Upload
mehmed-duhovic
View
282
Download
4
Embed Size (px)
Citation preview
8/2/2019 Tad Williams - Plameni ovjek
1/28
1
8/2/2019 Tad Williams - Plameni ovjek
2/28
2
Plameni ovjek
Tad Williams
Ljeta i ljeta kasnije, jo se usred noi naglo budim s njegovim ispaenim licem pred oima. Inikad mu u tim stranim snovima ne mogu niim ublaiti patnju.Ispriat u dakle priu, u nadi da e posljednji duhovi otii na poinak, ako je takvo to uope
mogue na ovom mjestu gdje je vie duhova nego ivih. Ali morat ete paljivo sluati - ovoje pria koju ni sama pripovjedaica posve ne razumije.Priat u vam o knezu Sulisu, mom slavnom ouhu.Priat u vam to mi je vjetica prorekla.Priat u vam o ljubavi koju sam imala i izgubila.Priat u vam o noi kada sam vidjela plamenog ovjeka.Tellarin me darivao sitnicama, ali one za mene nisu bile male. Moj mi je ljubavnik kupovaoslatkie, i smijao se gledajui me kako ih halapljivo jedem."Ah, mala Breda", govorio mije. "Neobino je i udesno da obian vojnik mora krijumaritiueerene smokve kraljevoj keri." A tada me poljubio, pritisnuo svoje grubo liceuz moje i poljubio me, a to je bilo slae od ijedne smokve koju je Bog ikad stvorio.
Ali Sulis nije zapravo bio kralj, niti sam ja bila njegova prava ki.Tellarin, meutim, nije u svemu grijeio. Srea koju sam osjeala kada bih ugledala ovogvojnika ili ga zaula kako zvidi pod prozorom bila je uistinu neobina i udesna.Moj pravi otac, ovjek iz ijeg sam sjemena iznikla, umro je u hladnim vodama Kraljevskog
jezera kada sam bila vrlo mala. Njegovi suputnici su tvrdili da se golema tuka uhvatila umree i odvukla mog oca Ricwalda u smrt utapanjem, ali drugi su aputali da su ga ubiliupravo ti isti suputnici, te zatim opteretili njegovo tijelo kamenjem.Svi su znali da bi moj otac dobio stijeg i koplje Vrhovnog poglavara na iduem sastanku svihpoglavica jezerskog naroda. I njegov otac i stric bili su Vrhovni poglavari prije njega, te suneki aptali daje sam Bog kaznio mog sirotog oca jer nijedna obitelj ne bi smjela tako dugouivati mo. Drugi su vjerovali da je suputnicima mog oca na brodu netko jednostavno platioprljavim zlatom da ga utope kako bi neka druga obitelj zadovoljila svoje ambicije.Za ovo sam saznala tek iz pria moje majke Cvnerthrith. Bila je mlada kad je moj otac umro, iimala dvoje sitne djece - mene, koja jo nisam navrila ni pet godina, te mog brata Aelfrica,dvije godine starijeg. Zajedno smo otili ivjeti u kuu oeva oca jer smo mu bili posljednjipotomci, a meu Jezeranima Erkvnlanda na je rod bio vrlo slavan. Ali to nije bio sretan dom.Godric, moj djed, i sam je stolovao kao Vrhovni poglavar dvadeset godina prije nego to jebolest stala na kraj njegovoj vladavini, te je gajio velike nade dae ga moj otac naslijediti, ali nakon oeve smrti, Godric je morao gledati kako narod odabirepotomka iz neke druge obitelji da nosi koplje i stijeg umjesto njegova sina. Od tog trenutka,sve to se dogaalo u svijetu kao daje mom djedu samo dokazivalo da su najbolji dani
Erkvnlanda i jezerskog naroda minuli.
8/2/2019 Tad Williams - Plameni ovjek
3/28
3
Godric je umro prije nego to sam navrila sedmu, ali je godine izmeu oeve i vlastite smrtiuinio vrlo nesretnima za moju majku, uz mnogo pritubi i otrih prijekora zbog naina nakbji je vodila domainstvo i odgajala Aelfrica i mene, jedinu djecu njegova mrtvog sina. Moj
je djed provodio mnogo vremena s Aelfricom, nastojei od njega stvoriti ovjeka koji biponovno vratio koplje i stijeg naoj obitelji, ali moj je brat bio sitnog rasta i stidljiv - sigurno
mu je bilo jasno da nikad nee vladati niim osim vlastitom kuom. Za ovo je Godricokrivljavao moju majku, tvrdei da je od djeaka napravila slabia.Djed se manje zanimao za mene. Nikad prema meni nije bio okrutan, tek strog i otresit, alipredstavljao je tako straan prizor sa svojom ekinjastom bijelom bradom, grubim glasom inekoliko prstiju manje, da si nisam mogla pomoi, ve sam pred njim uvijek prezala. Ako jeto bio jo jedan razlog zbog kojeg mu se ivot zagorao, sada alim zbog toga.U svakom sluaju, majino udovitvo bilo je za nju tuno, sumorno razdoblje. Od gospodaricevlastite kue i budue supruge Vrhovnog poglavara, sada je postala tek jedna od tri odraslekeri u kui mrzovoljnog starca, jer je jedna od oevih sestara takoer izgubila mua, dok jenajmlaa ivjela kod kue, neudana, kako bi se brinula za svog oca u starosti.Da se ak i najsiromaniji ribar udvarao mojoj majci, vjerujem da bi ga ona prihvatila, samo
da je imao vlastiti dom i nijednog ivog roaka. Ali umjesto toga, posjetio nas je ovjek kojije uzdrmao cijelo jedno razdoblje."Kakav je?" upitao me jednom Tellarin. "Priaj mi o svom ouhu.""On je tvoj gospodar i zapovjednik", nasmijeila sam se. "to ti mogu rei a da ve i sam nezna?""Reci mi o emu pria kad je kod kue, za svojim stolom, to radi." Tellarin me tadapogledao, poprimivi odjednom djeaki, iznenaen izraz lica. "Ha! ini se svetogrem ak ipitati!""On je samo ovjek", rekoh mu, i zakolutah oima. Kakve gluparije osjeaju mukarci jedniprema drugima - da je ovaj tako velik i vaan, dok su oni tako mali! "Jede, spava, putavjetrove. Dok mi je mati bila iva, znala je govoriti da u postelji zauzima vie mjesta negotrojica drugih ljudi, jer se rita i glasno govori u snu." Namjerno sam svog ouha prikazalaobinim, jer mi se nije svialo kada bi se Tellarin za nj zanimao gotovo kao i za mene.Moj nabbanski vojnik se tada uozbiljio. "Kako ga je moralo raalostiti kad ti je mati umrla...Sigurno ju je veoma ljubio."Kao da to mene nije raalostilo! Oduprla sam se porivu da ponovno zakolutam oima, te muumjesto toga rekla, s potpunim mladenakim uvjerenjem: "Mislim daje uope nije volio."Moja je majka jednom rekla da, kada su se moj ouh i njegova svita prvi put pojavili nalivadama, jaui na sjever prema Kraljevskom jezeru, bilo je to kao da se sama nebeskavojska spustila na zemlju. Trublje su oglaavale njihov dolazak, privlaei ljude iz svakoggrada da ih isprate, kao da se radilo o hodoau, ili procesiji kakve svete relikvije. Viteki
oklopi i koplja bili su ulateni do visokog sjaja, aapljin grb njihova gospodara blistao seizvezen zlatnom niti na svim visokim barjacima. ak su i konji Nabbanaca bili krupniji i
ponosniji od naih sirotih erkvnlandskih ponija. Malu vojsku slijedila su krda ovaca i marve,te tuceti i tuceti kola i volovskih zaprega, kolona tako golema da se njezin izrovan trag napovrini zemlje nazirao jo ezdeset godina poslije.No, ja sam bila dijete, i nisam vidjela nita od toga- ne tada. Na dvoru svog djeda ula sam tek glasine, rijei koje su moje strine i majka aputalenad svojim vezivom. Moni knez koji je stigao bio je nabbanski plemi, glasio je izvjetaj,kojeg su mnogi zvali Sulis Otpadnik. Tvrdio je da dolazi u miru i da mu je jedina eljaosnovati dom pokraj Kraljevskog jezera. Bio je prognan iz svoje zemlje- krivovjernik, tvrdili su neki, kojeg je Lektor istjerao pod prijetnjom izopenja zbog njegovih
neumjesnih pitanja o ivotu Usiresa Aedona, naeg blaenog Iskupitelja. Ne, iz njegova gaje
8/2/2019 Tad Williams - Plameni ovjek
4/28
4
doma otjeralo spletkarenje eskritora, tvrdili su drugi. Kad rasrdi pripadnika crkve, to je kaoda si nagazio na zmiju, govorili su.Majka crkva tih je dana jo drala Erkvnland u labavoj aci, i premda je veina puka bilakrtena u aedonitskoj vjeri, vrlo je malo Jezerana imalo povjerenja u Sancel-lan Aedonitis.Mnogi su ga nazivali "ono leglo popova",
i tvrdili da mu glavni cilj nije bio boji posao, ve porast vlastite moi.Mnogi jo tako misle, ali o crkvi vie ne govore loe tamo gdje ih netko nepoznat moe uti.Znam kudikamo vie o tim stvarima danas nego onda kada su se dogodile. Razumijem jo ivie sada kad sam stara i kada su svi iz moje prie mrtvi. Naravno, nisam prva koja je prelataj alostan put. Spoznaja, drim, uvijek dolazi prekasno.Knez Sulis se doista zavadio s crkvom, a u Nabbanu su crkva i drava bile tako uskopovezane da je i imperator u Sancellan Mahistrevisu takoer postao njegov neprijatelj, aliobitelj mog budueg ouha bila je tako mona i vana da ga nisu zatoili i pogubili, ve gauporno nagovarali da napusti Nabban. Njegovi sunarodnjaci su pretpostavljali da je odveosvoje kuanstvo u Erkvnland zato to je svaki plemi mogao postati kraljem u toj nazadnojzemlji - mojoj zemlji - ali Sulis je imao vlastite razloge, mranije i udnije nego to je itko od
njih mogao naslutiti. Stoga je doveo cijelo svoje kuanstvo, svoje vitezove i vojnike i svenjihove ene i djecu, narod dovoljan da naseli itav jedan mali grad, na obale Kraljevskog
jezera.Uza svu otrinu svojih maeva i snagu svog oklopa, Nabbanci su se prema Jezeranimaodnosili iznenaujue ljubazno, te se prvih tjedana uvelike trgovalo ^prijateljevalo izmeunjihovih logora i naih gradova. Tek kada je knez Sulis objavio poglavarima Jezerana kako senamjerava useliti u Visoku utvrdu, naputeni zamak na predgorju, Erkvnlan-ani su seuznemirili.Golema i pusta, obitavalite vjetra i sjena, Visoka se utvrda uzdizala nad naim krajem odpoetka najstarijih pria. Nitko se nije sjeao tko ju je izgradio - neki su govorili da su to bilidivovi, dok su drugi prisezali da ju je vilinski narod sazdao za sebe. Sjevernjaci izRimmersgarda navodno su je neko vrijeme drali u svom posjedu, ali su je davno napustilikada ih je zmaj otjerao iz tvrave koju su Rimerani ranije preoteli Mirnima. Toliko se priaispredalo o tom zamku! Kad sam bila mala, jedna od majinih kmetica pripovijedala mi jekako su ga sada opsjedale ledene coprnice i nemirni duhovi. Mnoge sam noi razmiljala onjemu, kako stoji naputen na vjetrovitoj litici, samo pola dana jahanja odavde, i toliko seisprepadala da nisam mogla usnuti.Pomisao da bi netko obnovio poruenu tvravu uznemirila je poglavare, ali ne samo zbogstraha da e to probuditi njezine duhove. Visoka utvrda stajala je na monom mjestu, modaneosvojivom - ak i u njihovu propalom stanju, zidine je bilo gotovo nemogue zauzeti ako biih uvali naoruani ljudi. Ali poglavari su se nalazili u nezavidnom poloaju. Iako su Jezerani
brojem mogli nadjaati Sulisove ljude,
apljini vitezovi bili su bolje naoruani, a disciplinanabbanskih boraca bila je nadaleko poznata - pola legije imperatorovih Morskih Vukova
poklalo je deset puta vie Thrithinana u bitki samo nekoliko godina prije. A Osvveard, noviVrhovni poglavar, bio je mlad i neprokuan kao ratni voa. Nii poglavari zamolili su mogdjeda Godrica da ih posavjetuje, da porazgovara s tim nabbanskim knezom i provjeri moe lidokuiti njegovu pravu namjeru.Tako se zgodilo da je knez Sulis doao na imanje mog djeda, i prvi put ugledao moju majku.Kada sam bila djevojica, voljela sam vjerovati da se Sulis zaljubio u moju majku Cvnerthrithna prvi pogled, dok je mirno stajala iza svekrovog stolca u Godricovoj velikoj dvorani. Bila jelijepa, to znam - prije smrti mog oca, svi su je ukuani zvali Ricwaldov Labud zbog njezinadugog vrata i bijelih ramena. Kosa joj je bila poput blijedog, blijedog zlata, oi zelene poput
Kraljevskog jezera ljeti. Svaki obian ovjek zaljubio bi se u nju na mjestu. Ali "obian" jevjerojatno posljednja rije koju biste upotrijebili da opiete mog ouha.
