SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

SANITARNE I FITOSANITARNE MJERE U MEðUNARODNOM

POSLOVANJU

DIPLOMSKI RAD

RIJEKA, 2013.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

SANITARNE I FITOSANITARNE MJERE U MEðUNARODNOM

POSLOVANJU

DIPLOMSKI RAD

Naziv kolegija: Ekonimika i politika meñunarodne razmjene

Mentor: Prof.dr.sc.Vinko Kandžija

Student: Tanja Horvat

JMBAG: 0081080294

Smjer: Meñunarodno poslovanje

Rijeka, rujan 2013. godine

I

SADRŽAJ

1. UVOD .................................................................................................................................... 1

1.1. Predmet rada ................................................................................................................... 1

1.2. Problem rada ................................................................................................................... 1

1.3. Cilj i svrha rada............................................................................................................... 1

1.4. Radna hipoteza................................................................................................................ 2

1.5. Znanstvene metode ......................................................................................................... 2

1.6. Struktura rada.................................................................................................................. 2

2. OSNOVNE ODREDNICE VANJSKE TRGOVINE ........................................................ 4

2.1. Mjere vanjske trgovine ................................................................................................... 5

2.2. Liberalizacija vanjske trgovine....................................................................................... 8

2.3. Trgovinska politika Europske unije.............................................................................. 10

2.3. CEFTA i vanjska trgovina ............................................................................................ 13

3.OBILJEŽJA MEðUNARODNE TRGOVINE POLJOPRIVREDNIM

PROIZVODIMA .................................................................................................................... 15

3.1. Uloga WTO-a u liberalizaciji meñunarodne trgovine poljoprivrednim proizvodima.. 18

3.2. Poljoprivredna proizvodnja u vanjskoj trgovini Europske unije .................................. 20

3.3. Poljoprivredna proizvodnja Republike Hrvatske u meñunarodnim razmjerima .......... 22

4. SANITARNE I FITOSANITARNE MJERE................................................................... 24

II

4.1. Sporazum o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama......................................................... 26

4.1.1. Codex Alimentarius ............................................................................................. 29

4.1.2. Meñunarodna organizacija za zdravlje životinja ................................................. 31

4.1.3. Meñunarodna konvencija za zaštitu bilja............................................................. 32

4.2. Sporazum o tehničkim i trgovinskim barijerama.......................................................... 34

4.3. Sporazum o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama u vanjskoj trgovini Republike

Hrvatske............................................................................................................................... 36

5.UČINCI I PERSPEKTIVE PRIMJENE SPORAZUMA O SANITARNIM I

FITOSANITARNIM MJERAMA U REPUBLICI HRVATSKOJ................................... 38

5.1. Troškovi prilagodbe SPS mjera standardima Europske unije ...................................... 39

5.2. Učinci prilagodbe SPS mjera na konkurentnost poljoprivrednih poduzeća ................. 41

6. ZAKLJUČAK..................................................................................................................... 47

LITERATURA ....................................................................................................................... 50

POPIS ILUSTRACIJA .......................................................................................................... 55

1

1. UVOD Mreža ugovora o liberalizaciji trgovine danas je iznimno razgranata i taj proces se

nezaustavljivo širi. Meñunarodna trgovina poljoprivredno-prehrambenih proizvoda dio

je ukupne svjetske trgovine koja sve više dobiva na značaju, a svake godine izvoz

poljoprivredno-prehrambenih proizvoda u meñunarodnoj trgovini ostvaruje rast.

Ključnu ulogu na tržištu ima Europska unija koja je vodeća po izvozu prehrambenih

proizvoda i vanjske trgovine. Takoñer provodi sve propise o sanitarnim i fitosanitarnim

mjerama u skladu sa Svjetskom trgovinskom organizacijom, tražeći od svojih članica i

članica koje će to tek postati da poštuju načela i usklañuju ih sa standardima EU i

WTO-a.

1.1. Predmet rada

Predmet istraživanja seminarskog rada su sanitarne i fitosanitarne mjere u

meñunarodnom poslovanju. Njihovo provoñenje u meñunarodnoj razmjeni izmeñu

zemalja neophodno je kako bi se zaštitio život i zdravlje ljudi, životinja i biljaka.

1.2. Problem rada

Problem rada je nepoštivanje donesenih propisa od strane Svjetske trgovinske

organizacije koja je glavna odgovorna za provoñenje propisa Sporazuma o sanitarnim i

fitosanitarnim mjerama. Vrlo je bitno da se u vanjskoj trgovini smanje carinske barijere

koje još uvijek predstavljaju veliki problem u poslovanju manje razvijenih zemalja.

Stoga je nužno da se diskriminacija meñu zemljama smanji te da prevladavaju jednaki

uvjeti u meñunarodnoj trgovini.

1.3. Cilj i svrha rada

Cilj rada je bio ukazati na nužnost provedbe Sporazuma o sanitarnim i fitosanitarnim

mjerama u Republici Hrvatskoj, te usklañivanje s propisima Europske unije, čijom

članicom Hrvatska uskoro postaje. Europska unija vodeća je na trzištu vanjske trgovine

stoga Hrvatska ima velike mogućnosti koje može ostvariti jedino poštivanjem i

2

pravilnom provedbom propisa, standarda i mjera na području Sporazuma o sanitarnim i

fitosanitarnim mjerama.

Svrha je rada na temelju analize tržišta vanjske trgovine i tržišta poljoprivrednih

proizvoda predočiti povećanje uvoza i izvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda.

Zemlje članice CEFTA-e usklañene su sa svim propisima WTO-a pa tako i sa

Sporazumom o sanitarnim i fitosanitarnim, a upravo Europska unija teži potpunoj

liberalizaciji trgovine sa zemljama članicama.

1.4. Radna hipoteza

Temeljem postavljenog problema istraživanja diplomskog rada i u smjeru ostvarivanja

postavljenih ciljeva definirana je sljedeća radna hipoteza:

Temeljem spoznaja o osobitostima poljoprivredno prehrambene industrije u

meñunarodnim razmjerima, može se prepoznati važnost sigurnosti i zaštite zdravlja

ljudi, životinja i bilja na temelju sanitarnih i fitosanitarnih mjera. Sustavnim

promatranjem prilagodbi europskim standardima otvara se mogućnost povećanja

konkurentske pozicije poljoprivredno-prehrambenih proizvoda na europskom tržištu.

1.5. Znanstvene metode

Za izradu diplomskog rada korištena je stručna literatura iz knjiga i časopisa te sa

Internet stranica, a u radu su korištene metode analize i sinteze, metoda klasifikacije,

komparativna i statistička metoda.

1.6. Struktura rada

Struktura rada prikazana je na temelju pet meñusobno povezanih poglavlja. Započinje

Uvodom u kojem je ukratko opisana tematika rada, njezin problem te ciljevi i svrha

pisanja. Nakon Uvoda slijedi drugi dio rada pod nazivom Osnovne odrednice vanjske

trgovine. Poglavlje daje uvid u djelatnost koja obuhvaća razmjenu roba i usluga na

inozemnom trzištu. Prikazane su i osnovne mjere vanjske trgovine, carinske i

3

necarinske mjere putem kojih se štiti domaća proizvodnja i ostvaruju skuplji uvozni

proizvodi. Kao nužan preduvjet poslovanja na vanjskom tržištu provodi se načelo

liberalizacije trgovine putem koje se donose prednosti u cilju zaštite domaće

proizvodnje. Svjetska trgovinska organizacija ima važnu ulogu u stvaranju liberalnog

trgovinskog okruženja, te doprinosi postizanju bolje suradnje u voñenju svjetske

trgovine na tržištu.

Sanitarne i fitosanitarne mjere odnose se na poljoprivredno-prehrambene proizvode, a

pobliže se tržište meñunarodne trgovine poljoprivrednih proizvoda opisuju u trećem

dijelu rada pod nazivom Obilježja meñunarodne trgovine poljoprivrednim proizvodima.

Takoñer je detaljno analizirano tržište prehrambeno-poljoprivrednih proizvoda

Europske unije te Republike Hrvatske.

Peto poglavlje Sanitarne i fitosanitarne mjere obuhvaćaju područje analize Sporazuma

o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama koje su nužne za uspostavu dobre prakse i

poštivanje standarda i propisa za zaštitu hrane i bilja od štetnih organizama. Osnovna

zadaća zaštite i sigurnosti hrane opisana je unutar posebnog poglavlja o primjeni Codex

Alimentarius-a. Isto tako prikazana je važnost i Svjetske organizacije za zaštitu životinja

te Konvencije za zaštitu bilja koji su nužni za provoñenje sigurnosti i zaštite hrane i

bilja. Osim Sporazuma o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama važan je i Sporazum o

tehničkim i trgovinskim barijerama.

Posljednje poglavlje pod nazivom Učinci i perspektive primjene Sporazuma o

sanitarnim i fitosanitarnim mjerama u Republici Hrvatskoj osvrt je na nužnost primjena

ovoga Sporazuma u poljoprivrednoj proizvodnji svake zemlje pa tako i Republike

Hrvatske. Razmatra dosadašnje stanje primjenom sporazuma i buduće perspektive koje

su nužne kako bi se Hrvatska nakon ulaska u EU potpuno prilagodila njezinim

standardima, odnosno Sporazumu o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama. Analizirano je

povećanje troškova prilagodbi EU standardima i njihov odraz na konkurentnost

hrvatskih poljoprivredno-prehrambenih poduzeća.

Rad završava Zaključkom u kojima su poglavlja sintetizirana u jednu cjelinu.

4

2. OSNOVNE ODREDNICE VANJSKE TRGOVINE

Vanjska je trgovina gospodarska djelatnost koja obuhvaća razmjenu robe i usluga s

inozemstvom, odnosno sveukupnu razmjenu materijalnih i nematerijalnih dobara

izmeñu zemalja (Andrijanić, 2001., str. 23). Pod vanjskom trgovinom se podrazumijeva

djelatnost koja obuhvaća razmjenu roba i usluga jedne zemlje preko granice, odnosno s

inozemstvom. Osnovni zadatak vanjske trgovine je da se po najpovoljnijim uvjetima

kupuje odnosno uvozi robu koje ili uopće nema ili je nema u dovoljnim količinama na

domaćem tržištu, te da se po najpovoljnijim uvjetima prodaje, tj. izvozi domaća roba i

gospodarske usluge na inozemno tržište.

Pojam vanjske trgovine vrlo je složen te su različita viñenja što taj pojam obuhvaća i

znači. Pritom se vanjska trgovina može podijeliti na (Baban i Marijanović, 1998., str.

28):

• vanjsku trgovinu u užem smislu koja obuhvaća samo promet roba izmeñu

gospodarskih subjekata iz različitih zemalja pa je predmet razmjene samo ona

roba koja prelazi državnu granicu jedne ili više zemalja,

• vanjsku trgovinu u širem smislu koja osim razmjene roba obuhvaća i razmjenu

gospodarskih usluga, promet kapitala, promet ljudi te prijenos vijesti.

Dok se pod vanjskom trgovinom podrazumijeva ukupna razmjena jedne zemlje s

drugom, meñunarodna trgovina podrazumijeva ukupnu razmjenu izmeñu zemalja

cijeloga svijeta. Vanjska trgovina kao pojam ima jako puno definicija, a ukratko se

može navesti da je ona dio prometa robe u kojem predmet kupoprodaje prelazi carinsku

crtu te napušta teritorij zemlje prodavatelja i ulazi na teritorij zemlje kupca (Andrijević,

2005., str. 5).

Osnovni zadatak vanjske trgovine je da se po najpovoljnijim uvjetima kupuje, odnosno

uvozi roba koje nema dovoljno na domaćem tržištu te da se isto tako po najpovoljnijim

uvjetima prodaje, izvozi domaća roba i usluge na inozemno tržište. Razlog koji se

najčešće javlja kod uključivanja u meñunarodnu razmjenu je razvoj društveno

5

proizvodnih snaga koji izazivaju specijalizaciju proizvodnje i proizvodnju roba u

velikim količinama.

Uspješnost jedne države na meñunarodnom tržištu odreñena je konkurentskom

sposobnošću svih njenih poslovnih subjekata uključenih u vanjskotrgovinsko

poslovanje, odnosno u meñunarodnu razmjenu. U svemu tome ključno je posjedovanje

konkurentske prednosti na temelju čega se ostvaruje veća profitabilnost. Na globalnome

svjetskom tržištu samo one nacionalne ekonomije ostvaruju konkurentsku prednost kada

su sposobne kreirati veću ekonomsku vrijednost u odnosu na svoje konkurente.

Zajednička trgovinska politika Europske unije jedna je od najvažnijih europskih

politika, a odnosi se na propise o vanjskoj trgovini, uključujući carine i ostale mjere

zaštite domaće proizvodnje, obveze iz članstva u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji , sve

bilateralne sporazume Europske unije sa zemljama nečlanicama te opći sustav

preferencija kojim se manje razvijenim zemljama i zemljama u razvoju daju carinske

povlastice pri uvozu robe u Europsku uniju. Temelj zajedničke trgovinske politike

Europske unije jest zajednička carinska tarifa koja ureñuje trgovinske odnose Unije s

trećim zemljama. Meñunarodno poslovanje, odnosno vanjskotrgovinska razmjena svake

države utječe na dinamiku njezina gospodarskog rasta i razvoja.

2.1. Mjere vanjske trgovine

Vanjska trgovina važan je segment ukupnog gospodarskog djelovanja svake zemlje.

Globalizacija cjelokupne trgovine u svijetu danas ima veliki utjecaj na porast trgovine

što dovodi do rasta. Kako bi se gospodarstvo zemlje zaštitilo od meñunarodne

konkurencije država mora provoditi odreñene mjere zaštite i iz toga upotrebljava razne

instrumente vanjske trgovine.

Upravo iz tog razloga svaka država uvodi mjere carinske i bescarinske zaštite kako bi se

sačuvala domaća proizvodnja i ostvarila skuplje uvozne proizvode. Odabir instrumenata

obično se svodi na izbor izmeñu carinskih i necarinskih ograničenja odnosno izvoznih

6

pristojbi i subvencija, uvoznih kvota, izvoznih ograničenja, provizija i poreza na uvoznu

robu, kontrola robe, administrativne procedure i brojne druge. Ta ograničenja nastoje se

smanjiti carinskim i necarinskim mjerama koje su prikazane u sljedećoj shemi.

Shema 1. Mjere za regulaciju vanjske trgovine

Izvor: obrada studenta prema Baković., T.: Poslovne isprave u meñunarodnom

poslovanju, Zagreb, 2012., str. 3

Temeljni instrument vanjskotrgovinske politike je carina i poznata je kao najstariji i

najčešće korišteni instrument zaštite. Ona je oblik posebnog poreza koji se plaća

prilikom prelaska granice, a plaća se na svu robu koja podliježe carinjenju.

