Sudska praksa 7 -9 2012 .doc

7/16/2019 Sudska praksa 7 -9 2012 .doc

http://slidepdf.com/reader/full/sudska-praksa-7-9-2012-doc 1/471

REPUBLIKA HRVATSKAOPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

ODABIR SUDSKIH GRAĐANSKIH

ODLUKA(samo za internu uporabu)



Zagreb, srpanj-rujan 2012.g.

Parnični postupak

1.Pn-5506/08 Gžn-644/11 od 4. siječnja 2012.g.

Članak 10. stavak 1. Zakona o parničnom postupku

- zlouporaba prava- novčana kazna

Činjenično stanje:

Prvostupanjskim rješenjem kažnjen je tuženik novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00kn (toč. I. izreke); te je dužan kaznu platiti u roku od 15 dana na žiro račun državnog proračuna, čiji je broj, kao i opis plaćanja pobliže naveden u istoj toč. izreke, a ukolikoistu u roku ne bude platio izrečena novčana kazna prisilno će se naplatiti po službenojdužnosti kao novčana tražbina prema pravilima ovršnog postupka (toč. II. izreke).Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Uz obrazloženje da je sud prvoga stupnja rješenjima od 18. kolovoza 2010. i 18. listopada2010., pozvao tuženika da u roku od 8 dana specificira na što se odnosi plaćeni iznos umirnom postupku, odnosno da razdvoji ono što je plaćeno na ime neimovinske štete odonog što je plaćeno na ime imovinske štete, a kojim rješenjima tuženik nije udovoljio,sud prvoga stupnja je smatrajući da se iz formulacije navedene u odgovoru na tužbu nemože zaključiti koji je iznos plaćen na ime neimovinske, a koji na ime imovinske štete,kaznio tuženika novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 kn, temeljem odredbe čl. 10. st.1. ZPP.Iz stanja spisa proizlazi da je tuženik uz odgovor na tužbu dostavio sporazum oizvansudskoj nagodbi iz koje proizlazi daje isplatio oštećeniku, ovdje tužitelju na imecjelokupne štete iznos od 4.200,00 kn, koji predstavlja, a kako je to navedeno pod Ad5.sporazuma - odštetu za ozljede.Sud prvoga stupnja je rješenjem od 18. kolovoza i 18. listopada 2010., pozvao tuženikada u roku od 8 dana specificira na što se odnosi plaćeni iznos u mirnom postupku,odnosno da razdvoji ono što je plaćeno na ime neimovinske štete od onoga što je plaćenona ime imovinske štete, a kojim rješenjima tužitelj nije udovoljio. Međutim, tužitelj jeobzirom na odgovor na tužbu tuženika i priloženi sporazum o izvansudskoj nagodbi tenakon zaprimljenog nalaza i mišljenja vještaka specificirao tužbeni zahtjev, kojim potražuje iznos od 5.300,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, čiji jetijek pobliže određen u navedenom podnesku, kao i zateznu kamatu na iznos od 4.200,00kn, čiji je tijek također pobliže naveden u podnesku tužitelja.

2



Budući je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev, a tuženik propustio udovoljitiprvostupanjskim rješenjima i specificirati na što se odnosi plaćeni iznos u mirnompostupku, navedeni propust tuženika, ovaj sud ne smatra zaprekom sudu prvogastupnja da donese pravilnu i zakonitu odluku.Budući je odredbom čl. 10. st. 1. ZPP, između ostalog propisano da je sud prvoga

stupnja ovlašten kazniti stranku novčanom kaznom za težu zlouporabu prava upostupku, a što u ovom konkretnom postupku nije slučaj, valja reći da su zakonomo parničnom postupku predviđene i druge dispozicije suda koje se mogu primijenitiradi sankcioniranja ili sprečavanja zlouporabe procesnog ovlaštenja.Stoga, a kako nisu bili ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 10. st. 1. i 2. ZPP, odnosnokako uopće nije bilo mjesta primjeni navedene odredbe, budući se nikako ne radi otežoj zlouporabi prava, već naprotiv radi se o nezakonitom rješenju, to je valjalotemeljem čl. 380. toč. 3. ZPP ukinuti pobijano prvostupanjsko rješenje i odlučiti kaou izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

2.P-10561/02 Gž-24/10 od 22. studenog 2011.g.

Članak 10. stavak 2. i članak 219. stavak 1. Zakona o parničnom postupku

- novčana kazna

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem je kažnjen tuženik novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00kn time da ju je dužan platiti u roku od 15 dana u korist državnog proračuna.Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Sud prvog stupnja je tuženiku izrekao novčanu kaznu od 5.000,00 kn uz obrazloženje da je tuženik tek na ročištu 12. studenog 2009. predložio novi dokaz, saslušanje svjedoka, nenavodeći razloge zašto to nije ranije učinio, imajući u vidu činjenicu da je tužba podnesena 20. veljače 2002., da je tuženik uredno sudjelovao u postupku te da se radi odokazu koji je potreban za utvrđivanje bitne činjenice odnosa među strankama.Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik na opisani način težezloupotrijebio pravo da predloži dokaze kojima pobija navode i dokaze protivnikakoje mu je dano odredbom čl. 219. st. 1. ZPP, te ga primjereno kaznio novčanomkaznom navedenom u izreci (čl. 10. st. 2. ZPP) imajući pritom u vidu da se radi o

fizičkoj osobi.U žalbi tuženik navodi da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir da je u sedam godinatrajanja postupka bilo provedeno svega jedanaest ročišta, na kojima su stranke u višenavrata saslušavane te grafološko vještačenje, pa da je stoga upravo prvostupanjski sudodgovoran za odugovlačenje i dugotrajnost postupka. Međutim, ovakvi žalbeni navodi neutječu na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

3



Nadalje, tuženik ni u žalbi ne obrazlaže zašto je predložio navedeni dokaz tek naročištu 12. studenog 2009., a radi se o dokazu koji je potrebno izvesti radiutvrđivanja odlučnih činjenica.Po shvaćanju ovog suda iz navedenog je evidentno da tuženik odugovlači sudskipostupak. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je takvim

postupanjem zloupotrijebio svoja prava.Kako je čl. 10. st. 2. ZPP propisano da će sud fizičku osobu kazniti novčanomkaznom od 500,00 do 10.000,00 kn, ovaj sud zaključuje da je izrečena kaznaprimjerena težini procesnog postupanja žalitelja.

3.P-7945/93 Gž-2923/08 od 17. siječnja 2012.g.

Članak 12. Zakona o parničnom postupku

- prethodno pitanje

- ispitivanje valjanostiklauzule pravomoćnosti

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tuženik dužan dopustitida se na temelju presude izvrši uspostava ranijeg zk stanja.Županijski sud odbija žalbu I-IV tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je zahtjev tužitelja kao zakonskih nasljednika pokojnih H. D. i M., ranijih

vlasnika nekretnine pobliže opisane u izreci pobijane presude, prema Gradu Zagrebu, zauspostavu ranijeg zemljišno-knjižnog stanja u odnosu na istu nekretninu i to brisanjemupisa pod poslovnim brojem Z-l 1538/61 o nacionalizaciji kuće pobliže opisane u izreci, iuspostava ranijeg upisa nekretnina na ime ranijih vlasnika, pokojnih prednika tužitelja.Tužitelji svoj zahtjev temelje na tvrdnji da rješenje o nacionalizaciji kojim je predmetnanekretnina nacionalizirana njihovim prednicima nikad nije stekla svojstvo pravomoćnostiiz razloga što navedeno rješenje nikada nije na zakonit način dostavljeno njihovim prednicima.Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev utvrdivši da je za predmetnu nekretninu upisdruštvenog vlasništva dopušten na temelju pravomoćnog rješenja Komisije zanacionalizaciju NO Črnomerac i pravomoćnog rješenja Sekretarijata za financije NO

Črnomerac, a navedeni upis pod poslovnim brojem Z-l1538/61 izvršen je na temeljurješenja Komisije za nacionalizaciju NO Črnomerac od 11. studenoga 1961. godine Pritome je sud uvidom u presliku navedenog rješenja koje se nalazi na listovima 58-59spisa, odnosno 121-122 utvrdio da na njemu postoji klauzula pravomoćnosti. Stoga jeodbio tužbeni zahtjev pri čemu je zaključio da navedeno rješenje predstavlja upravni aktčiju zakonitost parnični sud ne može i nije ovlašten ispitivati niti se u ovom parničnom postupku može utvrđivati je li navedeno rješenje postalo pravomoćno. S obzirom da narješenju postoji potvrda pravomoćnosti, o ukidanju te potvrde može odlučivati samo tijelo

4



koje je potvrdu donijelo. Pri tome je još ocjenjivao i činjenice da iako to tužitelji tvrde, u postupku nisu dokazali vrijeme smrti M. H. (za koju tvrde da je umrla 1952. godine) kaoi činjenicu da je D. H. navodno izbivao iz zemlje u vrijeme donošenja spornog rješenja onacionalizaciji jer je odselio u Izrael.Žalitelji u žalbi osporavaju zaključak suda prvog stupnja, pri čemu smatraju da je trebalo

odlučivati o valjanosti potvrde pravomoćnosti, pri čemu I. tužiteljica ističe da se radi o prethodnom pitanju u smislu odredbe čl. 12. ZPP-a. Ostali tužitelji također ističu daklauzula pravomoćnosti nije valjano stavljena te da klauzula pravomoćnosti na rješenjunije ovjerena pečatom koje je tijelo donijelo, te da je u dostavnoj naredbi rješenjanavedeno da se isto dostavlja osobi imenom M. L., koji je punomoćnik prednika tužitelja, pa da je iz toga očito da navedeno rješenje nije zakonito dostavljeno.Pravilno je sud prvog stupnja zaključio da se radi o rješenju o nacionalizaciji koje jesnabdjeveno klauzulom pravomoćnosti, a žalbeni navod tužitelja da taj pečat ne sadržiodgovarajuće potrepštine u smislu ovjere tijela koje je donijelo tu klauzulu, ne mogu se prihvatiti. Naime, klauzula pravomoćnosti je otisnuta na odgovarajućem štambilju kojisadrži riječi: "Ovo je rješenje pravomoćno", a žalitelji ne dokazuju da navedeni pečat ne

bi bio pečat ovlaštene osobe, odnosno pečat koji je bio propisan u postupku u kojem sedonosilo napadnuto rješenje.Postupak donošenja rješenja pravomoćno je okončan pa se ne mogu prihvatitižalbeni navodi da se radi o prethodnom pitanju. Naime, prethodno pitanje ticalo bise merituma određenog postupka, za koje bi bio nadležan upravni organ (jer biodluka suda ovisila o pitanju postoji li neko pravo ili pravni odnos), a ispitivanjevaljanosti klauzule pravomoćnosti nije prethodno pitanje u smislu odredbe čl. 12.ZPP-a, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud. Ispitivanje valjanosti teklauzule može se vršiti jedino u postupku u kojem je ta klauzula donesena, a nemože se ispitivati u parničnom postupku, niti to može biti predmet zasebnogparničnog postupka, kao što je to ovdje slučaj.Stoga ostali žalbeni navodi glede činjenica smrti odnosno izbivanja prednika tužitelja idostave navedenog rješenja punomoćniku, nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitostsudske odluke, pri čemu ipak žaliteljima treba navesti da osim pukih tvrdnji kada sunjihovi prednici preminuli, odnosno otišli iz zemlje, te je li postojala punomoć trećeosobe za dostavu rješenja ili ne, žalitelji nisu u tijeku postupka dostavili nikakve dokaze. Naime, ne postoji niti izvadak iz Matice umrlih za prednicu tužitelja (koja je ispravanedvojbeno takva koja se može dostaviti), a niti dokazi u pogledu izbivanja odnosnoodlaska iz zemlje oca D. H., već se ovi navodi svode na tvrdnje žalitelja kao tužitelja, kojinisu u postupku niti uspjeli dokazati.

4.P-4308/2009 Gž-11421/11 od 6. ožujka 2012.g.

Članak 26. stavak 1. Zakona o parničnom postupkuČlanak 31. Bečke konvencije o diplomatskim odnosima

- nadležnost suda u RH- diplomatski imunitet

5



Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba tužiteljice.Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:

Tužiteljica je podnijela tužbu u ovom predmetu radi utvrđenja da su tuženici, koji su bračni drugovi, suvlasnici sporne nekretnine svaki u 1/2 dijela, te da je II tužena dužan Ituženiku izdati valjanu tabularnu ispravu za upis njegovog prava vlasništva na navedenojnekretnini. Nije sporno da je I tuženik diplomatski predstavnik Kraljevine Danske i imateljdiplomatske putovnice.Prvostupanjski sud smatra utvrđenim, da, kako 1-tuženik neprijeporno uživa diplomatskiimunitet, to taj sud nije nadležan za njega, a obzirom da su tuženici bračni drugovi, oni suu ovom predmetu jedinstveni i nužni suparničari, te je tužba u odnosu na oba tuženikaodbačena.Odredom članka 26. st. 1 ZPP-a propisano je da u vezi s nadležnošću suda u

Republici Hrvatskoj za suđenje strancima koji uživaju pravo imuniteta u RepubliciHrvatskoj i za suđenje stranim državama i međunarodnim organizacijama važepravila međunarodnog prava.Tako Bečka konvencija o diplomatskim odnosima od 18. travnja 1961. (Službeni listSFRJ 2/64) koju je RH preuzela Ustavnom odlukom o suverenosti i samostalnostiRH iz 1991. godine ("Narodne novine" broj: 31/91) odredbom članka 31. izričitopredviđa da diplomatski agent uživa imunitet od krivičnog sudstva države kod kojese akreditira, a također uživa imunitet građanskog i upravnog sudstva, osim kada seizmeđu ostalog, radi o slučaju predviđenom u navedenom članku u točki a, dakle,kada se radi o nekoj stvarnoj tužbi koja se odnosi na privatne nekretnine nateritoriju države kod koje se akreditira, osim ako posjeduje tu nekretninu za račundržave koja akreditira, a za potrebe misije.Prema navodima iz tužbe i stanju spisa proizlazilo bi da se u konkretnom predmeturadi o slučaju iz čl. 31a Konvencije, na što ukazuje i tužiteljica u svojoj žalbi, radičega nisu bile ispunjene pretpostavke za odbacivanje tužbe iz gore navedenihrazloga.

5.Pn-1684/11 Gžn-1330/11 od 16. kolovoza 2011.g.


- stvarna nadležnost- spor radi naknade štete

zbog informacije objavljeneu medijima


6



Prvostupanjskim rješenjem sud se oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovom predmetu, time da će se nakon pravomoćnosti tog rješenja predmet ustupiti nadležnomTrgovačkom sudu u Zagrebu.Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Pobijano rješenje doneseno je pozivom na čl. 34.b st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 -Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11 - u daljnjem tekstu:ZPP).U navedenoj odredbi ZPP propisano je da trgovački sudovi u parničnom postupku u prvom stupnju sude u sporovima između pravnih osoba, u sporovima između pravnihosoba i obrtnika, uključujući i trgovce pojedince, u sporovima između obrtnikauključujući i sporove između trgovaca pojedinaca, ako se radi o sporu u vezi s njihovomdjelatnošću, osim ako nije riječ o sporovima u kojima prema ovom Zakonu uvijek sudeopćinski sudovi (članak 34. stavak 1.), odnosno ako nije riječ o sporovima za koje je

zakonom utvrđena nadležnost nekog drugog suda.Žalitelj pravilno drži da je ovdje riječ o sporu u kojem prema odredbama ZPPuvijek sude općinski sudovi (čl. 34. st. 1. ZPP).Naime, predmetna tužba od 4. travnja 2011., je tužba radi naknade štete zboginformacije objavljene u medijima, a prema čl. 34. st. 1. toč. 8. ZPP, općinski sudoviu parničnom postupku uvijek sude u prvom stupnju u sporovima za ispravak informacije i za naknadu štete nastale objavom informacije.

6.P-7342/10 Gž-5854/11 od 27. ožujka 2012.g.

Članak 34.b. i članak 57. Zakona o parničnom postupku

- spor o pravu vlasništvana brodu

- mjesna nadležnost- plutajući ugostiteljski objekt

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbijen je tuženikov prigovor stvarne nenadležnosti prvostupanjskog suda.Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet ustupa stvarno nadležnom

Trgovačkom sudu u Zagrebu, Stalna služba u Sisku.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je utvrđenje ništavim ugovora o kupoprodaji i ugovora o zakupu plutajućeg ugostiteljskog objekta kojeg je tužitelj u 1/2 idealnog dijela prodao tuženiku, au 1/2 dijela kao u zakup.Osnovan je prigovor stvarne nenadležnosti prvostupanjskog suda, pa je valjalo prvostupanjsko rješenje ukinuti.

7



Sukladno odredbi čl. 34.b toč. 6. ZPP-a trgovački sudovi sude u prvom stupnjuizmeđu ostalog u sporovima koji se odnose na brodove i plovidbu na moru iunutarnjim vodama, te u sporovima na koje se primjenjuje plovidbeno pravo(plovidbeni sporovi), osim sporova o prijevozu putnika.U konkretnom slučaju tužitelj je prodao tuženiku plutajući ugostiteljski objekt,

kako proizlazi iz kupoprodajnog ugovora od 4. ožujka 2008. godine, čija svrha jepružanje ugostiteljskih usluga, te je isti prema rješenju Lučke kapetanije u Sisku od29. svibnja 2008. godine upisan u knjigu Evidencije plutajućih objekata kapetanijeSisak, uložak 44, stranica 22, na ime tužitelja kao vlasnika.Temeljem čl. 57. ZPP-a u sporu o pravu vlasništva na brodu i u sporovima izzakupnih odnosa na brodu isključivo mjesno nadležan je sud na čijem području sevodi upisnik u kojem je brod upisan.Kako je plutajući objekt "Trnjanski brod" upisan u Evidenciju plutajućih objekatakapetanije i pristaništa u Sisku, a ne postoji isključiva nadležnost prvostupanjskogsuda, to sukladno čl. 34.b toč. 6. ZPP-a i čl. 57. ZPP-a stvarno i mjesno nadležan jeTrgovački sud u Zagrebu, Stalna služba u Sisku.

7.Pr-2078/11 Gr1-274/11 od 7. srpnja 2011.g.

Članak 34.b točka 3. Zakona o parničnom postupku

- stvarna nadležnost

Činjenično stanje:Trgovački sud u Zagrebu u ovom se predmetu oglasio stvarno nenadležnim rješenjem poslovni broj P-2145/2011 od 21. ožujka 2011. jer smatra da se radi o zahtjevu za isplatu

bruto plaće, pa je sukladno odredbi čl. 34. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08,123/08 i 57/11 - dalje: ZPP-a) u vezi odredbe čl. 134. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04 i 68/05) stvarnonadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Općinski građanski sud u Zagrebu smatra da je stvarno nadležan Trgovački sud u Zagrebu, s obzirom da je predmet spora zahtjevtužitelja kao člana nadzornog odbora tuženika da mu se isplati naknada za rad unadzornom odboru tuženika.Vrhovni sud RH odlučuje da je za postupanje u ovom predmetu stvarno nadležanTrgovački sud u Zagrebu.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:Tužitelj tužbom potražuje od tuženika isplatu naknade za rad u nadzornom odborutuženika. Prema odredbi čl. 40. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodnenovine" broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 146/08 i 137/09 - dalje: ZTD-a) zarješavanje sporova između članova trgovačkoga društva međusobno te izmeđučlanova društva i društva, koji se tiču položaja članova u društvu, upravljanjadruštvom i vođenja poslova društva, prava i obveza članova društva koje proizlazeiz njihovog položaja u društvu, nadležan je trgovački sud na čijem se području

8



nalazi sjedište društva upisano u sudskom registru. Isti sud je nadležan i zarješavanje sporova između predsjednika i članova uprave, odnosno izvršnihdirektora ili nadzornog, odnosno upravnog odbora društva i društva ili njegovihčlanova koji nastanu u svezi sa njihovim radom u društvu ili za društvo.Odredbom čl. 34. b. t. 3. ZPP-a propisano je da trgovački sudovi u parničnom

postupku u prvom stupnju sude sporove između članova trgovačkoga društvameđusobno te između članova društva i društva koji se tiču upravljanja društvom ivođenja poslova društva kao i prava i obveza članova društva koji proizlaze iznjihova položaja u društvu, sporove između predsjednika i članova uprave ilinadzornog odbora društva i društva ili njegovih članova koji nastanu u svezi snjihovim radom u društvu ili za društvo.Budući da je ovdje riječ o takvom sporu, to je za postupanje u ovom predmetu,prema odredbi čl. 34. b. t. 3. ZPP-a i čl. 40. st. 1. ZTD-a, nadležan trgovački sud.

8.

P-2145/11 Gr1 274/11 od 7. srpnja 2011.g.Članak 34.b točka 3. Zakona o parničnom postupku

- stvarna nadležnost

Činjenično stanje:Trgovački sud u Zagrebu u ovom se predmetu oglasio stvarno nenadležnim rješenjem poslovni broj P-2145/2011 od 21. ožujka 2011. jer smatra da se radi o zahtjevu za isplatu bruto plaće, pa je sukladno odredbi čl. 34. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku("Narodne novine"-broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08,123/08 i 57/11 - dalje: ZPP-a) u vezi odredbe čl. 134. Zakona o radu ("Narodne novine"

broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04 i 68/05) stvarnonadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Općinski građanski sud u Zagrebu smatra da je stvarno nadležan Trgovački sud u Zagrebu, s obzirom da je predmet spora zahtjevtužitelja kao člana nadzornog odbora tuženika da mu se isplati naknada za rad unadzornom odboru tuženika.Vrhovni sud RH odlučuje da je za postupanje u ovom predmetu stvarno nadležanTrgovački sud u Zagrebu.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:Tužitelj tužbom potražuje od tuženika isplatu naknade za rad u nadzornom odborutuženika. Prema odredbi čl. 40. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine"

broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 146/08 i 137/09 - dalje: ZTD-a) za rješavanjesporova između članova trgovačkoga društva međusobno te između članova društva idruštva, koji se tiču položaja članova u društvu, upravljanja društvom i vođenja poslovadruštva, prava i obveza članova društva koje proizlaze iz njihovog položaja u društvu,nadležan je trgovački sud na čijem se području nalazi sjedište društva upisano u sudskomregistru. Isti sud je nadležan i za rješavanje sporova između predsjednika i članovauprave, odnosno izvršnih direktora ili nadzornog, odnosno upravnog odbora društva i

9



društva ili njegovih članova koji nastanu u svezi sa njihovim radom u društvu ili zadruštvo.Odredbom čl. 34. b. t. 3. ZPP-a propisano je da trgovački sudovi u parničnompostupku u prvom stupnju sude sporove između članova trgovačkoga društvameđusobno te između članova društva i društva koji se tiču upravljanja društvom i

vođenja poslova društva kao i prava i obveza članova društva koji proizlaze iznjihova položaja u društvu, sporove između predsjednika i članova uprave ilinadzornog odbora društva i društva ili njegovih članova koji nastanu u svezi snjihovim radom u društvu ili za društvo.Budući da je ovdje riječ o takvom sporu, to je za postupanje u ovom predmetu,prema odredbi čl. 34. b. t. 3. ZPP-a i čl. 40. st. 1. ZTD-a, nadležan trgovački sud.

9.P-12245/10 Gr1 241/11 od 15. lipnja 2011.g.


- mjesna nadležnost

Činjenično stanje:Općinski sud u Rovinju se rješenjem poslovni broj P-136/10 od 18. lipnja 2010. oglasiomjesno nenadležnim i nakon pravomoćnosti tog rješenja predmet dostavio Općinskomgrađanskom sudu u Zagrebu. Ističe da je predmet ovog spora utvrđenje bračne stečevine i prava vlasništva na nekretnini upisanoj u zk.ul.br. 1325 k.o. Rovinj, pa kako je tuženik uodgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, to je prema odredbi čl. 54a.Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP) u ovom

postupku nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Općinski građanski sud u Zagrebu je dopisom poslovni broj P-12245/10 od 20. svibnja 2011. predmet dostavio VSRH radirješavanja sukoba nadležnosti navodeći da je predmet ovog postupka utvrđenje pravasuvlasništva nekretnina koje se nalaze na području Općinskog suda u Rovinju, pa je natemelju odredbe čl. 56. ZPP za suđenje u ovom predmetu isključivo mjesno nadležanOpćinski sud u Rovinju.Vrhovni sud RH odlučuje da je za postupanje u ovom predmetu mjesno nadležanOpćinski sud u Rovinju.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:U konkretnom sporu radi utvrđivanja udjela bračnih drugova u zajednički stečenoj

nekretnini postoji isključiva nadležnost suda na čijem se području nalazenekretnine, jer se radi o sporu o pravu vlasništva na nekretninama iz odredbe čl. 56.st. 1. ZPP.

10.P-937/11 Gr1 272/11 od 16. lipnja 2011.g.

10




- delegacija


Prvostupanjski sud dopisom posl. br. P-937/11 od 28. travnja 2011. zatražio je da se za postupanje u predmetu odredi drugi stvarno nadležni sud, iz razloga što se postupak vodiradi zaštite od nezakonite radnje tog suda, kojom se, prema navodima tužbe, tužiteljuonemogućava kretanje po prostoru zgrade tog suda, osim uz pratnju pravosudne policije.Vrhovni sud za postupanje u ovom predmetu određuje Općinski sud u Sesvetama.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:Odredbom čl. 68. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91,91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP) propisano je da nadležni sud prvog stupnja može sam ili na prijedlog stranke zatražiti od najvišegsuda određene vrste da odredi da u pojedinom predmetu postupa drugi stvarno nadležni

sud s njegova područja ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako za to postoje drugi važni razlozi.U okolnostima konkretnog slučaja činjenica da je tužitelj pred nadležnimOpćinskim građanskim sudom u Zagrebu u ovom predmetu zatražio zaštitu odnezakonite radnje za koju tvrdi da je svojim postupanjem čini taj sud, važan jerazlog da u tom predmetu postupa drugi stvarno nadležni sud s njegova područja(svrhovita delegacija) kako bi se izbjegla sumnja u objektivnost rada tog suda.

11.P-17718/10 Gž-6782/11 od 23. rujna 2011.g.

Članak 77. stavak 1., članak 83. stavak 5. i članak 200. Zakona o parničnompostupku

- suparničari

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem u cijelosti je odbačena tužba tužiteljice u ovom postupku.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja u dijelu kojim je odbačena tužba protiv XI tuženika, dok je ukinuto rješenje udijelu kojim je tužba odbačena u odnosu na sve ostale tuženika i predmet u tom dijeluvraća na daljnji postupak.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Pobijanim rješenjem tužba je odbačena jer je utvrđeno da je XI-tuženik umro prije njenog podnošenja te u smislu odredbe čl. 77. st. 1. ZPP ne može biti stranka u postupku. Poshvaćanju prvostupanjskog suda u pitanju je nedostatak koji nije moguće otkloniti (čl.83.st.5. ZPP) a tuženici su jedinstveni suparničari pa je tužba u cijelosti odbačena.Prije svega, doista osoba koja u času podnošenja tužbe nije bila živa ne može biti strankau postupku u smislu odredbe čl. 77. st. l. ZPP. prema kojoj stranka u postupku može biti

11



svaka fizička i pravna osoba, a to je takav nedostatak koji se ne može otkloniti u smisluodredbe čl. 83. st. l. ZPP.Međutim, pogrešnom primjenom odredbe čl. 201. ZPP prvostupanjski sud jezaključio da su tuženici, kao suvlasnici nekretnine, u sporu koji se vodi radiutvrđenja prava vlasništva i izdavanja tabularne isprave jedinstveni i nužni

suparničari, zbog čega je tužbu odbacio i u odnosu na ostale tuženike.Naime, prema odredbi čl. 37. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima(NN br. 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06) suvlasnik smije samostalnoraspolagati svojim suvlasničkim dijelom.Stoga je svaki od tuženih suvlasnika nekretnine u ovakvome sporu samostalnastranka te njegove radnje ili propuštanja ne mogu štetiti ili koristiti drugimtuženicima (čl. 200. ZPP) pa je vođenje postupka i njegov ishod u odnosu na svakogod njih međusobno neovisno.Iz izloženog proizlazi da u ovome slučaju nije bilo mjesta odbacivanju tužbe uodnosu na ostale tužene pa je u tome dijelu odluke počinjena bitna povreda odredbeparničnog postupka iz čl. 354. st. l. ZPP.

12.P-10568/09 Gž-8919/11 od 20. rujna 2011.g.


- ispravak tužbe

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog tužene za odbacivanjem tužbe.Županijski sud odbija žalbu tužene kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog

stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Pravilno je sud prvog stupnja odbio prijedlog tuženice za odbačaj tužbe koja je prvotno bila podnijeta protiv Galerije Marisall, Zagreb, Mesnička 4 (koja nema pravnu osobnost),a potom je podneskom od 24. studenog 2009. godine samoinicijativno ispravljena gledeosobe tuženika, naznačavanjem kao tuženika vlasnice obrta Galerije Marisall, K. M.Time je naime tužiteljica izvršila ispravak predviđen odredbom čl. 83. st. 1. ZPP-a,kojim je propisana obveza i samog suda da pozove tužitelja na potrebne isprave akoutvrdi da osoba koja se pojavljuje kao stranka ne može biti stranka u postupku,kako bi se postupak mogao nastaviti s osobom koja može biti stranka u postupku.

Stoga se u konkretnom slučaju, suprotno navodima žaliteljice, ne radi osubjektivnom preinačenju tužbe predviđenom odredbom čl. 192. ZPP, niti o novojtužbi, već o ispravku osobe tuženika.

13.P-11237/09 Gž-5351/10 od 3. svibnja 2011.g.

12



Članak 89.a stavak 3. Zakona o parničnom postupku

- punomoćnik - izvanbračni supružnik

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj da s tužiteljicom sklopi anekskupoprodajnog ugovora koji će u suprotnom zamijeniti presuda.Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća na ponovno suđenje.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Tužen je podneskom od 4. ožujka 2010. izvijestila sud da zbog zdravstvenih razloga neće pristupiti na glavnu raspravu dana 17. ožujka 2010., a da će je na istoj zastupati njezinsuprug. Na glavnu raspravu dana 17. ožujka 2010. pristupio je izvanbračni suprug tužene koji jeizjavio da s tuženom u izvanbračnoj zajednici živi 30 godina.

Kako je sud uskratio zastupanje izvanbračnom suprugu tužene, iako ga je onapodneskom od 4. ožujka 2010. ovlastila da je zastupa na glavnoj raspravi dana 17.ožujka 2010. sukladno odredbi čl. 89.a st. 3. ZPP nakon uskrate zastupanjasukladno odredbi čl. 90. st. 1. ZPP sud o tome nije obavijestio tuženu, takvimpostupanjem suda prvog stupnja ostvarena je bitna povreda odredaba parničnogpostupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP budući je tuženoj onemogućeno raspravljanjepred sudom.

14.P-12064/09 Gž-7525/10 od 10. siječnja 2012.g.


- punomoćnik

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem tužba u ovoj pravnoj stvari je odbačena.Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća istom sudu na ponovni postupak.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Pošavši od utvrđenja da su punomoćnici tužitelja rješenjem od 20. siječnja 2010. pozvani,

temeljem čl. 109. st. 1. ZPP na dostavu uredne punomoći ili odobrenja tužitelja za podnošenje predmetne tužbe uz napomenu da dostave izvornik punomoći na kojoj će bitištambilja tužitelja, čitko napisano ime i prezime i funkcija osobe koja ju izdaje tevlastoručno potpisnu po toj osobi u naknadno određenom roku, uz upozorenje o posljedicama nepostupanja po nalogu suda, a da isti po navedenom rješenju suda nisu postupili, sud prvog stupnja, temeljem čl.109. ZPP, tužbu je odbacio.Tužitelj osporava utvrđenje prvostupanjskog suda, uz tvrdnju daje punomoć koja je u spisdostavljena uz podnesak od 13. siječnja 2010. valjana iako u istoj postoji nedostatak jer

13



očitom omaškom nije čitko napisano ime i prezime i funkcija osobe koja ju izdaje ali budući u spisu postoji račun tužitelja potpisan po ovlaštenoj osobi iz kojeg je sud mogaoutvrditi da je račun i punomoć potpisala ista osoba, direktor tužitelja, da nije bilo mjesta,zbog takvog nedostatka u punomoći, odbaciti tužbu tužitelja.Pogrešno je sud prvog stupnja u konkretnom slučaju primijenio odredbu čl. 98. st.

4. ZPP-a kada je zbog propuštanja punomoćnika tužitelja da dostavi valjanu ipotpunu punomoć za zastupanje tužitelja tužbu odbacio.Naime st. 4. čl. 98. ZPP-a propisano je da će sud, ako utvrdi da osoba koja sepojavljuje kao punomoćnik nije ovlaštena za zastupanje, ukinuti provedene radnješto ih je ta osoba poduzela, ako te radnje nije stranka naknadno odobrila.Iz stanja spisa proizlazi da je sud prvog stupnja rješenjem od 20. siječnja 2010.pozvao punomoćnike tužitelja da u određenom im roku dostave u spis urednupunomoć ili odobrenje tužitelja za podnošenje predmetne tužbe, odnosno datužitelja nije pozvao da se izjasni da li odobrava poduzetu radnju podnošenja tužbe.U smislu naprijed navedene odredbe, sud je, nakon bezuspješnog proteka roka zapodnošenja punomoći odnosno dostave iste po punomoćnicima koje je sud na to

pozvao, eventualno mogao zaključiti da isti nisu ovlašteni za zastupanje tužitelja, alina temelju toga još nije bio ovlašten odbaciti tužbu. Prije toga sud je trebao pozvatidirektno tužitelja da se izjasni da li, kao stranka, odobrava podnošenje tužbe odstrane odvjetnika, jer prema dikciji st. 4. čl. 98. ZPP-a parnične radnje što ih jepoduzela neovlaštena osoba mogu se ukinuti tek ako te radnji stranka sama neodobri.

15.Pn-2584/09 Gžn-2122/11 od 6. rujna 2011.g.


- dostava osobama lišenimslobode

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je da se tužba smatra povučenom.Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja: Naime, iz stanja spisa, proizlazi da je sud rješenjem od 4. svibnja 2009., dostavio tužbutuženiku, radi davanja odgovora na istu, koji je poziv vraćen s naznakom da se tuženik

nalazi u zatvoru. Nadalje, sud je dopisom od 20. svibnja 2009., pozvao punomoćnikatužitelja da dostavi podatak o točnoj adresi tuženika, budući je izvješten da se tuženik nalazi u zatvoru. Tužitelj je na navedeno dostavio adresu tuženika, uz koju je priložio iuvjerenje o prebivalištu za istog iz evidencije MUP, a koja je adresa ista kao i ona iztužbe.Prema odredbi čl. 137. ZPP, određeno je da se osobama lišenim slobode dostavaobavlja preko uprave zatvora, a što je u ovoj konkretnoj situaciji slučaj. Međutim,iako su i prvostupanjski sud i tužitelj znali da se tuženik nalazi u zatvoru, isti nisu

14



postupili po navedenoj odredbi, već je tužitelj po zahtjevu suda podneskom od 30.lipnja 2009., obavijestio prvostupanjski sud da je prema evidenciji MUP adresatuženika nepromijenjena. Prvostupanjski je sud po dobivenoj adresi ponovnopokušao dostavu na istu adresu, s koje je dostava vraćena s naznakom daobaviješteni nije podigao pošiljku, pa je ponovno dopisom od 21. siječnja 2010.,

zatražio od tužitelja dostavu podataka o točnoj adresi tuženika. Navedenom jetužitelj udovoljio podneskom od 25. veljače 2010., nakon čega je prvostupanjski suddonio rješenje kojim je utvrdio da se tužba smatra povučenom.U ovom konkretnom slučaju, prvostupanjski sud, iako je imao informaciju da setuženik nalazi u zatvoru, navedeno nije ni na koji način provjerio niti je tuženikudostavio tužbu u skladu s odredbom čl. 137. ZPP, odnosno preko uprave zatvora.Sud prvoga stupnja je u nekoliko navrata tražio od tužitelja dostavu točne adresetuženika, čemu je isti udovoljio na način da je dostavljao adresu prebivalištatuženika. S obzirom na navedeno, nisu postojali uvjeti za postupanje suda po čl. 109.ZPP, kojim je propisano da će sud vratiti podnositelju podnesak, ako je istinerazumljiv ili ne sadržava sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti,

što ovdje nije slučaj. Navedenim postupanjem, sud prvoga stupnja je počinio bitnupovredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, a u vezi s nepravilnomprimjenom odredbe čl. 109. ZPP što je dovelo do nezakonitosti pobijanog rješenja.

16.P-16907/10 Gž-2944/12 od 22. svibnja 2012.g.


- dostava

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je kako se tužba u odnosu na II. tuženika smatra povučenom.Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Prvostupanjski sud pobijanim je rješenjem utvrdio kako je tužba u ovom predmetu povučena u odnosu na II. tuženika primjenom odredbe čl. 109. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08,123/08 i 57/11 - dalje: ZPP). U obrazloženju pobijane odluke navodi se kako je tužitelj bio pozvan ispraviti tužbu na način da označi točnu adresu II. tuženika, što tužitelj u za to

mu određenom roku nije učinio.Tužitelj u žalbi navodi kako do tražene informacije nije bio u mogućnosti doći na brz i prikladan način, ističući kako je sud propustio sam zatražiti podatke o II. tuženiku.Uvidom u spis utvrđeno je kako tužba tužitelja od 2. prosinca 2010. godine, uz sve ostale podatke propisane odredbama čl. 106. ZPP i čl. 186. st. 1. i 2. ZPP, sadrži i oznaku adreseII. tuženika. Prilikom pokušaja dostave tužbe II. tuženiku utvrđeno je kako II. tuženik,iako na označenoj adresi posjeduje stan, živi u Bosni.

15



Odredbom čl. 143. st. 1. ZPP propisano je kako će se, ako se osobama iz čl. 141. i čl.142. ZPP dostava ne uspije obaviti prema odredbama tih članaka, dostava iznovapokušati obaviti na adresi njihova prebivališta u Republici Hrvatskoj premapodacima o njihovu prebivalištu koji će se pribaviti iz evidencija Ministarstvaunutarnjih poslova.

Slijedom navedenog, s obzirom da je predmetna tužba bila razumljiva i sadržavalasve što je potrebno da bi se po njoj moglo postupati, to prije svega nije bilo mjestapozivanju tužitelja na ispravak odnosno dopunu tužbe u smislu odredbe čl. 109. st.1. ZPP. Nadalje, budući da je prvostupanjski sud u postupanju propustioprimijeniti odredbu čl. 143. st. 1. ZPP, što je u konkretnom slučaju bio dužanučiniti, to proizlazi da je prvostupanjski sud u donošenju pobijane odluke pogrešnoprimijenio materijalno pravo, čime su ostvareni žalbeni razlozi.Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP uvažiti žalbutužitelja i pobijano rješenje ukinuti te predmet vratiti na ponovan postupak, ukojem će postupku prvostupanjski sud provesti dostavu predmetne tužbe II.tuženiku pravilnom primjenom odredaba čl. 142. ZPP i čl. 143. ZPP, te po potrebi i

primjenom odredbi čl. 136. ZPP.

17.P-945/05 Gž-6686/11 od 28. prosinca 2011.g.

Članak 149. i članak 230. Zakona o parničnom postupku

- ponavljanje postupka- dostavnica


Prvostupanjskim rješenjem su odbačeni prijedlog tuženika za ponavljanje postupkaokončanog pravomoćnom presudom istoga suda presudom od 28. ožujka 2008. i žalba protiv iste presude jer su podneseni nepravovremeno.Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:U ovoj pravnoj stvari tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate neplaćenihračuna nastalih korištenjem Business kartice u iznosu od 61.614,49 kn u 2004. i 2005.godini.Iz utvrđenja suda i podataka u spisu predmeta proizlazi:

- da je presuda od 28. ožujka 2008. P-945/06-23 postala pravomoćna i ovršna 10.listopada 2008.- da je dostava presude tuženiku bezuspješno pokušana više puta (četiri) na adresu u tužbina kojoj tuženik i stanuje, izbjegavajući dostavu, jer su se dostavnice vraćale najčešće uznapomenu "obaviješten nije podigao pošiljku" odnosno "otputovao",- kad je (peti put) dostava upućena po sudskom dostavljaču, a primatelj odbiti primitak,sudski dostavljač je postupio sukladno odredbi čl. 144. ZPP te pismeno (presudu) pribiona vrata, čime je 24. rujna 2008. izvršena uredna dostava

16



- tuženik je (tek) 1. veljače 2010. dostavio sudu prijedlog za ponavljanje postupka, koji je sud odbacio jer je prekasno podnesen, kao i žalbu.Tuženik je tražio ponavljanje postupka iz razloga navedenog odredbom čl. 421. st. 1. toč.2. tada važećeg Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01 i 117/03), uz obrazloženje da je "zbog nezakonitog postupanja suda došlo

do propuštanja dostave" jer je sud propustio primijeniti odredbe ZPP o osobnoj dostavi(ne navodi koje odredbe nije primijenio), što je imalo za posljedicu onemogućenoraspravljanje pred sudom (čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP). Predložio je uvid u dostavnice isaslušanje stranaka. Opreza radi je izjavio i žalbu protiv presude.Prvostupanjski sud je pravilno zaključio i za to dao razloge:- da je presuda dostavljena tuženiku dana 24. rujna 2008. (čl. 144. ZPP) po sudskomdostavljaču na adresu prebivališta (ulica Davorina Bazjanca 15) koji je na dostavnicizabilježio da je "naslovnik odbio primitak pismena", te je pismeno pribio na vrata,- a tuženik nije naveo niti predložio dokaze "radi utvrđivanja neistinitosti navoda udostavnici", već paušalno predlaže, ne navodeći na koju okolnost, da treba saslušatistranke.

Dostavnica je javna isprava (čl. 230. ZPP) kojom se potvrđuje da je obavljena dostava pismena primatelju (čl. 149. st. 1. ZPP).Predmetna dostava je izvršena po dostavljaču kao službenoj osobi suda, a kako tuženik nije dokazao da činjenice navedene u dostavnici nisu istinite, niti je određeno prigovoriozašto nije istinit sadržaj dostavnice (zašto bi sudski dostavljač na dostavnici naveo da jeosobno zatekao tužitelja koji je odbio potpisati dostavnicu, te mu pismeno uručio bez potpisa, ako to nije bilo tako), sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je presudauredno dostavljena tuženiku navedenog dana.Neosnovano žalitelj dalje prigovara da dostava nije obavljena stavljanje pismena naoglasnu ploču suda, jer se na predmetnu dostavu (izvršenu dana 24. rujna 2008.)primjenjuje nenovelirana odredba čl. 144. ZPP koja je propisivala da kad osobakojoj je pismeno upućeno odnosno punoljetni član njezina domaćinstva odnosnoovlaštena osoba ili radnik državnog tijela i pravne osobe te građanske pravne osobebez zakonitog razloga odbije da primi pismeno, dostavljač će ga ostaviti u stanu ili uprostorijama gdje ta osoba radi ili će pismeno pribiti na vrata stana ili prostorije.Na dostavnici će zabilježiti dan, sat i razlog odbijanja primitka, a i mjesto gdje jepismeno ostavljeno, i time se smatra da je dostava obavljena. Tek izmjenom idopunom ZPP ("NN", br. 88/05) koja se primjenjuje od 1. listopada 2008. je nakonodbitka primitka dostavljač obvezan ostaviti obavijest o pokušanoj dostavi supozorenjem da će se dostava obaviti preko oglasne ploče suda. Stoga navedenimpostupanjem suda nije tuženiku onemogućeno raspravljanje pred sudom.U pravu je žalitelj da na dostavnici nedostaje sat odbijanja primitka, kako jepropisivala tada važeća (i citirana) odredba čl. 144. ZPP, međutim, kako ne tvrdizašto je taj propust utjecao na zakonitost dostave, navedena povreda po shvaćanjuovog suda nije moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. Nitičinjenica da nije naveden razlog odbijanja primitka (jer uopćeno stoji da jeprimanje pismena odbijeno) ne otklanja učinak dostavnice kao potvrde o izvršenojdostavi.

17



Prvostupanjska presuda od 28. ožujka 2008. P-945/06-23 čije se ponavljanje traži jetuženiku, prema dostavnici iza lista 54 spisa, dostavljena 24. rujna 2008., dok je prijedlogza ponavljanje postupka podnesen 1. prosinca 2010.Budući da se prijedlog za ponavljanje postupka podnosi se u roku od 30 dana od dana kad je odluka dostavljen stranci (čl. 423. st. 1. toč. 3. u vezi sa čl. 421. st. 1. toč. 2. ZPP),

tuženik ga je podnio sa zakašnjenjem, te ga je sud pravilno odbacio, kao i žalbu, koja je podnesena (daleko) izvan roka od 15 dana od dostave presude.Pozivanje žalitelja na okolnost da presudu "nikada prije nije zaprimio" govori u prilogdonesene odluke, jer ako stranci nije dostavljen prijepis presude onda nije počeo teći rok za žalbu, niti može nastupiti njezina pravomoćnost, pa se u tom postupku ne može podnijeti niti prijedlog za ponavljanje postupka, jer se prema odredbi čl. 421. ZPP može ponoviti samo pravomoćno završeni postupak. Dakle, pod pretpostavkom da je točno onošto tužitelj tvrdi, trebalo je odbaciti njegov prijedlog za povrat kao nedopušten (čl. 425.st. 1. ZPP).

18.Pn-3963/09 Gžn-283/10 od 5. srpnja 2011.g.

Članak 164. stavak 3. i 8. Zakona o parničnom postupku

- trošak

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem je tužiteljici naloženo plaćanje parničnog troška tuženiku uiznosu od 1.537,50 kn.Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Pogrešno se prvostupanjski sud pozvao na odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a i čl. 164. st. 8.ZPP-a jer se one odnose na slučajeve povlačenja tužbe, odricanja i odustanka od pravnoglijeka, priznanja tužbenog zahtjeva ili odricanja od tužbenog zahtjeva. Međutim, ukonkretnom slučaju nije riječ o tome jer je tužba tužiteljice odbačena pa se može primijeniti samo opća odredba čl. 164. st. 3. ZPP-a prema kojoj je suprotna strankazahtjev za naknadu troškova dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima. Zato nije bilo mjesta odlučivanju o zahtjevu tuženikaza naknadom troškova (u odnosu na žaliteljicu), koji je podnesen (18. studenog 2008.godine) nakon donošenja rješenja kojim je tužba žaliteljice odbačena (27. listopada 2008.godine).

Prvostupanjski je sud u odnosu na žaliteljicu mogao odlučivati samo o onim zahtjevimatuženika za naknadu troška koji su postavljeni prije 27. listopada 2008. godine. Takavzahtjev postoji, jer ga je tuženik postavio već u odgovoru na tužbu, ali se pobijana odlukauopće ne odnosi na njega, već na zahtjev za naknadu troškova od 18. studenog 2008.godine. Time je pobijana odluka nerazumljiva i ne može se ispitati, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, u vezi sa čl.381. ZPP-a.

18



Stoga je na temelju čl. 380. t. 3. ZPP-a žalbu tužiteljice valjalo uvažiti, pobijanorješenje ukinuti i predmet vratiti na daljnji postupak. U tom postupku ćeprvostupanjski sud cjelovito odlučiti o dužnosti oba tužitelja da naknade parničnetroškove tuženiku, pri čemu će voditi računa i o tome da je zakonska mogućnostnaknadnog traženja troškova za slučaj povlačenja tužbe (do čega je došlo u odnosu

na tužitelja; čl. 164. st. 8. ZPP-a) impostirana kao terminus ante quem, odnosno kaokrajnji datum do kojeg se u tom slučaju može staviti zahtjev za naknadu troškova,što ne isključuje mogućnost da se u tom slučaju (dakle, u odnosu na tužitelja) odlučii o tuženikovu zahtjevu za naknadu troškova postavljenom i prije nego što je tužbapovučena. Prilikom novog odlučivanja o tuženikovom zahtjevu za naknadomtroškova parničnog postupka prvostupanjski će sud na odgovarajući načinprimijeniti i odredbu čl. 161. ZPP-a i tu primjenu valjano obrazložiti. Također ćeodlučiti i o naknadno postavljenom zahtjevu tužiteljice za naknadom troškapostupka u vezi njezine žalbe.

19.P-201/09 Gž-4587/09 od 6. ožujka 2012.g.

Članak 186.b Zakona o parničnom postupku

- polaganje računa

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem naloženo je tuženici da tužitelju položi račun o stanjuzajedničke imovine i svim prihodima i rashodima za dio godine od zaključenja Ugovorao zajedničkoj suradnji i ortakluku od 9. ožujka 2004. do kraja 2004. te za kalendarskegodine 2005., 2006., 2007. i 2009. na temelju ugovora o poslovnoj suradnji i ortakluku

zaključenog između stranaka dana 9. ožujka 2004. kao i naknadno usmenih izmjena idopuna navedenog ugovora, sve u roku od 15 dana.Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Pobijanim rješenjem naloženo je tuženici da tužitelju položi račun o stanju zajedničkeimovine i svim prihodima i rashodima za dio godine od zaključenja Ugovora ozajedničkoj suradnji i ortakluku od 9. ožujka 2004. do kraja 2004. te za kalendarskegodine 2005., 2006., 2007. i 2009,. a temeljem ugovora o poslovnoj suradnji i ortaklukuzaključenog između stranaka dana 9. ožujka 2004. kao i naknadno usmenih izmjena idopuna navedenog ugovora. Ovakvo svoje rješenje sud prvog stupnja temelji na činjenici

da je tužitelj uz tužbu dostavio ugovor o poslovnoj suradnji i ortakluku iz koje kojeg jevidljivo da su parnične stranke u poslovnom odnosu pa smatra da tužitelj sukladnoodredbi čl. 186. b st. 1. ZPP ima imovinsko-pravni interes tražiti polaganja računa.Prema odredbi čl. 186. b ZPP tužitelj koji za to ima imovinskopravni interes možetužbom zatražiti od suda da naloži tuženiku koji je prema sadržaju pravnog odnosadužan položiti račun ili dati pregled neke imovine i obveza, odnosno tuženiku zakoja je vjerojatno da nešto zna o utajenoj ili prikrivenoj imovini-da, pod prisegomili bez prisege, položi račun ili preda potpuni pregled imovine ili obveza, odnosno

19



priopćiti što mu je o utajenoj ili prikrivenoj imovini poznato, te izjavi da su položeniračun, predani pregled imovine i obveza, odnosno dani podaci o utajenoj iliprikrivenoj imovini potpuni i točni.Međutim iz obrazloženja pobijanog rješenja nije jasno na temelju čega je sudzaključio postojanje usmenih izmjena i dopuna ugovora o poslovnoj suradnji i

ortakluku temeljem kojih je tuženici naloženo polaganje računa. Kakoprvostupanjsko rješenje ne sadrži nikakve razloge o ovoj odlučnoj činjenici to jepočinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

20.P-1874/11 Gž-10191/11 od 2. studenog 2011.g.


- tužba na utvrđenje

Činjenično stanje:Prvostupanjski sud se rješenjem oglasio stvarno nenadležnim i odlučio da se po pravomoćnosti rješenja predmet ustupi stvarno nadležnom Upravnom sudu RH.Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari glasi: "Utvrđuje se da tužiteljica kao pravnasljednica pok. P. W. i pok. F. J. ima pravo korištenja groba broj 104-1 razred, grobno polje 27 na groblju Mirogoj u Zagrebu, što je tuženik dužan priznati i naložitiZagrebačkom holdingu d.o.o. Podružnica Gradska groblja da to pravo tužiteljice upiše ugrobnom očevidniku jer će u protivnom taj nalog zamijeniti presuda, sve to u roku od 15

dana".Prvostupanjski je sud zaključio da se u konkretnom slučaju radi o sporu o pravukorištenja grobnog mjesta o kojem pravu na temelju odredbe čl. 13. Zakona o grobljima("Narodne novine" broj 19/98) odluku, rješenje donosi uprava groblja, dakle, da je u pitanju upravni akt pa stoga da o dodjeli grobnog mjesta na korištenje, prestanku pravakorištenja te o prijenosu prava korištenja odlučuje upravni sud u upravnom postupku pase primjenom odredbe čl. 34. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP) proglasiostvarno nenadležnim te odlučio da će nakon pravomoćnosti rješenja predmet bitiustupljen stvarno nadležnom Upravnom sudu Republike Hrvatske. Navedenim tužbenim zahtjevom tužiteljica u bitnom zahtjeva da je se kao korisnica upiše

u grobni očevidnik Gradskog groblja Mirogoj.Grobljem, kao komunalnim objektom u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, upravljauprava groblja, s time da upravljanje grobljem između ostalog razumijeva dodjelugrobnih mjesta (čl. 10. st. 1. i 2. Zakona o grobljima). Utemeljeno prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 13. st. 1. Zakona o grobljima zaključuje da se o dodjeli grobnogmjesta na korištenje, prestanku prava korištenja (čl. 14.) te prijenosu prava korištenja (čl.15.) odlučuje u upravnom postupku.

20



U sudskom postupku odlučuje se u slučaju spora između potencijalnih korisnika opravu korištenja groba koja odluka iz sudskog postupka predstavlja prethodnopitanje za odluku uprave groblja za upisivanje korisnika u grobni očevidnik. Usporu protiv uprave groblja za odlučivanje o pravu korištenja grobnog mjesta nijenadležan sud jer se o dodjeli grobnog mjesta, prestanku prava korištenja kao i

prijenosu prava korištenja odlučuje u upravnom postupku.U konkretnom slučaju spor je pokrenut, dakle, kao tuženik je označen GradZagreb, a ne Zagrebački holding d.o.o. Podružnica Gradska groblja koja upravljajugrobljem, i odlučuje o dodjeli grobnih mjesta. U konkretnom slučaju radi se jednimdijelom o tužbi na utvrđenje, a drugim dijelom o kondemnatornom tužbenomzahtjevu.Naime, prema odredbi čl. 187. st. 1. ZPP-a tužitelj može u tužbi tražiti da sud samoutvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitostodnosno neistinitost kakve isprave, koju tužbu tužitelj može podići kad je toposebnim propisima predviđeno ili kad ima za to određeni pravni interes. Dakle, ukonkretnom slučaju s obzirom da tuženik nije pravna osoba koja upravlja grobljem

i koji donosi upravni akt u okviru svoje djelatnosti upravljanja grobljem, to zaodlučivanje u konkretnom sporu postoji sudska nadležnosti, pa se stoga, uz bitnupovredu odredaba parničnog postupka prvostupanjski sud oglasio stvarnonenadležnim, odlučio po pravomoćnosti rješenja predmet ustupiti stvarnonadležnom Upravnom sudu Republike Hrvatske. Stoga je u primjeni odredbe čl.380. toč. 3. ZPP-a rješenje ukinuto i predmet vraćen sudu prvog stupnja na daljnjipostupak s time da će sud imati u vidu po tuženiku istaknut prigovor promašenepasivne legitimacije, a to je pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, o čemu će sud unastavku postupka odlučiti.

21.P-5796/97 Gž-6089/11 od 27. rujna 2011.g.


- suparničari

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom na temelju priznanja utvrđeno je da je tužitelj stekaodosjelošću vlasništvo nekretnine u Zagrebu, u naravi kuća i dvorište označenih kao kč.br.4743/16 upisanih u zk.ul. 3529 k.o. Grad Zagreb u 1/2 dijela.Županijski sud odbija žalbu tuženika kao nedopuštenu.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje prava vlasništva koje se temelji nadosjelosti predmetne nekretnine, koja je u zemljišnim knjigama upisana na tužene kaosuvlasnike u određenim suvlasničkim dijelovima.V-tužena J. priznala je tužbeni zahtjev pa je prvostupanjski sud u odnosu na nju donio presudu temeljem priznanja.

21



Prema žalbenim navodima tuženi su jedinstveni suparničari pa sud prvog stupnja nije bioovlašten donijeti navedenu presudu. Neosnovan je žalbeni razlog koji ističu I, II, III i IV tuženi, jer kad se radi o suvlasničkojzajednici nekretnina između tuženih koji su u određenim suvlasničkim dijelovima upisaniu zemljišnim knjigama, a prema kojima tužitelj postavlja tužbeni zahtjev da se utvrdi da

je on vlasnik tih nekretnina, tada tuženi u takvom sporu nemaju položaj jedinstvenihsuparničara već običnih suparničara. Stoga kada je V-tužena priznala tužbeni zahtjev uodnosu na njen suvlasnički dio sud je bio ovlašten donijeti presudu na temelju priznanjakojom je utvrđeno da je tužitelj suvlasnik u 1/2 dijela nekretnina, kojih je tužena, koja je priznala tužbeni zahtjev, suvlasnik (kako je to upisano u zemljišnim knjigama).Naime, temeljem odredbe čl. 200. ZPP svaki suparničar u parnici samostalna jestranka i njegove radnje ili propuštanja niti koriste niti štete drugima. Ako jedan odobičnih suparničara prizna tužbeni zahtjev, te se prema njemu donese presuda natemelju priznanja drugi suparničar nema pravnog interesa za podnošenje žalbeprotiv te presude.S obzirom na navedeni procesni položaj stranaka u konkretnom sporu, učinak

donesene presude na temelju priznanja između tužitelja i V-tužene, ne odnosi se i naI, II, III, IV tužene koji tužbeni zahtjev nisu priznali. Oni tom presudom niti štogube niti što dobivaju pa nemaju niti pravni interes za podnošenje žalbe.

22.P-7247/10 Gž-10467/11 od 20. prosinca 2011.g.


- univerzalni pravni sljednik - nastavak postupka

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog G. F. d.o.o. iz Zagreba za preuzimanje postupka prekinutog rješenjem prvostupanjskog suda posl. br. P-7247/10 od 16. veljače2011.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Pobijano rješenje je donijeto nakon što je G. f. d.o.o. izjavio da preuzima ovaj parnični postupka, kao pravni slijednik dotadašnjeg tužitelja, koji je prestao postojati.

Međutim, iz činjenica koje G. f. d.o.o. navodi ne proizlazi da bi on bio pravnislijednik tužitelja koji bi ostvarivao pravo preuzeti ovaj postupak, dakle, stupiti namjesto prvotnog tužitelja u smislu odredbe čl. 215. st. l. Zakona o parničnompostupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08,96/08 i 123/08 -dalje: ZPP).Naime, njegova tvrdnja o pravnom sljedništvu temelji se na daljnjoj tvrdnji da jeutuženo potraživanje na njega prešlo pravnim poslom, tj. temeljem Ugovora oprodaji tražbine od 30. travnja 2010. sklopljenog između prvotnog tužitelja i G. f.

22



d.o.o. Ovakvim pravnim poslom, ukoliko je bio valjan, došlo je do sukcesije unutarkonkretnog pravnog odnosa, i to trenutkom sklapanja ugovora. Dakle, nije došlo douniverzalne sukcesije koja bi nastupila trenutkom prestanka prvotnog tužitelja, kaopravne osobe. Stoga je ovakav singularni sukcesor mogao preuzeti ovaj parničnipostupak samo subjektivnom preinakom tužbe, u smislu odredbe čl. 192. st. 3. ZPP.

Međutim, sa ovakvim preuzimanjem postupka imaju se suglasiti tuženici, ali iuniverzalni sljednik prvotnog tužitelja, nakon što bi preuzeo postupak.Kako G. f. d.o.o. nije univerzalni pravni slijednik tužitelja, nisu ispunjenepretpostavke propisane odredbom čl. 215. st. 1. ZPP za preuzimanje i nastavak prekinutog postupka, pa je prvostupanjski sud pravilno odbio prijedlog G. f. d.o.o.

23.Pn-461/10 Rev-x 61/11 od 1. lipnja 2011.g.

Članak 215.b Zakona o parničnom postupku

- obustava

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem obustavljen je parnični postupak. Drugostupanjskimrješenjem potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.Vrhovni sud RH odbija reviziju tužitelja kao neosnovanu.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:- da je prvotno označeni tuženik P. b. d.o.o. pripojen trgovačkom društvu P. t. d.o.o.,- da je trgovačko društvo P. t. d.o.o. promijenio naziv tvrtke u P. t. Krapina d.o.o.,

- da je nad trgovačkim društvom P. t. Krapina d.o.o. zaključen stečajni postupka kodTrgovačkog suda u Zagrebu St. 240/04 8. travnja 2005., te da je taj subjekt brisan izsudskog registra,- da nije utvrđeno da trgovačko društvo P. t. Krapina d.o.o. ima pravne sljednike.Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi su pravilnoprimijenili odredbu čl. 215. b st. 1. ZPP prema kojoj se postupak obustavlja kadumre ili prestane postojati stranka u postupku o pravima koja ne prelaze na njezinenasljednike, odnosno pravne sljednike.U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su utvrdili da prvotni tuženik nemapravnih sljednika, radi čega je pravilno postupak obustavljen. Revident u revizijitvrdi da je odlučna činjenica u dosadašnjem postupku pogrešno utvrđena, tj. da je

pravni sljednik tuženika trgovačko društvo P. g. d.o.o za prijevoz, usluge, trgovinu iputničku agenciju, no zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanjarevizija se ne može izjavljivati u smislu odredbe čl. 385. ZPP.

24.Pn-2581/04 Gžn-3345/11 od 29. studenog 2011.g.

23




- naknada troška svjedoku


Prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev svjedokinje K. T. za naknadom troškova prijevoza i izmakle zarade u iznosu od 1.000,00 kn.Županijski sud odbija žalbu svjedokinje kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Sud prvog stupnja odbija zahtjev svjedokinje za naknadom putnih troškova te izmaklezarade za pristup na ročište 9. lipnja 2008., pozivom na odredbu čl. 249. st. 2. ZPP, uzobrazloženje da je svjedokinja tek podneskom od 24. lipnja 2008. postavila zahtjev zanaknadom troškova.Sukladno odredbi čl. 249. st. 2. ZPP svjedok treba zatražiti naknadu odmah nakon

saslušanja, inače gubi pravo na nju.Žaliteljica u žalbi navodi kako je već na ročištu održanom 9. lipnja 2008. usmenozatražila naknadu troška.Međutim, uvidom u zapisnik od 9. lipnja 2008. utvrđeno je da na ročištusvjedokinja nije postavila navedeni zahtjev, već to čini tek naknadno podneskom od24. lipnja 2008.Slijedom navedenog, neovisno o tome što je prijedlog trebalo odbaciti kaonepravovremen, a ne odbiti, budući za svjedokinju ne nastaju štetne posljedicevaljalo je, primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu svjedokinje kaoneosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenja.

25.P-2328/04 Gž-1849/11 od 14. srpnja 2011.g.


- kažnjavanje vještaka

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem od 11. siječnja 2011. vještak je kažnjen novčanom kaznom uiznosu od 10.000,00 kn i naloženo mu je da kaznu plati u roku od 15 dana.Županijski sud odbija žalbu vještaka kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog

stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja: Nesporno je da je grafološki vještak prvostupanjskim rješenjem od 3. siječnja 2011.određeno da će se u tom spisu provesti dokaz grafološkim vještačenjem. Isto rješenjevještak je primio, kako to proizlazi iz povratnice u spisu.Uvidom u službenu bilješku od 11. siječnja 2011. godine utvrđeno je da je vještakinja pristupila sudu prvog stupnja, ali da je spis odbila primiti iz razloga što je uplaćen

24



predujam za vještačenje u iznosu od 2.000,00 kn, a vještak za vještačenje traži iznos od3.500,00 kn.O polaganju predujma na ime troškova za poduzimanje pojedinih radnji upostupku, njihovoj visini i tko će ih predujmiti, odlučuje sud, a kako je to propisanoodredbom čl. 153. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. : 53/91,

91/92, 112,/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP).Sud odlučuje i o zahtjevu vještaka za naknadu zatraženih troškova vještačenja.Koji troškovi se vještaku imaju nadoknaditi propisano je odredbom čl. 256. st. 1.ZPP-a i čl. 20. st. 1. Pravilnika o stalnim sudskim vještacima ("Narodne novine" br.21/98).Sud će rješenjem odmjeriti zatraženi trošak, odrediti da se određena svota isplati izpoloženog predujma, a ako predujam nije položen narediti će se stranci daodređenu svotu plati vještaku, a kako je to propisano odredbom čl. 256. st. 2. u vezisa čl. 249. st. 3. ZPP-a.Dužnost je vještaka da se odazove pozivu suda i iznese svoj nalaz i mišljenje - a kako je to propisano odredbom čl. 253. st. 1. ZPP-a.

Činjenica što, po ocjeni grafološkog vještaka nije dostatan za trošak uplaćenipredujam u iznosu od 2.000,00 kn nije opravdani razlog da vještak odbijevještačenje, jer o tome koji zatraženi troškovi pripadaju vještaku i u kom iznosuodluku donosi sud - to je pravilno prvostupanjski sud a sukladno odredbi čl. 253. st.1. ZPP-a kaznio grafološkog vještaka koja je bez opravdanog razloga odbilavještačenje, novčanom kaznom od 10.000,00 kuna, a koja kazna je u granicamapropisane.

26.Pn-1330/04 Gž-187/11 od 22. ožujka 2011.g.


- plaćanje predujma zaprovođenje medicinskogvještačenja

- zloupotreba procesnihovlaštenja

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da mu tuženik isplati iznos od 26.500,00 kn sa zakonskom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Prema stanju spisa predmeta prvostupanjski sud je rješenjem od 12. siječnja 2005. godineodredio izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem i pozvao tužiteljicu na plaćanje predujma, a tužiteljica nije dvije godine udovoljavala ovom rješenju, te nije uplatila

25



predujam, te je zakazana glavna rasprava 15. listopada 2007. godine na kojoj je punomoćnik tužiteljice zamolio odgodu, jer da je u tijeku sklapanje nagodbe.Sud je prihvatio prijedlog za odgodu glavne rasprave i naložio tužiteljici da u roku od 15dana izvijesti sud o rezultatima eventualne nagodbe. Ni tom rješenju tužiteljica nije udovoljila kroz jednu godinu, te ju je sud pozvao 17.

listopada 2008. godine da se očituje. Niti ovome tužiteljica nije udovoljila, te je prvostupanjski sud zakazao glavnu raspravu14. rujna 2009. godine i na ovoj raspravi punomoćnik tužiteljice traži odgodu ročišta, i naovoj glavnoj raspravi 14. rujna 2009. godine sud je naložio tužiteljici platež predujmakoji tužiteljica nije platila sve do glavne rasprave 19. siječnja 2010. godine.Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbe čl. 9. i 10. ZPP-a(sprječavanje zloporabe procesnih ovlaštenja u parničnom postupku).I ovaj drugostupanjski sud je mišljenja da je tužiteljica zlouporabila svoja procesnaovlaštenja, te je zapravo i odustala od provođenja temeljnog dokaza u ovakvim vrstamasporova, a to je medicinsko vještačenje od čijeg rezultata zavisi i osnova odštetneodgovornosti, a i visina same štete. Pravilno prvostupanjski sud nije proveo ovaj dokaz,

budući je tužiteljica trebala dokazati u ovoj odštetnoj parnici sve elemente za naknaduštete koju je pretrpjela pa i njezinu visinu, pa kada je svojim ponašanjem u sporu dovelado toga da ovaj dokaz nije izveden, to je osnovano njezin tužbeni zahtjev odbijen.U svojoj žalbi tužiteljica temeljno tvrdi da je sud trebao provesti predložene dokaze kodkojih je tužiteljica ostala, te da se ne radi o zlouporabi procesnih ovlaštenja.No međutim, upravo zbog zlouporabe procesnih ovlaštenja tužiteljice, te neplaćanjapredujma za vještačenje po rješenjima suda, prvostupanjski sud nije izveo dokazmedicinskim vještačenjem, te nije trebao niti odobravati tužiteljici daljnji rok zaplaćanje predujma, kada je taj rok sukcesivno produljivao gotovo pet godina. Nijepočinjena bitna povreda parničnog postupka na koju ukazuje tužiteljica u žalbi (čl.354. st. 2. toč. 11. ZPP-a), a niti neka druga povreda na koju ovaj sud pazi poslužbenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.Činjenično stanje u parničnom postupku utvrđuje se prvenstveno temeljem ocjenedokaza koje predlože stranke (čl. 8. ZPP) pa sud niti nije mogao utvrđivati činjenicevezane uz samu odgovornost za štetni događaj, a niti za visinu štete, kada jetužiteljica očito od ovih dokaza odustala odnosno višekratno nije uplatila predujamza provođenje navedenih dokaza, te se time zapravo sama dovela u procesnusituaciju gdje je prvostupanjski sud mogao jedino tužbeni zahtjev za naknadu šteteodbiti kao neosnovan.

27.P-4653/09 Gž-7106/10 od 6. veljače 2012.g.


- presuđena stvar- vođenje ovršnog postupka

radi namirenja potraživanjakoje je osigurano javnobilježničkom ovršnom

26



ispravom

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba kojom tužitelj zahtjeva od tužene isplatuiznosa od 73.122,86 kn.

Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Stav prvostupanjskog suda da se naprijed navedeni ovršni postupak vodi temeljem ovršne javnobilježničke isprave - ugovora o dugoročnom kreditu odnosno da je temeljem istedoneseno rješenje o ovrsi pa da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari je pogrešan.U ovršnom postupku, a kako je to vidljivo iz prijedloga za ovrhu i rješenja o ovrsi od 26.listopada 2005., koji prileži listu 26 spisa, u koji je sud prvog stupnja izvršio uvid, ovrha je određena na temelju Sporazuma o osiguranju potraživanja koji jest ovršna isprava.Ugovor o kreditu je samo prilog predmetnom Sporazumu. Ovaj parnični postupak tužitelj

je pokrenuo temeljem Ugovora o kreditu koji predstavlja pravni posao između tužitelja itužene temeljem kojeg tužitelj prema tuženoj i ima utuženo potraživanje, a koje je potraživanje (iz tog pravnog posla) osigurano predmetnim sporazumom. Dakle, ovršni postupak i ovaj parnični postupak ne vode se temeljem istog pravnog osnova.Točno je da je temeljem predmetnog Sporazuma određena ovrha radi naplate istog potraživanja tužitelja koje on ima prema tuženoj međutim, s obzirom na odredbeSporazuma navedena ovrha može se provesti samo do visine vrijednosti zaloga odnosnozaložene nekretnine (suvlasničkom dijelu nekretnine tuženice upisne u z.k.ul. 1414 k.o.Šibenik). Stoga pokretanje ovršnog postupka temeljem Sporazuma o osiguranjupotraživanja iz ugovora o dugoročnom kreditu, a radi namirenja iz nekretninezaložnog dužnika ne predstavlja prepreku za vođenje parničnog postupka radiisplate dugovanja po ugovoru o dugoročnom kreditu. U tom smislu niti rješenje oovrsi doneseno u takvom ovršnom postupku ne predstavlja presuđenu stvar uodnosu na tužbeni zahtjev radi isplate potraživanja na ime ne vraćenog kredita ucijelosti.Po stavu ovog suda vođenje ovršnog postupka radi namirenja potraživanja koje jeosigurano javnobilježničkom ovršnom ispravom ali samo do visine založenenekretnine ne predstavlja prepreku da se u parničnom postupku traži ispunjenjeiste obveze dužnika ali u punom iznosu s time da obveza dužnika prestaje u onomomjeru u kojem je eventualno tužitelj (ovrhovoditelj u ovršnom postupku) budenamiren.

28.P-56/96 Rev-x 1048/10 od 29. lipnja 2011.g.


- izreka presude- prigovor prijeboja

27



Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom tuženiku naloženo je tužitelju platiti 25.400,98 EUR inaknaditi mu troškove postupka u iznosu od 18.690,40 kn, sve s pripadajućom zateznomkamatom (toč. I. izreke). Ujedno je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu eventualne razlikeizmeđu iznosa dosuđene glavnice i kamata iz toč. I. izreke do iznosa od 185.733,65 kn sa

zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. prosinca 1995. do isplate (toč. II. izreke).Prvostupanjskim rješenjem "odbijen je tuženik s prigovorom prijeboja".Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim mu je naloženo tužitelju isplatiti 15.686,94 EUR s pripadajućom kamatom. Drugostupanjskim rješenjem ukinuta je ista presuda u dijelukojim je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti i daljnji iznos od 9.714,04 EUR u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućom zateznom kamatom, u odluci o troškovima postupka, te je uvažena žalba tuženika i ukinuto prvostupanjsko rješenje kojim je "tuženik odbijen s prigovorom prijeboja."Vrhovni sud RH ukida drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 15.686,94 EUR u kunskoj protuvrijednosti

na dan isplate s pripadajućom zateznom kamatom i predmet vraća na ponovno suđenje.Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:Predmet spora je zahtjev za isplatu koji zahtjev tužitelj temelji na činjeničnoj osnovi izkoje bi proizlazilo da su stranke sklopile ugovor o kupoprodaji motornog vozilaMercedes Benz 300D za iznos od 185.733,65 kn, uz obročnu otplatu; da tuženik nijeisplatio ni jedan obrok kupovnine; da je tužitelj tuženika preporučenom pošiljkom od 7. prosinca 1995. pozvao na isplatu cjelokupnog iznosa kupovnine, na koji poziv se tuženik oglušio.Tuženik tijekom postupka osporavao je tvrdnje tužitelja o visini kupoprodajne cijene te oneisplati dijela kupovnine, uz tvrdnju da je kupoprodajna cijena iznosila 127.401,13 kn, adio kupoprodajne cijene u iznosu od 19.000,00 DEM da je platio prilikom sklapanjaugovora, slijedom čega da je ostao njegov dug od 58.461,53 kn. Ujedno je istaknuo da senakon šest mjeseci pojavio kvar na automobilu kao skriveni nedostatak; da je popravak automobila koji je omogućavao privremenu uporabu platio 19.761,70 kn; da je takavautomobil s nedostatkom potom prodao za 60.000,00 kn, dakle, za nižu cijenu odkupoprodajne, čime da je zajedno s troškovima popravka pretrpio štetu u iznosu od87.162,83 kn. Slijedom iznesenog istakao je prigovor radi prebijanja, predložio da se potraživanje tužitelja utvrdi do iznosa od 58.461,53 kn, a njegovo do iznosa od 87.162,83kn, te da se nakon izvršenog prijeboja tužbeni zahtjev odbije u cijelosti.Prvostupanjski sud o istaknutom prigovoru radi prebijanja odlučio je rješenjem, a ne presudom, koje rješenje je po drugostupanjskom sudu ukinuto zbog bitne povredeodredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92,112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07 i 84/88- dalje: ZPP). Pri tome drugostupanjski sud, odbija žalbu tuženika i potvrđuje presudukojom je odlučeno o dijelu tužbenog zahtjeva za iznos od 15.686,94 EUR.Prema odredbi čl. 338. st. 3. ZPP izreka presude sadrži odluku suda o prihvaćanjuili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja teodluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja.

28



Obzirom na pravnu prirodu prigovora radi prebijanja, prema kojoj tražbinestranaka egzistiraju do konstitutivne odluke suda kojom se vrši prijeboj, nužno jepresudom istovremeno utvrditi postojanje ili nepostojanje tražbine po tužbenomzahtjevu i tražbine istaknute radi prebijanja, te ovisno o tim utvrđenjima,eventualno, konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj.

Stoga je drugostupanjski sud, koji je pošavši od zaključka da je pobijanomprvostupanjskom odlukom pogrešno primijenjena odredba čl. 338. st. 3. ZPP, jer opostojanju tražbine istaknute radi prebijanja nije odlučeno presudom većrješenjem, trebao, osim prvostupanjskog rješenja, ukinuti u cijelosti iprvostupanjsku presudu u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen, čime biomogućio pravilnu primjenu odredbe čl. 338. st. 3. ZPP.

29.P-1548/09 Gž-7629/10 od 28. veljače 2012.g.

Članak 461.h stavak 2. Zakona o parničnom postupku

- prigovor zastare

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom naloženo je I-III tuženiku solidarno isplatiti tužitelju iznos od5.558,28 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 26. studenog 1998. do isplate.Županijski sud odbija žalbu I-III tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet postupka je regresni zahtjev tužitelja prema tuženicima koji proizlazi iz Ugovora

o osiguranju kredita sklopljenog između kreditora "E." d.o.o. za unutarnju i vanjskutrgovinu, Zagreb i osiguravatelja kredita "Croatia osiguranje" d.d., Filijala za osiguranjetransporta i kredita, Zagreb (tužitelja).Budući da je prednica I-III tuženika, pok. M. M., prestala izvršavati obveze po Ugovoru okreditu br. 9100392 (sklopljen dana 16. lipnja 1997. između prednice I-III tuženika i poduzeća "E." d.o.o. za unutarnju i vanjsku trgovinu, Zagreb) nastao je osigurani slučaj te je tužitelj likvidirao odštetni zahtjev kreditora i time stekao pravo regresa prema prednicituženika, odnosno prema I-III tuženiku kao univerzalnim nasljednicima iste. Slijedomtoga, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je naložio I-III tuženiku isplatititužitelju iznos od 5.558,28 kn sa zakonskom zateznom kamatom.U žalbi I-III tuženici navode da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno

pravo kada je utvrdio da je istaknuti prigovor zastare nepravovremen. Navode, da je prigovor istaknut prije nego što je zaključen prethodni postupak.Odredbom 461.h. st. 2. ZPP određeno je da se prigovor zastare može iznijeti napripremnom ročištu do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka.Budući da iz spisa proizlazi da je na pripremnom ročištu, održanom dana 16. rujna2009., prvostupanjski sud zaključio prethodni postupak (sukladno čl. 461.k ZPP), ada su tuženici prigovor zastare potraživanja istaknuli tek u podnesku od 9. prosinca2009., suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je postupio prvostupanjski

29



sud postupio kada je utvrdio da je prigovor zastare nepravovremen te odlučio oosnovanosti tužbenog zahtjeva.O žalbenim navodima tuženika u kojima se ističe da tužitelj nije dokazao da je isplatioodštetu kreditoru zbog nastanka osiguranog slučaja, a odnose se na činjenično stanjeutvrđeno po prvostupanjskom sudu, ovaj sud nije ni razmatrao budući da su takvi žalbeni

navodi sukladno čl. 467. st. l. ZPP.

30.P-1288/09 Gž-9352/11 od 4. listopada 2011.g.

Članak 33. stavak 3. Ovršnog zakonaČlanak 55. stavak 1. Zakona o javnom bilježništvuČlanak 19. Zakona o parničnom postupku

- ukidanje potvrde ovršnostijavnobilježničke isprave

-obustava parničnog postupka

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem obustavljen je parnični postupak i određeno je da će se nakon pravomoćnosti rješenja nastaviti kod ovog suda kao izvanparnični postupak.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Prvostupanjski sud odlučujući o tužbi tužitelja radi ukidanje potvrde ovršnosti javnobilježničke isprave od 2. travnja 2001. obustavlja parnični postupak te odlučuje da

će se postupak nastaviti "kao izvanparnični postupak", zbog toga što prema odredbi čl.33. st. 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine", br. 57/96 i 29/99 - dalje: OZ) potvrduovršnosti ukida sud, budući da javnobilježničku ovlast ne predstavlja ukidanje potvrdeovršnosti, pa se ima primijeniti odredba čl. 19. st. 1. ZPP.Žalbeni razlozi I. tužitelja kojima se ukazuje na odredbu čl. 33. OZ nisu osnovani, sobzirom da je prvostupanjski sud, u pravilnoj primjeni odredbe čl. 123. st. 1.Zakona o izmjenama i dopunama OZ ("Narodne novine", br. 88/05) odnosnoodredbe čl. 309. OZ ("Narodne novine", br. 42/00, 173/03,194/03,151/04, 88/05,121/05 i 67/08) odlučio sukladno odredbi čl. 33. st. 3. OZ, prema kojoj će potvrdu oovršnosti, za izdavanje koje nisu bili ispunjeni zakonom propisani uvjeti ukinutisud, na prijedlog ili po službenoj dužnosti.

S obzirom da je predmetnu potvrdu o ovršnosti donio javni bilježnik, to se, premaodredbi čl. 55. st. 1. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine", br.78/93,29/94, 16/07 i 75/09) ovršnost javnobilježničkog akta može pobijati poodredbama Ovršnog zakona.Tako je pobijana odluka donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 19. st. 1. ZPP,budući da primjena odredaba Ovršnog zakona znači i provedbu postupaka popravilima izvanparničnog postupka.

30




Članak 56. stavak 1. Ovršnog zakonaČlanak 201. Zakona o parničnom postupku

- nedopuštenost ovrhe- jedinstveni suparničari

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom proglašena je nedopuštenom ovrha na predmetnoj nekretnini.Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća na ponovno suđenje.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Žaliteljica je, kao treća osoba, upućena na pokretanje parničnog postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, pravomoćnim rješenjem Općinskog građanskog suda u

Zagrebu poslovni broj Ovr-2278/08 od 18. prosinca 2008. godine, po osnovi čl. 56. st. 1.Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04,88/05 - dalje: OZ).Prema odredbi čl. 56. st. 1. OZ-a, ako se ovrhovoditelj u propisanom roku ne očitujeo prigovoru ili ako se jedna stranka usprotivi prigovoru, sud će podnositeljaprigovara uputiti da protiv stranaka u roku od 15 dana pokrene parnicu radiproglašenja da ovrha na predmetu ovrhe nije dopuštena, osim ako podnositelj nedokaže opravdanost svoga prigovora pravomoćnom presudom ili drugom javnomispravom ili javno-ovjerovljenom privatnom ispravom, odnosno ako činjenice nakojim se temelji prigovor treće osobe nisu općepoznate ili se mogu utvrditiprimjenom pravila o zakonskim predmnijevama.

Dakle, u smislu odredbe čl. 56. st. 1. OZ-a, stranke iz ovršnog postupka su jedinstveni i nužni suparničari za ovaj postupak.Prema odredbi čl. 201. ZPP-a, ako se prema zakonu ili zbog prirode pravnogodnosa, spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima(jedinstveni suparničari), smatraju se oni kao jedna parnična stranka, tako da se, uslučaju ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju, učinak parničnihradnji što su ih poduzeli drugi suparničari, proteže i na one koji te radnje nisupoduzeli.

32.

Pn-178/11 Gžn-2054/11 od 20. rujna 2011.g.

Članak 12. Zakona o obveznom osiguranju u prometu

- trošak sastava odštetnogzahtjeva


31



Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti iznos od 11.320,00 kn sazakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose.Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Prvostupanjski sud je tužitelju kao opravdani trošak postupka priznao trošak sastavaodštetnog zahtjeva.Po ocjeni ovog suda ispravan je stav prvostupanjskog suda da trošak sastavaodštetnog zahtjeva jest trošak u povodu parničnog postupka u smislu čl. 151. st. l.ZPP-a. To iz razloga što odredba čl. 12. Zakona o obveznom osiguranju u prometu("Narodne novine" 151/05) da je ovlaštenje oštećenoj osobi da se sa svojimodštetnim zahtjevom obrati odgovornom osiguratelju. Na ovaj način se omogućavaoštećenim osobama da pitanje štete riješe mirnim putem.Kako nije sporno da se tužitelj u mirnom postupku obratio tuženiku s odštetnimzahtjevom, kojem zahtjevu tuženik nije udovoljio, to je tužitelju dao povoda za

tužbu i pokretanje ove parnice pa trošak sastava odštetnog zahtjeva čini sastavnidio troškova tužitelja. Konačno Tarifom o nagradama i naknadi troškova za radodvjetnika odvjetniku pripada naknada za podnošenje zahtjeva za naknadu šteteprije podnošenja tužbe pa i ova okolnost upućuje na zaključak da trošak odštetnogzahtjeva jest trošak u povodu parničnog postupka u smislu čl. 151. st. 1. ZPP-a.zbog čega ga kao opravdan treba priznati tužitelju.


Članak 205. i članak 206. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju

- nadležnost

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem sud se oglasio nenadležnim i ukinuo sve provedene radnje u predmetnom parničnom postupku te odbacio tužbu.Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Prvostupanjski sud se je oglasio nenadležnim, ukinuo sve provedene radnje te odbaciotužbu na temelju čl. 205. i 206. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju

("Narodne novine" broj 26/83, 5/86, 42/87, 34/90, 9/91, 96/93 i 44/94 - dalje: ZMIO)utvrdivši da tužitelj nije izdao platni nalog tuženici koja nije platila dospjele doprinose.Naime čl. 205. st. 2. ZMIO je propisano da obvezniku plaćanja doprinosa koji upropisanom roku ne uplati dospjele doprinose ili ih ne uplati u cjelini, zajednica ćeizdati platni nalog da u roku osam dana od dana dostave platnog naloga uplatidospjele doprinose s kaznenim kamatama. Nadalje, određeno je da obveznik plaćanja može u roku osam dana od dana dostave platnog naloga izjaviti prigovornadležnom organu zajednice koji je izdao platni nalog. Ako obveznik plaćanja

32



pravodobno izjavi prigovor, zajednica može svoje potraživanje ostvariti tužbom kodsuda (čl. 205. st. 3. ZMIO). Iz navedenog proizlazi da je tužitelj prije podnošenjatužbe morao izdati platni nalog.Nadalje, čl. 206. ZMIO propisano je da na osnovi izvršnog platnog naloga zajedniceili suda, odnosno na osnovi izvršne sudske odluke, zajednica postavlja zahtjev, da

služba društvenog knjigovodstva odnosno banka kod koje obveznik plaćanjadoprinosa ima žiro-račun na osnovi zakona izvrši naplatu neuplaćenih doprinosaprijenosom s računa obveznika na račun zajednice. Ako se naplata ne može izvršitina opisani način, zajednica postavlja zahtjev da naplatu doprinosa izvrši organuprave općine nadležan za poslove financija - prema postupku predviđenompropisima koji vrijede za prisilnu naplatu dospjelih doprinosa i poreza građana,odnosno sud - prema pravilima izvršnog postupka. Iz navedenog proizlazi da bi sudbio nadležan za provođenje ovrhe na temelju ovršne isprave prema pravilimaovršnog postupka. Kako se je prvostupanjski sud propustio oglasiti nenadležnim za vrijeme trajanjaovršnog postupka, a sada je postupak već u fazi parnice, Općinski građanski sud u

Zagrebu je kao parnični sud nadležan odlučivati o predmetnom imovinskopravnomzahtjevu.


Članak 748. Pomorskog zakonikaČlanak 34.b točka 6. Zakona o parničnom postupku

- plovidbeni spor- stvarna nadležnost

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem se sud oglasio stvarno nenadležnim i odlučio, po pravomoćnosti rješenja, predmet ustupiti stvarno i mjesno nadležnom Trgovačkom suduu Splitu.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje Općinskoggrađanskog suda u Zagrebu.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je naknada (neimovinske i imovinske) štete zbog smrti prednika tužiteljakoja je nastupila kao posljedica sudara dva plovna objekta u štetnom događaju 22-23.

kolovoza 2008. kod rta Oštrica prilikom ulaska u luku Zlarin. Tužitelji su potomci (djeca)osobe koja je upravljala "gumenim gliserom", dok je na protivnoj strani I-tuženi vlasnik "brodice" i II-tuženi - osoba koja je tim plovilom upravljala u trenutku nezgode.Tuženici su u odgovoru na tužbu prigovorili stvarnoj nadležnosti suda pozivom naodredbu čl. 34.b st. 1. toč. 6. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91,91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11, dalje: ZPP), u vezi saodredbom čl. 748. Pomorskog zakonika ("Narodne novine", br. 181/04, 76/07, 146/08,dalje PZ).

33



Odredbom čl. 34. b. toč. 6. ZPP propisano je da trgovački sudovi u parničnom postupku u prvom stupnju sude u sporovima koji se odnose na brodove i plovidbu na moru iunutarnjim vodama te u sporovima na koje se primjenjuje plovidbeno pravo (plovidbenisporovi), osim sporova o prijevozu putnika.Prvostupanjski sud je prihvatio navedeni prigovor stvarne nenadležnosti uz obrazloženje

da se radi o sporu na koje se primjenjuje plovidbeno pravo (plovidbeni spor), oglasio sestvarno nenadležnim (čl. 17. st. 2. ZPP) i predmet ustupio nadležnom Trgovačkom sudu uSplitu.Žalitelji smatraju da se ne radi o pomorskom sporu pozivom na sadržaj odredbe čl. 749.st. 1. PZ koja se kao specijalna odredba "primjenjuje na odgovornost za štetu" poduvjetom da se radi o brodu u četiri slučaja definirana toč. 1-4. Kako se u predmetnoj pomorskoj nezgodi nisu sudarili brodovi (koje odredba čl. 5. toč. 4. PZ definira plovnimobjektima namijenjenima za plovidbu morem, čija je duljina veća od 12 metara, a brutotonaža veća od 15, ili je ovlašten prevoziti više od 12 putnika), smatraju da nije nadležansuditi trgovački sud.Međutim, po shvaćanju ovog suda treba poći od sadržaja temeljne odredbe čl. 748.

PZ koja propisuje da se odredbe ove glave (sudara brodova) primjenjuju na svakiplovni objekt bez obzira na njegovu namjenu, te hidroavion na vodi.U ovom predmetu se nesporno radi o sudaru plovnih objekata (plovila), a na njih seu smislu citirane odredbe čl. 748. PZ primjenjuje plovidbeno pravo. Okolnost da seradi o naknadi štete nastaloj sudarom tih plovila po shvaćanju ovog suda neotklanja primjenu plovidbenog prava niti joj oduzima karakter plovidbenog spora.A o sporu na koje se primjenjuje plovidbeno pravo je primjenom odredbe čl. 34.b.st. 1. toč. 6. ZPP nadležan odlučivati trgovački sud.

35.P-1939/02 Gž-6086/11 od 15. studenog 2011.g.

Članak 14. stavak 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugihzemalja u određenim odnosimaČlanak 268. Obiteljskog zakona

- stranačka sposobnost

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom utvrđena je bračna stečevina stranaka.Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća istom sudu na ponovnosuđenje.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:U ovoj fazi postupka, obzirom na sadržaj spisa i žalbene navode, nije izvjesno da litužiteljica može biti stranka u postupku, odnosno ima li parničnu sposobnost.Između stranaka nije sporno da je tužiteljica državljanka Republike Hrvatske kojaživi u Njemačkoj i stavljena je pod skrbništvo odlukom nadležnog njemačkog tijela,o čemu je prvostupanjski sud osnovom odredbe čl. 268. st. 1. Obiteljskog zakona(Narodne novine, br. 116/04, 136/04, 107/07 - dalje: OBZ) obavijestio nadležni

34



Centar za socijalnu skrb u Splitu. Ujedno je donio rješenje o prekidu postupka brojP-1939/02 od 14. listopada 2008. Iako je navedeni Centar za socijalnu skrb zatražioodgovarajuću dokumentaciju "radi eventualnog daljnjeg postupanja", sud jenastavio s postupkom i donio pobijanu presudu. Nastavak je postupka uobrazloženju pobijane presude sud opravdao utvrđenjem da je tužiteljica potpuno

poslovno sposobna osoba, pozivom na odredbu čl. 14. st. 1. i 2. Zakona o rješavanjusukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima - "Narodnenovine", br. 53/91 (dalje: ZRSZ).Odredba čl. 14. st. 1. ZRSZ-a glasi:"Za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno je pravo države čiji jeona državljanin (stavak 1.).Fizička osoba koja bi prema pravu države čiji je ona državljanin bila poslovnonesposobna, poslovno je sposobna ako ima poslovnu sposobnost po pravu mjestagdje je nastala obveza (stavak 2.)."Tim je odredbama određeno samo mjerodavno pravo, a ne i ovlaštenje suda da uparnici u kojoj je upitna parnična sposobnost tužiteljice, utvrdi da je tužiteljica

poslovno sposobna, a time i parnično sposobna.Zato kada je sud postupajući po odredbi čl. 268. st. 1. OBZ-a, obavijestio o tomenadležni Centar za socijalnu skrb, nije mogao nastaviti s postupkom prije nego što je ovdje poduzeo odgovarajuće mjere radi zaštite prava i interesa tužiteljice upostupku ili da je sud sam postupio po odredbi čl. 268. st. 3. OBZ-a. Pri tome nije odutjecaja što tužiteljicu u ovom postupku zastupa punomoćnik - odvjetnik.

36.P-4634/96 Gž-10990/11 od 29. studenog 2011.g.

- suparničari

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbačen je kao nedopušten prijedlog za nastavak postupka.Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na daljnji postupak.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Prema stanju spisa i razlozima pobijanog rješenja nesporno je:- da je tijekom ove parnice umrla i u tužbi označena tužena i da je postupak preuzeonjezin sin i jedini (zakonski) nasljednik M. D.,- da je tijekom ove parnice umrla i u tužbi označena tužiteljica N. D.,

- da su iza pok. N. D. proglašeni nasljednici temeljem zakona i temeljem oporuke,- da su oporučni nasljednici podneskom od 16. ožujka 2006. godine izjavili da preuzimaju postupak iza pokojne N. D.Sud prvog stupnja je odbacio kao nedopušten prijedlog žalitelja za nastavak postupka uzobrazloženje da oni nisu ovlašteni preuzeti postupak jer nisu zakonski nasljednici iza pok. N. D. niti su njezini građansko pravno slijednici i jer oni sami bez zakonskih nasljednikane mogu preuzeti ovaj postupak.

35



Osnovano tužitelji navode u žalbi da se pobijano rješenje temelji na pogrešnom shvaćanjuda parnicu, u smislu čl. 215. st. 1. ZPP moraju preuzeti zakonski nasljednici, odnosno dasu svi nasljednici iza pok. N. D. (zakonski i oporučni) jedinstveni suparničari koji morajuzajedno preuzeti parnicu.Žalitelji (oporučni nasljednici) zahtijevaju da se raskine ugovor o doživotnom

uzdržavanju koji su dana 1. veljače 1996. godine sklopile sada pok. N. D. kao primateljica uzdržavanja i pok. A. D. kao davateljica uzdržavanja, da se tuženiku naložida im preda 1/2 dijela nekretnine upisane u z.k.ul.br. 4418 k.o. Grad Zagreb, te da se uzemljišnoj knjizi uspostavi z.k. stanje kakvo je bilo prije provedbe predmetnog ugovora odoživotnom uzdržavanju uz istovremeni upis prava vlasništva na toj nekretnini u koristžalitelja.U takvoj situaciji žalitelji i tuženik (jedini nasljednik iza pok. majke A. D. i zakonskinasljednik iza pok. bake N. D.) nisu jedinstveni suparničari jer se zbog naravipravnog odnosa spor ne može riješiti na jednak način prema svima njima.

Obvezno pravoOpći dio

37.P-676/10 Gž-7934/11 od 17. travnja 2012.g.

Članak 16. stavak 1. i 3. Zakona o parničnom postupku

- nadležnost suda u RH

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem sud se proglasio nenadležnim, ukinute su provedene radnje u postupku i tužbu odbacio.Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovno suđenje.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Tužitelj od tuženika potražuje temeljem vjerodostojne isprave isplatu iznosa od 31.141,11EUR sa zateznim kamatama od 15% godišnje, te troškove ovršnog postupka sa zateznimkamatama, s time da je tužitelj stavio ovršni prijedlog te je Javni bilježnik donio rješenjeo ovrsi poslovni broj Ovrv-1349/07 dana 29. listopada 2007. godine. Kako je protiv istogrješenja ovršenik podnio prigovor, to je postupak nastavljen kao parnični postupak.Tužitelj svoje potraživanje temelji na ugovoru o leasingu privatnog motornog vozila koji je zaključen sa tuženikom dana 10. svibnja 1999. godine, kojeg su Posebni uvjeti ugovorasastavni dio Ugovora o leasingu.Prvostupanjski sud je utvrdio uvidom u ovjereni prijevod Posebnih uvjeta ugovora, da jeodredbom čl. 5. st. 2. Posebnih uvjeta ugovorena nadležnost Okružnog suda u Grazu te se je stoga pozvao na odredbu čl. 16. st. 1 i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodnenovine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11 -

36



dalje: ZPP) i čl. 42. Zakona o arbitraži ("Narodne novine", br. 88/01) i odlučio kao uizreci pobijanog rješenja.Osnovan je žalbeni razlog bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11 ZPP-a, jer se pobijano rješenje ne može ispitati, s obzirom, da ne sadrži razloge o odlučnimčinjenicama, te su iznijeti razlozi u protivnosti sa dokazima i ispravama u spisu.

Na počinjene bitne povrede ZPP-a, kao i pogrešnu primjenu materijalnog prava pazi ovajsud i po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2 ZPP-a.Osnovan je također žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja težalitelj navodi da je prvostupanjski sud predvidio izvršiti uvid u čl. 6. Dopune Posebnihuvjeta Ugovora o leasingu.Točno je, da je prema čl. 5. Posebnih uvjeta, ugovorena nadležnost Okružnog suda uGrazu, time da pod brojem VI. stoji "dopune i izmjene" sud Zagreb.Obzirom na nejasan tekst "dopune i izmjene" u nastavku postupka potrebno je utvrditiispravan sadržaj, tj. da li je ugovorena između stranaka nadležnost prvostupanjskog suda.Skreće se pozornost da prilikom donošenja odluke prvostupanjski sud treba imati u viduodredbe Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim

odnosima ("Narodne novine", br. 53/97), te utvrditi da li su stranke mogle sporazumnodogovoriti nadležnost prvostupanjskog suda.

38.P-8028/03 Gž-3978/08 od 6. ožujka 2012.g.

Članak 98. stavak 5. Zakona o telekomunikacijamaČlanak 15. Zakona o obveznim odnosima

- upravno pravni ugovori- ništavost

- načelo jednake vrijednostidavanja

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom utvrđeno je djelomično ništavim Ugovor o izmjeni Ugovorao koncesiji za obavljanje javnih govornih usluga u nepokretnoj mreži te se utvrđujedjelomično ništavim Dodatak 1. Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji za obavljanje javnih govornih usluga u nepokretnoj mreži od 30.07.2001.g. i to članak 2"Koncesionarova nova tarifna struktura", članak 2.1. te 2.2. toč. (I), (II), (IV) te u dijeluDodatka 1. navedenog Ugovoru članak 1.1. "Nova Tarifna Struktura" te 1.1.1. "Pretplata" pod točkom 2 - Vrste pretplatnika - privatni -1 linija te članka 1.1.2. "Korištenje Usluga

nepokretnih javnih telekomunikacija" u dijelu "Jedinstvena tarifa u unutrašnjem prometu"- vremenska obračunska jedinica 1 min. Obijen je preostali dio tužbenog zahtjeva zautvrđenje ništavosti Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji za obavljanje javnihgovornih usluga u nepokretnoj mreži od 30. srpnja 2001. godine (dalje: Ugovor o izmjeniUgovora o koncesiji) te Dodatka 1 navedenom ugovoru od 20. srpnja 2001. godine (dalje:Dodatak 1). Naloženo je II tuženiku da za razdoblje od 1. kolovoza 2001. godine do 1.kolovoza 2003. godine I-V tužiteljima i VII tužitelju isplati (vrati) po osnovi plaćene pretplate iznos od 1.200,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine obroke koji

37



iznose 50,00 kn, tekućim na način pobliže označen stavkom III. izreke, a VI tužitelju daisplati iznos od 2.400,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedineobroke koji iznose 100,00 kn sa zateznom kamatom koja dospijeva na način pobližeoznačen stavkom III. izreke. Odbijen je tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjevaradi isplate po osnovi pretplate (za razdoblje od 1. kolovoza 2003. godine do 1. kolovoza

2006. godine) i telefonskog impulsa prema II tuženiku, te u cijelosti s tužbenimzahtjevom prema I tuženiku. Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da je tužba tužiteljaE. S. i M. R. povučena.Županijski sud preinačuje prvostupanjsku presudu na način da odbija tužbeni zahtjev ustavku I. izreke gdje se traži da se utvrdi djelomično ništavim Ugovor o izmjeni Ugovorao koncesiji za obavljanje javnih govornih usluga u nepokretnoj mreži, te u dijelu u stavkuIII. izreke te se odbija tužbeni zahtjev I tužitelja, II tužitelja, III tužitelja, IV tužitelja, Vtužiteljice i VII tužitelja za isplatu iznosa od 1.200,00 kn, zahtjev VI tužitelja "Potrošač"društvo za zaštitu potrošača Hrvatske za isplatu iznosa od 2.400,00 kn sa zakonskomzateznom kamatom na obroke pobliže označene stavkom III. izreke. Potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu stavka IV. izreke kojim su tužitelji odbijeni s

dijelom tužbenog zahtjeva za povrat iznosa plaćene pretplate u razdoblju od 1. kolovoza2003. godine do 1. kolovoza 2006. godine.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja: Nije sporno da je Vlada Republike Hrvatske na temelju ovlasti iz čl. 98. st. 5. Zakona otelekomunikacijama ("Narodne novine" broj 76/99 i 68/01 - dalje: ZT) donijela Odluku ododjeli koncesije HT-u za obavljanje javnih govornih usluga u nepokretnoj mreži od 16.rujna 1999. godine ("Narodne novine" broj 94/99) i sklopila Ugovor o koncesiji zaobavljanje javnih govornih usluga u nepokretnoj mreži dana 22. rujna 1999. godine(dalje: Ugovor o koncesiji). Nije sporno da je na temelju Odluke Vlade Republike Hrvatske od 26. srpnja 2001.godine o odobrenju za sklapanje Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji za obavljanje javne govore usluge u nepokretnoj mreži ("Narodne novine" broj 69/01), dana 30. srpnja2001. godine Vlada Republike Hrvatske zaključila s HT-om Ugovor o izmjeni Ugovora okoncesiji i Dodatak 1 tom ugovoru (dalje: Ugovor o izmjeni Ugovora o koncesiji iDodatak 1), sa svrhom uvođenja nove tarifne strukture radi prilagodbe predstojećojliberalizaciji tržišta nakon 1. siječnja 2003. godine.Tužitelji, kao krajnji korisnici javne govorne usluge u nepokretnoj mreži, smatrajući da jenova tarifa sadržana u Dodatku 1 Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji za njihnepovoljnija, ovaj spor započinju kao zahtjev za naknadu štete.Prema tužbenom zahtjevu iz podneska od 8. veljače 2006. godine predmet spora jeutvrđenje ništavosti Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji, sklopljenog između I i IItuženika dana 31. srpnja 2001. godine i Dodatka 1 tom ugovoru, te zahtjev za solidarnuisplatu (povrat) iznosa koje su tužitelji kao korisnici javnih govornih usluga unepokretnoj mreži platili na ime tzv. pretplate u razdoblju od 1. kolovoza 2001. godine do1. kolovoza 2006. godine i za isplatu (povrat) iznosa naplaćenih obračunom započetih (anedovršenih) minuta razgovora kao punih minuta, za kolovoz 2001. godine.

38



Tužitelji su se na ročištu 28. ožujka 2007. godine odrekli zahtjeva za povrat iznosaobračunatih za nedovršene minute razgovora, pa je pravilno sud prvog stupnja (stavkomIV. izreke presude) u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev (čl. 331. a ZPP-a).Tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji i Dodatka1 tužitelji u bitnom temelje na slijedećem tvrdnjama:

- da je dana 1. kolovoza 2001. godine stupio na snagu novi tarifni obračun za telefonskeusluge koji je nepovoljniji za krajnje korisnike, jer je kao obračunska jedinica utvrđenakao jedna (1) minuta, time da se svaka započeta (a nedovršena) minuta obračunava kaocijela minuta, te je predviđena naplata telefonske pretplate kao tzv. naknade za spremnosttelekomunikacijskog sustava čime II tuženik isključivo ostvaruje dobit, a ne nudi nikakvuuslugu, tvrdeći da je time postupljeno protivno načelu jednake vrijednosti davanja,odnosno protivno odredbi čl. 15. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO);- da I i II tuženici prilikom zaključenja Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji i Dodatka1 kojim je utvrđena nova tarifna struktura nisu poštivali proceduru propisanu čl. 28. st. 4.i čl. 39. st. 7. ZT-a jer nisu zatražili odobrenje od Vijeća za telekomunikacije i Hrvatskog

zavoda za telekomunikacije;- da II tuženik uz prijedlog izmjene tarifnog sustava nije izdao kalkulaciju cijena u pojedinim telekomunikacijskim uslugama u nepokretnoj mreži niti specifikaciju troškova poslovanja do 1. kolovoza 2001. godine, te da je time postupio protivno čl. 40. ZT-a;- da I i II tuženici prilikom donošenja nove tarife nisu postupili u skladu s čl. 98. st. 5.toč. 5. ZT-a, pa da nije ostvarena "troškovna orijentiranost" cijene i zaštita korisnika;- da je novi tarifni model donijet uz povredu zabrane zlouporabe monopolističkog položaja (čl. 49. st. 2. Ustava - "Narodne novine" broj 124/00-pročišćeni tekst, 28/01 i41/01) i da je nemoralan;- da su I i II tuženici novu tarifu donijeli koristeći poziciju jače ugovorne strane,iskorištavajući činjenicu nemogućnosti pregovaranja krajnjih korisnika, slijedom čega dase ništavost tarife ogleda i kao ništavost odredaba općih uvjeta koje su protivne svrsiugovora, te su nepravične i pretjerano stroge prema drugoj slabijoj strani, te da su takvim postupanjem I i II tuženici postupili protivno čl. 142. i 143. ZOO-a.Tužbeni zahtjev za povrat plaćenih iznosa pretplate tužitelji temelje na ništavostiUgovora o izmjeni Ugovora o koncesiji i Dodatka 1 (čl. 104. ZOO-a), te na činjenici da je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom poslovni broj U-II/2188/2001 od 9. srpnja2003. godine ukinuo odredbu čl. 50. st. 1. Pravilnika o općim uvjetima za obavljanjetelekomunikacijskih usluga ("Narodne novine" broj 84/95, 101/96, 105/96 i 2/97) kojim je bilo propisano da je telefonska pretplata naknada za spremnost telekomunikacijskogsustava, a navedenom ustavnom odlukom je odlučeno da odredba čl. 50. st. 1. Pravilnika prestaje važiti na dan 31. kolovoza 2003. godine.Tuženici su u cijelosti osporili tužbeni zahtjev smatrajući da tužitelji činjeničnimnavodima nisu obrazložili ništavost Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji i Dodatka 1ni u smislu odredbe čl. 103. ni u smislu čl. 143. ZOO-a.Također su istakli prigovor stvarne nenadležnosti redovnog suda, u bitnom, upirući da:- osporeni Ugovor o izmjeni Ugovora o koncesiji i Dodatak 1, zajedno s Odlukom VladeRepublike Hrvatske o odobrenju za sklapanje Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji zaobavljanje javne govorne usluge u nepokretnoj mreži koja je objavljena u "Narodnimnovinama" broj 69/01, a koja je prethodila sklapanju osporenog ugovora, ima snagu

39



pravomoćnog upravnog akta kojim nadležno tijelo odobrava cijene, pa da se zakonitosttakvog akta ne može osporavati pred sudom u parničnom postupku, već pokretanjemupravnog spora pred Upravnim sudom Republike Hrvatske;- da su ugovori o koncesiji upravnopravni ugovori čiji su sporovi u nadležnosti upravnihsudova.

O prigovoru stvarne nenadležnostiPravilno je sud prvog stupnja otklonio prigovor stvarne nenadležnosti otklanjajući tvrdnjutuženika da bi upravnopravna procedura donošenja odluke o dodjeli koncesije (kaoupravnog akta koji prethodi zaključenju ugovora o koncesiji) bila od utjecaja na pravnikarakter ugovora o koncesiji, tj. da bi mu davala značaj upravnog akta i da bi zbog togasporovi u vezi ugovora o koncesiji bili u nadležnosti upravnog suda.Glede daljnje tvrdnje tuženika da se zbog upravnopravne prirode koncesijski ugovori nemogu osporavati pred redovnim sudom u parnici već pred upravnim sudom pokretanjemupravnog spora, valja reći da uistinu ugovor o koncesiji ima posebnu pravnu prirodu kojaodgovara pravnoj prirodi upravnopravnih ugovora čiji su sporovi u većini stranih pravnihsustava u nadležnosti upravnih sudova.

Upravnopravna priroda ugovora o koncesiji ogleda se u činjenici da ih na jednojstrani uvijek zaključuje javnopravno tijelo koje ima javne ovlasti, da je predmettakvih ugovora davanje odobrenja od strane države za korištenje općeg dobraodnosno povjeravanje vođenja javne službe, a cilj je ostvarivanje općeg društvenogili državnog interesa (što se očituje u činjenici da u pravilu državna uprava nadzireostvarivanje korištenja javne službe i koncesijskog ugovora), te da sklapanjuugovora o koncesiji prethodi poseban postupak obično javni natječaj ili isticanjepoziva na ponudu) i donošenje posebnog akta državne vlasti »dodjeljivanjukoncesije.Domaće pravo međutim, u vrijeme zaključenja Ugovora o koncesiji, a i osporenogugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji i Dodatka 1, nije predviđalo institutupravnog ugovora, niti su sporovi vezani uz tu vrstu ugovora bili posebnimpropisima stavljeni u nadležnost Upravnog suda Republike Hrvatske.Tek donošenjem novog Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine"broj 47/09 koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. godine - dalje: Novi ZOUP) u našpravni sustav uveden je institut upravnog ugovora (čl. 150.-154.) te je za sporoveradi utvrđenja ništetnosti tih ugovora određen upravni sud (čl. 151. st. 4. ZOUP-a).Odredbe Novog ZOUP-a se međutim u smislu prijelazne i završne odredbe čl. 168.Novog ZOUP-a ne primjenjuju na postupke započete do stupanja na snagu NovogZOUP-a, već se nastavljaju prema odredbama starog ZOUP-a ("Narodne novine"broj 53/91 i 103/96) koji nije sadržavao odredbe o upravnim ugovorima, pa tako niodredbe o nadležnosti upravnog suda za sporove vezane uz tu vrstu ugovora.Stoga se unatoč posebnoj upravnopravnoj prirodi ugovora o koncesiji predmetniUgovor o izmjeni Ugovora o koncesiji i Dodatak 1 imaju smatrati ugovorimagrađanskog prava sui generis, pa je za postupanje u ovom sporu, kao i za ostalegrađanskopravne ugovore, nadležan općinski sud (čl. 34. st. 2. ZPP-a).Razlozi prvostupanjske presudeSud prvog stupnja utvrđuje djelomičnu ništavost Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesijii Dodatka 1 u dijelu kojim je predviđeno plaćanje pretplate (točka 1.1.1. "Pretplata", toč.2.-vrste pretplatnika-privatni-jedna linija), i u dijelu kojim je za mjesne i međumjesne

40



razgovore kao obračunska jedinica utvrđena jedna (1) minuta (toč. 1.1.1. "Nova tarifnastruktura", toč. 1.1.2. "Korištenje usluga nepokretnih javnih telekomunikacija" u dijelu"Jedinstvena tarifa u unutrašnjem prometu"-vremenska obračunska jedinica jedna (1)minuta), prihvaćajući sve pravne osnove koje su tužitelji isticali tijekom postupka, tenalaže II tuženiku povrat plaćenih iznosa pretplate do 1. kolovoza 2003. pozivom na čl.

104. ZOO-a i na Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske 20. srpnja 2001. godine, dok odbija zahtjev za ništavost glede preostalog dijela ugovora, te zahtjev za povrat pretplateza razdoblje od 1. kolovoza 2003. godine do 1. kolovoza 2006. godine.Ovdje valja reći da tužitelji, pa ni VI-tužitelj, nisu žalbom osporili odbijajući dio presudeiz st. II izreke (kojim je djelomično odbijen zahtjev za ništavost Ugovora o izmjeniUgovora o koncesiji i Dodatka 1), pa kako VI-tužitelj kao pravna osoba ne,spada ukategoriju privatnih pretplatnika i nije pretplatu plaćao temeljem dijela tarife koji jeutvrđen ništavim (to se vidi iz visine zahtjeva), već zbog toga njegov zahtjev na povrat pretplate ne bi bio osnovan.U bitnom sud prvog stupnja odlučujući o zahtjevu za ništavost zaključuje:- da je tarifni model kojim je kao obračunska jedinica utvrđena jedna (1) minuta protivan

načelu jednakosti davanja (čl. 15. ZOO-a) i zahtjevu za utvrđivanjem troškovnoorijentirane cijene i zaštitom korisnika (iz čl. 98. st. 5. toč. 5. ZT-a) jer se svaka započeta(a nedovršena) minuta razgovora obračunavala kao puna minuta;- da je načelo jednake vrijednosti davanja povrijeđeno i u pogledu pretplate jer "nemaekvivalentnosti prestacija", a taj stav temelji na zaključku da II tuženik nije dokazao da jeza plaćene iznose pretplate od strane krajnjih korisnika doista i pružio uslugu (osim udijelu za 10,00 kn), te navodi da tuženici prilikom zaključenja Ugovora o izmjeniUgovora o koncesiji i Dodatka 1 nisu postupili u skladu s dobrim poslovnim običajima imoralom društva te da su koristeći monopolistički položaj II tuženika zaključili ugovor na štetu krajnjih korisnika i time postupili suprotno čl. 49. Ustava, te zaključuje da je"usluge utvrđene dodatkom Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji moguće tumačiti kaousluge utvrđene općim uvjetima Ugovora u odnosu na korisnički ugovor zaključenizmeđu davatelja usluge-II tuženika, te primatelja usluge-tužitelja", pa "smatra da sunavedeni opći uvjeti ništavni, sukladno čl. 143. ZOO-a, te se protive dobrim poslovnimobičajima, kao i samoj svrsi ugovora, koje su, kao korisnici telekomunikacijskih usluga,tužitelji zaključili s II tuženikom".Prije svega, s obzirom da sud prvog stupnja zaključak o ništavosti temeljiprvenstveno na povredi načela jednakosti davanja, valja reći da sud u primjeni čl.15. ZOO-a nije imao u vidu da iz dikcije čl. 15. st. 2. ZOO-a proizlazi da načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja nije apsolutno, zbog čega povredanavedenog načela, i kada ne postoje ispričavajući razlozi za odstupanje od njega, nepovlači uvijek za sobom pravne posljedice, već samo u slučajevima određenimzakonom. U ZOO-u je povreda načela jednake vrijednosti davanja izvedena izodgovarajućih odredaba (instituta o prekomjernom oštećenju -čl. 139., zelenaškihugovora - čl. 140., raskida ugovora zbog promijenjenih okolnosti - čl. 133.), uz kojezakon veže različite posljedice (poništenje, ništavost, raskid ugovora) te osimnavedenih posljedica, ZOO sadrži i norme kojima se i na druge načine vodi računao načelu jednake vrijednosti davanja (npr. odredbama o odgovornosti zamaterijalne i pravne nedostatke, odgovornosti organizatora putovanja i slično)kojim odredbama daje mogućnost ugroženoj strani zahtijevati korekcije uzajamnih

41



vrijednosti činidaba. Stoga bi, s obzirom na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavostiugovora, u konkretnom slučaju povreda navedenog načela proizvodila učinak ništavosti samo pod određenim pretpostavkama (da se radi o zelenaškom ugovoru),a te činjenične tvrdnje tužitelji nisu isticali.Osim toga sud nije dao odgovor na pitanje da li se tarifu nužno mora promatrati kao

cjelinu i s tim u vezi utvrditi njezin ukupan učinak kao polazište za razmatranje zahtjevaza utvrđenje ništavosti ili se pojedine odredbe mogu razmatrati parcijalno samo u dijeluza koji tužitelji smatraju da je na njihovu štetu, a sve to s obzirom na prigovore I i II-tuženika (koje ponavljaju i sada u žalbi) da se tarifu može promatrati samo kao cjelinu, da je njome višestruko smanjena cijena međunarodnih razgovora, da je uvedena jeftinijacijena pristupa internetu i dana besplatna usluga ispisa računa, te da je jedini prihvatljivnačin promatranja i prosuđivanja tarifnog sustava utvrđenje ukupnog učinka tarife ustatistički relevantnom razdoblju. Ovo pitanje posebno je bitno s obzirom na činjenicu da je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti samo djelomično usvojen (glede toč. 1.1.1. - privatni pretplatnici-jedna linija, te toč. 1.1.2.-jedinstvena tarifa u unutrašnjem prometu-vremenska obračunska jedinica 1 min.) a tužitelji žalbom nisu osporili prvostupanjsku

presudu glede odbijajućeg dijela zahtjeva za utvrđenje ništavosti, pa je pravomoćnošćutoga dijela zahtjeva ostalo otvoreno pitanje jesu li bile ostvarene pretpostavke zautvrđenje djelomične ništavosti tarife, a s tim u vezi, može li opstati Ugovor o izmjeniUgovora o koncesiji i Dodatak 1 bez odredaba koje su utvrđene ništavima (čl. 105. ZOO-a). Nadalje, glede tzv. pretplate (toč. 1.1.1. Dodatka 1) sud prvog stupnja nije dao razlogezbog čega smatra da II tuženik za cijenu pretplate ne daje nikakvu protučinidbu, niti jeodgovorio na prigovore i tvrdnje I i II tuženika da (u smislu čl. 3. toč. 9. ZT) pojam javnegovorne usluge, uz cijenu poziva sadrži i troškove održavanja mreže, koju cijenu kaofiksni trošak predviđa većina telekomunikacijskih sustava i sustava drugih uslužnihdjelatnosti, te da svjetska i domaća stručna literatura objašnjava razloge postojanja tzv.dvostrukog tarifiranja.Osim toga, ne može se prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da je osnov vraćanja plaćenih iznosa pretplate u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 9. srpnja 2003.godine, već zbog činjenice da u smislu odredbe čl. 55. st. 2. Ustavnog zakona o provedbiUstava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 28/01) ukinute zakonske i podzakonske odredbe prestaju važiti danom objave odluke Ustavnog suda RepublikeHrvatske u "Narodnim novinama", ako Ustavni sud Republike Hrvatske ne odredi drugirok, pa kako je navedenom odlukom određeno da odredba Pravilnika prestaje važiti nadan 31. listopada 2003. godine, tužitelji pozivom na odluku Ustavnog suda ne mogutražiti povrat plaćenih iznosa za prethodno razdoblje.Glede ništavosti toč. 1.1.2. Dodatka 1 koja se odnosi na obračunsku jedinicu od jedne (1)minute utemeljeno tuženici u žalbi upiru da sud nije dao razloge zašto smatra da je toč.1.1.2. Dodatka 1 ništava u cijelosti kada razloge za ništavost temelji na činjenici da IItuženik naplaćuje više od stvarno pružene usluge (naplatom neiskorištenog dijelaminute), te kraj činjenice da su tuženici isticali da se na isti način obračun vršio i u staromsustavu tzv. impulsnog mjerenja, kao i u sustavima mjerenja prema kraćim vremenskim jedinicama, pa tako i pri obračunu međunarodnih razgovora i razgovora prema pokretnimmrežama za koje je Novom tarifom predviđena obračunska jedinica u trajanju od 15sekundi, a u kojem dijelu tužitelji činjenično, a s obzirom da tužitelji žalbom nisu osporili

42



dio presude kojim je odbijen zahtjev za ništavost tih dijelova Dodatka 1, ni pravno neosporavaju ugovor.Uz navedeno sud nije otklonio prigovore tuženika da je vještak analizu vršio nanereprezentativnom uzorku (premali broj korisnika i prekratko razdoblje - kolovoz 2001.u kojem inače dolazi do pada telefonskog prometa, naročito unatrag), te da bi jedini

prihvatljiv način promatranja i prosuđivanja tarifnog sustava bio utvrđenje ukupnogučinka tarife u statistički relevantnom razdoblju (šest mjeseci do godinu dana) ili na višereprezentativnih uzoraka kroz veći broj godina, a niti je dao valjane razloge zbog čega je,s obzirom na navedene prigovore, odbio prijedlog tuženika za provođenje novogvještačenja po vještaku za telekomunikacije. Naime, da bi se na tezu tužitelja da je cijenausluge u uvjetima monopolističkog položaja poskupila moglo utvrditi je li time došlo dozlouporabe monopolističkog položaja odnosno do povreda koje čine ugovor o koncesijiništavim bilo je nužno po pravilima struke utvrditi je li i u kojem opsegu usluga poskupila, a taj zaključak i predloženi dokaz provođenja novog vještačenja je izostao,između ostalog i zbog protivljenja tužitelja.Glede zaključka prvostupanjskog suda o protivnosti Ugovora o izmjeni Ugovora o

koncesiji i Dodatka 1 dobrim poslovnim običajima, samoj svrsi ugovora i moralu, sudnije dao posebne razloge, a s obzirom na naprijed navedene nedostatke i nejasnoću presude takav zaključak je ostao bez podloge. Ni zaključak da je osporeni ugovor ništav zbog povrede odredaba ZT-a (čl. 28. st. 4., 39.st. 7., 40., 98. st. 5. toč. 5.) se ne može prihvatiti. Sud se naime nije posebno bavio da li jei čime došlo do povrede tih odredaba, što međutim nije ni odlučno jer povreda procedure propisane tim odredbama sama po sebi ne rezultira ništavošću, budući takva posljedicanjihove povrede nije propisana.Međutim, unatoč navedenih nedostataka koji presudu čine materijalnopravnoneprihvatljivom, pravilnost presude se u odlučnom dijelu o kojem ovisi odluka oosnovanosti zahtjeva može ispitati jer činjenični i pravni zaključci prvostupanjskog sudanisu odlučni za pravni pristup temeljem kojeg je ovaj sud cijenio osnovanost tužbenogzahtjeva.Sud je naime tužbeni zahtjev prihvatio prešutno (pogrešno) prihvaćajući aktivnulegitimaciju tužitelja da zahtijevaju utvrđenje ništavosti koncesijskog ugovora, pa polazeći od samog sadržaja predmeta spora - Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji iDodatka 1 (priložene isprave) i njegove pravne prirode, sud je u ovoj fazi postupkatemeljem tog dokaza, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. st. 2. ZPP-a) zauzeo drukčiji pravni stav o tom pravnom pitanju.U nastavku slijede razlozi.Pitanje aktivne legitimacije krajnjih korisnika javne govorne uslugePravna priroda koncesijskih ugovora po naprijed navedenim obilježjima neupućuje na zaključak da bi itko osim ugovornih strana (i eventualno sudionikanatječaja za dodjelu koncesije) bio ovlašten za osporavanje zakonitosti tih ugovora,pa po ocjeni ovog suda tužitelji nemaju aktivnu legitimaciju zahtijevati utvrđenjeništavosti Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji i Dodatka 1, prije svega, jer nisuugovorne strane tog ugovora niti se on na njih izravno primjenjuje, a Zakon okoncesijama i Zakon o telekomunikacijama, kao specijalni propisi kojima je u tovrijeme bilo regulirano područje obavljanja telekomunikacijskih usluga, nisu

43



sadržavali odredbe iz kojih bi proizlazilo ovlaštenje korisnika telekomunikacijskihusluga na podnošenje tužbe u kojoj bi predmet osporavanja bio ugovor o koncesiji.Upravo suprotno čl. 19. st. 1. toč. 1. ZT-a predviđa zaštitu korisnika javnih govornihusluga kroz izjavljivanje pismenih prigovora davatelju usluge na iznose kojima suzaduženi i na kakvoću obavljene usluge, te st. 4. istog članka predviđa mogućnost

pokretanja sudskog postupka protiv davatelja usluge u slučaju spora oko iznosazaduženja ili iznosa naknade štete.Odredba čl. 12. st. 2. toč. 2. ZT-a propisivala je obvezu II tuženika na sklapanjeugovora s korisnicima svojih usluga, a temeljem odredaba čl. 12. st. 2. toč. 3. ZT-a ičl. 39. st. 1. i 2. ZT-a II tuženik je bio dužan objaviti cjenik i promjene uvjetaposlovanja. Odredbom čl. 28. st. 1. ZT-a bilo je propisano da za obavljanje uslugakorisnici usluga plaćaju cijenu prema cjeniku davatelja usluga, iz čega nedvojbenoproizlazi da su korisnici usluga bili u ugovornom odnosu samo s II tuženikom, te danjihova prava i obveze proizlaze iz pretplatničkih ugovora i cjenika objavljenog odstrane II tuženika, a ne iz Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji i Dodatka 1 zakoje tužbom traže utvrđenje ništavosti.

Nadalje, čl. 15. st. 3. ZT-a bilo je propisano da davatelji javnih govornih usluga (saznatnijom tržišnom snagom) mogu pojedine usluge pružati i po nižim cijenama odcijena utvrđenih cjenikom, a i čl. 12. st. 2. ZT-a je propisivao da davatelj uslugamože s korisnicima ugovarati i nižu cijenu pojedinih usluga od cijene utvrđenecjenikom, u skladu s načelom nediskriminacije, što upućuje na zaključak da nijebilo zapreke da davatelj usluge uslugu pruža i po cijenama nižim od najviše razinecijene utvrđene Dodatkom 1 Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji.Iz citiranih odredaba nedvojbeno proizlazi da se Ugovor o izmjeni Ugovora okoncesiji i Dodatak 1 izravno ne primjenjuje na korisnike, niti korisnici javnugovornu uslugu plaćaju temeljem njega, već temeljem pretplatničkih ugovorasklopljenih s davateljem usluge i objavljenim cjenikom HT-a, koji je objavom u"Narodnim novinama" broj 69/01 (sukladno obvezi iz čl. 12. st. 2. toč. 3. ZT-a i čl.39. st. 1. i 2. ZT-a) postao samostalan, i kao takav predstavlja sastavni diopretplatničkih ugovora.Stoga korisnici usluga nemaju ni pravni niti stvarni interes za osporavanje Ugovorao izmjeni Ugovora o koncesiji, pa se ne mogu smatrati zainteresiranim osobamakoje bi se u smislu čl. 109. ZOO-a mogle pozivati na ništavost Ugovora o izmjeniUgovora o koncesiji i Dodatka 1, jer je do povrede njihovih prava moglo doći tek kroz građanskopravni odnos zasnovan s koncesionarom, pa oni tek kao sudionicitog obveznopravnog odnosa crpe pozitivnim pravom priznato subjektivnomaterijalnopravno ovlaštenje za ostvarivanje pravne zaštite, bilo deklaratorne, bilokondemnatorne.Stoga, jer tužitelji nisu aktivno legitimirani na podnošenje zahtjeva za utvrđivanjeništavosti ugovora o koncesiji presuđuje u stavku I. izreke valjalo preinačiti (čl. 373.toč. 1. ZPP-a) te odbiti tužbeni zahtjev za utvrđenje djelomične ništavosti Ugovora oizmjeni Ugovora o koncesiji i Dodatka 1 (stavak I. izreke ove presude).Pitanje osnovanosti zahtjeva za povrat plaćenih iznosa tzv. pretplateRazmatrajući zahtjev za povrat plaćenih iznosa tzv. pretplate u granicama tužbenogzahtjeva i činjeničnih tvrdnji iznesenih u tužbi i tijekom postupka (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st.1. ZPP-a) valja reći slijedeće.

44



Tužitelji zahtjev za povrat plaćenih iznosa temelje na ništavosti Ugovora o izmjeniUgovora o koncesiji i Dodatka 1 koji se na njih izravno ne primjenjuje niti predstavljasastavni dio pretplatničkih ugovora, pa je takav zahtjev neutemeljen. Nasuprot tome, tužitelji zahtjev za utvrđenje ništavosti pretplatničkih ugovora temeljemkojih su nedvojbeno izvršena plaćanja, nisu podnijeli, niti kroz činjenične navode te

ugovore i njihove opće uvjete pobliže identificiraju (označavaju), a niti jasno navode dasu plaćanja izvršili na temelju pretplatničkih ugovora, niti da ništavost upravo pretplatničkih ugovora predstavlja osnovu na kojoj temelje zahtjev za isplatu.Tužitelji istina (jedino) u podnesku od 15. veljače 2005. godine (list 87 spisa) navode da"su u ugovornom odnosu s II tuženikom, te da se njihov međusobni ugovor u odnosu na pitanje cijena telekomunikacijskih usluga oslanja na II tuženikovu tarifu koja ima značajopćili uvjeta ugovora i sukladno čl. 142. ZOO-a obvezuje potrošače", ali nastavno navodeda je "imajući u vidu činjenicu da mogućnost donošenja općih uvjeta, tarifa i si. implicira jaču ugovornu poziciju te eventualnu mogućnost zlouporabe takvog nadmoćnog položajaod strane II tuženika, razvidna ništavost onih odredbi općih uvjeta koje su protivne svrsiugovora, te da su nepravične i pretjerano stroge prema drugo slabijoj strani, te da je

svojim postupanjem ne samo II tuženik već i I tuženik postupio suprotno čl. 142. i 143.ZOO-a". Navedenim podneskom, a ni kasnije, tužitelji međutim ne postavljaju zahtjev zautvrđenje ništavosti pretplatničkih ugovora, niti zahtjev za utvrđivanje ništavosti "IItuženikove tarife" već se pozivaju na ništavost "općih uvjeta" (koji se inače ne mogusamostalno pobijati budući su uvijek sastavni dio ugovora), upirući istovremeno da sunjihovim donošenjem I i II tuženici postupili suprotno čl. 142. i čl. 143. ZOO-a (iograničavajući istovremeno razloge na protivnost samoj svrsi ugovora te na nepravičnosti pretjeranu strogost odredaba općih uvjeta), što upućuje na zaključak da i podneskom od15. veljače 2005. godine osporavaju upravo Ugovor o izmjeni Ugovora o koncesijiodnosno Dodatak 1 tom ugovoru koji sadrži novu tarifnu strukturu, a ne "II tuženikovutarifu" (objavljeni cjenik usluga). Stoga utemeljeno II tuženik žalbom upire naneodrživost zaključka da Ugovor o izmjeni Ugovora o koncesiji i Dodatak 1 predstavljaopće uvjete pretplatničkih ugovora odnosno da bi bio njihov sastavni dio.Međutim, ako bi se i bez obzira na nepreciznost navoda iz podneska od 15. veljače 2005.godine, a s obzirom na činjenicu da objavljeni cjenik HT-a sadržajno odgovara tarifi izDodatka 1 Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji, uzelo da je sud ovlašten pitanjeništavosti pretplatničkih ugovora odnosno cjenika HT-a kao njihovih općih uvjetarazmotriti kao prethodno pitanje u ovom postupku, valja reći slijedeće.Suština zahtjeva za povrat pretplate je tvrdnja da je pretplata plaćena na temeljuugovora koji je ništav, pa se traži vraćanje stečenog bez osnove (čl. 104. ZOO-a).Razloge ništavosti samih pretplatničkih ugovora tužitelji nisu naveli, niti iz sadržajaspisa proizlazi da tužitelji osporavaju zakonitost tih ugovora, pa se jedino može poćiod zaključka da osporavaju zakonitost njihovih općih uvjeta, a imajući u vidu da usmislu čl. 7. st. 1. ZPP-a sud nije ovlašten utvrđivati činjenice koje stranke nisunavele niti izvoditi dokaze koje one nisu predložile, pitanje ništavosti pretplatničkihugovora bi se moglo razmotriti samo kroz odredbu čl. 143. 2OO-a i to u okvirurazloga na koje se sami tužitelji pozivaju (da su opći uvjeti protivni samoj svrsiugovora, te da su nepravični i pretjerano strogi).

45



Odredbom čl. 143. st. 1. ZOO-a propisano je da su ništave odredbe općih uvjetakoje su protivne samoj svrsi sklopljenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima,čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog organa.Odredbom čl. 143. st. 2. ZOO-a je propisano da sud može odbiti primjenu pojedinihodredbi općih uvjeta koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na

temelju kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koje su inače nepravičneili pretjerano stroge prema njoj.Prvenstveno valja reći da je u sporu u kojem je pravna osnova zahtjeva za vraćanjestečenog bez osnove zbog ništavosti ugovora temeljem kojeg je izvršeno-plaćanje,odnosno njegovih općih uvjeta poslovanja, st. 2. čl. 143. ZOO-a neprimjenjiv, jernavedena odredba kao posljedicu nepravičnosti i pretjerane strogosti odredabaopćih uvjeta ne predviđa ništavost, već predviđa otklanjanje primjene pojedinihodredaba općih uvjeta u sporovima ugovornih strana radi ispunjenja ugovornihobveza.Imajući u vidu da su tužitelji cijenu već platili prema ispostavljenim računima, bezpodnošenja prigovora davatelju usluge na cijenu usluge, i bez podnošenja tužbe

sudu, odnosno da se ne radi o sporu oko iznosa zaduženja (na koju pravnu zaštitusu tužitelji bili ovlašteni u smislu čl. 19. ZT-a), a u kojem postupku bi jedino,odlučujući o ugovornim pravima i obvezama stranaka, sud bio u prilici otklonitiprimjenu odredaba koje su nepovoljne ili nepravične za korisnike, sud u ovompostupku nije u mogućnosti pozivom na čl. 143. st. 2. ZOO-a nalagati vraćanjeplaćenih iznosa temeljem odredbe čl. 104. ZOO-a, budući navedeni stavak nepropisuje ništavost kao posljedicu nepravičnosti i pretjerane strogosti.Stoga se na ništavost odredaba "II tuženikove tarife" kao općih uvjeta pretplatničkihugovora tužitelji mogu pozivati samo osnovom čl. 143. st. 1. ZOO-a, i to u okviru razlogana koji su sami tužitelji podneskom od 15. veljače 2005. godine ograničili primjenu teodredbe, tvrdnjom da su opći uvjeti protivni samoj svrsi ugovora.Tužitelji nisu naveli niti dokazuju u čemu bi opći uvjeti bili protivni samoj svrsi pretplatničkih ugovora, pa samo pozivanje na tu pravnu osnovu ne daje podlogu zazaključak o njihovoj ništavosti, dok se na protivnost dobrim poslovnim običajima tužiteljinisu pozivali, pa ta osnova kao razlog ništavosti sud nije dužan ni ovlašten razmatrati (čl.7. st. 1. ZPP-a).Sud prvog stupnja, istina, u obrazloženju pobijane presude razmatrajući zahtjev zaništavost Ugovora o izmjeni Ugovora o koncesiji i Dodatka 1 kao općih uvjeta poslovanja, samoinicijativno konstatira da je isti suprotan dobrim poslovnim običajima.Međutim, ne obrazlaže u čemu se ta protivnost sastoji a niti su to učinili tužitelji, obziromda protivnost dobrim poslovnim običajima kao razlog ništavosti nisu tijekom postupkaisticali.Stoga, polazeći od činjenice da u smislu čl. 7. st. 1. ZPP-a sud nije dužan ni ovlaštenutvrđivati činjenice koje stranke nisu iznijele, niti utvrđivati razloge na koje se nisu pozivale, valja zaključiti da tužitelji nisu dokazali ništavost pretplatničkih ugovora nitiodredaba njihovih općih uvjeta poslovanja, slijedom čega nema ni osnove za povrat plaćenih iznosa tzv. pretplate.Slijedom svega navedenog, uz zahtjev za utvrđenje ništavosti Ugovora o izmjeniUgovora o koncesiji i Dodatka 1, neosnovan je i zahtjev za povrat plaćenih iznosa pretplate, pa je uz uvažavanje žalbe II tuženika presudu u stavku III. izreke valjalo

46



preinačiti (čl. 373. toč. 1. ZPP-a) te odbiti tužbene zahtjeve iz stavka III. izreke (stavkomII. izreke drugostupanjske presude).Žalbu tužitelja protiv stavka IV. izreke u dijelu kojim su tužitelji odbijeni sa zahtjevom zavraćanje plaćene pretplate za razdoblje od 1. kolovoza 2003. godine do 1. kolovoza 2006.godine, pozivom na naprijed iznesene razloge, valjalo je odbiti (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

39.P-2802/09 Gž-6844/09 od 15. studenog 2011.g.

Članak 84. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama

- započeta radnjapremještanja

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom ukinut je platni nalog iz rješenja o ovrsi izdanog od stranog

javnog bilježnika posl. br. Ovrv-01781/06 od 1. lipnja 2006.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom troškova nastalih započetom radnjom premještanja vozila tuženika.Sud prvog stupnja je utvrdio:- da je tuženik bio vlasnik automobila registarskih oznaka ZG 003-MJ,- da je određeno premještanje tog vozila dana 25. travnja 2005. temeljem naloga br.PV54911 od 25. travnja 2005.,

- da iz predmetnog naloga kao i iz fotografija s lica mjesta nije vidljivo da je doista nalice mjesta došlo specijalno vozilo tužitelja, već da je jedino vidljivo mjesto na kojem je predmetno vozilo bilo zaustavljeno odnosno parkirano, teda tužitelj na kojem je teret dokaza, u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP, nije dokazaočinjenicu da je na lice mjesta i došlo specijalno vozilo tužitelja.Slijedom navedenih utvrđenja sud prvog stupnja je pozivom na odredbu čl. 451. st. 3.ZPP presudio kao u izreci pobijane presude.Odluku suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud.Naime, u konkretnom slučaju iz stanja spisa nedvojbeno proizlazi da tužitelj nijezapočeo radnju premještanja vozila specijalnim vozilom "paukom".Iz odredbe čl. 84. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine,

br. 105/04) i toč. 3. Odluke o cijenama usluga za djelatnost premještanja motornihvozila proizlazi da tužitelj ima pravo na naknadu u iznosu od 250,00 kn za trošak dolaska "pauka" i započetu radnju premještanja, iz čega proizlazi da radnjedolaska i premještanja moraju biti kumulativno ispunjene, da bi tužitelj imao pravona naknadu.Stoga, s obzirom da u konkretnom slučaju nije započeta radnja premještanja vozilatužitelja specijalnim vozilom paukom, to je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPPprvostupanjsku presudu valjalo potvrditi i odlučiti kao u izreci ove presude.

47



40.P-9944/09 Gž-10889/11 od 29. studenog 2011.g.

Članak 24. Odluke o sigurnosti i organizaciji prometa

- započeto premještanje vozila

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika posl. br. Ovrv-13272/06 od 27. prosinca 2006. u cijelosti.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Sud prvog stupnja je uvidom u fotografiju, koja je sastavni dio prekršajnog naloga

MUP broj PV 73091 od 13. siječnja 2006. utvrdio da su "lisice" stajale ispred vozila,a ne na vozilu, dok je uvidom u putni radni list od istog dana, kao i saslušanjemsvjedoka, utvrdio da je vozilo pauka "kružilo" centrom grada tražeći nepropisnozaustavljena ili parkirana vozila.Na takvo utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijeniomaterijalno pravo iz čl. 24. Odluke o sigurnosti i organizaciji prometna (Službeniglasnik Grada Zagreba, broj 8/91) i cjenika usluga za djelatnost premještanjamotornih vozila, jer tužitelj ima pravo samo na trošak započete radnje premještanjavozila ukoliko su kumulativno ispunjene obje radnje, kako dolazak "pauka", tako izapočeta radnja premještanja.

41.P-12143/07 Rev 2311/10 od 19. listopada 2011.g.

