SVEUČILIŠTE U ZAGREBU - bib.irb.hr · SVEUČILIŠTE U ZAGREBU EKONOMSKI FAKULTET U ZAGREBU Poslijediplomski studij «Međunarodna ekonomija» MAGISTARSKI RAD Ekonomska politika

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU EKONOMSKI FAKULTET U ZAGREBU

TOMISLAVA MAJIĆ

Ekonomska politika u funkciji povećanja izvozne konkurentnosti Republike Hrvatske

MAGISTARSKI RAD

ZAGREB, 2012

PODACI I INFORMACIJE O MAGISTRANDU

Ime i prezime: Tomislava Majić Mjesto i datum rođenja: Zagreb, 20. veljače, 1976. Naziv završenog studija, fakulteta i godina diplomiranja: Studij poslovne ekonomije, smjer Financije, Ekonomski fakultet u Zagrebu, ožujak 2000.

PODACI O MAGISTARSKOM RADU

Vrsta studija: znanstveni Naziv studija: Međunarodna ekonomija Naziv magistarskog rada: Ekonomska politika u funkciji povećanja izvozne konkurentnosti Republike Hrvatske UDK:_______________________________ Fakultet na kojem je rad obranjen: Ekonomski fakultet Zagreb

POVJERENSTVA, MENTOR, OCJENA I OBRANA RADA

Povjerenstvo za ocjenu podobnosti teme: 1. prof. dr. sc. Mato Grgić, Predsjednik povjerenstva 2. prof. dr. sc. Boris Cota, član povjerenstva

3. prof. dr. sc. Božo Matić, član povjerenstva

Datum prihvaćanja teme: 25.1.2011.

Mentor: prof. dr. sc. Mato Grgić

Povjerenstvo za ocjenu rada: 1. prof. dr. sc. Boris Cota, Predsjednik povjerenstva 2. prof. dr. sc. Mato Grgić, član povjerenstva

3. prof. dr. sc. Božo Matić, član povjerenstva

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU EKONOMSKI FAKULTET U ZAGREBU

Poslijediplomski studij «Međunarodna ekonomija»

MAGISTARSKI RAD Ekonomska politika u funkciji povećanja izvozne

konkurentnosti Republike Hrvatske Mentor Prof. dr. sc. Mato Grgić

ZAGREB, 2012.

Kandidatkinja

Tomislava Majić

SADRŽAJ

1. UVOD _________________________________________________________________ 1

1.1 Predmet i cilj rada ____________________________________________________________ 3

1.2. Izvori podataka i metode prikupljanja ___________________________________________ 4

1.3. Sadržaj i struktura rada _______________________________________________________ 5

2. EKONOMSKA POLITIKA I POSLOVANJE S INOZEMSTVOM U UVJETIMA GLOBALIZACIJE 6

2.1. Uloga ekonomske politike u slobodnom tržišnom gospodarstvu ____________________ 7 2.1.1. Pregled škola ekonomske misli _____________________________________________________ 7 2.1.2. Potreba za ekonomskom politikom u slobodnom tržišnom gospodarstvu ___________________ 15 2.1.3. Ograničenja ekonomske politike ___________________________________________________ 19 2.1.4. Uloga države i uporabna vrijednost škola ekonomskog mišljenja __________________________ 23

2.2. Međunarodna ekonomska razmjena _________________________________________ 26 2.2.1. Komparativne prednosti i specijalizacija _____________________________________________ 28 2.2.2. Bilanca međunarodnih plaćanja ____________________________________________________ 29 2.2.3. Devizni tečaj ___________________________________________________________________ 32

2.3. Poslovanje u uvjetima globalizacije __________________________________________ 33 2.3.1. Čimbenici globalizacije __________________________________________________________ 33 2.3.1. Globalne ekonomske institucije ____________________________________________________ 37 2.3.2. Rizici globalizacije _______________________________________________________________ 38 2.3.4. Gospodarski razvoj Republike Hrvatske u uvjetima globalizacije ___________________________ 40

3. IZVOZ REPUBLIKE HRVATSKE I NJEGOV UTJECAJ NA MAKROEKONOMSKE AGREGATE 45

3.1. Povijesni pregled izvoza Republike Hrvatske _____________________________________ 45 3.1.1. Robni izvoz u razdoblju do 1992. godine _____________________________________________ 45 3.1.2. Kretanje i struktura robnog izvoza u razdoblju 1992-1997 _______________________________ 52 3.1.3. Kretanje i struktura robnog izvoza u razdoblju 1998 – 2003. ______________________________ 56 3.1.4. Kretanje i struktura robnog izvoza u razdoblju 2004 – 2009. ______________________________ 61

3.2. Robni izvoz i vanjskotrgovinska bilanca _________________________________________ 65

3.3. Robni izvoz i vanjski dug _____________________________________________________ 71

3.4. Robni izvoz, devizni tečaj i međunarodne pričuve _________________________________ 74

4. UTJECAJ MONETARNE POLITIKE I POLITIKE DEVIZNOG TEČAJA NA IZVOZ REPUBLIKE HRVATSKE ________________________________________________________________ 80

4.1. Temeljne odrednice monetarne politike ________________________________________ 81 4.1.1. Ciljevi i instrumenti monetarne politike Hrvatske narodne banke__________________________ 82 4.1.2. Stabilizacijski program iz 1993._____________________________________________________ 84 4.1.3. Efekti monetarne politike Hrvatske narodne banke na likvidnost u gospodarstvu _____________ 87

4.2. Politika deviznog tečaja ______________________________________________________ 90 4.2.1. Određivanje realnog deviznog tečaja ________________________________________________ 92 4.2.2. Tečajna politika i ciljanje realnog deviznog tečaja ______________________________________ 94 4.2.3. Politika deviznog tečaja hrvatske kune ______________________________________________ 96

4. 3. Sidro na nominalnom deviznom tečaju kao temelj dugoročne politike stabilizacije ______ 99

4.4. Djelovanje monetarne i tečajne politike na izvoz Republike Hrvatske ________________ 101

5. ULOGA POREZNE POLITIKE U IZVOZU REPUBLIKE HRVATSKE I BILANCI PLAĆANJA __ 107

5.1. Temeljne odrednice porezne politike _______________________________________ 107

5.2. Porezno terećenje rada __________________________________________________ 111 5.2.1. Sastav poreznog klina – usporedba Hrvatske sa zemljama OECD _________________________ 115 5.2.2. Porezni klin i stopa nezaposlenosti ________________________________________________ 118

5.3. Djelovanje porezne politike na izvoz Republike Hrvatske _______________________ 121

6. POLITIKA PRIVLAČENJA INOZEMNOG KAPITALA KAO DETERMINANTA IZVOZNE KONKURENTNOSTI ________________________________________________________ 123

6.1. Prikaz dosadašnjih izravnih inozemnih ulaganja u Republiku Hrvatsku i njihov utjecaj na izvoz ________________________________________________________________________ 127

6.2. Povezanost izravnih inozemnih ulaganja u Republiku Hrvatsku i izvoza Republike Hrvatske ____________________________________________________________________________ 131

6.3. Politika privlačenja inozemnog kapitala i investicijska klima _______________________ 134 6.3.1. Politika privlačenja inozemnog kapitala _____________________________________________ 135 6.3.2. Investicijska klima ______________________________________________________________ 140

7. USPOREDBA DETERMINANTI IZVOZNE KONKURENTNOSTI S ODABRANIM ZEMLJAMA U OKRUŽENJU ______________________________________________________________ 144

7.1. Komparativna analiza vanjskotrgovinskih tijekova odabranih zemalja u okruženju _____ 146

7.2. Usporedna analiza temeljnih pokazatelja izvozne konkurentnosti hrvatskog gospodarstva i gospodarstva izabranih zemalja __________________________________________________ 149

7.2.1. Proizvodnost rada______________________________________________________________ 149 7.2.2. Plaće ________________________________________________________________________ 151 7.2.3. Značaj tržišta EU za izvoz odabranih zemalja u okruženju _______________________________ 153

7.3. Zaključak o konkurentnosti hrvatskog izvoza ____________________________________ 155

8. ZAKLJUČAK ___________________________________________________________ 157

POPIS LITERATURE ________________________________________________________ 165

POPIS TABLICA ___________________________________________________________ 171

POPIS SLIKA ______________________________________________________________ 174

SAŽETAK ________________________________________________________________ 177

ABSTRACT _______________________________________________________________ 179

1

1. UVOD

Temeljni makroekonomski cilj gospodarstava svih zemalja svijeta jest gospodarski rast, uz

punu zaposlenost, stabilne cijene i uravnotežene ekonomske odnose s inozemstvom.

Neuravnoteženi ekonomski odnosi s inozemstvom, vidljivi kao neravnoteža bilance plaćanja,

posljedica su nedostatnih proizvoda nacionalnih gospodarstava za izvoz na svjetsko tržište.

Stoga vlade zemalja ulažu napore u povećanje izvoza.

Zadnjih su desetljeća liberalizacija vanjske trgovine i mobilnost kapitala učinili uspješno

ostvarenje ovog cilja dodatno složenim. Tehnička dostignuća na području prometa i

telekomunikacija, moć globalne ponude, konvergencija svjetske potražnje, kao i reanimacija

liberalne ekonomske politike, dovele su do pojave fenomena globalizacije. Globalizacija je

otvorila nova pitanja u pogledu čimbenika konkurentnosti nacionalnih gospodarstva odnosno

poduzeća u njemu, nadilazeći puko razmatranje odnosa proizvodnosti u poduzećima i

gospodarstvu.

U globaliziranom svjetskom gospodarstvu, Hrvatsku, od osamostaljenja, karakterizira stalan

trend pogoršanje bilance plaćanja s razmjerno niskom pokrivenosti uvoza izvozom, što

otvara prostor za raspravu o ulozi i djelovanju sveukupne ekonomske politike na povećanje

izvozne konkurentnosti.

Osnovni zadatak ekonomske politike na nacionalnoj razini jest stvaranje okruženja koje će

omogućiti poduzeću, kao temeljnom gospodarskom subjektu na kojem počiva stvaranje nove

vrijednosti u gospodarstvu, alociranje resursa u proizvodnju, zapošljavanje, stvaranje

dohotka i ostvarenje profita, koji će osigurati, kroz ulaganje, daljnji rast proizvodnje i razvoj.

Kreatori ekonomskih politika, primjenom odgovarajuće kombinacije mjera monetarne,

fiskalne i tečajne politike, te politike usmjeravanja tijekova kapitala određuju okvir za

poslovanje poduzeća koja, u nastojanju da odgovore na potražnju inozemstva, stvaraju

odgovarajuću ponudu domaćih proizvoda za izvoz.

Primarna uloga vlade u procesu izvoza jest, makroekonomskim politikama potaknuti

stvaranje pogodne proizvodne strukture te potom postaviti konzistentnu strategiju izvozne

proizvodnje, koja bi potakla ulaganja u najpropulzivnije izvozne djelatnosti, s najboljom

tehnološkom opremljenosti i najvišim stopama efikasnosti investicija, koja se na odgovarajući

način nadograđuje sustavom direktnih potpora i sustavom kreditiranja i osiguranja

proizvodnje za izvoz.

2

U ovom će se radu, predstaviti temeljni stavovi povijesno najutjecajnijih ekonomskih škola

prema ulozi i načinu djelovanja ekonomskih politika te ocjena njihova utjecaja na oblikovanje

postojećeg modela razvoja hrvatskog gospodarstva. Nakon provedene dijagnoze kretanja i

strukture hrvatskog izvoza, od osamostaljenja do danas, u odnosu na druge

makroekonomske agregate, provest će se analiza uloge i ocjena uspjeha makroekonomske

politike u stvaranju pogodne izvozno-proizvodne strukture. Analiza uloge i ocjena utjecaja

makroekonomske politike vršit će se prema temeljnim odrednicama monetarne i tečajne

politike, porezne politike s naglaskom na porezno terećenje rada i ulogu poreza na dodanu

vrijednost u proračunu te politike privlačenja inozemnog kapitala.

Također će se razmotriti čimbenici koji su utjecali na stvaranje ograničenja u djelovanju

spomenutih politika ili su bitno odredili njihov smjer, poput utjecaja iskustva hiperinflacije i

donošenja stabilizacijskog programa iz 1993., visoke uvozne ovisnosti gospodarstva i visoke

zaduženosti građana i gospodarstva u stranoj valuti na monetarnu i tečajnu politiku, te

bujanja javne potrošnje, dijelom vezano uz posljedice ratnih razaranja, i rasta osobne

potrošnje, a potaknuto trgovinskom liberalizacijom, na fokusiranje i vođenje porezne politike.

U kontekstu politike privlačenja inozemnog kapitala, sagledat će se utjecaj monetarne i

tečajne politike, te porezne politike, te identificirati ostali faktori stvaranja investicijske klime.

Stoga će se biti potrebno identificirati sektore koji su privukli značajna strana ulaganja i otkriti

razloge takvog smjera ulaganja. U svrhu donošenja zaključka, ocijenit će se izvozni

potencijal sektora u koje se najviše investiralo te sveukupan efekt priljeva inozemnog

kapitala na stvaranje izvozne ponude u proteklom razdoblju od osamostaljenja.

Uspjeh u ostvarenju izvozne konkurentnosti ocijenit će se u usporedbi s odabranim zemljama

u okruženju, koje prolaze sličan tranzicijski put kao i Hrvatska.

Zaključno će se dati preporuke za moguće korekcije postojećeg okvira makroekonomske

politike, koje bi dovele do bržeg gospodarskog rasta i uravnoteženja bilance plaćanja. U

ostvarenju tog cilja, Hrvatska mora, kao malo otvoreno gospodarstvo, potražiti put za

snažan zaokret iz radno-intenzivne u kapitalno–intenzivnu proizvodnju temeljenu na znanju,

namijenjenu razvijenom tržištu Europske unije.

Pred kreatorima ekonomske politike leži težak zadatak s obzirom na zahtjev ograničenja

daljnjeg rasta zaduženosti i javne potrošnje. Sažeto rečeno, potrebno je postaviti

makroekonomski okvir koji će na najbolji način alocirati prirodne, kapitalne i ljudske resurse,

usmjerivši ih u one proizvodne izvozne grane, u kojima će se maksimalno multiplicirati

njihova vrijednost odrazivši se na rast zaposlenosti, dohotka i izvoza odnosno na efikasnost

cijelog gospodarstva.

3

Stupanj implementacije načela takvog makroekonomskog okvira odredit će politička volja i

konsenzus svih institucionalnih sektora gospodarstva, budući se neće moći provesti bez

značajne razine spremnosti na odricanje.

1.1 Predmet i cilj rada

Za potrebe ovog rada postavljene su glavna hipoteza i četiri pothipoteze.

Glavna hipoteza rada: Makroekonomska politika u Republici Hrvatskoj nepovoljno utječe na

izvoznu konkurentnost hrvatskog gospodarstva.

Ova će se hipoteza dokazati kroz četiri pothipoteze.

H1: Politika deviznog tečaja Republike Hrvatske, temeljena na nominalnom tečaju kao sidru

stabilizacijske politike, nepovoljno utječe na visinu ulaganja u proizvodne sektore

gospodarstva, a time i mogućnosti robnog izvoza.

Takva je politika ubrzala tercijarizaciju gospodarstva i time smanjila njegov izvozni potencijal.

H2: Porezna politika Republike Hrvatske, s vrlo visokim poreznim terećenjem rada,

negativno djeluje na odluku o zapošljavanju.

Visina i struktura ukupnog troška rada (odnosno poreznog klina), nepovoljno djeluje, kod

poslodavca i kod posloprimca, na odluku o (novom) zapošljavanju, osobito u granama s

niskim primanjima.

H3: Kod kreatora državne makroekonomske politike postoji motiv povećavanja uvoza roba

radi naplate poreza na dodanu vrijednost i trošarina, što nepovoljno utječe na

vanjskotrgovinsku bilancu.

Kronično stanje deficita proračuna središnje države potiče takvu poreznu politiku kojoj je

glavna zadaća prikupljati prihode, a ne razvijati izvozno konkurentno gospodarstvo (na što

upućuje visoka fiskalna izdašnost poreza na dodanu vrijednost koji je u najvećem dijelu

naplaćen po trgovini uvezenom robom). Time su kreatori ekonomskih politika izloženi

istovremenom poticanju ostvarenja suprotstavljenih ciljeva.

H4: Politika privlačenja inozemnog kapitala ne rezultira povećanjem direktnih inozemnih

ulaganja u sektore s potencijalom izvoza.

4

Politika privlačenja inozemnog kapitala, svedena je na porezne olakšice i bez ciljanog

usmjeravanja u grane kojima su potrebne investicije, te se ne može ustanoviti veza između

direktnih inozemnih ulaganja u Republiku Hrvatsku i povećanja izvoza.

Izbor teme „Ekonomska politika u funkciji povećanja izvozne konkurentnosti Republike

Hrvatske“ proizišao je iz potrebe ukazivanja na mogućnosti ekonomske politike u poboljšanju

stanja hrvatskog izvoza, nepovoljne vanjskotrgovinske strukture i rastućeg deficita tekućeg

računa bilance plaćanja. Te su mogućnosti, u okolnostima globalizirane svjetske ekonomije i

članstva Hrvatske u gospodarsko - političkim integracijama, bitno sužene u zadnjem

desetljeću. Zaključci rada trebaju ukazati na područja u kojima se mjerama državne

ekonomske politike može stvoriti temeljne (makorekonomske) preduvjete za veću

proizvodnost i konkurentnost poduzeća na domaćem i inozemnom tržištu, a time i

privlačenje i usmjeravanje tokova kapitala, domaćeg i inozemnog porijekla, u odabrane

sektore. Od važnosti su za kreatore makroekonomske politike Republike Hrvatske, u prvom

redu porezne i politike deviznog tečaja, te predstavljaju indikator stanja hrvatskog izvoza u

prošlosti, no ukazuju i na probleme s kojima će se zemlja suočavati u budućnosti s

postojećom ekonomskom politikom.

Ciljevi rada su: prepoznavanje stanja hrvatskog izvoza, analiza djelovanja različitih

instrumenata ekonomskih politika na izvoz, te usporedba Hrvatske s njoj usporedivim

zemljama u okruženju.

Tema izvoza u Republici Hrvatskoj ostat će gorućom temom sve dok se ne postigne

zadovoljavajuća stopa rasta bruto domaćeg proizvoda, koja je, u slučaju Hrvatske, vezana uz

stopu rasta hrvatskog izvoza. Zaključci rada trebaju dovesti do konzistentnih tvrdnji o utjecaju

pojedinih makroekonomskih politika na (ne)konkurentnost hrvatskog izvoza te odgovarajućih

preporuka za korekcije postojećeg makroekonomskog okvira.

1.2. Izvori podataka i metode prikupljanja

U radu se koriste slijedeće metode: metoda analize i sinteze, metoda deskripcije, metode

apstrakcije i konkretizacije te deskriptivno - statističke kvantitativne metode primijenjene na

službene podatke javnih institucija Republike Hrvatske i Europske unije, u svrhu izračuna i

tumačenja srednjih veličina, odstupanja od istih i trendova kretanja. Izvori podataka su

mrežne stranice i objavljene publikacije javnih institucija.

5

1.3. Sadržaj i struktura rada

Rad je strukturiran u 8 poglavlja, od kojih je prvo, uvodno poglavlje.

U drugom poglavlju definira se uloga ekonomske politike države u slobodnom tržišnom

gospodarstvu i međunarodnoj ekonomskoj razmjeni, s pregledom najznačajnijih škola

ekonomske politike i posebnim osvrtom na poslovanje u uvjetima globalizacije.

U trećem poglavlju slijedi povijesni pregled izvoza Republike Hrvatske u periodu od

osamostaljenja, po iznosima, strukturi roba, zemljama uvoznicama. Iste se veličine stavljaju

u odnos prema vanjskotrgovinskoj bilanci, vanjskom dugu, međunarodnim pričuvama i

deviznom tečaju.

U četvrtom poglavlju analizira se monetarna politika i politika deviznog tečaja od

osamostaljenja do danas, te njen utjecaj na izvoz Republike Hrvatske.

U petom poglavlju slijedi određenje fiskalne politike u gospodarstvu Republike Hrvatske.

Napravljena je analiza poreznog terećenja rada kroz utjecaj na zapošljavanje i odluku o

poslovanju odnosno proizvodnji.

U šestom poglavlju analizira se politika privlačenja inozemnog kapitala kao determinanta

izvozne konkurentnosti, počevši od pregleda izravnih inozemnih ulaganja u Hrvatsku od

osamostaljenja do danas, po veličini, djelatnostima i zemljama porijekla, koji se potom stavlja

u vezu s ostvarenim izvozom po djelatnostima. Poglavlje završava kvalitativnom analizom

investicijske klime u Hrvatskoj i odrednicama politike privlačenja inozemnog kapitala u

Republici Hrvatskoj.

U sedmom je poglavlju, nakon identifikacije položaja hrvatskog gospodarstva na ljestici

međunarodne konkurentnosti, napravljena poredbena analiza determinanti izvoznih politika

Hrvatske i odgovarajućih zemalja u okruženju, temeljem koje su izvedeni zaključci o

uspješnosti izgradnje izvozne konkurentnosti hrvatskog gospodarstva u odnosu na odabrane

zemlje u okruženju.

Osmo, završno poglavlje jest zaključak o utjecaju pojedinih i cjeline makroekonomskih

politika na izvoznu konkurentnost hrvatskog gospodarstva s odgovarajućim preporukama za

korekcije postojećeg makrokeonomskog okvira.

6

2. EKONOMSKA POLITIKA I POSLOVANJE S INOZEMSTVOM

U UVJETIMA GLOBALIZACIJE

Gospodarstvo svijeta nakon II. svjetskog rata obilježavaju manje ili više uspješni pokušaji

stvaranja zajedničke platforme za slobodnu međunarodnu trgovinu robama i proizvodnim

faktorima. Različiti oblici sporazuma, integracija i nadnacionalnih kreditnih i nadzornih

institucija imaju svrhu, u uvjetima unutarnjih stabilnosti, povećati sveukupno društveno

blagostanje. Danas se govori o globalnoj ponudi te o konvergenciji potražnje na razini

čitavog svijeta. Ubrzana ekonomska globalizacija od devedesetih godina 20. stoljeća,

razlikuje se od prijašnjih faza globalizacije po tome što se temelji na razvoju telekomunikacija

i prometa. Potpomognuta je obnovom popularnosti liberalne ekonomske politike, čija je

reafirmacija direktna posljedica neuspjeha keynesijanske ekonomske škole u rješavanju

posljedica ekonomske krize iz sedamdesetih nastale uslijed tzv. naftnih šokova 1 .

Gospodarski subjekti danas posluju u uvjetima opće liberalizacije tijekova roba,

intermedijarnih dobara i kapitala. Izloženost globalnom tržištu učinila je da je tržišni uspjeh

svakog poduzeća, djelovalo unutar ili i izvan nacionalnog gospodarstva, gotovo savršeno

elastičan na cjenovna ili kvalitativna odstupanja od konkurencije. Za poduzeća u malom

gospodarstvu koje teži integriranju u svjetske gospodarske tokove, kao što je hrvatsko,

posebno je osjetljivo pitanje makroekonomskog okruženja unutar nacionalnog gospodarstva.

Pri donošenju odluke o nekoj ekonomskoj mjeri, kreatori ekonomske politike trebaju uzeti u

obzir kako će se ona odraziti na konkurentnost domaćih poduzeća s potencijalom uspjeha na

međunarodnom planu, odnosno, na izvoz, bez obzira s kojim se ekonomskim ciljem mjera

provodi. U ovom će se poglavlju analizirati uloga ekonomske politike u slobodnom tržišnom

gospodarstvu, uz pregled i stav pojedinih škola ekonomskog mišljenja prema njenoj ulozi,

objasniti temeljne pretpostavke međunarodne ekonomske razmjene te poslovanja u sklopu

globalne ekonomije i procesa stvaranja ekonomskih integracija.

1Naftni šokovi odnose se na ograničenje isporuke nafte zemalja izvoznica nafte (OPEC-a) zapadnom

svijetu, zbog otvorene podrške SAD-a Izraelu u tzv. Yom-Kippurskom ratu

7

2.1. Uloga ekonomske politike u slobodnom tržišnom gospodarstvu

Kako bismo jasnije sagledali mogućnosti ekonomske politike u utjecaju na ukupni rezultat

gospodarstva neke zemlje, a tako i izvoznu konkurentnost, potrebno je krenuti od sukobljenih

škola ekonomskog mišljenja i njihovih umnogome različitih pogleda na ulogu ekonomske

politike. Dok jedni ekonomsku politiku odnosno državni intervencionizam smatraju nužnom

polugom stabilnog kapitalističkog gospodarstva koje je usmjereno na rast outputa i

zaposlenosti, istovremeno neki njen utjecaj na gospodarstvo drže, izuzev određivanja nekih

općih pravila i sitnih intervencija, ne samo suvišnim, nego štetnim za gospodarstvo2.

2.1.1. Pregled škola ekonomske misli

Grupa ekonomista i političara koji dijele jednaka objašnjenja i rješenja ekonomskih problema,

nazivaju se školom ekonomskog mišljenja 3 . Pri donošenju ekonomskih politika, izradi

programa i strategija razvoja, potrebno je znati identificirati teoretska polazišta odnosno

paradigme na kojima se temelje analize i mjere koje predlažu kreatori dane ekonomske

politike. Stoga su nužna znanja pomoću kojih se odvaja ekonomska ideologija od

ekonomske znanosti, kriteriji vrednovanja pojedinih škola mišljenja i njihovih teorije i politika.

Posebno mjesto pripada sposobnosti prepoznavanja onih ekonomskih teorija i politika koje

optimalno odgovaraju određenoj povijesnoj ekonomskoj situaciji, vodeći brigu o njihovoj

uporabnoj vrijednosti.

Škole ekonomskog mišljenja su sustavi ideja pomoći kojih ekonomski teoretičari i njihovi

sljedbenici percipiraju i objašnjavaju, a kreatori ekonomskih politika organiziraju, rješavaju,

usmjeravaju i kontroliraju ekonomske probleme, pojave, procese i odnose4. Razlikovni kriteriji

škola ekonomskog mišljenja su: metafizička osnova, ideološka vizija, izbor problema koji su

predmet istraživanja, metode ekonomske analize, ciljevi istraživanja, temeljna paradigmatska

objašnjenja velikih ekonomskih problema (poput teorija vrijednosti i cijena, problem

raspodjele i teorije raspodjele, problem ekonomske ravnoteže i teorije ravnoteže, teorije kriza

2 Polovina S. i Medić Đ. (2002) Osnove ekonomije: Priručnik za studij ekonomije uz udžbenik: P.

Samuelson i W. Nordhaus: Ekonomija. 15. izdanje. Zagreb: Medinek, str. 440 3 Stojanov D. i Medić, Đ. (2001) Makroekonomske teorije i politike u globalnoj ekonomiji: dominantne

škole ekonomske misli. 2. izdanje. Sarajevo: Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, str. 17 4 Stojanov D. i Medić, Đ. (2001) Makroekonomske teorije i politike u globalnoj ekonomiji: dominantne

škole ekonomske misli. 2. izdanje. Sarajevo: Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, str. 20

8

i sl.), po pridavanju značaja pojedinoj vrijednosti i donošenje vrijednosnih sudova, po

preferiranim ekonomsko-političkim mjerama 5 . Dakle, riječ je jednako o neznanstvenim

odnosno predznanstvenim (ideološkim, političkim, vrijednosnim, svjetonazorskim, filozofskim)

i o znanstvenim elementima, koji se na tržištu znanja i ideja pokazuju kao jedna cjelina.

Kriteriji koji se koriste u formiranju naziva škole su glavna ideja ili princip, ime osnivača,

mjesto nastajanja, vrijeme nastajanja i politički prostor u kojem nastaje i razvjia, dominantna

metoda6.

Svaka škola ekonomske misli sadržava predznanstvene elemente, iza kojih se kriju

metafizička osnova i ideološka vizija, teorijska znanja koja se dobiju po određenoj racionalnoj

proceduri i koja čine znanstvene elemente, te skup pragmatičnih znanja, uputstava i politika

koje se mogu upotrebljavati, dakle aplikativne elemente. U metafizičke stavove spada npr.

stav „inflacija je manje zlo od nezaposlenosti“, pretpostavka o „homo oeconomicusu“ ili

mikroekonomska teorija korisnosti. Škole se razlikuju po konstitutivnim elementima i

preferiranim metodama, čija se izvorišta nalaze u određenim filozofskim pravcima:

racionalizmu, empirizmu, pozitivizmu, dijalektičkom materijalizmu, konstruktivizmu itd.

Neoklasična škola, primjerice, slijedi mikroekonomski pristup stvarnosti, ontološki i

metodološki kolektivizam 7 , pa je temeljna stanica za analizu pojedinac („homo

oeconomicus“), pri čemu je glavni problem nesklad između neograničenih potreba pojedinca

i oskudnih resursa. Keynesijanska i marksistička škola, naprotiv, slijede metodološki

kolektivizam, u kojem je jedinica analize gospodarstvo na nekom području kao cjelina

odnosno društvo kao cjelina. Nasuprot neoklasičarima, koji brane individualne interese

kapitala, keynesijanci brane kolektivne interese kapitala, pri čemu je fokus premješten na

problem nestabilnosti kapitalističkog sustava, nepravednosti u raspodjeli dohotka,

neizvjesnosti i nedostataka tržišnog mehanizma. Marksistička škola pritom brani kolektivne

interese rada.

Slijedeći razlikovni element, metoda, odnosi se na dominantnu uporabu logičkih,

matematičkih, statističkih i drugih metoda u znanstvenom istraživanju i formuliranju

ekonomskih znanja. U njihovoj uporabi potrebno je imati na umu da je vrijednost i doseg ovih

metoda relativna i ograničena. Škole se razlikuju po pojmovima, načelima, hipotezama,

zakonitostima (poput kauzaliteta, funkcijske i kvantitativne veze), teorijama i drugim idejnim

proizvodima pomoću kojih objašnjavaju ekonomske probleme, pojave i odnose na razini tzv.

5 Stojanov D. i Medić, Đ. (2001) Makroekonomske teorije i politike u globalnoj ekonomiji: dominantne

škole ekonomske misli. 2. izdanje. Sarajevo: Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, str. 22 6Stojanov D. i Medić, Đ. (2001) Makroekonomske teorije i politike u globalnoj ekonomiji: dominantne

škole ekonomske misli. 2. izdanje. Sarajevo: Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, str. 28 7Bunge, M. (1998) Social Science under Debate, A philosofical Perspektive. Toronto: University of

Toronto Press, str. 128

9

pozitivne teorije. Najznačajniji uzroci pojave različitih škola ekonomskog mišljenja leže u

psihološkim faktorima u procesu spoznaje (individulane razlike u mogućnostima percepcije i

razumijevanju stvarnosti), stajališta s kojeg se stvarnost promatra, metodama i razlikama u

sustavu vrijednosti.8 Svi su ovi čimbenici pod utjecajem specifičnog povijesnog prostorno-

vremenskog i socio-kulturnog konteksta.

Najutjecajnije9 škole u modernoj makroekonomiji su:

a) neoklasična (liberalna) škola i njene struje (kronološkim redom pojavljivanja u povijesti):

Marshallova sinteza, nova klasična ekonomika (ili ekonomika racionalnih očekivanja),

monetarizam, ekonomika ponude, ekonomika javnog izbora, neoklasična (Hicks-

Samuelsonova) sinteza,

b) keynesijanska škola i njene struje: Keynes i stari keynesijanci, novi keynesijanci i

postkeynesijanci, te

c) marksistička ekonomska škola.

Neoklasična škola nastavak je klasične liberalne ekonomske škole, koja se razvila u 18.

stoljeću u Engleskoj i Francuskoj kao kritika merkantilizma10. Njeni su prethodnici bili William

Petty i Richard Cantillon, a najznačajniji predstavnici Adam Smith, David Ricardo, Jean

Baptiste Say, John Stuart Mill i Thomas Malthus11. Glavni koncepti koji su idejni proizvod

klasične ekonomske škole, od kojih su mnogi i danas abeceda u učenju ekonomske

znanosti, jesu: teorije radne vrijednosti, teorija renta, kvantitativna teorija novca, koncepcija

faktora proizvodnje, teorija raspodjele, teorija gospodarskog rasta, koncept „homo

oeconomicusa“ i tržišne samoregulacije ekonomije, teorija opće ekonomske ravnoteže, te

teorija vanjske trgovine zasnovane na načelu komparativne prednosti te načelo slobodne

trgovine. Neoklasičari reduciraju ekonomsku uloge države na poslove javnog interesa, za

koje privatni kapital nema interes. Neoklasična liberalna ekonomska škola započinje svoj

razvoj s tzv. marginalističkom revolucijom i teorijom granične korisnosti. Marginalistička

revolucija smješta se u godinu 1871. istovremeno u Austriji i Engleskoj, i to unutar

8Stojanov D. i Medić, Đ. (2001) Makroekonomske teorije i politike u globalnoj ekonomiji: dominantne

škole ekonomske misli. 2. izdanje. Sarajevo: Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, str. 34 9Stojanov D. i Medić, Đ. (2001) Makroekonomske teorije i politike u globalnoj ekonomiji: dominantne

škole ekonomske misli. 2. izdanje. Sarajevo: Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, str. 49 10

merkantilizam kao ekonomsko-politička doktrina obilježava ekonomsku politiku najrazvijenijih svjetskih ekonomija u razdoblju od 1400. do 1800. godine, kojima je imperijalizam bio jedan od stupova ekspanzije 11

djeluju krajem 18. i početkom 19. stoljeća u Frnancuskoj i Velikoj Britaniji: Adam Smith (1723 – 1790), David Ricardo (1772 – 1823), Jean Baptiste Say (1767 – 1832), John Stuart Mill (1806 – 1873) i Thomas Malthus (1766 – 1834)

10

subjekivne, psihološke teorije vrijednosti. Teorija granične korisnosti 12 pojavila se kao

alternativa Marxovoj teoriji radne vrijednosti i do danas na njenom kategorijalnom aparatu

počiva temeljna paradigma svih struja neoklasične škole. Slijedeći važan pojam u

neoklasičnoj liberalnoj ekonomskoj školi je granični proizvod.13 Cijene proizvoda i proizvodnih

faktora, a time i cijena rada, uspostavljaju se automatskim uravnoteženjem ponude i

potražnje. Iz ove teorije proizlazi stav da u kapitalističkom sustavu nema eksploatacije.

Tržišni sistem „čisti“ viškove i manjkove na strani ponude i potražnje. Slijedom toga,

slobodno tržište automatski formira ekonomsku ravnotežu.

Marshallova sinteza teorije troškova s jedne strane, i teorije granične korisnosti, s druge

strane, zadržavajući u potpunosti mikroekonomski pogled na ekonomiju, čini teorijsku 14

osnovu svih modernih struja neoklasične ekonomije. Naglašava i zagovara indivudalnu

slobodu, privatno vlasništvo, efikasnost, slobodnu konkurenciju, oscilacije cijena i tržište kao

najbolji koordinator ekonomskih aktivnosti. Budući je gospodarstvo stabilno, ulogu države

treba svesti na određivanje pravila (zakona) i zaštitu privatnog vlasništva i vladavine prava.

Dominirala je svim ekonomskim doktrinama sve do velike ekonomske krize (1929-1930.

godine) odnosno tzv. keynesjianske revolucije, kada se pokazalo da slobodno tržište ima

mnogo nedostataka i da taj „samopokretni mehanizam“ uspostavljanja ravnoteže ne može

dugoročno funkcionirati bez uplitanja države. U nemogućnosti da objasni pojavu masovne

nezaposlenosti, neoklasična je teorija izgubila idejni primat, prepustivši ga keynesijancima i

marksistima. Tek će ga u devedesetim godinama ponovno preuzeti.

John Maynard Keynes i stari keynesijanci zadržali su mnoge temeljne političke i ekonomske

vrijednosti kapitalističkog sustava (poput privatnog vlasništva i poduzetništva, načela

efikasnost i slobode izbora, stabilnosti i dugoročnog razvoja kapitalističkog sustava u kojem

dominiraju snage kapitala), afirmiravši vrijednost pravednije raspodjele dohotka i potrebu

državne regulacije makroekonomskih odnosa putem ekonomske politike, ponajprije kroz

utjecaj na agregatnu potražnju. Traže politički kompromis između interesa rada i kapitala.

Polazivši od činjeničnog krizno-depresivnog stanja u gospodarstvu, koje karakterizira

masovna nezaposlenost i pad proizvodnje u uvjetima neiskorištenosti kapaciteta, kao

posljedica nedostataka slobodnog tržišta, osobito tržišta radne snage, Keynes predlaže

kratkoročne ekonomsko-političke mjere za izlaz iz krize. Odbacio je Sayov zakon tržišta i

tezu o spontanom uspostavljanju makorekonomske ravnoteže pomoću regulacije agregatne

12

Granična korisnost se definira kao korisnost zadnje konzumirane jedinice nekog dobra; pritom vrijedi zakon opadajuće granične korisnosti, koja pojašnjava da korisnost dodatne jedinice konzumiranog dobra pada, te može poprimiti i negativne vrijednosti, čega je posljedica pad ukupne korisnosti. 13

Granični proizvod se definira kao dodatni proizvod proistekao iz porasta uloga varijabilnog faktora (rada) za jedinicu. 14

Stojanov D. i Medić, Đ. (2001) Makroekonomske teorije i politike u globalnoj ekonomiji: dominantne škole ekonomske misli. 2. izdanje. Sarajevo: Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, str. 51

11

ponude i tzv. klasičnu dihotomiju, tezu o razdvojenosti robnog i novčanog sektora

gospodarstva. Pokazao je kako se pomoću promjena u monetarnim agregatima (povećanjem

ponude novca i razine plaća) u uvjetima adaptivnih poslovnih očekivanja i postojanja

novčane iluzije kod radnika, mogu, u kratkom roku, postići efekti u realnom sektoru

ekonomije: povećanje proizvodnje i zaposlenosti. Mjere ekonomskih politika trebaju djelovati

anticiklički, što podrazumijeva primjenu ekspanzivne monetarne i fiskalne politike u fazi

recesije, te restriktivne u fazi prosperiteta, kad prijeti opasnost od inflacije.

Keynesijanske teorije i politike dominirale su na zapadu do sedamdesetih godina, kad se

pojavila stagflacija, odnosno istovremena pojava visokih stopa inflacije i visokih stopa

nezaposlenosti, čije postojanje se u okviru keynesijanske teorije nije moglo objasniti.

Obnove liberalne škole bile su mnogobrojne i na nizu područja teorijske i primijenjene

ekonomije. Glavna ekonomsko-politička okosnica svih liberalnih škola jest minimaliziranje

intervencionizma i socijalizacije investicija, a više privatizacije i slobodnog tržišta. Glavne

struje obnovljene liberalne škole bile su: monetarizam, ekonomika racionalnih očekivanja

(nova klasična ekonomika), ekonomika ponude, ekonomika politike (ili teorija javnog izbora) i

neoklasična sinteza.

Monetarizam je nastao u pedesetim godinama XX. stoljeća pod utjecajem Miltona

Friedmana15 i njegovih sljedbenika16. Predstavlja redefiniranu kvantitativnu teoriju novca koju

je Friedman uklopio u neoklasičnu teoriju kapitala. Monetaristi, slijedeći klasičnu dihotomiju,

smatraju da je važno stabilizirati novčani sektor strogom regulacijom, a robni sektor prepustiti

slobodnom tržištu i konkurenciji koje će se samo stabilizirati putem konkurencije i

automatskog uravnoteženja. Predlažu da se upravljanje makroekonomskim procesima

reducira na uporabu agregatne ponude novca ili druge monetarne varijable i to kroz politiku

pravila, pri čemu stopa rasta ponude nova treba biti unaprijed poznata i konstantna, bez

obzira na trenutno cikličko kretanje gospodarstva. Mjere diskrecijske fiskalne i monetarne

politike, koju djeluju na agregatnu potražnju, smatraju monetaristi, imaju u praksi

destabilizirajuće efekte na gospodarstvo. Zbog toga monetarne vlasti trebaju napustiti politiku

diskrecijskog prava na smanjivanje ili povećanje agregatne ponude novca i prihvatiti politiku

pravila. Kako je brzina optjecaja novca, prema monetaristima, stabilna, tako je poželjno da

godišnja stopa rasta agregatne ponude novca raste po stopi koja je jednaka godišnjoj stopi

rasta bruto društvenog proizvoda17.

15

Milton Friedman dobio je Nobelovu nagradu za ekonomiju 1976. godine. 16

riječ je o pripadnicima tzv. Čikaške škole 17


12

Robert Lucas i Thomas Sargent18 obnovili su neoklasičnu ekonomsku školu pod nazivom

„nova klasična ekonomika“ (engl. New Classical Economics) ili ekonomika racionalnih

očekivanja, preko kritike keynesijanskih adaptivnih očekivanja i afirmacije racionalnih

poslovnih očekivanja. Novi klasičari sljedbenici su klasičnih liberalnih ekonomista (Ricardo,

Mill, Say) koji nisu vjerovali u pozitivne efekte državne intervencije u slobodno tržište.

Smatraju da građani i drugi ekonomski subjekti mogu mijenjati svoje ekonomsko ponašanje

kao odgovor na diskrecijske mjere vlade ili monetarne vlasti, pomoću racionalnih predviđanja

efekata takvih politika. Slijedeći tu tezu, novi su klasičari postavili tzv. teorem o neefikasnosti

i irelevantnosti ekonomske politike: u situacijama i gospodarstvima u kojima dominiraju

racionalna očekivanja, fleksibilne cijene i najamnine, ekonomska politika vlade je neefikasna

i irelevantna, jer je ekonomski subjekti predvide i njene anticipativne posljedice ugrade u

svoje cijene i ponašanje na tržištu.

Ekonomika ponude (engl. Supply-Side Economics) nastala je sedamdesetih godina u SAD, a

u osamdesetima je bila temeljem ekonomske politike SAD-a i Velike Britanije. Glavni

predstavnici Arthur Laffer, Paul Craig Roberts, Norman Ture, kritizirali su keynesijansku

politku upravljanja gospodarstvom kroz kratkoročne mjere usmjerene na agregatnu

potražnju. Reafirmiraju ideje J. B. Saya, predloživši upravljanje gospodarstvom poticanjem

poduzetništva odnosno djelujući dugoročno preko agregatne ponude roba. Predlagali su

smanjenje transfernih davanja, smanjenje poreza, radi stimuliranja poduzetništva, i

restriktivnu monetarnu politiku, kao sredstvo borbe protiv inflacije19.

Teorija javnog izbora (engl. The Public Choice Theory) ili ekonomika politike, čiji je osnivač

James Buchanan, razmatra političko odlučivanje o javnim dobrima i pokušava na nj

primijeniti tržišne kriterije. Prema njima, neuspjeh pojedinih tržišta nije razlog da se

rješevanje ekonomskih problema bezuvjetno prepusti državi. Država može biti manje

efikasna od tržišta, pogotovo ukoliko državna tijela, koja donose odluke, predstavljaju ljudi

koji nisu niti stručno osposobljeni niti moralno odgovorni biračkom tijelu. U tom slučaju

državne odluke stvaraju nove probleme i pogoršavaju ekonomsku situaciju. Rješenje tih

problema, teoretičari ove struje vide u privatizaciji državnog sektora, povećanju konkurencije

i u političkom nadzoru državne administracije.

Neoklasična sinteza (engl. The Neoclassical Synthesis) nastala je kao reakcija 20 na

Keynesovu kritiku neoklasike i bila je od šezdesetih do osamdesetih na jutjecajnija struja

18

Thomas Sargent dobitnik je Nobelove nagrade za ekonomiju 2011. 19

Stojanov D. i Medić, Đ. (2001) Makroekonomske teorije i politike u globalnoj ekonomiji: dominantne škole ekonomske misli. 2. izdanje. Sarajevo: Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, str. 56 20


13

neoklasične škole na Zapadu. Njeni predstavnici 21 reinterpretiraju J. M. Keynesa s

neoklasičnih pozicija, integriravši njegovu teoriju u neoklasičnu školu, kao teoriju koja

objašnjava poseban slučaj: situaciju u kojoj tržište radne snage ne funkcionira pomoću

oscilacije cijena, jer postoji rigidnost plaća na dolje. Stoga podupiru državnu intervenciju u

kratkoročnim razdobljima (odnosno Keynesovu anticikličku ekonomsku politiku), ali samo do

trenutka uspostavljanja opće ekonomske ravnoteže, kada se ponovno uspostavljaju

neoklasična pravila, zagovarajući tzv. mješoviti ekonomski sustav. Paul Samuelson i Robert

Solow integrirali su i Phillipsovu krivulju u neoklasičnu sintezu: neoklasični IS=LM (Hicks-

Hansenov model) model opće ravnoteže na tržištu roba i novca predstavljao je najznačajnije

dostignuće u analizi odnosa između realnog i novčanog sektora gospodarstva, a u

devedesetim ga godinama zamjenjuje AS=AD model.

Jedan od dva temeljna pravca u kojima se od sedamdesetih godina razvija keynesijanska

škola je nova keynesijanska ekonomika22 (engl. The New Keynesian Economics) koja se

pojavila osamdesetih godina u SAD kao alternativa novoj klasičnoj ekonomici, a kao reakcija

na njene kritike keynesijanizma. Novi keynesijanci pokušavaju formirati nove

mikroekonomske osnove keynesijanske makroekonomske politike, i to pomoću analize

uzroka nesavršenosti tržišnog mehanizima. U fokus svojih razmatranja stavljaju

nefleksibilnost cijena i plaća na tržištu radne snage, tržištu potrošnih dobara i tržištu kap itala

– u uvjetima monopolističke konkurencije i u kratkom roku. Na temelju empirijskih istraživanja

novi keynesijanci dokazuju da rigidnost cijena i plaća na dolje nastaju kao posljedica

optimizirajućeg ponašanja ekonomskih subjekata koji uspoređuju troškove i koristi od

rigidnosti ili fleksibilnosti cijena. Spomenuti nedostaci tržišnog mehanizma imaju važnu ulogu

u razumijevanju fluktuacija gospodarskog rasta i nezaposlenosti. Oni su zauzeli središnju

poziciju23 između neoklasične škole, s jedne, i postkeynesijanaca, s druge strane, te su

prilično bliski predstavnicima Hicks-Samuelsonove neoklasične sinteze i najteže se od nje

razlikuju.

Postkeynsijanizam24 (engl. Postkeynesianism) je struja keynesijanske škole koja nastavlja

Keynesov započeti pokušaj radikalnog prekida s neoklasičnom školom. Pojavljuju se kao

teorijska alternativa prema neoklasičnoj sintezi i ostalim strujama neoklasične škole. Umjesto

21

Idejni začetnik bio je John Hicks, a najpoznatiji predstavnici Paul A. Samuelson te James Tobin i Alvin Hansen. 22

Glavni predstavnici nove keynesijanske ekonomike su Gregory Mankiw, Oliver Blanchard, David Romer i Lawrence H. Summers. 23


Postkeynesijanizam je utemeljila grupa profesora na Sveučilištu u Cambridgeu, koji su bili suradnici J. M. Keynesa: Joana Robinson, Nicholas Kaldor te nastavljači američki profesori Paul Davidson i Sidney Weintraub. Značajne doprinose u drugoj polovici XX. st. dali su Alfred Eichner, Malcolm C. Sawyer, Geoffrey Harcourt.

14

neoklasičnog modela savršene konkurencije i njegovih nerealnih pretpostavki,

postkeynesijanci središte analize premještaju u model nesavršene konkurencije. Oni nastoje

uvesti realnije pretpostavke ekonomske analize: nesavršena konkurencija, povijesne

okolnosti, neizvjesnost oko budućnosti, nestabilnost i cikličnost ekonomskih procesa, itd.25

Slijedeći drugačiji pogled na svijet, drugačije vrijednosti, ciljeve i drugačiju metodološku

praksu, postkeynesijanci dolaze do teorija i politika koje se značajno razlikuju od svih

neoliberalnih (neoklasičnih) teorija i politika. Zalažu se za jaku ulogu i odgovornost države u

mješovitoj ekonomiji. Glavne osobine 26 postkeynesijanske metodologije su: vrijednosno

angažirana ekonomska analiza i odbacivanje stroge podjele na pozitivnu i normativnu

ekonomiju, integracija mikro- i makropristupa; radije koriste organsku nego atomističku

analizu; proizvode otvoren dinamički teorijski sustav s ne-determinističkim tendencijama:

slijede interdisciplinarni pristup i realizam koji karakterizira istraživanje uzroka evolucijskih

promjena; radije koriste specifične analize teorije i politike koje su univerzalno primjenjive u

svim situacijama i zemljama (čemu su skloni neoklasičari).

Marksistička škola ekonomskog mišljenja nastala je sredinom 19. st., na idejnim izvorima

njemačke idealističke filozofije, klasične političke ekonomije i utopijskog socijalizma. Osnivači

su Karl Marx i Friedrich Engels. Marx se bavio analizom kapitalističkog načina proizvodnje,

kritikom klasične političke ekonomije, predstavivši naznake sustava, koji će, prema njegovoj

viziji budućnosti, zamijeniti kapitalistički sustav. Od klasične političke ekonomije preuzeo je

teoriju radne vrijednosti, po kojoj samo rad stvara vrijednost robe. Marx je proširio Ricardove

ideje27 formuliravši novu teoriju o višku vrijednosti: u višku radnog vremena, radnik proizvodi

višak vrijednosti koji prisvaja kapitalist. Novčani oblici viška vrijednosti su kamata, dobit i

renta, koje prisvajaju vlasnici kapitala, poduzetnici i vlasnici zemlje. Kapitalizam i slobodno

tržište prema Marxu zapadaju u krize iz raznih razloga, a osobito zbog nepravedne

raspodjele dohotka i eksploatacije radnika od strane kapitalista. Stoga je zagovarao princip

raspodjele prema radu, a ne prema vlasništvu. Kao što su neoklasičari, u sferi normativne

teorije, branili interese vlasnika i predstavnika kapitala, tako su marksisti branili interese

radnika. Smatrao je da će se proturječnosti kapitalističkog sustava morati rješavati

socijalističkim revolucijama, kojima će privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju biti

zamijenjeno društvenim, a tržišna koordinacija planskom proizvodnjom u kojoj neće biti

eksploatacije radnika.

25


Stojanov D. i Medić, Đ. (2001), Makroekonomske teorije i politike u globalnoj ekonomiji: dominantne škole ekonomske misli, 2. izdanje, Sarajevo: Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, str. 59 27

Ricardo je naglašavao da će se, uz istu razinu proizvodnje, dobit povećavati samo sko se plaće smanje i obrnuto, što izaziva sukobe između radnika i kapitalista.

15

Radnički se pokret razbio na dvije struje: komunističku te socijaldemokratsku. Komunistička

je struja zagovarala revolucionarne metode prijelaza iz kapitalizma u komunizam, koje su se

dogodile u mnogim nedovoljno razvijenim zemljama, poput Rusije, Kine, Jugoslavije. Nakon

ubrzanog razvoja, taj je sustav u sedamdesetima doživio stagnaciju, krizu, te, koncem

osamdesetih urušavanje, zadržavši se samo u Kini i Kubi. Kriza marksističke političke

ekonomije potaknuta je gubitkom kritičkog odnosa prema politici, pretvorivši se u

dogmatizam i apologiju birokratske ekonomske politike 28 . Socijaldemokratska struja

zagovarala je postupni, reformistički put transformacije kapitalizma u socijalizam.

Socijaldemokrati su ostvarili značajne gospodarske uspjehe u mnogim europskim zemljama.

2.1.2. Potreba za ekonomskom politikom u slobodnom tržišnom

gospodarstvu

Ekonomska politika je znanost čija je praktična namjena, svjesnim djelovanjem države

ostvariti postavljene ciljeve nacionalnog gospodarstva29. Utemeljena je na skupini teorijskih

načela i praktično – pragmatičnih potreba gospodarstva. Obuhvaća sadržaje koji se odnose

na materijalne i institucijske uvjete gospodarskog razvoja, na stanje i čimbenike u prethodnim

razdobljima koji su doveli to takvog razvoja, te kretanje i uspjeh ukupne gospodarske

aktivnosti i potrebe daljnjih aktivnosti. Uz makroekonomsku politiku, koja se odnosi na

uređivanje uvjeta i odnosa u cjelini gospodarstva jedne zemlje, postoje ekonomske politike

za pojedina područja gospodarskih djelatnosti, primjerice, agrarna, industrijska, prometna

politika, te politike kojima se utječe na pojedine faze procesa reprodukcije odnosno politike

proizvodnje, razmjene, raspodjele i potrošnje. Zajedničko im je da se svode na skup

promišljenih postupaka pomoću kojih nositelji politike reguliraju i unaprjeđuju dosadašnji

razvoj.

Osim državnih instutucija i monetarnih vlasti, nositelji ekonomske politike u širem smislu su i

velika poslovna udruženja kao i udružena radna snaga po pojedinim istorodnim grupama.

Najvažnije ekonomske politike države i monetarnih vlasti su30:

a) fiskalna politika: upravljanje državnim izdacima i porezima

28


Perić, T. (2010) Ekonomska politika, Studijsko gradivo, Zaprešić: Visoka škola za poslovno upravljanje „Baltazar Adam Krčelić“, str. 4 30

Grgić, M. i Bilas, V. (2008) Međunarodna ekonomija. Zagreb: Laresplus, str. 510

16

b) monetarna politika: utvrđivanje kamatnih stopa i ponude novca

c) politika deviznog tečaja: upravljanje međunarodnom vrijednosti domaće valute

d) međunarodna trgovinska politika: mjere kojima se utječe na obujam i pravac vanjske

trgovine

e) politika poticanja ponude: politika izravnog poticanja poduzeća na povećanje

proizvodnju

f) politika cijena i dohodaka: politika koja cilja smanjivanje imflacije ili podupiranja rasta

dohodaka

g) politika zapošljavanja: politika usmjerena na zaštitu ili otvaranje radnih mjesta

Preduvjet za uspješno kreiranje ekonomske politike je poznavanje ponašanja ekonomskih

subjekata i funkcioniranja gospodarskog sustava zemlje, koje provodi ekonomska analiza.

Također je potrebno uključiti kvalitativan doprinos filozofije, političkih znanosti, ustavnog i

upravnog prava, te analize sociokulturnog konteksta. Takav bi raspon znanja odgovarao

drugom od dva ključna zadatka ekonomske znanosti koje je identificirao Knight31 : prvi,

razumijevanje i objašnjavanje određenih fenomena, i drugi, korištenje tog razumijevanja za

upravljanje aktivnostima ekonomskih subjekata.

Potreba za postojanjem subjekta s društvenim ili kolektivnim ciljevima u gospodarskom

sustavu sastavljenom od pojedinaca, koji slijede vlastite interese, veže se uz shvaćanje da

se funkcioniranje gospodarstva može smatrati nezadovoljavajućim odnosno da mehanizmi

slobodnog tržišta posjeduju manjkavosti.

U identificiranju preferencija i ciljeva društva primjenjuju se dva pristupa: pozitivan i

normativan. Pozitivan pristup pokušava učinkovito identificirati preferencije i ciljeve društva u

određenom razdoblju, pri čemu je naglasak na traženju kriterija procjene funkcioniranja

gospodarskog sustava sa stajališta ciljeva koje su mu njegovi članovi pripisali kao zadatak32.

Nasuprot tome, normativne teorije daju vrijednosne sudove i procjene kakvom ekonomija

treba biti, s određenog stajališta, u budućnosti. Normativne teorije nude ekonomske politike

koja konveniraju određenim ekonomskim subjektima ili kreatorima ekonomskih politika33.

31

Knight, F. H. (1952), Institutionalism and Empiricalism in Economics, U: American Paper Review, Vol. 42, No. 2, str. 42 – 55, str. 51 32

Acocella, N. (2005) Počela ekonomske politike, Vrijednosti i tehnike, Zagreb: Mate i Zagrebačka škola ekonomije i managementa, str. 10 33

Stojanov D. i Medić, Đ. (2001), Makroekonomske teorije i politike u globalnoj ekonomiji: dominantne škole ekonomske misli, 2. izdanje, Sarajevo: Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, str. 28

17

Područja manjkavosti tržišta analiziraju se s aspekta mikroekonomskih pitanja, poput

alokacije resursa i raspodjele osobnog dohotka, i s aspekta makroekonomskih tržišnih

manjkavosti, koje su vezane uz nestabilnost tržišnih gospodarstava, poput nedobrovoljne

nezaposlenosti, inflacije, neravnoteže u bilanci plaćanja i sl. Kao i kod analize

mikroekonomskih manjkavosti, makroekonomske manjkavosti odražavaju prisutnost

neefikasnosti i/ili nepravde te su urođene djelovanju stvarnih tržišta34.

Proces ekonomske politike započinje definiranjem krajnih ili općih ciljeva koje kreatori žele

ostvariti. Temeljem konačnog cilja definira se posredni cilj, tj. onaj cilj posredstvom kojeg će

se ostvariti konačni cilj. Nakon toga se biraju vrste politike, instrumenti i mjere35.

Planiranje u ekonomskoj politici označava izbor koordinirane i konzistentne politike

odlučivanja, što podrazumijeva izbjegavanje postupnih mjera, a postavljanje punog reda

politike namjera, tj. posrednih i krajnjih ciljeva, te skupa mogućih aktivnosti, tj. instrumenata i

mjera, za svaki problem. Potreba za koordiniranošću proizlazi iz najmanje tri razloga, od

kojih je najočitiji, postojanje na raspolaganju različitih instrumenata pri postizanju određenog

cilja ekonomske politike36.

Izbor prikladnog instrumenta za svaki cilj uključuje pretpostavke relativne efektivnosti svake

alternative, vremena potrebnog za djelovanje i puni učinak pojedinog instrumenta te

postojanje ograničenja u njegovu korištenju. Slijedeći razlozi proizlaze iz činjenice

istovremenog postojanja više ciljeva ekonomske politike te činjenice da svaki instrument

može utjecati na više ciljeva, od kojih nije svako djelovanje niti očekivano niti poželjno, sa

stanovišta svakog pojedinačnog cilja. Primjerice, u rješavanju određenog problema, ciljajući

jedan posredan cilj, instrument može štetno djelovati na druge posredne ciljeve. Slijedeći

razlog leži u vremenskom trenutku provođenja određene ekonomske politike, jer je rješenje

sadašnjeg problema usko vezano s rješenjem u slijedećim razdobljima. Na planiranje u

ekonomskoj politici također utječe vrijeme političkih izbora u zemlji.

Konstitutivni elementi planiranja ekonomske politke su: opći i posredni ciljevi i instrumenti.

Kao makroekonomski ciljevi općenito se navode: gospodarski rast s punom zaposlenošću, u

uvjetima stabilnosti cijena i uravnoteženih ekonomskih odnosa s inozemstvom. Glavni

nositelj makroekonomske politike je država, utjelovljena u vladi te središnjoj banci koja,

djelujući neovisno, u pravilu, odgovara parlamentu, najvišem predstavničkom tijelu građana.

34


Babić, M. (2001) Makroekonomija. 12. izdanje. Zagreb: Mate, str. 386 36

Acocella, N. (2005) Počela ekonomske politike, Vrijednosti i tehnike, Zagreb: Mate i Zagrebačka škola ekonomije i managementa, str. 176

18

Ciljevi se izvode iz koncepcije razvoja društva, ekonomskih teorija koje objašnjavaju

gospodarski razvoj, te značajki konkretnog gospodarstva. Iz toga slijedi da su ciljevi rezultat

političkog procesa. Ciljevi ekonomske politike mogu biti dugoročni i kratkoročni. Dugoročni

ciljevi predstavljaju etapne ciljeve ekonomske politike u ostvarivanju dugoročne politike

razvoja, standardno se definiraju kao puna zaposlenost, stabilnost cijena, gospodarski rast i

razvoj, strukturno prilagođavanje i ujednačavanje stupnja regionalne razvijenosti, motivacijski

usmjerena raspodjela s odgovarajućim kretanjima pojedinih agregata potrošnje i dr.

