Odgovornost organizacijaDruga tvrdnja strukturalista cini same organizacija objektom krivicnih sankcija, novcanim kaznama ili mogu dobiti ljagu koja prati krivicnu osudu. Organizacija je odgovorna i kad se ne moze identifikovati nijedna individualna greska, prema doktrini odgovara gornji/nadredjeni. Odgovornost organizacije obezbjedjuje efikasniji mehanizam zastrasivanja nego pojedinacna odgovornost. Tri su primjedbe koje se odnose na mogucnost smatranja organizacija moralno odgovornim. Prvo, organizacije po svojoj prirodi ne mogu biti moralni djelatnici, zato sto organizacijama nedostaje svjest, tj. moralno stanje. Iako je nemaju, one se mogu smatrati moralno krivima. Drugo, posljedice kaznjavanja organizacija su nepravedne, sto se dovodi u vezu sa indirektnim kaznjavanjem pojedinaca povezanih sa organizacijom koji ne moraju biti moralno odgovorni, koji niti su znali za krivicno djelo, niti su ga mogli sprijeciti. Primjedba je ubjedljiva kada zakon namece kaznu bez razlike na sve koji su povezani sa organizacijom, a manje je ubjedljiva kada zakon usmjerava sankcije prema izvoru kriminalnih aktivnosti. Trece jesu implikacije za autonomiju organizacija. Autonomiju organizacije treba postovati isto kao i autonomiju gradjana. Medjutim, ne moraju im se dodjeliti sva prava koja se pripisuju osobama. Potrebno se osloniti na licnu odgovornost kako bi se obezbijedio temelj za kaznjavanje krivicnih djela u organizacijama.Problem politicke odgovornostiVlade kao posebne vrste organizacija i njihovi djelatnici zahtijevaju razlicite oblike imuniteta od zakona. Vazno je ne dozvoliti da zahtjevi za imunitetom sprijece krivicnu odgovornost vladinih zvanicnika ili da obezbijede zastitu vladinih organizacija od toga. Opravdanje imuniteta vladinih organizacija djelimicno se razlikuje od opravdanja imuniteta zvanicnika. Sve dok su krivicni zakoni i ustavni aranzmani podlozni reviziji kroz demokratski proces, ne moze se vjerodostojno tvrditi da sama ideja demokratske vlade obezbjedjuje ikakvu vrstu krivicnog imuniteta za bilo koga. Ostre kazne za neadekvatno ponasanje mogu obeshrabriti neke ljude da ne prihvate polozaj u upravi, ali mogu i ohrabriti neke da ga prihvate time sto ce sluzbu u javnoj upravi ciniti casnijim pozivom. Zvanicnici bez imuniteta, i poslije osude mogu izbjeci politicku kaznu. Procedure poput opoziva, nisu adekvatna zamjena za krivicno gonjenje, jer ne uklanjaju zvanicnika sa polozaja i ne namecu mu bilo kakvu dalju kaznu. Disciplinski procesi su isto tako neefikasni u pogledu kaznjavanja pogresnog ponasanja, djelom zbog toga sto optuzeni zvanicnici imaju mnogo proceduralnih zastita. Licna odgovornost u vladiVlada kao povjerenik prihvata unilateralnu obavezu prema gradjanima da djeluje za njihovo dobro, sto implicira da gradjani u svakom trenutku mogu promijeniti uslove povjerenistva ili opozvati punomoc kojom je odnos uspostavljen. Ideja povjerenistva opravdava koncepciju javne uprave. Djelovanja koja mogu da budu dozvoljena ili pogresna u gradanskom smislu kada ih izvode privatni gradjani, mogu biti krivicno pogresna kada ih cine javni zvanicnici. Treba razmotriti bar dvije vrste pogresnog ponasanja. Prvo, treba kazniti propuste da se preduzmu koraci u otkrivanju i sprecavanju kriminalnog ponasanja. Zvanicnici koji se nalaze u odgovornom odnosu prema krivicnom djelu, odgovorni su i kada u djelu nisu ucestvovali. Drugo jeste opstrukcija demokratskog procesa koju cini uprava. Primjer takvih opstrukcija jeste propust sluzbenika da dostavi vazne informacije javnosti ili nadleznim vlastima, kada zvanicnici sprjecavaju gradjane da vladinim agencijama prenesu neke informacije ili izraze svoja shvatanja