Članak 17. Zakona o obveznim odnosima

- povrat stipendija

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je traži da jojtužena plati iznos od 150.579,89 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom

tekućom od dana tužbe pa do konačne isplate. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.Vrhovni sud RH ukida prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vraća na ponovno suđenje.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:

48



Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljica za povrat iznosa od 150.579,89 kn s pripadajućom kamatom, koji je iznos tužiteljica isplatila tuženici po osnovi stipendije zanjezino školovanje u inozemstvu, Nižestupanjski su sudovi odbili tužbeni zahtjev smatrajući da tuženica nije u obvezi povrata primljene stipendije, jer da joj tužiteljica nikada nije ponudila konkretan posao,

pa joj stoga nije omogućila zaposlenje.Za sada se takav pravni zaključak ne može prihvatiti.U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugogstupnja, da je između stranaka zaključen Ugovor o stipendiranju na postdiplomskomstudiju iz područja Europskih integracija 30. kolovoza 2005., uz Anex tom Ugovoru od25. listopada 2005., prema kojem je tužiteljica snosila troškove školovanja tuženice uinozemstvu, za što je isplatila iznos čiji povrat traži u ovom postupku.Utvrđeno je da se prema navedenom Ugovoru tuženica obvezala studij završiti uspješno inakon završetka raditi kod tužiteljice tri godine na službeničkom radnom mjestu (čl. 3.Ugovora).Utvrđeno je da se tuženica po završetku studija javila tužiteljici i da se po uputi tužiteljice

podvrgla sigurnosno kadrovskoj provjeri, ali da joj se nakon toga nitko iz Ministarstvatužiteljice nije javio, te da nije došlo do zasnivanja radnog odnosa. Slijedom toga sudovismatraju da je ponašanjem tužiteljice izostalo zaposlenje tuženice, zbog čega smatraju datuženica nije u obvezi vratiti primljeni iznos stipendije.Člankom 3. predmetnog Ugovora dogovoreno je da se korisnik stipendije obvezujeredovito pohađati nastavu, te u roku završiti postdiplomski studij te se u roku od 8 danaod završetka studija javiti davatelju stipendije i predočiti stručno i financijsko izvješća zastudijsku godinu koju obuhvaća stipendija, te raditi u tijelima državne uprave tri godineneprekidno od dana primitka u državnu službu.Članom 4. istog Ugovora davatelj stipendije se obvezuje pravovremeno isplaćivatiutvrđeni iznos stipendije, te primiti korisnika stipendije u državnu službu u najkraćemroku od dana kada se javio davatelju stipendije (čl. 3. st. 1. toč. 3. ovog Ugovora) irasporediti korisnika stipendije na radno mjesto sukladno njegovoj stručnoj spremi.Člankom 5. istog Ugovora dogovoreno je, da u slučaju da davatelj stipendije nije umogućnosti ispuniti obvezu i primiti korisnika stipendije u državnu službu u najkraćemroku od dana kada se javio davatelju stipendije i rasporediti korisnika stipendije na radnomjesto sukladno njegovoj stručnoj spremi, da se korisnik stipendije oslobađa preuzetihobveza iz ovog Ugovora i obveze vraćanja iznosa primljene stipendije.Člankom 6. Ugovora dogovoreno je između stranaka da će korisnik stipendije vratiticjelokupni iznos stipendije davatelju stipendije u slučaju ako ne prihvati ponuđenoslužbeničko radno mjesto ili ako prestane raditi u državnoj službi zbog svojeg skrivljenog ponašanja, u roku u kojem je bio dužan raditi nakon primitka u državnu službu, tj. trigodine neprekidno.Iz takvih odredbi Ugovora proizlazi da je tužiteljica bila u obvezi omogućiti tuženicizaposlenje u tijelima državne uprave, a tuženica zaposlenje prihvatiti i raditi tri godineneprekidno od primitka u državnu službu. U protivnom, tek ako davatelj stipendije nije umogućnosti zaposliti tuženicu, ona se oslobađa povrata stipendije.Sud u postupku propušta utvrditi upravo one činjenice, između stranaka ugovorene, a podkojim se uvjetima tuženica može osloboditi ugovorne obveze vraćanja primljenog iznosastipendije.

49



Tuženica u postupku tvrdi da joj nije ponuđen konkretan posao, a taj navod tuženice sud prihvaća kada tužbeni zahtjev za povrat stipendije odbija kao neosnovan. Pri tome sudzanemaruje utvrđene činjenice da je tužiteljica s tuženicom, u svezi njezinog zaposlenja,obavila nekoliko razgovora i da je upravo tužiteljica uputila tuženicu i organiziralasigurnosnu kadrovsku provjeru, pa bi samim time već ova utvrđena činjenica mogla

govoriti u prilog, ne samo tuženice, kako to ocjenjuje sud prvog stupnja, već i u prilogtužiteljice da je i ona poduzimala one radnje koje prethode primitku tuženice u državnuslužbu i njezinom zaposlenju. Nadalje, u konkretnom slučaju, a glede ponašanja stranaka po pitanju zaposlenjatuženice, treba imati na umu na koji se način vrši prijam u državnu službu i raspored naradno mjesto korisnika stipendije, a sukladno odredbama Zakona o državnimslužbenicima ("Narodne novine" broj 92/05, 142/06 i dr. - dalje ZDS).Prema zaključenom Ugovoru između stranaka tužiteljica je bila u obvezi zaposlitituženicu, a tuženica je bila u obvezi raditi kod tužiteljice odgovarajuće vrijeme, što je podrazumijevalo da su obje strane trebale biti aktivne u realizaciji takvih svojih obveza.Kraj činjenice da je tužiteljica obavila s tuženicom nekoliko razgovora u svrhu

zaposlenja, te da ju je, dapače, uputila na sigurnosnu kadrovsku provjeru, nije za sada jasno zbog čega je između stranaka prekinuta komunikacija u svrhu zaposlenja i što je pravi razlog prestanka takve komunikacije.U smislu odredbe čl. 17. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj53/91, 73/91, 3/94 i 7/96 - dalje ZOO) sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršitisvoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje, s time da se obveza može ugasitisamo suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu ili na temelju zakona.Ugovor o predmetnom stipendiranju tuženice predstavlja dvostrano obvezni,kosenzualni i naplatni pravni posao. Sklapanjem takvog ugovora stranke su dužnepristupiti savjesno i odgovorno, kako bi se preuzete obveze ispunile i ostvarila svrhaugovora za svaku od ugovornih strana. To je ono o čemu je sud dužan voditi računakada se radi o sporu zbog povrede ili neispunjenja ugovorom preuzetih obveza.Predmetni Ugovor o stipendiranju sadrži obveze i to na strani tužiteljice isplatitidogovoreni iznos stipendije i po završetku školovanja primiti korisnika stipendije uslužbu, dok na strani tuženice sadrži obvezu završetka školovanja i zaposlenja terada kod tužiteljice kroz odgovarajuće vrijeme, a u protivnom vratiti primljeniiznos stipendije.Tek ukoliko tužiteljica nije u mogućnosti primiti tuženicu u državnu službu i rasporediti ju na odgovarajuće radno mjesto, tuženica se može osloboditi obveze povrata stipendije.Kraj takvog stanja stvari i preuzetih obveza zaključenjem navedenog Ugovora, preuranjenim se ukazuje zaključak suda da postoje razlozi zbog kojih bi se tuženicamogla osloboditi svoje ugovorne obveze povrata stipendije.U nastavku postupka zato je sud dužan cijeniti ponovno sadržaj zaključenog Ugovoraizmeđu stranaka, kao i iskaze svih saslušanih svjedoka, a po potrebi i drugih, kao što jedužan cijeniti iskaz same tuženice dat u postupku, te korespondenciju vođenu izmeđustranaka, bilo pismenu ili usmenu. Tek nakon tako ponovne raspravljenosti ove pravnestvari, sud će biti u mogućnosti donijeti odluku može li se tuženica osloboditi obveze povrata stipendije koju joj je tužiteljica dala u svrhu njenog školovanja.

50



42.P-12209/00 Gž-4218/10 od 22. ožujka 2012.g.


- slobodno uređivanjeobveznih odnosa

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom i presudom na temelju priznanja naloženo je tuženicima da stužiteljima zaključe diobni ugovor sa sadržajem navedenim u izreci.Županijski sud preinačuje prvostupanjsku presudu na način da odbija kao neosnovantužbeni zahtjev tužitelja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Ugovor jest suglasnost volja stranaka (čl. 26. Zakona o obveznim odnosima"Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO) i sudionici

slobodno uređuju svoje obvezne odnose. Prisiljavati nekoga da zaključi ugovormože se samo onda kada je netko po zakonu obvezan zaključiti ugovor o čemu seovdje ne radi.Dakle, kako ne postoji zakon koji bi nalagao suvlasnicima da zaključe ugovor orazvrgnuću suvlasništva, a niti se na takav zakon stranke ili sud pozivaju,prvostupanjski je sud prihvaćajući tužbeni zahtjev pogrešno primijenio materijalnopravo. Stoga je u predmetu spora odlučio uz pogrešnu primjenu materijalnog pravana koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa je u primjeni odredbe čl. 373. toč. 3.ZPP žalba I tužene prihvaćena i prvostupanjska presuda i presuda na temeljupriznanja preinačene i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan odbijen.Nadalje, u ovom sporu kojim se u biti traži dioba suvlasničke zajednice nekretnina

stranke su, s obzirom na karakter spora, jedinstveni suparničari što znači da se uodnosi na sve mora donijeti jednaka jedinstvena presuda (čl. 201. Zakona oparničnom postupku "Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 - dalje ZPP). Zbog načelno nepovoljnog karaktera radnjikojim se disponira tužbenim zahtjevom jedinstveni suparničar ne može samostalnopriznati tužbeni zahtjev, odreći se tužbenog zahtjeva ili zaključiti sudsku nagodbu,pa stoga se u odnosu na neke od suparničara ne može niti donijeti presuda natemelju priznanja.

43.

Pn-8051/07 Gžn-3251/11 od 22. studenog 2011.g.

Članak 82. stavak 1. i članak 84. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima

- ustup tražbine


51



Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima isplatiti tužitelju iznos od 184.975,00kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 5. travnja 2006. pa do isplate.Županijski sud odbija žalbu I. i II tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:U ovom stadiju postupka nije sporno da su tuženici bili u obavezi HVB Splitskoj banciisplatiti utuženi iznos po predmetnom kreditnom odnosu s tom bankom. Iz izjave HVBSplitske banke o ustupu prava po ispravi broj OU-444/03 od 22. srpnja 2003. godine(koja je izjava dana u pisanom obliku dana 22. ožujka 2006. godine - list 23 spisa) proizlazi da je HVB Splitska banka kao ustupitelj s tužiteljem kao primateljem sklopilaugovor o prijenosu svoje prije navedene tražbine prema tuženicima i to sa svimsporednim pravima. Na postojanje ove okolnosti nedvojbeno ukazuje i nagodba broj021/06 od dana 21. ožujka 2006. godine sklopljena također između HVB Splitske banke itužitelja. Stoga pravilno prvostupanjski sud sporni odnos stranaka promatra u svjetluodredaba čl. 80. do čl. 87. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 -

dalje: ZOO).Kada je dakle predmetna tražbina HVB Splitske banke ustupljena (cedirana)tužitelju, onda tužitelj ima prema I. i II. tuženicima ista prava koja je ustupiteljimao prema njima do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO).Obzirom na žalbene navode tuženih o tome da tužitelj ne bi HVB Splitskoj banciisplatio cjelokupan iznos dugovanja tuženih, za ukazati je na sljedeće. Pri ustuputražbine (cesiji) tražbina se prenosi na novog vjerovnika samim sklapanjemugovora između ustupitelja i primatelja. Primatelj stupa kao vjerovnik u odnosprema dužniku trenutkom sklapanja ugovora o ustupu tražbine. Dakle i bez obzirada li je u tom trenutku primatelj ustupljene tražbine ispunio svoje obaveze premaustupitelju te tražbine. K tome prema čl. 84. st. 2. ZOO dužnik može isticatiprimatelju pored prigovora koje ima prema njemu samo i one prigovore koje jemogao istaknuti ustupitelju do časa kada je saznao za ustupanje. Prigovor datužitelj kao primatelj ne bi ispunio svoju obavezu prema ustupitelju nema značajniti jednog od dopuštenih prigovora u smislu prije navedene zakonske odredbe.Stoga za ishod spornog odnosa među strankama nije niti odlučna činjenica da li bitužitelj kao primatelj prema HVB Splitskoj banci kao ustupitelju ispunio svojuobavezu iz ugovora o ustupu tražbine.Obzirom na žalbeni navod tuženih da bi HVB Splitska banka još uvijek u svojimposlovnim knjigama imala zaknjiženo predmetno potraživanje prema dužnicima zaukazati je da niti ta okolnost nije od odlučujućeg značaja za ishod spornog odnosameđu strankama. Ovo stoga, kao što je već prethodno i rečeno, što je u konkretnomslučaju do promjene na strani vjerovnika došlo trenutkom sklapanja ugovora oustupu predmetne tražbine. Dakle, tuženici su trenutkom sklapanja tog ugovorapostali dužnici ovdje tužitelja, te su istog trenutka prestali biti dužnici HVBSplitskoj banci. Stoga sama okolnost knjiženja predmetnog poslovnog događaja odstrane HBV Splitske banke, nije od utjecaja na ishod spornog odnosa međustrankama. Vezano za netom navedeno (iako tuženici na to u žalbi ne upiru) zaukazati je da prema čl. 82. st. 1. ZOO za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju. Iz stanja spisa nije

52



vidljivo da li bi HVB Splitska banka kao ustupitelj o predmetnom ustupu obavijestilatužene. No taj eventualni propust ne bi bio odlučan za ishod spornog odnosa međustrankama, jer već dostava tužbe tuženicima sa prije navedenom izjavom i nagodbom imanedvojbeno posljedicu obavještavanja tuženih o ustupu predmetne tražbine HVB Splitske banke.

Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo. Naime, kako predmetni dug tuženih nije prestao niti na jedan od zakonom predviđenih načina (a koji dug u ovom stadiju postupka nije sporan uvisini a niti u pogledu toga zateznih kamata), te kako je tužitelj postao novi vjerovnik toga duga, to su tuženici predmetni dug u obavezi podmiriti tužitelju (čl. 84. st. 1. i čl. 81.st. 1. ZOO). Ovdje je tek za ukazati da pogrešno prvostupanjski sud ocjenjuje da je ukonkretnom slučaju riječ o regresu temeljem cesije. U konkretnom slučaju nije riječ onikakvoj regresnoj tražbini već je riječ samo o promjeni vjerovnika postojeće tražbine. noova nepravilnost i nejasnoća sadržana u obrazloženju pobijane prvostupanjske presudenije takvog značaja radi kojeg se pobijana prvostupanjska presuda ne bi moga ispitati.

44.P-6267/04 Gž-2878/08 od 6. rujna 2011.g.


- ništavost- nedopuštena pobuda

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom utvrđen je ništavim Kupoprodajni ugovor zaključen dana 22.studenog 2002. između I. tuženika kao prodavatelja i II. tuženika kao kupca kao i aneks

tom ugovoru od 3. veljače 2003. Odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži priznavanje ništavosti ugovora od strane tuženika.Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća na ponovno suđenje.Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet ovog spora predstavlja tužbeni zahtjev, kojim se traži utvrđenje da je Ugovor o prodaji stana od 22. studenoga 2002. godine i Aneks ugovora od 03. veljače 2003.zaključeni između I. tuženika kao kupca i II. tuženika kao prodavatelja, ništav.Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu kojim se utvrđuje ništavost predmetnog Ugovora, temeljem činjenica:- da je II. tuženik predmetni stan kupio od Grada Zagreba temeljem Ugovora o prodajiod 25. rujna 1997. godine;

- da je presudom Općinskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ps-414/98 od 06. studenoga2001. godine utvrđen ništavim Ugovor o prodaji od 25. rujna 1997. godine;- da je navedena presuda postala pravomoćna 5. listopada 2004. godine, kada je potvrđena odlukom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2308/02-2 od 05.listopada 2004.;- da je II. tuženik zaključio Ugovor o prodaji predmetnog stana sa I. tuženikom godinudana nakon što je donesena nepravomoćna prvostupanjska odluka o ništavosti ugovora o prodaji od 25. rujna 1997. godine;

53



- da ništavost pravnog posla kojim je II. tuženik stekao vlasništvo proizlazi iz odredbeZakona o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenim nekretninama udruštvenom vlasništvu na druge korisnike odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba("Narodne novine", br. 53/90), jer stranke nisu mogle valjano raspolagati predmetnimstanom, pa je Ugovor o prodaji kojeg su zaključile stranke, ništav;

- da je pravni posao kojim je II. tuženik stekao stan, ništav, ali je II. tuženik unatoč tomeupisan kao vlasnik predmetnog stana u zemljišne knjige, a zatim da je zaključio Ugovor o prodaji tog stana sa I. tuženikom, koji se temeljem tog pravnog posla upisao u zemljišneknjige i stekao vlasništvo istog.Prvostupanjski sud smatra da je ništav pravni posao, kojim je II. tuženik stekao neko pravo i prenio ga pravnim poslom na I. tuženika, onda je i taj drugi pravni posao ništav, jer je II. tuženik kao prodavatelj na I. tuženika kao kupca prenio pravo koje nema.Temeljem odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91,73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 - dalje: ZOO) prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je Ugovor o prodaji od 22.studenoga 2002. zaključen između I. tuženika i II. tuženika, ništav.

Kao razlog ništavosti ugovora navodi se i protivnost prisilnim propisima i Ustavu RH.Međutim, predmetni Ugovor je zaključen 22. studenoga 2002. godine nakonstupanja na snagu Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenskekomunističke vladavine ("Narodne novine", br. 92/96 - dalje: Zakon o naknadi),koji je stupio na pravnu snagu 1. siječnja 1997., što znači da stan na kojemu jepostojala zabrana prodaje nakon stupanja na snagu tog Zakona može biti predmetugovora o prodaji. Prema tome, protivnost prisilnim propisima i Ustavu RH ne bibio prihvatljiv razlog ništavosti predmetnog ugovora.Također nije naveden u prvostupanjskoj presudi jasan razlog zašto bi predmetniugovor bio protivan moralu, budući prodaja tuđe stvari prema odredbi čl. 460.ZOO ne čini ugovor ništavim nego obvezuje ugovaratelje.U postupku je utvrđeno, a iz navoda tužbe proizlazi, da je II. tuženik znao da jepredmetni stan stekao ništavim pravnim poslom, te nije mogao raspolagati istim iotuđiti ga trećoj osobi, dakle, imao je nedopuštenu pobudu za sklapanje ugovora oprodaji.Kada je pobuda jedne strane nedopuštena i takve je prirode da bitno utječe nanjezinu odluku da sklopi ugovor, a druga strana je to znala ili morala znati, ugovor je ništavan (čl. 53. st. 3. ZOO).Naprotiv, kod naplatnog ugovora s nedopuštenom pobudom ako druga strana nijeznala za takvu pobudu ili nije morala znati za nju ugovor je valjan.Prvostupanjski sud je propustio raspraviti da li je drugi ugovaratelj odnosno kupacstana znao za nedopuštenu pobudu prodavatelja ili je morao znati za nju.

45.P-7999/05 Gž-6088/11 od 31. siječnja 2012.g.

Članak 143. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima

- ugovor o sudjelovanju uigri klađenja

54



Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom tuženiku je naloženo tužitelju isplatiti iznos od 1.427.458,31kn s pripadajućim zateznim kamatama kako je pobliže navedeno u izreci presude.Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog

stupnja.Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je zahtjev tužitelja kao igrača u odnosu na tuženika kao priređivačakladioničarske igre za isplatu temeljem ugovora o sudjelovanju u igri klađenja.Obzirom na utvrđenje da je tužitelj sudjelujući u igri klađenjem na rezultate Formule 1 zaVN V. Britanije održane 10. srpnja 2005. prihvatio upravo onu ponudu tuženika koja je bila objavljena u kladioničarskoj listi i Sportskom tjedniku, te od devetnaest uplaćenihlistića imao osamnaest dobitnih za ukupni iznos od 1.427.458,31 kunu, a kojih je listićanesporno on bio i donosilac, sud prvog stupnja otklonio je kao neosnovan prigovor tuženika o pomanjkanju aktivne legitimacije tužitelja u ovom postupku te otklanjajući i

tvrdnje tuženika o potrebi primjene odredbe članka 6. stavak 2. i 3. Pravila tuženika o igrina sreću klađenja, nadalje Pravila, kao nepravičnih i pretjerano strogih, pozivom naodredbu članka 143. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj:53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., dalje u tekstu: ZOO/91.) uvezi s odredbama članka 12. i članka 26. ZOO/91, zahtjev tužitelja kao osnovan je prihvatio i obvezao tuženika na plaćanje navedenog iznosa zajedno s pripadajućimzateznim kamatama. Navedeno utvrđenje prvostupanjskog suda o postojanju obveze tuženika na isplatunavedenog dobitka, tuženik u žalbi osporava dajući svoju, drugačiju ocjenu izvedenihdokaza te u bitnom ustrajući u tvrdnji da je u konkretnoj situaciji obzirom na postojanjegreške u sadržaju ponude oglašene i objavljene na kladioničarskoj listi i u Sportskomtjedniku, na odnos stranaka trebalo kao mjerodavnu primijeniti odredbu članka 6. stavak 2. i 3. Pravila, koja su Pravila donesena temeljem odredbi Zakona o priređivanju igara nasreću i nagradnih igara ("Narodne novine" 83/02., dalje: ZPI) i Pravilnika o priređivanjukladioničarskih igara ("Narodne novine" 167/03., i 24/04. dalje: Pravilnik) te koje je iodobrilo nadležno ministarstvo.Pravilno je prvostupanjski sud obzirom na nesporni sadržaj objavljene ponude zaigru na kladioničarskoj listi tuženika i u Sportskom tjedniku, zaključio da je zapravilnu primjenu materijalnog prava u ovom predmetu odlučno pitanje postojanjasuglasnosti volje stranaka o sadržaju ponude za sklapanje ugovora te u tom smislupostojanje suglasnosti volje stranaka o bitnim sastojcima ponude prihvatom kojedolazi do sklapanja ugovora.Nije sporno da tužitelju kao igraču u navedenoj igri klađenja u vrijemeispunjavanja listića sadržaj ponude kakav je na magnetskom mediju nije bio poznatte da je on listiće za igru ispunjavao prema sadržaju ponude kako je ona objavljena,odnosno kako je sadržaj ponude bio oglašen na kladioničarskoj listi i u Sportskomtjedniku.Obzirom na utvrđenja da se tužitelj u konkretnoj situaciji kao igrač mogao suglasitisamo sa sadržajem one ponude koja mu je u trenutku ispunjavanja listića bilapoznata, pravilno je u ovom predmetu prvostupanjski sud kao nepravične i

55



pretjerano stroge otklonio primijeniti odredbe članka 6. stavak 2. i 3. Pravila premakojim odredbama u situaciji postojanja greške u ispisu ponude objavljene nakladioničarskoj listi, ili u Sportskom tjedniku, vrijedio bi i obvezivao igrača sadržajponude na magnetskom mediju sa sadržajem koje ponude igraču trenutku ispisalistića i nije upoznat.

Također je pravilno sud ocijenio da odredbe spornih Pravila predstavljaju zapravoopće uvjete postupanja sudionika u igri klađenja te da su kao takva sastavni dionavedenog ugovora o igri te o njihovoj primjeni na odnos stranaka odlučivaotemeljem odredbi ZOO/91. neodlučno o tome temeljem kojeg su zakona iliodobrenja ministarstva takva Pravila donesena.Na pravilno utvrđeno činjenično stanje o postojanju ugovornog odnosa stranakasud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo iz članka 143. stavak 2.ZOO/91. kada je ocijenivši odredbu članka 6. stavak 2. i 3. Pravila nepravičnom ipretjerano strogom prema jednoj ugovornoj strani, otklonio njenu primjenu, tetuženika temeljem sklopljenog ugovora o igri klađenjem obvezao na isplatuostvarenog dobitka tužitelju.

46.P-2094/10 Gž-11784/11 od 11. siječnja 2012.g.


- uračunavanje

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika posl. br. Ovrv-02614/07 od 23. studenog 2007. u cijelosti, te je tužitelj odbijen

sa tužbenim zahtjevom u iznosu od 296,85 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućomod dana 31. prosinca 2007. pa do isplate.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 2.080,76 kn na ime potrošnje vode zastambeni prostor na adresi Kikićeva 13 u Zagrebu.Pošavši od utvrđenja:- da se utuženo potraživanje odnosi na potrošnju vode u stambenom prostoru i to naredovna zaduženja u razdoblju od rujna do prosinca 2005. i od veljače do prosinca 2006.

u ukupnom iznosu od 1.698,05 kn te na zaduženje za obračunate kamate u iznosu od382,71 kn, sve u ukupnom iznosu od 2.080,76 kn;- da je tužitelj tijekom postupka snizio tužbeni zahtjev te ostao kod potraživanja iznosaod 296,85 kuna i to za mjesec studeni i prosinac 2006. sa pripadajućom zakonskomzateznom kamatom;- da je tuženica 6. srpnja 2010. uplatila iznos od 300,00 kn, prilikom koje uplate nijenaznačila koje utužene račune plaća već se pozvala samo na šifru kupca, a koja je ista nasvim računima;

56



- da je odredbom čl. 171. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 i 35/05 - dalje u tekstu: ZOO) propisano da kadanema dužnikove izjave o uračunavanju, obveze se namiruju redom kako je koja dospjelaza ispunjenje;- da tužitelj nije poštivao red uračunavanja temeljem čl. 171. ZOO;

sud prvog stupnja odbio je tužitelja s tužbenim zahtjevom i odlučio kao u toč. II. izreke pobijane odluke.Žalbenim navodima, u bitnom, tužitelj navodi kako je sud prvoga stupnja pogrešnozaključio da tužitelj nije poštivao odredbe Zakona o obveznim odnosima o reduuračunavanja uplate te da je on pravilno uplatu tuženice knjižio prema redu dospijećasvakog pojedinog računa.U odnosu na žalbene navode žalitelja, valja odgovoriti da je prvostupanjski sudpravilno primijenio materijalno pravo - odredbu čl. 171. st. 2. ZOO, kojom jepropisano da se obveze namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje, kada je odbio tužbeni zahtjev budući se utuženo potraživanje odnosi na studeni i prosinac2006., a tužitelj je naveo da je tom isplatom djelomično zatvoren račun za mjesec

prosinac 2009., što ne samo da je otegotno za tuženicu, već je i u suprotnosti snavedenom odredbom.


Članak 178. stavak 4., članak 208. i članak 371. Zakona o obveznim odnosima

- regresno potraživanje- zastara

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 10.764,00 knzajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. svibnja 2002. pa do isplate, uroku od 15 dana.Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Prvostupanjski sud je, utvrđujući da je od izvršene isplate 17. svibnja 2002. pa do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 19. lipnja 2006,, nije protekao (opći) zastarni rok od pet godina iz čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91,

73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje: ZOO), ocijenio prigovor zastare istaknut po tuženikuneosnovanim, smatrajući da se u ovom slučaju radi o regresnom potraživanju (čl. 939. st.1. i 5. ZOO), a ne o potraživanju iz ugovora o osiguranju iz čl. 380. st. 6. ZOO u svezi sčl. 376. st. 1. ZOO, pa da se u pogledu zastarnog roka primjenjuje čl. 371. ZOO.Pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u pogledu materijalnopravnog pitanjazastare potraživanja tužitelja, prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Naime, odredbačl. 380. ZOO regulira pitanje zastare potraživanja ugovaratelja osiguranja, odnosnotreće osobe iz ugovora o osiguranju (čl. 380. st. 1. ZOO), kao i pitanje zastare

57



potraživanja osiguratelja iz ugovora o osiguranju (čl. 380. st. 3. ZOO) pa se daklenavedena zakonska odredba odnosi na zastarne rokove kod ugovora o osiguranju.Potraživanje tužitelja prema tuženiku, međutim, nije potraživanje iz ugovora oosiguranju, nego je, po svojoj naravi, regresno potraživanje (čl. 208. ZOO u svezi sčl. 178. st. 4. ZOO). Dakle, riječ je o potraživanju za koje zakonom nije određen

neki drugi rok zastare, pa stoga konkretno potraživanje tužitelja zastarijeva uopćem zastarnom roku od 5 godina, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

48.P-2038/01 Gž-7046/10 od 22. veljače 2012.g.


- izdatak za drugog


Prvostupanjskom presudom ukinuto je rješenje o ovrsi posl. br. Ovrv-10708/00 od 5.lipnja 2000. u cijelosti.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao jednog od suvlasnika zgrade za naknadomnovčanog iznosa od 3.075,00 kuna, koji iznos je tužitelj, prema vlastitim navodima, platio na ime dospjelih režijskih troškova koji su teretili tuženika, odnosno tužitelj potražuje regres na ime plaćenih režijskih troškova zajedničke nekretnine.Potraživanje tužitelja temelji se na odredbi čl. 218. Zakona o obveznim odnosima

("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje u tekstu ZOO)prema kojoj onaj tko za drugog učini kakav izdatak ima pravo zahtijevati naknaduod njega.Prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da tužitelj nije dokazao da je predmetneračune, na kojima tužitelj temelji svoje potraživanje, doista i platio. Naime, kaodokaz svojih navoda tužitelj je dostavio račune za koje je nesporno da su isti izdani ito za plaćanje režijskih troškova na ime obveznika plaćanja, odnosno tuženika, no izistih računa nije vidljivo da ih je tužitelj i podmirio, odnosno nije vidljivo da li suoni uopće podmireni.U pogledu žalbenih navoda da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbeZakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine" broj 47/95, 106/96,

164/98, 105/99, 54/00 i 73/00, dalje u tekstu- ZPDV), valja reći da je prvostupanjskisud pravilno primijenio odredbu čl. 15. ZPDV, budući da navedeni računi ne sadržesve propisane podatke niti je iz istih vidljivo za koja su isporučena dobraispostavljani i za koje obavljene usluge od strane tužitelja, niti da je tužitelj stvarnoi platio navedene iznose.Dakle, iz navedenog proizlazi da se u ovom slučaju nije ispunio uvjet da bi tuženik sukladno odredbi čl. 218. ZOO bio dužan naknaditi tužitelju utuženi izdatak jertužitelj nije dokazao da je taj izdatak stvarno i snosio umjesto tuženika.

58



49.P-12044/09 Gž-7670/10 od 20. prosinca 2011.g.


- neosnovano uplaćenamirovina

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj da tužitelju plati iznos od 5.611,07 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 15. srpnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopiodređenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodištakoje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 15dana.

Županijski sud preinačuje prvostupanjsku presudu na način da odbija tužbeni zahtjevtužitelja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženoj za isplatom iznosa od 5.611,07 kn s pripadajućim zateznim kamatama s osnove povrata neosnovano uplaćene mirovine natekući račun pok. Š. D. otvoren kod tužene.U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno je da je Š. D. bila korisnica mirovinetemeljem rješenja tužitelja, da je tužitelj isplatu mirovine vršio na njezin tekući računotvoren kod tužene, da je Š. D. preminula 24. ožujka 2004., da je tužitelj nakon njezinesmrti u razdoblju od 25. ožujka 2004. do rujna 2004. na njezin tekući račun isplatio iznos

od 16.385,35 kn, da je tužitelj dopisom od 27. rujna 2004. tuženoj stavio zahtjev za povrat doznačenih sredstava za isplatu mirovinskih primanja Š. D., da je tužena tek tadasaznala za činjenicu smrti vlasnika tekućeg računa, da je tužena vratila tužitelju iznos od10.774,28 kn koji se u trenutku postavljanja zahtjeva nalazio na računu korisnice, da seračunom pokojne Š. D. raspolagalo i nakon njezine smrti te da je isplata s računakorisnice u iznosu od 6.000,00 kn izvršena prije nego što je tužitelj o činjenici smrtiobavijestio tuženu.Na ovako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pogrešno je primijeniomaterijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da je na stranitužene došlo do stjecanja bez osnove u smislu odredbe čl. 210. Zakona o obveznimodnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96 - dalje u tekstu: ZOO).

Naime, odnos između stranaka uređen je Ugovorom o isplati mirovinskih iinvalidskih primanja i doplataka za djecu od 31. srpnja 1998. (dalje: Ugovor) kojimsu utvrđena međusobna prava i obveze s obzirom da je banka samo posrednik između tužitelja koji isplaćuje mirovinu i korisnika mirovine.Odredbom čl. 4. Ugovora propisano je da se ugovorne strane obvezuju da će odmahnakon saznanja međusobno se obavijestiti o nastupu činjenica u svezi s isplatamaMIO primanja zbog kojih bi mogla nastati šteta bilo kojoj ugovornoj strani apogotovo kad se radi o smrti korisnika MIO primanja, dok je čl. 5. Ugovora

59



propisano da se banka obvezuje da će na zahtjev fonda (sada tužitelja), u roku od 8dana od dana dostavljanja pisanog zahtjeva izvršiti povrat doznačenih aneisplaćenih sredstava MIO primanja sukladno obvezi čl. 4. Ugovora uz obračunatekamate.U razrješenju pravnih odnosa stranaka treba primijeniti odredbu čl. 262. ZOO

prema kojoj je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevatiispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.Iz stipulacije odredbi čl. 4. i 5. Ugovora jasno proizlazi da je tužena u obvezi vratitidoznačena sredstva od strane tužitelja samo ako u trenutku saznanja za smrtkorisnika mirovine ta sredstva još nisu isplaćena, a kako je to u prvostupanjskompostupku utvrđeno, tužena je na zahtjev tužitelja vratila sva sredstva koja su se uvrijeme njezina saznanja za smrt korisnice mirovine (27. rujna 2004.) nalazila natekućem računu korisnice, te je stoga ispunila svoju obvezu iz Ugovora u svemukako ona glasi.Nadalje, doznačeni iznos mirovine od 16.385,35 kn u vlasništvu tužitelja nije bezpravne osnove prešao u imovinu tužene pa da bi na strani tužene došlo do stjecanja

bez osnove u smislu odredbe čl. 210. st. 1. ZOO.Čl. 38. Pravilnika o tekućim i žiro-računima tužene predviđeno da ugovor otekućem računu prestaje u slučaju smrti vlasnika, kao i to da će banka zatvorititekući račun na temelju pravomoćnog ostavinskog rješenja.Stoga nepripadno isplaćena sredstva tužitelja nisu isplaćena na račun tužene i nijeih stekla tužena, niti ih bez pravnog osnova zadržava jer se i dalje radi o sredstvimakoja se nalaze na istom računu, a tužena nema zakonske ovlasti za jednostranoraspolaganje predmetnim sredstvima i računima.Po ocjeni ovog suda, unatoč činjenici što smrću korisnika tekućeg računa prestajeugovor o tekućem računu, sredstva na tekućem računu i dalje predstavljajuimovinu koja nije prešla u imovinu tužene jer ista moraju ostati na tekućem računusve do zatvaranja istoga, a za koji tužena mora imati valjanu pravnu osnovu.Prema tome, kako je tužena ispunila svoju obvezu utvrđenu odredbom čl. 5.Ugovora, to je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 262. ZOO valjaloodbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

50.P-11061/07 Gž-1013/09 od 12. lipnja 2012.g.


- zatezna kamata na

neisplaćene kamate

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi, posl. br.Ovrv-2749/05 od 4. ožujka 2005., za iznos glavnice u visini od 6.039,09 kn sa zateznimkamatama od 1. veljače 2005. do isplate. Održano je na snazi predmetno rješenje o ovrsiza iznos glavnice od 2.160,91 kn s zateznim kamatama od 1. veljače 2005. do isplate.

60




Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Prvostupanjski sud je iz obračuna dugovanja po predmetnom tekućem računu utvrdio da

je tužitelj na glavnicu u iznosu od 2.160,91 kn obračunavao ugovorne kamate na način daih je pribrajao glavnici te je na tako dobivene iznose ponovno obračunavao ugovornekamate, odnosno da je postupao protivno odredbi čl. 400. Zakona o obveznim odnosima(Narodne novine, broj: 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99., dalje u tekstu: ZOO/91.) zbogčega je za tako dobiveni iznos "uglavničenih" kamata i nedokazani iznos sudskihtroškova (u ukupnom iznosu od 6.039,09 kn) ocijenio potraživanje tužitelja neosnovanim.Tužitelj u žalbi navodi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo budući da je odredbom čl. 31. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj:31/05., 41/08., dalje u tekstu: ZOO/05.) anatocizam dozvoljen.Prije svega, valja istaknuti da se na sporni odnos stranka ne primjenjuju odredbeZOO/05., kao što to navodi tužitelj, već odredbe ZOO/91.

Odredba koja sadržajno odgovara odredbi čl. 31. st. 2. ZOO/05. jest odredba čl.279. st. 2. ZOO/91.Istom je propisano da se na iznos neisplaćene kamate može zahtijevati zateznakamata samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njenu isplatu. Odredbapredstavlja iznimku od pravila ustanovljenom odredbom st. 1. istog članka kojom jeodređeno da na dospjelu a neisplaćenu ugovornu ili zateznu kamatu te na drugadospjela povremena novčana davanja ne teče zatezna kamata.Međutim, navedena iznimka se ne može primijeniti na ovaj slučaj.Ovo stoga, što je odredbom čl. 295. st. 2. ZOO/91. određeno da se s prestankomglavne obveze gase i jamstvo, zalog i druga sporedna prava.Iz citirane odredbe proizlazi da je pravo na kamate sporedno potraživanje i kaotakvo egzistira sve do njenog ispunjenja, zbog čega je neodvojivo od glavnog duga izajedno s njim čini cjelinu, sve dok glavni dug ne bude otplaćen, kad se zahtjev zaisplatu kamata osamostaljuje i postaje glavno potraživanje. Tek u tom slučaju bineotplaćena kamata mogla biti izražena u apsolutnom iznosu i na istu bi, sukladnoodredbi čl. 279. st. 2. ZOO/91., mogla teći zatezna kamata od dana podnošenjazahtjeva sudu za njenu isplatu.Međutim, tužitelj je, premda mu glavnica nije otplaćena, izrazio neotplaćeneugovorne kamate u apsolutnom iznosu, iste pribrojio glavnici te na tako dobiveniznos potraživao isplatu zateznih kamata od 1. veljače 2005., što nije dopušteno.Pri tom je tužitelj povrijedio i odredbu čl. 400. st. 1. ZOO/91. kojom je zabranjenona dospjele neisplaćene ugovorne kamate obračunavati kamatu.

51.P-13060/02 Gž-6485/11 od 19. lipnja 2012.g.

Članak 280., članak 281. i članak 285. Zakona o obveznim odnosima

- pobijanje pravnihradnji dužnika

61



Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi daugovor o darovanju nekretnine od 25. siječnja 1999. godine sklopljen između N. V. B. i N. B. nema pravnog učinka prema tužitelju B. L. u dijelu potrebnim za namirenjem

tražbine tužitelja prema N. B. u iznosu od 6.646,89 eura u kunskoj protuvrijednosti te zatroškove parničnog postupka u iznosu od 7.500,00 kn te troškove parničnog postupka uiznosu od 11.506,50 kn, te da je tuženica N. V. B. dužna dopustiti da tužitelj svojutražbinu prema N. B. namiri prodajom nekretnine, dvosobnog stana broj 26 u Zagrebu,Ulica Hrgovići, sagrađen na kč.br. 4240/6 upisana u zk. ul. 1605/75 k.o. Rudeš, k.o.Vrapče Staro.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kad je pozivom na

odredbu čl. 285. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91,3/94,7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) odbio tužbeni zahtjev.Odredbom čl. 280. ZOO propisano je da svaki vjerovnik čije je potraživanjedospjelo za isplatu i bez obzira kad je nastalo, može pobijati pravnu radnju svogdužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika.Prema odredbi čl. 281. ZOO teretno raspolaganje može se pobijati ako je u vrijemeraspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetusvojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom se ili u čiju je korist pravna radnjapoduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato. Ako je treća osoba dužnikov suprugili srodnik po krvi u pravoj liniji ili pobočnoj liniji do četvrtog stupnja ili po tazbinido istog stupnja, pretpostavlja se da joj je bilo poznato da dužnik poduzetimraspolaganjem nanosi štetu vjerovniku. Kod besplatnih raspolaganja i s njimaizjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da poduzetimraspolaganjem nanosi štetu vjerovnicima, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva sedaje trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.Prema odredbi čl. 285. ZOO tužba za pobijanje može se podnijeti u roku od jednegodine za raspolaganje iz čl. 281. st. 1. ZOO, a za ostale slučajeve u roku od trigodine. Rok iz prethodnog stava računa se od dana kad je poduzeta pravna radnjakoja se pobija odnosno od dana kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju.Kako su u konkretnom slučaju radilo o besplatnom raspolaganju, to rok zapodnošenje tužbe iznosi 3 godine od dana kada je poduzeta radnja koja se pobija.S obzirom da tužitelj ovdje tužbom pobija ugovor o darovanju nekretnine kojiugovor je suprug tuženice N. B. sklopio sa tuženicom dana 25. siječnja 1999. godinea tužitelj je tužbu podnio 17. prosinca 2002. godine to je tužba podnesena izvan rokaod tri godine propisana čl. 285. ZOO, kako je to pravilno ocijenio sud prvogstupnja.Suprotno žalbenim navodima tužitelja tužba za pobijanje može se podnijeti upropisanom roku a rok se računa od dana kada je poduzeta pravna radnja koja sepobija a što u konkretnom slučaju znači od dana sklapanja ugovora o darovanju, a

62



ne, kako to tužitelj smatra, od dana kad je stjecatelj upisao svoje vlasništvo uzemljišne knjige.Suprotno žalbenim navodima u konkretnom slučaju nije došlo do povrede čl. 1. Europskekonvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te nije narušeno osnovno načelo pravne sigurnosti budući Zakon o obveznim odnosima jasno i nedvosmisleno navodi koji

je rok za podizanje tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da tužitelj nije niti dokazao da je pobijana pravna radnja poduzeta na njegovu štetu tj. da zbog pobijanog ugovora tužiteljev dužnik N. B., nema dovoljno sredstava za ispunjenje njegovih potraživanja jer kako je većnavedeno pred Općinskim sudom u Velikoj Gorici pod brojem Ovr-1409/06 provodi seovrha na plaći ovršenika tj. supruga tuženice N. B.Slijedom svega navedenog sud prvog stupnja pravilno je postupio kad je odbio tužbenizahtjev budući je utvrdio da nisu ispunjeni uvjeti za pobijanje dužnikove pravne radnje tj.ugovora o darovanju od 25. siječnja 1999. godine zaključenog između N. B. i tuženice.

52.P-3435/05 Rev 1506/10 od 25. siječnja 2012.g.

Članak 280. stavak 1. i članak 305. Zakona o obveznim odnosima

- pobijanje dužnikovihpravnih radnji

- rok za podnošenje tužbe- prisilno založno pravo

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom kojim traži da se

utvrdi da je Ugovor o darovanju nekretnina od 5. studenoga 1999. s aneksom istogugovora od 11. travnja 2002. sklopljen između A. L. kao darovatelja i S. L. kaodaroprimateljice, te ugovor o darovanju nekretnina od 5. studenoga 1999. s aneksomistog ugovora od 17. travnja 2002. sklopljen između S. L. kao darovateljice i tuženice J.M. kao daroprimateljice bez pravnog učinka prema tužitelju S. Z., te tuženica odgovara1/2 nekretnine upisane u poduložak br. 18030, ul. br. 19055, k.o. Grad Zagreb, u naravičetverosobnog,stana br. 3., površine 102,00 čm, na 1. katu koji se nalazi u stambenojzgradi Vrtlarska 47, Zagreb, sagrađenoj na čest. br. dio 692/1, po novoj izmjeri čest. br.dio 1799 k.o. Črnomerec, za potraživanje tužitelja prema A. L. u visini od 451.135,78 kn,sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. rujna 2002. i troškovima, kao i da jetužena dužna trpjeti da se na 1/2 nekretnina navedenih pod toč. I uknjiži hipoteka na

iznos od 451.135,78 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. rujna 2002.kao i troška ovog postupka, te daljnjih troškova, u korist tužitelja S. Z., a kao osiguranjeregresa za isplatu po jamstvu za A. L. u Hypo Steiermark Kraftfarzeug undMaschinenleasing GmbH po ugovoru o leasingu motornog vozila od 19. prosinca 2000.Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.Vrhovni sud RH odbija reviziju tužitelja kao neosnovanu.


63



Predmet spora je pobijanje dužnikovih pravnih radnji, tj. zahtjev tužitelja da se pobijuugovori o darovanju učinjeni između A. L. kao darovatelja i S. L. kao daroprimateljice, teugovori o darovanju zaključeni između S. L. kao darovateljice i J. M. kaodaroprimateljice, a svi učinjeni 5. studenoga 1999. i 11. travnja 2002. Predmet darovanja je 1/2 nekretnine upisane u poduložak br. 18030, ul.br. 19055 k.o. Grad Zagreb, u naravi

četverosobni stan površine od 102 m2, koji se nalazi na I. katu stambene zgrade uVrtlarskoj 47, Zagreb. Također tužitelj zahtijeva da se tuženoj naloži da je dužna trpjetina 1/2 nekretnina uknjižbu hipoteke u iznosu od 451.135,78 kn i to u korist tužitelja.Prema odredbi čl. 280. st. 1. ZOO svaki vjerovnik čije je potraživanje dospjelo za isplatui bez obzira kad je nastalo može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta naštetu vjerovnika.Prema odredbi čl. 283. st. 1. ZOO pobijanje se može vršiti tužbom ili prigovorom.Prema odredbi čl. 285. ZOO tužba za pobijanje može se podnijeti u roku od jedne godineza raspolaganje iz čl. 281. st. 1. ZOO, a za ostale u slučajeve u roku od tri godine. Rok seračuna od dana kad je poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno od dana kada jetrebalo poduzeti propuštenu radnju.

Nesporno je da se u konkretnom slučaju radi o besplatnim raspolaganjima, te da rok za podnošenje tužbe iznosi tri godine od dana kada je poduzeta radnja koja se pobija.Sporno je kad je poduzeta pravna radnja, da li se rok računa od zaključenja ugovora odarovanju 5. studenoga 1999. ili od zaključenja aneksa ugovora o darovanju koji suzaključeni 11. travnja 2002. i 17. travnja 2002. Nižestupanjski sudovi su zaključili, s obzirom na to da tužitelj pobija tužbom ugovore odarovanju zaključene 5. studenoga 1999., koji su dopunjeni aneksom ugovora, a da jetužbu podnio 11. travnja 2005., da je ista podnesena izvan roka od tri godine koji je propisan čl. 285. ZOO. Takav zaključak nižestupanjskih sudova u potpunosti je pravilan. Naime, neosnovano revident ističe kako je rok od tri godine trebalo računati od danazaključenja aneksa ugovora o darovanju od 11. travnja 2002., odnosno 17. travnja 2002., budući po ocjeni revidenta ugovori o darovanju zaključeni 5. studenoga 1999. ne proizvode pravni učinak jer su sastavljeni suprotno odredbi čl. 366. st. 3. Zakona ovlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99,22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 - dalje: ZOVO), tj. suprotni su načelu jedinstvenosti nekretnine. Tužitelj smatra, s obzirom da je osnovnim ugovorimazaključenim 1999. darovan samo stan, a ne i zemljište, da zbog toga ti darovni ugovorinemaju pravni učinak, pa da se rok treba računati od dana kad su zaključeni aneksiugovora kojima je uređeno da se daruje i zemljište uz stan.Suprotno navodima revizije, ovaj revizijski sud u potpunosti se slaže sa pravnim stavomzauzetim u nižestupanjskim odlukama da rok od tri godine treba računati od danazaključenja osnovnih ugovora o darovanju koji su zaključeni 5. studenoga 1999., budućisu predmetom ugovora o darovanju bile nekretnine upisane u z.k.ul. 19055 k.o. GradZagreb (broj poduloška 18030), upisane na k. č. 1799 k.o. Črnomerec, a predmetdarovanja je bio četverosobni stan. Zbog uspostave načela jedinstva nekretnine ugovornestrane su 11. travnja 2002. i 17. travnja 2002. zaključile aneks kojim su izvršeni točniopisi navedenih nekretnina koji su usklađeni s odredbama Zakona o vlasništvu i drugimstvarnim pravima koji se tiču jedinstva nekretnine, te je iz aneksa ugovora vidljivo da jevolja ugovornih strana u pogledu predmeta darovanja izražena već osnovnim ugovorom odarovanju.

64



Pravilno su nižestupanjski sudovi odlučili da su aneksi ugovora o darovanju sastavnidijelovi osnovnih ugovora sklopljeni 5. studenoga 1999., a ne zasebne radnje od kojih bise računao rok za podizanje tužbe.Valjano je odbijen i tužbeni zahtjev na uknjižbu hipoteke na navedenimnekretninama za iznos od 451.135,78 kn, s obzirom da nisu ispunjeni uvjeti iz čl.

305. ZOO. Naime, za osnivanje prisilnog sudskog založnog prava u smislu odredbečl. 311. istog Zakona potrebno je da se donese odluka suda u postupku prisilnogosiguranja tražbine na temelju koje se osniva prisilno sudsko založno pravo nanačin koji određuju zakonske odredbe o ovrsi i prisilnom osiguranju, a za što ovdjenisu ispunjeni uvjeti. Naime, prema odredbi čl. 305. st. 1. ZOO založno pravo osnivase na određenoj stvari ili pravu kao zalogu na temelju pravnog posla osobe čiji jezalog (dobrovoljno založno pravo), sudske odluke (sudsko založno pravo) ili zakona(zakonsko založno pravo), a na način određen zakonom. U konkretnom slučajutužitelj zahtijeva zasnivanje založnog prava na temelju sudske odluke.Prema odredbi čl. 311. st. 1. ZOO prisilno sudsko založno pravo zasniva se natemelju odluke suda donesene u postupku prisilnog osiguranja tražbine. Zakonske

odredbe koje određuju sudski postupak osiguranja novčanih tražbina određujupretpostavke pod kojima sud može odlučiti da se osnuje prisilno založno pravo.S obzirom da je postupak prisilnog osiguranja tražbine ovršni postupak, te je u tompostupku uvjet za osiguranje tražbine da tražbina mora biti utvrđena ovršnomispravom (čl. 258. Ovršnog zakona), u konkretnom slučaju sudovi su utvrdili danisu ispunjeni uvjeti iz čl. 258. Ovršnog zakona te su odbili i tužbeni zahtjev naosnivanje prisilnog sudskog založnog prava.

53.Pn-3203/07 Gžn-3330/11 od 6. prosinca 2011.g.

Članak 299. i članak 380. stavak 6. Zakona o obveznim odnosima

- zakonska subrogacija- zastara

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima isplatiti tužitelju iznos od 73.887,99kn s pripadajućom zateznom kamatom.Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća na ponovno suđenje.


Predmet spora je regresni zahtjev osiguratelja (tužitelja) prema korisniku kredita (Ituženiku) i sudužniku (II tuženiku) iz ugovora o kreditu sklopljenog izmeđuRaiffeisenbank Austrija d.d. i tuženika, u visini dijela isplaćenog kredita koje je tužiteljisplatio svom osiguraniku (Raiffeisenbank Austriija d.d.) temeljem ugovora o osiguranju,a budući da je korisnik kredita neuredno otplaćivao anuitete po kreditu.Pošavši od utvrđenja:- da je između Raiffeisenbank Austriija d.d.Zagreb kao kreditora i I-tuženika kaokorisnika kredita i II-tuženika kao sudužnika sklopljen ugovor o namjenskom kreditu

65



kojim je I-tuženiku odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 11.000,00 Eura,koji iznos se I-tuženik obvezao vratiti u 72 jednake mjesečne rate,- da je između tužitelja, kao osiguratelja, i Raiffeisenbank Austriija d.d. Zagreb., kaoosiguranika, sklopljen Ugovor o osiguranju potraživanja iz odobrenih namjenskih kredita(dalje: Ugovor o osiguranju) kojim se tužitelj obvezuje svom osiguraniku nadoknaditi

iznos koji on potražuje od dužnika na ime odobrenog kredita, te kojim je ugovoreno daisplatom štete osiguratelj stupa u pravo osiguranika prema dužniku,- da je tužitelj dana 27. prosinca 2004., temeljem ugovora o osiguranju, isplatio iznos od73.887,99 kn svom osiguraniku, a na ime odštete po predmetnom kreditu,- da je neosnovan prigovor zastare II-tuženika,- da je isplatom odštete došlo do ugovorne subrogacije, a čime tužitelj ima pravo regresno potraživati iznos kojeg je isplatio svom osiguraniku, sud prvog stupnja je pozivom naodredbu čl. 299. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine " broj 53/91,73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO), prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao u izreci pobijane presude.Sud prvog stupnja u odnosu na istaknuti prigovor zastare zaključuje da predmetno

potraživanje tužitelja zastaruje u općem zastarnom roku iz čl. 371. ZOO-a roku od 5godina, te da s obzirom da isto počinje teći prvog dana nakon što je tužitelj svomosiguraniku isplatio utuženu svotu i datum podnošenja tužbe nije nastupila zastara niti za jedan od neisplaćenih anuiteta.Međutim, sud prvog stupnja ne daje razloge o tome zašto smatra da u konkretnomslučaju zastarni rok iznosi pet godina. Naime, zastarni rok valja procjenjivati uodnosu na narav pravnog posla iz kojeg potječe tražbina, a to je u konkretnomslučaju ugovor o namjenskom kreditu sklopljenog između glavnog dužnika iosiguranika tužitelja. To iz razloga što prema odredbi čl. 380. st. 6. ZOO-a zastarapotraživanja koja pripada osiguravatelju spram treće osobe (a glavni dužnik odnosno sudužnik su u ovom slučaju treće osobe) odgovornoj za nastupanjeosiguranog slučaja počinje teći kada i zastarijevanje potraživanja osiguranikaprema toj trećoj osobi i navršava u istom roku.Prema tome, danom tužiteljeve isplate dijela neisplaćenog kredita, kao časomispunjenja, došlo je samo do subrogacije ispunioca (tužitelja) u prava vjerovnika(osiguranika tužitelj) sukladno odredbi čl. 299. st. 3. ZOO-a, dok zastara takvogpotraživanja počinje teći od časa kada je osiguranik tužitelja imao pravo potraživatineisplaćeni iznos kredit«, a što bi prema stanju spisa bio dan dospijeća cjelokupnogiznosa kredita na naplatu po prethodnom raskidu ugovora o kreditu, budući datuženici nisu uredno isplaćivali anuitete kredita (Čl. 10. ugovora o kreditu).Kako je, zbog pogrešnog pravnog pristupa, sud prvog stupnja pogrešno vezaopočetak roka zastare za dan isplate neisplaćenog dijela kredita od strane tužitelja,propustio je dati razloge o odlučnim činjenicama iz čl. 380. st. 6. ZOO koji se imaprimijeniti u konkretnom slučaju.

54.P-4824/00 Gž-7569/11 od 9. svibnja 2012.g.


66



- promjena valute

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužiteljice kojim traži da joj tuženik isplatiiznos od 99.103,63 kn sa pripadajućim kamatama u roku 15 dana.

Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća na ponovno suđenje.Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja: Nesporno je da je tužiteljica tužbom od 23. svibnja 2000. godine postavila zahtjev naisplatu u stranoj valuti, a da je podneskom od 9. prosinca 2009. godine postavila zahtjevna isplatu u domaćoj valuti sa kamatama na taj iznos.Sud prvog stupnja takvo pretvaranje tražbine iz strane u domaću valutu smatrapreinačen)em tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP, navodeći da se radi opromjeni istovjetnosti zahtjeva.Međutim, promjena valute obveze ne predstavlja preinaku tužbe u smislu odredbečl. 191. st. 1. ZPP, nego se ovdje radi o situaciji iz čl. 191. st. 3. ZPP, zbog čega

tužbeni zahtjev nije promijenjen, pa sud prvog stupnja nije imao osnove ocijeniti da je takav zahtjev zastario.Pri tome osnovano sud prvog stupnja navodi da tužiteljica svoje potraživanje, koje je glasilo na stranu valutu nije mogla jednostrano pretvoriti u tražbinu u domaćojvaluti, jer je to u suprotnosti s odredbom čl. 307. st. 1. Zakona o obveznim odnosima("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO), prema kojojse ispunjenje sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze, te niti ga dužnik može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo.Stoga je sud prvog stupnja trebao utvrditi je li tužbeni zahtjev osnovan, te u skladus tim, o istom odlučiti na način kako je to tužiteljica tužbom tražila.

55.Pn-499/07 Gžn-1501/11 od 4. listopada 2011.g.

Članak 376., članak 388. i članak 392. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima

- regresno potraživanje- zastara

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 3.667,22 kn sazakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 2.258,96 kn od 5. lipnja 2002., te na

iznos od 1.408,26 kn od 2. srpnja 2002. do isplate, dok je odbio dio tužbenog zahtjeva zaisplatom iznosa od 1.026,04 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od112,93 kn od 5. lipnja 2002. do isplate, te na iznos od 913,11 kn od 2. srpnja 2002. doisplate, kao neosnovan.Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja u dijelu pod stavkom I. izreke.


67



Predmet spora je regresno potraživanje tužitelja u iznosu od 4.693,26 kn, koji je istiisplatio svojoj osiguranici kao naknadu za tjelesno oštećenje, koje je nastalo dana 22.kolovoza 1986. u prometnoj nezgodi, koja se smatra nesrećom na radu, a za koju prometnu nezgodu je odgovoran osiguranik tuženika.Uz obrazloženje:

- da je među strankama nesporna aktivna i pasivna legitimacija, nastanak štetnogdogađaja, koji se inače smatra nesrećom na radu, kao i odgovornost osiguranika tuženikaza nastanak predmetnog štetnog događaja, koji je rezultirao tjelesnim ozljedama B. M.,- da je također nesporno da je B. M., osiguranici tužitelja, rješenjem tužitelja zbognastalog tjelesnog oštećenja trećeg stupnja priznato pravo na novčanu naknadu zatjelesno oštećenje, koje je istoj u odgovarajućim novčanim iznosima isplaćivao tužitelj,kao i visina konačno postavljenog tužbenog zahtjeva na naknadu štete koju je tužiteljtrpio isplativši navedenoj osiguranici novčanu naknadu za tjelesno oštećenje za razdobljeod 1. svibnja 1996. do 4. lipnja 1999.,- da je tužitelj najstariju naknadu isplatio dana 1. srpnja 1991., a da je tužba u ovom predmetu u kojem se potražuje naknada štete na ime isplaćenih novčanih naknada za

tjelesno oštećenje u razdoblju od 1. srpnja 1991. do 31. siječnja 1993. podnesena dana 10.lipnja 1994, dakle unutar trogodišnjeg zastarnog roka propisanog odredbom čl. 215. st, 4.Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Narodne novine", broj 26/83. - dalje;ZOMIO) u vezi sa čl. 376. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91 - dalje: ZOO), te da sva daljnja potraživanja koja je tužitelj tijekom postupka postavio (za razdoblje od 1. veljače 1993. do 30. travnja 1996. dana 8. svibnja 1996., zarazdoblje od 1. svibnja 1996. do 30. travnja 1998. dana 5. lipnja 2002., te za razdoblje od1. svibnja 1998. do 31. svibnja 2002. dana 2. srpnja 2002.) također nisu u zastari obziromna to da se i po tim zahtjevima tužitelja postupak cijelo vrijeme vodio u ovom predmetu,sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je neosnovan tuženikov prigovor zastare dijela potraživanja tužitelja za razdoblje od 1. svibnja 1996. do 5. lipnja 1999., te je pozivom naodredbu čl. 392. st. 3. ZOO u vezi sa čl. 376. ZOO osnovano odbio tuženikov prigovor zastare potraživanja kao neosnovan, te odlučio kao u stavku I. izreke pobijane presude.U tijeku postupka, a i u fazi žalbe sporno je da li je potraživanje tužitelja za navedenorazdoblje zastarjelo.Sud prvog stupnja je, polazeći od trogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 376. ZOO, teutvrđenja da je tužitelj zahtjev za isplatu cjelokupnog iznosa za razdoblje od 1.srpnja 1991. do 31. svibnja 2002. potraživao samo tijekom ovog postupka i tonajprije podnoseći tužbu od 10. lipnja 1994., te potom povisujući tijekom postupkatužbeni zahtjev, otklonio prigovor zastare dijela potraživanja tužitelja za razdobljeod 1. svibnja 1996. do 5. lipnja 1999. pozivom na odredbu čl. 215. ZOMIO i čl. 376.st. 2. i čl. 392. st. 3. ZOO.Neosnovane su tvrdnje tuženika da je u konkretnom slučaju nastupila zastaranavedenog dijela potraživanja tužitelja zbog proteka roka iz čl. 372. ZOO. To stoga,što je sud prvog stupnja pravilno tumačio odredbu čl. 215. st. 4. ZOMIO kojom jepropisano da rokovi zastare potraživanja naknade štete počinju teći u slučajevimakada se zahtijeva naknada štete za pojedina isplaćena davanja iz čl. 213. st. 2.ZMIO (a u ista se ubraja i novčana naknada za tjelesno oštećenje), od dana izvršeneisplate svakog pojedinog davanja.

68



Stoga, budući da se u konkretnom slučaju radi o regresnom potraživanju tužiteljakoje je nastalo u trenutku isplate naknade za tjelesno oštećenje, da se prvotnimtužbenim zahtjevom zahtijevala isplata za razdoblje od 1. srpnja 1991. do 31.siječnja 1993., a da je tužba podnesena 10. lipnja 1994., da je potom podneskom od8. svibnja 1996. zahtijevana isplata i za naredno razdoblje od 1. veljače 1993. do 30.

travnja 1996., na ročištu 5 lipnja 2002. zahtijevana je isplata za razdoblje od 1.svibnja 1996. do 30. travnja 1998., te da je podneskom od 2. srpnja 2002.zahtijevana isplata za razdoblje od 1. svibnja 1998. do 31. svibnja 2002., to jeevidentno da je tužba podnesena, odnosno da su povišenja tužbenog zahtjevaučinjena unutar zastarnog roka iz čl. 376. ZOO (u roku od 3 godine od saznanja zaštetu i štetnika, odnosno 5 godina od dana nastanka štete). Stoga je pravilanzaključak prvostupanjskog suda da nije došlo do zastare daljnjih potraživanjatužitelja u vezi kojih je zahtjev tužitelja postavljen dalje tijekom postupka(konkretno, zahtjev za naknadu štete za razdoblje od 1. svibnja 1996. do 5. lipnja1999.), jer je vođenjem ove parnice po prvom zahtjevu tužitelja i svakom slijedećem,nastupio prekid zastarijevanja tužiteljeve tražbine u smislu čl. 388. ZOO, pa će

zastara početi iznova teći tek po okončanju ovog postupka u smislu čl. 392. 3. ZOO.



- regres- zastara


Prvostupanjskom presudom tuženik je dužan isplatiti tužitelju iznos od 26.913,00 kn sa pripadajućim kamatama u roku 15 dana.Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja: Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 26.913,90 kuna, koju jeisplatio dana 29. siječnja 2003. godine T. R., suputniku u vozilu svojeg osiguranika, azbog posljedica ozljeda iz prometne nesreće od 7. listopada 2000. godine, uzrokovanekrivnjom osiguranika tuženika.Suprotno žalbenim navodima, kojima se tuženik poziva na primjenu odredbe čl.

380. st. 6. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 3/94,7/96, 112/99 i 35/05 - dalje: ZOO), prvostupanjski je sud pobijani prigovor ocijenioneosnovanim, pravilnom primjenom odredbe čl. 371. ZOO, a prema kojojpotraživanje zastarijeva za 5 godina. Ovo iz razloga što je tužitelj izvršio isplatuoštećeniku temeljem ugovora o obveznom osiguranju iz autoodgovornosti, pa zaisplaćenu svotu ima pravo regresa prema tuženiku kao osiguravatelju vozila kojim je nezgoda skrivljena, a na osnovi odredbe čl. 423. st. 1. ZOO.

69



Stoga se, dakle, ne radi o potraživanju koje proizlazi iz prava subrogacije premaodredbi čl. 939. ZOO, budući da je tužitelj štetu isplatio temeljem ugovora, alitrećoj, oštećenoj osobi, a ne svojem osiguraniku, pa nikakvo pravo prema trećoj,odgovornoj, osobi nije moglo prijeći sa osiguranika na tužitelja kao osiguravatelja.S obzirom na to da se zastara ne računa primjenom odredbe čl. 380. st. 6. ZOO, pa

kako je tužba za isplatu svote plaćene 29. siječnja 2003. godine, podnesena dana 15.listopada 2007. godine, to je ona podnesena unutar označenog petogodišnjegzastarnog roka.

57.Pn-420/06 Gžn-585/11 od 19. srpnja 2011.g.


- regres- zastara

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 39.541,36kn sa zakonskom zateznom kamatom počam od 23. siječnja 2001. pa do isplate dok jeodbijen tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za isplatom zateznih kamata na dosuđeniiznos za razdoblje od 20. do 23. siječnja 2001.Županijski sud preinačuje prvostupanjsku presudu na način da odbija tužitelja s tužbenimzahtjevom .

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Sud prvog stupnja u bitnom je utvrdio da je dana 14. rujna 1996. godine došlo do

prometne nezgode koju je prouzročio njezin osiguranik ovdje tuženik pod utjecajemalkohola, da je tužitelj oštećenima u toj prometnoj nezgodi isplatio na ime naknade šteteutuženi iznos 22. siječnja 2001. godine. Stoga sud prvog stupnja pruža tužitelju traženu pravnu zaštitu temeljem čl. 939. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO) u svezi čl. 3. st. 1. toč.3. Uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti tužitelja kojom je propisano daosiguranik gubi svoja prava iz osiguranja ako je u trenutku prometne nezgode kao vozačosiguranog vozila bio pod utjecajem alkohola. Pri tome sud prvog stupnja odbija potuženiku istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelja pozivom na odredbu čl. 87. st. 3.Zakona o osiguranju ("Narodne novine" broj 46/97) u svezi čl. 371. ZOO jer od izvršeneisplate pa do podnesene tužbe nije proteklo vrijeme od pet godina.

Odbijajući tuženikov prigovor da je nastupila zastara potraživanja tužitelja kaoneosnovanim sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo.Naime, u konkretnom slučaju radi se o regresnom zahtjevu osiguravatelja premasvom osiguraniku iz ugovora o osiguranju a takav zahtjev zastarijeva u roku od 3godine. Naime, odredbom čl. 380. st. 3. ZOO propisan je poseban rok zastarjelostikod ugovora o osiguranju.Kako zastara ovakve regresne tražbine osiguratelja prema svom osiguranikupočinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku,

70



cijeneći utvrđenje suda prvog stupnja da je isplata bila dana 22. siječnja 2001.godine a da je tužba podnesena 23. siječnja 2006. godine to je već u trenutkupodnošenja tužbe istekao zastarni rok od 3 godine pa je stoga i utužena tražbinazastarjela.

58.P-6044/00 Gž-1688/08 od 20. prosinca 2011.g.


- ustup potraživanja

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom ukinuto je rješenje o ovrsi tog suda broj Ovrv-1681/00 od 9.ožujka 2000. u dijelu kojim je naloženo tuženoj da isplati tužitelju iznos od 145.370,90kn sa zateznom kamatom od 8. prosinca 1999. do isplate i trošak ovršnog postupka od

4.340,00 kn, održano je na snazi isto rješenje o ovrsi u dijelu kojim je tuženoj naloženoda isplati tužitelju iznos od 23.216,10 kn, odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu daljnjegiznosa od 30.108,22 kn.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja: Nije sporno da je tužitelj po dogovoru sa tuženom 1992. u svoje objekte smještao prognanike i izbjeglice, da je tužena na ime troškova nesporne iznose glavnica poračunima platila, dok je predmet spora zahtjev za isplatu dospjele zatezne kamate.Kako proizlazi iz pobijane presude ali i žalbe tužitelja, nije sporno da je zbog kašnjenja u

plaćanju od strane tužene, kako bi platio račune svojim dobavljačima, tužitelj njimacedirao svoja potraživanja prema tuženoj.Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je u pitanju ustupanje potraživanjakoje regulira odredba čl. 436. st. l. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91,73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO), koja propisuje da vjerovnik možeugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na njega svoje potraživanje, a ukonkretnom slučaju tužitelj je kao vjerovnik tužene ustupao svoja potraživanjatrećim osobama.Pogrešan je stav žalitelja koji odredbu čl. 444. st. l. ZOO smatra relevantnom zaodnos stranaka, budući se ona može primijeniti samo na njegov odnos sa njegovimvjerovnicima od kojih bi mogao eventualno zahtijevati sve što su naplatili preko

iznosa njihovih potraživanja.Pravilan je zaključak suda prvoga stupnja da se u konkretnom slučaju, sukladnoodredbi čl. 437. st. 3. ZOO, pretpostavlja da su dospjele, neisplaćene zatezne kamateustupljene s glavnim potraživanjem, jer je utvrđeno da u ugovorima o cesiji o njimaništa nije rečeno.Naime citirana odredba propisuje da se pretpostavlja da su dospjele a neisplaćenekamate ustupljene s glavnim potraživanjem, iz čega slijedi da stranke mogu

71



isključiti ovu pretpostavku na način da u ugovoru o cesiji izričito navedu da onenisu ustupljene.Kako je dakle tužitelj cedirao glavni dug i kamatu, to je, suprotno pogrešnomzaključku suda prvoga stupnja, osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije zaiznos utuženih, dospjelih zateznih kamata (pod t. 1. i t. 3. izreke).

59.P-18056/10 Gž-9218/11 od 10. srpnja 2012.g.


- plaćanje znajući da nijedužan platiti

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu

tuženica isplati iznos od 62.970,62 kn sa zakonskim zateznim kamatama.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja: Nesporno je među strankama da je tužitelj na račun tuženice isplatio iznos od 62.970,62kn, a isplata je izvršena bez ikakve pravne osnove, da je tuženica od tog iznosa za sebezadržala 5%, a ostali iznos doznačila odgovornoj osobi tužitelja.Prvostupanjski sud smatra da je tužitelj, koji je izvršio isplatu osobi s kojom nemasklopljen nikakav pravni posao, osobi koja nije izvršila nikakav posao za tužitelja, izvršioočito fiktivnu isplatu u interesu treće osobe, dakle, izvršio je isplatu za koju je znao da je

nije dužan platiti i ne može zahtijevati vraćanje tog iznosa sukladno odredbi čl. 1112.Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08 i 63/08 - dalje: ZOO),time da nije zadržao pravo na povrat niti je izvršio isplatu da bi izbjegao prisilu.Suprotno tvrdnji žalitelja, nisu pobijanom presudom ni postupkom koji joj je prethodio počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, pa kako ni one iz čl. 354. st. 2. t.11. ZPP na koje određeno žalitelj ukazuje, tako ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu čl.365. st. 2. ZPP.I po ocjeni ovog suda, tužitelj koji je izvršio isplatu znajući da ju nije dužan platiti,nema pravo zahtijevati vraćanje. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da jetužitelj znao da plaća nešto što nije dužan, jer to jasno proizlazi iz nesporne

činjenice da ne postoji nikakva pravna osnova za tu isplatu (npr. ugovor), a tužiteljniti ne tvrdi da je isplata izvršena zbog izbjegavanja prisile, ili da je zadržao pravona povrat plaćenog (čl. 1112. ZOO).Pravilno je, dakle, prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tužbenizahtjev kao neosnovan odbio, jer ovdje nije riječ o stjecanju bez osnove (čl. 1111.ZOO), budući nisu ispunjene zakonske pretpostavke za to, a niti tužitelj možezahtijevati vraćanje izvršene isplate, jer je znao daju nije dužan platiti (čl. 1112.ZOO).

72



Valja napomenuti, da ukoliko se radi o štetnoj radnji, u tom slučaju postojiodgovornost za štetu, a ne o stjecanju bez osnove.

60.

P-5477/10 Gž-9664/11 od 17. siječnja 2012.g.Članak 20. stavak 2. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća

- obročna otplata dionica- otplata dionica prije isteka

roka- načelo jednake vrijednosti

davanja

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku priznati tužitelju vlasništvo nad

kupljenim i otplaćenim dionicama prema ugovoru od 11. svibnja 1992. za 40 dionica"Uljanik" d.d. Pula i predati tužitelju potvrdu o isplaćenoj ukupnoj cijeni 40 dionica"Uljanik" d.d. Pula nominalne vrijednosti 100 DEM jer će u protivnom takvu ispravuzamijeniti presuda.Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovno suđenje.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Sporno je pitanje primjene nenovelirane odredbe čl. 20. st. 2. Zakona o pretvorbidruštvenih poduzeća ("Narodne novine" broj 19/91) koji je sud prema žalbenimnavodima pogrešno primijenio za slučaj kada je ugovorena obročna otplata dionica i kada je kupac sukladno ugovoru prije isteka roka platio sve rate pa je stoga prvostupanjski sud

zaključio da nema mjesta revalorizaciji vrijednosti tako plaćenih dionica, odnosno da, sobzirom da je tužitelj cijeli iznos platio unutar mjesec dana od dana sklapanja ugovora,da se nakon godinu dana nije imalo što revalorizirati jer nije bilo neotkupljenog dijeladionica što bi se trebalo revalorizirati.Odredbom čl. 20. st. 1. navedenog Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća dana jemogućnost obročne otplate onim zaposlenicima koji kupuju dionice uz određenipopust (čl. 5. st. 1. i 2.). Radi se o pogodnosti koju koriste određene kategorijekupaca s tim, da je u slučaju korištenja te pogodnosti, a prema odredbi čl. 20. st. 2.navedenog Zakona Fond za privatizaciju kao druga ugovorna stranka dužnagodišnje revalorizirati vrijednost neotkupljenog dijela dionica i u skladu s porastomcijena na malo. Smisao takve odredbe je ostvarivanje načela jednake vrijednosti

davanja (čl. 15. Zakona o obveznim odnosima -"Narodne novine" broj 53/91, 73/91,3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) koji bi zbog, u to vrijeme visoke inflacije, moglobiti narušeno ukoliko se dionice otplaćuju obročno. Na navedeno stajalište već je uovom postupku uputio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju donesenom 28.veljače 1996. godine, poslovni broj Gžz-49/1995 kada su uz prihvaćanje navedenogpravnog lijeka ukinute nižestupanjske presude.Naime, načelo jednake vrijednosti davanja može biti narušeno i u situaciji kadakupac prije isteka roka u kojem je trebala biti izvršena revalorizacija neotkupljenog

73



dijela dionica odustane od obročne otplate i izvrši isplatu neotplaćenih dionicaodjednom što je ovdje slučaj (bez obzira što je u ugovoru takva mogućnost dana), pastoga u cilju ostvarenja svrhe već spomenute odredbe istu treba tako tumačiti dapostoji obveza revalorizacije vrijednosti i onog dijela dionice koje je kupac otplatioprije godišnje revalorizacije i čija je obročna obveza dospjela nakon roka

revalorizacije jer bi u protivnom korištenje mogućnosti otplate svih obroka prijenjihove godišnje revalorizacije isto bilo onemogućeno i time prisilna zakonskanorma izbjegnuta.Zato plaćanjem svih obroka prije godišnje revalorizacije tužitelj nije uplatiovrijednost dionica u cjelini ako je od sklapanja ugovora pa do isplate doista došlo doporasta cijena na malo (čl. 2. st. 2. Zakona) što znači da je za ocjenu pitanja je litužitelj i u kojem dijelu stekao pravo raspolaganja kupljenim dionicama odposebnog značaja bilo utvrditi revaloriziranu vrijednost dionica čija isplatadospijeva nakon godišnje revalorizacije pa kako nižestupanjski sud zbog pogrešnogpravnog pristupa tu činjenicu nije utvrdio, zbog čega se pravilnost i zakonitostprvostupanjske presude ne može ni ispitati, to je primjenom odredbe čl. 369. st. 1. i

čl. 370. ZPP ukinuta prvostupanjska presuda i predmet vraćen sudu prvog stupnjana ponovno suđenje s time da se odlučne činjenice utvrde, a potom o tužbenomzahtjevu ponovno sudi.

61.P-841/11 Gž-673/12 od 10. travnja 2012.g.

Članak 44. i članak 55. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog ratai članova njihove obitelji

- ratni vojni invalid

- osobna invalidnina- posebni dodatak - zastara

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju 144.189,59 kn sazateznom kamatom.Županijski sud odbija žalbu tužene kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.


Predmet spora je zahtjev za isplatu osobne invalidnine i posebnog dodatka u ukupnomiznosu od 144.189,59 kn, za razdoblje od lipnja 1996. do svibnja 2010., priznato tužiteljukonačnim pravomoćnim i izvršnim rješenjem tuženika po Ministarstvu hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjel hrvatskih branitelja članova njihovih obitelji GradaZagreba i županije zagrebačke, Područna jedinica Centar, Klasa UP/I-562-02/99-01/1348, Ur. br. 519-110-99-2 od 5.10.1999.Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelju rješenjem tuženice po Ministarstvuhrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjel hrvatskih branitelja članova njihovih

74



obitelji Grada Zagreba i županije zagrebačke, Područna jedinica Centar, Klasa UP/I-562-02/99-01/1348, Ur. br. 519-110-99-2 od 5. listopada 1999., utvrđen status ratnog vojnoginvalida VI grupe sa 60% oštećenja organizma stalno i priznato mu pravo na osobnuinvalidninu od 1. lipnja 1996., pa nadalje, te pravo na posebni dodatak od 1. lipnja 1996. pa nadalje, da navedeno rješenje predstavlja upravni akt, da je drugostupanjskim

rješenjem Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti od 2. studenog2005. proglašeno ništavim navedeno prvostupanjsko rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjel hrvatskih branitelja članova njihovih obitelji GradaZagreba i županije zagrebačke, Područna jedinica Centar, Klasa UP/I-562-02/99-01/1348, Ur. br. 519-110-99-2 od 5. listopada 1999., no isto drugostupanjsko rješenje poništeno je presudom Upravnog suda RH od 23. siječnja 2008. br. Us-11351/05, protivkoje presude je Državno odvjetništvo RH podnijelo zahtjev za zaštitu zakonitosti, a kojizahtjev je presudom Vrhovnog suda RH br. Uzz-25/08 od 29. listopada 2008. odbijen kaoneosnovan, da je predmetno prvostupanjsko rješenje od 5. listopada 1999. postalokonačno pravomoćno i ovršno donošenjem presude Upravnog suda RH, da tuženica,odnosno njezina tijela uprave po navedenom rješenju nisu postupala, te tužitelju odbijaju

izvršiti isplatu potraživanja u utuženom iznosu za sporno razdoblje.Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno je prvostupanjski sudprimijenio materijalno pravo, kada je obzirom na nesporno odbijanje tuženice daizvrši isplatu tužitelju s osnove osobne invalidnine i posebnog dodatka temeljemodredbi čl. 45. i 55. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata ičlanova njihove obitelji ("Narodne novine" broj: 108/96), obvezao tuženika naisplatu utuženog iznosa, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom.Neosnovano stoga žalitelj ponavlja u žalbi svoje tvrdnje kojima osporava utvrđenjeo pravomoćnosti i ovršnosti spornog rješenja.Tuženica neosnovano u žalbi ustraje i kod prigovora zastare.Za ocjenu prigovora zastare u konkretnom predmetu, a kako Zakonom o pravimahrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji nisu sadržaneposebne odredbe o zastari, pa sukladno čl. 137. st. 2. ovog Zakona treba primijenitiodredbe općeg propisa kojim se uređuje zastara potraživanja, odnosno odredbeZakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94,107/95, 7/96, 112/99, 88/01 i 117/03 -dalje: ZOO), mjerodavna je odredba čl. 379 st. 1ZOO prema kojoj sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskomodlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili nagodbom pred sudom ili drugimnadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inačepredviđa kraći rok zastare, a u st. 2. istog članka, sva povremena potraživanja kojaproistječu iz takvih odluka ili nagodbe i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u rokupredviđenom za zastaru povremenih potraživanja, dakle u roku od tri godine.U konkretnom slučaju, podizanjem tužbe kod Upravnog suda 2. studenog 2005.došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 388. ZOO, te je sukladno čl. 392. st.1. ZOO zastara počela ponovno teći od dana kada je završen spor pred Upravnimsudom, dakle tek 23. siječnja 2008. a vrijeme koje je proteklo prije prekida neračuna se u zakonom određeni rok za zastaru.Stoga je prvostupanjski sud, budući je tužba u ovom predmetu podnesena 3. ožujka2005., protivno žalbenim navodima, pravilno primijenio materijalno pravo kada jeodbio prigovor zastare potraživanja tužitelja.

75



Neosnovan je i daljnji žalbeni prigovor da tužitelj svoje pravo treba ostvarivati uRepublici Bosni i Hercegovini jer je iz predmetnog prvostupanjskog rješenjarazvidno da je tužitelj ranjen i povrijeđen u obrani suvereniteta RH kao pripadnik specijalne postrojbe MORH-a, a izričito je navedeno da se pravo na osobnuinvalidninu i posebni dodatak ostvaruje na teret proračuna Republike Hrvatske.

62.P-4651/02 Rev 15/09 od 24. siječnja 2012.g.

Članak 81. stavak 1. i članak 83. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata

- osobna invalidnina iposebni dodatak

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 5.008,86 kn sa

pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos od dospijeća do isplate.Drugostupanjskom odlukom potvrđena je prvostupanjska presuda.Vrhovni sud RH odbija reviziju tužene kao neosnovanu.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu osobne invalidnine i posebnog dodatka uvisini od 50% od pripadajuće svote osobne invalidnine na temelju rješenja Ministarstvahrvatskih branitelja iz Domovinskog rata od 5. listopada 1999.U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:- da je tužitelju rješenjem Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjelhrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Županije Zagrebačke,

Područna jedinica Centar, Klasa: UP/I-562-02/99-01/1344, Ur. broj: 519-110-99-2 od 5.listopada 1999. priznat status ratnog vojnog invalida VI grupe sa 60% oštećenjaorganizma, stalno, pa ima pravo na osobnu invalidninu od 1. ožujka 1994. nadalje prema pojedinačnim iznosima, te na posebni dodatak u visini 50% od pripadajuće svote osobneinvalidnine od 1. ožujka 1994. nadalje,- da protiv citiranog rješenja nije izjavljena žalba,- da je Ministarstvo hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata po službenoj dužnostiobavilo reviziju na temelju čl. 81. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata("Narodne novine", broj 58/93, 2/94 i 7/96), te je rješenjem Klasa: 562-02/99-01/15666,Ur. br.: 519-8-00-2 od 10. veljače 2000. na temelju čl. 82. st. 1. istoga Zakona poništilo prvostupanjsko rješenje od 5. listopada 1999. i tužitelju priznalo invaliditet od 80%,

umjesto 60%, stalno,- da je drugostupanjsko upravno tijelo zaprimilo predmet na reviziju 30. kolovoza 1999.,no potonje revizijsko rješenje nije doneseno i otpremljeno u zakonskom roku iz čl. 83. st.1. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata, zbog čega se sukladno dl. 83. istogaZakona smatra da je revizija obavljena i dana suglasnost na citirano rješenje prvostupanjskog tijela pravomoćno i ovršno), a čiji se izvornik nalazi u upravnom predmetu,

76



- da sveukupno utuženo potraživanje za utuženo razdoblje iznosi 105.008,86 kn, a kojiiznos osobne invalidnine i visine posebnog dodatka prema priloženom izračunu(sukladno odredbama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata ičlanova njihovih obitelji - "Narodne novine", broj 97/01 i 108/96 - čl. 45. st. 3. i čl. 55.)tuženica tijekom postupka nije osporila.

U odnosu na primitak predmetnog rješenja (od 5. listopada 1999.) sudovi su utvrdili da jetužitelj uz tužbu dostavio presliku rješenja, dok je na ročištu 7. prosinca 2005. dao nauvid izvornik toga rješenja, što znači da je tužitelj u posjedu izvornika tog rješenja, pa jesud povjerovao iskazu tužitelja da je predmetno rješenje primio, stoga da je neosnovan prigovor tuženice glede dostave kao i pravomoćnosti citiranog rješenja.Iz tih utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da je na temelju pravomoćnogi ovršnog rješenja od 5. listopada 1999. tuženica bila u obvezi tužitelju isplatiti određeneiznose po osnovi osobne invalidnine i posebnog dodatka. Budući da to tuženica nijeučinila, to je tužitelj bio ovlašten zahtijevati ispunjenje tuženičine obveze u parničnom postupku, jer je riječ o imovinskom zahtjevu (čl. 1. ZPP)Pravilno su sudovi ocijenili da se ne mogu prihvatiti navodi tuženice o tome da je u

konkretnom slučaju riječ samo o nacrtu rješenja (od 5. listopada 1999.), budući daisto rješenje ispunjava sve uvjete predviđene čl. 81. Zakona o zaštiti vojnih i civilnihinvalida rata ("Narodne novine", broj 86/92, 57/92, 77/92, 58/93, 2/94, 76/94 i108/95).Naime, čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata propisano jeda rješenje doneseno u prvom stupnju kojim je utvrđen, između ostaloga, vojniinvaliditet i pravo na osobnu invalidninu podliježe reviziji, koju po službenojdužnosti obavlja nadležni drugostupanjski organ uprave, a ako protiv rješenjaprvostupanjskog organa nije izjavljena žalba, organ koji je donio to rješenjedostavit će ga, zajedno sa spisima predmeta, organu nadležnom za reviziju u rokuod 8 dana od dana isteka roka za žalbu (st. 4.).Nadalje, prema čl. 83. st. 1. istoga Zakona, ako protiv rješenja prvostupanjskogtijela koje podliježe reviziji nije izjavljena žalba, a revizija ne bude obavljena u rokuod 3 mjeseca od dana kada je drugostupanjsko tijelo primilo predmet, smatra se da je revizija obavljena i da je time dana suglasnost na prvostupanjsko rješenje. Krajutvrđenja da žalba nije izjavljena, a drugostupanjsko upravno tijelo je predmetzaprimilo 30. prosinca 1999., te kako revizijsko rješenje nije otpremljeno unavedenom zakonskom roku, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da seprotekom tog roka (30. ožujka 2000.) smatra da je revizija obavljena i danasuglasnost na navedeno rješenje - dakle, isto je postalo pravomoćno i ovršno, pa suneosnovani navodi revidentice da predmetno rješenje nije pravomoćno i ovršno, atime da je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo. Shodno tome, a obzirom nanaprijed utvrđeno glede dostave rješenja od 5. listopada 1999. (da je tužitelj uposjedu izvornika rješenja) neosnovani su navodi revizije da citirano rješenje nijepostalo pravomoćno i ovršno jer nije dostavljeno tužitelju.Neosnovani su navodi tuženice da je tužitelj pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (zakoje pripadnike nisu osigurana sredstva u državnom proračunu RepublikeHrvatske), budući da su nižestupanjski sudovi utvrdili da je tužitelj kao pripadnik oružanih snaga sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske od 3.4.1992.do 30.6. 1996. i na temelju toga stekao status hrvatskog branitelja.

77



Pritom valja istaći da u situaciji kada je o pravu tužitelja (pravo na invalidninu iposebni dodatak temeljem utvrđenog statusa ratnog vojnog invalida) već odlučilonadležno upravno tijelo, sud je vezan tom odlukom - što znači da ne može samrješavati to prethodno pitanje (čl. 12. st. 1. ZPP), a kako to pravilno navodidrugostupanjski sud u pobijanoj presudi.

Stoga su prihvaćanjem tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi pravilno primijenilimaterijalno pravo (čl. 81. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata, čl. 45. st. 3.i čl. 55. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članovanjihovih obitelji), pa utoliko suprotna razlaganja u reviziji nisu osnovana.

63.P-8767/02 Rev 1894/10 od 15. veljače 2012.g.

Članak 81. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata

- ratni vojni invalid

- osobna invalidnina- posebni dodatak

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužitelju kao hrvatskom ratnomvojnom invalidu Domovinskog rata IV grupe, sa 80% oštećenjem organizma za stalno,isplati iznos od 286.777,44 kn, zajedno sa pripadajućom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.Vrhovni sud RH odbija reviziju tužene kao neosnovanu.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:- da je povodom zahtjeva tužitelja od 9. listopada 1997. Ministarstvo obrane RepublikeHrvatske, Uprava za obranu Zagreb, Ured za obranu Centar 12. prosinca 1997. donijelorješenje klasa: UP/I-562-02/97-26/612, ur. br.: 512-62-97-2, kojim je tužitelju priznatstatus ratnog vojnog invalida IV grupe s 80 % oštećenja organizma za stalno i pravo naosobnu invalidninu i posebni dodatak od 1. kolovoza 1993. pa nadalje,- da iz dopisa pomoćnice ministra hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, klasa: 562-02/097-26/612, ur.br.: 519-08-99-2 od 18. studenoga 1999. upućenog Odjelu hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Županije Zagrebačke proizlazi da jeobavljena revizija gore navedenog rješenja kojim je tužitelju priznato pravo na isplatu

osobne invalidnine i posebnog dodatka,da je gore navedeno rješenje postalo pravomoćno i ovršno s danom obavljene revizije idavanja suglasnosti na rješenje prvostupanjskog tijela,da ukupno potraživanje tužitelja za period od 1. kolovoza 1993. do 31. listopada 1997.iznosi 286.777,44 kn,- da je tužitelj rješenje od 12. prosinca 1997. primio, jer je u spis dostavio kopiju togrješenja,

78



- da je rješenje od 12. prosinca 1997. kasnije bilo poništeno rješenjem Ministarstvaobitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, klasa: UP/II-562-02/05-0001/29,ur.br.: 519-04/5-05-2 od 24. studenoga 2004., koje je pak poništeno presudom Upravnogsuda Republike Hrvatske br.Us-8517/2004 od 4. siječnja 2007.U reviziji revident prije svega ukazuje da iz pobijanih odluka nije jasno s kojim danom su

sudovi utvrdili pravomoćnost i ovršnost odluke, odnosno da u samom predmetu ne priležidokaz o izvršenoj dostavi predmetnog rješenja tužitelju. I u reviziji tuženica iznositvrdnju da tužitelj nije bio hrvatski branitelj iz Domovinskog rata, a niti pak dragovoljacili pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske, već je isti bio pripadnik Hrvatskogvijeća obrane.Prema odredbi čl. 12. st. 1. ZPP kada odluka suda ovisi o prethodnom rješenjupitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odlukusud ili drugo nadležno tijelo, tada sud može sam riješiti to pitanje ako posebnimpropisima nije drugačije određeno.Suprotno tvrdnji revidenta pravomoćno i ovršno rješenje doneseno u upravnompostupku predstavlja osnovu temeljem koje tužitelj u ovom predmetu potražuje

iznose osobne invalidnine i posebnog dodatka kao ratni vojni invalid IV grupe,dakle o prethodnom pitanju odlučilo je nadležno tijelo, pa je sud vezan takvomodlukom u smislu odredbe čl. 230. st. 3. Zakona o općem upravnom postupku("Narodne novine" br. 53/91, dalje ZUP), dok se ne dokaže suprotno.Tužitelju je status hrvatskog ratnog vojnog invalida Domovinskog rata IV grupepriznalo nadležno tijelo, time da je drugostupanjsko tijelo izvršilo revizijupredmetnog rješenja sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti vojnih i civilnihinvalida rata ("Narodne novine" br. 33/92, 57/92, 77/92, 86/92, 58/93, 2/94, 76/94,108/95, 82/01), pa je danom izvršene revizije i davanjem suglasnostidrugostupanjskog tijela na predmetno rješenje postalo izvršno u smislu odredbe st.1. navedenog članka s danom 19. veljače 2000.Isto tako suprotno tvrdnji revidenta pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili dačinjenica da dostavnica ne postoji u spisu ne znači da dostava rješenja nije izvršena,već da se činjenica da je dostava izvršena može dokazivati i drugim dokaznimsredstvima u smislu odredbe čl. 98. st. 2. ZUP. Kako su nižestupanjski sudoviutvrdili da je tužitelj predmetno rješenje primio, to je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je dostava predmetnog rješenja izvršena.Odluka donesena u upravnom postupku postaje ovršna po pravilima koje uređujutaj postupak (čl. 23. st. 3. Ovršnog zakona - "Narodne novine" br. 57/96, 29/99,42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, dalje OZ), time da potvrdu ovršnosti da je sudili drugo nadležno tijelo, odnosno potvrdu ovršnosti ukida sud odnosno nadležnotijelo, na prijedlog ili po službenoj dužnosti, a što se u ovom predmetu nije dogodilo.Osim toga, pravilno nižestupanjski sudovi nisu primijenili u ovom predmetuodredbu čl. 270. st. 7. ZUP-a, budući da se u konkretnom slučaju ne radi opresuđenoj stvari. Naime, u upravnom postupku tužitelju je priznato pravo, alinavedeno rješenje nema kondemnatorni karakter, pa je tužitelj bio ovlašten svojimovinskopravni zahtjev ostvarivati u ovom parničnom postupku.Treba istaći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Uzz 6/07-5 od 29.listopada 2008. odbio zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva RepublikeHrvatske poslovni broj UZ-DO-8/07 od 28. ožujka 2007., a koji zahtjev za zaštitu

79



zakonitosti je podnesen protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske Us-8517/2004od 4. siječnja 2007., a kojim je uvažena tužba tužitelja i poništeno rješenje Ministarstvaobitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, klasa: UP/II-562-02/05-0001/29,ur.br.: 519-04/5-05-2 od 24. studenoga 2005.Kako je rješenjem od 12. prosinca 1997. utvrđeno pravo tužitelja kao hrvatskog ratnog

vojnog invalida Domovinskog rata na isplatu invalidnine i posebnog dodatka, te kako jeto pravo tužitelju priznato od 1. kolovoza 1993. pa nadalje, to je sud pravilno utvrdiodospijeće svakog pojedinog mjesečnog iznosa s početkom sljedećeg mjeseca od mjeseca,te je u tom smislu zatezna kamata pravilno dosuđena u smislu odredbe čl. 277. Zakona oobveznim odnosima.Budući da obveza tužene postoji sukladno rješenju koje je donijelo nadležno tijelo,irelevantni sud navodi revizije da za ovu namjenu nisu osigurana sredstva u državnom proračunu RH.

64.

P-11879/10 Gž-6724/11 od 8. studenog 2011.g.

- započeto premještanje vozila

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika posl. br. Ovrv-01048/09 od 15. siječnja 2009.Županijski sud preinačuje prvostupanjsku presudu na način da ukida rješenje o ovrsi udijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 250,00kn sa zakonskomzateznom kamatom od 4. lipnja 2008. do isplate.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 250,00 kn na ime troškanastalog započinjanjem premještanja vozila tuženika.Polazeći od utvrđenja da je tuženik 26. svibnja 2008. nepropisno parkirao vozilo namjestu rezerviranom za zaustavljanje i parkiranje vozila osoba s invaliditetom te da jeMinistarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava Zagrebačka, I. postaja prometne policije izdala nalog za premještanje vozila tuženika, koju radnju je tužitelj i započeostavljanjem "lisica" uz vozilo tuženika, uslijed čega mu je nastao trošak u iznosu od250,00 kn, prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik u obvezi isplatiti tužiteljunavedeni iznos pa je stoga pozivom na odredbu čl. 451. st. 3. ZPP odlučio kao podstavkom I izreke pobijane presude.

Ovakav stav suda prvog stupnja da je premještanje vozila započeto stavljanjem"lisica" uz vozilo tuženika nije prihvatljiv.Naime, stajalište je ovog drugostupanjskog suda da je premještanje vozila započetotek nakon što su "lisice" pričvršćene na kotače nepropisno parkiranog vozila, a otakvoj se situaciji, kako je to pravilno isticao i tuženik tijekom postupka, ne radi uovom konkretnom slučaju.

80



Zbog pogrešnog pravnog stava, prvostupanjski sud je donošenjem pobijane presudepogrešno primijenio materijalno pravo kad je obvezao tuženika na isplatu iznosa od250,00 kn na ime troškova nastalih započinjanjem premještanja vozila tuženika.

65.P-7838/10 Gž-1827/11 od 22. studenog 2011.g.

Članak 6. Zakona o ništavosti - obveza korisnika kredita iz ništavog ugovora dakreditoru (banci), odjednom isplati neisplaćenu vrijednost kreditaČlanak 104. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima

- ništavost- zastara

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja - protutuženika kojim

traži da mu tužena - protutužiteljica isplati iznos od 8.641.050,79 kn sa pripadajućimkamatama u roku 15 dana. Odbijen je i protutužbeni zahtjev tužene da joj tužitelj isplatiiznos od 886.189,70 kn, iznos od 1.371.023,17 kn sve sa pripadajućim kamatama kao iizračunate kamate.Županijski sud odbija žalbu tužitelja - protutuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudusuda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja: Naime, iako pobijana presuda sadrži pogrešan materijalnopravni pristup kategorijiništavosti u smislu Zakona o ništavosti određenih vrsta ugovora o osiguranju i Ugovora okreditu ("Narodne novine", br. 9/94 - dalje: Zakon o ništavosti), tretirajući je pravno

različitom od instituta ništavosti po općim pravilima ugovornog prava (a Zakon oništavosti "specijalnijim" od Zakona o obveznim odnosima), pravilno je sud prvogstupnja postupio kada je odbio tužbeni zahtjev.To iz razloga, jer je odredba iz čl. 6. Zakona o ništavosti - obveza korisnika kredita izništavog ugovora da kreditoru (banci), odjednom isplati neisplaćenu vrijednost kredita-sadržajno usklađena i povezana sa općim pravilom o restituciji po osnovi ništavihugovora u smislu čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO), koji normira obvezu vraćanja primljenogtemeljem ništavog pravnog posla.Ne stoji zaključak pobijane presude da se predmetne odredbe specijalnog (Zakon oništavosti) i općeg (ZOO) propisa "međusobno sadržajno isključuju", jer je sud

prvog stupnja propustio uzeti u obzir osobitost ugovora o kreditu u smislu čl. 1065.ZOO povezanog s čl. 557. (Zajam) ZOO.Pravna konstrukcija ugovora o kreditu ne sadrži istodobnu razmjenu činidbidavanja i plaćanja (kao kod prodaje ili ugovora o dijelu), pa svaki kontrahentprima od drugog ispunjenje koje u slučaju ništavosti mora vratiti.Ovdje, kod kredita (zajma), banka stavlja korisniku na raspolaganje određeninovčani iznos kojeg će korisnik kasnije, sukladno ugovornim pogodbama, vratitikreditoru.

81



Banka, dakle, istodobno s plasmanom kredita ne prima od korisnika nikakvoispunjenje, nego tek stječe pravo na povrat kredita.Prema tome, obveza restitucije primljenog po osnovi ništave zajamske pogodbetereti samo zajmoprimca (korisnika kredita), jer bi suprotno stajalište - premakojem je kreditor dužan primljene otplate kredita "vratiti" korisniku kredita,

rezultiralo faktičnim ponovnim plasmanom kredita, što je pravno i logičkineprihvatljivo.Pogotovo je takvo tumačenje restitucije temeljem ništavog kreditnog poslaneprihvatljivo u kontekstu već citirane odredbe iz čl. 6. Zakona o ništavosti, koja bibila lišena svakog smisla ako bi korisnik kredita najprije bio dužan odjednomotplatiti cijeli neotplaćeni iznos kredita, a nakon toga isto potraživati nazad odkreditora pozivom na pravila o restituciji kod ništavih ugovora.Pravni karakter ugovora o kreditu s posljedicama njegove ništavosti, kako je većizloženo, nije izmijenjen time što su krediti odobreni iz sredstava stare devizneštednje pretvorene u javni dug Republike Hrvatske, a sredstva kredita sukladno čl.7. pojedinačnih ugovora uplaćena u ime i za račun korisnika kredita na

odgovarajući konto Hrvatskog fonda za razvoj, jer se takva činjenična situacija uvezi sa spornim kreditima, u cijelosti pravno podvodi pod pojam Ugovora o kredituiz čl. 1065. ZOO, te nema zakonske odredbe iz koje bi proizlazio drugi pravni režimza ovu vrstu kreditnih poslova.Stoga je, a s obzirom na sve navedeno, pravilno sud prvog stupnja postupio kada jeodbio tužbeni zahtjev, zbog čega je valjalo, temeljem odredbe iz čl. 368. st. 2. ZPPodbiti žalbu tužitelja - protutuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu sudaprvog stupnja.Isto tako, sud prvog stupnja pravilno je ocijenio da je protutužbeni zahtjev neosnovan sobzirom na nastupjelu zastaru tuženičine - protutužiteljičine tražbine na povratcjelokupnog neotplaćenog iznosa kredita, a koja je tražbina dospjela - s posljedicom početka tijeka zastare - s danom stupanja na snagu Zakona o ništavosti 10. veljače 1994.godine.Tuženica - protutužiteljica nije unutar općeg zastarnog roka od 5 godina u smisluodredbe čl. 371. u svezi s čl. 361. st. 1. ZOO, podigla tužbu, niti je zastara ovetražbine na valjani način prekinuta, jer i po ocijeni ovog, višeg, suda pobijanapresuda utemeljeno argumentira da se obročne otplate kredita ne mogu smatratipriznanjem duga u smislu one tužiteljeve - protutuženikove obveze kao korisnikakredita, koju ima u vidu citirana odredba iz čl. 6. Zakona o ništavosti.Naime, priznanje duga treba bit učinjeno jasno i određeno, te bezuvjetno, te akodužnik priznaje samo neki iznos, smatra se da priznaje samo taj iznos, a ne i iznosza koji se nije izjasnio.Prema tome, priznanje dužnika treba se odnositi na točno određenu obvezu, štoovdje a kako je to već i navedeno, nije slučaj, zbog čega je pravilno sud prvogstupnja postupio kada je odbio protutužbeni zahtjev.

66.P-7573/09 Gž-2924/10 od 28. veljače 2012.g.

Članak 15. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o komunalnom gospodarstvu

82



Članak 88. stavak 10. Općih uvjeta za opskrbu toplinskom energijom

- obveznik plaćanja naknadeza isporučenu toplinskuenergiju

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži dase održi na snazi rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koje je donio Javni bilježnik poslovni broj Ovrv-3044/08-2 od 15. srpnja 2008. u dijelu kojim je istimodređena ovrha i naloženo tuženiku u roku osam dana platiti tužitelju iznos od 2.947,31kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatim u skladu s dl. 29. st. 2.Zakona o obveznim odnosima.Županijski sud preinačuje prvostupanjsku presudu na način da održava na snazi platninalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika u dijelu kojim je naloženo tuženikuisplatiti tužitelju iznos od 2.947,31 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu dospjelih računa za isporučenu toplinskuenergiju u razdoblju svibanj 2007. - ožujak 2008., u ukupnom iznosu 2.947,31 kn, kojatoplinska energija je isporučena stanu čiji je vlasnik tuženik.Sud prvog stupnja, u bitnom, temelji pobijanu odluku na utvrđenju da je tužitelj, zautuženo razdoblje, imao saznanja o tome da predmetni stan koristi treća osoba, a netuženik kao nesporni vlasnik stana, budući da je račune za utuženo razdoblje izdavao naime treće osobe, a čime je imao saznanja i da predmetnu komunalnu uslugu u utuženomrazdoblju koristi treća osoba, a ne vlasnik stana te da je očito da je tuženik kao vlasnik stana - obvezu plaćanja prenio na korisnika stana. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je utvrdio da tuženik, kao vlasnik predmetnog prostora, nije u obvezi plaćanja naknade zakorištenje komunalne usluge opskrbe toplinskom energijom za utuženo razdoblje te je,nalazeći osnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije, pozivom na odredbu čl. 20.st. 5. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj 26/03-pročišć. tekst,82/04 i 178/04 dalje, ZKG) te odredbu čl. 88. st. 10. Općih uvjeta za opskrbu toplinskomenergijom ("Narodne novine" broj 129/06), odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan itemeljem čl. 451. st. 3. ZPP odlučio kao u toč. I. izreke pobijane odluke.Odluku suda prvog stupnja nije moguće prihvatiti.Naime, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, odnosno o obvezniku plaćanjanaknade za isporučenu toplinsku energiju, sud prvog stupnja primijenio jeprvenstveno odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03, 82/04, 110/04 i 178/04 - dalje: ZKG)pa je tako utvrdio da je čl. 3. st. 1. toč. 4. ZKG propisano da se opskrba toplinskomenergijom smatra komunalnom djelatnošću, a da je obveznik plaćanja iste - vlasnik ili korisnik kada je to vlasnik ugovorom prenio na korisnika (čl. 18. st. 4. ZKG)Pošavši od utvrđenja da je treća osoba (a ne tuženik kao nesporni vlasnik stana)korisnik komunalne usluge, a o čemu da je tužitelj imao saznanja, sud prvogstupnja je primjenom citiranih odredbi ZKG odbio tužbeni zahtjev i primjenom čl.451. st. 3. ZPP odlučio kao u toč. I izreke pobijane presude.

83



U konkretnom slučaju, a obzirom na utuženo razdoblje (svibanj 2007. - ožujak 2008.), sud prvog stupnja, iako se poziva na odredbe ZKG, propušta cijeniti iodredbu čl. 15. Zakona o izmjenama i dopunama Zakon o komunalnomgospodarstvu ("Narodne novine" broj 82/04 - dalje: ZID ZKG) kojom je propisanoda se stupnjem na snagu ZID ZKG (25. lipnja 2004.) brisanje odredbi kojim se

opskrba toplinskom energijom smatra komunalnom djelatnošću - stupa na snagu -danom stupanja na snagu zakona kojim će se urediti djelatnost proizvodnje,distribucije i opskrbe toplinskom energijom (Zakon o proizvodnji, distribuciji iopskrbi toplinskom energijom, "Narodne novine" 42/05, stupio na snagu 9. travnja2005.)Prema tome, osnovanost potraživanja, odnosno odluka o obvezniku plaćanjanaknade za isporučenu toplinsku energiju za utuženo razdoblje, nije se moglaprocjenjivati u skladu s odredbama ZKG, već u skladu s odredbama Zakona oenergiji ("Narodne novine" broj 68/01, 177/04), Zakona o proizvodnji, distribuciji iopskrbi toplinskom energijom te odredbi Općih uvjeta za opskrbu toplinskomenergijom ("Narodne novine" broj 129/06 - dalje: Opći uvjeti).

Budući da Zakon o energiji i Zakon o proizvodnji, distribuciji i opskrbi toplinskomenergijom - ne sadrže odredbe o obvezniku plaćanja toplinske energije, navedeno jeza utuženo razdoblje valjalo preispitivati u skladu s odredbom čl. 88. st. 10. Općihuvjeta. Potonjom odredbom propisano je da je obveznik plaćanja računa zautrošenu toplinsku energiju - vlasnik nekretnine, a uz njega i korisnik nekretnine,kad je vlasnik obvezu plaćanja ugovorom prenio na korisnika nekretnine, poduvjetom da se s prijenosom obveze plaćanja suglasio distributer toplinske energije,odnosno opskrbljivač toplinskom energijom.Prema tome, a obzirom na nespornu odlučnu činjenicu vlasništva tuženika nadstanom, temeljem citirane odredbe Općih uvjeta, dakle, neovisno o tome tko jekoristio nekretninu - tuženik je kao vlasnik nekretnine - u obvezi podmirenjautužene naknade za isporučenu toplinsku energiju.Naime, po mišljenju ovog suda, donošenjem navedene odredbe Općih uvjeta,intencija zakonodavca bila je jačanje vjerovnikova položaja, odnosno položajatužitelja koji ima pravo takvu naplatu potraživati - prvenstveno od vlasnika stana, apored njega i pod određenim uvjetima - i od korisnika stana.

67.P-9450/06 Rev 1346/08 od 19. studenog 2011.g.

Članak 24. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenskekomunističke vladavine

- ništavost

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništavostiugovora o prodaji stana od 29. siječnja 1998., sklopljenog između I-tuženika i III-tuženika kao prodavatelja i II-tuženice kao kupca stana u Zagrebu, Trg Petra Preradovića br. 5, VI. kat desno, sastojećeg se od 4,5 sobe i ostalih prostorija, površine 121,81 m2, te

84



utvrđenja pravne nevaljanosti uknjižbe prava vlasništva II tužene do koje je došlo natemelju tog ugovora, uz uspostavu ranijeg zemljišno-knjižnog stanja. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.Vrhovni sud RH odbija reviziju tužitelja kao neosnovanu.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji stana,sklopljenog prema odredbama čl. 24. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96 - dalje: Zakon onaknadi) i podrednom primjenom odredbi Zakona o prodaji stanova na kojima postojistanarsko pravo ("Narodne novine", broj 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94,58/95, 11/96, 68/08 - dalje: ZPS) između I-tuženika Grada Zagreba kao prodavatelja i II-tuženice R. H. kao kupca, a iz razloga što tužitelj smatra da je sporni stan u njegovomvlasništvu.U postupku je utvrđeno da je predmetna zgrada (uključujući i sporni stan) nacionalizirana predniku tužitelja, da je tužitelj pravodobno podnio zahtjev za povrat na temelju Zakona

o naknadi, te da je II tužena otkupila sporni stan kao ranija nositeljica stanarskog prava, ada je ugovor o prodaji od 29. siječnja 1998. sklopio Grad Zagreb u ime i za račun Fondaza naknadu oduzete imovine.Tužitelj je ustao predmetnom tužbom navodeći da je predmetni ugovor ništav iz sljedećihrazloga: 1) da Grad Zagreb 1998. nije bio ovlašten za sklapanje ugovora o prodajinacionaliziranih stanova, već da je tada prodavatelj mogao biti samo Fond za naknaduoduzete imovine, 2) da je ugovor protivan odredbama Zakona o zabrani prijenosa pravaraspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na drugekorisnike odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba ("Narodne novine", broj 53/90,61/91,25/93 i 70/93 - dalje: Zakon o zabrani) i 3) da tužitelj kao prijašnji vlasnik nijeobaviješten o tome da je podnesen zahtjev za otkup stana, a kako je to propisanoodredbom čl. 24. st. 1. Zakona o naknadi. Nižestupanjski sudovi su navedene tvrdnje tužitelja ocijenili neosnovanim i stoga odbilitužbeni zahtjev, čime su prema nalaženju ovog suda pravilno primijenili materijalno pravo.Sporno je, kao što je već rečeno, je li Grad Zagreb bio ovlašten sklopiti ugovor o prodajistana.Prema odredbi članka 24. st. 1. Zakona o naknadi, zahtjev za otkup stana stanar podnosiFondu za naknadu oduzete imovine.Međutim, Vlada Republike Hrvatske je na temelju ovlaštenja iz čl. 79. Zakona o naknadidonijela Uredbu o davanju ovlasti Fondu u stambenom gospodarstvu ("Narodne novine", broj 111/96), koja u čl. 1. propisuje da do ustrojavanja Fonda za naknadu oduzeteimovine, osobe koje su pravo na otkup stana stekle na temelju Zakona o naknadi, zahtjevza otkup stana podnose Fondu u stambenom gospodarstvu, odnosno pravnoj osobi kojaobavlja poslove iz nadležnosti Fonda, općine, odnosno grada prema mjestu gdje se stannalazi.U tom smislu se u Gradu Zagrebu zahtjev za otkup nacionaliziranih stanova u GraduZagrebu podnosio Fondu Grada Zagreba za vodoprivredu, promet, stambeno i komunalnogospodarstvo.

85



Člankom 2. stavkom 1. navedene Uredbe određeno je da Fond u stambenomgospodarstvu ima sva prava i obveze koja glede sklapanja ugovora o prodaji stana natemelju Zakona o naknadi ima Fond za naknadu oduzete imovine, osim isplate naknade prijašnjim vlasnicima. Nižestupanjski sudovi utvrđuju da navedeno podrazumijeva i pravo da Fond stambenog

gospodarstva odnosno Grad Zagreb, u konkretnom slučaju, proda stan kao prodavatelj usmislu članka 24. st. 2. Zakona o naknadi. Nadalje, člankom 18. Zakona o Fondu za naknadu oduzete imovine ("Narodne novine", broj 69/97 - dalje: Zakon o Fondu) propisano je da stupanjem na snagu tog Zakona, prestaje važiti Uredba o davanju ovlasti Fondu u stambenom gospodarstvu, te pravnaosoba koja obavlja poslove iz nadležnosti Fonda, zadržava prava i obveze iz navedeneUredbe glede sklapanja ugovora o prodaji stana s osobama koje su pravo na otkup steklena temelju Zakona o naknadi, dok Fond ne odluči drukčije. Drukčije je određeno tek Odlukom o davanju ovlasti jedinicama lokalne samouprave i Gradu Zagrebu za sklapanjeugovora o prodaji nacionaliziranih i konfisciranih stanova, koju je Upravni odbor Fondadonio 23. lipnja 1998., dakle, nakon sklapanja spornog ugovora o prodaji.

Člankom 31. Odluke o ustrojstvu i djelokrugu upravnih tijela Grada Zagreba ("Sl. glasnik Grada Zagreba", broj 6/97) propisano je da stupanjem na snagu te Odluke, prestaje sradom Fond grada Zagreba za vodoprivredu, promet, stambeno i komunalnogospodarstvo, a člankom 32. iste Odluke propisano je da stupanjem na snagu te Odluke, pojedini gradski uredi preuzimaju poslove koje su do tada obavljali drugi gradski uredi,zavodi i službe, te navedeni Fond grada Zagreba. Na temelju članka 15. te Odluke poslove vezane uz prodaju nacionaliziranih stanova preuzeo je Gradski ured za izgradnjugrada, kao upravno tijelo Grada Zagreba.Iz navedenog proizlazi da je Grad Zagreb u vrijeme sklapanja spornog ugovora (29.siječnja 1998.) bio ovlašten prodati navedeni stan, kao pravni sljednik Fonda gradaZagreba za vodoprivredu, promet, stambeno i komunalno gospodarstvo. Ta ovlastproizlazi i iz članka 18. Zakona o Fondu.Konačno, prema odredbi članka 6. naprijed spomenute Odluke o davanju ovlasti jedinicama lokalne samouprave i Gradu Zagrebu za sklapanje ugovora o prodajinacionaliziranih i konfisciranih stanova ("Narodne novine", broj 97/98), koju je 23.lipnja 1998. donio Fond za naknadu oduzete imovine (stupila na snagu 17. srpnja1998.), svi ugovori o prodaji nacionaliziranih stanova koje su sklopile pravne osobena temelju Uredbe o davanju ovlasti Fondu u stambenom gospodarstvu nakon 1.siječnja 1998., a do dana donošenja ove Odluke - konvalidiraju se. Polazeći odsadržaja odredbe citiranog članka, pravilno je drugostupanjski sud ocijenio da sutom odredbom konvalidirani svi ugovori o prodaji stana koje je Grad Zagrebzaključio u svojstvu prodavatelja u gore navedenom vremenskom razdoblju - daklei sporni ugovor (koji je sklopljen 29. siječnja 1998.), neovisno od citirane Uredbe odavanju ovlasti Fondu u stambenom gospodarstvu, prema kojoj se ovlast zazaključivanje takvih ugovora Gradu Zagrebu da je do trenutka ustrojavanja Fondaza naknadu.Stoga se suprotni navodi revidenta u tom pogledu ne mogu prihvatiti.U odnosu na primjenu Zakona o zabrani, sudovi pravilno navode da je člankom 6.Zakona o zabrani određeno da zabrana određena tim zakonom prestajedonošenjem zakonskih propisa o vraćanju nekretnina ili plaćanju naknade za

86



nepokretnu imovinu oduzetu temeljem zakonskih propisa navedenih u čl. 1. togzakona, te da upravo Zakon o naknadi koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997.predstavlja taj zakonski propis - slijedom čega je njegovim stupanjem na snaguprestala zabrana prijenosa prava raspolaganja propisana Zakonom o zabrani.Stoga revident pogrešno smatra da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora (29.

siječnja 1998.) postojala zabrana raspolaganja, odnosno da je ta zabrana trajala(trebala trajati) do pravomoćnog okončanja postupka po njegovom zahtjevu zavraćanje oduzete imovine.U odnosu na navode revizije koje je revident isticao i tijekom dosadašnjeg postupka,da kupnja (otkup) predmetnog stana nije moguća bez prethodne pretvorbedruštvenog vlasništva na tom stanu (odnosno nacionaliziranim stanovima uopće), usmislu čl. 77. Zakona o naknadi, treba reći da je pogrešno stajalište nižestupanjskihsudova da je pretvorba provedena na temelju odredbe čl. 362. st. 3. Zakona ovlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96 - dalje: ZV),odnosno da je na temelju navedene odredbe ZV predmetni stan postao vlasništvoRepublike Hrvatske.

Ovo stoga što je pravna osnova pretvorbe odnosno prestanka društvenog vlasništvana nacionaliziranim stanovima sadržana u Zakonu o naknadi. Člankom 22.propisano je da se stanovi oduzeti prijašnjem vlasniku na temelju propisa iz čl. 2. teakata i načina propisanih člankom 3. tog zakona na kojima postoji stanarsko pravone vraćaju u vlasništvo, osim stanova oduzetih prijašnjem vlasniku na temeljupropisa o konfiskaciji. Prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu, a stanarupravo na otkup stana.Za zaključiti je, dakle, da navedene odredbe Zakona o naknadi predstavljajuizvornu osnovu za prestanak društvenog vlasništva na tim stanovima(omogućavanjem stjecanja vlasništva na istima dotadašnjim nositeljima stanarskogprava), pa je neosnovano pozivanje na nužnost neke prethodne pretvorbedruštvenog vlasništva. Ovakvo utvrđenje ne mijenja niti činjenica što je člankom 24.st. 2. Zakona o naknadi propisano da Fond kao prodavatelj i stanar kao kupaczaključuju ugovor o prodaji stana "pod uvjetima propisanim Zakonom o prodajistanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", br. 43/92 -pročišćeni tekst, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 44/94 i 58/95) za prodaju stanova uvlasništvu Republike Hrvatske". Naime, razvidno je da navedenom odredbom nijepropisano da ti stanovi postaju državni stanovi, već se samo određuju uvjeti zaprodaju istih, a oni su isti kao i za prodaju stanova u vlasništvu države.Slijedom navedenog ovaj sud nalazi da, unatoč rečenom pogrešnom stajalištunižestupanjskih sudova, nije bilo zapreke za sklapanje ugovora o prodajipredmetnog stana pozivom na mjerodavne odredbe Zakona o naknadi.Konačno, vezano za daljnju tvrdnju odnosno ponovljeni prigovor u reviziji - daFond za naknadu oduzete imovine nije izvijestio tužitelja o podnesenom zahtjevu zaotkup predmetnog stana,u smislu odredbe čl. 24. Zakona o naknadi, treba reći da supravilno nižestupanjski sudovi ocijenili da taj propust nije takvog značaja da biimao za posljedicu ništavost ugovora o prodaji. To zato jer zbog tog propusta nijedošlo do ograničenja ili prestanka nekog tužiteljevog prava.Prema tome, odbijanjem tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavosti ugovora oprodaji predmetnog stana, a posljedično i za utvrđenje pravne nevaljanosti uknjižbe

87



prava vlasništva izvršene na temelju tog ugovora kao i za uspostavu ranijegzemljišno-knjižnog stanja, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalnopravo.

68.P-10626/05 Gž-2489/09 od 31. siječnja 2012.g.

Članak 2. i članak 7. Ugovora o pitanjima sukcesije, Aneks G

- pitanje sukcesije

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu kunske protuvrijednostiod 435.000,00 € s zakonskim zateznim kamatama.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je isplata kunske protuvrijednosti od 435.000,00 € na ime naknade zasuvlasnički dio nekretnine (čl. 68., 69. i 370. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima /"Narodne novine" broj 91/96., 68/98 i 137/99. Odluka Ustavnog suda RepublikeHrvatske, 22/00 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/00., 114/01., 79/06.,141/06., 146/08., 38/09.), upisane u zemljišnoknjižni uložak 459 k.o. Dubrovnik,označene kao katastarska čestica 2021 s kojom je neodvojivo povezano vlasništvom posebnog dijela, u naravi poslovni prostor koji obuhvaća dućan, magazin i prizemljezgrade sagrađene na katastarskoj čestici 2021 k.o. Dubrovnik (dalje u tekstu: nekretnina),osnovom Ugovora o pitanjima sukcesije - Aneksa G, potvrđenog Zakona o potvrđivanju

ugovora o pitanjima sukcesije ("Narodne novine", broj: 2/04., dalje u tekstu: ZPUPS-a), szakonskim zateznim kamatama i troškovima predmetne parnice.Tužitelj u bitnome navodi da je pravni prednik Obuća a.d. export import Beograd (Obućaakcionarsko društvo u mješovitoj svojini za spoljnu i unutrašnju trgovinu) bio vlasnik nekretnine, da mu je Ugovorom o ustupanju potraživanja od 28. lipnja 2005. Obuća a.d.export import Beograd prenijela predmetno pravo na naknadu, da je temeljem UredbeRepublike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 52/91., 68/91., 40/92.) zemljišnoknjižno pravo na istoj nekretnini preneseno na Republiku Hrvatsku te da mu tuženica, kaoovlašteniku prava na naknadu u smislu odredbe čl. 2. u vezi čl. 7. Ugovora o sukcesiji -Aneksa G, odbija isplatiti protuvrijednost iste, zbog čega da je i pokrenuo ovaj spor.Prvostupanjski je sud zaključio da odredbe ZPUPS-a, čl. 4. i čl. 7. Aneksa G

predstavljaju ugovorena načela država sljednica o vraćanju privatne imovine, za čiju primjenu je potrebno sklapanje nastavnih ugovora država sljednica, a što do sada nijeučinjeno, i otklonio predmetno traženje.Suprotno stajalište tužitelja, iskazano tijekom postupka, i ponovljeno u žalbi svodi se natumačenje prava međunarodnih ugovora u dijelu njihova nastanka i provedbu (bona fide),odredbe čl. 2. i čl. 7. Aneks G u vezi čl. 7., čl. 9. Ugovora o pitanjima sukcesije i PoveljeUjedinjenih naroda, kao neposrednog izvora prava po predmetnom traženju, uz

88



napomenu kako je svaka pravna norma općenita /načelna/ i daje upravo dužnost sudakonkretnu životnu situaciju podvesti pod općenitu normu. Neosnovano tužitelj upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, međunarodni ugovor se implicira kao sporazum utemeljen na sukladnomočitovanju volje dvaju (ili više) međunarodnopravnih subjekata u pisanom obliku, bez

obzira je li sadržan u jedinstvenoj ispravi, u dvjema ili više međunarodno povezanihisprava i neovisno o njegovu nazivu (odredba čl. 2. Bečke konvencije o pravumeđunarodnih ugovora /"Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj: 16/93./, Bečkekonvenciji o pravu međunarodnih ugovora između država i međunarodnih organizacija iliizmeđu međunarodnih organizacija /"Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj:1/94./, Bečke konvencije o sukcesiji država glede međunarodnih ugovora/"Narodnenovine - Međunarodni ugovori", broj: 16/93./ zavisno od polja njihove primjene,istovjetno i odredba čl. 2. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnihugovora /"Narodne novine", broj: 28/96.).Tako i Ugovor o pitanjima sukcesije čiji je sastavni dio Aneks G implicira suglasnostvolje u cilju postizanje određenog učinka po međunarodnom pravu, pretpostavljajući

budući odnos prava i dužnosti između njegovih stranaka, ali ne na način kako tumačitužitelj.Točno jest da je svaka ugovorna strana dužna izvršiti one obveze koje je preuzelameđunarodni ugovorom, što bi u konkretnom slučaju značilo zaštitu pravnog stanja privatne pokretne i nepokretne imovine, kakvo je bilo 31. prosinca 1990.Međutim, isto tako točno jest, i u skladu je s temeljnim načelima međunarodnogugovornog prava (stranačke slobode i pacta sunt servanda prema kojim stanke mogu usvom ugovoru predvidjeti sve vezano za sklapanje, primjenu, izmjenu, obustavljanje primjene i prestanak ugovora, a što uključuje i sklapanje uzastopnih ugovora), da suugovorne strane s istim ciljem, suglasno preuzele obvezu sklapanja uzastopnih ugovorašto uključuje ne samo jedinstvenu ispravu, već i razmjenu nota /a joint communique/, tzv.memorandum o suglasnosti, zapisnike o suglasnosti (čl. 7. ZPUPS-a), na temeljureciprociteta (čl. 8. ZPUPS-a, čl. 7. Aneksa G) i isključile mogućnost dokidanja prava idužnosti u smislu odredbe čl. 2. Aneksa G (čl. 5. Aneksa G).Dakle, kako su se države potpisnice Ugovorom o pitanjima sukcesije čije je sastavnidio Aneks G, obvezale na temelju reciprociteta, svaka na svom području, poduzetisve mjere, između ostalog sklapanjem uzastopnih ugovora, međusobnogobavještavanja, donošenja zakonskih i podzakonskih akata, u cilju zaštite privatneimovine, stečenih prava građana i drugih pravnih osoba s 31. prosincem 1990., tepriznavanja i vraćanja od strane države u kojoj se nalazi (čl. 2.), bez mogućnostidokidanja tog pravnog pitanja među državama slijednicama SFRJ (čl. 5.), to sepravilnim ukazuje zaključak suda prvog stupnja da je prevođenje u život Aneksa Gzavisno od sklapanja uzastopnih ugovora, međusobnih obavještavanja, u skladu snjima donesenih zakonskih i podzakonskih propisa.Osim toga, tužitelj niti ne tvrdi da je neko tijelo tuženice donijelo akt kojim mu sepriznaje pravo vlasništva na spornoj nekretnini, niti tužitelj to pravo može steći naosnovu samog Ugovora o sukcesiji, a što bi značilo da mu se to pravo tek trebapriznati (čl. 2. st. 1. t. a Aneksa G), a nastavno po nadležnom tijelu, a ne sudu (čl. 3.st. 1. ZPUPS-a) odlučiti o vraćanju ili pravu na naknadu.

89



U prilog navedenom valja imati na umu i da odredbe ugovora u navedenom širemsmislu, koje su na snazi, uključujući i odredbe kojim se ugovori stavljaju u odnos suzastopnim ugovorima o istom predmetu (raniji ugovor sadržava odredbu kojom seodređuje njegov odnos prema kasnijem ugovoru o istom predmetu), imaju prednostpred dispozitivnim odredbama općeg međunarodnog prava, da se njima ne

uskraćuje pravo pristupa sudu ili drugom državnom tijelu, da načelo dobre vjere(bona fide - čl. 2.2. Povelje Ujedinjenih naroda) kao jedno od temeljnih načelameđunarodnih ugovora nije samo po sebi izvor obveze, ukoliko inače obveza ne bipostojala, da točno jest da je svaka pravna norma načelna, ali isto tako, da točno jest, i da za pravnu normu nije bitan njen sadržaj, rok trajanja i oblik, već njenavezanost uz djelatnost države (postanak, egzistencija i prestanak) s ciljemformiranja, u pravilu budućih odnosa između pravnih subjekata, bilo pojedinaca(domaćih i stranih državljana), bilo udruženja pojedinaca (domaćih i stranihpravnih osoba).

Obvezno pravoPosebni dio

69.P-4329/09 Gž-2195/11 od 20. prosinca 2011.g.

Članak 65. stavak 1. i članak 103. Zakona o obveznim odnosima

- ugovor o dosmrtnom

uzdržavanju- ništavost

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnimUgovor o dosmrtnom uzdržavanju pa isti ne proizvodi pravne učinke, tako da tužena nijestekla vlasništvo spornog stana, te zahtjev za utvrđenje da sporni stan ulazi u ostavinu iza pok. K. T.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Prvostupanjski je sud utvrdio, sa kojim utvrđenjima je suglasan i ovaj sud, da je pok. K.T., kao primateljica uzdržavanja, sklopila sa svojom kćerkom- tuženicom, kaodavateljicom uzdržavanja, 3. lipnja 2003. Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, kojim se učl. 4 istog navodi da primateljica uzdržavanja prenosi na davateljicu uzdržavanja svojuimovinu u cijelosti, a davateljica uzdržavanja se obvezuje pružiti potpuno uzdržavanje primateljici uzdržavanja (čl. 3), da je K. T. vlasništvo nekretnine koja je predmet prijenosa na davateljicu uzdržavanja stekla na temelju Ugovora o prodaji stana (uz

90



jednokratnu otplatu) od 20. lipnja 2006., koji ugovor je sklopljen između Fonda zanaknadu oduzete imovine, Zagreb, kao prodavatelja, i K. T., kao kupca, da se tuženica brinula o majci, kuhala joj, spremala i osiguravala liječničku pomoć, da je tužiteljica,koja je živjela u Splitu, posjećivala svoju majku K. T. za vrijeme boravka u Zagrebu itada joj kuhala, spremala i njegovala ju, da su stranke i njihova majka sa ostalim

suvlasnicima nekretnina u Sinju prodale nekretninu temeljem kupoprodajnog ugovora nakojem su potpisi istih ovjereni u rujnu 2006., te da im je svakoj isplaćeno 41.666,67EUR, da je tužiteljicu opunomoćila K. T. da je zastupa u svim pravnim radnjama okonasljedstva u Sinju, temeljem punomoći od 14. siječnja 1997.Potpuno i pravilno utvrdivši činjenično stanje, prvostupanjski je sud pravilnopostupio kada je tužbeni zahtjev odbio, pri čemu je sukladno odredbi čl. 1163. st. 1.Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"broj: 35/05), trebao primijeniti čl. 65. st. 1. i čl. 103. Zakona o obveznim odnosima("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91,111/93, 3/94,107/95, 7/96, 112/99, 88/01 i117/03 - dalje: ZOO).Naime, prije svega, za predmet spora nije odlučna okolnost da li je pok. primateljica

uzdržavanja K. T. bila vlasnica nekretnine kojom je raspolagala ugovorom,odnosno da li je ugovorom raspolagala tuđim nekretninama, jer ta okolnost,protivno žalbenim navodima, ne čini Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju ništavim usmislu odredbe čl. 103. ZOO, već taj ugovor u odnosu na vlasnika nekretnine neproizvodi pravne učinke.Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi valja reći da jesud sukladno čl. 7. st. 1., čl. 186. st. 1. i čl. 299. st. 1. ZPP vezan činjeničnimnavodima tužbe, a iz njih, odnosno iz navoda tužiteljice iznijetih tijekom postupka,proizlazi da tužiteljica tvrdi da je Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju prividni pravniposao (čl. 66. ZOO) jer da je sklopljen isključivo sa svrhom da se zaštiti imovina i neizgubi stan, ukoliko bi majka stranaka umrla prije nego se steknu uvjeti za otkupstana prema odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine.Prividan je onaj ugovor koji nije sklopljen suglasnošću volja ugovornih strana, nego je nastao suglasnošću volja ugovornih strana da se samo stvori privid ili fikcija osklapanju određenog ugovora. U tom slučaju postoji svjestan i sporazuman neskladizmeđu volje i očitovanja s ciljem da se kod trećih osoba stvori uvjerenje kako jezaključen određeni ugovor. Ugovorne strane mogu simulirati sklapanje nekogugovora iz različitih razloga.Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica nije ničim dokazala da biugovor o dosmrtnom uzdržavanju bio prividan ugovor, te da se nije radilo oistinskoj volji ugovornih stranaka da sklope navedeni ugovor.Ukoliko bi se navodi tužiteljice promatrali kroz tvrdnju da je kod sklapanjaugovora postojala nedopuštena pobuda valja reći da sukladno čl. 53. ZOO osnovnopravilo je da pobuda iz kojih je ugovor sklopljen ne utječe na njegovupravovaljanost. No, ako je osnovni motiv, koji je bitno utjecao na odluku zasklapanje ugovora bio nedopušten, a druga strana je to znala ili morala znati, onda je takav ugovor bez pravnih učinaka.Tužiteljica nije ničim dokazala niti da bi nedopuštena pobuda bitno utjecala naodluku majke stranaka da sklopi navedeni ugovor s tuženicom.

91



Bez obzira da li se tvrdnje tužiteljice sagledavaju kroz primjenu odredbe čl. 53. iličl. 66 . ZOO, valja reći da je pravilan zaključak suda prvog stupnja da tužiteljicanije ničim dokazala postojanje razloga za utvrđenjem ništavosti ugovora odosmrtnom uzdržavanju. Na to ukazuju i pravilno utvrđene činjenice da navedeniugovor je tuženica živjela u Zagrebu, kao i njena majka, da je tuženica majci dugi niz

godina svakodnevno kuhala, pospremala, omogućavala joj pružanje liječničke pomoći,dok je to tužiteljica, koja od 1965. živi u Splitu, samo povremeno činila, jer i nije mogladrugačije budući živi u drugom gradu pa je i ovom sudu logično da je majka stranakasklopila ugovor o dosmrtnom uzdržavanju upravo s tuženicom, s dopuštenom pobudom,da je prava volja ugovornih stranaka bila da sklope ugovor o dosmrtnom uzdržavanju teda navedeni ugovor nije bio prividan, da ima pravne učinke i da nije ništav.Stoga nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva da se navedeni ugovor utvrdiništavim, te da isti ne proizvodi pravne učinke, tako da tuženica nije stekla vlasništvospornog stana, a time i zahtjeva za utvrđenje da sporni stan ulazi u ostavinu.

70.P-11950/07 Gž-669/09 od 27. ožujka 2012.g.


- pravo trećeg na prodanojstvari

- pravo na raskid ugovora

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom I i II tuženik su dužni tužitelju solidarno platiti iznos od15.441 EUR sa kamatama tekućim od 25. siječnja 1993. do isplate, iznos od 5.000

švicarskih franaka sa kamatama tekućim od 25. siječnja 1993. do isplate te iznos od2.400,00 kn sa kamatama tekućim od 18. ožujka 1993. do isplate.Županijski sud odbija žalbe I i II tuženika kao neosnovane i potvrđuje presudu suda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:U prvostupanjskom postupku je utvrđeno da je tužitelj kao kupac dana 18. ožujka 1993.zaključio ugovor o kupoprodaji vozila Mercedes 190 D sa II. tuženikom kao prodavateljem te isplatio cijenu a koje vozilo mu je dana 6. srpnja 1993. oduzela PUZagrebačka. Isto tako utvrđeno je da su pravomoćnim presudama poslovni broj R-136793i K-10/94 I. i II. tuženik oglašeni krivim za kaznena djela pravnog prometa-

krivotvorenjem isprava i ovjeravanjem neistinitog sadržaja iz čl. 206. st. 2. i 208. st. 1.Kaznenog zakona jer je utvrđeno da su uvozna carinska deklaracija br. 2971 od 10. rujna1992. i kupoprodajni ugovor zaključen sa R. E. kao prodavateljem od 28. listopada 1992.za predmetno vozilo neistiniti, krivotvoreni i lažno ovjereni.Sud prvog stupnja je utvrdio činjenično stanje na temelju savjesne ocjene svakog dokaza pa tako i ocjene iskaza tužitelja saslušanog u svrhu dokazivanja te utvrdio da je tužiteljdana 25. siječnja 1993 II. tuženiku na ruke isplatio iznos od 30.200,00 DEM i 5.000,00CHF kojeg je I. tuženik opunomoćio da proda njegovo vozilo. Stoga nije osnovan žalbeni

92



navod da bi bila mjerodavna cijena iz ugovora o kupoprodaji s obzirom da je iskazomtužitelja utvrđeno da je ugovor o kupoprodaji zaključen na manji iznos nego što je tužiteljisplatio no koji je ipak potpisao zbog registracije vozila.Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da tužitelj kao kupac kojem jenadležno tijelo oduzelo kupljeno vozilo zbog osnovane sumnje da je ukradeno ima

pravo zahtijevati povrat isplaćene cijene od prodavatelja s obzirom da je I. tuženik kao prodavatelj prodao tužitelju tuđu stvar te je sukladno odredbi čl. 508. st. 1.Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i112/99, dalje: ZOO) odgovoran tužitelju ako na prodanoj stvari postoji neko pravotrećeg koje isključuje kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije bioobaviješten niti je na to pristao.Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da tužitelj ne može izgubiti pravo na raskidugovora temeljem čl. 515. st. 1. ZOO ako je ugovor raskinut oduzimanjem stvarisukladno odredbi čl 510. st. 1. ZOO s obzirom da se ugovor raskida po samomzakonu. Za takvo svoje utvrđenje prvostupanjski sud je dao valjane razloge koje ucijelosti prihvaća i ovaj sud i tuženici ih žalbenim navodima nisu doveli u sumnju.

Stoga je, a s obzirom na pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužiteljisplatio cijenu i preuzeo vozilo temeljem kupoprodajnog ugovora sklopljenim sa I.tuženikom te da je I. tuženik opunomoćio II. tuženika sa pravom da otuđi vozilopravilno sud prvog stupnja utvrdio da su I. i II. tuženici sukladno odredbi čl. 132. i414. ZOO solidarno dužni vratiti tužitelju ono što su s tog osnova primili tenadoknaditi štetu a s obzirom da je temeljem čl. 510. st. 1. ZOO došlo do raskidaugovora.Pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je odbio prigovor zastare utvrđujući da jetužitelj predmetnu tužbu podnio unutar zastarnog roka iz čl. 371. ZOO za što je daovaljano obrazloženje koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.Kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužitelju nastala šteta u viduneosnovanog plaćanja osnovnog poreza na promet to je pravilno postupio kada mu jedosudio iznos od 2.400,00 kn s ovog osnova.

71.P-4347/06 Gž-11577/11 od 13. prosinca 2011.g.


- šteta zbog neispunjenjaugovorne obveze

- razlika cijene određene

ugovorom i tekuće cijenena dan raskida ugovora

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 265.110,00kn sa pripadajućim kamatama.Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća na ponovno suđenje.Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:

93



Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za isplatu utuženog iznosa naime štete koju je ista pretrpjela zbog neispunjenja ugovorne obveze tuženika u visinirazlike vrijednosti stana u vrijeme sklapanja predugovora i u trenutku presuđenja.U ovom stadiju postupka nije sporno:- da su tužiteljica kao kupac i tuženik kao prodavatelj sklopili 17. rujna 1997. predugovor

o kupnji stana u Zagrebi, Kneginečka 10,- da je tužiteljica tuženiku isplatila u cijelosti ugovorenu kupoprodajnu cijenu za navedenistan u iznosu od 50.000,00 DEM,- da tuženik tužiteljici u ugovorenom roku nije predao ugovoreni stan,- da su stranke naknadno sklopili više ugovora odnosno sporazuma kojim su ugovorili datuženik tužiteljici umjesto naprijed navedenog stana preda drugu nekretninu s time da su prethodne ugovore sporazumno stavili izvan snage,- da tuženik nije postupio niti po naknadnim ugovorima,- da je tužiteljica posljednji u nizu takvih ugovora (od 1. ožujka 2005.) raskinula sukladnoodredbi čl. 128. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/94, 7/96i 112/99 u daljnjem tekstu: ZOO-a).

Pošavši od utvrđenja da je tužiteljica raskinula ugovor o prodaji sklopljen između parničnih stranaka jer je očito da tuženik neće ispuniti svoju obvezu, da je tijekomvremena došlo na tržištu do promjene cijene m2 stana tako da razlika između cijene uvrijeme sklapanja prvog predugovora i sadašnje cijene stana sličnih karakteristika iznosi8.837,00 kn po kvadratu sud prvog stupnja utvrdio je da tužiteljica trpi štetu u iznosurazlike cijene stana predmetne kvadrature na predmetnoj lokaciji između one koja je natržištu vladala 1997. kada je tužiteljica tuženiku isplatila ugovorenu cijenu i cijene natržištu u trenutku presuđenja koju joj je štetu odgovoran nadoknaditi tuženik sukladnoodredbi čl. 128. ZOO-a. Posljedično tome sud prvog stupnja prihvatio je zahtjevtužiteljice za naknadu štete u iznosu od 265.110,00 kn koji iznos predstavlja razliku uvrijednosti stana, koju je sud utvrdio temeljem nalaza i mišljenja vještaka na koji strankenisu imale primjedbe.S ovakvim zaključkom za sada se ne može složiti ovaj sud drugog stupnja.Naime, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetni ugovor o kupoprodajiraskinut zbog neispunjenja budući tuženik nije u ugovorenom roku (niti nakonprimjerenog naknadnog roka) ispunio svoju ugovornu obvezu, sukladno odredbi čl.132. st. 1., čl. 266. st. 2. i čl. 532. ZOO-a tužiteljica ima pravo na naknaducjelokupne štete koju joj je dužan naknaditi tuženik.U smislu odredbe čl. 524. st. 1. ZOO-a kad je, kao u konkretnom slučaju., prodajaraskinuta zbog povrede ugovora od strane jednog ugovaratelja, a stvar ima tekućucijenu, druga strana može zahtijevati razliku između cijene određene ugovorom itekuće cijene na dan raskida ugovora na tržištu mjesta u kojem je posao obavljen.Slijedom navedenog, tužiteljica ima pravo na naknadu štete u visini razlike cijenepredmetnog stana i to razliku između cijene određene ugovorom i tekuće cijenestana istih karakteristika na dan raskida ugovora prema tržišnim uvjetima koji sutoga dana vrijedili u Zagrebu.Stoga je sud pogrešno primijenio materijalno pravo i utvrdio visinu tužbenogzahtjeva odnosno štete u visini razlike ugovorene cijene i cijene stana sličnihkarakteristika na dan presuđenja pa se žalba tuženika ukazuje osnovanom.