8/2/2019 Tad Williams - Plameni ovjek
5/28
5
Kada sam izrasla u mladu enu, te se i sama prvi put zaljubila, znala sam sa sigurnou da jeSulis nije mogao voljeti. Kako bi itko zaljubljen mogao biti tako hladan i dalek kao to je tobio on? Tako strahovito uljudan? Osjeajui u to vrijeme bol pri samoj pomisli na Tellarina,mog tajnog ljubavnika, znala sam da ovjek koji se ponaa onako kako se moj ouh ponaaoprema mojoj majci nije mogao osjeati nita nalik na ljubav.
Sada vie nisam tako sigurna. Toliko je toga drugaije kada se sad osvrnem natrag. U ovakoodmakloj dobi moje je gledite mnogo udaljenije, kao da promatram vlastiti ivot s kakvavisokog vrhunca, ali na neki nain ini mi se da stvari vidim mnogo jasnije.Sulis je bio pametan ovjek, te mu pije moglo promaknuti daje moj djed Godric preziraonovog Vrhovnog poglavara - to se osjealo iz svake njegove rijei. Nije mogao govoriti ovremenu, a da ne spomene kako su ljeta bila toplija, a zime krae u doba kada je on sam bioVrhovni poglavar, umalo
je izjavio kako bi svaki dan bio poput prvog dana mjeseca Maia a da je njegovu sinu bilodoputeno da ga naslijedi. Vidjevi to, Sulis je sklopio sporazum s ogorenim starcem, isprvadarovima i spretnim laskanjem kojima ga je obasuo, ali ubrzo i udvaranjem Godricovoj snahi.Dok je moj djed bivao sve impresioniraniji zdravim razumom tog stranog plemia, Sulis je
povukao svoj pobjedniki potez. Ne samo da je ponudio miraz za moju majku - za udovicu! -koji je bio vei od miraza za djeviansku ker vladajueg Vrhovnog poglavara, pozamanobogatstvo maeva, ponosnih nabbanskih konja i zlatnog posua, ve je Sulis rekao Godricukako e ak ostaviti mog brata i mene da odrastamo u djedovoj kui.Godric jo nije bio posve odustao od Aelfrica te ga je ta zamisao oduevila, ali od mene nijeimao posebne koristi. Moja bi majka bila sretnija, naposljetku su obojica zakljuila, kada bi
joj dopustili da dovede barem jedno od svoje djece u svoj novi dom na predgorju.Time je stvar dogovorena, a moni se strani knez prienio u obitelj starog Vrhovnogpoglavara. Godric je ostalim poglavarima kazao kako su Sulisove namjere dobre, te da jeovom gestom dokazao svoju potenu elju da ivi u miru s Jezeranima. U Sulisovoj pratnjibilo je sveenika koji e oistiti Visoku utvrdu od nemirnih duhova, objasnio je Godricpoglavarima - kao to je sam Sulis uvjeravao mog djeda - te e stoga, zakljuio je, preputanjedrevne tvrave Sulisu donijeti naem narodu dvostruki blagoslov.to su Osvveard i nii poglavari mislili o tome, ne znam. Suoeni s Godricovimentuzijazmom, s moi nabbanskog kneza, a moda ak i s vlastitim potajnim stidom zbogsmrti mog oca, odluili su popustiti. Knez Sulis i njegova novanevjesta dobili su na dar naputenu Visoku utvrdu, zajedno s njezinim uruenim zidinama iduhovima.Je li moja majka ljubila svog drugog supruga? Na to ne mogu ponuditi nita bolji odgovor odonoga o Sulisovim osjeajima, a oboje je preminulo tako davno da sam sada ostala jedina ivaosoba koja ih je poznavala. Kada ga je prvi put ugledala na dovratku Godricove kue, sigurno
je svima zapao za oko. Nije bio mlad - poput moje majke ve
je izgubio suprugu, premda jeon udovcem bio itavo desetljee, dok je njezina bol bila jo svjea - ali bio je velikan iznajveeg od svih gradova. Nosio je djevianski bijel ogrta preko svog oklopa, koji mu je naramenima pridravala kopa od lapis lazula s grbom obiteljske aplje. Zataknuo je kacigu podruku kad je stupio u dvoranu te je moja majka mogla vidjeti da je imao vrlo malo kose, tekrub kovra na zatiljku i iznad uiju, tako da mu je elo blistalo na svjetlu vatri. Bio je visok istasit, etvrtaste obrijane eljusti, irokog i istaknutog nosa. Njegovo snano, turobno liceimalo je nedokuiv i zamiljen izraz, ali i traak tuge - gotovo, jednom mi je rekla majka, da
je zamiljala kako bi takav izraz lica imao sam Gospod Bog na Dan odvagnua.Plaio ju je i uzbuivao - i jedno i drugo sam shvatila iz naina na koji je govorila o njihovuprvom susretu. Ali je li ga ljubila, tada ili u danima koji su slijedili? Ne znam. Je li vano?
Toliko godina kasnije teko je vjerovati da jest.
8/2/2019 Tad Williams - Plameni ovjek
6/28
6
Njezin boravak u svekrovoj kui 6io je, meutim, teak. Sto god da je u svojoj najdubljojnutrini osjeala prema njemu, ne dvojim da je bila sretna to se udaje za Sulisa.Onog mjeseca kada je moja majka umrla, a ja imala trinaest ljeta, otkrila mi je kako jevjerovala da se Sulis bojao zavoljeti je. Nikad to nije objasnila - bila u posljednjem stadijubolesti, i bilo joj je teko govoriti - a ja jo uvijek ne znam to je time mislila.
Pretposljednje rijei koje mi je uputila imale su jo manje smisla. Kada je bolest u njezinimgrudima postala tako teka da povremeno nije imala snage disati, ipak se uspjela dovoljnonapregnuti da izjavi: "Ja sam duh."Moda je govorila o svojoj patnji - o tome kako je osjeala da se jedva dri za ovaj svijet,poput plaljive due koja odbija poi na Nebo, pa se vjeno zadrava u blizini sebi poznatihmjesta. Njezin je posljednji zahtjev svakako dokazivao da se umorila od krugova ovog svijeta.Je li time eljela rei kako joj ivot nakon smrti mog oca nije bio nita drugo doli ivot jednesablasti? Ili je moda htjela kazati kako je postala sjenom u vlastitoj kui, neim to vreba umranim, opsjednutim hodnicima Visoke utvrde ekajui da joj panja njezina drugogsupruga udahne stvarni ivot - panja koju nikad nije dobila od tog utljivog, tajnamaoptereenog mukarca?
Moja sirota majka. Naa sirota, opsjednuta obitelj!Malo se ega sjeam iz prve godine majina braka s knezom Sulisom, ali ne mogu zaboravitidan kada smo uselili u na novi dom. Ostali su otili prije nas kako bi nam to je vie mogueolakali dolazak - znam to jer je velebni ator ve bio podignut na livadi Unutranjeg bedema,gdje smo prvih mjeseci spavali - ali djetetu kakvo sam bila, inilo se da jaemo nekuda kudanijedan smrtnik dotad nije prolazio.Oekivala sam da e vjetice ili divovi ljudoderi iskoiti iza svakog ugla.Uspinjali smo se cestom po litici pokraj Kraljevskog jezera sve dok nismo dospjeli doobrambenih zidina i poeli zaobilaziti sam zamak. Oni koji su proli prije nas uklesali sugrubu stazu u sjeni zidina, te nam je prolazak bio kudikamo laki nego to bi bio samonekoliko dana ranije. Ujahali smo u tunel usjeen izmeu zidina i ume. Tamo gdje drvee igrmlje nije bilo raskreno, Kraljevska je uma rasla do samog ruba zamka, upirui korijenjemi mladicama da probije velebno kamenje zidina.Pred sjevernim dverima zamka nismo zatekli nita osim raiene povrine na obronku,pusto panjeva i spaljene trave - gradi Erkvnchester koji se danas prostire svud oko podnojazamka jo nije bio ni zamiljen. Nije sve umsko raslinje bilo odstranjeno. Puzavice su joprianjale uz stupove uruene straarnice, ukorijenjene u pukotine udnog, sjajnog kamena koji
je jedini preostao od izvornih vratnica, visei u dugim pletenicama preko otvora kako bistvorile zamrenu, ivu sjenicu."Vidite?" rairio je knez Sulis svoje snane ruke kao da je sam osmislio i stvorio tu divljinu."Stvorit emo si dom u najveoj i najstarijoj od svih kua."
Dok ju je vodio preko praga u ruevine drevnog zamka, moja je majka ocrtala znak Drveta nasvojim grudima.Sada znam mnogo toga to nisam znala onog prvog dana kada smo doli u Visoku utvrdu. Odsvih mnogobrojnih pria o tom mjestu, za neke sada mogu tvrditi da su lane, no za druge samsada sigurna da su istinite. Prvo, nema sumnje da su Sjevernjaci ondje ivjeli. Tijekom godinapronala sam mnogo njihovih novia oznaenih grubom runom 'F' njihova kralja Fingila, aostavili su i istrunule ostatke svojih drvenih dugih kua na Vanjskom bedemu, koje su radnicimog ouha otkrili u svojim iskapanjima. Stoga sam zakljuila da, ako je pria o tome da suondje ivjeli Sjevernjaci istinita, onda se podrazumijevalo da je legenda o zmaju takoermogla biti tona, kao i strana pria o tome kako su Sjevernjaci poklali besmrtne stanovnikezamka.