Stopu gospodarskog rasta valja maksimalizirati, pod uvjetom da nosi kvalitetu razvoja,

efikasnosti, stabilnosti te konkurentnosti, čime se postiže mogućnost zapošljavanja,

povećanje proizvodnosti rada i učinkovitosti, rast životnog standarda i bolje uključivanje u

međunarodnu podjelu rada. Puna zaposlenost je pritom teoretska kategorija, stanje u kojem

nitko od onih koji su nezaposleni ne želi prihvatiti posao uz postojeće plaće37, pri čemu su

uzroci nezaposlenosti strukturne neusklađenosti na tržištu rada.

Instrument je poluga predstavljena nekom varijablom, koju nositelj politike može koristiti da bi

postigao cilj, tj. promjenu vrijednosti na poželjan način. Mjera je konkretno izražena

kvantitativna ili kvalitativna promjena nekog instrumenta. Instrumenti i mjere ekonomske

politike svrstavaju se prema područjima u četiri skupine: a) monetarne politike, b) fiskalne

politike, c) politike ekonomskih odnosa s inozemstvom (vanjskotrgovinske i devizne) te d)

politike dohotka i cijena.

Prema obuhvatu, mjere mogu biti 38 opće, koje utječu na sve gospodarske subjekte, te

posebne koje se odnose samo na pojedine gospodarske djelatnosti ili područja unutar njih.

Opće mjere nazivamo još i horizontalnim mjerama, a posebne vertikalnim ili selektivnim.

Prema području djelovanja, mogu biti izravne (poput određenih zabrana) ili posredne (npr.

monetarno–kreditni mehanizmi). U tržišnoj su ekonomiji važne posredne mjere, dok je

izravne mjere preporučljivo izbjegavati39, gdje je moguće. Prema širini izbora gospodarskih

subjekata na koje se mjere gospodarske politike odnose, mogu biti direktne i indikativne

odnosno usmjeravajuće, koje su primjerenije tržišnoj ekonomiji. Mjere mogu biti kvalitativno

postavljene, npr. mogu obuhvaćati fleksibilnije radno zakonodavstvo, fleksibilnije radno

vrijeme. Instrumenata ekonomske politike, kao i mjera, razmjerno je više nego li ciljeva.

Povrh toga većina ciljeva ima univerzalno značenje (npr. povećanje blagostanja i dr.).

37

Perić, T. (2010) Ekonomska politika, Studijsko gradivo, Zaprešić: Visoka škola za poslovno upravljanje „Baltazar Adam Krčelić“ , str. 6 38

Perić, T. (2010) Ekonomska politika, Studijsko gradivo, Zaprešić: Visoka škola za poslovno upravljanje „Baltazar Adam Krčelić“ , str. 9 39

Perić, T. (2010) Ekonomska politika, Studijsko gradivo, Zaprešić: Visoka škola za poslovno upravljanje „Baltazar Adam Krčelić“ , str. 9

19

2.1.3. Ograničenja ekonomske politike

Uz dana ograničenja u donošenju i provođenju ekonomske politike vezanih uz konfliktnost

pojedinih ciljeva i mjera, odlučivanje u ekonomskoj politici može podleći nizu zamki.

Određena mjera, iako racionalno utemeljena i testirana, ne mora rezultirati željenim

kvalitativnim i kvantitativnim rezultatima.

Lucasova kritika40, nastala u okviru nove klasične ekonomikje, otkriva da je klasični model

ekomske politike zanemario povratnu spregu učinka odluka vlade na funkcije ponašanja

privatnih subjekata. Naglašavajući recipročnu interakciju njihova ponašanja, Lucas smatra da

privatni sektor igra prije aktivnu, nego li pasivnu ulogu, očekujući promjene u ponašanju

vlade. Naime, uobičajena je pretpostavka analitičkih modela odlučivanja u ekonomskoj

politici, koji su proizvod ekonometrijskih analiza, da se ponašanje41 ekonomskih subjekata,

potrošača i poduzetnika, može predvidjeti temeljem dane specifikacije funkcije ponašanja

nezavisnih varijabli i identifikacije (fiksnih) parametara. Odluke politike sastoje se u

određivanju ciljeva, uzimajući u obzir odnose ciljeva i instrumenata politike, utemeljenih na

ponašanju privatnih subjekata. Ekonometrijski se testovi temelje na raspoloživim podacima o

relevantnim varijablama iz prošlih situacija, moguće karakteriziranih postojanjem određenih

vanjskih udara, određenim tipom politike itd. Testirani se model potom koristi u predviđanju

posljedica određene politike, uzimajući u obzir da su dane nepromjenjive i procijenjene

vrijednosti parametara i oblik funkcije ponašanja privatnog subjekta u novoj situaciji. Ukoliko

se parametri modela mijenjaju, odražavajući promjenu u ponašanju sustava, a stari je model

uzet kao uvjet u vladinom modelu odlučivanja, utvrđene politike neće biti optimalne. Bile bi

optimalne, kada se ponašanje privatnih subjekata ne bi mijenjalo42.

Slijedeći slučaj teškoća u primjeni ekonomske politike su netržišne manjkavosti. Temeljni

prigovor normativnoj teoriji ekonomske politike počiva u problemu potvrdivosti hipoteza na

kojima je temeljena, posebno u odnosu na prirodu pojedinaca i ponašanja nositelja politike.

Riječ je o pretpostavci ontološkog individualizma, na kojoj počiva neoklasična teorija,

aksiomu po kojem se ponašanje pojedinca izvodi iz skupa postulata43. Kreatori ekonomske

politike postuliraju postojanje anonimnih pojedinaca (koji čine stanovništvo i poduzetnike),

koji se ne mogu diferencirati, premda posjeduju posebne, iako apstraktne, preferencije i

40

kritika Roberta Emersona Lucasa 41



više o tzv. ontološkom individualizmu vidi u Bunge, M. (1998) Social Science under Debate, A philosofical Perspektive. Toronto: University of Toronto Press, str. 128

20

različita prava na resurse. Poduzetnici i stanovništvo u stvarnosti se ne sastoje od članova

koje se ne bi moglo diferencirati, naprotiv, moguće ih je agregirati u grupe s jednakim

interesima, potrebama ili idejama, kojima zajednički teže kroz razne, formalne ili neformalne

organizacije: interesne grupe, lobije, kartele, udruženja, političke stranke itd. Ovako

definirane grupe imaju različitu snagu, koja se očituje neujednačenim utjecajem na formiranje

„funkcije društvenog blagostanja“, tj. u određivanju prioriteta koji se pridružuju različitim

ciljevima politike. Pri donošenju i provođenju ekonomske politike zanemaruje se ili

potcjenjuje utjecaj kategorija kojima bi se obuhvatili problemi postojanja grupnih interesa i

njihovih snaga. Jedan pokušaj koncipiranja kategorija predstavlja teorija grupnog interesa44,

koja je prepoznala postojanje grupa pojedinaca s podijeljenjim interesima i vrijednostima,

gledajući na razinu pojedine aktivnosti vlade kao na odraz pritiska određene grupe. Korijeni

te teorije leže u Marxovoj ideji po kojoj vlasnik kapitala kontrolira društvene institucije.

Identificiranje nositelja politike, administrativnog aparata vlade, ignorirano je u klasičnoj

teoriji, pa je i njihova uloga neprepoznata. Iz istog se razloga ne prepoznaje potreba

institucijskog ograničenja ili odgovarajućeg poticaja da se slijedi javni interes. „Nejasni

pojednici“ koji čine administrativni aparat vlade u stvarnosti su dvije kategorije osoba:

političara i osoba zaposlenih u javnoj administraciji, tzv. birokrata45. Dok političari definiraju

ciljeve intervencije vlade, birokrati imaju zadatak provoditi smjernice političara u stvarnost. U

obje se kategorije pojavljuje problem poticaja. Identificirajući ove dvije kategorije, mogu se

imenovati posebna svojstva grupa pojedinaca, što nije bilo moguće pri analizi svojstava

amorfnih „činitelja“.

William Nordhaus tvrdi da su odluke političara izraz njihovih vlastitih preferencija i interesa,

od kojih je najočitiji, ostanak na funkciji46. Stoga političari pokušavaju upravljati ekonomskom

politikom na način koji će im maksimalizirati broj glasova na slijedećim izborima. Nadalje,

izborni su rezultati značajno pod utjecajem tekuće gospodarske situacije. Isti autor smatra da

su glasači usmjereni na vrednovanje gospodarskih kretanja u razdoblju najbližem izborima,

te istovremeno nesvjesni negativnih dugoročnih posljedica mjera ekonomske politike

primijenjenih za vrijeme izbornog razdoblja. Empirijske studije potvrđuju postojanje ciklusa

političkog proračuna, tj. ekspanzivne fiskalne i monetarne politike u vrijeme predizborne

kampanje47. Nordhaus navodi dalje da se potaknuti rast u vrijeme prije izbora provodi na

44




Acocella, N. (2005) Počela ekonomske politike, Vrijednosti i tehnike, Zagreb: Mate i Zagrebačka škola ekonomije i managementa, str. 210, (prema Alesina, Cohen i Roubini 1992)

21

račun troška više inflacije, koji se očituje s vremenskim pomakom. Konačni je rezultat da

nezaposlenost teži opadanju u razdoblju prije izbora 48 . Rogoff i Sibert 49 objasnili su

iracionalnost i suboptimalnost ponašanja u reakciji glasača pomoću asimetričnosti

informacija, kada vlada ima privilegirani položaj i nastoji signalizirati pozitivne izvedbe

ekonomije pomoću rezanja poreza.

Hibbsova tzv. Partizanova teorija50 o političkim poslovnim ciklusima tvrdi da svaka politička

stranka pridaje različitu težinu različitim ekonomskim ciljevima, budući da utjelovljuje različite

ideološke ili interesne društvene grupe (slika 2.1). Različite stranke predlažu različita

rješenja, čak i na temelju identičnih informacija. Smjena stranaka u vladi može predstavljati

novi „politički“ poslovni ciklus.

Slika 2.1.: Preferencije političkih stranaka u naprednim industrijskim zemljama s obzirom na

različite gospodarske ciljeve

Socijalisti Stranke centra Konzervativci

opa

da

juća

va

žn

ost

cilj

eva

puna zaposlenost

cjenovna stabilnost

jednakost u raspodjeli dohotka

cjenovna stabilnost

gospodarski rast

gospodarski rast ravnoteža bilance plaćanja

puna zaposlenost


cjenovna stabilnost gospodarski rast

ravnoteža bilance plaćanja puna zaposlenost

ravnoteža bilance plaćanja


Izvor: Hibbs, D. A., Jr. "Political Parties and Macroeconomic Policy", American Political Science

Review, Vol. 71, No. 4 (Dec., 1977), 1467 – 1487,(prijevod)51

prema: Kirschen i dr., 1964

48



Hibbs, D. A., Jr. (1992) Partisan Theory After Fifteen Years, U: European Journal of Political Economoy Vol. 8, str. 361 – 373, North – Holland, str. 362 51

Preuzeto s http://linkstr.jstor.org/sici?sici=0003-0554%28197712%2971%3A4%3C1467%3APPAM P%3E2.0.C=%3B2-8

http://linkstr.jstor.org/sici?sici=0003-0554%28197712%2971%3A4%3C1467%253

22

Državni administrativni aparat, kraće: birokracija, sastavljen je od neizabranih pojedinaca koji

primjenjuju mjere o kojima su odlučili političari. Jednako kao i u odnosu između glasača i

političara, tako se u odnosu između političara i državnih službenika javlja problem agencije,

budući se zadaci koji se odnose na provedbe ekonomskih politika, delegiraju s jedne razine

na drugu. Prema teoriji agenciji, ponašanje državnih službenika može se objasniti u

kontekstu načela maksimalizacije vlastite koristi, koja ovisi o različitim čimbenicima, koji ne

uključuju samo, ili možda uopće ne uključuju, zanimanje za javni interes. Vlastita korist

podrazumijeva zadovoljavanje osobnih težnji za dohotkom, prestižem, moći, veličinom

odjela, brojem dana godišnjeg odmora, itd. Uz problem agencije, kod državnih službenika

javlja se problem bilateralnog monopola: u odnosu na građane, kao dobavljače javnih dobara

i usluga, te u odnosu na političare, koji pak imaju isključivo pravo koristiti odjele u kojima su

zaposleni državni službenici. Krajnji rezultat ovisi o pregovaračkoj snazi ovih strana, koja je,

zbog nepotpunosti informacija o administrativnim aktivnostima dostupnih političarima, češće

na strani državnih službenika. Tako se težnja prema stabilnoj ekspanziji javnog sektora

uvećava osobnim interesima državnih službenika uz dodatak interesa političara52.

Državna administracija proizvodi visoke troškove zbog operativne neefikasnosti. Razlog leži,

osim u svojstvenosti administrativnog posla koji relativno oskudijeva inovacijama, također i u

različitosti u odnosu na druge tržišne odnosno proizvodne djelatnosti, koja se očituje u

teškoći mjerenja rezultata, dvojbenosti tehnologija i višestrukosti ciljeva, koji su tipična

karakteristika aktivnosti vlade. Državna administracija i političari daju važnost mišljenjima

stručnjaka, koji nisu direktno zainteresirani za troškove proizvodnje dobara i usluga koje

nude. Studije vezane uz različite aspekte ponašanja vladine birokracije nisu dale jasne

rezultate53. Općenito se smatra da je kontrola aktivnosti državne administracije okosnica

problema agencije i da mjere koje garantiraju savršeno provođenje uputa, koje je dao

principal, bez dodatnih troškova, zasad nisu pronađene.

52


Acocella, N. (2005) Počela ekonomske politike, Vrijednosti i tehnike, Zagreb: Mate i Zagrebačka škola ekonomije i managementa, str. 212

23

2.1.4. Uloga države i uporabna vrijednost škola ekonomskog mišljenja

Razlike u sustavima vrijednosti, političkim orijentacijama i prioritetima u ekonomskoj politici

imanente su jednako teoretičarima škola ekonomskog mišljenja, kao i korisnicima znanja

rečenih škola tj. kreatorima ekonomskih politika. Ove razlike dolaze do izražaja prilikom

izbora predmeta istraživanja, postupka vrednovanja ekonomskih činjenica te mogućih

rješenja u ekonomskoj politici. Pridavanje različitog značaja nekoj vrijednosti prirodno

uvjetuje razlike u poimanju prioriteta u rješavanju ekonomskih problema.

Premda ekonomski teoretičari trebaju težiti objektivnosti, oni su u svojim procjenama i

sudovima, više ili manje, podložni utjecaju normativnih sudova i političkih orijentacija.

Pojedini teoretičari mogu imati ista ili slična objašnjenja uzroka neke ekonomske pojave, no

njihovo različito ili konfliktno vrijednosno i političko opredjeljenje rezultirat će ponudom

različitih ili konfliktnih prijedloga mjera za rješenje krize.

Ekonomisti se slažu u području pozitivne teorije, koja konstatira činjenice i kvantitativne veze

između ekonomskih varijabli. Ekonomisti se slažu oko problema ekonomiziranja54 na načelu

efikasnosti unutar zadanih ograničenja i pravila, koja određuje politički i društveni sustav.

Najveća neslaganja ekonomista odnose se na područja normativne teorije i državne

ekonomske politike. Neslaganje nastaje uslijed činjenice da se mnogi ekonomski problemi

(određivanje carina, određivanje deviznog tečaja, inflacija, alokacija rijetkih resursa, izmjena

poreznih stopa, nezaposlenost) mogu rješavati na različite načine, pri čemu vrijedi da.svako

rješenje ima različite posljedice (koristi i štete) za pojedine ekonomske subjekte. Teško je

pronaći takve mjere ekonomske politike koje istovremeno ravnomjerno povećavaju ili

smanjuju dohodak svih ekonomskih subjekata. Ekonomisti se spore u pokušaju usklađivanju

proturječnih vrijednosti (ekonomičnost i pravednost) tj. oko pitanja tko, kako i koliko treba

imati gubitaka, a tko, kako i koliko dobitaka.

Tako neoliberalna škola daje prednost individualnoj slobodi i privatnom vlasništvu pred

jednakošću, a jednakosti pred efikasnošću. Ravnoteža i stabilnost monetarnog sektora

ekonomije važnija je od ravnoteže i stabilnosti na tržištu radne snage i robnom tržištu. S tog

polazišta izvodi se preporuka ekonomskoj politici čije se mjere upućuju na rješavanje inflacije

u gospodarstvu. Neugodnost koju izaziva povećanje nezaposlenosti kao popratna pojava

mjera takve ekonomske politike tumači se kao „nužno zlo“ odnosno „cijena“ snižavanja

inflacije odnosno oportunitetni trošak izbora dezinflacije. Davanje prednosti rješavanju

54


24

inflacije pred problemom nezaposlenosti u skladu je s tzv. klasičnom dihotomijom, tezom o

odvojenosti robnog i novčanog sektora gospodarstva koja implicira stav da vlada ne može

pomoću promjena novčane mase utjecati na promjene robne proizvodnje i zaposlenosti55.

Ovaj je stav istovremeno u skladu s njihovim vrijednosnim i političkim svjetonazorom koji

pretpostavlja interese kapitala interesima rada. Marshallova sinteza je zastupala stav da je

gospodarstvo stabilno, pa stoga ulogu države treba svesti na određivanje pravila (zakona) i

zaštitu privatnog vlasništva i vladavine prava.

Nasuprot neoklasičarima, keynesijanci smatraju ravnotežu uz punu zaposlenost, gospodarski

rast i pravednu raspodjelu dohotka, najvažnijom vrijednosti, pokušavajući pritom uspostaviti

kompromis između snaga rada i snaga kapitala. Iz tog vrijednosnog i političkog opredjeljenja

proizlazi stav da se prioritetno rješava nezaposlenost, a popratna inflacija tumači se kao

nužna cijena ostvarivanja izabranog cilja. Nadalje, keynesijanci smatraju da je ravnoteža na

slobodnom tržištu nestabilna te da se kao nusproizvod rađaju brojni nedostaci, poput

nesavršene konkurencije, nepravedne raspodjele dohotka (misleći na nepravedno

honoriranje dohotka od rada u odnosu na dohodak od kapitala), eksternalija i cikličkih

oscilacija gospodarstva u kojima se tržišni sudionici nagonski ponašaju prociklički i time još

više destabiliziraju gospodarstvo. Stoga se uloga države sastoji iz otklanjanja ili ublažavanja

tih nedostataka. Mjere ekonomske politike trebaju kod tržišnih sudionika potaknuti

anticikličko ponašanje, djelovanjem na agregatnu potražnju, u skladu s Keynesovim

odbacivanjem klasične dihotomije.

Monetaristi su smatrali da se tržište roba prilagođava stanju u monetarnom sektoru, tj. politici

„skupog novca“, pa preporučuju primjenu unaprijed poznate i konstante stope rasta novčane

mase, ne uzimajući u obzir ciklička kretanja gospodarstva. Zastupaju tezu da diskrecijske

mjere ekonomskih politika kojima se djeluju na agregatnu potražnje destabiliziraju

gospodarstvo. Fokus njihove politike je na stabiliziranju financijskog sektora, a robni sektor

treba prepustiti slobodnom tržištu. Monetarizam je najutjecajnija struja u obnovi liberalne

škole u postsocijalističkim zemljama. Jednu verziju monetarizma koji inzistira na privatizaciji i

stabilizaciji monetarnog sektora predlagao je u devedesetima godinama Međunarodni

monetarni fond nedovoljno razvijenim zemljama. Hrvatska je u nekim dijelovima prihvatila

ovu politiku u stabilizacijskom programu 1993., uspostavivši relativnu stabilnost monetarnog

sektora, ali uz troškove koji se očituju u recesiji, povećanju nezaposlenosti i socijalnih

konflikata.

55


25

Ekonomika ponude56, koju su u osamdesetima prihvatile Vlade SAD-a i Velike Britanije kao

okosnicu svoje ekonomske politike, temeljila se57 na smanjenju transfernih davanja i poreza,

radi stimuliranja poduzetništva, te restriktivnoj monetarnoj politici, kao sredstvu borbe protiv

inflacije.

Neoklasična sinteza integrirala 58 je neoklasičnu mikroekonomiku, tj. tržišnu regulaciju, s

jedne, te keynesijansku makroekonomiju, odnosno državnu regulaciju, s druge strane,

zagovarajući tzv. mješoviti ekonomski sustav: tržišnu regulaciju gdje ona daje efikasne i

politički prihvatljive rezultate, a državnu regulaciju u slučajevima tržišnih neuspjeha.

Pluralizam škola ekonomskog mišljenja posljedica je rađanja i kretanja ekonomske misli i

znanosti u odgovarajućem prostorno – vremenskom i društveno-političkom kontekstu.

Povijest ekonomske misli pokazuje da postoji cikličnost u dominaciji pojedinih ekonomkih

škola. Također je moguće da jedna škola zauzima dominantan položaj na političkoj sceni, a

da istovremeno nema dominaciju na znanstvenoj sceni. Kako je vidljivo iz povijesnog slijeda

pojave i etabliranja ekonomskih škola, zadnjih su se stoljeća izmjenjivale liberalna i

regulacijska ekonomsko-politička filozofija. Predstavnici škola koji slijede liberalnu

ekonomsko-političku filozofiju ostvarivali su dominaciju češće u fazama stabilizacije

ekonomskog i političkog sustava, dok su u kriznim stanjima odnosno fazama opadanja

gospodarske aktivnosti ispod praga socijalne tolerancije 59 , primat obično preuzimali

zastupnici regulacijske ekonomsko-političke filozofije. Zastupnici intervencionizma su češće,

nego li zastupnici ekonomskog liberalizma, imali glavnu ulogu u rješavanju kriznih stanja i

zaustavljanju negativnih trendova. Razdoblje od osamdesetih godina u tranzicijskim

zemljama karakteriziraju jednako nezadovoljavajući uspjesi modela i liberalne i regulacijske

ekonomsko-političke filozofije, pa govorimo o dugotrajnoj krizi procesa tranzicije.

Novije su škole ekonomskog mišljenja indirektno ukazale na potrebu holističkog pristupa u

znanosti, pri čemu termin „holistički“ označava metodološko stajalište da pojedine objekte

istraživanja ne treba izučavati tako da ih izdvajamo iz cjeline i onda, analitičkom metodom,

rastavljamo na jednostavne elemente, sagledajući samo strukturu i funkcijske veze između

elemenata. Holistički pristup posebno ističe postkeynesijanska škola, ističući da predmete

analize u ekonomiji, valja promatrati interdisciplinarno i najprije kao dinamičnu cjelinu i unutar

veće cjeline, a tek poslije toga, koristeći se analizom kao znanstvenom metodom, sagledati

56

u široj javnosti poznata kao Thatcher-Reagan model 57




26

njegove dijelove 60 . Neka od obilježja 61 postkeynesijanske metodologije su vrijednosno

angažirana ekonomska analiza, odbacivanje stroge podjele na pozitivnu i normativnu

ekonomiju, integracija mikro- i makropristupa, davanje prednosti organskoj naspram

atomističkoj analizi, interdisciplinarni pristup i realizam koji karakterizira istraživanje uzroka

evolucijskih promjena.

2.2. Međunarodna ekonomska razmjena

Razmjena je sastavni dio procesa reprodukcije odnosno stvaranje nove vrijednosti u

gospodarstvu, uz proizvodnju, potrošnju i raspodjelu. Trgovina je gospodarska djelatnost

povezivanja proizvodnje i potrošnje odnosno prijenos proizvedenih roba i usluga od

proizvođača na potrošača u vrijeme i na mjestu gdje se roba ili usluga traže, uz novčanu

protunaknadu, po cijenama koje su prihvatljive i proizvođaču i potrošaču. Kao razmjena

viškova kojima raspolaže, trgovina se može organizirati na više razina, od kojih su krajnost

direktna, osobna, prodaja, do trgovine na svjetskom, međunarodnom tržištu. Robna

razmjena jedne zemlje s ostatkom svijeta naziva se vanjskom trgovinom. Međunarodna

trgovina predstavlja sveukupnost razmjene na svjetskom tržištu odnosno ukupnu razmjenu

između svih zemalja svijeta62.

Postojanje vanjske trgovine nužno je za svaku zemlju svjetskog gospodarstva, budući da

nijedna zemlja ne raspolaže svim potrebnim dobrima za potrošnju stanovništva, kao ni

resursima. Zemlje u razvoju uvoze tehnologiju, znanje i sirovine, kako bi ih stavile u funkciju

vlastitog razvoja. Poradi istog, nužno im je raspolaganje inozemnim sredstvima plaćanja tj.

devizama, kojima će plaćati uvezenu robu. Ne raspolaže li zemlja devizama, nije u

mogućnosti uvoziti dobra čak ni za zadovoljenje osnovnih potreba za preživljavanje

stanovništva, izuzmu li se kreditna zaduženja (što dugoročno gledano izaziva nove

poteškoće za zemlju) i jednostrani transferi (donacije). Izvozom vlastitih roba i usluga na

svjetsko tržište, zemlja dolazi do prijeko potrebnih deviza kojima će plaćati uvoz onoga što joj

nedostaje. Struktura izvoza i uvoza zemalja u razvoju i razvijenih zemalja, pokazuje da

60

Medić, Š. Đuro (2001) Uloga „Povijesti ekonomske misli“ u obrazovanju ekonomista, u: Ekonomski pregled, br. 9-10, str. 1126 – 1148, str. 1128 61


Andrijanić, I. (1999) Vanjska trgovina, Zagreb, Mikrorad, str. 5

27

siromašnije zemlje, ne bi li došle do prijeko potrebnih deviza za plaćanje roba, izvoze svoja

prirodna bogatstva, za razliku od bogatijih zemalja koje ih čuvaju, te svoje potrebe za

uvozom izmiruju izvozom gotovih proizvoda, opreme, tehnologije ili znanja.

Za razliku od jedne zemlje, kojoj je uvoz jedna od mjera ekonomske politike kojom se

podmiruju određene potrebe potrošnje ili daljnje proizvodnje, cilj zbog kojeg neko poduzeće

uvozi jest ostvarivanje dobiti. Naime, poduzeće će uvoziti sve vrste roba i usluga, ne samo

one koje nedostaju, ako ocijeni da mu se to isplati tj. da može ostvariti dobit.

Različiti su i brojni razlozi zbog kojih zemlje nalaze korisnim sudjelovati u međunarodnoj

trgovini. Neki od najznačajnijih su: različitosti u uvjetima proizvodnje, opadajući troškovi i

različitosti u ukusima potrošača.63

Jedan razlog postojanja međunarodne trgovine počiva u činjenici da svaka zemlja nastoji

proizvoditi one vrste roba za čiju proizvodnju posjeduje optimalne uvjete, poput primjerice

klimatskih i prirodnih reursa. Robe koje joj nedostaju ili ih ne može sama efikasno proizvesti,

pribavlja razmjenjujući ono što posjeduje za ono što potražuje tj. trgujući s drugim zemljama.

Moderna teorija vanjske trgovine koja strukturu trgovine objašnjava apsolutnom ili relativnom

raspoloživošću dobara je Kravisova64 teorija vanjske trgovine.

Sudjelovanjem zemlje u međunarodnoj trgovini dolazi do opadanja troškova velikoserijske

proizvodnje. Ponuda robe na svjetskom tržištu jedan je od najboljih načina povećanja obujma

proizvodnje. U tom smislu, važan su čimbenik sličnosti 65 potražnje u zemlji uvoznici i

izvoznici roba, teza na kojoj počiva Linderova66 teorija vanjske trgovine.

Najpoznatije teorije koje su kroz povijest pokušale objasniti zašto i pod kojim uvjetima zemlje

trguju su merkantilizam, teorija apsolutnih prednosti i teorija komparativnih prednosti67.

Okosnica merkantilizma, ekonomske doktrine68 imperijalnih sila u razdoblju od oko 1400 –

1800., jest težnja za rastom razine izvoza iznad razine uvoza, kako bi si pribavile što veće

količine zlata i dragocjenosti, čime bi zemlje imale i veću moć budući je osnovni kriterij za

moć jedne zemlje količina plemenitih metala kojima raspolaže. Osnovno sredstvo za

63

Nordhaus W., Samuelson P. A. (1992) Ekonomija, Zagreb: Mate, str. 662 64

Babić, A. i Babić, M. (2003) Međunarodna ekonomija, VI. dopunjeno i izmijenjeno izdanje, Zagreb: Mate, str. 63 65

tzv. Linderova teorija vanjske trgovine počiva na tvrdnji da vanjska trgovina između zemalja više ovisi o sličnostima u ukusima potrošača raznih zemalja, nego li od razlika u troškovima proizvodnje 66


Previšić, J. i Ozretić Došen, Đ. (1999.) Međunarodni marketing, Zagreb, Masmedia, str. 65 68

Babić, A. i Babić, M. (2003) Međunarodna ekonomija, VI. dopunjeno i izmijenjeno izdanje, Zagreb: Mate, str. 17

28

postizanje tog cilja bila je vanjska trgovina. Neki autori69 zamjećuju obilježja te doktrine u

novijim razdobljima, primjerice u razdoblju 1970-1980. godine.

Prema teoriji apsolutnih prednosti 70 svaka bi se zemlja trebala specijalizirati u onim

proizvodima u kojima ima apsolutnu prednost u odnosu na druge zemlje, bilo prirodnu ili

stečenu (inovacije), što znači da tu robu proizvodi efikasnije u odnosu na druge zemlje. Na

taj bi se način proizvodni resursi koncentrirali u onim sektorima u kojima zemlja ima

apsolutne prednosti u odnosu na druge zemlje. Troškovi proizvodnje bi se smanjili zbog

djelovanja ekonomije razmjera te bi svaka zemlja najviše dobila proizvodeći samo ona dobra

koja može najefikasnije proizvesti dok bi se viškovi tih dobara putem trgovine zamijenili za

ona dobra koja zemlja ne može dovoljno efikasno proizvesti.

Teorija komparativnih prednosti objašnjava da će se svaka zemlja specijalizirati 71 u

proizvodnji onih dobara koje može proizvesti relativno efikasnije u odnosu na druge zemlje i

ta će dobra izvoziti, a dobra koja bi proizvodila s manje prednosti, uvozit će. Dakle, za

proizvodnju nekog dobra zemlja mora imati relativno veću komparativnu prednost u odnosu

na drugu zemlju. Ovaj koncept temelj je međunarodne trgovine.

2.2.1. Komparativne prednosti i specijalizacija

Povijesno gledano, prva teorija koja je objasnila specijalizaciju zemalja u proizvodnji

određenih dobara i međuarodnu ekonomsku razmjenu jest teorija apsolutnih prednosti.

Zemlje proizvode dobra za čiju proizvodnju imaju apsolutnu prednost, bilo da se radi o

prirodnim prednostima, poput klime, zemljopisnog položaja i prirodnih bogatstava, ili onim

stečenima, misleći na znanje, kapitalna dobra i raspolaganje tehnologijama. Koncentracijom

proizvodnih resursa u točno određene segmente i specijalizacijom u proizvodnji te

djelovanjem ekonomije razmjera postiže se veća efikasnost u proizvodnji i utječe na

povećanje konkurentnosti na međunarodnom tržištu.

69



Babić, A. i Babić, M. (2003) Međunarodna ekonomija, VI. dopunjeno i izmijenjeno izdanje, Zagreb: Mate, str. 21

29

Načelo komparativnih prednosti pokazuje da zemlja može trgovati s drugim zemljama čak i u

situaciji kad je apsolutno efikasnija u proizvodnji dobara nego li druge zemlje72. Naime, u

situaciji kad je proizvodnost neke zemlje u odnosu na drugu zemlju veća u proizvodnji

jednog određenog proizvoda nego li u proizvodnji određenog drugog proizvoda (iako

spomenuta zemlja ima apsolutnu prednost u proizvodnji oba proizvoda, ali je proizvodnost

relativno veća u proizvodnji prvog spomenutog proizvoda nego li drugog proizvoda u odnosu

na drugu zemlju), isplati se specijalizirati samo u proizvodnji prvog spomenutog proizvoda, a

proizvodnju drugog proizvoda prepustiti drugoj zemlji. Prema načelu komparativnih prednosti

svaka će se zemlja specijalizirati u proizvodnji i izvozu onih dobara koje može proizvesti uz

relativno niže troškove tj. u kojima je relativno efikasnija nego druge zemlje. I obrnuto, svaka

će zemlja uvoziti one proizvode u proizvodnji kojih je relativno neefikasnija i ima veće

troškove proizvodnje.

Ova načela upućuju na zaključak da proizvodnja nema dovoljnu korisnost ukoliko ne postoji

razmjena proizvedenih roba odnosno trgovina. Otvaranjem granica slobodnoj trgovini i

usmjeravanjem komparativnim prednostima, proizvodeći dobra u kojima je relativno

najefikasnija, svaka zemlja ostvaruje koristi i povećava svoj bruto društveni proizvod.

Nasuprot tome, primjena protekcionističkih mjera poput carina i kvota, te prisutnost

necarinskih barijera, koja smanjuje obujam međunarodne trgovine, donosi snažan pad

efikasnosti koja je svojstvena specijalizaciji.

2.2.2. Bilanca međunarodnih plaćanja

Tijek razmjene robe u vanjskoj trgovini popraćen je suprotnim smjerom kretanja tijeka novca

radi plaćanja kupljene robe, koji se evidentira u bilanci plaćanja svake zemlje.

Bilancu plaćanja je sustavan, agregiran popis vrijednosti ekonomskih transakcija svih

institucionalnih sektora (proizvođača, potrošača, države te financijskih institucija kao njihovih

posrednika) neke zemlje s ostatkom svijeta73. Ekonomske transakcije koje bilanca plaćanja

bilježi su tijekova dobara i usluga te tijekova novca i kapitala, te daje prikaz ukupnih novčanih

primanja i davanja jedne zemlje prema inozemstvu. Temelji se na sustavu dvojnog

knjigovodstva, što znači da se svaka transakcija evidentira dva puta: na prihodnoj i rashodnoj

strani, a zbroj prihoda i rashoda mora biti jednak nuli tj. bilanca mora biti u ravnoteži74. Iz

72

Pertot, V. i Sabolović, D. (1998) Međunarodna trgovinska politika, Zagreb, Informator, str. 64 73

Nordhaus W., Samuelson P. A. (1992) Ekonomija, Zagreb: Mate, str. 671 74

Previšić, J. i Ozretić Došen, Đ. (1999.) Međunarodni marketing, Zagreb, Masmedia, str. 77

30

toga je razvidno da se bilanca sastoji od potražne ili kreditne stavke i dugovne ili debitne

stavke te salda koji predstavlja zbroj potražne i dugovne strane. Izvoz dobara se tako

evidentira na potražnoj strani, jer povećava zalihe inozemnih valuta, dok se uvoz evidentira

na dugovnoj strani bilance, jer smanjuje zalihe strane valute zemlje.

Bilanca plaćanja sastoji se od bilance tekućih transakcija, bilance kapitalnih i financijskih

transakcija te pozicije neto greške i propusti.

Bilanca tekućih transakcija (tekući račun bilance plaćanja, tekuća bilanca plaćanja) evidentira

sve tekuće transakcije između zemlje i inozemstva odnosno one transakcije koje se temelje

na razmjeni roba i usluga zemlje s inozemstvom. Sastoji se od bilanci roba, usluga, dohotka i

tekućih transfera. Bilanca robne razmjene bilježi izvoz i uvoz roba. Razlika između prihoda i

plaćanja u bilanci robne razmjene predstavlja saldo robne razmjene koji može biti pozitivan,

ako postoji suficit u robnoj razmjeni, ili negativan, ako postoji deficit robne razmjene. Saldo

robne razmjene prvi je indikator konkurentnosti i snage nacionalnog gospodarstva.

Bilanca usluga evidentira razmjenu usluga zemlje s inozemstvom, obuhvaćajući područja

turizma, transporta i osiguranja. Budući da predmet razmjene nije „opipljiva“ roba, to se te

stavke nazivaju još i nevidljivom trgovinom. Bilanca robne razmjene i bilanca usluga zajedno

čine vanjskotrgovinsku bilancu. Račun dohotka uključuje podatke o platnom prometu s

inozemstvom vezano uz plaćanje i naplatu s osnove kamata, o isplaćenim i naplaćenim

dohocima od direktnih i portfolio ulaganja te priljeve i odljeve od ostalih dohodaka.

Stavka tekućih transfera bilježi jednostrana plaćanja u inozemstvo i iz inozemstva. Transfer u

inozemstvo knjiži se na dugovnu stranu, transfer iz inozemstva na potražnu stranu, bez

odgovarajućih protustavki. Bilanca tekućih transfera prikazuje sumaran prikaz transfera.

Bilanca tekućih transakcija temelj je ocjene ravnoteže ekonomskih odnosa s inozemstvom i

kao takva podlogom je za utvrđivanje ciljeva makroekonomske politike u odnosima s

inozemstvom. Saldo bilance tekućih transakcija ukazuje na višak ili manjak deviznih

sredstava zemlje u određenom razdoblju. Suficit u bilanci tekućih transkacija zemlja može

koristiti za smanjenje postojećih obveza prema inozemstvu ili uložiti u inozemstvo čime

zemlja postaje vjerovnik odnosno izvoznik kapitala. Deficit u bilanci tekućih transakcija znači

zaduživanje u inozemstvu, čime zemlja postaje uvoznik kapitala ili smanjenje svoja

potraživanja prema inozemstvu odnosno smanjenje deviznih rezervi.

Bilanca kapitalnih i financijskih transakcija evidentira tijekove financijskih sredstava iz zemlje

u inozemstvo i obrnuto, iz inozemstva u zemlju. Financijske transakcije obuhvaćene

bilancom mogu se prema ročnosti podijeliti na kratkoročne (do godine dana) i dugoročne, čiji

31

je rok dospijeća dulji od jedne godine. U kratkoročne financijske transakcije ubrajaju se

financiranje vanjskotrgovinskih poslova, kratkoročni zajmovi te položeni depoziti u bankama.

U dugoročne ekonomske transakcije s inozemstvom ubrajamo direktna ulaganja kapitala i

zaduženja države i banaka, reparacije, restitucije, ekonomske pomoći, kupnja i prodaja

monetarnog zlata i sl.

Ovisno o cilju koji se ulaganjem želi postići, razlikuju se direktna ulaganja, koja su

poduzetnički motivirana i potencijal su za otvaranje nove proizvodnje, generiranje novih

radnih mjesta i dohotka, zatim portfolio ulaganja, koja su rentijerski motivirana, te ulaganja u

nekretnine75. Saldo bilance kapitalnih i financijskih transakcija indikator je opće ravnoteže u

bilanci plaćanja.

Pozicija „neto greške i propusti“ bilježi potreban iznos kojim se izjednačuju dugovna i

potražna strana u bilanci plaćanja. Iako bi dugovna i potražna strana bilance trebale biti u

ravnoteži, izjednačene, zbog različitih razloga u praksi dolazi do razlika. Razlozi za

neravnotežu u bilanci mogu biti pogrešna knjiženja, evidentiranje pojedinih transakcija i sl. S

ciljem postizanja ravnoteže bilance plaćanja, na poziciju statističkih pogreški bilježi se iznos

potreban za izravnanje dugovne i potražne strane.

Bilanca plaćanja obračunski se uravnotežava s računom deviznih rezervi. Devizne rezerve

čine razliku između deviznih prihoda i deviznih rashoda zemlje s inozemstvom. Njihova je

svrha smanjenje rizika nelikvidnosti zemlje. Uobičajeno se vrijednost pričuva utvrđuje u

odnosu na prosječnu vrijednost uvoza. Zemlje svoje račune uravnotežuju putem plaćanja ili

naplate u stranoj valuti koje obavlja središnja banka, a ti se tijekovi uravnoteživanja platne

bilance nazivaju „službenim transakcijama“. Najčešći način obavljanja službenih transakcija

je kupnja ili prodaja državnih obveznica.

Zemlje prolaze četiri stadija76 u svojim bilancama plaćanja. U prvom se stadiju zemlja može

okarakterizirati kao mlada i rastuća dužnička zemlja, a karakterizira je veći uvoz od izvoza.

Stadij u kojem se zemlja može definirati kao zrela dužnička zemlja karakterizira smanjenje ili

nestanak nesrazmjera između uvoza i izvoza zemlje, što upućuje na jednakost zaduživanje u

inozemstvu i posudbi inozemstvu. Slijedi stadij koji predstavlja prometanje iz statusa

dužničke u novu vjerovničku zemlju, a karakterizira ga uspješna promjena trenda u robnim

tijekovima u korist izvoza. U četvrtom stadiju zemlja stječe status zrele vjerovničke zemlje77,

što znači da stvara zamjetan suficit u razmjeni s inozemstvom.

75

Previšić, J. i Ozretić Došen, Đ. (1999.) Međunarodni marketing, Zagreb, Masmedia, str. 79 76

Nordhaus W. i Samuelson P. A. (1992) Ekonomija, Zagreb: Mate, str. 674 77

Nordhaus W. i Samuelson P. A. (1992) Ekonomija, Zagreb: Mate, str. 674

32

2.2.3. Devizni tečaj

Svaka zemlja u svrhu odvijanja unutarnje trgovine unutar svojih granica koristi vlastitu

nacionalnu valutu. Trgovina na međunarodnom tržištu pretpostavlja plaćanja u inozemnima

valutama. Cijena ili vrijednost neke strane valute izražena u jedinicama domaće valute

naziva se devizni tečaj.

Devizni tečaj odnosno cijena strane valute formira se ovisno o ponudi i potražnji na deviznom

tržištu. Potražnja za inozemnom valutom proistječe iz potražnje za uvozom robe iz dotične

zemlje, dok ponuda inozemnih valuta održava domaću ponudu za izvoz na tržišta drugih

zemalja. Pad deviznog tečaja neke zemlje u odnosu na tečaj druge zemlje odnosno

smanjenje vrijednosti domaće valute u odnosu na stranu valutu označavamo pojmom

deprecijacije valute, dok je obrnut slučaj aprecijacija valute. Dođe li do službenog sniženja

deviznog tečaja (primjenjuje li zemlja režim fiksnog deviznog tečaja) valute neke zemlje,

valuta je devalvirala. U slučaju porasta službenog inozemnog deviznog tečaja, riječ je o

revalvaciji.

Kako se devizni tečaj odražava na ključne makroekonomske varijable, tako postoji potreba

za njegovom sustavnom regulacijom. Tri su temeljna sustava deviznih tečajeva: zlatni

standard, sustav slobodno plutajućih deviznih tečajeva i sustav upravljanog fluktuiranja

deviznih tečajeva.

Zlatni standard, sustav koji je prevladao krajem 19. i početkom 20. stoljeća, vezuje vrijednost

valute neke zemlje u odnosu na utvrđenu količinu zlata uspostavljajući fiksne tečajeve među

državama na zlatnom standardu. Devizni tečajevi različitih valuta bili su određeni količinom

zlata u novčanim jedinicama.

Sustav slobodno plutajućih deviznih tečajeva prepušta tržištu određivanje cijene valuta,

međudjelovanjem ponude i potražnje za pojedinom valutom, bez intervencije središnje banke

odnosno države.

Sustav upravljano plutajućih tečajeva uključuje intervenciju države na tržišno utvrđenu cijenu

valute.

33

2.3. Poslovanje u uvjetima globalizacije

Zadnjih nekoliko desetljeća većina zemalja svijeta otvorila je vrata međunarodnoj razmjeni i i

započela proces ukidanja barijera u međunarodnoj trgovini, ali i mobilnosti kapitala i ljudi.

Proces stvaranja integracija i njegovo produbljivanje povuklo je za sobom oštriju

međunarodnu konkurenciju koja započinje unutar granica domaćeg tržišta. Međunarodna

konkurentnost imperativ je i onim poduzeća koja su prvenstveno orijentirana na domaće

tržište, računaju li na dugoročni opstanak i rast78. U ovom ćemo dijelu analizirati čimbenike

globalizacije, proces nastanka globalnih ekonomskih institucija, rizike koje globalizacija

donosi nekoj zemlji te gospodarski razvoj Hrvatske u uvjetima globalizacije.

2.3.1. Čimbenici globalizacije

Početni poticaj poduzećima krajem 20. stoljeća da razvijaju globalne strategije ponude i tako

optimiraju stvaranje vrijednosti, dao je napredak prometne i informacijske tehnike i

tehnologije, kao i opadajući troškovi transporta. U zadnjih su se šest desetljeća troškovi

zračnog transporta smanjili šest puta, a transkontinentalni telefonski razgovori pojeftinili

osam puta79.

Tehnološko – tehnički napredak smatra se najsnažnijom pogonskom silom globalizacije, što

je osobito vidljivo na financijskim tržištima. Ostale pogonske sile globalizacije su snaga

globalne ponude, konvergencija svjetske potražnje i popularnost neoliberalne politike koja

potiče deregulaciju i privatizaciju (slika 2.2.). Glavna područja tehničkog napretka koja

podupiru i pogone procese koji se skupno nazivaju pojmom globalizacije su: 1) prometna

tehnika, misleći prvenstevno na prijevoz zrakoplovom i željeznicom, 2) informacijsko–

komunikacijska tehnička dostignuća (pojedinačni chip može pohraniti daleko više podataka i

omogućiti obrada nego li cijeli ENIAC, prvo komercijalno računalo) 80 , 3) proizvodnja

sintetskih materijala, 4) genska i biotehnologija te nano i molekularna tehnologija81.

78

Grgić, M., Bilas, V. i Franc, S. (2010) Poduzetništvo u međunarodnoj trgovini, Zagreb: Sinergija nakladništvo, str. 3 79

Schneider, U. i Hirt, C. (2007) Multikulturelles Management, München: Oldenbourg Verlag, str. 8 80

ovdje možemo spomenuti Mooreovo zapažanje, prema kojem brzina obrade podataka udvostručuje se svakih 18 mjeseci, te Gilderov zakon koji zapaža da se širina mreže poveznih računala utrostručuje svakih 12 mjeseci, te Metcalfov zakon, koji kazuje da je vrijednost jedne internet – mreže funkcija broja njegovih čvorova – i to kvadrat broja mrežnih sudionika 81

Schneider, U. i Hirt, C. (2007) Multikulturelles Management, München: Oldenbourg Verlag, str. 11

34

Izvor: Schneider, U. i Hirt, C. (2007) Multikulturelles Management, München: Oldenbourg Verlag, str.

34

U masovnoj svjetskoj proizvodnji poduzeća ostvaruju minimalne troškove i istovremeno

istiskuju lokalne proizvođače, čineći ih nekonkurentnima. Svjetska je ekonomska misao već

prije četrdesetak godina upozorila da su, u procesu globalizacije, gospodarski manje snažne

zemlje prisiljene sve većim dijelom domaćeg proizvoda izlaziti na svjetsko tržište 82. Dok

zemlje s malim unutarnjim tržištem83 moraju izlaziti na svjetsko tržište s proizvodima u čijoj

proizvodnji posjeduju komparativne prednosti, zemlje s velikim unutarnjim tržištem imaju

mogućnost odgoditi proces valorizacije vlastite proizvodnje na svjetskom tržištu. Tako je

najveće svjetsko gospodarstvo, SAD, godine 2002. izvezlo robe za svega 6,7% domaćeg

proizvoda (BDP-a), Japan 10,5%, Italija 21,1%; dočim je Austrija izvezla 35,5% BDP-a,

Češka 55,1%, Irska čak 72,5%84. U skupini razvijenih zemalja i nekih zemalja u tranziciji s

BDP-om manjom od 100 milijardi USD, Hrvatska ima najmanji izvoz.

82

Kindleberger, P. C. (1965) Economic Development, New York: McGraw Hill, str. 154-156 83

Domazet, T. (2007) Ekonomika - politika kako dalje, Zagreb: Hrvatsko društvo ekonomista i drugi, str. 119 84

Domazet, T. (2007) Ekonomika - politika kako dalje, Zagreb: Hrvatsko društvo ekonomista i drugi, str. 119

U Č I N C I

P O G O N S K E S I L E

GLOBALIZACIJA

globalna ponuda

tehnički napredak

neoliberalna politika

konvergencija stilova življenja

„eksplozija“ financijskih tržišta

opadajuća moć upravljanja nacionalnim državama

izmijenjena tržišna utakmica

konvergencija potražnje

Slika 2.2.: Primarne i sekundarne pogonske sile procesa globalizacije

35

Brojne suvremene analize potvrđuju teorijske postavke o kvaliteti ljudskog potencijala kao

važnog ključa uspjeha na prijelazu u 21. stoljeće, i to zbog slijedećih razloga85:

a) za razliku od fizičkog, proces formiranja ljudskog kapitala je dugotrajan proces i

iziskuje mnogo više resursa

b) ljudski kapital karakterizira duži vijek trajanja od korisnog vijeka strojeva i opreme, te

je njegova stopa deprecijacije, ukoliko se kontinuirano školuje, u odnosu na stopu

amortizacije otpisa znatno manja

c) ljudski je kapital, kao sastavni dio ukupnog kapitala kojim neka zemlja raspolaže,

okosnica njezina ekonomskog rasta

d) ekspanzija vještina, znanja i mogućnosti pojedinaca – varijabli koje s individualne

razine utječu na ukupan rast ljudskog kapitala – ključan je element ekonomskog rasta

i rasta životnog standarda. U tom kontekstu školovanje ima važnu ulogu u rastu

ljudskog kapitala.

U globaliziranoj svjetskoj ekonomiji poduzeća optimiraju proizvodni proces raspodjeljući ga

na lokacijama izvan granica jedne zemlje, prema načelu minimaliziranja troškova proizvodnih

inputa i koristeći uštede koje donosi ekonomija razmjera. Pritom je uvjet konvergencija

globalne potražnje. Odabir proizvodnih lokacija proizlazi iz dane faktorske opremljenosti i

njihovih troškova, kao i blizine tržišta prodaje, čija pak važnost varira s obzirom na djelatnost

proizvodnje i pripadne mogućnosti dopreme do tržišta. Korištenju resursa na globalnoj razini

osobito je pogodovala postupna prevaga proizvodnih procesa koji stvaraju dodanu vrijednost

temeljenu na ljudskom kapitalu, a ne primarno na sirovinama i izvorima energije. U tzv. novoj

ekonomiji značajnu ulogu imaju čimbenici kvalificiranog znanja, obrazovne i znanstvene

institucije, snažna konkurencija, kooperativni dobavljači i moderna infrastruktura. Osim

troškovne prednosti koristi se komparativna prednost u smislu lanca stvaranja vrijednosti86.

Takve prednosti postoje npr. u silicijskoj dolini, aglomeraciji nove industrije i podržavajućih

područja. Poslovanje odnosno proizvodnja u globalnoj ekonomiji razlikuje se od poslovanja u

vremenu prije globalizacije i po drugim obilježjima (slika 2.3.).

Razlikujemo tri grupe utjecajnih čimbenika na globalizaciju: geopolitičke, sociokulturne i

tržišno-ekonomske čimbenike, od kojih se svaki ogleda u prednostima i nedostacima.

Nedostaci procesa globalizacije ogledaju se u širenju bolesti, kriminala, financijskih kriza, kao

85

Družić, G. (2004) Hrvatska obratnica, Stanje i perspektive hrvatskog gospodarstva, Zagreb: Golden Marketing – Tehnička knjiga, str. 212 86

Schneider, U. i Hirt, C. (2007) Multikulturelles Management, München: Oldenbourg Verlag, str. 8

36

posljedica pojačane pokretljivosti ljudi, roba, kapitala. KOF 87 indeks globalizacije, koji je

konstruirao Centar za istraživanje konjunkture iz Züricha, pokriva ekonomsku, socijalnu i

političku dimenziju globalizacije88, od kojih se ekonomska odnosi na tijekove roba, kapitala i

ljudi, politička na difuzije vladinih politika, a socijalna na širenje ideja, informacija i ljudi. Zbog

toga se javlja potreba za usvajanjem novih politika i praksi, kako bi poduzeća održala

konkurentsku poziciju na tržištu, osobito mala i srednja.

Slika 2.3.: „Stara“ nasuprot „novoj“ ekonomiji

Izvor: Renko, N., Pavičić, J., Lišanin Tomašević, M., Alfirević, N., (2000.), Stanje i perspektive uporabe

Interneta i elektronički integriranog poslovanja u business – to – business marketingu U: Zbornik

radova Tržišna demokracija u Hrvatskoj – Stanje i perspektive, HAZU i CROMAR, Zagreb-Varaždin,

str.279-286

87

od njemački „Konjunkturforschungsstelle“ 88

Grgić, M., Bilas, V. i Franc, S. (2010) Poduzetništvo u međunarodnoj trgovini, Zagreb: Sinergija nakladništvo, str. 5

"Stara" nasuprot "novoj" ekonomiji

Okolina

"Stara ekonomija" "Nova ekonomija"

Tržišna dinamika Niska Visoka

Razina konkurencije Nacionalna konkurencija Globalna konkurencija

Izvori konkurentske prednosti

Niski troškovi, diferencijacije fokusiranja

Inovacije, kvaliteta i brzina isporuke "totalne usluge"

Ključni pokretači rasta Jeftina radna snaga i kapital (proizvodni čimbenici)

Znanje, ideje, inovacije, tehnološka infrastruktura

Ključni tehnološki trendovi

Mehanizacija i automatizacija Digitalna komunikacija i vizualizacija

Poduzeće

"Stara ekonomija" "Nova ekonomija"

Prevladavajući oblik organizacije Hijerarhijska, birokratska Poduzetnička, umrežena

Organizacija proizvodnje Masovna proizvodnja

Fleksibilna proizvodnja, prilagođena zahtjevima specifičnih kupaca

Važnost istraživanja i upravljanja znanjem Nizak do srednji

Jedan od ključnih izvora konkurentske sposobnosti

Odnosi s drugim poduzećima Konkurencija

Suradnja kroz strateška partnerstva

37

U svrhu opstanka na globalnom tržištu, mala i srednja poduzeća poduzimaju strategije

specijalizacije s ciljem stvaranja i usmjeravanja na određenu tržišnu nišu, te uspostvaljaju

suradnju s drugim poduzećima, kako bi se uključila u globalne procese. Jedna od inovacija

jest stvaranje virtualne mreže malih poduzeća, temeljena na ideji da mala poduzeća mogu

zajedno proizvoditi na globalnoj razini bez izravnog investiranja u operacije na inozemnom

tržištu, zahvaljujući informacijskim mrežama89. Pritom su za uspješno funkcioniranje mreže

presudne upravljačke i organizacijske sposobnosti, veća fleksibilnost i decentralizirano

nehijerarhijsko upravljanje.

2.3.1. Globalne ekonomske institucije

Utjecaj globalizacije nije ujednačeno i na kvalitativno sličan način raspoređen u svim

zemljama svijeta koje su se otvorile tom procesu, budući da ih karakterizira različit stupanj

sposobnosti apsorbiranja njegovih koristi. Proces integracije među zemljama i s tim

povezano postupno smanjivanje značaja domaćih institucija, kao i dosezi međunarodne

razmjene, stvorili je potrebu za jedinstvenim sustavom upravljanja i kontrolom na globalnoj

razini.

Na međunarodnoj razini djeluju slijedeće najvažnije globalne institucije: Svjetska trgovinska

organizacija (WTO), Svjetska banka (WB), Međunarodni monetarni fond (IMF) i Ujedinjeni

narodi (UN). Ove institucije utječu posredno i neposredno na stvaranje globalnog okruženja u

kojem se odvija kretanja roba, ljudi, kapitala.

Svjetska trgovinska organizacija osnovana je na 1995. godine, kao vrhunac aktivnosti

mnogobrojnih rundi međunarodnih pregovora njene preteče, Općeg sporazuma o carinama i

trgovini (GATT), potpisanog 1948. godine. WTO upravlja i regulira međunarodnu trgovinu na

svjetskoj razini. GATT je dao okvir trgovinskih pravila na međunarodnoj razini, a tijekom

godina kroz više rundi pregovora razvijao se i nadograđivao multilateralni trgovinski sustav,

kojem je pristupalo sve više zemalja. Temeljni zadatak WTO je uklanjanje barijera slobodnoj

trgovini te davanje pravnog okvira za provedbu trgovinskih sporazuma i rješavanje

eventualnih sporova u međunarodnoj trgovini. Hrvatska joj je pristupila 2000. godine.

Glavni cilj Svjetske banke je pružanje tehničke i financijske pomoći zemljama u razvoju, a

sastoji se od Međunarodne banke za obnovu i razvoj (IBRD), i Međunardonog udruženja za

89

Grgić, M., Bilas, V. i Franc, S. (2010) Poduzetništvo u međunarodnoj trgovini, Zagreb: Sinergija nakladništvo, str. 6

38

razvoj (IDA), Međunardone financijske korporacije (IFC), Multilateralne agencije za garanciju

investicija (MIGA) te Međunarodnog centra za rješavanje investicijskih sporova (ICSID). U

vlasništvu su 186 zemalja članica.

IBRD je osnovana 1944. s ciljem pomoći siromašnijim zemljama svijeta (kreditno

sposobnim). Pruža jamstva, savjetodavne usluge, usluge upravljanja rizikom i kredite po

povoljnijim uvjetima, kako bi pomogla zemljama u članicama u postizanju održivog rasta i

razvoja.

Cilj IFC je pomoć u stvaranju povoljne poduzetničke i investicijske klime, povećanje domać ih

i inozemnih investicija, poticaje razvoja malog i srednjeg gospodarstva, razvijanje

partnerstava.

IMF je osnovan 1944. s ciljem uspostavljanja međunarodne konvertibilnosti valuta,

uravnoteženja platnih bilanci i poticanja stabilnosti deviznog tečaja radi lakšeg odvijanja

međunarodne razmjene. Nadizre ekonomsku situaciju, upozorava na teškoće, ima

savjetodavnu ulogu i daje tehničku pomoć.

UN je osnovan 1945. s ciljem održavanja svjetskog mira, poticanja suradnje i ekonomskog

napretka te stvaranja boljih boljih životnih uvjeta u zemljama članicama, djelovanje obuhvaća

širok spektar aktivnosti i područja, danas broji 192 zemlje članice.

2.3.2. Rizici globalizacije

Ekonomisti se općenito slažu s tezom da su liberalizacija međunarodne trgovine i

pokretljivost kapitala sigurna sredstva koja će omogućiti brži gospodarski napredak svijeta90.

Liberalizirana međunarodna trgovina unaprjeđuje međunarodnu podjelu rada i specijalizaciju

prema kriteriju raspoloživosti čimbenika proizvodnje, čime svim zemljama sudionicama treba

donijeti dobitak. Međunarodna mobilnost kapitala pomogla bi opskrbi siromašnih zemalja

kapitalom, čime se njegova cijena na globalnoj razini ujednačuje: dotok kapitala iz razvijenih

zemalja u manje razvijene snizuje njegovu cijenu u manje razvijenim zemljama, gdje je

relativno visoka, dok je u razvijenima, gdje je relativno niska, povisuje.

90

Družić, G. (2004) Hrvatska obratnica, Stanje i perspektive hrvatskog gospodarstva, Zagreb: Golden Marketing – Tehnička knjiga, str. 212

39

Globalizacija donosi određene rizike pogoršanja u gospodarskim kretanjima za zemlje u

razvoju91. To se osobito odnosi na financijsku liberalizaciju zbog konteksta neuređenosti

financijskih sustava u zemljama u razvoju, koja ih čini lako prijemčivim na nestabilnosti i

krize.

Slijedeći rizik proizlazi iz prikrivene protekcionističke politike razvijenih zemalja, odnosno

tragove merkantilističkog razmišljanja u političkim krugovima i javnosti. Formalno snizivši

carine, razvijene su zemlje posegnule za necarinskim barijerama kojima otežavaju izvoz

zemalja u razvoju. Takve se necarinske barijere većinom provode postavljanjem vrlo visokih

ili specifičnih standarda kvalitete proizvoda, subvencioniranjem određene odabrane grane,

poput poljoprivrede, inzistiranjem na strogo shvaćenom konceptu zaštite patentnih prava.

Zemlje u razvoju nastoje koristiti pogodnosti slobodnog izvoza na tržišta razvijenih zemalja,

dok pritom istodobno teže zadržati visoku zaštitu domaće proizvodnje.