94




Članak 611.-614. Zakona o obveznim odnosima

- odgovornost izvođača

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom naloženo je I tuženiku i II tuženiku solidarno isplatititužitelju iznos od 833.680,00 kn s pripadajućim kamatama te iznos od 240,00 knmjesečno na ime rente za tuđu pomoć i njegu počevši od 1. srpnja 2007. pa nadalje sa pripadajućim kamatama dok je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalneštete i tuđe pomoći u iznosu od 25.000,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama izahtjev za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos tekuće od 29. svibnja 2005. do 4.ožujka 2010.Županijski sud odbija žalbu II tuženika kao djelomično neosnovanu i potvrđuje presudu

suda prvog stupnja u dijelu kojim je II tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od810.000,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.Ukinuta je presuda u dijelu kojim je naloženo II tuženiku isplatiti tužitelju iznos od23.680,00 kn sa zateznim kamatama i u tom dijelu vraćen predmet na ponovno suđenje.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je isti pretrpio u štetnom događaju od 4. studenog 2001. kada je uslijed visoke koncentracije plina u kupaonici u njegovoj kući u Samoboru, nakon uključivanja sušila za kosu, došlodo eksplozije i požara u kojem je tužitelj zadobio teške tjelesne ozljede.U žalbenom stadiju postupka nije sporan nastanak štetnog događaja od 4. studenog 2001.

kao niti činjenica da je tužitelj u istoj stradao te pretrpio tjelesne ozljede opisane u prilažećoj medicinskoj dokumentaciji. Također nije sporno da je II-tuženik pravomoćnomkaznenom presudom Općinskog suda u Samoboru proglašen krivim zbog počinjenjakaznenog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa, protiv općesigurnosti dovođenjem u opasnost života i imovine opće opasnom radnjom ili sredstvomna štetu tužitelja jer je postavio fasadni bojler marke Vaillant u kupaonicu tužiteljevekuće i pustio u rad isti iako je znao da ga u rad može pustiti samo ovlašteni serviser izkojeg bojlera je istjecao plin uslijed čega je predmetnog dana došlo do eksplozije. Nije sporno niti da je tužitelj kao naručitelj sa I-tuženikom kao izvođačem sklopio ugovor broj 03023 kojim se I-tuženik obvezao tužitelju obaviti radove radi priključenjatužiteljevog objekta na samoborski distribucijski sustav te ugovor broj 03023/1 kojim se

I-tuženik obvezao tužitelju izvesti unutarnju plinsku instalaciju u objektu tužitelja.Isto tako nije sporno da je II-tuženik, kao podizvođač I-tuženika izvršio izgradnjuunutarnje plinske instalacije u objektu tužitelja, da je u objektu tužitelja postavio fasadni bojler marke Vaillant te da je uzrok predmetne eksplozije bila nedovoljno zategnutamatica u unutrašnjosti bojlera zbog koje je istjecao plin u kupaonici tužitelja.Pošavši od utvrđenja da je pravomoćnom kaznenom presudom II-tuženik proglašenkrivim što je neovlašteno pustio u rad predmetni bojler i na taj način počinio kaznenodjelo opće opasne radnje za život i tijelo ljudi s teškom tjelesnom ozljedom na štetu

95



tužitelja, kojom presudom je prvostupanjsku sud sukladno odredbi čl. 12. st. 3. ZPP-avezan, sud prvog stupnja utvrdio je da je II-tuženik odgovoran za štetu koju je tužitelj uovom štetnom događaju pretrpio.Pošavši od daljnjih utvrđenja da je tužitelj sklopio sa I-tuženik ugovor o postavljanjuunutarnje plinske instalacije, da je, s obzirom da navedenim ugovorom stranke nisu

decidirano navele radnje koje se I-tuženik obvezao u tom pogledu izvršiti za tužitelja te sobzirom da sukladno čl. 5. Pravilniku o uvjetima provjere ispravnosti plinskih instalacijaHSUP-P-601.111 iz lipnja 2000. (u daljnjem tekstu Pravilnik) proizlazi da se plinskainstalacija između ostalog sastoji i od plinskog trošila, predmet ugovaranja izmeđutužitelja i I-tuženika bilo i postavljanje plinskog trošila - bojlera, da je radove postavljanjaunutarnje plinske instalacije za I-tuženika izvršio II-tuženik kao njegov podizvođač, da seII-tuženik prilikom obavljanja tih radova nije pridržavao odredbi čl. 40. do 46. Pravilnikasud prvog stupnja utvrdio je da je I-tuženik odgovoran za propuste u radu svog podizvođača te da je posljedično tome sukladno odredbi čl. 611. a u svezi s čl. 641.Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 u daljnjem tekstu:ZOO-a) odgovoran solidarno sa II-tuženiku za štetu koju je pretrpio tužitelj uslijed

eksplozije koja je uzrokovana istjecanjem plina iz postavljenog bojlera.Zaključak prvostupanjskog suda da je I-tuženik odgovoran tužitelju za štetu koju je pretrpio povodom predmetnog štetnog događaja za sada se ne može prihvatiti.Presuda u dijelu kojom se utvrđuje odgovornost I-tuženika za predmetnu štetu je nejasna jer ne sadrži jasne i određene razloge o tome zbog čega sud prvog stupnja zaključuje dasu tužitelj i I-tuženik ugovorili između ostalog postavljanje predmetnog bojlera, odnosnoo odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onog što se u razlozima presudenavodi o sadržaju isprava i samih isprava. Naime, sud prvog stupnja utvrđuje kako uugovoru o postavljanju unutarnje plinske instalacije ne postoji pobliži opis plinskeinstalacije koju se I-tuženik obvezao postaviti a sam tužitelj je u spis dostavio troškovnik od 7. rujna 2001. u kojem su navedeni materijali i montažni radovi koje bi sukladnougovoru trebali biti izvršeni za izvedbu unutarnje plinske instalacije u objektu tužitelja.U tom pogledu ostvaren je i žalbeni razlog nepotpuno odnosno netočno utvrđenogčinjeničnog stanja jer je ostalo neutvrđeno što su stranke prilikom sklapanja ugovoraugovorile. Pri tome valja reći da opis pojma plinske instalacije iz čl. 5. Pravilnika sama po sebi ne dovodi do zaključka da su tužitelj i I-tuženik ugovorom broj 03023/1 ugovorilii postavljanje i spajanje bojlera. Također ostalo je neutvrđeno na što se odnosi napomena pod točka 14 troškovnika I-tuženika u kojoj se spominje spoj bojlera.Naime u smislu odredbe čl. 611. ZOO-a izvođač odgovara za osobe koje su ponjegovom nalogu radile na poslu koji je preuzeo da izvrši, kao da ga je sam izvršio.Sporno je među strankama da li je I-tuženik ugovorom broj 03023/1 preuzeo uokviru postavljanja unutarnje plinske instalacije postaviti i predmetni bojler te da li je posljedično tome dao takav nalog svom podizvođaču.Pravu volju stranaka u tom pogledu sud je trebao sukladno odredbi čl. 8. ZPP-autvrditi ocjenom iskaza tužitelja i radnika I-tuženika i za svoja utvrđenja dati jasnei valjane razloge, što je sud propustio učiniti.Također činjenično stanje, u pogledu postupanja stranaka dana 12. rujna 2001. kada jeobjekt tužitelja spojen na plinski distribucijski sustav ostalo je nepotpuno utvrđeno.Prije svega u obrazloženju pobijane presude izostala je ocjena podataka navedenih u priključnici od 12. rujna 2001. koju je sastavio i potpisao djelatnik I-tuženika a za prirodu

96



koje vještak navodi da predstavlja obrazac kojim naručilac i izvođač potvrđuju da jeugovoreni posao dovršen a u kojoj je navedeno da su trošila u instalaciji tužitelja štednjak i bojler iz koje bi moglo proizlaziti da su toga dana puštena u rad oba trošila. Nadalje sud prvog stupnja nije utvrdio niti o tome dao valjane razloge koje su radnjedjelatnik I-tuženika i II-tuženik izvršili u objektu tužitelja odnosno koje su provjere

izvršili, da li su (a kako bi to proizlazilo iz priključnice) pustili i tko je pustio u rad trošilate da li je posljedično tome djelatnik I-tuženika znao da je bojler pušten u rad bez da ga je prije pregledao i pustio u rad ovlašteni serviser.Naime, u smislu odredbe čl. 42. st. 4. Pravilnika propisano je da su i ispitivačiplinske instalacije i instalateri plinskih uređaja obavezni potrošača upoznati spostupkom pravilne upotrebe plinske instalacije i mjerama opreza, dakle i da sebojler može pustiti u rad isključivo po ovlaštenom serviseru. Stoga u slučaju da jeneposredno nakon provjere nepropusnosti instalacije do trošila koje je izvršenosukladno odredbama čl. 31. do 41. Pravilnika od strane II-tuženika a uz eventualnoznanje i dopuštenje djelatnika I-tuženika (s obzirom na navode priključnice), iako I-tuženik nije kazneno procesuiran postojala bi građansko pravna odgovornost istog

za štetu koju je tužitelj pretrpio. To iz razloga što je tužitelj za postupak priključenja svog objekta na plinski distribucijski sustav i postavljanje u tu svrhuunutarnje plinske instalacije angažirao I-tuženika koji je stručna i kvalificiranaosoba koja je jedina ovlaštena za obavljanje takvih radova, a koja je povjerilaizvođenje tih radova svom podizvođaču II-tuženiku. Samim tim tužitelj nije biodužan provjeravati način rada niti ulaziti u međusobni odnos tuženika.Tuženici su ugovoreni posao bili dužni izvršiti po pravilnima struke i običaja i pritome postupati s povećanom pažnjom a pogotovo uzimajući u obzir da je plinopasna stvar. Također prilikom puštanja plina i I i II-tuženik bili su dužni upozorititužitelja na pravila upotrebe plinske instalacije i mjere opreza te u tom smisludjelatnik I-tuženika nije smio dozvoliti da se bilo koje trošilo priključi ukoliko nemavaljane ateste ili odobrenja odnosno suglasnosti. Tim više što u smislu odredbe čl.21. st. 1. Pravilnika o tehničkim uvjetima za korištenje prirodnog plina na područjudistribucije Grada Samobora priključenje trošila vrši izvođač plinskih instalacija tečinjenice da je sam I-tuženik (koji je sastavljao ugovor sklopljen s tužiteljem) u čl. 9.ugovora naveo da nakon preuzimanja instalacije od strane I-tuženika tužitelju nijedozvoljena nikakva nadogradnja ili montaža trošila. Iz toga proizlazi da se trošilomontira prije ili prilikom preuzimanja instalacija. Stoga ukoliko je tako bilo i ukonkretnom slučaju dopuštajući da II-tuženik neovlašteno pusti u rad bojler bezpregleda ovlaštenog servisera te predaja takve instalacije tužitelju I-tuženik biodgovarao za štetu koja je nastala tužitelju upravo zbog takve montaže ineovlaštenog puštanja u rad bojlera solidarno sa II-tuženikom sukladno odredbi čl.611. ZOO-a.U pravu je I-tuženik kada navodi da se odredbe čl. 31. do 41. Pravilnika odnose nakontrolu nepropusnosti i pravimo postavljene instalacije do trošila koje instalacije sunesporno postavljene bez nedostataka i koje nisu bile uzrok nesreće pa se eventualnonepostupanje II-tuženika sukladno tim odredbama ne može stavljati na teret I-tuženikuniti II-tuženiku a vezano za štetu koju je tužitelj pretrpio.U tom smislu, a s obzirom na navode stranaka iznijetim tijekom prvostupanjskog postupka kao i u žalbi, sud prvog stupnja trebao je raspraviti (kroz očitovanje vještaka)

97



koje su radnje i kojim rasporednom trebale biti izvršene prilikom priključivanja objektatužitelja na distribucijski plinski sustav, koje provjere je I-tuženik, sukladno pravilimastruke i odredbama Pravilnika, prije toga trebao izvršiti a što je od toga izvršeno a sobzirom na činjenicu da je očito tom prilikom priključen i pušten u rad predmetni bojler.Pravilno je, međutim, sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima II-tuženika,

utvrdio da je II-tuženik odgovoran za štetu tužitelju budući je pravomoćnom kaznenom presudom upravo utvrđeno da je II-tuženik postavio predmetni bojler te ga neovlašteno pustio u rad iako je znao da se bojler u rad može pustiti tek po dopuštenju ovlaštenogservisera proizvođača bojlera. S obzirom na nespornu činjenicu da je uzrok predmetneeksplozije ne zavijanje matice koja se nalazi u unutrašnjosti bojlera te da je kaznenom presudom utvrđeno da je II-tuženik takav bojler neovlašteno pustio u rad, kojom presudom je sud u parničnom postupku vezan, pravilan je zaključak sud prvog stupnja da je II-tuženik odgovoran naknaditi štetu tužitelju.S obzirom da navedeno, suprotno žalbenim navodima II-tuženika, pravilnom primjenomodredbe čl. 10. ZPP-a sud prvog stupnja osnovano je odbio dokazne prijedloge II-tuženika na okolnost utvrđivanja postojanja odgovornosti II-tuženika za štetu tužitelju.

73.P-13661/06 Gž-4568/09 od 20. prosinca 2011.g.


- ugovor o građenju

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom održano je na snazi rješenje o ovrsi Općinskog suda uZagrebu, poslovni broj Ovrv-4274/02 od 15. ožujka 2002., u dijelu kojim je određena

ovrha i naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 8.945,91 kn, s zakonskim zateznimkamatama tekućim od 3. studenog 2001. do isplate.Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja u dijelu kojim je održano na snazi rješenje o ovrsi, u dijelu kojim je naloženotuženiku isplatiti tužitelju iznos od 8.954,91 kn sa zakonskom zateznom kamatomtekućom od 3. studenog 2001. do isplate. Ukinuta je prvostupanjska presuda u dijelukojim je održano na snazi rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha i u tom dijelu je tužba odbačena.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora jest ispunjenje ugovorne obveze isplatom cijene za izvršeni rad izgradnje

kućnog priključka kod plinovoda u izgradnji u iznosu od 8.945,91 kn, s zakonskimzateznim kamatama i troškovima ovršnog i parničnog postupka.Prvostupanjski sud je održao na snazi predmetno rješenje o ovrsi i u dijelu kojim jeodređena ovrha, koji dio je već stavljen izvan snage pravomoćnim rješenjem suda prvogstupnja, donesenim 8. lipnja 2006., pa sud prvog stupnja nije bio ovlašten o tom dijelu predmetnog rješenja o ovrsi ponovno odlučivati, zbog čega je presudu u tom dijeluvaljalo ukinuti, a tužbu odbaciti.

98



Prvostupanjski sud utvrdio je da su stranke 24. svibnja 2000. sklopile ugovor za izgradnjukućnog priključka kod plinovoda u izgradnji broj P9992730 (dalje u tekstu: Ugovor ograđenju), te da je tužitelj, kao izvođač, radova izvršio svoju obvezu izgradnje predmetnog kućnog priključka, a da tuženik, kao naručitelj radova, nije u cijelosti izvršiosvoju ugovornu obvezu isplate cijene radova.

Temeljeni tako utvrđenog činjeničnog stanja i tumačenjem predmetnog Ugovora ograđenju, sud prvog stupnja zaključio je da ispunjenje u roku tuženikove ugovorneobveze isplate cijene radova nije bitan sastojak predmetnog ugovora, budući da seodredba čl. 11. Ugovora o građenju ima tumačiti kao ovlaštenje tužitelja da za slučajtuženikovog kašnjenja s uplatom prve rate ugovorene cijene ili ne uplate bilo koje drugedvije uzastopne rate raskine Ugovor o građenju, a ne kao odredbu čije bi ispunjenjedovodilo do raskida ugovora po samom zakonu, pa da je tužitelj stranka Ugovora ograđenju koja ga je u cijelosti ispunila, održala na snazi i sada osnovano zahtjevaispunjenje ugovorne obveze od tuženika.Tuženik se u žalbi protivi ovakvom pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, navodećida je ugovor o građenju po samom zakonu ugovor u kojemu je ispunjenje u roku bitan

sastojak, da su stranke takvu volju izrazile odredbom čl. 11. Ugovora o građenju, zbogčega da je samom činjenicom da on svoju obvezu nije ispunio u roku, predmetni Ugovor o građenju raskinut po samom zakonu (čl. 125. st. 1. ZOO-a).Prije svega, valja istaknuti da ugovor o građenju nije po samom zakonu ugovor ukojemu je rok bitan sastojak.Odredbom čl. 630. ZOO-a propisano je da je ugovor o građenju ugovor o djelukojim se izvođač obvezuje prema određenom projektu sagraditi u ugovorenom rokuodređenu građevinu na određenom zemljištu ili na takvom zemljištu odnosno na većpostojećem objektu izvršiti kakve druge građevinske radove, a naručilac seobvezuje za to mu isplatiti određenu cijenu.Iako je rok izvršenja radova sastavni dio zakonske definicije ovog ugovora, isti nepredstavlja njegov bitan sastojak.Bitni sastojci ugovora o građenju jesu predmet, odnosno izgradnja određenegrađevine na određenom zemljištu ili izvođenje drugih građevinskih radova natakvom zemljištu, odnosno na postojećem objektu, i cijena, koja mora biti određenaili odrediva.Ispunjenje u roku može postati bitan sastojak ugovora voljom ugovornih strana.Iz predmetnog Ugovora o građenju ne proizlazi da bi ispunjenje u roku bilo bitansastojak ugovora.Ovo stoga, što isti, s jedne strane, ne predviđa zaštitu naručitelja, ovdje tuženika, nanačin da će se ugovor raskinuti po samom zakonu ukoliko se ostvari činjenica daizvođač radova, ovdje tužitelj, ne izvrši radove u ugovorenom roku, dok, s drugestrane, u pogledu ispunjenja tuženikove obveze na isplatu cijene radova dodušepredviđa raskid ugovora, ali ne kao zakonsku posljedicu samog neispunjenja uroku, već kao ovlaštenje tužitelja, kojim se isti može, ali i ne mora koristiti.Budući da predmetni Ugovor o građenju nije pravni posao u kojemu je ispunjenje uroku bitan sastojak, to su odlučne činjenice za rješavanje predmetnog spora je litužitelj u cijelosti izvršio ugovorene radove, zbog čega bi bio ovlašten zahtijevatiispunjenje od tuženika, odnosno je li tuženik u cijelosti isplatio cijenu za izvršeneradove.

99



Kako među strankama nije sporno da je tužitelj u cijelosti izvršio ugovoreneradove, samo što je to po stajalištu tuženika učinjeno samovoljno, te da tuženik nijeu cijelosti isplatio ugovorenu cijenu, to je pravilno sud prvog stupnja primijeniomaterijalno pravo kada je obvezao tuženika na ispunjenje Ugovora o građenju.



- ostava

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da mu tuženik isplati iznos od 861.950,00 kn sa zakonskom kamatom od presuđenja do isplate.Županijski sud preinačuje prvostupanjsku presudu na način da odlučuje da je tuženik

dužan platiti tužitelju iznos od 861.950,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućomod 8. ožujka 2011. do isplate.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete za uništene stvari u utuženom iznosuod 861.950,00 kn.U žalbenom stadiju postupka i dalje je sporno da li su stvari tužitelja-antikni namještaj propale i uništene zbog skladištenja odnosno pohranjivanja istih u neadekvatni prostor-vlažni podrum, kako to tvrdi tužitelj, ili su uništene slučajnom propašću, tj. radi poplavezbog oštećene kanalizacije, kako to tvrdi tuženik. Nije sporno među strankama da je dana 15. svibnja 1986. proveden postupak prisilnog

iseljenja tužitelja iz stana u Zagrebu, Trg Republike 4, temeljem zaključka o dozvoliizvršenja Komiteta za građevinarstvo, stambene i komunalne poslove Općine Centar od6. veljače 1986., te da je prilikom iseljenja tuženik (odnosno njegov prednik OpćinaCentar) pohranio stvari tužitelja popisane u popisu stvari koji je prilog zapisniku od 15.svibnja 1986. (stilski namještaj) u podrum stambene zgrade u Ulici braće Kavurića 5,gdje su iste uništene odnosno propale.Pobijanom presudom prvostupanjski sud odbija u cijelosti tužbeni zahtjev, u bitnome, izrazloga jer tužitelj nije dokazao da bi njegove stvari nakon deložacije bile od stranetuženika pohranjene u neadekvatnom prostoru, već je prostor u Kavurićevoj 5 bioskladišni prostor kojim je tuženik raspolagao u trenutku pohranjivanja stvari postupao jesa dovoljnom pažnjom, dok je do oštećenja stvari došlo slučajnom propašću, tj. radi

poplave zbog oštećene kanalizacije, a tužitelj je već u trenutku deložaciji znao i moraoznati za mjesto na kojem će se stvari čuvati, te da je u primjerenom roku, koji je mogao biti najviše nekoliko mjeseci od dana deložacije, a ne, kako je učinio, nakon tri godine,osigurao preuzimanje stvari, do štetne posljedice ne bi došlo. Stoga prvostupanjski sudzaključuje da ne postoji odgovornost tuženika u pogledu naknade nastale štete tužitelju, jer se radi o slučajnoj propasti odnosno slučajnom oštećenju stvari.Takvo pravno stajalište prvostupanjskog suda nije pravilno.

100



Naime, po mišljenju ovoga suda, u konkretnom slučaju, radi se o šteti nastalojpovredom ugovorne obveze, jer prihvaćanjem tuženika da tužiteljeve stvaripreuzme i čuva, između stranaka nastao je ugovori odnos ostave iz čl. 712. Zakona oobveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91,73/91,111/93, 3/9' 107/95, 7/96,112/99, 88/01 i 117/03 - dalje: ZOO), pa kako tuženik tužiteljeve stvari nije čuvao

pozornošću kojom čuva svoje vlastite stvari, pohranivši ih u neadekvatan vlažanpodrumski prosto povrijedio je svoju ugovornu obvezu iz čl. 714. st. 1. ZOO, te jedužan naknaditi štetu tužitelju, nastalu zbog propusta tuženika u čuvanju stvari, aza koju štetu tuženik odgovara po kriteriju presumirane krivnje.U konkretnom slučaju radilo se o besplatnoj ostavi, kod koje nisu ugovoreni mjestoi način čuvan stvari, te se od tuženika kao ostavoprimca, zahtijevala pažnja kojuupotrebljava prilikom čuvanja vlastite stvari (čl. 714 st. 1 ZOO). Da tuženik nije tako postupio, jer se radilo podrumu, odnosno o prostoru koji, neadekvatan za čuvanje stilskognamještaja antiknog porijekla slijedi iz iskaza preslušane svjedokinje, tada tajniceStambene komisije Općine Centar, koja je izričito iskazala: ".......da sam ja upozoravalaGrad da će nastati šteta zbog neadekvatnog skladištenja stvari......, radilo se o

podrumskom prostoru, curila je voda, bila je izrazita vlaga,......".Također, nije bio ugovoren niti rok u kojem je tužitelj dužan preuzeti stvari, a iz iskazasvjedokinje bi proizlazilo da je ona pozvala tužitelja tek 1989. u proljeće da dođe preuzetisvoje stvari, kojem pozivu se tužitelj odazvao, a u smislu odredbe čl. 721. st. 2. ZOO-a,kojom je regulirane vraćanje stvari kod besplatne ostave ako rok nije ugovoren, kao ukonkretnom slučaju, ostavoprimac je mogao odustati od ugovora u svako doba, ali je biodužan ostavodavcu odrediti primjeren rok za preuzimanje stvari, što isti nije učinio.Tužitelj je tijekom postupka dokazao da su njegove stvari nakon deložacije bile od stranetuženika pohranjene u neadekvatnom prostoru, vlažnom i derutnom podrumu, radi čega je u više navrati intervenirala i na isto upozorava nadležne u Općini svjedokinja, kao i datuženik stvari nije čuvao s pozornošću kojom čuva svoje vlastite.Da je namještaj bio pohranjen u vlažnoj podrumskoj prostoriji bez provjetravanja i bezrasvjete, utvrđeno je i obavljenim očevidom na licu mjesta 7.12.1990. uz sudjelovanjevještaka (spis Rl -584/90).Po mišljenju ovoga suda ne postoje okolnosti koje bi oslobodile tuženika od odgovornostiza nastalu štetu tužitelju, niti se radi o slučajnoj propasti odnosno slučajnom oštećenjustvari, jer to poplava zbog oštećene kanalizacije i nije, već je šteta nastala isključivoradnjom tuženika, dakle pohranom namještaja u za to neadekvatan prostor i izostankom pažnje tuženika kojom čuva vlastite stvari.Sve kada bi se i radilo o nenadanom slučaju, ne može se na takav slučaj kao razlogekskulpacije pozivati onaj tko nije postupao u skladu s pravilima koji slučajne štetetrebaju spriječiti.Također, okolnost istaknuta po tuženiku, da je u času slučajne propasti stvari tužitelj već bio u zakašnjenju zbog nepreuzimanja stvari, sve da je i točna, ne bi bila od utjecaja nautvrđenu odgovornost tuženika za nastalu štetu tužitelju, upravo jer nije u pitanju slučajna propast stvari, već je šteta nastala neispunjenjem gore navedene ugovorne obvezetuženika i upravo između povrede ugovorne obveze i nastale štete postoji uzročna veza, jer su stvari bile pohranjene u potpuno neodgovarajući prostor radi čega su uslijed vlage propale. Osim toga, tužitelj se i te kako angažirao da dođe do svojih stvari, jer jemjesecima, svaki tjedan, prema iskazu svjedoka, zaposlenika u Općini Centar, stalno

101



dežurao na porti i čekao nekoga tko bi ga mogao obavijestiti i omogućiti mu dolazak donjegovih stvari, i pristup njima, da su ga zaposlenici upućivali od jednog do drugog inapokon ga uputili na tajnicu Komisije za stambeni prostor, koja je imala ključeve od podruma i koja ga je tek 1989. pozvala da dođe preuzeti stvari, čemu se isti odazvaozajedno sa svojim odvjetnikom i tek tada su vidjeli da su stvari propale, odnosno

oštećene.Iz navedenog slijedi, da iako je tužitelj odmah nakon deložacije znao da će stvari biti pohranjene na adresi Braće Kavurića 5, pristup u podrum te stambene zgrade nije muomogućen, te nije niti znao da se radi o neodgovarajućem prostoru, o čemu je saznao, kaoi da je nastala šteta, tek 1989. Neosnovan je i prigovor zastare, koji je tuženik istaknuo tijekom postupka, jer potraživanje štete nastale povredom ugovorne obveze iz ugovora o ostavi zastarijeva zavrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 376. st. 3. ZOO). Kako za ispunjenje obvezena predaju čuvanih stvari nije predviđen posebni zastarni rok, rok zastare valja ravnati prema općem zastarnom roku od pet godina (čl. 371. ZOO), koji valja računati od dananastanka štete. U spisu postoji na tu okolnost samo navod predsjednika Kućnog savjeta

zgrade u kojoj se nalazi podrum poplavljen 1988., što tuženik niti ne osporava, pa unedostatku drugih dokaza glede te činjenice, ovaj sud polazi upravo od nje i zaključuje da je šteta nastala 1988. Kako je tužba podnesena 1991. tada je podnesena unutar goreoznačenog zastarnog roka, radi čega se prigovor zastare ukazuje neosnovanim.

75.P-9039/03 Gž-2785/08 od 31. svibnja 2011.g.


- ugovor o posredovanju

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev svakog od tužitelja da im tuženik plati iznos od po 3.550 EUR sa zateznom kamatom po stopi koju Zagrebačka banka d.d. plaća na devizne štedne uloge po viđenju, tekućim od 14. lipnja 2003. godine do isplate,sve u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju te banke na dan isplate.Županijski sud odbija žalbu I. tužiteljice kao djelomično neosnovanu i potvrđuje presudusuda prvog stupnja u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva svakog tužitelja zatijek zatezne kamate za vrijeme od 14. lipnja 2003. do zaključno 21. kolovoza 2003.Preinačuje prvostupanjsku presudu na način da se nalaže tuženiku da svakom od tužiteljaisplati iznos od po 3.550,00 EUR sa zateznom kamatom po stopi koju Zagrebačka banka

d.d. plaća na devizne štedne uloge po viđenju, tekućom od 22. kolovoza 2003. do isplate,sve u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d. na danisplate, u roku 15 dana.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora jeste zahtjev za povrat iznosa kojega su tužitelji tuženiku predali na imenaknade za posredovanje u kupnji nekretnine, do koje kupnje nije došlo.Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je, što niti žalba ne osporava:

102



- da je između stranaka dana 15. svibnja 2003. godine sklopljen "Ugovor o posredovanju za kupnju" kojim se tuženik, kao posrednik, obvezuje tužitelje, kaonalogodavce, dovesti u vezu s prodavateljem - vlasnikom nekretnine - obiteljske kuće uZagrebu, na adresi Jazbinska c. 44 s pripadajućom parcelom od 264 čhv (cijena 410.000EUR), koje pri prodaji zastupa tuženik - koji će s njim sklopiti predugovor i kupoprodajni

ugovor za kupnju predmetne nekretnine a nalogodavac se obvezuje isplatiti muugovorom utvrđenu naknadu u iznosu od 2% netto utvrđene kupoprodajne cijene kao posredničku proviziju za obavljeni posao, koju posrednik naplaćuje pri potpisukupoprodajnog predugovora ili potvrde o primitku kapare (čl. 1. i čl. 3. tog ugovora),da su tužitelji istog dana (15. svibnja 2003. godine) predali tuženiku iznos od 7.100,00EUR u kunskoj protuvrijednosti, kao proviziju za obavljene poslove posredovanja,- da su tužitelji s prodavateljem sklopili istog dana (15. svibnja 2003. godine) predugovor o prodaji nekretnine, uz obvezu zaključenja konačnog kupoprodajnog ugovora, sutvrđenom cijenom od 410.000,00 EUR i dogovorenom dinamikom isplate, time da će sekonačni kupoprodajni ugovor zaključiti najkasnije do 3O.rujna 2003. godine, teda su tužitelji i prodavatelj dana 13. lipnja 2003. godine sklopili pismeni sporazum o

raskidu predugovora o kupoprodaji nekretnine od 15. svibnja 2003. godine, kojim sesporazumom prodavatelj obvezao izvršiti povrat isplaćene kapare kupcima. Na temelju navedenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik postupio sukladno odredbama ugovora o posredovanju, doveo je u vezu tužitelje s prodavateljem te je između njih sklopljen predugovor, a ugovorom o posredovanjuodređeno je da posrednička provizija pripada tuženiku prilikom potpisivanja predugovora, što je u skladu s odredbom čl. 823. st. 1. Zakona o obveznim odnosima("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO), pastoga nije u obvezi vratiti posredničku proviziju iako nije došlo do sklapanja konačnogugovora o kupoprodaji.Takav zaključak je pogrešan.Naime, prema odredbi čl. 813. ZOO ugovorom o posredovanju obvezuje seposrednik da nastoji naći i dovesti u vezu s nalogodavcem osobu koja bi s njimpregovarala o sklapanju određenog ugovora, a nalogodavac se obvezuje da muisplati određenu naknadu, ako taj ugovor bude sklopljen.Obzirom da je ugovorom o posredovanju određeno da tuženik ima pravo nanaknadu za obavljeni posao, a taj posao po tom ugovoru (čl. 1. istog) se sastoji nesamo u dovođenju u vezu tužitelja sa određenim prodavateljem nego i u sklapanjupredugovora ali i konačnog ugovora o kupoprodaji, tada po stavu ovogadrugostupanjskog suda tuženik nema pravo zadržati primljenu naknadu, jerkonačni kupoprodajni ugovor nije sklopljen.Stoga je tuženik u obvezi vratiti tužiteljima iznos primljen od tuženika na imenaknade za posredovanje u kupnji nekretnine, koja kupnja se nije ostvarila, kako toproizlazi iz odredbe čl. 210. st. 3. ZOO, time da je na taj iznos u obvezi platitizateznu kamatu, jer nije bio nesavjestan, od dana podnošenja tužbe, sukladnoodredbi čl. 214. ZOO.

76.P-8710/96 Gžn-1829/09 od 21. veljače 2012.g.

103




- odgovornost prijevoznika


Prvostupanjskom presudom odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom kojim od tuženika snaslova naknade štete potražuje iznos od 143.213,00 kn zajedno sa zakonskom zateznomkamatom.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Utvrđeno je, da nakon što je tuženik na graničnom prijelazu okrivljen za prijavljivanjenetočnih podataka o vrijednosti robe i dio robe oduzet, da je telefaxom istoga dana agentiz Nizozemske obavijestio tužitelja kako nije dobio original računa od američke tvrtkeWilliams Television Time - što je razlogom da je morao napraviti vlastiti račun na iznos

od od 8.099,50 nizozemskih guldena koji je jedino i dan tuženiku uz izvoznu carinskudokumentaciju. Također obavještava da drugi račun na iznos od 10.400,00 nizozemskihguldena (koji zajedno sa prvim daje iznos od 11.500 USD) naknadno dostavlja tužitelju.Isto tako je utvrđeno da je protiv tuženika vođen prekršajni postupak za carinski prekršajiz čl. 352. st. 1. t. 1. Carinskog zakona što je dana 12. travnja 1996. na graničnom prelasku Macelj, u postupku prijavljivanja robe, uz prijavu za uvoz i provoz robe priložioračun firme "V. N." u Nizozemskoj broj.36296 za robu u vrijednosti od 8.099,50 Nlg,iako je znao da je stvarna vrijednost robe koju je tom prilikom prevozio iznosila 11.500USD iskazana računom firme Williams Television Time od 27. ožujka 1996. koju fakturu je dobio od špedicije"B.", dakle što je uz prijavu za uvoz priložio ispravu u kojoj su podaci o vrijednosti robe netočni.Iz svega navedenog proizlazi da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanjesud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo (čl. 830. Zakona oobveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99.88/01- dalje u tekstu ZOO-a/91) kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Naime, tužiteljnije dokazao niti jedan osnov odgovornosti tuženika kao prijevoznika kako zbograzloga koje je utvrdio sud prvog stupnja i prihvaća ovaj drugostupanjski sud, takoi zbog sljedećih dodatnih razloga:Pravilnom se ukazuje ocjena prvostupanjskog suda da tuženik kao prijevoznik prilikom preuzimanja robe od pošiljatelja; nije bio dužan ukazivati da izvoznidokumenti ne odgovaraju nalogu koji je posjedovao u preslici na iznos od 11.500USD, te isto tako da je o navedenom morao obavijestiti primatelja robe - tužitelja.To stoga što je tužitelj bio u ugovornom odnosu sa špediterskom tvrtkom "B."temeljem usmenog ugovora o otpremanju (špedicija), te je ta špediterska tvrtka bilau obvezi provesti sve potrebne carinske radnje za račun nalogodavca, dati potrebneupute tuženiku kao prijevozniku i svu valjanu potrebnu izvoznu dokumentacijukako bi tuženik robu nesmetano mogao dovesti do primatelja.Odredba čl. 827. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br, 53/91.,73/91., 3/94., 7/96. i 112/99., 88/01. - dalje u tekstu ZOO-a/91) određuje da seUgovorom o otpremanju obvezuje otpremnik da radi prijevoza određene stvari

104



sklapa u svoje ime i za račun nalogodavca ugovor o prijevozu i druge ugovorepotrebne za izvršenje prijevoza te da obavi ostale uobičajene poslove i radnje, analogodavac se obvezuje da mu isplati određenu naknadu.dok je čl. 835. cit. zakonaodređuje da ako ugovorom nije drugačije određeno nalog za otpremu stvari prekogranice sadrži obvezu otpremnika da provede potrebne carinske radnje i isplati

carinske pristojbe za račun nalogodavca.Dakle, po samom zakonu nalog sadrži obvezu otpremnika da provede potrebnecarinske radnje u svoje ime i za račun nalogodavca i po točnim i potpunim uputamanalogodavca. Nadalje, čl. 830. ZOO-a određuje obvezu otpremnika da upozorinalogodavca na nedostatke u njegovom nalogu, naročito one koji ga izlažu većimtroškovima ili šteti. Odredba ovog članka polazi od toga da je otpremnik stručnjak u poslovima otpremanja te je dužan sa pažnjom dobrog gospodara provjeriti ima liu nalogu nedostataka, a pri tom se ne smije osloniti na slučajno zapažanje. Kadustanovi nedostatke dužan je bez odgode upozoriti nalogodavca na nedostatke injihove posljedice ako se ne otklone. Tako ako otpremnike ne obrati potrebnupažnju na nedostatke u nalogodavčevom nalogu i ne upozori na njih nalogodavca pa

zbog toga nalogodavcu prouzroči štetu odgovara mu za naknadu štete u smislu čl.268. ZOO-a/91 kojim je predviđeno da stranka koja je dužna obavijestiti drugustranku o činjenicama što su od utjecaja na njihov međusobni odnos odgovara zaštetu koju pretrpi druga stranka zbog toga što nije bila na vrijeme obaviještena.Po ocjeni ovog suda, a suprotno žalbenim navodima, iz navedenih odredaba i izsame prirode otpremničkog posla, slijedi da je u konkretnom slučaju otpremnik odgovoran za štetu nastalu kod tužitelja, jer je upravo on bio dužan obaviti svepropisane carinske radnje kako bi se roba mogla ocariniti.(čl. 835. ZOO-a), a svesukladno zaključenom ugovoru s tužiteljem. Okolnost da izvozni dokumenti neodgovaraju stvarnoj vrijednosti robe jedino su posljedica nesavjesnog ineodgovornog rada špeditera, a ne tuženika kao prijevoznika. Stoga je kao stranakoja nije ispunila svoju ugovornu obvezu odgovoran suugovaraču (tužitelju) zanaknadu štete zbog neispunjenja ugovora i po odredbi čl. 262. ZOO-a/91.Na žalbene navode kojim se ukazuje na propust prijevoznika o obavještavanjutužitelja, kao nalogodavca, valja reći da kada otpremnik sklapa ugovor sprijevoznikom, pravni odnosi iz takvih ugovora nastaju između otpremnika istranke s kojom je sklopio ugovor. Stranku (u ovom slučaju tuženika) s kojom jeotpremnik sklopio ugovor ne tiče se tko je nalogodavac, za čiji račun otpremnik radi, jer između nje i nalogodavca nema pravnog odnosa.Također, na žalbene navode kojim se ukazuje na propust prijevoznika oobavještavanju pošiljatelja, valja reći da je točna da je prijevoznik sukladnoodredbi čl. 662. st. 1. ZOO-a/91 dužan obavještavati pošiljaoca o svim okolnostimakoje bi bile od utjecaja na izvršenje prijevoza i postupiti po uputama što ih od njegadobije, no međutim navedena odredba govori o dužnosti obavještavanja osmetnjama u prijevozu (na primjer vremenske neprilike, kvar prijevoznog sredstva,oštećenje prijevoznog puta i dr).U pogledu žalbenih prigovora koji se odnose na odgovornost tuženika kaoprijevoznika za gubitak pošiljke valja reći da se neosnovano tužitelj poziva naodredbu čl. 671. st. 1. ZOO-a/91. Ovo stoga što sukladno navedenoj odredbiprijevoznik ne odgovara za gubitak ili oštećenje pošiljke ako su uzrokovani radnjom

105



ovlaštene osobe, a to je pošiljalac ili primalac, te stoga što se navedena odredbaodnosi na svojstva pošiljke, npr. nedovoljno pakiranje, te strane uzroke koji se nisumogli predvidjeti, a to su događaji više sile.



- ništavost ugovora oosiguranju

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženome isplatiti tužiteljima iznos od 2.331,91kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. studenog2005. godine do isplate (stavak I. izreke); odbijeni su tužitelji sa preostalim dijelom

tužbenog zahtjeva u iznosu od 15.918,97 kn zajedno sa pripadajućim zakonskimzateznim kamatama na taj iznos, kao i sa zahtjevom za plaćanjem zakonskih zateznihkamata na iznos od 2.331,91 kn za razdoblje od 4. rujna 2004. do 29. studenog 2005.godine (stavak II. izreke).Županijski sud preinačuje prvostupanjsku presudu na način da je tuženik dužantužiteljima isplatiti i daljnji iznos od 15.918,97 kn zajedno sa zakonskim zateznimkamatama.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Među strankama nije sporno da je pravni prednik tužitelja s tuženim zaključio ugovor oosiguranju, pobliže opisan u razlozima pobijane presude.

Među strankama, također, nije sporno da je osigurani slučaj iz predmetnog ugovora oosiguranju već bio u nastupanju u trenutku sklapanja istoga, budući je nesporno da je pravni prednik tužitelja u tom trenutku već bolovao od bolesti od koje je u konačnosti iumro.U tijeku prvostupanjskog postupka stranke su učinile nespornom činjenicu da je navedeniugovor o osiguranju upravo iz tog razloga ništav u smislu odredbe iz čl. 898. st. 2.Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99-dalje u tekstu ZOO).I po stanovištu ovog višeg suda, a prema utvrđenim nespornim činjenicama međustrankama, predmetni ugovor o osiguranju je ništav u smislu gore citirane zakonskeodredbe.

Pogrešno je, stoga, sud prvog stupnja zaključio da se u ovom slučaju ne radi oništavom pravnom poslu.Sukladno odredbi iz čl. 104. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništavosti ugovora svakaugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takovogugovora.Obzirom na izloženo, tuženi je u obvezi tužiteljima isplatiti i preostali iznos koji jenjihov pravni prednik njemu uplatio s naslova premije osiguranja do trenutkanjegove smrti.

106



Ovdje valja i reći da se na predmetni pravni odnos treba primijeniti odredba iz čl.104. st. 2. ZOO-a, budući tužitelji glede spornog potraživanja nastupaju uostvarivanju svojeg nasljednog prava iza njihovog pravnog prednika, te nisuugovorna strana koja je u ispunjenju svoje obveze iz ugovora o osiguranjuuplaćivala tuženome premije osiguranja.

Zbog toga ovaj sud nije razmatrao prigovor tuženoga istaknut u tijekuprvostupanjskog postupka, prema kojem bi njegova obveza vraćanja uplaćenihiznosa izostala zbog činjenice da je I. tužiteljica prilikom sklapanja predmetnogugovora o osiguranju sudjelovala kao posrednik na strani osiguranika.Treba i napomenuti da Opći uvjeti osiguranja života tuženoga, kao sastavni diougovora o osiguranju, takav ugovor tretiraju kao pobojan pravni posao, a ne ništav,ukoliko ugovaratelj osiguranja namjerno prešuti neku okolnost zbog koje tuženi nebi sklopio ugovor o osiguranju da je za istu znao (čl. 9. toč. 2. i 3. Općih uvjeta).Obzirom na izloženo, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je tužbenomzahtjevu udovoljiti u cijelosti.

78.P-5016/06 Gž-7971/11 od 6. rujna 2011.g.

Članak 908. i članak 910. Zakona o obveznim odnosima

- osiguranje života- namjerna netočna prijava

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom poništen je ugovor o osiguranju - polica o osiguranju života broj 1021925 zaključen između tužitelja -protutuženika (u daljnjem tekstu tužitelja) i pok.

K. J. (točka I izreke) utvrđeno je da tužitelj zadržava naplaćenu premiju za poništenugovor - policu (točka II izreke). Nadalje prvostupanjskom presudom odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika za isplatu kunske protuvrijednosti iznosa 10.761,00 Eura sa pripadajućim kamatama.Županijski sud preinačuje prvostupanjsku presudu na način da odbija tužbeni zahtjevtužitelja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na poništenje ugovora oosiguranju života sklopljenim između tužitelja i prednika tuženika uz zadržavanjenaplaćene premije. Također predmet spora u ovoj pravnoj stvari je i zahtjev tuženika za

isplatu dijela ugovorene svote osiguranja s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama itroškom postupka.U ovom stadiju postupka nije sporno da je prednik tuženika K. J. sa tužiteljem imaosklopljen ugovor o osiguranju života za slučaj doživljenja i smrti broj 1021925 važeći nadan smrti po kojem je za slučaj smrti korisnik osiguranja tuženik kao i činjenica da je prednik tuženika dana 28. rujna 2005. preminuo. Također nije sporna niti visinaugovorene svote osiguranja za slučaj prirodne smrti u iznosu od 10.761,00 Eura.

107



Polazeći od naprijed navedenih nespornih utvrđenja kao i utvrđenja da je prednik tuženika, s obzirom da je u trenutku sklapanja ugovora o osiguranju znao da se liječio odovisnosti i da je bolovao od kroničnog hepatitisa C, netočno u ponudi za sklapanjeugovora naveo da se nije liječio niti da je bolovao od bolesti jetre te droge, na taj način prešutio okolnosti takve prirode zbog kojih tužitelj, kao osiguravatelj, ne bi sklopio

predmetni ugovor o osiguranju da je za njih znao i utvrđenja da iako majka tuženika ituženik o bolesti K. J. i ponudi za sklapanje ugovora o osiguranju nisu imali saznanjasama činjenica da je K. J. znao da prešućuje takve podatke povlači za sobom presumcijuda je i njegov malodobni sin, kao korisnik osiguranja, za to znao sud prvog stupnjautvrdio je, da navedene činjenice, sukladno odredbi čl. 908 Zakona o obveznim odnosima("Narodne novine" broj 53/91, 73/94, 7/96 i 112/99 u daljnjem tekstu: ZOO-a), imaju za posljedicu pobojnost predmetnog ugovora pa posljedično tome poništio isti te utvrdio datužitelj zadržava uplaćenu premiju te odbio zahtjev tuženika za isplatu ugovorene svoteosiguranja.Naveden stav suda prvog stupnja je pogrešan.Naime, prema odredbi čl. 908. st. 1 ZOO-a namjerno učinjena netočna prijava ili

namjerno prešućivanje neke okolnosti takve prirode zbog koje osiguravatelj ne bisklopio ugovor da je znao za pravo stanje stvari predstavlja razlog zbog kojeosiguravatelj može zahtijevati poništenje ugovora o osiguranju. Odredbom čl. 910.ZOO-a propisano je da se naprijed navedena odredba o posljedicama netočneprijave ili prešućivanja okolnosti značajnih za ocjenu rizika primjenjuju i uslučajevima osiguranja sklopljenih u korist trećega ako je ta treća osoba znala zanetočnost prijave ili prešućivanja okolnosti značajnih za ocjenu rizika.Sud prvog stupnja ispitavši sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilneodluke u ovom predmetu te na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. i čl.223. ZPP) valjano je utvrdio da je u konkretnom slučaju predmetni ugovor o osiguranjuživota za slučaj smrti ugovoren u korist tuženika, dakle treće osobe. Također sud prvogstupnja pravilno je utvrdio da tuženik, mldb. sin K. J. niti njegova majka S. Ž., koja je saK. J. bila u kratkoj vezi od oko mjesec dana u kojoj joj se desila trudnoća, nakon čega je povremeno s njim komunicirala vezano isključivo za pitanja oko zajedničkog djeteta,nisu imali saznanja o zdravstvenom stanju K. J. niti o zaključivanju predmetnog ugovorao osiguranju.S obzirom da je odredbom čl. 910. ZOO-a izričito propisano da se u slučajunamjernog prešućivanja značajnih okolnosti kod ugovora o osiguranju koji susklopljeni u korist treće osobe, kao u konkretnom slučaju, sankcije prešućivanjaodređene čl. 908. st. 1. i 2. ZOO-a primjenjuju samo u slučaju ako je ta treća osobaznala za takvo prešućivanje a da tuženik (niti njegova zakonska zastupnica) to nisuznali pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdioda su ispunjeni uvjeti za poništenje predmetnog ugovora o osiguranju.Pogrešan je stav suda prvog stupnja da bi sama činjenica da je K. J. znao da bolujeod ovisnosti i hepatitisa C u trenutku davanja prijave odnosno sklapanja ugovora ada je te činjenice prešutio povlačila za sobom presumpciju da je isto znao i tuženik kao korisnik osiguranja. Da bi u konkretnom slučaju nastupile posljedice određenečl. 908. st. 1. ZOO-a za poništenje ugovora o osiguranju života tužitelj je moraodokazati da je treća osoba odnosno tuženik (ili njegova zakonska zastupnica) znao

108



za netočnost prijave ili prešućivanje okolnosti značajnih za ocjenu rizika od stranenjegovog prednika.Kako tuženik za navedene okolnosti nije znao, a što je pravilno utvrdio sud prvogstupnja, nisu, sukladno odredbi čl. 908. st. 1. i čl. 910. ZOO-a, nastupili razlozi zaponištenje predmetnog ugovora.

Isto tako posljedično navedenom, a s obzirom na nesporne činjenice sklapanjaugovora o osiguranju, nastupanja osiguranog slučaja te podnošenja zahtjeva zaisplatom osigurane svote tužitelju, ostvarili su se uvjeti iz čl. 919. st. 1. ZOO-a pokojima je tuženik stekao pravo na isplatu ugovorene svote osiguranja (za slučajsmrti) u nespornom iznosu kunske protuvrijednosti od 10.761,00 Eura sapripadajućim kamatama.

79.P-9286/05 Gž-4341/10 od 8. studenog 2011.g.


- isplaćena plaća za vrijemebolovanja

- pravo regresa poslodavca

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 16.093,04kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. siječnja 2002. doisplate, te da isplati tužitelju iznos od 37.550,43 kn zakonsku zateznu kamatu tekuću od21. siječnja 2002. do 20. siječnja 2003.Županijski sud preinačuje prvostupanjsku presudu na način da odbija tužbeni zahtjev

tužitelja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat iznosa s osnova osigurane plaće za vrijeme bolovanja, kojeg je isplatio svom osiguraniku C. N. S. d.o.o. Zagreb za njegovogoštećenog radnika M. K., temeljem police osiguranja OZOP-a (obvezno osiguranjenadoknade troškova za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti) za štetu nastalu muu prometnoj nezgodi dana 2. veljače 1999., koju je prouzročio osiguranik tuženika.Prvostupanjski sud je utvrdio, sa kojim utvrđenjima je suglasan i ovaj sud:- da je C. N. S. d.o.o. Zagreb, poslodavac oštećenog M. K. sa tužiteljem sklopio policu broj 02005151 za osiguranje troškova za slučaj ozljede na radu ili profesionalnog

oboljenja koja je vrijedila u vrijeme kada je ista stradala- da iz prijave o ozljedi na radu proizlazi da je navedeni radnik u trenutku nastankaštetnog događaja išao na posao, a iz zapisnika o očevidu proizlazi da se štetni događajdogodio kada je vozilo, osigurano kod tuženika, koje je dolazilo iz suprotnog smjera, prešlo u njegovu prometnu traku, te je došlo do sudara- da je tužitelj svom osiguraniku temeljem navedene police OZOP svom osiguraniku platio iznos od 53.643,47 kn, te da je tuženik tužitelju dana 20. siječnja 2003. platio naime regresnog duga iznos od 37.550,43 kn.

109



Na temelju tako potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjskisud pogrešno je primijenio materijalno pravo sadržano u čl. 939. st. 1. Zakona oobveznim odnosima -"Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95,7/96, 112/99, 88/01 i 117/03 - dalje: ZOO kada je tužbeni zahtjev usvojio.Naime, u konkretnom slučaju radi se o regresnom potraživanju osiguratelja prema

odgovornoj osobi uz tvrdnju da su do visine isplaćene naknade prešla naosiguratelja (tužitelja) sva osiguranikova prava (čl. 939. st. 1. ZOO), a premanavodima iz tužbe (sukladno čl. 27. st. 2. Uvjeta OZOP), prema osobi odgovornoj zaštetu.Sukladno navedenoj zakonskoj odredbi prava osiguranika prema odgovornoj osobiprelaze na osiguratelja (personalna zakonska subrogacija) pa stoga zaosiguravatelja (ovdje tužitelja) nije nastalo neko novo pravo, već on svoja pravaizvodi iz prava svog osiguranika prema odgovornoj osobi za štetu.Dakle, pretpostavka prijelaza prava osiguranika tužitelja na tužitelja jest postojanjeprava osiguranika tužitelja zahtijevati naknadu štete od štetnika (odgovorne osobe)u visini isplaćene plaće za vrijeme bolovanja na kojem je radnik osiguranika

tužitelja bio zbog povrede na radu (štetni događaj od 2. veljače 1999.)Naknadu plaće zbog ozljede na radu ili profesionalnog oboljenja obračunava iisplaćuje poslodavac iz svojih sredstava (čl. 26. Zakona o zdravstvenom osiguranju -"Narodne novine" broj: 1/97).Sukladno čl. 51. Zakona o zdravstvenom osiguranju za ozljede na radu i oboljenjaod profesionalnih bolesti osiguranika pravne i fizičke osobe osiguravaju u cijelostisredstva za ostvarivanje prava i obveza iz obaveznog zdravstvenog osiguranja iobvezni su se osigurati radi tog rizika.Niti jednim pozitivnim propisom nije predviđeno pravo regresa poslodavca zaisplaćene nadoknade plaće svom radniku zbog povrede na radu (kao što je npr.utvrđeno pravo Zavoda za zdravstveno osiguranje na naknadu štete - čl. 84.-95. cit.Zakona), pa stoga, kako osiguranik tužitelja (poslodavac) nema pravo zahtijevatinaknadu troškova u visini isplaćene nadoknade plaće za vrijeme bolovanja odtuženika, to niti na tužitelja ne bi moglo prijeći takvo pravo (čl. 939. st. 1. ZOO).Stoga tužbeni zahtjev nije utemeljen u osnovi, pa je i pitanje zastare irelevantno.

80.P-5571/04 Gž-12033/11 od 17. siječnja 2012.g.

Članak 1004. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima

- supsidijarno jamstvo

- rok određen u pisanompozivu

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom ukinuto je rješenje o ovrsi pod brojem Ovr-7108/03 od 27.veljače 2004. u cijelosti.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja u dijelu kojim je naloženo tuženici da tužitelju namiri tražbinu, ukinuta je

110



navedena presuda u dijelu u kojem je navedeno rješenje o ovrsi ukinuto u dijelu kojim jeodređena predložena ovrha.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Među strankama nije sporno :

- da je tuženica kao supsidijarni jamac potpisnik Ugovora o kreditu koji su sklopili Š. Z.d. o.o., Gajeva 28., kao kreditor (koja je rješenjem Trgovačkog suda u Varaždinu Tt-01/1-2 MBS : 0700479926 od 19. siječnja 2002., pripojena Varaždinskoj štedioniciKovanica d.d. Varaždin, a koja je pravni prednik tužitelja) i Z. H. J. iz Zagreba,Koledinečka 1., kao korisnik namjenskog kredita u iznosu od 40.000,00 kn na rok od 24mjeseca i sa ugovorenom redovnom kamatnom stopom od 15% godišnje,- da prema Izvatku iz poslovnih knjiga tužitelja od 24. veljače 2003., stanje duga po tomUgovoru iznosi na ime dospjelog duga 34.171,67 kn, a na ime dospjele kamate 30.636,46kn ili ukupno 64.808,13 kn,- da je tužitelj kao ovrhovoditelj istog dana odnosno 26. veljače 2003., podnio suduovršne prijedloge protiv ovršenica Z. H. J. kao korisnice kredita i tuženice kao

supsidijarnog jamca.U čl. 1004. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj : 53/91.,73/9K 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), propisano je :(1) Od jamca se može zahtijevati ispunjenje obveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu (supsidijarno jamstvo).(2) Vjerovnik može tražiti ispunjenje od jamca iako nije prije toga pozvao glavnogdužnika na ispunjenje obveze, ako je očito da se iz sredstava glavnog dužnika nemože ostvariti njezino ispunjenje ili ako je glavni dužnik pao pod stečaj.Dakle, kod supsidijarnog jamstva vjerovnik može zahtijevati namirenje od jamcanakon što glavni dužnik ne ispuni obvezu u roku koji mu je odredio vjerovnik upisanom pozivu, osim ako je očito da se ispunjenje obveze ne može ostvariti izsredstava glavnog dužnika.S obzirom:- da tužitelj do zaključenja glavne rasprave nije dostavio sudu pisani poziv u kojem je odredio rok za ispunjenje obveze glavnom dužniku,- da je na ovu parnicu upućen tužitelj iz ovršnog postupka koji je pokrenut istogdana kada je pokrenut i ovršni postupak protiv glavnog dužnika,- da nije očito da se iz sredstava glavnog dužnika ne može ostvariti ispunjenjepredmetne obveze, to je sud prvog stupnja pravilno postupio kad je ukinuopredmetno rješenje o ovrsi osim u dijelu kojim je određena ovrha jer je u tom dijeluono već stavljeno izvan snage rješenjem Općinskog suda u Zagrebu, poslovni brojOvrv-7108/03-10 od 24. svibnja 2004.).

81.P-6823/03 Gž-4558/08 od 6. ožujka 2012.g.

Članak 30. stavak 2. i članak 43. stavak 3. Zakona o mjenici

- protest izvan zakonskogroka

111



- aval

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom ukinuto je rješenje istog suda broj Ovrvmj-58/99 od 7. lipnja1999. pod točkom I u odnosu na tuženu u cijelosti.


Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Tako je sud prvog stupnja utvrdio: da je tužena potpisnik mjenice od 18. prosinca 1996.godine, koju je zajedno sa Š. P. izdala kao trasant; da je Š. P. ujedno i trasat; da jemjenična svota 5.851,04 kn, i da je ista dospjela na naplatu dana 1. studenoga 1998.godine; te da je tužitelj naznačen kao korisnik mjenice (remitent), i da ne proizlazi da bitužena preuzela svoju obvezu kao avalist. Utvrđeno je nadalje, da je predmetna mjenica uodnosu na Š. P. protestirana dana 30. studenoga 1998., a u odnosu na tuženu i S. Š. dana17. prosinca 1998. godine. Tužitelj je postupak pokrenuo prijedlogom za ovrhu na

temelju predmetne mjenice, a tužena kao ovršenik je protiv rješenja o ovrsi izjavila prigovor, te je sukladno odredbi čl. 54. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj:57/96 i 29/99), proveden ovaj parnični postupak.Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja pravilno je zaključio da je tužitelj podigao protest, u odnosu na tuženu, izvan zakonskog roka predviđenogodredbom čl. 43. st. 3. Zakona o mjenici ("Narodne novine", broj 74/94 - dalje:ZM), kojim je propisao da se protest zbog neisplate mjenice, plative na određenidan, mora podići jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za danom plaćanjamjenice, te je pravilno primijenio odredbu čl. 52. st. 1. ZM-a, utvrdivši da je tužiteljkao imatelj mjenice izgubio svoja prava prema tuženoj kao trasantu mjenice.Slijedom navedenoga, pravilno je sud prvog stupnja zahtjev tužitelja ocijenio kaoneosnovan pa je odlučio kao u izreci presude temeljem čl. 451. st. 4. ZPP-a. Na žalbene navode tužitelja valja odgovoriti kako nije nesporno da bi tužena imala statusavaliste, kao niti da to proizlazi iz sadržaja podneska tužene od 2. rujna 1999. godine. Naime, tužitelj očito misli pri tome na sadržaj prigovora tužene protiv rješenja o ovrsi od15. lipnja 1999. godine (budući da podnesak od 2. rujna 1999. godine ne prileži spisu), aiz kojega ne proizlazi da bi tužena sebe smatrala avalistom već navodi ".. tereti me se kaoI. avalistu ...", a slijedom čega se ne dovodi u sumnju zaključak suda prvoga stupnja kakone proizlazi iz predmetne mjenice, da bi tužena bila avalista. Pri tome se navodi da izodredbe čl. 30. st. 2. ZM-a, proizlazi da je aval potrebno izraziti riječima "per aval", "kao jamac", "kao poruk" ili ma kojim drugim izrazom koji to isto znači. Samo potpis na licumjenice bio bi dovoljan za osobu koja nije trasat ili trasant (a što je upravo tužena), kakoto propisuje st. 3. navedenoga zakonskog članka. Kako dakle tužena nije avalist, bespredmetno je i daljnje utvrđivanje da li bi avalist glavnog dužnika ostao mjeničnoodgovoran i u slučaju nepravodobno podignutog protesta.

82.P-2137/07 Gž-3720/08 od 13. ožujka 2012.g.

Članak 33. Zakona o mjenici

112



- bianco mjenica

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom je platni nalog po rješenju o ovrsi prvostupanjskom suda broj

Ovrvmj-31/05 od 21. travnja 2005. održan na snazi u dijelu kojim je naloženo tuženikutužitelju platiti iznos glavnice 78.187,08 kn sa zateznim kamatama od 2. srpnja 2004. doisplate.Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Sporno je je li mjenica od 26. ožujka 1998. godine koja je kao vjerodostojna isprava priložena uz prijedlog za ovrhu plativa s obzirom na odredbu čl. 33. Zakona o mjenici prema kojoj je odredbi "mjenica po viđenju plativa čim se podnese. Ona se mora podnijeti na isplatu u roku od 1 godine od dana izdavanja", a na koju odredbu se poziva

tuženik osporavajući osnovanost prihvaćanja tužbenog zahtjeva. Dakle, pitanje je da li setemeljem mjenice koja je priložena uz prijedlog za ovrhu može naložiti tuženiku isplatautuženog duga.U konkretnom slučaju tužitelj je kao sredstvo osiguranja plaćanja po ugovoru odugoročnom kreditu od 26. ožujka 1998. godine predao tužitelju bianco mjenicu dana 26.ožujka 1998. godine, što ne spori niti tuženik.Bianco mjenica u času izdavanja ne sadrži bitne sastojke (između ostaloga vrijeme imjesto dospjelosti, ime onoga kome se ili po čijoj se naredbi mora platiti) pa u bitipredstavlja buduću mjenicu. To je vrijednosni papir koji prema sporazumustranaka naknadnim ispunjenjem ima tek postati mjenica. Bianco mjenica se običnoi da je kao sigurnost za neko buduće potraživanje te je u naravi stvari da redovnonedostaje oznaka svote odnosno oznaka dospjelosti, jer stranke u času izdavanjamjenice i ne znaju iznos tražbine kao ni vrijeme u kojem će tražbina postatiaktualna. Upravo stoga bianco mjenica je osobito pogodna kao sredstvo osiguranjaobveze korisnika kredita. Takvu mjenicu kreditoprimac redovno i predajedavatelju kredita prilikom zaključenja ugovora o kreditu kao sigurnost da ćeuredno izvršiti svoju glavnu ugovornu obvezu i ona se naknadno popunjava pokreditodavcu sukladno sporazumu stranaka. Dakle, s obzirom na karakter "biancomjenice" neosnovano je pozivanje tuženika na odredbu čl. 33. Zakona o mjenici.Osim toga bilo bi sasvim nerazumno, i suprotno svrsi izdavanja bianco mjenica kaoinstrumenta osiguranja urednog izvršenja ugovora da se temeljem nje, kaovjerodostojne isprave, bi mogla tražiti ispunjenje obveze tuženika jer bi utumačenju tuženika to pravo prestalo prije nego što je dospjela njegova obveza pougovoru o kreditu, a radi osiguranja urednog ispunjenja obveze je upravo navedenamjenica predana.

Naknada štete

113





- zatezne kamate

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 6.353,00 knsa zateznom kamatom, i to na iznos od 5.550,00 kn od 26. travnja 2006. do isplate, a naiznos od 803,00 kn od 18. veljače 2011. do isplate, a odbijen je tužbeni zahtjev u dijelukojim se potražuje isplata iznosa od 15.485,87 kn, iznosa od 1.685,87 kn sa zateznomkamatom od 6. veljače 2008. do isplate te u dijelu kojim se potražuju zatezna kamata naiznos od 803,00 kn za razdoblje od 26. travnja 2006. do 18. veljače 2011., kao neosnovanŽupanijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog

stupnja u dijelu kojim nije prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 15.485,87 kn tezahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 1.685,87 kn za razdoblje od 6. veljače2008. do isplate. Preinačena je presuda na način da je naloženo tuženiku isplatititužiteljici iznos od 1.685,87 kn i zatezne kamate na iznos od 803,00 kn za razdoblje od26. travnja 2006. do 18. veljače 2011.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske i imovinske štete povodomštetnog događaja od 17. veljače 2006.U žalbenom stadiju postupka nesporno je ozljeđivanje tužiteljice u prometnoj nezgodi od17. veljače 2006., pasivna legitimacija i odgovornost tuženika te opseg imovinske i

neimovinske štete koju je ozljeđivanjem i u vezi s njim pretrpjela tužiteljica te iznosobračunate (uglavničene) zatezne kamate na isplaćen iznos pravične novčane naknade.Sporna je visina neimovinske štete, zahtjev za isplatu uglavničene zatezene kamate nanesporno isplaćeni dio naknade neimovinske i imovinske štete te zahtjev za isplatuzatezne kamate na imovinsku štetu s osnove tuđe pomoći i njege i to za razdoblje odobraćanja tuženiku u mirnom postupku (prije utuženja) do presuđenja.Prihvativši djelomično tužbeni zahtjev tužiteljice, a polazeći od utvrđenja temeljenog nanalazu i mišljenju liječnika vještaka, spec. neurokirurga, kao i njegovoj usmenoj dopuninalaza i mišljenja da je tužiteljica u štetnom događaju zadobila udarac u meki oglavak tjemene regije, udarac u palac desne ruke, udarac u lijevo koljeno, udarac u područjedesne nadlaktice, udarac u lijevo infraklavikularno područje, udarac u područje zdjelice

lijevo te trzajnu ozljedu vratne kralješnice, uslijed kojih povreda je trpjela fizičke boli istrah te je kod nje nastupilo smanjenje životne aktivnosti i potreba za tuđom pomoći injegom, trajanja i intenziteta navedenih u nalazu liječnika vještaka, sud prvog stupnjautvrdio je tužiteljici pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti na tjelesnoi duševno zdravlje u ukupnom iznosu od 12.200 kn, od čega po kriteriju fizičkih bolova uiznosu od 4.700,00 kn, straha u iznosu od 3.500,00 kn i duševnih bolova zbog smanjenjaživotnih aktivnosti u iznosu od 4.000,00 kn. Tako utvrđeni iznos pravične novčane

114



naknade sud prvog stupnja umanjio je za nesporno isplaćeni iznos pravične novčanenaknade (6.650,00 kn) i dosudio tužiteljici s tog osnova iznos od 5.550,00 kn.Tužiteljica prigovara dosuđenoj naknadi neimovinske štete, po kriterijima fizičkih bolova, straha i smanjenja životne aktivnosti, kao preniskoj.Suprotno tvrdnji žaliteljice, sud prvog stupnja je utvrđenjem naknada u navedenim

iznosima pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 1100. st. 2. Zakona o obveznimodnosima ("Narodne novine" broj: 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO-05). Utvrđene naknadeobzirom na trajanje i jačinu fizičkih bolova i straha, neugodnosti kojima je tužiteljica bilaizložena za vrijeme liječenja i imobilizacije, stupanj smanjenja životne aktivnosti (3,5%-4%) te dob tužiteljice (52 godina u vrijeme ozljeđivanja), predstavljaju primjerenozadovoljenje za povredu prava osobnosti tužiteljice u smislu navedenih propisa.Stoga su neodlučna razmatranja žalbe tužiteljice jer predstavljaju samo drugačije i to pogrešno, viđenje primjene navedenih odredbi ZOO-05 na utvrđeno činjenično stanje.Obzirom na utvrđenje da se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu ove štete u mirnom postupku, obratila tuženiku 26. travnja 2006. te da šteta nije nastala nakon toga, sud prvog je stupnja temeljem odredbe čl. 1103. ZOO-05 na dosuđenu neimovinsku štetu

tužiteljici zateznu kamatu dosudio od 26. travnja 2006. do isplate (kako je to ista itražila), dok je na dosuđeni iznos imovinske štete s osnove tuđe pomoći i njege, temeljemodredbe čl. 1089. st. 2. ZOO-05 zateznu kamatu dosudio od presuđenja (18. veljače2011.), a za razdoblje prije toga, odnosno od 26. travnja 2006. do presuđenja, takavzahtjev kao neosnovan odbio.Osnovano žaliteljica ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava udijelu kojim je odbijen njen zahtjev za isplatu uglavničene zatezene kamate nanesporno isplaćeni dio naknade neimovinske i imovinske štete te zahtjeva za isplatuzatezne kamate na dosuđeni iznos imovinske štete s osnove tuđe pomoći i njege zarazdoblje od obraćanja tuženiku u mirnom postupku do presuđenja.Budući da je tužiteljici nesporno tijekom postupka djelomično isplaćena naknadaneimovinske i imovinske štete u iznosu od 6.650,00 kn, tužiteljica temeljem odredbečl. 31. st.l. ZOO/05, osnovano zahtijeva na tako isplaćen iznos pravične novčanenaknade (sa zakašnjenjem), isplatu obračunate zatezne kamate (za razdoblje oddospijeća do isplate), a koju je tužiteljica izrazila u apsolutnom iznosu od 1.685,87kn sukladno obračunu kamate kojeg tuženik nije posebno osporio.Međutim, na tako obračunatu zateznu kamatu, a sukladno odredbi čl. 31. st. 2.ZOO-05, tužiteljica neosnovano potražuje zateznu kamatu. To stoga što zateznakamata nastaje kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obveze iteče sve do njezina ispunjenja, zbog čega je neodvojiva od glavnog duga i zajedno snjim čini cjelinu. Prema tome, tužiteljici u konkretnom slučaju ne pripada pravo natzv. procesne kamate (na obračunatu zateznu kamatu) jer glavno potraživanje jošnije prestalo.Odlučujući o tijeku zatezne kamate na iznos imovinske štete s osnove tuđe pomoći injege, sud prvog stupnja propustio je cijeniti odredbu čl. 1086. ZOO-05 kojom jeodređeno da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.U ovom postupku nije sporno da se tužiteljica u mirnom postupku sa zahtjevom zanaknadu štete, pa tako i ove imovinske štete s osnove tuđe pomoći i njege - tuženikuobratila i prije tužbe (26. travnja 2006.), slijedom čega je tuženik ve tada doznao zaopseg i visinu ove štete, pa se i tada njegova obveza smatra dospjelom. Pravilnom

115



primjenom materijalnog prava, valjalo je stoga obvezati tuženika na isplatu zateznekamate i za sporno razdoblje, dakle od zakašnjenjem, a kako je to tužiteljicazahtijevala od 26. travnja 2006. pa do presuđenja.

84.

Pn-906/94 Gžn-440/11 od 4. listopada 2011.g.Članak 154. i članak 170. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima

- namjera

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku platititužitelju iznos od 50.000,00 kn sa zatraženim zateznim kamatama.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Polazeći od utvrđenja:- da je tuženik autor članka - intervjua s A. V., objavljenog 22. svibnja 1993. u dnevnomlistu "S. D.", u kojem je izneseno niz uvredljivih informacija za tužitelja,da je navedeni članak poslan na autorizaciju A. V., ali da ga isti nije autorizirao prijeobjavljivanja,- da prema navodima tuženika, objavljeni tekst, obzirom na njegov sadržaj, a budući jetuženik bio u dobrim suradničkim odnosima i s tužiteljem i s g. V., predstavlja vjerno preneseni audio zapis provedenog intervjua kojeg je proveo tuženik, a kojeg A. V. nikadanije demantirao, da je tuženik u vrijeme objave članka bio zaposlenik "S. D. -N." d.d.Split, koja je nakladnik navedenog dnevnog lista, sud prvog stupnja pravilno je zaključio

da tuženik odgovara za štetu prema općim pravilima obveznog prava, a da tužitelj nijedokazao namjeru tuženika da objavom spornog članka nanese štetu tužitelju pa je, pozivom na odredbu čl. 170. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 69/94, 7/96 i 112/99 -dalje: ZOO), tužbeni zahtjev odbio.S obzirom na naprijed iznijeta utvrđenja i po pravnom stavu ovog suda pravilan jezaključak da se nisu ostvarile pretpostavke na temelju kojih bi tužitelju u smisluodredbe čl. 154. u vezi s čl. 170. st. 2. ZOO pripadalo pravo na tražene naknadeštete. Naime, odredbom čl. 170. st. 2. ZOO propisano je da oštećenik ima pravozahtijevati naknadu štete i neposredno od radnika ako je štetu prouzrokovaonamjerno, a teret dokaza te namjere je na tužitelju koji istu tijekom postupka nijeuspio dokazati, to je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada

je tužbeni zahtjev odbio.Na navode žalbe tužitelja valja odgovoriti da i prema stavu ovog suda, postojanjenamjere tuženika ne može se sastojati u činjenici što je "tuženik objavio sporničlanak bez autorizacije A. V. i da je pri tome bio svjestan koliko je članak po svomsadržaju štetan za dostojanstvo, čast i ugled tužitelja", a kako to u žalbi tvrditužitelj da bi proizlazilo iz iskaza tuženika.Naime, nije tuženik objavio sporni članak, već je isti autor spornog teksta. Nadalje,suprotno navodima tužitelja, iz iskaza tuženika kojem je sud poklonio vjeru,

116



proizlazi da je on, upravo zbog sadržaja danih izjava, prenio razgovor s A. V. bašonako kako je isti vođen. Stoga se tuženiku može staviti na teret tek obična nepažnjakoja se presumira prema pravilu o presumiranoj krivnji iz čl. 154. st. 1. ZOO, ali nei namjera koja je propisana odredbom čl. 170. st. 2. ZOO. Da je i sam tužitelj togasvjestan ukazuje i činjenica što je podnio tužbu protiv A. V. i protiv nakladnika

dnevnog lista u kojem je članak objavljen.

85.Pn-7177/01 Gžn-2612/10 od 15. ožujka 2011.g.

Članak 154. i članak 170. Zakona o obveznim odnosima

- liječnička pogreška

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da II-tuženik odgovara I-tužiteljici za štetu

uzrokovanu medicinskim zahvatom poduzetim 5. studenog 1999. (točka I izreke). Naloženo je II-tuženiku da I-tužiteljici na ime nematerijalne štete isplati iznos od850.000,00 kn sa pripadajućim kamatama (točka II izreke), te iznos od 362.313,60 kn naime rente za tuđu pomoć i njegu za period od 10. travnja 2000. do 30. lipnja 2009. sa pripadajućim kamatama tekućim od dosjeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a od1. srpnja 2009. pa nadalje mjesečnu rentu u iznosu od 4.092,80 kn sa pripadajućimkamatama (točka III izreke). Također je naloženo da I-tuženik isplati I-tužiteljici iznos od373.040,00 kn s pripadajućim kamatama na ime isplate ugovorene svote temeljem policekolektivnog osiguranja (točka IV izreke), te da II-tuženik isplati II-tužitelju iznos od230.000,00 sa pripadajućim kamatama na ime duševnih boli zbog naročito teškoginvaliditeta I-tužiteljice, njegove supruge (točka V izreke), dok je I-tužiteljica u daljnjem

iznosu i to za iznos od 200.000,00 kn na isplatu ugovorene svote koji potražuje od I-tuženika i za iznos od 230.000,00 kn na razliku zatražene nematerijalne štete koji potražuje od II-tuženika odbijena (točka VIII izreke).Županijski sud odbija žalbu I-tužiteljice kao djelomično neosnovanu i potvrđuje presudusuda prvog stupnja u točki VIII izreke, odbijena je žalba II tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u točki I, II, III i V izreke. Preinačena je presuda na način da jeodbijen dio tužbenog zahtjeva I tužiteljice kojim ista traži da se naloži I tuženiku platiti Itužiteljici iznos od 360.000,00 kn sa zateznom kamatom.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev I-tužiteljice za naknadu štete koju je ista

pretrpjela prilikom operativnog zahvata izvršenog kod II-tuženika 5. studenog 1999. zbogliječničke pogreške i to zahtjev za isplatu naknade za pretrpljene fizičke bolove, strah, zaduševne boli zbog smanjenja životne i radne sposobnosti i naruženja, i zahtjev za isplaturente zbog tuđe pomoći i njege za period od 10. travnja 2000. pa nadalje kao i zahtjev I-tužiteljice za isplatu osigurane svote temeljem police za kombinirano kolektivnoosiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja (nezgode) broj 882812 kojim su svizaposlenici Hrvatske lutrije d.o.o. bili osigurani kod I-tuženice kao i zahtjev za isplatu

117



osigurane svote temeljem police od odgovornosti zaključenom između I i II tuženika itroškovima postupka, sve s pripadajućim zateznim kamatama.Također predmet spora je i zahtjev II-tužitelja za duševne boli zbog naročito teškoginvaliditeta I-tužiteljice i troškovima postupka, sve s pripadajućim zateznim kamatama.U žalbenoj fazi postupka nije sporno da je I-tužiteljica dana 5. studenog 1999. primljena

kod II-tuženika zbog postojanja dobroćudnog tumora masnog i vezivnog tkiva (lipoma ifibroma) a radi operacije kirurškog odstranjenja istih pod lokalnom anestezijom, da jenavedena operacija izvršena te da je nakon operacije kod tužiteljice došlo do pojačanogkrvarenja koje nije bilo uspješno zaustavljeno te je radi zaustavljanja krvarenja tužiteljica podvrgnuta novom operativnom zahvatu koji se provodio pod totalnom anestezijomuslijed koje je tužiteljica pala u anafilaktički šok a zbog kojeg je kod I-tužiteljice došlo doteških posljedica jer se kod iste razvio teški oblik psihoorganskog sindroma, došlo je dolimitiranih pokreta cijele desne ruke, do ograničene pokretljivosti desne noge,nepopravljivih cerebralna oštećenja i dr. štetne posljedice.Također nije sporno da je II-tuženik imao sa I-tuženim sklopljenu policu osiguranja ododgovornosti broj 0887080 važeću na dan štetnog događaja, te da je I-tužiteljica, kao

radnica Hrvatske lutrije d.o.o, na dan štetnog događaja bila osigurana temeljem police zakombinirano kolektivno osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja (nezgode) broj882812, sklopljenom između I-tuženika i Hrvatske lutrije d.o.o., kojim su svi zaposleniciHrvatske lutrije d.o.o. bili osigurani kod I-tuženice.Sud prvog stupnja prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka utvrdio je da postoperativnokrvarenje koje je nastupilo kod I-tužiteljice nakon predmetne operacije predstavljauobičajenu komplikaciju ali da je u konkretnom slučaju zaustavljanje tog krvarenja predugo prolongirano, opservirano i analizirano. Da je počinjena liječnička pogreškakada se isto pokušalo zaustaviti komprimiranjem jer se na žilama vrata nikada ne raditakvo komprimiranje već se poduzima hitna operacija budući se u tom dijelu nalazikarotidna arterija a da se kod I-tužiteljice pristupilo adekvatnoj liječničkoj metodiisisavanjem krvi pomoću jedne sprave tek nakon što je konstatirano da se hematom povećava i širi prema gore i dolje prema vratu i nakon što je krvarenje pokušanozaustaviti komprimiranjem. Nadalje da niti tada I-tužiteljica nije hitno operirana što je bilo nužno već je operirana tek u 19,30 sati kada je odmah pri pristupu operacijitužiteljica pala u anafilaktički šok uslijed kojeg je zadobila štetne posljedice. Nadalje, sud je utvrdio da s obzirom na navedeno postoji uzročno posljedična veza izmeđunepravovremenog i neadekvatnog zaustavljanja krvarenja i posljedica nastalih kod I-tužiteljice uslijed anafilaktičkog šoka, te da je II-tuženik u smislu odredbe čl. 154., a usvezi s čl. 170. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/94, 7/96i 112/99 u daljnjem tekstu: ZOO-a) odgovorna za štetu koju je pretrpjela I-tužiteljica.Djelomično prihvativši tužbeni zahtjev I-tužiteljice u pogledu zahtjeva za naknadunematerijalne štete, sud prvog stupnja polazi od utvrđenja temeljenog na nalazu imišljenju liječnika vještaka, kao i njihovim dopunskim očitovanjima, da je I-tužiteljica u predmetnom štetnom događaju zadobila teške i po život opasne posljedice različitihorganskih sustava, te da je zbog istih tužiteljica trpjela fizičke boli 3 do 4 tjedna jakogintenziteta, 3 do 4 mjeseca srednjeg intenziteta te slabijeg intenziteta nekoliko mjeseci, da je trpjela primarni strah 1 sat, sekundarni strah jakog intenziteta 7 do 8 sati a slabijegintenziteta nekoliko mjeseci dok kasni strah i dalje traje, da su kod tužiteljice zaostaletrajne posljedice u omjeru od 100%, da je kod iste nastupilo naruženje jačeg intenziteta te

118



da joj je potrebna tuđa pomoć i njega 240 sati mjesečno stalno. Posljedično tomedosuđuje I-tužiteljici na ime nematerijalne štete iznos od 850.000,00 kn, te iznos od362.313,60 kn na ime rente za tuđu pomoć i njegu za period od 10. travnja 2000. do 30.lipnja 2009., a od 1. srpnja 2009. pa nadalje mjesečnu rentu u iznosu od 4.092,80 kn.Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su u konkretnom slučaju posljedice

anafilaktičkog šoka izazvane liječničkom pogreškom neadekvatnog saniranja krvarenjakoje posljedice su kod I tužiteljice dovele do smanjenja njene životne aktivnosti u omjeruod 100%. Na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijeniomaterijalno pravo iz čl. 200. i čl. 195. st. 2. ZOO-a.Sveukupnost povreda te posljedice tih povreda kod I-tužiteljice posebno vodeći računa dase radi osobi mlađe dobi koja je hendikepirana zbog posljedica traume koju je doživjelaukazuje da je primjerena naknada neimovinske štete koja je I-tužiteljici u ovom postupkudosuđena.Također pravilno je sud prvog stupnja dosudio II-tužitelju, suprugu I-tužiteljicu sukladnoodredbi čl. 210. st. 3. ZOO-a iznos od 230.000,00 kn na ime duševnih boli zbog osobito

teškog invaliditeta supruge. Naime, odredbom čl. 210. st. 3. ZOO-a pripisano je da uslučaju teškog invaliditeta neke osobe sud može dosuditi njezinu bračnom drugu, djeci iroditeljima pravičnu naknadu. S obzirom da je I-tužiteljica zadobila teške zdravstvene posljedice te da je kod nje došlo do smanjenja životne aktivnosti u opsegu od 100 %uzimajući u obzir da je ista teško pokretna, prisvjesna ali da nije u suvislom kontaktu, danije orijentirana u vremenu i prostoru, da je neartikulirana, agresivna, depresivna, paranoična, konfuzna, da nije u stanju govoriti, da je njeno razumijevanje na nivouasocijacija, i po stavu ovog drugog stupnja u konkretnom slučaju su ispunjene pretpostavke određene citiranoj zakonskoj odredbi koje opravdavaju dosuđenje naknadeštete II-tužitelju zbog duševnih boli radi teškog invaliditeta I-tužiteljice. Neosnovano I-tužiteljica prigovara utvrđenju suda prvog stupnja da predmetni događaj u

smislu ugovora o osiguranju od odgovornosti koji su sklopili I i II-tuženik ne spada podosigurani slučaj. Naime, u konkretnom slučaju izvorno liječenje I-tužiteljice je provedenoradi njene bolesti a ne radi nesretnog slučaja (nezgode). Liječenje tužiteljice, odnosnozaustavljanje krvarenja koje je kod tužiteljice nastalo nakon operativnog zahvata nijeizvršeno, a kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja, u skladu sa pravilima struke tesu u konkretnom slučaju posljedice anafilaktičnog šoka izazvane liječničkom pogreškomneadekvatnog saniranja krvarenja. Dakle, u ovom slučaju nije se radilo o nesretnomslučaju odnosno o saniranju povreda koje su nastale uslijed nezgode već isključivo o bolničkom liječenju bolesti tužiteljice u okviru kojeg je, uslijed liječničke pogreške, došlodo anafilaktičnog šoka, odnosno o profesionalnoj odgovornosti zdravstvenog osobljaodnosno liječnika. Kako je takva odgovornost isključena kao obveza I-tuženika po čl. 22

Općih uvjeta za osiguranje od odgovornosti iz 1997. koje se u konkretnom slučaju imaju primijeniti temeljem sklopljene police između I i II tuženika, budući je predmetnoosiguranje i zaključeno po tim navedenim Općim uvjetima, a kako je to navedeno u policiosiguranja, pravilno je sud prvog stupnja taj dio zahtjeva I-tužiteljice odbio. Točno je da je I-tuženik kao osiguravatelj preuzeo odgovornost za II-tuženika međutim sukladnougovorenim uvjetima osiguranja.Osnovano I-tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno zaključio da su ukonkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz čl. 5. st. 4. toč. 8. Općih uvjeta za osiguranje osoba

119



od posljedica nesretnog slučaja iz 1998 koji su sastavni dio zaključene policeKombiniranog kolektivnog osiguranja osoba od posljedica nesretnog slučaja br. 882812zaključene između I-tuženice i Hrvatske lutrije d.o.o.-a te da po istoj postoji odgovornostI-tuženice.U smislu odredbe čl. 5. st. 1. navedenih općih uvjeta nesretni slučaj predstavlja svaki

izvanredni i od volje osiguranika nezavisni događaj koji djelujući uglavnom izvana inaglo na tijelo osiguranika ima za posljedicu njegovu smrt, potpuni ili djelomičniinvaliditet, privremenu nesposobnost za rad ili narušenje zdravlja koje zahtjeva liječničku pomoć. U konkretnom slučaju ne radi se o nesretnom slučaju već o kirurškom liječenju I-tužiteljice zbog njene bolesti koja je nastupila prije kirurškog zahvata te se ovdje, a kakoto osnovano ističe I-tuženica u svojoj žalbi, ne radi o nikakvom nesretnom slučaju ilinezgodi u smislu odredaba Općih uvjeta već o komplikaciji uslijed operativnog zahvata pa posljedično tome niti ne postoji odgovornost I-tuženice za isplatu osigurane svotetemeljem police Kombiniranog kolektivnog osiguranja osoba od posljedica nesretnogslučaja br. 882812 zaključene između I-tuženice i Hrvatske lutrije d.o.o.-a.Slijedom iznesenog valjalo je temeljem 373. toč. 3. ZPP žalbu I-tuženice u tom dijelu

prihvatiti, te pobijanu presudu u dijelu točke IV izreke preinačiti u ožaljenom dijelu i Itužitelju odbiti sa zahtjevom za isplatu ugovorene svote u iznosu od 360.000,00 kn kojiiznos joj je sud prvog stupnja dosudio sa zatraženim kamatama.

86.Pn-1122/07 Gžn-3740/08 od 24. svibnja 2011.g.


- pristanak oštećenika

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev kojim je odtuženika tražio naknadu štete u iznosu od 237.400,00 kn sa zakonskim zateznimkamatama tekućim na iznos od 42.400,00 kn od 30. prosinca 1988. do isplate i na iznosod 190.000,00 kn od dana dovršenja parnice do isplate.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je tužiteljevo potraživanje novčane naknade štete nastale ozljeđivanjemtijekom igranja amaterske nogometne utakmice dana 14. rujna 1986. godine. Na temelju

zaključka da u tijeku prvostupanjskog postupka tužitelj nije dokazao da bi ga tuženik ozlijedio namjerno ili grubim kršenjem pravila sportske igre, sud prvog stupnja primjenom odredbe čl. 163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br: 53/91,73/91, 3/94, 7/96 i 112/99. dalje: ZOO) odbija tužitelja sa navedenim zahtjevom.Iz Pravila nogometne igre - Teorija za praksu Zagrebačkog nogometnog saveza od 1986.godine utvrđeno je da se pod surovom igrom podrazumijeva neodgovarajuće i nepotrebnosurovo igranje u dvoboju s protivnikom i u borbi za loptu a grubo nesportsko ponašanje podrazumijeva agresivno ponašanje igrača prema protivniku a da se ne pokuša osvojiti

120



lopta. Nije dozvoljen start na čovjeka već na loptu. Namjerni prekršaj je ostvaren kada su prekoračene granice sportske borbe i kada je nasrtaj usmjeren na čovjeka a ne na loptu.Utvrđene okolnosti udarca džona kopačke tuženika u lijevu potkoljenicu tužiteljakretanjem tuženika iz klizećeg starta, dakle izbačajem noge prema naprijed klizeći pozemlji ukazuju da je tuženik startao na loptu a ne na tužitelja. Činjenica da je zbog takvog

kretanja prekršio pravila igre i bio kažnjen žutim kartonom ne dokazuje da je ostvarengrubi prekršaj, kako je pravilno zaključio sud prvog stupnja. Ostvarenje grubog prekršajane dokazuju niti navodi iz žalbe tužitelja o izjavama iz zapisnika o odigranoj utakmici da je zbog takvog starta sudac kaznio tuženika žutim kartonom ne znajući da je noga(tužitelja) pukla budući da se, kako je navedeno, procjena pravilnosti igre ne vrši ovisno onastupu naknadno utvrđenih posljedica već ovisno o ponašanju i kretnjama igračatijekom igre.Bitna pretpostavka odgovornosti je protupravnost štetne radnje. Protupravnost usportskoj igri načelno označava ponašanje koje je suprotno pravilima određenogsporta. Kao pretpostavka odgovornosti za štetu protupravnost podrazumijevanepodudarnost određenog ponašanja s određenim pravilima po kojima se to

ponašanje prosuđuje. Protupravno ponašanje i sportu je onakvo koje vrijeđasportska pravila određene sportske discipline, ali se protupravnost mjeri u odnosuna rizik koji se preuzima participacijom u određenoj sportskoj aktivnosti. Upravo je preuzimanje toga rizika sudjelovanjem tužitelja kao igrača u predmetnojutakmici temelj za odgovarajuću primjenu odredbe čl. 163. st. 1. ZOO-a o pristankuoštećenika. U okolnostima u kojima nisu utvrđeni namjera ili gruba nepažnjaodnosno surova igra, grubo nesportsko ponašanje, nedozvoljeni start ili namjerniprekršaj tuženika kao igrača prema tužitelju kao drugom igraču utakmice, jepravilnom primjenom odredbe čl. 163. st. 1. ZOO-a odbijen neosnovani zahtjevtužitelja za naknadu štete.Ujedno je pravilno otklonjena ocjena novinskog članka sa navodima sportskog novinarau kojima novinar iznosi svoj stav o neobjašnjivosti odluke suca da napadaču za divljačkistart zbog kojeg je došlo do prijeloma, pokaže samo žuti karton, kao neodlučan zautvrđenje odlučnih činjenica. U odnosu na tužiteljeve žalbene navode valja dodati da seopažanja i stavovi sportskog novinara izneseni u članku ne mogu smatrati dokaznimsredstvom jer im nedostaje odgovarajući procesni način unošenja spoznajnog materijalanavedene osobe u predmetni postupak.Prema odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a tužitelj je bio dužan iznijeti činjenice nakojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze za utvrđivanje tih činjenica. Tijekomglavne rasprave pred sudom prvog stupnja tužitelj nije dokazao činjenice namjernog iligrubog kršenja pravila sportske igre kao uzroka ozljeđivanja i nastanka predmetne štete istoga je o njegovom zahtjevu odlučeno odgovarajućom primjenom mjerodavne pravneodredbe iz čl. 163. st. 1. ZOO-a.

87.P-9475/07 Gž-899/10 od 15. studenog 2011.g.

Članak 170. stavak 1. i članak 201. stavak 3. Zakona o obveznim odnosimaČlanak 59. Zakona o ustanovama

121



- propust u pružanju hitnemedicinske pomoći

- duševne boli zbog smrti


Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima solidarno isplatiti svakom od tužiteljana ime naknade nematerijalne štete iznos od po 220.000,00 kn svakom od tužitelja te Itužitelju na ime naknade materijalne štete iznos od 18.390,75 kn te V tužitelju na imematerijalne štete iznos od 3.451,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama. Odbijeni suzahtjevi tužitelja s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu 3.000,00 kn.Županijski sud odbija žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je zahtjev tužitelja (supruga, maloljetne djece te roditelja) sada pok. I. B.radi naknade štete za duševne boli koju trpe zbog smrti supruge, majke i kćeri, kao i

zahtjev supruga za troškove nadgrobnog spomenika, opreme i crnine te roditelja zatroškove crnine.Sporna je s obzirom na žalbene prigovore tuženika uzročna veza između propustaliječnika i štetne posljedice kao i odgovornost tuženika za smrt I. B., te visina dosuđenenaknade.Odlučujući o predmetu spora prvostupanjski je sud ocjenom izvedenih dokaza utvrdio:- sada pok. I. B. 6. svibnja 2003. godine operirala je tonzile u Općoj bolnici u Požegi;- postoperativni tijek bio je uredan i ona je 9. svibnja 2003. godine puštena kući;- 12. svibnja 2003. godine nastupila je kasna komplikacija u vidu krvarenja iz mjestaizvršenog operativnog zahvata;- suprug tužiteljice koji je bio u vrtu (oko 20 sati) čuo je šum vode u kupaoni i došavši ukupaonicu vidio je da supruga krvari iz usta i nosa (krv je "šištala" iz usta i nosa);- tada je odmah (20,04 sati) pozvao hitnu pomoć Doma zdravlja Požeško-slavonskežupanije u Požegi;- liječnik s kojim je uspostavljen kontakt uputio je I tužitelja da vlastitim prijevozomdoveze bolesnicu ("je li ju možete ovdje dopeljat...");- I tužitelj je dovezao bolesnicu u bolnicu, a što je značilo u konkretnom slučaju postojanja obilnog krvarenja (I tužitelj je u kontaktu sa liječnikom naveo da je počela povraćati krv) imalo za posljedicu da je bolesnica prevezena na neadekvatan način usjedećem položaju i bez pružanja adekvatne medicinske pomoći pa je tijekom transportadošlo do gutanja krvi i udahnuća krvi sa posljedičnim gušenjem;- stanje pacijentice prilikom dolaska u bolnicu bilo je nepopravljivo pa je i usprkos poduzetom postupku reanimacije pacijentica preminula;- iz obdukcijskog nalaza proizlazi da je pacijentica umrla radi gušenja udahnućem krviradi sekundarnog krvarenja iz krvne žile na mjestu izvršene operacije;- na temelju nalaza usaglašenih mišljenja liječnika vještaka utvrđeno je da je u kolimahitne pomoći pacijentici mogla biti pružena odmah hitna pomoć na licu mjesta i tijekomtransporta, te vršiti reaspiracija krvi, dati hemostatike te vršiti prijevoz u odgovarajućemležećem položaju na bok, a što bi dovelo do toga da pacijentica ne bi aspirirala krv i ne bidošlo do smrtnog ishoda;

122



- vještaci smatraju da tijekom transporta koji je bio neadekvatan je propušteno umedicinskom smislu učiniti ono što bi bolesnicu održalo na životu izostalo je, a ispravno postupanje sa pacijenticom I tužitelj nije dobio ispravne upute te je izostala odgovarajućamedicinska pomoć, a u vrijeme javljanja I tužitelja stanje je još bilo takvo da život nije bio ugrožen. Krvarenje je u početku bilo polagano, pacijentica je bila pri svijesti, ali je

gutala krv koju je naknadno počela povraćati kada se stanje pogoršalo u smislu obilnogkrvarenja i kada je I tužitelj pozvao hitnu pomoć;- u vremenskom intervalu od kasnog krvarenja do dolaska u bolnicu i medicinskeintervencije ovakva krvarenja ne završavaju smrću. Bitno je u konkretnom slučaju da pacijentici nije pružena stručna pomoć u fazi intenzivnog krvarenja u koji period spada ivrijeme provedeno u transportu. U slučaju da je suprug pacijentice dobio upute o postupanju od zdravstvenog radnika te da je promptno upućen liječnik za kolima hitne pomoći tada bi izostao period obilnog krvarenja bez pružanja stručne medicinske pomoćina putu do bolnice te život pacijentice ne bi bio ugrožen;- svjedok, liječnica opće prakse u ambulanti u Kutjevu koja je bila u pripravnostitemeljem ugovora o organiziranoj liječničkoj pripravnosti, između ostaloga je iskazala da

se tijekom pripravnosti nalazi u svom stanu gdje joj se javljaju pacijenti dok je na pločiispred ambulante napisano tko se nalazi u pripravnosti i telefonski brojevi na kojemoguće dobiti liječnika. Navela je također da pacijentu u slučaju tonziralnog krvarenjamože pružiti minimalnu pomoć te da u takvoj situaciji zove kola hitne medicinske pomoći zajedno sa liječnikom, a opsežno tonzilarno krvarenje da ne može sanirati. Na temelju tako pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sudutemeljeno zaključio postojanje uzročno-posljedične veze između štetne posljedice i propusta u pružanju hitne medicinske pomoći jer od trenutka kada je I tužitelj pozvaohitnu pomoć (20,04 sati, a hitna pomoć se i zove u situacijama kada je stanje pacijentaozbiljno i kada je potrebna stručna intervencija, a što je svakako povraćanje krvi o čemu je liječnika obavijestio I tužitelj) pa do srčanog aresta dolazak vozila hitne pomoći saadekvatnom opremom mogao je spasiti život pacijentice što je izostalo, kao što je liječnik propustio dati I tužitelju točne upute kako da postupa sa bolesnicom (u koji položaj jestaviti) do dolaska hitne pomoći kada bi joj se počela pružati stručna medicinska pomoćkao i tijekom transporta.Dakle, osnovano je prvostupanjski sud zaključio o postojanju uzročne veze kao i oodgovornosti Doma zdravlja za štetu koju tužitelji trpe primjenom odredbe čl. 170.st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i112/99 - dalje: ZOO) jer navedeni tuženik nije dokazao da je liječnik s kojim jerazgovarao I tužitelj u okolnostima konkretnog slučaja postupao onako kako jetrebao, odnosno pažnjom koju je zahtijevala konkretna situacija koja je nesumnjivoupućivala na opasnost po život bolesnika (povraćanje krvi iz mjesta operativnogzahvata), a tuženika Požeško-slavonske županije kao osnivača Doma zdravljaPožeško-slavonske županije primjenom odredbe čl. 59. Zakona o ustanovama("Narodne novine" 76/93 i dr.).Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da se hitna pomoć ne zove bezozbiljnog razloga već upravo u situacijama kada nastane alarmantno stanje pobolesnika. I tužitelj je upravo pozvao hitnu pomoć kad je bolesnica počela povraćatikrv, te da je tada postupljeno kako je trebalo postupati, tj. dati odgovarajuće uputeo položaju bolesnice i poslati kola hitne pomoći život I. B. bio bi spašen. Ovaj sud

123



prihvaća i razloge prvostupanjske presude da liječnik koji se javio na telefon službe94 i stupio u kontakt sa I tužiteljem nije ga uopće smio pitati je li on može dovestipacijenticu, a i kada mu je I tužitelj na upit rekao "evo sada ćemo to doktorici javiti". Probat ću je ja dovesti hitno sada" je istog trebao spriječiti te mu dati uputei po I. B. poslati opremljena kola hitne pomoći uz zaključak da je upravo tako

trebala reagirati osoba sa pažnjom stručnjaka što navedeni liječnik nije učinio. Ovosve kraj utvrđene činjenice da liječnica u pripravnosti u Kutjevu kako je i samanavela u slučaju tonzilarnog krvarenja zove kola hitne pomoći, a opsežno tonzilarnokrvarenje o čemu se u konkretnom slučaju radilo niti ne može sanirati. Kola hitnepomoći u konkretnom slučaju opsežnog tonzilarnog krvarenja pozvao je upravo Itužitelj, a traženje i obraćanje liječnici u Kutjevu u konkretnom slučaju bio bi samodaljnji gubitak vremena.Kraj okolnosti da je u sudsku spis priložen prijepis snimke razgovora koji je vođenizmeđu I tužitelja i djelatnika službe hitne pomoći čijoj autentičnosti se ne prigovara, točinjenično stanje nije nepotpuno utvrđeno time što sud nije saslušao i svjedoka dr. B., aniti je time sud učinio bitnu povredu postupka "onemogućivši tuženike da dokazuju

kakvo je bilo postupanje liječnika", niti je navedena povreda postupka učinjena time štosud nije proveo dokaz po medicinskom fakultetu jer je predloženi dokaz otklonio i zato jedao jasne i određene razloge.Upućivanje da je I tužitelj preuzeo rizik pravilnog transporta svakako nije osnovan, a sveda je tome i tako tuženikov prigovor je bez učinka stoga što je pri transportu izostalo pružanje nužno potrebne liječnike pomoći kao bitan faktor održavanja pacijenta uzadovoljavajućem stanju zdravlja do dolaska u bolnicu. Osim toga takav prigovor je ukontradikciji sa daljnjim žalbenim navodima kad se postavlja pitanje da li bi I tužiteljuopće mogao shvatiti upute sve da mu ih je u konkretnom slučaju liječnik i dao.Prigovor da je propušteno vještačenje po stručnjaku da se utvrdi čime su bila opremljenakola hitne pomoći valja reći da prijedlog za provođenje takvog vještačenja tuženici nisuniti predložili. Tuženici tijekom postupka nisu niti tvrdili da kola hitne pomoći ne bi bilaopremljena instrumentima koji su bili potrebni u konkretnom slučaju za pružanje hitnemedicinske pomoći I. B., sve da je to i odlučno s obzirom na sadržaj Pravilnika ouvjetima, organizaciji i načinu hitne medicinske pomoći na javnim cestama u RepubliciHrvatskoj ("Narodne novine" 33/91) iz kojeg proizlazi da medicinsko-tehnička opremastanice za hitnu medicinsku pomoć i jedinica za hitnu medicinsku pomoć je izmeđuostaloga komplet za intubaciju, aspirator i pribor za aspiraciju kao sastavni dio liječničketorbe i torbe medicinske sestre sa odgovarajućom opremom. Pri tome treba reći i to da iziskaza ravnateljice Doma zdravlja dr. J. D. proizlazi da jedinica hitne medicinske pomoćiima 18 sanitetskih vozila, da je rad organiziran kroz 24 sata, da imaju 6 timova koji sesastoje od liječnika, tehničara i vozača te da su kroz 24 sata na raspolaganju sanitetskakola sa liječnikom i vozačem, te da u konkretnom slučaju niti jedno vozilo nije bilo naterenu.Što se tiče visine štete prvostupanjski je sud pravilnom primjenom materijalnog prava (čl.201. ZOO-a) dosudio tužitelja u osnovi naknadu za nematerijalnu štetu za duševne bolikoje trpi zbog smrti supruge, majke i kćeri svakom u iznosu od 220.000,00 kn. Također je pravilnom primjenom materijalnog prava u osnovi i visini priznata I tužitelju naknadamaterijalne štete u iznosu od 15.660,00 kn na ime troškova nadgrobnog spomenika,

124



636,75 kn na ime razlike grobne opreme, te za crninu 2.094,00 kn te V i VI tužiteljima-roditeljima sada pok. I. B. s temelja crnine ukupne 3.451,00 kn.

88.

Pn-135/05 Gžn-1848/10 od 27. rujna 2011.g.Članak 177. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima

- šteta nastala isključivomradnjom tužitelja

- trošak umješača

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od29.250,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama na ime materijalne štete i iznosa od86.000,00 kn sa pripadajućim kamatama na ime nematerijalne štete.


Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je isti pretrpio u prometnoj nezgodi 9. siječnja 2002. i to zahtjev za isplatu naknade za pretrpljene fizičke bolove, strah, za duševne boli zbog smanjenja životne sposobnosti inaruženosti te naknada za troškove liječenja, pojačane ishrane, uništenu odjeću imaterijalnu štetu na vozilu u sveukupnom iznosu od 115.250,00 kn s pripadajućimzateznim kamatama i troškovima postupka.Pošavši od utvrđenja da je:

- tužitelj doživio prometnu nezgodu 9. siječnja 2005. na državnoj cesti D-8 u mjestuGrude kod km stupa 845 i 400 m,- tužitelj tom prilikom upravljao svojim osobnim vozilom reg. oznake DU-226-AI izsmjera Cavtata u smjeru Malutna,- da je u trenutku nastanka štetnog događaja kolnik bio mokar i klizak ali da na istom nije bilo leda,- da se tužitelj svojim vozilom kretao brzinom većom od dozvoljene, da nije prilagodio brzinu kretanja vozila osobinama i stanju ceste te mokrom i skliskom kolniku te da je priizlasku iz desnog nepreglednog zavoja izgubio nadzor nad upravljačem vozila, prešaovozilom rub kolnika na travnato proširenje, prednjim dijelom vozila udario u zemljaninasip kanala nakon čega se prevrtao,

- da tužitelj na taj način upravljao vozilom suprotno odredbi čl. 26. Zakona o osnovamasigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 105/04 u daljnjem tekstu: ZOSPC)te da je isključivo odgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja,- da je tužitelj pravomoćnom presudom Općinskog suda u Dubrovniku broj K.348/05 od19. siječnja 2006. proglašen krivim što je predmetnog dana upravljao svojim vozilomsuprotno odredbi čl. 26. ZOSPC-a odnosno zbog neprilagođene brzine kretanja vozilaosobinama i stanju ceste te mokrom i skliskom prometu izgubio nadzor nad vozilom te iznehata kršenjem propisa o sigurnosti prometa tako ugrozio promet da je izazvao

125



predmetnu prometnu nezgodu u kojoj je druga osoba teško tjelesno ozlijeđena odnosno počinio kazneno djelo iz čl. 272. st. 2. u svezi s čl. 1. Kaznenog zakona,- da je sud sukladno odredbi čl. 12. st. 3. ZPP u pogledu postojanja kaznenog djela ikaznene odgovornosti učinioca vezan pravomoćnom kaznenom presudom, sud prvogstupnja utvrdio je da zahtjev tužitelj za naknadu štete koju je pretrpio u predmetnom

štetnom događaju neosnovan.Sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tužitelj upravljajući vozilom suprotno odredbičl. 26. ZOSPC-a ne prilagodivši brzinu kretanja svog vozila osobinama i stanju ceste temokrom i skliskom kolniku koji nije bio zaleđen pri izlasku iz desnog nepreglednogzavoja izgubio nadzor nad vozilom te sletio s ceste i na taj način skrivio predmetnu prometnu nezgodu. Da je uzrok nastanka predmetnog štetnog događaja isključivo postupanje tužitelja koje je bilo u suprotnosti s propisima o sigurnosti prometa ačinjenica, s obzirom da na kolniku u trenutku nastanka štetnog događaja nije bilo leda, danije u blizini nastanka štetnog događaja postojao prometni znak upozorenja "sklizak kolnik" sa dodatnim upozorenjem "poledica" u smjeru kretanja vozila tužitelja ukonkretnom slučaj uopće nije odlučna.

Na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo iz čl. 177. st. 2. ZOO-a kada je utvrdio oslobođenjeodgovornosti tuženika za štetu koju je tužitelj pretrpio u predmetnom štetnom događaju budući je ista nastala isključivom radnjom tužitelja, a kako to proizlazi i iz pravomoćneosuđujuće kaznene presude kojom je u pogledu postojanja kaznene odgovornosti tužitelja parnični sud vezan.Odredbom čl. 154. st. 1. propisano je da stranka koja u cijelosti izgubi parnicudužna je protivnoj stranci i njezinom umješaču nadoknaditi troškove. Ako strankakojoj se umješač pridružio izgubi spor bit će dužna troškove prouzrokovanesudjelovanjem umješača naknaditi protivniku jer je, ne protiveći se radnjamaumješača, prihvatila te radnje kao svoje, a time i sav riziko koji odatle proizlazi.Ako njegova stranka, kao u konkretnom slučaju, uspije u parnici, umješač imapravo da mu protivnik naknadi njegove troškove. Stoga je osnovana tvrdnjaumješača da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 154.st. 1. ZPP kada je odbio njegov zahtjev za naknadu troškova.

89.Pn-4392/07 Rev-x 860/10 od 12. listopada 2011.g.


- nezakonit rad

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate naknade šteteu iznosu od 1.966.731,79 kuna zajedno sa zatraženim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose i od dospijeća kako je to navedeno pod toč. I. izreke prvostupanjske presude, zatim zahtjev za isplatu mjesečne rente s osnova izgubljene zarade u mjesečnomiznosu od 13,922,32 kune počev od 1. svibnja 2004. pa nadalje s pripadajućim zakonskimzateznim kamatama. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

126



Vrhovni sud RH odbija reviziju tužitelja i umješača na strani tužitelja kao neosnovanu.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:Predmet spora između stranaka je zahtjev tužitelja za naknadu štete od tuženika na imeizgubljene zarade za razdoblje od siječnja 1993. do travnja 2004. a koja šteta da je

nastupila tužiteljima zbog nezakonitog rušenja kioska koji se nalazio na pješačkom otokuBranimirove bb u Zagrebu.U postupku je utvrđeno:- da je predniku tužitelja pok. K. I. temeljem rješenja Komiteta za građevinarstvo,komunalne i stambene poslove od 14. srpnja 1987. odobrena zamjena kioska na mjesto postojećeg kioska u Zagrebu, Branimirova ulica bb na rok od pet godina ili do donošenjaProvedbenog urbanističkog plana "Donji grad",- da je prednik tužitelja 14. srpnja 1992. predao tuženiku molbu za produženje korištenjanaprijed navedene lokacije, koja molba je konačnim zaključkom Komisije izvršnogvijeća Skupštine Grada Zagreba od 23. srpnja 1992. odbijena,- da je prednik tužitelja protiv odluke Komisije izvršnog vijeća Skupštine Grada Zagreba

od 23. srpnja 1992. podnio Upravnom sudu Republike Hrvatske tužbu koju je Upravnisud Republike Hrvatske rješenjem Us-5243/1992-4 odbacio,- da je rješenjem Gradskog sekretarijata za graditeljstvo, komunalne i stambene poslove, promet i veze od 7. kolovoza 1992. naređeno predniku tužitelja da poruši predmetni kiosk u roku od jednog dana, što isti nije učinio, te da je predmetni kiosk uklonjen od stranetuženika 3. prosinca 1992. temeljem navedenog rješenja,- da je prednik tužitelja podnio tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske koji je svojom presudom ukinuo presudu Upravnog suda Republike Hrvatske od 27. listopada 1993. irješenjem Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i stambeno-komunalnedjelatnosti od 13. listopada 1992. kao i rješenje Gradskog sekretarijata za graditeljstvo,komunalne i stambene poslove, promet i veze od 7. kolovoza 1992. u odnosu na prednikatužitelja, utvrdivši da je donošenjem rješenja kojim je naloženo rušenje predmetnogobjekta došlo do povrede ustavnog prava o jednakosti građana pred zakonom u smisluodredbe čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90 i 135/97 -dalje: Ustav RH) obzirom da je sličan slučaj riješen na drugačiji način, te da je došlo do povrede čl. 19. Ustava RH kojim je propisano da akti državnih tijela moraju bitiutemeljeni na zakonu. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi odbili su tužbenizahtjev tužitelja u cijelosti zaključivši da je predniku tužitelja prestalo pravo nakon srpnja1992. (protekom roka od pet godina) na korištenje predmetne lokacije i kioska, a samorušenje kioska nije u uzročnoj vezi sa eventualnom štetom koju bi prednik tužitelja,odnosno tužitelji, trpjeli uslijed nezakonitog rušenja kioska. Sudovi smatraju da nema pretpostavki iz čl. 189. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94,107/95 i 7/96 - dalje: ZOO).Ovaj sud u cijelosti prihvaća pravni zaključak nižestupanjskih sudova da u konkretnomslučaju nema uzročne veze između uklanjanja, odnosno rušenja, kioska predniku tužiteljai eventualno nastupjele štete s osnova izgubljene zarade. Naime, točno je da je Ustavnisud Republike Hrvatske u svojoj odluci ukinuo presudu Upravnog suda RepublikeHrvatske te rješenja nižestupanjskih upravnih tijela te utvrdio da je predniku tužiteljadošlo do povrede ustavnom zajamčenih prava o jednakosti građana pred zakonom,

127



međutim pravilno sudovi zaključuju da neovisno o nezakonitom rušenju kioska je pravo predniku tužitelja na obavljanje rada u tom kiosku prestalo i prije nego što je izvršenosamo rušenje.Predniku tužitelja je dano pravo na postavljanje i korištenje kioska na rok od pet godinaodnosno do donošenja Provedbenog urbanističkog plana, a sve sukladno tadašnjoj Odluci

o kioscima kao i Odluci o davanju u zakup javnih površina i neizgrađenog građevinskogzemljišta za postavljanja kioska te temeljem Odluke o davanju u zakup javnih površina ineizgrađenog građevinskog zemljišta za postavljanje pokretnih naprava. Ne može setumačiti odredba o davanju u zakup najduže na pet godina, odnosno do eventualnogdonošenja Provedbenog urbanističkog plana, na način da bi zakup trajao duže od petgodina. Navedeni drugi uvjet može se tumačiti jedino da zakup u slučaju donošenjaProvedbenog urbanističkog plana za područje gdje se nalazio kiosk može prestati i ranijeod roka na određeno vrijeme od pet godina.Stoga je obveza prednika tužitelja na predaju kioska u posjed tuženiku nastala prijenego što je izvršeno sporno uklanjanje i rušenje kioska a za koje je Ustavni sudRepublike Hrvatske utvrdio da je provedeno nezakonito, pa nema uzročne veze

između rušenja i uklanjanja kioska, te eventualne štete koja bi bila prouzročenapredniku tužitelja zbog nemogućnosti obavljanja rada u kiosku. Osim toga,pravilno zaključuje prvostupanjski sud da je osnovan prigovor zastare potraživanjanaknade štete istaknut od strane tuženika jer je prednik tužitelja predao tužbu suduu listopadu 1997., što znači nakon proteka od pet godina od kad mu je prestalopravo zakupa kioska u srpnju 1992., odnosno četiri godine i deset mjeseci odrušenja kioska (3. prosinca 1992.), a od kada je isti znao, odnosno morao znati zaštetu i osobu koja ju je počinila. Ne može se prihvatiti da bi tužitelji tek oddonošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske saznali za štetu, jer ta odlukanije osnov odgovornosti tuženika. Stoga nisu osnovani navodi u reviziji revidenatakoji uglavnom svoje osporavanje nižestupanjskih presuda temelje na odluciUstavnog suda Republike Hrvatske a koja i prema pravnom shvaćanju ovoga sudanije relevantna za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.



- izgubljena zarada zbognekorištenja lokomotive

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosaod 64.486,24 kn sa zateznom kamatom od 12. travnja 207. do isplate.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.


128



Predmet spora je zahtjev za naknadu štete u vidu izgubljene zarade zbog nemogućnostikorištenja lokomotive oštećene u prometnoj nezgodi dana 26. rujna 2006., prilikom naletavlaka broj 297 s lokomotivom 1 142-008 na kamion osiguran kod tuženika.Tužitelj je kao dokaz o osnovu i visini štete dostavi u spis obračun troškova koji sesastoje u gubitku zarade zbog nemogućnosti korištenja oštečene lokomotive od trenutka

oštećenja do izvršenog popravka), koji je obračun nesporno izvršen temeljem Pravilnikao štetama Hrvatskih željeznica, donesenog temeljem čl. 16. i 42. Statuta HŽ-Hrvatskihželjeznica, koji je Pravilnik objavljen u Službenom vjesniku HŽ-a.Tuženik je osporio osnovu i visinu zahtjeva, protiveći se ovakvom izračunu visine štete izahtijevajući da tužitelj iznese konkretne činjenice i tvrdnje u čemu se sastoji izmaklakorist.Budući da je Pravilnik o štetama interni akt tužitelja a tuženik je osporio osnovu iiznos naknade štete utvrđen primjenom njegovih odredbi, tada je tužitelj u ovomeparničnome postupku trebao dostaviti dokaze u čemu se konkretno sastoji štetazbog zastoja u prometu, na temelju kojih podataka bi se vještačenjem utvrdilanjena visina.

Kako takvi podaci nisu dostavljeni, to nije bilo moguće niti provesti dokazvještačenjem na okolnost visine štete, pa odbijanjem tužiteljevog prijedloga zavještačenje nije počinjena bitna povreda odredbe parničnoga postupka iz čl. 250. usvezi čl. 354. st. l. ZPP a niti ijedna druga procesna povreda.Iz izloženog proizlazi da tužitelj nije dokazao osnovu i visinu zahtjeva, pa jepravilnom primjenom materijalnoga prava (čl. 189. st. 3. Zakona o obveznimodnosima - NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99,88/01, dalje: ZOO) odbijen njegovtužbeni zahtjev kao neosnovan.

91.Pn-249/10 Gžn-1755/11 od 27. rujna 2011.g.


- izgubljena zarada

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik platiti tužitelju s osnove izgubljene zarade76.744,50 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na dijelove tog iznosa i zarazdoblja kako je navedeno u izreci, a od 1. listopada 2005. pa nadalje plaćati mumjesečnu rentu u iznosu od 391,26 kn sa zateznom kamatom na dospjele, a neisplaćeneobroke, a ubuduće kako budu dospijevali do svakog 15. u mjesecu.

Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Između stranaka nije sporno da je tužitelj radeći na gradilištu tuženika dana 9. srpnja1981. stradao tako što mu je prilikom asfaltiranja građevinski stroj - valjak prignječiolijevu nogu, uslijed čega je zadobio povrede: udarne ozljede i zgnječenje distalnog dijelalijeve potkoljenice i stopala.

129



U ovoj fazi postupka sporno je ima li tužitelj pravo na izgubljenu zaradu i rentu iz isteosnove, koje čine razliku između invalidske mirovine koju prima i pretpostavljenezarade, ili samo u omjeru u kojem je sporna nezgoda na radu uzrokovala odlazak tužiteljau invalidsku mirovinu, budući da nije sporno da je razlogom ostvarivanja pravo nainvalidsku mirovinu utvrđena i povreda na radu i bolest tužitelja u omjeru od 30% : 70%.

U ponovnom postupku vještak medicinske struke, specijalista medicine rada u svom jemišljenju zaključio da iako je uzrok nastanka invalidnosti povreda na radu i bolest i to uomjeru od 30% : 70%, da tužitelj ne bi otišao u invalidsku mirovinu da nije stradao uštetnom događaju. To je normalno jer je tužitelj po svojoj spremi bio NKV - građevinskiradnik i radio je kao betonirac koji obavlja najteže fizičke poslove na gradilištu te moraimati zdrav sustav za kretanje, poglavito ruke i noge. Kako tužitelj po štetnom događajuto više nije imao, jasno je da je u invalidsku mirovinu otišao isključivo zbog posljedicaštetnog događaja. Tome u prilog govori i činjenica da mu je radi posljedica povrede naradu priznato 50% tjelesnog oštećenja. Osim toga, nakon štetnog događaja, kako to proizlazi iz preslike zdravstvenog kartona, i nakon što je otišao u invalidsku mirovinuviše nije liječio ranije bolesti već samo posljedice iz štetnog događaja i umjereno

povišeni tlak. I dopunskim saslušanjem vještaka na ročištu glavne rasprave od 20.siječnja 2011. vještak je ostao kod svog mišljenja.Slijedom navedenog, i po ocjeni ovoga suda pravilno je prvostupanjski sudprihvatio nalaz i mišljenje vještaka i utvrdio da je povreda na radu za koju jeodgovoran tuženik, onaj neposredni i direktni uzrok koji je doveo do nesposobnostiobavljanja poslova ranijeg radnog mjesta, jer bi tužitelj i pored postojanja drugihbolesti i dalje mogao raditi svoj posao.Zato tuženik mora tužitelju naknaditi cijelu spornu štetu koja se sastoji odizgubljene zarade koja se u razdoblju do dana stjecanja uvjeta za starosnu mirovinusastoji u razlici pretpostavljene zarade i invalidske mirovine, a od dana stjecanjauvjeta za starosnu mirovinu sastoji se od razlike između primanja po osnoviinvalidske mirovine i pretpostavljene starosne mirovine. Tuženik nije imaoprimjedbi na izračun.

92.Pn-6284/99 Rev 1343/08 od 6. srpnja 2011.g.

Članak 200. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima

- povreda časti i ugleda- autorizacija

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži II. tuženiku na imenaknade nematerijalne štete isplatiti tužitelju 400.000,00 kn sa zateznim kamatama itroškovima postupka. Ujedno je rješenjem sadržanim u izreci utvrđeno da je tužba povučena u odnosu na I. tuženika. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalbatužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.Vrhovni sud RH odbija reviziju tužitelja kao neosnovanu u dijelu u kojem je odbijenzahtjev za isplatu 400.000,00 kn sa zateznim kamatama.

130



Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je zahtjev za naknadu nematerijalne šteteZbog povrede časti i ugleda tužitelja pozivom na odredbe čl. 200. st. 1. i 2. Zakona oobveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 -

dalje: ZOO) protiv II. tuženika kao tzv. izvora informacija, koji je izvjesne informacijedao I. tuženiku - novinaru (u odnosu na kojeg je tužba povučena) kao podlogu za njegovčlanak objavljen u tjedniku "G." od 30. studenog 1998. pod naslovom "V. S. bit ćeizručen na osnovi jugoslavenskih i francuskih tajnih dokumenata o ubojstvu B. B.".U postupku koji je prethodio reviziji, nižestupanjski sudovi su utvrdili da je II. tuženik doista kao bivši savjetnik Saborske komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava daoodređene informacije I. tuženiku, a koje se temelje na službenim izvješćima idokumentima navedene Komisije, ali nije bila riječ o klasičnom intervjuu s audiozapisom, već je II. tuženik na osnovu postojeće dokumentacije i izvješća Komisije zautvrđivanje ratnih i poratnih žrtava odgovorio I. tuženiku novinaru "G." na postavljena pitanja.

U provedenom postupku je nadalje utvrđeno da taj razgovor koji je I. tuženik naknadnosastavio u formi intervjua, II. tuženik nije nikada autorizirao pa po shvaćanjunižestupanjskih sudova on ne može snositi odgovornost za tekst članka u kojem jenovinar iznio sporne informacije koje su objavljene u tjedniku "G.".Revizijski sud prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova da II. tuženik ukonkretnom slučaju ne može snositi odgovornost za objavu spornog teksta bezautorizacije, jer tužitelj u provedenom postupku nije dokazao što je bio uopćesadržaj njegovih izjava te u kojoj mjeri su izjave II. tuženika vjerno prenijete uinkriminiranom tekstu, a imajući na umu da je tužitelj utužio štetu za koju ističe damu je nastala objavom spornog intervjua - odnosno razgovora.Naime, upravo je smisao autorizacije kao odobrenja za objavljivanje razgovora-intervjua, kako u zaštiti intervjuiranog od naknadnog mijenjanja sadržaja danihizjava, a tako je smisao autorizacije i u zaštiti nakladnika, odnosno novinara uodnosu na vjerodostojnost -podudarnost sadržaja objavljenih informacija u odnosuna sadržaj informacija koje su dane prilikom intervjuiran) a.Budući da u postupku koji je prethodio reviziji u činjeničnom smislu nije utvrđenošto je uopće II. tuženik I. tuženiku rekao, a u čemu se ne može ispitati pravilnost izakonitost nižestupanjskih presuda (arg. iz čl. 385. st. 1. ZPP) i po shvaćanjurevizijskog suda ne postoje pretpostavke za odgovornost II. tuženika za naknadunematerijalne štete tužitelju pozivom na opća pravila imovinskog prava, odnosnoodredbe čl. 200. st. 1. ZOO.



- duševne boli zbog smrtinerođenog djeteta

131



Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 7.690,00 knsa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. prosinca 2010. do isplate. Odbijen je kaoneosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 70.000,00 kn sa pripadajućimkamatama.

Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća na ponovno suđenje.Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora u žalbenom stadiju postupka je zahtjev tužiteljice za naknadunematerijalne štete za duševne boli zbog gubitka nerođenog djeteta.Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev tužiteljice s osnova duševnih boli zboggubitka nerođenog djeteta u zatraženom iznosu od 70.000,00 kn, uz obrazloženje datakav zahtjev nije samostalna pravna osnova za dosuđivanje naknade za duševne boli, usmislu odredbe čl. 201. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91,73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 - dalje: ZOO) nego seosnovanost tog zahtjeva ocjenjuje primjenom odredbe čl. 200 ZOO, s osnova naknade

štete za duševne boli zbog smanjena životne aktivnosti. Zaključuje, da ne postoje pravne pretpostavke da se usvoji zahtjev za naknadu štete za duševne boli zbog gubitka ploda.Pogrešan je takav zaključak prvostupanjskog suda.Odredbom čl. 201. ZOO propisano je pravo na pravičnu novčanu naknadu zaduševne boli zbog smrti člana uže obitelji. Ova odredba se analogno primjenjuje i uslučaju gubitka ploda, tako u konkretnom slučaju tužiteljici kao majci pripadapravo na pravičnu novčanu naknadu za pretrpljene duševne boli zbog gubitkaploda.Kako je zbog pogrešnog pravnog stajališta prvostupanjski sud propustio pravilno ipotpuno utvrditi činjenično stanje, valjalo je uvažiti žalbu tužiteljice i odlučiti kao uizreci ovog rješenja temeljem odredbe čl. 370. ZPP.



- duševne boli zbog smrti

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom naloženo je I i II tuženicima solidarno isplatiti na imenematerijalne štete I tužitelju iznos od 150.000,00 kn, II tužiteljici iznos od 150.000,00

kn i III tužiteljici iznos od 150.000,00 kn sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućomod 17. srpnja 2008. do isplate.Županijski sud odbija žalbu I tužene kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora ja zahtjev za naknadu štete nastale tužiteljima zbog smrti njihovog ocadana 31. svibnja 1996. godine, kao posljedice eksplozije mine.

132



Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev dosudivši tužiteljima pravičnu novčanunaknadu nematerijalne štete, kako je prije navedeno. Pri tome smatra utvrđenim da Ituženica nije poduzela potrebne mjere da se područje na kojem je došlo do predmetnenezgode označi kao opasnost od mina, obzirom da je oslobođeno u vojno-redarstvenojakciji "Oluja", dok je, konkretno Kulska ulica (u Ličkom Osiku) konačno razminirana 4.

rujna 2002. godine. Nadalje je utvrđeno da I tuženica nije tražila podatke o tome da li jeto područje razminirano, kad je u cilju obnove u ratu oštećene obiteljske kuće sada pok. I.P., dana 4. prosinca 1995. godine zaključen ugovor između I tuženice, pok. I. P. kaokorisnika i izvođača radova II tuženika, koji je izvodio radove temeljem Osnovnogugovora o građenju od 22. travnja 1996. godine zaključenog između Ministarstvarazvitka i obnove kao naručitelja i II tuženika kao izvođača radova. U skladu s time,uveden je u posao 1. svibnja 1996. godine. Prilikom obavljanja radova na obnovi kuće pok. I. P. dana 31. svibnja 1996. godine došlo je do eksplozije zaostale mine od čega jesmrtno stradao prije spomenuti i još jedan radnik, dok je još nekoliko radnika povrijeđeno.Dakle, sud prvog stupnja smatra da se propust I tuženice u konkretnom slučaju sastoji u

tome što je u skladu s prije navedenim ugovorima II tuženika uvela u radove na obnovikuće pravnog prednika tužitelja, a da nije provjerila da li je to područje razminirano,obzirom da su se ranije na tom području vodile vojne operacije. Navedeno su nalagalezakonske odredbe Zakona o razminiravanju ("Narodne novine" broj 19/96, 86/98 i64/00), jer su prema odredbi čl. 2. tog zakona poslovi razminiravanja od značaja zasigurnost Republike Hrvatske, za zaštitu okoliša i zdravlja ljudi, dok je upravo država takoja vodi brigu oko zaštite okoliša i u svezi s razminiravanjem snosi troškove i obavljainspekcijski nadzor nad radom pravnih osoba kojima je povjereno razminiravanje. Prematome, od strane I tuženice došlo je do propusta u zaštiti okoliša i zdravlja ljudi koji seogleda u pomanjkanju upozorenja na minsko polje, što je rezultiralo time da su radovi naraščišćavanju ruševina i obnovi kuća započeli prije nego što je područje razminirano.Budući je otac tužitelja stradao upravo od eksplozivne naprave, tj. mine u svojemdvorištu, kad je rovokopač II tuženika nagazio na eksplozivnu napravu koja je radi togaeksplodirala, njegova smrt je u uzročnoj vezi s prije spomenutim propustom I tuženice.Sud prvog stupnja smatra da II tuženik kao izvođač radova solidarno odgovara s Ituženicom.Sud prvog stupnja također smatra da se konkretno ne radi o ratnoj šteti jer se je predmetništetni događaj dogodio u vrijeme kad nije bilo vojnih akcija i vojnih djelovanja, niti se jeradilo o zaštitnim ili pripremanim mjerama nadležnih vojnih vlasti u očekivanju vojneakcije, već se je radilo o oslobođenom teritoriju, što proizlazi iz čl. 1. Ugovora o građenjuod 22. travnja 1996. godine, pa se stoga ne radi o pretpostavkama navedenim u Zakonu oodgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih iredarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine" broj 117/03 - dalje:Zakon o odgovornosti RH). Radi navedenog I tuženica odgovara po općim pravilima oodgovornosti za štetu, a u smislu čl. 2. istog zakona.Obzirom na navedeno, a budući da su tužitelji djeca pok. I. P., sud prvog stupnja smatrada su ispunjeni zakonski uvjeti iz odredbe čl. 201. st. 1. Zakona o obveznim odnosima("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO), pa imajući uvidu intenzitet i trajanje duševnih bolova zbog smrti oca tužitelja, svakom od njihdosuđena je naknada u iznosima od po 150.000,00 kn.

133



U svezi žalbenih prigovora I tuženice valja odgovoriti da je pravilno sud prvogstupnja utvrdio da je za nastalu štetu odgovorna i I tuženica, obzirom na propustšto prije uvođenja u radove II tuženika, a i inače, nije obratila pažnju na opasnostod zaostalih mina u području gdje su se trebali vršiti ugovoreni radovi. Osim togadrugi propust sastoji se u tome što nisu stavljene oznake da na tom prostoru postoji

opasnost od mina, pa tako radi svega navedenog nedvojbeno postoji odgovornostdržave za štetu zbog propusta u zaštiti okoliša i zdravlja ljudi. Navedeno je ukrajnjoj liniji rezultiralo time da su se radovi na obnovi objekta prednika tužiteljaotpočeli odvijati na mjestu koje nije bilo razminirano, a niti je isto kao takvooznačeno. Nedvojbeno je pri tome da je upravo smrt prednika tužitelja koja jenastala zbog eksplozije mine u uzročno-posljedičnoj vezi s navedenim propustom.Nadalje, pravilno sud prvog stupnja smatra da se konkretno ne radi o ratnoj štetidefiniranoj u čl. 3. Zakona o odgovornosti RH, jer se je u vrijeme nastanka štetnogdogađaja radilo o oslobođenom teritoriju u vojno-redarstvenoj akciji "Oluja", te sena tom području tada više nisu odvijale nikakve vojne niti ratne operacije, već se jepristupilo obnavljanju kuća koje su bile oštećene u ranijim vojnim operacijama.

Stoga pravilno sud prvog stupnja smatra da I tuženica odgovara prema odredbi čl.2. prije spomenutog zakona, tj. prema općim pravilima o odgovornosti za štetu, a to je upravo čl. 201. st. 1. ZOO-a.U odnosu na žalbeni prigovor da je pok. I. P. znao da je područje oko njegove kućeminirano, valja reći da bi ta okolnost proizlazila iz službene bilješke dane u policijskoj postaji Gospić o izjavi I tužitelja koji navodi da je pok. I. P. u listopadu ili studenom1995. godine tražio od povjerenika za Lički Osik da se razminira put do njegove kuće,valja odgovoriti da je to saznanje bilo znatno ranije od nastalog štetnog događaja, pa jeobzirom na okolnost da se je pristupilo obnavljanju porušenih kuća na tom području, pok.otac tužitelja mogao pretpostaviti da je prije toga bilo provjereno da mina nema, tako daradi navedenog nema doprinosa spomenutog nastanku ovog štetnog događaja.Također je neosnovan žalbeni prigovor da je za nastanak štetnog događaja u cijelostiodgovoran II tuženik jer da je započeo s izvođenjem radova, a da nije pribavio potvrdu da je predmetno područje razminirano, obzirom da svakako takav propust postoji i na straniII tuženika, ali to ne znači da bi time bila isključena odgovornost I tužene zbog prijeutvrđenih zakonskih propusta kao ugovorne strane prije spomenutih ugovora ozapočinjanju i izvođenju radova na obnovi porušenih kuća, a upravo temeljem kojih je IItuženik uveden u posao u obnovi kuće prednika tužitelja. Stoga je pravilno sud prvogstupnja odlučio da su oba tuženika solidarno odgovorna za naknadu nastale štete.

95.Pn-3553/02 Rev 274/09 od 31. kolovoza 2011.g.


- duševne boli zboginvaliditeta


134



Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika datužiteljici na ime naknade štete isplati 220.000,00 kn sa pripadajućim zakonskimzateznim kamatama. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.Vrhovni sud RH odbija reviziju tužiteljice kao neosnovanu.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je da je 6. kolovoza 1997., u sudarumopeda kojim se vozio N. H., sin tužiteljice, i osobnog automobila kojim je upravljaoosiguranik tuženika, N. H. zadobio niz teških ozljeda: prijelom s pomakom epifizne pločelijeve goljenične kosti, razderotnu ranu desnog koljena i parezu lijevog peronealnog živca- tako da je zbog posljedica tih ozljeda, u svezi kojih je N. H. zaostala tanja lijeva potkoljenica uz slabije razvijenu muskulaturu, umanjen osjet u lijevom stopalu,ograničena pokretljivost lijevog stopala, nastupila skvrčenost i nepomičnost prstiju lijevenoge uz zarotiranost noge u koljenu prema vani - dok palac ide u valgus položaj,skraćeno i stanjeno lijevo stopalo a troglavi potkoljenični mišić "skoro u potpunosti"hipotrofirao, životna aktivnost N. H. (rođenog 1981.) trajno umanjena za 60%. Sinu

tužiteljice (zaposlenom na poslovima dostavljača stomatoloških proizvoda) su sadakretnje u skočnom zglobu neizvedive (zbog prisutne potpune kontrakture), ne možečučnuti, prilikom hoda (praćenog bolovima i grčevima s parestezijama u potkoljenici istopalu pri fizičkom naporu - pa i hodanju ili stajanju) šepa uz naglašen pijetlov hod - i potrebna mu je tuđa pomoć za sve teže poslove ("radi nabave i pripreme hrane tehigijenske obrade, a naročito kod kretanja i obavljanja djelatnosti vezanih izvan kuće") po dva sata dnevno. Nosi plastičnu udlagu specijalno napravljenu za sprečavanje progresivnog skraćivanja tetiva mišića fleksora prstiju i stopala - jednu za hod, dok drugu posebnu nosi preko noći dok miruje, a trpi i ograničenu fleksiju u manjem stupnju i udesnom koljenu. Ne može se baviti sportom.Sporno je pripada li tužiteljici, majci N. H., pravo na utuženu naknadu štete s osnovaduševnih boli koje trpi zbog invaliditeta bliske osobe (sina), a sve u smislu odredbe čl.201. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93,3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), koja se primjenjuje na ovajslučaj na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), prema kojoj "u slučaju naročito teškog invaliditeta neke osobe sud može dosuditi njezinu bračnom drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove".Drugostupanjski sud je na temelju navedenih utvrđenja, a koja u revizijskom stadiju postupka ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a),zahtjev tužiteljice ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio,a sve osnovom zaključka da unatoč teškim ozljedama i smanjenju životne aktivnosti od60%" - te invaliditetu N. H., u ovome slučaju "invaliditet i njegovi vanjski znaci zaokolinu nisu takove jakosti da bi opravdavali dosuđenje pravične novčane naknade majci,s obzirom da šepanje, naruženost zbog izgleda i veličine nogu i stopala te dugotrajnost itežina liječenja sina tužiteljice ne predstavljaju naročito teški invaliditet u smisluoznačene zakonske odredbe, budući je sin tužiteljice samostalna osoba u smislu kretanja ikomunikacije koja je zaposlena".

135



Pravno shvaćanje da "naročito teški invaliditet" u smislu odredbe čl. 201. st. 3.ZOO-a postoji samo "ako se kreće u granicama potpunog invaliditeta" nije pravilnoi ne proizlazi iz sadržaja te odredbe.Pravo na naknadu štete prema odredbi čl. 201. st. 3. ZOO-a oštećenima pripadakada se ispune pretpostavke propisane tom odredbom: kada postoji naročito teški

invaliditet izravno oštećene osobe i postoje duševne boli određenog intenziteta itrajanja kod posredno oštećenih, i to boli u uzročnoj vezi s nastupom toga naročitoteškog invaliditeta izravno oštećene osobe - a ne samo kada se naročito teškiinvaliditet kreće u granicama potpunog invaliditeta.Međutim, sve i uz istaknuto (pogrešno) shvaćanje - kojem (uostalom) i revidenticaprigovara, pravilan je daljnji zaključak drugostupanjskog suda da u predmetuutvrđene okolnosti ipak ne opravdavaju dosuđenje naknade po odredbi čl. 201. st. 3.ZOO-a.Naime, imajući na umu da ZOO ne određuje sadržaj pravnog standarda "naročitoteškog invaliditeta izravno oštećene osobe" (kao invaliditeta ipak različitog odostalih slučajeva teškog invaliditeta po osobinama koje mu daje "naročita težina") -

kao osnove za utvrđenje pravične novčane naknade, o pravu na pravičnu novčanunaknadu za duševne boli prema odredbi čl. 201. st. 3. ZOO-a valja suditi premaokolnostima svakog konkretnog slučaja: ne samo zavisno o stupnju invaliditetaizravno oštećenog, odnosno od brojčanog izraza utvrđenog invaliditeta - već i odpojavnih oblika u kojima se taj invaliditet očituje, pri čemu u obzir valja uzeti i jačinu duševnih boli koje trpe i koje će u budućnosti trpjeti izravno oštećenombliske osobe.Upravo slijedom iznijetog, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz postupka koji jeprethodio ovome, shvaćanje je i revizijskog suda da okolnosti konkretnog slučaja -stupanj invaliditeta sina tužiteljice sa svim izloženim posljedicama ozljeda koje jezadobio u štetnom događaju te vanjskim manifestacijama (pojavnim oblicima) tihposljedica ali i jačinom duševnih boli koje tužiteljica trpi i koje će u budućnostitrpjeti zbog invaliditeta sina, ne daju tužiteljici osnovu za utvrđenje pravičnenovčane naknade za duševne boli prema odredbi čl. 201. st. 3. ZOO.


Članak 201. stavak 3. Zakona o obveznom osiguranju

- duševne boli zbog naročitoteškog invaliditeta

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od220.000,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 190.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Preinačena je prvostupanjska presuda na način da je

136



naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 30.000,00 kn sa zakonskom zateznomkamatom tekućom od 12. veljače 2007. do isplate.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet tužbenog zahtjeva je naknada štete za duševne boli zbog naročito teškog

invaliditeta oštećenice, u konkretnom slučaju sada bivše supruge tužitelja E. F. M. koja jeteško stradala u prometnoj nezgodi 26. prosinca 2002. godine.Sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev tužitelja, u bitnom, uz zaključak da tužitelj sasuprugom ne živi u faktičnoj zajednici od srpnja 2006. godine, a da su prema navodima bivše supruge tužitelja, saslušane u ovom predmetu kao svjedokinje, bračni odnosi bilinarušeni i prije srpnja 2006, godine na način da uopće nisu razgovarali iako su živjeli uistom stanu, te da je ona odmah poslije nesreće primijetila da suprug ima drugu ženu, daon s tom ženom sada živi u Malom Lošinju, dok je ona s djecom preselila u Bibinje krajZadra, te da je tužitelj u godinama odvojenog života samo dva ili tri puta došao u Bibinjei to radi zajedničkog djeteta, te da tužitelj ništa ne doprinosi za domaćinstvo nje i djece.Prema odredbi čl. 201. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj

53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), u slučaju naročito teškog invaliditeta neke osobe sudmože dosuditi njezinom bračnom drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu zanjihove duševne bolove. Prema st. 4. istog članka naknada se može dosuditi iizvanbračnom drugu ako je zbog njega i povrijeđene osobe postojala trajnija zajednicaživota.Tužitelj žalbom osporava pravilnost i zakonitost pobijane presude navodeći da sud nijeraspravio tko se brinuo i pomagao bivšoj supruzi i brinuo se za cijelu obitelj (dvojemaloljetne djece) nakon otpuštanja iz bolnice polovicom 2003. godine pa do odlaska uBibinje polovicom 2006. godine, pa da je stoga pogrešan zaključak suda da u najtežimtrenucima njezinog pokušaja oporavljanja nije bio uz nju, budući je jedini on brinuo iskrbio za nju i cijelu obitelj.Sud prvog stupnja uistinu o tome nije dao razloge iako iz provedenog dokaznog postupkanedvojbeno proizlazi da je faktična bračna zajednica tužitelja i oštećene trajala još 3godine poslije otpuštanja teško ozlijeđene bivše supruge iz bolnice (otpuštena je nakon 6mjeseci hospitalizacije), a tužitelj, saslušan kao stranka je iskazivao o duševnim bolovimakoje je trpio zbog fizičkih i psihičkih promjena koje su nastupile kod nje kao posljedicaozljeđivanja, u vidu depresivnosti i razdražljivosti što je otežavalo njihovu komunikacijui održavanje bračne zajednice, a što ni sama svjedokinja nije konkretno osporila u svomiskazu, a potvrđuje ih i priložena liječnička dokumentacija te nalaz i mišljenje vještaka.Stoga se po ocjeni ovog suda samo zbog činjenice da je faktična bračna zajednicaprekinuta i da je došlo do emocionalnog udaljavanja ne može isključiti postojanjeduševnih boli kod tužitelja.Nasuprot tome, unatoč činjenici da je svjedokinja osporila egzistencijalnupovezanost s tužiteljem nakon prekida faktične bračne zajednica, te je govorila opojavljivanju druge žene u životu tužitelja, tužitelj u nastavku postupka nije osporionjezine tvrdnje niti je iznosio kakve suprotne činjenice. Stoga po ocjeni ovog sudatužitelju ne pripada pravo na naknadu za duševne boli zbog naročito teškoginvaliditeta bliske osobe u punom iznosu, jer su duševne boli koje bi opravdavalepravo na novčanu satisfakciju očigledno bile ograničenog trajanja, a može sesmatrati da su prestale prestankom faktične bračne zajednice kada tužitelj više nije

137



bio u poziciji svakodnevno i trajno ulagati fizičke i psihičke napore koji biopravdavali naknadu u punom iznosu.Stoga po ocjeni ovog drugostupanjskog suda naknada koja pripada tužitelju iznosi30.000,00 kn, te je uz preinačenje stavak I. izreke valjalo naložiti tuženiku plaćanjetog iznosa, dok je u preostalom dijelu za iznos od 190.000,00 kn valjalo žalbu

tužitelja odbiti.

