SVEUČILIŠTE HERCEGOVINA P U T O K A Z Iputokazi.eu/wp-content/uploads/2019/02/Putokazi-1-2018..pdf · PUTOKAZI 1, 2018 Radovan A. Spremo, Univerzitet za poslovni inžinjering i

ISSN 2566-3755

SVEUČILIŠTE HERCEGOVINA

P U T O K A Z I

GODINA VI. Broj 1, 2018.

PUTOKAZI Sveučilište Hercegovina

Godina VI • Broj 1 • 2018 • 1–158 ISSN 2566-3755 / e-ISSN: 2303-470X

Nakladnik: Sveučilište Hercegovina, Blajburških žrtava 100, 88000 Mostar, BiH

Uredničko vijeće: Ddr. sc. Milenko Kundačina, profesor emeritus, Sveučilište Hercegovina, BiH Dr. sc. Miroslav Prstačić, profesor emeritus, Sveučilište Hercegovina, BiH Dr. sc. Ivan Balta, redoviti profesor, Sveučilište u Osijeku, Hrvatska Dr. sc. Ivan Markešić, redoviti profesor, Sveučilište Hercegovina, BiH Dr. sc. Josip Vrbošić, redoviti profesor, Sveučilište Hercegovina, BiH Dr. sc. Mile Račić, redoviti profesor, Sveučilište Hercegovina, BiH Dr. sc. Jasna Bogdanović Čurić, izvanredni profesor, Sveučilište Hercegovina, BiH Dr. sc. Josip Ivanović, izvanredni profesor, Univerzitet u Novom Sadu, Srbija Dr. sc. Miljenko Buljac, izvanredni profesor, Sveučilište Hercegovina, BiH Dr. sc. Saša Milić, izvanredni profesor, Univerziteta Crne Gore, Crna Gora Dr. sc. Višnja Bukvić, izvanredni profesor, Sveučilište Hercegovina, BiH Dr. sc. Edin Mujkanović, izvanredni profesor, Sveučilište Hercegovina, BiH Dr. sc. Gordan Radić, izvanredni profesor, Sveučilište Hercegovina, BiH Dr. sc. Saša Čekrlija, izvanredni profesor, Nezavisni univerzitet u Banjoj Luci, BiH Dr. sc. Amra Tuzović, docent, Univerzitet u Travniku, BiH Dr. sc. Daniela Matić, docent, Sveučilište Hercegovina, BiH Dr. sc. Marija Bilić, docent, Sveučilište Hercegovina, BiH Dr. sc. Nedžma Džananović Miraščija, docent, Univerzitet u Sarajevu, BiH Dr. sc. Vedrana Šuvar, docent, Sveučilište Hercegovina, BiH Dr. sc. Mato Živković, docent, Sveučilište Hercegovina, BiH Katarina Lasić, mag., Sveučilište Hercegovina, BiH

Glavni urednik: ddr. sc. Milenko Kundačina, profesor emeritus

Uredništvo: Ddr. sc. Milenko Kundačina, profesor emeritus, glavni urednik Dr. sc. Miljenko Buljac, izvanredni profesor, zamjenik glavnog urednika, lektor Dr. sc. Daniela Matić, docent, lektorica Dr. sc. Gordan Radić, izvanredni profesor, tehnički urednik Katarina Lasić, mag., tajnica uredništva

Naslovna stranica: Kristina Maj, mag.

Grafičko oblikovanje: Željko Tešević

Tisak: Intergrafika Mostar

Adresa: Kraljice mira 3A, Bijakovići, 88266 Međugorje, BiH [email protected] www.putokazi.eu


Godina VI • Broj 1 • 2018 • 1–158 ISSN 2566-3755

SADRŽAJ

1. ČLANCI I STUDIJE

Miljenko Buljac, Sveučilište Hercegovina, Fakultet društvenih znanosti dr. Milenka Brkića, Bijakovići Važne sastavnice Markovićeva prijevoda poslanica Svetoga Jeronima (izvorni znanstveni članak) ...................................................... 7–24

Ivan I. Balta, Sveučilište J. J. Strossmayera, Osijek Promjene u školskom sustavu za manjinske narodne zajednice u Hrvatskoj u 19 i 20. stoljeću (izvorni znanstveni članak) ...................... 25–40

Andrea N. Vlašić, Sveučilište Hercegovina, Fakultet društvenih znanosti dr. Milenka Brkića, Bijakovići

Dijana Z. Ivanišević, Univerzitet „Džemal Bijedić”, Mostar, Nastavnički fakultet Stres kao prediktor mentalnoga zdravlja (prethodno priopćenje) .......... 41–52

Suzana V. Kusovac, Evropski univerzitet „Kallos”, Brčko Poticanje muzičke darovitosti djece predškolskog uzrasta (stručni članak) ...................................................................................... 53–68

Fatima N. Habota, JU „Treća osnovna škola” Ilidža, Sarajevo Osposobljenost nastavnika za primjenu metoda i instrumenata za samoevaluaciju (prethodno priopćenje) ................................................. 69–84

Memnun H. Zečić i Marija M. Jović, Sveučilište Hercegovina, Fakultet društvenih znanosti dr. Milenka Brkića, Bijakovići Mišljenja studenata o turizmu (prethodno priopćenje) ........................ 85–100

Gordan M. Radić i Luka M. Balvan, Sveučilište Hercegovina, Fakultet međunarodnih odnosa i diplomacije u Mostaru Sinergija kulture i radija – medijski utjecaj programa Hrvatskoga radija na Hrvatsku kulturu (pregledni članak) .................................. 101–114

Željko I. Josić, Parlament Federacije BiH – Dom naroda, Sarajevo Funkcija općinskog načelnikog/gradonačelnika u izvanrednim situacijama (stručni članak) ................................................................ 115–128

PUTOKAZI 1, 2018

Radovan A. Spremo, Univerzitet za poslovni inžinjering i menadžment, Banja Luka Definiranje poslovnih događaja i praćenje utjecaja na imovinu poduzeća (stručni članak) .................................................................. 129–138

2. OCJENE I PRIKAZI

Jasna S. Bogdanović Čurić, Univerzitet u Istočnom Sarajevu, Akademija likovnih umjetnosti Trebinje Udžbeničko-monografsko djelo u pedagoškoj znanosti (Dr. sc. Milenko Brkić i dr. sc. Ruža Tomić, Metodika nastave, Sveučilište Hercegovina u Mostaru, Mostar, 2017) ............................................. 139–144

Ruža I. Tomić, Sveučilište Hercegovina, Fakultet društvenih znanosti dr. Milenka Brkića, Bijakovići Udžbenik iz specijalne pedagogije i inkluzije (Dr. sc. Edin Mujkanović i dr. sc. Elvira Mujkanović, Djeca s teškoćama u razvoju u inkluzivnom okruženju, Sveučilište Hercegovina u Mostaru, 2017) .................................................................................... 145–148

Ivana P. Visković, Sveučilište u Splitu, Filozofski fakultet Istraživanje odgojno-obrazovne prakse (Ddr. sc. Milenko Kundačina i dr. sc. Jelena Stamatović, Istraživanje obrazovno- -vaspitne prakse i pisanje istraživačkog rada, Samo korak, Beograd, 2018) ................................................................................... 149–150

BILJEŠKE O AUTORIMA ....................................................................... 151–152

UPUTE AUTORIMA ................................................................................. 153–155


Godina VI • Broj 1 • 2018 • 1–158 ISSN 2566-3755

CONTENTS

1. ARTICLES AND STUDIES

Miljenko Buljac, Herzegovina University, Faculty of Social Sciences dr. Milenko Brkić, Bijakovići An important component Markovic’s translation sermon of Saint Jerome (original scientific paper) ............................................................ 7–24

Ivan I. Balta, University of J. J. Strossmayer, Osijek Changes in the school systemfor the minority community in Croatia in the 19th and 20th century (original scientific paper) ......................... 25–40

Andrea N. Vlašić, Herzegovina University, Faculty of Social Sciences dr. Milenko Brkić, Bijakovići

Dijana Z. Ivanišević, University of Džemal Bijedić in Mostar, Faculty of Education Stress as a predictor of mental health (preliminary communication) ..................................................................................... 41–52

Suzana V. Kusovac Sladoje, European University “Kallos” Brčko Encouraging musical giftedness in preschool children (review paper) ..................................................................................................... 53–68

Fatima N. Habota, „Treća osnovna škola“ Ilidža, Sarajevo Qualifications of teachers for method appliance and instruments for self-evaluation (preliminary communication) .......................................... 69–84

Memnun H. Zečić i Marija M. Jović, Herzegovina University, Faculty of Social Sciences dr. Milenko Brkić, Bijakovići The opinions of students on tourism (preliminary communication) ..... 85–100

Gordan M. Radić & Luka M. Balvan, Herzegovina University, Faculty of Diplomacy and International Relations The synergy of culture and radio-media impact of the Croatian Radio IIIrd Program on Croatian Culture (review paper) ................ 101–114

Željko I. Josić, Parliament of The Federation B&H, House of people Function of the Mayor in crisis situations (review paper) ................. 115–128

PUTOKAZI 1, 2018

Radovan A. Spremo, University of Business Engineering and Management Banja Luka Defining and monitoring the impact of business events on the company assets (review paper) .................................................... 129–138

2. RATINGS AND REVIEWS

Jasna S. Bogdanović Čurić, University of East Sarajevo, The Academy of Fine Arts Trebinje Udžbeničko-monografskodjelo u pedagoškoj znanosti (Milenko Brkić, PhD and Ruža Tomić, PhD, Metodika nastave, Herzegovina University, Mostar, 2017) ............................................. 139–144

Ruža I. Tomić, Herzegovina University, Faculty of Social Sciences dr. Milenko Brkić, Bijakovići Special pedagogy and inclusion textbook (EdinMujkanović, PhD and Elvira Mujkanović, PhD, Djeca s teškoćama u razvoju u inkluzivnom okruženju, Hezegovina University in Mostar, 2017) ..... 145–148

Ivana P. Visković, University of Split, Faculty of Philosophy The research on educational practice (Milenko Kundačina, PhD and Jelena Stamatović, PhD, Istraživanje obrazovno-vaspitne prakse i pisanje istraživačkog rada, Samo korak, Beograd, 2018) .... 149–150

ABOUT THE AUTHORS .......................................................................... 151–152

INSTRUCTIONS FOR AUTHORS .......................................................... 156–158

7

PUTOKAZI Sveučilište Hercegovina Godina VI • Broj 1 • 2018 ISSN 2566-3755

UDK 82-92-234-283Izvorni znansteni članak • 7–24

Primljen: 24.2.218.Prihvaćen: 20.6.2018.

Miljenko Buljac

Sveučilište Hercegovina u Mostaru Fakultet društvenih znanosti dr. Milenka Brkića, Bijakovići

VAŽNE SASTAVNICE MÁRKOVIĆEVA

PRIJEVODA POSLANICA SVETOGA JERONIMA

Sažetak. Književnoteorijskim pristupom u članku analizira se poslanica – rubna književna vrsta u povijesnim oblicima i potvrdama. Istraživačko polje potom je usmjereno na proučavanje jezičnih, retoričkih, poetskih, povi-jesnih, antropoloških, referencijalnih paremioloških i drugih sastavnica Poslanica sv. Jeronima, koje datiraju iz 4. i 5. stoljeća. Jeronimov svjetona-zor, teorija postojanja i svjedočenja kršćanske vjere univerzalni je govor namijenjen čovjeku svih epoha, prošlosti i budućnosti. Njegove poslanice odgajaju za život od samih početaka kršćanstva do danas, razvijaju duhov-nost i humanost, jačaju crkveni nauk, unaprjeđuju crkvenu praksu, utječu na društvena zbivanja. Poslanice otvaraju pitanja o prožetostima retorike i poeti-ke, suodnosima metonimije i metafore, pristupima predmetu govorništva i književne obrade. Fra Ivan Márković (1839 – 1910) pridodao im je i pečat svoje osobnosti iznimno uspješnim prijevodom s latinskoga na hrvatski jezik, također i tumačenjem povijesnih, filozofskih i teoloških zadanosti te pojava i okolnosti nužnih za razumijevanje izvornika.

Ključne riječi: jezične, poetske i retoričke sastavnice, metonimija, metafora, vjerske istine, svjedočenje vjere.

UVODNE NAPOMENE

Poslanica je književni i neknjiževni žanr, rubna, prijelazna vrsta koja uključuje raznolike razvojne oblike i potvrde. Povijesne okolnosti postupno su iskristalizirale oblike i podvrste: pismo, običnu poslanicu i pjesničku poslanicu, a zajedničko im je što adresanta i adresata povezuju porukama, povjerljivim obavijestima, intimnim, subjektivnim iskazima te neskrivenim čuvstvima. Htjeli bismo upozoriti na početke kršćanstva kad poslanica nije bila samo intimna

Buljac, M.: Važne sastavnice Márkovićeva prijevoda Poslanica svetoga Jeronima PUTOKAZI • God. VI • Br. 1 • 2018 • 7–24

8

ispovijed povjerljivoj osobi, nego rubni književni žanr koji je preuzeo društvenu ulogu, a njome se moglo uspješno upozoriti na određene kulturološke pojave povezane sa zbivanjima i osobama iz javnoga života jer su ih osim pošiljaoca prepisivale i širile interesne skupine. Povijest tog književnoga oblika vodi nas u Kristovo doba iz kojega potječu brojne potvrde: Poslanice apostola Pavla (Rimljanima, Prva i Druga Korinćanima; Galaćanima, Efežanima; Filipljanima; Kološanima, Prva i Druga Solunjanima; Prva i Druga Timoteju, Titu, Filemonu i Hebrejima); potom Katoličke poslanice: Jakovljeva, Prva i Druga Petrova; Prva, Druga i Treća Ivanova te Judina poslanica. Navodimo također kako je rimski pjesnik Horacije ukupno spjevao 23 poslanice, a najveću slavu stekao je onom koju je upravio obitelji Pizona, prozvanom De arte poetica, u kojoj na poetskoj razini raspravlja o pjesničkom umijeću. Jeronimove poslanice prozno su štivo, prijelazni književni oblik u kojem se ispovjedni ton pretapa s razmatranjima i tumačenjem vrlo bliskim publicistici. U njima su osim tumačenja i razmatranja, dokaza, uvjeravanja i vjerskih meditacija te obračuna s krivovjerjem, brojni opi-si i pripovijedanja, tako da su osim retoričkih sastavnica od osobite važnosti i one poetske, iako tekstove Jeronim nije pisao s namjerom da postanu nekakvom književnom vrijednosti.

Podsjećamo kako sve do razdoblja romantizma proza nije uspijevala udo-voljiti mjerilima književnim, umjetničkim. Čak su i danas dvojbene vrijednosne kategorije prema kojima bismo pouzdano odijelili književne od neknjiževnih tekstova. Često se to pitanje, također i znanstveni pristupi, temelje na sučeljava-nju retoričkih i poetskih sastavnica, a mogu se svesti i na odnose njihovih temeljnih postupaka: metonimije i metafore, kojima utvrđujemo svojstva knji-ževnoga, odnosno neknjiževnog oblika. Od romantizma naovamo poetika se oslanja na retoriku. Predmet stilistike proširuje se i na postupke koji su ranije prepoznati samo u govorničkim vještinama, ponajprije na metonimiju kao moć-no izričajno sredstvo.

Poslanice sv. Jeronima intimne su ispovijedi, prijateljske geste, meditaci-je, razmatranja i tumačenja vjerskih istina, savjeti za svetost s izrekama i potvr-dama iz Svetoga pisma, s unosima paremioloških sadržaja te navodima primjera iz života njegovih suvremenika. Poslanice su također svojevrsni interventi ono-dobne prakse, obračuni s krivovjerjem, solidni temelji egzegetici, tumačenju Svetoga pisma. Potrebno je upozoriti i na kulturološko značenje pjesničkih poslanica pisanih stihovima kojima su hrvatski renesansni pjesnici iz različitih književnih sredina i književnih krugova njegovali i učvršćivali prijateljstvo: Dubrovnika, Hvara, Splita, Zadra, Šibenika i Trogira. Atribucijom ’pjesnička’ ističemo njihove estetske, univerzalne vrijednosti. Pjesničke poslanice puno su više od ’korespondencije’, izraza za koji imamo i boljih naših riječi: pismo ili dopis, poslanica. Kadšto možemo čuti riječ ’prepiska’, ali ona ne pripada hrvat-skomu standardu.


9

MÁRKOVIĆEVI PRIJEVODI POSLANICA SV. JERONIMA

Fra Ivan Márković preveo je s latinskoga na hrvatski jezik 67 od 120 poslanica sv. Jeronima te jednu poslanicu sv. Augustina adresiranu na Jeronimo-vo ime. Popratio ih je bilješkama i tiskao u dvama svescima u nakladi Hrvatsko-ga katoličkoga tiskovnog društva godine 1908. U opširnu predgovoru prijevoda Poslanica sv. Jeronima obrazlaže recipijentu zašto je i kako izveo taj zahtjevni posao. Ujesen godine 1899. učestalo je pobolijevao, navodimo: „…te me stado-še, više nego prije, snahoditi bolesti duge i težke, koje me kroz ovo vrieme dovedoše na smrt tri puta, ne brojeći slučaj kad u početku ove godine (1907. – op. M. B.) liečnički bistouri izvrši na meni opasnu operaciju…” (Márković, 1908, Poslanice. I., LXIII.). Tako je Márković, u relativno starosnoj dobi popra-ćenoj bolestima, prionuo i posvetio se prevodilaštvu, njemu u tom razdoblju jed-nostavnijem i lakšem od ostalih spisateljskih, stvaralačkih poslova. U razmaci-ma u kojima bi bol popustila ili u kojima bi je mislima o Jeronimu znao odagna-ti, svim svojim bićem posvetio bi se poslanicama. Prevodilački rad stavio je u kušnju svu njegovu erudiciju, poznavanje ne samo klasičnih i orijentalnih jezika, na poseban način latinskoga, nego i crkvene povijesti, teološke i filozofske misli, također i stvaralačkih, osebujnih retoričkih, ali i književnih zahtjeva latin-skoga izvornika. Štoviše, u predgovoru priređenoga izdanja Poslanica sv. Jero-nima, neskromno ističe kako je svjestan prevodilačke nemoći kojom bi se ljepo-ta, elegancija i krepkost autorova stila mogla izraziti ili dijelom prenijeti čak i u neki romanski jezik, a kamoli u neromanski. I ranije pomišljao je prevesti barem neke iz latinskoga izvornika, one koje su, kako tvrdi „prilične za književnu publiku” (Márković, 1908: I., LXIII). Njegov prijevod ujedno je i prvi na neki od slavenskih jezika, za razliku od prijevoda na jezike zapadnoeuropskih naroda koji su svoja duhovna obzorja ovim važnim štivom obogatili znatno ranije. U pregledu i prikazu važnih sastavnica prijevoda Poslanica sv. Jeronima odabrali smo sinkronijsko-dijakronijski pristup kako bismo istodobno govorili o piscu i prevoditelju; o latinskom izvorniku i hrvatskome prijevodu nastalu tisuću i pet stotina godina poslije. Svaka od navedenih poslanica svojevrstan je duhovni spomenik i autoru i prevoditelju jer su u njima temelji vjere i začetci egzegetike, tumačenja biblijskih tekstova.

Ivan Márković odabrao je samo značajnije, stilski dotjerane Jeronimove poslanice, one koje najviše govore o vremenu kad su nastale ili pak svjedoče o važnim događajima i ljudima njegova doba, a pisao ih je punih pet desetljeća. Prva je datirana 370., a posljednja na izmaku 419. godine. Mnoge od njih dikti-rao je Jeronim svojim prepisivačima, vještim stenografima koji su dobro pozna-vali latinski jezik. Neke je morao hitro pisati kad bi se iznenada pojavila moguć-nost da ih pošalje po kojem hodočasniku ili putniku namjerniku. Pisao ih je i za


10

života u pustinji; vrlo kratke zbog oskudice pergamena. Tada je sićušnim slovi-ma na komadiću papira ili kartona morao zbijati riječi unatoč spremnosti na duge razgovore: „Stvar, kao što vidiš, može se obširno razpravljati, ali kratkoća poslanice treba da se svrši” (Poslanice, II., 77). Iz tog razdoblja poslanice su uglavnom otisnute na dvjema stranicama, a ostale su opširnije. Od poznatijih suvremenika Jeronim je čak sa šest poslanica počastio Augustina, Damazova taj-nika, poslije pak biskupa u Hiponu. Najobimnija je Poslanica Djevici Sustokiji (Seustokiji) razvučena na 50 tiskanih stranica. Nastala je kao pogrebna besjeda sv. Pavli, a napisao ju je s namjerom da utješi Eustohijinu kćer. Neke poslanice nisu dospjele u adresatove ruke; neke su prepisane s namjernim dodatcima koji-ma se htjelo napakostiti Jeronimu, koji je, ne smijemo zaboraviti, u Rimu imao puno protivnika i neprijatelja, drskih, spremnih na svaku himbu. Uostalom, Jero-nim je doživio progon iz Rima, a odlaskom u Betlehem, prvotno živeći pusti-njačkim životom u sirijskoj pustinji, ubrzo je svladao topografiju novoga svijeta i sučelio ju je biblijskoj; upoznao ne samo jezike, nego i narječja ljudi s kojima se susretao, također i govor sredina u kojima je boravio. Nitko nije bio spremniji od njega prihvatiti se prevođenja kanonskih tekstova na latinski jezik, niti je tko bio pozvaniji proniknuti u pitanja duhovnosti koja su izoštrila njegov um te ga pripravila za usvajanja i tumačenja vjerskih istina. Gotovo svaka od Jeronimovih poslanica izazov je i kušnja, ispit savjesti i smjerokaz duhovnosti, ne samo redovnicima nego svakom onom tko u životu prihvati kršćanska načela. „Novi sam Zavjet priredio po grčkome uzoru: jer kako je potrebito po židovskim knji-gama izpitivati istinu knjiga staroga Zavjeta, tako je grčki izvornik pravilo istine za knjige novoga Zavjeta” (P, II., 85). Poznavanjem izvornih biblijskih tekstova Jeronim je postao moćnim tumačem vjerskih istina, a svako njegovo razmatranje i tumačenje, kao i obraćanje ljudima svoga doba u poslanicama sadržavalo je zbijeni crkveni nauk. Jeronim otkriva zapadnom svijetu što ima učena Grčka; uvodi tzv. ’Canonem hebraicae Veritatis’ (Knjige Svetoga Pisma prevedene iz židovskoga jezika). Prijevodi Poslanica sv. Jeronima donose urednu paginaciju, kratke preglede sadržaja na početcima koje je dopisao, a osim što je prevoditelj, Márković se potvrđuje i ulogom tumača. Na početku svake od njih, uz godinu kad su napisane, prevoditelj donosi svoja tumačenja, potom opširne bilješke o svemu relevantnom s detaljnim uputama činjenično utemeljenim, kojima pove-zuje pisca, adresanta, adresata i recipijenta. Bilješke svjedoče o fra Ivanu Márkoviću prevoditelju, svetopisamskom znalcu, ali i o nekom tko je otprije poznavao prijevode Jeronimovih poslanica i čitao ih na drugim europskim jezi-cima. Istodobno je prevoditelj i tumač koji širinom erudicije objašnjava svaku riječ, svaku sintagmu ili pak izreku, uspoređuje kako su je prevodili drugi, a oso-bito se obazirao na njemački prijevod navodeći kako je koju dvojbenu riječ ili izraz preveo Lechner (usp. P, II., 262, bilj. 7). Jeronim često ističe kako je Sveto pismo temelj svemu. Čitanjem dostižemo ideal kršćanske savršenosti, čistoću i


11

poniznost. Nedostatno bi bilo reći kako je naizust poznavao Sveto pismo; dopisa-li bismo i više od toga: Jeronim je prema sličnostima i razlikama bio u stanju prepoznati i povezati brojne misli i natuknice iz različitih kanonskih tekstova.

Razmatranja, misli i meditacije u njegovim poslanicama skladno prati svetopisamski slog: brojni su intertekstualni umetci iz ’Sedamdesetorice’ (Sep-tuaginte), njegova vlastita prijevoda Svetoga pisma iz izvornih kanonskih teksto-va napisanih godine 405. te povijesnih i teoloških djela, filozofskih rasprava, književnih i drugih djela, također i djela ’neznabožaca’, kako ih je sam nazivao. Jeronim je odnjegovao osobit odnos prema filozofskim misliocima. Ne odbacuje njihov nauk; prihvaća čak i razmatranja stoika npr. o krjepostima. Oduševljen je Katonom, a donosi i brojne citate iz Vergilijeve Eneide (P, II., 49), potom ’neznabožačkih’ književnika, antičkih pjesnika, govornika, filozofa, povjesniča-ra i državnika; kao što potvrđuje nizom u kojem navodimo samo neke od njih: Periklo, Ksenofont, Anaksagora, Telamon, Krantor, Ciceron, Platon, Diogen, Klitomah, Karnèad Kirénjanin, Posidon, Pulvil i dr. Njihove stavove Jeronim prilagođava svojim pogledima pri čemu su duhovnost i odgojnost temeljne sastavnice. Na njima Jeronim temelji vlastite intervente kojima obračunava s krivovjerjem svojega doba.

JEZIČNE SASTAVNICE POSLANICA SV. JERONIMA

Sintaktičke osobitosti Poslanica sv. Jeronima povezuju pisca i prevodite-lja bliskim darom, istaknutim obostrano, a riječ je o piscima čvrste, skladne rečenice u kojoj je sve na svojem mjestu, jednostavno, jasno i razgovijetno. Da bi ostvario dojam latinskoga izvornika nastala tisuću i pol godina prije, fra Ivan Márković ne skriva sklonost aoristu (stadoh, dovedoh, dođoh, izvrših) te imper-fektu (ustavljah, imadijah, hotijah, nosah, ostajah, htijah). Biblijskom svečanom stilu pristaju prevoditeljevi brojni arhaizmi i historizmi, lokalizmi i dijalektizmi: ’krivovjerci nikolinci’ (P, I., 62) ustvari su ’nečisti gnostici’ i ’pisci’; ’drugojači-ja’ u značenju ’drugačija’ ili ’drukčija’; ’priugotovljeno’ je ’dovršeno’ (P, II., 276); ’preljubočinci’ su ’preljubnici’ (Jeronim I., 167; Márković, I., XXVI.), ’pedepsati’ (P, II., 165) u značenju ’pokarati’, ’svih kolicih’ znači ’svekolikih’, lokalizam ’iđe’ umjesto ’ide’ (P, II., 183), ’žglobi’ (P, II., 180) tj. ’zglobovi’, ’mučanje’ (P, II., 372) tj. ’šutnja’, ’skizmatici’ (P, II, 370) tj. ’nositelji krivovjer-stva’, ’popravitelji’ tj. popravljači, ’obaška’ u značenju ’napose’, ’liečnički bistouri’ (Márković, I., LXIII.) vjerojatno u značenju ’liječnički mudraci’, ’hitropisari’ (P, II., 85) ili ’brzopisci’, ’cjeliv’ (P, II., 261) umjesto ’cjelov’, ’kro-tost’ (P, II., 275) tj. ’krotkost’, ’pribijati se’ u značenju ’držati se uz’, ’biti blizak nekomu’, ’spisivanje knjiga’ u značenju ’prepisivanje knjiga’, ’pljuvanka’ (P,


12

II., 281) je ’pljuvačka’, ’netjak’ (P, II., 29) umj. ’nećak’, ’gnjeteli’ tj. ’fazani’, ’spuž’ (P, II., 172) umjesto ’puž’, ’otolen’ (P, II., 198) umj. ’odatle’, ’zaspa’ (P, II., 199) umj. ’zaspi’ (prez. od ’usnuti’), ’umaliti’ u značenju ’učiniti malim’ (P, II., 204), ’priješnju’ u značenju ’prješu’ ili ’žurbu’. Lako je zamijetiti pokrajin-ski navezak u zamjeničkim oblicima ’njojzi’ (P, II., 174), ’mučiš’ prez. od ’mučati’ tj. šutjeti (P, II., 275), ’umještvo’ (P, II., 274) u značenju ’umijeće’, ’veče’ umjesto ’večer’, ali je i ona im. ž. r.; ’osuda’ u značenju ’presuda’ (P, I., 40), ’bludnje’ (P, II., 362) umjesto ’blud’, ’razborstva’ (P, II., 173) u značenju ’razbor’ ili ’razum’. Márkovićeva pravopisna praksa potvrđuje čuvanje korijen-ske osnove u oblicima: ’početci’ (P, II., 270), ’dovršetci’; ’otačke (griehe)’ i ’otčeva (nepravda)’ (P, I., 167). U jezikoslovnim pitanjima zalagao se očuvati arhaičan oblik ’srdce’ umjesto ’srce’; te arhaični izraz ’bo’ kojim pojačava stili-stičku uvjerljivost, odnosno učvršćuje stav u izrečenom izrazu: „Pavao kad ga braća ustavljahu da ne ide u Jeruzolim, odgovori: Što činite te plačete i žalostite mi srdce? Ja sam bo pripravan ne samo da me svežu, nego da i umrem u Jeruzo-limu za ime Gospodina Isukrsta” (Act 21, 13).

Fra Ivan Márković branio je hrvatsku pravopisnu tradiciju u ispisu reflek-sa staroga glasa jata. Iako je već petnaestak godina bio na snazi Pravopis Ivana Broza kad je 1908. tiskao Poslanice sv. Jeronima, uveliko se opirao već prihva-ćenim rješenjima. Šteta je što je ostao usamljenim u pisanju oblika ’ie’ koje ima glasovnu vrijednost ’ije’: ’liepo’, ’uviek’, ’poslie’, ’tiela’, ’zapoviedao’, ’zvieri’, ’sagriešim’, ’vriedan’, ’podnieti’ itd. Imao je istančan osjećaj kratkih i dugih slo-gova; tek što smo zamijetili da je na nekoliko mjesta pogriješio: ’povjest’ umj. ’poviest’ (P, II., 164); a uz oblik ’grješnike’ neočekivano ispisuje ’griešaka’ (P, II., 28), ’kreposti’ (P, II., 28, 81, 84, 274) umjesto ’krjeposti’, iako nizom pri-mjera isključivo piše ’j’ iza pokrivenog ’r’: ’grješnica’ (P, II., 81), ’pogrješke’ (P, II., 84, 281) te ’pogrješno’. Također, pridržavao se morfonoloških načela umanjujući važnost ispadanju suglasnika i asimilacije po zvučnosti u ’gostba’; asimilacije po zvučnosti u riječima: ’razkidaju’, ’iztok’, ’bezplodnu’, ’neizku-snih’ (P, II., 163), ’uztreba’, ’izplakati’, ’razpikuće’ (P, II., 207), ’služkinjica-ma’, ’mužko’, ’težko’, ’ubožtvo’, ’množtvo’, također nepovjerljiv je prema pro-mjenama jednačenja, ispadanja suglasnika ili pak geminacije suglasnika ’s’ i ’š’ u primjerima: ’razsudnik’ (P, II., 279), ’izšarane’ (P, II., 172). Postoji iznimka u Markovića o potvrdi jednačenja po mjestu tvorbe čak u dvosložnoj riječi ’stram-puticom’ (P, I., 169), koja je i do danas uspjela održati oblik ’stranputicom’. Fra Ivan Márković branio je riječi od naleta sibilarizacije: ’luki’ mu je dat. i lok. od ’luka’ u značenju ’pristanište’ (P, II., 263). ’Ne ću’ (P, II., 204) pisao je odvoje-no, a za ’ne bi(h)’ bilježi neprihvatljiv oblik ’nebi’.

U njegovoj stilematici na razini fonema jedinice stilskoga pojačanja su npr. ’paočina’ (P, II., 266); ’eukaristija’ (P, II., 78) i ’Eustokija’ umj. ’Eustohi-ja’, a na razini morfema i riječi ’opadači’ u značenju ’napadači’ (P, I., 44), a


13

’nukalac’ nagoni na posao ili pak na nešto drugo (P, II., 20). Pronašli smo i posve neobičan stilem ’samosam’ (P, I., 58) u značenjima ’usamljen, sâm’, potom neobičan instrumental jednine ’Italcem’. Navodimo i Jeronimovu sklo-nost oksimoronu ’bljutava sô’ (P, I., 63) tj. ’bljutava sôl’, metaforički izraz pre-ma prispodobi kojom se Krist obraća učenicima, tvrdeći: „Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čim će se ona osoliti? Više nije ni za što, osim ako se izbaci van da je ljudi pogaze” (M 5, 13). Nakon propovijedi Radosne vijesti po cijeloj Galileji, nakon poduzetih čudesa, obraća se učenicima: Šimunu zvanom Petar, bratu mu Andriji, Jakovu Zabadejevu i bratu mu Ivanu i drugima koji se uspeše na goru. Nakon blaženstava koja im je uputio upozorava ih kakva su njegova očekivanja, što mu oni znače i hoće li ga oni iznevjeriti. Prijevodi Poslanica sv. Jeronima temelje se na normiranoj novoštokavštini s brojnim dijalektizmima i lokalizmima, arhaizmima i bibleizmima. Fra Ivan Márković brani morfonološka načela i odlučno se opire novijim naletima glasovnih promjena: asimilaciji po zvučnosti i po mjestu tvorbe, ispadanju suglasnika, geminaciji, palatalizaciji i sibilarizaciji u brojnim oblicima riječi.

RETORIČKE SASTAVNICE POSLANICA SV. JERONIMA

Temeljna retorička pravila kojima se fra Ivan Márković vodio u prijevo-dima poslanica sadržana su u iznesenim Jeronimovim načelima: sve što imaš izreći i napisati mora biti lijepo, istinito i korisno. U prijevodima nasljeduje biblijski stil obilježen neobičnim metonimijama: „Takovu ljubav prema svojima, kojom se, kao ubojnom spravom, razbija vjera, treba odbijati bedemom Evanđe-lja. Mati moja i braća moja oni su što vrše volju Otca moga koji je na nebesima (Luc. 8, 21; Matt. 12, 50)” (P, I., 55–56). Ljubav prema bližnjima ili pak trenut-na vezanost uz prolazno mogla bi uništiti našu vjeru, a od takvih izazova ’brani-mo se bedemom Evanđelja’ koje nas vodi za Kristom. Metonimijom ’braniti se bedemom Evanđelja’ otvaramo retoričke sastavnice i najavljujemo pravu riznicu metonimijskih izričaja koji prizivaju sustavno izučavanje. Raščlanimo li prvu rečenicu na metonimijskom planu otkrivamo Jeronimovu sklonost usvajanju ne samo Kristova nauka nego i retorike, potom i retorike sv. Pavla, njegova nauka, književnoga oblika te izričaja.

U Poslanici rimskom odvjetniku Magnu Jeronim upozorava kako u štivu treba razumjeti besjede mudrosti, oštroumne riječi, priče, zamršene rečenice, izjave mudraca i zagonetke (P, II., 70). Tvrdimo kako Jeronim nosi jasnu pre-dodžbu o slojevitosti štiva: biblijskoj, razgovornoj, pripovjednoj, misaonoj, paremiološkoj. Jeronim je usvajao retoričke vještine i umijeća od najboljih uči-telja. Nimalo slučajno navodi Ciceronovu raspravu „O utjehi”. Iz većeg broja


14

poslanica mogli bismo izlučiti kakvu eksplikaciju o retoričkim pitanjima, a u Poslanici Heliodoru izravno očituje: „Retorska su pravila ovo: da se izdaleka započne od djedova onoga komu se mora govoriti pogrebna besjeda, i od njiho-vih znamenitih djela; i po taj način postupno govor da dođe na nj: naravno s toga, da bude slavniji s djedovskih i otačkih izvrstnosti; i nek se vidi ili da nije izrod plemenitih svojih starih, ili, ako ovi bijahu nižega staleža, da ih je sam podičio. (…) Ne pripisuju se sinovima ni kreposti ni griesi roditeljâ. Mi dobiva-mo pravu vriednost od časa kad se po Isukrstu nanovo rodimo” (P, II., 28).

Jeronimu su poznata retorička pravila što je predmetom nizu razmatranja: „…i za praznu rieč valja dati odgovor (Matt. 12, 36)” (P, II., 34) „…da se pamet ne zanosi za škodljivim mislima, i ne pušta se po zlu,

poput grješnog Jeruzolima” (P, II., 272).

Jeronimov govor moćan je govor u kojem je uvijek imao što reći. Tvrdi-mo, u svakoj prigodi spreman je odgajati i poučavati u skladu s naukom svojeg učitelja. Ovako se odazvao Leti koju savjetuje kako odgajati kćer:

„Najprije nek nauči psaltir: ove pjesme nek su joj zabava. Iz Priča Sala-munovih nek nauči pravila života. Propovjednik nek je privikne gaziti što je svjetovno. U Jobu nek iztražuje primjere duševne snage i strpljivosti. Onda nek prieđe na Evanđelja, da ih nikad ne pusti iz ruku. Zatim svom dušom nek prihva-ti Djela apostolska i Poslanice. A kad ovim blagom obogati spremu svoga srdca, onda nek uči Proroke, Heptateuk, i knjige o kraljima s Paralipomenima, također knjige Ezdrine i o Esteri. Najzad neka bez straha uči Pjesmu nad Pjesmama: jer ako bi u početku čitala pirnu pjesmu duhovnog vjenčanja, izraženu tjelesnim riječima, s nerazumievanja mogla bi se izraniti. Nek se čuva od svih apokrifnih knjiga.” (P, II., 173).

Metonimija je temeljna retorička figura kojom su zasićeni tekstovi Jeroni-movih poslanica, postupak koji zbližava retoriku i poetiku. Njegov je govor u prispodobama, slikama vješto utkanim u retoričke postupke, kao što je npr. reto-ričko pitanje: „Ti koji si samac, što radiš u gomili svijeta?” (P, II., 58). Metoni-mije: ’spasenje bolesne ovce’ (I., 46); kojoj se vesele „anđeli na nebu” (P, II., 46), izreku „sjekira pala u Jordan” (P, II., 270) doživjeli bismo frazemom da se ne odnosi na ’skrivene grijehe’. „Navrći bezplodna stabla, ili kalemeći ih pupi-ma pod koru, ili im navrtak pricjepljujući…” (P, II., 272), u prenesenom znače-nju odnose se na ’postupke pravilnoga odgajanja’ ostvarene sintaktičkim meto-nimijskim nizom s gradacijom, kao što je u primjeru „Kloni se zla, veli Pismo, i čini dobro; traži mir, i idi za njim (Ps. 33, 14)” (P, II., 274). Cijela sintaktička jedinica neobična je zrcalna struktura s dvostrukim nabrajanjem: asindetsko-sin-detskim s umetnutom sintagmom ’veli Pismo’; a na intonacijskoj razini to su dvije amplitude poput morskih valova. Metonimije je lako prepoznati u izrazi-ma: „I u miru je prebivalište njegovo” (Ps. 75, 2)” (P, II., 274), „…i tako rekavši


15

na po usta…” (P, II., 274), „ulja dobrih djela” (P, II., 282), „prodavači golubo-va” (P, II., 282) tj. prodavači Duha Svetoga, oni koji su prodali svoju dušu, „…da se kuća Božja zove kuća molitve, a ne razbojnička pećina” (P, II., 282–283). „Jezik dok je mlad nek se privikava na psalme” (P, II., 162), piše Jeronim ističući potrebu za ranim čitanjem psalama. Izreke „…da je ne udari malj sveko-like zemlje, da ne pije iz zlatne babilonske čaše (Jer. 51, 7)” (P, II., 166) imaju značenje: da ne proživi nevolje, da je mimoiđu nesreće.

„Knjige sv. Pisma” svojim otajstvenim značenjem u navedenom kontek-stu označuju samu Crkvu (P, II., 167, bilj. 47). ’Hiberska zmija’ metonimija je koja označuje ’zlo’ (P, I., 26), Jeruzalem i ostali gradovi su ’kvočka i pilići’ (P, I., 101?), „svinja uči Minervu” (P, II., 14) ironičan je metonimijski izraz za nekog tko je neuk, a usudi se dijeliti lekcije. Brojne su metonimije kojima se obraća Teodosiju ističući njegovu mudrost, čistoću, znanje, sposobnosti i vješti-ne: „stalnim korakom stupaš gdje se ja okliznuh” (P, II., 14) te „kad su ti takvi početci što ćeš tek biti kao izvježbani vojnik?” (P, II., 14). Metonimije „izaći na sionske krovove poput Joaba”, „…da redom pjevaš psalme: u čemu se ne gleda sladak glas, nego bogoljubno srdce…” (P, II., 275), tj. ako nešto radiš, učini to iz ljubavi, a ne kako bi pokazao svoju ljepotu, pamet ili vještinu. „U knjigama svetog Pisma beri razno voće” (P, II., 267) tj. duhovnu okrjepu pronađi u Sve-tom pismu. Često se u metaforični izraz zametne i antiteza: „Meni je grad tamni-ca, a samoća raj” (P, II., 268–9), koja sugestivno i precizno opisuje Jeronimovo mjesto u svijetu: svjestan je kakvih se sve neprijatelja nagledao u Rimu, u kojem su ga progonili zbog njegove vjere. Također i metonimije, metaforične izraze kojima je svojstvena oglagoljenost: „…slobodnije i pouzdanije za Isukrsta usta otvorati” (P, II., 140) te „…kaštriti oštrijem kosierom škodljivo granje” (P, II., 140), ali i niz drugih, slikovitih i poetičnih.

U strukturi Jeronimovih poslanica osobitu važnost imaju početci i zavr-šetci s ustaljenim uzorcima i zadanim formulama poslanice. Navodimo zaključ-no obraćanje Azeli metonimijskim nizovima: „Izvrstni uglede čistoće i djevičan-stva, sjećaj se mene, i svojim molitvama utišaj mi morske valove” (P, I., 195), tj. „ukloni iz moga života teškoće”. Uz subjektivni stav divljenja i ganuća, pisac ističe proročku viziju o ženi koja svojom svetosti i molitvom spašava i oslobađa od opasnosti. Život je našem piscu plovidba nemirnim morem, a svojom sveto-sti, molitvama i poniznim životom, smirenju bi mogla pridonijeti uzorna Azela. Slično je i u najavi epiloga poslanice: „A sada kad je moj govor preplovio grebe-ni; pa se kroz šuplje stiene, među kojima se valovi pjene, moj krki čamac poma-kao na dubinu, brzo mi je ići napried; i kad sam već za sobom ostavio što je bilo težko, valja mi, po običaju veselih mornara, pjevati završnju popievku” (P, I., 64). Krki (krhki) čamac simbolika je i metaforika životu istodobno; značenje koje je obuhvatilo cijeli hod i postojanje; život kao plovidbu, prevladane teškoće


16

i nevolje, dohvaćeni smisao, tako da poput veselih mornara njezin odlazak s ovoga svijeta ne odvodi u smrt nego u život.

U Jeronimovim razmatranjima o ćudima, karakterima, temperamentima sadržano je golemo životno iskustvo. „Ako toliko veliki prorok (David – op. M.B.) izpovieda, da se nalazi u tminama neumieća, kakvim mrakom neznanja obkoljeni smo mi?” (P, II., 15). Svijest o sebi, o svom postojanju sv. Jeronim ovjerava mislima Tertulijana i Pavlina, Ciprijana i Viktorina, Laktanija i sv. Hilarija. Jeronim ispisuje traktat o učitelju, vođi, predvodniku, predsjedniku, upravitelju, ravnatelju, ocu obitelji (P, II., 274–5). Odabranim modelima metoni-mijske komunikacije u Poslanici Kaluđeru Rustiku, Jeronim razmatra vjeru u odnosu na ’Hipokratove obloge’, potom sučeljava metonimijske antiteze ’prlja-vu odjeću’ i ’čisto srce’ (P, II., 266) ili pak našu sklonost prijetvorima: „pod rđa-vom haljinom krijemo zlato” (P, II., 277). Fra Ivan Márković razvija Jeronimove hiperbole u prikazivanju Božje apsolutne veličine: „ne smijem stavljati uzke međe svemogućstvu Božjemu, ni stezati na pedalj zemlje onoga, koga ne mogu obuhvatiti nebesa” (P II., 6), a svetopisamskim citatom potkrjepljuje svoja raz-matranja: „A duh diše gdje hoće (Ib. 3, 6)”.

Već navedenu Poslanicu Djevici Eustokiji, razvučenu na 50 stranica, Jero-nim je napisao, kako sam tvrdi, za dvije noći. Nije se mogao otrgnuti hiperbolič-kim postupcima u ocrtavanju dojmova kojima je na nj djelovala ta sveta žena:

„Kao što najdragocjeniji biser sjaje među mnogim dragim kamenjem, i kao što sunčana svjetlost zastire i mrači plamičak zviezda, tako ona svojom poniznošću nadvisi vrline i ugled svih kolicih, i bi najmanja među svima, da od sviju bude veća. A koliko se više ponizavaše, toliko je Isukrst veće uzvišivaše. Krijaše se, a ne bijaše nepoznata. Kloneći se slave, zasluživaše slavu, koja kao osjen iđe za krepošću, i dok napušta one koji hlepe za njom, sama približava se onima koji za nju ne haju” (P, II., 183).

Na početku poslanice Jeronim jasno artikulira stav prema predmetu pripo-vijedanja, govorništvu i poetici: „Kad bi se svi udi moga tiela pretvorili u jezike, i kad bi svi žglobi moji glasom ljudskim progovorili, ja ne bih bio kadar dostoj-no iskazati izvrstnosti svete i časne Pavle” (P, II., 180). Nakon prikaza Eustohiji-na rodoslovlja i razmatranja popraćenih navodima iz Psaltira, pozornost čitate-lju usmjerava njezinim krjepostima, invokacijom, priziva ’Isusa i njegove svet-ce’ te anđela koji je toj ženi bio ’čuvar i pratilac’ kako sve što reče potvrdi kao svjedok, a ne zato što joj je prijatelj ili što bi joj želio laskati. Pišući o Pavlinim krjepostima, navodi: „Ja ne ću hvaliti ništa nego što je njezino samo, i što se vadi iz prečistog izvora njezine svete duše” (P, II., 183), a poslije: „...ništa ne ću pridodati, ništa ne ću uveličati, kao što hvalitelji čine, nego ću mnoge stvari umaliti, da ne kažem više nego se može vjerovati, te opadači, koji o meni zlo


17

govore, ne reknu, da izmišljam, i malu vranu Ezopovu kitim tuđim šarenim per-jem” (P, II., 204), govorničkim figurama uzvisuje krjeposti sv. Pavle.

Nakon poetskoga zaleta i portretiranja književnim sredstvima Djevice Eustohije, u već navedenoj poslanici, slijedi retoričko pitanje: „Ali što radim, mimoilazeći red pripovijedanja? Zabavljajući se pojedinim stvarima, prestupam govornička pravila” (P, II., 183). Nedugo, u samu eksplikaciju o njezinoj prošlo-sti pita recipijenta: „Hoću li pripovjediti kako se imanje slavnog i plemenitog doma, a negdje i prebogatoga, blizu svekoliko na siromahe potrošilo? Hoću li kazati o srdcu vrlo milostivu svakome, i o dobroti, koja se razlievaše još na one što ih nikada ne bijaše vidjela?” (P, II., 184). Tu nije kraj nizu retoričkih upita usmjerenih recipijentu, koji se smiruju u izjavnim rečenicama kojima je svrha ocrtati Pavlino milosrđe. U svoj govor ne unosi samo svoje napadače nego i čita-telja, recipijenta, kojem potiče znatiželju, potom, svjestan sklonosti digresijama stvara plan: „Daj dakle da razdielim red kazivanja. Neka drugi počinju iz daleka, te od kolievke joj, i da tako rečem od djetinjih igrala” (P, II., 182).

Uz spomen Julijana (331–363), rimskoga cara, krivca za poraz rimske vojske 362. od Perzijanaca, ne usuđuje se oživjeti narativni slog („Strah me je pripovijedati nesreće našeg vremena.” P, II., 41) svijestan kako nije povjesničar, a ni „Tucidid ni Salustije ne bi mogli njih pripovjediti, kako bi zasluživalo” (P, II., 42). Jeronim parafrazira Cicerona: ’Rječitost je drugarica mira srdca i prija-teljica dokolice’ kako bi slikovito dojavio da mu ’srdce’ savija tuga, a „…tuga nije rječita, kao što veli starinska rieč; osobito, kad duševnome jadu pridođe tje-lesna bolest” (P, II., 176). Jeronimovi opisi nemaju svrhu stvaranju poetskih ugođaja. Tako je i opis ostarjela čovjeka u službi pripovijedanja (P, II., 234). I doživljajni opis, i opis prostornih karakteristika pretočen je u govor, u pripovije-danje s elementima pričina Fabiolina rimskog sprovoda: „Vidim čitavu vojsku gdje ide pred njom; vidim ljudstvo gdje se gomilama stječe na sprovod joj. Ni ulice, ni triemovi, ni krovovi što su nad njima, ne imadijahu mjesta za gledaoce. Rim smotri tada na jednome mjestu sve svoje narode. Svakome bijaše mila slava pokornice. I nije čudo što se ljudi veseljahu radi njezina spasenja, kad s njezina obraćenja radovahu se anđeli na nebu (Luc. 15, 10)” (P, II., 112). Tekst poslani-ce, opisi, pripovijedanja i razmatranja s unosima iz Svetoga pisma, pretaču se u putopis, prikaz putovanja iz Rima u Svetu zemlju. Jeruzalem je, podsjetimo, bio porušen grad nakon prvoga židovskoga ustanka. Hadrijan ga je ponovo izgradio godine 130. i nazvao Aelia Capitolina. Na mjestu drugoga hrama napravio je hram posvećen Jupitru. Zabranio je obrezanje. Godine 132. izbila je buna pod Bar Kohbom koju su Rimljani ugušili. Iz Jeruzalema su prognani svi Židovi, a i kršćanima je bio zabranjen boravak. Podsjetimo, tek je car Teodozije godine 391. kršćanstvo priznao državnom religijom.


18

Jeronima zanimaju mjesta i događaji iz Kristova života. Da ne bi zapao u digresije upozorava čitatelja: „Mimoilazim putovanje kroz Celesiriju i Feniciju, jer nisam naumio crtati njezin putopis. Samo ću spomenuti mjesta, koja se nalaze u svetom Pismu” (P, II., 188). Putovanje ne obuhvaća samo prostor, nego i povi-jest, vrijeme. Pavlino putovanje biblijskim stazama (koje je i sam ranije upo-znao!) u njegovim predodžbama vezano je reminiscencijama na Helija Hadrijana, utemeljitelja Jeruzalema, na ’kamen uskrsnuća’ tj. Isusov grob, na Sion i stup uz koji je Isus privezan i šiban, Betlehem, štalicu, Sarinu sobicu u kojoj se Izak rodio, Lazarov grob, Lotovu pećinu, grad Jerik, na Jordan, Jakovljev studenac, kamen i ljestve, na Samarijanku, Nazaret, na Kanu i Kafarnaum, Tiberijadsko jezero, pustinju, na Isusa koji je lomio kruh, goru Tabor i mjesto preobraženja Isusova, Misir, rijeku Sihor, grad No tj. Aleksandriju. Jeronim je i sam na putova-nju u kojem u svojstvu svenazočnoga naratora potvrđuje: „Kad bih htio ma i leti-mice spomenuti sva mjesta, što ih je neizkazanom vjerom častna Pavla proputo-vala, prije bi mi nestalo vremena nego rieči” (P, II., 201). Svjestan kako je u sva-kom trenutku u otvorenu dijalogu s ljudskim mnoštvom, a ne samo s pojedincem, pisac upozorava, opominje i savjetuje recipijenta, nastoji da i drugi prepoznaju smisao poruka, njihovu univerzalnost: „ne gledaj(ući) zlo što drugi čine, nego dobro što si sam dužan činiti” (P, II., 277), „nemoj da te zavede luda lakoumnost” (P, II., 278). „Na nikoga nemoj klevetati, i ne cieni da si s toga svet, ako druge osramotiš. Mnogo puta zamjeramo drugima ono što sami činimo” (P, II., 278). „Teško ćeš popraviti što pustiš da postane navika” (P, II., 168). „Ako se diviš sre-ći ove svete žene, ugledaj se na njezinu vjeru” (P, II., 175). I kad govori o nekom drugom: „Tko baca kamen u visinu, past će mu na glavu (Eccl. 27, 28)” (P, II., 280), i kad govori o nama: „…unatoč zreloj dobi, padamo u dječje pogrješke” (P, II., 280). Sv. Jeronim upozorava kako popraviti ovaj svijet: „…ima vrieme kad se grli, i vrieme kad se ostavlja grljenje (Eccl. 3, 5)” (P, II., 174).