Dok u stavu prema potpuno slobodnoj trgovini proizvoda, postoje mimoilaženja, istovremeno

kod liberalizacije izravnih inozemnih ulaganja, vlada suglasnost, jer su i zemlja primatelj i

zemlja davatelj kapitala, odnosno zemlje u razvoju i razvijene zemlje, zainteresirane za

produktivna ulaganja, na obostranu korist. Budući da jedni očekuju porast dohotka, drugi

povrate na ulaganje, rasprava o inozemnim investicijama kao o iskorištavanju nerazvijenih je

nestala. Analize ipak bilježe da su i zemlje davatelji i zemlje primatelji većine inozemnog

kapitala dolaze iz redova razvijenih zemalja.

Kao supstitut slobodnoj trgovini pojavljuje se, osim kretanja kapitala, također i kretanje

proizvodnog čimbenika radne snage. Razvijene zemlje vode restriktivnu imigracijsku politiku,

težeći održanju postojećih plaća i očuvanju vlastitog kulturnog profila. Ukoliko bi, međutim,

dozvolile slobodnije kretanje ljudi, plaće bi manje kvalificiranih opale, ali bi se ekonomska

aktivnost u njima povećala, a time i dohodak svijeta i novozaposlenih radnika iz siromašnih

zemalja. Liberalizacija vanjske trgovine predstavlja izvjesnu mobilnost radne snage, jer se

kroz robu plasira rad radnika iz siromašnih zemalja. No, taj je put sporiji i ne rezultira

spomenutim dodatnim efektima.

Otvaranje zemlje za međunarodnu ekonomsku razmjenu pokazuje se kao prednost, ukoliko

se spomenuti rizici minimiziraju kvalitetnim zakonskim i institucijskim reformama, i njihovim

oživotvorenjem u području vanjske trgovine, inozemnih investicija i financijskih tržišta.

Odsustvo takvog okvira pokazalo je da su se u više zemalja, kad su se iste otvorile prema

svijetu, uz koristi, pojavile značajne štete.

91


40

Proces svjetske gospodarske integracije otvorio je pitanje o njegovu utjecaju na stvaranje

političkih integracija. Poticanje političke integracije temelji se na uvjerenju da svijet konvergira

istim vrijednostima. Dosadašnji tijek globalizacije nije direktno podrivao ulogu država, budući

se ujednačavanje provodilo multilateralnim dogovorima između država. Pojavljuje se pitanje,

do koje granice i u kojim se smjerovima proces globalizacije treba odvijati, a da ne rodi

negativnim efektima, koji bi se mogli ogledati u sukobima država i naroda oko raspolaganja

proizvodnim faktorima.

2.3.4. Gospodarski razvoj Republike Hrvatske u uvjetima globalizacije

Vrijeme početka ubrzane globalizacije u svijetu za Hrvatsku se poklopilo s vremenom ulaska

u proces gospodarske tranzicije. Iz prethodnog je razdoblja gospodarstvo Hrvatske

naslijedilo trend opadanja proizvodnje, visoke inflacije, niskih investicija, niskog uvoza, koji

su jednim dijelom posljedica prihvaćanja tzv. stabilizacijskog programa Međunarodnog

monetarnog fonda, a radi problema vanjske likvidnosti gospodarstva. Stabilizacijski program

se temeljio na smanjivanju potrošnje i orijentacija na proizvodnju roba za izvoz. Rezultat se

ogledao u smanjenom uvozu i poboljšanju bilance plaćanja i vanjske likvidnosti

gospodarstva, pa se povećala mogućnost otplate dugova.

Pored pozitivnih rezultata u vanjskotrgovinskoj bilanci, koji su prije svega očiti u povećanju

stupnja pokrivenosti uvoza izvozom, s 52,1% 1980. godine na 86,5% 1988. godine92, javile

su se brojne negativne posljedice po hrvatsko gospodarstvo koje proizlaze iz činjenice da se

poboljšanje vanjskotrgovinske bilance temeljilo na smanjenju uvoza, a ne povećanju izvoza.

Smanjenje uvoza djelovalo je na stagnaciju i pad domaćeg proizvoda Hrvatske. U kratkom

se roku smanjenje uvoza odrazilo u nedovoljnoj opskrbi sirovinama i repromaterijalima za

tekuću proizvodnju, karakteristično za uvozno ovisna gospodarstva. U dugom se roku pad

uvoza i investicija odrazio u nemogućnosti restrukturiranja hrvatskog gospodarstva, odnosno

modernizacije proizvodnih procesa koji su trebali rezultirati u pobooljšanju uvjeta razmjene s

inozemstvom. Tehnološko zaostajanje i nedostatak inovacija u procesu proizvodnje i

proizvodima, loša kvaliteta i nepripremljen nastup na potencijalnim izvoznim tržištima,

implicirali su smanjivanje izvoza na međunarodno tržište, a samim tim i smanjivanje

domaćeg proizvoda.

92


41

Bujanje javne potrošnje u osamdesetima, uz prekomjerno i neopravdano zapošljavanje,

zadržalo je osobnu potrošnju na istoj razini, dok je investicijska potrošnja obuzdana, što je

rezultiralo u stagflaciji. Trend bujanje javne potrošnje nastavljen je u slijedeća dva desetljeća.

Poduzeća su u osamdesetima i devedesetima prisiljena uzimati kredite u uvjetima

restriktivne monetarne politike, što je povećalo stupanj zaduženosti i oslabilo njihovu

akumulativnu snagu za daljnje investiranje.

Ekonomska politika Hrvatske u razdoblju od 1990. godine zanemaruje položaj proizvodnih i

uslužnih poduzeća, kao osnovnih gospodarskih subjekata na kojima se temelji stvaranje

nove vrijednosti i društvu, dok u jednoj značajnoj mjeri vodi brigu o položaju banaka.

Ponajprije je usredotočena na namicanje sredstava za javnu potrošnju, otplatu javnog duga i

održavanje stabilnosti tečaja i cijena. Ne proizvevši povoljne učinke u vidu obnove

proizvodnje, rasta izvoza i novog zapošljavanja, zemlja je kumulirala znatne deficite

proračuna i robne bilance te visoku vanjsku zaduženost. Ovakav slijed razvoja moći će se

održavati sve dok se vanjski dug, na kome se zasnivao rast potrošnje iz prethodnih razdoblja

više neće moći servisirati. Novi model razvoja Hrvatske trebao bi biti utemeljen na obnovi

industrije i njenoj izvoznoj orijentaciji, koja bi promijenila prevladavajuću uvozno – trgovinsku

strukturu u proizvodno-izvoznu.

Ulazak Republike Hrvatske u članstvo Svjetske trgovinske organizacije (WTO) 2000., nakon

višegodišnjih pregovora, odredio je hrvatsku trgovinsku politiku na način da ju je ograničio u

primjeni carinskih i bescarinskih ograničenja na uvoz. Tako su direktni izvozni poticaji

izabranim sektorima, kako bi postali konkurentnijima na svjetskom tržištu, zabranjeni.

Zauzvrat je hrvatski izvoz formalno dobio liberalniji pristup na sva tržišta zemalja WTO.

2001. Hrvatska je pristupila Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju koji predstavlja temelj

trgovačkih odnosa sa zemljama EU (SSP), uz reguliranje odnosa u u drugim aspektima

(političkim, regionalnim, kretanju radne snage, usklađivanju zakonodavstva). Već i prije 2001.

EU je uspostavila liberalan pristup uvozu proizvoda iz Hrvatske, uz neka ograničenja u uvozu

poljoprivrednih proizvoda. Hrvatska je potpisala ukupno 23 akta o slobodnoj trgovini s 13

zemalja.

Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju Europskoj uniji otvoren je proces pridruživanja

Hrvatske Europskoj unij, do punopravnog članstva u toj asocijaciji. Slijedi da će sporazum

dugoročno odrediti gospodarske društvene odnose u Hrvatskoj. U trgovinskom pogledu

Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju predstavlja iskorak u pravcu liberalizacije vanjske

trgovine, budući teži uspostavljanju zone slobodne trgovine između Europske unije i

42

Hrvatske. EU je tradicionalno najznačajniji trgovinski partner Hrvatske s udjelom oko 55%93

kako u izvozu tako i u uvozu.

Proces liberalizacije vezan uz pristupanje Sporazumu bio je, za razliku od drugih tranzicijskih

zemalja, isprva odgađan nekoliko godina, da bi se naposlijetku ubrzano proveo. Tako su

druge tranzicijske zemlje imale vremena kvalitetno pripremati procest liberalizacije i pomnije

ga provoditi da liberalizaciju provedu, što znači da je njihovo gospodarstvo imalo vremena da

se strukturno prilagodi i da na taj način umanji negativne učinke koji mogu kratkoročno

nastati u procesu liberalizacije, hrvatsko je gospodarstvo imalo vrlo malo vremena za

prilagodbu.

Istovremeno, proces liberalizacije odvijao se i na globalnom planu izvan granica Europe –

pristupanjem u WTO, te na regionalnom planu, sklapanjem ugovora o slobodnoj trgovini s

nizom zemalja i Sporazuma o stablizaciji i pridruživanju s Europskom unijom, tako da su se

učnici ovih procea homogenizirali. Ulaskom94 u WTO, usuglašene su carinske tarife, smanjila

se visina prosječne carinske zaštite za industrijske proizvode s 10% na 6,5%, a do kraja

2005. g., carinska se zaštita smanjila ispod 5%. Prosječna carina na poljoprivredno –

prehrambene proizvode smanjena je s 33,7% na 24,3%, a do kraja prijelaznog razdoblja koje

je završilo 2007., zaštite su se smanjile na oko 16%.

Tako smanjene carine postale su osnovica za izračun njihova daljnjeg smanjenja tijekom

procesa liberalizacije dinamikom predviđenom prema pojedinim ugovorima o slobodnoj

trgovini. S druge strane, smanjenje carinske zaštite povećava konkurenciju na domaćem

tržištu, što najviše pogađa95 sektor poljoprivrede i dio sektora industrije koji zbog strukturnih

problema teže izdržava izloženost inozemnoj konkurenciji, kao npr. crna metalurgija,

industrija papira, umjetnih gnojiva, naftnih derivata, proizvodnje namještaja. Istovremeno,

pojeftinjuju uvozne sirovine i repromaterijal, što uvozno ovisnim sektorima smanjuje cijene

inputa.

Konkurencija na tržištu roba i usluga dovodi do pada96 opće razine domaćih cijena, a s druge

strane, do povećanja ponude, pri čemu će najviše koristi imati potrošači. Pored toga,

liberalizacija će na dulji rok dovesti do porasta u osobnoj potrošnji iznad razine domaće

93

Perić, T. (2010) Ekonomska politika, Studijsko gradivo, Zaprešić: Visoka škola za poslovno upravljanje „Baltazar Adam Krčelić, str. 108 94



Perić, T. (2010) Ekonomska politika, Studijsko gradivo, Zaprešić: Visoka škola za poslovno upravljanje „Baltazar Adam Krčelić“, str. 109

43

proizvodnje, što b i trebalo dodatno potaknuti rast investicija. Očekuje se da Hrvatska neće

odstupiti od ovakvog scenarija, kojem su bile izložene druge zemlje u tranziciji.

Premda se Hrvatska relativno kasno uključila u proces liberalizacije trgovine u svijetu,

relativno se naglo, u samo nekoliko godina, preobrazila od razmjerno zatvorenog tržišta u

jednog od lidera procesa liberalizacije trgovine na europskom jugoistoku. Članstvo u WTO

bilo je preduvjet za sklapanje niza ugovora o slobodnoj trgovini, kao i za ulazak u CEFTU.

Pored toga, sklapanjem sporazuma s Jugoslavijom, Hrvatska je praktično ispunila svoje

obveze iz memoranduma o liberalizaciji trgovine u jugoistočnoj Europi, koji je pod

jurisdikcijom Pakta o stabilnosti97 potpisan u ljeto 2000.

Neki autori98, iz iskustva raznih zemalja, primjećuju da trgovinska liberalizacija u vrijeme

velike fiskalne neravnoteže i neravnoteže u bilanci plaćanja i uz relativno slab financijski

sustav može dovesti do poremećaja u financijskom sustavu, uzrokujući bankarske, valutne i

druge krize (primjer Češke). Elastičnost kretanja kapitala se udvostručuje, pa prvo dolazi do

velikog priljeva investicija – budući su kamatne stope u zemljama koje su ušle u proces

liberalizacije redovito više od svjetskih, te potom do povlačenja, nakon što investitori

ponovno razmotre svoja ulaganja, uoče povećanja priljeva u zemlju i teškoće u fiskalnoj sferi,

i u bilanci plaćanja, što može potaknuti krizu. Isti autori tvrde da, zemlje koje jačaju svoje

financijske sustave prije liberalizacije (primjer Čile), imaju najveću korist od liberalizacije

kapitalnih transakcija.

Na području ekonomskih odnosa Hrvatske s inozemstvom najznačajnija strateška pitanja su:

opće unaprjeđenje ekonomskih odnosa s inozemstvom, struktura vanjskotrgovinske

razmjene robe i usluga, uravnoteženje bilance plaćanja i konsolidacija vanjske zaduženosti

te razvoj vanjskotrgovinskog sustava.

S obzirom na postojeće stanje ekonomskih odnosa s inozemstvom, njegovo unaprjeđenje

odnosi se na rast izvoza na razvijena tržišta Europske unije, što nameće potrebu

restrukturiranja gospodarstva, tehnološkog unaprjeđenja proizvodnje i ohrabrenja inozemnih

ulaganja. To je dugotrajan proces, koji se ostvaruje putem uvođenja suvremeniih tehnologija

rada i organizacije proizvodnje.

Postojeću ponudu za izvoz karakterizira nedostatak izvoznih proizvoda, uz otežavajuću

okolnost da se vanjskotrgovinski deficit kumulira upravo na onim proizvodima koji su u izvozu

97

Pakt o stabilnosti, sklopljen 1999., ima za cilj približavanje država jugoistočne Europe euro-atlantskim strukturama i jačanje regionalne suradnje 98

Perić, T. (2010) Ekonomska politika, Studijsko gradivo, Zaprešić: Visoka škola za poslovno upravljanje „Baltazar Adam Krčelić“, str. 109

44

najviše zastupljeni, poglavito u prerađivačkoj industriji, na koju otpada oko 95% izvoza

Republike Hrvatske.

Izvozna strategija temelj je uspostave međunarodno konkurentnog gospodarstva. Zasniva se

na tehnološkoj revoluciji i internacionalizaciji te globalizaciji svjetskog gospodarstva u cilju

stvaranja privlačne ulagačke destinacije odnosno ulagačkog proizvoda, smanjene državne

potrošnje i gospodarstva rasterećenog fiskalnog, carinskog i administrativnog troškovnog

pritiska.

Izvozna struktura hrvatskog gospodarstva treba biti usmjerena u proizvodnju na višem

stupnju obrade i znanju, a manje na proizvodju s ekstenzivnim radom, sirovinama i

energijom. Poduzeća trebaju biti poticana na veću efikasnost, uz poštivanje koncepta

slobodnog uvoza i zadržavanje vremenski ograničene zaštite domaće proizvodnje.

Makroekonomsko okruženje treba biti takvo da im pruža dovoljnu profitnu motiviranost,

imovinska sigurnost uz mogućnost transfera kapitala i profita.

45

3. IZVOZ REPUBLIKE HRVATSKE I NJEGOV UTJECAJ NA

MAKROEKONOMSKE AGREGATE

3.1. Povijesni pregled izvoza Republike Hrvatske

Prvi godišnji obračun izvoza u samostalnoj državi izvršen je za godinu 1992. Za potrebe

pregleda kretanja veličine i strukture izvoza po više kriterija, razdoblje od 1992. godine do

danas podijeljeno je u tri šestogodišnje cjeline (1992 - 1997., 1998 - 2003., 2004 - 2009.).

Radi potrebe dijagnosticiranja polaznog stanja, napravljena je kratka analiza stanja

hrvatskog izvoznog sektora u sklopu bivše Jugoslavije, i to komparativno u odnosu na ostale

federalne jedinice.

3.1.1. Robni izvoz u razdoblju do 1992. godine

Dinamiku razvoja Hrvatske u razdoblju trajanja bivše zajednice određivali su uvjeti koji imaju

izvor u vanjskim globalnim čimbenicima (zlatno doba svjetskog gospodarstva99 od pedesetih

do sedamdesetih, naftni šokovi, kretanje tečaja USD, dostupnost kredita međunarodnih

financijskih institucija itd.). U tom je razdoblju izgrađena osnovna urbana i komunalna

infrastruktura (vezano i uz poslijeratnu obnovu) te je većina radno sposobnog stanovništva

usmjerena iz primarnog (poljoprivreda) sektora u sekundarni (industrija) i tercijarni sektor

(usluge i administracija). Podaci iz slike 3.1. i slike 3.2., te tablice 3.1., u dijelu koji se odnose

na razdoblje u drugoj polovici osamdesetih godina pokazuje značajno disperzirane

vrijednosti stupnju nezaposlenosti i bruto domaćeg proizvoda u federalnim jedinicama bivše

Jugoslavije, odnosno o značajnim razlikama u razvijenosti.

Hrvatska, Slovenija i Vojvodina, kao savezna autonomna pokrajina unutar Srbije, znatno

nadmašuju po visini zaposlenosti i po visini BDP-a, ostale federalne jedinice (npr. prosječna

nezaposlenost u 1986. godini na razini Federacije bila je 16,6%, dok je u Hrvatskoj bila 7,9%,

a u Republici Sloveniji 1,7%.).

99

Ovdje se može svrstati i „Wirtschaftswunder“ tadašnje (zapadne) Savezne Republike Njemačke, koja je primila viškove radne snage bivše Jugoslavije, a time i Hrvatske. To je bila prva poslijeratna ekonomska emigracija u šezdesetima i sedamdesetima.

46

Slika 3.1. Stope nezaposlenosti u jugoslavenskim federalnim jedinicama od 1975. – 1990.

godine

Izvor: Woodward, S. L. (2005) Socialist Unemployment: The Political Economy of Yugoslavia, 1945 –

1990, Princeton: Princeton N. J., University Press, str. 384

Hrvatska je 1989. godine ostvarila BDP per capita za oko 26% veći od prosjeka, dok je

Slovenija ostvarila gotovo dvostruko veći BDP per capita od jugoslavenskog prosjeka.

Razlike u stupnju razvoja republika jugoslavenske federacije dosezale su vrlo visoke i

ekonomski na dugi rok neodržive razine.

Tablica 3.1. Indeksi BDP-a po glavi stanovnika u odnosu na prosječni BDP po glavi

stanovnika SFRJ za odabrane godine (podaci prema vrijednosti USD za 1972. godinu)

Republika 1952 1960 1970 1980 1989

BiH 95,50 75,95 67,58 65,98 67,91

Crna gora 87,60 65,67 76,36 79,00 73,70

Hrvatska 121,39 119,30 125,56 126,68 126,26

Makedonija 71,42 63,85 69,95 67,24 64,75

Slovenija 181,82 180,53 193,64 198,32 196,80

Srbija 95,52 91,80 89,30 89,59 91,51

Uža Srbija 101,96 96,39 95,67 98,24 103,62

Kosovo 46,51 37,36 34,45 28,21 25,66

Vojvodina 89,54 107,78 105,82 105,82 119,28

Izvor: Vojnić, D. (1995) Disparity and Disintegration: The Economic Dimension of Yugoslav's Demise,

U: Sayam Akhavan and Robert House (eds.), Yugoslavia the Former and the Future, Washington, The

Brookings Institution and Geneva, The United Nations Research Institute for Social Development, str.

78-81 (Objavljeno i u: Ekonomski pregled, (47), 9-10/1996. str. 528-263)

47

181,82 180,53 193,64 198,32 196,80

121,39 119,30 125,56 126,68 126,26

89,54 107,78 105,82 105,82 119,28

101,96 96,3995,67 98,24 103,62

95,52 91,8089,30 89,59 91,51

87,6065,67

76,36 79,00 73,7095,50

75,95

67,5865,98 67,9171,42

63,85

69,95

67,24 64,7546,51

37,36 34,45 28,21 25,66

0

50

100

150

200

250

1952 1960 1970 1980 1989

ind

eks

BD

P p

. c.

Slovenija Hrvatska Vojvodina Uža Srbija Srbija Crna gora BiH Makedonija Kosovo

Primjerice, u tom se razdoblju odnos BDP-u per capita Kosova, kao savezne autonomne

pokrajine unutar Srbije, i Slovenije, kretao u omjer 1:8. Stopa nezaposlenosti na Kosovu

sredinom 80-tih godina prelazi 50%, dok istodobno Slovenija ostvaruje gotovo punu

zaposlenost.

Slika 3.2. Indeksi BDP-a po glavi stanovnika u odnosu na prosječni BDP po glavi stanovnika

SFRJ za odabrane godine, 1952 – 1989. (prema vrijednosti USD za 1972. godinu)

Izvor: Vojnić, D. (1995) Disparity and Disintegration: The Economic Dimension of Yugoslav's Demise,

U: Sayam Akhavan and Robert House (eds.), Yugoslavia the Former and the Future, Washington, The

Brookings Institution and Geneva, The United Nations Research Institute for Social Development, str.

78-81 (Objavljeno i u: Ekonomski pregled, (47), 9-10/1996. str. 528-263)

Iz podataka u tablici 3.2., koja prikazuje robnu razmjenu bivših jugoslavenskih republika s

obzirom na unutarnja tržišta sredinom osamdesetih, vidljiva su dominantna obilježja

vanjskotrgovinske razmjene federalnih jedinica bivše Jugoslavije, koje karakterizira visoki

udjel međurepubličke razmjene u vrijednosti BDP-a (od 30% do 50%) što ukazuje na visoki

stupanj korelacije gospodarskih aktivnosti u svakoj federalnoj jedinici odnosno međuovisnosti

njihovih tržišta. Vanjskotrgovinsku razmjenu Hrvatske karakterizira suficit i u razmjeni s

drugim federalnim jedinicama, i u ukupnoj razmjeni, sa zemljama izvan SFRJ.

Istodobno je izvoz republika unutar SFRJ na tržišta izvan Federacije, u udjelu BDP-a od 8%

do 20%, relativno malen u usporedbi s međurepubličkom razmjenom. Tako je udjel

međurepubličke razmjene u BDP-u po republikama u odnosu na udjel izvoza i uvoza u BDP-

u veći za od 2 do gotovo 8 puta.

48

Tablica 3.2. Izvoz, međurepublička razmjena i BDP republika SFRJ za 1986. godinu

Izvor: Petak, Z. (2005) Ekonomska pozadina raspada socijalističke Jugoslavije / Dijalog povjesničara,

Plenarno izlaganje, Zagreb: Zaklada Friedrich Naumann Stiftung

Unutar tih odnosa, ističu se Slovenija i Hrvatska, koje bilježe udjel izvoza u BDP-u iznad 15%

(Hrvatska 15,4%, Slovenija 19,7%) za razliku od drugih jugoslavenskih republika. Ovi podaci

pokazuju da su Slovenija i Hrvatska zauzimale bolju poziciju u vanjskotrgovinskim odnosima

s inozemstvom od ostalih jugoslavenskih federalnih jedinica, izgradivši ekonomske veze sa

zemljama izvan Federacije, koje su se održale i u godinama nakon osamostaljenja.

Iz tablice 3.3. vidljivo je da je sredinom osamdesetih postojalo povoljno kretanje salda

vanjskotrgovinske bilance, odnosa uvoza i izvoza Hrvatske, pa je primjerice 1985. koeficijent

pokrića uvoza izvozom dosezao danas nevjerojatnih 89,3%.

Gore navedeni zaključci upućuju da su početne pozicije Republike Hrvatske i Republike

Slovenije, u pogledu proizvoda poznatih na tržištima izvan bivše Jugoslavije i stvorenih

poslovnih veza, bile relativno povoljnije, u usporedbi s ostalim federalnim jedinicama.

Iako je Hrvatsko gospodarstvo unutar SFRJ, uz Sloveniju, pokazivalo značajno povoljnije

gospodarske izvedbe nego li ostale federalne jedinice, ono je u istom radoblju, u usporedbi s

razvijenim gospodarstvima zemalja zapadne Europe i SAD-a, kumuliralo zaostajanja na

BiH

Crna Gora

Hrvatska Makedonija Srbija Slovenija ukupno SFRJ

osobna potrošnja 1.550,8 240,1 2.517,2 647,2 3.875,0 1.571,0 10.401,3

javna potrošnja 245,3 41,0 461,0 77,1 688,3 342,1 1.854,8

investicijska potrošnja 960,3 219,1 1.981,9 386,7 2.439,6 1.175,6 7.163,2

izvoz 709,7 100,9 1.542,4 215,0 1.611,9 1.503,3 5.683,2

isporuke drugim republikama 2.240,0 539,9 3.387,9 1.056,1 6.780,9 2.804,3 16.809,1

statistička razlika 281,8 32,3 63,9 137,8 609,7 235,2 1.360,7

ukupni BDP 5.987,9 1.173,3 9.954,3 2.519,9 16.005,4 7.631,5 43.272,3

uvoz 656,3 77,1 1.334,7 311,3 1.633,3 1.383,1 5.395,8

prodaja drugim republikama 2.240,0 539,9 3.387,9 1.056,1 6.780,9 2.804,3 ...

kupovine od drugih republika 2.311,0 578,0 3.161,8 939,3 6.424,4 2.365,7 ...

saldo međurepubličke razmjene

-71,0 -38,1 226,1 116,8 356,5 438,6 ...

prodaja drugim republikama (% BDP-a)

37,41 46,02 34,03 41,91 42,37 36,75 ...

kupovine od drugih republika (% BDP-a)

38,59 49,26 31,76 37,28 40,14 31,00 ...

udjel izvoza u BDP-u (u %) 11,8 9,1 15,4 8,5 10,1 19,7 ...

udjel uvoza u BDP-u (u %) 10,9 6,9 13,4 12,3 10,2 18,1 ...

odnos prodaje drugim republikama i izvoza

3,16 5,35 2,20 4,91 4,21 1,87 ...

odnos kupovine od drugih republika i izvoza

3,52 7,50 2,37 3,02 3,93 1,71 ...

49

22,40%

26,30%32,80%

15,60%3,10%

Resursno - intenzivni proizvodi

Radno - intenzivni proizvodi

Proizvodi s ekonomijom obujma

Proizvodi izrazite diferencijacije (oprema i tehnologija)

Proizvodi s velikim udjelom znanja

području tehnologija, proizvodnih procesa i kvalitete proizvoda za izvoz, a također i tržišnog

udjela proizvoda na inozemnim tržištima.

Tablica 3.3. Vanjskotrgovinska bilanca Hrvatske u milijunima dinara*

Godina Izvoz Uvoz Saldo

vanjskotrgovinske bilance Koeficijent pokrića

uvoza izvozom

1980. 24.537 47.064 -22.527 52.1

1981. 26.657 42.499 -15.842 62.7

1982. 25.663 35.264 -9.601 72.8

1983. 24.627 28.832 -4.205 85.4

1984. 27.519 32.380 -4.861 85.0

1985. 30.203 33.728 -3.525 89.3

1986. 27.242 37.595 -10.353 72.5

1987. 30.138 35.769 -5.631 84.3

1988. 31.161 36.036 -4.875 86.5

1989. 34.349 43.272 -8.923 79.4

1990. 35.555 50.717 -17.162 66.2

* vrijednosti su izračunane u dinare primjenom tečajne liste inozemnih valuta po kojoj je utvrđena projekcija platne bilance Jugoslavije za 1990. godinu, gdje je vrijednost 1 USD jednaka 11.816 dinara

Izvor: Statistički godišnjak RH 1991.

Još osamdesetih vidljiva je tendencija rasta izvoza proizvoda za reprodukciju, pritom

proizvodi za investicije bilježe stagnaciju, s izuzetkom 1985. godine, kao i proizvodi za široku

potrošnju. Valovi povećanja izvoza u tom periodu nisu bili popraćeni bitnim kvalitativnim

poboljšanjem.

Slika 3.3. Izvozna struktura Hrvatske u zemlje Europske unije prema faktorskoj intenzivnosti

1990. godine

Izvor: izračun autorice prema dokumentaciji DZS Hrvatske, Zagreb, 1989-1991. godina

50

U strukturi jugoslavenskog i hrvatskog izvoza u Europsku zajednicu (EZ) bila je visoka

zastupljenost resursno- i radno-intenzivnih proizvoda, kako pokazuje slika 3.3. Pored toga, u

strukturi hrvatskog izvoza u zemlje EZ, proizvodi s velikim udjelom znanja bili su

zastupljeni100 sa svega 3.1 posto u 1989. godini, dok je u zemljama članicama EZ-a taj udio

oko 10 posto.

Kao pravilo se također pokazalo da se jedinične cijene pojedinih izvoznih robnih grupa kreću

ispod razine prosječnih cijena tih proizvoda koji se ostvaruju na tržištima EZ-a. To se

objašnjava „kvalitativnim faktorima“, a pod tom se sintagmom podrazumijeva: slaba kvaliteta,

neadekvatan dizajn, nepoštivanje rokova isporuke.

Na strukturu i obujam izvoza Jugoslavije i Hrvatske djelovala je i carinska i izvancarinska

zaštita EZ-a, no ne može se zaključiti da je zaština politika EZ-a isključivo formirala strukturu

i dinamiku izvoza Jugoslavije i Hrvatske.

Glavno ograničenje i zapreka efikasnijem jugoslavenskom izvozu bila je pogoršana izvozna

struktura i to prije svega zbog niskog stupnja kvalitete i niske razine konkurentnosti. Zbog

niske potražnje za niskokvalitetnim proizvodima, ovakva se roba plasirala po formuli

dampinga, odnosno prodaje ispod proizvodnih cijena. (Poznato je da su neki jugoslavenski

proizvodi bili na „crnoj listi“ EZ-a upravo zbog dampinga.)

Jugoslavija i Hrvatska u trgovinskoj razmjeni s EZ-om nisu iskoristile sve mogućnosti koje su

im bile na raspolaganju obzirom na kvantitativna i kvalitativna obilježja. Primjerice,

Jugoslavija nije uspijevala iskoristiti preferencijale za izvoz na tržište Zajednice. Godišnje je

ostajalo neiskorištenih mogućnosti za izvoz u vrijednosti od nekoliko stotina milijuna USD.

Nadalje, bescarinski uvoz jugoslavenskih proizvoda domaća industrija nije iskoristila za

povećanje efikasnosti i konkurentnosti izvoza. Također, u velikom broju izvoznih grupa,

jugoslavenski proizvodi nisu uspjeli postići prosječne izvozne cijene na tržištu Zajednice.

Svjetska recesija 1980 – 1982., rast duga nominiranog u američkim dolarima i promjena

uvjeta trgovine, uzrokovanih devalvacijama dolara, zatekle su Hrvatsku nespremne. Zapavši

u probleme vanjske nelikvidnosti (nemogućnosti izmirenja vanjskih dugova), bivša

Jugoslavija potražila je pomoć od MMF-a i Svjetske banke, prvenstveno putem odgode

plaćanja duga. Stabilizacijski program prihvaćen kao rješenje problema u pregovorima s

MMF-om i Svjetskom bankom, a čija je osnovna ideja bila smanjivanje unutarnje potrošnje i

orijentacija na proizvodnju za izvoz, rezultirao je stagnacijom društvenom proizvoda i

100

prema podacima s www.dzs.hr

http://www.dzs.hr/

51

poboljšanjem vanjskotrgovinske bilance uslijed smanjenja uvoza. Poboljšala se vanjska

likvidnost i mogućnost otplate dugova.

Društveni proizvod je u osamdesetim godinama stagnirao, pa je 1989. za 0,5% bio niži nego

u 1981. Visok rast udjela investicija101 u domaćem proizvodu (osobito do 1983.) upućuje na

nisku efikasnost investicija (visok kapitalni keoficijent) te na postojanje promašenih

investicija. Stagnaciju domaćeg proizvoda pratilo je politički motivirano enormno povećanje

broja zaposlenih. Pad uvoza i investicija imalo je za posljedicu smanjenje izvoznog

potencijala. Javna potrošnja je istovremeno nekontrolirano bujala. Smanjenje uvoza je

kratkoročno i dugoročno djelovalo na stagnaciju i pad društvenog proizvoda Hrvatske.

Kratkoročno djelovanje smanjenja uvoza na rast domaćeg proizvoda prvenstveno se ogleda

u činjenici da visoko uvozno ovisno gospodarstvo, kao što je hrvatsko, u uvjetima visokih

ograničenja uvoza nije često moglo osigurati dovoljno sirovina i repromaterijala za

održavanje tekuće proizvodnje, a kamoli za njeno povećanje. Politika supstitucije uvoza

domaćim proizvodima, koja se tada provodila rezultirala je samo ionako već niskom

efikasnošću, a gospodarstvo (pogotovo izvozno) dodatno troškovno opteretilo. Dugoročno je

pad uvoza i investicija kao rezultat programa stabiliazcije, onemogućio restrukturiranje

hrvatskog gospodarstva 102 odnosno poboljšanje trgovinskih uvjeta modernizacijom

proizvodnje. Sve veće tehnološko zaostajanje i nedostatak inovacija u procesu proizvodnje i

proizvodima, kao i loša kvaliteta, implicirali su smanjivanje izvoza na međunarodno tržište, a

samim tim i domaćeg proizvoda.

Posebno je važno naglasiti da je ukupna ekonomska politika bivše Jugoslavije vodila

regionalnu raspodjelu dohodaka, prvenstveno putem financiranja bržeg razvoja ekonomski

nedovoljno razvijenih republika i pokrajine Kosovo te financiranjem saveznih ustanova

(vojska, policija) i tijela. Ta je regionalna politika provođena isključivo na štetu Slovenije i

Hrvatske103.

Ekonomski rast s takvim karakteristikama bio je normalan odraz stalnog kombiniranja

razvojnih politika čas izvozne čas uvozne orijentacije, od kojih je strategija uvozne

orijentacije vođena konzekventnije i dugoročnije i to još u vrijeme kada su vladale povoljne

eksterne okolnosti. Međutim, promjene koje su zatim uslijedile u svjetskom gospodarstvu i

pesimistička prognoza daljnjih kretanja nakon naftne krize dale su dovoljan povod tvorcima

ekonomske politike da za put prilagođavanja domaćeg gospodarstva odaberu razvojnu

strategiju uvozne supstitucije. 101



Sirotković, J. (1996) Hrvatsko gospodarstvo, Zagreb: Golden Marketing i HAZU, str. 27

52

3.400,0

3.600,0

3.800,0

4.000,0

4.200,0

4.400,0

4.600,0

4.800,0

1992 1993 1994 1995 1996 1997

IZVOZ (FOB)

3.1.2. Kretanje i struktura robnog izvoza u razdoblju 1992-1997

Prvi godišnji obračun izvoza u samostalnoj državi, izvršen za godinu 1992., pokazao je

relativno visoku razinu robnog izvoza.

U 1993. godini izvoz pada za oko 15% (tablica 3.4. i slika 3.4.) uslijed smanjenja proizvodnje

zbog početka rata u Republici Hrvatskoj i okupacije velikog dijela teritorija.

Tablica 3.4. Izvoz iz Republike Hrvatske u razdoblju 1992 – 1997. godine u mil. USD

u 000 000 USD

Razdoblje 1992 1993 1994 1995 1996 1997

Visina izvoza (FOB) 4.597,0 3.904,0 4.260,0 4.633,0 4.512,0 4.171,0

Izvor: MMF, "Odabrana pitanja i statistički dodatak", 2001.

U ovom je razdoblju izvozni sektor Republike Hrvatske prošao zahtjevan proces

preorijentacije s tzv. „mekih“ (tržište bivše Jugoslavije) na „tvrda“ tržišta (tržišta zemalja

Europske unije), a o njegovu (ne)uspjehu govori podatak o padu pokrivenosti robnog uvoza

izvozom jednako u razmjeni sa zemljama bivše Jugoslavije (s 142,6% na 125%) kao i u

razmjeni s ostatkom svijeta (s 91,17% na 75,45%).

Slika 3.4. Visina robnog izvoza Republike Hrvatske u razdoblju 1992. – 1997. godine u mil.

USD


Dok problem pada razmjene sa zemljama bivše Jugoslavije možemo svrstati unutar

konteksta ratnog rizika i gubitka tih tržišta koje i same obilježava niska kupovna moć i otežani

putevi distribucije, problem pada pokrivenosti uvoza izvozom u razmjeni s ostatkom svijeta,

koji uglavnom čine zahtjevnija, tzv. „tvrda“ tržišta Europske unije, pokazatelj je nepovoljnog

53

uspjeha tog procesa, potvrdivši već ranije probleme zastarjele proizvodne tehnologije,

neadekvatne kvalitete hrvatskog izvoznog proizvoda i sveukupne međunarodne

nekonkurentnosti hrvatskog gospodarstva. Ujedno je nagovijestio problem održivosti u

bilanci robne razmjene odnosno bilance plaćanja.

Nezaobilazni čimbenik s negativnim djelovanjem bila je realna aprecijacija tečaja u odnosu

na 1992., no u razdoblju do 1994. bilo je niz tranzitornih čimbenika koji su djelovali

pozitivno104.

Tablica 3.5. Struktura izvoza Republike Hrvatske u razdoblju 1992. – 1997. godine prema

izvoznim tržištima

IZVOZNO

TRŽIŠTE

1992 1993 1994 1995 1996 1997

izvoz

(mil. USD)

udjel (u %)

izvoz

(mil. USD)

udjel (u %)

izvoz

(mil. USD)

Udjel (u %)

izvoz

(mil. USD)

udjel (u %)

izvoz

(mil. USD)

udjel (u %)

izvoz

(mil. USD)

udjel (u %)

zemlje EU 2.415 52,54 2.245 57,51 2.531 59,41 2.672 57,69 2.303 51,04 2.074 49,74

zemlje

EFTA-e 61 1,33 45 1,15 65 1,53 59 1,27 41 0,91 49 1,18

ostale razvijene

zemlje

113 2,46 129 3,30 133 3,12 131 2,83 135 2,99 149 3,57

zemlje u razvoju,

ukupno

2.008 43,68 1.484 38,01 1.531 35,94 1.770 38,21 2.034 45,08 1.899 45,54

zemlje bivše SFRJ

1.470 31,98 966 24,74 967 22,70 1.061 22,91 1.219 27,02 1.253 30,05

zemlje bivšeg

SSSR-a

155 3,37 173 4,43 176 4,13 185 3,99 172 3,81 198 4,75

ostale europske

zemlje

112 2,44 158 4,05 192 4,51 229 4,94 191 4,23 223 5,35

ostale zemlje

271 5,89 188 4,82 196 4,60 295 6,37 451 10,00 224 5,37

UKUPNO 4.597 100 3.904 100 4.260 100 4.632 100 4.512 100 4.171 100


U 1994. i 1995. godini dolazi do konsolidacije i rasta izvoza po stopi od oko 9%, da bi u

1996. godini došlo do pada izvoza za 2,61%. U 1997. godini došlo je do značajnog pada

hrvatskog izvoza za oko pola milijarde USD.

Što se distribucije izvoznih tržišta tiče, iz tablice 3.5., tablice 3.6. i slike 3.5. razvidno je kako

pojedine grupe tržišta otprilike zauzimaju stalne udjele u ukupnom iznosu hrvatskog izvoza.

Na zemlje Europske unije otpada oko 50% ukupnog hrvatskog izvoza, a na zemlje bivše

SFRJ oko 30% ukupnog hrvatskog izvoza.

104

Grgić, M. i Zdunić, S. (1995) Politika intervalutarnog tečaja i zaštite u strategiji razvitka hrvatskog gospodarstva, Zagreb: Ekonomski institut i Hrvatska gospodarska komora, str. 15

54


odabranim zemljama namjene

IZVOZNO

TRŽIŠTE

1992 1993 1994 1995 1996 1997

izvoz (mil. USD)

udjel (u %)

izvoz (mil. USD)

udjel (u %)

izvoz (mil. USD)

udjel (u %)

izvoz (mil.

USD)

udjel (u %)

izvoz (mil. USD)

udjel (u %)

izvoz (mil.

USD)

udjel (u %)

Slovenija 1.101 23,95 712 18,24 556 13,05 608 13,13 611 13,54 506 12,13

Italija 909 19,78 828 21,21 910 21,36 1.098 23,70 949 21,03 787 18,87

Njemačka 773 16,82 895 22,93 941 22,09 997 21,52 839 18,59 746 17,89

Švedska 339 7,37 25 0,64 164 3,85 14 0,30 13 0,29 16 0,38

BiH 192 4,18 189 4,84 338 7,93 383 8,27 549 12,17 649 15,56

zemlje

bivšeg SSSR-a

155 3,37 173 4,43 176 4,13 185 3,99 172 3,81 198 4,75

UKUPNO 3.469 75,47 2.822 72,28 3.085 72,42 3.285 70,92 3.133 69,44 2.902 69,59

Izvor: MMF, "Odabrana pitanja i statistički dodatak", 2001. i 2002.

Uvidom u pojedinačna izvozna tržišta uočava se uska usmjerenost izvoza na pojedina

tržišta: Republika Slovenija, Republika Italija i Republika Njemačka u promatranom razdoblju

uvezle su oko 50% ukupnog hrvatskog izvoza (na početku razdoblja 60,55%, na kraju

48,89%). Zamjetan je i pad izvoza u Kraljevinu Švedsku s otprilike 340 milijuna USD u 1992.

na samo 16 milijuna USD u 1997.

Slika 3.5. Izvoz iz Republike Hrvatske po zemljama u razdoblju 1992 – 1997. godine u

mil.USD

0

500

1.000

1.500

2.000

2.500

3.000

3.500

4.000

4.500

5.000

1992 1993 1994 1995 1996 1997

ostale zemlje

ostale europskezemlje

zemlje bivšeg SSSR-a

zemlje bivše SFRJ

ostale razvijene zemlje

zemlje EFTA-e

zemlje EU


Iz strukture izvoza po standardima međunarodne trgovinske klasifikacije roba (SMTK) u

razdoblju 1992. – 1997., vidljivo je da je glavnina hrvatskog izvoza (preko 70% ukupnog

izvoza) grupirana u četiri grupe proizvoda, kako pokazuju tablica 3.7. i slika 3.6.

u mil. USD

55

Najveći dio, prosječno 25% u promatranom razdoblju, čini izvoz raznih gotovih proizvoda, od

čega najviše otpada na odjeću i obuću (oko 20% ukupnog hrvatskog izvoza). Na drugom

mjestu slijede strojevi i prijevozna sredstva, prosječno 16% u promatranom razdoblju, od

čega najviše otpada na ostala prijevozna sredstva (prvenstveno brodove) u vrijednosti

između 10-15% ukupnog hrvatskog izvoza.

Na trećem su mjestu proizvodi klasificirani prema materijalu, s otprilike podjednakom

distribucijom na sve podgrupe proizvoda (proizvodi od gume, papir i karton, tekstil, nemetalni

mineralni proizvodi, željezo i čelik, obojeni metali i ostali proizvodi).

Slijede kemijski proizvodi s otprilike podjednakom distribucijom na sve grupe proizvoda

(organski kemijski proizvodi, boje, medicinski i farmaceutski proizvodi, sintetička goriva,

obojeni metali i ostali proizvodi).

Tablica 3.7. Struktura izvoza iz Republike Hrvatske prema robama (SMTK) u razdoblju 1992-

1997.

GRUPE PROIZVODA

1992 1993 1994 1995 1996 1997

izvoz (mil.

USD)

udjel (u

%)

izvoz (mil.

USD)

udjel (u

%)

izvoz (mil.

USD)

udjel (u

%)

izvoz (mil.

USD)

udjel (u

%)

izvoz (mil.

USD)

udjel (u

%)

izvoz (mil.

USD)

udjel (u

%)

razni gotovi

proizvodi 1.044 22,7 1.169 29,9 71 12,6 1.257 29,7 1.233 26,6 1.133 25,1

strojevi i

prijevozna sredstva

849 18,5 552 14,1 45 8,0 732 17,3 778 16,8 964 21,4

proizvodi

klasificirani prema materijalu

820 17,8 526 13,5 90 16,0 654 15,5 670 14,5 594 13,2

kemijski proizvodi

597 13,0 564 14,4 88 15,7 543 12,8 814 17,6 643 14,3

prehrambeni proizvodi

459 10,0 367 9,4 125 22,2 369 8,7 395 8,5 411 9,1

mineralna goriva

i maziva 397 8,6 377 9,7 82 14,6 386 9,1 391 8,4 416 9,2

sirovine izuzev goriva

286 6,2 237 6,1 34 6,0 214 5,1 251 5,4 247 5,5

pića i duhan 112 2,4 101 2,6 24 4,3 67 1,6 90 1,9 92 2,0

životinjska i biljna ulja i masti

6 0,1 4 0,1 1 0,2 7 0,2 9 0,2 10 0,2

razne transkacije

i roba 27 0,6 7 0,2 2 0,4 3 0,1 2 0,0 2 0,0

UKUPNO 4.597 100 3.904 100 562 100 4.232 100 4.633 100 4.512 100


Od ostalih proizvoda udjelom u ukupnom hrvatskom izvozu izdvajaju se još nafta i naftni

derivati (grupa mineralna goriva i maziva) s izvozom između 377 do 416 milijuna USD

godišnje što čini oko 9,9% ukupnog izvoza.

56

0

500

1.000

1.500

2.000

2.500

3.000

3.500

4.000

4.500

5.000

1992 1993 1994 1995 1996 1997

razne transkacije i roba


pića i duhan


mineralna goriva i maziva


kemijski proizvodi

proizvodi klasificirani prema materijalu

strojevi i prijevozna sredstva

razni gotovi proizvodi

Slika 3.6. Struktura izvoza iz Republike Hrvatske prema robama (SMTK) u razdoblju 1992-

1997. u mil. USD


Zaključno, u promatranom razdoblju Republika Hrvatska je glavninu svog robnog izvoza

ostvarila izvozom obuće i odjeće kupcima iz Europske unije i bivše SFRJ, odnosno izvozom

brodova kupcima iz Europske unije.

3.1.3. Kretanje i struktura robnog izvoza u razdoblju 1998 – 2003.

U 1998. godini hrvatski robni izvoz uspio je nadoknaditi pad iz prethodne, 1997. godine, kada

je bio manji za 370 milijuna USD, no ne i nastaviti s tako visokom stopom rasta u 1999.

godini, kada dolazi do smanjenja izvoza za preko 230 milijuna USD, kao što je vidljivo iz

tablice 3.8. i slike 3.7. Gledano početnu i završnu godinu obračuna izvoza, hrvatski izvoz je

ostvario ukupan rast od 36,2%.

Tablica 3.8. Izvoz iz Republike Hrvatske u razdoblju 1998 – 2003. u mil. USD

u 000 000 USD

Razdoblje 1998 1999 2000 2001 2002 2003


Izvori: DZS, Statistički ljetopis 2004. i MMF, "Odabrana pitanja i statistički dodatak", 2001.

u mil. USD

57

0,0

1.000,0

2.000,0

3.000,0

4.000,0

5.000,0

6.000,0

7.000,0

1998 1999 2000 2001 2002 2003

IZVOZ (FOB)

U slijedeće dvije godine izvoz pokazuje trend rasta da bi u 2001. godini premašio dosad

najvišu razinu izvoza od osamostaljenja iz 1992. U 2002. i 2003. dolazi do daljnjeg rasta

izvoza, pa rast u 2003. iznosi za preko četvrtinu, odnosno 26,2%.

Slika 3.7. Visina robnog izvoza Republike Hrvatske u razdoblju 1998 – 2003. u mil. USD

Izvori: DZS, Statistički ljetopis 2004. i MMF, "Odabrana pitanja i statistički dodatak", 2001.

Kao što pokazuje tablica 3.9., u promatranom je razdoblju udjel izvoza u zemlje Europske

unije u odnosu na ukupan izvoz porastao sa 47,6% na početku razdoblja na 67,6%. Rast

udjela izvoza u zemlje Europske unije za ukupno 20% nastao je ponajviše zahvaljujući

porastu izvoza u Italiju od cca 848 milijuna USD u promatranom petogodišnjem razdoblju.

Tablica 3.9. Struktura izvoza iz Republike Hrvatske u razdoblju 1998 – 2003. prema izvoznim

tržištima

IZVOZNO TRŽIŠTE

1998 1999 2000 2001 2002 2003

izvoz (mil.

USD)

udjel (u %)

izvoz (mil.

USD)

udjel (u %)

izvoz (mil. USD)

udjel (u %)

izvoz (mil. USD)

udjel (u %)

izvoz (mil. USD)

udjel (u %)

izvoz (mil.

USD)

udjel (u %)

zemlje EU 2.161 47,59 2.110 49,04 2.416 54,51 2.526 54,12 2.584 52,69 4.182 67,59

Zemlje EFTA-e

80 1,76 148 3,44 44 0,99 49 1,05 38 0,77 50 0,81


140 3,08 189 4,39 203 4,58 303 6,49 227 4,63 384 6,21

zemlje u razvoju,

ukupno

2.160 47,57 1.856 43,13 1.769 39,91 1.789 38,33 2.055 41,90 1.571 25,39

zemlje bivše SFRJ

1.167 25,70 1.027 23,87 1.141 25,74 1.189 25,48 1.364 27,81 1.154 18,65

zemlje

bivšeg SSSR-a

201 4,43 86 2,00 78 1,76 116 2,49 117 2,39 112 1,81

ostale

europske zemlje u razvoju*

247 5,44 235 5,46 191 4,31 207 4,44 196 4,00 72 1,16

ostale zemlje

545 12,00 508 11,81 359 8,10 277 5,94 378 7,71 233 3,77

UKUPNO 4.541 100 4.303 100 4.432 100 4.667 100 4.904 100 6.187 100

*od 2003. godine Republika Estonija, Republika Letonija, Republika Litva i Republika Slovenija vode

se kao članice Europske unije

Izvor: MMF, "Odabrana pitanja i statistički dodatak", 2001. i DZS, Priopćenje "Robna razmjena RH s

inozemstvom br. 4.2.4 (konačni podaci)” za 2001., 2002. i 2003.

58

0

1.000

2.000

3.000

4.000

5.000

6.000

7.000

1998 1999 2000 2001 2002 2003

ostale zemlje

ostale europskezemlje u razvoju


zemlje bivše SFRJ


zemlje EFTA-e

zemlje EU

Izvoz u zemlje bivše SFRJ u promatranom razdoblju kreće se na prosječnoj razini od oko

1.173 milijuna USD, a udjel u ukupnom izvozu blago pada s 25,/% na 18,65%, dok se izvoz u

zemlje bivšeg SSSR-a prepolovljuje (udjel u ukupnom izvozu pada s oko 4,4% na oko 1,8%

na kraju razdoblja). Od 1999. uočava se porast izvoza u Saveznu Republiku Jugoslaviju

nakon reguliranja međusobnih vanjskotrgovinskih odnosa, s 0,63% u 1999. na 3.09 u 2003.,

vidljivo iz tablice 3.10. i slike 3.8. Također je vidljiv je manje – više konstantan udjel izvoza u

susjednu BiH koja varira između 11 i 14,5%.



Izvor: MMF, "Odabrana pitanja i statistički dodatak", 2001. i DZS, Priopćenje “Robna razmjena RH s


Osim rasta udjela izvoza u Italiju, izvoz u Austriju bilježi zamjetan rast, dok udjel izvoza u

Saveznu Republiku Njemačku bilježi postupni pad.

Slika 3.8. Struktura izvoza iz Republike Hrvatske prema izvoznim tržištima u razdoblju 1998-

2003. u mil. USD

Izvor: MMF, "Odabrana pitanja i statistički dodatak", 2001. i DZS, Priopćenje “Robna razmjena RH s


IZVOZNO TRŽIŠTE

1998 1999 2000 2001 2002 2003

izvoz (mil.

USD)

udjel (u %)

izvoz (mil.

USD)

udjel (u %)

izvoz (mil.

USD)

udjel (u %)

izvoz (mil.

USD)

udjel (u %)

izvoz (mil.

USD)

udjel (u %)

izvoz (mil.

USD)

udjel (u %)

Slovenija 432 9,51 454 10,55 480 10,83 426 9,13 428 8,73 511 8,26

Italija 802 17,66 775 18,01 989 22,31 1.105 23,68 1.114 22,72 1.650 26,67

Njemačka 767 16,89 676 15,71 632 14,26 670 14,36 611 12,46 733 11,85

BiH 654 14,40 546 12,69 495 11,17 561 12,02 704 14,36 892 14,42

Austrija 247 5,44 276 6,41 292 6,59 267 5,72 365 7,44 479 7,74

SRJ 0 0,00 27 0,63 107 2,41 149 3,19 172 3,51 191 3,09

Zemlje bivšeg SSSR-a

201 4,43 86 2,00 78 1,76 116 2,49 117 2,39 112 1,81

UKUPNO 3.103 68,33 2.840 66,00 3.073 69,34 3.294 70,58 3.511 71,59 4.568 73,83

u mil. USD

59

Početak promatranog razdoblja obilježava preokret izvozne strukture kada izvoz strojeva i

transportnih uređaja (prvenstveno zbog brodogradnje) u ukupnom postotku premašuje izvoz

raznih gotovih proizvoda (30,4% udjela izvoz strojeva i prijevoznih sredstava u ukupnom

izvozu naspram 22,5% udjela raznih gotovih proizvoda), kako pokazuje tablica 3.11. Od

1998. godine brodogradnja postaje primarna izvozno gospodarska grana, jer s tom godinom

započinje trend pada izvoza u dotad vodećoj izvoznoj grani, izvozu odjeće i obuće (razni

gotovi proizvodi).

Tablica 3.11. Struktura izvoza iz Republike Hrvatske prema robama (SMTK) u razdoblju

1998– 2003. godine

GRUPE

PROIZVODA

1998 1999 2000 2001 2002 2003

izvoz (mil. USD)

udjel (u %)

izvoz (mil. USD)

udjel (u %)

izvoz (mil. USD)

udjel (u %)

izvoz (mil. USD)

udjel (u %)

izvoz (mil. USD)

udjel (u %)

izvoz (mil. USD)

udjel (u %)


1.023 22,5 966 22,4 887 20,0 968 20,8 1.009 20,6 1.211 19,6


1.380 30,4 1.262 29,3 1.195 27,0 1.368 29,3 1.395 28,4 1.823 29,5


584 12,9 573 13,3 669 15,1 665 14,3 722 14,7 869 14,0

kemijski

proizvodi 545 12,0 515 12,0 554 12,5 494 10,6 506 10,3 593 9,6

prehrambeni

proizvodi 385 8,5 291 6,8 273 6,2 323 6,9 393 8,0 560 9,1


264 5,8 338 7,9 485 11,0 477 10,2 458 9,3 595 9,6


231 5,1 243 5,6 251 5,7 241 5,2 274 5,6 350 5,7

pića i duhan 111 2,4 101 2,3 110 2,5 121 2,6 134 2,7 163 2,6

životinjska i

biljna ulja i masti 16 0,4 9 0,2 5 0,1 8 0,2 12 0,2 14 0,2

razne

transkacije i roba

3 0,1 5 0,1 0 0,0 0 0,0 1 0,0 8 0,1

UKUPNO 4.542 100 4.303 100 4.429 100 4.665 100 4.904 100 6.186 100


inozemstvom br. 4.2.4 (konačni podaci)" za 2001., 2002. i 2003.

Iz slike 3.9. i tablice 3.11. proizlaze četiri osnovne grupe izvoznih proizvoda: strojevi i

prijevozna sredstva, s udjelom oko 30% u ukupnom hrvatskom izvozu (oko 20% otpada na

ostala prijevozna sredstva, prvenstveno brodove), slijede razni gotovi proizvodi, s udjelom od

oko 20% u ukupnom hrvatskom izvozu (oko 15% otpada na obuću i odjeću), potom proizvodi

klasificirani prema materijalu, s udjelom oko 15% u ukupnom hrvatskom izvozu te na kraju

kemijski proizvodi, sa udjelom oko 10% u ukupnom hrvatskom izvozu.

60

Slika 3.9. Struktura izvoza iz Republike Hrvatske prema robama (SMTK) u razdoblju 1998–

2003. u mil. USD


inozemstvom br. 4.2.4 (konačni podaci)" za 2001., 2002. i 2003.

Od ostalih proizvoda izdvajaju se nafta i naftni derivati (mineralna goriva i maziva) s udjelom

od 5,8% do 9,6% te pluto i drvo (sirove materije osim goriva) s udjelom od oko 4% u

ukupnom hrvatskom izvozu.

Sažeto se može konstatirati da u ovom razdoblju Republika Hrvatska, gledajući prosjek

izvoznih tržišta i izvoznih roba, glavninu svog robnog izvoza ostvaruje izvozom brodova

kupcima iz Europske unije te izvozom obuće i odjeće kupcima iz Europske unije i bivše

SFRJ.

u mil. USD

61

0,0

2.000,0

4.000,0

6.000,0

8.000,0

10.000,0

12.000,0

14.000,0

16.000,0

2004 2005 2006 2007 2008 2009

IZVOZ (FOB)

3.1.4. Kretanje i struktura robnog izvoza u razdoblju 2004 – 2009.

U razdoblju od 2004. do 2009. razvidan je konstantan rast hrvatskog izvoza, koji postoji još

od 2000., a iznimku predstavlja recesijska 2009. godina, kada izvoz pada za 26% u odnosu

na prethodnu godinu, kako pokazuju tablica 3.12 i slika 3.10.

Tablica 3.12. Izvoz iz Republike Hrvatske u razdoblju 2004 – 2009. u mil. USD

u 000 000 USD

Razdoblje 2004 2005 2006 2007 2008 2009


Izvor: DZS, Statistički ljetopis 2009

Izvoz na kraju 2008. godine bilježi rekord od 14 milijardi USD. Gledano godišnjim stopama

rasta, hrvatski izvoz je u razdoblju 2004. do 2008. godišnje rastao po prosječnoj stopi od

15%.

Slika 3.10. Visina robnog izvoza Republike Hrvatske u razdoblju 2004 – 2009. godine u mil.

USD

Izvor: DZS, Statistički ljetopis 2009

U promatranom razdoblju najveći utjecaj na distribuciju hrvatskog izvoza imalo je proširenje

Europske unije za deset novih članica. 16. travnja 2003. godine je potpisan Ugovor o

pristupanju između EU-a i Češke Republike, Republike Estonije, Republike Cipra, Republike

Latvije, Republike Litve, Republike Mađarske, Republike Malte, Republike Poljske, Republike

Slovenije i Republike Slovačke koji je stupio na snagu 01. svibnja 2004. godine.

62

Tablica 3.13. Struktura izvoza iz Republike Hrvatske u razdoblju 2004 – 2009. godine prema

izvoznim tržištima

IZVOZNO

TRŽIŠTE

2004 2005 2006 2007 2008 2009**

izvoz

(mil. USD)

udjel (u %)

izvoz

(mil. USD)

udjel (u %)

izvoz

(mil. USD)

udjel (u %)

izvoz

(mil. USD)

udjel (u %)

izvoz

(mil. USD)

udjel

(u %)

izvoz

(mil. USD)

udjel (u %)

zemlje EU 5.180 64,56 5.440 62,01 6.566 63,28 7.449 60,25 8.594 60,85 6.334 60,47

zemlje EFTA-e 84 1,05 99 1,13 151 1,46 153 1,24 171 1,21 178 1,70


492 6,13 536 6,11 725 6,99 1.107 8,95 1.013 7,17 631 6,02

zemlje u razvoju,

ukupno

2.268 28,27 2.698 30,75 2.934 28,28 3.655 29,56 4.346 30,77 3.331 31,80

zemlje bivše SFRJ

1.522 18,97 1.731 19,73 1.949 18,78 2.720 22,00 3.286 23,27 2.201 21,01

zemlje bivšeg

SSSR-a 155 1,93 160 1,82 189 1,82 240 1,94 268 1,90 219 2,09

ostale europske

zemlje u razvoju* 125 1,56 142 1,62 135 1,30 35 0,28 44 0,31 37 0,35

ostale zemlje u razvoju

466 5,81 665 7,58 661 6,37 660 5,34 748 5,30 874 8,34

UKUPNO 8.024 100 8.773 100 10.376 100 12.364 100 14.124 100 10.474 100

*od 2007. Bugarska i Rumunjska vode se kao članice EU

**privremeni podaci

Izvor: DZS, Priopćenje "Robna razmjena RH s inozemstvom br. 4.2.4 (konačni podaci)" za 2005.,

2006., 2007. i 2008. i Priopćenje "Robna razmjena RH s inozemstvom br. 4.2. 1/12 (privremeni

podaci)" za 2009.

