nesreća nikad ne dolazi sama.

Uzmi svoga sina. Bog od Abraham traži ono najvrednije, traži njegova sina. sigurno je da nije

bilo ničega na svijetu što bi Abrahamu bilo draže od njegova sina. Rekli bismo po ljudsku da

je Izak bio jedina prava vrijednost u Abrahamovu životu. I Bog to traži.

Jedinca svoga. Kao da Bog kopa nožem po rani. Uzmi svoga sina – veli – svoga jedinca (kao

da Abraham ne zna da je na jedvite jade uspio dobiti samo tog jednog sina, svu svoju radost,

svu svoju sreću i svu svoju nadu.

Izaka koga ljubiš. Ime Izak redovito se opisno prevodi: „Bog se nasmija, pokaza naklonost“.

Kakav je to Božji smijeh, kakva je to Božja naklonost. Je li to možda bio lažan smijeh i himbena

naklonost. Ta Bog od Abraham traži upravo njega, Izaka, na kojemu se temelje sva Božja

obećanja.

Pa ga prinesi kao žrtvu paljenicu. Božja riječ je ovdje nedvosmislena. To je zapovijest koja ne

trpi pogovora: „Pođi u krajinu Moriju pa ga (Izaka) ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu

Page 55: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

55

koje ću ti pokazati“. kako bi čovjeku malene vjere mogle bezdušno, ledeno i kruto zvučati ove

Božje riječi!

Gdje je janje za žrtvu paljenicu? Evo, zacijelo, najtragičnijeg razgovora u cijelom Svetom

pismu. Abraham je vjeran Bogu do kraja. Uzima svoga sina, natovari na nj drva i krene uzbrdo

da žrtvuje svoga sina. I onda dječak, bezazlen i nevin zapodjene razgovor: „Oče!“ Kako je

Abrahama zaboljela ta riječ. Sin ga zove ocem, a on ga ide žrtvovati, makar mu se srce kida.

Bolna srca Abraham Izaka nazivlje sinom: „Evo me, sine!“ A dječak, sušta nevinost nastavlja:

„Evo kremena i drva,“ opet će sin, „ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?“ I evo sada ključne

rečenice: „Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!“ Abraham se pouzdaje do

kraja.

Ovan

Čuli smo kako je završilo. Nije Bog stvarno htio da Izak bude žrtvovan, nego samo da Abraham

bude kušan. I time je naraštajima vjernika ostavio divan primjer čovjeka vjernika, tako da

kršćani upravo toga Abrahama smatraju praocem svoje vjere.

Izak u našem vjerničkom životu

Korizma je ozbiljno vrijeme. Povlašteno vrijeme. Vrijeme u kojem nam Bog daje prostor da

razmislimo i premislimo svoj vlastiti život, korizma je vrijeme obraćenja. I evo, što nam to

Gospodin danas želi poručiti, čemu nas poučiti?

Izak. Izak je ona naša mala, obična ljudska sreća. Nešto što je tako po sebi razumljivo, nešto

što nam ispunja život, nešto što nam je drago kao naš vlastiti život. To je nešto, velim, što je i

normalno i razumljivo i blagoslovljeno i od Boga i nije nipošto neko zlo ili neki grijeh. Izak, to

može biti moja obitelj, moj bračni drug, moje dijete, moje zvanje, moj ugled, moj položaj, moja

domovina, moj dobar glas, moj uspjeh, moja diploma, moje zaposlenje. Sve tako normalne,

redovite, a ipak važne stvari.

Žrtvuj. I onda nam se dogodi – a to nije svakodnevna pojava – da izgleda kao da nam Bog baš

to želi uzeti. I uzima. Događaju se strašne tragedije. Čovjek ostane bez posla, bez kuće, bez

posla. Čovjek preko noći postane prognanik. dogodi se da ga ostavi bračni drug, da mu pogine

netko najbliži. Dogodi se da nam na ružan način okaljaju dobar glas, dogodi se da netko nama

najbliži krene putem zla… Da čovjeku srce stane. I Bog nam tada poručuje: „Ne proklinji! Ne

zdvajaj! Ne gubi vjere! Prinesi mi i prikaži tu žrtvu!“ Pa zar se to uopće može?

Bog će već providjeti. Upravo nam to Gospodin poručuje. Naime, on nam ne jamči da u našem

životu neće biti križeva niti ovih strašnih žrtvovanja. Bit će. Međutim, Bog nam jamči da će

uvijek biti uz nas i da će providjeti. Jamči nam svoju snagu, svoga Duha, svoju milost.

Ovan. Ovan je za Abrahama bio spasonosan. I nama Bog sigurno nudi barem jednu od ove dvije

stvari. Bog će dati da se naš strašni problem riješi na najljepši način, jer – statistički gledano –

sve poteškoće koje izgledaju velike kao gore riješe se i čovjek iz njih iziđe jači. Drugo, ako se

to i ne dogodi, Bog će nam sigurno dati snage da iznesemo svoju muku, svoj križ, svoju žrtvu.

Bog nas ne zavarava ispraznim nadama o lagodnom životu bez tuge, bolesti, nerazumijevanja,

nevolja, patnja, ali nam Bog i jamči i daje smisao, snagu, Bog nam jamči milost da ćemo

Page 56: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

56

snagom njegova Duha svaki križ moći pretvoriti u zoru uskrsnuća. U Abrahama je to bio ovan

u Isusa Krista uskrsno jutro.

To je naša stalna nada i naša trajna radost.

II.

Uvod i pokajnički čin

Ima ljudi koji u novinama prvo pogledaju crnu stranicu. Međutim, ima onih kojima su toliko

dodijale senzacionalističke loše vijesti, da čitaju samo dobre vijesti. Čak ima nekih glasila i

televizijskih kanala koji donose isključivo dobre vijesti. Kakav god bio naš stav o tome, znamo

dobro da u našim životima ima i nevolja i nesreća. Bog nas nije od toga poštedio, kao što ni

svoga Sina nije poštedio od muke i smrti. Međutim, Bog u Kristu daje puni i pravi smisao našim

patnjama. Da bismo bili dostojni toga Božjega spasenja i nade u Kristu, zamolimo Gospodina

da nas oslobodi od svih lošim djela i misli.

Gospodine, ti si nagradio vjeru svojega sluge Abrahama i učinio ga praocem naše vjere. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si nas činiš dionicima svoje patnje, da bismo bili dionicima i tvoje proslave. Kriste,

smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da ti, poput tvoga Sina, ostanemo vjerni u svim životnim nedaćama. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Svećeniku je koji puta veoma teško tumačiti Božju riječ. Takav je, na primjer, govor o

strpljivom nošenju križa. Ako je nekome najbliži član obitelji poginuo u ratu, ako je netko

doživio obiteljsku tragediju (a koliko ih danas ima!), ako netko trpi zbog teško poremećenih

obiteljskih i bračnih odnosa, onda takav čovjek može (s pravom?) reći: „Župniče, kako Vi

možete znati kako je čovjeku kojemu je poginulo dijete?“ Doista, nije mi lako govoriti. Toliko

puta. A onda velim, sebi i vjernicima, da ja ne naviještam svoju riječ, nego Božju. A vjerujemo

i želimo vjerovati da je Božja riječ istinska, prava, spasonosna.

Uzmi svoga sina

U današnjem prvom čitanju možemo vidjeti kako koji puta znade biti strašna Božja riječ.

Upravo tako. Strašna. Znamo povijest. Bog je Abrahamu, starcu bez djece, obećao da će mu se

roditi sin. Znademo kako je i danas duboka čežnja bračnih parova bez djece… I evo, posebnom

se Božjom milošću Abrahamu rodio sin Izak. Kad je Izak već bio dječak, čuli smo kako Bog

od Abrahama traži da mu žrtvuje upravo svoga sina. Te su riječi zacijelo razdirale Abrahamovo

srce. Čuli smo, Bog veli: Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš… pa ga prinesi kao

žrtvu paljenicu. Sina. Jedinca. Onoga kojega Abraham ljubi. Njega treba žrtvovati. Možemo li

zamisliti da bi Abrahama išta drugo toliko pogodilo? Tko može razumjeti, zašto je Bog upravo

to od Abrahama tražio? Znamo, samo nam čitanje veli da je time Bog htio iskušati Abrahamovu

vjeru. Međutim, nije li Bogu sve jasno i bez kušnje? Prema tome, ne možemo znati i razumjeti

one zadnje razloge ovakvog Božjeg postupka. Tko bi i u čemu mogao suditi i prosuđivati Božje

naume i postupke?

Page 57: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

57

Koji puta nam se čini da je ovo pisano upravo za nas. Tragedija i nesreća ima toliko… Pogotovo

sada kada su nam dostupne vijesti iz cijeloga svijeta. I toliko puta duboko u sebi osjećamo vatru

onoga pitanja: Bože, zašto? Što nam je činiti? Kao prvo, ovdje na zemlji nikada nećemo moći

dokučiti, shvatiti, razumjeti… Tko je, na primjer, na dan Isusove muke i smrti mogao dokučiti

Božji naum i vidjeti Božju ljubav? Pa ipak, znamo i vjerujemo da se Bog upravo toga dana na

poseban način proslavio u svome Sinu… Dakle, uzaludno će nam biti umovanje i teološko

obrazlaganje i mudrovanje. Možemo tek s apostolom reći: O dubino bogatstva, i mudrosti, i

spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi! Doista, tko spozna

misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom? (Rim 11,33-34). Drugo, mi samo u poniznosti i

ljubavi možemo i trebamo prihvaćati ono što Bog dopušta da se događa u našim životima. To

je koji puta izuzetno teško, za to nam koji puta treba puno vremena, pa i nekoliko godina, ali to

je jedini put mudrosti i spasenja.

Bog ni svojega Sina nije poštedio…

Evo nam u tome smislu utješne riječi iz današnje poslanice. Pavao veli: Ako je Bog za nas, tko

će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam

onda s njime neće sve darovati? To je naša stvarnost. Vidjeli smo kako je Bog, na koncu, ipak

poštedio Izaka. Znamo iz Svetoga pisma kako je Bog u Egiptu poštedio prvorođence svoga

naroda. Međutim, kada je u pitanju njegov jedinorođeni i utjelovljeni Sin, Isus Krist, Bog ga ne

pošteđuje, nego njega, svoga Sina, žrtvuje i predaje za sve nas. Rekosmo maloprije kako ne

možemo do kraja dokučiti Božje naume kada vidimo nevolje i tragedije. Međutim, upravo po

tome da Bog za nas predaje svoga Sina vidimo da u Bogu sve ima smisla te da će i naše nevolje,

muku i umiranje sjediniti s Kristovim patnjama, da bismo onda i mi bili suproslavljeni u

nebeskom kraljevstvu. Jedno sigurno znamo: Bog i hoće i može – u svojoj ljubavi – sve naše

nevolje okrenuti na dobro. Ja ne mogu do kraja dokučiti kako i zašto i zašto baš na takav način

vodi moj život, ali vjerujem da Bog vodi povijest svakoga od nas, kao što je do slave uskrsnuća

proveo svojega Sina. Čuli smo, veli Pavao, ako je Bog za nas redao svojega Sina, kako nam

onda s njime neće sve darovati? To je naša nada i naše pouzdanje u svim životnim nevoljama.

Samo tako naš život – koliko god težak i naporan bio! – ima svoga smisla, svoje ljepote, samo

će tako naš život biti ispunjen dubokom i istinskom radošću.

Lice mu kao u anđela

Današnje nam Evanđelje do kraja podiže i nadu i radost. Isus se uputio prema Jeruzalemu gdje

ga čeka muka i smrt. I na tome putovanju se s izabranim učenicima uspeo na brdo i preobrazio

se pred njima. Učenici su mogli vidjeti tračak, sliku njegove nebeske proslave. Neopisiv je taj

događaj, ali su učenici pojmili da su čuli i vidjeli nebeske stvari. Pogledajmo. I kad ne bi bilo

vječnosti i vječnoga života, Božje bi zapovijedi imale smisla. Tako u svakom društvu i u svim

uvjerenjima ima smisla zapovijed Poštuj oca i majku, ne ubij, ne ukradi, ne svjedoči lažno…

Međutim, priznajmo, kada bismo bili uvjereni da nema vječnosti, kolikim bismo žarom

provodili te zapovijedi? Temelj naše vjere ipak jest vjera u vječni život. U tome svjetlu onda

vidimo duboki smisao vršenja zapovijedi i prihvaćanja životnih nedaća. upravo tako govori

Pavao u istoj poslanici Rimljanima: Sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj

slavi koja se ima očitovati u nama. (Rim 8,18).

Isus se preobrazio. I Očev glas je za nj posvjedočio: Ovo je sin moj. Ljubljeni! Znamo i

vjerujemo, braćo i sestre, da je Krist umro i uskrsnuo upravo zbog toga da bismo mi postali

prava djeca Božja. Zato i nama Bog progovara: Ovo je sin moj. Ljubljeni! Ovo je kći moja.

Ljubljena! Zato ne malakšemo i ne očajavamo. Božja smo djeca, Božja baština. Pa onda vedro

Page 58: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

58

nosimo i podnosimo svoje nevolje i svoje križeve. U Božjoj su rudi naše namisli, naši životi i

svekolika ljudska povijest. A Bog je naš Otac. On nas ljubi i otvara nam vrata raja. Zato je na

nama danas da onda svim srcem i nastojimo živjeti kao njegova djeca vršeći njegove zapovijedi

i podnoseći tegobe života.

III.

Abrahame, Abrahame!

Tko bi mogao pomisliti da razumje čovjeka, život, svijet, odnos Boga i čovjeka! Samo glup

čovjek si to može umišljati. Malo je toga što mi znamo i razumijemo, a kad je u pitanju naš

odnos prema Bogu, a još više odnos Boga prema nama, onda samo možemo vjerovati Božjoj

riječi i njegovoj ljubavi. Upravo u tom smislu Abraham je bio mudar čovjek. Uzor svakoga

vjernika. Praotac naše vjere. On je, naravno, bio svjestan toga kako puno toga ne razumje.

Doista, kako bi i razumio! U današnjem prvom čitanju iz Knjige postanka odvija se cijela

drama. Evo što mu govori Abrahamu: „Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš i pođi

u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.“

Upravo tako! Toliko je želio sina nasljednika i Bog mu ga je dao i to u trenutku kada bi po

ljudsku trebalo izgubiti svaku nadu. I taj je sin, plod Božjeg obećanja, Izak, „Dijete smješka“

sada najedanput trebao biti žrtvovan, ubijen rukom vlastitog oca. Sam je Božji poziv bio muka.

Jesmo li osjetili stupnjevanje? Glas veli: Uzmi svoga sina (kako to boli!), jedinca svoga Izaka

(zar baš njega, jedinca?), koga ljubiš (volim ga više nego svoje oči!), pa ga prinesi (Bože, što

će ti život nevinog djeteta? Zašto ne uzmeš mene?) Ali to nije sve. Kao da Abrahamu srce nije

dovoljno krvarilo: u dijelu koje današnje čitanje ispušta dječak Izak, ne znajući što se sprema,

prostodušnošću djeteta pita oca: „Evo kremena i drva, ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?“

Kako Abrahamu srce ne bi krvarilo? Može li se zamisliti veća muka od ove? Pored svega toga

Abraham doista ima dar vjere i govori: „Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine

moj!“

Uživimo se malo u to. Čemu se to? Zašto je Bog dao da se Izak rodi, kad ga uzima s ovoga

svijeta? Tko bi to mogao objasniti? Nitko. Ni Abraham. Ostaje samo gola vjera: „Gospod dao,

Gospod oduzeo, blagoslovljeno ime Gospodnje,“ rekao bi Job. I doista, dok bi drugi očajavali

ili uzdignuli šaku prema nebu, Abraham je vjerovao. „U nadi protiv svake nade povjerova

Abraham.“

Ovo doista izgleda veoma dramatično. Nije za one sa slabim srcem. Predočimo si malo

dramatičnost ovog posljednjeg prizora. Kad je već Abraham podigao žrtvenik, naslagao drva,

svezao svoga sina, stavio ga na žrtvenik, uzeo nož i podigao ruku da ga zakolje onda (tek onda!),

začu se glas: „Abrahame! Abrahame! Ne spuštaj ruku na dječaka!“

Evi, tu smo! Nakon bitke, svi su generali. Za svoju izvanrednu vjeru Bog mu daje izvanredno

obećanje: „Svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom.“ Stvarno, „neistraživi su

putovi Gospodnji!“ Čovjek se doista nađe pred zidom (ne samo ovih godina kad su nas

pritiskale ratne strahote i prognaničke nesreće), ali doista se i mi nađemo koji puta s mnoštvom

upitnika, životnih muka i neobjašnjivih stvari. Zašto mi se dijete moralo razboljeti? Zašto sam

morao pasti na ispitu? Zašto sam upao u takvu bolest? Zašto sam morao i ja „prolupati“? Rekli

bismo: Bog nas dovede pred zid, pred mrak, pred neobjašnjivost, da bi nam se mogao smilovati,

da bi se „svi narodi mogli blagoslivljati našim potomstvom“. Pred Bogom ni jedina muka nije

Page 59: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

59

bila uzaludna: od jedne naše neprospavane noći pa sve do Kristove muke na križu. Ne bojmo

se! Njegov izbaviteljski glas stiže u pravi čas.

Page 60: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

60

3. NEDJELJA KORIZME

I.

Uvod i pokajnički čin

Bog nas poziva da slušamo njegov glas, da vršimo njegove zapovijedi. I Sin je čovječji bio

podložan tim zapovijedima i pokazao nam svojim primjerom da se po vjernosti i poslušnosti

dolazi do slave uskrsnuća. Zamolimo Gospodina da nam udijeli ustrajnosti, vjernosti i ljubavi

da vršimo njegove zapovijedi.

Gospodine, ti si po Mojsiju svoj narod poučavao svome Zakonu. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si uvijek činio ono što je tvome Ocu milo. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da budemo vjerni tvojim zapovijedima, osobito zapovijedi o ljubavi prema tebi i bližnjemu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Nikad se nećemo složiti glede pedagogije. Neki će i dalje uporno tvrditi da je šiba iz raja izašla,

da drugi će psihologizirati i smatrati da su jedni problem djece isključivo postupci roditelja, pa

kad roditelji ne bi griješili, djeca bi bila savršena. Eh, kad bi tako bilo. Kad bi tako bilo onda

bismo i mi ljudi bili savršeni, jer nam je nepogrešiv i prepun ljubavi, (štoviše, sama ljubav) naš

roditelj i Otac – Bog. Međutim, mi jesmo, kakvi jesmo i onda nam Bog ipak daje podsjetnik,

zapovijedi i zabrane, daje nam ono što se obično naziva Deset zapovijedi.

Nemoj

Bog u zapovijedima nešto izričito brani. Zabranjuje čovjeku štovati nazovibogove, nego samo

njega. Zabranjuje isprazno izgovarati njegovo ime, zabranjuje ubijati, krasti, davati lažno

svjedočanstvo, pohlepno željeti tuđe stvari. I onda se mi ljudi postavljamo kao djeca. Strašno

nam smeta što netko ograničava našu slobodu nekakvim zabranama. Ljutimo se govoreći:

„Nismo mi malena djeca…“ Pa valjda znamo što nam je činiti, ne treba nam netko to dokazivati,

zabranjivati i ograničavati nas. Današnji je čovjek, čini se, posebno alergičan na zapovijedi i

zabrane, jer mu se čini da sam najbolje zna što je za nj dobro, a što loše. I u tome smo prilično

samouvjereni. Netko bi možda pomislio da takve zapovijedi imaju smisla za primitivne ljude,

za one neobrazovane, divlje, za barbare… Današnjem se čovjeku može činiti da je svaka

zabrana tek ograničavajući čimbenik čovjekovog razvoja, slobodnog leta njegova duha. Pa ipak,

Bog toliko puta veli: „Nemoj!“

Poštuj

Bog nešto i naređuje. Nalaže nam da svetkujemo njegov dan, da poštujemo oca i majku. I onda

možemo pomisliti kako je i to nekako zastarjelo. Poštovati dan Gospodnji u smislu pohađanja

mise ne izgleda nam baš nekom osobito važnom stvari. Jer, pravdamo se, mi poznajemo toliko

divnih ljudi koji na misu e idu i toliko zločestih ljudi koji su redovito na misi. A Bog ipak

uporno govori da poštujemo njegov dan, a glede euharistije Isus uporno podsjeća: „Ovo činite

meni na spomen!“

Page 61: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

61

Ljubi i čini što hoćeš

Pa gdje je onda rješenje? Augustin je jednom rekao: „Ljubi i čini što hoćeš“, a Isus to sažima u

dvije zapovijedi poznate još u Starom zavjetu: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem

svojim…, a bližnjega svoga kao sebe samoga“. Ova prva je najveća i prva zapovijed, a ova

druga je prvoj jednaka, veli Isus. Pa što će namonda sve ostale zapovijedi, pogotovo neke

crkvene odredbe?

Kako na to odgovoriti? Evo primjera. Pretpostavimo da se jedan bračni par, dakle muž i žena

doista svim srcem vole i poštuju. Treba li njima netko izvana objašnjavati što im je činiti da

iskazuju jedno drugome poštovanje i ljubav? Ne baš. Njihova ih potpuna ljubav sigurno vodi u

tome da znaju što im je činiti da njihova ljubav još poraste. Isto bismo mogli reći i za čovjeka

koji savršeno, svim srcem voli Boga i bližnjega. Trebaju li njemu dodatne zapovijedi i dodatni

napuci? Stvarno ne. Pa u čemu je onda poteškoća. Mogu biti dvojake.

Ohladnjela ljubav. Tu se nekako svi nalazimo. Čovjek isuviše često dopušta da ga zlo obuzima,

tako da mu se nekako i pogled zamagli i da sam zapravo i ne bi znao što mu je činiti. Zato mu

je najsigurnije slijediti zapovijedi, baš kao što mudar vozač na nepoznatoj cesti poštuje znakove.

I to je redoviti, sigurni, mirni put spasenja: čovjeku jednostavnosti srca slijedi Božje zapovijedi

i naputke Crkve.

Lažna svetost. Ovo je puno opasnije. Čovjek je uvjeren kako savršeno ljubi Bog i bližnjega, pa

prema tome on sam dobro zna – i bez ikakvog autoriteta Crkve – ono što je za nj dobro. I onda,

pouzdajući se u svoju umišljenost, čini zlo i sebi i drugima, zaboravljajući da pismo veli: „Bog

se oholima protivi, a poniznima daje svoju milost“. Upravo kod velikih svetaca imamo primjer

da su mirno i bez mrmljanja prihvaćali odredbe Crkve iako su na posve određenim područjima

daleko nadmašivali praksu velikog dijela vjernika. Nisu u svijetu tražili potvrdu svoje „svetosti“

niti su sebi u svijetu htjeli priskrbljivati slavu, nego su „u poniznosti srca jedni druge smatrali

višima od sebe“

Prisjetimo se. Kada su u nekoliko navrata ljudi pitali Isusa što im je činiti da baštine život vječni,

Isus je odgovorio jednostavno: „Vrši zapovijedi“, a onda je, kao dodatak, koji vršenje

zapovijedi pretpostavlja, nekima pojedincima uputio poziv da ga iz bližega slijede.

Naš mali put

Upravo nam se taj put spasenja čini najjednostavnijim, najlakšim, najponiznijim i

najprokušanijim: slijediti zapovijedi i nauk Crkve. Pri tome, naravno, ne smijemo zaboraviti na

Pavlov zaključak: „A povrh svega ljubav. To je vez savršenstva!“

II.

Uvod i pokajnički čin

Pravnici već od starine tvrde: Gdje je društvo – tamo je i pravo. Za život zajednice važna su

pravila i zakoni: kako u obitelji, tako i u državi. Danas nam Božja riječ donosi Deset zapovijedi.

One su korisne prvo za onoga tko iz vrši, a onda i za druge ljude. Vjerujemo, naime, da nam

Bog daje zapovijedi prvenstveno radi nas samih. A mi, evo, poput nerazumne djece, mislimo

Page 62: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

62

da činimo sebi dobro ne poštujući te zapovijedi. Zamolit ćemo Gospodina da nas očisti od naših

grijeha, pa ćemo onda plodonosno čuti Božju riječ i dostojno proslaviti ova sveta otajstva.

Gospodine, ti nam daješ zapovijedi da bismo živjeli u miru s tobom i sa svojim bližnjima.

Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si vršio volju svoga Oca sve do smrti na križu. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da svojim kršćanskim životom pridonesemo rastu tvojega kraljevstva. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Kada se sklapa neki savez, svaka strana nešto daje i nešto zauzvrat dobiva. I evo, ponovno se

da nas govori o savezu. Bog obećava svome narodu da će ga štititi i čuvati, a, zauzvrat, narod

obećava da će vršiti Božje zapovijedi. I onda su ljudi, u svojoj prostodušnosti, mislili kako Bog

nešto dobiva time što ljudi vrše zapovijedi. Međutim, vidjet ćemo, u Savezu između Boga i

čovjeka, jedna strana sve dobiva, a to je čovjek. Jer, Bog sve ima i ne postoji ništa što bi čovjek

mogao dati, a da toga Bog već nema. Razmotrit ćemo samo nekoliko zapovijedi.

Ja sam Gospodin Bog tvoj!

Čuli smo prvu zapovijed: Ja sam Gospodin, Bog tvoj … Nemoj imati drugih bogova uz mene.

Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod

zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Netko nedobronamjeran bi ovu zapovijed mogao

razumjeti tako kao da je Bog tašt – ne želi da mu u ljudi itko bude takmac. Naime, židovski je

narod u ono vrijeme bio okružen narodima koji su vjerovali u mnoštvo bogova – izmišljenih po

mjeri njihovih vladara – tako da su doista bili robovi svojih vjerovanja. A Bog od svoga naroda

traži da mu bude vjeran, ne samo zato što je on jedini i pravi Bog, nego zbog samoga naroda.

Kad god bi narod zastranio od Božjih zapovijedi, upropastio je samoga sebe. Ne može čovjek

živjeti protivno Božjim zapovijedima i u isto vrijeme uživati mir duše. Jer, što god Bog naredio

svome narodu, uvijek stoji ona Božja: Ja, Gospodin, Bog tvoj, tvojem dobru te učim, vodim te

putem kojim ti je ići (Iz 48,17).

U istim smo prilikama i mi danas. Pogledajmo. Bog nas poziva da se samo njemu klanjamo

poštujući njegove zapovijedi. A mi – po svojoj ludosti i grešnosti – toliko puta mislimo da

možemo bolje. Pa onda – svjesno i nesvjesno – za svoje bogove uzimamo uspjeh, moć, vlast,

bogatstvo, slavu, tjelesne užitke. I što nam se događa? Jesmo li sa svime time sretni, mirni,

blaženi? Ispunja li dubine naše duše ovosvjetska čast, strast i bogatstvo? Doista, ponašamo se

koji puta poput lakomislena djeteta koje ne želi slušati kad mu mati govori da se toplo obuče

kad je hladno, da pere ruke prije jela, da ne pije alkoholna pića, da redovito uči, da se razumno

služi računalom… Za čije su dobro te opomene. Za dobro majke? Tako i Bog progovara nama

uvijek radi nas samih. Nitko i ništa ne može ispuniti naše srce mirom i radošću doli Bog jedini.

Zato je za nas na prvom i najvišem mjestu upravo ova prva zapovijed.

Poštuj oca i majku!

Veli četvrta zapovijed: Poštuj oca svoga i majku svoju da imadneš dug život na zemlji. Može

nam neobično izgledati ova zapovijed. Naime, izgleda razumno i jasno da poštujemo Boga od

kojega i po kojemu je sve. Ali poštovati smrtnog i nesavršenog čovjeka, pa bio on i moj roditelj?

Bog ovdje jednostavno progovara: čovjek treba svoga bližnjega bezuvjetno poštovati, a na

poseban način roditelja. Zašto bezuvjetno? Jednostavno. Nitko, pa ni sveci Crkve nije

Page 63: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

63

besprijekoran niti savršen. Prema tome, kada bismo gledali na to tko zaslužuje poštovanje, tko

bi uopće zadobio poštovanja? Pogledajmo: Isus je bio poslušan Josipu i Mariji. Isus je poštovao

židovske običaje i propise. Plaćao je porez. Prema tome, poštovanje je nužno već zbog toga da

bi uopće mogao biti moguć obiteljski i društveni život. No, s druge strane, poštovanje je

potrebno jer Bog tako određuje. Naime, svako je stvorenje od Boga i za svakoga pojedinoga

čovjeka Isus je umro i uskrsnuo. Prema tome, kako bih ja mogao prezirati nekoga za koga je

Isus dao svoj život? Nadalje, kako i ja sam mogu očekivati da budem poštovan, ako ja sam ne

iskazujem drugima poštovanje?

Nemojmo se zavaravati. Mnogo neprilika u našem društvu proizlazi upravo zbog toga što se

silno naglašavaju prava pojedinca, zaboravljajući da se prava među ljudima preklapaju. Tamo

gdje nema poštovanja – bilo to u društvu ili u Crkvi – ta zajednica propada. Da ne idemo u

društvena istraživanja, pogledajmo samo kakvo je ozračje u školama. Tamo gdje nema

poštovanja prema starijima, tamo gdje nema skrbi za slabije, dolazi do eksplozije nasilja. Pa

onda neki smatraju da treba uvesti nadzorne kamere… Rješenje je jednostavno, trebamo se učiti

poštovati duge te od drugih tražiti poštovanje… To je još prije tri tisuće godina zapisano u ovoj,

četvrtoj zapovijedi…

Ne poželi!

Deveta i deseta zapovijed može izgledati neobična: Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi

žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca

njegova, niti išta što je bližnjega tvoga! Doista zašto bi bilo važno nešto loše ne poželjeti,

odnosno, samo zamisliti? Ta misao nikakva zla ne čini! Odgovor je dvostruk. Prvo, čovjek koji

razmišlja o tome kako bi neko zlo učinio, koji poželi neko zlo učiniti, koji čak vreba priliku da

zlo počini, već je samim time iznakazio sebe. Već je u srcu lopov, ubojica, preljubnik. I to se

ne da sakriti. Oči čovjekove, koje u prozor duše, pokazuju zloću koja je u njemu. Drugo, čovjek

koji sanja o tome da zlo učini, učinit će ga kada se pruži prigoda. Za vrijeme ratnih strahota

znali smo se sa zaprepaštenjem zapitati, kako to da je neki čovjek – koji se prije rata doimao

mirnim i normalnim – mogao učinit neki strašan zločin. Nažalost, istina je jednostavna: to je

zlo zacijelo već dugo godina klijalo u njegovu srcu.

Zato je za nas važno da sačuvamo svoje srce od svake zle misli i primisli. Ako i doživim neku

nepravdu, sjetit ću se Isusa koji je jednostavno rekao: Oče, oprosti im: ne znaju što čine. Naime,

ako na mržnju uzvratim mržnjom, onda se zlo umnožava. Ne želimo, doista okaljati i izobličiti

svoje srce ružnom pohlepom. Jer, ipak ćemo priznati, najveće je čovjekovo blago na zemlji

čista savjest i radosno srce.

III.

Nosite to odavde!

Kao da Isus uživa u tome da nam s vremena na vrijeme „pobrka lončiće“. A tako smo ih lijepo

bili poslagali! Evo Isusa u punom elementu u hramu. Naljutio se na prodavače i mjenjače u

hramu. Pogledajmo što se zbiva.

Očima običnog čovjeka gledano poslovni ljudi u hramu nisu bili loš svijet. Nipošto. Možda su

imali malo više smisla za poslovnost i zaradu, ali su zapravo bili na službu ljudima. I to ne na

službu u nekim običnim poslovima, nego u svetim poslovima. Naime, kad bi se čovjek uputio

Page 64: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

64

u hram da žrtvuje, nije mu baš bilo zgodno da pred sobom goni životinju određenu za

žrtvovanje, pogotovo ako bi dolazio iz udaljene Galileje. Srećom, u hramu je bio susretljiv

trgovac koji bi mu rado (po možda umjereno većoj cijeni) prodao dobra ovna, ili za siromašnije,

par golubova. Nadalje, ako bi čovjek htio nešto darovati za hram, našao bi se u neprilici: u

hramsku se riznicu nisu smjeli ubacivati „poganski“, nego samo „hramski“ novci. I što da učini

pobožni hodočasnik? Srećom, u hramu su bili i mjenjači novca. Sve u interesu hrama i

hramskog bogoslužja.

No, Isus očigledno nije tako mislio. Ne samo da nije tako mislio, nego je svoj drugačiji stav i

pokazao. I to kako! Načinio je bič od užeta, i sve ih istjerao van zajedno s ovcama i volovima.

Mjenjačima je isprevrtao stolove a prodavače golubova poslao van.

Prodavači su bili ljuti. Vjerojatno su ovako razmišljali: „Što si taj umišlja? Mi služimo i ljudima

i hramu. Što bi on sada htio?“ Pa njihova je služba nužno potrebna za pravilno odvijanje

hramskih žrtava. Konačno, i oni, trgovci, imaju pravo živjeti od svoga rada.

Isus je, međutim, htio da hram bude slobodan od svake buke izvanjskosti. Sve su te službe

mogle biti i izvan hramskih zidina. I doista nije bilo nikakve potreba da se od hrama načini

„kuća trgovačka“. Pa makar poneko nešto manje zarađivao.

Eto, tu smo. A baš smo mislili kako smo pošteni i kako ni u čemu ni Boga, ni bližnjega ne

zakidamo. I tako lijepo znademo umotati u celofan pobožnosti naše gluposti i naš smisao za

posao, zabavu i profaniranje svega što je sveto.

Prisjetimo se prošloga Božića. Koliko muka oko spremanja jela. Koliko (i kako) se pojelo i

popilo. Koliko vremena izgubilo na pranje prozora i zavjesa, spremanje stana, kuhanje,

umatanje poklona, urešavanja Božićnog drvca... Tko bi još imao vremena za molitvu, božićnu

pjesmu! Možda se nismo stigli čestito ni ispovjediti, pomoliti, sabrati... Sad kad dolazi Uskrs

(ove godine veoma brzo) cijeli se scenarij ponavlja.

A taj se scenarij ponavlja i kod krštenja i kod prve pričesti, a da ne govorimo o vjenčanju. Od

silnih priprema, poklona, cvijeća, ručkova, kolača, svih inih ića i pića, tko bi se još sjetio

molitve, ispovijedi, mise... A bavimo se svetim stvarima. Dragi Bože, pa zar ne vidiš da mi

slavimo naše velike blagdane. Pa mi se pripravljamo na velike i važne sakramente! Tu je

krštenje, tu prva pričest, tu krizma. Dragi Bože, razumjet ćeš da za svadbu i vjenčanje treba biti

sve u najboljem redu... Mi se bavimo svetim stvarima!

„Nosite to odavde!“ Oštre su to riječi. Isus je nedvosmislen. I vidi dobro. I nema potreba da se

sakrivam iza onoga što stoji ispred mene. Gospodin me gleda i govori mi: „Nosi to odavde!“

Da ono što je bitno i osnovno zablista. Da nam izvanjskosti ne zasjene svjetlost Kristova

evanđelja.

Nije ovo bio lak govor. Teške su to riječi. Ali u ovom vremenu, u korizmi, zasigurno primjerene.

Page 65: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

65

4. NEDJELJA KORIZME

I.

Uvod i pokajnički čin

Danas nam Bog šalje veliku poruku nade. On je izbavio svoj narod iz ropstva, onda kad je on

već počeo gubiti nadu, on je svojega Sina podizao i izbavio od smrti, Bog i nas želi podići iz

naših grijeha i pridružiti slavi svojega uskrslog Sina.

Gospodine, ti sivoj izabrani narod iz progonstva opet doveo u njihovu zemlju. Gospodine, smiluj se!

Kriste, tebe je nebeski Otac izbavio od vlasti smrti, uzdigao iznad svakog stvorenja i

postavio Kraljem neba i zemlje. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti i nas uzdižeš u svoju nebesku slavu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Svako pripovijedanje, svako književno djelo, pogotovo drama u svojoj potki ima tri osnovna

dijela: zaplet, vrhunac i rasplet. U prvom čitanju vidimo baš sva tri rečena dijela, a u tome se

očituje i naš život. A znamo da je Božja riječ koja se naviješta u zajednici vjernika zapravo živa

Božja riječ koju Bog upućuje nama, svakom pojedinom od nas, danas u ovom trenutku.

Gomilali nevjeru na nevjeru

Druga Knjiga ljetopisa sažeto opisuje žalosno stanje u izabranom narodu: „Svi su svećenički

glavari i narod gomilali nevjeru na nevjeru…“ Strašno je to. Ovdje se naime radi o izabranom

narodu, narodu koji je dobro poznavao Zakon, pa je onda skrenuo s puta. I to ne samo pojedinci,

nego gotovo sav narod. I to ne tek nepoučena svjetina, nego i svi svećenički glavari. Potpuno

se okrenuli od Boga. Počeli su služiti drugim bogovima, a što je još gore, nisu poštivali Božje

zapovijedi o ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Posvemašnje rasulo vjersko i moralno. Bog je

uporno i uvijek iznova slao svoje glasnike i proroke, ali uzalud. Oni su se rugali Božjim

glasnicima i prezirali njihove riječi, sve dok to sve skupa nije postalo beznadno, kako veli samo

Pismo „te više nije bilo lijeka…“

Spalili su Božji dom

Odgovor je bio strašan iznad svih očekivanja. Došli su neprijatelji. Osvojili i u potpunosti

razrušili grad, odveli najveći i najsposobniji dio stanovništva u progonstvo. Čak su i sam ponos

toga naroda, njihovo vjersko i kulturno središtem njihovu svetinju – Božji dom spalili i razorili

do temelja. Narod je bio satrt u prašinu. Ništa, baš ništa im nije ostalo. Izgubili su svoja

bogatstva, svoj grad, svoju slobodu, svoj ponos. Čak je i hram, njihova najveća svetinja, bio

satrt u prah. Ljudski govoreći, nije im ništa, baš ništa ostalo. Nisu imali ni državu, ni domovinu,

ni svoje vladare, ni svoja bogatstva, ni svoj ponos i svoje vjerske simbole. „Užas odasvud“,

kako bi to rekao Jeremija. I eno ih sad u sužanjstvu, daleko od svoje domovine i od svojih

svetinja. Mogli su samo tužaljke pjevati, baš kako reče onaj psalam: „Na obali rijeka

babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona; o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo

povješali. I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se

veselimo: „Pjevajte nam pjesmu sionsku!“ Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji

Page 66: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

66

tuđinskoj! Nek' se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim…“ Itekako su dobro

osjetili kakav je prognanički kruh. I to kroz 70 godina! Jeruzalem i hram nisu zaboravili, ali

hoće li se onamo vratiti? Međutim, u tim teškim vremenima, upravo zahvaljujući tome strašnom

iskustvu, narod je malo po malo uviđao zašto je stradao i otkrivao pravi put do Boga, a to je

bila skrušenost srca i vršenje Božjih zapovijedi.

Bog njegov bio s njim, neka ide!

I onda, kada su mnogi već bili izgubili nadu, dolazi novi kralj koji dopušta Izraelcima da se

ponovno vrate u svoju domovinu i potiče ih da ponovno izgrade svoje svetinje. Ono što očevi

nisu doživjeli, doživjeli su sinovi. Ono o čemu se djedovi nisu usudili sanjati, doživjeli su unuci.

Narod se vraća! Kroz 70 godina narod se pročistio od svoje ohole umišljenosti, razumio je kako

je i zbog čega stradao, pa se sada obnovljena duha i vjere vraćaju u svoju domovinu.

Isus i mi

Zar ne, da se u ovome možemo vrlo lako pronaći? Bilo je razdoblja u životu kad smo

lakomisleno i bez razmišljanja gomilali grijeh na grijeh, ludost na ludost, oholost na oholost,

ogovor i klevetu na ogovor i klevetu, a da to nismo ni primjećivali. Toliko nam je to bilo

„normalno“. Pa nam se onda dogodila nesreća, nevolja, nešto što smo doživjeli kao tragediju. I

onda Bog svojom milošću dadne da nas upravo to nešto naglo otrijezni, uzdrma i natjera da

život promatramo posvema drugim očima. Zahvaljujući takvim iskustvima Bog nam daje da

zrijemo i rastemo kao ljudi i kršćani – naravno, ukoliko dopustimo da nas Bog vodi tim teškim

putevima kušnje, patnje i križeva.

Isus, koji je na se ponio sve naše boli, ali i sve naše grijehe, proživio je taj put. Budući da je

uzeo na se naše grijehe, bio je satrt i ponižen do krajnosti. Ali ga je onda Bog uzdigao. Otuda

dvostruko značenje riječi „podignuti“ u današnjem evanđelju. Isus je bio podignut na križ, ali i

podignut iz groba. I naš se put sastoji upravo u tome. Ako nam se čini da smo pogođeni

nevoljama i nedaćama u duhu i tijelu, osobno ili u obitelji, nevoljama bilo koje vrste, znajmo,

da i nas Bog na neki način – poput starog izabranog naroda – kuša i iskušava, da bismo uskrsnuli

bolji, svjesniji, zreliji i uspješniji u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Jer, ne zaboravimo, i Isus

je bio ponižen do najdubljih granica da bi onda bio uzdignut iznad svakog stvorenja.

U njega gledamo i u nj polažemo svoju nadu.

II.

Uvod i pokajnički čin

Znamo kao to izgleda – i u filmovima i u stvarnosti – kada nasljednik olako i lakomisleno rasipa

imanje koje su njegovi preci stjecali trudom i naporom. Znamo i sami kako će mlad čovjek

razmjerno lako slupati automobil koji nije zaradio… Istina je, koji puta ne znamo cijenu onoga

što posjedujemo i što nam je dano. Danas nas Božja riječ podsjeća da smo otkupljeni

neprocjenjivom Isusovom krvlju, te da bismo, svjesni velike cijene našega otkupljenja, trebali

i živjeti u skladu s Isusovim evanđeljem. Olako smo vrijeđali Božju ljubav. Pokajmo se za svoje

grijehe, da budemo dostojni ovih velikih otajstava.

Gospodine, predanošću svoga Sina ti si nas izbavio od vječne smrti. Gospodine, smiluj se!

Page 67: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

67

Kriste, bio si Ocu poslušan sve do smrti na križu. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da živimo dostojno poziva kojim smo pozvani i vrijedni otkupljenja koje nam je podareno. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Djeca redovito i nisu svjesna onoga što jesu, što imaju i što im je omogućeno. Za njih je posve

razumljivo da imaju hranu i odjeću, da maju svoju sobu i svoje računalo, da imaju za džeparac…

Roditelji itekako dobro znaju što znači sve to priskrbiti. Tako i mi, poput djece, i ne razmišljamo

što nam Bog sve daje i što za nas čini. Znamo, Bog nas je stvorio, ali nas je i spasio i otkupio

po svojemu Sinu Isusu Kristu. O tome spasenju danas nam u Ivanovu evanđelju progovara sam

Gospodin Isus.

Tako ima biti podignut Sin Čovječji

Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku, da mu bude prijatelj. Međutim, ljudi su se izopačili,

pogrđujući svojim zlim djelima, Boga, svoje bližnje, ali i same sebe. I evo, unatoč svega toga,

Bog želi ljude spasiti tako da opet budu njegovi prijatelji, štoviše, da budu njegova djeca. To je

već po sebi čudesno, ali evo, dolazi ono još čudesnije, a to je cijena našega spasenja. Veli danas

Isus: Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji. Znamo

dobro što je to značilo: Isus je radi našega spasenja podignut na drvo križa, odnosno, spasio nas

je tako da je bio svome Ocu poslušan sve do smrti na križu. Velika je cijena našega spasenja,

upravo kako veli apostol Petar: Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci

namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju

Krista, Jaganjca nevina i bez mane (1 Pt 1,18-19). Upravo kako Crkva pjeva u Vazmenoj noći:

O neshvatljive li ljubavi Očeve: da roba otkupiš, Sina si predao. Veliko je i uzvišeno naše

dostojanstvo. Kad bismo stvarno, ali stvarno bili toga svjesni, tko bi se od nas usudio i pomisliti

na bilo kakvo zlo, a kamoli počiniti ga! Kada čovjek, milošću Božjom, na osobit način ovoga

postane svjestan, njegov se život bitno mijenja. To su oni stvarno Božji ljudi koji hode u Božjoj

prisutnosti i zrače Božjom ljubavlju… Nije čudo da se u starijoj kršćanskoj duhovnosti

naglašavao upravo to strahopoštovanje i velika pobožnost prema Isusovoj muci i smrti. Ta

neizreciva je i neizmjerna cijena našega spasenja: Isusova smrt i uskrsnuće!

Onaj koji vjeruje u njega ima život vječni

Veli dalje Isus: Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u

njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Isus je došao zbog grešnika, ne zbog

pravednika. Prema tome, koliki god bili naši grijesi, kakve god bile naše mane, ako se s vjerom

obratimo Isusu, bit ćemo spašeni. Što znači s vjerom? Svakako ne da čovjek samo kaže da

vjeruje ili da tvrdi kako postoji Bog i Kristovo spasenje, pa da nastavi živjeti kako mu se

prohtije. Povjerovati Isusu znači prihvatiti kao istinito njegovo evanđelje te onda svim srcem

nastojati živjeti prema istom evanđelju. Prisjetimo se. Isus u jednoj prispodobi veli da je onaj

koji čuje riječ a ne vrši je, to jest ne živi po njoj nalik čovjeku koji gradi kuću na slabim

temeljima: već kod prve bujice takva se kuća ruši. Tako je i naša vjera treba biti ljubavlju

djelotvorna (Gal 5,6). Bog sve čini: prašta grijehe, daje snagu za novi život, a naše je samo da

u to čvrsto povjerujemo i onda, dakako, nastojimo po tome i živjeti. Potrebna je iskrena nakana

i odlučnost, pa ćemo onda iskusiti da je istinito ono što veli Ivan apostol u svojoj poslanici:

Ljubav je Božja ovo: zapovijedi njegove čuvati. A zapovijedi njegove nisu teške (1 Iv 5,3).

Page 68: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

68

A tko ne vjeruje već je osuđen

Sad dolazi ono što zvuči strašno. Veli na koncu Isus: Tko vjeruje (u sina Božjega), ne osuđuje

se; a tko ne vjeruje, već je osuđen… Stara crkvena mudrost veli: Bog koji te je bez tebe stvorio,

ne želi te spasiti bez tebe. Za naše spasenje bitna je naša vlastita suradnja. To je ono otajstvo,

ona strašna tajna koja vjernike oduvijek muči: zašto Bog dopušta da čovjek ide u propast? Eno

one strašne Isusove riječi upućene Juri koji ga je nakanio izdati. Veli mu Isus: Što činiš, učini

brzo! (Iv 13,27) S istom zebnjom u srcu koji puta gledamo i slušamo naše drage koji uporno

ustrajavaju na lošu putu: ne žele se odreći svoga zla… Hoće se reći da Bog nikoga ne gura u

propast, da Bog nikoga ne osuđuje, nego svatko sam sebe gura u propast, ustrajava li u svome

grijehu, baš kao što vrstan učitelj ne daje loše ocjene lijenu učeniku, nego ih on sam zavrjeđuje

svojim nemarom. Kad je u pitanju vječno spasenje svakog pojedinog čovjeka, pa i onoga za

kojega nam se čini da ustrajava u zlu, s pouzdanjem gledamo u Boga koji – vjerujemo – zna i

može iznaći načina da spasi svakog čovjeka, baš kao što se zadnje minute spasio onaj dobri

razbojnik. Zbog toga zdušno molimo za obraćenje grešnika. Pri tome, naravno, ne zaboravljamo

i sebe same. Neka nas sve Bog očuva od tvrdoglavosti, bešćutnosti i ustrajanja u zlu. Ako

sagriješimo, neka nam Bog oprosti i neka nam podari snage da u grijehu ne ostajemo, nego da

se vijek iznova podižemo.

Evo, duboko smo u korizmi. Odrecimo se zla i grijeha. Povjerujmo od srca Kristu i nastojmo

svom dušom slijediti njegov evanđeoski nauk. Marljivo slušajmo i čitajmo Božju riječ. Činimo

djela milosrđa. Ustrajavajmo u svojim pokorama. Tako ćemo moći radosno dočekati svetkovinu

Kristova uskrsnuća te, jednoga dana po Božjem milosrđu, biti dionicima i njegove nebeske

proslave.

III.

Biti podignut

Evanđelista se Ivan rado služi jakim riječima. Tako nas i danas u jednoj jedinoj riječi uči

spasenjskoj mudrosti. Riječ je o uzdignuću. Veli: „Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji,

tako ima biti podignut Sin čovječji.“ Glagol hypsoo, podići/uzdići kojeg Ivan ovdje rabi

bremenit je značenjem. Pojavljuje se u njega pet puta i svaki puta ima dvostruko značenje: „Kad

uzdignete Sina čovječjega, znat ćete da Ja jesam“ (8,28); „A ja, kad budem uzdignut sa zemlje,

sve ću privući k sebi“ (12,32; usp. također 12,34). Pokušat ćemo dokučiti ta značenje.

Isus „podignut“ i „podignut“. Iako to Isusovi slušatelji u onome trenutku nisu mogli dokučiti,

prvo je značenje jasno: Isus ima biti podignut na drvo križa. To je, osim strašne smrti, još

značilo biti postavljen na stup srama, jer Pismo veli: „Proklet je tko god visi na drvetu“ (Gal

3,13; usp. Pnz 21,23). Međutim, Isus to svoje uzdignuće shvaća kao ključni trenutak svoga

života: kao što zmija uzdignuta u pustinji nije bila znak srama, nego sredstvo spasenja, tako i

Kristova smrt na križu donosi spasenje. To je puno čudesnije od mjedena zmije u pustinji koja

je spašavala živote.

U ovome je otajstvo: Kristovo uzdignuće na križ jest prvi dio spasenja. U očima običnog

čovjeka, onoga koji ne gleda vjerom, smrt Isusova na križu bila je užasna, tragična i nesretna

smrt. Međutim, tu se već događa obrat. Krist, u raspeću uzdignut sa zemlje, u poniženju položen

u utrobu zemlje, uskrišava od mrtvih i kao pobjednik biva uzdignut u nebesku slavu. Tako

uzdignuće ima dva značenja: uzdignućem „na stup srama“ Krist dospijeva do onog drugog

Page 69: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

69

uzdignuća, do proslave kad ga Otac „preuzvisi i darova mu ime nad svakim imenom, da se na

ime Isusovo prigne svako koljeno“ (Fil 2,9). Isus je uskrsnuo je od mrtvih i uzašao u nebesku

slavu. Bog je upravo tako htio: da njegov utjelovljeni Sin po uzdignuću na križ stigne do

uzdignuća iznad svakog stvorenja. Zašto? To je otajstvo. Nedokučiva tajna.

Naravno, i mi smo tu. Uzdignuti i uzdignuti. U tome izričaju skriva se tajna i naših života. Ne

možemo znati zašto moramo često i prečesto ispijati gorke čaše tuge i žalosti kao što su:

neuspjesi na poslu, neuspjesi u obitelji, nesreće i nevolje. Kako li samo i mi osjećamo muku i

strahotu poniženja kad smo uzdignuti na stup srama i u tuđim, ali i u vlastitim očima. Neuspjesi

i porazi. Mislili smo dobro, ali smo loše učinili, ili su drugi loše prosudili naša nastojanja. Bože,

čemu? Ne veseli nas i ne raduje takvo naše uzdignuće.

I onda dolazi neizbježan odgovor. Mi smo Kristovi. Dionici njegovih patnja, njegove smrti, da

bismo bili dionicima i njegove proslave. Pavao to tumači svojim vjernicima tumači na slijedeći

način: kao što ste zajedničari patnja tako ste i utjehe (2 Kor 1,7b); s Kristom suukopani u

krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih (Kol 2,12).

Treba, doista, doći korizma da bismo kroz naša mala odricanja mogli dokučiti smisao patnja i

odricanja koja nam život donosi, a da to uopće nismo htjeli. Bog nas uzdiže na križ, ali nas ne

želi tamo ostaviti. Kao što je Kristov križ bio oruđe našega spasenja, jer je po njemu Krist došao

do uskrsnuća i proslave, tako i nas Bog preko uzdignuća na križeve našeg života želi privesti

uzdignuću na život, da mi, suukopani budemo suuzdignuti i suproslavljeni.

Page 70: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

70

5. NEDJELJA KORIZME

I.

Uvod i pokajnički čin

Danas, u dubokoj korizmi zajedno smo s Isusom koji ide u svoju muku i smrt i koji govori:

„Duša mi je sada potresena i što da kažem?“ Gospodin Isus potresen je stojeći pred teškim i

odlučnim trenucima svoga života. Pa ipak, daje pravu riječ utjehe sebi i nama. Riječ koja govori

o smislu patnje i umiranja. Htjeli bismo danas otvoriti svoje srce toj Isusovoj riječi da nas ispuni,

da nas ohrabri i da nam pokaže pravi put u našim životnim poteškoćama. Zato ćemo zazvati na

nas Božje milosrđe.

Gospodine, bio si ponižen i podnio si smrt za naše spasenje. Gospodine, smiluj se!

Kriste, poput pšeničnog zrna koje je niknulo na novi život ti si svojim uskrsnućem obasjao

sav svijet. Kriste smiluj se!

Gospodine ti i nama daješ da po patnjama i nevoljama svoga života, pa i po svojoj smrti budemo dionici tvoga uskrsnuća i tvoje proslave. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Mi ljudi volimo da nam se lijepo govori o budućnosti i o danima koji stoje pred nama. Zato

barem krišom pogledamo horoskop gdje nam se uglavnom kaže da će – uz neke manje

poteškoće – ipak biti sve uredu. To znaju i političari koji na osnovu obećanja o svijetloj

budućnosti dobivaju glasove birača. Dolaze onda i novovjeki propovjednici i iscjelitelji koji

obećavaju i zdravlje i sreću i unutarnji mir i još puno toga ukoliko se budemo služili određenim

tehnikama. Međutim, stvari u životu nisu baš tako jednostavne. Čini nam se stoga da je vrlo

suvremena slijedeća opomena iz Svetog pisma (2 Tim 4,3-4): Jer doći će vrijeme kad ljudi neće

podnositi zdrava nauka nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi

ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati.

U današnjem Evanđelju, Isus nam pokazuje pravi put koji je daleko od bajki.

Da se proslavi Sin Čovječji

Evo prve neobične izjave Isusove: „Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji.“ Što sve ljudi u

povijesti nisu činili i što danas ne čine da se proslave! Cezar je išao osvajati Galiju, Napoleon

je stigao čak u Moskvu, športaši godinama treniraju… Za sve te ljude proslava znači neki uspjeh

zbog kojega onda ubiru pohvale i ovacije…I tako onda dobiju medalje, nagrade, o njima pišu

novine, od njih se traže autogrami, mladi imaju njihove postere u svojim sobama, oni budu

počasni predsjednici nekih dobrotvornih društava…

A o kakvoj svojoj proslavi govori Isus? Znamo: Isus govori o svojoj smrti, točnije o svojoj smrti

i uskrsnuću. I to je proslava. I to je Božji naum. I to je Božji način gledanja. Evo slike na koji

to Isus objašnjava.

Ako pšenično zrno ne umre…

Page 71: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

71

Isus veli: „Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje

samo“. Ovo je stvarnost, ovo je zakon kojega je Bog postavio na ovoj zemlji. Pšenično zrno

treba ići u zemlju. Čovjek mora trpjeti. Čovjek mora umrijeti. I to je stvarnost. I zato su lažni

proroci svi oni koji naučavaju mir, radost i sigurnost samo u ovome životu.

Ako li umre, donosi obilat rod

Naravno, Isus ide dalje: „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li

umre, donosi obilat rod.“ To je paradoks koji vidimo u ovom životu: zrno u zemlji kao da se

počinje raspadati, kao da ga počinje obuzimati trulež, ali, gle, iz te prividne gnjiloće zameće se

nova biljka, biljka koja donosi plod, plod višestruke brojniji od onog posijanog sjemena.

Upravo se to dogodilo Isusu. Ljudski govoreći bio je upravo satrt, odbačen, ismijan, ponižen,

trenjem okrunjen, umro je kao posljednji zločinac… Puk mu je okrenuo leđa, a ni učenici nisu

bili uz njega. Jedan ga je izdao, drugi zatajio, drugi se razbježali – uz časnu iznimku Ivana.

Međutim, Isus je uskrsnuo. Znamo, uskrsnuo je tako da više nikada ne umre. Uskrsnuo je tako

da više nikad ne osjeti bole patnju… Uskrsnuo je u svom – kako mi to velimo – proslavljenom

tijelu. Uskrsnuli Isus pripada nebu, on ulazi u nebesku slavu.

Mi kao zrno

Naravno, i mi smo tu. Isus nam poručuje: „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj

život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.“ To je onaj Isusovo govor o križu, o smrti,

o ustrajnosti do konca. Isus nam ne daje isprazna obećanja. Naprotiv on nam govori stvarnost

kakva jest. To znači da je život ispunjen i nevoljama i patnjom i tjeskobama. To znači da čovjek

treba „umirati sebi“, da treba prihvaćati kušnje koje život donosi. Međutim, kušnja, nevolja,

patnja pa i smrt u pravom i prenesenom značenju nisu sami sebi svrhom. Smrt rađa životom,

rađa uskrsnućem.

Tvrda je ovo riječ, ali jedina ispravna i jedina prava. Ne valja nam se zavaravati lažnim nadama.

Čovjek i inače u životu, a i u duhovnom životu do pravih vrijednosti dolazi samo preko žrtve.

Jer, mi kršćani kada trpimo, s Kristom trpimo i kada umiremo s Kristom umiremo, da bismo

zajedno s njime mogli i uskrsnuti i biti proslavljeni. U toj nadi i u toj radosti iščekujemo blagdan

Kristova uskrsnuća.

II.

Uvod i pokajnički čin

Povijesne knjige i dnevni tisak daju nam vjerovati da ljudsko društvo počiva na njihovim

političkim vođama i inim moćnicima. Istina je posve drugačija. Društvo djeluje, postoji i

funkcionira zahvaljujući mnoštvu običnih ljudi koji rade, odgajaju djecu, odvajaju za bolesne i

stare… Kako u društvu tako i u Crkvi: stvarno su važni oni obični ljudi koji u jednostavnosti

srca vrše svoje dužnosti, Boga poštuju i ljube, a bližnje vole i prihvaćaju kao same sebe, koji

prihvaćaju svoje životne nedaće i svakodnevno Bou hvalu iskazuju. Takvi bismo htjeli i mi biti.

Neka nam u tome pomogne Božja milost i ova otajstva koja započinjemo slaviti.

Gospodine, u punini vremena poslao si nam svoga sina kao Spasitelja. Gospodine, smiluj se!

Page 72: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

72

Kriste, bio si poslušan svome Ocu sve do smrti, smrti na križu. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti i nas pozivaš da podnosimo svoje životne nedaće, vršeći tvoju volju u svakom trenutku. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Slava i proslava… Kako li samo ljudskom uhu gode te riječi! Mnoštvo ljudi gotovo u transu

maštaju o tome kako ih mnoštvo slavi na stadionima na trgovima u kino-dvoranama. Zbog slave

su vojskovođe odlazili u daleke krajeve, vodili krvave ratove… Zbog toga da ih smatraju

velikim vođama, poglavnicima i najvećim sinovima svoga naroda toliki su silnici zatvarali,

mučili i ubijali svoje stvarne ili zamišljene protivnike. Rimski su vojskovođe žudjeli za tim da

prođu ispod slavoluka pobjede okruženi svojim vojnicima dok gone zarobljenike i vuku ratni

plijen…

Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji

Zar o tome danas želi govoriti Isus kad veli, čuli smo: Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji?

Oni koji su ga slušali, pogotovo njegovi najbliži sljedbenici, zacijelo su na takav način i

razmišljali o Isusovoj proslavi. Ta Isus je već bio slavan! Govorio je kao onaj koji ima vlast,

činio je silna čudesa, postavljao se kao vrhovni autoritet, mase su za njim krenule! I sada Isus

treba samo pucnuti prstima i svi će krenuti za njim da otjera mrske Rimljane i uspostavi Božje

kraljevstvo na zemlji s Jeruzalemom kao glavnim gradom, i Židovima kao prvima među svim

narodima…

Isus, očito, tako ne misli. Većina onih koji žele stvoriti svjetsku slavu razaraju i uništavaju druge

da bi sebe uzdigli. A znamo da su pravi velikani samo oni koji izgrađuju, liječe. Pogledajmo

samo što je, na primjer, ostavio iza sebe veliki biskup Strossmayer! Međutim, naš Spasitelj ide

još dalje: ne samo da ne ruši i ne razara, nego, naprotiv, on predaje sama sebe za nas. O takvom

svom pozivu i poslanju i o svojoj proslavi govori u prekrasnoj slici. Veli: Ako pšenično zrno,

pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat plod. Pšenično zrno se posije

u zemlju, u mrak i vlagu. Nevještom oku se čini da to sa sjeme znači trulež, propast, smrt.

Međutim, znamo, iz te prividne truleži iz tog naoko-umiranja rađa se novi život i to još bujniji:

od jednog zrna nastaje cijela biljka s mnoštvom zrnja.

Upravo je tako bilo s Isusom. Za njegove suvremenike, njegove neprijatelje, ali i za njegove

prijatelje Isusova smrt je bila tragedija, nesretni završetak njegova djelovanja. Uzaludno je bilo,

mislili su, i njegovo djelovanje i njegov nauk. Međutim, upravo po svojoj predanosti i vjernosti

Ocu, po svom poniženju, po muci i smrti Isus prelazi u uskrsnuće, u svoju konačnu i pravu

proslavu. Krist se proslavio time što je svome Ocu bio vjeran do konca, što je njegov naum u

svemu ispunio. Proslavio se time što je poniznošću i poslušnošću satro oholost, nadutost i

ovosvjetsku silu sotone i svih Božjih protivnika. Poniznošću je pobijedio oholost, ljubavlju

mržnju.

Ova nam riječ ulijeva nadu i ohrabrenje. Moderan svijet rado dijeli ljude na „dobitnike“ i

gubitnike“ (sveprisutni engleski izrazi!). Gubitnici bi, naravno bili maleni, slabi, siromašni,

bolesni, stari, nepoznati, nepriznati, ružni, debeli, oni koji se drže svojih vjerskih načela; dok bi

dobitnici, naravno, bili oni brzi, lijepi, mladi, bogati, uspješni, poznati, moćni… Isusovo

evanđelje, kako smo vidjeli, posve drugačije vidi smisao čovjekova života. Veli: Tko ljubi svoj

život, izgubit će ga! Ako netko po svaku cijenu želi postati „dobitnik“, izgubit će sebe, izgubit

će svoj život, smisao svoga postojanja. Jer, mi kršćani znamo i vjerujemo da smisao života nije

Page 73: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

73

u borbi za tim da postane „dobitnik“. Smisao našeg života u tome da se podložimo Bogu, da

prihvaćamo i vršimo njegovu volju i to u svakom slučaju. Iz Božje ruke prihvaćamo tako svaki

blagoslov i svaku životnu radost: zdravlje, posao, obitelj, mir, radosno drugovanje. Međutim,

iz njegove ruke prihvaćamo i kušnju i muku i nevolju, naravno ne zato što bismo – nastrano –

voljeli muke i nevolje, nego jednostavno zato što želimo biti Bogu vjerni po svaku cijenu. Pa

kao što supružnici u trenutku sklapanja ženidbe vele da će jedno drugome biti vjerni u dobru i

zlu, u zdravlju i bolesti, u najmanju ruku to isto mi obećavamo Bogu i želimo po tome živjeti.

Kada prihvaćamo svoje životne križeve, mi smo svjesni da smo tek zrno koje biva posijano, da

bi donijelo obilat plod. Ako nam Bog dade zdravlja, uspjeha, ako nam podari lijep životni

standard – hvala mu. Mi želimo služiti Bogu i bližnjemu u svakom slučaju, uvjereni, poput

apostola Pavla: Ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina

ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu

našem (Rim 8,38-39).

Ako tko hoće služiti mi, neka ide za mnom

Isus je naučavao riječju i djelom. Nije samo govorio ono što je za nas dobro, nego je to sam

svojim životom pokazao. On je ljubio čovjeka, vršio je volju svoga Oca u svakom trenutku,

opraštao je grijehe, pokazivao sućuti za one koji trpe, oprostio je svojim ubojicama. I onda

danas nama jednostavno veli: ako mi tko hoće služiti neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će

biti i moj služitelj.

To je temelj našeg duhovnog života. Nasljedovati Isusa. Ta mi smo kršćani, to jest „Kristovci“.

Sveti Pavao često o tome govori. Veli: Uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život

Isusov u tijelu našem očituje (2 Kor 4,10). Mi smo, naime, pozvani da budemo živa slika

Kristova, da očitujemo i ostvarujemo njegovu dobrotu, ljubav, njegovo predanje, da poput njega

prihvaćamo i u svemu vršimo Božju volju. Izvan Krista nema spasenja. A ovo je jedini put:

živjeti i umrijeti s Kristom, s njime trpjeti, da bismo s njime bili i proslavljeni.

Postigavši savršenstvo

Upravo nam to govori današnja Poslanica Hebrejima. Govoreći o Kristu veli: Premda je Sin, iz

onoga što prepati naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik

vječnoga života. Upravo to. Po poslušnosti sve do smrti Krist je postigao savršenstvo i time je

pribavio vječno spasenje svima koji se u nj uzdaju. Mi smo koji puta savršenstvo vjerskog

života skloni promatrati u izvanrednosti. Pa nam se onda čini da su savršeni vjernici oni koji su

poginuli za vjeru ili koji su proganjani zbog vjere, oni koji provode strogi pokornički život, koji

žive kao redovnici ili redovnice, kao svećenici i misionari. A istina je puno jednostavnija. Nije

Isus po patnji kao takvoj, nego po predanosti Božjoj volji postigao savršenstvo. On je svojim

suvremenicima izgledao tako obično. Bio je „tesarov sin“. Međutim, njegova posebnost i

njegova uzvišenost na ovoj zemlji bila je upravo ta predanost, poslušnost. To je i naš put

savršenstva i spasenja. Neka nas tim putem vodi svjetlost duha Svetoga i snaga Kristova.

III.

Mudrost pšeničnog zrna

Vječita su čovjekova pitanja o smislu patnje o smislu života i smrti. Ako je Bog dobar, zašto

dopušta nesreće, zašto dopušta smrt, redovito je pitanje svih sumnjičavaca, ali i bogotražitelja.

Page 74: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

74

Ivan u današnjem odlomku donosi kratku Isusovu prispodobu o zrnu pšenice koje biva posijano.

Isus ne želi govoriti o umiranju kao nečem konačnom. Tko to i govori o umiranju? Za Isusa

umrijeti zapravo znači zadobiti pravi život, život umnožiti. U tome je smislu odlomak iz

današnjeg evanđelja pun paradoksa. Daje dovoljno mudrosti za cijeli život. Isus u svojoj

prispodobi veli: „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi

obilat rod.“

Za Isusove slušatelje pouka je bila očita. Ako zrno pšenice ostane u suhom, neće donijeti ploda.

Štoviše, ostane li više godina suho, nikad neće moći donijeti plod. Naprotiv, ako zrno padne u

vlažnu zemlju, ako bude pokopano, štoviše, ako umre, onda donosi život. Doista, kad zrno

padne u vlažnu zemlju, naizgled počne trunuti u vlazi i tami zemlje. Međutim, iz tog prividne

truleži rađa se život. I to kakav! Iz jednog zrna nastane biljka koja donosi višestruk plod:

mnoštvo zrnja u klasu. I sad neka netko kaže da je to zrno umrlo!

U svom obraćanju narodu Isus govori o svojoj „proslavi“, o svojoj smrti i uskrsnuću. Međutim

njegove se daljnje riječi odnose i na njega, ali i na njegove slušatelje, štoviše i na sve nas: „Tko

ljubi svoj život, izgubit će ga!“ Isuviše dugo su neki „prerevni“ propovjednici govorili o potrebi

žrtvovanja, patnje, samozataje, križa; baš kao što su tako rado govorili o Kristovoj spasiteljskoj

smrti. A to je samo dio istine! Krist nas je spasio svojom smrću, ali i svojim uskrsnućem.

Njegova smrt i dobiva svoj puni smisao tek u njegovu uskrsnuću. Jasno je onda zašto Pavao

tako odlučno naučava: „Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima“

(1 Kor 15,17). Uz Kristovo uskrsnuće vezano je, naravno, i naše uskrsnuće, jer smo mi Kristovi.

Tako dakle i u našem umiranju već izbija klica života. To je tajna pšeničnog zrna. Za nas, djecu

Božju, „smrti zapravo i nema“, rekao bi pjesnik. Poljodjelac koji sije sjeme ne plače za njim,

nego se već u sjetvi raduje žetvi. Tako i kršćanin nije užasnut nad nevoljama, patnjama, pa ni

nad samom smrću, nego, pristajući uz Krista pobjednika zajedno s Pavlom kliče: „Gdje je smrti

žalac tvoj?“

„Tko ljubi život svoj, izgubit će ga.“ Evo gdje mi sebi život zagorčavamo. Spašavamo svoj

život, čuvamo svoje zrno pšenice! I što se zbiva? Zrno pšenice tako i tako propada, a život nam

izmiče između prstiju. Zato je mudro, uči nas Isus, uložiti svoj život, potrošiti ga, žrtvovati ga,

jer to uopće ne znači gubitak. Evo, to je radosna poruka ove korizme. Dajemo, da bismo

višestruko primili; ulažemo, da bismo mnogostruko dobili. A onda patnja dobiva bitno

drugačije značenje a životno trpljenje svoj pravi smisao.

Ovo evanđelje i ova korizma pozivaju nas da radosno trpimo, da u nadi ulažemo svoj život, da

puni pouzdanja umiremo sebi i svijetu. U Kristu sada sve ima smisla: patnja pa i sama smrt.

Zato Pavao i može uskliknuti: „Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama,

progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak (2 Kor 12,10).

Page 75: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

75

CVJETNICA – NEDJELJA MUKE GOSPODNJE

I.

Nacrt za homiliju

Nakon što smo promatrali Isusa kako slavodobitno ulazi u Jeruzalem slavljen i uzvisivan od

mnoštva naroda, vidjeli smo ga i u trenucima njegove pregorke muke. Danas bismo se htjeli

malo zadržati na Isusovoj molitvi koja nekako stoji na prijelazu između te dvije stvarnosti –

slavlja Cvjetnice i strahote muke. Promatrat ćemo, dakle Isusa u na Maslinskoj gori kako se

moli svjestan one strahote koja stoji pred njim. A način na koji se Isus molio putokaz je i za naš

život.

Rušeći se na zemlju molio je

Evo Isusa kako se pokazuje kao pravi čovjek. Pravi čovjek je podložan patnji, ali je podložan i

strahu. Pred smrću koja stoji pred njim Isus se ruši na zemlju i moleći vapi. Nije sramota

pokazati svoju ljudsku narav, svoje osjećaje. Nije sramota plakati. Isus je sve to činio i nije

glumio nekog čeličnog junaka kojemu je sve savršeno jasno i koji uvijek savršeno vlada

situacijom. Isus je čovjek, nama u svemu jednak, osim u grijehu. I zato se Isus plaši, i zato

vapije i zato moli i – zato nam je toliko blizak. Ta, on je naš brat!

Otkloni ovu čašu od mene

Opet se Isus pokazuje kao normalan i zdrav čovjek. On se plaši smrti i htio bi živjeti. Zato žarko

moli: „Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni ovu čašu od mene.“ Ne možemo zamisliti veću

tjeskobu i već muku od svijesti da čovjeku prijeti sigurna smrtna opasnost. Isus zna što ga

očekuje. Bit će odbačen, učenici će ga napustiti, narod mu okrenuti leđa, svjetina mu se

izrugivati, njegovi protivnici likovati. Isus zna koliko će to boljeti njegove prijatelje i njegovu

majku. Konačno, sama pomisao na strahotu mučenja i razapinjanja Isusu oduzima dah. I on

vapije: „Oče, otkloni ovo od mene…“

Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!

To je vrhunac Isusove molitve, to je vrhunac svake prave molitve. Isus je često govorio da je

njegova hrana vršiti volju njegova nebeskog Oca, da on uvijek čini što je njegovu Ocu drago.

A sada, ne samo riječima, nego cijelim svojim životnim stavom, cijelim svojim životom veli

Isus neka bude ono što Otac želi. To nas on uči i u svojoj molitvi „Budi volja tvoja“; to isto

govori Marija: „Neka mi bude po riječi tvojoj“; to isto veli poslanica Hebrejima za Krista da je

vršio volju Božju, te da smo mi u toj volji posvećeni. Štoviše, sve ono što je Isus kasnije u

svojoj muci podnio proizlazi iz te molitve predanja, po toj istoj molitvi predanja dobiva svoju

važnost i svoju težinu. Isus nije da tako kažemo poginuo nesretnim slučajem, nego je sam sebe

predao vršeći volju Božju. Zato Isus u Ivanovu evanđelju i veli: „Zbog toga me i ljubi Otac što

polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem.

Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga“ (Iv 10,17-

18).

Page 76: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

76

Kršćanin u Maslinskom vrtu

Tu se skriva najdublji smisao svekolikog kršćanskog života. Toliko je onih koji nam obećavaju

lagodan život. Mnogo je onih koji vele da nam trema veselo ići „tamo gdje je sve po mom“.

Ima i nekih vjerskih zanesenjaka koji nam nude spokojstvo i mir uz određene tehnike molitve,

posta, rituala… A najveća je mudrost prihvaćati svakodnevno životne nevolje, prihvaćati volju

Božju, svakodnevno, kako veli Isus, uzimati križ svoj i ići za Isusom.

Mi želimo prihvaćati volju Božju ne bezvoljno, ne kao da slijedimo slijepu sudbinu, ne kao da

se pokoravamo nesalomljivoj sili, nego želimo prihvaćati svoj život kao volju Božju svjesni da

Bog sve zna, sve vidi, sve vodi, te da Bog, konačno, i može i hoće sramotu križa i tamu groba

prometnuti u zoru i slavu uskrsnog jutra.

Danas, i ovoga velikoga tjedna razmišljat ćemo o Kristovoj gorkoj muci, gledat ćemo i svoje

životne nevolje i križeve svjesni da je Bog iznad svega i da Bog želi da i oni koji s Kristom

zajedno trpe i umiru, zajedno s njime budu i proslavljeni.

II.

Nacrt za homiliju

Znamo kako se to događa da masa prvo nekoga kuje u zvijezde, a onda ga prezre. Tako su oni

isti ljudi koji su Isusu klicali Hosana! nakon nekoliko dana zdušno urlali: Rasni ga! I nije se

lako u histeričnoj i krvožednoj masi othrvati niskim porivima zlobe i mržnje koja trži krv. I evo,

u tom ozračju mržnje osvetoljubivosti, licemjerja i nemilosti, neke osobe ustrajavaju u

zahvalnosti i ljubavi. Njihov svijetli lik htjeli bismo danas na poseban način staviti pred naše

oči.

Žena s alabastrenom posudicom vrijednom tristo denara

Prvi je lik ona žena koja je Isusu pomazala noge. U kući čovjeka koga su zvali Šimun Gubavac

Isus je za stolom, odnosno leži za stolom, kako je onda bio običaj pri blagovanju. I evo, dolazi

žena. U rukama nosi posudicu skupocjene pomasti koja je koštala oko 300 denara – a bila je to

godišnja plaća jednog nadničara! – razbija posudicu i izlijeva pomast na Isusovu glavu. Svi su

je prijekorne gledali. Neki su mislili da je vjerojatno velika grešnica, koja na takav način želi

zadobiti Isusovu milost. drugi su je u sebi optuživali da je rasipnica. Tristo denara je silan

novac! Još k tome, na nju su se otresali i Isusovi najbliži pratioci: mogao se novac od prodane

pomasti podijeliti siromasima! Nitko od sustolnika nije podržavao to što je ona učinila.

Međutim, žena je bila ustrajna. Učinila je što je naumila. Bog zna koji je bio povod tome njezinu

činu, ali razlog sigurno znamo: ljubav prema Isusu. A kad je ljubav u pitanju, ne gleda se na

zemaljsku cijenu. Evo i nama te žene pred očima. Isus ju je pohvalio. Nije ona ni znala da ga je

pomazala za ukop. I još je Isus dometnuo da će se o toj ženi pripovijedati svugdje gdje se bude

evanđelje naviještalo. To i mi danas činimo.

Braćo i sestre, u ljubavi i u vjeri nema uvijek samo razumskih rješenja, nema hladne računice.

Kao što nismo proračunati kada su u pitanju naša djeca., tako i čovjek koji vjeruje u Boga i ljubi

ga nije proračunat. Evo: Bog nas poziva na čestit život. Poziva nas na molitvu. Poziva nas da

živimo po zakonu evanđelja, a ne po zakonu ovoga svijeta. Takvi želimo onda i biti. Možda će

Page 77: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

77

kimati glavom nad nama i govoriti da smo po stare dane postali pobožnjakovići ili da kao mladi

ljudi tratimo vrijeme nekim pobožnostima ili da kao zreli ljudi propuštamo laku zaradu,

isprazne zabave, grešne provode. Unatoč svijeta, unatoč gomile unatoč podsmjeha i čuđenja,

mi svoje činimo. Predano, sa zanosom. Baš kao ova hrabra i sveta žena. Jer, znamo kome smo

povjerovali.

Marija Magdalena, Marija mati Jakova i Saloma

Evo druge skupine hrabrih žena. To su one koje su ostale Isusu vjerne i dok je na križu visio.

Čuli smo u evanđelju: svi su Isusu okrenuli leđa. Masa koja je klicala Hosana! sada se naslađuje

Isusovim strašnim mukama na križu. Govorili su, čuli smo: Druge je spasio, sebe ne može

spasiti! Krist, kralj Izraelov! Neka sada siđe s križa, pa ćemo mu vjerovati! U tome ludilu, u toj

općoj pomami, neki su s ljubavlju i tugom gledali Isusovu strašnu muku i smrt. Veli danas

Evanđelje: Izdaleka promatrahu i neke žene: među njima Marija Magdalena i Marija, majka

Jakova Mlađega i Josipa, i Saloma – te su ga pratile dok bijaše u Galileji i posluživale mu – i

mnoge druge koje uziđoše s njim u Jeruzalem.

Evo opet velikih osoba koje su ostale vjerne unatoč svemu. U Ivanovu evanđelju stoji da su čak

te žene, zajedno s Isusovom majkom i apostolom Ivanom, bile podno Isusova križa. Možemo

samo zamisliti poruge i pljuvanja mnoštva upućeno upravo tim vjernim ženama… No njihova

je ljubav bila nepokolebljiva. Te su žene pokazale puno veću vjeru i hrabrost od tolikih

muškaraca…

Josip iz Arimateje

Evo još jednog velikana u društvu ovih velikih žena. To je Josip iz Arimateje. On je otišao k

Pilatu kao Isusov prijatelj i zamolio Pilata da mu dopusti da Isusa pokopa. Time doveo sebe u

opasnost da bude osuđen kao pomagač samoproglašenog Kralja. Pa ipak je hrabro pošao k

Pilatu i učinio je to dobro djelo. Pokopao je Isusa u grob. Time se i pred Židovima pokazao kao

Isusov prijatelj i zbog toga je zacijelo bio isključen iz sinagoge, odnosno iz židovskog društva.

Međutim, Josip se na sve to nije obazirao. Učinio je ono što je smatrao svojom dužnošću.

Njegova ljubav prema Isusu dala mu je odlučnost, hrabrost i snagu.

I mi danas gledamo ove velike žene i ovo velikog muža. Unatoč gomili, unatoč porugama,

unatoč opasnosti da budu isključeni iz društva, oni hrabro pokazuju svoju odanost i svoju ljubav

prema Isusu. Sigurno je, braćo i sestre, da smo i mi gotovo u istome položaju. Nitko nas danas

ne progoni u doslovnom smislu zato što smo Kristovi, ali se pravi vjernik itekako može osjećati

isključen iz društva kako predstavljaju i nameću sredstava priopćavanja i industrija zabave.

Prihvaćaju oni kršćanske blagdane, ali samo kao povod potrošnji, zabavi i nesvjestici. Došašće,

to je ono kad se ide u Beč, Božić su zvončići, poklončići i purica, Valentinovo je dan kad se

kupuju srceta i ine stvari za poklon, poklade su tek povod ludovanju, korizma je vrijeme kad se

govori o makrobiotici, Uskrs su jaja i zečevi… A što je s nama koji govorimo o evanđelju, o

poštenju u poslovanju, koji smatramo da je brak svetinja, da je predbračni moral važan, da je

konzumizam, to jest potrošnja po svaku cijenu loša, da industrija zabave ispražnjava čovjekovu

dušu, da je obitelj najveća svetinja društva, da treba poštovati svetost i nedodirljivost čovjekova

života od začeća pa do prirodne smrti… Možda ne baš tako otvoreno, ali u svakom slučaju dat

će nam i već nam daju do znanja da smo zaostali, da nas je vrijeme pregazilo, da živimo u

oblacima… Kao u vrijeme Isusove muke i smrti, ni danas baš nije popularno biti kršćanin riječju

i djelom.

Page 78: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

78

Pa ipak, unatoč svega toga, mi želimo ustrajati u vjernosti Kristu i njegovu evanđelju. Zato

danas ovdje, u slavlju ovih otajstava, mi se duboko klanjamo Kristu patniku u njegovoj smrti i

s vjerom slavimo njegovo uskrsnuće. Neka nas snaga i milost Kristova učini stalnim i vjernima.

Ovome vremenu unatoč.

III.

Slava i sramota

Današnjem danu liturgija daje dvostruki naziv: Cvjetnica - Nedjelja muke. I bogoslužje

današnjeg dana je dvostruko: blagoslov grančica s ophodom i sveta misa u kojoj se čita (pjeva)

muka po Marku. Oba dijela današnjeg bogoslužja slave otajstva Kristova života. U prvom dijelu

se spominjemo Kristova svečanog ulaska u Jeruzalem, a u drugom njegove muke i smrti.

Svečani ulazak u Jeruzalem. Isusu nije moglo biti svejedno da li ga slave ili ga odbacuju. Ne

zaboravimo, Isus je bio pravi čovjek, nama u svemu jednak, osim u grijehu. Evanđelja nam

svjedoče kako je Isus na primjer cijenio gostoljubivost. Tako je prekorio farizeja Šimuna što

mu nije da uobičajeno pristojan način iskazao počast: nije mu oprao noge i nije mu glavu

pomazao uljem. Ivan nadalje svjedoči kako je Isus rado dolazio u kuću Lazara, Marte i Marije.

I nezahvalnost je Isusa znala zaboljeti: on se veoma ražalostio kad je ono od desetorice

izliječenih gubavaca samo jedan došao zahvaliti se. I onda, onoga dana - slavodobitni ulaz!

Narod je sterao svoje haljine kud je on imao proći, mahali su zelenim granama i klicali:

„Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!“ (Mk 11,9b). To godi! Isus je

mogao pomisliti: „Slavim te, Oče! Ipak su čuli Riječ, povjerovali i evo gdje slave Tebe po

onome što ja činim!“ I apostoli su morali biti ushićeni: očito je da je Isus očekivani Mesija,

onaj koji dolazi u ime Gospodnje, a oni njegovi učenici. Nešto od toga ozračja klicanja i

Mesijanske Isusove proslave doživljavaju i danas vjernici kad s grančicama i cvijećem idu u

ophodu, pjevajući iste pjesme. Međutim, današnja liturgija ne staje na ovome.

Nedjelja muke Gospodnje. To je drugi naziv današnjeg dana. Nastupa ne samo gorčina muke,

nego i užas obrata. Klicali su „Hosana!“, a sada za njega smrt išču. Okrenuli su mu leđa. Gotovo

svi. Juda, njegov učenik, izdao ga je. Onako, jednostavno, za novac. Petar, kojemu namjerava

dati prvenstvo, Petar koji je onako samouvjereno mahao mačem, kaže da ga ne poznaje. Nikad

čuo. Učenici, gotovo svi, razbježali se. Samo ga Ivan prati izdaljega. Narod? To najviše boli!

Liječio je njihove bolesti, njihove mrtve uskrišavao, hranio ih kruhom, napajao vinom, hranio

Božjom riječju. Taj isti narod mu je zdušno klicao „Hosana!“, a sada, sada bezdušno urla

„Raspni ga!“ Sve to skupa boli više nego bičevanje i razapinjanje.

No, i u takvim patnjama duha i tijela Gospodin ne prestaje vjerovati. Želi ispuniti svoje poslanje,

on ispunja volju svojega Oca, on ispija svoju čašu do dna. Zato i veli na koncu: „Oče, u ruke

tvoje predajem duh svoj!“.

Hvala ti, Oče nebeski, za čovještvo Isusa Krista! Doista, samo on je Put. Jedno i drugo, i

Cvjetnicu i Muku doživljavamo na svome tijelu. Zahvaljujemo Bogu za svaki ljudski dar: za

prijateljski stisak ruke, za prijateljevu ruku na ramenu, za radost proljeća, ljubavi, obitelji, za

zajedničke trenutke, za blagoslove i molitve koje Bogu upućujemo jedni za druge. Osjećamo

Božju pažnju i Božju ljubav preko toliko dragih ljudi. Radosno i zahvalno to primamo znajući

da je to znak Božje pažnje i Božje naklonosti. Pa kada dođu i oni trenuci kad nam se čini da

nam ljudi leđa okreću, pa kada dođu trenuci patnje, tjeskobe, bolesti, smrtnoga straha, vadimo

Page 79: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

79

iz svog srca kao blago iz kovčega, sve ono lijepo što smo doživjeli od svojih roditelja pa sve do

zadnjeg prosjaka. I te nas slike onda mogu ohrabriti. A što je najvažnije: što god se zbilo i kako

god nam bivalo, Božja ruka i Božja sjena je iznad nas: poslije muke i umiranja puca zora

uskrsnuća.

Page 80: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

80

VELIKI ČETVRTAK

I.

Danas bismo samo kratko htjeli naglasiti ono što smo čuli u Evanđelju. Isus pere učenicima

noge. Valja znati da je pranje nogu bio redoviti znak pristojnosti iskazan prema onima starijima,

uglednijima ili prema gostima. To su činili sluge.

Sluga

Nama je danas teško i zamislivo što je bio sluga u ono vrijeme. Sluga je bio napola rob, čovjek

koji je živio u gospodarovoj kući koji je dobivao stan i ranu, a bio je tako malo plaćen, teko

toliko da se ne osjeća kao pravi rob. Takav je sluga radio one najniže poslove od ujutro rano do

navečer kasno. Eto, između ostaloga, sluga je prao noge ukućanima i gostima.

Pranje nogu

Isus, na zaprepaštenje svoji učenika, skida gornju haljinu, ulijeva vode u umivaonik, pripasuje

se ubrusom i počinje učenicima prati noge. Petar, kao i obično, najgrlatiji, protivi se. No, Isus

ostaje uporan. I onda, da ne bi ispalo da nisu razumjeli govori im.

„Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to

i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete

noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.“

Samopredanje u euharistiji

Isus nije ostao na tome. Večeras je, uoči svoje muke, na tajanstven način darovao sam sebe

svojim učenicima. Razlomio im je i dao kruh koji je postao njegovo tijelo koje se za njih, dakle,

za nas predaje i dao im je da piju iz čaše koja je postala čaša njegove krvi koja se za sve

prolijeva. I dan kasnije to se i zbilo.

Služenje i predanje – vrhunac ljudskog postojanja

To je tajna, braćo i sestre. Krist je postao najveći, najviše je učinio onda kada je sama sebe

posve predao i kada je sama sebe učinio slugom sviju. I to je tajna i naših ljudskih života. Tu

tajnu, to otajstvo slavimo večeras. I ostajemo zadivljeni. Duboki smisao ljudskog života jest

služenje, jest predanje jest – ljubav. Ljubav, kao prvi i najveći zakon od postanka svijeta, od

prije svih vjekova. Bog koji je ljubav, poslao je svoga sina da nas nauči tome prvom i

najplemenitijem zadatku čovjekovu.

Stoga, dobra djela – slikovito prikazana u pranju nogu – najveće su i nepropadljivo blago. Zato,

činimo dobro. Budimo na usluzi. Služimo jedni drugima. To je tajna mudrosti. U Isusovom

svijetu služiti ne znači robovati. Služiti znači ljubiti, znači činiti Božji posao, znači biti najbliži

pravoj ljudskoj naravi koju je stvorio Bog, Bog koji je čovjekoljubac i koji sam sebe predaje u

svojemu Jedinorođencu. To je poruka današnjega dana. Isus se daruje u euharistiji i poziva i

nas da se darujemo jedni drugima, da služimo jedni drugima, baš onako kako on služi nama.

Page 81: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

81

II.

Nacrt za homiliju

Danas s ganućem i ljubavlju slavimo Kristovu posljednju večeru, slavimo ustanovu presvete

euharistije i slavimo na poseban način svećenički dan, to jest dan onih koji predvode naša

zajednička euharistijska slavlja. Osim toga slavimo i Isusovu smrtnu borbu u maslinskom vrtu

dok je iščekivao svoju muku i smrt. Kakao li su samo bogata i prebogata otajstva koja večeras

slavimo! Kako li je samo uzvišena ova večer! Gospodin će zacijelo dati da se barem poneko od

ovih otajstava na poseban način ureže u našu pamet i srce.

Od svega toga bogatstva večeras bismo na poseban način htjeli staviti pred oči našega duha

Kristovo predanje i Kristovo služenje nama i svome Ocu, da bi nam pokazao kao ga možemo i

trebamo nasljedovati. U našoj ljudskoj pameti i u ovozemnoj matematici, račun je jasan: što

više skupljaš za sebe, tim više imaš. Što više daješ i rasipaš, siromašniji si. Zato se silno trudimo

postići i bogatstvo i ugled i moć. Pa kada nešto od toga steknemo, to ljubomorno čuvamo. A

Isus nam pokazuje posve drugačiji put. Izdvojio bih tri poruke koje nam Isus daje ove svete

večeri. Prvo nam govori o predanju samoga sebe, zatim o potrebi da to čovjek učini uz velike

napore, sve do krvi i konačno nam progovara o važnosti poniznog služenja jednih drugima.

Tijelo moje – za vas

Evo prve poruke. Služenje. Na posljednjoj je večeri Isus svjestan da ide u smrt. Prisjetimo se:

Vjerovanje kaže da je Sin radi nas i radi našega spasenja sišao s nebesa i utjelovio se. Radi nas

je proživio svoj ovozemni život. Radi nas je propovijedao i činio čudesa. I sada – po Božjoj

volji – želi sebe posve za nas predati. Čuli smo u drugom čitanju. Isus uzima kruh, lomi ga i

daje svojim učenicima govoreći: Ovo je moje tijelo – za vas. Evo prve velike poruke i pouke

ove večeri: Isus nam pokazuje kao smisao života nije u tome da čovjek sebi sve podredi i živi

za sebe. Pravi smisao života jest upravo u tome da živimo ljubeći Boga i bližnje, da sebe

stavljamo u Božje ruke… Smisao života je u davanju, u darivanju iz ljubavi. Ne radi se ovdje

samo o nagradi u vječnosti. Onaj tko iz ljubavi sebe daje i predaje, već ovdje na zemlji ima svoj

mir, svoju radost i potpuno ispunjenje života. Zato Isus jednostavno veli: Dajite i dat će vam

se: mjera dobra, nabijena, natresena, dat će se u krilo vaše. Jer mjerom kojom mjerite, mjerit

će vam se. Kako li je smo jednostavna a ipak tako djelotvorna pouka. Kad bi samo našla odjeka

u našem srcu!

Novi Savez u mojoj krvi

Druga poruka govori o krvi. Kada je uzeo čašu s vinom Isus je, govori nam dalje poslanica,

rekao: Ova čaša novi je savez u mojoj krvi. Krv je bila cijena novoga saveza, krv je bila cijena

Isusove vjernosti njegovom Ocu. Ako ne baš svaki dan, koji puta u životu i s nama je upravo

tako. Naša vjera nije ružina vodica. Koji puta se čovjek baš krvavo treba boriti i izboriti da

ostane čestit, da ostane Božji. Koji puta su životne prilike i strašne i teške i tragične… Ali

imamo Krista koji je do krvi ostao vjeran. Nije nam jamčio da ćemo biti pošteđeni od teških

kušnji, ali nam uvijek jamči svoju milost i svoju ljubav. Naravno da nije lako. Zato ako je teško

i preteško, ako nam se čini da se borimo do smrti, ne bojmo se. i Krist je trpio. Trpeći, mi

postajemo dionici njegovih patnja,. Samo tako će se onda u nama očitovati i snaga Kristova i

pobjeda njegova uskrsnuća.

Page 82: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

82

Primjer sam vam dao

Konačno, Isus nam u današnjem evanđelju govori o važnosti i uzvišenosti poniznog služenja.

Isus kao posljednji sluga pere noge svojim učenicima. Kada su se oni preneraženi pitali što bi

to trebalo značiti, Isus im tumači: Ako ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi

jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite što ja vama učinih. Evo

kraljevskog posla: prati noge, to jest ponizno služiti svojim bližnjima! Koji puta djeca i mladi

(ali ne samo oni!) znaju reći: Nisam ja ničiji sluga, pa da ja za nekim spremam… Međutim,

pogledajmo: Bila je to zadnja pouka koju je Isus učenicima rekao prije svoje smrti. Zar ne da

čovjek govori ono što smatra najvažnijim baš u onom trenutku kada zna da odlazi, da umire.

Isus kao svoju oporuku govori svojim učenicima, govori nama: Ponizno služite jedni drugima!

Za koji trenutak svećenik će stvarno oprati noge izabranim muževima. I posjetiti nas na Isusovu

oporuku. Neka nas ove svete večeri svjetlost Duha Svetoga prosvijetli i milost Kristova ojača

da se – iz ljubavi prema Bogu poput Krista jedni za druge predajemo i jedni drugima služimo.

III.

Šimune spavaš? (Veliki tjedan)

U svojoj jednostavnosti i poniznosti Petar je zacijelo često propovijedao o svojim postupcima

u vremenu Kristove muke, ne skrivajući svoje slabosti. A Marko, njegov učenik, sve je to

zapisivao. Evo jedne crtice koja se očito duboko zasjekla u Petrovo srce (a zasigurno neće

mimoići ni naše srce):

I dođu u predio imenom Getsemani. I kaže Isus svojim učenicima: „Sjednite ovdje, dok

se ne pomolim.“ I povede sa sobom Petra, Jakova i Ivana. Spopade ga užas i tjeskoba,

pa im reče: „Duša mi je na smrt žalosna! Ostanite ovdje i bdijte!“ Ode malo dalje i

rušeći se na zemlju moljaše da ga, ako je moguće, mimoiđe ovaj čas. (...) I dođe, nađe

ih pozaspale, pa reče Petru: „Šimune, spavaš? Jednu uru nisi mogao probdjeti?“ (Mk

14,32-35.37)

Zamislimo Petrovu nelagodu kad je čuo Isusov prijekor. Možemo pretpostaviti kakvi su bili

njegovi osjećaji kad je kasnije, nakon što se sve zbilo, razmišljao o svojim postupcima. To su

bili posebni trenuci. Marko uzima teške riječi.

Užas i tjeskoba spopadaju Isusa. Isus se nalazi u krajnjoj napuštenosti. Užas i tjeskoba se

obrušavaju na nj, osjeća se pritiješnjen, satjeran u ugao, bez izgleda za uzmak. Smrt je pred

njim, strašna smrt, a Isus, ljudski govoreći, ne vidi izlaska. Što u takvim trenucima čini svaki

čovjek? Traži prijatelje. Traži pomoć.

Duša mi je na smrt žalosna! Ostanite ovdje i bdijte! Od trojice učenika ne traži ništa posebno.

Ne moraju ništa učiniti. Samo da budu uz njega. Pomislimo: Isus, Učitelj i Spasitelj, moli

pomoć svojih učenika. Oni su mu potrebni. Krvavo potrebni u ovom, za Isusa najodsudnijem

trenutku: Ostanite! Bdijte!

Rušeći se na zemlju... Isus je otišao malo dalje i zateturao. Posrtao. Srušio se na zemlju. Oblio

ga ledeni znoj. Naokolo tama, tamo u gradu rulja se sprema da ga uhvati i preda bezdušnim

Page 83: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

83

tužiteljima, sucima i mučiteljima. Sam je. Isus kao da više ne osjeća kao nekoć blizinu svoga

Oca, a njegovi učenici? Imat će Isus što i vidjeti!

Nađe ih pozaspale. Ljudi su umorni, pa su zaspali, rekao bi netko, ali u ovom trenutku? Učenici

su vidjeli kako se osjeća, rekao im je to. Zamolio ih je da budu uz njega, pozvao ih na budnost.

I kako onda mogu spavati? Isusa je ta ravnodušnost strašno pogodila.

„Šimune, spavaš? Jednu uru nisi mogao probdjeti?“ Možemo samo pretpostavljati kako to da

je Isus samo Petra prekorio, a bili su tamo još i Jakov i Ivan. Prijekor je bio jasan. Isus se bori

s vlastitom smrću, nalazi se u najtežem trenutku svoga života, a od njih samo traži da budu uz

njega. Ništa drugo. I ni to nisu mogli. Ako nisu razumjeli što im je Isus govorio, onda su

neodgovorni: kako nisu mogli čuti i osjetiti Isusovu muku? A ako su pak i mimo toga zaspali,

onda je to znak ravnodušnosti, neozbiljnosti. U nevolji se poznaje prijatelj!

Pouka je za nas jednostavna. Na koncu Mise večere Gospodnje vjernici ostaju barem jednu

molitvenu uru. Trenutak je dobro pogođen. Međutim, u ovom nam je tjednu inače bdjeti i moliti.

Biti uz Isusa. Tražiti njegovo lice. Stavljati preda nj i nas same, ali i naše obitelji, našu

domovinu, sav svijet. To su izuzetni dani. Ispunjati se njegovom blagošću. ne malaksati. Sad je

vrijeme, sad je čas. Molimo. To je naša snaga. Naša poluga kojom pokrećemo svijet.

Page 84: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

84

VELIKI PETAK

I.

Danas zvona ne zvone. Svećenik je u potpunoj tišini došao do oltara gdje se u dubokoj

sabranosti prostro (kleknuo) i u šutnji se molio zajedno sa svima vama. Današnje je bogoslužje

započelo bez ikakvih pozdrava i bez ikakvih uvodnih riječi, nego odmah s molitvom. Danas

nema suvišnog govorenja.

Isusova šutnja

Prorok danas za Isusa veli: „Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. K'o jagnje

na klanje odvedoše ga; k'o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih.“

Govorio je tek najnužnije što je trebalo. Herodu nije odgovorio ni riječi, a onima koji su mu se

rugali nije ništa odvratio. On koji je bio učitelj! On o čijoj su riječi toliki visjeli!

Isusova nemoć

I vidimo Isusa kako ga povlače od Kajfe do Pilata, od Pilata do Heroda, pa od Heroda opet do

Pilata. Vidimo Isusa kako ga vojnici vuku da ga izbičuju, kako ga vode na gubilište, kako ga

prikivaju na križ. Vidimo Isusa posve nemoćna. Ostaje bez prijatelja, bez odijela, prikovan za

križ bez ikakve slobode pokreta. Gol razapet umire. A to je onaj koji je oluju na moru stišavao,

kruh umnažao, bolesne liječio, koji je i mrtve uskrišavao! Njegovi neprijatelji sada likuju:

„Druge je spasio, sebe ne može spasiti…“ Doista, za naše shvaćanje čudan Božji način

postupanja. Njegov sin, spasitelj, onaj kojeg su vjekovi iščekivali ostaje bez riječi, ostaje posve

nemoćan. Predao se u ruke grešnika.

Snaga Isusove ljubavi

Međutim, Isus je silno velik u svojoj ljubavi. On se dragovoljno predao u smrt. On ne proklinje,

nego moli, moli za svoje progonitelje. Znamo. Tada kad je u očima ljudskim bio najslabiji, Isus

je bio najjači. Upravo po poniženju i smrti svojega Sina Bog Otac u njegovu uskrsnuću spašava

svekoliko čovječanstvo.

Naša šutnja, naša nemoć i snaga naše ljubavi

Samo velikani vjere to razumiju. Mi slabi ljudi i slabi vjernici ne razumijemo kako se nama

može dogoditi da budemo nepravedno potvarani i progonjeni. I onda u svojoj slabosti pitamo

se gdje smo to pogriješili i je li Bog na nas zaboravio. Dogodi i događa nam se bolest, nemoć,

nesreća zapuštenost, tragedija… Što onda? To je za vjernika znak da je tek onda sličan svome

Kristu Gospodinu. To je samo znak da se trebamo potruditi biti slični Kristu u snazi njegove

ljubavi. Da proganjani ne malakšemo, da potvarani ne proklinjemo, da zlo zlom ne uzvraćamo,

nego da blagoslivljamo i Kristovom snagom nosimo i podnosimo vlastite križeve. Jer, poslije

Velikog petka uvijek dolazi radost uskrsnog jutra.

Page 85: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

85

II.

Nacrt za homiliju

Uzvišeno je i ganutljivo današnje bogoslužje. Cijeli ovaj dan odiše posebnim osjećajima

ozbiljnosti, tuge, ali i duboke nade. Bogata je i prebogata Božja riječ koju smo čuli. S ganućem

smo slušali Ivanovo izvješće o musi Isusovoj, s ganućem i divljenjem smo slušali drevno

proroštvo koje govori o Kristu patniku. Sigurno da nam Duh Božji na poseban način kroz sve

ovo progovara. Mi bismo danas – sasvim kratko! – htjeli na poseban način ponovno pročitati

tri riječi koje smo čuli u prvom čitanju. Prorok na čudesan način opisuje buduću Kristovu muku

i govori nam o značenju njegove patnje.

Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja

Veli prorok: Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni izgleda da bi nam

se svidio. Prezren vijaše, od ljudi odbačen, čovjek obescjenjen. Upravo je tako bilo u Isusovu

životu, a osobito u dane Isusove muke: većina se dala zavesti tek prividom. Za njih je on bio

običan mladić, možda putujući propovjednik, ali u svakom slučaju sanjar koji je zagovarao

ljubav i paštenje u povijesnom trenutku kad je Rimljane trebalo silom istjerati iz zemlje.

Oduvijek je tako bilo. Ono što stvarno vrijedi, za svjetinu je maleno i neznatno. Baš kao što

ondašnja svjetina nije u Isusu prepoznala Božjeg Sina i Spasitelja, tako i danas svijet oko nas

ne želi u evanđelju prepoznati jedini pravi i istinski put življenja. Ako ga svijet ne prepoznaje,

prepoznajemo ga mi. I zato se danas klanjamo Isusovoj muci i častimo njegov sveti križ kao

stijeg spasenja. Želimo svojom duboko proživljenom vjerom i svojim kršćanskim životom

posvjedočiti i svjedočiti istinitost i vrijednost Isusovog evanđelja i spasonosnost njegove muke

i uskrsnuća.

On slabosti naše ponije

Veli dalje prorok: On slabosti naše ponije, naše boli uze na se (…) Za naše je grijehe on

proboden, za opačine naše satrt. Na njega pade kazna radi našega mira, njegovom se modricom

izliječismo. Evo Božje mudrosti i nepredvidivom Božjeg djelovanja! Bog koji je svemoguć i

koji nas je mogao spasiti na bezbroj načina, izabrao je da budemo spašeni po krajnjem poniženju

i strašnoj muci svojega Sina.

To je naša nada. Isus nosi nas i uzima od nas naše grijehe. On nas čini prvom djecom Božjom.

Zato s pouzdanjem gledamo na svoj život sadašnji i budući. Ništa nas ne može odijeliti od

Krista i njegova spasenja, nikakav sila ovoga svijeta. Jedino bismo mi sami – na svoju propast!

– mogli okrenuti glavu od onoga što Bog za nas čini u Kristu. Neka nas Bog od toga sačuva i

neka nam podari mudrost i snagu da i mi – poput Krista – nosimo terete jedni drugima.

Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu

Na koncu veli prorok: Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti.

Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu, i s mogućnicima plijen će dijeliti… Znamo iz evanđelja:

Isus se proslavio svojim naukom, svojim čudesima, proslavio se time da je otvorio srce svim

potrebitima, ali najviše se proslavio upravo po tome što je – vršeći volju Božju – sam sebe

predao za nas. To je bio vrhunac njegova spasiteljskog djelovanja i našega spasenja što se onda

dovršilo uskrsnućem i proslavom.

Page 86: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

86

Naša je baština na nebesima. Naša je nada i nagrada od Boga. Zato s pouzdanjem nasljedujemo

Isusa na njegovom križnom putu, svjesni da ispred nas stoji zora Kristova uskrsnuća.

Page 87: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

87

VAZMENO BDJENJE

I.

Današnje je bogoslužje – bogoslužje prijelaza. Bogoslužje onog nevjerojatnog i nezamislivog

prevrata. Naime, u očima suvremenika, Isus je bio u potpunosti poražen. Umro je, štoviše,

smaknut je kao posljednji zločinac. Odrekli su ga se i njegovi sljedbenici i njegovi „prijatelji“,

a puk se okrenuo protiv njega. Odbacili su ga i Rimljani i Židovi. Ni za trag mu se više nije

trebalo znati. Međutim, nije tako završilo. Tamo gdje je i u očima malobrojnih Isusovih

prijatelja više nije bilo nikakve nade, Isus pobjeđuje.

Tko će nam otkotrljati kamen?

I oni koji su bili Isusovi prijatelji, koji su ga voljeli, pomirili su se s porazom. Marija Magdalena,

Marija Jakovljeva i Saloma idu na Isusov grob. One žele miomirisima pomazati mrtvo tijelo.

Ne traže živoga nego mrtvoga. Pomirile su se s porazom evanđelja, bile su uvjerene da je zloća

i ovoga puta pobijedila. Putem se zabrinuto pitaju: „Tko će nam otkotrljati kamen s vrata

grobnih!“ Očekuju malo pomoći nekoga čovjeka za zadnji milosrdni čin prema mrtvom Isusu.

Uskrsnu! Nije ovdje!

Međutim, Isusov grob je bio otvoren, a umjesto Isusa u praznom grobu ugledaju mladića u

sjajnoj odjeći koji slavodobitno govori:“ Uskrsnu! Nije ovdje!“ Eto, to je ono. Tamo gdje

prestaje svaka ljudska nada, tamo gdje je čovjek nemoćan, tamo gdje se čovjek predaje i gdje

odustaje, upravo tamo djeluje Bog. I to posve neočekivano iznad svih ljudskih očekivanja i

nada! Bog Otac je, ljudski govoreći, posvemašnji poraz i smrt svoga sina prometnuo u slavu

uskrsnuća. A sve je to isključivo Božje djelo, pothvat njegove ruke, pobjeda njegove ljubavi.

Čovjek tu ništa po sebi nije mogao učiniti. I time su konačno poraženi smrt i grijeh, oholost i

mržnja.

Naš prijelaz

Znakovito je noćašnje bogoslužje. Započeli smo ga u mraku kojega je onda rasvijetlila uskrsna

svijeća i naše svijeće. Započeli smo ga u tišini i sabranosti da bi se onda zaorila pjesma Slava

Bogu na visini i da bi opet, nakon Velikog četvrtka i nakon Velikog petka zazvonila zvona.

Znak je to Kristovog prijelaza, prijelaza iz smrti u život, iz žalosti u radost, iz sramote u slavu

iz tame groba u svjetlost uskrsnuća. Krist je prešao, Krist se proslavio. A s njime i mi. Prešli

smo iz smrti grijeha u novinu života, iz propadljivosti ove zemlje u nepropadljivost kraljevstva

nebeskog. I sve se to na otajstven način događa noćas Kristu i nama. I sve je to Božje djelo za

nas. Neka nam Gospodin dade mudrosti i snage da čitav naš život bude u skladu s divnom

stvarnošću ovoga prijelaza, da bismo mu mogli pjevati zahvalni „ Aleluja“ sad i kroza svu

vječnost.

Page 88: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

88

USKRS NEDJELJA USKRSNUĆA GOSPODNJEGA

I.

Uvod i pokajnički čin

Danas pjevamo radosni „Aleluja!“ Hvalimo i slavimo Boga što je u Kristovu uskrsnuću

pobijedio svako zlo i grijeh i što i nas čini dionicima njegove proslave. Svake nedjelje u

euharistiji slavimo Kristovo uskrsnuće, a danas na poseban način kada slavimo godišnji spomen

njegove pobjede nad smrću. Zazvat ćemo na nas milosrđe Krista uskrsloga, da budemo dostojni

ovih svetih slavlja.

Gospodine, svojim uskrsnućem od mrtvih nadvladao si sile zla i grijeha. Gospodine, smiluj se!

Kriste, po krštenju si i nas učinio dionicima svoje pobjede i svoje slave. Kriste, smiluj se!

Gospodine, svjetlom i radošću svoga uskrsnuća ti obasjavaš čitav svijet. Gospodine, smiluj se!

Znademo svi kako je lijepo doživjeti kad vam dijete ushićeno dotrči kući i svo zadihano jedva

uspije ispripovjediti nešto lijepo što mu se dogodilo. Vijest je za dijete tako lijepa da ono nije

moglo čekati, nego je dotrčalo i javilo. Evo tako je i nama jutros dotrčalo ovo uskrsno jutro i

javilo: Gospodin je uskrsnuo! Evo, pogledajmo kako je to izgledalo na prvo uskrsno jutro. Kad

je Marija Magdalena rano ujutro vidjela da je kamen s groba dignut, otrči Šimunu i Ivanu i javi

im. Nato Šimun Petar i Ivan, ne časeći časa, otrče sami na grob da vide što se zbiva. Pogledat

ćemo u svjetlu ovih događaja život apostola, posebice Petra i Ivana, od početka njihovog

apostolskog poziva. Kao i u svakoj drami, možemo to staviti u tri čina.

Prvi čin: „Trčali“ su za Isusom iz Nazareta

Kada se na obalama Genezaretskog jezera pojavio Isus iz Nazareta, puk je bio oduševljen.

Govorio im je kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi pismoznanci. Imao je srca za slabe i

grešne, liječio je bolesne, riječ mu je bila snažna i privlačna. I onda su se pojavila između ostalih

učenika i njih dvojica: Petar i Ivan. Bili su oduševljeni. Ostavili su svoje ribarenje, svoje lađe i

pošli za njim. Svaki je od njih moga reći zajedno s prorokom Jeremijom: „Kad mi dođoše riječi

tvoje, ja sam ih gutao: riječi tvoje ushitiše i obradovaše srce moje“ (Jer 15,16).

Stvarno je bilo divno ići za Isusom. Oni su bili među izabranom Dvanaestoricom. A Isus je bio

velik i veličanstven. Poštovali su ga čak i njegovi protivnici i nitko nije mogao zanijekati

njegova čudesa i nitko se nije usuđivao usprotiviti mu se, jer je mudrost izvirala iz njega. Isus

je govorio o Božjem kraljevstvu. Za apostole je to bila gotova stvar. Ako je riječ o kraljevstvu,

onda samo Isus može biti kralj, a oni prvi do njega. Nije onda čudo što je majka Ivana i Jakova

htjela čak da njezini sinovi i među Dvanaestoricom imaju prvenstvo, pa da u Isusovu

kraljevstvu budu Isusu jedan s desne, a jedan a slijeve strane. Apostoli su u svom oduševljenju

pred sobom vidjeli blistavu budućnost. Ta što im se može dogoditi s Isusom koji je toliko

mudar, toliko silan, koji je, očito, Božji miljenik?

A onda dolazi strašno razočaranje.

Page 89: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

89

Drugi čin: Trčanje, odnosno bijeg

Međutim, sve se odjednom stubokom promijenilo da se siroti učenici nisu ni snašli. Usred noći

došli su naoružani ljudi i odveli Isusa. Apostoli su se pobojali za svoje živote i svi, baš svi su

se razbježali. Osjećali su se vjerojatno kao bogat čovjek kojemu se u jednom prijepodnevu

propale sve dionice na burzi, kao čovjek koji je u jednoj minuti potresa ili požara izgubio i kuću

i sve što je posjedovao, kao čovjek koji je nakon punog pogotka samo jedne granate vidio

pobijene tolike drage osobe. Propast. Kraj svijeta.

Istina, Ivan se ohrabrio, pa je pratio Isusa, ali bio je to čin milosrđa i poštovanja prema dragom

i dobrom čovjeku. Što se snova o kraljevstvu tiče, sve se raspršilo kao mjehur od sapunice. A

Petar? Volio je Isusa i htio ga je izdaljega pratiti, ali je posvema „izgubio kompas“ i zatajio

svoga Gospodina misleći da je sad ionako svejedno.

Treći čin: Trčahu obojica zajedno

I onda, u nedjelju ujutro dotrči do njim Marija Magdalena. Govori nesuvislo o praznome grobu.

Što bi to moglo biti? Da nije ipak možda… Nije li On bio nešto govorio o uskrsnuću treći dan?

Nemoguće. I onda trče. Trče obojica zajedno. Trče kao djeca, ne misleći što bi netko pomislio.