i ohrabrivanje krsenja adekvatno donijetih vladinih regulacija. Organizaciona odgovornost u vladiMogucnost da se zvanicnici smatraju krivicno odgovornim za neka djela pocinjena u vladi ne povlaci nuzno da se to mora odnositi i na vladine organizacije. Problem disperzije kazne je ozbiljniji kada su u pitanju vlada, nego kada su u pitanju druge organizacije. Drustvena steta moze biti veca kada je u pitanju vlada, nego kada su u pitanju korporacije. Demokratska teorija pretpostavlja da pojedinci i grupe ne moraju opravdavati svoju autonomiju tako sto ce pokazati da svaka aktivnost koju oni preduzimaju pozitivno doprinosi dobrobiti citavog drustva. Medjutim, svaka autonomija koju uziva vladina organizacija mora se opravdati na takvim osnovama. Sve dok se vladine organizacije tretiraju samo kao sredstva za nase zajednicke ciljeve, treba im se poreci status moralnih djelatnika i iskljuciti ih iz prakse kaznjavanja, sto ne implicira da ne treba takvim organizacijama nametati sankcije. Kada se krivicna djela ponavljaju, moze se pribjeci mjeri eliminacije agencije. To su politicke mjere i ne moraju da postuju ista moralna ogranicenja, niti da izrazavaju istu moralnu snagu kao praksa kaznjavanja. Granice krivicne odgovornostiPraksa kaznjavanja javnih sluzbenika moze pomoci da se ocuvaju moralna odgovornost, kao i demokratska odgovornost pred gradjanima. Tuzilastvo moze biti pod kontrolom zvanicnika koji ne zele da se krivicna djela objelodane. Ovi problemi se mogu djelimicno nadvladati institucionalnim reformama (uvodjenje specijalnih tuzilca) i promjenom u stavovima javnosti (uvidjanje ozbiljnosti nemara u javnoj upravi). Mnoga od zala koja vlade cine su izvan dometa krivicnih sankcija, neka su proizvod odluka koje se mogu identifikovati, ali ne mogu se voditi kao krivicna djela, jer postoje podjele oko toga koliko su ona ozbiljna i da li su uopste losa djela, dok neka i ukoliko se smatraju krivicnim djelima su nedostizna za kaznu. Ogranicenja se odnose i na pravdu u vezi sa obestecenjem. Zvanicnici bi trebali imati gradjanski imunitet, ali krivicno odgovorni, a vlade bi trebale imati krivicni imunitet, a gradjanski odgovorne. Gradjanske sankcije se efikasnije i sa vise opravdanosti primjenjuju na vlade nego krivicne sankcije, ali mogu vise da zastrase pojedinacne sluzbenike nego sto to cine krivicne sankcije. Praksa kaznjavanja zvanicnika doprinosi demokratskom procesu. Gradjani trebaju nagraditi one koji su im odani, ali isto tako i kazniti one koji su prestupnici. Sire procjene karaktera i karijere kakvu obezbjedjuje institucija nagradjivanja sustinsko je za demokratski proces. Krivicna odgovornost je znacajan izvor za prosudjivanje i kontrolisanje demokratskih vlada. Procesom kaznjavanja javnih zvanicnika demokratska zajednica obeshrabruje pogresna ponasanja sluzbenika, ali i definise kolektivni osjecaj za standarde u javnoj upravi. ZAKONODAVNA ETIKAEticki zahtjevi povezani sa ulogom zakonodavca stoje u sukobu sa opstim zahtjevima etike. Etika zahtjeva autonomno prosudjivanje, ali se od zakonodavaca ocekuje da se priklone odlukama svojih biraca. Etika trazi da se djeluje u skladu sa javnim principima, ali zakonodavci koji uvijek djeluju javno mogu da nastupaju manje autonomno i sa manje opstih pozicija. Tenzija u kolegijalnom odnosu cini problem zakonodavne etike slozenijim. Ona ukazuje na to da se problem ne moze shvatiti tako sto bi se zakonodavci razmatrali izolovano od svojih kolega, kao sami pojedinci, kao pojedinci u odnosu prema svojim izbornim jedinicama ili kao pojedinci u odnosu na principe. Minimalisticka etikaZahtjev minimalisticke etike propisuje relativno objektivna pravila, kakva mogu da