8/2/2019 Tad Williams - Plameni ovjek
7/28
7
Ali nisu mi trebali tako prozaini dokazi poput novia ili ruevina da mi dokau kako je nasdom bio pun nemirnih duhova. U to sam se i sama nedvojbeno uvjerila, one noi kada samugledala plamenog ovjeka.Moda nekog tko je odrastao u Nabbanu ili u kojem od drugih velikih gradova na jugu ne bitoliko zaprepastio prvi pogled na Visoku utvrdu, ali ja sam bila dijete jezerskog naroda. Prije
tog dana, najvee zdanje kojemu sam se ikad pribliila bila je velika dvornica naeg gradagdje su se poglavari sastajali svakog proljea - graevina koja se lako mogla sakriti u bilokojem od mnogobrojnih dijelova Visoke utvrde da se vie nikad ne pronae. Tog prvog danapostalo mi je jasno da su velianstveni zamak mogli izgraditi samo divovi.Ve su i same obrambene zidine bile dovoljno impresivne za malenu djevojicu - deset putavie od mene i sazdane od golemog, grubog kamenja koje u mojoj mati ondje nije mogaopostaviti nitko manji od najveih orijaa - ali unutranji zidovi, na mjestima gdje su jo stajali,nisu bili samo iznimno veliki ve i lijepi. Bili su sazdani od sjajnog bijelog kamena ulatenogpoput nakita, od blokovaiste veliine poput onih na vanjskom zidu, ali s potpuno nevidljivim spojevima tako dajeizdaleka svaki zid izgledao kao cjelina, vijugav komad slonovae ili kosti koji je izbijao iz
obronka.Mnoge izvorne graevine u utvrdi bile su spaljene ili poruene, a neto od toga bilo jeuinjeno kako bi narod Rimmersgarda mogao upotrijebiti kamen da podigne vlastitu kulu,trbuastu poput bave, ali vrlo visoku. Na nekom drugom mjestu ta bi golema sjevernjakakonstrukcija strila iznad cijelog krajobraza i svakako predstavljala arite mog divljenja. Alina tom drugom mjestu nije bilo Aneoskog tornja.Tada mu nisam znala ime - zapravo, nije ni imao ime, jer mu se lik na samom vrhu jedvanazirao - ali im sam ga spazila, znala sam da na cijeloj zemlji ne postoji nita slino, a ovajput djetinje je pretjerivanje bilo opravdano. Ulaz mu je bio zakren hrpama kra kojeSjevernjaci nisu stigli raistiti, a veina donjeg dijela fasade napukla je ili se odlomila unekoj nezamislivoj kataklizmi, te mu je podnoje bilo sazdano od neobraena kamena, ali jesveudilj strio u nebo poput velebnog bijelog onjaka, vii od ijednog drveta, vii od iega tosu smrtnici ikad sagradili.Uzbuena, ali i uplaena, zapitala sam majku moe li toranj pasti na nas. Pokuala meohrabriti rekavi kako je ondje stajao due nego to mogu zamisliti, moda ak i prije nego tosu ljudi poeli ivjeti pokraj Kraljevskog jezera, ali to me samo nagnalo da osjetim druga, joneobinija uvstva.Posljednje rijei koje mi je majka uputila bile su: "Donesi mi zmajevu kandu."Isprva sam pomislila da su joj misli u tim posljednjim satima njezine bolesti odlutale do naihprvih dana u zamku.Pria o zmaju Visoke utvrde, stvoru koji je otjerao posljednje Sjevernjake, bila je tako drevna
da je izgubila veinu svoje zastrauju
e mo
i, ali se jo mogla dojmiti malene djevoj
ice.Vojnici iz pratnje mog ouha znali su mi donositi komadie uglaanog kamena - nakon nekog
vremena doznala sam da su to bile krhotine smrvljenih zidnih klesarija iz najstarijih dijelovazamka - i govoriti mi: "Gle, evo odlomljenog komada kande velikog crvenog zmaja. On ividolje u peinama pod zamkom, ali ponekad nou izae na povrinu da pronjuka okolo. Njuimale djevojice da ih pojede!"Prvih nekoliko puta sam im povjerovala. Kasnije, kako sam postajala starija i manjepovodljiva, poela sam se podsmjehivati samoj ideji o zmaju. Sada kad sam starica, ponovnome progone snovi o njemu. Ponekad ak i na javi ini mi se da ga slutim dolje u tami podzamkom, osjeam trenutke nemira koji remete njegov dug, dubok san.Stoga sam te davne noi, kada mi je majka na umoru naloila da joj donesem zmajevu
kandu, pomislila kako se to ona prisjea neeg iz prve godine naeg boravka u zamku. Basam se spremala potraiti koji od starih kamenia, kada mi je Ulca, njezina kmetica - ono to
8/2/2019 Tad Williams - Plameni ovjek
8/28
8
Nabbanci zovu dvorkinjom ili osobnom slukinjom - rekla kako to nije bilo ono to je mojamajka traila. Zmajeva kanda, objasnila mi je, bila je arolija koja je pomagala onima kojipate da pronau brzu smrt. Ulki su u oima blistale suze, a drim kako je bila dovoljnopredana pripadnica aedonitskog naroda da ju je ta ideja uznemirivala, no radilo se o razumnojmladoj eni koja nije troila vrijeme vaui i protiv. Rekla mi je da u takvo to najlake
pronai ako se raspitam kod ene po imenu Xanippa koja je ivjela u naselju to je iznikloodmah pod zidinama Visoke utvrde.Jedva sam zala u ensko doba, ali jo sam se uvelike osjeala poput djeteta. I sama pomisaona tako kratko putovanje izvan zidina poslije mraka prilino me plaila, ali vlastita me majkaza to molila, a odbiti zahtjev na samrtnikoj postelji bio je grijeh davno prije nego to jeMajka Crkva dola i poela imenovati i odjeljivati dobro od zla. Ostavila sam Ulcu uzmajino uzglavlje i pohitala kroz kiom obliven i mrakom okovan zamak.ena zvana Xanippa neko je bila bludnica, ali kako je bivala sve starija i deblja, zakljuila jeda mora promijeniti zvanje te je dola na glas kao travarica. Njezina trona kolibica, koja senaslanjala uz jugoistoni obrambeni zid utvrde gledajui prema Kraljevskoj umi, bila je punadima i gnusnih zadaha. Xanippa je imala kosu poput ptijeg gnijezda, sputanu neim to je
neko bila lijepa vrpca. Lice joj je neko moda bilo okruglo i pristalo, ali godine i salopretvorili su ga u neto to se moglo uloviti u ribarsku mreu. Osim toga, bila je tako krupnada se nije pomakla sa svog tronoca uz vatru cijelo vrijeme dok sam ondje bila - a ni u veinidrugih prilika, pretpostavila sam.Xanippi sam isprva bila vrlo sumnjiva, ali kad je otkrila tko sam i to elim, i vidjela dokaz i\amom licu, primila je tri mala novia koja sam joj dala i pokazala mi rukom da joj donesemnapuklu drvenu krinju iz kutka uz ognjite. Poput svoje gospodarice, krinja je oiglednoneko bila u boljem stanju i ljepe oliena. Polegla ju je na izboenjesvog trbuha i stala pretraivati iznimnom pomnjom koja je bila u potpunoj suprotnosti sasvime ostalim na njoj."Ah, evo", rekla je naposljetku. "Zmajeva kanda." Pruila je ruku da mi pokae netozakrivljeno i crno. To je svakako bila kanda, ali premalena da bi pripadala ijednom zmajukojeg sam mogla zamisliti. Xanippi nije promaklo moje oklijevanje. "To je sovina kanda,budalice. 'Zmajeva kanda' je samo ime." Pokazala je na majunu staklenu kuglicu na vrhuaporka. "Nemoj to iupati ili razbiti. Zapravo, uope ga ne diraj. Ima li lisnicu?"Pokazala sam joj kesicu koja mi je uvijek visjela na vrpci oko vrata. Xanippa se namrtila."Tkanina je vrlo tanka." Pronala je neku krpu u jednom od depova svoje bezobline haljinei zamotala kandu, a zatim je spustila u moju lisnicu i spremila u moj prsluk. Dok je to inila,utipnula me za dojku tako jako da sam zastenjala od bola, a onda me potapala po glavi."Milosrdna Rijapo," zareala je, "jesam li ikad bila ovako mlada? U svakom sluaju, budioprezna, slatka moja. Na vrku kande je iscjedak srcotrova iz Wranskih movara. Bude li
neoprezna, jedan njezin ubod pobrinute se da umre kao djevica." Nasmijala se. "A to neeli, zar ne?"
Ustuknula sam prema vratima. Xanippa se nacerila kada je opazila moj strah. "I pazi da svomouhu preda moju poruku. Nee pronai to to trai meu ovdanjim enama ni medutravaricama jezerskog naroda. Reci mu da mi moe vjerovati na rije, jer da mogu rijeitinjegovu zagonetku, rijeila bih je - i, oh, skupo bih mu naplatila za to! Ne, morat e pronaiumsku vjeticu i njoj uputiti svoja pitanja."Ponovno se nasmijala kada sam napokon uspjela otvoriti vrata i pobjei. Kia je sada jo jaepadala, te sam se poskliznula i pala nekoliko puta, ali sam svejedno trala cijelim putom doUnutranjeg bedema.Kad sam stigla do majine postelje, sveenik je ve bio doao i otiao, kao i moj ouh, koji,
rekla mi je Ulca, nije prozborio ni rijei. Majka je umrla nedugo nakon to sam otila na svojzadatak. Iznevjerila sam je - ostavila je da pati i umre bez obitelji uza se. Stid i tuga pekli su
8/2/2019 Tad Williams - Plameni ovjek
9/28
9
me tako jako da nisam mogla zamisliti da e bol ikad popustiti. Dok su je druge enepripremale za ukop, nisam mogla nita drugo osim plakati. Zmajeva kanda klatila mi se blizusrca, gotovo posve zaboravljena.Provela sam tjedne lunjajui zamkom, izgubljena i nesretna. Sjetila sam se poruke koju mi jeXanippa dala tek kad mi je mati bila mrtva i pokopana gotovo mjesec dana.
Pronala sam svog ouha na zidini koja je gledala prema Kraljevskom jezeru, i prenijela muXanippine rijei. Nije me upitao kako to da prenosim poruke jedne takve ene. Nije ak niimpokazao da me uo. Oi su mu bile uprte u neto u daljini - u ribarske amce, moda, mutne umagli.Prve godine u ruevnoj Visokoj utvrdi bile su teke, ne samo za majku i mene. Knez Sulis jemorao nadgledati obnovu, golem i beskrajno sloen zadatak, kao i bodriti vlastiti narod da imduh ne klone tijekom prve teke zime.Lako je vojnicima, u poetnom aru odanosti i srdbe, zakleti se da e svog krivo optuenogvojskovou slijediti kamo god on krenuo. Neto posve drugo je kad se taj vojskovoazaustavi, kada se slijeenje pretvori u pravo izgnanstvo. Kada je nabbanskim trupama postalo
jasno kako e im ta hladna zabit Erkvnlanda dovijeka biti dom, poeli su problemi - opijanje i
tunjave meu vojnicima, te jo alosniji incidenti izmeu Sulisovih ljudi i lokalnog naroda...mog naroda, iako mije kadikad bilo teko sjetiti se toga. Nakon majine smrti ponekad sam seosjeala kao da sam ja onaj pravi izgnanik, okruena nabbanskim imenima, licima i jezikomak i usred vlastite zemlje.Iako nismo uivali u toj prvoj zimi, preivjeli smo je, i nastavili onako kako smo zapoeli, kaokuanstvo izvla-tenih. No, ako se ikad rodio ovjek sposoban izdrati takvo stanje, bio je tomoj ouh.Kada ga se sad prisjeam, kada si opet predoavam ono visoko, tmurno elo i strogo lice,zamiljam ga kao otok, koji stoji sam s druge strane opasnih voda, dovoljno blizu, ali nikadpohoen. Bila sam premlada i previe stidljiva da bih pokuala premostiti jaz koji nas jedijelio, ali to gotovo nita ne bi promijenilo - Sulis se nije inio poput ovjeka koji je aliozbog vlastite samoe. Usred prepune prostorije njegov je pogled vjeito poivao na zidovimaumjesto na ljudima, kao da je mogao vidjeti kroz kamen neko bolje mjesto. ak i unajsretnijem i najsveanijem raspoloenju rijetko sam ga ula da se smije, a njegovi brzi,odsutni osmijesi davali su naslutiti kako ale koje je najvie volio nekom drugom ne bi bileshvatljive.Nije bio lo ovjek, ak niti teak ovjek, kao to je to bio moj djed Godric, ali gledajuineizmjernu odanost njegovih vojnika, bilo mi ju je katkad teko objasniti. Tellarin mi je rekaoda su mu, kada je pristupio Avallesovoj eti, ostali ispriali kako je knez Sulis jednom preniodvojicu svojih ranjenih posilnih s bojita, jednog po jednog, krozkiu thrithinkih strijela. Ako je to bila istina, onda je lako razumjeti zato su ga njegovi ljudi
voljeli, ali bilo je malo prilika za tako oite iskaze hrabrosti u dvoranama Visoke utvrdepunima jeke.
Dok sam jo bila mala, Sulis bi me znao potapati po glavi kada bismo se susreli, ili mipostaviti pitanje koje je trebalo pokazati roditeljsko zanimanje, ali koje bi esto otkrilonjegovu nesigurnost u pogledu moje dobi i onoga to sam voljela raditi. Kada sam poelapoprimati enske obline, postao je jo korektniji i slubeniji te mi dijelio komplimente naodjei ili vezivu na onaj isti promiljeni nain kojim je pozdravljao itelje Visoke utvrde naAedonovo, kada bi svakog ovjeka pozvao po imenu - nauenom iz majordomovih poslovnihknjiga - prolazei pokraj njih, i svakom zaelio dobru godinu.Sulis se poeo jo vie udaljavati u godini nakon majine smrti, kao da gaje njezin gubitaknapokon oslobodio spona svakodnevnih zadataka koje je uvijek izvravao na tako ukoen,
uvjeban nain. Provodio je sve manje i manje vremena bavei se gospodarskim pitanjima,
8/2/2019 Tad Williams - Plameni ovjek
10/28
10
ve je umjesto toga satima sjedio itajui - ponekad cijelu no, umotan u teke halje da sezatiti od ponone studeni, troei vo-tanice bre nego ostatak kue zajedno.Knjige koje su stigle s njim iz palae njegove obitelji u Nabbanu bile su uglavnom tomovivjerskih tekstova, ali i knjige iz vojne i ope povijesti. Povremeno mi je doputao da zavirimu koju, ali premda sam .uila, itanje mi je jo uvijek ilo sporo, te se nisam dobro snalazila
medu udnim imenima i strojevima u prikazima bitki. Sulis je imao i druge knjige kojima minije dao blizu, jednostavno uvezane sveske koje je uvao zakljuane u drvenim krinjama.Prvi put kad sam vidjela kako jednu od njih sprema u pripadajui sanduk, otkrila sam da meto sjeanje progoni danima poslije. Kakve su to bile knjige, pitala sam se, kad su se moraledrati pod kljuem?Jedna od zakljuanih krinja sadravala je njegove osobne zapise, ali to sam otkrila tek dvijegodine kasnije, malo prije noi Crne Vatre.Bilo je to u razdoblju nakon majine smrti, onog dana kada sam ga zatekla kako ita na sivomsvjetlu koje se slijevalo u prijestolnu dvoranu, i tada me knez Sulis uistinu pogledao u oi prvii posljednji put koliko se sjeam.Kada sam ga stidljivo upitala to radi, dopustio mije da razgledam knjigu na njegovu krilu,
prelijepo iluminiranu pripovijest o proroku Varrisu s apljom Honse Sulis izraenom u pozlatina uvezu. Ocrtala sam prstom ilustraciju Varrisa muenog na kotau. "Jadni, jadni ovjek",rekla sam. "Kako lije samo patio. A sve zato stoje ostao vjeran svom Bogu. Gospod mu jesigurno priredio velianstven doek na Nebu."Slika Varrisa u njegovoj agoniji blago je poskoila - iznenadila sam svog ouha do te mjereda se lecnuo. Podigla sam pogled i zatekla ga kako netremice zuri u mene, smeih oiju tolikoispunjenih meni neprepoznatljivim osjeajima da sam se na trenutak pobojala kako e meudariti. Podigao je svoju krupnu, iroku ruku, ali njeno. Dotakao mi je kosu, a onda savioprste u aku, nijednom ne odvojivi svoj plamtei pogled s mene."Sve su mi oduzeli, Breda." Glas mu je bio stisnut od boli koju nisam mogla ni poetipoimati. "Ali nikad neu pognuti lea. Nikad."Zadrala sam dah, nesigurna i jo uvijek malko preplaena. Trenutak poslije moj se ouhpribrao. Prinio je aku usnama i hinio da kalje - bio je najloiji prijetvornik kojeg sam ikadupoznala - a onda me zamolio da ga pustim da dovri itati dok jo ima svjetla. Do dananjegdana ne znam koga je okrivljavao da su mu sve oduzeli - imperatora i njegov dvor uNabbanu? Sveenike Majke Crkve? Ili moda ak i Boga i Njegovu aneosku vojsku?Znam samo da mi je pokuao objasniti to je to izgaralo u njemu, ali nije mogao pronairijei. Znam takoer da me je barem u tom trenutku dua zaboljela zbog njega.Moj me Tellarin jednom upitao: "Kako je mogue da te nijedan drugi mukarac nije uiniosvojom? Lijepa si, i kraljeva si ki."Ali kao to sam ve rekla, knez Sulis nije bio moj otac, a nije bio ni kralj. A dokaz u zrcalu
koje je neko
pripadalo mojoj majci navodio je na pomisao da je moj vojnik pretjerivao i upogledu moje pristalosti. Dok je moja mati bila plava i zraila svjetlom, ja sam bilacrnomanjasta. Dok je ona imala dug vrat i udove, te bujne bokove, ja bijah sitna, poput kakvadjeaka. Nikad nisam zauzimala mnogo mjesta na ovoj zemlji - niti u pod njom, to se togatie. Gdje god mi iskopaju grob, nee morati premjestiti mnogo tla.Ali Tellarin je govorio rijeima ljubavi, a ljubav je vrsta arolije koja iskljuuje razum."Kako moe voljeti grubijana poput mene?" upitao me. "Kako moe voljeti ovjeka koji tinee donijeti druge posjede osim farme koju moe kupiti vojnika mirovina? Koji tvojoj djecine moe podariti plemiki naslov?"Jer ljubav ne zbraja raune, trebala sam mu rei. Ljubav donese odluku, a onda joj se potpunopreda.