Ivan je bio prvi shvatio. Nitko nije ukrao Isusovo tijelo. Isus je uskrsnuo. Vidio je ubrus i povoje

uredno složene. Lopovi ne bi iza sebe ostavili red. Za Ivana je to bio siguran znak. Isus je

uskrsnuo! Sve im se u glavi preokrenulo. Znali su da Isus nije više mrtav, da je živ, da je

uskrsnuo, ali puno toga nisu razumjeli. Naime, ljudski govoreći, ako je Isus ionako uskrsnuo,

čemu je uopće poslužila njegova smrt? Znamo, trebalo je čekati dok dođe Duh Sveti pa da

razumiju…

Naša životna trka

Zar ne da sva ova tri čina možemo prepoznati i u našem životu, štoviše da se oni nekako

izmjenjuju u nepredvidivom slijedu? I mi smo imali svojih razdoblja oduševljenja. Bilo je to

vjerojatno naše djetinjstvo, prva pričest, krizma… To je vrijeme kada radosno slavimo naše

blagdane, kada živimo u radosti unapretku vlastite obitelji, kada na m je jednostavno lijepo. A

onda, obično kada to najmanje očekujemo, sve se stubokom promijeni. I onda ne shvaćamo

kako Bog može dopustiti da se takve nevolje događaju ljudima koji ga ipak poštuju. A događaju

nam se i teške i strašne stvari.

Upravo zbog toga, braćo i sestre slavimo Uskrs. Jer, Bog je Otac svojega sina Isusa od mrtvih

uskrisio baš zato da zauvijek pobijedi grijeh i smrt i svaku nevolju. Po Isusovu uskrsnuću svaki

križ, svaka patnja, svaka nevolja ima svoj smisao. Krist je uskrsnuo, i mi ćemo uskrsnuti. I to

ne samo da se nadamo uskrsnuću o uskrsnuću mrtvih, nego već sada s njime je i naš život

uskrsnuo. U Kristu naš život dobiva svoj puni smisao. Zato se radujemo današnjem danu. Jer,

za razliku od apostola onoga uskrsnog jutra, mi smo već primili duha Svetoga i znademo: u

Kristu uskrslom dobiva naš život svoj puni smisao. I u radostima i u žalostima i u uspjehu i u

neuspjehu. Jer, po krštenju smo s njime suukopani u smrt, tako da smo već sada dionici i

njegova uskrsnuća. Kristovo uskrsnuće kojega danas slavimo naša je radost i naša je nada. Neka

nas Gospodin podrži u toj vjeri.

Page 90: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

90

II.

Uvod i pokajnički čin

Nakon duge korizme ponovno u Crkvi odjekuje radosni Aleluja što je pobjednički poklik kojim

Crkva hvali i slavi Boga, jer je Gospodin Isus uskrsnuo. Dvostruka je naša radost: Krist je

uskrsnuo, ali smo zajedno s njime i mi podignuti u nebeske visine, Kristovim uskrsnućem i mi

postajemo dionici njegove Božanske naravi. Ova sveta misa izraz je naše hvale, naše radosti,

ali je i proglas ovome svijetu: Krist je umro i uskrsnuo za svakoga čovjeka, svojim uskrsnućem

prožeo je i preobrazio cijeli svijet i sav svemir: nikada više zlo ne može nadvladati ljubav i

dobrotu, samo ako ljudi budu htjeli biti Kristovi suradnici i dionici njegove proslave.

Gospodine, ti si u Kristu sve stvorio. Gospodine, smiluj se!

Kriste, svojim uskrsnućem i nebeskom proslavom uništio si svako zlo i svaki grijeh, a

svakom si čovjeku otvorio vrata nebeske proslave. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas činiš vjerovjesnicima i, navjestiteljima i svjedocima svoga uskrsnuća. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Pjevamo danas radosna srca Aleluja! jer je Gospodin uskrsnuo. To je vrhunac Kristova

spasiteljskog djela za nas. Danas nam Petar u prvome čitanju objašnjava koja je dubina i koji je

smisao Kristovoga spasenja za nas.

Isusa iz Nazareta Bog pomaza

Vi znate, veli Petar, kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim (…) te je prošao

zemljom čineći dobro. (…) I njega smakoše, objesivši ga na stup… Petar, dakle, govor o Kristu

kao Spasitelju započinje podsjećanjem na sve ono dobro koje je Isus učinio, te na činjenicu da

je, unatoč toga, bio osuđen i razapet. Sve je to Isus učinio i podnio zato što je bio poslušan

svome nebeskom Ocu i što je htio njegovu volju do konca ispuniti. Tako vrijednost njegove

žrtve za nas nije prvenstveno u tome da je podnio strašnu smrt, nego prvenstveno u tome da se

podložio volji svoga Oca. To je temelj Kristova djela spasenja.

U tome svjetlu onda trebamo gledati i svoj vlastiti život. Ta, mi smo Kristovi, Duh Isusa Krista

počinuo je na nama. Prema tome, naše nevolje, naše kušnje, naše boli i bolesti mi ucjepljujemo

u Kristovu patnju, naše podlaganje Božjoj volji postaje dijelom spasiteljskog čina Isusa Krista,

mi postajemo sudionicima Kristova spasenja te u isto vrijeme dionicima njegove milosti.

Kristovi smo suradnici, odnosno, kako to veli Pavao, Kristovi smo poslanici (2 Kor 5,20). Sada

to znamo i razumijemo: Kristova muka i smrt nisu nesreća, one su dio našega spasenja. Prema

tome, ni naše nevolje – gledano očima vjere – nisu nesreća. Sve nas to povezuje s Kristom. Kao

što je Bog Otac Krista pomazao za Spasitelja, tako smo i mi po krštenju i po ostalim

sakramentima pomazani da posve Bogu pripadamo. Zbog toga naše trpljenje nije nesreća, nego

je dioništvo u Kristovim patnjama,, da bismo bili i dionicima Kristove proslave.

Bog ga uskrisi treći dan

Upravo zato što je Isus bio vjeran i poslušan svome Ocu unatoč svih nevolja, veli Petar, Bog ga

uskrisi treći dan (…) On je onaj kojega Bog postavi sucem živih i mrtvih. Naravno, Bog za

svoga Sina nije dopustio da mu tijelo truleži ugleda (Dj 2,31). Krist je, podlažući se volji svojega

Page 91: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

91

Oca, podnio muku i smrt. U tome trenutku – na Veliki petak i na Veliku subotu – tek je

površnom ljudskom oku izgledalo da je zlo nadvladalo ljubav, dobrotu i smjernost. Ali evo –

po nedokučivom promislu Božjem – nakon muke i smrti dolazi uskrsnuće. Pri tome je važno

uočiti sljedeće: ne radi se jednostavno o tome da je Isus umro, te da ga je Otac, kao svojega

Sina, naravno, uskrisio od mrtvih. Naglasak je na tome da je Krist bio poslušan sve do smrti,

smrti na Križu. Zato ga je Bog preuzvisio i uzdigao (usp. Fil 2,8-9). Dogodilo se ono što je za

običnog, grešnog čovjeka nepojmljivo. Ono što je u očima ovoga svijeta maleno, odbačeno:

kamen koji odbaciše graditelji, postade kamen zaglavni (Dj 4,11).

Evo radosti i nade u našem životu. Ne samo da podnoseći nevolje svoga života vršimo volju

Božju, ne samo da time postajemo sudionici Kristove patnje i Kristova spasenja, nego

postajemo dionicima i njegove proslave. Dionici smo Kristova uskrsnuća već ovdje na zemlji.

Duh Božji, duh Isusa Krista počiva u nama, on nam daje da budemo udovi Kristova

otajstvenoga Tijela, on nam daje da smo već sada dionici vječnog nebeskog Kraljevstva. Zato

smo puni nade i radosti.

Mi smo svjedoci svega

Konačno danas Petar progovara: Mi smo svjedoci svega što učini. Apostoli su, naravno, bili

očevici svih Kristovih djela. Bili su očevici Kristove muke i njegove smrti, ali su postali i

svjedocima njegova uskrsnuća. To je bio osnovni sadržaj apostolskog naviještanje: Krist je

uskrsnuo. Zašto je to toliko važno. Netko bi mogao reći: Dobro, Bog je vjernost svoga Sina

nagradio uskrsnuće. Što mi od toga imamo? Međutim, upravo je u tome ljepota i

nadspoznatljiva istina našega spasenja: Bog nas čini dionicima Kristova uskrsnuća i proslave.

Veli Petar: Mi smo tome svjedoci. To bismo i mi danas trebali posvjedočiti i svjedočiti svim

ljudima dobre volje. Svjesni smo mi svih nevolja ovoga svijeta i ovoga života. Poznate su nam

sve svjetske tragedije, ratovi, bolesti i nepravde. Itekako smo svjesni vlastitih nevolja i muka,

pa i vlastitih slabosti. Međutim, mi jesmo i želimo biti svjedoci Božje pobjede i Božje ljubavi,

unatoč svega toga. Božji čovjek, duhovan čovjek vedro hodi ovom zemljom. Mi smo svjedoci

Božje blizine, Božje ljubavi, Božjeg spasenja. Mi ovome svijetu svjedočimo da s Bogom život

na zemlji ima smisla, svjedočimo da smo već sada dionici Božjega mira i nebeskih dobara,

svjedoci smo toga da ćemo živjeti preobraženi s Kristom cijelu vječnost…

Kristovo uskrsnuće, Kristova proslava i naše je uzdignuće. Pozvani smo u istu slavu zajedno s

njime. On je onaj dobri Pastir koji svoj život za nas polaže i koji nas vodi sa sobom, sve do

vječnim pašnjaka. Sve što je Bog učinio njemu i na njemu i za nas je određeno. Njegova

proslava – naša je slava, njegovo uskrsnuće i nas uzdiže iznad ove propadljive zemlje, po njemu,

pravom sinu Božjemu i mi postajemo istinski Božji sinovi i kćeri.

III.

Vidje i povjerova

Danas nam Marija Magdalena i ljubljeni učenik žele progovoriti o uskrsnoj vjeri. Slijedimo ih

prema zapisu Ivana apostola.

Page 92: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

92

Dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Što li to znači? Marija ne

zna što bi na to rekla. U Ivanovu izvješću ona jednostavno zaključuje da je netko ukrao Isusovo

tijelo:

Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio pa im reče: „Uzeše

Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.“ Eto, to je ljudsko razmišljanje. Grob Marijinog

ljubljenog i oplakivanog Učitelja prazan je. Nesreća se navalila na nesreću. Tako je željela da

ga svi prihvate kao spasitelja, baš kao što ga je ona prihvaćala. I kad su ga svi drugi napustili,

ona je bila uz njega. I kad su se vojnici grubo otresali na nju, ostala je uz Bičevanog i

Izranjenoga, ostala je uz Raspetoga. I ustrajala je sve do posljednjih trenutaka. Kao da je bila

uvjerena da Bog ipak neće dopustiti. Pa ipak... Besana je bila ta noć s petka na subotu, gorka je

bila cijela subota, žalosno je bilo to nedjeljno jutro... I onda, prazan grob! Previše je toga

gorkoga doživjela, previše joj je razočaranja priredila ljudska mržnja da bi mogla povjerovati u

obrat. U tome trenutku nije imala snage za taj korak vjere. Zato je otrčala do Šimuna s viješću

da je Isusovo tijelo ukradeno. kao da je u zdvojnosti htjela reći: „Eto, ni mrtvome mu mira ne

daju..!“

Oba su učenika potrčala na grob. Ivan je bio brži, ali je pričekao Petra da dođe. Petar ulazi u

grob. I što vidi?

Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose

smotan na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik, koji prvi stiže na grob, i vidje i

povjerova. Sada su dvojica. Petar i Ivan. Petar je vidio nešto neobično: povoje uredno složene

i ubrus brižljivo smotan na jednome mjestu. Da je netko ukrao tijelo Isusovo, ne bi ostavio

uredno složene povoje. I Petar je zbunjen. Što bi to imalo značiti? Međutim, kad je ljubljeni

učenik vidio to isto, u njemu su konačno pukao novi svijet. Naš tekst kaže kratko: vidje i

povjerova. Iako u tome trenutku nisu još u potpunosti upoznali Pisma, ipak je Ivan povjerovao:

doista, nije moguće da bi Bog dopustio „da pravednik njegov truleži ugleda“! Ono što je Ivan

vidio, vidio je i Petar i Marija Magdalena. Mogli su to vidjeti i Isusovi protivnici. Ali oni nisu

povjerovali. Pred istom činjenicom neki vjeruju, a nekima i dalje srce ostaje zatvoreno.

Evo, tu počiva naša vjera. Ona je upravo to: vjera, a nikada sigurnost. I nas Duh potiče da

vjerujemo. Tamo gdje nevjerničke oči ne mogu ugledati niti se srce otvoriti. A to je Uskrs: u

svakodnevnom životu prepoznati i osjetiti Božje djelovanje. Tamo gdje bi nevjernik u

praznome grobu vidio još jednu nesreću u tragičnom završetku Isusova života, tamo vjernik

vidi i vjeruje.

I mi vjerujemo. Kad se razbolim, znam i vjerujem da je Bog na poseban način uz mene. Kad

po svojoj slabosti i po svojoj nesreći sagriješim, upravo tada osjetim Božje praštanje. Kada

malakšem na putu dobra, upravo tada osjetim kako me vodi njegova ruka. Kada mi sve lađe

potonu, osjećam njegov glas koji me hrabri, kad mi se čini da u meni umire i biva sahranjena i

posljednja nada, vidim i vjerujem da me Bog uskrišava.

Page 93: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

93

2. USKRSNA NEDJELJA

I.

Uvod i pokajnički čin

Uskrsli je Krist došao među svoje učenike i rekao ima „Mir vama“. Taj uskrsni pozdrav je i

danas među nama. Naime, mi duboko vjerujemo da je na euharistijskom slavlju uskrsnuli Krist

jednako među nama nazočan, baš kao što je bio među svojim učenicima. Naime, svako

euharistijsko slavlje jest svadbena gozba Crkve i njezina zaručnika – Krista. Krist je danas živ,

nazočan i djelatan među nama. On nam danas progovara u evanđelju, on se nama danas daruje

u ovom euharistijskom slavlju. Zato na početku zazovimo s pouzdanjem Krista Gospodina.

Gospodine, ti daruješ mir svojoj Crkvi. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si mir svih onih koji se u te uzdaju. Kriste, smiluj se!

Gospodine, tvoj mir ispunja cijeli svemir. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Slavimo drugu vazmenu nedjelju, koju nazivamo i Bijela a neki je zovu i Mladi Uskrs. I svake

nam se godine ove nedjelje nameće lik apostola Tome. „Nevjerni Toma“ uvijek se nekako

smatra čovjekom koji se nepotrebno osramotio zbog svoje tvrdoglavosti i zbog svoje

svojeglavosti. A Toma je bio samo običan čovjek, tipičan predstavnik svoga vremena kojemu

mi, na neki način, možemo zahvaliti kvalitetu svoje vjere.

Mir vama!

Na uskrsno jutro još zbunjeni i u nevjerici apostoli iznenada susreću gospodina Isusa. On dolazi

među njih i pozdravlja ih „Šalom!“ – Mir vama! I svi su bili na okupu osim Tome. Kako im je

samo dobro došao Isusov mir! Bili su toliko zdvojni toliko jadni toliko nesigurni toliko zbunjeni

da nisu znali niti što se događa niti što znače toliki događaji. Stvarno su bili kao ovce bez pastira.

Činilo im se da su tri godine protratili. Nije im vjerojatno bilo žao tih godina s Isusom. Slušali

su njegove blagotvorne riječi, bili svjedoci njegova milosrđa u čudesima, iskusili su njegovu

ljubav. Ali ipak, boljelo ih je strašno kad su mislili da je sve gotovo i da se neće ništa dogoditi

od obećanog Nebeskog kraljevstva. I onda im Isus donosi mir. Pokazuje se živ među njima!

Iako još uvijek dosta toga nisu razumjeli, barem su znali: tu je Gospodin, živ je, među njima je.

Osjećali su se kao čovjek koji nakon iscrpljujućeg pješačenja ugleda izlaz iz tunela. Radost je

vratila u njihova srca i uopće im nije bilo bitno što još puno toga ne razumiju.

Ako ne stavim svoj prst…

Sve je to bilo jako lijepo, ali Toma od toga ništa nije doživio jer ga nije bilo. Toma nije ni htio

ni mogao vjerovati ostalima da su vidjeli Gospodina. Nije im povjerovao iz barem dva razloga.

Prvo, Toma je zacijelo pomislio kako su ostali učenici šokirani i zbunjeni Isusovom smrću

naprosto počeli umišljati da ga vide živoga. Ljudi si koji puta od tuge počinju puno toga

umišljati, priviđaju im se slike i likovi, baš prema onome: „Što se babi 'tilo, to se babi snilo!“

Drugi vjerojatni razlog bio je taj što je Toma očito bio čovjek, što bismo mi rekli, „s obje noge

na zemlji“. Isuviše često je doživio da se maleni čovjek ne može suprotstaviti velikoj sili,

dovoljno je često Toma doživio da pošten i pobožan čovjek pogiba i da se zlo šepiri nad dobrom.

Page 94: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

94

Prema Tominu shvaćanju, sve je to bilo i lijepo zamišljeno i od srca i čestito, ali, eto, po tko

zna koji puta pokazalo se da pravednik trpi i trpi, a da se silnik izdiže, baš kao što su pobožni

Židovi svakodnevno gledali kako nad njima, pripadnicima Božjega i izabranog naroda, vladaju

bezbožni Rimljani. Očito je da je to si Isusom bio jedan lijepi san, ali san kao svaki san završava

buđenjem.

Toma je bio samo veliki realist, reklo bi se danas.

Prinesi ruku svoju

I onda dolazi Isus slijedeće nedjelje, ponovno govori „Mir vama“ i obraća se Tomi koji je ovoga

puta bio nazočan. I veli mu: „Prinesi ruku svoju…“ Za Tomu je to bilo poniženje, ali još puno,

puno veća radost. Skrušeno i oduševljeno govori: „Gospodin moj i Bog moj“. On koji je

posljednji vidio Gospodina, najviše je rekao o njemu. Priznao ga je svojim Bogom, do čega oni

drugi još nisu bili došli. Shvatio je Toma: uskrsnuće Isusovo Božje je djelo, štoviše, on je Božji

Sin.

Blago onima koji ne vidješe

Isus veli: „Blago onima koji ne vidješe, a ipak vjeruju“. Ova je riječ nama upućena. Pozvani

smo da vjerujemo. Međutim, dok imamo pred očima svetoga Tomu apostola, možemo biti, rekli

bismo, puno opušteniji. Zbog okolnosti u kojima je živio, zbog svoje naravi, konačno, zbog

onoga što je samo Bogu poznato, Toma se ponio onako kako se ponio. On, apostol i svjedok

svih Kristovih velebnih djela, nije se, ljudski govoreći, pokazao na visini. Međutim, vidjet ćemo

to i tijekom povijesti Crkve, veličina svetih Božjih ljudi i nije u tome da su uvijek bili

besprijekorni, da su uvijek povlačili prave poteze. Njihova je veličina u tome da se priznavali

svoje pogreške i uvijek se Bogu vraćali. Toma, dakle, nije povjerovao. Sličan smo primjer

vijdeli u u Petru ovih dana. Naime, vidjevši Petra kako je zatajio Gospodina, pa se onda pokajao,

nećemo ni mi očajavati ako nam se dogodi takav neki propust. Želimo duboko vjerovati da je

Bog jači od svakoga zla i grijeha u svijetu, da je Bog jači od svake loše sklonosti koja je u nama.

Jednako tako, gledajući danas tvrdoglavost i nevjeru Tominu, pa odmah zatim njegovu

nadahnutu vjeru, ne dopuštamo da nas hvata tjeskoba kad se i nama dogodi da ne možemo

odmah povjerovati i prihvatiti ono što nam Bog šalje. Hvala ti, Toma. Hvala ti što nam

pokazuješ da se unatoč grubosti ljudske naravi uvijek možemo Bogu vratiti, da unatoč

padovima Bogu uvijek možemo doći. Hvala ti što na tvom i Petrovom primjeru vidimo kako

nas Krist nikad ne želi odbaciti nego nas uvijek sebi zove i prihvaća kao svoju djecu unatoč

naših propusta i grijeha, a po našoj spremnosti na obraćenje.

Pa ipak, danas možemo biti malo i ponosni. Nama danas nije uskrsnuli Isus došao na vrata na

isti način kao apostolima, a mi, eto, vjerujemo. Ne vidjesmo, a vjerujemo! Neka se na nama u

obilnoj mjeri ostvari onaj Isusov obećani blagoslov: „Blago onima koji ne vidješe, a ipak

vjeruju.“

II.

Uvod i pokajnički čin

Krist je uskrsnuo i time nam dao najveći dar: dionici smo njegova božanskog života, njegove

božanske naravi. Nema većega dara od toga. U ovom vazmenom vremenu na ovoj svetoj misi

Page 95: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

95

na poseban način Bogu zahvaljujemo upravo na ovome: da smo njegova djeca. Svjesni tih

velebnih darova, ne želimo da nas briga oko ovozemnih stvari do te mjere zahvati, da

zaboravimo na ono što je bitno za naš vječni život. Zazvat ćemo na se Božju snagu i milost, da

bismo bili dostojni ovih svetih otajstava koja želimo proslaviti.

Gospodine, za sebe si nas stvorio, na svoju sliku. Gospodine, smiluj se!

Kriste, dao si nam dioništvo u svojoj božanskoj naravi. Kriste, smiluj se!

Gospodine, pozivaš nas da tako idemo ovim svijetom da pred očima imamo nebesku domovinu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Sveto pismo slikovito govori da je Bog čovjek stvorio od praha zemaljskoga, od zemlje. Otud

mu i ime: Adam, što znači „Zemljan“. Postavio ga je da obrađuje vrt, a kasnije je odredio da

čovjek u znoju lica svoga jede svoj kruh. Uskoro se, međutim, čovjek u svojoj slabosti počeo

ponašati kao da je jedina njegova vrijednost ono što zaradi i ono što postigne. Tako je od samih

početaka bilo ljudi koji su se svesrdno trudili da postignu sve veće bogatstvo i sve veću vlast.

Međutim, nitko od njih na taj način nije pronašao svoj mir. Nije čudo da o takvima Sveto pismo

veli: Tko novce ljubi, nikad ih dosta nema; tko bogatstvo ljubi, nikad mu dosta probitka. I to je

ispraznost (Prop 5,9). Na drugom mjestu: Zaista, korijen svih zala jest srebroljublje; njemu

odani, mnogi odlutaše od vjere i sami sebe isprobadaše mukama mnogima (1 Tim 6,10).

Sve im bijaše zajedničko

Tu su dvojbu imali i prvi kršćani. Veli današnje prvo čitanje da su bili jedno srce i jedna duša.

Štoviše, naglašava se, nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao. Tu je ključ.

Što čovjek, zapravo, posjeduje? Što je stvarno njegovo? Pa i ono što je upisano njegovo, ostaje

njegovo samo za njegova ovozemnog života, dakle, privremeno. Nadalje, ako je čovjek nešto

stekao, na koji se to način zbilo, kojom snagom, kojom sposobnošću? Zar ne, da se to dogodilo

isključivo darom Božjim. Sve je do Boga: i ja sâm i moje sposobnosti i okolnosti u kojima sam

rođen i u kojima sam odrastao. Meni su sve te stvari samo povjerene. Ova vjera i ova spoznaja

može donijeti toliko mira u naš život. Sve što imam – darovano mi je! Od Boga je. Ne ovisim

ja sam o sebi. Ni moj posao, ni moje zdravlje ni moja budućnost – ništa u konačnici ne ovisi o

meni. Bog vodi moj život. Od mene samo traži da surađujem s njime, da radim svoj posao, da

se trudim čestito i marno, međutim, nisam ja taj koji vodim vlastiti život. Kaže zgodno psalam:

Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Gospodin grad ne čuva, uzalud

stražar bdi. Uzalud vam je ustat prije zore i dugo u noć sjediti, vi što jedete kruh muke:

miljenicima svojim u snu on daje (Ps 127,1-2).

Veli dalje današnje čitanje, kako vjernici nisu svojim smatrali ništa što posjeduju, nego im sve

bijaše zajedničko. Danas ne možemo znati u kojoj su mjeri ti prvi kršćani stvarno imali

zajedničku imovinu, ali je za nas pouka jasna. Čovjek treba u miru raditi, svjestan da nije

određen samo za ovozemne stvari. Pa ako i zarađuje i posjeduje, ne veže se uz ovozemna

bogatstva, baš kako veli Pismo: Umnoži l' se blago, nek' vam srce za nj ne prione (Ps 62,11).

Prema tome, kršćani ne preziru Božjih darova. Raduju se i običnim ovozemnim stvarima. I sve

je to dobro dokle god se uzima sa zahvaljivanjem Bogu. Veli dalje današnje čitanje, kako nitko

od njih nije oskudijevao. I mi možemo mirno za sebe reći: ne oskudijevamo. Ono temeljno za

život imamo. Ne želimo pod svaku cijenu hlepiti za nečin što, u konačnici, ne može do kraja

ispuniti naše srce.

Page 96: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

96

Kako li nam to samo pomažemo da spasimo svoje ljudsko dostojanstvo u našem vremenu gdje

se stalno govori o „pobjedničkom“ mentalitetu koji bismo trebali imati. Potrošački nas svijet

upravo sotonski uvjerava da ćemo biti sretni ako nabavimo najnoviji model nečega, ako svoju

kožu izglačamo određenim preparatima, ako budemo viđeni na televiziji… A zapravo nas sve

to čini nesretnima, jer je uvijek puno, puno više onoga što nemamo (ili nikad ne možemo imati)

negoli onoga što smo postigli, ma koliko bogati i utjecajni bili. A ovako, s povjerenjem u Boga,

znamo da smo od njega i da je od njega sve što imamo, sve što znamo i posjedujemo. Konačno,

po vjeri u Boga znademo da smo zadobili najveći dar: dioništvo u božanskoj naravi Isusa

Krista.. Zbog toga smo ispunjeni mirom i radošću. Mudar i razborit zaključni nauk u tome

smislu daje nam jedna popričesna molitva: Smjerno te molimo: po sudjelovanju u ovome

otajstvu nauči nas, u svjetlu svoje mudrosti, zemaljskim se dobrima pravilno služiti, a za

nebeskim težiti.2

Što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet

To je naš put. U prvome stoljeću, kada su kršćani trpjeli velika iskušenja, kada su osjetili i prve

progone i potvaranja i klevete, kada su se već javili i prvi razdori u samim kršćanskim

zajednicama, Ivan – kako smo čuli u današnjem drugom čitanju – mirno govori ondašnjim, a i

nama danas: Sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet:

vjera naša. Može zvučati staromodno i knjiški, ali to je temelj našega života i našega opstanka.

Ta što će spasiti ovaj naš naraštaj? Izgrađena demokracija? Dobra gospodarska politika?

Razborit socijalni program? Dobro školstvo? Razvijeno zdravstvo? Dobra prometna i ina

infrastruktura? Razborito korištenje energijom? Sve to može biti i dobro i korisno. Međutim,

preduvjet za sve to jest čovjek, duhovan čovjek, Božji čovjek, čovjek koji ljubi Bog i bližnjega

a to pokazuje vršenjem zapovijedi. Božji čovjek jest onaj čovjek koji nastoji biti vjeran slici na

koju smo stvoreni, koji nastoji biti živa slika Kristova u ovome svijetu. Jer, što će nam sva

bogatstva, sve strukture, svo znanje bez ljudskosti, bez duše, bez ljubavi, bez Boga?

Prava obnova i naših obitelji i našega društva i naše domovine i cijeloga svijeta jest jedino

duhovna obnova. Onda neće biti najvažniji profit, nadmetanje i podmetanje, onda neće naš

pogled biti usmjerena smo na ovozemno, nego ćemo ispunjeni Božjom ljubavlju činiti jedni

drugima dobro i prekrasno urediti ovaj vrt u koji smo postavljeni. Netko će reći da je pusta

tlapnja vjerovati da Božja ljubav može izmijeniti i poboljšati ovaj svijet. Ne. Tlapnja i zabluda

je vjerovati da će nas spasiti, potrošnja, nadmetanje, industrija zabave, isprazni užici… Krist

nam daje najveći dar u kojem su svi darovi. Čuli smo. Govori apostolima i govori danas

svakome pojedinome od nas: Mir vama! Od njega nam je svako dobro, svaka radost i

posvemašnji mir. I ovdje i u vječnosti. Baš kako lijepo veli Pavao: Uostalom, braćo, radujte se,

usavršujte se, tješite se, složni budite, mir njegujte i Bog ljubavi i mira bit će s vama (2 Kor

13,11).

III.

Mir vama!

Kad bi uvečer onoga istog dana, prvog u sedmici - dođe Isus, stane u sredinu i kaže im: „mir

vama!“ Taj strah! Očigledno u učenicima još uvijek vlada velika zbunjenost. Svakog trenutka

stižu novi glasnici s vijestima o praznome grobu. Štoviše, neki čak govore da su ga vidjeli. Što

2 Popričesna molitva 2. nedjelje došašća.

Page 97: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

97

vjerovati? Komu vjerovati? Opća pomutnja. A tu je i strah, strah od židovskih starješina, koji

pokazaše da ne prezaju ni od ubojstva. Učenicima nije lako. Sada su tu, njih desetorica, sjede

iza zaključanih vrata i ništa im nije jasno. Kad ih je ono Isus bio pozvao da ga slijede, pomišljali

su da je pristiglo kraljevstvo Božje (čitaj: njihovo, židovsko kraljevstvo) u kojem će oni onda

biti prvi ministri. I onda se na Veliki petak sve stubokom promijenilo: kralj je mrtav -

kraljevstvo je propalo. A sada, na uskrsno jutro tek su zbunjeni jer izgleda da cijela priča nije

gotova, nego da zapravo započinje.

I onda se dogodilo. Odjedanput, evo ti Isusa među njima. Staloženo im progovara: „Mir vama!“

Svijetlost je obasjala njihova srca, a milina se razlila u njihovim grudima. Mir! Upravo su za

tim mirom žudili svim svojim bićem. Naime u Bibliji „mir“ znači posvemašnju uravnoteženost

duha i tijela. Rekli bismo, to je stanje kad je čovjek u miru sa sobom i sa svojim Bogom. Po

tom Kristovom miru apostoli se polagano preobrazuju u novoga čovjeka, čovjeka koji će dobiti

svoj konačni pečat silaskom Duha Svetoga. Eto, to je dar Kristova mira. Takav mir svijet ne

može dati.

U radosti vazmenoga vremena i mi toliko žudimo za Kristovom riječju „Mir vama“ Kako li

samo i naši nemiri znaju biti duboki, sverazorni, obeshrabrujući! Kako li nas samo može oboriti

na zemlju neuspjeh na poslu, nerazumijevanje i neljubav naših najbližih! Kako li nas samo

znade baciti u tjeskobu vlastita bolest ili bolest naših dragih! Nadalje, zar nismo i mi osjetili

užas zbog smrti nekoga tko nam je u životu doista značio, zar nismo osjetili pustoši života bez

neke drage osobe?

A što da kažemo o ponižavajućem osjećaju nakon što smo postali svjesni nekog svog ružnog

grijeha? Kako li se samo jadno osjećamo kad pomislimo na neku svoju lošu naviku, na neku

svoju slabost. I onda pomislimo: kad bi nam se samo mogao povratiti mir, koji ima dijete na

grudima svoje majke! Previše je to za naše maleno srce, previše boli i jada. Eto, to je ono naše

ljudsko iskustvo. Iskustvo bez Isusa, iskustvo slabe ljudske naravi.

Pa ipak, naša narav nije samo slaba ljudska narav. Mi kršćani imamo i drugih iskustava! Mi

imamo u svojoj sredini Isusa koji se obraća svima nama, govori svakom pojedinom. Kaže: „Mir

vama“. To je radost uskrslog Krista. Naše ljudske brige, strahovi i tjeskobe ne nestaju kao dim,

one su još uvijek tu negdje, u nama, ali je bitno otupljena njihova oštrica. Pobijedio ih je Isus,

uskrsli Isus. On nam donosi mir po kojem svaka naša muka i nevolja dobiva svoj smisao. U

nama više nema nemira, tjeskoba, očaja. Po Kristu uskrslom, po snazi njegovih sakramenata i

njegova Duha, mi smo već sada nebesnici, već smo sada dionici Božjeg života. „Gospodin je

sa mnom, što mi može učiniti čovjek!“ Oče svemogući i dobri! Obdari takvim mirom svakoga

čovjeka u našoj domovini, se ljude širom svijeta da mir Krista uskrslog bude s nama i u nama.

Page 98: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

98

3. USKRSNA NEDJELJA

I.

Uvod i pokajnički čin

Isus dolazi među apostole, a oni se plaše misleći da vide Duha. Međutim, Isus je među njima

bio stvarno živ, razgovarao je s njima, čak jeo i pio. Iako danas nije našim zemaljskim očima

vidljiv, mi duboko vjerujemo i znamo Gospodin Isus je živ i nazočan među nama, svaki puta

kad se u njegovo ime sastanemo, a osobito kad se saberemo na nedjeljnoj euharistiji. Neka i nas

ispuni svojim mirom i radošću svoje nazočnosti.

Gospodine, ti si rekao gdje su dvojima ili trojica sabrana u moje ime, ondje sam i ja među njima. Gospodine, smiluj se.

Uskrsnuli Kriste, mi vjerujemo da si s nama u ovom euharistijskom slavlju i da nam se

predaješ u svojem Tijelu i Krvi. Kriste, smiluj se!

Gospodine slava tvojega uskrsnuća obasjava cijelu zemlju. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

U vjerovanju molimo: „Vjerujem… u uskrsnuće tijela“. Godinama nam je to izgledalo kao po

sebi razumljivo, da ćemo o uskrsnuću mrtvih susresti sve naše pokojne te da će naš vječni život

biti obilježen upravo uskrsnućem ljudi u njihovu čovještvu, u njihovoj ljudskoj i tjelesnoj

dimenziji. A danas, kao da su i sami vjernici zbunjeni nekim novovjekim naucima, koji nisu u

skladu s ovim kršćanskim naukom. Međutim, izgleda da su ljudi oduvijek imali poteškoća to

prihvatiti. Naime, u svojoj najranijoj povijesti Židovi nisu znali za uskrsnuće, nego su vjerovali

kako njihovi pokojnici žive u nekom podzemlju. Iako su ljudi uglavnom vjerovali u nekakav

život poslije ovoga života, mnogi su imali poteškoća vjerovati u uskrsnuće tijela. Zabilježeno

je to u Djelima apostolskim kako je ono Pavao propovijedao i slušatelji su ga slušali. Međutim,

kad je počeo govoriti o Kristovu uskrsnuću, narugali su mu se govoreći: „Slušat ćemo te o tome

drugi puta“.

Uskrsnuće

Božja riječ je jasna. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku, pa ga prema tome nije odredio za

konačnu smrt. Knjiga mudrosti veli: „Jer Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih. Već

je sve stvorio da sve opstane, i spasonosni su stvorovi svijeta, i u njima nema smrtonosna otrova.

I Podzemlje ne vlada zemljom, jer pravednost je besmrtna“ (Mudr 1,13-15). Isus izričito govori

da Bog nije Bog mrtvih, nego Bog živih, među koje on izrijekom spominje židovske praoce.

Treba li uopće govoriti o tome kako je duboko nekršćanski vjerovati u neko ponovno rađanje,

u seljenje duša, o sjedinjenju s Prirodom…?

Uskrsnuće tijela

Većina će ljudi vjerovati u neki oblik života poslije ovoga života. Međutim, ono što danas treba

još više naglasiti jest upravo ovo – uskrsnuće tijela. Čuli smo danas u evanđelju. Isus uvjerava

svoje učenike kako on nije duh, kako on ima meso i kosti. Štoviše, Isus pred njima jede. No s

druge strane, uskrsnuli Isus ne potpada više pod bolest i smrt, on je uskrsnuo da više nikada ne

umire. On u svome tijelu već u potpunosti pripada onome svijetu.

Page 99: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

99

Silno je važno upravo to naglasiti. Mi kršćani danas nerado govorimo o podjeli čovjeka na dušu

tijelo iako je toga bilo u našim starim katekizmima. Biblijski je nauk jednostavan Bog je stvorio

čovjeka kao tijelo i kao duh, tj. kao tijelo u kojem je Božji duh, život dan od Boga. Čovjek je

jedinstven i ne možemo zamisliti čovjeka kojemu bi duša bila sama sebi dovoljna. Bog je

stvorio čovjeka takvim kakav jest i želi ga cijeloga spasiti. Konačno, najviše nam je svojim

primjerom pokazao sam Isus: uskrsnuo je u svojemu tijelu i time nam pokazao dostojanstvo

čitavog čovjeka

Ne možemo sve razumjeti…

Smiješno bi i bilo kad bismo tu stvarnost uskrsnuća tijela htjeli razumjeti. Naime, tko stvarno

može razumjeti kako to da tijelo koji je po sebi ograničeno i smrtno, može uskrsnuti i trajno

živjeti? Konačno, što je to tijelo? Je li to čovjek ili samo izražaj čovještva? Pavao nam to tumači

u lijepoj slici: „Ali reći će netko: Kako uskršavaju mrtvi? I s kakvim li će tijelom doći?

Bezumniče! Što siješ, ne oživljuje ako ne umre. I što siješ, ne siješ tijelo buduće, već golo zrno,

pšenice - recimo - ili čega drugoga. A Bog mu daje tijelo kakvo hoće, i to svakom sjemenu

svoje tijelo“ (1 Kor 15,35-38). Dakle, kao što iz sjemena niče biljka koja naizvan nema iste

kvalitete kao zrno, ipak je on od zrna i s njime istovjetna. Umrli čovjek bude – slikovito

govoreći – posijan kao sjeme. On će uskrsnuti u svome tijelu, ali to „sjeme“ neće biti identično.

Bit će produhovljeno, bit će osposobljeno za vječni život. Mi iz ovoga života, iz svoga iskustva

i iz naše ovozemne ograničenosti ne možemo pojmiti što to znači da ćemo uskrsnuti u svome

tijelu, a da ipak više nećemo biti podložni bolesti, pokvarljivosti i smrti, tj. da ćemo pripadati

Bogu na poseban način. Tko može razumjeti da čovjek može biti u svome tijelu, a da ipak bude

izvan ovozemnih zakona? Ne možemo to razumjeti, i budemo li pokušavali to razjasniti, upast

ćemo, poput nekih, u ludost, praznovjerje i krivovjerje. Nije li Isus za neke stvari jednostavno

rekao da to nitko ne zna, pa ni Sin Čovječji? A mi bismo htjeli Boga i Božji svijet staviti u naše

jednadžbe!

…ali vjerovati trebamo

Zato se pravi vjernici ne žele dati obmanuti „nekim bajkama“ koje žele „razjasniti“ tajne ovog

i onog svijeta, koji nude priče o ponovnom rađanju, o planetima, o svemiru, o seljenju duša…

Ne želimo se impresionirati ni nekim vidocima iz naših redova koji rado govore o viđenjima

drugoga svijeta, raja, pakla, itd., kao da takve stvarnosti koje nas posvema nadmašuju, mogu

biti predmetom naših predodžbi i naših pretpostavki…Nas, zapravo u ovome trenutku uopće ne

brine kako će biti. Mi jednostavno vjerujemo u Krista i vjerujemo Kristu. Znademo da smo sada

s njime ali da ćemo jednoga dana njega gledati licem u lice – onakvim kakav jest. Kako i na

koji će se to način dogoditi – ne znamo, Bog zna. Mi vjerujemo u Božja obećanja da smo

njegova ljubljena djeca, spašena po Isusu Kristu. Znademo i vjerujemo da nas ništa neće moći

„rastaviti od ljubavi Kristove“. Kako će to Bog izvesti, prepuštamo njemu. I već se unaprijed

radujemo znajući: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima

koji ga ljube“ (1 Kor 2,9).

II.

Uvod i pokajnički čin

Veli molitva Crkve da je Krist svojom smrću uništio našu smrt, a svojim uskrsnućem obnovio

naš život. Uništio je naše grijehe i učinio nas dionicima neba. Silno je i nadspoznatljivo to

Page 100: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

100

otajstvo naše vjere. Htjeli bismo biti dostojni toga Božjega spasenja koje slavimo u ovoj

euharistiji. Pokajmo se zato za sve svoje grijehe.

Gospodine, nakon što su prvi ljudi sagriješili, nisi ih ostavio, nego si im obećao Spasitelja.

Gospodine, smiluj se!

Kriste, svojom smrću i svojim uskrsnućem učinio si nas dionicima nebeskoga kraljevstva. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da svojim životom svima naviještamo radosnu vijest spasenja. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Znamo kako mučan zna biti susret djece s roditeljima, nakon što su ti isti mladi prethodnu noć

učinili različite nepodopštine: skrivili prometnu nesreću, završili u policiji s prijavom… Tu

znadu pasti teške riječi, dogode se veliki razdori. Uvijek su mučna ta jutra nakon razuzdane i

nesmotrene zabave…

Vi se odrekoste Sveca i Pravednika

Evo danas u prvome čitanju slušamo kako Petar propovijeda svojim sunarodnjacima. Podsjeća

ih što se dogodilo među njima. Bog je proslavio svoga Sina Isusa koji je prošao svijetom čineći

dobro. Bog je proslavio upravo toga Isusa, veli Petar prisutnima, kojega vi predadoste i kojega

se odrekoste pred Pilatom, kad je već bio odlučio pustiti ga. Vi se odrekoste Sveca i Pravednika,

a izmoliste da vam se daruje ubojica. Začetnika života ubiste. To je onaj nužni korak. Istina.

Istina izrečena s ljubavlju. Petar mirno iznosi što se dogodilo. Veliko su zlo počinili oni koji su

Isusa predali, osudili i razapeli na križ. Nema svrhe zatvarati oči pred tom činjenicom. Nadalje,

zna Petar dobro da u toj stvari ni on, Petar, nije bez prijekora: ta zatajio je svoga Učitelja. Evo,

to je prvi korak na putu prema Bogu: iskreno priznavanje vlastitih grijeha. Zataškavanje ničemu

ne koristi. Ne može čovjek u vjeri dalje ići, dok sam sebi ne prizna svoje promašaje i svoje

grijehe. Tako nam Pismo i na drugim mjestima pokazuje kako valja gledati istini u oči i priznati

svoje ludosti i svoje grijehe: Mi sagriješismo, mi bezakonje počinismo, zlo učinismo,

odmetnusmo se i udaljismo od zapovijedi i naredaba tvojih. Nismo slušali sluge tvoje, proroke

koji govorahu u tvoje ime našim kraljevima, našim knezovima, našim očevima, svemu puku

zemlje (Dn 9,5-6).

Ne vrijedi nam uljepšavati svoj život. Nevolja je u tome što današnje društvo teško priznaje

svoje moralne stranputice. Ne želimo priznati da je uzrok svakovrsnih i velikih društveni nedaća

i nesreća upravo to što zanemarujemo Božje zapovijedi, to jest, što gubimo poštovanja prema

starijim, Boga zaboravljamo, žurimo i žudimo samo za ovozemnim užicima: uvijek više, uvijek,

jače, uvijek luđe, bez limita, bez obzira u ludosti i pijančevanju… A istina je očita:

zanemarujemo i Boga i svoje bližnje i svoju dušu. I tako postajemo prazni i isprazni.

Znam da ste uradili ono iz neznanja

Međutim, Petar se ne želi zaustaviti na tim žalosnim činjenicama. Ne. On naviješta evanđelje,

radosnu vijest. Očito je, veli Petar, da ono zlo koje su oni počinili nije bilo nužno iz zlobe i zle

volje. Veli: Znam da ste uradili ono iz neznanja, kao i glavari vaši. To je baš tako. Redovito

čovjek nije ni svjestan koliko je zlo ono zlo koje čini. Tako se mladom čovjeku čini da je tek

pustom zabavom ludovanje na cesti i pretjerivanje u alkoholu. A posljedice, ipak, mogu biti

strašne. Tako i mi u našem životu. Ta nitko od nas nije iskvaren do srži, rijetko kada će netko

Page 101: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

101

od nas počiniti neku ludost iz čiste zlobe, pakosti ili mržnje. U tome i jest tajna zla: čovjek i ne

zamijeti kako padne u njegove mreže. A posljedice mogu biti strašne: razdori u obitelji, teško

vrijeđanje Bog i bližnjega…

Zbog svega toga, nužno je da čovjek bude poučljiv. Ako sam neke loše stvari učinio iz neznanja

ili iz lakomislenosti, potrebno je da budem ponizan i poučljiv, pa da primim i prihvatim

dobrohotne opomene i savjete. Koje savjete? Kao prvo, tu su Božje zapovijedi, tu je evanđeoski

nauk, ali tu je i naučavanje Crkve koja se trudi upravo Božji i evanđeoski nauk prevesti u ovaj

naš današnji svijet. Ludo je misliti da sve najbolje znam i da sam ja najbolji sudac samome sebi.

Mudar čovjek jest poučljiv čovjek, mudar je čovjek onaj koji sebe neprestano ispituje i

popravlja. Zašto bismo na svom vlastitom iskustvu trebali naučiti da je zlo – zlo, kada imamo

Božje zapovijedi i nauk Crkve?

Bog ga uskrisi od mrtvih… mi smo tome svjedoci

Veli Petar dalje u svome govoru: Bog Isusa uskrsnu od mrtvih! Božju ljubav i njegovo spasenje

uopće nije mogla omesti ljudska pakost koja je osudila i pogubila Isusa. Naprotiv, rekao bi

Augustin, Felix culpa – sretnoga li grijeha!, jer je Bog čovjeka spasio upravo po Kristovoj muci

i smrti. Na drugom mjestu Pavao progovara o tvrdokornosti svojih zemljaka – Židova koji nisu

htjeli Isusa priznati za Spasitelja, pa onda zaključuje: Bog je baš dopustio da mnogi Židovi ne

povjeruju, da bi se evanđelje počelo naviještati i drugim narodima (usp. Rim 11,11-13).

Isusovo uskrsnuća jest središte i srce evanđelja – radosne vijesti spasenja. Unatoč ljudskih

grijeha i slabosti, unatoč čovjekovu protivljenju, unatoč tome što su narodni prvaci Isusa

odbacili i dali pogubiti, Bog sve nas – zločince i grešnike – spasava po Istom svome Sinu. Zato

smo puni nade, zato smo puni radosti. Ne postoji nikakva sila na ovome svijetu koja nas može

istrgnuti iz Kristova spasenja. Ako smo i griješili, možemo se s pouzdanjem njemu obratiti, jer

znamo da je došao, umro i uskrsnuo ne zbog pravednih nego zbog grešnih. Naravno, to nas

nipošto ne opravdava da se prepustimo svojim slabostima: opečaćeni smo pečatom Boga

živoga, da živimo kao djeca Božja. Pa ipak, ako se i dogodi da ne pogriješimo protiv Boga i

svojih bližnjih, znamo, Bog uvijek prima naše pokajanje, baš kako lijepo veli sveti Ivan: Dječice

moja, ovo vam pišem da ne griješite. Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca – Isusa

Krista, Pravednika (1 Iv 2,1). Zato, s jedne strane, naravno, ne mirimo se s vlastitim grijesima,

ali, s druge strane, sebi i svima drugima govorimo: Bog je veći od naših slabosti, on prima naše

pokajanje i on nas u Kristu spašava sada i u vječnosti. Ta upravo zbog toga je Krist umro i

uskrsnuo.

To je naša nada i to je naša radost. Tu radost i tu nadu želimo – svojim životom – vedro i

radosno naviještati ovome svijetu: Gospodin je uskrsnuo! S njime smo i mi uzdignuti u nebeska

prostranstva. Zato nam je srce prepuno radosti i zato neprestance hvalimo Gospodina – Aleluja!

III.

VI STE TOMU SVJEDOCI

Treća vazmena nedjelja, 13. travnja 1997.

Ponovno je uskrsli Isus među svojim učenicima. I opet čuju uskrsni pozdrav: „Mir vama!“ Isus

ih primiruje, ohrabruje. Ne trebaju se bojati, naprotiv, trebaju se radovati. Sjeda među njih i

jede što su mu ponudili. Zatim im tumači kako se upravo tako i trebalo dogoditi. Pisma su od

Page 102: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

102

početaka navješćivala da se tako ima zbiti: da Krist trpi, umre, pa da onda uskrsne. Poučava ih:

„Ovako je pisano: ’Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime

propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima, počevši od Jeruzalema.’ Vi ste

tomu svjedoci. I ja evo šaljem na vas Obećanje Oca svojega. Ostanite zato u gradu dok se ne

obučete u silu odozgor.“

To će biti zadaća apostola. Oni će naviještati Kristovu muku, smrt i uskrsnuće i propovijedati

da je po njemu za sve narode došlo obraćenje i oproštenje grijeha. Međutim, naglašava Isus:

„Vi ste tomu svjedoci“. Tu smo. To je ono odlučujuće - svjedočenje. Apostoli su doista postali

svjedoci Kristova uskrsnuća i navjestitelji spasenja. Oni su mogli posvjedočiti ono što su čuli i

doživjeli. Apostol Ivan u svojoj Prvoj poslanici upravo to naglašava: „Što bijaše od početka,

što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu

(...) što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama. (1 Iv 1,1-3). Tako su apostoli naviještali ne ono

što su čuli od drugih, ili što su pročitali, nego ono što su sami vidjeli.

Pa ipak, iskustvo očevidaca apostolima nije bilo dovoljno. Isus im pripominje: „Ostanite zato

u gradu dok se ne obučete u silu odozgor.“ Trebao je još na njih sići Duh Sveti. Naime, oni jesu

bili očevici, oni su doista mogli rukama opipati uskrslog Isusa, mogli su - da su htjeli - čak i

prst staviti u njegove rane, ali pored svega toga apostolima je bila potrebna sila Duha Svetoga

da bi im se otvorila pamet pa da bi mogli razumjeti Pisma i otajstvo odvijeka sakriveno u Bogu.

To je ono što neki nazivaju kvalitativni skok: tek po Duhu Svetome iskustvo apostola pretvara

se u smislenu vjeru. Tek su po Duhu Svetome mogli razumjeti značenje događaja kojima su bili

svjedoci.

Naravno da se i mi ovdje nalazimo. I mi smo na svoj način svjedoci čudesnih djela koja Bog na

nama čini. Primili smo Božju silu u sakramentima krsta i potvrde, svake se nedjelje jačamo

sakramentom euharistije. Svjedoci smo njegove riječi koju nam naviješta u svakoj misi, u

svakoj službi riječi. Toliko smo puta osjetili njegovu blagost i nježnost u opraštanju po

sakramentu pomirenja, a možda smo osjetili i njegovu iscjeliteljsku ruku u sakramentu

bolesničkog pomazanja. Vidjeli smo radost koja se razlijeva u sakramentu ženidbe. Uza sve to,

svakodnevno možemo osjetiti Božju brižnost i zauzetost za nas dok čitamo njegovu riječ ili

molimo. Naš Bog je doista Emanuel - S nama Bog. Mi imamo to iskustvo.

I sad je na nama zadatak kao i na apostolima: svojim životom, svojom riječju, svojim životnim

opredjeljenjima svjedočiti za Krista. Biti njegovo živo evanđelje među ljudima. Da u nama ljudi

mogu prepoznati i njegovu dobrotu i njegovo oproštenje, da se na nama i u nama vidi da smo

susreli uskrslog i proslavljenog Isusa. Naravno da je sve to moguće: ta i mi smo se, poput

apostola, „obukli u silu odozgor“, i mi smo primili duha Svetoga, pa što smo vidjeli i iskusili,

to svjedočimo.

Page 103: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

103

4. VAZMENA NEDJELJA

I.

Uvod i pokajnički čin

Toliko puta velimo u molitvama da je Bog naš otac, a mi njegova djeca, da često nismo ni

svjesni stvarnog značenja te stvarnosti. Bog nas je doista uzeo u svoju božansku obitelj. Veliko

je to otajstvo i nadspoznatljiva mudrost i milost Božja!

Gospodine, ti si prvog čovjeka stvorio na svoju sliku. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si nas svojom smrću i uskrsnućem uzdigao na dostojanstvo Božjih sinova i kćeri.

Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da u svijetu budemo znak tvoje ljubavi i tvojeg izabranja. Gospodine, smiluj se

Nacrt za homiliju

Stari su duhovnici rado pripovijedali ovu legendu o sv. Ivanu Apostolu. Ivan Apostol bio je već

veoma star, a svi su drugi apostoli već dugo bili mrtvi, nakon što su podnijeli mučeništvo. Bio

je ostao, dakle, samo Ivan, posljednji od apostola. I sada, kako je bio veoma star, nije više

mogao hodati, pa su ga njegovi učenici nosili ne nekoj nosiljci i upijali svaku riječ koja je od

njega dolazila, jer u to vrijeme, naravno, u Crkvi nitko nije uživao ugled kakav je on imao kao

jedini preživjeli Isusov apostol. Jednom tako, pripovijeda legenda, Ivana su nosili, a on je

iznenada rekao: „Dječice, stanite, imam vam sada nešto veoma važno reći!“ Istog su časa,

naravno stali, spustili ga na zemlju i žurno se okupili oko njega, da im ne bi promakla koja riječ.

A on sporim i svečanim glasom progovori: „Dječice, ljubite se među sobom!“ A oni će na to:

„Ali, oče Ivane, ta to si nam na stotine puta već rekao!“ Ivan će na to: „Neka, neka! To je jedino

važno što trebate znati.“

I stvarno, evo nam opet Ivana koji po tko zna koji puta govori o ljubavi.

Djeca Božja

Prisjetimo se. Bog je stvorio čovjeka da bude njegov prijatelj. Postavio ga je da mudro upravlja

zemljom. Čovjek je stvoren kao vrhunac svega stvorenja. I onda se čovjek po svojoj ludosti

udaljio od Boga, prekinuo tu vezu prijateljstva. I evo Božjeg čudesnog zahvata: Bog šalje svoga

Sina da čovjeka spasi. I onda se događa da čovjek nije samo vraćen na prvotno dostojanstvo

prijatelja Božjeg, nego je čovjek u Isusu Kristu – Bogočovjeku postao pravo Božje dijete čiji je

brat Isus Krist. Zato se Ivan čudi i oduševljeno kliče: Gledajte koliku nam je ljubav darovao

Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. Doista. tko to može do kraja pojmiti, razumjeti,

obrazložiti? To da nas Bog stavlja u svoj bok, poziva za svoj stol, uzima u svoju božansku

obitelj, da nas čini dionicima božanske naravi Isusa Krista, jednom riječju, tko može pojmiti

činjenicu da Ivan može posvjedočiti da se djeca Božja zovemo i jesmo? To je čudesno, to je

nadspoznatljivo, to nadilazi svako ljudsko poimanje i svako ljudsko očekivanje.

A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega

Page 104: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

104

A evo, nažalost, i druge strane toga čuda. Budući da je to tako nevjerojatno da čovjek postane

dijete Božje, svijet ne priznaje i svijet odbacuje one koji to prihvaćaju i po tome žive. Zato Ivan

veli: A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega. Čovjeku opterećenu grijehom i ohološću

ovo se čini bajkom, pa to ne prihvaća. Doista, to se događa i svakome od nas kad dopustimo da

nas obvlada zlo i grijeh, kad nas naše slabosti i pripusti učine nesposobnima za Božji i duhovni

svijet. A mi doista i stvarno pripadamo Bogu i Božjem kraljevstvu! Od Boga stvoreni,

Kristovom smrću i uskrsnućem spašeni, po krstu posvećeni i uzdignuti na dostojanstvo Božjih

sinova i kćeri. I što više budemo živjeli u toj svijesti, i što više naš život bude odražavao tu

stvarnost, tim ćemo više biti znak spasenja ovome svijetu.

Vidjet ćemo ga kao što jest

Velikani vjere živjeli su radosno u ozračju ove stvarnosti. Naime, to Božje izabranje nevidljivo

je očima ovoga svijeta, ali je duboko stvarno i – naravno – bit će u punini i očitovano. Zato Ivan

veli: Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit

ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest.

To je naša radost. Prisjetimo se. slavimo Kristovo uskrsnuće kao veličanstvenu pobjedu mira i

ljubavi nad mržnjom i zlobom. Slavimo pobjedu milosti nad grijehom, slavimo pobjedu Božjeg

kraljevstva nad kraljevstvom ovoga svijeta. Krist je spasio i preobrazio zemlju i cijeli svemir.

To onda, naravno, znači da smo mi Kristom zahvaćeni, da smo nositelji njegova spasenja, da

smo u punoj mjeri dionici neba i Nebeskog kraljevstva. Već sada smo u punoj mjeri sinovi i

kćeri Božje. Znamo i vjerujemo, to će se naše stanje očitovati u vječnosti, ali ono bitno već se

u nama dogodilo i događa se: djeca smo Božja!

Tako je poruka današnje Ivanove poslanice – poruka radosti. Veliko je naše dostojanstvo, veliko

– iako očima ovoga svijeta nevidljivo. Međutim, mi znamo da u svome odabranju živimo. Zato

molimo Gospodina da živimo u skladu s tim velikim odabranjem živimo, da bi se onda, jednoga

dana, u punini očitovali to što jesmo i to što Crkva jest, kad će Bog biti sve u svemu, upravo

kako to veli Pavao:

„Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena Smrt jer sve podloži nogama njegovim. A kad

veli: Sve je podloženo, jasno – sve osim Onoga koji mu je sve podložio. I kad mu sve bude

podloženo, tada će se i on sam, Sin, podložiti Onomu koji je njemu sve podložio da Bog bude

sve u svemu.“ (1 Kor 15,26-28)

II.

Uvod i pokajnički čin

Gotovo je nevjerojatno što sve kruži u našem kršćanskom svijetu i među nama kršćanima.

Toliko nam se prirodnih lijekova i načina života nudi da bismo postigli i sačuvali zdravlje. Do

nas dopiru i različiti istočnjački recepti za postizanje mira, bezbrižnosti, sreće… Savjetuju nas

kako uspjeti u poslu, kako ostvariti nezaboravan provod ili godišnji odmor. Čak nam neki

osobito pobožni kršćani nude neke molitve koje nude stopostotnu djelotvornost. A što reći o

magiji i čarobnjaštvu koji prijekim putem nude mir i sreću…? Današnja nas Božja riječ

podsjeća da je od Boga i po Bogu sve, te da je jedini Spasitelj i Otkupitelj naš Gospodin Isus

Krist, po kojemu je sve i od kojega je sve.

Gospodine, ti si po svome Sinu sve stvorio. Gospodine, smiluj se!

Page 105: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

105

Kriste, ti si Put, Istina i Život. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da se samo tebi klanjamo. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Prvih dana naviještanja evanđelja Petar i Ivan su jednom zgodom išli u hram. Na hramskim su

vratima vidjeli čovjeka hroma od rođenja, koji je od njih očekivao milostinju. Petar mu reče:

Srebra i zlata nema u mene, ali što imam - to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina hodaj!

Zbog toga što su tim povodom naviještali spasenje u Isusu Kristu i Petar i Ivan su završili u

zatvoru. sljedećega dana Petar hrabro svjedoči pred svećeničkim glavarima, i to je ono što smo

danas čuli u prvome čitanju.

Po kome je ovaj spašen?

Veli Petar: Zar mi danas odgovaramo zbog dobra djela učinjena bolesnom čovjeku? Po kome

je ovaj spašen? Neka bude znano svima vama i svemu narodu Izraelovu: po imenu Isusa Krista!

Evo, u ovome je snaga apostolskog propovijedanja i djelovanja. Pogledajmo. Petar i drugi

apostoli činili su silna čudesa. Tako se na jednom drugom mjestu svjedoči za Petra: Na su trgove

iznosili bolesnike i postavljali ih na ležaljkama i posteljama ne bi li, kad Petar bude prolazio,

bar sjena njegova osjenila kojega od njih (Dj 5,15). Zbog svega toga apostolska je riječ silno

odjekivala. Međutim, Petar danas jasno svjedoči: sve se to dogodilo po imenu Isusa Krista!

Sam po sebi Petar ne bi mogao ništa od svega toga učiniti. Božje je to djelo. Kada su jednom

prigodom vjernici u Korintu počeli dijeliti po tome čiji su sljedbenici Petrovi, Pavlovi ili onoga

kršćanskog propovjednika Apolona, Pavao tumači kako nije bitan navjestitelj, nego onaj koga

oni naviještaju. Veli: Ta što je Apolon? Što je Pavao? Poslužitelji po kojima povjerovaste –

kako već komu Gospodin dade. Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti. Tako niti je što onaj

tko sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti (1 Kor 3,5-7).

Evo važne pouke za nas. Svatko od nas ima nekih sposobnosti. Hvala Bogu, kadri smo činiti

dobro, koji puta i velika dobra djela u obitelji i u društvu. Evo najočitijeg primjera: nije li veliko

i veličanstveno djelo roditi i odgojiti dijete? Nije li, nadalje veliko djelo pomoći čovjeku,

oprostiti, smjerno i vjerno vršiti svoje dužnosti? Pri svemu tome valja nam, zajedno s Petrom i

ostalim apostolima imati na pameti: Božje je to djelo. Bog čini dobro po nama i u nama. Ima li

netko milosrdno srce? Božji je to dar. Je li netko ustrajan i vjeran u molitvi? Božji je to dar. Je

li netko čestit roditelj, vjeran suprug ili supruga, je li netko sposoban učitelj, vjeroučitelj ili

svećenik? Božji je to dar. Je li netko uspješan u svome poslu, cijenjen i poštovan od svojih

kolega? Božji je to dar. Za sve što jesmo, za sve što znamo, za svaku svoju sposobnost i dobru

osobinu znamo i vjerujemo da je od Boga. Radujemo se svemu tome, ali smo svjesni da je sve

to dar koji smo od Boga dobili za izgradnju zajednice. I kad to znamo i tako postupamo, veseli

smo zbog darova ali se ne oholimo, jer znamo da to nije od nas.

On je onaj kamen zaglavni

U svojoj propovijedi Petar dalje za Isusa veli: On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali

koji postade kamen zaglavni. Prisjetimo se: Pilat je prezreo Isusa jer u njemu nije vidio nikakvu

ovosvjetsku silu: govori da je kralj, a nema vojnika! Isusa su prezreli i narodni glavari, jer nije

pokazao da na zemlji može ostvariti Božje kraljevstvo u političkom smislu. Raspeti Isus

predstavlja onaj odbačeni kamen. Kasnije će Pavao kazati: Mi propovijedamo Krista raspetoga:

Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju

snagu i Božju mudrost. (1 Kor 1,23-24). Židovima je sablazan bilo i pomisliti da bi pravi sin

Page 106: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

106

Božji prihvatio smrt na križu, a za Grke je to bila čista ludost: za njih su bili jaki i dostojni časti

samo oni koji su u životu mudri a u ratu pobjednici. Slabi, bolesni i oni koji umiru kao robovi

za njih nisu bili vrijedni poštovanja ni divljenja. Međutim, vidjeli smo, Bog je baš po „ludosti“

križa spasio svijet, što se ostvarilo u konačnici Kristovim uskrsnućem.

kako li se samo povijest ponavlja. I mi, djeca ovoga svijeta, skloni smo s divljenjem gledati one

koji su u ovome svijetu bogati, uspješni, poznati… Pa onda i ne primjećujemo tolike koji vjerno

i s ljubavlju nose svoje križeve, koji praštaju, koji uporno čine dobro, koji s vjerom podnose

svoje nevolje, koji vjerno vrše svoje dužnosti… A upravo su ovi slika Krista, onoga Krista koji

je bio odbačen, ali je pokazao istinsku i nadspoznatljivu vrijednost smrti na križu, jer je to bio

izraz njegove vjernosti Bogu. To je i naš put. Možda ćemo u očima ovoga svijeta biti i slabi i

ludi i gubitnici, ali mi želimo uporno slijediti svoga učitelja koji je bio podložan i poslušan

svome nebeskom Ocu, pa i do smrti na križu. Mi slijedimo evanđeoski put unatoč protivljenjima

ovoga svijeta i unatoč našim ljudskim slabostima i napastima. Na njegovu smo putu smireni i

puni pouzdanja. Ta on je onaj kamen, koji su, istina, graditelji odbacili, ali koji je postao

kamenom zaglavnim.

Nema ni u kom drugom spasenja

Zaključuje Petar govoreći o Isusu: Nema ni u kome drugom spasenja. Važno je da to svi mi

uvijek iznova stavljamo pred oči. Često nam se zamuti pogled i često nas ponese i zanese ovaj

svijet. Pa onda svi mi se volimo pouzdavati u svoje veze, u svoju materijalnu sigurnost, u svoje

sposobnosti, u svoju obitelj, pa onda govorimo kako je najvažnije zdravlje, kako je najvažnija

obitelj ili kako su u našem životu apsolutno na prvom mjestu vlastita djeca. a sve su to Božji

darovi. Naš je jedini Spasitelj Krist gospodin. On je Put, on je Istina i on je Život. Po njemu i u

njemu određujemo i uređujemo svoj život. On je središte našega života. A Bog će nam, onda,

u njemu i sve drugo darovati, da bismo mogli mirno i s pouzdanjem kročiti ovim životom.

III.

Pastir

Daleko smo mi od tih vremena. Kad mi treba automobil, okrenem ključ, vozim, nakon toga ga

ostavim pred kućom ili u garažu i bavim se nečim drugim. Možda ga ne vozim nekoliko dana.

Slično je tako s računalom, televizorom, sa svim kućanskim aparatima. Kad ih čovjek treba,

onda ih uključi, upotrijebi, da bi ih onda ostavio. Posve je drugačije kad čovjek ima domaće

životinje, pogotovo u ona vremena kad i nije bilo čuda naše tehnike. I danas ako čovjek ima

domaće životinje, onda ih mora svakodnevno timariti. I vola i magarca i ovcu, pa čak psa ili

mačku.

U Isusovo vrijeme pastiri su se posvema posvećivali svojim stadima. Kako nikad nije bilo

dovoljno paše uz sela, bilo je potrebno da pastiri putuje sa svojim stadom. Boravili bi s njim

tjednima i mjesecima po dalekim pašnjacima, noćivali pod šatorom. Brinuli se za svoje ovce

tražeći im ispašu, davali im soli, liječili iznemogle i hrome, pazili da na putovanju svaka ovca

može hvatati korak. Pastir je sve svoje ovce poznavao po imenu. Možda nam najbolju sliku o

tome može dati priča koju je prorok Natan ispričao Davidu: „A siromah nemaše ništa osim

jedne jedine ovčice koju bijaše kupio. Hranio ju je, i ona je rasla kraj njega i s njegovom

djecom; jela je od njegova zalogaja, pila iz njegove čaše; spavala je na njegovu krilu: bila mu

je kao kći“ (2 Sam 12,3). Može se slobodno kazati da je u to vrijeme život pastira bio tijesno

Page 107: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

107

vezan uz njegovo stado. Valjalo ga je braniti od divljih zvijeri, koji put i od razbojnika. Takvog

pastira Isus ima pred očima kada u današnjem evanđelju sebe uspoređuje s pastirom.

„Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce.“ Rekao bih da je potrebno da si

kršćanin uvijek iznova posvješćuje tu čudesnu, tu divnu stvarnost. Isus je naš pastir. Dobri pastir

koji je dao život za nas jednom zauvijek, ali koji se neprestano daje za svakog pojedinog od

nas. Daje nam se u svojoj riječi, daje nam se u svojim sakramentima. Štoviše, učinio nas je

udovima svoga tijela, njegov je Duh u nama, u njegovoj Crkvi.

„Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje.“ I ta nam slika može biti neobična.

Pastir doista poznaje svoje ovce i čudesno je kako naziva svaku njezinim imenom. Upravo je

tako i u Isusa. Isus poznaje svakoga od nas i za svakoga pojedinoga od nas daje svoj život. iako

se kaže da smo mi Božji narod, ipak valja imati na umu da je spasenje uvijek osobno i da mi

zapravo uspostavljamo osobni odnos s Bogom i Spasiteljem našim Isusom Kristom.

„Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i

bit će jedno stado, jedan pastir.“ Isus se ne odriče ni jednoga od nas. Koliko god mi odlutali i

htjeli se njega odreći, on nas uvijek smatra svojima. Kao ono pastir koji ostavlja devedeset i

devet ovaca da bi pronašao onu stotu, zalutalu. Isus uvijek nas traži i prikuplja, makar mi mislili

da se za neke ljude ne vrijedi truditi. Za Isusa radost nije potpuna, ako svi u njoj ne sudjeluju.

On daje život za sve svoje ovce.

Doista je potrebno da dublje shvaćamo i razumijevamo čudesnu spasenjsku stvarnost, kako nas

to potiče zborna molitva druge vazmene nedjelje (preuzeta iz drevnog Gotskog misala): Umnoži

u nama milost, da sve dublje shvaćamo što je krst koji nas je oprao; što je duh koji nas je nanovo

rodio; što je krv koja nas je otkupila.

Page 108: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

108

5. VAZMENA NEDJELJA

I.

Uvod i pokajnički čin

U Crkvi Božjoj Bog poziva vjernike na različite službe i različita djelovanja. A sve nas

ujedinjuje jedan Duh. I mi smo se danas sakupili na ovoj euharistiji – među sobom različiti, a

ipak jedinstveni po Duhu Isusa Krista koji nas sjedinjuje. Zato ćemo zamoliti Gospodina da

nam nas na početku ovog slavlja ispuni svojom milošću i svojim Duhom.

Gospodine, ti si svoju Crkvu utemeljio na svojim apostolima. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti u svojoj Crkvi neprestano podižeš muževe i žene da se na poseban način stave u

službu Crkve. Kriste smiluj se!

Gospodine, ti svakoga od nas pozivaš da vjerno vršimo službu koju nam povjeravaš u Crkvi, društvu i u obitelji. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Jednom je prilikom Pavao upozoravao svoga učenika Timotej da nadstojnik, tj. biskup ne bi

smio biti „novoobraćenik da se ne bi uzoholio i pao pod osudu đavlovu“. Može izgledati

nepravedno i diskriminirajuće. Ako se netko stvarno obratio i iz sveg srca pokrstio, zašto on ne

bi mogao odmah slijedećeg dana vršiti bilo koju službu za koju ga zajednica odredi? Zar nisu

svi jednaki? Zar krštenje ne vrijedi za sve jednako? Nije li Pavao rekao na jednom mjestu da

sad ne bi trebalo biti nikakvih razlika u Crkvi Božjoj? Međutim, vidjet ćemo da je Pavao

govorio iz svoga iskustva. Upravo nam o tome govori današnje prvo čitanje.

Nepovjerenje

Pavao je, kao što je poznato, progonio Crkvu. Na svoj je način sudjelovao u ubojstvu prvog

mučenika Stjepana. Kršćane je okovane dovlačio pred suce. I onda se dogodio obrat. Pavao je

pred gradom Damaskom imao viđenje: objavio mu se Krist. Pavao se obratio, trećega dana

krstio i odmah počeo u Damasku gorljivo propovijedati da je Isus Krist. Međutim, iz Damaska

je morao pobjeći i evo ga uskoro u Jeruzalemu. Veli današnje čitanje: „Kad je Savao došao u

Jeruzalem, gledao se pridružiti učenicima, ali ga se svi bojahu: nisu vjerovali da je učenik.“

Bilo je to gorko iskustvo. Savao-Pavao nikamo nije pripadao. Židovi su ga odbacili jer je Isusa

priznavao Kristom. Kršćani su ga se bojali, jer su vrlo dobro znali koliko je on bio opasan i

kolika je zla nanio Crkvi.

Oduševljenje

Međutim, nije to ipak dugo potrajalo. Veli današnje izviješće: „Tada ga Barnaba uze i povede

k apostolima te im pripovjedi kako je Savao na putu vidio Gospodina koji mu je govorio i kako

je u Damasku smjelo propovijedao u ime Isusovo.“ Svi su bili oduševljeni. Oduševljeni jer se

Pavao obratio, ali oduševljeni i zbog toga što se obratio jedan Savao, farizej, koji je veoma

dobro poznavao Pisma, koji je bio učen i sposoban, koji je poznavao ondašnje svjetske jezike.

Bog im je poslao velikog i sposobnog čovjeka. Izgledalo je da će sada Crkva procvjetati. Jer,

uza sve dužno poštovanje, ipak su apostoli bili priprosti ljudi, uglavnom ribari, koji baš i nisu

Page 109: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

109

bili kadri propovijedati među Židovima grčkog jezika, i to i zbog jezika i zbog kulture koju su

ti ljudi posjedovali. Rekli bismo danas, takvog je čovjeka, Pavla, valjalo po svaku cijenu

zadržati i upotrijebiti za misionarenje, jer, „željezo se kuje dok je vruće“. No, dogodilo se nešto

neočekivano.

Sazrijevanje

Nastavlja današnje prvo čitanje: „Od tada se s njima slobodno kretao po Jeruzalemu i smjelo

propovijedao u ime Gospodnje. Govorio je i raspravljao sa Židovima grčkog jezika pa i oni

snovahu pogubiti ga. Saznala to braća pa ga odvedoše u Cezareju i uputiše u Tarz.“

Propade naum! Mislili su da će upravo Pavao biti jako dobar za naviještanje evanđelja Židovima

grčkog jezika, ali su oni jednostavno počeli snovati kako da ga ubiju. I što se zbiva? Povlače ga

u Cezareju, pa uskoro u Tarz. Danas ne znamo zašto. Naime, mogao je možda djelovati u

Cezareji. Ili je i tamo bilo preopasno? Međutim, što znači preopasno? Nije li Pavao kasnije

prolazio kroz tolike opasnosti i na koncu – i život svoj dao. Veli naš odlomak: „Crkva je po

svoj Judeji, Galileji i Samariji uživala mir, izgrađivala se i napredovala u strahu Gospodnjem

te rasla utjehom Svetoga Duha.“ Sve to bez Pavla i mimo Pavla. Međutim, Bog je očito htio

tako. Pavao se povukao u svoj rodni Tarz, grad u kojem je odrastao i u kojem se bavio svojim

obrtom – pravljenjem šatora. I u Tarzu je ostao između 6 i 8 godina, rekli bismo, gotovo

zaboravljen. Bog zna, kakve su sve misli obuzimale Pavla kroz sve te godine u Tarzu. Išao bi

propovijedati, vikao bi da je Isus Krist, a njegova Crkva ga nije zvala, nije ga trebala. Za njega,

inteligentnog i ponosnog čovjeka, bilo je to zasigurno veoma teško. I tek kad su prošle te godine,

6 ili 8 ili čak možda i više, Barnaba ga je ponovno potražio u Tarzu i doveo u Antiohiju, gdje

su na Pavla kasnije položili ruke i poslali ga kao apostola da naviješta evanđelje.

Mi kao Pavao?

Pavao je dobio pouku. Bitno je da se on obratio da je ušao u jedinstvo sa svojim Gospodinom.

Nije bilo bitno da odmah naviješta evanđelje. Naime, naviještati evanđelje jest služba koju Bog

daje kome i kad hoće. A Bog progovara i čini to preko Crkve. Nadalje, za Pavla je bilo očito

potrebno da protekne određeno vrijeme sazrijevanja. To je očito i naš put. Valja nam biti

strpljivima i s Bogom i s bližnjima, a i sa sobom samima. Ne mjeri se naša vjera i naša vjernost

Bogu po tome što činimo u Crkvi, u društvu, u obitelji. Za Boga je bitno kako činimo ono što

činimo i kako smo vjerni pozivu koji imamo. Za Boga nema malih i velikih zadataka. Za Boga

i za Pavla bilo je jednako vrijedno i vrijeme obraćenja i vrijeme naglog oduševljenja i vrijeme

višegodišnjeg zrnjenja u Tarzu i vrijeme zrelog naviještanja evanđelja.

Zato nam ne vrijedi hvastanje. Zato ne trebamo žudjeti ni za kakvim posebnim službama i

ulogama. Zato trebamo s jedne strane otvorena i radosna srca prihvaćati sve one koji se u Crkvu

vraćaju nakon određenih lutanja ili nakon što su odrastali u posve drugom, nevjerničkom

ozračju. No s druge strane, oni, nazovimo ih „novopridošli“, trebaju biti osobito strpljivi i s

Bogom i sa sobom i s ostalima u Crkvi. Pod pojmom „novopridošli“ mogu biti svi oni koji su i

na redovan način tek ušli u neke službe u Crkvi. Pa se to onda može odnositi i na nove župske

vikare i nove župnike, kao i na novozaposlene vjeroučitelje i katehete i sve one koji dobivaju

vodeću ulogu u nekim razinama crkvenog djelovanja. Naime, koja korist od mudrosti i

sposobnosti, ako one rađaju nesigurnošću i neredom. A naš Bog, Bog je Bog mira, Bog reda i

Bog čiji su naumi nedokučivi i čijem milosrđu nema mjere.

Page 110: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

110

II.

Uvod i pokajnički čin

Stari su narodi redovito sa silnim strahopoštovanjem pristupali svojim božanstvima.

Doživljavali su ih kao silne i ćudljive gospodare oko kojih se trebalo jako truditi da ih se

udobrovolji. Isusova radosna vijest posve je drugačija. On, pravi, Božji Sin, naviješta nam Boga

kao dobrog Oca, a nam se pokazuje kao naš brat koji je u potpunosti uzeo našu ljudsku narav,

da bi nas obdario svojim božanstvom. Mi smo s njime povezani baš kao loza s trsom. Htjeli

bismo tu Božju Riječ razumjeti i prihvatiti. Zato ćemo se pokajati za sve svoje grijehe i

propuste.

Gospodine, ti si na svijet poslao svoga jedinorođenog Sina, koji je nama u svemu jednak, osim u grijehu. Gospodine, smiluj se!

Kriste, svojom smrću i uskrsnućem učinio si nas dionicima svoje božanske naravi. Kriste,

smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da uvijek ostanemo s tobom povezani, kao loza s trsom. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Za dobru građevinu nužni su čvrsti temelji. Za uspjeh u studiju, nužni su dobri temelji iz srednje

škole. Za zdravo stablo važno je korijenje. Za pravog Božjeg čovjek važna je ukorijenjenost u

Bogu. Tako Isus danas uzima jednostavnu sliku da bi nam pokazao kakav je živ i životvoran

odnos između njega i njegovih vjernika, to jest Crkve.

Ja sam trs, vi loze

Čuli smo. Govori o trsu i lozi (u Slavoniji bismo radije rekli o čokotu i lozi). Znamo vjerojatno

da vinova loza pušta duboko korijenje. Tako se kroz nekoliko godina stvori čvrst trs iz kojega

izbijaju mladice- loze. Naravno odsječena koza, odnosno ona koja nije na trsu, nužno umire.

Isus, dakle, za sebe veli da je trs koji nama, lozama, daje životvornu snagu. Pri tome valja

zapaziti da su trs i loza jedno biće, jedno tijelo. Pavao će kasnije uzeti sličnu sliku govoreći da

su vjernici tj. Crkva jedno tijelo, kojemu je glava Krist. Mi zapravo ne možemo do kraja pojmiti

koliko je to čudesno i veličanstveno: mi smo s Kristom jedno tijelo, jedno biće, dionici Kristove

božanske naravi. Mi ovdje na zemlji nikada nećemo moći do kraja pojmiti koliko je – u Kristu

– veliko naše dostojanstvo. U svojim su molitvama veliki i sveti ljudi godinama zahvaljivali

Bogu na tom silnom bogatstvu. Upravo tako: što je čovjek bliže Bogu, tim više u radosti srca

zahvaljuje Bogu za taj silni dar. Evo radosne poruke za nas! Božja smo djeca, braća i sestre

Kristovi, dionici nebeskih dobara i zato u jednostavnosti srca uvijek možemo klicati Aleluja –

slavimo Boga! Zato nas životne muke i nedaće nikada ne mogu do kraja obeshrabriti: od Boga

dolazimo i Bogu idemo.

Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda

Isus nas dalje poučava govoreći: Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne

ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni (…) Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.

Znamo što su činili i što još uvijek čine pobožni ljudi: kad kreću na put, kad započnu bilo kakav

posao, prekriže se i kažu: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. U Bogu i po bogu želimo sve činiti.

Naravno, važan je i čovjekov trud i nastojanje, potreban je naš mar i naše zalaganje, ali je Bog

Page 111: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

111

jedini koji daje smisao i snagu našem djelovanju. Bilo bi ludo i preuzetno (kako govore stari

duhovni pisci) kad bi se čovjek u svojim ovozemnim ili duhovnim nakanama pouzdavao samo

u svoju snagu. Zato nije tek prazna riječ kada za svaku svoju nakanu pobožno kažemo: Ako Bog

da. Tako Pavao veli: Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist (Gal 2,20). Tu se otkriva još

jedan divni vidik naše vjere: Božji smo suradnici. U nam i po nama Bog želi činiti velika djela,

baš kao što se npr. proslavio propovijedanjem Petra i Pavla te svetim životom tolikih velikih

ljudi u Crkvi. Zato smo i mi puni pouzdanja i radosti, Bog po svakom pojedinom od nas hoće i

može ostvarivati kraljevstvo nebesko.

Što god hoćete, ištite i bit će vam

Na koncu nam Isus daje pomalo zbunjujuće obećanje. Veli: Ako ostanete u meni i riječi moje

ostanu u vama, što god hoćete ištite i bit će vam. I na drugim mjestima u evanđeljima Isus

govori kako Bog uvijek uslišava naše molitve. Ovdje, međutim, možemo to bolje razumjeti.

Isus veli: Ako ostanete u meni. To je uvjet. Evo primjera ako mlad čovjek živi u skladu i ljubavi

sa svojim roditeljima, neće od njih ni tražiti neki poklon koji mu roditelji jednostavno ne mogu

priuštiti. Nije ovo lako prebaciti na odnos Boga i čovjeka. Ta Bogu je sve moguće! Radi se

jednostavno o sljedećem: Duhovan čovjek ima razmišlja na dugovan način odnosno, kako bi se

danas reklo ima duhovne prioritete, pa onda ne moli toliko za zdravlje i uspjeh u poslu, nego

mnogo više za oproštenje grijeha, za mir duše, za strpljivost u nevoljama, za snagu da može

oprostiti…Tako će Pavao reći: Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg,

zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram:

da Krista steknem i u njemu se nađem (Fil 3,8-9). U onome što je bitno, sigurno ćemo biti

uslišani, kad god Gospodina s vjerom zazovemo: Bog nam daje oproštenje grijeha, dioništvo u

nebeskom životu, daje nam da već na zemlji oćutimo mir i radost njegova kraljevstva, da bismo

ga mogli u vječnosti u potpunosti uživati. Ako se i dogodi da u ovozemnom životu imamo

nevolja i križeva, duboko u svom srcu mi smo mirni, čak i radosni: sjedinjeni smo s Kristovim

patnjama, da bismo bili i dionicima njegovih patnja.

Zbog svega toga ispunjeni smo radošću i nadom: Životno smo s Kristom povezani kao trs s

lozom; našim venama već kola nebeski život, a život s Bogom naša je budućnost. To je radosna

poruka Kristovog uskrsnuća i našeg uzdignuća.

III.

Trs i loze

Bože, gdje si? Ima trenutaka kad je čovjeku pred očima sve mračno, kad ne vidi je li išta ostalo

od njegove vjere i njegovog čvrstog pouzdanja u Boga. Čovjek onda ulazi u tamu, u

napuštenost, osjeća se odbačenim i posve samim u svojim bolima. I tada se prolama krik: „Bože,

gdje si?“ Ili: „Eli, Eli lema sabahtani?“ Doista, ima trenutaka, kad nam se čini da smo sami i

zapušteni i da od naše vjere ima samo nekih jadnih ostataka. Pa ipak! To su tek kušnje. Vjerom

znamo i srcem osjećamo kako je nemoguće da bi kršćanin bio sam i zapušten, baš kao što nije

bilo moguće da Isus bio sam, izvan zajedništva sa svojim Ocem. Upravo nam o tome danas Isus

progovara u prelijepoj slici loze i trsa.

„Ja sam istinski trs, a Otac moj - vinogradar... Ja sam trs, vi loze. Pred nama se otvara čitav

novi svijet. U starini su ljudi čeznuli za Božjom blizinom. Imali su svoja svetišta na svetim

uzvišicama gdje su samo izabrani mogli nogom kročiti. Bog se ljudima činio udaljenim i

Page 112: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

112

nedohvatljivim. I u Starom zavjetu susrećemo takav stav. Tako Bog govori Mojsiju: „A ti, doda,

moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati!“ (Izl 33,20).

Međutim, u ovom evanđeoskom odlomku pokazuje se posve nova slika Boga. Bog je u Kristu

čovjeku tako bliz da se radi o životnom jedinstvu. U Kristu i u čovjeku kola ista životvorna krv:

„Ja sam trs, vi loze.“ To bitno nadilazi sve moguće predodžbe staroga svijeta i Staroga zavjeta.

Bog je prema starozavjetnom shvaćanju imao svoje Prebivalište, Šator sastanka, hram gdje

prebiva njegova Slava, a sada je Bog u Isusu tako blizu. Sjetit ćemo se da se vraćamo onom

prvotnom idealu: Biblija govori da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku, sebi slična. „Njegov

smo čak i rod“, navodi Pavao jednog grčkog pjesnika. Možda bismo mogli uzeti sliku djeteta

u mjačinoj utrobi: dijete i majka izgledaju kao jedno tijelo. Pa ipak, ova božanska stvarnost

naše povezanosti s Bogom daleko nadilazi sliku čeda u majčinoj utrobi: naime, dijete nema

zajedničku krv s majkom, i, konačno, ono teži da se od nje odvoji i osamostali. A naš je život

u Bogu tako ukorijenjen da od njega dolazimo, k njemu idemo; u njemu živimo, mičemo se i

jesmo. Jer, veli Augustin, „Za sebe si nas stvorio, o Bože, i nemirno je srce naše dok se ne smiri

u tebi.“ Ukratko: Isus je trs, mi loze.

„Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane

na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni.“ Ovog sam proljeća imao prilike obrezivati lozu. U

prvi mah izgledaju jednako odsječene lozo i one koje su ostale na trsu. A razlika je bitna: one

prve umiru, one druge žive. Tako i mi: vezani smo istim sokovima s Kristom. Bez njega ne

možemo ništa učiniti. Sve je u njemu i po njemu. Zato je upravo to i smisao našega života: Sve

gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega,

radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem (Fil 3,8-9).

„Ako ostanete u meni i riječi moje ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam.“ To je

ono. U Bogu smo. I naravno da nam je onda sve moguće. Valja samo povjerovati i radovati se

Božjoj snazi i blizini.

Page 113: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

113

6. VAZMENA NEDJELJA

I.

Uvod i pokajnički čin

Ispovijedamo vjeru u trojedinoga Boga, Boga koji je jedan u trojstvu. Tamo gdje je Duh Božji,

tamo je reda i radost, tamo je jednakost i međusobno prihvaćanje, tamo je ljubav. Euharistija je

otajstvo ljubavi Isusa Krista, otajstvo jedinstva njegove Crkve. No, budući da nismo uvijek

doprinosili jedinstvu i bratskoj ljubavi te da smo, naprotiv, znali biti isključivi omalovažavajući

naše bližnje, molimo za Božje oproštenje, da bismo bili dostojni ovih svetih otajstava.

Gospodine, ti si svoj narod poučavao po prorocima. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si svoju radosnu vijest uputio svakom čovjeku dobre volje. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti svoju Crkvu pozivaš da bude znakom tvoga jedinstva i tvoje sveobuhvatne ljubavi u svijetu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

U svim društvima poznata je potreba poistovjećivanja sa svojom skupinom. Tako će nekome

biti izuzetno važno za koji športski klub navija, drugi će naglašavati svoju nacionalnu ili

regionalnu pripadnost, dok će drugima biti bitno kojoj društvenoj skupini pripada.

Tako su i Židovu bili ponosni svojim židovstvom što uključuje i njihovu naciju i njihovu vjeru

i pazili su na koji način i u kojoj se mjeri druže s nežidovima. Bili su veoma ponosni na to da

su izabrani Božji narod, da im je Bog govorio po prorocima te da im je obećao da će iz njih

proizaći Mesija – Krist – Pomazanik. Tijekom stoljeća mnogi su Židovu smatrali svoju vjeru

superiornom, ali i svoj su narod gledali kao na poseban narod kojega Bog stavlja iznad ostalih.

Između ostalog, to je bio razlog zašto je za Židove bilo i strašno i ne do kraja shvatljivo zašto

Bog dopušta da njima vladaju pogani – Rimljani. U tome ozračju valja gledati prvo čitanje koje

smo čuli.

Kornelije, satnik, pobožan i bogobojazan

Kornelije je bio nežidov koji se obratio na židovstvo, što označava izraz „bogobojazan“, ali

ipak nije posvema bio uključen u Izabrani narod, jer nije bio obrezan. Za one strože Židove,

dakle, ipak, nežidov. Djela Apostolska izvješćuju kako je upravo taj Kornelije imao nebesko

viđenje da pošalje po Petra. U isto je vrijeme Petar imao zanimljivo viđenje. Naime, vidio je

različite životinje, one kojih je meso Židovima dopušteno jesti kao i one od kojih nije bilo

dopušteno jesti meso, tj. tzv. „čiste“ i „nečiste“ životinje. U tom, dakle, viđenju, Petru je bilo

rečeno neka slobodno jede meso od svih tih životinja, jer je Bog, eto, očistio sva jela. I nakon

toga dolaze Kornelijevi ljudi po njega, a Duh govori Petru neka samo ide. I tako se Petar uputi

iz Jope u Cezareju u Kornelijevu kuću.

Kod Boga nema razlike

Za pobožne je Židove obredna čistoća bila osobito važna. Čak kad bi samo ušli u pogansku,

dakle, nežidovsku kuću morali bi se nakon toga oprati prije nego što pristupe molitvi. Kako

rekosmo, oni su bili svjesni svoga izabranja i usto vrijeme su se držali prilično odijeljenima od

Page 114: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

114

ostalih. Međutim, iako su Židovi bili posebno odabrani Božji narod, iako je Bog njima prvima

govorio po prorocima, on ipak nikada nije htio isključiti i ostale narode iz svoga spasenja. Tako

su govorili i mnogi proroci. Međutim, ondašnji Židovi su u redovitom životu puno više gledali

na svoje dostojanstvo izabranog naroda, negoli na to da Bog ljubi i vodi i druge narode. S

Isusom Kristom, evanđelje se počinje nuditi svim narodima bez ikakve razlike. Nama to danas

može izgledati samo po sebi razumljivim, ali u ono je vrijeme to bila prava revolucija! Trebalo

je proći dosta vremena, barem dvadesetak godina, da i kršćani iz židovstva u potpunosti prihvate

kao sebi ravne i kršćane koji su bili nežidovi. Toliko je u njima bila jaka svijest o svom posebno

predodabranju!

Širina Crkve

Ovakvo otvaranje Crkve svijetu bilo je od ključnog značaja za kršćanstvo. Kršćanstvo se onda

počelo širiti po cijelom Rimskom carstvu, ne kako neka židovska sljedba nego spasonosni nauk

spasenja za svakog čovjeka koji po krštenju prihvati Isusa za Krista i Spasitelja. Upravo u tom

su svjetlu valja iščitavati Isusov riječi koje su zapisano u Ivanovom evanđelju: „Ovo je moja

zapovijed: Ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio!“ I doista! To je i bila osnovna

odrednica Crkve od samih početaka – upravo to da je sveopća, tj. katolička, sve do danas.

Naša širina?

Nažalost, povijest Crkve pokazuje da je ljudska slabost uvijek iznova dovodila do toga da su se

u Crkvi javljale podjele na „naše“ i „njihove“, na „ove“ i „one“, pri čemu su jedni bili uvjereni

da su vjerni evanđelju, a da su drugi nevrijedni i nedosljedni. Upravo su zbog toga i nastale

najbolnije rane na tijelu Crkve, a to su crkveni raskoli, koji nas bole sve do danas. I u našem

malom svijetu u opasnosti smo da se prepustimo podjelama. A podjele nisu nikad u duhu

evanđelja, pogotovo kad čovjek sebe smatra višim, vrednijim ili Bogu milijim od drugih.

Daleko je od Kristova Duha da gledamo da je netko vredniji ili viši samim tim što je muško ili

žensko, mlađi ili stariji, bogatiji ili siromašniji, školovan ili neškolovan, klerik ili laik, građanin

ili seljak, crn ili bijel, pripadnik ovog naroda ili onoga.

Naprotiv, tamo gdje je evanđelje i Isusov Duh, tamo je radost, ljubav, strpljivost razumijevanje,

širina. Neka nam Gospodin pomogne da nadiđemo podjele i u obitelji i u društvu i u Crkvi, te

da se radujemo jedni drugima i pomažemo jedni drugima u rastu Božjeg kraljevstva na zemlji.

II.

Uvod i pokajnički čin

O nekim temeljnim stvarima nije uvijek lako govoriti, baš zato što su temeljne, bitne i što se

provlače gotovo u svakoj Božjoj riječi i u svakoj propovijedi. Danas nam Božja riječ govori o

ljubavi. O ljubavi Božjoj prema nam i o Božjoj ljubavi koju bismo mi trebali iskazivati jedni

drugima. Iako se svima nama taj govor čini posve poznat, htjeli bismo s pažnjom, poštovanjem

i ljubavlju poslušati današnju Božju riječ, da bi snagom duha Svetoga u nama polučila obilne

plodove. Pokajmo se za svoje grijehe i propuste.

Gospodine, u svojoj nadspoznatiljivoj ljubavi još rije postanka svijeta odredio si nas za sebe, da živimo s tobom u vječnosti. Gospodine, smiluj se!

Page 115: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

115

Kriste, ti si Očevu ljubav prema nama pokazao tako da si sama sebe za nas predao. Kriste,

smiluj se!

Gospodine, ti nas sve pozivaš da budemo djelotvorni znak tvoje ljubavi u svijetu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

U svakom jeziku, tijekom vremena, neke riječi nestaju, neke nastaju, a neke mijenjaju značenje.

Danas kao da imamo poteškoća da bismo razumjeli što znači riječ „ljubav“. Što god ta riječ

danas značila ili mogla značiti u običnom govoru, htjeli bismo razumjeti što nam upravo o

ljubavi govori današnja Božja riječ.

Do koje mjere čovjek poznaje svijet i svemir? Koliko čovjek može poznavati samoga sebe?

Koliko smo mi ljudi uopće spoznali i razumjeli što je život ovdje na zemlji? a što reći o onom

duhovnom, pogotovo što reći o Bogu? Ne razumijemo točno kako biljke stvaraju šećer pomoću

sunčeve svjetlosti, ne razumijemo tolike tajne života i svemira, pa kako bismo mogli razumjeti

Boga, od kojega sve to proizlazi. Pa ipak, ljudi su se tijekom povijesti ohrabrivali i govorili da

je Bog vrhovni Gospodar, da je Vladar svega, da je svemoćan, da je, kako reče jedan filozof,

Prvi Nepokrenuti Pokretač, da je Čisti Razum… Židovi s velikim strahopoštovanjem pristupaju

Bogu, tako da njegovo ime, ono kojim se objavio Mojsiju, nikada ne izgovaraju, da to ne bi

slučajno bilo uzalud i da ne bi tako prekršili drugu zapovijed koja veli: Ne izusti uzalud imena

Gospodina Boga svojega.

Bog je ljubav

A evo, danas, kao da smo čuli vrhunac Božje objave o njemu samome. Veli Ivan apostol u

današnjoj poslanici: Svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna

Boga, jer Bog je ljubav. Evo to. Bog je ljubav. Naravno, Bog je savršeno Biće, Bog je svemoćan,

Bog je vječan, od njega i po njemu je sve. Međutim, po apostolu Ivanu Bog nam objavljuje

tajnu svoga bića: Bog je ljubav. Bog je dobrota. Mudro i s ljubavlju stvorio je ovaj svijet,

čovjeka je stvorio jer ga je volio. I onda, sasvim jasno, Iva opisuje kakva je Božja ljubav prema

nama: U ovome se očitova Božja ljubav u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet

da živimo po njemu. U ovome je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i

poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše. Zbog svoje ranjene ljudske naravi, mi ovo ne

možemo dobro razumjeti. Zašto bi, naime, Bog koji sve ima i ni u čem ne oskudijeva, koji je

jedini Gospodar svega, zašto bi Bog svoga jedinorođenoga sina predao za nas ljude, za nas koji

smo i nevrijedni i nezahvalni? To je ljubav. Nerazumljiva i izvan svake ljudske logike. To može

razumjeti samo onaj koji voli. Ljubav je po sebi uvijek bez interesa i besplatna. Evo: roditelj

koji se do krajnosti žrtvuje za svoje dijete, koji mu daje i sebe i svoje srce i to posve bez interesa,

besplatno i dragovoljno, taj roditelj može razumjeti što je ljubav. Ona je uvijek nesebična, bez

interesa. Naš Bog, Bog Isusa Krista jest takav. On je ljubav. Zato s punim pouzdanjem, s

nježnošću, s ushitom i velikim poštovanjem pristupamo njegovom uzvišenu prijestolju. A gdje

se djenulo strahopoštovanje i što onda u tome smislu znači onaj dar Duha Svetoga koji

nazivamo strahom Božjim? Strahuje onaj koji se boji, boji za svoj život, koji se boji kazne i

odmazde. Mi kršćani itekako osjećamo strahopoštovanje. Kako? Jednostavno: ako smo svjesni

Božje ljubavi, ako smo svjesni što je Bog za nas – po svome Sinu – učinio i što neprestano čini,

užasava nas pomisao da bismo takvoga Boga uvrijedili. Zar nismo u životu već imali takav

osjećaj: netko nas je osobito zadužio, netko nam je pokazao osobitu ljubav, npr. djed ili baka.

Kako da tim ljudima učinimo nešto ružno. Ne zbog straha od kazne, nego jednostavno iz

velikog poštovanja i zahvalnosti. U ovoj istoj poslanici apostol Iva to lijepo tumači: Straha u

Page 116: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

116

ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u

ljubavi. Mi ljubimo jer on nas prije uzljubi (Iv 4,18-19).

Ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio

Za nas je kršćane onda ljubav mjerilo svih stvari. Nakon što nam Ivan govori o silnoj veličini

Božje ljubavi po kojoj Bog svoga Sina za nas predaje, jasno je koji je naš put. Naime, od Boga

dolazimo, Bog, koji je ljubav stvorio nas je na svoju sliku, iz ljubavi prema nam sin se Božji za

nas predao i on nas poziva u zajedništvo svoga božanskog života. Prema tome, ako od Boga

dolazimo i Bogu idemo, onda temeljni zakon našega života treba biti upravo ljubavi. Ne

mislimo valjda da ćemo u vječnosti živjeti s Bogom, a da u našem srcu ostane sebičnost, zavist,

nemilosrđe, osvetoljubivost? Zato nad danas veli Isus u evanđelju: Ljubite jedni druge kao što

sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.

Evo kakva treba biti naša ljubav: kao Isusova. On jer sebe za nas predao, za nas grešnike, baš

kao što veli Pavao: Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist

za nas umrije (Rim 5,8). Prema tome, i mi smo pozvani iskazivati ljubav svojim bližnjima ne

zato što bi oni nas zadužili, čak i ne zato što bismo to bili dužni. Ljubavi ne treba razloga.

Ljubav ljubi. Nesebično, bezuvjetno. Jer ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu

Svetom koji nam je dan! (Rim 5,5), veli Pavao. Kad god pomislimo da nam je teško učiniti neko

dobro, oprostiti, učiniti uslugu, ukratko, iskazati nesebičnu ljubav, sjetimo se što je Krist za nas

učinio i što još uvijek čini. Nikada mi ne možemo svojim bližnjima iskazati više ljubavi, nego

što je Bog po svome sinu iskazao svoje ljubavi prema nama. A kada čovjek čini dobro, misli

dobro, govori dobro, sve se to i na njega samoga vraća kao blagoslov. A na to smo pozvani. To

je izvor duboke i trajne radosti i u nama i oko nas. Neka tako i bude. amen.

III.

Bog nije pristran

Cijelo 10. poglavlje Djela apostolskim opisuje slučaj poganina Kornelija, a u današnjem prvom

čitanju donesena su samo tri kraća odlomka iz kojih jedva da je moguće razumjeti znakovitost

i važnost tih događaja. Da se podsjetimo Kornelijeva slučaja!

U Cezareji je živio satnik Kornelije. Bio je „bogobojazan“, što je u ono vrijeme među Židovima

označavalo čovjeka koji se obratio na židovstvo, ali se ipak nije dao obrezati, prema tome nije

bio pravi Židov jer nije imao „biljeg Zakona“. Činio je mnoga dobra djela i jednoga je dana u

viđenju dobio poticaj da potraži apostola Petra. Nekako u isto vrijeme Petar je u Jopi imao ono

poznato viđenje kad mu je glas s neba rekao da više ne treba biti razlike između „čistih“ i

„nečistih“ životinja, tj. da neki židovski propisi više ne vrijede. nakon toga viđenja Petar se nije

krzmao doći u kuću nežidova Kornelija. I dok je Petar govorio, sišao je Duh Sveti na Kornelija

i na njegov dom. Sve se to zbilo naočigled svih Petrovih pratilaca. I onda Petar donosi

razumljivu odluku: „Može li tko uskratiti vodu da se ne krste ovi koji su primili Duha Svetoga

kao i mi?“

Ovo je zacijelo bio ključni događaj u životu prve Crkve. Dopušta se „nekompletnim“

sljedbenicima židovske vjere da postanu kršćani, a kasnije na Jeruzalemskom saboru to se

dopušta i poganima, koji nisu imali nikakve veze sa židovstvom. To su bile ključne odluke prve

Crkve: kršćanstvo se nije zatvorilo u židovstvo, gdje bi sigurno postalo jedna od židovskih

sljedbi, nego se otvorilo cijelome svijetu, što odgovara širini i sveobuhvatnosti milosti Božje i

Page 117: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

117

snage Duha Svetoga. U tome trenutku ni Petar niti njegovi sljedbenici nisu mogli dokučiti

dalekosežnost te odluke. Za nas je bitno da je Duh Sveti to jako dobro znao.

Ne zvuči li nam ovo poznato? Veli Petar: „Bog nije pristran“. Doista, gdje je Duh Božji, tamo

nema pristranosti. I Isus će jedanput polemično ustvrditi kako je bilo mnogo udovica u Izraelu,

„i ni k jednoj od njih ne bi poslan Ilija, doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše

gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac“ (Lk

4,26-27).

Nama je danas posve razumljivo da je Ilija pohodio udovicu u Sarfati, strankinju, da je Elizej

izliječio Naamana Sirca te da je konačno Petar krstio Kornelija, nežidova, stranca. Velimo:

naravno da Bog nije pristran. A mi? Koliko je u nama pristranosti? I nesvjesno dijelimo na ljude

smatrajući neke višima, neke nižima, već prema osobnom izboru. Primjećujemo, često puta ne

bez suda i osude da su neki novoobraćeni (klasika!), neki mladi pa neiskusni, a neki stari pa

konzervativni. Zapažamo intelektualce (prave se važni!) i „obične“ ljude (pojma nemaju!).

Pomalo se javlja i određena napetost između laika i klerika, muškaraca i žena pri čemu ostaje

u zraku konstatacija kako žene trebaju „u Crkvi trebaju šutjeti“.

Nema razloga da se dijelimo. Svi smo mi udovi jednoga Tijela Kristova, svatko na svoj način.

Što je osobito važno, Bog ni u mom slučaju ne gleda na ono što je bilo, nego traži moje

obraćenje sada. Hvala ti Bože da mene ljubiš ništa manje nego svoga Sina. Pomozi mi da se i

ja radujem svakom tvom daru kojega udjeljuješ bilo kojem čovjeku.

Page 118: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

118

UZAŠAŠĆE GOSPODINOVO

I.

Uvod i pokajnički čin

Prva misna molitva koju ćemo danas čuti veli: „Kristovo uzašašće i naše je uzdignuće…“ Krist

svoju slavu i svoju snagu nipošto ne želi zadržati sam za sebe. Svojim učenicima daje i svoju

moć i ogrće ih svojom slavom. I nas je Gospodin obasjao svojom slavom u času našega krštenja

i uvijek nas iznova obavija svojom milošću da budemo njegova vjerna slika u svijetu. Zamolit

ćemo ga da nas očisti od naših slabosti i naših nedosljednosti, da budemo vrijedni ovih otajstava

koja danas slavimo.

Gospodine, postao si čovjekom da nas svojim božanstvom zaogrneš. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si od mrtvih uskrsnuo da satreš svaku moć grijeha i smrti. Kriste smiluj se!

Gospodine, uzašao si na nebesa da i naš uzdigneš u svoju slavu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Kao dijete imao sam priliku gledati kako kvočka vodi svoje piliće. S koliko nježnosti i

odlučnosti vodila je i štitila svoje malene. Međutim, sjećam se kako mi je izgledalo neobično i

čak okrutno kad sam, vidio kako se kvočka ponaša prema svojim odraslim pilićima. Oni su

pijukali i pokušavali se i dalje skrivati ispod nje, a ona ih je udarcima kljuna tjerala od sebe. U

životu kokošiju pubertet je razdoblje koje očito traje tek nekoliko dana. Mama-kvočka se vrlo

brzo i efikasno rješava svoga poodraslog potomstva, kao da im želi reći: „Dosta je bilo! Sad se

možete i trebate sami za sebe brinuti!“ Odrastanje nipošto nije lak proces. Ni u životinjskom

svijetu, a kamoli u ljudi.

Kao da su nešto takvo u duhovnom smislu proživljavali i Isusovi učenici

Prvo razdoblje – „Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba“

Kad je Isus pozivao učenike bilo je to vrijeme oduševljenja i zanosa. Isus je bio veliki „rabbi“,

činio je čudesa, govorio snažnom riječju, a njih dvanaestorica apostola bili su njegovi prvi

suradnici. Budući da su Isusa mnogi slavili i za njim išli, možemo samo zamisliti kako su se i

apostoli osjećali važnima uz njega. Bili su stalno uz njega, slušali su njegove riječi. Bilo je to

kao vrijeme naukovanja. Od njih se nije tražilo nikakvo djelovanje, nego samo da slijede

Gospodina i da uče od njega. Pa onda, kad su se u jednom trenutku nakratko osjetili sami – onaj

puta kad je Isus spavao u lađi, a ono navalila velika oluja – onda su oni bili kriknuli:

„Gospodine, zar ne mariš što ginemo!?“ Isus se probudio, smirio oluju i opet im vratio

sigurnost.

Međutim, tako, očigledno, nije moglo ići u beskraj. Svakom naukovanju dođe kraj. A kraj je

bio veoma bolan. Isusa su njegovi neprijatelji istrgnuli između njih, osudili ga i razapeli. Oni

su se tada osjećali kao ovce bez pastira. Razbježali se i u strahu pitali, što im je dalje činiti. Pa

kad se Isus trećeg dana pojavio živ među njima, mislili su da će sve biti kao prije. Međutim,

Isus nije cijelo vrijeme bio s njima, nego im se povremeno ukazivao.

Page 119: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

119

Što stojite i gledate?

I onda je došao i taj trenutak. Isus se prestao javno ukazivati. Oblak ga je zasjenio i on je nestao

ispred njihovih očiju. Ostali su zabezeknuti i zatečeni. Što dalje? Nisu znali što bi sa sobom i

sa svojim životima. Sve ono što im je Isus govorilo vrtjelo se u njihovim glavama kao u košmaru

i nisu znali što im je činiti.

No, nebeski ih glas prekorava: „Što stojite i gledate u nebo?“ Ako je Isus i nestao ispred njihovih

očiju, on je i dalje ostao među njima, što se osobito očitovalo nakon silaska Duha Svetoga. „Što

stojite i gledate u nebo?“ – to je poziv na hrabrost i odlučnost. Nema mjesta zdvajanju i strahu.

Gospodin svojih nikad ne ostavlja.

Kristova snaga u apostolima

Čuli smo danas u evanđelju kojom snagom Isus oprema svoje učenike: „A ovi će znakovi pratiti

one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati;

i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro.“

Ljudski govoreći, apostoli su čak činili i veća čudesa. Naime, izišli su izuvan Palestine i proširili

evanđelje po cijelom ondašnjem svijetu. Tolika je bila snaga Kristova duha u njima, upravo po

onoj drugoj riječi koju im Isus jednom reče, naime da će u Suhu Svetome oni činiti i veća čudesa

od Isusa. Evanđelje se proširilo i teritorijem i brojem učenika, sve do danas.

Naše odrastanje

I nama se nešto od toga zasigurno događa ili nam se događalo. Bilo je sigurno vremena kad

nam je u našoj vjeri i s našom vjerom bilo sve jasno. Bilo je to vrijeme djetinje vjere, možda

vrijeme prve pričesti. A onda, u određenim trenucima čovjek vjernik osjeti se sam. Neupućen,

nesiguran, bojažljiv, poljuljan u svojoj vjeri i sigurnosti.

A Božji nam glasnik veli: „Što stojite i gledate u nebo?“ Kristova je snaga u nama, Kristova je

milost u Crkvi. I mi i možemo i trebamo činiti sva ona djela na koja nas Bog poziva. Jer je

velika i snažna Kristova milost u nama. Mi smo – u Kristu i njegovu Duhu – kadri i praštati i

voljeti i činiti dobro i naviještati evanđelje, mi smo u Kristu i njegovu Duhu kadri biti Kristova

živa slika na zemlji. Jer, kako veli današnja molitva Crkve, „Kristovo uzašašće i naše je

uzdignuće“.

II.

Uvod i pokajnički čin

Crkva danas slavi Kristovo uzašašće. Nakon što se učenicima ukazivao četrdeset dana, veli

Sveto pismo, Isus je bio uzdignut i proslavljen. Ovaj blagdan vjernicima na poseban način

pokazuje da je Krist upravo zato umro i uskrsnuo, da bi nas zaogrnuo svojim božanstvom, to

jest da bi nas sa sobom poveo u svoju nebesku proslavu. Dok slavimo Krista proslavljenoga,

zahvaljujemo Bogu za svoje odabranje i za vlastito uzdignuće. Da bi naša hvala u ovoj

euharistiji bila dostojna, pokajat ćemo se za sve svoje grijehe i propuste.

Page 120: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

120

Gospodine, ti si svoga Sina Isusa Krista poslao za našega Spasitelja i Otkupitelja.

Gospodine, smiluj se!

Kriste, svojom smrću i uskrsnućem i nas činiš dionicima svoje nebeske proslave. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da svojim životom svijetom širimo radost tvoga spasenja. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Na prvim stranicama Svetoga pisma stoji da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku. Crkva vjeruje

da „na svoju sliku“, između ostaloga, znači da je čovjek stvoren slobodan, to jest da mu je dana

mogućnost da bira između dobra i zla. Evo zastrašujućeg dara! Dakle, za razliku od životinja

koje slijedi jedino svoje nagone, čovjek može birati. Po sebi je to, naravno, divno, ali ujedno i

strašno. Jer, evo, čovjek se može odlučiti i za zlo. Kako razumjeti ovaj Božji dar? Kako, na

primjer, razumjeti da se od Isusove izabrane Dvanaestorice jedan od njih, Juda, mogao odlučiti

za izdaju te da je ustrajao u grijehu?

Tko uzvjeruje i pokrsti se…

Tako danas u evanđelju Isus nalaže učenicima da propovijedaju evanđelje svem u stvorenju.

Zatim zaključuje: Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. Odluka

je na čovjeku. On je kadar, uz pomoć Božje milosti izabrati Boga i živjeti, ali je u svojoj ludosti

čovjek kadar okrenuti glavu od Boga i – propati. Na sličan način još u Starom zavjetu Bog

govori svoje marodu: Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam:

život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj… (Pnz 30,19).

Ne možemo do kraja razumjeti Božji naum prema kojem daje čovjeku slobodu sve do

mogućnosti da zbog nje propadne. Bog jedini zna u kojoj mjeri taj čovjek stvarno sebi

upropaštava i je li njegova propast stvarno vječna. Međutim, ono što sigurno znamo jest to da

nam Bog daje i mudrosti i snage da upoznamo dobro i po njemu živimo. Nitko od nas ne može

reći da je zlo jače od njegove dobre volje i njegovih nastojanja oko dobra. Jer, evo: mi smo

kršteni. Prosvijetljeni smo snagom Duha Svetoga. Primili smo posvetnu milost, nama je u srce

utisnut pečat Boga živoga. Bog nas je za sebe odredio. Zato nam to blago valja brižno čuvati.

To je ono blago koje je dragocjeno, ali koje nam je dano u glinenim posudama (2 Kor 4,7).

Tako nam danas u drugom čitanju Pavao s divljenjem progovara: Prosvijetlio vam (Bog) oči

srca te upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj … nama

koji vjerujemo.

Gospodin Isus, nakon svoga uskrsnuća proslavljen je i izašao na nebesa. Njegovo uskrsnuće,

veli današnja molitva Crkve, i naše je uzdignuće, jer smo svi pozvani u istu slavu s njime. Stoga

je važno da imamo na pameti koliko je naše dostojanstvo, kolika je Božja milost u nama i nad

nama. Zato se stvarno trebamo trudi da živimo kao djeca Božja, kao oni koji prvenstveno traže

Boga i nebesko kraljevstvo ne dopuštajući da nas zlo obuzme i da se bilo koji grijeh u nama

ukorijeni. Ne možemo biti besprijekorni, ne možemo biti bez ikakva grijeha, ali se možemo

svakodnevno truditi oko dobra i možemo s svaki dan iznova odlučivati za ono što je Božje, što

je dobro i što je sveto.