Kako pokazuju tablica 3.13. i slika 3.11., udjel hrvatskog izvoza u zemlje Europske unije s

početka razdoblja od 64,56% u ukupnom hrvatskom izvozu postupno pada na nešto iznad

60% na kraju razdoblja. Istovremeno blago raste udjel izvoza u zemlje bivše SFRJ, od

28,27% do 31,8%

Izvoz u zemlje bivšeg SSSR-a kreće se na razini od oko 2%, dok udjel izvoza u Republiku

Austriju u ukupnom izvozu bilježi značajniji pad, s 9,4% s početka promatranog razdoblja na

5,4%, kako pokazuje tablica 3.14.

Sredinu razdoblja obilježavaju visoke stope rasta udjela izvoza u Republiku SRJ, te

Republiku Makedoniju, koji u zadnjoj promatranoj, recesijskoj 2009. godini više nego

dvostruko pada, ispod razine na početku razdoblja. Udjel izvoza u Bosnu i Hercegov inu je na

prosječnoj razini iz prethodnog razdoblja, oko 14%, a na kraju razdoblja lagano pada, za oko

1,5 postotni poen.

63

0

2.000

4.000

6.000

8.000

10.000

12.000

14.000

16.000

2004 2005 2006 2007 2008 2009

ostale zemlje u razvoju

ostale europskezemlje u razvoju*


zemlje bivše SFRJ


zemlje EFTA-e

zemlje EU

Slika 3.11. Struktura izvoza iz Republike Hrvatske prema izvoznim tržištima u razdoblju

2004. – 2009. godine u mil. USD

*privremeni podaci

**od 2007. Bugarska i Rumunjska vode se kao članice EU



podaci)" za 2009.

Zajedno s tržištem Europske unije, tržišta BiH, SRJ i Makedonije čine oko 80% ukupnog

hrvatskog robnog izvoza što potvrđuje koncentraciju robnog izvoza na relativno mali broj

tržišta.



IZVOZNO TRŽIŠTE

2004 2005 2006 2007 2008 2009*

izvoz (mil.

USD)

udjel (u %)

izvoz (mil.

USD)

udjel (u %)

izvoz (mil.

USD)

udjel (u %)

izvoz (mil.

USD)

udjel (u %)

izvoz (mil.

USD)

udjel (u %)

izvoz (mil.

USD)

udjel (u %)

Slovenija 601 7,49 711 8,10 851 8,20 1.022 8,27 1.098 7,77 776 7,41

Italija 1.834 22,86 1.860 21,20 2.397 23,10 2.360 19,09 2.694 19,07 1.993 19,03

Njemačka 895 11,15 936 10,67 1.076 10,37 1.237 10,00 1.518 10,75 1.148 10,96

BiH 1.154 14,38 1.256 14,32 1.310 12,63 1.783 14,42 2.178 15,42 1.347 12,86

Austrija 757 9,43 628 7,16 627 6,04 756 6,11 816 5,78 565 5,39

SRJ

(Srbija i Crna Gora)

294 3,66 393 4,48 556 5,36 666 5,39 779 5,52 223 2,13

zemlje

bivšeg SSSR-a

155 1,93 160 1,82 189 1,82 240 1,94 268 1,90 219 2,09

UKUPNO 5.690 70,91 5.944 67,75 7.006 67,52 8.064 65,22 9.351 66,21 6.271 59,87

*privremeni podaci



podaci)" za 2009.

u mil. USD

64

Također na ostalim grupama tržišta (kao što su zemlje EFTA-e i zemlje bivšeg SSSR-a)

hrvatski izvoz bilježi linearan rast u skladu s ukupnim porastom hrvatskog izvoza čime je

udjel u ukupnom izvozu ostao približno isti.

Iz strukture hrvatskog izvoza u razdoblju 2004 – 2009. godine, kako pokazuju tablica 3.15. i

slika 3.12., vidljivo je da je hrvatski izvoz i dalje bio pretežno grupiran u četiri grupe

proizvoda, koji čine udjel od prosječno oko 70% ukupnog izvoza.


2004. – 2009. godine

GRUPE

PROIZVODA

2004 2005 2006 2007 2008 2009*

izvoz (mil.

USD)

udjel (u %)

izvoz (mil.

USD)

udjel (u %)

izvoz (mil. USD)

udjel (u %)

izvoz (mil.

USD)

udjel (u %)

izvoz (mil.

USD)

udjel (u %)

izvoz (mil.

USD)

udjel (u %)


1.425 17,8 1.463 16,7 1.544 14,9 1.795 14,5 1.817 12,9 1.497 14,3


2.588 32,3 2.538 28,9 2.993 28,8 3.839 31,0 4.725 33,5 3.098 29,6


1.190 14,8 1.291 14,7 1.545 14,9 1.903 15,4 2.161 15,3 1.581 15,1

kemijski proizvodi 752 9,4 872 9,9 952 9,2 1.168 9,4 1.396 9,9 1.015 9,7


506 6,3 689 7,9 951 9,2 1.020 8,2 1.052 7,4 1.032 9,9


909 11,3 1.219 13,9 1.567 15,1 1.601 12,9 1.822 12,9 1.349 12,9

sirovine izuzev

goriva 449 5,6 488 5,6 608 5,9 787 6,4 866 6,1 644 6,1

pića i duhan 191 2,4 193 2,2 195 1,9 224 1,8 248 1,8 229 2,2


13 0,2 19 0,2 19 0,2 22 0,2 35 0,2 25 0,2


1 0,0 1 0,0 1 0,0 5 0,0 2 0,0 4 0,0

UKUPNO 8.024 100 8.773 100 10.375 100 12.364 100 14.124 100 10.474 100

*privremeni podaci



podaci)" za 2009.

Najveći udjel čine strojevi i prijevozna sredstva, oscilirajući oko razine 30%, od čega je

između 15-20% godišnjeg izvoza rezervirano za prijevozna sredstva (brodove), potom slijede

razni gotovi proizvodi, od čega najviše otpada na odjeću i obuću, ali s trendom stalnog pada

(oko 10% ukupnog hrvatskog izvoza), slijede proizvodi klasificirani prema materijalu, s

približno podjednakom distribucijom na sve grupe proizvoda, te na kraju mineralna goriva i

maziva, s najvećim udjelom nafte i naftnih derivata od oko 10%.

65

0

2.000

4.000

6.000

8.000

10.000

12.000

14.000

2004 2005 2006 2007 2008 2009



pića i duhan




kemijski proizvodi

proizvodi klasificirani prema materijalustrojevi i prijevozna sredstva


Od ostalih proizvoda, udjelom u ukupnom hrvatskom izvozu izdvajaju se medicinski i

farmaceutski proizvodi, te pluto i drvo (grupa sirovine izuzev goriva) s udjelom od oko 6% u

ukupnom izvozu, što iznosi između 300 i 350 milijuna USD.

Slika 3.12. Struktura izvoza iz Republike Hrvatske prema robama (SMTK) u razdoblju 2004.-

2009. godine u mil. USD



podaci)" za 2009.

U promatranom razdoblju prosječni hrvatski izvoz bio je izvoz brodova u zemlje Europske

unije, odnosno izvoz obuće i odjeće kupcima iz Europske unije i bivše SFRJ.

3.2. Robni izvoz i vanjskotrgovinska bilanca

Zaključke detaljne analize kretanja razine i strukture robnog izvoza Republike Hrvatske po

izvoznim tržištima i robama po šestogodišnjim razdobljima, potrebno je staviti u širi kontekst

ukupnog kretanja rasta hrvatskog uvoza i izvoza, odnosno salda vanjskotrgovinske bilance

na tekućem računu bilance plaćanja.

Iz slike 3.13. razvidno je kako se ističu dvije faze sa svojstvenim kretanjima hrvatskog izvoza:

od 1992. godine do 2001. godine, te od 2001. godine do 2009. godine.

66

0,00

2.000,00

4.000,00

6.000,00

8.000,00

10.000,00

12.000,00

14.000,00

16.000,00

1992 1993 1994 1995 1996 1997 1998 1999 2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009

ROBNI IZVOZ (FOB) 4.597 3.910 4.402 4.517 4.643 3.981 4.517 4.302 4.431 4.665 4.903 6.186 8.024 8.772 10.37 12.36 14.12 10.47

-15%+13% +3% +3%

-14%+13% -5% +3% +5% +5%

+26%

+30%+9%

+18%

+19%

+14%

-26%

u m

il. U

SD

ROBNI IZVOZ (FOB)

Slika 3.13. Stope rasta robnog izvoza Republike Hrvatske u razdoblju 1992. – 2009. godine u

mil. USD

Izvor: HNB, Bilten – Statistički pregled, Bilten br. 158, travanj 2010, Gospodarski odnosi s

inozemstvom - Platna bilanca roba i usluge i izračun autorice

Za prvu je fazu karakteristično izmjenjivanje stopa rasta i pada izvoza, a sve oko granice od

4,4 milijarde USD. Za drugu je fazu karakterističan stalan trend rasta stope izvoza, tako da je

izvoz od 2001. godine do 2008. godine porastao za gotovo 66%. 2009. godinu obilježava

pad izvoza od 26%, pa je iznos na kraju promatranog razdoblja veći za 2,5 puta od iznosa u

2001.

Prosječna godišnja stopa rasta izvoza u 18 promatranih godina iznosila je oko 6%. Istim

pristupom je analiziran i robni uvoz Republike Hrvatske.

Uzmemo li isti kriterij kao kod podjele razdoblja robnog uvoza, robni uvoz možemo podijeliti u

dvije vremenske faze: od 1992. godine do 2001. godine i od 2001. godine do 2009. godine.

U prvoj fazi nakon nekoliko godina uzastopnog rasta uvoza, u dvije godine dolazi do blagog

pada uvoza.

Ipak, od 2000. godine uvoz je u konstantom porastu, što se može povezati s pristupanjem

Republike Hrvatske Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i sporazumima o slobodnoj trgovini, te

se u slijedećih 8 godina gotovo učetverostručio (3,89 puta). Zadnju promatranu godinu,

recesijsku 2009., obilježava pad uvoza od 31%, kako pokazuje slika 3.14.. Prosječna

godišnja stopa rasta uvoza u 18 promatranih godina iznosila je 10,8%.

67

0,0

5 000,0

10 000,0

15 000,0

20 000,0

25 000,0

30 000,0

35 000,0

1992 1993 1994 1995 1996 1997 1998 1999 2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009

ROBNI UVOZ (CIF) 4 461, 4 658, 5 529, 7 351, 7 783, 9 101, 8 275, 7 798, 7 886, 9 147, 10 722 14 209 16 589 18 560 21 502 25 829 30 727 21 175

+4% +19%+33% +6%

+17% -9% -6% +1%+16%

+17%

+33%

+17% +12%

+16%

+20%

+19%

-31%

u m

il. U

SD

ROBNI UVOZ (CIF)

Slika 3.14. Stope rasta robnog uvoza Republike Hrvatske u razdoblju 1992 – 2009. godine u

mil. USD


inozemstvom - Platna bilanca roba i usluge i izračun autorice

Sama po sebi tendencija povećanja uvoza ne mora se tumačiti kao nepovoljnost, jer se

povećanjem uvoza sirovina i drugih intermedojarnih proizvoda te investicijske opreme moglo

provesti restrukturiranje hrvatskog gospodarstva prema izvozno orijentiranom i znatnije

povećati BDP. To se nije dogodilo, što jasno pokazuje slijedeća tablica 3.16.

Tablica 3.16.: Struktura uvoza Hrvatske prema ekonomskoj namjeni proizvoda

1977 1987 1997 2003

Ukupno 100,0% 100,0% 100,0% 100,0%

proizvodi za reprodukciju, od toga 66,9% 48,9% 48,4% 46,3%

- sirovine i poluproizvodi 30,4% 30,0% 19,3% 0,0%

- pogonska goriva 24,1% 3,5% 8,9% 0,0%

- gotovi proizvodi za reprodukciju 12,4% 15,4% 20,2% 0,0%

proizvodi za investicije 26,4% 25,3% 22,3% 23,3%

proizvodi za široku potrošnju 6,7% 25,8% 29,3% 30,3% Izvor: DZS, Statistički godišnjak SR Hrvatske 1979. i 1989., Statistički ljetopis 1998. i 2004.

Iz tablice 3.16. i slike 3.15. vidljivo je da je velika promjena u strukturi uvoza nastupila već u

osamdesetim godinama, a da su devedesete samo nastavak započete tendencije smanjenja

uvoza proizvoda za reprodukciju i investicije i enormnog povećanja uvoza proizvoda široke

potrošnje, čiji udjel u ukupnom uvozu raste sa 6,7% u 1977. na 25,8% u 1987. dok u 2003.

doseže preko 30%.

Takvim povećanjem uvoza proizvoda široke potrošnje, koje je potaknuto liberalizacijom i

otvaranjem tržišta međunarodnoj konkurenciji, što je jedan od zahtjeva stabilizacijskog

programa iz 2003., supstituiran je dio domaće proizvodnje, što je vodilo njezinu gašenju i

likvidaciji.

68

Nekontroliran uvoz robe široke potrošnje stvorio je i trajno žarište vanjskotrgovinskog

deficita. Udjel uvoza proizvoda za reprodukciju, dakle onih koji su pretpostavka povećanju

proizvodnje, smanjio se sa 66,9% u 1977. na 49% u 1987., 1997. i 2003. Između 1987. i i

1997. bitno je izmijenjena i struktura uvezenih proizvoda za reprodukciju. Naime, udjel

sirovina i poluproizvoda u ukupnom uvozu pada s 30% na 19,3% , što samo potvrđuje, kao i

pad uvoza nepogonskih goriva, podatke o značajnom padu industrijske proizvodnje.

Istovremeno, porast udjela gotovih proizvoda za reprodukciju s 12,4% u 1977. na 15,4% u

1987. i 20,2% ukupnog uvoza u 1997. svjedoči o sve većoj orijentaciji na doradu.

Slika 3.15.: Struktura uvoza Hrvatske prema ekonomskoj namjeni proizvoda

Izvor: DZS, Statistički godišnjak SR Hrvatske 1979. i 1989., Statistički ljetopis 1998. i 2004.

Supstitucija domaće proizvodnje uvoznim proizvodima utjecala je na rast inozemnog duga,

koji se u razdoblju 1994. – 2004 povećao s 3 na 30,2 mlrd USD, kao i na broj zaposlenih, pa

je stopa nezaposlenosti porasla s 8,9% u 1990. na 22,3% u 2002.

Jedini suficit kojeg je Republika Hrvatska od osamostaljenja ostvarila u robnoj

vanjskotrgovinskoj razmjeni bio je 1992. godine. Od tada je u robnoj razmjeni prisutan

kontinuiran rast deficita po prosječnoj godišnjoj stopi od 68%.

Nagla povećanja robnog deficita bilježe slijedeća tri razdoblja:

(1) 1993. godina, kad je saldo robne razmjene prvi put ušao u deficit, i to poglavito zbog

pada izvoza od oko 15%;

(2) 1995. godina, kad se deficit robne razmjene gotovo utrostručio, i to uz rast izvoza od

8,7%, i još veći rast uvoza, od 33%;

(3) 1997. godina, kad je deficit robne razmjene porastao za 56% zahvaljujući porastu uvoza

od 16,89% i padu izvoza od 11,8%.

0%

20%

40%

60%

80%

100%

1977 1987 1997 2003

proizvodi za široku potrošnju

proizvodi za investicije

proizvodi za reprodukciju

69

-20.000,00

-15.000,00

-10.000,00

-5.000,00

0,00

5.000,00

10.000,00

15.000,00

20.000,00

25.000,00

30.000,00

35.000,00

1992 1993 1994 1995 1996 1997 1998 1999 2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009

ROBNI IZVOZ (FOB) 4.597, 3.910, 4.402, 4.517, 4.643, 3.981, 4.517, 4.302, 4.431, 4.665, 4.903, 6.186, 8.024, 8.772, 10.377 12.360 14.123 10.473

ROBNI UVOZ (CIF) 4 461, 4 658, 5 529, 7 351, 7 783, 9 101, 8 275, 7 798, 7 886, 9 147, 10 722 14 209 16 589 18 560 21 502 25 829 30 727 21 175

ROBNI SALDO 136,00 -748,0 -1.127 -2.834 -3.140 -5.120 -3.758 -3.496 -3.454 -4.481 -5.818 -8.022 -8.565 -9.787 -11.12 -13.46 -16.60 -10.70

-650% -50,7% -151% -10,8% -63% -26,6%+7%

+.2%-29,8% -29,8% -37,9% -6,8% -14,3% -13,7% -21.1%

-23.3%

+35%

u m

il. U

SD

ROBNI IZVOZ (FOB) ROBNI UVOZ (CIF) ROBNI SALDO

Slika 3.16. Saldo vanjskotrgovinske razmjene Republike Hrvatske u razdoblju 1992 – 2009.

godine u mil. USD


inozemstvom - Platna bilanca roba i usluge i vlastiti izračun autorice

Na slici 3.16. vidljivo je razdoblje trogodišnje stagnacije, od 1998. do 2000., pa i pad deficita

vanjskotrgovinske bilance zbog pada uvoza po višoj stopi u odnosu na pad izvoza (1998. i

1999. godina), odnosno rasta izvoza po višoj stopi u odnosu na stopu rasta uvoza (2000.

godina).

Odnos robnog uvoza i izvoza prikazuje se i pokrivenosti uvoza izvozom. Početna godina

obračuna robne razmjene s inozemstvom u samostalnoj državi, 1992., ujedno je i zadnja

godina suficita robne razmjene, kada je pokrivenost uvoza izvozom iznosila 103,7%.

Nakon 1992., kako pokazuje tablica 3.17, počinje trend konstantnog pada pokazatelja ispod

granice od 100% koja predstavlja potpunu pokrivenost uvoza izvozom u robnoj razmjeni s

inozemstvom.

U pet slijedećih godina taj je pokazatelj prošao ispod granicu od 50% pokrivenosti uvoza

izvozom. Nakon nekoliko godina rasta prema granici od 60%, u razdoblju od 1998. do 2000.,

pokazatelj ponovno pada, a od 2002. do danas kreće se ispod 50%, kako pokazuje slika

3.17.

70

Tablica 3.17. Pokrivenost uvoza izvozom 1992. – 2009. godine

Razdoblje/ Pokazatelj

Koeficijent pokrića uvoza izvozom

Promjena u odnosu na prethodnu godinu

1992 103,07% -

1993 83,67% -18,82%

1994 81,47% -2,63%

1995 61,68% -24,29%

1996 57,94% -6,06%

1997 43,73% -24,53%

1998 53,89% 23,22%

1999 55,17% 2,38%

2000 56,19% 1,85%

2001 51,01% -9,22%

2002 45,52% -10,76%

2003 43,54% -4,35%

2004 48,37% 11,09%

2005 47,26% -2,29%

2006 48,29% 2,18%

2007 47,85% -0,91%

2008 45,97% -3,93%

2009 49,40% 7,46%

Izvor: DZS, Statistički ljetopis i Priopćenje "Robna razmjena Republike Hrvatske s inozemstvom od

siječnja do ožujka 2010. - privremeni podaci", br. 4.2.1/3

Republika Hrvatska je od 1992. godine u stalnom deficitu robne razmjene. Zanemari li se

nekoliko godina s kraja devedesetih kada je deficit blago usporen (prvenstveno smanjenjem

uvoza) iz godine u godinu Republika Hrvatska povećava robni deficit u razmjeni prema

inozemstvu.

S makroekonomskog gledišta zabrinjava činjenica da ni uz relativno visoke stope rasta

izvoza, nije zaustavljen izrazito visoki trend rasta uvoza. Dade se zaključiti da i sam izvoz

generira gotovo podjednaku vrijednost uvoza.

Navedeno je između ostaloga posljedica deindustrijalizacijske politike devedesetih. Gubitkom

industrijske baze i mreže industrijskih kooperanata izvozni sektor prisiljen je u svoje izvozne

proizvode ugrađivati visok udjel sirovina i drugih intermedijarnih proizvoda uvoznog porijekla,

posebice u vodećoj izvoznoj grani, brodogradnji. Na taj se način umanjuje dio pozitivnih

robno–financijskih efekata koje povećanje izvoza ostvaruje za hrvatsko gospodarstvo.

71

0%

20%

40%

60%

80%

100%

120%

1992

1993

1994

1995

1996

1997

1998

1999

2000

2001

2002

2003

2004

2005

2006

2007

2008

2009

Koeficijent pokrića uvoza izvozom

Linija potpunog pokrića

Slika 3.17. Pokrivenost uvoza izvozom u razdoblju 1992 – 2009. godine

Izvor: DZS, Statistički ljetopis i Priopćenje "Robna razmjena Republike Hrvatske s inozemstvom od

siječnja do ožujka 2010. - privremeni podaci", br. 4.2.1/3

3.3. Robni izvoz i vanjski dug

Robna razmjena s inozemstvom u malom i otvorenom gospodarstvu kao što je hrvatsko,

izravno i snažno utječe na stanje vanjskog duga. Konstantan deficit u robnoj razmjeni stvara

potražnju institucionalnih sektora gospodarstva, poimence kućanstva, poduzeća i države, za

inozemnim sredstvima plaćanja pomoću kojih trebaju izvršiti svoje obveze plaćanja prema

inozemnim dobavljačima. Prijeđu li razinu akumulacije, takva sredstva moguće je pribaviti

samo od inozemnih vjerovnika (kreditora) čime se povećava ukupni vanjski dug zemlje.

Iz tablice 3.18., koja pokazuje ukupni inozemni dug Republike Hrvatske od 1992. – 2009.

godine prema pojedinim institucionalnim sektorima, vidljivo je da je hrvatski je vanjski dug u

promatranih 18 godina zabilježio enorman rast za 23,6 puta, uz prosječnu godišnju stopu

rasta od 22%, što potvrđuje i krivulja linearnog trenda rasta (slika 3.18). Sastavnice vanjskog

duga, iako uglavnom u stalnom porastu, pokazuju neke svojstvene trendove. U 1996. godini

država je po udjelu u ukupnom vanjskom dugu prešla poslovne banke, a razlog počiva u

dogovoru Republike Hrvatske i Londonskog kluba u svezi s otplatom duga i reklasifikaciji tih

obveza iz bankarskog sektora u sektor države. U 2002. godini započeo je trend zaduživanja

poslovnih banaka u inozemstvu, izravno potaknut visokim razlikama u kamatnim stopama na

tržištu Republike Hrvatske, i tržištima na koje posluju njihovi vlasnici.

72

-20

-10

0

10

20

30

40

50

60

70

80

u m

il. U

SD

Država HNB

Bankarski sektor Ostali domaći sektori

Izravna strana ulaganja Ukupno

Linear (Ukupno) Expon. (Ukupno)

Tablica 3.18.: Ukupni inozemni dug Republike Hrvatske 31.12.1992. – 31.12.2009. godine u

mlrd. USD

u mlrd. USD 1992 1993 1994 1995 1996 1997 1998 1999 2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009

država 0,1 0,2 0,2 0,2 2,4 2,9 3,7 3,9 4,7 4,9 5,7 7,5 8,9 7,3 7,5 7,9 5,9 7,4

HNB 0,01 0,01 0,10 0,20 0,20 0,30 0,29 0,22 0,20 0,19 0,02 0,46 0,00 0,00 0,00 0,00 0,00 0,00

bankarski

sektor 1,8 1,7 1,9 2,4 1,6 2,2 2,6 2,2 2,1 2,3 4,0 7,7 10,5 10,6 13,5 13,0 14,3 15,3

ostali

domaći sektori

0,7 0,6 0,7 0,9 1,1 2 3,9 3,6 3,8 3,6 4,7 6,9 9,0 9,7 13,8 21,7 28,6 30,6

izravna strana ulaganja

0 0 0 0 0 0 0,3 0,4 0,7 1,0 1,5 2,3 2,8 2,9 3,8 5,8 8,5 10,6

Ukupno 2,6 2,5 2,8 3,8 5,3 7,5 10,7 10,2 11,4 12,0 15,8 24,9 31,2 30,5 38,5 48,4 57,3 64,0


inozemstvom - Platna bilanca roba i usluga

Poslovnim bankama u Republici Hrvatskoj, koje su uglavnom u inozemnom vlasništvu,

pogodovalo je smanjenje političkog rizika Republike Hrvatske, nakon parlamentarnih izbora

2000. godine, te visoka potražnja za kreditima kod sektora kućanstva i kod sektora

poduzeća, prvenstveno generirana visokim udjelom potrošnje u BDP-u. U 2002. godini udjel

poslovnih banaka u ukupnom dugu narastao je iznad udjela zaduženja ostalih domaćih

sektora (prvenstveno inozemnog duga poduzeća), a u 2004. godini taj je udjel prešao i udjel

duga države u ukupnom inozemnom dugu.

Slika 3.18. struktura ukupnog inozemnog duga Republike Hrvatske 31.12.1992. –

31.12.2006. godine u mlrd. USD prema institucionalnim sektorima

73

0

10

20

30

40

50

60

70

0,57 0,64 0,64 0,84 1,14

1,88 2,38 2,37 2,58 2,573,22

4,02

3,89 3,47

3,71

3,91

4,06

6,11

u m

lrd

. U

SD

bruto inozemni dug robni izvoz


inozemstvom - Platna bilanca roba i usluge

U 2005. godini udjel zaduženja ostalih domaćih sektora također prelazi iznad udjela države u

ukupnom dugu, te se u 2006. godini gotovo izjednačio s udjelom poslovnih banaka. Dva su

razloga tome: najveća hrvatska poduzeća su dosegla rating koji im omogućuje direktno

zaduživanje na međunarodnom financijskom tržištu, dok je istovremeno Hrvatska narodna

banka posegnula za većom kontrolom i ograničenjima rasta plasmana i zaduženja poslovnih

banaka.

Slika 3.19. i tablica 3.19. pokazuju zabrinjavajući nerazmjer omjera ukupnog inozemnog

duga i robnog izvoza, koji 2009. iznosi 6:1. Kriteriji Svjetske banke smatraju kritičnom već

omjer 2:1, koji je Hrvatska prešla još 1998. godine.

Do 1996. razina inozemnog duga kretala se ispod razine izvoza, a najbolji odnos zabilježen

je u, gledajući robnu razmjenu, suficitarnoj 1992. godini, kada bruto inozemni dug iznosi 57%

robnog izvoza.

Slika 3.19.: Odnos ukupnog inozemnog duga i robnog izvoza Republike Hrvatske 1992. –

2009. godine u mil. USD


inozemstvom: Platna bilanca roba i usluga

74

Ovakva neravnoteža u robnoj razmjeni stvarat će u budućim razdobljima pritisak na

dugoročnu financijsku stabilnost zemlje, potražnjom za novim kreditima kod poslovnih

banaka, radi refinanciranja i reprogramiranja postojećih dugova.

Tablica 3.19: Odnos robnog izvoza i bruto inozemnog duga Republike Hrvatske 1992– 2009.

godine

1992 1993 1994 1995 1996 1997 1998 1999 2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009

robni izvoz 4,60 3,91 4,40 4,52 4,64 3,98 4,52 4,30 4,43 4,67 4,90 6,19 8,02 8,77 10,38 12,36 14,12 10,47

bruto

inozemni dug

2,60 2,50 2,80 3,80 5,30 7,50 10,74 10,22 11,43 12 15,77 24,85 31,21 30,48 38,54 48,38 57,28 63,99

omjer robnog izvoza i

bruto inozemnog duga

0,57 0,64 0,64 0,84 1,14 1,88 2,38 2,37 2,58 2,57 3,22 4,02 3,89 3,47 3,71 3,91 4,06 6,11


inozemstvom: Platna bilanca roba i usluga

3.4. Robni izvoz, devizni tečaj i međunarodne pričuve

Kretanje hrvatskog izvoza po valutama izvoznih tržišta u razdoblju 1992. – 2009. godine

možemo podijeliti u dva razdoblja: od 1992. do 1999. godine, te od 1999. do 2009. godine. U

prvom se razdoblju preko dvije trećine poslova u robnoj razmjeni ugovaralo u njemačkim

markama (DEM), talijanskim lirama (ITL), američkim dolarima (USD). U drugom je razdoblju,

koje počinje s uvođenjem eura (EUR) kao službene valute Eurozone, preko dvije trećine

izvoznih poslova ugovoreno u eurima (EUR) i američkim dolarima (USD).

Hrvatska nacionalna valuta je u promatranom razdoblju također doživjela promjenu,

zamjenom hrvatskog dinara (HRD) hrvatskom kunom (HRK) po paritetu 1000 HRD = 1 HRK,

30. svibnja 1994. godine.

Na slici 3.20., koja prikazuje kretanje hrvatske kune (HRK) prema navedenim valutama u

razdoblju od 1992. – 2009. godine, prepoznatljiva su tri osnovna razdoblja u kretanju tečaja

HRD i HRK prema odabranim inozemnim valutama.

75

0,00

2,00

4,00

6,00

8,00

10,00

12,00

14,00

EUR/HRK

100 ITL/HRK

GBP/HRK

USD/HRK

DEM/HRK

Razdoblje od 1992. – 1994. godine karakterizira izrazita nominalna deprecijacija HRK

(preračunato iz hrvatskog dinara, HRD, kao privremene valute) prema odabranim valutama.

Prosječna godišnja deprecijacija prema DEM iznosila je 619,27%, prema USD 666,48%, te

neznatno manje prema ITL (522,83%105).

Slika 3.20. Prosječni godišnji nominalni tečaj HRK prema odabranim inozemnim valutama

1992. – 2009. godine


inozemstvom: Godišnji i mjesečni prosjeci srednjih deviznih tečaja

Do izrazite nominalne deprecijacije nacionalne valute prema odabranim valutama došlo je

uslijed nefunkcioniranja međubankarskog deviznog tržišta i niske razine međunarodnih

pričuva, kojima bi se održavala ponuda deviza i ublažila deprecijacija.

HNB je u narednim razdobljima do danas učvrstila politiku održavanja stabilnosti tečaja,

preuzetu Stabilizacijskim programom iz listopada 1993., koju će pratiti kontinuiran rast

međunarodnih pričuva.

Razdoblje 1995. – 2000. godine karakterizira blaga puzajuća deprecijacija HRK prema

odabranim valutama. Tako je prema USD prosječna deprecijacija iznosila 1,95%, prema ITL

0,06%, a prema DEM i lagano aprecirala u iznosu od 0,48%. U tom se razdoblju tečaj

stabilizirao, pa su njegove promjene uvjetovane sezonski: u turističkoj sezoni dolazi do blage

aprecijacije kune uslijed povećane potražnje za kunama, a po njenom završetku, tečajse

vraća na razinu prije turističke sezone. Također se prilikom otplate inozemnih obveza države

bilježi blaga deprecijacija.

105

izračun prema izvoru HNB na www.hnb.hr

76

0

10.000

20.000

30.000

40.000

50.000

60.000

70.000

1992. 1993. 1994. 1995. 1996. 1997. 1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009.

-14,9% 12,6% 2,6% 2,8% -14,3% 13,5% -4,8% 3% 5,3% 5,1% 26,2% 29,7% 9,3% 18,3% 19,1% 14,3%-25,8%

1063%

86,2%-10,5% 6,8% -2,8%

17,2% 6,6%

19,9% 5,9% -0,8%7,4%

16,7%7,9%

16,1%9,5%

5,1%

-20,6%

u m

il. U

SD

/ H

RK

IZVOZ (FOB) U USD IZVOZ (FOB) U HRK

Razdoblje 2001. – 2009. godine karakterizira puzajuća aprecijacija HRK prema

novouvedenoj valuti Europske monetarne unije EUR u iznosu od 0,49%. Aprecijacija HRK

prema USD iznosila je prosječno godišnje 0,59%, što je ujedno bilo i odraz utjecaja visokog

vanjskog trgovinskog deficita SAD-a i nekim drugim vanjskim čimbenicima.

Kako bi se utvrdilo realnije kretanje visine hrvatskog izvoza, potrebno je razdvojiti utjecaj

tečaj nacionalne valute. Na slici 3.21., na kojoj je prikazan ostvareni robni izvoz Republike

Hrvatske u hrvatskim kunama i u američkom dolaru u razdoblju 1992 - 2009, uočljivo je da

trend kretanja ostvarenog izvoza u kunama prati trend kretanja izvoza u američkim dolarima,

s iznimkama u određenim godinama. U određenim godinama promjene stopa izvoza u

kunama i američkom dolaru značajno su se razlikovale, uslijed snažnih zaokreta u kretanju

tečaja.

Cijene proizvoda u kunama preračunane su u vrijednost u terminima američkog dolara,

prema prosječnom važećem srednjem tečaju središnje banke u odnosnoj godini.

Slika 3.21. Robni izvoz Republike Hrvatske u mil. HRK i mil. USD od 1992. – 2009. godine


inozemstvom: Platna bilanca roba i usluga te Godišnji i mjesečni prosjeci srednjih deviznih tečaja

Na slici 3.22, koja prikazuje utjecaj promjena tečaja američkog dolara prema hrvatskoj kuni,

u odnosu na prethodno razdoblje, na promjenu stope rasta izvoza izraženog u američkim

dolarima u prethodnom razdoblju, izdvajaju se dva ekstrema.

Tako je u 2004. godini stopa izvoza u američkim dolarima veća od stope rasta izvoza u

kunama zbog aprecijacije kune prema američkom dolaru u prethodnom razdoblju tj. u 2003.

godini.

Obrnuta situacija odnosi se na 2000. godinu, kada je stopa rasta izvoza u američkim

dolarima niža od stope rasta izvoza u hrvatskim kunama zbog deprecijacije kune prema

američkom dolaru u prethodnom razdoblju tj. u 1999. godini.

77

-30,00%

-20,00%

-10,00%

0,00%

10,00%

20,00%

30,00%

40,00%

1995. 1996. 1997. 1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009.

sto

pe p

rom

jen

e izvo

za i

tečaja

STOPA PROMJENE IZVOZA U USD STOPA PROMJENE IZVOZA U HRK

STOPA PROMJENE TEČAJA USD/HRK

Slika 3.22. Utjecaj promjene tečaja USD / HRK na kretanje izvoza



Kako je vidljivo iz tablice 3.20., koja pokazuje utjecaj promjene tečaja na ostvarene stope

promjene robnog izvoza, u 2000. i 2001. godini tečaj je imao nepovoljno kretanje po stope

rasta robnog izvoza u USD.

Tablica 3.20. Stope promjene izvoza u HRK i USD u razdoblju od 2000. do 2009. godine.

Godina Stopa promjene izvoza u USD

Stopa promjene izvoza u HRK

Stopa promjene tečaja USD/HRK

1992. ... ... ...

1993. -14,94% 1063,29% 1267,57%

1994. 12,59% 86,23% 65,40%

1995. 2,60% -10,49% -12,76%

1996. 2,79% 6,81% 3,90%

1997. -14,26% -2,78% 13,39%

1998. 13,46% 17,15% 3,25%

1999. -4,75% 6,62% 11,94%

2000. 3,00% 19,85% 16,36%

2001. 5,29% 5,95% 0,62%

2002. 5,09% -0,79% -5,60%

2003. 26,17% 7,45% -14,84%

2004. 29,70% 16,68% -10,04%

2005. 9,33% 7,85% -1,35%

2006. 18,29% 16,09% -1,86%

2007. 19,11% 9,46% -8,10%

2008. 14,27% 5,08% -8,04%

2009. -25,84% -20,64% 7,01%



78

Naime, zbog deprecijacije kune prema dolaru, porast izvoza u kunama znatno je umanjen

preračunavanjem u dolare.

Nasuprot tome, u razdoblju od 2002. godine tečaj čini da je obračunska vrijednost izvoza u

dolarima u stalnom porastu, uključno do 2008. godine (u recesijskoj 2009. promjena

vrijednosti izvoza u obe valute je logično negativna). Od 2004. trend jačanja kune u odnosu

na dolar usporava, pa je postupno u sve većem dijelu obračunski rast izvoza u dolarima

odraz stvarnog povećanja fizičkog obujma izvoza, a sve manje posljedicom rasta tečaja

kune.

Počevši od 2000., kako je vidljivo iz tablica 3.21. i slike 3.23., visina međunarodnih rezervi

HNB prešla je visinu negativnog vanjsko-trgovinskog salda, s izuzetkom godine 2005. i

2008., a to je razdoblje blage aprecijacije HRK prema EUR i nešto snažnije prema USD.

Tablica 3.21. Izvoz, saldo vanjskotrgovinske robne razmjene i međunarodnih pričuva HNB-a

u razdoblju 1992. – 2009. godine u mil. USD

u mil. USD

Godina izvoz (FOB)

vanjsko - trgovinski

robni saldo

stanje međunarodnih pričuva* HNB

krajem razdoblja

omjer međunarodnih pričuva HNB i robnog salda

1992. 4.597,0 136 166,8 122,6%

1993. 3.910,3 -748 612,5 81,9%

1994. 4.402,8 -1.127,1 1.400,5 124,3%

1995. 4.517,3 -2.834,3 1.755,4 61,9%

1996. 4.643,5 -3.140,3 2.188,4 69,7%

1997. 3.981,3 -5.120,2 2.391,9 46,7%

1998. 4.517,2 -3.758,4 2.584,4 68,8%

1999. 4.302,5 -3.496,1 2.835,3 81,1%

2000. 4.431,6 -3.454,9 3.376,9 97,7%

2001. 4.665,9 -4.481,2 4.595,6 102,6%

2002. 4.903,6 -5.818,5 5.883,2 101,1%

2003. 6.186,6 -8.022,4 8.190,2 102,1%

2004. 8.024,2 -8.565,0 8.757,9 102,3%

2005. 8.772,6 -9.787,8 8.799,8 89,9%

2006. 10.377,0 -11.125,5 11.487,4 103,3%

2007. 12.360,2 -13.469,2 13.674,0 101,5%

2008. 14.123,7 -16.603,3 12.956,8 78,0%

2009. 10.473,8 -10.701,9 14.419,0 134,7%

*od ukupnih međunarodnih pričuva oduzeta su posebna prava vučenja, dakle uračunane su samo

devizne rezerve


inozemstvom: Platna bilanca roba i usluga, Međunarodne pričuve HNB-a i devizne pričuve banaka

79

-20.000

-15.000

-10.000

-5.000

0

5.000

10.000

15.000

20.000

IZVOZ (FOB)

VANJSKO - TRGOVINSKI ROBNI SALDO

STANJE MEĐUNARODNIH PRIČUVA* HNB KRAJEM RAZDOBLJA

Podaci iz tablice 3.21 ukazuje na visoku korelaciju visine međunarodnih pričuva HNB-a i

iznosa godišnjeg deficita u robnoj vanjskotrgovinskoj razmjeni. Na ovaj se način neravnoteža

u robnoj razmjeni s inozemstvom prenosi na monetarnu politiku, koja ima snažan restriktivan

karakter. Banke, u potrazi za tržištem i zaradom, usmjerene su više na kreditiranje

stanovništva, a manje na poduzeća, pribavljajući pritom, uslijed nedostatka sredstava na

domaćem tržištu, sredstva iz inozemstva, što plasmane automatski čini skupljima. U isto se

vrijeme sredstva međunarodne pričuve HNB nalaze na računima inozemnih banaka, kao

instrument stabilnosti tečaja.

Slika 3.23. Izvoz, saldo vanjskotrgovinske robne razmjene i stanje međunarodnih pričuva

HNB-a u razdoblju od 1992. – 2009. godine


inozemstvom: Platna bilanca roba i usluga, Međunarodne pričuve HNB-a i devizne pričuve banaka

80

4. UTJECAJ MONETARNE POLITIKE I POLITIKE DEVIZNOG

TEČAJA NA IZVOZ REPUBLIKE HRVATSKE

Za pripadnike neoklasične, liberalne ekonomske škole, vrijedila je teza o tzv. klasičnoj

dihotomiji, odnosno teza o razdvojenosti robnog i novčanog sektora. Novac je, prema

neoklasičarima, samo „veo“ koji pokriva trgovinu proizvodima i proizvodnima faktorima,

odnosno, neutralan je. Kako, po istima, ne postoji povezanost novčane ponude i realnih

agregata, tako je monetarna politka nepogodna za rješavanje gospodarskih problema

stagnacije ili sporog rasta, nezaposlenosti. Naprotiv, monetarna politika, u pokušaju da

manipulira agregatnom potražnjom, može izazvati inflaciju 106 , koja je, za neoklasične,

liberalne, ekonomiste, najveće zlo. Za neoklasičare je stabilnost tečaja prva linija obrane

gospodarstvaHo.

Za pripadnike suprotstavljene, keynesijanske ekonomske škole, robni i novčani tokovi u

gospodarstvu neke zemlje su međuovisni, a monetarna politika je vrlo važno sredstvo

ekspanzije gospodarstva, odnosno izlaska iz gospodarske depresije, koja preko ponude

novca utječe na rast agregatne potražnje, proizvodnje, zaposlenosti i dohotka.

S ciljem analize monetarne politike i politike deviznog tečaja koju provode monetarne vlasti u

Hrvatskoj, u ovom su poglavlju dane osnovne teoretske odrednice monetarne politike i

politike deviznog tečaja, s posebnim osvrtom na ulogu realnog deviznog tečaja u

gospodarskoj ekspanziji i porastu izvozne konkurentnosti, budući je isti ključna relativna

cijena, te se nalazi u središtu programa prilagodbi usmjerenih na povećanje konkurentnosti.

Nadalje, opisano je djelovanje monetarne i politike deviznog tečaja u Republici Hrvatskoj te

je dan osvrt na Stabilizacijski program iz listopada 1993. koji je dobrim dijelom predodredio

karakter spomenutih politika do danas.

Pored iskustva s hiperinflacijom i Stabilizacijskog programa, način vođenja monetarne i

politike deviznog tečaja u dugom roku bitno su odredile uvozna ovisnost gospodarstva kao i

visoka zaduženost građana i gospodarstva u inozemnoj valuti.

106

prema neoklasičnim i liberalnim ekonomistima, inflacija potražnje nastaje povećanjem novčane mase iznad porasta ukupne proizvodnje

81

4.1. Temeljne odrednice monetarne politike

Monetarna politika podrazumijeva upravljanje financijskim tokovima u zemlji, kreiranje

kreditnih sredstava i regulaciju bankarskog sustava. Njena je svrha ostvariti određene

poželjne promjene robnih ekonomskih varijabli putem promjena novčanih (monetarnih)

varijabli koje su pod kontrolom monetarnih vlasti 107 . Osim toga, zadatak je monetarne

politike, opskrbiti gospodarstvo s dovoljnom količinom novca, kako bi robni sektor mogao

funkcionirati. Utječući na ponudu novca u zemlji, monetarna vlast odnosno središnja banka,

kao njeno utjelovljenje, direktno utječe na visinu kamatnih stopa, cijene dionica i devizni

tečaj. Tako smanjenje ponude novca dovodi do viših kamatnih stopa i smanjenih investicija,

čega je posljedica pad bruto društvenog proizvoda i smanjenje inflacije. Smanjena ponuda

novca utječe na višu cijenu nacionalne valute tj. rast deviznog tečaja, što direktno utječe na

proizvodnju i izvoz, poskupljujući ih. Ovakva se situacija očituje u Hrvatskoj sezonski, u

vrijeme turističke sezone, kada se dolaskom velikog broja turista i konverzijom deviza u

hrvatsku kunu, razina deviza u Hrvatskoj naglo povećava, a potražnja za kunom raste, što

dovodi do porasta njezine vrijednosti. HNB tada intervenira otkupom viška deviza tj.

povećavanjem ponude kuna na tržištu, smanjujući pritisak narasle potražnje, čime se tečaj

stabilizira.

Monetarna politika provodi se posredstvom financijskog sustava zemlje kroz sustav kanala

monetarne politike, gdje je kanal svaki poseban proces. Skup procesa kojima se efekti

monetarne politike prenose na realne tokove naziva se transmisijskim mehanizmom

monetarne politike. Tečaj i kamatna stopa su ključne ekonomske varijable koje povezuju

prostor i vrijeme.

Kako bi transmisijski mehanizam monetarne i tečajne politike uspješno funkcionirao potreban

je efikasan, stabilan i razvijen financijski sustav. Ostvarenje povoljnih efekata na

gospodarstvo je izglednije, ukoliko se konzistentno povežu instrumenti monetarne politike s

operativnim, posrednim i konačnim ekonomsko-političkim ciljevima kako bi se dobila

prihvatljiva kamatna stopa, tečaj i cijene financijske i realne imovine108.

Što je financijski sustav razvijeniji, to će monetarna politika kvalitetnije provoditi zadanu

politiku, no, i vremenski period protjecanja novca kroz kanale do robnog sektora bit će

dulji 109 . Najvažniji kanali monetarnih impulsa središnje banke koja vodi restriktivnu

107

Babić, M. (2001) Makroekonomija. 12. izdanje. Zagreb: Mate, str. 289 108

Grgić, M. i Bilas, V. (2008) Međunarodna ekonomija. Zagreb: Lares Plus, str. 433 109

Babić, M. (2001) Makroekonomija. 12. izdanje. Zagreb: Mate, str. 289

82

monetarnu politiku su kamatni, kreditni, tečajni, troškovni i bilančni kanal. Kamatni kanal

očituje se u utjecaju restriktivne monetarne politike na rast kamatne stope što dovodi do

smanjenja investicija, zaposlenosti, ukupne potražnje i domaćeg proizvoda. Kreditni kanal

očituje se u utjecaju restriktivne monetarne politke na smanjenje ponude kredita, a time i

smanjenje proizvodnje i investicije, te u smanjenju neto izvoza. Kreditni kanal ima veće

značenje za zemlju s nerazvijenim financijskim tržištem. Tečajni kanal očituje se u utjecaju

restriktivne monetarne politike, koja pri sustavu fleksibilnih tečajeva, preko povećanja

domaćih kamatnih stopa u odnosu prema inozemnim, dovodi do precjenjivanja domaće

valute i time smanjivanja neto izvoza i ukupne potražnje. Troškovni kanal očituje se u

utjecaju restriktivne monetarne politike na smanjenje kredita za obrtne potrebe. Bilančni

kanal se očituje u djelovanju restriktivne monetarne politike na povećanje kamatne stope i

aprecijacije valute, smanjujući tako vrijednost aktive banaka uslijed povećanja diskontnih

stopa koje svode buduća plaćanja na sadašnju vrijednost, a time i ponudu kredita i investicija

u proizvodnju110.

Nadalje, potrebno je razlikovati utjecaj monetarne politike na gospodarstvo u stanju pune

zaposlenosti i u stanju podzaposlenosti. Ukoliko je zemlja u stanju pune zaposlenosti,

ekspanzivnija će se monetarna politika odraziti u višku potražnje, što će dovesti do

povećanja stope inflacije bez djelovanja na rast domaćeg proizvoda, dok će gospodarstvo u

stanju podzaposlenosti apsorbirati dodatnu količinu novca bez povećanja stope inflacije111.

Ukoliko je središnja banka manje neovisna u odnosu na fiskalne vlasti, viša je očekivana

stopa prosječne inflacije, jer se monetarna politika stavlja u funkciju tekućih političkih ciljeva,

poput smanjenja nezaposlenosti prije izbora. Većina nedovoljno razvijenih zemalja nije u

stanju voditi autonomnu monetarnu politiku, istovremeno održavajući stabilnost cijena i

financijskog sustava i unutarnju ravnotežu, pa najčešće pribjegavaju indeksiranju u uvjetima

visoke inflacije, što uzrokuje rast budžetskog deficita, pritisak na monetarnu ekspanziju,

odnosno ponovno stvarajući inflatorni pritisak.112

4.1.1. Ciljevi i instrumenti monetarne politike Hrvatske narodne banke

Ciljne varijable monetarne politike mogu biti određeni monetarni agregat, stopa rasta BDP-a,

devizni tečaj, stopa inflacije, ili kamatna stopa, odnosno, može se provoditi politika ciljanja

110



Grgić, M. i Bilas, V. (2008) Međunarodna ekonomija. Zagreb: Lares Plus, str. 435

83

stope rasta BDP-a, ciljanja monetarnih agregata, ciljanja nominalnog tečaja, ciljanja stope

inflacije ili Taylorovo pravilo ciljanja kamatne stope na temelju stope inflacije i jaza između

aktualnog BDP-a i BDP-a pri punoj zaposlenosti (engl. output gap). Monetarnoj politici je na

raspolaganju niz instrumenata kojima može djelovati na ostvarivanje svojih operativnih,

posrednih i konačnih ciljeva. Kako bi bila efikasna u ostvarivanju zadanih ciljeva, monetarna

politika mora biti vjerodostojna, a vjerodostojnost se monetarne politike temelji na njezinoj

transparentnosti, nezavisnosti i odgovornosti113.

Tipičan krajnji cilj središnje banke predstavlja stabilnost cijena koja se javlja kao primarni ili

čak kao jedini cilj djelovanja brojnih središnjih banaka. Posredni ciljevi, koji općenito služe za

povećanje djelotvornosti monetarne politike u ostvarivanju krajnjih ciljeva, koriste se i u svrhu

provjere, zbivaju li se promjene u financijskom sustavu u poželjnom smjeru. Operativni ciljevi

se ugrađuju u strategiju provođenja monetarne politike stoga što su visoko osjetljivi na

instrumente te politike.

Prema Bank of England, devedesetih je godina, od 91 zemlje, njih 48 ciljalo devizni tečaj, 37

monetarni agregat, 55 stopu inflacije, dok 4 nisu postavile eksplicitni cilj.Cilj Hrvatske

narodne banke (HNB) je održavanje stabilnosti cijena. Ne dovodeći u pitanje ostvarivanje

osnovnog cilja, HNB podupire gospodarsku politiku Republike Hrvatske i pritom djeluje u

skladu s načelima otvorenog tržišta i slobodne konkurencije114.

Kao posredan cilj HNB koristi nominalno sidro deviznog tečaja. Putem nominalnog sidra

deviznog tečaja monetarna politika djeluje na inflacijska očekivanja javnosti, na troškovne i

potražne komponente formiranja inflacije 115 . Hrvatska valuta je u režimu upravljano

plivajućeg tečaja, što znači da središnja banka nije objavila razinu tečaja koju brani.

Tradicionalni instrumenti monetarne politike su politika diskontne stope, politika otvorenog

tržišta i politika obvezne rezerve. Mehanizam diskontne stope podrazumijeva upravljanje

visinom kamatne stope uz koju središnje banke odobravaju poslovnim bankama kredite uz

zalog mjenice, definirajući pritom rokove, limite i ostale uvjete njihova otkupa. Promjenom

visine diskontne stope središnje banke djeluju na visinu novčane ponude i usmjeravaju

kretanje potražnje za novcem. Ukoliko npr. središnja banka želi smanjiti ponudu novca kako

bi obuzdala inflaciju, ona može odrediti diskontnu stopu na višoj razini od visine trenutne

tržišne kamatne stope. Za sudionike novčanog tržišta to predstavlja signal da je novac

postao skuplji. Kad izvori pribave likvidnosti poslovnih banaka postaju skuplji, tako se

ravnotežna tržišna kamatna stopa postavlja na višoj razini. Rast kamatnih stopa djeluje na

113


Lovrinović, I. i Ivanov, M. (2009) Monetarna politika. Zagreb: RRiFPlus, str. 205 115

Lovrinović, I. i Ivanov, M. (2009) Monetarna politika. Zagreb: RRiFPlus, str. 208

84

povećanje pasivnih kamatnih stopa, jer se povećava potražnja za štednim i oročenim

depozitima116.

Politika otvorenog tržišta podrazumijeva plasiranje i otkup kratkoročnih vrijednosnih papira,

poput državnih obveznica i trezorskih zapisa, na otvorenom tržištu, posredstvom aukcija.

Svrha operacija je upravljanje likvidnošću bankarskog i financijskog sustava na dnevnoj,

tjednoj i višemjesečnoj razini. Uz veću likvidnost banaka smanjuje se cijena novca na

međubankarskom tržištu, pa se kreditni potencijal bankarskog sustava povećava, tj.

monetarna politika djeluje ekspanzivno117.

Politika obvezne rezerve sastoji se u određivanju stope obvezne rezerve koju banke mora

izdvojiti na dane plasmane. Preko obvezne rezerve središnja banka ograničava plasmane

banaka odnosno njihov kreditni potencijal. Viša stopa obvezne rezerve signalizira

restriktivnu, a niža ekspanzivnu monetarnu politiku. Za razliku od politike otvorenog tržišta

koja predstavlja „fini“ instrument upravljanja likvidnošću f inancijskog sustava, politika

obvezne rezerve predstavlja grubi, administrativni instrument.

HNB provodi operacije na otvorenom tržištu operacijama obratne povratne kupnje

vrijednosnih papira. Nadalje, HNB provodi devizne aukcije te emisiju blagajničkih zapisa

prema diskrecijskim odlukama, koje služe za očuvanje stabilnosti nacionalne valute, također

posredstvom kontrole iznosa plasmana banaka. Obvezni upis blagajničkih zapisa uveden je

od 2007. Također propisuje, na dnevnoj bazi, minimalni iznos deviznih potraživanja u odnosu

na devizne obveze, što od banaka zahtijeva dnevno prilagođavanje. HNB odobrava

poslovnim banaka kratkoročne kredite za likvidnost118.

4.1.2. Stabilizacijski program iz 1993.

Gospodarstvo Hrvatske naslijedilo je inflaciju iz razdoblja postojanja bivše Jugoslavije.

Prosječna je inflacija u razdoblju od 1971. do 1989. iznosila oko 69% 119 , da bi krajem

osamdesetih, u uvjetima recesije, prerasla u hiperinflaciju. Početak monetarnog

osamostaljivanja odvijao se u uvjetima mjesečnih stopa inflacije preko 50%. Iako je krajem

116




Babić, M. (2006), Iz dezinflacije u zaduženost, Zagreb: Binozapress i Ekonomski fakultet Zagreb, str. 10

85

prosinca 1991. uveden hrvatski dinar, otklon od jugoslavenskog dinara nije sam po sebi

mogao suzbiti inflaciju. Sredinom 1994. godine uvedena je kuna kao nacionalna valuta.

Vlada Republike Hrvatske 120 odlučila je svladati inflaciju uvođenjem heterodoksnog 121

stabilizacijskog programa, koji je usvojen u listopadu 1993. godine. Pored programa, kao

temeljnog dokumenta, usvojen je Memorandum o gospodarskoj politici iz 1994. godine. Opći

ciljevi iz dokumenta integralnog Stabilizacijskog programa definirani su kao: stabiliziranje i

jačanje hrvatskog gospodarstva, stvaranje tržišne klime i prikladne vlasničke strukture sa

smanjenom ulogom države u gospodarstvu, zaštita najsiromašnijih od razarajuće moći

preraspodjele u uvjetima hiperinflacije, stvaranje pretpostavke za stabilan razvitak i rast122.

Proklamirani ciljevi trebali su se ostvariti u tri faze: faza kratkoročnog antiinflacijskog

programa, kojoj je bio cilj svesti inflaciju na ispod 1% godišnje, faza ostvarivanja potrebnih

uvjeta za dugoročno obaranje inflacije, uspostava vanjske konvertibilnosti valute.

U Programu je istaknuto da kratkoročna antiinflacijska politika 123 mora biti u funkciji

dugoročne stabilizacije 124 , čime se inflacija dijelom priznala kao pokazatelj strukturnih

gospodarskih problema, pa možemo govoriti o permanentnoj antinflacijskoj politici.

Druga faza Programa trebala je stvoriti preduvjete za brzo dugoročno obaranje uzroka

inflacije i to posredstvom privatizacije, demonopolizacije, sanacije banaka125 i uravnoteženja

proračuna, u roku od šest mjeseci. Iz državnog proračuna Republike Hrvatske, novcem

poreznih obveznika, sanirale su se banke s lošom aktivom, čega se opravdanost naknadno

pokazala upitnom, uslijed prodaje banaka inozemnom monetarnom sektoru razvijenih

zemalja, čak i po cijeni nižoj od troška sanacije krajem devedesetih i početkom 2000-tih.

Mana učestalih sanacija banaka očitovala se i u podržavanju moralnog hazarda bankovne

uprave.

Poslovanje banaka nakon sanacije nije bilo usmjereno prema relativno nisko profitabilnom i

tehnološki slabo opremljenom proizvođačkom sektoru. Banke su se okrenule poslovanju s

120

Riječ je o Vladi na čijem je čelu bio Nikica Valentića. 121

Heterodoksni stabilizacijski programi uz restriktivnu fiskalnu i monetarnu politiku podrazumijevaju i privremeno „zamrzavanje“ cijena i plaća. 122

Anušić, Z., Rohatinski, Ž. i Šonje, V. (1995) Put u nisku inflaciju 1993 – 1994, Zagreb: Vlada Republike Hrvatske, str. 44 123


Stabilizacijska politika, kao i sve politike, djeluje kratkoročno na agregatnu potražnju u rješavanju tekućih problema, dok su strukturne reforme srednje- i dugoročno usmjerene na agregatnu ponudu. 125

Neoliberalni je stav da su intervencije države u monetarnom sektoru opravdane, a u realnom sektoru nisu poželjne.

86

vrijednosnim papirima fiskalnih126 i monetarnih vlasti i građanstvom. Do kraja 2001. godine

našlo se oko 90 % bankarske aktive u vlasništvu inozemnih pravnih osoba.

Treća faza Programa imala je za cilj, osim uspostave vanjske konvertibilnosti domaće valute

i obaranja stope inflacije na jednoznamenkastu razinu, uspostaviti dugoročnu vanjsku i

unutarnju ravnotežu, u uvjetima održivog rasta. Eliminiranje fiskalnog deficita središnje

države kao jednog od najvažnijih čimbenika inflacije, nikad nije ostvaren, uz istovremeno

zadržavanje jake uloga države do danas, kada je svjetska ekonomska kriza ponovno otvorila

ovu temu.

Stvaranje pretpostavki za stabilan razvitak i rast, kao četvrti cilj Programa, nije pobliže

određen unutar Programa, a niti kasnije u desetgodišnjem razdoblju od uvođenja Programa

nisu postojale jasne naznake ekonomske politike koja bi poticala razvoj izvoznih i uvozno -

konkurentnih sektora.

Iz orijentacije na institucijsku reformu, vidljivu u demonopolizaciji, privatizaciji, deregulaciji

odnosno liberalizaciji proizvodnog (realnog) sektora, s minimalnom državnom intervencijom

te istovremeno na strogo nadziranje i reguliranje financijskog sektora s odobravanjem

državne intervencije, te iz pojedinačnih stavova, poput stava koji ne podržava kreditiranje

države od strane monetarnih vlasti, vidljivo je da je Stabilizacijski program utemeljen na

koncepciji neoklasične, liberalne škole, a po nekim autorima i njene radikalne verzije,

monetarizma. To se posredno može iščitati iz nepostojanja razvojne strategije u Programu i

kasnijih pratećih dokumenata, što je i logično, budući da se, prema liberalnom shvaćanju,

stabilizacija robnog (realnog) sektora i gospodarski rast „podrazumijevaju“ odnosno, trebali bi

doći automatski, strukturnim prilagođavanjem, nakon što se stabilizirao novčani (financijski)

sektor127.

Moguća alternativa antiinflacijskoj monetarnoj politici HNB u poststabilizacijskom razdoblju,

umjesto držanja inflacije na minimalnoj razini, jest politika ciljanje određene stope inflacije.

Naime, kad je razina proizvodnje u gospodarstvu ispod razine potencijalnog proizvoda, pa

uslijed jaza 128 postoji inflatorni pritisak, središnja banka u kratkom roku može provoditi

politiku ciljanja inflacije u svrhu kratkoročne stabilizacije. Središnja banka može držati

proizvodnju blizu potencijalnog proizvoda i inflaciju u okviru ciljanog raspona fluktuacija. Na

pozitivni šok, povećanje proizvoda, reagirat će restriktivnom, a na negativni ekspanzivnom

126

Bitno je napomenuti da je u Hrvatskoj prihvaćen neoliberalni stav po kojem se država ne smije zaduživati kod središnje banke, pa su država i jedinice lokalne uprave i samouprave prepuštene financiranju kod poslovnih banaka, pod komercijalnim uvjetima. 127

Neoliberalni koncept poima ulogu monetarnih vlasti prevalentno u kontekstu održavanja stabilnosti cijena, ne i u težnji za zaposlenošću proizvodnih kapaciteta. 128

output jaz (engl. output gap)

87

monetarnom politikom. Problem u ciljanju inflacije stvaraju moguće promjene cijena na

svjetskom tržištu, koje nisu nastale pod utjecajem domaće potražnje, a ulaze u indeks

potrošačkih cijena (CPI, engl. Consumer Price Index), kao i zbog promjenjivosti tečaja129.