No, da je mogao sebe vidjeti onakvog kakav je bio kada sam ga prvi put ugledala, ne bipostavljao nikakva pitanja.
8/2/2019 Tad Williams - Plameni ovjek
11/28
11
Bilo je rano proljetno jutro u mojoj petnaestoj godini ivota, a straari su opazili brodovekako se s prvim jutarnjim svjetlom primiu preko Kraljevskog jezera. To nisu bile obineribarske brodice, ve teglenice koje su prevozile vie od tucet ljudi i njihovih ratnih konja.Mnogo se stanovnika zamka okupilo da vidi dolazak putnika i uje njihove vijesti.Kad su iskrcali sav tovar na obalu jezera, Tellarin i ostala druina uzjahali su konje i uspeli se
puteljkom na brdo i kroz glavne dveri. Same dveri tek su se nedavno obnovile- bila su to gruba vrata od tekih, neobraenih balvana, ali dovoljno jaka da poslue u sluajurata. Moj ouh je imao razloga za oprez, to e delegacija koja je tog dana pristigla i dokazati.Zapravo je Tellarinov prijatelj Avalles slovio kao voa tih ljudi, jer je Avalles imao vitekinaslov i bio jedan od neaka Sulisove obitelji, ali nije bilo teko vidjeti kome su vojnicizapravo bili odani. Mom je Tellarinu bilo jedva dvadeset ljeta kada sam ga prvi put vidjela.Nije bio naoit- lice i nos bili su mu preduguljasti da bi resili jednog od anela naslikanih u ouhovimknjigama - ali ja sam ga drala vrlo, vrlo lijepim. Skinuo je kacigu da outi jutarnje sunce dok
je jahao, a plava mu se kosa zavijorila na vjetru s jezera. ak je i moje neiskusno oko mogloprimijetiti da je jo mlad za ratnika, ali sam mogla vidjeti da su mu se ljudi koji su s njime
jahali divili.Njegove su me oi pronale u gomili koja je okruivala mog oca, te se osmjehnuo kao da meprepoznaje, iako se nikad dotad nismo vidjeli. Krv je uskipjela u meni, ali bijah tolikoneiskusna, da nisam ni prepoznala vruicu ljubavi.Moj je ouh zagrlio Avallesa, a onda dopustio Tellarinu i ostalima da kleknu pred njim dok sesvaki redom zaklinjao na vjernost, iako sam bila sigurna da Sulis jedva eka da obred zavrikako bi se mogao vratiti svojim knjigama.etu je poslalo vijee ouhove obitelji iz Nabbana. Pismo vijea, koje je donio Avalles,izvjetavalo je da se na imperijalnom dvoru u Nabbanu ponovno rogoborilo protiv Sulisa, tosu veinom poticali aedonitski sveenici. Siromah koji gaji udna, bezbona uvjerenja bio je
jedno, pisalo je vijee, ali kada ta ista uvjerenja ima plemi s novcem, zemljom i slavnimimenom, mnogi e ga monici smatrati prijetnjom. U strahu za ivot mog ouha, njegova jeobitelj poslala brino odabranu etu i upozorenje Sulisu da bude oprezniji no ikad.Unato nemilom zadatku druine, vijesti od kue uvijek su bile dobrodole, a mnogi su sepripadnici nove ete borili rame uz rame sa lanovima ouhove vojske. Bilo je mnogo sretnihsusreta.Kada se knez Sulis napokon uspio povui na itanje, ali prije nego to me Ulca otjerala podkrov, Tellarin je zamolio Avallesa da mi bude predstavljen. Sam je Avalles bio crnomanjastmladi sumorna h'ca i tek iznikle brade, samo nekoliko ljeta stariji od Tellarina, ali je zraiotolikom ozbiljnou tipinom za Sulijevce da je djelovao poput neijeg ishlapjelog starogstrica. Prevrsto mi je stisnuo ruku i promrmljao nekoliko nespretnih komplimenata
o tome kakvo lijepo cvijee cvate na sjeveru, a onda me predstavio svom prijatelju. Tellarin mi nije poljubio ruku, ali me kudikamo vre prikovao svojim svijetlim oima.
Rekao je: "Zauvijek u se sjeati ovog dana, moja gospo", a onda se naklonio. Ulca meuhvatila za lakat i odvukla odatle.ak i usred ljubavne groznice, koja je potrajalo cijelo moje petnaesto ljeto, nisam mogla a dane opazim kako su se promjene koje su se pojavile kod mog ouha nakon majine smrti svevie pogoravale.Knez Sulis sada gotovo i nije naputao svoje odaje, zatvarajui se sa svojim knjigama izapisima, i pojavljujui se samo kako bi rijeio najhitnije poslove. Redovito je razgovaraosamo s ocem Ganarisom, vojnim kapelanom bez dlake na jeziku, koji je kao jedini sveenikotiao sa knezom Sulisom iz Nabbana. Sulis je smjestio svog starog ratnog druga u
novoobnovljenu kapelu, koja je bila jedno od rijetkih mjesta kamo je gospodar Visoke utvrdejo zalazio. Njegovi posjeti, meutim, nisu naizgled pretjerano uveseljavali starog kapelana.
8/2/2019 Tad Williams - Plameni ovjek
12/28
12
Jednom sam ih vidjela kako se oprataju, a kad se Sulis okrenuo i stao probijati kroz vjetarvraajui se preko dvorita u nau rezidenciju, Ganaris je za njim uputio pogled koji je biomrk i tuan - izraz, pomislila sam, ovjeka iji je stari prijatelj smrtno bolestan.Da sam pokuala, moda sam mogla uiniti neto da pomognem svom ouhu. Moda jepostojao nekakav drugi put osim onog koji nas je doveo do podnoja drveta koje raste u tami.
Ali da budem iskrena, iako sam opaala sve te znakove, malo sam se na njih obazirala.Tellarin, moj vojnik, poeo mi je udvarati - isprva samo pogledima ipozdravima, a potom i malim darovima - te je sve drugo u mom ivotu postalo beznaajno uusporedbi s tim.Zapravo, sve se toliko promijenilo da se inilo kao da je novo, krupnije sunce svitalo na nebuponad Visoke utvrde, kupajui svaki kutak svojim svjetlom. ak i najobiniji zadacipoprimali su novo znaenje zbog mojih osjeaja prema svjetlookom Tellarinu. Katekizam isatove itanja sada sam marljivo odraivala kako me moj dragi ne bi smatrao neukom urazgovoru... osim onih dana kada sam ih jedva mogla pratiti od pustog sanjarenja o njemu.Moje etnje po posjedu zamka postale su izlikama da ga potraim, nadajui se da e nam sepogledi sresti preko dvorita ili sa suprotnih krajeva hodnika. ak su i narodne prie koje mi
je Ulca pripovijedala dok smo vezle, a koje su ranije bile tek jedan od naina da ugodnoprovedemo vrijeme, sada djelovale posve novo. Prinevi i princeze koji su se zaljubljivali bilisu Tellarin i ja. Svaki njihov trenutak patnje izgarao je u meni poput vatre, njihovi konanitrijumfi oduevljavali su me tako duboko da sam se nekih dana pribojavala kako u sedoslovce onesvijestiti.Nakon nekog vremena, Ulca, koja je neto nasluivala ali nije nita pouzdano znala, poela jeodbijati da mi ispria ijednu priu u kojoj se spominjalo ljubljenje.Ali dotad sam ja ve imala svoju priu, i stubokom je proivljavala. Moj vlastiti prvi pojjubacdogodio se dok smo etali po ogoljelu, vjetrovitu vrtu koji je leao u sjeni Sjevernjakogtornja. To runo zdanje uvijek mije poslije toga bilo lijepo, a ako sam, ak i za najhladnijihdana, mogla vidjeti tu kulu, redovito bi mi postalo toplo oko srca."Tvoj bi mi ouh mogao odsjei glavu", rekao mi je moj vojnik dok je svojim obrazom lakookrznuo moj. "Iznevjerio sam i njegovo povjerenje i svoj poloaj.""Onda si ionako osuen na smrt," apnula sam, "pa to ti znai jo jedna kraa." Odvukla samga dublje u sjene i poljubila sve dok me usne nisu zaboljele. Bila sam iva kao nikad prije, igotovo raspameena time. Bila sam gladna njega, njegovih poljubaca, njegova daha, zvukanjegova glasa.Darivao me sitnicama koje se nisu mogle nai u turom, promiljenom kuanstvu knezaSulisa - cvijeem, slatkiima, biuterijom koju je pronalazio na trnicama u novom graduErkvnchesteru, pred dverima zamka. Jedva sam se mogla prisiliti da kuam ueerene smokvekoje mi je donosio, ne zato to su bile preskupe za njegovu lisnicu, iako jesu - nije bio bogat
kao njegov prijatelj Avalles - ve
zato to su to bili njegovi darovi, te stoga skupocjeni.Uiniti neto tako razorno kao pojesti ih, inilo se nezamislivo rasipnim."Jedi ih polako, onda", kazao mi je. "Ljubit e ti usne kad ja ne budem mogao."Predala sam mu se, naravno, u cijelosti i do kraja. Ulkine mrane aluzije o okaljanim enamakoje su se utapale u Kraljevskom jezeru, o nevjestama koje su osramoene vraali njihovimobiteljima, ak i o kopilanstvu kao uzroku tuceta stranih ratova, sve su bile zanemarene.Ponudila sam Tellarinu i svoje tijelo, a ne samo srce. Tko i ne bi? Kada bih ponovno bila tamlada djevojka, koja je iz sjene tunog djetinjstva izala na vedrinu dana, opet bih to uinila, is jednakom radou. ak i sada kad uoavam glupost svojih djela, ne mogu kriviti djevojkukoja sam bila. Kada ste mladi i ivot se prua tako daleko u budunost predStresao je glavom - pokret je djelovao gotovo poput drhtaja - a onda se okrenuo i otabanao
dalje.Nekoliko dana poslije u Visoku su utvrdu doveli vjeticu okovanu lancima.
8/2/2019 Tad Williams - Plameni ovjek
13/28
13
Saznala sam da su enu doveli u zamak tek kad mi je Tellarin rekao za to. Dok smo lealisklupani na mojoj postelji nakon voenja ljubavi, iznenada je objavio: "Knez Sulis je uhvatiovjeticu."Prenula sam se. ak i sa svojim ogranienim iskustvom, znala sam da to nije bio uobiajentijek aputanja na jastuku. "Kako to misli?"
"Ona je ena koja ivi u umi Aldheorte", rekao je, izgovorivi erkvnlandski naziv sa svojomuobiajenom armantnom nespretnou. "esto zalazi na trnicu u grad na Ymstrecci, istonoodavde. Tamo je dobro poznata - pripravlja biljne lijekove, mislim, arima lijei bradavice, isline gluposti. Tako mi je u svakom sluaju rekao Avalles."Sjetila sam se poruke koju je biva bludnica Xanippa po meni poslala mom ouhu one noikada mi je umrla majka. Unato toploj veeri, navukla sam gunj preko naih vlanih tijela."Zato je knez Sulis treba?" upitala sam.Tellarin je odmahnuo glavom, nehajno. "Zato to je vjetica, pretpostavljam, i stoga protivBoga. Avalles i neki od vojnika veeras su je uhitili i doveli.""Ali postoji na desetak travara i vraara u gradu na obali jezera gdje sam odrasla, a jo ih vieivi pred zidinama zamka. to e mu ba ona?"