97.Pn-1140/01 Rev-x 680/11 od 23. studenog 2011.g.


- duševne boli zbog smrtiizvanbračnog druga


Prvostupanjskom presudom odbijena je tužiteljica s tužbenim zahtjevom kojim potražuje od tužene na ime naknade štete na ime pretrpljenih duševnih boli zbog smrtiizvanbračnog druga iznos od 150.000,00 kn s pripadajućom kamatom tekućom od presuđenja do isplate. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.Vrhovni sud RH odbija reviziju tužiteljice kao neosnovanu.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu nematerijalne za duševne boli zbog smrtiizvanbračnog druga - u smislu odredbe čl. 201. st. 4. Zakona o obveznim odnosima("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96,112/99 i 88/01 - dalje: ZOO).Polazeći, u bitnome, od činjeničnih utvrđenja:

- da su tužiteljica i sada pok. M. T. B. zasnovali "emotivnu" i ekonomsku zajednicuživota i namjeravali zaključiti brak (u čemu su spriječeni njegovom smrću u prometnojnezgodi za koju je odgovoran osiguranik tuženice);- da je njihova izvanbračna zajednica trajala oko 9 (devet) mjeseci, nižestupanjski sudovisu ocijenili da u konkretnom slučaju nije riječ o izvanbračnoj zajednici koja biopravdavala dosuđenje naknade za duševne boli u smislu odredbe čl. 201. st. 4. ZOO istoga odbili tužbeni zahtjev, a time su prema prosudbi ovog suda pravilno primijenilimaterijalno pravo.Odredbom čl. 201. st. 4. ZOO propisano je da se naknada za duševne boli zbogsmrti može dosuditi i izvanbračnom drugu, ako je između njega i umrlog postojalatrajnija zajednica života. Dakle, pravo na rečenu satisfakciju uvjetovano je

postojanjem trajnije ekonomske zajednice življenja izvanbračnih drugova, koje semože po svom karakteru izjednačiti s bračnom zajednicom.Obzirom da je u konkretnom slučaju izvanbračna zajednica tužiteljice i pok. M. T.B. trajala svega 9 mjeseci, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da nije riječo trajnijoj zajednici života koja bi opravdavala dosuđivanje naknade štete u smisluodredbe čl. 201. st. 4. ZOO.Suština revizijskih prigovora svodi se na tvrdnju tužiteljice da su pogrešno nižestupanjskisudovi njezin odnos sa pok. M. T. B. promatrali isključivo s aspekta dužine (trajanja)

138



njihove veze, umjesto s aspekta kvalitete njihovog odnosa (koji je u svemu odgovaraoodnosima u braku).Međutim, takvim navodima, a imajući na umu sadržaj odredbe čl. 201. st. 4. ZOO premakojoj je pretpostavka za naknadu nematerijalne štete za duševne boli zbog smrtiizvanbračnog druga postojanje trajnije zajednice života - što ovdje nije slučaj (9-to

mjesečno zajedničko življenje ne može se smatrati trajnijom zajednicom života), nijemoguće s uspjehom pobijati rečeni pravni zaključak nižestupanjskih sudova da tužiteljicine pripada pravo na naknadu predmetne štete.

98.Pn-5641/04 Rev 1170/10 od 9. ožujka 2011.g.


- naknada zbog nekorištenjanekretnine

- pravo na mirno uživanjevlasništva

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke naloženo je tuženici platiti 1. i 2. tužiteljimaiznos od 8.369,16 kn za razdoblje od 1. studenoga 2002. do 7. prosinca 2003., sazateznom kamatom na mjesečne iznose u navedenom razdoblju u iznosu od 686,00 kn oddospijeća svakog mjesečnog iznosa do 10. u mjesecu do isplate, sve u roku od 15 dana. Utoč. II. izreke, s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva preko iznosa dosuđenih u toč. I.izreke, tužitelji su odbijeni. Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena žalbatužitelja kao neosnovana i potvrđena gore navedena presuda suda prvog stupnja u toč. II.

izreke, u dijelu u kojem tužbeni zahtjev nije prihvaćen preko iznosa od 8.369,16 kn pa doiznosa od 50.890,00 kn (za iznos od 42.520,84 kn). Drugostupanjskim rješenjemdjelomično je uvažena žalba tužitelja kao osnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja ukinuta u toč. II. izreke, u dijelu u kojem su tužitelji odbijeni s tužbenimzahtjevom za iznos od 98.870,00 kn, te je u tom dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnjana ponovno suđenje.Vrhovni sud RH prihvaća reviziju tužitelja i ukida drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem tužbeni zahtjev nije prihvaćen preko iznosa od 8.369,16 kn pado iznosa od 50.890,00 kn (za iznos od 42.520,84 kn) te u tom dijelu predmet vraća na ponovno suđenje.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:Tužitelji su tužbom zatražili od tuženice isplatu na ime naknade štete zbognemogućnosti korištenja njihove nekretnine u Petrinji, koja je dana na privremenokorištenje trećim osobama na temelju Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanjuodređenom imovinom ("Narodne novine" broj 73/95, 7/96 i 100/97).U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugogstupnja, da su tužitelji suvlasnici nekretnine u Petrinji, koja je nekretnina rješenjem tijelatuženice od 1. travnja 1997. dana na korištenje trećim osobama, temeljem Zakona o

139



privremenom preuzimanju. Utvrđeno je da je to rješenje ukinuto rješenjem od 4. prosinca2001., te da su tužitelji 21. studenog 2000. podnijeli zahtjev za povrat svoje nekretnine,koja im je vraćena u posjed 7. prosinca 2003. Utvrđeno je da nekretnina ima stambenu površinu od 98 m2.Temeljem takvih utvrđenja nižestupanjski sudovi smatraju da tužiteljima pripada pravo

na naknadu samo za razdoblje od 1. studenog 2002. pa do 7. prosinca 2003. u dosuđenomiznosu od 8.369,16 kn, a sukladno visini propisanoj Odlukom Vlade Republike Hrvatskeo visini naknade vlasnicima za pretrpljenu štetu ("Narodne novine" broj 68/03 -dalje:Odluka Vlade), s time da im ne pripada pravo na naknadu za razdoblje od 21. studenog2000. pa do 1. studenog 2002., jer je tužena upravljala nekretninom sukladno čl. 1., 2., 3.,4. i 5. Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, te je nastrani tužitelja postojala zakonska zabrana davanja u najam, sukladno čl. 8. st. 1. prijenavedenog zakona.U tom pravcu, a sukladno Odluci Vlade RH o visini naknade od 7,00 kn/m2,nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev tužitelja preko dosuđenog iznosa od8.369,16 kn za razdoblje od 1 .studenoga 2002. do 7. prosinca 2003.

Protiv navedene presude tužitelji su podnijeli reviziju po odredbi čl. 382. st, 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,2/07, 84/08 i 123/08 - dalje ZPP), uz postavljanje materijalnopravnog pitanja je liRepublika Hrvatska u obvezi naknaditi tužiteljima štetu obračunom iste prema cijenamaOdluke Vlade od 7,00 kn/m2.Kao razloge iznose da je odgovor na to pravno pitanje od važnosti za jedinstvo u primjenizakona i ravnopravnosti građana, obzirom da je odluka suda u ovom predmetu suprotnaveć zauzetim stajalištima o toj pravnoj problematici, o kojoj se izjašnjavao i Ustavni sudRepublike Hrvatske u svojoj presudi U-III-195/2006 od 18. lipnja 2008. i presudiEuropskog suda za ljudska prava u predmetu R. protiv Republike Hrvatske, broj zahtjeva9056/02 od 21. prosinca 2006.Predlažu da se revizija prihvati i nižestupanjske presude u pobijanom dijelu ukinu.Naime, nižestupanjski su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su upobijanom dijelu o tužbenom zahtjevu odlučili isključivo primjenom odredabaZakona o područjima od posebne državne skrbi ("Narodne novine" broj 46/96,57/96, 124/97, 73/00, 87/00, 94/01, 88/02, 26/03 - Pročišćeni tekst - dalje: ZPPDS),odnosno Zakonom o izmjenama i dopunama tog zakona ("Narodne novine" broj88/02) koji je stupio na snagu 1. kolovoza 2002., te primjenom Odluke VladeRepublike Hrvatske od 17. travnja 2003. ("Narodne novine" broj 68/03).Naime, prema odredbi čl. 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskihprava i temeljnih sloboda, koja je preuzeta Zakonom o njezinom potvrđivanju("Narodne novine" -Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99 - Pročišćeni tekst i 8/99 -Ispravak), svaka fizička i pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojegvlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva osim u javnom interesu i to samouz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.Propisano je i da se time ni na koji način ne umanjuje pravo države da primjenizakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općiminteresom.Tužiteljeve nekretnine bile su stavljene pod privremenu upravu Republike Hrvatsketemeljem Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom,

140



a u skladu s odredbama čl. 9. i 10. ZPPDS omogućeno je da se na području posebnedržavne skrbi dodijele na korištenje obiteljske kuće, odnosno stanovi koje su njihovivlasnici napustili i ne koriste ih, u smislu odredaba tog zakona.To je učinjeno u skladu s općim interesom i legitimnim ciljem da se zaštitinapuštena imovina od propadanja i devastacije i ujedno riješi stambeno pitanje

osoba koje su bile raseljene ili su ostale bez domova uslijed rata. Međutim, utrenutku kada je tužitelj, odnosno njegov prednik, podnio zahtjev da mu senekretnina vrati u posjed, prestala je potreba da tu imovinu država štiti odpropadanja i devastacije, a ostao je samo interes tuženice da stambeno zbrine osobekojima je stan dan na privremeno korištenje.Taj interes tuženice ne može imati značenje javnog interesa zbog kojeg bi, u skladus načelima međunarodnog prava, bilo opravdano onemogućiti tužitelju uživanjesvoga vlasništva.Zadržavajući nekretnine tužitelja pod privremenom upravom i nakon podnošenjazahtjeva za povrat te imovine, tuženica je ograničila vlasničko pravo tužiteljaisključivo radi ispunjenja svoje obveze zbrinjavanja nasljednika na području

posebne državne skrbi. Stoga je opravdano smatrati da je u utuženom razdobljupredmetnu nekretninu tuženica upotrebljavala u svoju korist, pa se o osnovitužbenog zahtjeva odlučuje primjenom pravila o upotrebi tuđe stvari u svoju koristiz čl. 219. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94,7/96 i 112/99 - dalje: ZOO).Odluka Vlade na koju se pozivaju nižestupanjski sudovi, nije općenormativni aktobvezujućeg karaktera, već je u pitanju ponuda naknade od strane Vlade RepublikeHrvatske vlasnicima zbog nemogućnosti korištenja imovinom, pa ta odluka neisključuje primjenu odredaba ZOO relevantnih za odlučivanje o visini naknadekoristi koju je tuženica imala od uporabe tužiteljeve nekretnine.Odluke nižestupanjskih sudova u dijelu u kojem se pobijaju revizijom, a premakojima bi tužitelju pripadala naknada od 7,00 kn/m2 obeštećenja sukladno OdluciVlade od 17. travnja 2003., suprotna je već zauzetom pravnom shvaćanju u odluciVrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-484/2007-2 i drugima, kao što jesuprotna i već zauzetom pravnom shvaćanju u Odluci Ustavnog suda RepublikeHrvatske broj U-III-195/2006, kao i odluci Europskog suda za ljudska prava upredmetu R. protiv Republike Hrvatske, broj zahtjeva: 9056/02 od 21. prosinca2006.Naime, tužiteljima pripada pravo na naknadu zbog nekorištenja nekretnine krozvrijeme od podnošenja njihovog zahtjeva do vraćanja u posjed i to u visini naknadekoristi koju je tuženica imala od uporabe nekretnine tužitelja, uzimajući pritom uobzir visinu one štete stvarno nastale tužiteljima obzirom na njihove stvarnepotrebe, veličinu, tj. površinu objekta i mjesto u kojem se ta nekretnina nalazi. Toujedno predstavlja odgovor na postavljeno materijalnopravno pitanje u revizijitužitelja.



141



- izgubljena zarada- zastara


Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici s naslova izgubljenezarade za razdoblje od 1. travnja 2001. do 30. lipnja 2007. iznos od 131.977,70 kn szakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose pobliže opisanim u stavku prvomizreke (stavak I. izreke), a ubuduće od 1. srpnja 2007. dok za to budu postojali zakonskiuvjeti, rentu po istoj osnovi u iznosu od 1.868,69 kn/mjesečno, i to tako da dospjele aneisplaćene iznose rente isplati odjednom sa zakonskim zateznim kamatama od dospijećasvakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, a dospjele najkasnije do svakog petnaestog dana u mjesecu za prethodni mjesec.Županijski sud odbija žalbu tužene kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Po supstanciranom tužbenom zahtjevu predmet spora jest isplata naknade štete s osnovagubitka zarade za razdoblje od 1. travnja 2001. do 30. lipnja 2007., a od 1. srpnja 2007. pa ubuduće mjesečne rente po istoj osnovi (razlika između invalidske mirovine i plaćekoju bi tužiteljica primala da je ostala u radnom odnosu) i troškova predmetne parnice,sve s zakonskim zateznim kamatama.Među strankama nije sporna pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja, uzročno posljedična veza između štetnog događaja i štete koju tužiteljica potražuje u predmetnom postupku, niti visina štete.Među strankama je sporan prigovor ispunjenja (zastara).Prvostupanjski je sud u bitnome polazeći od činjenice da se predmetni zahtjev tužiteljiceodnosi na razliku između invalidske mirovine priznate rješenjem Hrvatskog zavoda zamirovinsko osiguranje, Područne službe iz Zagreba od 6. rujna 1999., koje rješenje je postalo pravomoćno 15. siječnja 2000. i plaće koju bi ista primala u razdoblju od travnja2001. pa ubuduće, zaključio da je predmetni zahtjev podnesen /27. prosinca 2004./ unutar objektivnog roka u smislu odredbe čl. 376. st. 2. Zakona o obveznim odnosima("Narodne novine", broj: 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01.,dalje u tekstu: ZOO-a/91), jer da je isti rok počeo teći 15. siječnja 2000. /danom pravomoćnosti rješenja o invalidskoj mirovini/, odnosno prije isteka pet godina odnastanka štete koja se potražuje, uz napomenu da prigovor zastare nije osnovana niti usmislu odredbe čl. 372. ZOO-a/91 iz razloga što tužiteljica zahtjeva isplatu izgubljenezarade za razdoblje od travnja 2001. pa ubuduće, a tužbom koja je podnesena prije istekaobjektivnog zastarnog roka.Tuženica prigovara stajalištu prvostupanjskog suda utoliko što u bitnome navodi kako jetužiteljica za visinu izgubljene zarade saznala 5. lipnja 1996., kada je počela primati plaću za rad sa skraćenim radnim vremenom, koje pravo da joj je priznato počevši od 1.siječnja 1999., a prva isplata invalidske mirovine uslijedila 4. listopada 1999., odnosnokako se uspoređivanjem posljednja dva nadnevka s podnošenjem predmetne tužbe (21. prosinca 2004.) nedvojbeno nameće zaključak o osnovanosti prigovora zastare usubjektivnom i objektivnom smislu (čl. 376. ZOO-a/91), a na što da još jasnije upućuje

142



odredba čl. 372. ZOO-a/91, kako nemogućnost utvrđenja primitka rješenja o priznavanju prava na invalidsku mirovinu od 6. rujna 1999. otklanja i mogućnost ocijene početkatijeka zastarnog roka s danom pravomoćnosti istog rješenja /15. siječnja 2000./ (jediniobjektivni datum, najpovoljniji za tužiteljicu od kojeg je moguće računati tijek zastare jest 6. rujan 1999., ali kako je tužba podnesena 27. prosinca 2004., i tada bi zastara

nastupila u rujnu 2002. u smislu subjektivnog trogodišnjeg roku, odnosno 6. rujna 1999.u smislu objektivnog petogodišnjeg roka, te zastara samog prava na naknadu štete snaslova izgubljene zarade).Tužiteljica u odgovoru na žalbu u bitnom se priklanja stajalištu prvostupanjskog suda uznapomenu kako njeno predmetno traženje predstavlja razliku između potencijalne plaće iinvalidske mirovine, a ne razliku plaće između punog i skraćenog radnog vremena, kakoto tvrdi tuženica, tako da za razrješenje prigovora zastare nije pravno relevantno kad joj je prestalo pravo na rad sa skraćenim radnim vremenom i kad je primila takvu plaću, tekako nije imala pravo na razliku između invalidske mirovine i potencijalne plaće(naknadu štete s osnova gubitka na zaradi), dok konačno nije riješeno njeno pravo nainvalidsku mirovinu /15. siječnja 2000./, a kad je tek mogla znati za opseg štete (koliko je

njena invalidska mirovina manja od potencijalne plaće koju bi primala).Neosnovano tuženica ustraje na prigovoru zastare predmetnog zahtjeva.Kako je tužiteljici zbog posljedica ozljeđivanja u štetnom događaju po posebnimpropisima priznato pravo na invalidsku mirovinu (rješenjem od 6. rujna 1999., koje je postalo pravomoćno 15. siječnja 2000.), a predmetni zahtjev se odnosi narazdoblje od travnja 2001. pa ubuduće, to je pravilno sud prvog stupnja otklonioprigovor ispunjenja (zastare), zaključivši da se početak tijeka petogodišnjeg rokaima računati od dana pravomoćnosti rješenja o priznavanju prava na invalidskumirovinu (15. siječnja 2000.), a ne od dana kada je to rješenje doneseno (16 . rujna1999.), ili kada ga je tužiteljica primila, a što tuženica nije dokazala, i/ ili kada jeprva isplata izvršena (4. listopada 1999.), i za svoje stajalište dao jasne razloge usmislu mjerodavnih materijalnih normi (čl. 361. st. 1., čl. 372., čl. 373., st. 1. i 2., čl.376. ZOO-a/91) s kojima je u bitnome suglasan i ovaj sud.



- zastara


Prvostupanjskom presudom naloženo je I i II tuženicima tužitelju solidarno isplatiti iznosod 20.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. rujna 2011. do isplate(stavak I izreke). Odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 14.270,00 kn (stavak IIizreke).Županijski sud preinačuje prvostupanjsku presudu na način da je odbijen tužbeni zahtjevtužitelja za isplatom iznosa od 20.500,00 kn sa zakonskom kamatom, potvrđena je presuda u stavku II izreke.

143



Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete nastale kao posljedicafizičkog napada I i II tuženika na tužitelja dana 6. veljače 1999. godine. U žalbenomstadiju postupka sporna je visina dosuđenih naknada, kao i da li je tužba podnesena uzakonskom roku, tj. da lije nastupila zastara potraživanja tužitelja.

Sud prvog stupnja djelomično je prihvatio tužbeni zahtjev. U razlozima svoje odluke uodnosu na prigovor tuženika o zastari potraživanja tužitelja navodi da je prema priloženojdokumentaciji tužitelj 22. veljače 1999. godine pušten iz klinike u Münchenu, a što da jevremenski zadnji medicinski dokument priložen spisu, dok obzirom na ocjenumedicinskih vještaka o trajanju posljedica smatra da zastarni rok za fizičke bolovezapočinje 2. travnja 1999. godine, za strah 15. ožujka 1999. godine i za duševne bolovezbog smanjenja životnih aktivnosti 23. veljače 1999. godine, pa kad se od tih datumaračuna trogodišnji rok zastare predviđen odredbom čl. 376. st. 1. Zakona o obveznimodnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) isti jeistekao prije podnošenja tužbe, budući da je podnesena 19. svibnja 2003. godine.Međutim, sud prvog stupnja smatra da unatoč navedenog nije nastupila zastara

potraživanja niti za jedan zatraženi vid štete, jer da prema prije citiranoj zakonskojodredbi početak subjektivnog roka počinje teći od saznanja oštećenika za štetu i saznanjaoštećenika za osobu koja je štetu počinila. U svezi zadnjeg, navodi da prijava oizvršenom prekršaju ne utječe na saznanje tužitelja obzirom da nije voden prekršajni postupak, već je nesporno vođen kazneni postupak u kojem je tužitelj saslušan kaosvjedok dana 14. lipnja 1999. godine kada je imenom i prezimenom označio obojicutuženika, ali da unatoč tome tužitelju nisu bili dostupni potrebno podaci za poduzimanjeodgovarajućih radnji u svrhu ostvarenja naknade štete, nasuprot suprotnih tvrdnjituženika. Naime, sud prvog stupnja smatra logičnom činjenicu da kad je tužitelj primio poziv za glavnu raspravu u kaznenom predmetu dana 1. travnja 2003. godine (na način damu je pribijen na vrata stana 24. ožujka 2003. godine), neposredno iza primanja poziva podnio i predmetnu tužbu dana 19. svibnja 2003. godine. Temeljem toga da se imasmatrati da je tužitelj tek od travnja 2003. godine raspolagao potrebnim podacima za poduzimanje odgovarajućih radnji u svrhu ostvarenja naknade štete, jer da je tek tadasaznao da se protiv I i II tuženika kao okrivljenih osoba vodi kazneni postupak vezano za predmetni štetni događaj. Radi navedenog smatra da je tužba podnesena unutar zastarnogroka od 3 godine i da je prigovor zastare potraživanja tužitelja neosnovan.Radi prije navedenog djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na nematerijalnuštetu u ukupnom iznosu od 20.500,00 kn.Prvenstveno valja reći da je stajalište suda prvog stupnja u odnosu na prigovortuženika o zastari potraživanja tužitelja pogrešno. Naime, pravilno sud prvogstupnja smatra da konkretno treba primijeniti zakonsku odredbu iz čl. 376. st. 1.ZOO-a, tj. da potraživanje naknade štete zastarijeva za 3 godine od dana kad jeoštećen saznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Pri tome pravilno smatra da je tužitelj za štetu doznao završetkom liječenja, što pobliže navodi u razlozima svojeodluke, kao i da je u tom vidu nastupila zastara potraživanja. Međutim, pogrešno jestajalište u odnosu na drugi razlog, tj. u odnosu na saznanje tužitelja za osobe kojesu štetu počinile, konkretno I i II tuženike. Stoga se ne mogu prihvatiti navedenirazlozi suda prvog stupnja, tj. da bi tužitelj tek nakon primanja poziva za saslušanjekao svjedoka u kaznenom postupku poslovni broj Ko-296/00 dana 24. ožujka 2003.

144



godine (pribijen je na vrata) saznao za "potrebne podatke" u svrhu ostvarenjanaknade štete, jer da se protiv I i II tuženika vodi kazneni postupak vezano zapredmetni štetni događaj.Prvenstveno činjenica saznanja da se vodi kazneni postupak protiv tuženika u svezipredmetnog štetnog događaja, nije od značaja za saznanje štetnika, jer je to

tužitelju bilo poznato već neposredno nakon nastanka štetnog događaja iz razloga jepotrebne podatke tužitelj kao oštećena osoba nedvojbeno mogao pribaviti odpolicijske uprave zagrebačke, podnositelja kaznene prijave, kao i prilikomsaslušanja u istražnom postupku poslovni broj Kir-1577/99 dana 14. lipnja 1999.godine, kad je saslušan kao svjedok i kad je poimence navodio I i II tuženike, štoproizlazi iz zapisnika.Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 19. svibnja 2003. godine, aobzirom na prije navedeno, ima se smatrati da je podnesena izvan zakonskog rokapredviđenog odredbom čl. 376. st. 1. ZOO-a.

101.Pn-2812/08 Gž-1575/10 od 26. siječnja 2012.g.

Članak 684. Zakona o obveznim odnosimaČlanak 160. stavak 2. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju

- naknada štete za davanjaisplaćena iz mirovinskogosiguranja

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od

68.919,48 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom do 10. ožujka 2008. doisplate. Odbijen je preostali dio zahtjeva tužitelja za isplatu 3.445,97 kn u odnosu natuženika, a preko iznosa dosuđenog u toč. I izreke presude.Županijski sud preinačuje prvostupanjsku presudu na način da odbija tužbeni zahtjev protiv svih tuženika.Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Prvostupanjski sud je utvrdio da je osiguranici tužitelja M. Z. priznato pravo na zatjelesno oštećenje zbog nesreće na radu, a potonju činjenicu nastale nesreće na radutuženici osporavaju. Tuženici nisu osporili tvrdnju tužitelja da je M. Z. 1983. godinestradala na putu prema poslu do koje je došlo sudarom teretnog i putničkog vlaka, daklekao putnica u vlaku prednika tuženika, za koju štetu prednik tuženika odgovara kao

prijevoznik.Prema čl. 684. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91,73/91, 111/93, 3/94, 7/96,91/96, 112/99 i 117/03, dalje: ZOO) prijevoznik odgovara zasigurnost putnika od početka do završetka prijevoza, te je dužan naknaditi štetukoja nastane oštećenjem zdravlja, povredom ili smrću putnika, izuzev ako jeuzrokovana radnjom putnika ili stranim uzrokom koji se nije mogao predvidjeti, niizbjeći ili otkloniti. Tužitelj je temeljem ovlaštenja iz čl. 210. Zakona o mirovinskomosiguranju ("Narodne novine", broj: 26/83, 5/86, 42/87, 34/89 i 57/89, dalje: ZOMIO

145



83) više puta ishodio presude radi naknade nanesene štete od osobe koja jeprouzročila invalidnost, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe.Prema navedenim odredbama proizlazi da je postojala odgovornost tuženika kaopravnih sljednika prijevoznika za štetu nanesenu tužitelju isplatom naknade zatjelesno oštećenje, kao što je već u više navrata za prednika tuženika HŽ Hrvatske

željeznice d.o.o. pravomoćnim presudama utvrđena odgovornost za štetu koja sesastoji u isplaćenoj naknadi za tjelesno oštećenje M. Z. za neka razdoblja odnastanka štete 1983. godine.Tuženici su priložili Plan podjele HŽ- Hrvatskih željeznica d.o.o. (dalje: Plan podjele) idiobenu bilancu, ali iz svih dokumenata proizlazi da se ne mogu utvrditi da bi bilo koji odtuženika bio isključivo odgovoran za štetu tužitelju, već naprotiv prema odredbi 2.2.Plana podjele nova društva (poimenično tuženici) su sveopći pravni sljednici trgovačkogdruštva HŽ- Hrvatske željeznice d.o.o. Neosnovano svaki od tuženika osporava svoju pasivnu legitimaciju u ovom predmetu jer su sva četiri trgovačka društva prema čl. 7. st. 2. u svezi s čl. 1. st. 1. Zakona o podjelitrgovačkog društva HŽ - Hrvatske željeznice ("Narodne novine", broj: 153/2005) pravni

slijednici trgovačkog društva HŽ-Hrvatske željeznice d.o.o. u odnosu na preuzetuimovinu prava i obveze.Međutim, nije pravilno primijenjeno materijalno pravo kada su tuženici obvezanisolidarno na naknadu štete. To je stoga što je u međuvremenu, a prije podnošenjatužbe stupio na snagu 19. srpnja 1998. novi Zakon o mirovinskom osiguranju("Narodne novine", broj 102/98, dalje: ZOMIO 98) koji na drukčiji način i usuženom opsegu, u odnosu na prijašnji ZOMIO 83 regulira pravo tužitelja nanaknadu štete.Čl. 160. st. 2. ZOMIO 98 propisuje da Zavod za mirovinsko osiguranje (dalje:Zavod) ima pravo zahtijevati naknadu stvarne štete koja obuhvaća troškove i svotedavanja koje se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja za novčana davanja isplaćenana osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti, te troškoveprofesionalne rehabilitacije kao i novčane naknade u svezi s korištenjem tog prava.Kako prijelaznim i završnim odredbama ZOMIO 98 (čl. 193. - čl. 195.) nijepredviđeno da se odredbe o pravu tužitelja na naknadu štete zbog isplate naknadeza tjelesno oštećenje primjenjuju i nakon prestanka važenja ZOMIO 83,pravilnom primjenom materijalnog prava, na koji razlog ovaj sud pazi i poslužbenoj dužnosti, ovaj sud je utvrdio da tužbeni zahtjev koji se odnosi narazdoblje plaćanja nakon stupanja na snagu ZOMIO 98 nije osnovan.



- odgovornost za štetuprouzročenu namjernoili prijevarno


146



Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da senaloži tuženiku da mu isplati iznos od 800.000,00 kn sa zateznom kamatom na taj iznosod 10. studenog 2006. do isplate u roku 8 dana.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Među strankama nije prijeporno da je odvjetnik D. B. zastupao tužitelja u postupkuishođenja koncesije od Republike Hrvatske na zemljištu Kampa Kažela smještenog uMedulinu, da su tužitelj, odvjetnik B. i Privredna banka d.d. Zagreb potpisale "Trostrano pismo o stručnom zadatku" dana 1. travnja 2005. godine, da su iste stranke sačinile"Dopunu sporazuma od dana 1.4.2005." kojim je ugovoreno da se djelomično odstupi od predviđenog u čl. 5. naznačenog pisama o nalogu, odnosno da se može isplatiti naknadado 250.000,00 EUR-a kao predujam od nagrade doznakom na tekući račun naslovljen naodvjetnika D. B., da je tužitelj isplatio na račun odvjetnika D. B. dana 21. travnja 2005.godine iznos od 1.844.400,00 kuna kao predujam od nagrade s osnova ishođenja

koncesije od Republike Hrvatske da je odvjetnik D. B. kao član Hrvatske odvjetničkekomore u obavljanju odvjetničke djelatnosti, a radi zakonske odgovornosti odvjetnika zaštetu, osiguran kod tuženika policom, ugovorom o osiguranju.Također, neprijeporno je da je zbog povrata novca iznosa od 1.844.400,00 kuna tužitelj pokrenuo postupak tužbom pred Općinskim sudom u Rijeci pod poslovnim brojem P-4161/06 protiv tuženika odvjetnika D. B., koji postupak je u tijeku.Prijeporno je da li polica, odnosno ugovor o osiguranju odvjetnika D. B. s ovdjetuženikom, pokriva predmetnu tražbinu, kao štetu koja je tužitelju prouzročena radom togodvjetnika, a za koju odgovara tuženik osnovom ugovora o osiguranju.Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravokada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 800.000,00 kuna, kaoosigurane svote s osnova ugovora o osiguranju odvjetnika D. B. s ovdje tuženikom.Stoga, nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP-a.Pravilno je sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev, jer prema Uvjetima zaosiguranje od odgovornosti odvjetnika (čl. 24. st. 7. i čl. 26.) kao i temeljem čl. 920.Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94,107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 129/01) tuženik ne odgovara za štete prouzročenenamjerno ili prijevarom. Također, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da ukonkretnom slučaju nije nastupio osigurani slučaj iz čl. 18. Uvjeta za osiguranje ododgovornosti odvjetnika.Pravilno je i po ocjeni ovog suda, u smislu odredbe čl. 155. ZOO-a, koji propisuje da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njezina povećanja(izmakla dobit), prvostupanjski sud zaključio da u konkretnom slučaju tužitelj nijepretrpio štetu, već da se radi o imovinskopravnom odnosu između njega iodvjetnika D. B., koji će odnos biti razriješen u parničnom postupku koji se vodipred Općinskim sudom u Rijeci pod poslovnim brojem P-4161/06.Slijedom navedenog, iznesena utvrđenja i zaključak suda prvog stupnja prihvaća i ovajviši sud, jer sa potrebnom sigurnošću proizlaze iz rezultata postignutih raspravljanjem i

147



jer ih žalbeni navodi nisu uspjeli dovesti u sumnju. Potonje stoga, jer se žalbeni navodi u bitnom iscrpljuju u iznošenju vlastite i neprihvatljive ocjene provedenih dokaza.

103.

Pn-7793/08 Gž-3145/11 od 4. siječnja 2012.g.Članak 1100. Zakona o obveznim odnosima

- povreda prava osobnostina duševno i tjelesnozdravlje

- medicinsko vještačenje

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi neimovinsku - iimovinsku štetu proizašlu iz prometne nezgode koju je prouzrokovao tuženikov

osiguranik dana 5. srpnja 2007.g. u mjestu Madžari kod Siska i u kojoj je tužiteljsudjelovao kao suvozač u teretnom vozilu.Županijski sud djelomično potvrđuje prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućemdijelu toč.I/izreke kojim je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi neimovinskuštetu (zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje) u iznosu od5.080,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 13. svibnja 2008.g. do isplate.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja: Naime, udovoljivši u pretežitom dijelu tužiteljevom tužbenom zahtjevu radi naknade muneimovinske - i imovinske štete proizašle iz prometne nezgode u pogledu koje jesukladno priznanju tužitelja utvrđena i njegova suodgovornost u posljedicama štetnog

događaja u opsegu od 20% zbog pristanka na vožnju s alkoholiziranim vozačem, prvostupanjski sud u obrazloženju zauzetog stajalište o opsegu i težini pretrpljenih povreda polazi od utvrđenja medicinskog vještaka koji je na osnovu osobnog pregledatužitelja i njegove medicinske dokumentacije zaključio da je tužitelj pretrpio natučenjemekog oglavka čeono - lijevo, udarno-gnječnu ranu na čelu iznad lijeve obrve, natučenjelijeve strane prsnog koša, natučenje lijeve nadlaktice i natučenje lijeve natkoljenice, štosve predstavlja povrede lakše naravi koje nisu ostavile trajne štetne posljedice ni potjelesni - niti duševni integritet tužitelja. Na osnovu daljnjih utvrđenja medicinskog vještaka da je tužitelj trpio fizičke boli jakogintenziteta u trajanju od tri dana, srednjeg intenziteta u trajanju od sedam dana, a slabogintenziteta u trajanju od trideset dana, da je primaran strah jakog intenziteta i kratkog

trajanja pretrpio u trenutku štetnog događaja kao strah od neposrednogživotnog ugrožavanja, sekundarno strahovanje jakog intenziteta kao strah od ishodaliječenja da je trpio jedan dan, srednjeg intenziteta u trajanju od sedam dana a slabijegintenziteta u trajanju od trideset dana, da je kod tužitelja prisutno naruženje lakšegstupnja uvijek vidljivo drugima i to iz neposredne blizine, da je tuđu pomoć i njeguiziskivao po dva sata dnevno tijekom petnaest dana prilikom osobne higijene i vlastitogopsluživanja kao i kod pratnje kod obavljanja liječničkih kontrola, prvostupanjski sud je,rukovodeći se kvalifikatornim kriterijima pri dosuđenju pravične novčane naknade

148



neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti (sukladno odredbi čl.1100.stav.1.Zakona o obveznim odnosima - dalje:ZOO/05) po kriteriju pretrpljenih bolova ocijenio primjeren iznos satisfakcije iznos od 5.200,00 kn, s osnova kriterija pretrpljenog strahaiznos od 4.900,00 kn, a s osnova kriterija duševnih bolova zbog naruženja iznos od2.500,00 kn te mu s osnova povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje

priznao iznos od 12.600,00 kn koji je potom umanjio za utvrđeni opseg njegovogdoprinosa od 20% kao i za tužitelju tijekom postupka isplaćeni iznos od 5.000,00 kn temu je dosudio iznos od 5.080,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 13. svibnja2008.g. kao idućeg dana od dana podnošenja tuženiku odštetnog zahtjeva, sukladnoodredbi čl. 1103. ZOO-a to više što je prema utvrđenju medicinskog vještaka liječenjetužitelja završeno prije dana kada je tuženiku podnesen odštetni zahtjev.S osnova naknade imovinske štete zbog troškova tuđe pomoći i njege prvostupanjski sud je tužitelju pozivom na odredbu čl. 223. stav. 1. Zakona o parničnom postupku(dalje:ZPP- NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08) priznao iznos od po 10 kn/satu dakle sveukupno iznos od 300,00 kn, a dosudio iznos od240,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude smatrajući da je

iznos takve imovinske štete postao poznat tek u tom trenutku.Tuženik u žalbi bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11.ZPP-a obrazlaže tvrdnjom da presudi nedostaju jasni i razumljivi razlozi kao i time da prvostupanjski sud u obrazloženju presude istodobno spominje povredu prava osobnostina tjelesno i duševno zdravlje i kriterije fizičkih boli i straha čime postupa kao da se radio šteti uz primjenu ranije važećeg ZOO/91 jer samo ranije priznate oblike nematerijalneštete uzima kao kriterije koji utječu na visinu pravične novčane naknade. Nadalje osporava izneseno stajalište prvostupanjskog suda smatrajući relevantnimisključivo pristup vještačenju izražen kroz zahtjev da ozljede budu objektiviziraneadekvatnim medicinskim postupcima, pregledima odnosno pretragama. Pri tom tuženik užalbi opširno citira fragmente rada skupine autora iz područja medicine uspoređujezakonodavni okvir ranijeg uređenja predmetnog instituta naknade neimovinske štete uodnosu na sada važeći, uspoređujući isti na teoretskoj razini sa uređenjima u nekimdrugim europskim pravnim sistemima.Tuženika valja upozoriti da su kriteriji fizičkih boli i straha upravo odredbom čl.1100. stav. 2. ZOO/05 normirani kvalifikatornim okolnostima koje ulaze u supstratpovrede prava osobnosti na tjelesno (fizičke boli) i duševno (strah, duševne boli)zdravlje pa je prvostupanjski sud zakonito, vodeći računa o vrsti, težini i lokacijiozljede tužitelja, trajanju i načinu liječenja, trajanju i intenzitetu pretrpljenihfizičkih bolova, neugodnostima vezanim uz liječenje i intenzitetu pretrpljenogstraha i duševnih bolova zbog naruženosti kao kvalifikatornim elementima povredeprava osobnosti na duševno zdravlje, odlučivao o visini pravične novčane naknade.Zbog toga ni način na koji tuženik u žalbi osporava postupanje odnosno premisedosuđenja tužitelju utužene neimovinske štete - iznoseći teorijske rasprave različitihautora zanemarujući pri tom sadržaj i jasnu materijalno-pravnu podlogu na koju sepozvao sud prvog stupnja u obrazloženju zauzetog stajališta, ovaj sud ne prihvaćaosnovanim.Uz to valja naglasiti da mišljenje skupine autora izraženo u citiranom radu("Hrvatska orijentacijska medicinska tablica za oštećenje tjelesnog i/ili duševnogzdravlja & Element orijentacijskog nacionalnog sustava naknada za tjelesno

149



oštećenje") u sudskom postupku može imati isključivo takav značaj - dakle značajmišljenja određenih autora, a ne značaj pravno-obvezujuće medicinskestandardizacije pristupu medicinskog vještačenja, ili ocjene primjerene novčanenaknade kako to želi nametnuti tuženik.Obzirom na izneseno, ovaj sud u cijelosti prihvaća činjenična utvrđenja

prvostupanjskog suda kao i njegovo materijalno-pravno stajalište o osnovanostitužiteljevog tužbenog zahtjeva pa navedeno nije dovedeno u sumnju žalbenimnavodima tuženika. Naime, i prema ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud je, dosudivši tužitelju s osnovenaknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravljeiznos od 5.080,00 kn (uračunavajući i tijekom postupka isplaćeni iznos od 5.000,00 kn), pravilno primijenio i materijalno pravo, rukovodeći se prije svega odredbom čl. 1100.stav. 2. ZOO-a, vodeći računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, straha iduševnih boli, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogodujetežnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.Stajalište tuženika da težina tužiteljevih povreda uopće ne opravdava dosuđenje pravične

novčane naknade, također je bez uporišta kako u stanju prvostupanjskog predmeta tako iu dokazima na koje se sam tuženik poziva.


Članak 85. stavak 4. Zakona o osiguranju

- prigovor iscrpljene svoteosiguranja

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od303.698,99 kn zajedno sa zateznim kamatama.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Obzirom na žalbeni navod tužitelja da bi i u slučaju iscrpljenja svote osiguranjadosadašnjim isplatama, imao pravo na razmjerni dio osiguranine za ukazati je naslijedeće. Naime, pravo na namirenje razmjernog dijela osigurane svote može seostvariti tek u situaciji kada je riječ o više oštećenika (zbroj čijih šteta prelazi iznos

osigurane svote) a dotadašnjim isplatama nije u potpunosti iscrpljena svotaosiguranja. Kako je u konkretnom slučaju dosadašnjim isplatama u potpunostiiscrpljena svota osiguranja (što tužitelj u žalbi čini nespornim) to dakle tužiteljnema pravo na razmjeran dio osiguranine.Obzirom na žalbeni navod tužitelja gdje se poziva na odredbu čl. 85. Zakona oosiguranju ("Narodne novine" broj 46/97) te na istovjetnu odredbu iz čl. 80. Zakonao osiguranju ("Narodne novine" broj 9/94) za ukazati je na slijedeće. Prema čl. 80.st. 4. Zakona o osiguranju ("Narodne novine" broj 9/94) te prema istovjetnoj

150



odredbi iz čl. 85. st. 4. Zakona o osiguranju ("Narodne novine" broj 46/97) društvoza osiguranje koje je isplatilo jednoj od oštećenih osoba iznos veći od onog koji jojpripada s obzirom na razmjerno sniženje naknade, bilo bi u obavezi prema drugimosobama isplatiti njihov razmjerni dio samo ako nije znalo niti je moglo znati dapostoje i druge oštećene osobe. Da li je u konkretnom slučaju tuženik znao ili je

morao znati (u vrijeme isplate osiguranine) da postoje i druge osobe koje imajupravo na razmjeran dio osiguranine, činjenično je pitanje, a ne pitanje primjenematerijalnog prava (tužitelj prvostupanjsku presudu ne pobija iz razloga pogrešno inepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja - čl. 355. ZPP). Konačno, ovdje je zaukazati da je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen samo iz činjeničnih razloga, jertužitelj nije dokazao na koji bi to razmjeran dio osiguranine imao pravo (čl. 7. st. 1.i čl. 219. st. 1. ZPP).

105.Pn-2956/03 Rev 563/09 od 15. lipnja 2011.g.

Članak 86. stavak 1. Zakona o osiguranju

- osoba odgovorna za štetu

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od200.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.Vrhovni sud RH odbija reviziju tužitelja kao neosnovanu.


Predmet spora je zahtjev za naknadu štete nastale uporabom nepoznatog vozila.Pošavši od utvrđenja da se štetni događaj, u kojem je nastala šteta naknada koje je predmet ovog spora, zbio 20. travnja 1995., sud prvog stupnja temeljem odredbe čl. 86.st. 1. Zakona o osiguranju ("Narodne novine" broj 9/94 - dalje: ZO/94) prihvatio jeistaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije i tužbeni zahtjev kao neosnovan odbio.Drugostupanjski sud prihvatio je izraženo pravno stajalište prvostupanjskog suda o promašenoj pasivnoj legitimaciji.Tužitelj u reviziji ustraje u tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava - odredbe čl.86. st. 1. ZO/94 smatrajući da pasivna legitimacija tuženika, osim iz cjelovitog sadržajacitirane zakonske odredbe proizlazi i iz odredbe čl. 88. ZO/94.Prema pravilima o vremenskom važenju zakona, za ocjenu spornog pravnog pitanja

mjerodavne su odredbe zakona o osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme nastankaštetnog događaja, dakle, odredbe ZO/94.Odredbe ZO/94, na temelju kojih, prema tvrdnji revidenta proizlazi pasivnalegitimacija tuženika glase:"Oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom vozila čiji se vlasnik, odnosnokorisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti podnosi zahtjev jednom oddruštava za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti.

151



Društvo za osiguranje iz st. 1. ovog članka za isplaćeni iznos štete i trošak obradetereti fond za naknadu šteta pri Hrvatskom uredu za osiguranje.Osoba koja nije hrvatski državljanin, a kojoj je na teritoriju Republike Hrvatskenanesena šteta uporabom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao odautomobilske odgovornosti, ima pravo na naknadu štete po osnovi iz st. 1. ovog

članka samo ako po zakonu države čiji je državljanin, hrvatski državljani imajupravo na naknadu štete nanesene uporabom neosiguranog vozila.Hrvatski ured za osiguranje ima pravo na regres prema osobi koja je odgovorna zaštetu i to za isplaćeni iznos, kamatu i troškove (čl. 86.).Isplaćene štete od neosiguranih vozila iz čl. 86., štete od nepoznatih vozila iz čl. 87.štete iz čl. 100. st. 1. tog Zakona, kao i štete koje oštećena osoba nije mogla naplatitizbog prestanka društva snose sva društva za osiguranje koja obavljaju posloveosiguranja od automobilske odgovornosti razmjerno premiji u toj vrsti osiguranja.Međusobni obračun svih isplaćenih šteta obavlja se putem fonda za naknadu štetapri Hrvatskom uredu za osiguranje, (čl. 88.)".Suprotno tvrdnji revidenta iz sadržaja citiranih odredaba ne proizlazi da bi tuženik

bio pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.Odredbom čl. 86. st. 1. ZO/94 jasno je propisano da oštećena osoba zahtjev podnosi jednom od društava za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilskeodgovornosti i samo jedno od takvih društava je u obvezi naknaditi štetu nastaluuporabom neosiguranog vozila, te kao takvo pasivno legitimirano.Citiranim zakonskim odredbama, prema kojima tuženik konačno vrši međusobniobračun isplaćenih šteta i ima pravo regresa prema osobi odgovornoj za štetu,uređeni su međusobni odnosi društava za osiguranje koja se bave osiguranjem odautomobilske odgovornosti, te servisna uloga tuženika u regresnim zahtjevimaprema osobama odgovornim za štetu, a nije ustanovljena neposredna obvezatuženika za naknadu predmetne štete i njegova pasivna legitimacija.


Članak 91. stavak 1. i članak 104. stavak 1. i 6. Zakona o osiguranju

- neosigurana brodica

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da seutvrdi da mu je tuženik dužan platiti iznos od 10.442,58 kn sa zakonskom zateznom

kamatom tekućom od 1. ožujka 2003. do isplate.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet ovog spora je zahtjev za naknadu štete, koja je nastala na brodici tužitelja dok jedana 14. kolovoza 1998. upravljao svojom brodicom reg. oznake SK-4188, kada je na

152



desnu bočnu stranu brodice punom brzinom naletjelo drugo plovilo reg. oznake ST-5522,koje je u trenutku nezgode bilo neosigurano, u iznosu 10.442,58 kn.Sporno je, je li tuženik pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.Žalitelj u bitnome navodi da je u situaciji kada se primjenjuje odredba čl. 104. st. 6.Zakona o osiguranju, opseg obveze određen odredbom čl. 82. istog Zakona, slijedom

čega je tuženik odgovoran za štetu koju je tužitelj pretrpio u predmetnom štetnomdogađaju.Odredbom čl. 104. st. 1. Zakona o osiguranju ("Narodne novine" broj 46/97-pročišćeni tekst, 116/99 i 11/02 - dalje: ZO), propisano je da se vlasnik, odnosnokorisnik brodice na motorni pogon registrirane za šport i razonodu, upisanoj uočevidnik brodica dužan osigurati od odgovornosti za štete koju brodica na motornipogon može nanijeti trećim osobama zbog tjelesne ozljede, oštećenja zdravlja ilismrti, dok je odredbom st. 6. istog članka propisano da se odredbe ovog Zakonakoje se odnose na osiguranje vlasnika, odnosno korisnika od odgovornosti za štetetrećim osobama, ako je štetu prouzročilo nepoznato, neosigurano ili strano motornovozilo odgovarajuće primjenjuju i na odgovornost za naknadu šteta prouzročenih

uporabom nepoznate, neosigurane ili strane brodice na motorni pogon.Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da bi zahtjev tužitelja prema tuženiku bioosnovan samo kada bi tražio naknadu štete zbog tjelesne ozljede, oštećenja zdravljaili smrti. To stoga, što je navedenom odredbom čl. 104. st. 1. ZO propisano obveznoosiguranje od odgovornosti za štete koju brodica na motorni pogon može nanijetitrećim osobama samo zbog tjelesne ozljede, oštećenja zdravlja ili smrti, a ne imaterijalne štete.Nadalje, odredba čl. 104. st. 6. ZO ne upućuje, kako to pogrešno žalitelj navodi, naprimjenu odredbe čl. 82. st. 1. ZO, već upućuje samo na odgovarajuću primjenuodredaba istog Zakona koje se odnose na slučajeve kada štetu prouzroči nepoznato,neosigurano ili strano motorno vozilo.Stoga, temeljem odredbe čl. 91. st. 1. ZO oštećena osoba kojoj je šteta nanesenauporabom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske,odnosno u konkretnom slučaju, temeljem čl. 104. st. 6. ZO uporabom neosiguranebrodice na motorni pogon podnosi odštetni zahtjev Hrvatskom uredu za osiguranje,ali samo za one vrste šteta koje su pobrojane u odredbi čl. 104. st. 1. ZO, dok bi sepravo na naknadu materijalne štete u konkretnom slučaju prosuđivalo premaodredbama Zakon o obveznim odnosima.Budući da, suprotno žalbenim navodima, ne postoji zakonska odredba primjenomkoje bi tuženik bio u obvezi naknaditi tužitelju materijalnu štetu, kada je prouzročineosigurana brodica na motorni pogon, pravilno je sud prvog stupnja primijeniomaterijalno pravo kada je odlučio kao u izreci pobijane presude.

107.Pn-1599/08 Rev 974/09 od 19. listopada 2011.g.

Članak 484.a Zakona o kaznenom postupkuČlanak 1. stavak 2. Zakona o općem oprostu

- naknada štete zbog

153



neosnovanog pritvaranja- oprost od kaznenog progona

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženice platiti

tužitelju "s osnova nematerijalne štete na ime satisfakcije za duševne boli radineosnovanog oduzimanja slobode iznos od 132.750,00 kn s zakonskom zateznomkamatom na taj iznos i to u visini kamatne stope od 15% godišnje prema čl. 1. Uredbe ovisini stope zakonske zatezne kamate od dana donošenja presude pa do isplate", te "sosnova izgubljene zarade" 165.620,00 kn s zakonskom zateznom kamatom računatom na pojedinačne dijelove toga iznosa po kamatnoj stopi od 18% godišnje prema čl. 1. Uredbeo visini stope zakonske zatezne kamate i to do 1. srpnja 2002., a od tada pa nadalje doisplate po kamatnoj stopi od 15% godišnje. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.Vrhovni sud RH odbija reviziju tužitelja kao neosnovanu.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:Predmet spora je zahtjev na obvezivanje tuženice da na ime naknade štete isplati tužitelju"s osnova nematerijalne štete na ime satisfakcije za duševne boli radi neosnovanogoduzimanja slobode" 132.750,00 kn" te "s osnova izgubljene zarade" u svezineosnovanog oduzimanja slobode" 165.620,00 kn, sve s pripadajućim zakonskimzateznim kamatama.U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:- da je povodom optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku br. KT-136/94od 3. travnja 2001., podnijete protiv tužitelja zbog kaznenog dijela protiv čovječnosti imeđunarodnog prava - ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a opisanog i kažnjivog po čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 31/93 - pročišćeni tekst, 35/93, 108/95,16/96 i 28/96 - dalje: OKZ-a), tužitelj uhićeni "iz Švicarske konfederacije 10. listopada 2003. izručen Republici Hrvatskoj",- da su u vođenom kaznenom postupku, a tijekom rasprave, 19. prosinca 2003.izmijenjeni navodi optužnice i tužitelju je "stavljeno na teret izvršenje kaznenog dijelaoružane pobune iz čl. 235. Krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine", broj 32/93 - pročišćeni tekst, 38/93 i 28/96 - dalje: KZ-a),- da je presudom Županijskog suda u Osijeku posl. br. K-91/03-67 od 19. prosinca 2003., potvrđenom (uz odbijanje žalbe optuženika B. M.) presudom Vrhovnog suda RepublikeHrvatske posl. br. Kž-77/04-3 od 6. travnja 2004., odbijena optužba protiv optuženika B.M. zbog kaznenog dijela oružane pobune iz čl. 235. KZ Republike Hrvatske (premaoptužnici počinjenog "u pobliže neutvrđeno vrijeme ljeti 1991."), i to na temelju odredbečl. 370. t. 6. ("čl. 339. t. 6. ZKP-a/93") Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 62/03 - pročišćeni tekst, u primjeni od12. travnja 2003. do 1. srpnja 2005.), kojom je bilo propisano: "Presudu kojom seoptužba odbija sud će izreći: 6) ako je optuženik oprostom, odnosno pomilovanjemoslobođen kaznenog progona ili se kazneni progon ne može poduzeti zbog zastare, ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju kazneni progon", a sve uz zaključak da su"ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu Zakona o općem oprostu ("Narodnenovine", broj 80/96)" i "postojale okolnosti za isključenje kaznenog progona", '

154



- da je rješenjem Županijskog suda u Osijeku posl. br. K-91/03-68 od 19. prosinca 2003. prema tužitelju ukinut pritvor i tužitelj je pušten na slobodu,- da je tužitelj u pritvoru bio do 19. prosinca 2003. (prema navodima iz tužbe: 177 dana).Sporno pitanje je: ima li tužitelj kao osoba koja je bila u pritvoru pravo na utuženunaknadu štete "u svezi neosnovanog oduzimanja slobode"?

Nižestupanjski sudovi su na temelju istaknutih utvrđenja zahtjev tužitelja ocijenilineosnovanim i odbili, te time pravilno primijenili materijalno pravo.Naime, prema odredbi čl. 480. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodnenovine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 178/04, 115/06 i 152/08 -dalje: ZKP-a) "pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a nijedošlo do pokretanja kaznenog postupka, ili je postupak obustavljen pravomoćnimrješenjem, ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe, ili je optužbaodbijena".Međutim, odredbom čl. 484a. ZKP-a ("Narodne novine", broj: 58/99 i 112/99),kojom je propisano: "Posebni propisi i odluke doneseni kao akti milosti kojima supočinitelji kaznenih djela pomilovani ili im je dan oprost za kaznena djela počinjena

u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996. ne predstavljaju osnovu zaprimjenu odredaba članaka 476. do 484. ovoga Zakona", isključena je i primjenaspomenute odredbe čl. 480. st. 1. toč. 1. ZKP-a, a prema kojoj je pravo na naknaduštete pripadalo i osobama koje su bile u pritvoru - a protiv kojih je (kao u ovomeslučaju prema tužitelj) pravomoćnom presudom optužba odbijena, kada je doodbijanja optužbe za kaznena djela počinjena u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do23. kolovoza 1996. došlo zbog oprosta danog na temelju Zakona o općem oprostu("Narodne novine", broj: 80/96).Sukladno iznijetom, pravilno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda datužitelju ne pripada pravo na utuženu naknadu štete budući je optužba za djelo kojemu je stavljeno na teret odbijena upravo stoga što je oprostom oslobođen kaznenogprogona, odnosno jer je utvrđeno da su „ispunjene zakonske pretpostavke zaprimjenu Zakona o općem oprostu ("Narodne novine", broj 80/96)" i da postoje"okolnosti za isključenje kaznenog progona".Pritom tužitelj pogrešno smatra da se na njega ne primjenjuje istaknuta odredba čl.484.a ZKP-a jer da je njemu određen pritvor zbog sumnje da je počinio kaznenodjelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratnog zločina protiv civilnogstanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZ Republike Hrvatske, a za koje je konačno i optužen - i za koje se Zakon o općem oprostu ("Narodne novine", broj80/96.) ne primjenjuje.Prema odredbi čl. 1. st. 1. Zakona o općem oprostu, opći oprost od (uz ostalo)kaznenog progona se da je „počiniteljima kaznenih djela počinjenih u agresiji,oružanoj pobuni ili oružanim sukobima te u svezi s agresijom, oružanom pobunom ioružanim sukobima u Republici Hrvatskoj", dok je odredbama čl. 2. propisano (st.2.) "Ako je kazneni progon poduzet, obustavit će se, a ako je kazneni postupak pokrenut, sud će rješenjem postupak obustaviti po službenoj dužnosti" i (st. 3.)"Ako je osoba na koju se odnosi oprost iz stavka 1. ovoga članka lišena slobode,odlukom suda pustit će se na slobodu", s time što su odredbom čl. 3. st. 1. od oprostaizuzeti "počinitelji najtežih povreda humanitarnog prava koje imaju karakter

155



ratnih zločina", pa i počinitelji kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnogstanovništva iz članka 120. OKZ-a Republike Hrvatske.S prethodnim u svezi, budući je odlukom suda u odnosu na tužitelja odbijenaoptužba uz primjenu odredbe čl. 2. st. 2. Zakona o općem oprostu, pa je na slobodupušten kao osoba na koju se "odnosi oprost" - po utvrđenju da nisu ispunjene

pretpostavke da bi od oprosta bio izuzet, tužitelj u parnici ne može ostvaritipovoljniju poziciju samo osnovom činjenice što je odluka o njegovom uhićenjuvezana uz drugo djelo: u okolnostima konkretnog slučaja ispunjene su pretpostavkeiz odredbe čl. 484a. ZKP-a za isključenje primjene odredbe čl. 480. st. 1. toč. 1.ZKP-a, a to je i jedino relevantno za odluku o predmetu spora.

108.Pn-10050/08 Gž-137/11 od 18. listopada 2011.g.

Članak 477. Zakona o kaznenom postupku

- naknada štete zbogneosnovanog pritvaranja

- zastara

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da senaloži tuženiku platiti mu iznos od 62.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od danadonošenja presude do isplate, uroku 15 dana.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja: Nakon provedenog postupka prvostupanjski sud utvrdio je:- da je tužitelj bio u pritvoru od 11. svibnja 1993. godine do 15. listopada 1993. godinezbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo iz čl. 196. st. 1. i 2. Osnovnogkrivičnog zakona Republike Hrvatske,- da je protiv tužitelja kazneni postupak obustavljen rješenjem Županijskog suda uZagrebu od 18. lipnja 2004. godine, koje je postalo pravomoćno u odnosu na tužitelja 9.srpnja 2004. godine, što je utvrđeno uvidom u spis Županijskog suda u Zagrebu broj K-69/96,- da se tužitelj sa zahtjevom za naknadu štete obratio Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe,

- da je dopisom od 19. studenoga 2008. godine Ministarstvo pravosuđa RepublikeHrvatske izvijestilo punomoćnika tužitelja da je traženje tužitelja osnovano, ali previsoko postavljeno u iznosu od 62.000,00 kn, te se smatra primjerena naknada za pretrpljeneduševne boli zbog neosnovanog lišenja slobode u iznosu od 18.720,00 kn. U dopisu senadalje navodi da ukoliko je P. A. suglasan da mu se isplati navedeni iznos moli ih se otome obavijesti u roku od 15 dana jer će se nakon proteka tog roka smatrati da je ponudaodbijena, a prihvatom ponuđenog iznosa smatrati će se da je sa P. A. postignut sporazumi da on s tog osnova nema drugih potraživanja prema Republici Hrvatskoj,

156



- da tužitelj nije prihvatio ponuđenu naknadu, odnosno nije pristao na zaključenjenagodbe u odnosu na ponuđeni novčani iznos.Pobijanom presudom prvostupanjski sud zaključuje da je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja temeljem čl. 495. st. 1. ZKP-a, jer je od pravomoćnosti rješenja kojim je protiv tužitelja kazneni postupak obustavljen proteklo više od tri godine s obzirom da je

tužbu podnio 10. prosinca 2008. godine, pri čemu nije od utjecaja to što je Ministarstvo pravosuđa o tužiteljevom zahtjevu za naknadu štete odlučilo tek dana 19. studenoga2008. godine, s obzirom da je tužitelj imao mogućnost sukladno čl. 496. st. 1. ZKP-a podnijeti tužbu za naknadu štete ukoliko Ministarstvo pravosuđa i ne odluči o njegovomzahtjevu u roku od 3 mjeseca od podnošenja toga zahtjeva, pri čemu prvostupanjski sudzaključuje da tužitelj nije niti dokazao kako je takav zahtjev podnio. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da dopis Ministarstva pravosuđa od 19. studenog 2008.godine ne predstavlja niti priznanje tužbenog zahtjeva niti je njime došlo do sporazumastranaka.U podnesenoj žalbi tužitelj smatra da je došlo do prekida zastarijevanja predmetnog potraživanja jer je tuženica u svom očitovanju od 19. studenog 2008. godine navela da je

tužiteljevo potraživanje osnovano, ali da je previsoko, pa mu nudi manji iznos pravičnenovčane naknade, čime je potraživanje tužitelja učinila nespornim, odnosno priznala jedug. Stoga tužitelj smatra da je zastara od dana 19. studenog 2008. godine počela iznovateći, pa kako je tužitelj svega 20 dana nakon primitka dopisa tuženice podnio tužbu,smatra da je tužba podnesena unutar zastarnog roka.Kako nije sporno da je tužitelj bio u pritvoru od 11. svibnja 1993. godine do 15.listopada 1993. godine, te da je kazneni postupak protiv njega obustavljen rješenjemŽupanijskog suda u Zagrebu od 18. lipnja 2004. godine, koje je postalo pravomoćno9. srpnja 2004. godine, proizlazilo bi da bi tužitelju pripalo pravo na naknadu štetetemeljem čl. 480. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (NN. 110/97, 27/98, 58/99,112/99, 58/02, 143/02, 115/06, dalje: ZKP) prema kojem pravo na naknadu štetepripada osobi koja je bila u pritvoru, a postupak je pravomoćno obustavljenrješenjem, što jeu ovoj pravnoj stvari slučaj.Međutim, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je nastupila zastaratužiteljevog potraživanja, a iz slijedećih razloga.Prvostupanjski sud poziva se na odredbu čl. 495. ZKP-a (pročišćeni tekst NN.62/03), međutim, pravilnom primjenom materijalnog prava, a što nije od utjecajana odluku prvostupanjskog suda, radi se o čl. 477. ZKP-a prema kojem i to premast. 1. pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnostiprvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom jeoptužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim jepostupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitkaodluke višeg suda. Prema st. 2. istog zakonskog članka prije podnošenja tužbe zanaknadu štete oštećenik je dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvupravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade.Prema čl. 478. st. 1. ZKP-a ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili onjemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Ako je postignutanagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatkazahtjeva. Prema st. 2. čl. 478. dok traje postupak iz st. 1. ovog članka ne teče zastara

157



predviđena u čl. 481. st. 1. ovog Zakona. Prema st. 3. istog zakonskog članka tužbaza naknadu štete podnosi se protiv Republike Hrvatske.Slijedom navedenih zakonskih odredbi pravilan je zaključak prvostupanjskog sudada kako je protiv tužitelja kazneni postupak obustavljen pravomoćnim rješenjemod 18. lipnja 2004. godine, koje je postalo pravomoćno 9. srpnja 2004. godine, a

kako je tužitelj podnio tužbu za naknadu neimovinske štete sudu tek 10. prosinca2008. godine nastupila je zastara potraživanja tužitelja s obzirom da je odpravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, pa dopodnošenja tužbe prošlo više od tri godine, sukladno čl. 477. st. 1. ZKP-a. Nije osnovan žalbeni razlog tužitelja da je došlo do prekida zastare predmetnog potraživanja danom kada se tuženica podneskom od 19. studenog 2008. godine očitovalana podneseni pismeni zahtjev tužitelja za naknadu štete, a ovo iz razloga jer je zastara potraživanja nastupila ranije i to protekom roka od tri godine od pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, što znači da je ista nastupila 9.srpnja 2007. godine. Stoga nije moglo doći do nikakovog prekida zastare jer je zastaranastupila ranije. Nije osnovan žalbeni razlog tužitelja da za vrijeme trajanja mirnog

postupka, za kojega tužitelj smatra da je trajao od srpnja mjeseca 2004. godine do 2008.godine, zastara nije tekla. Tužitelj je podnio zahtjev za mirno rješenje spora 2004. godine, pa kako o njemu nije bilo odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, imao jemogućnost sukladno čl. 478. st. 1. ZKP-a kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknaduštete. Stoga nije pravilan zaključak tužitelja da je postupak mirnog rješenja spora trajao 4godine i da za to vrijeme zastara nije tekla, s obzirom da navedenim čl. 478. ZKP-a nijeodređeno da dok traje postupak mirnog rješenja spora ne teče zastara prava na naknaduštete sukladno čl. 476., 477. i 480. ZKP-a, već je istim određeno da ne teče zastara dok traje postupak mirnog rješenja spora predviđena u čl. 481. st. 1. ZKP-a, što ovdje nijeslučaj. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da to što se Ministarstvo pravosuđa o tužiteljevom zahtjevu za naknadu štete očitovalo tek 19. prosinca 2008.godine nije utjecalo na odluku o tijeku zastare i to zbog navedene tužiteljeve mogućnostida podnese tužbu za naknadu štete sudu. Nije od utjecaja na odluku suda žalbeni navod tužitelja da ga je Županijski sud u Zagrebutek 5. ožujka 2008. godine dopisom obavijestio da je rješenje o obustavi kaznenog postupka postalo pravomoćno, jer je pravomoćnost navedenog rješenja utvrđena s danom9. srpnja 2004. godine, što nije sporno, tako da nije od utjecaja u primjeni čl. 477. st. 1.ZKP-a kada je tužitelj obaviješten o pravomoćnosti navedenog rješenja. Nije osnovan niti žalbeni razlog tužitelja da je zastara prekinuta jer je Ministarstvo pravosuđa svojim pismenim očitovanjem priznalo dug tužitelju. Ovo iz razloga, jer kako je već navedeno, zastara je nastupila prije nego što se Ministarstvo pravosuđa očitovalodopisom od 19.11.2008.g., a iz sadržaja navedenog očitovanja ne proizlazi da bi se takavdopis temeljem čl. 220. st. 1. ZOO-a imao smatrati pismenim priznanjem zastarjeleobveze kojim bi se smatralo da se tuženik odrekao od zastare.

109.Pn-2526/06 Gžn-3297/08 od 20. rujna 2011.g.

Članak 70. stavak 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa

158



- nesavjesno liječenje

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim od tuženikazahtjeva isplatu 69.878,39 kn sa zateznim kamatama od 24. studenog 2005.

Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća na ponovno suđenje.Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je zahtjev za naknadu štete koju je tuženik, kao zaposlenik tužitelja usvojem radu uzrokovao trećoj osobi, a tu štetu je nadoknadio tužitelj.Sud prvog stupnja svoju odluku temelji, u bitnom, na utvrđenju:- da je pravomoćnom presudom istog suda poslovni broj P-1070/95 od 17. travnja 2002.godine tužiteljev pravni prednik obvezan B. K. naknaditi štetu koju je pretrpjela zbognesavjesnog liječenja u toj ustanovi putem njezinog zaposlenika, ovdje tuženika,- da je B. K. dana 12. siječnja 1994. godine bila ginekološki pregledana od stranetuženika te joj je utvrđen polip na maternici, uz uzimanje papa brisa,

- da je ponovno pregledana 27. siječnja 1994. godine, žaleći se na pogoršanjezdravstvenog stanja i zahtijevajući ultrazvučni pregled, a tuženik smatra da taj preglednije potreban nego ordinira terapiju tabletama,- da je pacijentica dana 4. veljače 1994. godine primljena u bolnicu zbog naglog pogoršanja zdravstvenog stanja, sa znacima akutnog krvarenja u trbušnu šupljinu, punkcijom je dijagnosticirana izvanmaternična trudnoća te je operacijom odstranjen prsnuti gravidni jajovod desno i desni jajnik te je postavljena sumnja na istodobnumaterničnu trudnoću, teda je ultrazvučni nalaz od 7. veljače 1994. godine potvrdio sumnju u istodobnumaterničnu i izvanmaterničnu trudnoću, uz dijagnozu trudnoće od 12-13 tjedana 11.veljače 1994. godine bila je prekinuta i maternična trudnoća.Zaključuje da je tuženik pogrešno liječio B. K. jer je dva puta pogrešno procijenio njenutrudnoću, ne postavivši sumnju na izvanmaterničnu, uz istodobnu materničnu trudnoću ine upućujući ju na ultrazvučni pregled koji bi doveo do pravilne dijagnoze. Kako je poodredbi čl. 105. Zakona o radu radnik, koji na radu ili u svezi s radom namjerno ili zbogkrajnje nepomnje (ispravno: nepažnje) uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je tu štetunadoknaditi, te i po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda pravilno smatra da tuženik štetunije uzrokovao namjerno jer nema dokaza da bi svjesnim propuštanjem ultrazvučnog pregleda htio uzrokovati štetu pacijentici.Isto tako, zaključuje da tuženikovi propusti u liječenju (propuštanje utvrđivanja obje vrstetrudnoće neupućivanjem pacijentice na ultrazvučni pregled) nisu krajnja nepažnja, jer jetuženik stručna osoba osposobljena školovanjem za svoj posao u kojem mora upotrijebitiosobitu pažnju, što nije učinio, pa je time djelovao običnom a ne krajnjom nepažnjom. Tozato što je za postojanje krajnje nepažnje potrebno postupanje bez pažnje svakog prosječnog čovjeka, a kako prosječni čovjek u svakodnevnom životu ne liječi ljude, negoto čine stručnjaci - liječnici u mjerodavnim ustanovama i na zakonom propisan način teuz stručnu, dakle osobitu pažnju, u konkretnom slučaju ne može biti riječ o krajnjoj negoo običnoj nepažnji.Takav zaključak ne može, barem za sada, prihvatiti ovaj drugostupanjski sud.

159



Prije svega treba ukazati da se u ovom predmetu obzirom da je štetna radnja iz1994. godine ima primijeniti odredba čl. 70. st. 1. Zakona o osnovnim pravima izradnog odnosa ("Narodne novine" broj 34/91, 26/93, 29/94) po kojoj radnik koji uradu odnosno u vezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetuorganizaciji odnosno poslodavcu dužan je štetu nadoknaditi. Nadalje, pogrešan je

stav prvostupanjskog suda da se u postupanju tuženika, zato što je stručna osoba,može raditi samo o običnoj nepažnji (postupanju bez one pažnje koju upotrebljavaosobito pažljiva osoba).Međutim, o krajnjoj nepažnji se radi kada štetnim u svojem postupanjuzanemaruje pažnju koja se može očekivati od svakog čovjeka prosječnihsposobnosti, što u konkretnom slučaju znači da je ponašanje i postupanje tuženikatrebalo ocijeniti u skladu s pravilima struke i ponašanjem i postupanjem bilo kojegliječnika - ginekologa prosječnih sposobnosti, imajući u vidu stanje i ponašanjepacijenta, na što osnovano ukazuje žalba tužitelja.Zbog pogrešnog pravnog stava činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno, radi čega je žalbu valjalo prihvatiti kao osnovanu, ukinuti pobijanu presudu te predmet vratiti sudu

prvog stupnja na ponovno suđenje (čl. 365. ZPP). Kako je neizvjestan konačni uspjehstranaka u parnici, valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku.U ponovljenom suđenju utvrditi će se, izvođenjem dokaza vještačenjem po vještakuginekološke struke te po potrebi i drugih dokaza, da li je tuženik, obzirom na stanje isimptome pacijenta, poduzeo sve ono što se u takvim okolnostima uobičajeno i u skladu s pravilima ginekološke struke poduzima radi pravilnog dijagnosticiranja stanja pacijenta injegova liječenja, a što je od značaja za ocjenu da li njegovo postupanje (ili propuštanje)ima značaj krajnje ili samo obične nepažnje. Slijedom toga moći će se ocijeniti da li postoji tuženikova obveza naknade iznosa kojega je poslodavac isplatio trećoj osobi, aako obveza postoji - o kojem iznosu obveze tuženika se radi. Nakon što pravilno i potpuno utvrdi odlučno činjenično stanje sud prvog stupnja moći će, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu kao i o zahtjevu zanaknadu parničnog troška.

110.Pn-4057/01 Rev 2367/10 od 26. listopada 2011.g.

Članak 15. stavak 2. i 3. Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava naslobodno odlučivanje o rađanju djeceČlanak 154. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima

- odgovornost zdravstvene

ustanove

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja kojim su istitražili da tuženici solidarno plate prvotužiteljici iznos od 700.000,00 kn, zajedno sazateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, odnosnodrugotužitelju iznos od 2.500,00 kn mjesečno sa zateznom kamatom od dana dospjelosti

160



svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalbatužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u pogledu merituma spora.Vrhovni sud RH odbija reviziju tužitelja kao neosnovanu.


Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete za koju tužitelji tvrde da je došlo propustom tuženika, a koji propust se sastoji u tome što nadležna komisija nije dalaodobrenje za prekid trudnoće prvotužiteljice, odnosno što je tijekom trudnoće bilo propušteno od strane tuženika utvrditi da nerođeno dijete boluje od Downovog sindroma.Temeljem čl. 15. st. 2. i 3. Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava naslobodno odlučivanje o rađanju djece ("Narodne novine" br. 18/78, u daljnjem tekstuZakon) prekid trudnoće se može izvršiti do isteka deset tjedana od dana začeća, a nakonisteka deset tjedana od začeća prekid trudnoće se može izvršiti samo po odobrenjunadležne komisije. U smislu čl. 22. istog zakona komisija prvog stupnja može odobriti prekid trudnoće, uz pristanak odnosno na zahtjev trudne žene:- kad se na temelju medicinskih indikacija utvrdi da se na drugi način ne može spasiti

život ili otkloniti narušenje zdravlja žene za vrijeme trudnoće, porođaja ili poslije porođaja,- kad se na temelju medicinskih indikacija i saznanja medicinske znanosti može očekivatida će se dijete roditi s teškim prirođenim tjelesnim ili duševnim manama,- kad je do začeća došlo u vezi s izvršenjem krivičnog djela silovanja, obljube nadnemoćnom osobom, obljube zlouporabom položaja, obljube s djetetom ili rodoskrvnuća.U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno da je prvotužiteljici odbijen prekid trudnoće u 14 tjednu iz socijalnih razloga od strane prvotuženika, kada se prvotužiteljica prvi puta javila prvotuženiku, jer se zbog socijalnih razloga u tom stadijutrudnoće prekid ne može dozvoliti u smislu odredbe čl. 22. Zakona.Pravilno kod toga nižestupanjski sudovi ukazuju da je na tužiteljima teret dokaza da jekomisija prvotuženika, sukladno pravilima medicinske struke i medicinske etike, biladužna utvrditi da li eventualno postoje razlozi za odobrenje prekida trudnoće u smislucitiranog čl. 22. Zakona, odnosno da su drugo i trećetuženici propustili dijagnosticiratikod drugotužitelja Downov sindrom.Prvostupanjski sud je na ročištu 13. listopada 2009. upozorio prvotužiteljicu u smisluodredbe čl. 219. st. 1. i 2. ZPP na dužnost iznošenja činjenica i predlaganja dokaza nakojima temelje svoj zahtjev, a posebno na okolnost odgovornosti tuženika i visine nastaleštete, a isto tako je prvostupanjski sud upozorio tužitelje na odredbu čl. 22 H a ZPP.Prema toj odredbi ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP) ne može sasigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravilao teretu dokazivanja. Nakon toga je prvotužiteljica predložila svoje saslušanje na ročištu 11. svibnja 2009., tese ista na ročištu za saslušanje nije pojavila, pa je sud odustao o njezina saslušanja, a istotako tužitelji nisu u spiš dostavili drugu medicinsku dokumentaciju iz koje bi proizlazilaosnovanost tužbenog zahtjeva, niti su predložili odgovarajuće medicinsko vještačenje izkoje bi se moglo utvrditi jesu li djelatnici tuženika pogriješili kada nisu odobrili prekidtrudnoće prvotužiteljice, odnosno kada nisu utvrdili Downov sindrom kod drugotužiteljaza vrijeme trudnoće prvotužiteljice.

161



I po pravnom shvaćanju ovoga suda odgovornost zdravstvene ustanove, odnosnotuženika u ovom predmetu, za štetne posljedice postoji kada u njenom postupanju,odnosno postupanju njezinih djelatnika postoji krivnja, pa odgovornost postoji usmislu odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br.53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje: ZOO). U tom smislu teret dokaza je na strani

tužitelja, a tužitelji tijekom postupka nisu dokazali krivnju tuženika. O tome je su lidjelatnici tuženika mogli utvrditi postojanje Downovog sindroma koddrugotužitelja u 14 tjednu trudnoće, kada je tužiteljica bila na ginekološkompregledu kod prvotuženika, odnosno u 12. lipnja 1997. kada se javila u dispanzertrećetuženika, te 16. srpnja 1997. kada je prvotužiteljica bila na ultrazvuku koddrugotuženika, te da li na njihov strani postoji bilo koji oblik krivnje, tužitelji sumogli dokazati samo provođenjem odgovarajućeg medicinskog vještačenja. Kakotužitelji nisu predlagali provođenje vještačenja, to su nižestupanjski sudovi pravilnoodbili tužbeni zahtjev tužitelja prema pravilima o teretu dokazivanja u smisluodredbe čl. 221. a ZPP.

111.P-11476/03 Rev 1210/09 od 27. travnja 2011.g.

Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih slobodaČlanak 1. Protokola broj 1.

- naknada za korištenje kuće- legitimni cilj

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se naloži

tuženoj na ime naknade za oduzeti posjed, uporabu i korištenje kuće povr. 80 m2,dvorišne zgrade povr. 66 m2 i vrta u Gvozdu, Karlovačka 23, izgrađene na kčbr. 469/8,.upisane u zk. ul. 1019 a k.o. Vrgin most, za razdoblje od 4.3.1996. - 9.8.2002. isplati115.500,00 kn s kamatom od podnošenja tužbe do isplate. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.Vrhovni sud RH ukida drugostupanjsku presudu i predmet vraća sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da mu tuženica isplati115.500,00 kn na ime naknade za korištenje njegove obiteljske kuće u Glini koja je

rješenjem Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje imovine za OpćinuVrginmost od 4. travnja 1996., donijetim na temelju odredaba Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom ("Narodne novine", broj: 73/95), danana privremeno korištenje I. K. i njegovoj obitelji, izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine.Tužbeni zahtjev sudovi su ocijenili neosnovanim uz obrazloženje da je zahtjev usmjerenna ostvarivanje naknade štete koju je tužitelj pretrpio zbog nemogućnosti korištenja iupravljanja svojom imovinom, da u postupanju tuženice nema elemenata protupravnosti ida stoga nisu ostvarene pretpostavke odgovornosti za štetu.

162



Osim toga prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj nije dokazao visinu štete te da nijeniti predlagao dokaze na tu okolnost, pa da je tužbeni zahtjev neosnovan i iz tog razloga.U reviziji se osnovano ističe postojanje revizijskog razloga pogrešne primjenematerijalnog prava jer, suprotno zaključivanju nižestupanjskih sudova, pitanjeosnovanosti osnove predmetnog tužbenog zahtjeva ne može se ocjenjivati isključivo

na temelju odredaba Zakona o obveznim odnosima o odgovornosti za štetu koju suprimijenili sudovi, a što proizlazi iz pravnog stajališta Europskog suda za ljudskaprava zauzetog u presudi od 21. prosinca 2006. u slučaju R. protiv RepublikeHrvatske, a i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-195/2006 od 18.lipnja 2008. ("Narodne novine", broj: 78/08).S obzirom na pravno stajalište Europskog suda za ljudska prava u konkretnomslučaju o tužbenom zahtjevu trebalo je prosuđivati i kroz mjerodavne odredbeKonvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a koja je preuzetaZakonom o njezinom potvrđivanju ("Narodne novine" - Međunarodni ugovoribroj: 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst i 8/99 ispravak) i Protokola broj 1. uz tuKonvenciju.

Prema odredbi čl. 1. spomenutog Protokola svaka fizička i pravna osoba ima pravona mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva osim u javnom interesu i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelimameđunarodnog prava.Propisano je i da se time ni na koji način ne umanjuje pravo države da primjenizakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općiminteresom.Tužiteljeva nekretnina bila je stavljena pod privremenu upravu RepublikeHrvatske temeljem Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenomimovinom, te je dana na privremeno korištenje izbjeglicama iz Republike Bosne iHercegovine.To je učinjeno u skladu s općim interesom i legitimnim ciljem da se zaštitinapuštena imovina od propadanja i devastacije te ujedno riješi stambeno pitanjeosoba koje su bile raseljene ili su uslijed rata ostale bez domova. Međutim, utrenutku kada je tužitelj podnio zahtjev da mu se kuća vrati u posjed prestala jepotreba da tu imovinu država štiti od propadanja i devastacije, a ostao je samointeres tuženice da stambeno zbrine osobe kojima je kuća dana na privremenokorištenje.Taj interes tuženice ne može imati značenje javnog interesa zbog kojeg bi u skladu snačelima međunarodnog prava bilo opravdano onemogućiti tužitelju uživanje svogvlasništva.Zadržavajući kuću tužitelja pod privremenom upravom i nakon podnošenjazahtjeva za povrat te imovine tuženica je ograničila njegovo vlasničko pravoisključivo radi ispunjenja svoje obveze zbrinjavanja izbjeglica na području posebnedržavne skrbi. Stoga je opravdano smatrati da je u razdoblju od podnošenjazahtjeva pa do predaje nekretnine tužitelju u posjed tuženica upotrebljavalanekretninu tužitelja u svoju korist, pa se o osnovi tužbenog zahtjeva treba odlučiti iprimjenom pravila o upotrebi tuđe stvari u svoju korist, iz čl. 219. Zakona oobveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99).

163



112.P-2743/00 Gž-1053/08 od 28. lipnja 2011.g.

Članak 35. Sporazuma o socijalnom osiguranju sklopljenog između bivše SFRJ iBRDČlanak 28. stavak 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugihzemalja u određenim okolnostima

- udovička renta- mjerodavno pravo

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtjeva odtuženika isplatu svote od 22.597,95 EUR s kamatama od 27. travnja 1993. do isplate.Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća na ponovno suđenje.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet prijepora je zahtjev tužitelja, nositelja socijalnog osiguranja njemačkog pravnogsustava, protiv osiguravajućeg društva istog pravnog sustava na isplatu udovičke rente irente za dijete, koje je isplatio supruzi i djetetu svojega osiguranika, smrtno stradalog kao putnika u vozilu makedonskih registarskih oznaka, koje se na zagrebačkoj obilazniciizravno sudarilo sa vozilom osiguranim kod tuženika (njemačkih registarskih oznaka).Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev zbog toga što je za prometnu nezgoduneprijeporno odgovoran vozač vozila makedonskih reg. oznaka, pa je osnovan prigovor tuženika isključive odgovornosti ovog vozila kojega je istaknuo, zbog čega "je jasno" datuženik ne odgovara tužitelju za zahtjeve koji su na njega prešli subrogacijom, budući da pravo na naknadu prelazi na nositelja prve države ugovornice prema pravnim propisima

koji vrijede za njega.Ovakova je odluka, međutim, donesena pogrešnom primjenom odredbi Sporazumao socijalnom osiguranju, sklopljenog između bivše SFRJ i BRD koji je RepublikaHrvatska preuzela Zaključkom Sabora ("Narodne novine", br. 53/91 - dalje:Sporazum).Naime, odredba čl. 35. Sporazuma propisuje da osoba koja prema pravnimpropisima jedne države ugovornice treba dobiti naknadu štete-koja je nastala napodručju druge države ugovornice, a prema njezinim propisima ima pravo nanaknadu štete od treće osobe i tada ovo pravo na naknadu prelazi na nositelja prvedržave ugovornice prema pravnim propisima koji važe za njega. Dakle, prema ovojodredbi njemački propisi se primjenjuju samo za prijelaz prava oštećenih osoba na

nositelja osiguranja (tužitelja), a za ostala je pravna pitanja mjerodavno hrvatskopravo, kako to propisuje odredba čl. 28. st. 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona spropisima drugih zemalja u određenim okolnostima ("Narodne novine", br. 53/91 i88/01).Kako je, dakle, za opseg prava tužitelja (a i za pitanje zastare - koje je istaknutotijekom postupka) mjerodavno hrvatsko pravo, to se ima primijeniti odredba čl.178. st. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91,111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01) koja regulira prava trećih

164



osoba, kakova ja osoba u ovoj nezgodi bio osiguranik tužitelja (čl. 35. st. 1.Sporazuma), dok se za pitanje da li je pravo na naknadu štete prešlo na tužiteljakao ustanova socijalnog osiguranja, mjerodavnim primjenjuje pravo RepublikeNjemačke (§ 1542. Zakona o socijalnom osiguranju).


Članak 67. Zakona o sudovima

- nezakonit i nepravilan rad

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja na isplatu 61.162,13 kn sa pripadajućim zateznim kamatama.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog

stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Premet spora zahtjev je tužitelja na isplatu 61.162,13 kn koju tužitelj pravno formulirakao zahtjev za naknadu štete, a sve pozivom na odredbu čl. 67. Zakona o sudovima("Narodne novine" broj 3/94 i dr.), odnosno naknadu štete koja je posljedica nezakonitogi nepravilnog rada suca u ovršnom postupku u predmetu Općinskog suda u Vrbovcu brojOvr-85/00.Odlučujući o navedenom tužbenom zahtjevu u postupku je utvrđeno:- da se u predmetu Općinskog suda u Vrbovcu broj Ovr-85/00 vodio postupak ovrhe nanekretninama ovršenika, a radi naplate duga po zahtjevu Obrtničke štedno-kreditne

zadruge te "Zagrebačke banke" d.d.;- nakon provedene dražbe (dražbeno ročište od 28. veljače 2002. godine) utvrđeno je da je jedini kupac J. G. ispunio sve dražbene uvjete;- rješenjem Općinskog suda u Vrbovcu broj Ovr-85/00 od 28. veljače 2002. godinenekretnina kč.br. 2807/6 dvorište od 140 čhv upisane u zk.ul. 4778 k.o. Vrbovec, avlasništvo ovršenika, dosuđena je J. G. te odlučeno da će se nekretnina istom predati pošto položi kupovninu od 500.000,00 kn umanjenu za položeno osiguranje i nakon štorješenje o dosudi postane pravomoćno;- rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gžovr-647/02 od 27. kolovoza 2002.godine ukinuto je navedeno rješenje o dosudi i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovan postupak;

- navedeno rješenje Općinskog suda u Vrbovcu je ukinuto jer prvostupanjski sud iako jeovrhovoditelj "Zagrebačka banka" d.d. naveo da je dug po kreditu broj 113 plaćen nijedonio rješenje o obustavi ovrhe, a nekretnina je prodana i radi podmirenja tražbineovrhovoditelja "Zagrebačke banke" d.d. u iznosu od 576.589,50 kn koja je tražbinanastala iz ugovora o kreditu broj 948/5 iako za tu tražbinu nije doneseno rješenje o ovrsi prema odredbi čl 80. st. 1. i 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99,42/00, 173/03, 194/03, 151/04 i 88/05 - dalje: OZ). Ovo stoga što se nakon upisazabilježbe ovrhe ne može za namirenje druge tražbine istog ili drugog ovrhovoditelja na

165



istoj nekretnini provesti poseban ovršni postupak te da ovrhovoditelj za čiju je tražbinukasnije određena ovrha na istoj nekretnini stupa u već pokrenuti ovršni postupak te dastoga nije dovoljno, a nakon zabilježbe ovrhe, prijaviti novu tražbinu za namirenje naistoj nekretnini, već je potrebno predložiti donošenje rješenja o ovrsi radi namirenja tetražbine u istom postupku. Postupajući protivno da prvostupanjski sud nije pravilno

primijenio odredbu čl. 80. st. 2. OZ-a jer je donio pobijano rješenje o dosudi nekretnineiako se s obzirom na prijavljivanje treće tražbine ovrhovoditelja "Zagrebačke banke" d.d.nisu još stekli zakonski uvjeti za donošenje takvog rješenja;- tužitelj je uplatio 96.814,00 kn dana 11. veljače 2002. godine s temelja jamčevine te403.186,00 kn s temelja kupoprodajne cijene dana 7. ožujka 2002. godine;- zaključkom Općinskog suda u Vrbovcu od 12. studenoga 2002. godine naloženo jevraćanje navedenih iznosa kupcu J. G. u provedbi kojeg zaključka su navedeni iznosivraćeni dana 14. studenoga 2002. godine;- tužitelj tužbeni zahtjev pravno kvalificira kao zahtjev za naknadu štete zbognesavjesnog obavljanja sudačke funkcije "jer se njegov novac bezrazložno nalazio naračunu suda", da je za "nastanak štete odgovoran Općinski sud u Vrbovcu" pa tužitelj s

temelja naknade štete "potražuje zakonske zatezne kamate u iznosu od 61.162, 13 kn zarazdoblje od izvršene uplate do vraćanja iznosa, a od 15. studenoga 2002. godinezahtijeva daljnju zateznu kamatu".Prvostupanjski sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja koje je opravdano provedenim dokazima zaključuje da je tužbeni zahtjev neosnovan i to stoga što cijeni dasudac prvostupanjskog suda u konkretnom situaciji nije pravilno primijenio odredbu čl.80. st. 2. OZ-a, ali da time nije postupao nepravilno ili nezakonito u smislu odredbe čl.67. Zakona o sudovima, odnosno grubom nepažnjom, odnosno nesavjesno obavljaosudačku dužnost nego da se radi o nepravilnosti koja se otklanja u redovnom pravnom putu povodom pravnih lijekova predviđenih zakonom (što je u konkretnoj situaciji iučinjeno u ponovljenom postupku), a za koji slučaj da nije predviđena odgovornosttužene.Pristup sudu da se nepravilnosti u postupanju i suđenju otklanjaju u redovnompravnom putu povodom pravnih lijekova predviđenih zakonom po prosudbi ovogsuda ne otklanja i odgovornost tužene za naknadu štete kada se ispune pretpostavkeiz čl. 67. Zakona o sudovima. U primjeni navedene odredbe da bi postojalaodgovornost države za štetu, šteta mora biti posljedica nezakonitog ili nepravilnograda pri čemu je bitno i postojanje volje ili pristanka da se time oštete prava iinteresi trećeg.Međutim, i neovisno o navedenom ovaj sud ocjenjuje tužbeni zahtjev neosnovanim iiz slijedećeg razloga. Tužitelj postavlja tužbeni zahtjev pravno kvalificirajući ga kaonaknadu štete, a koji zahtjev (isplata 61.162,13 kn) ustvari predstavlja potraživanjezakonske zatezne kamate kako to tužitelj u tužbi i navodi.Dakle, tužitelj ne opravdava tužbeni zahtjev na način da bi navedeni iznos koji jebio položen kod suda, a da mu je bio na raspolaganju, položio u banku i timeostvario određenu ugovorenu kamatu ili bi njime raspolagao na način da bi polučioodređenu imovinsku korist koju je izgubio, već kako je navedeno potražujeuglavničenu zateznu kamatu.Zateznu kamatu plaća dužnik koji padne u zakašnjenje jer na vrijeme nijevjerovniku platio dospjelu novčanu obvezu (čl. 277. Zakona o obveznim odnosima -

166



"Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO). Tužitelj nitine tvrdi kada je to tuženik pao u zakašnjenjem s vraćanjem novčanih sredstava koje je tužitelj u postupku ovrhe položio kod suda kao kupac nekretnina.Ako se pak i pođe od činjenice da je iznos jamčevine kao i kupoprodajna cijena plaćenaradi provođenja ovrhe (prodaje nekretnina ovršenika) koje je kupac bio tužitelj a na

temelju određenih odluka suda, te ako se prihvati da su ukidanjem rješenja o dosudiOpćinskog suda u Vrbovcu od 28. veljače 2002. godine broj Ovr-85/00 po Županijskomsudu u Zagrebu (rješenje broj Gžovr-647/02 od 27. kolovoza 2002. godine) ukinuti učinciodluka Općinskog suda u Vrbovcu temeljem kojih je tužitelj platio kako jamčevinu tako ikupoprodajnu cijenu, dakle, da je prestala pravna osnova za daljnje zadržavanjeuplaćenog iznosa po sudu, tada bi tuženik došao u zakašnjenje s plaćanjem zateznihkamata sukladno odredbi čl. 214. ZOO-a od dana podnošenja zahtjeva, jer se po prosudbiovog suda tuženik (odnosno sud) u konkretnom slučaju ne može smatrati nesavjesnimdržateljem. To u konkretnom slučaju znači od podnošenja tužbe u ovom sporu (13. prosinca 2002. godine). Kako je novac vraćen 14. studenoga 2002. godine, dakle, prije podnošenja tužbe u ovom sporu to ne postoji niti osnova da tuženik plati zatezne kamate

jer nije došao u zakašnjenje sa vraćanjem novca na ime uplaćene jamčevine ikupoprodajne cijene. Dakle, kako zahtjev sadržajno predstavlja zateznu kamatu, a sud jevezan činjeničnim osnovom tužbenog zahtjeva, to već iz navedenog razloga tužbenizahtjev nije osnovan pa je primjenom odredbe čl. 368. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91,91/92,112/99, 88/01,117/03, 88/05,2/07, 84/08 i123/08) uz odbijanje žalbe tužitelja prvostupanjska presuda potvrđena.


Članak 86. stavak 4. Zakona o službi u oružanim snagama

- ročnik

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 22.600,00 knsa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Tužbeni zahtjev za naknadu štete temelji se na tvrdnji da je tužitelj ozlijeđen za vrijeme

služenja vojnog roka u vojarni Borongaj u Zagrebu, kada je zajedno sa ostalim ročnicima,na vlastitu inicijativu, nakon što se zapovjednici po isteku radnog vremena napustilivojarnu, igrao nogomet. Tijekom igre porječkao se sa I. P. koji mu je dobacio nekuuvredu, te je došlo i do fizičkog sukoba kada ga je P. udario. Nije sporno da se nije radiloo tjelovježbi u svezi vojne obuke.Imajući u vidu utvrđene, sada nesporne okolnosti ozljeđivanja, sud prvoga stupnja je pravilnom primjenom materijalnoga prava odbio tužbeni zahtjev za naknaduštete.

167



Odredba čl. 86. st. 4. Zakona o službi u oružanim snagama (NN br. 33/02, 58/02,175/03), važećeg u vrijeme štetnog događaja, propisivala je odgovornost RepublikeHrvatske za štete u vezi s obavljanjem vojne službe, upućujući na opće propise onaknadi štete, dakle ili po principu presumirane krivnje (čl. l54. st. l. Zakona oobveznim odnosima - NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje.ZOO) ili

po principu uzročnosti ako je šteta nastala uslijed djelovanja opasne stvari iliobavljanja opasne djelatnosti (čl. 173. ZOO).Kako u konkretnom slučaju iz utvrđenih činjenica proizlazi da pretrpljena štetanije u svezi s obavljanjem vojne službe, prema citiranoj odredbi ne postoji nitiodgovornost tužene za naknadu štete.


Članak 24. Zakona o javnim cestama

- nerazvrstane ceste- održavanje

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženi naknadi štetu od30.500,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća na ponovno suđenje.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Tužitelj u ovom postupku zahtijeva štetu (materijalnu i nematerijalnu) koja mu je nastala padom u jarak dana 19. ožujka 2005. uz lijevi kolnički trak ulice Otta Habeka u Prekrižju.

Odgovornost tuženika temelji na propustu u održavanju dijela ceste u podnožju mostakojom se redovito koriste pješaci, koji je bio bez zaštitne ograde, čvrstog potpornog zida,kao i znakova upozorenja.U provedenom postupku je utvrđeno, a što i nije bilo sporno, da se tužitelj kretaozemljanim terenom užim od pola metra uz lijevi kolnički trak ulice Otta Habeka uPrekrižju, Općina Kasina, kojom se uobičajeno kreću pješaci, te je izgubio tlo podnogama i pao u jarak "na mjestu prije samog mosta".Prvostupanjski sud polazi od nesporne obveze tuženika da održava predmetnu prometnicu (čl. 24. Zakona o javnim cestama, "NN", br. 180/04) i čl. 8. Odluke onerazvrstanim cestama ("Službeni glasnik", br. 16/98 i 23/03, dalje: Odluka). Međutim, po shvaćanju toga suda navedena obveza, prema odredbama čl. 24., čl. 80. i čl. 81.

Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta ("NN", br. 25/98 i 162/98), uključuje (samo)održavanje nerazvrstanih cesta (popravci i zamjena uređaja, opreme i prometnesignalizacije), tj. popravljanje postojećeg stanja, ali ne i dužnost postavljanja ograde,gradnju čvrstog potpornog zida, niti postavljanje signalizacije. Stoga ocjenjuje danepostojanje zaštitne ograde, izgrađenog potpornog zida, niti signalizacije uz predmetniteren (što bi omogućavalo pješacima sigurno kretanje) ne predstavlja propust na stranituženika.

168



Nadalje, sud tumači da je tužitelj postupao na način koji je doveo do štetne posljedice, jer se kretao površinom koja nije određena, a niti prikladna za kretanje pješaka, budući daZakon o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", br. 105/04) u odredbi:- čl. 124. st. 3. propisuje da se pješak mora kretati nogostupom ili drugom površinomodređenom za kretanje pješaka, odnosno površinom pokraj kolnika prikladnom za

kretanje pješaka,- čl. 125. st. 1. iznimno, od čl. 124. st. 1. i 3. istog Zakona, određuje da na cesti na kojojne postoji nogostup ili druga površina određena, odnosno prikladna za kretanje pješaka,ili na cesti na kojoj postoji nogostup ili druga površina određena, odnosno prikladna zakretanje pješaka kojom se pješaci ne mogu koristiti iz bilo kojeg razloga, pješaci se mogukretati kolnikom.Uz zaključak da tuženik nije odgovoran za eventualni propust u obavljanju komunalnihusluga (čl. 184. Zakon o obveznim odnosima - "Narodne novine", br. 53/91, 73/91,111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), jer nije bio obvezan zamijenitiuređaje, opremu i prometnu signalizaciju na toj prometnici (nerazvrstanoj cesti) odbijatužbeni zahtjev.

Navedeni se zaključak za sada ne može prihvatiti. Naime, radove održavanja nerazvrstane ceste, u smislu čl. 8. Odluke, obavija tuženik, asastoje se od:- poslova redovnog održavanja (čl. 6. Odluke), kao što je npr. popravci potpornih,upornih i obložnih zidova i drugi slični poslovi,- poslova izvanrednog održavanja (čl. 7. Odluke), kao što su sanacija klizišta, odrona i popuzina, veći popravci konstruktivnih elemenata cestovnih objekata, te drugi sličniradovi koji se obavljaju na osnovi tehničke dokumentacije (čl. 11. Odluke).Osim toga nerazvrstanu cestu (čl. 4. Odluke) čini i zemljište s obiju strana ceste u širiniod 1 m, odvodni jarci, oprema (odbojnici, zaštitne ograde i si.) i dr.Dakle, održavanje predmetne ceste u stanju koja omogućava siguran i nesmetan prometza koji je namijenjena (čl. 10. Odluke) obuhvaća radove saniranja navedenog dijela ceste(zemljišta sa strane ceste), odnosno odrona, kao i drugih potrebnih izvanrednih radovaradi postizanja navedenog cilja. Tome u prilog govori i sadržaj iskaza svjedoka I. K.,radnika tuženika, koji je pojasnio da je zbog proširenja korita potoka Kostanjevec zaštitnaograda više nije odgovarala širini i dužini mosta, te je naknadno (u prosincu 2005.) produžena.Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa sud nije dao razloge o odlučnim činjenicama niti je utvrdio odlučne činjenice valjalo je primjenom odredbe čl. 369. st. 1. i čl. 370. Zakonao parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11) ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.Osim toga valja naglasiti ako na strani tuženika nema propusta valja odbiti Itužbeni zahtjev, pri čemu je neodlučno ponašanje tužitelja, jer nema uzročne vezekao pretpostavke za njegovu odgovornost. U toj situaciji je nebitno je li tužitelj samdoprinio svojoj šteti.Međutim, ako postoji propust tuženika treba cijeniti je li taj propust u uzročnoj vezisa nastalom štetom, pa ako jest treba dalje valorizirati i ponašanje tužitelja, s čim uvezi valja pojasniti odnosno obrazložiti što znači pojam površine neprikladne zakretanje pješaka.

169



116.Pn-5241/08 Gžn-2939/09 od 21. lipnja 2011.g.

Članak 5., članak 6. i članak 64. Zakona o sigurnosti u željezničkom prometuČlanak 89. Ustava Republike Hrvatske

- izmakla korist- nemogućnost korištenja

lokomotive

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 9.204,00 knsa zateznom kamatom od 12. travnja 2007. do isplate.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik plati 9.204,00 kn na ime izmakle koristizbog nemogućnosti korištenja lokomotive oštećene 8. studenoga 2006. u sudarulokomotive i teretnog vozila osiguranika tuženika.Prema odredbi čl. 1089. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novina" broj:35/05 i 41/08), koja se primjenjuje na ovaj slučaj (a ne čl. 189. Zakon o obveznimodnosima -"Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96,112/99 i 88/01, na koju se poziva žalitelj), oštećenik ima pravo na naknadu obične štete,kao i izmakle koristi, a time da se (st. 3. istog članka) pri ocjeni visine izmakle koristiuzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari

ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.U ovoj fazi postupka, kao i tijekom prvostupanjskom postupka nije sporan štetni događaj, pasivna legitimacija i odgovornost tuženika, već visina štete s osnove izmakle koristi,koju tužitelj temelji isključivo na vlastitom obračunu štete (račun i obračun troškova, list42 i 43) izvršenom u skladu s odredbama Pravilnika o štetama HŽ-a ("Službeni vjesnik HŽ", broj: 3/97, listovi 67-95 - dalje: Pravilnik). Tijekom postupka nije prihvaćen prijedlog prometnog vještačenja radi utvrđenja visine štete, sukladno Pravilniku, a ne istvarno nastale štete, u odnosu na koju nije predlagao druge dokaze (čl. 71. st. 1. i čl. 219.st. 1 ZPP).Prvostupanjski sud polazi od toga da je Pravilnik interni akt glede izračuna visine štete

zbog nekorištenja lokomotive i zbog zastoja u prometu te je, nakon što je tuženik osporiotakav izračuna visine štete, tužitelj bio dužan dokazati je li šteta stvarno nastala, u čemuse sastoji kao i visinu iste, a ne može obračunati štetu samo prema kriterijima propisanimPravilnikom.Stoga je pravilan zaključak suda da se pitanje nastanka i visine štete zbognemogućnosti korištenja lokomotive od trenutka oštećenja do konačnog popravkane može se ocjenjivati na temelju tužiteljevog Pravilnika, jer je riječ o internomaktu kojim se ne može jednostrano obvezivati treću osobu.

170



Niti sadržaj sljedećih odredbi:- čl. 5. Zakona o sigurnosti u željezničkom prometu ("Narodne novine" broj: 77/92i 26/93 - dalje: ZSŽP) da se željeznički promet mora obavljati na način i uz uvjeteutvrđene ovim Zakonom, propisima i općim aktima donesenim na temelju ovogaZakona i prema drugim propisima,

- čl. 6. st. 2. ZSŽP da se obavljanje kontrole utvrđuje se općim aktom što ga donosi javno poduzeće,- čl. 64. ZSŽP koja propisuje postupak kod izvanrednih događaja i nalaže dužnostutvrđivanja uzroka, okolnosti u kojima je nastao, posljedica i dr.,- čl. 89. Ustava RH o obvezi objavljivanja zakona i propisa (Pravilnik) tijela kojeimaju javne ovlasti,ne dovodi do drukčijeg zaključka odnosno povoljnije odluke u ovom sporu, jer seinternim pravilima ne može isključiti pravo trećih (tuženika) da utvrde stvarnuštetu koja se od njih potražuje.Neosnovano se tužitelj poziva na Pravilnik o izvanrednim događanjima uželjezničkom prometu ("Narodne novine" broj: 64/09), koji je prema odredbi čl. 32.

stupio na snagu (osmog dana od dana objave u "Narodnim novinama", osimodređenih odredbi koje stupaju na snagu 12. prosinca 2009.) nakon štetnogdogađaja odnosno nakon zaključenja glavne rasprave.Budući da sudovi sude na osnovi Ustava i zakona (čl. 5. st. 1. Zakona o sudovima,"Narodne novine" broj: 150/05, 16/07, 113/08, 153/09, 116/10, 122/10 - pročišćenitekst i 57/11) neodlučan je sadržaj očitovanja Ministarstva mora, prometa iinfrastrukture od 13. rujna 2008. kojim se sugerira drukčiji zaključak.

117.Pn-4452/07 rev-x 50/10 od 3. studenog 2011.g.

Članak 19. Zakona o ugovorima o prijevozu u željezničkom prometuČlanak 173. i članak 177. Zakona o obveznim odnosima

- ponašanje oštećenika

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženici solidarno isplate564.400,00 kuna sa zateznim kamatama od utuženja do isplate. Odbijen je i zahtjevtužitelja da mu tuženici solidarno isplaćuju stalnu mjesečnu rentu s naslova tuđe pomoći injege počevši od 1. siječnja 2003. pa nadalje u mjesečnim iznosima od po 600,00 kuna,kao i da mu isplate stalnu mjesečnu rentu po osnovi izgubljene zarade počevši od 1.

siječnja 2003. pa nadalje u mjesečnim iznosima od po 2.000,00 kuna tako da dospjelerente plate odjednom, a buduće mjesečne iznose najkasnije do svakog desetog u mjesecu,sve sa pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnogiznosa do isplate. Drugostupanjski sud potvrđuje prvostupanjsku presudu.Vrhovni sud RH odbija reviziju tužitelja kao neosnovanu.


171



Predmet spora je tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog tjelesnih ozljeda koje je tužiteljzadobio kada je kao putnik u vožnji 23. rujna 1990. ispao iz vlaka. Sporna je urevizijskom stadiju postupka odgovornost svih tuženika, kao i pravnih sljednika HŽHrvatske željeznice, za štetni događaj, odnosno ocjena nižestupanjskih sudova da je štetnidogađaj prouzročio sam tužitelj, a s tim u vezi i pravilna primjena odredbama

materijalnog prava.U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:- da je tužitelj 23. rujna 1990., putujući vlakom broj 417 na relaciji Zagreb - SlavonskiBrod na 255 km otvorene pruge ispao iz vlaka u pokretu i zadobio teške tjelesne ozljede,- da je brzina kretanja vlaka iznosila 140 km/h pri čemu da se vrata nisu mogla samaotvoriti nego samo rukovanjem preko kvake, - da vlak nije imao automatsko zaključavanje vrata, te da je u vrijeme štetnog događaja umeđunarodnim željezničkim prijevozima putnika bilo dopušteno i uobičajeno korištenjevlakova bez sustava automatskog zatvaranja vrata iz lokomotive,- da se tužitelj tijekom vožnje uputio u pravcu izlaznih bočnih vrata (pored kojih senalazio WC), izgubio ravnotežu i ispao iz vlaka,

- da tijekom vožnje s obzirom na konfiguraciju terena i pruge te tehničke karakteristikevlaka nije moglo doći do ljuljanja čija bi posljedica bila otvaranje bočnih vrata, kako jetvrdio tužitelj, a vrata da su nakon zatvaranja kod kretanja vlaka mogla biti otvorenasamo djelovanjem preko kvake, a u vlaku je iznad vrata postojalo upozorenje o zabraniotvaranja vrata dok vlak ne stane,- da je u vlaku nastao propuh uslijed otvaranja vrata tek nakon što se tužitelj udaljio izkupea, što ukazuje da su prije djelovanja samog tužitelja vrata bila zatvorena te da ih jetužitelj sam otvorio dok je vlak još bio u pokretu, unatoč jasnoj zabrani. Na temelju ovakvih utvrđenja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev uzobrazloženje da su tuženici dokazali razloge za isključenje odgovornosti po općim pravilima obveznog prava o oslobađanju od odgovornosti za štetu od opasne stvari.Prema ocjeni ovoga suda u obrazloženju su izneseni neproturječni razlozi o odlučnimčinjenicama, a na utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo.Predmetni spor nastao je iz ugovora o prijevozu putnika u željezničkom prometu pa je za rješenje spora u odnosu na naknadu štete mjerodavna odredba čl. 19. Zakonao ugovorima o prijevozu u željezničkom prometu ("Narodne novine", broj 87/96 -dalje u tekstu: ZUPŽ) koja propisuje da za štetu nastalu zbog smrti, oštećenjazdravlja i ozljeda putnika, prijevoznik odgovara po općim propisima oodgovorenosti za štetu.Polazeći od utvrđenja da je šteta nastala ispadanjem putnika iz vlaka, a vlak je posvojim svojstvima opasna stvar, odgovornost tuženika za takvu štetu procjenjuje seprema pravilima o objektivnoj odgovornosti (uzročnosti). U rješenju sporamjerodavne su odredbe čl. 173. i 177. Zakona o obveznim odnosima ("Narodnenovine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO/91), koji se u ovomslučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima("Narodne novine", broj, 35/05 - dalje ZOO/05), jer je obvezni odnos nastao prijestupanja na snagu ZOO/05.Prema odredbi čl. 173. ZOO/91 šteta nastala u vezi s opasnom stvari smatra se dapotječe od te stvari, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Imateljopasne stvari oslobađa se odgovornosti po čl. 177. st. 2. ZOO/91, ako dokaže da je

172



šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili druge osobe, koju on nije mogaopredvidjeti i čije posljedice nije mogao otkloniti.Nižestupanjski sudovi su utvrdili da je šteta nastala upravo ponašanjem oštećenika,a takvo utvrđenje nije u suprotnosti sa sadržajem izvedenih dokaza. Takavzaključak donesen je na temelju rezultata cjelokupnog postupka, analizom svakog

pojedinog dokaza. Tužitelj u reviziji ponovno analizira dokaze i izvodi zaključke oodlučnim činjenicama koji su različiti od zaključaka nižestupanjskih sudova, čimedovodi u pitanje pravilno utvrđeno činjenično stanje, ali u revizijskom stadijupostupka polazi se od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, a ta utvrđenja,suprotno tvrdnji tužitelja, nisu suprotna sadržaju izvedenih dokaza. Polazeći odčinjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova ovaj sud prihvaća zaključak da jetuženik dokazao razloge koji ga oslobađaju od odgovornosti..Zato je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjeno materijalno pravo.

118.

P-10929/10 Gž-9505/11 od 4. listopada 2011.g.Članak 166. stavak 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranjuČlanak 376. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima

- zastara

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim isti traži da senaloži tuženiku isplatiti mu iznos od 135.555,35 kn sa zakonskim zateznim kamatama.Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća na ponovno suđenje.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet prijepora je zahtjev tužitelja za isplatu štete koju trpi uslijed isplata izvršenih urazdoblju od 13. studenoga 1999. pa nadalje, djetetu (N. Š.), svojeg osiguranika A. S.,smrtno stradalog 13. studenoga 1999. kao suvozača u vozilu osiguranom kod tuženika.Prvostupanjski sud ocjenjuje osnovanim tuženikov prigovor zastare, budući da je tužiteljo zahtjevu za priznavanje obiteljske mirovine odlučio rješenjem od 25. veljače 2000, pa je tužba podnesena 26. listopada 2004., podnesena izvan roka od tri godine propisanogodredbom čl. 386. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91,73/91, 111/93 3/94 107/95, 7/96, 91/96 i 112/99- dalje: ZOO).U ovom se predmetu radi o naknadi obične štete u smislu odredbe čl. 155. ZOO, a koja, prema priloženim obračunima razmjernog iznosa obiteljske mirovine i podacima o

izvršenim isplatama nastaje u pravilnim vremenskim razmacima.Dakle, o početku tijeka zastare se treba odlučiti u smislu odredbe čl. 166. st. 1. i 2.Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", br. 102/98, 127/00, 59/01,109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 97/07, 35/08, 40/10, 121/10,130/10, 139/10 i 6/11 - dalje: ZMO), a u svezi odredbe čl. 376. st. 1. ZOO te odredbečl. 160. ZMO u svezi odredbe čl 163. st. l. ZMO.S obzirom da, prema odredbi čl. 166. st. 1. ZMO potraživanja naknade štetezastarijevaju istekom rokova određenih odredbama ZOO, s tim da se početak tijeka

173



zastare ima prosuđivati od dana izvršene isplate svakog pojedinog davanja, to zasvako utuženo potraživanje teče zastanu rok od dana izvršene isplate svakogpojedinog davanja, to prvostupanjski sud, zbog pogrešnog pravnog pristupa gledeprigovora zastare nije utvrđivao odlučne činjenice u odnosu na dospjelosttužiteljevog potraživanja.

U ponovnom će postupku biti potrebno pravilno utvrditi činjenično stanje imajući uvidu da za svako utuženo potraživanje teče novi zastarni rok i to od dana izvršenesvake isplate. Potom je potrebno utvrditi činjenice odlučne za primjenu odredbe čl. 376.st. 1. ZOO, u svezi naprijed navedenih odredbi ZMO, a koji zastarni rok teče od svakeizvršene isplate, čime će se tek u ovom predmetu donijeti nova i zakonita odluka.


Članak 213. i članak 215. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranjuČlanak 376. Zakona o obveznim odnosima

- naknada štete isplatominvalidske mirovine

- zastara

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju plati 75.448,01 kn sazakonskom zateznom kamatom od 8. svibnja 2004. godine do isplate, iznos od 14.622,14kn sa zakonskom zateznom kamatom od 8. studenog 2005. godine, iznos od 8.580,52 sazakonskom zateznom kamatom od 8. svibnja 2004. godine, te iznos od 3.644,9 kn sazakonskom zateznom kamatom od 8. studenog 2005. godine do isplate (stavak I. izreke).

Odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu invalidske mirovine uvremenu od 1. ožujka 1998. godine do 31. siječnja 2004. godine u iznosu od 68.367,25kn sa zakonskom zateznom kamatom od 8. svibnja 2004. godine do isplate, te u dijelukoji se odnosi na isplatu naknade za tjelesno oštećenje u razdoblju od 1. ožujka 1998.godine do 31. siječnja 2004. godine u iznosu od 7.985,91 kn sa zakonskom zateznomkamatom na taj iznos od 8. svibnja 2004. godine do isplate (stavak II. izreke).Županijski sud odbija žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora zahtjev je tužitelja radi naknade štete koju trpi isplatom invalidske

mirovine te naknade za tjelesno oštećenje svom osiguraniku I. K. (za razdoblje od 1.ožujka 1998. godine do 31. siječnja 2004. godine) koji je 9. prosinca 1977. godinedoživio nesreću na poslu kao zaposlenik tuženika te mu je rješenjem tužitelja broj IN531132 od 7. studenoga 1979. godine priznato pravo na invalidsku mirovinu kao inaknadu za tjelesno oštećenje radi posljedica te nezgode.Odlučujući o navedenom tužbenom zahtjevu prvostupanjski je sud pravilnom primjenommaterijalnog prava odlučio o predmetu spora prihvaćajući kao djelomično osnovan prigovor zastare.

174



Naime, u konkretnom slučaju s obzirom da je štetni događaj zbog kojih posljedica je osiguraniku tužitelja priznato pravo iz invalidskog i mirovinskog osiguranjanastao dana 8. studenog 1978. godine to se na razrješenje spornog obveznopravnogodnosa ima primijeniti Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Narodnenovine" broj 55/72 - dalje: ZOMIO) kada je i nastao obveznopravni odnos između

stranaka. Prema odredbi čl. 213. ZOMIO-a zajednica ima pravo zahtijevatinaknade štete u slučajevima predviđenim ovim zakonom bez obzira na to što sudavanja koja predstavljaju štetu obuhvaćenu osiguranjem na teret mirovinskog iinvalidskog osiguranja, a naknada štete koju zajednica ima pravo zahtijevati uslučajevima iz ovog zakona obuhvaća troškove i pune svote davanja koja seisplaćuju iz mirovinskog i invalidskog osiguranja kao što su davanja isplaćena natemelju priznatog prava na mirovinu i novčanu naknadu za tjelesno oštećenjezajedno sa doprinosima koji se isplaćuju na mirovinu odnosno na naknadu zatjelesno oštećenje. Prema odredbi čl. 215. st. 1. ZOMIO-a potraživanje naknadeštete prema odredbama ovoga zakona zastarijeva istekom rokova određenimpropisima o zastari potraživanja, a zastara počinje teći od dana izvršene isplate

svakog pojedinog davanja sukladno st. 4. čl. 215. ZOMIO-a.Polazeći od navedenog i primjenom odredbe čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) utemeljeno je prvostupanjski sud zaključio da su u zastari potraživanja tužitelja koja su dospjela od 1.ožujka 1998. godine do 7. svibnja 2001. godine (tužba je podnesena 7. svibnja 2004.godine), a što se odnosi i na naknadu za tjelesno oštećenje pa je pravilnom primjenommaterijalnog prava sud odbio zahtjev tužitelja za isplatu invalidske mirovine u iznosu od68.367,25 kn, kao i zahtjev za isplatu koji se odnosi na naknadu za tjelesno oštećenje uiznosu od 7.985,91 kn. Također je pravilnom primjenom materijalnog prava prvostupanjski sud zaključio da nije u zastari zahtjev za isplatu 75.448,01 kn sa zateznimkamatama od 8. svibnja 2004. godine do isplate, te iznos od 14.622,14 kn sa zateznomkamatom od 8. studenog 2005. godine (sve s temelja isplaćene mirovine) te iznos od8.580,52 kn sa zateznom kamatom od 8. svibnja 2004. godine, te iznos od 3.644,99 kn sazateznom kamatom od 8. studenoga 2005. godine (iznos isplaćen s temelja naknade zatjelesno oštećenje).Žalbeni prigovori tužitelja nisu osnovani jer suprotno žalbenim navodima vođenjemspora za prethodno razdoblje ne prekida se zastara potraživanja za štetu kojatužitelju nastupa tek izvršenom isplatom, a sve sukladno odredbi čl. 215. st. 4.ZOMIO-a, pa stoga suprotni žalbeni prigovori tužitelja nisu osnovani.Nisu osnovani niti žalbeni prigovori tuženika. Suprotno žalbenim navodima ukonkretnom slučaju za razrješenje obveznopravnog odnosa treba primijeniti propiskoji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja kada je i nastaoobveznopravni odnos između stranaka, a to je ZOMIO.Suprotno žalbenim navodima tužba u ovom sporu podnesena je dana 7. svibnja2004. godine kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.Utemeljeno je prvostupanjski sud otklonio prigovor tuženika o relevantnostičinjenice da je osiguranik tužitelja sa navršenih 65 godina života stekao uvjete zastarosnu mirovinu s obzirom da je osiguranik tužitelja ostvario pravo na invalidskumirovinu te ostvaruje upravo invalidsku mirovinu do kraja života, a ne starosnu jers obzirom da je bio u invalidskoj mirovini nije mogao niti ostvariti efektivni radni

175



staž bitan za stjecanje prava na starosnu mirovinu. Prigovor kako po Zakonu omirovinskom i invalidskom osiguranju ("Narodne novine" broj 102/98) koji jestupio na snagu 1. siječnja 1999. godine tužitelj više ne može tražiti isplatu s temeljatjelesnog oštećenja valja reći da navedeni prigovor nije osnovan s obzirom na većnaprijed naveden pristup da se na razrješenje spornog obveznopravnog odnosa ima

primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, a osimtoga tuženik ničim ne dokazuje da mu je naknadu za tjelesno oštećenje usklađena sanovim zakonom i mirovinskom osiguranju kako je to predviđeno tim zakonom.Kako se mirovina isplaćuje unatrag to nije na štetu tuženika prvostupanjski je sud postupio kada je zaključio da je u zastari i potraživanje tužitelja koje se odnosi na cijelisvibanj 2004. godine, a ne samo srazmjerni dio. Priloženi obračuni stvarne isplatenovčanih davanja osiguraniku tužitelja koja isprava se temelji na odredbi čl. 171."Zakona o općem upravnom postupku ima značenje javne isprave iz koje slijedi da jeizvršena isplata utuženih iznosa i u kojem vremenskom razdoblju je isplata izvršena pa jestoga, a kraj okolnosti da tuženik nije dokazao da isplate mirovina nisu vršene, navedeniobračun primijenio kao dokaz o izvršenim isplatama upravo osiguraniku tužitelja.

120.P-6926/10 Gž-7533/11 od 20. prosinca 2011.g.

Članak 221. stavak 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestamaČlanak 9. stavak 2. točka 1. i članak 11. Zakona o suzbijanju diskriminacije

- diskriminacija

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 220.400

EUR u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke nadan isplate te iznosa od 800.000,00 kn sve sa zateznom kamatom od 1. studenog 2009. doisplate.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Tužbeni zahtjev za naknadu štete temelji se na tvrdnji da je tužiteljica pri zapošljavanjudiskriminirana odredbom čl. 221. st. 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN br.67/08, dalje ZSPC) prema kojoj mladi vozač, u koju kategoriju prema odredbi čl. 2. st. 1.t. 67. toga Zakona spadaju vozači u dobi od 16 do 24 godine, ne smiju upravljati vozilom

čija snaga motora prelazi 75 kW. Nije sporno da se tužiteljica (rođena 7. kolovoza 1990.) zaposlila dana 1. rujna 2009. naneodređeno vrijeme kod poslodavca ugostiteljski obrt "B." vlasnika S. Č. na radnommjestu PR-osobe za odnose s javnošću i animator ugošćavanja s ugovorenom bruto plaćom od 3.800 EUR mjesečno. Dana 29. rujna 2009. otkazan joj je ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga uz obrazloženje da, sukladno odredbi čl. 221. st. 3. ZSPCkao mladi vozač ne smije upravljati osobnim vozilom čija snaga motora prelazi 75 kW a

176



poslodavac za obavljanje ugovorenih poslova raspolaže tom kategorijom vozila(Mercedes benz od 385 kW i Land Rover od 118 kW).Tužbeni zahtjev za naknadu štete tužiteljica temelji na tvrdnji da je zbog navedenezakonske odredbe stavljena, po dobi, u nepovoljniji položaj pri zapošljavanju u odnosu naosobe koje ne spadaju u tu kategoriju zbog čega zahtijeva naknadu izgubljene plaće i

neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u vidu duševnih boli zbog gubitkazaposlenja i ljudskih prava te diskriminacije.Pravilnom primjenom odredbe čl. 9. st. 2. t. l. Zakona o suzbijanju diskriminacije(NN br. 85/08, dalje: ZSD) sud prvoga stupnja je zaključio da citirana odredba čl.221. st. 3. ZSPC predstavlja iznimku od zabrane diskriminacije.U smislu citirane odredbe ne smatra se diskriminacijom stavljanje u nepovoljnijipoložaj kada je takvo postupanje određeno zakonom u cilju očuvanja zdravlja iprevencije kaznenih i prekršajnih djela te kada su upotrijebljena sredstvaprimjerena i nužna cilju koji se želi postići.Određivanje starosne dobi koja podrazumijeva određeni stupanj psihofizičkezrelosti i sposobnosti za sigurno upravljanje vozilima jače kategorije objektivno je i

razumno opravdano ciljem zaštite sigurnosti (time i zdravlja) u prometu samihvozača tako i ostalih sudionika pa i prevencije kaznenih i prekršajnih djela uprometu i takva odredba predstavlja primjereno sredstvo za cilj koji se želi postići.Valja međutim reći da je u ovome slučaju isključenje tužiteljice od obavljanjaodređenih poslova, uvjetovanjem njihovog obavljanja pravom na upravljanjeodređenom kategorijom osobnih vozila (a time i životnom dobi) neposrednaposljedica odluke poslodavca a ne tužene. Stoga, kada bi i bila u pitanjudiskriminirajuća odluka kao štetna radnja, u ovome postupku pasivno bi biolegitimiran poslodavac (čl. 11. ZSD u svezi čl. 1045. st. l. Zakona o obveznimodnosima - NN br. 35/05).

121.Pn-2336/07 Rev-x 791/11 od 7. prosinca 2011.g.

Članak 836. stavak 1. točka 3. Pomorskog zakona

- ronilac u luci

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužitelj sa zahtjevom radi isplate 132.640,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje potražuje s naslova štetnog događajaod 30. srpnja 1994. kada je kao kupač ozlijeđen u naletu brodice. Drugostupanjskom

presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.Vrhovni sud RH odbija reviziju tužitelja.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:U tijeku postupka pred sudovima nižeg stupnja utvrđeno je :- da je do štete na strani tužitelja došlo kada je ovaj 30. srpnja 1994, kao kupač izranjaoiz mora u prirodnom kanalu između lukobrana i otočića Lukovac (kraj otoka Raba) na

177



mjestu koje se nalazi 40 m od ulaza u lučicu i oko 10 metara od linije lukobrana i 60metara od otočića Lukovac,- da tužitelj nije bio propisno obilježen kao ronilac plutačom,- da na tom mjestu nije dopušteno ronjenje i plivanje te da tužitelj nije imao dozvolu zaronjenje i plivanje na tom mjestu,

- da je na njega naletima brodica tipa katamaran oznake 342 RB pod imenom "MobyDick" na mjestu koji se isključivo koristi za plovidbu.Odredbom čl. 63. Pravilnika o održavanju reda u lukama i pristaništima te naostalim dijelovima obalnog mora i unutrašnjim plovnim putovima ("Narodnenovine", broj 23/75, 31/84, 10/89 i 8/90 - dalje: Pravilnik) koji se primjenjujesukladno odredbi čl. 1048. Pomorskog zakona ("Narodne novine", broj 17/94 -dalje: PZ) propisano je da je zabranjeno bez odobrenja kapetanije kupanje iplivanje u sportskim lukama i drugim lučicama, uskim vodenim prolazima ikanalima kojima se obavlja plovidba.Iz odredbe čl. 59. st 2. Pravilnika određeno je da brodovi, motorni čamci i jedrilicemogu ploviti i na manjim udaljenostima od obale ako to zahtjeva konfiguracija

plovnog puta, ali su pri tome dužni smanjiti brzinu u tolikoj mjeri da mogu lako ibrzo izvršiti manevar skretanja i zaustavljanja.Odredbom čl. 836. st. 1. t. 3. PZ-a za smrt i tjelesne ozljede kupača i drugih osoba umoru koje prouzroči brod odgovara vlasnik broda i brodar te osoba koja u trenutkudogađaja upravlja brodom, ali kada je smrt ili tjelesna ozljeda uzrokovana ulukama, na prilazima luka, na uobičajenim plovnim putovima, na području koje seisključivo koristi za sportsku i sličnu plovidbu (kao što su veslačke i jedriličarskeregate, skijanje i sl.) i na području udaljenom više od 150 metara od obale, a nijeriječ o području iz točke 4. ovoga stavka - ako se dokaže da je brod kriv za smrt,odnosno tjelesnu ozljedu osobe.Dakle, kako je do ozljeđivanja tužitelja došlo na plovnom putu tužena umjestovlasnika broda dogovara po načelu dokazane krivnje tj. teret dokaza da je tuženakriva za štetni događaj leži na tužitelju.Kako u postupku s obzirom na utvrđeno činjenično stanje tužitelj nije dokazao da jetuženik kriv za nastanak štetnog događaja, već se iz utvrđenih činjenica s obziromna mjesto nesreće i postupanje tužitelja nameće posve suprotan zaključak da je zaštetu odgovoran sam tužitelj zbog toga što se kupao i ronio na za to nedozvoljenommjestu i da pri tome nije bio niti vidljivo obilježen kao ronilac na dah to su sudovipravilnom primjenom citiranih odredbi PZ-a i citiranog podzakonskog aktapravilno tužitelja odbili s tužbenim zahtjevom.


Članak 82. Zakona o lovu

- divljač na cesti


178



Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke naloženo je II-tuženiku Lovačkomdruštvu Fazan isplatiti tužitelju iznos od 9.658,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatomtekućom od 24. studenog 2010. do isplate te mu naknaditi parnične troškove u iznosu od16.239,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, sve u roku od 8 dana. Pod točkom II.izreke odbijen je tužbeni zahtjev u odnosu na I-tuženika Županijske ceste Zagrebačke

županije. Pod točkom III. izreke odbijen je tužitelj sa zahtjevom za isplatu zateznihkamata koje potražuje od II-tuženika od 13. svibnja 2010. do 23. studenog 2010.Županijski sud odbija žalbu II tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno je da je S. Š., upravljajući vozilomtužitelja, 22. studenog 2000. u mjestu Kupinečki Kraljevac prednjim desnim dijelomvozila naletjela na divlju svinju, kojom prilikom je nastala materijalna šteta na vozilu uiznosu od 9.658,00 kn, da je II-tuženik gospodario lovištem na području na kojem sedogodila prometna nesreća, da II-tuženik u svom lovištu nije gospodario divljim

svinjama, da se S. Š. u trenutku nesreće kretala brzinom od 55 km/h, da je brzina kretanjana cesti u naselju ograničena na 50 km/h sukladno odredbi čl. 28. st. 1. Zakona osigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj: 84/92, 5/93, 6/93, 43/96, 46/96 i54/96 - dalje u tekstu: ZSPC), da je S. Š. mogla uočiti divlju svinju 1,6 sekundi prijenaleta, te da je nalet na divlju svinju mogla izbjeći da se kretala brzinom od 25 km/h.Suprotno žalbenim prigovorima, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da S. Š. nijedoprinijela nastanku štete u smislu odredbe čl. 192. st. 1. Zakona o obveznim odnosima("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje u tekstu: ZOO),neovisno o brzini kojom se u konkretnom slučaju kretala, budući da bi prometnu nesrećumogla izbjeći tek da se kretala brzinom od 25 km/h, odnosno brzinom koja je znatnomanja od brzine propisane odredbom čl. 28. st. 1. ZSPC.U odnosu na žalbene navode da S. Š. nije prilagodila brzinu kretanja osobinama i stanjuna cesti u skladu s odredbom čl. 26. st. 1. ZSPC s obzirom da joj je bila poznatamogućnost da divljač izleti na cestu, valja istaknuti da S. Š. ne bi mogla zaustaviti vozilo prije naleta na divlju svinju niti da je brzinu kretanja smanjila ispod dopuštene (50 km/h)kako bi ju prilagodila konkretnim uvjetima na cesti (noć, sumaglica, opasnost oddivljači), budući da je mogućnost izbjegavanja prometne nesreće kočenjem postojala tek pri brzini od 25 km/h, koja je ispod primjerene konkretnim uvjetima na cesti te pri kojoj brzini bi vozilo tužitelja predstavljalo smetnju normalnom toku prometa u smislu odredbečl. 26. st. 2. ZSPC pa stoga u konkretnom slučaju brzina kretanja oštećenog vozila nije uuzročnoj vezi s nastankom štetnog događaja.Suprotno žalbenim prigovorima, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 82. Zakona o lovu ("Narodne novine" broj: 10/94, 22/94, 5/95, 25/96, 33/97,44/98 i 29/99) kada je zaključio da je II-tuženik pasivno legitimiran i odgovoran za predmetnu štetu.Odredbom čl. 82. Zakona o lovu određeno je da za štetu koju počini divljačodgovora ovlaštenik prava lova u lovištu u kojem ta divljač stalno živi pod uvjetomda je oštećeni poduzeo propisane mjere za sprečavanje štete od divljači, koje je usmislu ovog zakona bio obvezan poduzeti (st. 1.), da se smatra da divljač stalno živiu lovištu u kojem je počinjena šteta, ako ovlaštenik prava lova u tom lovištu ne

179



dokaže protivno (st. 2.), da za štetu koju počini divljač koja u lovištu stalno ne živi,odgovora ovlaštenik prava lova u lovištu u kojem je šteta počinjena, ali ima pravona odstrel te divljači, (st. 3.).U skladu s odredbom čl. 82. st. 3. Zakona o lovu II-tuženik kao lovačko društvo kojegospodari lovištem u kojem je počinjena šteta odgovara za štetu nastalu naletom

divljači na automobil na javnoj cesti bez obzira na činjenicu što divljač, ukonkretnom slučaju divlja svinja, uopće ne živi u lovištu kojim gospodari II-tuženik.U odnosu na žalbene prigovore II-tuženika valja istaknuti da je pogrešan pravnipristup II-tuženika da u smislu odredbe čl. 82. st. 3. Zakona o lovu divljač morapovremeno živjeti u lovištu kojim gospodari pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešneprimjene materijalnog prava. Pri tome II-tuženik odgovara za štetu bez obzira nakrivnju u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. i čl. 174. Zakona o obveznim odnosima("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) budući da divlja svinja, uokolnostima iznenadnog naleta na automobil na javnoj cesti, predstavlja opasnustvar.

123.P-853/01 Rev-x 797/11 od 14. prosinca 2011.g.

Članak 13. Zakona o sustavu državne upraveČlanak 154. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima

- nezakonit rad- izgubljena zarada

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od

906.444,00 kn s osnova izgubljene zarade sa zateznim kamatama. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.Vrhovni sud RH odbija reviziju tužitelja kao neosnovanu.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime naknade štete zbog izgubljenezarade isplati iznos od 906.444,00 kn, a odgovornost tuženika tužitelj temelji nanezakonitom radu Ministarstva rada i socijalne skrbi koje nije postupilo po presudiUpravnog suda Republike Hrvatske broj Us-2938/94-6 od 7. studenoga 1996., kojom je poništeno u cijelosti rješenje Ministarstva rada i socijalne skrbi Republike Hrvatske,Klasa: 102-02/92-01/57, Urbroj: 524-03-94-7 od 30. ožujka 1994. Tužitelj smatra da

nedonošenjem rješenja isti trpi štetu u periodu od siječnja 1993. do 24. siječnja 2001. kad je podnesena tužba sudu. Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbe čl. 13. Zakona osustavu državne uprave, kao i na odredbu čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96), budući je u postupku prednižestupanjskim sudovima utvrđeno da tužitelj nije dokazao postojanje okolnosti potrebnih za utvrđivanje tuženikove odgovornosti za naknadu štete.U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

180



- da je presudom Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-2938/94 od 7. studenoga1996. poništeno rješenje Ministarstva rada i socijalne skrbi Republike Hrvatske Klasa:102-02/92-01/57 Ur. broj: 524-03-94-7 od 30. ožujka 1994., kojim je odbijen zahtjevtužitelja za izdavanje suglasnosti za obavljanje posredovanja pri zapošljavanju kao pravnog subjekta izvan Zavoda za zapošljavanja, te je naloženo donošenje novog rješenja

o zahtjevu tužitelja;- da je Ministarstvo rada i socijalne skrbi 7. srpnja 1997. donijelo novo rješenje ozahtjevu tužitelja koji je ponovno odbijen, a utvrđeno je da je tužitelju rješenjudostavljenom 26. kolovoza 1997., te da protiv njega nije pokrenuo upravni spor.S obzirom na takva utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" broj75/93, 92/96, 68/99, 15/00, 127/00 - dalje: ZSDU).Prema odredbi čl. 13. ZSDU Republika Hrvatska odgovara za štetu koju svojimnezakonitim i nepravilnim radom nanese građaninu ili pravnoj osobi tijelo državneuprave. Kako u konkretnom slučaju nije utvrđen nepravilan i nezakonit rad, to jepravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev i odbijen. Pri tome valja

napomenuti da je pogrešan pravni stav nižestupanjskih sudova da u je konkretnomslučaju za odgovornost tuženika potrebno postojanje i „voljnog elementa" (krivnje).Naime, nasuprot tom stavu ističe se kako je Zakonom o sustavu državne upraveustanovljen sustav objektivne odgovornosti Republike Hrvatske za štetu zbognezakonitog ili nepravilnog rada državne i javne uprave koji se temelji na načeluuzročnosti (kauza), a ne na načelu krivnje (culpe).


- povišenje rente

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplatiti iznos od 71.000,00kn na ime nematerijalne štete sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I izreke), iznosod 29.372,85 kn sa pripadajućim kamatama na ime materijalne štete - povišenjaizgubljene zarade (točka II Izreke) te rentu u mjesečnom iznosu od 3.191,34 kn počevšiod 1. travnja 2009. pa nadalje sa pripadajućim kamatama (točka III izreke). Tužitelj jeodbijen sa zahtjevom za isplatu 4.000,00 kn na ime nematerijalne štete kao i sa zahtjevomza isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos nematerijalne štete za period od 7. travnja2005. do 26. svibnja 2009. (točka IV izreke) i za iznos od 6.943,19 kn sa pripadajućim

kamatama na ime materijalne štete - povišenja izgubljene zarade (točka V izreke).Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za povišenjem rente na ime povišenja izgubljene zarade određene izvansudskom nagodbom od 18. svibnja 2001. kao

181



i zahtjev za naknadu štete zbog pogoršanja zdravstvenog stanja i to zahtjev za isplatunaknade za pretrpljene fizičke bolove, strah i duševne boli zbog naruženosti.U ovom stadiju postupka nije sporna pasivna legitimacija i nastanak štetnog događaja, ukojem je tužitelj zadobio ozljede uslijed kojih je kod njega zaostalo trajno smanjenje općeživotne i radne sposobnosti od 100% kao niti odgovornost tuženika za štetu koju je

tužitelj pretrpio. Nije sporna činjenica da su stranke 18. svibnja 2001. sklopileizvansudsku nagodbu temeljem koje je tuženik tužitelju isplaćivao mjesečnu rentu na imeizgubljene zarade u iznosu od 2.270,00 kn. Također nije sporna visina potraživanje povišene izgubljene zarade od utuženja pa nadalje i visina pravične naknade za pretrpljene duševne boli zbog naruženosti tužitelja.Sud prvog stupnja polazeći od utvrđenja temeljenog na nalazu i mišljenju vještakautvrdio je da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju pretrpio natučenje mozga srazvojem posttraumatske epilepsije, slabosti lijevih udova te prijelom lijeve ulne te da jezbog daljnjeg liječenja navedenih ozljeda (3 operacije) trpio daljnje fizičke boli, strah teduševne boli zbog naruženja trajanja i intenziteta navedenog u vještvima. Na nesporno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja pravilno je primijenio

materijalno pravo iz čl. 178., 189. st. 1. i 2. i 200 Zakona o obveznim odnosima("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) kada jedjelomično prihvatio tužbeni zahtjev na ime nematerijalne štete (fizički bolovi, strah iduševni bolovi zbog naruženosti) za iznos od 71.000,00 kn sa kamatama tekućim od presuđenja do isplate. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja na visinu dosuđenih naknada za pretrpljenefizičke boli i strah.Imajući u vidu utvrđene mjerodavne okolnosti u smislu čl. 200. ZOO-a i čl. 195. st. 1.ZOO-a ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da je prvostupanjski sud pravilno dosudiotužitelju na ime pretrpljenih bolova iznos od 28.000,00 kn i pretrpljenog straha u iznosuod 18.000,00 kn.Ovo stoga što vrsta povrede, dob tužitelja, intenzitet i trajanje fizičkih bolova, straha teokolnosti slučaja a uzimajući u obzir i tijek liječenja tužitelja i brojnost povreda ineugodnosti u liječenju opravdavaju dosuđenje iznosa za navedene vidove štete upravo unaprijed navedenim iznosima.Također je sud prvog stupnja pravilnom primjenom odredbe čl. 189. st. 2. ZOO-adosudio tužitelju zatezne kamate na naknadu za pretrpljene fizičke boli, strah i duševne boli zbog naruženja od presuđenja do isplate, budući je tužitelju navedena naknadadosuđena prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke pa mu pripada pravo nazatezne kamate također od donošenja sudske odluke. Neosnovan je navod tužitelja da bituženiku od trenutka utuženja bila poznata visina njegove obveze budući je ista određenasudskom odlukom dakle po cijenama u vrijeme donošenja iste. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tužitelja da bi sud prvog stupnja pogrešno primijeniomaterijalno pravo kada je odbio zahtjev tužitelja za isplatu povišenje mjesečne rente zaizgubljenu zaradu u periodu od 1. siječnja 2003. do utuženja.S obzirom na nespornu činjenicu da su stranke nakon predmetnog štetnog događajasklopile vansudsku nagodbu kojom su uredile svoja uzajamna prava i obveze nanačin da su između ostalog ugovorile i visinu mjesečne rente tužitelja na imeizgubljene zarade u iznosu od 2.277,00 kn, koju je tuženik tužitelju i isplaćivaopravilno je sud prvog stupnja s obzirom da su se znatnije promijenile okolnosti

182



nakon sklapanja iste nesporan iznos povećane izgubljene zarade tužitelju (rente)dosudio od utuženja pa nadalje. To iz razloga što nagodba ima konstitutivnoznačenje i stvara nova prava i obveze između sudionika nagodbe. Ona doduše nemaznačenje pravomoćne sudske odluke te nema svojstvo ovršnog naslova ali se natemelju izvansudske nagodbe može sudskim putem tražiti njeno ispunjenje. Dakle

nagodbom se stvara obveznopravni odnos između sudionika pa se promjena prava iobveza iz nagodbe mogu tražiti samo za ubuduće. Stoga je tužitelj u konkretnomslučaju osnovano mogao potraživati povišenje predmetne rente samo od utuženjaodnosno od postavljanja zahtjeva za povišenje pa za ubuduće neovisno o činjenicida ista nije određena pravomoćnom sudskom odlukom već ugovornom nagodbom.