REGULATORI VANJSKE TRGOVINE

CARINSKE MJERE NECARINSKE MJERE

• Tehnička regulacija i

standardi

• Sanitarne i fitosanitarne

mjere

• Antidamping

• Subvencioniranje i

kompenzacijske mjere

• Inspekcija prije isporuke

• Pravila o porijeklu robe

7

Carinske mjere provode se naplaćivanjem države pri prijelazu robe preko carine,

odnosno carinske crte, kako za potrebe državnog proračuna tako i za potrebe

ostvarivanja odreñenih utjecaja na vanjskotrgovinsku razmjenu. Time se prvenstveno

misli na zaštitu domaće proizvodnje, poticanje njenog razvitka i uravnoteženje platne

bilance (Babić i Babić, 2008., str. 173). Carinsko područje obuhvaća teritorij unutar

carinske granice ili linije. Upravo se to područje ili linija najčešće podudaraju sa

državnom granicama, a izuzetak su slobodne carinske zone i slobodne carinske luke.

Danas se sve više smanjuje opći značaj carina posebice liberalizacijom svjetske

trgovine.

Necarinske barijere dosta je teško jednoznačno definirati zbog njihovog širokog

raspona, no mjere se necarinske zaštite mogu se generalno definirati kao vladine mjere

koje ograničavaju uvoz ili imaju sposobnost ograničavanja meñunarodne trgovine, čak i

ako to u stvarnosti uvijek ne čine. Necarinske barijere uključuju sistem nadzora nad

uvozom i različite takse, kao i mjere koje su u meñunarodnim razmjerima prepoznate

kao ograničavajuće za trgovinu, čak i kada im objektivno ne može biti pripisana

namjera ili efekt ograničavanja trgovine. S obzirom na svjetski trend smanjivanja ili

ukidanja carina, ove mjere su postale vidljivije prepreke trgovini, a time i fokus kako

vlada, tako i poslovnih zajednica skoro svih zemalja svijeta.

Necarinske barijere najčešće se raščlanjuju u tri temeljne skupine (Host, 2004., str. 7) :

• mjere I. tipa- zaštita domaćeg gospodarstva od vanjske konkurencije

• mjere II. tipa- mehanizmi koji nisu direktno vezani za trgovinu, ali se koriste i u

tu svrhu,

• mjere III. tipa- mjere koje dovode do iskrivljavanja uvjeta meñunarodne

razmjene, a primjenjuju se iz razloga koji nisu direktno vezani za trgovinu.

8

Glavni razlog zbog kojeg dolazi do uvoñenja necarinskih zaštita je njihova

netransparentnost jer su države pod utjecajem WTO1- a bile prisiljene smanjiti carine za

koje njihova gospodarstva nisu bila konkurentna. I upravo su to mjere koje predstavljaju

sve one mjere, pored carinskih mjera, koje utječu na smanjenje konkurentnosti

inozemnih proizvoda u odnosu na domaće proizvode.

2.2. Liberalizacija vanjske trgovine

Liberalizacija trgovine provodi se na razinama i to na globalnoj razini pod utjecajem

Svjetske trgovinske organizacije, WTO-a, te na regionalnoj razini stvaranjem raznih

regionalnih integracija sklapanjem regionalnih trgovinskih odnosa. Svjetska trgovinska

organizacija utjelovljuje niz pravila ponašanja za meñunarodnu trgovinsku politiku, a

njezine glavne zadaće su (Grgić i Bilas, 2008., str. 220) :

• upravljanje trgovinskim sporazumima,

• forum za trgovinske pregovore,

• rješavanje trgovinskih sporazuma,

• nadziranje nacionalnih trgovinskih politika, tehnička pomoć zemljama u razvoju,

• suradnja s drugim meñunarodnim agencijama.

Osnovna načela na kojima se temelji djelovanje WTO-a u stvaranju multilateralnog

trgovinskog sustava su (Grgić i Bilas, 2008., str. 220) :

• načelo nediskriminacije, načelo najpovlaštenije zemlje i načelo nacionalnog

tretmana,

• načelo reciprociteta- uzajamno snižavanje carina,

• načelo liberalizacije trgovine, poticanje konkurencije i dodatne pomoći

nerazvijenim zemljama,

• načelo transparentnosti.

1 WTO (World Trade Organization)

9

Proces liberalizacije svjetske trgovine provodio se snižavanjem carina multilateralnim

pregovaračkim rundama, kojih je dosad bilo osam. Rezultati dviju, Tokijske i

Urugvajske, bili su reduciranje široko primjenjivanih carina i smanjivanje broja

necarinskih barijera sa ciljem podizanja globalnog blagostanja daljom trgovinskom

ekspanzijom. Mjerljive, kvantitativno iskazane koristi, procjenjuju se kroz niže carine,

zamjenu brojnih količinskih ograničenja carinama i ukidanjem većeg broja necarinskih

ograničenja. Kao rezultat posljednje runde pregovora oformljena je Svjetska trgovinska

organizacija (WTO), koja predstavlja jedinstven trgovinski sustav, uspostavljen na

načelima GATT-a2. Ta organizacija potiče uklanjanje trgovinskih barijera i pridonosi

većoj sigurnosti i transparentnosti svjetske trgovinske razmjene.

Kada država jednom postane članica WTO, sve druge zemlje članice upoznate su s

njezinim osnovnim zakonskim propisima i carinskim sustavom. WTO je organizacija

koja je odgovorna za implementaciju meñunarodnih ugovora, oformljena sa svrhom

stvaranja novih pravila trgovinskog sustava u uvjetima multipolarnog svijeta i radi dalje

liberalizacije trgovine i propitivanja trgovinskih politika zemlja članica, a odgovorna je i

za rješavanje trgovinskih sporova (Škuflić i Vlahinić-Dizdarević, 2001., str. 84).

Proces liberalizacije vanjske trgovine Svjetska trgovinska organizacija provodi

postupno na način da svim zemljama omogući da učini potrebne prilagodbe, a cijeli je

proces liberalizacije rezultat pregovora Svjetske trgovinske organizacije sa zemljama

članicama i onima koje će to tek postati. Ukoliko zemlja smatra da nije u mogućnosti

provesti proces prilagodbe u tom slučaju ne otvara odreñeni sektor slobodnom tržištu

vanjske trgovine.

Ovaj multilateralni trgovinski sustav stvarao se godinama, a njegov glavni cilj zbog

kojeg je nastao je uklanjanje necarinskih trgovinskih barijera i njihova zamjena

carinskim ograničenjima i smanjenjem carinskih stopa na što nižu razinu. Takoñer je

usmjeren na stvaranje otvorenog i ravnopravnog sustava trgovinskih pravila,

2GATT (General Agreement on Tariffs and Trade)- Opći sporazum o carinama i trgovini

10

liberalizacije i smanjenju svih prepreka u trgovini, uklanjanje protekcionističkih mjera i

diskriminatornih tretmana u meñunarodnim trgovinskim odnosima, integraciju

nerazvijenih zemalja i zemalja u razvoju, te tranzicijskih zemalja u multilateralni sustav

i postizanje maksimalno mogućeg stupnja transparentnosti trgovinskog sustava (Cilj i

smjernice WTO-a, 2013.).

2.3. Trgovinska politika Europske unije

Rimskim ugovorom iz 1957. godine stvorena je Europska ekonomska zajednica kao

carinska unija sa zajedničkom carinskom tarifom prema trećim zemljama i težnjom ka

uklanjanju svih prepreka u trgovini izmeñu zemalja članica. Istim ugovorom je

predviñeno i stvaranje zajedničkog tržišta, što je podrazumijevalo usklañivanje

ekonomskih politika zemalja članica i razvoj zajedničkih ekonomskih odnosa, a prije

svega vanjskotrgovinskih odnosa prema trećim zemljama.

Zajednička trgovinska politika temelji se na jedinstvenim načelima, osobito u pogledu

promjena carinskih stopa sukladno carinskim i trgovinskim sporazumima u trgovini

robama i uslugama, komercijalne aspekte intelektualnog vlasništva, direktna strana

ulaganja, ujednačavanje mjera liberalizacije trgovine, utvrñivanja zajedničke izvozne

politike, te korištenje trgovinskih zaštitnih mehanizama i uklanjanja trgovinskih

prepreka. Takoñer, zajednička trgovinska politika obuhvaća i odreñuje bilateralne

odnose Europske Zajednice s trećim zemljama i multilateralne odnose Europske

Zajednice kroz suradnju s multilateralnim organizacijama (WTO). Provoñenje

zajedničke trgovinske politike predočeno je u narednoj tablici.

11

Tablica 1. Dimenzije i mehanizmi zajedničke trgovinske politike Europske unije

TRI DIMENZIJE ZAJDENIČKE TRGOVINSKE POLITIKE

MEHANIZMI ZAJEDNIČKE TRGOVINSKE POLITIKE

• MULTILATERALNA (WTO- Doha

pregovori)

• BILATERALNA (sporazumi o

slobodnoj trgovini)

• UNILATERALNA (GSP opći sustav

povlastica i EBA Europski sustav

financijskog nadzora)

• Liberalizacija trgovine robama I

uslugama

• Carinska politika

• Trgovinski zaštitni mehanizmi

• Trgovinske prepreke

Izvor: obrada studenta prema Trgovinska politika EU, 2011.,

http://www.dutp.hr/default.aspx?id=37

Trgovinska pravila su multilateralna, no trgovina sama po sebi je bilateralna, odnosno

odvija se izmeñu kupaca i prodavača, te izvoznika i uvoznika. Zbog toga je EU, takoñer

razvila mrežu bilateralnih trgovinskih sporazuma s pojedinačnim zemljama i regijama

širom svijeta.

EU je imala ključnu ulogu u meñunarodnim pregovorima o liberalizaciji trgovine.

Posljednji od krugova pregovora je poznati Razvojni krug iz Dohe, koji je započeo

2001. godine. Cilj tih pregovora, koji se održavaju u okviru Svjetske trgovinske

organizacije, jest smanjiti carine i ukloniti ostale prepreke svjetskoj trgovini. Slijedom

ranijih krugova, prosječna carina EU-a za industrijske uvoze sada je pala na 4%, jednu

od najnižih u svijetu. Izmeñu bogatih i siromašnih zemalja otvorile su se široke i

ustrajne razlike vezane uz problem pristupa meñusobnim tržištima i dugoročno pitanje

poljoprivrednih subvencija (Trgovinska politika, 2011.). Provoñenjem svojih

mehanizama zajedničke trgovinske politike Europska unija postaje vodeća sila na tržištu

svjetske trgovine što je vidljivo i iz sljedećeg grafikona.

12

Grafikon 1. Položaj EU u svjetskoj trgovini od 1999. do 2011. u %

Izvor: The EU in the world trade, 2011.,

http://trade.ec.europa.eu/doclib/docs/2011/august/tradoc_148181.pdf

Europska unija je od sredine 90-tih godina uglavnom zadržala svoj udio u svjetskom

tržištu i dalje ima najveći udio trgovinske razmjene u svijetu. Od sredine 90-tih godina

došlo je do velike preraspodjele na globalnom tržištu izmeñu razvijenih i zemalja u

razvoju kao i izmeñu samih razvijenih zemalja. Sjedinjene Države i Japan su u toj

preraspodjeli izgubili dok je EU uglavnom uspjela zadržati svoj udio. Europska unija

ima vrlo povoljnu strukturu uvoza, te dvije trećine uvoza u Europsku uniju otpada na

proizvodne svrhe. EU proizvodi trećinu proizvoda visoke kvalitete na svjetskom tržištu,

a ti proizvodi predstavljaju polovicu europskog izvoza. Tržište EU je jedno od četiri

ključna segmenta svjetske trgovine koje predstavlja ključni segment globalnog

svjetskog tržišta. Ostala tri segmenta su tržišta SAD-a, Japana i Kine. Vidljivo je da

Japan ima sve manji utjecaj u svjetskoj trgovini i da opada u razdoblju od 1999. do

2011. godine. Vidljivu tendenciju rasta na tržištu svjetske trgovine ima Kina no ona je

još nedovoljna u odnosu na udio u svjetskoj trgovini EU. 1999. godine SAD je imao

veći udio u svjetskoj trgovini u odnosu na EU, taj je utjecaj nakon 2003. godine počeo

opadati i vodeća sila u svjetskoj trgovini postaje Europska unija.

13

2.3. CEFTA i vanjska trgovina

CEFTA3 predstavlja sporazum zemalja Srednje Europe o slobodnoj trgovini. Njegova

glavna uloga je lakše pristupanje Europskoj uniji i primanja pomoći od zapadnih

zemalja. U Sporazumu je takoñer predviñeno da zemlje budu potpuno osloboñene od

carina na industrijske proizvode u periodu od osam godina, te djelomično osloboñene

ograničenja za poljodjelske i prehrambene proizvode. CEFTA ima za cilj poboljšanje i

unapreñenje ukupnih trgovinskih i gospodarskih odnosa, podizanje životnog standarda,

osiguranje mogućnosti zapošljavanja, povećanje produktivnosti i postizanje financijske

stabilnosti, a sve je to temeljeno na načelima tržišnog gospodarstva i liberalizacije

trgovine. Pozitivni učinci sporazuma CEFTA vidljivi su u (CEFTA, 2006.) :

• povećanju obujma trgovine,

• uspješnoj regionalnoj, ekonomskoj i trgovinskoj suradnji,

• privlačenju stranih investicija,

• liberalizaciji trgovine,

• pojednostavljenju ugovornih odnosa,

• pripremi za članstvo u EU,

• poboljšanju mehanizma rješavanja sporova.

Europska unija teži potpunoj liberalizaciji trgovine sa CEFTA-om, u čemu se vidi

doprinos dinamičkom razvitku trgovine koja ima vitalan značaj za restrukturiranje

gospodarstva, liberalizaciju uvoza i postupno ukidanje carina i kvantitativnih

ograničenja, a više od polovine izvoza zemalja CEFTA-e odlazi na tržište Europske

unije koje je osloboñeno carina i kvantitativnih ograničenja, a od 1998. na tržište EU

slobodno dolazi 80 % robe (Vuković i Vizjak, 2001., str. 114).

CEFTA je usklañena sa svim odredbama WTO-a kako bi se svim zemljama koje još

nisu članice WTO-a pomoglo da se prilagode globalnim trgovinskim pravilima. Zona

slobodne trgovine CEFTA-e inicirana je od strane Europske unije kao jedan od

3 Central European Free Trade Agreement

14

instrumenata stabilizacije regije i poticanja regionalne suradnje. Sporazumom CEFTA

postiže se usuglašavanje zakonodavstava članica i na taj način dolazi do krajnjeg cilja, a

on je punopravno članstvo u Europskoj uniji. Članstvo u CEFTA-i omogućava

državama Zapadnog Balkana da podignu razinu konkurentnosti svojih ekonomija kako

bi ostvarile što veću prednost pristupanjem u Europsku uniju. Osim brojnih pozitivnih

učinaka koje članice ostvaruju članstvom u CEFTA-i postoje neki negativni efekti koji

se javljaju (CEFTA, 2006.) :

• nagli rast uvoza,

• smanjenje carinskih prihoda,

• uništavanje domaće proizvodnje,

• nepostojanje čvrste meñusobne suradnje članica,

• nepostojanje zajedničkog regionalnog investicijskog tržišta.