"Moj gospodar smatra kako ona nije samo neka bezazlena stara vraara", rekao je Tellarin."Bacio ju je u jednu od najdubljih elija pod prijestolnom dvoranom, i okovao joj ruke i nogelancima."Morala sam to vidjeti, dakako, koliko iz znatielje, toliko iz brige zbog naizgled sve veegludila mog ouha.Ujutro, dok je knez Sulis jo spavao, spustila sam se do elija. ena je bila jedini zatoenik -duboke su se elije rijetko koristile, jer su oni koje su drali u njima esto umirali od studeni ivlage prije nego to bi odsluili kaznu koja bi ostalima sluila za pouku - a straar koji jetamo bio na dunosti drage je volje dopustio pokerci gospodara zamka da bleji u vjeticu.Uputio me prema posljednjim vratima u podzemnoj komori.Morala sam se uspeti na prste da vidim kroz reetkasti prorez na vratima. Jedino svjetlostvarala je usamljena baklja koja je gorjela na zidu iza mene, te je vjetica veinom bilaskrivena u sjenama. Nosila je lance na zglavcima i glenjevima, ba kao to je Tellarin rekao,i sjedila na podu pri dnu elije bez prozora, a zgurena su joj ramena davala oblik pokislog
jastreba.Dok sam zurila, lanac je gotovo neprimjetno zvecnuo, iako ona nije podigla pogled. "tohoe, mala keri?" Imala je iznenaujue dubok glas."Knez... knez Sulis je moj ouh", izustila sam naposljetku, kao da je to neto objanjavalo.Njezine su se oi naglo otvorile, krupne i ute. Ve sam bila zakljuila da je imala oblikgrabeljivice - sada sam se gotovo pobojala da e poletjeti na mene i rastrgati me otrimaporcima. "Dola si govoriti njemu u prilog?"
upitala je. "Reiu ti to sam i njemu - na njegovo pitanje nema odgovora. Barem ne onogkoji mu ja mogu dati."
"Koje pitanje?" upitah, jedva sposobna disati.Vjetica je na trenutak kiljila u mene u tiini, a onda se osovila na noge. Mogla sam vidjetida joj je naporno podii lance. Dovukla se naprijed sve dok svjetlo kroz prorez na vratima nijeizravno palo na nju. Tamna joj je kosa bila ostriena kao mukareva. Nije bila ni lijepa niruna, ni visoka ni niska, ali bilo je u njoj neke moi, posebice u pozornim utim fenjerimanjezinih oiju, koje su privukle moj pogled i zadrale ga. Bila je neto to dotad nisam vidjelai to nisam uope razumjela. Govorila je poput obine ene, ali je zraila divljinom poputudara groma u daljini, poput odbljeska srne u bijegu. Osjeala sam se tako nesposobnomodvratiti pogled da sam se pobojala kako me zaarala.
Naposljetku je odmahnula glavom. "Neu te uplitati u oevo ludilo, dijete.""On nije moj otac. Oenio je moju majku."
8/2/2019 Tad Williams - Plameni ovjek
14/28
14
Njezin je smijeh zvuao gotovo poput lavea. "Shvaam."Nelagodno sam se premjestila s noge na nogu, lica jo uvijek pritisnutog izmeu reetki.Nisam znala zato sam se uope obratila toj eni, ni to sam od nje htjela. "Zato si ulancima?""Jer me se boje."
"Kako se zove?" Namrtila se, ali nita nije rekla, pa sam pokuala neto drugo. "Jesi li zbiljavjetica?"Uzdahnula je. "Odlazi, mala keri. Ako nema veze s ouhovim sumanutim idejama, onda ti
je bolje da se dripodalje od svega ovoga. Nije potrebno biti arobnica da bi se vidjelo kako ovo nee dobrozavriti."Njezine su me rijei uplaile, ali jo se nisam mogla otrgnuti s vrata elije. "eli li togod?Hrane? Pia?"Ponovno me odmjerila, krupnim oima koje su gorjele kao u vruici. "Ovo je jo udnija kuanego to sam mislila. Ne, dijete. Ono to elim jest otvoreno nebo i moja uma, ali to neudobiti ni od tebe ni ikog drugog. Ali tvoj otac veli da sam mu potrebna - nee dopustiti da
umrem od gladi."Vjetica mi je tada okrenula lea i odvukla se u dno elije, struui lancima po kamenu.Uspela sam se stubama glave prepune do pucanja - uzbuene misli, tune misli, uplaenemisli, sve su se pomijeale i ispunile mi glavu ustreptalom zbrkom, poput ptica u zatvorenojprostoriji.Moj ouh je drao vjeticu utamnienu dok je mjesec Marris prelazio u Avrel, a proljetni danipromicali munjevitom brzinom. to god da je elio od nje, ona mu je to odbijala dati. Posjetilasam je mnogo puta, ali iako je na svoj nain bila prilino ljubazna, pristajala je razgovarati samnom samo o beznaajnim tricama. esto bi me zamolila da joj opiem kako je mraz na tluizgledao tog jutra, ili koje su ptice uale na drveu i to su pjevale, jer u toj dubokoj elijibez prozora, uklesanoj u kamen predgorja, nije mogla ni vidjeti ni uti nita od vanjskogsvijeta.Ne znam to me toliko privlailo k njoj. Nekako mi se inilo da ona posjeduje klju mnogihtajni - ouhova ludila, majine tuge, moje vlastite rastue strepnje o klimavosti temelja mojenove sree.Iako ju je moj ouh hranio, kao to je i rekla da hoe, te nije doputao da je maltretiraju nabilo koji nain osim samom injenicom njezina zatoenitva, vjetica je iz dana u dan vidnokopnjela, a tamni krugovi poput masnica stvorili su se oko njezinih oiju. eznula je zaslobodom, poput divlje ivotinje zatvorene u kavez, a od svoje je nesree postajala svebolesnija. Boljelo me gledati je, kao da mi je i samoj bila oduzeta sloboda. Svaki put kada bihprimijetila da je jo povuenija i slabija nego prije, ponovno bih proivljavala agoniju i stid
majinih posljednjih, jezivih dana. Svaki put kada bih ostavila
elije, odlazila sam negdje gdjesam mogla biti sama i plakala. ak i moji ukradeni sati s Tellarinom nisu mogli ublaiti tugu
koju sam osjeala.Bila bih zamrzila ouha zbog onoga to joj je inio, da i on iz dana u dan nije postajao svebolesniji, kao da je bio zarobljen u vlastitoj inaici njezine vlane elije. Kakvo god bilo topitanje koje je spomenula, ono je Sulisa muilo do te mjere da joj je, poten ovjek kakav jebio, oduzeo slobodu - do te mjere da je noima jedva spavao, i umjesto toga sjedio do prvogsvjetla zore itajui, piui i mrmljajui sebi u bradu u nekoj vrsti ekstaze. Kakvo god bilo topitanje, poela sam strahovati da e i on i vjetica zbog njega umrijeti.Jedini put kada sam prikupila hrabrost da upitam ouha zato ju je zatoio, zabuljio se prekomoje glave u nebo, kao da je ono poprimilo posve novu boju, i rekao mi: "Ovo mjesto ima
previe vrata, djevojko. Otvori jedna, zatim druga, i nae se tamo odakfe si krenuo. Nemogu pronai put."
8/2/2019 Tad Williams - Plameni ovjek
15/28
15
Ako je to bio odgovor, meni nije imao nikakva smisla.Ponudila sam vjetici smrt, a ona mi je zauzvrat darovala proroanstvo.Straari na zidu Unutranjeg bedema oglaavali su pononu smjenu strae kada sam ustala.Provela sam sate u postelji, ali san mi se nijednom nije pribliio. Zamotala sam se u najteiogrta i mugnula u hodnik. Mogla sam uti ouha kroz vrata, kao da razgovara s
posjetiteljem. Zaboljelo me uti njegov glas, jer sam znala da je sam.U ovaj sat jedini straar u elijama bio je sakat, stari vojnik koji se nije niti promekoljio usnu kada sam prola pokraj njega. Baklja u zidnom utoru gorjela je vrlo slabo, te isprva nisammogla razabrati vjetiin obris u sjenama. Htjela sam je zazvati, ali nisam znala to bih rekla.Imala sam osjeaj da me pritie teret golemog, uspavanog zamka.Naposljetku teki su lanci zazveketali. "Jesi li to ti, mala keri?" Glas joj bijae umoran.Nakon nekog vremena ustala je i pomakla se naprijed. ak i na slabom svjetlu, izgledala jestrano, kao na samrti. Moja se ruka prikrala kesi koja mi je visjela oko vrata. Dotakla samzlatno Drvo dok sam izgovarala nijemu molitvu, a onda osjetila krivulju onog drugogpredmeta, koji sam nosila sa sobom od noi majine smrti. U trenutku koji kao da je obasjalaposebna svjetlost, posve drugaija od treperavog sjaja baklje, izvukla sam zmajevu kandu i
provukla je kroz reetke.Vjetica je nadigla obrvu dok ju je uzimala. Oprezno ju je prevrnula na dlanu, a onda sealosno osmjehnula. "Otrovana sovina kanda. Vrlo prikladno. Daje upotrijebim na nekom odmojih uznika? Ili na sebi?"Nemono sam slegnula ramenima. "eli biti slobodna", bilo je sve to sam mogla sroiti."Ne ovako, mala keri", rekla je. "Barem ne ovaj put. Sluaj je htio da sam se ve predala - ili,radije, nagodila. Pristala sam dati tvom ouhu to to on misli da eli u zamjenu za svojuslobodu. Moram opet vidjeti i osjetiti nebo." Njeno mi je vratila kandu.Zurila sam u nju, gotovo bolesna od potrebe da doznam neke stvari. "Zato mi odbija reisvoje ime?"Jo jedan tuan osmijeh. "Jer svoje pravo ime ne otkrivam nikome. Jer bi svako drugo imebilo la.""Onda mi slazi.""udna kua, doista! U redu. Ljudi sa sjevera zovu me Valada."Isprobala sam ime na vlastitom jeziku. "Valada. Hoe li te sada osloboditi?""Vrlo brzo, ako nagodbu budu potovale obje strane.""Kakva je to nagodba?""Loa za sve." Opazila je moj pogled. "Ne eli znati, doista. Netko e umrijeti zbog ovogbezumlja - vidim to jednako jasno kao to vidim tvoje lice kako viri kroz vrata."Srce mi se pretvorilo u komad hladnog kamena u grudima. "Netko e umrijeti? Tko?"Njezin je izraz postao umoran, i mogla sam vidjeti da joj je bilo naporno stajati pod teinom
okova. "Ne znam. A umor me ve
ionako nagnao da ti previe toga otkrijem, mala keri. Tonisu tvoji poslovi."
Bila sam otjerana, jo nesretnija i zbunjenija. Vjetica e biti slobodna, ali netko drugi eumrijeti. Nisam mogla sumnjati u njezinu rije - nitko tko je vidio njezine uarene, tune oidok je govorila to ne bi mogao. Dok sam se vraalau svoju lonicu, hodnici Unutranjeg bedema inili su se posve novim mjestom, svijetomudnim i nepoznatim.Moji osjeaji prema Tellarinu jo su bili zapanjujue snani, ali u danima nakon vjetiinaproroanstva bila sam toliko opsjednuta tugom da se naa ljubav vie inila poput vatre koja
je studenu sobu inila pogodnom za prebivanje, negoli suncem koje je sve grijalo, kao to jeneko bila. Da moj vojnik nije imao vlastitih briga, sigurno bi to zamijetio.
Studen u meni postala je hladna poput najotrije zime kada sam naula Tellarina i Avallesakako govore o tajnom zadatku koji im je knez Sulis zadao, neto u vezi s vjeticom. Bilo je
8/2/2019 Tad Williams - Plameni ovjek
16/28
16
teko iznai kakva mu je bila nakana moj voljeni i njegov prijatelj ni sami nisu znali sve toje Sulis planirao, a razgovarali su izmeu sebe, a ne u korist njihova skrivenog prislukivaa.Uspjela sam razabrati tek to da su knjige mom ouhu pokazale kako se primakao as za nekivaan dogaaj. Zadatak im je bio da naloe ili pronau neku vrstu vatre. Pomou nje bi otilina kratko nono putovanje, ali nisu rekli - ili moda jo nisu znali tono koje noi. I mog
voljenog i Avallesa ta je mogunost vidno uznemiravala.Ako sam se bojala ve i ranije, kada sam mislila da najvea opasnost prijeti samo momsirotom, smuenom ouhu, sada sam se gotovo razboljela od uasa. Jedva sam teturalapreostalih sati tog dana, toliko sam bila zaokupljena milju da bi se neto moglo dogoditiTellarinu. Ispustila sam vezivo s perlicama toliko puta da mi gaje Ulca naposljetku oduzela.Kada je pao mrak, satima nisam mogla zaspati, a kad sam zaspala, prenula sam se daui idrui iz sna u kojem je Tellarin upao u plamen i gorio tono izvan mog domaaja.Leala sam prevrui se u postelji cijele noi. Kako sam mogla zatititi svog voljenog?Upozorenjem ne bih nita postigla. Bio je tvrdoglav, a najdublju je vjeru polagao samo u onestvari koje je mogao pojmiti i dotaknuti, te sam znala da se ne bi mnogo uzdao u rijei jednevjetice. U svakom sluaju, ak i ako bi mi povjerovao, to je mogao poduzeti? Odbiti
zapovijed kneza Sulisa zbog upozorenja koje je dobio od mene, svoje tajne ljubavnice? Ne,bilo bi beznadno pokuati nagovoriti Tellarina da ne ide - govorio je o odanosti svomgospodaru gotovo jednako esto kao o svojim osjeajima prema meni.Bila sam u agoniji od straha i znatielje. Sto je moj ouh planirao? to lije proitao u timknjigama daje sada izlagao opasnosti ne samo vlastiti ivot ve i ivot mog voljenog?Nitko od njih nita mi ne bi rekao, znala sam. ak je i vjetica izjavila kako to nisu bili mojiposlovi. Ako sam htjela ita otkriti, morala sam to uiniti sama.Odluila sam baciti pogled u ouhove knjige, one koje je skrivao i od mene i od ostalih.Neko bi to bilo gotovo nemogue, ali sada - budui da je cijele noi sjedio itajui, piui iapui sebi u bradu, mogla sam se uzdati da je Sulis, kada bi zaspao, spavao kao mrtav.Iskrala sam se u ouhove odaje rano slijedeeg jutra. Otjerao je sluge tjednima prije, a pukzamka vie mu se nije usuivao kucati na vrata ukoliko ih on sam ne bi pozvao. Odaje su bileprazne izuzev mog ouha i mene.Leao je izvaljen na postelji, a glava mu je visjela preko ruba slamarice. Da nisam znalakoliko je umjeren bio u svojim navikama, njegovo bi me duboko, hrapavo disanje i nain nakoji je zguvao gunjeve naveli na pomisao da se onesvijestio od pia, ali Sulis bi rijetko kadpopio ak i kale vina.Klju zakljuanih krinja nalazio mu se na vrpci oko vrata. Dok sam ga izvlaila iz koulje tosam opreznije znala, nisam mogla a da ne primijetim koliko je sretnije izgledao zaogrnutgunjevima sna. Bore na njegovu elu zagladile su se, a eljust mu vie nije bila stisnuta uodsutnoj grimasi koja je postala njegov stalan izraz lica. U tom trenutku, iako sam ga mrzila
zbog onog to je uinio vjetici Valadi, saalila sam se nad njim. Kakva god ga je ludostodnedavna zahvatila, bio je dobar ovjek na svoj nain, i u svoje vrijeme.