Mediji

125.

Pn-4236/09 Gž-11606/11 od 13. prosinca 2011.g.

- ispravak informacije

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se naložituženiku kao glavnom uredniku Nove tv d.d. iz Zagreba, da u prvoj slijedećoj emisiji "R.C." objavi ispravak netočnih i uvredljivih informacija.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Prvostupanjski sud je na temelju provedenog postupka utvrdio nespornim sljedeće:da je dana 31. svibnja 2009. godine u programu N. TV, u emisiji "R. C." nakon 52,14minuta trajanja ove emisije objavljen prilog u kojem je tužitelj nazvan "stari prdonja kojinema pametnijeg posla nego tražiti medijsku pompu"- da je tužitelj tuženiku dana 29. lipnja 2009. godine podnio zahtjev za objavljivanjemispravka netočnih informacija objavljenih u citiranoj emisiji- da je tuženik dana 1. srpnja 2009. godine obavijestio tužitelja da se zatraženi ispravak ne može objaviti, jer da je pregledom snimke emisije "R. C." od dana 31. svibnja 2009.godine utvrđeno da o tužitelju nije nigdje navedeno ni objavljeno to za što se tražiispravak netočne informacije- da je tužitelj ispunio zakonske pretpostavke za podnošenje tužbe u smislu čl. 40. st. 2. i3. Zakona o medijima ("Narodne novine" br. 59/04"- u daljnjem tekstu ZM).Pravilno zaključuje prvostupanjski sud da je svrha i smisao ispravka informacije usmislu navedene zakonske odredbe da pruži mogućnost fizičkoj osobi kojoj su nekopravo ili interes povrijeđeni netočnom ili nepotpunom informacijom da objaviispravak te i takve informacije. Pri tome osim navedenog fizička osoba ima

183



mogućnost iznositi činjenice i okolnosti kojima povrijeđeni pobija ili s namjerompobijanja bitno dopunjuje navode u objavljenoj informaciji.U ovom slučaju, tužitelj, kao što to pravilno ocjenjuje prvostupanjski sud u zahtjevuza ispravak informacije ne ispravlja informacije koje su o njemu objavljene, neispravlja tvrdnje ni navode niti iznosi činjenice i okolnosti kojima pobija objavljene

informacije, niti je objektivno moguće objavljenu informaciju ispraviti na način dase ispuni svrha ispravka, ali je objektivno moguće zatražiti ispriku zbog objavljeneinformacije ili pak sukladno propisu čl. 56. ZM moguće glavnom uredniku podnijetizahtjev da objavi odgovor na objavljenu informaciju.S obzirom na utvrđeno činjenično stanje pravilno zaključuje prvostupanjski sud da je tužbeni zahtjev neosnovan jer u ovom slučaju nisu ispunjene pretpostavke zaobjavu ispravka informacije budući da postavljeni tužbeni zahtjev po svomsadržaju nema smisao ispravka informacije predviđenih propisom čl. 40. st. 1. i 4.ZM. Da bi se postigla svrha i cilj ispravka, tužbeni zahtjev mora sadržavati podatkeili mora biti očito da se ispravlja netočna i nepotpuna informacija - određeničinjenični navod ili podatak za koji se tvrdi da su netočni ili nepotpuni, a čega u

ovom slučaju nema. Stoga pravilno smatra prvostupanjski sud da o tužiteljuobjavljena uvredljiva informacija ne može biti ispravljena na način kako to tužiteljpostavlja u svom zahtjevu te da se ispravkom informacije ne bi postigla svrha i ciljispravka informacije u smislu Zakona o medijima.

126.Pn-8614/08 Rev-x 191/11 od 18. listopada 2011.g.

Članak 22. stavak 4. i 7. Zakona o javnom priopćavanju

- visina naknade

nematerijalne štete

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik platiti tužiteljici 5.000,00 kn sa zateznimkamatama od 18. veljače 2010. do isplate, a preostali dio tužbenog zahtjeva za iznos od45.000,00 kn sa zateznim kamatama je odbijen. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.Vrhovni sud RH preinačava drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu na način da jetuženik dužan platiti tužiteljici pored dosuđenog iznosa od 5.000,00 kn sa zateznimkamatama još iznos od 45.000,00 kn sa zateznim kamatama od 18. veljače 2010. doisplate.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:- da je tuženik nakladnik dnevnika V. l. u kojem je u broju 12237 od 11. listopada 1997.objavljen članak pod naslovom "Uzimala robu, a nije platila",- da je u istom članku navedeno i slijedeće: "M. O. je unaprijed stvorenom namjerom pribavljanja protupravne imovinske koristi za svoje poduzeće 9. rujna 1995. preuzelaraznu robu (koturaljke, štitnici i dr.) ukupne vrijednosti 663.198,00 kn od poduzeća "A.".

184



Nakon preuzimanja robe distribuirala je i prodavala u trgovinama svojeg poduzeća "A.o." te izbjegavala plaćanje robe prema oštećenom", - te: "iz svega toga je vidljivo da jeM. O. dovela i održavala u zabludi oštećenog ....",- da je članak napisao novinar H. D. temeljem pisanog izvješća dobivenog na konferencijiOdjela gospodarskog kriminaliteta PU Zagrebačke od strane načelnika toga Odjela,

- da je pretežiti dio teksta navedenog članka točno prenesen iz policijskog izvješća, no u policijskom izvješću su napisani inicijali tužiteljice, a ne njezino ime i prezime, koji senavode u tekstu navedenog članka.Odgovornost tuženika za naknadu štete u ovom slučaju više nije sporna.Prema odredbi čl. 22. st. 4. Zakona o javnom priopćavanju ("Narodne novine", broj83/96) nematerijalna šteta se naknađuje ispravljanjem netočne informacije,objavljivanjem ispravka informacije i isprikom, te isplatom pravične novčanenaknade za pretrpljene bolove i strah, ako jakost i trajanje bolova i straha toopravdavaju, sukladno općim propisima obveznoga prava.U smislu odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje u tekstu: ZOO) za pretrpljene duševne boli

zbog povrede ugleda i Časti sud će ako nade da okolnosti slučaja, a osobito jačinaboli i njihovo trajanje to opravdavaju dosuditi pravičnu novčanu naknadunezavisno od naknade materijalne štete kao i u njezinoj odsutnosti, a prema odredbist. 2., toga članka - pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, te ovisini njezine naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i ciljukome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisuspojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom.Pogrešnom primjenom materijalnog prava su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjevza naknadu štete preko iznosa od 5.000,00 kn do iznosa od 50.000,00 kn za zateznimkamatama uzevši u obzir odlučne okolnosti za odmjeravanje novčane naknadenematerijalne štete.Ovaj sud nalazi da bi pravična novčana naknada nematerijalne štete u ovom slučajutrebala iznositi 50.000,00 kn.Prema odredbi čl. 22. st. 7. navedenog Zakona o javnom priopćavanju priodlučivanju o visini naknade nematerijalne štete sud će voditi računa o stupnjuodgovornosti nakladnika, značenju povrijeđenog dobra i jakosti pretrpljene boli ilistraha, cilju koji se naknadno želi postići, nakladi, odnosno broju slušatelja iligledatelja na području koje svojim programom pokriva radijska ili televizijskapostaja koja je objavila informaciju kojom je šteta učinjena, nastojanju nakladnikada drugim sredstvima naknadi učinjenu štetu te drugim okolnostima slučaja, ali i otome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom idruštvenom svrhom. Uzevši u obzir da je tužiteljica trpjela duševne boli zbogobjavljivanja navedenog članka, jer je u njemu prikazana kao kriminalna osoba, teuzevši u obzir relativno veliku nakladu tuženika kao dnevnog lista ovaj sud smatrada tužiteljici pripada novčana naknada nematerijalne štete u iznosu od 50.000,00kn.


185



Članak 21. i članak 22. Zakona o medijima

- povreda prava osobnosti


Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje odtuženika isplatu iznosa od 70.000,00 kn sa pripadajućom kamatom.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 60.000,00 kn, preinačena jeista presuda na način da je tuženik dužan isplatiti tužitelju 10.000,00 kn sa zakonskomkamatom.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede pravaosobnosti i to zbog objave članka na web stranicama 24 sata hr. od 1. siječnja 2009.godine pod naslovom "Nakon ispijanja bunike iz usta virile zmije" s proslave Nove

godine 2009 u Saborskom kada je jedan od sudionika proslave smrtno stradao dok je trojezavršilo na psihijatriji te je u sredini članka objavljena fotografija na kojoj se nalazitužitelj.Kako u tijeku postupka nije sporno da je uz navedeni tekst članka objavljena i fotografijatužitelja u društvu sa L. H. iz Saborskog i još jednom osobom, na imanju na kojem sedogodila tragedija nakon ispijanja bunike, te da ispod fotografije nisu spomenuta imenaosoba na fotografiji niti da se fotografija odnosi na doček Nove godine 2009., sud prvogstupnja zaključuje da tužitelja nisu mogli svi prepoznati na toj fotografiji i da objavom te privatne fotografije tužitelju nije moglo biti povrijeđena osobnost a da težina povrede iokolnost slučaja ne daju osnovu za dosudu neimovinske štete sukladno odredbi čl. 1100.st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05 - dalje: ZOO).Ovakav zaključak suda prvog stupnja ne može se prihvatiti.To stoga što predmetni članak je vijest i informacija a fotografija objavljena uokviru tog članka ukazuje na zaključak da je tužitelj upravo bio na tom događajugdje se konzumirala opojna droga i da je jedan od sudionika umro a ostali završilina psihijatriji.Da je tužitelj trpio neugodnosti radi povrede svojih prava osobnosti potvrđuje iiskaz tužitelja i njegovog sina koji su potvrdili da su poznanici nazivali telefonomtužitelja u uvjerenju da je tužitelj korisnik halucigenih droga i psihijatrijskogtretmana.Prema odredbi čl. 21. Zakona o medijima ("Narodne novine" br. 59/04 - dalje: ZM)nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je nadoknaditi izuzev u slučajevima propisanim ovim zakonom te je određeno da je šteta umanjenje nečije imovine ili sprječavanje njezina povećanja te nanošenjedrugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta) te da se nautvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju propisi o obveznimodnosima osim ako ovim zakonom nije određeno, te da nakladnik ne odgovara zaštetu ako informacija kojom je šteta učinjena vjerno izvješće sa rasprave na sjednicitijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti te tijela jedinice lokalne i područnesamouprave ili na javnom skupu ili prenesena iz akta tijela zakonodavne, izvršne ili

186



sudbene vlasti ili tijela jedinice lokalne i područne samouprave a njezin smisao nijepromijenjen uredničkom obradom. Da prema st. 6 istog članka postojanjepretpostavki odgovornosti za štetu dokazuje tužitelj, dok postojanje pretpostavki zaoslobođenje od odgovornosti za štetu dokazuje tuženik.Prema čl. 22. ZM nematerijalna šteta u pravilu se nadoknađuje objavljivanjem

ispravka informacije i isprikom nakladnika, te isplatom naknade sukladno Općimpropisima obveznog prava. Objava privatne fotografije koja je snimljena nekomranijom prigodom, a na kojoj se nalazi i tužitelj, a za čiju objavu tužitelj nije daoodobrenje, a stavljena je uz tekst o ispijanju bunike na dočeku Nove godine 2009.,na kojoj tužitelj nije prisustvovao po ocjeni ovog suda, a vodeći računa o težinipovrede i okolnosti slučaja, opravdava tužitelju dosuditi pravičnu novčanu naknaduu visini od 10.000,00 kn temeljem odredbe čl. 1100. ZOO-a.

128.Pn-6159/07 Gžn-2344/11 od 14. veljače 2012.g.

Članak 21. stavak 1. i članak 1046. Zakona o medijima

- objava članka- povreda prava osobnosti

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženome isplatiti tužiteljici iznos od 150.000,00kn, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. listopada2007. godine do isplate.Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog

stupnja u dijelu kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu do iznosa od 100.000,00 knzajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos. Preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je udovoljeno tužbenom zahtjevu preko iznosaod 100.000,00 kn do iznosa od 150.000,00 kn tj. za iznos od 50.000,00 kn na način da seodbija zahtjev tužiteljice za naknadu štete i za daljnji iznos od 50.000,00 kn. Odbijena ježalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Sud prvog stupnja pouzdano je utvrdio da su članci novinarke S. L. u tiskovini tuženoga"G." brojeva 872 i 874 u kojima se osoba tužiteljice, kao sutkinja Vrhovnog sudaRepublike Hrvatske, spominje u izrazito negativnom kontekstu, a obzirom na njene

osobne i profesionalne karakteristike objektivno bili takovog značaja da su mogli njoj prouzročiti nematerijalnu štetu u smislu odredbe iz čl. 21. st. 1. Zakona o medijima("Narodne novine" br. 59/04 - dalje u tekstu ZM). Navedeni članci, ne samo da neistinito interpretiraju ulogu tužiteljice kao sutkinje koja jesudjelovala u kaznenom postupku odlučivanja o primjeni Zakona o općem oprostu naoptuženog G., već na temelju takove interpretacije osobu tužiteljice opisuju kao moralnoupitnu i nedosljednu u sudačkom poslu, te čak dovode u pitanje i njeno napredovanje usudačkoj karijeri pripisujući ga isključivo političkim razlozima.

187



Tako u prvom članku novinarka ustvrđuje da je tužiteljica poništila vlastitu odluku o G.aboliciji, sugerirajući da se njen stav o tom pitanju izmijenio u odnosu na stav u ranijojodluci kojom je na optuženog bio primijenjen Zakon o općem oprostu, premda je stvarnotužiteljica i prilikom donošenja te odluke svoj suprotan pravni stav izrazila izdvajanjemsvoga glasa u odnosu na glasove ostalih članova, što je bio zakonom predviđen način da

se sudac sa drugačijim mišljenjem ogradi od posljedica preglasavanja.Da je tužiteljica postupila upravo na opisani način među strankama nije sporno, te jenovinarka tuženoga spoznaju o tome potvrdila pisanjem drugog spornog članka u idućem broja tiskovine "G.".O tome je novinarka bila obaviještena od same tužiteljice, što se može zaključiti izdrugog spornog članka, pa da je ona na odgovarajući način provjerila činjenicu postupanja tužiteljice prilikom donošenja prve odluke, ne bi mogla doći do zaključka koji je u prvom članku iznijela, te prema kojem je tužiteljica poništila vlastitu raniju odlukudonošenjem druge odluke o pitanju abolicije G.Obzirom, pak, na mogućnost izdvajanja sudačkog glasa u tijeku vijećanja i glasovanja, nemože se prihvatiti žalbeni navod prema kojem bi novinarka informaciju da je tužiteljica

poništila svoju vlastitu raniju odluku prenijela iz presude kao akta sudbene vlasti, budući je sama ta presuda bez daljnjih provjera nije mogla na takav zaključak uputiti.Pravilno je, stoga, sud prvog stupnja zaključio da ne predleži zakonskapretpostavka iz čl. 21. st. 4. ZM-a, prema kojoj nakladnik ne odgovara za štetu akose radi o informaciji prenesenoj iz akta neke od državne vlasti.Pravilno utvrdivši da novinarka nije za objavu svog opisanog zaključka poduzelasve potrebne mjere za provjeru njegove točnosti, pravilno je sud prvog stupnjautvrdio da ona nije imala osnovanog razloga povjerovati u točnost svog zaključka,koje dvije pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene da bi se nakladnik oslobodio od odgovornosti za predmetnu štetu u smislu gore citirane zakonskeodredbe.Pod pretpostavkom da je postojalo opravdano zanimanje javnosti za objavuinformacije prema kojoj je tužiteljica navodno poništila svoju raniju vlastituodluku, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da novinarka objavljivanjem teinformacije nije bila u dobroj vjeri, što također predstavlja dvije kumulativnouvjetovane zakonske pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti nakladnika.Naime, sama intonacija prvog članka sa bombastičnim naslovom i podnaslovom, teuz objavu fotografije tužiteljice uz sam udarni naslov ("Suci opasni za pravdu"),upućuje na zaključak da novinarka nije bila u dobroj vjeri kada je pisala onavodnoj nekonzistentnosti stava tužiteljice o istom pitanju u različitim njenimodlukama.Informacija, pak, prema kojoj je tužiteljica navodno poništila svoju vlastitu odlukunikako ne predstavlja vrijednosni sud, već činjenični navod novinarke koji je bioneistinit.1 nakon što je doznala da je tužiteljica prilikom donošenja prve odluke izdvojilasvoje mišljenje glede odluke o aboliciji G., novinarka tuženoga i nadaljeproblematizira nju kao osobu suca, sada zbog činjenice da je ona javno objavilaizdvajanje svoga glasa prilikom ranijeg odlučivanja, te bez ikakve prethodneprovjere piše činjenice koje se odnose na kretanje tužiteljice u sudačkoj službi, čijenapredovanje veže isključivo uz odluku potaknutu političkim motivima tog

188



vremena, ilustrirajući svoju tvrdnju o takovom napredovanju tužiteljice činjenicomda su istovremeno drugi vrsni suci morali sa suda na koji je izabrana tužiteljicaotići.Pri tome novinaraka ne provjerava kako je teklo napredovanje tužiteljice do sucaVrhovnog suda Republike Hrvatske, te o tome ne obavještava javnost putem

inkriminiranog članka, koje postupanje novinarke se ne može nikako tretirati kaopostupanje u dobroj vjeri.Napose, imputiranje tužiteljici putem novinskog članka da je ona zbog političkihrazloga dogurala do suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne može se prihvatitikao vrijednosni sud novinarke, već se ovdje radi o insinuaciji koja tužiteljicu pred javnosti ima diskvalificirati osobno i profesionalno.Obzirom na izloženo, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, a kadanije prihvatio navode tuženoga prema kojima na njegovoj strani postoje zakonske pretpostavke da on bude oslobođen od odgovornosti za štetu koju je objavljivanjemspornih članaka prouzročio tužiteljici.Sam nastup štetnih posljedica, sud prvog stupnja utvrdio je na temelju provedenih

dokaza, a napose na temelju iskaza same tužiteljice, čiji iskaz je valjano ocijenio i prihvatio. Na taj način sud prvog stupnja pouzdano je utvrdio da je tuženi objavom spornih članaka povrijedio pravo osobnosti tužiteljice predviđenu 1046. Zakona o obveznim odnosima -dalje u tekstu ZOO ("Narodne novine" broj 35/05), pa je pravilnom primjenom čl. 1100.istog Zakona tužiteljici i odmjerio naknadu, no ne u dosuđenom iznosu.Po stanovištu ovog višeg, suda, sud prvog stupnja djelomično je pogrešno primijenionavedenu odredbu i tužiteljici dosudio naknadu u suviše visokom iznosu.Pri tome je ovaj sud vodio računa o jačini duševnih bolova koje je tužiteljica pretrpjela, teo cilju kojem služi naknada ove nematerijalne štete, ali i o tome da se njom ne pogodujetežnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.Po stanovištu ovog suda pravična novčana naknada za učinjenu povredu prava osobnostitužiteljice iznosi 100.000,00 kn. Naime, smatra se da navedeni iznos predstavlja odgovarajuću satisfakciju za štetne posljedice koje je tužiteljica pretrpjela, te koje je detaljno opisala u svom iskazu.Zbog datih razloga u pobijanom dijelu u kome je zahtjevu tužiteljice udovoljeno do100.000,00 kn, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i u dijelu ukome je njenom zahtjevu za naknadu parničnog troška udovoljeno do iznosa od12.465,00 kn žalba nije uvažena već je presuda suda prvog stupnja potvrđena kaozakonita, temeljem odredbe iz čl. 368. st. l. ZPP-a. Naprotiv u dijelu u kome je tužiteljici dosuđen i daljnji iznos na ime naknade štete od50.000,00 kn, kao i na ime parničnog troška iznos od 1.102,50 kn, valjalo je preinačiti presudu suda prvog stupnja i suditi kao u izreci ove presude, temeljem odredbe iz čl. 373.toč. 3. ZPP-a.

129.Pn-1316/10 Gž-11060/11 od 17. siječnja 2012.g.

Članak 40., članak 41. i članak 42. Zakona o medijima

189



- objava ispravka

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku, glavnom uredniku dnevnih novina da uroku od tri dana od pravomoćnosti presude objavi ispravak teksta, dok je dio tužbenog

zahtjeva odbijen.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je zahtjev tužiteljice kojim traži da tuženik kao glavni urednik dnevnihnovina "V. l." objavi tekst sadržaja naveden stavkom I. i II. izreke obzirom da zahtjev zaobjavu ispravka kojeg je podnijela 2. ožujka 2010. godine nije objavljen na način predviđen odredbom čl. 41. Zakona o medijima ("Narodne novine" br. 59/04 - dalje: ZM) jer je objavljen tek neznatni dio podnesenog zahtjeva.Sud prvog stupnja djelomično je prihvatio a djelomično odbio tužbeni zahtjev utvrdivši

da iz rezultata provedenog postupka proizlazi da su objavljenim informacijama povrijeđena prava i interesi tužiteljice (čl. 40. st. 1. ZM) jer su objavljene neistiniteinformacije pa tužiteljici pripada pravo tražiti objavu ispravka čija svrha i jest ispravljanjenetočne ili nepotpune informacije. Zaključuje da tuženik tijekom postupka nije dokazao pretpostavku predviđenu čl. 42. st. 4. ZM koje tuženika kao glavnog urednika oslobađajuda objavi ispravak a kako su objavljenim informacijama povrijeđena prava i interesitužiteljice - udovoljeno je odredbi čl. 40. st. 1. ZM, stečeni su uvjeti za primjenu čl. 40.st. 4. istog Zakona. Kako tuženik u rubrici "Ispravci i objašnjenja" dana 6. ožujka 2010.godine nije objavio ispravak na način na koji to predviđa odredba čl. 41. st. 1. ZM stečenisu uvjeti predviđeni odredbom čl. 46. st. 2. ZM za podnošenje tužbe. Nadalje, sud utvrđuje da sukladno čl. 42. st. 1. ZM tko zahtijeva objavu ispravka moranavesti informaciju odnosno podatak na koju se ispravak odnosi pa se tužbeni zahtjev nemože u bitnome razlikovati od zahtjeva za ispravak. Kako se dio zahtijeva koji je prihvaćen ne razlikuje od teksta upućenog glavnom uredniku isti je osnovan, dok jeneosnovan onaj dio koji se odnosi na prihvaćanje zahtijeva kojim se opisuje objavljeniispravak jer su u tom dijelu, tekst -zahtijeva za ispravak koji je tužiteljica uputila tuženikui tužbeni zahtjev - različiti.Odredba čl. 40. st. 1. ZM propisuje tko može ostvarivati pravo na ispravak objavljene informacije kojom su povrijeđena prava i interesi neke osobe, a radilo seo netočno objavljenim informacijama.Pravilno je sud zaključio da tuženik nije dokazao pretpostavke predviđeneodredbom čl. 42. st. 4. ZM koje ga oslobađaju da objavi ispravak na način kako jeisti bio zatražen. Upravo se traženi ispravak odnosi na informaciju na koju setužiteljica i poziva, u ispravku su navedene sve činjenice i okolnosti u svezi sanavodima o informaciji pa objava ispravka ne bi bila u suprotnosti sa citiranomzakonskom odredbom. Kako je tuženik dana 6. ožujka 2010. godine objavioispravak na način koji nije u skladu s odredbom čl. 41. st. 1. ZM, odnosno nijeobjavio ispravak na način određen Zakonom (čl. 46. st. 1. ZM) tužiteljici pripadapravo na podnošenje tužbe protiv tuženika kao glavnog urednika.

190



Međutim, i po mišljenju ovog suda drugog stupnja tužiteljici ne pripada pravo dasudskim putem (podnesenim tužbenim zahtjevom) traži objavu ispravka koji nije uskladu s čl. 41. st. 1. ZM. Naime, zahtjev za ispravak i njegovo objavljivanje dodušečine cjelinu ali kako ispravak nije objavljen na zakonit način, traženje ispravkasudskim putem ne može sadržavati i dio koji se odnosi na objavljeni ispravak,

odnosno taj dio ne može ulaziti u dio tužbenog zahtjeva. Stoga je pravilno postupioprvostupanjski sud kada ga je odbio.Konačno, neprihvatljiv je i dio žalbenih navoda tuženika jer se podnesenimzahtjevom traži objavljivanje teksta ispravka koji nije različit od teksta zahtjeva.Ovo stoga jer odredbe ZM ne propisuju da ispravak i zahtjev budu identični već jeodlučno da isti budu u bitnom suglasni, što je slučaj u konkretnoj situaciji.Neosnovano je pozivanje tuženika na odredbu čl. 51. st. 1. ZM jer se radi o relativnobitnoj povredi iz čl. 354. st. 1. ZPP koja ne utječe na zakonitost i pravilnost odluke.Slijedom izloženog, a kako je utvrđeno da je predmetna informacija neistinita a nijeutvrđeno postojanje okolnosti zbog kojih tuženik ne bi bio dužan objaviti ispravak (čl. 42. ZM) pravilno je utvrđeno da je tuženik dužan objaviti ispravak na način

kako je to tužbom zatraženo, dok je dio zahtjeva neosnovan iz razloga koje jeprvostupanjski sud naveo.

130.Pn-6686/04 Rev 509/09 od 16. veljače 2011.g.

Članak 40. stavak 1. Zakona o medijima

- ispravak informacije


Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži od tuženika dau prvom slijedećem broju dnevnog lista kojeg je on glavni urednik objavi ispravak članka. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.Vrhovni sud RH odbija reviziju kao neosnovanu.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se naloži tuženiku, kaoglavnom uredniku dnevnih novina J. l. nakladnika E. h. d.o.o. Zagreb, da u sljedećem broju tih novina objavi ispravak informacije objavljene pod naslovom "DokumentaracHTV-a o H. starijem" s fotografijom tužiteljevog oca pok. A. H., sa sadržajem navedenimu naprijed citiranoj izreci prvostupanjske presude.

Zahtjev se temelji na odredbi čl. 40. st. 1. Zakona o medijima ("Narodne novine" broj59/04 dalje ZM) kojom je određeno da svatko ima pravo od glavnog urednika zahtijevatida bez naknade objavi ispravak objavljene informacije kojom su bila povrijeđena njegova prava ili interesi.Tužitelj tvrdi da su u predmetnom novinskom članku, u odnosu na njega i njegova oca pok. A. H., iznesene tvrdnje koje nisu istinite i objektivne, da su time povrijeđenanjegova prava i interesi i da je stoga tuženik neosnovano odbio objaviti traženi ispravak informacije.

191



Tužbeni zahtjev sudovi su ocijenili neosnovanim uz obrazloženje da je tužitelj zapravotražio objavu svog osvrta na objavljenu informaciju, da se veći dio tužbenog zahtjevaodnosi na vjerno prenesene informacije koje je autorica članka dobila od J. S. i M. B., teda se u tekstu ispravka informacije opisuje razgovor tužitelja s autoricom članka V. N.iako to nije bio sadržaj objavljene informacije i da stoga zahtjev tužitelja predstavlja

zahtjev za objavu njegovog komentara, a ne zahtjev za ispravak ili odgovor na objavljenuinformaciju u smislu odredbe čl. 56. st. 2. i 3. ZM (drugostupanjska presuda).Iz sadržaja objavljene informacije proizlazi da se u pretežitom dijelu informacije navodiono što su u razgovoru s autoricom članka u svezi najavljenog snimanja dokumentarnogfilma o pok. A. H. iznijeli urednik dokumentarnog programa HTV-a M. B. i redatelj J. S.Osim citiranja tih navoda u članku se navodi da bi u filmu trebalo biti otkriveno gdje jeA. H. pokopan, te da se kao redatelji filma spominju J. S. ili Z. O.Ti navodi, za koje tužitelj tvrdi da su neistiniti, nisu klevetnički niti uvredljivi pabudući da je traženi ispravak nerazmjerno duži od tog dijela objavljene informacije,a osim toga da ispravak sadrži i navode koji nisu u svezi s navodima o informaciji, sobzirom na odredbu čl. 42. st. 4. podst. 1. i 4. ZM, i po ocjeni ovoga suda, tuženik

nije bio dužan objaviti traženi ispravak.U reviziji se osnovano ističe da je tuženik bio dužan pisano obavijestiti tužitelja orazlozima neobjavljivanja ispravka, sukladno odredbi čl. 42. st. 5. ZM i da jepropustivši to učiniti počinio prekršaj iz čl. 62. st. 1. toč. 3. ZM. Međutim, nije jasnozašto bi navedena okolnost bila bitna za ocjenu pitanja osnovanosti tužbenogzahtjeva.

131.Pn-732/10 Gž-4832/10 od 3. svibnja 2011.g.

Članak 40. stavak 6., članak 42. stavak 4. alineja 4., članak 46. i članak 51. stavak 3.

Zakona o medijima

- ispravak - vrijednost predmeta spora

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj kao glavnoj urednici tjednika "N." da u prvom slijedećem izdanju u rubrici "Politika" objavi ispravak sadržaja kako je to pobližeopisano u izreci pobijane presude.Županijski sud odbija žalbu tužene kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:U bitnom je utvrđeno da je u tjedniku "N." od 20. ožujka 2007. godine na 28 i 29 straniciu članku objavljenom pod nazivom "G. i L. ostaju vladari PU splitske" autora Ž. R.navedeno da je tužitelj kao načelnik PU splitsko-dalmatinske smijenjen, da je tužitelj sostalim suradnicima u slučaju "B." opstruirao istragu i usmjeravao ju u pogrešnom pravcu, da su tužiteljevi propusti i pogreške dovele do najtežeg stanja otkako PU splitsko-dalmatinska postoji, da je tužitelj bio samo marioneta u rukama svojih podčinjenih,

192



odnosno A. G. i I. L., da je tužitelj obavljao dužnost "načelnika odjela za vozila" unutar Sektora operativne tehnike splitske PU, da je vrijeme tužiteljeva mandata provedena vrlotemeljita kadrovska čistka u kojoj je umirovljeno, iz policije otišlo i na niže dužnosti premješteno više od 50 sposobnih i cijenjenih policajaca, da su na "M. odlazak" utjecali brojni neriješeni slučajevi ali i sumnja da je u sukobu interesa, da tužitelj "tiho plaća

račun aferi Brodarica" i da je tužitelj vlasnik kuće u Splitu, da je na zahtjev tužitelja dana8. svibnja 2007. godine na 124 stranici tjednika "N." u rubrici "Pisma i reagiranja"objavljen je tekst pod naslovom "Nisam bio marioneta svojih podčinjenih PU splitskoj" akoji bi trebao predstavljati objavu ispravka objavljene informacije. Sud prvog stupnjautvrđuje da tužena nije dokazala eskupacione razloge zbog kojih ne bi bila dužna objavitiispravak objavljene informacije sukladno čl. 41. st. 1. Zakona o medijima ("Narodnenovine" broj 59/04 - dalje: ZM) a to je da su točne činjenice iz objavljene informacijesukladno čl. 48. st. 2. ZM te sukladno čl. 42. st. 4. al. 4 da zahtjev za objavu ispravka nije potpisao podnositelj zahtjeva odnosno, u konkretnom slučaju, da odvjetnik koji je kao punomoćnik tužitelja podnio zahtjev za objavu ispravka informacije nije uz zahtjev podnio i punomoć potpisanu po tužitelju kojom se ovlašćuje za podnošenje zahtjeva za

objavu ispravka objavljene informacije.Ovo utvrđenje i odluka suda prvog stupnja žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.Suprotno navodima žalbe pravilno je sud prvog stupnja ocijenio izvedene dokaze izaključio da je uz zahtjev za objavu ispravka objavljene informacije koji zahtjev jeu ime tužitelja podnio njegov punomoćnik T. Š., odvjetnik iz Splita, podnesena ipunomoć tužitelja kojim ovlašćuje ovog odvjetnika da u njegovo ime podnesezahtjev za objavom ispravka objavljene informacije. Pravilno sud prvog stupnjatakav zaključak temelji na iskazima saslušanog punomoćnika tužitelja T. Š. kao isvjedoka M. P. koja je radila u odvjetničkom uredu punomoćnika tužitelja iz čijihiskaza se s izvjesnošću može zaključiti da je uz zahtjev za objavu ispravkainformacije dostavljena punomoć bez obzira što u zahtjevu nije navedeno da se kaoprilog i dostavlja punomoć. Pritom valja reći da je punomoćnik tužitelja predočiosudu iz svog spisa presliku punomoći koja je dostavljena uz zahtjev za objavuispravka informacije a upravo iz iskaza saslušanog svjedoka M. P. jasno proizlazida zbog vrste predmeta spora, te obzirom da je na istu okolnost već jednom bilasaslušavana kao svjedok ona vrši presliku dokumentacije poslane uz zahtjev zaobjavu ispravka informacije, pa tako i punomoći. Pritom valja reći da ni samatužena se nije mogla točno izjasniti da li se je nedostatak u zahtjevu odnosio u tomešto nije bila dostavljena punomoć ili što zahtjev nije bio potpisan a pravilno sudprvog stupnja nije prihvatio iskaz tužene u dijelu kada je naveo da su usprkosuočenom nedostatku u zahtjevu ipak objavili na zahtjev tužitelja ispravak informacije u rubrici "Pisma i reagiranja" ali ne kao ispravak informacije već kaomogućnost da tužitelj iznese svoje mišljenje kada i sama tužena tvrdi da u slučajuukoliko je zahtjev za objavom ispravka informacije imao kakav formalninedostatak da se onda on nekada nije uopće ni objavljivao. Stoga je pravilanzaključak suda prvog stupnja da tužena nije dokazala postojanje eskulpacionihrazloga iz čl. 42. st. 4. al. 4. ZM.Pravilan je i zaključak suda prvog stupnja da tužena nije dokazala točnost činjenica iztvrdnji o tužiteljevoj nestručnosti, propustima i pogreškama koje su dovele do najtežegstanja u PU splitsko-dalmatinskoj te da je provodio kadrovske čistke uslijed kojih je

193



premješteno više od 50 sposobnih i cijenjenih policajaca. Prije svega valja reći da takoobjavljene informacije a u kontekstu čitavog članka ukazuju prosječnom čitatelju na to dase smjenjuju sposobni i cijenjeni policajci dakle, da se na njihova mjesta postavljaju onikoji nisu cijenjeni i koji su nesposobni. Međutim, iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da jeon u okviru normalnih kadrovskih promjena koje se ne bi mogle nazvati „čistkama"

smijenio 15-20 ljudi (u članku se govori o 50 ljudi) a i saslušani svjedok M. B. koji je bioravnatelj policije je naveo da u policijskom poslu ima čestih kadrovskih promjena no datužitelj nije imao previše prostora za samovolju obzirom da policija radi na principusubordiniranosti pa dakle, ukoliko je tužitelj zaista i smjenjivao sposobne i cijenjene policajce, onda to očito ovom svjedoku kao ravnatelju policije zasigurno ne bi ostalonepoznato. Obzirom na u žalbi apstrofiranje iskaza svjedoka Ž. A., žalitelju valja reći nadio iskaza ovog svjedoka koji je naveo da vezano uz njegove smjene na poslu on za tonikada nije krivio tužitelja a niti bi se samo slučaj premještanja ovoga svjedoka obziromna tvrdnje o "kadrovskim čistkama više od 50 ljudi" mogao cijeniti da je tuženik dokazaoistinitost svojih tvrdnji. Na žalbene tvrdnje da su u ispravku navedene činjenice koje nisu u vezi s navodima o

informaciji dakle da tuženik u objavljenoj informaciji nije tvrdio da je tužitelj smijenjenžalitelju samo valja reći da su takvi žalbeni navodi neosnovani jer je uz očito slikutužitelja naveden i podnaslov "Smijenjeni načelnik splitske policije I." a sintagma terečenice ukazuje da se radi o tužitelju kao smijenjenom načelniku splitske policije.Stoga, kako tuženik nije dokazao postojanje eskulpacionih razloga zbog kojih ne bibio dužan objaviti ispravak objavljene informacije a i objavljeni ispravak jeobjavljen suprotno odredbi čl. 41. st. 1. ZM bez suglasnosti tužitelja u rubrici"Pisma i reagiranja" onda je sud prvog stupnja pravilno tužitelju pružio traženupravnu zaštitu sukladno odredbi čl. 40. st. 6. u svezi čl. 46. i čl. 51. st. 3. ZM.Međutim, donoseći pobijanu presudu u odluci o parničnom trošku sud prvogstupnja počinio je relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st. 1. u svezi čl. 40. st. 3. ZPP, a na što tužena ukazuje u žalbi a taj prigovor isticala je i u tijeku postupka. Naime, tužitelj je sukladno čl. 40. st. 2. ZPP kao vrijednostpredmeta spora označio iznos od 101.000,00 kn a očito radi mogućnosti podnošenjarevizije sukladno čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP koja je dopuštena ako vrijednostpredmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn. Međutim, sudprvog stupnja je pritom zanemario da po odredbi čl. 52. st. 4. ZM protiv presudežupanijskog suda dopuštena je revizija tako da tako označena vrijednost predmetaspora nije od utjecaja na pravo za izjavljivanje revizije pa je stoga i suviše visokonaznačena. Stoga je sud prvog stupnja trebao postupiti po odredbi čl. 40. st. 3. ZPP.

132.Pn-4026/09 Gž-9147/11 od 8. studenog 2011.g.

Članak 56. stavak 1. Zakona o medijima

- objava odgovora naobjavljenu informaciju


194



Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim se tuženiku nalaže da bez promjena i dopunama u prvom sljedećem izdanju na istom ili istovrsnom mjestu objaviodgovor na tekst novinara objavljenog u J. L. dana 16. svibnja 2009.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Tako je pravilno utvrđeno da je sporni tekst tužitelja nerazmjerno duži od informacijekoja je objavljena u dijelu koji se odnosi na tužitelja, te da takav tekst sadržajno ne predstavlja odgovor na objavljenu informaciju u smislu odredbe čl. 56. st. 2. i 3. ZM, većse radi o komentaru u vezi objavljene informacije.Odredbom čl. 56. st. 1. ZM propisano je da zainteresirana fizička ili pravna osobaima pravo podnijeti zahtjev glavnom uredniku da besplatno objavi njegov odgovorna objavljenu informaciju, u kojoj je spomenuto njezino ime odnosno naziv ili je naneki drugi način s njom u izravnoj vezi, odredbom st. 2. istog članka propisano je dase pod odgovorom iz st. 1 istog članka smatra tekst ili poruka istovjetne prirode i

duljine kao i objavljena informacija, dok je odredbom st. 3. istog članka propisanoda se u odgovoru navodima pogodnim za dokazivanje poriču u biti ili bitnonadopunjuju sporni navodi o činjenicama i podacima u objavljenoj informaciji.Odredba čl. 57. st. 4. ZM propisuje da glavni urednik može odbiti objavu odgovora iu slučaju ako se u odgovoru navode očigledno netočni podaci ili tvrdnje i druginavodi koji su nedvojbeno nepodobni za dokazivanje.Odredbom čl. 42. st. 4. al. 5. ZM, koji se primjenjuje temeljem čl. 57. st. 3. ZM,propisano je da je glavni urednik dužan objaviti ispravak, izuzev ako je traženiispravak nerazmjerno duži od informacije u kojoj su navodi radi kojih se ispravak traži, odnosno od dijela informacije na koji se neposredno odnosi, osim ako seispravak odnosi na klevetničke ili uvredljive navode.Iz navedene odredbe proizlazi da glavni urednik nije dužan objaviti odgovor naobjavljenu informaciju ako je takav odgovor nerazmjerno duži od dijela objavljeneinformacije na koji se odgovor odnosi (osim ako se ispravak odnosi na klevetničke iliuvredljive navode, što se tužbom niti ne tvrdi).Stoga je pravilno prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev (čl. 57. st. 4. i čl. 42. st. 4.al. 5. u vezi čl. 57. st. 3. ZM), jer se radi o navodima koji su nedvojbeno nepogodniza dokazivanje i o tekstu koji je nerazmjerno duži od dijela objavljene informacijena koji se neposredno odnosi. Neosnovani su žalbeni navodi da prvostupanjski sud pogrešno smatra da postojezakonske pretpostavke za uskratu objavljivanja odgovora na objavljenu informaciju, jer glavni urednik nije postupio u skladu s odredbama čl. 42. st. 5. i čl. 57. st. 2. ZM.Točno je da je odredbom čl. 42. st. 5. ZM propisana dužnost glavnog urednika da uslučaju iz st. 4. istog članka obavijestiti tražitelja o razlozima neobjavljivanja ispravka(odgovora), u roku propisanom za objavu ispravka (odgovora), ali ZM ne propisujesankciju za propuštanje postupanja po toj odredbi, radi čega je žalba u tom smisluneosnovana.Isto tako, odredba čl. 57. st. 2. ZM na koju se poziva žalitelj, propisuje da glavni urednik ima pravo od autora prije objave zatražiti skraćivanje odgovora, iz čega proizlazi da seradi o pravu, a ne i obvezi glavnog urednika.

195



Stvarno pravo

133.R1-1197/10 Gž-462/12 od 20. ožujka 2012.g.

Paragraf 267. i 268. Zakona o vanparničnom postupku

- razvrgnuće suvlasničkezajednice nekretnina

- upućivanje u parnicu

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem razvrgava se suvlasnička zajednica nekretnina suvlasništvo

stranaka u naravi odgovarajući suvlasnički dio nekretnine upisane u zk.ul. 3020k.o.Stenjevec i to stambene zgrade Ghandijeva 7, Zagreb, sagrađena na čestici 890/2 k.o.Stenjevec na kojemu je uspostavljeno vlasništvo posebnog dijela nekretnine i to stana naI. katu, koji se sastoji od dvije i pol sobe i ostalih prostorija u površini od 53,85 čm i kojistanje upisan u pod.ul. 1113 k.o. Stenjevec - civilnom diobom - sudskom javnom prodajom tako da se postignuta prodajna vrijednost podijeli između stranaka premasuvlasničkim omjerima i to predlagateljici M. D. 1/2 dijela, a protustranci Ž. D. 1/2dijela.Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Prvostupanjski sud je unatoč osporavanju suvlasničkih omjera od strane protustranke proveo izvanparnični postupak i odredio civilnu diobu predmetne nekretnine.Kako je između stranaka nastao spor o veličini suvlasničkih dijelova, trebalo jetemeljem pravnog pravila paragrafa 267. i 268. bivšeg Zakona o sudskomvanparničnom postupku - dalje: VP (koji se kao pravna pravila primjenjujutemeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 06. travnja1941. - "Narodne novine", br. 73/91), stranku sa zahtjevom za diobu suvlasničkezajednice nekretnina uputiti na parnicu.Prema odredbi pravnog pravila paragrafa 268. bivšeg VP, sud će stranku s njenimzahtjevom za razvrgnuće suvlasničke zajednice uputiti na parnicu ako se po bilokojem suvlasniku ospori predmet diobe i opseg zajedničke stvari, odnosno pravosuvlasništva pojedinih suvlasnika ili veličina suvlasničkih dijelova, a o tome se nemože postići sporazum.Ne može se spor oko veličine suvlasničkih dijelova rješavati u izvanparničnompostupku.Naime, prema stanju u zemljišnim knjigama stranke su suvlasnici predmetnihnekretnina u 1/2, time da protustranka predlagateljici osporava vlasništvopredmetne nekretnine.

196



Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP uvažiti žalbu protustranke, pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

134.P-3680/99 Gž-199/10 od 24. svibnja 2011.g.

Članak 2. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima

- identitet nekretnine

Činjenično stanje:Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da su stranke suvlasnici neuknjižene stambenezgrade u Zagrebu, Prilesje 109, koja se sastoji od podruma, stana u prizemlju, stana u prvom katu, stana u drugom katu te stana u potkrovlju, svaki u 1/2 dijela, što je tuženik dužan priznati te tužiteljici predati u posjed njezin suvlasnički dio nekretnine (točka I.

izreke), dok je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica traži da se utvrdi dasuvlasnica u 1/2 dijela nekretnine, u naravi dvorišta, koje se sastoji od zkč.br. 1546/16 izkč.br. 1546/37 upisano u zk.ul.br. 4220 k.o. Remete, kao i u dijelu kojim traži da se preda u posjed baš dio stambene zgrade koji se nalazi s desne strane, gledano od ulaznihvrata prema stubištu (točka II. izreke).Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća na ponovno suđenje.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Sud je pobijanim dijelom presude prihvatio dio tužbenog zahtjeva utvrdivši da su parnične stranke suvlasnici svaka u 1/2 dijela neuknjižene stambene zgrade u Zagrebu,Prilesje 109, koja se sastoji od podruma, stana u prizemlju, stana u prvom katu, stana u

drugom katu te stana u potkrovlju, svaki u 1/2 dijela.S pravom tuženik u žalbi ističe da su razlozi presude koji se odnose na identitet predmetaspora nedostatni i nejasni. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju svoje presude ničim ne obrazlaže na temeljučega je utvrdio da se izgrađena stambena zgrada sastoji upravo od podruma, stana u prizemlju, stana na prvom katu, stana na drugom katu i stana u potkrovlju. Naime, ovučinjenicu tuženik tijekom postupka nije priznao, a i iz dokumentacije koja prileži spisu, aodnosi se na građenje predmetne stambene zgrade, proizlazi da je zahtjev za građevinskudozvolu podnesen za izgradnju obiteljske stambene zgrade sa dva stana, dok se odobrenjeza građenje, kao i ostala građevinska dokumentacija odnosi na obiteljsku stambenuzgradu, bez pobližeg opisa.

Isto tako, u obrazloženju presude nema razloga o odlučnoj činjenici da je sud utvrdiosuvlasništvo stranaka samo na obiteljskog stambenoj zgradi, dok je dio zahtjeva koji seodnosi na zemljište odbio, a da su pritom izostali razlozi o tome može li opisanastambena zgrada biti predmet prava vlasništva.Prema odredbi čl. 2. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06,146/08, 38/09 i 153/09, dalje: ZV) predmet prava vlasništva i drugih stvarnih pravamože biti svaka pokretna (pokretnina) ili nepokretna stvar (nekretnina), osim onih

197



koje nisu za to sposobne. Nadalje, odredbe čl. 9. st. 1. i 3. ZV propisuju dapojedinačnu nekretninu čini zemljišna čestica, uključujući i sve što je s njomrazmjerno trajno povezano na njezinoj površini ili ispod nje; ali kad je višezemljišnih čestica upisano u zemljišnoj knjizi u isti zemljišnoknjižni uložak, one supravno sjedinjene ujedno tijelo (zemljišnoknjižno tijelo), koje je kao takvo jedna

nekretnina, pa stoga, što je na površini zemlje, iznad ili ispod nje izgrađeno, anamijenjeno je da tamo trajno ostane, ili je u nekretninu ugrađeno, njoj dograđeno,na njoj nadograđeno ili bilo kako drukčije s njom trajno spojeno, dio je tenekretnine sve dok se od nje ne odvoji. Kao izuzetak od pravila predviđeno je da sene smatraju dijelovima zemljišta one zgrade i druge građevine koje su trajnopovezane s tim zemljištem ako ih od njega pravno odvaja stvarno pravo kojesvojega nositelja ovlašćuje da na tom tuđem zemljištu ima takvu zgradu ili drugugrađevinu u svome vlasništvu; isto na odgovarajući način vrijedi i za zgrade i drugegrađevine koje od zemljišta ili od općega dobra pravno odvaja na zakonu osnovanakoncesija koja svojega nositelja ovlašćuje da na tome ima takvu zgradu ili drugugrađevinu u svome vlasništvu. Od dana stupanja na snagu ZV vrijedi načelo pravne

jedinstvenosti određeno citiranim čl. 9. ZV, ako posebnim zakonom nije što drugoodređeno, na što ne utječe na temelju kojih su propisa stranke stjecale stvarnopravo na kojem se odluka suda prvog stupnja temelji.

135.Pp-307/10 Gž-9653/11 od 14. veljače 2012.g.


- suposjed stana- mjera opreza zabrane

približavanja

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da je tužena smetala tužitelja u posljednjemmirnom suposjedu stana u Zagrebu, Paška 12 a na III katu desno kako je to pobližeopisano u izreci pod toč. I te joj je naložena uspostava ranijeg suposjedovnog stanja izabranjeno takvo ili slično smetanje dok je tužitelj odbijen sa prijedlogom za izdavanje privremene mjere,.Županijski sud preinačava prvostupanjsko rješenje na način da odbija tužitelja s tužbenimzahtjevom radi smetanja posjeda i uspostave prijašnjeg posjedovnog stanja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je zahtjev tužitelja za pružanje suposjedovne zaštite na predmetnom stanu.Odlučujući o istom sud prvog stupnja utvrdio je da su stranke bračni drugovi te da suodnosi u braku pogoršani zbog čega je pokrenut postupak za razvod braka u spisu suda prvog stupnja pod brojem P2-1989/10 i da su isti zajedno sa maloljetnim djetetom bili usuposjedu stana.Utvrđeno je da je tužitelj zbog psihičkih problema bio hospitaliziran u periodu od 15.studenog 2010. do 30. studenog 2010. godine.

198



Utvrđeno je da je tuženica promijenila bravu na ulaznim vratima te na taj načinonemogućila tužitelja u dotadašnjem načinu suposjeda stana.Utvrđeno je da je Prekršajni sud u Zagrebu dana 9. prosinca 2010. godine donio rješenje pod brojem VI-J-D-3220/10 od 8. prosinca 2010. godine kojim se tužitelju izriče mjeraopreza zabrane približavanja žrtvi nasilja u obitelji D. T., ovdje tuženici i njihovom

maloljetnom djetetu.Na tako utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pogrešno je primijeniomaterijalno pravo kada je tužitelju pružio suposjedovnu zaštitu prema odredbi čl.24. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br.91/96 - dalje: ZOVDSP) iako je tuženica promjenom brave potpuno isključilatužitelja iz dosadašnjeg načina suposjeda stana.Imajuću u vidu da je tužitelju izrečena mjera opreza zabrane približavanja tuženicii maloljetnom djetetu stranaka u trajanju do pravomoćnosti presude i stupila je nasnagu odmah, a tužitelju je izrečena mjera zabrane približavanja najmanje naudaljenost od 100 metara ne može se govoriti o protupravnom ponašanju tuženice.To stoga što je tuženica promjenom brave na ulaznim vratima štitila sebe i

maloljetno dijete stranaka jer je postojala opasnost da tužitelj unatoč izrečenojmjeri ista ne ispoštuje pa postoji pravo svake osobe da otkloni opasnost kojaneposredno prijeti.

136.Pp-372/05 Gž-3612/11 od 8. studenog 2011.g.


- suposjed zajedničkihdijelova zgrade

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbijen je tužbeni zahtjev da su tuženici smetali tužiteljicu usuposjedu zajedničkih i nedjeljivih dijelova zgrade što su dana 22. rujna 2005. postavilina petom katu brave na dvojna krilna vrata koja se nalaze između ulaza u stan tužiteljice iulaza u hodnik, te da se nalaže uspostava prijašnjeg suposjedovnog stanja.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet tužbenog zahtjeva je smetanje suposjeda zajedničkih dijelova zgrade, koje da su

tuženici počinili dana 22. rujna 2005. Nesporno je da su stranke u suposjedu spornih dijelova u zgradi u kojoj stanuju, da sutuženici obavijestili tužiteljicu da će postaviti novu bravu, te su tuženici postavili novucilindričnu bravu na dvokrilna vrata u hodniku i tužiteljici ponudili ključ, što je istaodbila, kao i da nakon par mjeseci ista vrata više nisu zaključana.Sukladno čl. 24. st. 1. ZVDSP sud pruža zaštitu svakom suposjedniku ako ga je drugisuposjednik isključio potpuno u dotadašnjem suposjedu ili su mu bitno ograničilidotadašnji način izvršenja faktične vlasti.

199



Provedenim dokazima prvostupanjski sud je utvrdio da su tuženici postavili na dvokrilnavrata na svaka po jednu cilinder bravu, koje su se zaključavale i otključavale jednimključem, kao i da su kasnije ista vrata stalno otključana, što je utvrđeno i po sudu prilikom očevida. Također je utvrđeno da je tužiteljica odbila uzeti novi ključ, tj. jeutvrđeno da su tuženici postavili cilinder bravu radi sigurnosti, jer se u njihovu ulazu

dogodilo ubojstvo, pa su se bojali da u kuću ne ulaze nepozvane i nepoznate osobe.U postupku je utvrđeno da se tužiteljica služila drugim prolazom do svog stana u zgradu preko kuće kbr. 19 do prolaza kbr. 17, tj. do ulaza zgrade u kojoj stanuje.Kako je tužiteljica odbila primiti ključ nove brave, to je prvostupanjski sudpravilno utvrdio da tuženici nisu postupali protupravno, te nisu počinili smetanje, jer nisu tužiteljicu potpuno isključili u njenom dotadašnjem suposjedu niti su jojograničili dotadašnji način vršenja suposjeda samo zato što je postavljanjem novebrave tužiteljica trebala zaključavati vrata, kao i ostali stanari, tj. i tuženici.Kako su ponovno sporna vrata otključana, to je uspostavljeno i prijašnjesuposjedovno stanje, pa nisu ispunjeni uvjeti propisani čl. 24. st. 1. ZVDSP.

137.Pp-164/05 Gž-2753/08 od 14. veljače 2012.g.


- zaštita suposjeda oduznemiravanja

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbijen je tužbeni zahtjev radi smetanja posjeda u poslovnom prostoru.

Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja u posjedovanju poslovnog prostora broj 4 i 5, ukinuto je prvostupanjsko rješenjeradi smetanja posjeda u poslovnom prostoru br. 2.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev u cijelosti utvrdivši slijedeće:- da su stranke ugovorom o zajedničkoj izgradnji dogovorile da će kao suinvestitoriizgraditi građevinu na zemljištu tuženika pa su na taj način bili u suposjedu gradilišta i poslovno-stambenog objekta time da su suposjed ostvarivali u skladu s prirodom posla,- da tužitelj nije dokazao da je bio u isključivom posjedu predmetne zgrade (na njemu jeteret dokazivanja) pa se dakle radilo o suposjedu,

- da tuženik nije dokazao da je suposjed tužitelja prestao (napuštanjem gradilišta),- da je tužitelj brave na poslovnim prostorima u prizemlju (br. 4 i 5) promijenio u rujnu1998.g., pa je tužba u odnosu na ta dva prostora, podnesena 16. prosinca 1998.godinenepravovremeno podnesena,- da tužitelj sukladno odredbi čl. 24. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima("Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 114/01 - u daljnjem tekstu:ZVDSP) u odnosu na poslovni prostor br. 2 na II katu nije ovlašten postaviti zahtjev za

200



zaštitu suposjeda jer bi za odlučivanje o tom zahtjevu bilo nužno raspravljati o pravnomodnosu stranaka, a što citirana odredba isključuje.Temeljem tih i tako utvrđenih činjenica primjenjujući odredbu čl. 21. st. 3. ZVDSP iodredbu čl. 24. st. 1. ZVDSP utvrđuje zahtjev neosnovanim te ga odbija.Žalitelj osporava pravilnost i zakonitost pobijane odluke, a suština žalbenih prigovora

svodi se na tvrdnju da je činjenično stanje u odnosu na poslovni prostor br. 2 na II katu pogrešno utvrđeno jer se tužitelj nalazio u posjedu tog prostora, a tuženik nije, kao i- da iz razloga navedenih u obrazloženju nije jasno kako je sud zaključio da je tužitelj prekludiran u pravu na traženje posjedovne zaštite za poslovne prostore br. 4 i 5 u prizemlju.Pobijano rješenje djelomično je pravilno i zakonito i to u odnosu na poslovne prostore u prizemlju, a zaključak suda u odnosu na poslovni prosto br. 2 koji se nalazi na II katuzgrade za sada se ne može prihvatiti.U odnosu na dio odluke kojom je odbijen zahtjev za pružanje posjedovne zaštite poslovnog prostora u prizemlju br. 4 i 5.Pravilan je zaključak suda da iz rezultata postupka proizlazi da je tuženik brave u tim

prostorima promijenio u mjesecu rujnu 1998.godine, te je tužitelj tada o tom imaosaznanje, pa je zahtjev koji je podnio u mjesecu studenom 1998. podnesen po protekuroka koji je propisan čl. 21. toč. 3. ZVDSP-a. Stoga ocjenu suda prvog stupnja u tomdijelu žalitelj nije doveo u opravdanu sumnju paušalnim navođenjem "da nije razvidnokako je sud došao do navedenog zaključka" jer je sud za navedeno dao jasne i logičnerazloge temeljene na rezultatu provedenog dokaza, te ih prihvaća i ovaj drugostupanjskisud.Iz tog je razloga žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu pobijano rješenje u tom dijelu potvrditi primjenjujući odredbu čl. 380. toč. 2. ZPP te odlučiti kao u izreci pod I.Međutim, u odnosu na dio zahtjeva kojim tužitelj traži pružanje zaštite za poslovni prostor na II katu (prostor br. 2) treba reći sljedeće:- prvostupanjski sud primjenjujući odredbu čl. 24. st. 2. ZVDSP-a smatra da tužitelju ne pripada pravo podnijeti zahtjev za zaštitu suposjeda od smetanja koje je počinio tuženik -suposjednik jer bi za odlučivanje o tom zahtjevu bilo nužno raspravljati o njihovom pravnom odnosu.Naime, sud prvog stupnja ne tumači pravilno sadržaj navedene odredbe jer će sesamo u slučaju uznemiravanja suposjeda koje je počinio drugi suposjdnik odbitizahtjev suposjednika za zaštitu suposjeda ako bi za odlučivanje o tom zahtjevu bilonužno raspravljati o njihovom pravnom odnosu. To se međutim ne odnosi i nasituaciju potpunog isključenja suposjednika iz posjeda.Kako prvostupanjski sud nije imao u vidu potpuni sadržaj citirane zakonske odredbe,odnosno nije utvrdio, a niti dao razloge o odlučnim činjenicama za takovu primjenu,valjalo je, pobijano rješenje u tom dijelu temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP žalbuuvažiti, pobijano rješenje ukinuti, te odlučiti kao u izreci pod II.U ponovnom postupku sud prvog stupnja imat će u vidu prethodno izneseno, ovisno odokaznim prijedlozima stranaka, utvrdit će relevantne činjenice te ovisno o rezultatu provedenog postupka odlučiti o osnovanosti ili neosnovanosti i tog dijela zahtjeva (kada je i da li je tuženik u potpunosti isključio tužitelja kao suposjednika ili ga je samouznemiravao).

201



Tek kad utvrdi relevantne činjenice donijet će novu odluku u tom dijelu čija će se pravilnost i zakonitost moći ispitati.

138.

Pp-7/08 Gž-12140/11 od 31. siječnja 2012.g.Članak 28. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima

- volja da se napusti posjedstvari

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi daga je tužena smetala u suposjedu stana u Zagrebu, te onemogućila tužitelju stanovanje utom stanu, na način da je promijenila bravu i ulazna vrata predmetnog stana, te da senaloži tuženoj uspostaviti prijašnje posjedovno stanje te joj zabraniti takvo i slično

smetanje u buduće.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Iz rezultata provedenog postupka proizlazi da su tužitelj i tuženica bili suposjednici stanau Zagrebu, Trg Ivana Kukuljevića 8, sve do lipnja 2005. godine, kada je tužiteljdobrovoljno napustio suposjed toga stana (iselio iz stana i prestao stanovati u istome),nakon čega su na ulaz u stan postavljena nova vrata, s time da ključ od istih tužitelju nije predala tuženica niti njezini roditelji, u dogovoru sa kojima je tužitelj i iselio iz predmetnog stana.

Naime, prema čl. 28. st. 1. ZVDSP-a, prestaje posjed stvari i kad posjednik svojomvoljom napusti stvar (napuštanje stvari kao jedan od apsolutnih razloga zaprestanak posjeda), pri čemu volja da se napusti posjed stvari ne mora imatikvalitete koje se traže za valjanost pravnog posla (napuštanje neposrednog posjedanije pravni posao), već je dovoljna tzv. prirodna volja (može se očitovati izričito ilikonkludentno).Iseljavanjem iz predmetnog stana nakon dogovora sa roditeljima tuženice, i to ulipnju 2005. godine, egzistencija volje tužitelja da napusti suposjed istoga nijedvojbena, i pored činjenice da je tužitelj zadržao ključeve stana odnosno da ih nijevratio niti tuženici niti njezinom ocu.Dakle, kako je tužitelju napuštanjem stana, prestao suposjed, to isti ne može

ostvariti sudsku zaštitu zbog smetanja posjeda u smislu odredbi čl. 22.-24. ZVDSP-a.

139.P-8707/04 Gž-5894/09 od 6. prosinca 2011.g.

Članak 36. i članak 161. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima

202



- suvlasnici- predaja u posjed


Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice kojim je tražilada se naloži tuženoj predaja u posjed 1568/2170 dijela nekretnine upisane u zk.ul. 2902k.o. Vrapče Novo, kčbr. 1062/10 voćnjak površine 1387 m2 i kčbr. 1062/23 dvorište površne 783 m2.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Tužbeni zahtjev temelji se na tvrdnji tužiteljice da je ona univerzalna nasljednica izasvoje pok. majke M. rod. T. A. koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao suvlasnica u1568/2170 dijela nekretnina upisanih u z.k.ul.br. 2902 k.o. Vrapče Novo. k.č.br. 1062/10

voćnjak površine 1387 m2 i k.č.b. 1062/23 dvorište površine 783 m2, dok se u posjedutih nekretnina nalazi tužena koja joj odbija predati odgovarajući dio posjeda koji joj pripada po osnovi suvlasništva.U smislu odredbe čl. 161. st. l. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NNbr. 68798, 137799, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, dalje:ZV) vlasnik ima pravozahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed testvari.Prema odredbi čl. 163. st. 1. ZV, posjednik ima pravo odbiti predaju stvarinjezinom vlasniku ako ima pravo koje ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo naposjed).U konkretnom slučaju tužena je kao posjednica dokazala pretpostavke iz ovezakonske odredbe jer je pravomoćnom sudskom presudom utvrđeno da je pravoprednice tužiteljice (iz kojeg ona izvodi svoje pravo na kojem temelji zahtjev)preneseno na prednike tužene, a koja presuda je i temelj za uknjižbu njenog pravana spornoj nekretnini.Uz to, tužbeni zahtjev za predaju u posjed temelji se na tvrdnji o tužiteljičinomsuvlasništvu predmetne nekretnine, koje je u smislu odredbe čl. 36. ZV vlasništvoviše osoba na jednoj nepodijeljenoj stvari.Stoga tužiteljica kao suvlasnica ne može istovremeno biti isključivi vlasnik određenog realnog dijela predmetne nekretnine niti zahtijevati njegovu predaju uisključivi, vlasnički posjed (već suposjed).

140.P-17527/10 Gž-374/12 od 14. veljače 2012.g.

Članak 114., članak 115., članak 120. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugimstvarnim pravimaČlanak 251. stavak 1. Ovršnog zakona

- ugovor kao pravna osnova

203



za stjecanje vlasništva- izdavanje tabularne isprave- provedba presude u

zemljišnoj knjizi

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ugovor o kupoprodaji zaključen dana 23.studenog 1998. između tužiteljice i tužene za predmetnu nekretninu predstavlja valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva tužiteljice na navedenoj nekretnini.Županijski sud odbija žalbu tužene kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmetni ugovor o kupoprodaji, kao valjani pravni posao kojem je cilj stjecanjevlasništva, predstavlja jedan od zakonom propisanih pravnih osnova za stjecanjeprava vlasništva nekretnine (čl. 114. st. 1. i čl. 115. st. 3. Zakona o vlasništvu i

drugim stvarnim pravima NN br. 91/96 dalje ZV). Stoga je zakonita odluka ovaljanosti predmetnog ugovora kao pravnoga osnova za stjecanje vlasništva,neovisno o tome što sud prvoga stupnja nije naveo materijalnopravne razloge zaprihvaćanje toga zahtjeva.Nadalje, prema odredbama 454. st. l. i čl. 467. st. 2. Zakona o obveznim odnosima(NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje:ZOO) a ne odredbe čl. 247.toga Zakona kao što navodi sud prvoga stupnja, osnovan je zahtjev za izdavanjetabularne isprave.Naime, prema citiranim odredbama obveza je prodavaoca da preda stvar kupcu nanačin da ovaj stekne pravo vlasništva, a u ovom slučaju je to izdavanjem tabularneisprave za upis prava vlasništva, sukladno odredbi čl. 120. st. l. ZV.Pravomoćnošću presude smatrat će se da je tužena dala suglasnost za uknjižbuprava vlasništva te je zakonita odluka o provedbi presude u zemljišnoj knjizi (čl.251. st. l. Ovršnog zakona - NN br, 173/03, 194/03, 151/04,121/05, 67/08).

141.P-14194/10 Gž-10063/11 od 29. studenog 2011.g.


- pravni posao- stjecanje prava vlasništva

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev na utvrđenje da sutužitelji vlasnici svaki u 1/2 dijela nekretnine i to 9. etaže, u naravi 3-sobni stan tipCANK4-4K-BS9 površine 93,17 čm, a koji se nalazi u kući broj 9 i dvorište uCankarevoj ulici ukupne površine 515 m2, sagrađena na zkčbr. 5322/10 upisana u zk.ul.24886 k.o. Grad Zagreb, što je tuženik dužan priznati i izdati tužiteljima valjanutabularnu ispravu.

204



Županijski sud odbija žalbu I i II tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje vlasništva spornih nekretnina u naravi stan

u Zagrebu, Cankarjeva 9, 4. kat, koji se sastoji od 7 soba, 5 pomoćnih prostorija, hodnika,terase, 2 WC-a i balkona, ukupne površine 93,17 m2, a koji stan se nalazi u zgradisagrađenoj na kčbr. 5322/10 z. k. ul. br. 24886 k.o. Zagreb te zahtjev za izdanje tabularneisprave. Nije sporno da je u zemljišnim knjigama prijeporna nekretnina upisana kao vlasništvotuženika.Prvostupanjski je sud utvrdio, sa kojim utvrđenjima je suglasan i ovaj sud: da su tuženik,kao prodavatelj, i tužitelji, kao kupci, zaključili Ugovor o kupoprodaji dana 4. veljače1998., u odnosu na spornu nekretninu, u kojem ugovora su određeni predmetkupoprodaje i cijena, a također su stranke ugovorile da će tuženik naknadno, odnosnonakon završetka izgradnje i etažiranja predati kupcima valjanu tabularnu ispravu za

uknjižbu prava vlasništva i to najkasnije do 15. travnja 1998., te da tužitelji nisu u potpunosti isplatili kupoprodajnu cijenu.Tužitelji su dakle istaknuli osnovu za stjecanje vlasništva prijeporne nekretnine: pravni posao (kupoprodaja temeljem ugovora od 4. veljače 1998.).Prema čl. 119. st. 1. Zakona o vlasništvu i dragim stvarnim pravima "Narodnenovine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 76/06, 141/06, 146/08 i153/09 - dalje: ZVDSP) vlasništvo nekretnine stječe se zakonom predviđenimupisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovanevolje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe nastjecatelja, ako zakonom nije drugačije određeno, a prema odredbi čl. 120. st. 1. i 2.ZVDSP vlasništvo na nekretninama na temelju pravnih poslova stječe se uknjižbomu zemljišnu knjigu ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine steknenekim dragim upisom u zemljišnu knjigu. Radi uknjižbe vlasništva mora se opravnom poslu na čijem se temelju vlasništvo stječe sastaviti isprava čiji sadržaj ioblik mora odgovarati pravilima zemljišnoknjižnog prava.Prema tome, kako se vlasništvo nekretnina upisanim u zemljišnim knjigama natemelju pravnih poslova stječe uknjižbom prava vlasništva u zemljišnu knjigu ukorist stjecatelja, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je neosnovantužbeni zahtjev na utvrđenje da su tužitelji vlasnici sporne nekretnine, jer će pravovlasništva steći tek uknjižbom vlasništva u zemljišnu knjigu i to na temelju valjanogugovora o kupoprodaji.U odnosu na taj temelj (pravni posao) pravilan je zaključak suda prvog stupnja daza prijenos vlasništva na nekretninama morao se posao stjecanja upisati u za toodređene javne knjige, koji očito nije izvršen, jer tužitelji tek tužbom traži izdavanjevaljane tabularne isprave, što znači da im nedostaje valjani način stjecanja pravavlasništva, zbog čega se ne bi također mogao prihvatiti tužbeni zahtjev u dijelukojim se traži utvrđenje prava vlasništva tužitelja na spornoj nekretnini.Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da je nastupila zastara temeljem čl.371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 111/93,3/94, 107/95, 7/96, 112/99, 88/01 i 117/03 - dalje: ZOO) u odnosu na obveznopravni

205



zahtjev za izdanje tabularne isprave, koji zastarijeva u općem zastarnom roku od 5godina. Pravni posao zaključen je 4. veljače 1998. s time što je u čl. 6. Ugovora okupoprodaji nekretnine ugovoren kao dan dospijeća obveze izdanja tabularneisprave do 15. travnja 1998., te je zastara nastupila do 15. travnja 2003., dok jetužba podnesena 29. rujna 2010.

142.P-8265/09 Gž-10930/11 od 15. studenog 2011.g.

Članak 119. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravimaČlanak 40. Zakona o zemljišnim knjigama

- utvrđenje prava vlasništva

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi da

je vlasnik nekretnine upisane u zemljišne knjige zk.ul. 1044/A kčbr. 945/7 k.o. Demerje,u naravi pašnjak 328 hvati, što mu je tuženik dužan priznati i izdati mu tabularnu ispravukoju će u protivnom zamijeniti presuda.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet prijepora je zahtjev za utvrđenje prava vlasništva i izdavanje tabularne ispravezatražene protiv tuženika kojemu je nasljednik knjižnog prednika prodao predmetnunekretninu, a tuženik je vlasnik obrta "S." nad kojim je proveden stečajni postupak gdje je nekretnina prodana društvu "O." d.o.o., koje ju je prodalo J. H. - prodavatelju te

nekretnine tužitelju.Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev zbog toga što je upis u zemljišne knjigedopušten samo i isključivo protiv one osobe koja je u vrijeme podnošenja zahtjeva zaupis, upisana kao vlasnik nekretnine, a tuženik to nesporno nije, pa tako presuda ne bi predstavljala ispravu podobnu za upis zemljišnoknjižnog prava. Žalitelj ističe da je tuženik priznao kvalificirani posjed svih prednika do tužitelja nizomugovora i isprava, a činjenicu posjeda prvostupanjski sud nije cijenio kao niti neprekinutislijed od upisanog vlasnika do sebe.Ovi se žalbeni navodi ne mogu prihvatiti, budući da se, prema odredbi čl. 119. st. 1.Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96,73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08 - dalje: ZVDSP) vlasništvo nekretnine stječe

upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovanevolje dotadašnjeg vlasnika, pri čemu se način upisivanja uređuje prema odredbamazemljišnoknjižnog prava (čl. 119. st. 3. ZVDSP).Kako su, temeljem odredbe čl. 40. ZZK upisi u zemljišne knjige dopušteni samoprotiv osobe koja je u času podnošenja prijedloga upisana vlasnikom zemljišta, a to je, prema aktualnom z.k. izvatku, I. C., to nije dopušten upis zatražen protivtuženika.

206



Uz sve navedeno, suprotno navodima žalitelja, tužitelj nije dokazao niti neprekinutiniz izvanknjižnih stjecanja od knjižnog prednika do sebe, a u smislu odredbe čl. 41.st. 2. ZZK budući da je nasljednik knjižnog prednika I. C., Ž. C., Ugovorom od 7.lipnja 2001. tuženiku prodao kč.br. 1171 k.o. Brezovca - pašnjak, kčbr. 2518 k,O.Demerje - šuma, te kčbr. 1256 - livada, pa, dakle, niti jedna nekretnina nije

označena nekretninom na koju se odnosi tužbeni zahtjev.

143.P-11280/08 Gž-3998/10 od 31. siječnja 2012.g.

Članak 122. stavak 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima

- stjecatelj u dobroj vjeri

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom utvrđen je ništavim kupoprodajni ugovor od 24. studenog

2005., odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim se traži utvrđenje da je ništetan čl. IV.Ugovora o zajmu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva,utvrđen je ništetnim Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 15. siječnja 2008.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Pobijanim dijelom prvostupanjske presude (u točki 2. stavak 1.) tužitelji su odbijeni stužbenim zahtjevom kojim su tražili da se utvrdi ništetnim ugovor o zajmu sasporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnina (pobližeopisanih u izreci) sklopljenog 4. srpnja 2007. kod Javnog bilježnika, broj Ov-7322/07, od

bitnog iz razloga jer nisu dokazali da je II. tuženik u ugovoru zajmodavac i ujedno predlagatelj osiguranja, postupao u zloj vjeri, tj. da u trenutku zaključenja ugovora, predaje zahtjeva za upis prava vlasništva i namirenja tražbine -unovčenjem predmetaosiguranja - nije znao da je druga ugovorna strana - zajmodavac i protivnik osiguranja I.tuženik došao upisan u zemljišne knjige na temelju ništetnog pravnog posla. Navedeno utvrđenje sud prvog stupnja temelji na odredbi čl. 122. st. 1. i 2. Zakona ovlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00,73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08 - dalje u tekstu: ZVDSP) koji glasi:"Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanjenekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajućida ono što je u njih upisano nije potpuno, ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa

glede tog stjecanja zaštitu prema odredbama Zakona (st. 1.). Stjecatelj je bio u dobrojvjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis nije znao niti jes obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvari pripadaotuđivatelju (st. 2.)."Temeljem iste pravne osnove sud je utvrdio da je i sljedeći stjecatelj - III. tuženik udobroj vjeri sklopio kupoprodajni ugovor kojim je 15. siječnja 2008. godine kod istogJavnog bilježnika po neposrednoj pogodbi kupio iste nekretnine, prodane radi namirenjatražbine II. tuženika.

207



Tijekom postupka tužitelji nisu pružili niti jedan dokaz koji bi vjerodostojno opravdaonjihovu tvrdnju da su navedeni pravni poslovi ništetni, a slijedom toga, da su osnovani injihovi odnosni, uz to vezani zahtjevi za brisanje uknjižbe i predaju u posjed.Pogrešno je izraženo shvaćanje u žalbi, da utvrđena ništetnost kupoprodajnogugovora od 24. studenoga 2005. godine (u točki I. izreke) na osnovi kojeg je u

spornom slijedu stjecanja došao upisan I. tuženik, automatski i posljedičnorezultiran ništavošću i kasnijih pravnih poslova. To zato jer se za svaki pojedinipravni posao, koji je osnova za stjecanje prava vlasništva i temeljem kojeg jeizvršena uknjižba, treba dokazati ništetnost da bi se moglo zahtijevati brisanje simena osobe u čiji je korist temeljem tog posla uknjižba provedena, i to sve u smisluzakonske odredbe iz čl. 123. st. 1. ZVDSP-a.U vezi s navedenim, pravilno je sud prvog stupnja odlučio da ne postoji ni zakonskaosnova za udovoljenje zahtjevu za brisanje uknjižbe i uspostavu ranijeg z.k. stanja,pa su utoliko neodlučni žalbeni navodi da je taj zahtjev podnesen u zakonskom rokuod tri godine iz čl 123. st. 2. ZVDSP-a (brisovna tužba).

144.P-843/98 Gž-4141/09 od 5. prosinca 2011.g.

Članak 125. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima

- višestruko otuđenjenekretnine

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje (1) da je ništavkupoprodajni ugovor koji su sklopili S. Š. i A. K. kao prodavatelji sa H. Š. kao kupcem,

(2) da je ništav sporazum o prijenosu vlasništva radi osiguranja novčane tražbine od 5.lipnja 1997. kao javnobilježnički akt o prijenosu prava vlasništva radi osiguranjatražbine, (3) da je ništav kupoprodajni ugovor od 6. listopada 1998. sklopljen između H.Š. kao prodavatelja i I. Š. kao kupca o prodaji kč.br. 3356/5 sa 304 čhv, (4) uz nalaženo brisanje z.k. Stanja nastalog na temelju kupoprodajnog ugovora iz toč. I i Sporazuma iztoč. 2 u z.k. ul. 5424 k.o. Resnik za kč.br. 3356/2 u površini od 334 čhv koje se vode uZemljišnoknjižnom sudu u Zagrebu i brisanja prava vlasništva te nekretnine s imenatuženika B. A. C. d.d., uz istovremeni upis predmetne nekretnine u vlasništvo tužitelja (5)te brisanje z.k. stanja nastalog kupoprodajnim ugovorom iz toč. III u zk.ul.br. 5594 k.o.Resnik za kč.br. 3356/5 od 304 čhv upisane u ZK odjel Općinskog građanskog suda uZagrebu i brisanje prava vlasništva na istoj nekretnini "s imena tuženika I. Š." uz

istovremeni upis predmetne nekretnine u vlasništvo tužitelja.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja u odnosu na toč. 1, 2. i 3 i dio točke 4. izreke kojom je odbijen zahtjev za brisanjeupisa vlasništva IV tuženika u zk.ul. br. 5424 k.o. Resnik za kčbr. 3356/2 od 334 čhv.Ukinuta je presuda u dijelu toč. 4 kojom je odbijen zahtjev za brisanje zk. stanja nastalogkupoprodajnim ugovorom sklopljenim između S. Š. i A. K. kao prodavatelja i H.Š. kaokupcem, i u točki 5. izreke kojom je odbijen zahtjev za brisanje upisa vlasništva I. Š.temeljenog na kupoprodajnom ugovoru.

208



Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništavosti:1. kupoprodajnog ugovora koji su 23. travnja 1997. sklopili S. Š. (prednik II-tužene M.S.) i I-tužena A. K. kao prodavatelji sa H. Š. (III-tuženikom) kao kupcem,

2. sporazuma o prijenosu prava vlasništva radi osiguranja novčane tražbine od 5. lipnja1997. kao javnobilježnički akt (dalje sporazum), kojim je III-tuženi H. Š. kao založnidužnik dozvolio radi naplate novčane tražbine vjerovnika B. A. C. d.d. (prednika IV-tuženika S. G.-S. banka d.d.) prijenos vlasništva na predmetnoj nekretnini čk.br. 3356/2oranica sa 638 m2,3. kupoprodajnog ugovora od 6. listopada 1998. sklopljenog između H. Š. (III-tuženika)kao prodavatelja i I. Š. kao kupca o prodaji kč.br. 3356/5 sa 304 čhv.Osim toga tužitelj traži brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog provedbom:- kupoprodajnog ugovora i sporazuma (navedenih u prethodnoj toč. 1. i 2.) u z.k. ul. br.5424 k.o. Resnik u odnosu na čk. br. 3356/2 u površini od 334 čhv s imena prednika IV-tuženika,

- kupoprodajnog ugovora (navedenog u točki 3. izreke) u zk.ul.br. 5594 k.o. Resnik zakč.br. 3356/5 od 304 čhv s imena "tuženika I. Š.",sve uz istovremeni upis prava vlasništva na tužitelja Grad Zagreb. Navedene zahtjeve temelji na sljedećim činjenicama iz kojih bi proizlazilo da:- su I. Š. (prednik I-tužene A. K.) i S. Š. (prednik II-tužene M. S.) temeljem čl. 38. i 39.Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta imali pravo korištenjazemljišta k.č. br. 3356/2 k.o. Resnik sa 616 čhv (a od 15.3.1996. na temelju prijavnoglista ispravljena je površina na 638 čhv ili 2295 m2) sve dok nadležni organ ne doneserješenje o predaji u korist općine ili druge osobe,- koji prednici I i II-tužene su kao prijašnji vlasnici neizgrađenog građevinskog zemljištadali izjavu o predaji tog zemljišta Općini Dubrava (čl. 31. st. 2. Zakona o građevinskomzemljištu - "NN", br. 48/88-preč. tekst, dalje ZGZ), za što su dobili naknadu (zapisnik oodređivanju naknade za preuzete nekretnine od 18. listopada 1988.), te uplatnice onaknadi za nekretnine sukladno odredbi čl. 4. Odluke o građevinskom zemljištu ("S1.glasnik Grada Zagreba, br. 32/85),- da je tužitelj Grad Zagreb zatražio uknjižbu prava (korištenja) vlasništva podneskom od23. siječnja 1996., koji je na z.k. odjelu suda Općinskog suda u Zagrebu zaprimljen pod br. Z-1540/96, ali nije proveden ("zagubljen"),- te su u zemljišnim knjigama (ostali) upisani raniji korisnici koji su istom nekretninomdalje raspolagali na način da su I-tužena A. K. i S. Š. (ponovno) otuđili - prodali H. Š. 23.travnja 1997. i to kč.br. 3356/2 oranica sa 638 čhv, koji je upisao pravo vlasništava u z.k.29. travnja 1997., a potom je temeljem,- sporazuma o prijenosu vlasništva radi osiguranja novčane tražbine od 5. lipnja 1997.uknjiženo pravo vlasništva u korist B. A. C. d.d. (prednik IV-tuženika S. G.-S. b. d.d.)radi osiguranja čl. 274. st. 5. OZ 9. lipnja 1997. list 75,- 6. listopada 1998. je H. Š. (III-tuženik) prodao I. Š. kč.br. 3356/5 sa 304 čhv, koji seupisao u zemljišne knjige,- da je temeljem prijavnog lista i geodetskog elaborata RN 6091/98 cijepana zkč.br.3356/2 oranica sa 638 čhv na zkč.br. 3356/2 oranica sa 334 čhv ili 1200 čm i 3356/5oranica sa 304 čhv ili 1095 čm

209



- temeljem izjave o povratu prava vlasništva je brisana zabilježba u smislu čl. 274. st, 5.OZ i na zk. čbr. 3356 oranica sa 334 čhv ili 1200 čm je upisan H. Š. (rješenje od15.04.2008., rješenje zemljišnoknjižnog odjela kojim je brisana zabilježba.Znači, tužitelj u bitnom tvrdi da mu je predmetna nekretnina predana u posjed na temeljusklopljenog i izvršenog sporazuma o naknadi sa prednicima I i II-tužene (čl. 31. ZGZ), a

potom su (je I-tužena i prednik II-tužene) ponovno otuđili III-tuženiku. Nakon toga je istanekretnina bila predmetom osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na istojnekretnini koju je III-tuženik zaključio sa prednikom IV-tuženika (sporazum), da binakon cijepanja jednu od novonastalih čestica naknadno prodao I. Š., koji se upisao uzemljišne knjige.Navedene činjenice u bitnom nisu sporne, već je sporno jesu li stjecatelji bilisavjesni.Ovaj spor je s obzirom na činjenične navode tužitelja i utvrđenja suda trebalocijeniti primjenom instituta o višestrukom ugovaranju otuđenja (čl. 125. Zakona ovlasništvu i drugim stvarnim pravima -"Narodne novine", br. 91/96, 68/98, 137/99,22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje ZV). Prema st. 1. iste

odredbe kad je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanjavlasništva iste nekretnine, vlasništvo će steći ona koja je u dobroj vjeri prvazatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke zastjecanje vlasništva. Brisanje upisa vlasništva osobe iz stavka 1. ovoga članka iuknjižbu u svoju korist može zahtijevati osoba kojoj je otuđivatelj otuđionekretninu i predao joj u samostalni posjed, ako dokaže da stjecateljica nijepostupila u dobroj vjeri jer je u trenutku kad je sklopila pravni posao sotuđivateljem znala da je nekretnina drugomu već valjano otuđena i predana usamostalni posjed. Zahtjev za brisanje može se postaviti u roku od tri godine odupisa čije se brisanje zahtijeva (st. 2. čl. 125. ZV).Zahtjev za utvrđenje apsolutne ništavosti (toč. 1., 2. i 3. izreke) navedenih pravnihposlova je sud odbio jer je zaključio da ugovori nisu ništavi zato što su protivnomoralu i savjesnosti postupali samo prodavatelji (I-tužena i pravni prednik II-tužene) koji su znali da im nekretnina ne pripada odnosno da otuđuju tuđu stvar.Međutim, otuđenje tuđe stvari (čl. 460. Zakon o obveznim odnosima -"Narodnenovine", br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, daljeZOO) ne dovodi do ništavosti navedenih ugovora, već da je pravo kupcu(stjecatelju) da pod navedenim pretpostavkama raskine ugovor.Međutim, niti višestruko otuđenje (kraj postojanja različitih pravnih poslovaizmeđu različitih stranaka u odnosu na isti predmet stjecanja prava vlasništva) nedovodi do drukčijeg zaključka (ništavosti jednog od njih), zbog čega je pravilnoodbijen zahtjev tužbe određen toč. 1., 2 i 3. izreke.Zahtjev za brisanje z.k. stanja nastalog pravnim poslovima navedenima u toč. 1.-3.izreke uz upis vlasništva tužitelja (toč. 4. i 5. izreke) je sud prvog stupnja odbio jer je utvrdio da tužitelj nije bio knjižni prednik zbog čega je zaključio da nijelegitimiran podnositi brisovnu tužbu u smislu odredbe čl. 129. st. 1. Zakona ozemljišnim knjigama ("NN", br. 91/96, 137/99, 114/01 i 100/04). Navedena odredbapropisuje da ju je ovlašten podnijeti nositelj knjižnog prava koje je povrijeđenouknjižbom u korist neke osobe. Knjižno je pravo povrijeđeno ako u vrijemepodnošenja prijedloga za njegovu promjenu, ograničenje i sl. upisom u zemljišnu

210



knjigu nisu bile ispunjene materijalnopravne i zemljišnoknjižne pretpostavke zauknjižbu, tj. ako je upis nevaljan.Međutim, navedeni se zaključak ne može prihvatiti jer je zbog pogrešnog pravnogpristupa sud propustio utvrditi odlučne činjenice, kako utemeljeno prigovarajužalitelji.

Naime, prema odredbi čl. 125. ZV kod višestrukog ugovaranja otuđenja istenekretnine vlasništvo stječe ona osoba koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis uzemljišnu knjigu (uz postojanje drugih pretpostavaka). Znači bitna je dobra vjerastjecatelja, a ne otuđivatelja koji višestrukim otuđenjem evidentno ne postupajusavjesno. Tužitelj utemeljeno prigovara da razlozi suda za sada ne opravdavaju zaključak da je III-tuženik H. Š. savjestan stjecatelj, ponavljajući sadržaj njegovog iskaza da ga je g. Š.upoznao sa stvarnim stanjem nekretnine na kojoj se nije nalazilo „nikakav izgrađeni nitimontažni objekt", da bi nakon izlaska geodete (radi iskolčenja) vidio jednu šupu nadesnom rubu parcele u koje je zatekao osobe koje je iselio sudskim putem. Osim toga jesud odbio saslušati S. A. direktora Levan Trade d.o.o. u vezi davanja u zakup dijela

predmetne nekretnine, te izvršiti uvid u spis istog suda P-6977/97 (između III-tuženika H.Š. i navedenog poduzeća), uz obrazloženje da nije relevantno za ovaj postupak, jer datuženici ne spore postojanje ugovora o zakupu. Međutim, postojanje navedenogzakupnog odnosa, kao i objekta kojeg je III-tuženik uočio na licu mjesta, te postojanjespora između njih (P-6977/97) dovodi u sumnju pravilnost činjenice savjesnosti togstjecatelja. Na kraju se brisanje upisa vlasništva zahtijeva i u odnosu na posljednjeg stjecatelja I. Š.(toč. 5. izreke), u realizaciji kupoprodaje od 6. listopada 1998. sa III-tuženikom H. Š.,koji sud odbija iz istih razloga (nije povrijeđeno knjižno pravo Grada Zagreba), time daokolnost da I. Š. nije stranka ocjenjuje neodlučnom. Međutim, navedeni razlozi neopravdavaju odbijanje pobijanog dijela odluke u odnosu na osobu koja nije stranka ove parnice, čime je počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.Stoga je u navedenom dijelu toč. 3. i toč. 4. izreke presude valjalo primjenom odredbe čl.370. i čl. 369. st. 1. ZPP ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, time da u nastavku postupka otkloni ukazane povrede, te da utvrdiodlučne činjenice, i nakon toga donese novu i zakonitu presudu, imajući u vidu i žalbenenavode umješača vezane za zaštitu povjerenja u zemljišne knjige (čl. 388. st. 5. ZV), kaoi okolnost da je nije dopuštena preinaka tužbe u odnosu na I. Š.Međutim, zahtjev sadržan u dijelu toč. 4. izreke (kojom je odbijen zahtjev za brisanjeupisa vlasništva prednika IV-tuženika u zk. ul. br. 5424 k.o. Resnik za kč.br. 3356/2 od334 čhv), je pravilno odbijen jer je utvrđeno da je već provedeno brisanje te je zahtjev bespredmetan. Međutim, kako je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo jednako odlučiti odbijena je žalba u tom dijelu (čl. 368. st. 2. ZPP).

145.P-1595/99 Gž-8394/11 od 13. rujna 2011.g.


- nužni prolaz

211



Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim isti traži služnost podzemnih plinovoda i vodovodnih cijevi kroz podrumski prostor stambene zgrade usuvlasništvu I i II tuženika, a radi priključenja njegovog stana u dvorišnoj zgradi na

plinoopskrbni sustav Gradske plinare Zagreb i vodoopskrbni sustav Vodovoda Zagreb.Županijski sud odbija žalbu I i II tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Prvostupanjski je sud utvrdio, sa kojim utvrđenjima je suglasan i ovaj sud, da su I i II-tužitelji suvlasnici dvosobnog stana u dvorišnoj stambenoj zgradi u Zagrebu, Kušlanova30, prizemlje, dok su I i II-tuženici suvlasnici ulične stambene zgrade na istoj adresi,kč.br. 1955/43, z.k.ul.br. 7961 k.o. Grad Zagreb, da se prvotno predložena trasa prolaza plinovodnih i vodovodnih cijevi između južnog pročelja ulične zgrade i sjevernog pročelja garaže u širini od 85 cm, dubini od 90 cm i na nasipu pijeska od 10 cm, prema

dopunskom nalazu građevinskog vještaka, a poštujući normative Plinare i Vodovoda(Odluka o minimalnim sigurnosnim udaljenostima Gradske plinare Zagreb za plinovode ikućne priključke od 27.4.1998.) ne može ostvariti, jer prema Odluci Gradske plinare,udaljenost od zgrada mora biti minimalno 1,00 m, dok je u konkretnom slučaju naraspolaganju samo 85 cm, da se navedena služnost ne može osnovati kroz zgradu.Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilnoprimijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio, jer sukladno odredbi čl.224. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj:91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 76/06 i 141/06) nužni prolaz sud ne možeosnovati, između ostalog, kroz zgrade.Tužitelji su konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, kao u podnesku od 30.4.2009.zatražili osnivanje služnosti kroz podrumski dio zgrade tuženih, pa je stoga na rješenjeovog spora pravilno primijenjena odredba čl. 224. st. 2. navedenog Zakona.Žalitelji se stoga neosnovano pozivaju na dopis Gradske plinare Zagreb od 23. ožujka2009., i zaključak iste da je priključenje moguće putem dvorišnog voda koji bi spajao plinske instalacije uličnog i dvorišnog objekta, kada svojim zahtjevom izričito tražeosnivanje služnosti kroz podrumski dio zgrade tuženih, odustavši od prvotno postavljenog zahtjeva da se osnuje navedena služnost preko dvorišta, uz zgradu tuženika.Stoga o predmetu spora, suprotno pravnom stajalištu tužitelja, nije trebalo odlučiti primjenom odredbe čl. 225. st. 1. navedenog Zakona, niti je odlučno kakva bi šteta i ukojoj visini nastala na poslužnom dobru, jer predloženu služnost sud uopće ne možeosnovati kroz zgradu.

146.P-4320/09 Gž-3244/11 od 19. prosinca 2011.g.


- utvrđenje prava vlasništvana temelju zakona

212



Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su tužitelji dosjelošću stekli pravo vlasništvasvaki u u 1/2 dijela kao isključivi suvlasnici nekretnine upisane u zk.ul. 1156 k.o. Trnjekčbr. 3367 dvorište i zemljište pod kućom Fojnička 36 površine 267 m2 ili 75 čhv, što je

tuženik dužan priznati i trpjeti upis prava vlasništva na ime tužitelja u zemljišnimknjigama. Naloženo je tuženiku izdati tužiteljima tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva na ime tužitelja, svakog u 1/2 dijela nekretnine, jer će u protivnom takvuispravu zamijeniti presuda. Naloženo je zk odjelu provedba upisa prava vlasništva na imetužitelja na predmetnoj nekretnini.Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća istom sudu na ponovnosuđenje.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Udovoljivši tužbenom zahtjevu tužitelja, prvostupanjski sud svoje stajalište temelji nasljedećim činjeničnim utvrđenjima:

- da je u kupoprodajnom ugovoru sklopljenom između M. J. i tužitelja od 30. listopada1979. (dan ovjere potpisa) kao predmet prodaje naznačena čkbr. 3367 Grad Zagreb,zemljište upisano na listu AI s uknjiženim pravom korištenja vlasnika zgrade upisane uAII, koja se sastoji od samostojeće stambene zgrade koja obuhvaća tri sobe, kuhinju iostale prostorije koje imaju ulaz iz dvorišta,- da je k.č.br. 3367 bila upisana u z.k.ul.1156 k.o. Trnje, a na popisnom listu A upisanakuća u Zagrebu, Fojnička 36 kao z.k. tijelo AII s uknjiženim pravom vlasništvaza korist M. J. iz Zagreba, Fojnička 36, koja kuća je sagrađena na k.č.br.3367 dvorište i zemljište pod kućom Fojnička 36, površine 75 čhv ili 267 m2, upisanakao z.k.tijelo AI u društvenom vlasništvu,- da je temeljem rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Vinkovcima br. 0.744/07nasljednikom iza pok. M. J. proglašen Grad Zagreb - tuženik,- da je u zemljišnoj knjizi danas u z.k.ul. 1156 k.o. Trnje, k.č.br. 3367 kuća u Zagrebu,Fojnička 36 i dvorište sa 75 čhv ili 267 m2, kao vlasnik upisan Grad Zagreb - tuženik,- da je u posjedovnom listu kao posjednik k.č.br. 3367 upisana M. J.,- da je rješenjem istog suda br. Z-4980/01 odbijen prijedlog tužitelja radi uknjižbe prava vlasništva u z.k.ul.1156 k.o. Trnje jer ugovor ne sadrži točan opis nekretnine onakokako je upisana u zemljišnoj knjizi. Na temelju iskaza tužitelja koje je ocijenio uvjerljivim, iskrenim i logičnim, prvostupanjski sud je utvrdio da su temeljem kupoprodajnog ugovora sklopljenog sa sada pok. M. J. tužitelji 1979 stupili u posjed kupljene kuće i da se nalaze u zakonitom,istinitom i poštenom posjedu predmetne nekretnine, koji zaključak potvrđuje sadržajdokumentacije priložene u spisu iz koje proizlazi da su tužitelji kao investitori ishodili potrebna odobrenja za adaptaciju predmetne kuće i dogradnju sanitarnog čvora, u kojojkući su tužitelji živjeli sa svojih osmero djece, pa na temelju navedenog sud utvrđuje dase tužitelji nalaze u kvalificiranom posjedu predmetne nekretnine od 1979. godine. Na temelju provedenih dokaza sud nalazi da su ostvarene pretpostavke predviđeneodredbom čl. 159. st. 2. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV)za stjecanje vlasništva dosjelošću, to stoga što u smislu navedene odredbe samostalnikvalificirani posjednik čiji je posjed zakonit, istinit i pošten stječe pravo vlasništva na

213



nekretnini dosjelošću protekom 10 godina neprekinutog samostalnog posjeda, a ako je posjed barem pošten, protekom 20 godina, pa kako su tužitelji stupili u posjed nekretninetemeljem kupoprodajnog ugovora 30. listopada 1979. sud zaključuje da je vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću počelo teći 1979. godine, pri čemuističe da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan

8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, a sporno zemljište na kojem je sagrađenakuća koja je bila predmet prodaje je bilo u društvenom vlasništvu, ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. jer je do tog datuma odredbom čl. 29.Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (dalje: ZOVO) koja je stavljena izvansnage odredbom čl. 3. Zakona o preuzimanju ZOVO, bilo izričito zabranjeno stjecanjevlasništva dosjelošću.Unatoč tome, prvostupanjski sud smatra da su tužitelji stekli vlasništvo predmetnenekretnine jer je od 8. listopada 1991. do podnošenja tužbe (20. svibnja 2009.) idonošenja prvostupanjske presude (4. studenog 2010.) proteklo više od 10 godina, koliko je zakonitom posjedniku potrebno za stjecanje vlasništva dosjelošću, pa je temeljemcitiranih zakonskih propisa, a uz podrednu primjenu odredbi čl. 120. st. 1., čl. 126. st. 1.,

čl. 127. st. 1. i čl. 129. st. 1. ZV pružio tužiteljima pravnu zaštitu.Dakle, prvostupanjski sud je u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja utvrdivši dasu dosjelošću stekli pravo vlasništva, svaki u 1/2 dijela, nekretnine pobliže opisane u toč.I. izreke, naloživši tuženiku da je dužan trpjeti upis prava vlasništva na ime tužitelja uzemljišnim knjigama, ujedno naloživši tuženiku da je dužan izdati tužiteljima tabularnuispravu podobnu za upis prava vlasništva na ime tužitelja, svakog u 1/2 dijela, istenekretnine, naloživši i zemljišnoknjižnom odjelu istog suda upis prava vlasništva istenekretnine na ime tužitelja.Već iz sadržaja izreke pobijane presude može se zaključiti da je prvostupanjski sudodlučivao o tužbenom zahtjevu tužitelja uopće ne vodeći računa o mjerodavnimmaterijalnopravnim propisima.Naime, iz sadržaja tužbe i provedenog postupka proizlazi da se tužitelji pozivaju nadosjelost kao pravnu osnovu stjecanja prava vlasništva na spornoj nekretnini.Prema tome, radi se o izvornom (originarnom) stjecanju prava vlasništva, odnosno,stjecanju prava vlasništva temeljem zakona.Svoje stajalište o ispunjenju pretpostavki na strani tužitelja za stjecanje pravavlasništva dosjelošću prvostupanjski sud temelji na odredbama Zakona o vlasništvui drugim stvarnim pravima.Međutim, prvostupanjski sud na temelju ocjene provedenih dokaza zaključuje da jevrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću počelo teći 1979. godine.Prema tome, u konkretnom slučaju je isključena primjena odredaba Zakona ovlasništvu i drugim stvarnim pravima jer se u smislu odredbe čl. 388. st. 1. ZVprema odredbama tog Zakona prosuđuju stjecanje, promjena, pravni učinci iprestanak stvarnih prava od stupanja na snagu toga Zakona.Stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja nasnagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema odredbi čl. 388.st. 2. ZV, prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutkustjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.Slijedom navedenog, ukoliko je vrijeme za stjecanje prava vlasništva dosjelošćupočelo teći 1979. godine, kako je to utvrdio prvostupanjski sud, ocjena ispunjenja

214



pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću nikako nije mogla bititemeljena na odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.Osim toga, potpuno je pogrešno i neprihvatljivo stajalište prvostupanjskog suda dase u konkretnom slučaju radi o nekretnini koja je na dan 08. listopada 1991. g. bilau društvenom vlasništvu i da se vrijeme posjedovanja tužitelja računa od tog

datuma, budući da je odredbom čl. 29. ZOVO bilo izričito zabranjeno stjecanjevlasništva dosjelošću.Naime, u konkretnom slučaju radi se o kući koja je bila izgrađena na zemljištu udruštvenom vlasništvu, pa valja primijeniti odredbu čl. 367. st. 1. ZV, koju odredbui prvostupanjski sud citira u obrazloženju presude.Prema odredbi čl. 367. st. 1. ZV ako je do stupanja na snagu ovoga Zakona nazemljištu u društvenom vlasništvu izgrađena zgrada u nečijem vlasništvu, te jeupisana u zemljišnoj knjizi kao zemljišnoknjižno tijelo zasebno od zemljišta nakojem je izgrađena, vlasnik zgrade steći će pravo vlasništva cijele nekretninespajanjem svih tih zemljišnoknjžnih tijela u jedno uz upis prava vlasništva naspojenom tijelu u korist vlasnika zgrade.

Kako je kuća koja je bila predmet kupoprodajnog ugovora između tužitelja kaokupaca i pok. M. J. kao prodavateljice, bila upisana u zemljišnoj knjizi kaozemljišnoknjižno tijelo zasebno od zemljišta na kojem je izgrađena, vlasnik kućestječe pravo vlasništva cijele nekretnine temeljem citirane odredbe čl. 367. st. 1. ZVo uspostavi pravnog jedinstva nekretnine, odnosno sjedinjenja zemljišta i upisanezgrade. Prema tome, vlasnik zgrade stječe vlasništvo cijele nekretnine temeljemzakona, slijedom čega se u konkretnom slučaju ne radi o stjecanju prava vlasništvadosjelošću na nekretnini u smislu odredbe čl. 388. st. 4. ZV.Dakle, prvostupanjski sud je bio dužan utvrditi da li su tužitelji stekli pravo vlasništvakuće koja je bila predmet kupoprodajnog ugovora dosjelošću, sukladno mjerodavnimmaterijalnopravnim propisima. U vezi s tim valja navesti da prvostupanjski sud uobrazloženju presude navodi da su tužitelji kao zakoniti posjednici stekli pravo vlasništvasporne nekretnine dosjelošću, ne navodeći nikakve razloge u odnosu na činjenice nakojima temelji takav zaključak, pa i navedeni nedostaci onemogućuju ocjenu pravilnostistajališta prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.Osim toga, osnovano tuženik navodi u žalbi da oznaka sporne nekretnine u toč. I. izrekene odgovara podacima iz zemljišne knjige.Valja upozoriti da u smislu odredbe čl. 10. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama(dalje: ZZK) odluke sudova i druge vlasti o knjižnim pravima moraju sadržavatioznake i podatke o katastarskom broju i površini katastarskih čestica, kao i okatastarskoj općini u kojoj leže, onako kako su ti podaci označeni u zemljišnojknjizi. Oznaka sporne nekretnine u toč. I. izreke presude potpuno je drugačija uodnosu na oznaku iste nekretnine u zemljišnoj knjizi, pa je očigledno da pobijanapresuda nije provediva u zemljišnim knjigama.Pritom valja upozoriti da je u izreci prvostupanjske presude bez ikakve potrebenavedena osnova stjecanja prava vlasništva, jer materijalno pravo koje predstavljaosnovu stjecanja prava vlasništva nedvojbeno spada u obrazloženje, a ne u izrekusudske odluke.Isto tako, neutemeljena je odluka prvostupanjskog suda kojom je tuženik obvezanizdati tužiteljima tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva sporne

215



nekretnine na ime tužitelja, svakog u 1/2 dijela, budući da je zahtjev za izdavanjetabularne isprave po svojoj prirodi obveznopravni, a ne stvarnopravni zahtjev, kojipretpostavlja postojanje određenog obveznopravnog odnosa između ugovornihstranaka, pri čemu izdavanje tabularne isprave predstavlja isključivo ispunjenje jedne od obveza iz pravnog posla, odnosno kupoprodajnog ugovora, pa stoga

tužitelje, a i prvostupanjski sud valja upozoriti da u slučaju kada između tužitelja ituženika ne postoji obveznopravni, nego stvarnopravni odnos, zahtjev tužiteljamože biti upravljen samo na trpljenje upisa njihovog prava vlasništva u zemljišnimknjigama na nekretnini koja je predmet njihovog tužbenog zahtjeva.Potpuno je neprihvatljiva i odluka prvostupanjskog suda kojom je naloženazemljišnoknjižnom odjelu istog suda provedba upisa prava vlasništva na imetužitelja na spornoj nekretnini.U konkretnom slučaju radi se o stjecanju prava vlasništva na temelju zakona, a usmislu odredbe čl. 130. st. 1. ZV tko stekne pravo vlasništva nekretnine na temeljuzakona, ovlašten je ishoditi upis stečenog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, pa jeprvostupanjski sud potpuno pogrešno naložio zemljišnoknjižnom odjelu istog suda

provedbu upisa prava vlasništva na ime tužitelja, jer se radi isključivo o ovlaštenjutužitelja kao stjecatelja prava vlasništva temeljem zakona.

147.P-3761/10 Gž-5169/11 od 14. lipnja 2011.g.


- utvrđenje prava vlasništva- prenamjena zajedničkih

prostorija

- pasivna legitimacija

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim ista tražiutvrđenje prava vlasništva prostorija ukupne površine 46,10 čm, koje se nalaze na tavanuzgrade u Zagrebu, Pantovčak 5, V kat te zahtjev za izdavanjem valjane tabularne ispravena ime tužiteljice.Županijski sud odbija žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.


Sud prvog stupnja utvrdio je da su predmet spora prostorije koje se nalaze na tavanustambene zgrade u Zagrebu, Pantovčak 5, V. kat, a koja je stambena zgrada u spornomrazdoblju bila u društvenom vlasništvu.Prema odredbi čl. 372. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - daljeu tekstu ZVDSP ("Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01,76/06 i 141/06), tko je do stupanja na snagu ZVDSP-a, a na temelju odobrenja koje je nadležna vlast dala u granicama svoje ovlasti na takvo imovinsko-pravnoraspolaganje o svome trošku proveo prenamjenu zajedničkih prostorija u zgradi u

216



društvenom vlasništvu u stan ili drugu samostalnu prostoriju, stekao je time natemelju i u okviru toga odobrenja pravo vlasništva prenamijenjenih prostorija kaoposebnog dijela nekretnine, zajedno s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijelenekretnine, u smislu odredbe čl. 370. ZVDSP-a. Sukladno odredbi iz stavka 2. istogčlanka, odredba čl. 372. st. 1. ZVDSP-a primjenjuje se na odgovarajući način i na

nadogradnje, dogradnje i pri gradnje nekretnine izvršene do stupanja na snaguZVDSP-a na temelju valjanog odobrenja nadležne vlasti i o svome trošku.Sukladno odredbi čl. 372. st. 3. ZVDSP-a, ako je do stupanja na snagu ZVDSP-aprovedena prenamjena, nadogradnja, pregradnja ili dogradnja iz st. 1. i 2. čl. 372.nadležni će sud na zahtjev zainteresirane osobe odrediti upis u zemljišnoj knjizitoga vlasništva uspostavljenoga na odgovarajućem suvlasničkom dijelu cijelenekretnine, a na temelju ovršne sudske odluke kojom je utvrđeno stjecanjevlasništva posebnoga dijela nekretnine te takve odluke kojom je utvrđena veličinaodgovarajućeg suvlasničkog dijela, odnosno na temelju isprave svih suvlasnikacijele nekretnine kojom oni priznaju stjecanje vlasništva posebnog dijela nekretninei sporazumno određuju veličinu odgovarajućeg suvlasničkog dijela na kojem se to

vlasništvo osniva.Iz naprijed navedenog proizlazi da u sporu radi utvrđenja vlasništva (dijela) stananastalog prenamjenom zajedničke prostorije u zgradi u društvenom vlasništvu, ašto je konkretno predmet ovog spora, su pasivno legitimirani svi suvlasnici cijelezgrade, bez kojih i nije moguće odrediti upis u zemljišne knjige toga uspostavljenogvlasništva. Upis u zemljišne knjige može se odrediti samo na temelju ovršne sudskeodluke kojom je utvrđeno stjecanje vlasništva posebnog dijela nekretnine te veličinaodgovarajućeg suvlasničkog dijela, a sve to u odnosu na sve suvlasnike cijelenekretnine, u skladu s odredom čl. 372. st. 3. ZVDSP-a.Stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je ocijenio osnovanim prigovorpomanjkanja pasivne legitimacije, kojeg je tuženik istaknuo tijekom postupka, pričemu valja reći da tužiteljica isto tako tijekom postupka nije isticala tvrdnju datuženik participira u sadašnjoj vlasničkoj strukturi stambene zgrade u Zagrebu,Pantovčak 5, tj. da je tuženik vlasnik posebnog dijela zgrade (etažno vlasništvo) tetime i suvlasnik stambene zgrade kao cjeline.

148.P-10444/06 Gž-3082/09 od 6. prosinca 2011.g.

Članak 28. stavak 4. i članak 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima


- dosjelost

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je on vlasnik novoformirane zkčbr. 1627/7 "Kuća br. 2, zgrade i dvorište u VIII Trnavi2, k.o. Resnik u površini od 115 čhv (412 m2) što prema novoj izmjeri odgovara kčbr. 2561/1 upisanoj u posjedovni list 4155 k.o. Resnik, te zahtjev za izdavanje tabularne isprave po sada jedinom tuženiku.

217




Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora po pravomoćnosti ranije presude istog suda poslovni broj P-2885/02-17 od

4. listopada 2004. u odnosu na ranijeg prvotuženika J. M. iz Zagreba, sada je zahtjevtužitelja usmjeren u odnosu na Grad Zagreb za utvrđenje vlasništva tužitelja nanovoformirano) z.k.č.br. 1627/7 "Kuća br. 2, zgrada i dvorište u VIII Trnavi" k.o. Resnik koja je nastala od dijela z.k.č.br. 1627/7 u površini od 95 čhv upisane u z.k.ul.br. 1446k.o. Resnik i dijela z.k.č.br. 1628 u površini od 20 čhv upisane u z.k.ul.br. 4686 k.o.Resnik. Navedeni zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je upravo on u posjedu opisane nekretnineu ukupnoj površini od 115 čhv još od 1987., dakle već dvadesetak godina, a po sklapanjukupoprodajnog ugovora sa K. H. koja je prethodno zamijenila te nekretnine s prednicom prvotuženika V. M., slijedom čega da je obzirom na vrijeme posjedovanja opisanenekretnine, on dosjelošću stekao vlasništvo na istoj.

Prihvaćajući tvrdnje tužitelja o njegovom savjesnom posjedu sporne nekretnine od 1987.godine, ali da se radi o nekretnini koja je do 8. listopada 1991. bila u društvenomvlasništvu na kojoj se stoga u smislu odredbe čl. 29. Zakona o osnovnimvlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 9/92, 77/92) dalje u tekstuZOVO, u vezi s odredbom čl. 3. Zakona o preuzimanju ZOVO ("Narodne novine" broj:53/91), u rok za stjecanje vlasništva dosjelošću ne računa vrijeme posjedovanja prije togdatuma, dakle prije 8. listopada 1991., da tužitelj tijekom ovog postupka nije dokazao da bi do 8. listopada 1991., niti od tog datuma nadalje proteklo zakonom određeno vrijemeod 20 godina, odnosno rok iz čl. 28. st. 4. ZOVO za stjecanje prava vlasništva savjesnog posjednika na nepokretnoj stvari dosjelošću, sud prvog stupnja njegov zahtjev zautvrđenje vlasništva na opisanoj nekretnini te slijedom toga i za izdavanje tabularneisprave, sada usmjeren u odnosu na tuženika Grad Zagreb, kao neosnovan je odbio.Kako tužitelj tijekom ovog postupka nije iznosio konkretne tvrdnje vezane za posjedspornih nekretnina prije 8. listopada 1991. ili prije 6. travnja 1991. pa niti tvrdnje okvaliteti tog posjeda ili vremenu posjedovanja, po njegovim prednicima, a na koje sada užalbi ukazuje, niti je na okolnost dokazivanja takvih tvrdnji uopće predlagao izvođenjudokaza, pravilno je prvostupanjski sud imajući u vidu konkretne tvrdnje tužitelja izneseneu tužbi tijekom postupka o posjedovanju spornih nekretnina upravo po njemu i to zarazdoblje poslije 08. listopada 1991., primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka212.a ZPP zaključio da temeljem ocijene dostavljene dokumentacije i izvedenih dokazana tu okolnost, on tvrdnju o proteku potrebnog vremena za stjecanje vlasništva na spornojnekretnini koja je do 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu i po njegovim prednicima, nije dokazao, te je sud u tom smislu pravilno primijenio navedeno-pravilookretu dokazivanja.Na pravilno utvrđeno činjenično stanje vezano za postojanje pretpostavki zastjecanje vlasništva dosjelošću na nekretnini koja je do 8. listopada 1991. bila udruštvenom vlasništvu sud prvog stupnja pravilno je primijenio i materijalnopravo, odredbu čl. 28. st. 4. ZOVO, kada je utvrdivši da tužitelj svoje tvrdnje ostjecanju vlasništva na spornoj nekretnini dosjelošću nije dokazao, njegov zahtjev

218



za utvrđenje vlasništva na spornoj nekretnini kao neosnovan odbio te slijedom togaodbio i njegov zahtjev za izdavanje tabularne isprave.

149.

P-11503/05 Gž-5297/09 od 28. prosinca 2011.g.Članak 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima

- izdavanje tabularne isprave

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tužiteljica vlasnica trosobnog stana uZagrebu, Tratinska ulica 38, I. kat diletacija A, ukupne površine 77,90 m2 koji se nalazi uzgradi izgrađenoj na kčbr. 936/1 Tratinska ulica stambena zgrada broj 38, površine 485m2 i kčbr. 936/1 Tratinska ulica dvorište površine 92 m2 sve k.o. Trešnjevka štoodgovara zk.br. 5029/2 k.o. Grad Zagreb što je tuženik dužan priznati i izdati tužiteljici

tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva u zemljišne knjige-knjige položenihugovora, a koju će u protivnom zamijeniti presuda.Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja u pobijanom dijelu kojim je obvezan izdati tužiteljici tabularnu ispravu podobnuza upis prava vlasništva u zemljišne knjige-knjigu položenih ugovora za trosobni stan uZagrebu, Tratinska ulica 38,1. kat, diletacija A ukupne površine 77,90 m2 koji se nalazi uzgradi izgrađenoj na kčbr. 936/1 Tratinska ulica Stambena zgrada 38, površine 485 m2 ikčbr. 936/1 Tratinska ulica dvorište površine 92 m2 se k.o. Trešnjevka što odgovarazk.br. 5029/2 k.o. Grad Zagreb (dio točke I. izreke). Preinačena je presuda u pobijanomdijelu kojim je utvrđeno da je tužiteljica vlasnica trosobnog stana u Zagrebu, Tratinska38,1. kat lijevo, diletacija A, ukupne površine 77,90 m2 koji se nalazi u zgradi izgrađenoj

na kčbr. 936/1 Tratinska ulica stambena zgrada broj 38, površine 485 m2 i kčbr. 936/1Tratinska ulica dvorište površine 92 m2 sve k.o. Trešnjevka što odgovara zk.br. 5029/2k.o. Grad Zagreb na način da je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Sud prvog stupnja utvrdio je da su prednica tužiteljice J. S. (njezina sestra) i tuženik prvotno zaključili ugovor o kupoprodaji stana na Jarunu koju ugovorenu obvezu tuženik nije ispunio te da je pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8542/85 tuženiku bilo naloženo da prednici tužiteljice preda u posjed ivlasništvo trosobni stan u objektu K4-1 na Jaranu, a u protivnom da joj je dužan predati u posjed i vlasništvo dragi trosobni stan površine 77 m2 uz istu cijenu i uvjete.

Utvrđeno je da su prednica tužiteljice i tuženik nakon toga zaključili ugovor o predajistana u posjed i vlasništvo kojim je tuženik u ispunjenju obveze iz presude predao u posjed i vlasništvo stan u Zagrebu, Tratinska 38 koji je predmet ovog postupka te da je prednica tužiteljice stupila u posjed tog stana 1991. godine, a potom ga darovnimugovorom 13. svibnja 1997. godine darovala svom ocu S. S., a ovaj darovnim ugovoromod istog dana tužiteljici.Utvrđeno je da su tuženik i bivša Općina Trešnjevka zaključili ugovor kojim je tuženik investitor i korisnik građevinskog zemljišta u Zagrebu u bloku Končareva-Badalićeva

219



ulica kbr. 932, 934 i 936/1 k.o. Grad Zagreb, a na ime tuženika izdana je i građevinskadozvola za izgradnju stambenog objekta u kojem se nalazi predmetni stan.Utvrđeno je da je stambena zgrada izgrađena na kčbr. 936/1, a koja odgovara zk. čestici5029/2 k.o. Grad Zagreb.Iz stanja spisa proizlazi da se tužiteljica pokušala upisati kao vlasnica stana u knjigu

položenih ugovora te da je njezin prijedlog odbijen budući da prednica tužiteljice ituženik nisu opisali nekretninu na način da bi bio podoban za upis, te da se tužiteljica i prije pokretanja postupka obratila tuženiku za izdavanje tabularne isprave, na što se istioglušio.Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijeniomaterijalno pravo kada je naložio tuženiku da izda tužiteljici tabularnu ispravupodobnu za upis predmetnog stana u zemljišne knjige-knjigu položenih ugovorabudući da tuženik nije izvršio svoju ugovornu obvezu prema ugovora od 30. srpnja1991. godine u svezi izdavanja tabularne isprave potpunim opisom nekretnine, aprema odredbama Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj 91/96 -dalje: ZZK), a u smislu čl. 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima

("Narodne novine" broj 53/91 i dr. - dalje: ZOVO) koji je bio na snazi u trenutkuzaključenja ugovora od 30. srpnja 1991. godine.Sama činjenica da tužiteljica nije ugovorna stranka sa tuženikom ne otklanjanjezinu aktivnu legitimaciju u ovom postupku obzirom da je J. S. predmetni standarovala svome ocu S. S., a ovaj pak tužiteljici prema darovnim ugovorima od 13.svibnja 1997. godine.Neosnovano tuženik prigovara i pasivnoj legitimaciji budući je upravo on ugovornastranka iz ugovora od 30. srpnja 1991. godine, a i građevinska dozvola izdana je naime tuženika kao investitora, pa bez obzira što zgrada nije upisana u zemljišneknjige na ime tuženika, tuženik je u obvezi izdati tužiteljici valjanu tabularnuispravu na što se isti oglušio.U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je utvrđeno da je tužiteljica steklavlasništvo predmetnog stana može se istaći da je sud prvog stupnja pogrešnoprimijenio materijalno pravo kada je isti usvojio i u tom dijelu.To stoga što tužiteljica zasniva isti na temelju pravnog posla zaključenog izmeđuprednice tužiteljice i tuženika te isti predstavlja samo pravni temelj stjecanja pravavlasništva (titulus) dok je modus stjecanja prava vlasništva upis u zemljišne knjigekako prema odredbi čl. 33. ZOVO-a tako i prema odredbi čl. 119. st. 1. i 120. st. 1.Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96,68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01 - dalje: ZVDSP) .

150.P-5525/08 Gž-2197/11 od 27. rujna 2011.g.

Članak 1. i članak 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu



220



Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje da jeon vlasnik jednosobnog stana u Zagrebu.Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća na ponovno suđenje.


Predmet prijepora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje prava vlasništva te izdavanjatabularne isprave za stan kupljen Ugovorom o kupoprodaji od S. i L. I., dana 26. veljače1997., a koji su ga stekli od Gradskog fonda za stambenu izgradnju nesačuvanimugovorom o suinvestitorstvu, zbog čega tužiteljica nema ispravu prikladnu za uknjižbu.Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev ocjenjujući osnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije jer je, prema podacima iz zemljišnoknjižnog izvatka, nekretnina nakojoj je sagrađena zgrada sa predmetnim stanom, bila uknjižena kao oranica, pa se neradi o građevinskom zemljištu, budući da je, stupanjem na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu ("Narodne novine", br. 54/94, 65/94,21/95,48/95,19/98,105/99,152/08,25/09,153/09,21/10, 90/10, 124/10, 39/11 i 61/11 -dalje: ZPZ), postala vlasništvo Republike Hrvatske, iako je nositeljem prava upravljanja

bio upisan GNO u Zagrebu.Žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, kojega ističe tužiteljica jeosnovan, s obzirom da je zemljište na kojem je sagrađena zgrada sa stanomtužiteljice upisano kao općenarodna imovina pod upravom GNO-a u Zagrebu, atemeljem odredbe čl. 3. ZPZ se poljoprivrednim zemljištem smatrajupoljoprivredne površine (oranice, vrtovi, livade, pašnjaci i dr.) koje se mogu privestipoljoprivrednoj proizvodnji.Kako je na predmetnom zemljištu sagrađena stambena četverokatna zgrada za koju je izdana građevna dozvola te dozvola za upotrebu ove zgrade, to se, dakle, ne možeraditi o zemljištu koje bi se moglo privesti poljoprivrednoj proizvodnji, a da bipredstavljalo vlasništvo Republike Hrvatske u smislu odredbe čl. 1. ZPZ.Zbog toga je činjenično stanje ostalo nepravilno utvrđeno, a u pogledu činjenice dali se predmetna nekretnina, upisana kao oranica, na dan 24. srpnja 1991. (kao danstupanja na snagu ZPZ) nalazila unutar granica građevinskog područja GradaZagreba, a o čemu pak ovisi primjena odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o vlasništvu idrugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96, 73/00, 114/01, 79/06,141/06 i 146/08 - dalje: ZVDSP.

151.P-15553/10 Gž-10844/11 od 14. veljače 2012.g.



- objektivni identitet spora- izdavanje tabularne isprave- zastara


221



Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da izda tužitelju dopunu tabularneisprave za uknjižbu prava vlasništva odgovarajućeg suvlasničkog dijela nekretnineoznačene kao stambena zgrada u Zagrebu, Ulica Stjepana Ljubica Vojvode 2-12,sagrađena na kčbr.5474 PL.5031 k.o. Rudeš, a što odgovara zk.čest. 1748/69 k.o. Vrapčestaro, povezano s na njemu uspostavljenim vlasništvom posebnog dijela nekretnine i to

stana Objekt K-4-4, stubište DB, stan br. C/P, koji se sastoji od 3 sobe, ostave, kuhinje,izbe, kupaonice, nužnika, predsoblja, hodnika te balkona, sve ukupne površine 76,10 m2,zajedno sa idealnim zajedničkim dijelovima zgrade, te zgradi i stanu pripadajućegzemljišta, u roku od 15 dana, jer će u protivnom takvu dopunu tabularne ispravezamijeniti presuda.Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja: Nije sporno među strankama da je pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda uZagrebu br. P-3278/85 od 5. ožujka 1987. tuženik dužan tužitelju predati u posjed i na

korištenje uz priznanje prava vlasništva stan izgrađen u naselju Jarun, Objekt K-4-4-stubište DB, stan br. C/P te mu izdati valjanu tabularnu ispravu, koju će u protivnomzamijeniti presuda. Nadalje, nije sporno da je zemljišnoknjižni odjel toga suda pravomoćnim rješenjem brojZ-46440/07 od 27. listopada 2009. odbio prijedlog tužitelja radi uknjižbe prava vlasništva jer priložena presuda broj P-3278/85 od 5. ožujka 1987. ne sadrži broj zemljišnoknjižnečestice, te adresu i kućni broj zgrade u kojoj se nalazi stan koji je predmet upisa.U žalbenom stadiju postupka sporno je radi li se u ovom predmetu o već pravomoćno presuđenoj stvari, odnosno nije li o predmetu spora već pravomoćno odlučeno u predmetu broj P-3278/85 i prigovor zastare.Prvostupanjski sud smatra neosnovanim prigovor presuđene stvari, jer tužbeni zahtjevkoji je prihvaćen navedenom pravomoćnom presudom nije identičan tužbenom zahtjevukoji je predmet ovog spora.Žalitelj u žalbi osporava da u ovom slučaju nema mjesta prihvaćanju prigovora presuđenestvari, jer smatra da postoji objektivni identitet predmeta spora u ovom predmetu izahtjeva u predmetu broj P-3278/85, budući se radi o tabularnoj ispravi za isti stan, istekvadrature i na istoj lokaciji samo je sada opis stana nešto drugačiji, jer je protekomvremena dobio kućni broj i adresu, na što tuženik nije imao utjecaja, a tužitelj da je navrijeme predao zahtjev za uknjižbu stana, mogao ga je upisati upravo na način na koji jeopisan u pravomoćnoj presudi.Po mišljenju ovoga suda, pravni pristup suda prvog stupnja da se u konkretnomslučaju ne radi o presuđenoj stvari, je pravilan.Naime, po mišljenju ovoga suda ne radi se o presuđenoj stvari, jer se nisukumulativno ispunile potrebne pretpostavke, tj. iako postoji identitet stranaka i to uistim ulogama, ne postoji identitet zahtjeva.U ovom predmetu tužitelj nije tražio i u osnovi nije postavio identičan zahtjev kao u predmetu broj P-3278/85. Kod ocjene objektivnog identiteta treba imati u vidu da jepravomoćnost ograničena istovjetnošću presuđenog pravnog odnosa, a pravni odnos je istovjetan kad se iz iste osnove među istim strankama postavlja isti zahtjev. Unavedenoj pravomoćnoj prvostupanjskoj presudi usvojen je zahtjev tužitelja za izdavanje

222



tabularne isprave za upis prava vlasništva stana izgrađenog u naselju Jarun, Objekt K-4-4- stubište DB, stan br. C/P, dok je tužbeni zahtjev u ovom postupku postavljen sukladnoodredbi čl. 366. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01 i 79/06 - dalje: ZV), kojom je reguliranoda kad dvostrano ili jednostrano obvezni ugovor ne proizvodi pravne učinke zbog

suprotnosti načelu jedinstvenosti nekretnine, svaka ugovorna strana, a i treći u čiju jekorist ugovor sklopljen, ima pravo zahtijevati pravednu izmjenu ugovora kojom bi se tajnedostatak uklonio.Dakle, u tim zahtjevima nije sadržan objektivan identitet spora. Sama navedena pravomoćna presuda kojom je naloženo izdavanje tabularne isprave, odnosno određenoda će u protivnom tabularnu ispravu zamijeniti ista presuda, ne može predstavljati valjanui dovoljnu ispravu za upis tužiteljevog vlasničkog prava u zemljišnim knjigama, jer nedostaju broj zemljišnoknjižne čestice, te adresa i kućni broj zgrade u kojoj se nalazistan, radi čega je z.k. odjel toga suda odbio prijedlog tužitelja za uknjižbu pravavlasništva predmetne nekretnine rješenjem od 27. listopada 2009.Tužitelj traži izdavanje tabularne isprave kao izvršenje obveze iz ugovora o

međusobnim imovinskim pravima i obvezama, pa je njegov zahtjev obveznopravneprirode. Stoga o pitanju zastare valja odlučiti primjenom odredbe čl. 371. Zakona oobveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 -dalje: ZOO), dakle primjenom općeg zastarnog roka od 5 godina. Sukladno odredbičl. 361. st. 1. ZOO, zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada jevjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedineslučajeve nije što drugo propisano.I prema stavu ovoga suda, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, međutim,dok prema stavu prvostupanjskog suda zastara počinje teći danom pravomoćnostirješenja z.k. odjela od 27. listopada 2009., koje je postalo pravomoćno 12. travnja2010., prema stavu ovoga suda ista počinje teći danom kada je tuženik odbiotužitelja sa zahtjevom za nadopunu tabularne isprave, odnosno za sklapanje anexaugovora, kojom bi omogućio tužitelju uknjižbu prava vlasništva predmetnenekretnine u zemljišnim knjigama.

Smetanje posjeda

152.Pp-28/09 Gž-11643/11 od 28. prosinca 2011.g.'

Članak 235. stavak 1. Ovršnog zakona

- ponovno smetanje posjeda

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba tužitelja u kojoj je tražio da se utvrdi da suga tuženi smetali u posljednjem mirnom i faktičnom posjedu dijela tavanskog prostora uzgradi u Zagrebu, Preradovićeva 34, tako što su probili otvore iz svoga stana u tavanski

223



prostor, zatvorili otvor između tavanskog prostora, te isti prostor zaposjeli, da im senaloži uspostava ranijeg posjedovnog stanja napuštanjem svakog korištenja tavanskog prostora zatvaranjem otvora iz njihovog stana u tavanski prostor te otvaranjem prolazaizmeđu dijela tavanskog prostora te omogućavanjem tužitelju isključivog posjedovanjacijelog tavanskog prostora.

Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja u dijelu kojim je tužba odbačena u odnosu na I tuženika, ukida prvostupanjskorješenje u dijelu kojim je tužba odbačena u odnosu na II tuženu i u tom dijelu predmetvraća na ponovni postupak.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Pobijanim rješenjem tužba je odbačena zbog nedostatka pravnog interesa tužitelja da vodiovaj spor budući je u predmetu Ovr-2038/07 pred istim sudom već provedena ovrha radismetanja posjeda koje se u biti ne razlikuje od smetanja na koje se odnosi ova tužba.Uvidom u priloženo rješenje o ovrsi broj Ovr-2038/07 od 19. listopada 2007. utvrđeno jeda je temeljem rješenja Općinskog suda u Zagrebu broj Pp-15/03 od 9. svibnja 2006.

doneseno na prijedlog ovdje tužitelja kao ovrhovoditelja u odnosu na ovdje I-tuženikakao ovršenika, radi uspostave ranijeg posjedovnog stanja dijela tavanskog prostora uzgradi u Zagrebu, Preradovićeva 34, napuštanjem svakog korištenja toga prostora,uklanjanjem lesonitne ograde i novopostavljenih vrata između stana tuženog i tavana tezatvaranjem dosadašnjih vrata između tavana i stana tuženog, postavljanjem brave izaključavanjem iste, te zabranom svakog takvog i tome sličnog smetanja.Odredbom čl. 235. st. l. Ovršnog zakona (NN br. 57/96, 29/99, 173/03, 88/05, 67/08,dalje:OZ) propisano je da ako je na osnovi ovršne isprave donesene u postupkusmetanja posjeda, ovrha provedena pa poslije toga ovršenik ponovno učini smetanjeposjeda koje se u biti ne razlikuje od prijašnjeg, sud će na prijedlog ovrhovoditeljana temelju iste ovršne isprave, ako je njome zabranjeno takvo buduće ponašanje,donijeti novo rješenje o ovrsi radi uspostave prijašnjeg stanja.Iz izloženog proizlazi da tužitelj u ovome postupku ponovno zahtijeva posjedovnuzaštitu dijela istoga prostora, koje je počinjeno u bitnome na isti način tj.probijanjem otvora između stana tuženih i tavanskog prostora, zatvaranjemdrugoga otvora između dijela toga prostora i prostora koji je zaposjednut izaposjedanjem istoga prostora, usprkos zabrani takvog i sličnog smetanja, pa jepravilan zaključak suda prvoga stupnja da tužitelj u odnosu na I-tuženika u smislucitirane zakonske odredbe ima mogućnost temeljem iste ovršne isprave provestinovi ovršni postupak radi uspostave prijašnjeg stanja te nema pravnoga interesa uodnosu na njega voditi ovaj postupak.Iz podataka u spisu ne proizlazi da tužitelj i u odnosu na II-tuženu posjeduje ovršnuispravu temeljem koje bi mogao ponovno provesti ovrhu radi uspostave prijašnjeg stanja budući ona nije bila tužena u postupku Pp-15/03.Stoga razlozi suda prvoga stupnja za odbacivanje tužbe i u odnosu na II-tuženu proturječesadržaju rješenja Pp-15/03 i rješenja Ovr-203S/07 te pravilnost odluke u tome dijelu nijemoguće ispitati, čime je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354.st. 2. t. 11. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

224



Stambeno pravo

153.Ps-830/06 Gž-2150/08 od 3. svibnja 2012.g.

Članak 73. i članak 103. Zakona o obveznim odnosimaČlanak 101. Zakona o stambenim odnosimaČlanak 5, članak 30., članak 31. stavak 1. i 2. i članak 48. stavak 3. Zakona o najmustanova

- ništavost ugovora okorištenju stana

- najam


Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdiništavim ugovor o korištenju stana koji je sklopljen dana 17. listopada 1977. između prednice tužitelja i tuženika te iseljenje i predaju slobodnog od osoba i stvari. Prihvaćen je protutužbeni zahtjev na utvrđenje da je tuženik stekao status i pravni položajzaštićenog najmoprimca u predmetnom stanu te je donesena presuda koja zamjenjujeugovor o najmu.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Sud prvog stupnja odbio je tužbeni a prihvatio protutužbeni zahtjev utvrdivši tijekom postupka sljedeće odlučne činjenice:- da je dana 17. listopada 1977. godine zaključen ugovor o korištenju stana između J. K. ituženika u kojem je izričito navedeno da se zaključuje temeljem rješenja o dodjeli stana J.K. od 29. rujna 1977. godine,- da je tijekom postupka utvrđeno da su J. K. i D. K. (njezin suprug) prednici tužitelja bilisuvlasnici sporne nekretnine svaki u 1/2 dijela,- da je J. K. dodijeljen na korištenje dvosobni komforni stan veće površine koji je kasnijeotkupila te je ista potpisala izjavu kojom samostojeći objekt kojeg je tada bila suvlasnik (nekretnina koja je predmetom zahtjeva) da je na trajno korištenje OOUR Sintezi IIsukladno čl. 46. SAS,- da ugovor od 17. listopada 1997. godine koji je zaključen na tipskom obrascu sadržajnone predstavlja ugovor o korištenju stana temeljem kojeg bi tuženik mogao steći stanarsko pravo obzirom da su odredbe tadašnjeg Zakona o stambenim odnosima ("Narodnenovine" br. 52/74) isključivale mogućnost stjecanje prava na stanovima u vlasništvufizičkih osoba,- da isti predstavlja ugovor o najmu iz odredbe čl. 101. Zakona o stambenim odnosima iz1974. godine koji je zaključen na neodređeno vrijeme jer sadržaj istog upućuje na takavzaključak,

225



- da je D. K. (drugi suvlasnik) bio upoznat i suglasan da se njegovoj supruzi (J. K.)dodijeli drugi odgovarajući stan te da se sporni iznajmi tuženiku time da isti plaćanajamninu pa činjenica što D. K. nije ugovor o najmu potpisao ne predstavlja odlučnučinjenicu obzirom da je pravovaljan jer su ugovorne strane izvršavale obveze koje izistog proizlaze (čl. 73. Zakona o obveznim odnosima -"Narodne novine" br. 53/91, 73/91,

3/94, 7/96,112/99 - dalje: ZOO),- da je zaključenje ugovora o najmu mogućnost koja je bila predviđena odredbom čl. 101.ZNS-a, pa je dio zahtjeva na utvrđenje ništavosti ugovora neosnovan jer se ne nalazeelementi koji bi upućivali na zaključak da je protivan prisilnim propisima (čl. 103. ZOO),- da je dio zahtjeva na iseljenje i predaju neosnovan jer je tuženik stekao pravo koristiti se predmetnim stanom u skladu s odredbom čl. 50. ZNS-a, odnosno č 1. 61. st. 5. Zakona ostambenim odnosima ("Narodne novine" br. 51/85, 42/86, 22/92, 70/93 -dalje: ZSO)slijedom čega ima valjanu osnovu za korištenje i pravo koje ga ovlašćuje na posjed,- da odredba čl. 48. st. 3. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" br. 91/96) propisuje, da osobe koje su stekle pravo koristiti se stanom a primjenom čl. 61. st. 5.ZSO-a ne otkupe stan, stječu pravni položaj zaštićenog najmoprimca.

Temeljem tako utvrđenih relevantnih činjenica primjenjujući citirane zakonske odredbete čl. 30., 31. st. 1. i 2. te čl. 5. Zakona o najmu stanova prihvaća protutužbeni zahtjev kaoosnovan. Na navode žalbe treba reći da je između prednice tužitelja (J. K.) i tuženika dana 17.listopada 1977. godine zaključen ugovor o korištenju spornog stana iz čijeg sadržajanedvojbeno proizlazi da se zaključuje temeljem rješenja o dodijeli stana J. K. od 29. rujna1977. godine, dakle, J. K. je potpisala izjavu kojom daje na trajno korištenje OOUR-uSintezi II a sukladno čl. 46. SAS-a pa je istoj dodijeljen na korištenje dvosobni komfornistan koji je potom otkupila. Ugovor koji je sklopila s tuženikom predstavlja ugovor onajmu sukladno čl. 101. Zakona o stambenim odnosima (iz 1974. godine) zaključene naneodređeno vrijeme pa je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je odlučan sadržajistog a ne tipski obrazac na kojem je isti zaključivan. Dakle, navedeni žalbeni prigovor jeneosnovan. Kako je mogućnost sklapanja ugovora o najmu bila predviđena odredbomcitiranog čl. 101. ZSO neosnovano smatra žalitelj da je ugovor ništav pa se isti upućujena obrazloženje prvostupanjske odluke u tom dijelu. Neprihvatljiva je i daljnja žalbena tvrdnja obzirom da činjenica što D. K. nije potpisaosadržajno istu izjavu kao J. K. (suvlasnik u preostalih 1/2 dijela) nije odlučna kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud budući je isti bio upoznat i suglasan s tim da senjegovoj supruzi dodjeljuje drugi odgovarajući stan dok se sporni imao iznajmiti tuženiku pa se takav ugovor o najmu, neovisno što ga nije potpisao D. K., ima smatrati pravovaljanim jer su ugovorne strane izvršavale obveze koje iz tog ugovora proizlaze (čl.73. ZOO).Dakle, prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđene sve relevantnečinjenice izveo pravilan zaključak da je pravo na dodjelu stana J. K. bilo uvjetovanoustupanjem sporne nekretnine iz koje je iselila a koja je bila u njezinomsuvlasništvu a što je učinjeno uz znanje i suglasnost supruga pa je spornomnekretninom raspolagao njezin poslodavac - davatelj stana na korištenje na načinda je odredio kao korisnika stana upravo tuženika s kojim je tada trebalo zaključitiugovor a što je i učinjeno.

226



Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe materijalnog prava na koje sepozvao (čl. 103. ZOO, čl. 50. ZSO, čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugimstvarnim pravima - "Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01,te čl. 48. st. 3., čl. 31. st. 1. i 2. Zakona o najmu stanova pa je na potpuno i pravilnoutvrđene činjenice citirane zakonske odredbe pravilno primijenio.

154.Ps-320/98 Gž-4745/08 od 8. svibnja 2012.g.

