SVEUČILIŠTE U RIJECI

AKADEMIJA PRIMIJENJENIH UMJETNOSTI

RIJEKA

REMBRANDT VAN RIJN I M. C. ESCHER

SEMINARSKI RAD

Kolegij: Tehnologija I

Mentor: viši umj. suradnik Darwin Butković

Studentica: Isabella Bubola

Matični broj: 273

Studij: Primijenjena umjetnost

Rijeka, 05. travnja 2011.

KRATKI UVOD

Za svoj sam seminar izabrala dva vrhunska grafičara - Rembrandta koji je djelovao u u 17. stoljeću i MC Eschera, genija 20. stoljeća. Iako nisu djelovali u istim tehnikama [Rembrandt najviše u bakropisu, a Escher u drvorezu], predstavljalo je izazov pronaći podatke o materijalima koje su koristili.Povezuje ih to što su izvukli nešto novo, drukčije, zapanjujuće iz grafičkih tehnika koje su prakticirali, a kako ja ne mogu odlučiti je li mi draži bakropis ili drvorez, bilo je zanimljivo saznati nešto više o njima.

OPĆENITO O GRAFICI

Grafika [od grč. riječi grafein - pisati, urezivati] grana je likovne umjetnosti u kojoj se koristi umnožavanje crteža pomoću matrice. Izraz 'grafika' koristi se još i u tipografiji, odnosno u radu na umnožavanju pisama i likovnih priloga u tiskarstvu.

Tradicionalno se grafika dijeli na četiri grafičke tehnike:1. Tehnika visokog tiska – drvorez, linorez, gravura2. Tehnika dubokog tiska – bakrorez, bakropis, aquatinta, mezzotinta, suha igla3. Tehnika plošnog tiska – litografija, ofsetografija4. Tehnika protisnog tiska – šablonski tisak, sitotisak

Jedna se matrica koristi za umnožavanje tako da se svaki grafički otisak s originalne matrice smatra originalnom. Kako bi se spriječila mogućnost zloupotrebe umnažanja, ustanovljena su konvencionalna pravila koje grafičari moraju poštovati, kao npr. maksimalan obujam edicije, način signiranja i numeriranja listova u njoj. Svaka numeracija grafičkog lista govori koliko je listova ukupno otisnuto s matrice i koje je redno mjesto tog lista unutar edicije.

REMBRANDT VAN RIJN

Rembrandt van Rijn jedan je od najboljih i najpoznatijih nizozemskih baroknih slikara, crtača i grafičara koji je djelovao tijekom sedamnaestog stoljeća. Doveo je tehniku bakropisa i suhe igle gotovo do savršenstva zadržavajući razigranost crteža napravljenima olovkom.

Iako su kemijsku tehniku bakropisa izumile arapske vojne jedinice kako bi aplicirale dekoraciju na oklop, procvat je doživjela u petnaestom stoljeću u sjevernoj Njemačkoj kad se počelo tiskati na papiru.Za bakropis se koristi ploča kao matrica, najčešće od bakra ili cinka.

Bakar je metal koji se dobija iz raznih rudača u kojima je obično spojen sa sumporom. Posjeduje tipičnu crvenu boju, a može se kovati, polirati i legirati s drugim metalima. Bakrene ploče moraju

biti homogene u masi. Bakar se na suhom zraku malo mijenja, ali pri doticaju vlažnom zraku stvara se površinski sloj bazičnog bakrenog karbonata, 'patina'.

Cink je metal koji se dobiva iz sfalerita - to je spoj sa sumporom, odnosno sulfidna rudača. Cink je modrosivkaste boje i jakog sjaja, ali na zraku vrlo brzo dobije presvlaku oksida, pa se sjaj izgubi.Čisti cink bez ugljika i sa samo 1% olova je najbolji materijal za ploče za tiskanje jer se lako otapa u svim kiselinama.Najbolje otapalo za cink i najbolje sredstvo za najedanje u grafičkim tehnikama je dušična kiselina koja u prikladnoj koncentraciji jednolično otapa cink.