A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju…

Page 121: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

121

Veli Isus dalje u evanđelju: A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u moje će ime izganjati

zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati… na nemoćnike će ruke polagati i bit će im

dobro. Znamo da su se ove riječi kasnije obistinile na apostolima. Izgonili su zloduhe, govorili

drugim jezicima, liječili su bolesnike, Pavlu čak ništa nije bilo od ujeda ljutice… U kojoj se

mjeri ove riječi mogu odnositi na nas. Istina je, da i danas neki kršćani vjeruju da im je Bog dao

moć da čine slična čudesa, pa su zbog toga silno ponosni. Ne ulazeći u istinitost takvih darova

recimo ipak, da u puno važnijem smislu takve darove Bog daje svakom kršćaninu. Pogledajmo.

Ako se čovjek, osnažen krsnom milošću odlučno suprotstavi grijehu i sotoni, sigurno će

pobijediti. Nikakvo zlo ne može nadvladati čovjek koji surađuje s Božjom milošću. Tu smo i

mirni i jaki. Bog je s nama! Veli dalje da ćemo govoriti drugim jezicima. Naravno. Možemo

govoriti jezikom dobrote i ljubavi koji će razumjeti svaki čovjek dobre volje bez obzira na

naobrazbu u vlastite životne okolnosti. Zar ne da i danas, na primjer, i te kako dobro pamtimo

nevješte riječi naših djedova i baka koji su nam govorili što je čestito, a što zlo? Liječenje

bolesnika? Bog daje život i smrt. Međutim, svojim dobrim djelima i svojim kršćanskim

pristupom svatko od nas može doprinijeti da bolesnik u duhovnom smislu ozdravi, da mu se

povrati vjera, nada i ljubav, da osjeti i doživi Božju prisutnost, Božju ljubav i njegovo spasenje.

Velike i čudesne stvari može činiti čovjek koji se u jednostavnosti srca – bez hvalisanja! –

pouzdaje u Boga.

Odoše i propovijedaše posvuda…

I stvarno, završava Marko svoje evanđelje, apostoli odoše i propovijedahu posvuda, a Bog je

surađivao i utvrđivao Riječ popratnim znakovima. Ponajčešće je to slabost našega kršćanskog

života. Ako se i trudimo živjeti pobožno, nekako smatramo da je to moja osobna stvar ili –

najviše – stvar moje vlastite obitelji. Koji puta će možda i svećenik predano i s uvjerenjem u

crkvi naviještati evanđelje, a izvan toga prostora? Međutim, veli Isus, Vi ste svjetlost svijeta.

Ne može se sakriti grad što leži na gori (Mt 5,14). Pravi vjernik ne može a da ne naviješta Isusa

svojim životom, svojim životnim stavovima, pa i riječju, nađe li se prigoda. Osnovna oznaka

prave vjere jest ta da se svjedoči, da se naviješta, baš kako veli Isus: Dobar čovjek iz dobra

blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore (Lk

6,45). Nije li naša vjera svjedočka, upitajmo se, kolika je uopće naša vjera?

Gospodin je uzašao na nebo i nas uzdigao u nebeske visine. Ne bojimo se zla ni ovoga svijeta,

nego puni vjere, nade i ljubavi svijetom širimo evanđelje Kristovo koje – kako mu i samo ime

kazuje – jest radosna vijest spasenja.

III.

Što stojite i gledate?

Znadete li da u Osijeku ima ulica koja se zove Rastanci? Pogađate: vodi u malo groblje, osječko

groblje siromaha. Doista, rastanci znaju biti bolni. Ljudi kojima netko umre, još dugo vremena

za svog pokojnika znadu reći: „Kao da ga je netko ukrao.“ Jednostavno ne mogu pojmiti da ga

više nema među njima i sve im se nekako čini da će sad otvoriti vrata, nasmijati se i sjesti za

stol. Kako je bolno kad čovjek vidi da se to ne događa.

Zacijelo su se i apostoli tako nekako osjećali onoga dana kad je Isus bio uznesen. Radovali su

se što je on uskrsnuo, što je živ, što je s njima. I opet su se vratili na svoju omiljenu temu - pitali

su ga: „Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?“ Pitanje je

Page 122: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

122

izgledalo logično: Isus se pokazao kao pobjednik nad smrću, pokazao se kao očekivani Mesija,

prema tome, bilo je za očekivati da uspostavi Kraljevstvo. Još uvijek su na nj gledali kao na

zemaljskog Mesiju. Isus se nije u tome trenutku suviše trudio da im objašnjava: doći će već

Duh Sveti koji će ih uputiti.

I dok im je govorio o tome kako će mu oni biti svjedoci, „podiže se njima naočigled, i oblak

ga ote njihovim očima.“ Ostali su iznenađeni, preneraženi, osupnuti. Što se to zbiva? Gledali

su netremice „kako on odlazi na nebo“. Što to ima značiti? Stvarno su se osjećali „kao ovce

bez pastira“. Obezglavljeni, nesigurni. Htjeli su da ih on vodi, da bude stalno s njima. I sad

posvema nestaje ispred njihovih očiju.

I onda dolazi prijekor: „I dok su netremice gledali kako on odlazi na nebo, gle, dva čovjeka

stadoše kraj njih u bijeloj odjeći i rekoše im: ’Ljudi Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj

Isus, koji je od vas uzet na nebo, isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.’“

Apostoli su morali izvršiti Isusovu zapovijed: pričekati silu Duha Svetoga i onda biti njegovi

svjedoci. Sada oni trebaju vršiti Kristovo poslanje. Bog na njih računa. Ojačat će ih snagom

svojega Duha. Mogu biti sigurni da će tu svoju zadaću i izvršiti upravo stoga što nisu sami.

Nema razloga gledati u nebo i poput izgubljene djece pitati se: što sad? Isti Duh u kojem je

djelovao Isus, djelovat će i u njima i oni se doista nemaju čega plašiti.

To je poruka i za nas. Svatko je od nas dobio dar Duha Svetoga i na svakoga od nas Bog računa.

Božje smo oruđe u svijetu, dio Kristova Tijela. „Vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti

puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnome svjetlu

svojemu.“ (1 Pt 2,9). Ne trebamo se bojati. Isus je s nama. U nama je sila Duha Svetoga. Mi

smo Tijelo Kristovo. Po nama i u nama on je živ i nazočan u svijetu. Ne trebamo skrštenih ruku

sve očekivati „s neba“ vidljive znake. Dao nam je Crkvu u kojoj na poseban način boravi sila

Duha Svetoga. Dao nam je nadu da će ispuniti svoja obećanja.. Dao nam je vjeru u snagu svoga

otkupljenja. Dao nam je svoju ljubav koja sve nadilazi i sve pokriva. Dao nam je ruke da

možemo činiti dobro svakom čovjeku. Što je najvažnije, sve nas je već sada zaogrnuo svojom

slavom, baš kako veli današnja zborna molitva: „Kristovo uzašašće i naše je uzdignuće.“

Isus je proslavljen, ali nije otišao između nas. Tu je s nama. Živ i djelatan u svojoj Crkvi. Mi

smo njegov glas i njegovo tijelo, mi smo njegova radost. Možemo i trebamo to biti.

Page 123: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

123

7. VAZMENA NEDJELJA

I.

Uvod i pokajnički čin

Sve što su apostoli činili na počecima Crkve činili, činili su snagom Duha Svetoga. Jer Crkva

je Božje djelo, Tijelo Kristovo. Mi znamo i vjerujemo da taj Isus Duh i danas vodi Crkvu. Molit

ćemo Gospodina da svi budemo vrijedni suradnici Duha Svetoga.

Gospodine, ti si pozvao dvanaestoricu apostola u svoju službu. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si apostole oboružao snagom Duha Svetoga. Kriste smiluj se!

Gospodine, ti i nas zoveš na različite službe u svojoj Crkvi. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Oni koji prate športska natjecanja vele da su važne medalje, da su važna osvojena mjesta, a da

nitko ne pita na rezultate – s kojim omjerom i kakvom pobjedom je netko došao do prvog

mjesta. Tako i Pavao veli kako u trkalištu mnogi trče, ali samo jedan dobiva vijenac. I onda je

taj slavan i slavljen. A i drugi su se trudili. I drugi su naporno vježbali. I drugi su se nadali. Pa,

iako je priznato pravilo da je važno sudjelovati, a ne pobijediti, ipak se gubitnik ne pomiruje

lako s porazom, pogotovo ako mu je pobjeda bila nadomak ruku. Doista, kako li se osjećaju oni

koji osvoje četvrto mjesto, pa „za dlaku“ ne osvoje ni brončanu medalju. Kako se osjećaju

gubitnici na izborima? Kako se osjeća student koji izgubi godinu? Teško je to znati dok se

čovjek ne nađe u takvoj situaciji.

Evo, kao da i danas imamo u prvom čitanju sličan slučaj. Apostoli stavljaju dvojicu za kao

kandidate za jedno mjesto među Dvanaestoricom, mjesto koje je izgubio Juda. Tu su Matija i

tu je Josip. I jedan i drugi su bili uz Isusa od prvih dana. I jedan i drugi su prošli isti put kao i

ostala Jedanaestorica. I jedan i drugi po sebi mogu naslijediti Judu. Međutim, samo jedan može

biti izabran. Htjeli su da Bog odluči, zato su bacili kocku. I kocka pade na Matiju. On je tako

bio pribrojen Dvanaestorici. Lijepo i prekrasno. A Josip.

Biti gubitnik?

Kako se mogao osjećati Josip? O njemu Pismo dalje ništa ne govori. Ne znamo što je kasnije

bilo s njim. Ne znamo je li ostao u bližem krugu Gospodinovih učenika. Je li možda Josip bio

razočaran? Je li se nakon toga povukao u privatni život? Ili je ipak ostao djelatan kao jedan od

Isusovih učenika? Ne znamo. Nešto se slično dogodilo kasnije u Antiohiji. Tamo je bilo više

učitelja i proroka. I onda je Duh Sveti rekao da odluče Barnabu i Savla. I Crkva je na njih

položila ruke i poslala ih propovijedati. Zašto ne nekoga drugog? Zašto baš Barnaba i Savao?

Jesu li oni drugi prijekim okom gledali na Barnabu i Savla? Ne znamo.

A svakomu se daje očitovanje Duha na korist

Ali jedno znamo. Pavao veli u Prvoj poslanici Korinćanima: „Svakomu se daje očitovanje Duha

na korist.“ Naime, svaki je dar Duha dar za korist zajednici, za korist tijelu Kristovu.

Apostolstvo nije neko odlikovanje da bi se čovjek time tašto ponosio. Čudotvorstvo, mudrost i

svi ostali mogući darovi Duha ne daju se na korist onome pojedincu koji ih dobiva. Svi su Božji

Page 124: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

124

darovi dani na korist zajednici, svi su Božji darovi za služenje. Pogledajmo našega Gospodina

Isusa Krista. On je Božji sin. On je čudotvorac, on je ona Božja Mudrost. I utjelovljeni Božji

sin sve je to bio „radi nas ljudi i radi našega spasenja“. „Radi nas ljudi i radi našega spasenja“

propovijedao je, čudesa činio, trpio je, umro i uskrsnuo, radi nas ljudi i radi našega spasenja

uzašao je Ocu i poslao nam Duha Svetoga. Zato se i dogodilo da je Krist na križu pokazao u

očima ljudskim veliku slabost – nije sam sebe spasio kako su mu to htjeli nametnuti njegovu

protivnici u svojoj rugalici. Svoje čudotvorstvo Isus nije primijenio na sebe, nego je sam sebe

predao za nas. Tako je to bilo u samim počecima Crkve, tako bi to trebalo biti uvijek.

I mi smo obdareni istim Duhom

Sve se ovo u potpunosti odnosi na svakoga od nas. Mi smo Božji i Bog je u nama. I nebitno

nam je jesmo li u Crkvi postavljeni za Matiju ili za Josipa. Pogledajmo. Je li Isusova Majka

postavljena za apostola. Je li za apostola postavljen onaj satnik koji je po Isusovu svjedočanstvu

imao najveću vjeru u Izraelu? Ne. Jer po sebi ne bi bili vrijedni? Nipošto. Jednostavno zato jer

su nedokučivi Gospodnji putovi.

Prema tome, jesi li u Crkvi Matija, tj. imaš li u Crkvi neku službu kao biskup, svećenik,

redovnik vjeroučitelj, imaš li u svojoj župnoj zajednici neku posebnu službu? Ne uznosi se. Ne

oholi se kao Petar koji je lakomisleno ustvrdio da on neće napustiti Gospodina pa ako to i svi

učine. Znamo kako je završilo to njegovo junačenje. Dakle, jesi li u Crkvi „Matija“ shvati da si

sluga. Shvati da su svi oni dari koje imaš darovi za druge. Ti si služitelj, ti si službenica svojoj

braći i sestrama.

Jesi li u Crkvi Josip, tj. „običan“ vjernik koji nema neku vidljivu ulogu u zajednici? Ti si itekako

važan i vrijedan. Naime, svi imamo poslanje koje je važnije od svih: svojim životom svjedočiti

Krista raspetog i uskrslog. Vršeći zapovijedi i vršeći volju Božju mi posvećujemo i sebe i druge.

Jer, na koncu, mi pred Bogom odgovaramo ne za službu koju obnašamo, nego za to kako

obnašamo ono što nam je povjereno.

Nije bitno koje darove imamo. Nije bitno koju ulogu vršimo. Bitno je i presudno vršimo li s

ljubavlju službu, pa i najmanju, koja nam je povjerena. Jer u različitosti službi treba se očitovati

jedna Kristova spasiteljska ljubav.

II.

Uvod i pokajnički čin

Isus je spasio svojom smrću i uskrsnućem i sada sjedi s desne svoga nebeskoga Oca. Svojoj

Crkvi, dakle, nama, povjerio je da budemo navjestitelji i vršitelji njegova spasenja. Temeljni

preduvjet za to je, kako nas danas Isus poučava, da budemo povezani i ljubavi, da mi sami

budemo znakom ljubavi i jedinstva Oca Sina i Duha Svetoga. Za to nas je Krist osposobio

svojim spasenjem i svojim sakramentima. Otvorimo danas svoje srce toj Isusovoj poruci i

njegovom spasenju koje se ostvaruje u otajstvima koja želimo danas slaviti.

Gospodine, ti si jedan Bog, u trojstvu jednakih osoba: Otac, Sin i Duh Sveti. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti moliš svoga nebeskog Oca da budemo povezani u ljubavi. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da svetošću svoga kršćanskog života budemo djelatni znak tvoga spasenja ovdje na zemlji. Gospodine, smiluj se!

Page 125: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

125

Nacrt za homiliju

Oduvijek su svi državnici, pogotovo diktatori i silnici, naglašavali kako u njihovoj državi treba

vladati jedinstvo. Tako se u vremenu najžešće Staljinove strahovlade u režimskim novinama

redovito čitalo kako je sav sovjetski narod, kao jedan čovjek, odlučno stao iza voljenoga vođe…

itd., itd… Rado su silnici govorili o jednom narodu, jednoj vjeri, jednom kralju… Naravno,

shvaćamo, to prisilno jedinstvo imalo je služiti očuvanju vlasti upravo toga diktatora. Tako se

oni među nama koji malo dulje pamte, dobro sjećaju kako se silno naglašavalo upravo bratstvo

i jedinstvo. Nametnuto jedinstvo zazorno je i školskoj djeci, pa kako ne bi bilo i odraslima.

Da budu jedno

A evo danas, u evanđelju, kao svoju najveću želju, Isus moli svoga nebeskoga Oca da njegovi

učenici, dakle, mi, ostanemo u jedinstvu. Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da

budu jedno kao i mi. O kakvom to jedinstvu Isus govori? Čuli smo: da budemo jedno, kao što

su jedno Otac, Sin i Duh Sveti. A njihovo je jedinstvo, jedinstvo ljubavi. Kako onda mogu

kršćani postati i ostati jedno? Jednostavno: tako da – poput svoga Učitelja – ostanu u ljubavi,

ljubeći jedni druge. Veli danas apostol Ivan: Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama. Prema

tome, Božji čovjek, Kristov učenik nosi u sebi Božju ljubav. Ne može biti Božji onaj koji u sebi

nosi zavist, mržnju, nepraštanje, osvetu… To nije od Duha Božjega. Bog ljubi čovjeka

bezuvjetno. Čak, štoviše, iskazuje osobitu nježnost i pažnju upravo prema onome slabome. Isus

veli da nije došao zbog pravednika, nego zbog grešnika, veli da će na trenutak ostaviti devedeset

i devet ovaca da bi pronašao onu stotu, zalutalu. Tako i naša ljubav prema bližnjima jest

bezuvjetna. Prihvaćam svoga bližnjega, jer je moj bližnji, bez obzira na njegove ljudske i

moralne osobine. Nikoga ne mrzim, nikome ne činim zlo, ni na koga ne zazivam zlo, kad mogu

činim dobro i onome koji meni čini zlo. A to je onda osnova jedinstva. Kazat ćete da su i kršćani

razdijeljeni, da među njima nema jedinstva. Točno. To je samo znak da nismo dovoljno dobri

kršćani, da je previše u nama tvrdoglavosti, nepraštanja, uznositosti, oholosti… Kad bi svi

kršćani bili pravi Kristovi učenici, jedinstvo ne bi bilo upitno. Zato, pogledajmo vlastiti život:

kad god se u mojoj vlastitoj obitelji dogodi veći ili manji razdor, to je samo rezultat naših

slabosti i naših grijeha. Prema tome, kad Isus moli za naše jedinstvo, onda jedinstvo nije samo

sebi svrhom, nego je znak toga da smo Božji, da smo povezani kao Otac, Sin i Duh Sveti. Jer

duh ovoga svijet, onaj Napasnik i Sotona jest upravo duh razdora, kao što mu i ime kazuje.

Naime na grčkom đavao zapravo označava onoga koji razbacuje

…da ih očuvaš od Zloga

Moli dalje Isus: Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Bog nas, dakle,

ne želi izdvojiti od ovoga svijeta u kojem često ima toliko zla. Mi ljudi htjeli bismo koji puta

svoje bližnje – osobito svoju djecu – tako zaštititi da ih uklonimo iz zle okoline, da bi ostali

zdravi. Isus govori nešto drugo. Mi trebamo ostati u ovome svijetu, samo je važno da onaj Zli

nama ne ovlada. Prijetimo se: prvi naraštaj kršćana bio je kap u moru poganskoga svijeta. Pa

ipak, bili su svjetlost svijeta, bili su kvasac, bili su sol zemlje. Zato, jednostavno, nije naša da

se zgražavamo nad pokvarenim svijetom. Oduvijek je bilo i zla i mržnje u ovome svijetu. Bog

jedini zna kada je toga bilo više, a kada manje. Nije naše da se zgražamo nad tamom ovoga

svijeta. Ne. Mi smo pozvani širiti Božji mir i Božju svjetlost. Pri tome je silno važno, naglašava

Isus, da uz Božju pomoć očuvamo sebe od utjecaja Zloga. Ta slabi smo ljudi. Dok djecu svoju

učimo o svemu što je dobro i čestito, valja nam paziti da nas sáme Zli ne zavede, pa da, i ne

primjećujući, otkliznemo u ovisnost o klađenju, alkoholu, ispraznim zabavama; da nam se ne

Page 126: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

126

dogodi da nas obuzmu ogorčenje, zavist, mržnja, želja za osvetom. Moramo paziti da nas Zli

ne zavede, pa se prepustimo sramotnim užicima, lijenosti, oholosti… Rekli su oni veliki i sveti

ljudi: Nema toga grijeha koji ja ne bih mogao počiniti. Zato, opominje nas Pavao: Tko misli da

stoji, neka pazi da ne padne (1 Kor 10,12).

Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja njih poslah u svijet

Na koncu Isus s puno optimizma moli svoga Oca: Kao što ti mene posla u svijet tako i ja njih

poslah u svijet. Vidimo što Isus u molitvi govori. Bog je njega, svoga Sina poslao u svijet da se

svijet spasi po njemu. Isus, savršena slika Očeva, predao je sama sebe za nas, umro je i uskrsnuo

da bi nas učinio dionicima svoga uskrsnuća i svoje proslave. I sada Isus čini slično. Po svetim

sakramentima on u naša srca utiskuje svoj pečat. Njemu pripadamo. Kada činimo dobro

najmanjemu od svojih bližnjih, njemu, Isusu, dobro činimo, a – gle! – u isto vrijeme preko nas

Isus ljubi toga potrebitoga. Nadalje, Isus je u usta svoje Crkve – dakle, u naša usta – stavio

svoju riječ da je naviještamo. Isus je u ruke svoje Crkve – dakle, u naše ruke – stavio svoja

sveta otajstva, tako da po bogoslužju Crkve koje slavimo Krist spašava ovaj svijet, njegovo se

spasenje među nama ostvaruje. Bog je u naše srce, u naša usta, u naše ruke povjerio blago –

spasenje ovoga svijeta. Kristovi smo poslanici, Kristovi smo suradnici, Kristovi smo sluge, po

nama on želi ljubiti i spasiti ovaj svijet. Upravo to Isus želi reći: kao što je Isus bio u Ocu i činio

sve što je njemu milo, tako i nas šalje u svijet da budemo u njemu – Isusu i da činimo ono što

je njemu milo. Isus je jednom rekao: Tko je vidio mene, vidio je i Oca (Iv 14,9). Kad bismo mi

mogli reći: Tko je vidio mene, vidio je i Krista, onda bismo bilu u potpunosti po Kristovoj volji,

onda bismo bili pravi kršćani, onda bismo bili sveti. A upravo na to nas Isus poziva. Pa ako to

zbog svoje grešnosti ne možemo reći, trebamo se svakodnevno istinski truditi da se što više

približimo tome idealu. Ta zar mislimo da bi Isus od nas tražio ono što je u potpunosti

neostvarivo?

Htjeli bismo biti u ljubavi povezani s Bogom i svojim bližnjima d bismo bili jedno, da bismo u

ovome svijetu – očuvani od Zloga – mogli biti živi vjerovjesnici, navjestitelji i ostvaritelji

Kristova spasenja. Jer, po nama, svojoj Crkvi, Krist želi spasiti i posvetiti ovaj svijet. Dao Bog

da svatko od nas tome dade i svoj vlastiti doprinos.

III.

Kocka pade na Matiju

Suvremeni šport ima ponekad svojih „tragičara“. Evo, na primjer, u ponekoj trci na 100 ili 200

metara u prvi mah se ne zna pobjednik. Izvještači tumače gledateljima kako će odlučiti tzv.

„foto finiš“. I onda rezultat: jedan je natjecatelj pobijedio za dvije stotinke sekunde. Kad to

gledamo sa strane možemo samo zamisliti kako li je onome što je za dvije stotinke sekunde

izgubio prvo mjesto. Koliko treninga, koliko odricanja, koliko nadanja, koliko dobrih želja

njegovih najbližih... Nikakvo čudo da tako neki športaš doista brizne u plač. I već nakon

nekoliko mjeseci jedva će netko i znati u kakvim je okolnostima taj gubitnik ostao na drugom

mjestu. Svijet pamti pobjednike.

Opisuju li Djela apostolska danas sličnu „tragediju“. Apostoli su prema Gospodnjoj riječi htjeli

među Jedanaestoricu uvrstiti jednog učenika namjesto otopaloga Jude, tako da se ponovo namiri

broj od dvanaest apostola: „I postave dvojicu: Josipa koji se zvao Barsaba, a prozvao se i Just,

i Matiju. Onda se pomoliše: „Ti, Gospodine, poznavaoče svih srdaca, pokaži kojega si od ove

Page 127: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

127

dvojice izabrao da primi mjesto ove apostolske službe kojoj se iznevjeri Juda, da ode na svoje

mjesto.“ Onda im baciše kocke, i kocka pade na Matiju; tako bi pribrojen k jedanaestorici

apostola.

U Dvanaestoricu se mogao uključiti učenik koji je cijelo vrijeme bio s Isusom i prije i poslije

njegova uskrsnuća. Vrlo je vjerojatno da je taj uvjet ispunjavalo više učenika. No apostoli su u

uži izbor postavili dvojicu. To onda znači da su po njihovu sudu obojica mogli zauzeti Judino

mjesto u apostolskom zboru. Onda su se pomolili Bogu da on odluči. I kocka pade na Matiju.

Toliko današnji odlomak.

O onom drugom kandidatu se kasnije ništa ne govori. Doista, kako li je bilo Josipu Barsabi

zvanom Just? Po našem današnjem shvaćanju on se trebao osjećati kao onaj „tragičar“ na nekoj

važnoj utrci. Rekao bih da bismo ovdje trebali naglasiti dvoje. Kao prvo, valja uočiti da je Duh

Božji odabrao Matiju. To je Božji poziv kojemu ne treba prigovarati. Bog poznaje srca i ne

treba nikome polagati račune. Tko bi npr. mogao prigovoriti Isusu što za apostolskog prvaka

nije izabrao vjernog Ivana, nego upravo kolebljiva Petra? Božji su pozivi za nas na zemlji uvijek

tajna, kao što je tajna i naše izabranje. Govorimo o otajstvu spasenja i o čudesnom Božjem

naumu za svakog od nas.

Drugo, na što valja obratiti pozornost jest činjenica da su „različiti dari, a isti Duh“ (1 Kor 12,4).

Svaki se dar daje za izgrađivanje zajednice. A nitko nije bez Božjeg dara. Tako ni Matija nije

izabran u tu službu radi nekog vlastitog isticanja, nego da bude poslužitelj. Prema tome, ako

čovjeku „izmakne“ neka služba, to jednostavno znači da je Bog za njega odredio nešto drugo.

Svojatati neki Božji dar znači protiviti se Bogu i uz to biti cijeli život nesretan, jer čovjek nije

tamo gdje ga Bog hoće. Naprotiv, prihvatiti iz Božje ruke mjesto i poslanje znači imati duboki

mir i na najskladniji način raditi na izgradnji Tijela Kristova. To će koji puta značiti prihvatiti i

nesigurnost života, i tjeskobe i bolesti i oskudicu. No u svemu tome čovjek ima mir, jer je tamo

gdje ga Bog hoće.

Tako se ne moramo brinuti za onoga Josipa koji nije bio izabran. Bog mu je zacijelo dao neku

drugu službu i zacijelo je na svom mjestu bio bogat plodovima. O tome knjige ne pišu. Ali Bog

znade. Svijet pamti pobjednike. Stvarno, zna li netko gdje li se djenuo Josip zvani Just? Zacijelo

u Božjem kraljevstvu smješka se našim pitanjima.

Page 128: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

128

DUHOVI

I.

Uvod i pokajnički čin

Danas slavimo dan kada je silinom Duha Svetoga rođena Crkva i zahvaljujemo Bogu što po

tom istom duhu Crkva i danas utjelovljuje Krista i njegovo spasenje. Mi smo udovi Tijela

Kristova koje je Crkva, tijela koje uzglobljuje i povezuje upravo Duh Sveti. Molimo Gospodina

da Duh Sveti bude djelatan u Kristovoj Crkvi i u čitavom svijetu.

Gospodine, u počecima svijeta tvoj je duh lebdio nad vodama. Gospodine, smiluj se!

Kriste, kod krštenja u Jordanu na tebe je sišao Duh Sveti. Kriste smiluj se!

Gospodine ti i na nas kao nekoć na apostole izlijevaš snagu Duha Svetoga. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Pomislite što bi se dogodilo kad u cijeloj državi ne bi bilo struje tjedan dana? Ne radi se uopće

o tome što bismo navečer morali paliti svijeću. Iznenadili bismo se kako nam život u veoma

velikoj mjeri ovisi o struji. Svi bankovni terminali traže struju. Sva računala, svi signalni

uređaji, vjerojatno svi strojevi u tvornicama… Ništa nam ne bi koristila sva ta skupa oprema.

Stali bi svi uređaji, život bi nam izgledao nemoguć… Svi ti strojevi, sve te funkcije, ništa su

bez energije, bez struje, baš kao što ni život na zemlji ne može opstati bez sunca.

Primite Duha Svetoga

Uskrsnuli Isus dolazi apostolima i daje im vlast da naviještaju evanđelje i da u njegovo ime

praštaju grijehe. Kako? Snagom Duha Svetoga. Pogledajmo. Isus je apostole poučavao tri

godine, oni su bili svjedoci svih njegovih djela, oni sada na neki način trebaju ostvarivati

njegovo spasenje naviještanjem evanđelja i slavljenjem otajstava. I apostoli kao da cijelo to

vrijeme nisu bili dorasli tome zadatku. Maštali su o nekakvom obnovljenom židovskom

kraljevstvu, a s druge strane kad su trebali pokazati hrabrost i odlučnost, razbježali su se. Nakon

trogodišnjeg naukovanja u Isusovoj školi! Morao se dogoditi neki pomak, nešto posebno u

njihovu životu, pa da apostoli doista postanu ono na što ih je Isus pozvao. Bio je to silazak Duha

Svetoga. Eto. Na sve ono što je Isus govorio i činio, pa i na samu njegovu smrt i uskrsnuće

dolazi Duh Sveti po kojem sve dobiva snagu i smisao. Po Duhu Svetom sve to postaje povezano,

protočno, primjenjivo, živo i djelatno. Nije li to možda ipak samo pobožan način govora? Sama

će nam Božja riječ to objasniti u dvije slike.

Prokletstvo jezika i čudo jezika

Biblija nam pripovijeda kako su ljudi u davna vremena jednom, vođeni duhom svoje taštine,

ushtjeli sagraditi sebi kulu do neba, ne bi li se na neki način s Bogom izjednačili. Znamo kako

Biblija slikovito opisuje što se potom dogodilo. Bog im je pobrkao jezike. Do tada su, naime,

svi govorili jednim jezikom, a onda su se iznenada našli u situaciji da su počeli govoriti

različitim jezicima, pa tako nisu mogli dovršiti svoje djelo. Očito te ljude nije vodio Duh Božji,

nego duh oholosti i umišljenosti. Duh potrebe za samodokazivanjem i izdizanjem jednih iznad

Page 129: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

129

drugih, prema onoj prvotnoj napasti u zemaljskom raju: „Bit ćete kao bogovi…“. I što se

dogodilo kad su se ljudi dali zavesti i povesti tim duhom? Osta im kula nesagrađena.

Danas nam Božja riječ pripovijeda nešto posve drugo. Kada je Božji Duh sišao na apostole, ne

samo da su se oni ispunili hrabrošću i odlučnošću, nego se opet dogodilo čudo jezika, ali ovoga

puta sa suprotnim učinkom. Naime, Petrovu su propovijed razumjeli ljudi različitih jezika.

Božji Duh daje snagu, rađa jedinstvom i slogom. To je predivna slika. Pogledajmo. Grčka riječ

diabolos – đavao označava onoga koji razbacuje, rasipa, razgrađuje. To je slika onoga duha

uznositosti i oholosti po kojem je ostala nedovršena ona kula u Babilonu. Nasuprot toga, tamo

gdje je duh Božji tamo je radost, jedinstvo, tamo nastaje Crkva. Kasnije će sv. Pavao opisivati

Crkvu kao jedno tijelo koje ima više udova, a da se ipak radi o jednome tijelu. Eto. Temelj i

načelo toga jedinstva jest upravo djelovanje Duha Svetoga.

Duh Božji i duh ovoga svijeta

Evo za nas jednostavne pouke i naputka. Veli Božja riječ: „Bez mene ne možete ništa učiniti“.

Ta tko su to bili apostoli? Ljudi obični, ljudi neuki, ljudi plašljivi i nepostojani. Ali, evo, snagom

Duha Svetoga postaju čvrst temelj Kristove Crkve, postaju hrabri i vjerni svjedoci. Ne kao

savršeni ljudi, nego kao ljudi koji su dopuštali da ih vodi Duh svoj, ne tražeći svoju slavu i ne

umišljajući da oni sami nešto vrijede.

To je naš put. Put podložnosti Duhu Božjem. Doista, Božju silu i snagu Duha Svetoga, štoviše

samog Duha svetoga primili smo na poseban način u času našega krštenja, na poseban način u

sakramentu potvrde, ali je taj isti Duh na poseban način prisutan i djelatan u svakom

bogoslužnom činu, pogotovo u slavlju sakramenata. Zato se ne bojimo onoga što je pred nama.

Duh će nam dati mudrosti da posvjedočimo za evanđelje tamo gdje je potrebno, dat će nam

snage za borbu protiv sila zla, dat će nam snage da mislimo, činimo i govorimo ono što je dobro.

Po Duhu Svetom mi uspijevamo biti živa slika Kristova u svijetu, baš kao što je po tom istom

Duhu Crkva pravo Tijelo Kristovo.

Zahvaljujemo danas Bogu na najvećem dru kojega nad uporno daje i šalje svakoga dana.

Zahvaljujemo što smo članovi Crkve i molimo ga da nam po tome istom Duhu podari snage i

mudrosti da budemo vrijedni i dostojni svjedoci spasenja u Isusu Kristu.

II.

Uvod i pokajnički čin

U današnjem svijetu ima puno ponuda. Koji puta nije lako razlikovati dobro od zla. Isus nas

poučava da svako djelovanje trebamo vrednovati prema njegovim plodovima. U Crkvi – čiji

rođendan danas slavimo – djeluje Duh Sveti koji rađa dobrim plodovima. Po svojoj ljudskoj

slabosti mi toliko puta dopuštamo da nas zavede duh ovoga svijeta koji rađa zlim plodovima

zato ćemo se pokajati za sve svoje grijehe, da bismo po ovome svetome slavlju ubrali obilne

plodove Duha Svetoga.

Gospodine, u počecima svijeta tvoj je Duh lebdio nad vodama. Gospodine, smiluj se!

Kriste, na krštenju u Jordanu Duh Sveti je sišao na te. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti na svoju crkvu vazda izlijevaš mnogostruke darove Duha Svetoga. Gospodine, smiluj se!

Page 130: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

130

Nacrt za homiliju

Vjernicima, pa i svećenicima baš nije lako govoriti o Duhu Svetomu. Znamo i vjerujemo da je

to Treća božanska osoba, pravi Bog i tu uglavnom staje naše vjeronaučno znanje. Današnja nam

Božja riječ govori o tome da o Duhu Svetom možemo govoriti na osnovu njegovih djela.

Ispuni svu kuću u kojoj bijahu

Nakon Isusove smrti učenike je obuzeo strah da i oni ne budu uhićeni i osuđeni. Sveto pismo

izvješćuje da se njihov stran nije bitno smanjio i nakon što su vidjeli Uskrsloga. Uglavnom ,

bio njihov strah u to vrijeme veći ili manji, oni se nisu usuđivali propovijedati o Isusu. Sastajali

su se i molili. I tako su se, na dan Pedesetnice, našli zajedno. I gle, Duh Božji ispuni svu kuću

u kojoj bijahu. I onda se događa posvemašnji preokret. Duh kojega su primili ispunio ih je

hrabrošću, vjerom, nadom, ljubavlju. Oni otvaraju vrata i počinju naviještati evanđelje

okupljenom mnoštvu koje se strčalo da vidi što se to neobično dogodilo u toj kući. Kao vidljiv

znak djelovanja Duha Svetoga u apostolima dogodilo se i to čudo jezika. Svatko ih je razumio

na svome materinjem jeziku. Evo prvog velikog i važnog ploda duha Svetoga: jedinstvo rođeno

iz ljubavi i predanja Bogu. Prisjetimo se. U knjizi Postanka stoji kako su davni ljudi u svojoj

uznositosti htjeli sagraditi grad i toranj s vrhom do neba (Post 11,4). Htjeli su se na neki način

takmičiti s Bogom. I dogodilo su odjednom počeli govoriti različitim jezicima tako da se više

nisu mogli razumjeti, iako su do tada govorili jednim jezikom. Grešni duh doveo je do razdora

i uništenja, a Duh Božji je po apostolima ujedinio ljude različitih jezika u radosnom naviještanju

Kristova spasenja. Jasna je poruka: gdje je Duh Sveti tamo je i jedinstvo u ljubavi. Drugim

riječima, gdje god vidimo da se ljudi oko toga trude, da se to ostvaruje, znamo da je tu na djelu

duh Sveti. Tako nas i Isus drugom zgodom poučava: pravog od lažnoga duha razlikujemo po

njihovim plodovima.

Plodovi Duha

O tim plodovima Duha Pavao govori još određenije: ljubav, radost, mir, velikodušnost,

uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost… (Gal 5,22-23). O svakome od tih plodova

mogli bismo puno govoriti. Ne varajmo se. Gdje god vidimo na djelu istinsku ljubav i radost,

pravi mir i velikodušnost, tamo je Duh Sveti, Duh Isusa Krista, bez obzira događalo se to među

vjernicima ili među onima koji se takvima ne osjećaju. Tim više mi vjernici trebamo moliti za

te darove Duha. Molimo Boga da nas obdari ljubavlju i praštanjem a ne nazovipravednošću po

svaku cijenu. Molimo da nas ispuni radošću i mirom a ne tjeskobnom brigom za svoj život na

ovom i onom svijetu. Kao pravi kršćani želimo da nas Duh Sveti ispuni velikodušnošću i

dobrotom a ne neosjetljivošću za potrebe bližnjih. Konačno molimo Boga za dar blagosti i

uzdržljivosti, da ne bismo trčali za ispraznim užicima. Susretnemo li druge „darove“, znat ćemo

da nisu od Boga, nego od duha ovoga svijeta, neka nas Bog od njega očuva!

…osim u Duhu Svetom

Sad znamo da se možemo radovati mnogostrukom djelovanju Duha Svetoga. Zar ne, da smo

susreli toliko divnih ljudi iz kojih zrači i ljubav i radost i mir i blagost i uzdržljivost. Radujemo

se zbog tih ljudi i zbog Duha koji po njima djeluje. Takvim ljudima bismo željeli biti nalik! Pri

tom, naravno, valja imati na pameti da su sve to nezasluženi darovi. Nije to od nas samih. Tako

Pavao na drugom mjestu zgodno kaže: Nitko ne može reći: „Gospodin Isus“, osim u Duhu

Svetom. Hoće se reći da čovjek ni najkraću molitvu od dvije riječi Gospodin Isus ne može reći

a da to ne bude snagom Duha Svetoga. Svaka naša čestita pomisao, svaka naša lijepa riječ,

Page 131: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

131

svaka naša molitva, svako naše dobro djelo ostvaruje se u nama snagom i djelovanjem Duha

Svetoga. Zato se pravi Isusov vjernik nikad ne hvasta. Tako Pavao na drugom mjestu gotovo

strogo govori: Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio? (1Kor

4,7)

Zbog svega toga danas se u jednostavnosti srca radujemo. Duh je Sveti sišao na apostole –

rodila se Crkva! U toj istoj Crkvi mi se po sakramentima ispunjamo istim Duhom Svetim koji

u nama želi donijeti svoje dobre plodove. Svjesni smo da je to čisti Božji dar, pa zato molimo

Boga da nas očuva od grešnoga duha ovoga svijeta i učini boravištem Duha Svetoga. Apostoli

su bili obični, ne savršeni ljudi. Pa ipak snagom Duha Svetoga pronijeli su evanđelje i Kristovo

spasenje po cijelom ondašnjem svijetu. I nas Bog želi učiniti oruđem svoga mira i spasenja.

Neka se snagom Duha Svetoga to ostvari u nama i po nama.

III.

Čudo jezikâ

Drevno pravilo tumačenja Biblije veli: Novi je zavjet u Starom sakriven, a Stari u Novom

otkriven. Prema tom načelu stari su pisci rado starozavjetnom izvješću o gradnji babilonske

kule uz bok stavljali današnji novozavjetni odlomak koji govori o silasku Duha Svetog na

apostole. Prisjetimo se prvog izvješća iz Post 11,1-9. U doba kad „je zemlja imala jedan jezik i

riječi iste“, ljudi su odlučiti podići „grad i toranj s vrhom do neba“. Bogu se njihov naum nije

svidio, jer su se ljudi očigledno htjeli natjecati s Bogom, stići „do neba“. Stoga im je pobrkao

jezike. Od jednog je jezika nastalo mnoštvo jezika i ljudi se nisu više razumjeli. Njihov duh

uznositosti doveo ih je do rasula te „ne sazidaše grada.“

A današnji odlomak iz Dj 2,1-18 - potpuna suprotnost! Dolazi Duh Sveti na apostole koji

„počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.“ Slušatelji su izvan sebe od

nevjerice. Nikako nisu mogli pojmiti da ti Galilejci govore tako da ih razumiju toliki ljudi pridošli

iz najrazličitijih krajeva ondašnjeg Rimskog carstva. Neki su se čak i narugali: „Slatkog su se vina

ponapili!“ Petar objašnjava da su se počela ispunjavati posljednja vremena naviještena po proroku

Joelu: „U posljednje dane, govori Bog: Izlit ću Duha svoga na svako tijelo i proricat će vaši sinovi

i kćeri, vaši će mladići gledati viđenja, a starci vaši sne sanjati.“

U onom prvom odlomku kao da se povijest ponavlja, od samih početaka pa sve do naših dana.

Očito je: kad čovjek želi samo svojom snagom nešto učiniti, nužno dolazi do zida. Kad su ono

prvi ljudi prestupili Božju zapovijed, htjeli su zapravo „biti kao bogovi“. Išli su za svojim

voljom a protiv Božje zapovijedi i - upropastili se. Kao što smo vidjeli, slično se dogodilo i pri

gradnji babilonske kule. Ljudi su htjeli stići „do neba“, ali nisu uspjeli, baš kao što veli Ps 127:

Ako Gospodin kuću ne gradi,

uzalud se muče graditelji.

Ako Gospodin grad ne čuva,

uzalud stražar bdi.

Uzalud vam je ustat prije zore

i dugo u noć sjediti,

vi što jedete kruh muke:

miljenicima svojim u snu on daje.

Page 132: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

132

Nasuprot ovim primjerima, apostoli se nisu pouzdavali u vlastitu umješnost. Čekali su „da se

obuku u silu odozgor“. I doista. Silom Duha Svetoga progovorili su tako da su ih razumjeli ljudi

različitih jezika. A to je bio tek početak apostolskog djelovanja! Oni su i kasnije silnom snagom

naviještali Krista uskrsloga, činili znamenja i snagom tog istog Duha pronijeli evanđelje sve do

krajeva onda poznatog svijeta. U tom su istom Duhu onda i položili svjedočanstvo svojom

krvlju. Duh Sveti je jedina snaga Crkve od samih početaka, pa sve do danas.

Što sam ja, i koliko vrijedim? Veliko je moje dostojanstvo po Duhu kojega sam primio i koji u

meni stalno djeluje. Nisam ja taj koji nešto vrijedim niti svojom mudrošću mogu voditi svoj

život,nego Božja sila i Božja snaga. Upravo kako reče Psalam: „Miljenicima svojim u snu on

daje“.

Budemo li računali na snagu Božjega Duha, budemo li uvijek nastojali činiti ono na što nas

Duh Sveti potiče, ništa nam neće biti nemoguće. Činit ćemo velika djela, kako reče Isus: „Tko

vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; da veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu“ (Iv

14,12).

Page 133: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

133

C.

Od Krštenja Gospodinova do Krista Kralja

Page 134: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

134

KRŠTENJE GOSPODINOVO

I.

Uvod i pokajnički čin

Na početku liturgijskog vremena koje nazivamo „vrijeme kroz godinu“ slavimo Kristovo

krštenje. Na poseban bismo način danas htjeli obnoviti svoju krsnu milost. Stoga, da bismo

dostojno proslavili i ovaj dan i ova sveta otajstva, prizvat ćemo na se Božje milosrđe.

Gospodine, ti si poslao Ivana da pripravi put Spasitelju. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si po krštenju u Jordanu na se uzeo sve naš grijehe, Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas sve pozivaš da živimo u skladu sa svojim krsnim pozivom. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Isus Ivana naziva najvećim rođenim od žene. On je zasigurno velik jer je preteča Kristu

Spasitelju. Velik je jer je anđeo navijestio njegovo rođenje. Velik je jer je već u majčinoj utrobi

zaigrao kad je Marija došla u pohode njegovoj majci. Velik je jer je bio velik pokornik i jer su

ga svi smatrali prorokom. Danas bismo ipak naglasili jednu osobito vrijednu i veliku Ivanovu

osobinu. Bio je skroman i ponizan.

Nakon mene dolazi jači od mene

Zamislimo slijedeću situaciju. Za Ivanom je grnula sva Judeja. Svi su ga smatrali prorokom.

Veliko je mnoštvo slušalo Ivanovo propovijedanje o potrebi obraćenja, priznavalo vlastitu

grešnost. I ljudi su hrlili k njemu da od njega prime krštenje vodom kao priznanje vlastitih

grijeha i kao molbu Bogu da te grijehe oprosti. Gotovo svi su Ivana smatrali prorokom. Činilo

se da bi ga sav onaj puk slijedio na samo jedan njegov mig. Da se proglasio Mesijom, gotovo

svi bi to smatrali po sebi razumljivim. Međutim, Ivan pokazuje još jedinu divnu osobinu.

pokazao se poniznim čovjekom i ljubiteljem istine. Jer ljubav prema istini druga je vid

poniznosti. Naime, kad ga je puk s oduševljenjem pratio Ivan govori: „Nakon mene dolazi jači

od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a

on će vas krstiti Duhom Svetim.“ Ivan je znao da je samo Preteča. Ivan je znao da dolazi pravi

Mesija, onaj kojega su vjekovi iščekivali. I nije se htio ispunjati ispraznom slavom koja mu ne

bi ni pripadala. Ivan, ljubitelj istine, Ivan ponizan čovjek, Ivan, najveći od svih proroka –

ukazuje i pokazuje na jedinoga velikoga – na Sina Božjega koji je u našoj ljudskoj naravi postao

i spasitelj i Mesija. I vidio je kako se mnoštvo malo-pomalo okreće Isusu, i vidio je kako neki

njegovi učenici odlaze da budu Isusovi učenici. I nije kukao. Rekao je: „On treba da raste, a ja

da se umanjujem“. I po tome je ostao velik i po tome je tek postao velik.

Primi u Jordanu krštenje od Ivana

No pogledajmo još dalje. U Jordan ulaze grešnici koji priznaju grijehe i koji se po Ivanovu

krštenju nadaju da će im ti grijesi biti oprošteni. I onda dolazi onaj koji je jedini bez grijeha,

onaj koji je sama pravednost, onaj koji uvijek čini ono što je Bogu milo, onaj po kojem su

stvoreni svjetovi i po kojemu je i u kojemu je sve. Dolazi Isus, sin Marijin i Sin Božji dolazi –

i prima krštenje u Jordanu, kao i toliki grešnici. Isus nam je u svemu sličan, osim u grijehu, pa

Page 135: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

135

ipak se priznao grešnikom, uzevši na se naše grijehe. Ukratko, Isus nas je spasio svojom

poniznošću – postavši poslušan do smrti, smrti na križu. I zato ga je Bog postavio iznad svega.

Ti si Sin moj, Ljubljeni

Mi smo kršteni krštenjem Isusovim, kršteni smo vodom i Duhom Svetim. Danas, na blagdan

Krštenje Gospodinova mislimo i mi na svoje krštenje i mislimo na poziv kojim smo pozvani.

Naime, „Bog se oholima protivi, a poniznima daje svoju milost“. Pozvani smo, dakle, na onu

Ivanovu poniznost, a poniznost se, naravno, očituje ponajprije u iskrenosti pred samima sobom

i pred Bogom. A kad smo iskreni, onda vidimo da smo slabi i grešni, onda vidimo da sve dobro

što imamo da je Božji dar. Kad smo iskreni pred sobom i pred Bogom, onda vidimo da se ničim

ne možemo hvaliti, jer je sve što imamo Božji dar. Kad smo iskreni pred sobom, dakle, kad smo

ponizni, onda uočavamo da se ničim ne bismo trebali izdizati iznad drugih. Zato danas dok

budemo ispovijedali svoju vjeru, vjeru u snagu svetog krštenja koje smo primili i dok budemo

slavili ova sveta otajstva, molimo Gospodina da nam udijeli te jednostavnosti, te iskrenosti, te

poniznosti, da Bog Otac u nama prepozna sliku svojega sina koji je ponizio samoga sebe

poslušan do smrti… Živjeti svoju krsnu milost i svoj krsni poziv u poniznosti i jednostavnosti,

znači dopustiti Bogu da u nama prepozna svojega sina pa da i za nas može reći: „Ti si sin moj,

ljubljeni… Ti si kći moja ljubljena…“

II.

Uvod i pokajnički čin

Danas slavimo blagdan Krštenja Gospodnjega. Slikovito govoreći, ljudi su tom prigodom

priznavali svoje grijehe, davali da ih Ivan krsti u Jordanu, pa su njihovi grijesi – oprani – ostali

u vodi. Isus, koji je bez grijeha, ulazi u vodu da ga Ivan Krsti i na sebe uzima sve grijehe, ne

samo onih koji su se prije njega u Jordanu oprali, nego i grijeha svega čovječanstva. Zato Ivan

za Isusa veli da je on Jaganjac koji odnosi grijeh svijeta. Iako smo svi mi već oprani i posvećeni

svetim krštenjem, ipak smo svjesni svoje grešnosti. Svjesni smo potrebe Božjega oproštenja.

Zato ćemo na početku ove svete mise zamoliti Gospodina da nam bude milostiv, da nas očisti

od naših grijeha, da bismo mogli dostojno proslaviti ova sveta otajstva.

Gospodine, ti nas po proroku pozivaš na gozbu svoga milosrđa i svoje ljubavi. Gospodine, smiluj se!

Kriste, u rijeci Jordanu na svoja si pleća uzeo svu našu grešnost, da nas učiniš pravom

Božjom djecom. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da živimo u skladu sa svojim krsnim i kršćanskim dostojanstvom. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Još ima među nama onih koji pamte teška vremena kada se veoma oskudno jelo i izuzetno teško

živjelo. Manjak hrane, manjak odjeća, manjak odgovarajućeg životnog prostora, rat,

progonstva, nepravde, nesigurnost… Međutim, nama je danas teško i zamisliti kako je strašno

bilo prije više od dvije i pol tisuće godina židovskom narodu u prognanstvu. Ljudi su bili

protjerani iz svojih domova i svoje domovine, lišeni svih svojih dobara. U tuđoj zemlji, kao

pridošlice, jedva da su imali ikakva prava i ikakva sredstva za život. I onda prorok naviješta

oslobođenje i povratak. Međutim, budući da je prorok, on naviješta još puno više: Božje

Page 136: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

136

spasenje nadmašuje puki povratak u domovinu. Gozba o kojoj je riječ, uvijek označava

zajedništvo s Bogom i ljubav Božju. K tome – a to je najčudesnije – Božje obećanje se ne odnosi

više samo na Židove, nego na sve koji Boga traže i za njim žude.

O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu

Evo, veli prorok: O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu… Židovskom narodu, ali i svakom

čovjeku dobre volje koji je toliko željan i mira i pravde i sigurnosti i obične ljudske sreće, Bog

nudi ispunjenje svih želja i to besplatno. Pri tome se naglašava da ljudi, nažalost, na drugim

mjestima skupo plaćaju i hranu i piće koji ne utažuju ni glad ni žeđ. Prorok se ovdje, očito izdiže

iznad jednostavnih ljudskih prohtijeva o govori o onoj dubokoj gladi i žeđi u nama koje ništa

što je samo od ovoga svijeta ne može utažiti.

Kako li nam danas dobro pristaju ove riječi! Pogledajmo. Koliko novaca, vremena, živaca,

truda, napora, neprospavanih noći koji puta trošimo na ono što nas, na koncu, ne može utažiti

našu duboku nutarnju glad i žeđ. Ponekad stvarno teško i do iscrpljenja radimo. Događa nam

se da zanemarimo i obitelj i prijatelje i rodbinu, da zanemarimo svoj kršćanski život i svoje

vjerske dužnosti, da nas svakodnevica doslovno melje… Nikad dospjeti na vrijeme, nikad

ostvariti ono što bismo htjeli. Postignemo i ostvarimo ovo i ono, ali nema u nama ni mira ni

opuštenosti ni radosti.

Dalje Gospodin po proroku poručuje: Ako novaca i nemate, dođite. Bez novaca i bez naplate

kupite vina i mlijeka! Zašto da trošite novac na ono što kruh nije i nadnicu svoju na ono što ne

siti? To je poruka za naše vrijeme. Koliko god mi trošili vremena, novca, zdravlja, živaca na

neke ovozemne probitke, to neće ispuniti naše srce. Ono oko čega se ovdje na zemlji trudimo,

potrebno je za život, ali sama ta dobra e mogu ispuniti naše srce, jer je čovjek u dubini svoje

duše gladan i žedan, mira, vječnosti; čovjekovo srce u potpunosti može samo Bog ispuniti.

Zato, kako veli Isus na drugom mjestu, valja nam tražiti najprije kraljevstvo nebesko i njegovu

pravednost. Tada će naša duša biti mirna i ispunjena i tada ćemo se u jednostavnosti srce moći

radovati svim ovozemnim ljepotama i običnim životnim radostima.

Nek bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje

Koji je naš prvi korak prema svemu tome? Veli prorok: Nek' bezbožnik put svoj ostavi, a

zlikovac naume svoje. Zvuči jednostavno, a to je temeljno. Bog svoje čini: nudi nam besplatno

svoje darove, prima nas kao svoju djecu, unatoč svih naših grijeha. Međutim, očekuje i naš

doprinos. Potrebno je doista učiniti napor da se odreknemo svojih grijeha, da ne idemo svjesno

i namjerno za onim što je zlo, da ne snujemo ružne i pakosne stvari. Kako možemo očekivati

da boravimo u Božjoj blizini, a da u isto vrijeme svjesno činimo nepravdu, vrijeđamo svoje

bližnje i upropaštavamo sami sebe? Nažalost, nitko od nas ne može biti besprijekoran, ali se

nikada ne bismo smjeli miriti s vlastitim zlim nakanama, namislima i činima.

Ti si Sin moj! Ljubljeni!

Čuli smo danas. Isus, Jaganjac Božji koji uzima grijeh svijeta krsti se u Jordanu. Pokazuje nam

put kako treba prati svoje grijehe, kako se treba Bogu u potpunosti obratiti. I sad se događa

velika promjena, velik iskorak. U Starom zavjetu Bog obećava svakom čovjeku dobre volje da

će biti gost na njegovoj nebeskoj gozbi. A danas, su svojemu Sinu Bog daje puno više: u Kristu

svi postajemo ljubljena djeca Božja. Onaj glas s neba: Ti si Sin moj! Ljubljeni! Bog upućuje

Page 137: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

137

svakome od nas. Veli: Ti si sin moj. Ti si moja kći! Sin je Božji uzeo našu ljudsku narav, da bi

nas po svojoj smrti i uskrsnuću učinio dionicima svoga božanstva. Po krštenju smo već postali

djeca Božja. Bog nas poziva da – kao sinovi i kćeri – budemo gosti za njegovim božanskim

stolom. To, evo, danas i činimo na ovoj svetoj misi, znajući da će se ovo što u otajstvu slavimo

u potpunosti ostvariti u vječnosti.

Dao Gospodin da se okanimo ispraznih stremljenja, da ostavimo svoje grijehe pa da živimo kao

njegova djeca, da bismo jednoga dana – u vječnosti – dospjeli do njegove vječne gozbe, gdje

neće biti ni suza ni jauka ni bole, gdje će Krist biti sve u svemu, gdje ćemo Boga gledati onakvog

kakav jest i gdje će naše srce – konačno – biti smireno i u potpunosti ispunjeno. Jer, znamo,

Bog nas je stvorio, u njemu živimo i njemu idemo. Neka tako i bude. Amen.

III.

Ti si Sin moj, ljubljeni

Bilo je potrebno da Božji glas upravo zaori s nebesa da bi ljudi razumjeli: Isus je Sin Božji,

ljubljeni Sin Božji. U Božićnom smo vremenu vidjeli kako je Sin Božji uzeo našu ljudsku narav

da bi nas zaogrnuo svojim božanstvom. Isus je jedan od nas. Po sakramentima inicijacije (krstu,

potvrdi i euharistiji) Bog u nama prepoznaje sliku svojega Sina, odnosno samog svojega Sina.

Zato i naše krštenje možemo gledati u svjetlu Isusova krštenja, zato i svoje izabranje možemo

gledati u svjetlu Isusovog izabranja. Božji proglas Isusu upućen je i nama.

Bog mi govori Ti. U prvi tren vjerojatno i ne uviđamo što to zapravo znači da nam se Bog

osobno obraća, da svakom pojedinom od nas veli „ti“. Osobina je nekršćanskih i neobjavljenih

religija da strahopoštovanje prema Bogu razumijevaju upravo u onom strahu prema onom

silnom i ćudljivom Božjem veličanstvu. Bog je neizmjerno uzvišen i udaljen i treba se dobrano

potruditi određenim obredima i djelima da bi ga se umilostivilo i da bi ga se ponukalo da nešto

za čovjeka učini. A Isus nam je donio posve drugačiju sliku Boga. On je naš Otac, Abba. U

času mog krštenja, mog odabranja, Bog mi se obraća, Bog mi se priginje, Bog mi tepa, Bog mi

govori „ti“, Bog me uzima u intimu svoga trojstvenoga života, Bog postaje Emanuel, Bog s

nama. Doista kako to govore stari kršćanski pisci, Bog je čovjekoljubac. Bog me ljubi.

Sin ljubljeni. To je vrhunac Božjega stava prema nama. Mi smo djeca ljubljena. Božja ljubljena

djeca. Ne zaboravljeni. Ne bačeni. Ne zabačeni. Nego Božji. A Bog nam je u svome Sinu

itekako pokazao svoju ljubav - učinio nas dionicima svoje božanske naravi.

Bog mi šalje Duha. Nad Isusom je bila zasvjedočena prisutnost Duha Svetoga. I nama Bog daje

toga istoga Duha koji je čisti Božji dar, koji je jamstvo Božjeg odabranja, Božjeg djelovanja u

nama i po nama. Božji nas Duh posvećuje da postanemo, budemo i ostanemo njegovi.

Bog na mene računa. Za Isusa je njegovo krštenje značilo početak njegova javnog djelovanja.

I mi smo sakramentima inicijacije pozvani od Boga kao ljubljena djeca i poslani da pronosimo

njegovu slavu. Bog doista na mene računa. Baš kao što je računao na poniznu službu Marije i

Josipa, baš kao što je računao na vjernost dvanaestorice apostola, baš kao što je računao na

ozbiljnost obraćenja i predanost apostola Pavla, baš kao što je po tolikim svecima činio (i čini!)

čudesne i divne stvari.

Page 138: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

138

Preduvjet svega. Priznati se grešnim. Isus, bez grijeha, staje u red s grešnicima. Preuzima na se

grijehe sviju nas. Da bi naše poslanje i Božje odabranje bilo istinsko, mi trebamo priznati

vlastitu grešnost i vlastitu slabost, našu posvemašnju upućenost na Božju milost i na Božji dar.

Naša veličina i nije u nama samima. Naša veličina i jest u tome da nas Bog izabire, da nas Bog

čini velikima, da nas Bog uzdiže na dostojanstvo svojih sinova i kćeriju.

Ako je pogansko, grčko pravilo bilo: „Upoznaj samoga sebe“, naše bi načelo bilo: „Kršćanine,

upoznaj svoje dostojanstvo!“ Pa će nam se život ispuniti smislom i radošću. Jer, Bog nam je

Otac, a mi smo njegova djeca.

Page 139: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

139

2. NEDJELJA KROZ GODINU

I.

Uvod i pokajnički čin

Gospodin nas je okupio oko svojega stola, Gospodin je svakoga od nas imenom zazvao i doveo

do ovog mjesta i do ovoga trenutka. Zato mi i jesmo Crkva, jer Crkva doslovno znači ek-klesia,

to jest zajednica koju Bog saziva. Htjeli bismo, naravno, ne biti samo ovdje tjelesno nazočni,

nego također srcem i dušom odgovoriti na njegov poziv, da budemo sveti i bez mane pred njim.

Gospodine, ti si u davna vremena pozivao proroke u svoju službu da riječ tvoju naviještaju. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si pozvao apostole da tvoju riječ naviještaju i tvoja otajstva slave. Kriste, smiluj

se!

Gospodine, ti svakoga od nas imenom pozivaš u svoju službu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Stariji ljudi i bolesnici često pate od nesanice. Međutim, oni mlađi i zdraviji uglavnom nemaju

tih poteškoća. Međutim, kako samo djeca znaju spavati! Čvrsto, duboko, zdravo, da im čovjek

pozavidi… Danas je to vjerojatno tako i zbog toga što naši mladi pa i (starija) djeca dugo i

čvrsto spavaju nakon naporne večeri učenja, nakon dugog gledanja televizije, nakon dugog

izlaska. A Svetom nam pismo danas pripovijeda o nekom drugom i drugačijem vremenu. I evo

nam jedne prelijepe zgode o Samuelu tome čudesnom dječaku koji je imao zdrav san, ali je

znao biti i budan i brz da posluži, Taj je dječak kasnije postao jedan od najvećih proroka.

Samuele, Samuele!

Evo, dječak Samuel spava u hramu. Iako je on zdrav dječak, dječak zdravog sna, ipak je on

poseban. Naime, on sebe doživljavao kao poslužitelja starog svećenika Elija i kao slugu

Jahvina. I tako, usred noći, Samuel čuje glas koji ga zove: „Samuele, Samuele!“ I gle, evo

neobične reakcije: Samuel se budi, čuje glas i u isti čas trči do Elija za kojega je mislio da ga je

zvao usred noći. Stari ga svećenik umiruje da ga on nije zvao i dječak se vraća u postelju. Kad

je dječak opet zaspao, Bog ga ponovno zove imenom. I Samuel se opet skače iz kreveta i trči k

Eliju, spreman da ga posluša i da mu posluži. stari svećenik Eli ga je opet umirio rekavši mu da

ga nije zvao i ponovno ga šalje otpravlja u postelju. Kad je Samuel po treći puta čuo isti glas i

opet jednako brzo i jednako spremno dotrčao Eliju, Eli je shvatio o čemu se radi te poučio

Samuela kako treba Bogu odgovoriti. Tek je četvrti put dječak primio Božju poruku.

Rekli bismo: „Pa gdje toga još ima!“ Da se netko usred noći diže na samo jedan poziv i trči

svome gospodaru. I tako tri puta! No, rekosmo, Samuel je bio poseban i zasigurno je i zbog

toga postao velik. Da je bio pospanac ili da je bio lijen, nikada ne bi čuo Božju poruku. Ta je

noć za tog dječaka očito bila noć važnog životnog ispita.

I taj je „ispit“ izvrsno položio: kasnije je postao sudac i veliki prorok, on je onaj koji je pomazao

dvojicu prvih Izraelskih kraljeva.

Kršćanine, kršćanine!

Page 140: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

140

Na početku ovog biblijskog odlomka (koji danas nije bio pročitan) stoji: „U ono vrijeme Jahve

je izrijetka govorio ljudima, a viđenja nisu bila česta“. To se međutim, nije odnosilo na

Samuela, spremnog da sluša.

Kada smo mi u pitanju, nitko od nas ne može reći da Bog izrijetka govori i izrijetka poziva.

Bog i govori i poziva! Pitanje sadašnjeg trenutka je jednostavno: Koliko ostavljamo prostora

tišine, prostora slušanja, prostora spremnosti i prostora poslušnosti, da bismo uopće čuli Božji

glas? Zar ne da Božji glas redovito čujemo na misi, zar ne da nam Bog redovito progovara po

nauku naše Crkve, po svojim evanđeoskim zapovijedima i uredbama?

Bog nam govori, braćo i sestre. Bog nam ponekad progovara tišim glasom, Bog nam progovara

preko drugih ljudi, preko bliskih osoba i preko slučajnih prolaznika. Bog nam progovara po

svojoj riječi koju čitamo. Bog nam progovara u bogoslužju koje slavimo. Bog nam progovara

u nekim posebnim životnim prilikama: kod rođenje djeteta, kod krštenja, kod slavlja prve

pričesti, krizme, kod vjenčanja, kod obljetnice vjenčanja, kod sprovoda. Bog nam progovara u

teškim trenucima, bolesti, nesreće, samoće, zapuštenosti. Bog nam progovara kada se vozimo

tramvajem, autobusom, kada pješačimo ulicom, kada oblačimo pidžamu i spremamo se na

počinak. Bog nam progovara kada dvojimo hoćemo li putem istine i pravde ili putem nepravde.

Bog nam neprestano govori, on je uz nas. Bog je uz nas kao najbliži suputnik. I poziva nas

imenom. Računa na nas, zove nas.

Dođi i vidi!

Tako je i Isus progovorio prvim učenicima koji su stidljivo krenuli za njim te su ga, da prikriju

nelagodu, upitali gdje stanuje. On im je odgovorio: „Dođite i vidjet ćete!“ Kako prvim

učenicima, kako Samuelu, Gospodin i nama govori da poslušamo njegov glas, pa da dođemo i

vidimo kako je to živjeti s njime s njegovom riječju, živjeti prema njegovom pozivu. Samuel je

krenuo za Jahvinim glasom i postao već za života velik. Apostoli su krenuli za Isusom i postali

su stupovima Crkve. Otvorimo i mi danas svoje srce Gospodinu priklonimo svoje uho njegovim

riječima, pođimo za njim. Ne oklijevajmo. Budimo hitri kao Samuel i hrabri kao oni prvi

učenici. Bog nas poziva. On nam daje snagu, on nam daje jakost, od daje smisao našem

življenju, on će ispuniti naše dane svojim mirom i blagošću.

II.

Uvod i pokajnički čin

Zašto se trebamo čuvati grijeha? Da Bogu ugodimo? Svakako. Međutim, kad nas poziva da ne

griješimo Gospodin nam, zapravo, govori: tvojem dobru te učim (Iz 48,17). Na početku ove

svete mise želimo priznati Gospodinu da nas naši grijesi sputavaju da budemo više ljudi i više

kršćani. Pokajmo se za svoje grijehe, otvorimo se Božjoj milosti, da bi za nas ova sveta otajstva

bila plodonosna.

Gospodine, Ti si nas stvorio kao prvinu svojih stvorova. Gospodine, smiluj se!

Kriste, Svojom smrću uništio si naše grijehe. Kriste, smiluj se!

Gospodine, Ti nas pozivaš da svemu stvorenju gospodarimo, a samo tebi služimo. Gospodine, smiluj se!

Page 141: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

141

Nacrt za homiliju

Neobična smo stvorenja, mi ljudi. Uglavnom znamo što nam je činiti. Evo, učenik dobro zna

da bi trebao na vrijeme sjesti i napisati lektiru. Studentu je savršeno jasno da je bolje položiti

ispit u ljetnom roku, nego ga ostavljati za jesen. Svi mi znamo da bismo trebali zdravo živjeti,

imati strpljivosti, da ne bismo trebali pretjerivati u jelu i piću… I što se događa? Često su naši

postupci u suprotnosti s našim uvjerenjima. Štoviše, često upadamo u grijehe: sebičnosti,

razuzdanosti, zle misli i čine, iako duboko u sebi znamo da to nije dobro. A onda, primijetit

ćemo s pravom, naše nas okruženje često i ne ohrabruje za čestit život. Reklame svugdje vrište

da treba trošiti, postavljaju užitak kao vrhovnu vrednotu, rado ruši sve „tabue“ i moralna

ograničenja. Kao da nam želi reći: stvoren si da uživaš, ne opterećuj se ni drugim ljudima ni

nekim pravilima. Tvoja sloboda i samovolja najveća je vrijednost.

Ne tijelo bludnosti, nego Gospodinu

Ništa bolje nije bilo ni u vremenima svetoga Pavla. Naprotiv, bilo je i gore. Gradovi su

ponajčešće bili kozmopolitski, tj. u njima su živjeli ljudi i svih dijelova golemoga Rimskog

carstva. Nekakva socijalna pravednost uopće nije postojala, društvo je bilo ustrojeno na

nejednakosti, bogataši su živjeli kako im se prohtjelo. Nemoral, nedostatak bračnih i obiteljskih

vrednota… Na primjer, bilo je posve razumljivo da bogat čovjek, uz zakonitu ženu javno ima

suložnice i ropkinje. U poslanici Rimljanima Pavao bez okolišanja i uljepšavanja nabraja

ondašnja zla: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci

napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s

muškarcima sramotno čine (…)te čine što ne dolikuje, puni svake nepravde, pakosti, lakomosti,

zloće; puni zavisti, ubojstva, svađe, prijevare, zlonamjernosti; došaptavači, klevetnici, mrzitelji

Boga, drznici, oholice, preuzetnici, izmišljači zala, roditeljima neposlušni, nerazumni, nevjerni,

bešćutni, nemilosrdni (Rim 1,26-30). Nije čudo da su se u tim vremenima, u razdoblju priprave

na krštenje, nad budućim krštenicima molile otkletvene molitve, tj. one molitve kojima se

zazivala Božja snaga da se ti ljudi oslobode zamki i opsjena đavolskih. Kršćani su se, dakako,

odrekli takvoga načina života i izabrali Krista i načela njegova evanđelja. Međutim, svaki je

čovjek podložan slabosti, pa su tako i prvi kršćani bili u stalnoj opasnosti da se vrate na stari

način života ili da ponovno prihvate ondašnje nećudoredne običaje. Zato danas u drugom

čitanju Pavao opominje svoje vjernike: Ne tijelo bludnosti, nego Gospodinu, i Gospodin tijelu.

Kršćani su sebe cijele, duhom i tijelom predali Kristu. Zato, nastavlja Pavao, bježite od

bludnosti!

Naravno, ova je riječ i nama upravljena. Ova pouka da se očuvamo čistima od bludnosti itekako

vrijedi i u ovim našim vremenima. Međutim, tu možemo ubrojiti svaku drugu strast i sve ono

što nas zarobljava. To je obeščašćivanje svoga i tuđeg tijela bludnošću, to je neumjerenost u

jelu i piću, to su ovisnosti o zabavama, igrama na sreću, to je lijenost… Kad čovjek griješi na

takav način sebe unakazuje, sebe obezvrjeđuje, ruši svoje dostojanstvo i to – koliko god to

ružno zvučalo! – na razinu životinja koje uvijek teže udovoljiti svome trenutnom nagonu. Zar

ne da čovjek unakazuje i obezvrjeđuje sebe tražeći bludne tjelesne užitke, a Bog nas je stvorio

za ljubav, za nesebično darivanje, za radost zajedničkog života? Zar ne da čovjek sebe

unakazuje neumjerenošću u jelu i piću, iako nas je Bog stvorio zato da koristimo svoje zdravlje

i svoje sposobnosti za napredak i sreću nas samih, naših obitelji i svih ljudi? I sami vrlo dobro

znamo da je svaka ljudska strast – koja bi bila sama sebi svrhom – isprazna. Kako se čovjek

osjeća nakon pijanstva? Kako nakon gubitka dana i noći u igrama na sreću? Kako se duboko u

sebi osjeća kada vidi da zbog svoje neumjerene strasti gubi i svoj brak i svoju obitelj?

Page 142: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

142

Mudar čovjek bježi od bližnje grešne prigode, Božji čovjek zna koje je i koliko dostojanstvo

njegova duha i tijela. I to je važna opomena za sve nas. Jer, kako veli Pismo – po svojoj ljudskoj

slabosti – još se do kraja nismo oduprli grijehu. Zato nas često Božja riječ poziva da budemo

budni. Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da

proždre. Oprite mu se čvrsti u vjeri znajući da takve iste patnje podnose vaša braća po svijetu.

A Bog svake milosti, koji vas pozva na vječnu slavu u Kristu, on će vas, pošto malo potrpite,

usavršiti, učvrstiti, ojačati, utvrditi (1 Pt 5,8-10).

Tijela su vaša udovi Kristovi

Pavao dalje poučava. Veli: Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi. A tko prione uz

Gospodina, jedan je duh. (…) Tijelo je vaše hram Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od

Boga, te niste svoji. Ovo je važno imati na pameti. Ne sastoji se naš kršćanski život samo u

tome da se nečega odričemo, da se protiv nečega borimo. Mi smo, naime, sveti i na svetost

pozvani. Mi smo opečaćeni pečatom Boga živoga. Po krštenju smo se suobličili Kristu, mi smo

već dionici njegove božanske naravi, dionici nebeskoga kraljevstva, što će se u vječnosti u

potpunosti očitovati. Mi smo u pravom smislu Krist-jani, to jest živa slika Kristova, baš kao što

Pavao veli: Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist (Gal 2,20). Ako smo po sakramentima

krsta potvrde i euharistije postali prava djeca Božja, istinski baštinici neba sugrađani svetih i

ukućani Božji (Ef 2,19), kako da se onda vratimo na smrtna djela koja nas odvlače od Boga i

vraćaju u ralje propadljivosti besmisla i smrti? Mi smo posvećeni, mi smo uzvišeni, mi Bogu

pripadamo. Zato se ne želimo vraćati na ono što nas upropaštava.

Zvat ćeš se Kefa – Petar – Stijena

I evo sada lijepog ohrabrenja. Kad je Isus prvi puta vidio Šimuna, govori nam današnje

evanđelje, odmah mu je rekao: Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa! – što znači Petar –

Stijena. U tome trenutku Petar zacijelo nije mogao pojmiti koji su dometi toga Isusovog

izabranja. Ta on je običan čovjek, ribar, štoviše, po vlastitom priznanju grešan čovjek (Lk 5,8).

Pa ipak, Isusovo je zvanje neopozivo. Taj običan, slab i grešan čovjek, ribar Šimun, uza sve

svoje slabosti, stvarno je postao Stijena – i to je i danas u svojoj Crkvi. Evo pouke. Mi se ne

možemo ispričavati svojom slabošću, napastima ovoga svijeta, ne možemo se opravdavati da

smo obični i grešni ljudi. Kao što je Isus pozvao Šimuna da postane Petar-Stijena, tako i nas

poziva da ga slijedimo unatoč svojih slabosti. Ta tko ih nema? Evo i sam Pavao na drugom

mjestu potvrđuje vlastitu slabost. Veli: Opažam u svojim udovima drugi zakon koji vojuje protiv

zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima. (Rim 7,23). Pa

ipak, pored svega toga, Pavao je, uz milost Božju, uzrastao do neponovljivog velikana i apostola

naroda. Što li sve može Božja milost u čovjeku koji se Bogu otvori! Tako, dakle, i mi. Ne želimo

predavati sebe i svoja tijela bludnosti ni ostalim strastima, nego se otvaramo Božjoj milosti. Jer

svete smo i za svete stvari određeni. Dao Bog da u toj svetosti rastemo sve do vječnosti.

III.

Dođite i vidjet ćete

Ima susreta koji nam za cijeli život ostaju urezani u sjećanje. Veliki, silni Ivan Krstitelj, lav koji

riče u pustinji, upire prstom u Isusa i veli: „Evo Jaganjca Božjeg!“ Dva Ivanova učenika su

ponešto zbunjena. Njihov učitelj pokazuje na nekoga koji je još veći od njega, kojemu on, Ivan,

nije dostojan odriješiti remenje na obući (Iv 1,27), što je bio posao sluge. Kako li je samo velik

Page 143: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

143

taj čovjek kad se i Ivan pred njim osjeća malen! I ta dva učenika nenametljivo, na određenom

rastojanju, pođoše za Isusom. Promatrali su ga. Po čemu bi taj čovjek bio toliko poseban?

Pokušavaju razaznati smisao njegovih kretnji i dubinu njegova pogleda. Što bi zapravo moglo

značiti „Jaganjac Božji?“ Dok su im se tako misli rojile po glavi, Isus se osvrnu i upita ih što

traže. Oni obuzeti nelagodom (kao da su otkriveni) zbunjeni rekoše: „Učitelju, gdje stanuješ?“

I evo ključnog odgovora: Dođite i vidjet ćete. I oni su došli, vidjeli gdje stanuje i ostali kod

njega onaj dan. Jedan od njih, Andrija, čim je vidio svoga brata Šimuna reče odlučno: „Našli

smo Mesiju!“ Kakvo li je bilo mjesto gdje je Isus stanovao? Kakva li je bila izvanjska pojava

Isusova? Što li im je Isus u tom prvom susretu moga reći? Što li je Isus činio toga prvoga dana?

Ne znamo. Tek je jedno sigurno: Već nakon prvog susreta s Isusom, dva su Ivanova učenika

toliko bila obuzeta Isusovom osobom, da su ostali s njime, da su postali njegovim učenicima.

Štoviše, jedan od njih odmah sa sigurnošću svjedoči da je Isus Mesija.

Hvala ti, Bože, za Isusa! Hvala ti za njegovu osobu. Čudesna je njegova snaga. Jedinstvena.

Božanska. Znamo, nakon što su bili u njegovoj „školi“ tri godine, apostoli su postali do te mjere

obuzeti njime, da su, Snagom Duha Svetoga, životom svjedočili za njega, sve do žrtvovanja

vlastitog života.

Evo i nas tu. Slabi smo, nemarni, nedosljedni, skloni ljenčarenju, laži, ogovaranju, ispraznim

tjelesnim uživanjima. Ne prepoznajemo sami sebe. Kako se promijeniti? Evo jednostavna

odgovora: poći za Isusom. Dok ga pitamo gdje je, on nam odgovara: „Dođite i vidjet ćete!“ I

gle, dok smo s njime, dok boravimo s njime, naša se lijenost i naša grešnost otapaju. Postajemo

drugačiji. Najbolji i jedini način da se čovjek promijeni jest upravo taj: poći za Isusom i ostati

kod njega. Bilo bi posvema pogrešno pokušavati se očistiti, pa onda „dostojan“ doći k njemu.

Pa on je i došao radi grešnika, a ne radi pravednika! Uporno tražiti lice njegovo, uporno tražiti

njegovo društvo, biti s njim. U molitvi, u bogoslužju, u razmišljanju, u svakodnevnom naporu

da vršimo volju Božju, da nosimo svoj križ. Isus nas mijenja.

I još jedno poslanje za nas. Neizbježno poslanje. Ako smo toliko „zahvaćeni Kristom“, onda

ćemo i mi druge mijenjati i oduševljavati za Krista. Bez riječi. Jednostavno, svojom pojavom,

svojim kršćanskim življenjem i oduševljenjem. Tako je jedan stari kršćanski pisac na pitanje

kako bi od jednoga poganina načinio kršćanina jednostavno odgovorio: „Pozvao bih ga da

godinu dana stanuje kod mene!“ Tako i mi: kad nas upitaju, što je to kršćanstvo, što znači

stvarno vjerovati u Krista, što nam on znači u životu, možemo jednostavno odgovoriti: „Dođite

i vidjet ćete!“ A sam će nas Krist, snagom Duha Svetoga svojom milošću preobraziti da ne

živimo više mi, nego sam on - Krist.

Page 144: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

144

3. NEDJELJA KROZ GODINU

I.

Uvod i pokajnički čin

Mimo svih naših ljudskih očekivanja Bog je s čovjekom uvijek dobrostiv i dobrohotan. Ne da

se zavesti našim prošlim grijesima, nego nas uvijek iznova zove u svoje kraljevstvo. Kao što je

nekoć pozivao Ninivljane na obraćenje, kao što je pozivao apostole u svoju službu, tako i nama

danas upravlja svoj poziv na obraćenje. Zato mu se s pouzdanjem obratimo da nas učini

dostojnima i ovog slavlja.

Gospodine, ti si u povijesti spasenja uvijek ljude pozivao na obraćenje. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si obične i jednostavne ribare zvao u apostolsku službu. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti svakog pojedinog od nas pozivaš na obraćenje i pozivaš u svoju službu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

„Koga je zmija ujela, i gušterice se boji; tko se jedanput opekao, i na hladno puše!“ Oprezni

smo mi ljudi. Tko jedanput izgubi naše povjerenje, duboko dvojimo hoćemo li toj istoj osobi

povjerenje pokloniti. I općenito smo izbirljivi. Pazimo kojem ćemo liječniku ići, kojem ćemo

mehaničaru povjeriti svoj automobil, kome ćemo povjeriti ključ, kada idemo na godišnji odmor.

Konačno, i država je oprezna s bivšim robijašima, pa im nipošto ne želi povjeriti neke

odgovorne službe u državnoj upravi. Oprezni smo mi. I ne vjerujemo baš ljudima.

A Bog je posve drugačiji. Bitno drugačiji. Bog nas uvijek iznenađuje. Iznenađuje dobrotom,

optimizmom, vjerom u čovjeka. Bog čini nemoguće – od tolikih „grešnika“ – Ninivljana čini

svece, od običnih ljudi čini apostole.

Niniva

Za Židove je Niniva bila prijestolnica njihovih neprijatelja, prijestolnica zla i grijeha, grad

nastanjen grešnim i opakim ljudima. Po ondašnjem shvaćanju nad takvim je gradom bilo jedino

ispravno izvršiti „herem“ kleto uništenje, u kojem valja pobiti sve živo u jednome gradu: muško

i žensko, mlađe i starije, djecu i dojenčad i svu stoku (usp. 1 Sam 15,3). Po shvaćanju ondašnjih

Židova, Niniva je bila samo „herema“ vrijedna. Bio je to grad mrskih neprijatelja, kletih

bezbožnika, prijestolnica zla. A Bog? On njima šalje proroka Jonu, proroka koji je, poput ostalih

Židova smatrao da taj grad treba uništiti. Međutim, Bog upravo prisiljava Jonu da te ljude

pozove na obraćenje. I gle, nakon Joninog nevoljkog, tek radi reda rečenog proroštva,

Ninivljani se obraćaju. I to svi, od najmanjeg, do najvećeg.

Apostoli

Isus odabire prve učenike. Ugledao je Andriju i brata mu Šimuna. Bijahu ribari. Pozva ih.

Ugleda i druga dva brata, Ivana i Jakova. I oni su bili ribari. Pozva i njih. I to je bila jezgra

buduće Dvanaestorice. Pomislimo. Isus je Onaj kojega su proroci naviještali i kojega su vjekovi

Page 145: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

145

iščekivali. Isus je onaj silni Mesija – Krist – Pomazanik. Isus je, kako nas kasnije uči sv. Pavao,

onaj Drugi Adam, onaj po kojemu je sve i od kojega je sve. Isus je središnja osoba povijesti

spasenja. I on odlučuje da njegova poruka spasenja i njegovo djelo spasenja ostane živo i

nazočno i onda kada on ne bude na vidljiv način prisutan. Zato traži učenike – apostoloe.

Ljudski bi bilo očekivati da njegovi učenici imaju barem dvije osobine. kao prvo da to budu

ljudi sveta i besprijekorna života, ljudi koji do u tančine izvršavaju sve odredbe Zakona. Drugo,

jednako bi tako, po shvaćanju tdašnjih ljudi, njegovi učenici trebali dobro poznavati i sveti

hebrejski jezik – koji nije bio govorni – i samo Sveto pismo. Dakle, ti bi učenici – po ondašnjem

shvaćanju trebali u isto vrijeme biti farizeji – opsluživači zakona i pismoznanci.

A koga to Isus odabire? Ribare. Ljude neškolovane. Ljude koji zasigurno nisu do u tančine

izvršavali odredbe židovskog zakona. Ti će se Isusovi učenici kasnije pokazati i plašljivima i

tvrdoglavima i osvetoljubljivima i častohlepnima… Pa ipak, Isus od njih čini Dvanaestoricu,

na čijim temeljima uspostavlja svoju Crkvu koju ni vrata paklena neće moći razoriti.

Tako postupa Bog.

Bog nas poziva

Pred takvim Bogom stojimo danas. Vidite, danas, upravo u ovome času, Bog se uopće ne želi

obazirati na ono što je s nama bilo jučer i prekjučer. Bog se ne želi obazirati na neke ružnije

osobine našega karaktera. Bog ne želi slušati naše isprike kako smo mi slabi ljudi i kako se od

nas nema što očekivati. Bog ne želi čuti kako je za nas dovoljno da se stavimo u zlatnu sredinu

s kojom trebamo biti i te kako zadovoljni. Bog nas danas želi učiniti svojim izabranicima. Za

Boga je danas svaki od nas kralj, odnosno kraljica. Bog svakoga od nas želi danas učiniti stupom

svojega kraljevstva. Što to znači posve određeno? Ja mogu ostvarivati Božje kraljevstvo ovdje

na zemlji i to svojim svakodnevnim životom. Mogu praštati, mogu biti strpljiv, milosrdan,

dobrohotan. Mogu činiti dobro, mogu govoriti lijepo i ljubazno. Mogu se svakodnevno

nadahnjivati za dobro i to kroz molitvu i slušanje Božje riječi. I tako će kroz mene i po meni

kraljevstvo Božje rasti i napredovati. Tako će se i po meni očitovati velika istina da je Božja

milost uvijek jača od svakoga zla i od svake slabosti. Pa ako koji puta i ne uspijem, sjetit ću se

apostola koji nisu baš uvijek bili na visini zadatka, ali su uvijek iznova tražili volju Božju. Jer,

to sve skupa i ne činimo mi. Ono dobro čini u nama snaga duha Svetoga, Duha koji izlazi od

Oca i sina i kojemu se najviše sviđa kada boravi i djeluje među sinovima ljudskima.

II.

Uvod i pokajnički čin

Ponekad kao da smo umorni. Evo, na početku svake svete mise kajemo se za svoje grijehe, to

činimo i u svakoj ispovijedi i stvarno odlučujemo da nećemo griješiti. Pa nam se čini da uopće

nema pomaka. Kao da se ništa ne mijenjamo. Danas nas na poseban način Isus poziva na

obraćenje, ali obraćenje koje je trajno i koje na zemlji nikada nije konačno. Kakve god bile naše

slabosti, kakve god bile naže životne okolnosti, mi se uvijek iznova odričemo zla a težimo za

Božjom milošću. A Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati (Fil 2,13). Zato

ćemo se i danas, u jednostavnosti srca, pokazati za svoje grijehe, zatražiti oproštenje i zamoliti

Gospodina da ostanemo u njegovoj milosti.

Page 146: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

146

Gospodine, ti si svoj narod oduvijek pozivao da ide putem pravednosti. Gospodine, smiluj

se!

Kriste, ti nam naviještaš Radosnu vijest spasenja. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da se obratimo i povjerujemo Evanđelju Isusovu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Poslovni ljudi itekako znaju da se neke prigode neće ponoviti. Oni koji su okretni i mudri, dobro

znaju kada je prigoda kupiti a kada prodati. Razborit mlad čovjek zna da je prigoda za studij i

napredak upravo sada, jer ako čovjek na vrijeme ne stekne obrazovanje, kasnije je puno teže.

Poljodjelci znaju kada je pravo vrijeme za sjetvu ili žetvu i te se stvari ne smiju odgađati.

Ispunilo se vrijeme

Važno je, dakle, uočiti neponovljive životne prigode. Evo takvu su prigodu imali Isusovi

suvremenici. U današnjem evanđelju opisuje se kako je izgledao početak Isusovog

propovijedanja. Govorio je: Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! I stvarno: Isus

je tada, te godine počeo propovijedati. To je bio jedinstven, neponovljiv događaj: sâm

utjelovljeni Sin Božji naviješta spasenje! Kad su oni mogli, ako ne tada, poslušati Božju riječ

iz usta onoga koji je vječna Božja Riječ? To je bila neponovljiva prigoda. Ta Isus je

propovijedao nekih tri godine! I evo, veli im: Ispunilo se vrijeme. Sada. Približilo se kraljevstvo

Božje. Sada. Očito je, oni koji su tada propustili ti riječ spasenja, puno su propustili. Što bi dao

današnji vjernik da svojim očima može vidjeti Spasitelja i svojim ušima slušati njegove riječi?

Međutim, znamo i vjerujemo, Božje je spasenje svevremeno. Ono što je Isus u Galileji

propovijedao Židovima, danas naviješta i nama. Veli: Ispunilo se vrijeme. Sada. Približilo se

kraljevstvo Božje. Sada. Silno je važno da to danas uočimo. Naime, danas nam je upućena ova

riječ. Sada, ovoga trenutka Isus nas poziva da ga slijedimo. Mi ne znamo i ne možemo znati u

kakvim će se okolnostima sutra naći cijeli svijet, kakav će sutra biti moja dan i hoću li uopće

doživjeti sljedeći dan. Ne znam koliko ću dobre volje imati sutra. Božji se navještaj uvijek

odnosi na sadašnji trenutak. Odgađanje je majka lijenosti, nepoduzetnosti, beznađa i grešnosti.

Bog nas poziva danas. Danas mu i trebamo odgovoriti.

Obratite se

Na što nas to Isusu danas poziva? Čuli smo. Veli: Obratite se… Što to znači? Grčki izraz je

ovdje puno jači: govori o preobražaju, o promjeni životne filozofije, o tome da postanemo bitno

drugačiji ljudi. Obrati te znači ostaviti svaki grijeh i živjeti u duhu Isusovu. Zavist, mržnja,

oholost, lijenosti, podozrivost, pohlepa, podlaganje strastima, sve nas to drži zarobljenima u

starom, neobraćenom čovjeku. Reći ćete: Pa nismo baš toliki odmetnici i otpadnici! Točno.

Međutim, iako, možda, ne činimo neke strašne grijehe, zar ne osjećamo koliko je u nama duh

ovoga svijeta? Skloni smo lijenosti ili pretjeranom radu, isuviše puštamo na volju svome jeziku,

zlim mislima. Osjećamo kako nas silno obuzima potreba za posjedovanjem, podložni smo

ovisnostima o zabavi, piću, kocki… Zanemarujemo dobra djela, zanemarujemo molitvu.

Ukratko, živimo kao da baš i nismo kršćani. Ako i nismo baš protiv evanđelja, ipak živimo

mimo njega. Obraćenje je, zapravo, trajan proces. To je kao u braku. Iako se mladi na početku

njihova braka stvarno vole, potrebno je u braku tu ljubav neprestano njegovati. Ljubav koja ne

raste, nužno propada. Čovjek koji se uvijek iznova ne trudi oko svoga obraćenja, nužno

nazaduje.

Page 147: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

147

Vjerujte Evanđelju

Veli Isus dalje: Obratite se i vjerujte evanđelju! To je taj odlučni korak. Naime, svi mi

vjerujemo u Isusa Krista, svi mi vjerujemo evanđelju i u crkvi ustajemo kad se evanđelje

navješćuje. Međutim, ovdje se želi reći još nešto više: evanđelje bi trebalo biti naša osnovna

životna odrednica. Evo, pogledajmo što se kasnije zbilo u današnjem evanđeoskom odlomku:

Isus poziva prvu četvoricu učenika: Šimuna, kasnije nazvanog Petar i njegova brata Andriju, te

malo kasnije Ivana i njegova brata Jakova. I njih četvorica ostavljaju svoj posao i svoje

dotadašnje zvanje i kreću za Isusom. To je za nas slika i pouka. U tome trenutku za ovu

četvoricu ovaj je poziv bio važniji od svega. I nas Isus poziva da evanđelje stavimo iznad svega.

A mi, eto, toliko puta hramamo na obje noge, kako to slikovito reče prorok Ilija. Jesmo kršćani,

poštujemo svoje svetinje, ali ćemo u isto vrijeme rado pogledati horoskop, poslužiti se nekim

praznovjerjima… Jesmo kršćani, ali ćemo lako žrtvovati i molitvu i nedjeljnu misu i vjeronauk

i neke druge kršćanske dužnosti, jer velimo da smo preopterećeni i da nemamo vremena.

Vjerujemo evanđelju, ali nekako još više vjerujemo u novu i brzu zaradu. Jesmo kršćani, ali

ćemo u pitanju predbračnog i bračnog morala i nemorala živjeti kao oni koji Krista ne priznaju.

A što reći o pitanju zaštite života nerođene djece, o poštivanju starijih i obespravljenih, o

izgrađivanju ozračja dobrote, povjerenja, mira i pomirljivosti, o poštenom i čestitom

poslovanju?

U našem životu, hvala Bogu, uvijek ima prostora za preobražaj, za obraćenje, za ponovno

otkrivanje ljepote i snage Evanđelja. Pri tome uvijek ostaje ona temeljna odrednica. Sada.

Danas. U ovo vrijeme. Ne sutra, ne na ljeto, ne kada djeca poodrastu, ne onda kada otplatim

kredit, ne onda kada odem u mirovinu. Veli pismo: Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je

vrijeme spasa! (2 Kor 6,2b).

Vedar je i otvoren Isusov poziv: približilo se kraljevstvo nebesko. Obratite se i vjerujte

Evanđelju. On nas na to poziva, on nam daje mudrosti i snage da tako i živimo. Iz dna u dan.

Poput apostola, koji, istina, nisu bili besprijekorni, ali su se iz dana u dan trudili slijediti Isusa

vedro i s povjerenjem. Oni su povjerovali Gospodinu, pošli za njim i na njima je Gospodin

izgradio svoju Crkvu. Taj isti poziv on danas upućuje i nama. I na nama želi dalje izgrađivati

svoju Crkvu u kojoj se ostvaruje njegovo Kraljevstvo: kraljevstvo istine i života, kraljevstvo,

kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira.3

III.

Ispunilo se vrijeme

Isus započinje svoje javno djelovanje u Galileji. Srž njegove poruke jest: „Ispunilo se vrijeme,

približilo se Kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!“

Ispunilo se vrijeme. Poruka radosti. Ono što ste vjekovima čekali, ovdje je, među vama. Sada

više nema mjesta odgađanju. Židovi su imali taj trenutak da povjeruju. Nisu mogli znati hoće li

imati druge prilike. Poruka je to za sadašnji trenutak. I za nas jasna poruka. Nismo gospodari

vlastite prošlosti. Što je bilo, bilo je, što se zbilo, zbilo se. To prepuštamo Božjem milosrđu. O

budućnosti ništa ne znamo. To prepuštamo Božjoj providnosnoj ljubavi. Moj je samo sadašnji

trenutak. Ispunilo se vrijeme. Sada, danas mogu nešto učiniti.

3 Predslovlje svetkovine Krista, Kralja svega stvorenja.

Page 148: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

148

Približilo se Kraljevstvo Božje! Bog prolazi mojom ulicom. Osjećam dah Božji na mojem vratu.

Osjećam Božju ruku na mom zapešću. Osjećam Božji lahor u mojoj duši. Gospodin prolazi!

Od vlastitog života mogu učiniti Edenski vrt kojim Bog šeće. Isus nas na drugom jednom mjestu

uvjerava: „Kraljevstvo je Božje među vama“. A mi, u svojoj grešnosti i u svojoj ludosti i ne

primjećujemo koliko je Bog među nama i s nama.

Obratite se. Isus traži preobrazbu, životni zaokret. Isuviše dugo sam sebe uvjeravao da ne mogu

drugačije živjeti nego što sad živim: ne mogu se ja baš tako redovito moliti, ne mogu ja baš

tako odmah opraštati, ne mogu se ja baš odmah riješiti neke ružne navike, nekog grijeha. A

poziv je jasan. Nedvojben. Bez alternative. „Obratite se!“

Vjerujte. Premalo vjerujemo u snagu koju nosimo u sebi. Naravno, ne svoju snagu, nego Božju.

Isus nam govori: „Vjerujte da možete pobijediti zlo u sebi i oko sebe. Vjerujte da možete biti

nositelji mira i radosne vijesti. Vjerujte da je sve moguće onima koji se u Gospodina uzdaju.

Vjerujte da sićušno zrno gorušice izraste veće od svega bilja. Vjerujte da malo kvasca sve tijesto

uskvasa. Vjerujte da se isplati prodati sve što čovjek ima da bi kupio njivu u kojoj je našao

zakopano blago. Vjerujte u pobjedu Božje ljubavi.

Evanđelju. Upravo to. Kristovo je Evanđelje zapravo Lijepa, blaga, radosna vijest. I upravo se

tu očituje naša slabost. Mi u biti ne vjerujemo da je ono što je Isus govorio Blaga vijest (Neki

nam se njegovi zahtjevi čine prestrogi, npr. kad govori o praštanju, o tome kako se ni u kojem

slučaju ne treba osvećivati). Ne vjerujemo toliko puta da je Isusovo Evanđelje zapravo Lijepa

vijest (npr. kada govori o opasnosti i ispraznosti zemaljskog bogatstva). A osobito nam je teško

koji puta povjerovati da je Evanđelje radosna vijest kad vidimo Kristov križ (Židovima

sablazan, a poganima ludost) i kad u svjetlu njegova križa gledamo i naše križeve. A ipak. To

je jedini put spasenja. Isusovo Evanđelje. Kao što je Krist po muci i smrti došao do slave

uskrsnuća, tako je i nama kroz nevolje doći do proslave. Stoga je takvo Kristovo Evanđelje za

nas već danas Radosna vijest, jer znamo: naš je život ispunjen dubokim smislom. Bog nas štiti.

I Bog nas voli.

Za mene je taj poziv. Danas. Ispunilo se vrijeme. Upravo u ovome trenutku. Bog me sada

poziva. I sada računa na mene. Ne čujete li kako u vašim srcima jasno odjekuje njegov glas:

„Ispunilo se vrijeme“? Doista, da čovjek zadrhti od radosti. Jer je Isus tako blizu.

Page 149: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

149

4. NEDJELJA KROZ GODINU

II.

Uvod i pokajnički čin

Isus je liječnik duše i tijela. Isus jedini je jači od svakoga zla, tjelesnog i duhovnog. Kao što je

liječio bolesnike i izgonio zloduhe, tako i danas on želi biti pobjednikom nad svakim zlom i

nad samim Zlim. A nas poziva da se prepustimo njegovoj snazi i milosti te da surađujemo u

njegovu djelu spasenja.

Gospodine, ti liječiš našu nemoć. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti nam u svojoj dobroti grijehe praštaš, kad god te zamolimo. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti ozdravljaš naše duše od rana grijeha. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Ima prilika kad smo mi ljudi nemoćni. Kad nam klonu ruke i kada zdvojni gledamo u prazno.

Ništa se ne može učiniti. Eno, dogodi se potres, poplava, neka velika nesreća. Dogodi se da

netko iznenada strada, pogine, umre. Dogodi se rat, dogodi se teški razdor u obitelji. Dogodi se

tjeskoba, nesigurnost, zdvojnost, muka. I onda osjetimo kako ljudske snage ne mogu zapravo

baš ništa. Čak nam ni drugi ljudi ne mogu u potpunosti pomoći. I onda se obraćamo Bogu:

„Gospodine, pomozi! Gospodine, smiluj se!“ Jer, znamo, samo on je Gospodar nad

Gospodarima.

Opsjednuće – izraz ljudske nemoći

Za Isusove suvremenike najstrašnije je bilo vidjeti čovjeka opsjednuta od sotone. Naravno, tu

se mnogo puta radilo zapravo o duševnoj bolesti, koju oni nisu mogli drugačije razumjeti, nego

kao opsjednutost. Bez obzira radilo se tu zapravo o duševnoj bolesti ili o pravom opsjednuću,

ljudi su bili nemoćni. Vidjeli su kako je čovjek izvan sebe, kako se strašno muči, a nisu imali

nikakva lijeka. I nitko, baš nitko im nije mogao pomoći. I onda se pojavio Isus koji je nastupao

s velikom silom i snagom. Stoga su k njemu – kao posljednjoj nadi – dovodili opsjednute, ili su

sami opsjednuti nailazili od njega. Kada nitko i ništa nije pomagalo, dolazili su k Isusu.

Krist ima vlast i snagu

Današnje nam Markovo evanđelje upravo želi to pokazati. Isus je učio narod kao onaj koji ima

vlast, a ne kao pismoznanci koji su samo tumačili riječ. Isus dolazi s velikom snagom, snagom

vlastite riječi, snagom vlastite osobnosti. Isus potvrđuje istinitost svojih riječi svojim stavom,

ali i čudesima koja je činio. Liječio je bolesnike, umnožio je kruh i ribe, hodao je po vodi…

Čak su i njegovi protivnici priznavali. „Nikada nitko nije govorio kao ovaj čovjek“, Govorili

su da je – u određenom slučaju – učinio očit znak, koji se ne može zanijekati. Iako su se protivili

njegovu nauku, nisu mu mogli odreći snagu i vlast, tako da su ga pitali kojom to snagom čini.

I sada dolazi ono što su Židovi smatrali najjačim dokazom nečije snage. Isus se pokazao jačim

i od nečistih duhova koji bi opsjeli nekog čovjeka. Za ondašnjeg je vjernika to bio očit i siguran

znak da Isus dolazi od Boga ili da je u najmanju ruku Božji čovjek. Iako su to neki pokušavali

Page 150: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

150

omalovažiti primjedbom da Isus u ime poglavice đavolskog – Beelzebula – izgoni đavle, ipak

je bilo očito da je Božja snaga u njemu.

Današnja „opsjednuća“ i Kristova snaga

I danas se ovo, događa da je čovjek „opsjednut“, odnosno, da se osjeća kao da je nemoćan pred

zlom koje ga obuzima. Zar ne da se svaki pojedini od nas bar ponekad osjećao kao da je zlo u

njemu jače od njegove vlastite volje. Osjećamo kako nas nekada obuzima zavist, kako u nama

raste bijes, kako nas ponekad zahvaća prevelika i neuklonjiva tjeskoba, zdvojnost, manjak vjere.

Osjećamo se nemoćni da oprostimo, da prihvatimo bližnjega, da se prepustimo Božjoj volji.

Osjećamo kako nas nekad naše strasti drže i stišću kao kliještama. Ne možemo se oprijeti nekom

poroku, nekoj ružnoj misli, nekom nagnuću, nekoj ružnoj navici… Doista, ponekad je zlo tako

snažno u nama. Čini nam se da smo prije s takom lakoćom i molili i voljeli druge ljude i praštali

i bili susretljivi. Čini nam se da smo s lakoćom izlazili na kraj s našim lošim mislima ili

nagnućima, da smo nekako imali same sebe pod kontrolom. A onda, kao da nas je nešto obuzelo

i oduzelo našoj vlastitoj volji. Volja nam je postala tako slaba i mlitava. Tome može biti više

uzroka: teret godina, bolest, težak rad, oskudica, obiteljske nevolje i nesreće, smrt u obitelji,

posljedice rata…

Izgled upravo nevjerojatno, ali je, nažalost, istinito, da mnogu od onih koji se smatraju

vjernicima u takvim prigodama traže takozvana alternativna rješenja. Kao prva pripomoć nađe

se tu horoskop, onda viskovi i druge okultne prakse. Što govoriti o zapisima, zamotuljcima,

različitim istočnjačkim iznašašćima koji gledaju na podzemne vode, na strane svijeta, na to gdje

treba staviti postelju, a gdje stol… Onda je tu i takozvana bioenergija, kojekakva liječenja

dodirom, na daljinu, aurom, čarobnim prahovima… Rekli bi stari ljudi: sve, samo ne evanđelje

Isusovo.

Pravi vjernik znade da je liječništvo mudrost koju Bog daje i da trebamo jedni drugima

pomagati na sve naravne načine. Međutim, kojekakvo čarobnjaštvo izravno se Bogu protivi. Mi

u jednostavnosti srca znamo i vjerujemo: Krist je pobijedio grijeh i smrt. On je jači od svake

napasti i svake zle sile. U njegovoj je ruci sve. Nitko i ništa i ne može biti jače od Božje sile

koja je u Isusu Kristu. Zato se valja njemu obratiti i iskrenim srcem zavapiti – kao što su

bolesnici u Isusovo vrijeme znali vikati: Isuse, sine Davidov, smiluj mi se! Zato nam je važna i

nedjeljna misa i svakodnevna molitva. Zato su nam važni sakramenti – pogotovo sakrament

pomirenja. Zato nam je potrebna i molitva Crkve. a kada je u pitanju bolest, tu je i poseban

Božji lijek – sakrament bolesničkog pomazanja. U svemu tome očituje se Kristova snaga. Jer

on je rekao: „Ne bojte se. Ja sam pobijedio svijet!“ (Iv 16,33)

Zbog svega toga, Kristov vjernik u svemu ima duboki mir duše. On koji je opsjednutoga

oslobodio vlasti zloga duha, oslobodit će i nas od svakoga straha, od svake napasti, od svake

nesigurnosti i od svakoga zla i grijeha. Upravo zbog toga i molimo svednevice. I ne uvedi nas

u napast, nego izbavi nas od zla (tj. Zloga). Neka nam ta molitva uvijek bude uslišana.

Page 151: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

151

5. NEDJELJA KROZ GODINU

I.

Uvod i pokajnički čin

Čovjek koji puta upadne u velike nevolje i velike patnje. događa se da čovjek misli da muka i

nevolja nadilazi njegove snage. Tada smo blizu očajavanja. Božja nas riječ danas potiče na

hrabrost, na pouzdanje. Trebamo, naime, znati da je Bog iznad svega i u svemu. Kao što je Bog

u povijesti izbavljao svoje miljenike iz svih tjeskoba, tako želi biti snažno prisutan i u našim

životima. Zamolimo ga da se i na nama očituje njegova milosna snaga.

Gospodine, ti si starozavjetne pravednike nagrađivao za njihovu vjernost i ustrajnost. Gospodine, miluj se!

Kriste, ti si liječio svaku bolest i svaku nemoć u narodu. Kriste, smiluj se!

Gospodine tvoja je spasiteljska snaga i danas djelatna u tvojoj Crkvi. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Strahota ljudske patnje

Vjerojatno smo – barem na televiziji – vidjeli jednom tkalački stan. Osnova je razapeta i napeta,

a potka se provlači pomoću čunka. Tkalja vješto prometne čunak s jedne strane osnove na

drugu. Možda je potrebna sekunda ili dvije da čunak proleti s jedne na drugu stranu osnove. I

onda vidimo u prvom čitanju jednu sliku koju je uzeo Job. Job je čovjek kojega Sveto pismo

opisuje kao velikog patnika. Bog je dao da Job bude strašno kušan. Ali, u početku nije bilo tako.

Biblija ovako opisuje toga čovjeka: „Imao je sedam tisuća ovaca, tri tisuće deva, pet stotina

jarmova goveda, pet stotina magarica i veoma mnogo služinčadi. Čovjek taj bijaše najugledniji

među svim istočnjacima.“ Imao je k tome puno sinova i kćeri. I dogodilo se, evo, da je ostao

bez svega. Bez sveg svoga imanja, dogodilo se da su mu djeca poginula, a on sam dopao čireva

i teške kožne bolesti. I sada Job, posvema skrhan – ali ne potpuno bez nade – ovako izriče svoju

žalopojku: „Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade.“ Uočavate li

tu strašnu sliku. Njegov život, svi njegovi dani proletješe brže od čunka!

Isus – ozdravitelj

Na početku svoga evanđelja Marko opisuje Isusa kako velikom silom i snagom, riječju i

čudesima započinje svoje poslanje. U današnjem evanđelju on to sažima na ovaj način: „I on

ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna.“

Znademo da je Isus usporedno sa svojim propovijedanjem uvijek liječio i pomagao ljudima u

nevolji. Liječio je bolesne, zloduhe izgonio, pretvorio vodu u vino da bi ljude izbavio iz

neprilike, umnožio kruh i ribe, smirio oluju na moru, spasio Petra koji se utapao… Čak je i

mrtve uskrišavao.

A sve je to bio znak njegovog božanskog poslanja, sve je to bio znak njegovog spasenja koje

se proteže onakraj našeg ljudskog iskustva i ovoga života, bio je to znak onoga spasenja po

kojem čovjek postaje dionik neba, član Božje obitelji i dionih božanske naravi Isusa Krista.

Page 152: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

152

Kristova snaga danas u Crkvi

Mi kršćani vjerujemo i znamo da je Gospodin Isus i danas među mana. Naime, da je na jednak

način živ, nazočan i djelatan među nama, u svojoj Crkvi. Njegova snaga i sila i danas djeluje u

Crkvi i po Crkvi. I u njegovu se snagu uzdamo. Naravno, kada je u pitanju bolest tijela, tražimo

liječničku pomoć, jer su i liječništvo i lijekovi Božji dar. Međutim, i pored toga uvijek se

obraćamo Bogu i tražimo njegovu zaštitu u tjelesnim i duhovnim potrebama. Zato je za nas

vjernike nezamislivo obraćati se nekim umijećima i nekim silama koje nisu od Boga. Naprotiv,

uza sva naravna sredstva koja Bog stavlja pred nas (kao liječnike i lijekove), mi se uvijek

obraćamo Bogu za pomoć. Ne zaboravljamo pri tome posebnu snagu Kristovih sakramenata:

pomirenja, euharistije, bolesničkog pomazanja. Pa ako nam Bog i ne podari zdravlje na onakav

način kako smo priželjkivali, dat će nam Bog sigurno mir, predanost i duhovnu radost.

Konačno, vratimo li se na Joba iz prvog čitanja, Biblija nam govori kako je on ustrajao u

vjernosti Bogu unatoč svih strahota koje su mu se dogodile, te kako mu je Bog vratio sve ono

što je izgubio te ga učinio čovjekom još uglednijim i poštovanijim nego što je bio prije svoje

nesreće.

Tako i mi mirno koračamo, ne plašeći se nikakvih nevolja i strahota. Veli nam bogoduhi Pavao:

„Sve je vaše… bio svijet, ili život, ili smrt, ili sadašnje, ili buduće: sve je vaše, vi Kristovi, a

Krist Božji.“ (1Kor 3,21-22)

II.

Uvod i pokajnički čin

Vječita je životna tema putanje: otkuda patnja? Zašto čovjek koji puta silno trpi? Zašto je i sâm

Sin Božji morao trpjeti? Na ta pitanja možemo naći odgovor samo ako ih promatramo očima

vjere i kršćanske nade. Danas nam Božja riječ progovara o tim teškim temama. Neka nas duh

Božji prosvijetli da tu riječ razumijemo, prihvatimo i u život provedemo. Priznajmo svoje

grijehe, zazovimo milosrđe Božje da bismo bili dostojni ove riječi i ovih otajstava koja želimo

slaviti.

Gospodine, ti si sve stvorio dobro. Gospodine, smiluj se!

Kriste, nakon ljudskog pada, ti si nas otkupio svojom smrću i uskrsnućem. Kriste, smiluj

se!

Gospodine, ti nas pozivaš da budemo dionici Kristovih patnja, da bismo bili dionicima i njegove nebeske proslave. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Ima nekih kukaca, kao što je hrušt, koji samo jedan ili dva dana žive na površini zemlje.

Neshvatljivo malo, rekli bismo. Međutim, što je čovjekov vijek od sedamdeset, osamdeset, pa

i stotinu godina, prema milijardama godina koliko su stari ova naša zemlja i cijeli svemir? Tako

nas sveti pisac poučava: Jer je tisuću godina u očima tvojim k'o jučerašnji dan koji je minuo

(Ps 90,4). Kad uđemo u takve misli, kao da nas obuzima neka tjeskoba.

Nije li borba život čovjekov na zemlji?

Page 153: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

153

U današnjem prvom čitanju progovara nam Job, onaj patnik koji je stvarno iskusio što je nesreća

i nevolja: izgubio je svoju djecu, svoje imanje i dopao teške bolesti. Nakon tih strašnih iskustava

čuli smo kako Job progovara: Nije l' borba život čovjekov na zemlji? (…) noći su mučne meni

dosuđene. Liježući pomišljam :“Kad li ću ustati?“ A dižuć se „Kad ću večer dočekati!“ Doista

kako li samo strašne mogu biti ljudske nesreće! Dovoljno je pomisliti na rat i glad, na silne

nepravde i nasilja u svijetu, na obiteljske tragedije, na iznenadne bolesti i prometne nesreće…

I s time treba živjeti! Kako li samo mučan znade biti čovjekov život. Tako i sveti Pavao u jednoj

poslanici nabraja svoje poteškoće: U naporima – preobilno; u tamnicama – preobilno; u

batinama – prekomjerno; u smrtnim pogiblima - često. Od Židova primio sam pet puta po

četrdeset manje jednu. Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom,

jednu noć i dan proveo sam u bezdanu. Česta putovanja, pogibli od rijeka, pogibli od

razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji,

pogibli na moru, pogibli od lažne braće; u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladu i žeđi,

često u postovima, u studeni i golotinji! (2 Kor 11,23-27). Tko može istražiti ponore ljudske

patnje, tko može isušiti suze cijeloga svijeta?

Dani moji brže od čunka prođoše

I sada dolazi još nešto. Koliko god čovjek trpio, ipak se uvijek iznova nada, vjeruje da će biti

bolje. Ali i tu Job kao da nas obeshrabruje. Kao primjer uzima tkalački stan. Poznato nam je,

barem iz pripovijedanja ili slika, kako se njime rukuje: čunak s potkom hitro se prebacuje sad

na jednu sad na drugu stranu. Tu sliku ima Job pred očima kada govori: Dani moji brže od

čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade. Time je, izgleda, Jobova tuga potpuna. Život

mu je mučan, a ako bi se nečemu boljem i nadao, život će ionako brzo proći.

Ovo je pravi trenutak da razaberemo što znači ona Augustinova izreka da je Novi zavjet u

starome sakriven, a da ne Stari zavjet u Novome otkriven. Ono što nam izgleda nejasno u

Starom zavjetu, otkrivamo i razaznajemo u Novom, jer Pismo se najbolje Pismom tumači.

On ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti

Kada bismo se zaustavili na čovjeku patniku o kojem govori Job, bila bi to slika čovjeka koji

živi na zemlji i samo za ovoj svijet. Kad čovjek gleda samo ovaj svijet i ne uspijeva uzdignuti

oči prema Bogu, onda mu život stvarno ostaje bez smisla. To veli i Pavao: Ako se samo u ovom

životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi (1 Kor 15,19). Na Jobova strašna pitanja

nalazimo, dakle, rješenje i poruku punu nade u današnjem evanđelju. Čuli smo. U Petrovoj kući

Isus nalazi Petrovu punicu koju je mučila ognjica. Znamo kako temperatura čovjeka potpuno

iscrpi. Isus je prihvati za ruku i podiže. Žena je isti čas ustala i čak ih je mogla posluživati.