Promekoljio se i neto nerazgovjetno promrmljao. Dok mi je srce brzo udaralo, pourila samse da mu provuem vrpcu i klju preko glave.Kada sam pronala drvene krinje i otkljuala ih, stala sam vaditi i pregledavati ouhovezabranjene knjige, brzo i tiho listajui svaku redom, i jednim uhom pratei promjene unjegovu disanju. Veina jednostavno ukorienih svezaka bila je ispisana na meni nepoznatim
jezicima, dvije-tri na pismima koja nisam mogla ak ni prepoznati. One koje sam doneklerazumjela sadravale su ili bajke o vilenjacima ili prie o Visokoj utvrdi u doba Sjevernjaka.Proao je dobar dio sata kada sam otkrila labavo uvezanu knjigu naslovljenu Zapisi VargellisaSulisa, sedmog kneza Honse Sulis, sada gospodara Sulisove kutje u izgnanstvu. Precizan
rukopis mog ouha gusto je ispunio prve stranice,
8/2/2019 Tad Williams - Plameni ovjek
17/28
17
a zatim postao krupniji i manje savren kako se nastavljao, sve dok posljednje stranice nisuizgledale gotovo kao da ih je ispisalo dijete koje jo ui slova.um s postelje me prenuo, ali ouh je samo zastenjao i prevrnuo se na bok. Nastavila samitati knjigu to sam bre mogla. inilo se da se radilo o najsvjeijim zapisima iz njegovaivota - najraniji datumi u knjizi potjecali su iz prve godine naeg ivota u Visokoj utvrdi. Na
veini stranica nabrajali su se zadaci koje je valjalo obaviti u svrhu obnove Visoke utvrde, tezapisi vanih presuda koje je Sulis donio kao gospodar tvrave i njezinih pripadajuihposjeda. Bilo je i drugih zabiljeki osobne prirode, ali one su bile kratke i povrne. O onomstranom danu prije gotovo tri godine, napisao je samo: Cynethrith je umrla od plutjnegroznice. Bit tje pokopana na predgorju.Jedini spomen mene nalazio se u jednoj reenici zapisanoj nekoliko mjeseci ranije -Bredajedanas sretna. Bilo mi je neobino bolno to je moj ozbiljni ouh to primijetio i zabiljeio.Na kasnijim se stranicama gotovo i nisu spominjali domai ili vladarski poslovi, kao to je iSulis u svakodnevnom ivotu gubio zanimanje za njih. Umjesto toga, bilo je sve vie i viebiljeki o onome to je, ini se, proitao iz drugih knjiga - jedna je kazivala: Plesinnen tvrdi dabozcansko prozcdire smrtno kano ssto plamen prozcdire granu ili deblo. Kako onda... dok je
ostatak bio zamrljan - jedna je rije mogla biti zavli, a neto dalje mogla sam razabrati SvetoDrvo. Druga zabiljeka nabrojila je nekoliko Vrata koja je locirao netko po imenu Nisses, sobjanjenjima uz svaka, koja zapravo nita nisu objanjavala -premjesstena, proita-la sam ouhov drhtav rukopis pokraj jednih, ili iz razdoblja nenastanjenosti, ili ak, susret sMracznim stvorom.Tek sam na posljednje dvije strane pronala zapise o eni u eliji pod prijestolnom dvoranom.Napokon primih glas o zceni zvanoj Valada, navodila je jedna crkarija. Nitko zciv sjevernood Perdruina ne posjeduje znanje o Crnoj Vatri. Moraju se natjerati da otkrije ssto zna. Ispodtoga, jo neposlunijim rukopisom nekog je drugog dana bilo napisano, Vjesstica mi se opire,ali ne mogu podnijeti joss jedan neuspjeh kao u notji na Elizijino. Kamena notj slijedetjijetrenutak Jakih glasova pod utvrdom. Zidovi tje biti tanki. Pokazat tje mi put do Crne Vatre, jerdruge nade nema. Ili tje mi ona odgovoriti, ili smrt.Sjela sam na pete, nastojei pronai smisao u svemu tome. to god daje moj ouh planirao,dogodit e se uskoro - Kamena no bila je posljednja no mjeseca Avrela, i od nje nas jedijelilo samo nekoliko dana. Iz njegovih rijei nisam mogla dokuiti je li vjetici i daljeprijetila opasnost - je li ju kanio ubiti ako ga iznevjeri, ili samo ako pokua prekriti nagodbukoju je s njim sklopila? - ali nisam dvojila da e ta potraga za neim zvanim Crna Vatradonijeti opasnost svima ostalima, a to je najvanije i najstranije - mom vojniku, Tellarinu.Moj je ouh ponovno uzdahnuo u snu. Bio je to turoban zvuk. Spremila sam njegove knjigepod klju i ponovno se iskrala.Cijelog dana osjeala sam se odsutno i grozniavo, ali ovaj put nisam gorjela od ljubavi.
Strahovala sam za svog dragana i strepila za svog ouha i vjeticu Valadu, ali ono to samznala i kako sam to otkrila, nikome nisam mogla rei. Prvi put otkad me moj vojnik poljubio,
osjeala sam se osamljeno. Bila sam ispunjena tajnama, a za razliku od Sulisa, nisam imalaak ni knjigu kojoj bih se povjerila.Poi u za njima, naposljetku sam odluila. Slijedit u ih do mjesta koje je ouh spominjao,mjesta pod utvrdom gdje su zidovi bili tanki, a glasovi jaki. Dok budu tragali za CrnomVatrom, ja u vrebati na opasnost. Ja u ih sve zatititi. Bit u njihov aneo.Napokon je stigla Kamena no.ak i da nisam proitala ouhove zapise, mislim da bih znala kako je stigao as kada su kanilipotraiti Crnu Vatru, jer je Tellarin bio vrlo odsutan duhom i progonjen sjenama. Iako minita nije priznao dok smo skupa leali u mojoj lonici, mogla sam osjetiti da je bio
uznemiren zbog onog to se te noi spremalo. Ali ast i krv obvezivali su ga mom ouhu, tedrugog izbora nije imao.
8/2/2019 Tad Williams - Plameni ovjek
18/28
18
Obrecnuo se na mene kada sam ga poljubila u uho i uplela mu prste u kosu. "Daj ovjekumalo mira, djevojko.""Zato sebe zove ovjekom, a mene djevojkom?" zadirkivala sam ga, hinei bezbrinost kojuzapravo nisam osjeala. "Zar je razlika u godinama izmeu nas toliko velika? Nisam li ti vedarovala ono to me ini enom?"
Moj je vojnik bio nagao i nije uo ljubav u mojim rijeima. "Svatko tko ne odustaje kad ga zato zamole, dokazuje time daje dijete. A ja sam ovjek jer nosim vojniku znaku, i jer, akomoj gospodar zatrai, moram dati svoj ivot."Tellarin je bio pet ljeta stariji od mene, a tih davnih dana bila sam gotovo jednakoimpresionirana tom razlikom kao i on, no sada smatram da su svi mukarci nezreliji od svojihena, osobito kada im se dirne u ast.Dok je zurio u strop, izraz mu je od srditog postao ozbiljan, a ja sam znala da razmilja oonome to te noi mora uiniti. I ja sam se bojala, te sam ga ponovno poljubila, ovaj putnjeno, i ispriala se.Kada je otiao, pun isprika ija je namjena bila da prikriju njegovu pravu zadau, pripremilasam se za vlastito putovanje. Sakrila sam svoj najdeblji ogrta i est debelih votanica gdje ih
Ulca i druge slukinje nisu mogle pronai. Kada sam bila odjevena i spremna, dotakla sammajino zlatno Drvo tamo gdje je poivalo uz moje srce, i izrekla molitvu za sigurnost svihonih koji e se sa mnom spustiti u tamu.Kamena no - posljednja no Avrela, u zoru mjeseca Maia, crni sati kada prie kazuju daduhovi hodaju zemljom sve dok ih u grobove opet ne otjeraju zora i kukurikanje pijevca.Visoka utvrda leala je tiha oko mene dok sam slijedila svog voljenog i ostale kroz tamu. Nijese toliko inilo da zamak spava, ve kao da velika utvrda zadrava dah i eka.Pod Aneoskim tornjem postoji stubite, i upravo su se tamo i zaputili. Doznala sam za njprvi put te noi, dok sam stajala umotana u tamni ogrta, prislukujui iz sjene zida nasuprottornju. Slijedila sam etvero - svog ouha, Tellarina i njegova prijatelja Avallesa i enuValadu. Unato nagodbi koju je sklopila, vjetiine su ruke jo bile okovane. Raalostilo mevidjeti je sputanu poput ivotinje.Radnici koji su popravljali toranj postavili su grub drven pod iznad razbijenog kamenja starogpoda - moda kako bi osigurali da nitko ne propadne kroz neku od brojnih rupa, a moda
jednostavno da zatvore bilo kakve prolaze u najdublja prostranstva zamka. Neki su akpredlagali da se cijeli kat starog zamka zazida ciglama, kako se tuda ne bi moglo popeti nitato bi uznemirivalo san bogobojaznoj eljadi.Zbog tog drvenog poda dugo sam ekala prije nego to sam pola za njima kroz vanjski portaltornja, znajui da e mom ouhu i njegovim posilnima trebati vremena da pomaknu daske.Dok sam vrebala u sjenama pokraj zida kule, a vjetar se uljao Unutranjim bedemom,pomislila sam na Anela koji je stajao na vrhu tornja, lik pocrnio od stoljetne praine koju
nikakva kia nije mogla isprati, nagnut u stranu kao dae svakog trena izgubiti ravnoteu ipasti. Tko je bio taj aneo? Netko od blaenih svetaca? Je li predstavljao nekakav znamen je li
bdio nada mnom kao to sam ja kanila bdjeti nad Tellarinom i ostalima? Podigla sam pogled,ali visoki vrak tornja bio je nevidljiv u noi.Napokon sam iskuala kvaku na vratima tornja i otkrila da zasun nije bio povuen. Ponadalasam se kako to znai da Aneo uistinu pazi na mene.U tornju nije bilo mjeseine, te sam jo na dovratku upalila prvu votanicu pomou skrivenegube za kresivo koja je gotovo bila dogorjela. Moji koraci zvuali su zastraujue buno ukamenom predvorju, ali nitko nije iskrsnuo iz sjene da upita to ondje traim. Nisam ula nizvuka od svog ouha i ostalih.Zastala sam na trenutak pred velebnim, zavojitim stubitem koje se penjalo uvis, i nisam
mogla a da se ne zapitam to e radnici pronai kad raiste kr i stignu na vrh - kao to se jo
8/2/2019 Tad Williams - Plameni ovjek
19/28
19
i sada pitam poslije svih ovih godina, jer sloeni posao jo nije dovren. Pretpostavljam da toneu doznati za svog ivota. Hoe li otkriti blaga koja jeza sobom ostavio vilinski narod? Ili moda tek krhke kosti tih drevnih stvorenja?ak i da nije dolo do dogaaja te kobne noi, Aneoski toranj bi me i dalje opsjedao, kao toopsjeda ovu veliku utvrdu i sve zemlje pod svojom dugakom sjenom. Mislim da nijedan
smrtnik nikad nee dokuiti sve njegove tajne.Jednom, davno prije, usnula sam san u kojem mi je ouh dao zadatak da oistim samogAnela, ali bez obzira na to koliko sam se trudila, nisam mogla sastrugati crnu neist snjegovih udova i lica. Rekao mi je da nisam ja kriva, te da bi mi Bog dao snage kada biuistinu elio da Anelovo lice bude vidljivo, ali sam svejedno plakala zbog svog neuspjeha.Prela sam iz predvorja u prostoriju gdje se pod uruio u velikim odlomljenim krhotinama, tesam pokuala zamisliti to je moglo tako temeljito smrskati kamenje, a da sam toranj ostaneuspravan. Nije bilo lako slijediti mog ouha i voljenog tamo kamo su ili, ali spustila sam seniz kr, naginjui se da postavim votanicu ispred sebe kako bi mi obje ruke bile slobodne.Zaalila sam, ne posljednji put, to nisam obula neto drugo osim mekih papua. Silazila samsve nie i nie, ozlijedivi noge i isparavi haljinu na nekoliko mjesta, sve dok nisam dospjela