U tom slučaju je potrebno da zemlje članice koriste odreñene mjere kojom će zaštiti

svoju privredu zbog subvencioniranja proizvoda čiji uvoz donosi štetu domaćoj

privredi, te mjere koje se koriste u slučaju dampinga, sve u cilju zaštite domaće

proizvodnje. CEFTA je samo polazna stanica na putu za Europsku uniju i njome se

povećava robna razmjena izmeñu članica kako bi se članicama omogućio da do

pristupanja EU poboljšaju svoju poziciju na tržištu.

15

3. OBILJEŽJA MEðUNARODNE TRGOVINE

POLJOPRIVREDNIM PROIZVODIMA

Poljoprivredni - prehrambeni proizvodi su vrlo značajni za vanjskotrgovinsku razmjenu

u svijetu, te su značajan segment meñunarodne trgovine. Vanjsko - trgovinska razmjena

poljoprivredno - prehrambenih proizvoda regulirana je nizom propisa i mjerama

trgovinske politike. Ciljevi trgovinske politike uključuju razvoj svjetske trgovine,

potpuno ukidanje ograničenja meñunarodnoj trgovini i smanjenje carinskih barijera.

Zajednička trgovinska politika postala je jednom od najvažnijih politika Zajednice koja

odreñuje bilateralne odnose i Zajednice s trećim zemljama te u multilateralnim

organizacijama, tj. WTO.

Nakon 1975. godine dolazi do značajnog porasta razmjene poljoprivredno-

prehrambenim proizvodima na globalnoj razini. Glavnina meñunarodne trgovine

poljoprivredno-prehrambenim proizvodima odvija se izmeñu industrijski razvijenih

zemalja, a Europska unija i SAD dva su dominantna trgovinska bloka u segmentu

globalne razmjene prehrambenih proizvoda (Šuman, 1999., str. 160).

Stvaranjem općeg liberalnog sustava razmjene Urugvajska runda imala je najveći značaj

za širenje trgovine na području poljoprivrede. Poljoprivredni proizvodi dobili su sve

veći značaj. Poljoprivredni sektor jedan je od sektora koji se nalazi pod velikom

zaštitom svjetske ekonomije, a osamdesetih godina poljoprivredni proizvodi dobivaju

globalni i strateški značaj. Sve veći rast izvoza ovog sektora doveo je do napretka u

liberalizaciji svjetske trgovine poljoprivrednim proizvodima.

Period od 1950. do 2001. godine obilježava razdoblje u kojem poljoprivredna

proizvodnja nije bila obuhvaćena u Općem sporazumu o carinama i trgovini pa sve do

pojave procesa liberalizacije trgovine i stupanja na snagu Sporazuma o poljoprivredi. U

tom periodu dolazi do odreñenih promjena uslijed ekonomske globalizacije i

liberalizacije meñunarodne trgovine. Kretanje svjetske poljoprivredne trgovine i

ekonomskog rasta na globalnoj razini u spomenutom razdoblju prikazano je u sljedećoj

tablici.

16

Tablica 2. Indeksi kretanja svjetske poljoprivredne trgovine i svjetskog GDP-

a u razdoblju od 1950. do 2001. godine (indeks 1950.=100)

Godina Indeks svjetske poljoprivredne trgovine

Indeksi svjetskog GDP-a

Godina Indeks svjetske poljoprivredne trgovine

Indeksi svjetskog GDP-a

1950. 100 100 1976. 271 339

1951. 105 108 1977. 281 355

1952. 105 111 1978. 300 368

1953. 107 118 1979. 314 382

1954. 107 121 1980. 336 383

1955. 119 129 1981. 353 392

1956. 121 134 1982. 345 396

1957. 133 139 1983. 346 408

1958. 136 139 1984. 356 427

1959. 152 147 1985. 352 442

1960. 162 155 1986. 346 456

1961. 171 163 1987. 365 472

1962. 171 174 1988. 375 492

1963. 176 182 1989. 387 510

1964. 186 195 1990. 390 524

1965. 195 203 1991. 404 528

1966. 202 216 1992. 428 535

1967. 207 224 1993. 434 540

1968. 219 237 1994. 468 552

1969. 231 253 1995. 488 565

1970. 238 263 1996. 509 581

1971. 243 276 1997. 535 600

1972. 260 292 1998. 545 613

1973. 262 313 1999. 550 632

1974. 250 318 2000. 574 658

1975. 252 318 2001. 582 667

Izvor: Kandžija, V., Donadić, M., Milojica, V.: Testiranje utemeljenosti liberalizacije

svjetske poljoprivrede na prekretnici novog milenija, Poslovna izvrsnost, Zagreb, 2008.,

str. 37.

17

S obzirom na prikazane podatke vidljivo je da obje veličine u promatranom periodu

bilježe konstantni porast. Globalni ekonomski rast prati kretanje svjetske poljoprivredne

trgovine tijekom čitavog razdoblja od 1950. do 2001. godine. Indeks svjetske

poljoprivredne proizvodnje u 1951. godini bio je 105, dok se on znatno povećao 2001.

godine. Sukladno tome rastao je i GDP na svjetskoj razini koji 1951. iznosi 108, a 2001.

godine i on je porastao za oko šest puta.

Meñunarodna trgovina poljoprivredno-prehrambenih proizvoda dio je ukupne svjetske

trgovine koja sve više dobiva na značaju. S obzirom na postojanje raznih ograničenja

uglavnom od strane razvijenih zemalja svijeta još je uvijek otežana slobodna cirkulacija

prometa poljoprivrednih proizvoda. Takoñer su diskriminirane i treće zemlje koje imaju

teške prepreke za savladati prilikom izvoza svojih proizvoda na svjetsko tržište.

Najčešće, razvijene zemlje u borbi za prevlast na tržištu ne poštuju dogovorene principe

meñunarodne slobodne trgovine i primjenjuju restriktivne i protekcionističke mjere.

Svake godine izvoz poljoprivredno-prehrambenih proizvoda u meñunarodnoj trgovini

ostvaruje rast, a glavnu ulogu u tom povećanju imaju razvijene zemlje svijeta.

Tendencija rasta izvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda u razdoblju od 2000.

do 2005. vidljiva je iz sljedećeg grafikona.

Grafikon 2. Izvoz poljoprivredno prehrambenih proizvoda u meñunarodnoj

trgovini od 2000. do 2005. godine u milijardama dolara

Izvor: Vlahović, B.: Meñunarodna trgovina poljoprivredno-prehrambenim proizvodima,

Poljoprivredni fakultet, Novi Sad, 2007., str. 3.

18

Iz grafikona je vidljiva tendencija rasta izvoza prehrambeno-poljoprivrednih proizvoda

u promatranom razdoblju, a razlog tome je povećanje proizvodnje zemalja i njihova

težnja da smanje uvoznu ovisnost o drugim zemljama. Vodeću ulogu u izvozu imaju

razvijenije zemlje, dok su zemlje u razvoju prisiljene na veći uvoz zbog nepostojanja

razvijene prerañivačko-prehrambene industrije. Iz tog razloga prisiljene su da na

svjetsko tržište izvoze relativno jeftinije proizvode koji ne mogu konkurirati vodećim

zemljama.

3.1. Uloga WTO-a u liberalizaciji meñunarodne trgovine poljoprivrednim

proizvodima

Svjetska trgovinska organizacija, WTO, Sporazumom o poljoprivredi i poljoprivrednim

proizvodima ostvaruje stabilnost i predvidivosti u meñunarodnoj trgovini

poljoprivrednim proizvodima i pruža okvir za daljnje pregovore i liberalizaciju u tom

sektoru. Cilj Sporazuma je promjena dosadašnje trgovine poljoprivrednim proizvodima

i potpora poljoprivrednim gospodarstvima uz što manje narušavanje ravnoteže

meñunarodne trgovine poljoprivrednim proizvodima.

U oblasti trgovine robom najviše se pažnje poklanja pitanjima poljoprivrede i

pregovorima koje vode države članice glede sporazuma o trgovini poljoprivrednim

proizvodima, pravilima o anti-dampingu, platnim bilancama, uvoznim dozvolama,

proizvodima informacijskih tehnologija, pristupu robe tržištu, podrijetlu robe, carinama

i izvan carinskim barijerama, sanitarnim i fitosanitarnim mjerama, subvencijama,

trgovini tekstilnim proizvodima, trgovini koju obavljaju državna poduzeća i olakšicama

u trgovini (Malagurski, 2010., str. 168).

Sporazum o poljoprivredi i poljoprivrednim proizvodima uključuje tarife i provodi

necarinske mjere za ograničavanje uvoza, odnosno uključuju se kvantitativna

ograničenja i minimalne uvozne cijene. Zemlje članice obavezuju se na korištenje

carinskih stopa koje ne smiju prelaziti odreñeni prag koji je odreñen u trgovinskom

19

sporazumu. Podizanje carina za odreñene proizvode ima za obvezu snižavanje carina za

neke druge proizvode i na taj način carinske stope u zemljama u razvoju biti će snižene

za 24% u razdoblju od deset godina, u periodu od 1995. do 2004., dok se kod zemalja u

razvoju očekuje snižavanje za 36% i to u razdoblju od šest godina, od 1995. do 2000.

Sporazumom je takoñer odreñeno da se meñu zemljama članicama WTO-a smanjuju

ukupne potpore domaćim poljoprivrednim proizvoñačima za 20% tijekom šest godina u

razvijenim zemljama, te 13% u zemljama u razvoju, a najmanje razvijene zemlje izuzete

su od obaveza sniženja. Glavnu ulogu ima SAD koji se obavezao da će smanjiti potpore

sa 17,5 na 14,5 milijardi eura. Nakon SAD-a slijed i Japan sa smanjenjem od 36,7 na 30

milijardi eura, te zemlje EU sa smanjenjem od 73 na 61 milijardu eura. Izvozne

subvencije takoñer bi trebale biti smanjene, te one iznose u zemljama u razvoju 24% u

vrijednosnom izrazu i 14% u količinskom izrazu. Kod razvijenih zemalja te su stope

puno više te je predviñeno smanjenje izvoznih subvencija od 36% u vrijednosnom

izrazu te 21% u količinskom izrazu. Obrazloženi podaci prikazani su u narednoj tablici.

Tablica 3. Mjere Sporazuma o poljoprivredi i trgovini za razvijene zemlje i zemlje

u razvoju 1995. do 2004. godine

Razvijene zemlje 6 godina (1995.-2000.)

Zemlje u razvoju 10 godina (1995.2004.)

CARINE

Prosječno smanjenje za sve poljoprivredne proizvode

-36% -24%

Minimalno smanjenje po proizvodu

-15% -10%

DRŽAVNA POTPORA

Ukupno smanjenje po sektoru -20% -13%

IZVOZNE SUBVENCIJE

Vrijednost subvencija -36% -24%

Subvencionirane količine -21% -14%

Izvor: obrada studenta prema The Agriculture Agreement: new rules and commitments,

2013., http://www.wto.org/english/thewto_e/whatis_e/tif_e/agrm3_e.htm,

20

Tim mjerama smanjuju se barijere izmeñu razvijenih zemalja i zemalja u razvoju

omogućujući svima ravnopravne mogućnosti u pogledu izvoza poljoprivredno-

prehrambenih proizvoda. Ključnu ulogu u regulaciji ima upravo Svjetska trgovinska

organizacija kojoj je jedan od glavnih ciljeva smanjenje barijera izmeñu zemalja

članica. Članice se obavezuju da će poboljšati pristup tržištu i smanjiti državne

subvencije koje koče vanjsku trgovinu. Zalažu se za ravnopravne uvjete poslovanja na

meñunarodnoj razini kako bi se poljoprivrednicima iz zemalja u razvoju omogućila

ravnopravna konkurentska utakmica sa razvijenim zemljama. Liberalizacija vanjske

trgovine sukladno tome pridonosi rasu poljoprivredne produktivnosti i prihoda, što

dovodi i do novih radnih mjesta te smanjenju siromaštva poljoprivreda koje se nalaze u

razvoju.

3.2. Poljoprivredna proizvodnja u vanjskoj trgovini Europske unije

Europska unija je čvrsto opredijeljena za promicanje otvorene i poštene trgovine sa

svim svojim trgovinskim partnerima. Poljoprivreda ima posebno mjesto u procesima

slobodne trgovine s obzirom na najčešće ograničene domete u liberalizaciji

poljoprivrednim proizvodima (Ćejvanović i drugi, 2009., str. 71), za razliku od

nepoljoprivrednih, gdje se u pravilu ukidaju sve carinske barijere. EU je najveći svjetski

uvoznik i izvoznik poljoprivrednih proizvoda (EU food and drink products on world

markets, 2010., str. 14). Europa uvozi uglavnom osnovne poljoprivredne proizvode

visoke kvalitete i druge prerañene poljoprivredne proizvode (Roba i usluge, 2013.).

Zajednička poljoprivredna politika, jedna od najstarijih zajedničkih politika EU, a 2003.

godine je prošla kroz zadnju od niza velikih reformi. Cilj reforme iz 2003., koja je bila

uzrokovana pregovorima unutar Svjetske trgovinske organizacije, ali i novim

prioritetima stanovnika Unije, je tržišna orijentacija poljoprivredne proizvodnje uz

poštivanje pravila o zaštiti okoliša i zdravstvene ispravnosti, što bi u konačnici trebalo

rezultati konkurentnijom i održivom poljoprivrednom proizvodnjom. Ključni

instrumenti kojima se ti ciljevi žele postići, a koji se u državama članicama uz odreñena

21

prijelazna razdoblja primjenjuju od 2005. godine, su (Ministarstvo poljoprivrede,

Zajednička poljoprivredna politika EU, 2008.) :

• izravni poticaji nevezani za proizvodnju,

• ispunjavanje preduvjeta za dobivanje poticaja te

• mjere ruralnog razvoja.

Pravilo jednakih poljoprivrednih cijena na europskom tržištu pretpostavlja fiksni tečaj

izmeñu valuta ili jedinstvenu valutu (Kandžija i drugi, 2002., str. 1014). Svim

sporazumima je cilj liberalizirati tržište poljoprivrednih proizvoda, smanjiti rizik i

zaštititi domaću proizvodnju poljoprivrednih proizvoda.

Carinska unija jedan je od temelja EU i važan je element djelovanja na jedinstvenom

tržištu. EU primjenom zajedničkih pravila na svojim vanjskim granicama djeluje kao

cjelina. Navedena zajednička pravila, uz zajedničku carinsku tarifu, obuhvaćaju i

aspekte trgovinske politike (preferencijalna trgovina, kontrola zdravlja i okoliša,

zajednička poljoprivredna politika itd.) (Strahija, 2000., str. 46.).

Prvi korak u reguliranju meñusobne suradnje i trgovine meñu zemljama članicama je

sklapanje sporazuma o trgovini i meñusobnoj suradnji. Osnovni cilj ovih sporazuma je

ostvarenje principa najpovlaštenije nacije, zatim liberalizacija uvoza u EU, kao i

ukidanje kvantitativnih restrikcija i ograničenja (Kersan-Škabić, 1999., str. 1041.).

Poljoprivreda je od samog osnutka Europske Unije bila jedna od glavnih tema kao i

jedna od glavnih točaka Rimskih ugovora 1957. godine. EU smatra da je daljnja

liberalizacija trgovine za poljoprivredne proizvode važan doprinos održivom

gospodarskom rastu za izvoz i uvoz. EU je takoñer najveći svjetski uvoznik

poljoprivrednih proizvoda iz zemalja u razvoju. Prepoznavši ključnu ulogu koju

poljoprivreda igra u mnogim zemljama u razvoju, EU je odobrila slobodan pristup

tržištu poljoprivrednih proizvoda.