Vijest odmah proširila: Ubrzo su se pojavili i drugi bolesnici. Veli Marko: I on ozdravi

bolesnike – a bojahu mnogi, i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna.

Evanđelja opisuju mnoga Isusova čudesa: liječio je bolesne, mrtve uskrišavao, umnažao kruh i

ribe, pretvorio je vodu u vino, zaustavio je oluju na jezeru… Sva su ta čudesa za Isusa tek znak,

znak onoga spasenja koje nadilazi ovaj život. Izlječenje uzetoga čovjeka za Isusa je tek bio

onoga važnijega što se dogodilo – a to je da su tom istom čovjeku bili oprošteni grijesi.

Umnažanje kruha za Isusa je tek znak njegova Tijela koje postaje hranom za život svijeta,

uskrišenje Lazara tek je znak onoga uskrsnuća za vječnost, gdje više neće biti ni boli ni jauka

ni tuge. Sva su Isusova čudesa, naravno, učinjena za dobrobit čovjeka i bila su izraz njegove

sućuti prema onima koji su trpjeli, ali su ona tek znak onoga konačnog, trajnog i vječnog

spasenja koje je za nas Krist postigao svojom smrću i uskrsnućem.

Page 154: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

154

I sada dolazi ono najvažnije. Ako se u našem životu ne dogode čudesa, ako i mi poput Joba ili

Pavla trpimo, znamo, da nije uzalud. Jer, veli na drugom mjestu apostol: Ako s njime umrijesmo,

s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati (2 Tim 2,11-12). Krist je

ozdravio mnoge bolesnike. I nas ozdravlja od naših grijeha. Daje nam milost da svoje nevolje,

svoje patnje, svoj križ sjedinimo s njime. U svojim nevoljama nismo sami. Povezani smo s

Kristom u patnjama, da bismo bili dionici i njegove proslave. Zato nas u potpunosti tješi

apostolova riječ: U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući;

progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni – uvijek umiranje Isusovo u tijelu

pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje (2 Kor 4,8-10).

Zato u svojim nevoljama ne malakšemo, nego ih s pouzdanjem podnosimo. Tako onda

naviještamo evanđelje – radosnu vijest spasenja. Naš život onda nije muka, patnja i strašno

kulučenje, nego je naš život hod s Kristom – zajedno s njime trpimo, da bismo s njime i

kraljevali. A kada to znamo i vjerujemo, onda patnja nije strašna. U tome smislu onda možemo

razumjeti Pavlovo klicanje: Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima,

tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak (2 Kor 12,10). Isus je ozdravio

Petrovu punicu i mnoge bolesnike. Neka i nas izliječi od malodušja i neka nas ispuni radosnom

nadom.

III.

Posluživaše im

Marko je doista lav: silovito započinje svoje evanđelje opisom Ivana koji je „glas koji viče u

pustinji“ (1,3). Odmah zatim opisuje kako se prigodom Isusova krštenja čuo silni Božji glas.

Početak Isusova javnog djelovanja Marko obilježava Isusovim čudesima. U današnjem

evanđelju prikazano je Isusovo prvo čudo ozdravljenja (da nije prošle nedjelje bila Svijećnica,

čuli bismo odlomak koji opisuje istjerivanje zloduha). Isus je ozdravio Petrovu punicu. Ta je

zgoda vrlo znakovita.

A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. Iako je u ono vrijeme ognjica

mogla biti opasna, očito da nije bila tako strašna kao sljepoća, uzetost ili guba. Pa ipak, i takva

je bolest - možda malena, ali neugodna i iscrpljujuća - predmet Isusove pažnje. Kad su ušli u

kuću, odmah su mu rekli za nju. Očito im je u tom trenutku to bilo najvažnije: naime, kad je u

kući žena bolesna, muškarci se osjećaju bespomoćno, sve ide naopako. Zato su požurili da Isusu

kažu za nju (vjerojatno su ga s tom namjerom i doveli u Petrovu i Andrijinu kuću). Evo

jednostavne i lijepe poruke za nas: ne trebam se bojati zamoliti Isusa i za „sitnicu“ (u nečijim

očima), koja meni puno znači. Isus je uvijek uz nas. On je naš saveznik. On nas razumije. Pred

njega uvijek možemo doći slobodni i neopterećeni i zamoliti ga za svoje potrebe. A on će u

svojoj providonosnoj ljubavi odrediti što nam je stvarno potrebno. Jer, Isus je Emanuel, „S

nama Bog“. Čovjekoljubac.

On pristupi, uhvati je za ruku i podiže. Uvijek se iznova iznenađujemo kako je Isus stvarno

došao ne da bude služen, nego da služi (usp. Mt 20,28; Mk 10,45). I sama je gesta tako puna

pažnje: Isus pristupi, uhvati ženu za ruku i podiže. Doista, Isus se prigiba nad našom slabošću,

uzima u svoju ruku našu ruku. I diže nas. Omogućuje nam da se izdignemo iz svojih slabosti i

svojih grijeha. On je na djelu, a mi mu tek dopuštamo da nas spašava. Božje je spasenje za nas

u potpunosti besplatno. Plod neshvatljive i sveobuhvatne Božje ljubavi.

Page 155: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

155

I pusti je ognjica. To samo Isus može. Ljudskim sredstvima nije moguće postići da bolest

odmah prestane. Međutim, ono što je ljudima nemoguće, Bogu je itekako moguće. Tako i sebe

vidim u nekoj nevolji, u okovima svojih slabosti, svojih loših navika, svojih grijeha. Može li se

stvarno dogoditi da budem od svega toga slobodan, tek tako, odjedanput? Naravno da je

moguće. Ne nama, nego Isusu. Samo ako mu stvarno dopustim da me uhvati za ruku i pridigne.

Jer je njemu doista sve moguće. I gle: već me pušta ognjica!

I posluživaše im. Ovo je vrhunac Isusovog djelovanja i završetak Isusove pouke za nas. Ovo

ozdravljenje nije samo sebi svrhom. Isus ozdravlja da bi ženu učinio sposobnom za služenje.

Isus služi da bismo mi služili. Svako naime čudo koje on čini radi dobra je radi zajedničkog

dobra. Tako to čini Isus. Ozdravio je Šimuna od njegove slabosti i neodlučnosti i učinio ga

Petrom-Stijenom. Ozdravio je Pavla od njegove zalijepljenosti i učinio ga apostolom naroda.

Ozdravio je Augustina od njegove raskalašenosti i učinio ga velikim biskupom. Ozdravit će i

mene od mojih slabosti da bih mogao posluživati braći i sestrama. I to će biti najbolji način da

zahvalim Isusu za ozdravljenje koje mi podjeljuje.

Page 156: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

156

6. NEDJELJA KROZ GODINU

I.

Uvod i pokajnički čin

Danas je sve više osamljenih i onih koji se osjećaju ostavljenima i odbačenima. A Isus pristupa

svakom čovjeku: i bolesniku, i strancu i potrebniku i grešniku. Na ovoj svetoj misi želimo

zazvati Božje milosrđe na svakoga čovjeka, a osobito na one koji su od ljudi odbačeni.

Gospodine, ti si naše boli ponio, naše bolesti na se uzeo. Gospodine, miluj se!

Kriste, ti pružaš svoju milosnu ruku i grešniku i bolesniku i strancu i malenom djetetu.

Kriste smiluj se!

Gospodine, ti i nas pozivamo da budemo jedni uz druge u svim nevoljama. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Djetetu u školi zna biti strašno kada osjete da ih druga djeca ne prihvaćaju, da mu se rugaju, da

se ne žele s njim igrati, da ga uopće ne zovu u svoje društvo. To je onda vrlo ozbiljan problem

i za učitelje i za roditelje. Koji puta se i u društvu znadu događati tako neka „izopćenja“ da se

čovjek jednostavno veoma nelagodno osjeća su susretu s drugim ljudima.

Gubavci

Tako je u Isusovo vrijeme najstrašnije bilo gubavcima. Oni su na dvostruk način bili strašno

pogođeni. Prvo, bolovali su od teške i neizlječive bolesti od koje se dugo i u bolima umiralo,

kada su čovjeku otpadali dijelovi udova, pa i sami udovi. Čir na čiru, krasta na krasti. neizlječivo

i strašno! Drugo, a to je možda bilo još teže, drugi su ih ljudi u strahu od zaraze posvema

isključili iz društva. Gubavci se nisu smjeli kretati u društvu s drugim ljudima, nisu smjeli

stanovati u naseljima, morali su sklanjati s puta kad bi prolazili zdravi, pri tome zakriliti usta

plaštem i vikati „Nečist! Nečist!“ Biti posvema izbačen iz društva, iz naselja, iz društvenog

života, pa čak i od svoje obitelji. Živi mrtvaci, rekli bismo.

Isus i gubavac

Evo, čuli smo danas kako je protekao jedan dirljivi susret Isusa i jednog gubavca: „I dođe k

njemu neki gubavac, klekne i zamoli: 'Ako hoćeš, možeš me očistiti!' Isus ganut pruži ruku,

dotače ga se pa će mu: 'Hoću, budi čist!'„

Ako hoćeš, možeš me očistiti! Ovdje zapažamo dvije stvari. Gubavac je uvjeren u Isusovu snagu.

Međutim, toliko je već navikao da se svi od njega sklanjaju, toliko se navikao na to da su ga svi

ljudi već otpisali, da mu je nekako izgledalo razumljivo i to da se Isus okrenuo od njega.

Smatrao je da po sebi nije uopće vrijedan da ga Isus pogleda. Zato veli: „Ako hoćeš!“ Mislio je

reći: „Vjerujem da si ti bitno drugačiji od drugih koji se uklanjaju od mene, koji me već vide

mrtvoga. Ako hoćeš. No ja vjerujem, da ti tako i hoćeš.

Isus ganut pruži ruku. Isus se gotovo rasplakao. Strašna je nesreća toga čovjeka. Doista, čovjek

s imalo milosrđa ne može a da se ne potrese nad tolikom nevoljom. I veli mu: „Hoću, budi čist!“

Page 157: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

157

Kao da je htio reći: „Pa naravno da ti želim pomoći. Naravno da na te gledam s milosrđem. Ne

boj se. Meni si važan i ja sam uz tebe.

Mi gubavci

Koliko se god mi trudili oko dobra, u životu nam se dogodilo češće ili rjeđe, da baš učinimo

nešto čega se duboko stidimo. Baš ružno i teško uvrijedimo neku osobu. Nešto osobito teško

učinimo, izigramo povjerenje, propustimo pomoći nevoljniku (a mogli smo bez puno

poteškoća), pokažemo duboku nezahvalnost prema Bogu. Dogodilo nam se da se duboko

stidimo. Ne usuđujemo se to priznati niti najboljem prijatelju, u ispovijedi o tome nešto

nesuvislo promrmljamo, pa ni samima sebi to do kraja ne priznamo. I onda nas uhvati tjeskoba:

Može li to Bog uopće oprostiti. Hoće li to Bog uopće oprostiti. Nisam li ja proigrao i previše

„kredita“ kod Boga. Nije li i on već digao ruke od mene. Nisam li i ja već onaj „otpisani“, onaj

oko kojeg se ne vrijedi više truditi?

Međutim, i meni u takvim i sličnim prilikama Isus veli: „Hoću, budi čist!“ U tu se riječ valja

pouzdavati. jer Božje milosrđe nadvisuje svako naše očekivanje, svaku našu zaslugu i svaku

našu predodžbu. On je uvijek veći i bolji, on je posvemašnja Ljubav i Dobrota. Kad ne bismo

tako vjerovali, predali bismo se u ruke napasniku, koji jedva čeka da „bacimo koplje u trnje“.

Zato, prisjetimo se. Treba samo iskreno zavapiti. I evo, Isus i mene gleda u oči i ganut pruža

ruku i progovara mi: „Hoću, budi čist!“

Gubavci oko nas

Ovo je jednako važno. I među nama ima onih koje je većina otpisala i koji su u očima ljudi

nepopravljivi. To mogu biti ovisnici, neprilagođeni, „bezbožnici“, „neodgojena“ mladež,

kriminalci… A u našim obiteljima mogu to biti oni nesnosni, častohlepni, gramzljivi,

podrugljivci… Ukratko, oni koji nam se gade, baš kao što su se gubavci gadili ostalim ljudima

u Isusovo vrijeme. A za Boga nema otpisanih. Naravno, ne radi se o tome da ćemo mi svojim

postupcima podržavati zlo koje netko čini, ali da ćemo i te kako dobro razlikovati grijeh od

grešnika, da ćemo uvijek biti spremni pomoći nevoljniku, iako je on sam dobrano kriv da se u

to je nevolji nalazi, to je po sebi razumljivo. Poznavaoci ljudskih duša znaju vrlo dobro da su

takvi ljudi ponajčešće takvi upravo zbog toga što se smatraju odbačenima, neprihvaćenima,

nevoljenima. Međutim, kao što je Kristova poruka i njegovo spasenje upućeno svakom čovjeku,

tako to treba biti i u današnjoj Crkvi. Krist se obratio i gubavcu i cariniku i desnom razbojniku

i strancu i djetetu i ženi preljubnici.

Tako to čini Isus? A mi, Isusovi učenici?

II.

Uvod i pokajnički čin

Onaj tko laže, veli poslovica, mora imati dobro pamćenje. Onaj koji vara, mora biti jako

domišljat. Po sebi je najjednostavnije – biti čestit čovjek, vršiti svoje dužnosti, poštovati Boga

i bližnjega. Biti pravi vjernik znači živjeti redovnim životom u zahvalnosti i jednostavnosti. O

tome nam danas govori Božja riječ. Da bismo bili dostojni ove Božje mudrosti i ovih svetih

otajstava, pokajat ćemo se za sve svoje grijehe.

Gospodine, ti si sve dobro stvorio. Gospodine, smiluj se!

Page 158: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

158

Kriste, prošao si svijetom čineći dobro. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da jednostavnošću i čestitošću budemo sol zemlje i svjetlost svijeta. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Kad govorimo o velikim i svetim kršćanima, skloni smo pomisliti da su to ljudi koji žive na

poseban, neobičan i izvanredan način i koji čine čudesa i – općenito – upadaju u oči. A kad

pogledamo, što se od nas traži? Jednostavno, vršiti Deset zapovijedi. Slijediti Kristov

evanđeoski nauk. Slaviti svete sakramente. Posvećivati svoj život molitvom. Što u tome ima

posebno i izvanredno? Ili, kakav bi trebao biti čestit roditelj? Čarobnjak? Dobra vila? Ne.

Normalna osoba koja bez ikakvih začuđujućih poteza odgaja svoje dijete. Eto, o toj

jednostavnosti i običnosti kršćanskog života progovara nam danas sveti Pavao.

Ili jeli ili pili, sve na slavu Božju činite

Veli Pavao: Ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite. Što čine normalni ljudi?

Rade svoj posao. Brinu se za svoju kuću. Vesele se, ali i tuguju, žene i udaju, održavaju

obiteljska slavlja, jedu i piju. K tome, naravno, pomažu jedni drugima i slave Boga. Sve su to

stvari koje mogu činiti i oni koji nisu nužno kršćani, pa ni pravi vjernici. Pa po čemu se onda

oni trebaju razlikovati od onih koji nisu kršćani? Jednostavno po tome: što god čine, nastoje na

slavu Božju činiti. U svoje su vrijeme neki nazovikršćani tražili od vjernika da provode

neobičan i čudan život u pretjeranim postovima i pokorama. Tako Pavao na drugom mjestu veli

da ne treba prezirati Božjih darova, samo ako ih čovjek sa zahvalnošću uzima: Svako je Božje

stvorenje dobro i ne valja odbaciti ništa što se uzima sa zahvalnošću jer se posvećuje riječju

Božjom i molitvom (1 Tim 4,4-5). Prema tome, bogougodno je djelo kad čovjek, zazivajući

Božju pomoć, odlazi na svoj posao i radi. Bogu služi onaj tko predano i s ljubavlju skrbi za

svoju obitelj. Bogu je milo kada ljudi sa zahvaljivanjem jedu, piju i vesele se zajedničkom

životu. Bogu je drago kada čovjek u nevolji ne očajava, nego svoje pouzdanje stavlja u njega.

Bogu je osobito milo kada čovjek s pouzdanjem prihvaća patnju i nevolju. Bogu vjerno služi

onaj koji u skladu sa svojom dobi i sa svojim silama nastoji u jednostavnosti srca služiti njemu

i bližnjemu. Pravi smo vjernici kad ono što inače redovito činimo, činimo sa zahvalnošću,

pouzdanjem i molitvom. Molitvom i čistom nakanom svakodnevno prikazujemo sebe Bogu,

upravo onako kako nas apostol na drugom mjestu poziva: Prikažite svoja tijela za žrtvu živu,

svetu, Bogu milu - kao svoje duhovno bogoslužje (Rim 12,1).

Ne budite na sablazan

Apostol nas dalje opominje: Ne budite na sablazan ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj,

kao što i ja svima u svemu ugađam ne tražeći svoju korist, nego što koristi mnogima na spasenje.

I ovo je važno imati na pameti. Ako krivo postupamo i ako griješimo, time, naravno, vrijeđamo

Boga ali i sebe onečovječujemo i iznakazujemo. Međutim, ima još jedna zlosretna posljedica

grijeha: sablazan. Pogledajmo. Ako čovjek pretjera u alkoholu, Boga je povrijedio a sebe

unazadio. A što je učinio svojoj obitelji? Kakav je primjer dao svojoj djeci i drugima? Ako

kršćani čine zlo, onda uvelike odnemažu evanđelju, potamnjuju sliku Kristovu u ovome svijetu

i daju za pravo onima koji vele da su svi isti i oni koji vjeruju i oni koji ne vjeruju; i oni koji

idu u crkvu i oni koji ne idu; oni koji se mole i oni koji se ne mole. Štoviše, u svojoj će

zlonamjernosti reći da su vjernici još gori. A prisjetimo se kako Isus očekuje da mi budemo sol

zemlje i svjetlo svijeta, kako nas Isus poziva da budemo kao kvasac koji ljepotom evanđelja

prožima tijesto ovoga svijeta. Ta nije li zlo koje vidimo oko sebe odraz naše mlakosti i

Page 159: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

159

nezauzetosti oko dobra, kao prvo u svojoj kući, pa onda i dalje? Ne trebamo ni vikati ni bučati.

Potrebno je da savjesno živimo kao kršćani, pa kad bude prigoda da i javno promičemo

evanđeoske vrednote.

Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov

Neki od vas će reći – čini se, s pravom – da je danas osobito teško odgajati djecu i da je jako

zahtjevno živjeti kao pravi vjernik. Okruženi smo lošim ponudama jeftine zabave, vidimo kako

se neke bitne vrijednosti omalovažavaju. Npr. tko danas govori o bračnoj vjernosti, o

suzdržljivosti o molitvi, o predanju, žrtvovanju za druge, o štedljivosti… Ukratko, u ovome

svijetu nije nam lako odmah vidjeti koji je naš put. Evo, Pavao na koncu veli: Nasljedovatelji

moji budite, kao što sam i ja Kristov. Duhovan čovjek u nekim životnim dvojbama uvijek se

zapita: A što bi Isus sada učinio? Znamo, Isus je jeo i pio, išao na svadbu i na gozbe, putovao i

odmarao se, imao prijatelje i protivnike, radio je kao mladić svojim rukama, poštovao Josipa i

Mariju, obdržavao židovske vjerske zakone, plaćao porez… Jednom riječju, bio je naš

Gospodin Isus, kako veli molitva Crkve nama u svemu jednak osim u grijehu.4 Međutim, Isus

je iznad svega vršio volju svoga nebeskoga Oca. Kada je trebalo, ponio je i iznio svoj križ sve

do Golgote.

Ideal jednostavnosti – a ipak posebnosti – kršćanskog života osobito je lijepo opisan u jednom

starom kršćanskom spisu:

Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni

načinom života. Ne žive u svojim vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim

jezikom, ne provode neki osobit život.... Prihvaćaju svugdje domaće običaje u

odijevanju, hrani i uopće načinu života, oni žive i time predlažu izvanredan i, po

jednodušnom mišljenju svih, nevjerojatan način života... Da kažem jednostavno, što je

duša u tijelu, to su kršćani u svijetu. I kršćani se šire u svijetu, ali nisu od svijeta.

Nevidljiva duša stanuje zatvorena u vidljivom tijelu, ali nije od tijela.5

Dao Gospodin da svatko od nas može poput ovih drevnih kršćana u jednostavnosti srca ljubit

Boga i bližnjega i tako biti živi znak Kristova spasenja u ovome svijetu.

4 Četvrta euharistijska molitva. 5 Poslanica Diogenetu, 5,1-4; Usp. Časoslov II., 613-614.

Page 160: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

160

7. NEDJELJA KROZ GODINU

I.

Uvod i pokajnički čin

Gospodin nas svakodnevno obasiplje tolikim darovima, da toga ponajčešće i nismo svjesni. Zar

ne, da bismo Gospodinu trebali zahvaliti što smo se jutros sami ustali iz kreveta, što smo se

sami mogli odjenuti, što smo mogli doći ovamo. Evo, euharistija, koja i znači „zahvaljivanje“

ponajbolji je način da zahvalimo Bogu za njegove mnogostruke i umnožene darove. A da bismo

to što bolje mogli, zazivamo na početku ove svete mise Božje milosrđe.

Gospodine, ti si umro i uskrsnuo za naše spasenje. Gospodine, smiluj se!

Kriste, svojim uzašašćem Ocu i nas si učinio dionicima nebeskih dobara i nebeske baštine.

Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti i nas činiš poslužiteljima tvojih otajstava i tvoga spasenja. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Bog nas uvijek iznenađuje. Tako je Pavao u Poslanici Rimljanima divi Božjoj dobroti riječima:

„Tko ga darom preteče, da bi mu se uzvratiti moralo?“ Upravo o toj Božjoj dobroti i ljubavi

koja nadilazi svaku ljudsku predodžbu govori i današnje evanđelje. Čuli smo. Četvorica nose

bolesnika na njegovoj ležaljci. Tko zna koliko su ga dugo morali nositi onim kamenitim

puteljcima do Isusa. I onda se nađu pred kućom u kojoj je bio Isus. I ne mogu ući unutra od

mnoštva. Od mnoštva koje nikako nije htjelo napraviti mjesta tako teškom bolesniku. Međutim,

nosioci se ne daju smesti.

Otkriju krov nad mjestom

Marko živopisno pripovijeda: „Budući da ga zbog mnoštva nisu mogli unijeti k njemu, otkriju

krov nad mjestom gdje bijaše Isus. Načinivši otvor, spuste postelju na kojoj je uzeti ležao.“

Ljudi su bili domišljati. Bili su uporni. I, iznad svega, imali su puno vjere da nije uzaludno ono

što čine. Vjerojatno ih je i sam bolesnik poticao da tako postupe. Bolesnik je žudio za zdravljem,

a nosioci nisu htjeli da im trud bude uzaludan. Kad su ga već toliko nosili do Isusa, učinili su

još toliki napor da ga domišljatom radnjom kao s nebesa spuste pred Isusa. Doista, pismo veli

da je ljubav domišljata, a, s druge strane, Isus gotovo redovito traži i hvali vjeru. Taj njihov

domišljati čin bio je izraz njihove čvrste vjere da Isus može bolesnika izliječiti.

Otpuštaju ti se grijesi

I onda se događa nešto što nitko nije očekivao: „Vidjevši njihovu vjeru, kaže Isus uzetome:

'Sinko! Otpuštaju ti se grijesi.'„ Došli su po tjelesno zdravlje, a Isus se prvo brine za zdravlje

duha i duše. Oprašta čovjeku grijehe.

Huli!

Page 161: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

161

Nitko nije zadovoljan. Bolesnik, jer je došao po zdravlje. Nosioci, jer ne vide da će se riješiti

svoga tereta. Pismoznanci, jer su zabrinuti za slavu Božju, ne shvaćajući da Isus ima vlast

otpuštati grijehe. Nisu shvaćali ni ono što je bitno, a još su manje razumijevali Isusa i njegovo

poslanje.

Ustani, uzmi postelju i idi kući

Naravno da se Isus brine i za zdravlje tijela. Nije on na to zaboravio. Samo je htio postaviti

ispravan redoslijed. I htio je pokazati što je važnije. Zato, da bi potvrdio ono prvo, to jest

otpuštanje grijeha, Isus daje bolesniku potpuno zdravlje. Veli jednostavno: „Tebi zapovijedam,

ustani, uzmi postelju i pođi kući!“ I upravo je tako bilo, tako da je mnoštvo ostalo zaneseno.

Isusova riječ nama

Vratimo se prvom navodu iz Poslanice Rimljanima: „Tko ga darom preteče, da bi mu se

uzvratiti moralo?“ Toliko puta molimo Boga za nešto što nam se čini životno važno, baš kao

što je onaj uzeti htio ponovno hodati. Molimo Boga za zdravlje, za život naš ili za zdravlje i

život neke nama drage osobe. Molimo za uspjeh neke nama osobito važne stvari ili pothvata,

Molimo za nešto što nam izgleda važno kao i naš život. Molimo svim srcem, molimo svim

žarom. I onda? I ne dogodi se ništa od toga. Kao danas Bog nije čuo i kao da nas uopće ne želi

uslišati. Međutim, kad malo bolje promotrimo stanje svoje duše, uvidimo da nas je Bog upravo

kroz tu čežnju i kroz tu patnju ojačao. Da se poslužimo riječima današnjeg evanđelja, Isus nam

umjesto uslišanja kojega tražimo veli: „Otpušteni su ti grijesi!“ Veli: „Našao si smisao svoga

života u Bogu.“ Veli: „Naučio si nositi svoj križ.“ Veli: „Prihvaćaš patnju i kroz nju jačaš u

vjeri i ljubavi.“ Veli: „Kroz patnju si ojačao u vjeri, nadi i ljubavi.“ Veli: „Svojom strpljivošću

pomažeš tolikima da nađu smisao, pomažeš im na njihovu putu.“ Shvatimo tako, da nam Bog

daruje puno više nego što smo u početku molili. Daruje nam ono nutarnje bogatstvo. Naime, ne

samo da nas oslobađa grijeha, nego nas čini i duhovno bogatima. Upravo kroz naše nevolje koje

strpljivo podnosimo.

A onda, na koncu, gle iznenađenja! Bog nam daje i ono prvo za što smo molili. Uslišava nas

toliko često i u našim malim, ljudskim potrebama, kao i u onim većim životnim potrebama.

Onda zastanemo i uviđamo koliko su duboke i istinite one Pavlove riječi: „Tko ga darom

preteče, da bi mu se uzvratiti moralo?“

II.

Uvod i pokajnički čin

Molitve i zavjetni darovi redovito se tiču ozdravljenja i izbavljenja iz nevolja. Što je naša

životna poteškoća veća, to nam je molitva žarča. A Bog nas poziva da ne zaboravimo trajna,

nebeska dobra. Oko njih se valja truditi i za njih treba moliti. Božja nas riječ o tome danas na

poseban način poučava. Zamolit ćemo Gospodina da nam za nju otvori uši i srcu. No, prije toga

zazovimo na nas Božje milosrđe.

Gospodine, ti nas uvijek učiš našemu dobro, onome što je dobro za nas. Gospodine, smiluj se!

Kriste, tvoje ti si u svemu vršio volju Očevu i to do smrti, smrti na križu. Kriste, smiluj se!

Page 162: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

162

Gospodine, ti nas pozivaš da najprije tražimo kraljevstvo nebesko i njegovu pravednost, da

bi nas se onda i sve drugo nadodalo. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Kako samo duboka može biti čovjekova bol! Ne trebamo puno tražiti primjera. Ponajčešće je

to tuga zbog bolesti, smrti, razdora, ratova, oskudice… I koliko mogu samo biti obilne suze i

vapaji onih koji k nebu uzdižu ruke moleći Boga za milost, za pomoć, za mir, za uslišanje.

Svatko od nas s time susreo. Što da kaže svećenik kada zdvojno pitaju, što im je činiti, kakvu

pokoru činiti, kojem se svecu moliti pa da Bog usliša njihovu žarku molbu. Eno, mlad čovjek leži teško unesrećen, eno onaj se brak ružno rastao (a koja rastava nije ružna?)… A što reći

kada vidimo da djeca trpe širom svijeta, a i u nas…

Spuste postelju na kojoj je uzeti ležao

I evo, danas u evanđelju vidimo upravo takvu nesreću, muku i tragediju. Čovjek je uzet. Ne

može hodati. Uvijek je to strašno, a u Isusovo je vrijeme to bilo višestruko teže. Nisu postojala

invalidska kolica, nije bilo nikakve mogućnosti da takav čovjek nešto privređuje, nije bilo

nikakvog socijalnog osiguranja… čovjek je bio osuđen da leži ili sjedi i iščekuje milostinju…

Taj je uzeti imao ipak dobrih prijatelja. Četvorica su ga na postelji donijeli do kuće gdje je bio

Isus. Nisu se dali smesti time da se ljudi bešćutno nisu htjeli maknuti s ulaza, da bi bolesnika

donijeli do Isusa. Njih su četvorica, čuli smo, otkrila grede na ravnom krovu, podigli bolesnika

i onda ga konopcima na nosiljci spustili pred Isusa.

Opraštaju ti se grijesi

Što su željeli nosioci? Što je želio onaj uzeti bolesnik? Jedno i samo jedno. Zdravlje. Mislili su:

Isus je čudotvorac, Isus je dobrostiv. Odmah će ih uslišati i ozdraviti tako teškoga bolesnika.

Međutim, Isus ih u taj čas uopće nije uslišao. Pogledao je prema bolesniku i rekao: Sinko!

Otpušteni su ti grijesi! Nelagoda je bila višestruka. Bolesnik je bio razočaran. Njegovi nosioci

također. Sad će ga opet morati na postelji nositi kući… Pa kako taj rabi ne vidi što je važno,

kako može zanemariti tu strašnu bolest? Ta što je njemu – ozdraviti čovjeka? Rekne riječ – i

zbude se. Zašto je danas bešćutan? Ta bolesnik se lako može pomoliti Bogu da mu grijehe

oprosti, prinijeti žrtvu za očišćenje i – gotovo. Pa zar je zbog toga došao k Isusu? Prevalio toliki

put uz velik trud svojih prijatelja…

Zar ne, da i nas obuzimaju takve misli. Ta što je Bogu učiniti jedno malo čudo, kao na primjer,

izliječiti dijete ili potaknuti mlada čovjeka da se okane loših putova! Što je Bogu učiniti da se

ponovno vrati ljubav i poštovanje i brak i obitelj ponovno ožive u jedinstvu i ljubavi! Ta što je

Bogu okrenuti srca mogućnika, pa da pogledaju na nevolje tolikih siromaha! Zašto Bog dopušta

da čovjek godinama trpi u duhu i tijelu? Silno je mnoštvo knjiga napisano na tu temu…

Ne možemo na to dati konačan odgovor, ali vidimo što je Isus učinio. Ide na ono što je bitno:

oproštenje grijeha. Mir savjesti. Mir s Bogom i ljudima. Čistoću duše koja je spremna na

vječnost. Jer, pogledajmo, ovaj duhovni dar vrijedi i sada i u vječnosti: mir duše i drugovanje s

Bogom. Svaki drugi dar: zdravlje, život, uspjeh uvijek ima „rok trajanja“. Zato treba čeznuti za

višim darima. I sada, ako nam Bog naše ovozemne želje koji puta i ne ispuni, možemo biti

sigurni da će nam one duhovne uvijek ispuniti. Evo: molimo li ga za oproštenje, dat će nam ga.

uvijek. Molimo li za njegovu milost, da možemo živjeti dostojno svoga životnog poziva, dat će

Page 163: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

163

nam. Dostatno. Molimo li ga za vječnost, za vječni život, dat će nam i daje nam ga kao predokus

već sada.

Zar ne vidimo sve te darove: Bog nam progovara po svojoj riječi, poučava nas po svetoj Crkvi.

Jača nas svetim sakramentima. Pomaže nam u životnim borbama da mu ostanemo vjerni. Daje

nam snage da ljubimo njega i svoje bližnje kao sebe same. Njegovom milošću naš je život

okupan istinskom radošću i nadom, unatoč nevolja i kušnji…

Ustani, uzmi svoju postelju…

Vidjeli smo na koncu kako je sve osobito sretno završilo. Isus je bolesnika ozdravio. Međutim,

valja zapaziti Isusovo tumačenje. Isus je bolesnika ozdravio, naravno, jer je ima sućuti za nj,

ali prvenstveno zato da bi svima pokazao da on ima vlast otpuštati grijehe. Tjelesno

ozdravljenje znak je duhovnog ozdravljenja.

Dobro je da ovo imamo na pameti. Oko čega se najviše trudimo i za što najviše molimo? Važan

nam je posao, uspjeh u školi, važno nam je zdravlje. Važna nam je i materijalna sigurnost, a

stalo nam je i do boljitka naše domovine. I oko svega toga se silno trudimo. Puno puta naporno

radimo, samo da uspijemo u poslu, samo da nam djeca u životu dobro prođu. Kad je u pitanju

zdravlje ne žalimo ni vremena ni novca, samo da ga ponovno zadobijemo.

A kad su u pitanju duhovne vrednote, koliko nam je stalo? Koliko se trudimo oko obiteljske

molitve? Koliko nastojimo odgojiti našu djecu da budu marljivi, da imaju poštovanja prema

starijima, da budu odgovorna kod kuće i u društvu? Koliko se nastojimo riješiti vlastitih poroka,

koliko su nam duhovne vrijednosti uopće vrijednosti oko kojih treba nastojati?

Zaključit ćemo poukom i pobudom svetoga Ivana apostola: Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu.

Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve. Jer što je god svjetovno - požuda tijela, i

požuda očiju, i oholost života - nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a

tko čini volju Božju, ostaje dovijeka (1 Iv 2,115-17).

Dao Gospodin da ovo razumijemo i u životu provodimo.

Page 164: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

164

8. NEDJELJA KROZ GODINU

I.

Uvod i pokajnički čin

Isus nam danas progovara o smislu svetkovanja i o smislu posta. Upravo je to danas pred našim

očima: karnevalsko veselje i korizmena sabranost koja nastupa već slijedeće srijede. Da bismo,

dakle, ovu Isusovu riječ što bolje shvatili i prihvatili, da bismo što dostojnije proslavili cijelo

današnje euharistijsko slavlje, zazovimo na nas Božje milosrđe i Božju ljubav.

Gospodine, ti si Glava i Zaručnik svoje Crkve. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti nas danas sazvao na ovo euharistijsko slavlje, na svoju svadbenu gozbu. Kriste,

smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da svoj život prožmemo spasonosnom snagom i tvoga evanđelja. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Iznenada, posve neočekivano stigne nam prijatelj, jedan od najdražih prijatelja, prijatelj koji je

bio daleko, prijatelj kojega nismo godinama vidjeli. Slučaj je htio da ti taj čovjek bane na vrata

nakon toliko godina. Kako je tada čovjek sretan! Ako je prijatelj dugo putovao, brzo se iznosi

preda nj ono prvo što nam je pri ruci: nešto što je ostalo od ručka, nešto suho i narezano, nešto

da se čovjek okrijepi dok se ne pripravi ono i onako kako bismo željeli. Naravno, ne pravimo

sada problem od toga što zavjese nisu oprane, što su prozori zamazani, što na stolu nije najljepši

stolnjak, što na trpezi nisu najfinija jela… Tko da za to pita! Prijatelj je došao, veselimo se uz

ono što se našlo pri ruci! Naravno, u pravih prijatelja izvanjski znakovi dobrodošlice nisu

presudni. Bitno je srce, bitna je radost, bitna je prijateljska ljubav.

Postiti ili ne postiti?

Eto. Velika je mudrost znati razlikovati bitno od nebitnog, kao što je važno razlikovati i u našem

vjerskom životu ono što je na prvom mjestu od onoga što može biti, a ne mora. Tako danas

dolaze Isusu neki i kažu mu: „Zašto učenici Ivanovi i učenici farizejski poste, a tvoji učenici ne

poste?“ Teška optužba. Post je u ono vrijeme bio važan dio pobožnosti. Pobožni su Židovi kruto

postili dva oputa tjedno. Jedva da se moglo zamisliti vjernika koji ne bi postio, baš kao što npr.

danas ne bismo mogli razumjeti nekoga koji bi tvrdio da je vjernik, a da u isto vrijeme nikada

ne moli. Isusovi učenici nisu postili. Isusovi su se sugovornici prenerazili. Nečuveno! Kakav je

to učitelj bio? Može li se uopće govoriti o tome da je Isus nekakav učitelj Zakona, a da za tako

važnu stvar ne mari?

Svatovi ne poste

Čuli smo. Isus mirno odgovara kako se njegovi učenici nalaze u posebnoj situaciji: „Mogu li

svatovi postiti dok je zaručnik s njima? Dokle god imaju zaručnika sa sobom, ne mogu postiti.

Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik i tada će postiti u onaj dan!“ Time Isus govori

dvije stvari.

Page 165: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

165

Prvo, post nikada nije sam sebi svrhom, nego je po sebi tek je u službi nečega drugoga, a to je

ljubav i poštovanje prema Bogu i Zakonu. Upravo tako kao što dijeta nije sama sebi svrhom,

ako nije u službi poboljšanja zdravlja. Post je sredstvo, a ne svrha. Post je put, a ne cilj. A pravi

vjernik prvenstveno gleda na svrhu, na cilj, a put do pravog cilja – a to je ljubav prema Bogu i

bližnjemu – može biti različit u različita vremena. Tako je post, istina, u ono vrijeme bio gotovo

redoviti izraz pobožnosti i podložnosti Bogu, ali ga ne treba apsolutizirati. Post je put, sredstvo,

oruđe, pripomoć na putu prema Bogu. Ali nije ni isključiv ni jedini ni nezamjenjiv!

Drugo, radost, veselje, svetkovanje imaju prednost pred tugovanjem i pokorom. Zašto? Isus to

veli jednostavnom slikom: svatovi se vesele dok je s njima zaručnik. Kršćani se vesele dok je s

njima Krist, pobjednik nad smrću, Krist kojega smo tijela mi udovi. Doista, izgleda da se

tijekom povijesti počesto zaboravljalo na ovu jednostavnu činjenicu, na ovaj jednostavni

Kristov nauk. Naime, Kristova poruka spasenja naziva se evanđelje, radosna blaga vijest.

Crkva u svom naviještanju želi reći i pronijeti svijetom radosnu vijest da nas je Bog spasio

besplatno, smrću i uskrsnućem svoga Sina, da nas je Bog snagom Duha posvetio, da nam je

otvorio pristup vječnom životu, da nas je primio u svoju božansku obitelj, da nas je učinio

dionicima božanske naravi Isusa Krista. To je osnova naše poruke.

Post u Crkvi

Ovo je izviješće bilo nastalo u vremenima prve Crkve, kada Gospodin nije bio vidljivo prisutan

među svojim učenicima, u vremenima često teškim i bolnim. Kršćani su trpjeli objede od svojih

protivnika, bilo Židova, bilo pogana, već su bili iskusili to što znači biti proganjani ili ubijeni.

I tada su se sjećali Isusovih riječi. I postili su. U ono vrijeme post je bio srijedom i petkom i

mnogi su ga strogo obdržavali tako da su postili tijekom cijelog dana sve do večernje euharistije.

Međutim, upravo je to znakovito: završiti post euharistijom, euharistijom koja je davanje hvale

Bogu u najizvrsnijem smislu.

Sada smo pred korizmom. I nama se, evo, daje i tumači pravi smisao pokore i posta u životu

kršćanina. Naime, i mi smo itekako pozvani postiti, tj. činiti pokoru. A to uključuje nekoliko

stvari.

Prvo, valja nam postiti od grijeha, postiti od svakoga zla, od svakoga grijeha bilo mišlju, bilo

riječju, bilo djelom, bilo propustom. Drugo, valja nam postiti tako da prihvaćamo svoj vlastiti

život, sve dužnosti, sve nedaće, bolesti i protivštine svoga života, te da podnoseći ih strpljivo

danomice nosimo svoj križ i Krista nasljedujemo. Treće, koji put će biti i korisno i dobro da

sami izaberemo neku pokoru, da se sami nečega odreknemo, da postimo, te da tako vježbamo

svoju volju i krotimo našu narav oslabljenu grijehom te tako činimo sebe sposobnijima

nasljedovati Kristov put.

Page 166: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

166

DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU

III.

Subota radi čovjeka

Što je važnije: poći na misu ili kuhati ručak? Otići na izlet na selo ili poći na misu? Upisati se

u ministrante ili u mlade nogometaše? Jesu li to stvarno dileme za raspravu? Ima li stvarno

gotovih recepata?

Očigledno ova se pitanja ponavljaju u svim vremenima i mnogi će vješti jezici na njemu brusiti

svoju oštrinu. Upravo je tako i bilo u Isusovo vrijeme. Učenici idu putem i trgaju klasje da bi

jeli. A bila je subota. Strašno! Kako li samo imaju malo osnovnog vjerskog duha! Subotom

činiti takve stvari! Isus otupljuje napad i pokušava smiriti situaciju. Strpljivo tumači svojim

protivnicima kako su David i njegovi pratioci prekršili neke propise zakona - jer su bili gladni.

Tumači im: „Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote“. Nisu shvaćali. Isus onda

nastupa s konačnim argumentom: „Sin Čovječji gospodar je subote!“ Za to pogotovo nisu htjeli

čuti.

Danas se stvarno možemo čuditi da su ti farizeji mogli biti toliko tvrdi. Nama Isusovo

razmišljanje izgleda i jasno i bistro. Ali njima to nije išlo ni u pamet ni u srce. Jer, između njih

i Boga bio je pisni Zakon, kruta pravila o kojima nisu htjeli raspravljati. Nisu ni pokušavali ući

u bit i smisao Zakona. U njihovim glavama je spasenje bilo isključivo u sitničavom i

besprigovornom ispunjavanju svakog slovca Zakona. I tu nije bilo ni mrve srca. Prestrog sud?

Ne bih rekao. Pogledajmo što se kasnije zbilo!

Ušao je u sinagogu. Subota je. U sinagogi čovjek usahle ruke. Reklo bi se: evo sad će ih taknuti

u srce. Shvatit će. Puknut će kora njihova srca. Znao je Isus da ga vrebaju. Stoga ih pita: „Je li

subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo - život spasiti ili pogubiti?“ Odgovor? Nije ga bilo.

Veli pismo: „No oni su šutjeli.“ Kako li je Isusa samo boljela ta šutnja! Kao da je htio kroz suze

viknuti: „Pa ljudi, braćo, zar vas ne boli srce zbog ovog jadnika? Je li moguće da mu stvarno

ne želite pomoći radi vašeg okamenjenog i doslovnog shvaćanja Zakona?“ Isus nije ništa od

toga rekao. Pismo samo pripominje kako je Isus, „ožalošćen okorjelošću srca njihova“, srdito

ih okružio pogledom i rekao čovjeku da ispruži ruku - a ona mu odmah ozdravi. I znate što je

bilo najtragičnije od svega? „Farizeji izađu i dadnu se odmah s herodovcima na vijećanje protiv

njega, kako da ga pogube.“

Dragi moji prijatelji, neće biti dobro budemo li se previše zgražali nad farizejima. Znate već

zašto. Koliko puta i ja gledam ljude kroz neke naučene okvire! Gledam čovjeka kroz okvir

propisa, zakona, kroz okvir onoga što ja smatram da je normalno. I onda ne vidim čovjeka.

Koliko li je puta i meni npr. palo na pamet da je neki moj vjeroučenik bezobrazni balavac bez

imalo kulture, kojemu nije stalo ni do starijih ni do Boga, kojemu ništa u životu nije sveto?

Kako li se samo prevarim kad tako pomislim! Zar je taj mladac doista takav samo zato što je na

misu došao žvačući žvakaću gumu? Koliko puta sam u svojim mislima bio spreman osuditi

nekoga što je drugačijeg političkog uvjerenja, što neke crkvene propise shvaća na svoj način,

što mu se živo fućka na neke crkvene uštovljenosti! A Bog sigurno ne gleda ni na žvakaće

gume, ni na neke društveno-političke oznake.

Page 167: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

167

Ljubav prema Bogu i čovjeku vrhovno je pravilo. Ljubav, a ne neke moje vrijednosti. Ljubav,

a ne moja nadutost. Ljubav, a ne moje mudrovanje kojima prekrivam svoju prizemljenost i

svoje licemjerstvo. Bože, smiluj nam se grešnicima!

Page 168: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

168

10. NEDJELJA KROZ GODINU

II.

Uvod i pokajnički čin

U bogoslužju Crkve se često susrećemo s otajstvom, s tajnom. Slavimo tajnu Božje ljubavi

kojom smo stvoreni, slavimo otajstvo utjelovljenja njegova Sina, Slavimo otajstvo njegove

smrti i uskrsnuća u euharistiji. Međutim, koji puta govorimo i o nečem drugome što ne možemo

razumjeti. Govori se koji puta o tajni zla. Ne možemo do kraja razumjeti zašto čovjek čini zlo

i time upropaštava sebe i svoje bližnje. Kako to da se nama ljudima događa da uviđamo da je

nešto dobro, da to kao dobro i priznajemo, pa da ipak činimo suprotno, od toga da se ne brinemo

za svoje zdravlje, pa do toga različitim grijesima činimo zlo sebi i drugima? Današnja nam

Božja riječ govori o prvom grijehu, ali nam u isto vrijeme govori o Spasitelju i Otkupitelju.

Htjeli bismo dosita prionuti uz Kristovo spasenje. Zato se na početku ove svete mise odrecimo

svojih grijeha i zlih pobuda.

Gospodine, ti čovjeka nisi odbacio nakon njegova prvotnoga pada, nego si mu obećao Spasitelja. Gospodine, smiluj se!

Kriste, radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao si s nebesa i otkupio nas, krvlju svojom,

za Boga. Kriste, smiluj se!

Gospodine, pozivaš nas da uvijek ostanemo vjerni svome otkupljenju i svome kršćanskom pozivu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Vjernici koji puta mogu dobiti dojam da se u Crkvi i supviše govori o grijehu i o pokajanju.

Današnje nam prvo čitanje jednostavnim rječnikom govori o naravi i zlu grijeha. Naime, koji

puta mi na grijeh gledamo onako kako djeca gledaju na zabrane koje im dajemo: smatramo da

su nekako zabrane same sebi svrhom te da im je ciljne dopustiti čovjeku da se mirno i opušteno

zabavi. Međutim, vidjet ćemo kako grijeh čini zlo u prvom redu samome grešniku, kako ga

unakazuje, izobličuje i čini ne-čovjekom.

Pobojah se jer sam gol

Knjiga postanka nam slikovito govori kako je Bog stvorio prve ljude i stavio ih u prekrasan vrt.

Sve im je dao na raspolaganje osim jednoga drveta. Rekao im je da s toga drveta ne smiju jesti,

da ne umru. I, evo, na svoju nesreću, čovjek je više povjerovao napasniku nego Bogu i i on i

njegova žena su jeli plod upravo s toga stabla. Čuli smo danas što se nakon toga dogodilo.

Čovjek je shvatio svu ispraznost i strahotu onoga što je učinio. Nije postao kao Bog, kako mu

je napasnik bio obećao. Naprotiv, shvatio je da je iznevjerio onoga koji ga je stvorio i koji mu

je sve dao, onoga koji ga je uzeo za prijatelja i suradnika. Shvatio je čovjek: imao je veliko

blago i to je jednostavno upropastio. To se očitovalo u tome da je vidio da je gol. Međutim, to

ne želi priznati. Zato, slikovito pripovijeda prva knjiga Svetoga pisma, kad je čovjek čuo Božje

korake – sakrio se. Kad ga je Bog pozvao, čovjek je rekao: Čuo sam tvoj glas u vrtu; pobojah

se jer sam gol pa se sakrih.. Sam i napušten. Ogoljen od Božjeg prijateljstva. To je čovjek

grešnik. Sam i napušten u svojoj strasti. Čovjek koji ustrajava u svome grijehu, može li imati

pravih prijatelja? On neprestano traži da prazninu njegova srca ispune zavist, mržnja, osveta,

bogatstvo ovoga svijeta, svjetska slava – ali kad dublje u sebe pogleda, shvaća da je gol. Bez

Page 169: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

169

Boga i bez Božje ljubavi ljudsko je srce ruševina. Tek u Bogu i po Bogu čovjek se može radovati

pravom prijateljstvu i pravoj ljubavi, može radosno blagovati svoj kruh i veseliti se svim

običnim darovima koje mu Bog daje, a najviše se veseli tome da je Božji, da od Boga dolazi u

Bogu živi i Bogu ide.

Žena koju si mi dao

Evo kako zlo rađa novim zlom. Nakon što ga je Bog prekorio zbog njegove ludosti i njegova

grijeha, čovjek svaljuje odgovornost na druge. Čuli smo što je rekao: Žena koju si mi dao – ona

mi je dala sa stabla, pa sam jeo. Dvostruko je ružan ovaj čovjekov izgovor. Prvo svaljuje

krivnju na ženu. Ako ga je ona i potakla, ipak je on, čovjek, uzeo i pojeo ono što nije trebao. I

mi često upravo tako činimo. Kad učinimo nešto krivo ili kad propustimo učiniti dobro, uvijek

svaljujemo krivnju na nekoga drugog, odnosno na neke okolnosti. Tako će već djeca u vrtiću

optužiti svoga druga za tučnjavu, iako je i samo itekako krivo. Slično su za loše ocjene u školi

krivi nastavnici i profesori, školski program, loši uvjeti u školi, neodgovarajuće knjige… Za

moje pretjerivanje u piću i kocki krivo je, naravno, ovo ludo vrijeme, krivi su neki iz moje

obitelji koji me ne podržavaju. Za moj vjerski nemar kriv je župnik, krivi su biskupi, krive su

okoštale strukture u Crkvi… Za bračne razmirice uvijek je kriva ona druga strana i njegova

mama…

Međutim u svojem izbjegavanju odgovornosti čovjek ide i dalje. Veli: Žena koju si mi dao.

Hoće reći da mu je Bog dao lakomislenu ženu koja ga samo na zlo potiče. Prema tome, kriv bi

bio i Bog koji je uza nj stavio baš takvu ženu. Da je Bog bolje pazio, da je uz njega stavio

razboritiju i pobožniju ženu, sve bi bilo u redu… Uočavamo li naopakost i strahotnost takvoga

razmišljanja? Za svoje ludosti, ako treba, i Boga ću optužiti – smiluj nam se Bože! Što sve

čovjek ne čini, samo da sebe prikaže u dobrom svjetlu! I tako onda tonemo sve dublje i dublje

u svoje zlo. A potrebno je tako malo: reći zajedno s onim carinikom: Bože, milostiv budi meni

grešniku! – i sve će biti uređeno!

Neprijateljstvo ja zamećem

No, s druge strane, Bog nas poznaje. Ne diže ruke od nas. U svojoj neizmjernoj ljubavi on već

prvim ljudima nakon njihova grijeha obećava spasenje i Spasitelja. Naviješta da će Žena roditi

Sina koji će pobijediti napasnika. To je naša nada, naša sigurnost i naša radost. Koliko god

napasnik bio lukav, koliko god ja bio slab i nestalan, znam i vjerujem: veća je i jača Božja sila,

Božja mudrost i Božja ljubav u Isusu Kristu. On je svojom smrću i svojim uskrsnućem pobijedio

grijeh i zlo i snaga njegova uskrsnuća živi i djeluje u njegovoj Crkvi, u riječi u sakramentima,

u služenju, baš kako nas tješi apostol Ivan Dječice moja, ovo vam pišem da ne griješite. Ako tko

i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca - Isusa Krista, Pravednika. On je pomirnica za grijeha

naše, i ne samo naše, nego i svega svijeta (1 Iv 2,1-2).

Zato ne malakšemo. Ne bojimo se zala ovoga svijeta i ne želimo upirati prstom u zlo koje nas

okružuje. Mi smo sinovi i kćeri svjetla, mi smo izabrani, otkupljeni. Možda smo i griješili,

možda smo i ludovali, ali po svetom krštenju, po milosti Kristovoj, kako veli Pavao oprali ste

se, ali posvetili ste se, ali opravdali ste se u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu

Boga našega (1 Kor 5,11). Kristovom milošću duh Sveti nas prosvjetljuje da razaberemo što je

dobro. Preobražavajuća snaga istoga Duha jača nas da to dobro i slijedimo. Nismo više samo

ljudi od ove zemlje. Veli Pavao je li tko u Kristu, nov je stvor (2 Kor 5,17).

Page 170: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

170

Dao Gospodin nama svima da se u potpunosti odreknemo svakoga zla u sebi i u potpunosti

živimo po milosti koja nam je dana i koja se svednevice u nas izlijeva.

III.

Žena je kriva?

Kako vam se sviđa biblijski izvještaj o grijehu prvih ljudi? Meni je prekrasan. Pogođen, ljudski,

blizak. A nastao vrlo vjerojatno čak tisuću godina prije Krista! A tako živ! E, to je snaga i

životnost Božje riječi!

Adam i njegova žena jeli su sa zabranjenog stabla. I spoznali da su goli. Krajnje nelagodno. Što

sad? Osjećaju da više nikad neće biti onako kako je bilo. I evo vrlo brzo daljnjih komplikacija.

Bog zove čovjeka: „Gdje si?“ Čovjek se osjećao kao dijete koje je napunilo pelene: „Eh, gdje

sam? Što misliš gdje bih mogao biti? Gol sam pa se sakrih...“ Zna Bog što se zbilo, ali želi

vidjeti da li je čovjekovo srce u tome zlu sačuvalo bar nešto dobrote, npr. tako da prizna, da

zamoli za oproštenje... Bog pomalo izaziva govoreći: „Da nisi jeo sa stabla s kojeg sam ti

zabranio jesti?“

Čovjekov fijasko bio je potpun. Daje „slavan“ odgovor: „Žena koju si stavio uza me - ona mi

je dala sa stabla, pa sam jeo.“ Dvostruko je pokvaren ovaj odgovor. Adam želi reći da je kriva

žena i samo žena. Nju neka Bog udari. Ona neka umre, ako baš treba. On tu nije ništa kriv.

Zloća odgovora osobito se očituje u „otrovnoj“ primjedbi: „žena koju si mi dao“. Riječju, kriv

je Bog što mu je dao takvu ženu. Zar mu nije mogao dati neko drugo stvorenje, manje

znatiželjno?

Bog je strpljiv, ide dalje. Pita ženu: „Što si to učinila?“ Žena je već iskrenija. Kaže da ju je

zmija prevarila, što znači da je kriva zmija, ali i sama žena jer se dala prevariti, tj. jer je

povjerovala zmiji, a ne Bogu koji ih je bio upozoravao da ne jedu s toga stabla.

I evo Božjeg odgovora. To je „prvoevanđelje“, prvi navještaj radosne vijesti o rođenju onoga

koji će satrti zmiji glavu. Na ljudsku slabost i na ljudski grijeh Bog odgovara milosrđem; on

najavljuje spasenje po kojem će čovjek, kao što znamo, biti podignut na veću čast od prvotne.

Tako Bog.

Sjećam se kad sam u prvom razredu o ovom izvješću prvi puta čuo na vjeronauku (a baš se

dobro sjećam jer nam je to naš sada pokojni vjeroučitelj o tome vrlo slikovito i zorno

pripovijedao). Tada mi je bilo strašno krivo da se to baš tako zbilo. Mislio sam tada: da su

barem prvi ljudi onda bili razboritiji pa da su poslušali Boga, mi bismo i danas bili u zemaljskom

raju, a ne da nam i dan-danas zemlja rađa trnjem i korovom (a znao sam dobro što je trnje, jer

se i prečesto zabadalo u moje bose tabane). A da li je stvarno sve zlo samo u prvim ljudima?

Mi kršćani, spašeni Kristovom krvlju i uzdignuti u njegovom uskrsnuću padamo često i prečesto

u Adamov grijeh. Zašto sam nedovoljno obrazovan? Krivi su moji profesori. Zašto mi u životu

loše ide? Kriv je moj biskup. Zašto nam svima ide kako nam ide? Krivo je naše političko

vodstvo. No, priznajmo, to su još bezazleni prigovori (jer ih ne čuju oni kojima su upućeni).

Puno je teže, ružnije i tužnije kad s mojim najbližima dolazim u bolne sukobe jednostavno zato

što ne mogu prevaliti preko usta: „Oprosti, krivo sam postupio. Žao mi je. Nastojat ću to

popraviti.“ Ili to kažem nakon što je proteklo i suviše vremena i suviše žuči. Pomislimo, koliko

Page 171: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

171

li se zla moglo izbjeći u mom životu, u životu tolikih ljudi, kako bi i sama ljudska povijest

drugačije izgledala da smo uvijek uzmogli reći: „Oprosti. žao mi je“. Kako bi nam i danas bilo

lijepo kad bismo to bili kadri. Pravo nam kaže ono staro razmatranje iz križnog puta: „Prigni

već jednom oholu glavu svoju...“

Page 172: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

172

11. NEDJELJA KROZ GODINU

II.

Uvod i pokajnički čin

Zacijelo se rado sjećamo kako smo prije više godina u rukama držali maleno, tek rođeno

djetešce i nekako u sebi pomišljali: Bože, što li će biti od ovoga djeteta? A evo, danas dok

gledamo to dijete kao odraslu osobu, gotovo da ne možemo vjerovati da smo ga tako malenoga

držali u rukama… S radošću, a koji puta i sa sjetom gledamo kako se život brzo razvija i kako

od malenoga postaje veliko. Isus nam danas govori da je takva i naša vjera, da je takvo i njegovo

Kraljevstvo. Možda izgleda maleno i slabašno, ali ono će donijeti i već donosi velebne plodove.

Naravno, i mi bismo htjeli sudjelovati u napretku Božjega kraljevstva. Zato ćemo se na početku

ove svete mise pokajati za sve svoje grijehe i propuste.

Gospodine, svojom mudrošću i svojom ljubavlju stvorio si ovaj svijet. Gospodine, smiluj se!

Kriste, svojom smrću i svojim uskrsnućem preobrazio si sve stvoreno. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti si nas za sebe preporodio i odredio da budemo navjestitelji tvojega spasenja u svijetu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Još u starini se govorilo da ono što nije zapisano i ne postoji, a u današnjem svijetu je to još

puno više naglašeno tako da mnogima izgleda da se ono što nije medijski popraćeno – nije ni

dogodilo. Zbog toga se mnogi silno trude biti u udarnim vijestima, na naslovnim stranicama,

do te mjere da izmišljaju skandale, samo da ih obavijesna sredstva ne bi zaboravila. U

današnjem evanđelju kao da nas Isus želi osloboditi te tjeskobe

Spavao on ili bdio

Isus danas jednostavno govori: Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. spavao

on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste. To je prekrasna tajna Božjega kraljevstva, Božje

milosti i Božje ljubavi. Isus je posijao sjeme u srca tolikih ljudi. To sjeme klija kupano

svjetlošću duha Svetoga, raste nošeno snagom Kristova otkupljenja, dozrijeva vječnim naumom

Božjim da se svo stvorenje spasi. Bog svoje čini. Veli Isus: Spavao (čovjek) ili bdio. Ako i ima

onih koji propuštaju činiti svoje dužnosti u obitelji i u društvu, puno je više onih koji se

tjeskobno brinu za svoje život, za budućnost svoje djece, za budućnost Crkve i društva, što se

koji puta vidi u onoj poznatoj i pomalo smiješnoj primjedbi ponekog starog čovjeka: Djeco

moja, što će biti od vas kad ja umrem? Možemo samo zamisliti, kako bi tekla povijest rane

Crkve da su apostoli bili toliko tjeskobni. Pogledajmo. Koliko je moglo biti apostola i prvih

učenika sve skupa? Koliko su bili obrazovani? Koje su ih strukture podržavale? Kolika je bila

njihova financijska moć? Pa ipak su puni pouzdanja počeli propovijedati i u Jeruzalemu i u

cijeloj Palestini, pa onda po cijelom onda poznatom svijetu. Neki su tada mogli govoriti da su

krenuli grlom u jagode, međutim, oni su bili radosni, puni nade i oduševljenja.

Poruka za nas je jednostavna. Mi mirno nastojimo sijati sjeme dobra, sjeme Božje riječi, sjeme

primjerenog kršćanskog života. I uopće se ne opterećujemo time da gledamo, mjerimo i

premjeravamo kakvi su rezultati. Bog je onaj koji daje da raste, a mi smo tek njegovi suradnici

Page 173: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

173

u sijanju. Pa u tome smislu trebamo imati pouzdanja bilo kao roditelji, kao svećenici, bilo kao

kršćani i Kristovi svjedoci u ovome svijetu. Jer, dobro znamo: spasenje ovoga svijeta ne ovisi

o nama niti o bilo kojem čovjeku. Bog je onaj koji je prije svih vjekova odredio da zemlja bude

kakva jest i da na njoj žive ljudi kakvi već jesu. Bog će svoj naum dovesti do kraja. Mi samo

nastojimo biti s njime i na njegovoj strani, nastojimo biti Božji suradnici.

Manje je od svega sjemenja na zemlji

Isusovo ohrabrenje ide još dalje. Uspoređuje Božje kraljevstvo sa zrnom gorušice. O tome

sjemenu veli: Manje je od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od

svega povrća, pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske. Važno

je to znati upravo u ovome vremenu. Pogledajmo kako je izgledao svijet u vrijeme apostolskog

naviještanja: Rimsko je carstvo bilo u naponu snage, kao jedina svjetska velesila. Rimski je car

bio gospodar života i smrti, ne samo pojedinaca, nego i cijelih naroda. K tome, stari je svijet

bio između ostaloga, svijet kulture i umjetnosti. Bili su razvijeni filozofija, svakovrsna

umjetnost, graditeljstvo, govorništvo. Sve su to osobine zbog kojih im se i danas divimo, a neki

njihovi dometi su i danas jedva dohvatljivi. I u tome se svijetu javljaju apostoli bez ikakve

političke vlasti, bez bogatstva, bez ugleda u svome narodu, bez posebne naobrazbe… Za onaj

svijet bila je to posvema beznačajna skupina lutajućih sanjara. Međutim, oni su bili ono

gorušičino zrno o kojem je Isus govorio ili kao ono malo kvasce što uskvasa svo tijesto. Tko je

u ono vrijeme mogao i zamisliti silnu važnost i njihova propovijedanja i pisanih evanđelja i

svekolike kršćanske kulture kroz dvije tisuće godina? To je ono zrno gorušice koje klija, raste

i razvija se…

Svi mi – počevši od nas svećenika – skloni smo govoriti o tome kako je kršćanstvo u krizi.

Međutim, tko to može reći? Hoćemo li to mjeriti isključivo brojem polaznika nedjeljne mise?

Tko može izmjeriti nečiju vjeru? Tko može znati za one silne žrtve, molitve, nastojanje oko

dobra tolikih ljudi. Tko može pobrojiti tolika dobra učinjena baš radi imena Isusova? Konačno,

kakav bi danas svijet izgledao bez kršćanske vjere i nade, bez Isusa Krista? Nismo ni svjesni

koliko evanđeoske vrednote žive u tolikim ljudima i u velikoj mjeri i u ovom našem običnom

svijetu. Tek u posljednje vrijeme, kada se zagovara sloboda pobačaja i manipulacija ljudskim

životom, uviđamo u što se svijet može pretvoriti kada stavi po strani Kristovo evanđelje. Hvala

Bogu, spavali mi ili bdjeli Božja riječ i Kristova milost rastu u srcu tolikih ljudi, unatoč zla i

grijeha koji nas okružuju.

Ne trebamo biti tjeskobno zabrinuti. Naše je smo da budemo i mi među njima, da se ne

obeshrabrimo, da imamo vjere u Kristovu riječ u snagu njegova otkupiteljskog djela, da

vjerujemo kako se ostvaruje i kako će se na karaju u potpunosti ostvariti preobražaj svega

svijeta u Isusu Kristu, kako veli Pavao: Krist treba da kraljuje dok ne podloži sve neprijatelje

pod noge svoje. Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena Smrt jer sve podloži nogama

njegovim. I kad mu sve bude podloženo, tada će se i on sam, Sin, podložiti Onomu koji je njemu

sve podložio da Bog bude sve u svemu (1 Kor 15,25-28).

Dao Bog da i mi budemo suradnici i dionici ovog konačnoga spasenja. Ako i jesmo tek

gorušičino zrno, velika je u nama snaga Kristova.

Page 174: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

174

III.

Veličina gorušice

Jeste li ikad vidjeli zrno gorušice o kojem Isus tako rado pripovijeda? Jednom sam bio stavio

na dlan gorušicina zrna i bila su doista jedva vidljiva, manja od zrnja divljega maka. A stablo

gorušice? Nije baš gorostasno, ali naraste i do četiri metra visine tako da na njemu ptice mogu

graditi svoje gnijezda.

Isusova je prispodoba veoma kratka. Nebesko je kraljevstvo slično zrnu gorušice koje je, istina,

manje od sveg sjemenja, ali kad, posijano, uzraste, razvije se u stablo dovoljno veliko da ptice

u njemu grade svoje gnijezda. Prispodoba kratka, ali veoma ohrabrujuća. Isus voli suprotnosti

i takve slike rado uzima.

Veli Isus da je kraljevstvo Božje slično takvom zrnu gorušice. Maleno i neznatno. Za oči

neupućena čovjeka beznačajno. A ipak čini velike stvari. Pogledajmo kako je to izgledalo u

samim počecima. Isus okuplja oko sebe malenu skupinu učenika. Bili su to, kao što nam je

poznato, većinom ribari, obični maleni ljudi. Bili su ponešto „sirovi“ (branili su djeci da dolaze

k Isusu), ponešto častohlepni (Zebedejevi su sinovi htjeli biti Isusu s desna i s lijeva) nagli u

reakcijama (htjeli su poslati grom na selo koje nije htjelo Isusa ugostiti), nasilni (Petar je rado

vitlao mačem), brzopleti (Petar se zajedno s ostalima kleo kako neće ostaviti Isusa), proračunati

(govorili su: „Evo, mi smo sve ostavili i pošli za tobom. Što ćemo za to dobiti?), sumnjičavi

(„Iz Nazareta da može izići što dobro?“), malene vjere (kad je posumnjao, Petar je počeo tonuti

u more), plašljivi (svi su ga ostavili i razbježali se, a kasnije su u strahu od Židova zaključavali

vrata).

No s druge strane, ljubili su Gospodina. I to je bila njihova snaga. Upravo se tu očitovala

Petrova prednost, ako se o prednosti uopće može govoriti (Ivan je bio učenik kojega je Isus

najviše ljubio, a Petar je bio učenik koji je Isusa ljubio „više nego drugi“). To je ono maleno

zrno gorušice u njima koje je navlaženo i osvijetljeno Duhom svetim izraslo u znatno stablo, da

su se i drugi mogli na njima odmoriti. To je snaga Božje milosti: da unatoč ljudskih slabosti

može uzeti ono malonaše vjere i ljubavi i dati da uzraste u pravo stablo koje donosi ploda za

sebe i za druge.

Ne bih htio ovdje krenuti utrtom stazom trijumfalizma kao: od malene skupine apostola Crkva

se raširila po cijelome svijetu i silno se umnožio broj članova Crkve. Ne radi se samo o onim

naizvan vidljivim plodovima Crkve, kao što je broj vjernika, kao što je uspjeh Crkve u vjerskoj

i kulturnoj naobrazbi, važnost Crkve tijekom povijesti u odgoju, zbrinjavanju bolesnih i

nemoćnih, kao što je i današnja nazočnost i nezaobilaznost Crkve na tolikim područjima. Radije

bih spomenuo ona stabla gorušice koja su silno velika ali oku skrivena. Toliko je onih koji

poput kvasca djeluju samozatajno i tiho, koji čine velike stvari, koji doprinose da uzrasta Božje

kraljevstvo; kraljevstvo ljubavi i mira, kraljevstvo dobrote i pravednosti, kraljevstvo milosrđa i

jednostavnosti života, kraljevstvo praštanja i prihvaćanja, kraljevstvo samozataje, kraljevstvo

zagledano u nebo a ne opčarano zemaljskim probicima.

Hvala ti Bože za tolike malene i nepoznate koji surađuju s tvojim Duhom u rastu tvoga

kraljevstva. Učini da se i mi uključimo u to prekrasno djelo. Jer, tebi je sve moguće.

Page 175: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

175

12. NEDJELJA KROZ GODINU

I.

Uvod i pokajnički čin

Na početku mise svećenik najčešće kaže pozdrav „Gospodin s vama“. I to je najviše i najveće

što čovjek čovjeku može poželjeti. Naime, Isus nam jamči da je s nama, jer nama, svojim

učenicima, obećao je: „Ja sam s vam u sve dane do svršetka svijeta“. Ne obećava nam da ćemo

živjeti bez poteškoća i nevolja, ali nam jamči da će biti s nama. I to nam je dovoljno. Veli

psalam: „Zla se ne bojim, jer ti si sa mnom!“

Gospodine, ti si čovjeka stvorio kao vrhunac svega stvorenoga. Gospodine, smiluj se!

Kriste, postao si nama u svemu sličan, osim u grijehu. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nam obećavaš da ćeš biti s nama u sve dane do svršetka svijeta. Gospodine, smiluj se!

Priznajem, kad razmišljam o nekim povijesnim događajima, obuzme me često neka sjeta.

Pomislimo, koliko je kroz duga stoljeća ljudske povijesti nevine krvi proliveno, koliko suza

isplakano! Pomislimo koliko života uništeno samo u 20. stoljeću, pa već u ovom 21. stoljeću…

I onda se to brzo zaboravlja da bi čovjeka nakon toga pogodila nova nesreća… Tko se još sjeća

nevinih žrtava rata u Iraku? Tko od nas razmišlja o stotinama ljudi koji u jednom danu umiru

od gladi širom svijeta? A što kazati o tolikim obespravljenima potlačenima, gladnima,

izbjeglicama, bolesnima, nezbrinutima… Kako li samo duboka i strašna može biti ljudska

bijeda…!

I onda se čuje vapaj koji nekad prolama krikom: „Bože, vidiš li? Zar spavaš, Gospodine?“

Koliko li je takvih krikova bilo u ljudskoj povijesti? Eto, o tome nam govori današnje evanđelje.

Zar ne mariš što ginemo?

Veli stara mudra poslovica: „Tko želi naučiti moliti, neka ide na more.“ Stvarno, kada se čovjek

nađe na debelom moru usred oluje, a brod krhak, onda se u čovjeku javlja posebna tjeskoba.

Nebo visoko, more duboko, a čvrsto se tlo gubi pod nogama. Tko se onda ne bi molio i Bogu

vapio? Smiluj se, Bože!

Tako su se u noći apostoli našli u čamcu na Genezaretskom jezeru kad se podigla oluja, a jezero

se uzburkalo. Noć, lađa malena i krhka, protivan vjetar i valovi koji prijete da će ih potopiti.

Kao iskusni ribari apostoli su dobro znali kakva se to opasnost nad njih nadvila A Isus? On je

spavao. Kao da ga se to ništa nije ticalo. Kako samo može spavati? U strahu ga probude i

prekore: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ Čuli smo. Sve se sretno završilo. Isus je smirio

oluju i spasio ih od utapljanja.

„Što ste bojažljivi?“

Isus im odmah upućuje prijekor. Veli: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Kada bolje

pogledamo, ovaj je prijekor posve na mjestu. Nije li Isus s njima bio u lađi? Zar ne da onaj, koji

je mogao oluju stišati, nije mogao dopustiti da ga ta ista oluja iznenadi i potopi. Isus im hoće

reći: „Kad sam s vama, ne trebate se bojati!“ No, s druge strane, razumljiv je ipak i postupak

Page 176: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

176

apostola. Strah je strah. Kada smrtni strah obuzme čovjeka, onda čovjek ne može baš trijezno

razmišljati. Konačno, i Isus je u tjeskobi molio: „Oče, ako je moguće…“

U lađi s Isusom

To danas i nama Gospodin želi reći. Bog nas ne želi štititi od oluja i nevolje. Bog, štoviše, kao

što smo vidjeli, dopušta da se dogode strašne nevolje i nesreće. Nije li, konačno, povijest

ljudskog roda, povijest ratovanja? Tako se i svakom pojedinom od nas u životu dogodi i nevolja

i nesreća. Dogodi se bolest, nesreća, nevolja, rat, progonstvo. Dogodi se razdor u braku u

obitelji… Dogodi se da nam se jednostavno čini da ne možemo nositi i podnositi zlo koje nas

je snašlo. Dogodi se da nas toliko obuzme „užas i tjeskoba“ da se onda, poput Isusa u

Maslinskom vrtu, rušimo na zemlju i krvavim znojem znojimo. I onda se prolomi krik:

„Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“

Zar Gospodin stvarno ne mari što ginemo? Zar mu je stvarno svejedno? To je tajna, to je

otajstvo naše vjere. Otkud patnja, otkud tjeskoba i nesreća u ljudskom životu? Kako to da zlo

koji puta ima premoć nad dobrom? Kako to da se zločinac koji puta šepiri, a nevin čovjek

nepravedno trpi? Jednako tako nikada do konca ne možemo shvatiti zašto je utjelovljeni Sin

Božji morao baš toliko trpjeti. Nikada do konca ne možemo razumjeti, zašto su tijekom

povijesti, kao i danas, stradavali toliki nevini i to na strašan način. Nažalost, „djelomično je

naše spoznanje“. Tu nema lakih i jednoznačnih odgovora, ma s koje strane dolazili. Ni čovjek

svojim umom, ni čovjek vjernik u svjetlu vjere ne može nikada do kraja razumjeti. Mi možemo

i trebamo prihvatiti, mi možemo i trebamo imati povjerenja i vjere u Isusa. Mi možemo i

trebamo u Isusa staviti svoju vjeru i svoju nadu, mi možemo i trebamo pouzdavati se u njegovu

beskrajnu ljubav. To znači jednostavno otisnuti se, poći za Isusom, znajući da se njemu i oluja

i more pokoravaju, znajući da je on kroz patnju pobijedio smrt, znajući da je on kroz poniženje

stigao do slave uskrsnuća i znajući da i nas poziva u istu slavu sa sobom. Ako bolje promotrimo,

mi već jesmo s njim u slavi, jer smo već dionici njegova Duha, jer je već sada na nama njegov

znak. Zato ako se i ljulja naša lađa na moru života, ako nas i pritišće Kristov križ, mi znamo:

Gospodin je sa mnom i onda moj život dobiva novi smisao.

Zato ljubimo Isusa znajući da je on sebe predao za nas te da neće dopustiti da „na zemlju padne“

ijedno obećanje koje je dao.

III.

Dotle ćeš, dalje ni koraka

„Ki more more da premori? Niki,“ veli poslovica. More je svakako nešto najveličenstvenije

ovdje na zemlji. Golemo, snažno, neukrotivo, nepredvidivo, silno. Kad samo promislimo kolike

milijune godina more šumi, burka se, pjeni, udara i tutnji. Pa ipak: svako more ima svoju hrid i

svoju obalu. Današnje nam prvo čitanje govori kako mu je Bog postavio među: „Dotle ćeš -

rekoh - dalje ni koraka, tu nek se lomi ponos tvoga valovlja!“

Dopustite, dragi moji prijatelji, meni s pučine ovog slavonskog mora, jedno moje posve osobno

razmišljanje o moru i oko mora. Čini mi se da Bog u ovoj usporedbi želi reći koliko je čak i

ono, što nama izgleda golemo i pregolemo, maleno i neznatno u Božjim očima. I tako je sa

svime, baš sa svime na zemlji i u svemiru. I zvijezde se rađaju i umiru, i planine se uzdižu i

snizuju i silne životinje se razvijaju i izumiru; čitavi svjetovi, kulture i narodi izranjaju iz

Page 177: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

177

povijesti i onda odlaze, kao da ih nikada nije bilo. Reklo bi Pismo na drugom mjestu:

„Ispraznost nad ispraznostima, sve je ispraznost!“ A što da kažemo o silnim kraljima i

vojskovođama, o mudracima i ljepoticama, o graditeljima i rušiteljima? Što u dugoj povijesti

zemlje znači jedan ljudski život, što u neizmjernosti svemira znači naša zemlja? Nema ničega

što bi izvan Boga bilo snažno, veliko trajno i vječno.

Zar vam se, nadalje, ne čini da Gospodin i nama kaže (onda kad stvarno pretjeramo): „Dotle

ćeš, dalje ni koraka!“ Bogu doista nije potrebno da se pred nama dokazuje. Ali radi našega

dobra, ponekad nam u životu stavi branu i čvrsto kaže: „Dotle ćeš, dalje ni koraka!“ Hoćete

primjera? Ima ih.

Trčim za zemaljskim dobrima. I pri tom ne primjećujem kako gubim prave vrijednosti, kako iz

vida gubim Boga. I tako danas i tako sutra. Posao i samo posao, uspjeh i samo uspjeh (to se i te

kako tiče i nas svećenika!) I onda, možda jedanput u životu, dođe nesreća. Strašna nesreća.

Neuspjeh. Nagla i strašna bolest. Progonstvo. Smrt u obitelji. I tada, odjedanput, svi planovi

padaju u vodu. Kao da čovjek dobrano udari čelom o zid. I čuje glas: „Dotle ćeš, dalje ni

koraka!“ Što reći? Bezbožnik će očajavati, proklinjati, „prolupati“. Pobožnik će prepoznati

Božju ruku. Bog „i po krivim crtama pravo piše“, on će svaku nesreću preokrenuti nama na

spasenje, baš kao što je smrt svoga Sina učinio cijenom našega spasenja.

Trčim za zemaljskim probicima, za slavom, za uspjehom, silovit poput morskog valovlja.

Zaboravio sam i Boga i molitvu i svoju obitelj i svoje roditelje i svoje vedro ljudsko lice. I onda

se nađem pred prazninom. Odjedanput mi sve izgleda jadno, maleno, sitno, isprazno. I onda

čujem glas: „Dotle ćeš, dalje ni koraka!“

Maštam i gradim u svojoj glavi. Stvaram svoje svjetove i svoju malu sreću. Sam. Ljudskim

proračunima. Bez Boga. I onda se dogodi neki lom, neki neuspjeh, kao što se dogodio

bolesnički krevet sv. Ignaciju Lojolskom. I opet zid: „Dotle ćeš, dalje ni koraka!“

I kad me najteže „udara“, Bog me liječi. Bog me odgaja, Bog me uzdiže. Nisam izvan Božjeg

milosnog pogleda, nisam izvan njegovog spasenjskog nauma. Možda tada Bog i meni govori:

„Spomeni se, dakle, odakle si pao, obrati se i čini prva djela.

Page 178: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

178

13. NEDJELJA KORZ GODINU

II.

Uvod i pokajnički čin

Čovjek je oduvijek bio religiozno biće i njegovo je vjerovanje redovito uključivalo i nadu u

onozemni život. Unatoč toga ljudi su uvijek sa zebnjom gledali na smrt. Konačno, govori se,

tko se odande vratio da bi nam ispričao kako je tamo. Mi kršćani znamo i vjerujemo da Isus

nije smo govori o vječnome životu, nego da je i sâm umro i uskrsnuo. On i nas poziva da,

prošavši vrata ovozemne smrti, budemo dionici njegova uskrsnuća i njegove proslave. Vjera u

uskrsnuće temelj je naše vjere, vjere koju katkad nagrizaju sumnje. Da bismo danas plodonosno

mogli čuti Božju riječ koja nam govori o smislu smrti i vječnoga života te da bismo dostojno

proslavili ova otajstva, pokajat ćemo se za sve svoje grijehe i propuste.

Gospodine, ti nisi stvorio smrt niti se raduješ propasti živih. Gospodine, smiluj se!

Kriste, svojom smrću i svojim uskrsnućem dao si nam pristup vječnome životu. Kriste,

smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da tako hodimo ovom zemljom da mislimo na buduća dobra. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Smrt je jedina pravda, rado će reći ljudi misleći na to kako smo tu svi jednaki. Tako se

donedavno pjevalo na rekvijemima u našim crkvama: Nitko ostat neće, svatko umrijet ima: kralj

il sluga tko je, jerbo suđeno je – umrijet svima. Koliko se god netko junačio, ovako ili onako

zadrhti pred smrću ili se barem upita, zašto se to mora biti tako bolno, zar Bog to nije mogao

drugačije urediti? Pa onda onima koji su slabiji u vjeri, a pogotovo onima koju su se od vjere

udaljili, izgleda kao da se Bog okrutno šali s nama ljudima: pokaže nam ljepotu življenja, ulije

nam u srce čežnju za beskrajnim životom, a onda slijedi neumitna smrt. Tako će jedan pjesnik

teškim riječima opisati umiranje: Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac.6

Bog nije stvorio smrt

Pa ipak, Božja nam riječ danas posve drugačije govori o smrti. Veli: Bog nije stvorio smrt, niti

se raduje propasti živih. Nije lako odmah u ovo povjerovati. Ta smrt je svuda oko nas! Pa ipak,

mi vjerujemo Isusu kad kaže: Bog nije Bog mrtvih, nego živih (Mt 12,27). Upravo nam to i

govori današnje prvo čitanje. Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga slikom svoje

vlastite naravi. Hoće se reći, da Bog u svom prvotnom naumu nije imao smrt kao strahotu, kao

tjeskobu i kao propadanje. I stvarno, zašto bi dobrostivi Bog dopustio da čovjek, vrhunac svega

stvorenoga, drhti pred smrću? Otkuda smrt, otkud zlo u svijetu? I na to teško pitanje Božja riječ

danas daje odgovor: Đavlovom je zavišću ušla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu

pripadaju. To je naša kršćanska vjera: zlo nije od Boga i ne može biti. Jednako tako ni strahota

smrti. Po svojoj ludosti i po svome grijehu čovjek je dopao smrti. Grijeh je tako strašan da kvari

ono iskonsko savršenstvo Božjega stvaranja, jer čovjek ima slobodu sve do ludosti grijeha

kojom uništava sama sebe i unosi zlo i razdor u svijet.

6 A. B. ŠIMIĆ, Smrt.

Page 179: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

179

Nije umrla, nego spava

Što da učini čovjek grešnik? Što je mogao učiniti Adam nakon svoje ludosti? Sagriješiti je

mogao, ali on sâm nije bio kadar popraviti tu silnu štetu. Upravo nam zato Bog šalje Spasitelja

– da nas izbavi od smrti vječne, kao što se vidi u dirljivoj evanđeoskoj zgodo koju smo danas

čuli. Dvanaestogodišnja djevojčica je iznenada umrla: šok, nevjerica i silna žalost. Teško da

možemo i zamisliti kako je bilo njezinim roditeljima. A Isus – ne baš tankoćutno! – kaže: Što

bučite i plačete, dijete nije umrlo već spava. Reći ćemo da je to lako bili kazati, jer je Isus znao

da će djevojčicu vratiti u život. Međutim ta je riječ danas nama upućena. Nije umrlo već spava,

veli danas Isus. Kako nije umrla?, reći ćemo i pokazati na tolike tragične smrti našega doba i

na neumitnu smrt koja nas sve očekuje. Isus veli spava i to je ključ današnjeg čitanja i naše

vjere. Bog nas suobličuje svome Sinu koji je, istina, umro, ali je potom slavno uskrsnuo. Upravo

nam o tome govori molitva Crkve: Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima,

i, pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima. Smrt

je, dakle, prijelaz. Prijelaz iz ovoga života u život vječni iz ovoga boravišta u boravište vječno

iz smrtnoga tijela u tijelo proslavljeno. Tako Pavao gleda na smrt i uskrsnuće kao na sijanje

sjemena: sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti (1 Kor 15,42). Život koji nam se

po Kristu podaruje u uskrsnuću neizmjerno nadmašuje naš zemaljski život. Zato Pavao kao i

tradicija crkve o svojim mrtvima govori kao o usnulima, onima koji iščekuju puninu života.

Vjera te spasila

A što je nama činiti? U današnjem evanđelju smo čuli kako je Isus, prije nego što je djevojčicu

uskrisio, izliječio jednu ženu koja je imala silnu vjeru da joj Isus može pomoći. Dajući joj

zdravlje Isus joj veli: Vjera te tvoja spasila! To je i naš put. Mi vjerujemo da je Isus naš

Spasitelj. Vjerujemo da nas je spasio od grijeha i smrti. Vjerujemo da smo dionici njegove

nebeske proslave. Naravno vjera nije samo u riječima niti u pustim osjećajima i uzdisajima,

nego vjera ljubavlju djelotvorna (Gal 5,6). O tome se naime i radi: vjera je naša u nasljedovanju

Krista koji je u svemu vršio volju svoga nebeskoga Oca. Tako i mi svoju vjeru iskazujemo i

utvrđujemo neprestanim nastojanjem oko dobra i vjernim nošenjem Kristova križa. Vjeran je i

dobrostiv Bog! Dobrostivo će pogledati i najmanje naše dobro djelo i na sve ono što podnosimo

s Kristom, radi Krista. Zato ne drhtimo zbog prijelaza iz ovog života u drugi jer nismo sami: s

Kristom umiremo, da bismo s njime i uskrsnuli. Zahvaljujući takvoj vjeri mirno hodimo ovim

životom i blagoslivljamo Boga zbog svih dobara koja nam je podario. Blagoslivljamo ga zbog

naših milih i dragih, zbog nebrojenih malih životnih radosti, zbog sunca i mjeseca i svega

stvorenoga. Zahvaljujemo mu također što nas čini dionicima i svojih nevolja i patnja. Ta znamo,

s njime trpimo, da bismo s njime bili i proslavljeni. Zato smo uvijek vedri i puni nade: s Isusom

trpimo da bismo s njime bili i proslavljeni. Njegovom milošću i snagom njegovih sakramenata

u Crkvi smo već dionici nebeskih dobara, da bismo u vječnosti postigli puninu svoga spasenja

kada ćemo Boga gledati kakav jest.

Neka nas u toj vjeri ohrabri, utješi i ojača današnja Božja riječ i sveta otajstva koja slavimo.

Page 180: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

180

14. NEDJELJA KROZ GODINU

I.

Uvod i pokajnički čin

Došli smo danas na ovu euharistiju da zahvalimo Bogu za njegove darove, ali zasigurno i zbog

toga da mu podastremo i svoje brige i nevolje, da mu uputimo žarku molbu za ono što nas brine

i tišti. Crkva nas uči da Bog svakome daje milost dostatnu, a da se od nas očekuje trud i

zalaganje. O tome će nam danas govoriti na poseban način sveti Pavao. Htjeli bismo, naravno,

dostojno i plodonosno prihvatiti Božju riječ i ova sveta otajstva proslaviti, zato ćemo na početku

zazvati na nas Božje milosrđe.

Gospodine, ti si nas stvorio i učinio svojom djecom. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti nas pozivaš da te slijedimo u nošenju svoga križa. Kriste smiluj se!

Gospodine, ti nam u našim poteškoćama daruješ svoju milost jer se po tebi snaga u slabosti usavršava. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Došao mi ovih dana jedan ročnik. Lijepo me zamolio da mu dadem lažnu ispričnicu da je došao

kući zbog sprovoda – a sprovoda uopće nije bilo. Tako sam ja na elegantan način trebao riješiti

njegov mogući problem u vojarni i to tako da – dadem lažno svjedočanstvo. Međutim, nije

ovdje samo u pitanju laž, veća ili manja, nego, čini se mentalitet (mnogih?) naših mladih. A to

je da će tata sve srediti. Dobro, „tata“ je u ovom slučaju trebao biti župnik, ali to zna biti i kum

i prijatelj i, konačno, netko, tko će za novac ili protuuslugu učiniti ono što se od njega traži.

Dečko vozi bez dozvole – tata će to srediti. Djevojka ne dođe u školu jer joj se nije išlo – mama

napiše ispričnicu… I tako uvijek treba netko biti iznad nas koji će rješavati naše nevolje i

ispravljati naše gluposti. Kao da je u takvoj nekoj napasti bio i sveti Pavao u današnjem drugom

čitanju.

Uzvišenost objava

Pavao je bio sav prožet Kristom. Božji čovjek. Čovjek koji se sav predao svome poslanju.

Jednom tako sam opisuje kolikim je žarom i uz kolike nevolje služio Evanđelju: U naporima -

preobilno; u tamnicama - preobilno; u batinama - prekomjerno; u smrtnim pogiblima - često.

Od Židova primio sam pet puta po četrdeset manje jednu. Triput sam bio šiban, jednom

kamenovan, triput doživio brodolom, jednu noć i dan proveo sam u bezdanu. Česta putovanja,

pogibli od rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u

gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće; u trudu i naporu, često u

nespavanju, u gladu i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji! Osim toga, uz drugo,

salijetanje svakodnevno, briga za sve crkve. (2 Kor 11,23-28) Doista, taj je čovjek u punoj

svijesti mogao reći: Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist (Gal 2,20). Živio je samo za

Boga i u Bogu. I onda je došlo Božje priznanje. U Drugoj poslanici Korinćanima svjedoči kako

je imao mistične darove. Pavao je, naime, u molitvi pao u zanos te slušao i gledao neopisive

nebeske stvari. To Bog doista nije dao svakom čovjeku, nego samo onima posebno odabranima.

Pavao je bio jedan od tih.

Page 181: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

181

Trn u tijelu

Međutim, gle nevolje! Pored svih tih uzvišenih i neizrecivih stvari Pavao opisuje svoju muku.

Veli: „I da se zbog uzvišenosti objava ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da

me udara da se ne uzoholim“. Eto, on, Pavao, ima sve, samo da mu se riješiti toga „trna“. Ne

znamo što je bilo, ali je to Pavla stvarno mučilo. Možda je bila neka veoma neugodna bolest,

možda neka tjelesna mana, možda neka ljudska slabost. Danas to nitko ne zna. U svakom

slučaju bilo je to nešto što je Pavlu osobito smetalo, što ga je kinjilo i mučilo. To sigurno nije

bila sitnica. Bila je to za Pavla velika muka i nevolja, bila je to kap žuči koja kao da je kvarila

svu ljepotu uzvišenosti objava.

Da odstupi od mene

I onda Pavao, što je razumljivo, moli Gospodina da bude dosljedan. Kad mu je već dao tolike

milosti, kad ga je pozvao da mu služi, da bude njegov apostol, trebao bi onda biti dosljedan i

riješiti ga još i te nevolje. Ta, što je to Bogu! Ako mu je toliko toga dao, onda je prava sitnica

za Boga osloboditi Pavla roga „trna u tijelu“.

Međutim, s tom molbom nije baš išlo kako je Pavao mislio. Triput je molio Gospodina da

makne to od njega. I – ništa! Kako? Zar se Bog zabavlja time da se čovjek muči, a on, Bog,

mogao bi to riješiti treptajem oka? Ta što se to zbiva?

Dosta ti je moja milost

Evo kako Bog Pavlu odgovara. U tom Božjem odgovoru možemo malo bolje razumjeti smisao

patnje i ulogu grijeha u čovjekovu životu. Na Pavlovu opetovanu molbu da ga riješi toga trna u

tijelu Bog uzvraća: „Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.“

Radi se jednostavno o slijedećem. Svaki je čovjek grešnik. Ne samo načelno grešnik, nego

grešnik baš u tome i po tome da ima stvarno tamnih mrlja u svome životu. Upravo se to očituje

i kod velikih svetaca. Nije li Petar toliko puta pokazao svoju lakomislenost i svoju grešnost?

Nije li Pavao progonio Crkvu; nisu li se braća Ivan i Jakov otimali za prva mjesta u apostolskom

zboru? I onda, naravno, Bog prašta. Međutim, kada Bog čovjeku da milost, kada mu povjeri

neku odgovornu službu, stalna je opasnost da se čovjek uzoholi i postane uvjeren u vlastitu

svetost i neporočnost. Prisjetimo se kako su, na primjer, oduvijek svi vladari vrlo rado njegovali

takozvani „kult ličnosti“. Jer su „veliki“ i jer su „zaslužni“. I onda žuč oholosti zagorči i pokvari

ono dobro što stvarno čovjek čini Božjom milošću. Zato Bog Pavla ostavlja u njegovoj muci,

zato Bog ostavlja Petru dobar sluh da uvijek dobro čuje pijetlovo pjevanje. Pa onda, kada Pavla

ubode njegov „trn“ i kada Petar začuje pijetla, onda se i jedan i drugi spomenu da su slabi i da

su grešni i da sve njihove ovisi isključivo od Božje milosti, tako da se ne bi uzoholili i oholili.

Vratimo li se na primjer onoga ročnika ili na primjer „tatinih sinova“, možemo reći da Bog ne

daje privilegije i ne potpomaže našu lijenost niti ide niz dlaku našoj oholosti i umišljenosti. Bog

nas upravo „baca“ u životnu borbu, ali nas ne ostavlja same, nego nas prati svojom milošću.

Tako se onda događa da Bog stvarno dopusti da čovjek upadne u neki grijeh ili da načini neku

glupost da bi se tako prestao hvaliti svojom nepokolebljivošću i svojom bezgrešnošću. Bog nas

koji puta na grub način spušta na zemlju da se ne uznosimo. I nas Isus poučava: Tako i vi: kad

izvršite sve što vam je naređeno, recite: „Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni

učiniti!“ I onda ćemo stvarno biti veliki. Kao što su veliki i Pavao i Petar i Ivan i Jakov.

Page 182: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

182

II.

Uvod i pokajnički čin

Pismo nam veli da je Isus nama u svemu sličan, osim u grijehu. Pravi Bog, ali i pravi čovjek.

To je jedna od najljepših istina naše vjere: naš nam je Spasitelj blizak, on je naš brat. Međutim,

Isusovi sunarodnjaci – stanovnici Nazareta, upravo zbog toga Isusa su odbacili – jer su ga

poznavali. A evo, Sveto nam pismo često o tome govori, Bog se rado pokazuje u običnom,

redovitom, neznatnom i poniznom. Mi bismo htjeli s poniznošću i vjerom na ovoj svetoj misi

prihvatiti Isusovu riječ. Zato ćemo pokajati za svoje grijehe.

Gospodine, nakon čovjekova grijeha, ti si nagovijestio spasenje po svome utjelovljenom Sinu. Gospodine, smiluj se!

Kriste, spasio si nas svojom poniznošću i poslušnošću sve do smrti na križu. Kriste, smiluj

se!

Gospodine, pomozi nam da u jednostavnosti srca prihvaćamo i vršimo tvoju riječ. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Koji puta ostajemo zadivljeni nekim ljudima. Na primjer, za nekoga smo čuli da je vrhunski

stručnjak, znanstvenik, umjetnik ili izuzetno uspješan poslovan čovjek i onda se ugodno

iznenadimo kada ga susretnemo i vidimo da taj čovjek izgleda sasvim obično i jednostavno, i

ni po čemu izvanjskom ne bismo rekli da se radi o tako izuzetnoj osobi. Konačno, znamo i onu

staru priču: ako kraljevića preodjenemo u prosjaka i prosjaka u kraljevića, tko može uočiti

razliku? Očito je, dakle, da privid vara.

Nije li ovo drvodjelja?

Međutim, ljudi nekad i drugačije gledaju: očekuju da nutarnjoj veličini neke izuzetne osobe

odgovara i izvanjska posebnost, baš kao što smo to mogli čuti u današnjem evanđelju. Isus,

sada već poznat po naviještanju evanđelja i po čudesima, dolazi u svoj kraj u pratnji svojih

učenika. U subotu odlazi u sinagogu i naviješta evanđelje. Riječ mu je bila snažna i uvjerljiva,

što nitko nije mogao osporiti. Njegovi su sugrađani u prvi mah ostali zadivljeni, a onda su se

počeli s neodobravanjem čuditi. Nemoguće je, mislili su, da bi to bio pravi prorok, Božji čovjek,

nemoguće je da bi njegov nauk bio ispravan. Jer, mudrovali su, ta oni ga poznaju od djetinjstva.

Ni po čemu se Isus do tada nije isticao. Poznavali su svu njegovu rodbinu. Ta on je njihov

susjed i poznanik! Vjerojatno je s njima ili za njih nešto radio, tko zna, nekome napravio vrata

ili samar za njihov magarca. Ne može takav običan čovjek biti prorok!

Rekli bismo da je njihova pogreška bila dvostruka. Prvo, oni su se dali zavarati prividom.

Gledali su izvanjsku Isusovu pojavnost. Što su mogli vidjeti? Mladoga čovjeka kojega su

poznavali od djetinjstva. Nisu htjeli vidjeti da izvanjsko ostaje izvanjsko, a da je bitno ono što

je iznutra. Ta u tome i jest Božja mudrost i Božja ljubav: Bog nam se u svome utjelovljenom

Sinu do kraja približio i prignuo se nad našom slabošću. Isusovi sunarodnjaci nisu htjeli vidjeti

i uvidjeti takvu ljubav i dobrotu Božju…

Druga im je pogreška bila u tome što su svojom nevjerom htjeli pokriti svoje grijehe. Ako nas

netko upozorava na naše pogreške i ukazuje nam na ispravan put, što ćemo učiniti ako nam se

Page 183: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

183

ne da ići tim putem? Jednostavno: reći ćemo da taj čovjek ne zna što govori, da je posve

nevjerodostojan. I onda ćemo nabrajati njegove stvarne i izmišljene mane, samo da se ne

obaziremo na njegove riječi.

A što je nama činiti? Prvo i temeljno, želimo u svemu prihvatiti i u svome životu primjenjivati

Isusov nauk, jer samo on ima riječi života vječnoga. Zato ćemo nastojati vršiti njegove

zapovijedi i onda kada nam to izgled osobito teško ili čak nespojivo s današnjim vremenom,

kao na primjer Isusovu riječ o praštanju, o ljubavi prema neprijateljima, o tome da prvenstveno

težimo za duhovnim vrednotama. Drugo, mi Kristovu riječ, naravno, čujemo u crkvi i u Crkvi.

I što vidimo? Ljude i službenike koji tu riječ naviještaju i tumače. Ljude koji nipošto nisu

besprijekorni. I što onda? Zbog toga odbaciti Kristovo Evanđelje, njegovu Crkvu, sakramente

Crkve? Time bismo samo našli izgovor za svoje grijehe i neobraćenje.

I još nešto. Što je čovjek manje sposoban, što se nesigurnije osjeća na nekom visokom položaju

gdje je – tko zna kako dospio – to ima veću potrebu zaklanjati se iza nečega izvanjskoga. Zato

će, na primjer silno paziti na svoju vanjštinu, na titule koje ima, imat će silnu potrebu isticati

svoju umišljenu veličinu, a druge omalovažavati. S druge pak strane, čovjek koji je doista

sposoban i uspješan, koji je svjestan Božjih darova koje ima, mirno hodi ovim svijetom. Nije

mu od presudne važnosti što novine o njemu pišu, što o njemu govore. On zna što i koliko

vrijedi. Prisjetimo se samo što su onodobne režimske novine pisale o blaženom Alojziju

Stepincu. Pa ipak, on je vrijedio puno i u božjim očima i u očima čestitih ljudi.

Nije prorok bez časti

Na takav postupak svojih sunarodnjaka, na tvrdoću njihovih ušiju i njihovih srdaca Isus je sa

žalošću rekao: Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svome domu.

(…) I čudio se njihovoj nevjeri.

Što se zbilo? Nisu Nazarećani umanjili Isusovu veličinu. Umjesto toga, oni su sebi uskratili

mogućnost Kristovog spasenja. I sve samo zbog predrasuda i nerazumne taštine!

Ta zaslijepljenost i ta taština nadvijaju se i nad nama kao stalna opasnost. Priznajmo:

zanemarujemo svoje ljudske i kršćanske dužnosti. Premalo se molimo, ako se uopće molimo.

Zanemarujemo svoje kršćanske obveze. Teško praštamo. Nestrpljivi smo. Naša se kršćanska

vjera često svodi samo na lijepu tradiciju, a naša božanstva postaju potrošnja, zabava, društveni

prestiž… Zar olako priznajemo da zanemarujemo Boga i bližnjega? Nipošto. Kriva je Crkva

koja sama ne živi po Kristovu evanđelju. Kriv je župnik koji ima na desetke mana… U biti,

otkuda nekom biskupu ili nekom svećeniku pravo da me proziva, da određuje što je dobro a što

nije? Nisu li to ljudi kao i mi? Ne poznajemo li mi neke njihove skrivene mane i grijehe? Nije

li taj svećenik do neki dan bio moj školski kolega? I zbog svega toga ne dopre do našega srca

Božja riječ. Slično ćemo govoriti o našim roditeljima, o nastavnicima i profesorima, o

dobronamjernim prijateljima…

U svemu tome je nevolja, što se tako ponašamo mi, domaći, mi vjernici, mi koji uglavnom

dolazimo na nedjeljnu misu. Tako se baš na nama ostvaruje Isusov prijekor: Nije prorok bez

časti… Jednom drugom zgodom Isus će teško prekoriti svoje sunarodnjake govoreći: Carinici

i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje… (Mt 21,31). Odlučimo danas poslušati ovu Božju

riječ i živjeti po njoj. Neka nas ne ometu nikakvi ljudski obziri, uklonimo zapreke naših grijeha

i loših navika, da bi Božji glas mogao do nas doprijeti, uklonimo i svaki trag umišljenosti i

Page 184: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

184

oholosti, kako nas opominje apostol Jakova: Odložite svaku prljavštinu i preostalu zloću i sa

svom krotkošću primite usađenu riječ koja ima moć spasiti duše vaše. (Jak 1,21)

III.

Dosta ti je moja milost

Nakon velikog Petra, evo nam drugog velikana. Pavao. Kad to ime spomenemo u Crkvi, puna

su nam usta. Čovjek koji je u Židova doista imao karijeru. Obrazovan, okretan, inteligentan,

pametan. Sve je to ostavio i posvetio se svim silama evanđelju i samo evanđelju. Navješćivati

evanđelje za nj je postala jedina zadaća, jedini smisao njegova života. Sve je drugo „blatom

smatrao“. Pavao je, onoliko koliko nam je o njemu ostalo zapisano, zasigurno najsjajniji velikan

prve Crkve.

S druge strane i Gospodin nije škrtario s darovima koje mu je dao. Dao mu je slavu (iako

plaćenu tolikim naporima) da bude „apostol naroda“, da kao najpoznatiji misionar pronese

svjetlo evanđelja „do na kraj zemlje“. Dao mu je i dar jezika i dar čudotvorstava i dar liječenja...

O jednom posebnom daru Pavao govori u 2 Kor, neposredno prije odlomka koji danas čitamo

u crkvi: „Znam čovjeka u Kristu: prije četrnaest godina - da li u tijelu, ne znam; da li izvan

tijela, ne znam, Bog zna - taj je bio ponesen do trećeg neba. I znam da je taj čovjek - da li u

tijelu, da li izvan tijela, ne znam, Bog zna - bio ponesen u raj i čuo neizrecive riječi, kojih čovjek

ne smije govoriti.“

Reklo bi se: Eh, što još jedan čovjek može poželjeti? Pa ipak, Pavlu je ostala jedna želja

neostvarena. Upravo o tome govori drugo čitanje današnje nedjelje: „I da se zbog uzvišenosti

objava ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim.

Za to sam triput molio Gospodina, da odstupi od mene. A on mi reče: ’Dosta ti je moja milost

jer snaga se u slabosti usavršuje’.“

O čemu je ovdje konkretno riječ, ostat će tajna svim tumačima Biblije. Pavao je očigledno imao

neku neugodnost: možda neku bolest, možda neku tjelesnu manu, nešto na sebi ili u sebi, „trn

u tijelu, anđeo Sotonin“, nešto što mu nije dalo mira, nešto čega bi se Pavao tako rado riješio. I

onda, Pavao razmišlja posve razumno: ako mu je Bog toliko umnoženih i preobilnih darova

darovao, što ga ne bi riješio i te muke: to je za Boga sitnica, a za njega, Pavla, veliko olakšanje.

Eto, još samo da mu Bog dade i tu milost, pa bi bio posve zadovoljan. Još samo to!

Božji je odgovor neočekivan: „Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.“ Bog

ga ne rješava njegove muke. Ostavlja je da bi po njoj Pavao usavršavao svoju snagu, rekao bih,

da bi Pavao uvijek znao da je sve što ima Božji dar, i da Bog svoje darove daje kome i kada

hoće.

Eto, to je naš život. Što mi znademo o Božjim darovima, o Božjim planovima, što mi znademo

o onome što je dobro za nas? Poput Pavla i mi bismo trebali znati da sve što imamo da je Božji

dar, ma koliko lijep, kićen, uzvišen i lepršav bio. Drugo, ne trebamo se plašiti svojih muka,

svojih slabosti, pa čak i u određenom smislu i svojih grijeha. Bog nas pušta u našim nevoljama

da bismo se onda više pouzdavali u nj, da ne bismo, samodopadno kao ono jednoć Petar rekli:

„Ako te i svi ostave, ja neću!“ Bog nas ostavlja u našoj nekoj slabosti da bi nas učio poniznosti,

da bismo znali gdje nam je mjesto, da bismo znali dati hvalu Bogu i za darove koje nam daje i

Page 185: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

185

za kušnju u kojoj nas ostavlja. Upravo kako kazuje narodna poslovica: „U dobru se ne uzoholi,

u zlu se ne ponizi (tj. ne očajavaj)“. Nego, uzdajem se u Boga uvijek i unatoč svemu.

Page 186: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

186

15. NEDJELJA KROZ GODINU

I.

Uvod i pokajnički čin

Bog nam izravno progovara u svojoj riječi koju, između ostalog, redovito slušamo u svakoj

svetoj misi. Međutim, Bog nam progovara u bezbroj životnih prigoda, preko onoga što nam se

događa i preko drugih ljudi. Danas bismo, naravno, na poseban način htjeli pažljivo i

plodonosno saslušati i prihvatiti Riječ Božju. A da bismo to u ovom euharistijskom slavlju što

bolje uzmogli, pokajat ćemo se za svoj grijehe i popuste.

Gospodine, ti si nekoć govorio ocima po prorocima. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si živa Riječ Božja. Kriste smiluj se!

Gospodine, ti nam danas daješ svoga Duha da nas uvede u svu istinu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Pripovijeda se kako je jedan čovjek sa zabrinutošću mjerio vrućicu svome bolesnom djetetu.

Kada je na toplomjeru vidio da je temperatura stvarno previsoka, da bi riješio problem – razbio

je toplomjer. Naravno, problem nije time nipošto riješen, kao što već poslovični noj neće riješiti

problem svoga progonitelja zabije li glavu u pijesak. Koliko god nam izgledala smiješna i

nerazumna oba ova postupka, izgleda da se ljudi uporno tako ponašaju: ne žele se suočiti s

pravim problemom i pravim izazovima. Takav jedan slučaj čuli smo u prvom čitanju.

Odlazi vidiče!

Nakon smrti kralja Salomona židovsko se kraljevstvo podijelilo na južno, nazvano Judejsko i

sjeverno nazvano Izraelsko. Amos, pastir iz južnog kraljevstva po Božjem poslanju odlazi na

sjever prorokovati u svetište zvano Betel. Prorokovao je protiv svih velikaša i jednog i drugog

kraljevstva jer su činili bezakonje i to tako da su tlačili siromahe, nemoralno živjeli i trčali za

drugim bogovima. I tako je Amos prorokovao i u Betelu protiv kralja Jeroboama i svećenika

Amasje koji ga je pokrivao. Amos postaje neugodan. U kraljevskom svetištu Betelu govori

protiv kralja! I onda mu se obraća svećenik Amasja podsjećajući ga da je on stranac, južnjak,

pa ako baš hoće prorokovati, neka to čini u svome kraljevstvu, a ne da govori protiv kralja u

svetištu koje kralj uzdržava i pred svećenicima koje kralj plaća. Čuli smo danas u prvom čitanju.

Amasja reče Amosu: „Odlazi, vidioče! Bježi u zemlju Judinu, ondje jedi kruh i ondje prorokuj!

Ali u Betelu da više nisi prorokovao, jer ovo je kraljevsko svetište, kraljevski hram.“ Jer, kralj

Jeroboam, kao većina svih vladara, jako voli udvorice.

Zapazimo kako se svećenik Amasja postavlja. Za njega nije bitno što Amos govori. Nije mu

važno koliko je to istinito. Po njegovu mišljenju Amos treba otići zato što je stranac i zato što

nije kralju po volji. Amasja, dakle, čuva kraljev ugled i njegovo svetište. Najvažnije mu je da

kralj bude zadovoljan, a za ono što se događa, nije ga briga. To što zemlja ide u propast, to što

se čini zlo, to što se cijelom kraljevstvu sprema propast i izgnanstvo, svećenik ne haje. Zato,

poput onog primjera o razbijenom toplomjeru, nalazi rješenje. Tjera Amosa iz svetišta.

Page 187: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

187

Nisam prorok ni proročki sin…

Amos je svoje rekao i svoje učinio. I može se povući. Međutim, oni koji ga ne slušaju, ne slušaju

Božjih riječi, jer je to bila Božja opomena. Koji ga, dakle, ne slušaju, čine to na vlastitu štetu.

To sada ne vrijedi samo za kralja, nego i za svećenika Amasju. Umjesto da služi Bogu, stavio

se u službu bezbožnog i nepravednog kralja. Zato se na koncu Amos obraća svećeniku Amasji

teškim riječima: „Nisam bio prorok ni proročki sin“ - odgovori Amos Amasji - „bio sam stočar

i gajio sam divlje smokve: ali me Jahve uze od stada i Jahve mi reče: 'Idi, prorokuj mojemu

narodu Izraelu.' Sada čuj riječ Jahvinu. Ti veliš: 'Ne prorokuj protiv Izraela, ne proriči protiv

doma Izakova.'

Zato ovako govori Gospodin: 'Tvoja će žena bludničit' po gradu, sinovi tvoji i kćeri od mača će

pasti, tvoja će se zemlja užetom razdijeliti, a ti ćeš umrijeti na nečistu tlu, i Izrael će otići u

izgnanstvo iz svoje zemlje.'„

Ne treba naglašavati da je Izrael ustrajao u svojoj nepravdi i da ga je zadesilo upravo ono što je

Amos prorokovao. Nisu htjeli u tome običnom pastiru prepoznati Božjega glasnika i Božji glas.

Nisu to učinili na svoju propast.

Amasja – naša slika?

Nije se lako suočiti sa stvarnošću, pogotovo kada on baš i nije sjajna. Međutim, duboko u sebi,

barem u nekim trenucima, posvema nam je jasno što smo i kavi smo, koje su nam dobre strane,

a koje su nam slabosti. Barem u pojedinim trenucima bude nam savršeno jasno gdje smo koliko

i u čemu griješili. I onda nam se budi savjest. Naravno, za nekoga to bude trenutak odluke,

trenutak obraćenja. Međutim, ponajčešće razbijemo taj toplomjer ili zabijemo glavu u pijesak.

Međutim ima nešto što nam osobito smeta. Kada nam drugi spočitne našu slabost ili naš grijeh.

To da sami sebi priznamo, to još nekako ide. Ali da to bude netko drugi, to gotovo da na

možemo podnijeti, ma tko god bio taj drugi. I što onda činimo? Činimo isto što i svećenik

Amasja, koji je zamjerio Amosu što se usudio iz jednog kraljevstva propovijedati u drugom

kraljevstvu i to u ekskluzivnom kraljevskom svetištu. Tako i mi pokušavamo omalovažiti toga

koji nam govori. Onda redovito kažemo da taj što nam govori nije ništa bolji, da je grešnik, da

je licemjer i sve već što nam padne na um. I uopće ne usmjerujemo svoju pozornost na ono što

nam čovjek govori, nego na to tko nam to govori. I budući da nam je neugodno to što čovjek

govori, okomljujemo se na njega pokušavajući omalovažiti ono što on govori i čini,

pokušavamo omalovažiti njegovu osobu.

Prisjetimo se. U ovoj zgodi koju smo čuli uopće nije riječ o Amosu. On je bio pastir. Nije bio

prorok profesionalac niti ga je to zanimalo. No kad ga je Bog pozvao, otišao je on i prorokovao.

Za Amasju i Jeroboama trebalo je biti svejedno kakav je čovjek taj Amos. Da su imali

poniznosti i mudrosti, saslušali bi ga i pokušali uvažiti ono što je bilo mudro i što je bila Božja

poruka. No oni su štitili svoj način života, potjerali Amosa, misleći da su time riješili problem.

Amos je, istina, otišao, ali je problem ostao i propast ih je sustigla. Konačno, nisu li i Isusa neki

odbacili govoreći da on i ne može biti nekakav prorok jer je običan drvodjeljin sin, ne iz

svećeničkog ili farizejskog roda iz prezrene Galileje?

I mi to činimo. Često i prečesto. Koji puta nam dijete skrene pozornost da smo nedosljedni, da

lažemo, da ne pazimo na svoje riječi, na svoje zdravlje, da se opijamo, da ne poštujemo Boga

ni bližnjega. I što učinimo. Okomimo se na dijete iščuđavajući se kako se samo on balavac

usuđuje tako s nama razgovarati. Koji puta nam neki prijatelj dobronamjerno skrene pozornost

Page 188: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

188

na neke naše loše postupke, a mi se okomimo na njega da to nije njegova stvar. Konačno, koji

puta nam i naši „neprijatelji“, ljudi za koje smatramo da nam baš ne misle dobro, stresu istinu

u lice. I ne želimo je prihvatiti, jer dolazi od njih koji nam dobro ne žele. Ukratko. Razbijamo

toplomjer i stavljamo glavu u pijesak. Na svoju propast.

A pogledajmo velikane. Uvijek se na njih rado vraćamo. Petar je priznao svoje zatajivanje.