prihvate zakonodavci koji se inace ne slazu oko pitanja moralnih i politickih vrijednosti. Zakonodavci ne trebaju ciniti nista sto djeluje kao da vodi unapredjenju njihovih interesa. Iskljucivo fokusiranje na sukob finansijskih interesa narusava sustinu zakonodavne etike. Zakonodavna etika treba da se bavi zakonodavnim procesom kao cjelinom. Koncentrisanjem na licne finansijske motive pojedinih poslanika, ne moze se dati smisao odredbama o sukobu interesa koje minimalisticka zakonodavna etika preferira. Pojedinacni poslanik sa svojim bankovnim racunom ne moze da bude glavni predmet zakonodavne etike.Funkcionalisticka etikaTradicija politicke teorije obezbjedjuje najbolji izvor za funkcionalisticku osnovu zakonodavne etike. Takva etika definise duznosti zakonodavca na osnovu njegove funkcije predstavnika. Tri su dimenzije uloge predstavnika. Prvo, postoji razlika koja odgovara tradicionalnoj suprotnosti izmedju slobodnog poslanika i delegata. Mozemo ih razlikovati polazeci od razloga na osnovu kojeg donose odluke, da li odlucuju u skladu sa izrazenim preferencijama osoba koje predstavljaju ili u skladu sa prosudjivanjem samog predstavnika o tome sta su interesi osoba koje predstavlja. Drugo, razmatra pitanje koji bi gradjani trebalo da budu predstavljeni, a ne kako bi trebalo da budu predstavljeni. Trece, pitanja kojima predstavnik mora da se bavi. Prilikom biranja kako da se ispune duznosti poslanika mora se uzeti u obzir ponasanje drugih zakonodavaca, drugih delegata, a i generalne odlike politickog sistema kao cjeline. Uloga zakonodavca se ne moze odrediti bez uzimanja u obzir stanja citavog zakonodavnog sistema. Zakonodavna etika ce poslaniku dati znacajan stepen diskrecije prilikom biranja uloga i donosenja odluka o konkretnim politikama. Primarni fokus zakonodavne etike treba da bude zakonodavni proces. Racionalisticka etikaRacionalisti bi zeljeli da zakonodavnu etiku zasnuju na sadrzinskim principima politicke teorije, kao sto su pravda, sloboda ili opste dobro. Problem sa ovim principima jeste da kazu premalo o tome sta bi trebalo da se desava u procesu ili o tome kazu previse. Racionalisticka etika salje svakog poslanika u zakonodavni proces, kao unaprijed obavezanog odredjenim principima prema kojima bi svi poslanici trebalo da djeluju. Svaki zakonodavac postaje citavo zakonodavstvo. Zahtjevi etike moraju biti dovoljno snazni da zabrane veliki broj neetickih ponasanja, ali ne toliko snazni da iskljuce legitimne zahtjeve koji su vezani za ulogu poslanika. Moraju ostaviti prostora zakonodavcu da djeluje u ime svojih biraca i da slobodno bira izmedju velikog broja moralnih principa. Pojedinacnosti opstostiOpsti princip je onaj koji se moze univerzalizovati, ako se primjenjuje na jedan slucaj, onda se primjenjuje i na sve slucajeve koji su mu slicni u relevantnom smislu. Partikularni zahtjev poslanika mogao bi se shvatiti kao opsti princip, uz uslov da taj zahtjev bude opravdan time sto doprinosi zakonodavnom procesu koji stremi opstem dobru. Implikacija zahtjeva opstosti ilustruje se preko tri vrste partikularistickih zahtjeva koje on zabranjuje. Prvo, zakonodavci ne mogu opravdati predstavljanje partikularnih zahtjeva koji poticu od ustanovljenih grupa a da ne uzmu u obzir kako su u zakonodavstvu predstavljene ne tako dobro ustanovljene grupe. Zakonodavci bi trebalo da pokazu kako je iznosenje partikularnih zahtjeva dobro predstavljenih grupa spojivo sa zadovoljavanjem potreba lose predstavljenih grupa. Drugo, zahtjev opstosti ima posljedice za primjenu zakonodave etike. Zakonodavci nece biti odbojni kao ranije prema mogucnosti da kritikuju i kaznjavaju svoje kolege za krsenje institucionalnih