Dodatno ograničenje monetarnoj politici u ciljanju inflacije potječe iz različitosti i višestrukosti

uzroka inflacije, koji nisu posljedica djelovanja monetarne politike. Inflacija može biti izazvana

povećanjem potražnje ili smanjenjem ponude, može biti rezultat povećanja troškova iz

inozemstva ili monopolnih profita, može biti izazvana psihološkim razlozima očekivanja

inflacije i neekonomskim ponašanjem130.

4.1.3. Efekti monetarne politike Hrvatske narodne banke na likvidnost u

gospodarstvu

U razdoblju visoke inflacije, Hrvatska je prošla kroz fazu demonetizacije, odnosno proces

opadanja realne novčane mase uslijed vrlo brzog porasta razine cijena i supstitucije domaće

valute inozemnom valutom od strane domaćih subjekata. Demonetizacija 131 , uz

nepromijenjenu razinu proizvodnje dovodi do recipročnog rasta brzine optjecaja novca V,

koja je naglo pala nakon stabilizacije. Proces demonetizacije iz pretstabilizacijskog razdoblja

doveo je do pada realnog monetarnog agregata M1 na razinu 30 %, a M2 na razinu 40 % u

odnosu na početak 1992. Stoga je monetarna politika u stabilizacijskom razdoblju trebala

voditi remonetizaciji gospodarstva, nakon povratka povjerenja u nacionalnu valutu odnosno

zaustavljanja inflacije. U ovakvim se situacijama pred kreatore ekonomske politike postavlja

pitanje, do koje mjere provoditi remonetizaciju, kako bi se došlo do zadovoljavajuće razine

likvidnosti gospodarstva koje će uposliti što više proizvodnih faktora, a da se istovremeno

nagli rast novčane mase ne prelije u inflaciju. Kako je negativna strana nominalnog tečaja

kao sidra bujanje novčane mase u antiinflacijskom razdoblju uslijed realne aprecijacije

tečaja, tako je HNB izabrala politiku sterilizacije, i to blagajničkim zapisima, eskontnom

stopom, i stopom obvezne rezerve.

Politika sterilizacije HNB dovela je do rasta deviznih pričuva, čime je osiguran preduvjet za

uspješno održavanje posrednog cilja, sidra nominalnog tečaja i primarnog cilja, stabilnosti

cijena, a pod utjecajem snažne volje da se spriječi inflacija, koja je obilježila prethodno

129



Demonetizacija je smanjivanje odnosa M/P, po kvantitativnoj jednadžbi novca koja glasi: MV = PQ; gdje je M=nominalna ponuda novca, P=razina cijena, V=brzina optjecaja, Q=količina proizvodnje (BDP)

88

desetljeće. Međunarodne pričuve HNB čine devizne pričuve bankarskog sustava i, u gotovo

zanemarivom udjelu, specijalna prava vučenja Međunarodnog monetarnog fonda. Visina

deviznih pričuva, koja je, primjerice, krajem 2009. iznosila 14,4 mlrd USD odnosno 76 mlrd

HRK 132 prelazivši razinu monetarnog agregata M1 za oko 58%, a čineći 34% ukupnih

likvidnih sredstva (monetarni agregat M4), ostavlja Hrvatskoj narodnoj banci gotovo

neograničen prostor za održavanje tečaja. Svaki pritisak na deprecijaciju nacionalne valute

može vrlo brzo zaustaviti prodajom deviza, a pritisak na aprecijaciju kune povećanjem

ponude kune bez ograničenja133 . Većinu deviznih rezervi HNB čine imobilizirane devize

poslovnih banaka.

Podaci o strukturi neto inozemne aktive, koja krajem 2009. iznosi 75,8 mlrd HRK134, kako je

vidljivo iz tablice 4.1., pokazuju da većina otpada na oročene depozite središnje banke u

inozemnim bankama, koji krajem 2009. iznose 17,5 mlrd HRK te na plasmane u

vrijednosnim papirima u devizama, koji krajem 2009. iznose 54 mlrd HRK. Istodobno, gotovo

cijeli iznos inozemne pasive čini pasiva poslovnih banaka. Razlog tome je posezanje

poslovnih banaka za kreditima i depozitima inozemnih banaka, uslijed nedostatnih izvora za

plasmane (kredite) odnosno nedovoljne neto domaće aktive (NDA).

Iako ukupna likvidna sredstva (monetarni agregat M4), koja krajem 2009. iznose 223,5 mlrd

HRK, obilno prelaze plasmane banaka, banke nisu u stanju osigurati sredstva za plasiranje

neto domaćom aktivom, pa se zadužuju u inozemstvu135. Pritom nerijetko iznos zaduženja

banaka prema inozemstvu nadilazi njihove depozite u inozemstvu, čimbenik koji povećava

trošak poslovanja banaka, a time i porast kamatnih stopa. Mehanizmi sterilizacije, koje

provodi HNB kroz imobilizaciju aktive na račune u inozemnim bankama, povisili su trošak

poslovanja banaka, koji se odrazio na povećanje tzv. kamatnog spreada136 odnosno razlike

između aktivnih i pasivnih kamatnih stopa, koja je u Hrvatskoj među najvišima na svijetu137.

Krediti su u gotovo cijelom razdoblju od osamostaljenja, s kratkotrajnim povoljnijim,

predrecesijskim, razdobljem, teže dostupni i skupi realnom sektoru. Osim toga, poduzeća ih

često uzimaju kako bi financirala obrtna sredstva odnosno rješavala probleme kratkoročne

132

www.hnb.hr, Bilten 159, svibanj 2010, Statistički pregled, Gospodarski odnosi s inozemstvom: Međunarodne pričuve 133


www.hnb.hr Bilten 159, svibanj 2010, Statistički pregled, Bilanca HNB 135

U svrhu održavanja stabilnosti tečaja i ograničenja ponude novca, poslužio je sustav redeponiranja štednje hrvatskih građana (prvotno deponirane od strane hrvatskih građana u banke u Hrvatskoj) u inozemstvo. Time se smanjio pritisak na kreiranje primarnog novca, pa su se banke snašle zaduživanjem u inozemstvu, uz znatno nepovoljnije kamatne stope. 136

Družić, G. (2004) Hrvatska obratnica, Stanje i perspektive hrvatskog gospodarstva. Zagreb: Golden Marketing – Tehnička knjiga, str. 101 137

Družić, G. (2004) Hrvatska obratnica, Stanje i perspektive hrvatskog gospodarstva. Zagreb: Golden Marketing – Tehnička knjiga), str. 105

http://www.hnb.hr/

http://www.hnb.hr/

89

likvidnosti, umjesto u svrhu povećanja kapaciteta i tehnološke opremljenosti odnosno

povećanja konkurentnosti. Veliki dio poduzeća, u nemogućnosti da u takvim uvjetima ostvari

rast, nije u stanju vraćati kredite, što pridonosi nelikvidnosti u cijelom gospodarstvu138.

Tablica 4.1.: Bilanca hrvatske narodne banke (aktiva) 31.12.2009.

na dan 31.12.2009

AKTIVA u milijunima

kuna

1. Inozemna aktiva 75.807,8

1.1. Zlato -

1.2. Posebna prava vučenja 2.423,7

1.3. Pričuvna pozicija kod MMF-a 1,3

1.4. Efektiva i depoziti po viđenju u inozemnim bankama 1.763,8

1.5. Oročeni depoziti u inozemnim bankama 17.534,5

1.6. Plasmani u vrijednosne papire u devizama 54.084,5

1.7. Nekonvertibilna devizna aktiva 0,0

2. Potraživanja od središnje države 2,9

2.1. Potraživanja u kunama 2,9

Krediti za premošćivanje -

Krediti po posebnim propisima -

Ostali krediti 2,9

2.2. Potraživanja u devizama -

3. Potraživanja od ostalih domaćih sektora 4,2

4. Potraživanja od banaka 13,5

4.1. Krediti bankama 13,5

Krediti za refinanciranje -

Krediti na temelju vrijednosnih papira -

Lombardni krediti -

Kratkoročni kredit za likvidnost -

Ostali krediti 13,5

Obratne repo transakcije -

4.2. Dospjela nenaplaćena potraživanja -

5. Potraživanja od ostalih bankarskih institucija -

Ukupno (1+2+3+4+5) 75.828,3

Izvor: HNB, Bilten 159, svibanj 2010, Statistički pregled, Bilanca HNB139

Ograničenje kreditnih plasmana u situaciji rastućeg fiskalnog opterećenja (rastuća izdvajanja

za državnu potrošnju), izloženost poduzeća međunarodnoj konkurenciji uz realno aprecirani

tečaj kune, dovelo je do velikog jaza između ponude i potražnje za kreditima, što je dodatno

pridonijelo rastu kamatnih stopa.

138


www.hnb.hr, Bilten br. 159, Statistički pregled, Bilanca HNB

http://www.hnb.hr/

90

Kako se sektor građanstva pokazao kao najsigurniji sektor što se tiče povrata sredstava,

tako su se banke intenzivno okrenule kreditiranju stanovništva, osobito u vremenu nakon

liberalizacije uvoza inozemnih roba vezano uz pristupanje Republike Hrvatske svjetskim

integracijama. Tek su se sredinom prošlog desetljeća banke nakratko okrenule poslovanju s

gospodarstvom.

Već u prvom kvartalu stabilizacije pokazao se visoki porast nenaplaćenih potraživanja u

gospodarstvu (oko 145%), što govori o nedovoljnoj remonetizaciji. Kako se istovremeno

povećao udjel gotovine u ukupnoj ponudi novca, možemo zaključiti da se smanjio monetarni

multiplikator, pa vidimo da monetarna politika nije uspjela ostvariti jednu od svojih temeljnih

zadaća: opskrbiti gospodarstvo dovoljnom količinom likvidnosti za normalno funkcioniranje

koje će omogućiti rast i razvoj.

Kao posljedica zaduživanja banaka u inozemstvu u potrazi za izvorima sredstava za

plasiranje, došlo je do rasta realnih kamatnh stopa. U okviru teorije kamatnog pariteta, visoki

kamatni diferecijal u odnosu na inozemstvo, indikator je da je tečaj fiksiran na nerealnoj

razini.

4.2. Politika deviznog tečaja

Nominalni devizni tečaj jest cijena jedne jedinice inozemnog novca izražena u jedinicama

domaćeg novca. Do realnog tečaja dolazi se analitičkim putem, nakon čega se može

zaključiti je li nominalni tečaj realan, precijenjen odnosno apreciran ili potcijenjen odnosno

depreciran. Jedan od načina jest, usporedbom kretanja nominalnih tečajeva s domaćom i

inozemnom stopom inflacije ili s domaćim i inozemnim kamatnim stopama.

Devizni tečaj povezuje nacionalni sustav cijena s međunarodnim, utječući na cjenovne

odnose između vanjskotrgovinskih i lokalnih proizvoda, kapitalnih dobara i rada te izvoza i

uvoza. Također, djelomično utječe na stopu inflacije preko troškovne strane i kao monetarni

transmisijski vektor, te na agregatnu potražnju u kratkom i u dugom roku140.

Tečajni režimi u praksi se pojavljuju kao fiksni i kao fluktuirajući tečaj. Fiksni tečaj je situacija

u kojoj vlada drži tečaj na ciljnoj razini, i fluktuirajući, kad se on formira na deviznom tržištu.

Za sustav fleksibilnih tečajeva vežemo pojmove kao što su nominalna deprecijacija,

140


91

nominalna aprecijacija, realna deprecijacija i realna aprecijacija. Za sustav fiksnih tečajeva

vežemo pojam devalvacije i revalvacije.

Tečaj određuju brojni tržišni čimbenici: ponuda i potražnja za valutom, nominalni kamatni

diferencijal i realne kamatne stope, inflacijski i cjenovni diferencijal, preferencije potrošača

prema domaćim i inozemnim proizvodima, tekuće transakcije i bilateralna trgovinska bilanca,

profitabilnost i rizik investiranja, promjena proizvodnosti i troškova proizvodnje, realni

dohodak i relativne razlike u dohotku, očekivanja o budućim promjenama tržišnih uvjeta,

promjeni tečaja i špekulacije. Od netržišnih čimbenika mogu se izdvojiti: tečajna i monetarna

politika, međunarodna pozicija zemlje, monetarna unija, carinska i necarinska zaštita 141 .

Također treba uzeti u obzir da je povezanost u poslovnim cikljusima među zemljama, uslijed

razmjene, veća u uvjetima fiksnog tečaja, a slabija u uvjetima fluktuirajućeg tečaja.

Potrebno je razlikovati determinante tečaja u dugom i u kratkom roku. Uzroci promjene

tečaja u dugom roku mogu biti:

a) pad razine cijena u zemlji s obzirom na razinu cijena u inozemstvu, što vrši pritisak na

aprecijaciju domaće valute; obrnuto uslijed rasta razine cijena;

b) povećanje proizvodnosti u zemlji u odnosu prema drugim zemljama, što također vrši

pritisak na aprecijaciju domaće valute, jer dovodi do rasta potražnje za domaćom

valutom; obrnuto uslijed rasta proizvodnosti;

c) promjena odnosa preferencija potrošača u korist domaće robe u odnosu na inozemnu

također vrši pritisak na aprecijaciju domaće valute; obrnuto uslijed promjena

preferencija potrošača u korist strane naspram domaćij robi;

d) promjena stope inflacije djeluje na promjenu nominalnog tečaja;

e) pojačanje trgovinskih barijera povećavaju potražnju za domaćom valutom i u dugom

roku dovode do višeg tečaja za zemlju koja je uvela barijere.

Monetarne vlasti na više načina utječu na razinu deviznog tečaja, i to intervencijama na

deviznom tržištu (kupnje i prodaje deviza na deviznom tržištu), upravljanjem deviznim

rezervama, monetarnom politikom i pomicanjem krivulje ponude i potražnje za valutom

zemlje na deviznom tržištu, deviznim kontrolama i ograničavanjem prava kupnje deviza.

141

Grgić, M. i Bilas, V. (2008) Međunarodna ekonomija, Zagreb: Lares Plus, str. 403

92

Tijekovi utjecaja između pojedinih čimbenika ovise o relativnom značenju trgovinskih i

financijskih odnosa među zemljama142.

Tečajna politika nedovoljno razvijenih zemalja najčešće se svodi na dva pristupa: pristup

realnih ciljeva i pristup nominalnog sidra. Pristup realnih ciljeva stavlja nominalni tečaj

zajedno s ostalim instrumentima antiinflacijske politike u funkciju ostvarivanja realnih ciljeva

kao npr. određene neinflacijske razine potražnje za domaćim proizvodima i uravnoteženja

vanjskotrgovinske bilance. Pristup nominalnog sidra postavlja sidro nominalnog tečaja kao

instrument antinflacijske politike čineći monetarnu i fiskalnu politku endogenima, budući se

tečaju daje uloga da vodi, a ne da slijedi ostale nominalne varijable143.

4.2.1. Određivanje realnog deviznog tečaja

Realni devizni tečaj utvrđuje se analitičkim putem, kako bi se moglo konstatirati je li

nominalni tečaj realan, precijenjen ili potcijenjen. Realni tečaj jedna je od determinanti

konkurentnosti zemlje na međunarodnim tržištima.

Vezu cijene i tečaja ilustrira zakon jedne cijene odnosno paritet kupovne moći (engl.

Purchasing Power Parity), koji polazi od teze da bi se ista roba trebala prodavati na različitim

tržištima po istoj cijeni. Zakon jedne cijene vrijedi u duljem roku, zbog odstupanja koja

nastaju u kratkom roku, a vezano uz potrebno vrijeme prilagodbe cijene, a također postoje

razna ograničenja trgovini, poput carinskih i necarinskih ograničenja, kao i troškovi

transporta144. Apsolutni paritet kupovne moći određen je kvocijentom kupone moći novca u

jednoj i u drugoj zemlji, prema definiciji Gustava Cassela, dok je relativni paritet kupovne

moći počiva na pretpostavci da je postotna promjena tečaja između dvije valute u nekom

razdoblju jednaka razlici između pariteta postotnih promjena nacionalnih razina cijena u

odnosu prema baznom razdoblju145.

Uz teoriju apsolutnog i relativnog pariteta kupovne snage, poznate teorije određ ivanja

realnog tečaja su teorija kamatnog pariteta te teorija određivanja realnog tečaja kao

relativnog odnosa cijena vanjskotrgovinske i lokalne, međunarodno neutržive, robe.

142


Ovaj je pristup poznat pod nazivom „internacionalni monetarizam“. 144



93

Teorija kamatnog pariteta implicira da su kamatne stope i tečaj negativno korelirani. Kamatni

paritet nastaje kad se razlika između kamatnih stopa u zemlji i inozemstvu izjednači s

razlikom između promptnog i terminskog deviznog tečaja, pri čemu se negativna razlika

između promptnog i terminskog tečaja naziva terminskom premijom, a pozitivna terminskim

diskontom. Pokriveni kamatni paritet pokazuje odnos razlike u kamatnim stopama i terminske

premije ili diskonta. Nepokriveni kamatni paritet pokazuje odnos razlike kamatnih stopa u

zemlji i inozemstvu i očekivane promjene spot tečaja, po kojem pozitivna razlika domaćih i

stranih kamatnih stopa implicira očekivanu deprecijaciju tečaja domaće valute i obrnuto.

Rast ponude novca u kratkom roku uz danu potražnju za novcem uzrokuje pad nominalnih

realnih kamatnih stopa, no s vremenom se one povećavaju uslijed prilagođavanja većoj

ponudi novca, na taj način da nominalna kamatna stopa premašuje svoju početnu razinu,

dok se realna kamatna stopa postupno vraća na početnu razinu. Važnost kamatne stope

očituje se u stimuliranju štednje, s jedne strane, i apsorpciji investicija, s druge strane, te u

stvaranju ravnoteže ponude i potražnje za novcem. Visina realne kamatne stope pokazatelj

je stupnja restriktivnosti monetarne politike. Povećanje domaćih kamatnih stopa u odnosu na

inozemne, restriktivna monetarna politika, stimulira uvoz kapitala, što dovodi do aprecijacije

domaće valute. Ekspanzivna monetarna politika očituje se u smanjenju kamatnih stopa,

istodobno utječući na povećanje razine cijena odnosno inflaciju146.

Iz teorije određivanja realnog tečaja kao odnosa cijena vanjskotrgovinske i lokalne robe

slijedi da precijenjenost domaće valute, kao posljedica bržeg rasta cijena lokalnog sekora u

odnosu na cijene vanjskotrgovinskog sektora, dovodi do smanjivanja konkurentnosti i razine

proizvodnje vanjskotrgovinskog sektora te do tercijarizacije gospodarstva147. Pritom se pod

pojmom vanjskotrgovinske robe smatraju izvozne i uvozne robe, dakle one koje su

predmetom međunarodne razmjene, međunarodno utržive, i čije su cijene pod utjecajem

svjetskog tržišta, dok se pod pojmom lokalne robe podrazumijevaju međunarodno neutržive

robe (engl. non-tradable) i njezine se cijene formiraju samo pod utjecajem lokalnih uvjeta.

Nadalje, ukoliko nije moguće smanjiti rast cijena lokalnog sektora za uspostavljanje unutarnje

i vanjske ravnoteže, rješenje je provesti realnu devalvaciju (deprecijaciju) valute. Devalvacija

(deprecijacija) domaće valute trebala bi imati ekspanzivno djelovanje na proizvodnju

vanjskotrgovinskog sektora, i rast plaća u lokalnom sektoru. U slučaju kontrakcijskog

djelovanja realne devalvacije (deprecijacije) na proizvodnju vanjskotrgovinskog sektora,

potrebno ju je provesti u kombinaciji s ekspanzivnom fiskalnom i monetarnom politikom.

Ukoliko bi se proizvodnja za izvoz i proizvodnja uvoznih supstituta stimulirala realnim

146



94

tečajem, krivulja makroekonomske ravnoteže pomiče se na više razine outputa, zaposlenosti

i plaće u srednjem i dugom roku148.

Tečajni transmisijski mehanizam očituje se u djelovanju rasta ponude novca na pad

kamatnih stopa i deprecijaciju domaće valute, što stimulira izvoz, a destimulira uvoz,

dovodeći do više razine domaćeg proizvoda. Istovremeno, pad kamatnih stopa stimulira

investicije, a destimulira štednju, uspostavljajući makroekonomsku ravnotežu na ravnotežnoj

razini cijena i realnog domaćeg proizvoda.

4.2.2. Tečajna politika i ciljanje realnog deviznog tečaja

Kako realno aprecirani tečaj nepovoljno djeluje na konkurentnost proizvodnog sektora s

izvoznim potencijalom, osobito zbog pogoršanja vanjske ravnoteže, tako politika realnog

deviznog tečaja ima za cilj ostvariti promjenu relativnih odnosa cijena odnosno poželjne

promjene realnih varijabli (engl. real target approach) ciljanjem realnog devoznog tečaja. Ova

se politika temelji na pretpostavci da nominalna deprecijacija ima realne efekte u smislu da

preusmjerava izdatke u potrošnju domaćih proizvoda, stimulirajući izvoz i ograničavajući

uvoz, prema Barthu i Wongu149.

Realna precijenjenost valute upućuje da rast cijena lokalne, međunarodno neutržive, robe,

brži naspram rasta cijena vanjskotrgovinske robe, što vodi pogoršanju međunarodne

konkurentnosti150. Nominalna deprecijacija rezultirat će u realnoj deprecijaciji, što će dovesti

do promjene trenda u kretanju cijena u suprotnom smjeru i do relokacije sredstava za

proizvodnju iz lokalnog u vanjskotrgovinski sektor.

Deprecijacijom (devalvacijom) će se povećati konkurentnost izvoznih i uvozno konkurentnih

industrija, te će se i potrošnja u zemlji usmjeriti prema domaćim proizvodima151. Kako bi se

postigli povoljni efekti realne deprecijacije, potrebno je da cijene vanjskotrgovinske robe

nastave rast, a lokalne robe uspore rast (padajuća deprecijacija), nakon koje bi se tečaj

stabilizirao. Jačina utjecaja na realni tečaj ovisi o elastičnosti supstitucije između

vanjskotrgovinske bilance i lokalne robe u proizvodnji i potrošnji.

148





95

Iz iskustava zemalja koje su krajem 1990-tih izvele nominalne deprecijacije svojih valuta s

obzirom na američki dolar (USD), vidljivo je da je moguće voditi politiku ciljanja tečaja bez

visokih inflacijskih efekata, koja je rezultirala u povoljnim rezultatima u vanjskoj ravnoteži152.

Pritom je stopa smanjenja realnog uvoza bila viša od stope povećanja realnog izvoza.

U postizanju realnog tečaja, deprecijacija (devalvacija) bi se trebala dopuniti drugim mjerama

i politikama koje će spriječiti povećanje troškova domaćih čimbenika. Istraživanja Khana i

Lizonda153 pokazala su da su efekti nominalne deprecijacije u ciljanju realnog tečaja snažniji

u situaciji kada se fiskalni deficit smanjuje rezanjem državnih izdataka nego li kad se isti

umanjuje povećanjem poreza. Zadnji je zaključak potrebno koristiti u prilog tvrdnji o nužnosti

koordinacije tečajne i porezne odnosno fiskalne politike u postizanju realnog tečaja154.

Što je veća elastičnost ponude i potražnje za lokalnom robom na relativne cijene lokalnih

roba, to je potrebna manja devalvacija (deprecijacija) da se postigne ravnoteža i realni tečaj,

budući da nominalna deprecijacija (devalvacija) smanjuje realnu ponudu domaćeg novca,

razinu realnog dohotka, te posljedično smanjuje potražnju i povećava ponudu lokalne

robe.155

Također, efikasnost deprecijacije (devalvacije) u stvaranju realne deprecijacije ovisi o stupnju

anticipiranja devalvacije – što je viša očekivana stopa devalvacije, to se manji dio dohotka

drži u domaćem novcu i time je utjecaj devalvacije na smanjenje realnog dohotka manji.

Nadalje, potrebna je manja devalvacija (deprecijacija), ukoliko smanjenje državnih izdataka

otpada više na vanjskotrgovinsku, nego li na lokalnu robu156.

Iako je cilj nominalne deprecijacije (devalvacije) rast proizvodnje i zaposlenosti, moguća je

pojava kontrakcijskih efekata kod nedovoljno razvijenih zemalja s nepovoljnom

gospodarskom strukturom karakteriziranom visokom razinom uvozne ovisnosti gospodarstva

i visoke zaduženosti (pri čemu je dug denominiran u stranoj valuti).

Isto tako, nominalna deprecijacija (devalvacija) može dovesti do povećanja cijena

vanjskotrgovinske robe i podići opću razinu cijena. Smanjenje realne ponude novca može

dovesti do viška ponude robe te pada outputa i zaposlenosti. Cijene reprodukcijskog

materijala i drugih inputa u domaćoj valuti rastu što povećava troškove proizvodnje, te dolazi

152

usp. Burstein, A., Eichenbum, M. i Rebelo, S. (2002), Why Are Rates of Inflation So Low After Large Devaluations? NBER Working Paper 8748 153

usp. Khan, M. S. i Lizondo, J. S. (1987) Devaluation, Fiscal Deficits and Real Exchange rate, World Bank Economic Review, 1 (2) 154

više o tome u: Grgić, M. i Bilas, V. (2008) Međunarodna ekonomija, Zagreb: Lares Plus, str. 436 - 437 155



96

li do povećanja graničnih troškova, s obzirom na cijene robu koju poduzeća proizvode, to će

izazvati smanjenje proizvodnje. Istovremeno, na povećanje cijena vanjskotrgovinske robe

reagirat će radnici traženjem povećanja nominalnih dohodaka, nastojeći spriječiti pad

kupovne snage. Porast plaća znači povećanje troškova proizvodnje, što opet djeluje na

smanjenja proizvodnje i ponude robe157.

Prije ispunjenja cilja postizanja realnog tečaja i ekspanzije izvoza nominalnom

deprecijacijom, potrebno je uspostaviti trade off (engl. pogodba) između inflacijskog efekta i

efekta konkurentnosti.

4.2.3. Politika deviznog tečaja hrvatske kune

Ranije je spomenuto da je politika deviznog tečaja u Hrvatskoj predodređena Stabilizacijskim

programom iz listopada 1993., kojim je za sidro postavljen nominalni tečaj hrvatskog dinara

prema njemačkoj marki (DEM). Na dan objave programa, sredinom listopada, utvrđen je

gornji intervencijski tečaj 158 od 4.444 HRD za 1 DEM, što je predstavljalo jednokratnu

devalvaciju od 20,7% u odnosu na 1. listopada. Jednokratna devalvacija obavljena je s ciljem

da se dopusti prilagodba relativnih cijena i plaća od kraja listopada 2003. Do kraja godine

tečaj hrvatske valute realno je aprecirao za više od 20% 159 . Cijene su se uspješno

stabilizirale odmah po primjeni Programa, no nominalni je tečaj počeo aprecirati. Kako je

deflacijom cijena kupovna moć nominalno nepromijenjene razine plaća rasla, tako

ograničavanje plaća160 nije stvorilo socijalne napetosti. Sada jeftiniji uvozni intermedijarni

proizvodi proizveli su deflacijski učinak na cijene finalnih proizvoda. Kako su se cijene

uvoznih proizvoda smanjivale ili ostale jednake, tako ni domaći proizvođači, uslijed

izloženosti uvoznoj konkurenciji, nisu smjeli reagirati podizanjem cijena, usprkos tome što je

domaća komponenta troška proizvodnje počela rasti. Rast troška proizvodnje uslijed rasta

domaće komponente (robe s non-tradable odnosno lokalnih tržišta) uzrokovala je smanjenu

konkurentnost domaćih proizvođača te učestale izlaske iz proizvodnje. Na taj je način

stvarana uvozna ovisnost gospodarstva i uvjeti za kasniji snažni porast inozemne

zaduženosti.

157


formalno fiksiranje na-gore 159

Babić, M. (2006), Iz dezinflacije u zaduženost. Zagreb: Binozapress i Ekonomski fakultet Zagreb, str. 11 160

riječ je o dopunskom sidru na plaćama

97

Razlog odstupanja ravnotežne vrijednosti tečaja leži u specifičnim tranzicijskim uvjetima:

razmjerno velikim kapitalnim prihodima iz inozemstva uslijed privatizacije i u postavkama

nepokrivenog kamatnog pariteta. Restriktivna monetarna politika rezultirala je visokim

kamatnim stopama koje su privukle međunarodni kapital, a time i aprecijaciju valute.

Iako primjena sidra nominalnog deviznog tečaja daje kratkoročno vrlo dobre rezultate u

obaranju visokih stopa inflacije, ista na dulji rok, zbog realne aprecijacije deviznog tečaja,

negativno djeluje na ekspanziju gospodarstva (usporavanje ekonomskog rasta i porast

nezaposlenosti) i deficit tekućeg računa u bilanci plaćanja161. Većina ekonomista je suglasna

s mišljenjem da bi duljina trajanja sidra nominalnog deviznog tečaja trebala biti ograničena i

to u korelaciji sa stupnjem aprecijacije realnog deviznog tečaja i stupnjem otvorenosti

gospodarstva162.

Prelazak na fleksibilniji tečajni režim u uvjetima bojazni od inflacije vrlo je složen postupak,

budući zahtijeva kreiranje ekonomske politike u odnosu na međusobno proturječne ciljeve:

punu zaposlenost, stabilnost cijena, rast i ravnotežu u odnosima s inozemstvom. Iskustva

pojedinih zemalja pokazuju da je prijelaz s fiksnog na fleksibilniji devizni tečaj moguć bez

neželjenih inflacijskih posljedica, ukoliko se uz utvrđene ciljeve restriktivne monetarne politike

koriste i druga pomoćna nominalna sidra u ostvarivanju stabilnosti cijena.163 Većina zemalja

u okruženju vodila je puno aktivniju tečajnu politiku, kao posljedica fokusiranja na

proizvodnost u zemlji164.

Tijekom 1992. i 1993. izvozni je sektor prošao transformaciju s „mekih“ na „tvrda“ tržišta, s

rezultirajućim naglim pogoršanjem pokrivenosti robnog uvoza izvozom i tekućeg računa

bilance plaćanja, za što neki autori smatraju realnu aprecijaciju deviznog tečaja u odnosu na

1992. presudnim razlogom, u okolnostima djelovanja nekoliko ublažajućih pozitivnih

efekata165.

Kao posljedica restriktivne monetarne, fiskalne i politike dohodaka, koje su, između ostalog,

bile u funkciji podržavanja nominalnog tečaja kao središnjeg sidra stabilizacijske politike,

161

Radošević, D. (1998) Kratkoročne i dugoročne dileme tečajne politike. U: Privredna kretanja i ekonomska politika, br. 67, Zagreb: Ministarstvo financija i Ekonomski institut Zagreb, str. 35 – 95, str. 59 162

Radošević, D. (1998) Kratkoročne i dugoročne dileme tečajne politike. U: Privredna kretanja i ekonomska politika, br. 67, Zagreb: Ministarstvo financija i Ekonomski institut Zagreb, str. 35 – 95, str. 57 163



primjerice obustava otplate vanjskog duga te visoki tekući transferi u 1993. te djelovanje inverznog Olivera-Tanzi efekt

98

pojavio se nepokriveni kamatni paritet 166 (engl. uncovered interest parity), koji implicira

pozitivnu razliku između domaćih i međunarodnih kamatnih stopa, u iznosu anticipirane

deprecijacije domaće valute. Monetarna politika preko visokih kamatnih stopa podržavat će

aprecirani nominalni devizni tečaj, stimulirajući uvoz kapitala. Tako se tečaj od kratkoročnog

sidra počeo pretvarati u “dugoročno” sidro, što je odredilo restriktivan karakter fiskalne i

monetarne politike na dugi rok. Pozitivne efekte realno apreciranog nominalnog tečaja osjetili

su uvoznici, preko tečaja, i banke, preko kamata, dok su negativne efekte pretrpjeli

stanovništvo, preko kamata i proizvodno – izvozni sektor gospodarstva, preko tečaja.

Kako je pokazano u poglavlju 3.4., međunarodne pričuve HNB od 1992. narasle su sa 166,8

milijuna USD na 14, 42 milijarde američkih dolara krajem 2009., kada iznose 134,7% deficita

robne razmjene. Zahvaljujući tako visokoj razini pričuva, HNB može utjecati na razinu tečaja,

i to prodajom deviza u slučaju deprecijacije, te povećanjem ponude kuna u slučaju

aprecijacije167. Većinu deviznih rezervi HNB čine imobilizirane devize poslovnih banaka.

Kako se tečajna politika nije mijenjala do danas, tako su se njeni negativni efekti na

makroekonomske pokazatelje stalno povećavali.

Nakon provedbe Stabilizacijskog programa slijedilo je razdoblje akumuliranja visokih deficita

robne razmjene s inozemstvom, budući da je robni izvoz stagnirao, a uvoz ekspandirao,

osobito u razdoblju od kraja 1995. do 1998., te nakon 2000. godine. Samo je udjel

prerađivačke industrije u BDP-u smanjen s 19,5 % na 16,6 % u razdoblju od 1995. do 1998.,

a također se smanjila industrijska i poljoprivredna proizvodnja168. Pozitivno djelujući čimbenici

na izvoz devedesetih godina bila je visoka uvozna potražnja Europske unije, djelomična

obnova bivših mekih tržišta, poglavito BiH te izvoz brodova. U strukturi uvoza prevladaju

trajna potrošna dobra, poput automobila i rezervnih dijelova, a podržava ga bankarski sustav

izdašnim kreditiranjem stanovništva.

Precijenjeni tečaj može se dovesti u vezi s neravnomjernim razvojem, koji je vidljiv iz

strukture inozemnih ulaganja u korist lokalnih (non-tradable) sektora: bankarstvo, energetiku,

telekomunikacije, uslužne sektore, crpljenje mineralnih bogatstava i maloprodaju. Ulaganje u

bankarski sektor dodatno je potaknula potreba zaduživanja države, budući da se slijedilo

načelo po kojoj se država ne treba zaduživati u središnjoj banci (neoliberalni stav), nego u

poslovnim bankama, pod njihovim uvjetima, što je dodatno podržavalo precijenjeni tečaj.

166

Tečaj valute pri kojem je terminska premija (diskont) jednaka razlici domaćih i međunarodnih kamatnih stopa, suprotnog predznaka. Ovakav kamatni paritet u Hrvatskoj inducira jak motiv za uvozom kapitala. 167


Babić, M. (2006), Iz dezinflacije u zaduženost, Zagreb: Binozapress i Ekonomski fakultet Zagreb, str. 64

99

Hrvatska se suočila s nesposobnošću servisiranja vanjskog duga, koji je ekspandirao 2001.

godine.

Proizvodna struktura BDP-a mijenjala se u korist ugostiteljstva, financijskog posredovanja,

prijevoza, javne uprave i građevinarstva, smanjujući udjel poljoprivredne i industrijske

proizvodnje.

Ovakav se nalaz neravnomjernog razvoja u Hrvatskoj podudara s teorijom određivanja

realnog tečaja kao odnosa cijena vanjskotrgovinske i lokalne robe, iz koje slijedi da

precijenjenost domaće valute, kao posljedica bržeg rasta cijena lokalnog sekora u odnosu na

cijene vanjskotrgovinskog sektora, dovodi do smanjivanja konkurentnosti i razine proizvodnje

vanjskotrgovinskog sektora te do tercijarizacije gospodarstva.

Smanjivanju konkurentnosti poduzeća pridonijela je restriktivna monetarna politika, koja je

bila u funkciji tečajne politike, preko nepovoljnog utjecaja na postojeći problem nenaplaćenih

potraživanja, onemogućujući poduzećima pristup obrtnom kapitalu. Položaj poduzeća

dodatno je pogoršala, u istom razdoblju, restriktivna fiskalna politika s visokim poreznim

opterećenjima.

4. 3. Sidro na nominalnom deviznom tečaju kao temelj dugoročne

politike stabilizacije

Stalno pogoršanje osnovnih makroekonomskih pokazatelja, pokazano u prethodnom

poglavlju, poput deficita tekućeg računa u bilanci plaćanja, porast nezaposlenosti i vanjskog

duga te nedostatni izvori financiranja u kontekstu opće nelikvidnosti gospodarstva, ukazuju

na potrebu preispitivanja postojeće makroekonomske politike, odnosno monetarne politike

kao njenog sastavnog dijela, tijekom zadnja dva desetljeća. Monetarna politika, u značajnoj

mjeri svedena na politiku deviznog tečaja, važan je dio ukupne makroekonomske politike,

koja, u slučaju Republike Hrvatske, za osnovni cilj ima stabilnost tečaja i cijena, dočim razvoj

i rast gospodarstva postaju automatski, u najboljem slučaju, sekundarnim ciljem.

Restriktivna monetarna politika usmjerena na borbu protiv inflacije, a provođena visokim

kamatnim stopama i u kombinaciji s restriktivnom fiskalnom politikom, neproporcionalno

pogađa pojedine sektore gospodarstva. Od izrazitog nepovoljnog utjecaja trpe

100

građevinarstvo te proizvodnja trajne robe široke potrošnje i kapitalnih dobara169, grane koje

mogu proizvoditi za izvoz. U kombinaciji s visokim državnim izdacima, stvoren je model

gospodarskog rasta temeljen na rastu domaće potrošnje, dodatno negativno utječući na

razvoj gospodarstva i bilancu tekućeg računa.

Brojna istraživanja o rezultatima obaranja inflacije i analizi funkcioniranja gospodarstva

nakon uvođenja na tečaju usidrenog stabilizacijskog programa, rezultirala su određenim

zaključcima o rezultatima stabilizacijskih programa temeljenih na tečaju kao sidru170. Kod

heterodoksnih programa, kao što je bio hrvatski, inflacija se obara vrlo brzo, dočim kod

ortodoksnih stopa inflacije postupno konvergira stopi devalvacije. Nakon uvođenja

stabilizacijskog programa gospodarska aktivnost i osobna potrošnja rastu, a nakon nekog

vremena BDP počinje padati 171 . Relativno brzo obaranje inflacije kod heterodoksnog

programa uz iste nominalne kamatne stope dovodi do povećanja realnih kamatnih stopa, što

dovodi do nejednakosti kamatnih stopa zemlji i inozemstvu, što rezultira ulaskom inozemnog

kratkoročnog kapitala zbog kamatne arbitraže, osobito u situaciji svladanih inflacijskih

očekivanja.

Ulazak inozemnog kapitala utječe na smanjivanje domaćih realnih kamatnih stopa sve do

kamatnog pariteta. Dok se kamatni paritet ne ostvari, opadanje domaćih realnih kamatnih

stopa stimulira agregatnu potražnju (investicije i osobnu potrošnju), što utječe na porast

BDP-a nakon uvođenja antiinflacijskog programa. Istovremeni ulazak kratkoročnog

inozemnog kapitala, zbog kamatne arbitraže, povećava ponudu deviza i dovodi do

aprecijacije domaće valute. To stimulira uvoz, a destimulira izvoz, što utječe na smanjivanje

domaćeg proizvoda. Nakon stanovitog vremena, negativni efekti pogoršanja

vanjskotrgovinske bilance na BDP mogu biti veći od pozitivnih efekata povećanja agregatne

potražnje na BDP, pa domaći proizvod može opadati.

Najveći dio stabilizacijskih programa usidrenih na tečaju završio je u krizi bilance plaćanje.

Posljedice takvih programa, kao što su porast osobne potrošnje, aprecijacija realnog tečaja

domaće valute, deficiti tekuće bilance plaćanja, počinju dovoditi u sumnju daljnju održivost

programa. Najčešće je riječ o zemljama čiji je bankarski sustav u inozemnom vlasništvu, pa

banke posežu za inozemnim izvorima sredstava za plasiranje.

169

Weitzman, M. (1993) The Share Economy, Harward University Press, Cambridge, Massachusetts i London, 1984., prevedeno pod naslovom „Ekonomija udjela“, Zagreb: AGM i August Cesarec, str. 81 – 87. 170

Calvo, G. A & Vegh, C. A. (1999), Inflation Stabilization and BOP Crisis in Development Countries, U: Taylor, J. B. and Woodford, M. (eds), Handbook of Macroeconomics, ed. 1, vol. 1, chapter 24, pages 1531-1614 171

U teoriji političkih poslovnih ciklusa zbog toga se tvrdi da je uvođenje na tečaju usidrenog stabilizacijskog programa tim vjerojatnije što su izbori bliži. A. Aisen

171 tvrdi da je vjerojatnost uvođenja

takvog programa tri godine prije izbora 45%, dvije godine prije izbora 78%, a godinu prije izbora 99%.

101

Stoga je središnje pitanje kod ovakvih programa, koja je razina fiksiranja tečaja održiva, a da

njezino određivanje ne ugrozi vanjskotrgovinski sektor odnosno vanjsku ravnotežu. Pritom

vrijedi pravilo da će, što se sidro s fiksnim tečajem dulje primjenjuje, doći do većih distorzija

relativnih cijena u korist lokalnih (međunarodno-neutrživog, non-tradable) sektora, što neće

ići u prilog gospodarskom rastu.

U uvjetima precijenjenosti domaće valute doći će do distorzije strukture ulaganja, jer će

inozemni kapital ulaziti uglavnom u zaštićene i lokalne sektore, primjerice ekstrakciju

prirodnih bogatstava, telekomunikacije, energetiku i sl. Takva struktura inozemnih investicija

potencira distorzije koje već postoje u nacionalnom gospodarstvu i generira preseljeljavanje

radne snageu lokalne sektore, što rezultira deindustrijalizacijom i tercijarizacijom172.

Prigovor koji se nameće hrvatskoj tečajnoj politici počiva na izostaloj modifikaciji tečajnog

aranžmana u postatbilizacijskom razdoblju.

Zaključno se o nominalnom tečaju kao sidru može ustvrditi da ono traži izrazito restriktivnu

fiskalnu i monetarnu politiku, kao i politiku dohodaka. Činjenica da mnoge zemlje ne mogu

provesti fiskalno, monetarno i dohodovno prilagođavanje, koje traži uvođenje fiksnog sidra na

nominalnom tečaju, implicira da je sidro na nominalnom tečaju za većinu zemalja

neprimjeren.

4.4. Djelovanje monetarne i tečajne politike na izvoz Republike

Hrvatske

Monetarna politika središnje banke Hrvatske, koju je u dugom roku odredio antiinflacijski

program, koncentrirana je na vođenje politike deviznog tečaja, u svrhu svladavanja

inflacijskih pritisaka. Razina tečaja nacionalne valute izravno utječe na izvoznu

konkurentnost proizvođača u zemlji dvojako: kroz utjecaj na cijenu izvoznog proizvoda na

inozemnom tržištu, te kroz utjecaj na razinu troškova proizvodnje i drugih troškova izvoznika

koji ovise o uvoznim komponentama u proizvodnji.

Realna deprecijacija nacionalne valute učinit će izvozne proizvode jeftinijima i

konkurentnijima, ali i povisiti ulazne troškove proizvođača, koji koriste o uvozne

intermedijarne proizvode, pa će više koristi imati proizvođači koji koriste domaće sirovine i

172

Grgić, M. (1998) Globalizacija financijskih tržišta i liberalizacija bilance kapitalnih transakcija, U: Ekonomski pregled Br. 49, 2/3, str. 99-126, str. 122

102

repromaterijale. Smanjenje profita, nastalo kao posljedica povećanih ulaznih troškova,

moguće je kompenzirati povećanom prodajom na inozemnom tržištu. Realna aprecijacija

nacionalne valute djelovat će suprotno. Učinit će izvoz skupljim, smanjujući njegovu

konkurentnost na inozemnom tržištu. Kod proizvođača koji rabe uvozne intermedijarne

proizvode smanjit će se ulazni troškovi gotovih proizvoda, pa će se porast profita, kao

posljedica smanjenih ulaznih troškova, umanjiti padom prodaje na inozemnom tržištu.

Rast tečaja nacionalne valute utječe a priori na potražnju za hrvatskim proizvodima i

uslugama u inozemstvu, budući da viši tečaj hrvatske kune poskupljuje vrijednost robe

izraženu u inozemnoj valuti. Aprecijacijom hrvatske kune prema inozemnoj valuti pada

potražnja za hrvatskim robama, dok deprecijacijom, obrnuto, raste potražnja za hrvatskim

robama zbog pada cijene u valuti izvoznog tržišta.

Razina smanjenja potražnje za hrvatskim proizvodima, nastalog kao posljedica porasta

cijene hrvatske robe u valuti zemlje uvoznice, ovisi o elastičnosti potražnje za određenim

proizvodom, koja je pod utjecajem kvalitativnih čimbenika, od kojih je najznačajniji postojanje

kvalitetnih supstituta odnosno snage konkurenata. Ukoliko je riječ o diferenciranom

proizvodu (karakteristika koju u pravilu mogu posjedovati proizvodi više razine tehnološke

obrade), taj će efekt smanjenja potražnje biti manji. Valja napomenuti pritom da hrvatski

izvozni proizvod nije diferenciran, te mu je glavni izvor konkurentnosti niska cijena.

Od ostalih čimbenika koji utječu na elastičnost potražnje za hrvatskim izvoznim proizvodom

mogu se izdvojiti povoljni rokovi isporuke, postojanje jamstava, mogućnosti odgode plaćanja,

popravci u garantnom roku i sl.

Tako kretanje deviznog tečaja nacionalne valute ne utječe samo na vrijednost prihoda od

prodaje na inozemnim tržištima, nego i na izvoznu konkurentnost hrvatskog proizvoda, kako

pokazuju slike 4.1. i slike 4.2.

Stopa promjene cijena industrijskih proizvoda, odnosno osnovnih ulaznih troškova izvoznika,

u razdoblju 1992 – 2009., viša je od stope promjene tečaja nacionalne valute prema

odabranim valutama.

U prvim je godinama samostalnosti Republike Hrvatske (1992. – 1995) prosječna godišnja

promjena stope cijena industrijskih cijena proizvoda dosezala čak četverostruke vrijednosti

promjene prosječne godišnje stope promjene tečaja nacionalne valute prema odabranim

valutama. Uslijed snažne nominalne deprecijacije nacionalne valute, kretanje prihoda od

prodaje nije pratilo rast ulaznih troškova, pa mnoga nekad snažna poduzeća nisu mogla više

103

-1000%

-500%

0%

500%

1000%

1500%

2000%

1992. 1993. 1994. 1995. 1996. 1997. 1998. 1999. 2000. 2001.

Prosjek godišnje stope promjene tečaja (ITL, DEM, USD)

Prosječna godišnja stopa promjene cijena pri proizvođačima

Razlika

pozitivno poslovati. U tom su se razdoblju hrvatski izvoznici preorijentirali s „mekih“ tržišta

bivše Jugoslavije na europsko i svjetsko tržište.

Poskupljenje ulaznih troškova, uz istovremeno niske prihode na inozemnim tržištima,

hrvatski izvoznici u velikom dijelu nisu mogli podnijeti. Uvozni su inputi, koji su postali jeftiniji,

utječući na cijene finalnih proizvoda, stvorili deflacijski učinak na ostale cijene. Kako su cijene

uvoznih dobara stagnirale ili padale, domaći su proizvođači proizvoda koji su supstituti

uvoznih proizvoda, postali nekonkurentnima. Na taj su se način stvorili uvjeti za kasniji

snažni porast inozemne zaduženosti i rastuće deficite na tekućem računu bilance plaćanja.

Slika 4.1. Prosječna stopa promjene odabranih valuta i prosječna stopa promjene cijena

industrijskih proizvoda pri proizvođačima u razdoblju od 1992. – 2001. godine

*prosjek godišnje promjene tečaja ITL/DEM/USD : HRD

**prosjek godišnje promjene cijena industrijskih proizvoda pri proizvođačima


inozemstvom: Godišnji i mjesečni prosjeci srednjih deviznih tečaja te Nefinancijske statistike – izabrani

podaci: Indeksi potrošačkih cijena i cijena industrijskih proizvoda pri proizvođačima, izračun autorice

Mali dio izvoznika uspio je preživjeti preorijentacijom na domaće tržište ili povećanjem

prodaje u inozemstvu u mjeri koja bi kompenzirala rast ulaznih troškova. Politika stabilne

kune nastavljena je u slijedećim periodima, koji do 2000. obilježava puzajuća deprecijacija

deviznog tečaja HRK.

Mogućnosti izvoznika predestinirane su iz prethodne faze, pa su oni uglavnom ovisni o

uvoznim inputima, koji su sada cjenovno povoljniji nego domaći, ukoliko domaći uopće

postoje, te o visokim cijenama domaćih usluga i energenata iz međunarodno neutrživih

sektora. Upravo zbog ovakve politike stabilnog tečaja, otvaranje inozemnih tržišta hrvatskom

104

-15%

-10%

-5%

0%

5%

10%

15%

2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009.

Prosjek godišnje stope promjene tečaja (EUR, USD)

Prosječna godišnja stopa promjene cijena pri proizvođačima

Razlika

izvozu nakon ulaska u Svjetsku trgovinsku organizaciju nije ostavilo efekata na hrvatskih

izvoz, kako su neki autori tada predvidjeli173.


industrijskih proizvoda pri proizvođačima u razdoblju od 2002 – 2009. godine

*prosjek godišnje promjene tečaja ITL/DEM/USD/EUR : HRK

**prosjek godišnje promjene cijena industrijskih proizvoda pri proizvođačima


inozemstvom: Godišnji i mjesečni prosjeci srednjih deviznih tečaja te Nefinancijske statistike -izabrani

podaci: Indeksi potrošačkih cijena i cijena industrijskih proizvoda pri proizvođačima

Precijenjeni tečaj hrvatske kune djelovao je na distorziju ulaganja u korist međunarodno

neutrživih sektora, poput trgovanja s nekretninama, financijskog posredovan ja,

telekomunikacija, a na štetu proizvodnih i izvoznih sektora. To je razlog zašto se promijenila

struktura domaćeg proizvoda Republike Hrvatske, a gospodarstvo tercijariziralo, čime se

posredno smanjila izvozna konkurentnost.

Uvid u kretanje međunarodnih pričuva, koje središnjoj banci omogućuje brzo i intenzivno

reagirati na aprecijacijske i deprecijacijske pritiske na nacionalnu valutu, pokazuje da njihova

veličina, iz vremena od provođenja stabilizacijskog programa do danas, bilježi neprekidan,

progresivni rast, dosegnuvši razinu trećine ukupnih likvidnih sredstava u zemlji, te veličinu

odnosnog deficita godišnje robne bilance, te potvrđuje tečajnu orijentaciju središnje banke.

Kako imobilizirana sredstva međunarodnih pričuva stvaraju manjak u masi sredstava

bankarskog sustava za kreditne plasmane, pa banka posuđuju sredstva u inozemstvu. Tako

krediti za potencijalno financiranje investicija u izvozne tehnologije postaju skupljima, pa i

173

Baletić, Z. et alt., (2001), Prosudba Memoranduma o ekonomskoj i financijskoj politici hrvatske Vlade i HNB upućenog Međunarodnom monetarnom fondu, Zagreb: Ured Predsjednika Republike Hrvatske, Ekonomski institut Zagreb, str. 37

105

nedostižnima većini poduzeća. Banke se dobrim dijelom orijentiraju na financiranje potrošnje

građana, dodatno utječući na nejak proizvodni i izvozni potencijal hrvatskih poduzeća i

kumuliranje deficita u bilanci plaćanja. Na taj način, kroz djelovanje na likvidnost hrvatskog

gospodarstva, preko smanjene dostupnosti kredita hrvatskim poduzećima za ulaganja u rast

i razvoj, monetarna politika posredno djeluje na hrvatske proizvodnu strukturu i izvozni

potencijal hrvatskih poduzeća.

U analizi gospodarske politike od 1990. do danas, neki autori smatraju, da je s obzirom na

rezultat postignute relativnosti stabilnosti monetarnog sektora i njegove deregulacije te

privatizacije društvenog vlasništva, a podbačaje u sferi robnog sektora, vidljiva doslovna

primjena liberalno-monetarističke političke doktrine174, što se osobito očituje u naglašeno

restriktivnoj monetarnoj politici devedesetih godina.

Poticanje izvozne konkurentnosti samo manipulacijama tečaja moglo bi donijeti koristi

kratkog daha. Dugoročan rast izvoza moguće je postići samo dugoročnim mjerama

strukturnog karaktera.

U slučaju provođenja devalvacije odnosno deprecijacije hrvatske kune, kao ograničavajući

faktor, uz respektiranje Marshallova uvjeta stabilnosti, valja imati na umu da bi devalvacija

povoljno djelovala na one djelatnosti koje u proizvodnji gotovog proizvoda koriste u većem

dijelu domaće komponente (sirovine, poluproizvode), dok bi djelatnosti, čija proizvodnja

počiva na korištenju uvoznih komponenti, pogoršale svoj položaj, što bi se u konačnici

nepovoljno prelomilo na brojne sektore uvozno ovisnog gospodarstva. Objašnjenje za

ovakav razvoj događaja leži u činjenici da hrvatski izvoznici u većem dijelu svoju

konkurentnost na svjetskom tržištu temelje na niskoj cijeni proizvoda, a ne prepoznatljiivosti i

kvaliteti, pa su tako izuzetno osjetljivi na cijene, mahom uvoznih, proizvodnih inputa. Također

valja imati na umu da će visoka zaduženost domaćih sektora u inozemstvu vršiti

aprecijacijske pritiske na nacionalnu valutu.

Kao moguće zadovoljavajuće rješenje nameće se politika ciljanja inflacije, koja bi

podrazumijevala određenu blagu godišnju inflaciju, primjerice do oko 4%, sa strogim

kontrolnim mehanizmima efekata na položaj poduzeća u sferi troškova, uvaživši socijalne

elemente vezano uz visoku zaduženost građana nominiranu u stranoj valuti. Prekid politike

nulte inflacije nužan je preduvjet za ostvarenje gospodarskog rasta, no isključivo ukoliko se

blaga inflacija dozvoljava u kontekstu strukturnih reformi. U suprotnom će inflaciju biti teško

kontrolirati, a rast može izostati, kako je pokazalo povijesno iskustvo.

174

Medić, Š. Đ. (2001) Zašto su monetaristička teorija i politika neprimjerene za poticanje ekonomskog rasta u Hrvatskoj. U: Računovodstvo i financije br. 9/2001, Zagreb: RiF, str. 74 – 82, str. 75

106

Politika deviznog tečaja Republike Hrvatske negativan je utjecajni čimbenik kad je riječ o

ulaganjima u proizvodne sektore gospodarstva, a time i za mogućnosti robnog izvoza.

107

5. ULOGA POREZNE POLITIKE U IZVOZU REPUBLIKE

HRVATSKE I BILANCI PLAĆANJA

Fiskalna politika podrazumijeva upravljanje porezima i davanjima sličnim porezima, i javnom

potrošnjom. Javna potrošnja direktno utječe na razinu bruto društvenog proizvoda.

Oporezivanje također utječe na veličinu bruto društvenog proizvoda većim ili man jim

oporezivanjem dohotka, čime se utječe na povećanje ili smanjenje potrošnje stanovništva

odnosno gospodarske aktivnosti poduzeća. Također, porezi utječu na razinu cijena roba i

usluga, investicije i sl. čime direktno utječe na razinu gospodarskih aktivnosti u zemlji.

Državni proračun u gospodarskom razvoju od vremena Velike ekonomske krize poprima

jasnu ulogu u anticikličnom reguliranju efektivne potražnje, u skladu s dominantnom

keynesijanskom školom ekonomske misli. Osim stabilizacije cikličkih kretanja, ostali

argumenti za državno reguliranje agregatne potražnje odnosno intervencionizam nalaze su u

zaštiti tržišne utakmice, ispravljanja djelovanja eksternalija, reguliranja socijalnih i strukturnih

nejednakosti. Intervenicionizam u suvremenim uvjetima vezan je uz čimbenike koji određuju

razvoj na dugi rok175. Pritom, kolika je uloga države u gospodarstvu pokazuje udjel javnih

rashoda u BDP. Od završetka 2. svjetskog rata do sredine devedesetih udjel javnih rashoda

u BDP-u neprestano raste. U nekim industrijskim tržišnim gospodarstvima udjel javnih

rashoda prelazi 50%, a negdje se čak približava 60%176.

5.1. Temeljne odrednice porezne politike

Povećavanje javnih izdataka i/ili smanjenje poreznih davanja je instrument oživljavanja

gospodarske aktivnosti, pa se govori o ekspanzivnoj fiskalnoj politici koji ima zadatak

djelovati na porast proizvodnje, zapošljavanja i dohodaka. U fazama vrhunca gospodarske

aktivnosti, kada uslijed pretjerane agregatne potražnje prijeti opasnost od inflacije, provodi se

restriktivna fiskalna politika u mjerama smanjenja javnih izdataka i povećanja poreza, koje

175

Šimović, H. (2008), Fiskalni sustav kao čimbenik konkurentnosti gospodarstva. Doktorski rad, Zagreb: Ekonomski fakultet Zagreb, str. 32 176

Šimović, H. (2008), Fiskalni sustav kao čimbenik konkurentnosti gospodarstva. Doktorski rad, Zagreb: Ekonomski fakultet Zagreb, str. 32

108

imaju za zadatak usporiti gospodarsku aktivnost. Pozitivni efekti povećanih javnih izdataka

na ožiljavanje gospodarske aktivnosti izostaju, ukoliko je riječ samo o preraspod jeli dohotka i

povećavanju zapošljavanja u javnom sektoru.

Nakon uvođenja Stabilizacijskog programa u Hrvatskoj u listopadu 1993. fiskalna je politika

bila naglašeno restriktivna, kako bi nominalni devizni tečaj kao temeljno stabilizacijsko sidro

uspješno ostvario cilj dezinflacije. Riječ je o tzv. fiskalnom prilagođavanju, koje ima za cilj

smanjiti odnosno eliminirati fiskalni deficit, a temeljna pretpostavka njegovog provođenja je

uvjerenje da je monetizacija deficita opće ili konsolidirane države temeljni uzrok inflacije.

Redukcija fiskalnog deficita u Hrvatskoj izazvala je značajno smanjenje agregatne potražnje

na rashodnoj strani računa BDP-a, i pretjerano porezno opterećenje sektora stanovništva i

poduzeća na prihodnoj strani računa BDP-a. U Hrvatskoj je restriktivna fiskalna politika

provođena u uvjetima bujanja državnih rashoda i prihoda. Neki ekonomisti zaključuju da u

razdoblju od 1992. do 1994. nije bilo potrebe za zaduživanjem na ime državnog proračuna,

te da je sva neravnoteža generirana u izvanproračunskm fondovima177.

U slučaju Hrvatske, koju karakteriziraju neadekvatan omjer radnog i uzdržavanog

stanovništva te nerazvijeno tržište kapitala, glavni generator značajne razlike između deficita

opće i središnje države nije bio stupanj decentralizacije, već slabo punjenje

izvanproračunskih fondova. U uvjetima nerazvijenog tržišta kapitala, mirovinski, socijalni i

zdravstveni fondovi ne mogu ostvarivati značajne prihode na tom tržištu.

Godine 1994. ostvaren je značajan suficit državnog proračuna. Osim porezne reforme (koja

je bila naglašeno socijalno nepravedna, jer je primjerice predvidjela disproporcionalno

oporezivanje rada u odnosu na kapital, te u kojoj je naslijeđena dominacija potrošnih

poreza), važan je uzrok suficita djelovanje inverznog Oliver–Tanzi efekta (kad je inflacija vrlo

visoka, a porezni prihodi nisu indeksirani, svaki period odgađanja naplate do kojeg u praksi

uvijek dolazi, dovodi do velikog gubitka poreznih prihoda; dođe li pak do dezinflacije, porezni

prihodi se naglo povećavaju, jer pomak naplate gubi svoj efekt).

Budući da je državi bilo ograničeno kreditiranje od strane središnje banke, u skladu s

liberalističkom doktrinom, ona se zaduživala kod domaćih ili inozemnih poslovnih banaka uz

vrlo nepovoljne uvjete178.