Pavao je ponizno govorio kako nije dostojan zvati se apostolom jer je progonio Crkvu Božju.

Petar je ponizno prihvatio kad mu se ono Pavao u lice usprotivio kad se on, Petar, pravio da

obdržava židovske propise o jelu, tj. kad je bio prijetvoran.

Nemojmo se varati. Bog nas redovito i uporno opominje. I preko dostojnih ljudi i preko

nedostojnih ljudi. I preko dobrih svećenika i preko onih za koje mislimo da to i nisu. I preko

malene djece i preko mudrih ljudi. I preko onih koji su vrijedni našeg poštovanja i preko onih

za koje mislimo da nisu čestiti. Jer, kada bi Bog progovarao samo preko besprijekornih i

bezgrešnih, onda nam ne bi govorio preko ni jednog čovjeka. Ali upravo to. Onaj koji je otvoren

Duhu Božjem, uvijek će čuti Božju opomenu i uvijek će se pitati što on sam može i treba učiniti,

a ne što bi drugi trebao učiniti. Baš kao što će mudar vladar pažljivo saslušati svako izviješće i

svaki savjet, da bi odlučio štio mu je činiti, tako i mi, uz pomoć Božje riječi i Božje milosti,

želimo uvijek vrednovati ono na što nas život opominje, da bismo se uvijek usmjeravali prema

dobru, baš kako što nas jednom Pavao opominje: „Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve

provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite! (1 Sol 5,19-22)

II.

Uvod i pokajnički čin

Može li dijete predškolske dobi, pa i dijete osnovnoškolske dobi dokučiti dubinu i snagu

roditeljske ljubavi? Vjerojatno ne baš puno. Naprotiv, roditeljske će postupke tumačiti kao

ograničavanje, kao izražavanje moći… Koliko mi možemo shvatiti ljubav Božju prema nama.

Zasigurno, tek djelomično. Danas nam Božja riječ govori o Božjoj ljubavi prema nama prije

svih vjekova. Htjeli bismo danas radosna i otvorena srca poslušati tu Božju riječ i plodonosno

proslaviti ova sveta otajstva. Otvorimo se božjoj riječi i Božjoj milosti priznajući svoje grijehe!

Gospodine, prije svih vjekova ti si nas htio i odredio za svoju djecu. Gospodine, smiluj se!

Kriste, učinio si nas dionicima svoje nebeske proslave i svoje božanske naravi. Kriste,

smiluj se!

Gospodine, pozivaš nas da budemo slika tvoje ljubavi u ovome svijetu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Upravo je šteta da neki običaji pomalo nestaju, iako izgledaju zastarjeli. Evo, donedavno, kad

bi se rodio dječak, sretni je djeda doslovno u zemlju zakopao ili u najzabitiji kutak podruma

spremio veću posudi s rakijom, s nakanom da je čuva za unukove svatove. I onda, kada taj

trenutak dođe, ponosni djed kaže: Vidiš, to sam čuvao za današnji dan, za tvoje svatove. Djed

je mislio na taj dan dvadesetak godina ranije! Nadalje, upravo se raznježimo kada vidimo

trudnicu kako već za svoje još nerođeno dijete s puno ljubavi pripravlja odjeću, krevetić,

igračke… Lijep je to osjećaj: netko je na mene mislio i dok me nije bilo ili je netko na mene

mislio od prvog dana moga rođenja…

Page 189: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

189

On nas sebi izabra prije postanka svijeta…

A evo, današnje nam drugo čitanje govori kako se Bog stvarno ni u čemu ne da nadmašiti. Kada

čitamo o nekim osnovnim dostignućima astronomije, ostanemo bez daha. Smatra se da je

zemlja nastala prije četiri milijarde godina, a da je cijeli svemir star oko petnaest milijardi

godina. Petnaest milijardi godina. Pomislimo: produžuju nam radni vijek na šezdeset i pet

godina za muškarce i žene. Puno je to. Jedan ljudski vijek. A kad netko doživi stotinu godina,

već ga stavljaju u novine. A što reći za pet stotina, za tisuću godina? Pa onda govorimo o

tisućama i stotinama tisuća godina… Prije nekoliko milijuna godina, čovjeka nije bilo na zemlji.

Što reći onda o stotinama milijuna, o milijardama godina? To ne možemo ni zamisliti! Konačno,

veli znanost, na početku svega nije ni vrijeme postojalo. I sami znanstvenici ostaju zadivljeni.

I sada, današnje drugo čitanje zahvaljuje Bogu koji nas je u Kristu sebi izabrao prije postanka

svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim.

Ovo je čudesnije od sve znanosti o počecima svijeta! Ne radi se ovdje samo o tome da je Bog

nas imao na umu prije toliko-i-toliko milijardi godina. Čudesno je, naime, to da je Bog svakoga

od nas poznavao prije svih vjekova, da je Bog svakog od nas htio prije početka vremena, da

smo Bogu bili važni prije nego je ičega bilo. Mi nismo rezultat slučaja, nismo bačeni u svemir,

nismo rezultat svemirskih sila kroz milijarde godina. Od Boga dolazimo. Mi smo dio Božjega

nauma. Mi smo Božja svojina.

Važno je to znati i vjerovati, pogotovo u trenucima zdvajanja, kada smo skloni pomisliti da su

nas napustili i prijatelji i obitelj pa i sam Bog. U takvim prigodama dobro je imati ovu Božju

riječ: prije postanka svijeta Bog nas je izabrao!. slično govori i prorok Jeremija: Prije nego što

te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih

(Jr 1,5).

… da budemo sveti i bez mane pred njim

Božja riječ ide još dalje. Bog nas je prije postanka svijeta izabrao i odredio da budemo sveti i

bez mane pred njim. Bog nas je savršene stvorio, kao svoje prijatelje. Bog nas je odredio da

budemo njegovi prijatelji, njegovi suradnici u stvaranju svijeta. Kad se veli da trebamo biti sveti

i bez mane, to nipošto ne znači zapovijed koja nam se nameće kao teret. Stvoreni smo od Boga

i za Boga, stvoreni smo kao Božji prijatelji. Zato ćemo se u potpunosti ostvariti, zato ćemo

pronaći svoj pravi mir samo ukoliko budemo s Bogom, ukoliko budemo sveti, to jest s njime

životno povezani. Biti bez mane biti svet za naše je dobro. Mi time Božjoj veličini ništa ne

oduzimao niti dajemo. Zato je dobro da to imamo na pameti. Kao što čovjek pretjerujući u

alkoholu samome sebi čini zlo, tako je i sa svakim drugim grijehom. Naprotiv, pravi, istinski

čovjek jest Božji čovjek, onaj koji je u miru sa svojim Bogom, sa svojim bližnjima i sa samim

sobom.

U ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe po Isusu Kristu

I sada Božja riječ ide još dalje. Prvi je čovjek nagrdio svoju narav time što se od Boga odvratio.

U Starom zavjetu Bog poziva svoj narod da se vrati tome prvotnom idealu prijateljstva s

Bogom, ali u isto vrijeme po prorocima naviješta još nešto više, što će se dogoditi po Isusu

Kristu. O tome govori današnje čitanje. Veli da u Kristu postajemo njegova prava djeca odnosno

da nas Bog u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu.

Page 190: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

190

Evo nesagledive i nedokučive tajne Božje providnonosne ljubavi: još prije postanka svijeta Bog

nas je htio, ne samo kao svoje prijatelje, ne samo kao svete pred njim, nego nas je Bog prije

svih vjekova odredio da budemo njegova posinjena djeca, da postanemo, dakle, članovi

božanske obitelji!

Možemo li mi uopće pojmiti koliko je uzvišeno naše dostojanstvo u Kristu? Čini mi se da lakše

sebi možemo predočiti vremensko razdoblje od četiri milijarde godina, nego što bismo sebi

mogli predočiti dubinu i značenje toga da smo ,posinjena djeca Božja, dionici božanske naravi

Isusa Krista. Kad bismo samo malo više bili toga svjesni, kada bismo se u svjetlu te zadivljujuće

istine samo malo više potrudili, zar ne da bi naš život bitno drugačije izgledao, zar ne da bismo

prvenstveno težili za duhovnim vrednotama?

Neka nas Bog utvrdi u toj vjeri i ojača u našim svetim nastojanjima!

III.

Ništa osim štapa

Isus pripravlja apostole na njihovu buduću službu. Odlučuje ih poslati dva po dva.

Dvanaestorica po prvi puta odlaze na misijsko putovanje. Isus im pri tom daje snažan znak

njihova apostolstva: dobivaju vlast nad nečistim dusima. Za Židove je to bio najjači znak kojeg

su dosada vidjeli smo kod Isusa. Velik je to trenutak za apostole. Uzbuđeni su. Sada dolazi

neobična Isusov postupak: zapovijeda im „da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe,

ni novca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.“

Što je Isus time htio postići? Koliko god romantično zvučalo, nije lako razumjeti Isusov

postupak. Jedni će spremno ustvrditi kako je to moglo biti tako u izuzetnom slučaju, kad je u

pitanju Isus i njegovi učenici, ali da je inače takav govor i takav životni stav lišen svake

ozbiljnosti i odgovornosti. Ne može čovjek, reći će, samo tako, „grlom u jagode“. Pa i poslovica

veli: „Tko nosi, ne prosi.“

Drugu će, baš nasuprot, braniti u potpunosti Isusov stav shvaćajući ga nekako doslovno, baš

kao što su u povijesti to neki rado činili. Tvrdit će, naime kako materijalne stvari nisu uopće

bitne, nego da treba živjeti doslovno poput „ptica nebeskih.“ Takvi onda lako dolaze do prezira

svega zemaljskog, a neki odlaze i u fanatizam.

Što se zapravo krije iza ovih Isusovih riječi? Rekao bih da on jednostavno želi apostole lišiti

tjeskobe, baš kao što to on u više navrata čini. Šalje ih da propovijedaju i činite snažne znakove.

Trebaju biti svjesni da ih on, Isus, šalje, i da im daje da čine snažne znakove. Prema tome, ne

trebaju biti zabrinutu ni tjeskobni. „Vrijedan je radnik svoje plaće.“ Ne prezire Isus

ovozemaljskih darova, nego želi naglasiti prednost duhovnih stvarnosti. Tako ćemo kasnije npr.

kod apostola Pavla vidjeti da on živi od rada svojih ruku: bio je naime šatoraš. I smatrao je to

potvrdom svoga apostolstva da nikome nije bio na teret. To znači da Pavao ne odstupa od

Isusova stava, jer Isus samo želi naglasiti da nije potrebno tjeskobno se brinuti. Konačno, i Isus

je bio radio, tako da su ga nazivali „tesarovim sinom“.

Sad se već možemo lakše prepoznati. Koliko puta smo se uhvatili kako tjeskobno računamo

koliko imamo kruha ili novca. Koliko li samo vremena i unutarnje snage trošimo na takva

Page 191: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

191

razmišljanja. Koliko puta je zbog toga planula svađa, zatinjala zavist, sjevnula osveta,

eksplodirao grijeh? A kada govorimo o tjeskobnom razmišljanju o kruhu i novcu, može se

upitati ulažemo li i približno toliko napora da oplemenimo svoj duh, da duhovno

uznapredujemo. Staram se za kruh svagdanji, da namaknem ono što je potrebno za svakodnevni

život. I to je u redu. No u isto vrijeme se mogu zapitati ulažem li s druge strane isto toliko

energije da se npr. izmirim sa svojim prijateljem, da poboljšam svoju molitvu, da usmjerim svoj

život prema Bogu?

Isus i mene želi osloboditi tjeskobe. Puno mi daje u ruke. Određuje me za svog apostola, daje

mi vlast nad zlim silama ovoga svijeta. Imam Isusa uza se, njegova sila djeluje po mojim

rukama! I što bi mi to još trebalo? „Ne nosite ni kruha ni novca o pojasu, ni dviju haljina“. Što

to Gospodin hoće? Samo to da živim s njegovom milošću i od njegove milosti. Radosno i bez

tjeskobe. A on već zna što nam je potrebno. I učinit će da to i dobijemo. Svojim radom i

njegovom milošću.

Page 192: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

192

16. NEDJELJA KROZ GODINU

I.

Uvod i pokajnički čin

Ljeto je i vrijeme odmora. Danas nam Gospodin govori upravo o tome. O potrebi odmora. I

onog tjednog i onog svakodnevnog, ali i onog godišnjeg. Vidjet ćemo da se to tiče i naše vjere,

našeg duhovnog života.

Gospodine, ti si već u počecima ljude poučio da poštuju počinak sedmoga dana. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti svoje apostole i nas svoje učenike potičeš na odmor duha i tijela. Kriste, smiluj

se!

Gospodine, ti svojim vjernima pripravljaš cijelu vječnost kao mjesto i vrijeme počinka i radosnog drugovanja s tobom. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Za vrijeme studija, dok sam se mučio oko većeg pismenog rada, jedan mi je kolega rekao: „Taj

posao nije kao kad čovjek kopa kanal – što brže kopa, brže ide…“ Stvarno, koji puta, uza sav

napor, posao jednostavno ne ide. Jer čovjek nije stroj, a ljudsko tijelo i ljudski duh ima neke

svoje zakone. A jedan od tih zakona jest zakon rada i zakon odmora. Evo, ovih ljetnih dana

Gospodin Isus nam govori upravo o tome.

Otpočinite.

Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo

Isusovo poslanje bilo je u punom zamahu. Propovijedao po cijeloj Galileji, mnoštvo je išlo za

njim, a mnoge je bolesnike ozdravljao. Kako više nije mogao do svega dospjeti, Isus šalje svoje

učenike na misijsko putovanje. I učenici su uspješno naviještali evanđelje, liječili bolesnike.

Bili su vrlo uspješni. I onda su se vratili oduševljeno pripovijedajući kako je bilo, sretni što je i

na njima počinuo Isusov duh. Međutim, Isus je vidio da su malaksali, gladni, izmoreni. Kao

prvo, puno su pješačili, zatim je tu bilo propovijedanja, a onda je tu neprestano bilo i silno

mnoštvo koje ih je u stopu pratilo. Nije se dalje moglo tako. Isus povlači svoje apostole i veli

im da odu malo u osamu.

Rekli bismo da to baš i nije moralo biti razborito. Poslovica veli da se željezo kuje dok je vruće.

Svi traže Isusa i njegove učenike, mnoštvo ga slijedi… Trebalo bi možda povećati broj učenika,

proširiti propovijedanje, misliti na osnivanje ogranaka za kraljevstvo Božje u inozemstvu,

organizirati mrežu suradnika, organizirati seminare, tečajeve, pisati materijale… Ne. Isus šalje

učenike u osamu.

Zašto? Više je razloga.

Nužnost odmora

Bog nas je stvorio onakve kakvi već jesmo. Pridoda je čovjekova – dakle onakva kakvu ju je

Bog dao – takva da čovjek u danu određeni dio vremena treba odspavati. Nadalje, tako smo

Page 193: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

193

ustrojeni, da osim trenutaka sna trebamo imati vremena i za sebe i za druge i za opuštanje. Isto

tako je Bog – vjerujemo – naše djelovanje stavio u ritam od sedam dana, gdje čovjek treba imati

i cijeli dan za tjelesni odmor. To su jednostavno zakoni našega tijela i duha. Zato kad čitamo

kako su neki sveci govorili da se ne žele odmarati, jer će se, eto, odmarati u nebu, mislimo da

to stvarno ne bi trebalo uzeti doslovno. Mi smo jednostavno tako sazdani, tako stvoreni da nam

je odmor nužan. Iako nekada neki šefovi ili poglavari znadu reći kako ne žele čuti od mladoga

čovjeka da je umoran, ni to ne treba doslovno uzeti. Ako je mlad čovjek umoran, hvala Bogu!

Znači da je radio. Pa kad se odmori, sutra će još bolje moći raditi. Eto, vidimo to i iz Isusova

primjera. Nakon dugog apostolskog putovanja on svoje učenike šalje na odmor u samotno

mjesto. Konačno, da ne ponavljamo stare primjere iz seljačkog života, seljaci su znali da

domaće životinje, konje ili volove, ne smiju iscrpljivati do krajnjih granica, jer bi im one

jednostavno mogle lipsati. Zato, dobar je odmor, svet je odmor, Božji je odmor nakon

napornoga rada.

Bog je na djelu, a mi surađujemo

Odbijanje odmora može imati i jednu drugu, rekli bismo, nekršćansku oznaku, koja pokazuje

manjak vjere i pouzdanja. Mudro veli psalam: „Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče

graditelji. Ako Jahve grad ne čuva, uzalud stražar bdi. Uzalud vam je ustat prije zore i dugo u

noć sjediti, vi što jedete kruh muke: miljenicima svojim u snu on daje“ (Ps 127,1-2). Sjećam se

mudre opaske moje bake koja je gledajući svoje susjede muslimane, koji, kako znamo, ne

poznaju nedjelju kao dan Gospodnji i dan odmora, pa su radili kroz cijeli tjedan: „Ništa oni nisu

više stekli od nas koji smo radili samo šest dana“. A što se događa nama, koji smo, barem

ponekad, „radoholičari“? Mislimo da s nama sve stoji ili pada. To je napast svih šefova i

poglavara, svih roditelja i odgovornih osoba. Ako otac obitelji nešto sam ne učini, njegovo

dijete to sigurno neće jer ne zna, ne može i ne snalazi se. Iza onoga: „Nemoj ti, ja ću“ krije se

koji puta skrivena oholost koja vjeruje da samo ja znam i umijem, krije se nepovjerenje prema

drugima. U takvom stavu krije se nepovjerenje i prema Bogu, koji kao da je stvorio oko mene

sve same nesposobnjakoviće koji nikada neće moći i htjeti ono i onako kako to ja činim. Bog

je onaj koji sve čini, a mi smo tek suradnici. Jednom prilikom dok su se vjernici u Korintu

hvastali jedni da su učenici Apolonovi, a drugi da su Pavlovi, Pavao veli da oni tu uopće nisu

bitni: „Ta što je Apolon? Što je Pavao? Poslužitelji po kojima povjerovaste – kako već komu

Gospodin dade. Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti. Tako niti je što onaj tko sadi ni onaj

tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti“ (1 Kor 3,5-7).

Ne budite zabrinuti…

Zato je naš osnovni stav vjera i povjerenje u Boga koji je sve stvorio, sve uzdržava i svemu daje

d napreduje. Mi smo tek suradnici, koji, u skladu sa svojim sposobnostima i sa svojom

marljivošću, surađujemo na Božjoj njivi kojoj tek Bog daje rast i napredak. Zato, ne dajmo se

zavesti „radoholičarima“, onim vječito tjeskobnim užurbanima i kandidatima za srčane i ine

udare. Baš kao što se ne želimo povoditi za onim lijenima koji zakapaju talent gospodarev. Naše

je da „sadimo“ i „Zalijevamo“, a neka Bog „dovrši u nama ono djelo koje je započeo“ stavivši

nas u zvanje i okolnosti u kojima živimo. Zato, valja nam i moliti i raditi, ali se i odmarati.

Koliko nam je god moguće, iskoristimo to. Ne u ljenčarenju i nezdravom iživljavanju,, nego u

raznolikom odmoru duha i tijela, da bismo i radosni i opušteni opet mogli poći „u borbu koja

nas čeka“.

Page 194: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

194

II. Uvod i pokajnički čin

Pozvani smo živjeti po Bogu, dakle, pobožno i na taj način – dajući dobar primjer i drugima –

surađivati na izgradnji Božjega kraljevstva. Po svojoj ljudskoj slabosti toliko puto to nismo

činili. Pokajmo se za svoje grijehe i propuste, da budemo dostojni ovih otajstava koja nas jačaju

i čine djelotvornim Božjim suradnicima.

Gospodine, stvorio si nas za sebe, da budemo tvoja slika u ovome svijetu. Gospodine,

smiluj se!

Kriste,ti si savršena slika Boga nevidljivoga. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da budemo tvoji suradnici u izgradnji tvojega Kraljevstva. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Bog nas je stvorio na svoju sliku, sebi slične, da budemo suradnici njegovoga čudesnog djela

spasenje. Krist je od nas učinio svoju Crkvu, postali smo udovi njegova tijela, da bi njegovo

djelo spasenja po nama živjelo u ovome svijetu. Nažalost, po svojoj slabosti čovjek može učiniti

dva zla, jedno gore od drugoga. Naime, nesuradnjom s Kristovim djelom spasenja, mi

postajemo mrtav, beskoristan ud na njegovu tijelu, odnosno, prema drugoj Isusovoj slici, mi

postajemo jalova, neplodna loza na trsu (čokotu). Od toga zla, nažalost, ima i gore: čovjek u

svojoj ludosti može druge ljude ometati na njihovu putu spasenja, odnosno, može postati

smetnja rastu Božjega kraljevstva, može postati Božjim neprijateljem. Zar je to moguće?

Nažalost, jest.

Jao pastirima koji upropaštavaju

Upravo o tome govori današnje prvo čitanje. Prorok Jeremija propovijeda u Jeruzalemu u

vremenu kad se narod sve više odvraća od štovanja pravoga Boga. Pri tome je osobito bilo teško

to što su narodni glavari u tome prednjačili. Oni koji su imali i utjecaja i znanja i moći, nisu

činili ništa da narod spase od zla, nego su prednjačili u nevjeri, isprazno se nadajući da će ih

spasiti njihovi saveznici Egipćani od osvajača koji se spremaju uništiti Grad. I onda prorok

govori Božje riječi: Jao pastirima koji upropašćuju i raspršuju ovce paše moje – riječ je

Gospodnja. Stoga ovako govori Gospodin, Bog Izraelov, protiv pastira koji pasu narod moj:

„Vi ste raspršili ovce moje, rastjerali ih, niste se brinuli za njih.“

Teške su to riječi. Nerado ih slušaju svi građanski i crkveni glavari. Nerado ih i ja dana čitam

pred vama. Treba naime znati: nevjera je nevjera i grijeh je grijeh. Međutim, Božja riječ govori

da se grijeh ne računa jednako svakome čovjeku. Naime, ako čovjek griješi zato što je mlad ili

dovoljno neupućen ili možda zaveden, to nije isto kao kada netko griješi, posve svjesno i

slobodno. Pri tome je osobito teško kada u grijehu prednjače odgojitelji, uglednici, roditelji,

glavari, jer time daju i ton i loš primjer ostalima. Rekli bismo, osobito je teško kada griješe ili

grijeh prikazuju prihvatljivim oni koji danas raspolažu medijima. Tako, spomenimo samo

najstrašniji primjer naših dana, o pobačaju se govori kao o pravu žene, dok mediji u isto vrijeme

šute o pravu nerođenoga djeteta. Jednako tako se govori o pravu na „potpomognutu“ oplodnju

(u braku ili izvan braka, tako im je svejedno), a u isto vrijeme ne govore o pravu odbačenih

ljudskih bića ili, na primjer, o pravu svakoga čovjeka da se rodi i raste u obitelji, odnosno da

zna tko mu je otac. Očit je nemar društvenih struktura za kršćanske vrijednosti i prilično je očito

da nekako naše strukture služe – ako se tako smije naglas reći – uglavnom kapitalu i profitu, a

Page 195: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

195

ne dobrobiti građana, kao u slučaju primjer trgovačkih centara koji rade nedjeljom: pod krinkom

slobode ljudi da kupuju kad im se prohtije, gazi se pravo tolikih žena (uglavnom žena!) koje

nedjelju – dan kada su im djeca kod kuće! – provode na svojim radnim mjestima, čime se razbija

osnovna društvena zajednica – obitelj. Zasigurno bismo pronašli zamjerke i nekim crkvenim

ljudima. Isus veli: Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo

povjereno, više će se od njega iskati. (Lk 12,48). To su veoma ozbiljne stvari i po tome će se u

i u ljudskoj povijesti i u povijesti spasenja suditi ovome naraštaju. Zato danas Bog osobito

strogo opominje vladare, glavare, oni koji daju ton i koji vode zajednicu.

Međutim, iako bismo se lako mogli složiti u mišljenju da naše vodeće strukture u mnogočemu

griješe, bilo bi sada posve krivo upirati prst jedino u vodeće ljude ove zemlje ili, možda, u

duhovne poglavare. Naime,ova je riječ, u ovome misnome slavlju prvenstveno upućena nama

koji danas slavimo ova sveta otajstva. Uvijek je u našem duhovnom i vjerskom životu opasno

upirati prstom u one druge i zaboravljati na svoje vlastite slabosti, odnosno na svoje vlastite

dužnosti. Prema tome, možemo se slobodno upitati, koliko mi kao odrasli kršćani svojim

životom svjedočimo svoju vjeru u prvom redu u svom vlastitom domu, svojoj djeci i svojim

ukućanima. Koliko se u našem obiteljskom, društvenom i inom životu očituju naša vjerska

načela? Evo već spomenutog primjera: ako smo kao vjernici spremni uprijeti prstom u one koji

prisiljavaju prodavačice da rade nedjeljom, upitajmo se radije kupujemo li mi nedjeljom. Ili se

možda događa da će „najpobožniji“ među nama poslije ove svete mise usput kupiti kruh,

mlijeko i ono što im treba za današnji objed? Koliko mi, kao odrasli i svjesni kršćani, zastupamo

koji puta načela koja se kršćanstvu protive, na primjer, prihvaćamo korupciju kada to nama

odgovara, opravdavamo nemoral u vlastitoj obitelji i tome slično. Svaki grijeh nosi u sebi i

određenu mjeru sablazni, kao što, sa svoje strane, svako dobro djelo služi na poticaj, za

izgradnju svih.

Sam ću skupiti

Veli Bog dalje po proroku: Sam ću skupiti ostatak svojih ovaca. Bog želi sam prikupiti svoje

ovce. Hoće reći: ako ovo društveno ozračje više nije povoljno za duhovni rast Božjega naroda,

Bog sam će u srcu svakoga čovjeka činiti ono što su, njegovom milošću, trebali drugi. Ako

određene ljudske strukture zakažu, Bog će svoj naum u svakom slučaju provesti. I onda govori

još jasnije: naviješta dolazak Spasitelja. Veli: Podići ću Davidu izdanak pravedni… U njegove

će dane Judeja biti spašena i Izrael će živjeti spokojno. Znamo i vjerujemo: to je Krist

Gospodin. On je Put, Istina i Život. Njegovo nam je evanđelje putokaz, njegova smrt i uskrsnuće

za naše su spasenje, njegova nas riječ i njegovi sakramenti spašavaju. Zato, kakav god bio ovaj

svijet, što god on govorio i čime nas god mamio, mi znamo koji je i tko je naš put. Ta, zar su u

prvim vremenima kršćani živjeli u pogodnom ozračju? Kad je po sebi bilo lako slijediti Krista.

Zato, kada je u pitanju naš osobni vjerski život, ne trebamo se suviše osvrtati na izvanjske

okolnosti u kojima živimo. Naravno, kao ljudi i kao građani ove zemlje zauzimat ćemo se

koliko je god moguće da naše društvo bude i dobro i pravedno te da se uređuju po jedinoj istinu

– onoj evanđeoskoj. Međutim, velimo, koliko god mi u tome uspjeli ili ne uspjeli, mi osobno

želimo živjeti po nauku evanđelja, kao živi udovi Kristova tijela.

Veli današnja poslanica da je Krist mir naš. Neopterećeni ovim vremenima (a kad su to vremena

bila zlatna i povoljna?), mi se trudimo živjeti s Kristom i po Kristu, trudimo se biti živi i

životvorni udovi njegova tijela. I tako ćemo imati svoj mir. I pronosit ćemo mir i radost ovome

svijetu. Zato smo prosvijetljeni, otkupljeni i posvećeni duhom Svetim. Neka se to i ostvaruje u

životu svakog od nas.

Page 196: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

196

III.

Otpočinite malo

Jedan umirovljeni biskup pripovijeda zgodu iz svog župničkog života. Došao mu čovjek iz

susjedne župe sa zaprežnim kolima: trebalo je ići bolesniku, jer kolege župnika nije bilo doma.

U tom slučaju nema pogovora. Spremio se, uzeo Svetootajstvo i sjeo u kola. Međutim, konj je

išao napadno sporo, a čovjek ga nije požurivao. Župnik, već pomalo iziritiran, kaže mu da malo

brže potjera, a čovjek mirno uzvrati: „Samo tako, i nikako drugačije, i tamo i natrag...“ I objasni

da je konj bolestan, da ga je to jutro „digao“ i pošao po svećenika, jer to svome bolesnom

prijatelju još prije bio obećao. Razdaljinu između ta dva sela on treba proći četiri puta. Kad bi

tako bolesnog konja gonio, konj bi zacijelo uginuo.

Tako je to s konjima. Osjetljivi su. Čovjek seljak, kojega se doista ne može optužiti za

ljenčarenje znao je murdosloviti kako valja konja zimi dobro hraniti, misli li ga na proljeće u

plug upregnuti i orati. I luk previše napet puca, veli druga poslovica. A mi ljudi? Mi

naglašavamo kako imamo strašno puno posla i kako nemamo vremena. Tako npr. za naše

današnje uši lijepo zvuči kad se neki političar hvali (ili kad ga hvale) kako puno radi, čak i

preko 18 sati na dan. Jer, eto, ništa mu nije na pameti nego samo dobrobit ove zemlje i ovoga

naroda. Rad i samo rad, naglašavalo se u prošlom sustavu, ali i danas je to rado prihvaćena

krilatica. Tako se i u Crkvi, u životopisima svetaca rado naglašava kako su pojedini sveci radili

i samo radili na dobrobit duša, te da bi na upozorenje o potrebi odmora samo blago uzvratili

kako će se „odmarati u nebu“. Što je to odmor? Je li to ljenčarenje? Koju ulogu ima u našem

životu? Evo što o tome veli Isus.

Apostoli su se vratili iz naporne službe. Išli su dvojica po dvojica, navješćivali evanđelje, liječili

bolesnike. Puni su dojmova. Imali su uspjeha. Oduševljeni su. Netko bi odmah pomislio kako

se željezo kuje dok je vruće: sad dok su apostoli „ušli u posao“ treba odmah nastaviti s

propovijedanjem, širiti radosnu vijest u Palestini i pripravljati teren za vanjske misije. Neće se

valjda odmarati odmah poslije prvog zadatka...

Isus drugačije postupa. Nakon što su apostoli puni oduševljenja iznijeli svoje dojmove, on im

veli: „Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.“ Događalo se naime, veli

evanđelista Marko, da je toliko mnoštvo svijeta dolazilo i odlazilo, da nisu imali kada ni jesti.

No s druge strane Isus ni narod nije ostavio nezbrinutim. Već nakon kratkog vremena poučavao

ih je mnogo čemu, jer su bili kao ovce bez pastira.

Isus veli: „Otpočinite malo“. Potreban je predah da bi čovjek mogao dalje nastaviti. Ne može

čovjek neprestano raditi. Neumjerenost u radu donosi protuučinak: čovjek se zasiti, zamori,

iscrpi, i onda tek ne može ništa raditi. Valja se podsjetiti kako Sveto pismo naglašava sedmi

dan, Dan Gospodnji, kada treba počivati, jer je i Bog toga dana „počinuo od sveg djela svojega“.

Odmor i počinak nas čine sposobnima za daljnji rad, ali što je još važnije, podsjeća nas da od

Boga sve dolazi, te da on daje da „uspije djelo naših ruku“. Veoma je važno da to i poglavari

uoče. Radom hvalim Stvoritelja, koji me čini sustvoriteljem, a odmorom hvalim Gospodara po

kojem jest sve što god postoji. Zato valja znati živjeti u skladnoj izmjeni rada i odmora, rada i

molitve.

Page 197: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

197

SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

I.

Uvod i pokajnički čin

Izgleda da je i danas najveća čovjekova briga, kako preživjeti i živjeti u teškim i nesigurnim

vremenima. Podložni smo tjeskobama i strahovima za svoj posao i za budućnost. Današnja nam

Božja riječ govori kako je, istina, potrebno raditi i brinuti se, ali kako iznad svega treba stavljati

pouzdanje u Božju providnost i u Božju ljubav.

Gospodine, ti si svoj narod u pustinji hranio manom, čudesnom hranom. Gospodine, smiluj se!

Kriste ti si umnožio kruh i ribice i nahranio veliko mnoštvo. Kriste smiluj se!

Gospodine, ti i nas danas hraniš kruhom svagdanjim i kruhom s tvoga euharistijskog stola. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Zašto se ljudi danas tako lako debljaju? Biologija ima jednostavan odgovor. Još donedavno

čovječanstvo se neprestance borilo s glađu. Zato je organizam u vremenima obilja jednostavno

taložio salo da bi čovjek u danima oskudice imao zalihe energije. Upravo kako to i danas čine

medvjedi i sve životinje koje spavaju zimski san. I onda danas, kako vremena gladi nikad ne

nastupe, kod nekih se ljudi salo taloži i taloži na čemu onda lijepo zarađuju ponuđači različitih

„čudotvornih“ pripravaka za mršavljenje.

Što je to za tolike?

Očito je u nama i dalje duboko ukopan strah od manjka hrane. Danas evo imamo dva gotovo

istovjetna izvješća o čudesnom umnažanju hrane. Došao proroku Elizeju čovjek koji je imao

dvadeset ječmenih hljebova (u ono su vrijeme oni pravili male tanke pogače) i nešto kaše. Kad

je Elizej zapovjedio da se to podijeli stotini ljudi, njegov momak se začudio: „Kako to mogu

postaviti pred stotinu ljudi?“ Slično se dogodilo i u Isusovom slučaju, samo što su brojke još

čudesnije. Bilo je nazočno pet tisuća muškaraca (žene i djeca nisu bili uračunati). Apostol

Andrija je izvijestio Isusa da imaju na raspolaganju pet kruhova i dvije ribice i na koncu je

dodao: „Ali što je to za tolike?“

Evo glasa razuma. I onaj Elizejev momak i apostol Andrija znaju vrlo dobro da kruh ne pada

samo tako s neba. Znaju oni da se u ono vrijeme za kruh trebalo dobrano pomučiti, pa da ga ni

tada čovjek nema dovoljno. I prečesto su iskusili i sušu i skakavce i rat i nesigurnost. Onoliko

malo krha jednostavno nije dovoljno. To je jasno kao što je jasno da su dva i dva četiri. I ne

vide da bi se tu išta moglo učiniti.

Neka ljudi posjedaju

Veli Elizej mirno: „Podaj ljudima da jedu“. Veli Isus: „Neka ljudi posjedaju“. U njihovu

postupku i u njihovu glasu osjeća se mir, predanost i pouzdanje. Zna Isus, kao što zna i Elizej,

da po sebi kruh ne pada s nema, ali u isto vrijeme znaju da je sve u Božjim rukama. Znaju da,

ako ćemo pravo, Bog daje da nam hrana raste i da se stvara. Čovjek je, zapravo, samo ubire.

Page 198: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

198

Bog nam daje i hranu i piće. Pa koji puta može i promijeniti uobičajeni tijek stvari. Elizej i Isus

otklanjaju tjeskobnu zabrinutost i beznađe. Bog će već providjeti. I tako je i bilo. Svi su jeli i

svi se nasitili. Pokazao je Isus da se Bog brine i da doslovno sve od njega dolazi.

Skupite preostale ulomke

Ne vidimo li same sebe na onoj zelenoj livadi u onom mnoštvu koje se nahranili kruhom i

ribicama? Ne čujemo li kako iz naših usta izlazi ona riječ: „Ali, što je to za tolike?“ Doista,

toliko puta smo i mi u tjeskobi. Razdiru nas tjeskobne misli što će biti i kako će se završiti neka

poteškoća. Mi smo naraštaj koji živi u stalnoj tjeskobi, u stalnom stresu. Dok sam učenik

razmišljam neprestano, hoću li ispraviti jedinicu, hoću li postići dobar prosjek, hoću li se upisati

u željenu srednju školu… Kasnije, kad završim srednju školu opet sam u brizi: hoću li upisati

fakultet koji volim, hoću li uspjeti naći nekakav posao… Pa onda, kad se nađem na važnim

životnim prekretnicama, evo i dalje tjeskobnih razmišljanja: hoću li ući u pravu vezu, hoće li

mi brak uspjeti, hoće li mi dijete biti zdravo, hoću li dobiti povoljan kredit… hoću li, hoću li…?

Koliko smo puta bili u tjeskobi, što će biti sutra? Koliko puta smo loše spavali, misleći što će

biti s poslom, sa zdravljem, s obitelji? I onda smo redovito iskusili da su nam brige bile

prevelike i tjeskoba ne potrebna. Uvijek je pametnije jutro od večeri. Već se iznađe neko

rješenje, možda baš ne onako kako smo mislili, ali, zapravo, sasvim solidno i održivo.

Spoznamo, zapravo, da su naše brige uvijek znatno veće od stvarne poteškoće i stvarnog

problema. Za nas vjernike je jasno da je Božja ruka iznad svega, te da se on brine i za vrapce

na krovu. Naša je nevolja što očekujemo i želimo previše, a još nam je veća nevolja što se ne

pouzdajemo u Boga, nego mislimo da sve ovisi isključivo o nama. A Isus nas poučava da će

nam Bog uvijek davati. I preostajat će nam. Imat ćemo na pretek onoga što nam je stvarno

potrebno. Budemo li se, naprotiv, napinjali što je i iznad stvarnih potreba i iznad mogućnosti,

uvijek ćemo biti nezadovoljni. Ne uči li nas Isus da se ne brinemo tjeskobno za sutra. „Dosta

je“, veli „svakom danu zla njegova“.

Zakraljiti Isusa?

I još nešto. Ono je mnoštvo htjelo Isusa zakraljiti. Zato što je naviještao evanđelje? Zato, što je

propovijedao kraljevstvo Božje? Ne. Nego zato što su htjeli imati za vođu čovjeka koji će ih

besplatno hraniti. Zato, budimo razumni. Daje nam Bog sve što nam je stvarno potrebno. Ali

nas i poziva da svoje oči uzdignemo iznad kruha svagdanjega prema većim i važnijim

vrednotama. A to je danas upravo ova euharistija koju slavimo.

II.

Uvod i pokajnički čin

Nedjeljna misa. Ljetne su sparine. Neki bi vjernici htjeli da se svakako otvore prozori. Međutim,

drugi se žale da je onda propuh, koji im jako smeta. Trebalo bi onda uključiti klimatizacijski

uređaj. Nipošto, bune se drugi. Prevelik je temperaturni šok, a i uređaj im puše točno za vrat.

Kako pomiriti sve ove prohtjeve? Nema načina. I onda župnik, nastoji naći neku sredinu, što

onda znači da je barem pola crkve nezadovoljno. Tako je to, reći ćete, gdje su ljudi, tu su i

nesuglasice, pa i razmirice. Danas nas Božja riječ opominje da uza sve nesuglasice među

vjernicima treba vladati ljubav i zajedništvo. Neka nas Božja riječ i njegova milost ujedini da

možemo dostojno slaviti ova sveta otajstva.

Page 199: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

199

Gospodine, ti si jedini Bog, ti si prije svih vjekova. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si slika Boga nevidljivoga. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da u svijetu budemo svjedoci tvoje ljubavi. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Znamo već kako to koji puta bude s mladim brakovima. Započnu zajednički život puni

oduševljenja, uvjereni da se ostvaruju svi njihovi najljepši snovi, a onda se neki ubrzo počinju

spoticati o svakodnevicu. Sve ih više i više započinju smetati obične stvari Pa se onda čuje kako

on ništa za sobom ne sprema, a ona suviše troši na garderobu, kako je on neodgovoran, ona u

svemu sluša svoju mamu… I onda se zapitaju, što se to dogodilo u tako malo vremena? Započeli

su s oduševljenje, pa su se tako brzo umorili. Izgleda da se slično događa u životu svakoga od

nas kao vjernika.

Živite dostojno poziva kojim ste pozvani

Tako Pavao danas piše Efežanima. Bili su oni, naravno, prvi naraštaj kršćana, oni koji su bilo

iz poganstva, bilo iz židovstva s oduševljenjem prihvatili evanđelje. I sve je, naravno, u

počecima bilo predivno. Slušali su Božju riječ, slavili lomljenje kruha, prihvaćali se kao braća

i sestre. A onda je nastupio umor. Počele su se javljati razmirice. Netrpeljivost. Nadmetanje.

Suparništvo. Zavist. Podijeljenost. Možemo samo zamisliti do koje su mjere bili istaknuti ti

neredi kada im Pavao iz sužanjstva piše: Zaklinjem vas ja, sužanj u Gospodinu: sa svom

poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani. Zasigurno su u

pitanju bile velike razmirice, kada Pavao govori: Zaklinjem vas i još se poziva na svoje nevolje

kao sužnja. U ovom se odlomku ne vidi u čemu je posve određeno bilo poteškoća, ali to možemo

pretpostaviti čitajući druge Pavlove poslanice. Tako u Prvoj poslanici Korinćanima Pavao

opominje da među vjernicima ne bi smjelo biti nikakvih podjela, kao na primjer, kojega

apostola određena skupina priznaje za autoritet. U drugim slučajevima neki su se vjernici

uznosili jer su mislili da imaju više darova od drugih. Tako su se počeli međusobno nadmetati,

dijeliti i prepirati. Zato, zaklinje ih Pavao, živite dostojno poziva kojim ste pozvani. I onda posve

određeno govori što bi to trebalo značiti: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću. Biti

ponizan znači priznati pred Bogom i pred bližnjima da se ničim dobrim ne mogu hvaliti, jer

svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je (Jak 1,17). Nadalje, biti blag znači dobrohotno

prihvaćati tuđe nedostatke, baš kao što i Bog nas prihvaća sa svim našim slabostima. Konačno,

strpljivost na koju nas apostol poziva znači da ne požurujemo Božju milost, da se ne

obeshrabrimo ako vidimo da nevolje dugo traju. A strpljivost prema drugima znači da bližnjima

pristupamo onako kako u svoj blagosti i ljubavi prilazimo malenoj djeci koja tek počinju učiti

hodati, držati žlicu i služiti se svakodnevnim predmetima… U svemu tome najveći nam je uzor

Isus Krist koji je i ponizan i blag i strpljiv sa svima nama, slabima i grešnima.

Podnosite jedni druge…

I onda Pavao govori nešto što zvuči, preskromno, suviše obično, čak nekako i „neduhovno“.

Veli: Podnosite jedni druge u ljubavi. Trebamo biti realni. Koji puta je potrebno bližnjega

jednostavno – podnositi. Tako se može dogoditi da se netko na bilo koji način neodgovorno ili

zločesto ponaša, a mi nemamo nikakvog načina da na to utječemo. Onda takvoga jednostavno

treba podnositi. Na primjer, netko se jednostavno ne želi odreći svoje ovisnosti. Odrastao je

čovjek, sve mu je jasno i sve zna, ali on svjesno ostaje u svojoj ovisnosti, na primjer u alkoholu.

Takvoga možemo samo podnositi. Međutim, naglašava Pavao, to treba biti u ljubavi. Ne tupo,

Page 200: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

200

ne jednostavno zbog toga što ništa ne možemo učiniti, nego zato što toga čovjeka volimo, ali u

tome trenutku ne možemo ništa određenije učiniti. Ta nam vrlina tako često treba: u prometu,

na poslu, sa susjedima, u vlastitoj obitelji. Konačno, kad god mislimo da imamo posla s teškim

ljudima imajmo na pameti Apostolovu riječ: Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge

ljubite (Rim 13,8)

Jedno tijelo i jedan duh

Mi stariji dobro se sjećamo kako su nam govorili o bratstvu i jedinstvu. Nažalost to je bratstvo

i jedinstvo loše završilo. Pavao danas zaključuje koji je temelj našega zajedništva, zašto mi to

trebamo prihvaćati i podnositi jedni druge u ljubavi. Čuli smo: Jedno tijelo i jedan Duh ... Jedan

Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!

Jedan nam je Bog i Otac. Jedan nam je Spasitelj – Krist Gospodin. Jedan je Duh koji nas

posvećuje i čini dostojnima vječnoga života. Ništa od toga mi ne možemo dobiti odijeljeni,

razdijeljeni. Sve divne Božje darove možemo dobiti samo u Crkvi, koja je sakrament jedinstva,

koja je jedno živo Tijelo Kristovo. Želimo li vidjeti čovjeka koji je sigurno daleko od Krista, to

je onaj koji svjesno odbacuje jedinstvo i ljubav prema bližnjemu. Prisjetimo se: riječ đavao na

grčkom označava onoga koji razbacuje, razgrađuje, označava rušitelja zajedništva.

Nitko od nas ne može izvana promijeniti svijet. Međutim, svaki je od nas pozvan promijeniti

sama sebe, obratiti se i živjeti po zakonima Kristova evanđelja. Po Kristovoj riječi mi svijet

možemo samo iznutra promijeniti i to tako da budemo kvasac, svjetlost, sol. A to onda znači

da se mi trebamo potruditi – uz Božju milost – živjeti po evanđelju i tako biti nositelji Kristova

mira i Kristova spasenja. Umjesto da se užasavamo i ljutimo što oko nas – recimo tako – ljudi

žude samo za ovozemnim stvarima, bit će puno bolje da mi nastojimo živjeti ne samo o kruhu.

nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta. Krist nas poziva da u ovome svijet svojim životom

budemo svjedoci njegove ljubavi, dobrote, praštanja, milosrđa… Što se budemo manje bavili

drugima, a nastojali raditi na vlastitom izgrađivanju, to će i svijet oko nas biti bolji: jer ćemo

ga gledati dobrohotno – Božjim očima u jer ćemo doprinijeti da makar u maloj mjeri – onoj

našoj – bude bolji, duhovniji, Božji.

Pozvani smo biti živa slika Kristova u ovome svijetu. Neka nam u tome pomognu Božja riječ

koju smo čuli i ova sveta otajstva koja danas slavimo.

III.

Gdje da kupimo kruha?

Veli mudra riječ: „Bog je tako odredio, da nikada mlađi ne pojede, što stariji ne promisli.“7 I

doista. Nije tako davno bilo, ovoga rata, kada nas je tjeskoba hvatala ne samo zbog opasnosti

od pogibije ili ranjavanja, nego i zbog onog osnovnog: hoće li biti struje i vode? Hoće li se moći

kupiti kruha? Hoću li imati gdje prenoćiti? A koliko li je tek bilo prognaničkih tjeskobnih

neprospavanih noći, kako reče jedna: „Ja se već šest godina svojim vratima ne zatvaram. Nitko

ne zna kako je to!“

Onaj tko je nešto od toga doživio može vrlo lako razumjeti razgovor između Isusa i njegovih

učenika kako nam donosi današnji evanđeoski odlomak. S druge strane Galilejskog jezera silno

7 Ivana BRLIĆ-MAŽURANIĆ, Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica, Priče iz davnine, Zagreb, 1926., 181.

Page 201: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

201

se mnoštvo okupilo oko Isusa i njegovih učenika. Isus želi iskušati apostola Filipa, pa ga pita:

„Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?“ Filip nemoćno odmahuje rukom: „Za dvjesta denara,

što i nije bio malen novac, ne bi bilo dovoljno da svatko nešto malo dobije.“ Filip želi reći da

se tu ništa ne može učiniti. Andrija, istina, dodaje kako se među njima nalazi dječak koji ima

pet kruhova i dvije ribice, ali i to je tek kap u moru.

Doista, gdje da kupimo kruha? Tjeskobno pitanje, bez izgleda na odgovor. Oko njih je pet tisuća

muškaraca. Dodaju li se njima žene i djeca, onda je to znatan broj. Ne učini li se nešto, malaksat

će na putu. Isus i apostoli bit će suodgovorni za njihovu nesreću. A izlaz se ne vidi. Sva ta

pitanja, obilno začinjena tjeskobom, vrzmaju se po glavama apostola.

Isus zapovjedi da svi posjedaju, blagoslivlja ono malo kruhova i ribica, izriče zahvalnicu i daje

da se razdijeli. I svi su jeli i nasitili se. Čudo neviđeno i nečuveno! Nevjerojatno. Nitko od

apostola nije na takvo nešto pomislio.

A Isusu je to tako razumljivo. Nije se potrebno tjeskobno brinuti. Mi ljudi toliko nutarnje

energije trošimo upravo na takve stvari. Ne možemo spavati od silnih briga kako namaknuti

ovo ili ono. Nemamo vremena ni jesti (upravo tako!), od silne nervoze pušimo, pijemo previše

kave, postajemo neoprezni u piću, a da se o ludovanju u prometu ne govori. Jer je, reći će se,

život strašno nemilosrdan, tako da se čovjek treba boriti i izboriti. Koliko puta je Isus morao

reći da se ne brinemo tjeskobno oko toga što ćemo jesti, što li piti, u što ćemo se odjenuti. Bog

daje i dat će. Naravno da to nije poziv na ljenčarenje, nego na jedan drugačiji način gledanja.

Pomislimo: kad bismo samo dio naših snaga koje trošimo oko brige za materijalno preusmjerili

na to kako da se duhovno obogatimo, da naučimo više ljubiti, praštati, biti bližnji jedni drugima.

Mi svojim ljudskim poslovima sijemo, ali Bog daje da uzraste.

Umjesto tjeskobnih pitanja o tome gdje da kupimo kruha, mi mirno molimo u Gospodnjoj

molitvi „kruh naš svagdanji daj nam danas.“ I znademo da nas naš Gospodin neće ostaviti.

Jedanput je Isus bio apostolima spomenuo da se čuvaju kvasca farizejskog, a oni primijetiše

kako nemaju kruha. Isus, razočaran što odmah misle na kruh, pita ih koliko je preostalo ulomaka

kad je ono nahranio četiri tisuće, pa onda pet tisuća ljudi. Kad su odgovorili, on ih upita: „I još

ne shvaćate?“ Koliko li je i nama umnoženih i brojnih darova dao i daje Gospodin. I još ne

shvaćamo?

Page 202: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

202

OSAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

I.

Uvod i pokajnički čin

Božja nas riječ uči kako čovjek ne živi samo o kruhu. To jednostavno znači da je čovjeku kruh

svagdanji potreban, pa zato za nj i molimo u Očenašu. Međutim, čovjek, osim kruha za

vremeniti život, potrebuje i duhovnu hranu za duhovni život. Bog nam daje kruha svagdanjega,

ali nam želi darovati i Kruh života – tijelo i Krv svoga sina koji nam daju vječni život. O tome

nam danas govori Krist Gospodin. Htjeli bismo čista i jednostavna srca poslušati tu njegovu

riječ. Zazovimo, stoga, na nas njegovo milosrđe.

Gospodine, ti si svoj narod u pustinji hranio kruhom s neba. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si u pustinji za gladno mnoštvo umnožio kruh i ribe. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti nas danas želiš nahraniti Kruhom života. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Jeste li možda doživjeli da vas iznenada nazove telefonom netko tko vas već dugo nije zvao i s

kojim ste gotovo izgubili svaku vezu? Kad, eto, čovjek vas nazvao, sav je ljubazan, zanima se

kako ste vi i vaša obitelj, zove vas na kavu, priča o starom i neraskidivom prijateljstvu koje

veže vas i njega, tako da se u čudu pitate, što li će to biti? I onda, odjednom bude jasno. Treba

mu vaša usluga. Treba mu vaš utjecaj, vaša mogućnost da nešto sredite „preko veze“, treba mu

vaš novac. Pa vam onda bude žao. Nije stvar toliko u usluzi. Nego, jednostavno, u tome da taj

čovjek ne cijeni vas, nego vašu uslugu, ne treba vas, nego vašu pomoć, odnosno, da čovjek ipak

hini ljubav i prijateljstvo, a zapravo mu treba tek vaša usluga. I to čovjeka boli. Boli, jer mu je

ipak važno prijateljstvo, naklonost, ljubav… Izgleda da je istu muku i bol ćutio Isus.

Učitelju, kad si ovamo došao?

Čuli smo prošle nedjelje. Isus je učinio veleban znak. Od pet kruhova i dvije ribice nahranio je

poveliko mnoštvo u kojem je samo muškaraca bilo pet tisuća. Ljudi su, naravno, bili

oduševljeni. Osnovno i bitno što je potrebno za čovjekov ovozemni život jest hrana, a osnovna

je namirnica upravo kruh. Imati među sobom čovjeka koji umnaža kruh! Koji umnaža ribice!

Koji bolesne liječi a mrtve uskrisuje! To bi bio kralj, to bi bio narodni vođa, to bi bio čovjek

koji bi kao Božji Pomazanik – Mesija mogao otjerati mrske Rimljane, uspostaviti židovsku

državu… i koji si se brinuo da uvijek bude kruha u zemlji, te da nema bolesnih i nemoćnih…!

Naravno, ljudima se hoće takvoga koji ih rješava svih ovozemnih i političkih problema. Zato,

kad je Isus, začudo, bio nestao nakon što je umnožio kruh i ribice, došli su ga tražiti. Naime, da

Isus nije sve to bio učinio, tko bi mario za onim što je on propovijedao i naučavao? Jasno je,

dakle, što znači pitanje koje su ti ljudi uputili Isusu: „Učitelju, kad si ovamo došao?“ Oni se

zanimaju za Isusa ukoliko im on može ispuniti njihove ovozemne i političke želje i zato ga ne

žele izgubiti iz vida.

Tražite me… što ste jeli od onih kruhova

Page 203: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

203

Isus ne okoliša. Na njihovo pitanje kad je onamo došao bolju u duši on odgovara: „Tražite me,

ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se.“ S

gorčinom u srcu Isus primjećuje da većini od njegovih slušatelja nije bilo stalo do njegovih

riječi i do njegova nauka. To je ona nevolja tolikih proroka koji govore, naviještaju, potiču,

opominju, prijete, ali počesto nalaze na „tvrdovrate“ kojima je samo do kruha i igara i do

političke premoći.

Radite, ali ne za hranu propadljivu

Isus ih opet strpljivo poučava. Veli: „Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja

ostaje za život vječni“. Naime, Isus, očito, nije protiv kruha, niti protiv materijalnoga

blagostanja. Konačno, upravo je on liječio i umnožio kruh, upravo je on i mrtve uskrišavao. No,

Isus želi pomaknuti naglasak s tih izvanjskih učinaka. Naime, sva čudesa koja je Isus činio bila

su tek znak onoga drugoga, što je temeljeno, važno i jedino bitno. U ono su vrijeme to tek rijetki

shvaćali. A kasnije, kada je sišao Duh Sveti, „sjetiše se učenici“ svih njegovih riječi i značenja

svega onoga što je učinio. Shvatili su, tako, da je umnoženi kruh, baš kao što je to bila mana u

pustinji, tek znak one hrane koja ostaje za vječnost, znak euharistije, euharistijskog Isusa koji

se za nas predaje i čije otajstvo slavimo svaki puta na euharistiji, osobito onoj nedjeljnoj.

Za što mi radimo?

Gdje mi sebe tu vidimo? Postavimo si, evo, jedno još teže pitanje: Zašto smo mi kršćani? Zašto

dolazimo na misu? Zašto se molimo? Zbog Isusovih obećanja ili zbog njega samoga? Evo

primjera. U moralnoj teologiji razlikujemo nesavršeno i savršeno pokajanje. Nesavršeno

pokajanje potaknuto je strahom od vječne kazne, a savršeno pokajanje potaknute je iz ljubavi

prema Bogu i iz žalosti što smo Boga iznevjerili. Tako i mi danas stojim pored Isusom? Samo

iz sebičnih razloga? Samo zbog toga da uspijemo u školi, u poslu, u karijeri? Samo zato da

sačuvamo zdravlje svoje i zdravlje svoje obitelji? Samo zato da zavlada mir i red u našoj

domovini i u cijelom svijetu. Ili ipak, malko-malčice stojimo ovdje pred Isusom jer ga volimo.

Jer smo mu zahvalni. Jer smo svjesni koliko je za nas učinio i koliko čini. Jer smo svjesni koliko

je ispravan i pravi put, put njegovih evanđeoskih naputaka.

Budimo ljudi. Budimo zahvalni. Zahvalimo Bogu danas na ovoj euharistiji. I zamolimo ga da

nam podari dar zahvalnosti. Prema njemu i prema svakom čovjeku.

II.

Uvod i pokajnički čin

Kada vidimo djecu i mlade ljude kako se ponašaju pristojno, kako su marljivi i veseli, čestiti i

odgovorni, odmah pomislimo kako je to zasigurno u velikoj mjeri zasluga njihovog kućnog

odgoja. A što reći za nas vjernike: Ako smo vrijedni i čestiti, strpljivi i ljubazni, ako nam je

pogled nije prikovan samo za ovu zemlju, onda je to znak da je u nama velika i sveta Kristova

milost i njegovo evanđelje. Veli Pavao da smo se u Krista obukli. Međutim , nažalost, zbog

naše ljudske slabosti nije uvijek baš tako s nama. Zato, da bismo u tome smislu mogli

plodonosno poslušati Božju riječ i proslaviti ova sveta otajstva, pokajmo se za svoje grijehe i

zazovimo na nas Božje milosrđe.

Gospodine, ti si nas stvorio na svoju sliku. Gospodine, smiluj se!

Page 204: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

204

Kriste, ti si slika Boga nevidljivoga. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da budemo tvoja slika u ovome svijetu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Znamo onu priču o Pinokiju koji nikako nije htio ići u školu i nije htio ništa raditi. Stoga je i

prihvatio poziv svoga prijatelja da odu na neki otok gdje nema ni škole ni posla, nego se dječaci

po cijeli dan zabavljaju. Drugoga dana na otoku, veli priča, Pinokio je shvatio da se svi ti dječaci

polagano pretvaraju u magarce koji kasnije idu u prodaju. Ta je priča oduvijek trebala biti pouka

djeci da ne postoji zemlja u kojoj nema obveza, nego da se treba potruditi oko svega što vrijedi.

I doista, stara je čovjekova napast da misli kako je krepostan i čestit život samo muka i dosada,

a da se istinski zabavljaju samo oni koji se ne drže nikakvih zakona i propisa. Tako, kad su

Židovi bili izbavljeni iz Egipta, još su jedno vrijeme bili maštali o egipatskim loncima punima

svakovrsne hrane…

Da ne živite više kao što pogani žive

Tako danas Pavao piše vjernicima u gradu Efezu. Bilo je među njima dosta onih koji su iz

poganstva (dakle, kao ne-Židovi) pristupili vjernicima i krstili se. To po sebi nije bilo tako

jednostavno. U ondašnjem društvu vladale su velike socijalne nepravde: bogati su se sve više

bogatili zahvaljujući robovima i ugnjetavanju siromašnih i nemoćnih. Osim toga, u velikoj se

mjeri baš nisu mogli pohvaliti moralnim načinom života. Brak uopće nije bio čvrsta

institucija… Pijančevanje, razuzdane zabave bile su sveprisutne. A i samo pogansko bogoslužje

bilo je često povezano s razuzdanošću i nemoralom. Kršćani su po krštenju napustili takav način

života. Počeli su živjeti moralno, pomagali su jedi drugima i nastojali se voljeti kao braća i

sestre…

I onda se uskoro pokazalo nešto što je u početku izgledalo nemoguće: kršćani su se počeli

vraćati svojim stari, grešnim poganskim navikama, odnosno, u sve su većoj mjeri počeli živjeti

kao i pogani, protivno evanđelju i svom kršćanskom pozivu. Možemo samo pretpostaviti o

čemu je sve moglo biti riječi: nepoštivanje svetosti braka, nemoral, sudjelovanje u razuzdanim

zabavama i nečovječnim gladijatorskim igrama, zanemarivanje nedjeljne euharistije, manjak

poštovanja prema roditeljima i starijima i tko bi sve to mogao znati… Pa se netko sa strane

mogao zapitati: ima li uopće razlike u ponašanju kršćana i pogana? Zato Pavao danas opominje

svoje vjernike: Ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: ne živite više kao što pogani žive – u

ispraznosti pameti njihove. Ispraznost je, očito, ono što tek naizgled ispunja čovjekovo srce

radošću, a zapravo ga ispražnjava od svega što je lijepo i plemenito i ispražnjava ga od prave i

istinske radosti.

Zvuči poznato? Što bi danas netko sa strane mogao reći o nama kršćanima? Ima li neke veće

razlike između nas kršćana i onih koji nisu kršćani ili koji vele da Boga ne priznaju? Zar ne, da

i nas itekako privlači i guta demon ovoga svijeta koji obećava brzo i lako zadovoljstvo. Zato

olako zanemarujemo i misu i molitvu, ne želimo se truditi da budemo strpljivi sa starima,

slabima i nemoćnima, željni smo i zarade i zabave… A tu su i stare ružne sklonosti: zavist,

mržnja, oholost, nepraštanje, nestrpljivost, razuzdanost… Tko bi sve to nabrojio. Ne varajmo

se! Nitko od nas nije slobodan od tih zlih nagnuća i zlih djela! Pogledajmo i sagledajmo u kojoj

mjeri se i za nas stvarno može reći da živimo kao pogani, to jest kao nekršćani…

Odložiti staroga čovjeka kojega varave požude vode u propast

Page 205: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

205

Prisjetimo se situacije kad maturanti kreću na maturalno putovanje i onda, neposredno prije

polaska, po tko zna koji puta slušaju iste opomene i savjete brižnih roditelja koji govore kako

trebaju slušati razrednika, kako ne smiju previše piti. Opominju ih da se ne druže sa sumnjivim

osobama, da budu pristojni u hotelu. Međutim mladima je to ponajčešće dosadno, jer to slušaju

već danima te sada samo jedva čekaju da roditelji prestanu s pričom, pa da se mogu predati

ludoj zabavi maturalnog putovanja. Zar ne da i nama danas mogu slično zvučati Pavlove

opomene, koje smo toliko puta čuli. Pavao veli da nam je odložiti prijašnje ponašanje, staroga

čovjeka, koga varave požude vode u propast. S jedne strane nipošto ne želimo priznati da smo

ne znam koliko zaglibili u nekakav grijeh, a s druge strane, mislimo da i ne trebamo biti neki

drveni sveci. Ta to je za samostane! Međutim, opominje nas Pavao, koliko god dosadno

zvučala, istina je neumoljiva: onaj tko se prepušta starim požudama i strastima, vodi sebe u

propast, baš kao Pinokio koji je skoro završio kao magarac. Nakon svakog pijančevanja dolazi

bolno triježnjenje s glavoboljom, mučninom i kajanjem da nam to nije trebalo. Nakon svakog

grijeha dolazi onaj neugodni osjećaj da smo protratili svoje talente. Svako zlo nas unazađuje i

unesrećuje, a zaredaju li se k tome ta zla u velikoj mjeri, eto nas kako živimo kao da Boga nema,

kao da nam je ova zemlja sve. Ne dao Bog da se na nas mogu primijeniti ove Pavlove riječi:

Često sam vam govorio, a sada i plačući govorim mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova.

Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti - jer misle na zemaljsko (Fil 3,18-19).

Čovjek i ne primijeti kako lako oklizne u ono zemaljsko.

Obući novoga čovjeka

Konačno, Pavao zaključuje da trebamo obnavljati se duhom svoje pameti i obući novoga

čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine. Krsna haljina koju smo dobili na

krštenju predstavlja upravo to: da smo se obukli u novoga čovjeka u Krista, da smo u Kristu

postali novi ljudi. Toga nam se je držati. I ovdje moramo ponoviti: obući se u Krista ne znači

odreći se svijeta nipošto ne znači odreći se onoga što je Bog stvorio, baš kako Pavao veli: Svako

je Božje stvorenje dobro i ne valja odbaciti ništa što se uzima sa zahvalnošću (1 Tim 4,4): i jelo

i piće i lijepo ljudsko drugovanje i veselje. Međutim, zlo je u tome kada nam ovozemno postane

važnije od onozemnoga, kad nam zemaljska dobra postanu važnija od Krista i njegova

evanđelja. Naprotiv, kada je čovjek u Kristu sve mu je blagoslovljeno: i rad i odmor i obitelj i

prijatelji i napor i zabava. To znači biti novi čovjek, koji se u Krista odjenuo. Kristovo evanđelje

treba prožimati sav naš život. I gle: tad ćemo imati duboki mir i radost već na ovome svijetu i

vječno drugovanje s Bogom u nebu.

III.

Učitelju, kad si ovamo došao?

Možda smo i mi doživjeli slično razočarenje: nekome poklonim svoje vrijeme i pažnju, darujem

svoju ljubav. Onako, od srca, jednostavno, bez primisli. A onda osjetim kako onoga drugoga

zanima samo konkretna materijalna korist. Kako to boli! Pripraviš poklon s puno ljubavi i

nježnosti, utrošiš u njega vrijeme i iskrenost svoje ljubavi, a onda osjetiš kako s druge strane

stoji goli interes i neizrečeno pitanje: koliko to košta, kolika je vrijednost poklona? I onda

razočaran pomisliš: „Nisi ga ti ni vrijedan“. Gorko je to i tužno.

I baš se to jednom dogodilo Isusu. Silno mnoštvo oko njega. Slušaju ga. Oduševljeni su. Pohrlili

su za njim sve do ruba pustinje. Mnoštvo. Muževi i žene, djeca i starci, bolesni i nevoljni,

grešnici i nevini. A on ih je poučavao. Naviještao radosnu vijest o kraljevstvu Božjem o onom

Page 206: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

206

kraljevstvu koje znači preporod srca, koje znači posve drugačiji način života i pogleda na svijet.

Isusu se čini kako ipak ta riječ pomalo dolazi do njih, kako ih preobražava. Ili se možda vara?

U svakom slučaju, pri koncu dana Isus vidi da se za njih treba pobrinuti. U svoj jednostavnosti,

kao nešto što se po sebi razumije, Isus čini čudo: umnožava kruh i ribice. I svi su jeli i nasitili

se. Isus je mogao pomisliti: evo im i vanjske potvrde da je istinito ono što sam govorio. To će

biti lijep završetak cjelodnevne pouke. No što se zbilo? Nešto što je Isusa pogodilo, što ga je

zaboljelo: mnoštvo ga želi za kralja. Poznaje Isus dobro njihov način razmišljanja: „Takav nam

baš i treba: ako si bolestan, izliječit će te; ako si gladan, nahranit će te. Sad je konačno došlo

naših pet minuta, a Rimljani neka se čuvaju!“

Isus, duboko ražalošćen, odlazi. Sklanja se. Povlači. Bježi na dugu obalu. Vidi da su malo toga

shvatili i prihvatili. Međutim, kad je stigao na drugu obalu, odmah su ga uočili. I pitaju ga, kao

nehajno: „Učitelju, kad si ovamo došao?“ I sad izlazi žalost iz Isusova srca: „Zaista, zaista,

kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih

kruhova i nasitili se.“

Tu smo, dakle. Tko li se uopće sjeća onoga što je Isus govorio o kraljevstvu Božjem, ili o čistoći

koja izlazi iz srca, o ljubavi kao prvoj zapovijedi? Za njih je to bio očigledno onaj prvi, manje

važni dio Isusovog nastupa. Bilo im je važno samo to da su jeli i da su se nasitili. Kao da su

htjeli reći: „Daj ti nama danas kruha i ruha, daj nam zdravlja i života, pa onda, ako baš hoćeš,

možeš i filozofirati i propovijedati.“

Isus se ne predaje. Opet im strpljivo tumači: „Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu

koja ostaje za život vječni!“ Rekli bismo, sve su pokvarili. Ništa nisu razumjeli. Isus želi reći

da je to čudo s kruhovima i ribicama bio tek znak. Znak onoga pravoga, što ostaje zauvijek.

Čovjek se ne treba puno domišljati pa da se tu prepozna. I mi se uvijek iznova uhvatimo kako

ne razlikujemo bitno od nebitnog, kako se uvijek iznova dajemo zavesti blještavilom

ovozemnih ljepota. I onda ne zamjećujemo ono jedino bitno: onu hranu koja ostaje za vječni

život, a to je Gospodnja riječ i njegova otajstva. Stoga vjerujemo da i za nas vrijedi Božji poziv

nekoć davno upućen Jeremiji: „Ako se vratiš, pustit ću te da mi opet služiš; ako odvojiš

dragocjeno od bezvrijedna, bit ćeš usta moja.“ (Jr 15,19)

Page 207: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

207

DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

I.

Uvod i pokajnički čin

Mi zapravo nismo ni svjesni koliko smo krhki. Ne samo u tijelu koje ima svoja ograničenja,

nego i u duhu i duši. Tako nam se lako može dogoditi da klonemo duhom, da nam „potonu sve

lađe“, da se osjetimo sami, slabi, napušteni, da ne vidimo kamo ni kuda nam je ići. Mi kršćani,

međutim, znamo da nismo sami na putu. Bog koji nas je stvorio, prati nas na našem putu, Bog

nas prosvjetljuje svojim duhom, a na nedjeljnoj euharistiji osim svoje žive riječi daje nam i

posebnu snagu: okrepu Tijelom i Krvlju svojega Sina. Tako i mi danas na ovoj euharistiji

zahvaljujemo Bogu za sve njegove darove, ali ga također molimo da ojača i podigne sve one

među nama koji su posebno pritisnuti različitim brigama i nedaćama. Po ovoj euharistiji Bog

to i može i hoće učiniti. Stoga, da bismo bili dostojni ovoga slavlja, zazvat ćemo na se milosrđe

Gospodnje.

Gospodine, ti svoje vjerne uvijek pratiš svojom pomoću i svojim blagoslovom. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti nam na našem zemnom putovanju daješ nebesku okrepu. Kriste smiluj se!

Gospodine, ti si nas okupio na ovo euharistijsko slavlje, da nas obdariš svojim duhom i svojom snagom. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

U novom zavjetu a i u svijesti židovskog naroda Ilija je, nakon Mojsija, bio najveći prorok.

Silan na riječi i na djelu. Na njegovu molitvu kiša nije pala tri i po godine, na njegovu molitvu

oganj je s neba spalio žrtvu na žrtveniku, a u svojoj revnosti za Božju stvar pobio je četiri stotine

krivobožačkih svećenika. Pa ipak, nakon toga, Ilija je morao bježati, bježati da život spasi.

Sklonio se u pustinju potišten i razočaran. Pitao se, čemu je sve skupa vrijedilo. Pitao se, je li

imalo smisla revnovati za Božju stvar…

Već mi je svega dosta, Gospodine!

Ilija je sav shrvan, iscrpljen. Ne vidi više smisla some poslanju. Ne vidi da je bilo ikakve koristi

od onog što je činio. I to što je činio svom snagom, svim svojim silama, svim svojim žarom,

Život je uložio u obranu Jahvina štovanja, a protiv krivoboštva i otpada od prave vjere, a čime

je to sve završilo? Progonstvom i ravnodušnošću naroda. Ilija odustaje od svega napora i veli:

„Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih.“ Zatim

je, tu u pustinji, legao i zaspao. On je svoje učinio. Posve je iscrpljen i bez snage. Od

prorokovanja više nema ništa. Vratiti se kući nema volje, a osim toga, kraljevi ga ljudi progone.

Bolje mu je da mu Bog tu u pustinji uzme život. „Već mi je svega dosta, Gospodine!“

Ustani i jedi!

Bog, međutim, ne odustaje. Šalje mu anđela koji ga budi i nudi mu pečen kruh i vrč vode.

„Ustani i jedi!“, veli mu anđeo. Onako, mehanički, polusvjesno, kao čovjek probuđen iz duboka

sna, Ilija ustaje, jede i pije i nastavlja spavati. Međutim, anđeo je uporan. Ponovno ga budi i

govori: „Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put!“ U Iliji se budi nova snaga. Čovjeku je

Page 208: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

208

nevjerojatno, koliku snagu može dati Bog, kako samo Bog može preokrenuti situaciju! Čudesan

je to bio kruh i čudesna voda…

Išao je četrdeset dana

Ilija je, dakle, ustao, jeo i pio i, veli današnje čitanje, osnažen tom hranom išao je četrdeset dana

i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba. Evo, dakle, posvemašnjeg preokreta. Ilija je došao

sav shrva. Htio je napustiti svoju proročku službu, osjećao je da su sva njegova nadanja bila

uzaludna, čak je poželio umrijeti. I onda, nakon što je te teške noći kušao od toga kruha, nastaje

preobražaj. Ilija zadobiva snagu puno veću nego što je imao, tako da može naporno hodati tolike

dane.

Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke

Naravno, ova zgoda s Ilijom tek je slika euharistijskog kruha. Isus danas u evanđelju veli: „Tko

bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.“I to nam danas Gospodin govori. Zar ne, da se koji

puta i mi osjećamo poput Ilije. Na primjer: činimo dobro, iskreno se trudimo bilo u svojoj

obitelji, bilo sa svojim bračnim drugom, bilo na poslu, bilo sa svojom rodbinom, bilo sa

susjedima. Trudimo se onako iskreno, otvoreno, dobrohotno, uporno… Dajemo sve sebe i sve

od sebe. I onda se dogodi crna nezahvalnost, onda nam se u određenom trenutku učini da ništa

nije vrijedilo i da je sve bilo uzaludno. Dogodi se neuspjeh, kriza, bolest, smrt, nesreća, rat,

prognanstvo, izbjeglištvo… I onda nam se čini da nam nitko i ništa ne može pomoći. Ne vidimo

oko sebe ni vlastitu obitelj, ni prijatelje ni Crkvu… Daljnji nam se život učini tek životarenje. I

što nam tada Isus poručuje. Upravo to, da samo on zna zašto je dopustio da padnemo u toliku

tugu i zdvojnost. Možda nas time želi „spustiti na zemlju“ da zastanemo i ponovno se zamislimo

o smislu i načinu našeg života. I, što je najvažnije, Isus nam daje čudesnu hranu – svoje Tijelo.

Upravo to vjerujemo i želimo vjerovati. Nedostatne su naše snage i naši napori. I upravo u tim

posebnim trenucima Bog nam daje do znanja da zapravo cijelo to vrijeme i nismo išli sami,

nego smo koracali njegovom snagom. U takvim nam trenucima, dakle, daje do znanja da samo

njegovom snagom možemo dalje. Zato je nedjeljna euharistija doista ono živo središte našega

života. Kroz nju nam sam Bog progovara. U njoj doživljavamo ono puno i tijesno zajedništvo

s Gospodinom i jedni s drugima. U njoj se hranimo tim Kruhom živim. U njoj i po njoj živimo

dobivamo snagu, ona nam je predokus vječnosti. Neka nas i danas prosvjetljuje, hrabri i jača

euharistijsko zajedništvo i snaga Kristova Tijela i Krvi.

II.

Uvod i pokajnički čin

Roditeljima osobito teško pada kada se njihova mala ili velika djeca međusobno svađaju. Ta

oni su braća i sestre. Primili su isti odgoj i jednaku ljubav! Pred Bogom smo i mi toliko puta

kao takva djeca: prepiremo se i svađamo, iako smo djeca istoga Oca, iako smo dionici istoga

Duha. Pokajat ćemo se za sve svoje grijehe, osobito za manjak ljubavi prema bližnjima.

Gospodine,ti si nas sve stvorio na svoju sliku. Gospodine, smiluj se!

Kriste, za sve nas si umro i uskrsnuo da bismo bili dionici tvoje nebeske proslave. Kriste,

smiluj se!

Page 209: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

209

Gospodine,ti nas pozivaš da budemo navjestitelji tvoga mira i tvoje ljubavi u ovome svijetu.

Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Počesto se osjećamo kao da povijest započinje od nas. Međutim, stara mudra poslovica veli da

je povijest učiteljica života ili, kako to na svoj način veli knjiga Propovjednikova, što je bilo,

opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti (Prop 1,9). Tako, ono što je bilo značajno za prvu,

apostolsku Crkvu i danas se u velikoj mjeri pokazuje kao važno. Evo, već nekoliko nedjelja

slušamo odlomke iz Pavlove poslanice Efežanima. Predočimo samima sebi u kakvim su vremenima živjeli ti prvi kršćani. Znamo, vladala je velika materijalna nesigurnost, oskudica je

bila svakodnevna a glad česta. Ondašnje carstvo nije ni malo bilo socijalno: bolesni, stari i

siromašni bili su prepušteni sami sebi ili dobroti drugih ljudi. Nadalje, za kršćane je bila dodatna

muka što su ih počeli klevetati zbog njihove vjere, tako da su neki već bili zlostavljani i vođeni

pred sudove. Sam Pavao bio je i šiban i kamenovan i zatvaran i vođen na sud… U takvim se

okolnostima čovjek onda lako obeshrabri. Vjernik nastoji biti i čestit i dobar, nastoji činiti dobro

svima, nastoji biti pobožan, a evo: životne okolnosti su ponekad tako teške, da čovjek ne zna

može li izdržati. U svemu tome, međutim, najviše boli zloba i mržnja drugih ljudi. Trudim se

oko dobra, a uzvrati mi se zlom. Kako da se čovjek ne ražalosti, štoviše kako da ne klone

duhom, da se ne ogorči? A onda dolazi ono što je svakako bilo najteže. Počeli su se javljati i

nesporazumi, prepirke i svađe među samim kršćanima. Očito se nije radilo tek o bezazlenim

razmiricama. Tako Pavao na jednom drugom mjestu kori svoje vjernike da jedni druge tuže

pred poganskim sudovima, umjesto da sami rješavaju svoje razmirice. Može se, dakle, reći da

je prva zajednica u određenoj mjeri u sebi bila bolesna i time, naravno, davala loš primjer

nekršćanima.

Daleko od vas svaka gorčina…

Zato Pavao danas, upozorava: Ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za Dan

otkupljenja! Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću.

Što se to zbivalo? Nisu vjernici u Efezu nužno morali biti zli i zlonamjerni. Međutim, kada se

čovjek prepusti ogorčenosti zbog nevolja i nepravdi (umišljenih i stvarnih) koje mu se čine,

onda počinje uzvraćati istom mjerom pa i puno više od toga. Onda zloba rađa još većom

zlobom, pogrda još većom pogrdom, osveta još većom osvetom… I onda se zavrti pakleno kolo.

I sve to među onima najbližima, među kršćanima, među članovima iste obitelji, među braćom

i sestrama!

Povijest je stvarno učiteljica života. Kao da je Pavao imao nas pred očima dok je ovo pisao.

Kako li samo znamo biti ogorčeni! U mojoj me vlastitoj obitelji ne razumiju niti cijene moj rad.

Moji roditelji, odnosno moja djeca posve su nezahvalni. Osim toga, kad samo pomislim na to,

imam li uopće posla, koliko radim, kolika mi je plaća… A o pravednosti u ovome društvu da

se i ne govori. Nadalje, u svoj toj zbrci i u svim tim nevoljama koji puta mi se čini kao da me i

Bog ostavio po strani: toliki nezahvalnici, zločesti ljudi imaju sve, a ja… Konačno, kad

pogledam vlastito zdravlje… I evo me kako kukam nad sobom, kako se ljutim i, što je još gore,

kako ogorčeno vičem, govorim ružne riječi, vrijeđam svoje bližnje a Boga zaboravljam…

Naravno, pri svemu se tome onda događa da mi moji bližnji uzvraćaju istom mjerom i – evo

nas: loše se ponašamo upravo prema onima koji su nam najbliži, pa i najdraži, i sve to činimo

mi, koji smo kršćani, koji velimo da imamo Duha Božjega. A veli nam danas Pavao: Ne žalostite

Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni. Ta mi smo kršćani! Posvećeni smo Duhom

Svetim! Konačno, najveći nam je uzor sam Isus, koji je strpljivo podnosio svoju muku i molio

Page 210: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

210

čak i za svoje ubojice. Pismo veli: Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji

umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna

prijestolja Božjega (Heb 12,2).

Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi…

Pavao dalje veli svojim vjernicima: Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni

drugima kao što i Bog u Kristu vama sve oprosti. To je Isusov put. Svaki od nas treba

jednostavno nastojati oko dobra, bez obzira na okolnosti u društvu u Crkvi u našoj široj i užoj

obitelji. Treba biti dobrostiv: misliti o dobro, gledati sve na dobar način. Trebamo se truditi da

budemo milosrdni, to jest da imamo srce za ljudsku bijedu, ali i za ljudske slabosti. Konačno,

poput Krista trebamo uvijek biti spremni praštati, prihvaćati, izgrađivati, zacjeljivati…

Zapazimo što veli Pismo: Budite jedni drugima. Sva naša dobra nastojanja trebaju započeti od

vlastite kuće, pa onda sve šire i šire. Zabluda je da mogu biti dobar Kristov učenik prema

drugima, ako zanemarujem svoje najbliže, svoju vlastitu obitelj. Zato veli Pavao na drugom

mjestu: Ako li se tkogod za svoje, navlastito za ukućane, ne stara, zanijekao je vjeru i gori je

od nevjernika (1 Tim 5,8).

…kao što je Krist ljubi vas i sebe predao za nas

Konačno, Pavao govori o temeljnom razlogu, zašto se toliko trebamo truditi oko dobra, zašto

bismo trebali biti strpljivi, milosrdni, spremni oprostiti. Veli: Budite nasljedovatelji Božji kao

djeca ljubljena i hodite u ljubavi kao što je i Krist ljubio vas i sebe predao za nas… To je

Kristov primjer. To je Isus htio reći kad je govorio: Obratite se i vjerujte evanđelju. Isus je

Božja ljubav prema nama. On je svjetlost koja prosvjetljuje svijet. On nas spašava svojom

predanošću, svojom podložnošću i svojom neizmjernom ljubavlju. To je cijena i snaga našega

spasenja. To je snaga koja mijenja svijet. To je ona milost i ona sila koja se predaje i u naše

ruke. Ta kršteni smo u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! U nama je sila i snaga Duha Svetoga.

Pozvani smo, dakle, biti živa slika Kristova. Pozvani smo unositi u svijet Duh Isusa Krista.

Ukoliko i koliko smo mi obraćeni, ukoliko i koliko mi budemo bili Kristovi, u tolikoj će mjeri

živjeti evanđelje u ovome svijetu. A to ćemo, ponavljam, prvenstveno pokazati u svojoj kući,

jedni prema drugima, a onda, naravno i prema svakome čovjeku.

Gdje je Duh Isusa Krista, tamo je i pravi mir. Ta on je rekao: Mir vam ostavljam, mir vam svoj

dajem. Htjeli bismo doista da se taj mir nastani u našim srcima i da taj mir zavlada među nama,

, njegovim učenicima, u našim obiteljima. Tako ćemo biti znak u ovome svijetu, tako ćemo biti

suradnici u Kristovu djelu spasenja.

III.

Ustani i jedi!

Evo gromovitog i snažnog čovjeka u trenucima shrvanosti. Veliki prorok Ilija oboren je na tlo.

Kako se to njemu dogodilo? Biblija naime pripovijeda kako je Ilija bio neustrašiv. Govorio je i

protiv kralja i protiv svih koji su išli krivim putem. Plivao je protiv struje. Duboko uvjeren u

ispravnost Božjeg poziva, izgledalo je da se ničega ne boji, da mu je snaga neiscrpna. I onda u

jednoj dramatičnoj zgodi kao jedini od Jahvinih proroka on daje pobiti više od 400

krivobožačkih svećenika. Ali, ovo što se dogodilo nakon toga iscrpilo ga je. Više nije mogao.

Mora bježati da bi spasio goli život. Odlazi u drugo kraljevstvo, povlači se u pustinju. Sâm.

Page 211: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

211

Duboko razočaran sabire svoj život i razmišlja: Dakle, nije bilo koristi. Nije „bolji do otaca

svojih“.

Posve satrt, Ilija pada u dubok san. I gle! Onda kad je mislio da je sve gotovo, kad je položio

oružje, kad je posvema klonuo, dolazi Božji zahvat. U beživotnoj, neplodnoj i suhoj pustinji

gle - pečen kruh i vrč vode. Jeo je i pio i okrijepio se. Prikupio snage, pa opet zaspao. Ali to

nije sve. Anđeo ga budi i opet mu daje da se okrijepi. Opet je jeo i pio i zadobio čudesnu,

nevjerojatnu snagu: hodio je 40 dana sve do Horeba.

Kako nam ovo zvuči poznato! Ima razdoblja u našem životu kad se i mi tako osjećamo. Trudili

smo se činiti dobro. Ustrajavali smo u dobru i onda kad su toliki propuštali dobro činiti i onda

kad su drugi zlo činili. Srcem i dušom smo bili za nešto što smo vidjeli da je pravedno. I što se

događa? Ljudi ne vrednuju naše zalaganje, naša dobra djela. Ne primjećuju. Poneki ismijavaju,

pa se tako nađe i netko tko je spreman zbog toga nas i progoniti! I onda - svakome se od nas to

barem jedanput dogodilo u životu - nađemo se u pustinji. Shrvani, napušteni, zdvojni, sa

strašnim osjećajem samoće i zapuštenosti. Toliko budemo zaokupljeni svojom tjeskobom da u

tim trenucima i ne razmišljamo da je i to dio života, da se to događalo i svim prorocima, da se

u takvoj muci našao i Isus kad je zaplakao nad Jeruzalemom, kad je kriknuo: „Eli, Eli!“

Bog nije dopustio da Iliju shrva tjeskoba. Bog nas nikad ne kuša preko mjere. Dani tjeskobe ne

mogu ići u nedogled, kako reče Isus: „Kad se ne bi skratili dani oni, nitko se ne bi spasio“ (Mt

24,22). Doista, što mi znademo o Božjoj snazi? Toliko smo puta bez vjere. Mislimo kako sve

ovisi samo o našim silama. Onda nas bog pusti da dođemo do zida, do spoznaje vlastite nemoći.

I onda? Kad smo bez snage, kad mislimo da je sve gotovo, kad mislimo da više ne možemo

ustrajati na putu dobra, kad mislimo da, eto, opet zlo pobjeđuje i da se ne isplati ići za istinom

- evo Božjeg zahvata. čudesna Božja snaga u nama djeluje! Sjetimo se kako bi se apostoli

snebivali kad bi Isus nešto zahtjevno postavio. A Isus bi kratko odgovorio: „Ljudima je

nemoguće, ali ne i Bogu. Ta Bogu je sve moguće!“ Ne zaboravimo. Nismo sami. Bog je uz nas.

On nas hrani kruhom jakih. Neće dopustiti da nas životne teškoće satru.

Znamo kakav to kruh Bog nama daje. Kristovo Tijelo. I to je za nas najveća moguća snaga.

„Sve mogu u onome koji me jača!“ Doista smo povlašteni: Židovi dobivaju manu u pustinji,

Ilija kruh, a mi samoga Krista Gospodina. Gospodine, daj nam da životnom stazom kročimo

očiju uprtih u tebe i u tvoju snagu.

Page 212: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

212

DVADESETA NEDJELJA KROZ GODINU

I.

Uvod i pokajnički čin

U našem životu postoji prošlost, postoji sadašnjost, a postoji trenutak i trenuci koji su ispred

nas, postoji budućnost. A Bog nam je dao vlast samo nad jednim vremenom – nad našom

sadašnjosti. Tako, evo, sada stojimo pred Gospodinom i pred samima sobom. Htjeli bismo ove

trenutke na poseban i na posebno prisan način podijeliti s njim – našim Gospodinom.

Pristupimo ovim svetim tajnama u skrušenosti srca i u ljubavi prema našem Gospodinu.

Gospodine, na početku vjekova htio si da budemo i da budemo tvoja djeca. Gospodine, smiluj se!

Kriste, u punini vremena ti si našu ljudsku narav zaogrnuo svojim božanstvom. Kriste,

smiluj se!

Gospodine, po ovoj euharistiji ti nam daješ snage u životnoj borbi koja nas čeka. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Za svakoga čovjeka je važno razumjeti vrijeme u kojem živi, ili kako to Pismo veli, živjeti u

svijetu ali ne biti od svijeta. Razborit čovjek pred Bogom i pred svojom savješću razmatra svoj

život u tom određenom vremenu i određenim okolnostima. Veliki su oni ljudi koji su znali

razumjeti povijesni trenutak i povoljne prigode koje se pružaju. Bili su svjesni da je svaki dan

neponovljiv i da se neke povijesne okolnosti jednostavno ne ponavljaju. Mudrost je, doista,

razaznati vrijeme i čas! U određenim povijesnim okolnostima neki su se osobito istakli u tome

što su prepoznali trenutak. To su velikani naše narodne i crkvene povijesti. Uzmimo samo za

primjer svetoga Franju koji je razaznao trenutak kada je u Crkvi na poseban i izravniji način

posvjedočio Krista jednostavnoga i siromašnoga. Današnje nas drugo čitanje poziva upravo na

to – da razmotrimo kako živimo i da svoj život uskladimo s pozivom koji Bog ima za nas.

Razmotrite pomno kako živite!

Veli, dakle, danas Poslanica Efežanima: „Razmotrite dakle pomno kako živite! Ne kao ludi,

nego kao mudri!“ Prisjetimo se: poslanica je upućena vjernicima kršćanima. Upućena je, dakle,

ljudima koji su povjerovali evanđelju, koji su kršteni i koji su primili duha Svetoga. Pa ipak,

takve ljude, obasute milošću i Duhom Svetim poslanica opominje da ne žive kao ludi nego kao

mudri. U prvi mah bi se moglo pomisliti da je ova opomena suvišna jer, eto, radi se o ljudima

koji su kršćani i koji su se korjenito opredijelili za evanđelje. Podrazumijeva se, dakle, da žive

po kršćansku. Međutim, to je čovjekova stalna napast – to da se uljulja u neke svoje lažne

sigurnosti. To se događa i športašima i studentima i poslovnim ljudima. Uljuljaju se u „staru

slavu“ i onda padnu i niže nego što su bili kad krenuli svojim putem. Tako onda športaš padne

ispod svih svojih mogućnosti, student izgubi godinu, a bračni se drugovi nađu pred iscrpljenom

ljubavi i raskinutim zajedništvom. Pomno promotrite kako živite nosi još jednu poruku. Naime,

Bog nam sada, danas daje prigode da činimo dobro ili da se odreknemo nekog zla. Valja pomno

promotriti kako živimo, jer je svaki trenutak dragocjen i nikada se ponovno ne vraća. Ne znamo

hoćemo li sutra imati istu dobru prigodu i istu snagu. Na primjer, ako me riječ Božja potiče da

se pomirim sa svojim ocem ili sa svojim bratom, ja ne mogu znati hoću li sutra imati tu istu

Page 213: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

213

prigodu! Upravo zbog toga su duhovni pisci uvijek preporučivali ispit savjesti svake večeri,

redovitu ispovijed, a u nekim slučajevima i duhovne vježbe. U poniznosti srca čovjek uvijek

iznova treba razmatrati i promatrati kako živi, tako da se od mudrosti ne bi okrenuo k ludosti.

Iskupljujte vrijeme jer dani su zli!

Poslanica zatim govori tvrdim riječima. Veli: „Iskupljujte vrijeme jer dani su zli!“ Što, zar i

Božja riječ želi ići u prilog onim zlokobnim prorocima koji ne vide ništa dobra, nego samo zlo

i zlosretnu budućnost? Nipošto! Bog nas po svojoj riječi samo želi sačuvati od neopreza i

ludosti. Itekako lako čovjek može otići u zlo i prestati činiti dobro. U tome smislu su dani zli,

što čovjek živi okružen zavodljivošću ovoga svijeta. Kao što mi nastojimo svoju malu djecu

poštedjeti ružnih riječi, ružnih slika i prigoda koje ih potiču na zlo, jednako tako trebamo se

brinuti i za svoje duhovno zdravlje. Veli poslanica dalje: „Zato ne budite nerazumni, nego

shvatite što je volja Gospodnja!“ Upravo to. Za naš duhovni život uvijek je potrebna i ispravni

naputci. A to je u prvom redu riječ Božja. Zato je razumljivo da dalje veli: „I ne opijajte se

vinom u kojem je razuzdanost, nego - punite se Duhom!“ Božja nas riječ, dakle, ne želi plašiti

paničnim strahovima o zlu koje je zavladalo svijetom, nego nam trijezno daje na znanje da u

ovom svijetu djeluje i zlo i Zli i da čovjek uvijek iznova treba promatrati svoj život u svjetlu

Božje riječi izbjegavajući opijanje i razuzdanost.

Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu!

Poslanica završava vrlo vedro: „Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i

duhovnim pjesmama! Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu! Svagda i za sve zahvaljujte

Bogu i Ocu u imenu Gospodina našega Isusa Krista!“ Evo, to upravo danas činimo. Slavimo

Gospodina, pjevamo psalme, tražimo njegovu volju. I zahvaljujemo Bogu za život, za milosni

život, za život vječni koji nam je obećan i čiji predokus i danas ćutimo. To je sveta misa, to je

euharistija. Zato je za nas, za Crkvu ovo svakako najsvetiji trenutak. Trenutak kad nam Bog

govori po svojoj riječi, trenutak kad svoj život i svoju duhovnu žrtvu sjedinjujemo s Kristom i

njegovom žrtvom, ovo je trenutak kada u otajstvu euharistije postajemo već sada dionicima

nebeske proslave Isusa Krista i dionicima njegova božanstva. Neka nas Bog podrži u redovitom

slavljenju ovih životvornih otajstava, neka nas njegova milost potakne da nikada ne propuštamo

ovih nedjeljnih slavlja. Tako već na zemlji postajemo nebesnici, živa slika Krista uskrsloga.

II.

Uvod i pokajnički čin

Popularni su časopisi redovito puni savjeta o tome kako smanjiti pretjeranu tjelesnu težinu,

kako zdravo živjeti, kako se dobro zabaviti, kako koristiti godišnji odmor, kako uspjeti u školi

i u poslu. Međutim, što je od svega toga uistinu važno, što može dati smisao našem životu. To

umijeće dobroga i razboritoga življenja u starini – a i danas – nazivamo mudrošću, umijećem

razlikovanja bitnoga od nebitnoga, da bismo živjeli smisleno i mirno, uzdajući se u Boga. O

tome nam danas govori Božja riječ. Zamolit ćemo Gospodina da njegova riječ i otajstva koja

ćemo danas slaviti budu za nas plodonosni. Pokajmo se za sve svoje grijehe i propuste.

Gospodine, u svojoj mudrosti i u svojoj ljubavi ti si sve stvorio. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si vječna Mudrost Očeva. Kriste, smiluj se!

Page 214: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

214

Gospodine, ti nas pozivaš da, vođeni tvojom mudrošću, razumno, pravedno i pobožno

živimo u sadašnjem svijetu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Što je to mudrost? Čini nam se kao pojam iz nekih davnih vremena, kao one basne o cvrčku i

mravu ili poučne bajke o najmlađem, mudrom sinu, koji je spsio cijeou obitelj… Danas se više

cijeni produktivnost (kako nešto proizvesti i prodati), zarada, popularnost, moć, uspješnost. Što

je to mudrost? Znanje, učenost, Nobelova nagrada za fiziku?

Mudrost je sazidala sebi kuću

U starom je svijetu, pa i u Starom zavjetu mudrost bila veoma na cijeni, do te mjere da je bila

razvijena i takozvana mudrosna književnost. Konačno, vjerojatno nam je poznato da izraz

filozofija znači prijateljevanje s mudrošću. Što bi bila mudrost, konačno, Božja mudrost?

Svakako ne čisto znanje ili poznavanje činjenica. Mudrost je više određeni način života,

odnosno, poznavanje osnovnih zakonitosti življenja, sve do vječnosti. Evo obične, ljudske

mudrosti. Uzmimo za primjer čovjeka koji je puno radio, puno izbivao iz kuće da bi svojoj djeci

priuštio najbolje životne uvjete i najprestižnije škole, ali u isto vrijeme praktički nije živio s

njima, nije ih odgajao, da bi na koncu uvidio da je on stranac njima i oni njemu, te da oni

zapravo i nisu sretni s bogatstvom koje su imali. s druge strane, zamislimo čovjeka koji je

razmjerno skromno živio, ali je u isto vrijeme odgajao svoju djecu u ljubavi i poštovanju prema

Bogu i čovjeku. Ta djeca onda nauče cijeniti sebe i druge i općenito i budu kompletniji i

normalniji ljudi. Koji je od ove dvojice očeva bio mudar? Mudrost je, između ostaloga, rekao

bih, sposobnost razlikovanja bitnoga od nebitnoga, sposobnost uzdizanja pogleda od

prizemljenih ljudskih želja, mudrost je, konačno, usmjerenost čovjeka prema vječnosti.

To nam danas govori prvo čitanje. Veli jednostavno: Mudrost je sazidala sebi kuću i otesala

sedam stupova. Poklala je svoje klanice, pomiješala svoje vino i postavila svoj stol. Naravno,

svima nama je Bog dao i razum i svoju milost i svatko bi od nas i mogao i trebao znati što je

stvarno dobro, čestito – i mudro za nas. Međutim, Bog nam daje još puno više. Daje nam svoju

riječ kojom nas neprestance vodi i poučava što je dobro i za nas i za naše bližnje. Pa kaže, na

primjer, da valja poštovati oca i majku, da treba činiti dobro i neprijateljima, da treba praštati

onako kako Bog i nama prašta; veli nam nadalje, da treba podnositi nepravdu, da treba nositi

svoj križ, d ne treba živjeti samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta, podsjeća

nas da je naša domovina na nebesima… Tu je i Crkva Kristova koja nam razlaže Kristov nauk,

hrani nas i jača Kristovim sakramentima. To su oni stupovi i ona gozba o kojoj govori današnje

prvo čitanje. Mudro je, dakle, slijediti Kristov nauk u njegovoj Crkvi i jačati se Kristovom

snagom.

Ostavite djetinjarije

Veli na koncu današnje prvo čitanje: Ostavite djetinjarije da biste živjeli i hodite putem

razboritosti. Znamo što su to djetinjarije. Djeca redovito gledaju samo na onaj najbliži cilj i

uglavnom ne razmišljaju o posljedicama. Tako će, na primjer, radije otići na igralište, nego

pisati lektiru ili će jednostavno pobjeći s nastave,k olako potrošiti novac… Razborito i mudro

ponašanje bilo bi, naravno, ono koje uzima u obzir posljedice i koje razmišlja o budućnosti.

Međutim, poziv da ostavimo djetinjarije upućen je danas nama. Radi se jednostavno o tome da

se toliko puta ponašamo kao nerazborita djeca, da i sami činimo djetinjarije, odnosno da

razmišljamo samo o kratkoročnim ciljevima, a da ne gledamo dugoročno i ne razmišljamo o

Page 215: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

215

posljedicama. Pa onda griješimo, propuštamo činiti dobro i – činimo zlo sebi i drugima. U

prvom redu zanemarujemo Boga i olako kršimo njegove zapovijedi. Neumjereni smo u jelu i

piću, dajemo maha svojoj srdžbi i sebičnosti. Zanemarujemo svoje obveze. ne pokazujemo

poštovanja ni razumijevanja. Nerado praštamo i nerado priznajemo svoje pogreške.

Zanemarujemo molitvu. Puno više posvećujemo i vremena i živaca ovozemnim probicima pri

čemu o zahtjevima evanđelja i ne razmišljamo. A kad bolje pogledamo, mnogo toga za čim

trčimo i puno toga o čemu razmišljamo jesu prolazne stvari, jest ono što nas ne izgrađuje kao

osobe, jest ono što nas, konačno, čini praznima i nezadovoljnima. Zato nas danas i opominje

Božja riječ: Ostavite djetinjarije da biste živjeli i hodite putem razboritosti.

Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke

I, evo, danas nam Gospodin pokazuje najizvrsniji put mudrosti, put života. Veli: Ovo je živi

kruh koji je s neba sišao. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke. Boga, njegove putove i njegovu

mudrost možemo u određenoj mjeri spoznati i svojim razumom. Međutim, Bog nam se u svome

sinu Isusu Kristu objavio i spašava nas po istome Isusu Kristu. To Kristovo spasenje na

otajstven i na čudesan način prisutno je i djelatno na najizvrsniji način upravo u otajstvu

euharistije, koja se nama ostvaruje na dva stola: na stolu riječi i stolu euharistije. Bog nas danas

u ovome slavlju poučava mudrošću svoje riječi i upućuje nas na put spasenja, a onda nas jača i

hrani za euharistijskim stolom da uzmognemo ići tim puten. Doista, euharistija jest kruh života,

onaj kruh koji nam daje život vječni. Ne želimo kao nerazumna djeca trčati samo za ovozemnim

kruhom. Ne bismo htjeli kao prvi ljudi posegnuti za zabranjenim voćem ludo misleći kako

svojom snagom možemo postići uzvišenost. Ne želimo ići putem grijeha i prizemnih užitaka

koji završavaju smrću. Želimo da nas vodi mudrost Isusa Krista koji je vršio volju svoga

nebeskoga Oca sve do smrti, smrti na križu. Želimo se suobličiti njemu, svome Gospodinu, koji

je po muci i smrti prešao u slavu nebeskoga Oca. Želimo biti vjerni poput njega, slušajući

njegov glas i hodeći putovima evanđelja. A u svemu tome želimo se jačati njegovom riječju i

njegovim jelom i pićem u redovnoj nedjeljnoj euharistiji. To je naša snaga, naša mudrost i naša

razboritost. Tako ćemo mirno i radosno uživati u Božjim darovima ovdje na zemlji iščekujući

vječnu proslavu na nebesima. Neka nas na tome putu učvrsti i današnja sveta misa.

III.

Pjevajte i slavite Gospodina

Neki „proroci između nas“ vrlo će rado govoriti kako sve ide u propast. i društvo i Crkva, i

općesvjetska kretanja. Govorit će o krizi morala, o sve većem zagađenju čovjekova okoliša što

neminovno dovodi do propasti života na zemlji. Govorit će o posvemašnjem raslojavanju

obitelji i dolasku novih naraštaja koji ne njeguju prave vrijednosti. A kad se govori o prilikama

u Hrvatskoj, poznate su im sve prognoze i sve su crne. Današnji odlomak iz Poslanice

Efežanima ne niječe nevolje i zlo, ali daje bitno drugačiji pogled na svijet i Crkvu. Evo kako

govori.

„Pomno razmotrite kako živite!... Iskupljujte vrijeme, jer dani su zli.“ Strašno zvuči ova tvrdnja.

Pisac ovo poslanice svjedoči o svom vremenu. Doista, zli su dani o kojima on govori. Veliko

rimsko carstvo je u krizi. Sve su češće gospodarske poteškoće, sve su veća porezna opterećenja

običnih ljudi. Stanovništvo je povremeno suočeno s glađu. Česti su krvavi sukobi zbog carskog

prijestolja. Nesigurnosti. Sve je veća opasnost upada barbarskih naroda. Bune i ratovi. Ljudi

sve više gube staru rimsku religioznost koja je neosobna i ne govori o prekogrobnom životu.

Page 216: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

216

Stoga se okreću istočnjačkim kultovima. Za kršćane započinje vrijeme progonstva, već su pali

prvi mučenici. Oni sve više osjećaju netrpeljivost podmetanja.

„I ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost.“ U tom općem raslojavanju društva, neki su se

priklonili misterijskim kultovima. Na istoku je osobito bio poznat Dionizijev kult. Jednom

godišnje, o njegovu blagdanu, poklonici toga kulta su se obredno opijali vjerujući da tako

uzimaju udjela na Dionizijevu božanstvu i besmrtnosti. Naravno da je uz te obrede išla i

moralna razuzdanost.

„Ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost, nego - punite se Duhom!“ Poslanica opominje

vjernike da se ne vraćaju starim, poganskim navikama ili da nepromišljeno nasljeduju takve

kultove. Za njih je snaga i sigurnost - sila Duha Svetoga.

„Razgovarajte među sobom psalmima... Pjevajte i slavite Gospodina. Na drugom mjestu veli

Pavao: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?“ (Rim

8,31.35). To je zaključak. Unatoč svih nevolja, unatoč tolikih poteškoća, unatoč pokvarenosti

određenih dijelova ondašnjeg društva, unatoč opasnosti po vlastiti život, kršćani imaju „stijenu“

i „hrid“. Stoga puni pouzdanja pjevaju, hvale Gospodina i zahvaljuju mu. Znaju kome su

povjerovali, imaju pouzdanje u Kristovo spasenje, imaju vjeru u oproštenje grijeha i uskrsnuće

mrtvih. Zato ne trebaju ludovati nego se pouzdavati u to spasenje i zahvaljivati Bogu.

Zar ne da smo tu i mi i naše vrijeme? Čega da se bojimo, pred kim da strepimo? „Sa mnom je

Gospodin kao snažan junak!“ (Jer 20,11). „Sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji“ (1 Kor 3,22-

23). Zato pjevamo. Uzdajemo se u Boga. Vedro gledamo u budućnost. „Nek’ se vojska protiv

mene utabori, srce se moje ne boji“ (Ps 27,3).

Imam ja svojih nevolja, svojih nesigurnosti. Svjestan sam i svojih slabosti. Znam u kakvom

okruženju živim. Ne vesele me neke pojave u društvu i u Crkvi. Boli me kratkovidnost nekih

struktura i u Crkvi i u državi i u svijetu. Ali ne padam u tjeskobu niti u pijanstvo. Pouzdajem se

u Boga, zahvaljujem mu za sve, a ponajviše što daje duboki smisao mome životu, meni kakav

jesam, baš sada u ovom vremenu i okruženju.

Page 217: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

217

DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU

I.

Uvod i pokajnički čin

Je li podložnost i služenje znak ropstva? Je li podložnost i služenje nedostojno čovjeka? Što bi

onda mogla značiti današnja Božja riječ koja veli da trebamo biti podložni jedni drugima u

strahu Kristovu? Kako se u sve to uklapa zapovijed ljubavi? Na početku ovog euharistijskog

slavlja zamolit ćemo Boga da nam pošalje svjetlost svojega Duha da tu njegovu riječ

razumijemo i srcem prihvatimo. Zato ćemo zazvati na nas Božje milosrđe.

Gospodine, poslušan tebi, tvoj je Sin postao čovjekom, poslušan do smrti, smrti na križu. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si došao ne da ti služe, nego da služiš i život svoj predaš za nas. Kriste smiluj se!

Gospodine, ti i nas pozivaš da u jednostavnosti srca i u ljubavi služimo tebi i svojim bližnjima. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Tko to može razumjeti sama sebe? Tko može razumjeti bilo kojeg čovjeka ili zaviriti u središte

njegove duše? Tko može razjasniti i urediti odnose među ljudima? Pogotovo kad su u pitanju

oni koji se vole ili koji bi se trebali voljeti. Koliko god je tajna svaki čovjek, još je veća tajna

odnos među ljudima. Tako nam danas u drugom čitanju, na temelju odnosa između muža i žene,

Božja riječ govori kako bismo trebali živjeti jedni s drugima.

Podložni budite

Na samom početku evo jedne neobične riječi: „Podložni budite jedni drugima u strahu

Kristovu!“ Da budemo podložni jedni drugima? Baš podložni? Kako? Zar ne kaže isto Sveto

pismo da se Bogu jedinome treba klanjati? Zar ne kaže Krist da za nas treba biti samo jedan

Gospodin i Učitelj? Kako to da se čovjek treba podlagati čovjeku? Sjećamo se kad se ono novi

učenik Kornelije bacio ničice pred Petra kako mu je Petar rekao: „Ustani, i ja sam čovjek!“

Međutim, izgleda da je čovjek nužno nekomu ili nečemu podložan. Na primjer, porezni se

obveznik mora podlagati poreznim zakonima, vozač se mora podlagati prometnim propisima,

nastavnici i učenici moraju se podlagati školskom planu i programu… Konačno, u starini su

robovi bili u svemu podložni svojim gospodarima. Što, zar čovjek mora biti podložan i samo

podložan? Pa gdje je onda naša sloboda u Kristu? Međutim, zapazimo kako riječ Božja veli da

budemo jedni drugima podložni u strahu Kristovu. Jednostavno rečeno, mi se ne želimo klanjati

čovjeku kao čovjeku i podlagati se čovjeku kao čovjeku. Isus nam poručuje jednostavno: „Što

učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ Isusov nauk i najstarija

kršćanska duhovnost nas uči upravo tome – da ljubavlju prema bližnjemu pokazujemo ljubav

prema Bogu, da poštujući bližnjega, štujemo Boga, da služeći jedni drugima – Bogu služimo. I

onaj tko služi – kraljuje. Zato je đavolska napast vjerovati kako nitko ne može biti vrijedan

našeg služenja i naše ljubavi, doli Bog jedini. Treba nam danas te poniznosti i te jednostavnosti.

Zato poslanica o podložnosti izričito kaže: „Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu!

Žene svojim muževima kao Gospodinu! Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve – On,

Spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu!“ Poslanica

ovdje, naravno, govori o odnosima između muža i žene. U ovom slučaju podložnost je izraz

Page 218: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

218

ljubavi. Podlažem se i dajem prednost ne zato što sam rob, nego zato što sam slobodan, pa u toj

svojoj slobodi, u ljubavi, podlažem sebe drugome, baš kao što se i Krist podložio najprije svome

Ocu, ali iz te iste ljubavi on se podlagao onodobnim zakonima i svojim zakonskim roditeljima.

Podložnost Bogu i ljubav prema Bogu nipošto ne isključuje podložnost i službu drugim ljudima.

Dakle, poslanica uopće ne misli da bi npr. ženina podložnost vlastitom mužu mogla škoditi

njezinoj podložnosti Bogu. To se ne isključuje nego, naprotiv, nadopunjuje.

Ljubite!

Poslanica, naravno, ide još dalje od podložnosti, pa polazeći od muževa veli: „Muževi, ljubite

svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti“. I to je rješenje.

Kršćanin se ne podlaže iz straha. Kršćanin ljubi Boga, pa mu onda u ljubavi služi. Jednako tako,

govori nam evo Božja riječ, muž ljubi svoju ženu i zato svoj život daje za nju, podlaže sebe

njoj.

Tako bi to trebalo biti između muža i žene, tako bi to trebalo biti u životu kršćanina. Služiti i

podlagati se u ljubavi Kristovoj znači kraljevati zajedno s Kristom Jer, ni on nije došao da bude

služen, nego da služi i život svoj preda za mnoge. Zato je on uzvišen iznad svakog stvorenja. I

zato će on one koji na sličan način budu iz ljubavi služili Bogu i bližnjemu, uzdići sa sobom u

istu slavu. Zapravo, oni koji su u služenju izu ljubavi slični Kristu, već sada zajedno s njime

kraljuju, baš kao što veli blaženstvo: „Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!!

Mi smo udovi njegova Tijela

Završava današnji odlomak tvrdnjom: „Doista, mi smo udovi njegova Tijela!“ Dakle, nema

nam drugoga puta, osim puta Isusa Krista. On je naš Spasitelj i Bog, ali on je i savršeni čovjek,

on je onaj drugi Adam, on je Ocu posvema omilio, on je Put, Istina i Život. Velika je istina u

riječima svete Terezije Avilske da za nas kršćane nema sigurnijeg puta niti jasnijeg putokaza

od čovještva Isusa Krista. On je bio podložan i svome nebeskom Ocu, i Josipu i Mariji i, u svoj

slobodi, čak i rimskim zakonima i židovskim propisima. Isus nam je pokazao da je njegova

podložnost i da je njegovo služenje iz ljubavi, jer, „nema veće ljubavi od ove, da tko život svoj

dade za svoje prijatelje“. I, na koncu, mi smo udovi njegova Tijela. Što budemo sličniji njemu,

bit ćemo time sličniji svojoj pravoj naravi i doživjet ćemo da podložnost nije robovanje, da

služenje nije izrabljivanje kada je jedno i drugo začinjeno Kristovom ljubavlju. Neka nas Duh

Božji pouči kako to svaki pojedini od nas može ostvariti u svojoj obitelji, na svome poslu, u

svojim obvezama i sa svojim bližnjima.

II.

Uvod i pokajnički čin

Toliki su porobljeni i zatočeni sanjali o slobodi kao o najvećem blagu, a slobode su puna usta

svih revolucionara i narodnih vođa. Žudimo za slobodom, žudimo za nesputanošću. Htjeli

bismo urediti i svoj vlastiti život i cijeli svijet po vlastitom ukusu. Ne bismo htjeli da nas itko

ili išta ograničava… Danas nam Božja riječ govori o služenju i robovanju. Tko će nas bolje

poučiti od našega Gospodina? Ta on ima riječi života vječnoga. Otvorimo se danas Kristovu

nauku i njegovim otajstvima,. Pokajmo se za svoje grijehe i propuste.

Gospodine, ti se sve stvorio dobro. Gospodine, smiluj se!

Page 219: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

219

Kriste, zalutaloga čovjeka ti vraćaš u krilo Očevo. Kriste, smiluj se!

Gospodine, pozivaš nas da idemo za tobom, jer ti imaš riječi života vječnoga. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Riječ sloboda tako se rado koristila i koristi u svim prevratničkim pokretima. Biti slobodan!

Kakao li to samo izgleda lijepo i privlačno. U svojim filmovima Amerikanci tako rado kažu

Ovo je slobodna zemlja. Sloboda je svakako i važna i uzvišen, sloboda je, konačno, i Božji dar.

Međutim, možemo li govoriti o slobodi kao o mogućnosti da čovjek čini što god želi? Što je to,

zapravo, sloboda. Evo kako danas o tome progovara Božja riječ.