Fra Ivan Márković osvjedočio se u Jeronimovu sigurnost, odlučnost, čvr-sti stav i strast kojim brani uzvišeno, dobro, plemenito i korisno. Retoričkoj razi-ni dopisujemo također brojne paremiološke sastavnice koje uključuju biblijske izreke, poput: „Ne sudite prije vremena (1, Cor, 4,5)” (P, I., 45), koja u inačici Kršćanske sadašnjosti glasi: „Zato ne sudite prerano, prije nego dođe Gospo-din!” (Biblija, 1987: 1077b), potom antitezu: „Volim da me pravednik kara, nego da mi grješnik laska” (P, II., 281, bilj. 77). Mudro, poučno, didaktično šti-vo kadšto sjedne u odabrani narativni kontekst iz Jeronimova života. Na osvje-dočenim primjerima uvjerljivom pričom dostiže besjede mudrosti popraćene izjavama mudraca i zagonetkama, kao što je to u Poslanici rimskom odvjetniku Magnu (P, XL., II., 70). Retoričkom figurom Jeronim opominje nezaslužne: „Prijatelju, kako si ovdje ušao? (P, II., 62) i traži objašnjenje kako se netko neza-služno zatekao na mjestu koje svojim ljudskim snagama ne zaslužuje. Govornič-ki patos Jeronimova teksta ima svoja odmorišna mjesta u navodima iz Psaltira i


19

Evanđelja: „Oni, koji na me mrze bez uzroka, umnožiše se više nego je kose na glavi mojoj; i postadoh im za priču (Ps. 68, 5, 12)” (P, I., 154). „Nikakav prorok nema časti u otačbini svojoj (Joan 4, 44 Matt. 13, 57; Marc. 6, 4; Luc. 4, 24)” (P, I., 60) ili „Ja spavam, a srdce je moje budno (Pj. 5, 2)” (P, II., 58). Biblijski unosi misaona su zrnca koja sv. Jeronim prebire, a u njima nalazi potrebnu moti-vaciju kojom učvršćuje stav prema zbivanjima i ljudima, konkretnim osobama: „Ljudi malenoga uma ne laćaju se velikih zadataka; i ako preduzmu ono čemu nisu podobni, sam ih pokušaj svlada: te koliko je veća stvar, o kojoj treba govo-riti, toliko je više obladan tko riečima ne umije nju izkazati” (P, II., 20) ili „…dok se na mene srde, pokazuju kakva im je savjest” (P, II., 265). Tragovi didaktične okrjepe neizbježno donesu mjericu moraliziranja: „…i ne budi vojnik prije nego novak, ni učitelj prije moraš biti učenik” (P, II., 269). Sav kršćanski nauk utkan je u Jeronimovu razmišljanju i obraćanju odabranim osobama od kojih ište poniznost i odricanje. Poziva na moćne autoritete koji su svojim živo-tom zaslužili spasenje i već na ovom svijetu dogurali do svetosti.

Retorička snaga izvire iz opreke ’oni’ / ’mi’ koja dobiva potporu citatom iz odgovarajućega psalma, koji također donosi intonacijske i ritmičke oprjeke asindetskim unosima koji izričaju pribavljaju punoću: „Oni lieče manu manom, grieh griehom. Mi nadvlađujemo duševne mane ljubavlju ka kreposti” (P, II., 274). Jeronim je glasni tumač Kristova nauka: na zla ovoga svijeta dužni smo odgovoriti dobrim djelima. Ne smijemo oponašati druge koji nam nanose zlo, nego poduzeti sve kako bismo iskorijenili pomisao o zlu, ideju zla, i stvarali svi-jet bolji i plemenitiji, pravedniji i humaniji. Nervoznom 21. stoljeću takvo se uče-nje čini neostvarivim, utopijskim. U životu suvremenoga čovjeka ponestalo je uzvišenih ciljeva i viših zahtjeva. Kršćanski nauk čini se nedohvatnim idealom, zapravo malo je onih koji istinski mogu živjeti poniznost i sebe spoznati u neznatnosti: „Treba da služiš braću, gostima da pereš noge, da mučiš kad te tko uvriedi, da se bojiš starješine kao gospodara, a ljubiš ga kao otca…” (P, II., 275). Doktrinarnost crkvenoga nauka danas osobito smeta društvenim elitama svojom referencijalnom porukom, moralizatorskom notom, visokim etičkim standardima teško prilagodljivim životnim ugodnostima koje je omogućio brzi tehnološki raz-voj. Jeronim govori ne samo današnjim naraštajima nego i budućim. Pogrješna je percepcija da se obraća samo ljudima patrijarhalnih svjetonazora.

POETSKE SASTAVNICE POSLANICA SV. JERONIMA

Jeronimove poslanice otvaraju pitanja i prožimanja retorike i poetike, pri-stupe predmetima govorništva i književne obrade, koje samom autoru nisu prizi-vale estetsku zadaću, a ni zahtjev da prvenstveno stvori književno djelo, trajnu


20

vrijednost. Misao nositeljica usmjerena je Jeronimovoj teoriji postojanja i svje-dočenju istine svijeta u koju je utkao svoje poglede, emocije, vjeru i uvjerenja. Jeronimovo štivo i brojne prozne tekstove nastale prije stilske formacije roman-tizma, možemo usmjerenim čitanjem doživjeti i kao estetske tvorevine koje ostvaruju status lijepe književnosti što potvrđuje iskreni piščev zanos, misli, osjećaji i doživljaji prikazanoga.

U Poslanicama sv. Jeronima poetičnost dostiže i sustiže najbolju umjet-ničku prozu. Sveti Jeronim svjedoči, pripovijeda, govori i prikazuje, čak i kad unosi komentare, niže metonimije i metafore u varijacijama. U svemu je čvrsto uporište, piščev stav, pouzdan, provjeren i potvrđen, popraćen unosima biblijskih prispodoba i mislima antičkih znalaca, crkvenih otaca i davnih mistika. Takvom štivu u svom prijevodu s latinskoga jezika, fra Ivan Márković pridodao je i pečat svoje osobnosti, jezično i govorničko ruho kojim je novoštokavskoj jezičnoj osnovici pridodao brojne posebnosti govora svoga kraja. Nemamo namjeru brani-ti tezu kako su Poslanice svetoga Jeronima štivo koje ulazi u korpus lijepe knji-ževnosti. Htjeli bismo naša razmatranja usmjeriti estetskim učincima koji omogu-ćuju usmjereno čitanje s takvim namjerama bez obzira što sam autor pišući ih nije s tim računao, rekli bismo, bio je i preveć ponesen njihovom referencijalnom zadaćom. Stih iz Tužaljke nad Sionom fra Ivan Márković je 1908. prepjevao: „/Pope se smrt na prozore vaše./ [Jer, 9, 21]” (P, II., 96)1 pri čemu je uporabio pridjev ’vaš’ umjesto izvornoga ’naš’.2 Cijeli stih je metaforički izričaj.

Nema dvojbe, metafora nije figura riječi kako ju je razvrstao Milivoj Solar (1979: 64 – 66), zato što se stilistički učinci ne stvaraju unutar jedne riječi, nego se postižu u cijelom surječju. Pojam metaforike obuhvaća trope, odnosno pjesničke figure s značenjskim obratima, dakle sva prenosiva značenja od sim-bola do alegorije, uključivši i njih. Teoretičar Ricoeur bi izraz: „/Pope se smrt na prozore vaše./” nazvao razvojnom, živom metaforom zbog njezine slikovitosti, pokretljivosti i svježine neobičnog izraza, izričaja. Navedeni primjer ilustrativan je i prava je potvrda približavanja i pretapanja metonimije i metafore. Konkretna imenica ’prozori’ više ne označava svoje tvarno značenje, desemantizirana je te znači ’pogled’, ’gledati, vidjeti’; potom se semantičko polje širi na čuvstva, istinsko proživljavanje, duhovnu zgradu našega bitka, a kontekst tj. surječje pak na prenosivo značenje, u ovom primjeru na osvjedočenje o smrti nekog nama bližnjega. Pjesnička slika nije ostvarena opisom nego retoričkom, govornom figurom, pa je stoga, za razliku od Ricoeura (1981: 174) nazivamo metonimi-jom, posebnom metaforičkom figurom.

1 Adalbert Rebić je 1987. taj stih je prepjevao: „/Smrt se ušulja kroz prozore naše./” (Biblija, 1987: 771b) 2 Umjesto ’vestras’ (vaše) Jeronim je upotrijebio ’nostras’ (naše).


21

Prostor metaforičkih iskaza poprima širok raspon od simbola do alegorije. Metafora je redovito skrivena u riječi ili imenskoj sintagmi; metonimija je pak redovito oglagoljena. U Jeronimovu primjeru uvjerili smo se kako poetika osva-ja prostor koji je pripadao retorici. Unosom iz metonimijskih slojeva, oslanja-njem na govorne, retoričke vrijednosti, dinamiku, odnosno pokretljivost, Jeroni-mova metaforika dobiva svježinu i snagu. Riječ je o obrnutu procesu od onog u kojem čestoćom uporabe metafora gubi poetičnost i sugestivnost, postane oka-menjenom metaforom, pohabanim, od česte uporabe otrcanim izrazom, odnosno kliše-izričajem, frazom, pri čemu se u njezin sintagmatski ustroj neprimjetno zavuče neka pomoćna riječ, kopula koja tada negdašnjoj metafori daje metoni-mijsko obličje. Recipijent kojemu se Jeronim obraća uvijek je netko blizak: pri-jatelj, bližnji, drug, brat (P, II., 15). Neke su poslanice napisane sa svrhom da utješe dušu poput Poslanice kaluđeru Heliodoru koja je zadahnuta najljepšim prijateljskim čuvstvima (P, I., 51). Na jezičnom i stilističkom planu fra Ivan Márković razvija Jeronimove postupke, pjesničke figure. Zbližavanjem poredbe i hiperbole iskazuje divljenje Heliodoru, tako što prostor retorike približava poe-tici: „…gdje je onaj glas slađi od labudova pjevanja” (P, II., 20). Koristi se i antitezama: David je suprotstavljen ’tminama neumieća’ (P, II., 15) – simbol znanja, uzvišenosti, dobrote, vještine i moći stoji nasuprot neznanju, nemoći, slabosti i zlu.

U Poslanici Heliodoru, koja je istodobno i pogrebno slovo njegovu pre-minulom nećaku Nepocijanu, sv. Jeronim odbacuje tugu i unutarnju borbu, utješljivim riječima uzvisuje Nepocijana koji je u ’Kristovim zborovima svetih’, govori o njegovim izvrsnostima, krjepostima pri čemu raspravljački diskurs učas prijeđe u dinamično pripovijedanje („…koje ti ne ću opisati, nego u glavnim crtama predstaviti, kao što čine oni koji na malenoj daščici slikaju zemaljske predjele; i primi od mene ne sposobnost uma, nego moju želju.” P, II., 28), a one su zalog nadvladavanja žalosti jer nije žaliti one koji lijepom smrću umiru (usp. P, II., 20). Uz tumačenje i raspravu pisac se koristi i narativnim postupcima koje obrazlaže: „Da kazivanjem starinskih događaja preveć ne duljim, i ne prieđem mjere poslanice, u kratko ću pripovjediti što se zbilo za moga djetinjstva. Blaže-ni Antonije, kad bi dozvan u Aleksandriju od ondašnjeg biskupa svetog Atanasi-ja da ušutka krivovjerce, došavši k njemu sliepi Didim, čovjek izvanredno nau-čen, u toku dugih razgovora, što ih imadijahu o svetom Pismu, čim se divljaše Didimovu razumu i hvaljaše mu oštroumlje, zapita ga: ’Jesi li žalostan što si bez tjelesnih očiju?’ (P, II., 67–68). Navodimo i primjer: „Od ovoga možeš razumje-ti, da je puno bolje vidjeti duhom nego tielom, i imati one oči, u koje ne može upasti trun grieha (Matt. 7, 3)” (P, II., 68), ili pak slikovito prikazanih protivnika u Poslanici Teofilu: „Glas tvoga blaženstva silno je zagrmio po cielome svietu, i na radost svih kršćanskih crkava zamuknu kriva sotonska nauka. Stara zmija


22

nimalo već ne ciči, nego savita u klupko i izmrcvarena, sakriva se u tamne rupe, i ne može da podnosi sunčane svietlosti” (P, II., 139).

Jasne su i jezgrovite Jeronimove odrednice u obraćanju adresatu: „Dvie su godine blizu, da pisah, za nenadnu smrt Pavlininu, svome Pamakiju kratku posla-nicu: jer me bijaše stid dulje govoriti preučenome čovjeku, i sipati piesak u more; e se ne bi mislilo da, od ludog razmetanja, poučavam naučena, a ne da tješim pri-jatelja.” (P, II., 99). Navodimo i utješljive Jeronimove kantilene boli i suosjeća-nja: „Sada, moj sine Oceane, meni voljnu i od sebe željnu nalažeš dužni posao, da stari predmet, prema novim vrlinama, iznova obradim: budući da u onim spisi-ma bilo je od potrebe ublažiti ili roditeljsku ljubav, ili ujakovu žalost, ili muževlju tugu; i po različnosti licâ upotrebiti različne liekove iz svetog Pisma” (P, II., 99). Poslanicu kaluđeru Rustiku (P, II., 260–283), koji je prihvativši Jeronimove savjete i nagovore, poslije postao narbonskim nadbiskupom, doista možemo nazvati pjesničkom, jednom od najpoetičnijih. U njoj je i groteska o nepoznatom svijetu (P, II., 263–4), prototip Držićevoj predodžbi o Indiji, čudesnoj zemlji. Jeronimovo svjedočenje o ciganskim plemenima, ljutim zvijerima, mogao bi biti izvor o ’ljudima nahvao’, Držićevoj teoriji iz prologa Dundu Maroju.

Osim jezičnih, retoričkih i poetskih sastavnica Jeronimovih Poslanica, upozorili bismo i na antropološke, povijesne, filozofske i teološke, koje nisu predmet ovoga rada, također i na referencijalne odjeke, na tisuću i pol dugu recepciju Jeronimova djela, koje poprima puni smisao ne životom i djelom jed-noga čovjeka nego pojavom, pokretom i tradicijom nastalom prema uzoru na redovnika, monaha i svetca, jednog od najistaknutijih crkvenih otaca na početci-ma kršćanstva. Francuski kroatolog Charles Béné (usp. 2001: 37–42) znanstve-nom je raspravom Marulić i Erazmo, čitatelji sv. Jeronima, izložio neke aspekte recepcije: I Marulić i Erazmo vrlo su rano otkrili Jeronimovo djelo i dali mu unutar svojeg opusa povlašteno mjesto. Marulić u životu svetoga Jeronima pro-nalazi uzor kršćanskom životu, primjer blaženosti koji mu je poslužio poput štita od utjecaja profane kulture. Posvetio je Jeronimu raspravu kojom je branio nje-gove ilirske, dalmatinske korijene, napisao mu životopis, počastio ga Epitaphi-um diui Hieronymi, epitafom, pohvalnom pjesmom pisanom elegijskim distisi-ma. Béné pak ističe da Erazmo natkriljuje Marulićeva nastojanja jer je u Jeroni-mu vidio prije svega učitelja egzegeze i čak zaštitnika antičke kulture (usp. isto).

KNJIŽEVNI PRINOSI FRA IVANA MÁRKOVIĆA

Fra Ivan Márković (Sinj, 23. listopada 1839. – Sinj, 22. listopada 1910.), doktor bogoslovlja, tajnik, generalni vizitator i provincijal, bio je i profesor dog-matske teologije i crkvene povijesti, pisac teoloških rasprava, hodočasnik u Svetu


23

zemlju, zagovornik ekumenizma među kršćanima, prevoditelj. Sročio je i prvi povijesni pregled o gradu Sinju kroz vjekove, od rimskoga razdoblja naovamo. Obradio je srednjovjekovno doba velikaša Nelipića i Talovaca, doba osmanlijske najezde i vladavine, Kandijski rat i oslobađanje Sinja godine 1686., povijesni zbjeg ramskoga puka u Cetinu 1687. sve do konačne obrane Sinja godine 1715. I razdoblje mletačke vlasti prikazao je na provjerenim povijesnim izvorima i pou-zdanom znanstvenom metodologijom, prvu austrijsku, francusku te drugu upravu austrijsku. Márković se koristio i Glunčevićevim rukopisom sačuvanim u Arhivu sinjskoga samostana. Danas su svima zanimljivi kroničarski zapisi kojima je bio sudionikom i svjedokom; detaljni opisi i svjedočenja Gospina slavlja godine 1887. u prigodi dvije stote obljetnice dolaska kršćanskoga puka iz Rame. Sv. Jeronim je fra Ivanu Márkoviću uzor i nedostižan ideal. Nadahnuće za teološke rasprave i sklonost pitanjima ekumenizma crpio je iz raznolikih tumačenja kanonskih tekstova crkvenih otaca. Prinos fra Ivana Márkovića cezarizmu i bizantinstvu slojevita je studija s raščlambom trajnih podjela u Crkvi te strategija-ma kako ih prevladati (usp. Moro, 2009: 147–268). Razumijevanju navedenih okolnosti uvelike će pridonijeti nove spoznaje i nove interpretacije Márkovićevih prinosa i njegova životnog poslanja, utjecaja na duhovnost, humanost, crkveni život i društvena zbivanja, kao i njegov prevodilački rad Poslanica sv. Jeronima.

Literatura

Aristotel (1978) O pjesničkom umijeću. Preveo i komentarima popratio Zdeslav Dukat. Književna smotra 31–32, god. X., str. 3–22.

Aristotel (2005) O pjesničkom umijeću. Preveo i komentarima popratio Zdeslav Dukat. Zagreb: Školska knjiga, str. 1–459.

Béné, Charles (2001) Marulić i Erazmo, čitatelji sv. Jeronima. u: Colloquia Maruli-ana br. 10, travanj, str. 37–42.

Biti, Vladimir (1997) Pojmovnik suvremene književne teorije. Zagreb: Matica hrvat-ska, Biblioteka Theoria.

But Vejn (Booth, Wayne C.) (1976) Retorika proze. Beograd: Nolit.

Dillon, John (1998) Sveti Jeronim. u: Suvremena katolička enciklopedija. Split, 425–426.

Lučić, Antun (2005) Dodiri, smjene. Split: HKD Napredak, Knjižnica Baština, knj. 2.

Lučić, Antun (2007) Veze ljudi, životinja i stvari. Mostar –Zagreb: DHK HB – Era-zmus.

Márković, fra Ivan (1908) Predgovor. Pogled na sv. Jeronima i na njegov rad. u: Iza-brane poslanice sv. Jeronima. Preveo i izvornim bilježkama popratio o. Ivan


24

Márković, sv. I., Naklada i tisak Hrv. katol. Tiskovnog družtva, Zagreb, V–LXV.

Moro, Dušan (2009) Teološki hod ekumenizma u XX. stoljeću. Konferencije ’Vjere i ustrojstva’, protagonisti i poteškoće. Split: Biblioteka ’Službe Božje’, knj. 60.

Ricoeur, Paul (1981) Živa metafora. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, Biblioteka Teka.

Solar, Milivoj (1971) Pitanja poetike. Zagreb: Školska knjiga.

Solar, Milivoj (1979) Teorija književnosti. Zagreb: Školska knjiga.

Solar, Milivoj (1980) Ideja i priča. Aspekti teorije proze. Zagreb: Znanje, Biblioteka itd., knj. 65.

Škreb, Zdenko (1986) Pojmovi poetika u povijesnom slijedu. U: Zdenko Škreb-Ante Stamać, Uvod u književnost. Teorija, metodologija, Biblioteka Posebna izda-nja, Globus, Zagreb, str. 527–549.

Škreb, Zdenko i Stamać, Ante, ur. (1983) Uvod u književnost: Teorija, metodologija. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 3. izdanje.

Uspenski, Boris A. (1979) Poetika kompozicije. Semiotika ikone. Beograd: Nolit.

Miljenko Buljac Herzegovina University, Faculty of Social Sciences dr. Milenko Brkić, Bijakovići AN IMPORTANT COMPONENT MARKOVIC'S TRANSLATION SERMON

OF SAINT JEROME

Summary

Literary approach to the article analyzes the letters – marginal literary from of historical forms and certificates. Research field was then focused on the study of linguistic, rhetorical, poetic, historical, anthropological, referential science on proverbs and other conponents of the Letters of St. Jerome, dating from the 4 th and 5 th century. Jerome’s worldview, a theory of existence and the testimony of Christian faith is a universal language designed for men of all eras, past and future. His Letter to educate for life from the very beginnings of Christianity to the present, developing spirituality and humanity, strengthen the church doctrine, promote church practice, affect the social events. Letter to the open questions about the profusion of rhetoric and poetics, the correlation of metonymy and metaphor, to approach the matter of rhetoric and literary treatment. Fr Ivan Markovic (1839–1910) they added the stamp of his personality very successful translation from Latin into Croatian language and the interpretation of historical, philosophical and theological givens and opportunity, the occurrence and circumstances necessary for un understanding of the original.

Keywords: language, poetic and rhetoric components, metonymy, metaphor, religious truths, testimony of faith.

25


UDK 37.014.53Izvorni znansteni članak • 25–40


Ivan I. Balta

Sveučilište J. J. Strossmayera, Osijek

PROMJENE U ŠKOLSKOM SUSTAVU ZA MANJINSKE NARODNE ZAJEDNICE U

HRVATSKOJ U 19. I 20. STOLJEĆU

Sažetak. Odnosi većinskoga naroda s narodnosnim zajednicama ili manjinama na tlu Hrvatske, evoluirali su i na području reforma školstva, posebno u osnovnom i srednjem odgoju i obrazovanju učenika. Bivši školski sustavi u 19. i 20. stoljeću, tj. austrijski, ugarski, austro-ugarski, talijanski, jugoslavenski i hrvatski školski sustavi mijenjali su se i stalno evoluirali, poboljšavali kako dodatnim planovima i programima tako i dodatnom eduka-cijom nastavnih kadrova, zaduženih za brigu oko odgoja i obrazovanja narod-nih zajednica i manjina u Hrvatskoj. Manjinske narodne zajednice u Hrvat-skoj, tj. učenici i nastavnici u školama, rano su dobili autonomiju i moguć-nost prilagodbe školskih planova i programa, također i inovacije u edukaciji učenika različitih nacionalnih manjina u jezično-humanističkom te društve-no-umjetničkom području, odnosno predmetima. Posebno se to odnosilo na programe razredne nastave u predmetima; Poznavanja prirode i društva, Povijesti te nastavi stranih jezika i drugih predmeta, gdje su se osim Hrvat-skoga jezika i latiničnog pisma programski sadržaji realizirali iz Srpskog jezi-ka uz uporabu ćiriličnoga pisma, te Njemačkoga, Mađarskog, Talijanskog, Slovačkog, Češkoga i drugih jezika. Osim na razini predškolskoga doba, u predmetnoj nastavi u osnovnim i srednjim školama, u sredinama gdje su zastupljene nacionalne manjine ili narodnosne zajednice, stalno se realiziraju sadržaji iz jezične, nacionalne, povijesne, kulturno-umjetničke baštine narod-nosnih zajednica. Nekada na drugačijoj razini, planski su se sadržaji stručno i znanstveno kreirali. Danas to provodi Agencija za odgoj i obrazovanje pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske, u kojoj su formirana stručno-znanstvena povjerenstva, sastavljena od stručnjaka različi-tih nacionalnosti i profila, koji predlažu programske promjene u poboljšava-nju autonomije škola, nastavnika i sredine. Prema dodatnim školskim progra-mima koje učenici drugih narodnosti trebaju svladati, raspisuje se natječaj za izradu dodataka udžbenicima, priručnicima i radnim listovima za školske

Balta, I.: Promjene u školskom sustavu za manjinske narodne zajednice... PUTOKAZI • God. VI • Br. 1 • 2018 • 25–40

26

potrebe u kojima je zastupljena manjinska narodna zajednica i to od predškolske dobi do srednje škole. Dodatni nacionalni sadržaji (jezični, povi-jesni, umjetnički i sl.) nisu specifični i ne odnose se samo na srpsku narodno-snu zajednicu, već i druge škole, učenike i nastavnike mađarske, talijanske, slovačke, češke, bošnjačke, makedonske, njemačke i drugih nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj. U posljednje vrijeme ista briga nadležnih tije-la u Hrvatskoj približava se ili je već dostigla standarde brige za nacionalne manjine u drugim europskim zemljama, čemu Europska zajednica daje posebni prioritet.

Ključne riječi: etničke manjinske škole, školski sustavi, udžbenici i pri-ručnici, stvaralačko podučavanje, postignuti standardi.

Promjenama političkih sustava i društveno-ekonomskih okolnosti od 19. stoljeća do danas, mijenjao se i školski sustav u skladu s novim ideologijama, previranjima i ključnim povijesnim događajima. S tim u vezi važna je edukacija učenika u jezicima njihove narodne pripadnosti, potom i proučavanje nacionalne povijesti u nastavnom procesu, kulture njihovih nacionalnih manjina i narodno-snih zajednica, u skladu s jezičnim pitanjima, interpretacijama jezičnih, povije-snih i društvenih zbivanja.

Kako bi se razumjela današnja nastojanja u sustavu hrvatskoga školstva, posebno u edukaciji, u odgoju i obrazovanja te suživotu većinskoga i manjinskih naroda, kako bi se stvorio uvid u objektivnu interpretaciju jezičnih, društvenih i povijesnih događanja, nužno je prikazati kontinuitet razvoja školskoga sustava tijekom 19. i 20. stoljeća.

Srednjovjekovni, uglavnom crkveni sustav školstva u Hrvatskoj,1 zadržan je do 17. stoljeća, tj. do 1669., kad se pokušava uvesti učiteljska služba, što nije značilo da su crkve napustile škole posebno u odgojnoj sferi (Cuvaj, 2010: 57). Važnu ulogu u razvoju školstva u Hrvatskoj imali su dekreti carice Marije Tere-zije, koja je od 1768. započela uređivati pučke škole nakon što je izvršen popis pučkih škola 1770. godine. Od većeg značaja za edukaciju bio je 1774. Allgema-ine Schulordnung für die deutschen Normal-, Haupt- und Trivialschulen im

1 Na tlu današnje Hrvatske bijaše nekoliko autonomnih školskih sustava Austro- -Ugarske. U sklopu Kraljevine Ugarske bijaše Kraljevina Hrvatska i Slavonija (od 1848. do 1918. nominalno se nazivala Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, kojoj se pridružila i Vojna krajina od 1881.), a u sklopu Carevine Austrije bijaše posebno Kraljevina Dalmacija i posebno pokrajina Istra.


27

sämmtlichen kais. königl. Erblanden (Sveukupni školski red za njemačke nor-malne, osnovne i trivijalne škole u svim kraljevskim krunskim nasljednim zemljama), kad se na temelju Allgemaine Schulordnungu zatražilo da se u sva-kom mjestu gdje postoji župna crkva osnuje trivijalna škola (Balta, 2006: 32). Protiv Allgemaine Schulordnunga negodovali su neki mađarski ideolozi jer je po njima „...bila nakana toga školskog reda da zatare pleme madžarsko, jer se htje-lo uzgajati u njemačkom duhu” (Cuvaj, 2010: 378), pa je zbog toga sastavljen novi zakon Ratio Educationis, što ga je ista carica odobrila 1777. godine. Ubrzo je ’stari’ Ratio Educationis 1806. prerađen u ’novi’ Ratio Educationis, sadržava-jući propise za uređenje cijeloga školstva. Nije se to odnosilo samo na njemačke, nego na sve škole svih naroda i manjina u carstvu, tako i u Hrvatskoj.

Na početku 19. stoljeća školstvo u Hrvatskoj bilo je u lošem stanju, jer tek otvorene škole nisu imale učitelja, pa su neke umjesto njih imale kapelane, župnike, seljake, propale brijače, zanatlije, čuvare cesta i druge nestručne ljude koji su trebali provoditi edukaciju. Poslovanje na latinskom jeziku sve je manje odgovaralo zahtjevima gospodarskog i tehničkog razvoja, pa se njegova upotre-ba ograničavala uglavnom na javnu upravu i pravosuđe, a ne toliko na škole (Ress, 2005: 200). Uvođenjem mađarskog jezika u Ugarskoj i dijelu Hrvatske, s jedne strane željelo se osujetiti pretvaranje Habsburške Monarhije u jedinstveno carstvo s jedinstvenim njemačkim jezikom, a s druge strane, upotrebom mađar-skog jezika nastojao se ojačati osjećaj pripadnosti slavenskoga življa ugarskom narodu, tj. ojačati njegovu ugarsku svijest.2 Iako jezični zahtjevi Ugarske nisu dirali u unutarnju upravu Hrvatske,3 posvuda se pretpostavljalo znanje mađar-skog jezika, pa su se zbog toga odvijala politička previranja kroz čitavo 19. sto-ljeće.4

Borba oko jezika zapostavila je razvoj školstva (Barta, 1958: 98)5 pa je 1844. Ugarsko-hrvatski Sabor odlučio izdati školske propise koje je 1845. car

2 Gyula Szekfü, Iratok a magyar államnyelv kérdésének történetéhoz 1790–1848. (Spisi o povijesti mađarskog jezika kao državnog jezika 1790–1848.), Budapest, 1926, 120–126. Gyula Miskólczy, A horvát kérdés történet es irományai a rendi állam korában (Povijest hrvatskog pitanja i spisi u razdoblju staleške države), I. kötet, Budapest, 1927, 97–106. 3 Magyar Országos Leveltár (MOL – Mađarski državni arhiv), Budapest, 1, 50, Dia-rium, I, svežanj br. 63, Totalbericht, 22. XII.1825, 262–265. 4 Mađari su već 1805. tražili uvođenje mađarskoga jezika u uredima i školama Hrvatske i Slavonije. Imre Ress, Adamićevo doba 1780–1830., Muzej grada Rijeke, 2005, 214–215. 5 Navod prema: Vladimir Stipetić, Povijest hrvatske ekonomske misli (1298–1847), Zagreb, 2001, 653.


28

Ferdinand V. potvrdio kao neku vrstu naredbe Systema scolarum elementarium (Sustav početnih učionica) (Cuvaj, 2010: 133). Za Bachova apsolutizma (od 1849.) Systema scolarum elementarium prestaje djelovati, a ponovno se vraća 1861. od kada je obvezno pohađanje pučke škole. U doba apsolutizma nametali su se novi zakoni, uvodili novi porezi i takse, plaćanje zemljarine, a od 1854. njemački jezik je u Hrvatskoj postao službenim jezikom (Pavličević, 2000: 270).

Kraljevsko Namjesničko vijeće 1861. osnovalo je Školski odbor, koji će nakon dugih rasprava donijeti 1861. Školski sustav, a kad je 1873. banom pro-glašen Ivan Mažuranić, donesen je 1874. Zakon ob ustroju pučkih škola i prepa-randija za pučko učiteljstvo u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji (Cuvaj, 2010: 392).6 Iako je Vojna krajina (Militärgrenze) razvojačena 1871. godine, školstvo je do 1881. ostalo pod upravom vojske, odnosno Dvorskoga vojnog vijeća (Rat-nog ministarstva u Beču). Na tlu Vojne krajine od 1871. uređeni su novi školski propisi, u kojima je vrhovnu upravu i nadzor nad Vojnom krajinom imalo Glav-no zapovjedništvo u Zagrebu. Vojna krajina sjedinila se s Hrvatskom, ali su u njoj ostali stari propisi sve do 1888., kad su se školski propisi izjednačili s propi-sima u ostalim dijelovima Hrvatske (Pavićević, 2000: 273).7

Kad je Khuen Héderváry postao banom, u Hrvatskoj se javlja tzv. stara i nova pučka škola (usp. Cuvaj, 2010: 431). Kralj Franjo Josip I. potvrdio je 1888. godine Zakon o uredjenju pučke nastave i obrazovanja pučkih učitelja u kralje-vinah Hrvatskoj i Slavoniji (Cuvaj, 2010: 1060). Jedno za drugim nestajala su ograničenja kojima je nešto prije toga Mažuranić uspijevao obuzdati nastojanja nekih srpskih političara i njihovu agitaciju za osnivanjem srpske pravoslavne vjerske škole u Hrvatskoj.8 Kasnije se to promijenilo kad je država za vrijeme Khuenova banovanja pomagala osnivanje takvih škola. Ćirilica je obvezno uve-dena u škole, a jezik se nije od tada nazivao hrvatskim, nego hrvatsko-srpskim ili srpsko-hrvatskim.9 Za banovanja Khuena Héderváryja koji je provodio tzv. mađarizaciju u Hrvatskoj i Slavoniji, često su izbijali nemiri; također i zbog pitanja školstva.10 Naravno, u to doba i drugi narodi u Hrvatskoj, tj. nacionalne

6 Kad je izglasan Školski zakon … u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji, pismenost je bila vrlo slaba, jer je prema popisu 1869. od 1 509 153 stanovnika, pismeno bilo samo 259 000 osoba te su se zbog tih razloga otvarale nove škole. 7 „… u ostalim dijelovima Hrvatske”, misli se na tadašnju Hrvatsku i Slavoniju (i njene županije), ali i dio Srijema i Bačke u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. 8 U Pakracu srbsko-pravoslavno sjemenište, u Zagrebu srpsko-pravoslavnu višu dje-vojačku školu. 9 Agramer Tagblatt, Zagreb, br. 285, 12. XII. 1902. 10 1895. paljenje mađarske zastave u prigodi dolaska Franje Josipa I. u Zagreb na otvaranje zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, demonstracije pred zagrebačkim željezničkim kolodvorom...


29

manjine, imali su slične stavove. Budući da im je to Zakon o školstvu iz 1888. i dopuštao, Khuen je poticao osnutak ne samo privatnih škola, nego i škola na jezicima narodnih manjinskih zajednica, koje je država sufinancirala.

Radić je u ’Domu’– listu hrvatskoga seljaka za razgovor i nauk, u vezi lošeg stanja školstva u Hrvatskoj, napisao članak: „Kakovih ima škola”, gdje je komentirao:

„Što se i kako se uči u toj maloj pučkoj školi, to vi znadete, a i ja bi vam o tom znao mnogo pripovijedati. Ali za danas ću vam samo to kazati: Što je više tih pučkih škola, rekao bi čovjek, da je više – niabecedaša, tj. onih, koji ne znaju pravo čitati. Ja barem znadem, da oni ljudi koji su išli u školu prije 30–40 godi-na, – ovi ljudi više čitaju i bolje čitaju, nego mladići, koji su svršili školu prije 10–15 godina...” (Radić, 1900: 202).

Osim braće Radić, na razvoj hrvatsko-slavonskoga školstva posredno je utjecala i tzv. politika „novog kursa” (Lovrenčić, 1972: 324), zatim 1905. Riječ-ka rezolucija i Zadarska rezolucija. No, i dalje tzv. germanizacija je bila vrlo jaka, a u Dalmaciji i Istri tzv. talijanizacija, ili tzv. mađarizacija, i to tako što je željezničarskom pragmatikom mađarski jezik neizravno uveden kao službeni jezik i u školski sustav (Pavićević, 2001: 301).

Za razvoj škola u Hrvatskoj bili su važni školski zakoni iz 1874. i 1888. te njihove dopune i izmjene u sljedećim desetljećima, također i zakoni iz 20. sto-ljeća, na temelju kojih su osnovane, organizirane i postale djelatnim hrvatske, ali i mađarske, njemačke, talijanske, srpske i druge škole. S obzirom na Školski zakon Hrvatske iz 1888., u navonastalim prilikama pojedine su se odredbe tog zakona kasnije nadopunjavane (Cuvaj, 1888: 143). U nastavi Povijesti učio se srednji vijek te najvažnija lica i događaji s osobitim obzirom na povijest zemalja sv. Stjepana – szent Istvána (tj. mađarska povijest),11 a mnogo se pisalo12 o ško-lama s nehrvatskim nastavnim jezikom. Udžbenici13 u madžarskim školama, dobavljali su se iz Ugarske, a Ugarska vlada nije izdavala knjige za pučke škole, nego se time bavila „Szent-István-társulat” u Budimpešti te još neke knjižare i nakladni zavodi.

Školski zakon koji je usvojen 1874. godine nije se mijenjao mnogo ni 1888. te je postao temeljem ustroju privatnih škola, u kojima se škole na drugim jezicima nisu samo organizirale na temelju ugarskih školskih zakona, već i na

11 Član 65. U Povjesti se uči: (str. 367.) Srednji vijek. Najvažnija lica i događaji s osobitim obzirom na povjest zemalja Sv. Stjepana 2 sata na nedjelju. 12 Škola s madžarskim nastavnim jezikom, 48. (XLVIII), br. 11, Napredak, 1907, 168–169. 13 Knjige u našim madžarskim školama, 48. (XLVIII), br. 13, Napredak, 190, 196–199.


30

temelju Školskog zakona Hrvatske i Slavonije. Bilo je to donekle i u skladu s vre-menom jer je Habsburška Monarhija, nakon 1867. nazvana Austro-Ugarskom Monarhijom. Zasnivala se na višenacionalnoj zajednici, za koju je engleski politi-čar Palmerston smatrao kako je politički „balance of power” bio najvažniji ele-ment očuvanja višenacionalne imperije u kojem je Monarhija obuhvaćala više od 600 000 kvadratnih kilometara i imala oko 50 milijuna ljudi (Bernics, 1994: 7).

Najjača onodobna konfrontacija u Monarhiji proizlazila je iz dualističkog sustava države, što je austrijski ministar Beust prokomentirao: „Vlast ne može udovoljavati svakom narodu. U trenutku kada se narodi toliko trude, kada je nemoguće da vlast odgovara svakome od njih, onda je zadaća da se narod osla-nja na onoga koji ima najviše volje za život, jedno drugomu su duševno blizu, imaju zajedničke interese i prihvaćanja njemačkog i mađarskog elementa” (Galántai, 1985: 77). Mađarski političar Deák prepoznao je važnost austrijskoga partnera u Monarhiji na dualističkoj osnovi, u kojoj su zemlje mađarske Svete krune vidjele osiguranje mađarske supremacije,14 iako je srpski predstavnik Miletić naglašavao: „Mađarska stoji pred izborom puta. Jedna je opcija zavi-snost nacionalnosti, a druga je opcija bratska sloga i ravnopravnost, izbor je slobodan!”15 Broj narodnosti unutar Austro-Ugarske Monarhije bio je vidljiv i prema podatcima popisa stanovništva,16 ali i Popisima stanovništva Hrvatske i Slavonije u onodobnim granicama.17 Prema popisu stanovništva tj. statistici

14 …hogy ennek a birodalomnak a súlypontja Magyarország legyen. (…u tom je dogovoru bilo neizbježno da u ovoj Monarhiji težinska točka bude Mađarska.), Ferencz Bernics, A Julián akció, Pécs, 1994, 8. 15 Magyar Statisztikai Közlemények (Mađarska državna statistika), Új sorozat (Nova serija), A magyar szent korona országainak 1900. évi népszamlálása. III. rész. (Brojčani podaci svete mađarske državne krune za 1900. godinu), A népesség részletes leirása (Opširan popis stanovništva), Budapest, 1907, 204–213, és Magyarok a Kárpát Medencében (i Mađari u Karpatskom bazenu), 2. kiadas. Pallas. (2. izdanje), História könyvek (knjige Historije), Budimpešta, 1989, 172, 194–195. 16 László Katus, Nemzetiségi adatsorok a dualizmus korában c. dolgozatból (Narod-nosni vrsni podatci iz doba dualizma – ranije u pisanoj dokumentaciji), 194–195), nadalje u knjizi: László Katus, Magyarok a Kárpát Medencében (Mađari u Karpat-skom bazenu), Budapest, 1989. 17 A statisztikai József Galántai (Statistika od Galantaja), jelzetben idézett könyvéból (168. old) 1910. évi adatokat Magyarok a Kárpát Medencében (i Mađari u Karpat-skom bazenu), Zoltán Szász, Horvátország es a horvátok dolgozatból vettuk (str. 173.), Magyarország története 1890–1919, II. kötet, Akadémiai Kiadó, Budapest, 1983.


31

narodnosti Ugarske ili Mađarske (bez Hrvatske, Slavonije i Erdelja tj. Transilva-nije), tijekom 30 godina i to između 1880. i 1910., sveukupno stanovništvo povećalo se na 4,5 milijuna, tj. za 32,8%. Od toga broja bilo je 3,5 milijuna s mađarskim materinskim jezikom, a ostalih nemađara bilo je 952 tisuće.18

Nenamjerna i namjerna asimilacija najčešće je bila rezultat jačanja proce-sa kojima su pridonijeli i školski zakoni, naravno uz intervenciju ugarske Vlade. U posljednjoj trećini dualizma u procesu tzv. mađarizacije, od 1880-ih godina uočeno je znatnije osnivanje i širenje različitih zajednica za tzv. „spašavanje Mađara” (magyarságmentő akciók), koje je između 1904. i 1918. organizirao Julijanski savez (Julián Egyesület) uz pomoć Ugarske vlade. Ipak, prema podat-cima Popisa stanovništva iz 1910., a u odnosu na 1900. godinu, broj se Hrvata i Srba povećao, tj. bilo je 62,5% Hrvata i 24,6% Srba u Hrvatskoj i Slavoniji s dijelovima Srijema i Bačke. Kako su Srbi tada predstavljali 1/4 populacije, imali su politički i gospodarski utjecaj, zahtijevali su i mogli su dobiti autonomni sustav školstva, koji se svodio na specifičnost u smislu jezika, ćiriličnoga pisma, kulturnih i povijesnih posebnosti te crkvene autonomije. Mađarski političari sve su više ulazili u konflikte s hrvatskim političarima posebno na području jezika i kulture (usp. Hajnal)19 jer su smatrali kako je Hrvatska i Slavonija područje koje se mora neposredno uključiti u ugarski teritorij kao njegov organski dio.20 U tom su smislu bila i nastojanja Ugarske (ili Ugarsko-hrvatske) vlade Lajosa

Tablica: Popis stanovništva Hrvatske i Slavonije 1910. godine prema mađarskim izvorima (s Bačkom i Srijemom, ali bez Baranje, Međimurja, Dalmacije i Istre)

Narodi ukupan broj stanovnika % Hrvati Horvát 1 638 354 62,5% Srbi Szerb 644 955 24,4% Nijemci Német 134 078 5,1% Mađari Magyar 105 948 4,0% Česi Cseh 32 376 1,2% Slovaci Szlovák 21 613 0,8% Ostali Egyéb 37 104 2,0% ukupno összesen 2 614 378 100,0%

18 Magyar statisztikai Szemle 1932. (Pregled mađarske statistike za 1932.), I. kot., 11, 423–424. 19 Unatoč Nagodbi iz 1868. stavak 44., gdje je postojala i odredba o „ravnopravnosti nacija” (stavak 3.). 20 Na istom mjestu Hajnal govori i o akciji kojom je osobno upravljao Batthyány, a čiji zadatak je bio neposredno priključenje Dalmacije Ugarskoj. U vezi s tom akci-jom konstatirao je: „Ako uzmemo u obzir golemu, većim dijelom hrvatsku masu sta-novništva na jadranskoj obali, cijeli nam se pothvat već unaprijed čini irealnim.”


32

Batthyánya u „koncepciji prodora (...) velikomađarske koncepcije u kojem će se realizirati mađarska supremacija od Karpata do Jadrana” (Hajnal, 1957: 83). Slijedio je veliki politički manevar radi suzbijanja mađarskoga političkog utjeca-ja u Hrvatskoj i Slavoniji. Politikom tzv. ’novoga kursa’ na saborskim izborima je 1906. pobijeđena mađaronska Narodna stranka od Koalicije hrvatsko-srpskih stranaka (tri hrvatske i dvije srpske političke stranke), čemu su prethodili dogo-vori hrvatskih i srpskih stranaka i političkih prvaka u Riječkoj rezoluciji i Zadar-skoj rezoluciji 1905. godine, gdje su srpski predstavnici tražili da budu politički konstitutivni narod u Hrvatskoj i Slavoniji. U skladu s političkim promjenama i školski sustav donekle se izmijenio, no uskoro je uslijedio Prvi svjetski rat i raz-dor u Koaliciji.

Iako se Koalicijski sporazum između hrvatskih i srpskih političkih strana-ka i prvaka pokazao učinkovit, ipak nije djelovao dugo jer su se stranke razilazi-le štiteći svoje, a neke i nacionalne interese i izvan granica Hrvatske i Slavonije (Grupa autora, 1995: 6–13). Širenje Kneževine Srbije, i kasnije Kraljevine Srbi-je, sukobi i ratovi, kao da su bili konstante srbijanske ideološke vanjske politike (Grmek i sur. 1993: 17). Kraljevina Srbija je od Sarajevskoga atentata 1914. ušla u Prvi svjetski rat i uspjela izaći kao ’pobjednik’ te je uz postojeći teritorij inkorporirala i neke druge južnoslavenske zemlje i narode u sastavu tadašnje Austro-Ugarske: veliki dio Srijema, Bačku i Banat. Nova država nazvana je od 1918. Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, a od 1929. Kraljevina Jugoslavija, koju je Miroslav Krleža u knjizi Deset krvavih godina nazvao „tamnicom naro-da” (Krleža, 1971: 670). Novom politikom mijenjao se i školski sustav. Od 1918. masovnije počinju migracije, posebno u doba Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije (Krizman, 1964: 325).

Politički događaji odražavali su se i na području školstva, jezika te učenja povijesti i kulture u školama. Najveći su otpor tadašnjoj jugoslavenskoj politici davale neke hrvatske političke stranke i ličnosti, koji su do 1918. živjeli u Austro-Ugarskom Carstvu, no službena je politika prema njima provodila repre-siju (Jereb, 1995: 180 i Boban, 1993: 68), te je atentat na vodstvo HSS u Beo-gradskoj skupštini prelio strpljenje nekih političkih stranaka, koji su od tada pru-žali organizirani otpor.21 No, Šestojanuarskom diktaturom od 1929. uveden je novi režim koji će imati posljedice na samosvojnost naroda u kulturi, jeziku te u školstvu. U tom razdoblju do stvaranja nove socijalističke Jugoslavije te samo-stalne Republike Hrvatske, provodili su se posebni nacionalni školski sustavi, posebno u vremenu Drugoga svjetskoga rata. Navedena razdoblja obilježena su političkim previranjima, što se odražavalo i na školske sustave.

21 Npr. atentat u Beogradskoj skupštini 1928. na Stjepana Radića i vodstvo Hrvatske seljačke stranke.


33

Poslije Drugog svjetskog rata nacionalni bunt je kulminirao 1971. u goto-vo svih jugoslavenskih naroda, posebno Hrvatskoj u traženju konfederativnoga sustava, kao tzv. „masovni pokret” (ili „Hrvatsko proljeće” ili ’maspokret’), koji se nije samo odnosio na politička pitanja nego na pitanje jezika, kulture i škol-skog sustava.22 Rezultat tog pokreta bilo je izglasavanje 1974. novog Jugosla-venskoga ustava, koji je svim republikama dao status pravnih država s pravom na odcjepljenje. Slijedilo je desetak godina relativnog mira, ali se u tadašnjoj Jugoslaviji nisu rješavali problemi međunacionalnih sukoba. Tragičnost nerije-šenih pitanja plaćena je bolno u trenutcima raspada južnoslavenske državne zajednice 1990. godine. U ratu su stradali narodi kao posljedica različitih ideolo-gija, koje je i danas teško interpretirati u školskim udžbenicima, vodeći računa o Haaškim suđenjima i presudama, vodeći računa o znanstvenim istraživanjima, kojih je bio malo, a i neznatnog vremenskoga otklona od tih događaja.

Što se tiče školstva, dakako da je postojao u 19. i 20. stoljeću, u većoj ili manjoj mjeri antagonizam između sustava školovanja i kreativnoga izražavanja učenika (Balta, I. 1992). Uloga nastave svodila se na to, da se u školama antago-nizmi prevladaju, jer je najveći nedostatak tradicionalnoga školovanja stavljao težište na učenje pomoću vanjskih predložaka u kojem se zanemarivalo učenič-ko izražavanje i mišljenje kao preduvjet kreativnoga ponašanja (Balta, 1998: 197).

Škola je u posljednja dva stoljeća bila u službi društva, tj. politike koja je željela ljude „oblikovane po potrebi”, a koji su trebali osigurati društveni konti-nuitet i stabilnost. Stoga je uglavnom bila element društvenoga konzervativizma, a u manjoj mjeri čimbenik razvoja, dok su današnje opće tendencije škole odgoj i poticanje kreativnosti pojedinaca, inicijativa, maštovitost, kritičko mišljenje, kritički odnos prema tradicionalnim vrijednostima kao temeljima sigurnosti i stabilnosti. Osmišljen ljudski život, posebno u suvremenim tokovima življenja te stvaralački razvoj ličnosti trebali bi biti osnovno polazište i cilj nastave (Balta 1989). Stoga se u nastavi istražuju mogućnosti stvaralaštva i učenje uz primjenu različitih nastavnih sustava, uporabom suvremenijih nastavnih oblika i metoda rada, promjenom odnosa između učenika i nastavnika i korištenjem različitih izvora znanja. Prema podatcima Zavoda za prosvjetno-pedagošku službu za pod-ručje Istočne Hrvatske za 1988. godinu,23 u nastavi Povijesti prevladavao je frontalni oblik rada i predavačka nastava u 85%, a takvim oblikom i metodom usmenoga izlaganja nije dolazila do izražaja kreativnost učenika i nastavnika, već se nastava uglavnom svodila na reprodukciju udžbeničkog sadržaja.

22 „Deklaracija o hrvatskom jeziku”, koju je u Hrvatskoj objavila Matica hrvatska. 23 Godišnji izvještaj o nastavni povijesti za 1988. (izradio prosvjetni savjetnik za povijest mr. sc. Ivan Balta) za Zajednicu općina Osijek (14 općina, 169 osnovnih škola, 33 srednjih škola, 332 nastavnika profesora povijesti).


34

Dakako da znanost, kao i nastava iziskuju visok stupanj objektivnosti, a objektivnost je „regulativna ideja” koja nastavničkoj i učeničkoj težnji za spo-znajom daje smjer i istodobno moralni postulat (Balta, 1987: 221). U dosadaš-njem tumačenju odnosa, na primjer između jezika, povijesti i književnosti i na primjer tzv. povijesnog u književnosti, dolazi se do pitanja na koje se uglavnom odgovara antropološkim zakonitostima. „Historijsko” je u književnosti pretpo-stavka vremenske svijesti, interesa, znanja i razumijevanja, pa se ’povijesno’ u nastavi povijesti i književnosti može analizirati kroz nekoliko segmenata (Balta, 1990: 26):

a) razumijevanje povijesnih osoba u povijesti i književnosti b) razumijevanje povijesnih pojmova u povijesti i književnosti c) određivanje unutarnjih sadržaja predmeta povijesti i književnosti d) zaključivanje o uzajamnom odnosu nastave povijesti i književnosti.

Za ilustraciju i razjašnjenje ovih pitanja mogu poslužiti učeničke izjave, ne o književnosti i povijesti, već o mladenačkim idealima i njihovu odnosu pre-ma povijesnim osobama i događajima (Balta, 1989: 26).

Dakako da su učeničke spoznaje u zavisnosti od njihove razvojne dobi, gdje dolazi do izražaja čežnja za samostalnosti povezana sa snošljivosti i dife-renciranosti. Tzv. ’znanstvene’ pojmove (usp. Balta 1992: 25) učenici ne mogu jednostavno preuzeti, već ih mogu steći sami kroz djelatnu aktivnost mišljenja. Nastavnikova je posebna briga pustiti mnogostrukost vremenski uvjetovanih motiva pred pozadinom sveopćih učeničkih načina doživljavanja (Glöckel,

1979: 125). Dakle, ne samo imena i datumi, riječi, nego i konkretne predodžbe posreduju stvarno razumljivim pogledima i načinima mišljenja. Nastavnik često misli da znanje struke i životno iskustvo mogu zadovoljiti interese učenika, ali danas u doba informacijskih inovacija, nastavniku se sve više povećava zadatak u smislu odabira odlomka znanja koji će poslužiti pri objašnjavanju učenikovih problemskih zadataka.

Budući da postignuto nastavno znanje nije nikada bilo dovoljno, potrebno je motivirati učenike za samostalni rad i traganje za izvorima znanja i literatu-rom. Učitelji moraju znati, da učenici nisu objekti njegovih imena, mjera i odno-sa, nego subjekti, partneri u odgojnom dijalogu, slobodni u mišljenju, prihvaća-nju i odbijanju njihovih ponuda. Stoga će učitelji najbolje učiniti, ako u sadržaj-noj i metodičkoj mnogostranosti učenicima daju uvijek nove prilike njihove kre-ativnosti. Učenicima treba dopustiti da problemsko rješenje nastavnoga procesa doživljavaju na svoj način. Kreativnost povezivanja raznolikih činjeničnih poda-taka, principa i odnosa, bila bi da nastavnici stalno s učenicima izmjenjuju nastavne oblike, metode i sustave rada. Kad će koja metoda biti uspješnija, zavi-si od mnogih činilaca i okolnosti, kao što su: vrsta i karakter sadržaja, oblici i sredstva rada, zakoni i principi, dobna mogućnost učenika, vrijeme predviđeno


35

za obradu nastavne teme, kao i nastavnikove opće i posebne sposobnosti inter-pretacije činjenica i generalizacija u nastavi (Balta, 1997: 435). S obzirom da je nastavnih sadržaja i događanja mnogo, a vremena u školskoj nastavi malo, treba pribjegavati raznim nastavnim sustavima, oblicima i metodama rada, gdje posebnu važnost ima na primjer, egzemplarna i problemska nastava.