do gomile sitnijeg odronjenog kamenja koja je predstavljala pod, barem est mojih visinaispod razine Unutranjeg bedema. Usred te poljane krhotina zjapila je golema, crna jama veaod ostalih, nazubljena gubica koja je samo ekala da me proguta. Dok sam joj se kriputavopribliavala, zaula sam neto to su morali biti glasovi ostalih kako dopiru iz dubine, iako sumi u prvi mah zvuali neobino.Jo je kamenja bilo razgrnuto kako bi se otkrio ulaz na stubite, bljetavo bijeli jeziac sastubama koje su od njega vodile u mrak. Novi je glas dopro do mene, smijui se. Nijepripadao nikome koga sam poznavala.ak i uza sve ono to se dogodilo prethodnih dana, nikad nisam osjetila toliku stravu, ali znalasam da je Tellarin dolje u tami. Ocrtala sam znak Drveta na grudima, a onda kroila nastubite.Isprva im nisam mogla pronai ni traga.Dok sam se sputala, svjetlost moje usamljene votanice samo je inila stubite jo slinijimsjenovitom drijelu koje se spremalo da me proguta, ali strah me nije mogao sprijeiti da nepomognem svom voljenom - ako ita drugo, jo mi je vie ubrzao korak. Pohitala sam doljesve dok mi se nije inilo da sam zala tako duboko ispod zamka koliko je Aneoski toranjstrio iznad njega, ali jo ih nisam dostigla.Bilo da se radilo o varci zvuka, ili o vjetrovima za koje se pria da pusu kroz peine u liticamaKraljevskog jezera, i dalje sam ula nepoznate glasove. Neki su djelovali tako blizu da bih, danisam imala votanicu, bila uvjerena kako mogu pruiti ruku i dotaknuti osobu koja mijeaputala, ali treperavo mije svjetlo pokazivalo daje stubite bilo prazno. Glasovi su avrljali, a
neki pjevali, na mekom, alosnom jeziku koji nisam ni razumjela ni prepoznala.Znala sam da sam previe uplaena da ostanem, da bih se trebala okrenuti i pobjei namjeseinu i ist zrak, ali iako me bestjelesni amor ispunjavao smutnjom, nisam u njemuosjetila zla. Ako su to bili duhovi, mislim da nisu bili svjesni moje prisutnosti. Bilo je to kaoda je zamak razgovarao sam sa sobom, poput starca koji sjedi uz vatru, izgubljen u davnominulim danima.Stubite je zavravalo irokim odmoritem s otvorenim prolazima na obje strane, te nisammogla a da se ne sjetim vrata koja je ouh spominjao u svojoj knjizi. Dok sam zastala kakobih odluila kojim mi putom valja krenuti, prouila sam reljefe na zidovima, njene povijue icvijee iju vrstu nikad prije nisam vidjela. Iznad jednog dovratka slavuj je stajao na granidrveta. Druga je grana bila uklesana iznad suprotnih vrata - meutim, kada sam pomakla
svijeu, vidjela sam da obje grane pripadaju jednom te istom drvetu, ija kronja bijaeuklesana tono iznad mene, irei se svodom stubita kao da sam joj ja zapravo bila deblo. Na
8/2/2019 Tad Williams - Plameni ovjek
20/28
20
grani iznad drugih vrata uvijala se vitka zmija. Zadrhtala sam, i zaputila se prema vratima saslavujem, ali u tom trenu do mene doprijee rijei iz tame."... ako si mi slagala. Strpljiv sam ovjek, ali..." Bio je to moj ouh, a ak i da nisamprepoznala njegov tihi glas, prepoznala bih ga po rijeima, jer uvijek je to govorio. A kazivao
je istinu - doista je bio strpljiv. Oduvijek me podsjeao na jedan od monolita u prstenima na
vrhu bregova, hladan, vrst i ni u najmanjoj urbi da se pomakne, postajui topao tek nakonto bi ga sunce cijelo ljeto prilo. Kadikad sam osjeala elju da ga oinem tapom samo kakobi ga natjerala da se okrene i doista me pogleda.Samo je jednom to uinio, vjerovala sam - onog dana kada mi je rekao da su mu "oni" sveoduzeli. Ali sada sam znala da me pogledao jo jednom, da me moda vidio kako se smijeimonog dana kada mi je moj ljubavnik darovao poklon ili poljubac, te zapisao u svoju knjigu,Breda je danas sretna.Rijei mog ouha dopirale su kroz druga vrata. Ugala sam novu svijeu i postavila je navrhprve, koja je izgorjela gotovo do draa, a zatim pola za Sulisovim glasom kroz zmijskavrata.Sputala sam se duboko, a potom jo dublje - inilo se da putujem satima strmim, davno
naputenim hodnicima koji su vijugali poput prede prosute iz vree. Svjetlo vo-tanicepokazivalo mije kamen koji se, iako sam znala da je bio prastar, inio novijim i sjajnijim odonoga koji sam vidjela iznad. Na ponekim mjestima otvarali su se prolazi u odaje zatrpanezemljom i krem, ali koje su zasigurno bile masivne, sa svodovima viim od najviihnabbanskih dvorana za koje sam ikad ula. Rezbarije koje sam mogla vidjeti bile su takoistanane, tako savrene da su mogle biti stvarne pojave iz prirode - ptice, biljke, drvee -zarobljene u kamenu nekom vrstom maginih ini koje su se esto pojavljivale u majinim iUlkinim priama.Bilo je zapanjujue pomisliti da je itav ovaj svijet leao pod nama u svom zemljanom grobuotkad smo doselili u Visoku utvrdu, ali i pokoljenjima prije toga. Znala sam da gledam drevnidom vilinskog naroda. Uza sve prie, pa ak i uz dokaz samog tornja, svejedno nikad nisamzamiljala da su bili tako vjeti u radu s kamenom, da su ga mogli oblikovati tako da se pjenipoput vode ili ljeska poput leda, ili da se protee nada mnom u vitkim lukovima poputnajtanjih granica vrbe. Zar su ih Sjevernjaci doista sve ubili? Prvi put shvatila sam donekleto je to znailo, te me preplavio dubok, nijem uas. Stvoritelji ove neizmjerne ljepotepoklani, a njihovu kuu preoteli njihove ubojice - nije ni udo to je tama bila ispunjenanemirnim glasovima. Nije ni udo to je Visoka utvrda bila mjesto koje je opsjedalo tugomsve koji su u njoj ivjeli. Dananji zamak podignut je na temeljima drevnog umorstva.Izgraen je na smrti.Nije me putala ta misao. Zamrsila mi se u umu s uspomenom na ouhov odsutan pogled, navjeticu u lancima. Dobro se nije moglo roditi iz zla, bila sam sigurna. Ne bez rtve. Ne bez
krvi i pokajanja.Mirni su moda nestali, ali poinjala sam uviati da je njihova kua ostala vrlo iva.Dok sam hitala dolje, pratei tragove svog ouha i njegovih suputnika u stoljetnoj praini,iznenada sam shvatila da sam pogreno skrenula. Prolaz je zavravao hrpom odronjenogkamenja, ali kada sam se vratila u prethodni popreni hodnik, nije bilo ni traga otiscima stopa,a samo mi mjesto nije djelovalo poznato, kao da su se same ruevine oko mene premjestile.Sklopila sam oi, tragajui za zvukom Tellarinova glasa, jer bijah uvjerena da ga u svom srcumogu uti kroz sve kamenje Erkvnlanda. Ali do mene nije doprlo nita osim sablasnogamora, koji je umio poput jesenjeg povjetarca, pun uzdisaja i utavih besmislica.Izgubila sam se.Prvi put postalo mi je jasno kakvu sam glupost uinila. Otila sam nekamo gdje nisam smjela.
Nitko nije znao gdje sam, a kada mi posljednja votanica dogori, ostat u izgubljena u tami.
8/2/2019 Tad Williams - Plameni ovjek
21/28
21
Suze su mi nahrupile na oi, ali sam ih obrisala. Plakanje mi nije vratilo ni oca ni majku. Neemi koristiti ni sada.Pokuala sam se vratiti putom kojim sam dola, ali glasovi su leprali oko mene poputnevidljivih ptica, te samnedugo potom slijepo vrludala. Zbunjena zvucima u glavi i treperavim sjenama, dvaput sam
umalo propala u velike pukotine u podu hodnika. U jednu od njih utnula sam kamen koji jepadao ne udarivi ni u to sve dok vie nisam mogla podnijeti da oslukujem.
inilo se da me tama opkolila sa svih strana, i mogla sam ostati izgubljena zauvijek te modaak i postati dijelom aputavog zbora - ali zahvaljujui srei, sluaju ili prstu sudbine,skrenula sam u hodnik koji nisam prepoznala i zatekla se kako stojim na rubu drugog stubita,sluajui glas vjetice Valade kako dopire iz dubine."... nije to vojska ili plemiko kuanstvo da im moete zapovijedati, knee Sulis. Oni koji sutu ivjeli sada su mrtvi, ali ovo mjesto je ivo. Morate prihvatiti to vam se nudi..."Bilo je to kao da mi je proitala misli. Dok sam drhtala sluajui kako netko drugi glasnoizgovara moje slutnje, pohitala sam prema zvuku, u stravi da e se izgubiti i da vie nikad
neu uti poznati glas.Prolo je naizgled jo cijelih sat vremena, iako sam ve toliko dugo boravila u tami da nisammogla ispravno prosuditi. Moj ljubavnik i ostali kao da su se gotovo i sami pretvorili u utvare,lebdei ispred mene poput sjemenki maslaka, vjeno izvan domaaja.Stube su nastavile vijugati prema dolje, a dok je moja trea ili etvrta votanica dogorijevala,mogla sam opaziti odbljeske velebnih prostranstava kroz koja smo se svi spustili, razinu zarazinom, kao da hodoastimo niz krugove Neba. S vremena na vrijeme, kada bi votanicezatreperile na drvenom podnoju, pomislila bih da vidim jo i vie.U kutku mog oka ruevine kao da su poprimale neku vrstu ivota. Bilo je trenutaka kada bi sesablasni glasovi pojaali, a sjene naizgled poprimile oblik. Ako bih napola zamirila, moglasam gotovo vidjeti ta pusta prostranstva puna blistave, nasmijane eljadi.Zato su Sjevernjaci ubili takvu ljepotu? I kako je narod koji je izgradio ovakvo mjesto mogaodoivjeti poraz od bilo kojih smrtnika, ma kako krvoednih i ratobornih?Svjetlo je procvalo u dubini, crveno i uto, od ega je uglaan kamen stubita naizgledzadrhtao. Na trenutak sam pomislila da se radi o jo jednom plodu moje mate, ali tada sam,tako blizu da se inilo kao da se moemo poljubiti ako poelimo, zaula glas svog voljenog."Ne vjerujte joj, gospodaru", rekao je Tellarin, zvuei poprilino uplaeno. "Opet lae."Neizmjerno sretna, ali s obnovljenim opreznom, zaklonila sam votanicu dlanom i pourilaniz stube to sam tie mogla. Kada su njihovi glasovi postali buniji, a ja uvidjela da svjetloto je cvalo u tami potjee iz njihovih baklji, prstima sam posve utrnula svijeu. Koliko godsam se radovala to sam ih pronala, pretpostavila sam da oni ne bi osjeali isto prema meni.
Priuljala sam se blie svjetlu, ali nisam mogla vidjeti Tellarina i ostale jer mije neto poputoblaka dima zastiralo vidik. Tek kad sam stigla do podnoja zavojitog stubita i neujnostupila na pod velike dvorane mogla sam doista razabrati etiri prilike.Stajali su u sreditu prostorije tako ogromne da ak ni baklje mog ljubavnika i Avallesa nisumogle obasjati njezine najvie kutove. Pred njima se uzdizalo neto za to sam isprvapomislila da je bilo dim. Jo ga nisam jasnomogla vidjeti, iako je plamen baklji gorio tek na duljinu ruke od njega, ali sada je nalikovalona golemo stablo crnih listova i debla. Sjena ga je zastirala i skrivala gotovo sve osim najirekonture, kao crna mrtvaka ponjava koja poput magle pokrije brda u zimska jutra, ali onousred ega je uao obris drveta nije bila magla, osjeala sam sa sigurnou. Bila je to istaTama.
8/2/2019 Tad Williams - Plameni ovjek
22/28
22
"Morate odluiti hoete li sluati mene ili mladog vojnika", govorila je vjetica mom ouhu."Jo u vam jednom rei - ako odreete makar i jedan list, bit ete igosani kao otimai i tonee dobro proi po vas. Zar ne osjeate?""Mislim da je Tellarin u pravu", izjavi Avalles, ali glas mu je bio nesigurniji od rijei."Pokuava nas prevariti."