Izaberite danas komu ćete služiti

Koliko god mi govorili da smo slobodni, svakodnevno vidimo kako smo toliko ograničeni. Evo,

mi moramo platiti voznu kartu u vlaku, autobusu ili tramvaju. Vozač mora imati važeću

vozačku dozvolu, putnici na prednjim sjedištima automobila moraju biti vezani. Čak nam se

prijete kako na izlasku iz prodavaonice moramo imati račun za kupljenu robu. Djeca moraju ići

u školu, moraju biti cijepljena. I onda se u našem društvu događa nešto što je u najmanju ruku

čudno. Ukoliko Crkva govori o Božjim zapovijedima, onda se to gleda kao na ograničavanje

čovjekove slobode, čime oni dežurni kritičari Crkve prikrivaju kako nas potrošačko društvo

itekako zarobljava zavaravajućim ugovorima o povoljnom pretplatničkom odnosu za mobitele,

kako nam izluđuju govorom da nešto moramo nabaviti i imati, da ne idemo u raspravu koja je

već poznata. Danas nam Jošua u prvom čitanju govori svojim sunarodnjacima, a govori Božju

riječ i svima nama. Veli: Ako vam se neće služiti Gospodinu, izaberite danas kome ćete služiti:

možda bogovima kojima su služili vaši oci… Zvuči pojednostavljeno. Naime, u starini su ljudi

jednostavno gledali na život. Nekome čovjek treba služiti (u njih riječ služenje označava

posvemašnje predanje): Bogu ili sotoni. Na takav način govori i Isus: Nitko ne može služiti

dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga

prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu (Mt 6,24). Tako su, nadalje, u prvim kršćanskim

vremenima su oni koji su kršteni bili smatrani slugama Kristovim, a oni nekršteni nužno kao

sluge sotone. Zato su nad pripravnicima na krštenje molili otkletvene molitve da ih oslobode

utjecaja sotone. Isus zato jednostavno veli: Tko god čini grijeh, rob je grijeha (Iv 8,34).

To je potpuna istina. Zar ne da primjećujemo kako nas grijeh zarobljava. Uzmimo za primjer

različite ovisnosti: alkohol, cigarete, klađenje, računalo i sve ono što ono nudi, televizija…

Upravo osjećamo kako nas naše stvari zarobljuju, kako naša volja sve više slabi. Konačno,

kada zadovoljimo neku od svojih strasti, osjećamo li se mirno, slobodno, radosno? Ne baš,

Kao da nas to ispražnjava i traži više i više, kao u čovjeka koji pretjeruje u alkoholu…

Govore nam da smo slobodni, ali nas ovozemni probici – koji bi bili sami sebi svrhom –

ispražnjuju i čine nesretnima.

Ja i moj dom služit ćemo Gospodinu

Jošua danas daje jednostavno rješenje: Ja i moj dom služit ćemo Gospodinu. U čemu je ljepota

i mudrost služenja Bogu? Prisjetimo se onoga što vrlo dobro znamo. Bog nas je stvorio. Stvorio

nas je iz ljubavi. Stvorio nas je da radosno živimo u ovome životu, stvorio nas je za sebe, za

vječnost. Stvorio nas je na svoju sliku, a nakon ljudskoga grijeha Isus Krist nas je spasio tako

da smo postali dionici njegove božanske naravi, baštinici neba, prava djeca Božja. Sve ono što

nam Bog zapovijeda u službi je naše sreće na zemlji i vječne sreće na nebesima. sve što nam

Page 220: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

220

zapovijeda, isključivo je za naše dobro. Prema tome, ako čovjek ide Božjim putem dobrote,

milosrđa, čestitosti, praštanja, ljubavi, onda on već ovdje na zemlji – snagom Kristove milosti

– ostvaruje sliku Božju u sebi, ispunja svoj život smislom i srećom, jer zna da je na svome

mjestu i na pravome putu. Naprotiv, kada čovjek ide putovima svojih strasti, srce mu ostaje

uvijek prazno, jer ljudsko srce samo Bog može ispuniti. Prema tome, onaj tko Bogu služi, sebi

dobro čini, taj kraljuje, taj se raduje i u nevoljama, taj sa zahvalnošću prostodušnom radošću

prihvaća i ovozemne darove usmjerujući svoj pogled prema vječnosti. Božji čovjek, kršćanin,

ispunjen je čovjek, miran je čovjek, sretan je čovjek, slobodan je čovjek, jer Bogu služiti znači

sebi dobro činiti, znači kraljevati s Kristom.

Duh je onaj koji oživljuje

Nije lako vjerovati ovome, a još je teže po tome živjeti. Ovih smo nedjelja slušali Isusove

besjede i nebeskom kruhu, o njegovu tijelu koje se daje za hranu. Govorio je Isus kako od

zemaljskoga kruha čovjek uvijek iznova ogladni, a da nebeski kruh daje život vječni. Među

slušateljima i učenicima bilo je dosta onih koji su htjeli ovozemni kruh i ovozemno kraljevstvo.

Zato, veli današnje evanđelja: Mnogi od Isusovih učenika rekoše: „Tvrda je to besjeda. Tko je

može slušati?“ Isus ostaje nepokolebljiv i zaključuje: Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi

ništa. Doista, kad ostanemo za trenutak sami sa sobom veoma dobro znamo da je tome upravo

tako. Što god čovjek posjedovao, postigao, bio na ovome svijetu – ima ograničeni rok trajanja.

Ono što je samo od tijela i samo od ove zemlje (pa i zemaljska slava!) – neumitno prolazi. Duh

je onaj koji oživljuje. Riječi evanđelja i danas je nekima tvrda besjeda. Puno je lakše ići za

maticom, tražiti široka vrata i prostran put. Međutim, mi želimo služiti Gospodinu. Tako

postupajući činit ćemo dobro i sebi i onima s kojima živimo. Služiti Gospodinu znači ostvarivati

kraljevstvo Božje već ovdje na zemlji, a to je kraljevstvo, istine, ljubavi i pravde. To je

kraljevstvo koji se istinski bori za čovjeka i njegove najdublje težnje. Služiti ovome svijetu

znači uništavati Božju sliku u sebi i unazađivati ovaj svijet koji je Bog stvorio i koji će Bog u

Kristu na koncu vremena preobraziti. I konačno, recimo danas iz srca zajedno sa Šimunom

Petrom: Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!

III.

Tvrda je to besjeda

Nevjerojatno do koje mjere može čovjek Bogu protusloviti! Nepojmljivo je koliko čovjek može

ustrajavati u samouništenju, koliko može raditi sam protiv sebe. Izgleda upravo začuđujuće

koliko čovjek može skrivati glavu u pijesak, koliko je kadar „od istine uho odvraćati, a bajkama

se priklanjati“ (2 Tim 4,4). Što se to zbiva s čovjekom? Evo primjera iz današnjeg evanđelja.

Bio je to epilog. Za mnoge Isusove učenike kraj jedne iluzije. Prisjetimo se: Isus je silnim i do

tada neviđenim znakovima pokazao da od Boga dolazi, da je Božji Sin. Govorio na takav način

da su ljudi hrlili za njim, da nikoga nije ostavljao ravnodušnim, tako da su čak rekli: „Nikada

nitko nije ovako govorio“ (Iv 7,46). Čudo umnažanja kruha i ribica bilo je stvarno

veličanstveno: silno mnoštvo, „oko pet tisuća muškaraca“, ne računajući žene i djecu, bili su

tome svjedoci. I onda je sav taj narod, ali i njegovi učenici, očekivao daljnje velike znakove

koji su očigledno išli u jednom posve određenom smjeru: uspostavi Božjeg kraljevstva na

zemlji, tj. jake židovsku državu u političkom smislu. I onda je za njih došlo razočaranje: Isus

uporno govori o Božjem kraljevstvu koje je u nama i govori o Kruhu koji ostaje za život vječni.

Page 221: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

221

Onda su mnogi njegovi učenici, ne bez gorčine, rekli: „Tvrda je to besjeda! Tko je može

slušati?“ Htjeli su reći kako su u biti utaman potrošili vrijeme provedeno s Isusom. Isus

međutim ostaje pri svome nauku. Kad su to čuli, mnogi su njegovi učenici otišli su a da se nisu

osvrnuli. Zvuči tragično, baš kao u Judinu slučaju: „Juda uzme zalogaj i odmah iziđe. A bijaše

noć.“

Dragi prijatelji, ja ne bih toliko dramatizirao. Bili smo i mi toliko puta u prilici reći: „Tvrda je

to besjeda!“ Svatko se od nas u životu znao pobuniti zbog neke muke i nevolje. I ja i ti velimo

koji puta: „Tko to može razumjeti?“ Teško mi je i mučno uvijek prihvatiti ono što Bog preda

me stavlja. Ne prihvaćam od prve svoje dužnosti i svoju ulogu u Božjem narodu. Služiti Bogu

nije kao jesti puding od čokolade! Za Isusove učenike nije bilo tragično i porazno to što su rekli:

„Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?“ Tragično je što su razočarano otišli. Čovjek je toliko

puta pitalac pred Bogom. To su bili manje više svi proroci. Jeremija: veli: „Jao meni, majko,

što si me rodila, da svađam se i prepirem sa svom zemljom“ (15,10). Ilija je posve slomljen dok

govori: „Već mi je svega dosta, Jahve! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih“ (1Kr

19,4). Konačno, i Isus je zavapio: „Eli, Eli, lema sabahtani?“ (Mt 27,46). No, svi su oni ustrajali

na svome putu. Njihova tjeskobna pitanja su samo znak njihove velike ljubavi prema Bogu, kad

su unatoč nejasnoća ipak htjeli vršiti Božju volju.

To je poruka za nas. Prepuni smo protivrječnosti, nedosljednosti, slabosti. Toliko puta ne

razumijemo ni sebe ni svoje mjesto u Crkvi i u društvu, toliko puta smo zdvojni, toliko puta

bismo se i s Bogom prepirali. I sve je to normalno. Samo jedno si ne smijemo dopustiti. Da

odemo. Unatoč svega, mi ostajemo. Prostodušno, iskreno, zajedno s Petrom govorimo:

„Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga. I mi vjerujemo i znamo: ti si

Svetac Božji.“ Sretnoga li Petra: Duh mu je uvijek u pravom trenutku nadahnuo pravu riječ. Ali

ne samo za njega. Za nas je ta riječ. Nje se držimo.

Page 222: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

222

DVADESET I DRUGA NEDJELJA

I.

Uvod i pokajnički čin

Kažu neki stručnjaci da je u našoj zemlji između ostalog problem i to što zakoni nisu dovoljno

jasni i određeni, tj. da zakoni, kako se to obično kaže, imaju previše „rupa“, pa se onda događa

da netko sve u skladu sa zakonom učini prijevaru i višestruko ošteti i društvo i pojedince.

Pravnici vele da se uvijek može naći nekog načina da se u određenoj mjeri zakon izigra, tako

da se zna dogoditi da budu kažnjeni koji su u maloj stvari – koji puta iz previda ili nemara –

prekršili zakon, dočim se uz pomoć dobrih odvjetnika znaju izvući oni koji su u većoj stvari

učinili nešto nepošteno. Nesavršeni su ljudski zakoni i ljudske uredbe. A što je sa Božjim

zakonom? O tome nam danas jasno progovara Krist Gospodin. On neka nam dade svoga duha

da tu njegovu riječ danas primimo čista i otvorena srca, da bi u nama, poput zrna zasijana u

dobru i plemenitu zemlju, donijela obilat rod.

Gospodine, ti si po Mojsiju i prorocima svoj narod poučavao svome zakonu. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti nas učiš da je prva zapovijed ljubav prema Bogu i bližnjemu. Kriste smiluj se!

Gospodine, ti i nas pozivaš da, podložni zakonu, iznad svega budemo podložni zakonu ljubavi. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Dogodi nam se da se vrlo neugodno iznenadimo od nekih ljudi. Eno, jedan se bračni par rastao

i obitelj se raspala. A oni su izgledali tako složni! Sve je izgledalo savršeno. On je bio pažljiv i

brižan i „kućevan“, ona je bila pažljiva supruga i brižna majka. Kuća im je bila uredna, djeca

pristojna i drag. Nitko nije čuo da su se nešto posebno svađali. I oni sami kažu da baš i nisu

imali nekih sukoba. Pa što se onda dogodilo? Jednostavno, tko zna iz kojih razloga, ljubav je

presušila. Nisu imali dovoljno ljubavi jedno za drugo i onda im je sav trud oko braka, kuće i

djece izgledao besmislen. Sve im je postalo teško, otuđili su se, umorili su se jedno od drugoga,

pa su onda došle i neke izvanjske napasti i – puklo je ono što je izgledalo tako čvrsto.

Jednostavno, ljubav je „presušila“

Ovaj me narod usnama časti…

Kao da se isto događalo i drevnim Židovima, kao što se to događa i nama. Evo, današnja čitanja

govore o zakonima i uredbama. Mojsije tako kaže narodu: „Poslušaj zakone i uredbe kojima

vas učim da biste ih vršili i tako poživjeli…“ Svaki pravedni zakon, a pogotovo Božji zakon,

usmjeren je prema dobru čovjeka koji ga vrši. Međutim, zakon je, da tako kažemo, tek izvanjski,

pravni okvir onoga nutarnjeg stava koji čovjek treba imati prema Bogu i bližnjemu. I tako se,

nažalost, u povijesti događalo, kao što se zna i danas dogoditi, da čovjek tek naizvan vrši neki

zakon. Tako proroci, na primjer, često govore kako izvanjsko obdržavanje žrtvenih propisa

malo vrijedi, ako čovjek, zanemari pravednost, milosrđe i ljubav.

U Isusovo vrijeme farizeji su bili osobito vjerni u izvanjskom obdržavanju Mojsijeva zakona,

što je osobito bilo vidljivo u obdržavanju obredne čistoće. Međutim, Isus ih prekorava da su

zaboravili milosrđe prema potrebnima u materijalnom i duhovnom smislu. Isus protiv njih

Page 223: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

223

uzima upravo riječi proroka Izaije: „Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene.

Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske.“ Pavao će kasnije ustvrditi da se ne

spašavamo po djelima Zakona, tj. puko, mehaničko vršenje zakona nije dovoljno da čovjek

bude dionik Božjeg kraljevstva. O čemu je, onda, riječ?

Iznutra, iz srca čovječjega…

Dobar je zakon. Potreban je zakon. Naime, čovjek koji puta uz najbolju volju i ne zna što mu

je u određenom slučaju činiti. I kad onda pročita npr. „Poštuj oca i majku… Ne ubij… Ne učini

preljuba… Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji“, onda zna što mu je činiti. Za nas kršćane

tu su, naravnao i tumačenja Crkve i crkvenih propisa. I nitko pametan protiv toga nema ništa.

Konačno, već smo govorili kako je i Isus bio podložan Mariji i Josipu, kako je u skladu sa

Zakonom slavio Pashu, te kako je , zacijelo, obdržavao i još neke druge odredbe Zakona.

Međutim za Isusa prvi je zakon bio zakon poslušnosti svojem Ocu, zakon milosrđa i ljubavi,

zakon povratka iskonskim vrijednostima. Zato on u današnjem evanđelju veli da je od izvanjske

obredne čistoće ruku, čaša i zdjela puno važnija čistoća srca. Tako se čovjek treba većma truditi

oko čistoće srca da, Božjom milošću u njemu ne budu oholost, zavist, mržnja, bludnost,

gramzivost ili bilo koje drugo zlo. Izvanjsko obdržavanje obredne čistoće treba slijediti tek

nakon toga.

Zakon i mi

Isprazna su mudrovanja o tom kako je bitno mijenjati ili prilagođavati zakone. Naravno, i

današnja se Crkva nastoji svojim uredbama prilagoditi vremenu i prilikama u kojima živimo.

Tako npr., još se neki među nama sjećaju kako se nije smjelo ništa jesti i piti od ponoći do

pričesti i to je, hvala Bogu, ublaženo. Međutim, promjena propisa neće od nas učiniti bolje

ljude. Tu je presudna ljubav prema Bogu i bližnjemu. Ljudi koji to imaju, jednostavno čine

dobro i sa smiješkom obdržavaju i one propise koji možda danas jesu a sutra ih neće biti. Isusov

nauk o odnosu srca i zakona sveti Augustin sažima u poznatu izreku: „Ljubi i čini što hoćeš.“

Što je dakle, naša dužnost? Jednostavno to da se stvarno, svim srcem trudimo služiti Bogu i

bližnjemu, da se trudimo u što većoj mjeri obdržavati zapovijed ljubavi prema Bogu i

bližnjemu. A onda nam sigurno obdržavanje nekih propisa neće predstavljati nikakvu

poteškoću. Jer nas ljubav čini slobodnima i vedrima.

II.

Uvod i pokajnički čin

Isus nas u svome evanđelju poziva da ga da se učimo od njega: jer sam krotka i ponizna srca i

naći ćete spokoj dušama svojim. (Mt 11,29). Gospodin je blag i krotak. I mi smo pozvani na

istu krotkost, blagost i poniznost. Danas bismo htjeli otvorena i ponizna srca primiti u se Božju

riječ. Htjeli bismo i ova sveta otajstva radosno i plodonosno proslaviti. Zato ćemo se pokajati

za sve svoje grijehe.

Gospodine, stvorio si nas da budemo tvoji prijatelji i suradnici u stvaranju ovoga svijeta. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti koji si nama u svemu slična osim u grijehu pokazao si nam put krotkosti i

poniznosti. Kriste, smiluj se!

Page 224: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

224

Gospodine, pozivaš nam da i mi budemo krotka i ponizna srca, da bismo postigli pravi

spokoj. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Oni koji su učili svirati neko glazbalo znaju što je to takozvani prstomet. To je strogo određeno

pravilo kojim prstom valja pritisnuti neku tipku. Iako se početnička melodija može odsvirati i

nekim vlastitim prostometom, to se ne dopušta, jer bi budući glazbenik imao poteškoća u

složenijim skladbama. I kod športaša – osobito plivača i atletičara – važna je tehnika, to jest

točan način kako se izvodi neki pokret, da bi se postigao najbolji mogući rezultat. I tu vježbenik mora krotko i poslušno izvršavati trenerove naputke, inače, nema ništa od dobrih rezultata.

Stvar je jasna: pravila su smišljeno načinjena i u službi su dobroga rezultata. Odstupanje od

pravila loše je za samoga natjecatelja.

Sa svom krotkošću primite usađenu riječ

Čuli smo prošle nedjelje kako je za neke Isusova riječ bila tvrda besjeda. Moramo biti iskreni:

doista nekad žeže Božja riječ i teško je povjerovati toj riječi, a još je teže po njoj živjeti. Evo,

kako li je koji puta i teško i mučno oprostiti! Kako li je tegobno nositi svoj križ: bolest,

nepravdu, progonstvo, obiteljske tragedije! Kako li je koji puta teško othrvati se napati da

čovjek učini neko zlo, da podlegne nekim strastima. Konačno, zar je lako živjeti na ovoj zemlji,

a pogled stalno imati usmjeren prema nebu? Koji puta ni sami nismo uvjereni da je baš dobro

živjeti prema evanđelju, jer nam nekako izgleda da je Božja riječ pisana za neka druga vremena.

A evo, danas sveti Jakov govori i potiče: Sa svom krotkošću primite usađenu riječ, koja ima

moć spasiti duše vaše! Upravo to. Želimo prihvatiti Božju riječ, makar je koji puta baš i ne

razumjeli, makar nam ona koji puta izgledala prezahtjevna, makar nam se činilo da nas

unazađuje u ljudskom društvu. Sa svom krotkošću želim prihvatiti Božju riječ koja me poziva

da se odreknem zla, da očuvam srce i misli od zlih primisli: zavisti, mržnje, osvetoljubivosti,

bludnosti… Sa svom krotkošću želim prihvatiti Božju riječ koja govori o praštanju i o dobru

koje trebam činiti i svome neprijatelju. To je taj prstomet, to jest put koji nas vodi do ostvarenja

samih sebe i Božjega kraljevstva u nama i u svijetu, sve do vječnosti. Zato treba doista prignuti

glavu i povjerovati Gospodinu da on najbolje zna što je za nas dobro i prihvatiti Kristovo

evanđelje kao zakon vlastitog života. I to za naše dobro. Konačno evanđelje i znači radosna,

vesela, blaga vijest spasenja.

Budite vršitelji

Apostol Jakov bio je jeruzalemski biskup i dobro je znao što znači konkretan život. Zato je

govorio svojim vjernicima, a dana govori i nama: Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji,

zavaravajući sami sebe. Kako li je samo za nas prikladna ova riječ! Svi smo mi danas skloni

ponosno reći da smo vjernici, da slavimo Kristove sakramente. Pitanje je, međutim, koliko se

to stvarno očituje u našem životu. Evo primjera. Svi znamo kako glasi prva i druga zapovijed.

A što reći o našim velikim psovkama. Slažu li se tu naša načela i naš svakodnevni život. Svio

znamo kako glasi treća zapovijed. A kako objasniti činjenicu da nam je nedjelja najdraži dan

za kupovinu. Zar ne da tako protuslovimo samima sebi, da smo samo slušatelji riječi, a ne i

vršitelji. A da ne govorimo o četvrtoj zapovijedi: gdje je nestalo poštovanje prema roditeljima,

djedovima i bakama, učiteljima, nastavnicima, profesorima, župnicima. Kazat ćemo da su neki

naši postupci u tome smislu opravdani. Međutim, kad bismo iskazivali svoje poštovanje

Page 225: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

225

isključivo onima koji ga u potpunosti zaslužuju, koji su besprijekorni i bez mane. kome bismo

uopće iskazivali poštovanje? I tako bismo mogli redati sve zapovijedi, sve crkvene odredbe.

Svi se mi trebamo iskreno potruditi da naš život odgovara našim riječima, odnosno vjerskim

načelima koje priznajemo. Samo ćemo tako biti pravi Isusovi učenici, sol zemlje i svjetlost

svijeta.

Bogoljubnost čista i neokaljana jest

Na koncu apostol Jakov navodi jednostavan, a tako važna primjer pravog bogoljublja:

Bogoljubnost čista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, čuvati

se neokaljanima od ovoga svijeta. Upravo to. Ljubav prema Bogu trebamo iskazivati ljubavlju

prema bližnjima i to osobito prema onima koji su slabi i nezaštićeni. Zar ne da toliko nasilja i

zla u obitelji, u školi, na poslu i u društvenom životu dolazi upravo zbog toga što nemamo

dovoljno srca i ljubavi prema malenima. Ne varajmo se. Veli Isus: Što god učiniste jednomu od

ove moje najmanje braće, meni učiniste! (Mt 25,40).

Dalje veli sveti Jakov da nam se valja čuvati neokaljanima od ovoga svijeta. Mi nismo izvan

svijeta i ne trebamo ni biti. Međutim, valja nam se čuvati onoga u ovome svijetu što se evanđelju

protivi. Ne bismo trebali dopustiti da nas, na primjer, obuzme želja za užitkom po svaku cijenu,

taština i želja za ispraznom slavom, da nas zabljesne žudnja za bogatstvom, vlašću, vladanjem

nad drugima, da nas obuzme lijenost, srdžba, oholost, mržnja osvetoljubivost. Ta mi smo

pozvani biti svjetlost svijeta, sol zemlje, to jest, mi bismo trebali Kristovom snagom

preobražavati ovaj svijet a ne da ovaj svijet rastače naše osnovne vrijednosti.

Mudar čovjek s pouzdanjem i krotkošću prima Božju riječ i vrši je, svjestan da ona i samo ona

ima moć spasiti njega i ovaj svijet. A na to smo pozvani kao učenici Isusovi i kao udovi njegova

tijela – Crkve.

III.

Iznutra, iz srca čovječjega

Strahote smo čuli u ovome ratu. Koliko li je velika ljudska nesreća, koliko silna ljudska bol.

Koliko li je suza poteklo, koliko li se ljudi okaljalo zlom mišlju, zlim riječima, zlim činima.

Golemo li je breme ljudskih grijeha i ljudskih nesreća! Tko to može izmjeriti? Ah, reći ćete - i

to s pravom! - bolje je to ne dirati. Neka vrijeme liječi rane, a Bog neka se smiluje svakom

grešniku. Upravo tako. Ni ja ne želim govoriti o tome da bih kopao po strahotama ovih godina,

nego stavljam pred oči te slike da bolje osvijetlim Isusovu današnju poruku. Iskreno, ja sam je

u posve novom svjetlu shvatio tek ovoga rata. što nam to Isus govori?

Isus raspravlja s farizejima o židovskim propisima obredne čistoće. I tumači: „Ništa što izvana

ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi - to ga onečišćuje. Ta iznutra,

iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti,

prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje.“ Vidite, neupućenom čovjeku

može izgledati sitničavo da Isus želi „kontrolirati misli“. Reklo bi se, naime, da je bitno ono što

čovjek čini, a ne ono što mu je u srcu. Isus želi liječiti upravo naše srce, našu savjest. Priznajem

da mi je dugo vremena nekako bila prestroga Isusova opaska da već onaj tko s požudom pogleda

Page 226: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

226

ženu s njom čini preljub u svome srcu. A onda je došao ovaj rat i onda smo mogli vidjeti. O

čemu to ljudi svjedoče? Evo.

Dolaze ljudi, oni koji su jedva preživjeli, i užasnuti pripovijedaju ne vjerujući ni sami onome

što su doživjeli. Ne samo da su došli naoružani ljudi i činili zločine, nego su i susjedi, poznanici,

kolege s posla prokazivali, mučili i ubijali svoje susjede i poznanike. Pa se ljudi pitaju: „Je li to

moguće? Pa taj je čovjek još prije mjesec dana izgledao posve normalno. Ja sam njemu

pomagao u gradnji kuće, on je meni pomagao. Zajedno smo išli na posao, naša su se djeca

zajedno igrala. Čestitali smo jedni drugima vjerske blagdane“. Ili drugi, sličan slučaj: čovjek

napušta selo u kojem se rodio, u kojem je neprestano živio, odlazi iz sela i već slijedećeg dana

šalje granate na to isto selo, po ljudima s kojima je do jučer živio. što se to odjednom dogodilo

u tome čovjeku? Nadalje, ne moramo gledati ratne događaje. Dogodi nam se da nas netko

neugodno iznenadi. Nikad ne bih rekao da taj moj poznanik baš onda kad mi je najpotrebnije

okrene leđa radi nekih svojih uskih interesa. Onda gledam s nevjericom: ma je li to taj isti

čovjek? što se to događa s ljudima?

Sudeći prema Isusovim riječima, ništa se novoga nije dogodilo. Vrlo je vjerojatno da je to zlo

već dulje vremena živjelo u srcu toga čovjeka. I kad je došla prigoda, to je zlo izišlo na površinu

i pokazalo se. Eto zašto je bitno čuvati čistim svoje srce.

Primjeri su strašni, ali je poruka jasna. Na početku mise kajemo i za ono što smo sagriješili

mišlju. I doista, važno je nastojati sačuvati svoje srce od svake sjenke mržnje, osvete, zavisti,

uznositosti. Treba njegovati svoje srce. Bude li nam srce čisto, s Božjom pomoću bit će nam i

djela čista. Zato i molimo Gospodina da nas izbavi od Zloga.

Čuvajmo svoje srce. I ne dopustimo da bez ikakvog ograničenja ulazi u nj štošta što nas kalja i

opterećuje. Kaže Ivan: „Ako nas srce ne osuđuje, možemo zaufano k Bogu“ (1 Iv 3,21).

Page 227: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

227

DVADESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU

I.

Uvod i pokajnički čin

Isus nas uči da nam je samo jedan Otac – Bog, a da smo svi mi braća i sestre. Daleko je od

Isusova evanđelja svako nadimanje i svako natjecanje po kojem bi jedan čovjek vrijedio više

od drugoga. Danas nas Gospodin po apostolu Jakovu ozbiljno opominje da vjeru u Krista

Gospodina ne miješamo s pristranošću. Htjeli bismo i ove nedjelje riječ Božju i čuti i prihvatiti.

Zato ćemo se pokajati za svoje grijehe i propuste da budemo dostojni i ove Božje riječi i

euharistijske gozbe.

Gospodine, ti si nas stvorio na svoju sliku, sebi slične. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti nas učiš da je samo jedan naš Otac – onaj na nebesima, a da smo svi mi braća i

sestre. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas učiš da trebamo biti osobito pažljivi prema slabima i nezaštićenima. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Ljudi koji su bili u Americi pripovijedaju kako, uza sve dobre zakone, ipak se osjeti da crnci

baš i nisu ravnopravni s bijelcima. Iako su zakoni dobri i jamče ravnopravnost, u nekim

dijelovima te velike države u običnom životu za crnce još ima dosta poteškoća. Međutim tu ima

jedna iznimka. Ako je neki crnac uspješan i bogat, sva su mu vrata otvorena. On postaje narodni

heroj. Nemojmo, međutim, prebrzo osuđivati Amerikance. Možemo li mi reći da je u našem

društvu u praktičnom, svakodnevnom ostvarivanju svojih prava siromah posvema izjednačen

bogatom, uspješnom i uglednom čovjeku? Osjeti li se takva razlika i u Crkvi, tako da neki veliki

donatori npr. ipak imaju u crkvi posebna mjesta? kako god bilo u društvu i Crkvi, evo nam o

tome Božje mudrosti po riječima apostola Jakova.

Vjeru Gospodina našega… ne miješajte s pristranošću

Evo, problem pristranosti u Crkvi poznat je još iz apostolskih vremena. Jakov prigovara kako

na euharistijskom slavlju bogat čovjek, samim tim što je bogat, dobiva posebno mjesto, dočim

siromah zauzima posljednje mjesto. Veli: „Braćo moja, vjeru Gospodina našega Isusa Krista

slavnoga ne miješajte s pristranošću! Dođe li na vaš sastanak čovjek sa zlatnim prstenjem, u

sjajnoj odjeći, a dođe i siromah u bijednoj odjeći i vi se zagledate u onoga što nosi sjajnu odjeću

te reknete: 'Ti lijepo ovdje sjedni!', a siromahu reknete: „Ti stani - ili sjedni - ondje, podno

podnožja moga!'„ Rekli bismo, nevjerojatno! Sve to u onom prvom, apostolskom naraštaju

kršćana. I ta se pristranost očitovala u najsvetijem trenutku, na euharistijskom slavlju!

Suci što naopako sude

Nije čudo da nas Božja riječ tako često poziva na budnost. Upravo to. Vidjeli smo. U provom

naraštaju pastiri su u Crkvi bili najizvrsniji – bili su to apostoli, učenici Gospodinovi. I kršćani

su bili posebni. Bio je to onaj prvi naraštaj, bili su to ljudi koji su odrasloj dobi prihvatili

Kristovo evanđelje, često puta uz opasnost za vlastiti život. Pa ako su se među njima događale

Page 228: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

228

tako ružne stvari, što tek mi možemo reći? Upravo to da uvijek trebamo biti budni i uvijek se

iznova preispitivati da nam se ne bi događalo da na tako ružan način preziremo svoje bližnje.

A takve se stvari u manjoj ili većoj mjeri neprestano događaju. Npr. novodiplomirani liječnik

odmah pomisli da je prešao u višu kastu, novozaređeni svećenik i nesvjesno misli kako se

uzdigao iznad ostalih vjernika, novoizabrani političar misli da i više zna i više vrijedi od ostalih,

čovjek koji je zakoračio putem slave i uspjeha odmah misli da ima pravo na sve privilegije te

da se na njega zakoni ne trebaju odnositi kao prema ostalim smrtnicima, počevši od prometnih

propisa pa do ozbiljnijih stvari. I što je osobito tužno, te nazovi velike i nazovi zaslužne u tome

podržavaju oni koji im se dive i koji misle kušati od mrvica koje padaju s njegov stola. Svaki

umišljeni čovjek ima neke koji mu se dive i koji mu podilaze. Naravno dok je veleuspješan i

visoko rangiran. Moramo reći bez okolišanja: u korijenu toga zla stoji oholost, temeljni i prvi

grijeh.

Nije li Bog one koji su svijetu siromašni izabrao?

A Bog se ne da zabljesnuti. Boga doista ne možemo zadiviti svojom umišljenom pameću i

svojom trenutnom snagom i bogatstvom. Jer, sve je bogatstvo od Boga i sva je snaga samo u

Bogu. Bog se samo može žalostiti kako čovjek ružno upravlja darovima koje je od Boga dobio.

Bog se dade zadiviti i zabljesnuti samo onim što je njegova, Božja bit. Bog se raznježi nad

djelima ljubavi, milosrđa, dobrote, praštanja, čovjekoljublja. Bog se raznježi kad vidi kako

čovjek pomaže slabu i nemoćnu ne gledajući ni na kakvu nagradu, nego jednostavno tako, iz

ljubavi i dobrote. Zato Jakov jasno veli: „Čujte, braćo moja ljubljena: nije li Bog one koji su

svijetu siromašni izabrao da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva što ga je obećao onima

koji ga ljube?“

Što god mi mislili o tome, narod veli: „Svaka sila za vremena“. I Bog nam u određenim

primjerima pokazuje kako je isprazna ljudska veličina i kako je tašta i prolazna ljudska slava.

Gdje je sada Aleksandar Veliki? Gdje je sada veliki Cezar? Što je sada s Napoleonom? Gdje li

je sada onaj strašni Staljin zbog kojeg su drhtali na stotine milijuna ljudi? Što je sada s glumcima

i pjevačima koji su još prije nekoliko desetaka godina mislili da su božanstva? Što je s

velikanima iz našeg društva koji su prije pola godine otišli u mirovinu? Doista, posvema je u

pravu Boja riječ u Knjizi Propovjednikovoj koja veli: „Ispraznost nad ispraznosti, sve je

ispraznost…!“

Zato, nek nas Gospodin ispuni poniznošću, dobrotom, strpljivošću i ljubavlju prema svakom

čovjeku, a osobito prema onima nezaštićenima, tako da od nas bude daleka svaka pristranost i

oholost.

II.

Uvod i pokajnički čin

Uvijek među nama ima onih koji vide zlo i nevolju i naviještaju propast. To su oni koje

nazivamo dežurni katastrofičari. Naglašavaju snagu zla i ističu našu slabost i nemoć. Mi

vjernici, naprotiv, znamo da je Bog iznad svega i da je Božja sila jača od svakoga zla. Zato se

ne plašimo niti izvanjskih nevolja niti vlastitih slabosti. Mi se jednostavno trudimo ukloniti

grijeh iz naše duše i nastojimo Bojom snagom činiti dobro. I onda, znamo, Bog u nama i po

Page 229: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

229

nama djeluje. Zato ćemo se i na početku ove svete mise pokajati za svoje grijehe i zamoliti

Gospodina milost da budemo njegovi vjerni suradnici.

Gospodine, ti si iznad svega, ti si Gospodar svega, ti si jedini Bog. Gospodine, smiluj se!

Kriste, u tebi je sve stvoreno i sve stoji u tebi. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da budemo suradnicima tvojega djela spasenja. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Kad pogledamo neku veliku građevinu – pogotovo onu iz davne prošlosti – pomislimo, je li

moguće da su to učinili ljudi i to ljudi koji su višestruko manji od nje. Pomislimo samo na

piramide! Pa ipak, malo po malo, ciglu po ciglu, kamen po kamen i – evo velike građevine.

Sličan je osjećaj kad pogledamo neki veliki most nad dubokom rijekom ili provalijom.

Međutim, izvođači se nisu dali omesti, nisu se uplašili. Znali su da imaju i znanja i sposobnosti

i doveli su dvoje djelo do kraja.

Budite jaki, ne bojte se!

Možemo samo zamisliti apostole na početku njihova misijskog djelovanja. Toliki veliki svijet

pred njima, a oni maleni i obični ljudi. Pa ipak su krenuli. I učinili velike stvari. Tako danas u

prvome čitanju prorok u Božje ime sokoli svoj narod. Veli: Recite preplašenim srcima: „Budite

jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, Bog sâm hita da vas spasi!“

I nama se čini kao da stojimo pred golemom planinom koju treba prijeći, pred dubokim jazom

koji treba pregaziti. Ne trebamo se plašiti. Ako smo s Bogom, ako smo na njegovoj strani bit

će s nama i njegova zaštita. Ne treba se plašiti ovoga svijeta niti životnih poteškoća. Evo, možda

nam se čini da naše okruženje i nije baš duhovno. Svi su zabrinuti i zauzeti materijalnim

probicima. Toliki se muče i trude da se pomaknu na društvenoj ljestvici. Nekima je jedino važno

da žive i uživaju ovaj svijet. Kako u tome okruženju tražiti istinske evanđeoske vrijednosti.

Kako podnositi životne nedaće, bolesti, nesreće, nerazumijevanje, progonstvo. Kako odoljeti

navalama zloga pa se oduprijeti osveti, zavisti, mržnji, pohlepi, najrazličitijim strastima. Kako

s vjerom i nadom nositi vlastiti križ? Kako hoditi ovom zemljom a imati pred očima nebesku

domovinu? I sveti Pavao, koji je mnogo prepatio poradi evanđelja za to svjedoči. Veli: Bog je,

čini mi se, nas apostole prikazao posljednje, kao na smrt osuđene, jer postali smo prizor svijetu,

i anđelima, i ljudima - mi ludi poradi Krista, vi mudri u Kristu; mi slabi, vi jaki; vi čašćeni, mi

prezreni; sve do ovoga časa i gladujemo, i žeđamo, i goli smo, i pljuskaju nas, i beskućnici smo,

i patimo se radeći svojim rukama. Proklinjani blagoslivljamo, proganjani ustrajavamo,

13pogrđivani tješimo. Kao smeće svijeta postasmo, svačiji izmet sve do sada (1 Kor 4,9-13).

Pa, ipak, znamo, Pavao se nije dao smesti. Znao je kome je povjerovao i u svome poslanju

ustrajao je do kraja.

Sljepačke će tad oči progledati Effata!

O onim vremenima, vremenima Mesije-Spasitelja prorok danas dalje govori: Sljepačke će tad

oči progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemákov će jezik klicati. I

stvarno. U Isusovo se vrijeme upravo to dogodilo. Znamo, Isus je slijepcima podario vid, sluh

gluhima, nijemima govor, uzetima zdravlje. I još više od toga. Isus je siromasima navijestio

evanđelje, grešnicima opraštao, strancima otvorio put u nebesko kraljevstvo. I upravo takvi i

mi danas stojimo pred Isusom. S jedne strane vidimo svoju nedostatnost, svoje slabosti i svoju

grešnost. Osjećamo kako nam je manjkava vjera, kako su nam riječi nedostatne, kako ne

Page 230: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

230

svjedočimo dovoljno Kristovo evanđelje u ovome svijetu. Pa nas onda zna uhvatiti

malodušnost. Tko sam ja da se nešto posebno trudim oko vrednota evanđelja? Nije li ovaj svijet

i prevelik i prejak i preokrutan da bi u njemu mogla zasjati istina evanđelja. Konačno i ja sâm

sam i nedostatan i grešan. Pa se onda prepustismo masi i matici, neka nas nose. A evo, Božja

nas riječ jača i sokoli. Nismo sami! Bog je uz nas. Ni apostoli nisu bili ni besprijekorni ni

naročito jaki, ali je u njima bila snažna Kristova riječ. Svatko od nas može i treba – u prvom

redu u sebi samome! – učiniti da zaživi Božja riječ. Prema tome, ja mogu ostaviti svoje grijehe

i zle navike. Ja mogu učiniti otklon od duha ovoga svijeta. Ja mogu u molitvi svednevice

otvarati svoj duh Bogu. Ja mogu napredovati u dobru. Ja mogu – u koliko god to malenoj mjeri

bilo – biti svjetlost svijeta, sol zemlje i kvasac u ovome vremenu. Meni Bog povjerava Kristovo

evanđelje u svojoj Crkvi, mene Bog poziva da budem suradnikom u naumu njegova spasenja u

Kristu. Ne trebam se bojati. Ta ne govorimo to mi, nego duh Božji u nama, ne činimo to mi,

nego je u nama djelatna Božja snaga. Pa kao što prostodušni i jednostavni ljudi s radošću rađaju

djecu i odgajaju ih u svemu što je dobro, tako svatko od nas može donositi i rađati Krista u

ovome svijetu.

Dobro je sve učinio

To je Isus činio. Evo, danas je gluhonijemom čovjeku vratio zdravlje. Ljudi su bili oduševljeni

i zadivljeno govorili: Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti! Tu radost, to

oduševljenje i mi želimo širiti u sebi i u svijetu oko nas. Isus sve dobro čini! Možda netko misli

da Božje zapovijedi i Kristovo evanđelje čovjeka ograničuju. Mi znamo i vjerujemo da Isus sve

dobro čini. Sve što govori, za nas je i za naše dobro, sve što čini bilo je dobro za nas i za naše

spasenje. Zato ne malakšemo. zato nismo obeshrabreni. Zato smo radosni i oduševljeni: ta mi

naviještamo veselu, radosnu vijest.

Ne trebamo jadikovati nad ovim svijetom. Ne trebamo se plašiti snaga zla koje susrećemo. Mi

želimo biti vjerni Kristovu evanđelju znajući da je uz nas sam Gospodin, njegova snaga,

njegova pobjeda i njegova radost, radost koja se proteže do u vječnost.

III.

Pristranost?

Kako lijepo i romantično zvuče neka izvješća iz apostolskih vremena! Eto: apostoli velikom

silom čine čudesne znakove, silno ih mnoštvo nasljeduje i po cijenu vlastitog života i

mučeništva. Svi su bili sveti, nazivali su se braćom i sestrama, međusobno su se pomagali, nije

bilo nikakvih razlika među njima. Kad tako nešto čuje, čovjeku dođe da usklikne: „Ljudi, ima

li još uvijek možda negdje takav kraj? Idem odmah tamo!“

A onda, u današnjem drugom čitanju, „hladan tuš“. Evo što govori Jakov: „Vjeru Gospodina

našega Isusa Krista slavnoga ne miješajte s pristranošću!“ O čemu se radi? Vjerojatno je na

bogoslužnim sastancima došlo do nekih ružnih pojava. Jakov napominje kako se bogatom

čovjeku „sa zlatnim prstenjem, u sjajnoj odjeći“ daje počasno mjesto, a siromahu posljednje.

Doista zvuči nevjerojatno. Pa ovdje se radi o prvom naraštaju, o prvoj generaciji kršćana! Radi

se o Jeruzalemskoj zajednici koju vodi Jakov, brat Gospodinov! Pa ipak. Ne svjedoči li nam i

Pavao o neredima u Crkvi u Korintu, gdje su se bogataši opijali i razmetali, a siromasi stidjeli?

Page 231: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

231

Doista, da se duboko zamislimo. Od samih početaka izuzetno je velika napast u Crkvi da se

gleda na bogatstvo i ugled vjernika i da ih se po tome svrstava, što je osobito došlo do izražaja

kad su prestali progoni. Crkva je tada dobivala na značenju, a crkveni su dostojanstvenici rado

išli ruku pod ruku s carevima i njihovim službenicima, a to je često znalo biti i u kasnijoj

povijesti Crkve. Kao da su zaboravili što dalje govori Jakov: „Čujte, braćo moja ljubljena: nije

li Bog one koji su svijetu siromašni izabrao da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva što

ga je obećao onima koji ga ljube?“

No, hvala ti, Bože, uvijek je bilo u Crkvi onih koji su posebnu ljubav pokazivali upravo prema

siromasima i prezrenima. Koliki li su se sveci posvetili upravo po služenju siromasima! Koliko

li je redovničkih zajednica nastalo upravo sa svrhom služenja siromasima, napuštenima,

bolesnima!

Ni mi danas ne bismo smjeli nikada zaboraviti da je Gospodin Isus došao donijeti radosnu vijest

siromasima. Hvala Bogu, puno se dobra učinilo ovih zadnjih teških godina: i za izbjeglice i

prognane, za školsku djecu. Toliki župnici zadivljujućom domišljatošću čine dobro tako da im

„ne zna desnica, što čini ljevica“. Koliki laici su dali svoj veliki doprinos dobrovoljnim radom

i prihvatom najpotrebnijih.

Međutim, napast pristranosti uvijek vreba. I nije lako uvijek biti pametan. Evo, npr. župnik koji

nešto u ova nesklona vremena gradi ili obnavlja redovito je upućen na „donatore“. I onda se te

ljude nužno drugačije tretira, „gleda im se kroz prste“, postaju nekako prvi u župi, iako je blago

rečeno sumnjih vačin na koji je on došao do svog kapitala. Kao da poneko, darujući Crkvu,

osim novca želi oprati i svoju savjest! Ili, drugi primjer, znamo da je važno uključiti se u

društvena kretanja. I onda gospodin profesor, načelnik općine, župan ili neki ministar uvijek

ima „poseban tretman“. Neki ljudi kažu: kao imućan čovjek, kao društveno priznata osoba

jednostavno više kotiraš u župi i kod župnika... Jesu li u pravu?

Nitko do nas nije posve nevin u ovim pitanjima. Naravno da polazim od sebe. Neka nam se

Gospodin smiluje da i mi imamo otvorene i oči i uši i srce za siromahe, te da i mi, nikoga ne

odbacujući, „naviještamo radosnu vijest siromasima“.

Page 232: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

232

DVADESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU

II.

Uvod i pokajnički čin

Isus nas poziva da svoju vjeru pokazujemo svojim životom. Tako ćemo biti njegovi pravi

učenici, odnosno, kako on to veli, sol zemlje i svjetlost svijeta. Nažalost, toliko puta naša vjera

i naše riječi ne odgovaraju našem životu. Zato ćemo se na početku ove svete mise pokajati za

svoje grijehe i propuste, da bismo tako bili dostojni ovih svetih otajstava.

Gospodine, za sebe si nas stvorio, sebi slične. Gospodine, smiluj se!

Kriste, poučio si nas da se po muci i smrti dolazi do slave uskrsnuća. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da svojim svakodnevnim životom pokazujemo i ostvarujemo svoju vjeru. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Prijatelj se, naravno, u nevolji poznaje. Kao i političari nakon izbora. Svi ćemo se složiti da je

puno važnije što netko čini za nas, negoli što nam govori. Jednako je tako i s našom vjerom. O

tome nam sasvim jasno govori sveti Jakov u današnjem drugom čitanju.

Vjera bez djela?

Veli: Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Može li ga vjera spasiti?

I onda iznosi primjer: ako je pred nama netko u potrebi, neće mu pomoći naše lijepe riječi, nego

djela milosrđa. Veli: Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas

rekne: „Hajdete u miru, grijte se i sitite“, a ne dadnete i što je potrebno za tijelo, koja korist?

Zato, nastavlja dalje Jakov, vjera, ako nema djelâ, mrtva je u sebi.

Sve nam to zvuči posve jasno, ali ako to primijenimo na sebe, onda se nalazimo u nelagodi.

Evo. Svi ćemo s ponosom reći da vjerujemo u Boga, da smo katolici. Očituje li se to stvarno u

našem životu? U kojoj mjeri vršimo baš sve Božje zapovijedi? Ljubimo li stvarno Boga iznad

svega, a bližnjega svoga kao sebe same? Pa onda, kada iskreno pogledamo u svoju nutrinu,

vidimo da u nama ima isuviše zavisti, pa i mržnje, da smo toliko puta lijeni u svojim vjerskim

obvezama, da smo skloni dati previše maha svome jeziku, da je u nama premalo poštovanja

prema roditeljima i starijima, da smo skloni nečasno voditi poslove, da baš ne poštujemo svetost

svoga i tuđega braka, da suviše dajemo maha različitim strastima i ovisnostima. A što onda reći

o našim dobrim djelima? Koliko se trudimo vidjeti tuđu potrebu, imati strpljivosti, praštati,

pomoći, počevši od svojih najbližih? Koliko se trudimo u molitvi u redovitom slavljenju

euharistije, pa i za vrijeme godišnjeg odmora? Koliko nastojimo svojoj djeci usaditi ponajprije

one ljudske i duhovne vrednote? Jednom riječju, u kojoj smo mjeri mi svjedoci Kristova

evanđelja? Može li apostol onda i za nas reći da nam je vjera mrtvu u sebi, jer je ne pokazujemo

svojim djelima? Ne varajmo se. Ni mi sami ne možemo ocijeniti kolika i kakva je naša vjera u

našim srcima. Međutim, naša zauzetost oko dobra, naša dobra djela svjedoče o snazi naše

vlastite vjere, baš kao što je to i u našem redovnom životu. Ne kaže uzalud poslovica da se

prijatelj u nevolji poznaje, dakle po djelima, onda kad je najpotrebnije. Tako i naša vjera: ako

u nevoljama u velikim kušnjama pokažemo stalnost i vjernost Bogu i našim kršćanskim

Page 233: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

233

načelima, onda možemo reći da živimo po svojoj vjeri i od svoje vjere. Ta neki su naši velikani

i vlastiti život dali za evanđelje.

Sin čovječji treba da mnogo pretrpi

Upravo tim putem je išao i Isus. Čuli smo. Ljudi su bili oduševljeni. Tako su jedni za njega

rekli da je Ivan Krstitelj, da je Ilija, da je neki od proroka. Lijepo je to bilo čuti. Prekrasno je to

izgledalo kada su ga slavili kao Mesiju i proroka, kada su za njim pohrlili odasvuda, kada su

visjeli o njegovoj riječi. Konačno, Petar svečano izjavljuje da je Isus Krist, to jest, onaj od vijeka

iščekivani Mesija-Pomazanik. Međutim, na sve te hvalospjeve Isus govori kako on treba mnogo

da pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon

tri dana da ustane. Nakon sve slave i proslave, Isus kao ključni trenutak svoga poslanja

spominje muku, smrt i uskrsnuće. Poznato nam je: Isus je govorio Božju mudrost, ta on je

vječna Mudrost, donio nam je Evanđelje, blagu i radosnu vijest spasenja. Nadalje, Isus je činio

mnoga čudesa. Pa ipak, vrhunac njegova djela spasenja jest upravo njegova muka i smrt. Tada

je svojim djelima – svojom potpunom predanošću pokazao svoju vjernost svome nebeskom

Ocu. I baš zbog svoje predanosti, Bog ga je uskrisio i uzvisio.

Tko hoće biti moj učenik…

Ni za nas nema drugoga puta. Veli nam danas Isus: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne

samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Političari, alternativni liječnici, kojekakvi

iscjelitelji i mudraci ovoga svijeta nude nam blagostanje, zdravlje i ispunjenje naših želja na

ovoj zemlji. Međutim, duboko u sebi znamo da su to samo zavaravajuće reklame. Isus je ovdje

jasan: ovdje na zemlji valja nam nositi svoj križ. To je ovozemna stvarnost. Još tvrđe mogu

zvučati daljnje Isusove riječi. Veli: Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život

svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga. U očima ovoga svijeta pravi Isusov učenik je veliki

gubitnik: ne hrani se moću i slavom ovoga svijeta. On odbacuje ispraznu slavu i hrani se nečim

drugim što stvarno može ispuniti njegov život već ovdje na zemlji. Međutim, Isus nam za naše

ovozemne nevolje nudi puno više. Kao što je on po muci i smrti prešao u slavu uskrsnuća, tako

i nas po našim nevoljama pridružuje svojoj proslavi. Tako Isus na drugom mjestu veli da, istina,

trebamo nositi njegov jaram i breme: jaram je moj sladak i breme moje lako (Mt 11,30). Nije,

dakle, presudan jaram, teret, breme ili križ koji nosimo i podnosimo. Nije presudna poteškoća,

nevolja ili – ljudski govoreći – nesreća koja nas pogađa. Važno je i presudno je s kakvom

vjerom nosimo i podnosimo ono što je naše. Jer, tko Božjom snagom podnosi životne nevolje,

one za njega uopće nisu strašne, kao što to može izgledati očima ovoga svijeta. U tome slučaju

ispunjamo život mirom i radošću. Tako samo očima vjere možemo na primjer razumjeti Pavla

koji je bio i zatvaran i kamenovan i šiban, i suđen i pogrđivan i gladan i žedan i beskućnik, a

koji ipak sa svim mirom veli: Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama,

progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak (2 Kor 12,10). Mi

molimo i za mir i za zdravlje i za blagostanje, ali najviše molimo za mir Kristov. Jer, kad smo

u njemu, sve imamo.

Page 234: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

234

DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU

I.

Uvod i pokajnički čin

U predizbornom vremenu politički se kandidati već poslovično zaklinju da ulaze u politiku

isključivo radi općeg dobra, da im njihovi vlastiti probici nisu uopće važni, da se ni na koji

način ne žele isticati, nego da isključivo žele služiti građanima svoje zemlje. Neka im Bog učini

da bude kako govore! Bili bismo najsretnija zemlja na svijetu. Međutim, iskustvo nas uči da su

nažalost često u pravu oni koji tvrde da vlast kvari ljude i da su društvena priznanja često vezana

s častohlepljem i željom za isticanjem i vlastitim probicima. Božja nas riječ upozorava da to ne

dolikuje Božjim ljudima i da nam se boriti protiv takvih poriva u sebi. A vidjet ćemo od tih

poriva nisu bili imuni ni Isusovu najbliži suradnici.

Gospodine, ti si jedini svet, ti si jedini Gospodin. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti svoje učenike učiš putu poniznosti i ljubavi. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti u svoje kraljevstvo pozivaš ponizne. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Poznate su poteškoće koje se događaju pri upisu u srednje škole. Ako ostavimo po strani

moguće nezakonito upisivanja „preko veze“, još uvijek ostaje poteškoća se neujednačenim

načinom ocjenjivanja. Tako npr. neki učenik može imati puno više bodova jednostavno zato što

dolazi iz neke škole gdje su kriteriji puno niži i gdje petice samo pljušte, dok neki drugi učenik

sa svojom četvorkom, u znanju nadmašuje svog kolegu odlikaša. Naravno, ocjene su uvijek

subjektivne i često ne odražavaju pravo stanje stvari. Postavljamo pitanje: je li netko samim tim

hrabriji i zaslužniji ako dobije neko odlikovanje? Je li taj čovjek bio hrabriji od onog

nepoznatog vojnika za čiji se grob nikad neće saznati? Ili: na sprovodu nekoga čovjeka čujemo

mnoge govore i rijeku hvalospjeva. Je li taj čovjek bio nužno bolji čovjek od nekog siromaha

na čijem se sprovodu našlo tek nekoliko ljudi?

Tko je najveći?

Često smo i mi takvi. Volimo da se naše ime istakne, da dobijemo ljudsko i društveno priznanje.

I evo što se dogodilo Isusovim učenicima. U Kafarnaumu pita Isus svoje učenike:“Što ste putem

raspravljali?“ A oni su umuknuli, jer su putem međusobno razgovarali tko je od njih najveći.

Možemo samo zamisliti kako je tekla ta rasprava dok su učenici išli putem. Zacijelo su mjerili

svoju veličinu time tko je prije pristupio Isusu, tko je školovaniji, rječitiji, tko je stariji, kome

je Isus bio uputio neku značajnu riječ. Zapravo, nije bitno oko čega su se prepirali, nego valja

uočiti njihovu potrebu da se ističu, da se nameću, da za sebe traže prva mjesta, da broje svoje i

tuđe zasluge. Ispadne, kao da je ova su u ovu cijelu avanturu s Isusom pošli radi vlastite

promidžbe. Zar da se na to svede naviještanje Isusova evanđelja?

Tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji

Isus želi kod svojih učenika u korijenu sasjeći takvu napast. Ne želi da se njegovi učenici

isprazno nadmeću. Čovjek je velik onoliko koliko je velik i ništa ne postiže time što se naizvan

Page 235: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

235

stavlja na određeno mjesto. Međutim, veli Isus, ako netko baš želi biti velik, onda neka bude

poslužitelj svima. Neka bude velik u dobroti, u ljubavi, u praštanju, u svakom dobrom djelu.

Tko želi biti stvarno velik neka primi jedno dijete, neka mu učini dobro, jer mu dijete ne može

ničim uzvratiti, osim svoga osmjeha i svoje ljubavi.

Čovjek je velik onoliko koliko ljubi. To je jedino što vrijedi i to je jedino mjerilo kojim ćemo

biti mjereni i to je jedino što je stvarno vrijedno truda. Sveti Jakov je tu također posve određen.

Veli: Gdje je zavist i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo.“ Očigledno, što je u

određenom trenutku bio problem Isusovih učenika, to sada postaje problem apostolskih

učenika. Još dalje Jakov govori veoma oštro: „Odakle ratovi, odakle borbe među vama? Zar ne

odavde: od pohota što vojuju u udovima vašim? Žudite, a nemate; ubijate i hlepite, a ne možete

postići; borite se i ratujete.“. Eto, dokle može dovesti i dokle dovodi pohlepa za vlasti! Do

ratova i strašnih nesreća.

Mi, prvi ili posljednji?

Đavolska je napast žuditi i hlepiti za nekim ovozemnim probicima i priznanjima, pogotovo na

račun drugih ljudi. Čovjek umišlja da će biti sretniji ako mu se ime pojavi na prvim stranicama

novina, ako bude proglašen spasiteljem nacije ili Crkve, ako dobije neka društvena i crkvena

priznanja. Ovdje, naravno, nije riječ o priznanjima kao priznanjima. Pravila dobrog ponašanja

nalažu da društvo ili crkva i sli ili neka društvena organizacija dade priznanje svojim zaslužnim

članovima. To je jednostavno znak poštovanja i ljubavi, a onaj tko dobiva to priznanje po tome

samom priznanju nije ni veći ni manji, nego upravo onakav kakav jest, što on sam zna po svojoj

savjesti i što zna Bog. Ružno je, strašno a ponekad i opasno kad čovjek žudi za vlašću, za prvim

mjestima, za priznanjem. Kao prvo to je jadno zbog toga što takav čovjek zapravo nema

povjerenja u samoga sebe, što je duboko u sebi nezadovoljan samim sobom, što je prazan u

sebi, pa onda tu strašnu prazninu pokušava ispuniti izvanjskim priznanjima. Jakov nam govori

da takav stav može dovesti i do strašnih zločina, čak i do rata. Povijest nam pokazuje da je,

nažalost, bio u pravu. Dovoljno je prisjetiti se Hitlera i Staljina.

Isusov put, je, kako čusmo, drugačiji. To je put jednostavnosti, služenja i ljubavi. Tako se stječe

nepropadljivo blago, ono na nebesima. Dok ide tim putem čovjek već ovdje na zemlji ispunja

svoje srce mirom i blaženošću. Zato, unatoč napastima za samoisticanjem, neka nam uzorom

bude Krist Gospodin, koji je krotka i ponizna srca. I – samo tako – naći ćemo mir svojim

dušama.

II.

Uvod i pokajnički čin

Može nam izgledati neobično da nas se u ispitivanju naših grijeha upućuje da razmislimo što

smo sagriješili mišlju. Je li uopće moguće da nekoga povrijedim mišlju? Ta kakvo zlo time

mogu učiniti? Danas nam Božja riječ govori upravo o tome da trebamo čuvati svoje srce i svoje

misli čistima od svakoga zla, pa će onda i naša djela biti čestita. Ta iz dobrih namisli izlazi

dobro, a iz zlih zlo.

Gospodine, stvorio si nas na svoju sliku, sebi slične. Gospodine, smiluj se!

Kriste, pozivaš nas da se odreknemo svakoga zla u mislima, riječima i djelima. Kriste,

smiluj se!

Page 236: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

236

Gospodine, budi nam milostiv i oprosti sve naše grijehe, da te možemo dostojno slaviti u

ovoj svetoj misi. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Apostol Jakov bio je poglavar jeruzalemske Crkve. I kao što svaki iskusan roditelj zna kako i

gdje mladi ljudi znadu upasti u nevolje, tako je i Jakov dobro znao koje poteškoće i pogreške

mogu opterećivati crkvenu zajednicu. Naime, ako su vjernici kršteni, poučeni i poučavani, nisu

time bili oslobođeni napasti, pa i grijeha. Zato u današnjoj poslanici Jakov upozorava svoje

vjernike.

Gdje je zavist i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo

Veli: Gdje je zavist i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo. Zavist je grijeh koji, rekao

bih, dolazi od slabe i manjkave vjere. Zavidnik griješi protiv svoga bližnjega, ali još više protiv

Boga. Kako to? Evo. Na primjer, ja kao svećenik mogu zapaziti kako je moj kolega rječitiji, od

mene, kako se ophodi s ljudima bolje nego ja. Mlađi je, zdraviji, okretniji, sposobniji. Čini mi

se da me u mnogo čemu nadvisuje. I što s događa? Počinjem mu zavidjeti. A kad pogledamo

malo bolje, ako je neki svećenik stvarno sposoban u svakom pogledu, ako je srdačan i dobra

srca, ako je iskreno pobožan, otkuda njemu sve to? Nije li to jedino i isključivo Božji dar? Pa

onda, ako sam mu zavidan, to jest, ako je meni krivo što on ima toliko puno darova, onda time

prekoravam Boga koji mu je sve to dao. Ili, nadalje, prigovaram Bogu što je meni, po mom

mišljenju, dao manje ili što ljudi ne zapažaju mojih kvaliteta. Jasno je: kada zavidimo svome

bližnjemu, svjesno i nesvjesno Boga prezirem. I onda, veli Jakov, od zavisti dolazi nered i

svakovrsno zlo djelo. Onda dolazi nesloga, svađe, podmetanja, spletke, zakulisne igre,

mržnja… Jedno zlo vuče drugo zlo, grijeh rađa još većim grijehom… Zato Jakov danas veli:

Odakle ratovi, odakle borbe među vama? Zar ne odavde: od pohota što vojuju u udovima

vašim? Upravo tako: pohota je u nama. Ne radi se ovdje, naravno, isključivo o nećudorednoj

pohoti, nego o bilo kojoj strasti koji zavlada nama, do te mjere da sve činimo da bismo joj

udovoljili. Tako od zle misli i namisli dolazi i zao čin. Činimo zlo drugome ne bismo li nešto u

ovome svijetu postigli: veći položaj u društvu, veću zaradu, ne bismo li ponizili onoga drugoga

vjerujući da ćemo time mi sami postati veći… Kako li samo znamo biti dosjetljivi i maštoviti u

provođenju svojih zlih nauma! I sve to započinje u srcu čovjeka, od zavisti i zle namisli. Upravo

tako nas i Isus poučava: Ta iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe,

lažna svjedočanstva, psovke (Mt 15,19). Štoviše, ozbiljno nas danas upozorava apostol Jakov,

iz naših neurednih želja i pohota izviru ratovi i borbe sve do toga čovjek ubija i ratuje. Koji puta

ratujemo bez oružja, a koji puta i oružjem…

A mudrost odozgor čista je

Jakov nam govori da se toga trebamo lišiti. Jednostavan je pravi Božji put. Veli: A mudrost

odozgor ponajprije čista je, zatim mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa i dobrih

plodova, postojana, nehinjena. To je Kristov put. Apostol kaže da je mudrost odozgor

ponajprije čista. To znači da je bez loših misli i primisli. Sve je čisto čistima, veli apostol Pavao (Tit1,15). Pogledajmo: Isus koji je savršena slika Boga nevidljivoga, on koji je bez ikakve

mane, on u svakom čovjeku vidi i pronalazi zrnce dobrote: i u nadcariniku Zakeju i u desnom

razbojniku. Tako milostivo gleda i na mene, slabog i grešnog čovjeka. Prema tome, biti čist,

znači nasljedovati Isusa u njegovom dobrohotnom gledanju na bližnje. Nadalje, veli apostol

Jakov, mudrost Božja je mirotvorna i milostiva, upravo zato što je i sam Bog mirotvoran i

milostiv. Takvi bismo trebali, onda, biti i mi, Božja djeca. Mi smo skloni misliti da je sama

Page 237: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

237

pravednost najvažnija. Nipošto. Pomislimo, što bi bilo sa svijetom da je Bog prema nama samo

pravedan, bez imalo milosrđa i milosti? Što bi sa mnom bilo da su svi – uključujući i Boga –

prema meni uvijek bili isključivo pravedni? Pravednost je, naravno, važna, ali se na nju uvijek

nadograđuje ljubav, baš kao što smo mi prema svojoj djeci, istina, pravedni, ali iznad svega

puni strpljivosti i ljubavi. Takva bi onda naša mudrost trebala biti prema našim bližnjima –

počevši od vlastitog doma! – mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova,

postojana, nehinjena… To je Božji put za nas i za one s kojima živimo. Kad toga nema, onda

nastupa i mržnja i razdori i ratovi… Ta pogledajmo današnji svijet!

Plod se pravednosti u miru sije

Veli dalje apostol: Plod se pravednosti u miru sije onima koji tvore mir. Kada čovjek ne traži

svoje pravo po svaku cijenu, kada pokaže strpljivost i samilost, kada prašta, kada je milostiv i

milosrdan, dobrohotan i dobronamjeran, onda on u očima ovoga svijet može izgledati kao slabić

i gubitnik, kao osoba koja je nesposobna braniti svoje interese. Međutim, gledajući Isusovim

očima, takav čovjek postiže svoj mir. Mir, jer je nalik Isusu blaga i ponizna srca, Isusu koji sebe

za nas predaje – a to čini i u ovoj svetoj misi! – Isusu koji je samoga sebe ponizio sve do smrti

na križu. Takav čovjek se onda pridružuje Kristu u spasenju ovoga svijeta. Takvi su ljudi

nositelji Božjega kraljevstva na zemlji, takvi su ljudi stupovi nebeske Crkve. Jer, što je u očima

ovoga svijeta maleno, slabo i ludo, u Božjem je kraljevstvu veliko i uzvišeno. Božja je mudrost

istinska, trajna i vječna, dok je ljudska mudrost isprazna, jer već u ovome životu naše srce

ispunja mržnjom, zavišću i besmislom, a u vječnosti nam ne daje ništa osim gorčine.

Za tim mirom i Božjom milošću težimo. Zato, uz pomoć Božjem milosrđa, odbacimo od sebe

svaku zlu primisao, svaku zavist, oholost, netrpeljivost, želju za nadmetanjem i isticanjem.

Naprotiv, težimo za strpljivošću, ljubavlju, milosrđem, vjernošću, a iznad svega ljubavlju Bogu

i ljudima. Tako ćemo svoje srce ispuniti trajnim mirom sve do sretne vječnosti.

III.

Tko je najveći?

Idu apostoli putem i raspravljaju. O čemu? O tome tko je među njima najveći. Kako bi bilo

zanimljivo da smo mogli malo prisluhnuti njihovu raspravu. Po čemu li su se oni htjeli

vrednovati? Možda po tome tko je prvi postao Kristovim učenikom, ili po tome tko je stariji, ili

po tome što je netko bio Isusov rođak (Jakov). Možda je neki do njih mislio da je najveći po

svojoj pismenosti ili učenosti. Možda se neki od njih jednostavno nametao svojom

govorljivošću. Na drugom je mjestu zapisano kako su se Ivan i Jakov htjeli postaviti Isusu s

desna i s lijeva. „Ah, čijem si se zahvalila, tašta ljudska oholasti? Sve što više stereš krila, sve

ćeš paka niže pasti!“, kaže naš stari pjesnik. Gdje je čovjekova veličina? Po čemu je čovjek

velik?

Osjetili su apostoli da im ta rasprava baš ne može poslužiti na diku. Naime, kad ih je Isus upitao

o čemu su raspravljali, oni su zašutjeli. Bilo im je nelagodno. Naravno da im je bilo neugodno,

jer su bili zaboravili što je on malo prije toga govorio. Isus je naime proročki rekao da će on

biti predan u ruke grešnika, da će biti ubijen, te da će, konačno, uskrsnuti. Dakle, baš lijepo!

Dok on govori o svom poniženju i svojoj smrti, oni udarili u raspravu o tome tko je najveći.

Page 238: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

238

Isus je odlučan. Donosi posve suprotno načelo. Veli: „Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih

posljednji i svima poslužitelj!“ Drugom će zgodom Isus pripomenuti: „Ta ni Sin čovječji nije

došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade za mnoge.“

Današnjim rječnikom rečeno, to su pravila igre. Baš kao što smo vidjeli i prošle nedjelje na

blagdan Uzvišenja svetoga Križa, tek po poniženju i služenju čovjek dohvaća nebesku slavu.

Kako razumjeti tu suprotnost u Isusovom načelu: „Tko želi biti prvi, neka bude od svih

posljednji i svima poslužitelj“? Ne radi se ovdje, očigledno, o nekom mazohizmu, potrebi za

mučenjem i ponižavanjem samoga sebe. Ne radi se niti o manjku bilo koje želje za

samopotvrđivanjem, napredovanjem. ne radi se čak niti o preziranju ovozemnih položaja kao

takvih. Ovdje se radi o ljubavi. Samo o tome. Pogledajmo Isusa. On je išao i na gozbe i na

svadbu, nije ušutkavao narod kad je taj narod klicao: „Hosana!“ No u isto vrijeme Isus je prao

noge svojim učenicima, Isus je predao svoj život za nas, Isus je bio „poslušan sve do smrti,

smrti na križu“. Zašto? Jer nas je ljubio.

I mi se toliko puta možemo i trebamo postidjeti kad u svojim mislima uzdižemo sami sebe, pa

i od drugih očekujemo da nas obavezno priznaju i uzvisuju. Istina, lijepo je dobiti neko

priznanje za svoj rad, jer i to može biti Božji dar. Ali je smiješno uzdizati samoga sebe. Veli

Pavao „Što imaš, da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?“ (1 Kor 4,7).

Upravo kako danas Isus govori: želim li stvarno biti prvi, trebam služiti. Zbog čega? Zbog

ljubavi Kristove koja je u meni.

Tako je i za nas ljubav prvo i osnovno načelo. Želimo ljubiti bližnje onako kako nas Bog u

Kristu ljubi. Zato služimo. Znademo da služeći braći i sestrama služimo Bogu. Znademo da je

to ono blago koje niti moljac jede, niti rđa nagriza, niti lopovi kradu. Kad je služenje potaknuto

ljubavlju, onda je to najviše što možemo ovdje na zemlji činiti. Ta i Krist je to isto činio.

Page 239: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

239

DVADESET I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU

I.

Uvod i pokajnički čin

Čovjek je velik u onoj mjeri u kojoj u svome životu uspijeva odražavati Božju sliku na koju je

stvoren i u kojoj mjeri uspijeva biti vjeran Božjem duhu. Svatko od nas je, k tome, po krštenju

i po ostalim sakramentima dobio Kristov pečat, Kristovu snagu tako da može i treba biti ne

samo bogolik, nego zapravo kristolik. Hvala Bogu, povijest spasenja je puna onih divnih ljudi

koji su u velikoj mjeri bili Božja slika na zemlji. Jedan od najdivnijih primjera iz Starog zavjeta

jest Mojsije za kojeg samo pismo veli da je bio najskromniji čovjek na zemlji. Htjeli bismo i

mi učiti od takvih sjajnih primjera. Zato ćemo zazvati na nas Božje milosrđe.

Gospodine, ti si nekoć na Mojsija i proroke izlijevao u obilju svojega Duha. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si Duha Svetoga poslao svojim učenicima. Kriste smiluj se!

Gospodine, ti i danas izlijevaš svojega Duha na svakog čovjeka dobre volje. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Ne tako jako davno, u našim je krajevima bilo važno je li čovjek u partiji ili nije. Ako nije bio,

onda su mu bila zatvorena vrata za neku političku ili značajniju društvenu karijeru. Nije dakle

bila važna sposobnost, nego podobnost, kako to danas rado političari navode. Takva su bila

pravila igre i pojedinac tu nije ništa mogao. Međutim, tu potrebu da se gleda na pripadnost

određenoj skupini, dakle, na podobnost, nije nipošto bila komunistički iznalazak. U jako davnoj

prošlosti problem je bio istovjetan.

Eldad i Medad prorokuju u taboru!

Evo, čuli smo u prvom čitanju. Duh je Gospodnji počinuo na Mojsiju, ali onoga je dana Bog

uzeo od duha Mojsijeva i stavio na još sedamdesetoricu muževa koji su onda počeli prorokovati.

Međutim, dvojica ljudi, Eldad i Medad, nisu došli do Mojsijeva šatora kako je bilo rečeno.

Ostali su u taboru. I gle, i na njih je sišao duh Božji, iako nisu došli do Mojsijeva šatora. Kako

je Bog čudesan. Ne znamo zašto ona dvojica nisu došla do Mojsijeva šatora, a pogotovo ne

znamo zašto je Bog dao da i oni prorokuju. Tko će to razumjeti? Međutim, oni kod Mojsija

uskomešaše se. I ona dvojica prorokuju! Oni koji se nisu udostojali doći! Oni koji nisu poštivali

dogovor! Oni koji su prezreli Mojsija! Zacijelo su tako mislili. Međutim, mislili oni što mislili,

Bog je toj dvojici dao da prorokuju.

Mojsije, gospodaru moj, ušutkaj ih

I sad se javi Jošua. Ne bilo tko, nego Jošua, čovjek koji je posluživao Mojsija od svoje mladosti.

Jošua, dakle reče Mojsiju: „Mojsije, gospodaru moj, ušutkaj ih!“ Kako je to bilo ludo! Ta tko

može ušutkati one kojima je Bog dao da govore? A Jošua, čovjek koji je tolike godine bio uz

Mojsija, htio ih je ušutkati! Još je samo trebalo da Bogu podastre popis podobnih i nepodobnih.

Nadalje, bio je to znak i Jošuine nesigurnosti, njegova osjećaja manje vrijednosti. Ako Bog tako

„kapom i šakom“ dijeli svoga duha, koju onda svrhu ima tolike godine vjerno služiti Mojsiju.

Page 240: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

240

Zar da ti skorojevići uzmu ujela u istom daru kao i oni koji su ponizno došli do Mojsija i,

konačno, jednako kao i Jošua, vjerni sluga?

Doista, kako nas uči sama Božja riječ, naše misli nisu Božje misli i naši puti nisu Božji puti. A

Mojsije, koji je posvema bio Božji čovjek, Mojsije „najskromniji čovjek na svijetu“, kako veli

Sveto pismo, nalazi pravi odgovor.

Oh, kad bi sav narod Jahvin postao prorok!

Mojsije odgovara Jošui: „Zar si zavidan zbog mene! Oh, kad bi sav narod Gospodnji postao

prorok! Kad bi Gospodin na njih izlio svoga duha!“ Trostruka je mudrost u ovom Mojsijevom

odgovoru. Kao prvo, Božja milost nije ograničena, pa da se troši što se više daje. Božja je milost

zapravo Božja ljubav. Što se više daje, tim je veća. Prema tome, nije Mojsije nipošto ugrožen

time što Bog daje svoju milost i drugima. Konačno, Bog svoju milost daje kome želi i mojsije

nipošto njome ne može i ne treba raspolagati.

Nadalje, Duh koji je na Mojsiju počinuo, Božji je dar, dar koji je on dobio da bi mogao bolje

služiti Bogu i narodu. Nije to bilo puko odlikovanje da bi se Mojsije time mogao isprazno

hvastati.

U trećem se na poseban način pokazuje Mojsijeva prava veličina. On je skroman čovjek. On je

Božji čovjek. Ne osjeća se ugroženim. On zna da ga ništa i nitko ne može odvojiti od ljubavi

Božje. Miran je. Zato se on raduje svakom dobru, svakom dobrom daru. Bio je Mojsije ispunjen

Božjom ljubavlju, tako da na nj svakako možemo primijeniti riječi iz onog predivnog

hvalospjeva ljubavi: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta,

ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se

nepravdi, a raduje se istini…“

Duh Božji u nama

I mi se želimo radovati svakom dobrom daru u nama samima i u našim bližnjima. Jer, mi smo

tijelo Kristovo, pa ako napreduje jedan pojedini član, svi napredujemo. Htjeli bismo, Božjom

milošću, rasti u prostodušnosti, dobroti ljubavi, bez bilo kakve zavisti ili oholosti. Jer gdje je

Duh Božji, tamo je mir, tamo je radost, tamo je svaki dobri Božji dar. Eldad i Medat stalna su

nam opomena. Bog je prebogat u svome darivanju i Bog nikome od nas ne polaže račun. Bog

nas opoziva da budemo široki i dobrostivi poput njega, pa ćemo u još većoj mjeri uzimati udjela

na njegovim darovima.

II.

Uvod i pokajnički čin

Veli naš dijalektalni pjesnik: Ni med cvjetjem ni pravice…8 To nam zvuči kao gorka istina. I

malena će se djeca žestoko pobuniti protiv nepravde i nejednakosti. A evo, otkako je svijeta i

vijeka, ljudi nisi jednaki. Netko je zdrav, netko bolestan, neko manje, a netko više sposoban,

netko je uspješan u poslu, a netko baš i nije, netko je vrijedan, a drugome je baš svejedno, netko

je imućan, a drugi oskudijeva. Ima li načina da se na zemlji uspostavi pravda? Nije lako na to

8 Miroslav Krleža.

Page 241: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

241

odgovoriti. Međutim, ono što sigurno znamo jest da je svatko od nas pozvan činiti ono što je

pravo. Svatko od nas treba dati svoj doprinos da ovaj svijet bude ispunjen pažnjom, brigom,

susretljivošću, ljubavlju. Htjeli bismo u tome smislu poslušati današnju Božju riječ i proslaviti

ova sveta otajstva. Zazovimo na se Božje milosrđe!

Gospodine, ti si nas stvorio kao suradnike stvaranja svijeta. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si radio svojim rukama i pokazivao ljubav prema siromasima. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da otvorimo svoje srce potrebitima i tako budemo tvoja prava djeca. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

I ove nedjelje čitamo odlomak iz poslanice svetoga Jakova. I opet su mu riječi i ozbiljne i stroge.

Ovaj bi odlomak mogao s puno uspjeha pročitati svaki sindikalni čelnik i obrušiti se na vladu,

na krupni kapital, na sumnjive poduzetnike, na prevarante u pretvorbi i privatizaciji. Ukratko,

mogli bismo i ovdje govoriti o grijehu struktura, o bankarima, o hrvatskoj vladi i europskim

vladama koji štite interese velikih… Nećemo to činiti. Mi u jednostavnosti i poniznosti srca

ipak želimo vidjeti što Bog nama, ovdje sabranima poručuje i na što nas upozorava po apostolu

Jakovu.

De sada, bogataši, proplačite i zakukajte

Veli, dakle, danas apostol: De sada, bogataši, proplačite i zakukajte zbog nevolja koje će vas

zadesiti. Tko je to bogataš i zašto bi on trebao zakukati? Rekao bih da se ovdje trebamo čuvati

pojednostavljivanja, onako kako su to činili komunisti: tko je god nešto posjedovao, bio je

narodni neprijatelj, kulak i buržuj. Sâmo posjedovanje preko određene granice, bio je zločin.

Zar je stvarno grijeh ako je čovjek poduzetnik, ako zarađuje i ima određeni životni standard?

Naravno da nije. Prisjetimo se: Sveto pismo izvješćuje kako je Bog naredio prvim ljudima da

obrađuju i čuvaju vrt u koji ih je stavio. Svatko je od nas pozvan raditi i privrjeđivati za svoj

život i život svoje obitelji. Svatko od nas može i smije uživati plodove svoga rada. Nadalje,

rekao bih, bili bi pretjerano očekivati da svi ljudi žive istim standardom. Jednostavno, neki

znadu razboritije upravljati svojom zaradom, a neki ili ne rado dovoljno ili nerazborito troše

ono što zarade. U čemu je onda problem? Što to misli sveti Jakov kada kaže da bogataši trebaju

prokukati i zaplakati? Tko su ti ljudi? Oni koji imaju kuću i automobil. Oni koji idu dva tjedan

na ljetovanje? Oni koji imaju internetski priključak i mobitel? Ili možda oni koji posjeduju

perilicu posuđa, perilicu rublja pa čak i sušilicu? A što bismo rekli za Isusa koji nije imao običnu

haljinu, nego otkanu odozgor do dolje? Što da kažemo za onu pomast koju je Marija izlila na

Isusovu glavu, a koja je vrijedila tristo denara, to jest, godišnju plaću jednoga nadničara?

Evo: plaća kosaca vaših njiva – koju im uskratiste – viče

Pogledajmo na kakve bogataše misli apostol Jakov. Veli: Evo: plaća kosaca vaših njiva – koju

im uskratiste – viče, i vapaji žetelaca dopriješe do ušiju Gospodina nad Vojskama. Ovdje je,

očito, riječ o teškim nepravdama. Bogataš se obogatio tako da je uskraćivao zasluženu plaću

svojim radnicima. To je ono što nauk Crkve naziva u nebo vapijućim grijehom. Taj je grijeh,

nažalost, veoma prisutan u našoj zemlji i trebali bi se doista teško zamisliti oni koji takvo što

čine, odnosno oni koji omogućuju da se takvo što čini, oni koji ne sprečavaju takve postupke –

a mogli bi, samo da hoće. Neka im se Bog smiluje! Međutim, uvijek se vraćamo na to da je ova

Božja riječ danas upućena nama koji slavimo ovu svetu misu. Što mi ukraćujemo jedni drugima.

Sigurno je – nemojmo se zavaravati! – da smo mogli i trebali materijalno više pomagati onima

Page 242: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

242

koji su potrebitiji od nas. Onaj koji ima oko i srce, lako će vidjeti gdje je prigoda da takvo što

učini prema onome što veli Isus, da nam ne zna ljevica što čini desnica (Mt 6,3). Međutim, još

je više sigurno da ne primjećujemo dovoljno potrebe naših bližnjih i najbližih. Tako onda

uskraćujemo – ne plaću – nego vrijeme, pažnju i strpljivost onima koji su nam darovani, a to su

u prvom redu članovi naše uže i šire obitelji. Toliko toga smo mogli učiniti one male ljudske

usluge, ali nismo – jer smo gledali samo na sebe uvjereni da smo mi najugroženiji i najpotrebitiji

pomoći drugih. Umjesto da gledamo na svoje bližnje, neprestano razmišljamo o tome što drugi

mogu i trebaju meni učiniti. Tako postajemo bogataši u srcu, to jest osobe koje sebe stavljaju u

središte svemira ne vidjevši i ne primjećujući vapaje i nevolje drugih, velim, počevši od naših

najbližih.

A što dobivamo kad mislimo samo na sebe? Slično kao oni bogataši o kojima govori apostol.

Stekli su veliko blago sebi na propast. Veli apostol: Bogatstvo vam istrunu, haljine vaše

postadoše hrana moljcima, zlato vam i srebro zarđa i rđa će njihova biti svjedočanstvo protiv

vas… Tako je sa vime što je smo od ovoga svijeta. Kad čovjek traži isključivo ovozemni

probitak, nikada nije zadovoljan i na koncu ostane duboko i razočaran i prazan: ništa ga nije

moglo usrećiti i ništa od toga nije moglo unijeti trajni mir u njegovu dušu. Zaradio sam ovo i

ono? Postigao sam ovaj ili onaj položaj? Sebe stavljao u središte svemira? Na koncu ostaje

samo gorčina. Sve to odnosi rđa, prašina zaborava, bolest i smrt.

Tko vas napoji čašom vode

Isus nam na koncu danas daje jednostavnu i radosnu poruku, poruku nade. Veli: Tko vas napoji

čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća. Lako je i

jednostavno činiti dobro, lako je i jednostavno unijeti sreću i mir u srce drugih ljudi i u vlastitu

dušu. Kaže Isus da za to dostaje čak i obična čaša vode. Bilo koja gesta učinjena iz ljubavi.

Lijepa riječ. Sitna usluga. Znak pažnje. Vrijeme koje posvetimo svome bližnjemu. To je ono

zlatno evanđeosko pravilo: onaj tko uzima – gubi, onaj koji daje – dobiva, baš kako veli Isus: Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga (Mt

16,25). To je naš put. Kako na drugom mjestu reče sveti Pavao, mi želimo u miru raditi i svoj

kruh jesti (usp. 2 Sol 3,12), uživati plodove svoga rada, uživati u odmoru i obiteljskom životu.

Pri svemu tome želimo uvijek imati otvoreno srce za svakoga čovjeka i činiti dobro u većim ili

manjim stvarima, u svakodnevnim sitnim pažnjama, u tome da na ulici budemo uljudni,

pristojni, strpljivi, puni razumijevanja za one koji su stariji ili nemoćni, pa i za one koji lako

gube strpljenje. Ta mi smo pozvani prvenstveno izgrađivati Božje kraljevstvo, a ne izgrađivati

veliko bogatstvo i položaj u društvu. Tako ćemo biti nositelji mira i radosti Božjega kraljevstva

koje živi u nama i među nama.

III.

Gospodaru, ušutkaj ih!

Sjećam se, u šestom razredu došao nam je novi učenik koji do tada nije igrao ni nogomet ni

rukomet. U svojoj bivšoj školi nije imao uvjeta. I već nakon nekoliko mjeseci nastavnik

tjelesnog je odlučio da upravo taj učenik bude vratar naše rukometne momčadi. Svi smo skočili:

„Kako to, on nema pojma!“ Nastavnik je odgovorio: „Možda. Još se nije uigrao. Ali ima jako

dobre reflekse.“ Tako je i bilo. Eto, to je bila zavist. Susrećemo je u svim razdobljima života.

Page 243: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

243

I danas je o njoj riječ. Evo. Bog je odlučio duha Mojsijevog podariti još sedamdesetdvojici

starješina. Međutim, iako dvojica od njih nisu bili došli u šator, i oni su, poput ostalih, u taboru

počeli prorokovati. I sad se javlja Jošua: „Mojsije, gospodaru moj, ušutkaj ih!“ Razumljiv je

bio njegov postupak. On je prvi Mojsijev suradnik. I kad je već Bog bio odlučio svim tim

starješinama dati duha Mojsijeva, ona se dvojica nisu udostojala doći. E ne može duh Božji

samo tako silaziti na bilo kog mu drago! Zasigurno je bila određena doza zavisti u Jošui: eto,

on je od svoje mladosti s Mojsijem. On mu služi danju i noću. Ostao mu je uvijek vjeran i nikad

nije govorio ludosti niti mrmljao. Ako već Bog nekome treba dati duha Mojsijeva, onda je to

ipak on, Jošua, njegov prvi suradnik. A evo, Bog dijeli „kapom i šakom“ svoje darove kud i

kamo stigne. Treba valjda znati tko je Bogu blizak i tko te darove zaslužuje. Tako je mislio

Jošua. No „Mojsije je bio veoma skroman čovjek, najskromniji čovjek na zemlji“ (Br 12,3) i

velikodušno i nadahnuto odgovara: „Zar si zavidan zbog mene? O kad bi sav narod Gospodnji

postao prorok! Kad bi Gospodin na njih izlio svoga Duha!“

Doista je Mojsije bio skroman čovjek, svet čovjek, Božji čovjek. Postupio je po Božju, upravo

onako kao i Isus u današnjem evanđelju. Kad su apostoli htjeli zabraniti nekom čovjeku da čini

čudesne znakove u Isusovo ime, Isus odgovara: „Ne branite mu!... Tko nije protiv nas, za nas

je!“

U svakom se naraštaju javlja taj problem. Zar se nisu još u apostolsko vrijeme žalili vjernici

grčkog jezika da se u svakodnevnom posluživanju zanemaruju njihove udovice? Zar

mnogobrojni slučajevi zavisti u povijesti Crkve nisu doveli do poznatog izraza „invidia

clericalis“ - klerička zavist.

Često i mi tako gledamo. Sudimo i zavidimo. Ljute nas ti „gotovani“, ti „pridošlice“. Netko od

svoje mladosti nastoji služiti Bogu i, ljudski govoreći, živi neporočno. Godinama se trudi oko

dobra, nastoji živjeti u skladu s Božjom voljom. I onda dođe neki zakašnjeli „radnik jedanaestog

sata“, i onda se izjednačuje s nama, a koji puta, štoviše, pokupi sve vrhnje.

A poruka je jasna. Prvo: Bog daje darove kome hoće i kako hoće. Zar sam ja pozvan određivati

kome će Bog dati darove? Drugo: zar ja stvarno mislim da ću imati manje zato što Bog daje i

mom bratu ili sestri? I treće: Bog daje darove na saziđivanje. Važno je da se Crkva po tim

Božjim darovima izgrađuje, da su oni djelotvorni. A zavist je uvijek besplodna,

samouništavajuća, žučljiva, izvor razdora, mržnje, ishodište mnogih grijeha. Zar nas i Ivan

Krstitelj ne uči svojim primjerom kad prostodušno kaže: „On treba da raste, ja da se smanjujem“

(Iv 3,30). Božji su to dari i tko se to usuđuje prosuđivati?

Page 244: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

244

27. NEDJELJA KROZ GODINU

I.

Uvod i pokajnički čin

Božja nam riječ danas govori: „Nije dobro da čovjek bude sam“. I, doista, Bog je stvorio

čovjeka kao muško i žensko, ali je Bog stvorio čovjeka da živi u zajedništvu i s drugim ljudima

koji trebaju biti njegovi bližnji. Za razliku od zajedništva životinja koje povezuje instinkt i

zajednička potreba, čovjeka u pravom zajedništvu povezuje Božja ljubav. A tu toliko puta

griješimo. Dopuštamo da nas zarobi sebičnost i sebeljublje. Zamolit ćemo Gospodina da nam

očisti um i srce da bismo bili kadri ostvariti pravo zajedništvo sa svojim bližnjima i s njime,

našim Stvoriteljem i Gospodinom.

Gospodine, ti nas učiš da je tajna tvoga božanskog bitka jedinstvo Oca, Sina i Duha Svetoga. Gospodine smiluj se!

Kriste, ti u svojoj osobi divno povezuješ božansku i ljudsku narav. Kriste smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da u nesebičnoj ljubavi ostvarujemo zajedništvo s tobom i sa svojim bližnjima. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Stari su Grci rekli da je čovjek „društvena životinja“, a Božja nam riječ donosi istu misao. U

prvom čitanju, naime, Bog govori: „Nije dobro da čovjek bude sam.“ Nije, dakle, čudo da za

čovjeka još gora kazna od zatvora jest upravo – samica. Nije nam lako govoriti o zajedništvu i

o samoći. Izgledalo je, naime, da su mnogi sveci i mistici voljeli samoću i za njom težili.

Međutim, mistik koji se povlači u samoću, tamo susreće Boga, s njime razgovara i s njime

druguje, tako da on, zapravo, ne samuje. Nadalje, monasi koji su se veći dio dana ili kroz više

dana povlačili u pustinju, opet bi se sastajali da zajedno mole i da druguju. Poznati mistik, sv.

Ivan od Križa koji je u samoći težio drugovanju s Bogom, osobito je pak snažno osjetio

prokletstvo samoće. On je kroz više godina osjećao posvemašnju zapuštenost i udaljenost od

Boga. On, koji se bio povukao iz svijeta nije godinama uspijevao osjećati Božju prisutnost.

Strašno iskustvo tog razdoblja nazvao je on noche obscura – tamna noć. Prema tome, samoća

sama po sebi nije nešto za čime bi čovjek trebao težiti.

Pa što je onda samoća? Blagoslov ili prokletstvo? Ako je ona blagoslov, zašto Bog veli: „Nije

dobro da čovjek bude sam.“ Ako je samoća blagoslov, zašto Isus u najvećoj muci i nevolji

ispušta krik: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Očito je, ipak, da Bog nije čovjeka

stvorio za samoću. Stvorio ga je za zajedništvo, za ljubav, za vječno zajedništvo u drugovanje

sa svetima u nebu.

Čovjek je čovjeku dar

Čuli smo u prvom čitanju. Bog je rekao: „Nije dobro da čovjek bude sam“ i – stvorio ženu koja

s muškarcem čini jedno tijelo. To je iskonska, temeljna i prva ljudska zajednica. Zapazimo još

i ovo: koliko god je Bog uzvišen, velik i nenadmašan, on ipak čovjeku za druženje daje drugoga

čovjeka. Čovjek je Božji dar drugome čovjeku. Čovjek je shvaćen kao Božje nadopunjavanje

drugog čovjeka. Čovjek je stvoren kao muško i žensko, čovjek je stvoren za zajedništvo.

Konačno, kako već spomenusmo, čovjek je u konačnosti i stvoren za vječno drugovanje s

Page 245: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

245

Bogom i svetima u nebu. To je čovjek. Onaj koji se u ljubavi daruje drugome, jer je tek

drugovanje u ljubavi ono pravo drugovanje. Tek je po grijehu ušlo zlo u čovjeka. Prisjetimo se.

Nakon što je sagriješio čovjek je počeo optuživati svoju ženu. Po grijehu je ušla ne-ljubav, ušao

je razdor. Konačno, grčko ime za sotonu, vraga i jest „đavao“, što znači „onaj koji razbacuje,

razgrađuje, razjedinjuje“. Naprotiv, Krist je došao ne samo da umre za narod, „ali ne samo za

narod nego i zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno.“ (Iv 11,52)

Iskustvo pustinje i samoće

Međutim, koliko god nas je Bog stvorio za zajedništvo, Bog nas poziva da s vremena na vrijeme

preispitamo svoj život. Kao što se disanje sastoji od udisanja i izdisanja zraka, tako nekako i

naš život ide u tome ritmu: drugovanja i samoće. Kao što nam je potrebno drugovanje i

zajedništvo, tako su nam potrebni i trenuci samoće. Prisjetimo se: Isus je u određenom trenutku

svoga života proveo četrdeset dana u pustinji, da se često povlačio u samoću da bi noć proveo

u molitvi. Potrebno je povući se iz gomile i vreve. Potrebno je pomoliti se u samoći, potrebno

je ispitati svoju savjest, potrebno je zadržati se u crkvi prije ili poslije mise, potrebno je potražiti

trenutke samoće ili bolje, trenutke u kojima čovjek pokušava sagledavati svoj život u svjetlu

Božje riječi i Božje prisutnosti.

Isprepletanje samoće i drugovanja

Dvije su krajnosti. U redovitom slučaju „bježanje od svijeta“ koje bi bilo samo sebi svrhom,

može biti znak sebičnosti. Danas se nekako ne mirimo s onom duhovnošću gdje je čovjek trebao

što više bježati od svijeta i samodopadno gledati samo sebe pred Bogom. Druga je krajnost,

naravno, danas puno, puno izraženija, a to je čovjekovo neprestano bježanje od samoga sebe.

To je ona neprestana potreba za bukom, za društvom, za zabavom, za televizijom, za igrama,

za glasnom glazbom, za masom, za stadionom i bandom… To je ona neprestana trka za poslom,

za zaradom, za različitim hobijima… Sve to, zapravo, duboko ispražnjuje čovjeka i čini ga još

više osamljenim. Pravo drugovanje, pravo zajedništvo je u jednostavnosti i, iznad svega, u

ljubavi.

Nije dobro da čovjek bude sam, veli nam Božja riječ. Ali, dobro je da čovjek također u tišini i

osamljenosti ostvaruje svoju vezu s Bogom da bi onda mogao kvalitetno i bogoduho u ljubavi

živjeti u zajedništvu.

II.

Uvod i pokajnički čin

Koliko god mi mislili da poznajemo i život i svijet i vlastitu savjest, kao kršćani vjerujemo da

nas uvijek iznova treba prosvjetljivati i voditi Božja riječ, baš kao što govori Poslanica

Hebrejima: Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača;

prodire dotle da dijeli dušu i duh (Heb 4,12). Htjeli bismo danas sa svom otvorenošću poslušati,

razumjeti i prihvatiti današnju Božju riječ koja govori o posebno važnim stvarnostima. braku i

obitelji.

Gospodine, Ti si stvorio čovjeka kao muško i žensko. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si u obiteljskom ozračju rastao i napredovao u mudrosti i znanju. Kriste, smiluj

se!

Page 246: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

246

Gospodine, ti nas pozivaš da priznajemo i poštujemo svetost braka i obitelji. Gospodine,

smiluj se!

Nacrt za homiliju

Mladi će ljudi s nestrpljenjem čekati onaj dan kada ih roditelji po prvi puta ostave same u kući

petak, subotu i nedjelju. Ah, sloboda! Mogu činiti što god hoće. Ne moraju pospremati za

sobom, ne moraju prati posuđe, ne moraju spremati krevete, ne moraju pisati lektiru, smiju

dovesti svoje prijatelje, mogu činiti u kući što ih je volja, pa i cijelu noć… I onda dođe nedjelja

navečer. Roditelji se vraćaju. Kuća nalik na smetlište. Zadaće nisu napisane, lektira stoji po strani. A sutra je škola, predavanja, ispiti… Gorak okus u ustima. A kada se sutra vrate iz škole,

čeka ih čišćenje i spremanje uz silne roditeljske prijekore. Zvuči poznato? Mladi ljudi često

misle da su roditeljske zabrane i zapovijedi i pravila tu samo zato da im zagorčavaju život. A

tek nakon ovakvih iskustava mogu malo po malo shvatiti da su sva pravila donesena za njihovo

dobro.

Zar ne, da smo i mi pred Bogom kao neodgovorna djeca? Smatramo koji puta da su Božje

zapovijedi donesene zato da nas zarobljavaju i uništavaju našu slobodu. A Bog nam uporno

govori još od Staroga zavjeta: Ja, Gospodin, Bog tvoj, tvojem dobru te učim, vodim te putem

kojim ti je ići (Iz 48,17). To je osobito vidljivo u današnjim čitanjima gdje se govori o osobito

osjetljivim stvarima: o braku i obitelji.

Nije dobro da čovjek bude sam

Knjiga postanka govori o Božjoj odluci da čovjeka stvori kao muško i žensko. Nakon što je

stvorio muškarca, Bog veli: Nije dobro da čovjek bude sam. Načinit ću mu pomoć kao što je

on. I onda se slikovito opisuje kao Bog stvara ženu. Što god neki govorili ili mislili, Bog je

stvorio muškarca i ženu. To je ono iskonsko zajedništvo. Dobro je podsjetiti da se u ovome

slučaju u potpunosti poistovjećuju naravni i Božji zakon. Ono što Biblija navodi kao Božji

zakon, duboko je urezano u samu ljudsku narav. Kao što je u ljudskoj naravi urezano ono ne

ubij!, jednako je u čovjekovoj naravi upisano upravo to da su muškarac i žena pozvani na bračno

zajedništvo. Sve drugo je protunaravno. Kad bismo drugačije postupali, izdali bismo Kristovo

evanđelje te naravni i Božji zakon. Krivo je, opasno je i samouništavajuće vjerovati da je

čovjekova sloboda neograničena. Jer, ako krenemo s onim stavom da si čovjek treba priuštiti

sve ono što želi, onda nema kraja ljudskoj ludosti. U svojoj slobodi čovjek može pretjerivati u

jelu i piću, može voditi nezdrav način života, može ugrožavati druge ljude svojom sebičnošću,

može izgraditi loše odnose u svojoj obitelji, može otići u nasilje i zločin… Ukratko, čovjek

može griješiti. Može. Međutim, je li tada sretan, ispunjen, zadovoljan, blažen? Što god mi u

prvi mah pomislili, čovjek je sretan samo kada postupa u skladu s vlastitom naravi, onom naravi

koju je od Boga dobio. To Crkva naučava. U tome smislu, kada Crkva ističe da je Božji naum,

da je u skladu s ljudskom naravi isključivo bračna zajednica muškarca i žene, Crkva nikoga ne

osuđuje, nikoga ne mrzi, nego mirno iznosi ono što jest i kako bi trebalo biti, baš kao što ćemo

mirno reći da je ovisnost o drogama veliko zlo, ne osuđujući one jadnike koji su upali u ovisnost

o drogama. Naravno, Crkva, a to znači svi mi kršćani, nipošto ne želi upirati prstom ni u koga,

nikoga ne omalovažavati ni prezirati. Ta svaki je čovjek vrijedan naše pažnje i naše ljubavi!

Time slijedimo nauk i djelovanje Isusa koji nikada nije osuđivao grešnika, nego grijeh.

Kost od kosti…

Page 247: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

247

I sada slijedi ono što je s jedne strane prekrasno, a što, s druge strane, nekima ostavlja gorak

okus u ustima. Evo što prvi čovjek ugledavši svoju ženu govori kao Božju riječ (a Isus to kasnije

potvrđuje): Evo kosti od mojih kosti, mesa ode mesa mojega! I nastavlja sveti pisac: Stoga će

čovjek ostaviti oca i majku da prione uza ženu svoju i dvoje njih bit će jedno tijelo. Čudesno je

to. Zar je doista vez između muža i žene jači od svih drugih prirodnih veza, pa i između veze

roditelja i njihova djeteta? Ta zar nije prirodno najjača ona krvna veza između roditelja i djece?

Ta oni su njihova krv! Božje riječ je jasna: čovjek treba ostaviti oca i majku i prionuti uza svoju

ženu. I opet dolazimo do čvrste veze Božjeg i naravnog zakona. Svi će se psiholozi i pedagozi

složiti da je uloga roditelja ograničena. Oni samo pomažu djetetu da se osamostali te da započne

vlastiti život. Nije dobro za samoga čovjeka niti za njegovo duševno zdravlje da do starosti

ostane vezan uza svoje roditelje, kako god izgledala današnja praksa. Rekao bih, naime, da se

danas u ovome smislu griješi na dvostruk način. Prvo lako se može dogoditi da neki supružnici

smatraju brak tek okvirom za rađanje djece. Tako se onda vežu za svoju djecu, zanemarujući

bračnoga druga. Razmjerno se često zna čuti u nekim ženskim razgovorima kako su bita djeca,

a ne muž. Djecu ne možeš zamijeniti… Onda supružnici ostaju u braku kao partneri u nekoj

tvrtci: ako su tolerantni i uviđavni, onda su uspješni. Tko tu još govori o dubokoj ljubavi, o

tome da bi oni bili kost od kosti? Druga pogreška – nužno povezana s onom prvom – jest ta da

roditelj svjesno i nesvjesno veže dijete uza sebe. Time ga ne ohrabruju da se osamostali, miteći

ga komotnošću života u roditeljskom domu. Istina jest da u tome određenu ulogu imaju i

materijalne poteškoće, ali, pogledamo li iskreno samima sebi u oči, vidjet ćemo da nije sve u

izvanjskim okolnostima. Ne varajmo se: mužu i ženi je prvenstvena zadaća njegovati bračnu

ljubav. To je za njih prvi Božji poziv i zapovijed. U tome slučaju će i njihova djeca uživati u

skladnim odnosima i pripravljati se na samostalan život i svojoj novoj obitelji.

Što Bog združi…

I sada dolazi ono što je najteže. Isus ponavlja ono što smo čuli u Starom zavjetu i zatim dodaje:

Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja. Dvije stvari govori Isus. Prvo: brak je Božje

djelo, ne samo ljudsko, kako to u prvi mah može izgledati. Jer, kad bi to bio samo ljudski

ugovor, onda taj isti ugovor lako mogu razvrgnuti oni koji su ga i uglavili. Kad kao župnik

ispunjavam s mladencima ženidbene dokumente, onda ih u jednom trenutku službeno moram

upitati je li im poznato da je ženidba – između ostaloga – nerazrješiva. Mladenci, naravno,

potvrdno odgovore, ja njihov odgovor upišem, a onda oni to i potpišu. Koji puta se pitam –

nakon višegodišnjeg iskustva – misle li mladenci u tome trenutku stvarno da je ženidba po sebi

nerazrješiva ili skriveno možda ipak u sebi misle Dok ide, ide… Sudeći prema brzim sudskim

rastavama, bojim se da i nesvjesno mnogi misle Dok ide, ide…I onda se vraćamo na prethodnu

točku. Prigodom procesa sudske rastave, često se događa da bude velikih prijepora o skrbništvu

za djece. Upravo se bore za svoje dijete… A za svoj brak? Bog zna. Naravno, neka nas

Gospodin očuva od toga da i u tako bolnim slučajevima rastavljenih brakova upiremo prst u

bilo koga. Bog jedini može suditi i on jedini zna da je to najbolnije upravo za one koji takva

iskustva prolaze.

Koliko god Božji nauk loše zvučao ušima ovoga svijeta, Crkva ne može odustati od evanđelja,

baš kao Pavao govori svome učeniku, biskupu Timoteju: Propovijedaj Riječ, uporan budi –

bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom (2

Tim 4,2). Tako i danas Crkva – unatoč svih bolnih iskustava svojih vjernika – naviješta danas

Božju riječ o ženidbi, kao velikom otajstvu, o obitelji kao slici Božje ljubavi prema čovjeku.

Zato ćemo danas u ovoj svetoj misi posebno moliti za sve naše brakove i obitelji: da ih Bog

sačuva u jedinstvu i ljubavi, sebi na radost a Crkvi i društvu na blagoslov.

Page 248: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

248

III.

Kost od kosti

Poznati talijanski bibličar pripovijeda kako je prije nekih dvadesetak godina, u nedjelju nakon

što je u Italiji referendumom bila odobrena mogućnost rastave braka navijestio na misi upravo

današnje evanđelje gdje se Isus izričito protivi rastavi braka. I sada su svi u velikoj rimskoj

bazilici napeli uši da čuju što će reći poznati bibličar. No on je izrekao svoju najkraću

propovijed: „Čuli smo evanđelje. Što bih ja još trebao reći?“ I nastavio misu recitirajući

Vjerovanje.

Eh, reći će netko, lako je vama neoženjenima dijeliti lekcije o nerazrješivosti ženidbe (možda

tu i Isusa ubrajaju)! Međutim, zašto svesti današnja čitanja na raspravu o rastavi? I doista, u

današnjim je prvom čitanju naglasak na onom pozitivnom, a to onda i Isus ponavlja, potvrđuje

i potkrepljuje.

Evo drevnog proroštva! Biblija slikovito pripovijeda kako Bog stvara sve biljke i životinje a na

posljetku i čovjeka. No među svim drugim bićima čovjek ne nalazi pomoći kao što je on. I

onda, evo zacijelo najljepše slike iz prvih poglavlja Knjige postanka: iz usnulog čovjeka Bog

uzima rebro i stvara ženu. Kad je čovjek otvorio oči i ugledao ženu on shvaća da je ona dio

njega i kliče: „Evo kosti od mojih kosti, mesa od mesa mojega!... Stoga će čovjek ostaviti oca i

majku da prione uza ženu svoju i dvoje njih bit će jedno tijelo.“

Upravo tako. Kost od kosti. Meso od mesa. Jedno tijelo. Zapazimo: čovjek ostavlja oca i majku

i prijanja uza svoju ženu da s njom bude jedno tijelo. Promislimo. Možemo li zamisliti veće

krvne veze od veze roditelja i djeteta? Pa ipak, i ta se krvna veza raskida i čovjek ulazi u još

jaču vezu, gdje sa svojom ženom čini jedno tijelo. I to sa ženom za koju neki muževi u šali vele

da im nije nikakav rod. Pa ipak, jedno su tijelo. Nedokučivog li i premudrog nauma Božjega!

Zato i Isus potvrđuje i naglašava: „Tako više nisu dvoje nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi,

čovjek neka ne rastavlja.“

Eto. Muž i žena jedno su tijelo. Upućeni i navezani jedno na drugo, iako nitko ne gubi vlastitu

osobnost. I što onda? Ako netko i ne bi bio zadovoljan „svojom polovicom“, ne bi trebao

zaboraviti da je to njegova polovica. Veli Poslanica Efežanima da nitko ne prezire svoga tijela,

nego ga hrani i njeguje. Naime, kao što njegujemo svoje tijelo, ma kako bolesno bilo, tako

kršćani nastoje ljubiti svoga ženidbenog druga kao sebe „u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti“ jer

su jedno tijelo.

Poslanica Efežanima govori da je zajedništvo muža i žene veliko otajstvo, kao i otajstvo Krista

i njegove Crkve koji također sačinjavaju jedno tijelo. I u Starom zavjetu proroci višekratno

prikazuju odnos naroda prema Bogu kao odnos žene i muža, zaručnika i zaručnice.

Evo dviju slika koje se nadopunjavaju i međusobno tumače: po nedokučivoj stvarateljskoj

Božjoj mudrosti muž i žena su jedno tijelo. Koliko god to „tijelo“ nekad bilo i bolesno, uvijek

ga valja njegovati. Zato je rastava uvijek nesretna i bolna, kao što je gubitak jednog uda. Nitko

u Crkvi ne želi upirati prstom u takve nesretne slučajeve (Bog jedini zna, vidi i prosuđuje!).

Samo želimo iznijeti duboki smisao i opravdanost Kristove zapovijedi.

Page 249: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

249

Nadalje, i naša je povezanost s Kristom u Crkvi životna, trajna i nedjeljiva. Mi smo udovi

njegova Tijela. To je naša radost, naša nada i duboki smisao našeg života.

Page 250: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

250

28. NEDJELJA KROZ GODINU

I.

Uvod i pokajnički čin

U samim je počecima Bog dao zapovijed čovjeku da zemlju sebi podloži i da njome mudro

upravlja. Stari zavjet navodi često primjere kako je Bog pojedinog pravednika blagoslivljao

bogatstvom. Gospodin nam danas govori kako trebamo znati služiti se zemaljskim dobrima ne

dopuštajući da nas bogatstvo zarobi. Zamolit ćemo Gospodina da nas danas svojom riječju

prosvijetli i učini dostojnima ovog euharistijskog slavlja.

Gospodine, ti si čovjeku povjerio da čuva i obrađuje zemlju. Gospodine smiluj se!

Kriste, ti nas učiš da čovjek ne živi samo od kruha. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da se mudro služimo zemaljskim dobrima. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Nije lako govoriti o bogatstvu i siromaštvu, o nenavezivanju na zemaljska dobra. Isuviše je u

povijesti ispraznih riječi rečeno na tu temu, isuviše ispraznog govorenja i u društvu i u Crkvi.

Mnogi se tako kunu u rad i red, mnogi uporno i uporno govore kako im je na umu samo

društvena korist i blagostanje, a u praksi čine upravo suprotno. Pa ipak, upravo na pitanju

upravljanja ovozemnim dobrima i upravo na pitanju čovjekova odnosa prema ovozemnim

dobrima vidi se koliko tko vrijedi i kakav je tko. Dok su se jedni natjecali u stjecanju što više

bogatstva i sve više vlasti i utjecaja – i tako gubili dušu i ljudskost, drugi su vjerovali da je

smisao pravog življenja u posvemašnjem preziranju svega materijalnoga, pa su završili u

licemjernom duhovnjaštvu koje je značilo ili zavist, ili prikrivenu potrebu za slavom i moću ili

jednostavno duševnu neuravnoteženost. Kako naći pravi put? Evo nam današnjeg evanđelja.

Može nas prosvijetliti.

Jedno ti nedostaje

Dolazi čovjek Isusu. Evanđelista Matej veli da je to bio neki mladić. Dakle, dolazi on k Isusu i

upita ga što mu je činiti da baštini život vječni. Kad je čuo koje su to zapovijedi, mladić sretan

veli kako je sve to činio od svoje mladosti. I sad dolazi obrat. Isus pogleda toga mladića, zavoli

ga i rekne mu: „Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago

na nebu. A onda dođi i idi za mnom.“ Shvatimo li ovo doslovno ili prejednostavno, onda je to

ipak pretjerano. Pa kad bi ideal bio prodavati bogatstva, tko bi onda kupovao? To bi, nadalje,

značilo da je bogatstvo po sebi prljavo, grešno, đavolsko. Zar je to Isus htio reći? Pa zar on nije

on sam jeo i pio? Nije li on zajedno s apostolima imao zajednički novac? Nije li on imao

posebnu, dakle, skupu haljinu koja je bila nešivena? Nije li on dopustio da se na njega potroši

skupa pomast koja je vrijedila jednogodišnju zaradu jednog nadničara? Nema li to, onda, i Isus

dvostruka mjerila: za sebe jedna, a za druge druga?

Odgovor je jednostavan. Nije uopće u pitanju bogatstvo, veće ili manje. Radi se jednostavno o

tome da je Isus baš toga mladića pogledao, baš njega posebno zavolio i baš za njega rekao da

mu nešto nedostaje, tj. da treba sve svoje prodati i razdijeliti siromasima. Nije to riječ za sve.

Radilo se o pozivu koji je Isus imao baš za toga čovjeka. Očito je Isus smatrao da bi se taj

mladiš puno bolje ostvario kao propovjednik, kao navjestitelj Kristove radosne riječi, negoli

Page 251: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

251

kao upravitelj vlastitih dobara. I u čemu je pogreška toga mladića? U tome što nije prihvatio

poziv koji je Bog imao baš za njega, što je mislio da svojim životom može bolje upravljati.

Kako li će teško imućnici u kraljevstvo Božje!

Ovu Isusova riječ valja shvatiti stupnjevito. Prvo. Stvarno se lako može dogoditi i događa se da

bogat čovjek lako zaboravi i na drugog čovjeka i na Boga. Lako se može dogoditi da se bogataš

uljulja u lažnu sigurnost svojega bogatstva, pa zaboravi i na Boga i na bližnjega. I to je očito,

kao što je očito da je bilo i da ima bogatih ljudi koji nisu prestali biti i ljudi i kršćani i Božja

djeca, koji imaju srca i osjećaja i za Boga i za bližnjega. Ali, valja pogledati i drugi stupanj

značenja ove Isusove riječi. Riječ „bogataš“ ovdje više znači čovjeka koji nije kadar podići

pogleda iznad zemaljskih stvari. I, nevažno koliko posjedovao, njega zanima samo materijalno

i materijalno, tako da je kadar zbog ovozemnog probitka zaboraviti i na Boga i na bližnjega.

Kadar je zanemariti i obitelj i prijatelja i brata i nevoljnika i Božje i ljudske zakone, samo da bi

očuvao neki svoj dobitak, ma koliko god on bio velik. Stari su duhovnici rado govorili o

„navezanosti“ na neko dobro. I to je ono što nas onečovječuje, pa, ako hoćemo, što nas otuđuje.

Nismo tada ljudi. Jer, Bog nas je stvorio da se materijalnim dobrima služimo, a ne da njima

robujemo i da nam ona postanu najvažnija stvar u životu.

Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu!

Pitaju apostoli, kako je moguće spasiti se, ako je zato potrebno da se čovjek odrekne svega

materijalnoga. Pa, nužno je čovjeku i odijelo i obuća i krov nad glavom i jelo i piće! Isus mudro

odgovara, kako je to ljudima nemoguće, ali ne i Bogu. Moguće je, naime, da čovjek sa

zahvalnošću jede svoj kruh, da, zahvaljujući Bogu za njegove darove, podiže svoju djecu u

pristojnoj kući priskrbljujući svojoj obitelji sve ono što današnji način života smatra po sebi

razumljivim. Pri tome je važno znati kao prvo da je sve to Božji dar. Zato je važna zahvalnost.