22

3.3. Poljoprivredna proizvodnja Republike Hrvatske u meñunarodnim

razmjerima

Dosadašnja liberalizacija trgovine Republike Hrvatske odraz je učlanjenja u Svjetsku

trgovinsku organizaciju (WTO) i zaključivanja sporazuma o slobodnoj trgovini, te

namjere pristupanja EU. Priključivanjem WTO-u Hrvatska se obvezala postupno

smanjiti carine na industrijske i poljoprivredne proizvode na razinu koja se primjenjuje

u državama OECD4-a. Uklonjena su izvozna i kvantitativna ograničenja ili mjere s

ekvivalentnim učinkom. Zakonodavni okvir poslovanja s inozemstvom Republike

Hrvatske u potpunosti je usklañen s pravilima Svjetske trgovinske organizacije (WTO).

S državama u regiji Hrvatska je u prosincu 2006. godine zaključila Ugovor o izmjeni i

dopuni i pristupanju Srednjoeuropskom ugovoru o slobodnoj trgovini (CEFTA 2006),

koji je na snagu stupio 22. kolovoza 2007. godine. CEFTA 2006 ureñuje trgovinske

odnose izmeñu 8 stranaka: Hrvatske, Albanije, Bosne i Hercegovine, Makedonije,

Moldove, Crne Gore, Srbije i Kosova. Glavni su ciljevi ovog sporazuma su ukloniti

prepreke u trgovini izmeñu stranaka, osigurati odgovarajuću zaštitu prava intelektualnog

vlasništva u skladu s meñunarodnim standardima i uskladiti odredbe o suvremenim

pitanjima trgovinske politike kao što su pravila tržišnog natjecanja i državne potpore

(Cefta, 2006.).

Izvoz robe je u pravilu slobodan, a samo iznimno se, u skladu s pravilima WTO-a,

mogu poduzeti količinska ograničenja (kontingenti) ili zaštitne pristojbe. Kada je

ugovorom sa stranom osobom, propisima strane države ili hrvatskim propisima

predviñeno da robu pri izvozu prati potvrda o podrijetlu, nju izdaje Hrvatska

gospodarska komora. Ako je prema meñunarodnim sporazumima o povlaštenoj trgovini

predviñeno da robu pri uvozu i izvozu prati potvrda o podrijetlu robe EUR.1, tu potvrdu

izdaje nadležna carinarnica. Liberalizacija trgovine, koja je započela sa ulaskom u WT0

nastavila se implementacijom Privremenog sporazuma, kao i drugim bilateralnim i

multilateralnim sporazumima o slobodnoj trgovini (Samardžija i Živković, str. 6).

4 Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj

23

Članstvom u Europskoj uniji Republika Hrvatska će u cijelosti preuzeti njezinu

trgovinsku politiku. U skladu s pravilima Unije, Hrvatska će se najkasnije dan prije

stupanja u članstvo povući iz svih ugovora o slobodnoj trgovini i početi primjenjivati

ugovore koje je Europska unija sklopila s trećim zemljama. Ulaskom u Europsku uniju

hrvatski gospodarstvenici poslovat će na zajedničkom unutarnjem tržištu bez carina i

drugih uvoznih ograničenja, na kojemu će, zajedno s gospodarstvenicima iz svih država

članica, imati mogućnost natjecanja pod jednakim uvjetima.

Za hrvatsku poljoprivredu izuzetno je važno stvoriti uvjete za povećanje izvoza

poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, a jedan od ciljeva poljoprivredne politike je

poticati proizvodnju onih proizvoda koji su konkurentni na europskom i svjetskom

tržištu. Ulaskom u EU stvorit će se slobodno unutarnje tržište za razmjenu roba, pa tako

i poljoprivrednih proizvoda. Drugim riječima, ukinut će se kvote i carine za trgovinu

unutar zajedničkoga tržišta EU-a jer se promet u okviru toga tržišta i ne smatra

izvozom. Hrvatska na svom putu u EU mora zadovoljiti brojne zahtjeve u različitim

područjima, a istovremeno nastojati različitim mjerama povećati konkurentnost svoga

gospodarstva. Povećanje konkurentnosti nužna je osnova rasta hrvatskog izvoza, ali i

mogućnosti ravnopravnog nastupa na otvorenom tržištu i sposobnosti preživljavanja u

uvjetima jake konkurencije.

24

4. SANITARNE I FITOSANITARNE MJERE

Meñunarodnu trgovinu hranom regulira Svjetska trgovinska organizacija (WTO), a srž

se nalazi u Sporazumu o primjeni sanitarnih i fitosanitarnih mjera5 i Sporazumu o

tehničkim i trgovinskim barijerama6. SPS mjere uključuju kriterije za konačan proizvod,

metode proizvodnje, inspekcije, postupke karantene, uzorkovanje i statističke metode,

zahtjeve za pakiranje i označavanje proizvoda, te metode procjene rizika (Hrvatska

agencija za hranu o Svjetskom danu hrane, 2006.). Navedene mjere temeljene su na

meñunarodnim standardima, a provode se kao nužne u svrhu zaštite ljudskog zdravlja i

omogućavaju pravednu trgovinu hranom. Iste su, takoñer, utemeljene na procjeni rizika

po ljudsko zdravlje, uzimajući u obzir tehnike procjene rizika koje su razvile relevantne

meñunarodne organizacije.

Da bi se spriječilo propadanje poljoprivrednih usjeva i prinosa poljoprivrednih

proizvoda te zajamčila sigurnost trajne opskrbe stanovništva hranom biljnog podrijetla,

prijeko je potrebno provoditi zaštitu bilja od štetnih organizama. Pri tom je potrebno

uvažavati temeljna ustavna načela da su vode, zemljišta, šume, biljni i životinjski svijet

i drugi dijelovi prirode od posebnog interesa za zemlju članicu i imaju njezinu osobitu

zaštitu.

U okviru planiranja i provedbe poljoprivredne politike države, potrebno je odrediti

institucionalni okvir za donošenje i provedbu fitosanitarnih propisa, mjera i standarda.

Prije svega za te potrebe odreñuje se nacionalna služba nadležna za biljno zdravstvo kao

nositelj i koordinator navedenih aktivnosti. Primarni cilj biljnog zdravstva jest zaštita

bilja, biljnih proizvoda i drugih nadziranih predmeta od štetnih organizama bilja,

sprječavanje unošenja i širenja štetnih organizama bilja, utvrñivanje prisutnosti i

odreñivanje vrsta štetnih organizama, omogućavanje optimalne proizvodnje i trgovine

biljem, zaštita okoliša od posljedica djelovanja štetnih organizama bilja, uvoñenje

biološke zaštite bilja i usmjeravanje razvoja zdravstvene zaštite bilja, omogućavanje

izobrazbe i podizanja svijesti stanovništva o važnosti pravilne zdravstvene zaštite bilja

5 SPS sporazum 6 TBT sporazum

25

Shema 2. SPS mjere

Izvor: obrada studenta prema Mapa puta sa ciljem stvaranja uvjeta za izvoz proizvoda

životinjskog i biljnog porijekla, Sarajevo, 2010.

Da bi postigle veću učinkovitost zajedničkih mehanizama i propisa, države članice

Europske unije odlučile su sigurnost hrane, veterinarstvo i fitosanitarnu politiku

prepustiti isključivoj nadležnosti Unije, zbog čega se velik dio europske pravne

stečevine odnosi na to područje. Uz osiguranje visoke razine zaštite zdravlja ljudi i

interesa potrošača kada je u pitanju hrana, jedan je od glavnih ciljeva zaštita zdravlja i

dobrobiti životinja te zdravstvena zaštita bilja. To takoñer obuhvaća mjere za

sprječavanje unošenja i širenja zaraznih bolesti te organizama štetnih za bilje u

Europsku uniju.

Glavna fitosanitarna Direktiva Vijeća 77/93/EEZ o mjerama zaštite protiv uvoñenja

organizama koji su štetni za biljke i biljne proizvode u Zajednicu, te protiv njihovog

razmnožavanja unutar Zajednice odreñuje režim zdravlja biljaka za jedinstveno tržište

26

EZ-a. Ona usklañuje fitosanitarne uredbe povezane s trgovinom izmeñu država članica.

Ova Direktiva takoñer sadrži Priloge I. i II. koji tvore popis organizama u karanteni. U

Hrvatskoj je postupak usklañivanja s ovom glavnom Direktivom još uvijek u tijeku.

Zakonodavstvo je djelomično usklañeno s pravnom stečevinom Zajednice.

Trgovina hranom i globalni zahtjevi sigurnosti hrane uz poštivanje postupaka ocjene

usklañenosti, definirani su prvenstveno WTO-ovim SPS i TBT sporazumima, uz

poštivanje odredbi Sporazuma o pravilima o porijeklu i WTO Sporazuma o

poljoprivredi. Zemlji u koju se hrana uvozi potrebno je objektivno dokazati da SPS

mjere dostižu odgovarajući nivo sanitarne ili fitosanitarne zaštite. U tu svrhu će zemlji

uvoznici, na zahtjev biti omogućen uvid u zakonska rješenja, inspekcije, testiranje i

drugi postupci u vezi s tim.

4.1. Sporazum o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama

Ovaj se Sporazum odnosi na sanitarne i fitosanitarne mjere koje mogu, izravno ili

neizravno, utjecati na meñunarodnu trgovinu. Sanitarna i fitosanitarna mjera je svaka

mjera koja se primjenjuje (Sporazum o primjeni sanitarnih i fitosanitarnih mjera,

dodatak A, definicije, str. 9) :

• u svrhu zaštite životinjskog ili biljnog svijeta ili zdravlja na teritoriju zemlje

članice od rizika nastalih pojavom ili širenjem štetočina, bolesti, organizama

koji prenose bolesti ili koji ih izazivaju;

• u svrhu zaštite života ili zdravlja ljudi i životinja na teritoriju zemlje članice od

rizika uzrokovanih aditivima, zagañivačima, toksinima ili organizmima koji

izazivaju bolesti u hrani, piću ili stočnoj hrani;

• u svrhu zaštite zdravlja ili života ljudi na teritoriju zemlje članice, od rizika

uzrokovanih bolestima koje prenose životinje, biljke ili proizvodi od njih, ili

pojavom ili širenjem štetočina, ili

27

• u svrhu sprječavanja ostalih šteta.

Sporazum predstavlja osnovna pravila u meñunarodnom prometu koja se odnose na

primjenu propisa o hrani i propisa o biljnom i životinjskom zdravlju. Sanitarne i

fitosanitarne mjere primjenjuju se isto kako na robe iz domaće proizvodnje, na lokalne

životinjske i biljne bolesti, tako i na proizvode uvezene iz drugih zemalja.

U kontekstu SPS mjera, još prije ovako definiranog obuhvata WTO, meñunarodne

standarde, naputke i preporuke razvile su WTO-ove vlade članice u meñunarodnim

organizacijama:

• FAO/WHO Komisija Codex Alimentarius – ljudsko zdravlje/standardi hrane;

• OIE- Svjetska organizacija za zdravlje životinja i

• IPPC - FAO-va Meñunarodna konvencija za zaštitu bilja - zdravlje bilja.

Na zahtjevima navedenih standarda zemlje uspostavljaju mjere, kako bi osigurale

sigurnu hranu za potrošače i kako bi spriječile širenje štetočina ili bolesti meñu

životinjama i biljkama. Nadalje SPS Sporazum odobrava zemljama da koriste različita

pravila i metode pri inspekciji proizvoda. Postupci kontrole, inspekcije i odobravanja

pojašnjeni su u Anexu C Sporazuma. Ukoliko se prilikom trgovine hranom SPS mjere

izmeñu država razlikuju od njihovih vlastitih ili od onih koje primjenjuju druge članice

WTO koje trguju istim proizvodom, primjenjuje se princip ekvivalentnosti.

Četiri su glavna zahtjeva koji Sporazum predviña i koji se moraju poštivati (Lukač-

Havranek, 1998., str. 38) :

• svaka sanitarna mjera mora biti znanstveno utemeljena,

• smije se primjenjivati samo na veličine (mjere) potrebne za postizanje svrhe kao

što je to npr. zaštita ljudskog zdravlja; prikrivene zabrane u trgovini nisu

dozvoljene,

28

• ne smije samovoljno i neopravdano diskriminirati zemlje u kojima prevladavaju

identični ili slični uvjeti – drugim riječima, poštivat će se druge mjere koje

rezultiraju jednakim stupnjem zaštite,

• mora postojati dosljednost u poduzimanju mjera, hranu jedne zemlje ne smiju

diskriminirati druge zemlje.

Bitno je da svaka sanitarna mjera bude znanstveno utemeljena, te da Vlada sporazumom

ne može ograničiti trgovinu. Sporazum daje Vladi pojedine zemlje da odluči što će uzeti

kao prikladnu razinu zdravstvene zaštite, odnosno da odredi prihvatljive razine rizika

koje vrijede na tom području. Zbog tih mogućnosti i slobode odlučivanja svake zemlje

stupanj zaštite se razlikuje meñu zemljama.

Kako bi uskladile svoje sanitarne i fitosanitarne mjere na što široj osnovi, članice

temelje svoje sanitarne ili fitosanitarne mjere na meñunarodnim normama, uputama ili

preporukama, kada one postoje (Usklañivanje, Članak 3., 1994., str. 48). Članice

moraju, pri odlučivanju o prikladnoj razini sanitarne ili fitosanitarne zaštite, voditi

računa o cilju minimalnog negativnog učinka na trgovinu. Prilikom pripreme i primjene

sanitarnih ili fitosanitarnih mjera, zemlje članice uzimaju u obzir posebne potrebe

članica zemalja u razvoju, a naročito članica najnerazvijenijih zemalja.

Kad odgovarajuća razina sanitarne ili fitosanitarne zaštite ostavlja prostor za uvoñenje

novih sanitarnih ili fitosanitarnih mjera po fazama, potrebno je odrediti duži rok

usklañivanja za proizvode koji su važni članicama zemljama u razvoju kako bi očuvale

mogućnosti njihova izvoza.

Najmanje razvijene zemlje članice mogu odgoditi primjenu odredaba ovog Sporazuma

na rok od pet godina od dana stupanja na snagu WTO sporazuma, s obzirom na svoje

sanitarne ili fitosanitarne mjere koje utječu na uvoz ili uvezene proizvode. Ostale

članice zemlje u razvoju mogu odgoditi primjenu odredaba ovog Sporazuma, osim

stavka 8. članka 5. i članka 7., na dvije godine od dana stupanja na snagu WTO

Sporazuma s obzirom na svoje postojeće sanitarne ili fitosanitarne mjere koje utječu na

uvoz ili uvezene proizvode, tamo gdje je takva primjena spriječena pomanjkanjem

29

stručnog znanja, tehničke infrastrukture ili sredstava (Sporazum o primjeni sanitarnih i

fitosanitarnih mjera, dodatak A, definicije članak 14., str. 8).