177

Anušić, Z., Rohatinski, Ž. i Šonje, V. (1995) Put u nisku inflaciju 1993 – 1994, Zagreb: Vlada Republike Hrvatske, str. 79 178


109

Visinu poreznog opterećenja obično mjerimo udjelom poreznih prihoda u bruto domaćem

proizvodu. Na udjel poreznih prihoda u BDP-u Republike Hrvatske utječe porast stope rasta

poreznih prihoda i stope rasta BDP-a. Najveći je porast tog poreznog opterećenja bio 1998.

nakon uvođenja poreza na dodanu vrijednost (PDV). Granična porezna stopa (apsolutni

porast poreza u odnosu prema apsolutnom porastu BDP-a) pokazuje kako je izdvajanje za

poreze iz porasta BDP-a povećano s 31,8% u 1994. na 37,7% u 1995., a nakon pada na

22,8% u 1996., naraslo na 70,6% u 1998. godini. Slično kretanje pokazuje i porezna

elastičnost (postotak promjene porezne stope podijeljen s postotkom promjena BDP-a), čija

vrijednost, veća od jedinice, upućuje na brži rast poreznih prihoda od stope rasta BDP-a. Od

2000. davanja se na međunarodnu robu prepolovljuju zbog pristupanja WTO-u179.

U Hrvatskoj su prihodi od direktnih poreza kudikamo manji nego li u razvijenim zemlja, te je

udjel poreza na potrošnju među najvišima u svijetu, kao što pokazuje slika 5.1.

U strukturi poreznih prihoda zamjetan je visok udjel prihoda temeljem poreza na potrošnju,

osobito poreza na dodanu vrijednost, dok je relativno nizak udjel poreza na dohodak od rada,

u odnosu na prosjek strukture poreznih prihoda zemalja OECD. Ovakav odnos poreznih

prihoda nije rezultat izrazito niskog poreza na dohodak, nego gospodarske strukture

Republike Hrvatske s relativno niskom ukupnom masom dohodaka od rada, a relativno

visokim obveznim doprinosima, koje ulazu u drugu kategoriju.

Tablica 5.1.: Prihodi državnog proračuna Republike Hrvatske za 2009.

u 000 HRK %

ukupan prihod državnog proračuna 114.068.572 100%

porezni prihodi 63.678.926 55,8%

porezi na dobra i usluge 49.238.277 43,2%

-od toga PDV 37.050.354 32,5%

-od toga trošarine 10.998.910 9,6%

-porezi na imovinu 532.297 0,5%

-porez na dobit 9.439.858 8,3%

-porez na dohodak 1.399.411 1,2%

-porezi na međunarodnu trgovinsku robu 1.721.164 1,5%

-ostali porezi 1.347.920 1,2%

Socijalni doprinosi 39.994.739 35,1%

Pomoći 651.199 0,6%

ostali prihodi 9.743.709 8,5%

Izvor: Ministarstvo financija Republike Hrvatske, vremenske serije podatke, Konsolidirana središnja

država - siječanj 2010, vlastita obrada autorice

179


110

32,5%

35,1%

9,6%

8,5%

8,3%1,5%

1,2%1,2%

0,6%0,5%

PDV

socijalni doprinosi

trošarine

ostali prihodi

porez na dobit

porezi na međunarodnu trgovinsku robu

porez na dohodak

ostali porezi

Osobito je visok udjel prihoda od poreza na dodanu vrijednost (32,5% u recesijskoj, 2009.

godini) i trošarina (9,6%), tako da je održivost proračuna središnje države u ovisnosti od ovih

dvaju poreznih priljeva. Primjerice u 2002. godini 71%180 naplaćenih poreznih prihoda od

PDV-a otpadao je na uvezenu robu. Uzme li se u obzir da je isporuka proizvoda za izvoz

oslobođenja plaćanja PDV-a te trajno stanje visokog fiskalnog deficita od 1995., lako se dade

zaključiti da smanjivanje fiskalnog deficita, u okolnostima visokih preuzetih obveza za

socijana davanja i visokog državnog duga, dobrim dijelom počiva na punjenju državnog

proračuna iz sredstava prihoda od PDV-a. Kako je pak poznato da većina trgovačkih roba

potječe iz uvoza, tako se dade zaključiti da sa strane vlada Republike Hrvatske, a u namjeri

namicanja sredstava za javnu potrošnju, postoji neizrečeni motiv očuvanja visokog uvoza

odnosno neuravnotežene bilance plaćanja, pa se, shodno ovom zaključku, uravnoteženje

bilance plaćanja mora potražiti drugdje, primjerice, u povećanju prihoda od turizma i usluga.

Slika 5.1.: Struktura prihoda konsolidirane središnje države u republici Hrvatskoj u 2009.

godini

Izvor: Ministarstvo financija Republike Hrvatske, vremenske serije podataka, Konsolidirana središnja

država - siječanj 2010., vlastita obrada autorice

Prihodi od poreza na dobit također su stavka u kojoj Hrvatska značajno odstupa od zemalja

EU-15. S fiskalnog stanovišta smanjenje te stope ionako nije preporučljivo, jer bi omogućilo

povećanje neto dobiti najprofitabilnijih hrvatskih poduzeća koji su u vlasništvu inozemnog

kapitala i vjerojatno odljev kapitala u inozemstvo. Povećanje stope bi pak odbilo ionako

nedovoljni priljev inozemnog kapitala u zemlju za direktne strane investicije. Kao

180


111

0%

5%

10%

15%

20%

25%

30%

35%

40%

EU - 15

Hrvatska

najracionalnije rješenje neki autori181 predlažu stoga oslabađanje od poreza na reinvestiranu

dobit. Time bi se utjecalo na smanjenje odljeva kapitala u inozemstvo, neproduktivno

korištenje ostvarene dobiti poput kupnje luksuznih potrošnih dobara i povećanje investicija, a

samim tim i zaposlenosti i mogućnosti izvoza.

Zanimljivo je viđenje istog autora, koji kao kompenzaciju smanjenja prihoda proračuna s te

osnove, predlaže 182 povišenje stope PDV-a i taj potez smatra poticajem izvozu, koji je

oslobođen plaćanja PDV-a.

Slika 5.2.: Usporedna struktura poreznih prihoda zemalja EU-15 i Hrvatske za 2005. kao

postotak od ukupnih poreza

Izvor: Kesner-Škreb, M. (2007) Što je s porezima u Hrvatskoj? Porezno opterećenje, oporezivanje

dohotka, dobiti i imovine [online]. Newsletter br. 10., U: Zagreb: Institut za javne financije, dostupno

na: http://www.ijf.hr/newsletter/PDF/news10h.pdf (1.4.2010), str. 3

5.2. Porezno terećenje rada

U Hrvatskoj porez na dohodak nema značajnu funkciju u poticanju pojedinih gospodarskih

odluka, kao što to ima, primjerice, porez na dobit. Ta bi se funkcija eventualno mogla

181

Družić, G. (2007) Gospodarski razvoj Hrvatske i EU, U: Ekonomija / Economics, Br. 14 (1), Rifin, str. 1- 54, (2007), str. 11 182

Družić, G. (2007) Gospodarski razvoj Hrvatske i EU, U: Ekonomija / Economics, Br. 14 (1), Rifin, str. 1- 54, str.11

http://www.ijf.hr/newsletter/PDF/news10h.pdf

112

sagledati u vidu niske razine poreznog opterećenja dohotka od kapitala, jer se u Hrvatskoj ne

oporezuje dividenda i većina dohotka od kapitala, poput kamata i kapitalne dobiti.

Jedan aspekt u izgradnji konkurentnosti s kojeg je potrebno promatrati porez na dohodak u

Hrvatskoj jest mjera u kojoj je on usklađen s potrošnim konceptom oporezivanja dohotka.

Porez na dohodak od rada i kapitala se razrezuju sintetički, unutar jednog poreznog oblika.

Kako su u Hrvatskoj ne oporezuje većina dohotka od kapitala, može se konstatirati kako je

hrvatski sustav oporezivanja dohotka pojedinca potrošno orijentiran, te se u tom dijelu

njegova uloga u privlačenju inozemnog kapitala može smatrati pozitivnom183.

Iznos poreza na dohodak potrebno je promatrati zajedno s doprinosima iz plaće i na plaću,

odnosno koliko je udjel poreza na dohodak i doprinosa u ukupnom trošku rada. Porezni

klin184 je razlika između bruto troška rada za poslodavca i neto plaće koju prima posloprimac,

odnosno bruto trošak rada umanjen za obvezne doprinose i propisane poreze koje plaćaju

poslodavac i posloprimac, a nastaje kao rezultat oporezivanja rada.

Istraživanja su pokazala kako porez na dohodak i doprinosi rijetko imaju utjecaja na

donošenje odluka o ulaganju, stoga nije uobičajeno da se poticaji ulaganju uopće ugrađuju u

ove porezne oblike 185 . Međutim, u smislu izgradnje konkurentnosti od značaja jest da

navedeni porezni oblici utječu na visinu troška rada, pa se kao poticaj ulaganju može

snižavati onaj dio poreza koji snosi poslodavac. U Hrvatskoj se to odnosi na doprinose na

plaću koje snosi poslodavac186.

Usporedbom sa zemljama OECD, vidljivo je da je porezno terećenje rada u Hrvatskoj

(doprinosi na plaće i iz plaća, porez na dohodak) nesrazmjerno visoko prema terećenju

kapitala, znatno iznad standarda zemalja OECD, kako pokazuju tablica 5.2. i slika 5.3., iako

su se zadnjeg desetljeća dogodila značajna smanjenja u odnosu na rozdoblje devedesetih.

Tako je 1994. godine porezni klin bio veći187 od 50%, 1997. oko 45%, a 2005. iznosio je

39,5%. Ipak, porezni je klin u Hrvatskoj još uvijek dosta velik te bi trebalo još poraditi na

njegovu smanjenju. Porezni klin za Hrvatski u 2009. iznosio je 41,2% ukupnog troška rada,

što je u odnosu na 2008. povećanje od 1,23%. Istovremeno je prosjek zemalja OECD

183


Šeparović, A. (2009) Utjecaj poreznog klina na nezaposlenost u zemljama OECD i usporedba s Hrvatskom, U: Financijska teorija i praksa 33 (4), Zagreb: Institut za javne financije, str. 463 – 477, str. 463 185



Šeparović, A. (2009) Utjecaj poreznog klina na nezaposlenost u zemljama OECD i usporedba s Hrvatskom, U: Financijska teorija i praksa 33 (4), Zagreb: Institut za javne financije, str. 463 – 477, str. 475

113

0 20 40 60

Belgija

Mađarska

Njemačka

Francuska

Austrija

Italija

Švedska

Finska

Češka

Grčka

Hrvatska

Danska

Španjolska

Nizozemska

Slovačka

Turska

Norveška

Portugal

Poljska

Luksemburg

UK

Kanada

SAD

Švicarska

Japan

Irska

Island

Australija

Korea

Novi Zeland

Meksiko

55,2

53,4

50,9

49,2

47,9

46,6

43,2

42,4

41,9

41,5

41,2

39,4

38,2

38,0

37,6

37,5

37,4

37,2

34,0

34,0

32,5

30,8

29,4

29,3

29,2

28,6

28,3

26,7

19,7

18,4

15,3

Porezni klin …

dosezao 36,3%. Kao posljedica ukidanja kriznog poreza i povećanja nekih olakšica, porezn i

klin se smanjuje u 2011. na 38,8%.

Posljedice tako visokog poreznog terećenja rada jesu povećanje nezaposlenosti i širenje sive

ekonomije, a time i gubitak državnih prihoda, te smanjivanje konkurentnosti u međunarodnoj

razmjeni.

Slika 5.3: porezni klin u zemljama OECD i Hrvatskoj za 2009.

*samac, bez djece, s prosječnom plaćom Izvor: OECD (2010), Taxing Wages, Main Results 2009, table 01 (online) dostupno na http://www.oecd.org/document/6/0,3343,en_2649_34533_44993478_1_1_1_1,00.html#table_01 (1.4.2010)

http://www.oecd.org/document/6/0,3343,en_2649_34533_44993478_1_1_1_1,00.html#table_01

114

Povećanjem poreznog klina povećava se trošak radne snage tvrtki te tako posredno utječe i

na razinu nezaposlenosti.

Tablica 5.2.: Usporedba poreznog klina u zemljama OECD i Hrvatskoj za 2009.(postotak

troškova rada za prosječnu plaću*)

u % Porezni klin Godišnja promjena

poreznog klina

Belgija 55,2 -0,54

Mađarska 53,4 -0,72

Njemačka 50,9 -0,57

Francuska 49,2 -0,05

Austrija 47,9 -0,91

Italija 46,6 -0,03

Švedska 43,2 -1,65

Finska 42,4 -1,39

Češka 41,9 -1,55

Grčka 41,5 -0,06

Hrvatska 41,2 1,23

Danska 39,4 -1,28

Španjolska 38,2 0,19

Nizozemska 38,0 -0,96

Slovačka 37,6 -1,17

Turska 37,5 -2,29

Norveška 37,4 -0,12

Portugal 37,2 -0,07

Poljska 34,0 -0,52

Luksemburg 34,0 -1,16

Ujedinjeno kraljevstvo

32,5 -0,34

Kanada 30,8 -0,5

SAD 29,4 0,22

Švicarska 29,3 0,09

Japan 29,2 -0,26

Irska 28,6 1,54

Island 28,3 0,03

Australija 26,7 -0,21

Korea 19,7 -0,27

Novi Zeland 18,4 -2,66

Meksiko 15,3 0,21

*samac, bez djece, s prosječnom plaćom

Izvor: OECD (2010), Taxing Wages, Main Results 2009, table 01 (online) dostupno na


(1.4.2010)


115

Iz podataka u tablici vidljivo je da je raspon poreznog klina u zemljama OECD-a vrlo različit.

Najniži porezni klin ima Meksiko, 15,3%, a najviši Belgija, 55,2%. Sve zemlje, uključivši i

Hrvatsku, imaju progresivni porezni klin, što znači da se s porastom dohotka povećava i

porezni klin188. Na taj su način zaštićeni posloprimci s nižim dohotkom te je veće porezno

opterećenje prebačeno na ekonomski snažnije posloprimce, posloprimce s većim dohotkom.

Analize189 svrstavaju Hrvatsku u skupinu sa srednje velikim poreznim klinom, u kojoj su

Japan, SAD, Švicarska, Kanada, Ujedinjeno Kraljevstvo, Luksemburg, Norveška, Portugal,

Slovačka, Španjolska, Danska, Grčka. Međutim, iz iste analize, vidljivo je da je raspon

srednjeg razreda je od 29,2 do 42,5%, te se vidi da je Hrvatska blizu granice s trećim

razredom, tj. blizu skupine s visokim poreznim klinom.

5.2.1. Sastav poreznog klina – usporedba Hrvatske sa zemljama OECD

Davanja državi propisana su zakonima i za svaku su državu različita. Porezne obveze i

obvezni doprinosi za različite su tipove poreznih obveznika različiti. Ovise o visini plaće

posloprimca, mjestu stanovanja te uzdržavanim članovima koji utječu na osobni odbitak

poreznog obveznika. Kako bismo mogli izračunati porezni klin, moramo definirati

“prosječnog radnika” u Hrvatskoj. Kako bismo mogli usporediti rezultate dobivene za

Hrvatsku s rezultatima zemalja OECD-a, koristit ćemo se upravo tom definicijom “prosječnog

radnika”. Radi pojednostavnjenja analize promatraju se samci, tj. pojedinci bez djece i

uzdržavanih članova obitelji, te će se pretpostaviti da im je plaća jedini izvor primanja, da

nemaju uplaćenih dodatnih premija životnoga, zdravstvenoga ni mirovinskog osiguranja, te

da stanuju u Zagrebu. Najveći su izdaci, kao što se vidi, obvezni doprinosi posloprimca,

zatim slijede obvezni doprinosi poslodavca, a najmanji je udjel prireza i poreza na dohodak.

Budući da prirez i porez na dohodak plaćaju posloprimci, većinu opterećenja u Hrvatskoj

snose posloprimci. Iz slike 5.4. može se iščitati da je relativni udjel poreza na dohodak u

188


Šeparović, A. (2009) Utjecaj poreznog klina na nezaposlenost u zemljama OECD i usporedba s Hrvatskom, U: Financijska teorija i praksa 33 (4), Zagreb: Institut za javne financije, str. 463 – 477, str. 472

116

ukupnim troškovima rada s iznosom oko 10%190 u Hrvatskoj relativno manji od prosjeka

zemalja OECD, gdje iznosi 13,2%.

Istovremeno se udjel obveznih doprinosa koje plaća posloprimac znatno razlikuje od

prosjeka OECD: u Hrvatskoj je u 2009. iznosio gotovo 20%, dok je prosjek za zemlje OECD

na razini 8,5%. Udjel obveznih doprinosa koji plaća poslodavac nešto je bio niži u Hrvatskoj,

11,2%, dok je u zemljama OECD iznosio 14,6%.

Dakle, gledajući sastav poreznog klina, u Hrvatskoj je opterećenje posloprimca veće nego u

zemljama OECD-a, dok je opterećenje poslodavca nešto manje nego u zemljama OECD-a.

Nameće se pitanje je li bolje opteretiti poslodavca ili opteretiti posloprimca. Ako opterećenja

snose posloprimci, ona mogu imati različit učinak. Poznati su destimulativni učinci progresije,

tj. učinak supstitucije (u ovom primjeru rada s dokolicom). Negativni učinak na ponudu rada

dodatno se može povećati pri niskim dohocima interakcijom različitih davanja s različitim

socijalnim transferima i povlasticama191.

Upravo su posloprimci s malom plaćom i niskom stručnom spremom najviše pogođeni

velikom stopom nezaposlenosti. Stoga su se neke članice EU (Austrija, Belgija, Francuska,

Grčka, Nizozemska, Španjolska i Velika Britanija), sredinom 1990-ih godina fokusirale na te

skupine te njima smanjili porezni klin192, kako bi potaknule njihovo zapošljavanje.

Ako opterećenja ne snose posloprimci nego poslodavci, to bi moglo motivirati poslodavca da

rad zamijeni kapitalom, smanji proizvodnju te realocira proizvodnju u druge zemlje s manjim

troškovima rada193.

Nadalje, smatra se da posebno negativan učinak na potražnju radne snage imaju upravo ona

davanja koja i formalno snose poslodavci, tj. doprinosi poslodavaca. Naime, doprinosi

posloprimaca smanjuju poslijeporezne plaće, na što bruto plaće mogu sporo reagirati (u

smislu njihova povećanja – dakle, prebacivanja tereta na poslodavce, ili čak ne), dok porast

doprinosa poslodavaca izravno povećava troškove radne snage 194 . Dakle, isključivo

opterećenje poslodavca ili posloprimca ima negativne učinke, te bi trebalo naći ravnotežu u

njihovu opterećenju.

190

podaci Ministarstva financija Republike Hrvatske, dostupno na http://www.mfin.hr/hr/novosti/porez-na-dohodak-porezno-opterecenje-2009-08-25-16-00-12, (10.5.2010) 191

Blažić, H. (2006) Usporedni porezni sustavi – Oporezivanje dohotka i dobiti, Rijeka: Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, str. 121 192

Joumard, I. (2001) Tax system in European Union countries, U: OECD Economics, Working Paper, No. 301, str. 100 193


OECD, 2001.b (2001) Tax and the Economy, Tax Policy Studies No. 6. Paris, p. 27, dostupno na www.oecd.org/ctp/taxpolicystudies, (1.5.2010)

http://www.mfin.hr/hr/novosti/porez-na-dohodak-porezno-opterecenje-2009-08-25-16-00-12

http://www.mfin.hr/hr/novosti/porez-na-dohodak-porezno-opterecenje-2009-08-25-16-00-12

http://www.oecd.org/ctp/taxpolicystudies

117

0 10 20 30 40 50 60

Norveška

Lukesmburg

Njemačka

Belgija

Nizozemska


Austrija

Švicarska

Francuska

Švedska

Korea

Finska

Japan

Irska

Australija

Danska

SAD

Grčka

Španjolska

Kanada

Italija

Island

Portugal

Novi Zeland

Češka

Mađarska

Turska

Poljska

Slovačka

Meksiko

Prosjek OECD

Hrvatska

37,4

34,050,9

55,2

38,0

32,5

44,7

29,349,2

43,219,7

42,4

29,2

28,6

26,739,4

29,4

41,5

38,2

30,8

46,5

28,3

37,2

18,4

41,9

53,4

37,5

34,0

37,615,3

36,3

41,2

porez na dohodak doprinosi posloprimca

doprinosi poslodavca

Slika 5.4.: Porezni klin, porez na dohodak, doprinosi posloprimaca i poslodavaca kao

postotak (%) troškova radne snage, u zemaljama OECD i Hrvatskoj, za 2009.*


Izvor: OECD (2010), Taxing Wages, Main Results 2009 dostupno na


(1.5.2010)

U prilog tezi o visokoj i rastućoj presiji na rad, koja ga čine nekonkurentnim u odnosu na

zemlje u okruženju, govore i podaci da su bruto plaće u razdoblju od 2003. do 2008. rasle po

prosječnoj godišnjoj stopi od 9,14%, dok su neto plaće u istom razdoblju rasle po prosječnoj

godišnjoj stopi od 2,02%.


118

5.2.2. Porezni klin i stopa nezaposlenosti

Hrvatska se po razni poreznog opterećenja rad nalazi negdje na sredini među zemljama

OECD-a, ali s vrlo visokom stopom nezaposlenosti. Prosjek poreznog klina zemalja OECD-a

jest 36,3%. Porezni klin u Hrvatskoj je nešto veći od tog prosjeka, 41,2%, te bi se moglo reći

da Hrvatska ima relativno visok porezni klin. Dosadašnje su analize195 pokazale značajnu

korelaciju između visine poreznog klina i visine stope nezaposlenosti, što pokazuje grafikon

poreznog klina i nezaposlenosti slika 5.5. i tablica 5.3.

Međutim, gledajući stope nezaposlenosti, situacija u Hrvatskoj je zabrinjavajuća. Naime,

raspon stope nezaposlenosti u zemljama OECD-a jest od 3,1 (za Norvešku) do 18,0% (za

Špajolsku); prosjek je 8,0%. Registrirana stopa nezaposlenosti u 2009. (godišnji prosjek)

prema podacima Državnog zavoda za statistiku u Hrvatskoj iznosi 14,9%, te samo

Španjolska, zemlja koju je najteže pogodila recesija u ovoj skupini zemalja, bilježi višu stopu

od Hrvatske.

Dakle, iako je porezni klin u Hrvatskoj malo veći od prosjeka, stopa nezaposlenosti daleko je

veća nego u zemljama OECD-a. Članice EU, koje su i članice OECD-a, imaju u prosjeku

razmjerno veći porezni klin od ukupnog prosjeka OECD-a. Hrvatska ima malo niži porezni

klin od članica EU. Istraživanje European Commissiona pokazuje da članice EU4 od 2000.

godine rade na smanjenju poreznog klina, koji se i smanjivao sve do 2005, kada je prestao

padati (prema podacima Europske komisije iz 2008.).

Daljnje analize iste autorice pokazale su da je Hrvatska, s poreznim klinom od 41,1% i

stopom nezaposlenosti od 14,8%, najsličnija Grčkoj, Turskoj i Slovačkoj. To su zemlje koje

imaju veći porezni klin od Hrvatske (41,5; 37,5; 37,6), no manju stopu nezaposlenosti od

Hrvatske (9,5; 12,6; 12,0). Iako imaju nižu stopu nezaposlenosti od Hrvatske, to su zemlje s

razmjerno višom stopom nezaposlenosti od prosjeka zemalja OECD-a. Iz slike 5.5. vidljivo je

odstupanje Hrvatske u odnosu na ostale zemlje po odnosu visine poreznog klina i visine

stope nezaposlenosti, odnosno linearnog trenda.

195

vidi Šeparović, A. (2009) Utjecaj poreznog klina na nezaposlenost u zemljama OECD i usporedba s Hrvatskom, U: Financijska teorija i praksa 33 (4), Zagreb: Institut za javne financije, str. 463 – 477, str. 468

119

Tablica 5.3.: Usporedba poreznog klina (postotak troškova rada za prosječnu plaću*) u

zemljama OECD i Hrvatskoj i stope nezaposlenosti za 2009.

u % Porezni klin Registrirana stopa

nezaposlenosti

Australija 26,7 5,6

Austrija 47,9 4,8

Belgija 55,2 7,9

Češka 41,9 6,7

Danska 39,4 6,0

Finska 42,4 8,2

Francuska 49,2 9,5

Grčka 41,5 9,5

Hrvatska 41,2 14,9

Irska 28,6 11,9

Island 28,3 7,2

Italija 46,6 7,7

Japan 29,2 5,1

Kanada 30,8 8,3

Korea 19,7 3,6

Luksemburg 34,0 5,4

Mađarska 53,4 10,0

Meksiko 15,3 5,5

Nizozemska 38,0 3,4 Norveška 37,4 3,1

Novi Zeland 18,4 6,1

Njemačka 50,9 7,5

Poljska 34,0 8,2

Portugal 37,2 9,6

SAD 29,4 9,3

Slovačka 37,6 12,0

Španjolska 38,2 18,0

Švedska 43,2 8,3

Švicarska 29,3 4,4

Turska 37,5 12,6


32,5 9,3

OECD prosjek 36,3 8,3

Prosjek najviših sedam

... 8,0

EU prosjek ... 8,9

EU zemlje OECD 41,0 9,2

Euro zona 42,5 9,4


Izvori: OECD, Taxing Wages, Main Results 2009, dostupno na http://www.oecd.org/document/6

/0,3343,en_2649_34533_44993478_1_1_1_1,00.html#table_01 (datum pristupa 1.5.2010), OECD

Main Economic Indicators - Country Comparison Tables, dostupno na http://www.oecd.org/

statisticsdata/0,3381,en_2649_37443_1_119656_1_1_37443,00.html (datim pristupa 1.5.2010), HZZ,

Mjesečni statistički bilten 2 /2010

http://www.oecd.org/document/6

http://www.oecd.org/%20statisticsdata/0,3381,en_2649_37443_1_119656_1_1_37443,00.html

http://www.oecd.org/%20statisticsdata/0,3381,en_2649_37443_1_119656_1_1_37443,00.html

120

Australija

Austrija

Belgija

Češka

Danska

Finska

FrancuskaGrčka

EU OECD

Irska

IslandItalija

Japan

Kanada

Korea

Luksemburg

Mađarska

Meksiko

Nizozemska

Norveška

Novi Zeland

NjemačkaPoljska

PortugalSAD

Slovačka

Španjolska

Švedska

Švicarska

Turska

UK

OECD

Hrvatska

0

2

4

6

8

10

12

14

16

18

20

0 10 20 30 40 50 60

Nezap

osle

no

st

(ud

jel

nezap

osle

nih

u a

kti

vn

om

sta

no

vn

ištv

u)

Porezni klin (kao udjel u trošku rada)

Slika 5.5.: Usporedba poreznog klina (postotak troškova rada za prosječnu plaću*) u zemljama OECD i Hrvatskoj i stope nezaposlenosti za 2009.


Izvori: OECD (2010), Taxing Wages, Main

Results 2009 (online) dostupno na http://www.oecd.org/document/6/0,3343,en_2649_34533_44993478_1_1_1_1,00.html#table_01 (28.5.2010) i OECD (2010) Main

Economic Indicators - Country Comparison Tables (online) dostupno na http://www.oecd.org/statisticsdata/0,3h381,en_2649_37443_1_119656_1_1_37443,00.html

(28.5.2010) i HZZ Mjesečni statistički bilten 2 / 2010 dostupno na www.hzz.hr (28.5.2010)

121

Dakle, može se zaključiti da je Hrvatska zemlja s velikim poreznim klinom i visokom stopom

nezaposlenosti. Činjenica koja je preprekom da se ovakav zaključak nametne kao konačni

jest visoka razlika između anketne196 nezaposlenosti, koja za 2009. godinu iznosi 9,1% i

registrirane nezaposlenosti od 14,9%.

Zaključno je važno naglasiti da u Hrvatskoj najveći dio poreznog klina čine obvezni doprinosi

za socijalno osiguranje, dok je udjel poreza na dohodak u ukupnom trošku rada relativno

nizak.

S aspekta troška rada, porezno opterećenje je relativno visoko, pa je kao takvo negativan

čimbenik u izgradnji konkurentnosti.

5.3. Djelovanje porezne politike na izvoz Republike Hrvatske

Porezna politika zemlje utječe na odluke subjekata o proizvodnji na dva načina: utječući na

odluke o investiranju preko poreza na dobit, te na odluke o zapošljavanju preko poreznog

terećenja rada. Terećenjem rada direktno se utječe na troškove proizvodnje, a time i na

konkurentnost hrvatskog gospodarstva, u smislu novih ulaganja u proizvodnju, bez obzira na

porijeklo ulagača.

Kako je porez na dobit relativno povoljan, te zakonske odredbe sadržavaju niz (uvjetovanih)

olakšica, tako se visina porez na dobit može smatrati povoljnom stavkom u djelovanju na

konkurentnost. Kao dodatnu poticajnu mjeru moguće je uvesti oslabađanje od poreza na

reinvestiranu dobit.

Porezno terećenje rada, budući da je relativno visoko, osobito u dijelu obveznih doprinosa,

nepovoljno djeluje na izvoznu konkurenost na posredan način, preko negativnog djelovanja

na odluku o zapošljavanju. To se ne odnosi na samo na visinu davanja, nego i na

nefleksibilnost zakonskih propisa, koji ne potiču djelomično radno vrijeme te visoko terete

ugovore o djelu.

Povoljan utjecaj na izvoznu konkurentnost ima činjenica da se na izvozne proizvode ne p laća

porez na dodanu vrijednost. Gledano u dijelu isporuke proizvoda na domaće tržište

nepovoljna je okolnost da obveza poreza na dodanu vrijednost proizlazi iz fakturirane, a ne

naplaćene realizacije, što pogoršava likvidnost poduzeća, no ovaj utjecaj na izvoznu

konkurentnost je samo posredan.

196

DZS, Priopćenje „Aktivno stanovništvo u Republici Hrvatskoj 2009. - prosjek godine, Anketa o radnoj snazi“ (online), br. 9.2.8., dostupno na www.dzs.hr (28.5.2010)

http://www.dzs.hr/

122

U radu je uočena međusobna uzročnost poreznog klina i nezaposlenosti, tj. visoki porezni

klin povlači za sobom visoku stopu nezaposlenosti. Visoki porezni klin pri povećanju

zaposlenosti negativno utječe na posloprimce i poslodavce. Naime, visoki porezni klin zbog

velikih davanja državi i male neto plaće demotivira posloprimca u traženju posla, a djelomice

i zbog naknada koje primaju za vrijeme nezaposlenosti. Taj se problem najviše očituje u

posloprimaca s niskim primanjima, kada je razlika plaće i primanja za vrijeme nezaposlenosti

malena. Visoki porezni klin također povećava cijenu troškova rada, što demotivira

poslodavca pri zapošljavanju nove radne snage. Niski porezni klin ima suprotan učinak:

potiče posloprimce u zapošljavanju zbog povećanja primanja, te poslodavce u traženju nove

radne snage zbog manjih troškova rada. Smanjivanje poreznog klina moglo bi se ostvariti na

više načina, npr. povećanjem osobnog odbitka, smanjenjem poreza na dohodak,

smanjenjem doprinosa poslodavca i posloprimca itd.

Usprkos relativno niskim poreznim prihodima od poreza na dohodak, ukupno porezno

terećenje rada, koje je iznad prosjeka zemalja OECD, a osobito zemalja sa sličnom stopom

nezaposlenosti, nepovoljno utječe na zapošljavanje, i na taj način, posredno na izvoznu

konkurentnost. Time je visoki porezni klin ujedno i čimbenikom koji negativno djeluje na

privlačenje inozemnog kapitala u proizvodne djelatnosti, osobito međunarodnog, koji „seli“ u

zemlje s nižim troškovima rada.

Uvidom u strukturu poreznih prihoda državnog proračuna vdiljivo je da prosječno oko trećine

ukupnih poreznih prihoda otpada na prihode od poreza na dodanu vrijednost, a unutar

prihoda od poreza na dodanu vrijednost, preko 70% otpada na porez na uvezenu robu. Na

trošarine, koje se također odnose na uvezenu robu, otpada gotovo 10% ukupnih prihoda

proračuna. Iz navedenog se može zaključiti da je najlakši način za smanjivanje fiskalnog

deficita, u okolnostima visokih preuzetih obveza za socijana davanja i visokog državnog

duga, punjenje državnog proračuna iz sredstava prihoda od poreza na dodanu vrijednost i

trošarina na uvezenu robu tj. održavanja visokog uvoza.

123

6. POLITIKA PRIVLAČENJA INOZEMNOG KAPITALA KAO

DETERMINANTA IZVOZNE KONKURENTNOSTI

Dva su osnovna oblika inozemnih ulaganja: portfolio ulaganja i izravna ulaganja. Portfolio

ulaganja197 predstavljaju transfer financijske moći, jer je riječ o ulaganju inozemnih državljana

putem bankovnih računa u udjele u tvrtkama odnosno vrijednosne papire, ne

podrazumijevajući pritom preuzimanje upravljanja i kontrolu nad tvrtkama. Motiv za takvo

ulaganje jest dividenda, kamata ili tečajne razlike. Izravna inozemna ulaganja (Foreign Direct

Investments, skraćeno izravna inozemna ulaganja) specifični su eksterni izvor financiranja

poduzeća koji se ne sastoji samo od kapitala, nego također uključuje i know-know

inozemnog izravnog investitora. Prema definiciji Svjetske trgovinske organizacije (WTO) riječ

je o ulaganjima pri kojima ulagač iz jedne zemlje stječe imovinu u drugoj zemlji s namjerom

da njome upravlja ili, prema definiciji United Nations Conference on Trade and Development

(UNCTAD), riječ je o ulaganju koje uključuje dugoročni odnos i odražava trajni interes i

kontrolu rezidenta jedne zemlje nad poduzećem rezidentom zemlje koja nije zemlja

inozemnog ulagača198.

Izravna inozemna ulaganja su takav oblik financiranja poduzeća koji obuhvaća ulaganja u

vlasničku glavnicu u iznosu većem od 10% običnih dionica (udjela) ili glasačkog prava,

vlasnički dio reinvestirane dobiti izravnog ulagača, i ostali izravni uloženi kapital, koji se

sastoji od kreditiranja između izravnih ulagača i njegove podružnice199.

Izravna inozemna ulaganja mogu biti usmjerena u primarne sektore, radi korištenja domaćih

resursa i osvajanja domaćeg tržišta kao posljedica uvozno-supstitutivne strategije, nadalje, u

izvozne sektore, u sklopu proizvodno-izvozne strategije te, naposlijetku, prema smanjenju

zaduženosti, čime se de facto klasično zaduženje pretvara u izravno ulaganje200.

S obzirom na način na koji je inozemni ulagač došao u posjed tvrtke ili dijela tvrtke, izravna

inozemna ulaganja možemo podijeliti na zajednička ulaganja (joint ventures), preuzimanja ili

197



United Nations (2001) Economic Survey of Europe. No. 1, New York, Geneva: Secretariat of the Economic Commision for Europe Geneva, str. 195 200

Grgić, M., Bilas, V. i Franc, S. (2010) Poduzetništvo u međunarodnoj trgovini. Zagreb: Sinergija nakladništvo, str. 89

124

spajanja (acquistions and fusions), nova ulaganja ili tzv. investicije u ledinu (tzv. greenfield

investicije), proširenje tvrtke, te reinvestiranje zadržane dobiti201.

Kod zajedničkog ulaganja dvaju partnera, od kojih je jedan inozemni ulagač, a drugi domaća

tvrtka, pokreću zajednički poslovni poduhvat u kojem dijele dobit ili snose gubitak srazmjerno

udjelu u poduhvatu. Uobičajeno domaća tvrtka ulaže lokaciju, radnu snagu i poznavanje

lokalnog tržišta, a inozemni ulagač kapital, tehnologiju i znanje.

Spajanje ili akvizicija je slučaj kad inozemni ulagač ulazi na domaće tržište kao kupac dijela

ili cijele postojeće tvrtke, preuzimajući pritom zatečenu tržišnu poziciju, tehnologije,

proizvode, znanja i prava koja su mu interesantna. Pritom se poslovanje neometano

nastavlja, a ulaganje se odmah može početi vraćati. Budući da je riječ samo o financijskom

transferu odnosno promjeni vlasnika, sa stanovišta domaćeg gospodarstva ne možemo

govoriti o neposrednim efektima na rast zaposlenosti, dohotka i proizvodnje.

Fuzije je slučaj spajanja dviju, obično velikih, tvrtki sličnih djelatnosti u formalno novu tvrtku,

uz normalan nastavak poslovanja. U tipične motive za spajanje spadaju zauzimanje bolje

tržišne pozicije, osvajanje novih tržišta, jačanje radi boljeg konkurentskog položaja,

smanjenje troškova. Najčešće je riječ o tvrtkama koje posluju globalno, a nerijetko i o

dotadašnjim konkurentima. Eventualni problem za tvrtke koje se spajaju može proisteći iz

potrebe definicija odnosa u novoj tvrtki.

Ulaganje u potpuno novo poduzeće ili tzv. greenfield investicija podrazumijeva izgradnju

tvrtke od njenog početka, zajedno sa svim pripremnim radnjama, gradnjom, odgovarajućim

menadžmentom, tehnologijom i proizvodima. Budući se radi o priljevu inozemnog kapitala za

financiranje nove proizvodnje, kreiranje novih radnih mjesta i stjecanja dohotka, ova je vrsta

ulaganja najpoželjnija za zemlju primateljicu ulaganja. Zbog navedenih razloga zemlja

primateljica je zainteresirana ponuditi različite poticajne mjere inozemnom ulagaču: od

privremenih poreznih olakšica, olakšica kod plaćanja doprinosa, različitih naknada, povoljnih

uvjeta kod rješavanja pitanja građevinskog zemljišta i sl. U svrhu privlačenja greenfield

investicija nerijetko se organiziraju poduzetničke ili poslovne zone kao i slobodne zone.

Eventualni nedostatak greenfield investicija su vrijeme i troškovi koji su potrebni da tvrtka

počne poslovati i vraćati uložena sredstva, te problemi koji mogu nastati i zbog nedovoljnog

poznavanja lokalnog tržišta, osobito kod izgradnje distribucijske mreže, lokalne zakonske

regulative i poslovne kulture i običaja.

Proširenje tvrtke nastaje kao posljedica odluke inozemnog ulagača o dodatnom ulaganju u

svoju tvrtku u zemlji, nakon što ona već neko vrijeme posluje, najčešće u svrhu povećanja

201

Senečić, J. (1993) Ekonomsko-tehnička suradnja s inozemstvom. Zagreb: Mikrorad, str. 140

125

kapaciteta ili proširenja djelatnosti. Kako proširenje tvrtke rezultira novom proizvodnjom i

zapošljavanjem, ono predstavlja povjerenje u poslovno okruženje i signal za isplativost

ulaganja u zemlji primateljici ulaganja.

Iz sličnih pobuda postojeća tvrtka u inozemnom vlasništvu može izvršiti reinvestiranje

zadržane dobiti u nove projekte, kupnje novih tvrtki ili proširenje poslovanja, što također

predstavlja oblik izravnih inozemnih ulaganja, iako je često izostavljen iz podataka uslijed

otežanog praćenja.

Poseban oblik izravnog inozemnog ulaganja je zamjena duga202 (engleski debt-swap) kojim

se smanjuje inozemno zaduženje zemalja u razvoju, povećavajući priljev kapitala.

Izravna inozemna ulaganja za zemlju u koju se kapital ulaže imaju pozitivne i negativne

posljedice, što implicira potrebu zemlje da se pripremi za dotok inozemnog kapitala, kako bi

se pozitivni efekti maksimalno iskoristili, a negativni efekti sveli na prihvatljivu razinu.

Najvažniji pozitivni efekti na zemlju primateljicu inozemnog kapitala su povećana

akumulativna sposobnost gospodarstva, poboljšanje tekućeg računa bilance plaćanja,

povećanje deviznih priljeva, prijenos znanja i tehnologija 203 , povećanje zaposlenosti,

izgradnja infrastrukture te povećanje poreznih prihoda204.

Povećana akumulativna sposobnost posljedica je priljeva financijskih sredstava iz

inozemstva, ali i indirektno, kao rezultat pojačanih naprezanja domaćih ulagača kao odgovor

na konkurenciju.

Uravnoteženje platne bilance zemlje u koju dolazi kapital posljedica je povećanja izvoza i

supstitucije uvoza, ukoliko su ulaganja usmjerena u proizvodno-izvozne sektore, pri čemu

treba voditi brigu i o rizicima repatrijacije kapitala i transfera dobiti u zemlju ulagača, pri čemu

ovi pozitivni efekti izostaju.

Povećanje zaposlenosti, kao efekt inozemnog ulaganja, realno je za očekivati, ukoliko je riječ

o ulaganju u novoosnovana poduzeća ili tzv. greenfield investicije, ili proširenja postojećih

tvrtki u inozemnom vlasništvu. Međutim, ukoliko inozemni ulagač kupuje postojeće

poduzeće, ili je riječ o spajanju ili fuziji, ovaj efekt redovito izostaje, a često dolazi i do

smanjenja broja radnika, uslijed smanjenja troškova.

Izgradnja infrastrukture je uobičajena pojava kod inozemnih ulaganja, pogotovo ukoliko se

radi o izgradnji novih objekata ili pogona.

202

Grgić, M. i Bilas, V. (2008) Međunarodna ekonomija. Zagreb: Lares Plus, str. 346 203 Senečić, J. (1993) Ekonomsko-tehnička suradnja s inozemstvom. Zagreb: Mikrorad, str. 48 204

Previšić, J. i Ozretić Došen Đ. (1999), Međunarodni marketing. Zagreb: Masmedia, str. 415

126

Povećanje poreznih prihoda događa se kao rezultat proširenja porezne osnovice. Upravo je

porezni sustav jedan od osnovnih elemenata investicijske klime koji može na ulaganja

djelovati stimulativno ili obeshrabrujuće. Naime, postoje tri osnovna pristupa oporezivanju

inozemnih ulaganja: sustav stimulacije inozemnih ulaganja, sustav diskriminacije inozemnih

ulaganja te sustav u kojem su domaća i inozemna ulaganja izjednačena.

Uvođenje modernih tehnologija i know-howa sastavni je dio inozemnih ulaganja, kao i obuka

domaće radne snage od strane inozemnih stručnjaka. Pritom se javlja problem mjerljivosti205

transfera tehnologije i know-howa. Veličina prelijevanja ovisi ne samo o ponudi moderne

tehnologije od strane inozemnog ulagača, nego i o apsorpcijskom kapacitetu zemlje

primateljice. Isto tako, može doći i negativnih prelijevanja u smislu da kod domaćih poduzeća

dolazi do porasta troškova proizvodnje kao rezultat inozemnih ulaganja, a inozemna

poduzeća mogu uvoziti veće udjele svojih proizvodnih inputa, što može pogoršati stanje u

platnoj bilanci. Načelno, više koristi zemlja primateljica postiže ukoliko su ulaganja usmjerena

u naprednije djelatnosti te što je postojeći stupanj konkurencije206 na određenom tržištu među

domaćim tvrtkama viši. Rečeno je jedan od razloga zašto su pozitivni efekti inozemnih

ulaganja predmetom teorijskih rasprava.

S apsorpcijskom moći domaće tvrtke odnosno zemlje primateljice povezana je i uloga

inozemnih ulaganja u podizanju izvozne konkurentnosti zemlje primateljice ulaganja. Zemlja

slabije gospodarske snage u svjetskoj trgovini sudjeluje uglavnom sa sirovinama kojima

raspolaže ili s proizvodima nižeg stupnja finalizacije i to u radno intenzivnim granama

industrije. Preduvjet da bi inozemno ulaganje značajnije utjecalo na gospodarski rast zemlje

jest njezino dostizanje određenog nivoa razvijenosti.207 Isto tako, što je stupanj obrazovanosti

radne snage veći, to je veći utjecaj inozemnih ulaganja na domicilno gospodarstvo 208 .

Primjerice, dolaskom snažne multinacionalne kompanije dolaze i nova znanja, nove

tehnologije i pristup novim tržištima. U toj situaciji zemlja primateljica inozemnog ulaganja

bitno poboljšava svoju konkurentnost prilikom izvoza proizvoda koji više nisu na razini

sirovine ili poluproizvoda, već su to gotovi proizvodi nastali primjenom novih tehnologija i

znanja koja su došla zahvaljujući ulaganju multinacionalne kompanije.

Iz tog razloga, treba imati na umu motiv inozemnog ulagača za ulaganje, naime, je li riječ o

tržišno orijentiranom inozemnom ulaganju, kojem je cilj osvojiti domaće tržište i/ili pritom

izbjeći tečajne razlike, ili o faktorski orijentiranom inozemnom ulaganju, kojem je cilj

205


Grgić, M. i Bilas, V. (2008) Međunarodna ekonomija. Zagreb: Lares Plus, str. 350 207 Blomstrom, M., Lipsey, R.E., Zejan, M.: «What Explains Developing Country's Growth» (1994) Working paper No. 4132 208

Borenstein, E., De Gregorio, J., Lee, J.W.: «How Does Foreign Direct Investment Affect Economic Growth?» (1995) Working paper No. 5057

127

0

1.000

2.000

3.000

4.000

5.000

6.000

7.000

Izravna strana ulaganja u Hrvatsku

omogućiti pristup sirovinama ili jeftinijoj radnoj snazi. U ovim slučajevima izravna ulaganja su

poslužila strateškim ciljevima inozemnog ulagača209.

Pozitivni efekt transfera tehnologije i znanja zahtijeva apsorpcijsku moć poduzeća zemlje

primateljice inozemnih ulaganja te se smanjuje ukoliko je u pitanju zemlja s nižim

dohotkom210 . Stoga je, prije primanja superiorne tehnologije potrebno poboljšati lokalne

uvjete.

6.1. Prikaz dosadašnjih izravnih inozemnih ulaganja u Republiku

Hrvatsku i njihov utjecaj na izvoz

Izravna inozemna ulaganja u hrvatsko gospodarstvo tijekom rata i poratnih godina bilježila su

relativno očekivano niske iznose. Značajniji rast počinje 1998., kada iznose oko 1 milijardu

američkih dolara (USD), kako pokazuje slike 6.1., i kao ponajviše kao rezultat privatizacije

velikih poduzeća.

Slika 6.1.: Izravna inozemna ulaganja u gospodarstvo Republike Hrvatske 1993 – 2009. u

mil. USD

Izvor: HNB, Bilten br. 158, travanj 2010, Statistički pregled, Ekonomski odnosi s inozemstvom: stanje međunarodnih ulaganja – svodna tablica

Najveći dio izravnih inozemnih ulaganja bio je usmjeren na bankarski sektor,

telekomunikacije i farmaceutsku industriju, kako pokazuje slika 6.2 i tablica 6.1. Nakon što su

209


Bilas, V. (2006) Poticanje inozemnih izravnih ulaganja i konkurencija među zemljama. U: Grgić, M., ur. Zbornik Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, Vol. 4, No 1, Zagreb: Ekonomski fakultet Zagreb, str. 87 – 100, str. 89

u mil. USD

128

35,3%

11,0%

6,7%6,7%

5,4%

5,2%

4,6%

3,8%

3,4%

2,6% 15,3%

Financijsko posredovanje, osim osiguravajućih društava i mirovinskih fondova

Trgovina na veliko i posredovanje u trgovini

Proizvodnja kemikalija i kemijskih proizvoda

Proizvodnja koksa, naftnih derivata i nuklearnog goriva

Pošta i telekomunikacije

Poslovanje nekretninama

Trgovina na malo; popravak predmeta za kućanstvo

Vađenje nafte i zemnog plina; uslužne djelatnosti

Proizvodnja ostalih nemetalnih mineralnih proizvoda

Hoteli i restorani

Ostale djelatnosti

primile izravna inozemna ulaganja, te djelatnosti nisu imale znatniji utjecaj na povećanje

konkurentske sposobnosti izvoznog sektora.

Glavni je razlog izostanku utjecaja izravnih inozemnih ulaganja na izvozni potencijal, karakter

djelatnosti koje su primile ulaganja: riječ je o tzv. lokalnim, međunarodno neutrživim

sektorima, misleći pritom na telekomunikacijski i bankarski sektor. Kod farmaceutske

industrije riječ je bila o kupnji postojećih tvrtki ili udjela u njima, s neometanim nastavkom

poslovanja, pa nije došlo do nove proizvodnje, dohotka i zapošljavanja. Motiv ulagača krio se

u zauzimanju tržišne pozicije i zatečenog poslovanja i tehnologije. Pozitivno iskustvo s

inozemnim izravnim ulaganjima može se pokazati na primjeru konsolidacije bankarskog

sektora, koja se očitovala u poboljšanju kvalitete i stabilnosti.

Iz slike 6.2. vidljivo je da su spomenuta tri sektora primile 62,1% svih izravnih inozemnih

ulaganja. Ostatak je raspršen na mnoge gospodarske grane.

Slika 6.2. Struktura izravnih ulaganja u Republiku Hrvatsku u razdoblju 1993 – 2009 prema

sektorima

Izvor: HNB, Statistika inozemnih izravnih ulaganja, 9. travanj 2010

Iz tablice 6.1. razvidno je da je najveći pojedinačni dio izravnih inozemnih ulaganja u

Republiku Hrvatsku bio u sektor financija, što je vezano uz privatizaciju i sanaciju i prodaju

bankara. Također visoka ulaganja bilježi sektor telekomunikacije u ukupnom inozemnom

ulaganju, vezano uz privatizaciju Hrvatskih telekomunikacija i ulazak Deutsche Telekoma u

vlasništvo istog. Inozemnim ulagačima zanimljiva djelatnost je proizvodnja farmaceutskih

pripravaka što se veže uz izlazak naše najveće farmaceutske tvrtke na londonsku burzu.

129

Raspad bivše države te rat i ratna događanja s početka 1990-ih godina prošlog stoljeća kao i

nestabilnost u cijeloj regiji i uz to vezana percepcija visokog političkog rizika, glavni su razlozi

koji su strane investitore odvraćali od većih ulaganja u Republiku Hrvatsku.

Tablica 6.1.: Struktura izravnih inozemnih ulaganja u Republiku Hrvatsku u razdoblju 1993 –

2009 prema sektorima

NKD Djelatnost

Razdoblje 1993 – 2009

mil. EUR Udjel

65 Financijsko posredovanje, osim osiguravajućih društava i mirovinskih fondova

8.397,6 35,3%

51 Trgovina na veliko i posredovanje u trgovini 2.621,6 11,0%

24 Proizvodnja kemikalija i kemijskih proizvoda 1.597,5 6,7%

23 Proizvodnja koksa, naftnih derivata i nuklearnog goriva 1.587,9 6,7%

64 Pošta i telekomunikacije 1.278,3 5,4%

70 Poslovanje nekretninama 1.227,8 5,2%

52 Trgovina na malo; popravak predmeta za kućanstvo 1.082,7 4,6%

11 Vađenje nafte i zemnog plina; uslužne djelatnosti 903,0 3,8%

26 Proizvodnja ostalih nemetalnih mineralnih proizvoda 819,3 3,4%

55 Hoteli i restorani 612,6 2,6%

... Ostale djelatnosti 3.647,3 15,3%

Ukupno 23.775,6 100,0%


Političkim uravnoteženjem u ponajprije u Hrvatskoj, a potom i u okolnim zemljama, počeli su

se stjecati uvjeti za veću zainteresiranost inozemnih ulagača za Hrvatsku, čemu je

pogodovala i postignuta razina makroekonomske stabilnosti.

Usprkos spomenutim ostvarenim pretpostavkama, razmjerno nizak stupanj zanimanja

inozemnih tvrtki za ulaganja u Hrvatsku, posebice u usporedbi s nekim zemljama koje su

prošle isti tranzicijsku put kao i Hrvatska, ostalo je obilježje naše gospodarske stvarnosti. To

najbolje potvrđuje činjenica o ukupnim izravnim inozemnim ulaganjima u Hrvatsku u

razdoblju od 1993. godine do kraja 2009. u ukupnom iznosu od 23 milijarde eura211 što ne

predstavlja iznos kojim bi Hrvatska bila zadovoljna.

Tablica 6.2.: Izravna inozemna ulaganja u Republiku Hrvatsku 1992 – 2009. prema

zemljema ulagačima (u mil. EUR)

211

prema podacima Hrvatske narodne banke, 2005.

130

u milijunima EUR Ukupno Udjel

Austrija 6.209,7 26,1%

Nizozemska 4.405,3 18,5%

Njemačka 2.759,3 11,6%

Mađarska 2.307,0 9,7%

Francuska 1.350,9 5,7%

Italija 1.061,5 4,5%

Slovenija 1.060,8 4,5%

Luksemburg 982,5 4,1%

Švicarska 382,3 1,6%

SAD 140,3 0,6%

Ostale zemlje 3.116,1 13,1%

UKUPNO 23.775,6 100,0%


Iz pregleda izravnih inozemnih ulaganja u Republiku Hrvatsku prema zemljama koje su

najviše ulagale, koji daju tablica 6.2. i slika 6.3. vidljivo je da su najveći ulagači u Republiku

Hrvatsku zemlje koje su među najvećim trgovačkim partnerima Hrvatske i s kojima je

Hrvatska povijesno vezana, pa se može zaključiti da su inozemni ulagači skloniji ulagati u

Hrvatsku, ukoliko percipiraju hrvatske prilike kao njima poznate, a temeljeno na geografskoj

blizini i povijesnim vezana, a u sklopu ekspanzije svojih poduzeća na tržišta bivših

socijalističkih zemalja.

Prilikom analize predočenih podataka potrebno je imati na umu da se praćenje inozemnih

izravnih ulaganja za potrebe platne bilance provodi po načelu rezidentnosti trgovačkog

društva koje je izvršilo ulaganje, a ne prema rezidentnosti vlasnika društva, jer se inozemna

trgovačka društva, multinacionalne kompanije, mogu služiti svojim podružnicama koje imaju

sjedišta u različitim zemljama, čime se može objasniti visoko mjesto na listi najvećih ulagača

u Republiku Hrvatsku zemalja poput Luksemburga.

Slika 6.3: Struktura izravnih ulaganja u Republiku Hrvatsku u razdoblju 1993 – 2009. prema

zemljama davateljima

131

26,1%

18,5%

11,6%

9,7%

5,7%

4,5%

4,5%

4,1%

1,6%0,6% 13,1%

AUSTRIJA NIZOZEMSKA NJEMAČKA

MAĐARSKA FRANCUSKA ITALIJA

SLOVENIJA LUKSEMBURG ŠVICARSKA


6.2. Povezanost izravnih inozemnih ulaganja u Republiku Hrvatsku i

izvoza Republike Hrvatske

Od značaja za ocjenu efekata inozemnih izravnih ulaganja na ukupni gospodarski položaj

zemlje i njenu izvoznu konkurentnost, jest pitanje povezanosti inozemnih izravnih ulaganja s

izvozom.

U tu će se svrhu provesti analiza sa svrhom da se utvrdi, ulaže li inozemni ulagač svoja

sredstva u hrvatsko gospodarstvo prevladavajuće zbog podmirenja potreba domaćeg tržišta,

čime je izravan konkurent domaćim tvrtkama, ili poradi izvoza u treće zemlje.

U strukturi izravnih inozemnih ulaganja u Republiku Hrvatsku prevladavaju ulaganja u

uslužne sektore, telekomunikacije i bankarske usluge, pa se samo iz te činjenice može

zaključiti da se kao prevladavjući motiv ulaganja može uzeti podmirenje potreba domaćeg

tržišta, odnosno zauzimanja vodeće pozicije na domaćem tržištu. Nadalje, iz tog se zaključka

nameće zaključak da dosadašnja izravna inozemna ulaganja nisu imala većeg utjecaja na

povećanje izvoza Republike Hrvatske odnosno povećanje izvoza nije proporcionalno slijedilo

inozemna ulaganja. To se najbolje može vidjeti uvidom u strukturu udjela izvoza pojedinih

djelatnosti u ukupnom izvozu, kako pokazuje tablica 6.3. te usporedbom s rezultatima

provedenih ulaganja prema djelatnostima. Prati se razdoblje 2004 – 2008., kao

reprezentativno razdoblje, zbog relativnog visokog rasta izravnih inozemnih ulaganja u

odnosu na sva prijašnja.

132

Tablica 6.3. Struktura izvoza Republike Hrvatske prema NKD-u 2002. u odabranim

godinama 2004 - 2008. u mil USD

u mil. USD Izvoz (apsolutno i relativno) prosječan udjel u

ukupnom izvozu

u razdoblju

2004-2008

2004. 2005. 2006. 2007. 2008.

UKUPNO 8.024,2 100% 8.772,6 100% 10.377 100% 12.364 100% 14.124 100%

A. Poljoprivreda, lov i šumarstvo

110,3 1,4% 117,6 1,3% 161,4 1,6% 292 2,4% 271 1,9% 1,7%

B. Ribarstvo 63,2 0,8% 62,8 0,7% 106 1,0% 90 0,7% 92,7 0,7% 0,8%

C. Rudarstvo i vađenje

157,1 2,0% 241,8 2,8% 467,3 4,5% 317,2 2,6% 374,7 2,7% 2,9%

D. Prerađivačka industrija

7.631,1 95,1% 8.204,3 93,5% 9.489 91,4% 11.551,6 93,4% 13.251,3 93,8% 93,5%

Proizvodnja hrane

i pića 505,4 6,3% 701,0 8,0% 898 8,7% 916,1 7,4% 1.024,1 7,3% 7,5%

Proizvodnja

odjeće; dorada i bojenje krzna

464,0 5,8% 422,8 4,8% 388,4 3,7% 407,2 3,3% 394,5 2,8% 4,1%

Prerada kože,

izrada galanterije i obuće

302,4 3,8% 265,3 3,0% 307,9 3,0% 334,5 2,7% 343,2 2,4% 3,0%

Proizvodnja proizvoda od drva, osim

namještaja

293,1 3,7% 318,7 3,6% 372,7 3,6% 490,8 4,0% 525,5 3,7% 3,7%

Proizvodnja koksa, naftnih

derivata i nuklearnog goriva

741,3 9,2% 892,4 10,2% 1.028,4 9,9% 1.242,9 10,1% 1.386,1 9,8% 9,8%

Proizvodnja

kemikalija i kemijskih proizvoda

717,9 8,9% 829,3 9,5% 906,6 8,7% 1.127,3 9,1% 1.354,3 9,6% 9,2%

Proizvodnja ostalih nemetalnih mineralnih

proizvoda

278,8 3,5% 334,7 3,8% 374 3,6% 461,5 3,7% 548,7 3,9% 3,7%

Proizvodnja

metala 309,5 3,9% 354,2 4,0% 489 4,7% 630,1 5,1% 720,2 5,1% 4,6%

Proizvodnja proizvoda od

metala, osim strojeva I opreme

243,4 3,0% 307,9 3,5% 387,8 3,7% 522,0 4,2% 644,8 4,6% 3,8%

Proizvodnja

strojeva i uređaja 494,8 6,2% 612,1 7,0% 721,1 6,9% 959,3 7,8% 1.116 7,9% 7,2%

Proizvodnja

elektičnih strojeva i aparata

346,0 4,3% 397,4 4,5% 508,2 4,9% 672,3 5,4% 849,9 6,0% 5,0%

Proizvodnja radiotelevizijskih i komunikacijskih

aparata i opreme

462,4 5,8% 363,6 4,1% 337,6 3,3% 412,4 3,3% 422,3 3,0% 3,9%

Proizvodnja ostalih prijevoznih sredstava

1.103,2 13,7% 946,1 10,8% 1.224,4 11,8% 1.462,1 11,8% 1.931,6 13,7% 12,4%

Proizvodnja namještaja, ostala

prerađivačka industrija

346,0 4,3% 399,1 4,5% 460,2 4,4% 532,3 4,3% 465,9 3,3% 4,2%

Izvor: DZS, Statistički ljetopis 2006., 2007. i 2009., vlastita obrada autorice

Iz prikaza u tablici 6.3. isključene su djelatnosti unutar prerađivačke industrije čiji je prosječan

udjel u ukupnom izvozu u razdoblju 2004-2008. iznosio manje od 3%.