Nadalje, potrebno je imati na umu da je upravljanje zemaljskim dobrima jedna od prvih

zapovijedi koje je Bog dao čovjeku, ali tako da ne zaboravi da su stvari – stvari, a stvorenja –

stvorenja, a da se samo Bogu valja klanjati, a ne bilo kakvom ovozemnom probitku. Konačno

Crkva to mudro izražava u jednoj molitvi: „Nauči nas, u svjetlu svoje mudrosti, zemaljskim se

dobrima pravilno služiti, a za nebeskim težiti.“

„Tko ima uši, neka čuje!“

II.

Uvod i pokajnički čin

Često čujemo krilaticu – pogotovo prije izbora – da bi Hrvatska trebala biti zemlja znanja. I

stvarno, teško da možemo zamisliti razvoj društva bez obrazovanja. Nema napretka ni

blagostanja učenja i istraživanja. Međutim, jesu li znanje i materijalna sigurnost jedini

preduvjeti da budemo mirni, spokojni i doista sretni? Gdje možemo naučiti vještinu dobra i

mirna življenja? Današnja nam Božja riječ govori o takvom umijeću – o Božjoj mudrosti, onom

životnom umijeću razborita i sretna življenja. Neka nas Gospodin prosvijetli svojim duhom i

svojom mudrošću, da bismo plodonosno mogli njegovu riječ razumjeti, prihvatiti i u životu

provoditi.

Page 252: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

252

Gospodine, svojom mudrošću i svojom ljubavlju stvorio si sav ovaj svijet, a nas učinio

suradnicima tvoga stvaranja. Gospodine, smiluj se!

Kriste, Sine Božji, ti si vječna Mudrost Očeva. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da živimo po tvojoj mudrosti i tako uspostavljamo tvoje kraljevstvo na svijetu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Što je to mudrost? Riječ zvuči danas zastarjelo. U prvi mah bismo mogli pomisliti da je mudrost

manje-više isto što i znanje. Prema tome, onaj tko bi puno toga znao, bio bi mudar. Netko bi

onda mogao reći da je onda računalo mudro, jer je u njemu pohranjeno mnoštvo podataka.

Mudrost je, očito, nešto drugo. Možda bismo mogli reći da je mudrost skup određenih načela

prema kojim čovjek vodi svoj život tako da osjeća da je u skladu sa svojim najdubljim težnjama.

Mudar je čovjek onaj koji stekne mir u sebi, mir s drugima i mir sa svojim Bogom. Nije to

naučeno znanje. To je čisti Božji dar da čovjek razumije sebe, život, svijet oko sebe, smisao

života, da razlikuje dobro i zlo. Zato je mudrost od Boga, Bogu vodi i u Bogu nalazi smisao.

Tako se stvarno može dogoditi – a i događa se, hvala Bogu! – da ima ljudi koji nisu obrazovani,

a da u isto vrijeme pokazuju veliku životnu mudrost.

Pomolih se i razbor dobih

U starom je svijetu mudrost bila na velikoj cijeni. Tako, na primjer, u Starome zavjetu postoji

Knjiga mudrosti i Knjiga mudrih izreka. Danas smo u prvome čitanju čuli odlomak upravo iz

Knjige mudrosti. Pomolih se i razbor dobih; zavapih i primih duh mudrosti. Zavoljeh je više

nego žezla i prijestolja. U čemu je tolika posebnost mudrosti? Pogledajmo. Zamislimo nekoga

tko je vrhunski obrazovan, izuzetno cijenjen kao stručnjak na svome području, te da k tome ima

sjajan posao i da dobro zarađuje. Je li to jamstvo da vodi miran i sretan život? Nažalost, itekako

se često događa da upravo takvi ljudi nemaju životne mudrosti, nego da naprotiv luduju tako da

vode neuredan život, da upropaštavaju svoj brak i svoju obitelj, te da u svojoj silnoj potrebi da

budu još bogatiji i još moćniji izobličuje i sebe i svoje bližnje šireći oko sebe nemir, tjeskobu,

zavist, nasilništvo, oholost, nepravdu. Mudar čovjek, naprotiv, stavlja u ravnovjesje svoj život

i svoj odnos prema drugima. Međutim, mi moramo ići korak dalje: mudar čovjek živi po Božjim

zapovijedima, jer ga samo to može ispuniti trajnim mirom i srećom i ovdje na zemlji i u

vječnosti. Zato Sveto pismo predstavlja našega Gospodina Isusa Krista kao samu Mudrost.

Upravo zato današnja riječ veli na početku dvije stvari. Prvo, za pravu životnu mudrost čovjek

se mora pomoliti Bogu i drugo, ona se samo od Boga dobiva. Ohol i umišljen čovjek nikada je

ne može pronaći i uživati njezine blagotvorne plodove, pogotovo ne vlastitom snagom. Zato

Pavao govori o pravoj mudrosti, onoj koja nije vidljiva očima ovoga svijeta. Veli: Jer i Židovi

znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan,

poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost.

Jer ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi. I onda im govori veoma utješan

primjer: Ta gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih,

nema mnogo plemenitih. Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra

Bog da posrami jake (1 Kor 1,22-27). Evo nam, konačno, najbolje primjera: U očima ovoga

svijeta Isus Krist je bio lud, jer je prihvatio sramotnu smrt na križu, ostavljen od svih osim od

nekolicine najbližih. A pokazalo se upravo suprotno. Tako i mi: slijedimo Božju mudrost i time

ispunjamo mirom i radošću svoj ovozemni život, nadajući se vječnome miru, sreći i ispunjenju

u nebeskom kraljevstvu.

Page 253: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

253

Sve je zlato pred njom kao malo pijeska

Veli dalje sveti pisac o mudrosti: Ništa ne cijenih bogatstvo u usporedbi s njom. Nisam je htio

uspoređivati ni sa draguljima, jer je sve zlato pred njom kao malo pijeska, a srebro je prema

njoj kao blato. Ovdje nam valja biti razborit. Ovdje pisac ne govori da prezire srebro i zlato.

Veli samo da bogatstvo malo vrijedi u usporedbi s mudrošću. I mi bismo htjeli imati takvu

razboritost. Zahvaljujemo Bogu za sve dobre darove kojima nas obasiplje. Molimo za hranu i

piće, za posao i zdravlje, za dobar društveni život i napredak, ali ga iznad svega molimo da nas

sačuva u svojoj mudrosti, to jest da nas održi na putovima svojih zapovijedi da bismo postigli

mir i radost u ovome životu unatoč svih poteškoća, te da bismo tako – po primjeru našega

Gospodina Isusa – dospjeli do nebeske proslave, prema njegovoj riječi da je jedino on Put,

Istina i Život. Mudrost se prvenstveno sastoji u tome da čovjek živi u skladu s Bogom, s

njegovim zapovijedima, vršeći njegovu volju. Naprotiv, okrenuti se od Boga, tražiti neke

vlastite putove koji se protive Bogu, a time, naravno, i vlastitoj čovjekovoj naravi, ludost je i

čovjekova propast.

A s njome su mi došla sva dobra

Pogledajmo, što se dalje događa. Kada čovjek stavlja na prvo mjesto Boga i njegove zakone,

kada se trudi ostvarivati kraljevstvo Božje, gle, već ovdje na zemlji ne ostavlja ga Bog bez

kruha svagdanjeg. Zato današnje čitanje na koncu veli: A s mudrošću su mi došla sva dobra i

od ruku njezinih blago nebrojeno. Ne znači to, naravno, da će Bog pobožna čovjeka nužno

obdariti velikim bogatstvom ovdje na zemlji. Radi se o tome da uz Božji blagoslov čovjek s

radošću i zahvaljivanjem uživa u svakodnevnim Božjim darovima. Upravo o tome govori jedna

druga mudrosna knjiga Svetoga pisma: Bolje je malo sa strahom Gospodnjim nego veliko blago

i s njime nemir. Bolji je obrok povrća gdje je ljubav nego od utovljena vola gdje je mržnja (Izr

15,16).

Bog nas želi osloboditi tjeskobe. Poučava nas da trebamo prvenstveno tražiti njegove putove,

njegovu volju, a on će nam onda dati sve što nam je u životu stvarno potrebno da vodimo miran

i spokojan život. Zato nam Isus sa svim mirom veli: Tražite stoga najprije Kraljevstvo i

pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati (Mt 6,33). Evo nam mudrosti. Životne

mudrosti. Vječne mudrosti. Dao Bog da od nje i po njoj živimo ovoga tjedna i tijekom cijeloga

svoga života, da bismo onda zavrijedili u vječnosti drugovati s Isusom Kristom, vječnom

Božjom Mudrošću i sa svima svetima.

III.

Što mi je činiti?

Kako smršaviti 15 kilograma u dva mjeseca? Ništa lakše! Treba samo redovito piti određeni čaj

(jedno pakovanje 19,90 kuna). Kako dobiti ravan trbuh? Jednostavno! Naručite čudesni skidač

trbuha (199 kuna) i samo nakon dva tjedna vježbanja imat ćete stas kao manekenka. Kako

prestati pušiti? Naručite čudesnu muštiklu za 59 kuna i za dva tjedna riješili ste se pušenja.

Kako uspjeti u životu? Astrolog taj-i-taj objasnit će vam sve na samo jednoj seansi za tričavih

200 kuna. I svi ovi ponuđači prodaju svoju robu! Ljudi očito vole jednostavne i brze recepte.

Eh, reći ćete ipak, kad bi tako bilo!

Page 254: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

254

I evo, slična pojava i u današnjem evanđelju. Dolazi čovjek k Isusu s molbom da mu da brz i

lako pamtljiv recept. Pita: „Što mi je činiti da baštinim život vječni?“ Isus mu strpljivo ponavlja

općepoznate zapovijedi. Čovjek kaže da je to već u redu, ali on očito traži nešto više. Isus je

vidio nešto posebno u tome čovjeku. Iskren je. Bez napora i prenemaganja vrši zapovijedi. Zato

mu veli: „Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i

idi za mnom.“

Budimo jasni odmah na početku. Ova Isusova riječ nipošto nije opći poziv na redovništvo (kad

bi svi prodavali svoja dobra, tko bi onda kupovao?). To nije ni prezir prema ovozemnom

bogatstvu (Bog nam je povjerio ovu zemlju). To nije niti izdizanje jednog staleže i poziva iznad

drugoga (jer Bog poziva jednoga ovako, drugoga onako). Ovdje je jednostavno riječ o tome da

je Isus svojim božanskim okom uočio da bi za tog čovjek upravo to bilo najbolje: da ostavi

svoje zemaljske probitke i krene za njim, baš kao što su to učinili apostoli. Isus tome čovjeku

ništa ne oduzima, nego mu nešto nudi, otkriva mu njegovo pravo poslanje, kako da postigne

blago na nebu.

A čovjek nije shvatio. Otišao je tužan jer je imao velik imetak. Povlači se u sjenu svoga

bogatstva misleći da će ga ipak grijati njegovo zlato i da će njegov imutak davati sigurnost

njegovu životu. A sve je to trava koja danas jest, a sutra se u peć baca, sve je to blago koje rđa

nagriza, moljci izjedaju i lopovi kradu.

Nakon što se bogati čovjek povukao, Isus strogo govori o bogatašima. Oni ne mogu ući u

nebesko kraljevstvo, upravo zbog toga što im je bogatstvo važnije od samog Kraljevstva. Evo

tajne kršćanskog življenja. Određeno ovozemno dobro može čovjeku vjerniku koji ga sa

zahvalnošću prima biti znak Božjeg blagoslova, dočim to isto dobro drugom čovjeku može biti

prokletstvo i smetnja za ulazak u nebesko kraljevstvo, kad se on na nj naveže.

Naravno da neću ući u nebesko kraljevstvo, ako bilo koje svoje bogatstvo stavljam ispred toga

kraljevstva. A koja su to moja bogatstva? To nažalost može biti i moja oholost, nadutost,

samouvjerenost, tvrdoglavost, karijera, položaj, zarada. Posve neprimjetno navezujem se na

nešto od svega toga, opterećujem se, i onda ne mogu poletjeti u visine. Nije čudo da Isus na

jednom mjestu veli kako onaj tko se odriče nečega radi kraljevstva prima još više. To je zakon

spasenja, to je zakon sreće i mira na ovoj zemlji.

Što to opterećuje moje srce, zamagljuje pogled, sputava noge da ne mogu Isusa slijediti? Samo

Isus može otvoriti naše oči da prepoznamo „bogatstvo“ koje nas sputava i dati nam radosti da

ga slijedimo.

Page 255: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

255

29. NEDJELJA KROZ GODINU

I.

Uvod i pokajnički čin

Puno je tajni u našem životu. Svakako je najveća tajna – tajna patnje. Zašto čovjek trpi? Zašto

nevini trpe? To su pitanja od samih početaka čovječanstva. Gospodin nam danas govori upravo

o patnji, ne da bismo je razumjeli, nego da bismo joj dali smisao. smisao u Isusu Kristu. Zamolit

ćemo Gospodina da nas ispuni mudrošću i poniznošću da njegovu riječ poslušamo i prihvatimo

i da njegova otajstva dostojno proslavimo.

Gospodine, ti si svoga sina pritisnuo bolima. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si postao poslušan do smrti, smrti na križu. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti i nas, koji trpimo s Kristom, činiš dionicima njegove proslave! Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Zamislimo tragičan slučaj. Sprovod. Mlad čovjek poginuo u nesretnom slučaju i to bez svoje

krivice. Iza njega ostaje slomljena obitelj: supruga, djeca, roditelji. Tu je i mnoštvo prijatelja,

znanaca, susjeda, kolega… S nevjericom su došli i ne znaju što bi rekli. Strašno je. I onda netko

prisebniji čuje i razumije kako svećenik moli nad otvorenim grobom: „Svidjelo se Bogu

svemogućemu našega brata iz ovoga života pozvati k sebi…“ Ljudi, pa zar se to Bogu stvarno

može „svidjeti“? Kome se može svidjeti da jedan mladi život na tako tragičan način bude

jednostavno otrgnut s ovoga svijeta? Može li se to ikome „svidjeti“? Teška je to riječ…

Svidjelo se Gospodinu pritisnuti ga bolima

Tu istu riječ čujemo danas u prvom čitanju. Prorok Izaija naviješta muke koje ima podnijeti

sluga Božji. Danas znamo da se to proroštvo odnosi na Isusa i dulji odlomak iz toga proroštva

čitamo na Veliki petak. Bog za svoga miljenika priređuje patnju i prorok veli da se baš tako

Bogu svidjelo. Kako to razumjeti? Samo u primjeru Isusa Krista. I on danas govori o boli i

patnji. Kad su ono njegova dva učenika zaželjela osigurati prva mjesta u njegovu kraljevstvu,

Isus im ta mjesta ne obećava, ali im obećava onu čašu boli koju će i on sam ispiti. Prema tome,

da bismo razumjeli smisao te boli za koju se Bogu sviđa da bude ona koja će pritisnuti njegove

izabranike, trebamo promotriti Kristovu bol i patnju. Samo tu možemo naći odgovor.

Žrtvuje li život svoj kao naknadnicu, vidjet će potomstvo

Bog je dopustio da nad Isusom likuju njegovi neprijatelji. Nepravedno su ga optužili,

nepravedno osudili i razapeli. Njega, koji je „prošao svijetom čineći dobro“. Naizvan je sve to

izgledalo kao savršeno izvedena spletka i urota. Izgledalo je da je, eto, opet zlo nadvladalo

dobro, da je nepravednik opet ponizio pravednika, da je sirova sila mača porazila pravednika

koji kroza život ide oboružan ljubavlju, strpljivošću i praštanjem. Međutim, sve je to ušlo u

Božji naum spasenja. Bog se poslužio ljudskom zloćom, Bog se poslužio pritvornošću Isusovih

tužitelja i nepoštenjem Isusova suca koji ga je na smrt osudio i predao. Bogu se svidjelo svoga

Sina provesti kroz poniženje, muku i smrt, da bi ga slavom uskrsnuća uzdigao iznad svakog

stvorenja i da bi tim istim putem poveo svakoga čovjeka koji se u njega uzda. Naravno, ostaje

Page 256: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

256

i dalje velika tajna: zašto je Isus morao baš toliko trpjeti? Zar je bilo potrebno da toliko bude

ponižen? Nije li postojala neka jednostavnija mogućnost, ta Bogu je sve moguće? Najpoštenije

rečeno, ne znamo odgovora na ova teška pitanja. To je tajna. To je otajstvo našega spasenja.

Zbog patnja duše svoje vidjet će svjetlost

Zasigurno je upravo tu tajnu najteže prihvatiti. Tajnu trpljenja, otajstvo patnje. Toliko puta

vidimo da netko nezasluženo trpi, da su upravo nevini izloženi užasu i patnji. Ta, što je krivo

dijete da ima oca nasilnika, da bude žrtva nasilja, rata, mina, prognaništva? Ta što su krivi toliki

siromasi kojima se kockaju svjetski moćnici? Što su krivi toliki radnici da im se uskraćuje plaća

i ostavlja ih se bez posla? Naravno, kao ljudi trebamo se boriti protiv tih zala i davati svoj

doprinos promicanju mira, pravednosti, socijalne osjetljivosti… međutim, pored svega toga,

patnja je vidljiva. Konačno, ako je u pitanju teška bolest ili prirodne nesreće, čovjek ostaje

nemoćan. I onda nam uvijek ostaje u ustima gorčina onog pitanja: „Zašto?“ Tko to može

razumjeti?

Nitko to ne može do kraja razumjeti. Baš kao što ne možemo do kraja razumjeti smisao tolike

Isusove muke, tako ne možemo nikada do kraja razumjeti ljudsku patnju. To je tajna. To je

otajstvo spasenja. Međutim – i to je ono odlučujuće! – naša patnja ima smisao. Baš kao što smo

po Kristovoj muci i smrti, a kroz njegovo uskrsnuće spašeni, tako i naša patnja u njemu ima

svoj smisao. Kako nas kasnije poučava sveti Pavao, mi se sjedinjujemo s Kristovom patnjom,

da bismo bili onda dionici njegova uskrsnuća i njegove proslave. I ne samo to! Već sada, već

danas naš život, naše nevolje i naše radosti naše tjeskobe i naše nade imaju posve drugačiji

smisao u svjetlu Kristova uskrsnuća i proslave. Zbog toga kršćanin, Božji čovjek nije onaj koji

bi se kinjio i mučio i imao neprestano smrknut izraz lica nadajući se tek i isključivo vječnoj

nagradi. Božji čovjek je već sada pun nade, radosti, pouzdanja i hrabrosti, jer zna – s Kristom

živimo i on daje puni smisao našem životu već u sadašnjem vremenu.

U tome su smislu i Isus i apostoli naviještali – radosnu vijest. Zbog toga Pavao čak govori da

se raduje nevoljama i uvredama, jer kad je slab onda je jak. Naravno s Kristom i po Kristu. Zato

i mi danas – hvala Bogu“ – vidimo tolike divne ljude koji silno trpe ili zbog bolesti ili zbog

gubitka svojih najdražih ili zbog različitih životnih nevolja, ljude koji unatoč svega toga imaju

duboki mir, duboku radost i duboko pouzdanje. Ti su ljudi dragocjeni dar našem vremenu,

predivan primjer pravih Božjih ljudi, živa slika Krista patnika i Krista proslavljenoga. Neka

Gospodin i nama udijeli u obilju takvog svoga Duha.

II.

Uvod i pokajnički čin

Povijest ljudskoga roda, povijest je ratovanja. Ljudi se od početka svoje povijesti nadmeću i

izdižu jedni iznad drugih. Čovjek u svojoj zločestoj naravi želi se uzdizati na račun drugih, želi

biti velik, želi vladati. Od toga dolazi svako zlo. Danas nam Isus govori o nečem posve

suprotnom: o služenju. O služenju iz ljubavi koje onda ne može biti robovanje, nego

nasljedovanje samoga Krista koji služi i predaje se za nas. O svemu tome govori nam danas

Božja riječ. Htjeli bismo da rosa te Božje riječi učini naše duše plodnima i pogodnima d u nama

izraste svakovrsni dobri plodovi. Zato ćemo na početku ove svete mise zazvati na nas milosrđe

Gospodnje.

Page 257: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

257

Gospodine, stvorio si nas na svoju sliku, sebi slične. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si bio poslušan i ponizan sve do smrti na križu. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da te nasljedujemo u dobroti, služenju iz ljubavi. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Mala djeca se vrlo brzo nauče prepirati. To zna biti gotovo zabavno u braće i sestara. Njima je

osobito važno znati tko je stariji ili jači ili pametniji i zato se stalno nadmeću. Pa se onda često

čuje kako jedno drugome kaže: Nisam ja tvoj sluga! Naravno, djeca iskreno govore ono što

stariji – možda prikriveno – čine u još jačoj mjeri. Ah, biti prvi, biti poglavar, gledati kako ti

drugi služe i ulaguju se…

Nije tako među vama

Ni apostoli nisu bili slobodni od toga. Čuli smo danas u evanđelju kako su braća Ivan i Jakov

htjeli u Isusa osigurati sebi prva mjesta među apostolima, tako da oni u Isusovom kraljevstvu

budu prvi uz njega. Pri tome su oni mislili na to kako će Isus osnovati ovozemno kraljevstvo

gdje bi oni onda bili Isusovi prvi pobočnici… Naravno, to je samo izazvalo ogorčenje među

ostalim apostolima. Zašto baš njih dvojica? Po čemu bi oni bili vredniji, dostojniji ili

sposobniji? Isus ih smiruje i poučava: Znadete da oni koji se smatraju vladarima gospoduju

svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama!

Kao prvo, Isus govori o onima koji sebe smatraju vladarima. Dakle, oni se samo smatraju

vladarima a, zapravo, to nisu. Nikada čovjek čovjeku ne može biti vladar, na što god se on

pozivao. Samo je jedan Gospodar i Gospodin. Upravo zbog toga veli Isus da velikaši vladara

drže narode pod vlašću. Dakle, silom i nasiljem. Nije to Božje kraljevstvo, nije to Božji naum

s čovjekom. Zato Isus veli da tako ne smije biti među njegovim učenicima. U trenutku kad

čovjek samo pomisli da ima vlast nad drugim čovjekom, i nesvjesno je povrijedio Božje

veličanstvo.

Tko hoće među vama da bude najveći, neka vam bude poslužitelj

Vladati nad drugima? Značilo bi to nametati nekome ono što se protivi njegovim željama. Znači

postaviti se iznad nekoga, znači biti mu gospodar. Da idemo korak dalje, čovjek i nesvjesno

želi zagospodariti drugima, baš kao što stavlja životinje u svoju službu, prema vlastitim

prohtjevima. Je li to naravno? Je li to ljudski? Zar je Bog stvorio ljude da bi se nadmetali jedni

s drugima, da bi se jedni drugima nametali, da bi provodili svoju volju? Znamo što onda slijedi:

nasilje (prikriveno ili izravno) sve do ratova… Prisjetimo se: prva je čovjekova napast bila

upravo ta da je odbio pokoriti se Bogu i služiti mu. Teolozi smatraju da je jedini i strahoviti

grijeh palih anđela i bio u tome što nisu htjeli služiti. Ustrajali su u svojoj oholosti i – vječno

propali. Čovjek čovjekom ne bi smio vladati. Nije nas Bog takvima htio. On nas je stvorio na

svoju sliku, sebi slične. A Bog je strpljiv, dobrostiv, Bog je ljubav. Bog nas je stvorio da u

ljubavi služimo jedni drugima. Zar je služba iz ljubavi robovanje? Nipošto! Pitajte mladu

majku, osjeća li se ona ropkinjom svoga dojenčeta? Pitajte zaljubljene parove, osjećaju li se oni

poniženim robovima dok jedno drugome čine na stotine sitnih usluga? Jesam li ja vaš rob dok

vam tumačim Božju riječ? Robuje li liječnik pacijentima, učitelj učenicima, vozač putnicima?

Tamo gdje je ljubav, nema straha, nema robovanja. Pavao je tako s ponosom pisao da je sluga,

gotovo rob doulos Isusa Krista. Uzvišeno je služiti. To je jedini put. Tako danas veli Isus: Tko

Page 258: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

258

hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko hoće da među vama bude

prvi, neka bude svima sluga.

To je Božja mudrost, sakrivena od očiju i pameti ovoga svijeta. Zato mi želimo u ljubavi služiti

jedni drugima. Čovjeku malene vjere, čovjeku koji ne razumije ili ne želi razumjeti, može

izgledati da se kinjimo i mučimo dok obavljamo svoje dužnosti, dok besplatno pomažemo,

praštamo, činimo dobro… Nekome rad naših misionara može izgledati kao tlaka i robovanje,

drugome hrabar stav blaženoga Alojzija Stepinca koji se dao za Crkvu i svoj narod može

izgledati kao užasno robovanje – ta završio je u tamnici! Međutim, svjedoči nam na drugom

mjestu Pavao, on se upravo predao kao žrtva paljenica, predao za svoje vjernike, a time i za

Krista. Služiti Kristu, i služiti Kristu u svojim bližnjima znači kraljevati.

Sin Čovječji nije došao…

Zvuči nestvarno? Neodrživo? Evo, sam nam Gospodin Isus daje najuzvišeniji primjer. Zašto

bismo mi , u konačnici, trebali služiti jedni drugima? Veli Isus: Ni Sin čovječji nije došao da

bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge. Nema nam boljeg i jasnijeg

puta od puta našega Gospodina Isusa Krista. On je bio poslušan Josipu i Mariji. On je služio

svome narodu propovijedanjem i mnogim čudesima. On je, vjeran svome Ocu i svojoj službi

sama sebe za nas predao. Zato je na koncu uzvišen iznad svakog stvorenja. Ne trebamo i ne

možemo mi sami sebe uzdizati. Naš je stvoritelj i uzdizatelj – Bog. On nas je stvorio sebi slične,

ona nas je odredio za vječnost, ona nas u svome Sinu čini članovima svoje obitelji. A nas poziva

da nasljedujemo poniznost i služenje našega Gospodina Isusa Krista. Samo trako ćemo dospjeti

do vječne nagrade. Konačno, veli naš Gospodin Isus: Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko

se ponizuje, bit će uzvišen. (Mt 23,12)

III.

Ne znate što ištete?

Kako mladi ljudi znadu zadivljeno gledati ljude koji su uspjeli kao športaši, pjevači, glumci.

Skupljaju njihove slike i autograme, idu na njihove nastupe te dok ih zadivljeno gledaju,

pomišljaju: „Eh, da mi je biti na njegovu mjestu!“ U isto vrijeme, što ti mladi ljudi znadu što

stoji iza nekog svjetskog rekorda na određenoj stazi, iza prvog mjesta u svjetskom poretku

tenisača? Koliko znoja, odricanja, napetosti, stresova, poremećenih obiteljskih odnosa! Ljudi

se redovito zadržavaju na onom izvanjskom.

Upravo je to bilo sa Zebedejevim sinovima, Jakovom i Ivanom. Zadivljeni su Isusom i

njegovom najavom Kraljevstva Božjega. Silna su djela koja se događaju po njegovim rukama,

neviđena čudesa se zbivaju na samo jednu njegovu riječ. Najavljuje dotad nečuvene stvari.

Objavljuje dolazak Kraljevstva. Zebedejevi sinovi, braća Jakov i Ivan naslućuju da su sudionici

povijesnih zaokreta. I sad, prije nego što se drugi toga dosjete, žele u tom pokretu zauzeti

posebna, ključna mjesta. Žele biti Isusu, o dolasku njegova Kraljevstva, jedan s desne, a drugi

s lijeve. Shvatili su oni koliko je važno biti u pravom trenutku na pravom mjestu.

A Isus „spušta loptu na zemlju“. Govori im: „Ne znate što ištete!“ I nastavlja pitanjem mogu li

oni piti čašu koju on pije i krstiti se krstom kojim se on krsti. naravno da mogu, spremno

odgovaraju braća. I Isus im samo to obećava. O da, pit će oni iz njegove čaše i krstit će se oni

njegovim krstom, a što se tiče mjesta s desna i s lijeva, o tom - po tom.

Page 259: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

259

Nisu oni znali, ljudski govoreći, koja je cijena svih silnih djela koja Isus čini. Ta cijena, to je

Isusovo odbačenje od strane naroda, to je njegova tuga zbog nevjere, to je Judina izdaja, to je

krvavi znoj u maslinskom vrtu kad su ga svi napustili, to je ismjehivanje i pljuvanje, to su muke,

to je osuda, to je križ i to je smrt. To je gorka čaša o kojoj je govorio i to je krvava kupelj na

koju je Isus mislio. I upravo su na to braća pristala, a da nisu ni znali.

Znamo kako je to kasnije išlo. Ivan nije postao apostolski prvak, nego Petar. A prvi od apostola

koji je položio život bio je upravo Jakov, brat Ivanov. Jedini čiju smrt spominju Djela

apostolska, dakle, na samom početku djelovanja apostolske Crkve. Eto, Isus je ispunio svoje

obećanje: pili su iz njegove čaše i krstili su se njegovim krstom.

I onda slijedi pouka. Ivanu, Jakovu i apostolima. Pouka i svakome od nas: želi li tko biti velik,

neka bude sluga. Jer „ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade

kao otkupninu za mnoge.“

Toliko puta žarko želim neki uspjeh, nagradu, priznanje, položaj, ugled, slavu. Usrdno molim

Gospodina da mi podari neku osobitu milost: zdravlje, napredak, ovozemni probitak. A u stvari

ne znamo što ištemo! Zaboravljamo ono što je jedino bitno. mir duše, zajedništvo s Bogom,

kraljevstvo koje raste i napreduje u mome srcu. jer svi će ti izvanjski darovi proći. Veli Pavao:

„Sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina

mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem“

(Fil 3,8-9).

Page 260: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

260

30. NEDJELJA KROZ GODINU

I.

Uvod i pokajnički čin

S vjerom smo sabrali danas, na dan Gospodnji. Sabrali smo se s vjerom u istinitost Božje riječi

i s vjerom da su spasonosna otajstva koja ćemo slaviti. Međutim, nije uvijek lako vjerovati,

pogotovo kada čovjeka pritisnu nevolje i muke. Božja nam riječ danas govori kako vazda treba

imati pouzdanja u Božju milost, jer „ljubav Gospodnja ostaje dovijeka.“

Gospodine, ti si nas u ljubavi stvorio sebi slične, kao svoju ljubljenu djecu. Gospodine, miluj se!

Kriste, si uvijek pokazivao svoje milosrđe onima koji su ti s vjerom prilazili. Kriste, smiluj

se!

Gospodine, ti i nas pozivaš da sa zahvalnošću primamo tvoje darove trpljenja i proslave. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Ima prigoda kada čovjek odustane od borbe. Pogodi ga teška bolest. I čovjek se bori i bori i

tako godinama. I onda vidi da tu ništa ne može promijeniti. I odustane. Ako je vjernik, preda se

u Božje ruke, a ako nije, preda se u neku bezvoljnost. Tako je i sa sljepoćom. I danas je to

rijetko izlječivo. Ako je netko slijep, teško da se može nadati izlječenju. U Isusovo je vrijeme

to bilo potpuno beznadno. Obzirom na veoma loše higijenske uvjete, sljepoća je bila razmjerno

česta.

Slijepi prosjak Bartimej

Evo događaja. Isus izlazi iz Jerihona okružen učenicima i velikim mnoštvom. Uz put je sjedio

slijepi prosjak Bartimej. Kad je čuo tko to prolazi započeo je vikati: „Sine Davidov, Isuse,

smiluj mi se!“ Zapazimo da je Bartimej vikao. To je bila jedina njegov snaga. Bio je slijep i

nije ga mogao potražiti, nije se mogao progurati kroz mnoštvo. Ako mu je Bog uskratio vid,

očigledno mu je da snažan glas. I čovjek je vikao, vikao je toliko da je smetao. I morali su ga

utišavati. Ali on se nije dao smesti. Što su ga više utišavali, on je to više vikao: „Sine Davidov,

Isuse, smiluj mi se!“ Predočimo si na trenutak toga čovjeka. Slijep je. Znao je jako dobro da

njegovoj bolesti nema lijeka. Međutim, čuo je da je Isus čudotvorac. Kružili su o njemu glasovi.

Međutim, glasine kao glasine, redovito su pretjerane. Zasigurno su mu kojekakvi travari i

opsjenari nudili različite čudotvorne lijekove, ali nije pomagalo. Međutim, Bartimej je duboko

u sebi osjetio da je Isus nešto posebno. Nije se dao smesti. Vikao je što je glasnije mogao. Nije

htio propustiti tu priliku, makar su mu odjedanput postali prepreka ljudi koji su ga pokušavali

utišati. Nije se obazirao. Ostao je uporan.

Što hoćeš da ti učinim?

Čuo ga je Isus. Dao da ga pozovu. Opisuje evanđelist Marko kako je Bartimej zbacio sa sebe

ogrtač da mu ne smeta u žurbi, kako je skočio i došao k Isusu. Možemo samo misliti kako je u

brzini posrtao po onom kamenjaru i kako je izudarao bosa stopala. Ali je požurio, da mu prigoda

ne promakne. Nije pomislio da bi bilo pravednije da Isus dođe k njemu, jer Isus vidi kuda ide.

Page 261: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

261

Nije postavljao suvišna pitanja nego je požurio što je brže mogao. I, gle što mu Isus govori!

Kuša ga. Veli: „Što hoćeš da ti učinim?“ Netko bi možda to Isusovo pitanje shvatio ironično:

„Ne misliš valjda da ću ti vratiti vid, kao da je to sitnica? Što si to umišljaš, ti koji si bijedni

prosjak?“ Međutim, Bartimej je bio krajnje odlučan, bio je to čovjek pun vjere. Ponizni i

jednostavno kao dijete odgovara: „Učitelju moj, da progledam!“

Isusov odgovor znamo. Rekao je: „Idi, vjera te tvoja spasila!“ I doista, Bartimejeva vjera i

Isusova milost učiniše da je Bartimej odmah progledao.

Mi nevoljnici i mi potrebiti

Prejednostavno bi bilo kad bismo se postavljali kao propovjednici-šarlatani koji obećaju

zdravlje svakome koji povjeruju i na kojeg oni polože ruke. Znademo njihovu „taktiku“: ako se

čovjeku pod utjecajem autosugestije čini da je ozdravio, onda ti novovjeki iscjelitelji pripisuju

svojim sposobnostima. Ako se pak ništa ne dogodi, onda oni vele da je tome uzrok manjak vjere

onoga koji je htio ozdraviti. O čemu se radi? Nije bio osnovni smisao Kristova poslanja liječiti

bolesne, uskrišavati mrtve, umnažati kruh. Jer, daje to bilo njegovo poslanje, onda bi se

ispostavilo da je on veoma malo učinio. Zasigurno je ostalo u Palestini silno mnoštvo i slijepih

i hromih. Isusova čudesa su izraz ljubavi prema potrebitom čovjeku, ali su prvenstveno znak

onog konačnog pravog spasenja koji on nudi svakom čovjeku.

Tako i mi stojimo danas pred Bogom sa svojim potrebama. Tu su silne molitve za zdravlje, za

uspjeh, za mir i radost. Tu su tolike molitve za rasipne sinove, za nevjerne bračne drugove, za

članove obitelji koji se predaju porocima pića, droge, kocke, ljenčarenja, nasilja… Tu su i tolike

neprospavane noći zbog djeteta koje je bolesno, zbog izuzetno teške materijalne situacije, zbog

razdvojenih obitelji… A da ne govorimo o ratovima, nasilju i progonstvima kojih u svijetu

uvijek ima… Međutim, mi danas stojimo pred Bogom sa svim našim molbama znajući da Bog

može sve uslišati, ali, kao što je bilo govora prošle nedjelje, Bog dopušta patnju i bol. Stoga je

mudro vidjeti i uviđati toliko lijepih malih i velikih stvari koje nam Bog svakodnevno čini. Eto,

Bartimeju je povratio vid. Nama daje da nam svakoga dana sunce izlazi i zalazi. Daje nam stan

i hranu i odjeću – iako možda ne u mjeri i na način kako bismo to mi željeli. Daje nam obitelj,

daje nam ljude koje volimo i koji nas vole. Pa ako u svemu tome prema našem sudu ima i

manjkavosti, Bog nam uvijek daje ono što je najvažnije što je bitno. Bog nam daje svoju ljubav,

Bog nas uzima za svoju djecu, Bog nam daje da, zdravi ili bolesni, budemo dionici njegove

Božanske naravi, Bog nam daje da svaka naša patnja ima smisao, Bog nam daje da budemo u

potpunosti dionici nebeskih dobara.

Molimo danas Boga za svoje potrebe, ali mu zahvalimo i na tolikim darovima koje dovoljno ne

vrednujemo, osobito na daru izabranja da smo njegova prava djeca.

III.

Uvod i pokajnički čin

Novine i televizija rado i na široko izvješćuju o različitim skandalima vezanim uz poznate

osobe. Tako neće na primjer pisati da je prometnu nesreću izazvao Taj i Taj imenom i

prezimenom, nego će obavezno navesti da je to bio ravnatelj neke bolnice ili potpredsjednik te

i te stranke. Tako nekako ispadne da bi javne osobe trebale biti posebne, besprijekorne, možda

neka anđeoska bića. Današnja nam Božja riječ govori da nitko među nama nije postavljen da

Page 262: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

262

bude velik i uzvišen, nego da smo pozvani služiti jedni drugima, baš kao što je i Krist sama

sebe za nas predao. Zamolit ćemo Gospodina da nas njegova riječ prosvijetli a njegova sveta

otajstva ojačaju.

Gospodine, ti si u počecima svome narodu odizao svećenike i proroke. Gospodine, smiluj

se!

Kriste, ti si poslan od Oca da nas spasiš i uzdigneš do nebeskog kraljevstva. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da u poniznosti služimo jedni drugima. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Sve donedavno bili su visoko cijenjeni ljudi koji su imali određeni društveni položaj ili ugled.

Tako se s velikim poštovanjem susretalo i pozdravljalo učitelja, svećenika, bilježnika, imućnog

veleposjednika ili tvorničara. A što tek reći o carskom službeniku, ili o samom Franji Josipu?

Slično je tako bilo u starome svijetu. U Izraelu nije svatko mogao biti svećenik. To je mogao

biti samo čovjek iz Levijeva plemena i Aronova roda. Tako je među svećenicima bio samo

jedan veliki svećenik koji je imao jedinstvenu ulogu. Samo je on smio ući u onaj dio hrama

zvan Svetinja nad Svetinjama. Možemo samo zamisliti kako su ga ljudi na ulici s poštovanjem

pozdravljali.

Od ljudi uzet, za ljude se postavlja

Međutim, današnja nas poslanica Hebrejima podsjeća na nešto što je po sebi jasno. Veli: Svaki

veliki svećenik od ljudi uzet, za ljude se postavlja. Jasno je što se hoće reći. Prvo, koliko god on

u ljudskim očima bio uzvišen, veliki se svećenik uzima od ljudi. I on je samo čovjek, po sebi

nije ni veći ni uzvišeniji. Samo je čovjek. Drugo, koliko god bila uzvišena njegova služba, to je

samo služba za druge ljude. To je prvenstveno služenje, pa ako baš želimo, časna služba, ali

uvijek samo služenje.

To bismo svi trebali imati na pameti. Prvo, svi smo mi samo ljudi i nitko po sebi nije i ne može

biti ni veći ni uzvišeniji od drugih. Nadalje, ako i imamo neku ulogu u obitelji i društvu, mi

smo tu da služimo onima kojima smo povjereni. Tako je – to ćemo lako razumjeti! – roditeljska

uloga prvenstveno služenje. Jednako tako učitelj služi učenicima, profesor studentima, vozač

putnicima, liječnik bolesnicima, službenik strankama, svećenik vjernicima, ministar

građanima… Gdje god bio, što god činio trebam imati na pameti da sam samo čovjek koji se ni

po čemu ne može i ne smije izdizati iznad drugih. Tako je to bilo ili trebalo biti s velikim

svećenicima, kasnije s apostolima kao i sa svakom ljudskom stvarnom ili umišljenom

veličinom.

S druge strane, mi smo pozvani poštovati one koji su nam na neki način nadređeni, to jest

trebamo imati poštovanja prema roditeljima, nastavnicima, svećenicima, svima onima koji

obnašaju javnu službu. Ne zato što oni bili besprijekorni ili bezgrešni. I oni su od ljudi uzeti i

za ljude postavljeni i kao takve ih prihvaćamo i poštujemo.

Zaogrnut slabošću

Međutim, koji puta nije lako prihvaćati i poštovati one koji imaju neke posebne službe. Zna to

i današnja poslanice. Tako pisac veli za velikog svećenika da je i sam zaogrnut slabošću.

Upravo to. Bio netko čak i veliki svećenik, on je samo čovjek. Slab i grešan. I tako je to sa

Page 263: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

263

svakim čovjekom, pa i s onim za kojega to ne bismo htjeli vjerovati. Na predavanju o liječenim

alkoholičarima može se čuti kako među alkoholičarima ima svih vrsta ljudi: ima mladih i starih,

oženjenih i neoženjenih, ima radnika i službenika, neobrazovanih i visoko obrazovanih,

liječnika, profesora, nastavnika, glumaca, športaša, svećenika, političara, predsjednika država,

kraljeva i kraljevskih službenika. Evo, kako je s alkoholizmom, tako je i sa svakim grijehom.

Međutim, mi se toliko puta pokažemo licemjernima. Ne dopuštamo da drugi griješe u onome u

čemu i sami griješimo ili u čemu bismo i sami griješili, samo da imamo prigodu. Pa se onda

zgražavamo na nepoštenju nekih političara i poduzetnika, profesora i službenika, svećenika i

biskupa… I onda nam to služi kao izlika da odbacimo svaki autoritet, svaku vlast i svaku službu.

U tome koji puta prednjači tisak koji je žedan senzacija, krvi i nemorala. Ružno je, opasno i

loše kada imamo dojam da se u javnosti zbog grešnih službenika stavlja u pitanje služba.

Hoćemo li zbog nesretnih postupaka nekih svećenika dokinuti svećeničku službu? Hoćemo li

zbog nesavjesnih profesora pozatvarati sve fakultete? Hoćemo li zbog nedostojnih roditelja

pooduzimati svim roditeljima djecu i staviti ih u domove? Hoćemo li zbog nesposobnih

ministara u državi uvesti anarhiju, to jest bezvlašće? Jasno nam je iako to ne želimo priznati:

nikada nitko (osim Isusa Krista i Blažene Djevice Marije) nije u potpunosti bio besprijekoran u

svojoj službi. Ta pogledajmo na primjer apostole Petra i Pavla. Koji je od apostola bio

besprijekoran? Nije li još prvi naraštaj kršćana, onaj koji je pokršten od samih apostola, pokazao

velike slabosti i nesavjesnost u kršćanskom životu. Bilo je tamo i nemorala, i lijenosti i zavisti

i mržnje, nadmetanja i podmetanja… Pa ipak, Bog želi i po takvim ljudima širiti svoju blagu

vijest spasenja. Kad tako meni kao župniku netko upre prst u nekoga govoreći kako taj ide u

crkvu a čini ružne stvari, ja često odgovaram protupitanjem: a kakav bi tek bio da ne ide u

crkvu? To je ona Božja strpljivost koja stijenja što tek tinja neće ugasiti, koja neće prelomiti

napuknute trske, koja neće odmah čupati kukolj iz pšenice. Strpljiv je naš Bog s nama puno više

nego što smo mi strpljivi sa svojom djecom.

Krist ne proslavi sama sebe

Dodajmo na koncu još i ovo. Govoreći o službi velikog svećenima, današnja poslanica veli:

Nitko sam sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga, kao i Aron. Tako i Krist ne proslavi

sam sebe postavši veliki svećenik, nego ga postavi Onaj koji mu reče: Ti si Sin moj, danas te

rodih. Evo, čak je i Isus dobio od Boga tu čast. I on je poslan od Boga. Kao što ništa nije

stvoreno bez Boga, tako je i svaka služba od Boga. Neki danas imaju poteškoća sa starim

pravilom da je svaka vlast od Boga. Naravno, ne u smislu da je Boga dostojno sve ono što

vladar čini, nego u tome smislu da on nije tu bez Božje volje. Nadalje, gledamo li sebe, valja

nam imati na pameti, da je sav naš autoritet od Boga. Ako sam roditelj, svećenik, profesor,

odgajatelj, voditelj, ravnatelj, ako imam neku časnu ulogu u društvu i Crkvi, Božji je to dar.

Zato, ako i imamo neku ulogu, neku službu u obitelji, Crkvi ili u društvu, znamo da to nije od

nas. Bog nam to povjerava. Štoviše, trebali bismo biti još odgovorniji, jer, veli Isus: Kome je

god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega

iskati (Lk 12,48).

III.

A on još jače vikaše

Vjerojatno ste nekad uživali gledajući televizijske emisije o životinjama. Zanimljivo je tako

gledati kako se ponašaju ptići kad ih majka dolazi hraniti: izdrže vratove što više mogu, širom

Page 264: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

264

otvore svoje uočljive žute kljunove i pište. Sve čine da ih majka zapazi i da ih nahrani. Slično i

narodna poslovica zapaža: „Ako dijete ne plače, neće mu majka dati sise:“ I Isus poučava:

„Kucajte i otvorit će vam se!“ Upravo takvo ponašanje susrećemo u današnjem evanđelju.

Dok je Isus sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, slijepi prosjak Bartimej čuo je tko prolazi

i stao vikati: „Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!“ Izraz „vikati“ koji ovdje susrećemo valja

shvatiti doslovno. Bilo je naime silno mnoštvo uz Isusa i sigurno je vladao veliki žamor. Osim

toga, bartimej nije mogao posve točno odrediti gdje se Isus nalazi. Zato je vikao iz petnih žila.

Znao je da je to jedini način. Očigledno da ih je sve nadglasao pa je ljudima dojadio da su ga

ušutkivali. No on se nije dao smesti. Još jače je vikao. I što da Isus učini? Morao je stati i pozvati

ga. Bartimej skače, i dolazi k Isusu. Sigurno je da put nije bio ravan. No on se nije obazirao na

kamenje i na rane koje je mogao zadobiti po nogama. Poletio je. A Isusu kao da nije bilo dosta

slijepčevim molbi i njegova zapomaganja, pa ga pita što želi od njega. Bartimej strpljivo

odgovara: „Učitelju moj, da progledam.“ Doista, tko mu se ne bi smilovao? I stvarno, Isus veli:

„Idi, vjera te tvoja spasila!“ I čovjek je progledao i uputio se za njim.

Kako nas samo mogu poučiti ti obični, mali ljudi, Isusovi suvremenici. Prostodušno, bez lažne

skromnosti, s puno vjere traže, zapomažu, mole. I ne daju se u tome smesti. Ako treba i bacaju

se na njega, da bi se dotakli njegovih haljina. Ona žena koja je bolovala od krvarenja krišom se

dotakla skuta njegove haljine i ozdravila je toga časa. A sjećamo li se one žene Sirofeničanke,

strankinje, koja je molila Isusa za svoje dijete da ozdravi. Isus bez okolišanja veli da je došao

samo zbog Židova, jer, veli, ne priliči uzeti kruh djeci i dati ga psićima. Žena se nije uvrijedila,

nego prihvatila Isusovu riječ govoreći kako i psići jedu od mrvica koje djeci padaju sa stola. I

opet Isus nije mogao odoljeti. Ostavo je zadivljen njezinom velikom vjerom. I uslišao joj je

molbu.

Kako se mi lako umorimo u našim molitvama! Što je još gore, ne čini li nam se da se molimo

iako u biti baš previše i ne vjerujemo da će to Bog učiniti. Evo, nije li današnje evanđelje za

nas poziv da ne posustanemo u molitvi? Još više, nije li to poziv da nikad ne gubimo ni vjere

ni nade? U Božjim smo rukama. Muči nas bolest, nerazumijevanje u obitelji, nevolje na poslu,

strah i tjeskoba. Obratimo se Isusu. I danas i sutra. Bez prestanka. On se ne može oglušiti na

toliku vjeru. Učinit će da nam se povrati mir i sigurnost. Sve ako nam se zdravlje i ne poboljša,

sve ako se i prilike u našem životu bitno ne izmjene, Isus će nam dati posebne snage da sve to

gledamo drugim očima, s puno više snage, samopouzdanja, mira i radosti. Znamo što nam Isus

toliko često ponavlja: „Ljudima je nemoguće, ali ne i Bogu. Ta Bogu je sve moguće!“

Page 265: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

265

31. NEDJELJA KROZ GODINU

II.

Uvod i pokajnički čin

Sveto pismo je obimna knjiga. Kršćanski nauk mladi uče kroz sve godine svoga školovanja.

Studij teologije traje pet godina. Netko bi se s pravom mogao upitati, nije li previše zamršen

kršćanski nauk? Kako običan čovjek u toj šumi propisa i kršćanskog nauka može znati kako

mu je živjeti? Na te dvojbe Isus nam daje jednostavan odgovor. Sav nauk Svetoga pisma, sva

kršćanska načela mogu se svesti na dvije zapovijedi: Valja nam iz svega srca ljubiti Boga, a

bližnjega svoga kao sebe same. Tko je to shvatio i tko to u životu provodi, dovoljno je naučio.

Neka za nas danas ovaj Isusov nauk bude plodonosan. Zato ćemo zazvati Božje milosrđe.

Gospodine, stvorio si nas jer si nas ljubio još prije postanka svijeta. Gospodine, smiluj se!

Kriste, iz ljubavi prema nama i prema svome nebeskom Ocu sama si sebe za nas predao.

Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da svoj život uredimo prema zapovijedi ljubavi prema tebi i prema svojim bližnjima. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Više sam puta bio kod teško bolesnih pa i umirućih bolesnika. Bolesnik jedva da pokazuje

znakove prisebnosti. Međutim, kada počnemo moliti Oče naš, redovito se vidi kako se

bolesnikove usne malo pomiču. Očenaš je prva molitva koju naučimo (ako izuzmemo pobožne

dječje pjesmice) a to je zacijelo i zadnja koju na ovome svijetu izgovaramo. Ono što je za nas

kršćane Očenaš, to je za pobožne Židove molitva Š'ma Israel, to jest Čuj, Izraele, molitva koju

smo čuli u prvome čitanju. Molitva je to koju bi Židov trebao triput dnevno moliti. Toliko je

važna da je i Isus u cijelosti ponavlja u današnjem evanđelju. Čuli smo kako glasi: Čuj Izraele!

Gospodin, Bog naš, Gospodin je jedini! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim,

svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se

urežu u srce. I onda se u tekstu koji danas nismo čitali govori o tome kako te riječi trebaju njima

biti kao znak na čelu i kao zapis na rukama. Upravo zbog toga i danas Židovi kod molitve te

riječi pišu na male svitke, stavljaju ih u kožnate tuljce i vežu na čelo i na podlakticu.

Š'ma Israel!

Prvi dio molitve naglašava da je Bog jedini Bog. Nema drugih. O tome govori i prva zapovijed.

U povijesti izraelskog naroda to se pokazalo velikom kušnjom. Kako su okolni narodi bili

mnogobošci i idolopoklonici, tako su se i neki Židovi – pa čak i njihovi kraljevi! – znali klanjati

drugim bogovima i njihovim kipovima. Vjera u jednoga Boga temelj je i židovske i naše

kršćanske vjere. Iako su prošla vremena drevnih idola, i danas je jednako važno naviještati da

je samo jedan Bog. Pogledajmo: toliki među nama – što u šali što u zbilji! – vjeruje u horoskop

u sudbinu, u uroke u magiju ove ili one vrste, u kineska i indijska vjerovanja… Nadalje, svi

smo mi – ali baš svi! – skloni kao bogove častiti neke naše strasti. Pa je onda nekome posao

važniji i od Boga i od obitelji, nekome je njegova strast – alkohol, droga, klađenje – važnije od

svih Božjih zapovijedi… Svi smo mi skloni zbog svoje komotnosti, lijenosti i ispraznih zabava

zanemariti svoje ljudske i kršćanske dužnosti. Pogledajmo: jesmo li mi u stanju nekada reći:

Page 266: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

266

Ne, ja to neću učiniti zato što sam vjernik! Ili, koliko ću puta javno, jasno i glasno reći da su

kršćanska načela za mene svetinja, te da, na primjer nedjeljom nipošto ne idem u kupovinu te

da toga istoga dana idem na misu, pa makar stigli i gosti, pa makar moj ljubimac slavio

rođendan, pa makar bilo svjetsko i europsko prvenstvo… A pogledajmo našega Gospodina

Isusa: zato što je svome Ocu bio vjeran i zato što mu je to bilo apsolutno najvažnije, prihvatio

je i samu smrt, baš zato što je htio Očevu volju vršiti uvijek i u svakom slučaju.

Ljubiti Boga

Kaže dalje molitva da Boga koji je jedan i jedini treba ljubiti. U prvi bismo mah mogli reći da

je to pretjerano. Ljubav je osjećaj koji imaš ili nemaš. Mladi će reći da je ljubav slijepa.

Međutim, mi nešto ili nekoga volimo jer nam se sviđa, jer nam je u nečemu i po nečemu dobar.

Vrlo mladi ljudi će se zaljubiti jer on ili ona imaju super frizuru ili jer je duhovit ili već ima

neku osobinu koja im je lijepa i poželjna. Međutim, pokaže li se da je ta neka poželjna osobina

samo površna, zaljubljenost se brzo raspline. Kako to da su sveci stvarno, kako to veli današnje

čitanje, ljubili Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom?

Jednostavno. Božjom su milošću spoznali veličinu Božju i neizmjernost njegove ljubavi prema

čovjeku. U Bogu je sve znanje, sve stvorenje i sva ljubav. Sve ono što bismo mogli zavoljeti

tek je blijeda slika Božje veličine, Božje savršenosti i Božje ljubavi. Prema tome, tko Boga

traži, tko Boga – koliko je to ljudski moguće – spozna, taj ga nužno i ljubi. Bog je onaj koji me

je u ljubavi stvorio. Bog me poučava i vodi, Bog mi daje mudrost i snagu, Bog daje smisao

mojim mukama i nevoljama, Bog je za me pripravio vječne stanove, Bog me čini dionikom

božanske naravi svoga Sina Isusa Krista. Nitko i ništa na ovome svijetu ne može mi dati toliko

koliko mi daje Bog, nitko i ništa na ovome svijetu ne može me voljeti više nego Bog, nitko i

ništa na ovome svijetu ne može imati sa mnom toliko dobrote, ljubavi, strpljivosti i praštanja

kao moj Bog. Kako da ga ne volim? Kako da mu se ne klanjam? Kako da mu ne zahvaljujem?

Kako da mu posvema ne otvorim svoje srce upravo u ovoj svetoj misi koja je uzvišena žrtva

hvale?

Ljubiti bližnjega

I sada, naravno, dolazi ono treće što je na poseban način važno. Isus ovu molitvu i ovu zapovijed

iz Staroga zavjeta nadopunja drugom zapovijeđu: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. I

zaključuje: Nema druge zapovijedi veće od tih. Uvijek se u našem naviještanju vraćamo na ovo.

Zašto Isus ljubav prema Bogu tako usko povezuje s ljubavlju prema bližnjemu? Osnovni je

razlog taj što u Boga nema pristranosti. Bog ljubi svakog čovjeka. Štoviše, veli Isus u svojim

prispodobama, Bog posebnu ljubav iskazuje upravo slabima i grešnima. Prema tome, naopako

razmišljamo ako mislimo da bi Bog iz nekih neobičnih razloga volio više mene nego moga

susjeda, ma kakav on bio. Bog ljubi svakoga čovjeka i najjednostavniji način da se Bogu

svidimo jest taj da i mi ljubimo jedni druge, kao što Bog i nas i njih ljubi u svome Sinu. Lako

ćemo to razumjeti ako danas pogledamo mlade roditelje. Kako ćemo im se najlakše svidjeti?

Jednostavno, tako da pokazujemo divljenje prema njihovoj djeci. U tome smislu jasno nam

progovara Ivana apostol: Rekne li tko: „Ljubim Boga“, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne

ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti. I ovu zapovijed imamo od

njega: Tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga. (1 Iv 4,20-21)

Nadalje, ta zapovijed nipošto nije ni nerazumna. Bližnjega valja ljubiti kao sebe samoga. Ono

što želim sebi, želim i bližnjemu. Prema tome, tko bližnjega ljubi, sebe ljubi a Boga časti. Jer,

vršeći zapovijed ljubavi prema bližnjemu, tome istome bližnjemu iskazujemo ljubav, a sebe

Page 267: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

267

činimo Bogu sličnim i vrijednim nebeskoga kraljevstva. Samo to je put spasenja. Dao Gospodin

da u njemu i ustrajemo.

Page 268: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

268

32. NEDJELJA KROZ GODINU

I.

Uvod i pokajnički čin

Puno je toga vrijednog i lijepog u ljudskom životu. Mi se veselimo i zdravlju i uspjehu u poslu

i svemu onome što nam život čini lakšim i ljepšim. Veselimo se kad dođemo do svog stana, do

automobila, do mogućnosti da lijepo provedemo ljeto… Sve su to Božji darovi i hvala Bogu na

tome. Međutim, sve je to u isto vrijeme i privremeno i propadljivo. Ima, ipak, nešto u ovome

svijetu i u ovome životu što ima trajnu vrijednost i što nikada ne propada. To su dobra djela

učinjena iz ljubavi. To je ono što se uvijek isplati, to je ono što nas čini pravim ljudima, to je

ono po čemu postajemo najsličniji Bogu, jer je Bog ljubav. O tome nam danas govori Božja

riječ. A htjeli bismo je plodonosno primiti, kao što bismo htjeli i dostojno proslaviti ovu

euharistiju. Zato ćemo na početku zazvati na nas Božje milosrđe.

Gospodine, nas i sav svijet stvorio si jer si nas od početka ljubio. Gospodine, smiluj se!

Kriste, prije postanka svijeta određen si za našeg Spasitelja. Kriste smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da budemo u ovome svijetu oruđe tvoga milosrđa i tvoje ljubavi. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Bajke i priče volimo. Tamo se sve tako lijepo posloži. Eno, glavni junak u pravom trenutku

pomogne nekom nevoljniku, nekom čovjeku ili čak nekoj slabašnoj životinjici, kad gle, taj se

nevoljnik pretvori u spasitelja. Tako se ispostavi da je bijedni prosjak zapravo kraljević, da je

siromašna starica dobra vila, a neka nemoćna životinjica zapravo dobri čarobnjak. Pa onda

glavni junak, koji je ne razmišljajući ni o kakvoj nagradi pomogao nevoljniku, doživi da bude

stostruko nagrađen. A sve zato jer je bio dobra srca te mu je Bog dao da u pravom trenutku

pravoj osobi iskaže milosrđe. I onda, naravno, mislimo, to je svijet bajki i u bajkama je to

moguće. A u životu? Svakodnevni je život nešto bitno drugačije, on je bojno polje gdje vrlo

često pobjeđuju i vladaju oni koji su silni, bezobzirni, nasilni i bezdušni.

Povijest Ilije i udovice iz Sarfate

A evo, kao da se neka slična, bajkovita potka znade naći i u nekim biblijskim izviješćima. Kao

na primjer u današnjem prvom čitanju. Dolazi Ilija siromašnoj udovici koja je imala sina.

Udovica je posjedovala još samo malo brašna u ćupu i nešto ulja u vrču. Ilija ju je nagovorio

da od toga prvo njemu spremi obrok, a tek onda za sebe i za svoga sina. Žena je povjerovala i

– gle! Božjim čudom nije nestajalo više ni brašna ni ulja dokle je god glad vladala onim krajem.

K tome, kad se udovičin sin na smrt razbolio i gotovo izdahnuo (što stoji u slijedećem odlomku

koji danas nismo pročitali), Ilija ga je ozdravio. Stvarno, kao u bajci. Pomogneš namjerniku

kojega nisi ni čuo ni vidio i za kojega ne znaš što je i čime se bavi i gle – to ti se stostruko

isplati. Pa bismo onda mogli pomisliti da tako nešto ima samo u bajkama i u bajkovitim

biblijskim pričama. No promotrimo bolje ovo izviješće.

Okolnosti spomenutih događaja

Page 269: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

269

Promotrimo, ipak, malo podrobnije što se zapravo dogodilo. U gradu je glad. Ona udovica je

sama i nezaštićena i zacijelo siromašnija od većine stanovnika onoga grada. Obuzeta je

strašnom tjeskobom. Ostalo joj je namirnica samo za jedan obrok. I, zacijelo, nije joj toliko

strašno što će ona gladovati i možda umrijeti od slabosti i iscrpljenosti, nego joj je strašno što

će njezin sin, taj maleni dječak, također umrijeti. A strašno je gledati vlastito dijete kako umire,

dok mu ne možeš pomoći. I gle, dolazi čovjek, a ipak se po nečemu vidjelo da je Božji čovjek.

Dolazi, dakle, taj čovjek i traži ono posljednje od te udovice da posljednji obrok za sebe i svoga

sina podijeli s njime, i to tako da prvo njemu zgotovi da blaguje. Ilija joj obećava da će se, po

Gospodnjoj riječi, zbiti čudo da u njezinu ćupu neće nestati brašna ni u vrču ulja.

Žena je povjerovala. Tko zna kako i zašto. Vjerojatno je to bila pobožna žena. Možda je to

učinila iz očaja u smislu: ovo je ionako posljednji obrok, pa što Bog da. Ako i izgubim taj

posljednji obrok, izgubila sam samo jedan obrok. A ako je to stvarno istina, spasit ću sebe i

sina. Onim jedim posljednjim obrokom ne bih spasila ništa. Možda su se takve misli rojile

glavom te žene. Ne znamo. Međutim ono što je najvažnije, udovica je postupila kako je Ilija

rekao. Povjerovala je. I bilo joj je blagoslovljeno. Čak je po istom proroku dobila da joj je sin

ozdravio od smrtne bolesti.

Mi vjernici?

Ne moramo se izgovarati. Svakodnevno imamo prigode činiti djela milosrđa. Namjerno velimo

djela milosrđa, jer ona mogu biti i tjelesna i duhovna. I to je ono što se uvijek isplati. To je ono

što je uvijek vrijedno. Govorimo o djelima milosrđa. Evo što nam o tome govori kršćanska

tradicija. Ona čak nabraja tjelesna djela milosrđa pa veli da su to: gladna nahraniti, žedna

napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesnika i utamničenima pohoditi, itd.… Kao

duhovna djela milosrđa navodi: dvoumna svjetovati, neuka poučiti, grešnika pokarati, žalosna

utješiti, uvredu oprostiti, nepravdu podnositi, za žive i mrtve moliti. Koliko se oko svega toga

trudimo? Koliko smo od svega toga propustili? A koliko bismo mogli učiniti! Naravno, zacijelo

nam se neće odmah uzvratiti u nekom vidljivom obliku kao što je to bilo s onom udovicom, ali

ostaje ono što je najvažnije. Budemo li se oko tih djela milosrđa trudili, već sada ćemo imati

duboki duhovni mir i radost. Već sada ćemo osjećati da smo sinovi Oca nebeskoga koji daje da

kiša pada pravednima i nepravednima. Već sada ćemo odražavati Božje lice u svijetu, tj.

njegovu dobrotu i milosrđe, veća sada ćemo biti nebesnici. A ono o čemu nam govori kršćanska

tradicija, tako je jednostavno. Nabrajajući duhovna i tjelesna djela milosrđa kršćanska nam

tradicija zapravo govori da se prema ljudima postavljamo onako kako bismo se postavljali

prema nama najbližima, npr. prema našoj djeci ili kao što bismo htjeli da se ponašaju drugi

prema nama. I puni strpljivosti, nježnosti, svakovrsne pažnje. Da budemo drugima blizi,

ljubazni i puni ljubavi onako kako je i Bog prema nama. I gle – nebo će se spustiti na zemlju.

Tako neka bude. Amen.

II.

Uvod i pokajnički čin

Uglavnom ćemo se složiti da nam osobito ne sviđaju ljudi koji se pretvaraju da su nam prijatelji

a, zapravo, imaju prema nama nekih svojih prikrivenih interesa. Svima nam je prijetvornost

osobito odbojna. Danas nam Isus govori da i Bog jednako tako gleda: nije mu mila izvanjska

pobožnost koja bi čovjeku tek bila izlika i pokriće za njegove vlastite grijehe. Isus svjedoči da

su u njegovo vrijeme često takvi bili farizeji i pismoznanci. Međutim, što mislimo, je li među

Page 270: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

270

vjernicima izumrla takva vrsta ljudi? Ne varajmo se. U svakome od nas ima nešto od toga

kvasca i takvih pobuda. Neka nas Gospodin oslobodi svake prijetvornosti, neka nam podari

iskreno kajanje za naše grijehe, da bismo mogli biti dionici njegovih umnoženih i velikih

darova.

Gospodine, ti si u svom svetom šatoru, Otac sirota, branitelj udovica (Ps 68,6). Gospodine,

smiluj se!

Kriste, ti pokazuješ osobitu sućut prema slabima i nezaštićenima. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da ne preziremo siromaha, nego da im budemo bliski svojom ljubavlju i svojom pomoću. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Što učiniti da bi se neki proizvod uspješno prodavao? Prvi je uvjet taj da bude kvalitetan. Pravi

marketinški stručnjaci će reći da je za mnoštvo proizvoda to tek poželjna, ali po sebi nebitna

osobina. Za prodaju su važne prvenstveno dvije stvari: promidžba i pakiranje, tj. ambalaža. U

svijetu prodaje nebitan je sadržaj. Važna je poruka koju netko uspije poslati. Pogledajmo samo

kavi se nekvalitetni proizvodi reklamiraju – i prodaju. Npr. čudesan pojas za mršavljenje. Svaki

će liječnik reći da je to potpuno nekorisno i besmisleno, ali – reklama čuda čini.

Idu u dugim haljinama

Ne trebamo se previše ljutiti. Takvi smo mi ljudi. Često se povedemo za prividom, za

izvanjskom pojavom. Međutim, veli nam danas Isus, ako ljude i možemo zavarati svojim

prividom ispod čega nema ničega stvarnoga, Boga ne možemo prevariti. Isus govori o

prividnim, izvanjskim vjernicima, koji bi se htjeli pokazati velikim Božjim službenicima. Pa

veli: Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima,

prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama. Isus često o tome govori. Naime, posve je

nebitno i nevažno što ljudi misle o mojoj pobožnosti. Bogu je posve nevažno hoće li se mojim

imenom nazvati ulica ili trg u mome gradu, hoće li mi se na glavnom trgu kočiti brončani

spomenik ili će godišnja nagrada za najčestitijeg čovjeka nositi moje ime. Ne tako davno

imenom jednoga čovjeka – da mu ne spominjemo ime – zvao se po jedan grad u svakoj bivšoj

jugoslavenskoj republici. I što danas mislimo o njemu i o tome da je bio toliko hvaljen i

slavljen?

Ne varajmo se. U svakome od nas ima taštine i u svatko od nas u sebi osjeća potrebu da ljudi

priznaju naš rad, da nas hvale i da nam zahvaljuju, da nam dijele nagrade i povlaštene

mirovine… I u vjerskom smislu rado ćemo isticati svoje zasluge: kako smo i u onim starim

vremenima bili vjernici i kako to nismo skrivali, kako smo živjeli čestito, kako se nismo

nečasno bogatili u ovih zadnjih dvadeset godina, kako smo posebni… za razliku od onih koji

su posve drugačije živjeli, itd., itd. Svi mi govorimo o skromnosti i poniznosti, a u stvari…Kad

god tako razmišljamo i kad god tako postupamo, na nas pada ova Isusova osuda. Daleko smo

od njega.

Proždiru kuće udovičke

Isus ide korak dalje. Ako neki silnik i diktator stvara kult ličnosti te silom i nasiljem postiže da

mu se ljudi klanjaju, to je svake osude vrijedno. Međutim, što reći kada to isto netko čini

pozivajući se na Boga i izjavljujući da vrši njegovu volju? Time još dodatno Boga pogrđuje.

Zato Isus, govoreći o pismoznancima koji se žele predstavljati kao veliki vjernici, govori da je

Page 271: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

271

u njihovu slučaju još gore to što proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava.

Možemo samo zamisliti o čemu je to bila riječ: radi se o onome što je i danas prisutno. Kako u

onom vremenu nije bilo nikakvih socijalnih zakona ni službi, udovice su bile podložne bijedi,

siromaštvu i izrabljivanju bogatih. I onda je bilo takozvanih zelenaških kredita i onda su

bogataši nalazili načina da dođu do atraktivnih nekretnina koristeći nečiju tragediju i nevolju. I

eto, veli Isus, to su činili upravo oni koji su se htjeli prikazivati pobožnima i bogobojaznima.

Stići će ih to oštrija osuda

Za takve nazovi-pobožne izrabljivače Isus strogo govori: Stići će ih to oštrija osuda. Hoće reći:

svakoga nasilnika, lihvara i izrabljivača stiže osuda, ali onoga izrabljivača koji to skriva pod

velom pobožnosti i bogobojaznosti stići će osobito oštra osuda, jer oni ne samo da gaze

bližnjega, nego izravno Boga pogrđuju svojom lažnom pobožnošću.

Prisjetimo se. Nažalost, na mnogo načina čovjek može griješiti i o tome Sveto pismo Staroga i

Novoga zavjeta opširno piše. Međutim, u cijelom Svetom pismu osobito se strogo govori protiv

takozvanih socijalnih grijeha, protiv grijeha kojima se gaze sirote, udovice, stranci i pridošlice,

ukratko oni koji nemaju nikoga do Boga koji bi ih pogledao i spasio. U tome smislu strašno

zvuči prijetnja iz Knjige izlaska: Ne cvilite udovice i siročeta! Ako ih ucviliš i oni zavape k

meni, sigurno ću njihove vapaje uslišati. Moj će se gnjev raspaliti i mačem ću vas pogubiti.

Tako će vam žene ostati udovice a djeca siročad (Izl 22,21-23).

Zašto su to osobito teški grijesi? Kao prvo, naravno, zato što su takvim grijesima pogođeni oni

koji se najranjiviji i nezaštićeni. A kao drugo, rekao bih, zato što se uglavnom čine u punoj

svijesti. Pogledajmo. Koji puta čovjek može učiniti strašan grijeh u naletu strasti, u neznanju, u

veliku strahu, zato što je bio zaveden, ili kad nije pri punoj svijesti… Međutim, kada je u pitanju

prijevara, grabež, iskorištavanje slabih, tu je uvijek u pitanju puna svijest, sebičnost i zloća…

Ne bismo trebali upirati prstom u one za koje vjerujemo da su upravo na taj način došli do svoga

bogatstva i svoga položaja u društvu. To oni znaju i zna Bog. Međutim, svatko od nas bi trebao

pogledati, koliko on sam na taj način griješi, koliko mi pokazujemo nerazumijevanja i

bešćutnosti prema našim bližnjima. Znamo. Svoju ljubav prema Bogu pokazujemo prvenstveno

svojom ljubavlju prema bližnjima. Neka nam Bog dade pronicavo, sućutno i dobrostivo srce da

drugima činimo ono i samo ono što bismo htjeli da drugi nama čine: u svome susjedstvu, u

prometu, na poslu, jer, veli Isus, sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite

mjerit će vam se (Mt 7,2).

III.

U ćupu neće brašna nestati

Pesimisti će reći kako nikada jedno zlo ne dolazi samo. U početku je izgledalo da će tako biti s

udovicom u Sarefti. U ona tvrda vremena po sebi je bilo tragično kad bi žena ostala udovica s

nejakom djecom. U ono vrijeme nije bilo nikakvih socijalnih službi. Valjalo je teško raditi

vlastitim rukama i opet biti upućen na dobrohotnost tuđih ljudi. Udovici o kojoj govori prvo

čitanje to zlo nije bilo jedino. Zavladala je suša. A to onda znači i glad. Već je osjećala užas u

svojim grudima: možda će svojim očima gledati kako joj od gladi umire dijete.

Page 272: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

272

I onda dolazi prorok Ilija. Moli je vode. U svojoj nevolji nije neljubazna. Krenula je da mu

pruži vode. A onda, kao da se s njom neumjesno šali, veli joj da mu dade i kruha. Eh, kruha!

Govori mu svoju muku. Ona ima tek pregršt brašna i nešto ulja. Upravo se sprema to pripraviti

za sebe i za sina. Nakon toga mogu samo umrijeti. No, Ilija zahtjeva da ona najprije njemu

ispeče kolačić, a tek onda za sebe i svoga sina, jer, kako ju je uvjeravao, Bog će se pobrinuti da

u njezinu ćupu brašna ne nestane niti u vrču ulja. Nečuveno! Rekli bismo, baš je pametan! Neka

ona prvo njemu spravi kruha, a ako se njegovo proročanstvo ne bude ostvarilo, pa ona i njezin

sin ostanu i bez svog posljednjeg obroka, on će samo reći kako mu se strašno žao. Isuviše je

onih koji daju lijepa obećanja, reklo bi gorko ljudsko iskustvo.

Ali vidi te žene! Ona je povjerovala. Učinila je kako je Ilija rekao. I ostvarilo se njegovo

proroštvo. Za mnogo dana imali su dovoljno hrane i ona i njezin sin i Ilija. Nije nestalo ni brašna

ni ulja.

Ganutljiva je ova biblijska zgoda. Bože moj, da je meni vjere koju je imala ta žena! Da mi je

vjere Abrahamove! Da mi je one vjere koju je imala ona žena što je čvrsto povjerovala da će

ozdraviti dotakne li se samo Isusovih haljina. Da mi je vjere onoga rimskog satnika koji je

izrekao onu besmrtnu rečenicu: „Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo

reci riječ i ozdravit će sluga moj!“

To su ti veliki ljudi. Vjeruju. Vjeruju i onda kada izgleda ludo i beznadno. Vjeruju da je Bog

veći od svake nevolje i nesreće. Da Božja ljubav nadvisuje svaku našu ograničenost i slabost. I

to je ona vjera koju Isus izričito traži od onih koji traže od njega pomoć, traže čudo. Jednom je

čak izričito rekao: „Vjeruješ li da to mogu učiniti?“

A ja? Kako je s mojom vjerom? Možda je toliko puta samo deklarativna: vjerujem u Boga.

Međutim, koliko ja životom vjerujem Bogu? Koliko sam ja kadar doista život svoj položiti u

njegove ruke? Sjetimo se samo naših ne tako davnih događaja iz vremena rata. Kako smo i

koliko puta dopustili da nas obuzme beznađe i nevjera. Smiluj se, Bože, nama grešnicima. Htjeli

bismo doista imati vjere kao toliki naši prethodnici u vjeri. Da se ne brinemo tjeskobno za hranu

i odjeću, za iće i piće. Zna Bog što nam je potrebno. Htjeli bismo uporište svoje položiti u

Gospodina. htjeli bismo doista biti kao oni siromasi Jahvini, kao oni siromasi Duhom, kojima

je jedino pravo bogatstvo Bog i njegovo Kraljevstvo. Dobrostiv je Bog. Molit ćemo ga na ovoj

misi da i nama udjeli toliko veliki, toliko važni dar priproste, jednostavne i životne vjere. I dat

će nam. Jer je dobrostiva ruka njegova.

Page 273: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

273

33. NEDJELJA KROZ GODINU

I.

Uvod i pokajnički čin

Ovih jesenskih dana i ovih posljednjih nedjelja kroz godinu Crkva nam stavlja pred oči one

dijelove Svetoga pisma koji govore o smislu života, o konačnosti i promjenjivosti svega

ovozemaljskoga i o potrebi da svoje oči usmjerimo prema pravim duhovnim vrijednostima.

Danas nas na poseban način jedan anđeo potiče da Boga stavimo u središte svega i iznad svega.

Nažalost, mi kao slabi ljudi upravo prvu Božju zapovijed tako lako i olako zanemarujemo pa

se klanjamo koječemu i kojekomu što nije Bog. Zato ćemo na početku ovoga slavlja zazvati na

nas Božje milosrđe da nas učini dostojnima ovih otajstava.

Gospodine, ti si iznad svega, ti si Gospodar svega, ti si naš Stvoritelj i Bog. Gospodine, smiluj se!

Kriste, tebe je Otac prije svih vjekova odredio za našeg Spasitelja. Kriste smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da tebe slušamo u svemu i tebe ljubimo i častimo iznad svega. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

U vrijeme „jednoumlja“ pokušavali su nas u školama uvjeriti kako je čovjek najmoćniji i

najjači. Čovjek buši tunele, gradi brane na velikim rijekama, pliva na vodi i pod vodom. leti

zrakom, leti svemirom… Učili su nas da je čovjek najjači, najpametniji te da mu se ništa ne

može suprotstaviti (pogotovo ako se pokorava direktivama partije). Međutim, čovjek uvijek

iznova doživljava kako je ograničen. Što više proučava svijet, to više spoznaje kako je gotovo

neizmjeran, što dublje leti u svemir to bolje shvaća da su naša putovanja svemirom upravo

smiješna prema doslovnom neshvatljivoj veličini svemira. I, konačno, dolazi ono najvažnije.

Čovjek nije pobijedio ni bolest ni smrt. Pa što je onda stvarno veliko, tko je onda stvarno velik?

Puno, puno je toga što je veće i jače od čovjeka. Danas bismo se htjeli zaustaviti nad jednim

tajanstvenim bićem o kojemu nas Sveto pismo tek škrto izvješćuje. Riječ je o Mihaelu kojega

današnje prvo čitanje naziva velikim knezom, a Novi ga zavjet naziva anđelom. Neobično je i

tajanstveno samo njegovo ime. Mi-ha-el znači zapravo: „Tko je kao Bog“? Doista, ni more ni

zvijezde ni svemir ne mogu Boga nadmašiti. A otkud prvaku anđeoskom to ime? Knjiga

otkrivenja govori kako se anđeo Mihael sa svojom vojskom anđela suprotstavio zmaju i porazio

ga, da više ne napastuje ljude. Ovdje ostaje puno prostora za pretpostavke. Iznijet ćemo ono što

su crkveni pisci i teolozi naučavali da se dogodilo, odnosno da se stvarno moglo dogoditi.

Vjerujemo da je upravo taj prikaz za nas poučan.

Pobuna anđela

Knjiga otkrivenja veli da su se neki anđeli pobunili. Zašto? Anđeli su silna duhovna bića koja

su i jača i inteligentnija od čovjeka. Zašto bi se oni pobunili protiv Boga? Neki su teolozi u

povijesti mislili da je to ovako bilo: Bog je anđelima dao do znanja da će se u ljudskoj povijesti

utjeloviti Božji Sin kao čovjek, tako da mu se oni, anđeli trebaju pokloniti. Teologija smatra da

su anđeli savršeniji i sposobniji od ljudi i onda su neki anđeli rekli: „Tome bijednom crvu da

služimo? Nikad!“ Nisu se htjeli pokloniti Kristu, utjelovljenom Sinu Božjemu. I onda je ustao

jedan anđeo i rekao „Mi ha el? – Tko je kao Bog? Tko bi to mogao Boga pitati o njegovim

Page 274: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

274

odlukama? Tko bi to bio iznad Boga da ga na odgovornost poziva? Božja je zadnja i njemu se

uvijek treba pokoriti!“ I tako, po tome svome pitanju taj je anđeo, predvodnik onih koji Bogu

ostadoše vjerni, i dobio ime Mihael. On je pokorio buntovne anđele koji su se onda prometnuli

u vragove.

Tko je kao Bog?

„Tko je kao Bog?“ Ovo je pitanje uvijek prisutno među nama ljudima. Koliko god smo mi još

slabija bića od anđela, mi zaboravljamo na anđelovo pitanje „Tko bi to mogao biti kao Bog?“

Zaboravljamo i na odgovor koji se nužno nameće: „Nitko“. Zaboravljamo i onda – svjesno ili

nesvjesno – stavljamo sebi druge „bogove“ iznad Boga samoga. Privlače nas neke druge snage

i neke druge zamamnosti. Zamamno je izdizati se iznad drugog čovjeka. Zamamno je klanjati

se ovosvjetskim silama: moći, ugledu, vlasti, užicima. Zamamno je vidjeti sebe velikog i jakog

u ljudskim očima. I onda se ljuto varamo, poput onih pobunjenih anđela. Jer, što god mi

pokušali staviti iznad Boga, nestalno je, propadljivo i varljivo. Bogatstvo? Slava? Položaj?

Zdravlje? Ljepota? Vlast? Moć? Zar se tome trebamo klanjati? Zar nas to stvarno može utješiti

i ohrabriti, zar to stvarno može ispuniti naša srca mirom i srećom? Nažalost, mnogo ih je u

ljudskoj povijesti koji su, poput palih anđela mislili da su sami sebi pronašli Boga ili da i sami

trebaju biti božanstvo u očima drugih ljudi. Sva im je slava propala i ponajčešće s podsmjehom

proučavamo povijest njihovih uspona i padova. Nema potreba nabrajati ih. Poznati su nam.

Božje tajne – znak mudrosti

Nadalje, pali anđeli nisu mogli shvatiti kako to da Božji Sin, Bogu jednak, treba postati običnim,

malim čovjekom koji je u usporedbi s anđelima, pogotovo u usporedbi s Bogom – tek običan

crv? A krivo su mislili. Jer Bog je u samim počecima čovjeka stvorio na svoju sliku. Zašto? To

samo on zna. Međutim, Mihael, onaj pravi anđeo, kao što mu Biblija i ime daje, kliče: „Tko je

kao Bog?“ Mihael Boga ne postavlja u pitanje, Bogu ne postavlja pitanja, nipošto se ne želi ni

na koji način staviti iznad Boga ili iznad Božjih nakana. Tko je kao Bog? Bog zasigurno

savršeno sve poznaje i svime upravlja. I, konačno, ono što oni oholi anđeli nisu mogli ni htjeli

shvatiti: koliko god je Bog vrhunska mudrost, vrhunski razum i vrhunska snaga, toliko je Bog

– ljubav. A ljubav sve objašnjava i sve pokriva. Stvorio nas je jer nas je ljubio, Poslao nam je

Sina svoga jer nas je ljubio. Beskrajno je strpljiv s nama jer nas voli? Tko to može shvatiti?

Treba li se uopće truditi to razumjeti. To se može i treba samo zahvalno prihvatiti i reći: „Tko

je kao Bog?“

Mi pred Božjom tajnom

Stojimo pred Božjom tajnom. Puno toga ne razumijemo. Ne znamo zašto Bog toliko puta

dopušta da se oholica šepiri, da zlo nadjača dobro u ljudskom društvu. Puno puta ne razumijemo

zašto Bog dopušta da pravednik trpi, da ima toliko zla i tuge u svijetu. Ali znamo da Bog zna.

„Tko je kao Bog?“ Prisjetimo se. O tome nam govori i prva zapovijed. Bog je jedini. Njemu se

treba klanjati i s punim povjerenjem primati iz njegove ruke ono što nam život donosi. Jer on

je mudrost, on je snaga, ali iznad svega on je ljubav. U toj nas je ljubavi stvorio, po toj nas je

ljubavi spasio te za nas priprema mjesto u vječnom kraljevstvu svoje ljubavi. Zao neka pohvalni

poklik svetoga Pavla bude i naša zahvalna molitva:

„O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi

putovi njegovi! Doista, tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom? Ili: tko ga

Page 275: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

275

darom preteče da bi mu se uzvratiti moralo? Jer sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu

slava u vjekove! Amen. (Rim 11,33-36)

II.

Uvod i pokajnički čin

Tko smo mi ljudi? Propadljiva stvorenja koji su danas ovdje a sutra nam se ni za trag neće znati?

Tko smo mi? Pokvareni i u grijehu ogrizli ili smo slika Božja i Kristova? Božja nam riječ danas

u poslanici Hebrejima daje razborit i utješan odgovor. Istina je, naime, da smo po svojoj naravi

slabi, ali je također istina da je velika i silna Božja milost u nama koja nas doista čini sinovima

i kćerima Božjim. evo, neka nas ta Božja riječ danas ohrabri a milosno djelovanje ovih svetih

otajstva u našim dobrim nastojanjima ojača. Pokajmo se za svoje grijehe i propuste.

Gospodine, na početku ljudskoga roda, ti si grešnim ljudima obećao Spasitelja. Gospodine, smiluj se!

Kriste, u punini vremena ti si na se uzeo naše grijehe da nas ropstva grijeha oslobodiš.

Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas činiš dionicima nebeskog kraljevstva i božanske naravi našega Gospodina Isusa. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Uvijek se iznova susrećemo s čovjekovom ograničenošću. Ništa što čovjek čini nije savršeno.

Eno i velebne građevine koje se ubrajaju u svjetska čuda, kao na primjer piramide, propadaju.

Složit ćemo se da je to tako. Današnja nam poslanica Hebrejima govori o još jednoj čovjekovoj

nesavršenosti – u služenju Bogu.

Dan za danom… učestalo

Ova poslanica naširoko raspreda o tome kako starozavjetne žrtve nisu bile dovoljne da spase

čovjeka. One su bile tek slika Kristove jedincate žrtve po kojoj smo stvarno i konačno spašeni

i s Bogom pomireni. Tako se na početku današnjeg drugog čitanja veli: Svaki je svećenik dan

za danom u bogoslužju te učestalo prinosi iste žrtve, koje nikako ne mogu odnijeti grijeha. Na

ovome se između ostaloga temelji kršćanski nauk o iskonskom grijehu koji nije mogao ni

jednim ljudskim djelom biti otkupljen. Prevelik je bio jaz koji se stvorio čovjekovim grijehom,

prevelik jaz da bi ga sam čovjek mogao premostiti. Zato su proroci i naviještali Spasitelja koji

je trebao u potpunosti podmiriti čovjeka s Bogom.

Zastanimo na trenutak na toj čovjekovoj nemoći. Kršćanski nauk govori o milosti posvetnoj po

kojoj smo u krštenju oslobođeni iskonskoga grijeha i postali pravom djecom Božjom. Međutim,

veli nam Isus, bez mene ne možete učiniti ništa. (Iv 15,5). Mi jesmo pozvani činiti dobro, ljubiti

Boga i bližnjega i mi to – hvala Bogu – u određenoj mjeri i činimo. Međutim, uvijek trebamo

imati na pameti da sve dobro što činimo jest snagom Božjom. Nitko se ne može hvaliti svojom

svetošću. Zato, kada u kao kršćani govorimo o poniznosti, to nipošto ne znači da se ponižavamo

i obescjenjujemo. Kršćanska poniznost jest realnost, jest gledanje istini u oči: po Bogu smo ono

što jesmo, ali u isto vrijeme kršćanska je poniznost velika radost: Bog nas jača u dobru. Tu

radost vidimo i u Pavlovom pokliku: Sve mogu u Onome koji me jača! (Fil 4,13).

Page 276: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

276

Prinio jednu jedincatu žrtvu

Govoreći o Kristovu otkupiteljskom djelu današnja poslanica Hebrejima dalje veli: A Krist,

pošto je prinio jednu jedincatu žrtvu za grijehe, zauvijek sjede zdesna Bogu… To je naša vjera.

Krist je pravi Bog i pravi čovjek. U poslušnosti svome nebeskome Ocu on je prinio sama sebe

na žrtveniku Križa, te po svome uskrsnuću pomirio svijet s Bogom. Njegova smrt i uskrsnuće

– kako to velimo, njegovo vazmeno otajstvo jest onaj most koji je u potpunosti premostio jaz

između Boga i čovjeka. On je ponovno uspostavio čovjekovo prijateljstvo s Bogom i uzdigao

čovjeka još više: od Božjeg prijatelja – kako je to bilo u stvaranju – po Kristovu spasiteljskom

djelu čovjek postaje dijete Božje, član božanske obitelji. To je jedinstvena žrtva Isusa Krista.

Po njegovoj proslavi i mi smo uzdignuti do nebeskih visina. Ovdje na zemlji nikada nećemo

moći razumjeti razmjere tragedije grijeha, kada se čovjek od Boga odijelio, a pogotovo ne

možemo dokučiti beskraj Božanske ljubavi i njegova milosrđa po kojemu nas u Kristu uzdiže

u svoju obitelj. Mi se tek trudimo slaviti ga i prihvaćati dok slušamo njegovu riječ te ga hvaliti

i svojim životom i euharistijom kao najuzvišenijim bogoslužjem. Bog se za nas zauzima, Bog

nas k sebi uzima. Veliki ljudi, sveci, koji su puno više od nas razumjeli i ćutjeli bili su puni

ushićenja dok su u molitvenom zanosu zahvaljivali Bogu za tako uzvišene stvari. Mističari su

upravo bili opijeni Božjom ljubavlju u Isusu. I mi smo pozvani o ovome razmišljati i za

neizmjerne milosti Bogu zahvaljivati. Sjetimo se Marije: kada se pred njezinim očima

ostvarivala otajstva našega spasenja, svjedoči sveti Luka Marija u sebi pohranjivaše sve te

događaje i prebiraše ih u svome srcu (Lk 2,19).

Zasvagda usavrši

Današnji odlomak poslanice Hebrejima završava riječima: Jednim uistinu prinosom za svagda

usavrši posvećene. Za Isusa veli Pismo da je slika Boga nevidljivoga (Kol 1,15). Međutim, po

krštenju smo i mi suobličeni slici Sina njegova (Rim 8,29), tj. Božjega. Prema tome, mi smo u

Kristu doista usavršeni, na nama je Kristov pečat, mi smo se zaodjenuli Kristom (usp. Gal 3,27).

Veliko je i nedokučivo naše dostojanstvo. Barem bismo dvoje iz toga trebali razumjeti i

prihvatiti. Prvo, doista se ne bismo trebali obazirati na dežurne katastrofičare i vidioce u našim

redovima koji nas plaše odmazdom i srdžbom Božjom, sotonom i njegovim papcima, krajem

svijeta i propašću ove zemlje. Ta mi smo Božji. Mi smo posvećeni. Mi smo Kristu suobličeni.

Mi smo sinovi i kćeri Božje. Drugo, baš zato što smo toliko uzvišeni i počašćeni, trebamo od

sebe odbaciti sve što se Bogu protivi i što nas unakazuje, kako nam to lijepo veli Pavao:

Umrtvite dakle udove svoje zemaljske: bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu - to

idolopoklonstvo! Zbog toga dolazi gnjev Božji na sinove neposlušne. Tim ste putom i vi nekoć

hodili, kad ste u tome živjeli. Ali sada i vi odložite sve! Gnjev, srdžba, opakost, hula, prostota

van iz vaših usta! (Gal 3,5-8)

To je naš put. Neka nas Gospodin u našim dobrim nastojanjima podrži i jača.

III.

Blizu je, na vratima!

Svi mi koji smo išli u školu ili studirali znademo vrlo dobro kako vrijeme ispita uvijek dođe i

prebrzo i iznenadno. Sjećamo se kako su nam se u tome smislu profesori prijetili. I doista, dok

bismo ljenčarili i početak učenja odgađali za sutra, negdje je u podsvijesti uvijek bila tjeskoba

kako se ipak približava onaj strašni dan. Slično su i neki kršćani godine 1000. u tjeskobi i

Page 277: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

277

fatalizmu iščekivali konac svijeta, u ozračju onog himna: „U dan onaj, u dan gnjeva ognjem sav

će svijet da sijeva“. Otkud toliki strah i tjeskoba u iščekivanju „sudnjega dana“?

Međutim, današnjom svojom izjavom „Blizu je, na vratima“ Isus nas nipošto ne želi plašiti niti

napunjati tjeskobom. Naprotiv. Isus je u svome propovijedanju naglašavao upravo to da je

Kraljevstvo Božje blizu, da je tu, među nama. Isus želi naglasiti ljepotu Kraljevstva koje dolazi.

Naime, dok su Židovi iščekivali ovozemno židovsko kraljevstvo, Isus uporno naučava kako se

najvažnije promjene događaju u čovjeku, u njegovu srcu. I to se kraljevstvo odmah počinje

događati u čovjeku čim povjeruje evanđelju.

Te Isusove riječi mogu biti „na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu“ (Lk 2,34). Ovisi. Na

propast čovjeku koji neprestano odgađa dan svoga obraćenja, koji neprestano misli da ima

vremena poraditi na tome da u njegovu životu zaživi Božje kraljevstvo, za čovjeka koji uvijek

u sebi govori kako ima vremena. Takvima Isus poručuje da će doći „kao kradljivac“. Naprotiv,

te su Isusove riječi na uzdignuće svakome tko ih čuje, prihvati i nastoji u život provesti. Naime,

nauk Crkve je tu jasan. Po krštenju smo već u pravom i potpunom smislu sinovi i kćeri Božji.

Po sakramentima inicijacije, tj. po krstu, potvrdi i euharistiji već smo dionici božanske naravi

Isusa Krista. Kao članovi Crkve mi smo već sada dio Kristova tjela. Po opredjeljenosti za Krista

mi smo već loze na njemu koji je trs. Po Božjem nedokučivom naumu, mi smo već sada dionici

neba. Jer tko ljubi, upoznao je Boga, njegovo je cijelo nebo. Doista, nismo ni svjesni koliko se

krećemo u nebeskim stvarima, kako u Bogu živimo, mičemo se i jesmo, baš kao što Pismo veli:

„Blizu ti je riječ“, Kraljevstvo je Božje u nama.

Gdje da stavimo sebe? Sigurno je da je moja nevolja i da je nevolja mnogih od nas jednostavno

u tome što u dostatnoj mjeri nismo svjesni svoga odabranja niti darova kojih smo baštinici.

Nevolja je naša u tome što ne želimo razumjeti da je evanđeoska ponuda poziv na radost, na

puninu života, da nam se ništa ne želi uskraćivati niti uzeti. Još nismo dovoljno srcem prihvatili

da je ono čemu smo povjerovali ono „blago zakopano u njivi“ koje smo pronašli i za koje se

isplati sve uložiti, da je Isusov put onaj dragocjeni biser kojeg smo konačno pronašli. Onome

tko se svim srcem uputi za Isusom tek se čini da nešto gubi, a zapravo dobiva neusporedivo

više. To je ona radost kraljevstva, to je ono ushićenje da su nam „imena zapisana u nebu“.

Zato se i radujemo da je Gospodin s nama, da je blizu konačna proslava. To je ona radost koju

je još apostolska Crkva izražavala usklikom: „Dođi, Gospodine Isuse!“

Page 278: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

278

SVETKOVINA KRISTA KRALJA

I.

Uvod i pokajnički čin

Danas, na koncu crkvene godine slavimo svetkovinu Krista kralja. Doista, po Kristu je sve

stvoreno, po Kristu smo otkupljeni i oslobođeni. Isus Krist je bio poslušan do smrti na križu i

zato ga je Bog postavio za glavara svega stvorenoga. Krist je, veli Sveto pismo, alfa i omega,

početak i svršetak, njegovi su vjekovi i njegovo je kraljevstvo. Stoga se danas na poseban način

želimo pokloniti njemu po kojemu je sve od kojega je sve i u kojemu sve nalazi svoje ispunjenje.

Prizovimo na se milosrđe Božje.

Gospodine, u svome Sinu Isus Kristu ti si sve stvorio na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si prije svega i stoji u tebi. Kriste, smiluj se!

Gospodine ti si odredio da tvoj sin bude Glava Tijela, Crkve, da bude svemu Početak, Prvorođenac od mrtvih, kralj neba i zemlje. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Ima situacija kada jedan čovjek jednostavno ne može razumjeti način razmišljanja drugog

čovjeka, kako to duhovito veli naša poslovica: „Baba šumom, dida drumom“. Tako npr. izgleda

razgovor gluhih rasprava između roditelja i djece o trajanju njihovog večernjem i noćnog

izlaska, baš kao što redovito u nas a i u svijetu na dva različita, nikad spojiva kolosijeka teku

razgovori između vlasti i oporbe. Ili kad pošten čovjek lopovu i „mafijašu“ govori o toleranciji,

savjesnosti i brizi za malene.

Ti li si židovski kralj?

U današnjem evanđelju Pilat se u čudu i nevjerici obraća Isusu pitanjem: „Ti li si židovski

kralj?“ Kao da je htio reći: „To je neka neslana šala, to je neko podmetanje, to ne može biti

ozbiljan razgovor na temu kraljevstva. Isus da bi bio židovski ili bilo kakav kralj? Smiješno je

o tome uopće početi razgovarati. Sa svoga stajališta imao je Pilat potpuno pravo. Prisjetimo se.

Rimsko carstvo u to vrijeme nije uopće imalo dostojnog takmaca. Vladali su cijelim ondašnjim

svijetom, cijelim područjem sredozemnog mora, dakle, na tri kontinenta. Dokle su ondašnje

lađe mogle doći svugdje je bila rimska vlast. Imali su mudro ustrojenu državu, s vojskom,

policijom civilnom upravom… Mala pokrajina Palestina bila je za Rimljane premalena i gotovo

nevažna. Sigurno je da mnogi stanovnici grada rima (osim židovske kolonije) nisu ni znali ni

gdje je ta Palestina i postoji li uopće. I sada se, svezan i jadan pojavljuje pred Pilatom neki mali

čovjek čiji protivnici vele da se on proglasio židovskim kraljem. Da nije tragično, bilo bi

smiješno. Zato je Pilatovo pitanje: „Ti li si židovski kralj?“ zapravo značilo: „Reci da su

zlonamjerne optužbe da si se htio proglasiti kraljem, jer je neozbiljno i smiješno da bi netko u

ovoj maloj pokrajini mogao nešto tako ustvrditi. Brani se, reci da to nije istina!“

Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta

I sad se događa onaj razgovor gluhih. Isus odgovara Pilatu: „Kraljevstvo moje nije od ovoga

svijeta.“ Pilat ništa nije razumio. Mislio je: „A kakvo to kraljevstvo može biti, ako li ne od

Page 279: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

279

ovoga svijeta?“ Isus mu je odgovorio, ali, nije tada Isus govorio njemu, Pilatu, koji to u tome

trenutku ionako nije mogao razumjeti. Govori to nama. Za nas je to zapisano. Naime, ljudsko

kraljevstvo pretpostavlja društveno uređenje tj. posvemašnju vladavinu jednoga nad mnogima,

pri čemu vladar – kralj provodi svoju volju nad narodom. Povijest je prepuna primjera propalih

kraljevstava, jer je jasno da na sili i prisili ustrojeno društvo ne može opstati. Nije takvo nebesko

kraljevstvo, ono koje Isus naviješta i predstavlja. Božje je kraljevstvo kraljevstvo mira, dobrote,

ljubavi, praštanja, milosrđa. Božje, odnosno nebesko kraljevstvo, kraljevstvo je ljubavi. Očima

običnoga čovjeka, očima „svijeta“ kako to evanđelista Ivan shvaća, to je ludost. Međutim,

čovjek tako lako zaboravlja koliko su krhka ljudska kraljevstva i koliko je krhko sve ono što

čovjek želi graditi mimo Boga. Kao što je ono babilonska kula ostala nedovršena, tako su u

povijesti propadala silna kraljevstva koja su se oslanjala na silu, moć, bahatost i oholost.

Propalo je, to dobro znamo, i rimsko carstvo i tolika carstva i kraljevstva.

Naša mala kraljevstva

Ostavimo li, međutim, po strani velesvjetsku politiku i uđemo li malo u svoju nutrinu, zapažamo

da svatko od nas rado gradi neka svoja mala kraljevstva koju su od ovoga svijeta. Uza svu

redovnu i razumljivu brigu za život i svakodnevnicu, dopuštamo samima sebi da nas u velikoj

mjeri obuzme upravo izgradnja nekoga našega kraljevstva. Pa se tako veoma trudimo oko nekog

našeg ugleda i položaja u društvu, oko zarade, oko zabave i užitaka, oko materijalnih

bogatstava, tako da pomalo neprimjetno stavljamo i Boga i svoju dušu na sporedno mjesto. I

onda se čudimo što nam se snovi ruše, što smo napeti i nervozni (jer nam ne ide sve od ruke),

što optužujemo za svoju nervozu i politiku i gospodarstvo i prijatelje i rodbinu i članove naše

najuže obitelji. Jer, eto, sve se urotilo protiv našega malenoga kraljevstva.

Kristovo kraljevstvo

Isus govori Pilatu kako njegovo, Isusovo, kraljevstvo nije od ovoga svijeta i time sažima

svekoliko svoje naviještanje. Mi nismo gluhi i slijepi kao Pilat. Nama je poznato što Krist

naučava i čini. Mi smo njegove riječi čuli i u njegov nauk unišli. Naime, osnovni sadržaj

Kristovog nastupa i propovijedanja bilo je navješćivanje kraljevstva nebeskoga. To je

kraljevstvo ovdje među nama. To je kraljevstvo mira, ljubavi, praštanja, dobrote, vjernosti. To

je kraljevstvo u kojem čovjek živi po zakonima evanđelja. To je kraljevstvo iskrene i prave

ljubavi prema Bogu i čovjeku. I što se više budemo trudili oko toga kraljevstva, to će nebesko

kraljevstvo biti među nama, to ćemo u većoj mjeri nebo na zemlju spustiti, to ćemo u većoj

mjeri uživati predokus konačnog i vječnog kraljevstva. Samo to i takvo kraljevstvo može

opstati. Ono je među nama. Ono nam je na dohvat ruke. Budemo li Krista nasljedovali u njegovu

služenju i u njegovoj ljubavi, već sada ćemo kraljevati zajedno s njime i naša će duša biti

ispunjena onim trajnim mirom koji samo od Boga dolazi.

II.

Uvod i pokajnički čin

Osnovna osobina svih kraljevstava, svih silnih carstava i država jest da nastanu, traju i – nestaju.

Ljudske tvorevine, ljudske civilizacije dolaze i odlaze. Ne samo ljudske građevine, nego i svako

ljudsko ustrojstvo. Mi danas ne možemo ni pojmiti koliko je silno bilo egipatsko kraljevstvo i

to kroz tri tisuće godina. Imali su razvijenu i matematiku i astronomiju i arhitekturu i

poljodjelstvo i svakovrsnu umjetnost i to u ono vrijeme dok je ostatak svijeta živio gotovo u

Page 280: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

280

kamenom dobu… Tu je i Rimsko carstvo koje je trajalo preko tisuću godina… A što tek reći o

kraljevima koji mogu vladati i dvadeset i trideset pa i šezdeset godina, a onda? Evo, početkom

dvadesetoga stoljeća, nakon strašnoga Prvog svjetskoga rata Crkva je uvela svetkovinu Krista

Kralja da bi vjernicima stavila pred oči kako je sve ljudsko prolazno, a samo ono Božje ostaje

zauvijek. Da bismo danas ovu lijepu svetkovinu – posljednju u crkvenoj godini mogli bolje

proslaviti, pokajat ćemo se za svoje grijehe i propuste.

Gospodine, ti si jedini Bog. Gospodine, smiluj se!

Kriste, sine Očev, ti si prije svih vjekova i ostaješ dovijeka. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti i nas pozivaš u svoje vječno i sveopće kraljevstvo, kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Ovoga smo ljeta mogli pratiti olimpijske igre. Još su se u staroj Grčkoj tako natjecali prema

onome viši, brži, jači. Čovjek se voli natjecati. To je prisutno već i kod djece. Zacijelo je ta

osobina zaslužna za svekolik ljudski napredak. Uvijek želimo imati i stvoriti bolje, praktičnije,

jače, jeftinije… Bog nas je stvorio s tom potrebom i tim sposobnostima – da neprestano

napredujemo i razvijamo svoju kulturu.

Međutim, potreba za natjecanjem može imati i svoju lošu stranu. Čovjek koji puta želi

napredovati na račun drugih, to jest tako da druge pregazi, omalovaži, ponizi, pobijedi. I to je

jedan od glavnih uzroka svekolikih ljudskih nesreća: od svih nepravdi pa do ratova i svega

onoga zla što rat sa sobom nosi.

Prvorođenac… Vladar

Danas na svetkovinu Krista, Kralja svega stvorenja nam Božja riječ naglašava ono što bismo

trebali dobro znati. U današnjem drugom čitanju sveti Ivan naviješta kako je Isus Krist jedini

najveći: Isus Krist jest Svjedok vjerni, Prvorođenac od mrtvih, Vladar nad kraljevima

zemaljskim. On je Alfa i Omega – Početak i Svršetak. Naglašavamo ovdje, dakle, neusporedivo

i jedinstveno Kristovo veličanstvo. On je jedini Vladar, on je prije svih vjekova i ostaje

dovijeka. Rekao bih da ovdje trebamo istaknuti barem dvoje. Prvo, Krist, Sin Božji jedini je

vladar. Zato kršćanin ne drhti ni pred kakvim silnikom To je razlog zašto su veliki sveci,

mučenici mirno i bez straha stajali pred ovozemnim moćnicima, baš kako je blaženi Alojzije

Stepinac mirno, s pouzdanjem i odlučnošću stajao pred komunističkim sudom, znajući da mu

je savjest čista i da je zadnji sudac samo Gospodin. Tako još u starom zavjetu govori psalmist:

U Gospodina se uzdam i neću se bojati: što mi može učiniti čovjek? (Ps 56,12). U današnjem

evanđelju vidimo kako je jednako je tako mirno naš Gospodin Isus stajao pred Pilatom

svjedočeći da je kralj. Kada je Pilat vidio kako je Isus miran i predan u Božje ruke, veli

evanđelist, da se Pilat silno čudio. On je bio očekivao da će se Isus braniti, da će moliti za

milost, da će sve učiniti da se spasi…

Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta

Isus Pilatu razlaže svoje kraljevstvo: Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje

kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali

kraljevstvo moje nije odavde. To Pilat nije mogao razumjeti, ali to dugo vremena nisu razumjeli

ni Isusovi učenici, ni njegovi najbliži sljedbenici. Naime, ljudi su od iskona skloni svoju vjeru

u Boga upotrebljavati za svoje ovozemne potrebe. Kada je bila nevolja zbog suša ili poplava,

Page 281: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

281

zbog bolesti i ratova, zbog gladi ili oskudice, tada su uvijek bile snažne i molitve i žrtve. Tako

je i danas s nama. Dok je bio rat, bile su žarke i naše molitve. Kad se dogodi nevolja ili kad

bolest pohodi našu obitelj, evo nas kako žarko i ustrajno molimo. Naravno, svaka je molitva –

ako je iskrena i iz srca proizlazi – dobra i blagoslovljena. Ta i Isus je toliko puta uslišao molitve

za zdravlje, čak je i mrtve uskršavao. Nevolja je, međutim, što lako zaboravljamo ono drugo

što je trajno i što zauvijek ostaje – Kraljevstvo nebesko koje zauvijek ostaje. Važno nam je

zdravlje i napredak naše obitelji. Važan nam je uspjeh u školi i u poslu. A je li nam barem isto

toliko važno da mi i sva naša obitelj budemo čestiti, pobožni, vjerni, trijezni, dobrohotni? Važno

nam je da naše dijete prođe s pet nula. A je li nam barem isto toliko važno da pohađa vjeronauk,

da je pristojan s djedom i bakom, da je redovit u molitvi i u crkvi, da razvija sve one ljudske i

kršćanske kreposti o kojima nam Isus govori? To isto vrijedi i za svakoga pojedinoga od nas.

Koji jest, koji bijaše i koji dolazi

Veli na koncu današnje drugog čitanje: Ja sam Alfa i Omega, govori Gospodin Bog – Onaj koji

jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar. To je naša nada, naša radost i naše pouzdanje. Gospodin

je Svevladar, Gospodin je s nama, Gospodin je naša snaga, gospodin Isus je u nama svojom

milošću i snagom Duha Svetoga On je Kralj a mi smo pripadnici njegova kraljevstva.

Gospodin je kralj i mi zajedno s njime izgrađujemo njegovo kraljevstvo već ovdje na zemlji, da

bismo bili dionici toga kraljevstva i u nebesima, baš kako svednevice molimo: Dođi kraljevstvo

tvoje.

III.

Kraljevstvo moje nije odavde

Poncije Pilat, rimski upravitelj, zbunjen je. Židovi su mu doveli su nekog pobunjenika, učitelja,

Isusa iz Nazareta. Očito je da su ga doveli iz samo njima razumljive zavisti. Za Pilata je ovaj

neznanac neki sanjar, čovjek koji „hoda pola metra iznad zemlje“, koji kao da nije svjestan koji

je ulog u ovoj igri, kao da nije svjestan što riskira. Naime, vani je razjarena masa žedna krvi.

No ipak, Pilatu je mučno poslati na stratište čovjeka iz čistog hira. Ipak treba sačuvati barem

nešto od čistoće rimskoga prava. Zato razgovara s optuženikom. Pokušava pronaći neki oslonac

da ga izbavi iz ovog krajnje opasnog položaja. Traži načina da ga oslobodi. Međutim, neznanac

kao da se uopće ne trudi da se izvuče. Govori riječi koje nikako ne mogu doći do Pilatove

pameti, a pogotovo ne do njegova srca. Tako, između ostaloga, Pilat čuje da ga optužuje da se

proglasio židovskim kraljem. To i Pilatu zvuči kao manje vjerojatno. Stoga ga pita, neka se

izjasni da li se stvarno smatra kraljem. Isus potvrđuje. „Kako, molim?“, kao da je htio reći Pilat.

No Isus, nakon što je potvrdio da on jest kralj, mirno nastavlja: „Kraljevstvo moje nije od ovoga

svijeta.“

Isus se ne brani. Ne kopa nogama i rukama da spasi glavu. On i ovom Rimljaninu naviješta

evanđelje. Za Pilata koji je za sebe smatrao da je, kako to dolikuje pravom Rimljaninu, s obje

noge na zemlji, ovo je posve nerazumljivo. Umjesto da se brani, ovaj čovjek i dalje propovijeda.

Zatim, Pilat ne može razumjeti o čemu to Isus govori. Kako li to može izgledati kraljevstvo

koje nije od ovoga svijeta? I, kao što znademo iz daljnjeg evanđeoskog izvješća, Pilat odustaje.

Osuđuje ga na smrt kao da je htio reći: „Sam si to tražio.“ Pilat nije otvorio svoje srce, pa tako

nije mogao nazrijeti da carstvo koje je on predstavljao ima propasti, kao i sve ono što je

isključivo ljudska tvorevina.

Page 282: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

282

Danas, dok slavimo Krista kralja pitamo se, u kojim se prostranstvima nalazi moje kraljevstvo?

Kako se na mene mogu primijeniti Isusove riječi: „Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce“?

„Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta“, veli Isus. Mi bismo htjeli, trebali bismo zapravo biti

dio kraljevstva kojemu je Krist kralj. A događa se tako često da se isuviše posvećujemo

ovozemnim probicima zaboravljajući nebeska. Koliko li samo svojih snaga trošim za ono što

je svakodnevno, ovozemaljsko. Kako bi izgledao moj život kad bih isto toliko, ili možda još

više snage trošio da opraštam, pomažem, činim dobro, da molim, jednom riječju da ljubim Boga

i bližnjega. Gdje je moje kraljevstvo? Evo jedne drevne opomene iz 2. st.:

„Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni načinom

života. Ne žive u svojim vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim jezikom, ne provode

neki osobit život.... Prihvaćaju svugdje domaće običaje u odijevanju, hrani i uopće načinu

života, oni žive i time predlažu izvanredan i, po jednodušnom mišljenju svih, nevjerojatan način

života... Da kažem jednostavno, što je duša u tijelu, to su kršćani u svijetu. Duša se nalazi u

svim dijelovima tijela, a kršćani u svim gradovima svijeta. Istina, duša prebiva u tijelu, ali nije

od tijela. I kršćani se šire u svijetu, ali nisu od svijeta. Nevidljiva duša stanuje zatvorena u

vidljivom tijelu, ali nije od tijela. I kršćane vidiš u svijetu, ali je njihova pobožnost nevidljiva.“9

9 Poslanica Diogenetu, 5,1-4; Usp. Časoslov II., 613-614.

Page 283: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

283

D.

Svetkovine

Page 284: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

284

PRIKAZANJE GOSPODINOVO U HRAMU – SVIJEĆNICA

I.

Uvod i pokajnički čin

Danas slavimo Prikazanje Gospodinovo u hramu. Četrdeset dana nakon Isusova rođenja Marija

i Josip donose Isusa u hram. Tako je Isus još kao maleno dijete prikazan Bogu kao onaj koji će

uzeti na se grijeh svijeta. Isus je bio prikazan Bogu kao žrtva za naše grijehe, da bismo mi bili

oslobođeni naših krivnja. Zamolit ćemo Gospodina na početku i ove svete mise da nas učini

dostojnima svojih darova.

Gospodine, ti si svjetlost na prosvjetljenje naroda! Gospodine, smiluj se !

Kriste, svojim rođenjem od Djevice Marije postao si nama u svemu jednak, osim u grijehu.

Kriste smiluj se!

Gospodine, ti si prikazan za nas kao nevini i neokaljani pashalni Jaganjac. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Josip i Marija dolaze u hram. Donose Isusa, točno četrdeset dana nakon njegova rođenja. Tih

je dana i tih mjeseci njihov život bio ispunjen Božjom prisutnošću. Anđeo je i Mariji i Josipu

navijestio Isusovo rođenje koje je nastupilo pod neobičnim i čudesnim okolnostima u

Betlehemu. Bog je po svome Duhu drugovao na poseban način s Josipom i Marijom, konačno

i sam Božji Sin postao je u ljudskom tijelu član njihove obitelji. Bog ih je neprestano

iznenađivao, a Marija i Josip su u čudu upijali odvijanje Božjeg nauma. Evanđelista Luka veli

nekoliko puta kako je Marija sve te događaje pohranjivala u svome srcu i o njima razmišljala.