Cilj je sanitarne i fitosanitarne kontrole smanjenje opasnosti po javno zdravlje

provjerom deklariranih sastojaka i stvarnog sadržaja kao i sukladnost s navedenom

kvalitetom, ambalažom i etiketom primjenjujući propise u skladu sa Sporazumom o

tehničkim preprekama trgovini.

4.1.1. Codex Alimentarius

Codex Alimentarius u doslovnom prijevodu s latinskog predstavlja Zakon o hrani.

Upravo je to njegova osnovna zadaća, a obuhvaća niz općih norma i posebnih norma za

sigurnost hrane, odnosno standarda. Cilj Codexa je zaštita zdravlja potrošača i

osiguravanje poštenih postupaka u trgovini hranom. Ljudi očekuju da je hrana koju jedu

sigurna i prikladna za potrošnju, a porast meñunarodne trgovine hranom utjecao je na

donošenje odreñenih pravila i normi kojima će se regulirati kontrola hrane.

Hrana koja se stavlja na lokalno tržište ili izvoz mora biti sigurna i dobre kvalitete.

Takoñer, hrana ne smije prenositi organizme koji uzrokuju bolest životinja ili biljaka

(Havranek, 2004., str. 5). Važnost Codexa prepoznata je u meñunarodnim razmjerima i

njegov doprinos zaštiti zdravlja potrošača te poštenoj trgovini postao je sve više

zastupljen. Codex Alimentarius dokument je koji predviña najvišu moguću svjetsku

razinu zaštite potrošača što se tiče sigurnosti i kvalitete hrane. U njemu su razrañene

norme namijenjene upotrebi u meñunarodnoj trgovini hranom, a sve u cilju zaštite

zdravlja potrošača i poštene prakse u meñunarodnoj trgovini prehrambenim

proizvodima.

Norme Codex Alimentarius-a mogu se podijeliti u dvije skupine, a to su (FAO-WHO,

Codex Alimentarius, 2010.) :

30

Shema 3. Norme Codex Alimentarius-a

Izvor: obrada studenta prema FAO/WHO - Codex Alimentarius, http://www.gmo.hr/

Svjetska trgovinska organizacija priznaje Povjerenstvo Codex Alimentariusa kao

najvažnije meñunarodno tijelo u uspostavljanju norma za sigurnost hrane. Povjerenstvo

stoga mora imati vodeću ulogu u uspostavljanju meñunarodnih norma za sigurnost

usmjerenih prema zaštiti zdravlja potrošača i osiguravanju poštenih postupaka u

trgovini hranom, uzimajući u obzir meñunarodne zakonodavne inicijative

meñunarodnih vladinih i nevladinih organizacija. Povjerenstvo Codex Alimentariusa

takoñer ima odgovornost da osigura svoj tehnički doprinos i stručnost u pogledu

izgradnje meñunarodnog konsenzusa o normama za hranu i o pitanjima povezanim sa

zakonodavnom politikom (Cerovski, 2009., str. 7).

OPĆE NORME SPECIFIČNE NORME

1. Norme za higijenu

2. Norme za označavanje

3. Norme za ostatke pesticida i

veterinarskih lijekova u namirnicama

4. Norme za nadzor uvoza i izvoza

5. Norme za certifikacijski sustav

6. Norme za metode analize i

uzorkovanja

7. Norme za aditive u namirnicama

8. Norme za kontaminirane namirnice

9. Norme za hranu i prehranu za

posebne načine ishrane

1. Norme za svježe, smrznuto i

prerañeno voće i povrće

2. Norme za žitarice i mahunarke

3. Norme za masti i ulja

4. Norme za ribu i meso

5. Norme za kakao i čokoladu

6. Norme za mlijeko i mliječne

proizvode

31

Kako bi se sigurnost i kvalitetu hrane, te zaštita potrošača promicale Povjerenstvo

Codex Alimentariusa osigurava sudjelovanje i uključenost svih članica u vrednovanju

postavljenih normi. Javlja se i mogućnosti jačanja partnerstava svih zainteresiranih

strana, a posebno potrošača i organizacija koje ih zastupaju, kako na svjetskoj tako i na

nacionalnoj razini.

4.1.2. Meñunarodna organizacija za zdravlje životinja

Svjetska organizacija za zdravlje životinja je važna meñunarodna organizacija koja je

prepoznata i od strane Sporazuma o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama u

meñunarodnom poslovanju. Orijentirana je na područje životinja i proizvode animalnog

podrijetla te usklañuje svoje standarde, propise i smjernice u vanjskoj trgovini.

Organizacija je odgovorna za razvoj i promicanje meñunarodnih standarda o zdravlju

životinja, smjernica i preporuka koje se odnose na trgovinu živim životinjama i

proizvodima animalnog podrijetla.

Smjernice i preporuke koje su odreñene od strane Svjetske organizacije za zdravlje

životinja primjenjuju se ponajprije u meñunarodnom poslovanju kod uvoza i izvoza

životinja i proizvoda animalnog podrijetla, a odgovorna je i za proizvode biološkog

podrijetla koji služe prevenciji bolesti životinja koji se mogu odraziti u konačnici na

zdravlje ljudi i zdravstvenu ispravnost hrane.

Ciljevi kojima je voñena Svjetska organizacija za zdravlje životinja i koji omogućuju da

se trgovina na meñunarodnom tržištu nesmetano odvija su (Svjetska organizacija za

zdravlje životinja, 2010.) :

• na transparentan način izvješćivati vlade o pojavi i statusu bolesti životinja u

svijetu, kao i načine kontrole tih bolesti,

• promicati veterinarske usluge i veterinarske znanstvene informacije,

• na meñunarodnoj razini koordinirati studije posvećene nadzoru i kontroli bolesti

životinja,

32

• osigurati i promicati sigurnost hrane i dobrobit životinja na znanstveno

utemeljen način,

• meñu državama članicama uskladiti propise vezane za trgovinu životinjama i

proizvodima animalnog podrijetla i

• Zaštititi svjetsku trgovinu objavljivanjem zdravstvenih standarda za

meñunarodnu trgovinu životinjama i proizvodima animalnog podrijetla,

• Vezano za GMO-e/LMO-e, OIE organizacija provodi znanstvene procjeni

GMO-a/LMO-a koji se koriste kao lijekovi za životinje.

Glavna svrha djelovanja ove organizacije je osigurati transparentnost u statusu bolesti

životinja u svijetu, sakupljanje, analiza i distribucija znanstvenih informacija o

bolestima životinja, promovirati meñunarodnu solidarnost u kontroli bolesti životinja i

osigurati sanitarne mjere svjetske trgovine životinjama i životinjskim proizvodima.

4.1.3. Meñunarodna konvencija za zaštitu bilja

Svrha je provoñenja zaštite bilja da se pravovremeno ukaže na sumnju o pojavi štetnih

organizama koji mogu utjecati na zdravstvenu zaštitu bilja, s ciljem da se u što kraćem

vremenskom roku poduzmu odgovarajuće mjere za sprječavanje unošenja, širenja ili

iskorjenjivanja štetnih organizama. Primjena Konvencije orijentirana je na zaštitu bilja i

biljnih proizvoda u poljoprivrednoj proizvodnji, šumarstvu i trgovini te okolišu kako ne

bi došlo u konačnici do negativnih djelovanja i uzrokovalo gospodarske gubitke.

Kako bi se smanjila pojava bilo kakvih štetnih organizama koji mogu ugroziti razmjenu

na meñunarodnom tržištu vodi se evidencija o nalazima štetnih organizama, razmjenjuju

informacije o njima i izvješćuju nadležna tijela drugih zemalja, regionalnih i

meñunarodnih organizacija sukladno obvezi koja proizlazi iz Meñunarodne konvencije

o zaštiti bilja, IPPC (Ministarstvo poljoprivrede, Uprava o sigurnosti hrane i

fitosanitarne politike, 2013., str. 2).

33

Važnost konvencije u meñunarodnom poslovanju vidljiva je iz njezine potrebe da se

suzbija pojava štetočina bilja i biljnih proizvoda, a posebice njihova unošenja na

ugrožena područja što može dovesti do raznih katastrofa. Konvencija provodi

meñunarodne standarde u meñunarodnoj trgovini kako bi spriječila negativan učinak na

daljnje širenje štetnih organizama, odnosno kako bi se preventivno djelovalo na njihovo

pojavljivanje.

Konvencijom se obuhvaćaju i provoñenje zaštite i kontrole u (Meñunarodna konvencija

za zaštitu biljaka, 2010.) :

• vozilima,

• zrakoplovima i plovilima,

• kontejnerima,

• mjestima za pohranu,

• tla,

• druge predmete i materijale kojima se mogu širiti šetni organizmi.

Poslovanje na meñunarodnoj razini može predstavljati veliki rizik u transportu bilja na

druga mjesta, i vrlo često se na taj način štetni organizmi prenose čak i na druge krajeve

svijeta. Iz tog razloga IPPC pruža potporu i pomoć poljoprivrednicima širom svijeta da

zaštite svoju poljoprivrednu proizvodnju kako bi štetni organizmi što manje utjecali na

širenje bolesti. Isto tako promiče se briga za zaštitom okoliša i ekosustava kako bi se

reducirali gubitci koji se mogu javiti nepravilnom brigom o zaštiti bilja.

Okvir IPPC Konvencije omogućuje zemljama da analiziraju mogući rizik svojih

nacionalnih biljnih resursa i da koriste znanstveno bazirane mjere kako bi zaštitili svoje

kultivirane biljke i divlje biljne vrste. IPPC priznaje da države imaju suvereno pravo

koristiti fitosanitarne mjere za sprječavanje unošenja ili širenja štetočina biljaka, na

temelju analize rizika štetočina, koje obuhvaća i ekonomske i ekološke čimbenike,

uključujući moguće štetne učinke na prirodnu vegetaciju (Meñunarodna konvencija za

zaštitu biljaka, 2010.). Takoñer svaka država ima svoje pravo neovisno o drugim

državama da odbije ulazak pojedinih biljnih vrsta ili proizvoda ukoliko smatra da

34

postoje štetni organizmi koji mogu ugroziti poljoprivrednu proizvodnju. Iz tog razloga

se i poduzimaju odreñene mjere za otkrivanje štetnih organizama, preventivno, kako bi

se ovakve situacije smanjile i omogućio se normalna razmjena na meñunarodnom

tržištu.

4.2. Sporazum o tehničkim i trgovinskim barijerama

Sve što nije pokriveno na području prehrane Sporazumom o sanitarnim i fitosanitarnim

mjerama pokriva TBT- sporazum koji se odnosi na svu industrijsku robu, uključujući i

hranu. To se odnosi prvenstveno na propise o hrani kao što su označavanje, definiranje i

sastav proizvoda, zaštita okoliša, skrb za životinje, etički standardi i zaštita potrošača u

ne- zdravstvenom smislu i s obzirom na navedeno TBT- sporazumom utvrñeni su

sljedeći zakoni (Lukač-Havranek, 1998., str. 40) :

• proizvodi jedne zemlje ne smiju se diskriminirati u odnosu na domaće proizvode

druge zemlje,

• ti proizvodi moraju biti opravdani zakonskom regulativom,

• tehnički propisi ne smiju biti restriktivni prema trgovini više nego što je to

potrebno da bi ispunili zakonsku regulativu,

• propisi ne smiju biti podržani ako okolnosti ili svrhe dovode do njihova

uvoñenja koji više ne postoji.

TBT Sporazum dijeli tehničke uvjete u dvije kategorije, to su tehnički propisi i

standardi. Prema Sporazumu, tehnički propis je dokument kojim se propisuju značajke

proizvoda ili njihovi pripadajući procesi i proizvodne metode, uključujući primjenjive

administrativne odredbe. To takoñer može uključivati terminologiju, znakove,

pakiranje, označavanje i obilježavanje te zahtjeve koji se primjenjuju na proizvod,

proces ili načina proizvodnje. S druge strane, prema Sporazumu standard je dokument

odobren od priznatog tijela, koji pruža i daje pravila za opću i višekratnu uporabu, upute

35

ili značajke za proizvode ili pripadajuće procese i proizvodne metode, no meñusobna

usklañenost nije obavezna. Takoñer može uključivati ili se baviti terminologijom,

simbolima, pakiranjem, označavanjem i obilježavanjem te zahtjevima jer se oni odnose

na proizvod, proces ili metodu proizvodnje (Overview of the World Trade Organization

Agreement on Technical Barriers to Trade, 2013.).

WTO Sporazum o tehničkim i trgovinskim barijerama nastoji osigurati da zakonske

odredbe, standardi, ispitivanja i certifikacijske procedure svake pojedine države budu

usuglašeni tako da ne izazivaju nepotrebne prepreke slobodnoj trgovini. Sporazum daje

zemljama na mogućnost da odaberu standarde koje smatraju prikladnim za čovjeka,

životinje ili biljke, zaštitu okoliša te za upoznavanje interesa drugih potrošača.

U ugovoru se nalaže da svi postupci koji se koriste kako bi proizvod bio u skladu sa

standardima moraju biti fer i pravedni. To umanjuje mogućnost da doñe do nepoštene

borbe i prednosti u trgovini meñu zemljama na tržištu. Sporazum potiče suradnju meñu

zemljama na način da se uvažavaju postupci za procjenu proizvoda drugih zemalja.

Takoñer je bitno da proizvod bude testiran dva puta i to prvi puta od zemlje izvoznice, a

potom i od zemlje koja proizvod uvodi.

Sporazum o tehničkim zaprekama u trgovini zahtijeva od članova da osiguraju da

tehnički propisi, dragovoljne norme i postupci ocjene sukladnosti ne stvaraju

nepotrebne zapreke trgovini.

Ova dva prethodno spomenuta sporazuma, Sporazum o sanitarnim i fitosanitarnim

mjerama, te Sporazum o tehničkim i trgovinskim barijerama meñusobno se nadopunjuju

te pokrivaju svaki propis o hrani koji pokriva WTO.

36

4.3. Sporazum o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama u vanjskoj trgovini

Republike Hrvatske

Republika Hrvatska kao zemlja kandidatkinja ima obvezu usklañivanja zakonodavstva s

pravnom stečevinom Europske unije. Sigurnost hrane je jedno od zahtjevnijih područja i

u okviru pregovora obuhvaćeno je Poglavljem 12. – Sigurnost hrane, veterinarstvo i

fitosanitarna politika. Proces usklañivanja fitosanitarnih propisa Republike Hrvatske sa

Sporazumom o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama WTO-a završen je tijekom svibnja

1999. godine. Sustav veterinarske inspekcije na graničnim prijelazima posve je

usklañen sa zahtjevima EU i Sporazuma o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama (Host,

2004., str.25).

U Republici Hrvatskoj nadzor nad namirnicama i predmetima opće uporabe koji se

proizvode i uvoze radi stavljanja u promet na domaćem tržištu reguliran je Zakonom o

zdravstvenom nadzoru nad namirnicama i predmetima opće uporabe. Kod uvoza nadzor

obavlja granični sanitarni inspektor, a uz njega za kontrolu namirnica životinjskog

porijekla mora biti i granični veterinarski inspektor.