Egzemplarna nastava kao didaktički sustav, nastala u poslijeratnom raz-doblju u zemljama koje su doživljavale intenzivnu znanstveno-tehničku revolu-ciju, zbog raznih razloga opominjale su na probleme duhovnoga života (Wagen-schein, 1955), pa su pedagozi pokušavali razraditi strategiju rada u egzemplarnoj nastavi (lat. exemplum = primjer, ograničenje na bitno, odnosno iz mnoštva izu-zeti bitno). Smisao nastave ne bi trebalo biti u zbrajanju tisuću činjenica, nego u dobivenim odgovorima učenika, gdje mnoštvo materijala ili sadržaja ne dovodi do spoznaje, nego mali broj doživljaja. Ciljevi egzemplarne nastave su da poje-dini izdvojeni sadržajni predmeti budu „reprezentativni” za druge sadržaje, da svaki predmet pojedinačno može stajati kao ’biće’ predmeta.

W. Burston je, na primjer pri učenju sadržaja Prirode i društva ili Povije-sti razlikovao „historical past” (historijsku prošlost) i „practical past” (praktičnu prošlost), našto su neki autori primijetili da se ono može poistovjetiti s njemač-kim određenjem ’Menschenkunde’ (antropologija) i ’Standorterhellung’ tj. objašnjenje stanja (Burnston, W. A., 1964). Za Burstona su egzemplarni i orijen-tirani (poučeni) postupci (načini rada) dvije „perspektive” u učenju Povijesti te Prirode i društva. Iscrpni studij kraćih povijesnih razdoblja ili etapa kvantitativ-nog i kvalitativnoga razvoja Prirode i društva, poučava u svojoj širini mnogo-struke poglede, daje predodžbu istinske veze i ne pokazuje samo što se dogodilo, nego zašto se dogodilo, šta pobuđuje dublja zanimanja za znanost i nastavu. Izu-čavanje u ’dubinu’ i detalji bitan su dio predmeta Prirode i društva te Povijesti, i ono nužno zahtijeva izučavanje ograničenoga razdoblja izvan ovoga društva te prirode, jer prošlo se zaista nikad ne može oživjeti ali se mogu izvući univerzal-ne pouke za budućnost.

Problemska nastava nastoji označiti da su ’problemi’ u nastavi subjektiv-ni, spoznajni i emocionalni doživljaji u kojem subjekti, odnosno učenici doži-vljavaju problemske situacije. Ako nema subjekta kao nosioca problema, tada nema ni problema, jer problem izražava suprotnost objekta i subjekta (tzv. Fic-hteova „Ja” i „Ne-ja”, suprotnost pojedinačnog i općeg interesa, privatnog i društvenoga vlasništva ili Kantova mikrokozmosa i makrokozmosa) te se iska-zuje kao proturječnost, neravnoteža, konflikt, nesporazum, nelogičnost, nejasno-ća, kontroverzija i tako dalje, u kome se izražava dijalektička bipolarnost proble-ma, kao npr. otkriveno-neotkriveno, postignuto-nepostignuto, poznato-nepozna-to, dano-zadano, izvjesno-neizvjesno, ostvareno-neostvareno, itd. Učenici rješa-vaju probleme koji su u znanosti već riješeni ali su to za njih spoznajni problemi


36

suprotnosti između poznatog i nepoznatoga. U pripremnom dijelu potrebno je da učenici razvijaju psihološku potrebu za samostalnim rješavanjem uočenih pro-blema, a samostalno rješavanje problema u problemskoj nastavi istodobno znači i misaono samovođenje učenika do rješenja. Mora biti heuristike, ali tako da učenik vodi heuristički postupak, a ne nastavnik u heurističkoj nastavi. Nastava se mora zasnivati uglavnom na samostalnom radu učenika u postavljanju hipote-za na zadani problem te uz pomoć izvora, literature i građe kojom se prva ili druga hipoteza provjerava i potvrđuje. Dakako da se isto može postići različitim nastavnim metodama (usp. Thomas F. Stanton, 1960: 2003).

Škola je u posljednja dva stoljeća bila u najvećoj mjeri element društve-noga konzervativizma, nastava društvenih znanosti ideologizirana, a u nešto manjoj mjeri faktor progresa „oblikovajući ljude po potrebi” trenutnog društve-nog sustava. Uglavnom je realizirana nastava na tradicionalni skolastički, repro-dukcijski, odnosno predavački način tijekom 19. i 20. stoljeća. Opća tendencija nastave trebala bi biti odgoj i poticanje kreativnosti pojedinaca, inicijativa, maš-tovitost, kritičko mišljenje, kritički odnos prema tradicionalnim vrijednostima kao temeljima sigurnosti i stabilnosti. U nastavi bilo kojeg predmeta novim nastavnim sustavima, egzemplarnom i problemskom nastavom istražuju se i pri-mjenjuju mogućnosti stvaralaštva, mijenjaju odnosi nastavnika i učenika, jača efikasnost i motivacija rada, koriste se novi izvori znanja. Znanost i nastava tre-baju inzistirati na objektivnosti kao ’regulativnoj ideji’ koja spoznaji daje smjer i moralni postulat. Kreativnost povezivanja raznolikih činjeničnih podataka, prin-cipa i odnosa je u primjeni različitih nastavnih sustava, oblika i metoda rada u nastavi, u kojem tradicionalni predavački pristup uglavnom ne može dati željene rezultate.

Bivši školski sustavi u 19. i 20. stoljeću, tj. austro-ugarski i jugoslavenski školski sustavi zamijenjeni su novim, koji su stalno evoluirali, poboljšavanjem kako dodatnih planova i programa tako i dodatnom edukacijom nastavnih kadrova, zaduženih za brigu oko odgoja i obrazovanja raznih narodnosnih zajednica u Hrvatskoj. Narodnosne zajednice u Hrvatskoj, tj. učenici i nastavnici u školama, dobili su autonomiju u svezi školskih planova i programa u jezično- -društveno-umjetničkim znanostima, odnosno predmetima. Posebno se to odnosi na programe razredne nastave u predmetima; Poznavanja prirode i društva te u nastavi jezika, gdje se osim Hrvatskoga jezika i latiničnoga pisma realiziraju programski sadržaji iz jezika i pisma narodnosti. U predmetnoj nastavi u osnov-nim i srednjim školama, u sredinama gdje je zastupljena narodnosna zajednica, realiziraju se sadržaji iz jezične, nacionalne, povijesne te kulturno-umjetničke baštine narodnosne zajednice.


37

Agencija za odgoj i obrazovanje24 pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske zadužena je za plansko, stručno i znanstveno kreira-nje sadržaja. U navedenoj agenciji formirana su stručno-znanstvena povjeren-stva sastavljena od stručnjaka, k tome i pripadnika raznih nacionalnosti, koji predlažu promjene programa u poboljšavanju autonomije škola, nastavnika i sre-dine. Prema dodatnim školskim programima za narodnosne zajednice, raspisuje se natječaj za izradu dodataka udžbenicima i priručnicima, zatim za radne listo-ve koji su neophodni u radu onih škola u kojima je zastupljena narodnosna zajednica.

Dodatni nacionalni programi u jezičnom, povijesnom i umjetničkom pod-ručju nisu specifični i ne odnose se samo na jednu narodnosnu zajednicu, nego i druge zajednice i škole u Republici Hrvatskoj, učenike te nastavnike nacionalnih manjina, poput srpske, mađarske, talijanske, slovačke, češke. Posebna briga posvećena je stručnom usavršavanju nastavnika koji trebaju provoditi inovativne sadržaje iz Prirode i društva, nastave stranih i klasičnih jezika, zatim iz područja povijesti i kulture, metodike nastave i drugih potreba nastavne prakse. Današnja briga mjerodavnih tijela u Republici Hrvatskoj približava se ili je već ušla u standarde brige za nacionalne manjine u drugim europskim zemljama, čemu Europska zajednica daje posebni prioritet.

Literatura

Agramer Tagblatt, Zagreb, br. 285., 12. XII. 1902.

Balta, I. (1998). Vrjednovanje odgojno-obrazovnog procesa društvene skupine predmeta u osnovnoj i srednjoj školi, Zbornik radova „Vrjednovanje odgoj-no-obrazovnog procesa”, Osijek, 197–202.

24 Agencija za odgoj i obrazovanje ima svoje područne ispostave u Osijeku, Rijeci, Zagrebu i Splitu. Konkretno u Osijeku za područje 5 županija (prostora Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema), tj. škola, učenika i nastavnika srpske nacionalnosti, zadužen je jedan viši savjetnik u stalnom radnom odnosu u AZOO, kao i jedna savjetnica za škole, učenike i nastavnike mađarske nacionalnosti (za ostale nacional-nosti zaduženi su savjetnici u Zagrebu, Rijeci i Splitu). Uglavnom su to škole u Osječkom, Baranjskom, Vukovarskome, Vinkovačkom, Našičkom, Slatinskom, Sla-vonsko-brodskom, Požeškom, Gradiškom, Virovitičkom, Županjskom, Đakovač-kom, Orahovačkom i D. Miholjačkom području, gdje postoje škole, učenici i nastav-nici koji trebaju i koji njeguju jezik, povijest, kulturu i umjetnost u dodatnim sadrža-jima programa za narodnosne zajednice.


38

Balta, I. (1989). Mogućnosti, pretpostavke i realizacija istraživanja i stvaralaštva učenika i nastavnika u slobodnim aktivnostima povijesti, Idejni, studijski i tehnički projekt doktorske disertacije Filozofski fakultet Zagreb.

Balta, I. (1988). Godišnji izvještaj o nastavni povijesti, Zajednicu općina Osijek.

Balta, I. (1991). Povijest i zašto je potrebno proučavati vlastitu prošlost, Naša škola, Pécs, 1, 27–33.

Balta, I. (1987). Neka fundamentalna pitanja nastave povijesti, Život i škola, 3, 221–242.

Balta, I. (1990). Povijest – stvarno logičko obrazloženje, Život i škola, 2, 26–36.

Balta, I. (1989). Doživljajni aspekt u nastavi povijesti, Zbornik radova Zavoda za školstvo i Instituta pedagogijskih znanosti Filozofskog fakulteta Zagreb, 26–30.

Balta, I. (1992). Katalog znanja povijesti (za osnovne škole, za srednje škole, za gimnazije), Zagreb: Zavod za školstvo, 26–35. i 131–143.

Balta, I. (1997). Povijest u kreativnom radu mladih povjesničara, Osječki zbornik, XXII. – XXIII., Muzej Slavonije, Osijek, 435–441.

Balta, I. (2002). Kreativnost u tradicionalnom egzemplarnom i problemskom pristu-pu nastavi povijesti XIX. i XX. stoljeća, Zbornik radova „Kvalitetna edukacija i stvaralaštvo” (str. 69–83). Pula: Sveučilište u Rijeci i Hrvatsko-pedagoški književni zbor Zagreb, knjiga 1.

Balta, I. (2006). Julijanska akcija u Slavoniji s osvrtom i na ostale hrvatske krajeve te na Bosnu i Hercegovinu početkom 20. stoljeća. Zagreb: DMZUH

Barta, I. (1958). Reformski radovi zemaljske komisije godine 1828/30. (Predigra ugarskoga građanskog pokreta), Budimpešta, str. 98–132.

Bernics, F. (1994). Julián akció, Pécs, 7–8.

Boban, Lj. (1993). Croatian Borders 1918–1993., Zagreb: Školska knjiga i HAZU.

Burnston, W. A. (1964). Principles of History Teaching, London.

Charles Jelavich, (1990). South Slav Nationalismus-Textbooks and Yugoslav Union before 1914.

Cuvaj, A. (2010). Građa za povijest školstva kraljevina Hrvatske i Slavonije od naj-starijih vremena do danas, I. dio, Zagreb.

Galántai, J. (1985). A Habsburg Monarchia alkonya (Sumrak Habsburške Monarhi-je), Kossuth K., Budapest, 77.

Glöckel, H. (1979). Geschichtsunterricht, Bad Heillbrünn/Obb.

Grmek, M., Gjidara, M. i Šimac, N. (1993). Etničko čišćenje, Zagreb: Globus.

Grupa autora, Jugoistočna Europa 1918–1995., međunarodni simpozij, Zadar, 1995.

Gyula Szekfü, (1926). Iratok a magyar államnyelv kérdésének történetéhoz 1790–1848., Budapest.


39

Gyula Miskólczy, (1927). A horvát kérdés történet es irományai a rendi állam korában, I. kötet, Budapest.

Hajnal, I. (1957). A Batthyány-kormány külpolitikája (Vanjska politika Batthyányeve vlade), I., Budapest, 83.

Jereb, J. (1995). Pola stoljeća hrvatske politike, 1895–1945., Zagreb. (prvo izdanje na španjolskom jeziku u Buenos Airesu, 1960.)

Katus, L. (1989). Magyarok a Kárpát Medencében, Budapest.

Krleža, M. (1971). Deset krvavih godina i drugi politički eseji, Zagreb: Zora

Krizman, B. (1964). Građa o stvaranju jugoslavenske države, Beograd: Institut društvenih nauka, Odeljenje za istorijske nauke, Serija 3. Građa.

Lovrenčić, R. (1972). Geneza politike „novog kursa”, Zagreb: Sveučilište u Zagrebu – Institut za hrvatsku povijest.

Magyar Országos Leveltár (1825). Budapest, 1., 50., Diarium, I., svežanj br. 63., Totalbericht, 22. XII.

Magyar statisztikai Szemle 1932., I. kot., 11.

Ohio State University Press, (prevedeno na hrvatski, Zagreb, 1992.)

Pavličević, D. (2000). Povijest Hrvatske, Zagreb. Naklada Pavičić

Radić, A. (1900). Dom, br. 13., Zagreb.

Ress, I. (2005). Adamićevo doba 1780–1830., Rijeka: Muzej grada Rijeke.

Stipetić, V. (2001). Povijest hrvatske ekonomske misli (1298–1847.), Zagreb: Golden Marketing.

Stanton,F. T. (1960). How to instruct successfully, New York.

Zoltán Szász (1983). Horvátország es a horvátok dolgozatból vettuk, Magyarország története 1890–1919., II. kötet, Akadémiai Kiadó, Budapest.

Wagenschein, M. (1965). Ursprüngliches Verstehen und exahtes Denken, Stutgart.

Ivan I. Balta University of J. J. Strossmayer in Osijek

CHANGES IN THE SCHOOL SYSTEM FOR THE MINORITY COMMUNITY IN CROATIA IN THE 19TH AND 20TH CENTURY

Summary

By changing the political system has changed and the school system in accordance with new ideologies, of course, through all socio-economic systems of the 19th century to the present. Certainly it is in this regard important education students through a variety of minority ethnic languages, so language issues, or eg.


40

The interpretation of language, historical and social events, especially in the national history, language and culture of national minorities and ethnic communities in the educational process.

Former school systems in the 19th and 20th centuries, ie, Austria, Hungary, Austro-Hungarian, Italian, Yugoslav and Croatian school systems, have been changing and constantly evolving, improved to additional curricula and further training of teaching staff, in charge to care about the education of ethnic communities and minorities in Croatia.

For the development of schools in Croatia, were important school laws of 1874 and 1888 and its amendments in the coming decades and the laws of the 20th century, on the basis of which they are established, organized and operated Croatian school, or Hungarian, German, Italian, Serbian and other schools.

In the 19th and 20th centuries, to a greater or lesser degree, the antagonism between the systems of education and creative expression of students. The role of teaching was reduced to that in the schools of the same antagonism prevails, because the biggest drawback of traditional education put emphasis on learning by external templates which ignored the students' expression and opinion as a precondition for creative behavior.

The school is in the last two centuries was in the service of society, ie, politics, people who wanted to „formed if necessary“, and that they should ensure social continuity and stability. Thus the school mostly been an element of social conservatism more, and to a lesser extent a factor of progress, while today's general tendency of school, education and encouraging the creativity of individuals, initiative, imagination, critical thinking, critical attitude towards traditional values as the foundations of security and stability. Designed human life, especially in modern trends of life, creative personality should be the starting point and goal of teaching.

Therefore, continue exploring opportunities and apply creativity and learning different teaching systems, using more modern teaching forms and methods of work, changing the relationship between students and teachers and the use of various sources.

Keywords: minority ethnic school, school system, teaching creativity.

41


UDK 159.944-922.4Prethodno prioćenje • 41–52


Andrea N. Vlašić

Sveučilište Hercegovina, Fakultet društvenih znanosti dr. Milenka Brkića, Bijakovići

Dijana Z. Ivanišević Univerzitet „Džemal Bijedić”, Mostar, Nastavnički fakultet

STRES KAO PREDIKTOR MENTALNOG ZDRAVLJA

Sažetak. Svrha ovog rada je proučiti mogućnost predikcije samoprocje-ne mentalnog zdravlja na osnovu različitih stresnih životnih događaja, te istraživanjem pronaći najbolji model prediktorskih varijabli koji će objasniti najveći udio varijance u samoprocjeni pojedinih aspekata mentalnog zdravlja. Ukupno 510 ispitanika (19,6% muškog spola) pristupilo je samoprocjeni stre-snih životnih događaja i mentalnog zdravlja. Rezultati su pokazali da modeli od 6 do 7 stresnih životnih događaja objašnjavaju značajan udio varijance psihosomatskih reakcija, anksioznosti i anksioznih reakcija, depresivnosti i depresivnih reakcija, te straha. Utvrđeni modeli objašnjavaju od 10,9 do čak 22% ukupne varijance 4 ispitivana faktora Skale samoprocjene mentalnog zdravlja, dok stresni životni događaji objašnjavaju najveći udio ukupne vari-jance depresivnosti i depresivnih reakcija. Stoga je donesen zaključak o zna-čajnom utjecaju različitih stresnih životnih događaja na samoprocjenu men-talnog zdravlja, te o godišnjem odmoru kao zaštitnom faktoru za sva četiri ispitivana aspekta mentalnog zdravlja.

Ključne riječi: stresni životni događaji, psihosomatske reakcije, depre-sija, anksioznost, strah.

TEORIJSKI PRISTUP PROBLEMU

U središtu velikog broja istraživanja, tijekom posljednjih nekoliko dese-tljeća nalazi se stres, stresni životni događaji i njihov utjecaj na zdravlje. Obzi-rom na učestalost stresnih događaja u svim sferama života, uključujući posao,

Vlašić, A.; Ivanišević, D.: Stres kao prediktor mentalnog zdravlja PUTOKAZI • God. VI • Br. 1 • 2018 • 41–52

42

školu, obitelj i međuljudske odnose, te štetni utjecaj stresa kako na fizičko, tako i na mentalno zdravlje, povećan interes za ovo područje nije iznenađujući.

Stres nije jednostavno definirati jer pripada višedimenzionalnom i multi-značajnom fenomenu, te je uzaludno tragati za nekom sveobuhvatnom i jedin-stvenom definicijom. Ipak, termin stres se u literaturi obično definira na tri nači-na. Prvo, kao objektivni podražaj koji izaziva stresni odgovor, drugo – kao odgovor organizma na neki podražaj i treće – u terminima odnosa osobe i okoli-ne (Hobfoll i sur., 1998., Aldwin, 1994., prema Hudek-Knežević i Kardum, 2006). Danas se najčešće govori o tri vrste stresa: sistemskom ili fiziološkom, psihološkom i socijalnom stresu. Osnovne komponente stresa su pojava stresnog događaja i subjektivna procjena tog događaja.

O stresu se može govoriti samo onda kada osoba procenjuje da situacija zahtijeva ulaganje povećanih, vanrednih napora u cilju adaptacije. Ipak, u stre-sne situacije ne spadaju veoma dugotrajni nepovoljni životni uvjeti, koji mogu imati različite efekte na psihofiziološko funkcioniranje i razvoj pojedinca. Stoga istraživači na području stresa često proučavaju različite događaje koji se mogu okarakterizirati kao stresni. Predmet najranijih studija su ratni događaji i prirod-ne katastrofe, a kasnije se započelo i sa proučavanjem događaja koji uključuju manji intenzitet prijetnje za izloženu osobu (Zotović, 2002).

Životni događaji uključuju važne i velike promjene u životu, poput gubit-ka posla, rastave braka, rođenja djeteta, gubitka bliske osobe. Psihijatari Holmes i Rahe (1967) su tvrdili da je svaki događaj koji izaziva promjenu i diskontinui-tet u životu ljudi stresan jer dovodi do potrebe za prilagodbom. Prema tome, čak i promjene koje doživljavamo vrlo pozitivnima kao npr. sklapanje braka ili rođe-nje željenog djeteta mogu izazvati stresne odgovore poput učestalih glavobolja, visokog krvnog tlaka ili nekih bolesti. Pokušavajući izmjeriti intenzitet doživlje-noga stresa izazvan velikim životnim promjenama, oni su konstruirali standardi-ziranu listu stresnih događaja nazvanu Ljestvica procjene socijalne prilagodbe (Social Readjustment Rating Scale, SRRS) (prema Hudek-Knežević i Kardum, 2006). Upitnik je sadržavao događaje koji bi se mogli okarakterizirati nepoželj-nima, ali i poželjnima. Ispitanici su trebali procijeniti koliko prilagodbe zahtije-va pojedini događaj, u smislu količine i trajanje prilagodbe. Kao što su autori pretpostavili, individualna procjena pojedinih događaja je značajno varirala jer svaki događaj ima različito značenje i važnost za različite osobe. Holmes i Rahe (1967) su na temelju dobivenih procjena dobili rang listu životnih događaja s procijenjenim prosječnim jedinicama promjene. Životni događaj koji se probio na sam vrh prema jedinicama promjene koje zahtijeva je smrt partnera, dok ga je slijedio razvod braka itd. Na dnu liste životnih događaja našli su se blago kršenje zakona, Božić i godišnji odmor. Zanimljivo je da su uočene izrazito visoke kore-lacije kada su se promatrale različite grupe (npr. muškarci i žene, različite dobne


43

skupine, itd). Miller i Rahe (1997) zaključuju da ovako visok stupanj konsenzu-sa također sugerira univerzalno međugrupno i individualno slaganje o značaju životnih događaja koje nadilazi razlike u dobi, spolu, bračnom statusu, obrazo-vanju, socijalnom statusu, religiji i rasi.

Različita istraživanja potvrđuju da svakodnevni problemi i stresni doga-đaji prediciraju mjere negativnih tjelesnih i mentalnih pokazatelja zdravlja (Kohn i MacDonald, 1992). Što je veći broj svakodnevnih problema, to je i veći broj doživljenih psihičkih simptoma (Zika i Chamberlain, 1987). Stoga rezultati istraživanja učinaka svakodnevnih problema manjeg intenziteta na zdravlje pokazuju da su oni snažniji od učinaka velikih životnih promjena, što se objaš-njava kumulativnim efektom svakodnevnih problema (DeLongis i sur., 1982; Holahan i Holahan, 1987; Holahan i sur., 1984; Ivancevich, 1986; Lazarus i Folkman, 2004; Weinberger i sur., 1987., prema Hudek-Knežević i Kardum, 2006).

Sa stanovišta koje zastupa Lazarus, ono što je stresno za jednu osobu u određenom trenutku njenog života ne mora biti stresno za drugu osobu ili za istu tu osobu u nekom drugom trenutku. Lazarus (1990) naglašava važnost subjek-tivne procjene. Razlikujemo primarnu i sekundarnu kognitivnu procjenu, koje se često javljaju istovremeno i ovise jedna o drugoj (Jerusalem i Schwarzer, 1992; prema Hudek-Knežević i Kardum, 2006). Primarna procjena se odnosi na per-cepciju zahtjevnosti i važnosti događaja, te procjenu njihove pozitivnosti, odno-sno negativnosti (Lazarus i Folkman, 2004), dok je sekundarna procjena faza izbora resursa koji trebaju omogućiti kontrolu emocionalnih i fizioloških para-metara napetosti, kao i razrješavanje instrumentalnih aspekata problema izazva-nih djelovanjem stresora (Božin, 2001).

Najveća važnost kognitivne procjene i upotrebe mehanizama suočavanja usmjerenih na problem, emocije ili pak izbjegavanje ogleda se u njihovom utje-caju na posljedice djelovanja doživljenih stresnih događaja, te Lazarus i njegovi suradnici razlikuju kratkoročne i dugoročne posljedice stresa. Kratkoročne posljedice se odnose na stresne događaje koji su završeni, a ne na trajne situaci-je. S druge strane, dugoročne posljedice odnose se na kvalitet nečijeg sveukup-nog funkcioniranja u društvu, te na fizičko i mentalno zdravlje, a u empirijski najčešće provjeravane dugoročne posljedice stresa spadaju anksioznost, depresivnost, socijalno funkcioniranje i posttraumatski stresni poremećaj (Lac-ković-Grgin, 2000). Stoga je za istraživače učinaka stresa na ljudsko zdravlje vrlo važno izmjeriti količinu stresa koju pojedinac doživljava, te izmjereni stres na različite načine povezati sa zdravljem, odnosno bolešću.

Mentalno zdravlje je poseban i vrlo značajan aspekt zdravlja i prema defi-niciji SZO opisuje se kao stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, može se nositi s normalnim životnim stresom, može raditi produk-


44

tivno i plodno, te je sposoban doprinositi zajednici. Mentalno zdravlje je dio općeg zdravlja, a ne samo odsustvo bolesti, a pojam koji se često navodi kao suprotnost mentalnom zdravlju je mentalni poremećaj ili bolest, koja se odnosi na zdravstveni problem koji značajno interferira sa sposobnošću osobe da misli, osjeća i postiže zadovoljavajuće međuljudske odnose i potpuno funkcioniranje (SZO, 1992).

Između pojave i doživljavanja stresnih životnih događaja i poremećaja mentalnog zdravlja pojedinca postoji određena povezanost, a u okviru ICD 10 Klasifikacije mentalnih poremećaja i poremećaja ponašanja istaknute su dvije kategorije koje se odnose na posljedice djelovanja stresa. Prvu kategoriju čine reakcije na težak stres i poremećaji prilagodbe, dok se u drugoj nalaze psihotični poremećaji i trajne promjene ličnosti (SZO, 1992). Prema ICD 10, izuzetan fizički i/ili mentalni stres prethodi akutnoj stresnoj reakciji, a životni događaji i značajne životne promjene i stres povezan s njima prethode poremećajima prila-godbe (Zotović, 2002).

Akutna reakcija na stres podrazumijeva različite simptome, od početnog stanja zbunjenosti, praćenog izvjesnim stepenom suženja svijesti i dezorijentaci-jom, preko agitacije i pretjerane aktivnosti, do anksioznosti, depresije i povlače-nja, dok manifestacije poremećaja prilagodbe variraju i uključuju depresivno raspoloženje, anksioznost, zabrinutost, obeshrabrenost, bespomoćnost i pad efi-kasnosti u svakodnevnim aktivnostima. Psihotični poremećaji i trajne promjene ličnosti predstavljaju kategoriju koja obuhvaća akutne i tranzitorne psihotične poremećaje udružene s akutnim stresom, te trajne promjene ličnosti koje se ne mogu pripisati grubom moždanom oštećenju ili oboljenju (SZO, 1992). Kata-strofičnim doživljajima, odgovornim za nastanak ovog poremećaja, smatraju se iskustva u koncentracijskim logorima, prolongirano zatočeništvo s prijetećim ubojstvom, prolongirano izlaganje situacijama opasnim po život i slično (Zoto-vić, 2002).

Zbog svega navedenog utjecaj psihološkog stresa na mentalno zdravlje, odnosno poremećaje mentalnog zdravlja, dobiva veliku pažnju znanstvenih kru-gova posljednjih desetljeća. Ipak, rezultati provedenih istraživanja nisu jedno-značni. Najnovija istraživanja pokazuju postojanje povezanosti različitih štetnih (eng. adverse) životnih događaja s razvojem anksioznih poremećaja, no najveću povezanost s anksioznošću imali su štetni događaji poput ozljede, bolesti ili smrti člana obitelji ili bliskog prijatelja (Miloyan i sur., 2018). Utjecaj stresnih životnih događaja na mentalno zdravlje žena tijekom trudnoće i u periodu nakon poroda proučavali su i Alvarenga i Frizzo (2017). Regresijska analiza otkrila je da su psi-hički poremećaji tijekom trudnoće jedini značajan prediktor postpartalne depresi-je. Također se pokazalo da kada se kontroliraju efekti postpartalne depresije na percepciju stresnih životnih događaja, utjecaj stresnih životnih događaja na vari-


45

jancu uobičajenih psihičkih poremećaja tijekom trudnoće nestaje, te prihodi osta-ju kao jedini značajan prediktor. Rezultati ove studije ukazuju na stabilnost simp-toma psihičkih poremećaja između perioda trudnoće i nakon poroda. Da su stre-sni životni događaji u značajnom uzročnom odnosu s početkom epizode velike depresije pokazali su Kendler i sur. (1999). Ipak, autori smatraju da je jedna treći-na te veze nekauzalna jer pojedinci koji su predisponirani za veliku depresiju odabiru za sebe okolinu visokog rizika. Istraživanje provedeno na nekademskom osoblju sveučilišta u Nigeriji (Agoha i Llobi, 2010) analiziralo je utjecaj stresnih životnih događaja na sklonost somatiziranju, te su rezultati multiple regresijske analize pokazali da stresni životni događaji objašnjavaju čak 22% varijance rezul-tata na skali somatizacije. Utjecaj spola i interakcijski efekt stresnih životnih događaja u ovoj studiji pokazao se kao zanemariv.

METODOLOŠKI OKVIR ISTRAŽIVANJA

Problem istraživanja ovog rada usmjeren je na ispitivanje odnosa između stresnih životnih događaja i određenih aspekata mentalnog zdravlja.

Osnovni cilj ovog istraživanja je iznaći najbolji model prediktorskih vari-jabli koji će objasniti najveći udio varijance u samoprocjeni pojedinih aspekata mentalnog zdravlja.

Iz navedenog problema i cilja definiran je sljedeći zadatak istraživanja: ispitati mogu li se, na osnovu određenog seta prediktorskih varijabli, predvidjeti određeni aspekti mentalnog zdravlja, a polazna hipoteza istraživanja glasi: pret-postavljamo da se na osnovu stresnih životnih događaja koji su se dogodili u posljednjih godinu dana mogu predvidjeti određeni aspekti mentalnog zdravlja.

Podaci su prikupljeni u siječnju 2018. godine dobrovoljnim, anonimnim ispunjavanjem online upitnika. Ispitanici su u uvodu upoznati s temom i svrhom istraživanja i načinom popunjavanja instrumenta, te su nakon informiranog pri-stanka pristupili samostalnom online popunjavanju materijala. Ispitanicima se zajamčila anonimnost time što su sudjelovali u online istraživanju, bez potrebe upisivanja ikakvih osobnih podataka kojima bi se mogao razotkriti identitet.

U istraživanju je sudjelovalo 510 ispitanika, od čega 100 muškog spola (19,6%) i 410 ženskog (80,4%) u dobi od 15 do 79 godina. Prosječna dob uzor-ka je 30,9 godina (σ = 10,3; N = 510). Prosječna dob muških ispitanika je 30,28 (σ = 11,63, N = 99), a ženskih 30,05 (σ = 9,96, N = 408). Gledajući zasebno po spolu, ispitanici značajno prema dobi odstupaju od normalne distribucije, što je testirano Shapiro Wilkovim testom. Neparametrijskim testom utvrdili smo da se muški i ženski ispitanici ne razlikuju statistički prema dobi (U = 18569, p >


46

0,05). Sa završenom osnovnom i srednjom školom je njih 236 ili 46,3%, a sa višom i visokom 274 ili 53,7%. Njih 129 ili 25,3% nije u braku ili vezi, dok većina njih 381, tj. 74,7% jest.

Mjerni instrumenti. U sklopu većeg pilot istraživanja stresa i zdravlja, čiji dio je i ova studija, razvijena su dva nova instrumenta, a to su Skala stresnih životnih događaja i Skala samoprocjene mentalnog zdravlja. Instrumenti su zadovoljavajućih metrijskih karakteristika.

Skala stresnih životnih događaja sadrži 31 životni događaj. Na svaki događaj ispitanici su odgovarali na Likertovoj skali od 4 stupnja koliko ih je pojedini događaj pogodio, ali s naglaskom da odgovore daju samo za one život-ne događaje koji su im se osobno dogodili u proteklih godinu dana. Obzirom na specifičnost ispitivanja stresnosti životnih događaja, pouzdanost skale od 0,692 smatra se prihvatljivom. Valja napomenuti kako većina autora (prema Lazarus, 1990) smatra da faktorizacija skala životnih događaja nije uputna zbog raznoli-kosti samih događaja.

Skala samoprocjene mentalnog zdravlja sadrži 18 tvrdnji, a ispitanici na Likertovoj skali od 4 stupnja su odgovarali koliko često su se osjećali naodređe-ni način u posljednjih nekoliko tjedana. Faktorskom analizom izlučuju se 4 fak-tora, koji objašnjavaju 56,04% ukupne varijance. Nakon ortogonalne varimax rotacije s Keiser normalizacijom dobivaju se 4 interpretabilna faktora zadovolja-vajućih pouzdanosti, koja možemo označiti kao: psihosomatske reakcije (α = 0,76), anksioznost i anksiozne reakcije (α = 0,79), depresivnost i depresivne reakcije (α = 0,784), te strah (α = 0,6).

Pored ove dvije skale, ispitanici su odgovorili na pitanja o dobi, spolu, bračnom statusu, tj. statusu veze i obrazovnom statusu.

Za statističku analizu prikupljenih podataka rabljen je programski sustav SPSS for Windows (inačica 20.0, SPSS Inc, Chicago, Illinois, SAD). Statistička značajnost testirana je uz vjerojatnost pogreške od 5%, tj. na razini značajnosti p < 0,05.

REZULTATI I DISKUSIJA

Stupnjevita regresijska analiza je provedena u cilju iznalaženja najboljeg modela u predikciji 4 faktora Skale samoprocjene mentalnog zdravlja na temelju stresnih životnih događaja.

Analizom odnosa stresnih životnih događaja i prvog faktora mentalnog zdravlja dobijen je koeficijent multiple regresije R = 0,469. Rezultati su pokazali da prvi faktor – psihosomatske reakcije statistički značajno predviđaju faktori


47

Velike nesuglasice s partnerom, Teška bolest ili ozljeda člana obitelji, Vjenča-nje, Smrt partnera / bračnog druga, Vlastita bolest, ozljeda ili prometna nesre-ća, Godišnji odmor (F(6,503) = 12,08, p < 0,05, R2 = 0,126). Kako vidimo iz Tablice 1, od stresnih životnih događaja se visinom svoje veze s prvim faktorom posebno izdvaja „Velike nesuglasice s partnerom”. Ovih 6 prediktora objašnja-vaju 12,6% varijance psihosomatskih reakcija. Važno je naglasiti da prediktor Godišnji odmor ima negativnu korelaciju sa zavisnom varijablom, za razliku od ostalih prediktora, te predstavlja zaštitni faktor.

Tablica 1. Regresijski koeficijenti u predikciji Psihosomatskih reakcija

Beta T p

Velike nesuglasice s partnerom 0,174 4,096 0,000 Teška bolest ili ozljeda člana obitelji 0,159 3,729 0,000 Vjenčanje 0,123 2,940 0,003 Smrt partnera / bračnog druga 0,113 2,714 0,007 Vlastita bolest, ozljeda ili prometna nesreća 0,118 2,720 0,007 Godišnji odmor –0,095 –2,271 0,024

Stupnjevitom regresijskom analizom također smo utvrdili da drugi faktor Skale samoprocjene mentalnog zdravlja – Anksioznost i anksiozne reakcije naj-bolje predviđa model od 7 faktora: Velika promjena u financijama, Velike nesu-glasice s partnerom, Vlastita bolest, ozljeda ili prometna nesreća, Godišnji odmor, Teška bolest ili ozljeda partnera, Gubitak posla, Teška bolest ili ozljeda člana obitelji. Dobiven je koeficijent multiple regresije R = 0,409. Ovih 7 pre-diktora objašnjava 16,7% ukupne varijance anksioznosti i anksioznih reakcija (F(7,502) = 14,4, p < 0,05, R 2= 0,167). Kako vidimo iz Tablice 2, od stresnih životnih događaja se ponovno visinom svoje veze sa drugim faktorom posebno izdvaja „Velike nesuglasice s partnerom”. I u ovom modelu prediktor Godišnji odmor ima negativnu korelaciju sa zavisnom varijablom, za razliku od ostalih prediktora, te predstavlja zaštitni faktor.

Tablica 2. Regresijski koeficijenti u predikciji Anksioznosti i anksioznih reakcija

Beta t p

Velika promjena u financijama 0,118 2,482 0,013 Velike nesuglasice s partnerom 0,175 4,043 0,000 Vlastita bolest, ozljeda ili prometna nesreća 0,153 3,546 0,000 Godišnji odmor –0,099 –2,432 0,015 Teška bolest ili ozljeda partnera 0,082 1,961 0,050 Gubitak posla 0,092 2,078 0,038 Teška bolest ili ozljeda člana obitelji 0,085 2,032 0,043


48

Metodom stupnjevite regresijske analize utvrdili smo da model od 7 pre-diktora objašnjava čak 22% ukupne varijance depresivnosti i depresivnih reakci-ja (koeficijent multiple regresije R = 0,469), a radi se o faktorima Gubitak posla, Velike nesuglasice s partnerom, Rastava braka ili odvajanje od partnera, Teška bolest ili ozljeda partnera, Izloženost nasilju, Godišnji odmor, Smrt djeteta (F(7,502) = 20,24, p < 0,05, R2 = 0,22). Kako vidimo iz Tablice 3, od stresnih životnih događaja se visinom svoje veze sa trećim faktorom posebno izdvaja Gubitak posla. Ponovno imamo situaciju da prediktor Godišnji odmor ima nega-tivnu korelaciju sa zavisnom varijablom, za razliku od ostalih prediktora, te predstavlja zaštitni faktor.

Tablica 3. Regresijski koeficijenti u predikciji Depresivnosti i depresivnih reakcija

Beta t p

Gubitak posla 0,250 6,259 0,000 Velike nesuglasice s partnerom 0,155 3,433 0,001 Rastava braka ili odvajanje od partnera 0,112 2,497 0,013 Teška bolest ili ozljeda partnera 0,124 3,087 0,002 Izloženost nasilju 0,116 2,780 0,006 Godišnji odmor –0,129 –3,214 0,001 Smrt djeteta 0,117 2,914 0,004

Na temelju rezultata stupnjevite analize utvrdili smo da model od 6 pre-diktora – Vlastita bolest, ozljeda ili prometna nesreća, Godišnji odmor, Smrt partnera / bračnog druga, Polazak djeteta u predškolsku ustanovu, Teška bolest ili ozljeda člana obitelji, Početak ili završetak formalnog obrazovanja) objašnja-va 10,9% ukupne varijance straha (F(6,503) = 10,3, p<0,05, R2= 0,109). Utvrđe-ni koeficijent multiple regresije je R = 0,331. Od stresnih životnih događaja se visinom svoje veze sa četvrtim faktorom posebno izdvaja Godišnji odmor, ali u ovom slučaju prediktor Godišnji odmor ima negativnu korelaciju sa zavisnom varijablom, za razliku od ostalih prediktora te predstavlja zaštitni faktor.

Tablica 4. Regresijski koeficijenti u predikciji Straha.

Beta t p

Vlastita bolest, ozljeda ili prometna nesreća 0,146 3,397 0,001 Godišnji odmor –0,161 –3,805 0,000 Smrt partnera / bračnog druga 0,132 3,133 0,002 Polazak djeteta u predškolsku ustanovu 0,135 3,185 0,002 Teška bolest ili ozljeda člana obitelji 0,119 2,752 0,006 Početak ili završetak formalnog obrazovanja 0,099 2,327 0,020


49

DISKUSIJA

Rezultati dobiveni ovom studijom ukazuju na važnost stresnih životnih događaja u samoprocjeni određenih aspekata mentalnog zdravlja i u skladu su s drugim istraživanjima (npr. Agoha i Llobi, 2010) koji su pokušali na temelju stresnih životnih događaja objasniti dio ukupne varijance somatizacije, kao što je slučaj i u našem istraživanju, iako rezultati istraživanja Agohe i Llobija poka-zuju da stresni životni događaji objašnjavaju čak 22% ukupne varijance, dok je kod nas taj udio puno manji i iznosi 12,6%.

U istraživanju Miloyan i sur. (2018) najveći udio u objašnjenju varijance anksioznosti imali su štetni događaji poput ozljede, bolesti ili smrti člana obitelji ili bliskog prijatelja, dok u našem istraživanju najveći udio u objašnjenju vari-jance ima prediktor Velike nesuglasice s partnerom, te Vlastita bolest, ozljeda ili prometna nesreća, a Teška bolest ili ozljeda člana obitelji se pokazao kao znača-jan prediktor Anksioznosti i anksioznih reakcija, no ne u tolikoj mjeri kao što je slučaj u navedenom komparabilnom istraživanju.

Za razliku od rezultata našeg istraživanja, gdje je nekoliko stresnih život-nih događaja objasnilo čak 22% ukupne varijance depresivnosti i depresivnih reakcija, utjecaj stresnih životnih događaja na depresivnost se nije pokazao stati-stički značajan kod žena nakon poroda (Alvarenga i Frizzo, 2017), ali u spome-nutoj studiji se radilo o postpartalnoj depresiji, što govori da se radi o specifič-nom uzorku i specifičnom životnom periodu. No, istraživanje Kendlera i sur. (1999) u skladu je s rezultatima naše studije – autori su dokazali značajnu uzroč-nu vezu stresnih životnih događaja i početka velike depresije.

Zanimljivo je primijetiti da su se Velike nesuglasice s partnerom pokazale kao vrlo značajan prediktor u razvoju Psihosomatskih reakcija, Anksioznosti i anksioznih reakcija, te Depresivnosti i depresivnih reakcija. Očigledno se radi o vrlo značajnom i vrlo stresnom životnom događaju, a jasno je i da se ne radi o stresoru koji kratko traje ili je jednokratan. Pretpostavka je da su velike nesugla-sice dugotrajnijeg karaktera, tj. traju kroz dulji vremenski period. Naravno, part-ner je jedna od najvažnijih osoba u životu svakog čovjeka, posebno jer partner igra nekoliko uloga u našim životima, pa ne čudi da su se Velike nesuglasice s partnerom pokazale kao značajan prediktor samoprocijenjenog mentalnog zdra-vlja. Slična je situacija i sa prediktorima Teška bolest ili ozljeda partnera, kao i Teška bolest ili ozljeda člana obitelji odnosno Smrt partnera. Kod takvih stresnih životnih događaja dolazi do potrebe za izuzetno velikom prilagodbom nastalim promjenama, kao i preuzimanjem uloga koje su igrali partner ili drugi član obi-telji. Često se radi i o tugovanju koje je maskirano u anksioznost ili psihosomat-ske bolesti, a nekad se iskazuje i kroz depresiju i depresivne reakcije. Također je zanimljivo primijetiti da je Gubitak posla prediktor Anksioznosti i anksioznih


50

reakcija, te Depresivnosti i depresivnih reakcija, ali ne i Psihosomatskih reakcija ili Straha. Također, Velika promjena u financijama značajan je prediktor samo Anksioznosti i anksioznih reakcija. Nadalje, Smrt djeteta prediktor isključivo Depresivnosti i depresivnih reakcija, za razliku od Smrti partnera, koja je znača-jan prediktor Psihosomatskih reakcija. Posljednje navedeno je vrlo zanimljivo jer su Holmes i Rahe (1967) utvrdili da su upravo ova dva životna događaja ispi-tanici ocijenili kao najstresnije od svih, kao događaje koji zahtijevaju najveću prilagodbu. No, kako vidimo iz rezultata našeg istraživanja, ta dva životna doga-đaja statistički su značajni prediktori različitih reakcija. To možemo objasniti na više načina, ali možda je najprihvatljivije to da nakon smrti partnera preživjeli partner tuguje, ali tugu iskazuje kroz psihosomatske tegobe, koje su na neki način „prihvatljivije” jer djeluju kao somatske tegobe, na čije javljanje „nisu mogli utjecati”, dok sami od sebe očekuju, kao što to očekuju i drugi, da nastave živjeti i potiskuju tugu radi djece, bolesnih članova obitelji, svih onih članova „kojima je teže” itd. S druge strane, od roditelja se očekuje da tuguju za djecom, štoviše očekuje se da dugo tuguju i da se to vidi, te možda upravo zbog toga što ne potiskuju osjećaje, ne javljaju se psihosomatske reakcije, anksiozne reakcije, ali se javlja depresija i depresivne reakcije. Ovaj nalaz je potrebno dalje ispitiva-ti na različitim uzorcima i s različitim nacrtima istraživanja i instrumentima.

Istraživanja o utjecaju stresnih životnih događaja na strah, točnije na bez-razložan strah i strah od bolesti nisu dostupna, te je stoga ovo istraživanje poseb-no zanimljivo iz tog razloga što daje naznake da su određeni stresni životni događaji prediktori straha. Kao što smo vidjeli iz Tablice 4, najznačajniji predik-tor, koji zapravo djeluje kao zaštitni faktor kod javljanja straha je Godišnji odmor. Rizični faktori u razvoju straha su redom: Vlastita bolest, ozljeda ili pro-metna nesreća, Polazak djeteta u predškolsku ustanovu, Smrt partnera / bračnog druga, Teška bolest ili ozljeda člana obitelji i Početak ili završetak formalnog obrazovanja. Ako promotrimo ove konkretne rizične faktore koji su se pokazali kao značajni prediktori u razvoju straha od bolesti i bezrazložnog straha, jasno je da su oni uistinu realno i direktno povezani s takvim strahovima. Dakle, ovo je jedno vrlo zanimljivo polazište za buduća istraživanja jer otvara brojna istraži-vačka pitanja i mogućnost daljnje rasprave.

ZAKLJUČAK

Statistički značajan udio ukupne varijance Psihosomatskih reakcija, Ank-sioznosti i anksioznih reakcija, Depresivnosti i depresivnih reakcija, te Straha može se predvidjeti na temelju modela od 6 do 7 stresnih životnih događaja. Godišnji odmor je varijabla koja se pokazala kao značajan prediktor u sva četiri


51

modela i to kao zaštitni faktor. Utvrđeni modeli objašnjavaju od 10,9 do čak 22% ukupne varijance 4 ispitivana faktora Skale samoprocjene mentalnog zdra-vlja. Stresni životni događaji, točnije model od 7 stresnih životnih događaja, naj-bolje predviđaju Depresivnost i depresivne reakcije.

Iz gore navedenog lako je zaključiti da je povezanost između stresnih životnih događaja i određenih aspekata mentalnog zdravlja evidentna, te prisu-stvo određenih „težih i zahtjevnijih” životnih događaja dovodi do narušavanje mentalnog zdravlja, a zatim i do potrebe za liječenjem, smanjenja produktivnosti te psihološkog i egzistencijalnog opterećenja pojedinca. Međutim, narušavanje mentalnog zdravlja dovodi i do značajnog ekonomskog i socijalnog opterećenja društva pa je i više nego očigledno postojanje velike potrebe za ulaganjem u mentalno zdravlje, kroz raznovrsne programe osnaživanja ličnosti, učenja ade-kvatnog suočavanja sa stresom ili minimiziranja njegovih posljedica putem pri-mjene metoda relaksacije, s ciljem unapređenja zdravlja, kvalitete života i dobrobiti, kako pojedinca, tako i cjelokupnog društva.

Literatura

Agoha, B. C., Llobi, U. (2010). Stressful Life Events and Somatic Complaints in a Nigerian Adult Sample. Nigerian Journal of Psychological Research, 6(1), 10–17.

Alvarenga, P., Frizzo, G. B. (2017). Stressful Life Events and Women's Mental Health During Pregnancy and Postpartum Period. Paidéia (Ribeirão Preto), 27(66), 51–59.

Božin, A. (2001). Ličnost i stres. Beograd: Učiteljski fakultet.

Holmes, T. H., Rahe, R. H. (1967). The social readjustment rating scale. Journal of psychosomatic research, 11(2), 213–218.

Hudek-Knežević, J., Kardum, I. (2006). Stres i tjelesno zdravlje. Jasterbarsko: Naklada Slap.

Kendler, K. S., Karkowski, L. M., Prescott, C. A. (1999). Causal relationship betwe-en stressful life events and the onset of major depression The American Jour-nal of Psychiatry, 156(6), 837–841.

Kohn, P. M., MacDonald, J. E. (1992). The survey of recent life experiences: a decontaminated Hassles Scale for adults. Journal of Behavioral Medicine, 15(2), 221–236.

Lacković Grgin, K. (2000). Stres u djece i adolescenata: Izvori, posrednici i učinci. Jasterbarsko: Naklada Slap.


52

Lazarus, R. S. (1990). Theory-based stress measurement. Psychological Inquiry, 1, 3–13.

Lazarus, R. S., Folkman, S. (2004). Stres, procjena i suočavanje. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Miller, M. A., Rahe, R. H. (1997). Life changes scaling for the 1990s. Journal of Psychosomatic Research, 43(3), 279–92.

Miloyan, B., Bienvenu, J. O., Brilot, B., Eaton, W. W. (2018). Adverse life events and the onset of anxiety disorders. Psychiatry Research, 259, 488–492.

Svjetska zdravstvena organizacija (1992). ICD – 10 Klasifikacija mentalnih poreme-ćaja i poremećaja ponašanja. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sred-stva.

Zika, S., Chamberlain, K. (1987). Relation of Hassles and Personality to Subjective Well-Being. Journal of Personality and Social Psychology, 53(1), 155 162.

Zotović, M. (2002). Stres i posledice stresa: prikaz transakcionističkog teorijskog modela. Psihologija, 35(1–2), 3–23.

Andrea N. Vlašić Herzegovina University, Faculty of Social Sciences dr. Milenko Brkić, Bijakovići

Dijana Z. Ivanišević University of Džemal Bijedić in Mostar, Faculty of Education

STRESS AS A PREDICTOR OF MENTAL HEALTH Simmary

The purpose of this study is to analyse possibility of prediction of self asses-sed mental health based on different stressful life events. The main goal of this rese-arch is to find the best model of predictors, that will explain the largtest share of variance in self assessment of different aspects of mental health. Total of 510 parti-cipants (19,6% males) self assessed stressful life events and mental health. The results indicated that models of 6 to 7 stressful life events explain significant share of variance of psychosomatic reactions, anxiety and anxiety reactions, depression and depressive reactions and fear. Identified models explain 10,9% up to 22% of total variance of 4 factors of Scale of self assessed mental health, that we researched. Stressful life events explain the largest amount of total variance od depression and depressive reactions. We concluded that there is a significant influence of different stressful life events on self assessed mental health. Vacation was found to be a signi-ficant protective factor of all four aspects mental health.

Key words: stressful life events, psychosomatic reactions, depression, anxi-ety, fear.

53


UDK 159.928-373.2Stručni članak • 53–68


Suzana V. Kusovac Sladoje

Evropski univerzitet „Kallos”, Brčko

POTICANJE MUZIČKE DAROVITOSTI DJECE PREDŠKOLSKOG UZRASTA

Sažetak. Razvoj muzičkih sposobnosti je proces koji počinje u ranom djetinjstvu i zavisi od brojnih faktora na osnovu kojih će dijete pravovremeno biti označeno kao muzički darovito. Posmatrajući djecu u igri često ćemo zapaziti ispoljavanje muzičke sposobnosti bilo na području ritma ili pokreta, bilo u obliku „komponovanja” malih muzičkih cjelina, doziva, rugalica ili brojalica. Međutim, da li su pojedine muzičke sposobnosti klasifikovane i oblikovane kroz rad na otkrivanju, identifikaciji i stimulaciji muzičke darovi-tosti usloviće da li će dijete u najmlađem predškolskom uzrastu dobiti mogućnost za pravovremeno označavanje kao daroviti pojedinac. Rad želi da ukaže na osnovne postulate predškolskog kurikuluma pedagoške i didaktičko – metodičke koncepcije u svrhu ostvarivanja čvrste, a istovremeno fleksibilne mreže rada na igri koji će rezultirati poticanju rada na muzičkoj darovitosti uz uključivanje svih segmenata muzičkog razvoja i multifunkcionalnog tima (prevashodno vaspitača), kroz različite pristupe rada na osnovu kojega je moguće sprovesti pravovremeno poticanje muzičke darovitosti.