Članak 103. Zakona o obveznim odnosimaČlanak 24. stavak 2. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavineČlanak 138. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima

- ništavost ugovora- stan izuzet od nacionalizacije

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži utvrditi ništavimugovor o prodaji stana zaključen 12. rujna 1997. između I tuženika kao prodavatelja isada pok. H. S. i II tužene kao kupaca stana u Zagrebu, Ilica 210, I kat, sastojećeg od jedne sobe i ostalih prostorija, površine 32,16 m2.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora zaključenog

između I tuženoga kao prodavatelja i sada pok. H. S. i II tuženice kao kupaca predmetnogstana. U žalbenom stadiju postupka i nadalje je sporno je li predmetni stan bio izuzet odnacionalizacije i ostavljen u vlasništvu predniku tužitelja M. K., te kao takav prodan prijespomenutima, suprotno Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji privremeno stanarsko pravo ("Narodne novine" broj 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 44/94 i 58 /95 - udaljnjem tekstu: ZPS), kao i Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96, 92/99, 80/02 i81/02 - u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi.Sud prvog suda odbio je tužbeni zahtjev u cijelosti, a svoju odluku temelji na zaključkudonesenom nakon ocjene svih provedenih dokaza. Tako smatra neosnovanom tvrdnjomtužitelja da se je na I katu predmetne zgrade nalazio trosobni stan koji da je cijeli bio

izuzet iz nacionalizacije, jer je utvrđeno da se doista na prvom katu lijevo nalazi trosobnistan koji se je sastojao od tri sobe i ostalih prostorija, ali da su iz nacionalizacije izuzetedvije sobe i ostale prostorije tog stana, a što je predstavljalo dvosobni stan i što jeostavljeno u vlasništvu prednice tužitelja M. K., dok jedna soba i ostale prostorije, predstavlja jednosobni stan na I katu, površine 31 m2, koji je nacionaliziran i davan nakorištenje raznim stanarima.Obzirom da su osobe koje su koristile tako nastali jednosobni i dvosobni stan zajedničkiupotrebljavali WC, uspostavljen je sustanarski odnos, a što proizlazi iz kasnije

227



zaključenog Ugovora o korištenju stanu o sustanarskom odnosu od 27. listopada 1966.godine i Ugovora o visini troškova za tekuće investiciono izdržavanje zajedničkihdijelova zgrade od 1. srpnja 1971. godine. Pri tome prvostupanjski sud smatra dasustanarski odnos ne utiče na činjenicu da su II tuženica i njezin suprug stekli sva prava iobveze stanara na stanu, odnosno dijelu stana koji su dobili na korištenje, budući da se je

prema Zakonu o stambenim odnosima ("Narodne novine" broj 51/85, 42/86, 22/92 i70/93 - u daljnjem tekstu: ZSO) stanarsko pravo stjecalo i na sustanarskom dijelu stana.Radi navedenog sud prvog stupnja smatra da su II tuženica i njezin suprug predmetni stanotkupili u skladu s odredbom Zakona o naknadi, a u svezi s odredbama ZPS-a. Stogasporni ugovor o kupoprodaji nije u suprotnosti s prisilnim propisima, niti s Ustavom RH,kao i moralom društva, pa nisu ispunjeni zakonski uvjeti iz čl. 103. Zakona o obveznimodnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94/7/96, 91/96, 112/99, 88/01 -dalje: ZOO).U odnosu na I tuženika sud prvog stupnja smatra da je istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije osnovan obzirom da je predmetni stan nacionaliziran pa premaodredbi čl. 24. st. 2. Zakona o naknadi ugovor o kupnji zaključuje stanar kao kupac i

Fond za naknadu oduzete imovine kao prodavatelj, koji je samostalna pravna osoba, dok bi I tuženik jedino mogao imati ovlasti za potpisivanje takvog ugovora u ime Fonda.Stoga je iz tog razloga odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na I tuženika.U svezi žalbenih prigovora tužitelja, valja odgovoriti da se je konkretno ranijenedvojbeno radilo o trosobnom stanu sa nus prostorijama, a iz kojeg su nastala dva stana ito jedan dvosobni sada u vlasništvu tužitelja i jedan jednosobni koji je otkupljen spornimugovorom, a uz zajedničko korištenje WC-a. Navedeno je utvrđeno po sudskom vještaku,a tu je činjenicu sud prvog stupnja imao u vidu prilikom donošenja odluke. Naime,rješenjem Komisije za nacionalizacije pri narodnom odboru općine Črnomerec od 28.rujna 1960. godine i rješenjem Komisije za nacionalizaciju pri izvršnom vijeću Sabora,od 22. ožujka 1963. godine izuzet je između ostalog dvosobni stan na I katu lijevo, s nus prostorijama, a u korist K. M., prednice tužitelja. Nakon toga je zemljišnoknjižno stanjetakvo da je tužitelj upisan kao vlasnik dvosobnog stana na prvom katu lijevo s nus prostorijama i nakon predmetne kupoprodaje upisani su kao suvlasnici stana na I katukoji se sastoji od jedne osobe i ostalih prostorija ukupne površine 32, 16 m2, sada pok. S.H. i II tuženica. Nadalje, valja reći, da je Ugovor o korištenju stana zaključen sa sada pok. H. S., dok je IItuženica upisana kao član porodičnog domaćinstva zajedno sa kćerkom M., tako da iznavedenog nedvojbeno proizlazi da je nominalno nositelj stanarskog prava bio pokojnisuprug II tuženice. Nadalje valja reći da je u smislu odredbi čl. 138. st. 1. ZSO-a, navedeno da sesustanarom, prema odredbi tog zakona smatra nosilac stanarskog prava na dio stana udruštvenom vlasništvu, a što je konkretno bio spomenuti S. H., dok se ostatak ove pravnenorme odnosi na osobe koje su koristile dio stana na kojima je postojalo pravo vlasništva.Radi navedenog su pokojni suprug H. S. i II tuženica po sili zakona bili sunositeljistanarskog prava, te su kao takvi stan i otkupili. Takvo stajalište je pravilno zauzeoi sud prvog stupnja.Isto tako je neosnovana tvrdnja žalitelja da bi iz nacionalizacije bio izuzet upravotrosobni stan na I katu lijevo, budući da navedeno naprosto ne proizlazi iz

228



provedenih dokaza, a prvenstveno iz prije citiranih rješenja, kao i nakon togauspostavljenog zemljišnoknjižnog stana.U odnosu na zaključak suda prvog stupnja da je osnovan prigovor promašenepasivne legitimacije u odnosu na I tuženog, valja odgovoriti da je takav zaključak neosnovan, a iz razloga jer je I tuženikov gradski ured za izgradnju grada temeljem

zakona o fondu za naknadu oduzete imovine ("Narodne novine" broj 69/97, 105/99 i64/00) i Odluke o ustrojstvu i djelokrugu upravnih tijela grada Zagreba (Službeniglasnik 6/97) - naveden kao prodavatelj, a ne kao ovlaštenik u svezi sklapanjapredmetnog ugovora u smislu čl. 14. prije spomenutog zakona. Međutim, obziromda je iz prije navedenih razloga tužbeni zahtjev neosnovan i u odnosu na togtuženika, pravilna je odluka suda prvog stupnja u odnosu na odbijen tužbenizahtjev i u odnosu na dosuđeni trošak I tuženiku.Stoga je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, a na takoutvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo, kad jetužbeni zahtjev odbio, jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 103. ZOO-a.

155.Ps-2717/95 Gž-2040/08 od 15. svibnja 2012.g.

Brijunska deklaracijaČlanak 140. Ustava Republike HrvatskeUredba o zabrani raspolaganja

- iseljenje - pitanje valjaneosnove i Brijunskedeklaracije

- specifična zamjena

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži obvezati I i IItuženike da isele iz stana u Zagrebu, F. Grabovca 9, III kat, sastojećeg od 3,5 sobe sostalim nus prostorijama, te ga slobodnog od osoba i stvari predati tužiteljici.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je zahtjev za iseljenje i predaju u posjed spornoga stana.U žalbenom stadiju postupka sporno je da li je rješenje Komande garnizona o ustupu

spornog stana u otkup od 1. listopada 1991. godine, predstavlja valjanu pravnu osnovu zauseljenje i korištenje predmetnoga stana, obzirom na Uredbu o zabrani raspolaganjanekretninama na teritoriju Republike Hrvatske nakon 24. srpnja 1991. godine ("Narodnenovine" broj. 36/91).Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev, a svoju odluku temelji na ocjeni provedenihdokaza u smislu čl. 8. ZPP-a. Stoga smatra utvrđenim da je pok. T. B., prednik tuženika bio nositelj stanarskog prava na stanu u Zagrebu, Maksimirska 66, V kat, dok da je pok.M. B., njegova supruga, bila sunositeljica stanarskog prava na tom stanu, da je pok. T. B.

229



od 1984. godine pokušavao zbog zdravstvenih razloga ishoditi zamjenu toga stana zadrugi odgovarajući stan koji bi se nalazio na nižim katovima, budući da je stan uMaksimirskoj 66 bio na V katu zgrade bez lifta, time da opravdanost takvog zahtjeva proizlazi iz mišljenja tadašnje Više vojno lekarske komisije, da je spomenutom tijekomlipnja i početkom srpnja 1991. godine ponuđen sporni stan u F. Grabovca 9, kojeg je

prihvatio, te je primopredaja obavljena 13. srpnja 1991. godine, kada su ključevi spornogstana uručeni kćerci pok. T. B. i pok. M. B., ovdje I-tuženici, a koja da je potom započelas preseljenjem stvari iz stana u Maksimirskoj 66 u sporni stan, da je koncem rujna 1991.godine preseljenje u sporni stan bilo dovršeno i da je pok. T. B. 1. listopada 1991. godine potpisao preuzimanje Rješenja o ustupu spornog stana u otkup, nakon čega je izvršena primopredaja stana u Maksimirskoj 66, na način da su ključevi predani V Armijskojoblasti.Pri tome sud prvog stupnja smatra da je pok. T. B. u svemu postupao savjesno, beznamjere stjecanja kakove koristi, obzirom da je isključivo zbog zdravstvenih razloga pokušavao dugi niz godina ishoditi zamjenu ranijeg stana za drugi odgovarajući, koji bise nalazio na nižim katovima zgrade ili barem u zgradi koja ima lift, da bi mu na koncu

sporni stan u F. Grabovca 9 bio ustupljen u otkup spomenutim rješenjem Komandegarnizona od 1. listopada 1991. godine. Pri tome sud prvog stupnja smatra da iako se neradi o zamjeni stanova u strogo formalnom smislu prema odredbama Zakona ostambenim odnosima ("Narodne novine" broj: 51/85, 42/86, 22/92, 70/93 - dalje: ZSO),ipak nije moguće posve isključiti zaključak o postojanju specifične zamjene, obzirom na posebne okolnosti konkretnog slučaja, budući da je pok. T. B. očito predao stan uMaksimirskoj 66 predniku tužiteljice, da bi mu za uzvrat bio ustupljen sporni stan. Stogasmatra da se je radilo o sporazumu pok. T. B. kao nositelja stanarskog prava na stanu uMaksimirskoj 66 s prednikom tužiteljice, kao davateljem oba stana, pri čemu valja posebno Ukazati na mišljenje Ministarstva pravosuđa RH, Uprave za imovinsko pravne poslove od 3. ožujka 1992. godine, iz kojeg proizlazi da se je vodilo računa o posebnostikonkretnog slučaja, slijedom čega je i predloženo donošenje odluke kojom se utvrđuje da je pok. T. B. stekao stanarsko pravo danom useljenja u sponi stan, a prema rješenjuKomande garnizona od 1. listopada 1991. godine.Sud prvog stupnja ima u vidu da pok. T. B. nije bio osoba bez statusa tadašnjeg nositeljastanarskog prava, pa da se je njegovo stambeno pitanje po prvi puta rješavalo, već jeimao stanarsko pravo na stanu u Maksimirskoj 66, koji stan obzirom na njegovozdravstveno stanje nije bio odgovarajući, pri čemu je prema očitom sporazumu imaovratiti taj stan, da bi za uzvrat dobio drugi odgovarajući stan, tako da se njegov pravni položaj ne može izjednačavati s položajem osoba koje su dobivale stanove na korištenje, bez da su ranije imale status nositelja stanarskog prava i stoga obvezu vraćanja stana. Nadalje, sud prvog stupnja smatra da spomenuto rješenje Komande garnizona od 1.listopada 1991. godine predstavlja valjani pravni osnov za useljenje i korištenje predmetnog stana, pa stoga tuženici kao članovi obiteljskog domaćinstva sada pok. T. B.i pok. M. B., imaju pravo koje ih ovlašćuje na posjed toga stana, budući da su tek Odlukom Hrvatskog sabora od 8. listopada 1991. godine raskinute državno pravne svezetemeljem kojih je Republika Hrvatska zajedno s ostalim Republikama i pokrajinamatvorila dotadašnju SFRJ, a nakon isteka tromjesečnog roka određenog Brijunskomdeklaracijom od 7. srpnja 1991. godine, o odgodi primjene Ustavne odluke, dakle nakonisteka moratorija na sve akte razdruživanja. Prema stavu suda prvog stupnja tom

230



deklaracijom je bila odgođena i primjena spomenute Uredbe, a iz čega nadalje proizlazida se Rješenje Komande garnizona od 1. listopada 1991. godine, o ustupu predmetnogastana u otkup, ne može smatrati ništavim.U svezi žalbenih prigovora tužiteljice valja odgovoriti da suprotno pravnomstajalištu suda prvog stupnja rješenje Komande garnizona od 1. listopada 1991.

godine, treba se smatrati ništavim obzirom na čl. 3. Uredbe o zabrani raspolaganja,obzirom da se je radilo o zabranjenom raspolaganju s predmetnom nekretninom, tj.konkretnim stanom.U odnosu na spomenuto stajalište u svezi Brijunske deklaracije od 7. srpnja 1991.godine, valja reći da ista nema jaču pravnu snagu od Uredbe, jer se ne radi omeđunarodnom ugovoru koji bi pod određenim pretpostavkama (čl. 140. UstavaRH) bio po pravnoj snazi iznad Zakona, odnosno predmetne Uredbe, koja jedonijeta na temelju neposredne ustavne ovlasti tako da jest Zakon u materijalnomsmislu. Stoga je Uredba bila na snazi u vrijeme donošenja spomenutog RješenjaKomande garnizona od 1. listopada 1991. godine.Međutim, prilikom donošenja odluke sud prvog stupnja je pravilno imao u vidu da

je prednik tuženika T. B. bio nositelj stanarskog prava na prijašnjem stanu, kojeg jepredao predniku tužiteljice, da bi mu bio ustupljen sporni stan. Pri tome je sudprvog stupnja raspravio i utvrdio savjesnost jedne i druge strane, kao i osnovnepobude i motive koji su rukovodili strane za zasnivanjem spornog pravnog odnosa.U tom smislu je utvrđeno da je pok. T. B. postupao u cijelosti savjesno, jer jepobuda za ostvarenjem spornog pravnog odnosna isključivo bila zdravstveno stanjespomenutog, koji je znatno ranije dugi niz godina pokušao ishoditi zamjenu stana uMaksimirskoj 66 za drugi odgovarajući stan koji bi se nalazio na nižim katovimazgrade, ili barem u zgradi koja ima dizalo, obzirom da je bio teški srčani bolesnik, ašto sve proizlazi iz iskaza svjedoka, kao i iz priložene dokumentacije.Obzirom na spomenuto iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da se stvarno neradi o zamjeni strogo u smislu bivšeg ZSO, ali se ne može isključiti postojanjespecifične zamjene, kao što to pravilno smatra sud prvog stupnja, obzirom da sepoložaj prednika tuženika ne može izjednačiti s osobama koje su bez ranijeg statusanositelja stanarskog prava i stoga bez obveze vraćanja stana, osporenom odlukomdobivale stanove na korištenje. Naime, takva zamjena započeta je 13. srpnja 1991.kada su predniku tuženika po I tuženoj predani ključevi spornoga stana i kada je ponjenom iskazu počelo useljavanje u taj stan, a što znači da je faktično toga danaprednik tuženika stupio u posjed istoga, pa bi tako dogovorena zamjena u tomdijelu bila izvršena upravo sa spomenutim datumom. Navedeno je bilo prijestupanja na snagu Uredbe o zabrani raspolaganja, koja je donesena 24. srpnja 1991.godine, pa stoga njene odredbe nisu od utjecaja u tom dijelu provedene zamjene.Konačno, obzirom na sve prije navedene okolnosti, može se smatrati da je prednik tuženika uselio u predmetni stan temeljem valjane pravne osnove, a slijedom čega I iII-tuženici imaju valjanu pravnu osnovu za korištenje istog, pa je na potpuno ipravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno primijeniomaterijalno pravo, kad je tužbeni zahtjev odbio.

156.

231



Ps-1995/98 Gž-243/08 od 8. svibnja 2012.g.

Članak 59. Zakona o stambenim odnosimaČlanak 30. i članak 31. stavak 1. Zakona o najmu stanova

- status najmoprimca- dugogodišnje korištenje

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje tužitelju statusazaštićenog najmoprimca na stanu u Zagrebu, Petrinjska 79, te zahtjev za donošenje presude koja nadomješta ugovor o prodaji navedenog stana.Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća na ponovno suđenje.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je zahtjev za utvrđenje tužitelju statusa zaštićenog najmoprimka, u odnosuna stan u Zagrebu, Petrinjska 79, pobliže opisan u izreci pobijane presude, te za

donošenje presude koja nadomješta ugovor o prodaji navedenoga stana.Prvostupanjski sud temelji svoju odluku na zaključku da zahtjev za utvrđenje nijeosnovan, obzirom da tužitelj, useljenjem u predmetni stan na temelju Odluke Radničkogsavjeta OOUR-a Distribucije električne energije Zagreb od 21. listopada 1988. godine,nije mogao steći stanarsko pravo, u smislu odredbe čl. 59. ranijeg Zakona o stambenimodnosima ("Narodne novine" broj: 51/85 - dalje: ZSO), obzirom da SO Centar nije dalasuglasnost za jednokratno korištenje stana, kao preduvjet za valjanost te odluke, slijedomčega tužitelj nije mogao steći niti prava i obveze zaštićenog najmoprimca, u smislu čl. 30.i čl. 31. st. 1. Zakoni o najmu stanova ("Narodne novine" broj: 91/96).Prvostupanjski sud također zaključuje da se, u konkretnom slučaju, ne može smatrati da bi sama činjenica nesmetanog dugogodišnjeg stanovanja tužitelja u predmetnom stanu,

mogla rezultirati stjecanjem stanarskog prava.Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije imao valjanu pravnuosnovu za useljenje u predmetni stan, u smislu odredbe čl. 59. ZSO-a.Međutim, za sada je neprihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj,dugogodišnjim nesmetanim korištenjem predmetnoga stana, nije mogao stećistanarsko pravo. Naime, utvrđeno je da tužitelj u predmetnom stanu neprekidno i nesmetano stanuje od1989. godine, da je podmirivao račune troškova stanovanja i to djelomično na ime ranijegstanara Š. R. (prema priznanicama Fonda Grada Zagreba za vodoprivredu, promet,stambeno i komunalno gospodarstvo), a djelomično na svoje ime (računi za struju ivodu).

Međutim, iz stanja spisa bi proizlazilo da je tužitelj plaćao u svoje ime i zaštićenunajamninu za predmetni stan, prema nalozima za plaćanje I-tuženika Grada Zagreba. Navedeni nalozi odnose se na 2006. godinu, međutim, iz njihovog sadržaja bi proizlaziloda je tužitelj bio obveznik zaštićene najamnine i u prethodnoj 2005. godini, te da je istuuredno podmirivao.U tome pogledu ostalo je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, premda se radi oodlučnim činjenicama.

232



Dakle, ako je tužitelj, uz dugogodišnje nesmetano i neprekidno stanovanje upredmetnome stanu, redovito podmirivao sve troškove stanovanja, te kroz duževrijeme plaćao u svoje ime i zaštićenu najamninu za predmetni stan, po ocjeni ovogadrugostupanjskog suda, trebalo bi smatrati da je, izvršavanjem tih prava i obvezastanara, stekao status nositelja stanarskog prava, neovisno o nepostojanju valjane

pravne osnove za useljenje u predmetni stan.Konačno, moglo bi se zaključiti da je I-tuženik Grad Zagreb, dostavljajući tužiteljunaloge za plaćanje zaštićene najamnine, prešutno tužitelju priznao status zaštićenognajmoprimca.Kako o navedenom pravnom statusu ovisi i tužiteljevo pravo na kupnju predmetnogstana, prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarskopravo ("Narodne novine" broj 43/92, 69/92, 25/93, 2/94, 44/94, 58/95, 11/96, 68/98,96/99), to se za sada ne može prihvatiti niti zaključak prvostupanjskog suda, uodnosu na osnovanost toga dijela tužbenog zahtjeva.

157.Ps-223/10 Gž-7928/11 od 21. veljače 2012.g.

Članak 9., članak 36., članak 38., članak 46., članak 161., članak 162., članak 166. ičlanak 375. stavak 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravimaČlanak 32., članak 33. i članak 41. Zakona o stambenim zadrugama

- zajedničke prostorije

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da prema u suposjed tužiteljimazajedničku prostoriju.


Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Tako je u bitnom utvrđeno da se na adresi Side Košutić 12, 14 i 16 nalazi stambenazgrada sagrađena na katčest. 626/7 i 624 k.o. Stenjevac sa tri zasebna ulaza koji svakinosi zaseban kućni broj, da zgrada nije etažirana, da su tužitelji vlasnici stanova na kbr.12 i 16, da je tuženik vlasnik stana na kbr. 14, da je prostorija koja je predmet sporazajednička prostorija stambene zgrade koja se nalazi u prizemlju na kbr. 14, da ulazi nakbr. 12 i 16 imaju sklopljen jedan meduvlasnički ugovor a da ulaz kbr 14 ima sklopljensvoj meduvlasnički ugovor, da do oduzimanja suposjeda su taj prostor koristili kućni

savjeti sva tri ulaza za održavanje sastanaka, da su vlasnici stanova na kbr 14 u lipnju2000. godine privremeno uskratili posjedovanje spornog prostora suvlasnicima i predstavnicima suvlasnika na kbr. 12 i 16, da je ta odluka potpisana po tuženiku koji je i promijenio bravu. Stoga sud prvog stupnja pruža tužiteljima traženu pravnu zaštitutemeljem čl. 46. st. 1. i čl. 161. i 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 - dalje:ZVDSP).

233



Iako je sud prvog stupnja djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo, pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.Prije svega na navode žalbe valja reći da suprotno tim navodima predmet tražene zaštite je u dovoljnoj mjeri individualiziran a da jest razvidno je i iz očitovanja tuženika u tijekučitavog postupka iz kojeg proizlazi da medu njima nije ni sporno što je predmet tražene

sudske zaštite, stoga tako individualiziran i kao takav podoban za ovrhu.Prije svega, valja reći, da sukladno čl. 9. st. 1. ZVDSP pojedinačnu nekretninu činizemljišna čestica, uključujući sve što je s njom razmjerno trajno povezano nanjezinoj površini ili ispod nje. Nije prijeporno da na predmetnoj nekretnini nijeuspostavljeno vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnine (etažno vlasništvo)koje proizlazi i ostaje neodvojivo povezano s odgovarajućim suvlasničkim dijelom(idealnim dijelom) nekretnine na kojem je uspostavljeno. To znači da u odnosu nanekretninu, pa i stambenu zgradu koja se nalazi na nekretnini se ima primijenitiodredba čl. 36. ZVDSP. Po toj odredbi, ako više osoba ima neku stvar u svomvlasništvu tako da svakoj pripada po dio tog prava vlasništva, računski određenrazmjerom prema cijelom pravu vlasništva te stvari, sve su one suvlasnici te stvari,

a dijelovi prava vlasništva koje im pripadaju njihovi su suvlasnički dijelovi. Poodredbi čl. 38. st. 1. ZVDSP svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sveovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalihsuvlasnika, ali pod uvjetom da time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika. To znači dase i glede prostorije koja je predmet spora imaju primijeniti odredbe o upravljanjustvari od strane suvlasnika. Neosnovani su žalbeni navodi da tužitelji nisu dokazali svoju aktivnu legitimaciju uodnosu na predmetni prostor. Naime, spisu prileže ugovori o međusobnim imovinskim pravima i obvezama koji su sklopljeni sa stambenom zadrugom "Centar" pri čemu izodredbe čl. 8. st. 4. ugovora proizlazi da preuzimanjem stana zadrugar stječe pravokorištenja zajedničkih dijelova zgrade i zemljišta na kojima je zgrada sagrađena premaodredbama Zakona o vlasništvu na posebnim dijelovima zgrade. U vrijeme zaključenjatih ugovora bio je na snazi Zakon o stambenim zadrugama ("Narodne novine" broj 47/86)u kojem zakonu je u čl. 41. st. 1. propisano da član stambene zadruge zaključuje sastambenom zadrugom ugovor u pismenom obliku o međusobnim pravima i obvezama uvezi stjecanja prava vlasništva stana ili obiteljske kuće i poslovne prostorije s tim da počl. 32. stambena zadruga dužna je omogućiti stjecanje i upis prava vlasništva stana,odnosno obiteljske kuće te poslovne prostorije na člana stambene zadruge nakonizgradnje objekta i dobivanja dozvole za njegovu upotrebu. Po čl. 33. tog zakonastambenim zgradama u kojima su svi stanovi u vlasništvu članova stambene zadrugeupravlja se prema odredbama Zakona o stambenim odnosima i odredbama zakona kojiuređuju pravo na stambenim zgradama i stanovima kao posebnim dijelovima zgrade.U to vrijeme bio je na snazi Zakon o vlasništvu na dijelovima zgrade (a na kojuprimjenu upućuje i već citirana odredba čl. 8. Ugovora o međusobnim imovinskimpravima i obvezama) i koji zakon je objavljen u "Narodnim novinama" broj 52/73 -dalje: ZOVDZ), koji je u čl. 5. st. 1. propisivao da na zajedničkim dijelovimavišestambene zgrade koji služi zgradi kao cjelina vlasnici posebnih dijelova imajutrajno pravo korištenja. Pritom su kao primjerice navedeni i prostorija za pranje isušenje rublja, tavan, podrum, stan namijenjen za nadstojnika zgrade i drugeprostorije i uređaji a obzirom da među strankama nije prijeporno da do čina

234



oduzimanja suposjeda su stanari sva tri ulaza taj prostor koristili za održavanjesastanaka kućnog savjeta dakle, da se je taj prostor koristio za potrebe čitavestambene zgrade onda se i po mišljenju ovog suda taj prostor ima smatratizajedničkim dijelom višestambene zgrade na koje je postojalo trajno pravokorištenja. To pravo trajnog korištenja pretvoreno je u pravo suvlasništva obzirom

da po odredbi čl. 370. st. 5. ZVDSP osobe koje su po prijašnjim propisima imalevaljani pravni temelj za stjecanje vlasništva stana odnosno drugog posebnog dijelanekretnine (a tužitelji su imali valjani pravni temelj sukladno sklopljenimugovorima o međusobnim imovinskim pravima i obvezama sklopljenim sastambenom zadrugom), ovlašteni su na tom temelju steći taj stan odnosno drugiposebni dio zgrade zajedno s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine,čija će se veličina utvrditi prema odredbama st. 4. toga članka.Stoga, a suprotno navodima žalbe, tužitelji imaju aktivnu legitimaciju za traženupravnu zaštitu samo što se je sud prvog stupnja pogrešno pozvao na odredbu čl.161. i čl. 162. ZVDSP već se je pravilnom primjenom materijalnog prava trebaopozvati na odredbu čl. 166. ZVDSP obzirom da su tužitelji dokazali činjenice na

temelju kojih se predmnijeva njihovo vlasništvo i činjenice od kojih zavisiutemeljenost njegovog zahtjeva prema tuženiku.Na navode žalbe da tužitelji nemaju aktivnu legitimaciju iz razloga što izmeđuvlasničkog ugovora kojeg su sklopili tužitelji kao suvlasnici s kbr. 12 i 16 ne biproizlazilo da se on odnosi i na predmetu prostoriju koja se nalazi na kbr. 14 većsamo na zajedničke prostorije onih ulaza na koje se odnosi međuvlasnički ugovorvalja reći da se međuvlasničkim ugovorom a sukladno čl. 375. st. 1. i st. 2. alineja 7.ZVDSP samo uređuju uvjeti i način korištenja zajedničkih prostorija a izmeđuvlasničkih ugovora koje su sklopili suvlasnici stambene zgrade ne proizlazi jasno da su se suvlasnici dogovorili da predmetne prostorije koriste isključivosuvlasnici stambene zgrade s kbr. 14. Naime, suvlasnici prema pravilima oupravljanju zajedničkom stvari mogu međusobno podijeliti posjed stvari iizvršavanje suvlasničkih ovlasti, a ne da, kako to proizlazi iz stanja spisa suvlasnici skbr. 14 donesu odluku kojom uskraćuju suvlasnicima s kbr. 12 i 16 posjedovanjepredmetne zajedničke prostorije na kbr. 14.Neosnovani su žalbeni navodi da su na strani tuženika trebali biti obuhvaćeni svisuvlasnici stambene zgrade s kbr. 14. Naime, oni svi nisu jedinstveni suparničariobzirom na predmet tražene sudske zaštite obzirom da po odredbi čl. 46. st. 1. usvezi čl. 38. st. 1. ZVDSP svaki suvlasnik ima pravo glede cijele stvari postavljatisvojim suvlasnicima one zahtjeve koji proizlaze iz njegovog suvlasništva. Tuženik jeonaj koji je prema vlastitom kazivanju izvršio promjenu brave na vratimapredmetne prostorije a primjerak nije dao tužiteljima pri čemu nije odlučno što jepostupao po nalogu suvlasnika s kbr. 14 jer nezakonita odluka ne može biti temeljza zakonito djelovanje a i tuženik kao jedan od vlasnika stanova na kbr. 14 a time isuvlasnik cijele zgrade pasivno je legitimiran u ovom predmetu te je dužantužiteljima predati predmetnu prostoriju u suposjed u onom obliku kakav ga i onima (bilo neposredan ili posredan ukoliko se prostor nalazi u zakupu ili najmu).

158.

235



Ps-367/08 Gž-6406/10 od 3. svibnja 2012.g.

Članak 13. i članak 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavineČlanak 129. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima

- predaja poslovnog prostora

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži naložiti tuženici datužitelju preda slobodan od osoba i stvari poslovni prostor u Zagrebu, površine 17,28 m2.Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća na ponovno suđenje.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev iz razloga jer smatra da je Republika Hrvatska postala vlasnikom predmetnog poslovnog prostora samom činjenicom da zahtjev za povrat imovine nije podnesen u prekluzivnom roku, pri čemu neodlučno da li je riješeno

po zahtjevu Republike Hrvatske za utvrđenje prava vlasništva, odnosno da li je tovlasništvo utvrđeno pravomoćnom odlukom nadležnog tijela. Stoga navedeno dokazujeosnovanost prigovora pomanjkanja aktivne legitimacije tužitelja. Osim toga tužitelj se ukonkretnom slučaju ne može smatrati ni obveznikom naknade u smislu čl. 13. Zakona onaknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodnenovine" broj 92/96. 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/0!. 65/01, 118/01. 81/02 i80/02 - dalje: Zakon naknadi) jer da ne postoji imovina koja bi se vraćala u vlasništvo bivšim vlasnicima jer zahtjev za to nije podnesen. Pri tome smatra da tužitelj aktivnulegitimaciju ne može temeljiti na izvatku iz posjedovnog lista kojim se dokazuje samostanje posjeda, a ne i vlasništvo, a niti za takvu legitimaciju ne može imati uporištu ozaključenom ugovoru o zakupu, jer u tom ugovoru stranka nije bilo prednik tužiteljice E.

K., već tvrtka "T." d.o.o.Obzirom na navedeno sud prvog stupnja smatra da je Republika Hrvatska po sili zakona prema odredbi čl. 77. Zakona o naknadi stekla vlasništvo prijepornog prostora čime je jedino legitimirana za podnošenje tužbe na iseljenje, pri čemu je neodlučno što prijenavedeni upravni postupak nije pravomoćno okončan.Prvenstveno valja istaknuti da Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva naimovini koja je predmet naknade na temelju odredaba Zakona o naknadi, gledekojih zahtjev za naknadu nije podnesen ili je pravomoćno odbijen, ako zakonomnije drugačije propisano. Međutim, to pravo se stječe u postupku u kojem ćeRepublika Hrvatska, ukoliko ispunjava zakonske uvjete, steći pravo vlasništva extunc, kao što je to predviđeno odredbom čl. 129. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim

stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98. 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01- dalje: ZVDSP). Međutim, obzirom da taj postupak nije okončan za sada seRepublika Hrvatska ne može smatrati vlasnicom predmetnih nekretnina. Stoga jesada aktivno legitimiran tužitelj koji je upisan kao posjednik predmetnihnekretnina i koji je s njima raspolagao obzirom na predmetni ugovor o zakupu togposlovnog prostora.Međutim, sud prvog stupnja tijekom postupka uopće nije utvrdio da li je tuženica u posjedu predmetnog poslovnog prostora, a što je istaknula već kod stupanja na mjesto

236



tuženika u ovom postupku, a što je odlučna činjenica obzirom da se tužbenim zahtjevomupravo od nje traži predaja u posjed predmetnog poslovnog prostora.Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 370. ZPP-a ukinuti presudu suda prvog stupnja i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje. Radi pravilnog utvrđivanja činjeničnogstanja održat će se nova glavna rasprava i u skladu s dokazima koje će predlagati stranke

utvrditi prije navedeno, a u slučaju da bi iz provedenih dokaza proizlazilo kako je tuženau posjedu predmetnog prostora, ocijeniti će se da li postoji valjana pravna osnova takvog posjeda i nakon svega navedenog donijeti nova i na zakonu utemeljena odluka.

159.Ps-323/10 Gž-9390/11 od 8. svibnja 2012.g.

Članak 21. i članak 40. Zakona o najmu stanova

- otkaz najma

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da tuženi iseleiz stana u Zagrebu, Srebranjak 31, prizemno, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaone,smočnice, WC i hodnika u površini od 73 čm, kojemu pripada i korištenje drvarnice udvorištu i predaju ga slobodnog od stvari i osoba tužitelju.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:U predmetnom postupku tužitelj kao vlasnik stana u Zagrebu, Srebrnjak 31, prizemno,ukupne površine 73 m2 traži iseljenje tuženice kao najmoprimateljice, uz obrazloženje da

u isti namjerava useliti svoju punoljetnu kćer koja nema riješeno stambeno pitanje. Raditoga je dana 4. srpnja 2000. godine tuženicima preporučenom pošiljkom pismenim putemotkazao ugovor o najmu stana uz otkazni rok od šest mjeseci. Budući da tuženici nisuiselili iz stana, tužbenim zahtjevom traži donošenje presude kojom će se naložitituženicima iseljenje i predaja stana u posjed tužitelju.Sud je odbio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je odredbom čl. 40. st. 1. Zakona onajmu stanova ("Narodne novine'" br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, dalje: ZNS) propisano,da zaštićenom najmoprimcu najmodavac može dati otkaz ugovora o najmu stana, poredrazloga iz članka 19. tog Zakona, iz razloga propisanog u članku 21. stavku 1. togaZakona.Odredbom čl. 21. st. 1. ZNS propisano je, da najmodavac može otkazati ugovor o

najmu stana na neodređeno vrijeme pored razloga iz članka 19. toga Zakona, ako utaj stan namjerava useliti sam ili namjerava useliti svoje potomke, roditelje ili osobekoje je prema posebnim propisima dužan uzdržavati, dok je stavkom 2. istog člankapropisano, da najmodavac može otkazati ugovor o najmu stana sklopljen naneodređeno vrijeme samo u slučaju ako je najmoprimcu osigurao drugi useljiv stanpod uvjetima za stanovanje koji nisu nepovoljniji za najmoprimca.Identičan stavak 2., u odnosu na otkaz ugovora o najmu stana zaštićenomnajmoprimcu,sadržavao je i članak 40. ZNS tj. da najmodavac ugovor o najmu

237



stana u slučaju iz stavka 1. podstavka i. tog članka (dakle iz razloga propisanog učlanku 21. stavku 1. tog Zakona) može otkazati samo u slučaju ako je najmoprimcuosigurao drugi useljiv stan pod uvjetima za stanovanje koji nisu nepovoljniji zanajmoprimca.Ta zakonska odredba ukinuta je Odlukom Ustavnog suda (NN br. 48/98) i učinak

njezinog ukidanja odgođen je na rok od šest mjeseci od dana objave odluke u"Narodnim novinama", uz obrazloženje da je učinak ukidanja trebalo odgoditikako bi zakonodavac mogao na odgovarajući način odrediti pretpostavke za otkaz usmislu odredbe čl. 40. st. 1. podstavak 1. ZNS. Dakle, Ustavni sud je smatrao da jeprije prestanka važenja navedene zakonske odredbe nužno propisati uvjete uz kojenajmodavac može dati otkaz ugovora o najmu stana zaštićenom najmoprimcu izrazloga što želi useliti u stan, te je opravdano očekivao da će te uvjete zakonodavac ipropisati, što međutim zakonodavac nije učinio.Pravilno je stoga prvostupanjski sud zaključio, da se s obzirom na navedenoobrazloženje Ustavnog suda Republike Hrvatske u svezi primjene odredbe čl. 40. st.1. podstavak I. ZNS postavlja pitanje njezine imperfekcije, a time i nemogućnosti

primjene takvog necjelovitog propisa. Navedena odredba ne može se tumačiti samogramatički i izolirano u odnosu na ostale odredbe ZNS koje uređuju pitanje otkazaugovora o najmu stana zaštićenom najmoprimcu, a posebno odredbe čl. 40. st. 1.podstavak 2. i 3. istog Zakona koji uređuju uvjete pod kojima je to moguće.Ako bi se prihvatilo pravno shvaćanje tužitelja izraženo u žalbi, da nakon prestankavaženja odredbe čl. 40. st. 2. ZNS ne postoji ograničenje najmodavca za useljenje ustan koji koristi zaštićeni najmoprimac, to bi značilo da je za ostvarenje pravanajmodavca na useljenje u stan na temelju odredbe čl. 40. st. 1. podstavak 1. ZNSdovoljna samo njegova namjera useljenja, čime bi odredbe podstavka 2. i 3. ZNSostale izlišne jer bi svoje pravo na useljenje najmodavac mogao ostvariti jednostavnije, na temelju odredbe st. 1. podstavak 1. istog članka (tako i Vrhovnisud RH u svojim odlukama Rev-486/2002-2, Gzz-74/2002 od 21.2.2007.)Osnovano je zato prvostupanjski sud zaključio, da bi do primjene odredbe čl. 40. st.1. podstavak 1. ZNS moglo doći samo u slučaju da najmoprimac ima u vlasništvuuseljiv odgovarajući stan na području općine ili grada gdje se nalazi stan u kojemstanuje, jer u tom slučaju nije postojala obveza osiguravanja drugog useljivog stananajmoprimcu od strane najmodavca niti prije prestanka važenja ukinutih odredabaZNS (čl. 40. st. 4. ZNS).U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je, da 1. tuženica kao zaštićeninajmoprimac, a isto tako niti 2. tuženik, nemaju drugi odgovarajući stan u Zagrebu. Prvotuženica je imala u vlasništvu garsonijeru na Knežiji koju je prodala prije 23 godine, kako je to iskazala na ročištu 16.11.2010., dakle otprilike 1987. godine. Osnovano je zato sudzaključio, da činjenica, što je 1. tuženica imala u vlasništvu nekretninu u razdoblju koje je prethodilo stupanju na snagu ZNS, a istu nije imala u trenutku otkaza ugovora o najmustana (2000. godine) ne može biti razlog za otkaz ugovora o najmu stana sa zaštićenomnajamninom.

160.Ps-410/05 Gž-296/10 od 17. siječnja 2012.g.

238



Članak 30. i članak 31. stavak 1. i 2. Zakona o najmu stanovaČlanak 136.-143. Zakona o nasljeđivanju

- zapreka za sklapanjeugovora o najmu

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom da se presudomzamijeni ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Sud prvog stupnja u bitnom utvrđuje da je supruga tužitelja V. M. Š. u vrijeme stupanjana snagu Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj 91/96 - dalje: ZNS) bilavlasnik useljive obiteljske kuće u Zagrebu, Zlatićeva ulica broj 11 koju je naslijedila iza

svoje pokojne majke dok činjenica da je supruga tužitelja u ostavinskom postupku iza pokojne majke na ročištu održanom dana 15. rujna 2005. godine se odrekla nasljedstvatemeljem zakona iza ostaviteljice u svoje ime smatra pravno neodlučnom zaključivši da je takva izjava dana isključivo u svrhu izbjegavanja štetnih posljedica u ovom postupkuobzirom da tužitelj sukladno odredbi čl. 31. st. 2. ZNS onda ne bi imao pravo nasklapanje ugovora sa zaštićenom najamninom.Ova odluka suda prvog stupnja žalbenim navodima nije dovedena u sumnju iako i izdjelomično drugih razloga.Prije svega valja reći da odredbom čl. 30. st. 1. i 2. ZNS propisano je da danomstupanja na snagu tog zakona prestaje stanarsko pravo osobama koje su to pravostekli prema propisima koji su vrijedili do stupnja na snagu tog zakona, te da osobeiz stavka 1. tog članka danom stupanja na snagu tog zakona stječu prava i obvezenajmoprimca. Kako tužitelj niti ne čini prijepornim da su on i njegova supruga utrenutku stupanja na snagu ZNS stanovali u prijepornom stanu to znači da su obojeimali stanarsko pravo na tom stanu u smislu odredbe čl. 64. st. 2. Zakona ostambenim odnosima ("Narodne novine" broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93 - dalje:ZSO) pa su stoga primjenom čl. 30. st. 2. ZNS oboje stekli prava i obvezenajmoprimca. Stoga se i odredba čl. 31. st. 2. podstavak 2. ZNS o situacijama kadanajmoprimac nema pravo na zaštićenu najamninu, a to je kada ima u vlasništvuuseljivu kuću ili stan, odnosi i na suprugu tužitelja koja je ex lege zajedno stužiteljem stekla taj status danom stupanja na snagu ZNS.Među strankama nije prijeporno da se je supruga tužitelja u tijeku ostavinskogpostupka iza svoje pokojne majke koji je pokrenut 2002. godine na ročištuodržanom dana 15. rujna 2005. godine u tom ostavinskom predmetu odreklanasljedstva temeljem zakona iza ostaviteljice u svoje ime nakon čega se je njezin sinI. Š. prihvatio nasljedstva a predmet nasljeđivanja je bila između ostalog i obiteljskastambena kuća u Zagrebu, Zlatićeva 11, te da je doneseno rješenje o nasljeđivanjukojim je kao nasljednik pokojne K. M. proglašen sin tužitelja i V. M. Š., I. Š.U vrijeme smrti majke supruge tužitelja bio je na snazi Zakon o nasljeđivanju("Narodne novine" broj 52/71, 47/78 i 56/00 - dalje: ZN) po kojem se je nasljedno

239



pravo stjecalo ipso iure u času ostaviteljeve smrti. No kako nitko nije dužan bitinasljednikom protiv svoje volje, to uslijed ostaviteljeve smrti ne nastaje samonasljedno pravo nego zajedno s njim nastaje i pravo na odricanje od nasljedstvasukladno čl. 136. do 143. ZN. Dok traje pravo na odricanje od nasljedstva, njegovnositelj jeste ostaviteljev nasljednik, ali to nije definitivno, jer on to još uvijek može

prestati biti. Ako se nasljednik posluži svojim pravom na odricanje od nasljedstva,pa se valjano odrekne svog nasljednog prava, njegovo nasljedno pravo prestaje, i tos učinkom ex tunc kao da to pravo nikad nije ni stekao. Kako se je supruga tužiteljakao zakonski nasljednik odrekla svog nasljednog prava samo u svoje ime, tada sesukladno čl. 136. st. 4. ZN smatra kao da nikad nije ni bila nasljednik pa ćenasljedno pravo steći one osobe kojima bi to pravo pripadalo na osnovi zakona da jeovaj nasljednik umro prije ostavitelja (u ovom slučaju to nasljedno pravo je stekaosin tužitelja i njegove supruge I. S.). Dakle, supruga tužitelja se je odreklanasljedstva samo u svoje ime, a ne u ime svojih potomaka i kada bi nasljedno pravostjecale na osnovi zakona one osobe koje bi ga stekle da su i ti potomci već bili mrtviprije ostavitelja. Kako to proizlazi iz iskaza supruge tužitelja V. M. Š. zajedničko

dijete nje i tužitelja I. Š. koji je do tada živio s njima u predmetnom stanu nakon što je proglašen nasljednikom sa svojom obitelji iselio se je iz stana te stanuje u kućikoju je naslijedio.I po mišljenju ovog suda, kao što je to zaključio i sud prvog stupnja, izjava suprugetužitelja kojom se u svoje ime odrekla nasljedstva iza svoje pokojne majkepredstavlja zloupotrebu prava sa svrhom da se tužitelju kao njezinom supruguomogući sklapanje ugovora o najmu sa zaštićenom a ne slobodno ugovorenomnajamninom. Naime, a kao što to pravilno navodi i sud prvog stupnja, ostavinski postupak pokrenut je 2002. godine a supruga tužitelja saslušani svjedok V. M. Š. koja jesaslušana prije pokretanja ostavinskog postupka na ročištu održanom dana 27. studenog2001. godine nije navodila ono što je iskazivala na ročištu održanom dana 21. veljače2007. godine a kada je već u ostavinskom postupku se odrekla nasljedstva temeljemzakona iza ostaviteljice u svoje ime i kada je kao nasljednik proglašen njezin sin a to jeda je davanje takve izjave bilo motivirano isključivo željom njezine pokojne majke da jenaslijedi muško dijete njezin unuk. Tu i takvu želju dakle, da svoju ostavinu ostavi unukukao muškom potomku ostaviteljica je mogla definirati putem oporučnog raspolaganja.Kako svaka zloupotreba prava nije dopuštena jer se njome ograničavaju ili negirajuprava drugih a u ovom slučaju tuženika koji kao najmodavci imaju pravo da imtužitelj plaća slobodno ugovorenu najamninu to je onda pravilno sud prvog stupnjaodbio tužitelja s traženom pravnom zaštitom jer nisu ispunjeni zakonski uvjeti zasklapanje ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom.

Obiteljsko pravo

161.P2-1585/09 Gž2-258/11 od 20. rujna 2011.g.

240



Članak 43. stavak 1. i 2., članak 97., članak 100. i članak 294. stavak 1. i 2.Obiteljskog zakona

- razvod- skrb

- uzdržavanje- susreti i druženja

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom razveden je brak stranaka, odlučeno je da zajednička djecastranaka žive s ocem - tužiteljem, određeno je vrijeme održavanja susreta i naloženo jetuženoj doprinositi za uzdržavanje mldb. djece. Odbijen je tužitelj s dijelom tužbenogzahtjeva u kojem traži doprinos tužene u uzdržavanju preko dosuđenih 600,00 kn dozatraženih 1.000,00 kn mjesečno za mldb. D. i K. te preko dosuđenih 500,00 kn dozatraženih 1.000,00 kn za mldb. K.Županijski sud odbija žalbu tužene kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog

stupnja u točki I, II i IV izreke, a ukida presudu u dijelu iz točke III izreke i u tom dijeluse predmet vraća na ponovno suđenje.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Protiv dijela presude iz točke III izreke žali se Centar za socijalnu skrb kao sudionik u postupku zbog bitne povrede odredaba Obiteljskog zakona i pogrešno utvrđenogčinjeničnog stanja sa prijedlogom da se presuda u osporenom dijelu ukine i vrati na ponovno odlučivanje.U provedenom postupku sud prvog stupnja je ispitao sve okolnosti koje su važne zazakonito presuđenje ovog spora u dijelu iz točke I, II i IV izreke i na temelju toga je pravilno i potpuno utvrdio potrebno činjenično stanje. Utvrđeno je da su stranke pozaključenju braka 1994. godine živjele u Republici Njemačkoj gdje su djeca i rođena da bi se 2007. godine vratili u Republiku Hrvatsku i od tada žive odvojeno, s tim da dvojestarije djece živi kod tužitelja-oca a najmlađe dijete kod tužene- majke. Po provedenom postupku posredovanja pravilnom primjenom odredbe čl. 43. toč. 1 i 2 Obiteljskogzakona (Narodne novine br: 116/03,17/04,136/04,107/07. i 61/11 - dalje Obz) razveden je brak stranaka. Nadležni Centar za socijalnu skrb provodio je mjeru nadzora nad izvršavanjemroditeljske skrbi i u spis dostavio izvješća o provođenju mjere nadzora za razdoblje odsrpnja 2010. godine do veljače 2011. godine. U mišljenju i prijedlogu stručnog timaCentar za socijalnu skrb od 25. listopada 2010. godine predložena je odluku da mldb. D.K. i mldb. K. K. nastave živjeti sa ocem a mldb. D. K. sa majkom.Iz spisa je razvidno da su na ročištu od 5. studenog 2010. godine utvrđene novonastaleokolnosti da je tužena odvela svo troje djece u Njemačku te da ne idu u školu a ukontaktu sa voditeljicom nadzora tužena je navela da se nalazi sa djecom u Njemačkojgdje namjerava i ostati te da ne dozvoljava djeci da razgovaraju sa ocem. Ove okolnostikoje je Centar za socijalnu skrb opravdano ocijenio kao ugrožavajuće za interese djece.U tijeku prvostupanjskog postupka, na prijedlog tužitelja i Centra za socijalnu skrb, primjenom odredbe čl. 100. st. 1b odlučeno je da se djeca privremeno povjeravaju naodgoj i čuvanje tužitelju - ocu do pravomoćnog okončanja postupka ili do drugačije

241



odluke suda, sa odlukom o susretima i druženjima i o uzdržavanju, kao u rješenju od 10. prosinca 2010. godine.Iz novog mišljenja i prijedloga Centra za socijalnu skrb od 14. ožujka 2011. godine sud prvog stupnja je utvrdio da je tužena dana 31. listopada 2010. godine samoinicijativno, bez dogovora sa tužiteljem kao roditeljem otišla sa djecom u Njemačku, a prema

njezinim riječima djeca nisu znala što mama planira. Nije htjela reći u kojem se gradunalazi i na kojoj adresi te je u telefonskom kontaktu djelatniku Centra vrlo jasnonaglašavala da neće dozvoliti da djeca imaju kontakte sa ocem.U konačnom mišljenju i prijedlogu nadležni Centar za socijalnu skrb nakonvišemjesečnog rada sa roditeljima zaključuje da je tužitelj - otac spremniji saslušati, prihvatiti i primijeniti dane sugestije i savjete u pogledu odnosa prema djeci i suradnji satuženom kao drugim roditeljem dok tužena teško prihvaća svoj dio odgovornosti isklonija je ne pridržavati se dogovora oko susreta sa djecom.Odluka o tome sa kojim će roditeljem djeca živjeti temelji se na odgovarajućoj primjeniodredbi čl. 294. st. 1 i 2 Obz pri čemu je sud prvog stupnja uvažio konačno stručnomišljenje nadležnog Centra za socijalnu skrb i pravilno utvrdio da je tužena svojim

odnosom prema odgovornostima roditeljstva i postupcima ugrozila dobrobit i interesedjece jer je bez najave i bilo kakvih priprema i dogovora (ni sa djecom, ni sa ocem djece,niti sa djelatnicima Centra) odvela djecu iz njima poznate sredine stavljajući svojeinterese ispred interesa djece.Primjenom čl. 231., 232., 233. i 238. Obz-a naloženo je tuženoj doprinositi zauzdržavanje zajedničke djece sa mjesečnim iznosima primjerenim potrebama djece imogućnostima roditelja.Pravilan je zaključak stručnog tima Centra za socijalnu skrb i suda prvog stupnjada je tužena odvođenjem djece u drugu državu bez prethodnog dogovora sa drugimroditeljem i djecom ugrozila dobrobit i interese djece a time je ostvarena činjeničnaosnova za primjenu odredbe čl. 100. u svezi odredbe čl. 97. Obz-a. U okolnostimaostvarenja ugroze dobrobiti i interesa djece motivacijski razlozi tužene nisu odlučniniti je odlučan navodni nesrazmjer između imovine koju tužitelj posjeduje i oneimovine koju prikazuje u predmetnom postupku, jer to nije predmet spora.Za ovaj spor odlučne činjenice za odluku sa kojim će roditeljem djeca živjeti su utvrđeneodgovarajućom primjenom odredbe čl. 294. Obz-a, uz prethodno pribavljeno mišljenje i prijedlog Centru za socijalnu skrb, koji je pri navedenom postupao sukladno odredbi čl.295. st. 1. Obz-a. Nadležni stručni tim obiteljsko-pravne zaštite Centra za socijalnu skrb,Ured Dubrava proveo je odgovarajuću i detaljnu socijalnu i psihologijsku obradu koja jerezultirala obrazloženim konačnim prijedlogom o pitanju sa kojim će roditeljem djecaživjeti, utemeljenim na zaštiti najboljeg interesa djece. U prihvaćanju navedenog prijedloga i u utvrđivanju ostalih odlučnih činjenica izvođenjem dokaza saslušanjemstranaka i uvidom u isprave Osnovne škole Čučerje i Dječjeg vrtića Kolibri te izvješćaUdruge "Djeca prva" i izvješća Centra za socijalnu skrb o provođenju mjere nadzora nadizvršavanjem roditeljske skrbi, sud prvog stupnja iznio je odgovarajuće razloge kojetužena nije dovela u sumnju svojim žalbenim navodima.Osporavanje odluke o uzdržavanju za vremenski period od podnošenja tužbe dodonošenja presude u žalbi tužene, obrazloženo tvrdnjom da je tadašnja situacijaregulirana dogovorom stranaka, suprotno je stanju spisa i utvrđenim činjenicama. Iz djelaiskaza tužitelja sa ročišta od 15. veljače 2011. da je tužitelj plaćao tuženoj iznos od

242



4.000,00 kn mjesečno na ime uzdržavanja djece sve dok nije otišla iz Hrvatske ne proizlazi da se radi o stranačkom sporazumu. Iz izvješća i sadržaja iskaza razvidno jeda je roditeljska komunikacija izrazito narušena, da su zbog poteškoća u uspostavljanjukvalitetne komunikacije roditelji uključeni u savjetodavni tretman te da se komunikacijaodvija preko voditelja nadzora. Navedeno odriče uvjerljivost tvrdnje tužene o navodnom

dogovoru stranaka o uzdržavanju i stoga se isti neosnovani žalbeni prigovor tuženeotklanja.Osnovane su žalbe tužene i Centra za socijalnu skrb u odnosu na točku III izreke. U tom je dijelu odlučeno da će se susreti i druženja tužene - majke sa mldb. D. K., mldb. K. K. imldb. D. K. održavati utorkom i četvrtkom od 16 do 19 sati uz nadzor stručne osobe,djelatnika Centra za socijalnu skrb, Ured Dubrava. U obrazloženju ove odluke sud prvogstupnja navodi da se ista temelji na konačnom mišljenju i prijedlogu Centra, iako izsadržaja toga prijedloga proizlazi traženje Centra da se kontakti sa majkom odvijaju uznadzor u Udruzi "Djeca prva". Zbog navedene proturječnosti između sadržaja ispravekoja se navodi kao razlog odluke o susretima i druženjima i sadržaja same ispraveostvarena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci rješenja.

162.P2-809/09 Gž2-350/11 od 15. studenog 2011.g.

Članak 51. Obiteljskog zakona

- presumpcija povlačenjatužbe


Prvostupanjskim rješenjem tužba se smatra povučenom.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Tužiteljica je na ročištu glavne rasprave održanom dana 1. srpnja 2009. primila na znanjeupozorenje da će se ovaj postupak razvoda braka obustaviti ako bračni drugovi nedostave stručno mišljenje u postupku posredovanja bračnih drugova, Centra za socijalnuskrb Zagreb, Ured Maksimir, u roku od godinu dana.Kako nijedan od bračnih drugova nije u tom roku udovoljio traženju suda,nastupila je zakonske presumpcija iz čl. 51. Obiteljskog zakona ("Narodne novine",

br. 17/04, 136/04, 107/07) - povlačenje tužbe.Tužiteljica ne može dostavljajući naknadno u žalbi stručno mišljenje oposredovanju tu presumpciju oboriti, ali zato može ponovno podnijeti tužbu (čl.193. st. 9. Zakona o parničnom postupku - Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99,88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 8/08, 123/08, 57/11 - dalje ZPP), jer se povučena tužbasmatra kao da nije ni podnesena i može se ponovno podnijeti.

243



163.P2-1211/10 Gž2-252/11 od 27. rujna 2011.g.


- odluka kojom se privremenouređuje sporni odnos uodnosu na roditeljsku skrb

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je da će zajednička djeca stranaka živjeti s majkom,da će se susreti i druženja mldb. djece sa ocem odbijati petkom od 16.00 do 18.00 sati u prisutnosti provoditeljice mjere nadzora u okviru terapijskog tretmana u PB za djecu imladež Zagreb, te da ova privremena mjere ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja postupka za razvod braka ili drugačije odluke suda.Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Prvostupanjski je sud, u postupku razvoda braka, a jer okolnosti slučaja zahtijevajuustanovljenje i redovitost održavanja kontakata djeteta s oba roditelja tijekom trajanjanavedenog postupka, pozivom na odredbu čl. 100. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj: 116/03, 17/04, 136/04 i 107/07 - dalje: OBZ) donio odluku, kojom se privremenouređuje sporni odnos među strankama u odnosu na roditeljsku skrb, te odlučuje da ćezajednička djeca stranaka, D. (rođ. 1996.), N. (rođ. 1997.) i P. (rođ. 1999.), živjeti smajkom uz određene susrete i druženja oca i djeteta. Sukladno odredbi čl. 295. OBZ-a proveden i odgovarajući postupak pri Centru za socijalnu skrb koji je dao svoje mišljenjei prijedlog, koji je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio, te uzimajući u obzir mišljenje i

zaključak Multidisciplinarnog tima Specijalne psihijatrijske bolnice za djecu i mladež,Zagreb, Kukuljevićeva 11, koji je proveo psihijatrijsko-psihologijsko-defektološkovještačenje utvrđenja roditeljske podobnosti oba roditelja, da je u interesu djece da žive smajkom, uz susrete i druženja s ocem na način naveden u izreci pobijanog rješenja, uz prisutnost nadzora, kako bi se spriječilo bilo kakvo nepredvidivo, odnosno nekontrolirano ponašanje, koje bi moglo imati štetnih posljedica za djecu.Razlozi zbog kojih je sud prihvatio predloženu privremenu mjeru, koja ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja postupka za razvod braka ili drugačije odluke suda, a kojom jeodređeno da će djeca stranaka živjeti s majkom, po mišljenju ovog suda, a protivnožalbenim navodima žalitelja, prihvatljivi su, tim više što je nadležni Centar za socijalnuskrb u svom izvješću isto predložio, kao i vještaci odgovarajuće struke, koji su dali nalaz

i mišljenje o karakteristikama pojedinog roditelja, odnosno proveli vještačenje roditeljskesposobnosti stranaka, uz mišljenje da je tužiteljica roditelj s kojim bi djeca trebala živjeti,uz održavanje opisanih susreta i druženja oca i djece, uz nadzor stručnih osoba, što je sveu interesu i za dobrobit djece.Žalitelju je za odgovoriti da se želje djeteta u svezi toga s kojim će roditeljem živjetiuzimaju u obzir samo ako nisu u suprotnosti s njegovim interesima.Protivno žalbenim navodima, sud je kod donošenja predložene privremene mjere imao uvidu sve zakonske pretpostavke za određivanje iste (čl. 100. OBZ u svezi s čl. 298. i čl.

244



299. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 57/96, 29/99, 173/03, 194/03,151/04, 88/05 i 67/08 -dalje: OZ).Također, kod donošenja predložene privremene mjere, prvostupanjski je sud imao u viduda se žalitelj nasilnički ponašao u obitelji, te počinio nasilje u obitelji na štetu djeteta, da je zbog toga i kažnjavan (presuda Prekršajnog suda u Zagrebu od 11.2.2010. broj: IJD-

332-2010.), te da je od Društva za psihološku pomoć Modus, gdje je žalitelj posredovanjem provoditeljice mjere nadzora bio uključen u psihosocijalni tretman,zaprimljeno pismeno izvješće o neuspjeloj provedbi tretmana odnosno i nadalje prisutnojagresivnosti.

164.P2O-58/08 Gž2-195/11 od 11. listopada 2011.g.

Članak 114. stavak 2. točka 7. Obiteljskog zakona

- lišenje prava na

roditeljsku skrb

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem je lišen prava na roditeljsku skrb predloženik N. V. za dijeteL. P. V. rođenog 18. srpnja 2006. u Zagrebu, o čemu će se po pravomoćnosti rješenjaizvijestiti nadležni Centar za socijalnu skrb Zagreb.Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predlagateljica temelji navedeni zahtjev na uglavnom nespornim činjenicama da sustranke živjele u izvanbračnoj zajednici od listopada 2005. do 17. travnja 2006. u kojoj je

rođen sin mlt. L. koji kontinuirano živi sa majkom jer je njihova zajednica prestala prijedjetetovog rođenja i bila nastavljena kraće vrijeme. Budući da se otac ne brine o djetetu, jer sa njim ne kontaktira od 8. ožujka 2007. niti plaća uzdržavanje, predlaže prihvaćanjezahtjeva.Pravomoćnom presudom istog suda broj P2-337/07 od 15. veljače 2008. je određeno daće dijete stranaka živjeti sa majkom uz obvezu oca da ga uzdržava (1.800,00 kn mjesečnood 1. ožujka 2007.), kao i susreti i druženja između sina i oca. Nadalje je utvrđeno da se predloženik kroz dugo vremensko razdoblje (od veljače 2007.) ne susreće i druži sasvojim sinom, niti doprinosi za njegovo uzdržavanja, dok je majka u bračnoj zajednici od2008. u kojoj njezin suprug skrbi o djetetu kao svojem.Temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da predloženik

grubo krši roditeljsku odgovornost, prava i dužnosti i da su ispunjene pretpostavke iz čl.114. st. 2. toč. 7. Obiteljskog zakona ("NN", br. 116/03, 17/04, 136/04 i 107/07, daljeOBZ) te prihvaća prijedlog za lišenje prava na roditeljsku skrb.Žalitelj ne osporava navedena činjenična utvrđenja suda već ukazuje na mišljenjestručnog tima Centra za socijalnu skrb Zagreb, Ured Centar od 29. ožujka 2011.zaprimljeno na sudu 1. travnja 2011. preporučenom pošiljkom, u kojem stoji da "za sadanema elemenata koji bi ukazivali na opravdanost lišenje skrbi imenovanog oca".

245



Iz bilješke na navedenom podnesku "kancel 27.04.11." proizlazi da nije pravovremenouložen u spis i da je odluka suda donesena 26. travnja 2011. bez uvida u isti.Prema odredbi čl. 295. st. 1. OBZ prije donošenja odluke o tome s kojim ćeroditeljem dijete živjeti i o roditeljskoj skrbi sud će pribaviti mišljenje i prijedlogCSS, koji sudjeluje u postupku pred sudom u kojem se odlučuje o pravima djeteta

(čl. 275. OBZ) u kojem je ovlašten podnijeti svoj prijedlog i poduzimati drugeradnje u postupku radi zaštite prava i interesa mlt. djece, te ovlašten iznositičinjenice, predlagati dokaze i dr. (čl. 276. OBZ).Kako se radi o važnoj statusnoj odluci suda (da se otac lišava roditeljske skrbi), teimajući u vidu zakonsku ulogu sudjelovanja CSS u tom postupku, kao i okolnost da je na ročištu pred sudom njegov predstavnik naveo da su stranke pozvane u centar iupozorene na potrebu izvršavanja roditeljske skrbi, što sve upućuje da dobrobitdjeteta zahtijeva da je sud kod donošenja odluke trebao koristiti i dano mišljenje, tespoznaje navedenog stručnog tima, imajući u vidu osobitu obvezu suda da štitinjegova prava i interese (čl. 267. OBZ).Naime, unatoč odgovornosti predloženika za odsustvo skrbi prema djetetu ostaje

činjenica da ono raste bez biološkog oca, u čemu mu nije pomogla niti majka(njezini navodi su u ovom postupku usmjereni samo na propuste protivne strane),koje okolnosti po shvaćanju ovog suda ukazuju da sud treba razmatrati ovajpredmet osobito pazeći jesu li djetetova prava i interesi zaštićeni donošenjemzahtijevane odluke i o tome dati razloge, a u čemu je stručna pomoć tog centraznačajna.

165.P2-1763/09 Gž2-30/12 od 28. veljače 2012.g.

Članak 210. stavak 1. i članak 212. stavak 2. Obiteljskog zakona

- prestanak obvezeuzdržavanja

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom određen je s datumom podnošenja tužbe (31. srpnja 2008.) prestanak obveze tužitelja za uzdržavanje I. i II. tuženica (utvrđene presudom Općinskogsuda u Zagrebu u predmetu poslovni broj P2-1676/89 od 12. lipnja 1990. izmijenjene presudom istog suda u predmetu poslovni broj P2-1350/00 od 5. prosinca 2002), (toč. I.izreke); odbijen je dio zahtjeva tužitelja kojim traži isplatu ukupnog "neosnovanooduzetog novca ovrhom" sa zakonskim zateznim kamatama od 1. kolovoza 2008. do

završetka sudskog postupka (toč. II. izreke). Ujedno je radi osiguranja novčane tražbine predlagatelja osiguranja (tužitelja), rješenjem određena privremena mjera zabranomHrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje naplatiti temeljem ovršne isprave presudeOpćinskog suda u Zagrebu u predmetu poslovni broj P2-1676/89 od 12. lipnja 1990. iizmijenjene presudom istog suda u predmetu poslovni broj P2-1350/00 od 5. prosinca2002, uzdržavanje za I. i II. tuženicu za razdoblje od datuma donošenja privremene mjeredo pravomoćnog okončanja ovog postupka.

246



Županijski sud odbija žalbu II tužene kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je zahtjev za utvrđenje prestanka obveza uzdržavanja I. i II. tuženika po

tužitelju.Uz obrazloženje da je presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P2-1676/89 od12. lipnja 1990. izmijenjene presudom istog suda poslovni broj P2-1350/00 od 5. prosinca 2002., tužitelj obvezan doprinositi za uzdržavanje svake od tuženica po 18% odmirovine koju ostvaruje, da je I. tuženica punoljetna i s datumom 30. rujna 2008. u dobiod 28 godina njoj da je istekao status redovitog studenta Učiteljskog fakulteta, Odsjek uČakovcu, da je ona od siječnja 2008. vlastitim radom i ostvarivala zaradu, da je II.tuženica također punoljetna, srednju školu završila 2003. godine, kao izvanredni studenttek u akademskoj godini 2006./2007. upisala Društveno veleučilište u Zagrebu - Odjel zaizobrazbu trenera u vezi kojeg nije dokazala da bi uredno i redovito ispunjavala obveze, itek u akademskoj godini 2009. stekla status redovitog studenta kada je upisala redovno

studij Fakultetu humanističkih nauka Džemal Bijedić u Mostaru, prvostupanjski sudzaključuje da I. tuženica, kako obzirom na njezinu dob tako i obzirom da se ona i nijeodazvala pozivu suda iskazati o redovnom ispunjavanju fakultetskih obveza, te II.tuženica, koja u ovom postupku nije dokazala da bi po završetku srednje škole (2003.godine) redovno se školovala i obzirom da je status redovitog studenta stekla tek 2009.godine, u ovom postupku nisu dokazale redovito i uredno ispunjavanje svojih obveza,slijedom čega je temeljem čl. 212. a Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj: 116/03,17/04, 136/04 i 107/07-dalje: ObZ) zahtjev tužitelja u odnosu na obje tuženice kaoosnovan prihvatio i utvrdio prestanak prava na uzdržavanje.Drugo tuženica osporava zaključak prvostupanjskog suda o ispunjenju pretpostavki za uodnosu na: nju prestanka uzdržavanja u bitnom iznoseći tvrdnju da je ona od 2009.redovni student na Fakultetu humanističkih nauka, te da je u cijelom razdoblju od 2003.kada je završila srednju školu sve poduzimala da se školuje i stekne potrebnoobrazovanje.Prema odredbi čl. 210. st. 1. ObZ roditelji su dužni uzdržavati punoljetno dijetekoje se školuje u srednjoj školi odnosno pohađa sveučilišni ili stručni studij u skladus posebnim propisima, te redovito ispunjava svoje obveze.Pojam statusa redovnog studenta prema odredbama Zakona o znanstvenojdjelatnosti i visokom obrazovanju ("Narodne novine", broj: 123/03, 198/03, 105/04,174/04 i 2/07) razlikuje se od pojma redovitog ispunjavanja obveza koji pojam ima uvidu odredba 210. st. 1. ObZ. Redovito ispunjavanje obveza pretpostavljaispunjavanje obveza u upisanoj tekućoj školskoj ili akademskoj godini te nastavnoupisivanje sljedeće godine. Iznimno, prema odredbi čl. 210. st. 5. ObZ, smatra se daučenik, odnosno student redovito i uredno ispunjava svoje obveze i kada zbogopravdanih razloga (trudnoća, bolest i sl.) nije uspio ispuniti obveze tekuće školske,odnosno akademske godine.Drugo tuženica, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, po završetkusrednje škole 2003. godine nije redovito i uredno ispunjavala obveze vezano zaškolovanje, a iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da bi postojali

247



opravdani razlozi iz čl. 210. st. 5. ObZ, zbog kojih bi se unatoč neispunjenju obvezatekućih godina, smatralo da uredno i redovito ispunjava svoje obveze.Pravilno je stoga sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 210. st. 1. i212.a st. 2. ObZ kada je u odnosu na II. tuženicu utvrdio prestanak uzdržavanja sdatumom podnošenja tužbe.

166.P2-318/09 Gž2-178/11 od 12. srpnja 2011.g.


- uzdržavanje punoljetnogdjeteta

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da za uzdržavanje tužiteljice mjesečno

doprinosi 1.200,00 kn počam od 1. lipnja 2010. godine pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti i to do 10. u mjesecu za tekući mjesec na tekući račun tužiteljiceotvoren kod Privredne banke Zagreb broj: 2340009-3213154640 sa zakonskom zateznomkamatom u slučaju zakašnjenja tekućom od dospijeća mjesečnog obroka uzdržavanja pado isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatskenarodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana. Odbijena je tužiteljica s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za uzdržavanje preko dosuđenog iznosa navedenog pod toč. I izreke presude do zatraženog iznosa od 1.700,00 kn do 30. rujna 2009. godineodnosno 2.000,00 kn od 1. listopada 2009. godine.Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu u dijelu iznad mjesečnog iznosa

uzdržavanja od 1.000,00 kn te u cijelosti u odbijajućem dijelu te predmet vraća na ponovno suđenje.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet zahtjeva tužiteljice je donošenje odluke o njenom uzdržavanju.Sud prvog stupnja u razlozima svoje odluke, u obrazloženju naznačuje sadržaj iskazastranaka i svjedoka, a izostavlja analizu provedenih dokaza, njihovu ocjenu, te jasnerazloge koje odlučne činjenice je utvrdio ocjenom tih dokaza, čime se ne može ispitati pravilnost zaključka suda prvog stupnja o ukupnim potrebama tužiteljice. Tako nije jasno je li sud prvog stupnja nalazi utvrđenim sve ono što su te osobe iskazale, a što bi bilo uopreci sa utvrđenjima o ukupnim potrebama djeteta. Jednako tako, odlučna okolnost

visine troškova stanovanja tužiteljice, koja iznosi prema iskazu tužiteljice i njezine majkesaslušane kao svjedoka, 6.500,00 kuna mjesečno, proizlazi nepotpuno utvrđenom.Nadalje, nije jasno zašto sud nalaže tuženiku plaćanje cjelokupnog iznosa utvrđenihmjesečnih potreba tužiteljice, kada obvezu uzdržavanja djeteta koje se redovnoškoluje imaju oba roditelja, pri čemu je tužiteljica punoljetna osoba, čime nemamjesta primjeni odredbe članka 233. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj:116/03., 17/04., 136/04. i 107/07. -dalje u tekstu: OBZ), radi čega se presuda ne možeispitati.

248



167.R1O-307/09 Gž2-292/11 od 4. listopada 2011.g.


- zabrana približavanja isusreta i druženja

- trošak postupka

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem prihvaćen je prijedlog predlagatelja te je zabranjeno predloženiku približiti se predlagateljima na udaljenost manju od 200 m te ih na bilo kojinačin uznemiravati pogotovo telefonskim porukama i pozivima kao i susreti i druženja sa predlagateljima, dok su predlagatelji odbijeni sa prijedlogom da se predloženik liširoditeljske skrbi u odnosu na predlagatelje. Određeno je da svaka stranka snosi svojtrošak.

Županijski sud odbija žalbu predloženika kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja. Preinačeno je prvostupanjsko rješenje na način da je naloženo predloženiku da predlagateljima naknadi parnični trošak u iznosu od 819,00 kn u roku 15 dana.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Pošavši od utvrđenja da je predloženik svojim višekratnim neprimjerenim postupcima, poglavito prijetećim i uznemirujućim pozivima i sms porukama mldb predlagateljimastvorio osjećaj straha i nesigurnosti te osjećaj da ga isti ne žele vidjeti niti kontaktirati snjim, da predloženik tijekom niza godina nije našao način da se adekvatno približi predloženicima, svojoj djeci, i ostvari s njima kvalitetan odnos, da je dozvolio da prođuvišegodišnji periodi u kojima uopće nije viđao niti čuo svoju mldb djecu te uzimajući u

obzir i da su i nadležni Centar za socijalnu skrb i posebna skrbnica mldb predlagatelja ucijelosti podržali prijedlog mldb predlagatelja o zabrani prilaženja te susreta i druženja,sud prvog stupnja ocijenio je njihov prijedlog za zabranu susreta i druženja te približavanja predloženika mldb predlagateljima osnovanim te predloženiku istozabranio. Neosnovano žalitelj navodi da je do poremećaja odnosa između stranaka došlo isključivozbog odnosa majke mit predlagatelja prema predloženiku koji je bio neprimjeran odnosnoda on nije mogao ostvariti kontakt sa mldb predlagateljima upravo zbog njenog utjecajana njih budući to iz stanja spisa ne proizlazi. Iz niti jednog provedenog dokaza (osimiskaza predloženika kojem sud prvog stupnja nije u tom dijelu poklonio vjeru) tijekom postupka ne proizlazi da bi utjecaj majke bio u uzročno posljedičnoj vezi s ne

uspostavljanjem adekvatne komunikacije između predloženika i njegove djece.Također pravilno je sud prvog stupnja otklonio navode predloženika da isti nije svojim ponašanjem stvorio kod mit predlagatelja osjećaj straha i nesigurnosti u odnosu na njegate da su zbog njegovog postupanja ne žele nikakav kontakt s ocem te je pravilno utvrdioda istom treba zabraniti susrete i druženja s djecom. Za navedeno utvrđenje sud prvogstupnja dao je logične i uvjerljive razloge, koji paušalnim žalbenim navodima nisudovedeni u sumnju.

249



Prema izloženom, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio činjenično stanje i na takoutvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je prijedlog predlagatelja u dijelu kojim traže određivanje zabrane kontakata i susreta te prilaženja prihvatio odnosno odlučio kao u točki I i II izreke prvostupanjskog rješenja.Osnovana je međutim djelomično žalba predlagatelja u odnosu na odluku o trošku

postupka.Naime, sud prvog stupnja pogrešno je primijenio odredbu čl. 272. Obiteljskogzakona ("Narodne novine" br.: 116/03, 17/04, 136/04, 107/07 - dalje: ObZ) u vezi sčl. 154. st. 2. ZPP, kada je o troškovima odlučio da svaka stranka snosi svoj trošak.To iz razloga što su predlagatelji u ovom postupku postavili zahtjev za donošenjezabrane susreta i druženja, zahtjev za zabranu prilaženja te zahtjev da sepredloženiku oduzme roditeljsko pravo a uspjeli sa zahtjevima za donošenjezabrane susreta i druženja i zahtjevom za zabranu prilaženja. Stoga je sud prvogstupnja trošak strankama trebao odrediti sukladno njihovom uspjehu u postupku,što sud prvog stupnja uopće nije utvrđivao.

168.R1O-143/10 Gž2-21/11 od 31. svibnja 2011.g.

Članak 13. Haške konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmicedjece iz 1980.

- zahtjev za povrat djece

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev predlagatelja A. G. iz Bosne i Hercegovineza povratak maloljetne N. K. (ranije G.), rođene 6. listopada 2006. u Bosni i Hercegovini,

Sarajevo i maloljetnog D. K. (ranija D. G.), rođenog 30. svibnja 2008. u Bosni iHercegovini, Sarajevo.Županijski sud odbija žalbu predlagatelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora po prijedlogu predlagatelja A. G. iz Sarajeva, Bosna i Hercegovina, jezahtjev za povratak njegove maloljetne djece N. K. (ranije G.), i maloljetnog D. K. (ranijaD. G.), koja se s majkom i predloženicom M. K. iz Zagreba, nalaze u Zagrebu, uRepublici Hrvatskoj.Obzirom na utvrđenje da su predlagatelj i predloženica bili u braku koji je pravomoćnom

presudom Općinskog suda u Sarajevu, broj 650P03733508P od 25. travnja 2008.razveden, da je maloljetna N. K. rođena 6. listopada 2006. u Sarajevu, povjerena majci naodgoj i čuvanje, određeni susreti i druženje maloljetnog djeteta s ocem, ovdje predlagateljem, na adresi stanovanja majke, te utvrđena njegova obveza uzdržavanjamaloljetnog djeteta, da je navedena presuda koja je postala pravomoćna 27. svibnja2008., rješenjem Općinskog suda u Makarskoj, poslovni broj Ri-90/08 od 28. srpnja2008. priznata kao strana sudska odluka u Republici Hrvatskoj, da je pravomoćna i presuda Općinskog suda u Sarajevu, poslovni broj 65PO5381008P od 14. prosinca 2009.

250



kojom je odlučeno da će maloljetni D. G. (sada D. K.) živjeti s majkom, da su određenisusreti i druženje njega s ocem i obveza predlagatelja uzdržavati i ovo maloljetno dijete,te temeljem utvrđenja iz Izvješća Centra za socijalnu skrb Zagreb, Ured Novi Zagreb, posebno nalaza i mišljenje psihologa od 30. srpnja 2010., da bi obzirom na dob djece,njihovu emocionalnu privrženost majci s kojom djeca od rođenja žive te koja oca ne

prikazuje u negativnom kontekstu, niti osporava njegove susrete i druženja s djecom,sigurnost koju djeca osjećaju u sadašnjoj sredini, te izostanak osobnog angažmana oca dase druži s djecom koju je posljednji put vidio 2008. godine, povratak djece u Sarajevo iBosnu i Hercegovinu, u konkretnom okolnostima, ostavio štetne i traumatske posljedicena njihov psihofizički razvoj, sud prvog stupnja zaključuje da takav zahtjev predlagateljanije u interesu maloljetne djece, slijedom čega je pozivom na odredbu čl. 13. Haškekonvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece iz 1980.("Narodne novine", Međunarodni ugovori broj 4/94., dalje u tekstu: Konvencija), zahtjev predlagatelja, kao neosnovan odbio.Pravilno je sud prvog stupnja, utvrdivši prebivalište maloljetne djece u RepubliciHrvatskoj (prije Baška Voda još od 2008., a od 2009. da djeca žive i stanuju s majkom u

Zagrebu), koja o njima uredno brine i skrbi, da obzirom na obiteljske i materijalne prilikemajke, djeca su materijalno i obiteljski zbrinuta, da otac s djecom od njihovog dolaska i prijave boravka u Republici Hrvatskoj, te stoga i mogućnosti održavanja susreta idruženja s njima, to nije učinio, te ga djeca od 2008. nisu vidjela i od tada žive unecjelovitoj obitelji u kojoj se o njihovom svakodnevnom odgoju i pravilnom psihofizičkom razvoju, kao i o uzdržavanju, brine samo majka, te posebno prihvaćajućikao stručan i argumentiran nalaz i mišljenje psihologa Centra za socijalnu skrb Zagreb,Ured Novi Zagreb od 30. srpnja 2010., utvrdio da bi u sadašnjim konkretnimokolnostima, posebno obzirom na dob djece, njihovu privrženost majci i sredini u kojojžive, te nepostojanje po majci osporavanja druženja oca s djecom, povratak djece uBosnu i Hercegovinu, na njihov psihofizički razvoj ostavio štetne i potencijalnotraumatične posljedice.Žalitelj sadržajno ukazuje na postojanje pretpostavki za postupanje u smislu odredbe čl.12 Konvencije, prema kojoj je određeno da ako je dijete nezakonito odvedeno ilizadržano u smislu čl. 3. navedene Konvencije, a na dan početka postupka pred sudskimili upravnim organom države ugovornice u kojoj se dijete nalazi proteklo je manje odgodinu dana od nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, nadležni organ naredit ćemomentalni povratak djeteta, to i u situaciji čak i ako je postupak pokrenut nakon protekaroka od jedne godine, ukoliko se ne dokaže da se dijete prilagodilo novoj okolini. Pritome žalitelj međutim propušta imati u vidu da je odredbom čl. 13. Konvencije određenaizuzetna situacija, dakle, nepostupanje po navedenom čl. 12., pa je tako, između ostalogodređeno da ne postoji obveza postupanja u smislu odredbe či. 12. Konvencije ukoliko postoji ozbiljna opasnost da bi povratak djece izložio djecu fizičkoj opasnosti ili psihičkojtraumi ili na drugi način doveo dijete u nepovoljni položaj, pri tome se i dijete možesuprostaviti povratku ukoliko se radi o djetetu u godinama kada se može uzeti u obzir njegovo mišljenje.Slijedom navedenog, način, pa ako je i nezakonit, na koji su djeca odvedena iz jednedržave u drugu, ne utječe na postupanje u smislu odredbe čl. 13. jer su za postupanje prema odredbi čl. 13. Konvencije druge okolnosti odlučne, a koje je u konkretnom predmetu prvostupanjski sud utvrdio da postoje.

251



Ni ostale okolnosti na koje ukazuje žalitelj, u smislu ponašanja majke zbog kojeg da jenjemu onemogućeno susretanje i druženje s djecom, nisu dokazane i suprotne suutvrđenju mišljenja psihologa. Naime, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da postupanje majke koja je našla zaposlenje u Republici Hrvatskoj, te koja je isto takodostavila dokumentaciju i dokaze o kupovanju nekretnine na području Republike

Hrvatske (sve Zagreb), ukazuje na stalnost njenog boravka i prebivanja u RepubliciHrvatskoj na području grada Zagreba, pa predlagatelj, u slučaju postojanja bilo kakvih poteškoća na koje ukazuje, a koje je Centar za socijalnu skrb Zagreb, Ured Novi Zagreb,u svom izvješću otklonio, ima na raspolaganju sredstva i službe u Republici Hrvatskoj,kao i one koje je on u Bosni i Hercegovini imao na raspolaganju i koje je prema sadržajuspisa očito i koristio.Slijedom navedenog, kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvogstupnja pravilno primjerno materijalno pravo iz čl. 13. Konvencije.

169.

P-3776/05 Gž-5540/09 od 4. listopada 2011.g.

- bračna stečevina- posebna imovina

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se utvrdida je suvlasnica u 1/2 dijela nekretnine u Zagrebu, Dvojkovićev prilaz 2B, kućesagrađene na kat.čest. br. 4514/1, upisane u PL. br. 496 k.o. Mikulići, površine 115 m2,te dvorišta,u površini 944 m2, a što odgovara dijelu od 289/493 dijela zk.č.br. 760/1,oranica površine 493 čhv, 1774 m2 upisane u z.k.ul.br. 7542 k.o. Gornje Vrapče, a što je

tuženik dužan priznati tužiteljici s osnova bračne stečevine te o tome izdati valjanutabularnu ispravu podobnu za zemljišnoknjižnu provedbu.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:U ovom stadiju postupka sporno je da li je predmetna nekretnina u naravi zemljište i kućana adresi Dvojkovićev prilaz 2B, u braku stranaka stečena imovina, ili je to u cijelosti posebna imovina tuženika.Tijekom postupka bilo je nesporno da su stranke živjele u bračnoj zajednici u razdobljuod 27. siječnja 1979. do 14. veljače 2005., kada je brak razveden. Nije sporno da je otac

tuženika kupio zemljište, koje je darovao tuženiku radi izgradnje kuće.Prvostupanjski sud utvrđuje da je predmetna kuća sagrađena na zemljištu koje je otactuženika darovao tuženiku, te je otac tuženika financirao veći dio izgradnje kuće. Manjidio financirao je tuženik, koji je sredstva za izgradnju kuće u većem dijelu pribavio prodajom zemljišta koja mu je darovao također otac i koja su njegova posebna imovina.Kuća je građena za vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka, ali otac tuženika jedarovao zemljište tuženiku u namjeri da to bude njegova posebna imovina i financiraoveći dio izgradnje kuće, upravo s namjerom da ona pripadne isključivo tuženiku.

252



Tužiteljica je doprinosila zajedničkom domaćinstvu stranaka radom i zaradom, ali nijestekla suvlasništvo predmetne kuće i zemljišta, jer to je posebna imovina tuženika, koju je stekao darovanjem od oca. Stoga se nije mogao prihvatiti njen stvarno pravni zahtjev.Tužiteljica ako je ulagala u posebnu imovinu svog bračnog druga može postaviti obvezno pravni zahtjev za povrat uloženih sredstava.

170.P-5514/06 Gž-7044/11 od 6. rujna 2011.g.

Članak 47.-56. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima

- izvanbračna stečevina- razvrgnuće

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tužiteljica suvlasnica u 1/2 dijela imovine

stečene za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice zajedno sa tuženim V. N. i to obiteljskekuće u Zagrebu, Seljanovski put 27, izgrađene na 79/1182 dijela k.č.br. 2044/1, z.k.ul.485 k.o. Resnik, te se nalaže tuženicima da tužiteljici na ime 1/2 suvlasničkog dijelaimovine isplate iznos od 37.813 €, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečajuHNB na dan isplate, sa zateznim kamatama tekućim od 28. veljače 2011. godine doisplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja jevrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena. Odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonskih zateznih kamataod 15. siječnja 2009. godine do 28. veljače 2011. godine kao neosnovan.Županijski sud ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća istom sudu na ponovnosuđenje.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužiteljice za utvrđenje da je ona suvlasnica u 1/2 dijela predmetne imovine, prvostupanjski sud ostvario je žalbeni razlog pogrešno i nepotpunoutvrđenog činjeničnog stanja.Kada bi predmetna kuća kao izvanbračna stečevina tužiteljice i prednika tuženika bilasagrađena na zemljištu koje je prije zasnivanja izvanbračne zajednice stekao prednik tuženih, da bi se na pravilan način utvrdili suvlasnički omjeri stranaka, bilo je potrebnoraspraviti i utvrditi u kojoj mjeri vrijednost zemljišta sudjeluje u vrijednosti cijelenekretnine i to prema stanju u vrijeme kada je predmetna kuća bila dovršena.Prvostupanjski sud propušta raspraviti i utvrditi ovu ključnu činjenicu. Bez utvrđenja ove

činjenice nije moguće s potrebnom sigurnošću utvrditi u kojoj mjeri su tužiteljica te pravni prednik tuženih doprinijeli stjecanju predmetne nekretnine.Odlučujući pak o zahtjevu tužiteljice za isplatu utuženog iznosa prvostupanjski sudostvario je žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 - dalje: ZPP) a na kojupovredu sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP). U tomdijelu pobijana presuda ima nedostatke radi kojih se ne može ispitati jer ne sadrži

253



razloge o odlučnim činjenicama. Naime, kada bi stranke bile suvlasnici predmetnenekretnine tužiteljica bi imala pravo na razvrgnuće te suvlasničke zajednice na jedan od zakonom predviđenih načina (geometrijskom diobom ili civilnom diobom,ili razvrgnuće isplatom ili razvrgnuće uspostavom etažnog vlasništva - čl. 47. do 56.Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - "Narodne novine" broj 91/96,

68/98, 137/99, 22/00, 73/00,114/01 - dalje: ZVDSP). Kada sud u parničnom postupkurazvrgava suvlasničku zajednicu onda je potrebno već u samoj izreci presudeodrediti način razvrgnuća (što je u konkretnom slučaju propušteno učiniti).Kako iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da prvostupanjski sud ipak razvrgava predmetnu suvlasničku zajednicu kroz način razvrgnuća isplatom (čl. 51.ZVDSP), za ukazati je na slijedeće.Prvo, u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud propušta dati razloge otome da li je ispunjen (i koji) uvjet za pravo na razvrgnuće isplatom iz čl. 51. st. 1. ist. 3. ZVDSP. Stoga se pobijana presuda u tom dijelu ne može ispitati.Drugo, prema čl. 51. st. 1. ZVDSP suvlasnik koji zahtijeva razvrgnuće nema pravozahtijevati od ostalih suvlasnika isplatu za svoj suvlasnički dio, već upravo suprotno

on može samo zahtijevati da stvar u cijelosti pripadne njemu a da on isplati ostalesuvlasnike razmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima. Dakle, sama tužiteljicakoja zahtijeva razvrgnuće suvlasničke zajednice, ne bi imala pravo zahtijevatiisplatu svog suvlasničkog dijela od tuženih, osim ako među strankama u tom pravcune bi postojao sporazum o načinu razvrgnuća suvlasničke zajednice. Iz stanja spisa,za sada ništa ne ukazuje da bi takav sporazum među strankama postojao.Treće, sve i kada bi tužiteljica imala pravo zahtijevati isplatu vrijednosti svogasuvlasničkog dijela od tuženih, ostalo je nejasno zbog čega prvostupanjski sudtužiteljici dosuđuje određeni novčani iznos u eurima (protuvrijednost u kn) kada jezakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj kuna.

Nasljedno pravo

171.P-4809/07 Rev 1901/10 od 16. studenog 2011.g.

Članak 31. Zakona o nasljeđivanju

- valjanost pisane oporuke

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom posl. br. P-4809/07 od 10. veljače 2009. odbijen je zahtjevtužitelja kojim je traženo utvrđenje da je pravno nevaljana pisana oporuka M. S.sastavljena 29. svibnja 2006. pred svjedocima. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda na način da je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

254



Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda RH:Predmet spora je valjanost pisane oporuke pred svjedocima pokojne M. S. sastavljene 29.svibnja 2006..Polazeći od nespornih, te onih u postupku utvrđenih činjenica i baš:- da je u ostavinskom postupku vođenom iza smrti pokojne M. S. kod Općinskog suda u

Zagrebu pod brojem O-4371/06 proglašena pisana oporuka sastavljena 29. svibnja 2006.u Zagrebu, potpisana po M. S. - ostaviteljici, te T. O. i I. L. - svjedocima, a kojomostaviteljica M. S. ostavlja svu svoju imovinu tuženoj,- da je tužena dala nasljedničku izjavu kojom je priznala oporuku istinitom i prihvatila senasljedstva,- da je rješenjem Općinskog suda u Zagrebu broj O-4371/06 od 15. ožujka 2007.ostavinski postupak iza pokojne M. S. prekinut i Grad Zagreb kao predstavnik ošasneimovine upućen na parnicu protiv oporučne nasljednice F. P. radi utvrđenja da oporukaod 29. svibnja 2006. nije istinita i pravno valjana, jer da potpis u oporuci nije odoporučiteljice,- da je tužena za potrebe grafološkog vještačenja potpisa na oporuci od 29. svibnja 2006.

dostavila tekst pisan po M. S., no- da je tužitelj odustao od prijedloga za provođenje grafološkog vještačenja, te provođenja ostalih dokaznih prijedloga, prvostupanjski sud je ocjenjujući da osporena oporuka u formalnom smislu sadrži sveelemente propisane odredbom čl. 31. Zakona o nasljeđivanju za njezinu valjanost, a kakotužitelj tijekom postupka nije dokazao da potpis na oporuci ne bi bio vlastoručniostaviteljice, to je primjenom pravila o teretu dokazivanja propisanog čl. 221. a) ZPP-aodbio zahtjev kao neosnovan.Drugostupanjski sud je pak preinačio prvostupanjsku presudu, te je prihvatio tužbenizahtjev ocjenjujući da osporena oporuka ne ispunjava zakonske pretpostavke propisaneodredbom čl. 31. Zakona o nasljeđivanju. Zaključak o tome izvodi iz činjenice što naoporuci nije naznačeno da je oporučiteljica pred svjedocima izjavila da je to njezinaoporuka, te što u postupku nisu saslušani oporučni svjedoci, a za čiju nazočnost predsudom da se tužena trebala pobrinuti.Osnovano tužena u reviziji prigovara pogrešnoj primjeni materijalnog prava odstrane drugostupanjskog suda, a kada je prihvaćen zahtjev tužitelja i spornaoporuka utvrđena pravno nevaljanom.Odredbom čl. 31. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj: 48/03 i 163/03-dalje: ZN) propisano je da oporučitelj koji zna i može čitati i pisati može sastavitioporuku tako što će za ispravu, bez obzira tko ju je sastavio, izjaviti pred dvaistodobno nazočna svjedoka da je to njegova oporuka, te je pred njima potpisati.Svjedoci će se potpisati na samoj oporuci, a korisno je da se naznači njihovosvojstvo kao i druge okolnosti koje bi mogle koristiti njihovom lakšempronalaženju.Kod činjenice što na spornoj pisanoj oporuci su potpisani oporučiteljica i dvaoporučna svjedoka, a u uvodnom dijelu oporuke je naznačeno da ju oporučiteljicapotpisuje kao svoju volju u nazočnosti oporučnih svjedoka, onda je jedino mogućezaključiti da ta oporuka sadrži upravo sve elemente propisane odredbom čl. 31. ZNza njezinu pravnu valjanost. To što u oporuci nije navedeno svojstvo oporučnihsvjedoka, odnosno druge okolnosti korisne za njihovo lakše pronalaženje nije razlog

255



koji bi oporuku činio nevaljanom, pošto se radi samo o "korisnim podacima" kakoih zakonodavac naziva, a ne obvezatnim elementima oporuke, o kojima dakle neovisi valjanost oporuke.Drugostupanjski sud je odlučujući povodom žalbe i donoseći pobijanu presudu očitoizgubio iz vida kako činjenicu da je u ovom postupku teret dokaza, a na okolnost

pravne nevaljanosti sporne oporuke bio na tužitelju, kao što je izgubio iz vida iodredbu čl. 221. a) ZPP-a, a prema kojoj u slučaju da se sa sigurnošću ne možeutvrditi neka činjenica (u ovom slučaju je li potpis oporučiteljice njezin vlastoručni i je li oporuka odraz njezine stvarne volje) o postojanju činjenica će zaključitiprimjenom pravila o teretu dokazivanja.Kako tužitelj pak tijekom postupka nije dokazao odlučne činjenice o kojima ovisiosnovanost njegovog zahtjeva i baš: da potpis na oporuci nije onaj ostaviteljice, teda oporuka nije odraz volje oporučiteljice, to je primjenom pravila o teretudokazivanja, te polazeći od odredbe čl. 31. ZN-a zahtjev tužiteljice trebalo ocijenitineosnovanim.

172.P-14981/10 Gž-10125/11 od 28. veljače 2012.g.


- redoslijed potpisivanjaoporuke

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojom tužitelj traži da se utvrdi da pismena oporuka sada pok. Ć. K. S. umrlog 20.10.1994., a koja je sačinjena 10.1.1992.

nije pravno valjana.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Tako je, u bitnom, utvrđeno da je pok. S. Ć. K. u vrijeme sastavljanja oporuke od 10.siječnja 1992. godine bio sposoban za rasuđivanje, oporuku je sastavio bez prijetnje, prisile ili prijevare, a nesporno je znao čitati i pisati te je utvrđeno da je oporuku, čijisadržaj je sam diktirao pred svjedocima, potpisao pred svjedocima oporuke koji su istotako oporuku potpisali. Navedeno činjenično stanje niti žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju pa ga stoga

u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.Žalbeni navodi u biti se svode samo na drugačiju, i to pogrešnu, ocjenu izvedenih dokaza,za koju ocjenu je nadležan isključivo sud. Na ponovljene navode žalbe treba odgovoriti da iz rezultata prvostupanjskog postupka ne proizlazi da bi oporučitelj u vrijeme sastavljanja oporuke bio nesposoban za rasuđivanje.To zato što iz iskaza svjedoka Z. L., koji je na pisaćem stroju pisao oporuku premakazivanju samog oporučitelja, kao i J. B., svjedoka oporuke te J. S. proizlazi da je uvrijeme sastavljanja oporuke oporučitelj bio svjestan da sastavlja oporuku te je bio

256



svjestan njezina sadržaja, dok iz provedenog medicinskog vještačenja proizlazi da nemaobjektivne dokumentacije iz koje bi proizlazilo da bi u vrijeme sastavljanja oporuke on bio nesposoban za rasuđivanje.Istovremeno, iskazi svjedoka S. M. i R. K. ne odnose se na stanje i ponašanje oporučiteljau vrijeme sačinjenja oporuke, slijedom čega je pravilan zaključak suda prvog stupnja da

tužiteljica nije dokazala da bi u vrijeme sačinjenja oporuke oporučitelj bio nesposoban zarasuđivanje.Isto tako, iz rezultata prvostupanjskog postupka ne proizlazi, niti je to tužiteljicadokazala, da bi oporučitelj oporuku sačinio pod prijetnjom, dakle da je druga osoba kodnjega izazvala strah za život, tijelo ili drugo značajno dobro, niti u bitnoj zabludi u pogledu osobe na koju se odnosi ili svojstva predmeta oporuke a niti pod prijevarom, usmislu da je oporučitelj od strane druge osobe bio doveden u zabludu i održavan uzabludi s ciljem sastavljanja te oporuke.Konačno, utvrđeno je da je na poziv oporučitelja Z. L., tada odvjetnik, otišao u kućuoporučitelja, u nazočnosti svjedoka oporuke kao i sada II.tuženika te još nekoliko osoba, prema kazivanju samog oporučitelja je pisao na pisaćem stroju u cijelosti sadržaj

oporuke, nakon sastavljanja ju je i pročitao pred svima nazočnima, nakon čega susvjedoci oporuke istu potpisali a nakon njih oporuku je potpisao i oporučitelj.Uz navedeno utvrđenje, a imajući u vidu činjenicu da se u točki V oporuke navodi da jesve napisano oporučitelj izjavio pred B. J. i S. M. kao svjedocima njegove posljednjevolje, pa u znak da je u toj oporuci napisano baš ono kako je izjavio potpisuje oporukuosobno kao i svjedoci, pravilno sud prvog stupnja zaključuje, suprotno navodima žalbe,da okolnost što je izostala oporučiteljeva izričita izjava da se radi o njegovoj oporuci, nečini samo radi toga oporuku nevaljanom u smislu čl. 69. Zakona o nasljeđivanju("Narodne novine" broj 47/78, 53/91 - dalje: ZN).To zato što za valjanost oporuke pred svjedocima, koju je sastavio netko drugi, zaoporučitelja koji zna čitati i pisati i koji ju je potpisao u prisutnosti dva svjedoka,nije nužno da je oporučitelj izjavio da se radi o njegovoj oporuci baš riječimanavedenim u čl. 69. st. 1. ZN, nego je dostatno da postoje i druge okolnosti iz kojihse može zaključiti da je jasno označio da se radi o njegovoj oporuci.U konkretnom slučaju oporučitelj je očito, prilikom pozivanja svjedoka ikazivanjem sadržaja oporuke pred njima, uz navođenje i teksta pod navedenomtočkom V oporuke, nakon čega je cijeli tekst oporuke pročitan pred oporučiteljem isvjedocima oporuke, jasno označio da se radi o njegovoj oporuci.Na navode žalbe treba odgovoriti i da čl. 69. ZN nije propisan redoslijedpotpisivanja oporuke pa okolnost da su oporuku prvo potpisala dva svjedoka anakon njih, u njihovoj prisutnosti i oporučitelj, upravo ukazuje da su i u tom dijeluispunjeni uvjeti za valjanost sporne oporuke.Slijedom svega navedenog, utvrđujući da ne postoje razlozi za ništavost sporneoporuke zbog nedostatka u volji oporučitelja (čl. 65. ZN), da je oporučitelj biosposoban za rasuđivanje (čl. 64. ZN) te da je oporuka pred svjedocima sastavljena upropisanom obliku potrebnom za njezinu valjanost (čl. 69. u vezi čl. 67. ZN),pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbenizahtjev tužiteljice.

257



Stvarno kazalo

Aautorizacija 92aval 81

B bianco mjenica 82 bračna stečevina 169

Ddelegacija 10

diplomatski imunitet 4diskriminacija 120divljač na cesti 122dosjelost 148dostava 1 16dostava osobama lišenim slobode 15dostavnica 17dugogodišnje korištenje 156duševne boli zbog invaliditeta 95duševne boli zbog naročito teškog invaliditeta 96duševne boli zbog smrti 87,94

duševne boli zbog smrti izvanbračnog druga 97duševne boli zbog smrti nerođenog djeteta 93

Iidentitet nekretnine 134iseljenje - pitanje valjane osnove i Brijunske deklaracije 155ispitivanje valjanosti klauzule pravomoćnosti 3isplaćena plaća za vrijeme bolovanja 79ispravak 131ispravak informacije 125,130

ispravak tužbe 12izdatak za drugog 48izdavanje tabularne isprave 140,149,151izgubljena zadara 91,99,123izgubljena zarada zbog nekorištenja lokomotive 90izmakla korist 116izreka presude 28izvanbračna zajednica 170

258



izvanbračni supružnik 13

J jedinstveni suparničari 31

K kažnjavanje vještaka 25

Llegitimni cilj 111liječnička pogreška 85lišenje prava na roditeljsku skrb 164

Mmedicinsko vještačenje 103mjera opreza zabrane približvanja 135mjerodavno pravo 112mjesna nadležnost 6,9

Nnačelo jednake vrijednosti davanja 38,60nadležnost 33nadležnost suda u RH 4,37najam 153naknada troška svjedoku 24naknada štete za davanja isplaćena izmirovinskog osiguranja 101naknada štete isplatom invalidske mirovine 119naknada štete zbog neosnovanog pritvaranja 107,108naknada za korištenje kuće 111naknada zbog nekorištenja nekretnine 98namjera 84namjerna netočna prijava 78nastavak postupka 22nedopuštena pobuda 44nedopuštenost ovrhe 31nemogućnost korištenje lokomotive 116neosigurana brodica 106neosnovano uplaćena mirovina 49nerazvrstane ceste 115nesavjesno liječenje 109nezakonit i nepravilan rad 113

259



nezakonit rad 89,123ništavost 44,65,67,69ništavost ugovora 154ništavost ugovora o korištenju stana 153ništavost ugovora o osiguranju 77

novčana kazna 1,2nužni prolaz 145

Oobjava članka 128objava ispravka 129objava odgovora na objavljenu informaciju 132objektivni identitet spora 151obročna otplata dionica 60obveznik plaćanja naknade za

isporučenu toplinsku energiju 66obustava 23obustava parničnog postupka 30odgovornost izvođača 72odgovornost prijevoznika 76odgovornost za štetu prouzročenu namjerno ili prijevarno 102odgovornost zdravstvene ustanove 110odluka kojom se privremeno uređuje sporni odnos uodnosu na roditeljsku skrb 163održavanje 115oprost od kaznenog progona 107osiguranje života 78osoba odgovorna za štetu 105osobna invalidnina 61,63osobna invalidnina i posebni podatak 62ostava 74otkaz najma 159otplata dionica prije isteka roka 60

P pasivna legitimacija 147 pitanje sukcesije 68 plaćanje predujma za provođenjemedicinskog vještačenja 26 plaćanje znajući da nije dužan platiti 59 plovidbeni spor 34 plutajući ugostiteljski objekt 6 pobijanje pravnih radnji dužnika 51,52 polaganje računa 19

260



ponašanje oštećenika 117 ponavljanje postupka 17 ponovno smetanje posjeda 152 posebna imovina 169 posebni dodatak 61,63

povišenje rente 124 povrat stipendija 41 povreda časti i ugleda 92 povreda prava osobnosti 127,128 povreda prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje 103 pravni posao 141 pravo na mirno uživanje vlasništva 98 pravo na raskid ugovora 70 pravo regresa poslodavca 79 pravo trećeg na prodanoj stvari 70 predaja poslovnog prostora 158

predaja u posjed 139 prenamjena zajedničkih prostorija 147 prestanak obveze uzdržavanja 165 presuđena stvar 27 presumpcija povlačenja tužbe 162 prethodno pitanje 3 prigovor iscrpljene svote osiguranje 104 prigovor prijeboja 28 prigovor zastare 29 prisilno založno pravo 52 pristanak oštećenika 86 promjena valute 54 propust u pružanju hitne medicinske pomoći 87 provedba presude u zemljišnoj knjizi 140 protest izvan zakonskog roka 81 punomoćnik 13,14

R ratni vojni invalid 61,63razlika cijene određene ugovorom i tekuće cijenena dan raskida ugovora 71razvod 161razvrgnuće 170razvrgnuće suvlasničke zajednice nekretnina 133redoslijed potpisivanja oporuke 172regres 56,57regresno potraživanje 47,55ročnik 114ronilac u luci 121

261



rok određen u pisanom pozivu 80rok za podnošenje tužbe 52

S

skrb 161slobodno uređivanje obveznih odnosa 42specifična zamjena 155spor o pravu vlasništva na brodu 6spor radi naknade štete zbog informacijeobjavljene u medijima 5stan izuzet od nacionalizacije 154status najmoprimca 156stjecanje prava vlasništva 141stjecatelj u dobroj vjeri 143stranačka sposobnost 35

stvarna nadležnost 5,7,8,34suparničari 11,21,36suposjed stana 135suposjed zajedničkih dijelova zgrade 136supsidijarno jamstvo 80susreti i druženja 161suvlasnici 139

Ššteta nastala isključivom radnjom tužitelja 88šteta zbog neispunjenja ugovorne obveze 71

Ttrošak 18trošak postupka 167trošak sastava odštetnog zahtjeva 32trošak umješača 88tužba na utvrđenje 20

Uudovička renta 112ugovor kao pravna osnova za stjecanje vlasništva 140ugovor o dosmrtnom uzdržavanju 69ugovor o građenju 73ugovor o posredovanju 75ugovor o sudjelovanju u igri klađenja 45ukidanje potvrde ovršnosti

262



javnobilježničke isprave 30univerzalni pravni sljednik 22upravno pravni ugovori 38upućivanje u parnicu 133uračunavanje 46

utvrđenje prava vlasništva 142,147,148,150utvrđenje prava vlasništva na temelju zakona 146ustup potraživanja 58ustup tražbine 43uzdržavanje 161uzdržavanje punoljetnog djeteta 166

Vvaljanost pisane oporuke 171visina naknade nematerijalne štete 126

višestruko otuđenje nekretnine 144vođenje ovršnog postupka radi namirenja potraživanjakoje je osigurano javnobilježničkom ovršnom ispravom 27volja da se napusti posjed stvari 138vrijednost predmeta spora 131

Zzabrana približavanja i susreta i druženja 167zajedničke prostorije 157zahtjev za povrat djece 168zakonska subrogacija 53započeta radnja premještanja 39započeto premještanje vozila 40,64zapreka za sklapanje ugovora o najmu 160zaštita suposjeda od uznemiravanja 137zatezna kamata na neisplaćene kamate 50zatezne kamate 83zastara 47,53,55,56,57,61,65

99,100,108,118,119,151,

zlouporaba prava 1zloupotreba procesnih ovlaštenja 26

263



Zakonsko kazalo

ZAKON O PARNIČNOM POSTUPKUčlanak 10. stavak 1. 1članak 10. stavak 2. 2članak 12. 3članak 16. stavak 1. 37članak 16. stavak 3. 37članak 19. 30članak 26. stavak 1. 4članak 34. stavak 1. 5članak 34.b 6

članak 34.b stavak 3. 7,8članak 34.b točka 6 34članak 56. stavak 1. 9članak 57. 6članak 68. stavak 3. 10članak 77. stavak 1. 11članak 83. stavak 1. 12članak 83. stavak 5. 11članak 89.a stavak 3. 13članak 98. stavak 4. 14članak 137. 15članak 143. stavak 1. 16članak 149. 17članak 164. stavak 3. 18članak 164. stavak 8. 18članak 186.b 19članak 187. stavak 1. 20članak 200. 11,21članak 201. 31članak 215. stavak 1. 22članak 215.b 23članak 219. stavak 1. 2članak 230. 17članak 249. stavak 2. 24članak 253. stavak 1. 25članak 256. 26članak 301. 27,151članak 338. stavak 3. 28članak 461.h stavak 2. 29

264



ZAKON O OBVEZNIM ODNOSIMAčlanak 15. 38članak 17. 41

članak 26. 42članak 31. stavak 2. 83članak 65. stavak 1. 69članak 73. 153članak 82. stavak 1. 43članak 84. stavak 1. 43članak 103. 44,69,153,154članak 104. stavak 1. 65članak 143. stavak 2. 45članak 154. 84,85članak 154. stavak 1. 110,123

članak 163. 86članak 170. 85članak 170. stavak 1. 87članak 171. stavak 2. 46članak 170. stavak 2. 84članak 173. 117članak 177. 117članak 177. stavak 2. 88članak 178. stavak 4. 47članak 189. stavak 3. 89,90članak 195. 91članak 200. stavak 1. 92članak 200. stavak 2. 92članak 201. 93članak 201. stavak 1. 94članak 201. stavak 3. 87,95,96članak 201. stavak 4. 97članak 208. 47članak 218. 48članak 219. 98članak 262. 49članak 279. stavak 2. 50članak 371. 47članak 280. 51članak 280. stavak 1. 52članak 281. 51članak 285. 51članak 299. 53članak 305. 52članak 307. stavak 1. 54

265



članak 371. 56,151članak 375. 55članak 376. 99,119članak 376. stavak 1. 100,118članak 380. stavak 3. 57

članak 380. stavak 6. 53članak 388. 55članak 392. stavak 3. 55članak 400. stavak 1. 50članak 436. stavak 1. 58članak 437. stavak 3. 58članak 508. stavak 1. 70članak 515. stavak 1. 70članak 524. stavak 1. 71članak 611.-614. 72članak 630. 73

članak 684. 101članak 712. 74članak 813. 75članak 830. 76članak 898. stavak 2. 77članak 908. 78članak 910. 78članak 920. 102članak 939. stavak 1. 79članak 1004. stavak 1. 80članak 1004. stavak 2. 80članak 1089. stavak 7. 83članak 1100. 103članak 1112. 59

ZAKON O VLASNIŠTVU I DRUGIMSTVARNIM PRAVIMAčlanak 2. stavak 1. 134članak 9. 157članak 24. stavak 1. 135,136članak 24. stavak 2. 137članak 28. stavak 1. 138članak 36. 139,157članak 46. 157članak 47.-56. 170članak 114. 140članak 115. 140članak 119. stavak 1. 141,142članak 120. stavak 1. 140

266



članak 122. stavak 1. 143članak 122. stavak 2. 143članak 125. 144članak 129. 158članak 161. 157

članak 161. stavak 1. 139članak 162. 157članak 166. 157članak 224. stavak 2. 145članak 367. stavak 1. 146članak 372. stavak 1. 147članak 375. stavak 1. 157članak 375. stavak 2. 157

ZAKON O OSNOVNIM

VLASNIČKOPRAVNIM ODNOSIMAčlanak 28. stavak 4. 148članak 29. 148članak 33. 149

ZAKON O ZEMLJIŠNIM KNJIGAMAčlanak 40. 142

ZAKON O STAMBENIM ODNOSIMAčlanak 32. 157članak 33. 157članak 41. 157članak 59. 156članak 101. 153članak 138. stavak 1. 154

ZAKON O NAJMU STANOVAčlanak 5. 153članak 21. 159članak 30. 153,156,160članak 31. stavak 1. 153,156,160članak 31. stavak 2. 153,160članak 40. 159članak 48. stavak 3. 153

OVRŠNI ZAKON

267



članak 33. stavak 3. 30članak 56. stavak 1. 31članak 235. stavak 1. 152članak 251. stavak 1. 140

OBITELJSKI ZAKONčlanak 43. stavak 1. 161članak 43. stavak 2. 161članak 51. 162članak 97. 161članak 100. 161,163članak 114. stavak 2. točka 7. 164članak 210. stavak 1. 165članak 212. stavak 2. 165članak 231. 166

članak 268. 35članak 272. 167članak 294. stavak 1. 161članak 294. stavak 2. 161

ZAKON O KAZNENOM POSTUPKUčlanak 477. 108članak 484.a 107

ZAKON O NASLJEĐIVANJUčlanak 31. 171članak 69. 172članak 136.-143. 160

ZAKON O VANPARNIČNOM POSTUPKU paragraf 267. 133 paragraf 268. 133

ZAKON O MJENICIčlanak 30. stavak 2. 81članak 33. 82članak 43. stavak 3. 81

ZAKON O TELEKOMUNIKACIJAMAčlanak 98. stavak 5. 38

268



ZAKON O OSIGURANJUčlanak 85. stavak 4. 104

članak 86. stavak 1. 105članak 91. stavak 1. 106članak 104. stavak 1. 106članak 104. stavak 6. 106

ZAKON O JAVNIM CESTAMAčlanak 24. 115

ZAKON O SIGURNOSTI PROMETA NA CESTAMA

članak 84. stavak 1. 39članak 221. stavak 3. 120

ZAKON O SIGURNOSTI U ŽELJEZNIČKOM PROMETUčlanak 5. 116članak 6. 116članak 64. 116

ZAKON O UGOVORIMA O PRIJEVOZUU ŽELJEZNIČKOM PROMETUčlanak 19. 117

ZAKON O MIROVINSKOM OSIGURANJUčlanak 166. stavak 1. 118članak 166. stavak 2. 118

ZAKON O MIROVINSKOM IINVALIDSKOM OSIGURANJUčlanak 160. stavak 2. 101članak 205. 33članak 206. 33članak 213. 119članak 215. 119

ZAKON O OPĆEM OPROSTU

269



članak 1. stavak 2. 107

ZAKON O PRAVIMA HRVATSKIH BRANITELJAIZ DOMOVINSKOG RATA I ČLANOVA

NJIHOVE OBITELJIčlanak 44. 61članak 55. 61

ZAKON O ZAŠTITI VOJNIH ICIVILNIH INVALIDA RATAčlanak 81. 63članak 81. stavak 1. 62članak 83. 62

ZAKON O SLUŽBI U ORUŽANIM SNAGAMAčlanak 86. stavak 4. 114

ZAKON O NAKNADI ZA IMOVINU ODUZETUZA VRIJEME JUGOSLAVENSKE KOMUNISTIČKEVLADAVINEčlanak 13. 158članak 24. 67članak 24. stavak 2. 154članak 77. 158

ZAKON O RJEŠAVANJU SUKOBA ZAKONAS PROPISIMA DRUGIH ZEMALJA UODREĐENIM ODNOSIMAčlanak 14. stavak 1. 35članak 28. stavak 1. 112

ZAKON O OSNOVNIM PRAVIMAIZ RADNOG ODNOSAčlanak 70. stavak 1. 109

ZAKON O JAVNOM BILJEŽNIŠTVUčlanak 55. stavak 1. 30

270



ZAKONA O JAVNOM PRIOPĆAVANJUčlanak 22. stavak 4. 126članak 22. stavak 7. 126

ZAKON O MEDIJIMAčlanak 21. 127članak 21. stavak 1. 128članak 22. 127članak 40. 129članak 40. stavak 1. 130članak 40. stavak 6. 131članak 41. 129članak 42. 129članak 42. stavak 4. alineja 4. 131članak 46. 131

članak 51. stavak 3. 131članak 56. stavak 1. 132članak 1046. 128

ZAKON O OBVEZNOM OSIGURANJU U PROMETUčlanak 12. 32

ZAKON O PRETVORBI DRUŠTVENIH PODUZEĆAčlanak 20. stavak 2. 60

ZAKON O SUDOVIMAčlanak 67. 113

ZAKON O USTANOVAMAčlanak 59. 87

ZAKON O SUSTAVU DRŽAVNE UPRAVEčlanak 13. 123

ZAKON O SUZBIJANJU DISKRIMINACIJEčlanak 9. stavak 2. točka 1. 120članak 11. 120

271



ZAKON O NIŠTAVOSTI - OBVEZA KORISNIKAKREDITA IZ NIŠTAVOG UGOVORA DA KREDITORU(BANCI), ODJEDNOM ISPLATI NEISPLAĆENUVRIJEDNOST KREDITAčlanak 6. 65

ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMAZAKONA O KOMUNALNOM GOSPODARSTVUčlanak 15. 66

ZAKON O ZDRAVSTVENIM MJERAMA ZAOSTVARIVANJE PRAVA NA SLOBODNOODLUČIVANJE O RAĐANJU DJECEčlanak 15. stavak 2. 110


ZAKON O LOVUčlanak 82. 122

ZAKON O POLJOPRIVREDNOM ZEMLJIŠTUčlanak 1. 150članak 3. 150

USTAV REPUBLIKE HRVATSKEčlanak 89. 116članak 140. 155

POMORSKI ZAKONIK članak 748. 34članak 836. stavak 1. točka 3. 121

BEČKA KONVENCIJA O DIPLOMATSKIM ODNOSIMAčlanak 31. 5

OPĆI UVJETI ZA OPSKRBU TOPLINSKOM ENERGIJOMčlanak 88. stavak 10. 66

272



ODLUKA O SIGURNOSTI I ORGANIZACIJI PROMETAčlanak 24. 40

UGOVOR O PITANJIMA SUKCESIJE, ANEKS Gčlanak 2. 68

članak 7. 68

KONVENCIJA ZA ZAŠTITU LJUDSKIHPRAVA I TEMELJNIH SLOBODA 111

PROTOKOL BROJ 1.članak 1. 111

SPORAZUM O SOCIJALNOM OSIGURANJUSKLOPLJEN IZMEĐU BIVŠE SFRJ I BRDčlanak 35. 112

BRIJUNSKA DEKLARACIJA 155

UREDBA O ZABRANI RASPOLAGANJA 155

HAŠKA KONVENCIJA O GRAĐANSKOPRAVNIMASPEKTIMA MEĐUNARODNE OTMICEDJECE IZ 1980.članak 13. 168

273



Ovršni postupak

1.Ovrv-8215/00 Gžovr-2983/11 od 24. siječnja 2012.g.

Članak 1. stavak 1. Zakona o obrtu

- stranačka sposobnost- obrt

Činjenično stanje:Rješenjem suda prvog stupnja obustavljena je ovrha u ovoj pravnoj stvari određenarješenjem o ovrsi poslovni broj Ovrv-8215/00 od 27. travnja 2000.Županijski sud odbija žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Suprotno žalbenim navodima nije počinjena ni bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2.toč. 6. ZPP-a, jer "time što je sud propustio ovrhovoditelju dostaviti odnosno što jeovrhovoditelja propustio pozvati da obavi uvid u dostavljeni izvadak iz obrtnog registrate se na njega očituje" nije ovrhovoditelju onemogućeno da raspravlja pred sudom. Tostoga, što prema odredbi čl. 150. st. 1. ZPP u vezi čl. 19. st. 1. OZ stranke imaju pravo darazmatraju i prepisuju spise iz predmeta u kojem sudjeluju, a sporni podnesak priležispisu još od 28. studenog 2003. godine.Uz obrazloženje da je u rješenju o ovrsi kao ovršenik naveden D. -U. O. "Z. K.", a da je podneskom od 29. ožujka 2002. ovrhovoditelj obavijestio sud da je točan naziv ovršenikaU. O. "Z. K.", vl. B. B., sud prvog stupnja je temeljem odredbe 67. st. 2. OZ odlučio kaou izreci pobijanog rješenja.Žalitelj u bitnome ističe da se u spisu nalazi dovoljno podataka na osnovi kojih se možeutvrditi da je upravo U. O. Z. K. ovršenik u predmetnom postupku.Prije svega, valja istaknuti da stranka u postupku može biti svaka fizička i pravna osoba(čl. 77. st. l.ZPP).Iz spisa proizlazi da je kao ovršenik u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv-8215/00 od 27.travnja 2000. naznačen D.-U. O. Nadalje proizlazi da se radi o obrtu vlasnice M. B.(ranije obrt istog naziva u vlasništvu B. B., izvadak iz obrtnog registra).Prema odredbi čl. 1. st. 1. Zakona o obrtu ("Narodne novine" broj: 73/93., 90/96.,102/98., 64/01., 71/01., 68/07. i 79/07.) obrt je samostalno i trajno obavljanjedopuštenih gospodarskih djelatnosti od strane fizičkih osoba sa svrhom postizanjadobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometom ili pružanjem usluga na tržištu. U

274



st. 3. istog članka propisano je da je obrtnik fizička osoba koja obavlja jednu ili višedjelatnosti u svoje ime i za svoj račun.Dakle, pravnu osobnost pa stoga i stranačku ima fizička osoba koja je nositeljdjelatnosti, a ne i obrt koji se u ovome postupku pojavljuje u svojstvu ovršenika.Budući je ovršni prijedlog podnesen protiv osobe koja nema stranačku sposobnost,

pa dakle, ne može biti niti nositelj procesnih prava i dužnosti, provedba ovrhe uovoj pravnoj stvari je nemoguća, jer se navedeni nedostatak ne može otkloniti, te jevaljalo primjenom odredbe čl. 67. st. 2. OZ, obustaviti ovrhu.Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno, obustavljajući ovrhu uovoj pravnoj stvari, ali je u vezi toga izrazio pogrešno shvaćanje. Međutim, kako jepostupak trebalo obustaviti, jer je isti vođen protiv osobe koja nema stranačkusposobnost, iz tog je razloga valjalo potvrditi pobijano rješenje.

2.Ovr-676/10 Gžovr-3252/10 od 20. prosinca 2011.g.


- postupak pokrenutprijedlogom tijela kojenije nositelj tražbine

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem o ovrsi posl. br. Ovr-676/19 od 16. travnja 2010. određena jeovrha radi namirenja novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 39.417.297,60 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama prodajom i namirenjem iz nekretnina uvlasništvu ovršenika. Odbijen je prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe te je treća osoba

upućena u roku od 15 dana od pravomoćnosti tog rješenja na pokretanje parničnog postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.Županijski sud odbija žalbu ovršenika kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:U odnosu na žalbu ovršenika protiv rješenja o ovrsi i rješenja kojim je odbijen njegov prijedlog za odgodu ovrhePobijano rješenje o ovrsi doneseno je na temelju ovršne isprave - pravomoćne i ovršne presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj K-215/09 od 10. studenog 2009.godine (čl. 21. toč. 1. i čl. 23. st. 1. Ovršnog zakona - "Narodne novine", br. 57/96, 29/99,

42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08, dalje: OZ).Iz sadržaja pravomoćne i ovršne presude Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj K-215/08 od 10. studenog 2009., (koja predstavlja o vršnu ispravu), proizlazi da jeoptuženik V. Z. proglašen krivim za kazneno djelo protiv službene dužnosti -zlouporabom položaja i ovlasti — opisano u čl. 337. st. 1. i 4. Kaznenog zakona("Narodne novine", br. 110/97 i 27/98), te mu je osim kazne zatvora, izrečeno ioduzimanje imovinske koristi pribavljene izvršenjem kaznenog djela u iznosu od39.400.000,00 kn, a u smislu odredbe čl. 82. KZ.

275



Prema odredbi čl. 3. st. 4. OZ ako je postupak pokrenut prijedlogom nekog tijela ili osobekoja nije nositelj tražbine, odnosno po službenoj dužnosti, radi ostvarenja ili osiguranjatražbine određene osobe, ta osoba može u postupku sudjelovati s ovlastimaovrhovoditelja, odnosno predlagatelja osiguranja, ali ne može poduzimati radnje koje bispriječile provedbu postupka pokrenutog po prijedlogu ovršnog tijela ili osobe, odnosno

po službenoj dužnosti.U konkretnom je slučaju Županijski sud u Zagrebu, koji je i donio kaznenu presudu koja predstavlja ovršnu ispravu, je u smislu citirane zakonske odredbe po službenoj dužnosti pokrenuo ovršni postupak u ime Republike Hrvatske, koja je nositeljica tražbine, i koja uovom postupku sudjeluje s ovlastima ovrhovoditelja, iz razloga što korist koju je ovršenik ostvario kaznenim djelom oduzimanjem postaje vlasništvo, odnosno imovina RepublikeHrvatske.Kako je Republika Hrvatska, prije donošenja rješenja o ovrsi, u svom podnesku od 31.ožujka 2010., zbog iznimno velikog potraživanja, nadopunila prvotni prijedlog za ovrhu podnesen od strane Županijskog suda u Zagrebu dana 26. veljače 2010., na način da je predložila još i ovrhu na novim nekretninama, a radi naplate svoje novčane tražbine u

iznosu od 39.400.000,00 kn s osnova oduzete imovinske koristi pribavljene kaznenimdjelom, te troškova kaznenog postupka u iznosu od 12.297,00 kn i paušalnog iznosa od5.000,00 kn, to je neosnovan žalbeni navod ovršenika da je nejasna aktivna legitimacijaRepublike Hrvatske u ovom postupku.Glede žalbenog prigovora da je sud prvog stupnja s obzirom na sadržaj Bračnogugovora sklopljenog između ovršenika i njegove supruge dana 19. veljače 2010.,kojim su kao bračni drugovi izvršili diobu bračne stečevine, trebao izuzeti od ovrhenekretnine koje su obuhvaćene tim Bračnim ugovorom, jer su vlasništvo njegovesupruge, žalitelju valja odgovoriti da isti nije ovlašten isticati takav prigovor, već jedino treća osoba (vlasnik nekretnine) i to radi zaštite svog imovinskog prava napredmetu ovrhe, a ne ovršenik radi zaštite svojih prava.Kako, dakle, žalitelj u žalbi ne iznosi nikakve okolnosti kojima bi odlučna utvrđenjaprvostupanjskog suda bila dovedena u sumnju, to se njegova žalba ukazujeneosnovanom.Uz obrazloženje da podnošenje ustavne tužbe nije razlog za odgodu ovrhe, i da nepostoje razlozi za odgodu ovrhe u smislu odredbe čl. 61. st. 1. OZ, prvostupanjskisud je odbio prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe. Ujedno je, ocijenivši da trećaosoba K. Z. ne posjeduje presudu ili valjanu javnu ispravu kojom bi dokazalaopravdanost svojih prigovora istu uputio u parnicu pozivom na odredbu čl. 56. st. 1.OZ, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, te ga prihvaća i ovaj,drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka, ni žalbenimnavodima nisu dovedeni u sumnju. Neosnovano ovršenik osporava pravilnost i zakonitost tog rješenja u dijelu kojim jeodbijen njegov prijedlog za odgodu ovrhe (toč. I. izreke) uz tvrdnju da je takav zaključak prvostupanjskog suda neshvatljiv, ponavljajući pri tome prigovore koje je isticao i protivrješenja o ovrsi. Naime, činjenica da je ovršenik protiv odluke na temelju koje je određena ovrha podnioustavnu tužbu, nije razlog da bi se udovoljilo prijedlogu za odgodu ovrhe, jer premaodredbi čl. 67. st. 1. Ustavnog zakona o ustavnom sudu ("Narodne novine", br. 99/99 i

276



29/02) ustavna tužba ne sprječava primjenu osporavanog akta. Osim toga, Ustavni sud na prijedlog podnositelja (st. 2. istog članka) može sam odgoditi ovrhu do donošenja svojeodluke, ukoliko ocijeni da odgoda ovrhe nije suprotna javnom interesu i da se njome ne bi nanijela nekome veća šteta.Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da ovršenik u svom prijedlogu za odgodu ovrhe,

osim paušalnih navoda nije naveo okolnosti iz kojih bi proizlazilo da su ispunjeni razloziiz čl. 61. st. 1. toč. 1. do 8. OZ za odgodu ovrhe, odnosno nije učinio izvjesnim da bi provedbom ovrhe pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadim štetu, niti u čemu bi sekonkretna šteta sastojala. Naime, pojam nenadoknadive i teško nadoknadive štete ne može tumačiti samomčinjenicom provođenja ovrhe, a ovršenik u svom prijedlogu za odgodu ovrhe iznosiupravo takve okolnosti. Osim toga, prisilno ispunjenje potraživanja ovrhovoditelja, koje je određeno u ovršnoj ispravi, ne ukazuje samo po sebi na nastup nenadoknadive ili teškonadoknadive štete, bez obzira koliko ona zaista bila teška za ovršenika.Kako se ostali žalbeni navodi svode na ponavljanje prigovora u pogledu aktivnelegitimacije ovrhovoditelja, izuzimanja od ovrhe nekretnina koje su predmet Bračnog

sporazuma ovršenika i njegove supruge i onemogućavanja u raspravljanju, koje je većiznio u žalbi protiv rješenja, a koji su u cijelosti neosnovani, iz razloga već navedenih, tose žalba ovršenika ukazuje neosnovanom.Isto tako, sud prvog stupnja uz valjane je razloge uputio treću osobu K. Z. na pokretanje parničnog postupka radi proglašenja ovrhe određene rješenjem o ovrsi od 16. travnja2010. nedopuštenom temeljem odredbe čl. 56. st. 1. OZ.Suština žalbenih prigovora žaliteljice u bitnome se svodi na tvrdnju da Bračniugovor koji je sklopila sa ovršenikom predstavlja javno ovjerovljenu privatnuispravu, kojom je dokazala opravdanost svojih prigovora da je postala vlasnica isuvlasnica dviju nekretnina koje su predmet ovrhe u ovom postupku, i da ih jeprvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbi čl. 55. i 56.OZ te nekretnine trebao izuzeti iz ovrhe.Iznijeti žalbeni navodi ne mogu se prihvatiti osnovanim, jer iako predmetni Bračniugovor o podjeli bračne stečevine, koji je sklopljen između žaliteljice i ovršenikapredstavlja u smislu čl. 53. st. 1. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine",br. 78/93, 29/94 i 16/07 - dalje: ZJB) javno ovjerovljenu privatnu ispravu, žaliteljicaistim nije dokazala da je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnica nekretnina zakoje traži da se izuzmu iz ovrhe.Ovo zato, jer se vlasništvo na nekretninama na temelju pravnog posla u smisluodredbe čl. 120. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodnenovine", br. 91/96, 73/00, 114/01, 141/06 i 146/08 - dalje: ZV) stječe uknjižbom uzemljišne knjige, pa predmetni Bračni ugovor predstavlja samo pravnu osnovu(titulus) za stjecanje prava vlasništva, dok način (modus) stjecanja prava vlasništvapredstavlja jedino upis u zemljišnu knjigu, koji žaliteljici nedostaje.Kako žaliteljica svoje vlasništvo na nekretninama koje su obuhvaćene bračnimsporazumom nije dokazala zemljišno knjižnim izvatkom, a ovrhovoditelj senjezinom prigovoru da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječavaovrhu protivi, to je žaliteljica pravilno upućena da osnovanost svojih tvrdnjidokazuje u parnici (čl. 56. st. 1. OZ).

277



3.Ovr-3428/10 Gžovr-6741/11 od 10. siječnja 2012.g.


- promjena predmeta isredstva ovrhe

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbačen je prijedlog ovrhovoditeljice od 8. srpnja 2010. za promjenom predmeta i sredstva ovrhe rješenjem o ovrsi posl. br. Ovrpl-1834/09 od 25.svibnja 2009. kao nepravovremen.Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Prvostupanjski sud odbacuje prijedlog ovrhovoditeljice zbog toga što je 9. travnja 2010.

obaviještena da ovršenikov dužnik ne može postupiti po rješenju o prijenosu,ovrhovoditeljica je 8. srpnja 2010. podnijela prijedlog za promjenu sredstva i predmetaovrhe, dakle, po proteku dva mjeseca od saznanja za nemogućnost provedbe ovrhe "prvo predloženim sredstvom na prvo predloženom predmetu".Pobijano je rješenje nerazumljivo u odnosu na odredbu čl. 5. st. 4. Ovršnog zakona("Narodne novine", br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05,67/08 i 139/10 - dalje: OZ), koja propisuje da će se, ako ovrhovoditelj u roku od dvamjeseca od obavijesti suda o nemogućnosti provedbe ovrhe ne podnese prijedlog izčl. 5. st. 3. OZ, ovrha obustaviti.Kako, dakle, ovaj rok nije takove procesne naravi da bi njegovo propuštanje imaloza posljedicu odbačaj prijedloga, a rješenjem, posl. br. Ovrpl-1834/09. od 19.

listopada 2010. je obustavljena samo ovrha na plaći ovršenika u smislu odredbe čl.5. st. 3. OZ, dok je u razlozima ovoga rješenja navedeno da će daljnji postupak bitinastavljen sukladno prijedlogu ovrhovoditeljice o promjeni predmeta i sredstvaovrhe, to se pobijano prvostupanjsko rješenje ne može ispitati, čime je počinjenabitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona oparničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP), koji se primjenjuje temeljem odredbečl. 19. st. 1. OZ, a u svezi odredbe čl. 381. ZPP, na koju povredu ovaj sud pazi poslužbenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).Valjalo je stoga uvažiti žalbu ovrhovoditeljice i predmet vratiti sudu prvog stupnjana ponovan postupak temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP u kojem je potrebno

razumljivo odlučiti sukladno odredbi čl. 5. OZ, imajući u vidu da rok iz odredbe čl.5. st. 4. OZ nije sudski rok (čl. 111. ZPP).

4.Ovr-1300/10 Gžovr-5739/11 od 22. studenog2011.g.

278




- novčana kazna


Prvostupanjskim rješenjem izrečena je ovršeniku novčana kazna u iznosu od 40.000,00kn a odgovornoj osobi ovršenika novčana kazna u iznosu od 10.000,00 kn, te im jenaloženo da te kazne uplate na račun Državnog proračuna u roku 30 dana.Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Povredu pravila postupka prvostupanjski sud počinio je jer u obrazloženju pobijanogrješenja jer ne daje razloge o odlučnim činjenicama. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja tek navodi da ovršenik nije postupio po rješenju o ovrsi te da jeočigledan nedostatak volje ovršenika da postupi prema tom rješenju. No prvostupanjskisud ne daje razloge temeljem kojih je utvrdio da ovršenik ne bi postupio po rješenju o

ovrsi. Pritom ovdje je za ukazati da je ovršenik još dana 30. srpnja 2010. godine tvrdio te predlagao dokaze na okolnost da bi postupio po rješenju o ovrsi odnosno po predmetnoj pravomoćnoj i ovršnoj sudskoj presudi kao ovršnoj ispravi. Kada je dakle ovršenik prije donošenja pobijanog rješenja o izricanju novčanih kazni tvrdio te dokazivaoda je postupio sukladno rješenju o ovrsi bilo je potrebno prethodno raspraviti iutvrditi da li je ovršenik postupio po rješenju o ovrsi. Zbog toga je očito bilopotrebno i održati ročište povodom takvih tvrdnji i dokaznih prijedloga ovršenika(čl. 7. st. 2. OZ). Tek nakon održavanja ročišta te tek nakon raspravljanja iutvrđenja da li je ovršenik postupio po rješenju o ovrsi, bilo bi moguće na pravilan izakonit način odlučiti o prijedlogu ovrhovoditeljice za izricanje novčanih kazni.Dakle, iz netom navedenih razloga ostvaren je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpunoutvrđenog činjeničnog stanja.Obzirom na izneseno valjalo je temeljem čl. 380. toč. 3. u vezi čl. 19. st. 1. OZ ukinuti pobijano prvostupanjsko rješenje te predmet vratiti istom prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje mu je ukazanoovim rješenjem te će nakon što raspravi i utvrdi da li je ovršenik postupio sukladno predmetnom rješenju o ovrsi, ponovno odlučiti o prijedlogu ovrhovoditeljice zaizricanjem novčanih kazni.

5.Ovrj-3167/07 Gž-3035/11 od 13. prosinca 2011.g.

Članak 14. Ovršnog zakona

- pravo na naknadu troškova


279



Prvostupanjskim rješenjem obustavljena je ovrha određena rješenjem o ovrsi posl. br.Ovrj-3167/07 od 7. prosinca 2007., te je odbijen zahtjev ovrhovoditelja za naknadutroškova postupka u iznosu od 921,28 kn.Županijski sud preinačuje prvostupanjsko rješenje na način da se nalaže ovršenicinaknaditi ovrhovoditelju trošak postupka u iznosu od 921,28 kn u roku 8 dana.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:U ovom predmetu je, zbog neprovedivosti ovrhe, ovrhovoditelj povukao prijedlog zaovrhu, te zatražio naknadu troška ovršnog postupka. Navedem zahtjev je sud prvog stupnja odbio, pozivajući se na odredbu čl. 158 st. 1Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03,88/05, 2/07 i 84/08, 123/08 i 57/11 - u daljnjem tekstu ZPP), u vezi s odredbom čl. 19 st.1 Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03,151/04,194/04,88/05 i 67/08 - u daljnjem tekstu OZ), uz zaključak da je tužitelj koji povuče tužbu, dužan protivnoj stranci naknaditi troškove postupka, a obzirom da je ovrhovoditelj povukao prijedlog za ovrhu, to u smislu naprijed navedenih zakonskih odredaba, nema pravo na

naknadu troškova ovršnog postupka.Takav zaključak prvostupanjskog suda ne može se prihvatiti.Naime, osnovano žalitelj ističe da je pri odlučivanju o troškovima postupka sudtrebao primijeniti odredbu čl. 14. OZ, koja regulira pravo na naknadu troškova uovršnom postupku.Tako je, sukladno čl. 14. st. 1. i 4. OZ, ovršenik dužan ovrhovoditelju naknadititroškove koji su bili potrebni za ovrhu, a troškove postupka u vezi s određivanjem iprovedbom ovrhe prethodno snosi ovrhovoditelj.Stoga u situaciji, kada je ovrhovoditelj (zbog nenamirenog dugovanja ovršenice)osnovano podnio prijedlog za ovrhu, kojeg je bio prisiljen povući, obzirom da jeovrha (u konkretnom slučaju na pokretninama ovršenice) bila nemoguća (jer kodovršenice nisu pronađene pokretnine, koje bi mogle biti predmetom ovrhe), sud,odlučujući o pravu na naknadu troškova ovršnog postupka, ne može analognoprimijeniti odredbu čl. 158. st. 1. ZPP, već upravo čl. 14. st. 1. i 4. OZ.Dakle, obzirom da je ovrhovoditelj prethodno snosio troškove u vezi s određivanjemi provedbom ovrhe, te troškove mu ju ovršenica dužna naknaditi, jer prijedlog zaovrhu nije povučen iz razloga što je ovršenica udovoljila zahtjevu ovrhovoditelj a,već zato što je ovrha bila neprovediva (što nije krivnja ovrhovoditelja).Ovrhovoditelj je, u dva navrata, snosio troškove izlaska službene osobe (svaki u iznosuod 117,20 kn), te je, na zahtjev suda, također u dva navrata podnio sastav dražbenihuvjeta sa ukupnim obračunom potraživanja (sastav svakoga od navedenih iznosi 305,00kn sa obračunatim PDV-om), kao i podnesak kojim je povukao prijedlog za ovrhu (sastavkojega, uz PDV, iznosi 76,88 kn), slijedom čega ima pravo na naknadu troška ovršnog postupka u ukupnom iznosu od 921,28 kn.

6.Ovrpl-1251/07 Gžovr-4431/09 od 3. siječnja 2012.g.

Članak 16.a Ovršnog zakona

280



- prokazni popis

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog ovrhovoditelja za davanje prokaznog popisa imovine ovršenika kao neosnovan.

Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovno odlučivanje.Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:U ovoj pravnoj stvari ovrhovoditelj je podnio prijedlog za privremenu pljenidbu protivovršenika na temelju ovršne isprave, a radi namirenja novčane tražbine u iznosu od6.609,06 kn s pripadajućim zateznim kamatama. U daljnjem tijeku postupka prvostupanjski sud je 2. prosinca 2008. donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrpl-1251/07 kojim je određena ovrha pljenidbom ovršenikovih sredstava i prijenosom istih naračun ovrhovoditelja. Nadalje, podneskom od 15. lipnja 2009. ovrhovoditelj je predložiodonošenje rješenja kojim će se ovršeniku naložiti podnošenje prokaznog popisa imovine,obzirom je ovrha određena naznačenim rješenjem o ovrsi ostala bez uspjeha.