Isto kao i nadzor na namirnicama bilje podliježe nadzoru preko državne granice, a

ureñen je Zakonom o zaštiti bilja i na temelju njega je donesen Pravilnik o zdravstvenoj

kontroli bilja i kontroli sredstava za zaštitu bilja u prometu preko državne granice

(Drlje, 1996., str. 50). Bilje i biljni proizvodi koji se uvoze i na kojima je moguće

prenijeti štetočine bilja moraju imati odgovarajući ispravu o zdravstvenom stanju

odnosno fitocertifikat. On mora biti izdan od zemlje koja izvozi proizvod u skladu sa

meñunarodnom konvencijom. Ta je pošiljka pod obaveznim nadzorom i zdravstvenim

pregledom na graničnom prijelazu, a za potvrdu ispravnosti zadužena je granična

inspekcija za zaštitu bilja.

Pristupanje Europskoj uniji na ovom će području svakako pridonijeti pozitivnom

meñunarodnom imidžu Hrvatske i njezinih proizvoda. Hrvatsko članstvo u Europskoj

uniji pozitivno će se odraziti i na proizvoñače hrane zbog slobodnog kretanja robe na

teritoriju Europske unije, bez kontrole na granici (naročito važno za promet npr. svježe

37

ribe koja gubi kvalitetu zadržavanjem na granici), kao i na vlasnike životinja i svih

subjekata koji posluju s hranom. U dijelu trgovine životinjama i hranom povećat će se i

konkurentnost hrvatskih proizvoñača i uzgajivača na unutarnjem tržištu Europske unije.

Prilagoñavanjem standardima na području veterinarstva unaprijedit će se uzgoj životinja

na farmama, kao i sustav označavanja životinja.

U pogledu trgovinskih odnosa s trećim zemljama vrijedi načelo da sva roba koja ulazi

na područje Unije podliježe jedinstvenim pravilima kontrole i naplate propisanih carina

utemeljenih na zajedničkoj carinskoj tarifi i zajedničkom i usklañenom carinskom

zakonodavstvu za primjenu te tarife, što odreñuje vanjsku politiku prema trećim

državama. Ulaskom Hrvatske u EU nestati će trgovinske barijere u odnosu na zemlje

članice te će inozemnim proizvoñačima prisutnima na domaćem tržištu biti olakšan

uvoz i otvorit će im se prostor za smanjenje cijena.

Republika Hrvatska je implementirala u nacionalno zakonodavstvo i propise odredbe

Sporazuma o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama i počela ih upotrebljavati i prije

ulaska u WTO kako ove mjere ne bi ograničavale trgovinu. Javnost i transparentnost

ovih mjera osigurava obavezno objavljivanje u službenom glasilu Republike Hrvatske, a

prije usvajanja poslani su na razmatranje i kritiku profesionalnim i znanstvenim tijelima

i nadležnim institucijama. Ocjenjivanje rizika uvoza životinja, životinjskih proizvoda,

genetskog materijala i namirnica u skladu je sa relevantnim uzorima koje je razvio

Meñunarodni institut za epizotske bolesti (Host, 2004., str. 25).

Legislativa iz fitosanitarnog područja je sukladna sa standardima, smjernicama i

preporukama Meñunarodne konvencije za zaštitu bilja (IPPC) i Europske i

mediteranske organizacije za zaštitu bilja (EPPO), te s propisima i odlukama ili

smjernicama EU. Za uspješan rad granične kontrole i izdavanja dozvola za uvoz

potrebno je uvesti adekvatnu opremu kako bi se fitosanitarna inspekcija temeljila na

znanstvenim dokazima sukladno Sporazumu o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama.

38

5. UČINCI I PERSPEKTIVE PRIMJENE SPORAZUMA O

SANITARNIM I FITOSANITARNIM MJERAMA U REPUBLICI

HRVATSKOJ

Svaka država provodi svoju poljoprivrednu politiku te ima razvijen institucionalni okvir

za donošenje sanitarnih i fitosanitarnih propisa, mjera i standarda. Kako bi se mogao

provesti primarni cilj odnosno zaštita zdravlja ljudi potrebno je provode postupci

pravilne zdravstvene zaštite bilja i biljnih proizvoda od štetnih organizama, te da se

poljoprivredna proizvodnja zemalja unaprijedi pravilnom upotrebom sredstava za

zaštitu bilja. Samim time smanjuje se negativan učinak koji poljoprivredna proizvodnja

može izazvati na zdravlje ljudi i životinja te na okoliš.

Svaka država pa tako i Republika Hrvatska mora usmjeriti nadzor poljoprivredne

proizvodnje kojim će stavljanje proizvoda na tržište provoditi tek nakon obavljene

procjene učinkovitosti i rizika za zdravlje ljudi, životinja te utjecaja na okoliš. Prema

Sporazumu nužno je da se procjena obavlja na temelju dokumentacije koja sadrži

rezultate znanstvenih i stručnih istraživanja u sljedećim područjima (Fitosanitarna

strategija, 2008., str. 4):

• identitet i fizikalno-kemijska svojstva aktivnih tvari i pripravaka,

• učinkovitost,

• ekotoksikologija,

• ponašanje u okolišu,

• ostaci pesticida u hrani i hrani za životinje,

• toksikologija sisavaca i izloženost primjenitelja, radnika i drugih nazočnih

osoba.

Ozbiljne bolesti koje se prenose hranom ili potječu od hrane ili hrane za životinje,

životinja ili bilja zabilježene su na svakom kontinentu u prošlom desetljeću i tako

ukazuju na javno zdravstveni i društveni značaj tih bolesti što je rezultiralo sve većom

zabrinutosti potrošača. Ove bolesti ne samo da značajno utječu na zdravlje i dobrobit

ljudi, životinja i bilja, već imaju i ekonomske posljedice budući da predstavljaju

39

opterećenje za zdravstveni sustav i značajno smanjuju ekonomsku produktivnost

(Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja, 2010., str. 31).

.

5.1. Troškovi prilagodbe SPS mjera standardima Europske unije

Zakonom o državnoj potpori poljoprivredi i ruralnom razvoju (2010.) predviñeno je

postupno usklañivanje hrvatskoga sustava izravnih plaćanja u poljoprivredi s

odredbama ZPP-a. Zakonom je utvrñena i pravna osnova za izgradnju Integriranog

administrativnog i kontrolnog sustava (IAKS) te Sustava za identificiranje zemljišnih

čestica (Land Parcel Identification System, ARKOD/LPIS). Ti su sustavi ključni za rad

Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, koja je uspostavljena

i preko koje će se po ulasku u Uniju isplaćivati poticaji hrvatskim poljoprivrednicima

(Butković i drugi, 2012., str. 66.).

Kako bi se ublažili troškovi usklañivanja s pravnom stečevinom u području

poljoprivrede Hrvatskoj su osigurana sredstva iz različitih pretpristupnih programa

(CARDS, PHARE, ISPA, SAPARD, IPA). Kroz SAPARD bilo je predviñeno 25

milijuna eura za ulaganja u poljoprivredna gospodarstva i postrojenja za preradu i

trženje poljoprivrednim i ribarskim proizvodima. Program je završio 31. prosinca 2009.

Ukupno je ugovoreno 49 projekata u iznosu od 15 milijuna eura. (Hrvatska u Europi,

Europa za Hrvatsku, 2011., str. 8.) Iz programa IPARD (V. Komponenta programa

IPA), koji je 2007. zamijenio SAPARD, za Hrvatsku je do 2011. za projekte ruralnoga

razvoja bilo odobreno 129 milijuna eura. Do 31. ožujka 2011. potpisana su 44 ugovora

u vrijednosti od 10,30 milijuna eura (Hrvatska u Europi, Europa za Hrvatsku, 2011.,

str.8.).

Ulaskom u Uniju Hrvatska će početi sudjelovati u formiranju nadnacionalnog

europskog sustava poljoprivredne politike. Teret subvencioniranja poljoprivrede

postupno će se prenositi s državnog proračuna na EU. Udio europskog proračuna u

izravnim plaćanjima postupno će se povećavati sa 25 posto iznosa ukupne financijske

omotnice odobrene hrvatskoj poljoprivredi, u prvoj godini članstva, do 100 posto toga

40

iznosa u desetoj godini članstva. Razlika do punog iznosa sadašnjih poticaja našim

poljoprivrednicima isplaćivat će se iz proračuna RH te dijela novca EU-a predviñenog

za ruralni razvoj. Ulaskom u EU zadržava se postojeća razina izravnih plaćanja po

godini, koja za Hrvatsku iznosi izmeñu 350 i 400 milijuna eura. U prvih šest mjeseci

članstva predviñeno je da će se za ta plaćanja u Hrvatskoj iz proračuna EU-a izdvojiti

93,25 milijuna eura. Riječ je o 25% ukupno ugovorenog paketa za izravna plaćanja, koji

bi 2022. godine, kada će 100% tih plaćanja isplaćivati EU, trebao iznositi 373 milijuna

eura (Tekst Ugovora o pristupanju RH EU, 2011., str. 86.-87.).

Tri godine od pristupanja Uniji Hrvatska će imati pravo isplaćivati odreñene nacionalne

potpore, koje nisu dio zajedničke politike EU-a, za šećernu repu, ekstra djevičansko i

djevičansko maslinovo ulje, duhan, mliječne krave i rasplodne krmače. Takoñer,

dogovorena je mogućnosti korištenja nacionalne rezerve, odnosno dodatne potpore za

četiri osjetljiva proizvoda – mlijeko, duhan, govedinu i ovce/koze ( Delegacija Europske

unije u Republici Hrvatskoj, 2011., str 13.).

Pristupanjem Uniji počet će se primjenjivati sustav jedinstvenog plaćanja po

gospodarstvu (Single Payment Sistem-SPS). Uvoñenje SPS-a trebalo bi povoljno

djelovati na racionalizaciju tržišta, pa se mogu očekivati daljnji pomaci u okrupnjavanju

gospodarstava i modernizaciji poljoprivredne proizvodnje. Poboljšanje postojećih

tržišnih mehanizama, poput plasiranja proizvoda kroz neku od organizacija

proizvoñača, unaprijedit će tržišne uvjete za proizvoñače i sigurnost ponude za

potrošače. Osim toga, poticaji više nisu vezani uz vrstu i obujam proizvodnje, pa se

očekuje diverzifikacija proizvodnje i uvoñenje novih vrsta uzgoja, uz osobit naglasak na

razvoj autohtonih pasmina i ekološku proizvodnju (Butković i drugi, 2012., str. 68.).

Kao posebnu prednost ulaska u EU treba istaknuti da će se na europskom popisu

specifičnih proizvoda naći autohtoni proizvodi iz Hrvatske, primjerice pića kao što su

opol, plavac, lozovača, pelinkovac, travarica, samoborski bermet, slavonska šljivovica i

zadarski maraschino (Tekst Ugovora o pristupanju RH EU, 2011., str.78.).

Prepoznavanje odreñenog artikla kao autohtonog pridonosi prepoznatljivosti regije,

povećava izvozne mogućnosti i pozitivno utječe na razvoj turizma i ruralnog područja,

od čega korist ima šira zajednica.

41

Ulaskom u EU hrana ne bi trebala poskupjeti jer će povećane potpore povećati

konkurentnost, a time i proizvodnju hrane za tržište, što znači da cijene neće rasti zbog

činjenice hrvatskog pristupanja Uniji. Nakon ulaska u EU hrvatski poljoprivrednici

moći će nabavljati repromaterijal i opremu po najpovoljnijim uvjetima što će smanjiti

troškove proizvodnje.

Troškovi usklañivanja nacionalne poljoprivredne politike i politike ruralnog razvoja s

europskim standardima uključuju troškove izgradnje administrativne i tehničke

infrastrukture i većinom se financiraju iz nacionalnog proračuna. Osim toga, Hrvatska

će kao država članica morati uplaćivati doprinos za ZPP u proračun EU-a. Premda je

čitav taj reformski proces dugoročno isplativ za većinu hrvatskih poljoprivrednika, za

neka manje konkurentna poljoprivredna gospodarstva, koja se veličinom, cijenom i

kvalitetom neće moći prilagoditi europskim standardima, pristupanje Uniji moglo bi

predstavljati poteškoću (Butković i drugi, 2012., str. 70.).

Poljoprivredna poduzeća imaju brojne mogućnosti za prilagodbu novim okolnosti u

poljoprivredno-prehrambenoj industriji Europske unije te se omjer izmeñu troškova i

koristi očituje ponajviše o poljoprivrednim poduzećima, njihovim financijskim i

tehničkim mogućnostima da se brže prilagode sanitarnim i fitosanitarnim standardima

koji se primjenjuju u Europskoj uniji. Koliki i kakvi će biti troškovi prilagodbe, ovisi

prije svega o dostignutom stupnju razvitka nacionalne ekonomije koja je suočena s

procesom liberalizacije i o zemlji ili skupini država s kojima se integrira. Istodobno, na

troškove prilagodbe utječe i postojeći trgovinski model same nacionalne ekonomije

(Škuflić, 2005., str. 1163).

5.2. Učinci prilagodbe SPS mjera na konkurentnost poljoprivrednih poduzeća

Velika usitnjenost hrvatskoga poljoprivrednog zemljišta često predstavlja potencijalno

ograničavajući čimbenik za povećanje konkurentnosti. No, primjeri iz nekih država

članica, osobito Italije, potvrñuju da se konkurentna proizvodnja može razviti i na

manjim poljoprivrednim gospodarstvima, posebice njihovom specijalizacijom ili

42

udruživanjem. Može se očekivati da će ulaskom u Uniju dodatno porasti priljev

poljoprivrednih proizvoda iz drugih članica što bi moglo donijeti teškoće hrvatskim

poljoprivrednicima (Butković i drugi, 2012., str. 70.).

Cilj je sigurnosti hrane, veterinarske i fitosanitarne politike EU-a osigurati visoku razinu

sigurnosti hrane, zdravlja i dobrobiti ljudi i životinja te zdravlja bilja koherentnim

pristupom „od farme do stola“, odnosno praćenjem prehrambenog lanca od proizvodnje

do konzumacije hrane. Tako EU želi postići učinkovito funkcioniranje unutarnjeg

tržišta, a regulacijom odnosa s trećim državama, odnosno meñunarodnim

organizacijama, što bolje zaštititi zdravlje i blagostanje. Pojedinačne veterinarske i

fitosanitarne kontrole pojedinih država zamijenjene su u EU-u jedinstvenim kontrolama

na vanjskim granicama Unije. Zakon o veterinarstvu usklañen je s pravnom stečevinom

EU-a i unaprijeñen je sustav kontrole životinja i proizvoda životinjskog porijekla pri

ulasku u zemlju. Uspostavljen je jedinstven sustav označivanja i registracije životinja,

pojačane su potrebne mjere kontrole zaraznih bolesti životinja i preuzeta pravila o

trgovini živim životinjama, sjemenom i jajnim stanicama (Butković i drugi, 2012., str.

74.).