standarda. Biraci ce biti skloni da povjeruju kako zakonodavci postuju odredbe etickog kodeksa ako neko nezavisno tijelo ucestvuje u njihovoj primjeni, nego ako zakonodavci pokusaju da taj posao urade sami. Razlikujemo dvije vrste moralnih duznosti, one koje su valjane bez obzira na to da li ih bilo ko slijedi ili djeluju u skladu sa njima, i one koje su valjane samo ako djelatnik ima dobre razloge da vjeruje kako ih postuju i drugi. Trece jeste propust pojedinacnog zakonodavca da preuzme odgovornost za kolektivni proizvod zakonodavstva. Ne samo sto predstavnici krive kolektiv za zakonodavne propuste kojima su oni dosta mogli da doprinesu ili koje su mogli da sprijece, vec oni traze nagradu za zakonodavne uspijehe, za aktivnosti kojima su oni malo doprinijeli ili za one koje nisu mnogo toga proizvele. Ne treba prihvatiti jacanje politickih partija, koje mnogi vide kao lijek za individualizam zakonodavnosti. Ako sprecavaju zakonodavce da praktikuju svoje nezavisno prosudjivanje, one ce promovisati zakonodavnu opstost po cijenu zakonodavne autonomije. Autonomni zakonodavac Kada predstavnici donose zakone, oni bi zakonodavstvo trebalo da posmatraju u okviru njegovih nadleznosti. Uslovi u kojima predstavnici navode svoje razloge, kojima opravdavajusvoja djela, cine najrelevantniju osnovu prema kojoj gradjani mogu da procijene djela svojih poslanika. Predstavljanje se ne kombinuje lahko sa autonomijo. Kad bi autonomija bila toliko stroga da iskljuci bilo koju vrstu zelje kao osnovu za djelovanje, imala bi malu relevantnost za politicki zivot. Kriterij autonomije moze da postavi neka ogranicenja na vrste razloga koji mogu opravdati cinove poslanika. On bi zahtijevao da poslanikovi razlozi za djelovanje budu relevantni ili u pogledu prava zakonodavstva ili u pogledu sredstava potrebnih za usvajanje zakona. Reizbor ili partijska lojalnost se mogu smatrati principijelnim razlozima. Finansijske vezeUticaj novca je najozloglasenija i najinstruktivnija smetnja zakonodavnoj autonomiji. Treba brinuti o efektima finansijskog uticaja na cinove zakonodavca u zakonodavstvu. Ako zakonodavnim zivotom dominiraju veliki prilozi, oni vrse uticaj na informacije koje zakonodavci smatraju ozbiljnim, na znacaj koji pridaju odredjenom pitanju i na redosljed problema koji usvajaju u odborima i na plenarnim sjednicama. Sistem javnog finansiranja mora da postigne ravnotezu izmedju alokacije fondova kandidatima i partijama koji imaju ustanovljenu izbornu reputaciju i alokacije prema novim kandidatima koji imaju neku dokazanu podrsku u narodu. Nuznost javnostiKant je prvi naglasio dubinsku povezanost izmedju morala i javnosti. Javnost je test za zahtjeve zakonodavne etike, opstost i autonomiju. Sto su javnije aktivnosti zakonodavca, oni se vise suocavaju sa pritiscima nosilaca partikularnih interesa i postaju vise zavisni od spoljasnjih grupa. Kada zakonodavci uvijek djeluju pod prismotrom javnosti, oni su primorani da kontinuirano opravdavaju svoje ponasanje, sto je usmjereno prema neposrednim pitanjima i trenutnoj publici. U slucajevima kada se zakonodavci ispravno odluce prije za tajnost nego za javnost, taj izbor bi trebalo da izvrse otvoreno. Nekada zakonodavci namjerno sprecavaju da neko pitanje postane predmet siroke javne diskusije. Za neznanje su nekada krivi samo gradjani, njihovi predstavnici. Racionalan zakonodavac moze da pokaze nedostatak osjecajnosti, ali benevolentan zakonodavac pokazuje nedostatak otvorenosti sto je jos opasnije u karakteru javnog sluzbenika. Ako gradjani ne mogu da znaju principe na osnovu kojih djeluju zakonodavci, oni ne mogu da prosudjuju etiku koje se zakonodavci drze ili etiku koje se ne