133

7,5%

4,1%

9,8%

9,2%

4,6%

7,2%

5,0%

3,9%

12,4%4,2%

Proizvodnja hrane i pića

Proizvodnja odjeće; dorada i bojenje krzna

Proizvodnja koksa, naftnih derivata i nuklearnog goriva

Proizvodnja kemikalija i kemijskih proizvoda

Proizvodnja metala

Proizvodnja strojeva i uređaja, d.n.

Proizvodnja elektičnih strojeva i aparata, d.n.

Proizvodnja radiotelevizijskih i komunikacijskih aparata i opreme

Proizvodnja ostalih prijevoznih sredstava

Proizvodnja namještaja, ostala prerađivačka industrija, d.n.

Iz gornje tablice jasno se vidi struktura izvoza Republike Hrvatske po područjima NKD-a. U

ukupnom izvozu u razdoblju 2004 - 2008. sektor prerađivačke industrije sudjeluje s prosječno

93,5% izvoza od čega najveći udjel imaju proizvodnja ostalih prijevoznih sredstava (12,4%),

proizvodnja koksa, naftnih derivata i nuklearnog goriva (9,8%) te proizvodnja kemikalija i

kemijskih proizvoda (9,2%). Potom slijede proizvodnja hrane i pića (7,5%), proizvodnja

strojeva i urežaja (7,2%) te proizvodnja električnih strojeva i aparata (5%). Usporedimo li

podatke iz tablice 6.3. s podacima iz tablice 6.1. postaje razvidno da izravna inozemna

ulaganja u RH nisu imala za efekt povećanje izvoza, osim u manjem dijelu proizvodnje

kemijskih proizvoda tj. farmaceutske industrije. Inozemni ulagači su se odlučili na ulaganje

ponajprije u sektor telekomunikacija i financijskog poslovanja, koji čine gotovo 40% ukupnih

inozemnih ulaganja u RH i to u kontekstu procesa privatizacije. Njihov cilj, dakle, nije bio

ulaganje u proizvodnju i povećanje konkurentnosti domaće industrije i, posljedično,

povećanje izvoza, već je namjera bila zauzimanje pozicija i udjela na domaćem tržištu. To se

može objasniti tranzicijskim procesima u gospodarstvu tj. pretvorbom društvenog vlasništva

u privatno, čime je profitirao državni proračun. Međutim, izravna inozemna ulaganja ni na koji

način nisu bila usmjeravana u točno definirane sektore gospodarstva koji su od vitalnog

interesa za budući razvoj.

Slika 6.4: Udjeli u ukupnom izvozu Republike Hrvatske 10 djelatnosti koje najviše sudjeluju u

izvozu 2004 – 2008. godine

Izvor: DZS, Statistički ljetopis 2006., 2007. i 2009., obrada autorice

Usporedbom podataka o izvozu Republike Hrvatske po sektorima, lako se dade zaključiti da

kretanje izvoza nije u značajnoj korelaciji s izravnim inozemnim ulaganjima.

134

Nameće se zaključak da nije postojala odgovarajuća strategija razvoja koja bi definirala

mjesto i ulogu izravnih inozemnih ulaganja i izvoza, niti su ta ulaganja bila na bilo koji način

usmjeravana u one sektore koji bi najviše potaknuli rast izvoza.

Poznat je primjer Republike Irske koja je upravo usmjeravanjem inozemnih ulaganja u točno

određene sektore koji su prethodno bili definirani kao prioriteti, postigla izuzetno dobre

rezultate u vlastitom gospodarskom razvoju.

6.3. Politika privlačenja inozemnog kapitala i investicijska klima

Izvori financiranja u zemljama u razvoju, kao i tranzicijskim gospodarstvima, nedovoljni su za

financiranje investicija koje bi potakle održivi ekonomski rast. Najočigledniji razlog tome

počiva u tradicionalnoj nesklonosti bankovnog sektora riziku te nerazvijena tržišta kapitala.

Izravna inozemna ulaganja su se u gospodarstvima u tranziciji pokazala kao stabiliniji izvor

financiranja od bilo kojeg drugog oblika priljeva inozemnog kapitala212. Posebna važnost

izravnih stranih ulaganja za zemlje središnje i istočne Europe proizlazi iz uvoza proizvodnog i

organizacijskog znanja inozemnih tvrtki, što je od visoke važnosti u restrukturiranju

gospodarstava u tranziciji prema konkurentnijem gospodarskom sustavu. Osim toga,

postojanje inozemnog ulagača nerijetko podrazumijeva i lakši pristup drugim tržištima.

Općenito, međunarodni rizik i rangiranje zemlje prema stupnju ostvarenih reformi pozitivno

su korelirani s obujmom izravnih inozemnih ulaganja koji zemlja uspije ostvariti.

Nositelji izravnih inozemnih ulaganja većinom su multinacionalne kompanije koje privlači

veličina tržišta, razina realnog dohotka i obrazovanja radnika, razvijenost infrastrukture,

politička i makroekonomska stabilnost. Liberalizacija vanjske trgovine smanjila je značaj

veličine tržišta kao faktora privlačenja ulaganja, pa su inozemni ulagači u potrazi za

izvoznom bazom, fokusirani na relativni trošak proizvodnje213.

Istraživanja o konkurentnosti naglašavaju važnost kreiranja i primjene poticaja u svrhu

povećanja privlačnosti zemlje inozemnim investitorima, a na primjerima nekih zemalja, poput

Irske i Singapura, jasno se vidi pozitivna veza između ulaska inozemnih ulagača i

212

Cvijanović, V. i Kušić, S. (2002) Izravna strana ulaganja kao izvori financiranja investicija: usporedna analiza tranzicijskih ekonomija s primjerom Republike Hrvatske. U: Financijska teorija i praksa Br. XXVI (4). Institut za javne financije, str. 879 – 893, str. 880 213

Bilas, V. (2006) Poticanje inozemnih izravnih ulaganja i konkurencija među zemljama. U: Grgić, M., ur. Zbornik Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, Vol. 4, No 1, Zagreb: Ekonomski fakultet Zagreb, str. 87 – 100, str. 88

135

konkurentskog položaja zemlje214. Pritom treba imati na umu da primjena poticaja iziskuje

visoka sredstva za domaću vladu.

Kako je pokazano u prethodnom poglavlju, potencijal izravnih inozemnih ulaganja u

Hrvatskoj je nedovoljno iskorišten, što najbolje dokazuje njegova koncentracija u tri

neproizvodno i neizvozno orijentirane djelatnosti: bankarsku, farmaceutsku i

telekomunikacije. Razlozi će se, osim u ranijim poglavljima prikazanom nepovoljnom

makroekonomsko-političkom okruženju, pronaći u brojnim administrativnim ograničenjima

odnosno slabostima njihove primjene u praksi i nepostojanju strategije njihova privlačenja i

usmjeravanja i u općoj investicijskoj klimi.

6.3.1. Politika privlačenja inozemnog kapitala

Kako je struktura priljeva inozemnog kapitala po djelatnostima za Hrvatsku u smislu

izravnog djelovanja na rast proizvodnje i zapošljavanje nepovoljna, nameće se zaključak da

je potrebno na određen način poticati investicije, osobito strane, u onim sektorima

gospodarstva koji imaju potencijala za restrukturiranje, modernizaciju i povećanje izvoza.

Zbog toga mnoge zemlje politikom ciljaju djelatnosti za koje smatraju da su im od posebne

važnosti, pri čemu se pod „ciljanjem“ smatra napor za pomicanjem alokacije financijskih

sredstava za investicije u korist industrija za koje se smatra da privatni sektor premalo

investira215. Pritom se postavlja pitanje koje djelatnosti treba ciljati odnosno koji su kriteriji

izbora. Krugman216 svrstava kriterije ciljanja u dvije skupine, od kojih prvu naziva popularnim

kriterijima, a drugu sofisticiranijima. U popularne kriterije spadaju tako visoka dodana

vrijednost po radniku, povezanost s ostatkom ekonomije, perspektiva buduće međunarodne

konkurentnosti i ciljanje inozemnih vlada. O potrebi ciljanja se vode rasprave, budući su neki

teorijski nalazi217 pokazali da barem dva od njih, ciljanje djelatnosti s visokom dodanom

vrijednošću i ciljanje djelatnosti kao odgovor na ciljanje inozemnih vlada, mogu biti

kontraproduktivni. Pomicanje radne snage prema djelatnostima koje stvaraju višu dodanu

vrijednost prema radniku, značilo bi viši nacionalni dohodak, kada se ne bi mijenjali ostali

uvjeti. Naime, ovakvo pomicanje radne snage u djelatnosti s višom dodanom vrijednošću

zahtijevalo bi veća ulaganja u kapital i znanje po radniku. Kad bi država provodila politiku

214

Grgić, M., Bilas, V. i Franc, S. (2010) Poduzetništvo u međunarodnoj trgovini. Zagreb: Sinergija nakladništvo, str. 89 215

Grgić, M. i Bilas, V. (2008) Međunarodna ekonomija, Zagreb: Lares Plus, str. 204 216

Krugman, P. R. (1983), Targeted Industrial Policies: Theory and Evidence, Federal Reserve Bank of Cansas City, str. 123 - 155 217


136

poticanja investicija u djelatnostima s višom dodanom vrijednošću, a da ne povećava ukupnu

stopu investiranja, i uzevši u obzir da te djelatnosti imaju višu kapitalnu opremljenost rada

nego ostale djelatnosti, kao rezultat imali bismo da nalaz da dane investicije zapošljavaju

manje ljudi. Usporavanje rasta stope zaposlenosti uskoro bi rezultiralo i smanjenjem stope

ekonomskog rasta, budući bi efekt usporenog rasta zaposlenosti bio snažnijim od efekta

rasta proizvodnosti, a u dugom roku bi se očitovalo i u nižoj proizvodnosti u svakom sektoru i

vjerojatno nižem outputu po radniku u cijelom gospodarstvu218. Isto tako, ciljanje djelatnosti

kao odgovor na ciljanje strane vlade, iako korišten kao jedan od najutjecajnih argumenata,

doveo bi do pada cijena na tržištu proizvoda te djelatnosti.

I druga su dva kriterija također osporavana. Argument poticanja povezanih industrija

osporava se zaključkom da, iako neka djelatnost osigurava inpute u druge djelatnosti, ne

znači sama po sebi da se u nju nedostatno investira.

Unutar sofisticiranih kriterija, politika ciljanja mogla bi biti u službi domaćim poduzećima kako

bi igrali svoju stratešku igru, primjerice vladinim subvencijama koje podupiru agresivnu

cjenovnu politiku, no i taj argument u praksi može podbaciti, ukoliko tržišna utakmica rezultira

preniskim izvoznim cijenama219.

Različiti oblici izravnih inozemnih ulaganja-a imaju različite učinke, pa se u politici poticanja i

privlačenja treba uzeti tu činjenicu u obzir pri predlaganju dugoročnih mjera poticanja izravnih

inozemnih ulaganja.

Učinci izravnih inozemnih ulaganja220 uvelike se razlikuju ovisno o tome jesu li ulaganja u

obliku greenfield investicija, preuzimanja i spajanja strane tvrtke ili joint ventures221. Izravna

inozemna ulaganja trebalo bi poticati na nacionalnoj i subnacionalnoj razini. Državna vlast

također treba pratiti vremenski raspored priljeva izravnih inozemnih ulaganja, jer prevelik

priljev u prekratkom roku može imati negativan utjecaj na platnu bilancu zbog porasta

vrijednosti domaće valute. Ekonomska politika treba biti usklađena s dugoročnom strategijom

zemlje koja uzima u obzir zatečeno stanje i postojeće mogućnosti.

Na primjeru Hrvatske možemo zaključiti da su izravna inozemna ulaganja bila više

usmjerena u primarne sektore, radi korištenja domaćih resursa i osvajanja domaćeg tržišta

218



Cvijanović, V. i Kušić, S. (2002) Izravna strana ulaganja kao izvori financiranja investicija: usporedna analiza tranzicijskih ekonomija s primjerom Republike Hrvatske U: Financijska teorija i praksa Br. XXVI (4), Institut za javne financije, str. 879 – 893, str. 890 221

Zschiedrich, H. (2001) Direktinvestitionen als Hoffnungsträger im EU-Beitrittsprozess mittelseuropäischen Wirtschaften, U: Osteuropa-Wirtschaft, 45. Jhg., Heft 3/2001, Deutsche Gesellschaft für Osteuropakunde, Berliner Wissenschafts-Verlag, str. 205 – 216

137

kao posljedica uvozno-supstitutivne strategije, nego li u izvozne sektore, u sklopu

proizvodno-izvozne strategije.

Poticaji izravnim inozemnim ulaganjima mogu biti porezni, financijski i ostali poticaji. Glavni

cilj poreznih poticaja je smanjenje poreznog tereta inozemnim ulagačima. Porezni poticaji

mogu biti različiti, ovisno temelje li se na dobiti, kapitalim ulaganjima, radnoj snazi, prodaji,

uvozu ili izvozu222 . Ukoliko se temelje na dobiti, riječ je o smanjenju poreza na dobit,

stvaranju poreznih oaza ili mogućnosti da se nastali gubici otpisuju na teret dobiti prethodnog

ili budućeg razdoblja. Ukoliko se temelje na kapitalnim ulaganjima, najčešće je riječ o

ubrzanoj amortizaciji ili dopuštanju ulaganja ili reinvestiranja. Poticaji se mogu temeljiti na

radnoj snazi smanjenjem obveznih socijalnih doprinosa ili oprezivog dijela plaće. Poticaji

temeljeni na prodaji omogućuju smanjenje poreza na dobit u omjeru s ukupnom prodajom.

Poticaji temeljeni na uvozu omogućuju oslobađanje od plaćanja uvoznih davanja na

kapitalna dobra, opremu i sirovine. Poticaji temeljeni na izvozu oslobađaju od plaćanja

izvoznih davanja ili preferencijalno tretiraju prihode nastale na izvozu.

Financijski poticaji podrazumijevaju izravno odobravanje sredstava poduzećima u

financiranju ulaganja koja uključuju visoke komercijalne rizike i to putem državnih subvencija,

subvencioniranih kredita i državnih udjela u financiranju ulaganja223.

U ostale vrste poticaja spadaju subvencioniranje dijela potrebne infrastrukture za ulaganja

poput zemljišta, zgrada, cesta, telekomunikacija, struje, vode ili subvencioniranje troška

pojedinih usluga, poput izrade studija, istraživanja tržišta i sl.

Poticaji se mogu dodjeljivati uvjetno, u skladu s poslovnim uspjehom poduzeća, ili

bezuvjetno. Dok je u razvijenim zemljama raširenija uporaba financijskih u odnosu na

fiskalne poticaje, koji su manje fleksibilni i uključuju složenije postupke, suprotan je slučaj

kod nerazvijenih zemalja, gdje se više koristi porezni poticaji, uslijed nedostatnih sredstava

za financijske poticaje.

Porezni i financijski poticaji razlikuju se i po tome što se financijski poticaji direktno 224

odražavaju na novčani tijek i likvidnost poduzeća kojima se dodjeljuju te ne ovise o budućoj

uspješnosti poslovanja ukoliko se dodjeljuju bezuvjetno, dok su, s druge strane, porezni

poticaji u izravnoj vezi s ostvarenom dobiti.

Kako danas vlada konkurencija među zemljama za privlačenje izravnih inozemnih ulaganja,

tako veličina i karakter poticanja može imati pozitivne i negativne efekte na domaće i

međunarodno blagostanje. Negativni efekti nastaju ukoliko vladin paket mjera za poticanje

222




138

ulaganje donosi veće troškove nego koristi za domaće gospodarstvo ili kad se vlade oslone

na primjenu neefikasnih instrumenata poticaja225.

Struktura poticaja treba pratiti strategiju gospodarskog razvoja zemlje te treba biti usklađena

sa sveukupnom ekonomskom politikom.

Važan pozitivan signal privatnim ulagačima, bez obzira na njihovo porijeklo, jesu državna

ulaganja na određenoj lokaciji koja su odraz političke volje i pokazatelj sigurnost i zaštite

potencijalnih ulagača.

Zbog nedostatne štednje za pokretanje novih proizvodnji, sve su tranzicjiske zemlje,

uključivši Hrvatsku, prepoznale važnost privlačenja inozemnog kapitala, rezultat čega je

Zakon o poticanju ulaganja (NN 138/06 i NN 61/11) koji je prvi put donesen 2000. Zakon o

poticanju ulaganja definira određene povlastice za strane ulagače, s izuzećima ovisno u

visini ulaganja i osiguranju zapošljavanja određenog broja zaposlenika.

Zakon o poticanju ulaganja predviđa različite porezne i carinske povlastice, potpore za

troškove otvaranja novih radnih mjesta i troškove usavršavanja povezanih s ulaganjem, te

poticajne mjere za istraživanje u razvoj i poticajne mjere za velike projekte ulaganja –

projekte ulaganja od značajnog gospodarskog interesa.

Carinske povlastice omogućavaju inozemnom ulagaču uvoz opreme bez plaćanja carinskih

davanja (osim za osobnih vozila sa zapreminom motora vecom od 1500 kubičnih

centimetara), koje regulira Carinska tarifa226.

Porezne povlastice izražene su kao umanjenje stope poreza na dobit u razdoblju do 10

godina, od godine početka ulaganja, odobravaju se inozemnim ulagačima za nova ulaganja i

to do vrijednosti samog ulaganja. Te su povlastice uvjetovane visinom ulaganja i brojem

otvorenih radnih mjesta povezanih s ulaganjem, unutar razdoblja od tri godine od stjecanja

statusa primatelja povlastice, i to227:

a) Za ulaganja u visini protuvrijednosti kuna do 1,5 milijuna eura, stopa poreza na dobit

umanjuje se za 50% od propisane stope, uz uvjet otvaranja najmanje 10 novih radnih

mjesta;

b) Za ulaganja u visini protuvrijednosti kuna od 1,5 do 4 milijuna eura, stopa poreza na

dobit umanjuje se za 65% od propisane stope, uz uvjet otvaranja najmanje 30 novih

radnih mjesta;

225


Zakon o poticanju ulaganja (NN 138/06 i NN 61/11), čl. 6 227

Zakon o poticanju ulaganja (NN 138/06 i NN 61/11), čl. 4

139

c) Za ulaganja u visini protuvrijednosti kuna od 4 do 8 milijuna eura, stopa poreza na

dobit umanjuje se za 85% od propisane stope, uz uvjet otvaranja najmanje 50 novih

radnih mjesta;

d) Za ulaganja u visini protuvrijednosti kuna preko 8 milijuna eura, stopa poreza na dobit

umanjuje se za 100% od propisane stope, uz uvjet otvaranja najmanje 75 novih

radnih mjesta.

Poticaji ulagačima, za koje postoji zakonsko uporište, u praksi su se iznimno teško

ostvarivala. To se vidi iz činjenice da je Uredba o sadržaju izvješća za korištenje poticajnih

mjera, poreznih i carinskih povlastica te načinu njihova ostvarivanja objavljena tek godinu

dana nakon prvog donošenja Zakona. Također, zakonom nisu definirani rokovi isplate

poticajnih mjera što je imalo dodatni negativan utjecaj na ulagače.

Velikim projektom ulaganja, odnosno projektom ulaganja od značajnog gospodarskog

interesa smatraju se projekti ulaganja koji predstavljaju veliku gospodarsku aktivnost, kao što

je izgradnja nove tvornice ili industrijskog postrojenja, pokretanje nove gospodarske

djelatnosti, kao i razvoj novih tehnologija, te kojima vrijednost ulaganja u dugotrajnu imovinu

nositelja poticajnih mjera iznosi u protuvrijednosti kuna najmanje 15 milijuna eura uz uvjet

otvaranja najmanje 100 novih radnih mjesta povezanih s ulaganjem, počevši od isteka prve

godine ulaganja228.

Za velike projekte ulaganja u područjima Republike Hrvatske u kojima registrirana stopa

nezaposlenosti iznosi preko 20%, odobrava se i bespovratna novčana potpora u iznosu do

5% troškova ulaganja u dugotrajnu imovinu, u ukupnom maksimalnom iznosu

protuvrijednosti kuna do 1 milijun eura, uz uvjet da udjel ulaganja u proizvodnoj opremi iznosi

minimalno 40% od ukupne vrijednosti ulaganja, a barem polovica opreme mora biti visoke

tehnologije.

U ovaj paket mjera mogu se svrstati i olakšice za obavljanje djelatnosti unutar slobodnih

zona. U prethodnom su desetljeću inače smanjene stope poreza na dobit s 35 na 20%229, te

su regulirani porezni poticaji za osnivanje poduzeća u područjima posebnog državnog

228

Zakon o poticanju ulaganja (NN 138/06 i NN 61/11), čl. 12 229

Kersan – Škabić, I. (2005) Determinante konkurentnosti hrvatskog robnog izvoza, U: Ekonomija / Economics, Br. 12 (1), Zagreb: Rifin, str. 79 – 99, str. 85

140

interesa u vidu visokih olakšica na plaćanje poreza na dobit u trajanju od 10 godina230. Daljnji

je prijedlog oslobađanje od poreza na reinvestiranu dobit231.

6.3.2. Investicijska klima

Čimbenici koji snažno, a ponekad od presudnog značaja, utječu na privlačnost zemlje za

izravna inozemna ulaganja, a nisu sadržani u sklopu zakonske regulative koja izrijekom ima

svrhu poticati inozemna ulaganja, nalaze se u području smanjivanja prepreka inozemnim

ulaganjima, tretmanu i zaštiti inozemnih ulagača te promociji232.

Prepreke inozemnim ulaganjima smanjuju se uklanjanjem ograničenja na osnivanje i

djelovanje inozemnih tvrtki odnosno nediskriminacijskim pristupom prema inozemnim

ulagačima u odnosu na domaće. Tako neke zemlje reguliraju vlasničke udjele inozemnih

ulagača u pojedinim sektorima koji su ocijenjeni kao od posebne važnosti, poput bankarskog

sektora, medija, proizvodnje nekih specijalnih proizvoda i sl. 233. Kod odobravanja ulaganja

inozemni ulagač može naići na prepreke u vidu uvjeta koje postavlja zemlja primateljica

ulaganja, poput uvjeta zapošljavanja određenog broja ljudi, korištenja domaćih dobavljača,

minimalog udjela izvoza, transfera tehnologije i sl. Zemlja primateljica ulaganja može imati

određene restrikcije prema plaćanju dividendi ili isplatama naknada inozemnim ulagačima.

U nerazvijenim zemljama kao redovita prepreka pojavljuje se relativno visoka razina

korupcije te zamršeni i dugotrajni administrativni postupci. Ulagači nastoje zaobilaziti zemlje

s visokom stopom korupcije ili se odlučuju za ulaganje nađu li pouzdanog lokalnog partnera,

koji poznaje prilike u zemlji.

Administrativni problemi, ukoliko postoje, odražavaju se jednako i na domaća i inozemna

ulaganja, poput procedura u kupnji zemljišta (često vezanim uz nepostojanje prostornih

planova te neažuriranih zemljišnih knjiga), ishođenja građevinskih, lokacijskih i uporabnih

dozvola, izdavanja radne dozvole, priključaka na komunalnu infrastrukturu i sl.

230

Zakon o porezu na dobit NN 177/04, Zakon o porezu na dohodak NN 177/04, Zakon o otocima NN 34/99, 32/02, Zakon o područjima posebne državne skrbi NN 26/03, Zakon o brdsko-planinskim područjima NN 12/02, 117/03 231

Družić, G. (2007) Gospodarski razvoj Hrvatske i EU, U: Ekonomija / Economics, Br. 14 (1), Rifin, str. 1- 54, str. 11 232


Dević, S. (2008) Usmjerena izravna strana ulaganja kao model rasta izvoza Republike Hrvatske. Magistarski rad. Zagreb: Ekonomski fakultet Zagreb, str. 110

141

Jedna od prepreka inozemnim ulagačima u Hrvatskoj nalaze se u zakonskoj regulativi, poput

Zakona o radu (NN 149/09) koji regulira trajanje radnog tjedna, prekovremeni rad, uvjete

rada, otkaz i sl., bez obzira što se odredbe tih zakona u praksi nerijetko zaobilaze. Kao

prepreka dolaze do izražaja kod ulagača iz SAD i Azije, koji smatraju da hrvatski radnici

uživaju preveliku zaštitu, posebice kod otkazivanja radnog odnosa od strane poslodavca.

Slijedeći problem inozemnim ulagačima jest pitanje stjecanja i zaštite vlasništva nad

nekretninama i s tim povezanim ostalim preprekama, u vidu ishođenja odgovarajućih dozvola

i priključaka za ostvarenje ulaganja. Ti problemi proizlaze iz neažuriranih zemljišnih knjiga i

nepostojanja prostornih planova, te će, iako je vlada krenula u otklanjanje tog problema, jođ

neko vrijeme potrajati zbog dugotrajnosti procesa.

Najopsežniju studiju administrativnih prepreka u Hrvatskoj proveo je Foreign Investment

Advisory Service (FIAS)234 još 2000. na zahtjev Ministarstva gospodarstva. Ova studija je

proces ulaganja razdijelila u četiri dijela: ulazna procedura, osnivanje tvrtke, procedure

vezane uz lokaciju i procedure vezane uz poslovanje. Studija je ocijenila da ulazne

procedure za inozemnog ulagača (izdavanje poslovne vize i radne dozvole) traju predugo, uz

niz nedorečenosti i nedostatka koordinacije nadležnih institucija235. Ocjenu predugog trajanja

dobio je postupak osnivanja i upisa tvrtke, te složenosti postupaka vezanih uz kupnju

zemljišta i stjecanje odgovarajućih dozvola na izabranoj lokaciji. Jedno rješenje problema

vezanih uz lokaciju i početak poslovanja pronađeno je u izgradnji poslovnih zona, područja

koja su u potpunosti infrastrukturno opremljena.

Primjeri zaštite inozemnih ulagača su razna pravila o kompenzacijama u slučaju izvlaštenja

ili nacionalizacije i sl.

Iako Hrvatska dijeli s većinom potencijalnih zemalja davateljica ulaganja pripadnost

zapadnom kršćanskom kulturnom krugu, te sa zemljama Istočne Europe dijeli naslijeđe

socijalističkog samoupravnog sustava i centralno-planskog gospodarstva, doduše u nešto

liberalnijem obliku, nalazi se u posebnom položaju u odnosu na ostale zemlje u okruženju.

Stoga se slijedećom preprekom može smatrati poslovna kultura. Rat i daleko suboptimalno

provedena privatizacija nisu pozitivno utjecali na stvaranje poželjnog tržišta rada, poslovne

kulture vlasnika i upravljača poduzeća kao i djelatnika i dužnosnika državne administarcije.

Naslijeđe bivšeg političkog i gospodarskog sustava očituje se u očekivanju ljudi da je država,

odnosno sustav, dužan brinuti o zapošljavanju svakog pojedinca, rješavati probleme

financiranja poduzeća i nalaženja tržišta za svoje proizvode. Takvo shvaćanje ne inducira

spremnost na stalno učenje, motiviranost i proaktivnost, a uz posljedice ratnih trauma,

234

FIAS je zajednička služba International Finance Corporation i Svjetske banke. 235

Dević, S. (2008) Usmjerena izravna strana ulaganja kao model rasta izvoza Republike Hrvatske. Magistarski rad. Zagreb: Ekonomski fakultet Zagreb, str. 113

142

pojačava strahove i nezadovoljstvo u neizvjesnim poslovnim situacijama. Kako je otkaz

ugovora o radu radnoj snazi koja ne zadovoljava potrebe inozemnih ulagača za motiviranom

radnom snagom otežano, to ovakva situacija prisilnog vođenja socijalne politike zemlje

primateljice ulaganja za inozemnog ulagača predstavlja ozbiljnu prepreku.

Promocija podrazumijeva stvaranje imidža zemlje povoljne za investiranje, promptnost i

susretljivost u davanju informacija o investicijskim mogućnostima i savjetovanje.

Ulaganje izvan granica vlastite zemlje za ulagača znači dodatne rizike, ponajprije, stoga što

se tvrtka pojavljuje u okruženju s drukčijim zakonodavstvom, poslovnom kulturom i

običajima, političkim prilikama, prilikama u gospodarstvima, te mogućom diskriminacijom.

Okolnost koja predstavlja barijeru ulaganju prije samog ulaganja, nakon početka ulaganja

može postati rizikom. Stoga je nužna preporuka za tvrtku koja planira ulagati u inozemstvo

unaprijed se upoznati s uvjetima u zemlji u koju investira.

Subjekti u zemlji primateljici ulaganja moraju biti svjesni rizika s kojima se susreću inozemni

ulagači, ukoliko su zainteresirani da ih privuku, što se osobito odnosi na kreatore

ekonomskih politika.

Glavni rizici vezani uz izravna inozemna ulaganja su ekonomski rizik, rizik transfera kapitala,

rizik inozemnog tečaja, lokacijski rizik, politički rizik, društveni rizik. Ekonomski rizik

podrazumijeva se rizik promjene ekonomske strukture i ponašanja zemlje domaćina kao i

pojava nestabilnosti, visokih deficita i inflacije. Poput ostalih rizika, i ekonomski rizik može

odvratiti inozemnog ulagača od ulaganja236. Unutar zemlje domaćina može doći do naglih

zaokreta u fiskalnoj, monetarnoj ili politici ekonomskih odnosa s inozemstvom. Okolnosti koje

u početku bile prednosti investiranja mogu se promijeniti i učiniti investiciju neprofitabilnom,

poput iscrpljivanja prirodnih resursa, promjene ponude radne snage. Promjena monetarna

politika i poitika deviznog tečaja mogu promijeniti prihode investitora. U svrhu sagledavanja

ekonomskog rizika neke zemlje najčešće se promatraju kategorije kao što su fiskalna i

monetarna politika, vanjski dug, trošak vladine administracije, otvorenost nacionalnog

gospodarstva i sl.

Rizik transfera kapitala odnosi se na moguće uvođenje restrikcija zemlje domaćina na

kretanje kapitala čime inozemnoj tvrtci može biti onemogućena repatrijacija zadržane dobiti ili

dividendi. Jedan od rizika s kojima se suočava inozemni investitor je i politički rizik koji

donosi ulaganje u neku zemlju. Rat, vojni puč, socijalni nemiri, zapljena imovine, terorizam te

diskriminacija od strane vlade su događaji koji svakako mogu utjecati na inozemnog

investitora, smanjujući vrijednost njegovog vlasništva, mogućnost ostvarivanja povrata na

236

Schneider, F., Frey B.S. (1985) Economic and Political Determinants of Foreign Direct Investment, U: World Developement, Vol. 13/2, Amsterdam: Elsevier, str. 161-175

143

investiciju. Za procjenu političkog rizika potrebno je analizirati političke odnose u zemlji,

razumjeti povijest zemlje i razmotriti postojeće i potencijalne konflikte. U procjeni vjerojatnosti

investitor se može koristiti poslovnim izvješćima o zemlji, prikupljenim podacima iz dnevnog

tiska i televizije, iz kontakata sa zaposlenicima i dobavljačima koji se nalaze u zemlji

domaćinu, prijašnjim iskustvima i sl. odnosno postoje brojni čimbenici koje je potrebno uzeti

u obzir prilikom procjene rizika.

Prema komparativnim istraživanjima 237 Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD) i

Svjetske banke o općoj investicijskoj klimi, Hrvatska se nalazi pri dnu ljestvice tranzicijskih

zemalja, ispred Rumunjske i Bugarske. Takvoj ocjeni najviše pridonosi nedovoljna

učinkovitost pravosuđa i nestabilnost zakona koji su podložni čestim promjenama. U istim

istraživanjima najčešće se spominjalo administrativne zapreke, posebice nedovoljnu

transparentnost te dug i složen postupak podnošenja i odobravanja molbi238. Neke od tih

teškoća naveli su njemački ulagači u Hrvatskoj u publikaciji Njemačko-hrvatske gospodarske

komore u Zagrebu 239 . U spomenutoj su publikaciji kritizirali neuspjehe i neučinkovitost

mjerodavnih tijela i sudova u mnogim predmetima o poštovanju međunarodnih ugovora,

ugovora o zaštiti ulaganja i ugovora o dvostrukom oporezivanju. Administracija često nije bila

u stanju provesti zakonodavne odredbe. Drugi čimbenik nesigurnosti bili su zastarjeli katarski

registri, zbog kojih je teško utvrditi stvarnog posjednika odnosno vlasnika. Također su

naglasili ovisnost države o pojedinim interesnim skupinama kao vrlo bitan razlog

neodlučnosti inozemnih ulagača za ulazak na hrvatsko tržište. Neki autori smatraju240 da bi

se prema ulagačima trebalo odnositi ljubaznije i olakšati im investicije u Hrvatsku te ne

dopustiti da se susreću s problemom korupcije lokalnih dužnosnika.

Za poboljšanje investicijske klime potrebno je pospješiti učinkovitost administracije, suzbijati

korupciju i dugoročno poboljšati infrastrukturu, jer su to odrednice koje imaju ključnu važnost

pri odlučivanju inozemnih ulagača o odabiru lokacije.

237

EBRD, Ost-West Kontakt, 2000b, Investoren müssen warten http://www.owc.de/owc/archiv/kroatien/beitrag9.htm (1.4.2010) 238

Clement, H. i Knogler, M. (2001) Möglichkeiten der wirtschaftlichen Zusammenarbeit zwischen Bayern und Kroatien, Gutachten im Auftrag des Bayerischen Staatsministeriums für Wirtschaft, Verkehr und Technologie, Arbeiten aus dem Osteuropa - Institut München, Working Papers Nr. 233, Osteuropainstitut München, str. 6 239

usp. Cvijanović, V. i Kušić, S. (2002) Izravna strana ulaganja kao izvori financiranja investicija: usporedna analiza tranzicijskih ekonomija s primjerom Republike Hrvatske U: Financijska teorija i praksa Br. XXVI (4), Institut za javne financije, str. 879 – 893, str. 889 240

usp. Cvijanović, V. i Kušić, S. (2002) Izravna strana ulaganja kao izvori financiranja investicija: usporedna analiza tranzicijskih ekonomija s primjerom Republike Hrvatske. U: Financijska teorija i praksa Br. XXVI (4), Institut za javne financije, str. 879 – 893 , str. 889

144

7. USPOREDBA DETERMINANTI IZVOZNE KONKURENTNOSTI

S ODABRANIM ZEMLJAMA U OKRUŽENJU

Konkurentnost neke zemlje može se promatrati kao njezin položaj na međunarodnom tržištu

u usporedbi s položajem drugih zemalja sličnog stupnja gospodarskog razvoja. Država i

nacionalni uvjeti su važan čimbenik međunarodne konkurentnosti. Michael Porter otkriva

četiri svojstva nacionalnog gospodarstva koja utječu na stvaranje konkurentnosti zemlje i

poduzeća koja u njoj djeluju: faktorski uvjeti, uvjeti potražnje, strategija i struktura

konkurencije te prateće i povezane industrije241. Proces gospodarskog razvoja utječe na

promjene u jačini utjecaja pojedinih faktora rasta.

S obzirom na značenje pojedinih faktora rasta, Porter razlikuje tri skupine zemalja. Prva

skupina obuhvaća zemlje koje konkuriraju radnom snagom i prirodnim bogatstvima, pa

njihova poduzeća konkuriraju niskom cijena i uglavnom prodaju primarne proizvode i

proizvode niže tehnologije. Te su zemlje ovisne o uvozu više tehnologije i spadaju u red

nedovoljno razvijenih zemalja.

Drugu skupinu zemalja čine srednje razvijene zemlje, koje karakterizira viši stupanj

efikasnosti investicija, pa one prodaju proizvode srednje razvijenih tehnologija.

Treća skupina zemalja zasniva rast na inovacijama, pa poduzeća konkuriraju visokim

tehnologijama, novim i jedinstevnim proizvodima. Riječ je o visoko razvijenim zemljama, u

kojima je dominantnan uslužni sektor, razvijen znanstveno-istraživački rad i globalna

orijentacija te su plaće više nego li u dvije prethodne skupine zemalja242.

Zadnjih 50 godina dogodile su se značajne promjene u značaju faktora gospodarskog

razvoja. Dok se prije pedesetak godina konkurentnost zasnivala na razvoju proizvoda ne bi li

se postigla komparativna prednost, danas je od primarnog značaja razumijevanje tržišnog

položaja za povećanje konkurentnosti i tržišnog udjela na međunarodnim tržištima, pa se

govori o kolaboracijskoj i adaptivnoj prednosti. Novi čimbenici konkurentnosti su fleksibilnost,

integracija, koordinacija i inovacije.

241


Grgić, M., Bilas, V. i Franc, S. (2010) Poduzetništvo u međunarodnoj trgovini. Zagreb: Sinergija nakladništvo, str. 91

145

Svjetski ekonomski forum (engl. World Economic Forum, WEF) i Institut za razvoj

menadžmenta (engl. Institut for Management Developement) na godišnjoj razini mjere

nacionalnu konkurentnost zemalja. U tu je svrhu kreiran indeks rasta konkurentnosti (engl.

Growth Competitiveness Index – GCI), koji uključuje 155 kriterija agregiranih u osam faktora

konkurentnosti: 1. otvorenost gospodarstva međeunarodnoj trgovini i financijama, 2. uloga

državnog proračuna i regulacija, 3. razvoj financijskih tržišta, 4. kvaliteta infrastrukture, 5.

kvaliteta tehnologije, 6. kvaliteta poslovnog upravljanja, 7. fleksibilnost tržišta rada, te 8.

kvaliteta pravnih i političkih institucija. Pritom se zemlje dijele u dvije skupine: gospodarstva u

kojima su inovacije ključne za postizanje rasta, te gospodartsva koje ostvaruju rast

preuzimajući tehnologiju od prve skupine zemalja. Podjela je temeljena prema pragu od 15

patenata na miijun stanovnika.

Indeks rasta konkurentnosti uzima makroekonomske kriterije, dok indeks poslovne

konkurentnosti (engl. Business Competitiveness Index – BCI) pokazuje konkurentnost

nacionalnog gospodarstva koji mjeri mogućnost nacionalnog prosperiteta ovisno o razini

BDP-a per capita. Svjetski ekonomski forum objedinio je ova dva indeksa u indeks globalne

konkurentnosti definirajući konkurentnost kao skup institucija, faktora i politika koji određuju

stupanj proizvodnosti zemlje.

Dvanaest stupova konkurentnosti prema Forumu su: 1. institucije (pri čemu se prekomjerna

birokracija spominje kao najčešća barijera), 2. infrastruktura (promet, opskrba energijom,

telekomunikacijska mreža), 3. makorekonomska stabilnost, 4. zdravstvo i osnovno

obrazovanje, 5. visoko obrazovanje i usavršavanje, 6. efikasnost tržišta robe, 7. efikasnost

tržišta rada, 8. sofisticiranost financijskog tržišta, 9. tehnološka opremljenost i apsorpcijski

kapacitet, 10. veličina tržišta (u smislu da veličina zemlje predstavlja veličinu tržišta i uvjetuje

korištenje ekonomije obujma), 11. poslovna sofisticiranost, 12. inovacije.243

Temeljem ključnih elemenata konkurentnosti zemlje su podijeljene u tri skupine. Prvu

skupinu čine faktorski usmjerene zemlje koju konkurentnost baziraju na institucijskom okviru,

infrastrukturi, makroekonomskoj stabilnosti, zdravstvu i osnovnom obrazovanju. Drugu

skupine čine zemlje usmjerene ostvarivanju efikasnosti, koje konkurentnost temelje na

sustavu visokog obrazovanja, efikasnosti tržišta roba i rada, razvijenosti financijskog tržišta i

tehnološkoj opremljenosti i veličini tržišta. Treću skupine čine zemlje usmjerene inovacijama

koje konkurentnost temelje na poslovnoj sofisticiranosti i inovacijama.

Hrvatska zauzima 76. mjesto mjereno indeksom globalne konkurentnosti, od ukupno 142

zemlje, za godine 2010 – 2011. s prosječnim stanjem bodova 4.1 od mogućih 7244. Unutar

243


http://reports.weforum.org/global-competitiveness-2011-2012/ (datum pristupa 1.12.2011)

http://reports.weforum.org/global-competitiveness-2011-2012/

146

spomenutih 12 stupova, Hrvatska zauzima najpovoljnije mjesto u izgradnji infrastrukture, 39.

(s 4.7 bodova) te zdravstvu i osnovnom obrazovanju 48. mjesto (sa 6 bodova), odnosno u

grupi spomenutih prvih četiriju faktora nazvanih kao temeljni zahtjevi (engl. Basic

Requirements), a koji čine 28% indeksa te gledano samo njihov prosjek, Hrvatska zauzima

52. mjesto. Najnepovoljnije mjesto u toj skupini kriterija zauzima drugi kriterij, institucije, po

kojem Hrvatska zauzima rang 90 (sa 3.6 bodova), dok po stupu makroekonomsko okruženje,

zauzima rang 70 (4.8 bodova). U slijedećoj grupi stupova konkurentnosti, pod zajedničkim

imenom poslovna klima (engl. Business Enhancers), koji obuhvaća spomenute kriterije od 5.

do 10., Hrvatska zauzima 72 mjesto (4 boda). Unutar njih, najpovoljnije mjesto, 38. (4.5

bodova), zauzima tehnološka opremljenost i apsorpcijski kapacitet, dok najnepovoljniji rang

zauzimaju efikasnost tržišta rada, 116. (3.8 bodova) i efikasnost robnog tržišta, 114. (3.9

bodova). Unutar te skupine, prema kriteriju visokog obrazovanja i usavršavanja Hrvatska

zauzima „utješno“ 52. mjesto (4.4 boda). Prema posljednjoj grupi stupova, koja obuhvaća

inovacije i poslovnu sofisticiranost, i čini 21,8% indeksa, Hrvatska zauzima ukupno 82.

mjesto (3.4 boda) 245 . Kad bismo rangirali sve stupove konkurentosti, vidjeli bismo da

najnepovoljnija mjesta redom zauzimaju: efikasnost tržišta rada (116.), efikasnost robnog

tržišta (114.), institucije (90.), poslovna sofisticiranost (88.) razvijenost financijskog tržišta

(87.) te makroekonomsko okruženje (70.).

Zaključujući samo temeljem ranga stupova konkurentnosti koje čine indeks globalne

konkurenosti Svjetskog ekonomskog foruma, Hrvatsku najviše obilježava pripadnost u prvu

skupinu zemalja, koje su faktorski usmjerene te konkurentnost zasnivaju na institucijskom

okviru, infrastrukturi, makroekonomskoj stabilnosti, zdravstvu i osnovnom obrazovanju te

dijelom u drugu skupinu, skupinu srednje razvijenih zemalja, koje rast zasnivaju na višoj

efikasnost investicija i preuzimajući tehnologije od razvijenih zemalja.

Za analizu je zanimljivo pogledati i ocjenu najproblematičnijih faktora za poslovanje u

Hrvatskoj, koju daje Forum. Unutar 15 problematičnih faktora, prvih pet na ljestici

najproblematičnijh zauzimaju redom: neefikasna državna birokracija, korupcija, politička

nestabilnost, porezne stope te restriktivna regulacija tržišta rada246.

7.1. Komparativna analiza vanjskotrgovinskih tijekova odabranih

zemalja u okruženju

Sažeto se može ustvrditi da je temeljni uvjet za povećanje izvoza konkurentnost na

inozemnom tržištu, te proizvodna struktura izvoza podudarna potražnji na međunarodnom

245

http://reports.weforum.org/global-competitiveness-2011-2012/ (datum pristupa 1.12.2011) 246

http://reports.weforum.org/global-competitiveness-2011-2012/ (datum pristupa 1.12.2011)



147

tržištu247. Za potrebe komparativne analize izvozne konkurentnosti hrvatskog gospodarstva

izabrane su zemlje u okruženju koje prolaze ili su prolazile isti tranzicijski put kao i Hrvatska,

s izuzetkom rata i ratnih razaranja: Bugarska, Češka, Mađarska, Poljska, Rumunjska,

Slovačka, Slovenija, Rumunjska. Promatrane zemlje plasiraju uglavnom više od polovice

izvoza na tržište zemalja Europske unije, dakle tržište razvijenih zemalja. Analiza njihove

izvozne strukture pokazat će da Mađarska ima najveći udjel tehnoloških kapitalno–intenzivih

proizvoda u svom izvozu, dok Hrvatska prednjači u radno-intenzivnim proizvodima i

proizvodima niske tehnološke razine248 (klasifikacija OECD249).

Iz podataka o visini uvoza, izvoza, njihovoj stopi rasta u petogodišnjem razdoblju od 2003. do

2008., te visini salda robne razmjene i salda na računu tekućih transakcija u tablici 7.1.,

vidljivo je da su osim Mađarske i Češke, sve zemlje zabilježile deficit u robnoj razmjeni, pri

čemu je Hrvatska, po visini deficita robne razmjene, na trećem mjestu. Viši deficit robne

razmjene imaju Poljska, 16,65, i Rumunjska 18,34. No, uzme li se u obzir da deficiti robne

razmjene u tim zemljama zauzimaju „samo“ 13,86% (za Poljsku) odnosno 54,65% (za

Rumunjsku) ukupnog izvoza, dok deficit hrvatske robne razmjene premašuje ukupni izvoz za

preko milijardu EUR, položaj hrvatske robne razmjene daleko je najnepovoljniji. Ujedno je

Hrvatska jedino zemlja kojoj je pokrivenost uvoza izvozom ispod 50%. Drugo najnepovoljnije

mjesto po pokrivenosti uvoza izvozom dijele Rumunjska i Bugarska s oko 64%.

Prema udjelu deficita bilance tekućih transakcija u ukupnom BDP, Hrvatska je s 9,4% na

trećem mjestu, iza Bugarske (25,4%) i Rumunjske (12,2%). Najbolje pozicije po tom kriteriju

zauzimaju Češka (3,1%), te Poljska (5,4%) i Slovenija (5,5%) i Slovačka (6,6%). Hrvatska

bilježi međutim najnižu stopu rasta izvoza, 11,92%, u petogodišnjem razdoblju od 2003 do

2008. Nešto više stope rasta izvoza bilježe Slovenija (12,06%) i Mađarska (13,86), dok

Slovačka s 19,98% bilježi najvišu stopu rasta izvoza. Ovaj podatak je za pravilnu

interpretaciju potrebno dopuniti i podatkom da je i po rastu uvoza Hrvatska na najnižem

mjestu s 10,46%, što govori o općem „usporavanju“ gospodarstva Hrvatske. Nešto višu

stopu rasta uvoza bilježi Mađarska s 12,14% te Slovenija s 13,72%, dok ostale zemlje bilježe

od 15 do 21% rasta uvoza. Ovdje je svakako u najnepovoljnijem položaju Rumunjska, u kojoj

je za preko 5 postotnih poena viša stopa rasta uvoza od stope izvoza.

Tablica 7.1: Pokazatelji robne razmjene u Hrvatskoj i odabranim zemljama u okruženju u 2008.,

u mlrd EUR

247

Kersan – Škabić, I. (2005) Determinante konkurentnosti hrvatskog robnog izvoza. U: Ekonomija / Economics, Br. 12 (1), Zagreb: Rifin, str. 79 – 99, str. 82 248

Kersan – Škabić, I. (2005) Determinante konkurentnosti hrvatskog robnog izvoza. U: Ekonomija / Economics, Br. 12 (1), Zagreb: Rifin, str. 79 – 99, str. 82 249

Klasifikacija OECD, 1997 Revision of the High -Technology Sector and Product Classification, Thomas Hatzichronoglou

148

Izvoz

u mlrd

EUR

Uvoz

u mlrd

EUR

Saldo

robne

razmjene

u mlrd EUR

Saldo bilance

tekućih

transakcija

u % BDP

Prosječna godišnja

stopa rasta izvoza

u razdoblju

2003-2008

Prosječna godišnja

stopa rasta uvoza

u razdoblju

2003-2008

Bugarska 15,2 23,8 -8,6 -25,4 18,04 21,34

Češka 98,82 94,67 4,15 -3,1 18,2 15,98

Mađarska 72,26 72,16 0,1 -8,7 13,86 12,14

Poljska 120,15 136,8 -16,65 -5,4 17,48 18,42

Rumunjska 33,56 51,9 -18,34 -12,2 16,56 21,7

Slovačka 47,72 48,43 -0,71 -6,6 19,98 19,98

Slovenija 20,03 22,66 -2,63 -5,5 12,06 13,72

Hrvatska 9,74 20,61 -10,87 -9,4 11,92 10,46

Izvor: Wiener Institut für Internationale Wirtschaftsvergleiche (WIIW), Handbook of Statistics 2009, II

Structural Indicators, Table II/1.13, Croatia: Main Economic Indicators, str. 63, 65, 69, 75, 77, 79, 81 i 86

Za potrebe ove analize ograničit će se na apsolutne iznose izravnih inozemnih ulaganja. Kao

što je vidljivo iz tablice 7.2. i slike 7.1., međunarodnim je ulagačima je u cijelom promatranom

razdoblju najprivlačnija zemlja za ulaganje bila Mađarska, čiji je priljev ulaganja ubrzano

rastao do 2007.

Tablica 7.2.: Priljev izravnih inozemnih ulaganja u Hrvatsku i odabrane zemlje u 2000. i

2004 - 2008., u mlrd EUR

zemlja/godina 2000 2004 2005 2006 2007 2008

Bugarska 11,03 2,74 3,15 6,22 8,6 6,55

Češka 5,4 40,1 9,35 4,36 7,67 7,36

Mađarska 3 3,63 6,17 16 52,7 32,93

Poljska 10,33 10,24 8,33 15,74 16,67 11,4

Rumunjska 1,14 5,18 5,21 9,06 7,27 8,69

Slovačka 2,09 2,44 1,95 3,31 2,11 2,4

Slovenija 0,14 0,67 0,47 5,14 1,05 1,24

Hrvatska 1,14 9,5 1,47 2,75 3,67 3,3

Izvor: Wiener Institut für Internationale Wirtschaftsvergleiche WIIW (2009), Handbook of Statistics,

II Structural Indicators, Table II/1.13, Croatia: Main Economic Indicators, p. 63, 65, 69, 75, 77, 79,

81 i 86

U Hrvatsku su ušla značajna ulaganja samo u 2004. godini, dok se u ostalim godinama, po

iznosima kreću na razini ulaganja u Slovačku. Manje inozemnih ulaganja od Hrvatske i

Slovačke, primila je samo Slovenija, dok sve ostale zemlje u cijelom periodu bilježe značajno

veći priljev ulaganja nego li Hrvatska, pa i deseterostruke iznose.

149

0

10

20

30

40

50

60

Bugarska Češka Mađarska Poljska Rumunjska Slovačka Slovenija Hrvatska

2000 2004 2005 2006 2007 2008

Slika 7.1.: Priljev izravnih inozemnih ulaganja u Hrvatsku i odabrane zemlje u 2000. i 2004 -

2008., u mlrd EUR

Izvor: Wiener Institut für Internationale Wirtschaftsvergleiche WIIW (2009), Handbook of Statistics, II

Structural Indicators, Table II/1.13, Croatia: Main Economic Indicators, p. 63, 65, 69, 75, 77, 79, 81 i

86

7.2. Usporedna analiza temeljnih pokazatelja izvozne konkurentnosti

hrvatskog gospodarstva i gospodarstva izabranih zemalja

Za usporednu analizu izvozne konkurentnosti hrvatskog gospodarstva i gospodarstva

odabranih zemalja koristi će se slijedeće pokazatelje: proizvodnost rada, razina plaća i

značaj tržišta razvijenih zemalja.

7.2.1. Proizvodnost rada

Proizvodnost rada je pokazatelj razine BDP po jednom zaposlenom. Porast proizvodnosti

rada moguće je postići rastom BDP-a pri jednakoj razini zaposlenosti, rastom BDP-a bržim

od rasta zaposlenosti ili smanjenjem zaposlenosti uz isti BDP.

Tablica 7.3: Proizvodnost rada u prerađivačkoj industriji Hrvatske i odabranim zemljama u

2000. i 2005 - 2008., godišnje stope rasta u %

zemlja/godina 2000 2005 2006 2007 2008

150

Bugarska 17,4 12,1 7,9 11,1 -*

Češka 2,5 4,5 11,7 6,2 1,1

Mađarska 19 11,9 12,1 8,8 -2,4

Poljska 13,6 3,2 10 6,3 1,2

Rumunjska 15,1 7,3 9,1 6,9 7

Slovačka 12,5 0,2 13,7 11,7 0,5

Slovenija 6,9 5,6 8,3 6,5 -1,1

Hrvatska 5,9 7,9 2,4 2,8 2,6

* =nedostaje podatak

Izvor: Wiener Institut für Internationale Wirtschaftsvergleiche (WIIW), Handbook of Statistics, II.7

Manufacturing Industry, Table II/7.2, p.231-241

U slučaju Hrvatske, možemo govoriti o smanjenju zaposlenosti uz isti BDP250, koje je dovelo

do nezasluženo optimistične slike rasta proizvodnosti u nekim razdobljma na početku

devedesetih. Rast proizvodnosti ostvaren je otpuštanjem radnika. Ista se stvar dogodila kod

zemalja u tranziciji s kojima uspoređujemo Hrvatsku, no samo u početnoj fazi tranzicija,

nakon čega je uslijedio rast zaposlenosti.

Podaci iz tablice 7.3. i slike 7.2. pokazat će da Slovačka, Češka, Mađarska i Poljska, bilježe

visoke stope rasta proizvodnosti rada. Hrvatska bilježi u promatranom razdoblju prosječno

najniže stope od svih ostalih promatranih zemalja, bez većih oscilacija, koje bilježe neke

zemlje (Mađarska, Slovačka, Slovenija) u 2008., poprimajući negativne vrijednosti.

Najvišu stopu rasta proizvodnosti Hrvatska bilježi u 2005. godini, 8%, kada je rast viši u

samo dvije zemlje: Bugarskoj i Mađarskoj. Nakon 2005. rast godišnje stope proizvodnosti

stablizira se na nešto više od 2%. Rumunjska i Bugarska, kao najmlađe članice EU unutar

odabranih zemalja bilježe razmjerno visoke stope rasta proizvodnosti, višestruko nadilazeći

stope proizvodnosti u Hrvatskoj, s izuzetkom 2005. godine.

Slika 7.2: Proizvodnost rada u prerađivačkoj industriji Hrvatske i odabranim zemljama u

2000. i 2005 - 2008., godišnje stope rasta u %

250

Kersan – Škabić, I. (2005) Determinante konkurentnosti hrvatskog robnog izvoza, U: Ekonomija / Economics, Br. 12 (1), Zagreb: Rifin, str. 79 – 99, str. 92

151

-5

0

5

10

15

20

25

Bugarska Češka Mađarska Poljska Rumunjska Slovačka Slovenija Hrvatska

2000 2005 2006 2007 2008


Manufacturing Industry, Table II/7.2, p. 231-241

7.2.2. Plaće

Iz podataka o kretanju bruto plaća u prerađivačkoj industriji u radzoblju 2005-2008. u tablici

7.4. i slici 7.3. vidljivo je da je Hrvatska po tom kriteriju slična najrazvijenijim zemljama

odnosno zemljama koje bilježe daleko više stope rasta proizvodnosti, Sloveniji i Češkoj.

Tablica 7.4: Prosječne mjesečne bruto plaće u prerađivačkoj industriji u Hrvatskoj i

odabranim zemljama u okruženju u 2000. i 2005 - 2008., u tekućim cijenama, u EUR

zemlja/godina 2000 2005 2006 2007 2008

Bugarska 112 147 163 195 -*

Češka 371 600 672 736 888

Mađarska 341 594 606 693 737

Poljska 438 528 577 648 763

Rumunjska 127 229 269 349 382

Slovačka 275 456 505 593 686

Slovenija 787 997 1052 1124 1208

Hrvatska 537 753 820 863 937,0

* =nedostaje podatak



Po visini mjesečnih bruto plaća višestruko nadilazi Rumunjska i Bugarsku, koje bilježe

višestruke stope rasta proizvodnosti. Primjerice, u 2007. prosječna mjesečna bruto plaća u

152

0

200

400

600

800

1000

1200

1400

2000 2005 2006 2007 2008

Hrvatskoj od 863 eura preko četverostruko premašuje prosječnu plaću u Bugarskoj i više

nego dvostruko u Rumunjskoj. Kako su jedan od motiva inozemnih ulagača za ulaganje u

tranzicijsku zemlju niski troškovi rada, kao i općenito za pokretanje proizvodnje, možemo

zaključiti da je, po tom kriteriju Hrvatska nisko konkurentna.

Slika 7.3: Prosječne mjesečne bruto plaće u prerađivačkoj industriji u Hrvatskoj i odabranim

zemljama u okruženju u 2000. i 2005 - 2008., u tekućim cijenama, u EUR



Tablica 7.5: Procijenjeni ukupni troškovi rada u Hrvatskoj i odabranim zemljama u okruženju

u 2008., u EUR, od najnižih prema najvišim

2008. godina

Bugarska 244

Rumunjska 502

Poljska 911

Slovačka 956

Mađarska 1.038

Hrvatska 1.126

Češka 1.250

Slovenija 1.447



153

0

200

400

600

800

1.000

1.200

1.400

1.600

Gledano po visini ukupnih troškova rada (tablica 7.5. i slika 7.4.) za 2008. godinu, ti su omjeri

još i viši. S prosječnih mjesečnih 1.126 eura troškova rada Hrvatska je tek malo ispod Češke

s 1.250 eura, koja je, po tom kriteriju, druga unutar odabranih zemalja.

Slika 7.4: Procijenjeni ukupni troškovi rada u Hrvatskoj i odabranim zemljama u okruženju u

2008., u EUR, od najnižih prema najvišim

*=podatak za 2007.



7.2.3. Značaj tržišta EU za izvoz odabranih zemalja u okruženju

Od svih promatranih zemalja, Hrvatska bilježi najmanji udjela izvoz u ukupnom izvozu u

zemlje Europske unije, osobito u zemlje EU-15, stare članice, s izuzetkom Bugarske u 2000.

(tablica 7.6).

Usporedivši 2000. i 2008. godinu, gotovo sve su zemlje smanjile udjel izvoza u zemlje EU,

no samo u slučaju Hrvatske možemo govoriti o značajnom padu, što se može objasniti

obnovom tzv. „mekih tržišta“ bivše Jugoslavije. Tako je hrvatski izvoz u EU pao sa 69,5% u

2000. na 61% u 2008. Pad udjela izvoza Hrvatske u zemlje EU-15, stare članice EU, pao je

za preko 10%. Nešto manji pad udjela izvoza u zemlje EU bilježi Mađarska, s 83,6% u 2000.

na 78% u 2008., no riječ je o zemlji koja je, nakon Slovačke i Češke, treća zemlja po udjelu

izvoza u EU. Najbolje pozicionirane zemlje, po ovom kriteriju, Slovačka i Češka, pokazuju

154

0%

10%

20%

30%

40%

50%

60%

70%

80%

90%

100%

51,1

68,5 75,1 69,9 63,5 59,2 63,854,4

5,1

17,4 8,511,3

8,730,5

8,315,1

43,8

14,1 16,4 18,827,8

10,2

27,9 30,6

EU-15* NMS-12** ostale zemlje

visoku konvergenciju izvozne strukture s potražnjom EU, ostvarujući 85% (Češka) i 85,3%

(Slovačka) svog izvoza u zemlje EU.