Proizvodi na hrvatskom tržištu uskladit će se s najvišim sigurnosnim standardima hrane

što će donijeti koristi za krajnje potrošače i unaprijediti javno zdravlje. Naime

prelaskom na jedinstveni zajednički režim kontrole na vanjskim granicama EU-a

Hrvatska će potpuno primjenjivati standarde EU-a na uvoz iz trećih zemalja u pogledu

sigurnosti i kvalitete hrane, zdravlja i dobrobiti životinja te zdravlja bilja. Sedam

hrvatskih graničnih inspekcijskih postaja postat će vanjske granične postaje EU-a i

jamčit će punu sposobnost provedbe odgovarajućih veterinarskih, fitosanitarnih i

sanitarnih inspekcija u skladu s pravnom stečevinom. Sigurnost će se jamčiti i potpunim

korištenjem sustava TRACES (Trade Control and Expert System), odnosno

jedinstvenog veterinarskog računalnog sustava koji će u cijelosti biti operabilan danom

članstva, a povezivat će granične prijelaze sa svim veterinarskim uredima u RH

(Accession Conference on Accession to the European Union, 2010).

43

Hrvatska će ulaskom u EU imati bolje kapacitete pogona koji proizvode hranu

životinjskog porijekla, poput klaonica, pogona za preradu mesa, mljekara i ribljih

pogona Riječ je o pogonima koji još ne ispunjavaju sve strukturne zahtjeve EUa, ali se

nakon isteka prijelaznog razdoblja za njihovu prilagodbu, koje traje do 31. prosinca

2015., očekuje unapreñivanje njihovih sigurnosnih standarda. Takva prilagodba

rezultirat će povećanjem sigurnosti za potrošače i mogućnošću plasmana na jedinstveno

tržište EU-a (Butković i drugi, 2012., str. 75.).

Unaprijedit će se uvjeti proizvodnje prehrambenih proizvoda, odnosno poboljšat će se

standardi za zaštitu životinja. Primjerice, kavezi u kojima su sada smještene kokoši

nesilice nisu usklañeni sa zahtjevima EU-a. Hrvatskoj je stoga odobreno prijelazno

razdoblje u kojem će u tim kavezima moći zadržati nesilice, ali najduže 12 mjeseci

nakon pristupanja.Tako se omogućava pravodobna prilagodba proizvoñača, naročito

malih obiteljskih gospodarstava, plasmanu na tržište EU-a (Tekst Ugovora o pristupanju

Republike Hrvatske Europskoj uniji, 2011. str. 133.).

Ulaskom u EU pojednostavnit će se sustav prolaska i kontrole za proizvode životinjskog

podrijetla koji dolaze iz Hrvatske, a prolaze teritorijem Bosne i Hercegovine prije

ponovnog ulaska na teritorij RH. Naime, primjenjivat će se poseban režim prolaska kroz

Neumski koridor, koji bi trebao pridonijeti lakšem transportu i učinkovitijoj

gospodarskoj aktivnosti, uz puno poštovanje sigurnosnih standarda. Takvi će se

proizvodi izuzeti od veterinarskih pregleda ako poštuju propise odgovarajućeg prijevoza

te plombiranja pošiljki (Tekst Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj

uniji, 2011., str.137.).

Prihvaćanje standarda EU-a, pri čemu proizvoñači hrane i stočne hrane moraju jamčiti

da se njihova kvaliteta mora moći pratiti u cijelom prehrambenom lancu, pruža

poslovnu priliku hrvatskim poduzećima da usvajanjem tih standarda ravnopravno

sudjeluju na tržištu EU-a i da postanu konkurentniji. Primjerice, u području

veterinarstva dodatno će se unaprijediti uzgoj životinja na farmama, pa bise trebala

smanjiti trgovina životinjama „na crno“, bez veterinarske kontrole.

44

Hrvatska je dogovorila prijelazno razdoblje za prilagodbu objekata koji nisu usklañeni s

pravnom stečevinom EU-a u sektoru mesa, mlijeka i ribe te na objekte koji se bave

preradom nusproizvoda životinjskog porijekla do 31. prosinca 2015. Premda će se takvi

proizvodi do tog datuma smjeti plasirati na hrvatsko tržište i tržišta trećih zemalja u

skladu sa zakonodavstvom EU-a te koristiti za preradu u Hrvatskoj, postoji bojazan da

se oni neće restrukturirati na vrijeme i da će stoga biti izbačeni iz tržišne utakmice

nakon 31. prosinca 2015. što može rezultirati porastom nezaposlenosti. Takoñer, to se

prijelazno razdoblje odnosi samo na one objekte koje će Europska komisija popisati,

dakle ne na sve pogone u navedenim sektorima. Posljedično, pogoni koji neće biti

obuhvaćeni odredbama te prijelazne mjere morat će prestati poslovati već danom

pristupanja Uniji. Iako će usvajanje standarda EU-a koje moraju provesti privatni

proizvoñači kratkoročno povećati financijske izdatke, istodobno će povećati sigurnost

samih proizvoda za potrošače.

U slučaju da odreñeni tradicionalni proizvodi ne zadovoljavaju prehrambene standarde

(sir, vrhnje, proizvodi kolinja) ti se proizvodi neće smjeti plasirati na jedinstveno tržište,

ali će se i dalje moći koristiti za osobnu upotrebu. Primjena zakonodavstva EU-a stoga

ne bi trebala ugroziti tradiciju i proizvodnju hrane malih hrvatskih proizvoñača u

području mliječnih proizvoda ako primjenjuju potrebne standarde plasmana i

distribucije prehrambenih proizvoda. Takve bi aktivnosti naprotiv trebale rezultirati

većom zaštitom potrošača i mogućnosti plasmana njihovih proizvoda. (Butković i drugi,

2012., str. 77.)

Sadašnje stanje hrvatskih poljoprivrednih poduzeća unatoč državnim potporama

karakterizira nekonurentnost. Taj problem se najbolje ogleda u čestim kriznim stanjima

i kriznim pregovorima, te u kontinuiranom rastu uvoza poljoprivrednih proizvoda i

prerañevina. Bitna odrednica koja utječe na konkurentnost današnje hrvatske

poljoprivrede je i činjenica da za razliku od svih vodećih svjetskih poljoprivreda, te svih

ostalih industrijskih grana, ona nema uspostavljene standarde u proizvodnji (Aljinović,

str.1). Stoga je jedan od ključnih elementa za takav pozitivan preokret uspostava

standarda u skladu sa europskim propisima u poljoprivrednoj proizvodnji što se uvelike

45

odražava na sanitarne i fitosanitarne propise koji će jamčiti sigurnost i zdravstvenu

ispravnost hrane i bilja hrvatskih poljoprivrednih poduzeća.

Jedan od uzroka nekonkurentnosti domaćih proizvoñača na tržištu SAD-a je

neusklañenost sa standardima Američke agencije za hranu i lijekove (Food and Drug

Administration of the United States – FDA). Pojedina poduzeća nemaju sve potrebne

dokumente koji su potrebni za izvoz, artikli nisu pravilno označeni, to jest ne sadrže sve

potrebne informacije, kao što su naziv i mjesto poslovanja proizvoñača, naziv

distributera, ne sadrže točne podatke o količini sadržaja pakiranja, nisu točno napisani

svi sastojci koje proizvod sadrži i nisu napisani na engleskom jeziku čime se krše

pravila Agencije za hranu i lijekove i iz tih razloga nije dozvoljen uvoz takvih proizvoda

u SAD (Inter American Development Bank).

Ulaskom Hrvatske u EU prestaju vrijediti postojeći trgovinski sporazumi, od kojih je

najvažniji onaj sa zemljama potpisnicama Cefte (Srednjoeuropski sporazum o slobodnoj

trgovini), a započinje primjena zajedničke trgovinske politike Europske unije. Prestanak

članstva u CEFTI nepovoljno će utjecati na izvoz u zemlje regije jer će se pojedini

proizvodi opteretiti carinama koje za pojedine proizvode mogu iznositi i više od 20

posto čime će se uvelike smanjiti konkurentnost Hrvatskih proizvoñača.

Pristupanjem Hrvatske u EU BiH je privremeno zabranila uvoz mesa, keksa, konzervi i

ribe iz Hrvatske navodeći da odreñeni broj objekata iz Hrvatske nema EU broj, te da ne

zadovoljavaju standarde EU i dok poduzeća ne usklade svoje poslovanje sa standardima

EU vrijedit će zabrana uvoza (Zabrana uvoza mesa u BiH, 2013.).

Zbog neispravnosti proizvoda iz Hrvatske Slovenija je u 2012. godini povukla iz

prodaje pošiljku jabuka iz Hrvatske jer se ustanovilo da zbog prevelike količine

pesticida koje sadrže predstavljaju opasnost za ljudsko zdravlje. Med vraćen distributeru

zbog neispravnog zdravstvenog certifikata i neispravnog označavanja proizvoda,

neispravno pakiranje goveñeg mesa razultiralo je povlačenjem proizvoda sa tržišta.

Slovačka zaustavila na granici pošiljku gvarana žele bomobona zbog prevelike količine

kofeina nañene u proizvodu (Unsafe food).

46

Italija zabranila uvoz rashlañenih skuša, oslića i inćuna iz Hrvatske zbog neprikladnog

transporta proizvoda, pronañenog parazita Anisakis u pojedinim ribljim vrstama,

onečišćenja histaminom i prevelikom dozom žive, što je vrlo opasno za ljudsko zdravlje

(Inter American Development Bank).

Iz primjera različitih zemalja u koje Hrvatska izvozi vidi se da je jako bitno da se

poštuju standardi o ispravnom označavanju proizvoda, upotreba pojedinih preparata i

aditiva u dozvoljenim količinama, ispravnom pakiranju proizvoda i svi ostale sanitarne i

fitosanitarne mjere kako bi Hrvatska mogla ravnopravno sudjelovati u meñunarodnom

poslovanju.

Iako je u Republici Hrvatskoj situacija vrlo teška i gospodarstvo se nalazi u krizi, kao i

u drugim državama u užem i širem okruženju, cilj je provedbe Sporazuma o sanitarnim

i fitosanitarnim mjerama te njegove buduće perspektive, naglasak na realizaciji

neophodnih aktivnosti i mjera u području sigurnosti hrane i biljnih proizvoda. Samo

njihova stručna, kvalitetna i brza primjena može značajno doprinijeti unaprjeñenju

kvalitete i količine poljoprivrednih proizvoda u Republici Hrvatskoj što će bitno utjecati

na konkurentsku poziciji hrvatskih poljoprivrednih poduzeća.

47

6. ZAKLJUČAK

Gospodarstvo države ovisno je o vanjskotrgovinskoj razmjeni, a vanjska trgovina kao

ukupnost razmjene proizvoda, usluga i resursa sastavni je dio ekonomskog sustava

svake zemlje. Carinskim i necarinskim mjerama nastoji se omogućiti ravnopravna

konkurentska utakmica zemalja na tržištu te samim time njihova zaštita od konkurencije

koja postaje sve veća izmeñu razvijenih zemalja i zemalja u razvoju. Provoñenjem

mjera vanjske trgovine omogućava se zemljama da zaštite svoje domaće proizvode i

ostvare skuplje uvozne proizvode. Glavnu ulogu u vanjskoj trgovini ima Europska unija

nakon čega ju slijede, SAD, Kina i Japan. Oni su vodeće sile na tržištu vanjske trgovine

i upravo je to jedan od razloga zašto zemlje žele pristupom u Europsku uniju povećati

izvoz svojih proizvoda. CEFTA je sporazum zemalja Srednje Europe o slobodnoj

trgovini i njezina je glavna uloga lakše pristupanje Europskoj uniji, a više od polovine

izvoza zemalja CEFTA-e odlazi na tržište Europske unije koje je osloboñeno carina.

WTO pomaže zemljama u razvoju da se integriraju u globalni trgovinski sustav, a

slobodna trgovina donosi samim time više poslovnih mogućnosti. Smanjivanjem carina

omogućuje se bolje iskorištavanje izvoznih potencijala, a poslovanje će imati sve manje

umjetnih prepreka poput carina. Samim time koristi za potrošače očitovati će se u

većem izbor i nižim cijenama na temelju jače konkurencije. WTO je meñunarodna

organizacija koja se bavi pravilima trgovanja meñu zemljama te predstavlja pravni i

institucionalni okvir multilateralnog trgovinskog sustava na temelju kojeg države

članice oblikuju svoje propise na području trgovine.

Poljoprivreda je jedna od glavnih čimbenika kako nacionalne tako i meñunarodne

trgovine, te ima značajnu ulogu u svim aspektima, a posebice kad je riječ o čovjekovoj

hrani. Značenje poljoprivrednih proizvoda za vanjskotrgovinsku razmjenu razlikuje se

meñu zemljama, ovisno o tome kolike su njene potrebe za podmirenjem prehrambenih

potreba svojega stanovništva, o stupnju njezine ukupne gospodarske razvijenosti i

razvijenosti poljoprivredne proizvodnje. Upravo se iz tih razlika javljaju nejednakosti

meñu zemljama koje se nastoje smanjiti odreñenim mjerama kao što su carinske i

bescarinske mjere. Time se omogućuje svim zemljama ravnopravnosti i jednake

48

mogućnosti nastupa na tržištu. Meñunarodne trgovinske i ekonomske organizacije i

asocijacije poput WTO-a, CEFTA-e i EU, sve više reguliraju meñunarodnu razmjenu

poljoprivrednih proizvoda utječući tako na vanjskotrgovinski promet poljoprivrede.

Sanitarne i fitosanitarne mjere imaju važnu ulogu u vanjskoj trgovini poljoprivredno-

prehrambenim proizvodima. Najčešća opasnost za zdravlje ljudi i životinja te bilja

predstavljaju štetni organizmi te se njihova pojava reducira primjenom propisa o

sanitarnim i fitosanitarnim mjerama. Mjere se poduzimaju kako bi se iskorijenili štetni

organizmi koje ako se ne provode na pravi način mogu ozbiljno ugroziti cijelu

poljoprivrednu proizvodnju i utjecati na okoliš. Samim time smanjiti će mogućnost

izvoza zemlje. Sporazum o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama predstavlja osnovna

pravila u meñunarodnom prometu koja se odnose na primjenu propisa o hrani i propisa

o biljnom i životinjskom zdravlju. Osim spomenutog sporazuma važan dokument kojim

se osigurava sigurnost i ispravnost hrane ali i zaštita zdravlja potrošača je Codex

Alimentarius. To je dokument koji predviña najvišu moguću svjetsku razinu zaštite

potrošača što se tiče sigurnosti i kvalitete hrane. Zadužen je za sve aktivnosti

promicanja sudjelovanja zemalja članica na meñunarodnom tržištu te će unaprjeñivati

uključenost i transparentnost procesa i ulaganja napora u poticanje sudjelovanja

potrošača. Za meñunarodno poslovanje i zaštitu životinja kojim se osigurava

zdravstvena ispravnosti hrane zadužena je Svjetska organizacija za zaštitu životinja,

OIE. Zadužena je za sprječavanje bolesti životinja i proizvoda animalnog podrijetla koji

mogu negativno utjecati na meñunarodnu trgovinu. Isto tako postoji Konvencija za

zaštitu bilja kojom se štite biljne vrste od mogućih štetnih organizama u meñunarodnom

poslovanju. Konvencija odreñuje propise i smjernice za smanjenje i prevenciju štetnih

organizama kako bi se zaštitile poljoprivredne proizvodnje i širenje tijekom transpota u

meñunarodnoj razmjeni.