uspijevaju da drze. Nenamjeravana poplava informacija moze imati isti rezultat kao i namjerno odbijanje da se informacija da. Gradjani i novinari trebaju da traze bolje nacine za filtriranje takvih informacija. U procesu u kojem zakonodavci djeluju javno i autonomno u skladu sa opstim principima, zakonodavci i gradjani imaju bolju sansu da dodju do rjesenja koje uvazava fundamentalne vrijednosti koje oni dijele.PRIVATNI ZIVOTI JAVNIH ZVANICNIKAIako traze vise privatnosti za sebe, gradjani je manje priznaju zvanicnicima. Kada zvanicnici legitimno cuvaju neki vladin posao u tajnosti od drugih sluzbenika ili javnosti, razlozi se moraju odnositi iskljucivo na prirodu politike, institucionalnu efikasnost ili privatnost drugih gradjana, a ne na prava privatnosti samih javnih zvanicnika. Cilj je da se vidi kakve posljedice nastaju za privatnost javnih sluzbenika ako prihvatimo pretpostavku koja favorizuje privatnost gradjana. Buduci da su zvanicnici takodjer i gradjani, privatni zivoti zvanicnika i gradjana bi trebalo da budu jednako postovani. To se moze nazvati principom uniformne privatnosti. Ali postoje dobri razlozi da se zvanicnicima prizna manje privatnosti nego gradjanima. Ti razlozi isticu princip umanjene privatnosti.Vrijednost privatnostiPrivatnost ima dvije vrste vrijednosti za pojedinca, instrumentalnu i intrinsicnu. Instrumentalno gledano privatnost doprinosi slobodi time sto obezbjedjuje da se pojedinci mogu ukljuciti u izvjesne aktivnosti bez nadgledanja, ometanja ili prijetnji inhibicije. Instrumentalno opravdanje ne uspijeva u potpunosti da zahvati distinktivnu vrijednost privatnosti, pa se tragalo za opravdanjem u prirodi ljudskih odnosa u kojoj privatnost ima intrinsicnu ulogu, sto ukljucuje ljubav, prijateljstvo i povjerenja. Kvalitet promisljanja u demokratiji znacajno je snizen kada senzacionalisticka izlaganja privatnih aktivnosti smjenjuju diskusiju o sustinskim pitanjima javne politike. Princip umanjene privatnosti za javne sluzbenike nadvladava nad principom uniformne privatnosti kada se potrebe demokratske odgovornosti ne mogu drugacije zadovoljiti. Okupiranost privatnim vrlinama zvanicnika moze nas odvesti zanemarivanju javnih poroka koje oni podsticu kroz odluke sto ih donose dok su na polozaju. Opravdanje smanjene privatnosti obezbjedjuje razloge koje bi svaki gradjanin, ukljucujuci i javne sluzbenike, trebalo da moze prihvatiti sve dok on/ona prihvata opste principe demokratije. U njih spada i nuznost odgovornosti. Privatni zivoti treba da postanu javni jedino u mjeri koja je neophodna za izvjesne ogranicene svrhe, posebno da bi se osigurala demokratska odgovornost. Ova implikacija proizvodi dvije vrste kriterija koji bi trebalo da rukovode svakim potencijalnim mjesanjem u privatne zivote zvanicnika: sadrzinski kriterij, koji upucuje na tipove polozaja i istraivanja, i proceduralni kriterij, koji upucuje na metode istrazivanja. Sadrzinski kriterij nagovjestava granice privatnog zivota, dok proceduralni kriterij proskribuje izvjesne vrste istrazivanja o privatnom zivotu.Domen privatnosti: sadrzinski kriterijTo koliko bi privatnosti javni sluzbenik trebalo da zrtvuje ne zavisi samo od prirode pozicije na kojoj se on/ona nalaze i od prirode privatnih aktivnosti, nego i od odnosa izmedju ove dvije stvari. Najvaznija odluka prirode polozaja jeste nivo autoriteta ili uticaja koji praktikuje jedan zvanicnik. Pored nivo polozaja treba razmatrati i vrstu pitanja kojima se zvanicnik bavi. Drugi aspekt prirode polozaja jeste oblik namjestanja, da li je npr. zvanicnik izabrani predstavnik ili karijerni drzavni cinovnik. Tradicionalno razlikovanje izmedju politickih namjestenika i karijernih