Ploča se pokriva masnim premazom kojem je uloga zaštiti površinu ploče od djelovanja kiseline. Svim bakropisnim osnovama jedini su sastojci asfalt [krtost], pčelinji vosak [elastičnost], mastiks ili kalofonij [žilavost] otopljeni u homogenu smjesu. Takva se smjesa može koristiti u krutom obliku razvaljavanjem kožnim valjkom preko ugrijane ploče ili se može otopiti u terpentinskoj esenciji te se tako, kao tanak premaz, razmazuje kistom.Na to se prenosi crtež grafičkom iglom tako da se otkriva ploča na dijelovima gdje igla zagrebe površinu. Zatim na red dolazi proces jetkanja odnosno postupak uklanjanja površine materijala djelovanjem nagrizajućih tvari, kiselina. Stražnji dio matrice također se treba zaštiti bitumenom kako bi se spriječilo nagrizanje.Ovisno o jačini kiseline i vremenu djelovanja iste na matricu, razlikovat će se i linije - što se duže jetka, to će linije biti tamnije.

Rembrandt je koristio prilično mekan, blijed sloj bitumena te je na taj način mogao izrađivati veoma graciozne, slobodne linije. Na crtežu 'Kupači' može se primijetiti njegov karakterističan skicozni pristup kojeg je doveo do maksimuma medija u kojem se izražavao.

Kupači, bakropis

Umjetnik je koristio razrijeđenu otopinu hidroklorične kiseline koja je sporo djelovala te tako zadržavala fine, uske linije.Hidroklorična kiselina je otopina hidrogen klorida HCL u vodi. To je snažno korozivna, jaka kiselina.

Gradacije u linijama mogu biti postignute ako se matrica jetka više od jednom, ali također se i suhom iglom mogu stvoriti očiti kontrasti. Kod tehnike suhe igle [puntasecca] crta se direktno na bakrenoj ili cinkovoj ploči oštrom čeličnom ili dijamantnom iglom. Iako izgleda jednostavna, potrebna je velika vještina kako bi se svladala. Vrh, dubljenjem u metalu, uzdiže s obje strane ureza sitne niti koje zadržavaju tintu i daju naštampanoj crti nježnost i baršunasti efekt. Postoje dvije bazične vrste poteza napravljenima u ovoj tehnici, a ovise o položaju u kojem se igla drži.Baršunasti se efekt brzo izgubi jer se korištenjem matrice niti brzo izližu pod pritiskom preše.

Rembrandtovi prvi radovi bili su pravi bakropisi; suhu je iglu koristio samo povremeno za dodatke i korekcije. Kasnije je suha igla postala sastavni dio

njegovog kreativnog rada što je vidljivo na otisku 'Sveti Jeronim pored okresane vrbe'.

.Iglom je urezivao linije direktno na pločicu metala bez prethodne skice, a studije za radove izvodio je odvojeno.

Sveti Jeronim pored okresane vrbe, bakropis i suha igla

Stanje matrice - time i otiska - može se mijenjati ponovnim jetkanjem ili suhom iglom što je vidljivo u Rembrandtovim grafikama - neke od njih postoje i u desetak različitih varijanti od kojih je svaka drukčija pošto je radio korekcije.

Svaka matrica dopušta određen broj otisaka koji se od nje može izvesti; otprilike sto u slučaju bakropisa i petnaest otisaka u slučaju tehnike suhe igle.Metalne ploče koje su se često koristile bile su od tankog, hladno tučenog bakra. Tučenje je činilo metal jačim od današnjih zarolanih bakrenih ploča. To je omogućavalo više otisaka koji su

se mogli napraviti od jedne matrice nego što je to danas moguće.

Čini nam se da je tehnika suhe igle prilično nepogodna jer se mali broj otisaka može izvesti, ali Rembrandt je, zbog boljih metalnih ploča koje je imao, mogao našraviti čak i pedesetak sjajnih otisaka.Tučeni bakar, za razliku od današnje zarolane varijante, očišćen je od zrna u metalu. To dopušta igli da se lakše i slobodnije kreće u svim smjerovima.Za bakropisni premaz Rembrandt je koristio mješavinu pčelinjeg voska, mastiksa i asfalta, te je poznat pod imenom 'formula Rembrandt'.Mastiks je blijedožuta biljna smola aromatičnog mirisa koja se dobiva od zimzelenog grma pistacia lentiscus. Po svom sastavu mastiks je složen od smolne kiseline [masticinske kiseline - 42%], mastiks rezena [52%] i nešto eteričnog ulja [2%]. Mastiks je gotovo potpuno topiv u terpentinskoj esenciji, vrućem alkoholu i vrućim nezasićenim uljima.