No osim Sporazuma o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama, Codex Alimentariusa, OIE-

a i IPPC-a, Svjetska trgovinska organizacija provodi Sporazum o trgovačkim i

tehničkim barijerama kojim se pokriva sve što nije pokriveno na području prehrane

Sporazumom o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama.

49

Kao i sve druge članice Europske unije i WTO-a Hrvatska mora provoditi propise

utvrñene Sporazumom o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama. Provedbom sporazuma

nužno je da prije pristupanja Europskoj uniji razvija i jača nacionalne službe za

sigurnost hrane i biljno zdravstvo, usklañuje svoje propise sa propisima EU,

nadograñuje postojeći sporazum o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama, a sve u cilju

zaštite zdravlja potrošača. Sve to utjecati će i na meñunarodno poslovanje koje će se

ulaskom u EU pozitivno odraziti na proizvoñače hrane zbog slobodnog kretanja robe na

teritoriju Europske unije bez kontrole na granici.

U cilju povećanja konkurentske pozicije hrvatskih poljoprivrednih poduzeća nužno je da

se usklade svi propisi sa poljoprivrednom politikom Europske unije, a posebice na

području zaštite zdravlja ljudi, životinja i bilja. Cilj je poljoprivrednih poduzeća da

osiguraju sigurnost svojih proizvoda kroz sve faze proizvodnog procesa koje su pod

njihovom kontrolom. Nakon pristupanja EU Hrvatska je morala prilagoditi svoje

propise europskim, te su na području sanitarnih i fitosanitarnih mjera uložena

financijska sredstva kako bi se osigurala zdravstvena ispravnost poljoprivrednih

proizvoda u skladu sa europskim standardima. Troškovi prilagodbe očitiju se kroz

pojačanju nadzora zdravstvene ispravnosti, jačanje administrativnih kapaciteta te

izgradnje infrastrukture. Nakon usklañivanja sa europskim standardima za očekivati je

povećanje konkurentnosti hrvatskih poljoprivredno-prehrambenih proizvoda koji se

nalaze na globalnom tržištu i dostupni su širem djelokrugu. Iako situacija trenutno nije

zadovoljavajuća i hrvatska poljoprivredna proizvodnja je nekonkurentna, očekuje se

poboljšanje nakon pristupa na europsko tržište koje više nije ograničeno carinama i

kvotama. To je ujedno jedan od pozitivnih aspekata koji će povećati izvoz i

konkurentnost hrvatskih poljoprivrednih poduzeća. Jedino prilagodbom Hrvatske

proizvodnje svim sanitarnim i fitosanitarnim mjerama moći će Hrvatski proizvoñači

biti konkurentni na europskom i meñunarodnom tržištu.

50

LITERATURA

Knjige:

1. Andrijanić, I.: Vanjska trgovina, kako poslovati s inozemstvom, Mikrorad,

Zagreb, 2001.

2. Andrijanić, I.: Poslovanje u vanjskoj trgovini, Mikrorad, Zagreb, 2005.

3. Baban, Lj., Marijanović, G.: Meñunarodna ekonomija, Osijek, 1998.

4. Babić, A., Babić, M.: Meñunarodna ekonomija, Zagreb, 2008.

5. Drlje, M. i ostali: Vanjskotrgovinsko poslovanje, normizacija i nadzor kakvoće

pri uvozu i izvozu proizvoda i usluga, Poslovno savjetovanje d.o.o., Zagreb,

1996.

6. Strahija, D.: Politika i strategija meñunarodne razmjene, EDIT, Rijeka, 2000.

7. Šuman, Ž.: Neki problemi globalne trgovine poljoprivrednim proizvodima na

pragu 21. stoljeća, Mostar : Sveučilište, 1999.

Članci:

8. Ćejvanović, F., Hodzić, K., Rozman, Č., Manasievska-Simić, S.: Mjere podrške

poljoprivrednom i ruralnom razvoju u Bosni i Hercegovini-slučaj Brčko distrikta

BiH, Tranzicija, vol. X, broj 21-22, 2009., str. 71-79.

9. Havranek, T.: Codex Alimentarius, MESO: prvi hrvatski časopis o mesu, Vol.

VI No. 5, 2004.

10. Kandžija, V., Andrijanić, I., Ljubić, F.: Zajednička agrarna politika Europske

unije, Ekonomski pregled, 53 (11-12), 2002., str. 1009. – 1029.

11. Kandžija, V., Donadić, M., Milojica, V.: Testiranje utemeljenosti liberalizacije

svjetske poljoprivrede na prekretnici novog milenija, Poslovna izvrsnost,

Zagreb, God. 2., br. 2, 2008.

12. Lukač-Havranek, J.: Codex Alimentarius-značenje i važnost, Mljekarstvo, Vol.

48 No. 1, 1998.

13. Kersan - Škabić, I.: Strategija i troškovi širenja Europske unije, Ekonomski

pregled, 50 (9), 1999.

51

14. Malagurski, B.: Svjetska trgovinska organizacija izmeñu globalne meñunarodne

organizacije i specijaliziranje ustanove za ureñenje meñunarodne trgovine,

Pravni vjesnik, br. 3, 2010.

15. Škuflić, L.: Trgovinska liberalizacija i troškovi prilagodbe europskom tržištu:

slučaj Hrvatske, Ekonomski pregled, 56 (12), 2005.

16. Škuflić, L., Vlahinić-Dizdarević, N.: Hoće li liberalizacija trgovinske politike

Europske unije prema zemljama Jugoistočne Europe utjecati na značajniji rast

njihova izvoza?, Ekonomski pregled, 52 (1-2) 79-100 (2001).

17. Vuković, I., Vizjak, A.: Europska unija, CEFTA i hrvatsko gospodarstvo,

Politička misao, Vol.38 No.1, 2001.

Internet izvori:

18. Accession Conference on Accession to the European Union – Croatia, Subject:

European Union Common Position on Chapter 12: Food safety, veterinary and

phytosanitary policy (AD 29/10, LIMITE, CONF-HR 25), dostupno na:

http://euinfo.pravo.hr/userfiles/file/ad00029_en10_PA.pdf (07.09.2013.)

19. Aljinović, S.: Standardizacija – Izvor konkurentnosti hrvatske poljoprivrede,

Moć znanja, dostupno na:

portal.wlw.hr/Uploads/1461/1/3/3833/4147/GlobalGap.pdf (07.09.2013.)

20. Baković., T.: Poslovne isprave u meñunarodnom poslovanju, Zagreb, 2012.,

dostupno na: web.efzg.hr/dok/TRG/tbakovic/P9.%20Poslovne%20isprave.pdf

(19.6.2013.)

21. Butković, H. i ostali: HRVATSKA I EUROPSKA UNIJA Prednosti i izazovi

članstva, Institut za meñunarodne odnose – IMO, Zagreb u suradnji s Delegacijom

Europske unije u Republici Hrvatskoj, zagreb, 2012. dostupno na

http://www.delhrv.ec.europa.eu/files/file/articleshrvatska_i_eu_prednosti_izazov

i-1328529972.pdf (09.09.3013.)

22. CEFTA 2006, dostupno na: http://www.isac-fund.org/publishing.php

(18.06.2013.)

23. Cefta 2006., dostupno na: http://www.cefta2006.com, (21.06.2013.)

52

24. Cerovski, A.: Strateški plan za razdoblje 2008.-2013. (prijevod dokumenta

Codex Alimentarius), Hrvatski zavod za norme, Zagreb, 2009.

25. Cilj i smjernice WTO-a, dostupno na: (http://www.mvep.hr/hr/vanjska-

politika/multilateralni-odnosi/svjetska-trgovinska-organizacija-(wto)/

(19.06.2013.)

26. Delegacija Europske unije u Republici Hrvatskoj, EU bilten – informacije i

novosti, br. 41, listopad 2011., dostupno na:

http://delhrv.ec.europa.eu/files/file/bilteni/EUbilten_br41.pdf (07.09.2013.)

27. EU food and drink products on world markets, dostupno na:

www.foodanddrinkeurope.eu/uploads/publications_documents/Final_DT_2012_

04.06.pdf, (05.09.2013.)

28. Fitosanitarna strategija za razdoblje od 2009. do 2012. godine, Zagreb, 2008.,

dostupno na : www.mps.hr/.../strategije/FITOSANITARNA_STRATEGIJA,

(24.06.2013.)

29. Fitosanitarna strategija 2013-2016., Ministarstvo poljoprivrede, Zagreb, 2013.,

dostupno na:

www.mps.hr/.../Prijedlog%20%20FITO%20STRATEGIJA%202013-2016,

(24.06.2013.)

30. FAO/WHO - Codex Alimentarius, dostupno na: http://www.gmo.hr/,

(19.06.2013.)

31. Host, A.: Vanjskotrgovinska politika Hrvatske, Sveučilište u Ljubljani,

Ekonomski fakultet, Ljubljana, 2004.

32. Hrvatska agencija za hranu o Svjetskom danu hrane, dostupno na:

http://www.hah.hr/arhiva_vijesti.php?id=345, (05.09.2013.)

33. Hrvatska u Europi, Europa za Hrvatsku (Zagreb: Ministarstvo financija – Sektor

za poslove Nacionalnog fonda, lipanj 2011.), dostupno na:

http://www.safu.hr/datastore/filestore/121/Hrvatska_u_Europi_Europa_za_Hrvat

sku_2_izdanje.pdf (07.09. 2013.)

34. Inter American Development Bank, dostupno na:

http://www.iadb.org/topics/trade/int/tools/sps/Import.aspx?lang=ing&section=m

arketAccess# (19.09.2013)

53

35. Mapa puta sa ciljem stvaranja uvjeta za izvoz proizvoda životinjskog i biljnog

porijekla, Sarajevo, 2010., dostupno na: www.bosniafarma.ba/download/120/ ,

(24.06.2013.)

36. Meñunarodna konvencija za zaštitu biljaka, dostupno na:

http://www.gmo.hr/cro/Zakonodavni-okvir-o-GMO-u/Ostali-med.-sporazumi-

konvencije-i-organizacije/IPPC, (22.06.2013.)

37. Ministarstvo poljoprivrede, Zajednička poljoprivredna politika EU dostupno na:

http://www.mps.hr/default.aspx?id=6081 (21.06.2013.)

38. Ministarstvo poljoprivrede, Naputak o standardnom postupku razmjene podataka

o nalazu štetnog organizama na bilju i biljnim proizvodima, dostupno na :

www.mps.hr/.../NAPUTAK%20O%20STANDARDNOM%20POSTUPK

(26.06.2013.)

39. Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja, Strateški plan 2011-

2013, 2010., dostupno na:

www.azrri.hr/fileadmin/.../STRATEŠKI_PLAN_MPRRR_2011-2013.pdf ,

(07.09.2013.)

40. Motaal, D.A.: Overview of the World Trade Organization Agreement on

Technical Barriers to Trade, dostupno na: www.who.int/mta/Doc8.doc,

(22.06.2013.)

41. Robe i usluge, dostupno na: http://ec.europa.eu/trade/creating-

opportunities/economic-sectors/agriculture, (21.06.2013.)

42. Samardžija, V., Živković, Z.: Unutarnje tržište: Hrvatska, dostupno na:

http://www.westernbalkans.info/upload/docs/internal_market_hrv.pdf

,(22.06.2013.)

43. Sporazum o primjeni sanitarnih i fitosanitarnih mjera, dodatak A, definicije,

dostupno na:

ccvista.taiex.be/showDoc.asp?celex=21994A1223(05)&country=53 ,

(18.06.2013.)

44. Sporazum o primjeni sanitarnih i fitosanitarnih mjera, Usklañivanje, dostupno

na: eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=DD:11:74...HR.,

(06.09.2013.)

54

45. Svjetska organizacija za zdravlje životinja, dostupno na :

http://www.gmo.hr/cro/Zakonodavni-okvir-o-GMO-u/Ostali-med.-sporazumi-

konvencije-i-organizacije/OiE, (26.06.2013.)

46. Tekst Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji, 2011.,

dostupno na:

http://euinfo.pravo.hr/userfiles/file/Ugovor_o_pristupanju_Republike_Hrvatske_

Europskoj_uniji.pdf (07.09.2013.)

47. The Agriculture Agreement: new rules and commitments, dostupno na:

http://www.wto.org/english/thewto_e/whatis_e/tif_e/agrm3_e.htm, (20.06.2013.)

48. The EU in the world trade, dostupno na:

http://trade.ec.europa.eu/doclib/docs/2011/august/tradoc_148181.pdf

(18.06.2013.)

49. Trgovinska politika, dostupno na:

http://www.entereurope.hr/page.aspx?PageID=103 (17.06.2013.)

50. Trgovinska politika EU, dostupno na: http://www.dutp.hr/default.aspx?id=37

(17.06.2013.)

51. Unsafe food, dostupno na: http://unsafefood.eu/notification/2012.1698

(19.09.2013.)

52. Vlahović, B.: Meñunarodna trgovina poljoprivredno-prehrambenim

proizvodima, Poljoprivredni fakultet, Novi Sad, 2007., dostupno na:

www.agroedu.net/ (20.06.2013.)

53. Zabrana uvoza mesa u BiH, 2013., dostupno na: http://www.hayat.ba/hayat-

vijesti/58952-zabrana-uvoza-mesa-u-bih (19.09.2013.)

55

POPIS ILUSTRACIJA

POPIS TABLICA

Tablica 1. Dimenzije i mehanizmi zajedničke trgovinske politike Europske unije ....... 11

Tablica 2. Indeksi kretanja svjetske poljoprivredne trgovine i svjetskog GDP-a u

razdoblju od 1950. do 2001. godine (indeks 1950.=100)........................................... 16

Tablica 3. Mjere Sporazuma o poljoprivredi i trgovini za razvijene zemlje i zemlje u

razvoju 1995. do 2004. godine ....................................................................................... 19

POPIS GRAFIKONA

Grafikon 1. Položaj EU u svjetskoj trgovini od 1999. do 2011. u % ............................. 12

Grafikon 2. Izvoz poljoprivredno prehrambenih proizvoda u meñunarodnoj trgovini od

2000. do 2005. godine u milijardama dolara .................................................................. 17

POPIS SHEMA

Shema 1. Mjere za regulaciju vanjske trgovine............................................................... 6

Shema 2. SPS mjere ....................................................................................................... 25

Shema 3. Norme Codex Alimentarius-a......................................................................... 30

56

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom Sanitarne i fitosanitarne mjere u

meñunarodnom poslovanju izradila samostalno pod voditeljstvom prof.dr.sc. Vinka

Kandžije i komentora prof. dr.sc. Alena Hosta i mag.oec. Vinka Zaninovića,

primjenjujući metodologiju znanstvenoistraživačkog rada i koristeći literaturu koja je

navedena na kraju diplomskog rada. Tuñe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i

zakonitosti koje sam izravno ili parafrazirajući navela u diplomskom radu, na uobičajeni

način citirala sam i povezivala referencama s korištenim bibliografskim jedinicama. Rad

sam izradila u skladu s nacionalnim i meñunarodnim normama o autorskom radu i

djelu.

Studentica

Tanja Horvat

_______________________