Ključne riječi: muzička darovitost, predškolski kurikulum, aktivnosti, daroviti pojedinac.

UVOD

Veliki broj autora ukazuje na važnost identifikovanja darovitih, ističući potrebu da se takva djeca stimulišu, tačnije, da se takvoj djeci osigura obrazova-nje koje će im omogućiti kvalitetno napredovanje te maksimalni razvoj njihove sposobnosti. Iznimno daroviti pojedinci kao djeca nisu bili primjećeni, a imali su teškoća i tokom školovanja (npr. Hans Christian Andersen ili Albert Einstein). Tu nam se otvaraju nova pitanja o tome šta bi bilo s njima da su u djetinjstvu bili

Kusovac Sladoje, S.: Poticanje muzičke darovitosti djece predškolskog uzrasta PUTOKAZI • God. VI • Br. 1 • 2018 • 53–68

54

poticani, odnosno koliko je darovite djece koja zbog djelovanja različitih odgo-varajućih činilaca ne mogu realizovati svoje potencijale.

U Republici Srpskoj, 2007. godine, na snagu je stupio Program predškol-skog vaspitanja i obrazovanja, ističući kao opšti cilj holistički (cjelovit) razvoj predškolskog djeteta u skladu sa svojim sposobnostima, potencijalima, osobeno-stima, potrebama i interesima. Položaj djeteta u Programu predškolskog vaspita-nja i obrazovanja je usklađen sa savremenim shvatanjima o značaju ranog obra-zovanja kao temelju cjeloživotnog učenja.

Program je zasnovan na socio-konstruktivističkim teorijama vaspitanja i obrazovanja, čija je suštinska ideja filozofija osnaživanja ranog učenja i razvoja djeteta, koristeći se njegovim nasleđem i „aktivitetom” u punom smislu te riječi u podsticajnom materijalnom i socijalnom okruženju (Nikolić, Pribišev-Beleslin, Spasojević, 2008).

Druga teorijska racionala na kojoj se zasniva program je perspektiva dje-teta. Mala djeca uče u interakciji i u kontinuitetu, od vršnjaka i od odraslih, a najviše od samih sebe i „po svom” programu (Ibid, 2008).

Iako sadašnji Plan i program ističe da se za svako dijete, u timu sa struč-njacima, roditeljima i djetetom, izgrađuje individualni plan učenja… u razgovo-ru sa roditeljima, vaspitačima, pedagozima, muzičkim saradnicima te posjećuju-ći sa studentima muzičku aktivnost uočeno je nepostojanje utvrđenog programa koji bi stimulisao rad na otkrivanju i identifikaciji potencionalno darovitog poje-dinca predškolskog uzrasta.

Vođeni činjenicom da je najvažnija uloga predškolskog vaspitanja i obra-zovanja da se kroz kvalitetno i pažljivo praćenje svakog djeteta i odgovaranje na razvojne potrebe i tendencije osnaži dijete kako bi razvili sve svoje potencijale, u radu ćemo nastojati razrаditi ponuđеne muzičke aktivnosti iz predškolskog kurikuluma koje kroz glavni oblik – igru mogu dati dobar temelj pristupa rada na poticanju muzičke darovitosti.

MUZIČKA DAROVITOST DJECE

Darovitost je samo jedan od oblika ukupnog razvoja. Darovito dijete, posebni talenti i socijalna sredina, pružaju mogućnost za razvoj i manifestovanje različitih osobina i svojstava ličnosti.

Darovitost je dugo vremena povezivana sa visokim intelektualnim i aka-demskim postignućima. IQ testovi ukazuju samo na jedan značajan indikator darovitosti. Dominantne savremene koncepcije darovitosti, koje su se pojavile u


55

različitim kulturama, usmjeravaju pažnju na visoki nivo potencijala i mogućno-sti (teorija Howard Gardnera).

Različiti su stavovi o nadarenoj i kreativnoj djeci. U naučnom svijetu se koristi oko 140 različitih definicija (prema Cvetković Lay, 2002). Uopšteno bi se darovitost mogla okarakterisati kao skup osobina koje omogućuju pojedincu da dosljedno postiže visok rezultat u jednoj ili više aktivnosti kojima se bavi.

U predškolskom periodu se za samo vrlo mali broj djece može govoriti o darovitosti u punom smislu te riječi. Najrealnije se govori o potencijalnoj daro-vitosti. Takva djeca smatraju se u mnogim aktivnostima bolja od svojih vršnja-ka, neke sposobnosti kod njih se pojavljuju ranije nego kod ostale djece pa su radoznalija, bolje povezuju stvari i pojmove i sl.

Neki od pokazatelja darovitosti u predškolskoj dobi su: ako dijete ranije progovori ili prohoda, pokazuje rano zanimanje za slova, brzo uči pjesmice, radoznalo je, znatiželjno, odgovara na pitanja i izvršava složene zadatke prije druge djece istog uzrasta itd.

Mnogi smatraju da su za darovitost potrebne biološke predispozicije, no kako bi se naslijeđeni potencijali razvili u manifestnu darovitost, tj. visoko postignuće u nekom području, vrlo je bitan i uticaj okoline, predškolske ustano-ve. Tu vaspitač ima veoma važnu ulogu. Prepoznati nadarenost kod djeteta i usmjeriti ga da pravilno razvija i maksimalno iskoristi svoje sposobnosti, izazov je na koji nailaze brojni vaspitači. Zašto to kažemo? Odsustvo stručnih saradnika posebno edukovanih iz oblasti rada na darovitosti, nepostojanje Nastavnog plana i programa koji će sugerisati kretanja vaspitača u oblasti darovitosti, čini da se vaspitno-obrazovni sistem prilagodi prosječnima, što rezultira da se nadarena djeca nerijetko dosađuju pa je što ranija identifikacija i upućivanje nadarenog djeteta na odgovarajuće programe prvi i pravi korak prema ostvarenju njegovog potpunog psihičkog i socijalnog razvoja.

Suštinom muzikalnosti i muzike darovitosti, njihovom kompleksnošću i načinima njihovog ispoljavanja bavili su se mnogi muzički psiholozi i pedagozi. Predstavnik shvatanja muzikalnosti i muzičke darovitosti kao kompleksnih poja-va jeste Boris Mihajlovič Teplov koji je ovom pitanju prilazio ne samo sa muzičko-praktičnog, već i sa psihološkog aspekta.

Prema Teplovu, osnovni znak muzikalnosti je „doživljavanje muzike kao odraz određenog sadržaja”. Ovaj „osnovni” znak ne objašnjava do kraja sadržaj pojma „muzikalnosti” i Teplov ga dopunjuje konstatacijom da „ako neko reagu-je emotivno, a u isto vrijeme nije u stanju da registruje intonativne ili ritmičke netačnosti u izvođenju, njegove emocije odražavaju sadržaj muzičkog djela samo u najopštijim crtama” (Teplov, 1967: 43).


56

U odnosu na muzikalnost, muzička darovitost predstavlja širu psihološku kategoriju. Osim opštih sposobnosti (slušnog percepiranja vokalnog i instrumen-talnog, melodijskog i ritmičkog sadražaja na osnovu muzičkog sluha) darovitost sadrži i niz drugih sposobnosti opšteg karaktera: organizovana i usmjerena volja, trajnija koncentracija i pažnja, oštar um, široka interesovanja i izvan muzike te bogatstvo mašte.

Prema S. Neškoviću (2003: 257) darovitost se tumači kao stvaralačka sposobnost i ne odvaja se od područja čovjekove djelatnosti. Tačnije, darovitost predstavlja „rezultantu naročito povoljnih kombinovanih nasljednih osobina i njihove interakcije sa podsticajnom sredinom i samoaktivitetom određenog poje-dinca” (Koren, 1989: 9).

Izraz „darovitost” koristi se za opisivanje kreativne djece koja sponatano otkrivaju pravila svoga područja interesovanja i smišljaju neobične strategije za rješavanje problema. Viner izraz „darovitost” koristi za opisivanje djece koja posjeduju sljedeća tri obilježja:

1. prijevremena razvijenost (brže napredovanje od ostale djece), 2. insistiranje da pjevaju ili sviraju po svom (viši kvalitet postignuća, dru-

gačiji putevi učenja, samostalnost, samopouzdanje), 3. žar za savladavanjem (visoka motivacija, opsesivan interes – kod stari-

je uzrasne dobi).

Muzički daroviti pojedinci imaju i neke specifične osobine ličnosti koje pridonose pokazivanju darovitosti. Pri tome se najveći značaj pridaje motivaciji za rad. Ona se ogleda u jasnoj usmjerenosti k cilju u datoj aktivnosti, kao i u rad-noj energiji.

U darovitih je lako uočljiva intrizična motivacija. Za razliku od ekstrizič-ne motivacije koja nije sama sebi svrha, već predstavlja instrument za postizanje nekih vanjskih ciljeva, intrizična motivacija je ponašanje koje se izvodi radi sebe samog, zbog vlastitog zadovoljstva. Važno je znati da darovitu djecu ne treba nagovarati na vježbu koju ćemo postaviti kroz igru, jer im je njihovo područje za djelovanje darovitosti ujedno i razonoda.

Ček lista karakteristika muzičke darovitosti od Farmera (2007, prema navodima Klemenović i Andre, 2008) predstavlja jedan od načina za prikaz karakteristika i identifikacije muzički darovite djece. Metoda identifikacije dostupna je roditeljima, vaspitačima i ostalima te ističe da „ne mora svako daro-vito dijete imati sve navedene karakteristike, kao i da uključuje i druge moguće karakteristike koje nisu navedene” (Klemenović i Andre, 2008: 299). Opisana ček lista ističe sljedeće karakteristike muzički darovite djece:

– dobar osjećaj za ritam (sposobnost diferenciranja tonova prema visini) – dobra koordinacija – prilično dobro razlikovanje muzičkih i drugih zvukova


57

– razumije muzičke odnose – uživa u muzičkim aktivnostima – izrazita muzička memorija – odmah reaguje na ritam, melodiju i harmoniju – koristi muziku za izražavanje osjećanja i doživljaja – spontani i originalni kreativni impuls pri komponovanju i izvođenju – uživa u plesu i drami s elementma muzike – izuzetna brzina pri pamćenju muzike – posjeduje snažan osjećaj za visinu tona – razvijena sposobnost opažanja promjena visine nekog od tonova kod

ponovnog slušanja – memorija (Mirković Radoš, 1983).

Kako Program predškolskog kurikuluma na instruktivan i inspirativan način „stavlja” dijete u centar svih zbivanja, „pomjeranjem aktivnosti Programa na dijete”, stavljajući time do znanja da je za svako dijete najbitnija podrška i interakcija sa okruženjem u kojoj značajnu ulogu ima sredina u kojoj dijete boravi, u nastavku rada će se ukazati na važnost vaspitača i predškolske ustano-ve na rad na razvoju muzičke darovitosti.

ULOGA PREDŠKOLSKE USTANOVE U POTICANJU MUZIČKE DAROVITOSTI

Za ostvarivanje pozitivnih podsticaja uloga vaspitača je presudna. Potreb-no je, kao osnovno, imati razvijenu svijest o važnosti kritičkih perioda u muzič-kom razvoju, poznavanje psiholoških karakteristika djeteta i dovoljno dobro poznavanje muzike kao osnovnog agensa u uslovima muzičkog razvoja. Što su znanja veća, osoba koja se bavi djetetom biće uspješnija u svom djelovanju. Ipak, kvalitet izazvane muzičke aktivnosti djeteta zavisi i od faktora ličnosti nastavnika i vaspitača. Mnogi izuzetno kvalifikovani i uspješni muzičari nisu u istoj mjeri uspješni u ulozi vaspitača i pedagoga.

Godine ranog detinjstva su krucijalne u ustanovljavanju dječijeg procesa učenja i ukoliko uzalud trošimo vrijeme obezbjedjujući im isključivo redovni plan i program usmjerenih aktivnosti, kao i način rada sa njima, rizikujemo da cjelokupnom razvoju nadarenog djeteta nanesemo veliku i nepopravljivu štetu, dovodeći ih u razvojni rizik.

Istraživanja pokazuju (Milić, 2003) da nadarena djeca koja nisu imala adekvatan, modifikovan program rada sa velikom izvjesnošću izrastaju u neo-stvarene i frustrirane individue. Vaspitači moraju biti kompetentniji u donošenju sudova o darovitoj djeci, dakle da poznaju karakteristike različitih tipova darovi-


58

tosti, kao i svakog darovitog ponaosob, tj. da u njihovoj edukaciji budu obave-zna detaljna saznanja o darovitosti u predškolskom uzrastu.

Biti dobar vaspitač, u najširem smislu te reči, znači ovladati pedagoškim kompetencijama koje imaju diverzifikacionu ulogu u podršci i razvoju darovite djece. Biti dobar vaspitač znači pedagoški djelovati svim svojim bićem, biti ono što sâm jeste, da bi bio sposoban da prihvati druge onakvim kakvi jesu. „Razvoj pedagoških kompetencija vaspitača zahtijeva stalno nove vizije pedagoške reflek-sije, stalno sagledavanje i osmišljavanje novih područja rada razvojno-pedagoške djelatnosti, kreiranje pozitivne pedagoške klime za njihovu ralizaciju, ali i sop-stvenu vidljivost u procesu njihovog ostvarenja” (Knežević Florić, 2008: 6).

Rano otkrivanje i identifikovanje darovitosti na predškolskom uzrastu pruža šansu obezbjeđivanja prava na pun razvoj prirodnih potencijala koju dijete može dobiti, jer ukoliko vaspitač i roditelj ispolje sve svoje kompetencije, dijete, posjedujući osobine potencijalno darovitog neće ostati neprimjećeno i zaposta-vljeno.

Značajan broj istraživanja ukazuju da su roditeljima darovitog djeteta neophodne precizne informacije u pogledu karakteristika po kojima se daroviti pojedinac razlikuje od svojih vršnjaka, različitih vrsta testova inteligencije i metodičkih uputstava (Buckley, 1994; Witty, 1951; Keirouz, 1990, prema Milo-šević i Vujačić, 2006). Otuda proizilazi da je roditeljima potrebna podrška u vođenju muzički darovitog djeteta te se, ukoliko dijete pohađa predškolsku usta-novu, otvara mogućnost i za širu podršku i vođenje muzičkog razvoja, a u sve-mu tome je presudna kvalitetna saradnja predškolske ustanove i roditelja.

Često je slučaj da vaspitači u predškolskoj ustanovi prvi prepoznaju potencijalnu darovitost (postojanje psiho-fizičke predispozicije). Razlog tome možemo pretpostaviti, osim u neposrednom i bliskom kontaktu vaspitača sa dje-com, i u mogućnosti da se naspram broja vršnjaka u grupi uoče eventualne razli-ke u ponašanju muzički darovitog djeteta, ali i u prepuštanju roditelja (uslijed brojnih razloga) tzv. nadoknađujućoj (kompenzatorskoj) ulozi predškolske usta-nove. Da bi prvenstveno identifikacija bila uspješno osmišljena, organizovana i realizovana, nužno je da se posmatranje vaspitača bazira na interdisciplinarnom timskom radu – vaspitač, pedagog, psiholog, muzičar i tijesnoj saradnji sa rodi-teljima darovite djece.

Upravo je stoga značajno da predškolska ustanova bude inicijator u raz-voju sposobnosti, daljem vođenju darovite djece kao „interaktivnog komunika-cijskog stvaralačkog procesa” i da podrži porodicu. U ovom smislu se obezbje-đuje kontinuitet između predškolske ustanove i porodice te jača osjećaj sigurno-sti kod djeteta, pri čemu je važno da prate njegov rad i razvoj, ohrabruju i podr-žavaju samoinicijativu, omogućavajući da dijete maksimalno izrazi svoju indivi-dualnost i bude ono što zaista jeste.


59

OBLICI RADA NA POTICANJU MUZIČKE DAROVITOSTI

U programu predškolskog vaspitanja i obrazovanja, uz intelektualni raz-voj i učenje, jasno je naglašeno da je za učenje potrebna određena zrelost i pre-dispozicije, što predstavlja donju granicu učenja; međutim Programom se planski djeluje i na gornju granicu, koja se nalazi u „zoni naprednog razvoja” gdje učenje zavisi od vođenja onih koji su iskusni, a to su vršnjaci ili odra-sli/vaspitači.

Da bi ostvarili parametre koje smo naznačili u ček listi muzičke darovito-sti neophodno je u nastavku rada izložiti moguće prijedloge rada na poticanju muzičke darovitosti koje će se temeljno zasnivati na aktivnostima koje su utvr-đene Programom predškolskog vaspitanja i obrazovanja. Nepostojanjem usmje-renog djelovanja rada na muzičkoj darovitosti, u nastavku se predlažu koraci koji doprinose lakšem utvrđivanju navedenih parametara u radu na poticanju muzičke darovitosti.

Korak 1. Sačiniti muzički centar koji bi bio opremljen intrumentima Orfovog muzičkog instrumentarija te raznovrsnim grafičkim prikazom pjesmica i brojalica (Slika 1 i 2).

Slika 1. i 2. Muzički centar

Korak 2. Slušno razlikovanje pentatonskog niza – igra „Dimnjačar”

Vaspitač na metalofonu svira postupan niz od pet tonova (DO, RE, MI, FA, SO) čije zvučno izlaganje je podržano sljedećom pričom: Dimnjačar se penje stepenicama na krov da očisti dimnjak. Kada stigne na krov (postupni uzlazni niz od pet tonova) sjeti se da je zaboravio ponijeti četku za čiščenje, te se vrati po nju silazeći niz stepenice (silazni postupan niz). Djeca pogađaju da li


60

se dimnjačar penje uz stepenice ili silazi. Djeca se polako dižu i spuštaju, podr-žavajući kretanje uzlaznog ili silaznog niza.

Korak 3. Od DO do DO

Vaspitač svira na metalofonu skalu. Cilj je da djeca ovladaju izloženim nizom, u cilju razvijanja melodijskog sluhu. Djeca pjevaju prvo grupno, a zatim svako izvodi ljestvični niz posebno.

Da bi se u predškolskom uzrastu glasovi usmjeravali k pjevanju, a ne izgovaranju tonova, postupno melodijsko kretanje je uvedeno kroz priču: U čarobnom svijetu muzike žive posebna bića TONOVI. Među njima je i sedam najboljih drugara...

DO RE MI FA SO LA SI

Korak 4. Zagonetke notama

Vaspitač priprema kartice rastavljenih riječi (napisane ćiriličnim pismom) u čijem nazivu se krije ime note. Početni solmizacioni slogovi su ujedno i počet-ni slogovi riječi. Na poleđini se nalazi mjesto note u linijskom sistemu. Svrha ove igre je nesvjesno usvajanje solmizacije, azbuke, razvoj govora, obogaćiva-nje dječijeg vokabulara, ali i razvoj mišljenja.

Moguće je otežati zadatak u kojem je djetetu ponuđena kartica sa asocija-cijama, unutar koje se kriju solmizacioni slogovi. Dijete ima zadatak da prepo-zna koji se solmizacioni slog krije u navedenoj riječi.


61

Slika 3. Kartice sa asocijacijama

Korak 5. Priča o bojama

Brojimo po redu note, imenujemo boje vezane za notu i ilustrujemo niz ljestvice (autor metode rada, Zorislava M. Vasiljević).

Slika 4. Ilustracije notnog niza

Korak 6. Brojalica

Ispred djece je ilustrovana brojalica Računar, koju demonstrira vaspitač. Nakon usvajanja po metodi obrade brojalice, djeca pokušavaju izvesti ritmički zapis dok ne usvoje pravila:


62

= dva puta tapšati širim pokretima;

= jedanput tapšati širim pokretom;

Posljednju notu (koja je sastavljena od glave) tapšati četiri puta.

Slika 5. Izgled notnog prikaza brojalice koji je predstavljen grupi

Korak 7. Laboratorija zvuka

Vaspitač demonstrira različite načine manifestovanja zvukova (udara metalnim predmetom o metal, kamen o kamen, maršira, plješće rukama).

U nastavku rada, postavljena je i laboratorija zvuka u kojoj se vršio ogledni eksperiment – zvučni talasi. Zalijepljena je folija preko posude i po njoj je posuta riža. Iznad riže, udarali smo po limenom poklopcu metalnim nožem te se uočilo da prilikom svakog udara, vibrira opna i riža poskakuje, jer se se zvuk prenosi vibracijama.


63

Slika 6. i 7. Laboratorija zvuka – ogledni eksperiment

Korak 8. Prepoznavanje zvukova

a) Igra „Zvono”

Poznatom brojalicom odredimo učesnika igre koji će tražiti predmet (zvo-no) te mora na kratko da napusti prostoriju. Jednom djetetu se da zvonce koje ono sakrije u ruci. Sva djeca spoje ruke kao da je zvono kod njih i „zvone zvon-cetom”. Dijete uđe u sobu i pogađa kod koga je zvono.

b) Igra „Tik-tak”

Na stolu su tri kutije. U jednoj kutiju se nalazi sat koji kuca. Cilj igre je da dijete identifikuje u kojoj kutiji se nalazi sat. (Igra se otežava tako što se povećava udaljenost kutija i djeteta.)

Korak 9. Pjevanje pjesme po sluhu – Pada, pada snježak

Na panou je predstavljen grafički prikaz pjesmice Pada, pada snježak (Slika 10). Većim pahuljama su ilustrovani duži slogovi, dok manje pahulje predstavljaju kraće slogove. Pjesmica se obrađuje po cjelinama uz pjevanje i svi-ranje vaspitača na metalofonu. Prilikom usvajanja pjesme, grupa djece prati kre-tanje melodije (silazno, uzlazno, skokovito) na osnovu čega nesvjesno pristupa reprodukciji.


64

Slika 8. Grafički prikaz pjesme „Pada, pada snježak”

Korak 10. Duboko – visoko

Grupa učesnika bira igračke s dubokim i visokim glasom. Igračke mede, psa, dječaka će se oglasiti ukoliko čujemo duboki ton, a maca, zec, djevojčica predstavljaće igračke koje će učestvovati prilikom oglašavanja visokih tonova. Svako dijete posjeduje samo jednu igračku. Vaspitač svira po izboru visoke i duboke tonove, a zadatak učesnika je da podignu svoju igračku ukoliko čuju ton koji se nalazi u grupi kojoj pripada njihova igračka (Slike 9. i 10.).

Ova igra se može proširiti na oblast muzičkog opismenjavanja. Djeci su podijeljeni taloni sa linijskim sistemom. Oni imaju zadatak da u linijskom siste-mu napišu solmizacione slogove koji pripadaju dubljim tonovima ljestvice (kako bi im se približilo pojam dubokih tonova, dati su ptići u gnijezdu), dok ptica koja leti visoko na nebu predstavlja mjesto gdje se trebaju upisati solmizacioni slogovi viših tonova (Slika 11).


65

Slika 9. i 10. Osluškujemo duboke i visoke tonove

Slika 11. Duboki i visoki tonovi ljestvice

Primjenom koraka realizovanih kroz akcije jasno se može sačiniti grafi-kon primarnih karakteristika muzički darovite djece:


66

Grafikon 1. Pojedinačno utvrđene karakteristike muzičke darovitosti

ZAKLJUČAK

Navedeni koraci predstavljaju jedan od prijedloga rada koji proširuje poglede programa rada predškolskog vaspitanja i obrazovanja. Svakodnevne muzičke igre i aktivnosti, djeci omogućavaju aktivan doživljaj zvukova, muzike, pokreta te muzičkom stimulacijom podstiču optimalan kognitivni i emocijonalni razvoja djeteta, kao i njegovu sposobnost kreativnog izražavanja i stvaranja. Svaki od predloženih koraka ima jasan ishod sa mogućnošću usmjerenog praće-nja kroz postojanje „akcija” koje se oblikuju u skladu sa potrebama i interesova-njima djeteta/grupe. Prema kurikulum predškolskog vaspitanja i obrazovanja, mreža ishoda gradi čvršću vezu na relaciji dijete – njegove potrebe, znanja, vješ-tine, stavovi, osjećanja, što je osnova savremenih predškolskih kurikuluma.


67

Navedenim usmjerenim radom, ostvariće se sigurni rezultat koji će dove-sti do porasta većeg broja identifikovane muzički darovite djece, kako bi se pra-vovremeno, muzički daroviti, usmjerili u stručne škole koje su edukovane za takav rad.

Također, želimo da zainteresujemo javnost, i ukažemo na važnost predškolskih ustanova. Predškolske ustanove utiču na razvoj muzičke darovito-sti utoliko što će aktivirati potencijale djeteta, omogućiti mu da ih dalje koristi i razvija ma koliki i kakvi oni bili, kao i da za neku djecu obezbijedi povoljnije uslove od onih iz kojih su došli, jer će se samo na taj način toj djeci omogućiti optimalan razvoj muzikalnosti i unaprijediti rad na razvoju potencijalne darovi-tosti. Ne treba zaboraviti da ćemo, ukoliko izgradimo pozitivan stav prema muzici i bavljenju muzikom, stvorimo kvalitetnu „muzičku sredinu” u kojoj dijete boravi i raste, postaviti čvrste i dugoročne temelje koji će pružiti svoj djeci pravovremeni poticaj.

Literatura

Cvetković Lay, J. (2002). Ja hoću i mogu više: za odgoj darovite djece od 3‒8 godi-na. Zagreb: Alinea – Bistrić.

Klemenović, J. i Andre, L. (2008). Podrška porodici u vođenju muzički darovite dece predškolskog uzrasta. Zbornik, 14, 294‒306. Vršac: Visoka škola za vaspitače.

Knežević Florić, O. (2008). Pedagog u društvu znanja. Novi Sad: Filozofski fakul-tet.

Koren, I. (1989). Kako prepoznati i indicirati nadarenog. Zagreb: Školska knjiga.

Milić, S. (2003). Specifičnosti vaspitno-obrazovnog rada sa nadarenom djecom. Vaspitanje i obrazovanje, 1, 89–99.

Milošević, N. i Vujačić, M. (2006). Ka uvažavanju potreba darovitih učenika i nji-hovih roditelja, U: Darovitost, interakcija i individualizacija u nastavi 12, (386–392). Vršac: Visoka škola za obrazovanje vaspitača.

Mirković Radoš, K. (1983). Psihologija muzičkih sposobnosti. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.

Nešković, S. (2003). Daroviti učenici u nastavnom procesu. Radovi filozofskog fakulteta, Istočno Sarajevo, 257–285.

Nikolić, S. i dr. (2008). Dijete u programu predškolskog vaspitanja i obrazovanja u Republici Srpskoj, Didaktički putokazi, 49, 56–62

Teplov, B. (1967). Psihologija muzičkih sposobnosti. Zbornik muzičko-pedagoških članaka, Sofija, VI, 36–47.


68

Suzana V. Kusovac Sladoje European University „Kallos“ Brčko

ENCOURAGING MUSICAL GIFTEDNESS IN PRESCHOOL CHILDREN

Summary

The development of musical abilities is a process that begins in early child-hood and depends on a number of factors through which the child will be timely recognised as musically gifted.

By watching children during a game, we will often notice the emergence of musical abilities in either the rhythm or movement range, whether in the form of „composing” of small musical ensembles, vocals, slogans or numerals. However, whether individual musical abilities are classified and shaped through the work of discovery, identification and stimulation of musical giftedness, determines whether the child will be given the opportunity to be timely recognised as a gifted individual in the youngest preschool age.

The paper wishes to point out the basic postulate of the preschool curriculum of pedagogical and didactic – methodical conception in order to realise solid, yet fle-xible, work network of games that will result in the encouragement of musical talent, inclusion of all segments of musical development and multifunctional team (primarily an educator) through different approaches to work through which it is possible to carry out the timely promotion of musical talent.

Key words: musical talent, preschool curriculum, activities, gifted indivi-dual.

69


UDK 37.091.64 (03)Prethodno priopćenje • 69–84


Fatima N. Habota

JU „Treća osnovna škola” Ilidža

OSPOSOBLJENOST NASTAVNIKA ZA PRIMJENU METODA I INSTRUMENATA ZA

SAMOEVALUACIJU

Sažetak. Savremena škola pred nastavnika postavlja nove zahtjeve koji podrazumijevaju povećenje nastavničkih kompetencija s ciljem unaprjeđenja odgojno-obrazovnog procesa. Evaluacija i samoevaluacija su važne odrednice nastavničkog poziva. Svijest o sebi i vlastitom radu je glavni pokretač na putu ka kvaliteti. Da bi nastavnik mogao da odgovori izazovima samoevaluacije i evaluacije u svom radu, neophodno je da posjeduje metodološka znanja koja će mu omogućiti da primjenjuje različite metode i instrumente za samoevalua-ciju kako bi otkrio nedostatke, mijenjao i unaprijedio svoj rad. U radu se teo-retski objašnjava svrha i značaj samoevaluacije, daje pregled tehnika i instru-menata za samoevaluaciju i interpretiraju rezultati empirijskog istraživanja o primjeni i efektima samoevaluacije u nastavnoj praksi.

Ključne riječi: metodologija, kompetencije nastavnika, evaluacija, samoevaluacija, efekti samoevaluacije.

UVOD

Proces refleksije na cjelokupan rad odgojno-obrazovne ustanove je neop-hodan kako bi se utvrdilo stvarno stanje na segmetu kvalitete rada i unaprijedila područja djelovanja koja neophodno moraju podleći promjenama kako bi zado-voljila postavljene kriterije. Refleksija podrazumijeva evaluativne i samoevalua-tivne procese svih sudionika nastave a samim tim i nastavnikovog rada. Ukoliko on sam, kao jedan od sudionika odgojno-obazovnog procesa, nije aktivno uklju-čen u proces refleksije, ipak je moguće sagledati kvalitet njegovog rada, ali ga je teže unaprijediti. Na temelju tih pretpostavki je nastao i razvija se proces samoe-valuacije s kojim nastavnik neosporno treba biti upoznat i svakodnevno ga prak-tikovati. Veoma je važno predočiti mu postojeće tehnike i instrumente koje može

Habota, F.: Osposobljenost nastavnika za primjenu metoda i instrumenata za... PUTOKAZI • God. VI • Br. 1 • 2018 • 69–84

70

koristiti pri samoevaluaciji, osposobiti ga kako bi znao kreirati vlastite instru-mente i primijeniti ih u nastavnoj praksi.

Evaluacija je dio nastavnog rada, a samoevaluacija je prvi korak u svim evaluativnim procesima. Koncept samoevaluacije nastavnika proističe iz pretpo-stavki da su značajne one promjene koje dolaze iznutra, te da su ljudi predani samo onome u šta se dobrovoljno uključuju (Ćorović, 2008: 189), što Mušanović M. (2012: 6) objašnjava načelom subjektivizma, prema kojem čovjek nipošto nije biće koje svijet prihvaća kao objektivnu stvarnost već i sebe i cjelokupno okruženje konstruira-opaža, djeluje i mijenja u skladu s jedinstvenim mjerilima svoje osobnosti. Živković samoevaluaciju vidi u malo širem ozračju, po njemu su, samovrednovanje rada nastavnika, istraživanje sopstvene prakse i profesio-nalnih postignuća, samorefleksivno ispitivanje sebe i okruženja – konstruktivni postupci unaprjeđivanja rada. Nastavnik svoju praksu interpretira, sistematski artikuliše najtransparentnije u procesu samovrednovanja (Živković, 2009). Ona mu pomaže da blagovremeno uoči prirodu problema i djeluje u pravcu poboljša-nja svoga rada.

Odgovornost i profesionalna etika nastavnika važne su odrednice samoe-valuacije procesa i efekata odgojno-obrazovnog rada. Osim toga, od prioritetnog značaja je i poznavanje metodoloških aspekata samoevaluacije u funkciji unapr-jeđenja kvaliteta.


Samovrednovanje rada nastavnika je polazište za samovrednovanje rada škole. I jedan i drugi segment vrednovanja važni su faktori u evaluativnoj proce-duri procesa i efekata odgoja i obrazovanja. Blagovremenim uočavanjem i korek-cijom grešaka, još dok proces traje, djeluje se preventivno s ciljem izbjegavanja neželjenih posljedica. Pokazatelji samoevaluacije osnova su za poduzimanje daljih koraka u organizaciji i strateškom planiranju rada škole.

Evaluacija je opsežna djelatnost koja zahtijeva upotrebu postupaka i instrumenata. Ima jasno utvrđene ciljeve od čije realizacije zavisi kvalitet odgoj-no-obrazovnog rada. Kundačina (2013) ističe da se u samovrednovanju primje-njuje više postupaka koji predstavljaju način procjenjivanja školske prakse: cilja-ni razgovori, intervjui, anketiranje, grupne diskusije, grupne rasprave, vrednova-nje radova učenika, vrednovanje školskih dokumenata, analiza školske statistike, analiza foto-dokumentacije. U nestrukturalne oblike prikupljanja podataka spada-ju i analiza zabilješki nastavnika, ličnih dnevnika, međusobno praćenje ili hori-zontalno vrednovanje radi upoznavanja i međusobne razmjene iskustava.


71

Od uslova u kojima škola djeluje, a velikim dijelom i od profesionalnih kompetencija evaluatora, zavisi da li će se u praksi primijeniti adekvatni i valjani postupci i instrumenti za samoevaluaciju. Samoevaluaciju koja ima dimenzije naučnog procesa, moguće je vršiti samo uz dobro poznavanje obilježja i metodo-logije evaluacije.

Obilježja i značaj samoevaluacije nastavnika

Da bi nastavnik praktičar bio uspješan, treba biti motivisan od strane menadžmenta i znati šta se od njega očekuje na svim segmentima rada kako bi ispunio zadane ciljeve.

Ukoliko je objektivno proveden i transparentno prezentovan način napredovanja nastavnika u viša zvanja, to će potaknuti nastavnika da procesu samoevaluacije pristupi odgovornije i temeljitije. Samoevaluacija nastavnikovog rada, kao socijalne i javne profesije, postaje važan korak u profesionalnom raz-voju nastavnika i strateški korak u planiranju i razvoju sistema odgoja i obrazo-vanja (Bjelkić i sar., 2007: 2). Samoevaluacija nastavnika je refleksija na ono što je postignuto u prethodnom periodu. Proces samorefleksije je važan, jer nastavni-ci promišljaju o sopstvenoj praksi izdvajajući aspekte rada kojima su zadovoljni i one koje je moguće poboljšati. Samoevaluacija rada nastavniku omogućava da ima jasnu sliku o svom radu, da zna gdje je sada u odnosu na prethodni period i u kojem pravcu treba dalje da se razvija kako bi poboljšao kvalitet svoga rada i ste-kao uslove za sticanje višeg zvanja.

Svakodnevno aktivno promišljanje o radu važno je za racionalnije korištenje raspoloživog vremena, pomaže nastavniku da lakše prebrodi izazove u nastavnoj praksi. Kada je nastavnik savjestan i zna koje su njegove potrebe za dalji rad, može očekivati podršku u usvajanju odgovarajućih vještina, znanja i iskustava, što će pridonijeti njegovom efikasnijem radu i podizanju kvalitete rada škole u cjelini (Popović i sar, 2009: 7). Samoevaluacija podrazumijeva određiva-nje realne vrijednosti efekata rada prema usvojenom standardu. Proces samoeva-luacije prethodnica je evaluaciji i pretpostavka za postizanje kvalitete koja znači i lični i organizacijski uspjeh.

Realizacija procesa samovrednovanja pred nastavnika postavlja zahtjev ovladavanja vještinama komunikacije, ostvarivanje saradničkih odnosa i timskog rada sa kolegama i drugim akterima vaspitno-obrazovnog procesa u školi (Stoja-nović, 2008: 64). Samoevaluacija rada nastavnika je proces koji je dio sistema evaluacije i samoevaluacije škole u cjelosti. Realizacija ovog procesa zahtijeva argumentovan i dokumentovan pristup povratnim informacijama, analizu podata-ka i njihovo vrednovanje. Nastavnici svoj rad mogu pratiti, promišljati i analizi-


72

rati koristeći različite tehnike i modele za samoevaluaciju. Cilj tog procesa je vidljiv efekat u poboljšanju kvalitete.

Efekti samoevaluacije

Praktična i teorijska znanja stečena kontinuiranom edukacijom, pomoći će nastavniku u ostvarivanju zadataka koji se pred njega postavljaju. Osim toga važno je da poznaje i zakonsku legislativu koja je okosnica njegovog djelovanja.

Sistemom nagrađivanja nastavnika prema rezultatima rada, identifikuju se i izdvajaju dobre prakse. Nastavnik se ohrabruje da istražuje kako sopstveni rad učiniti kreativnijim. Nakon što se utvrde razultati samoevaluacije i otklone slabosti identifikuju se prioriteti u radu nastavnika. Zahvaljujući takvom pristupu radu, on efikasnije planira profesionalni razvoj za naredni period i stiče uslove za napredovanje u viša zvanja.

Nastavnik treba pratiti savremene trendove i posjedovati nastavna umijeća kako bi u praksi efikasno primjenjivao teorijska znanja. Pod temeljnim nastav-nim umijećima koja doprinose kvaliteti i učinkovitosti nastavnog procesa podra-zumijevaju se sljedeće aktivnosti nastavnika: planiranje i priprema; izvedba nastavnog sata; vođenje i tok nastavnog sata; uspostava pozitivnog i motiviraju-ćeg razrednog ugođaja; održavanje reda i discipline; formativno i sumativno ocjenjivanje učenika i umijeće samostalnog prosuđivanja vlastitog rada tj. umije-ća potrebna da se prosuđuje o vlastitoj nastavi kako bi se poboljašala (Kyriacou, 2001: 19–20). Promišljanje o vlastitom radu i njegova analiza dio su svakog poziva pa tako i nastavničkog. Otuda je neophodno organizovati permanentno obrazovanje kako bi predavači dovoljno bili obavješteni o novim trendovima podučavanja i učenja i kako bi redovito kritički razmišljali o pedagoškom pobolj-šanju svoga rada. Da bi se ova dva bitna zadatka realizirala neophodno je priku-piti potreban broj podataka o sebi i svom radu (Slatina, 1998: 296). Inicijativa nastavnika i njegova želja za kontinuiranim usavršavanjem u tom procesu su pre-sudni.

Samoevaluacija podrazumijeva svijest o potrebi provjeravanja, praćenja i kontrole svoga rada u svim njegovim etapama (Kulić i Despotović, 2005: 243). U istraživanju o samovrednovanju (Živković, 2009) dokazano je da ono ovisi o pedagoškom taktu nastavnika te da stečeno pedagoško i akademsko iskustvo nastavnika određuju sklonost nastavnika za samovrednovanje sopstvenog rada. Rezultati istraživanja pokazuju da je samoevaluacija rada nastavnika pozitivno procijenjena, ali nedovoljno osmišljena aktivnost.

Pitanje provođenja samoevaluacije podrazumijeva planiranje tog rada i adekvatan izbor tehnika i instrumenata kojima će nastavnik pratiti realizaciju


73

ciljeva i zadataka kao i ishode odgojno-obrazovnog rada. Oblasti koje može nastavnik da vrednuje u svom radu, a koje doprinose ostvarenju ciljeva i zadata-ka su sljedeće: planiranje i pripremanje nastavnika za odgojno-obrazovni rad (definisanje ciljeva i zadataka, adekvatnost planiranih sadržaja, izbor nastavnih metoda i načina ostvarenja programa), realizacija nastavnih i vannastavnih aktiv-nosti (kvalitet pedagoškog rada, izbor obrazovnog sadržaja, metoda, oblika i sredstava, sprovođenje i primjena savremenih pedagoških i didaktičko-metodič-kih principa u realizaciji nastave i vannastavnih aktivnosti), rezultati razvoja i napredovanja učenika (u nastavnom radu, vannastavnim aktivnostima) (Stamato-vić, 2009: 228). Ako nastavnik samoevaluacijom ustanovi koje su to kritične tač-ke u njegovom radu, koriguje ih i sve potencijale usmjeri k dobrobiti učenika, rezultati zasigurno neće izostati.

Samoevaluacija podstiče dijalog o kvaliteti, izgrađuje kulturu vrednovanja i razvijanje vještina procjenjivanja, obezbjeđuje informisanost na svim nivoima, objektivizuje potrebe za profesionalnim razvojem, omogućava razvojno planira-nje, podstiče organizaciono učenje, omogućava objektivno utvrđivanje kvaliteta procesa sagledavanjem njegovih dobrih i loših strana (Popović i sar, 2009). Krat-ko rečeno, prvi je i najvažniji korak u evaluativnim procedurama koje su usko povezane s kvalitetom rada nastavnika, ali i škole u cjelini.

Da kvaliteta rada škole ne bi bila subjektivna kategorija podložna pojedi-načnom percipiranju neophodno je da nadležne institucije ustanove jasno defini-sane standarde kvalitete za svaku dimenziju rada u školi. Nastavnik kao ključni faktor u procesu odgoja i obrazovanja u najvećem stepenu utiče na ishode znanja a time i na kvalitet. Stoga bi koncept obrazovanja trebao biti koherentan od inici-jalnog obrazovanja na nastavničkim fakultetima do neformalnih oblika učenja kroz stručno usavršavanje koji osiguravaju njegov profesionalni razvoj i sprem-nost za samoevaluaciju svakog područja djelovanja. Jedan od važnih koraka je upoznavanje nastavnika i njihovo osposobljavanje za kreiranje i primjenu postu-paka i instrumenata za samoevaluaciju.

Postupci i instrumenti samoevaluacije

Pravilan odabir postupaka i instrumenata za samoevaluaciju pomaže nastavniku da sagledava, analizira i evaluira svoje svakodnevne aktivnosti s ciljem unapređenja prakse i postizanja kvalitete. Instrumenti koji se koriste u te svrhe su skale za procjenjivanje, anketni upitnici, kumulativni instrumentarij za samoevaluaciju, skala samoprocjene nastavnikove ličnosti, analiza audio i video snimaka nastavnikovog ponašanja u razredu, žurnal – refleksija i nastavnički portfolio.


74

Subotić, Gazivoda i dr. (2008) ističu da je u procesu refleksije na sopstvenu praksu neophodno korištenje profesionalnog portfolija. Po njima, profesionalni portfolio je povjerljiv materijal koji sadrži podatke o radu nastavnika, registar ciljeva koji se žele postići, registar napretka, postignuća i profesionalnih osobina koje se razvijaju tokom vremena i u saradnji sa kolektivom. To je dokument koji se stalno mijenja kako se profesionalno razvija njegov vlasnik, pažljivo organizi-rana kolekcija podataka koja ilustruje profesionalni status, znanje, profesionalne i lične osobine koje doprinose daljem angažovanju nastavnika na unapređivanju svog rada i rada škole. Profesionalni portfolio je očigledan dokaz o kontinuiranom profesionalnom razvoju tokom radne karijere, kao i kolekcija dokaza o nastavni-kovom radu: kompilacija stvari koje je uradio u učionici ili negdje drugo, a koje svjedoče o njegovim talentima i snagama, vještinama i znanjima.

Za samoevaluaciju nastavnik može koristiti više tehnika i postupaka koji će doprinijeti kvaliteti njegovog rada. U dostupnoj literaturi se pominju različiti instrumenti pomoću kojih se može pratiti ostvarivanje postavljenih ciljeva i zada-taka i evaluirati odgojno-obrazovni rad (anketni upitnici, evidentne liste, proto-koli). Mogu se evaluirati i ciljevi i zadaci koji su postavljeni u okviru jednog nastavnog časa (skaler za evaluaciju časa, skaler za vrednovanje aktivnosti i ste-pena učešća učenika u nastavnom radu, evidentna lista organizacije i realizacije časa). U tu svrhu nastavnik snima predavanja i dokumentuje ih audio ili videoza-pisom. To mu osigurava da uoči područja poučavanja, analizira ih i na osnovu iskustva unaprjeđuje vlastiti rad.

Da bi samoevaluirao vlastiti rad, poželjno je da nastavnik vodi dnevnik u koji upisuje zapažanja o uspješnosti učenja i poučavanja. Podaci u dnevnik se mogu upisivati nakon svakog časa, nakon završetka radnog dana ili kada nastav-nik osjeti potrebu da evidentira ono što je važno. Efekti se ogledaju u boljem razumijevanju problema na koje nailazi u procesu poučavanja i pokušavanju da ih prevaziđe. Nastavnik uočava dobre i loše strane poučavanja i planira svoj pro-fesionalni razvoj na temeljima ranije naučenog.

Horizontalna evaluacija igra veoma važnu ulogu pri evaluaciji svih segme-nata djelovanja škole. Uzajamnim ili naizmjeničnim opažanjem nastavnici prate jedni druge. Kyriacou (2001: 189) ističe da je prikupljanje povratnih informacija izuzetno važno obilježje strukturiranih obrazaca samocjenjivanja nastavnika, ali ga nalazimo i u mnogim neformalnim saradničkim aktivnostima među nastavni-cima koji proučavaju vlastiti rad. Ako nastavnici tokom sastanaka razmjenjuju ideje, materijale i sl., to je početna faza u razvoju zajednice koja uči. Analizom tuđeg rada, promišlja i o vlastitom radu.

Prikupljanjem povratnih informacija od učenika stiče uvid o percepciji uče-nika o kvaliteti predavanja. Studije o tome kako su nastavnici iskoristili povratne obavijesti od učenika koji su ocjenili njihovu nastavu, bez iznimke su pokazale da


75

su takve podatke oklijevali tražiti uglavnom iz straha da će to umanjiti njihov autoritet kao nastavnika, a ne zbog toga što bi ih zabrinjavala njihova kvaliteta (McKelvey i Kyriacou, 1985). Ma koliko nastavnik želio unaprijediti efektivnost vlastitog rada, uvijek je prisutna i bojazan u vezi toga koliko će rezultati povratnih informacija uticati na njegov autoritet i dalji rad sa učenicima.

Žurnal – refleksija je postupak kojim nastavnik bilježi, sistematično vođen pitanjima, pozitivne i manje pozitivne momente u svom radu. Posebno je važno da nastavnik prepozna uspješne situacije, kako bi ih pojačao, a prepoznate slabo-sti unaprijedio. Postoje dva nivoa žurnal refleksije: bilješke i tumačenje rezultata (Stamatović, 2009: 228). Veliki doprinos pedagoškoj teoriji i praksi su dala pozi-tivna iskustva nastavnika koja primjerom ukazuju kako se određene nastavne situacije mogu uspješno rješavati.

Skala samoprocjene pokazuje kako nastavnik ocjenjuje svoju ličnost, što ovisi o više faktora: karakter, emocije, odnos s okolinom. Ona upućuje samo na to kako se nastavnik odnosi prema sebi i kako shvata svoju okolinu. Samoocjena počiva na samopoznavanju. Posebno obilježje samoocjena dobiva u usporedbi s ocjenom drugog, na primjer sa ocjenom učenika, radnih kolega, roditelja. U sastavljanju i primjeni skala za samoprocjenjivanje nastavnika treba težiti što većoj konkretizaciji pitanja iz nastavnikovog rada u školi i izvan škole.

Bitno je da nastavnik zna šta je mjerljivo u njegovom radu i na koji način se ta pojava mjeri. Pod metodološkom kompetentnošću nastavnika podrazumije-va se priznata sposobnost i stručnost proučavanja i istraživanja neposredne peda-goške stvarnosti i prakse (Kundačina, 2003). Nastavnik koji istražuje ima za cilj unaprjeđenje kvaliteta vlastitog rada, ali i rada škole.

Savremenom nastavniku je neophodno da kontinuirano dijagnosticira i inovira pedagošku praksu kako bi mogao pratiti promjene u okruženju. Nastav-nik će samoanalizom koja ima jasan i konkretan cilj doprinijeti kvaliteti svog rada, a time i kvaliteti škole. Nastavna praksa pokazuje da treba težiti k što objektivnijoj procjeni kvalitete rada nastavnika, uzimajući u obzir procjenu i pro-mišljanja interesnih skupina kako bi se poboljšao kvalitet rada nastavnika.

METODOLOŠKI OKVIR ISTRAŽIVANJA

Konkretizacija problema istraživanja zasnovana je na metodologiji primje-ne samoevaluacije rada nastavnika. Metodološki aspekti samoevaluacije rada nastavnika odnose sa na spremnost za primjenu metoda i instrumenate koji se koriste pri evaluaciji i samoevaluaciji s ciljem utvrđivanja postojećeg stanja, korekcije nadostataka i poboljšanja kvalitete.


76

Evaluacija odgojno-obrazovnog procesa ima motivirajući, orijentacijski i vrijednosni karakter koji doprinosi kvaliteti škole. Korak koji prethodi evaluaciji je proces samoevaluacije. Problem istraživanja je zastupljenost i način provođe-nja samoevaluacije u praksi. Predmet istraživanja usmjeren je na analiziranje tre-nutnog stanja u primjeni samoevaluacije rada nastavnika, osposobljenosti nastav-nika za primjenu metoda i instrumenata za samoevaluaciju, primjenu samoevalu-acije u zavisnosti od dužine radnog staža i stručnog zvanja kao i sagledavanje efekata samoevaluacije.

Očekivani naučni doprinos istraživanja u okviru teme jeste utvrđivanje postojećeg stanja po pitanju razumijevanja efekata samoevaluacije nastavnika, s akcentom na osposobljenosti nastavnika za primjenu samoevaluativne metodolo-gije i njene implikacije na kvalitetu rada škole. Na osnovu dobivenih rezultata istraživanja mogu se organizovati akreditivani programi stručnog usavršavanja nastavnika koji će biti koncipirani na osnovu stvarnih pokazatelja (ne)poznavanja metodologije samoevaluacije i njene primjene, što će svakako doprinijeti sveop-ćoj kvaliteti rada nastavnika i škole.

U okviru teme Osposobljenost nastavnika za primjenu metoda i instrume-nata za samoevaluaciju, cilj je ispitati u kojoj mjeri nastavnici pokazuju sprem-nost i uključenost u primjeni samoevaluativne metodologije u svrhu unapređenja kvalitete vlastitog rada i rada škole.

Iz navedenog cilja definisani su zadaci istraživanja: 1. Ispitati u kojoj mjeri nastavnici primjenjuju samoevaluaciju u radu i da

li postoji statistički značajna razlika u njihovoj osposobljenosti za samoealuaciju s obzirom na dužinu staža.

2. Ispitati mišljenje nastavnika o efektima samoevaluacije na jačanje nastavničkih kompetencija i njenu refleksiju na kvalitetu rada škole.

U skladu s definisanim predmetom i ciljem istraživanja, rezultata dosadaš-njih posrednih istraživanja, te iskustva iz prakse, generalna hipoteza ovog rada je postavljena eksplicitno i glasi: Nastavnici su osposobljeni za učinkovitu primjenu metoda i instrumenata za samoevaluaciju u svrhu unapređenja kvalitete vlastitog rada i rada škole.

Podhipoteze odgovaraju postavljenim istraživačkim zadacima i glase: 1. Nastavnici primjenjuju samoevaluaciju u radu i ne postoji statistički

značajna razlika u primjeni s obzirom na dužinu staža. 2. Nastavnici su mišljenja da samoevaluacija doprinosi jačanju nastavnič-

kih kompetencija a njeni efekti su vidljivi na segmentu poboljšanja kvalitete rada škole.

Metodu teorijske analize korist ćemo u proučavanju dostupne znanstvene i stručne literature koja tretira ključne pojmove: samoevaluacija, metodologija


77

samoevaluacije, kao i pri empirijskom istraživanju mišljenja nastavnika osnovne škole o metodologiji evaluacije, stručnom usavršavanju evaluatora i njegovom doprinosu jačanju nastavničkih kompetencija.

Servej metod smo koristili za ispitivanje mišljenja nastavnika o upoznato-sti s metodološkim aspektima samoevaluacije, kao i uticaju samoevaluacije na kvalitet rada škole. Za tu svrhu koristili smo se tehnikom anketiranja za koju smo izradili odgovarajuće anketne nestandardizirane upitnike.

Populacija istraživanja iz koje je izabran uzorak definisana je kao popula-cija nastavnika osnovnih škola u Kantonu Sarajevo. Slučajnim uzorkom izabrano je 30 škola. Da bi se obezbijedila reprezentativnost uzorka, insistirano je da upit-nike popunjavaju nastavnici razredne i predmetne nastave iz različitih aktiva u svakoj školi. Uzorkom je bio obuhvaćen 441 ispitanik, od toga je anketne upitni-ke vratilo 389 nastavnika (14,19%), uposlenih u osnovnim školama Kantona Sarajevo u školskoj 2013/2014. godini.

RAZULTATI ISTRAŽIVANJA

U ovom dijelu rada prezentirani su i analizirani rezultati istraživanja koji se odnose na ispitivanja mišljenja nastavnika o osposobljenost nastavnika za pri-mjenu metoda i instrumenata za samoevaluaciju.

Radi bolje preglednosti raspravu o podacima i rezultatima istraživanja organizirali smo prema istraživačkim zadacima, kako bismo obezbijedili obrazla-ganje i dokazivanje postavljenih hipoteza. U istraživanju je korišteno numeričko iskazivanje podataka u obliku atributivnih serija i tabelarno prikazivanje u obliku kontengencijskih tabela.