U bakropisu, umjetnik može kontrolirati količinu boje koja će ostati u utorima matrice zbog čega će boja na otisku varirati.Na nekim Rembrandtovim radovima [Tri križa] vidljivo je da je ostavio više boje kako bi dobio tamni efekt.

Tri križa, bakropis

Također, tehnika bakropisa dozvoljava različit površinski sivkasti ton, pošto

umjetnik ima slobodu odabrati koliko će dobro obrisati matricu nakon nanosa boje, a prije samog tiskanja.Ovu osobinu Rembrandt je koristio kako bi dao veću dubinu sjenama, kao u radu Žena sa strijelom, ali i kako bi stvorio atmosferu na pejzažima - farms and towers surrounded by trees.

Papir je jedan od najbitnijih elemenata grafičkih tehnika - o njemu ovisi izgled samog otiska koji se može veoma razlikovati s obzirom na korišteni papir.

Papir se pojavio u Kini oko 105. godine nove ere, a Kinezi su ga izrađivali ručno od bambusove trske, rižine slame, lika, starih ribarskih mreža i svake sirovine koja u osnovi ima vlaknastu strukturu. Ti su se materijali usitnjavali tucanjem u kamenim posudama ili mljeli u kamenim mlinovima kako bi se dobila sitna vlakna koja su se zatim stavljala u posudu, prelila vapnenom vodom i kuhala. Tim se postupkom dobijala kašasta masa koja se nalijevala na drveno sito, čiju su mrežicu činila vlakna od svilenih niti ili tankih štapića izrezanih od stabljika bambusa. Potresanjem sita dolazilo je do isreplitanja vlakanaca, a suvišna se voda cijedila kroz sito u posudu s kašastom masom. Tako se dobio vlažan list 'papira' koji bi se pažljivo odvojio od sita i stavljao na glatki kamen na sušenje. Odvajanje vode iz lista se obavljalo polaganjem mokrog lista na ravnu površinu [daska, kamen, glinena ploča] i isparavanjem vode na suncu. Osušeni list papira uranjao se zatim u ljepljivu masu, dobijenu kuhanjem riže[škrob] i ponovno se sušio. Osušeni listovi, poslije faze lijepljenja i sušenja slagali suse u kupove, prešali u drvenim prešama, a zatim su se pojedinačni listovi glačali namramornoj ploči pomoću slonove kosti ili glatkog kamena.Danas se u papirnoj industriji kao sirovina koriste celuloza i drvenjača koje se dobijaju iz drveta - četinjara [smreka, bor i jela] i lišćara [bukva, breza , topola i eukaliptus].Gotovo idealne karakteristike sirovine za izradu papira ima smreka zbog pogodnog odnosa širine naspram duljine vlakanaca i malog sadržaja smole, dok jela i bor imaju mnogo veći udio smole.Drvo bukve i breze imaju relativno kratka vlakna u odnosu na drvo četinjara što ima za posljedicu slabija svojstva celuloze s obzirom na čvrstoću.

Glavni kemijski sastojci drva su: celuloza, kemiceluloza, lignin, ekstrakti i anorganske tvari, a količina pojedinih sastojaka razlikuje se u vrstama drveta.Proces dobivanja drvenjače, kao sirovine za izradu papira podrazumijeva mehaničko raščinjavanje drvne mase na vlakanca. To znači da se tim postupkom ne mijenja kemijski sastav u odnosu na drvo. Iako drvenjača ima manju čvrstoću od celuloze, od nje se, uz dodatak starog papira, danas proizvode gotovo svi novinski i srednje fini papiri. No, zbog lignina, ti papiri stajanjem i izloženosti svjetlu mijenjaju boju i čvrstoću, kao posljedicu fotokemijskog djelovanja svjetla.