Tablica 7.6.: Značaj tržišta EU za izvoz Hrvatske i odabranih zemalja u 2000. i 2008. u %

ukupnog izvoza

zemlja/godina 2000 2008

EU-15* NMS-12** ostale zemlje

EU-15 NMS-12 ostale zemlje

Bugarska 51,1 5,1 43,8 46,6 13,6 39,8

Češka 68,5 17,4 14,1 63,3 21,7 15,7

Mađarska 75,1 8,5 16,4 57,1 20,9 22

Poljska 69,9 11,3 18,8 61,4 16,1 22,5

Rumunjska 63,5 8,7 27,8 55,3 15,2 29,5

Slovačka 59,2 30,5 10,2 55,4 29,9 14,7

Slovenija 63,8 8,3 27,9 51,8 16,2 31,9

Hrvatska 54,4 15,1 30,6 44,2 16,8 39,1 *=15 starih članica EU **=12 novih članica EU Izvor: Wiener Institut für Internationale Wirtschaftsvergleiche (WIIW), Handbook of Statistics, II.7 Manufacturing Industry, Table II/7.2, p. 231-241

Iz strukture ukupnog izvoza u EU te ostale zemlje u 2000. i 2008. (slike 7.5. i 7.6.), vidljiv je

porast udjela izvoza Hrvatske u ostale zemlje sa 30,6% u 2000. na 39.1% u 2008., pri čemu

ostale zemlje označavaju tržišta bivše Jugoslavije i Rusiju. Možemo zaključiti da je u

Hrvatska u fazi ponovnog usmjeravanja na meka tržišta bivše Jugoslavije, na koja je lakše

plasirati hrvatske proizvode, i Rusiju, umjesto očekivanog scenarija povećanja izvoza na

razvijena tržišta Europske unije, odnosno možemo govoriti o vraćanju na pozicije prije 1992.

Slika 7.5.: Značaj tržišta EU za izvoz Hrvatske i odabranih zemalja u 2000. u % ukupnog

izvoza

*=15 starih članica EU

**=12 novih članica EU



155

0%

10%

20%

30%

40%

50%

60%

70%

80%

90%

100%

46,6

63,357,1 61,4

55,3 55,4 51,844,2

13,6

21,720,9 16,1

15,2

29,9

16,2

16,8

39,8

15,722 22,5

29,5

14,7

31,939,1

EU-15 NMS-12 ostale zemlje

Liberaliziranje trgovine kroz pristupanje Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i bilateralne

ugovore nije ostvarilo poželjne efekte za hrvatske izvoznike.


izvoza

*=15 starih članica EU

**=12 novih članica EU



7.3. Zaključak o konkurentnosti hrvatskog izvoza

Gledano prema indeksu globalne konkurenosti Svjetskog ekonomskog foruma, Hrvatsku više

obilježava pripadnost skupini faktorski usmjerenih zemalja koje konkurentnost zasnivaju na

institucijskom okviru, infrastrukturi, makroekonomskoj stabilnosti, zdravstvu i osnovnom

obrazovanju, nego li srednje razvijenim zemljama koje su usmjerene ostvarivanju efikasnosti

i koje konkurentnost temelje na sustavu visokog obrazovanja, efikasnosti tržišta roba i rada,

razvijenosti financijskog tržišta i tehnološkoj opremljenosti i veličini tržišta. Hrvatska značajno

zaostaje u poslovnoj sofisticiranosti i inovacijama, na kojoj konkurentnost zasnivaju

razvijene zemlje.

Unutar odabrane grupe zemalja u okruženju, Hrvatska je na visokom trećem mjestu po visini

troškova rada, a na drugom mjestu, iza Slovenije, po visini bruto plaća. Gledajući stope rasta

proizvodnosti rada, Hrvatska je unutar grupe triju zemalja s najnepovoljnijim rastom

proizvodnosti, izuzimajući recesijsku 2008. godinu, kada se, relativno gledano, hrvatski

156

položaj poboljšao, uslijed jačih recesijskih efekata na većinu odabranih zemalja u okruženju,

nego li na Hrvatsku.

Po visini priljeva inozemnih ulaganja, a osobito po visini troškova rada i rasta stope

proizvodnosti i njihovoj korelaciji, Hrvatska je, među odabranim zemljama u okruženju, u

najnepovoljnijoj poziciji za ostvarivanje rasta proizvodnje usmjerene na izvoz.

Smanjenje udjela izvoza na razvijena tržišta zemalja članica Europske unije od 2000. godine

do danas svjedoče o neadekvatnoj izvoznoj strukturi odnosno o njenom sve većem

nepodudaranju s uvoznom potražnjom zemalja EU, suprotno scenariju koji je za Hrvatska

poželjan.

Taj je podatak osobito nepovoljan uzmu li se u obzir nalazi iz prethodnih poglavlja koji

pokazuju da Hrvatska, s izuzetkom brodogradnje, prednjači u izvozu radno-intenzivnih

proizvoda (tekstilna industrija) te resursno – intenzivnih (mineralna goriva i maziva), umjesto

poželjnih kapitalno-intenzivnih proizvoda. Ovdje je važno nadodati da sama brodogradnja

generira visok uvoz zbog nedostatka ugradnih komponenti odnosno nerazvijenosti pratećih

industrija.

Porast udjela izvoza u zemlje izvan EU pokazuje da se Hrvatska vraća na pozicije prije 1992.

odnosno ponovno usmjerava na tzv. meka tržišta bivše Jugoslavije, na koja je lakše plasirati

hrvatske proizvode, i Rusiju.

Kretanje visine i strukture izvoza Republike Hrvatske od osamostaljenja do danas pokazuje

da se makroekonomska politika u Hrvatskoj u tom dijelu još nije uspješno postavila prema

izazovima tranzicije i trgovinske liberalizacije. Pristupanje ugovorima o slobodnoj trgovini i

Svjetskoj trgovinskoj organizaciji nije rezultiralo u očekivanom odgovarajućem povećanju

izvoza i poboljšanju njegove strukture, nego više u porastu uvoza zbog rasta domaće

potrošnje, i povećanoj konkurenciji ionako nedovoljno jakom sektoru domaćih proizvođača.

157

8. ZAKLJUČAK

Osnovni zadatak makroekonomske politike jest stvoriti povoljno okruženje za rast vrijednosti

u procesu reprodukcije u gospodarstvu, u kojem središnju ulogu imaju poduzeća.

Odgovarajućom kombinacijom monetarne, tečajne i porezne politike te politike privlačenja

inozemnog kapitala, potrebno je osigurati ostvarivanje zadovoljavajuće profitne stope koja bi

omogućila nesmetano investiranje u rast proizvodnje i tako na odgovarajući način odgovorilo

uvoznoj potražnji inozemstva.

Pri donošenju svake ekonomske mjere, kreatori ekonomske politike trebaju uzeti u obzir

kako će se ona odraziti na konkurentnost domaćeg poduzeća s potencijalom uspjeha na

međunarodnom planu, odnosno na izvoz, bez obzira s kojim se ekonomskim ciljem mjera

provodi. Nadalje, u cilju povećanja konkurentnosti, ekonomskim je politikama potrebno

svjesno podupirati proizvodno-izvoznu orijentaciju poduzeća te unutar zemlje uspostaviti

konsenzus oko prioriteta u rješavanju ekonomsko-političkih ciljeva s unaprijed identificiranim

potrebnim odricanjima. Kao jedno od ograničenja u provođenju ekonomske politike, javlja se

problem agencije i problem bilateralnog monopola kod državnog administrativnog aparata,

što najočitije dolazi do izražaja u doprinosu investicijskoj klimi u zemlji, iako možda ne i u

najvećoj mjeri.

Ekonomske politike vođene u hrvatskoj državi, od osamostaljenja, pod snažnim su utjecajem

monetarističke ekonomske doktrine, prepoznatljive u fokusiranju na stabilnost cijena kao

glavni makroekonomski cilj, čvrstoj regulaciji i praćenju financijskog sektora, a prepuštanju

realnog sektora samoregulaciji, te grupe lijevih ekonomskih škola, prepoznatljive u snažnoj

ulozi države u preraspodjeli dohotka i ekspanzivnoj fiskalnoj politici u dijelu javne potrošnje,

što se dijelom može dijelom protumačiti kao naslijeđe centralno-planiranog gospodarskog

sustava. Ovakav utjecaj monetarističke ekonomske doktrine posljedica je ponovnog

oživljavanja liberalne ekonomske škole u svijetu, a vezano uz povijesno razdoblje ubrzanog

stvaranja gospodarskih integracija, trgovinske i kapitalne liberalizacije te fenomen

globalizacije.

Fokusiranje na stabilnost cijena velikim je dijelom posljedica snažne političke volje da se ne

ponove iskustva s hiperinflacijom, koja je, prema neoklasičnim školama veće zlo od visoke

nezaposlenosti i gospodarske stagnacije. Ovom su stavu dodatno pridonijeli uvozna ovisnost

gospodarstva i visoka zaduženost građana i gospodarstva u stranoj valuti, odredivši način

158

vođenja monetarne i politike deviznog tečaja u dugom roku, i izvršivši odgovarajući utjecaj na

proizvodno-izvoznu strukturu.

Pregled kretanja i strukture hrvatskog robnog izvoza prema izvoznim tržištima i vrstama

proizvoda u proteklih 18 godina, te njihovog utjecaja na makroekonomske agregate može se

sažeti u nekoliko zaključaka.

Izvoz Republike Hrvatske koncentriran je na brodogradnju, koja sama generira značajan

uvoz, i to zbog opreme, čija proizvodnja nije razvijena na domaćem tržištu. U izvozu je

također sudjelovala tekstilna industrija te proizvodnja mineralnih goriva i maziva.

Prevladavajuće izvozno tržište je tržište članica Europske unije, s postupnom obnovom

tržišta bivše Jugoslavije (izuzev Slovenije, koja je članica EU). Pokrivenost robnog uvoza

izvozom nalazi se na razini manjoj od 50%, pa se barem djelomično poništavanje tog

nesrazmjera nalazi u rastu prihoda od turizma. Rast uvoza temelji se na proizvodima široke

potrošnje i jeftinih inputa za proizvodnju, a ne nabavi kvalitetnih i tehnoloških naprednih

inputa. Pritom se negativan robni saldo kumulira na proizvodima koji inače prevladavaju u

izvoznoj strukturi.

Ovakav trend podržava visoka kreditna aktivnost banaka u dijelu kreditiranja osobne

potrošnje. Uslijed nedovoljnih sredstava na domaćem tržištu, koji su, uz nedovoljnu štednju

građana, dijelom posljedica restriktivne politike središnje banke, poslovne banke posuđuju

sredstva u inozemstvu, povećavajući ionako visoki inozemni dug zemlje, koji šesterostruko

prelazi vrijednost ostvarenog godišnjeg robnog izvoza.

Hrvatska neelastična izvozna struktura nije bila u stanju povećavati izvozne prihode na

razvijenim tržištima Europske unije, naprotiv dolazi do pada njihova udjela izvoza u ukupnom

izvozu. Hrvatski izvozni proizvodi su radno i resursno intenzivna dobra za kojima je uvozna

potražnja Europske unije ispodprosječna. Kako hrvatski izvoznici u većem dijelu svoju

konkurentnost na svjetskom tržištu temelje na niskoj cijeni proizvoda, a ne na

prepoznatljiivosti i kvaliteti, tako su izuzetno osjetljivi na cijene, mahom uvoznih, proizvodnih

inputa, što također stvara određeno ograničenje ekonomskim politikama.

Monetarnu politiku središnje banke u dugom je roku odredio antiinflacijski program. Iako

nikad nije deklariran režim vezanog tečaja kune, uz određeni, blagi, pojas fluktuacije,

središnja banka koncentrirala je snage na vođenje politike deviznog tečaja, u svrhu

svladavanja inflacijskih pritisaka, negativno djelujući na hrvatski izvozni potencijal, osobito u

prvim godinama samostalnosti.

U radu je pokazano kako politika deviznog tečaja nepovoljno djeluje na izvoznu

konkurentnost hrvatskog gospodarstva. U vrijeme preorijentacije hrvatskih izvoznika na

159

tržišta Europske unije, poskupljenje ulaznih troškova, uslijed snažne nominalne deprecijacije,

uz istovremeno niske prihode na inozemnim tržištima, hrvatski izvoznici u velikom dijelu nisu

mogli podnijeti. U situaciji supstitucije jeftinijima uvoznim proizvodima, domaći su proizvođači

postajali manje konkurentnima, a ujedno su postavljeni temelji za uvoznu ovisnost hrvatskog

gospodarstva i nespremnost hrvatskih proizvođača nakon snažne trgovinske liberalizacije od

2000. godine.

Nepovoljan utjecaj tečajne politike na izvoznu konkurentnost ostvaruje se preko likvidnosti,

uslijed zahtjeva za visokom razinom međunarodnih pričuva, te preko preusmjeravanja

ulaganja u neproizvodne sektore, čime je potvrđena prva podhipoteza ovog rada: Politika

deviznog tečaja Republike Hrvatske, temeljena na nominalnom tečaju kao sidru

stabilizacijske politike, nepovoljno utječe na visinu ulaganja u proizvodne sektore

gospodarstva, a time i mogućnosti robnog izvoza.

Precijenjeni tečaj hrvatske kune djelovao je na distorziju ulaganja u korist međunarodno

neutrživih sektora, poput trgovanja s nekretninama, financijskog posredovanja,

telekomunikacija, a na štetu proizvodnih i izvoznih sektora. Time se ujedno promijenila i

struktura domaćeg proizvoda Republike Hrvatske, a gospodarstvo tercijariziralo.

Iz teorije određivanja realnog tečaja kao odnosa cijena vanjskotrgovinske i lokalne robe

slijedi da precijenjenost domaće valute, kao posljedica bržeg rasta cijena lokalnog sekora u

odnosu na cijene vanjskotrgovinskog sektora, dovodi do smanjivanja konkurentnosti i razine

proizvodnje vanjskotrgovinskog sektora te do tercijarizacije gospodarstva, što potvrđuje

primjer politike deviznog tečaja vođenog u Hrvatskoj.

Dugoročan rast izvoza moguće je postići samo dugoročnim mjerama strukturnog karaktera.

Razmatrajući mogućnosti devalvacije odnosno deprecijacije, valja uzeti u obzir brojna

ograničenja, poput Marshallova uvjeta stabilnosti te činjenice da bi devalvacija pomogla

samo onim granama koje u proizvodnji finalnih proizvoda koriste u većem dijelu domaće

komponente (sirovine, poluproizvode), dok bi sve grane u kojima je dio uvoznih komponenti

veći, pogoršale svoj položaj, što bi se u konačnici nepovoljno prelomilo na brojne sektore

uvozno ovisnog gospodarstva. Objašnjenje za ovakav razvoj događaja leži u činjenici da

hrvatski izvoznici u većem dijelu svoju konkurentnost na svjetskom tržištu temelje na niskoj

cijeni proizvoda, a ne prepoznatljiivosti i kvaliteti, pa tu tako izuzetno osjetljivi na cijene,

mahom uvoznih, proizvodnih inputa. Također valja imati na imu da će visoka zaduženost

domaćih sektora u inozemstvu vršiti aprecijacijske pritiske na nacionalnu valutu. Poticanje

izvoza manipulacijama tečaja može donijeti samo kratkoročne koristi.

Kao moguće zadovoljavajuće rješenje nameće se politika ciljanja inflacije, koja bi

podrazumijevala određenu blagu godišnju inflaciju, primjerice do oko 4%, sa strogim

160

kontrolnim mehanizmima efekata na položaj poduzeća u sferi troškova, uvaživši socijalne

elemente vezano uz visoku zaduženost građana nominiranu u stranoj valuti. Prekid politike

nulte inflacije nužan je preduvjet za ostvarenje gospodarskog rasta, isključivo ukoliko se

blaga inflacija dozvoljava u kontekstu strukturnih reformi. U suprotnom će inflaciju biti teško

kontrolirati, a rast može izostati, kako je pokazalo povijesno iskustvo.

Osim utjecaja na cijenu uvoznih inputa kroz djelovanje politike deviznog tečaja,

makroekonomska politika vlade utječe na troškove proizvodnje, a time i konkurentnost

hrvatskog gospodarstva, također posredstvom porezne politike, osobito u dijelu troškova

radne snage. U radu je istražena razina kretanja visine poreznog klina i kretanja

nezaposlenosti zemalja OECD. Uočena je povezanost koja upućuje na međusobnu

uzročnost poreznog klina i nezaposlenosti, tj. da visoki porezni klin povlači visoku stopu

nezaposlenosti.

Usprkos relativno niskim poreznim prihodima od poreza na dohodak, ukupno porezno

terećenje rada, koje je iznad prosjeka zemalja OECD, a osobito zemalja sa sličnom stopom

nezaposlenosti, nepovoljno utječe na zaposlenost, te je jednim dijelom odgovorno za visoku

stopu nezaposlenosti. Osobito su visoka davanja posloprimca u odnosu na zemlje OECD, u

čemu Hrvatska ima jedno od najvećih opterećenja u svijetu. Time je visoki porezni klin

ujedno i čimbenikom koji negativno djeluje na privlačenje inozemnog kapitala u proizvodne

djelatnosti, osobito međunarodnog, koji „seli“ u zemlje s nižim troškovima rada. Ovim je

potvrđena druga podhipoteza rada: Porezna politika Republike Hrvatske, s vrlo visokim

poreznim terećenjem rada, negativno djeluje na odluku o zapošljavanju.

Smanjivanje doprinosa usko je povezano s reformama zdravstvenoga i mirovinskog

osiguranja, u okviru kojih je doprinosima potrebno vratiti njihovu prvotnu prirodu, tj. povezati

visinu uplata s opsegom i kvalitetom pruženih usluga.

Povećanjem osobnog odbitka smanjile bi se obveze posloprimaca, što bi najviše pomoglo

posloprimcima u područjima posebne državne skrbi i obiteljima s djecom te bi ujedno, osim

na smanjenje poreznog klina i povećanje zaposlenosti, vjerojatno pozitivno utjecala i na

odluke o rađanju odnosno povećanje nataliteta.

Analiza poreznih prihoda državnog proračuna pokazala je da prosječno oko trećine ukupnih

poreznih prihoda otpada na prihode od poreza na dodanu vrijednost, a unutar prihoda od

poreza na dodanu vrijednost, preko 70% otpada na porez na uvezenu robu. Na trošarine,

koje se također odnose na uvezenu robu, otpada gotovo 10% ukupnih prihoda proračuna.

Uvaživši činjenicu da je isporuka proizvoda za izvoz oslobođena plaćanja poreza na dodanu

vrijednost te da Hrvatska bilježi od 1995. visoki proračunski deficit, lako se dade zaključiti da

161

smanjivanje fiskalnog deficita, u okolnostima visokih preuzetih obveza za socijana davanja i

visokog državnog duga, dobrim dijelom počiva na punjenju državnog proračuna iz sredstava

prihoda od poreza na dodanu vrijednost na uvezenu robu. U namjeri namicanja sredstava za

javnu potrošnju, moguće je prepoznati motiv očuvanja visokog uvoza odnosno

neuravnotežene bilance plaćanja, od strane vlade Hrvatske. Tako gledano, planeri državnih

financija i kreatori ekonomske politike u konfliktnom položaju: istovremeno postoji imperativ

poticanja domaće proizvodnje za izvoz kako bi se poboljšala bilanca tekućih transkacija, te

su proizvodi za izvoz oslobođeni plaćanja poreza na dodanu vrijednost, dok, s druge strane,

uslijed stalnog deficita računa središnje države, postoji jak poticaj za održanjem robnog

uvoza – u okolnostima slabog domaćeg proizvođačkog sektora, čime se namiču sredstva

poreza na dodanu vrijednost i trošarina. Ovim je potvrđena treća pohipoteza rada: Kod

kreatora državne makroekonomske politike postoji motiv povećanja uvoza roba radi naplate

poreza na dodanu vrijednost i trošarina, što nepovoljno utječe na vanjskotrgovinsku bilancu.

Shodno ovom zaključku, uravnoteženje bilance plaćanja moralo bi se potražititi drugdje,

primjerice, u povećanju prihoda od turizma i usluga.

Liberalizacija vanjske trgovine smanjila je značaj veličine tržišta kao faktora privlačenja

ulaganja, pa su inozemni ulagači u potrazi za izvoznom bazom, fokusirani na relativni trošak

proizvodnje, na koji se izravno reflektira makroekonomska politika, osobito fiskalna, po čemu

se Hrvatska, kao zemlja male veličine tržišta, treba ravnati, u težnji za ostvarenjem

povoljnijeg konkurentskog položaja za inozemna ulaganja.

U uvjetima precijenjenosti domaće valute dolazi do distorzije strukture ulaganja, jer inozemni

kapital ulazi uglavnom u zaštićene i lokalne sektore (tzv. non-tradable ili međunarodno

neutržive sektore), primjerice ekstrakciju prirodnih bogatstava, telekomunikacije, energetiku i

sl. Takva struktura inozemnih investicija potencira distorzije koje već postoje u nacionalnom

gospodarstvu i generira preseljavanje radne snage u lokalne sektore, što rezultira

deindustrijalizacijom i tercijarizacijom. Tako su u Hrvatskoj strane investicije bile uglavnom

usmjerene u lokalne, međunarodno neutržive sektore: telekomunikacije, bankarstvo,

maloprodajne lance, dok su zaobišle proizvodne, međunarodno utržive sektore s

potencijalom izvoza. Proizvodi tih sektora supstituirani su uvozom.

U Hrvatskoj ne postoji dosljedna politika privlačenja i usmjeravanja inozemnog kapitala.

Dosadašnja politika, temeljena na poticajima za osnivanje poduzeća na područjima od

posebnog državnog interesa i poreznim olakšicama nije se pokazala učinkovitom. Inozemni

kapital našao je puteve ulaska u međunarodno neutržive sektore koje nemaju izvozni

potencijal, i to bez spomenutih olakšica i poticaja. Kod ulaska inozemnog kapitala u

međunarodno utržive djelatnosti, uglavnom je bila riječ o kupnji udjela, koje nemaju

162

neposredni efekt na generiranje nove proizvodnje za izvoz, dohotka i zaposlenosti, kako je

pokazano u radu. Na primjeru Hrvatske uočljivo je da su inozemna izravna ulaganja više bila

usmjerena u primarne sektore, radi korištenja domaćih resursa i osvajanja domaćeg tržišta

kao posljedica uvozno-supstitutivne strategije, nego li u izvozne sektore, u sklopu

proizvodno-izvozne strategije.

U radu je analizirana povezanost inozemnih izravnih ulaganja u gospodarstvo i izvoza

republike Hrvatske prema strukturi djelatnosti u koje su se slila inozemna izravna ulaganja i

izvoznoj strukturi u reprezentativnom razdoblju od 2004 do 2008. Usporedbom podataka

vidljiva je slaba korelacija strukture ulaganja i strukture izvoza prema djelatnosti, osim u

relativnom malom udjelu proizvoda farmaceutske industrije, čime je potvrđena četvrta

podhipoteza rada: politika provlačenja inozemnog kapitala ne rezultira povećanjem

inozemnih izravnih ulaganja u sektore s potencijalom izvoza. Ovdje valja napomenuti da su

ulaganja u farmaceutsku industriju bila motivirana zauzimanjem tržišne pozicije, dakle

poslužila su kao strateški cilj inozemnog ulagača, pa nisu rezultirala izgradnjnom novih

proizvodnih kapaciteta.

Analiza investicijske klime u ovom radu ukazala je na niz prepreka inozemnim ulagačima,

koje se ne nalaze samo u zakonskim propisima, nego i u društveno-kulturnom segmentu.

Osobito je vidljiv pritisak na inozemne ulagače na prisilno vođenje socijalne politike naše

zemlje, a neke su europske studije ukazale na problem čestih izmjena propisa,

netransparentnost, korumpiranost i nesusretljivost na koju nailaze inozemni ulagači. Iste su

studije svrstale Hrvatsku, prema općoj investicijskoj klimi na dnu ljestvice, ispred Rumunjske

i Bugarske. U ovom su se radu, kao odbijajući faktor pokazali kvalitativni faktori, poput

otvorenosti zemlje inozemnim ulagačima, u smislu olakšanja početka poslovanja poduzeća,

pribavljanja potrebnih dozvola i ostalih formalnosti, od strane javnih službi, odnosno opća

investicijska klima koja u Hrvatskoj nije povoljna.

U Hrvatskoj je izostalo aktivno promoviranje odnosno usmjeravanje investicija u gospodarske

sektore u kojima zemlja ima strateški interes, stoga bi politika privlačenja inozemnih ulaganja

trebala preusmjeriti interes inozemnih ulagača s radno i resursno intenzivne proizvodnje u

kapitalno intenzivnu proizvodnju, proizvodnju s višim stupnjem tehnološke obrade, koja će,

osim prijenosa inozemne tehnologije, znanja, upravljačkih i poduzetničkih vještina, osigurati i

tržišta za proizvode. Potrebno je urediti zakonske propise kojima se na izravan i neizravan

način potiču prioritetne izvozno orijentirane gospodarske grane. Jedna od preporuka bilo bi

smanjivanje poreza na dobit koja se reinvestira.

Takva politika treba biti kombinirana s drugim odgovarajućim politikama, posebno politikom

obrazovanja, jer je dostizanje određenog nivoa razvijenosti i stupnja obrazovanja radne

163

snage, preduvjet da bi inozemno ulaganje značajnije utjecalo na gospodarski rast zemlje. Na

taj način zemlja primateljica inozemnog ulaganja bitno poboljšava izvoznu konkurentnost,

budući da proizvodi više nisu na razini sirovine ili poluproizvoda, već su to gotovi proizvodi

nastali primjenom novih tehnologija i znanja koji su uvezeni zajedno s ulaganjem. Stoga bi

izvore povećanja izvozne konkurentnosti trebalo potražiti u ulaganju u znanje, osobito

tehničkih znanosti i menaždera, pri čemu se treba voditi briga o stvorenom ljudskom kapitalu,

koji se ne bi smio olako prepuštati međunarodnom tržištu.

Također je nužno svjesno raditi na izgradnji imidža zemlje povoljne za investiranje, kroz

promptnost i susretljivost u davanju informacija o investicijskim mogućnostima.

Mjereno indeksom globalne konkurentnosti Svjetskog ekonomskog foruma koji se mjeri za

142 zemlje, Hrvatska zauzima redno mjesto na polovici ukupnog broja zemalja. Unutar

kriterija mjerenja, Hrvatska zauzima reativno povoljan položaj u izgradnji infrastrukture,

zdravstvu i osnovnom obrazovanju, dok najnepovoljnija mjesta Hrvatska zauzima u području

efikasnosti tržišta rada, efikasnosti robnog tržišta, institucija, poslovne sofisticiranosti,

razvijenosti financijskog tržišta te makroekonomskog okruženja.

Zaključujući samo temeljem ranga stupova konkurentnosti koje čine indeks globalne

konkurenosti Svjetskog ekonomskog foruma, Hrvatsku najviše obilježava pripadnost u prvu

skupinu zemalja, koje su faktorski usmjerene te konkurentnost zasnivaju na institucijskom

okviru, infrastrukturi, makroekonomskoj stabilnosti, zdravstvu i osnovnom obrazovanju te

dijelom u drugu skupinu, skupinu srednje razvijenih zemalja, koje rast zasnivaju na višoj

efikasnost investicija i preuzimajući tehnologije od razvijenih zemalja.

Za potrebe analize konkurentnosti u odnosu na zemlje u okruženju, koje su prošle sličan

tranzicijski put kao i Hrvatska, u radu su analizirani pokazatelji: proizvodnost rada, razina

plaća i značaj tržišta razvijenih zemalja, u razdoblju od 2000. Hrvatska bilježi u promatranom

razdoblju prosječno najniže stope u odnosu na sve promatrane zemlje, s izuzetkom receijske

2008., kada rast u nekim zemljama poprima negativne vrijednosti. Po kretanju bruto plaća

vidljivo je da je Hrvatska slična mnogo razvijenijim zemljama s višim stopama rasta

proizvodnosti. Nesrazmjer rasta proizvodnosti i visine bruto plaća, još je viši, stavi li se u

odnos s proizvodnosti rada iznos prosječnih ukupnih troškova rada, koji su važan čimbenik

konkurentnosti. Od svih promatranih zemalja Hrvatska bilježi najmanji udjel izvoza u

Europsku uniju unutar ukupnog izvoza.

Dosadašnja makroekonomska politika stavila je u fokus namicanje potrebnih sredstava za

javnu potrošnju, uredno podmirivanje unutarnjeg i vanjskog javnog duga i održavanje

stabilnosti tečaja i cijena.

164

Trend pogoršanje bilance robne razmjene, niske pokrivenosti uvoza izvozom, tijek domaćih i

inozemnih ulaganja u neproizvodne, međunarodno neutržive sektore, koje nemaju izvozni

potencijal, dokazuje neadekvatnost modela razvoja i neprimjerene makroekonomske politike,

koja je bila pod snažnim utjecajem monetarističke ekonomske doktrine.

Primarni zadatak vlade u procesu izvoza odnosno podizanja izvozne konkurentnosti treba biti

aktivnije vođenje makroekonomske politike s ciljem proizvodnog preusmjerenja modela

razvoja i restrukturiranja industrije radi prilagođavanja strukturi potražnje Europske unije te

zaokret izvozne strukture od resursno- i radno-intenzivne, u kojemu prevladavaju sirovine i

poluproizvodi, ka proizvodima veće tehnološke složenosti i kapitalne intenzivnosti s visokom

razinom znanja. Tome se pridružuje potreba uklanjanja ograničenja razvoju proizašlih iz

neodgovarajuće i prekomjerne regulacije te neefikasne administracije. Stoga je, uz promjenu

makroekonomske politike kao sastavni dio aktivne politike potrebna i odgovarajuća

regulacijska reforma.

U taj se okvir treba uklopiti konzistentna strategija izvozne proizvodnje, koja bi potakla

ulaganja u najpropulzivnije izvozne djelatnosti, s najvišim stopama efikasnosti investicija, te

nadograditi sustavom direktnih potpora i sustavom kreditiranja i osiguranja proizvodnje za

izvoz.

Dugoročni izvozni uspjeh Hrvatske ovisit će o razini ulaganja u tehnologiju, istraživanje i

razvoj te o stvaranju kvalitetnih i prepoznatljivih hrvatskih proizvoda.

165

POPIS LITERATURE

1. Acocella, N. (2005) Počela ekonomske politike, Vrijednosti i tehnike. Zagreb: Mate i

Zagrebačka škola ekonomije i managementa

2. Aisen, A. (2004) Money – Based Versus Exchange – Rate – Based Stabilization: Its

there Space for Political Opportunism? IMF, Working Paper No. 94

3. Andrijanić, I. (1999) Vanjska trgovina. Zagreb, Mikrorad

4. Anušić, Z., Rohatinski, Ž. i Šonje, V. (1995) Put u nisku inflaciju 1993 – 1994. Zagreb:

Vlada Republike Hrvatske

5. Babić, A. i Babić, M. (2003) Međunarodna ekonomija. VI. dopunjeno i izmijenjeno

izdanje, Zagreb: Mate

6. Babić, M. (2006) Iz dezinflacije u zaduženost. Zagreb: Binozapress i Ekonomski fakultet

Zagreb

7. Babić, M. (2001) Makroekonomija. 12. izdanje. Zagreb: Mate

8. Baletić, Z. et alt. (2001) Prosudba Memoranduma o ekonomskoj i financijskoj politici

Hrvatske vlade i HNB upućenog Međunarodnom monetarnom fondu. Zagreb: Ured

Predsjednika Republike Hrvatske, Ekonomski institut Zagreb

9. Bilas, V. (2006) Poticanje inozemnih izravnih ulaganja i konkurencija među zemljama. U:

Grgić, M., ur. Zbornik Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, Vol. 4, No 1, Zagreb:

Ekonomski fakultet Zagreb, str. 87 - 100

10. Burstein, A., Eichenbaum, M. i Rebelo, S. (2002) Why Are Rates of Inflation So Low

After Large Devaluations? NBER Working Paper 8748

11. Blažić, H. (2006) Usporedni porezni sustavi – Oporezivanje dohotka i dobiti. Rijeka:

Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci

12. Bunge, M. (1998) Social Science under Debate, A philosofical Perspektive. Toronto:

University of Toronto Press

13. Calvo, G. A & Vegh, C. A. (1999) Inflation Stabilization and BOP Crisis in Development

Countries, U: Taylor, J. B. and Woodford, M. (eds), Handbook of Macroeconomics, ed.

1, vol. 1, chapter 24, pages 1531-1614

166

14. Calvo, G. A & Vegh, C. A. (1993) Exchange Rate – Based Stabilization Under Imperfect

Credibility. U: Frisch, H. and Worgotter, A., Open Economy Macroeconomics, Mac Millan

Press

15. Clement, H. i Knogler, M. (2001) Möglichkeiten der wirtschaftlichen Zusammenarbeit

zwischen Bayern und Kroatien, Gutachten im Auftrag des Bayerischen

Staatsministeriums für Wirtschaft, Verkehr und Technologie, Arbeiten aus dem

Osteuropa - Institut München. Working Papers Nr. 233, Osteuropainstitut München

16. Cvijanović, V. i Kušić, S. (2002) Izravna strana ulaganja kao izvori financiranja

investicija: usporedna analiza tranzicijskih ekonomija s primjerom Republike Hrvatske.

U: Financijska teorija i praksa Br. XXVI (4), Institut za javne financije, str. 879 – 893

17. Dević, S. (2008) Usmjerena izravna strana ulaganja kao model rasta izvoza Republike

Hrvatske. Magistarski rad. Zagreb: Ekonomski fakultet Zagreb

18. Domazet, T. (2007) Ekonomika - politika kako dalje. Zagreb: Hrvatsko društvo

ekonomista i drugi

19. Družić, G. (2004) Hrvatska obratnica, Stanje i perspektive hrvatskog gospodarstva.

Zagreb: Golden Marketing – Tehnička knjiga

20. Družić, G. (2005) Ekonomska politika i poduzetništvo. Zagreb: Hrvatska akademija

znanosti i umjetnosti

21. Družić, G. (2007) Gospodarski razvoj hrvatske i EU. U: Ekonomija / Economics, Br. 14

(1), Rifin, str. 1- 54

22. Grgić, M. (1998) Globalizacija financijskih tržišta i liberalizacija bilance kapitalnih

transakcija. U: Ekonomski pregled Br. 49, 2/3, str. 99-126

23. Grgić, M. i Zdunić, S. (1995) Politika intervalutarnog tečaja i zaštite u strategiji razvitka

hrvatskog gospodarstva. Zagreb: Ekonomski institut i Hrvatska gospodarska komora

24. Grgić, M., Bilas, V. i Franc, S. (2010) Poduzetništvo u međunarodnoj trgovini. Zagreb:

Sinergija nakladništvo

25. Grgić, M. i Bilas, V. (2008) Međunarodna ekonomija. Zagreb: Lares Plus

26. Hibbs, D. A., Jr. (1977) Political Parties and Macroeconomic Policy. U: American

Political Science Review, Vol. 71, No. 4, Washington: American Political Science

Association, str. 1467 – 1487 (prijevod)

167

27. Hibbs, D. A., Jr. (1992) Partisan Theory After Fifteen Years. U: European Journal of

Political Economoy Vol. 8, str. 361 – 373, North - Holland

28. Joumard, I. (2001) Tax system in European Union countries. U: OECD Economics,

Working Paper, No. 301

29. Khan, M. S. i Lizondo, J. S. (1987) Devaluation, Fiscal Deficits and Real Exchange Rate.

World Bank Economic Review. Nr. 1 (2)

30. Kesner-Škreb, M. (2007) Što je s porezima u Hrvatskoj? Porezno opterećenje,

oporezivanje dohotka, dobiti i imovine [online]. Newsletter br. 10. U: Zagreb: Institut za

javne financije, dostupno na: http://www.ijf.hr/newsletter/PDF/news10h.pdf (1.4.2010)

31. Kersan – Škabić, I. (2005) Determinante konkurentnosti hrvatskog robnog izvoza. U:

Ekonomija / Economics. Br. 12 (1), Zagreb: Rifin, str. 79 – 99

32. Kindleberger, P. C. (1965) Economic Development. New York: McGraw Hill

33. Krugman, P. R. (1983) Targeted Industrial Policies: Theory and Evidence, Federal

Reserve Bank of Cansas City. str. 123 - 155

34. Knight, F. H. (1952) Institutionalism and Empiricalism in Economics. U: American Paper

Review. Vol. 42, No. 2. str. 42 – 55

35. Lovrinović, I. i Ivanov, M. (2009) Monetarna politika. Zagreb: RRiFPlus

36. Matić, B. (2004) Međunarodno poslovanje. Zagreb: Sinergija

37. Medić, Š. Đ. (2001) Uloga „Povijesti ekonomske misli“ u obrazovanju ekonomista. U:

Ekonomski pregled, br. 9-10. str. 1126 – 1148

38. Medić, Š. Đ. (2001) Zašto su monetaristička teorija i politika neprimjerene za poticanje

ekonomskog rasta u Hrvatskoj. U: Računovodstvo i financije 9/2001, Zagreb: RiF, str. 74

– 82

39. Mecagni, M. i grupa (1994) Iskustvo s nominalnim sidrima u aranžmanima IMF-a. U:

Privredna kretanja i ekonomska politika. Br. 24. Zagreb: Narodna banka Hrvatske i

Ekonomski institut

40. Nordhaus W., Samuelson P. A. (1992) Ekonomija. Zagreb: Mate

41. Perić, T. (2010) Ekonomska politika. Studijsko gradivo. Zaprešić: Visoka škola za

poslovno upravljanje „Baltazar Adam Krčelić“

http://www.ijf.hr/newsletter/PDF/news10h.pdf

168

42. Pertot, V., Sabolović, D. (1998) Međunarodna trgovinska politika. Zagreb, Informator

43. Petak, Z. (2005) Ekonomska pozadina raspada socijalističke Jugoslavije / Dijalog

povjesničara. Plenarno izlaganje. Zagreb: Zaklada Friedrich Naumann Stiftung

44. Polovina S. i Medić Đ. (2002) OSNOVE EKONOMIJE: Priručnik za studij ekonomije uz

udžbenik: P. Samuelson i W. Nordhaus: Ekonomija. 15. izd. Zagreb: Medinek, str. 425-

449

45. Previšić, J. i Ozretić Došen, Đ. (1999) Međunarodni marketing. Zagreb, Masmedia

46. Radošević, D. (1998) Kratkoročne i dugoročne dileme tečajne politike. U: Privredna

kretanja i ekonomska politika. br. 67. Zagreb: Ministarstvo financija i Ekonomski institut

Zagreb, str. 35 – 95

47. Renko, N., Pavičić, J., Lišanin Tomašević, M., Alfirević, N. (2000) Stanje i perspektive

uporabe Interneta i elektronički integriranog poslovanja u business – to – business

marketingu. U: Zbornik radova Tržišna demokracija u Hrvatskoj – Stanje i perspektive,

HAZU i CROMAR, Zagreb-Varaždin. str. 279-286

48. Schneider, F., Frey B.S. (1985) Economic and Political Determinants of Foreign Direct

Investment. U: World Developement. Vol. 13/2, Amsterdam: Elsevier, str. 161-175

49. Schneider, U. i Hirt, C. (2007) Multikulturelles Management. München: Oldenbourg

Verlag

50. Senečić, J. (1993) Ekonomsko-tehnička suradnja s inozemstvom. Zagreb: Mikrorad

51. Sirotković, J. (1996) Hrvatsko gospodarstvo. Zagreb: Golden Marketing i HAZU

52. Stojanov D. i Medić, Đ. (2001) Makroekonomske teorije i politike u globalnoj ekonomiji:

dominantne škole ekonomske misli. 2. izdanje. Sarajevo: Ekonomski fakultet

Univerziteta u Sarajevu

53. Šeparović, A. (2009) Utjecaj poreznog klina na nezaposlenost u zemljama OECD i

usporedba s Hrvatskom. U: Financijska teorija i praksa 33 (4), Zagreb: Institut za javne

financije, str. 463 – 477

54. Šimović, H. (2008), Fiskalni sustav kao čimbenik konkurentnosti gospodarstva. Doktorski

rad, Zagreb: Ekonomski fakultet Zagreb

169

55. Vojnić, D. (2003) Ekonomija i politika tranzicije u teoriji i praksi – Gdje je Hrvatska? U:

Zbornik radova „Pristup strategiji ekonomskog razvoja Hrvatske“. U: Ekonomija /

Economics, br. 1, Zagreb: HAZU i RIFIN, str. 61 – 95

56. Vojnić, D. (1995) Disparity and Disintegration: The Economic Dimension of Yugoslav's

Demise. U: Sayam Akhavan and Robert House (eds.), Yugoslavia the Former and the

Future, Washington, The Brookings Institution and Geneva, The United Nations

Research Institute for Social Development (Objavljeno i U: Ekonomski pregled, (47), 9-

10/1996. str. 528-263)

57. Weitzman, M. (1993) The Share Economy, Harward University Press, Cambridge,

Massachusetts i London, 1984., prevedeno pod naslovom „Ekonomija udjela“. Zagreb:

AGM i August Cesarec

58. Woodward, S. L. (2005) Socialist Unemployment: The Political Economy of Yugoslavia,

1945 – 1990, Princeton: Princeton N. J., University Press

59. Zschiedrich, H. (2001) Direktinvestitionen als Hoffnungsträger im EU-Beitrittsprozess

mittelseuropäischen Wirtschaften, U: Osteuropa-Wirtschaft, 45. Jhg., Heft 3/2001,

Deutsche Gesellschaft für Osteuropakunde, Berliner Wissenschafts-Verlag, str. 205 –

216

60. Zdunić, S. i Grgić, M. (1996) Monetarni faktor u politici razvoja: Elementi za utvrđivanje

strategije razvoja hrvatskog gospodarstva u uvjetima stabilnosti. Zagreb: Ekonomski

institut – Hrvatska gospodarska komora

61. United Nations (2001), Economic Survey of Europe. No. 1 (online), New York; Geneva:

Secretariat of the Economic Commision for Europe Geneva, dostupno na

http://www.unece.org/ead/pub/011/011_0.pdf (10.5.2010)

62. Državni zavod za statistiku, Priopćenja, Statistički ljetopis, Zagreb

63. Hrvatska narodna banka, Odabrana pitanja i statistički podaci, 2001. i 2002.

64. Hrvatska narodna banka, Bilten, br. 159, travanj 2010

65. Hrvatski zavod za zapošljavanje, Mjesečni statistički bilten, 2/2010

66. Ministarstvo financija, vremenske serije podataka

67. OECD, 2001.b (2001) Tax and the Economy, Tax Policy Studies No. 6 (online) Paris:

OECD, dostupno na www.oecd.org/ctp/taxpolicystudies, (1.5.2010)

http://www.oecd.org/ctp/taxpolicystudies

170

68. OECD, 2009 (2010) Taxing Wages 2009/2008 (online) Paris: OECD, dostupno na

http://www.oecd.org/document/6/0,3343,en_2649_34533_44993478_1_1_1_1,00.html#t

able_01 (1.4.2010)

69. OECD (2010) Main Economic Indicators - Country Comparison Tables (online), Paris:

OECD, dostupno na http://www.oecd.org/statisticsdata/0,3h381,en_2649_37443_1_1

19656_1_1_37443,00.html (28.5.2010)

70. Svjetska banka (2003) Croatia – Country Econimic Memmorandum: A Strategy for

Growth Through European Union, Volume 2, Main Report, Nr. July 2003 (online),

Washington: World Bank, dostupno na: http://siteresources.worldbank.org/INTCROATIA/

Resources/301144-1121189574957/croatia-complete.pdf (1.5.2010)



http://www.oecd.org/statisticsdata/0,3h381

http://siteresources.worldbank.org/INTCROATIA/

171

POPIS TABLICA

Tablica 3.1. Indeksi BDP-a po glavi stanovnika u odnosu na prosječni BDP po glavi

stanovnika SFRJ za odabrane godine (podaci prema vrijednosti USD za 1972. godinu) ___46

Tablica 3.2. Izvoz, međurepublička razmjena i BDP republika SFRJ za 1986. godinu _____48

Tablica 3.3. Vanjskotrgovinska bilanca Hrvatske u milijunima dinara* _________________49

Tablica 3.4. Izvoz iz Republike Hrvatske u razdoblju 1992 – 1997. godine u mil. USD ____52


izvoznim tržištima ________________________________________________________53


odabranim zemljama namjene _______________________________________________54

Tablica 3.7. Struktura izvoza iz Republike Hrvatske prema robama (SMTK) u razdoblju 1992-

1997. __________________________________________________________________55

Tablica 3.8. Izvoz iz Republike Hrvatske u razdoblju 1998 – 2003. u mil. USD __________56

Tablica 3.9. Struktura izvoza iz Republike Hrvatske u razdoblju 1998 – 2003. prema izvoznim

tržištima ________________________________________________________________57




1998– 2003. godine _______________________________________________________59

Tablica 3.12. Izvoz iz Republike Hrvatske u razdoblju 2004 – 2009. u mil. USD _________61

Tablica 3.13. Struktura izvoza iz Republike Hrvatske u razdoblju 2004 – 2009. godine prema

izvoznim tržištima ________________________________________________________62




2004. – 2009. godine ______________________________________________________64

172

Tablica 3.16.: Struktura uvoza Hrvatske prema ekonomskoj namjeni proizvoda _________67

Tablica 3.17. Pokrivenost uvoza izvozom 1992. – 2009. godine _____________________70

Tablica 3.18.: Ukupni inozemni dug Republike Hrvatske 31.12.1992. – 31.12.2009. godine u

mlrd. USD ______________________________________________________________72

Tablica 3.19: Odnos robnog izvoza i bruto inozemnog duga Republike Hrvatske 1992– 2009.

godine _________________________________________________________________74

Tablica 3.20. Stope promjene izvoza u HRK i USD u razdoblju od 2000. do 2009. godine. _77

Tablica 3.21. Izvoz, saldo vanjskotrgovinske robne razmjene i međunarodnih pričuva HNB-a

u razdoblju 1992. – 2009. godine u mil. USD ____________________________________78

Tablica 4.1.: Bilanca hrvatske narodne banke (aktiva) 31.12.2009. ___________________89

Tablica 5.1.: Prihodi državnog proračuna Republike Hrvatske za 2009. ______________ 109

Tablica 5.2.: Usporedba poreznog klina u zemljama OECD i Hrvatskoj za 2009.(postotak

troškova rada za prosječnu plaću*) __________________________________________ 114

Tablica 5.3.: Usporedba poreznog klina (postotak troškova rada za prosječnu plaću*) u

zemljama OECD i Hrvatskoj i stope nezaposlenosti za 2009. ______________________ 119

Tablica 6.1.: Struktura izravnih inozemnih ulaganja u Republiku Hrvatsku u razdoblju 1993 –

2009 prema sektorima ____________________________________________________ 129

Tablica 6.2.: Izravna inozemna ulaganja u Republiku Hrvatsku 1992 – 2009. prema

zemljema ulagačima (u mil. EUR) ___________________________________________ 129

Tablica 6.3. Struktura izvoza Republike Hrvatske prema NKD-u 2002. u odabranim

godinama 2004 - 2008. u mil USD ___________________________________________ 132

Tablica 7.1: Pokazatelji robne razmjene u Hrvatskoj i odabranim zemljama u okruženju u

2008., u mlrd EUR _______________________________________________________ 147

Tablica 7.2.: Priljev izravnih inozemnih ulaganja u Hrvatsku i odabrane zemlje u 2000. i 2004

- 2008., u mlrd EUR ______________________________________________________ 148

Tablica 7.3: Proizvodnost rada u prerađivačkoj industriji Hrvatske i odabranim zemljama u

2000. i 2005 - 2008., godišnje stope rasta u % _________________________________ 149

173

Tablica 7.4: Prosječne mjesečne bruto plaće u prerađivačkoj industriji u Hrvatskoj i

odabranim zemljama u okruženju u 2000. i 2005 - 2008., u tekućim cijenama, u EUR ___ 151

Tablica 7.5: Procijenjeni ukupni troškovi rada u Hrvatskoj i odabranim zemljama u okruženju

u 2008., u EUR, od najnižih prema najvišim ___________________________________ 152

Tablica 7.6.: Značaj tržišta EU za izvoz Hrvatske i odabranih zemalja u 2000. i 2008. u %

ukupnog izvoza _________________________________________________________ 154

174

POPIS SLIKA

Slika 2.1.: Preferencije političkih stranaka u naprednim industrijskim zemljama s obzirom na

različite gospodarske ciljeve ________________________________________________21

Slika 2.2.: Primarne i sekundarne pogonske sile procesa globalizacije ________________34

Slika 2.3.: „Stara“ nasuprot „novoj“ ekonomiji ___________________________________36

Slika 3.1. Stope nezaposlenosti u jugoslavenskim federalnim jedinicama od 1975. – 1990.

godine _________________________________________________________________46

Slika 3.2. Indeksi BDP-a po glavi stanovnika u odnosu na prosječni BDP po glavi stanovnika

SFRJ za odabrane godine, 1952 – 1989. (prema vrijednosti USD za 1972. godinu) ______47

Slika 3.3. Izvozna struktura Hrvatske u zemlje Europske unije prema faktorskoj intenzivnosti

1990. godine ____________________________________________________________49

Slika 3.4. Visina robnog izvoza Republike Hrvatske u razdoblju 1992. – 1997. godine u mil.

USD __________________________________________________________________52

Slika 3.5. Izvoz iz Republike Hrvatske po zemljama u razdoblju 1992 – 1997. godine u

mil.USD ________________________________________________________________54

Slika 3.6. Struktura izvoza iz Republike Hrvatske prema robama (SMTK) u razdoblju 1992-

1997. u mil. USD _________________________________________________________56

Slika 3.7. Visina robnog izvoza Republike Hrvatske u razdoblju 1998 – 2003. u mil. USD __57

Slika 3.8. Struktura izvoza iz Republike Hrvatske prema izvoznim tržištima u razdoblju 1998-

2003. u mil. USD _________________________________________________________58

Slika 3.9. Struktura izvoza iz Republike Hrvatske prema robama (SMTK) u razdoblju 1998–

2003. u mil. USD _________________________________________________________60

Slika 3.10. Visina robnog izvoza Republike Hrvatske u razdoblju 2004 – 2009. godine u mil.

USD __________________________________________________________________61

Slika 3.11. Struktura izvoza iz Republike Hrvatske prema izvoznim tržištima u razdoblju

2004. – 2009. godine u mil. USD _____________________________________________63

Slika 3.12. Struktura izvoza iz Republike Hrvatske prema robama (SMTK) u razdoblju 2004.-

2009. godine u mil. USD ___________________________________________________65

../AppData/Korisnik/Desktop/MAJIC_Ekonomska%20politika%20u%20funkciji%20povecanja%20izvozne%20konkurentnosti%20Republike%20Hrvatske.doc#_Toc329790257

175

Slika 3.13. Stope rasta robnog izvoza Republike Hrvatske u razdoblju 1992. – 2009. godine u

mil. USD _______________________________________________________________66

Slika 3.14. Stope rasta robnog uvoza Republike Hrvatske u razdoblju 1992 – 2009. godine u

mil. USD _______________________________________________________________67

Slika 3.15.: Struktura uvoza Hrvatske prema ekonomskoj namjeni proizvoda ___________68

Slika 3.16. Saldo vanjskotrgovinske razmjene Republike Hrvatske u razdoblju 1992 – 2009.

godine u mil. USD ________________________________________________________69

Slika 3.17. Pokrivenost uvoza izvozom u razdoblju 1992 – 2009. godine ______________71

Slika 3.18. struktura ukupnog inozemnog duga Republike Hrvatske 31.12.1992. –

31.12.2006. godine u mlrd. USD prema institucionalnim sektorima ___________________72

Slika 3.19.: Odnos ukupnog inozemnog duga i robnog izvoza Republike Hrvatske 1992. –

2009. godine u mil. USD ___________________________________________________73

Slika 3.20. Prosječni godišnji nominalni tečaj HRK prema odabranim inozemnim valutama

1992. – 2009. godine ______________________________________________________75

Slika 3.21. Robni izvoz Republike Hrvatske u mil. HRK i mil. USD od 1992. – 2009. godine 76

Slika 3.22. Utjecaj promjene tečaja USD / HRK na kretanje izvoza ___________________77

Slika 3.23. Izvoz, saldo vanjskotrgovinske robne razmjene i stanje međunarodnih pričuva

HNB-a u razdoblju od 1992. – 2009. godine ____________________________________79


industrijskih proizvoda pri proizvođačima u razdoblju od 1992. – 2001. godine _________ 103


industrijskih proizvoda pri proizvođačima u razdoblju od 2002 – 2009. godine _________ 104

Slika 5.1.: Struktura prihoda konsolidirane središnje države u republici Hrvatskoj u 2009.

godini ________________________________________________________________ 110

Slika 5.2.: Usporedna struktura poreznih prihoda zemalja EU-15 i Hrvatske za 2005. kao

postotak od ukupnih poreza________________________________________________ 111

Slika 5.3: porezni klin u zemljama OECD i Hrvatskoj za 2009. _____________________ 113

176

Slika 5.4.: Porezni klin, porez na dohodak, doprinosi posloprimaca i poslodavaca kao

postotak (%) troškova radne snage, u zemaljama OECD i Hrvatskoj, za 2009.* ________ 117

Slika 5.5.: Usporedba poreznog klina (postotak troškova rada za prosječnu plaću*) u

zemljama OECD i Hrvatskoj i stope nezaposlenosti za 2009. ______________________ 120

Slika 6.1.: Izravna inozemna ulaganja u gospodarstvo Republike Hrvatske 1993 – 2009. u

mil. USD ______________________________________________________________ 127

Slika 6.2. Struktura izravnih ulaganja u Republiku Hrvatsku u razdoblju 1993 – 2009 prema

sektorima______________________________________________________________ 128

Slika 6.3: Struktura izravnih ulaganja u Republiku Hrvatsku u razdoblju 1993 – 2009. prema

zemljama davateljima ____________________________________________________ 130

Slika 6.4: Udjeli u ukupnom izvozu Republike Hrvatske 10 djelatnosti koje najviše sudjeluju u

izvozu 2004 – 2008. godine ________________________________________________ 133

Slika 7.1.: Priljev izravnih inozemnih ulaganja u Hrvatsku i odabrane zemlje u 2000. i 2004 -

2008., u mlrd EUR _______________________________________________________ 149

Slika 7.2: Proizvodnost rada u prerađivačkoj industriji Hrvatske i odabranim zemljama u

2000. i 2005 - 2008., godišnje stope rasta u % _________________________________ 150

Slika 7.3: Prosječne mjesečne bruto plaće u prerađivačkoj industriji u Hrvatskoj i odabranim

zemljama u okruženju u 2000. i 2005 - 2008., u tekućim cijenama, u EUR ____________ 152

Slika 7.4: Procijenjeni ukupni troškovi rada u Hrvatskoj i odabranim zemljama u okruženju u

2008., u EUR, od najnižih prema najvišim _____________________________________ 153


izvoza ________________________________________________________________ 154


izvoza ________________________________________________________________ 155

177

SAŽETAK

Vanjskotrgovinsku ponudu Hrvatske karakterizira nedostatak izvoznih proizvoda, razmjerno

niska pokrivenost uvoza izvozom te kumuliranje deficita na proizvodima koji inače

prevladavaju u izvoznoj strukturi. Takva situacija otvara prostor za raspravu o ulozi i

djelovanju ekonomske politike države sa svrhom povećanja izvoza.

Osnovni zadatak ekonomske politike je omogućiti poduzeću, kao temeljnom gospodarskom

subjektu na kojem počiva stvaranje nove vrijednosti u gospodarstvu, okruženje u kojem će

ostvarivati odgovarajuću profitnu stopu, kako bi ulagalo u daljnju proizvodnju i zapošljavanje.

Opće mjere fiskalne, monetarne i tečajne politike, mjere politike privlačenja inozemnog

kapitala, preduvjet su da bi, temeljem dosljedne izvozne strategije, izravne mjere potpore

proizvodnji i izvozu mogle djelovati u punini efekta ili uopće djelovati.

Kreatori ekonomske politike imaju zadatak postaviti takav makroekonomski okvir, koji će u

okolnostima ograničenja daljnjeg rasta zaduženosti i javne potrošnje, na najbolji način

alocirati prirodne, kapitalne i ljudske resurse, usmjerivši ih u one proizvodne izvozne grane, u

kojima će se maksimalno multiplicirati njihova vrijednost odrazivši se na rast zaposlenosti,

dohotka i izvoza odnosno, na efikasnost cijelog gospodarstva.

U dijelu utjecaja monetarne politike i politike deviznog tečaja u stvaranju povoljnog

makroekonomskog okruženja, potrebno je uzeti u obzir mogućnost postupnog napuštanja

politike nulte inflacije u smjeru ciljanja inflacije, pod uvjetom istovremenog provođenja

ključnih strukturnih reformi u svim područjima gospodarskog života, osobito u dijelu pravne

sigurnosti ulagača i obrazovanja inženjera i menadžera. Time bi se postupno preusmjerilo

investicije u sektore s izvoznim potencijalom.

Kako bi se dalo poticaj zapošljavanju potrebno je smanjiti porezno terećenje rada, u dijelu

obveznih doprinosa i povećanjem osobnih odbitaka, i tako povećalo konkurentnost

gospodarstva.

Poticanje izvoza treba postići privlačenjem inozemnih izravnih investicija koje će, osim

prijenosa inozemne tehnologije, znanja, upravljačkih i poduzetničkih vještina, osigurati i

tržišta za proizvode, uz istovremenu brigu o obrazovanju i ljudskom kapitalu. Potrebno je

urediti zakonske propise koji predstavljaju prepreke ulasku inozemnih ulagača te svjesno

promicati otvaranje prema inozemnim investitorima kroz promptnost u davanju informacija i

susretljivost.

178

Nužno je povećanje investicija u izvozne djelatnosti, te znatno restrukturiranje izvoza prema

tržišnim segmentima u kojima će više doći do izražaja konkurentske prednosti hrvatskog

gospodarstva u novim izmijenjenim uvjetima.

Dugoročni izvozni uspjeh Hrvatske ovisit će o razini ulaganja u tehnologiju, istraživanje i

razvoj te o stvaranju kvalitetnih i prepoznatljivih hrvatskih proizvoda.

Ključne riječi: ekonomska politika, monetarna politika, politika deviznog tečaja, porezna

politika, politika privlačenja inozemnog kapitala, izvozna konkurentnost

179

ABSTRACT

Croatian foreign trade is characterized by a lack of export products, a relatively low coverage

of imports by exports and the accumulation of deficits on goods that would otherwise

dominate the export structure. This situation creates room for debate about the role and

activities of state economic policy with the aim of increasing exports.

The main task of economic policy is to provide the company, as the fundamental economic

entity which has the role to create new value in the economy, the environment in which it

canachieve adequate rate of profit, so it would be able to invest in further production and

employment. General measures of fiscal, monetary and exchange rate policy, measures to

attract foreign capital, are the precondition that, based on a consistent export strategy, direct

support measures for export and production could have full effect or no effect at all.

Policymakers have the task to set up such a macroeconomic framework, which will under

circumstances of limitation of future growth of debt and public spending, allowto allocate

natural, capital and human resources in the best possible way,, directing them to those

manufacturing and export industries, which will maximize the multiplcation of value and by

that influencing increase of employment , income and exports, and the efficiency of the entire

economy.

On the field of monetary policy and exchange rate policies in creating a favorable

macroeconomic environment, it is necessary to take into account the possibility of a gradual

abandonment of the zero inflation policy towards target rate of inflation, under the

precondition ofsimultaneously implementating key structural reforms in all spheres of

economic life, especially the legal security of investors and education of engineers and

managers. This gradually changes the focus of investment in sectors with export potential.

In order to give impetus to employment it is necessary to reduce the tax charge of work in a

part of mandatory contributions and the increase in personal allowances, and thus increase

the competitiveness of the economy.

Export promotion should be achieved by attracting foreign direct investment which, apart

from the transfer of foreign technology, know-how, managerial and entrepreneurial skills, will

provide markets for products, while helping to care about education and human capital. It is

necessary to regulate the legal framework that represents obstacles to the entry of foreign

investors and consciously promote the opening to foreign investors through providing

information and empathy in a transparent and quick way.

180

It is necessary to increase investment in export activities, and significant restructuring of the

export market segments in which the competitive advantage of the Croatian economy will

come more into play in the new revised terms.

Long-term success of Croatian exports will depend on the level of investment in technology,

research and development and the creation of high quality and recognizable Croatian

products.

Keywords: economic policy, monetary policy, exchange rate policy, tax policy, the policy of

attracting foreign capital, export competitiveness

Documents

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU - bib.irb.hr · SVEUČILIŠTE U ZAGREBU EKONOMSKI FAKULTET U ZAGREBU Poslijediplomski studij «Međunarodna ekonomija» MAGISTARSKI RAD Ekonomska politika