Osposobljenost nastavnika za primjenu metoda i instrumenata za samoevaluaciju

Pravilan odabir postupaka i instrumenata za samoevaluaciju pomaže nastavniku da sagledava, analizira i evaluira svoje svakodnevne aktivnosti s ciljem unapređenja svoje prakse i postizanja kvalitete. Instrumenti koji se koriste u tu svrhu su različiti. U ovom istraživačkom zadatku interesovao nas je nivo osposobljenosti nastavnika za njihovu primjenu. Rezultati su prikazani u Tabeli 1.

Na pitanje u kojoj mjeri su nastavnici osnovnih škola osposobljeni za eva-luaciju većina ispitanika je dala odgovor osrednje (47,12%), zatim mnogo (30.89%), u potpunosti (12,04%), malo (9,64%), a samo 0,26% ispitanika se izja-


78

snilo odgovorom nimalo. Rezultati istraživanja ukazuju na visok postotak nastav-nika koji primjenjuju samoevaluaciju u svom radu, jer se njih 46,68% izjasnilo modalitetom mnogo i 13% u potpunosti, 35,28% ispitanika je dalo odgovor osrednje, dok su samo 4,51% ispitanika dali odgovor malo i 0,53% nimalo.

Tabela 1. Osposobljenost nastavnika za primjenu metoda i instrumenata za samoevaluaciju

Osposobljenost nastav-nika za primjenu meto-da i instrumenata za samoevaluaciju

Nima-lo

Malo Osred-

nje Mnogo

U pot-punosti

Svega

U kojoj mjeri su, po Vašem mišljenju, nastavnici osnovnih škola osposobljeni za evaluaciju?

1 37 180 118 46 382

0,26% 9,69% 47,12% 30,89% 12,04% 100,00%

U kojoj mjeri primje-njujete samoevaluaciju u odgojno-obrazovnom radu?

2 17 133 176 49 377

0,53% 4,51% 35,28% 46,68% 13,00% 100,00%

Koliko rezultati samoe-valuacije utiču na jača-nje Vaših kompetenci-ja?

3 8 86 228 52 377

0,80% 2,12% 22,81% 60,48% 13,79% 100,00%

U kojoj mjeri je evalu-acija povezana sa samoevaluativnim pro-cedurama svih aktera nastavnog procesa?

3 15 134 192 37 381

0,79% 3,94% 35,17% 50,39% 9,71% 100,00%

Da je samoevaluacija veoma važna kao faktor jačanja nastavničkih kompe-tencija pokazuju i naši rezultati, jer je 60,48% nastavnika svojim odgovorom potvrdilo jaku vezu između te dvije pojave na modalitetu mnogo i 13,79% na modalitetu u potpunosti. Naši ispitanici se u velikom postotku mnogo (50,39%) i u potpunosti (9,71%) slažu da je evaluacija povezana sa samoevaluativnim procedu-rama svih aktera nastavnog procesa. Rezultati našeg istraživanja su protivrječni rezultatima istraživanju koje su proveli Vasilijević, D., Bojović, Ž. i Stamatović, J. (2012), a u kojem se došlo do zaključka da učitelji povremeno primjenjuju samovrednovanje, da nisu u dovoljnoj mjeri osposobljeni za takvu djelatnost, te da im je potrebna podrška (u prvom redu kolega i učenika) kao i stručna pomoć.


79

Istraživanjem smo htjeli utvrditi da li, i u kojoj mjeri, postoji razlika u primjeni samoevaluacije u radu s obzirom na dužinu staža ispitanika (Tabela 2).

Tabela 2. Primjena samoevaluacije u odgojno-obrazovnom radu sobzirom na dužinu staža ispitanika

Dužina staža

Primjena samoevaluacije u radu Svega Nimalo i

malo Osrednje Mnogo U potpunosti

0–4 godina 3 18 24 7 52

5,77% 34,62% 46,15% 13,46% 100,00%

5–8 godina 3 9 16 8 36

8,33% 25,00% 44,44% 22,22% 100,00% 9–12 godi-

na 3 21 33 17 74

4,05% 28,38% 44,59% 22,97% 100,00% preko 12 godina

10 85 102 17 214 4,67% 39,72% 47,66% 7,94% 100,00%

Svega 19 133 175 49 376

5,05% 35,37% 46,54% 13,03% 100,00%

χ 2 = 18,803 df = 9 C=0,093 0,05–16,919; 0,01–21,666

Izračunata vrijednost χ2 = 18,803 uz deveti stupanj slobode pokazuje da postoji statistički značajna razlika na nivou značajnosti 0,05, dok ta razlika nije statistički značajna na nivou značajnosti 0,01 u odgovorima nastavnika o primje-ni samoevaluacije u radu s obzirom na dužinu staža ispitanika.

Evaluacija je dio organizacijskih vrijednosti, temelj školske kulture. Za uspješno funkcionisanje škole neophodno je da uposlenici evaluaciju i samoeva-luaciju percipiraju kao determinantu kvalitete. U dostupnoj literaturi se pominju različiti instrumenti pomoću kojih se može pratiti ostvarivanje postavljenih cilje-va i zadataka i evaluirati odgojno-obrazovni rad Istraživanjem smo htjeli utvrditi koje mjerne instrumente nastavnici najčešće koriste u procesu samoevalucije. Rezultati su prikazani u Tabeli 3.

Rezultati istraživanja pokazuju da najveći broj nastavnika (62,93%) za samoevaluaciju rada nastavnika koriste anketne upitnike za učenike. Njih 23,13% se izjasnilo da koriste nastavnički portfolio, dok je 8,50% onih što kori-ste žurnal refleksija. Mali postotak ispitanika (3,74% ) koriste protokole i 1,70% skale procjene.


80

Tabela 3. Primjena mjernih instrumenata za samoevaluaciju rada nastavnika

Koje mjerne instrumente najčešće koristite za samoevaluaciju?

Mišljenje nastavnika f %

Skale procjene 5 1,7 % Protokoli 11 3,74 % Anketni upitnici za učenike 185 62,93 % Nastavnički portfolio 68 23,13 % Žurnal refleksija 25 8,50%

Svega 294 100%

Rezultati istraživanja Ćorović (2008) pokazuju da nastavnici uglavnom ocjenjuju svoj rad uspješnim i bez afirmisanja procesa evaluacije i samoevaluaci-je. Nastavnici se, dalje, djelimično slažu da proces evaluacije od strane kolega i samoevaluacija mogu doprinijeti poboljšanju njihovog rada. Nastavnici pri pro-cesu samoevaluacije koriste metode, tehnike i instrumente za samoevaluaciju, s akcentom na one s kojima su upoznati. Zaključak je da nastavnici trebaju posje-dovati kompetencije za provođenje procesa samovrednovanja, ali ih je potrebno motivisati i podržati.

Analizirajući metodološke instrumente i postupke prikupljanja podataka za samoevaluaciju, Cencič (2006: 30) navodi istraživanje Horvatove (1999). Nai-me, ova je autorica, na uzorku nastavnika razredne i predmetne nastave, ispitiva-la učestalost primjene različitih oblika kvalitativnog prikupljanja podataka. Istra-živanje je pokazalo da se u praksi, najviše koriste „kolegijalno praćenje, pisanje bilježaka te snimanje svojih nastavnih časova”. Najmanje uključuju pisanje dnevnika.

Rezultati istraživanja potvrdili su hipotezu koja je glasila Nastavnici pri-mjenjuju samoevaluaciju u radu i ne postoji statistički značajna razlika u primje-ni s obzirom na dužinu staža.

Doprinos samoevaluacije kvaliteti rada nastavnika

Efekti angažovanja nastavnika u procesu samoevaluacije su širokog spek-tra. Od ispitanika smo u istraživanju htjeli doznati u čemu se, po njima, najviše ogleda efekat samoevaluacije, rezultate smo prikazali Tabelom 4.

Rezultati istraživanja pokazuju da angažovanjem u procesu samoevaluaci-je nastavnik prati lično profesionalno napredovanje, što je odgovor 39,47% ispi-tanika, njih 30,53% se izjasnilo da samoevaluacijom nastavnik realnije procje-njuje vlastiti rad, 17,11% nastavnika je reklo da samoevaluacija podiže nivo


81

samopouzdanja nastavnika. Mišljenje 8,42% nastavnika je da se efekat samoeva-luacije ogleda u činjenici da su spremniji prihvatiti ocjenu nakon evaluacije od strane nadležnih, dok se manji broj nastavnika, njih 4,47%, izjasnilo da samoeva-luacija predstavlja dodatno opterećenje za nastavnika.

Tabela 4. Efekti angažovanja nastavnika u procesu samoevaluacije po mišljenju nastavnika

Kakve efekte, po Vašem mišljenju, ima angažovanje nastavnika u procesu samoevaluacije?

Mišljenje nastavnika f %

Nastavnik realnije procjenjuje vlastiti rad 116 30,53% Spremniji je prihvatiti ocjenu nakon evaluacije od strane nadležnih

32 8,42%

Nastavnik prati lično profesionalno napredovanje 150 39,47% Podiže nivo samopouzdanja nastavnika 65 17,11% Predstavlja dodatno opterećenje za nastavnika 17 4,47%

Svega 380 100,00%

Rezultati istraživanja slažu se i sa onim što je istaknuto u istraživanju Živ-kovića (2008), tj. da se samovrednovanje koristi u planiranju budućeg rada i da se pozitivno procjenjuju lični napori za autokorekciju na osnovama samovredno-vanja. Nastavnici su, u navedenom istraživanju, također procijenili da je samo-vrednovanje korisna aktivnost, jer su rezultati odgojno-obrazovnog rada bolji, a povratna informacija dragocjena.

Kako se u našem istraživanju najveći broj ispitanika, njih 39,47%, izjasnio da u procesu samoevaluacije nastavnik prati lično profesionalno napredovanje, interesovalo nas je da li postoji statistički značajna razlika u primjeni samoevalu-acije u odgojno-obrazovnom radu u zavisnosti od stručnog zvanja. Rezultati su dati u Tabeli 5.

Izračunata vrijednost χ 2 = 6,685 uz osmi stupanj slobode pokazuje da ne postoji statistički značajna razlika na nivoima značajnosti 0,05 i 0,01 u odgovori-ma nastavnika u primjeni samoevaluacije u radu s obzirom na stručno zvanje nastavnika. Ovakvi rezultati istraživanja daju se objasniti činjenicom da su na ovo pitanje odgovarali samo nastavnici s više radnog iskustva, koji su već stekli određeni stepen napredovanja. Oni teže daljem napredovanju u struci, a da bi to ostvarili neophodna su im i metodološka znanja na segmentu samoevaluacije. Uloga nastavnika treba biti pokretačka, stvaralačka, kreativna i krajnje profesio-nalna.

Iz prezentiranih rezultata može se izvesti zaključak da je potvrđena istraži-vačka hipoteza koja je glasila: Nastavnici su osposobljeni za učinkovitu primjenu


82

metoda i instrumenata za samoevaluaciju u svrhu unapređenja kvalitete vlastitog rada.

Tabela 5. Primjena samoevaluacije u odgojno-obrazovnom radu u zavisnosti od stručnog zvanja

Stručno zvanje

U kojoj mjeri primjenjujete samoevaluaciju u odgojno-obrazovnom radu?

Svega Nimalo Malo Osrednje Mnogo U potpu-

nosti

Mentor 0 5 57 69 26 157

0,00% 3,18% 36,31% 43,95% 16,56% 100,00%

Savjetnik 1 7 41 50 9 108

0,93% 6,48% 37,96% 46,30% 8,33% 100,00% Viši

savjetnik 0 1 7 8 2 18

0,00% 5,56% 38,89% 44,44% 11,11% 100,00%

Svega 1 13 105 127 37 283

0,35% 4,59% 37,10% 44,88% 13,07% 100,00% χ 2= 6,685 df = 8 0,05–15,507; 0,01–20,090 C=0,571

Nastavnik u ulozi refleksivnog praktičara, evaluatora i analitičara evidenti-ra dobre strane i slabosti odgojno-obrazovnog procesa. Na koji način će se birati postupci i instrumenti za evaluaciju i samoevaluaciju i interpretirati rezultati do kojih se dođe procesom evaluacije ovisi o organizacijskoj strukturi škole, potre-bama škole, kao i o metodološkoj osposobljenosti evaluatora.

ZAKLJUČAK

Savremena škola, koja se temelji na kvaliteti, traži nastavnika razvijenih kompetencija. To je nastavnik koji ima jasnu sliku o sebi i svom radu, spreman je kritički sagledati, vrednovati, mjeriti, evaluirati i samoevaluirati svoj rad. Samoe-valuacija je prvi korak u svim evaluativnim procesima. Proces samoevaluacije mu omogućava da zna gdje je sada u odnosu na prethodni period i u kojem prav-cu treba dalje da se razvija kako bi poboljšao kvalitet svoga rada. Koristeći razli-čite tehnike i instrumente za samoevaluaciju nastavnici mogu svakodnevno prati-ti i analizirati vlastiti rad, osvrnuti se na ishode rada i pozicionirati se u odnosu na druge nastavnike. Nastavnik može da analizira i procese i efekte svog rada, a posebnu pažnju treba posvetiti segmentu u okviru kojeg je ostvario manje rezul-tate od očekivanih. Kakav pristup će nastavnik imati procesu samoevaluacije ovi-


83

si o njegovoj profesionalnoj etici, ljudskim kvalitetima, iskustvu i spremnosti na samokritiku i promjene.

U svijetu koji svakodnevno doživljava promjene, nastavnik mora biti spre-man da se mijenja, prilagođava i samoeavaluira svoj rad kako bi adekvatno odgo-vorio svim zahtjevima koji se postavljaju pred njega. Samo onaj nastavnik koji je spreman ići u korak s izazovima i potrebama doba u kome živi može biti siguran da korača ka kvaliteti u odgoju i obrazovanju. Takav nastavnik je spreman da samoevaluaciju prihvati kao postupak unapređenja svoje kvalitete i kvalitete savremene škole.

Pravilan odabir postupaka i instrumenata za samoevaluaciju pomaže nastavniku da sagledava, analizira i evaluira svoje svakodnevne aktivnosti s ciljem unapređenja svoje prakse i postizanja kvalitete. Naše istraživanje je potvr-dilo da su nastavnici osposobljeni za učinkovitu primjenu metoda i instrumenata za samoevaluaciju, a efekte samoevaluacije svog rada najviše vide u praćenju profesionalnog napredovanja i realnijoj slici vlastitog rada u nastavi, koja je osnovni uvjet ostvarivanja kvalitete.

Literatura

Bjelkić i sar. (2007). Pristupi evaluaciji nastavnikovog rada i usavršavanja, Užice: Učiteljski fakultet.

Cencič, M. (2006). Nekatere strategije pouka. Koper: Univerza na Primorskem, Pedagoška fakulteta Koper.

Ćorović, F. (2008): Historijski razvoj samoevaluacije, Zbornik: Obrazovanje i usavr-šavanje nastavnika-oblici i modeli (str.179–196) Užice: Učiteljski fakultet.

Kulić, R. i Despotović, M. (2005). Uvod u andragogiju. Zenica: Dom štampe.

Kundačina, M. (2013). Metodološki aspekti vrednovanja rada škole, Zbornik radova, Nastava i učenje: kvalitet vaspitno-obrazovnog procesa. (str. 17–28). Užice: Učiteljski fakultet.

Kundačina, M. (2003). Metodološka kompetenost u profesionalnom razvoju učitelja, Zbornik radova, Naučni skup sa međunarodnim učešćem: Obrazovanje i usa-vršavanje učitelja. (str. 221–236). Užice: Učiteljski fakultet.

Kyriacou, C. (2001). Temeljna nastavna umijeća. Zagreb: Educa.

Mušanović, M. (2012). Konstruktivistička paradigma kvalitete osnovnog obrazova-nja. dostupno: http://www.skretnica.com/marko, pregledano 15 .1. 2013.

Popović, D. i sar (2009). Procjena uspješnosti rada nastavnika: priručnik za škole. Podgorica: Zavod za školstvo.


84

Stamatović, J. (2009). Samovrednovanje ciljeva i zadataka obrazovno-vaspitnog rada u funkciji unapređenja kvalitete, Zbornik: Obrazovanje i usavršavanje nastav-nika – ciljevi i zadaci vaspitno-obrazovnog rada (str. 225–232). Užice: Uči-teljski fakultet.

Slatina, M. (1998). Nastavni metod – Prilog pedagoškoj moći suđenja. Sarajevo: Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu.

Stojanović, A. (2008). Kompetencije nastavnika u svetlu promena u savremenom obrazovanju. Inovacije u nastavi, 21(1), 61–69.

Subotić, LJ., Gazivoda, N. i dr. (2008). Profesionalni razvoj na nivou škole, priruč-nik za škole, Podgorica: Zavod za školstvo.

Vasilijević, D. N., Bojović, Ž. P. i Stamatović, J. D. (2012). Postupci i tehnike samo-vrednovanja vaspitno-obrazovnog rada učitelja. Zbornik radova Učiteljskog fakulteta, Užice, 14, 99 –108.

Živković, P. (2009): Samovrednovanje i pedagoški takt nastavnika. Jagodina: Kairos.

Fatima N. Habota „Treća osnovna škola“ Ilidža

QUALIFICATIONS OF TEACHERS FOR METHOD APPLIANCE AND INSTRUMENTS FOR SELF-EVALUATION

Summary

Modern school sets new requirements for teacher, that includes increasing teacher competencies in order to improve the educational process. Evaluation and self-evaluation are important guideliness for the teacher's call. Awareness of yourself and your own work is a major mover on the road to quality. It is necessary to possess methodological knowledge that will enable teacher to apply different methods and instruments for self-evaluation in order to discover defects, change and improve his work, so he could respond to the challenges of self-evaluation and evaluation in his work. This paper theoretically explains the purpose and importance of self-evalua-tion, gives overview of tehniques and instruments for self-evaluation and interprets the results of emprical research about appliance and effects of self-evaluation in teac-hing practice.

Key words: methodology, teacher competencies, evaluation, self-evaluation, effects of self-evaluation.

85


UDK 338.482Prethodno priopćenje • 85–100


Memnun H. Zečić i Marija M. Jović

Sveučilište Hercegovina Fakultet društvenih znanosti dr. Milenka Brkića, Bijakovići

MIŠLJENJA STUDENATA O TURIZMU

Sažetak. Turizam je aktivnost koja se inkorporira u sve dijelove druš-tvenog života pa ga je stoga neophodno promatrati i proučavati u okviru interdisciplinarnog pristupa. Predmet istraživanja ovom radu su informiranost studenata o turizmu, zadovoljstvo ostvareno suradnjom fakulteta i turističkih agencija te organiziranje posjeta važnim destinacijama. Cilj istraživanja jest analizirati i usporediti mišljenja studenata o poznavanju turizma i turističkih destinacija u Bosni i Hercegovini, posebno u Kantonu Sarajevo. Korištena je teorijska metoda i Survey metode za ispitivanje mišljenja studenata. Instru-ment se sastojao od dva dijela; prvi dio je imao otvorena pitanja, a drugi pita-nja o mišljenjima studenata o turizmu. Analizom varijanse utvrđena su pribli-žno ista mišljenja studentica i studenata, osim u dvije varijable u kojima su studentice bile spremnije svojim učenicima objašnjavati o turizmu te u tvrdnji da ima dovoljno informacija na predavanjima o turizmu. Korelacijskom ana-lizom ustanovljena je visoka povezanost između varijabli kojima se tvrdilo da, ako je veća organiziranost posjeta, bit će i studenti više uključeni u rad. U tom smislu neophodna je suradnja menadžmenta fakulteta s turističkim zajed-nicama. Praktično i teorijsko značenje istraživanja ogleda se u činjenici da se studentima na fakultetima na osnovi dobivenih rezultata ponude jasne smjer-nice kao i menadžmentu fakulteta, o informiranosti, posjetima, znanju, potre-bi poznavanja turizma i koristi za državnu zajednicu.

Ključne riječi: destinacija, turistička agencija, menadžment, fakultet, obrazovanje.

UVOD

Uloga turizma u zemljama u razvoju postavlja ozbiljna pitanja njihovu gospodarstvu koja očajnički trebaju financijske prihode od turizma. Turizam je postao toliko značajan da se moraju ozbiljno preispitati vrijednosti na kojima se

Zečić, M.; Jović, M.: Mišljenja studenata o turizmu PUTOKAZI • God. VI • Br. 1 • 2018 • 85–100

86

zasniva, da bi osigurao da one odražavaju vrijednosti društva kojem služi i na koje utječe (Moutinho, 2005). Društvena i ekološka šteta koja nastaje zbog nepri-kladnih oblika turističkoga razvoja ne može se lako zanemariti niti promijeniti.

„Turizam je raznorodna privredna djelatnost, koja se sastoji od različitih privrednih i neprivrednih aktivnosti, a sve zajedno učestvuju u zadovoljenju potreba domaćih i stranih turista. Od neprivrednih djelatnosti treba istaći kultur-no-umjetničke, sportske i druge aktivnosti, zatim rad raznih turističkih organiza-cija i organa na regionalnom, nacionalnom i međunarodnom planu, koje na direktan ili indirektan način učestvuju u formiranju turističke ponude” (Unković, Zečević, 2011: 28).

Uz ekonomski značaj, turizam ima veliko društveno značenje u kulturi, obrazovanju, zdravstvu i na kraju boljem razumijevanju među ljudima različitih zemalja. Veliki broj turista uključuje se u turistička putovanja motivirana željom da posjete povijesno kulturno naslijeđe drugih zemalja i krajeva, kao i spoznaja o dostignućima iz raznih oblasti. Zbog toga veliki broj turista posjećuje muzeje, historijske spomenike, umjetničke galerije, umjetničke festival i slično (Unko-vić, Zečević, 2011: 33). Osim spomenutoga značenja turizma za kulturu, potreb-no je istaknuti i njegovo značenje za obrazovanje stanovništva koje se uključuje u turističke tokove. Dugo se međuodnosu i nepovoljnim odnosima kulture i turi-zma nije pridavala potrebna šira pozornost već su i kultura i turizam bili samo u fokusu povremenih istraživanja. Jadrešić (2001) piše mnogo o usponima kultur-noga turizma, a u istraživanjima navodi da je kauzalnost kulture i turizma proces ovladavanja i nadvladavanja prirodnih i društvenih pojava. Turizam je prirodno prostorni put kojim jedna zemlja na najbolji način može prezentirati svoju kultu-ru. Uspon kulture u turizmu išao je u sferi potrošnje koja je s vremenom prera-stala u zabavne i sportske događaje koji su spajali ljude, čime je potrošnja pola-ko prešla u globalnu turističku atrakciju. O segmentima kulture i turizma u soci-okulturološkoj perspektivi pisala je i istraživala Jokić (1994).1 Turistička kultura je jedna od vrsta posebnih ili apliciranih, kao što su tehnička, fizička, zdravstve-na, stambena, obrazovna kultura, kultura slobodnoga vremena, odgojna, sport-ska, radna, proizvodna, uslužna, kazališna, glazbena, filmska, zabavna, istitucio-nalna, masovna, elitna, ekonomska, opća i osobna kultura (Jadrešić, 2001: 46).

Kako govorimo o kulturi turzma ne možemo ne pomenuti obrazovne ustanove u kojima se uistinu educiraju generacije za život i poduzetništvo, kao i za turizam, putovanja, ispunjenja raznih interesa za koje postoji motivacija.

„Turistički motivi su unutrašnji poticaji čovjeku da se uključi u turističke tokove i iz čega slijedi da je turistička motivacija ponašanje čovjeka koji je

1 B. Jokić (1994). Turizmu u sociokulturološkoj perspektivi. Ekonomski fakultet Zagreb.


87

potaknut tim unutrašnjim potrebama za uključenjem u turističku aktivnost s konačnim ciljem, da se zadovolji neka turistička potreba” (Petrić, 2012: 60).

Riječ je o cijelom spletu motiva koji manjim ili jačim intenzitetom djeluju na ponašanje turista. Savremena psihologija prema Petrić (2012) dijeli motive na biološke, društvene i osobne. Društveni motivi su vrlo značajni jer u prvi plan guraju čovjekovu stalnu želju za kontaktima s drugim ljudima i unaprjeđenjem međuljudskih odnosa. Prema istraživanjima predstavljenim na skupu o Promoci-ji u turizmu, Senčić (1998) predstavlja više podjela o motivima i imenima turista prema njihovoj opredijeljenosti za vrstu turizma.

Potreba za novim obrazovanim naraštajem već davno nametnula je otva-ranje studija turizma i menadžmenta u BiH i u susjednim zemljama. Na fakulte-tima stječu se znanja potrebna visokoobrazovanim i stručnim menadžerima koji će biti sposobni odgovoriti na sve izaove modernog turizma. Menadžment u obrazovanju na svim razinama, a posebno u visokoobrazovnim institucijama, treba uvrstiti u programe izučavanja i kulturu turizma. Međutim, raspolaže se podatcima (prema Stančić, 2006: 231) da menadžment obrazovnih institucija ima slabu motivaciju prema turizmu našto treba obratiti pažnju i pružiti instruk-cije i dobre poticaje, posebno fakultetima gdje se obrazuju budući intelektualci koji će biti zaduženi na važnim stručnim i upravljačkim mjestima. Informacije dobivene od menadžera i pilot istraživanja pokazali su da se na fakultetima gdje nema odjela za turizam i mendžment vrlo malo ili nikako ne govori o turizmu i da nema ni kolgija, koji bi u svom silabusu imali dio o turizmu. Iz projektnog i izvedenoga istraživanja doznat ćemo kakva je suradnja menadžmenta i turistič-kih agencija te koliko i kad se organiziraju turistička putovanja.


Turizam je jedna od najvažnijih i najbrže rastućih ekonomskih grana u svijetu i ima vrlo bitno mjesto u privredi. Kao pojava u suvremenom društvu razvija se naglo i postaje ogledalo razvijenosti, ali i odraz proizvodnih i društve-nih odnosa. Sam termin turizam počeo se koristiti sredinom 19. stoljeća. Podije-ljen je u tri razdoblja: prvo razdoblje seže do polovice 19. stoljeća i odnosi se na putovanja na kojima bi se pripadnici privilegirane klase mogli rekreatirati. Dru-go razdoblje traje do Drugoga svjetskog rata, a odnosi se na povlaštenu klasu s povećanim brojem turista. Treće razdoblje je poslije Drugog svjetskog rata, doba suvremenoga turizma. Glavninu turista čine svi građani čime turizam prerasta u masovnu pojavu širih razmjera (Marković, 1987: 26–27). Liga naroda je još 1937. godine definirala pojam turista, prema kojem je turist svaka osoba koja putuje u zemlju gdje nema svoje prebivalište i to u trajanju od najmanje 24 sata


88

(Ćatović, 2012: 12). Turizam u suvremenom svijetu ima vrlo značajan ekonom-ski doprinos u budžetima država. Velike agencije bave se turističkim biznisom koji je stalno u usponu. Posebnu pažnju zaslužuje i neizravan utjecaj turizma na privredu, a time i reperkusije na sve privredne i neprivredne djelatnosti (Unko-vić, Zečević, 2011: 38).

Bosna i Hercegovina (u daljem tekstu BiH) kao zemlja koja raspolaže mnogim prirodnim ljepotama i s brojnim kulturno-historijskim spomenicima, postala je vrlo privlačna turistička destinacija posjetiocima iz cijeloga svijeta. Zabilježen je stalni rast dolazaka turista, a samim tim i brže širenje usluga u ovom sektoru. U BiH postoje ljetne i zimske destinacije, ali i one s kontinuite-tom u turizmu tijekom cijele godine. S obzirom na to da je pretežno planinska zemlja, BiH nudi destinacije iz oblasti ski-turizma, poznate u europskim razmje-rima. Danas se pružaju razne mogućnosti prodaje i reklamiranja turističkih pri-zvoda na globalnom tržištu, u čemu BiH kao država čini mnogo da bude prepo-znata i da bude u fokusu turističkih tržišta. Dosadašnji broj turista sigurno nije toliki da bi stvorio sugestiju zadovoljstva s obzirom da postoje veliki potencijali u kulturno-historijskim spomenicima i raznim turističkim manifestacijama. Ipak možemo utvrditi da je BiH postala prepoznatljiva turistička zemlja. Za kulturni turizam BiH može se reći da predstavlja veliki potencijal u ekonomskom osnaži-vanju države i očuvanju njezine kulturne baštine. Svijet se nalazi u procesu glo-balizacije koja mijenja sve, a tako i turizam u smislu pojave novih turističkih odredišta. Moderne marketinške agencije koriste najnovije tehnologije prilikom reklamiranja turističkih prizvoda na svjetskoj razini. BiH je upravo u tom miljeu zato što pokušava pratiti moderne, suvremene tijekove oglašavanja i marketinga, kako bi pristupila svjetskom tržištu i sve zahtjevnijim posjetiteljima ponudila atraktivne turističke destinacije.

Globalizacija turističke privrede, prema Moutinhu, ima značajne strateške implikacije: povećava konkurentski pritisak zbog ulaska novih članica na tržište i povećava kompleksnost poslovanja, od učenja o tome kako pronaći i upravljati zaposlenicima različitog odgoja i obrazovanja iz različitih zemalja do kreiranja i isporuke proizvoda koji bi odgovarali turističkim tržištima od posebnog društve-noga interesa (Moutinho, 2005: 451). Mnogi gradovi i mjesta, prepoznati kao vri-jedna turistička odredišta, uz posjet i obilazak nude i popratnu infrastrukturu, restorane, hotele, prenoćišta. U mnogim mjestima BiH navedeni objekti su još uvijek u fazi izgradnje i otvaranja ili pak u potrazi za investitorima koji bi prepo-znali prirodne potencijale i investirali dodatna financijska sredstva s ciljem razvo-ja turističkih destinacija. Za razvoj seoskog turizma skoro cijela Bosna i Hercego-vina ima izrazite mogućnosti, a to je novi moderni prepoznatljivi proizvod koji je još uvijek na niskom stupnju. U početnom razvoju malog, ali kvalitetnog jezgra u ruralnom turizmu trebalo bi maksimalno izgrađivati ekološke elemente eko-sela s različitim oblicima zdravoga života, kao što su zdrava hrana, nezagađena priroda,


89

biciklizam, pješačenje i druge aktivnosti. Neophodno je pristupiti izradi strategije razvoja seoskoga, kao i svih ostalih vrsta turizma (Bibanović, 2015).

Zbog toga i navodimo da menadžment u turizmu pristupa planiranju nje-gova razvoja, te da se ti planovi razlikuju od planova u drugim područjima. Za turizam postoji veliki interes zbog toga što je u nekim dijelovima zemlje nosilac privrednoga razvoja i vrlo je bitno aktivno sudjelovati u globalnom planiranju. Turizam je vezan za posebne interese jer obuhvaća više vidova za kojima postoji odgovarajuća potražnja, također i stalni rast s očekivanom tendencijom njegova ubrzanja u budućnosti.

VAŽNE DESTINACIJE U BOSNI I HERCEGOVINI, POSEBNO U SARAJEVSKOM KANTONU

Mnogi gradovi i mjesta u BiH imaju vrijedne i poznate turističke destina-cije koje uz posjet i obilazak turista iziskuju i popratnu infrastrukturu: restorane, hotele, motele, odmorišne kuće, prenoćišta, dvorane za sportske, kazališne, ple-sne i druge zabave, igrališta, kupališta, šetnice, perivoje i sl. Mnoga odredišta su još uvijek u fazi izgradnje. Država je potrazi za investitorima koji bi prepoznali prirodne potencijale i investirali dodatna financijska sredstva s ciljem razvoja turističkih mogućnosti.

Najposjećeniji grad u BiH je Sarajevo, povijesni grad, koji je u svom postojanju bio pod različitim utjecajima, kako zapadnih, tako i istočnih carstava, i zbog toga je postao poznatom turističkom atrakcijom. Primjeri popularnih destinacija u gradu uključuju Vrelo Bosne, park s termalnim izvorima iz rim-skog doba, Gazi Husrev-begovu džamiju, sarajevsku Katedralu, Stari dio grada – Baščaršiju i druga mjesta. U Sarajevu turizam je uglavnom fokusiran na histo-rijske, vjerske i kulturne aspekte. Grad je bogat muzejima, uključujući i Muzej Sarajeva, Ars Aevi – Muzej savremene umjetnosti, Historijski muzej BiH, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, kao i Zemaljski muzej Bosne. Grad ima Narodno pozorište, Pozorište mladih Sarajevo, Kamerni teatar 55 i Sarajevski ratni teatar – SARTR, Vijećnicu, Centar za kulturu Sarajevo, Biblio-teku grada Sarajeva, Umjetničku galerija BiH, Bošnjački institut, Orijentalni institute, biblioteke u privatnom vlasništvu kao i umjetničke kolekcije fokusira-ne na povijest Bošnjaka. Grad obiluje mnogim manifestacijama od kojih su naj-poznatije: Sarajevo Film Festival, pokrenut 1995. godine, koji je postao najva-žnijim filmskim festivalom u regionu, festival Sarajevska zima, Sarajevski jazz festival i Sarajevo International Music Festival kao i festival Baščaršijske noći. Turisti najviše posjećuju Baščaršiju, zanatske centre, vjerske objekte i muzeje. Također, velika je zainteresiranost za Sarajevski ratni tunel, Vrelo Bosne, Ska-


90

kavac, kao i za olimpijske planine Igman, Bjelašnicu i Jahorinu. (Bibanović, 2006: 22).

Međugorje i Neum definitivno spadaju među izrazito posjećene destinaci-je u BiH. Međugorje je značajno mjesto hodočašća katolika iz cijeloga svijeta. Neum na jadranskoj obali, sa strmim brdima, pješčanim plažama i nekoliko turi-stičkih hotela predstavlja BiH izlaz na more. Zaleđe Neuma ima sačuvanu priro-du i bogatu arheološke nalaze. Mostar privlači turiste svojim historijskim zna-menitostima. Glavna atrakcija je svakako Stari most, simbol grada Mostara. Na trećem mjestu je Istočno Sarajevo, odnosno planina Jahorina. Prvenstveno, to su aranžmani vikendom u ekskluzivnim hotelima koji uključuju i programe obila-ska same planine, također i turističkih odredišta u neposrednoj blizini koja uklju-čuju aktivan odmor (planinarenje, biciklizam, šetnje, boravci u sportskim kam-povima, pohađanje škole u prirodi, potom organiziranje seminara, konferencija i slično).

Planinski turizam u BiH atraktivan je tijekom cijele godine. Turistička ponuda olimpijskih planina ne vezuje se samo za zimsko razdoblje. Turistima su u ponudi brojni sadržaji privlačni tijekom ljetnih mjeseci. Obilasci poznatih špi-lja, planinarenje i izviđački pohodi u našim brdskim predjelima često su izazov mnogim turistima iz ravničarskih zemalja.

Grad Tuzla popularan je zahvaljujući Panonskim slanim jezerima, koje tijekom ljeta posjećuju mnogi domaći posjetitelji. O novijim destinacijama u našem okruženju detaljno piše Bibanović i navodi: Visočke piramide, Butmirsku neolitsku civilizaciju, kamene kugle kao najzamršenije pitanje naše arheologije, koje povezuje sa sličnim u Kostariki i Meksiku (Bibanović, 2006: 24–25).

Grad Trebinje također je popularna turistička destinacija koju posjećuju mnogi turisti. Grad ima neobičnu arhitekturu, okoliš, geografski smještaj, kao i ambijent u samom gradu s kulturnim programima koji privlači pažnju posjetite-lja. Bitna je i blizina grada Dubrovnika iz kog pristižu strani turisti u posjet Tre-binju. U turističkoj ponudi su i destinacije vjerskog turizma u istočnoj Hercego-vini, točnije Trebinje, gdje je u turističku turu uvršten obilazak srednjovjekovnih manastira tog kraja: Tvrdoš, Dobrićevo, Duži, Petropavlov manastir i hercego-vačka Gračanica.

Grad Teslić posjećen je zbog banjskog kompleksa koji je u kontinuitetu popunjen tijekom cijele godine. U Banja Luku dolazi veliki broj posjetilaca zbog brojnih kulturnih, sportskih i zabavnih manifestacija. Banja Luka je bila doma-ćin Europskog prvenstva u raftingu, kao i Europskog kajak-kanu prvenstva. Tu su i uvijek atraktivni muzički festivali ’Demofest’ i ’Fresh Wave’. U BiH prire-đuju se i brojne kulturno-turističke manifestacije poput Drinske regate, Više-gradske staze, Dučićevih večeri poezije.


91

Nacionalni parkovi Kozara i Sutjeska, Neretva, rijeka Pliva, planina Vla-šić zanimljive su turističke destinacije prirodnih oaza gdje turisti mogu uživati u raznovrsnim sadržajima, planinarenju, šetnjama uređenim pješačkim stazama, u lovu i ribolovu. Bosnu i Hercegovinu posjećuju turisti iz cijeloga svijeta, poseb-no iz Turske, Hrvatske, Južne Koreje, Slovenije, Srbije, SAD-a, Njemačke, Austrije, Kuvajta i arapskih zemalja. Kao i proteklih nekoliko godina najveći broj dolazaka i noćenja u Republici Srpskoj, osim domaćih turista ostvaruju gosti iz susjednih država: Srbije, Hrvatske, Slovenije i Crne Gore. Od ostalih zemalja treba navesti stalne dolaske gostiju iz Turske, Njemačke, Austrije, Švi-carske, Italije, Rusije i Švedske. Sarajevski kanton uistinu je vrlo privlačan pri-rodom, ali i značajnim povijesnim, arheološkim nalazima i arhitektonskim gra-đevinama koje su, kao i u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine, kroz vjekove povezali zapadni svijet s orijentalnim, a tu su i nove atraktivne destinacije koje privlače turiste. Turističke skupine tijekom cijele godine posjećuju i obilaze destinacije kao što su: Baščaršija, Tunel spasa, razni muzeji, Ilidža-vrelo Bosne, Igman, Bjelašnica, objekti svih vjeroispovijesti i sl.

Prema novijim pokazateljima, u BiH zabilježen je pozitivan trend kreta-nja u dolasku turista koji borave od jednog dana do mjesec dana uz obilaske raznih destinacija, boravke u toplicama i lječilištima ili pak odmorom na jezeri-ma i moru. To sve upućuje na potrebu većeg obrazovanja o turizmu. Turističke djelatnike potrebno je ’odgajati’, počevši od programa srednjih stručnih škola, potom školovanja na fakultetima, a one koji već rade u ovoj grani, bitno je struč-no usavršavati i educirati sukladno s novim promjenama koje se događaju u okruženju. Djelatnik koji na taj način dopunjava svoje znanje, prolazi kroz cjelo-životno učenje koje je stalnim tečajevima lakše ostvariti (Garbin-Praničević, 2016).

Mlađi naraštaji jako su zainteresirani za turizam kao djelatnost, i kao dio obrazovanja i kulture, u kojoj komunikacija i poznavanje jezika u novije doba postaje osobito važno. Uz komunikacijske i društvene vještine neophodno je svladati i tehničke koje se uče i usvajaju praktičnom nastavom na fakultetima. Unosom novih tehnologija, turističke agencije moraju shvatiti kao evaluaciju njihova poslovanja jer im ona donosi brojne pogodnosti u poslovanju (Garbin-Praničević, 2016).

Rast međunarodnog turizma utjecao je na potrebu sve veće suradnje i kooperacije među pojedincima, poduzećima, asocijacijama i vladama u pojedi-nim zemljama pa se osnivaju i različite međunarodne organizacije nastale ugo-vorom više zemalja, čije članice zastupaju izabrani njihove predstavnike. Najpo-znatija među njima je WTO, svjetska turistička organizacija koja uključuje 134 zemlje članice u turizmu (Petrić, 2012). Poznato je da je prva turistička agencija Tomasa Kuka nastala znatno ranije, a nudila je turistima organizirana putovanja


92

i boravke. Posebno dolazi do izražaja njihova posrednička uloga između portage za turistima i ponuda raznolikih programa posjeta turističkih destinacija, koje su do danas u ponudama nekih agencija. Turističke agencije posluju u smislu ponu-de programa za obilazak atraktivnih destinacija, načina prijevoza i ponude vodi-ča koji pružaju sve potrebne usluge turistima. Sigurna suradnja uspostavlja se najčešće kad na završnim godinama studenti idu na znanstvene ekskurzije koje su turistička putovanja s ciljevima posjeta planiranim odredištima.

METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA

Problem ovog istraživanja jest koliko se studentima pružaju mogućnosti da steknu spoznaje o marketingu i o turističkim destinacijama. Konkretno, koli-ko su turističke agencije uvezane s menadžmentom sveučilišta i fakulteta, posebno onim na kojima postoji studij turizma. Cilj istražvanja jest ispitati i utvrditi jesu li studenti dovoljno informirani o turizmu i kakva su njihova mišljenja o mendžmentu fakulteta o ukupnoj organiziranosti, suradnji s agencija-ma, organiziranosti posjeta destinacijama, podršci studenata za turističke susrete i sl. Imajući na umu koliko su studenti opterećeni praksom i predavanjima, htjeli smo ispitati i doznati koje bi destinacije željeli posjetili u okruženju, također i razloge neposjećenosti, utvrditi uzroke, zatim po kojoj vrsti turizma smo poznati u svijetu. Cilj smo postigli postavljenim zadatcima:

– ispitati koliko su studeti informirani o turizmu, pitanjima vezanim za turizam i turističkim destinacijama u i BiH, posebno u Kantonu Sarajevo

– na osnovi mišljenja koja su dali studenti nastojali smo utvrditi postoji li statistički značajna razlika o mišljenjima studentica i studenata

– i konačno, ispitati postoji li visoka korelacija između varijabli koje smo ispitivali.

Postavljene hipoteze bile su: 1. studenti su dovoljno informirani o turizmu u Kantonu Sarajevo i BIH 2. očekujemo da nema statistički značajnih razlika u mišljenjima stude-

nata na većini testiranih varijabli s obzirom na spol 3. očekujemo da postoje visoke korelacija između većine testiranih varija-

bli.

Istraživanje je provedeno anketiranjem studenata na Pedagoškom fakulte-tu i Fakultetu političkih nauka (smjer Turizma) Univerziteta u Sarajevu u svib-nju 2017. godine. Anketa je sadržavala dva seta pitanja, jedan s otvorenim pita-njima, a drugi je imao formulirane tvrdnje.

U radu smo koristili metode teorijske analize i Survey metodu. Dobivene podatke obradili smo primjenom statističkoga programa Statistical Program for


93

Social Scientists 12 (SPSS 12). Istraživanje je provedeno na uzorku od ukupno 88 studenata, od čega 57 s Pedagoškoga fakulteta i 31 s Fakulteta političkih nauka.

REZULTATI ISTRAŽIVANJA

U prvom setu našeg instrumentarija studenti su odgovarali na 10 pitanja koja smo analizirali i sistematizirali prema broju odgovora. U tablici br. 1. prika-zan je broj studenata oba fakulteta razvrstanih prema spolu i njihovim odgovori-ma o poznavanju, posjetima i ostalim spoznajama o turizmu. Veći broj studenata nisu ni definirali turizam, a većina ga je opisala kao putovanje. Pozitivna osobi-na mladih jest da svi vole putovati i obilaziti znamenita mjesta što se vidi u odgovorima na prvo pitanje.

Utvrđujemo da je najposjećenija destinacija Baščaršija koju su posjetili skoro svi studenti i većina studentica. U daljoj analizi 31 student posjetio je Vre-lo Bosne, Bijelu i Žutu Tabiju 30, Bjelašnicu 29 i Zemaljski muzej 28 studenata. Redoslijed posjećenosti studenatica je Bursa Bezisten 36, Katedrale 27, Begova Džamija i Bjelašnica 24 i Vrelo Bosne 20 studenatica u Kantonu Sarajevo. Treće pitanje o najvećoj posjećenosti također pripada istim destinacijama koje smo gore navodili. Sljedeće pitanje odnosilo se na njihovo zanimanje posjećenosti destinacijama. Prema željama studenata na prvom je mjestu Tunel spasa i Ratni muzej, a studentice žele posjetiti Vrelo Bosne, Kuću sevdaha i Tunel spasa. Na osnovi dosad analizairanoga možemo zaključiti da studente zanima tunel koji je omogućio preživljavanje Sarajlijama kao i vrelo Bosne, rijeke koje nosi ime naše države. Studenti su se na petom pitanju izjasnili da im je problem slobodno vrijeme, njih 28 i 16 studentica, potom novac 13 studenata i 3 studentice, a neza-interesovanost 9 studenata i 4 studenatice.

Šesta varijabla s pitanjem o želji da fakultet organizira turističko putova-nje definitivno je prihvatljiv cilj u ovom istraživanju jer su skoro svi studenti odgovorili pozitivno. To je uistinu i poruka našim fakultetima da više pažnje posvete ovom vidu obrazovanja. Mišljenje da Sarajevo ima dobar turistički pro-gram jest pitanje koje studenti nisu mogli iskreno odgovoriti jer nisu imali prili-ku upoznati se s tim, ali su ipak odgovorli ’da’, 21 student i 41 studentica. Odgo-vor ’ne’ dalo je 10 studenata i 16 studentica. Odgovori o tome što bi od spome-nutih destinacija trebali posjetiti, odgovorili su realno i po važnosti nanizali svo-je želje i mišljenje.

Po kojoj vrsti turizma smo u svijetu postali poznati pitanje je koje je u svih studenata i studentica dalo vrlo različite odgovore. Jedni su dali prednost sportskom turizmu, drugi pak bogatoj povjesti i ratnim događajima te ugostitelj-skom turizmu i prirodnim ljepotama. To je i očekivano jer studenti više od stu-


94

dentica pridaju važnosti sportu. Među najpoznatijim destinacijama u BiH, prema mišljenju studenata su Mostar – Stari most, Baščaršija, Jajce, Istorijski muzej, planine, jezera i stari gradovi.

Prema otvorenim pitanjima u kojima su studenti oba fakulteta realno odgovorili o poznavanju turizma kao društvenoj djelatnosti, kulturnom segmen-tu u obrazovanju, poznavanju svoje zemlje i na kraju Kantona Sarajevo ne možemo biti u potpunosti zadovoljni, i stoga želimo i na ovaj način pokrenuti i dati veće značenje izučavanju i podršci turizmu te zanimanju studenata, njiho-vim željama i interesima za posjetima važnijim destinacijama u okruženju.

Tablica 1. Posjećenost destinacija

Pol Pitanja

Muški 31

Ženski 57

1. Volite li putovanja ? DA – 31 NE – 0 DA – 54 NE – 3 2. Posjećene destinaci-

je

Baščaršiju ------------- 30 Vrelo Bosne ----------- 31 Bijela i žuta tabija ---- 30 Zemaljski muzej ------ 28 Bjelašnicu ------------- 29

Baščaršija --------------- 28 Vrelo Bosne ------------ 20 Katedrala ---------------- 27 Bursa Bezistan --------- 36 Begova dž. i Bjelašnica --------------- 24

3. Najposjećenije desti-nacije u Sarajevu

Baščaršija ------------- 31 Vrelo Bosne ----------- 28 Bijela i žuta tabija --- 26 Bjelašnica ------------- 18 Trebević --------------- 12

Baščaršija --------------- 54 Vrelo Bosne ------------ 36 Begova džamija -------- 23 Zemaljski muzej ------- 18 Trebević ---------------- 22

4. Želje za posjete destinacijama

Tunel spasa ------------ 18 Ratni muzej ------------ 6 Svrzina kuća ----------- 2 Kuću sevdaha ---------- 4 Olimpijski muzej ------ 4

Kuća sevdaha ----------- 16 Tunel spasa ------------- 12 Vrelo Bosne ------------ 21 Istorijski muzej --------- 11 Igmansko polje-skak -- 16

5. Razlog o neposjeće-nosti destinacija

Slobodno vrijeme ----- 2 Novac ------------------ 13 Nezainteresiranost ----- 9 Nešto drugo ------------ 7

Slobodno vrijeme ------ 16 Novac --------------------- 3 Nezainteresiranost ------ 4 Nešto drugo -------------- 1

6. Želja da fakultet organizira posjete turističkim destina-cijama

DA --------------------- 28 NE ----------------------- 3

DA ----------------------- 53 NE ------------------------ 4

7. Mišljenje da Saraje-vo ima dobar turi-stički program?

DA --------------------- 21 NE ---------------------- 10

DA ----------------------- 41 NE ----------------------- 16


95

8. Šta bi svaki student trebao posjetiti u Sarajevu od turistič-kih destinacija?

Tunel spasa ------------ 31 Muzej grada Sarajeva 19 Zemaljski muzej ------ 28 Bjelašnicu ------------- 22 Begovu džamiju ------ 27 Olimpijski muzej ----- 28 Muzej G. Principa ---- 22

Zemaljski muzej ------- 32 Baščaršiju --------------- 49 Muzej grada Sarajeva - 24 Tunel spasa ------------- 28 Istorijski muzej --------- 18 Vrelo Bosne ------------ 12 Begovu džamiju -------- 24

9. Po kojoj vrsti turi-zma smo postali poznati u svijetu?

Sportski turizam ------ 27 Ugostiteljski turizam - 12

Po bogatoj povijesti --- 40 Ratnim događajima ---- 42 Historijski turizam ----- 21 Zimski turizam --------- 12 Prirodne ljepote -------- 18

10 Koje su po vašem mišljenju najpozna-tije turističke desti-nacije u BiH?

Mostar-Stari most ---- 27 Baščaršija ------------- 26 Jajce vodopad i Muzej ------------------ 24 Vrelo Bosne i Bune -- 14 Bjelašnica i Jahorina -- 7 Vodopad Kravice ----- 10 Prokoško i Panonsko jezero ------------------ 12

Mostar-Stari most ------ 34 Sarajevo-Baščaršija ---- 42 Jajce vodopad i Muzej -------------------- 17 Travnik i Una ---------- 18 Bjelašnica --------------- 16 Međugorje -------------- 21

Analizom odgovora iz Tablice 1. možemo zaključiti da bi skoro svi stu-denti željeli da fakultet organizira grupne posjete turističkim destinacijama s obzirom da su slobodno vrijeme i novac glavne prepreke za posjete važnim turi-stičkim mjestima. Analizom odgovora svih studenata iz ovog upitnika možemo zaključiti da žele i predlažu veću suradnju fakulteta i turističke zajednice, više predavanja o turizmu i bolji plan posjeta u gradu Sarajevu, također i poznatijim destinacijama, te stoga možemo zaključiti da su njihov interes i motivacija vrlo dobra i da im treba podrška. Iz analiziranog možemo zaključiti da smo potvrdili prvu hipotezu.

Tabela 2. Jednofaktorska analiza varijanse mišljenja studenata i studentica

Varijable Sum of Squares

Sum of Sguares

Df Mean Square

F

Sig

ORGFAK Između grupa 0,689 1 0,689

0,087 0,300 Unutar grupa 52,559 83 0,633

Ukupno 53,247 84

POSDES

Između grupa 0,014 1 0,014

0,063

0,803 Unutar grupa 18,033 83 0,217 Ukupno 18,047 84


96

MENITUR


0,654


KOLDEST


4,370


GRADSP Između grupa 1,546 1 1,546

2,883

0,093

Unutar grupa 44,501 90 0,536 Ukupno 46,047 84

STSPTUR Između grupa 0,189 1 0,189

0,429 0,514 Unutar grupa 35,564 83 0,441 Ukupno 36,753 84

NOVSLV Između grupa 0,106 1 0,106


SPREMA Između grupa 3,052 1 3,05


HOTKSA Između grupa 0,136 1 0,136


OCJHOT Između grupa 0,167 1 0,167

0.259 0,612 Unutar grupa 53,410 83 0,643 Ukupno 53,576 84

Legenda: 1. (ORGFAK) Studenti imaju priliku obilaziti turističke destinacije u organizaciji na fakultetu 2. (POSDES) Na fakultetu se nastoji organizirati posjete važnim destinacijama 3. (MENITUR) Mislite li da menadžment fakulteta i turistička zajednica dobro surađuju?. 4. (KOLDEST) Na predavanjima iz nekih kolegija govori se o turističkim i historijskim desti-nacijama 5. (GRADSP) Naš grad je uvijek spreman za pružanje najboljih uvjeta za turiste 6. (STSPTUR) Studenti su dovoljno uključeni u u sportski turizam u KS 7. (NOVSLV) Novac i slobodno vrijeme su mi prepreka za obilazak turističkih destinacija 8. (SPREMA) U budućem radu bit ću spreman/na/objašnjavati i voditi svoje učenike na turi-stičke destinacije 9. (HOTKSA) Ima dovoljan broj spremnih hotela za prijam turista u KS 10. (OCJHOT) Kojom biste ocjenom vrjednovali kvalitetu spremnosti u KS za turiste.