drzavnih sluzbenika, opravdalo je dodjeljivanje vise privatnosti administratorima nego politicarima. Koliko ce privatnost zvanicnika biti umanjena zavisi i od prirode aktivnosti o kojoj je rijec, njenog karaktera i njenih efekata. Ako se aktivnosti koje su inace intimne objavljuju tako da rizikuju ugrozavanje javne duznosti, one gube zastitu privatnosti. Javni sluzbenik s pravom moze tvrditi da veci dio njegovog/njenog porodicnog zivota spada u privatnost. U pitanju nije samo privatnost zvanicnika, nego i drugih ljudi. Kada kandidat za javni polozaj ucini od svog zivota predmet kampanje, on sam otvara za javno ispitivanje nesto sto je inace moglo da ostane u privatnosti. Dva nacina na koje privatne aktivnosti mogu uticati na zvanicnikovu sposobnost da obavlja duznosti povezane sa javnim polozajem: direktni efekti koji dolaze od njegovih sopstvenih stavova ili cinova u privatnom zivotu, i indirektni efekti koji dolaze od stavova ili cinova drugih ljudi prema zvanicnikovom privatnom zivotu. Bolje je da se nijedna vrsta ovih efekata ne objavljuje dok se na neki nacin ne odrazi na njegovo zvanicno djelovanje. Cak i kada stavovi koji stvaraju indirektne posljedice izrazavaju iskrena i intenzivna vjerovanja, ne bi smjeli da nadjacaju privatnost, osim ukoliko se ne odnose na ponasanja koja bi kao moralno losa mogla da definisu razlicite moralne perspektive u drustvu. Najtezi su slucajevi koji se odnose na ponasanja koja bi se s pravom mogla smatrati nemoralnim, ali su takva da ne uticu na nacin na koji zvanicnik obavlja svoje duznosti u upravi, npr. nasilje u porodici. Takvo ponasanje moze da otkrije nepostovanje znacajnih moralnih principa koji su u osnovi pravnog sistema, pa i onih zakona za cije je provodjenje zaduzen sluzbenik.Domen privatnosti: proceduralni kriterijNeki proceduralni kriteriji stite privatne aktivnosti zato sto bi metod mjesanja bio pogresan cak i da su aktivnosti javne. Ovi kriteriji slijede iz zabrana upotrebe sile i prevare, a cesto, iako ne uvijek, ukljucuju krsenje zakona. Zvanicnici koji svoje licne aktivnosti i stvari iznesu u javni prostor trebalo bi da ocekuju manje privatnosti, ali i dalje ne bi smjeli da budu izlozeni neogranicenom posmatranju. Testiranja i intervjui za zaposlenje cine drugo podrucje gdje se nekad koriste problematicni metodi. U nekim od ovih testova i intervjua pitanja koja se postavljaju nisu relevantna za posao. Koliko bi ekstenzivan intervju ili test za zaposlenje trebalo da bude, dijelom zavisi od prirode polozaja za koji se prijavljuje. Trece podrucje na koje se primjenjuju proceduralni kriteriji odnosi se na personalne dosije drzavnih cinovnika. Metodi bi trebalo da budu selektivni i da obezbjedjuju sluzbenicima neku kontrolu nad informacijama koje se odnose na njih. Prvo, vlada prikladno prikuplja veliki broj licnih informacija o svim zaposlenima. Metod cuvanja dosijea bi trebalo da pravi razliku izmedju personalnih informacija, koje bi mogle da se cuvaju u sasvim odvojenim evidencijama, i informacija povezanih sa poslom, koje bi mogle da budu dostupne nadredjenom ili u nekim okolnostima, i siroj javnosti. Drugo, individualni zvanicnici bi trebalo da imaju nekakvu kontrolu nad svim dosijeima o sebi, a posebno pravo da vide sta se nalazi u datotekama o njima, da odrede ko jos moze da ih vidi i sta moze da bude ukljuceno ili iskljuceno iz dosijea. Vazna je granica izmedju javnog i privatnog zivota, a njihova svrha nije samo da osiguraju privatnost gradjana i zvanicnika, svrha je i da se osigura obznanjivanje poslova koji su od javnog znacaja. Privatni zivoti javnih sluzbenika jednako su znacajni zbog onoga sto skrivaju koliko i zbog onoga sto otkriaju.