Moj je ouh prebacio pogled sa sjene drveta na vjeticu. "Ako ne smijemo uzeti ni komaddrva, zato si nas ovamo dovela?" upitao je polako, kao da mu ak i govor predstavljaogroman napor.Mogla sam uti kiseo osmijeh u Valadinu odgovoru. "Drali ste me zarobljenu u vaoj vlanojhrpi kamenja dva mjeseca, traei moju pomo oko vaih sumanutih pitanja. Ako ne vjerujeteda znam to to znam, zato ste me okovali i doveli ovamo?" "Ali drvo...?""Nisam rekla da ne smijete uzeti nita za potpalu, rekla sam da biste bili budala kada bistedigli sjekiru ili no na Veliko Cudodrvo. Dolje ima olpalog granja, ako ste dovoljno smioni daga potraite."Sulis se obratio Avallesu. "Idi i prikupi togod drvlja, neae."Mladi je vitez oklijevao, a onda dodao baklju mom ouhu i priao pomalo nesigurno golemom
tamnom drvetu. Sagnuo se ispod vanjskih grana i ieznuo s vida. Nakon intervala utnje,Avalles je ponovno doteturao van."Previe je... previe je mrano da se ita vidi", protisnuo je zadihano. Oi su mu pobijelileoko rubova. "Osim toga, ondje se neto krije - neka ivotinja, moda. Ja... mogao sam jeosjetiti kako die." Okrenuo se prema mom ouhu. "Tellarinove su oi bolje od mojih..."Ne! poeljela sam kriknuti. Drvoliki stvor je uao i ekao, zaogrnut sjenama koje nijednabaklja nije mogla probiti. Bila sam spremna izletjeti iz skrovita i preklinjati svog voljenog damu se ne pribliava, ali kao daje uo moj nijemi krik, knez Sulis je opsovao i gurnuo bakljunatrag u Avallesove ruke."Tako mi Pilipe i njezine zdjele!" rekao je moj ouh. "Obavit u to sam."Trenutak prije nego to je zakoraio pod grane, uinilo mi se da ujem apat lia, iako udvorani nije bilo vjetra. Tiho piskutanje i tropot pojaavali su se, moda zato to se moj ouhprobijao kroz gusto granje. Prolazili su dugi trenuci, a tada je utanje postalo jo silovitije.Naposljetku se pojavio Sulis, blago posrui, drei ispod svake ruke neto nalik na dugusjenovitu polugu. Tellarin i Avalles koraknuli su naprijed da mu pomognu, ali on ih je otjerao,tresui glavom kao da ga je netko oamutio udarcem. ak i u mranoj dvorani, mogla samvidjeti da je veoma problijedio."Istinu si govorila, Valado", rekao je. "Ni sjekiru, ni no."Dok sam promatrala, naloio je Avallesu i mom voljenomda na tlu naine krug od odronjenog kamenja razasutogpo prostoriji. Ukrstio je dva komada pronaenog drveta u sreditu kruga, te potom upotrijebio
trijee iz vre
ice o svom pojasu ijednu od baklji da zapali
udodrvo. Dok je neobi
na vatraoivljavala, dvorana se naizgled sve vie mraila, kao da se samo svjetlo baklji prigibalo k
ognjinoj jami i bivalo upijeno. Plamenovi su se poeli dizati.utanje sjenovitog drveta je utihnulo. Sve je zautjelo - ak ni plamenovi nisu stvarali zvuk.Srce mi je lupalo dok sam se naginjala blie, gotovo zaboravljajui da moram ostati skrivena.Doista, Crna je Vatra sada plamtjela na tom dubokom, izgubljenom mjestu, vatra koja jetreperila poput svake druge buktinje, ali iji su plamenovi bili poput rana na samoj materijisvijeta, rupe mrane i prazne kao nebo bez zvijezda.Teko je povjerovati, ali upravo sam to vidjela. Mogla sam gledati kroz plamenove CrneVatre, ali ne na drugu stranu, ve negdje drugdje - isprva u nitavilo, ali tada su boje i oblicipoeli zadirati u prostor iznad ognjine jame, kao da je neto prevrnulo sam zrak iznutra
prema van.U vatri se pojavilo lice. Jedva sam se obuzdala da ne kriknem.
8/2/2019 Tad Williams - Plameni ovjek
23/28
23
Stranac okruen crnim plamenima nije bio nalik na nijednog ovjeka kojeg sam ikad vidjela.Crte njegova lica bile su nekako posve krive, brada preuska, krupne oi ukoene u kutovima.Kosa mu je bila duga i bijela, ali nije djelovao staro. Bio je nag od struka navie, a njegova jeblijeda, sjajna koa bila prekrivena stranim oiljcima, ali unato plamenima sred kojih jeleao, njegove su opekotine prije djelovale staro nego svjee.
Crna je Vatra izobliila ak i tamu. Sve se oko nje savilo, kao daje sam svijet postao rastegnuti drhtav poput odraza mjehuria na vodi rijeke.inilo se da plameni ovjek drijema u vatri, ali bio je to strahovito nemiran san. Bacakao se iizvijao, te ak i prinio ruke licu kao da se eli zatititi od nekog groznog napada. Kada su muse oi napokon otvorile, bile su tamne poput same sjene, zurei u neto to nisam moglavidjeti, u sjene daleko iza vatre. Usta su mu se rairila u nijemom, jezivom kriku, i unatonjegovu udnom izgledu, unato tome to sam se toliko bojala da sam mislila kako e mi srcestati, ipak me boljelo gledati njegovu patnju. Ako je bio iv, kako mu je tijelo moglo gorjeti igorjeti a da ne bude uniteno? Ako je bio duh, zato smrt nije okonala njegovu bol?Tellarin i Avalles ustuknuli su od ognjine jame, rairenih oiju i preplaeni. Avalles jenainio znak Drveta.
Moj je ouh promatrao grenje usta i slijepe oi pla-menog ovjeka, a onda se okrenuo premavjetici Valadi. "Zato nam se ne obrati? Uini neto!"Nasmijala se svojim otrim smijehom. "Htjeli ste upoznati jednog od Sitha, knee Sulise -
jednog od Mirnih. Htjeli ste pronai vrata, ali neka vrata ne vode do nekog mjesta, ve donekog vremena. Crna Vatra vam je pronala pripadnika vilinskog naroda u njegovu snu. Onsanja, ali moe vas uti kroz stoljea. Obratite mu se! Ispunila sam to sam obeala."Vidno potresen, Sulis se okrenuo prema ovjeku u plamenu. "Ti!" doviknuo je. "Moe li merazumjeti?"Plameni se ovjek opet izvio, ali sada su se njegove tamne, slijepe oi okrenule prema momouhu. "Tko je tamo?" upitao je, a ja zauh njegov glas u unutranjostisvoje lubanje, a ne u uima. "Tko hoda Cestom snova?" Prikaza podigne ruku kao da mogaeposegnuti kroz godine i dotaknuti nas. Na trenutak, zapanjenost mu je potisnula agoniju sneobinog lica. "Vi ste smrtnici! Ali zato ste doli k meni? Zato remetite san Hakatrija odKue Godinjeg plesa?""Ja sam Sulis." Zbog drhtanja u glasu ouh je zvuao poput kakva starca. "Neki me zovu'Otpadnikom'. Riskirao sam sve to posjedujem - proveo godine u prouavanju - da postavimpitanje na koje samo Mirni imaju odgovor. Hoe li mi pomoi?"Plameni ovjek kao da nije sluao. Usta su mu se opet iskrivila, a ovaj put bolni je krik imaozvuk. Pokuala sam zaepiti ui, ali ve mi je prodro u glavu. "Ah, pee!" zastenjao je. "Krvcrva me jo pee - ak i kad spavam. ak i kad hodam Cestom snova!""Krv crva...?" Moj je ouh bio zbunjen. "Zmaj? O njemu govori?"
"Bio je poput goleme crne zmije", promrmlja Hakatri. "Moj brat i ja, slijedili smo ga udubine, pronali i ubili, ali osjetio sam njegovu kipuu krv na sebi i vie nikad neu imatimira. Tako mi Vrta, kako me boli!" Proizveo je zvuk kao da se gui, a onda na trenutakutihnuo. "Oba naa maa su zasjekla," rekao je, a rijei mu zvuahu gotovo poput napjeva,poput pjesme, "ali moj brat Ineluki bio je sretne ruke. Izbjegao je strane opekline. Crna, crna
je bila ta sukrvica, i vrelija ak i od plamenova Postanka! Bojim se da ni sama smrt neeublaiti ovu agoniju...""uti!" zagrmi Sulis, pun bijesa i jada. "Vjetice, zar ova arolija nita ne vrijedi? Zato meodbija sasluati?""Nema druge arolije, osim one koja otvara vrata", odvrati ona. "Hakatri je moda stigao dotih vrata zato to gaje opekla zmajeva krv - na svijetu nema nieg to se moe usporediti s
krvlju velikih crva. Mislim da ga njegove rane vjeno dre u blizini Ceste snova. Postavite mu
8/2/2019 Tad Williams - Plameni ovjek
24/28
24
vae pitanje, Nabbane. Dat e vam isti odgovor kao bilo koji drugi besmrtnik na kojeg stemogli nabasati."Sada sam to mogla osjetiti - osjetiti usud koji nas je doveo ovamo da nas sve pograbi u svojeake. Zadrala sam dah, stijenjena izmeu uasa koji je poput ledenog vjetra hujao mojomglavom, koji je urlao u meni da ostavim Tellarina i sve drugo te pobjegnem, i divlje znatielje
da saznam to je dovelo mog ouha do ovog nevjerojatno udnog susreta.Knez Sulis je na trenutak spustio bradu na grudi, kao da je sada kad je kucnuo as, bionesiguran to eli rei. Naposljetku je progovorio, isprva kolebljivo, ali s veom snagom kako
je nastavljao."Naa nas Crkva ui da se Bog pojavio na ovom svijetu u liku Usiresa Aedona, izvodeibrojna uda, pjesmom lijeeci bolesne i hrome, sve dok ga naposljetku imperator Crexis nijeosudio na vjeanje s Drveta smaknua. Je li ti to poznato, Hakatri?"Slijepe oi plamenog ovjeka opet su se izvrnule prema Sulisu. Nije odgovorio, ali inilo seda slua."Aedon Iskupitelj je obeao da e svi ivi biti uzneseni - da smrti nee biti", nastavi moj ouh."To je dokazano jer je on bio utjelovljenje Boga na ovom svijetu, a dokazano je i u udesima
koja je izveo. Ali ja sam mnogo prouavao tvoj narod, Hakatri. udesa koja je izveo UsiresAedon mogao je ostvariti i netko od tvog sithskog naroda, ili aknetko tko je bio tek polubesmrtnik." Njegov je osmijeh bio bezizraajan kao u lubanje. "Nakraju krajeva, ak se i moji najotriji kritiari iz redova Majke Crkve slau da Usires nije imaoljudskog oca."Sulis ponovno na trenutak pogne glavu, prizivajui rijei ili snagu. Uhvatila sam dah - bilasam posve zaboravila disati. Avalles i Tellarin i dalje su zurili, a njihov se strah sada mijeaosa zapanjenou, no lice vjetice Valade od mene je skrivala sjena."Obje mi je ene odnijela smrt, i jednu i drugu prerano", ree moj ouh. "Prva mi je enapodarila sina prije nego to je umrla, prelijepog djeaka zvanog Sarellis koji je i sam izdahnuovritei od bola jer je nagazio na avao potkove - avao! - i dobio smrtonosnu groznicu.Poklano je na stotine, na tisue mladia kojima sam zapovijedao, njihova trupla prekrila subojita poput ljuski skakavaca, a sve za mali komad zemlje tu ili tamo, a ponekad ak i zbogneijih rijei. I moji su roditelji mrtvi, a previe je toga izmeu nas ostalo nedoreeno. Sveone koje sam uistinu ljubio otela mi je smrt."Njegov mukli glas poprimio je uznemirujuu snagu, napuklu mo, kao da je kanio svojomvikom sruiti same zidine Neba."Majka Crkva mi nalae da vjerujem kako u se ponovno sjediniti s njima", rekao je."Propovijedaju mi, govorei: 'Pogledaj djela Usiresa naeg Gospodina i utjei se, jer njegova
je zadaa bila pokazati nam da se nemamo zato bojati smrti.' Ali ja nisam siguran - ne mogutek tako vjerovati! Je li Crkva u pravu? Hou li ponovno vidjeti one koje volim? Hoemo li
nastaviti ivjeti? Crkveni poglavari prozvali su me heretikom i proglasili izopenim jersam odbijao prestati sumnjati u Aedonovo boanstvo, ali moram znati! Reci mi, Hakatri, je li
Usires bio jedan od vas? Je li pria o njegovu nebeskom podrijetlu samo la namijenjena danas usreuje, dok sveenstvo zgre salo i bogatstvo?" Treptanjem je odagnao suze, a njegovo
je stameno lice bilo izoblieno od bijesa i boli. "ak i ako me Bog zauvijek poalje u pakaozbog toga, ipak moram znati -je li naa vjera la.Sada se tresao tako estoko da se nesigurnim korakom odmaknuo od vatre i zamalo pao.Nitko se nije pomaknuo osim ovjeka u plamenu, koji je slijedio Sulisa svojim praznim,tamnim oima.Shvatila sam da i ja plaem, te sam utke obrisala suze. Vidjeti ouhovu stvarnu i uasnu bolbilo je poput noa u mojoj utrobi, ali bila sam i gnjevna. Sve ovo samo zbog toga? Zbo