Jednofaktorskom analizom varijanse ispitali smo postoji li statistička zna-čajna razlika u stavovima ispitanika oba poduzorka studenatica i studenata u tvrdnjama koje se odnose na spoznaje o turizmu u KS, suradnje menadžmenta fakulteta i turističkih zajednica i o sličnim pitanjima.


97

U Tablici 2. predstavljena je jednofaktorska analiza varijanse prikazujući zbirove kvadrata odstupanja rezultata od njihove srednje vrijednosti, broj stupnja slobode, aritmetičku sredinu kvadrata odstupanja, F odnos i veličinu značajnosti tj. važne uloge u čemu. Na osnovi dobivenih rezultata uočena je statistički zna-čajna razlika između studenata i studentica samo na varijablama KOLDEST i SPREMA.

Vrijednost F odnosa na varijabli KOLDEST (na predavanjima iz nekih kolegija govori se o turističkim i historijskim destinacijama) je F = 4,370 na razini značajnosti 0,040. Studentice su iskazale nešto pozitivnije stavove o nave-denoj tvrdnji, odnosno, žele da se na predavanjima govori više o turističkim povijesnim destinacijama, a to nam potvrđuju vrijednosti aritmetičke sredine 3,03 dok je vrijednost aritmetičke sredine 2,45 u studenata.

Na varijabli SPREMA su utvrđene statistički značajne razlike između testiranih studenata i studentica. Vrijednost F odnosa na varijabli sprema je 8,992 na razini značajnosti 0,004 i pokazuje da su studentice bile pozitivnije u tvrdnji da su u budućem radu spremne objašnjavati i voditi svoje učenike na turističke destinacije. To smo mogli zaključiti i na osnovi vrijednosti aritmetič-kih sredina 3,43 u studentica; a u studenata ta vrijednost je 3,03.

Međutim, moramo utvrditi da su studenti ukupno imali približno pozitiv-ne stavove i na kraju se ne razlikuju u svim ostalim varijablama te dobivene F vrijednosti nisu značajne (Sig.) na razini 0,05 čime tvrdimo da ne postoji stati-stički značajna razlika u stavovima ostalih sedam varijabli i H2 smo potvrdili.

Tablica 3. Korelacija stavova studenata oba spola

ORG-FAK

POS-DES

ME-NI-

TUR

KOL-DEST

GRADSP

STSPTUR

NOVSLV

SPREMA

HOT-KSA

OC-JHOT

ORGFAK 1 .479 .296 .238 .104 .285 .285 –.102 –.090 .225 POSDES 1 .427 .370 .033 .497 .036 –.014 .161 .188 MENI-TUR

1 .399 .100 .385 –.016 .226 .154 .233

KOL-DEST

1 .203 284 .029 –.210 .077 .083

GRADSP 1 .175 .115 .141 .286 .466 STSPTU

R 1 .229 –.078 .005 .105

NOVSLV 1 .071 –.173 –.064 SPREMA 1 .097 .115 HOTKSA 1 .320 OCJHOT 1


98

Korelacijskom analizom željeli smo vidjeti koliko su testirane varijable međusobno povezane i kako utječu jedna na drugu. Iz rezultata možemo zaklju-čiti da postoje visoke korelacije između variable POSDES (na fakultetu se nastoji organizirati posjet važnijim destinacijama u KS) i varijable ORGFAK (studenti imaju priliku obilaziti turističke destinacije u organizaciji fakulteta) što znači da su studenti informirani o fakultetima koji rade na organiziranim posjeti-ma turističkih destinacija i sudjeluju u organizaciji posjeta, P = 0,479 uz 0,01.

Također, postoje visoke korelacije između varijabli MENITUR (na pita-nje: Mislite li da menadžment fakulteta i turistička zajednica dobro surađuju) i varijable POSDES, za P = 0,427 uz 0,01, što ukazuje na potrebu suradnje mena-dženta fakulteta i turističke zajednice koja bi trebala biti mnogo bolja. Visoke korelacija utvrdili smo između varijabli STSPTUR (pitanje: Jesu li studenti dovoljno uključeni u sportski turizam u KS?) i varijable posdes jer ako je veća organiziranost fakulteta to je veći i sportski dio susreta na mnogim destinacija-ma, P = 0,497 uz 0,01. Jake veze pokazale su se i kod varijabli novslv (novac i slobodno vrijeme mi je prepreka) i stsptur (studenti su dovoljno uključeni u sportski turizam) gdje je P = 0,229 uz 0,05 te možemo zaključiti da su novac i slobodno vrijeme povezani i utječu na sportski turizam studenatske populacije.

Analizirajući dalje korelacijske veze varijabla hotksa (ima dovoljno spremnih hotela za prijam turista i varijabla gradsp (naš grad je uvijek spreman za prijem gostiju) za P = 0,286 uz 0,01; čime objašnjavamo da su zaista u vezi spremnost hotela i grada za prijam turista i moraju visoko korelirati. I na kraju, studenti su vrjednovali varijable i dali najviše ocjene i povezanost spremnosti grada, spremnosti hotela, te da studenti preko fakulteta organizirano posjećuju destinacije.

ZAKLJUČAK

Turizam je popularna aktivnost ljudi u današnjem svijetu, bilo da je domaćeg ili međunarodnog karaktera. Budući da je turizam u globalnom svjet-skom razvoju postao vodećom društvenom djelatnosti, javila se potreba za sustavnim proučavanjem i podukom mlađega naraštaja u našoj zemlji. To je bio i cilj našem istraživanju provedenu na dvama fakultetima Univerziteta u Saraje-vu. S dva instrumenta koja smo primijenili ispitujući stavove studenata i upore-đujući ih prema spolovima ispitanika, dobili smo realno stanje o poznavanju, posjećenosti te značaju turizma i turističkih destinacija u BiH, posebno u Kanto-nu Sarajevo. Budući da su ovi studenti odgojno-obrazovni kadar, trebali bi poka-zati veći interes za izletima i ekskurzijama, posjetima i boljem poznavanju histo-rijskih i prirodnih destinacija u gradu i okruženju. Utvrdili smo da se studentice i


99

studenti ne razlikuju u većini stavova čime smo potvrdili jednu hipotezu. Tako-đer, hipotezu u kojoj smo ispitivali korelacije studentskih stavova u potpunosti smo potvrdili, jer su rezultati pokazali visoke korelacije njihovih razmišljanja i prijedloga.

Turizam je značajna grana privrede, ekonomska podloga, ljubav prema gradu, domovini i uopće obrazovanju svakog građanina, a posebno intelektuala-ca. Upravo zato fakulteti trebaju posvetiti puno više pažnje ovom segmentu u nastavi i organiziranim obilascima, a da pritom redovito pružaju podršku studen-tima u svakom pogledu. Ovakvih istraživanja vrlo je malo i zato preporučujemo da se na mnogo većem uzorku studenata i fakulteta u državi istražuje i poklanja veća pažnja turizmu kao važnoj ekonomskoj privrednoj grani.

Literatura

Bibanović, Z. (2006). Turizam. Sarajevo: RABIC

Bibanović, Z. (2015). Kulturno i prirodno naslijeđe Sarajeva. Sarajevo: Marketinški informativni.

Ćatović, A. ( 2012). Osnove turizma. Tuzla: NUB. PrintCom.

Jadrešić, V. (2001). Turizam u interdisciplinarnoj teoriji i praksi. Zbornik istraživa-nja. Zagreb: Školska knjiga.

Marković, Z. (1987). Osnove turizma. Zagreb: Školska knjiga.

Marković, Z. (2008). Osnove turizma. Zagreb: Školska knjiga.

Moutinho, L. (2005) Strateški menadžment u turizmu. Zagreb: MASMEDIA Grafič-ki zavod Hrvatske.

Mužić, V. (1999). Uvod u metodologiju istraživanja. Zagreb: Educa.

Petrić, L. (2012). Osnove turizma. Split.

Stančić, S. (2006). Menadžment u obrazovanju. Rijeka: Sveučilišna knjižnica.

Turjačanin, V. i Čekrlija, Đ. (2015). Osnovne statističke metode i tehnike u SPSS-u. Banja Luka: Društvo psihologa Republike Srpske.

Unković, S., Zečević, B. (2011). Ekonomika turizma. Beograd: Centar za izdavačku djelatnost Ekonomskog fakulteta.

Spisak najposjećenijih destinacija u Bosni i Hercegovini. (2015). www.faktor.ba (pristupljeno septembar, 2017.)


100

Memnun H. Zečić i Marija M. Jović Herzegovina University, Faculty of Social Sciences dr. Milenko Brkić, Bijakovići

THE OPINIONS OF STUDENTS ON TOURISM

Summary

Tourism is an activity incorporated in all parts of social life, and therefore it is necessary to observe it and examine it through the interdisciplinary approach. The subject of our research is awareness of students on tourism, their satisfaction as regards of cooperation of faculties and touristic agencies as well as of organizations of visits to important destinations. The aim of this research is to analyze and compare positions of students on knowing tourism and touristic destination in the Sarajevo Canton and in Bosnia and Herzegovina. We used the method of theory research and Survey methods to examine students' positions. The instrument contained two parts, first part had opened questions and second part had questions about students opinion about tourism. When analyzing the variants, we determined approximately same attitudes of male and female students except in case of two variables when female students were readier to explain to their pupils on tourism and they claimed there were discussions enough at lectures regarding tourism. Through correlation analysis, we determined a very close connection of variables implying that if there is a better organization of visits, the students would be more included into it, and that the cooperation of the faculties' managements as well as touristic communities is necessary. The practical as well as theoretical significance of this research is reflected in the fact that on the basis of the results received we should offer clear guidelines to students at faculties, their managements, on information, visits, knowledge and need to know tourism as well as on benefits of the very product to our country. The conclusion of the paper is based on the need to provide more knowledge on tourism to students as well as more visits to important destinations in cooperation with touristic communities.

Key words: destination, touristic community, management, faculty, education.

101


UDK 008:659.14Pregledni članak • 101–114


Gordan M. Radić i Luka M. Balvan

Sveučilište Hercegovina, Fakultet međunarodnih odnosa i diplomacije, Mostaru

SINERGIJA KULTURE I RADIJA – MEDIJSKI UTJECAJ III. PROGRAMA HRVATSKOGA RADIJA

NA HRVATSKU KULTURU

Sažetak. U ovom radu bit će riječi o pojmu medijske kulture, povijesti Hrvatskoga radija i njegova Trećega programa, njihovoj međusobnoj poveza-nosti koja može i treba biti snažan čimbenik koji utječe na naše društvo. Zna-čenje radija kao medija pri konstrukciji individualnog i društvenoga identiteta leži u konstituciji kulturne, a ne samo strukturalne pripadnosti. Odgovornost je važna socijalna kategorija znanja koja predstavlja etičko tumačenje znanja i to bez obzira je li to znanje implicitno, je li vezano uz temeljne pretpostavke ili iskustvo ili je eksplicitno, vezano uz refleksije ili analize iskustva. U tom smislu odgovornost emitiranja kulturnih sadržaja predstavlja kategoriju kul-turne kompetencije, predstavlja vrijednost koja, u svijetu definiranom medij-skim diskursima, uvijek iznova nastaje na interaktivni i participativni način. U radu je dat teoretski osvrt na kulturu, hrvatsku kulturu, medijsku kulturu i u njoj mjesto i uloga radija, kao promotora medijske kulture. Dat je prikaz Hrvatskog radija i njegovog III. programa, te dati zaključci o značaju radija i III. programa za oblikovanje hrvatske medijske kulture.

Ključne riječi: medijska kultura, radio, komunikacijski kanal, edukaci-ja, programski sadržaj.

UVOD

Medijska kultura je kultura koja nas informira – mediji nam prenose novosti, obrazuje – uz medije učimo, zabavlja – medijski sadržaji pomažu nam da se opustimo i zabavimo. Postoji nekoliko vrste medija: auditivni (zvuk) – radio, vizualni (slika) – novine, časopisi i audiovizualni (zvuk i slika) – televizi-ja, internet. Medije, također, možemo podijeliti na tradicionalne (radio, televizi-

Radić, G.; Balvan, L.: Sinergija kulture i radija – medijski utjecaj III. programa... PUTOKAZI • God. VI • Br. 1 • 2018 • 101–114

102

ja, novine) i nove medije (internetski sadržaji kojima možemo pristupiti putem računala, tableta i pametnih telefona).

Od samog početka emitiranja 15. svibnja 1926. godine Radio Zagreb, danas Hrvatski radio, počeo je njegovati i promicati medijsku kulturu koja je uvelike utjecala na profiliranje kulture slušatelja i na društvene, socijalne i poli-tičke prilike u zemlji. Ta sprega i međusobna povezanost medijske kulture i Hrvatskog radija razvijala se kroz povijest i ostavila značajan trag u stvaranju novih pogleda na svijet u kojem živimo. Radio kao moćan medij uvelike prido-nosi formiranju kulturne svijesti i kulturnog identiteta. Medij je kulturno dobro i mora zadovoljavati kulturne standarde, tvrdi godine 2005. Stjepan Malović, i upravo u tom smjeru treba težiti za takvim standardima koji će služiti društve-noj, humanističkoj i etičkoj izgradnji slušatelja. Radio kao sredstvo priopćavanja i komuniciranja, potvrdivši se još senzacionalno u Prvom svjetskom ratu, svo-jom postupnom demokratizacijom neprimjetno i uporno zadire u sve prostore i u sva područja života. Uz sva politička, materijalna i ideološka ograničenja, radio postaje sinteza kulture svoje sredine. Ne samo što ne prenosi, ne utječe i ne sma-njuje razlike i briše prostorne udaljenosti, nego stvara forme nove intergrativne medijske kulture. Veliko osvježenje za program Hrvatskoga radija bio je poče-tak emitiranja Trećega programa 1963. godine, koji je profiliran za promicanje i emitiranje kulturnih sadržaja. Velika programska reforma Radio Zagreba prove-dena je 1963./1964. godine. Prve pokusne emisije s kulturnim sadržajem počele su se emitirati 13. listopada 1963. godine (Godišnjak HRT 1996). Za profil takvog programskoga sadržaja angažirani su mnogi umjetnici, kulturni, znan-stveni i javni djelatnici koji su oblikovali programsku shemu sa mnogim kultur-nim sadržajima. Krug suradnika širio se iz tjedna u tjedan jer se pojavila potreba za svekolikim temama, obrađenim i prezentiranim na temelju stabilnih kriterija i u tematskome i u medijskome smislu. Ti su kriteriji i obilježje po kojemu se Treći program razlikuje u hrvatskome medijskom prostoru općenito, ono čime pridonosi hrvatskoj kulturi prijevodima umjetničkih, znanstvenih i teorijskih tekstova, a medijskoj kulturi (standardu) prinosima i brigom o hrvatskome jezi-ku, time i o težini i značenju javno izgovorene riječi.

HRVATSKA KULTURA

Definicija opće kulture prema Vladimiru Aniću je „… ukupnost obrazo-vanja, znanja, vještina, etičkih i socijalnih osjećaja, društvenog ophođenja i ponašanja nekog pojedinca u odnosu prema drugome” (Anić, 2004). Dugi niz godina prisutnost kulture u medijskom prostoru zaokuplja mnoge znanstvenike i njihova istraživanja povezana s povijesti kulture i njezinim utjecajem na društvo


103

medijima. Početkom stvaranja fenomena kulture obično se smatra 1871. godina kada je engleski etnolog Edward Burnett Taylor objavio svoje remek-djelo Pri-mitivna kultura u kojem „uključuje znanje, vjerovanje, umjetnost, moral, zakon, običaj i sve druge sposobnosti i navike čovjeka kao člana društva… s druge stra-ne, kultura je implicitno poznavanje svijeta pomoću kojega ljudi iznalaze pri-mjerene načine djelovanja u posebnim okolnostima” (Eagleton, 2002: 46). Ota-da se izraz kultura počinje rabiti u svakidašnjici i u znanosti. Danas postoji velik broj knjiga i skupova o kulturi. Stoga i ne čudi da su dva američka antropologa, Alfred L. Kroeber i Clyde Kluckhon, u knjizi Kultura, kritička panorama poj-mova i definicija, koja je tiskana 1952. godine, nabrojili više od 200 određenja kulture. Možemo sa sigurnosti misliti da je fenomen hrvatske kulture, kako je napisao Stipe Botica:

„… kao i kultura bilo kojeg naroda, višeznačan i vrlo kompleksan pojam i svako studijsko istraživanje nužno je multidisciplinarno i interdisciplinarno. Mada definicija pojma kultura (i civilizacija) obuhvaća svekolike materijalne, duhovne i socijalne vrednote koje su se pojavile i ostvarile na nekom području, i u jednom narodu, najveći je broj takvih vrijednosti unutar humanističkoga i društvenoga znanstvenog područja…, stoga je potrebno povezati sve sastavnice ovog višeznačnog pojma kulture, odnosno kulture na hrvatskom području – hrvatske kulture” (Botica, 2007).

Na drugom mjestu isti autor piše o hrvatskoj kulturi povezujući povijesne činjenice:

„Kultura hrvatskog naroda je zbroj svih materijalnih, duhovnih i socijal-nih dobara koja su se tijekom vremena skupila u njemu. Vremenski tijek kulture treba promatrati ne samo od trenutka dokumentirane povijesne opstojnosti, tj. od prvih čvrstih dokumenata o Hrvatima na ovome prostoru (u zemlji Hrvata, kako piše u dokumentima od 40-tih godina 7. stoljeća) nego i one vrednote koje dono-si rod, pleme, narod Hrvata, kao svoju baštinu, iz nepoznate pradomovine, a naj-bolje su se sačuvale u narodnom životu i običajima” (Botica 1998: 7).

Kad spominjemo kulturu u znanstvenom kontekstu, Eduard Kale potvrđu-je prethodno izrečene misli o posadašnjenju kulture i o samoj svijesti pojave kul-ture na našim područjima prije više od jednog stoljeća: „Kao egzaktna znanost, znanost s određenim predmetom i s odgovarajućim pojmovnim i metodološkim instrumentarijem, znanost o kulturnoj stvarnosti počinje zapravo prije nešto više od sto godina s E. B. Tylorom…” (Kale, 2003: 2). S druge strane, uspješni i utjecajni kulturni projekti stvaraju pozitivnu atmosferu u zemlji te pozitivno utječu na samosvijest i samopouzdanje njezinih građana, navodi Tomislav Šola, nastavljajući kako strateški prioritete kulturne politike treba usmjeriti na baštinu sa svrhom podupiranja samog povjerenje u snagu i identitet vlastite nacije (Šola, 2014: 19–22).


104

Sektor javne kulture, iznosi Vjeran Katunarić, predstavlja sposobnost zajednice da okupi različite ljude u zajedničkom prostoru dijaloga i suradnje pomoću svih oblika kulture. Naglašava kako danas sve više heterogenih ljudi potražuje i ulazi u javni prostor, osobito u Europi. Takva situacija zahtijeva združivanje i povećanje kapaciteta kulturnih i drugih javnih politika kako bi se moglo uhvatiti u koštac s tim procesom (Katunarić, 2007: 421–422).

„U većini zemalja kulturni sektor uživa stalnu državnu zaštitu. To dodije-ljeno pravo temelji se na pretpostavci da kultura pruža simbolični izvor nacio-nalnog identiteta. (…) Što se tiče kulturnog suvereniteta, država bi trebala pruži-ti jasne kriterije po kojima bi se odredilo tko je među institucijama, umjetnicima ili stručnjacima kadar steći položaj iznimne nacionalne vrijednosti, a tko nije” (Katunarić, 2007: 423).

U Republici Hrvatskoj godine 1978. bio je emitiran 80.561 sat radio-pro-grama. U strukturi emitiranog vremena najviše je bilo glazbe, i to 48.278 sati, govornoga programa 32.283 sata i govornog programa uz glazbu 2.585 sati. (Godišnjak HRT, 1998). Tada je u Hrvatskoj bilo prijavljeno 1.030.355 radiopri-jamnika (Kulturna politika i razvitak kulture u Hrvatskoj, 1982: 251–252). Nadalje se navodi, kako je već iz tih podataka vidljivo, da su pretpostavke za djelovanje medijske kulture, to jest tipa kulture koji je svojstven određenom mediju velike, i da je to područje potrebno podvrgnuti analizi kvalitete, koja bi odgovorila na pitanje u kojoj mjeri sredstva javnoga informiranja utječu na pro-filiranje kulturne politike društva, i u kojoj mjeri ta kultura utječe na razvoj sred-stava informiranja. Autori zaključuju kako se na radiju i televiziji na kulturna događanja osvrće pri završetku informativno-političkih emisija, a da se cjelovi-tim emisijama o kulturi u većini slučajeva dodjeljuje kasniji termin emitiranja. Slijedom toga navode smjernice kako je…

„…potrebno uvesti praksu elastičnog uređivanja mimo stroge podjele na rubrike, vodeći računa o domašaju i dimenzijama pojedinoga kulturnog događa-ja. Kada se radi o analizi, komentaru i konačno – poticanju nove akcije, tada je potrebno mnogo agresivnije nego do sada obrađivati ’teme iz kulture’ na vidlji-vijim mjestima. Takvo plediranje za pomak tretmana kulture ne može rezultirati samo fizičkim pomicanjem rubrike, odnosno teksta o kulturnom životu ili nekoj pojavi za jednu ili nekoliko stranica u listu, već novim senzibilitetom novinara i urednika koji se javljaju u dvostrukoj ulozi – kao izvjestitelji o događaju, ali i kao protagonisti nove kulturne politike u čijem profiliranju i oni sami sudjeluju, pa tako i u stvaranju nove svijesti društva o sebi i svojim potrebama. Sredstva javnog informiranja moraju se javljati u ulozi protagonista kulturne politike, to jest aktivnog faktora u stvaranju nove svijesti o kulturnom razvoju, kulturnim potrebama i njihovom zadovoljavanju, a to implicira neprestani stvaralački napor za vođenje dijaloga o kulturi ne više kao sferi i segmentu, već kao inte-


105

gralnom i integrativnom fenomenu društva, gdje je borba za novog čovjeka – bogatog u potrebama i zadovoljenju tih potreba – u prvom planu” (Kulturna politika i razvitak kulture u Hrvatskoj, 1982: 251–252).

Autori nadalje navode kako treba ostvariti maksimalan stvaralački anga-žman ne samo novinara i urednika koji profesionalno rade u rubrikama kulture već i svih aktera koji kreativno sudjeluju u oblikovanju sredstva informiranja dodavši kako „… to zahtijeva i posebnu spremnost kadrova, obrazovanje, ali u prvom redu otvorenost sredstava javnog informiranja složenoj međuzavisnosti društvenih pojava i njihovu međusobnom uvjetovanju, u kojem kultura nije više domaine reserve užih grupa i privilegiranih slojeva, već postaje kolektivni napor cijelog društva da promijeni način života i da izgradi nove civilizacijske vrijed-nosti” (Kulturna politika i razvitak kulture u Hrvatskoj, 1982: 251–252).

Adorno i Horkheimer pak pišu o uniformiranosti proizvoda kulturnih industrija, standardizaciji potrošnje kao neposrednoj posljedici standardizirane industrijske proizvodnje. Kao što se roba široke potrošnje proizvodi na traci, tako se i kultura proizvodi industrijski zbog čega ona više i ne može biti neka originalna, kritična vizija zbilje, tvrde Adorno i Horkheimer (Horkheimer, Ador-no, Theodor, 1989). „Kultura danas svemu nameće sličnost. Film, radio, revije predstavljaju sistem. Svaki je odjeljak skladan u sebi i suglasan s drugima. Korak koji je značio konačnu standardizaciju, uniformiranje medija bio je korak od telefona k radiju, korak od komunikacijskih medija, koji još uvijek nude apa-raturu za direktnu komunikaciju, prema jednosmjernim masmedijima koji kori-snike pretvaraju u pasivne konzumente” (Peović Vuković, 2012: 11).

Živa, djelatna kultura, koja stvara opći društveni ton i pridonosi napretku i općenito kvaliteti života, stagnira, što će se vjerojatno jasnije vidjeti u europskom kontekstu kojem Hrvatska opravdano želi pripadati. „Tranzicijske zemlje moraju pokazati orijentacijom na kulturu veću osjetljivost od ostalih, ali kako to nije lako učiniti, valjalo bi imati prioritete. Stoga je orijentacija na bašti-nu vjerojatno najbolji strateški izbor” (Šola, 2014: 146), navodi Šola i naglašava kako orijentacija na baštinu nije orijentacija na prošlost. Čuvanje i posredovanje baštine danas je dio svake razvojne strategije, a baština je ogroman hrvatski resurs koji zahtijeva strategiju, ulaganje, upravljanje i vrijednosni sustav koji će je štititi.

Kulturološke informacije dijelom su svih komunikacijskih kanala i svih dimenzija svakog pojedinog kanala. Kulturni sustavi nisu ništa drugo doli mreža simbola. Jezik, jedan od simbola, toliko je temeljan da ga možemo smatrati srcem kulture. Naime, svaki je proizvod svake ljudske kulture ukorijenjen u jezi-ku, bez obzira na to je li riječ o znanosti, ’elitnoj’ ili popularnoj kulturi, tvrdi Renata Fox, te nastavlja kako i „… sam pojam evolucije kulture ovisi u prvom redu o sposobnosti čovjeka da koristi jezik kao sredstvo organizacije društvene


106

suradnje. Pitanje je, stoga, u kojoj je mjeri moguće shvatiti određenu kulturu bez poznavanja njezina jezika. Na svaki način, interpretacija jezičnog ponašanja zahtijeva poznavanje ukupnog sustava u kojoj je ono ugrađeno” (Foh, 2006).

Sve te spoznaje ukazuju na širok spektar djelovanja kulture koji dodiruje bitne segmente čovjekova života. Poseban naglasak u ovom istraživanju bit će na promicanju hrvatske kulture u medijima, a u ovom slučaju Trećim progra-mom Hrvatskoga radija.

MEDIJSKI UTJECAJ RADIJA NA KULTURU

Od samog početka emitiranja 15. svibnja 1926. godine Radio Zagreb, danas Hrvatski radio, počeo je njegovati i promicati medijsku kulturu koja je uvelike utjecala na profiliranje kulture slušatelja i na društvene, socijalne i poli-tičke prilike u zemlji. Ta sprega i međusobna povezanost medijske kulture i Hrvatskog radija razvijala se kroz povijest i ostavila značajan trag u stvaranju novih pogleda na svijet u kojem živimo. Radio kao moćan medij uvelike prido-nosi formiranju kulturne svijesti i kulturnoga identiteta. Medij je kulturno dobro i mora zadovoljavati kulturne standarde, tvrdi Stjepan Malović (2005), i upravo u tom smjeru treba težiti za takvim standardima koji će služiti društvenoj, huma-nističkoj i etičkoj izgradnji slušatelja. U ovom radu bit će riječi o pojmu medij-ske kulture, povijesti Hrvatskoga radija i njihovoj međusobnoj povezanosti, koja može i treba biti snažan čimbenik koji utječe na naše društvo. Treći program pri-donosi hrvatskoj kulturi prijevodima umjetničkih, znanstvenih i teorijskih tek-stova, a medijskoj kulturi, jačanju standarda pridonosi brigom o hrvatskome jeziku, o težini i samu značenju javno izgovorene riječi. Značenje radija kao medija pri konstrukciji individualnoga i društvenog identiteta leži u konstituciji kulturne, a ne samo strukturalne pripadnosti. Odgovornost je socijalna kategorija znanja. Ona predstavlja etičko tumačenje znanja i to bez obzira na to je li znanje implicitno, temeljno na pretpostavkama te iskustvu ili je eksplicitno, zasnovano na refleksijama i analizi iskustva. U tom smislu odgovornost emitiranja kultur-nih sadržaja predstavlja kategoriju kulturne kompetencije, predstavlja vrijednost koja, u svijetu definiranu medijskim diskursima, uvijek iznova nastaje na inter-aktivni i participativni način.

POVIJEST HRVATSKOGA RADIJA

Temelje radiodifuzije u Hrvata postavila je u ožujku 1924. godine skupi-na uglednih intelektualaca i poslovnih ljudi osnovavši Radio klub Zagreb.


107

Nakon dvogodišnjih napora, uspjeli su pribaviti koncesiju i druge državne dozvole te utemeljiti Radio stanicu Zagreb koja je počela emitirati 15. svibnja 1926. godine u 20 sati i 30 minuta. Program Radio Zagreba započeo je himnom ’Lijepa naša’, a spikerica Božena Begović najavila je prvu emisiju (Vončina, 1986). Sadržaj tih prvih dana emitiranja činile su uredovne vijesti radiopostaje, razne glazbene priredbe, predavanja, zadnje vijesti, najave programa idućega dana i plesna glazba, a program je završavao u 23 sata. Prostori radijske postaje bili su smješteni u dvorišnoj zgradi na Markovu trgu 9, a sastojali su se od malog studija, režije s uređajem za emitiranje i čekaonice za izvođače (Vončina, 1986). Već krajem godine, Radio stanica Zagreb, među prvima u Europi, raspi-suje javni natječaj za izvorne dramske tekstove, a u veljači 1927. godine počinje međunarodna programska suradnja s drugim postajama. Radijski se program ubrzo proširio i imao sve više sadržaja, ali slabiji dio programa bile su emisije vijesti s obzirom na to da se radijsko vodstvo opredijelilo za emitiranje vijesti kroz pregled najznačajnijih svjetskih događaja čitanih iz dnevnoga tiska. Nakon brojnih kriza, pada slušanosti i raznih problema, Radio Zagreb je tijekom travnja 1941. godine odlukom Ministarskog vijeća stavljen pod nadležnost Državnog tajništva za prosvjećivanje, službeni mu je naziv ’Državna radio-postaja Zagreb’, koji se kasnije promijenio u ’Državna krugovalna postaja Zagreb’ (Vončina, 1986).

Uz brojne ideološke sadržaje, radijski se program obogatio i vijestima na čak sedam stranih jezika, emisijama za radnike, a uvedena su i posebna predava-nja o jeziku, književnosti, gospodarstvu, povijesnim i sportskim prilikama. U to je doba Radio Zagreb imao 60 tisuća pretplatnika (Godišnjak HRT, 1998). S emitiranjem počinje Prvi i Drugi program, a veliko osvježenje je početak emiti-ranja Trećega programa 1963. godine koji je profiliran za promicanje kulturnih sadržaja. Velika programska reforma Radio Zagreba provedena je 1963./1964. i prve pokusne emisije s kulturnim sadržajem počele su se emitirati 13. listopada 1963. godine. Za profil takvog programskoga sadržaja angažirani su mnogi umjetnici, kulturni, znanstveni i javni djelatnici, koji su oblikovali programsku shemu s brojnim kulturnim sadržajima. Krug suradnika širio se iz tjedan u tjedan jer se pojavila potreba za svekolikim temama, obrađenim i prezentiranim na temelju stabilnih kriterija i u tematskome i u medijskome smislu. Ti su kriteriji i obilježje po kojemu se Treći program razlikuje u hrvatskome medijskom prosto-ru općenito. On pridonosi hrvatskoj kulturi prijevodima umjetničkih, znanstve-nih i teorijskih tekstova, a medijskoj kulturi (standardu) pridonosi brigom o hrvatskome jeziku, o težini i samu značenju javno izgovorene riječi.

Svojom programskom shemom Hrvatski radio izvještavao je javnost pra-vodobno, istinito i objektivno o svim važnijim događajima u politici, gospodar-stvu, kulturi, umjetnosti, znanosti, prosvjeti, glazbi i športu. Uloga Hrvatskoga radija temeljila se na poticanju svih oblika stvaralaštva u Hrvatskoj, prikuplja-


108

nju, obrađivanju te čuvanju naslijeđa i baštine te promicanja svih djelatnosti koje pridonose razvoju hrvatske kulture, umjetnosti, zabave i športa. U programima Hrvatskoga radija ravnomjerno su zastupljene emisije informativnog, kulturnog, obrazovnog i zabavnoga sadržaja (Godišnjak HRT, 1998). U svim programima Hrvatskoga radija, a posebice u informativnom programu, potiče se i poštuje pluralizam političkih, vjerskih i drugih svjetonazora, temeljna ljudska prava i slobode, privatnost, ugled i čast građana te kultura javnoga dijaloga.

Kao javni medij Hrvatski radio proizvodi i emitira emisije za hrvatsko iseljeništvo, hrvatske građane s boravištem u inozemstvu te za hrvatske nacio-nalne manjine u susjednim zemljama. Sustavno prati i izvješćuje o životu i dje-lovanju vjerskih zajednica u Hrvatskoj, a u zasebnim programima predstavlja stajališta vjerskih zajednica o bitnim društvenim pitanjima i problemima (Godiš-njak HRT 1998). Možemo zaključiti na kraju kako Hrvatski radio ima veliku ulogu u promicanju društvene, duhovne i socijalne kulture, i upravo stoga, njegujući kvalitetnu medijsku kulturu, bio je na visokoj profesionalnoj i ozbilj-noj razini.

TREĆI PROGRAM HRVATSKOGA RADIJA KAO KULTURNO-ZABAVNA MREŽA

Treći je program svojevrstan fenomen jer je jedan od programa kakav ima samo petnaestak radiopostaja u Europi. Propali su pokušaji smanjenja broja pro-grama. Urednici i novinari koji oblikuju Treći program ponosni su što su uspjeli zadržati taj program i dokazati da je potreban. Velika, dragocjena, bila je pomoć kulturne i znanstvene javnosti, koja je stajala na njihovoj strani. U toj borbi Tre-ći program postao je zanimljiv mnogima koji do tada nisu znali za njega. Odjed-nom je dobio marketinšku potporu. Urednici su pak dobili veliku zadaću da Tre-ći program osuvremene. Dotad je bio odveć hermetičan. Kontinuirano se radilo na tome kako bi program bio bliži širem krugu slušatelja, ali tako da ne izgubi kvalitetu. Nastojalo se sačuvati dobre sadržaje ali uz osuvremenjeni način njiho-ve prezentacije. Treću mrežu HR-a nastojalo se koncepcijski profilirati kao kul-turno-znanstvenu u širem smislu riječi. Takav program trebao bi imati sve atri-bute suvremenoga radijskog izraza: žive, vođene emisije, izravne prijenose, voditeljstvo kroz program, vijesti, odgovarajući marketing i tomu slično. Načelo aktualnosti mora imati znatniju prednost od tema koje su, koliko god bile kvali-tetne, pomalo izvan vremena i prostora, ili su zbog neelastičnosti sheme nedopu-stivo vremenski odmaknute od događaja na koje se odnose.

Dakako, razrada takva koncepcijskoga okvira značila bi novi programski projekt sa svim elementima: od novinarskog ekipiranja, potrebne tehničko-teh-


109

nološke potpore, nove organizacije redakcije i programa, eventualnog reintegri-ranja glazbene uloge do jače financijske konstrukcije. Od početka emitiranja Trećega programa kontinuirano se uvode elementi koji program približavaju temeljnoj ideji osuvremenjivanja kulturno-znanstvene mreže, pa se postupno radilo na tome da se u postojećim emisijama umjesto spikerskog čitanja tekstova znatnije povećala zastupljenost izravnoga govora ili razgovora s autorima, kako bi se redakcijskim dogovorima i planiranjem tema osigurala veća aktualnost u analizama događaja, pojava i društvenih procesa. U emisiji Forum potaknut je projekt suradnje u organizaciji javnih znanstvenih tribina prilagođenih potrebi emitiranja na Trećem programu s ustanovama kao što su Matica hrvatska, HAZU, instituti i ostale znanstvene i kulturne institucije, a u razdoblju kad je Hrvatska bila kandidat za članstvo u Europskoj uniji, programski je bio pojačan kompleks europskih tema. U dogovoru s uredništvom Redakcije ozbiljne glazbe, osigurava se svakodnevno voditeljstvo kroz prijepodnevni program kako bi se uklonila stroga distanciranost spikerskih najavljivanja. Odjel spikerskih najavlji-vača kontinuirano razmatra mogućnost spikerskih angažmana u ulozi voditelja na Trećem programu. Od 1. listopada 2004. godine u terminima najava progra-ma uvode se blokovi marketinških poruka, dakako, prilagođeni Trećem progra-mu, te su na takav način osuvremenjene najavnice i ’džinglovi’ emisija.

TREĆI PROGRAM HRVATSKOGA RADIJA U EUROPSKOM ETERU

Od 1. siječnja 1999. Hrvatski radio uključio se u Euroclassic-Notturno radija, još jedan projekt Europske unije. Ljubitelji glazbe, koju obično nazivamo ozbiljnom, vjerojatno su zadovoljni slušanjem šestosatnoga programa (24,00 — 6,00) na Trećem programu Hrvatskoga radija, sastavljenu od biranih skladbi u vrhunskoj interpretaciji uglavnom europskih autora. Zahvaljujući današnjim dometima tehnike (satelit, digitalni radio) taj glazbeni mozaik bez granica mogu pratiti zainteresirani slušatelji redovitih i brojnih pridruženih članica Europske unije radija, kao što su Kanada, SAD, Kina ili Australija, i to na kulturnim mre-žama svojih nacionalnih programa. Noćni programi ozbiljne glazbe i jazza na zasebnim mrežama uglavnom velikih nacionalnih radijskih kuća počeli su se kao nužnost emitirati proteklih desetak godina. Naime, velika konkurencija u radio-fonskom prostoru, želja za novim i različitim programima, bez obzira na troško-ve i relativno malen broj slušatelja, potaknuli su najveće i najuglednije radijske kuće, kao što su BBC ili Francuski radio, da osmisle i osiguraju klasičnu glazbu i na svojim kulturnim programima u noćnim satima. Osobito su imali mnogo uspjeha noćni programi BBC-a, zasnovani na dokumentarnim snimkama iz bogatog arhiva jedne od najstarijih radijskih kuća na svijetu. Ideja je provedena


110

u djelo. Dokumentarni arhivi snimljene glazbe kojima se ponose brojne svjetske nacionalne radijske kuće uglavnom su zatvoreni, rijetko korišteni. Prevladalo je načelo: „Otvorimo ih, razmjenjujmo ih i pokažimo svima što u njima imamo pohranjeno iz naše glazbene prošlosti, iz našeg muzičkog života!” Graham Dixon, ugledni urednik Međunarodnoga programa i novih medija britanskoga BBC-a, jedan je od inicijatora novog radiofonskog projekta noćnih programa Euroclassic-Notturno, koji tvrdi kako je pomoću interneta moguće slušati pro-grame klasične glazbe iz čitavoga svijeta, primjerice odličnog Radio-Beethove-na iz Santiaga di Chilea. Pomoću satelita također je moguće pratiti izbor klasič-ne glazbe s programa brojnih njemačkih, španjolskih ili francuskih radijskih kuća, koje imaju svoje specifičnosti, ali ne posjeduju nešto neobično, iznimno, uzbudljivo. Njegova je ideja da se što veći broj radijskih kuća ujedini, kako bi kreirali zajednički međunarodni noćni program. Tim novim radiofonskim isku-stvom, koje su zajedno osmislili BBC i Europska unija radija, prvo su sudjelova-le radijske postaje sedam europskih zemalja primajući šestosatni noćni program, ali tako da su rijetkim snimkama iz svojih nacionalnih arhiva i same pridonosile kvaliteti. Postupno su im se pridružile i ostale redovite i pridružene članice te najveće udruge javnih nacionalnih postaja u svijetu. Pravila igre utvrđena su već na sastancima u Londonu potkraj 1997. i početkom 1998. godine, na kojima su već sudjelovali i predstavnici Glazbenoga programa Hrvatskoga radija. Pravila su jednostavna: veći udio vlastitih snimaka smanjuje troškove svakodnevnoga prijama Noćnoga međunarodnog programa i naknade za autorska prava, koje nisu velike, jer riječ je o snimkama čiji je vlasnik Hrvatski radio.

PROMICANJE KULTURE NA TREĆEM PROGRAMU EMITIRANJEM RADIODRAMA

Radio je uvijek u drugom planu, samozatajan, ali ujedno ima pionirsku ulogu jer daje priliku mladima da se iskažu, osobito u dramskoj programskoj produkciji. Vremenom je osnažena suradnja s regionalnim centrima, te su na taj način uključeni i glumci koji djeluju u Dubrovniku, Splitu, Zadru, Rijeci, Osije-ku, Varaždinu i drugim hrvatskim gradovima. Strategija je u tome da se radio-drame mogu čuti i u regionalnim središtima, da ih može čuti više ljudi i da se utvrdi dnevni radiodramski termin. Decentralizacija programa i veća slušanost recentne produkcije važni su u cjelokupnu poimanju slušanosti radija. Jednu radiodramu posluša između pet do osam tisuća ljudi, a toliko ih nikad ne će posjetiti neku kazališnu predstavu. Kulturna javnost jako dobro zna vrijednosti radiodrame, koje nikako ne žele komercijalizirati. U Dramskoj redakciji pokre-nut je projekt nazvan Radio bisernica, koji donosi novi prodor dramskoga pro-grama, ovoga put u škole. Autorica projekta Lada Martinac Kralj ističe: „Riječ


111

je o zbirci radio drama na temelju klasičnih djela književnosti. Riječ je o dvama kompletima kompakt-diskova (CD-a) – izbor za osnovne i srednje škole, a pro-gram je realiziran uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, a ima još sponzora. Dakle, u godini koju je UNESCO proglasio godinom jezika škola-ma se nudi njegovanje jezičnoga blaga, nude se autori poput Kušana, Wildea, Držića, Ivane Brlić-Mažuranić, pa Čehova, Cervantesa.” Sa svojih 39 emisija i 22 ostvarena sata govornoga programa tjedno, Treći program Hrvatskoga radija pokriva vrlo široki raspon tema, područja i događaja (Godišnjak HRT, 1998). Suradnjom relevantnih autora, kritičara, komentatora i sugovornika, nastoji se udovoljiti interesima publike za zbivanjima na hrvatskoj i svjetskoj kulturnoj sceni, zainteresirane za zaštitu kulturne baštine i za suvremena zbivanja u knji-ževnosti, kazalištu, filmu, likovnosti, spoznajama u humanističkim i prirodnim znanostima. Izdvojit ćemo samo neke od emisija: Bibliovizor, Filmoskop, Trip-tih, Ogledi i rasprave, Forum Trećega programa, Doba znanosti, Izvori i uviri, Enciklopedija male povijesti, Hrvatski identitet, te Dnevnici i pisma, Zoofon, Svjetska proza, Antologija pripovijetke, Poezija naglas, Hrvatska baština, Euro-storije... Može se reći da je javni radio poprilično zanemaren medij, koji infor-mativnu, obrazovnu i kulturnu funkciju obavlja u sjeni i tišini te je svi uzimaju zdravo za gotovo. Emisiju Ogledi i rasprave uređuju svi urednici Trećeg progra-ma, naizmjence. Tako su objavljeni eseji o hrvatskim pjesnicima akademika Zvonimira Mrkonjića, dramaturške studije Sanje Nikčević, eseji Branimira Boš-njaka, Helene Peričić i dr. U svakom slučaju, Dramski i Treći program legitimi-raju, uz Informativni program, Hrvatski radio kao javni servis i nužnu sastavnicu hrvatskoga civilnog društva i kulture. Njihovu zadaću ne može i ne će preuzeti nitko drugi.

ZAKLJUČAK

Široki spektar djelovanja kulture, koji dodiruje sve bitne dijelove čovje-kova života, na temelju prikazana teorijskog okvira, jasno ukazuje na važnost promicanja kulturnih vrijednosti u hrvatskom društvu, posebno kad se govori o pojmu medijske kulture, to jest tipu kulture koji je svojstven radijskom mediju. Uz to, radio je jedan od rijetkih medija s pomoću kojeg se, osim promicanja hrvatske kulturne scene, sustavno prati i suvremena svjetska kulturna scena, odnosno svjetska poezija, esejistika, znanstvena publicistika, filozofija i srodne humanističke discipline, filmska umjetnost i ozbiljna glazba.

Nadalje, teorijsko objašnjenje same povijesti medijske kulture i komuni-kacije dovodi do kulturoloških aspekata masovne komunikacije među kojima


112

posebno mjesto zauzima radio, koji kao moćan medij svojim sadržajima komu-nicira s javnošću i na takav način oblikuje i utječe na kulturnu svijest slušatelja.

Treći program Hrvatskoga radija od početka emitiranja ima veliku ulogu u promicanju kulturnih sadržaja i mogli bismo reći veliku ulogu u educiranju slušatelja općenito o kulturi i svim onim sastavnicama koje je čine u našem životu. Programska shema Trećega programa je koncipirana na takav način kako bi se u emitiranju mogle čuti mnoge autorske emisije domaćih i stranih autora, koji promiču u svom radu teme vezane za kulturu, od glazbe do poezije, drama, književnih tekstova i razmišljanja, a koja nas upućuju na to kolika je važnost postojanja i emitiranja Trećega programa, koji je usmjeren prvenstveno promi-canju kulturnih sadržaja. Postojanje Trećega programa potiče i kulturni, socio-loški i duhovni rast svakog slušatelja i bilo bi dobro uključiti što više institucija i pojedinaca koji bi promicali njegovo postojanje. S obzirom kako Treći program nema komercijalni pristup nego izričito edukativni, a to je onda utoliko teže većem dijelu populacije u zemlji koja nije otvorena sadržajima koje ovaj pro-gram nudi. Zbog toga postojanje Trećeg programa ima veliku ulogu i značaj u promicanju kulturnih sadržaja i njegov doprinos od početka emitiranja 1963. godine do danas ima nemjerljivu ulogu i temelje za stvaranje boljeg i kulturnijeg okruženja u kojem živimo. Kulturni sadržaji Trećega programa Hrvatskoga radi-ja, nekad Radio Zagreba, da ostanemo na domaćem terenu, svakako su zrcalo naše duhovne identifikacije, našega poimanja stvarnosti koja je nešto više od pukoga preživljavanja i borbe za podmirivanje svakodnevnih površnih užitaka.

Treći program razlikuje se od drugih radijskih kanala u hrvatskome medijskom prostoru općenito. On pridonosi hrvatskoj kulturi prijevodima umjet-ničkih, znanstvenih i teorijskih tekstova, a medijskoj kulturi (standardu) prido-nosi brigom o hrvatskome jeziku i o težini i samu značenju javno izgovorene riječi. Kontinuirano se radi na tome kako bi programi hrvatskog radija bili bliži širem krugu slušatelja, ali da ne izgubi kvalitetu, na način da se sačuva dobar sadržaj, ali osuvremeni njegova prezentacija i da se putem njegovih programa promiče medijska kultura.

Literatura

Anić, Vladimir (2004). Veliki rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi liber.

Botica, Stipe (2007). Plan i program poslijediplomskog sveučilišnog studija hrvat-ske kulture, Zagreb.

Botica, Stipe (1998). Lijepa naša baština. Književno-antropološke teme. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.


113

Eagleton, Terry (2002). Ideja kulture. Zagreb: Jesenski i Turk.

Fox, Renata (2006). Poslovna komunikacija. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.

Godišnjak HRT 1996, Zagreb, 1997.

Godišnjak HRT 1998, Zagreb, 1999.

Horkheimer, Max, Adorno, Theodor, (1989). Dijalektika prosvjetiteljstva: filozofij-ski fragmenti. Sarajevo: Veselin Masleša.

Kale, Eduard (2003). Uvod u znanost u kulturi. Zagreb: Pan-liber, Zagreb.

Katunarić, Vjeran (2007). Lica kulture, Zagreb: Izdanja Antibarbarus.

Kulturna politika i razvitak kulture u Hrvatskoj, Šuvar, Stipe, Grubiša, Damir (redi-girali) (1982). Zagreb: Republički komitet za prosvjetu, kulturu, fizičku i teh-ničku kulturu: Republička samoupravna interesna zajednica u oblasti kulture: Zavod za kulturu Hrvatske.

Malović, Stjepan (2005). Odnos masovnih medija i kulture, Kolo, 2.

Peović Vuković, Katarina (2012). Mediji i kultura: ideologija medija nakon decen-tralizacije. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.

Šola, Tomislav (2014). Javno pamćenje: čuvanje različitosti i mogući projekti: [kul-tura, kreativni sektor, baština za održivi razvoj, nacionalni identitet, projek-ti], Zagreb: Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta.

Vončina Nikola, (1986). Prilozi za povijest radija u Hrvatskoj. Zbornik Trećeg pro-grama Radio Zagreba, 14.

Zbornik trećeg programa radio Zagreba, glavni i odgovorni urednik Marko Lehpa-mer, Zagreb: 1977–1989.


114

Gordan M. Radić Herzegovina University, Faculty of Diplomacy and International Relations

Luka M. Balvan Herzegovina University, Faculty of Diplomacy and International Relations

THE SYNERGY OF CULTURE AND RADIO-MEDIA IMPACT OF THE CROATIAN RADIO IIIrd PROGRAM ON CROATIAN CULTURE

Summary

The topic of the present paper is the notion of media-related culture, the history of Croatian Radio, its 3rd program, and their mutual connection, which could and should be a major factor impacting our society. The importance of radio as a medium in constructing both individual and social identity lies in constituting cultu-ral (and not merely structural) sense of belonging. Responsibility is the social cate-gory of knowledge; it constitutes ethical interpretation of knowledge regardless of whether it is implicit (basic assumptions, experience) or rather explicit (reflections, experience analyses). In this sense, the responsibility of broadcasting cultural con-tents represents a category of cultural competence, - the value that – in a world defi-ned by media discourse, is repeatedly being created anew in an interactive, participa-tory manner. The paper provides a theoretical view of culture, Croatian culture, media culture, and the place and role of radio within it, as media culture promotor. Presentation shall be given of he Croatian Radio and its IIIrd program, along with conclusions on the importance of radio and the IIIrd program in shaping Croatian media culture.

Key words: media-related culture, radio, communication channel, educa-tion, program content.

115


UDK 352:342.77Stručni članak • 115–128


Željko I. Josić

Parlament Federacije BiH, Dom naroda, Sarajevo

FUNKCIJA OPĆINSKOG NAČELNIKA/GRADONAČELNIKA U

IZVANREDNIM SITUACIJAMA

Sažetak. Neposrednom institucionalizacijom općinskog načelnika/gra-donačelnika u sustavu lokalne samouprave Bosne i Hercegovine lokalni izvršni čelnik dobiva ključnu ulogu u organiziranju i radu općinske uprave i javnog sektora te u kreiranju i provedbi društvenog, ekonomskog i infrastruk-turnog razvoja lokalne zajednice. Budući da lokalni izvršni čelnici postaju nositelji odgovornosti u svim važnijim područjima lokalne samouprave, nji-hova funkcija u slučaju nastanka izvanrednih odnosno kriznih situacija dobi-va novu dimenziju, što je upravo predmet istraživanja u ovom radu.

Ključne riječi: zaštita, spašavanje, stožer/štab civilne zaštite, sustav upravljanja, krizni menadžment.

UVOD

Izvanredne situacije su one pojave koje mogu masovno ugroziti stanov-nike, njihove živote i zdravlje, materijalna dobra i okoliš. Uobičajena je podjela izvanrednih ili kriznih stanja na: 1) stanja izazvana djelovanjem prirode, 2) sta-nja izazvana tehnologijom – djelovanjem čovjeka i 3) stanja izazvana ratom.

Krizna stanja su općenito u porastu, bilo da se radi o prirodnim i tehno-loškim razlozima ili terorističkim i ratnim aktivnostima. Stoga nositelji društve-ne odgovornosti, od razine središnje državne vlasti pa do lokalne zajednice, moraju raspolagati resursima i adekvatnim funkcijama upravljanja u vremenu nastanka i trajanja izvanrednog stanja, ali i nakon što ono završi, kako bi se na najbolji način zaštitilo stanovništvo, spriječilo uništavanje materijalnih dobara te sanirala nastala šteta.

Josić, Ž.: Funkcija općinskog načelnika/gradonačelnika u izvanrednim situacijama PUTOKAZI • God. VI • Br. 1 • 2018 • 115–128

116

Termin sustav zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara u slučaju nastanka izvanrednih situacija ustalio se u međunarodnoj komunikaciji, te je svoju upotrebu postupno našao i u Bosni i Hercegovini. U našem okružju ovo područje je bilo poznatije kao sustav općenarodne obrane i društvene samo-zaštite, što je napušteno promjenom ranijeg socijalističkog društveno-političkog sustava. Sustav zaštite i spašavanja predstavlja oblik pripremanja i sudjelovanja subjekata zaštite i spašavanja u slučaju nastanka izvanrednih situacija, organi-ziranje, pripremanje i sudjelovanje operativnih snaga zaštite i spašavanja u prevenciji, reagiranju na katastrofe i otklanjanju mogućih uzroka i nastalih posljedica (Centar za sigurnosne studije, 2010: 5).

U Bosni i Hercegovini ovo problemsko područje je uvjetovano ustavno-pravnom strukturom države te je organiziranje, financiranje i provođenje sustava zaštite i spašavanja u slučaju izvanrednih situacija postavljeno na nekoliko nivoa: od države, entiteta, Distrikta Brčko, kantona do jedinice lokalne samou-prave.