Odlučujući o navedenom prijedlogu ovrhovoditelja prvostupanjski sud je pobijanomodlukom odbio prijedlog ovrhovoditelja kao neosnovan. Iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je navedeni prijedlog odbijen, jer je u ovom postupku ovrha određena nanovčanoj tražbini ovršenika, dok je u skladu sa čl. 16a. OZ-a podnošenje prokaznog popisa imovine predviđeno samo za ovršne postupke u kojima je ovrha određena na pokretninama ovršenika.Takva odluka suda prvog stupnja nije pravilna i ne može se prihvatiti.Naime, sukladno čl. 16a. st. 2. OZ-a, ako je ovrha radi naplate novčane tražbineostala bez uspjeha zato što se nisu našli predmeti ovrhe na kojima bi se ovrha moglaprovesti, ili zato što su nađeni samo takvi predmeti koji očito nisu dovoljni zanamirenje ovrhovoditeljeve tražbine s obzirom na njihovu neznatnu vrijednost, ilipredmeti koji su već opterećeni založnim pravima trećih, ili predmeti koje drugeosobe traže za sebe, ovršenik mora, na prijedlog ovrhovoditelja, podnijeti sudupopis svoje imovine (prokazni popis imovine). Taj je popis ovršenik dužan sastaviti ipodnijeti sudu u roku koji mu sud odredi rješenjem iz stavka 7. ovoga članka u dvaprimjerka s odgovarajućim prilozima. Navedena odredba unesena je u Ovršnizakon Zakonom o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona ("Narodne novine"broj: 88/05, dalje: Novela 2005), odnosno njome je izmijenjena dosadašnjaterminologija iz čl. 16a. OZ-a. Točnije, nakon izmjene OZ-a Novelom iz 2005.godine, institut prokaznog popisa imovine proširenje na sve predmete ovrhepredviđene u čl. 4. st. 2. OZ-a i nije više ograničen samo na ovršne postupke vođeneradi namirenja novčane tražbine ovrhovoditelja na pokretninama ovršenika.U tom smislu su osnovani žalbeni navodi ovrhovoditelja koji u svojoj žalbi vrlologično, suvislo i utemeljeno te potkrijepljeno aktualnom sudskom praksom ukazujena sadržaj čl. 16a. OZ-a te posebno na izmjene navedene odredbe koje su uslijedilenakon Novele iz 2005.

7.Ovrj-5062/08 Gžovr-1887/10 od 17. siječnja 2012.g.

281



Članak 16.a stavak 2. i članak 67. stavak 2. Ovršnog zakona

- prokazni propis- obustava ovrhe

Činjenično stanje:Prvostupanjski sud donio je rješenje kojim je odbacio prijedlog ovrhovoditelja za podnošenje prokaznog popisa imovine ovršenika (stavak I izreke), dok je pod stavkom IIizreke obustavio ovrhu određenu pravomoćnim i ovršnim rješenjem o ovrsi javnog bilježnika poslovni broj Ovrv-541/08 od 3. ožujka 2008.Županijski sud odbija žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Odluku pod stavkom I izreke, prvostupanjski sud je donio pozivom na čl. 16.a. st. 2.OZ s obrazloženjem da ovrhovoditelj ne može zatražiti da ovršenik dostavi

prokazni popis imovine budući da u ovom slučaju ovršenik pa tako ni pokretnine nakojima bi se ovrha trebala provesti, nisu nađeni na adresi koju je dostavioovrhovoditelj.Budući da nije bilo osnova za donošenje rješenja kojim bi se ovršeniku naložilodostaviti prokazni popis imovine (ovršenik nije nađen na adresi pa tako nipokretnine), pravilnom primjenom materijalnog prava prvostupanjski sud je takavprijedlog ovrhovoditelja odbio kao neosnovan.S obzirom da ovrhovoditelj nije u naznačenom roku od 30 dana postupio po zaključkusuda od 1. ožujka 2010. i dostavio sudu točnu adresu ovršenika, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je pozivom na propis iz čl. 67. st. 2. OZ obustavio ovršni postupak.

8.Ovrv-2396/04 Gžovr-4113/11 od 28. prosinca 2011.g.

Članak 16.a stavak 17. i članak 142. stavak 5. Ovršnog zakona

- odbacivanje prijedloga zadavanjem prokaznogpopisa imovine


Prvostupanjskim rješenjem odbačen je prijedlog ovrhovoditelja od 16. prosinca 2008.(toč. I. izreke) te je obustavljen postupak ovrhe (toč. II. izreke).Županijski sud odbija žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Uz obrazloženje:- da je rješenjem o ovrsi određena ovrha na pokretninama ovršenice;

282



- da podneskom od 16. prosinca 2008. ovrhovoditelj predložio sudu pozvati ovršenicu na podnošenje prokaznog popisa imovine;- da ovrhovoditelj uz prijedlog nije dostavio dokaz o postupanju sukladno odredbi čl.16.b Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03,151/04, 88/05, 121/05 i 67/08, dalje: OZ);

- da popisane pokretnine nisu prodane na pravoj dražbi te da niti jedna od stranaka nije uroku predložila drugu dražbu,sud prvog stupnja je temeljem odredbe čl 16.a st. 17. OZ odbacio prijedlog za pozivanjeovršenice na podnošenje prokaznog popisa imovine te je temeljem odredbe čl. 142. st. 5.OZ obustavio ovrhu.Pravilno je sud prvog stupnja primjenom odredbe čl. 16. a st. 17. OZ, koji seprimjenjuje temeljem odredbe čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnogzakona ("Narodne novine" broj 67/08), odbacio prijedlog za davanjem prokaznogpopisa imovine. To stoga što je navedenom odredbom propisana dužnostovrhovoditelja, uz navedeni prijedlog, dostaviti i dokaze o ovršenikovom zaposlenjuili mirovini i imovini (čl. 16. b OZ), uz posljedicu odbačaja takovog nepotpunog

prijedloga. Dakle, kako je odredbom čl. 16. a st. 17. OZ propisano imperativnopostupanje ovrhovoditelja prilikom podnošenja navedenog prijedloga, neosnovan ježalbeni navod o pozivanju na ispravak odnosno dopunu prijedloga o pozivanjuovršenice na davanje prokaznog popisa imovine.Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja i obustavio ovrhu temeljem odredbe čl. 142.st. 5. OZ budući da je istom odredbom izričito propisana obustava ovrhe u slučajuako nijedna od stranaka ne predloži, u propisanom roku, drugu dražbu. Budući daovrhovoditelj nije u propisanom roku predložio drugu dražbu, a niti je stavio nekidrugi shodan prijedlog, suprotno žalbenim navodima, ispunili su se uvjeti zaobustavu ovrhe. Naime, kako je prva pljenidba pokretnina, u konkretnom slučaju,ostala bezuspješna, bilo je realno za očekivati da će i druga pljenidba također bitibezuspješna pa je ovrhovoditelj, suprotno žalbenim navodima, imao mogućnost usmislu čl. 5. OZ, već nakon prve bezuspješne pljenidbe, predložiti novo sredstvo ilipredmet ovrhe, odnosno staviti potpuni prijedlog za davanje prokaznog popisaimovine.

9.Ovrv-4115/08 Gžovr-3602/11 od 27. rujna 2011.g.


- stranke u ovršnom postupku

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem na temelju vjerodostojne isprave naloženo je ovršenikunamiriti tražbinu ovrhovoditelja u iznosu od 2.468,66 kn, zajedno sa zakonskim zateznimkamatama.Županijski sud ukida rješenje o ovrsi u odnosu na ovrhovoditelja V. N. i prijedlogovrhovoditelja V. N. odbacuje. Potvrđeno je rješenje o ovrsi javnog bilježnika u dijelukojim je određena ovrha.

283



Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja: Naime, iz sadržaja spisa proizlazi da je Javni bilježnik rješenje o ovrsi donio na temeljuvjerodostojne isprave i to izvatka iz ovjerovljenih poslovnih knjiga doprinosa za sredstva pričuve. Proizlazi da je kao ovršenik u ovršnom prijedlogu naveden V. N. iz Zagreba,Milovana Gavazzia 23, a isti je naveden i kao jedan od ovrhovoditelja.

U ovršnom postupku mogu sudjelovati samo dvije stranke i to ovrhovoditelj iovršenik, nositelji suprotnih pravnih interesa te nema ovršnog postupka u kojemu je jedna te ista osoba i ovrhovoditelj i ovršenik, jer ista osoba ne može tražiti odsuda da ga obveze da sam sebi nešto učini, odnosno u konkretnom slučaju platiodređeni novčani iznos.Slijedom navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ("Narodne novine" broj53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 ) u vezi čl. 19.st. 1. OZ žalbu ovršenika uvažiti i ukinuti pobijano rješenje o ovrsi u dijelu koji se odnosina ovrhovoditelja i u tom dijelu odbaciti ovršni prijedlog.Ispitujući nadalje pobijano rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi te na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nije našao razloge koji bi sprječavali ovrhu .

Ni materijalni i socijalni razlozi na koje se poziva ovršenik, uz uvažavanje težine istih,nisu razlozi koji bi sprječavali ovrhu, a otpis duga ili otplata duga u ratama ovisiisključivo o dispoziciji ovrhovoditelja.

10.Ovrpl-7517/09 Gžovr-2691/11 od 20. rujna 2011.g.

Članak 23. stavak 1. i 2. i članak 180. Ovršnog zakona

- ovrha na novčanoj tražbini

Činjenično stanje: Na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Zagrebu od 17. listopada2005. poslovni broj P-6244/02 je naloženo ovršeniku da ovrhovoditelju plati iznos od1.359.597,38 kn sa zateznom kamatom od 6. lipnja 2002. do isplate i trošak postupka od96.370,00 kn sa zateznom kamatom od 17. listopada 2005. do isplate te je određena ovrhana novčanim sredstvima koja po žiroračunima pripadaju ovršeniku kod Erste &Steiermarkiche bank d.d., Zagrebačke banke d.d. i Wolksbank d.d., te je nalaženo tim bankama da navedene novčane iznose i trošak ovrhe od 7.000,00 kn isplateovrhovoditelju.Županijski sud odbija žalbu ovršenika kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Protivno prigovoru žalitelja pravomoćna i ovršna isprava - presuda OS u Zagrebu od 17.listopada 2005. posl. br. P-6244/02-13 kojom je tuženiku (ovdje ovršeniku) određeno da je "dužan platiti" određeni iznos tužitelju (ovdje ovrhovoditelju) predstavlja sudskuodluku kojom je naloženo ispunjenje novčane tražbine u smislu odredbe čl. 23. st. 1. i 2.Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04 i88/05, 121/05 i 67/08, dalje: OZ). Žalitelj neosnovano smatra da ta presuda nema značaj

284



ovršne sudske odluke samo zato što izreka ne koristi terminologiju iz odredbe čl. 23. OZ i"nalaže ispunjenje tražbine", jer je kondemnacija jasno sadržana drugim riječima (da jedužan platiti), što presudi ne oduzima značaj naloga za ispunjenje novčane činidbeodnosno učinak kondamnetorne sudske odluke. Ovo tim više što ovršenik na tom razlogune temelji izjavljenu reviziju (priloženu uz žalbu), a niti tvrdi da mu nije jasno što je

njegova obveza.Nije osnovan niti prigovor žalitelja kojim se poziva na odredbu čl. 150. OZ tvrdećida sud nije mogao udovoljiti prijedlogu za donošenje rješenja o ovrsi kadovrhovoditelj nije naveo sve potrebne ovršne radnje (pljenidbu i prijenos), već ga jetrebao odbaciti (čl. 35. OZ).Ovo stoga što je navedenom odredbom čl. 150. st. 1. OZ propisano da se ovrha nanovčanoj tražbini provodi pljenidbom i prijenosom "ako ovim zakonom za pojedineslučajeve nije drukčije određeno", o kojem slučaju (iznimci) je ovdje riječ, jer seovrha zahtijeva na tražbini na računu kod pravne osobe koja obavlja posloveplatnog prometa ovrha se u smislu odredbe čl. 180. OZ.Prema st. 1. iste odredbe se ovrha na novčanoj tražbini koja po žiroračunu,

deviznom računu i drugim računima kod banaka i drugih pravnih osoba kojeobavljaju poslove platnoga prometa pripada ovršeniku, određuje se tako što serješenjem o ovrsi nalaže banci i drugoj pravnoj osobi koja obavlja poslove platnogaprometa da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati ovrhovoditelju osimprimanja i naknada iz članka 148. i iznosa koji su ograničeni od ovrhe iz članka 149.ovoga Zakona. To rješenje ima učinak rješenja o ovrsi kojim su određeni zapljenanovčane tražbine i prijenos radi naplate.Kako je ovrhovoditelj pravilno zatražio da se naloži bankama da mu novčani iznos isplatiu smislu odredbe čl. 180. st. 1. u vezi sa čl. 150. st. 1. OZ, a ovršenik u svojoj žalbi neiznosi ni jedan razlog iz odredbe čl. 46. OZ, valjalo je primjenom čl. 380. toč. 2. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,2/07, 84/08, 123/08 i 57/11) u vezi sa čl. 19. OZ odbiti žalbu ovršenika kao neosnovanu i potvrditi rješenje suda prvog stupnja kao zakonito i pravilno.

11.Ovrpl-6725/09 Gžovr-6401/11 od 27. prosinca 2011.g.


- prenesena tražbina


Prvostupanjskim rješenjem odbačen je prijedlog za ovrhu od 18. studenog 2009. kaonedopušten.Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je sud donesao takvo rješenje jer da jeovrhovoditelj predložio ovrhu temeljem ovršne isprave u kojoj on nije označen kao

285



vjerovnik, a da uz taj ovršni prijedlog nije dostavio dokaz da je dug iz ovršne isprave prešao na dužnika.U čl. 29. st. 1. i 2. OZ, propisano je:(1) Ovrha se određuje na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nijeoznačena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom

dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Ako seprijenos ne može dokazati na taj način, prijenos tražbine dokazuje se pravomoćnomodlukom donesenom u parničnom postupku.(2) Odredba stavka 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuje i naovrhu protiv osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao dužnik.Kako je ovršnim prijedlogom ovrhovoditelj predložio ovrhu protiv ovršenika kaoosobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao dužnik, a javnom ispravom jedokazao da je dug na njega prenesen nakon podnošenja tog prijedloga, to nakontoga više nije bilo uvjeta za donošenje pobijanog rješenja pozivom na čl. 29. OZ, aniti pozivom na čl. 35. st. 1. i 3. OZ, koji propisuju što sve mora sadržavati prijedlogza ovrhu na temelju ovršne isprave, te da će sud odbaciti rješenjem prijedlog koji ne

sadrži sve te podatke, ne pozivajući predlagatelja da ga dopuni ili ispravi, jepredmetna javna isprava kao dokaz o prijenosu duga sa osobe koja je kao dužnik označena u ovršnoj ispravi na ovdje ovršenika, nije takav podatak.


Članak 33. stavak 1. i članak 35. stavak 1. i 3. Ovršnog zakona

- sadržaj prijedloga za ovrhu

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbačen je ovršni prijedlog ovrhovoditelja od 13. rujna 2010.konačno postavljen 6. travnja 2011. kao nedopušten.Županijski sud odbija žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Sud prvog stupnja je odbacio prijedlog za ovrhu utvrdivši da prijedlog za ovrhu ne sadržisve podatke iz čl. 35. st. 1. i 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99,42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08, dalje: OZ) u vezi s čl. 33 st 1. OZ-auz obrazloženje da je ovrhovoditelj dana 13. rujna 2010. godine podnio prijedlog za

ovrhu, konačno postavljen 6. travnja 2011. godine temeljem ovršne isprave, presudeŽupanijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-4383/09 od 23. ožujka 2010. godine, da jeodredbom čl. 33. st. 1. OZ-a propisano ako se prijedlog za ovrhu podnosi sudu koji otražbini nije odlučivao u prvom stupnju, da se uz prijedlog za ovrhu podnosi ovršnaisprava u izvorniku ili ovjerovljenom prijepisu, na kojoj je stavljena potvrda ovršnosti, da je bitan i nužan sadržaj prijedloga za ovrhu propisan odredbom čl. 35. st. 1. OZ-a.Odredbom čl. 35. st. 1. OZ propisano je da prijedlog za ovrhu mora sadržavatizahtjev za ovrhu u kojemu će biti naznačena ovršna ili vjerodostojna isprava na

286



temelju koje se traži ovrha, ovrhovoditelj i ovršenik, tražbina čije se ostvarenje tražite sredstvo kojim ovrhu treba provesti i, po potrebi, predmet u odnosu na koji gatreba provesti. Prijedlog mora sadržavati i druge propisane podatke potrebne zaprovedbu ovrhe, dok je stavkom 3. istog Zakona propisano da će sud rješenjemodbaciti prijedlog za ovrhu koji ne sadrži sve podatke iz st. 1. i 2. OZ, ne pozivajući

predlagatelja da ga dopuni ili ispravi.Odredbom čl. 33. st. 1. OZ-a propisano je ako se prijedlog za ovrhu podnosi sudukoji o tražbini nije odlučivao u prvom stupnju, da se uz prijedlog za ovrhu podnosiovršna isprava u izvorniku ili ovjerovljenom prijepisu, na kojoj je stavljena potvrdaovršnosti.Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da ovršni prijedlog od 13. rujna 2010.godine, konačno postavljen 6. travnja 2011. godine ne ispunjava pretpostavkeodređene čl. 35. st. 1. OZ u svezi s čl. 33. st. 1. OZ-a, budući da ovrhovoditelj uovršnom prijedlogu navodeći kao ovršnu ispravu presudu Županijskog suda uZagrebu, nije naveo koji je sud odlučivao o tražbini u prvom stupnju, ovo tim više jer se u prijedlogu za ovrhu od 13. rujna 2010. godine navodi presuda Općinskog

suda u Samoboru broj P-975/09 od 18. veljače 2009. godine koja ne prileži spisu.Nadalje, stajalište ovog suda je da ovrhovoditelj nije mogao promijeniti ovršniprijedlog, kao niti predmet i sredstvo ovrhe u situaciji kada rješenje o ovrsi još nijeniti donijeto od strane suda prvog stupnja, već je mogao povući ovršni prijedlog ipodnijeti novi u smislu čl. 36. st. 3. OZ-a. Isto tako, imajući u vidu odredbu čl. 35. st.3. kojom je predviđeno da će sud neuredan prijedlog odbaciti bez pozivanjapredlagatelja da ga dopuni ili ispravi, analognom primjenom navedene odredbe, zazaključiti je da će sud učiniti isto i kada predlagatelj sam bez pozivanja suda dopuniili ispravi prijedlog za ovrhu jer mogućnost dopune ili ispravka ovršnog prijedloganije dopuštena.Slijedom navedenog, a suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnjaprimijenio materijalno pravo propisano odredbom čl. 35. st. 3. OZ kada je ovršniprijedlog odbacio.

13.Ovrj-2429/09 Gžovr-5679/11 od 4. siječnja 2012.g.


- ukidanje klauzulepravomoćnosti i ovršnosti

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbačen je prijedlog ovršenika za ukidanje klauzule pravomoćnosti i ovršnosti rješenja o ovrsi javnog bilježnika broj Ovrv-3313/08 od 11. prosinca 2008 kao nedopušten (točka I izreke) te je odbačen i prigovor ovršenika protivrješenja o ovrsi javnog bilježnika broj Ovrv-3313/08 od 8. srpnja 2008. kaonepravovremen (točka II izreke).Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovno suđenje.

287



Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Osnovano žalitelj navodi da je sud prvog stupnja odbacivanjem prijedloga ovršenika zaukidanjem klauzule pravomoćnosti i ovršnosti pogrešno primijenio materijalno pravo.Naime, sud je navedeni prijedlog odbacio smatrajući ga nedopuštenim uzobrazloženje da se takav prijedlog podnosi tijelu koje ga je donio odnosno da isti o

takvom prijedlogu odlučuje, u konkretnom slučaju javnom bilježniku, a odredbomčl. 33. st. 5. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03,194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 u daljnjem tekstu OZ) propisano je da će sudkoji vodi ovršni postupak povodom pravnog lijeka ovršenika ispitati jesu li biliispunjeni uvjeti za izdavanje potvrde ovršnosti, a ako utvrdi da uvjeti nisu biliispunjeni tu će potvrdu ukinuti rješenjem u ovršnom postupku.Zbog pogrešnog pravnog stava o tijelu kojem se prijedlog za ukidanje potvrde ovršnosti podnosi odnosno tko o istom odlučuje pa posljedično tome i stavu o nedopuštenosti prijedloga ovršenika sud prvog stupnja odlučne okolnosti (da li su ispunjeni uvjeti zadavanje potvrde pravomoćnosti i ovršnosti rješenja o ovrsi javnog bilježnika) za rješenjeu ovoj pravnoj stvari nije utvrdio, to je činjenično stanje relevantno za pravilnu primjenu

materijalnog prava ostalo nepotpuno utvrđeno.

14.Ovrpl-7634/11 Gžovr-4516/11 od 4. listopada 2011.g.


- potvrda ovršnosti

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbačen je prijedlog za ovrhu ovrhovoditelja od 19. kolovoza

2011.Županijski sud odbija žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Prvostupanjski sud utvrdio je da je ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu na temelju presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj P-3173/09 od23. svibnja 2011. godine, a kako navedena presuda ne sadrži potvrdu o ovršnosti, to je prvostupanjski sud temeljem odredbe čl. 35. st. 3. OZ odbacio prijedlog za ovrhu.Odluku prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.Naime, kada se prijedlog za ovrhu podnosi sudu koji o tražbini nije odlučivao u

prvom stupnju (o čemu se u ovom slučaju radi), uz prijedlog se podnosi ovršnaisprava, u izvorniku ili ovjerovljenom prijepisu, na kojoj je stavljena potvrda oovršnosti (čl. 33. st. 1. OZ).Točno je da je odredbom čl. 21. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona oparničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) dodan članak 348.a premakojem žalba protiv prvostupanjske presude kojom se fizičkoj osobi koja ne obavljaregistriranu djelatnost nalaže isplata tražbine čija glavnica ne prelazi 5.000,00 kuna,odnosno kojom se fizičkoj osobi koja obavlja registriranu djelatnost u pravnoj

288



stvari u vezi s tom djelatnošću ili pravnoj osobi nalaže isplata tražbine čija glavnicane prelazi 10.000,00 kuna, ne odgađa ovrhu.Međutim, takva presuda ne postaje ovršna samim donošenjem, već protekom rokaza izvršenje činidbe u skladu s odredbama čl. 328. st. 1. i 2. ZPP, koji rok prema st.3. istog članka počinje teći prvog dana nakon dostave prijepisa presude tuženiku, pa

kako ovrhovoditelj nije uz prijedlog za ovrhu podnio ovršnu ispravu s potvrdom oovršnosti, a ne radi se o pravomoćnoj presudi, to je prvostupanjski sud pravilnoodbacio prijedlog za ovrhu temeljem odredbe čl. 35. st. 3. OZ.



- rješenje o dosudi- upućivanje u parnicu

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem određeno je da će se nekretnina dosuđena rješenjem o dosudi poslovni broj Ovr-1857/04 od 27. rujna 2007. godine predati kupcu kada položi iznos od1.116.473,73 kn, a koji iznos predstavlja razliku između kupovnine i njegove ovršnetražbine u koju kupovninu će mu se uračunati iznos od 787.523,73 kn uplaćen dana 7. prosinca 2007. godine na ime kupovnine, a koji preostali dio kupovnine se polaže u suduili kod javnog bilježnika u roku od 30 dana, te nakon što ovo rješenje postane pravomoćno. Stavkom II upućen je ovršenik da u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti tog rješenja pokrene parnicu radi proglašenja nedopuštenosti ovrheodređene rješenjem o ovrsi istog suda poslovni broj Ovr-1857/04 od 21. veljače 2005.

godine, iz razloga koje je naveo u prigovoru od 26. ožujka 2008.Županijski sud odbija žalbu ovršenika kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Prvostupanjski sud je donoseći rješenje pod stavkom I izreke utvrdio da će se nekretninadosuđena rješenjem o dosudi poslovni broj Ovr-1857/04 od 27. rujna 2007. godine predati kupcu kada položi iznos od 1.116.473,73 kn, a koji iznos predstavlja razlikuizmeđu kupovnine i njegove ovršne tražbine u koju kupovninu će mu se uračunati iznosod 787.523,73 kn uplaćen dana 7. prosinca 2007. godine na ime kupovnine, a koji preostali dio kupovnine se polaže u sudu ili kod javnog bilježnika u roku od 30 dana, te

nakon što to rješenje postane pravomoćno.S obzirom da je među strankama bilo nesporno da je ovršenik uplatio ovrhovoditeljuiznos od 45.000,00 EUR-a dana 12. listopada 2006. i 12. travnja 2007. godine, pa jeutvrđena razlika koju ovrhovoditelj treba uplatiti na ime kupovnine za prodanunekretninu u iznosu od 1.116.473,73 kn, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada jetemeljem čl. 101. st. 1. OZ, odlučio kao pod stavkom I izreke pobijanog rješenja.Što se tiče žalbenog prigovora ovršenika u kojem isti navodi da je on pravna osoba nadkojom je u tijeku stečajni postupak te da je podnescima od 21. travnja 2010., 13. siječnja

289



2010. i 26. ožujka 2008. godine sud obavijestio da je u ovom slučaju potrebno primijenitiodredbu čl. 164.a Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj 44/96, 26/99. i 123/03. -dalje: SZ), valja reći da se u ovoj fazi postupka navedena odredba stečajnog zakona nemože primijeniti, s obzirom da je istom određeno u stavku 1. da će nakon što unovči stvar ili pravo na kojem postoji razlučno pravo upisano u javnoj knjizi (čl. 164. st. 4. SZ)

ovršni sud, pošto namiri troškove do tada provedenog ovršnog postupka preostali novac predati stečajnom sudu, a u ovoj fazi postupka stvar još nije unovčena, s obzirom da je pobijanim rješenjem pod stavkom I izreke tek naloženo ovrhovoditelju uplatiti iznos koji predstavlja razliku između kupovnine i njegove ovršne tražbine, iz koje kupovnine će setek namirivati potraživanja vjerovnika prema odredbama Ovršnog zakona.U odnosu na žalbeni navod da sud nije primijenio odredbu čl. 48.b. OZ-a iz 2003. godine,valja reći da se na listu 194-204 spisa nalazi Sporazum o međusobnim pravima iobvezama na temelju kojeg, prema ocjeni ovog suda, nije dokazano da je tražbinaovrhovoditelja prestala za iznos od 150.000,00 EUR-a, time da se u spisu ne nalaziPotvrda HPB od istog dana, kao što ovršenik tvrdi u žalbi, a za istu nije navedeno da jedostavljena sudu niti u podnesku ovršenika od 26. ožujka 2008. Stoga je prigovor

ovršenika da je u tom dijelu tražbina ovrhovoditelja prestala, odnosno navod da je sudmorao ovrhovoditelja uputiti na parnicu radi utvrđenja da njegova tražbina nije prestala,neosnovan.U odnosu na žalbu ovrhovoditelja:Prvostupanjski sud odluku pod stavkom II izreke obrazlaže na način da smatra da jeovršenik dana 26. ožujka 2008. godine podnio sudu podnesak koji sadržajno predstavlja prigovor nakon proteka roka u smislu odredbe čl. 49. st. 1. OZ-a. Naime, ovršenik je dana 26. ožujka 2008. godine sudu podnio podnesak u kojem tvrdi da je bivša ovršenikova uprava propustila kao žalbeni razlog navesti da je ovrhovoditeljdana 22. srpnja 2006. godine namirio svoju tražbinu za daljnji iznos od 150.000,00 EUR-a, a ovršenik ima saznanja da je protiv tadašnjeg direktora društva ovršenika podignutakaznena prijava radi nerazjašnjenih uvjeta priznanja tražbine i sklapanja ovršne isprave uovom predmetu odnosno prema ocjeni prvostupanjskog suda ovršenik ističe razlog iz čl.48. st. 4. OZ-a.Stoga prvostupanjski sud, s obzirom da je tijekom postupka utvrđeno da je nadovršenikom otvoren stečajni postupak, smatra da je ovršenik opravdano propustio iznijetinavedenu činjenicu u žalbenom roku jer je vjerojatno da je uslijed lošeg poslovanja bivšeuprave ovršenika, što je u konačnici rezultiralo i stečajem ovršenika, propušten u ovom postupku tijekom žalbenog roka ukazati na tu spornu činjenicu.Odredbom propisa čl. 49. st. 3. OZ propisano je da u prigovoru ovršenik moraobrazložiti zašto ga nije mogao podnijeti u propisanom roku, odnosno predložitidokaze o tome.Prema ocjeni ovog suda pogrešno je zaključio prvostupanjski sud da podnesak ovršenika od 26. ožujka 2008. predstavlja prigovor iz čl. 48. OZ-a, s obzirom da ovajpodnesak niti je takvim označen po ovršeniku, a niti sadržajno predstavlja takavprigovor, niti je u tom pravcu obrazložen, niti je ovršenik obrazložio da se radi otakvom prigovoru, a niti jeo tome predložio dokaze.Budući da je ovrhovoditelj osnovano u žalbi istaknuo žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč.12. ZPP, to je uvažena žalba ovrhovoditelja u dijelu pod stavkom II izreke pobijanog

290



rješenja, zbog čega je u tom dijelu pobijano rješenje ukinuto primjenom propisa čl. 380.toč. 3. ZPP u vezi čl. 19. st. 2. OZ, te je odlučeno kao pod stavkom II izreke rješenja.

16.

Ovr-676/10 Gžovr-3787/11 od 20. prosinca 2011.g.Članak 56. stavak 1. Ovršnog zakona

- upućivanje treće osobe uparnicu

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem upućena je treća osoba na pokretanje parničnog postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u roku od 15 dana od pravomoćnosti rješenja, te jeodbijen njezin prijedlog za odgodu ovrhe.Županijski sud odbija žalbu treće osobe kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog

stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Uz obrazloženje da treba osoba polaže pravo na nekretnini koja je predmet ovrhe i da seovrhovoditelj njezinom prigovoru usprotivio, te da treća osoba nije dokazala opravdanostsvojih navoda javnom ispravom ili javno ovjerovljenom privatnom ispravom, sud prvogstupnja je pozivom na odredbu čl. 56. st. 1. OZ uputio treću osobu da protiv stranaka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Ujedno je, ocijenivši da ne postoje razlozi za odgodu ovrhe u smislu odredbe čl. 61. st. 1. OZ odbio prijedlogovršenika za odgodu ovrhe.Pobijano rješenje je pravilno i zakonito, a žalbeni navodi neosnovani.

Žaliteljica u bitnome osporava pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja uz tvrdnju da jeosnovanost svojih navoda da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječavaovrhu dokazala presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-624/09 od 7. lipnja2010. kojom su poništeni darovni ugovori na temelju kojih se ovršenik uknjižio kaovlasnik nekretnina i naložena uspostava ranijeg zemljišno-knjižnog stanja koje je bilo prije nezakonitog upisa ovršenika, te da je zbog nezakonitog upisa prvostupanjski sudmorao po službenoj dužnosti odgoditi ovrhu.Istaknuti žalbeni navodi nisu osnovani.Naime, kraj činjenice da žaliteljica osnovanost svog prigovora protiv ovrhe upogledu predmeta ovrhe (nekretnina za koje tvrdi da su njezino vlasništvo) nije usmislu odredbe čl. 56. st. 2. OZ dokazala javnom ili javno ovjerovljenom privatnom

ispravom, da se ovrhovoditelj ovom prigovoru usprotivio i da je tuženik uzemljišnim knjigama upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina, pravimo jeprvostupanjski sud uputio žaliteljicu da osnovanost svojih prigovora dokazuje uparnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.Žaliteljica isto tako neutemeljeno osporava pravilnost i zakonitost pobijanogrješenja u dijelu kojim je odbijen njezin prijedlog za odgodu ovrhe, jer stanovištesuda prvog stupnja, kao i razlozi koje je taj sud naveo, u cijelosti prihvaća i ovajsud.

291



Naime, kako je i navedeno u prijedlogu žaliteljice ista se u slučaju provedbe ovrhepoziva na nenadoknadivu i teško nadoknadivu štetu, iako osim tih paušalnih navodanije učinila vjerojatnim u čemu bi se ista sastojala.Stoga je pravimo postupio prvostupanjski sud kada je primjenjujući odredbu čl. 63.st. 1. OZ odbio prijedlog treće osobe za odgodu ovrhe.



- odgoda ovrhe

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe određene prvostupanjskim rješenjem o ovrsi posl. br. Ovrpl-449/11 od 2. ožujka 2011. kao

neosnovan.Županijski sud odbija žalbu ovršenika kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Prema odredbi čl. 61. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99,42/00, 173/03, 194/03, 151/04 i 88/05 - dalje: OZ) na prijedlog ovršenika sud može,ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe pretrpio nenadoknadivu iliteško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi sespriječilo nasilje u potpunosti ili djelomično odgoditi ovrhu ukoliko-istovremenopostoji neki od razloga iz st. 1. toč. 1.-8. navedenog članka, stoga, kako je to pravilno

zaključio sud prvog stupnja da bi se odgodila ovrha trebaju kumulativno bitiispunjeni uvjeti iz te odredbe, a to znači da je ovršenik dužan dokazati uz to da jepodnio izvanredni pravni lijek protiv ovršne isprave i nastanak nenadoknadive iliteško nadoknadive štete u slučaju provedbe ovrhe.Utemeljeno je prvostupanjski sud pošao od toga da se ovrha provodi u koristovrhovoditelja i njemu bi provedbu trebalo spriječiti ako bi se njome ovršeniku prouzročila šteta koju on protuovrhom ili restitucijskom parnicom zbog stjecanja bezosnova ovrhom koja bi se nastavno provela ne bi mogao nadoknaditi od ovrhovoditelja.Šteta koja prijeti morala bi biti ozbiljnija i nereparabilna ili teško reparabilna.Opravdavajući prijedlog za odgodu ovrhe ovršenik je naveo da bi mu prijenosomsredstava na račun ovrhovoditelja nastala nenadoknadiva šteta odnosno teško

nadoknadiva šteta, imajući u vidu da "su ovrhovoditelji slabog imovnog stanja" odnosnou daljnjem tekstu "da su ovrhovoditelji kao fizičke osobe nedostatnog imovnog stanjauslijed čega bi za ovršenika nastupila nenadoknadiva šteta prijenosom novčanihsredstava...", te daljnjim navodima da bi prijenosom sredstava pretrpio nenadoknadivuštetu s obzirom da primjenom odredbe čl. 1117. st. 1. Zakona o obveznim odnosima("Narodne novine" broj 35/059 - dalje: ZOO) ne bi bio u mogućnosti potraživati povratnovčanih sredstava zaplijenjenih i skinutih za žiro računa ovršenika.

292



Odlučujući o navedenom prijedlogu osnovano je prvostupanjski sud zaključio da seu odnosu na raniju odredbu čl. 216. Zakona o obveznim odnosima ("Narodnenovine" broj 53/91) koja se ovdje ne primjenjuje s obzirom da je ovrha započeta 24.siječnja 2011. godine ima primijeniti odredba čl. 1117. ZOO-a (sud pogrešno navodi"Narodne novine" 33/05 umjesto 35/05) koja u st. 2. propisuje da se stjecatelj

smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnoglijeka i dužan je vratiti primljeno na osnovi koja je otpala sa kamatama od trenutkakad je postao nepošten. Dakle, suprotno odredbi čl. 216. ranijeg ZOO-a sada postojimogućnost vraćanja primljenog na temelju ovršne isprave ukoliko se ta ovršnaisprava po izvanrednom pravnom lijeku izmijeni. Također je prvostupanjski sud pravilno zaključio da ovršenik ničim konkretnim nije učinio vjerojatnim nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, a obzirom da sama činjenica da suovrhovoditelji fizičke osobe ne podrazumijeva ujedno i da su "slabog" odnosno"nedostatnog" imovnog stanja zbog čega ovršenik ne bi mogao, u slučaju izmjene ovršneisprave, ostvariti povrat nepripadno plaćenih iznosa s temelja naknade štete. Ovršenik nitisada u žalbi osim što se poziva na različitu sudsku praksu donesenu uglavnom u primjeni

odredbe čl. 216. ZOO-a ničim ne potkrepljuje svoje navode niti na toj crti predlažedokaze, a kada se već poziva na određene odluke sudova donesenih po prijedlozima zaodgodu ovrhe treba reći da su uglavnom u tim postupcima sudovi raspolagali određenim podacima o imovnom stanju ovrhovoditelja te da su imali u nekim postupcima u vidu i toda su ovrhovoditelji upravo zbog slabog imovnog stanja zatražili oslobođenje od plaćanjasudskih pristojbi u sudskom postupku, a u sudskom postupku u kojem je donesena ovršnaisprava ovrhovoditelji se zbog svog "lošeg imovnog stanja" nisu poslužili zahtjevom zaoslobođenjem od plaćanja sudskih pristojbi. Stoga, ovaj sud cijeni da ovršenik nijedokazao pretpostavke za odgodu ovrhe, pa je prvostupanjski sud utemeljeno prijedlogovršenika odbio, a kako se pobijano rješenje žalbenim navodima ne dovodi u osnovnusumnju to je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodnenovine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08) u vezi sodredbom čl. 19. OZ odlučeno kao u izreci.


Članak 77. stavak 1. i 2. Ovršnog zakona

- dopuštenost prijedlogaza ovrhu

Činjenično stanje:Rješenjem o ovrsi suda prvog stupnja određena je ovrha zapljenom, procjenom,oduzimanjem, otpremanjem, povjeravanjem na čuvanje ovrhovoditelju i prodajommotornog vozila I-ovršenice Renault Twingo base, god. Proiz. 1998., broj šasije VF1C0660517883200, reg. oznake ZG 5228 F, te drugih pokretnina I-ovršenice, tenamirenjem ovrhovoditelj a iz novčanog iznosa dobivenog prodajom, a na temelju ovršneisprave-ovršnog javnobilježničkog akta ugovora o kreditu br. 31100007404 od 3. svibnja2007., solemniziranog po javnom bilježniku pod posl. brojem OV-6435/07 od 10. svibnja

293



2007., radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 161.171,69 kn sazateznom kamatom i troškovima ovršnog postupka (toč. I), na kojim pokretninama jestečeno založno pravo (toč. II), naloženo je MUP-u RH, PU Zagrebačkoj upis zabilježbeovrhe u upisnik motornih vozila (toč. III), pozvan je ovrhovoditelj na platež predujma zaizlazak sudskog ovršitelja (toč. III), te je odbijen prijedlog ovrhovoditelja za ovrhom na

nekretnini I i I-ovršenika, kao neosnovan (toč. IV).Županijski sud odbija žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je o prijedlogu ovrho voditelj a zaodređivanje ovrhe na nekretninama ovršenika u izvanknjižnom vlasništvu i to na poslovnom prostoru u prizemlju lokal br. 3 površine 38,03 m2 sa pripadajućim podrumomi skladištem, ukupne površine 22,71 m2, br. Plana 32, sve nalazeće na kčbr.1919/8oranica Maksimirska cesta, a koja nekretnina je identična kčbr. 4977-kuća br. 109 i 111 uMaksimirskoj ulici sa 585 m2, upisano u posjedovnom listu 3573 k.o. Maksimir,

pljenidbenim popisom, procjenom i prodajom na javnoj dražbi, te namirenjemovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom, odlučio kao u toč. IV rješenja.Ovrhovoditelj je u ovom postupku prijedlog za ovrhu u izvanknjižnom vlasništvuovršenika, koja da nije upisana u zemljišnim knjigama i u naravi predstavlja opisani poslovni prostor, zatražio temeljem ovršne isprave-ovršnog javnobilježničkog aktaugovora o kreditu br. 31100007404 od 3. svibnja 2007.Prvostupanjski je sud obzirom na utvrđenje da iz spisu priležeće dokumentacije, izvatkaiz zemljišnih knjiga za nekretninu na kojoj se ovrha ima provesti, te iz posjedovnog lista, proizlazi, da je u posjedovnom listu katastra sa identifikacijom za predmetnu nekretninukao nositelj prava upisan Grad Zagreb, da se u katastru ista nekretnina vodi kao kčbr.4977 koja se odnosi se na z.k. čestice 1919/7 i 1919/8 da je nekretnina kčbr. 1919/8z.k.ul. br. 10045 k.o. Grad Zagreb upisana u zemljišnim knjigama kao društvenovlasništvo, dok je za kčbr. 1919/7 provedeno etažiranje, te su neke etaže u vlasništvutrećih osoba, dok su preostale i dalje upisane kao društveno vlasništvo. Predmetni poslovni prostor, onako kako ga opisuje ovrhovoditelj nije upisan, prilikom upisivanja pojedinih etaža, kao takav u zemljišnoj knjizi.Nije sporno da ovrhovoditelj uz prijedlog za ovrhu na nekretnini nije podnioizvadak iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nekretnina upisana kaovlasništvo ovršenika (čl. 77. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 57/96,29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08 i 139/10 - dalje: OZ), niti jepodnio ispravu koja je podobna za upis ovršenikova prava (čl. 77. st. 2. OZ-a).U navedenoj situaciji pravilno je prvostupanjski sud dopuštenost prijedloga zaovrhu u smislu potrebnog sadržaja da bi se po njemu moglo postupiti, cijeniotemeljem odredbe čl. 77. st. 1. i 2. OZ-a, te obzirom da je nekretnina kčbr.1919/8upisana u zemljišnoj knjizi, otklonio primjenu odredbe čl. 125. i čl. 77. st. 3. OZ-a.Protivno žalbenim prigovorima ovrhovoditelja, pravilno je prvostupanjski sudocjenom raspoloživih izvedenih dokaza, posebno sadržaja izvatka iz zemljišneknjige, te izvatka iz katastra za spornu nekretninu, utvrdio, obzirom da je ona udruštvenom vlasništvu, a prema podacima iz posjedovnog lista kao nositelj pravaupisan Grad Zagreb, a ne ovršenici ili njihovi prednici, utvrdio da ovrhovoditelj

294



nije dokazao postojanje potrebnih pretpostavki za dokaz vlasništva na spornojnekretnini u smislu odredbe čl. 77. st. 1. i 2. OZ-a.Stoga žalbeni prigovori nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

19.

Ovr-1103/03 Gžovr-6414/11 od 28. prosinca 2011.g.Članak 142. stavak 5. Ovršnog zakona

- obustava ovrhe

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem obustavljena je ovrha određena rješenjem o ovrsi prvostupanjskog suda te su ukinute sve provedene radnje.Županijski sud odbija žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja: Neutemeljeno ovrhovoditelj žalbom upire da time što ovršenica nije zatečena, odnosnošto nije otvorila prostor u kojem se nalaze zaplijenjene pokretnine nisu bile ostvarene pretpostavke za proglašenje navedenih dražbi bezuspješnima, a to stoga što se unatočodsutnosti ovršenice dražba može održati, a u prostor ući uz asistenciju policije (čl. 44.OZ-a), za što međutim u konkretnom slučaju nije bilo potrebe, niti je to predlagaoovrhovoditelj, jer na dražbu nisu pristupili kupci, pa je upravo zbog te činjenice da nije bilo zainteresiranih kupaca sud prvog stupnja pravilno prihvatio službene bilješkesudskog ovršitelja da su obje dražbe ostale bezuspješne.Na žalbene navode ovrhovoditelja da je sud prvog stupnja povrijedio pravilaovršnog postupka jer da je u oba slučaja odredio II javnu dražbu iako I nije

održana, valja odgovoriti da time što su obje dražbe (zakazane za dan 7. listopada2008. godine i 12. srpnja 2010. godine) bile zakazane zaključcima kao II javnedražbe nisu odredbe ovršnog postupka povrijeđene na štetu ovrhovoditelja, jer jebitno da je sudski ovršitelj pristupio na zakazana uredovanja radi održavanjadražbi zaplijenjenih pokretnina, te da oba puta nisu pristupili zainteresirani kupci,čime su ostvarene pretpostavke iz čl. 142. st. 5. OZ-a za obustavu ovrhe. Osim toga,iz spisa proizlazi da je i prije spomenutih dviju dražbi sudski ovršitelj izlazio nauredovanje na adresu ovršenice iz ovršnog prijedloga radi održavanja zakazane Idražbe kojom prilikom također nije bilo zainteresiranih kupaca, pa je i ta dražbaostala bezuspješna, iako to nije konstatirano, što samo potvrđuje da su u svakomslučaju ostvarene pretpostavke za obustavu ovrhe.



- obustava ovrhe

295



Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem posl. br. Ovrv-2867/04 od 4. prosinca 2008. obustavljena jeovrha na pokretninama ovršenika.Županijski sud odbija žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda

prvog stupnja.Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Člankom 142. stavak 5. OZ propisano je da će sud obustaviti postupak ukoliko se pokretnine ne uspiju prodati ni na drugoj dražbi.Kako na drugoj dražbi, održanoj 12. rujna 2006., pokretnine nisu prodane, prvostupanjskisud je pravilno utvrdio da su ispunjene pretpostavke propisane člankom 142. stavak 5.OZ, te obustavio ovršni postupak na pokretninama ovršenika.Žalitelj točno navodi da je, podneskom od 11. siječnja 2007., podnio prijedlog za odgoduovrhe radi provjere podataka o ovršenikovom dužniku, ali u ovom slučaju, izostanak odluke prvostupanjskog suda o istom ne utječe na zakonitost i pravilnost pobijanog

rješenja.Naime, u prvostupanjskom postupku ovrhu na pokretninama je trebalo obustaviti jer tako izričito nalaže odredba članka 142. stavak 5. OZ, a prijedlog za odgoduovrhe nakon što su se ispunili zakonski uvjeti za obustavu ovrhe na pokretninama, uovom slučaju, ne predstavlja razlog koji isključuje primjenu navedene zakonskeodredbe.Stoga, ovaj sud smatra kako prvostupanjski sud nije počinio povredu odredbečlanka 354. stavak 2. točka 6. ZPP, na koju upire žalitelj, a nisu počinjene niti bitnepovrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi poslužbenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP.Kako je u prvostupanjskom postupku ovrha bila određena samo na pokretninama,a žalitelj nakon neuspjele druge dražbe nije podnio prijedlog za promjenu predmetai sredstva ovrhe, već samo prijedlog za odgodu, te obzirom su se ispunili zakonskiuvjeti za obustavu ovrhe na pokretninama, prvostupanjski sud je pravilno postupioobustavivši predmetni ovršni postupak.



- obustava ovrhe

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem obustavljen je postupak ovrhe na pokretninama ovršenika.Županijski sud odbija žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog stupnja.


296



Sud prvog stupnja utvrdio je da popisane pokretnine nisu prodane na prvoj dražbi, a kakoniti jedna od stranaka nije predložila u propisanom roku drugu dražbu, obustavlja ovrhu primjenom odredbe čl. 142. st. 5. OZ.Odluka suda prvog stupnja žalbenim razlozima nije dovedena u sumnju pa ju prihvaća iovaj sud.

Naime, iz stanja spisa proizlazi da je prva javna dražba koja je bila neuspjelaodržana 23. lipnja 2008., a da je ovrhovoditelj podneskom od 19. svibnja 2010.predložio odgodu ovrhe na vrijeme od šest mjeseci. Odredbom čl. 142. st. 4. OZ jeodređeno da se prijedlog za drugu dražbu može podnijeti u roku od petnaest danaod dana prve dražbe, odnosno od proteka roka koji je sud odredio za prodajuneposrednom pogodbom, a u st. 5. istog članka je određeno da će sud obustavitipostupak ako nijedna od stranaka nije predložila u propisanom roku drugu dražbu.Okolnost da je ovrhovoditelj nakon skoro dvije godine od održavanja prve dražbepredložio odgodu ovrhe na vrijeme od šest mjeseci radi dostave podataka oovršenikovom dužniku da bi eventualno mogao predložiti promjenu predmeta isredstva ovrhe, te o kojem prijedlogu za odgodu sud nije odlučio, nije od utjecaja na

pravilnost i zakonitost ovog pobijanog rješenja. Suprotno žalbenim navodima,prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti i utvrdio sve odlučne činjenice zadonošenje pravilne i zakonite odluke te je temeljem tako utvrđenih činjenicapravilno primijenio odredbu čl. 142. st. 5. OZ kada je odlučio kao u izreci pobijanogrješenja.

22.Ovrpl-4929/08 Gžovr-6420/11 od 27. prosinca 2011.g.

Članak 150. stavak 3. i članak 154. stavak 5. Ovršnog zakona

- obustava ovrhe

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog ovrhovoditelja za nastavak ovrhe u ovom predmetu od 17. lipnja 2009. kao neosnovan. Obustavljena je ovrha određena ovosudnimrješenjima o privremenoj pljenidbi posl. br. Ovrpl-5378/07 od 29. rujna 2009. i od 28.listopada 2010. te su ukinute sve provedene ovršne radnje.Županijski sud odbija žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog stupnja.


Nije u pravu ovrhovoditelj kada smatra da je donoseći pobijano rješenje, prvostupanjskisud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, jer da ovrhovoditelju nisu dostavljeni dopisi banaka i drugih pravnih osoba o podacima oštednim ulozima ovršenika. Naime, prema čl. 154. st. 5. OZ, sud nakon što dobije tražene podatke o njima obavještava ovrhovoditelj a, dakle bez dužnosti da ovrhovoditeljudostavlja dopise banaka i dragih pravnih osoba o podacima vezanim za štedne ulogeovršenika.

297



Suštinski, žalba ovrhovoditelja svodi se na pravno shvaćanje ovrhovoditelja da biimao pravo na predlaganje promjene predmeta i sredstva ovrhe u situaciji kadapljenidba ostane bezuspješna po rješenju o privremenoj pljenidbi novčane tražbineovršenika odnosno po rješenju o privremenoj pljenidbi vrijednosnica. Pravilnoprvostupanjski sud zaključuje da u takvoj situaciji ovrhovoditelj nema pravo

predlaganja novog predmeta i sredstva ovrhe. Ovo stoga što je čl. 5. st. 3. OZpropisano da ako se pravomoćno rješenje o ovrsi određenim sredstvom ili naodređenom predmetu ne može provesti, ovrhovoditelj može radi namirenja istetražbine predložiti novo sredstvo ili predmet ovrhe.Kako u konkretnom slučaju nije bilo niti doneseno rješenje o ovrsi, odnosno kako ovrhanije bila niti određena, to, dakle, nije ispunjen uvjet iz netom navedene zakonske odredbeza stjecanje prava ovrhovoditelja na predlaganje novog predmeta odnosno sredstva ovrhe.Obzirom na žalbene navode ovrhovoditelja, ovdje je za ukazati da iz popratnog izvješća prvostupanjskog suda od dana 25. listopada 2011. proizlazi da je povodom predmetnog prijedloga ovrhovoditelja za promjenu predmeta i sredstva ovrhe od dana 28. kolovoza2009. taj podnesak ovrhovoditelja izdvojen iz predmetnog spisa te je formiran novi

sudski spis (posl. br. Ovrpl-5708/09), a u kojem postupku će biti odlučeno o tom prijedlogu ovrhovoditelja koji ima značaj novog prijedloga za ovrhu na plaći ovršenika.Kada je, dakle, bila neuspješna pljenidba štednih uloga ovršenika te vrijednosnicaovršenika (jer ne postoje), a sve temeljem predmetnih rješenja o privremenimpljenidbama, onda je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je obustaviopredmetnu ovrhu (čl. 150. st. 3. OZ u vezi sa čl. 67. st. 3. i st. 5. OZ).Kako su se stekli zakonski uvjeti za obustavu ovrhe, onda se i predmetni prijedlogovrhovoditelja za nastavak ovrhe ukazuje neosnovanim, pa je pravilnoprvostupanjski sud postupio kada je taj prijedlog odbio.



- ovrha radi ostvarenjaobveze na radnju

Činjenično stanje:Prvostupanjskom rješenjem o ovrsi od 01. travnja 2010. na temelju ovršne isprave-pravomoćnog i ovršnog rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni brojPp-343/07. od 23. siječnja 2009., određena je ovrha protiv I. i II. ovršenika na način da se

ovlašćuje ovrhovoditelj da u roku od osam dana na trošak I. i II. ovršenika uspostavi prijašnje posjedovno stanje na način da povjeri drugoj osobi da ukloni postavljena punametalna blindirana vrata s druge strane stepenice s III. na IV. kat unutarnjeg stubišta u poslovnom objektu u Zagrebu, Kruge 48, širine 125 i visine 220 cm, s tim da će konačnorješenje o visini troškova ovrhe sud donijeti na prijedlog ovrhovoditelja, odnosno I. i II.ovršenika (toč. I. i II. izreke). Prvostupanjskim rješenjem od 15. veljače 2011. upućena jetreća osoba L. B. da u roku od 15 dana od dana primitka tog rješenja može pokrenuti parnicu protiv stranaka radi proglašenja da ovrha na predmetu ovrhe nije dopuštena.

298



Županijski sud odbija žalbu II ovršenika i ovrhovoditelja kao neosnovane i potvrđujerješenje suda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:U odnosu na žalbu II. ovršenika na rješenje o ovrsi

Temeljem utvrđenja da je ovrhovoditelj podnio ovršni prijedlog na temelju valjaneovršne isprave (čl. 21., 23. i 26. OZ), i to pravomoćne i ovršne presude prvostupanjskogsuda poslovni broj Pp-343707 od 23. siječnja 2009., kojim je I. i II, ovršenicima naloženoda uspostave prijašnje posjedovno stanje, na način da uklone postavljena puna metama blindirana vrata s druge stepenice s III. na IV. kat unutarnjeg stubišta u poslovnomobjektu u Zagrebu, Kruge 48, širine 125 cm i visine 220 cm u roku od osam dana, i da imse zabrani takvo ili slično uznemiravanje suposjeda hodnika u navedenom poslovnomobjektu, sud prvog stupnja je pozivom na odredbu čl. 231. st. 1. OZ donio pobijanorješenje o ovrsi.Pobijano rješenje je pravimo i zakonito, a žalbeni navodi neosnovani.Prema odredbi čl. 231. st. 1. OZ ovrha radi ostvarenja obveze na radnju koju može

obaviti i druga osoba provodi se tako da sud ovlašćuje ovrhovoditelja da uodređenom roku na trošak ovršenika povjeri drugoj osobi da tu radnju obavi ili da je obavi on sam.U skladu s citiranom zakonskom odredbom prvostupanjski sud je prihvatio ovršniprijedlog ovrhovoditelja i istoga ovlastio da u roku od 8 dana na trošak ovršenikapovjeri drugoj osobi da obavi ovršnu radnju utvrđenu ovršnom ispravom.Kako nije bilo zapreke da ovršenik postupi po ovršnoj ispravi i da sam dobrovoljnoizvrši uspostavu prijašnjeg posjedovnog stanja, potpuno su bespredmetni ineosnovani njegovi prigovori da je prvostupanjski sud trebao ovlastitiovrhovoditelja da sam uspostavi prijašnje posjedovno stanje kako bi troškovi ovrheza žalitelja bili što manje nepovoljni i da je time počinjena bitna povreda odredabaOvršnog zakona.S obzirom da žalitelj u žalbi ne iznosi nikakve okolnosti kojima bi odlučnautvrđenja prvostupanjskog suda bila dovedena u sumnju, to se njegova žalbaukazuje neosnovanom.U odnosu na žalbu ovrho voditelj a protiv rješenja o upućivanju treće osobe u parnicuPošavši od utvrđenja da treća osoba opravdanost svog prigovora da u pogledu predmetaovrhe ima takvo pravo koje sprečava ovrhu nije dokazao pravomoćnom presudom, javnom ili javno ovjerovljenom privatnom ispravom, sud prvog stupnja je pozivom naodredbu čl. 56. st. 1. OZ uputio treću osobu u parnicu.Prema odredbi čl. 56. st. 1. OZ ako se ovrhovoditelj u propisanom roku ne očituje o prigovoru ili ako se jedna stranka protivi prigovoru, sud će podnositelja prigovorarješenjem uputiti u parnicu radi proglašenja da ovrha na predmetu ovrhe nije dopuštena,osim ako podnositelj ne dokaže opravdanost svog prigovora pravomoćnom presudom ilidrugom javnom ispravom, ili javno ovjerovljenom privatnom ispravom, odnosno akočinjenice na kojima temelji prigovor treće osobe nisu općepoznate ili se mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim presumpcijama.Kako treća osoba nije u smislu citirane zakonske odredbe dokazala osnovanost svog prigovora, to je sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl.56. st. 1. OZ, ne upuštajući se u ocjenu osnovanosti tog prigovora, uputio treću osobu da

299



protiv stranaka pokrene parnicu radi proglašenja da ovrha na predmetu za koji jeodređena ovrha nije dopuštena.

24.

Ovrv-1327/09 Gžovr-488/11 od 22. studenog2011.g.

Članak 252.a Ovršnog zakona

- troškovi ovrhe

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem o ovrsi od 9. veljače 2009. određena je ovrha na cjelokupnojimovini ovršenika te je ovrhovoditelju dosuđen trošak u iznosu od 927,20 kn.Županijski sud odbija žalbu ovršenice kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je odredbom čl. 252.a OZ-a propisano da javni bilježnici odlučuju o prijedlogu za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave u skladus odredbama ovog Zakona, dok je odredbom čl. 252.b st. 2. OZ-a propisano da će sud,ako prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave bude podnesen sudu umjesto javnom bilježniku, prema odredbi stavka 1. istog članka, prijedlog odbaciti.Odredbom čl. 6. st. 1. toč. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine" broj 47/95, 106/96, 164/98, 105/99, 73/00, 48/04, 82/04, 90/05 i 76/07 - dalje u tekstuZoPDV) propisano je da je porezni obveznik poduzetnik koji isporučuje dobra ili obavljausluge iz čl. 2. st. 1. t. 1., 2. i 3. istog Zakona.

Također se ističe da je odredbom čl. 14. st. 4. OZ-a propisano je da su ovršenik, odnosno protivnik osiguranja dužni ovrhovoditelju, odnosno predlagatelju osiguranja naknadititroškove koji su bili potrebni za ovrhu ili osiguranje.Iz navedenog proizlazi da ovrho voditelj, u slučaju kada predlaže donošenje rješenja oovrsi temeljem vjerodostojne isprave, prijedlog mora podnijeti javnom bilježniku, koji jekao porezni obveznik u smislu citiranog čl. 6. ZoPDV-u dužan za obavljenu usluguobračunati porez na dodanu vrijednost. Tako obračunati porez na dodanu vrijednostovrhovoditelj je dužan javnom bilježniku platiti. Budući da je ovršenik dužanovrhovoditelju naknaditi troškove potrebne za ovrhu, žalbeni navodi žaliteljice ne dovodeu sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.

25.Ovrv-358/10 Gžovr-2594/11 od 3. listopada 2011.g.

Članak 252.c stavak 2. Ovršnog zakona

- sadržaj prijedloga za ovrhu

300



Činjenično stanje:Javnobilježničkim rješenjem o ovrsi posl. br. Ovrv-358/10 od 12. studenog 2010., natemelju vjerodostojne isprave, određena je ovrha na cjelokupnoj imovini ovršenice radinaplate tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 1.309,00 kn.Županijski sud ukida rješenje Javne bilježnice u dijelu u kojem je određena ovrha te

prijedlog za ovrhu odbacuje.Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Očito je da su ovrhovoditelj i javni bilježnik koji je prihvatio prijedlog za ovrhu imali uvidu odredbu čl. 252.c st. 2. OZ prema kojoj ovrhovoditelj može u prijedlogu za ovrhu predložiti da se ovrha radi naplate određene tražbine općenito odredi na imoviniovršenika bez navođenja sredstava i predmeta ovrhe.Prema tome, iz navedene odredbe proizlazi da se ovrha može odrediti općenito naimovini ovršenika, a ne na cjelokupnoj imovini koja pripada ovršeniku, pa je očito da OZne predviđa mogućnost ovrhe kakva je određena u konkretnom slučaju.Iz navedenog proizlazi da prijedlog za ovrhu ne sadrži sve propisane podatke koje mora

sadržavati (čl. 35. st. 1. toč. 2. OZ, odnosno čl. 252. c st. 2. OZ) pa je na temelju odredbečl. 35. st. 3. OZ u vezi s odredbom čl. 380. toč. 3. Zakona o parničnom postupku("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i57/11) valjalo odbaciti prijedlog za ovrhu u dijelu kojim je određena ovrha, zbog čega jeodlučeno kao u izreci.Prema tome, iz navedenog proizlazi da se ovrha može odrediti općenito na imoviniovršenika, a ne na cjelokupnoj imovini ovršenika.Površnim tumačenjem odredbe čl. 252. c st. 2. OZ lako se može doći do pogrešnogzaključka da je određivanje ovrhe "na cjelokupnoj imovini" ovršenika sadržajnoidentično s općenitim određivanjem ovrhe na imovini ovršenika.Međutim, općenitim određivanjem ovrhe na imovini ovršenika bez navođenjapredmeta i sredstva ovrhe u skladu s čl. 252. c st. 2. OZ ne određuje se ovrha niti na jednom predmetu ovrhe, a određivanjem ovrhe "na cjelokupnoj imovini" ovršenikaobuhvaćene su, na nezakonit i neprovediv način, sve nekretnine i pokretnineovršenika.S obzirom na to da je ovrha određena, između ostalog, na cjelokupnoj pokretnojimovini ovršenika postavlja se pitanje da li je rješenje o ovrsi zakonito u dijelukojim je određena ovrha na pokretnoj imovini.Međutim, prijedlog za ovrhu na pokretninama mora sadržavati ovršne radnjenaznačene u odredbama čl. 129. st. 1. i 2. OZ, a prijedlog za ovrhu u kojem nijepredložena koja od tih ovršnih radnji sud će odbaciti ne pozivajući ovrhovoditeljada ga ispravi ili dopuni (čl. 129. st. 3. OZ)Očito je da niti ovrha na nekretnini ovršenika nije zakonito određena jer uopće nijenavedena niti jedna konkretna nekretnina ovršenika.Dakle, ovrha nije predložena na način da su naznačeni predmet i sredstva ovrhe (čl.35. st 2. toč. 2. OZ i čl. 252. c st. 1. OZ) niti je ovrha predložena općenito na imoviniovršenika u skladu s odredbom čl. 252. c st. 2. OZ, pa s e mora zaključiti daprijedlog za ovrhu, u dijelu u kojem je predložena ovrha, nije u skladu s odredbamaOZ tj. ne sadrži propisane podatke potrebne za provedbu ovrhe, zbog čega jeprijedlog za ovrhu u pobijano dijelu trebalo odbaciti (čl. 35. st. 3. i čl. 129. st. 4. OZ).

301



S obzirom na to da ovršenica prigovorom ne pobija rješenje o ovrsi u dijelu kojim je istojnaloženo namiriti tražbinu, rješenje o ovrsi je u tom dijelu pravomoćno te taj dio rješenjao ovrsi ima svojstvo ovršne isprave na temelju koje se ponovno može tražiti sudska ovrha(čl. 54. st. 4. OZ).

26.Ovrj-1529/10 Gžovr-3767/11 od 20. prosinca 2011.g.

Članak 252.f stavak 1. Ovršnog zakona

- trošak izdavanja potvrde opravomoćnosti i ovršnosti

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem naloženo je ovršeniku naknaditi ovrhovoditelju trošak postupka u iznosu od 153,75 kn dok je odbijen zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troška

u iznosu od 250,00 kn.Županijski sud odbija žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Prvostupanjski sud pobijanim je dijelom rješenja odbio dio zahtjeva ovrhovoditelja zanaknadu troška pribave klauzule pravomoćnosti i ovršnosti u iznosu od 250,00 kn,navodeći kako je navedeni trošak ovrhovoditelju već dosuđen rješenjem o ovrsi.Ovrhovoditelj u žalbi navodi kako se radi o odvjetnikom trošku pribave klauzule pravomoćnosti i ovršnosti koji im nije dosuđen rješenjem o ovrsi, ističu kako je navedemtrošak bio potreban radi provedbe ovrhe, te kako je povodom istovrsnih zahtjeva

ovrhovoditelja u drugim postupcima prvostupanjski sud drugačije odlučivao.Odredbom čl. 252.f st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 57/96, 29/99,42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 67/08 - dalje: OZ) propisano je kako će nazahtjev ovrhovoditelja javni bilježnik staviti na otpravak rješenja o ovrsi koje jedonio potvrdu o njegovoj pravomoćnosti i ovršnosti ako u roku od osam dana odisteka roka za prigovor ne primi prigovor.S obzirom da je uvidom u spis utvrđeno kako spisu ne prileži zahtjev ovrhovoditeljaupućen javnom bilježniku radi izdavanja potvrde o pravomoćnosti i ovršnostirješenja o ovrsi sukladno odredbi čl. 252.f st. 1. OZ, to ovrhovoditelj nije, u smisluodredbe čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj:53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08 i 57/11-dalje: ZPP) dokazao

nastanak navedenog troška, slijedom čega se zahtjev ovrhovoditelja za naknaduistog troška ukazuje neosnovanim.Ujedno valja istaknuti kako postojanje drugačije prakse prvostupanjskog suda ne utječena zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja u navedenom dijelu.Budući da prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke pogrešno navodi kako jesporni trošak ovrhovoditelju već dosuđen rješenjem o ovrsi, navedenim postupanjem počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, usvezi s čl. 19. st. 1. OZ.

302



Međutim, s obzirom da je bitne činjenice u ovom predmetu bilo moguće utvrditi natemelju isprava koje se nalaze u spisu, te kako nisu uočeni drugi razlozi iz čl. 354. st. 2.ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP usvezi sa čl. 381. ZPP, valjalo je primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP u svezi sa čl.381. ZPP, sve u svezi sa čl. 19. st. 1. OZ, žalbu ovrhovoditelja odbiti kao neosnovanu i

potvrditi pobijano rješenje prvostupanjskog suda u dijelu pod toč. II. izreke.27.Ovr-872/08 Gžovr-916/11 od 13. prosinca 2011.g.

Članak 274.d stavak 2. Ovršnog zakona

- fiducijarno vlasništvo

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem određena je predložena ovrha.Županijski sud odbija žalbu ovršenika kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog

stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja: Naime, iz izvatka iz knjige položenih ugovora za navedenu katastarsku česticu 2883/4k.o. Trnje, vidljivo je da je II. ovršenik uknjižen kao vlasnik stana u stambenoj zgradiLjerke Šram, te da je prijenos prava vlasništva obavljen radi osiguranja novčane tražbineu iznosu od 500.000,00 kuna, u smislu odredbe čl. 274. d st. 2. OZ.Fiducijarno vlasništvo treće osobe, upisano u zemljišnim knjigama kao prethodnovlasništvo, jest takvo pravo koje sprečava ovrhu na nekretnini radi ostvarenja novčanetražbine prema potonjem vlasniku. U ovom slučaju predmet ovrhe može biti samo pravo potonjeg vlasništva.

Sklapanjem ugovora o prijenosu prava vlasništva radi osiguranja tražbine, teupisom prava vlasništva fiducijara u zemljišnim knjigama, ovaj je stekao pravovlasništva ograničeno raskidnim uvjetom (prethodni vlasnik). Ovršenici iz ovogpostupka, kao fiducijanti iz navedenog pravnog posla, time su postali potonjivlasnici, tj. mogući budući ovlaštenici prava vlasništva, i to za slučaj da se ostvariraskidni uvjet, tj. za slučaj prestanka ovako osigurane tražbine. Sve dok se ovajraskidni uvjet ne ostvari, vlasnik nekretnine je fiducijant, ukoliko u međuvremenune proda navedenu nekretninu radi namirenja osigurane tražbine, a u skladu sodredbama ovršnog zakona.Budući da je, dakle, fiducijar, sadašnji vlasnik predmetne nekretnine, a ostaliovršenici tek mogući budući njezini vlasnici, to II. ovršenik ima takvo pravo na ovoj

nekretnini, koje sprečava predloženu ovrhu na istoj.Stoga sud prvog stupnja nije imao osnove u odnosu na njega odrediti predloženuovrhu.


303




- privremena mjera


Pobijanim rješenjem sud prvog stupnja donio je prijedlog I i II tužitelja za određivanje privremene mjere.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:U ovoj pravnoj stvari I i II tužitelji podnijeli su tužbu protiv I i II tuženika radi raskidaugovora o kupoprodaji zaključenih dana 13. studenog 2001. godine odnosno podrednoradi sniženja kupoprodajne cijene u postupku koji se vodi pred sudom prvog stupnja uspisu P-11223/09.Tijekom postupka predložili su da se odredi privremena mjera kojom će se I i II

tuženicima zabraniti otuđenje i opterećenje nekretnina označenih kao stambeno poslovnazgrada broj 116 i 118 Dubrava sa 1532 čm i dvorište sa 2557 čm sve izgrađeno na zk.čbr.3039/15 ukupne površine 4089 m2 upisana u zk.ul. 13115 k.o. Granešina i to naodređenim dijelovima iste, do pravomoćnosti donošenja odluke u parničnom postupku.Prema odredbi čl. 293. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99,42/00, 173/03, 194/03, 151/04 i 88/05 - dalje: OZ) u prijedlogu za određivanjeprivremene mjere predlagatelj osiguranja mora istaći zahtjev u kojemu će točnooznačiti tražbinu čije osiguranje traži i odrediti kakvu mjeru traži kao i vrijemenjezina trajanja, dok je odredbom čl. 296 st. 1. OZ propisano da se privremenamjera radi osiguranja novčane tražbine može odrediti ako predlagatelj osiguranjaučini vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinuotuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati.Dakle da bi sud odredio privremenu mjeru mora se učiniti vjerojatnim postojanjetražbine koja će se osigurati predloženom mjerom.Predmet spora je zahtjev za raskid ugovora o kupoprodaji odnosno za sniženjekupoprodajne cijene pa nije jasno kako bi se njihova tražbina osiguralapredloženom mjerom.Osim toga na nekretninama na kojima je predložena privremena mjera već je određenazabilježba ovrhe utvrđenjem vrijednosti, prodajom i namirenjem ovrho voditelj a natemelju zaključka u spisu Ovr-1078/07 od 28. svibnja 2007. godine suda prvog stupnja uspisu poslovni broj Ovr-1078/07 pa niti ne postoji opasnost da bi tuženici kao protivniciosiguranja mogli otuđiti predmetne nekretnine, a niti su predlagatelji osiguranja učinilivjerojatnim da bi tuženici bez te mjere mogli spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine.Radi iznesenog obzirom da nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupkaiz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP) u svezi čl. 19. st. 1. OZ valjalo ježalbu odbiti i prvostupanjsko rješenje temeljem čl. 380.toč. 2. ZPP potvrditi.

304



29.Ovr-1904/11 Gžovr-536/12 od 10. veljače 2012.g.


- privremena mjera

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog za određivanje privremene mjere kojom bi se predlagatelju osiguranja dopustio ulazak u stan protivnika osiguranja radiutvrđivanja uzroka procurivanja vode i saniranja terase koja uzrokuje procurivanje vode ustan u vlasništvu predlagatelja, putem stručne osobe - sudskog vještaka, u roku od 24sata,a po isteku kojeg roka će se ulazak u stan provesti po sudskom ovršitelju, uz obvezu predlagatelja da po završetku radova vrati stao u prijašnje stanje i nadoknadi svakumoguću štetu i da u roku od 30 dana pokrene parnicu radi opravdanja privremene mjere,time da mjera ostaje na snazi do okončanja toga parničnoga postupka ili do drugačijeodluke suda.

Županijski sud odbija žalbu predlagatelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Kraj nespornih činjenica o adresama stanova stranaka kao i razloga neosnovanosti prijedloga za osiguranje koji su navedeni u daljnjem obrazloženju ovoga rješenja, zazakonitost prvostupanjskog rješenja nije odlučno što je prvostupanjski sud, citirajućisadržaj predložene mjere, naznačio (omaškom) pogrešnu adresu stana protivnikaosiguranja.Prijedlog za osiguranje nenovčane tražbine temelji se na tvrdnji predlagatelja da je onvlasnik stana u Zagrebu, Ksaver 108, a protivnik osiguranja na adresi Ksaver 51 koji se

svojom terasom pruža iznad stana predlagatelja i s koje prodire voda u njegov stan.Protivnik osiguranja ne želi izvršiti popravak terase. Nije sporno da su u postupku osiguranja dokaza pod brojem Rl-1413/10 očevidom inalazom i mišljenjem sudskoga vještaka utvrđena oštećenja u stanu predlagateljaosiguranja na adresi Ksaver 108, izvršen je očevid i na terasi stana protivnika osiguranja(Ksaver 51a) koja se nalazi iznad dijela stana predlagatelja. Mišljenje je vještaka davizualnim pregledom nije moguće utvrditi točan uzrok procurenja u stan predlagateljaveć je potrebno izvršiti tzv. vodenu probu na terasi protivnika osiguranja te u slučajuutvrđenja procurenja, po ovlaštenom izvođaču otvaranje konstrukcije poda i cokla terase,radi utvrđenja uzroka procurenja, a potom po ovlaštenom projektantu, nakon uvida u projektnu dokumentaciju i pripadajuću tehničku dokumentaciju, vezano uz projektirane i

ugrađene materijale, na predmetnoj građevini sačiniti projekt sanacije i troškovnik.U smislu odredbe čl 298.st.l. OZ pretpostavke za određivanje privremene mjere radiosiguranja nenovčane tražbine su da predlagatelj učini vjerojatnim postojanje svojetražbine i uz to opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio iliznatno otežao ostvarenje tražbine osobito time što bi promijenio postojeće stanjestvari.

305



Imajući u vidu sadržaj i svrhu ovdje predložene privremene mjere (ulazak u stanradi utvrđenja uzroka procurenja vode i saniranja terase) kao i svrhu privremenemjere kako ju određuje citirana zakonska odredba, prijedlog nije osnovan.Naime, u dijelu kojim se traži njeno donošenje radi utvrđivanja uzrokaprocurivanja vode, evidentno je da nije u pitanju osiguranje određene nenovčane

tražbine već tek provođenje dokaza na okolnost uzroka procurivanja vode u stanpredlagatelja, na temelju koje činjenice bi se moglo zaključiti postoji li uopćetražbina predlagatelja prema protivniku osiguranja (za otklanjanje toga uzroka), asvrha privremene mjere nije provođenje dokaza o postojanju određene tražbine,već je to predmet parničnoga postupka ili eventualno postupka osiguranja dokaza.Samim tim tražbina predlagatelja prema protivniku osiguranja u vidu zahtjeva zaotklanjanje uzroka procurivanja na njegovoj terasi za sada nije vjerojatna, pa nemapretpostavki niti da se mjera odredi radi "saniranja terase" ( u kojem je dijeluprijedlog i neodređen). Kada bi pak tražbina i bila posve izvjesna, određivanjemprivremene mjere takvog sadržaja i svrhe bio bi trajno riješen spor međustrankama, što također nije svrha postupka osiguranja već parničnoga postupka, pa

u ovom slučaju prijedlog nije osnovan niti u smislu odredbe čl. 299. st. 2. OZ.

30.Ovr-973/11 Gžovr-2155/11 od 8. veljače 2012.g.


- privremena mjera

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog za određivanje privremene mjere u ovoj

pravnoj stvari, podnesen dana 28. ožujka 2011., radi osiguranja nenovčane tražbine predlagatelja osiguranja da se naloži protivniku osiguranja da odmah, dopusti radnicima predlagatelja osiguranja pristup do mjernog mjesta radi obustave isporuke električneenergije te kontrole potrošnje električne energije te utvrđivanja stvarnog duga za opskrbuelektričnom energijom, kao i kontrole instalacija te otpajanja priključaka, jer protivnik osiguranja koristi električnu energiju koju ne plaća.Županijski sudIz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predloženom privremenom mjerom predlagatelj je zahtijevao osiguranje nenovčanetražbine (pristup mjernom uređaju brojila radi očitovanja i radi obustave električneenergije) prema protivnici osiguranja uz obrazloženje da protivnica osiguranja koristi

električnu energiju, iako suprotno svojim ugovorom preuzetim obvezama kupcaelektrične energije za predmetno obračunsko mjerno mjesto ovlaštenim radnicima predlagatelja osiguranja nije dopustila pristup predmetnom obračunskom mjernom mjestu pripadajućeg mjernog uređaja-brojila i električnih instalacija, onemogućavajući ih takvim postupanjem u izvršenju radnog zadatka. Poziva se na čl. 30. st. 3. Zakona o energiji("Narodne novine", broj 68/01 i dr.) prema kojim im je potrošač dužan omogućiti pristupmjernim uređajima koji se nalaze na njihovim nekretninama odnosno ih ne smijusprečavati. Pravo na obustavu isporuke električne energije kupcu nakon prethodne

306



obavijesti operatera koji se temelji na odredbi čl. 111. Općih uvjeta za opskrbuelektričnom energijom ("Narodne novine", broj 14/06) u slučaju kad kupac ne omogući pristup obračunskom mjernom mjestu i priključku ili po nalogu ne plati dospjelu novčanuobvezu.Prema odredbi čl. 298. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 57/96, 29/99,

42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05,121/05 i 67/08 - dalje: OZ), radi osiguranjanenovčane tražbine može se odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranjaučini vjerojatnim postojanje svoje tražbine, zatim ako učini vjerojatnim i opasnostda bi bez takove mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenjetražbine ili ako učini vjerojatnim da je ta mjera potrebna da bi se spriječilo nasiljeili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti. Navedeni uvjeti moraju biti ispunjenikumulativno.Sud prvog stupnja polazi od toga da je predlagatelj osiguranja učinio vjerojatnimnenovčanu tražbinu, ali ne i nastanak teško nadoknadive ili nenadoknadive štete, a posebno nenasilja (čl. 298. st. 1. OZ-a) jer postojanje duga od 7.454,23 kn ne predstavljaštetu koja se ne bi mogla nadoknaditi, a nije priložio dokaz (čl. 293. st. 2. OZ-a) da bi

protivnica osiguranja mogla uzrokovati nasilje prema okolini ili radnicima predlagateljaosiguranja. Smatra opravdanim izricanje privremene mjere u slučajevima kada prijetiopasnost za zdravlje i život ljudi ili opskrbe cjelokupnog korisničkog sustava predlagatelja osiguranja (za iznimne situacije), a ne radi pojedinačnog duga potrošača.Odbija izdati predloženu privremenu mjeru uz zaključak da nisu ispunjene pretpostavke. Navedeni zaključak suda se ne može prihvatiti.Ovršni sud previđa da se žalitelj ponovljeno poziva na osiguranje pravnog reda ipravne sigurnost čime upire na sadržaj odredbe čl. 299. st. 2. Zakona o obveznimodnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO)kojom je propisano da sud može odrediti privremenu mjeru kojom će urediti sporniodnos među strankama (tzv. regulacijske mjere) ako je to nužno radi sprečavanjaštete, nasilja ili ako je iz drugih važnih razloga to potrebno radi osiguranja pravnogreda.Sporni odnos između isporučitelja električne energije i faktičnog potrošača (koji neplaća struju niti dopušta pristup radi isključenja, očitovanja brojila i dr.) poshvaćanju ovoga suda je takvo akutno stanje protupravnog ponašanja protivniceosiguranja koje ozbiljno ugrožava odnose između stranaka i može predstavljativažan razlog za osiguranje i uspostavu pravnog reda koji bi opravdao donošenjepredložene regulacijske mjere.Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud nije dao razloge oodlučnim činjenicama koje bi otklonile primjenu odredbe čl. 299. st. 2. ZOO to jeprimjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP pobijano rješenje ukinuto i predmet vraćensudu prvog stupnja na ponovni postupak.

31.Ovrvrt-12204/05 Gžovr-295/07 od 11. ožujka 2008.g.

Članak 16. stavak 1. točka 3.a Zakona o sudovima

- nadležnost

307



Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem od 30. studenoga 2006. sud se oglasio nenadležnim, ukinuo je sve provedene radnje u postupku i odbacio prijedlog za ovrhu.Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na daljnji postupak.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Odbačenim prijedlogom na temelju vjerodostojne isprave ovrhovoditelj traži određivanjei provođenje ovrhe radi naplate dospjele radiotelevizijske pristojbe, koju su temeljemodredbe čl. 53. Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji ("Narodne novine", br. 25/03) dužni plaćati vlasnici radijskih i televizijskih prijamnika, zajedno sa pripadajućim zateznimkamatama te troškovima postupka.Sud prvog stupnja donosi pobijano rješenje polazeći od činjenice da radio televizijska pristojba predstavlja javno davanje, naplatu koje vrše porezna tijela sukladno odredbamaOpćeg poreznog zakona ("Narodne novine", br. 127/00, 86/01 i 150/02). Svoju odlukutemelji na čl. 16. st. 1. i 2. ZPP kojim je propisano da sud do pravomoćnosti odluke pazi

po službenoj dužnosti ide li rješavanje spora u sudsku nadležnost, a kada utvrdi da je zarješavanje istog nadležno kakvo drugo domaće tijelo, oglasiti će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje i odbaciti tužbu.Ne može se prihvatiti stajalište suda prvog stupnja da je za predmetni postupak nadležno drugo domaće tijelo, a ne sud.Naime, prema čl. 16. st. 1. toč. 3a Zakona o sudovima ("Narodne novine", br. 3/94,100/96, 131/97, 129/00, 101/03, 17/04 i 141/4) općinski sudovi rješavaju ovršnepredmete ako rješavanje tih predmeta nije povjereno drugom sudu.


Članak 4. stavak 1. i članak 5. stavak 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanimsredstvima

- dopuštenost prijedloga- primjena zakona

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbačen je prijedlog ovrhovoditelja za privremenu pljenidbu,radi nepostojanja pravnog interesa ovrhovoditelja.Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Ovrhovoditelj je podnio prijedlog za privremenu pljenidbu na temelju pravomoćne iovršne presude Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-998/04 od 7. studenog 2006.kojom je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 22.106,49 kn sa zateznom kamatom itroškovima postupka.

308



Ovrhovoditelj navodi da mu nisu poznati podaci o štednim ulozima ovršenika, pa predlaže privremenu pljenidbu svih uloga ovršenika koje on ima kod banaka na područjuGrada Zagreba.Sud prvoga stupnja utvrđuje nepostojanje pravnog interesa ovrhovoditelja zaprivremenom pljenidbom, a primjenom odredbi čl. 4. st. 1. i čl. 5. st. 1 Zakona o

provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine", broj 91/10). Međutimodredbe navedenoga Zakona se ne mogu primijeniti na konkretnu pravnu situaciju,naime čl. 37. je predviđeno da Zakon stupa na snagu osmoga dana od dana objave uNarodnim novima (objavljen je 9. srpnja 2010. godine) s time da su pojedineodredbe, navedene u tom članku stupile na snagu 1. siječnja 2011. godine.Kako je predmetni ovršni prijedlog podnesen 12. siječnja 2010. godine, to u ovomepostupku valja primijeniti odredbe Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj:57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 - dalje u tekstu: OZ), kojereguliraju privremenu pljenidbu.Kako dakle, nije osnovano shvaćanje prvostupanjskog suda o nedopuštenostiprijedloga za privremenu pljenidbu, to je temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. Zakona o

parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,88/05, 84/08, 123/08 i 157/11), u vezi s odredbom čl. 19. st. 1. OZ-a riješeno je kao uizreci.

33.Ovrpl-241/11 Gžovr-5645/11 od 22. studenog 2011.g.

Članak 33. stavak 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima

- osnova za plaćanje

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbačen je prijedlog za ovrhu ovrhovoditelja od dana 25.studenog 2010. godine.Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Prvostupanjski sud predmetni prijedlog za ovrhu odbacuje jer da taj prijedlog neispunjava uvjete iz čl. 4. st. 1. i čl. 5. st. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanimsredstvima ("Narodne novine" broj 91/10). No pri tome prvostupanjski sud ispuštaiz vida odredbu čl. 33. st. 1. netom navedenog zakona gdje je određeno da osnove zaplaćanje donesene u ovršnim postupcima pokrenutim prije 1. siječnja 2011. godine

Agencija će izvršavati prema propisima koji su važili u vrijeme pokretanjapostupka. K tome prvostupanjski sud ispušta iz vida i odredbu čl. 37. istog zakonagdje je određeno da odredbe (između ostalih) čl. 4. i čl. 5. tog zakona stupaju nasnagu 1. siječnja 2011. godine.Kako je dakle predmetni prijedlog za ovrhu podnesen sudu dana 24. studenog 2010.godine, to dakle nije bilo mjesta u konkretnom slučaju primjene čl. 4. st. 1. i čl. 5. st.1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, već je o predmetnomprijedlogu za ovrhu valjalo odlučiti uz primjenu odredaba Ovršnog zakona

309



("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03,194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i67/08 - dalje: OZ).

34.

Ovr-1741/07 Gžovr-6601/11 od 24. siječnja 2012.g.Članak 212. Zakona o parničnom postupku

- prekid postupka

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem određen je prekid postupka te je određeno da će postupak bitinastavljen po pravomoćnom okončanju postupka izvlaštenja nekretnina ovrhovoditelja pred nadležnim upravnim tijelom - Uredom državne uprave u Bosansko-posavskojžupaniji, odnosno kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na završetak tog postupka.

Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmetna ovrha predložena je temeljem ovršne isprave pravomoćnog i ovršnog rješenjao smetanju posjeda prvostupanjskog suda posl. br. P-1434/06 od 28. prosinca 2008. kojim je naloženo tuženiku da vrati tužiteljima oduzeti posjed nekretnina upisanih u zk.ul. 70k.o. Kupina.U očitovanju na ovršni prijedlog ovršenik se usprotivio donošenju rješenja o ovrsinavodeći da je rješenjem Ureda državne uprave u Brodsko-posavskoj županiji od 12.veljače 2007. godine koje je postalo pravomoćno 18. travnja 2007. godine provedenadeposedacija predmetne nekretnine i dozvoljeno ovršeniku stupanje u posjed nekretnina,

te da je temeljem (nepravomoćnog) rješenja o izvlaštenju, predmetna nekretnina sukladnočl. 3. Zakona o javnim cestama ("Narodne novine" broj 180/04) postala dio javne ceste tekao takva da predstavlja opće javno dobro i nije u pravnom prometu, pa da u smislu čl. 4.st. 4. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03,151/04 i 88/05 - dalje: OZ) ne može biti predmetom ovrhe.Pobijanim rješenjem sud prvog stupnja prije donošenja rješenja o ovrsi određujeprekid postupka pozivom na odredbu čl. 213. Zakona o parničnom postupku("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i123/08 - dalje: ZPP) u vezi čl. 19. st. 1. OZ-a, do pravomoćnog okončanja postupkaizvlaštenja koji se vodi pred nadležnim upravnim tijelom smatrajući da pitanjeizvlaštenja nekretnine predstavlja prethodno pitanje za odlučivanje o osnovanosti

ovršnog prijedloga s obzirom na odredbu čl. 4. st. 4. OZ-a.Takav pristup se ne može prihvatiti, prije svega zbog specifične pravne prirodeinstituta smetanja posjeda u kojem nije (ni parničnom postupku) dopuštenoraspravljanje o pravu na posjed (čl. 22. st. 2. i čl. 26. Zakona o vlasništvu i drugimstvarnim pravima "Narodne novine" br. 91/97). Stoga je neodlučno što je ovršenik ishodio pravomoćno rješenje o deposedaciji, jer ovršenik nije ušao u posjedtemeljem tog rješenja već činom smetanja radi kojeg se i vodi ovaj postupak zauspostavu ranijeg posjedovnog stanja. Osim toga rješenje o deposedaciji donijeto

310



još za vrijeme trajanja parničnog postupka iz kojeg potječe ovršna isprava, pa se nizbog toga ovršenik ne može u ovršnom postupku s uspjehom pozivati za postojanjepravnog osnova za posjedovanje predmetne nekretnine.Nadalje, u ovršnom postupku vrijedi načelo strogog formalnog legaliteta po kojemsud postojanje tražbine, legitimaciju stranaka, te druge okolnosti (činjenice) o

kojima ovisi osnovanost ovršnog prijedloga ili provedba ovrhe, može utvrđivatisamo na temelju javnih ili javno ovjerovljenih isprava, a prije svega na temeljuovršne isprave kojom se nalaže ispunjenje određene tražbine i temeljem koje sudodređuje ovrhu.Dopušteno je protivnoj stranci (ovršeniku) tvrditi suprotno i isticati činjenice kojesprječavaju ovrhu, ali koncepcija ovršnog postupka, kako je propisana odredbamaOvršnog zakona, je takva da u pravilu isključuje mogućnost usvajanja takvihprimjedaba prije donošenja rješenja o ovrsi ukoliko iste nisu potkrijepljene javnomili javno ovjerovljenom ispravom, već Ovršni zakon predviđa mogućnost isticanjaopozicijskih prigovora (čl. 46. st. 1. toč. 7. i 9. - 11. OZ-a) u povodu kojih sudovršenika upućuje u parnicu radi utvrđenja ovrhe nedopuštenom (čl. 48. st. 3. OZ-

a), a na prijedlog ovršenika može i odgoditi ovrhu, ukoliko za to postoje zakonompropisane pretpostavke, a u slučaju ostalih prigovora iz čl. 46. st. 1. OZ-a (u ovomslučaju se radi o žalbenom navodu iz čl. 46 st. 1. toč. 6. OZ-a) tvrdnje o postojanjuzapreka (činjenica) koje sprječavaju ovrhu može uvažiti samo ukoliko se na temeljukvalificiranih isprava (dokaza) može utvrditi njihovo postojanje. U protivnomovrha, čiji je cilj ostvarenje tražbine, bi izgubila smisao.U prilogu ovakvom stavu govori i specijalna odredba čl. 9. OZ-a koja u slučajuprekida ovršnog postupka predviđa mogućnost postavljanja privremenogzastupnika stranci u odnosu na koju je nastao razlog za prekid, kako bi se postupak nastavio i prije nego što taj razlog prestane.Dakle, dilicija navedene odredbe upućuje na zaključak da je u ovrsi prekidpostupka predviđen za situacije iz čl. 212. ZPP u kojima do prekida dolazi po silizakona.

35.I-1163/97 Gžovr-2226/11 od 27. prosinca 2011.g.

- učinci pravomoćne presude

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem djelomično je obustavljen izvršni postupak u odnosu na 1/2

dijela nekretnine II dužnika i u tom dijelu su ukinute provedene radnje.Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća istom sudu na ponovni postupak.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je treća osoba - N. P. pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-11863/02 od 16. lipnja 2008.godine dokazala da je suvlasnica u 1/2 dijela stana koji je predmet ovog postupka pa je

311



ovršeniku S. P. citiranom presudom naloženo izdavanje tabularne isprave podobne zaupis njenog prava suvlasništva u zemljišnoj knjizi. Navodi još da odredba čl. 57. st. 4.Zakona o izvršnom postupku ("Narodne novine"br. 53/91, 91/92 - dalje: ZIP) propisujeda će sud na prijedlog podnositelja prigovora, ako je pravomoćnom sudskom odlukomizvršenje na određenom predmetu proglašeno nedopuštenim postupak izvršenja obustaviti

i ukinuti provedene radnje slijedom čega donosi pobijano rješenje.Žalitelj osporava pravilnost i zakonitost pobijane odluke a suština žalbenih prigovorasvodi se na slijedeće:-da je pogrešno pozivanje suda na odredbu čl. 57. st. 4. ZIP-a jer se ista primjenjuje uslučaju kada izvršenje na određenom predmetu proglašeno nedopuštenim što nije slučajsa presudom P-11863/02 (donesena je presuda na temelju priznanja između treće osobe iovršenika),-da je predmetni postupak pokrenula treća osoba N. P., supruga ovršenika i to protivnjega a ne i ovrho voditelj a pa ista stvara učinke isključivo između stranaka koje su bilesudionici u parnici pa presuda u odnosu na ovrho voditelj a nema pravni učinak.Žalbeni su navodi osnovani a pobijano rješenje je nezakonito.

Prije svega treba reći sa se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Ovršnogzakona ("Narodne novine" br, 57/96) koji je stupio na snagu 11. kolovoza 1996.godine obzirom da je ovršni prijedlog podnesen dana 7. srpnja 1997. godine.Osnovano prigovara žalitelj da nije bilo uvjeta za donošenje pobijanog rješenjaobzirom da presuda broj P-11863/02 nema pravnog učinka u odnosu naovrhovoditelja. Naime, presuda je donesena po tužbi N. P. (treće osobe u ovršnompredmetu) protiv tuženika supruga P. S. (ovršenika u predmetu, radi se o presudina temelju priznanja a kojom na pasivnoj strani nije obuhvaćen i ovrhovoditelj).Stoga osnovano tvrdi ovrhovoditelj da nije bilo mjesta donašanju djelomičneobustave ovršnog postupka u odnosu na 1/2 nekretnine II ovršenika jer citiranapresuda stvara pravne učinke isključivo između stranaka koje su bile sudionici uparnici u kojoj je ista donesena a ne i u odnosu na ovrhovoditelja Zagrebačkubanku koja tužbom nije bila obuhvaćena.Dakle, prvostupanjski sud je pogrešno i nezakonito postupio kada je donio pobijanorješenje slijedom čega je isto valjalo ukinuti primjenjujući odredbu čl. 380. toč. 3. ZPP,uvažiti žalbu i predmet vratiti na ponovni postupak.U ponovnom postupku prvostupanjski sud će isti provesti sukladno odredbama Ovršnogzakona te nastavi započetu ovrhu.

312



Stvarno kazalo

Ddopuštenost prijedloga za ovrhu 18,32

Ffiducijarno vlasništvo 27

Nnadležnost 31novčana kazna 4

Oobrt 1obustava ovrhe 7,19,20,21,22odbacivanje prijedloga za davanjem prokaznog popisa imovine 8odgoda ovrhe 17osnova na plaćanje 33ovrha na novčanoj tražbini 10ovrha radi ostvarenja obveze na radnju 23

P postupak pokrenut prijedlogom tijela kojenije nositelj tražbine 2 potvrda ovršnosti 14 pravo na naknadu troškova 5 prekid postupka 34 prenesena tražbina 11 primjena zakona 32 privremena mjera 28,29,30

prokazni popis 6,7 promjena predmeta i sredstva ovrhe 3

R rješenje o dosudi 15

313



Ssadržaj prijedloga za ovrhu 12,25stranačka sposobnost 1stranke u ovršnom postupku 9

Ttrošak izdavanja potvrde o pravomoćnosti i ovršnosti 26troškovi ovrhe 24

Uučinci pravomoćne presude 35ukidanje klauzule pravomoćnosti i ovršnosti 13upućivanje treće osobe u parnicu 16

upućivanje u parnicu 15

314



Zakonsko kazalo

ZAKON O OBRTU


OVRŠNI ZAKONčlanak 3. stavak 4. 2članak 5. stavak 4. 3članak 7. stavak 2. 4članak 14. 5članak 16.a 6članak 16.a stavak 2. 7članak 16.a. stavak 17. 8

članak 19. stavak 1. 9članak 23. stavak 1. 10članak 23. stavak 2. 10članak 29. 11članak 33. stavak 1. 12članak 33. stavak 5. 13članak 35. stavak 1. 12članak 35. stavak 3. 12,14članak 49. 15članak 56. stavak 1. 16članak 61. stavak 1. 17članak 67. stavak 2. 7članak 77. stavak 1. 18članak 77. stavak 2. 18članak 142. stavak 5. 8,19,20,21članak 150. stavak 3. 22članak 154. stavak 5. 22članak 180. 10članak 231. 23članak 252.a 24članak 252.c stavak 2. 25članak 252.f stavak 1. 26članak 274.d stavak 2. 27članak 293. stavak 2. 28članak 298. stavak 1. 29,30

ZAKON O SUDOVIMAčlanak 16. stavak 1. točka 3.a 31

315



ZAKON O PROVEDBI OVRHE NANOVČANIM SREDSTVIMAčlanak 4. stavak 1. 32članak 5. stavak 1. 32


ZAKON O PARNIČNOM POSTUPKUčlanak 212. 34

316



Izvanparnični postupak

1.R1-699/10 Gž-463/12 od 23. veljače 2012.g.


- djelomično lišenjeposlovne sposobnosti

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem protustranka M. T. djelomično je lišen poslovne sposobnostiu svezi donošenja odluka o provođenju psihijatrijskog liječenja i liječenja uopće,

donošenja odluka o smještaju u zdravstvenoj i socijalnoj ustanovi, te odluka oraspolaganju nekretninama i novčanim primanjima.Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Uz obrazloženje da je provedenim liječničkim vještačenjem u postupku utvrđeno kako je protustranka M. T. ovisnik o alkoholu i duhanu, oštećenih umnih sposobnosti skarakternim promjenama tipičnim za kronični alkoholizam, i da nije u stanju brinuti se iodlučivati o provođenju svoga liječenja, smještaju u zdravstvenu i socijalnu ustanovu iraspolaganja nekretninama i novčanim primanjima, prvostupanjski sud djelomično jelišio protustranku poslovne sposobnosti pozivom na odredbu čl. 159. Obiteljskog zakona("Narodne novine", br. 162/98, 116/03, 17/04, 136/04 i 107/07 - dalje: ObZ) i odlučiokao u izreci pobijanog rješenja.Žalitelj u žalbi iznosi tvrdnju da nije primio poziv za ročište koje je održano 21. prosinca2010., jer se u to vrijeme nalazio na bolničkom liječenju, niti je potpisao dostavnicu s pozivom za ročište i nalazom i mišljenjem vještaka od 24. studenoga 2010.Prema odredbi čl. 187. st. 1. i 3. Zakona o sudskom vanparničnom postupku koji jeobjavljen u Službenim novinama 175 -XLV od 1. kolovoza 1934., a koji Zakon seprimjenjuje temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6.travnja 1941. ("Narodne novine", br. 73/91), predlagatelj i protustranka kojoj seima oduzeti poslovna sposobnost, te njegov zastupnik i privremeni punomoćnik moraju pozvati na sve izviđaje, saslušanja i na druge rasprave i da se morajusaslušati o činjenicama bitnim za odluku, te im se mora omogućiti postavljanjepitanja vještacima, svjedocima i osobama koje mogu dati obavještenja o pitanjimavažnim za ishod spora.Kako je po učinjenom izviđaju od strane prvostupanjskog suda u smislu odredbe čl.360. st. 2. do 5. ZPP utvrđeno da protustranka M. T. nije primio poziv za ročište 21.prosinca 2010. i nalaz i mišljenje vještaka, niti je osobno potpisao dostavnicu kojaprileži na listu 29 spisa, već mu je nalaz i mišljenje uručen tek nakon donošenjapobijanog rješenja na ročištu 13. prosinca 2011., to ovakvim postupanjem

317



protustranci nije dana mogućnost raspravljanja pred sudom, čime je ostvarenabitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

2.R1-145/10 Gž-1333/12 od 13. ožujka 2012.g.

Članak 50. stavak 2. i 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima


Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem pod st. I izreke razvrgnuta je suvlasnička zajednica nanekretnini stranaka i to stana u Zagrebu, Stupnička br. 2/7, civilnom diobom - prodajomna javnoj dražbi tako da se postignuta cijena podijeli između stranaka na jednakedijelove. Razvrgnuta je suvlasnička zajednica pokretnina - 33 umjetničke slike i 3skulpture.

Županijski sud odbija žalbu protustranke kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Prema odredbi čl. 50. st. 2. i st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima("Narodne novine", broj: 91/96, 68/99, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i146/08 - dalje: ZVDSP) sud će djeljive pokretnine dijeliti fizički, a nekretninegeometrijski. Ako takva dioba nije moguća, sud će odlučiti da se stvar proda na javnoj dražbi ili na drugi prikladan način, a dobiveni iznos podijeliti razmjernosuvlasničkim dijelovima (civilno razvrgnuće), dok je razvrgnuće suvlasništva nanekoliko stvari normirano odredbom čl. 52. ZVDSP.

Kako se građevinski vještak očitovao da dioba stana nije moguća, to je pravilnom primjenom navedenog propisa sud odlučio kao pod st. I izreke. Navodi žalbe da je protustranka vlastitim ulaganjem povećala vrijednost nekretnine, nisu prihvaćeni, jer eventualna ulaganja u stan ne utječu na omjer nespornog suvlasništvastranaka svake u 1/2 dijela, pa se u tom omjeru i dijeli kupovnina postignuta prodajomiste.Kako se stranke nisu uspjele dogovoriti o podjeli pokretnina, pravilno je prvostupanjskisud odlučio o pripadnosti pojedine pokretnine svakoj od stranaka s obzirom na vrijednost pojedine pokretnine tako da je predlagatelju pripala vrijednost od 5.820,00 kn, a protustranci 5.900,00 kn. Navodi žalbe glede razvrgnuća pokretnina - o tematski i vremenski vezanim cjelinama i

afekcionoj cijeni u odnosu na vlasnika, nisu prihvaćeni, jer stranke nisu uspjele postićidogovor o diobi, a na nalaz vještaka o procjeni pojedinih slika i skulptura nisu prigovorile, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud odlučio kao pod st. II izreke.O troškovima postupka je odlučeno pravilnom primjenom odredbe čl. 54. ZVDSP.

3.R1-2051/09 Gž-859/12 od 21. veljače 2012.g.

318





Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbijen je predlagatelj za razvrgnuće suvlasničke zajednicenekretnina.Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet postupka je prijedlog za razvrgnuće suvlasničke zajednice nekretnina upisanih uzk.ul. 585 k.o. Remete, kč.br. 2197/1 , oranica površine 507 čhv, na način da se diočestice 2197/1 koji je u suvlasništvu stranaka, besteretno otpise i pripoji zk. čestici2197/2, dok bi čestica 2197/1 ostala u dosadašnjem zk. ulošku u suvlasništvu protustranaka.

Sud prvog stupnja je odbio prijedlog predlagatelja, pošavši u bitnom od utvrđenja:- da predmet razvrgnuća može biti samo kč.br. 2197/1 koje čestice su stranke suvlasnici,dok je kč.br. 2197/2 u samo vlasništvu predlagatelja,- da je predlagatelj predložio geometrijsku diobu na način da se od kč.br. 2197/1 odvojisuvlasnički dio predlagatelj a te pripoji kč.br. 2197/2,- da takav način diobe nije u skladu sa čl. 47. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugimstvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96, 68/98,137/99, 22/00, 73/00,114/01 i79/06 -dalje ZV) jer se pogoduje predlagatelju,- da protustranke u naravi dobivaju istu površinu čestice u skladu sa svojim suvlasničkimomjerima, no oni i nadalje ostaju u suvlasništvu te se umanjuje tržišna vrijednost njihovenekretnine.

Osnovano žalitelj u žalbi navodi da nije jasno na koji način se predloženom diobom pogoduje predlagatelju, te na koji način dolazi do umanjenja tržišne vrijednosti onogdijela nekretnine koji ostaje u suvlasništvu protustranaka.Prvostupanjski sud je proveo geodetsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku. Iznalaza vještaka proizlazi da se predloženom diobom u cijelosti poštuju postojećisuvlasnički omjeri u zemljišnim knjigama, te je takova dioba provediva temeljemelaborata RN-1733/2007, potvrđenog od strane Državne geodetske uprave u zemljišnimknjigama, katastru i na terenu.Međutim, djeljivost nekretnine u suvlasništvu stranaka prosuđuje se po tome moželi se podijeliti na onoliko samostalnih dijelova iste vrste, koliko je potrebno da bisvaki suvlasnik dobio po dio koji odgovara njegovom suvlasničkom dijelu. Ako to

nije moguće, a da se diobom znatno ne umanji vrijednost - stvar je nedjeljiva sastajališta razvrgnuća tog suvlasništva (čl. 50. st. 4. ZV).U konkretnom slučaju sud prvog stupnja nije dao dostatne razloge zbog kojih smatra daće se geometrijskom diobom znatno umanjiti vrijednost predmetne nekretnine, a kako otome ovisi mogućnost geometrijske diobe, to je činjenično stanje ostalo nepotpunoutvrđeno.Zbog navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP, pobijano rješenjeukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

319



U ponovljenom postupku, sud prvog stupnja će na pouzdan način utvrditi je ligeometrijskom diobom predmetne nekretnine dolazi do znatnog umanjenjavrijednosti nekretnine, te potom odlučiti o zahtjevu predlagatelja.

4.R1-496/03 Gž-10720/11 od 28. veljače 2012.g.

Paragraf 20. stavak 4. Zakona o sudskom izvanparničnom postupku

- troškovi postupka- načelo culpae

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbijena je protustranka sa zahtjevom za naknadu troškovazastupanja u iznosu od 2.161,50 kn.Županijski sud odbija žalbu protustranke kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog

stupnja u dijelu kojim je protustranka odbijena sa zahtjevom za naknadom troškova postupka preko iznosa od 1.537,50 kn do iznosa od 2.767,50 kn.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:U situaciji kada je sud prvoga stupnja rješenjem od 26. kolovoza 2011. godine, odbacio prijedlog predlagatelja - radi utvrđivanja odgovarajućih suvlasničkih dijelova nekretnineupisane u zk. ul. 22833 k.o. grad Zagreb kčbr. 1952/11, u naravi stambena zgrada uZagrebu, Kozarčaninova 7, 9 i 11 - pozivom na odredbu čl. 333. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03.,88/05., 2/07., 84/08., 123/08. i 57/11 dalje: ZPP), a koje je rješenje postalo pravomoćno(30. rujna 2011. godine), pogrešno je primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen

prijedlog protustranke za naknadom parničnog troška.Naime, u konkretnoj pravnoj situaciji pogrešno se primjenjuje pravno pravilo izparagrafa 20. bivšeg Zakona o sudskom izvanparničnom postupku ("Službenenovine", broj 175-XV od 1. kolovoza 1934. koji se primjenjuje temeljem Zakona onačinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. - "Narodnenovine", broj 73/91 — dalje u tekstu: ZSIP), te da troškove zastupanja, koji nepredstavljaju nužne troškove postupka, protivna strana nije dužna nadoknaditi, većda su nužni troškovi, troškovi pristojbi i vještačenja. Ovo stoga što podnošenjedvaju identičnih prijedloga, od strane predlagatelja (u postupku koji se vodio predsudom prvoga stupnja pod brojem Rl-158/02 i u ovom postupku pod brojem Rl-496/03), predstavlja skrivljeno nesvrsishodno ponašanje predlagatelja, u smislu st.

4. navedenoga pravnog pravila paragrafa 20. ZSIP-a, te su stoga predlagatelji uobvezi na naknadu troškova postupka protustranci, po načelu culpae.

5.R1-1634/04 Gž-11265/11 od 14. veljače 2012.g.

Paragraf 267. stavak 2. Zakona o sudskom izvanparničnom postupku

320



Članak 47.-56. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima

- stranke u postupkurazvrgnuća suvlasničkezajednice nekretnina

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbačen je prijedlog predlagateljice radi razvrgnućasuvlasničke zajednice nekretnina.Županijski sud odbija žalbu predlagatelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predlagateljica je, nakon ukidnog rješenja ovog suda, poslovni broj Gž-3805/02 od 28.rujna 2004., doprinijevši novi zemljišno knjižni izvadak, podnijela, odnosno uredila svoj prijedlog za razvrgnuće suvlasničke zajednice nekretnina u naravi kuća s okućnicom-

dvorište i vrt u Zagrebu, Slavujevac 5, up. u z.k.ul.br. 1601 k.o. Grad Zagreb, čkbr.1255/7 od 406,7 čhv, odnosno 1462 m.2, civilnom diobom, označivši kao protustrankeGrad Zagreb, koji je suvlasnik u 6/12 dijela i M. A u 3/12 dijela, a predlagateljica u 3/12dijela (list 150-153), jer da su isti suvlasnici predmetnih nekretnina, valjano upisani uzemljišnoj knjizi, sukladno odredbi čl. 119 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima "Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 76/06,141/06,146/08 i 153/09 - dalje: ZV).Uvidom u zemljišnoknjižni izvadak za predmetne nekretnine razvidno je da su isteupisane kao društveno vlasništvo u 6/12 dijela, M. A. u 3/12 dijela i predlagateljice u3/12 dijela, dok je tijekom postupka Grad Zagreb u pisanom podnesku od 17.12.2001.ustvrdio da više nije suvlasnik predmetne nekretnine jer je istu prodao, a iz dopisaGSKG, Zagreb od 12. travnja 2002. utvrđeno je da je prema zahtjevima za sklapanjeugovora o kupnji stana , na temelju čl. 24. st. 2. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu zavrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj: 92/96) GradZagreb, kao prodavatelj, prodao, a Z. I., i L. L., kao kupci, kupili stanove u stambenojzgradi u Zagrebu, Slavujevac 5.Rješenjem suda od 16. listopada 2008. sud prvog stupnja pozvao je predlagateljicu, uzupozorenje iz čl. 109 ZPP-a, da potpuno i precizno naznači protustranke u ovom predmetu, uz naznaku njihovih adresa, u kom pravcu je predlagateljica dopunila svoj prijedlog, te kao protustranke, uz dotadašnje, označila i Z. I. i L. L., da bi u ponovnodostavljenom prijedlogu za diobu od istih odustala, jer da nositelji izvanknjižnih pravanisu, niti mogu biti stvarnopravni, već obveznopravni ovlaštenici, te se razvrgnuće treba provesti isključivo sa osobama koje su kao vlasnici upisani u zemljišnim knjigama.Takav pravni pristup predlagateljice, po mišljenju ovoga suda, nije pravilan.Naime, u pravu je žaliteljica da je postupak razvrgnuća suvlasničke zajednicenekretnina sada propisan odredbama ZV (čl. 47.- čl. 56). Međutim, propisi koji sunavedeni govore samo o načinu razvrgnuća suvlasničke zajednice, a ne propisujusam postupak razvrgnuća kod suda. Zbog toga, po ocjeni ovog suda, na sampostupak razvrgnuća i dalje se primjenjuju pravna pravila Zakona o sudskomizvanparničnom postupku. Prema odredbi par. 267. st. 2. cit. pravnih pravila, sud će

321



u izvanparničnom postupku odlučiti da li će i kako provesti diobu zajedničkih stvarisamo u slučaju ako među suvlasnicima nema spora o predmetu diobe i opseguzajedničke stvari ili o pravu suvlasništva pojedinih suvlasnika ili o veličini njihovihudjela, a ako u postupku postoji spor u pogledu jednog od tih pitanja, temeljemodredbe par. 268. cit. pravila sud će stranku s njezinim zahtjevom radi diobe

suvlasničke zajednice uputiti na parnicu.Sukladno, pak, pravnom pravilu iz par. 269. Zakona o sudskom izvanparničnompostupku koji se ovdje primjenjuje na temelju Zakona o načinu primjene propisadonesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine" broj: 73/91), u prijedlogu zadiobu suvlasničke zajednice nekretnina trebaju biti navedeni svi suvlasnici i drugeosobe koje na predmetu diobe imaju stvarna prava.Dakle, protivno žalbenim navodima, kao protustranke u prijedlogu za diobu,trebalo je označiti suvlasnike upisane u zemljišnim knjigama i druge osobe za koje je tijekom postupka nedvojbeno utvrđeno da na predmetu diobe imaju stvarnaprava.Kako predlagateljica, unatoč rješenju suda od 16. listopada 2008., uz upozorenje iz

čl. 109. ZPP, nije postupila u smislu prethodno navedenog, to je pravilno postupioprvostupanjski sud kada je odlučio kao u izreci pobijanog rješenja.

6.R1-732/06 Gž-5774/10 od 23. veljače 2012.g.

Članak 11. stavak 3. Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Makedonijeo pravnoj pomoć u građanskim i kaznenim stvarimaČlanak 84. Zakona o parničnom postupku

- privremeni zastupnik

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem protustranci M. P. sa zadnjim prebivalištem u Makedoniji,Skopje, postavljen je privremeni zastupnik u osobi M. D. I., odvjetnice iz Zagreba.Županijski sud uvažava žalbu Centra za socijalnu skrb Zagreb i ukida prvostupanjskorješenje i predmet vraća na ponovni postupak.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Naime, iz stanja spis bi proizlazilo da je nadležno Ministarstvo RepublikeMakedonije uz obavijest u smislu odredbe čl. 11. t. 3. Ugovora između RepublikeHrvatske i Republike Makedonije o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim

stvarima od 2. rujna 1994. ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 3/95 -dalje Ugovora) dostavilo i izvješće o provjeri adrese za protustranku namakedonskom jeziku.Međutim, kako ista isprava nije prevedena na hrvatski jezik, to za sada nije mogućeispitati je li, i od kakve je važnosti za predmetni postupak, a zbog čega je već iz tograzloga valjalo uvažiti predmetnu žalbu, ukinuti prvostupanjsko rješenje i predmetvratiti sudu prvog stupnja na daljnje postupanje (čl. 380. t. 3. u vezi čl. 381. i čl. 354.st. 2. t. 11. ZPP-a).

322



Skreće se pozornost sudu prvog stupnja na postupanje po odredbi čl. 7. u vezi čl. 2.do 4. Ugovora, kao primarnog izvora u odnosu na Hašku konvenciju o dostavi uinozemstvo sudskih i izvansudskih dokumenata u građanskim i trgovačkimstvarima od 15. studenog 1965., ZRS-a.Isto tako, u ovakvim ili sličnim pravnim situacijama sud prvog stupnja mora voditi

računa da je ovlaštenje suda iz čl. 84. ZPP-a ograničeno na slučajeve kad postojivjerojatnost da bi redovan postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika mogaodugo trajati, uslijed čega bi za bilo koju od stranaka mogla nastupiti štetnaposljedica, i kao takvo predstavlja odstupanje od osnovnih pravila domaćegzakonodavstva o razgraničenju nadležnosti između sudova i upravnih tijela.

7.R1-1877/08 Gž-40/10 od 17. siječnja 2012.g.


- prekid postupka

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem prekinut je postupak u ovom izvanparničnom predmetu do pravomoćnog okončanja predmeta koji se vode pri zemljišno knjižnom odjelu prvostupanjskog suda pod br. Z-77548 i Z-37972/04 te da će se postupak nastaviti nakonokončanja navedenih predmeta ili kad sud odluči da više ne postoje razlozi da se čeka nanjihov završetak.Županijski sud odbija žalbu predlagatelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Pošavši od utvrđenja da su predlagatelji podnijeli sudu prijedlog za diobu suvlasničkezajednice nekretnina upisanih u zk.ul.br. 1076 k.o. Vrapče i zk. ul. br. 1107 k.o. Vrapče ada su u tijeku postupci i to pod br. Z-77548/06 (Z-37971) u kojem se odlučuje o žalbi protiv rješenja temeljem kojeg je upisano pravo vlasništva na nekretnini upisnoj u uz.k.ul. br. 1076 k.o. Vrapče u korist ovdje protustranke te pod brojem Z-37972/04 ukojem je odbijen prijedlog ovdje protustranke za upis prava vlasništva na nekretniniupisnoj u z.k.ul. br. 1107 k.o. Vrapče sud prvog stupnja utvrdio je da su u konkretnomslučaju ispunjeni uvjeti određeni čl. 213. ZPP-a te odredio prekid ovog postupka do pravomoćnog okončanja navedenih zemljišno knjižnih postupaka odnosno do kada sudne utvrdi da više ne postoje razlozi da se čeka na njihov dovršetak.

S ovakvim utvrđenjima slaže se i ovaj sud drugog stupanja.Žalbenim navodima predlagatelja nije dovedeno u sumnju utvrđenje prvostupanjskogsuda o postojanju uvjeta za određivanje prekida postupka.Naime, prekid postupka je privremeno procesno stanje koje nastaje po sili zakonaili na temelju odluke suda zbog zakonom predviđenih razloga, a koje se očituje uprestanku tijeka rokova te u ograničavanju mogućnosti poduzimanja parničnihradnji odnosno u odgađanju nastupanja njihovih učinaka. Sud je dužan prekinutipostupak ako odluči da sam ne rješava prethodno pitanje (čl. 213. st. 1. ZPP-a).

323



U konkretnom slučaju, a s obzirom da predlagatelji predlažu da sud izvrši diobusuvlasničke zajednice na predmetnim nekretninama, prethodno je pitanje tko će, dali protustranka ili umješač biti suvlasnik predmetnih nekretnina odnosno tko će odnjih biti upisan kao suvlasnik u zemljišnim knjigama, a o čemu se vode postupci kojisu u tijeku.

U smislu odredbe čl. 47. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i146/08 -dalje: ZVDSP) suvlasnik ima pravo na razvrgnuće suvlasništva, ako jemoguće i dopušteno s time da će pravo na razvrgnuće ostvariti suvlasnik usporazumu s svim suvlasnicima s kojim razvrgava suvlasništvo ili putem suda (čl.48.st. 2. ZVDSP). Kada sud provodi razvrgnuće vezan je zakonskim odredbama onačinu razvrgnuća između suvlasnika. Stoga je, suprotno žalbenim navodima,nužno potrebno, da bi sud proveo razvrgnuće, utvrđenje o tome tko je suvlasnik i ukojem omjeru nekretnine za koju se traži razvrgnuće.S obzirom na navedeno, sud prvog stupnja pravilnom primjenom odredbe čl. 213.st. 1. i čl. 215. st. 4. ZPP-a odredio je prekid postupka do pravomoćnog okončanja

postupaka koji se vode pri prvostupanjskom sudu pod brojem Z-77548/06 (Z-37971/04) i Z-37972/04 te da će se postupak nastaviti nakon okončanja navedenihpredmeta ili kad sud odluči da više ne postoje razlozi da se čeka na njihovzavršetak.

8.R1-1887/07 Gž-2188/10 od 17. siječnja 2012.g.

Članak 1. stavak 1. točka 1. i 2. Zakona o proglašenju nestalih osoba umrlim idokazivanju smrti

- proglašenje nestalog umrlim

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog predlagateljice za proglašenje nestalog J.Č. iz Zagreba, Brune Bušića 12, rođenog 2. studenoga 1972. godine, umrlim, jer nisuispunjene pretpostavke iz čl. 1. st. 1. toč. 2. Zakona o proglašenju nestalih osoba umrlimai dokazivanju smrti ("Narodne novine", br. 10/74).Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća istom sudu na ponovni postupak.


Temeljem čl. 1. st. 1. toč. 1. i 2. Zakona o proglašenja nestalih osoba umrlim idokazivanju smrti - "Narodne novine", br. 10/74 - dalje: ZPNOUDS), sud će proglasitiumrlom:1. osobu o čijem životu za posljednjih 5 godina nije bilo nikakvih vijesti, a od čijeg jerođenja proteklo 60 godina,2. osobu o čijem životu nije bilo nikakvih vijesti posljednjih 5 godina, a postojivjerojatnost da više nije živa.

324



Sud prvog stupnja je utvrđivao činjenice koje su u smislu izloženog zakonskog propisaodlučne za pravilnu primjenu materijalnog prava te je nakon provedenog postupkazaključio da ne postoje zakonske pretpostavke iz čl. 1. st. 1. toč. 1. ZPNOUDS-a, jer onestalom J. Č. od 2001. godine nema nikakvih vijesti, a kako je rođen 1972. godine, odnjegovog rođenja do donošenja prvostupanjskog rješenja nije proteklo 60 godina - pa je

taj razlog za proglašenje utvrdio neosnovanim.U odnosu na zakonski razlog iz čl. 1. st. 1. toč. 2. ZPNOUDS-a, sud nije dao nikakverazloge, jer je bez ikakve ocjene provedenih dokaza odbio prijedlog u odnosu na tuzakonsku pretpostavku, upotrijebivši samo uopćeni izraz "da predlagateljica nijedokazala da postoji vjerojatnost da J. Č., koji joj je brat, više nije živ".Budući da je u takvom obrazloženju izostala ocjena o tome zašto sud, usprkosprovedenim dokazima, smatra da nije dokazana vjerojatnost da J. Č. nije više živ,ostvarena je apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2.toč. 11. ZPP-a, na koju s pravom upućuje žalba.U čl. 221.a ZPP-a propisano je: "Ako sud na temelju provedenih dokaza (čl. 8.) nemože sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, postojanje neke činjenice zaključit će

primjenom pravila o teretu dokazivanja." To, međutim, ne oslobađa sud da uobrazloženju svoje odluke navede na osnovi kojih određenih dokaza i zašto neuzima dokazanu određenu odlučnu činjenicu, te zašto i kojem određenom dokazune vjeruje i zašto.Stoga je pobijano rješenje temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP-a ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak.U ponovnom će postupku sud na temelju ocjene provedenih dokaza u skladu sa čl. 8.ZPP-a utvrditi da li postoje zakonske pretpostavke iz čl. 1. st. 1. toč. 2. ZPNOUDS-a, teće svoju odluku obrazložiti odgovarajućim razlozima u smislu odredbe čl. 338. st. 4.ZPP-a.

9.R1-1045/10 Gž-8453/11 od 3. veljače 2012.g.

Članak 47. stavak 1., članak 48. stavak 2. i 3. i članak 50. stavak 4. Zakona ovlasništvu i drugim stvarnim pravima

- razvrgnuće suvlasničkezajednice pokretnina

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem određeno je razvrgnuće suvlasničke zajednice pokretnina;

drvenog regala koji se sastoji od dva ormara proizvođača "Šavrić", stroja za pranje rubljamarke "Gorenje", godina proizvodnje 1986., ormarića za cipele, kade proizvodnje "Lio"Osijek, frižidera marke "Gorenje" 150 litara, škrinje za duboko zamrzavanje marke"Gorenje" 310 litara, video recordera "Goldstar", televizora marke "Iskra", kutne klupe,drvenog stola i stolica proizvođača "Slovenijales", plinske peći proizvođača "Ikom",civilnom diobom -prodajom i podjelom kupovnine među suvlasnicima na jednakedijelove a sukladno njihovim suvlasničkim omjerima (stavak I. izreke).

325



Županijski sud odbija žalbu protustranke kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Polazeći od činjenice da su pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u

Zagrebu, poslovni broj P-590/97 od 24. listopada 2006., predlagatelj i protustrankautvrđeni suvlasnicima pokretnina navedenih u stavku prvom izreke prvostupanjskogrješenja, da među istima ne postoji sporazum o načinu diobe, niti nekome od njih pripada pravo na diobu kojim se poslužio, sud prvog stupnja odredio je civilno razvrgnuće istezajednice pokretnina, odnosno odlučio da se pokretnine prodaju, a dobivena kupovnina podjeli među strankama, sukladno njihovu suvlasničkom dijelu (47. st. 1., čl. 48. st. 2. i3., čl. 50. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima /"Narodne novine", broj:91/96., 68/98., 137/99. -Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 22/00 - OdlukaUstavnog suda Republike Hrvatske, 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09.,153/09., dalje u tekstu: ZVDSP-a/), otklonivši prigovor prestanka vlasništva propašćustvari kao neargumentiran, i protivan provedenom očevidu u navedenoj parnici.

Protustranka nastavno i u žalbi upire na propast predmetnih pokretnina. Neargumentiran, a time i neosnovan prigovor žaliteljice, bez utjecaja je na pravilnost prvostupanjskog rješenja.Naime, točno jest da stvarna prava prestaju svom nositelju, ukoliko i kada nastanuone pravne činjenice koje su pravnim poretkom određene za pretpostavke njihovaprestanka, između ostalog i apsolutno, propašću stvari (čl. 169. st. 1. ZVDSP-a).Međutim, kako je predlagatelj pravomoćnom sudskom presudom dokazaosuvlasništvo na predmetnim pokretninama, a protustranka /žaliteljica/ na kojoj jeteret dokazivanja, nije učinila izvjesnim nastupanje činjenica prestanka tog prava usmislu odredbe čl. 169. st. 1. ZVDSP-a u vezi § 21. st. 1. ZVP-a i čl. 219. st. 1. ZPP-a,to je pravilno sud prvog stupnja odredi način razvrgnuća suvlasničke zajednicepokretnina.

326



Stvarno kazalo

Ddjelomično lišenje poslovne sposobnosti 1

Nnačelo culpae 4

P prekid postupka 7

privremeni zastupnik 6 proglašenje nestalog umrlim 8

R razvrgnuće suvlasničke zajednice nekretnina 2,3razvrgnuće suvlasničke zajednice pokretnina 9

Sstranke u postupku razvrgnućesuvlasničke zajednice nekretnina 5

Ttroškovi postupka 4

327



Zakonsko kazalo

OBITELJSKI ZAKONčlanak 159. 1

ZAKON O VLASNIŠTVU I DRUGIMSTVARNIM PRAVIMAčlanak 47.-56. 5članak 47. stavak 1. 9članak 48. stavak 2. 9članak 48. stavak 3. 9članak 50. stavak 2. 2članak 50. stavak 4. 2,3,9

ZAKON O PARNIČNOM POSTUPKUčlanak 84. 6članak 213. stavak 1. 7

ZAKON O SUDSKOMIZVANPARNIČNOM POSTUPKU paragraf 20. stavak 4. 4 paragraf 267. stavak 2. 5

ZAKON O PROGLAŠENJU NESTALIHOSOBA UMRLIM I DOKAZIVANJU SMRTIčlanak 1. stavak 1. točka 1. 8članak 1. stavak 1. točka 2. 8

UGOVOR IZMEĐU REPUBLIKE HRVATSKE IREPUBLIKE MAKEDONIJE O PRAVNOJ POMOĆIU GRAĐANSKIM I KAZNENIM STVARIMA 6

328



Ostavinski postupak

1.O-374/68 Gž-7927/11 od 13. prosinca 2011.g.

Članak 4. stavak 3. i članak 179. Zakona o nasljeđivanju

- stranke u ostavinskompredmetu


Prvostupanjskim rješenjem odbačena je žalba B. M. i zahtjev za ukidanje klauzule pravomoćnosti od 1. ožujka 2011. na pravomoćno rješenje o nasljeđivanju poslovni brojO-374/68 od 28. prosinca 2010. kao nedopušten.Županijski sud odbija žalbu B.M. kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Tako je pravilno sud prvog stupnja postupio kada je odbacio žalbu i zahtjev zaukidanje klauzule pravomoćnosti žalitelja, navodeći da se B. M. ne može smatratistrankom u ostavinskom postupku, u smislu odredbe čl. 4. st. 3. i čl. 179. Zakona onasljeđivanju ("Narodne novine" broj: 52/71, 47/78, 53/91 i 163/03 - dalje: ZN), jernije niti nasljednik, niti zapisovnik, niti je osoba koja ostvaruje neko pravo izostavine. Naime, tijekom postupka, B. M. je na ročištu održanom dana 15. travnja 2010. godinenaveo da je ostaviteljica bila u braku sa osobom nepoznatog imena, da djece nije imala,da je nepoznato ime roditelja kao i to koliko je djece imala, a isto tako naveo je da nemože naznačiti osobu krvnog srodnika koji bi znao rodoslovlje pokojne K. K. Na oglas u "Narodnim novinama" kojim su pozvane osobe koje polažu pravo nanasljedstvo, da se prijave sudu, nitko se nije odazvao, te je sud prvog stupnja pravilnodonio rješenje o nasljeđivanju kojim je ostavina iza pokojne K. K. uručena GraduZagrebu (čl. 127. st. 1. i 2. ZN).Prema tome, kako žalitelj nije stranka u ostavinskom postupku, to je pravilno sud prvogstupnja postupio kada je temeljem odredbe čl. 358. st. 1. i 3. ZPP odbacio žalbu B. M. protiv rješenja o nasljeđivanju kao i zahtjev za ukidanje klauzule pravomoćnostinavedenog rješenja.Ukoliko žalitelj smatra da po nekoj pravnoj osnovi ima stvarna prava na imovini koja činiostavinsku imovinu, ta svoja prava može pokušati realizirati u parničnom postupku, bezobzira kojoj osobi je ostavina uručena.

329



2.O-6186/09 Gž-11165/11 od 14. veljače 2012.g.


- prekid postupka

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem pod točkom I. izreke prekinut je ostavinski postupak iza pokojnog I. S., te je pod točkom II. izreke J S. upućen da u roku od 30 dana po pravomoćnosti rješenja pokrene parnični postupak protiv zakonskih nasljednica radiutvrđenja da u sastav ostavinske imovine ne ulazi suvlasnički udio ostavitelja na svimnekretninama upisanima u zk.ul. br. 19097 k.o. Grad Zagreb, jer je istim nekretninamaostavitelj raspolagao ugovorom o doživotnom uzdržavanju od 28. svibnja 1993. godine.Točkama III, IV. i V. izreke određeno je trajanje prekida postupka te posljedice i učinci prekinutog odnosno nastavljenog postupka u odnosu na konačni ishod ostavinskog postupka.

Županijski sud odbija žalbu zakonskih nasljednica kao neosnovanu i potvrđuje rješenjesuda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane odluke navodi da je u ostavinskom postupkukoji se vodi iza pokojnog ostavitelja utvrđeno da je isti upisan kao suvlasnik određenihnekretnina koje su pobliže opisane na str. 2. predzadnji odlomak pobijane odluke.Također je utvrđeno da je ostavitelj ugovorom o doživotnom uzdržavanju iz 1973. godineraspolagao svojim suvlasničkim dijelom kuće na istoj adresi, te da zakonske nasljednicene osporavaju valjanost predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju. Međutim,sporno je da li je navedenim ugovorom ostavitelj raspolagao svom svojom imovinom

upisanom u zemljišnim knjigama na navedenoj čestici ili samo česticom koja se nalazi pod kućom koja je bila predmet istog ugovora. Ovo tim više što bi iz sadržaja spisa proizlazilo da je nakon sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju došlo do određenihzemljišno-knjižnih promjena u odnosu na brojeve čestica, a upravo s tim u vezi ugovor odoživotnom uzdržavanju nije bio niti provediv u zemljišnim knjigama.Žaliteljice osporavaju zaključak suda prvog stupnja tvrdeći da nije bilo mjesta prekiduostavinskog postupka jer da se točno zna čime je ostavitelj raspolagao ugovorom odoživotnom uzdržavanju (samo dijelom kuće i pripadajućim zemljištem), dok s ostalimzemljištem navodno nije raspolagao.Međutim, ovi žalbeni navodi ne mogu se prihvatiti jer su suprotni sadržaju spisa, a razlozi prvostupanjske odluke jasni su i nedvojbeni, pa nisu točni žalbeni navodi o tome da je

jasno što ulazi, a što ne ulazi u ostavinsku imovinu i čime je ostavitelj raspolagao jer jeupravo to među strankama i sporno.S obzirom na izloženo, radi se o situaciji iz čl. 224. st. 1. toč. 1. Zakona onasljeđivanju (Narodne novine, br. 48/03, 163/03 i 35/05), pa je pravilnomprimjenom odredbe čl. 225. istog Zakona donesena pobijana odluka. Žaliteljicenemaju niti interesa protiviti se tome da upućen na parnicu bude J S. (osoba u čiju je korist sačinjen ugovor o doživotnom uzdržavanju), a pravilno je utvrđeno da jenjegovo pravo manje vjerojatno.

330



3.O-1159/11 Gž-2201/12 od 24. siječnja 2012.g.


- povrat dara

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da ostavinsku imovinu iza pok. T. S. čini pravokorištenja grobnog mjesta na groblju Lučko, odjel RKT, polje 9, razred 1, grob 1702 tedevizni račun kod Zagrebačke banke d.d. broj 2540453354 sa stanjem na dan 6. lipnja1998. u iznosu od 110,21 DM. Za nasljednika iza pok. T. S. proglašen je T. S. (sin).Županijski sud odbija žalbu nasljednika kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja: Nije u pravu nasljednik T. S. kada smatra da je u ovoj pravnoj stvari odlučna činjenica što bi pokojni T. S. darovao nasljednici Z. K. suvlasnički dio nekretnine upisane u zk.ul.10245 k.o. Stupnik kč.br. 38/5. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da u konkretnomslučaju nije moguć povrat dara što ga je učinio ostavitelj nasljednici Z. K. Naime, premačl. 44. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 52/71, 47/78 i 56/00 - dalje:ZN/71) u pogledu darovane stvari koju je dužan vratiti daroprimalac se smatra kaosavjesni držalac do dana kada je saznao za zahtjev za vraćanje dara. Kako jenasljednica Z. K. raspolagala darovanom nekretninom i to još za vrijeme životaostavitelja (prije i no što je nasljednik T. S. mogao postaviti zahtjev za povrat dara)a što među strankama nije niti sporno, ona je dakle kao pošten posjednik

raspolagala tom nekretninom, pa slijedom toga ne odgovara za tu nekretninu i nijedužna niti nadoknaditi protuvrijednost te nekretnine.Obzirom na žalbene navode nasljednice Z. K. o prijašnjim dogovorima iraspravama sa nasljednikom T. S., za ukazati je da ti žalbeni navodi predstavljajunove činjenične tvrdnje a što u žalbenom postupku nije dopušteno (čl. 352. st. 1.ZPP u vezi čl. 175. st. 2. ZN/03). K tome te činjenične tvrdnje su uopćene. Konačno tečinjenične tvrdnje u pogledu uzdržavanja ostavitelja, nabave ostavitelju automobila,snošenje troškova ukopa te podmirenja grobne naknade, nisu niti od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja o nasljeđivanju.Obzirom na žalbene navode nasljednice Z. K. još je za ukazati da pravilno prvostupanjskisud zaključuje da Z. K. nema pravo na nasljeđe prava korištenja predmetnog grobnog

mjesta (nesporne vrijednosti od 2.000,00 kn) jer nasljednik T. S. (sin i nužni nasljednik)iza ostavitelja nije naslijedio niti približnu vrijednost svojega nužnog dijela i to bezobzira da li bi se u ostavinu uračunala vrijednost suvlasničkog dijela predmetnenekretnine darovanog Z. K. u iznosu od 45.000 DM ili u iznosu od 70.000 DM (čl. 53. st.1. ZN/71).Dakle, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo iz prije navedenih zakonskih odredbi kada je utvrdio daostavinsku imovinu čini pravo korištenja predmetnog grobnog mjesta te devizni račun

331



Zagrebačke banke sa stanjem na dan 6. lipnja 1998. godine u iznosu od 110,21 DM, tekada je kao zakonskog nasljednika iza pokojnog T. S. proglasio T. S.

4.

O-3075/05 Gž-2362/10 od 14. veljače 2012.g.Članak 44. stavak 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju

- oporuka- određivanje nasljednika

nasljednikom

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem prekinut je ostavinski postupak iza pok. C. M. umrlog 4.travnja 2005. godine (toč. I izreke) te su zakonski nasljednici istog upućeni da u roku od30 dana pokrenu parnicu protiv S. I. iz Australije radi utvrđenja da oporuka ostavitelja od

23. travnja 1986. godine nije pravno valjana iz razloga što potpis na oporuci nije potpisostavitelja te radi utvrđivanja pravne valjanosti oporučne volje ostavitelja (toč. II izreke)a ujedno je određeno da će prekid trajati do pravomoćnog okončanja postupka (toč. IIIizreke) a o pokrenutoj parnici da su dužni obavijestiti sud dostavljanjem jednog primjerkatužbe (toč. IV izreke) u protivnom da se ostavinski postupak nastavi bez obzira nazahtjeve u pogledu kojih su stranke upućene na parnicu (toč. V izreke).Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:U ovoj pravnoj stvari vodi se ostavinski postupak iza pok. C. M. rođenog 7. listopada1926. godine, a umrlog 4. travnja 2005. godine.

Stoga se u postupku na pravo na nasljedstvo imaju primijeniti odredbe Zakona onasljeđivanju ("Narodne novine" br. 48/03 i 116/03 - dalje: ZN) koji je u primjeni od 1.listopada 2003. godine.Tijekom postupka utvrđeno je da je ostavitelj dana 23. travnja 1986. godine sastavio pismenu vlastoručnu oporuku koja prileži u preslici na listu 9 spisa prema kojoj jeostavitelj oporučno raspolagao svojom imovinom tako da svu svoju pokretnu inepokretnu imovinu ostavlja svojoj supruzi Z., koja je umrla prije ostavitelja i to dana 27.ožujka 1997. godine, te da su podnositelji žalbe zakonski nasljednici sestre, nećaci i pranećaci ostavitelja.Zakonski nasljednici tijekom postupka osporili su valjanost pismene oporuke iz dvarazloga i to da potpis na oporuci nije ostaviteljev te da je oporučitelj u pisanoj

oporuci odredio svom nasljedniku nasljednika, a što je zakonom isključeno.Stoga je sud prvog stupnja prekinuo ostavinski postupak i zakonske nasljednikeuputio da protiv oporučenog nasljednika I. S. pokrenu parnični postupak radiutvrđenja da je oporuka nevaljana iz razloga da nije potpisana po ostavitelju, teradi utvrđivanja pravne valjanosti oporučne volje ostavitelja.Žalitelji su jedinstveni suparničari kao zakonski nasljednici pa se u smislu čl. 201.Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP) koji se temeljem čl. 175. st. 2. ZN

332



primjenjuje i u ovom postupku smatraju kao jedna parnična stranka i učinak radnji što su ih poduzeli žalitelji proteže se na sve zakonske nasljednike.Iz sadržaja preslike oporuke od 23. travnja 1986. godine proizlazi da je ostavitelj za svojunasljednicu proglasio suprugu Z., a dalje je naveo da ima želju da sva imovina poslijenjezine smrti pripadne njezinom sinu I. S., koji se nalazi u Austriji.

Prema odredbi čl. 44. st. 1. ZN oporučitelj može odrediti oporukom osobu kojoj ćepripasti nasljedstvo za slučaj da određeni nasljednik umre prije njega, ili da seodrekne nasljedstva ili da postane nedostojan da naslijedi, a prema st. 2 iste odredbepropisano je da oporučitelj ne može odrediti nasljednika svome nasljedniku nizapisovniku.Iz sadržaja oporuke proizlazi da je pok. C. M. odredio da iza smrti njegove suprugeZ. sva imovina pripadne njezinom sinu iz čega proizlazi da je ostavitelj odredionasljednika svome nasljedniku, a što je u suprotnosti sa odredbom čl. 44. st. 2. ZNkoja je kogentne naravi.Stoga s pravom žalitelji ističu da nije bilo mjesta upućivanju u parnicu zakonskihnasljednika jer u slučaju nevaljanosti fideikomisione supstitucije dolazi do primjene

zakonsko nasljeđivanje.

5.O-9912/10 Gž-464/12 od 31. siječnja 2012.g.

Članak 187. stavak 2. Zakona o nasljeđivanju

- iznošenje novih činjenica

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbijen je kao neosnovan prigovor zakonske nasljednice V.

M. izjavljen protiv rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika posl. br. O-9912/10 od 18.siječnja 2011.Županijski sud odbija žalbu zakonske nasljednice kao neosnovanu i potvrđuje rješenjesuda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Pobijano rješenje temelji se na pravilnoj primjeni odredbe čl. 187. st. 2. ZN-a temeljemzaključka prvostupanjskog suda da sadržaj prigovora predstavlja iznošenje novihčinjenica što u navedenoj fazi ostavinskog postupka nije dopušteno.Kako je sadržaj žalbe utemeljen na već iznesenim tvrdnjama kao i u prigovoruprotiv rješenja o nasljeđivanju to je samo na navode žalbe, a zbog pravilnosti i

zakonitosti prvostupanjskog rješenja za odgovoriti slijedeće:Zakonska nasljednica V. M. nije tijekom ostavinskog postupka stavila prijedlog zautvrđenje bračne stečevine u odnosu na ostavinsku masu pok. S. M. Pri tome bezutjecaja su žalbeni navodi o psihičkom stanju žaliteljice uvjetovanom gubitkomsupruga, a bez istovremeno dokaza o njenoj parničnoj nesposobnosti.Uz navedeno svoje eventualno pravo s osnova bračne tečevine žaliteljica možeostvarivati u posebnoj građanskoj parnici, jer donošenjem rješenja o nasljeđivanjuona u tom svom pravu nije prekludirana.

333



6.O-7050/05 Gž-227/12 od 27. siječnja 2012.g.