Prema zapadnjačkim standardima, većina je orijentalnih papira veoma upijajuća. To dopušta umjetniku da, apliciranjem tinte ili vodenih boja, kreira sjene ili rub višestrukih vrijednosti boje potezom kista. Karakteristika je tog ruba što je determiniran brzinom poteza, načinom kako je napravljen i gustoćom boje u relaciji sa specifičnom apsorpcijom i teksturom papira.

Za razliku od zapadnjačkih papira, orijentalni su većinom tanki, a njihova vlakanca imaju prirodnu otpornost na bubrenje kad su izloženi vodi; upravo zato ne moraju biti debeli kako bi izdržali izvijanje.

Prije kasnih 1640ih Rembrandt je koristio europski papir iz Švicarske i sjeverne Njemačke. Katkad je koristio i hrapaviji ili više siv papir kako bi dobio različite tonove i teksture. Deset godina kasnije upotrebljavao je francuski papir, no već je u to vrijeme eksperimentirao s različitim orijentalnim papirima toplih boja.

Neke je otiske napravio na japanskom torinoko papiru koji je napravljen od gampi vlakanaca te je jedan od najizdržljivijih papira ikad napravljenih. Prima vodene boje jednako kao što bi to jedan papir za vodene boje napravljen na Zapadu - debeo je, nije upojan, otporan je papir na kojem se može raditi s obje strane.Ponekad su dva lista papira bila laminirana tijekom proizvodnje kako bi se stvorio deblji papir.

torinoko papir

Također, Rembrandt je koristio i ektremno tanki bijeli papir koji je sadržavao mješavinu bambusa i mitsumata vlakana koji su veoma slični onima korištenima u Kini za kaligrafiju. Kasnije je počeo tiskati i na vellumu [telećoj koži] i na europskim papirima koji su bili tonirani bojom, vjerojatno inspiriranom telećom kožom i

orijentalnim papirima.MAURITIUS CORNELIS ESCHER

M. C. Escher poznat je po svojim drvorezima i litografijama u kojima se bavio zakonima kristalografije godinama prije nego što ih je matematika kao znanost počela istraživati.

Drvo ima centralni tanki sloj koji se naziva srž, a oko njega se oblikuju godovi. Glavno tkivo čini kambij koji prema središtu čini ksilem [drvo], a prema površini floem [liko].

Skoro sve vrste drveta u prosjeku sadrže 50% ugljika, 6% vodika i 43% kisika, te također i male količine dušika i pepela. Sadržaj pepela varira i o mjestu rasta drveta.Glavnu masu drveta čine još celuloza, smola, mast i vosak.Celuloza je bijela vlaknasta tvar bez okusa i mirisa. Netopljiva je u vodi i organskim otapalima i najrašireniji organski spoj u prirodi. To je polisaharid (C6H10O5)n sastavljen od nizova glukoze C6H12O6, a kemijski se razlikuje od škroba i ostalih polisaharida. U gotovo čistom stanju nalazi se u pamuku, a u drvu je ima oko 40% do 50%.

Lignin je s 20 do 30% udjela glavni sastavni dio drveta. Ultraljubičasto zračenje izaziva kod nedovoljne zaštite razgradnju lignina na površini drveta te tako do pucanja zaštitnog premaza i gubitka svojstva prijanjanja. Kod igličastog/crnogoričnog drveta je udio lignina veći nego kod listopadnih vrsta.

Escher je kao medij za prenošenje svojih ideja i 'nemogućih mjesta' najčešće koristio drvorez koja je prva i najstarija tehnika grafičkog izražavanja. U razvitku drvoreza u povijesti, ali i danas, najviše se koristi drvo kompaktne i jednolike strukture - drvo sa što manjom razlikom u tvrdoći ljetnog i zimskog goda. To su: kruškovo drvo, lipovina, trešnjevo drvo, orahovo drvo i šimširovina. Upotrebljavale su se daske uzdužnog reda sve dok nije otkrivena mogućnost graviranja slike u ploči poprečnog ili čeonog reza [rez vertikalan na pravac rasta debla].