Uvođenjem modela neposrednog izbora općinskog načelnika/gradona-čelnika 2004. godine u sustav lokalne samouprave, općinski načelnik/gradona-čelnik kao nositelj lokalne izvršne vlasti u Bosni i Hercegovini dobiva značajne upravljačke odgovornosti u jedinici lokalne samouprave. Budući da je u sustavu zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara lokalni nivo ključan, u ovom radu analizom normativnog okvira kojim je uspostavljen sustav zaštite i spašavanja u Bosni i Hercegovini istražit će se funkcija općinskog načelnika/gradonačelnika u izvanrednim situacijama.

ORGANIZACIJA ZAŠTITE I SPAŠAVANJA U BOSNI I HERCEGOVINI

Sigurnost građana je jedna od temeljnih funkcija svake države. Središnja državna vlast je odgovorna za planiranje, upravljanje i osiguranje sredstava za djelovanje u izvanrednim situacijama, što se ostvaruje uspostavljanjem odgova-rajućeg sustava zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara. Prvi elementi državne strukture i upravljanja s državnog nivoa u izvanrednim situacijama u Bosni i Hercegovini nastaju 2003. godine ustanovljenjem Ministarstva sigurno-sti Bosne i Hercegovine i njegove organizacijske jedinice za zaštitu i spašavanje.

U prvoj polovini 2008. godine donesen je državni Okvirni zakon o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća (Službeni glasnik BiH, broj 50, 2008) kojim je okvirno uređeno područje zaštite i spašava-nja ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća u Bosni i Hercegovi-ni. Njime su uređena pitanja realiziranja međunarodnih obveza i suradnja u pro-


117

vođenju zaštite i spašavanja, nadležnosti institucija i organa Bosne i Hercegovi-ne u području zaštite i spašavanja, koordinacija djelovanja institucija i organa Bosne i Hercegovine, entitetskih uprava civilne zaštite i nadležnog organa za civilnu zaštitu Brčko Distrikta, operativno-komunikacijski centar, donošenje i usklađivanje planova i programa zaštite i spašavanja, javno informiranje i odno-si s javnošću, financiranje i ostala pitanja značajna za organiziranje i funkcioni-ranje zaštite i spašavanja u Bosni i Hercegovini.

Tako osnovu organizacije zaštite i spašavanja u Bosni i Hercegovini čine sljedeći organizacijski nivoi:

1. državni nivo – Sektor za zaštitu i spašavanje Ministarstva sigurnosti BiH,

2. entitetski nivoi i Brčko Distrikt – Federalna uprava civilne zaštite, Republička uprava civilne zaštite i Odjel javne sigurnosti Brčko Distrikta,

3. kantonalne uprave civilne zaštite u Federaciji BiH i 4. općinske službe civilne zaštite (FBiH i RS).

Okvirnim Zakonom o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća u Bosni i Hercegovini uvodi se po prvi put sustav jedinstvenog europskog broja za hitne situacije (112), utvrđuje se Sektor za zaš-titu i spašavanje pri državnom Ministarstvu sigurnosti u okviru kojega se uspo-stavlja Operativno-komunikacijski centar Bosne i Hercegovine i imenuje Koor-dinacijsko tijelo Bosne i Hercegovine za zaštitu i spašavanje. Donošenje propisa o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća na razini države ima nesumnjivu važnost, jer njime u sustavu sigurnosti Bosne i Hercegovine gotovo svi njegovi elementi dobivaju obvezu sudjelovanja u zaštiti i spašavanju ljudi, materijalnih i drugih dobara (Beridan, Turčalo, Smajić i Ćosić, 2013: 70–71).

ENTITETSKA OPERATIVNA RAZINA ZAŠTITE I SPAŠAVANJA

U području zaštite i spašavanja drugi organizacijski i prvi operativni nivo u Bosni i Hercegovini predstavljaju entitetske uprave civilne zaštite. U Federaci-ji Bosne i Hercegovine to je Federalna uprava civilne zaštite. Ustrojena je kao samostalno tijelo uprave i za svoj rad odgovara Vladi Federacije Bosne i Herce-govine.

Normativno je ovo područje regulirano 2003. godine Zakonom o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća u Federaciji Bosne i Hercegovine (Službene novine Federacije BiH, broj 39, 2003, 22, 2006, 43, 2010). Do tada oblast zaštite i spašavanja nije bila pravno objedinjena u jed-nu cjelinu niti je bila uspostavljena takva organizacijska i funkcionalna veza u


118

strukturi civilne zaštite koja bi omogućila razvoj i izgradnju sustava zaštite i spa-šavanja od svih vrsta prirodnih nepogoda i drugih nesreća. Normativnim reguli-ranjem stvorene su pravne i organizacijske pretpostavke da se izgradi funkciona-lan sustav zaštite i spašavanja. Okosnicu toga sustava čine snage i sredstva civil-ne zaštite (CZ) koje moraju postojati na svim razinama vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine. Uz civilnu zaštitu, u sustav zaštite i spašavanja uključena su sred-stva, imovina i snage tijela uprave, pravnih osoba i građana (Federalna uprava CZ, kantonalne uprave CZ i općinske i gradske službe CZ).

I u Republici Srpskoj prvi operativni nivo je Republička uprava civilne zaštite koja od 2008. godine djeluje u sastavu Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske. Civilna zaštita u ovom entitetu organizirana je na dva nivoa: entitetskom i općinskom. Najniži oblik upravnog organiziranja Republičke upra-ve civilne zaštite su područne organizacijske jedinice (Banja Luka, Bijeljina, Doboj, Sokolac i Trebinje) u kojima su organizirani centri za osmatranje, oba-vještavanje i upozoravanje. Organizacija Republičke uprave civilne zaštite je u odnosu na Federalnu upravu značajno jednostavnija i operativnija i teži prema jačanju struktura civilne zaštite na lokalnom nivou. Osnova za uspostavu sustava bio je Zakon o civilnoj zaštiti donesen 2002. godine (Službeni glasnik Republike Srpske, broj 26/02), koji se primjenjivao do 2012. godine kada je donesen Zakon o zaštiti i spasavanju u vanrednim situacijama (Službeni glasnik Republike Srp-ske, broj 121/12).

Navedenim entitetskim zakonima dana su određenja izvanredne situacije, prirodne (elementarne) nepogode, tehničko-tehnološke nesreće (udes) i druge nesreće. Tako je izvanredna situacija određena kao situacija u kojoj su rizici i prijetnje ili posljedice katastrofa, izvanrednih događaja i drugih opasnosti za sta-novništvo, životnu sredinu i materijalna dobra takvog obima i intenziteta da nji-hov nastanak ili posljedice nije moguće spriječiti ili otkloniti redovnim djelova-njem nadležnih tijela i službi zbog čega je za njihovo ublažavanje i otklanjanje neophodno upotrijebiti posebne mjere, snage i sredstva uz pojačan režim aktiv-nosti. Pod prirodnim (elementarnim) nepogodama se podrazumijevaju događaji koji su uzrokovani djelovanjem prirodne sile na koje ljudski faktor ne može uti-cati kao što su: potres, poplava, visoki snijeg i snježni nanosi, olujni ili orkanski vjetar, grad, prolom oblaka, klizište, suša, hladnoća te masovne pojave ljudskih, životinjskih i biljnih bolesti. Tehničko-tehnološke nesreće (udes) podrazumije-vaju događaje koji su izmakli kontroli pri obavljanju određene djelatnosti ili upravljanja određenim sredstvima za rad i rad s opasnim tvarima, naftom i nje-nim prerađevinama i energetskim plinovima tijekom njihove proizvodnje, prera-de, uporabe, skladištenja, pretovara, prijevoza ili uklanjanja, čije posljedice ugrožavaju ljude i materijalna dobra. Druge nesreće su velike nesreće u cestov-nom, željezničkom, zračnom ili pomorskom prometu, požar, rudarske nesreće, rušenje brana, atomske, nuklearne ili druge nesreće koje uzrokuje čovjek svojim


119

aktivnostima, rat, izvanredno stanje ili drugi oblici masovnog stradanja ljudi i uništavanja materijalnih dobara.

Entitetskim zakonima o zaštiti i spašavanju poslovi zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća svrstavaju se u poslove od općeg interesa za Republiku Srpsku odnosno Federaciju BiH.

Rezultati analize ustroja sustava civilne zaštite pokazuju da je u Federaciji BiH sustav postavljen izuzetno decentralizirano. Svaki nivo vlasti od Federacije BiH, kantona do općine i grada ima svoje ustavne i zakonske ovlasti u reguliranju pitanja iz područja zaštite i spašavanja, što doprinosi usložnjavaju samog sustava i može biti pretpostavaka neujednačenog sustava. Naime, svaki kanton i svaka jedinica lokalne samouprave ima ovlasti da svojim zakonom odnosno propisom uređuju određena pitanja iz oblasti zaštite i spašavanja i ovlasti da uspostavljaju određene elemente sistema po vlastitom nahođenju.

S druge strane, sustav civilne zaštite u Republici Srpskoj ima jedno-stavniju strukturu sa organizacijom na dva nivoa: republičkom i entitetskom. Kroz normativni okvir u ovom entitetu prepoznaje se intencija jačanja lokalnih (općinskih/gradskih) struktura sustava zaštite i spašavanja čime se stvara pretpostavka za postizanje efikasne organizacije i operativnog djelovanju u slu-čaju nastanka izvanrednih situacija.

Kako se navodi u studiji „Zaštita i spašavanje” Centra za sigurnosne studije BiH (2010), koliko god u Bosni i Hercegovini evoluirala organizacija civilne zaštite, općenito se smatra da je primjena jačanja lokalnog nivoa u cilju podizanja kapaciteta sustava zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara mnogo korisnija i poželjnija nego primjena umnožavanja nivoa rukovođenja, kao što je to slučaj u Federaciji BiH.

UPRAVLJANJE U IZVANREDNIM SITUACIJAMA NA LOKALNOM NIVOU

Prilikom ustrojavanja sustava za reagiranje u izvanrednim situacijama mora se voditi računa da središnja državna vlast ima najveću odgovornost za uspostavljanje okvira za a) prevenciju odnosno sprječavanje nastanka katastrofe, b) pripremu tijela državne uprave, specijaliziranih službi, svih drugih učesnika u zaštiti i spašavanju i stanovništva za reagiranje u katastrofama, c) saniranje posljedica katastrofa i d) pružanje međunarodne pomoći (Kešetović, 2010: 22). No, iako se sustav upravljanja u izvanrednim situacijama organizira na nacional-nom, regionalnom i lokalnom nivou, lokalni nivo je ključan jer je to prva linija reagiranja kada dođe do katastrofe (Prezelj i Dobnik Jeraj, 2014: 36).


120

Zato što se na njezinom području odvija ukupni život i rad ljudi i što se nalaze sva materijalna i druga dobra, imovina građana i pravnih subjekata, druš-tvena, komunalna i javna infrastruktura, općina kao jedinica lokalne samouprave ima središnje mjesto i ulogu u sustavu zaštite i spašavanja. Te činjenice opredje-ljuju da se u izgradnji sustava zaštite i spašavanja uvijek mora polaziti od jedini-ce lokalne samouprave kao baze toga sustava, dok više razine predstavljaju nadogradnju putem koje se uvezuje u jedinstven i funkcionirajući sustav zaštite i spašavanja (Lepušina, 2007a: 26).

Temeljno načelo organiziranja sustava zaštite i spašavanja je načelo sup-sidijarnosti. Općina kao jedinica lokalne samouprave mora prva biti osposoblje-na za reagiranje u nesreći i provođenje aktivnosti i mjere oporavka pogođenog područja radi normalizacije života građana (Pilčik, 2011: 728–730). U tom smi-slu odgovornost i osposobljenost jedinice lokalne samouprave mora se odnositi na planiranje, propisivanje i sprovođenje preventivnih mjera i priprema, organi-ziranje hitnih i drugih specijalističkih službi za pružanje pomoći u izvanrednim situacijama, osposobljavanje i informiranje stanovništva te sprovođenje i svih drugih poslova i aktivnosti iz oblasti zaštite i spašavanja (Kešetović, 2010: 32).

Ovlasti i odgovornosti općinskog načelnika/gradonačelnika u sustavu zaštite i spašavanja

U ostvarivanju prava i dužnosti iz oblasti zaštite i spašavanja, jedinica lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine dužna je donijeti odluku o organiziranju i funkcioniranju zaštite i spašavanja na svojem području i osigu-rati njezino provođenje, donijeti program razvoja i plan zaštite i spašavanja. Dužna je, nadalje, planirati izvore financiranja za izvršavanje poslova zaštite i spašavanja, organizirati operativni centar civilne zaštite i osnovati stožer civilne zaštite. Jedinica lokalne samouprave je ta koja proglašava stanje prirodne i druge nesreće i naređuje uporabu snaga i sredstava civilne zaštite na prevenciji, ubla-žavanju i otklanjanju štetnih posljedica od prirodnih i drugih nesreća po ljude i materijalna dobra na svojem području, što je sve određeno člankom 29. Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća u Federaciji Bosne i Hercegovine (Službene novine Federacije BiH, broj 39, 2003, 22, 2006, 43, 2010).

No, tim Zakonom nije određeno koje tijelo jedinice lokalne samouprave ima nadležnost u obavljanju ovih poslova, načelnik kao izvršni čelnik ili općin-sko vijeće, nego je odredio da će se nadležnost utvrditi propisom jedinice lokal-ne samouprave. To proizlazi iz ustavnih rješenja u Federaciji Bosne i Hercegovi-ne koja određuju da svaka razina vlasti u Federaciji vlastitim propisom osniva svoja tijela i utvrđuje im ovlasti. Stoga federalni Zakon o zaštiti i spašavanju nije


121

mogao utvrditi ovlasti tijela jedinice lokalne samouprave, nego je izričito pred-vidio da ta pitanja imaju urediti prilikom donošenja svojih propisa iz oblasti zaš-tite i spašavanja (Lepušina, 2007b: 1125).

Tomu pitanju Zakon o zaštiti i spašavanju u vanrednim situacijama Repu-blike Srpske (Službeni glasnik Republike Srpske, broj 121, 2012) posvetio je značajnu pozornost i razgraničio ovlasti između tijela lokalne samouprave, što je vrlo bitno, jer se jasnim raspoređivanjem ovlasti utvrđuje odgovornost pojedinih tijela i izbjegava eventualna neaktivnost ili čak prisvajanje ovlasti. Tako su pred-stavnička tijela jedinice lokalne samouprave nadležna za donošenje: 1) odluke o organiziranju i funkcioniranju civilne zaštite i osiguravanje njenog sprovođenja, 2) odluke o formiranju štaba za izvanredne situacije, 3) programa razvoja civil-ne zaštite, 4) planiranje i utvrđivanje izvora financiranja aktivnosti civilne zašti-te, 5) donošenje procjene ugroženosti od elementarne nepogode i druge nesreće i 6) određivanje lokacija za uništavanje neeksplodiranih ubojnih sredstava i mina.

Lokalnom izvršnom čelniku propisane su široke ovlasti i jasno je određen kao tijelo koje upravlja sustavom zaštite i spašavanja (civilne zaštite) u jedinici lokalne samouprave. Njegova nadležnost je imenovanje štaba za izvanredne situacije i osnivanje jedinica, timova i povjerenika civilne zaštite. Imenuje i razr-ješava zapovjednike jedinica i timova civilne zaštite i povjerenike zaštite i spa-šavanja. U odnosu prema predstavničkom tijelu, izvršni čelnik predlaže donoše-nje odluke o organizaciji i funkcioniranju civilne zaštite, predlaže program raz-voja sustava civilne zaštite, podnosi izvještaje o stanju u oblasti zaštite i spaša-vanja.

Samostalno donosi: a) plan zaštite i spašavanja od elementarnih i drugih nepogoda, b) godišnji plan obuke i osposobljavanja štaba za izvanredne situaci-je, jedinica, timova i povjerenika civilne zaštite, c) odluku o formiranju komisije za procjenu štete prouzročene elementarnom i drugom nepogodom, d) odluku o upućivanju pomoći jedinicama lokalne samouprave koje su pogođene elementar-nom i drugom nesrećom i e) zaključuje ugovore o izvršavanju zadataka civilne zaštite.

Prilikom procjene o mogućnosti nastanka izvanredne situacije, izvršni čelnik naređuje postupanje po planu pripravnosti, a u slučaju nastanka izvanred-nih okolnosti, on je taj koji proglašava izvanrednu situaciju i stanje elementarne i druge nesreće. S druge strane, u Federaciji Bosne i Hercegovine u mnogim jedinicama lokalne samouprave pitanje nadležnosti tijela koje proglašava izvan-redno stanje je neuređeno, što u praksi ima mnoge posljedice, npr. u slučajevima kada općinski načelnik nema potporu u općinskom vijeću, to može biti i razlog političkog konflikta, a još nepogodnije za građane i razlog neaktivnosti tijela kada se traži djelovanje cjelokupnog lokalnog sustava. U Republici Srpskoj,


122

nadalje, općinski načelnik/gradonačelnik naređuje uzbunjivanje, mobilizaciju i upotrebu snaga i sredstava civilne zaštite i naređuje evakuaciju i osiguravanje resursa neophodnih za hitan smještaj.

U provođenju nadležnosti iz oblasti zaštite i spašavanja na području jedi-nice lokalne samouprave izvršni čelnik je dužan izvršavati naredbe Republičkog štaba za izvanredne situacije te ostvarivati suradnju sa Upravom civilne zaštite i izvršnim čelnicima susjednih i drugih jedinica lokalne samouprave po pitanjima od zajedničkog interesa za zaštitu i spašavanje.

Upravne i stručne poslove zaštite i spašavanja iz nadležnosti jedinica lokalne samouprave u oba entiteta obavljaju službe civilne zaštite, koje imaju status općinske službe za upravu.

Općinski načelnik/gradonačelnik samostalno utvrđuje strukturu i unu-tarnje ustrojstvo općinskih službi za upravu. Kao nositelj lokalne izvršne vlasti, općinski načelnik/gradonačelnik je šef općinske uprave i upravlja svim općin-skim službama za upravu putem svojih pomoćnika odnosno načelnika službi. Ovisno o tomu kako ustroji općinsku upravu, tako će moći primjenjivati svoje zakonske i statutarne ovlasti u rješavanju potreba i zahtjeva u lokalnoj zajednici, napose u slučaju nastanka izvanrednih situacija.

Neposredna institucionalizacija općinskog načelnika/gradonačelnika u sustavu lokalne vlasti pretpostavlja razgraničenje ovlasti između neposredno biranog čelnika izvršne vlasti i predstavničkog tijela građana. Raspodjelom ovlasti oblikuju se odnosi između ta dva tijela lokalne samouprave i postavlja osnova funkcioniranja jedinice lokalne samouprave. Osnova je stabilnija, što su ovlasti jasnije i preciznije raspoređene. U slučaju da ovlasti nisu precizne i da ni-je određeno čije su, općinskog načelnika/gradonačelnika ili općinskog/gradskog vijeća, u praksi se mogu oblikovati različiti odnosi, od uvažavanja i usuglašenog djelovanja, do konflikta, prisvajanja ovlasti i međusobne isključivosti.

U federalnom zakonu kojim je tretirano područje zaštite i spašavanja neodređivanjem koje tijelo jedinice lokalne samouprave i kakve nadležnosti ima u obavljanju poslova zaštite i spašavanja, ostavljen je prostor za neujednačen način ustrojstva sustava zaštite i spašavanja na lokalnom nivou u Federaciji BiH ali i za prisvajanje ovlasti, ili što više, za nepreuzimanje odgovornosti ako lo-kalnim propisom nisu određene nadležnosti, u smislu kako je uputio federalni zakon.

Neujednačenost sustava zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara svakako da može imati negativne posljedice prilikom i preventivnog i ope-rativnog djelovanja u izvanrednim situacijama, koje vrlo često pogađa područja veća od jedne jedinice lokalne samouprave, te bi bilo potrebno da se u normativnom okviru Federacije BiH, kao što je to učinjeno u Republici Srpskoj,


123

jasno i precizne propišu ovlasti i odgovornosti tijela jedinice lokalne samou-prave u obavljanju poslova zaštite i spašavanja.

Karakteristika sustava zaštite i spašavanja na lokalnoj razini

Na lokalnoj razini sustav zaštite i spašavanja je objedinjeni oblik upra-vljanja, osposobljavanja i organiziranja snaga i subjekata sustava zaštite i spaša-vanja na sprovođenju preventivnih i operativnih mjera i izvršavanja zadataka zaštite i spašavanja ljudi i dobara od posljedica elementarnih nepogoda, tehnič-ko-tehnoloških i drugih nesreća, uključujući i mjere oporavka od nastalih poslje-dica. Za svaku vrstu izvanrednih stanja postoji niz specifičnih mjera koje treba podrobno razraditi i primjenjivati u svim fazama i razinama upravljanja.

Prva zadaća izvršnog čelnika je priprema dokumenta procjena ugrože-nosti jedinice lokalne samouprave od prirodnih i drugih nesreća. Cilj procjenjivanja ugroženosti jest davanje analize pitanja vezanih za izradu planova zaštite i spašavanja koja se odnose na rizike i uzroke koji mogu dovesti do nastanka prirodnih i drugih nesreća na području jedinice lokalne samouprave, posljedica koje mogu nastati po ljude i materijalna dobra, utvrđivanje odgova-rajuće organizacije zaštite i spašavanja, utvrđivanje potreba i mogućnosti za djelovanje jedinice lokalne samouprave u slučaju nastanka izvanrednih situacija. Procjena ugroženosti je temeljni dokument za izradu lokalnog plana zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća. Stoga općinski načelnik/gradonačelnik treba osigurati da se procjena ugroženosti izradi na temelju svih raspoloživih podataka o prirodnim i drugim nesrećama koje su se događale u ranijim razdobljima ili se mogu dogoditi, posljedicama koje su nastajale ili mogu nastati, znanstvenim, tehničkim i drugim stručnim podlogama koje su korištene ili se mogu koristiti za procjenjivanje ugroženosti područja jedinice lokalne samouprave.

Na temelju procjene ugroženosti jedinice lokalne samouprave izrađuje se plan zaštite i spašavanja kojim se planiraju preventivne i operativne mjere za sprječavanje i smanjenje posljedica prirodnih i drugih nesreća, snage i sredstva zaštite i spašavanja, organizacijsko angažiranje i djelovanje, informiranje javno-sti, ublažavanje i otklanjanje posljedica odnosno osiguranje temeljnih uvjeta za život u slučaju nastanka izvanrednog stanja.

Općenito, u izgradnji sustava za upravljanje u izvanrednim situacijama na lokalnoj razini valja polaziti od sljedećih segmenata:

1. analizirati opasnosti (ugroženosti), 2. uspostaviti ovlasti, 3. definirati organizaciju svih sudionika u zaštiti i spašavanju,


124

4. razraditi sustav komuniciranja, 5. ustanoviti sve resurse za djelovanje i 6. napraviti ukupan plan djelovanja u kriznim situacijama (Molak, 2007:

422).

Raznovrsnost i složenost mnogobrojnih zadataka koji se javljaju u izvan-rednim situacijama i neophodnost njihovog žurnog rješavanja, zahtijevaju susta-ve upravljanja specifičnih karakteristika koji se razlikuju od klasičnih sustava upravljanja. Sustavi za upravljanje u izvanrednim situacijama imaju promjenjivu strukturu i funkcioniraju u više režima, a ciljeve treba ostvariti s prijetnjom ograničenosti materijalnih i ljudskih, a napose vremenskih resursa. U situacija-ma prirodnih, tehničko-tehnoloških i drugih nesreća informacije su obimne i brzo se smjenjuju, neodređene su i nedovoljne za kvalitetno odlučivanje (Petro-vić i Živković, 2010: 453).

Kada se proglasi izvanredna situacija, lokalni izvršni čelnik ima veliku odgovornost u provođenju mjera zaštite i spašavanja. Za upravljanje akcijama zaštite i spašavanja na teritoriju jedinice lokalne samouprave formira se stožer (u Federaciji to tijelo se naziva stožer/štab civilne zaštite a u Republici Srpskoj štab za vanredne situacije). Kao zapovjednik stožera/štaba, lokalni izvršni čelnik rukovodi operativnim snagama zaštite i spašavanja jedinice lokalne samouprave. Kroz sustav zaštite i spašavanja, treba usporedno s rješavanjem operativnih zadataka realizirati funkciju strateškog planiranja i upravljanja.

Uzimajući u obzir da su okolnosti nastanka i razvoja izvanredne situacije često nepredvidive i neočekivane, kao i prisutan problem nedostatka vremena za odlučivanje u procesu operativnog upravljanja, nužno je imati izrađene dugoroč-ne strategije prevencije, djelovanja i sanacije posljedica izvanredne situacije i uspostaviti programske platforme koje će omogućiti interaktivno formiranje operativnih planova, operativnu korekciju strateških planova, kontrolu njihovog izvršavanja i procjenu efektivnosti planiranja i upravljanja izvanrednim situaci-jama (Petrović i Živković, 2010: 456).

U okolnostima izvanrednih situacija upravljanje ima karakteristiku kri-znog menadžmenta shvaćenog kao aktivnosti koje su neophodne i radi osigura-nja preventive i radi saniranja posljedica odnosno poseban način upravljanja kojemu je zadatak savladati sve procese koji zbog nastalih negativnih okolnosti mogu ugroziti ili onemogućiti daljnje funkcioniranje organizacije (Funda, 2013: 113). To znači da u izvanrednoj situaciji proces upravljanja treba biti uspo-stavljen tako da osigurava brzo i koordinirano djelovanje svih elemenata sistema zaštite i spašavanja te donošenje odluka o poduzimanju akcija zaštite i spašava-nja ljudi i materijalnih dobara.

Na razini jedinice lokalne samouprave, u institucionalnom obliku nositelj kriznog menadžmenta je lokalni izvršni čelnik. Kako se navodi u Priručniku


125

Federalnog ministarstva rada i socijalne politike i Ministarstva zdravlja i soci-jalne zaštite Republike Srpske (2015), djelovanje kriznog menadžera u izvan-rednim situacijama proteže se kroz tri dimenzije: 1.) operativnu, 2) taktičku i 3) stratešku. Operativna dimenzija podrazumijeva djelovanje na terenu gdje se događa izvanredna situacija. Taktička dimenzija se odnosi na davanje odgovora na izvanrednu situaciju kroz uspostavljeni sustav zaštite i spašavanja, dok se strateška dimenzija odnosi na upravljanje situacijom kroz izučavanje dugoročnih implikacija, utvrđivanje dugoročnih ciljeva i uspostavljanje prioriteta koji služe kao putokaz na operativnom nivou.

Vršeći svoju funkciju, općinski načelnik/gradonačelnik kao krizni mena-džer mora se pridržavati slijedećih načela: suočavanje sa stvarnošću, brzo i odlučno djelovanje, zaštita ljudi kao apsolutni prioritet, nazočnost na mjestu događaja i otvoreno komuniciranje unutar sustava i sa okruženjem (Kešetović, 2008).

Na koncu je bitno istaći da funkcija općinskog načelnika/gradonačelnika u izvanrednim situacijama zahtijeva, na nivou ličnosti, posjedovanje iskustva, samopouzdanja, poznavanja i primjene svojih nadležnosti, sposobnosti brzog donošenja odluka i liderskih svojstava.

ZAKLJUČAK

U organizaciji sustava zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara, lokalni nivo je ključan jer je to izravno mjesto događanja, reagiranja i djelovanja pa se na toj razini mora uspostaviti učinkovit sustav upravljanja u izvanrednim situacijama. Nastankom kriznog stanja, općinski načelnik/gradonačelnik, kao istodobni nositelj lokalne izvršne vlasti i zapovjednik operativnih snaga zaštite i spašavanja jedinice lokalne samouprave, posjeduje velike ovlasti i odgovornost u provođenju mjera zaštite i spašavanja.

Njegova uloga u izvanrednim situacijama ima dvije temeljne funkcije: preventivnu i operativnu. Preventivna podrazumijeva upravljanje i izgradnju sustava na lokalnoj razini kojim se sprječava nastanak prirodnih, tehničko-teh-noloških i drugih nesreća odnosno ublažava njihovo djelovanje. Operativna funkcija napose dolazi do izražaja u vrijeme nastanka izvanredne situacije kada je upravljanje usmjereno na spašavanje ljudi i materijalnih dobara na pogođe-nom području i u vremenu kada se prelazi na otklanjanje i saniranje posljedica nesreće. Stvaranjem temeljnih uvjeta za život ljudi i ponovno redovno funkcio-niranje društvenog i gospodarskog sektora, prestaje operativna faza upravljanja izvršnog čelnika u odnosu na prirodnu nepogodu ili drugu nesreću.


126

Za učinkovito djelovanje jedinice lokalne samouprave i spremnost za rea-giranje u izvanrednim situacijama posebno je bitno kako je ustrojen sustav zašti-te i spašavanja na lokalnom nivou i upravljanje njime. Neposrednim izborom, općinski načelnik/gradonačelnik je dobio neposredni demokratski legitimitet, neovisno o općinskom/gradskom vijeću kao predstavničkom tijelu građana, u njemu je sjedinjena lokalna i politička i upravna egzekutiva te posjeduje značaj-ne ovlasti u jedinici lokalne samouprave. Kako redovno, tako i u izvanrednim situacijama funkcioniranje jedinice lokalne samouprave umnogome je uvjetova-no raspodjelom nadležnosti (i odnosima) između izvršnog čelnika i predstavnič-kog tijela.

Analiza normativnog okvira pokazuje da u Federaciji Bosne i Hercegovi-ne zakonom kojim se uređuje pitanje zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća nije određeno koje tijelo lokalne samoupra-ve, općinski načelnik/gradonačelnik ili općinsko/gradsko vijeće, ima nadležnosti u ostvarivanju prava i dužnosti iz oblasti zaštite i spašavanja, nego je uređenje toga pitanja ostavljeno na volju samim jedinicama lokalne samouprave, što za posljedicu u praksi može rezultirati neujednačenim pristupom organiziranju i funkcioniranju sustava zaštite i spašavanja na lokalnim nivoima.

S druge strane, u Republici Srpskoj zakonodavac je jasno rasporedio ovlasti i odgovornosti između tijela lokalne samouprave, čime se u praksi izbje-gavaju nejasnoće i disfunkcije u sustavu zaštite i spašavanja i eventualno prisva-janje ovlasti na relaciji općinski načelnik/gradonačelnik – općinsko/gradsko vijeće.

Radi uspostave ujednačenog sustava zaštite i spašavanja na lokalnom nivou potrebne su intervencije u normativni okvir Federacije BiH i jasno i precizne propisivanje ovlasti i odgovornosti tijela jedinice lokalne samouprave u obavljanju poslova zaštite i spašavanja.

Bez obzira na takvu neharmoniziranost propisa, u oba bosanskohercego-vačka entiteta rukovođenje u izvanrednim situacijama suštinski je nova funkcija općinskog načelnika/gradonačelnika koja ima karakteristiku kriznog menadž-menta.

Literatura

Beridan, Izet; Turčalo, Sead; Smajić, Mirza i Ćosić, Selma (2013): „Izazovi civilno--vojne suradnje u odgovoru na prirodne i druge nesreće u Bosni i Hercegovi-ni”. U: Toth, Ivan (ur.): Dani kriznog upravljanja (str. 69–73),Velika Gorica: Veleučilište Velika Gorica.


127

Funda, Dragutin (2013): „Sustavi upravljanja i upravljanje krizama”. U: Toth, Ivan (ur.): Dani kriznog upravljanja (str. 110–117).Velika Gorica: Veleučilište Velika Gorica.

Kešetović, Želimir (2010): Pravni okvir sistema za reagovanje u vanrednim situaci-jama-komparativna iskustva. Lokalna samouprava: propisi i praksa, 1, 21–32.

Lepušina, Milenko (2007a): Opći osvrt na propise kojima je regulirana oblast zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća. Zbirka propisa iz oblasti zaštite i spašavanja od prirodnih i drugih nesreća u Fede-raciji Bosne i Hercegovine FUCZ Sarajevo, str. 24–31.

Lepušina, Milenko (2007b): Opće napomene o propisima kantona i općina. Zbirka propisa iz oblasti zaštite i spašavanja od prirodnih i drugih nesreća u Fede-raciji Bosne i Hercegovine FUCZ Sarajevo, str. 1125–1127.

Molak, Branimir (2007): Što je upravljanje u krizama. Ekonomija/Economics, 13(2), 419–444.

Petrović, Pero i Živković, Aleksandar (2010): „Sistem upravljanja i planiranje u vanrednim situacijama”. U: Zbornik radova Međunarodna naučna konferen-cija Menadžment 2010 (str. 451–457). Kruševac: Fakultet za industrijski menadžment, ICIM plus.

Pilčik, Damir (2011): „Problematika osposobljavanja odgovornih osoba lokalne zajednice za provedbu zaštite i spašavanja”. U: Toth, Ivan (ur.): Dani kriznog upravljanja (str. 722–740).Velika Gorica: Veleučilište Velika Gorica.

Prezelj, Iztok i Dobnik Jeraj, Milena (2014): Primer dobre prakse: Kako je Slovenija razvila svoj sistem upravljanja u slučaju katastrofa. Polis, 8, str. 35–40.

Okvirni zakon o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara o prirodnih i drugih nesreća u Bosni i Hercegovini, Službeni glasnik BiH, broj 50, 2008.

Zakon o civilnoj zaštiti Republike Srpske, Službeni glasnik Republike Srpske, broj 26, 2002.

Zakon o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara o prirodnih i drugih nesreća Federacije Bosne i Hercegovine, Službene novine Federacije BiH, broj 3, 20, 2003, 22, 2006, 43, 2010.

Zakon o zaštiti i spašavanju u vanrednim situacijama Republike Srpske, Službeni glasnik Republike Srpske, broj 121/12.


128

Željko I. Josić Parliament of The Federation B&H, House of people

FUNCTION OF THE MAYOR IN CRISIS SITUATIONS

Summary

By the immediate institutionalization of mayor in the local self-government system of Bosnia and Herzegovina, the executive leader plays a key role in the orga-nization and operation of municipal administration and the public sector and in the creation and implementation of social, economic and infrastructure development of the local community. As local executive leaders become duty bearers in all major areas of local self-government, their function in case of extraordinary or crisis situa-tions gets a new dimension, which is exactly the subject of this research.

Key words: protection, rescuing, civil protection headquarters, management system, crisis management.

129


UDK 658.14/.17 Stručni članak • 129–138


Radovan A. Spremo

Univerzitet za poslovni inžinjering i menadžment, Banja Luka

DEFINISANJE I PRAĆENJE UTICAJA POSLOVNIH DOGAĐAJA NA IMOVINU PREDUZEĆA

Sažetak. Polazeći od činjenice da su poslovni događaji veoma brojni i prema karakteru raznovrsni, posmatrano sa stanovištva njihovog dejstva na bilans stanja i bilans uspjeha, mogu se razvrstati u svega osam grupa ili kate-gorija. Ova podjela se smatra najnižim stepenom njihovog raščlanjenja kada je posmatrana sa navedenog aspekta odnosno kriterijuma. Od pomenutih osam grupa promjena, četiri se odnose isključivo na bilans stanja, a preostale četiri istovremeno djeluju na bilans stanja i bilans uspjeha. Da bi se uočilo djelovanje poslovnih događaja na cjelinu i dijelove imovine, odnosno bilansa, uobičajno je da se poslovni događaji klasifikuju prema njihovom djelovanju na aktivu, kapital i obaveze. Za te potrebe se bilansna jednakost A = P raščla-njuje tako da proizilazi A = SK + O. Pasiva se u ovom prikazu raščlanjuje na sopstveni kapital i obaveze, odnosno pozajmljeni kapital. Polazeći od nave-denog kriterijuma moguće je indetifikovati dvanaest grupa ili kategorija.

Ključne riječi: imovina, poslovni događaj, bilans stanja, bilans uspje-ha, poslovni rezultat.

UVOD

Karakteristika poslovnog događaja ogleda se u tome što on, po svojoj suš-tini, uvijek prouzrokuje dvostruku promjenu vlasničke vrijednosti. To znači, ako na jednoj vrsti sredstava nastaje povećanje, na drugoj vrsti sredstava nastaje smanjenje ili povećanje na nekoj vrsti obaveza i obrnuto. Poslovni događaj se mora stvarno desiti da bi došlo do promjena pomenutih materijalnih vrijednosti pojedinih vrsta sredstava, izvora sredstava, rashoda, prihoda. Iz navedenog zaključujemo da je poslovni događaj nastao samo u slučaju kada on prouzrokuje spomenute promjene vrijednosti.

Spremo, R.: Definisanje i praćenje uticaja poslovnih događaja na imovinu... PUTOKAZI • God. VI • Br. 1 • 2018 • 129–138

130

Poslovni događaji počinju da se dešavaju sa početkom procesa proizvod-nje u preduzeću. Oni se dešavaju jedan za drugim ili istovremeno više njih. Polazeći od činjenice da su poslovni događaji veoma brojni i prema karakteru raznovrsni, posmatrano sa stanovištva njihovog dejstva na bilans stanja i bilans uspjeha, mogu se razvrstati u svega osam grupa ili kategorija. Ova podjela se smatra najnižim stepenom njihovog raščlanjenja, kada je posmatrana sa navede-nog aspekta odnosno kriterijuma. Od pomenutih osam grupa promjena, četiri se odnose isključivo na bilans stanja, a preostale četiri istovremeno djeluju na bilans stanja i bilans uspjeha. Da bi se uočilo djelovanje poslovnih događaja na cjelinu i dijelove imovine, odnosno bilansa uobičajno je da se poslovni događaji klasifikuju prema njihovom djelovanju na aktivu, kapital i obaveze. Polazeći od navedenog kriterijuma moguće je indetifikovati dvanaest grupa ili kategorija.

PRAĆENJE UTICAJA POSLOVNIH DOGAĐAJA NA IMOVINU PUTEM SUKCESIVNIH BILANSA

Da bi se uočilo djelovanje poslovnih događaja na cjelinu i dijelove imovi-ne, odnosno bilansa uobičajno je da se poslovni događaji klasifikuju prema nji-hovom djelovanju na aktivu, kapital i obaveze. Za te potrebe se bilansna jedna-kost A = P raščlanjuje tako da proizilazi A = SK + O. Pasiva se u ovom prikazu raščlanjuje na sopstveni kapital i obaveze, odnosno pozajmljeni kapital. Polazeći od navedenog kriterijuma moguće je indetifikovati dvanaest grupa ili kategorija: Detaljnije u tabeli koja slijedi:

Tabela 1. Uticaj poslovnih događaja na aktivu, kapital i obaveze

R.b. Ekonomski događaji A = SK + O 1. Povećanje uloga osnivača + + 2. Smanjenje uloge osnivača – – 3. Zaduženje kod povjerioca + + 4. Razduženje kod povjerioca – – 5. Izmjene u strukturi aktive + – 6. Izmjene u strukturi pasive + – + – 7. Prihod od prodaje + + 8. Rashod od prodaje – – 9. Vanredni prihodi + + 10. Vanredni rashodi – – 11. Smanjenje obaveza usled prihoda + – 12. Povećanje obaveza usled rashoda – +


131

Ukoliko bismo željeli da pratimo dejstvo pomenutih poslovnih događaja na imovinu preduzeća bilo bi neophodno nakon svake promjene sastaviti novi bilans u kome bi bila iskazana imovina promijenjena nastalom promjenom odnosno poslovnim događajem. Kao rezultat ilustracije dejstva poslovnih doga-đaja dobije se niz sukcesivnih bilansa.

Tablica 2. Primjer preduzeća „M”, imalo je na dan 1.1. t. g., sredstva i izvore

Aktiva Početni bilans stanja 0 Pasiva Zalihe sirovina i materijala 10 000 Sopstveni kapital 12 000 Tekući račun 5 000 Kratkoročni krediti 5 000 Gotovi proizvodi 5 000 Obaveze prema dobavljačima 3 000

20 000 20 000

Putem sukcesivnih bilanasa obuhvaća sljedeće ekonomske promjene: 1) Vlasnik preduzeća je uplatio na tekući račun preduzeća 8 000 KM na

ime povećanja osnovnog uloga. Ova ekonomska promjena pripada prvoj grupi ekonomskih promjena i tangira gotovinu na tekućem računu i kapital vlasnika, sopstveni kapital, tj. povećava se obim bilansa (povećava aktivu i pasivu za isti iznos).U bilansu, promjena bi bila iskazana na sljedeći način:

Tablica 3. Bilans stanja br. 1

Aktiva Pasiva Zalihe sirovina i materijala 10 000 Sopstveni kapital 20 000 Tekući račun 13 000 Kratkoročni krediti 5 000 Gotovi proizvodi 000 Obaveze prema dobavljačima 3 000

28 000 28 000

2) S tekućeg računa je isplaćeno 2 000 KM na ime povlačenja dijela ulo-ga od strane vlasnika. Ova ekonomska promjena pripada drugoj grupi ekonom-skih promjena tj. smanjuje obim bilansa (smanjuje aktivu i pasivu za isti iznos). Promjena ima za posljedicu smanjenja gotovine na tekućem računu i smanjenja sopstvenog kapitala. Nakon ove promjene bilans stanja bi izgledao kako slijedi:


Aktiva Pasiva Zalihe sirovina i materijala 10 000 Sopstveni kapital 18 000 Tekući račun 11 000 Kratkoročni krediti 5 000 Gotovi proizvodi 5 000 Obaveze prema dobavljačima 3 000

26 000 26 000


132

3) Iz odobrenog dugoročnog kredita kupljeno je osnovno sredstvo čija je nabavna vrijednost 10000 KM. Ova ekonomska promjena pripada trećoj grupi ekonomskih promjena. Stalna sredstva usljed nabavke osnovnog sredstva iznose 10 000 KM, istovremeno se povećavaju obaveze prema banci po osnovu dugo-ročnih kredita. Nakon ove promjene bilans stanja bi izgledao kako slijedi:


Aktiva Pasiva Stalna imovina 10 000 Sopstveni kapital 18 000 Zalihe sirovina i materijala 10 000 Dugoročni krediti 10 000 Tekući račun 9 000 Kratkoročni kredit 5 000 Gotovi proizvodi 5 000 Obaveze prema dobavljačima 3 000 Blagajna 2 000

36 000 36 000

4) Sa tekućeg računa isplaćeno je 2 000K M na ime izmirenja obaveza prema dobavljačima. Ova ekonomska promjena pripada četvrtoj grupi ekonom-skih promjena, smanjuje gotovinu na tekućem računu i smanjuje obaveze prema dobavljačima. Nakon ove promjene bilans stanja bi izgledao kako slijedi:



34 000 34 000



34 000 34 000


133

5) Nalogom za isplatu podignuto je u blagajnu sa tekućeg računa 2 000 KM. Ova ekonomska promjena pripada petoj grupi ekonomskih promjena koja prouzrokuje samo izmjenu u strukturi aktive budući da se gotovina na tekućem račun smanjuje, a povećava gotovina u blagajni. Nakon ove promjene bilans sta-nja izlgledat će kao u Tablici 7.

6) U sporazumu sa bankom 4 000 KM kratkoročnih kredita konvertovano je u dugoročni kredit. Ova ekonomska promjena pripada šestoj grupi ekonom-skih promjena koja prouzrokuje smanjenje kratkoročnog i nastanak obaveza po osnovu dugoročnog kredita. Nakon ove promjene bilans stanja izgledat će kako slijedi:



34 000 34 000

7) Kupcima je prodato gotovih proizvoda po prodajnoj cijeni od 4 000 KM. Prodajom gotovih proizvoda nastali prihod povećava gotovinu u blagajni i sopstveni kapital. Ova ekonomska promjena pripada sedmoj grupi ekonomskih promjena koja prouzrokuje nastanak redovnih prihoda poslovanja (bilans uspje-ha) uz istovremeno povećanje sredstava (aktiva bilansa) na blagajni. Nastanak prihoda i njegovo iskazivanje u bilansu stanja kao povećanje aktive, odnosno kao povećanje u bilansu uspjeha, uslovilo je pojavu neravnoteže u oba bilansa. Ta neravnoteža će postojati sve dok se rezultat ostvaren poslovanjem ne prenese iz bilansa uspjeha u bilans stanja. Ukoliko oba bilansa posmatramo kao cjelinu tada je zbir lijeve strane bilansa jednak desnoj strani, što potvrđuje da je iskaza-na neekvivalentnost prividna.



38 000 38 000


134

8) Cijena prodatih gotovih proizvoda iznosi 3 000 KM. Ova ekonomska promjena pripada osmoj grupi ekonomskih promjena koja prouzrokuje nastanak rashoda koji smanjuju zalihe gotovih proizvoda i sopstveni kapital.



35 000 35 000

9) Primljeno je na poklon zemljište čija je vrijednost 3 000 KM. Ova ekonomska promjena pripada devetoj grupi ekonomskih promjena koja za posljedicu ima povećanje sredstava u aktivi bilansa stanja i povećanje sopstve-nog kapitala:



38 000 38 000

10) Na gotovim proizvodima nastala je šteta koja pada na teret preduzeća u visina od 1 000 KM.



37 000 37 000


135

Ova ekonomska promjena pripada desetoj grupi ekonomskih promjena -koja za posljedicu ima nastajanje rashoda koji smanjuju vrijednost zaliha goto-vih proizvoda i sopstvenog kapitala.

11) Dobavljaču, koji je zakasnio sa isporukom, je na ime penala, u skladu sa ugovorom, zaračunato 500 KM, o čemu je obaviješten knjižnim pismom. Ova ekonomska promjena pripada jedanaestoj grupi ekonomskih promjena koja za posljedicu ima nastanak ostalih prihoda. Ovaj prihod ima za posljedicu smanje-nje obaveze prema dobavljačima i povećanje sopstvenog kapitala.


Aktiva Pasiva Stalna imovina 13 000 Sopstveni kapital 21 500 Zalihe sirovina i materijala 10 000 Dugoročni krediti 14 000 Tekući račun 5 000 Kratkoročni kredit 1 000 Gotovi proizvodi 1 000 Obaveze rema dobavljačima 500 Blagajna 8 000

37 000 37 000

12) Zbog neblagovremenog plaćanja obaveza prema dobavljaču, prema njegovom knjižnom pismu,za zateznu kamatu zaračunato je preduzeću 1 000 KM. Ova ekonomska promjena pripada dvanaestoj grupi ekonomskih promjena koja za posljedicu ima nastanak finansijskih rashoda odnosno povećanje obave-za prema dobavljačima i smanjenje sopstvenog kapitala.



37 000 37 000

Posmatrajući poslovanje, koje se dešavalo preko navedenih dvanaest pro-mjena, vidimo da je ono promijenilo imovinu preduzeća. U datom pregledu poslovanja početni kapital od 12 000 KM je uvećan za 8 500 KM. Da bi se rezultat poslovanja utvrdio kao razlika krajnjeg i početnog sopstvenog kapitala potrebno je pozicije sopstvenog kapitala podijeliti na dva dijela: na sopstveni kapital s jedne i rashoda i prihoda s druge strane. Na sopstvenom kapitalu se


136

iskazuju promjene vezane za ulog vlasnika (početni kapital je uvećan za naknad-ni ulog od 8 000 KM, a kasnije smanjen za 2 000 KM, tako da je neto povećanje sopstvenog kapitala putem transfera 6 000 KM, a prihodi i rashodi se obuhvataju preko poslovnih pozicija bilansa uspjeha. Iz bilansa uspjeha koji slijedi vidi se da su prihodi veći od rashoda za 2 500 KM, što znači da je preduzeće u toku poslovanja ostvarilo dobitak. Za iznos dobitka, aktiva u bilansu stanja je veća od pasive (37 000–34 500), što znači da je povećanje aktive uslijed prihoda bilo za 2 500 KM veće od smanjenja aktive po osnovu rashoda i za taj je iznos uvećan početni kapital. Krajnji bilansa stanja i njemu pripadajućeg bilansa uspjeha kroz sukcesivne bilanse u ovom primjeru bi izgledao kako slijedi:

Tablica 15. Bilans stanja

Aktiva Bilans stanja Pasiva Stalna imovina 13 000 Sopstveni kapital 18 000 Zalihe sirovina i materijala 10 000 Dugoročni krediti 14 000 Tekući račun 5 000 Kratkoročni kredit 1 000 Gotovi proizvodi 1 000 Obaveze prema dobavljačima 1 500 Blagajna 8 000 Dobitak 2 500

37 000 37 000

Tablica 16. Pripadajući bilans uspjeha

Rashodi Pripadajući bilans uspjeha Pasiva Troškovi prodatih proizvoda 3 000 Prihod od prodaje gotovih proizvoda 4 000 Ostali rashodi 1 000 Ostali prihodi 3 500 Finansijski rashodi 1 000

2 500 7 500 7 500

Ovdje se još jednom potvrđuje prividnost neekvivalentnosti ekonomskih promjena koje istovremeno djeluju na bilans stanja i bilans uspjeha.

ZAKLJUČAK

Definisanje i praćenje uticaja poslovnih događaja na imovinu preduzeća, koje se dešavalo preko navedenih dvanaest promjena, promijenilo je imovinu preduzeća. U datom pregledu poslovanja početni kapital od 12 000 KM je uve-ćan za 8 500 KM. Da bi se rezultat poslovanja utvrdio kao razlika krajnjeg i početnog sopstvenog kapitala potrebno je pozicije sopstvenog kapitala podijeliti


137

na dva dijela, na sopstveni kapital s jedne i rashode i prihode s druge strane. Na sopstvenom kapitalu se iskazuju promjene vezane za ulog vlasnika (početni kapital je uvećan za naknadni ulog od 8 000 KM, a kasnije smanjen za 2 000 KM), tako da je neto povećanje sopstvenog kapitala putem transfera 6 000 KM, a prihodi i rashodi se obuhvataju preko poslovnih pozicija bilansa uspjeha. Iz bilansa uspjeha se vidi da su prihodi veći od rashoda za 2 500 KM, što znači da je preduzeće u toku poslovanja ostvarilo dobitak. Za iznos dobitka, aktiva u bilansu stanja je veća od pasive (37 000–34 500), što znači da je povećanje akti-ve uslijed prihoda bilo za 2 500 KM veće od smanjenja aktive po osnovu rasho-da. Da bi bilans stanja i bilans uspjeha stekli svoju ravnotežu treba ostvareni dobitak iz bilansa uspjeha prenijeti u bilans stanja. Na strani gdje je manji zbir, u bilansu uspjeha i u bilansu stanja, bit će iskazan dobitak. Izvor povećanja aktive jeste dobitak. Ovdje se još jednom potvrđuje prividnost neekvivalentnih promje-na. Da bi se uočilo djelovanje poslovnih događaja na cjelinu i dijelove imovine, odnosno bilansa, uobičajno je da se poslovni događaji klasifikuju prema njiho-vom djelovanju na aktivu, kapital i obaveze. Za te potrebe se bilansna jednakost A = P raščlanjuje tako da proizilazi A = SK + O. Pasiva se u ovom prikazu raš-članjuje na sopstveni kapital i obaveze, odnosno pozajmljeni kapital. Polazeći od navedenog kriterijuma moguće je indetifikovati dvanaest grupa ili kategorija, što je u prethodnom dijelu rada i ilustrovano. Pratilo se dejstvo pomenutih poslov-nih događaja na imovinu preduzeća i nakon svake promjene je sastavljen novi bilans u kome je iskazana imovina promijenjena nastalom promjenom, odnosno poslovnim događajem. Kao rezultat ilustracije dejstva poslovnih događaja dobije se niz sukcesivnih bilansa, koji su neophodnost definisanja poslovnih događaja i praćenja uticaja na imovinu i njihovog uticaja na cjelinu i dijelove imovine.

Literatura

Malinić, D. S. (2007). Osnove računovodstva. Beograd: Univerzitet Braća Karići. Fakultet za trgovinu i bankarstvo.

Spremo, R. (2013). Računovodstvo. Banja Luka: Univerzitet za poslovni inžinjering i menadžment.

Spremo, R. (2017). Poslovno računovodstvo. Trebinje: Visoka škola za turizam i hotelijerstvo.

Škarić-Jovanović, K.; Radovanović, R. (2006). Finansijsko računovodstvo. Beo-grad: Ekonomski fakultet.

Vukelić. G. (2008). Finansijsko računovodstvo. Beograd: Beogradska bankarska akademija. Fakultet za bankarstvo, osiguranje i finansije.


138

Radovan A. Spremo University of Business Engineering and Management, Banja Luka DEFINING AND MONITORING THE IMPACT OF BUSINESS EVENTS ON

THE COMPANY ASSETS

Summary

According to the fact that the attributes of business events are very numerous and diverse, from the viewpoint of their effect on the balance sheet and the profit and loss report, they can be classified into eight groups or categories. This division is considered to be the lowest degree of their breakdown when viewed from this aspect or criteria. With respect to the above-mentioned eight groups of changes, the four relate exclusively to the balance sheet, while the remaining four simultaneously affect the balance sheet and the profit and loss report. To recognize the effect of business events on the whole and parts of the assets or balance, it is customary for business events to be classified according to their activity on liabilities, capital and account payables. For these purposes, the balance equality A = P is parsed so that A = SK + O arises. The liabilities are grouped by capital and account payables, i.e. borrowed capital. Starting from the above criteria it is possible to identify twelve groups or categories.