Proročanstvo radosti: Svjetlost na prosvjetljenje naroda

I evo ih danas u hramu. Učinili su ono što je od njih zahtijevao Zakon. Međutim, evo novog

iznenađenja. Dolazi starac. Šimun. To je onaj kojemu je Duh Božji objavio da neće umrijeti

dok ne vidi Spasitelja. Ushićen i ozaren uzima dijete Isusa u naručje i zahvaljuje Bogu:

Sad otpuštaš Slugu svojega, Gospodine, po riječi svojoj u miru, jer vidješe oči moje

spasenje tvoje, Svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.

Marija je ushićena. Anđeo joj je već bio navijestio da će plod njezine utrobe biti svet, štoviše,

Sin Božji. A sada evo ovaj starac potvrđuje da je Isus svjetlost na prosvjetljenje naroda. Marija

je mogla uvidjeti kako je Bog velik prema njoj.

Proročanstvo boli: mač boli

Međutim, evo i drugoga dijela: starac Šimun kazuje i drugo proroštvo:

Ovaj je, evo, postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu, a i tebi će samoj

mač boli probosti dušu...

Page 285: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

285

Upravo tako. Marija je našla u hramu proročanstvo radosti i proročanstvo boli. Valja zapaziti,

braćo i sestre: Ono što ponajbolje ocrtava Blaženu Djevicu jest svakako njezin izričaj i njezin

stav: Evo službenice Gospodnje. Marija je puna Duha Svetoga, ona živi u Božjoj prisutnosti,

ona Boga neprestano traži u svome životu, ona prema Božjim naumima ravna sva svoja htijenja.

Stoga ona iz Božje ruke prima i ulje radosti kako slikovito govori prorok, ali i mač boli. Zna

Marija: dokle god hodi u Božjoj nazočnosti, dokle god je neznatna službenica Gospodnja, kako

samu sebe naziva, dotle je ona u miru: njezin je život u sigurnim Božjim rukama.

Evo našeg života, braćo i sestre. Vidimo svetu obitelj u hramu. Vidimo kako se podvrgavaju

Božjoj volji i Božjem naumu. Mi to isto činimo kad slavimo euharistiju – svetu misu. Dolazimo

pred Boga. Stavljamo se u njegovu prisutnost. Svoj život stavljamo u njegove ruke. Molimo ga

da nas uvijek prati. I onda smo kadri primiti iz Gospodnje ruke i ulje radosti i mač boli. Jer za

nas vjernike – ukoliko smo stvarno vjernici – važnije je pitanje jesmo li s Bogom, nego što bi

bilo važno pitanje živimo li bez nekih briga ili smo usred kušnji i nevolja.

Danas slavimo Krista kao svjetlost svijeta. Slavimo Kristovo prikazanje Bogu Ocu. I mi bismo

htjeli stati pred Gospodina i prikazati mu svoj život. Ovaj je blagdan poziv svakome pojedinom

od nas, da zajedno dolazimo pred Gospodina, osobito slaveći nedjeljnu misu da bismo se

ispunili Božjom snagom, da bismo svoj život uskladili s Božjom voljom. U tome slučaju

nećemo prvenstveno tražiti da nam Bog da ovo ili ono zemaljsko dobro. Bog će biti uz nas, Bog

će nam podariti svoj mir. Dat će nam svoju milost i svoju snagu, jer Bog je naša snaga. On

ispunja smislom naš život. Sve to možemo vidjeti i osjetiti dok s Kristom u misi slavimo

vazmeno otajstvo njegove muke, smrti uskrsnuća i proslave. Vidjet ćemo koliko su istinite riječi

onoga proroka koji veli: Jedan je dan u dvorima tvojim bolji no tisuću drugih.

Marija je zajedno sa svojim sinom pila iz čaše radosti, ali i iz pregorke čaše muke i smrti svoga

Sina. Zato je i dionica njegova uskrsnuća. Ona naš je putokaz i uzor. Strpljivošću i smjernošću

ponizne službenice Gospodnje uzor je svakom kršćaninu. Ona, koja je u poniznosti prihvaćala

volju Božju dospjela je dotle da je blaženom nazivaju svi naraštaji. I sigurno smo: budemo li

po njezinu primjeri iz Gospodnje ruke vjerno prihvaćali i gorku čašu i čašu radosti, bit ćemo

dionici iste nebeske slave s Blaženom Djevicom Marijom. Jer je Bog dobrostiv svima onima

koji ga traže iskreno.

III.

Svjetlost na prosvjetljenje

Blagdan Prikazanja Gospodinova u hramu, posljednji blagdan Božićnog kruga, pun je

simbolike svjetla. Kad je dijete Isus bio prikazan u hramu, starac ga je Šimun prozvao „Svjetlost

na prosvjetljenje naroda“ (Lk 2,32). Od toga usklika evo drugog imena za ovaj blagdan -

Svijećnica. Toga dana vjernici užižu svoje svijeće i nose ih u svečanom ophodu spominjući se

svoga Gospodina koji ih je prosvijetlio. Zaustavimo se malo na simbolici i ljepoti svjetlosti. Ne

bismo ni pomislili koliko je svjetlost važna u Božjem djelovanju prema čovjeku. Prvo što je

Bog na zemlji stvorio, bila je upravo svjetlost:

I reče Bog: „Neka bude svjetlost!“ I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi

Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. tako bude večer, pa

jutro - dan prvi (Post 1,3-5).

Page 286: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

286

U sudbonosnim danima izlaska iz Egipta Bog je išao pred svojim narodom, „danju u stupu od

oblaka, a noću u stupu od ognja, da im svijetli“ (Izl 13,21). Ta je svjetlost narodu bila znakom

Božje nazočnosti i zaštite.

I Isusov je nastup okupan svjetlošću. Kad se anđeo javio pastirima u noći Isusova rođenja, slava

ih je Gospodnja obasjala (Lk 2,9). Mudraci su s Istoka vidjeli zvijezdu novorođenoga Kralja, te

su došli da mu se poklone (Mt 2,2). Ivan svečano proglašava: „Svjetlo istinsko, koje

prosvjetljuje svakog čovjeka, dođe na svijet“ (Iv 1,9).

I došli smo do onog što je bitno: Isus je svjetlost „na prosvjetljenje naroda“, svjetlost „koja

prosvjetljuje“. Upravo je zbog toga i došao na svijet: da nas prosvijetli; postao je čovjekom, da

bi nas pobožanstvenio. U tome smislu valja i shvatiti Isusovo odlikovanje i poziv:

„Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad koji leži na gori. Niti se užiže svjetiljka

da se stavi pod sud, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša

svjetlost pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima“

(Mt 5,14-16).

Samo je Isus istinsko svjetlo. Samo on može prosvijetliti tminu naše noći. Samo on je istinska

Božja snaga. Samo je u njemu i po njemu spasenje. I samo za njim ima smisla ići. On

prosvjetljuje naše staze, on ispunja smislom naše dane, on daje duboki smisao cijelom našem

životu: i u dobru i u zlu, i u radosti i u žalosti. Samo nas njegova svjetlost vodi do vječnosti.

Govoreći narodnim glavarima o Isusu, kamenu koji je postao kamenom zaglavnim sv. Petar

svečano proglašava:

„Nema, uistinu, pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti“

(Dj 4,12).

Neka nam se Bog smiluje, kada toliko puta idemo za blještavilom, koje zapravo nije svjetlost,

nego varka Kneza tmine. Kako li se samo lako i olako znademo povesti za svojom

nestrpljivošću, krutošću, ohološću, sebeljubljem, samoživošću, taštinom, lijenošću, nevjerom,

osvetoljubljivošću, tvrdoglavošću, samodostatnošću, ispraznošću... Samo nam Isus može

osvijetliti put. Zato uvijek iznova „tražimo lice njegovo“ (usp. Ps 27,8). U tome smislu Pavao

opominje:

Noć poodmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem

svjetlosti. Kao po danu pristojno hodimo. (Rim 13,-13).

Dao Gospodin da njegovom milošću zavrijedimo ugledati svjetlost vječnu u nebeskom

Jeruzalemu, kojemu neće trebati ni sunca ni mjeseca, jer će ga osvjetljavati Jaganjac (Otk

21,23).

Page 287: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

287

PEPELNICA

III.

Post, molitva, milostinja

Korizma koja je pred nama pokorničko je vrijeme. Ne toliko u smislu zadovoljštine, da bismo

mi morali dati naknadnicu za svoje grijehe (Krist je to učinio jednom za svagda!), nego je

korizma vrijeme u kojem se želimo vratiti Bogu, vratiti se na svoje kršćanske korijene, otkriti

ljepotu krsne milosti i Božjeg sinovstva koje smo dobili. Kako proživjeti ovu korizmu? Sam

nam Isus daje uputstvo!

Milostinja. Isus nas poučava da milostinja treba biti u skrovitosti, tj. ona treba biti znak ljubavi,

a ne naše želje za isticanjem. Budući da je znak ljubavi, već ćemo iznaći načina kako i kome je

udijeliti, jer „ljubav je dosjetljiva“. Isusovo je obećanje izravno i nedvosmisleno:

„Ti naprotiv, kada daješ milostinju - neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja

milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti!“

Evo programa za našu korizmu! Milostinja. Važno je otkinuti od sebe i dati potrebitom, bez

neke posebne buke. Dati? [to dati? Važno je, naravno, materijalno pomoći. Ali će jednako tako

biti važno dati i pokloniti vrijeme, osmjeh, savjet, pažnju. Možda onima na kraju svijeta.

Možda. Ali sigurno onima koji su kraj nas, a ne primijetimo koliko žeđaju za našom

dobrohotnom gestom. možda tjednima nisam poklonio ljubaznu riječ svom bračnom drugu,

svome djetetu, svom roditelju, onima koji su mi „podređeni“. Milostinja čuda čini!

Molitva. I milostinja je izraz ljubavi, ljubavi prema Bogu, izraz potrebe da osluškujemo njegov

glas i tražimo njegovo lice. Ni tu ne treba biti mjesta hvastanju.

„Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svome Ocu, koji je u

skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.

Molitva. Druga Isusova preporuka. Koliko nam se puta dogodi da sve tako dobro isplaniramo,

a onda nam odjednom krene nizbrdo. [to se zbiva? Zaboravljamo izvor iz kojega smo potekli i

more u koje uviremo. To je molitva, vraćanje na izvore i koračanje sa svojim Bogom. Nisam

više sam. Ove korizme mogu, doista uz Božju pomoć mogu nešto bitno promijeniti u svom

pristupu molitvi. Sad je čas.

Post. Post je izraz dragovoljne pokore. I Stari i u Novi zavjet naglašava „post“ od grijeha,

odnosno život u skladu s Božjom voljom. U svakom slučaju, ne valja se hvastati ni pokorničkim

djelima:

Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice, da ne zapaze ljudi kako postiš, nego

Otac tvoj koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.

Post. U svakom će slučaju to biti post od grijeha. A ima i drugih postova. To će svakako biti

postovi od nepotrebnih stvari: suviše alkohola, suviše cigareta, suviše televizije, suviše

ogovaranja, suviše ljenčarenja... Neki su u tome drastični pa se posvema lišavaju. Bit će

svakako korisnije stjecati neke dobre navike koje i inače ostaju.

Page 288: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

288

Crkveni su Oci (npr. Augustin) naglašavali ovo trojstvo. I toga su se naši stari držali. U

vremenima kada je sakrament pomirenja postojao samo za najteže javne grijehe, molitva, post

i milostinja bili su sredstvo oslobađanja od grijeha i put prema svetosti. Evo moćnog sredstva

u našim rukama. Ovo je oproban put. Evanđeoski. Isusov. Okušajmo ga ove godine. I Otac naš,

koji vidi u tajnosti, uzvratit će nam.

Page 289: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

289

SVETKOVINA PRESVETOG TROJSTVA

I.

Uvod i pokajnički čin

Danas slavimo najveću tajnu naše vjere: tajnu Boga jednoga i trojstvenoga. Bog nam se objavio

kao Otac, Sin i Duh Sveti, jer nas hoće primiti u svoju božansku obitelj. To je za nas ljude

najveće moguće odlikovanje, dar Božje ljubavi, za koju Bogu želimo neprestano zahvaljivati.

Da bismo i na ovoj euharistiji mogli dostojno zahvaljivati trojstvenomu Bogu, zamolit ćemo za

oproštenje naših grijeha.

Gospodine, u svoj nadspoznatljivoj ljubavi ti si nas stvorio na svoju sliku, sebi slične. Gospodine, smiluj se!

Kriste, jedinorođeni Sine Božji, ti si nas svojoj smrću i uskrsnućem učinio djecom Božjom.

Kriste smiluj se!

Gospodine, izljevom Duha Svetoga učinio si nas dionicima božanske naravi Isusa Krista. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Sve više naših tiskovina, kao i druga sredstava javnog priopćavanja, vrlo rado donose stvarne

ili izmišljene pojedinosti iz privatnog života poznatih osoba. Jednostavno, sve što se tiče neke

uvažene osobe, zanimljivo je. Kao da čitatelji imaju potrebe zavirivati kroz ključanice tuđih

vrata.

Na sličan su način ljudi od davnina htjela nekako "ući" u unutarbožanski život svojih

božanstava. Pa su se onda rađale najmaštovitije prije o rađanju i smrti bogova, čega je puna ne

samo grčkorimska, nego i mitologija svih poznatih naroda.

Židovi, nasuprot toga, uporno su ispovijedali vjeru u jednoga Boga i nisu htjeli niti pomišljati

da bi Bog imao neke ljudske osobine ili obličje nalik čovjeku. Bog je zapravo Onaj Koji Jest i

ljudi po sebi nisu mogli o tome ništa nazrijeti.

Bog se objavljuje

Osnovna oznaka židovske vjere jest duboka svijest da je njima Bog govorio preko proroka, tj.

da im se objavio. Bog se svome narodu javlja kao sugovornik. Upravo smo u prvom čitanju čuli

kako je u njima bila jaka baš ta svijest:

Ispitaj samo prijašnja vremena što su protekla prije tebe, sve otkad je Bog stvorio čovjeka na

zemlji: je li ikad, s jednoga kraja nebesa do drugoga, bilo ovako veličanstvena događaja? Je li

se što takvo čulo? Je li ikad koji narod čuo glas Boga gdje govori isred ognja kao što si ti čuo

i na životu ostao?

Doista, to zvuči nevjerojatno. Vjekovima su ljudi pokušavali nekako doći do Boga, otkriti u

sebi i u prirodi Božje zakone. Vjekovima su stvarali mitove o bogovima, o njihovu životu, o

postanku svijeta, o utjecaju bogova na zemaljski život… Vjekovima su ljudi s velikim

Page 290: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

290

strahopoštovanjem sa strahom i trepetom pristupali svetim mjestima, plašeći se da ne bi

ozlovoljili hirovitu narav bogova… A sada, evo, Bog, onaj pravi i jedini prigiba se svome

narodu i progovara. Objavljuje mu svoje tajne, svoje naume, svoje zakone, ali iznad svega Bog

objavljuje svoju dobrotu, svoju ljubav, svoje čovjekoljublje. Tako više ne mora čovjek uzaludno

tražiti pristup Bogu i tražiti njegovu naklonost. Bog se prvi obraća i prigiblje čovjeku, Bog

uzima inicijativu, Bog je onaj koji nas je prvi ljubio, kazat će kasnije Pismo. Taj je Božji narod

stvarno bio izabran i posebno počašćen.

Bog je s nama

Bog se Izraelu objavljuje ne samo zato da bi oni, eto, spoznali pravoga Boga i znali kakav je i

što od njih očekuje. Bog se javlja kao Jahve, tj. kao onaj koji jest, odnosno, još bolje, kao onaj

koji je nazočan, koji je s njima, koji će se kasnije nazvati i Emanuel – S Nama Bog. Štoviše,

Bog se za njih zauzima, što se najviše pokazalo u veličanstvenim djelima kad ih je ono izveo iz

Egipta. Zato današnje čitanje nastavlja:

Ili, pokuša li koji bog da ode i uzme sebi jedan narod isred drugog naroda kušnjama, znakovima,

čudesima i ratom, jakom rukom i ispruženom mišicom, uza silne strahote, kao što je sve to, na

vaše oči, učinio za vas Jahve, Bog vaš, u Egiptu?

Bog očekuje uzdarje

Bog onda od svoga naroda očekuje i uzdarje. Bog je prvi pružio ruku, zato očekuje da mu narod

uzvrati poštovanjem i ljubavlju – na svoje vlastito spasenje:

Danas, dakle, spoznaj i zasadi u svoje srce: Gospodin je Bog gore na nebu i ovdje na zemlji – drugoga nema. Drži njegove zakone i njegove

zapovijedi koje ti dajem danas da dobro bude tebi i tvojoj djeci poslije tebe; da dugo poživiš na zemlji koju ti Gospodin, Bog tvoj, daje zauvijek.

Trojstveni Bog u našem životu

Mi smo baštinici Objave i obećanja koje je Bog nekoć dao Izabranom narodu. Štoviše, mi smo

dionici i baštinici spasiteljskog djela utjelovljenoga Sina božjega, Isusa Krista. U njegovu nam

je Duhu objavljena sva istina, njegovim smo Duhom posvećeni, a po prosvjetljenju istoga Duha

ušli smo u tajnu unutarbožanskoga života. Zato možemo ispovijedati Boga jednoga i

trojstvenoga.

Međutim, sama Tajna po sebi ne bi bila važna kada bi tek zadovoljavala našu znatiželju… Nije

nam Gospodin Isus objavio tajnu Presvetog Trojstva da bismo se mogli hvastati svojim

znanjem. Bog nam se u Kristu objavljuje kao Otac, Sin i Duh Sveti da bismo bolje razumjeli

tajnu vlastitog spasenja, ali prvenstveno zato da bismo svojim životom zahvaljivali Bogu Ocu

koji nas je stvorio, Bog Sinu koji nas je otkupio i Bogu Duhu Svetome koji nas je posvetio i

uveo u unutarbožansku obitelj. Bog nas po Kristu uvodi u svoju obitelj, zato nam i povjerava

svoje tajne. Kad jedan bračni par posvoji dijete onda ga uvode u svoju obitelj, obasiplju ga

ljubavlju i polagano uvode i u tajne svoje obitelji: ta on je sada ravnopravni član te obitelji.

Slično i Bog: on nas je uzeo za svoje, za članove svoje obitelji i zato nam u ljubavi povjerava i

svoje tajne. Što više ulazimo u tajnu Božjeg života, to više Bogu zahvaljujemo, to mu više

želimo uzvratiti ljubavlju.

Page 291: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

291

Današnja nam svetkovina poručuje da smo Božji, da Bogu pripadamo, da od Boga dolazimo i

u njegovu božansku obitelj ulazimo. Zato mu danas želimo zahvaliti. I molimo ga da čitav naš

život bude njemu na hvalu i slavu.

II.

PRESVETO TROJSTVO

Uvod i pokajnički čin

Crkva danas slavi svetkovinu Presvetoga Trojstva, tajnu trojedinoga Boga, Boga jedne

božanske naravi u tri osobe: Oca i Sina i Duha Svetoga. To je neshvatljiva i neiskaziva tajna.

Klanjamo se danas pred tako uzvišenom tajnom i molimo Gospodina da nas učini dostojnim

svojih velebnih darova.

Gospodine, Bože, Oče svega svijeta! Stvorio si nas u svojoj neizmjernoj ljubavi. Gospodine, smiluj se!

Kriste, jedinorođeni Sine Očev, otkupio si nas svojom smrću i uskrsnućem. Kriste, smiluj

se!

Gospodine Bože, Oče nebeski, ti sa svojim Sinom izlijevaš na svoju Crkvu snagu Duha Svetoga koji je s tobom, Ocem i Sinom jedan Bog. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Svi kršćani vjeruju u jednoga Boga koji je jedan i jedinstven u trojstvu jednakih osoba: Oca,

Sina i Duha Svetoga. To je za nas istina koju nam je objavio Krist Gospodin. Otada su se crkveni

pisci trudili prikazati smisao i značenje te velike tajne, svjesni da to ostaje tajna naše vjere: Bog

jedan i Trojstven. Tako se svi mi pomalo nalazimo u nedoumici kako samome sebi predočiti tu

istinu naše vjere. U određenoj su nedoumici propovjednici, vjeroučitelji, teolozi… Kako izreći

neizrecivo' Apostol Iraca, sveti Patrik je, kao što je poznato, jednostavnim ljudima tu tajnu

prispodobio listu djeteline: jedinstven je, a ipak ima tri latice (otada je djetelina s tri lista znak

ovoga sveca, ali i cijele Irske). Mogli bismo se, onda, upitati, kojega smisla ima i naviještati

ovu stvarnost koja je neshvatljiva, neizreciva i nepriopćiva… Poteškoća leži u tome što su

mudre glave htjele što je više moguće razumjeti kakav je Bog u sebi. A današnja nas čitanja

podsjećaju na jednostavni članak naše vjere: sve što je Bog nama objavio i sve što je učinio,

bilo je radi nas i radi našega spasenja. Bog ne želi zadovoljiti našu znatiželju, nego nam

objavljuje svoje istine i tajne ukoliko su dio njegova nauma spasenja koje se ostvarilo u punini

vremena u Kristu i koje se i danas u Crkvi ostvaruju, pogotovo u slavljenjima svetih otajstava.

Je li ikad koji narod čuo glas Boga…?

Evo, već u Starom zavjetu Bog objavljuje da je svome narodu bliz, milostiv, objavljuje da je

Čovjekoljubac… S oduševljenjem i gotovo nevjericom starozavjetni pisac u ushitu govori: Je

li se što takva čulo? Je li ikad koji narod čuo glas Boga koji govori isred ognja kao što si ti čuo

i na životu ostao? I onda nabraja kako ih je Bog izabrao, kako ih je na čudesan način izveo iz

Egipta, kako je s njima sklopio Savez i dao im deset zapovijedi… Za onaj narod bila je to

veličanstvena spoznaja. Drugi su narodi, u svom iskrivljenom poimanju božanstva, smatrali su

da su bogovi slični njihovim ćudljivim i častohlepnim vladarima. Zato su ih se bojali i nastojali

ih udobrovoljiti žrtvama i zamršenim obredima. A evo, Stari nas zavjet poučava da je Bog

Page 292: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

292

blizak i dobrostiv. Nadalje, iako je taj isti Stari zavjet prepun potankih propisa o bogoslužju i

žrtvama, ipak Bog po prorocima naviješta da je njemu kod ljudi najvažnije milosrđe, dobrota i

ljubav. Pa i zapovijedi koje im je davao nisu bile plod nekoga hira, nego su one uvijek bile

usmjerene na dobro pojedinca i na dobro naroda.

Takvu sliku Boga baštinili smo i mi kršćani. Bog je sve stvorio iz ljubavi. Bog je dobrostiv.

Bogu je stalo do svakoga od nas. On želi naš spokoj, naš mir na ovome svijetu kao i vječnu

sreću s njime na nebesima. Ostajemo zadivljeni tom činjenicom: Bog ima apsolutno sve. Ništa

mu ne nedostaje. Pa ipak, on stvar i nas da budemo dionici njegove dobrote i milosti. Zato je

posve razumljivo da se Bog već u starom zavjetu naziva Ocem.

Abba – Oče!

I onda dolazimo do punine vremena: Božji Sin postaje pravim čovjekom, da bi onda Bog u

pravom smislu postao našim Ocem. U tome djelu spasenja danas Pavao u drugome čitanju

pokazuje ulogu svih triju osoba Presvetoga Trojstva. Veli: Svi koje vodi Duh Božji, sinovi su

Božji. Primili smo Duha posinstva u kojemu kličemo "Abba! Oče!" Nadalje, mi smo baštinici

Božji, a subaštinici Kristovi… Ovdje valja istaknuti riječ Abba koja u originalu znači ime koje

dijete tepa svome ocu. Taj izraz u sebi uključuje i povjerenje i nježnost i ljubav. Jasno je onda

da po Kristovu djelu spasenja, a djelovanjem Duha Svetoga – jer je Krist, kao pravi čovjek, naš

brat – postajemo baštinici Božji i subaštinici Kristovi. Ulazimo u Božju obitelj! Bog je jedan u

trojstvu jednakih osoba, ali evo, i nas uzima u svoju obitelj. Prema tome, nije Bog za nas odredio

tek nebo, raj, vječni život kao nagradu za naša dobra djela i kao izraz svoje naklonosti, pri čemu

bi nebo bilo ispunjenje svih naših i najskrivenijih želja, nego nas Bog uzima sebi, u svoju

božansku obitelj. Pavao na drugom mjestu veli da ćemo tada Boga gledati licem u lice (1 Kor

13,12).

Što onda reći? Evo, mi smo pred Bogom koji puta kao lakomislena djeca pred svojim

roditeljima. Dijete koji puta misli da su roditeljske zapovijedi izraz hira roditelja, školskog

sustava i inih institucija koje su postavljene da ograničavaju i muče mladog čovjeka. Pri tome

ne vide i ne žele vidjeti da su zapovijedi glede čuvanja zdravlja, napredovanja u učenju, sticanju

odgovornosti – usmjerene na dobro samog mladog čovjeka. Prošla su vremena kada su se djeca

bojala roditelja i njihove kazne, što je po sebi dobro. Međutim, bilo bi važno i dobro da oni

shvate i razumiju ljubav i brigu svojih roditelja. Tako i mi pred Bogom. Trebali bismo doista s

ljubavlju, pa i strahopoštovanjem stajati pred Božjim licem. Pa onda u tome smislu, s

odgovornošću i zahvalnošću nastojimo živjeti u skladu s Božjim zakonima dobrote, ljubavi,

praštanja, da bismo – koliko je to više moguće – bili dostojni Božjih obećanja.

Pođite i učinite mojim učenicima sve narode…

Čuli smo danas u evanđelju kako Isus govori učenicima: Pođite i učinite mojim učenicima sve

narode… To je nerazdvojno povezano s našim kršćanskim pozivom. Naviještanje. Svjedočenje.

Nije čudo da sam Isus tu vijest spasenja naziva evanđeljem – radosnom, veselom viješću.

Apostoli su to svakako bili. Oduševljeno su pošli u sav tada poznati svijet i naviještali upravo

to: da nam je Bog blizak, da je Bog Čovjekoljubac, da nam je poslao svoga utjelovljenoga Sina,

da nas izbavlja od našega zla i grijeha, da nas uzima u svoju obitelj. Na apostolima se ispunila

Isusova riječ: iz obilja srca usta govore! (Mt 12,34). Sa silnim oduševljenjem apostoli su obišli

cijeli ondašnji poznati svijet. I ne smo oni: bili su tu i toliki oduševljeni učenici, povijest nam

govori da su širitelji evanđeoske poruke bili trgovci i vojnici, dakle svi vjernici, tako da se

Page 293: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

293

stvarno u tim prvim vremenima obistinilo da riječ Gospodnja trči i proslavlja se (2 Sol 2,31).

Upravo to. Trči.

Tu smo i mi. Vjerujemo u Boga Oca Sina i Duha Svetoga. Priznajemo se vjernicima. Pohađamo

nedjeljnu misu. A koliko smo doista oduševljeni širitelji Kristova evanđelja? To znači,

prvenstveno primjerom svoga života. A zatim i vedrim svjedočenjem u okolini u kojoj živimo.

Pogledajmo. Dogodilo nam se i događa nam se nešto predivno i neizrecivo. Djeca smo Božja.

Baštinici nema. Subaštinici Kristovi. Dao Bog da nas ta radost i zahvalnost tko prožme, da

budemo navjestitelji silnih Božjih djela gdje god bili i kamo se god kretali. Možda je i ljeto koje

je pred nama prava prigoda za to.

III.

Primiste Duha posinaštva

Zna li netko koju pastu za zube koristi predsjednik Tuđman? Pije li papa ujutro kavu, čaj ili

bijelu kavu? Da li glumac Taj-i-taj boja kosu? Iako određena vrsta tiska vrlo rado objavljuje

upravo te podatke, ipak većina ljudi smatra da je nepristojno ulaziti u privatni život pojedinaca,

pa bili oni i poznate osobe. Što je čovjek viši na nekoj društvenoj ljestvici, više je izložen

znatiželji, pa to ljubomornije čuva svoju privatnost. U ona stara vremena, nije moglo biti ni

govora o tome da bi neki običan pučanin bio upućen o načinu na koji žive velikaši. Ne naziva

li se carsko zdanje u Pekingu „Zabranjeni grad“? Pa ipak, iz tih starih biblijskih, dakle

bogoduhih vremena dolazi nam riječ koja nam govori o Božjem unutrašnjem životu. Tako mi

danas slavimo blagdan Presvetog Trojstva, otajstvo jednoga Boga u tri Osobe. Poslanica

Rimljanima nam predstavlja Božju intimu, ali što je za nas izvanredno lijepo, govori nam o

našem mjestu u Božjem životu:

Svi koje vodi Duh Božji, sinovi su Božji. Ta ne primiste Duha robovanja da se opet

bojite, nego primiste Duha posinaštva u kojemu kličemo; „Abba! Oče!“ Sam Duh

susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici -

baštinici Božji, a subaštinici Kristovi.

Evo Boga u punom djelovanju! Tu je i Duh Božji, tu je i Otac, tu je i Krist, utjelovljeni Sin

Božji. Bog je sav zauzet time da uzme čovjeka u svoje zajedništvo. To čini Bog. A ljudi su tako

skloni misliti da je Bog negdje daleko, da je strog i neumoljiv, da ništa drugo ne radi nego samo

sjedi na oblacima i sudi. Naravno, nitko ne želi osporiti Božju veličinu i moć, nego je potrebno

uvidjeti da se Bog prema čovjeku postavlja kao Otac. Kao da smo zaboravili što veli Pismo:

Bog stvorio čovjeka „na svoju sliku, sebi slična“, kao svoga prijatelja i suradnika u stvaranju.

Sin Božji uveo nas je još dalje u Božju intimu. Objavio nam je Božji trojstveni život, objavio

nam je Boga Oca, Sina i Duha Svetoga. Ne radi toga da bismo ga pokušavali stavljati u svoje

filozofske kategorije, ne da bismo zaokruživali neka naša saznanja, nego da nas uvede u samo

zajedništvo božanskog života. Kad muž i žena posvoje dijete, oni ga uvode u svoju obitelj, ono

postaje član obitelji i ima pravo poznavati njezine tajne. Ima nekih obiteljskih tajni koje se ne

govore ni najboljim prijateljima, nego samo članovima obitelji. I evo, Bog nas uvodi u svoju

obitelj, u zajedništvo sa sobom. Zato nam i govori svoje tajne. Postali smo u Kristu pravi sinovi

i kćeri Božje, sada ga ljubimo i prihvaćamo u njegovoj čudesnoj i neshvatljivoj trojstvenosti.

Tko kaže da to možemo razumjeti? Jednostavno zahvaljujemo i uzvraćamo ljubavlju.

Page 294: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

294

Mi smo djeca Božja, veli Pismo, „ako pak djeca, onda i baštinici“. Danas, na blagdan Presvetog

Trojstva, veliki su vidici pred nama. Djeca i baštinici Božji! Ne usuđujemo se pomisliti, gotovo

da se ne usuđujemo prevaliti preko usta, ali mi smo doista „dionici Božanske naravi Isusa

Krista“, mi doista više nismo obični „smrtnici“. Snagom Kristovog vazmenog otajstva, a po

svetom krštenju u nama kola Božanska, neumrla krv, mi smo nebesnici. Nakon Kristova

uskrsnuća ništa više nije isto. I neka nam veliki trojedini Bog prosvijetli duh da uvidimo svoje

veliko odabranje, da mu zahvaljujemo za njegove brojne i umnožene darove. Sada i u vijeke.

Page 295: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

295

SVETKOVINA PRESVETOG TIJELA I KRVI KRISTOVE

I.

Uvod i pokajnički čin

Isus je jednom rekao: "Nitko nema veće ljubavi od ove – da tko život svoj dade za prijatelje

svoje". I Isus je to učinio. Predao je za nas cijeloga sebe, u žrtvi na križu. Za nas je umro i za

nas uskrsnuo. To je njegovo predanje među nama i danas nazočno i djelatno u otajstvu

euharistije – svete mise. Otajstvo Kristova predanja i njegova spasenja nazočno je i djelatno u

otajstvu njegova Tijela i Krvi. Tu uzvišenu tajnu danas slavimo – svetkovinu njegova Presvetog

Tijela i Krvi. Zazovimo na nas Božje milosrđe da budemo dostojni proslaviti ovu veliku tajnu

naše vjere.

Gospodine, tvoju smrt u vjeri naviještamo. Gospodine, smiluj se!

Kriste, tvoje uskrsnuće u ovoj euharistiji slavimo. Kriste, smiluj se!

Gospodine, tvoj slavni dolazak iščekujemo. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Iz naših bolnica koji puta znademo čuti vapaj: ispraznile su se zalihe krvi krvne grupe te i te.

Jedino što se može učiniti jest – dati dobrovoljno krv. Krv je nenadomjestiva. Za stare je Židove

ona bila sveta – ona je značila život i zbog toga je za njih nezamislivo blagovati krv. Danas

slavimo svetkovinu Tijelova, ali možda zaboravljamo da je puni naziv ove svetkovine:

Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove. Današnje nam prvo čitanje osobito naglašava

upravo krv.

Krv Sveza

Najvažniji događaj u životu izabranog naroda svakako jest sklapanje saveza između Boga i

naroda u podnožju brda Sinaj. Bog, naime, uzima židovski narod kao svoga saveznika. Bog

obećava narodu zaštitu i sigurnost ukoliko taj narod bude njemu vjeran i bude vršio njegove

zapovijedi. Taj je ugovor onda valjalo potvrditi i zapečatiti. Narod je obećao da će vršiti sve

Božje odredbe. Vidjeli smo što je onda Mojsije učinio. Uzeo je krv žrtvovane životinje i onda

je polovicu krvi izlio po žrtveniku, a drugom je polovicom krvi poškropio narod uz riječi: "Ovo

je krv Saveza koji je Gospodin s vama uspostavio na temelju svih ovih riječi."

Kasnije će u životu židovskoga naroda glavna briga svih proroka i učitelja biti upravo vjernost

Savezu. Narod je s vremenom shvatio da sve njihove nedaće dolaze upravo od toga što nisu bili

vjerni tome savezu u krvi sklopljenom. Jer, kako je već rečeno, krv označava život, a vjerno

obdržavanje saveza osigurava život i napredak Božjem narodu.

Krv Kristova – život Kristov

Krv se javlja kao bitna odrednica Kristova spasenja. Ali, ovoga puta nije to krv jaraca i junaca,

nego krv Kristova prolivena jednom zauvijek za spasenje svijeta. Tankoćutni evanđelist Luka

vidi Kristovu krv čak i prije njegove muke, i to u Maslinskom vrtu: "I bijaše znoj njegov kao

kaplje krvi koje su padale na zemlju."

Page 296: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

296

Na posljednjoj večeri Isus uzima čašu i govori: "Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge

prolijeva." U toj smo krvi spašeni. Isus govori o svojoj krvi na dvostruk način. Govori prvo o

svojoj krvi koja se ima proliti na križu, ali kad za večerom govori o krvi koja se prolijeva, dakle,

sada prolijeva, on misli i na gozbu novoga saveza gdje se ostvaruje i uprisutnjuje Kristova smrt

i uskrsnuće. Spašeni smo i spašavamo se po Kristovoj prolivenoj krvi – snagom njegova

uskrsnuća.

Krv i život naš

Kristova se Krv prolijeva među nama i Tijelo se njegovo predaje među nama dok slavimo ovu

euharistiju. Kristovo spasenje po predanju njegova tijela i prolijevanju njegove Krvi djelatno je

među nama snagom njegova uskrsnuća djelovanjem Duha Svetoga. I na tome Bog

zahvaljujemo posebno danas.

Međutim, krv želi još nešto posebno reći. Krist je predao sebe i prolio svoju krv. I mi smo

pozvani davati sebe, žrtvovati sebe. I to nije kao popiti čašu limunade. Jednom jedan političar

nije mogao svome narodu ništa drugo obećati osim krvi i suza, jer je takva bila tada njihova

stvarnost. Danas nama Bog u Kristu sve daje i sve otvara i sve obećava, ali to nije lišeno nevolja

i trpljenja. Ne govori li Isus kako valja da svaki od nas nosi svoj križ? A po križu vijek teče krv.

Krv naše žrtve, našeg samoprijegora, našeg truda i napora.

Tu nam se valja čuvati dviju krajnosti. Ponekad smo možda u napasti da povjerujemo kako Bog

u nama sve čini i kako se trebamo samo prepustiti njegovu vodstvu i snazi njegove milosti, kao

što su neki u prošlosti prejednostavno shvaćali da je dovoljno samo vjerovati, a da nisu važna

čovjekova djela. Gospodin tvrdi upravo suprotno: valja nam nositi svoj križ. Valja nam zajedno

s njime ići putem nevolja, patnje i poniženja. Nije li on rekao: "Ako su mene progonili i vas

će…"? Isus govori o tome da će njegovi sljedbenici biti proganjani, stavljani na muke…

Međutim, u isto vrijeme nas tješi da nam ni vlas s glave neće pasti, nego da će nam se dati

posebna snaga i sila Duha.

Druga bi krajnost bila da čovjek misli kako njegovo spasenje ovisi isključivo o njegovu trudu i

naporu, o njegovim žrtvama i trapljenjima, o njegovu trudu i naporu. U tom slučaju našoj

tjeskobi nikada ne bi bilo kraja.

Naš je put, put Isusa Krista. S njime trpimo, s njime nosimo križ, s njime umiremo, ali s njime

bivamo proslavljeni i uzdignuti u božanske visine. Ako danas i jest govor o tijelu koje se predaje

i krvi koja se prolijeva, onda je to ipak govor o tijelu i krvi Kristovoj. A Krist je proslavljen; on

živi i kraljuje u vijeke vjekova.

II.

TIJELOVO

Uvod i pokajnički čin

Što je to Tijelovo? Kakva je to svetkovina koju danas slavimo? Možda bi se veći dio vjernika

lecnuo kada bi se tražio jasan odgovor. Evo o čemu se radi: Crkva na posebno svečan način

danas slavi otajstvo Velikoga četvrtka. Isus je uoči svoje muke dao učenicima u ruke kruh

govoreći da je to njegovo Tijelo i dao im da piju vino iz jedne čaše govoreći da je to njegova

Page 297: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

297

Krv. Međutim, tom prigodom Isus naglašava da je to njegovo Tijelo koje se za nas predaje i da

je to njegova Krv koja se za nas prolijeva. Isus u otajstvo kruha i vina sažima otajstvo svoje

smrti i uskrsnuća, gdje se on za nas predaje, da bi – uskrsnuvši – i nas prenio u slavu svoga

nebeskoga Oca. Tko može prodrijeti u tako uzvišene tajne? Htjeli bismo na to gledati očima

vjere i srcem punim ljubavlju i zahvalnošću. Zato, da bismo dostojno mogli – upravo na ovaj

dan – proslaviti ova velika i slavna otajstva, priznajmo pred Bogom svoje grijehe.

Gospodine, Ti si u slici pashalnog janjeta predoznačio žrtveno predanje svojega Sina.

Gospodine, smiluj se!

Kriste, sama si sebe za nas predao da bi nas učinio dionicima svoga uskrsnuća i svoje proslave. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da u svijetu budemo navjestitelji tvojega spasenja. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Pashalno janje

U svijesti ljudi staroga doba krv je ona božanska sila koja oživljava tijelo. Zato se krv smatrala

svetom i čovjek je nije smio blagovati. U isto vrijeme krv je ono sredstvo po kojem Bog čovjeka

opravdava i spašava. Znamo, vjerojatno, kako Sveto pismo opisuje izbavljenje Židova iz Egipta.

Bog je one kritične noći preko Mojsija naložio Židovima da svaka obitelj zakolje jedno janje i

njegovom krvlju namažu nadvratnike i dovratnike svojih kuća. Te je godine anđeo zatornik

umorio sve egipatske prvorođence, samo je poštedio upravo one domove gdje je vidio krv na

vratima. Bio je to prolazak Gospodnji, židovski pasha. Od toga su dana Židovi svake godine

slavili blagdan koji se zvao Pasha, ali je ta riječ označavala i smo žrtveno janje, ono janje koje

je prolilo krv umjesto židovskih prvorođenaca. I tako je kasnije bilo sa svim židovskim žrtvama.

Čuli smo danas kako je Bog sklopio savez sa svojim narodom upravo po krvi žrtvenih životinja.

Što se hoće reći? Velika je cijena spasenja. Krv. U drugih su naroda u to je vrijeme postojale i

ljudske žrtve. Međutim, Bog nije od svoga naroda tražio njihovu vlastitu krv, jer ih je ljubio.

Zato se tražila krv životinja, zamjenska krv, jer Bog nije htio smrt čovjekovu.

Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva

I sada, u evanđelju, vidjeli smo kako Isus svoju posljednju večeru slavi upravo u sklopu

židovske pashalne večere. Veli Isus nad kruhom: Ovo je moje tijelo. I veli nad čašom: Ovo je

krv moja, krv Saveza koja se za noge prolijeva. Isus je, dakle, pravo pashalno, ili kako mi to

hrvatski velimo vazmeno Janje. On je onaj Jaganjac koji uzima grijeh svijeta. Njegovo se Tijelo

za nas predaje. Njegova se krv za nas prolijeva. Bog opet pošteđuje krv čovjekovu, ali zato

uzima krv svoga utjelovljenoga Sina.

I to je stvarnost, to je otajstvo koje na zemlji nikada ne možemo razumjeti. Otajstvo je

višestruko. Prvo, tko može dokučiti i razumjeti Božju mudrost i Božju ljubav po kojoj on za

naše spasenje predaje svojega Sina? Ta mogao nas je Bog spasiti i sebi privući na bezbroj

načina! A, evo, spašava nas po onome koji mu je najdragocjeniji: po svome utjelovljenome

Sinu. Tko može prodrijeti u beskrajne dubine Božje ljubavi? Nadalje, nije li nadspoznatljivo i

čudesno otajstvo, po kojem se Kristova žrtva, Kristovo predanje za nas, njegova muka i smrt

ostvaruju, ponazočuju u svoj svojoj stvarnosti u euharistiji koja se u Crkvi slavi? Znamo: to je

Tijelo koje se predaje i Krv koja se prolijeva. I to se ostvaruje i izvršava svaki puta na svetoj

Page 298: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

298

misi. Naravno, ne u tome smislu da bi Krist uvijek iznova umirao i uskrišavao, nego tako da se

to otajstvo među nama ostvaruje. Tko bi, opet, mogao proniknuti u čudesnost toga otajstva?

Zato Crkva danas slavi posebnu svetkovinu, Svetkovinu Tijela i Krvi Kristove koju slavimo u

euharistiji..

Nedjeljna euharistija – izvor i vrhunac kršćanskoga života

I sada dolazimo do onoga što je za nas odlučujuće. Pogledajmo. Isus je nekoliko godina

naviještao radosnu vijest spasenja, liječio bolesne, gladne nahranio, praštao grijehe, odnosno

prošao je svijetom čineći dobro. Uza sva ta veličanstvena djela vrhunac njegova djela spasenja

jest upravo njegova smrt i uskrsnuće. Po tome smo mi konačno spašeni. To se onda odražava u

našem životu. Mi se trudimo vršiti zapovijedi, trudimo se u molitvi, praštanju i svakovrsnim

dobrim djelima. Međutim, izvor i vrhunac našega kršćanskoga života jest upravo nedjeljna misa

u kojoj se za nas i među nama ostvaruje upravo to Kristovo djelo spasenja: njegova smrt i

uskrsnuće. Euharistija je izvorište svake milosti, svakoga sakramenta, a ujedno i vrhunac Božje

ljubavi prema nama: Krist se za nas predaje! Njegova se Krv za nas prolijeva! Mi postajemo

djeca Božja, dionici Kristove božanske naravi, baštinici vječnoga života, ukućani Božji! Svemu

tome je zalog Kristovo vazmeno otajstvo njegove smrti i uskrsnuća, a što se među nama

ostvaruje u euharistiji. Snagom euharistije onda možemo živjeti kao pravi Kristovi učenici i

djeca Božja. Zato je za nas temeljno nedjeljno euharistijsko slavlje jer je nedjelja dan Kristova

uskrsnuća, dan našega spasenja.

To je osnovni i bitni sadržaj Tijelova, svetkovine koju danas slavimo: zahvaljujemo Bogu za

njegovo spasenje u Isusu Kristu i radujemo se što smo dionici toga spasenja upravo po

euharistiji koja je srce Crkve i svake kršćanske zajednice, baš kako reče augustin: Euharistija

čini Crkvu, to jest, tek po euharistiji Crkva jest Crkva.

Dao Bog da u toj vjeri i od te vjere živimo i to u svome životu ostvarujemo sve do u vječnost,

gdje će Bog biti sve u svemu.

Page 299: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

299

SVETKOVINA SVETOG PETRA I PAVLA

I.

Uvod i pokajnički čin

Danas jednom svetkovinom slavimo dvojicu prvaka apostolskih Petra i Pavla koji su na poseban

način uzidani u temelje rimske Crkve. Slijedili su Krista svaki na svoj način. Iako su im se

životni putovi razlikovali, ipak su na slavan način – mučeničkom smrću zapečatili svoju

apostolsku službu, prema onoj Isusovoj da nema veće ljubavi od one da tko položi život svoj

za svoje prijatelje. I mi bismo htjeli svojim životom svjedočiti svoje kršćansko opredjeljenje.

Zato ćemo zazvati na nas Božje milosrđe da bismo bili dostojni ovih svetih otajstava.

Gospodine, ti si svetoga Petra pozvao da te slijedi i postavio ga na čelo Dvanaestorice apostola. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si Pavla, progonitelja Crkve pozvao da bude posuda izabrana za naviještanje

evanđelja među poganima. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti svakog pojedinog od nas pozivaš da te vjerno poput svetih apostola slijedimo u svom životnom pozivu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Od samih se početaka svetkovina svetoga Petra i svetoga Pavla slavila istoga dana. Tako nam

nekako izgleda razumljivo i normalno tu dvojicu gledati zajedno, da nam se može učiniti da su

oni zapravo veoma slični. Međutim, upravo na njihovu primjeru Gospodin nam pokazuje kako

se ljudi, među sobom veoma različiti, mogu pozvati u istu službu te, svaki na svoj način,

pronositi slavu Božjega kraljevstva. Upravo se na njima, na Petru i Pavlu, očituje ona Pavlova

tvrdnja da su različiti dari, ali isti duh.

Petar

Petar je bio ribar. Uz dužno poštovanje, u ono vrijeme za to nije bilo potrebno nikakvo

školovanje. Dakle, Petar je bio neobrazovan i siromašan čovjek, bez nekog posebnog

obrazovanja. Petar je, nadalje, bio Galijejac, domaći Židov, ali iz zanemarene i prezrene

pokrajine – Galileje. Kao čovjek Petar je bio Isusu odan. Volio ga je iznad svega. Bio je u onom

uskom krugu trojice učenika koje je Isus odvajao u nekim važnim trenucima. Bili su to on,

Šimun Petar, zatim Ivan i Jakov. Prisjetimo se. Kada se trebao na gori preobraziti, uzeo je njih

trojicu kao svjedoke. Isto tako je njih trojicu izdvojio u trenucima svoje tjeskobne samrtne borbe

u Maslinskom vrtu. Međutim, u isto je vrijeme Petar bio i nestalne naravi, sklon hvalisanju.

Znamo, uoči Kristove muke junačio se kako će on ostati uz njega, makar ga svi drugi napustili.

Isto je tako "junački" trgnuo mač na slugu velikog svećenika, ali je uskoro pobjegao kao i svi

ostali, da bi u dvorištu velikoga svećenika svoga Učitelja tri puta zatajio. Nakon silaska Duha

Svetoga Petar se pokazao hrabrim i odlučnim, pokazao se prvakom apostolskim, ali je ipak i

nakon tih događaja zabilježena jedna njegova slabost i propust. Jedanput se tako, izvješćuje

Poslanica Galaćanima, pred kršćanima iz židovstva pretvarao da poštuje židovske propise o

čistim i nečistim jelima, dok je neposredno prije toga s kršćanima nežidovima blagovao hranu

koja je Židovima bila zabranjena. Upravo je bio Pavao koji ga je javno pred svima zbog toga

ukorio. Međutim, ipak, vođen duhom Svetim, Petar je u Rimu hrabro naviještao evanđelje, on,

koji zasigurno i nije baš bio vješt u grčkom jeziku, ali koji je svojom jednostavnošću hrabro

Page 300: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

300

svjedočio Božju snagu unatoč vlastite slabosti. Tumači Svetoga pisma primjećuju kako je u

Markovom evanđelju – koje je velikim dijelom nastalo na osnovu Petrova propovijedanja –

puno toga zapisano upravo o Petrovim slabostima. Dakle, ako je bio slab, nije se stidio to

priznati, jer je znao da je Krist njegova snaga.

Pavao

Pavao je dolazio iz iseljeništva, i bio je, za razliku od Petra, veoma obrazovan čovjek. Govorio

je grčki, hebrejski i aramejski. Školovao se u Jeruzalemu u poznatoj i priznatoj školi učitelja

Gamaliela. Kao svaki pravi farizej, Pavao je izučio jedan obrt – bio je šatoraš, dakle, samostalan

obrtnik koji se onda mogao posvetiti i proučavanju i naučavanju Zakona. Pavao je bio veoma

čvrsta i odlučna značaja. Kad je bio u nešto uvjeren, slijedio je to svim svojim srcem i svom

odlučnošću, nepokolebljivo. Bio je i naprasite naravi. Nije trpio drugačija mišljenja. Tako je

"prerevno odan otačkim predajama" progonio kršćane i okovane ih bacao u tamnice. On je

sudjelovao i u ubojstvu prvoga mučenika Stjepana. Bio je uvjeren da su kršćani opasnost za

židovstvo i zato ih je htio svim sredstvima iskorijeniti. I gle, dogodilo se čudo. Pred Damaskom

je Pavao imao nebesko viđenje: Krist ga je pozvao da prestane progoniti kršćane i da se obrati.

Nakon trodnevnog posta Pavao se krstio i odmah sa svim žarom počeo propovijedati da je Isus

Krist. Da ne bi odmah izgubio glavu, kršćani su ga sklonili i otpravili u njegov rodni grad, da

bi ga tek nakon nekih osam godina pozvali da im se pridruži u naučavanju u mladoj kršćanskoj

zajednici u Antiohiji. Tamo su na njega nešto kasnije položili ruke i on je krenuo kao apostol –

putujući misionar među pogane po Maloj Aziji, kasnije po Grčkoj, sve do Rima. I tada je Pavao

pokazivao svoju "tešku" narav, kada se razišao sa svojim suradnicima. No, očito je da je Pavao

imao dvije divne osobine. Bio je učen i on je – slobodno se može reći – položio temelje

kršćanske nauke i teologije. No iznad svega, Pavao je bio sav za Krista i u Kristu, tako da je

mirno mogao zapisati: "Ne živim više ja – nego u meni živi Krist".

Petar i Pavao – uzori naše vjere

Petar i Pavao su bili tako različiti, a ipak u bitnome jedinstveni. Svaki je naime nosio za sobom

svoj odgoj i svoju narav, ali im je bila jedinstvena velika ljubav prema Kristu. Konačno, obojica

su položili život za njega: Petar na križu, a Pavao pod mačem.

Zanimljivo je također primijetiti kako je Gospodin baš Petra izabrao za prvaka, čovjeka koji

nije u odlučujućim trenucima pokazivao hrabrost i odlučnost. Očito je Gospodin htio pokazati

i dokazati da Petrova snaga i njegovo dostojanstvo ne dolazi od njega, Petra, nego od Boga koji

po svome Duhu daje kome i koliko hoće. Štoviše, upravo je Petar – svjestan svojih ljudskih

slabosti – kao poglavar mogao imati razumijevanja i ljubavi za druge koji su također imali

svojih slabosti.

A mi? Kako se mi u svemu tome možemo vidjeti?

Jednostavno. Nema među nama nikoga koji ne bi mogao Gospodina slijediti uparavo takav

kakav jest, sa svojim podrijetlom, sa svojom naobrazbom, sa svojom naravi,sa svojim životnim

nasljeđem. Nema niti jedne životne okolnosti ili stvarnosti koja bi po sebi bila pogodnija da

čovjek nasljeduje Gospodina. Nekad se možda mislilo da je u posebnoj prednosti svećenstvo ili

redovnici, oni koji su vjerski bolje poučeni, oni koji su mučenici, oni koji su proganjani…

Upravo na primjeru Petra i Pavla vidio kako Duh Božji djeluje u najrazličitijim prilikama i opet

dovodi do jednoga cilja – ljubavi prema Bogu u predanju samoga sebe. Tako nas i 2. Vatikanski

Page 301: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

301

sabor govoreći o laicima poučava: Sva njihova (laička) djela, molitve i apostolski pothvati,

bračni i obiteljski život, svagdanji rad, odmor duha i tijela, ako se vrše u Duhu, dapače i tegobe

života, ako se strpljivo podnose, postaju duhovne žrtve ugodne Bogu po Isusu Kristu koje se u

služenju Euharistije pobožno prinose Ocu s prinosom Gospodinova Tijela (LG 34).

Zato doista nema potrebe žuditi za nekim velikim stvarima. Ljubav je dosjetljiva. U svom

svagdašnjem poslu, u svom zvanju i u svom staležu čovjek može radosno služiti Bogu i ljubiti

bližnjega, slijedeći svoj vlastiti put kojega je Bog zacrtao u srcu svakoga od nas. Neka nas Bog

podrži u toj vjernosti i jednostavnosti.

III.

Opaši se i priveži obuću

Ne još tako davno pamtimo Petra u drugačijoj ulozi. Junačio se on, istina, kako će, bude li

trebalo, i umrijeti zajedno s Isusom, ali je uskoro pokazao svoju slabu ljudsku narav. Uplašio

se i zatajio svoga Gospodina. Pa i nakon Kristova uskrsnuća bio je Petar poput ostalih apostola:

zdvojan i neupućen o značenju svih tih događaja. I onda, došao je dan Pedesetnice. Čudo se

događa! Petra i apostole napušta strah. Ispunjaju se posebnom snagom i mudrošću. Hrabro

propovijedaju i to tako da ih razumiju pripadnici svih naroda. Petar osjeća: ništa više nije kao

prije. Ispunjen snagom Duha Svetoga on više nije prijašnji čovjek. Drugi je to Petar. Sjeća se

Isusovih riječi prema kojima će oni, apostoli, činiti i veća znamenja od onih koje je Isus činio.

I doista: Petar liječi čovjeka hroma od rođenja, Petar uskrišava umrlu djevojku, štoviše ljudi su

„na trgove iznosili bolesnike i postavljali ih na ležaljkama i posteljama ne bi li, kad Petar bude

prolazio, bar sjena njegova osjenila kojega od njih“ (Dj 5,15). To je izgledalo doista

nevjerojatno. No u isto vrijeme počelo se događati i ono drugo što je Isus prorekao: počeli su

progoni. Prvi od apostola koji je prolio svoju krv za Gospodina bio je upravo Jakov, brat Ivanov,

jedan od onih - sjećamo se - za koje je njegova majka molila da bude u Gospodinovu kraljevstvu

njemu s desna ili s lijeva. I doista: prvi je pošao za svojim Gospodinom.

Odmah potom uhićen je i Petar. Sad mu već nije svejedno. Iako je apostol i čudotvorac, dopao

je tamnice. Ovoga je puta izgledalo doista opasno. Strah je zavladao i u Crkvi. Molili su za

njega, molili su time i za sebe. Ta Crkva je tek u povojima! I evo izravnog Božjeg zahvata:

„pojavi se anđeo Gospodnji te svjetlost obasja ćeliju. Anđeo udari Petra u rebra, probudi ga i

reče: ’Ustaj brzo!’ I spadoše mu verige s ruku. Anđeo mu reče: ’Opaši se i priveži obuću!’ On

učini tako“. Prošli su prvu i drugu stražu. Kad se našao na ulici i kad je došao do kuće gdje se

bila sabrala Crkva, od radosti nisu mogli povjerovati.

Petar je mogao pomisliti kako je on oslobođen iz tamnice jer je on ipak prvak apostolski, jer je

doista važan. Međutim, ono anđelovo: „Opaši se i priveži obuću“ zapravo je značilo nešto

drugo. Bog ga je naime izbavio s nakanom da mu posluži u naviještanju, Bog ga je poštedio da

bi se još mogao davati u apostolskoj službi, da bi, kojih trideset godina kasnije ipak mogao

mučenički završiti na križu. To je tajna čudesnog izbavljenja iz tamnice.

Pogledajmo malo u sebe. Svatko od nas ima Božjih darova. Pogledamo li - bez lažne skromnosti

- vidimo kako svaki od nas ima određenih sposobnosti i vrednota. Božji je to dar. Zasigurno je

bilo trenutaka na našem životnom putu kad smo već mislili da sve propada. I onda je i nas anđeo

dotaknuo po ramenu rekavši: „Ustaj brzo, opaši se i priveži obuću“, baš kao što je rekao Petru

u tamnici i Iliji u pustinji. Hvala Bogu na tim trenucima. Ali nemojmo smetnuti s uma: nije to

samo za nas i za naše zadovoljstvo. To jednostavno znači da nas Bog treba na nekom mjestu,

Page 302: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

302

da budemo njegov glas i njegova nazočnost. Hvala ti, Bože, što nas uzimaš za svoje apostole,

za navjestitelje tvoje blage vijesti.

Page 303: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

303

ROĐENJE SV. IVANA KRSTITELJA

II.

Uvod i pokajnički čin

Danas Crkva slavi velikana, Ivana Krstitelja koji stoji na prijelomu iz Staroga u Novi zavjet.

Njegova je veličina neprijeporna. Za nj Isus veli: Između rođenih od žene ne usta veći od Ivana

Krstitelja. Međutim, Ivan je bio izuzetno skroman i ponizan priznajući Isusovo prvenstvo.

Stvarno veliki ljudi uvijek su ponizni. Stoga ćemo i mi ponizno i u jednostavnosti srca zamoliti

Gospodina da nam oprosti naše grijehe, pa da možemo dostojno proslaviti ovu lijepu

svetkovinu.

Gospodine, ti si Ivana od utrobe majke odredio za Preteču svome Sinu. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si Ivana prozvao najvećim od svih ljudi. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš da nasljedujemo poniznost svetoga Ivana. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Svaki roditelj je oduševljen svojim djetetom i spreman je vjerovati da je njegovo dijete najbolje,

najsposobnije, posebno… Redovito ćemo to roditeljima i potvrditi, ali ćemo u sebi slegnuti

ramenima: dijete je dijete, Božji je dar i zašto bi neko dijete trebalo biti posebno i "posebnije"?

Međutim, valja ipak priznati, da stvarno ima ljudi koji su od djetinjstva jednostavno posebni.

To su oni ljudi koji su bili čudo od djeteta i kasnije u životu ostali stvarno posebni. Dovoljno je

prisjetiti se Mozarta ili nekog drugog velikana.

Od utrobe majke moje

I evo, danas prorok Jeremija govori o sebi, ali, Crkva tu riječ na poseban način primjenjuje na

svetoga Ivana Krstitelja. Gospodin me pozvao od krila materina, od utrobe majke moje on me

imenovao. Znamo kako Lukino evanđelje opisuje kako je anđeo Ivanovu ocu navijestio čudesno

Ivanovo rođenje. I dosita je to čudesno. Na primjeru Ivana Krstitelja vidimo kako u Boga ništa

nije slučajno. On je i prije Ivanova rođenja znao i odredio koja će njegova uloga biti u naumu

spasenja.

Mislimo li da tako Bog čini samo s posebnim ljudima kao što su Jeremija, Ivan Krstitelj, sveti

Pavao? Nipošto. U Boga nema pristranosti. Svatko je od nas pozvan u život, u kraljevstvo

Božje, svatko je od nas pozvan biti suradnikom Božjim u stvaranju ovoga svijeta, suradnikom

Kristovim u spasenju ovoga svijeta, suradnikom Duha Svetoga u posvećenju. I to ne od dana,

ne od našega rođenja, nego, kako veli Pavao. Bog nas u Kristu sebi izabra prije postanka svijeta

da budemo sveti i bez mane pred njim (Ef 1,4). Prije postanka svijeta Bog nas je htio i odredio

svakome od nas njegovu vlastitu ulogu u ovome svijet. Božja smo djeca, Božji poslanici,

ljubljeni Božji izabranici!

Što li će biti od ovoga djeteta?

Ivan se doista pokazao posebni. Vidjelo se da je Ruka Gospodnja bila nad njim. Postao je

isposnik, pustinjak, čovjek koji je drugovao s Bogom. Vidjelo se to i kasnije. Kad je počeo

Page 304: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

304

propovijedati krst obraćenja, veli Marko, grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci:

primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe (Mk 1,5). Pomislimo

samo koliko je snažan bio nastup Ivana Krstitelja. Silno mnoštvo je došlo k njemu na Jordan.

ne zato što su vidjeli čudesa, ne zato da izliječi njihove bolesnike, ne zato da umnoži kruh i

ribe. Ne. Došli su k njemu priznajući svoje grijehe i primili su od njega krst pokore. Takvu

privlačnu snagu nije mogao imati bilo tko. Svi su vidjeli i bili sigurni: to je prorok. To je Božji

čovjek!

Kao da je našim vremenima potrebno više ovakvih ljudi. Naime, potrošačko društvo nas

uvjerava da smo posebni, da je taj i taj proizvod samo za nas, da moramo razvijeti svoj osobni

stil, svoje vlastite potencijale. Ukratko uvjeravaju nas da smo mi i naša djeca polu-bogovi

kojima onda treba i "božanskih" proizvoda da bi se to onda i očitovali. A stvarnost je bitno

drugačija. Mi smo redovito nezadovoljni i nesretni ne zato što nemamo novi mobitel, nego zbog

toga što samima sebi postavljamo krive ciljeve. I nesvjesno težimo za "boljim životom",

potrošnjom, užicima, a ne vidimo da nas čini nesretnima sebičnost, gramzivost, ovisnost,

usmjerenost samo na zemaljske probitke. Ne uviđamo da se trebamo vratiti i obratiti Bogu, da

bismo se trebali odreći svake oholosti, srditosti, lijenosti, bludnosti, gramzljivosti, škrtosti, da

bismo trebali u sebi razvijati dobrostivost, praštanje, sućut, milosrđe, strpljivost, praštanje… A

to se zove obraćenje, ono što je naviještao Ivan.

Ne usta veći od Ivana Krstitelja

U današnjoj molitvi Crkva se spominje Isusove riječi da je Ivan najveći od svih rođenih od žene

(predslovlje), kako stoji u Mateja: Između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja.

Međutim, Isus odmah dodaje A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega! (Mt

11,11). Što se hoće reći? Ivanu je Herod dao odrubiti glavu i Ivanovu su se učenici raspršili, s

time da su neki pristupili Isusu. Sa svoje strane, Petar je bio grešnik. Pavao pogotovo. I drugi

su apostoli itekako imali svojih mana. Nitko se s njima stvarno ne može usporediti s Ivanom.

Pa ipak, Dvanaestoricu Isus postavlja u temelje svoje Crkve. Oni su raširili ime Isusovo po

cijelome svijetu. Po njima je duh Sveti činio velika čudesa. Njihovi su spisi temelj kršćanstvu,

a mogli bismo slobodno reći ti su spisi (Novi zavjet) temeljem cijele zapadne uljudbe. Površan

bi čovjek rekao da ni Bog neće pravo. Takav velikan se jednostavno ugasio i – ljudski govoreći

– pretekli su ga oni koji mu nisu ni do koljena.

Upravo tako: ljudski govoreći. Mi ljudi gledamo na rezultate, na izvanjski uspje, na ime, na

priznanja, na povijesni spomen. Pred Bogom Petar vrijedi kao Petar – kao vjernik kakav je već

bio, Pavao kao Pavao, a običan vjernik onoliko koliko je Bogu vjeran. Nije po službi čovjek

velik – ta Božji je to dar. Čovjek je veliko onoliko koliko dopušta da Bog u njemu djeluje,

koliko surađuje s Božjom milošću, bio on poznat ili nepoznat, bio on u ljudskim očima velik ili

malen. Dosita ne treba da se zanosimo takozvanim "velikim" ljudima ma tko bili, ma gdje bili,

ma koju ulogu u svijetu i u Crkvi imali. Bog ne gleda naizvan, Bog ne gleda na sposobnosti, na

položaj čovjeka. Bog gleda u srce čovjekovo.

Mi znamo i vjerujemo. ako je Ivan u očima svojih suvremenika – nakon svoj smrti – i izgledao

gubitnikom. mi znamo da je bio i ostavo velik jer je bio Božji čovjek u potpunosti, jer je bio

određen prstom pokazati Spasitelja, jer je skromno rekao da je on samo glas, a da je veći onaj

koji dolazi nakon njega. Baš zato što je bio ponizan, skroman, posve Bogu otvoren, bio je i

ostao najveći od rođenih od žene. Neka i nama Ivanova poniznost, pobožnost i poslušnost Bogu

bude uzorom i ohrabrenjem.

Page 305: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

305

III.

Page 306: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

306

UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE – VELIKA GOSPA

I.

Uvod i pokajnički čin

Slavimo danas svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije. Crkva ispovijeda vjeru da je Bog

Mariju nakon svršetka njezina ovozemnog života "dušom i tijelom" uzeo na nebo, to jest da ju

je proslavio poput svojega uskrsloga Sina. Dok častimo danas njezinu nebesku slavu i

razmišljamo o njezinoj poniznoj službi, zamolimo Gospodina da nas učini nasljedovateljima

Marijinih kreposti.

Gospodine, ti si u samim počecima navijestio Spasitelja kao potomka velike Žene – Blažene djevice Marije. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si svome ljubljenom učeniku i nama svojoj Crkvi ostavio Mariju kao Majku i uzor

svetosti. Kriste, smiluj se!

Gospodine, Mariju, majku našu i majku Crkve uznio si u nebesku slavu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Površni ljudi površno gledaju. Evo nekog uspješnog čovjeka, uspješnog poslovnog čovjeka,

znanstvenika, uspješnog športaša. Što vidi površan čovjek? Vidi uspjeh, vidi slavu, vidi

divljenje mnoštva. I misli kako li je samo sretan taj čovjek zato što mu se svi dive. U čemu je

površnost takvog gledanja. Jednostavno, u tome što se ne gleda na pozadinu. Naime, Bog tome

uspješnom čovjeku jest dao određene talente, stavio ga u povoljne okolnosti, ali iza toga stoji

puno, puno rada, znoja, suza i odricanja. Uspjeh i veličina jednostavno ne dolaze sami po sebi.

I zato svaka zlatna olimpijska medalja puno košta i zato svaki uspjeh košta. Naime, ako bi netko

i dospio do nekog uspjeha slučajno i bez truda, rezultati toga uspjeha se brzo tope i čovjek završi

u još većoj nevolji od one u kojoj mu se dogodio iznenadan uspjeh.

Danas slavimo najuzvišeniju svetkovinu Blažene djevice Marije. Slavimo njezino uznesenje u

nebo. Ona je jedina, uz svoga Sina, već u ovom vremenu, doživjela potpunu nebesku proslavu.

Zato ovu svetkovinu i zovemo Velika Gospa. Velika je Blažena Djevica Marija. Naravno, velik

je Bog koji ju je izabrao, svim milostima uresio, ali je velika i ona, jer je u potpunosti surađivala

s Božjom milošću. Promotrimo smisao ovoga blagdana i veličinu Marije!

Blagoslovljena ti među ženama

Elizabeta, ispunjena Duhom Svetim, kad je ugledala Mariju, koja je pod svojim srcem već

nosila Krista Spasitelja, uskliknula je: "Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod

utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi

do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što

povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!"

Je li itko od ljudi mogao dobiti takvu pohvalu? Marija je blagoslovljena, najveća od svih žena.

Ona u svojoj utrobi nosi Spasitelja svijeta. To onda znači da je ona na neki način kraljica svega

stvorenoga, jer nosi onoga po kojemu je sve i od kojega je sve. Ne, stvarno ne možemo niti

dokraja zamisliti kolika je to veličina i koliko je to dostojanstvo.

Page 307: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

307

I sad bi, u našem ljudskom mentalitetu, moglo nastupiti ono "prizemljeno" razmišljanje. Moglo

bi se, naime, pomisliti kako je, eto, njezina sreća da je baš ona izabrana, a mi, ostali, moramo

se pomiriti s prosječnošću. A vidjet ćemo da je i sama Marija tu itekako zaslužna, kao što je

istina da se ni mi ne moramo zadovoljiti prosječnošću.

Što pogleda na neznatnost službenice svoje…

U svom hvalospjevu Marija na početku veli: "Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u

Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje. Neznatnost? Upravo to.

Prisjetimo se. Marija je odrasla u Nazaretu u malenom i siromašnom gradiću u zabačenoj i

prezrenoj Galileji. Poput svih svojih sugrađana, običnih ljudi, bila je veoma siromašna. Kao i

sve žene, morala je teško raditi. Svojim se bogomaterinstvom nigdje nije hvastala, niti bi to

tkogod i mogao razumjeti. Kad je Isus počeo javno djelovati, nije se uz njega isticala (osim u

rijetkim zgodama, kao ono na svadbi u Kani Galilejskoj), nego je ostajala u pozadini. Naprotiv,

kada su se gotovo svi razbježali, Marija je stajala podno Isusova križa, a kasnije se u životu

prve Crkve nije htjela ničim posebno isticati. Neznatnost, malenost, samozatajnost, ponizno

služenje i posvemašnje prihvaćanje Božje volje u skrovitosti – to je bila osnovana i bitna oznaka

njezina života. Marija je bila neznatna u očima ljudi, ali upravo zbog toga velika u Božjim

očima.

… odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom

Svjesna je bila Marija toga Božjeg načina gledanja. Zato proročanski kaže da je Bog pogledao

na njezinu neznatnost jer: "odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom svi naraštaji." To se

u potpunosti i ostvarilo. Mariju kao najveću od svih ljudi slave kršćani svih naraštaja. Slavimo

Mariju upravo zbog toga što je bila ponizna, jednostavna, što se u svemu podlagala Božjoj volji,

što se nije hvastala svojom uzvišenom ulogom. Slavimo je zato što ju je upravo zbog toga Bog

toliko uzvisio. Slavimo je jer u tome vidimo jedini ispravni put za svakoga kršćanina.

Naša neznatnost i naša uzvišenost

Marija nam je uzor i putokaz. Marija nam je primjer kako čovjek treba živjeti, Marija nam je

jamstvo da će Bog i nas uzvisiti ukoliko budemo išli njezinim putem. A put je tako jednostavan,

tako Božji. Svatko je od nas pozvan u jednostavnosti srca vršiti svoje staleške i obiteljske

dužnosti. Pozvani smo prihvaćati iz Božje ruke poteškoće poniženja i nevolje života. Pozvani

smo u jednostavnosti služiti Bogu i bližnjemu bez samoisticanja i traženja vlastite promidžbe.

Pozvani smo u ljubavi i jednostavnosti prihvaćati život kakav nam je ponuđen.

I onda nužno dolazi Božja nagrada – uzdignuće i proslava. Ne samo u vječnosti. Već sada ćemo

osjećati duboki mir i radost jer smo u suglasju sa samima sobom, s bližnjima i s Bogom. Jer,

"Bog se oholima protivi, a poniznima daruje milost."

II.

Uvod i pokajnički čin

Crkva danas lavi svoga najuzvišeniju članicu, Mariju, Gospodinovu majku i Majku Crkve.

slavimo njezino čudesno uznesenje na nebo. Marija je početak i slika konačnog savršenstva

Page 308: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

308

Crkve. Na njoj se prvoj u potpunosti ostvarilo Kristovo spasenje. Bog nije dao da trune u grobu

ona koja nam je rodila utjelovljenoga Sina Božjega. Ona je putokaz nade i utjehe nama koji

smo još na putu svojega spasenja. Dok slavimo njezino uznesenje na nebo, u nama je živa nada

da Bog i nas vodi njezinim putem spasenja stavljajući nam upravo nju kao uzor i zagovornicu.

Zato, da bismo bili dostojni ovoga slavlja, zamolimo Gospodina da nas očisti od svih naših

grijeha i propusta.

Gospodine, na samom početku naše povijesti si nam obećao Spasitelja rođena od Žene.

Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si svome ljubljenom učeniku i svima nama svoju majku dao za majku. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nam Mariju daješ kao uzor i zagovornicu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Velikaši, kraljevi, vlastodršci, moćnici… Svi oni redovito imaju silnu potrebu uzdizati se iznad

ostalih, pa to onda i na izvan pokazati. I među nama, običnim ljudima, važno je koji puta

pokazati vlastitu (redovito umišljenu) veličinu: novim mobitelom, automobilom, odjećom,

ljetovanje ili zimovanjem… Eno, kraljevi i carevi redovito imaju uzvišeno prijestolje i sjajnu

odjeću. Neki su se – poput egipatskih faraona, nazivali sinovima (boga) sunca. Vladari se inače

rado nazivaju očevima nacije, spasiteljima, utemeljiteljima, i tako dalje.

Žena zaodjenuta suncem

Evo, danas nam Božja riječ pokazuje izuzetnu i uzvišenu ženu. Veli: I znamenje se veliko

pokaza na nebu: Žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od

dvanaest zvijezda. E, ovo nisu ni puste priče ni isprazno uzdizanje. Božja riječ nam stvarno

prikazuje Ženu u nebeskoj proslavi. U ovoj Ženi Crkva danas, naravno, prepoznaje majku

našega Gospodina Isusa Krista Blaženu Djevicu Mariju, na nebo uznesenu i na nebu

proslavljenu. Ona je najveća os svih žena. Ta jedina je ona u svojoj utrobi nosila Sina Božjega,

jedino je ona bez grijeha začeta, jedina je ona ostala uvijek u Božjoj milosti. Zato je, vjerujemo,

uznesena na nebo u slavi svoga uskrsnuloga Sina, kao najveća od svih ljudi. Evo nam prve

poruke današnjega blagdana. Nije velik onaj koji se velikim čini niti onaj koji se uspinje na

visoka prijestolja. Nije velik onaj koji se izdiže iznad ostalih, niti onaj koji traže da mu se

klanjaju i spomenike podižu. Velik je onaj i samo onaj koga Bog uzdiže i u kome je nepomućena

slika Božja. Samo je Božja veličina istinska veličina, a sve je zemaljsko tek prolazni privid.

Trudna, viče u porođajnim bolima

Međutim, valja nam promotriti Marijin put, put svih Božjih izabranika. Veli dalje današnja

Božja riječ o ovoj uzvišenoj ženi: Trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja. To je

onaj, nama neshvatljivi, Božji put. Kad je ono Marija rekla Anđelu: Evo službenice Gospodnje.

Neka mi bude po tvojoj riječi, tada je ona već izrazila spremnost prihvatiti sve kušnje i nevolje

njezina poziva. Znamo, Marija je tijekom života naporno radila te skromno i u oskudici živjela

kao i sve žene u Nazaretu. K tome je morala bježati u izbjeglištvo. Nadalje, iako je u srcu bila

radosna i ponosna gledajući kako njezin sin naviješta evanđelje i čini čudesa, duboko je u sebi

znala da je čeka silna patnja prema onome što joj je starac Šimun navijestio u hramu još dok je

Isus imao tek četrdeset dana: Pa i tebi će samoj mač boli probosti dušu. I stvarno, presnažan

mač probio je njezinu dušu u trenucima muke njezina sina. Evo opet nedokučiva otajstva

Božjega! Bog je upravo po nevoljama križa i po smrti svoga Sina doveo do slave uskrsnuća i

Page 309: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

309

tako nama svima podario spasenje. I Marija je bila dionica muke svoga sina i ona je u svojoj

duši trpjela zajedno s njime; njezina bol i patnja sudjelovali su u našem spasenju. Bog je Mariju

učinio dionicom poslanja našega Spasitelja Isusa. S njime je bila vjerna Bogu. Kao što je on

kasnije rekao: Ne moja, nego tvoja volja, tako je ona još prije njega rekla Neka mi bude po riječi

tvojoj. Kao što je ona živjela skromno i neznatno u Nazaretu, tako se i za njega kasnije govorilo:

Nije li ovo drvodjeljin sin? U trenucima Isusove muke čavli i koplje koji su proboli Isusove

ruke i noge i njegov bok, duboko su se zarili i u njezinu dušu. I mi danas želimo biti

nasljedovatelji Marijini u vjernosti, u poslušnosti, ali i u ustrajnosti nošenja vlastitoga križa.

Kao što je Marija s Kristom bila supatnica, tako smo i mi pozvani da u svom tijelu dopunjamo

što nedostaje mukama Kristovim (usp. Kol 1,24). To je jedini put – Marijin put.

Sada nasta spasenje i snaga

Ali, to, naravno, nije kraj. Veli današnje čitanje: Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga

našega i vlast Pomazanika njegova! Isus je preko muke i smrti došao do nebeske proslave. Na

tome ga je putu vjerno slijedila njegova majka. Ona je itekako osjetila svu muku i nevolju i

gorčinu i teret križa, svu tjeskobu sinovljeve smrti i svu radost njegova uskrsnuća. Ona je ostala

vjerna do kraja. I onda, naravno, kao što je Gospodin Isus slavno uskrsnuo, on je svojoj slavi

pridružio i svoju majku. Samo to je naš put. Po primjeru Isusovu i Marijinu mi znamo i

vjerujemo da križ nije svršetak i da smrt nema zadnju riječ. Znamo i vjerujemo: Bog je po

svome nedokučivu naumu svoga Sina po križu doveo do uskrsnuća i proslave, Bog je na sličan

način preko mača koji joj je probo dušu i Mariju doveo do nebeske proslave. Jednako tako Bog

i nas koji puta vodi trnovitim putovima. Međutim, kad smo na Božjem putu, kad smo u

zajedništvu s Isusom i Marijom, njegovom proslavljenom majkom, znamo da naše životno

putovanje i naši križevi itekako imaju smisla: mi smo sudionici Kristova spasenja, mi smo onda

i dionici nebeske proslave Isusove i Marijine.

Danas slavimo Mariju na nebo uznesenu i u isto vrijeme slavimo Gospodina što nas čini

vrijednima Isusovog i Marijinoga puta – sve do nebeske proslave. Neka nas na tome putu utvrdi

Kristova milost i moćni Marijin zagovor.

III.

Blažena ti što povjerova!

Po čemu se netko može smatrati vrijednim? Složiti ćemo se da ne valja gledati nečiju veličinu

npr. u tome što je rođeni Zagrepčanin ili što mu je otac taj-i-taj. Stoga bi bilo premalo gledati

veličinu Blažene Djevice Marije samo po tome što je rodila Sina Božjega. Crkva vjeruje da je

doista izuzetna milost koju je Bog dao Mariji („milosti puna“), ali je jednako čudesan i

veličanstven način na koji je Marija surađivala s Božjim darovima. Ona je uzvišena i po Božjem

odabranju i po svome služenju.

Međutim, redovito se govori o Marijinoj uzvišenosti prvenstveno pod vidom njezina

bogomaterinstva. Naravno, to je prvi i osnovni razlog zbog kojeg Mariji štujemo. Međutim, pri

tom se u našim običnim glavama može javiti slijedeći obrambeni mehanizam: nju je Bog

predodredio i odabrao, on ju je uzvisio. Običan čovjek ne samo da se s njom ne može mjeriti,

nego je nemoguće njezinu svetost nasljedovati. Drugim riječima, ispada onda da su Marijini

kreposti za nas nedokučive, pa ih se onda ne bi ni isplatilo pokušavati nasljedovati je. Nažalost,

Page 310: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

310

stari su pisci na sličan način opisivali i živote drugih svetaca, da im se čovjek samo mogao

diviti, a da mu nije bilo moguće pomisliti da bi se i on tako ponašao.

Zar je sva Marijina veličina u tome što je bila odabrana za Bogomajku? Meni se čini da je ključ

razumijevanja Marijine veličine i njezinog odabranja leži upravo u Elizabetinom nadahnutom

pokliku: „Blažena ti što povjerova!“ Dok u njoj prepoznaje Bogorodicu Elizabeta veli da je

blažena jer je povjerovala. Ako se može govoriti o ljudskoj zasluzi - a u određenom smislu

svakako može! - onda je upravo tu izražena sva Marijina veličina: ona je povjerovala.

Podsjetimo se. Bog je odlučio da u punini vremena njegov Sin postane čovjekom. Izabire

Mariju i po anđelu joj objavljuje svoj naum. Marija gotovo sigurno bila - za naše poimanje -

izuzetno mlada. I upravo njoj, koja je još nedavno bila dijete, koja je obična, neznatna, malena,

iz „prezrenog Nazareta“, iz „Galileje poganske“ objavljuje Bog da će biti majka Spasiteljeva.

K tome još djevičanska majka. Izgleda da je doista previše toga u samo jednom susretu s

anđelom. No ipak, Marija je povjerovala. Povjerovala da je Bogu stvarno sve moguće. Rekla je

jednostavno: „Neka mi bude“. I Bog je dao da se po njoj dogode velike stvari, tako da će je

„blaženom zvati svi naraštaji“. Mi bismo rekli: „Tko će k’o Bog!“ Bogu je sve moguće.

Za nas poruka vrlo jednostavna, sažeta u dvije rečenice. Prva je: „Bogu nije ništa nemoguće“,

a druga je ova koja stoji u naslovu: „Blažena ti što povjerova!“ Naime, i ja za svoj život mogu

punim pravom reći: „Bogu nije ništa nemoguće.“ Bogu je moguće, uz moju suradnju, riješiti

me svakoga grijeha i svake napasti. Bogu je moguće preobraziti me da činim, mislim i govorim

dobro. Bogu je moguće posvema promijeniti moj život. On je to zapravo već učinio u trenutku

moga krštenja, samo što ja po svojim zlim navikama priječim njegovu milost. Božja milost traži

i moju suradnju. Pa će se onda i moje blaženstvo očitovati upravo u tome da sam djelatno

povjerovao. Jednostavno trebam povjerovati da Bog ozbiljno misli i da mu je stvarno moguće

od mene učiniti istinsku i živu sliku svoga Sina.

Bog je Marijinu vjeru okrunio: ona je dušom i tijelom uznesena na nebo. I mi smo pozvani u

istu slavu. Jer, „Bogu nije ništa nemoguće.“

Page 311: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

311

UZVIŠENJE SVETOGA KRIŽA

III.

Nije se kao plijena držao

Dođe dijete u ambulantu. Ugrizao ga pas, kućni ljubimac. Kako je to moguće? Pa s tim se psom

dijete toliko puta igralo! Znalcima je odmah jasno: dijete je diralo psa dok je jeo. A ono divlje

u psu uvijek brani svoj „plijen“. Zvijeri su najopasnije upravo kad im se dirne u plijen. To je

njihova lovina, i to ne ispuštaju. Slično tako i čovjek zna žilavo braniti svoju stečevinu, nešto

što je „krvavo zaradio“, u znoju lica svoga.

U drevnom himnu sačuvanom u današnjem čitanju iz poslanice Filipljanima vidimo posve

drugačiji stav Krista, Božjeg Sina. U ovom himnu na neki se način razlaže sav Božji spasiteljski

naum, sva mudrost Kristova spasenja i pravilo života njegovih sljedbenika. Na samo se početku

veli: „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom.“ Krist je pravi

lik Božji, istinski Božji Sin, onaj od vječnosti, „istobitan s Ocem“, reći će kasniji teološki

izričaj. Pokušajmo samo na trenutak zamisliti domete te tvrdnje: biti pravi lik, Božji, biti kao

Bog. Što bi god drugo čovjek zamislio, „biti trajni lik Božji“ je neizmjerno veće, to je jedino

što je veličina u sebi, to je ono apsolutno, nenadmašno, neizmjerno, nadspoznatljivo, to je sama

Uzvišenost. To je ona Božja, Kristova „logika“. On gleda božanskim, milosnim očima, on

obuhvaća svojim srcem punim ljubavi. Nije se grčevito držao svoga božanstva. Kao da ga je na

čas „odložio“. Tumači Biblije ovo Isusovo „odlaganje božanske časti“ vide osobito u trenutku

njegove kušnje u pustinji kad se čak se podvrgnuo đavolskom napastovanju.

„Nego sam sebe ’oplijeni’, uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik“.

Sin je Božji postao čovjekom, da se mi njegovim siromaštvom obogatimo, veli Pavao u

Poslanici Korinćanima. Naravno, na to ga nagoni njegova nespoznatljiva i nadspoznatljiva

ljubav. Onaj tko ljubi, ne gleda na to što „gubi“. Što god čini za ljubljenoga, za njega je dobitak.

Zato Isus ide do potpunog poniženja. U svojoj poslušnosti on ide do smrti.

„Poslušan do smrti, smrti na križu.“ Eto dokle ide Kristova poniznost, njegovo samopredanje:

do onog najvišeg što čovjek na zemlji može učiniti - do poslušnosti sve do smrti, i to smrti na

križu, koja je, kao što znamo, bila određena za najteže prijestupnike. Kristova je ljubav u

poniznosti išla do kraja.

„Zato Bog njega preuzvisi i darova mu Ime, Ime nad svakim imenom, da se na Ime Isusovo

prigne svako koljeno.“ Naravno da Bog ne dopušta da zlo pobijedi. Upravo zbog velike ljubavi

koju je Isus pokazao, Bog ga uzvisuje u apsolutnom smislu iznad svega što postoji i što bi

moglo postojati. Poniženje koje je Isus podnio zbog svoje ljubavi zalog je njegove potpune

proslave u ljudskom tijelu. Božji Sin je oduvijek istobitan s Ocem, a po ovom služenju

Utjelovljeni Božji Sin biva uzdignut u najveću moguću slavu. Eto kolika je čudesna moć

ljubavi.

I što da mi kažemo? U povijesti Crkve postoji pomalo zločest izraz da netko drži svoje

ovozemno dobro „manu mortua“, tj. čvrsto kao što mrtvac drži svojom zgrčenom šakom.

Upravo tako se i ja i ti držimo svojih ovozemnih položaja. Mi znademo držati do svoje časti.

Puno više nego lav do svoga plijena. I što na koncu dobivamo od svega za što se tako grčevito

Page 312: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

312

borimo? „Svijet prolazi i slava njegova“. Naprotiv, „ako s Kristom umrijesmo, s njime ćemo i

živjeti, ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati“ (2 Tim 2,11-12).

Page 313: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

313

SVI SVETI

I.

Uvod i pokajnički čin

Slavimo danas spomen svih svetih, onih nebrojenih tisuća i tisuća koji su za svoga ovozemnog

života živjeli čestito, vjerni Bogu i čovjeku. Ustrajali su u dobru i nisu dopustili da iz zabljesne

zlo. Oni su naši uzori u vjeri iako za mnoge od njih i ne znamo, iako njihova imena nisu upisana

u ljudsku povjesnicu, ali su upisani u Božjem srcu. Dok zahvaljujemo Bogu za njih, molimo da

i nas Bog učini njihovim nasljedovateljima.

Gospodine, ti nazivaš blaženima one koji si siromašni, duhom, koji su čista srca, koji su mirotvorci. Gospodine, smiluj se!

Kriste, svojim si nam životom pokazao kako valja ići putem siromaštva, čistoće,

mirotvornosti. Kriste, smiluj se.

Gospodine, ti nas pozivaš da hrabro idemo putem svih osam blaženstava. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Ipak moramo priznati da je u našim glavama prilično iskrivljena slika svetosti i svetaca.

Zahvaljujući loše pisanim životopisima stoljećima smo se sve više uvjeravali da biti svet

zapravo ne znači biti normalan. Jer, eto, u takvim se životopisima prenaglašavalo upravo ono

neobično. Jer, eto, onaj je svetac već od majčine utrobe bio posvećen, u djetinjstvu je imao

viđenja. Nije ulazio u radosti ovoga svijeta. Živio je danima o kruhu i vodi. Povlačio se u pećine

i noćima molio. Ili je neumorno hodao i propovijedao. Pri tom su oko njih vrcala čudesa i

čudesni znakovi. Zato se događalo da su nam sveci sve manje postajali uzori, a sve više

zagovornici. Jer, eto, izgledalo je nemoguće da neki normalan čovjek postigne svetost, zato se

treba utjecati zagovoru onoga koji to bolje zna, baš kao što tražimo stručnjaka za popravak

perilice ili automobila. A danas, na blagdan svih svetih, Božja nam riječ predstavlja pravu sliku

svetosti. Znademo da na današnji dan slavimo tolike velikane koji su nam ostali nepoznati, koji

nikada nisu bili proglašeni svetima, a ipak su bili sveti svojim životom. Nebo je prepuno

svetaca. Štoviše, svi koji su s Bogom u nebeskoj slavi – sveti su i sveci su.

Blago siromasima, progonjenima, gladnima…

Isus proglašava blaženima, dakle, svetima ljude koji znadu prihvaćati nevolje. Veli: "Blago

siromasima, duhom". Hoće reći, blago onima koji se na navezuju na bogatstvo, kojima je

najvažnije živjeti u miru sa svojom savješću sa svojim Bogom i sa svojim bližnjima i koji će

radije biti siromašni, negoli da prekrše suglasje svoga života s Božjim zapovijedima. Veli dalje:

"Blago progonjenima… blago gladnima i žednima pravednosti…" Naravno da ne trebamo

površno zaključivati kako je sreća kada je čovjek proganjan i kada trpi nepravdu. Isus ističe one

ljude koji se i u strašnim nevoljama ne umaraju činiti dobro. Koji na uvredu uzvraćaju

blagoslovom, koji na zlo uzvraćaju dobrim djelima. Osvrnimo se oko sebe. Zar ne vidimo toliko

divnih ljudi koji blago i s pouzdanjem podnose svoje nevolje. Ne zato što bi bili maloumni da

ne shvaćaju svijet i prilike u kojim žive. Ne zato što bi bili nesposobni nešto poduzeti. Nego, to

su ljudi koji nepremostive nevolje kao što su bolest, progonstvo, nepravde podnose, a da ne

Page 314: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

314

proklinju i da ne zazivaju Božju osvetu. Oni su uvjereni u duboki smisao svoga života, makar

on bio ispunjen tolikim nedaćama. I to su nepopisani i neznani velikani, pravi velikani!

Blago mirotvorcima… blago onima koji su čista srca

Nadalje Isus proglašava blaženima i svetima koji čine dobro. Mirotvorci su oni koji u svakoj

prigodi i u svakoj situaciji vide barem mrvicu dobra i na to se usredotočuju, nastojeći uspostaviti

mir a ne razdor, ljubav, a ne mržnju. Čista srca su oni koji u svakom čovjeku vide barem klicu

dobra, koji ne žele licemjerno ljude osuđivati, koji se uporno i uporno trude oko dobra, koji

grade a ne ruše, koji pomiruju a ne siju razdor, koji se usredotočuju na ono što je dobro i

plemenito u svakom čovjeku. Zar ne da se i danas divimo takvim običnim i jednostavnim

ljudima koji blagoslivljaju i čine dobro. Pred nama je još uvije živ lik Majke Terezije, međutim,

koliko i danas ima muškaraca i žena koji se s jednakim žarom zauzimaju za sve što je dobro i

plemenito, ne tražeći pri tome svoju osobnu korist i probitak ili osobnu slavu.

Svetost danas?

Ako tako gledamo na svetost, onda je razumljivo da ju je moguće postići. Zar ne da je svatko

od nas pozvan težiti za onim plemenitim i duhovnim, a ne samo srljati za materijalnim

probicima. Zar ne da je svatko od nas pozvan s vjerom u Boga prihvaćati nevolje života, nevolje

koje nam donosi sam život, ali i nevolje koje su prouzrokovane od drugih ljudi. Zar ne da svatko

može i treba, ponajprije u svojoj kući, gledati na ono dobro i pozitivno. Zar ne da muž može i

treba u svojoj ženi gledati i naglašavati ono što je čestito i plemenito, te da žena treba u svome

mužu tražiti crte ljudskosti, nježnosti i brižnosti? Zar ne da u svakom podčinjenom i

nadređenom, u svakom susjedu razumnom i nerazumnom trebamo i moramo gledati sliku

Božju, jer svatko od tih ljudi ima barem klicu dobrote i Božjega Duha.

Možemo biti sveti, trebamo biti sveti, zapravo, moramo biti sveti, želimo li u kraljevstvo Božje.

Jasan i jednostavan putokaz su upravo Isusova blaženstva. Danas slavimo tolike nebrojene

velikane koji su išli tim jednostavnim, a tako velikim putem svetosti. Putem susretljivosti,

dobrote, putem praštanja, putem mirotvorstava. U jednostavnosti srca prihvaćali su životne

poteškoće i nesreće, progonstvo i nepravdu ljudi i trudili se oko dobra i oko mira. To su ti divni

ljudi, naši očevi i majke i naši preci i prethodnici u vjeri. Unatoč kušnjama ostali su vjerni

Kristovu evanđelju i njegovim blaženstvima. Danas zahvaljujemo Bogu za njih i pitamo se: što

nama priječi da krenemo njihovim stopama?

II.

Uvod i pokajnički čin

Danas slavimo svetkovinu Svih svetih. Crkva nam danas pred oči stavlja osobito radosnu i

ohrabrujuću činjenicu: silan je broj onih koji su nakon svog ovozemnog života dospjeli u vječno

Božje kraljevstvo. To je nepregledan broj muževa i žena, mladića i djevojaka, staraca i starica,

toliki broj djece, koji su unatoč ovezemnih poteškoća i unatoč svojih ljudskih slabosti nastojali

Bogu služiti, ljubiti Boga i bližnjega, koji su nastojali surađivati sa silno velikom Božjom

milošću. Kristovo spasenje i velika Božja milost nisu s njima bili uzaludni. Svi su oni bili ljudi

poput nas. Ako je, dakle, silno i nebrojeno mnoštvo spašenih – a to su svi sveti koje danas

slavimo! – onda je sasvim moguće da – istom Božjom milošću – i mi dospijemo do iste nebeske

Page 315: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

315

slave trudeći se koliko je više i bolje moguće vršiti Božje zapovijedi i živjeti po evanđeoskim

zakonima.

Dok zahvaljujemo Bogu za ovu našu braću i sestre koji nas sada u nebeskom kraljevstvu za nas

zauzimaju, zamolit ćemo Gospodina da nas očisti od svih naših grijeha, pa da možemo

plodonosno i radosno slaviti ova sveta otajstva.

Gospodine, prije svih vjekova ti si nas odredio za vječnu slavu s tobom u nebeskom

kraljevstvu. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si nam pokazao put svetosti u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ti nas pozivaš u istu nebesku slavu zajedno sa svima svetima. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Koliko god se u našem društvu naglašavala osobna sloboda i neovisnost, ipak je duboko u

ljudskoj naravi prisutna potreba za pripadnošću. Mladi ljudi koji puta odbacuju obitelj, jer

smatraju da ih ograničava i uvjetuje, ali onda u isto vrijeme traže neke druge zajednice i

svjetonazore kamo žele pripadati. Čovjek nužno traži okruženje i ljude s kojima se može

poistovjetiti, pa makar to bila nazovinavijačka skupina koja izaziva nerede na stadionima i

ulicama. Čovjek želi nekome ili nečemu pripadati. To nam je u naravi.

Dok ne opečatimo sluge…

Pripadnici nekih plemena to i na izvan pokazuju tetovažama i oznakama na tijelu. Na

područjima bivšega Turskoga carstva naše su kršćanske djevojke dale tetovirati križ na

zapešćima svojih ruku, da bi se trajno pokazale kao kršćanke i tako zaštitile od moguće otmice.

U starini su užarenim željezom pečatili robove na njihovim čelima, da bi se znalo kojem

gospodaru pripadaju. Govoreći o našoj pripadnosti Kristu apostoli su rado uzimali tu sliku

pečata na tijelu, jer je takav pečat po sebi neizbrisiv i trajan. Tako smo danas u Knjizi otkrivenja

čuli kako nebeski glas progovara: Ne udite ni zemlji ni moru ni drveću dok ne opečatimo sluge

Boga našega na čelima! Kakav to pečat dobivaju vjernici?

Za Židove je neizbrisiv pečat Saveza bilo obrezanje (usp. Rim 4,11), a za kršćane je to krštenje

kao novo i trajno obrezanje. Štoviše, svi su sakramentu od Krista i po Kristu, oni izražavaju i

ostvaruju u nama Kristovo djelo spasenja. Konačno, u potvrdi – svetoj krizmi primamo pečat

dara Duha Svetoga. Prema tome, naša je pripadnost Kristu i njegovu kraljevstvu zapečaćena

krštenjem potvrdom i euharistijom, kao i drugim sakramentima koje primamo. Mi ne pripadamo

samima sebi, mi smo Kristovi. Bog nas je u Kristu opet prepoznao kao svoju djecu, opečatio

nas darom Duha Svetoga – da budemo sveti i bez mane pred njim, odredio nas za posinaštvo

sada u svoj vječnosti. (usp. Ef 1,4-5). Zato smo puni pouzdanja i nade. Bogu pripadamo. On

nas vodi i jača. On nas čuva kao svoju predragu svojinu.

Eno velikog mnoštva

Danas slavimo svetkovinu Svih svetih. To su oni koji su za života nastojali ljubiti Boga i

bližnjega te sada uživaju s Bogom u nebeskoj slavi. To je mnoštvo onih o kojima nemamo

nikakvih povijesnih zabilježbi, ali su u Božjim očima sačuvali onaj pečat njegova izabranja. I

sada slušamo prekrasnu i utješnu rečenicu: Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga

Page 316: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

316

nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika. Silno, nepregledno

mnoštvo.

Upravo to. Silan je i neizmjeran broj nebesnika i spašenika. Bili su to ljudi kao i mi. Vrlo

vjerojatno ne uvijek besprijekorni, ne bez ljudskih slabosti. Pa ipak, opečaćeni Božjom snagom

surađivali su s Božjom milošću, odricali se grijeha i nastojali, što su im više sile dopuštale,

ljubiti Boga i bližnjega. I Božja milost u njima nije bila uzaludna. To je veliko ohrabrenje i za

nas. Ne dajemo se obeshrabriti svojim slabostima i svojom nedosljednošću. Mi se uvijek više

uzdamo u Božju silu u nama, nego što bismo položili oružje pred strastima i grijehom. Ako smo

i bili nedosljedni, ako smo i griješili, ako smo i sada podvrgnuti slabostima i pogreškama, ne

trebamo nipošto malaksati. Jasan je pečat Krista Gospodina u našim dušama, jasno je

prosvjetljenje Duha Svetoga koje nam pokazuje put, snažna je Božja milost koja nas jača u

dobru. Toliki su sveti uspjeli – Božjom milošću! – dospjeti do trajne nebeske proslave. Bog je

jednako milostiv nama, kao što je bio i njima. Zato ne malakšemo, zato smo puni pouzdanja.

Nismo sami. Božji smo. Od Boga dolazimo i Bogu idemo.

Pokloniše se Bogu

Ivan apostol u svom viđenju navodi pjesmu pohvalnicu koju sveti u nebesima pjevaju Bogu i

Jaganjcu: Amen! Blagoslov i slava, i mudrost, i zahvalnica, i čast i moć i snaga Bogu našemu

u vijeke vjekova! Mi se radujemo što smo određeni da budemo dionici iste slave i proslave sa

svima svetima. Zato se želimo samo njemu klanjati i samo njemu služiti. Koliko god ovaj svijet

izgledao zamaman, mi ne želimo služiti ispraznoj svjetskoj slavi niti ovozemnom bogaćenju;

ne želimo robovati ni oholosti ni mržnji niti strastima ovoga svijeta. Sve nas to vodi do praznine,

prolaznosti, nezadovoljstva, besmisla, do neumitne smrti. Bogu želimo služiti blagoslivljajući

ga za sve ovozemne darove kojima nas obasiplje: za kruh i piće, za dom i obitelj, za radosti i

nade ovoga života, za nadu koju nam pruža u nevoljama. Zahvaljujemo mu najviše na tome što

smo njegovi, što je Krist naš Spasitelj i naš brat, što smo određeni za vječnu slavu sa svima

svetima. Za time težimo. Ako i imamo svoje patnje i svoje križeve, znamo Gospodin je s nama,

on nas jača i on nam poručuje: Srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće (Iv

16,22).

III.

Blago vama!

Jednom davno na televiziji razgovor s djecom. Pitanje: što je za tebe sreća? Jedan malac,

gradsko dijete, veli da je on sretan kad ga tata i mama povedu u zoološki vrt da vidi vuka i

medvjeda. Drugo dijete, negdje iz bosanskih brda, đak-pješak, naprotiv, veli. „Ja sam sretan

kad idem u školu pa ne sretnem vuka ili medvjeda.“

Što je sreća, što li blaženstvo? Za nekoga će biti blaženstvo prepun disco-klub s mnoštvom

svjetala u boji i bučnom glazbom. Za drugoga će to biti proplanak u brdima, zelena livada gdje

se samo čuje pjev ptica. Za nekog je blaženstvo putovati i putovati, a za drugoga živjeti u miru

svoje kućice - svoje slobodice. Sto ljudi - sto ćudi, reći ćete. Točno. Međutim, ovo što Isus

danas naziva blaženstvima ipak zvuči pretjerano.

Isus veli: „Blago siromasima duhom..., blago progonjenima..., blago gladnima i žednima

pravednosti...“ Misli li Isus stvarno da je blaženstvo u gladi i žeđi u siromaštvu i u progonstvu,

Page 317: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

317

u trpljenju i oskudici? Ponetko je to u povijesti upravo tako shvatio: bilo je pojedinaca i skupina

koji su se upravo natjecali u trapljenjima i „preziranju“ ovoga svijeta, uvjereni da tako savršeno

nasljeduju Krista patnika. To su oni neveseli, vazdasmrknuti, bez trunke radosti u srcu i osmjeha

na usnama. Neće biti da je to Isus baš tako zamišljao. Prisjetimo se: Isus je odlazio na gozbe,

čak i kod grešnike. Bio je gost na svadbi, toliko se „normalno“ ponašao da su mu zlobnivci

dobacivali: „Gle izjelice i pijanice“. Nadalje, odlazio je on odmoriti se u kuću Lazarovih sestara

Marte i Marije. Farizeju Šimunu je bio prigovorio zašto mu nije iskazao uobičajenu počast, tj.

nije mu oprao noge niti pomazao glavu. Konačno, u najstrašnijem trenutku svoga života nije li

Isus rekao: „Oče, ako je moguće...“

Očito, trpljenje nije samo sebi svrhom, ono po sebi uopće nije bitno. Bitno je nešto drugo. To

je ljubav prema Bogu i bližnjemu. I onda iz te ljubavi, ako treba, ja ću trpjeti. Podnosit ću i

progonstvo. Služeći Bogu i bližnjemu bit ću spreman podnositi i pogrde i nerazumijevanja. Baš

kao što je i Isus bio rekao: „Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša..., ali ne kako hoću

ja, nego kako hoćeš ti.“

Isus veli: „Blago siromasima duhom..., blago progonjenima..., blago gladnima i žednima

pravednosti...“ Jednostavna je to nauka: Ako ljubim, ako sam predan služenju Bogu i ljudima,

ni patnja ne može uzeti moga blaženstva. Ja sam blažen, spokojan, smiren i pun pouzdanja

unatoč svih nedaća. jer moje trpljenje ima smisla. Što se mene tiče, radije bih da me ljudi i

prihvate i razumiju. Ali ako Gospodin dopušta patnje i progonstvo, „Gospod dao, Gospod

oduzeo, blagoslovljeno ime Gospodnje!“

I doista! Pogledajmo svece. Svi su oni bili puni radosne nade, puni života i nutarnje snage. Bez

prenemaganja su prihvaćali i muke i nevolje i opraštali svojim progoniteljima. „Za malo muke

zadobili su dobra velika,“ Veli knjiga mudrosti. Eto, danas slavimo te ljude. Silno mnoštvo

svetih. Poznatih i još više nepoznatih. Onih koji su živjeli od ove Božje riječi i sada žive s njom.

Oni su nam uzor i putokaz. Dao Bog da se s njima i nađemo.

Page 318: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

318

DUŠNI DAN

I.

(Evanđelje: Iv 12,23-26)

Uvod i pokajnički čin

Ove nam nedjelje Crkva stavlja pred oči na poseban način otajstvo života i otajstvo smrti,

otajstvo života koje pobjeđuje smrt. To je otajstvo Kristove konačne pobjede nad grijehom i

smrću, otajstvo Kristova uskrsnuća. Budući da Bog nije stvorio smrt, nego je ona po grijehu

ušla u svijet, Bog nas poziva da se svakodnevno odričemo zla i grijeha, da bismo snagom

Kristovih otajstava postali dionicima i njegove proslave u nebu. Zazvat ćemo na se milost i

jakost Božju.

Gospodine, ti si stvorio čovjeka na svoju sliku da bude dionikom tvoga božanskog života. Gospodine, smiluj se!

Kriste, ti si umro i uskrsnuo da bi nam otvorio pristup vječnom životu. Kriste smiluj se!

Gospodine, ti nas i danas pozivaš da živimo dostojno svoga kršćanskog poziva i tako dospijemo u nebesku slavu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Jučer smo proslavili sve one velikane koji su s Bogom, a danas, dok se sjećamo svih naših

pokojnika za koje molimo da se na njima u potpunosti ostvari Božje milosrđe, želimo

razmišljati o smislu našeg vlastitog života i naše vlastite smrti. Ponovno ćemo proći najvažnije

dijelove današnjeg evanđelja

Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji.

Isus govori o svojoj muci i smrti i to govori na začuđujući način: "Došao je čas da se proslavi

Sin Čovječji." Što on stvarno misli da je njegova smrt nešto što treba slaviti? Međutim, ako

bolje pogledamo, njegova je smrt slavna jer je Isus ostavo dosljedan svome poslanju i po cijeni

smrti. Njegova je smrt slavna jer ju je prihvatio iz Očeve ruke, ma koliko ona gorka bila.

Prisjetimo se. Govorio je: "Žalosna je duša moja do smrti." Govorio je "Bože moj, Bože moj,

zašto si me ostavio." Bilo mu je strašno, ali je rekao: "Neka ne bude moja, noge tvoja volja". I

to je proslava. Konačno, njegova je smrt slavna, jer je ona tek prijelaz u slavu uskrsnuća. Tako

se, eto, dogodilo da je ono, što je u očima Isusovih protivnika bio posvemašnji poraz, da je

njegova smrt postala znakom njegove proslave. To je ono otajstvo koje nije dano svakome

razumjeti, nego samo onima koji se ponizno otvaraju Božjoj riječi.

Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre…

I onda nam Isus donosi jednu sliku. Pšenično zrno koje biva posijano, pada u vlagu i tamu.

Počinje mekšati i u početku izgleda da će strunuti. Međutim, gle!, iz te prividne truleži javlja

se novi život. I to kakav! Život koji je stostruko bogatiji, jer iz jednog zrna nastane biljaka koja

donosi višestruki plod. To je ta vedra slika: zrno pšenice, zapravo, ne umire, nego donosi

stostruki plod, donosi još bujniji život. To je slika našega života i naše smrti. Sijemo tijelo

propadljivo, veli Pavao, a žanjemo nepropadljivo. sije se u sramoti, a žanje u slavi. Ukratko,

Page 319: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

319

ono što dolazi kasnije, ono što se žanje, neizmjerno je vrednije od onoga što biva posijano. Zato

čovjek ne treba žaliti "potrošiti svoj život, baš kao što nam govori slijedeća Isusova riječ.

Tko ljubi svoj život, izgubit će ga

Isus govori u paradoksima. Veli: "Tko ljubi svoj život, izgubit će ga". Kako? Jednostavno.

Nema nikakvog načina da čovjek sačuva svoj ovozemni život. Prije ili kasnije, ovako ili onako,

život, opterećen bolju i bolešću ide k svojemu svršetku. Čovjek umire. Odlazi s ovoga svijeta.

I ništa, baš, ništa ne nosi sa sobom. Ne samo da ne nosi sebe, svoje tijelo u poznatom obliku,

nego ne nosi sa sobom ništa od onoga zemaljskoga što je stekao. Ni bogatstvo, ni slavu, ni

položaj, ni ulogu u društvu. Onaj tko je umro, za ljudsko društvo jednostavno više ne postoji. I

nema načina da čovjek svoj život spasi. E sad, ako bi čovjek ipak na sve načine pokušavao

spasiti takav svoj život, izgubit će ga prije ili kasnije, a ostaje otvoreno pitanje hoće li osvojiti

onaj pravi život. Jer, silna briga za ovozemni život uzima dragocjenu snagu za ostvarenje

konačnog i pravog života.

Naprotiv, veli dalje Isus: "A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni".

Naravno da je ovdje riječ "mrzi" pretjerana. Isus je uzima samo da bi naglasio suprotnost.

Naime, ako je ovozemni život dar Božji, onda ga čovjek ne treba mrziti. Nego što onda? Isus

želi reći: Tko ne smatra bitnim samo ovozemne stvari, tko ne vodi svoj život prvenstveno prema

ovozemnim probicima, tko traži u svome životu evanđeoske vrednote, pa i po cijenu ovozemnih

gubitaka, pa i po cijenu smrti – koja je tako i tako neminovna – taj će tek steći vječni život.

Tvojim se vjernima život mijenja, a ne oduzima

Zahvaćajući u svoju molitvenu baštinu Crkva danas u svečanoj molitvi govori: "Tvojim se

vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima; i pošto se raspadne dom ovozemnog

boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima." Tu je sažeta sva tajna našeg života, našeg

umiranja i naše vječnosti. Čovjek prestaje živjeti na jedan, propadljiv način i počinje živjeti

vječnim životom. Napušta ovaj propadljivi život i započinje nepropadljivi, napušta propadljivu

zemlju da bi stekao nepropadljivo boravište. Pri tome se, naravno, ne želimo zavaravati da

možemo shvatiti ili predočiti kakvo je to vječno prebivalište na nebesima. To ne možemo

shvatiti u ovom svijetu i ovim. Veli Božja riječ: "Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje

ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. (1 Kor 2,9).

III.

Ako i umre, živjet će

„Istina boli, a laž vrijeđa“, veli jedna veoma mudra poslovica. Doista, gorka istina može boljeti,

ali laž koja isprazno tješi, ona zapravo duboko vrijeđa, jer kasnije nanosi još veću bol. A danas

smo upravo okruženi takvim olako izrečenim, koji puta stvarno ispraznim riječima. Reklame

nam obećavaju vrhunske užitke, političari nam predskazuju svijetlu budućnost, horoskopi nam

- uz male poteškoće - predskazuju blistave dane. Svi mi znademo da to baš neće biti tako

jednostavno, ali nam je koji puta lijepo slušati te slatke laži.

Kristovo evanđelje nema takvih namjera. Isus nikad ne govori u ispraznost. Danas, kad se

sjećamo svih naših pokojnika, prisjetimo se jedne Isusove izreke kad je ono umro njegov

prijatelj Lazar. Veli on Marti, pokojnikovoj sestri: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje,

Page 320: €¦ · Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

320

ako i umre, živjet će“ (Iv 11,25). Upravo tako. Isus nikada nije „kapom i šakom“ obećavao

lagodan život, niti kule i gradove. Govorio je o križu, o gorkoj čaši koju ima ispiti on i njegovi

učenici. Govorio je kako su njega proganjati, pa će, prema tome, proganjati i njegove učenike.

Isus nije došao u ovom našem zemaljskom poretku uništiti bol, patnju i smrt. Mnogi to nisu

htjeli razumjeti, pa su mu se onda veoma ružno rugali govoreći: „Druge je spasio, sebe ne može

spasiti! Krist, kralj Izraelov! Neka sad siđe s križa da vidimo i povjerujemo!“ (Mk 15,31-32).

Ti podsmjevači i rugalice nisu znali da će Isus biti proslavljen. I kad je Isus stvarno uskrsnuo u

svojoj slavi, nisu htjeli povjerovati. Oni nisu mogli niti htjeli vjerovati da Isus nije došao

ukloniti bol i smrt, nego da je došao dati smisao bolesti, trpljenju i samoj smrti. Po svojoj

dragovoljno prihvaćenoj muci i smrti Krist je dospio do slave uskrsnuća.

Zato i nama danas poručuje: „Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će!“ Nisu to isprazne riječi.

Zna Isus što govori. S jedne strane ne daje nam isprazna obećanja o brzoj sreći, niti nas s druge

strane ostavlja u beznadnosti ljudskih patnji i nepravdi koje nas okružuju. „Ja dođoh da život

imaju, u izobilju da ga imaju“, reći će (Iv 10,10). On daje potpuni i pravi smisao našem životu,

svemu onom što život donosi.

On sam je najbolji primjer. „Živio je s nama, nama u svemu jednak osim u grijehu, spasenje

naviještao sužnjima, tužnima radost,“ veli molitva Crkve. Prošao je i muku neprihvaćanja i

odbacivanja, prošao je svoju smrtnu borbu, „poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,8), ali zato

„bi uslišan zbog svoje predanosti.“ Bog ga je preuzvisio i postavio iznad svakog stvorenja.

Danas, usrdno i pobožno zazivamo milosrđe Božje nad naše pokojnike. Molimo da Bog ne

gleda na njihove grijehe, nego na Krista, našeg Spasitelja i na vjeru njegove Crkve. Ali molimo

također i jedni za druge, da Gospodina ovaj naš ovozemni život ispuni smislom. Upravo kako

veli današnje bogoslužje: „Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima. I pošto

se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.“

Ne tražimo ispraznu nadu, nego samo da se i na nama ostvari Isusovo obećanje: „Ja sam

uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će“