Relativnost, drvorez

U osnovi, izrada drvoreza je dubljenje nepotrebnih, u budućem otisku bijelih površina i linija, premazivanje tako dorađene ploče bojom za tisak i otiskivanje obojene površine na papir ili neku drugu podlogu.Kako bi se stvorio sklad s drvom, umjetnik mora unaprijed znati koje su prednosti i nedostaci oblikovanja u tom materijalu.

Escher je koristio drvo dobiveno iz voćaka, najviše kruškovo i trešnjevo drvo, pošto je u njima mogao izvesti svoje naume s velikom preciznošću.Apliciranje boje na matricu je također proces za sebe, pošto premalo boje znači da će otisak na dijelovima biti loš, a previše boje će ući u tanke izrezbarene linije.

drvo trešnje

drvo kruške

Escher nije numerirao svoje edicije jer bi znao naknadno raditi još nekoliko dodatnih otisaka [npr. ako bi se edicija rasprodala].

Osim drvoreza, kao što sam prije napomenula, Escher je izrađivao i litografije.Litografija je tiskarska metoda u kojoj su tiskovni elementi u istoj ravnini s onima koji u otisku rezultiraju bjelinom, odnosno oni koji nisu obojeni.Kako bi se u istoj ravnini matrice moglo uspješno odvajati tiskajuće elemente od netiskajućih, ona mora imati dvostruko svojstvo - moć prihvaćanja nanosa boje na zadanim dijelovima, ali i odbijanja boje na preostalim dijelovima površine.Kako samo ime tehnike govori, ona je izravno crtanje alatom na kamen.

Najkvalitetniji se litografski kamen vadi u kamenolomima kraj Solnkofena u Bavarskoj. Radi se o

pločastim naslagama amorfnog [tvar kod koje atomi nemaju uređenu strukturu] vapnenca koje su formirane u periodu Jure, između 136 i 190 milijuna godina.Vapnenac je sedimentna stijena sastavljena od minerala kalcita, a osim toga može sadržavati i male količine drugih minerala. Vapnenac je nastao taloženjem vapnenih kućica i skeleta izumrlih morskih životinja, a donekle i bilja. Između ostalog, koristi se kao građevni materijal i za izradu vapna.

Kemijski gledano, litografski kamen sačinjava 94-96 posto kalcijeva karbonata [vapnenca] i ugljičnog dioksida. Preostalih 2-6 posto su druge materije, poput silicija, željeza, mangana i aluminijevog oksida.Zbog malog postotka nečistoća, kamen jednakim afinitetom upija masnoću, ali i vodu, a najvećom osjetljivošću reagira na sve kemikalije koje se upotrebljavaju u litografiji.

Umjetnik po vapnenoj, plosnatoj i dobro izbrušenoj ploči crta koristeći specijalnu veoma masnu tintu ili posebni pastel koji se sastoji od voska, sapuna i čađe.Kamen se zatim tretira raznim kemijskim mješavinama koje fiksiraju masnoću na crtežu i povećavaju poroznost praznih prostora, tako da kad se postavlja voda, masnoća je odmah odbije, ali je slobodna površina prihvaća.Nakon toga se po kamenu prelazi vrlo masnom tintom koja prijanja samo na masnuću crteža, dok je odbijena od praznog dijela.

Ruka s reflektirajućom sferom, litografija

Escher je crtao na specijalno pripremljenim blokovima njemačkog vapnenca koristeći vosak za litografiju. Tiskanje je zahtijevalo pomoć majstora litografa koji bi prvo jednoliko namočio kamen, zatim dodao boju i napokon ju polako otisnuo na preši. Završne bi otiske Escher promotrio i uništio one koji nisu zadovoljavali njegove visoke standarde.

LITERATURA

1. Escher MC - The Graphic work of MC Escher, 1960. Koninklijke uitgeverij Erven J. J. Tijl B.W.2. Paro, Frane – Grafika [marginalije o crno-bijelom], 1991. Mladost3. Price, Jeffrey – MC Escher: Cycles, spirals and snakes, 2008.4. Kosić, Tomislav – Osnove grafičkih materijala i tiskarskih tehnika, Zagreb 2008.