Keywords: assets, business event, balance sheet, profit and lose report, business result.

139


UDK 82-9-371.3(075.8)Prikaz • 139–144


Jasna S. Bogdanović Čurić

Univerzitet u Istočnom Sarajevu, Akademija likovnih umjetnosti Trebinje

UDŽBENIČKO-MONOGRAFSKO DJELO U PEDAGOŠKOJ ZNANOSTI

(Dr. sc. Milenka Brkića i dr. sc. Ruže Tomić, Metodika nastave, Sveuči-lište Hercegovina u Mostaru, 2017)

Sredinom ožujka, 2017. godine izašao je iz tiska sveučilišni udžbenik Metodika nastave, autora dr. sc. Milenka Brkića i dr. sc. Ruže Tomić, u izdanju Sveučilišta Hercegovina u Mostaru. Udžbenik su recenzirali dr. sc. Mladen Vilotijević, profesor emeri-tus i dr. sc. Marinko Pejić, profesor emeritus. Rukopis „Metodika nastave” nastao je kao rezultat dugogodiš-njeg rada autora s gotovo svim dobnim skupinama odgajanika i praćenja i proučavanja njihovog pristupa školskom učenju i ostvarivanju odgojno-obrazovnih ishoda, kako bi pružili pomoć učiteljima, nastavnicima i drugima koji se bave nastavom i učenjem, kako na

najbolji i najjednostavniji način približiti školsko učenje prirodnom učenju, a nastavni rad učiniti izvorom radosti i zadovoljstva za sve njegove sudionike, a njegove ishode učiniti operativnim i trajnim vlasništvom svih njih.

Ekspanzija novih informacija u polju znanosti i umjetnosti i drugim polji-ma ljudske djelatnosti i stvaralaštva unijela je pomutnju u izboru i selekciji kva-litetnih, vrijednih i neophodnih činjenica iz mnoštva informacija, što često zbu-njuje pojedinca i društvo u cjelini i zahtijeva izmijenjenu ulogu škole i nastave u njoj, traži da učenike osposobi za adekvatnu selekciju informacija, njihovu kri-tičku procjenu i vrednovanje, nakon toga nadogradnju i preradu i tek onda njiho-vo kreativno korištenje kako bi doprinosile obogaćivanju vlastite osobnosti i unapređenju kvalitete života na Zemlji. Novo virtualno vrijeme traži i tražit će od svakog pojedinca da bude spreman rješavati životne probleme u hodu, u trku, a da bi to mogao kompetentno obavljati svaki član društvene zajednice mora se

Bogdanović Čurić, J.: Udžbeničko monografsko djelo u pedagoškoj znanosti PUTOKAZI • God. VI • Br. 1 • 2018 • 139–144

140

naučiti učiti, uvesti u učenje učenja, odnosno u samoučenje, jer problemi se ne mogu zalediti, oni se gomilaju i moraju se hitno rješavati.

Brojni problemi današnjice koji prate život suvremenog čovjeka traže hit-ne, racionalne i razumne poteze i praktična rješenja kako bi se zaustavile ljudske patnje i poboljšao kvalitet života na Zemlji. Kako bi u tome uspjeli potrebni su stručni i osposobljeni, kompetentni nastavnici koji znaju i sami učiti, posjeduju bogata teorijska znanja i praktična umijeća kako bi odgajali zdrave i spremne mlade ljude, sposobne da se prilagođavaju naglim promjenama i teškoćama i da ih rješavaju i nadilaze na najlakši, najbrži i najučinkovitiji način.

Monografija koju nam autori nude na uvid predstavlja sintezu njihovih teorijskih saznanja i praktičnih iskustava i odraz je suvremenih dostignuća u metodičkoj znanosti, ali i u znanostima koje su s njome u doticaju i uzajamno se pomažu pri rješavanju pitanja kojima se bave, odnosno problema koje izučavaju. Ovi izuzetni metodičari nastojali su osuvremeniti sadržaje metodike nastave, upotpuniti ih novim spoznajama suvremenih metodičara iz okruženja i šire, uskladiti ih s informacijskim multimedijalnim tehnologijama suvremenog vre-mena te ponuditi razrađene primjere suvremenih nastavnih sustava i strategija učenja i mogućnosti njihove primjene i korištenja u nastavnom procesu. Pored toga, nude niz varijanti i modela suvremenih metoda, oblika rada, nastavnih sredstava, kako bi pomogli da se nastavni rad u školi podigne na višu i kvalitet-niju razinu, školsko učenje učini kvalitetnijim i lakšim, a ishodi učenja trajnim vlasništvom pojedinca i društvene zajednice u cjelini.

Detaljnim iščitavanjem rukopisa uočit ćete da je nekim sadržajima dano više mjesta i prostora, drugima mnogo manje. Razlozi za to su mišljenja autora da pitanjima koja su detaljnije razrađena trebaju dati više prostora tijekom rada s učenicima u nastavi i sami nastavnici praktičari. O njima se do sada vrlo rijetko govorilo ili pisalo, a u praktičnom radu im nije posvećivana dovoljna pažnja ili su zaobilažena.

Čitatelji, recipicijenti, će iščitavanjem teksta zapaziti kako ih autori vješto i spretno uvode u sam proces aktivacije, odnosno, nastanka znanja ne nudeći im gotova rješenja, modele, a ako ih i nude, to su samo primjeri koji mogu poslužiti kao uzori u kreiranju originalnih vlastitih rješenja. Autori o tome kažu: „ … da se uočiti da smo prezentiranje elementarnih znanstvenih saznanja trajne vrijed-nosti iz oblasti metodike nastave predstavili kao polazišta u daljem izučavanju složenih i suptilnih metodičkih fenomena kako bismo motivirali čitatelje na ori-ginalna i kreativna stručna i praktična rješenja unapređivanja nastave i obrazova-nja i odgoja u njoj” (Brkić, Tomić, 2017: 10).

Rukopis Metodika nastave napisan je s ciljem pomoći studentima koji se pripremaju za poziv nastavnika, da razviju svoje metodičke kompetencije i


141

nastavnicima praktičarima da ih usavrše i obogate kako bi lakše i uspješnije uvo-dili djecu i mlade u učenje učenja.

Koncipiran je iz 12 poglavlja koja svako za se predstavljaju jednu cjelinu, a sva zajedno čine jednu koherentnu cjelinu. Poredana su sljedećim redoslije-dom: Pojam, predmet, cilj i zadaci metodike nastave; Mjesto metodike nastave u sustavu znanosti; Metodika nastave kao znanstvena disciplina; Nastava, odgoj i obrazovanje – temeljni pojmovi metodike nastave; Nastavne metode – temeljno pitanje metodike nastave; Suvremeni nastavni sustavi i metodika nastave; Uče-nje i vrste učenja kao metodičko pitanje; Obrazovna tehnologija; Metodika nastave i struktura nastavnog procesa; Struktura nastavnog sata kao temeljno pitanje metodike nastave; Vrjednovanje i ocjenjivanje kao metodičko pitanje i Nastavne strategije.

U prvom poglavlju Pojam, predmet, cilj i zadaci metodike nastave autori nas uvode u pojam metodike nastave predstavljajući obrazloženja pojma od stra-ne različitih autora, elaboriraju predmet proučavanja metodike nastave i predmet proučavanja posebnih metodika pojedinih nastavnih predmeta, razrađuju cilj opće metodike nastave i zadatke koji stoje pred njom kao znanošću.

Drugo poglavlje posvetili su razradi i elaboraciji mjesta metodike nastave u sustavu znanosti i njenog mjesta u sustavu pedagogijskih disciplina. Temeljito su razradili vezu metodike nastave s didaktikom, s metodikama pojedinih nastavnih predmeta, s općom pedagogijom, andragogijom, školskom pedagogi-jom, predškolskom pedagogijom i s psihologijskim znanostima (općom, dječ-jom, razvojnom, pedagoškom i socijalnom psihologijom), kao i s drugim znan-stvenim disciplinama s kojima se dotiče i koristi njihova iskustva u rješavanju vlastitih problema ili im pomaže u rješavanju njihovih problema svojim teorij-skim i praktičnim dostignućima.

Naglasili su vezu metodike nastave s filozofijom, logikom,sociologijom i psihologijom, ali i s znanostima čije sadržaje učenici izučavaju kroz sadržaje predmeta koji izučavaju.

U trećem poglavlju pod nazivom Metodika nastave kao znanstvena disci-plina, elaborirali su dijelove metodičke metodologije čime uvode čitatelje i reci-picijente u potrebu, značaj, vidove, metode, tehnike i instrumente i tijek meto-dičkih istraživanja. Nakon toga objašnjavaju nejasnoće prisutne čak i u stručnoj javnosti, a odnose se na pojmove metodika i metodologija, što je veoma važno u nastavnom radu i doprinijet će kvalitetnijem i lakšem uvođenju u usvajanje navedenih sadržaja i nalaženje praktičnih i metodičkih rješenja problema ovih dviju usko povezanih, a ipak različitih znanosti.

U četvrtom poglavlju autori objašnjavaju osnovne pojmove metodike nastave: nastavu, vidove i vrste nastave, ciljeve i zadatke nastave, nastavne


142

metode, oblike rada i nastavna sredstva, pojam odgoja sagledanog s tri aspekta (društveno-generacijskog, individualnog i interakcijsko-komunikacijskog aspek-ta) te pojam obrazovanja, razrađen i elaboriran u užem i širem značenju, kao i realizaciju odgojnih i obrazovnih zadataka putem nastave.

Peto poglavlje posvetili su razradi pojma, klasifikaciji i vrstama nastavnih metoda koje nalaze svoje mjesto i primjenu u metodici nastave. Posebno su obrazložili razlike između istraživačkih, odgojnih i nastavnih metoda, detaljno su elaborirali nastavne metode koje su se izdiferencirale od strane različitih metodičara i njihove varijante i vidove kao i mogućnosti primjene u neposred-nom nastavnom radu s učenicima. Naveli su mogućnosti, prednosti i ograničenja u njihovoj primjeni, kao i mogućnost primjene u posebnim metodikama.

Autori u šestom poglavlju elaboriraju suvremene nastavne sustave i mogućnosti organiziranja nastavnog rada u našim školama prema svakome od njih. Temeljito su razradili: individualiziranu nastavu, individualno planiranu nastavu, egzemplernu nastavu, programiranu nastavu, timsku nastavu, mikrona-stavu, heurističku nastavu, responsibilnu nastavu, dvojni plan progresa, Jena plan, Winetka plan i školu bez razreda. Elaborirali su mogućnosti organiziranja nastavnog rada prema svakome od ovih sustava, prednosti, ograničenja i poteš-koće tijekom njegove primjene i neophodne preduvjete za njihovu uspješnu implementaciju. Primjenu nekih sustava su potkrijepili praktičnim prilozima koji su plod njihovog osobnog iskustva.

U sedmom poglavlju pod nazivom Učenje i vrste učenja kao metodičko pitanje, autori razrađuju sljedeće strategije učenja: učenje putem rješavanja pro-blema u nastavi, interaktivno učenje, kooperativno učenje, nastavu orijentiranu na djelovanje – integrativno učenje, rad na projektima – projektnu nastavu, uče-nje otkrivanjem i školu u prirodi. Pored teorijske elaboracije nude i brojne prak-tične priloge kako bi pobudili radoznalost kod mladih kolega i metodičara i usmjerili ih na primjenu sličnih u nastavnoj praksi škole u kojoj rade. Obrazlažu mogućnosti primjene u praksi ponuđenih strategija, modele i načine implemen-tacije svakoga od ponuđenih modela, prednosti učenja na navedeni način i slabo-sti i ograničenja u primjeni ponuđenih modela koji proizilaze iz naše školske prakse. Intencije su autora svakim od ponuđenih modela i njegovom zastuplje-nošću u nastavnoj praksi učiniti školsko učenje i nastavu zanimljivijom učenici-ma, a sam proces usvajanja znanja približiti prirodnom, spontanom učenju, kako bi njegovi ishodi bili efikasniji i učinkovitiji.

U osmom poglavlju ponudili su razradu i elaboraciju obrazovne tehnolo-gije i njezinog doprinosa učenju u nastavi i metodici nastave. Objašnjena je nje-zina bit i značaj, dana klasifikacija, a nakon toga je razrađena svaka od navede-nih komponenti obrazovne tehnologije: izvorna stvarnost, nastavna sredstva (vizualna, audiovizualna, auditivna i tekstualna), zatim je naglašen značaj i


143

mogućnosti multimedijalnosti u nastavi i učinak njezine zastupljenosti, tehnička pomagala i tehnički uređaji.

Poseban značaj i prostor autori su posvetili Metodici nastave i strukturi nastavnog procesa, elaboriranom u devetom poglavlju. Naglasili su potrebu, značaj, mogućnosti, načine, vidove i prednosti svake ponuđene varijante planira-nja, pripremanja i uvođenja, obrade, vježbanja, ponavljanja i provjeravanja i ocjenjivanja kao strukturnih komponenti nastavnog procesa.

Pored dosadašnjih saznanja, ponudili su i najsuvremenije sadržaje iz ovog područja kako bi osvježili postojeća znanja čitatelja i proširili ih, te unaprijedili nastavni rad u školi.

Deseto poglavlje posvećeno je razradi strukture nastavnog sata (uvodni dio, isticanje cilja, glavni dio i završni dio), a navedene su brojne mogućnosti i načini kako se to može postići na najučinkovitiji način. Dani su i primjeri nastavnih priprava za sat, koje su rezultat iskustva rada autora u nastavi. Poseb-no su naglasili da je svaka od strukturnih komponenti nastavnog sata jednako važna i da ni jednu od njih ne treba podcijeniti, niti precijeniti, odnosno zane-mariti.

Jedanaesto poglavlje posvećeno je vrjednovanju i ocjenjivanju nastavnog rada, odnosno vrjednovanju nastavnog procesa, vrjednovanju rada učenika i vrjednovanju rada nastavnika. Ovom vrlo osjetljivom pitanju metodike nastave posvećena je posebna pažnja. Predstavljena su iskustva domaćih i stranih struč-njaka, metodičara o ovome važnom pitanju nastavnog rada i učincima njegovog profesionalnog provođenja.

U zadnjem poglavlju su razrađene suvremene strategije učenja, dan je pojam strategije i njezine klasifikacije, zatim su razrađene nove strategije nasta-ve i učenja i načeto je pitanje uvođenja u suvremene strategije učenja.

Rukopis Metodika nastave ovih izuzetnih i vrsnih stručnjaka predstavlja jednu od ponuđenih monografija iz područja metodike nastave i njezino prouča-vanje može doprinijeti da se bar za minimum podignu metodičke kompetencije njezinih čitatelja na višu razinu, što će biti znak da su uspjeli u svojoj namjeri, jer će sigurno time učiniti sretnijim i odgajanike i odgajatelje u ovome virtual-nom i nestabilnom vremenu, a njihov cilj će se na taj način bar načeti.

Knjiga je namijenjena studentima koji studiraju na nastavničkim i peda-goškim fakultetima u našoj zemlji i šire, koji tijekom svoga studiranja izučavaju sadržaje nastavnog kolegija Metodika nastave, prosvjetnim djelatnicima, učite-ljima, nastavnicima i profesorima, ali i predškolskim odgajateljima i svima koji se bave odgojnim radom da ih usmjeri, pouči i uvede u učenje učenja, odnosno u tehnologiju proizvodnje i stjecanja znanja, jer poznato je pravilo da nije samo važno posjedovati određena znanja, već je jako važno znati uvesti i druge, mlađe


144

naraštaje u tijek i način usvajanja tih znanja kako bi se nastavio kontinuitet raz-voja i napredak društva i čovječanstva.

Nadamo se da će knjiga doprinijeti osvježavanju i obogaćivanju znanja svih njenih čitatelja, ali isto tako inicirati konstruktivne i kreativne poteze u nje-noj daljnjoj nadogradnji i kreiranju novih i korisnih praktičnih inovacija s ciljem unapređenja nastave i učenja u njoj. I završit ćemo naš prikaz riječima iz Recen-zije udžbenika Metodika nastave, našeg izuzetnog didaktičara i metodičara dr. sc. Mladena Vilotijevića koji u svojoj recenziji navodi: „Izučavanje ove mono-grafije pomoći će svima da prošire svoja teoretska saznanja iz oblasti metodike nastave , ali i usavrše svoje stručne, didaktičke i metodičke kompetencije, što će doprinijeti boljem, sretnijem i uspješnijem razvoju djece i mladih, jer će se škola iz škole kao ustanove u kojoj djeca uče uz prisilu, pretvoriti u školu učenja uče-nja, u kojoj će se učenici osjećati mnogo ugodnije i stjecat će znanja vlastitom aktivnošću, a ne prisilom nastavnika ili slabe ocjene”.

Iz svih navedenih razloga udžbenik Metodika nastave dr.sc. Milenka Brkića i dr.sc. Ruže Tomić toplo preporučujem na čitanje i proučavanje.

145


UDK 82-9-376.1-056.24/.36(075.8)Prikaz • 145–148


Ruža I. Tomić

Sveučilište Hercegovina, Fakultet društvenih znanosti dr. Milenka Brkića, Bijakovići

UDŽBENIK IZ SPECIJALNE PEDAGOGIJE I INKLUZIJE

(Dr. sc. Edin Mujkanović i dr. sc. Elvira Mujkanović, Djeca s teškoćama u razvoju u inkluzivnom okruženju, Sveučilište Hercegovina u Mostaru,

2017)

Krajem siječnja, 2018. godine izašao je iz tiska sveučilišni udžbenik Djeca s teškoćama u razvoju u inkluzivnom okruženju dr. sc. Edina Mujkanovića i dr. sc. Elvire Mujkanović, u izdanju Sveučilišta Hercego-vina u Mostaru. Udžbenik su recenzirali dr. sc. Sadeta Zečić, redoviti profesor i dr.sc. Ruža Tomić, redoviti profesor. Djelo je nastalo kao rezultat višegodišnjeg praktičnog rada autora sa djecom sa teškoćama u raz-voju u uvjetima inkluzije u brojnim odgojno-obrazov-nim institucijama i na osnovu teoretskih saznanja i pro-učavanja ovog problema iz dostupne domaće i inostra-ne literature do koje su došli tijekom studiranja i rada s

djecom i mladima s teškoćama u razvoju različitih kategorija.

Udžbenik Djeca s teškoćama u razvoju u inkluzivnom okruženju dr. sc. Edina Mujkanovića i dr. sc. Elvire Mujkanović, predstavlja veoma zrelo djelo iz oblasti Specijalne pedagogije i Inkluzije, a dolazi pravovremeno kao od Boga dar da popuni nedostatnu prazninu u literaturi iz oblasti specijalne pedagogije na našim prostorima i šire i doprinese poboljšanju kvalitete rada i života osoba sa teškoćama u razvoju i stručnjaka koji s njima rade. Knjiga pruža osnovne infor-macije o karakteristikama djece s teškoćama u razvoju, o inkluziji kao moder-nom i jedino prihvatljivom i humanom načinu njihovog školovanja, preduvjeti-ma za implementaciju inkluzije na našim prostorima i o prilagođenim programi-ma, jedino mogućem načinu rada sa ovom djecom. Djelo nadilazi udžbeničke

Tomić, R.: Udžbenik iz specijalne pedagogije i inkluzije PUTOKAZI • God. VI • Br. 1 • 2018 • 145–148

146

zahtjeve i načinom i dubinom razmatranja znanstvenih problema daje značajan doprinos teoriji i praksi specijalnog odgoja i odgojne djelatnosti na našim pro-storima i šire, čime poprima monografski karakter.

Navedeno djelo predstavlja „dragulj” koji se pojavio u vrijeme transfor-macije tradicionalne, segregacijske škole u suvremenu inkluzivnu školu, u kojoj svoje mjesto nalaze svi učenici školske dobi koji na to imaju zakonsko pravo, a s njima su i do sada dosta marginalizirana kategorija djece, djeca s teškoćama u razvoju.

Javlja se kao apel na osvještenje društveno odgovornih ustanova i pojedi-naca za potrebu reafirmacije odgoja i odgojne djelatnosti u svim područjima i segmentima gdje se radi na odgoju. Sve se radi kako bi se nadišle posljedice nje-gove dugotrajne erozije i degradacije i vratile prave vrijednosti čovjeku, njegovo dostojanstvo, sloboda i opstanak, a potisnule materijalne i druge vrijednosti današnjeg vremena. U centru pozornosti u ovom djelu su djeca s teškoćama u razvoju, njihov status u društvu u kome i oni trebaju biti ravnopravni članovi, te mogućnosti njihovog odgoja i obrazovanja u našoj zemlji kao i načini koji mogu olakšati rad s njima, svim stručnjacima, a posebno nastavnicima i defektolozima početnicima.

Kao izuzetni teoretičari i praktičari, autori su temeljito i studiozno elabo-rirali karakteristike djece s teškoćama u razvoju, mogućnosti i preduvjete i neop-hodne uvjete za njihovo inkluzivno obrazovanje, razradu individualnih i prilago-đenih programa u radu s njima, dajući svakome od njih dovoljno prostora u ovoj monografiji.

Udžbenik je strukturiran iz četiri poglavlja koja svako za se predstavljaju cjelinu, a sva zajedno čine jednu koherentnu cjelinu. Poglavlja su poredana slje-dećim redoslijedom: Djeca s teškoćama u razvoju, Inkluzija, Inkluzivni pristup u radu s djecom s teškoćama u razvoju i Individualni odgojno-obrazovni program – IOOP.

U prvom poglavlju koje je naslovljeno Djeca s teškoćama u razvoju govori se o pojmu teškoća u razvoju, o odnosu društva prema djeci s teškoćama u razvoju kroz povijest, o religiji i stavu pojedinih religija prema djeci s teškoća-ma u razvoju i o prevalenciji djece s teškoćama u razvoju. Nakon toga autori daju klasifikaciju djece s teškoćama u razvoju i temeljito i studiozno razrađuju svaku od predočenih kategorija, razvrstavajući ih u jedanaest kategorija sljede-ćim redoslijedom: djeca s intelektualnim teškoćama, djeca oštećena sluha, djeca oštećena vida, djeca s tjelesnom ometenošću, djeca s govorno-jezičkim teškoća-ma, djeca s ADHD (poremećajem pažnje i hiperaktivnosti), djeca s auti-zmom/pervazivnim razvojnim poremećajima, djeca s problemima u ponašanju, djeca s poremećajima u ponašanju uvjetovanim organskim faktorima i psihopa-tološkim stanjima, djeca s psihičkim oboljenjima, djeca s povredama mozga/


147

neurološkim smetnjama i djeca s teškoćama učenja. Pored toga ukazuju na potrebu, značaj i način dijagnosticiranja teškoća u razvoju i potrebi i načinu raz-vrstavanja ovih osoba.

Drugo poglavlje pod naslovom Inkluzija posvećeno je inkluziji. Autori objašnjavaju pojam inkluzije, navode definicije ovog pojma od strane više auto-ra, elaboriraju zakonske pretpostavke koje omogućavaju njenu implementaciju i provođenje, organizacijske pretpostavke koje je dužna ispuniti društvena zajed-nica i nadležne institucije kako bi se ona uspješno implementirala te objektivne i subjektivne pretpostavke koje je neophodno obezbijediti za njen nesmetan i učinkovit tijek i provođenje. Nakon toga razrađuju modele pristupa djeci s teš-koćama u razvoju stavljajući akcent na inkluzivni pristup. Zatim razrađuju inkluzivnu nastavu i njena obilježja i značaj, inkluzivnog nastavnika, njegove kompetencije, karakterisitike ličnosti i druga svojstva, osposobljenost za rad te ulogu nastavnika u inkluzivnom razredu.

Naglašavaju nužnost i neophodnost timskog rada svih odgojnih faktora u djelotvornijoj i efikasnijoj implementaciji inkluzivnog odgoja i obrazovanja posebno naglašavajući značaj suradnje nastavnika i ostalih stručnjaka i rehabili-tatora koji su uključeni u proces inkluzivnog obrazovanja, značaj mjerenja kvali-tete i stupnja inkluzivnosti svakog pojedinca obuhvaćenog inkluzivnim obrazo-vanjem. Ukazuju na izuzetnu važnost suradnje škole i roditelja u implementaciji inkluzije i neophodnost njihove što efikasnije suradnje. Nakon toga su predstavi-li kako se odvija proces inkluzije u Bosni i Hercegovini.

Treće poglavlje posvećeno je razradi i elaboraciji Inkluzivnog pristupa u radu s djecom s teškoćama u razvoju. Autori su razradili i elaborirali potrebe, mogućnosti i načine rada u inkluzivnim uvjetima sa svim kategorijama djece s teškoćama u razvoju. Posebno su naglasili njihove potrebe u odnosu na stupanj oštećenja i mogućnosti društvene zajednice da ih ispuni kako bi do maksimuma svojih mogućnosti i sposobnosti razvili sve svoje kreativne potencijale.

U četvrtom poglavlju pod nazivom Individualni odgojno-obrazovni pro-gram autori su maksimalno pokazali i potvrdili svoj kreativni i stvaralački duh i potencijal nudeći nam brojne primjere iz prakse i za praksu, kad su u pitanju individualni odgojno-obrazovni programi. Pored uvođenja u pojam, korake i eta-pe njihove izrade, načine i tehnike izrade, te njihove primjene u radu, kao i nači-ne i svrhu vrednovanja i ocjenjivanja učenika s teškoćama u razvoju u inkluziv-noj školi, autori nude čitav niz studiozno, kvalitetno osmišljenih i kreiranih pri-mjera ovih programa koji mogu poslužiti kao uzor budućim profesionalcima koji se u svome radu neposredno susreću s djecom s teškoćama u razvoju kako ih i sami osmisliti, kreirati i izraditi i kako ih provoditi u neposrednom radu s dje-com s teškoćama u razvoju.


148

Sve sadržaje koje nam predstavljaju autori su potkrijepili vlastitim isku-stvima i iskustvima istaknutih praktičara i teoretičara iz oblasti specijalne preda-gogije i inkluzije.

U pisanju ovog udžbenika autori su koristili referentnu literaturu domaćih i stranih autora. Rukopis su pisali jednostavnim i razumljivim stilom za sve njego-ve čitatelje. Namijenjen je studentima defektoloških i odgojnih znanosti koji tije-kom svog pripremanja za poziv odgajatelja izučavaju sadržaje kolegija: Osnove specijalne pedagogije, Uvod u specijalnu pedagogiju, Specijalna pedagogija, Inkluzija, Integrativna pedagogija te Metodika nastavnog rada s djecom s teško-ćama u razvoju (defektologije, logopedije, predškolskog odgoja, razredne nasta-ve, pedagogije, psihologije), studentima nastavničkih fakulteta, socijalnog rada i drugima, ali i svim stručnjacima koji se u svome svakodnevnom radu bave odgo-jem i odgojnom djelatnošću (defektolozima, učiteljima, nastavnicima, profesori-ma, pedagozima, psiholozima, socijalnim djelatnicima i drugima), kao i roditelji-ma koji imaju djecu s teškoćama u razvoju, koji se nalaze u ulozi odgajatelja vla-stite djece bez ikakve edukacije i s nedovoljnom podrškom društva u obavljanju ovako složene, teške i suptilne uloge koju im je isto društvo povjerilo.

Knjigu toplo preporučujemo i široj društvenoj zajednici: medijima, udru-ženjima, izdavaštvu, kulturnim institucijama, vjerskim ustanovama i drugima da je prouče i nađu svoje mjesto u cjelokupnom sustavu odgoja i odgojne djelatno-sti, kao i njegovom podsustavu – specijalnom odgoju i obrazovanju, odnosno inkluzivnom odgoju i obrazovanju te kritički analiziraju i prosude što oni trebaju dati kao doprinos odgoju djece i mladih s teškoćama u razvoju, što i koliko daju te što bi trebalo promijeniti u dosadašnjoj djelatnosti kako bi se nadišle društve-na i odgojna kriza koje već duži vremenski period prate naše društvo, pa i svjet-sku zajednicu, kako bi i ova djeca ostvarila svoje pravo i ravnopravan tretman kad je u pitanju odgoj i obrazovanje. Na važnost ovog izuzetnog djela upućuju i riječi jednog od recenzenata ove knjige, profesorice Tomić, koja kaže:

„Knjiga predstavlja originalno i kreativno djelo iz oblasti specijalnog odgoja i obrazovanja i inkluzije i došla je kao dragulj, u pravom trenutku kao od Boga dar, da upotpuni prazninu na polju teorije i prakse ovog odgoja”.

Ovaj sveučilišni udžbenik svojim sadržajima pokriva većinu programskih sadržaja navedenih kolegija na Fakultetu društvenih znanosti dr. Milenka Brki-ća, Sveučilišta Hercegovina, a zasigurno i na drugim fakultetima u našoj zemlji pa ga iz tog razloga i zbog njegovih izuzetnih vrijednosti i kvaliteta toplo prepo-ručujem na čitanje i proučavanje.

149


UDK 82-9-005.51:37.014Prikaz • 149–150


Ivana P. Visković

Sveučilište u Splitu, Filozofski fakultet

ISTRAŽIVANJE ODGOJNO-OBRAZOVNE PRAKSE (Milenko Kundačina, Jelena Stamatović (2018). Istraživanja obrazovno-

-vaspitne prakse i pisanje istraživačkog rada. Beograd: Samo korak, d.o.o.)

Razvoj znanstvene spoznaje i svijest o relevantno-sti znanja u suvremenom svijetu mijenja istraživačke paradigme. Znanost nije sama sebi svrhom te se aplika-tivna istraživanja prihvaćaju kao optimalan model razvo-ja prakse i povezivanja prakse sa suvremenim znanstve-nim spoznajama.

Značajnost obrazovanja kao prediktora dugoroč-nih postignuća pojedinca, bolje zapošljivosti te, posredno višeg subjektivnog zadovoljstva i gospodarskog razvoja društva u cjelini, opravdava usmjerenost na istraživanja odgojno-obrazovnog procesa. Odgovore na dvojbe o izboru optimalnih znanstvenih pristupa, metoda i postu-

paka istraživanja nudi najnovija knjiga eminentnog stručnjaka iz područja meto-dologije znanstvenih istraživanja, profesora ddr. sc. Milenka Kundačine, emeri-tus, u suradnji s izvanrednom profesoricom dr. sc. Jelenom Stamatović.

U okviru edicije Metodički putokazi, ova knjiga nudi sustavni pregled vrsta i mogućnosti, primarno kvalitativnih, istraživanja u odgoju i obrazovanju. Kvaliteta odgoja i obrazovanja tumači se kao proces što naglašava značajnost dokumentiranja, (samo) vrednovanja i sustvanog refleksivnog istraživanja osob-ne prakse.

Knjiga Istraživanja obrazovno-vaspitne prakse i pisanje istraživačkog rada može se tumačiti i kao priručnik i kao putokaza sve one koji žele znanstve-no utemeljeno istraživati i mijenjati odgojno-obrazovnu praksu. Kroz 12 pogla-vlja knjige autori nude teorijska polazišta kvalitativnih istraživanja, ali moguć-

Visković, I.: Istraživanje odgojno-obrazovne prakse PUTOKAZI • God. VI • Br. 1 • 2018 • 149–150

150

nost kombiniranja metoda koje mogu doprinijeti dubljem razumjevanju osobnih implicitnih pedagogija.

Posebna pozornost posvećena je akcijskim istraživanjima kao optimal-nom modelu znanstveno utemeljenog refleksivnog mijenjanja odgojno-obrazov-ne prakse. Akcijska istraživanja, kojima se dugo osporavao znanstveni karakter, analizirana su kroz pregled prednosti i nedostataka. Prikaz izrade plana, proved-be, dokumentiranja i vrednovanja akcijskog istraživanja osigurava egzaktnost i znanstveni karakter takvih istraživanja. Istodobno se ukazuje i na značajnost etnografskih i malih istraživanja te studije slučaja. Predstavljeni su i postupci analize (pedagoške) dokumentacije, intervjui i sociometrijski postupci.

Ove metode i ostupci pretpostavljaju svojevrsnu uronjenost istraživača u proces što omogućava razumijevanje socijalnih situacija kao polazišta razvoja. Pregledno su povezani mogući postupci i instrumenti istraživanja. Naznačena je mogućnost kombiniranja kvantitativnih postupaka (primjerice, aketiranje, istra-živanje mišljenja sudionika procesa i testiranje) uz istodobni prikaz primjera instrumenta (primjerice, upitnika).

Poglavito vrijednim može se tumačiti prikaz izrade nacrta istraživanja kao značajnog prediktora kvalitetne organizacije, provedbe i evaluacije istraživanja. Pozornost je usmjerena na postupke prikupljanja, reduciranja i obrade podataka te pisanja izvješća o provedenom istraživanju.

Autori, kao vješti edukatori, daju tumačenja temeljnih pojmova i praktič-ne pedagoške implikacije u odgojno-obrazovnom procesu. Posebna pozornost posvećena je dokumentiranju odgojno-obrazovnog procesa i procesa istraživanja kao prediktora egzaktnosti. U tom konteksu osobito su važni i primjeri priloženi u privitku.

Osim znanstvenog doprinosa razumijevanju kvalitativnih istraživanja, ova knjiga putokaz je primjene jasnog znanstvenog izričaja te APA stila oblikovanja teksta, pozivnih bilješki, citiranja i navođenja izvora. Korištena literatura korekt-no je navedena te može biti putokaz za daljnje učenje.

U konačnici, opravdano je zaključiti da je knjiga Istraživanja obrazovno- -vaspitne prakse i pisanje istraživačkog rada vrijedan je metodološki doprinos razvoju aplikativnih istraživanja odgojno-obrazovne prakse. Osim studentima pedagoških zanimanja umnogome može pomoći svim praktičarima u sustavu formalnog odgoja i obrazovanja koji su spremni odgovorno razvijati osobnu praksu i kvalitetu odgojno-obrazovnog procesa. Recezenti, prof. dr. sc. Drago Branković i prof. dr. sc. Prvoslav Janković, emeritusi, jamče znanstveni dopri-nos ove knjige.

151

BILJEŠKE O AUTORIMA

Ivan I. Balta (1953), doktor iz područja humanističkih znanosti, znanstveni savjet-nik, redoviti profesor iz područja humanističkih nauka, polje: povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku. Uže oblasti znanstvenoga stvaralaš-tva: Povijest, Filozofija, Latinski jezik, Pedagogija, Međunarodni odnosi. E-mail: [email protected]

Luka M. Balvan (1967), doktor društvenih znanosti, polje informatika i komunika-cijske znanosti, Sveučilišta Hercegovina, Fakultet za diplomaciju i međunarodne odnose u Mostaru. Uže područje znanstvenoga stvaralaštva: Komunikologija, Masovni mediji, Odnosi s javnošću. E-mail: [email protected]

Jasna S. Bogdanović Čurić (1954), doktor psiholoških nauka, izvanredna profesori-ca, Univerzitet u Istočnom Sarajevu, Akademija likovnih umjetnosti Trebinje. Uže područje znanstvenoga stvaralaštva: Opća psihologija. E-mail: [email protected]

Miljenko Buljac (1951), doktor filoloških znanosti, izvanredni professor, Sveučilište Hercegovina, Fakultet društvenih znanosti dr. Milenka Brkića, Bijakovići. Uža pod-ručja znanstvenoga stvaralaštva: Jezikoslovlje, Metodika, Teorija književnosti.. E-mail: [email protected]

Fatima N. Habota (1972), profesorica razredne nastave, magistra edukacijskih zna-nosti, Treća osnovna škola, Ilidža, Sarajevo. Uže područje znanstvenoga stvaralaštva: Kvaliteta vaspitno-obrazovnog procesa, Menadžment u obrazovanju, Ekološka peda-gogija. Studentica doktorskih studija na Sveučilištu Hercegovina. E-mail: [email protected]

Dijana Z. Ivanišević (1987), magistra struke – psihologija, viša asistentica iz pod-ručja humanističkih znanosti, znanstveno polje: opća psihologija, Univerziteta „Dže-mal Bijedić” u Mostaru, Nastavnički fakultet. Uže područje znanstvenoga stvaralaš-tva: Edukacijska psihologija, Psihologija ličnosti, Opća psihologija. Studentica dok-torskih studija, Sveučilište Hercegovina, Fakultet društvenih znanosti, Bijakovići, Studijski program: Opća psihologija. E-mail: [email protected]

Željko I. Josić (1974), doktor političkih znanosti, Parlament Federacije BiH – Dom naroda, Sarajevo. Uže područje znanstvenoga stvaralaštva: Javna uprava. E-mail: [email protected]

Marija M. Jović (1973), doktorica ekonomskih znanosti, znanstvena grana: turizam, Sveučilište Hercegovina, Fakultet društvenih znanosti dr. Milenka Brkića, Bijakovi-ći. Uže područje znanstvenoga stvaralaštva: Turizam i menadžment. E-mail: [email protected]

Bilješke o autorima PUTOKAZI • God. VI • Br. 1 • 2018 • 151–152

152

Suzana V. Kusovac (1981), doktorica društvenih znanosti, polje: metodika, grana: metodika glazbenoga odgoja, izvanredna profesorica, Evropski univerzitet, Distrukt Brčko. Uže područje znanstvenoga stvaralaštva: Metodika nastave glazbenog odgoja. E-mail: [email protected]

Gordan M. Radić (1976), doktor društvenih znanosti, polje ekonomija, grana menadžment; izvanredni profesor, Sveučilište Hercegovina, Fakultet međunarodnih odnosa i diplomacije, Mostar. Uže područje znanstvenoga stvaralaštva: Pravo, Eko-nomija, Organizacija i menadžment. E-mail: [email protected]

Radovan A. Spremo (1962), doktor ekonomskih znanosti, izvanredni profesor, Uni-verzitet za poslovni inžinjering i menadžment, Banja Luka. Uže područje znanstve-noga stvaralaštva: Računovodstvo i revizija. E-mail: [email protected]

Ruža I. Tomić (1952), doktorica pedagoških znanosti, redovna profesorica, područje društvenih znanosti, znanstveno polje: odgojne znanosti, Sveučilište Hercegovina, Fakultet društvenih znanosti dr. Milenka Brkića, Bijakovići. Uže područje znanstve-noga stvaralaštva: Socijalna pedagogija, Specijalna pedagogija, Metodika, Didaktika, Obiteljska pedagogija. E-mail: [email protected]

Ivana P. Visković (1962), doktorica pedagoških znanosti, docentica, Sveučilište u Splitu, Filozofski fakultet. Uže područje znanstvenoga stvaralaštva: Pedagogija ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. E-mail: [email protected]

Memnun H. Zečić (1975), doktor društvenih znanosti, smjer: turizam – menadžment u hotelijerstvu, docent, Sveučilište Hercegovina, Fakultet društvenih znanosti dr. Milenka Brkića, Bijakovići. Uže područje znanstvenoga stvaralaštva: Turizam i menadžment. E-mail: [email protected]

Andrea N. Vlašić (1984), diplomirana psihologinja, asistentica iz područja humani-stičkih znanosti, znanstveno polje: psihologija, Sveučiličte Hercegovina, Fakultet društvenih znanosti dr Milenaka Brkića u Bijakovićima. Uže područje znanstvenoga stvaralaštva: Psihologija ličnosti, Zdravstvena psihologija, Klinička psihologija, Opća psihologija, Psihometrija. Studentica doktorskih studija Sveučilište Herce-govina, Fakultet društvenih znanosti, Bijakovići, studijski program – Opća psiholo-gija. E-mail: [email protected]

153

UPUTE ZA AUTORE

U časopisu Putokazi Sveučilišta Hercegovina objavljuju se izvorni znanstveni, pregledni i stručni radovi iz područja znanstvenih disciplina koje se izučavaju na Sveučilištu, a koji nisu prethodno objavljeni i nisu u procesu recenziranja u drugom časopisu. Radovi se strukturiraju u skladu sa IMPRAD-formatom koji je propisala Američka psihološka asocijacija APA.

Jezik. Radovi se objavljuju na jezicima konstitutivnih naroda u BiH: hrvatskom, bosanskom, srpskom, i na engleskom jeziku.

Pisanje rada. Radovi se pišu u tekst procesoru Microsoft Office Word – fontom Times New Roman (veličine 12, točaka za osnovni tekst i 11 točaka za fusnote i popis literature), s razmakom 1,5. Stranice se numeriraju u donjem desnom kutu. Radovi trebaju biti pisani jasno i razumljivo, logičkim redom.

Autor. Ime i prezime autora (koautora), naziv institucije (sveučilište, fakultet), mjesto, država (ukoliko je autor iz inozemstva). Piše se malim slovima, centrirano, boldom, 12,0 točaka.

Naslov rada. Naslov treba biti informativan tako da obuhvati predmet pro-učavanja – istraživanja i da ne sadrži više od deset riječi. Uz naslov rada može u fusnoti biti bilješka o radu ako je nastao iz istraživačkoga projekta ili predstavlja ekspoze obranjene disertacije, ili njezinih dijelova, s podacima o fakultetu i povjerenstvu. Naslov se piše velikim slovima, centrirano, boldom, 14,0.

Sažetak rada. Obim sažetka ne smije biti iznad 250 riječi ili do 1400 znakova, na jeziku na kojem je rad napisan. U Sažetku treba iznijeti svrhu i cilj rada, metode, glavne rezultate i zaključak. Tekst sažetka piše se normalom, 12,0.

Ključne riječi. Potrebno je napisati pet ključnih riječi ili kraćih sintagma odvojenih zarezom, italicom, 12. Iza posljednje dolazi točka. U ključne riječi ne ulaze one koje su u naslovu rada.

Tekst rada. Radove empirijskoga karaktera potrebno je strukturirati tako da osim uvoda i zaključka, imaju tri osnovna dijela: 1) Teorijski pristup proble-mu, 2) Metodološki okvir istraživanja i 3) Rezultati i diskusija.

Uvod. Malim slovima, centrirano, normal, bez obilježavanja brojem. Tekst uvoda se piše normalom,12,0.

Podnaslovi rada. Glavni podnaslovi ispisuju se velikim slovima, bez numeriranja brojevima, centrirano, normal, boldom 12. Podnaslovi, malim slovima, centrirano, bez obilježavanja brojevima, boldom, 12,0.

Upute za autore PUTOKAZI • God. VI • Br. 1 • 2018 • 153–155

154

Citiranje. Pozivanje na autore u tekstu navodi se u zagradi unosom prezimena autora i godine izdanja, npr. (usp. Matić, 2012). Citate prate reference s prezimenom autora, godinom objavljivanja i brojem stranice, npr. (Matić, 2012: 56). Pri citiranju koriste se navodnici („n”) i polunavodnici (’n’). Za radove s dva autora navode se oba, a za više koautora poslije prvog dodaje se kratica: i sur. Za citate od preko 350 znakova potrebno je zatražiti pismenu dozvolu za objavlji-vanje.

Fusnote i kratice. Fusnote se koriste za objašnjenja. Kratice treba izbjega-vati.

Tablice, grafikoni, sheme i slike. Tablice se rade u programu Microsoft Office Word (bez vertikalnih linija), a ilustracije (slike i crteži) u JPG formatu, s maksimalnom širinom 11,5cm. Imenuju se brojem, prateći redoslijed u tekstu ili u prilozima, i odgovarajućim naslovom, centrirano (italic, 10,5), npr. Тablica 3. Struktura uzorka istraživanja. Nazivi tablica i grafikona ispisuju se iznad, a slika i shema ispod. Tablice iz SPSS-a i ostalih statističkih programa potrebno je prevesti na jeziku na kome je rad napisan. Rezolucija digitalnih slika ograničena je najmanje na 300 dpi. Za slike iz tiskanih izvora potrebno je priložiti pismeno odobrenje vlasnika autorskih prava. Ispod preuzetih tablica, grafikona i slika navodi se izvor. Ukoliko je potrebno, navode se I objašnjenja oznaka koje su ko-rištene. Autor je obavezan da na zahtjev urednika ili recenzenata dostavi bazu podataka iz koje su izračunate statističke mjere.

Odlomci: Prva riječ odlomka uvlači se za šest slovnih mjesta. Prored između odlomaka je isti kao i između redaka (1,5).

Isticanje teksta. Isticanje dijelova teksta izvodi se kurzivom.

Interpunkcijski znaci i brojevi. Uvijek se pišu normalom.

Zaključak. Osim osnovnih nalaza istraživanja u zaključcima navode se implikacije za praksu i daju ideje za nova istraživanja. Podnaslov Zaključak ispisuje se boldom, centrirano, 12.

Literatura. Navode se samo reference koje su citirane i na koje se poziva u radu, i to abecednim redom prema prezimenu autora, bez numeracije.

Monografije, udžbenici, leksikoni: Janković V. (1973). Slobodno vrijeme u pedagoškoj teoriji i praksi.

Zagreb: PKZ.

Članci u časopisima: Doutlik, K. (2014). Stavovi roditelja o suradnji s učiteljima u Waldorfskoj

školi. Školski vjesnik, 63(4), 531‒552.

Članci u zbornicima:


155

Sekulić-Majurec, A. (2007). „Uloga sudionika odgojno-obrazovnog procesa u stvaranju, provedbi i vrednovanju kurikuluma”. U: Previšić, V. (ur.): Kurikulum: teorije – metodologija, sadržaj – struktura (305‒328). Zagreb: Zavod za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Veb dokumenti: Percepcija. (2012). Psychological Interactive, 2, 12–18, www.wiki.com

(pristupljeno 14. 10. 2012).

Ukoliko se u tekstu navodi veći broj radova istog autora publiciranih u is-toj godini, uz godinu izdanja dodaju se početna slova abecede, npr. 2010a, 2010b. Termin Literatura ispisuje se centrirano, boldom, normalom, 11.

Sažetak na engleskom jeziku. Ako je rad pisan hrvatskim, bosanskim ili srpskim jezikom, sažetak treba pisati na engleskom jeziku. Ako je rad pisan na engleskom jeziku sažetak se piše hrvatskim jezikom. Uz Sažetak navode se: ime i prezime autora (koautora), institucija, mjesto i naslov rada Tekst sažetka: italicom 10,5.

Ključne riječi na engleskom jeziku. Ako je rad pisan na hrvatskom, bosanskom ili srpskom jeziku ključne riječi pišu se na engleskom jeziku. Ako je rad pisan na engleskom jeziku tada se pišu na hrvatskom jeziku.

Opseg rada. Do jednoga autorskog arka, odnosno 30000 znakova s praznim mjestima. U to ograničenje ne ulazi Sažetak i Popis literature. Za pregledne radove urednik može u izuzetnim slučajevima dopustiti proširenje teksta za 20%.

Evaluacija radova. Radove recenziraju dva recenzenta, kojim nije dostupan autorov identitet, a ni autorima identitet recenzenata. Iz navedenih razloga iz teksta treba izostaviti sve što može otkriti autora (kao što su, npr., prepoznatljive autoreference. Rad može biti: 1) prihvaćen za objavljivanje, 2) upućen na doradu, 3) odbijen za objavljivanje. O rezultatima recenzije autori/koautori obavještavaju se dostavljanjem recenzentskog lista. Uredništvo kategorira radove u znanstvene i stručne. Znanstveni radovi: 1) izvorni znanstveni članak, 2) pregledni članak, 3) prethodno priopćenje, 4) znanstvena kritika, odnosno polemika. Stručni radovi: 1) stručni članak, 2) informativni pri-log, 3) prikaz, 4) bibliografija.

Dostave radova. Radovi se dostavljaju na e-mail: [email protected]. Uz radove dostavljaju se Autorski obrazac i Izjava autora, koji se mogu preuzeti na internetskoj stranici: www.putokazi.ba

Izdanja. Časopis izlazi dva puta godišnje u tiskanom i elektronskom izdanju.

156

INSTRUCTIONS TO AUTHORS

In the journal Putokazi University of Herzegovina are published original scientific, scholarly and professional papers from the field of scientific disciplines studied at the University, which have not been published before and are not in the process of being reviewed in another journal. The papers are structured in accordance with the IMPRAD format prescribed by the American Psychological Association of APA.

Language. Papers are published in the languages of constituent peoples in BiH: Croatian, Bosnian, Serbian, and in English.

Papers. Authors should submit Word or rich-text files by the journal’s preferred method.

Standard for Word is: font Times New Roman (size 12 points for the basic text, and 11 points for the footnotes and literature list), with a space of 1.5. Papers need to be written in a clear and understandable way.

Author. Name and surname of the author (co-author), institution name (university, faculty), place, country (if the author is from abroad). They are written in small letters, centered, bold, 12 points size.

Title. The title should be informative so as to include the subject of study/research and contain no more than ten words. In addition to the title of the paper, there may be a work note if it is a research project or represents a defended dissertation, or parts of it, with information about the university/faculty and the committee. The title is capitalized, bold, bold, size 14.

Abstract. The abstract should not be over 250 words or up to 1400 characters, in the language in which the work is written. In the summary, the purpose and purpose of the work, methods, main results and conclusions should be presented. The abstract text is written in normal, size 12.

Keywords. Author should deliver five key words or short syntax separated by comma, italic, size 12. Key words should not include those from the title of the work.

Text. The works of empirical character need to be structured so that, apart from the introduction and the conclusion, they have three basic parts: 1) Theoretical approach to the problem, 2) Methodological framework of research and 3) Results and discussion.

Introduction. Smaller fonts, centered, normal, with no marking. The introductory text is written in normal, size 12.


157

Subtitles. The main sub-headings are printed in capital letters, without numbering, centered, normal, bold, size 12. Other sub-headings, in small letters, centered, without marking, bold, size 12.

References. Referring to authors in the text is included in brackets by entering the author's name and year of publication, e.g. (see Matić, 2012). Quotations follow the references with the author's name, year of publication and the number of pages, e.g. (Matić, 2012:56). In quotation, quotations marks ("n") and semicolons ('n') are used. Papers with two authors are quoted with both authors, and for papers from more than two co-authors after name of the first, the abbreviation is added: “et al.”. For quotations of over 350 characters, authors must provide a written permission to publish.

Footnotes and Abbreviations. The footnotes are used for explanations. In general, abbreviations should be avoided.

Tables, Charts, Schemes and Images. Tables should be made in Word (preferably without vertical lines), and illustrations (pictures and drawings) in JPG format, with a maximum width of 11.5 cm. They are numbered, following the order in the text or in the attachments, and the corresponding title, centered (italic, size 10,5), e.g.: “Table 3: Structure of the survey sample.” The titles of tables and charts are printed above them, and titles of pictures and diagrams are written below them. Tables from SPSS and other statistical programs need to be translated into the language in which the work is written. Digital image resolution is limited to at least 300 dpi. For prints from print sources, one must attach the written permission of the copyright owner. Below the downloaded tables, graphs and images a source should be listed. If necessary, explanations of the tags used are also provided. The author is obliged to submit a database from which the statistical measures are calculated at the request of the editor or reviewers.

Punctuation marks and Numbers. They are always written normal, size 12.

Conclusion. In addition to the basic findings of the research, the conclusions state the implications for the practice and give ideas for new research. Sub-heading “Conclusion” is printed in bold, centered, size 12.

Literature. Only references mentioned and referred to in the paper are quoted in alphabetical order, according to author's surname, without numbering the list.

Paper size. Up to thirty thousand (30,000) characters (including spaces). This limitation does not include Summary and Literature. For review papers, the editor may allow, in exceptional cases, 20% extension of the text size.


158

Evaluation. The papers are reviewed in ‘blind’ review, by two peer reviewers, who do not have information of the author's identity, as well as authors do not know the identity of reviewers. For these reasons the text should omit all information that can reveal identity of the author (such as, for example, recognizable self-referencing). The work may be: 1) accepted for publication, 2) submitted for refinement, 3) rejected for publication. The authors / co-authors are notified of the results of the reviews through delivery of reviewer's list. The editorial board classifies the papers as scientific or professional. Scientific papers may be classified as: 1) articles (original scientific paper), 2) review articles, 3) research notes (previous announcements), 4) scientific polemics. Professional papers may be classified as: 1) profession article, 2) information leaflet, 3) presentation, 4) bibliography.

Submission. Works should be sent to the e-mail address: [email protected]. The Author's Form and the Author's Statement should be submitted with the paper, and those forms can be downloaded from the website: www.putokazi.ba

Editions. The journal is published twice a year, both in printed and electronic editions.

Documents

SVEUČILIŠTE HERCEGOVINA P U T O K A Z Iputokazi.eu/wp-content/uploads/2019/02/Putokazi-1-2018..pdf · PUTOKAZI 1, 2018 Radovan A. Spremo, Univerzitet za poslovni inžinjering i