Činjenično stanje:Rješenjem suda prvoga stupnja prekinut je ostavinski postupak iza pokojnog M. R. iupućena je nasljednica Lj. S. M. da pokrene parnični postupak protiv nasljednice S. H.radi utvrđenja da se ostavina ostavitelja ima umanjiti za iznos od 32.424,00 EUR-a sosnove ulaganja u nekretninu, stan u Zagrebu, Prilaz Gjure Deželića 23, te s osnovetroškova liječenja ostavitelja od 31.500,00 kn i troškova ukopa od 7.413,00 kn, time da prekid traje do pravomoćnog okončanja parničnoga postupka, a upozorena je nasljednicada će, ukoliko u roku ne obavijesti sud o pokretanju parnice, ostavinski postupak biti

dovršen na temelju stanja spisa.Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Pobijano rješenje o upućivanju na parnicu i prekidu postupka obrazloženo je, u bitnome,tvrdnjom da je nasljednica Lj. S. M. osporila opseg ostavine i zatražila da joj se priznaulaganje na nekretnini i plaćanje troškova liječenja i ukopa ostavitelja.U smislu odredbe čl. 224. st. 1. t l. ZN, sud će prekinuti ostavinski postupak i uputitistranke na parnicu ili upravni postupak ako su između njih sporne činjenice okojima ovisi sastav ostavine.Odredbom čl. 5. st. 3. toga Zakona propisano je da se ostavina sastoji od svega što je

bilo ostaviteljevo u trenutku smrti osim onoga što se ne može naslijediti zbog svojepravne naravi ili po zakonu. No, nije ostavina niti ono što je tuđi udio u zajedničkojimovini ili što netko u trenutku ostaviteljeve smrti stekne po posebnom pravnomtemelju.U smislu odredbe čl. 219. st. l. OZ ostavinski sud raspravlja i utvrđuje, uz ostalo,koja konkretna imovina ulazi u ostavinu, pa ukoliko postoji spor o tome da li nekaodređena imovina ulazi u ostavinu, postupit će sukladno citiranoj odredbi čl. 224. st.l. t. l. ZN, dakle uputiti nasljednika na parnicu radi utvrđivanja da li konkretna,točno određena imovina ulazi u ostavinu. Sporna, naravno može biti i sva imovinakoja u pojedinom slučaju ulazi u ostavinu ili pak samo dio te imovine, no u rješenjuo upućivanju na parnicu mora biti točno i određeno navedeno koji dio ostavine je

sporan, tim više što je odredbom čl. 224. st. 3. ZN propisana obveza suda daprethodno ispita jesu li ispunjene pretpostavke za donošenje djelomičnog rješenja onasljeđivanju i ako jesu da ga donese.U obrazloženju pobijanog rješenja i njegovoj izreci nije uopće navedeno kojakonkretna imovina je sporna kao dio ostavine ( iz podataka u spisu proizlazi da jeriječ o nekretninama, novčanim sredstvima i pokretninama) zbog čega nije mogućeispitati njegovu pravilnost.

334



7.O-605/09 Gž-103/10 od 10. siječnja 2012.g.

Članak 222. stavak 1. i 2. točka 1. i 2. i članak 254. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju

- prekid postupka

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem prekinut je ostavinski postupak iza pokojne A. M. (točka I.izreke). A. i A. M. upućeni su u roku od 15 dana, po pravomoćnosti navedenog rješenja, pokrenuti parnični postupak protiv T. M., a radi utvrđenja činjenice da im pripada pravona nužni dio (umanjenje darovanja pok. A. M. sinu T. M. od 29. svibnja 1985. godine, dovisine nužnog dijela) - točka II. izreke. Određeno je da će prekid postupka trajati do pravomoćnog okončanja parničnog postupka, na koji su stranke upućene navedenim

rješenjem (točka III. izreke); da su navedene stranke dužne izvijestiti sud o pokretanju parničnog postupka (točka IV. izreke), te da ukoliko u danom im roku navedene strankene pokrenu parnični postupak na koji su upućene navedenim rješenjem, da će seostavinski postupak nastavi i donijeti rješenje na osnovi stanja spisa, bez obzira nazahtjeva istaknute tijekom postupka (točka V. izreke).Županijski sud odbija žalbu nasljednika T. M. kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Prema odredbi čl. 222. st. 1. i st. 2. toč. 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju ("Narodnenovine" broj: 48/03 i 163/03 - dalje: ZN) sud će prekinuti ostavinski postupak i

uputiti stranke na parnicu ili postupak pred upravnim tijelom ako su međustrankama sporne činjenice o kojima ovisi neko njihovo pravo.Ovako će sud postupiti osobito ako su sporne činjenice o kojima ovisi nasljednopravo, a naročito valjanost ili sadržaj oporuke ili o kojima ovisi veličina nasljednogdijela, vrijednost nužnog dijela ili uračunavanje u nasljedni dio.Kako A. i A. M. traže priznanje nužnog dijela, tj. umanjenje darovanja do visine nužnogdijela po darovanju trosobnog stana na II. katu lijevo u zgradi u Zagrebu, Draškovićeva57 od 29. svibnja 1985. godine, a što protustranka T. M. ne priznaje, to je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je temeljem odredbe čl. 222. st. 2. toč. 1. ZN-a uputioA. i A. M. u parnični postupak.Razloge, koje je naveo sud prvog stupnja kada je uputio A. i A. M. u parnični postupak,

prihvaća i ovaj sud.Naime, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 253. st. 1.ZN-a kojim je propisano da se prava stranaka u svezi s nasljeđivanjem prosuđujupo zakonu koji se primjenjivao u času otvaranja nasljedstva, a kako se nasljedstvootvara smrću osobe, to se u konkretnom slučaju ima primijeniti bivši Zakon onasljeđivanju ("Službeni list" SFRJ broj 42/44, 147/65, ispr. 43/82, 72/82, Narodnenovine broj 52/71, 47/78, 56/00, 47/78 i 53/91).

335



Budući predlagatelji A. i A. M. tvrde da je obdareni sin, ovdje žalitelj, nesavjesni držaoc, pravilno je zaključio sud prvog stupnja da se ovdje radi ne samo o pravnom pitanju, već io sporu o činjenicama koje treba dokazati u parnici.Iznesena utvrđenja i zaključak suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud, jer sa potrebnomsigurnošću proizlaze iz rezultata ostavinskog postupka i jer ih žalbeni navodi nisu uspjeli

dovesti u sumnju. Potonje stoga, jer se žalbeni navodi u bitnom iscrpljuju u iznošenjuvlastitog stava glede savjesnosti odnosno nesavjesnosti darovanog mu stana.Slijedom iznesenog, kako je donošenjem pobijanog rješenja prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, a nisu uočene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka, valjalo je na temelju odrede čl. 380. toč. 2. ZPP-a žalbu zakonskog nasljednikaT. M. iz Republike Austrije odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje.

8.O-6588/11 Gž-12158/11 od 17. siječnja 2012.g.


- prekid postupka

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem prekinut je ostavinski postupak iza pok. M. I. te se I. I.upućuje u roku 15 dana po pravomoćnosti rješenja pokrenuti parnični postupak radiutvrđenja nevaljanom vlastoručne oporuke ostaviteljice proglašene na ovosudnomzapisniku od 31. svibnja 2011. iz razloga jer to nije prava volja ostaviteljice i nije njezinaoporuka.Županijski sud odbija žalbu I.I. kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Prvostupanjski sud je iza pok. M. I. utvrdio zakonske nasljednike drugog nasljednog reda,I. I., brata i E. M., sestru. Isto tako utvrdio je da je ostaviteljica sačinila vlastoručnuoporuku bez datuma kojom je svoj jednosobni stan i sve pokretnine ostavila nećaku I. M.,a zlatninu je ostavila nećakinji M. I. odnosno M. M.I. I. je osporavao navedenu oporuku tvrdeći da je ostaviteljica neposredno prije smrtiostavila usmenu oporuku čije postojanje je osporila E. M.Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da usmena oporuka nije sačinjenasukladno odredbi čl. 38. ZN i 35. st. 2. ZN s obzirom da svjedoci oporuke ne mogubiti oporučiteljevi srodnici u pobočnoj lozi do zaključno četvrtog stupnja kao nibračni drugovi svih tih osoba. Kako je iz zapisnika od 12. listopada 2011. sačinjenog

kod javnog bilježnika razvidno da su svjedoci usmene oporuke Đ. I., nećak ostaviteljice, Lj. I. i J. M., supruge nećaka ostaviteljice, A. M., nećak ostaviteljice to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da usmena oporuka nije valjanaStoga je prvostupanjski sud prema ocjeni ovog suda pravilno postupio kada jeprimjenom čl. 225. st. l. ZN uputio zakonskog nasljednika I. I. u parnični postupak kao stranku čije je pravo manje vjerojatno s obzirom da je iza ostaviteljice ostalapisana oporuka koja je formalno valjana dok u pogledu valjanosti usmene oporuke

336



ne postoji spor o činjenicama već spor o primjeni prava radi čega ostavinskipostupak nije prekinut sukladno odredbi čl. 222. st. 3. ZN.Radi navedenog neosnovan je žalbeni navod žalitelja da je sukladno odredbi čl. 65.ZN sud trebao imati u vidu da je vlastoručna oporuka nastala prije usmene oporukes obzirom da bi usmena oporuka bila valjana između ostalog je potrebno da

izražavanju oporučiteljeve volje usmeno budu nazočna najmanje dva svjedoka,sposobna za to da budu svjedoci usmene oporuke sukladno odredbi čl. 35. st. 2. ZNšto je sud prvog stupnja pravilno zaključio da se ne radi o takvim svjedocima.

9.O-8300/11 Gž-189/12 od 24. siječnja 2012.g.


- dovršetak ostavinskogpostupka nakon prekida

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem utvrđena je ostavinska imovina iza pok. A. P. (stavak I.izreke), te je njezinim nasljednikom temeljem pisane oporuke od 21. siječnja 2007.godine s dopunom od 27. travnja 2007. godine proglašen R. B. iz Zagreba, Voćarska 16 au cijelosti (stavak II. izreke).Županijski sud odbija žalbu V. P., I. K. i M. F. kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Iz spisa proizlazi da je rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj O-3837/08 od 5.

siječnja 2010. godine određen prekid ostavinskog postupka, te su zakonske nasljednice V.P. i I. K. upućene na pokretanje parnice u roku od 30 dana od dana dostave prijepisarješenja o prekidu protiv oporučnog nasljednika R. B. radi utvrđenja da oporuke od 27.siječnja 2007. godine s aneksom od 27. travnja 2007. godine te oporuka od 25.nepoznatog mjeseca 2007. godine, nisu istinite i pravno valjane.Istim rješenjem upućena je zakonska nasljednica I. K. da u roku od 30 dana od danadostave rješenja o prekidu pokrene parnični postupak protiv M. F. radi utvrđenja da pismena oporuka od 21. srpnja 2005. godine nije istinita ni pravno valjana. Navedenim rješenjem nasljednice su upozorene da ukoliko u ostavljenom roku od 30dana ne pokrenu parnice na koje su upućene, da će se prekinuti postupak nastaviti idovršiti bez obzira na zahtjev glede kojeg su upućene na parnicu.

Citirano rješenje o prekidu postupka od 5. siječnja 2010. godine potvrđeno je rješenjemŽupanijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5012/11 od 24. svibnja 2011. godine, kojadrugostupanjska odluka je uručena punomoćniku žaliteljica odvjetniku V. K. dana 22.srpnja 2011. godine.Nadalje, iz spisa proizlazi da žaliteljice su pravomoćnim rješenjem o prekidupostupka bile upućene na pokretanje parnice nisu pokrenule parnične postupke uroku od 30 dana od dostave rješenja o prekidu punomoćniku, a ni u roku od 30

337



dana od dana dostave pravomoćnog rješenja Županijskog suda u Zagrebu kojim jepotvrđeno rješenje o prekidu postupka.Prema odredbi čl. 225. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03 i163/03 - dalje: ZON), ako sud prekine postupak odredit će rok koji ne može bitidulji od 30 dana, u kojemu upućena stranka treba pokrenuti parnicu ili upravni

postupak, te o pokretanju obavijestiti ostavinski sud.Prema st. 4. istog članka, ako stranka u određenom roku ne postupi po rješenjusuda, prekinuti će se postupak nastaviti i dovršiti bez obzira na zahtjeve glede kojih je stranka upućena u parnicu odnosno upravni postupak, a u tom slučaju strankakoja je upućena na parnicu ili na upravni postupak može svoja prava ostvarivati upostupku na koji je upućena. Prema st. 5. istog članka, ako je ostavinski sudpostupio u skladu sa st. 4., a i u slučaju da je ostavinu raspravio, a trebao je strankuuputiti u parnicu ili upravni postupak, pravomoćnost odluke ostavinskog suda nesprječava da se o odnosnom zahtjevu pokrene parnični ili upravni postupak.Slijedom citiranih odredaba, a kako su žaliteljice V. P. i I. K. tužbe radiosporavanja valjanosti oporuka podnijele nakon isteka roka od 30 dana od dostave

rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5012/11 od 24. svibnja 2011.godine kojim je prvostupanjsko rješenje o prekidu postupka steklo svojstvopravomoćnosti, to je pravilno sud prvog stupnja pozivom na odredbu čl. 225. st. 4.ZON-a nastavio prekinuti postupak i dovršio ga bez obzira na zahtjeve žaliteljica.Žalbenim navodima da rok iz čl. 225. ZON-a nije prekluzivan, žaliteljice nisu dovele usumnju pravilnost rješenja o nasljeđivanju jer je ostavinski postupak nastavljen uz pravilno tumačenje i primjenu odredbe čl. 225. st. 4. ZON-a, a tvrdnja žaliteljice M. F. daoporučni nasljednik R. B. nije upućen na pokretanje parnice protiv nje radi osporavanjaoporuke od 21. srpnja 2005. godine kojim je ostaviteljica njoj ostavila svoju nepokretnuimovinu valja odgovoriti da je glede te iste ostavinske imovine ostaviteljica nakonnavedene oporuke zaključila s R. B. ugovor o doživotnom uzdržavanju, tako da jeoporuka kao jednostrana izjava volje, konkludentnom radnjom ostaviteljice opozvana što je u skladu s načelom opozivosti oporuke, te imovina koja je bila predmetom oporuke od21. srpnja 2005. godine uopće ne predstavlja ostavinsku imovinu.

10.O-9888/10 Gž-9324/11 od 9. prosinca 2011.g.


- naknadno pronađenaimovina

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog za raspoređivanje naknadno pronađeneimovine kao neosnovan te su upućeni predlagatelji da svoj zahtjev mogu ostvarivati u parnici.Županijski sud odbija žalbu predlagatelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja.

338



Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Prema odredbi čl. 232. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj: 52/71,47/78 i 56/00 dalje ZN), koja se primjenjuje na ovaj predmet ( na temelju odredbečl. 253. ZN/03), ako se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju pronađeimovina za koju se u vrijeme donošenja rješenja nije znalo da pripada ostaviti, sud

neće ponovno raspravljati ostavinu, već će ovu imovinu novim rješenjem rasporeditina temelju prije donesenog rješenja o nasljeđivanju. Primjena navedene zakonskeodredbe pretpostavlja sporazum nasljednika o opsegu naknadno pronađeneostavinske imovine.U ovom ostavinskom predmetu doneseno je rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda uZagrebu, poslovni broj O-4948/80 13. studenoga 1980. Navedenim rješenjemraspoređena je ostavinska imovina iza pok. H. J., koja se sastoji, između ostaloga i odnekretnina upisanih u pl. br. 1579 k.o. Gračani u 1/3 dijela, a koje se sastoje od kč.br.2105/2 Gračec kuća i dvor. Nasljednicima su, na temelju pisane oporuke, proglašeni H.R., mldb. H. D., H. M. i B. V., a koji nasljeđuju svaki 1/4 dijela navedenih nekretnina. Nasljednici B. V. i H. M. stavili su prijedlog za raspoređivanje naknadno pronađene

imovine koja se sastoji od 1/3 dijela nekretnina upisanih u z.k.ul.br. 1346, k.o. Gračani, unaravi k.č.br. 150/12 i kč. 150/23, kuća i dvorište u Zagrebu, Gračec 14.U prilogu prijedloga nasljednici su dostavili dokaz o identifikaciji nekretnine prema kojojiste odgovaraju nekretninama upisanim u pl. br. 1579 k.o. Gračani, a koje su raspoređenerješenjem o nasljeđivanju od 13. studenoga 1980. na navedene nasljednike, svakog u 1/4dijela.Dakle, prema dokumentaciji u spisu, kao i iz navode žalbe predlagatelja, proizlazi da jesud prvog stupnja donio pravomoćno rješenje o nasljeđivanju, da je nekretnina koja je bila predmet nasljeđivanja (kat. čest. 2105/2 i 2105/3), identična z.k. česticama 150/12 i150/23, koje su predmet prijedloga za raspoređivanje naknadno pronađene imovine.Slijedom navedenog, ne radi se o naknadno pronađenoj imovini već se radi o nekretninikoja je već raspoređena pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju od 13. studenoga 1980.te je već iz tog razloga valjalo odbiti prijedlog za raspoređivanje naknadno pronađeneimovine.

339



Stvarno kazalo

Ddovršetak ostavinskog postupka nakon prekida 9

Iiznošenje novih činjenica 5

Nnaknadno pronađena imovina 10

Oodređivanje nasljednika nasljednikom 4oporuka 4

P povrat dara 3

prekid postupka 2,7,8

Sstranke u ostavinskom predmetu 1

340



Zakonsko kazalo

ZAKON O NASLJEĐIVANJU

članak 4. stavak 3. 1članak 24. stavak 1. 2članak 44. 3članak 44. stavak 1. 4članak 44. stavak 2. 4

članak 179. 1članak 187. stavak 2. 5članak 219. stavak 1. 6članak 222. stavak 1. 7članak 222. stavak 2. točka 1. 7članak 222. stavak 2. točka 2. 7članak 224. 6članak 225. 2članak 225. stavak 1. 8,9članak 232. stavak 1. 10članak 254. stavak 1. 7

341



Zemljišnoknjižni postupak

1.Z-56940/07 Gž-6325/08 od 28. prosinca 2011.g.

Članak 10., članak 40., članak 43., članak 44., članak 52., članak 54., članak 60. ičlanak 61. Zakona o zemljišnim knjigama

- zabilježba opravdanjapredbilježbe

- brisanje zabilježbe ovrhe

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je, u zk. ul. br. 13115 k.o. Granešina, temeljem I.Aneksa ugovora o kupoprodaji stana broj 2005/477/1 od 2. veljače 2007., na nekretniniIndustrogradnje d.d., Zagreb, Savska cesta 66 s predbilježenim pravom vlasništva zakorist G.P.P. M. d.o.o., Omišalj, Pušća 131, koja se sastoji od trosobnog stana na petomkatu zgrade, površine 67,28 m2 s pripadajućim spremištem u podrumu zgrade površine1,38 m2, u etažnom elaboratu označeno brojem 105, sveukupne površine 68,66 m22,diletacija B-Dubrava 118, povezano s vlasništvom 98/10000 dijela zk.č.br. 3039/15stambeno-poslovna zgrada br. 116 i 118 Dubrava sa 1532 m2 i dvorište sa 2557 m2,ukupne površine 4089 m2 (E-105);1. zabilježba opravdanja predbilježbe upisane rješenjem poslovni broj Z-29975/07;2. brisanje zabilježbe ovrhe upisane pod poslovnim brojem Z-37493/07 temeljemrješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-1078/07 od 22. svibnja 2007. i zaključka poslovni brojOvr-1078/07 od 28. svibnja 2007. (čl. 67. st. 2. ZZK). Naložena je provedba upisa.Županijski sud odbija žalbu zainteresirane stranke kao neosnovanu i potvrđuje rješenjesuda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet ove zemljišnoknjižne stvari je upis zabilježbe opravdanja predbilježbe pravavlasništva za korist predlagatelja, temeljem priloženog I. Aneksa Ugovora o kupoprodajistana broj 2005/477/1 od 2. veljače 2007.Zainteresirana stranka H. d.o.o. protivi se dopuštenim upisima - opravdanju predbilježbe prava vlasništva i brisanju zabilježbe ovrhe, tvrdnjom da nije bilo mjesta dopuštenju niti predbilježbe prava vlasništva. Ujedno neuspjeh upisa zabilježbe ovrhe na istoj nekretnini(koji prijedlog je prethodio predbilježbi prava vlasništva) pripisuje "stvaranju prostora zanečije predbilježbe".Polazeći od utvrđenja da su za upis opravdanja predbilježbe prava vlasništva ispunjenesve zakonske pretpostavke, sud prvog stupnja dopušta predloženi upis te ujedno, po

342



službenoj dužnosti, vrši brisanje zabilježbe ovrhe - kao upisa koji je bio dopušten nakonšto je protiv knjižnog prednika predlagatelja bila dopuštena predbilježba.Odluka suda prvog stupnja je pravilna te ju prihvaća i ovaj i sud drugog stupnja.Navedeno stoga što su, u konkretnom su slučaju, i prema ocjeni ovog suda, za upispredloženog opravdanja predbilježbe prava vlasništva - ispunjene sve pretpostavke

koje za takvu vrstu upisa određuje zemljišnoknjižno pravo (čl. 40., čl. 43. - 44., čl.52, čl. 54., čl. 60., čl. 61. toč. a) i čl. 64. st. 1., u vezi čl. 10. st. 2. ZZK).Naime, odredbom čl. 61. toč. a). ZZK propisano je da se predbilježba opravdava itemeljem isprave prikladne za uknjižbu, a kojom se uklanja nedostatak radi kojegnije bila dopuštena uknjižba.Opravdanjem predbilježbe - ista se pretvara u uknjižbu i to u opsegu u kojem jepredbilježba opravdana i pravni učinci takvog opravdanja djeluju unatrag - odtrenutka kada je predbilježba bila provedena.Budući da iz stanja zemljišne knjige u odnosu na zk.ul. 13115 pod. ul. 105 k.o.Granešina, proizlazi da pod poslovnim brojem Z-29975/07, a temeljem prijedloga od 23.travnja 2007., dopuštena predbilježba prava vlasništva u korist predlagatelja, uz uvjet

opravdanja i to dostavom aneksa ugovoru o kupoprodaji stana broj 2005/477/1 od 30. prosinca 2005. sa točnim opisom nekretnine te da je priloženim I, Aneksom Ugovoru okupoprodaji stana broj 2005/477/1 od 2. veljače 2007. - otklonjen nedostatak u pogleduopisa nekretnine, čime je ispunjena posebna pretpostavka upisa iz čl. 54. st. 1. toč. a)ZZK u vezi čl. 61. toč. a) ZZK - pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je predbilježba opravdana te je pravilno primjenom čl. 64. st. 1. ZZK dopustio upiszabilježbe opravdanja predbilježbe vlasništva u korist predlagatelja.Pravilno je sud prvog stupnja primijenio i odredbu čl. 67. st. 2. ZZK, kada je prethodnonašavši predbilježbu opravdanom, po službenoj dužnosti, izbrisao upis zabilježbe spora uzk.ul.br. 13115 pod. ul. 105 k.o. Granešina, a kao upis pod poslovnim brojem Z-37493/07temeljem prijedloga od 31. svibnja 2007., a koji je bio dopušten nakon što je stigao prijedlog za upis predbilježbe. Naime, upis zabilježbe ovrhe bio je dopušten protivknjižnog prednika predlagatelja, a protiv kojeg je bila prethodno provedena i predbilježba prava vlasništva.Naime, opravdanjem predbilježbe nastupila je pravna situacija kao da je knjižniprednik predlagatelja - konačno i bezuvjetno prestao biti nositelj knjižnog pravaveć od trenutka kada je predbilježba bila zatražena. Zbog toga su i sva raspolaganjakoja je knjižni prednik, nakon upisa predbilježbe, poduzeo s knjižnim pravom nakoji se odnosila predbilježba - opravdanjem predbilježbe izgubila svoje pravneučinke. Dakle, u konkretnom slučaju - upis zabilježbe ovrhe protiv Industrogradnjed.d. je opravdanjem predbilježbe prava vlasništva u korist predlagatelja - izgubilapravni učinak. Navodi žalitelja o nezakonitosti prethodnih odluka o odbijanju prijedloga za upiszabilježbe spora te dopuštenosti predbilježbe prava vlasništva nisu od utjecaja na ishodovog postupka. Žalitelj je, naime imao mogućnost podnijeti pravni lijek protiv navedenihodluka.

2.Z-4808/08 Gž-5928/08 od 12. srpnja 2011.g.

343



Članak 40. Zakona o zemljišnim knjigama

- zabilježba otvaranjastečajnog postupka

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog radi upisa zabilježbe otvaranja stečajnog postupka u zk.ul.br. 739 k.o. Buzin, etaža br. 16,17, 18, 19, 20, 21, 22, 23, 24, 25 i 26 te je određeno brisanje plombe posl. br. Z-4808/08 u zk.ul. br. 739 k.o. Buzin, etaža br. 16,17, 18, 19, 20, 21, 22, 23, 24, 25, i 26.Županijski sud odbija žalbu zainteresirane osobe kao neosnovanu i potvrđuje rješenjesuda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet ovog postupka je prijedlog upisa zabilježbe otvaranja stečajnog postupka nadstečajnim dužnikom Z. G. d.o.o. u stečaju, kao pravnim sljednikom društva Z. d.o.o.

Zagreb na nekretninama upisanima u zk.ul.br. 739 k.o. Buzin, etaža br. 16, 17, 18, 19, 20,21, 22, 23, 24, 25 i 26.Sud prvog stupnja, u ovom zemljišnoknjižnom postupku, pravilno je utvrdio sve bitnečinjenice.Tako je uvidom u zk.ul.br. 739 k.o. Buzin utvrđeno da je na posebnim dijelovima zk.č.br.342/2, u odnosu na koje je zatražen upis zabilježbe otvaranja stečajnog postupka,zabilježeno da je prijenos prava vlasništva obavljen radi osiguranja potraživanja u koristHypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb.Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je prvostupanjski sudprimijenio materijalno pravo kada je odbio prijedlog za upis zabilježbe, jernedostaje opća pretpostavka koja mora biti ispunjena da bi se dopustiozemljišnoknjižni upis, određena u čl. 40. ZZK.U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je odredbom čl. 108. st. 2. ZZK propisano da će se zemljišnoknjižni sud, u situaciji kad zemljišnoknjižni upisodređuje drugi sud ili drugo nadležno tijelo, a ne zemljišnoknjižni sud, ograničiti naispitivanje je li upis odredilo za to nadležno tijelo te je li upis provediv s obzirom nastanje zemljišne knjige, dok glede ostalih pretpostavki odlučuje sud ili drugo tijelokoje upis dopušta.Za upis zabilježbe moraju se ispuniti sve pretpostavke koje se moraju ispuniti zaprovedbu svakog zemljišnoknjižnog upisa (čl. 40. - 44. ZZK)Naime, upis u zemljišne knjige može se dopustiti samo protiv osobe koja je utrenutku podnošenja prijedloga za upis u toj zemljišnoj knjizi upisana kao vlasnik zemljišta ili nositelj prava, glede kojeg se upis zahtijeva, ili koja bar istodobno budukao takva uknjižena ili predbilježena (knjižni prednik).I prema ocjeni ovog suda nisu ostvarene pretpostavke koje se odnose na knjižnog prednika kada treba izvršiti upis zabilježbe otvaranja stečajnog postupka na nekretninamana kojima postoji upis fiducijarnog vlasništva treće, a ne stečajnog dužnika.

3.

344



Z-32226/08 Gž-5672/10 od 10. siječnja 2012.g.

Članak 54. stavak 1., članak 108. stavak 1. i članak 215. stavak 1. točka 3. Zakona ozemljišnim knjigama

- uknjižba prava vlasništva- zapreka upisa

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem na temelju kupoprodajnog ugovora od 21. studenog 2000. br.OV-09727/2000, aneksa kupoprodajnog ugovora od 17. studenog 2005., rješenjaOkružnog privrednog suda u Zagrebu br. L-2/88-3 od 15. ožujka 1993. i od 7. ožujka1988., rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu br. L-2/88 od 16. studenog 2000. i od 17.studenog 2005., besteretno je otpisan iz zk.ul. 483 k.o. Stenjevec zkčbr. 384/2 Tvorničkodvorište pov. 1446 ili 5202 čm sa imena Općenarodne imovine i organa upravljanja "S. ",tvornica cementa Podsused, te se prenosi u novi zk.ul.br. 8640 k.o. iste uz uknjižbu prava vlasništva za korist L.M. iz Zagreba, Ilica 191.

Županijski sud preinačuje prvostupanjsko rješenje na način da se odbija prijedlog predlagatelja radi uknjižbe prava vlasništva na zkčbr. 384/2 Tvorničko dvorište pov. 1446ili 5202 čm upisane u zk.ul.br. 483 k.o. Stenjevec, a otpisane u zk.ul.br. 8640 k.o.Stenjevec. Naloženo je zk odjelu prvostupanjskog suda brisanje upisa provedenog natemelju rješenja posl. br. Z-32226/08 od 1. travnja 2009. u zk.ul. br. 483 i zk.ul.br. 8640k.o. Stenjevec i uspostava zk stanja kakvo je bilo prije provedbe tog rješenja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet ove pravne stvari je uknjižba prava vlasništva na zk.č. br. 384/2 Tvorničkodvorište pov. 1446 čhv ili 5202 čm upisana u zk.ul. br. 483 k.o. Stenjevec, koja jeuknjižena kao Općenarodna imovina s uknjiženim pravom upravljanja u korist

"Slobode", tvornice cementa. Podsused.Polazeći od utvrđenja da je predlagatelj ispravama priloženim uz prijedlog dokazao da suza uknjižbu prava vlasništva za korist predlagatelja u konkretnom slučaju ispunjene svezakonske pretpostavke, prvostupanjski sud temeljem priloženih isprava dopušta predloženi upis.Odluka suda prvog stupnja nije prihvatljiva. Naime, osnovano žaliteljica u žalbi ističe da je "S.", tvornica cementa Podsused brisana izsudskog registra dana 22. studenog 2000. pa da likvidator nije bio ovlašten potpisivatiDopunu kupoprodajnog ugovora od 21. studenog 2000. na dan 17. studenog 2005.Stoga, s obzirom da je Tvornica cementa S., u ime koje je likvidacijski upravitelj dana17. studenog 2005. potpisao s predlagateljem Anex kupoprodajnom ugovoru od 22.

studenog 2000., prestao postojati dana 21. studenog 2000. godine, što proizlazi iz PotvrdeTrgovačkog suda od 12. listopada 2005., to isprava koja je dostavljena uz prijedlog (Anexod 17. studenog 2005. ) ne predstavlja ispravu podobnu za zemljišnoknjižni upis u smisluodredbe čl. 54. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96,114/01, 100/04, 107/07. i 152/08. - dalje: ZZK). zbog čega postoji zapreka predloženomupisu u smislu čl. 108. st. 1. ZZK.Valja reći i to da u situaciji kada pravna osoba koja je raspolagala nekretninomnema pravnog sljednika, dolazi do primjene odredba čl. 215. st. 1. toč. 3. ZZK.

345



Nadalje, s obzirom da iz zemljišne knjige proizlazi da je nekretnina koja jepredmetom upisa u ovom postupku uknjižena kao društveno vlasništvo suknjiženim pravom upravljanja za korist "S.", tvornice cementa Podsused(pravnog prednika predlagatelja) te da predlagatelj uz prijedlog nije dostavioispravu iz koje bi proizlazilo da je predmetna nekretnina u postupku pretvorbe

poduzeća, koje je uknjiženo kao organ upravljanja, bila procijenjena u vrijednosttemeljnog kapitala društva nastalog pretvorbom, a u skladu sa čl. 42 Zakona oprivatizaciji ("Narodne novine", broj: 21/96), to za predloženi upis, pored većnavedenih razloga, nije ispunjena niti opća pretpostavka iz čl. 43. ZZK.Naime, odredbom čl. 360. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 146/08 -dalje: ZV) propisano je da je pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganjana stvari u društvenom vlasništvu pretvorbom nositelja tog prava postalo pravovlasništva one osobe koja je pretvorbom postala sveopći pravni sljednik dotadašnjegnositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako jestvar sposobna biti predmetom prava vlasništva; osim ako posebnim zakonom nije

drukčije određeno. Međutim, prilikom preispitivanja dopustivosti uknjižbe pravavlasništva'u skladu sa čl. 360.-365. ZV za korist pravnog sljednika određenogdruštvenog poduzeća koje je uknjiženo kao korisnik nekretnine u društvenomvlasništvu, potrebno je voditi računa i o tome je li upravo ta nekretnina unesena udruštveni kapital pravne osobe u postupku pretvorbe na temelju Zakona opretvorbi društvenih poduzeća, a u smislu odredbe čl. 390. ZV.Stoga, budući da predlagatelj uz prijedlog nije dostavio ispravu iz koje bi bilovidljivo da bi nekretnina u pogledu koje je predložen upis prava vlasništva za koristpredlagatelja bila procijenjena u vrijednosti temeljnog kapitala njegovog prednikau postupku pretvorbe, nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 360.-365., u svezi sa čl. 390.ZV za upis prava vlasništva za korist predlagatelja, slijedom čega također postojizapreka predloženom upisu u smislu čl. 108. st. 1. ZZK.

4.Z-52925/11 Gž-12154/11 od 10. siječnja 2012.g.

Članak 85. i članak 86. Zakona o zemljišnim knjigama

- zabilježba tužbe

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem dopušten je upis zabilježbe tužbe radi pobijanja dužnikove

pravne radnje na nekretnini koja se sastoji od stana na III katu od dvije sobe, kuhinje,izbe, kupaonice, WC i predsoblja površine 54,11 m2 u stambenoj zgradi u Zagrebu,Balokovićeva 5 sagrađenoj na čest. br. 517, vlasništvo protustranke u 1/2 dijela, sveupisano u zk.ul.br. 4 podul. 10907 k.o. Zaprudski otok, s uknjiženim pravom vlasništva ukorist A. M. (ovdje protustranke).Županijski sud odbija žalbu protustranke kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja.

346



Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predlagateljica M. R. podnijela je prvostupanjskom sudu prijedlog za upis zabilježbetužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji na nekretnini upisanoj u zk.ul.br. 4 podul. br. 10907 k.o. Zaprudski otok. U svom prijedlogu navodi da je prvostupanjskom sududana 2. studenoga 2011. podnijela tužbu protiv protustranke radi poništenja Ugovora o

darovanju od 2. travnja 2009. kojim je protustranka stekla 1/2

suvlasničkog dijela gorenaznačene nekretnine, na način da isti gubi učinak prema tužitelju (ovdje predlagateljici)u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tražbine u iznosu od 11.710,00 EUR-a ukunskoj protuvrijednosti s pripadajućim kamatama te radi nalaganja tuženici da dopustitužiteljici namirenje svog potraživanja prodajom 1/2 suvlasničkog dijela nekretnineupisane u zk. ul. br. 10907 podul. br. 4 k.o. Zaprudski otok, uz naknadu troškova postupka.Odlučujući o prijedlogu za upis zabilježbe prvostupanjski sud je zaključio da je istiosnovan te ga je u cijelosti usvojio.Takva odluka prvostupanjskog suda je ispravna i prihvaća je i ovaj sud. Naime, uvidom u tužbu, koja je nesporno podnesena Općinskom građanskom sudu u

Zagrebu, utvrđeno je da tužiteljica, ovdje predlagateljica, predlaže donošenje presudekojom se poništava Ugovor o darovanju od 2. travnja 2009. na način da isti gubi učinak prema tužitelju (ovdje predlagateljici) u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tražbineu iznosu od 11.710,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim kamatama te radinalaganja tuženici da dopusti tužiteljici namirenje svog potraživanja prodajom 1/2suvlasničkog dijela nekretnine upisane u zk. ul. br. 10907 podul. br. 4 k.o. Zaprudskiotok, uz naknadu troškova postupka.Pored općih pretpostavki koje se moraju ispuniti da bi se proveo zemljišnoknjižniupis, za dopuštanje upisa zabilježbe tužbe radi pobijanja pravnih radnji dužnikamoraju biti ispunjene i posebne pretpostavke propisane čl. 85. i 86. Zakona ozemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04,107/07 i 152/08, dalje: ZZK). Sukladno navedenim odredbama, osoba koja jetemeljem propisa o obveznim odnosima ovlaštena pobijati pravnu radnju svogadužnika može, kad pobija tužbom, zahtijevati zabilježbu te tužbe uzemljišnoknjižnim ulošcima u kojima je radi ostvarenja tužbenog zahtjeva potrebanzemljišnoknjižni upis. Nadalje, zabilježba tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnihradnji ima učinak da pravomoćna presuda donesena povodom tužbe djeluje i protivsvih kasnijih nositelja knjižnog prava, pa će se ovrha moći neposredno provesti bezobzira tko je u međuvremenu postao nositelj knjižnoga prava.Slijedom navedenog, zabilježba se provodi u onim zemljišnoknjižnim ulošcima ukojima je radi ostvarenja tužbenog zahtjeva za pobijanje dužnikovih pravnih radnjipotrebno provesti zemljišnoknjižni upis. Odnosno, takvom zabilježbom se činividljivim da će se, ako se tužba usvoji, radi ostvarenja tužbenog zahtjeva glede tenekretnine ili knjižnog prava trebati provesti neki zemljišnoknjižni upis.Razmatrajući isprave priložene uz prijedlog za upis te stanje zemljišnih knjiga utvrđeno je da ne postoje zapreke za dozvolu zatraženog upisa, odnosno da su u ovom konkretnom postupku ispunjene i opće i posebne pretpostavke za dozvolu upisa. Na nekretniniupisanoj u zk. ul. br. 10907 podul. br. 4 k.o. Zaprudski otok pravo vlasništva uknjiženo jeu korist A. M. Nadalje, tužbeni zahtjev radi pobijanja pravnih radnji dužnika valjan je usmislu čl. 85. i 86. ZZK-a, obzirom predlagateljica tužbenim zahtjevom traži raskid

347



darovnog ugovora kojim je pok. S. M. darovao tuženici (ovdje protustranci) 1/2suvlasničkog dijela predmetne nekretnine.Žalbeni navodi protustranke nisu osnovani te nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke. U odnosu na navod žalitelja koji ističe da pobijana odluka ne sadržiobrazloženje, valja istaknuti da sukladno čl. 109. st. 4. ZZK-a, jedino odluke kojima se

odbija prijedlog za upis moraju sadržavati obrazloženje i razloge odbijanja. Zaključujući prema tome analogno, odluke kojima se dopušta i određuje upis u zemljišnoknjižnom postupku ne moraju sadržavati obrazloženje. Nadalje, nije osnovan žalbeni navod protustranke koja ukazuje na nedospjelost potraživanja predlagateljice. Navedeni prigovor može eventualno biti istaknut u parničnom postupku, no zemljišnoknjižni sud, odlučujući o prijedlogu za upis, nijeovlašten ispitivati naznačenu činjenicu materijalno pravne prirode. Kao što je većistaknuto, čl. 85. i 86. ZZK-a propisane su posebne pretpostavke za upis zabilježbetužbe radi pobijanja pravnih radnji dužnika te je za takav upis, između ostalog,nužno da je određena tužba podnesena sudu (što ovdje nesporno jest), no oosnovanosti tužbenog zahtjeva odlučuje sud u parničnom postupku. Isto se odnosi i

na žalbeni prigovor kojim protustranka ukazuje na nezakonitost i nedozvoljenosttužbe radi pobijanja pravnih radnji dužnika u smislu odredbi Zakona o obveznimodnosima, jer će o navedenim činjenicama valjane zaključke dati sud u parničnompostupku pokrenutom upravo tom tužbom.Zaključno, nije osnovan niti žalbeni navod kojim se ukazuje da u pobijanoj odlucinije naznačen poslovni broj predmetnog parničnog postupka, jer je predlagateljicanesporno dokazala da je tužba temeljem koje je određen upis predana sudu(prijemni pečat od 2. studenoga 2011.), dok poslovni broj pod kojim je tužbazavedena u upisnik nije nužni dio pobijane odluke u skladu sa čl. 109. st. 2. ZZK-a.

5.Z-3775/08 Gž-1872/11 od 15. rujna 2011.g.

Članak 107., članak 108. stavak 2., članak 109. i članak 111. Zakona o zemljišnimknjigama

- sadržaj odluke o knjižnimpravima

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbijen je upis i zabilježeno je da je odbijen upis zabilježbespora u zk.ul. br. 36166 k.o. Granešina na sukorisničkom dijelu H. p.o. (7792/13547

dijela) i u zk.ul. br. 7830 k.o. Granešina.Županijski sud odbija žalbu predlagatelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Odredbom čl. 107. ZZK-a, propisano je da je za odlučivanje o prijedlogu za upismjerodavno stanje u času kada taj prijedlog stigne u gruntovnicu.

348



Prvostupanjski sud je postupajući po odredbi čl. 107. st. 1., čl. 108. st. 2. i čl. 109. st.1. i 2. i čl. 111. ZZK-a , te na temelju stanja u zemljišnim knjigama, u vrijeme kada je stigao prijedlog za uknjižbu, utvrdio da je predlagatelj podnio prijedlog zauknjižbu na temelju javne isprave (čl. 55. st. 1/b ZZK-a) na temelju koje se moževršiti uknjižba, no da u smislu čl. 10. st. 2. u vezi čl. 82. st. 2. ZZK-a ne sadrži točnu

oznaku zemljišta. Dakle, sud utvrđuje da kada bi bila donesena odluka u smislu čl.47. Zakona o privatizaciji, bez točne oznake zemljišta ne bi se radilo o ispraviprikladnoj za uknjižbu u smislu odredbe čl. 10. st. 2. ZZK-a, slijedom čega se natemelju tako manjkave isprave ne može dopustiti zabilježba spora i osiguratiprvenstveni red za upis knjižnog prava.Pravilno prvostupanjski sud zaključuje prema odredbi čl. 10. st. 2. ZZK-a, odlukesudova i druge vlasti o knjižnim pravima moraju sadržavati oznake i podatke okatastarskom broju i površini katastarskih čestica, kao i o katastarskoj općini ukojoj leže, onako kako su podaci označeni u zemljišnoj knjizi.U konkretnom slučaju, kod zabilježbe spora, kojom se da je publicitet da jeuknjižba knjižnog prava osporena, odnosno da se o valjanosti uknjižbe nekog prava

vodi sudski spor ili postupak pred za to nadležnim tijelom, nije odlučna činjenicašto nije naznačena površina čestica već je odlučna pretpostavka za upis zabilježbespora da je pokrenut postupak kod suda ili drugog nadležnog tijela čiji bi ishodmogao utjecati na uknjižbu, pripadanje, postojanje, opseg, sadržaj ili opterećenjetog prava. Štite se prava mogućih zainteresiranih trećih osoba, odnosno doprinosipravnoj sigurnosti u prometu nekretninama.Odredbom čl. 70. ZZK-a određeno je da se zabilježbe mogu odrediti kad je topredviđeno tim ili drugim zakonom, na prijedlog ovlaštene osobe, suda ili drugognadležnoga tijela, donošenjem rješenja po zemljišnoknjižnom sudu, uz iznimke kaou čl. 82. st. 2. ZZK-a. Naime, zabilježbu može rješenjem odrediti po službenojdužnosti i tijelo pred kojim se vodi postupak, uz dokaz da se vodi postupak, aiznimno i prije pokretanja takva postupka.Kada drugo nadležno tijelo određuje upis, a ne zemljišnoknjižni sud,zemljišnoknjižni sud će se ograničiti na ispitivanje je li upis odredilo za to nadležnotijelo te je li upis provediv s obzirom na stanje zemljišne knjige, sukladno odredbičl. 108. st. 2. ZZK-a pa kada Zakonom o privatizaciji ("Narodne novine" br. 21/96)u čl. 47., a niti drugim propisom ne daje u nadležnost Hrvatskom fondu zaprivatizaciju donositi rješenje kojim nalaže zabilježbu spora, prema shvaćanjuovoga suda, određeni upis nije dopušten. Naime, ovlasti za donošenje rješenja ozabilježbi spora ovaj sud ne nalazi niti u odredbama Zakona o Hrvatskom fondu zaprivatizaciju ("Narodne novine" br. 84/92, 87/96) niti u Zakonu o pretvorbidruštvenih poduzeća ("Narodne novine" br. 94/95) već je takva ovlast utemeljenana odredbi čl. 34. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištuneprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije ("Narodne novine" br. 92/10)koji je stupio na snagu 1. kolovoza 2010. godine, a kojim je procesno pravo aktivne ipasivne legitimacije, sukladno odredbi čl. 33. ovoga Zakona preneseno naRepubliku Hrvatsku ili jedinicu lokalne samouprave i njihova nadležna tijela.

6.

349



Z-37913/08 Gž-2986/11 od 12. studeni 2011.g.

Članak 108. stavak 2. i članak 109. stavak 2. Zakona o zemljišnim knjigama

- zabilježba ovrhe

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbijen je upis zabilježbe ovrhe te određeno da se zabilježiodbijeni upis na suvlasničkom dijelu nekretnine protustranke upisane u zk.ul.br. 17207k.o. Vrapče Novo u 2/6 dijela.Županijski sud preinačuje prvostupanjsko rješenje na način da se dopušta zabilježbaovrhe na nekretnini protustranke radi namirenja novčane tražbine mldb. predlagatelja uiznosu od 22.976,38 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Točno je utvrđenje prvostupanjskog suda da u prijedlogu za ovrhu, a jednako tako irješenju o ovrsi kojim je isti usvojen, kod određivanja ovrhe na suvlasničkom dijelu

nekretnine protustranke nije naznačena i površina toga dijela nekretnine. Točno je i to da je odredbom čl. 10. st. 2. ZZK-a propisano da odluke sudova i drugih vlasti ozemljišnoknjižnim pravima moraju sadržavati oznake i podatke o katastarskom broju i površini katastarskih čestica kao i o katastarskoj općini u kojoj leže onako kako su ti podaci označeni u zemljišnoj knjizi. Pravilno se prvostupanjski sud pozvao i na odredbučl. 109. st. l. i 4. ZZK-a jer je ista u skladu sa njegovim zauzetim stajalištem o prijedloguza zabilježbu ovrhe.Međutim, kod odlučivanja o prijedlogu, zapravo nalogu prvostupanjskog sudapropustio je ocijeniti isti i sa aspekta primjene odredbe st. 2. istog čl. 109. ZZK-akao i posebno čl. 108. st. 2. istog Zakona.Prema čl. 109. st.2. ZZK-a u rješenju kojim se određuje upis moraju biti označeni

zemljišnoknjižni uložak u kojem će se provesti upis, a po potrebi zemljišnoknjižnačestica, osoba u čiju korist će se provesti upis i njezina adresa, vrsta upisa (uknjižba,predbilježba, zabilježba), predmet glede kojega će se provesti, isprave na kojima seupis temelji, pravo koje treba upisati s njegovim bitnim sadržajem, kao i nalog da seu zemljišnoj knjizi provede upis točno određenog sadržaja.Odredbom čl. 108. st. 2. ZZK-a propisano je da kad zemljišnoknjižni upis određujedrugi sud ili drugo nadležno tijelo, a ne zemljišnoknjižni sud, zemljišnoknjižni sudće se ograničiti na ispitivanje je li upis odredilo za to nadležno tijelo te je li upisprovediv s obzirom na stanje zemljišne knjige, a glede ostalih pretpostavki odlučujeonaj sud ili drugo tijelo koje upis dopušta.Prijedlog u predmetnom slučaju za upis zabilježbe ovrhe podnio je nakon donošenja

rješenja o ovrsi na nekretninama protustranke (suvlasničkom dijelu od 2/6 dijela)temeljem čl. 75. Ovršnog zakona (NN 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i121/05, 67/08, dalje:OZ) i čl. 30. ZZK-a prvostupanjski ovršni sud, jer je u smislunavedene odredbe čl. 75. OZ-a zabilježba ovrhe jedna od ovršnih radnji kojima seovrha provodi.Pobijano rješenje taj je sud donio nakon što je sukladno čl. 30. st. 2. ZZK-a primionalog od prvostupanjskog ovršnog suda da se dopusti predmetni zemljišnoknjižniupis, a temeljem rješenja o ovrsi na nekretninama

350



protustranke od 9. lipnja 2008.g., kojim je određena ovrha na njezinoj nekretninikako je ista uvodno opisana, a utemeljeno je na čl. 70. st. l. i 2. ZZK-a.Odredbom čl. 70. st. l. ZZK-a propisano je da se zabilježbe mogu odrediti kad je topredviđeno tim ili drugim Zakonom, dok je st. 2. propisano da u slučaju kad Zakonpredviđa mogućnost zabilježbe, nju na prijedlog ovlaštene osobe, suda ili drugog

nadležnog tijela rješenjem određuje zemljišnoknjižni sud, ako nije što posebnoodređeno.Nadalje čl. 79. st. l. Ovršnog zakona (dalje OZ-a) propisano je da čim doneserješenje o ovrsi da će sud po službenoj dužnosti zatražiti da se u zemljišnoj knjiziupiše zabilježba ovrhe.Prema tome, konkretan slučaj predstavlja slučaj iz čl. 108. st. 2. ZZK-a kadzemljišnoknjižni upis određuje drugi sud (ovršni sud) a u kojem slučaju, kao što jeuvodno citirano, zemljišnoknjižni sud se ima ovlast samo ograničiti na ispitivanje jeli upis odredilo nadležno tijelo te je li upis provediv s obzirom na stanje zemljišneknjige.Stoga, suprotno ocjeni prvostupanjskog suda, predmetni upis obzirom na stanje

zemljišne knjige i bez obzira na nedostatak navođenja površine nekretnine, jeprovediv, jer je predmetom ovrhe suvlasnički dio od 2/6 dijela nekretnineprotustranke, za koju i nije naznačena u zemljišnoj knjizi njegova površina, već je uzemljišnoknjižnom izvatku naznačena samo ukupna površina cijele nekretnine,kako se to i označava.Tako da osim što prvostupanjski sud nije imao ovlaštenje u tom pravcu ispitivatirješenje o ovrsi prvostupanjskog suda, jer je taj sud bio ovlašten glede tepretpostavke odlučiti o mogućnosti upisa zabilježbe ovrhe, obzirom na stanjezemljišne knjige, ocjena je ovoga suda da je osim toga i predmetni upis provedivupravo obzirom na takvo stanje, kada je ovrha pa tako i zabilježba ovrhe određenana suvlasničkom dijelu nekretnine protustranke koja je predmetom ovrhe, to nije,kako to pravilno iznosi žalba, odlučna površina predmetnog dijela nekretnine, kojaniti u zemljišno knjižnom ulošku nije označena (osim ukupne površine).Radi toga ovaj sud smatra da zemljišnoknjižni sud nije imao osnova za odlučivanjepobijanim rješenjem odbijanjem prijedloga - zapravo naloga prvostupanjskogovršnog suda po službenoj dužnosti upisa zabilježbe ovrhe u predmetnom slučaju, ačime je na taj način pogrešno primijenio materijalno pravo, radi čega je ovaj sudtemeljem čl. 380. toč. 3. Zakona o parničnom postupku u vezi čl. 91. st. l. ZZK-ausvojio žalbu predlagatelja i preinačio pobijano rješenje na način da je usvojionalog toga suda dopuštajući zabilježbu predmetne ovrhe na suvlasničkom dijelunekretnine ovrhovoditelja kako je ista naznačena, time da je naznačio ukupnupovršinu nekretnine te odlučio kako stoji u izreci rješenja ovoga suda.Valja napomenuti, što je i uvodno naznačeno, da iako je prvostupanjski sud odlučivao ozabilježbi ovrhe, koju odluku je i u ovoj odluci obrazlagao, isti je naveo da ocjenjujeneispunjenje pretpostavki "za uknjižbu založnog prava", što bi predstavljalo proturječjesa izrekom i obrazloženjem, ali je to ovaj sud uzeo kao omašku prvostupanjskog suda uobrazloženju, te temeljem čl. 380. st. 2. u vezi čl. 91. st. l. ZZK-a odlučio kao u izreci.Temeljem čl. 128. st. 2. ZZK-a obzirom da je rješenjem ovoga suda žalba predlagateljausvojena i pobijano rješenje o odbijanju upisa preinačeno naložen je upis koji je biozahtjevan te brisanje zabilježbe o njegovom odbijanju.

351



7.Z-71734/08 Gž-3935/11 od 21. veljače 2012.g.

Članak 109. stavak 1. i 4. Zakona o zemljišnim knjigama

- javna cesta- nerazvrstane ceste- javno vodno dobro- uknjižba prava vlasništva

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog te je određena zabilježba odbijenog prijedloga u zk.ul. 1 k.o. Odra.Županijski sud odbija žalbu predlagateljice kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet ove zemljišnoknjižne stvari je uknjižba prava vlasništva na zkč. br. 204, 217,320/1- 503, 688/4, 693, 771, 824, 846, 999, 1018/1, 1018/2, 1018/3, 1019, 1020, 1021,1022, 1023/1, 1023/2, 1023/3, 1023/4, 1023/5 i 1023/6, koje nekretnine dolaze upisane udruštvenom vlasništvu u općoj uporabi, u zk. ul. 1 k.o. Odra temeljem odredbe čl. 362. st.3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98,137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 146/08 - dalje: ZVDSP).Uz obrazloženje da predlagateljica uz prijedlog nije dostavila ispravu, za čestice upisanekao "put", iz koje bi bilo vidljivo o kojoj se kategoriji cesta radi, a o čemu ovisi njihov pravni status prema Zakonu o javnim cestama ("Narodne novine" broj 180/04 - dalje:

ZJC) te da za čestice upisane kao voda, jarak, potok i kanal nije priložena isprava iz koje bi bilo vidljivo predstavljaju li iste javno vodno dobro, sud prvog stupnja pozivom naodredbu čl. 109. st. l. i 4. ZZK odbija prijedlog.Odluku suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud.Iz stanja spisa proizlazi je upis predložen u pogledu nekretnina koje prema podacima izzemljišne knjige, kakvi su u času podnošenja prijedloga za upis (čl. 107. st. 1. ZZK), posvojoj naravi predstavljaju put, vodu, jarak, potok i kanal.Prema tome, u konkretnom slučaju, a s obzirom na kulturu zemljišta koja supredmetom upisa, za uknjižbu prava vlasništva, nema mjesta primjeni odredbe čl.362. st. 3. ZVDSP, već pretpostavke za upis, kako to pravilno zaključuje i sud prvogstupnja, valja preispitivati imajući u vidu posebne propise, kao lex specialis, kojima

je reguliran pravni režim nekretnina u pogledu kojih je upis zahtijevan (Zakon o javnim cestama i Zakon o vodama).To znači da ukoliko su zkčbr. 204, 217, 503, 688/4, 771, 824, 846, 999, 1018/1, 1018/3,1019, 1020, 1021, 1023/1, 1023/3, 1023/4i 1023/6, sve k.o. Odra kategorizirane kao javna cesta, tada su iste u skladu s odredbom čl. 2. Zakon o javnim cestama ("Narodnenovine" broj 180/04, 82/06, 138/06, 146/08, 152/08, 38/09, 124/09 i 153/08) javno dobrou općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske. Stoga u skladu s navedenomodredom, koja je u odnosu na odredbu čl. 362. st. 3. ZVDSP lex specialis, ne bi bilo

352



moguće dopustiti uknjižbu prava vlasništva za korist predlagateljice na opisanimzemljištima zemljištu, već bi predmetne nekretnine trebalo upisati kao javno dobrou općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske.S druge strane, ukoliko su navedene nekretnine koje su predmetom upisakategorizirane kao nerazvrstana cesta, iste bi nekretnine, u smislu kako to određuje

Zakon o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj 36/95, 70/97, 128/99,57/00, 129/00, 59/01, 26/03, 82/04, 110/04 i 178/04), a čije su odredbe u odnosu na čl.362. ZVDSP također lex specialis, u zemljišnoj knjizi trebalo upisati kao javnodobro u općoj uporabi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave.Isto tako, pretpostavke za upis prava vlasništva na zkčbr. 320/1 i 320/2, koje dolazeupisane kao voda, zkč. br. 693 jarak, zkč.br 1018/2, 1023/2 i 1023/5 koje dolazeupisane kao kanal Oglajnik i zkč. br. 1022 potok, sve upisane u k.o. Odra, valjalo bipreispitati u skladu s odredbama Zakona o vodama ("Narodne novine"broj 107/95 i150/05), odnosno predstavljaju li iste javno vodno dobro u kojem slučaju bi istetrebale biti upisane kao javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu RepublikeHrvatske, a kojima upravljaju "Hrvatske vode" (čl. 60. i 61. Zakona o vodama).

Zaključno, neovisno o svemu navedenom, odnosno je li su navedene česticekategorizirane kao javna cesta ili kao nerazvrstana cesta ili kao vodno dobro, one suu svakom slučaju javno dobro u općoj uporabi bilo u vlasništvu RepublikeHrvatske, bilo u vlasništvu jedinice lokalne samouprave te se niti u jednom odnavedenih slučajeva u zemljišnoj knjizi ne može dopustiti uknjižba prava vlasništvaza korist Republike Hrvatske ili jedinice lokalne samouprave, a bez istovremenogupisa javnog dobra u općoj uporabi.Stoga je pravilno sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbioprijedlog za upis (čl. 109. st. l. i 4. ZZK).

8.Z-46726/10 Gž-2131/11 od 20. prosinca 2011.g.

Članak 109. stavak 7. Zakona o zemljišnim knjigama

- upis prava vlasništva- otklanjanje nedostataka

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbačen je prijedlog za upis prava vlasništva predlagatelja iodređena je zabilježba odbačenog prijedloga.Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Prvostupanjski sud je utvrdio da je uz prijedlog za upis prava vlasništva dostavljenugovor o kupoprodaji nekretnina od 14. listopada 2008. godine.Budući da iz tog ugovora proizlazi da je prodavatelj nekretnina upisan u zk.ul. 14498.k.o. Grad Zagreb Z. R., a za kojeg je u ugovoru naznačena adresa Badovinčeva 13,Zagreb, te sadašnja adresa Meadow Creek Dr., Frisco, SAD prvostupanjski sud je pozvao predlagatelja upisa da za prodavatelja Z. R. dostavi uvjerenje o prebivalištu sa slijedom

353



promjena adresa prebivališta, obzirom da je u zemljišnim knjigama upisan na 1/8 dijela predmetne nekretnine s adresom 7425 N.Hix.Rd.Westland MI, SAD. Budući da predlagatelj nije udovoljio tom prijedlogu prvostupanjski sud je odbacio prijedlog zaupis.S obzirom na stanje zemljišne knjige mjerodavno u vrijeme podnošenja prijedloga za upis

proizlazi da je suvlasnik predmetne nekretnine koja je predmet ugovora o kupoprodaji Z.R. na kojeg je upisan udio od 2/8 dijela i 1/8 dijela i uz čije ime je naznačena adresaBadovinčeva 13, Zagreb, a uz udio 1/8 naznačena je adresa u SAD, N.Hix.Rd.Westland, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda sporno je to radi li se o istoj osobi Z. R., koji jeimao i različite adrese ovisno o vremenu zatraženog upisa i stjecanja pojedinogsuvlasničkog dijela, odnosno sporan je identitet te osobe.Kada prvostupanjski sud zatraži otklanjanje određenih nedostataka u smisluodredbe čl. 109. st. 7. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", br: 91/96,68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07 i 152/08 - dalje: ZZK), tada zahtjev suda morabiti određen tako da se dostave oni prilozi koji su nužni za odlučivanje o prijedloguza upis i kojim će se otkloniti određene okolnosti koje prema ocjeni

prvostupanjskog suda čine zapreku za upis.Kako je prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u ovom postupku sporno samo to radili se o istoj osobi Z. R., koja je na tri mjesta upisana u zemljišnim knjigama kaosuvlasnik, tada je prvostupanjski sud trebao zatražiti od predlagatelja upisa da dostavi preslike osobnih dokumenata ili drugih važećih dokumenata s fotografijom Z. R. i tokako s adresom u Zagrebu, Badovinčeva 13, tako i sa sadašnjom adresom u SAD-u iliizjavu Z. R. ovjerenu kod javnog bilježnika, kojom potvrđuje da se radi o istoj osobi, a po potrebi prvostupanjski sud može i sam utvrditi iz dosadašnjih upisa u zemljišne knjige izbirke isprava prema podacima koje ima u odnosu na Z. R., vezanih uz njegov JMBG,datum rođenja ili drugi podatak, radi li se o istoj osobi koja je prodavatelj nekretnine.Stoga je valjalo uvažiti žalbu predlagatelja upisa, te primjenom odredbe čl. 380. st. 1. t. 3.Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08 i 57/11), odlučiti kao u izreci ovog rješenja,time da će u nastavku postupka prvostupanjski sud otkloniti uočene nedostatke na jedanod načina navedenih u ovoj odluci drugostupanjskog suda, te potom donijeti novu odlukuo osnovanosti prijedloga za upis.

9.Z-15234/03 Gž-2136/09 od 22. studenog 2011.g.

Članak 114., članak 129. i članak 369. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugimstvarnim pravima

Članak 40. stavak 2. Zakona o zaštiti prirode

- uknjižba prava vlasništva- javne ustanove

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem povodom prijedloga od 26. lipnja 2003. sukladno odredbamačl. 114., čl. 129. i čl. 369. st. 2 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne

354



novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01 - dalje u tekstu ZVDSP), atemeljem čl. 40. st. 2. Zakona o zaštiti prirode ("Narodne novine" br. 30/94, 72/94 i107/03 -dalje u tekstu ZZP) i rješenja Zavoda za zaštitu prirode od 18. srpnja 1964., broj:59/6-1964., MK/MZ, koje se nalazi u zbirci isprava prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem Z-14012/0, u zk.ul.br. 33 k.o. Grad Zagreb dopušten je otpis zk.č.br. 7787/1,

kuća, dvor, pašnjak, vrt u Jurja Vesi u površini od 160 j 1120 čhv ili 92 a 4776 čm simena Općenarodne imovine s upisanim organom upravljanja u korist Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Zagrebu i pripis u postojeći zk.ul.br. 25470 k.o. Grad Zagreb, uzuknjižbe prava vlasništva u tom zemljišnoknjižnom ulošku za korist Grada Zagreba.Županijski sud preinačuje prvostupanjsko rješenje na način da odbija prijedlog predlagatelja radi upisa prava vlasništva na nekretnini upisanoj u zk.ul.br. 33 k.o. GradZagreb, a koja se sastoji od zkčbr. 7787/1, kuća, dvor, pašnjak, vrt u Jurja Vesi u površiniod 160 j 1120 čhv ili 92 a 4776 čm. Naloženo je zk odjelu prvostupanjskog suda upis brisanja otpisa zkčbr. 7787/1 s imena Općenarodne imovine s upisanim organomupravljanja u korist Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Zagrebu i pripis u postojećizk.ul.br. 25470 k.o. Grad Zagreb, kao i uknjižbe prava vlasništva u tom zk ulošku za

korist Grada Zagreba, te uspostava prijašnjeg zk stanja. Naloženo je zk odjelu brisanjezabilježbe žalbi zainteresiranih osoba.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:U ovom predmetu predlagatelj je predložio upis prava vlasništva na opisanoj nekretnini ito na temelju zakona, priloživši prijedlogu ovjerovljeni prijepis rješenja Zavoda za zaštituspomenika kulture Grada Zagreba, broj: 01-54/2-1964 od 10. siječnja 1964. i ovjerovljeni prijepis rješenja Zavoda za zaštitu prirode Zagreb, broj 59/6-1964, MK/MZ od 18. srpnja1964.Prvostupanjski sud temelji svoju odluku na zaključku da je temeljem zakona u smislu čl.114. i čl. 129. ZVDSP predlagatelj stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini utrenutku ispunjenja zakonskih pretpostavaka koje su određene čl. 40. st. 2. ZZP.Žalbenim navodima dovedena je u sumnju pravilnost i zakonitost ovakvog zaključka prvostupanjskog suda, te se isti i po ocjeni ovoga suda ne može prihvatiti.Žalbeni navodi zainteresiranih osoba svode se u bitnome na pobijanje navedenog rješenjaiz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, naglašavajući nepostojanje svihmaterijalnih pretpostavki za dopuštenje predloženog upisa, obzirom da su žaliteljitemeljem ranijih zakona stekli pravo vlasništva glede predmetne nekretnine. Naime, prvostupanjski sud smatra da je pravni temelj predmetnog stjecanja čl. 40. st. 2.ZZP, kojim je određeno da se zemljište unutar granica zaštićenih dijelova prirode iz čl. 3.st. 1. alineje 3.,4.,5.,6.,7. i 8. na kojima pravo korištenja i raspolaganja imaju društvene pravne osobe prenosi u vlasništvo županije ili Grada Zagreba, ako posebnim zakonomnije drugačije određeno. Rješenjem Zavoda za zaštitu prirode Zagreb, broj: 59/6-1964,MK/MZ od 18. srpnja 1964. predmetna nekretnina opisana je kao spomenik vrtnearhitekture /park/, što predstavlja zaštićeni dio prirode određen čl. 3. alinejom 8 -spomenik parkovne arhitekture pa da se stoga isto zemljište unutar granica zaštićenihdijelova prirode prenosi u vlasništvo Grada Zagreba.Osnovani su žalbeni navodi da su žalitelji, temeljem Zakona o ustanovama("Narodne novine" br. 76/93, 29/97 i 47/99 - dalje u tekstu ZU) kao javne ustanove,nastavno i temeljem Zakona o visokim učilištima ("Narodne novine" br. 96/93,

355



34/94, 48/95, 29/96, 54/96 i 129/00 - dalje u tekstu ZVU) kao visoka učilišta u sastavuSveučilišta u Zagrebu, stekli pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini glede kojesu žalitelji bili tijela upravljanja. Naime, danom stupanja na snagu ZU (24. kolovoza1993.) odnosno ZVU (2. studenog 1993.), kao posebnih zakona u smislu čl. 40. st. 2.ZZP, ista je nekretnina kao društveno sredstvo postalo imovinom dotadašnjeg tijela

upravljanja, odnosno žalitelja i to Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu,Zagreb, Svetošimunska cesta 25 i Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu,Zagreb, Svetošimunska cesta 25, kao slijednika nekadašnjeg tijela upravljanja(Poljoprivredno-šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu). Obzirom da sunavedeni žalitelji stupanjem na snagu posebnih zakona ZU i ZVU stekli pravovlasništva na predmetnoj nekretnini, u ovoj pravnoj situaciji niti ne dolazi doprimjene čl. 40. st. 2. ZZP, jer je isti stupio na snagu 23. travnja 1994., odnosnoposlije stupanja na snagu ZU i ZVU. Time je pitanje stjecanja prava vlasništva nakonkretnoj nekretnini riješeno ranijim zakonima, čime su, po ocjeni ovoga suda,tim ranijim zakonima (u ovom slučaju ZU i ZVU) pravo vlasništva na predmetnojnekretnini stekli Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Šumarski fakultet

Sveučilišta u Zagrebu.Napominje se da odredba čl. 148. st. 2. ZVU, koja propisuje da društvena sredstvakoja su danom stupanja na snagu ZU postala imovinom visokih učilišta iz čl. 147.ZVU (među kojima su i spomenuti žalitelji) ostaju imovina u njihovu vlasništvu.Nadalje, valja istaknuti da je stupanjem ZVDSP dana 1. siječnja 1997. ozakonjenapretvorba prava upravljanja na stvari u društvenom vlasništvu u pravo vlasništvaone osobe koja je bila dotadašnji nositelj prava upravljanja.Tako je odredbom čl. 129. st. 2. ZVDSP propisano da ako nije što drugo zakonomodređeno, stjecanjem vlasništva na temelju zakona prestaju sva stvarna prava kojasu do tada postojala na odnosnoj stvari, osim onih za koje je stjecatelj znao dapostoje ili je to morao znati. Također je u završnim odredbama ZVDSP glededjelovanja zakona propisano čl. 388. st. 2. da se stjecanje, promjena, pravni učinci iprestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuje premapravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestankaprava i njihovih pravnih učinaka.Predlagatelju, kao osobi koja se ne može osloniti na predmnijevu vlasništva,odnosno tvrdi tome suprotno, ostaje da svoje pravo dokazuje u posebnomparničnom postupku (čl. 363. st. 2. ZVDSP).Slijedom navedenog, ovaj sud smatra kako je sud prvog stupnja, s obzirom nastanje zemljišne knjige u trenutku podnošenja prijedloga, kao mjerodavnog stanjaza odlučivanje o prijedlogu (čl. 107. st. 1. ZZK) i s obzirom na sadržaj ispravapriloženih prijedlogu, pogrešno zaključio kako su u ovoj pravnoj stvari ispunjenesve materijalnopravne pretpostavke za donošenje zahtijevanog upisa pravavlasništva, predviđene odredbom čl. 108. st. 1. ZZK, odnosno da je nezakonitodopustio predloženi upis.Dakle, proizlazi zaključak da je dopustivši predmetnu uknjižbu prava vlasništva, prvostupanjski sud u pobijanom rješenju pogrešno primijenio materijalno pravo.Zbog izloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP, u svezi s čl. 91. st. 1.ZZK, usvojiti žalbe zainteresiranih osoba kao osnovane i prvostupanjsko rješenje preinačiti te odbiti predmetni prijedlog i naložiti brisanja provedenog upisa te uspostavu

356



prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja. Također je, temeljem čl. 127. st. 2. ZZK, trebaloodrediti brisanje zabilježbe žalbe zainteresiranih osoba.

10.

Z-76553/06 Gž-7783/08 od 31. siječnja 2012.g.Članak 360. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima

- uknjižba brisanjadruštvenog vlasništva

- uknjižba prava vlasništva

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem dopušten je teretni otpis zkčbr. 393/3 upisane kaoopćenarodna imovina s uknjiženim pravom upravljanja za korist "S." tvornica cementaPodsused u novi zk.ul.br. 8516 k.o. Stenjevac i u novom zk.ul. upis prava vlasništva za

korist predlagatelja, sve temeljem Kupoprodajnog ugovora od 30. studenog 1992. godine,Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 5. travnja 1996., Ugovora o kupoprodaji nekretninado 17. svibnja 1996. godine, Presude zbog izostanka prvostupanjskog sudaŽupanijski sud preinačuje prvostupanjsko rješenje na način da se odbija prijedlog predlagatelja E.M. d.o.o. Zagreb radi uknjižbe prava vlasništva na nekretnini upisanoj uzk.ul. br. 8516 k.o. Stenjevac koja se sastoji od zkčbr. 393/3 tvorničko dvorište površine886 čhv ili 3186 m2.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet ove pravne stvari je uknjižba brisanja općenarodne imovine i uknjižba pravavlasništva na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. 483 k.o. Stenjevac temeljem

Kupoprodajnog ugovora od 30. studenog 1992. godine, sklopljenog između Tvornicacementa "S." Zagreb, kao prodavatelja i R. A." d.o.o. Zagreb, kao kupca, Ugovora okupoprodaji nekretnina od 5. travnja 1996. godine, sklopljenog između "R. A." d.o.o.Zagreb kao prodavatelja i V. D., kao kupca te Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 17.svibnja 1996. godine, sklopljenog između V. D., kao prodavatelja i predlagatelja, kaokupca i pravomoćne Presude zbog izostanka Općinskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-9327/04 od 22. studenog 2005. godine kojom je naloženo trgovačkom društvu"R. A." d.o.o. Zagreb izdati suglasnost na dodatak Kupoprodajnom ugovoru od 30.studenog 1992. godine.Polazeći od utvrđenja da je predlagatelj ispravama priloženim uz prijedlog dokazao da suza uknjižbu prava vlasništva za korist predlagatelja u konkretnom slučaju ispunjene sve

zakonske pretpostavke, prvostupanjski sud temeljem priloženih isprava dopušta predloženi upis.Odluku suda prvog stupnja nije moguće prihvatiti.Zakon o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01,100/04, 107/07 i 152/08 - dalje: ZZK) za odlučivanje o prijedlogu za upis mjerodavno jestanje u času kada je taj prijedlog stigao zemljišnoknjižnom sudu.Iz zemljišnoknjižnog stanja proizlazi da je u trenutku podnošenja prijedloga za uknjižbu uzk. ulošku broj 483 k.o. Stenjevac predmetna nekretnina upisana kao općenarodna

357



imovina s uknjiženim pravom upravljanja za korist "Sloboda" tvornica cementaPodsused. Nadalje, s obzirom da iz zemljišne knjige proizlazi da je predmetna nekretnina uknjiženakao općenarodna imovina s uknjiženim pravom upravljanja za korist "S." tvornicecementa Podsused (pravnog prednika predlagatelja) te da predlagatelj uz prijedlog nije

dostavio ispravu iz koje bi proizlazilo da je predmetna nekretnina u postupku pretvorbe poduzeća, koje je uknjiženo kao organ upravljanja, bila procijenjena u vrijednosttemeljnog kapitala društva nastalog pretvorbom, a u skladu s čl. 42. Zakona o privatizaciji ("Narodne novine" broj: 21/96), to za predloženi upis nije ispunjena opća pretpostavka iz čl. 43. ZZK.Naime, odredbom čl. 360. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01,79/06, 141/06,146/08 i predlagatelj uz prijedlog nije dostavio ispravu iz koje bi proizlazilo da jepredmetna nekretnina u postupku pretvorbe poduzeća, koje je uknjiženo kao organupravljanja, bila procijenjena u vrijednost temeljnog kapitala društva nastalogpretvorbom, a u skladu sa čl. 42. Zakona o privatizaciji ("Narodne novine", broj:

21/96), to za predloženi upis, pored već navedenih razloga, nije ispunjena niti općapretpostavka iz čl. 43. ZZK.Naime, odredbom čl. 360. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 146/08 -dalje: ZV) propisano je da je pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganjana stvari u društvenom vlasništvu pretvorbom nositelja tog prava postalo pravovlasništva one osobe koja je pretvorbom postala sveopći pravni sljednik dotadašnjegnositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako jestvar sposobna biti predmetom prava vlasništva; osim ako posebnim zakonom nijedrukčije određeno. Međutim, prilikom preispitivanja dopustivosti uknjižbe pravavlasništva u skladu sa čl. 360.-365. ZV za korist pravnog sljednika određenogdruštvenog poduzeća koje je uknjiženo kao korisnik nekretnine u društvenomvlasništvu, potrebno je voditi računa i o tome je li upravo ta nekretnina unesena udruštveni kapital pravne osobe u postupku pretvorbe na temelju Zakona opretvorbi društvenih poduzeća, a u smislu odredbe čl. 390. ZV.Stoga, budući da predlagatelj uz prijedlog nije dostavio ispravu iz koje bi bilovidljivo da bi nekretnina u pogledu koje je predložen upis prava vlasništva za koristpredlagatelja bila procijenjena u vrijednosti temeljnog kapitala njegovog prednikau postupku pretvorbe, nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 360.-365., u svezi sa čl. 390.ZV za upis prava vlasništva za korist predlagatelja, slijedom čega također postojizapreka predloženom upisu u smislu čl. 108. st. 1. ZZK.Slijedom svega navedenog, pogrešno je postupio prvostupanjski sud kad je dopustiopredloženi upis, zbog čega je temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP, u svezi sa čl. 91.st. 1. ZZK valjalo preinačiti pobijano rješenje i odbiti prijedlog za upis, kako jeodlučeno pod stavkom 1. izreke ovog rješenja.

11.Z-1891/10 Gž-3021/11 od 15. veljače 2012.g.

Članak 362., članak 360.-365. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima

358




Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je uknjižba prava vlasništva u korist predlagatelja u

odnosu na čkbr. 7317/24 oranicu u Vukomercu sa 4,7 čhv ili 17 m2 i to pozivom naodredbe čl.360 - 365. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i na UvjerenjeGradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslovei dr. od 3. prosinca 2009.g.Županijski sud ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:U bitnom protustranka ističe da je prvostupanjski sud trebao prije donošenja pobijaneodluke uzeti u obzir i odredbu čl. 359. stav. 2. ZV-a i ispitati sve okolnosti postojanja prava bivših vlasnika odnosno njihovih nasljednika na predmetnom zemljištu, sukladnoZakonu o naknadi za imovinu oduzeti za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine

(dalje:Zakon o naknadi... - NN broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01,65/01, 118/01 i 81/02) jer prema cit. odredbi ZV-a prava vlasništva i druga prava stečena pretvorbom prava upravljanja, raspolaganja ili korištenja na stvarima u društvenomvlasništvu pa i na građevinskom zemljištu, stečena su samo pod uvjetom da nisu usukobu s pravima koja na bivšim društvenim stvarima pripadaju drugim osobamatemeljem propisa o denacionalizaciji, a što da je i u skladu sa odlukom Upravnog sudaRepublike broj Us-5047/02 od 06. rujna 2006.g.Pored toga je protustranka istakla da bi predmetna nekretnina predstavljala imovinuRepublike Hrvatske i prema odredbama čl. 77. Zakona o naknadi jer Republika Hrvatskastječe pravo vlasništva na imovini koja je predmet naknade na temelju odredaba Zakonao naknadi u pogledu koje zahtjev za naknadu nije podnesen ili je pravomoćno odbijen,ako zakonom nije drukčije propisano, a i obzirom na odredbu čl. 5. cit. Zakona premakojoj se odredbe Zakona o naknadi odnose i na imovinu koju su općine, gradovi iližupanije preuzele na temelju Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi a prenesena je udruštveno vlasništvo na temelju propisa iz članka 2., te akata i načina propisanih člankom3. ovoga Zakona.Žalba protustranke osnovana je utoliko što je povodom njezinog izjavljivanja ovajsud stekao mogućnost ispitivanja pobijanog rješenja i u smislu odredbe čl. 365. stav.2. Zakona o parničnom postupku (dalje:ZPP) koja svoju primjenu uzemljišnoknjižnim postupcima nalazi osnovom odredbe čl. 91. stav. l. Zakona ozemljišnim knjigama (dalje:ZZK - NN 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04,107/07 i 152/08).Doista materijalno-pravna podloga na koju ukazuje protustranka u žalbipretpostavlja da na nekretnini na čijem vlasništvu u konkretnom slučaju pretendirapredlagatelj, pozivajući se pri tom na odredbe čl. 362. stav. l. i čl. 360.-365. ZV-a, nepostoje prava trećih osoba na osnovu propisa o denacionalizaciji, kao općapretpostavka pretvorbe društvenog - u pravo vlasništva.Uz to iz žalbe protustranke proizlazi da na pravu vlasništva pretendira upravo onapozivajući se pri tom na odredbe Zakona o naknadi.

359



No kako pobijano rješenje ne sadrži obrazloženje to ovaj sud nije u mogućnostiodgovoriti na žalbene navode protustranke zbog čega je valjalo usvajanjem njezine žalbe,temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a i čl. 91. stav. l. ZZK ukinuti prvostupanjskorješenje i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovni postupak tijekom kojeg ćeisti imati u vidu materijalnopravne odredbe ZV-a i Zakona o naknadi na koje ukazuje

protustranka u izjavljenoj žalbi te će u ponovljenom postupku odlučivanja o prijedlogu predlagatelja izvršiti uvid u povijesno stanje zemljišne knjige te po potrebi izvršiti drugeizviđaje sve u svrhu donošenja zakonite meritorne odluke o prijedlogu predlagatelja.

12.Z-10105/00 Gž-60/08 od 30. kolovoza 2011.g.


- produljenje roka

Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev predlagatelja za produljenje roka zadostavom vjenčanog lista, odbačena žalba pod posl. br. Z-23413/05 ozn. Z-10105/00 podnesenu od neovlaštene osobe, određeno je brisanje plombe u zk.ul.br. 4601 k.o. GradZagreb.Županijski sud odbija žalbu predlagatelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja: Naime, sud prvog stupnja je odbio zahtjev predlagatelja za produljenjem roka zadostavom vjenčanog/rodnog lista, te je odbacio kao nedopuštenu žalbu zaprimljenu pod

posl. br. Z-23413/05, ozn. Z-10105/00, jer je ista podnesena od neovlaštene osobe, uzobrazloženje da je rodni, odnosno vjenčani list isprava koja je nužna kako bi se utvrdiloda li je D. S. (predlagateljica) istovjetna s osobom D. G. (potpisnicom punomoćiodvjetniku R. B.), pri čemu je zaključio da je odvjetnik R. B., imao dovoljno vremenakako bi traženu ispravu dostavio, s obzirom da mu je rješenjem od 14. kolovoza 2007.rok za dostavu već produžen za daljnjih 20 dana, a koji rok je prema zaključku suda prvog stupnja bio više nego primjeren za dostavu tražene isprave.Kako u spis nije, u roku od daljnjih 20 dana, određenim rješenjem suda prvog stupnja od14. kolovoza 2007. dostavljena isprava (što žalitelji niti ne osporavaju) kojom se nanedvojben način može utvrditi istovjetnost predlagateljice i osobe koja je opunomoćilaodvjetnika R. B. za podnošenje žalbe protiv rješenja od 7. lipnja 2005. (radi čega

punomoć nije uredna), to je pravilno zaključio prvostupanjski sud da je žalba podnesenaod neovlaštene osobe, slijedom čega je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je odbio prijedlog predlagatelja za produljenjem roka za dostavu vjenčanog lista (čl. 111. st. 2.ZPP), te kada je odbacio žalbu zaprimljenu pod poslovnim brojem Z-23413/05, ozn. Z-10105/00, kao nedopuštenu, budući da je istu žalbu podnijela neovlaštena osoba (čl. 98. ičl. 358. ZPP). Na žalbene navode da je od strane suda prvog stupnja izostala dobronamjernost kada jesud prvog stupnja na prijedlog predlagatelja da mu se produži rok za dostavu traženih

360



isprava za dodatnih 45 dana (zbog težeg kontakta sa strankom) produžio taj rok za samo20 dana, valja reći da ovi žalbeni navodi nisu utjecali na pravilnost i zakonitost pobijanogrješenja.Također valja reći da, kada se radi o sudskim rokovima (čl. 111. st. 2. ZPP), kao što je to u konkretnom slučaju, sud nije dužan na svaki zahtjev predlagatelja produljiti

rok za postupanje po rješenju, niti je dužan ukoliko produljava rok po prijedlogupredlagatelja, držati se predloženog roka od strane predlagatelja. To stoga, stojetemeljem odredbe čl. 111. st. 2. ZPP u vezi sa čl. 91. st. 1. ZZK - sudu dano samoovlaštenje za produljenje roka po prijedlogu predlagatelja i to ukoliko sud nađe,prema vlastitoj procjeni, da za to postoje opravdani razlozi.

13.Z-5475/08 Gž-2278/11 od 27. prosinca 2011.g.

Članak 4. stavak 2. i 3. Zakona o uknjižbi nekretnina u društvenom vlasništvuČlanak 362. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima

- uknjižba brisanjadruštvenog vlasništva


Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem dopušteno je u zemljišnoknjižnom ulošku broj 2770 k.o.Vrapče, temeljem čl. 361, 365, 362 st. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima(NN.br.91/96), a u smislu prijedloga od 28. siječnja 2008.,a) otpis "obiteljske stambene zgrade u Zagrebu, Repinečka br. 31" iz z.k. tijela A-II

(dva), te pripis z.k. tijelu A-I (jedan), čkbr. 1689/7 dvor u Zagrebu, Repinečka br. 31 sa50 čhv, tako da sada glasi: čkbr. 1689/7 Obiteljska stambena zgrada i dvorište u Zagrebu,Repinečka br. 31 sa 50 čhv, b) uknjižba brisanja "društvenog vlasništva" uknjiženog na zemljištu upisanom u A-I(jedan),c) uknjižba brisanja "društvenog vlasništva" uknjiženog na zgradi upisanoj u A-II (dva).d) uknjižba prava vlasništva na čkbr. 1689/7 Obiteljska stambena zgrada i dvorište uZagrebu, Repinečka br. 31 sa 50 čhv upisane u A-I (jedan), za korist: REPUBLIKEHRVATSKE.Županijski sud odbija žalbu i potvrđuje rješenje suda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Protiv ovoga rješenja žalbu podnosi Grad Zagreb. Ustvrđuje da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta uknjižbi prava vlasništva Republike Hrvatske na temelju zakonske predmnjeve iz čl. 362. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.Ovu svoju tvrdnju žalitelj zasniva na daljnjoj tvrdnji da je predmetna nekretninauknjižena kao društveno vlasništvo bez navođenja titulara prava raspolaganja, upravljanjaili korištenja i to na temelju rješenja o eksproprijaciji od 15.5.1980. godine, da je pridonošenju navedenog rješenja omaškom propušteno navesti pravnog prednika Grada

361



Zagreba kao nositelja prava upravljanja, kojem je navedena nekretnina izrijekom predanau posjed. Pored toga navodi da je odredbama tada važećeg Zakona o uknjižbi nekretninau društvenom vlasništvu ("Narodne novine" br. 72/71) bilo propisano da ako se iz ispravena temelju koje se uknjižuje nekretnina u društvenom vlasništvu ne može utvrditi tko jenositelj prava korištenja, tada će se kao nositelj toga prava uknjižiti općina na čijem se

teritoriju nalazi nekretnina. Stoga smatra da se primjenom odredbe čl. 388. st. 2. Zakonao vlasništvu i drugim stvarnim pravima upravo žalitelj ima upisati kao vlasnik.Žalba nije osnovana.U pravu je žalitelj da je odredbom čl. 4. st. 2. Zakona o uknjižbi nekretnina udruštvenom vlasništvu bilo propisano da se na takvim nekretninama kao nositeljprava korištenja ima uknjižiti općina na čijoj se teritoriji nekretnina nalazi.Međutim, obveza ovakve uknjižbe propisana je uz daljnje pretpostavke iz čl. 4. st. 3.istog zakona, tj. ukoliko općina ovakvu uknjižbu predloži te potvrdi da na dotičnunekretninu druga društveno pravna osoba nema pravo korištenja.Kako prednik žalitelj a to očito nije učinio, te je nekretnina uknjižena kaodruštveno vlasništvo bez navođenja nositelja prava upravljanja, korištenja i

raspolaganja, a niti iz priloženih isprava ne proizlazi da je prednik žalitelju biotitular nekog od ovih prava, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalnopravo kada je na temelju zakonske predmnjeve iz čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu idrugim stvarnim pravima dozvolio predloženu uknjižbu prava vlasništva RepublikeHrvatske.

14.Z-16294/11 Gž-8725/11 od 10. veljače 2012.g.

Članak 249. Obiteljskog zakonaČlanak 41. Zakona o zemljišnim knjigama


Činjenično stanje:Prvostupanjskim rješenjem u podulošku broj 12721 k.o. Zaprudski Otok, na nekretnini A.H., Zagreb, Viktora Kovačića 3, koja se sastoji od stana br. 154 na XV (petnaestom) katu,koji se sastoji od tri sobe, blagovaonice, kupaonice, uznika, hodnika i tri lođe u ukupnoj površini od 83.91 čm u stambenoj zgradi Viktora Kovačića 3, Zagreb, sagrađenoj načestici br. 785/3, upisanoj u zk. ul. - k.o. Zaprudski Otok, dopuštena je na temelju rješenjao nasljeđivanju poslovni broj O-6049/09 od 26. siječnja 2010. i rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O-6049/09 od 16. veljače 2011. uknjižba prava vlasništva na 1/2 dijela

nekretnine A. H., Zagreb, Viktora Kovačića 3, za korist A. H. u 1/3 dijela i Sanira Hanićau 2/3 dijela te je naložena provedba u zemljišne knjige.Županijski sud odbija žalbu nasljednika kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Sud prvog stupnja zaprimio je po službenoj dužnosti radi provedbe u zemljišnoj knjizirješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika iz Zagreba poslovni broj O-6049/09 od 26.

362



siječnja 2010., ispravljeno rješenjem javnog bilježnika iz Zagreba poslovni broj O-6049/09 od 16. veljače 2011., koje je doneseno iza pok. M. H. iz Zagreba, ViktoraKovačića 3, kojim je kao njezina ostavinska masa utvrđena 1/2 dijela nekretnineoznačene kao dio stambene zgrade Viktora Kovačića 3, Zagreb, sagrađene na čest. br,785/3, u naravi stan br. 154 na XV (petnaestom) katu koji se sastoji od tri sobe, kuhinje,

blagovaonice, kupaonice, nužnika, hodnika i tri lođe u ukupnoj površini od 83,91 čm ikoja je upisana u poduložak broj 12721 k.o. Zaprudski Otok. Nasljednik A. H. u žalbi ističe kako je on isključivi vlasnik predmetne nekretnine te da jenejasno zašto se pobijanim rješenjem dopušta uknjižba idealnog dijela te nekretnine ukorist S. H.Odredbom čl. 249. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj 116/03) propisano jeda su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisudrukčije ugovorili. Stoga je supruga žalitelja, pok. M. H., na temelju zakona, utrenutku kad su se za to ispunile zakonom propisane pretpostavke (predmetnanekretnina stečena radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz teimovine), stekla suvlasništvo predmetne nekretnine u 1/2 dijela, bez obzira na

činjenicu što nije bila upisana kao zemljišnoknjižni vlasnik, a sve na temelju čl. 129.Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96,68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 146/08 - dalje: ZV).Budući da je pok. M. H., stoga bila vlasnica predmetne nekretnine u 1/2 idealnogdijela, ta nekretnina ušla je u ostavinsku masu u ostavinskom postupku koji se podposlovnim brojem O-6049/09 vodio pred javnim bilježnikom iz Zagreba, a dovršen je donošenjem rješenja o nasljeđivanju, na temelju kojega je pobijanim rješenjemdopuštena uknjižba prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, u korist zakonskihnasljednika, A. H. i S. H.Neosnovani su, stoga, navedeni žalbeni navodi, jer za stjecanje nekretnine natemelju zakona nije kao konstitutivni element potreban upis u zemljišne knjige, pa je pok. M. H. bila suvlasnica predmetne nekretnine u 1/2 dijela, bez obzira načinjenicu što je žalitelj bio upisan kao isključivi vlasnik.Slijedom navedenog, ispunjena je pretpostavka o knjižnom predniku, budući dapostoji neprekinuti niz izvanknjižnog stjecanja (čl. 41. Zakona o zemljišnimknjigama - "Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07 i152/08 -dalje: ZZK).U pogledu navoda žalitelja kojima tvrdi da je A. K. povukla svoju izjavu o ustupusvog nasljedničkog dijela S. H., valja napomenuti da to nije predmet ovogzemljišnoknjižnog postupka te da je navedenu činjenicu moguće bilo isticati u žalbiprotiv rješenja o nasljeđivanju, a navedena činjenica ne može se uzeti u razmatranjeniti obzirom na odredbu čl. 124. st. 2. ZZK, kojom je izričito propisano da se u žalbine mogu iznositi nove činjenice niti prilagati nove isprave te da sud drugog stupnjao žalbi odlučuje na temelju činjeničnog i pravnog stanja kakvo je bilo u trenutkukad je zemljišnoknjižni prijedlog stigao zemljišnoknjižnom sudu.

363



Stvarno kazalo

B brisanje zabilježbe ovrhe 1

J javna cesta 7 javne ustanove 9 javno vodno dobro 7

Nnerazvrstane ceste 7

Ootklanjanje nedostataka 8

P produljenje roka 12

S

sadržaj odluke o knjižnim pravima 5

Uuknjižba brisanja društvenog vlasništva 10,13uknjižba prava vlasništva 3,7,9,10,11,13,14upis prava vlasništva 8

Zzabilježba opravdanja predbilježbe 1

zabilježba otvaranja stečajnog postupka 2zabilježba ovrhe 6zabilježba tužbe 4zapreka upisa 3

364



Zakonsko kazalo

ZAKON O ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA

članak 10. 1članak 40. 1,2članak 41. 14članak 43. 1članak 44. 1članak 52. 1članak 54. 1članak 54. stavak 1. 3članak 60. 1članak 61. 1članak 85. 4

članak 86. 4članak 107. 5članak 108. stavak 1. 3članak 108. stavak 2. 5,6članak 109. 5članak 109. stavak 1. 7članak 109. stavak 2. 6članak 109. stavak 4. 7članak 109. stavak 7. 8članak 111. 5članak 215. stavak 1. točka 3. 3

ZAKON O VLASNIŠTVU I DRUGIMSTVARNIM PRAVIMAčlanak 114. 9članak 129. 9članak 360. stavak 1. 10članak 360.-365. 11članak 362. 11članak 362. stavak 3. 13članak 369. stavak 2. 9

ZAKON O PARNIČNOM POSTUPKUčlanak 111. stavak 2. 12

ZAKON O ZAŠTITI PRIRODEčlanak 40. stavak 2. 9

365



ZAKON O UKNJIŽBI NEKRETNINAU DRUŠTVENOM VLASNIŠTVUčlanak 4. stavak 2. 13


OBITELJSKI ZAKONčlanak 249. 14

366



REPUBLIKA HRVATSKAOPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

ODABIR SUDSKIH ODLUKA

Zagreb,siječanj-ožujak 2012.g.

367



Radno pravo

1.Pr-2148/09 Gžr-282/12-2 od 06. ožujka 2012. godine

Članak 117. st. 1 Zakona o parničnom postupku(NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11)

- povrat u prijašnje stanje-ne(opravdanost) razloga zapropuštanje roka zapodnošenje tužbe

Činjenično stanje:Pobijanim rješenjem odbijen je prijedlog tužiteljice za povrat u prijašnje stanje zbog propuštenog roka za podnošenje tužbe u prekluzivnom roku (stavak I izreke) te jetužiteljici naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 922,50 kn (stavak IIizreke).Županijski sud odbija žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrđuje rješenje prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljica propustila rok za podnošenje tužbe u prekluzivnom roku i da za propuštanje nije imala opravdani razlog, pa je pravilnom primjenom iz odredbe čl. 117. st. 1. ZPP odbio njezin prijedlog za povrat u prijašnjestanje.Razlog za povrat u prijašnje stanje čini događaj koji je stranku spriječio pristupiti ročištuili učiniti u propisanom roku određenu radnju, zbog čega je izgubila pravo na poduzimanje te radnje (čl. 117. st. 1. ZPP), a takav razlog ne predstavlja navodninesporazum između odvjetničkog vježbenika punomoćnika tužiteljice i službenice poštanskog ureda koja nije postupila po njegovom nalogu i tužbu uputila preporučenom pošiljkom, već ju je uputila običnom pošiljkom koja je stigla na sud po proteku prekluzivnog roka.Tužiteljica žalbom osporava zaključak prvostupanjskog suda tvrdnjom da je do omaške uotpravljanju pošte došlo isključivom greškom djelatnice pošte, a ne odvjetničkogvježbenika, a pri tom se poziva na sudsku praksu koja govori o propustu u poslovanjuodvjetničkog ureda. Na navode žalbe valja odgovoriti da je sud odluku o neosnovanosti prijedloga za povrat pravilno utemeljio na ocjeni činjeničnih tvrdnji tužiteljice navedenih u prijedlogu za povrat u prijašnje stanje, koji se ni po ocjeni ovog suda ne mogu smatrati opravdanimrazlogom za propuštanje u smislu navedenog propisa, kako je to pravimo zaključio prvostupanjski sud, a sve ostale činjenice koje tužiteljica navodi u žalbi su neodlučne zaodluku o ovom procesnom pitanju.

368



Dakle, sud prvog stupnja je uz pravilne razloge utvrdio i zaključio da ne postojeopravdani razlozi za propuštanje roka za podnošenje tužbe.

2.

Pr-442/95 Gžr-839/11-2 od 14. veljače 2012. godineČlanak 16. st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08)

- apsolutna nenadležnost jer je tuženika osnovala

VladaSAD i sporazumom

sklopljenim između RHi SAD osiguran mu jeimunitet

Činjenično stanje:Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prigovor apsolutne nenadležnosti toga suda te jeodlučeno da će se postupak nastaviti po pravomoćnosti toga rješenja.Županijski sud potvrđuje žalbu tuženice i preinačuje rješenje suda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Pogrešan je pravni stav suda prvog stupnja kada je odbio prigovor apsolutnenenadležnosti Općinskog suda u Zagrebu za suđenje u navedenoj pravnoj stvari.Predmet spora je zahtjev za poništenje odluke tuženika o prestanku radnog odnosatužiteljici.

Iz stanja spisa proizlazi da je tuženik istakao prigovor sudskog imuniteta tj. da je izuzetod građanske jurisdikcije radi čega se protiv njega ne može voditi sudski postupak uRepublici Hrvatskoj, pozivajući se na odredbe Međunarodnog ugovora.Za rješavanje spornog pitanja relevantan je Sporazum u gospodarskoj, tehničkoj i srodnoj pomoći između Vlade Republike Hrvatske i Vlade SAD-a potpisan u Zagrebu 6. lipnja1994. godine a potvrđen Uredbom Vlade Republike Hrvatske od 16. ožujka 1995. godine(„Narodne novine" - Međunarodni ugovori br. 3/95) a iz kojeg proizlazi da je tuženik organizacija koju je osnovana Vlada SAD-a u Republici Hrvatskoj i ona je financira te daista pripada u grupu organizacija kojima je imunitet priznat navedenim Sporazumom.Stoga ne postoji nadležnost suda u Republici Hrvatskoj pa je sukladno tome temeljemodredbe čl. 380 st. 3 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91,

91/92, 12/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 - dalje: ZPP) a u vezi s čl. 16 st. 3ZPP-a valjalo riješiti kao u izreci.

3.Pr-146/07 Gžr-172/08-2 od 22. svibnja 2012. godine

Članak 77. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 123/08, dalje ZPP)

369



Članak 219. Zakona o radu (Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01,114/03, 30/04 i 137/04)

- stranačka sposobnostGospodarsko socijalnogvijeća, priznanje svojstva

strankeČinjenično stanje:Rješenjem suda prvog stupnja odbačena je tužba u ovoj pravnoj stvari zbog nedostatkastranačke sposobnosti tuženika.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja od 12. studenog 2007. godine.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja: Nije sporno da tuženik GSV nema stranačku sposobnost. Otklanjajući prijedlog da setuženiku prizna svojstvo stranke s pravnim učinkom u parnici sud je odbacio tužbu uz

obrazloženje da nisu ostvarene pretpostavke iz čl. 77. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,84/08 i 123/08 - dalje: ZPP) za priznavanje svojstva stranke tuženika. Pravilno pritomsud polazi od činjenice daje GSV tripartitno neovisno tijelo osnovano od strane VladeRepublike Hrvatske, Hrvatske udruge poslodavaca i Sindikata, kao najviši oblik tripartitnog socijalnog dijaloga u Republici Hrvatskoj, čija se djelatnost temelji sena ideji trostrane suradnje Vlade RH, Sindikata i Udruge poslodavaca na rješavanjegospodarskih i socijalnih pitanja i problema (čl. 219. st. 2. Zakona o radu -"Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03, 30/04 i 137/04 - dalje:ZR), a zadaci i ovlasti GSV-a precizirani su čl. 219. st. 3. ZR-a i svode se na praćenje, izučavanje i ocjenu utjecaja gospodarske i socijalne politike i mjerasocijalne politike na socijalnu i gospodarsku stabilnost i razvoj društva, davanjemišljenja ministru rada o problemima vezanim za sklapanje i primjenu kolektivnihugovora, prijedloga za vođenje usklađene politike cijena i plaća, poticanja mirnogrješavanja kolektivnih radnih sporovima i slično.U pravnoj teoriji i sudskoj praksi svojstvo stranke (pravo stajanja pred sudom) u pravilu se priznaje oblicima udruživanja ljudi i sredstava koji intenzivnije sudjelujuu prometu roba i usluga radi ostvarivanja imovinskopravnih interesa, jer je smisao priznavanja stranačke sposobnosti u omogućavanju takvim oblicima udruživanjazaštite njihovih ovlaštenja u parnici, odnosno u omogućavanju osobama koje snjima ulaze u pravne odnose zaštite njihovih prava u odnosu na te oblikeudruživanja.Iz odredbe čl. 219. ZR-a nedvojbeno proizlazi da GSV nije sudionik gospodarskih i socijalnih odnosa, već je njegova djelatnost pretežnosavjetodavnog karaktera u svrhu ostvarivanja socijalnog dijaloga u RH iusklađivanja djelatnosti socijalnih partnera (Vlade, poslodavaca i sindikata).Pravilno je stoga sud prvog stupnja zaključio da tužitelj nije dokazaopostojanje (pretpostavki iz čl. 77. st. 3. ZPP-a za priznavanje svojstva strankeGSV-u.Drugostupanjski sud je mišljenja da je stajalište prvog stupnja pravilno.

370



4.Pr-1474/06-133 Gžr-1492/11-3 od 27. ožujka 2012. godine

Članak 143. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99,88/01, 117/03, 88/05 i 2/07: dalje ZPP)Članak 145. st. 5. i 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, 84/08: dalje ZPP)

- neuredna dostava -oglasnaploča suda bez provjereadrese putem MUP-a

Činjenično stanje:Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je da je tužba u ovom parničnom predmetu povučena.Županijski sud je mišljenja da je žalba tužitelja osnovana i ukida rješenje prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Sud prvog stupnja donesao je predmetno rješenje jer da je u ovoj pravnoj stvari utvrđenoda je 15. prosinca 2010. godine, nastupilo mirovanje postupka, a kako ni jedna stranka uroku od četiri mjeseca od dana kada je nastupilo mirovanje postupka nije stavila prijedlogza nastavak postupka to da se u smislu čl. 217. st. 3. Zakona o parničnom postupku(„Narodne novine" broj : 53./91., 91./92., 112./99., 88./01., 117/03., 88./05., 2./07 -Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84./08., 123./08., 57./11., u daljnjem tekstu :ZPP), smatra daje tužba povučena. Naime, tužitelj tvrdi da mu nisu dostavljeni niti poziv.za ročište na kojem je utvrđenomirovanje postupka niti rješenje o mirovanju postupka.

Iz stanja spisa je razvidno da sud prvog stupnja dostavu poziva za ročište održano 15. prosinca 2010., i dostavu rješenja o mirovanju postupka od 15. prosinca 2010., obavio zatužitelja stavljanjem tih pismena na oglasnu ploču suda (list 410. i 413. spisa), nakon što je tužitelju po sudskom dostavljaču pokušana dostava poziva za ročište održano 15. prosinca 2010., koja se je vratila, prema napomeni dostavljača od 1. listopada 2010., „da primatelj živi u Zagrebu " (list 406. spisa).Međutim, pobijano rješenje uredno je dostavljeno tužitelju na adresu iz tužbe, iz čega bi proizlazilo da tužitelj nije promijenio adresu da bi se primijenile odredbe čl. 145. st. 5 i 6.ZPP.Kako je sud dostavu navedenih pismena obavio stavljanjem na oglasnu ploču bez da je zatražio podatke o tužiteljevom prebivalištu iz evidencije Ministarstva unutarnjih

poslova to nije postupio u skladu sa odredbama ZPP koje propisuju dostavupismena, a posebno nije postupio u skladu sa čl. 143. ZPP.Zbog toga je takvim nezakonitim postupanjem odnosno propuštanjem dostave,tužitelju nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom koji takvim navodimasvoje žalbe osnovano upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnogpostupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP.

5.

371



Pr-2080/07 Gžr-80/12-2 od 13. ožujka 2012. godine

Članak 5. Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositeljapravosudnih dužnosti (NN br 74/99, 86/94 i 5/95, dalje Zakon o državnimslužbenicima i namještenicima)

Članak 16. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99,88/01, 117/03, 88/05 i 2/07: dalje ZPP)- sudska nenadležnost -

upravni akt -rješenje ministarstva

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke poništeno je kao nezakonito rješenjeMinistarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja (Republike Hrvatske) Klasa 112-02/00-01/0103, Ur. br. 531-02/1-00-MB i KS-2 od 17. travnja 2000. godine i Ugovor oradu klasa 112-02/00-1/101 Ur. br. 513/02/1-00-1 od 30. ožujka 2000. godine. Podtočkom II. izreke naloženo je tuženoj da tužiteljici isplati na ime razlike plaće unutar

razdoblja od 1. travnja 2000. godine do 30. travnja 2001. godine iznos od 5.001,88 kn sazakonskom zateznom kamatom na način određen u toj točki izreke. Pod točkom III.izreke odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi: "Nalaže se tuženiku da tužiteljicu s danom 1.travnja 2000. godine rasporedi na službeničko mjesto III. vrste zvanja sa koeficijentom2,53".Županijski sud prihvaća žalbu tuženika te preinačuje presudu prvog stupnja u pogleduisplate plaće, a u pogledu poništenja rješenja ukida odluku suda prvog stupnja i odbacujetužbu.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Ispitujući prvostupanjsku presudu sukladno dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sudocjenjuje da je donošenjem odluke iz točke I. izreke te presude počinjena bitna povredaodredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2. ZPP-a, jer je tom odlukom odlučenoo tužbenom zahtjevu koji ne ide u sudsku nadležnost.Ugovor o radu Klasa: 112-02/00-01/101, Ur. br. 531-02/1-00-1 od 30. ožujka 2000.godine je ugovor samo po nazivu, dok je po svom sadržaju to rješenje koje je nadležniministar donio sukladno dužnosti iz čl. 17. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakonao ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i državnih upravnih organizacija ("Narodnenovine" br. 15/00).Rješenja tužene čija nezakonitost je predmet prvoistaknutog tužbenog zahtjeva su upravniakti u smislu čl. 5. st. 2. tada važećeg Zakona o državnim službenicima i namještenicimai o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti (Narodne Novine br. 74/99, 86/94 i 5/95,dalje: Zakon o državnim službenicima i namještenicima).Za suđenje u sporu radi utvrđenja nezakonitim rješenja o prijemu u državnu službu, o postavljanju, položaju, pravima, obvezama te odgovornosti državnih službenika inamještenika koji su pokrenuti nakon stupanja na snagu Zakona o državnim službenicimai namještenicima, što je slučaj u ovom sporu, nije nadležan sud nego upravno tijelo.Rješenja tužene od 30. ožujka 2000. godine i od 17. travnja 2000. godine, prema stanjuspisa, nisu do 31. travnja 2001. godine izmijenjena niti stavljena izvan snage pa stogaizazivaju valjane pravne učinke. U takvoj situaciji neosnovano tužiteljica zahtijeva od

372



suda da naloži tuženoj da joj unutar razdoblja od 1. travnja 2000. godine do 30. travnja2001. godine isplati razliku plaće između koeficijenta 2,19 koji joj pripada temeljem predmetnih rješenja tužene i koeficijenta 2,53 prema kojem joj je tužena prema njenomshvaćanju bila dužna isplatiti plaću.Slijedom iznesenog valjalo je žalbu tužene u dijelu pod točkom II. izreke prvostupanjske

presude prihvatiti kao osnovanu i tužbeni zahtjev za isplatu utužene razlike plaće odbitikao neosnovan;

6.Pr-2247/11 Gžr-1962/11-2 od 17. siječnja 2012. godine

Članak 277. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, i88/01, dalje ZOO)

- kamate na naknadu troškovaslužbenog puta

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju zakonske zateznekamate na pojedine iznose pobliže određene izrekom i nadoknaditi parnični trošak uiznosu od 2.460,00 kn sa kamatom od presuđenja pa do isplate.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate zatezne kamate na pravom dosuđenunaknadu materijalnih troškova službenog puta obavljenih za vrijeme trajanja radnogodnosa kod tuženika na pojedine iznose pobliže određene izrekom.U ovom stadiju postupka sporno je kad je tuženik došao u zakašnjenje.Zatezne kamate su zakonski pripadak isključivo novčanih obveza te su strogo vezane uzzakašnjenje s ispunjenjem novčane obveze. One su zakonske kamate, jer je zakonom propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice izatezne kamate. Dakle, zatezne kamate se ne ugovaraju, već pripadaju vjerovniku posamom zakonu. Međutim, zatezne (moratorne) kamate vezane su uz činjenicuzakašnjenja u plaćanju pa je stoga nužno ustanoviti dospjelost temeljne obveze, s time dazatezne kamate imaju tijek od prvog slijedećeg dana po dospijeću plaćanja, pa sve douključivo dana plaćanja.Svoje utvrđenje sud prvog stupnja temelji na izvedenim dokazima i njihovom ocjenomkoja je izvedena sukladno odredbi čl. 8. ZPP i to. kako ocjenom dokaza - isprava priloženih spisu - zasebno (predmetni putni nalozi i obračuni loko vožnje predstavljajuslužbenu dokumentaciju tuženika koja je uredno ovjerena žigom i potpisom ovlašteneosobe tuženika i kao takvi predstavljaju javnu ispravu, a koja dokumentacija je provedena i kroz službene poslovne knjige tuženika te je temeljem iste prijavljen poreznadležnim službama), tako i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, te je sud prvogstupnja pravilno, na temelju činjenica koje pružaju vrlo visok stupanj vjerojatnosti,zaključio da je tuženik došao u zakašnjenje s naknadom troškova po putnim računima prvog sljedećeg dana nakon izdavanja svakog od njih dok je u odnosu na naknadu

373



troškova po obračunu loko vožnje za svaki pojedini mjesec došao u zakašnjenje svakog prvog u sljedećem mjesecu za prethodni mjesec.Tužitelj svoj zahtijev za isplatu neisplaćene zatezne kamate određuje visinom glavnog potraživanja i danom padanja u zakašnjenje te je upravo na temelju priloženihisprava u kojima je navedena visina obveze tuženika i dospjelost, sud prvog stupnja

mogao prihvatiti tužbeni zahtjev onako kako je on i prihvaćen, a tuženik pri tom nijetvrdio niti dokazivao da bi dospjelost predmetnih obveza, prema internim pravilimatuženika, nastupila nekog drugog dana.Drugostupanjski sud je mišljenja da je stajalište prvog stupnja pravilno.

7.Pr-5124/10 Gžr-1747/11-2 od 07. veljače 2012. godine

Članak 33. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovamaČlanak 107. st 2. Zakona o radu (NN 149/09)Članak 119. Zakona o radu

- obveza posredovanjasukladno KU, ali je tužiteljicaodbila ponuđeni posao

- pravo na otpremninu - tijek

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odlučeno je:"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:1. Utvrđuje se da je Odluka o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o raduKlasa: 112-02/10-01-2, Ur. br.: 251-121/10-1 od dana 31.03.2010. donesena od stranetuženika nedopuštena.

2. Nalaže se tuženiku da vrati tužiteljicu na radno mjesto ravnateljice, u roku 8 dana.II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 159.534,34 kn zajedno sazakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2010. do isplate, te da tužiteljicinadoknadi parnične troškove u iznosu od 5.635,86 kn, zajedno sa zakonskim zateznimkamatama tekućim od 03. siječnja 2011. do isplate, sve u roku od 8 dana.III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 188.677,49 kn, što predstavlja razliku od dosuđenog iznosa od 159.635,86 kn do zatraženog iznosa od348.211,83 kn, zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama.IV. Nalaže se tužiteljici da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od6.664,14 kn, u roku od 8 dana."Žalba tužiteljice je neosnovana, a žalba tuženika je djelomično osnovana.

Sud prvog stupnja djelomično je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice, pri čemu polazi odslijedećih utvrđenja:- odlukom tuženika od 31. ožujka 2010. tužiteljici je otkazan ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, a nakon traženja suglasnosti od sindikalnog povjerenika sovlastima radničkog vijeća;- istom odlukom tužiteljici je priznato pravo na otpremninu; tuženik je ispunioobvezu posredovanja iz članka 33. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u

374



osnovnoškolskim ustanovama i članka 107. stavak 2. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 149/09.),- tužiteljica je odbila ponuđeni posao u IX. GimnazijiPolazeći od navedenih utvrđenja, taj sud zaključuje da je predmetni otkaz zakonit i odbijazahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti otkaza te povrata na rad, te da tužiteljici ne

pripada povlaštena otpremnina, već otpremnina na bazi 37 godina radnog staža, tedosuđuje iznos od 159.537,34 kune (13.066,11 kn x 0,33 x 37) s kamatama od danadonošenja odluke o otkazu ugovora o radu. Na žalbene navode tužiteljice kojima pobija utvrđenje prvostupanjskog suda da jetužiteljici na vjerodostojan način ponuđeno drugo radno mjesto, a da to svakako nijeučinjeno od strane poslodavca, valja odgovoriti da odredba članka 33. Kolektivnogugovora za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama (dalje: KU) određuje dužnost poslodavca za posredovanje pri novom zapošljavanju u vremenskom trajanju od 12mjeseci, pa kada je tužiteljica od strane Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport(dalje: Gradski ured) uvedena u evidencije radnika kojima je prestao ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanog otkaza, te je upućena prijaviti se školi koja je iskazala potrebu za

učiteljem (IX. Gimnazija), postupilo se sukladno navedenoj odredbi. To što na poleđini potvrde nema potpisa ravnatelja, pečata škole i si., kao što ističe tužiteljica u žalbi, nedovodi do drugačijeg zaključka, jer ta potvrda nije mogla ni biti opskrbljena navedenim, jer ista potvrda (poleđina) glasi "Potvrda o prijavi učitelja u školi koja je iskazala potrebuza učiteljem", a kraj činjenice da je tužiteljica izvijestila Gradski ured da "...zahvaljuje naskrbi i brizi, ali da je zadovoljna sa svojim sadašnjim statusom i postojećim ugovorom oradu, koji je zaključila na neodređeno vrijeme...", čime se ona nije ni prijavila u tu školu,te je posljedično manifestirala svoju volju kojom odbija mogući ponuđeni ugovor o raduu IX. Gimnaziji. Time su njeni žalbeni navodi neosnovani, a zbog toga joj ne pripada ni pravo na povlaštenu otpremninu sukladno odredbi članka 46. stavak 6. Temeljnogkolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (dalje: TemeljniKU) koji određuje da povlaštena otpremnina ne pripada ravnatelju ako ne prihvati drugi ponuđeni ugovor o radu. Nadalje, žalbenim navodima kojima prigovara da joj nije ponuđeno radno mjestoodgovarajuće njezinom obrazovanju i stručnoj spremi, jer da je kod tuženika postojaloradno mjesto knjižničara, tužiteljica također ne dovodi u sumnju pravilnost prvostupanjske odluke, jer prema sadržaju spisa proizlazi da tužiteljica nije imalaodgovarajuću kvalifikaciju, koja je bila vezana uz višegodišnju dodatnu edukaciju.Jednako tako, na navode žalbe kojima ona ističe da je ispunjavala uvjete za radno mjestoravnateljice, treba odgovoriti da prema zakonu o ustanovama osoba koja je podnijelamolbu na natječaj može pobijati tužbom odluku o imenovanju, a ne zahtijevati pravnuzaštitu kao što tužiteljica zahtijeva svojim tužbenim zahtjevom. Pri tome tužiteljicasvojom žalbom pobija odluku prvostupanjskog suda, kako sama ističe u žalbi, podtočkama III. i IV. izreke (zbog odlaska u mirovinu) i glede tih točaka se i odnosi žalbeni prijedlog, a ne i u odnosu na točku I. izreke kojom je odbijen zahtjev za utvrđenjenedopuštenosti odluke o otkazu.U odnosu na žalbu tuženika valja istaći kako slijedi.Prema odredbi članka 47. Temeljnog KU kao staž kod istog poslodavca računa seneprekidni staž u javnim službama, bez obzira na promjenu poslodavca, radi čeganeosnovano tuženik ističe da tužiteljica kod tuženika nije bila zaposlena niti punih šest

375



godina, pa da bi otpremninu trebalo računati s obzirom na pet godina radnog staža,obzirom na pravilno utvrđenih 37 godina radnog staža tužiteljice u sustavu prosvjete. Nadalje, odlukom o otkazu ugovora o radu, regulirano je pravo na otpremninu na načinda je isto definirano: "u smislu odredbe članka 119. ZR.".Prema odredbi članka 46. Temeljnog KU stavak 6. povlaštena otpremnina iz stavka 3. tog

članka ne pripada ravnatelju ako ne prihvati drugi ponuđeni ugovor o radu, te mu u tomslučaju pripada otpremnina prema Zakonu o radu. Jednako tako, stavak 2. tog člankaodređuje da svakome zaposleniku, kojemu poslodavac otkazuje, a razlog otkaza nijeskrivljeno ponašanje zaposlenika, pripada otpremnina u skladu sa Zakonom o radu.Zakonom o radu u čl.119. regulirana je otpremnina i to na način da radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje izrazloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji seodređuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem (stavak 1.). Tužiteljičina dužina radnog staža je 37 godina rada, premacitiranoj odredbi Temeljenog KU.Zatim, otpremnina se ne smije ugovoriti, odnosno odrediti u iznosu manjem od jedne

trećine prosječne mjesečne plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestankaugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca (stavak 2). Tužiteljici pripada pravo na otpremninu prema jednoj trećini prosječne mjesečne plaće, s time da joj prema stavku 3. te odredbe koja određuje da ako zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije određeno drukčije, ukupan iznos otpremnineiz stavka 2. ovoga članka ne može biti veći od šest prosječnih mjesečnih plaća koje jeradnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu. Time tužiteljici pripadaiznos otpremnine od 78.393,66 kune, koji obračun tuženik priznaje kao maksimalan iznos-13.066,11 kuna x 6 u svojoj žalbi - a ne iznos od 21.559,10 kuna po obračunu 13.066,11kuna x 0,33 x 5 godina, kako on tvrdi. Nadalje, odlučujući o tijeku zateznih kamata na dosuđeni iznos otpremnine, prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo, jer je iste dosudio od danaodluke o otkazu. Obveza poslodavca na isplatu otpremnine dospijeva danom prestankaradnog odnosa, tj. istekom otkaznog roka, ako stranke ne ugovore kasnije datumdospijeća obveze. Kako tuženik u žalbenim navodima ističe da je plaćanje zateznihkamata valjalo dosuditi od trenutka prestanka radnog odnosa, to je od tog dana valjalonaložiti plaćanje kamata tuženiku, a za raniji period odluku preinačiti i odbiti u tom dijeluzahtjev tužiteljice, primjenom odredbe čl. 373. a ZPP.


Članak 361. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, i

88/01)Članak 64. st. 1. Zakona o radnim odnosima (NN 25/92)

- isplata deviznih i tuzemnihdnevnica - tužitelj ima pravosamo dio koji bi uštedio

- tijek zastare za dnevnice

376



Činjenično stanje:Presudom suda prvog stupnja ispravljenom rješenjem poslovni broj Pr-2478/07 da 10.listopada 2011. naloženo je I, II, III i IV-tuženicima da tužitelju solidarno isplate 341,17EUR i 2.219,24 CHF, sa zateznom kamatom po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na

devizne I štedne uloge po viđenju, kako je navedeno u toč. I izreke, naloženo jetuženicima solidarno isplatiti tužitelju 134.493,44 kn sa zakonskom zateznom kamatomkako je navedeno u toč. II izreke, te je naloženo tuženicima solidarno naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.200,00 kn (toč. III izreke).Županijski sud potvrđuje presudu suda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika prvobitno tuženika za naknadu dnevnicakoje je ostvarivao kao kondukter Wl i Bc kola za inozemna putovanja, za koje tvrdi da biu jednom dijelu uštedio, a nije ih ostvario zbog nezakonitih odluka poslodavca o privremenom i trajnom prestanku potrebe za radom tužitelja.

I-IV-tuženici su pravni slijednici ranijeg tuženika, koje je prestalo postojati podjelom irazdvajanjem na 4 nova društva sa ograničenom odgovornošću, sukladno čl. 7 Zakona o podjeli trgovačkog društva (Narodne novine" broj: 153/05), te čl. 550a st. 6 Zakona otrgovačkim društvima („Narodne novine" broj: 13/93,34/99).Prvostupanjski je sud utvrdio, sa kojim utvrđenjima je suglasan i ovaj sud: da je tužiteljod 1. siječnja 1983. bio zaposlen kod prednika tuženika kao kondukter Wl i Bc kola zainozemna i domaća putovanja, da su pravomoćnom presudom Općinskog suda uZagrebu, poslovni broj Pr-190/01 od 22. siječnja 2003., koja je potvrđena presudomovoga suda br. Gžr-3588/03 od 9. ožujka 2004. poništene kao nezakonite odluke tuženikao prestanku potrebe za radom tužitelja, te je naloženo tuženicima da tužitelja vrati naranije poslove i radne zadatke konduktera Wl i Bc kola za inozemna i domaća putovanja,ili druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, da jetužitelj ostvarivao dnevnice za vrijeme putovanja, s time da se međunarodna dnevnicaostvarivala u kunskom iznosu do graničnog prijelaza, a od graničnog prijelaza ostvarivalase devizna dnevnica, sukladno Pravilniku o plaćama i naknadama uposlenih u HŽP-Hrvatskom željezničkom poduzeću, odnosno Pravilniku o radu, koji su bili na snazi uspornom periodu, a kojima je priznato pravo zaposlenicima na naknadu za službena putovanja, kako u zemlji tako i u inozemstvu, te Odluci o visini dnevnice za službena putovanja u inozemstvo („Narodne novine" broj: 35/92, 73/93), da je dnevnica bila predviđena za potrebe prehrane, a izuzetno za potrebe spavanja ukoliko se boravilotijekom noći u inozemnom gradu, no tada se isplaćivala veća dnevnica i tih putovanjanije bilo puno, da si je tužitelj, kao i drugi kondukteri, na putovanjima sam pripravljaohranu u vagonu koji je imao malu kuhinju, ili nosio hranu od kuće, da je tužitelj na tajnačin mogao uštedjeti 30% od dnevnica, da je visina dnevnica utvrđena sa 70% dnevnica prema Pravilnicima tuženika do 30. lipnja 2000., kada je donesen novi Pravilnik tuženika,kojim je visina dnevnice utvrđena sa 1/3 inodnevnica, da osim dnevnica konduktera za putovanje izvan granice RH (inodnevnice), istima po Pravilniku tuženika pripada i diodnevnica za vrijeme puta do granice, na način da se dnevnica dijelila sa 24 sata i pomnožila sa brojem sati trajanja puta i kriteriji se nisu mijenjali, da je prema nalazu imišljenju vještaka, uzimajući u obzir Pravilnike tuženika, blagajničke izvještaje o

377



isplaćenim dnevnicama, podatke o ostvarenim inodnevnicama usporednih radnika, podatke o broju ostvarenih međunarodnih putovanja, moguću uštedu od dnevnica od30%, ista ušteda iznosila u tuzemstvu 658,52 kn za studeni i prosinac 1992., zatim,15.884,88 kn za 1993., a od 1. siječnja 1994. po 1.268,28 kn mjesečno, ili 15.219,36 kngodišnje, dok je moguća ušteda inodnevnica tužitelja 3,13 EUR mjesečno i 20,36 CHF

mjesečno za razdoblje do 30. lipnja 2000., a od tada moguća ušteda iznosi 6,58 EUR mjesečno i 42,75 CHF mjesečno, kako to tužitelj i potražuje -tužbenim zahtjevom. Na temelju tako potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo (čl. 64 st. 1 Zakona o radnim odnosima-„Narodnenovine" broj: 25/92) kada je tužbeni zahtjev usvojio, jer je nedvojbeno utvrdio da bitužitelju, da nije bilo nezakonitog prestanka radnog odnosa, obavljajući posao kondukteraWl i Bc kola za inozemna i domaća putovanja, i to u periodu od nezakonite odluke 1.rujna 1992. do vraćanja tužitelja na rad 1. listopada 2001., bile isplaćivane dnevnice odkojih bi uštedio 30% istih, jer tužitelj na temelju pravomoćno poništene odluke o o prestanku radnog odnosa, dolazi u položaj koji imaju ostali radnici, tako ima pravoostvariti i devizne i tuzemne dnevnice, za koje je utvrđeno da bi u navedenom dijelu

uštedio (iskazi svjedoka Petković, djelomično Ukić i Gašparac, te tužitelja, i nalazvještaka).Dnevnica se isplaćuje kao naknada za pokriće posebnih troškova vezanih za rad naterenu, vezana je za faktični rad i odnosi se na materijalne troškove vezane uz konkretnorealizirano putovanje, no, poslodavac je zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa,odgovoran za gubitak deviznih i tuzemnih dnevnica tužitelju, ali samo do visine za koju je utvrđeno da bi uštedio, u kom opsegu je pretrpio ovaj oblik štete.Žalbeni navodi žalitelja o protivnom, odnosno o nemogućnosti uštede dijela dnevnica, predstavljaju vlastitu ocjenu izvedenih dokaza, koja nema podloge u prikupljenoj iobrađenoj činjeničnoj građi i kao takva ne može se prihvatiti, a slijedom toga ne stoje nititvrdnje žalitelja glede ostvarenja žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenogčinjeničnog stanja (čl. 355 ZPP).Pravimo je prvostupanjski sud nalaz i mišljenje vještaka, koji je dan jasno, argumentiranoi u skladu s pravilima struke, uzeo kao temelj svoje odluke, time da su tuženici osporilinalaz vještaka, ali ne iznoseći nikakove konkretne primjedbe. Stoga tuženici ne mogu suspjehom sada u žalbi prigovarati tako danom nalazu i mišljenju vještaka, jer su imalidovoljno vremena i načina da to učine tijekom postupka. Neosnovano III i IV-tuženici ustraju i dalje kod prigovora zastare.Pravilno je, naime, primijenjena odredba čl. 361. ZOO, kada je odbijen prigovor zastare potraživanja, jer je i po ocjeni ovog suda pravilan pravni stav nižestupanjskog sudova dazastarni rok za potraživanje naknade tužitelju izgubljenih dnevnica osobnog počinje tećiod pravomoćnosti presude kojom je odluka poslodavca o prestanku radnog odnosatužitelja utvrđena nezakonitom, jer odluka kojom je određeno da se tužitelj vrati nadotadašnje radno mjesto ima konstitutivan karakter pa sve dok o nezakonitom prestankuradnog odnosa nije pravomoćno odlučeno tužitelj nije mogao potraživati naknaduizgubljenih dnevnica. Zbog toga, kada je navedena odluka postala pravomoćna 9. ožujka2004. a tužitelj je podnio tužbu 23. prosinca 2004., imajući u vidu trogodišnji zastarnirok, ista je podnesena u zakonom tjredviđenom roku. Neosnovano ustraju žalitelji kod prigovora da se dnevnica ne može kvalificirati kaoizgubljena zarada, jer se šteta zbog gubitka zarade ne očituje samo gubitkom plaće kao

378



stalnog oblika primanja iz radnog odnosa, već se ta šteta može očitovati i gubitkomdrugih primanja, primjerice, primanja iz prekovremenog rada, gubitka napojnice,terenskog dodatka, dnevnica i deviznog dodatka, ako je bilo moguće da radnik određenidio te naknade uštedi.Protivno žalbenim navodima I i Il-tuženika, prvostupanjski sud dao je jasne i određene

razloge da se iznos od 134.493,44 kn odnosi na moguću uštedu dnevnica od 30% utuzemstvu i to 658,52 kn za studeni i prosinac 1992., zatim, 15.884,88 kn za 1993., a od1. siječnja 1994. po 1.268,28 kn mjesečno, ili 15.219,36 kn godišnje.Drugostupanjski sud je mišljenja da je valjalo odbiti žalbe tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.


Članak 430. st. 5. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine" broj: 111/93,34/99, 121/99, 52/00, Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske,118/03,107/07,146/08,137/09 - pročišćeni tekst: 152/11)

- pasivno legitimiran na isplatuplaće jest poslodavac

tužitelja, a ne direktor društvaČinjenično stanje:Ispravljenom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je II- tuženikunaloženo platiti tužitelju iznos od 69.386,24 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznosete glavnice, sve kao pod stavkom I. izreke i nadoknaditi mu trošak parničnog postupku uiznosu od 11.992,50 kn, kao pod stavkom II. izreke.Županijski sud potvrđuje presudu suda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora su tužitelju neisplaćene plaće odnosno naknade tih plaća u utuženomvremenskom razdoblju u kojem je tužitelj bio radnik 1. tuženika sve dok nije dobio poslovno uvjetovani otkaz, dok je 2. tuženik u tom razdoblju bio direktor 1. tuženika.Žalitelju valja odgovoriti da su bez pravnog uporišta navodi njegove žalbe kojima seneosnovano poziva na primjenu čl. 430. st. 5. Zakona o trgovačkim društvima („Narodnenovine" broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske,118/03,107/07,146/08,137/09 - pročišćeni tekst: 152/11). Naime, pravilno prvostupanjski sud zaključio da se ovdje radi o sporu iz radnopravnogodnosa tužitelja prema njegovom poslodavcu.U takvom sporu pasivno bi bio legitimiran u odnosu na predmetnu isplatu plaće odnosno

njezine naknade upravo tužiteljev poslodavac, a koji je nakon provedenog stečajnog postupka prestao postojati te prema kojem je predmetni postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem.Konačno, tužitelj, na kojemu je teret dokaza nije ni sa čime dokazao da mu je, zbogneisplaćenih naknada plaće, upravo II. tuženik uzrokovao štetu, zbog čega su svi sa tim uvezi izneseni navodi žalbe-neosnovani.

10.

379



Pr-20980/04 Gžr-1824/11-2 od 03. travnja 2012. godineČlanak 75 a Zakona o osnovnom školstvu (NN br 59/90, 27/93, 7/96, 59/01 i 114/01)Članak 48. st. 2. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u osnovnoškolskimustanovama (NN 80/02)

- rješenje o broju radnih sati u

skladu sa Godišnjim planom iprogramom te Zakonom iKolekivnim ugovorom

- puno radno vrijeme - 40 satiukupnoČinjenično stanje:Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje da su odluketuženika (Rješenje o obvezama učitelja u školskoj godini 2004/2005., i Odluka ravnateljatuženika povodom zahtjeva za zaštitu prava tužitelja nazvana odgovor na zahtjev zazaštitu prava od 12. listopada 2004., klasa : 112-01- 02/04-152, Ur. broj : 251-160/04-103od 19. listopada 2004.,) nezakonite i stoga iste prema tužiteljici ne proizvode nikakve

valjane pravne učinke, te tuženiku nalaže tužiteljici naknaditi trošak parničnog postupka. Nalaže se tužiteljici Ž.V. da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od3.690,00 kn u roku od 8 dana. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak žalbe uiznosu od 768,75 kn u roku od 8 dana.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev jer je sud ocijenio da tužiteljici predmetnim rješenjem nije priznato puno radno vrijeme s obzirom da je istim rješenjemtužiteljica zadužena sa 18 sati redovite nastave zbog čega je ta odluka nezakonita isuprotna odredbama Kolektivnog ugovora za zaposlenike u osnovnoškolskimustanovama od 10. lipnja 2002. („Narodne novine" broj : 80/02., u daljnjem tekstu : KU).Stajalište suda prvog stupnja nije pravilno. Naime, pobijanim rješenjem (list 4. spisa) tužiteljica (VSS, prof. fizičke kulture) jezadužena u školskoj godini 2004./05., obvezama učitelja TZK (točka 1. izreke), s time daće obveze iz te točke 1. tužiteljica obavljati u punom radnom vremenu od 40 sati, i to kaoredovitu nastavu u navedenim razredima u obimu od 18 sati tjedno, kao izvannastavnuaktivnost u obimu od 6 sati tjedno (košarka, stolni tenis i atletika, u odnosu na svaki po 2sata tjedno), odnosno ukupno neposredni odgojno-obrazovni rad s učenicima - 24 satatjedno, te ostale poslove ukupno 16 sati tjedno, tj. sveukupno 40 sati tjedno, sve kao podtočkom 2. izreke rješenja. Navedeno rješenje tuženik je donesao temeljem čl. 75.a Zakona o osnovnom školstvu(„Narodne novine" broj 59/90., 27/93., 7/96., 59/01 i 114/01), te čl. 48. st. 2. KU, a uobrazloženju rješenja tuženik se je pozvao na svoj Godišnji plan i program, Zakon oosnovnom školstvu i KU.U čl. 75.a Zakona o osnovno školstvu, propisano je:„Obveze učitelja i stručnih suradnika u osnovnoj školi određuju se rješenjem o rasporeduradnih obveza u skladu sa godišnjim planom rada škole tako da obuhvate rad s učenicimau nastavi te ostale poslove u okviru ugovorenog radnog vremena, u skladu s Zakonom ikolektivnim ugovorom.

380



Obveze učitelja i stručnih suradnika obuhvaćaju rad u nastavi, izvannastavnim 'aktivnostima, rad u stručnim tijelima, pripremanje za nastavu, stručno usavršavanje iostvarivanje kulturnih programa škole.Pod radom s učenicima u nastavi smatra se izvođenje redovite, izborne, fakultativne,dodatne i dopunske nastave u razrednom odjelu iz predmeta utvrđenih nastavnim planom

i programom i sat razredne zajednice."Godišnjim planom i programom rada za 2004./05. školsku godinu, koji prileži spisu,tužiteljica je zadužena upravo sa 18 sati redovne nastave, sa 6 sati izvanškolskihaktivnosti, odnosno ukupno sa 24 sata neposredno odgojno obrazovnog rada, te sa 16 satiostalih poslova ili ukupno 40 sati.Dakle, predmetno rješenje je doneseno u potpunom skladu sa navedenim Godišnjim planom i programom rada.U čl. 48. st. 2. KU određeno je da se u skladu s obvezama utvrđenim ugovorom o radu tegodišnjim planom i programom rada Škole, učitelju i stručnom suradniku izdaje pojedinačni akt (rješenje o tjednom zaduženju) najkasnije do 30. rujna tekuće školskegodine.

Dakle, tuženik je pobijanim rješenjem tužiteljici izdao takav pojedinačni akt u skladu sačl. 48. st. 2. KU.Tim aktom tuženik je tužiteljici priznao puno radno vrijeme od 40 sati tjedno.Pri tom nisu od značaja tužiteljičini proturječni navodi o najmanjem broju sati redovitenastave kao i o njihovom odnosu prema izvannastavnoj aktivnosti već je od značaja da jetemeljem tog rješenja koje je doneseno u skladu sa Zakonom o osnovnom školstvu,Godišnjim planom i programom tuženika za 2004./05., i odredbama KU, ostvarila punoradno vrijeme, za koje joj je tuženik i isplatio plaću.Konačno tužiteljica svoje ni sa čime argumentirane tvrdnje da bi joj zbog donošenja predmetnog rješenja bila isplaćena manja plaća odnosno mirovina nije niti sa čimedokazala kao što nije dokazala da bi joj istim rješenjem na bilo koji drugi način bilo povrijeđeno neko njezino pravo.Ovaj sud smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, alida je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je presudom prihvatio tužbeni zahtjev pa je zbog toga je temeljem čl. 373. t. 3. Zakona o parničnom postupku, presuda preinačena na način kao pod stavkom I. točka 1. i 2. izreke ovedrugostupanjske presude.

11.Pr-895/06 Gžr-1075/11-2 od 03. travnja 2012. godine

Članak 79. st. 1. Zakona o radu (NN br: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03,30/04, 137/04, i 68/05)

- pravo na dvostruku otpremninu uslučaju profesionalne bolesti

Činjenično stanje:Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za iznos od 158.085,06 kn sazatraženom zateznom kamatom i zahtjev tužitelja za nadoknadom parničnih troškova.

381




Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu otpremnine u utuženom iznosu, a koji zahtjev

temelji na odredbi čl. 79. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine" broj: 38/95, 54/95,65/95,17/01, 82/01,114/03,30/04,137/04 i 68/05 - dalje: ZR).Polazeći od nesporne činjenice da je tuženik svojom odlukom od 16. lipnja 2000. otkazaougovor o radu tužitelju pozivom na odredbu čl. 106. st. 1. podst. 1. ZR (poslovno uvjetovaniotkaz) s danom 30. lipnja 2000. utvrdivši visinu otpremnine u bruto iznosu prema čl. 62.,odnosno čl. 63. Kolektivnog ugovora za tuženika i tri prosječne mjesečne bruto plaćeisplaćene u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za navršenih 22 godine rada, a kojuodluku tuženika tužitelj nije pobijao, ako i od činjenice da je konačnim rješenjem HZMO od21. svibnja 2006. odbijen zahtjev tužitelja za priznavanjem profesionalne bolesti kao uzrokainvalidnosti, te polazeći od utvrđenja da je pravomoćnom presudom istog prvostupanjskogsuda, poslovni broj Pr-1785/06 od 19. siječnja 2007. odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za

isplatu iznosa od 162.000,00 kn uz obrazloženje da kod tužitelja nije utvrđeno postojanje profesionalne bolesti, a što upućuje na nepostojanje pretpostavki odgovornosti tuženika kao poslodavca za štetu u smislu odredbe čl. 6. mjerodavnog Zakona o zaštiti na radu („Narodnenovine" broj: 19/83, 17/86, 46/92), pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev, valjano pri tome ocijenivši da nisu ispunjene pretpostavke za isplatu otpremnine u slučaju profesionalne bolesti propisane odredbom čl. 79.st. l.ZR.Naime, i po prosudbi ovog suda, pravo na dvostruku otpremninu pripada samo onomradniku koji je pretrpio ozljedu na radu ili obolio od profesionalne bolesti, a koji nakonzavršenog liječenja i oporavka nije bio vraćen na rad, već mu je otkazan ugovor o radu.Kako je, međutim, na pouzdan i nedvojben način utvrđeno da tužitelj nije obolio odprofesionalne bolesti te da mu je ugovor o radu otkazan zbog prestanka potrebe zaobavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga(poslovno uvjetovani otkaz), to nisu ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe čl. 79. st. 1.ZR.Budući da se, prema odredbi čl. 352. st. 1. ZPP, u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupkazbog kojih se žalba može izjaviti, to pozivanje žalitelja na rješenje HZMO od 10. svibnja2010. (kojim se djelomično mijenja uzrok invalidnosti tužitelja u profesionalnu bolest od30%) ne može dovesti do drugačije odluke.Pri tome žalitelju valja reći da je spomenutom odlukom o otkazu ugovora o radutuženik odredio otpremninu i njezinu visinu, i u odnosu na koje tužitelj nije tražiosudsku zaštitu. Stoga u ovom sporu tužitelj ne može tražiti isplatu veće otpremnine odone koja je utvrđena navedenom odlukom. Tužitelj je bio ovlašten osporavati tu odluku,a kada to nije učinio, ne može pravo na dvostruku otpremninu ostvarivati u ovomsporu, pa ni u situaciji kada je naknadno saznao da bi mu to pravo pripadalo.

12.Pr-422/05 Gžr- 1908/11-3 od 07. veljače 2012. godine

382



Članak 9. Kolektivnog ugovora HŽ od 1. prosinca 2004.

- isplata plaće prema prvotnom rješenjuzbog načela solidarnosti iz KU

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da je tuženik dužan platititužiteljici iznos od 73.036,56 kn, sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose kako jenavedeno u izreci presude.Županijski odbija žalbu tužiteljice i potvrđuje presudu suda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Tužiteljica preciziranim tužbenim zahtjevom od 9. studenoga 2011. godine (list 242spisa) traži temeljem čl. 9. Kolektivnog ugovora utvrđeni iznos s osnova potpunog priznanja prava na solidarnost tj. da joj se za sporno razdoblje isplati cijena sata nanovom radnom mjestu pomoćnog kuhara od 28,00 kn, umjesto cijene sata dosadašnjeg

radnog mjesta referenta za opće poslove od 20,69 kn, te traži razliku isplate za razdobljeod prosinca 2004. godine do veljače 2009. godine. Tužiteljica navodi da joj je tuženik uslijed organizacijskih promjena otkazao 20. studenoga 2004. godine ugovor o radu broj495 od 4. ožujka 2003. godine za radno mjesto referenta općih poslova, koje je radnomjesto ukinuto, i ponudio novi ugovor broj 267/04 od 1. prosinca 2004. godine za radnomjesto pomoćni kuhar, kada je stupio na snagu i novi KU, te je ona postupila po ugovoruza novo radno mjesto. Dalje navodi da je za isto radno mjesto pomoćnog kuharaodređena cijena sata od 16,00 kn, no bez obzira što joj je priznata cijena sata od 20,69 kn,smatra da joj treba priznati cijenu sata za novoosnovano radno mjesto referent za opće ikadrovske poslove, koja cijena sata iznosi 28,00 kn, te isto traži temeljem prava nasolidarnost. Nesporno je da je tužiteljici otkazan ugovor o radu i sklopljen novi ugovor o radu 1. prosinca 2004. godine za radno mjesto pomoćni kuhar, na kojem tužiteljica radi i prima plaću uz priznato pravo na solidarnost temeljem čl. 9. novog KU po cijeni sata rada od20,69 kn dosadašnjeg radnog mjesta tužiteljice referent za opće poslove, te je nespornoda je isto radno mjesto ukinuto. Nesporno je da je cijena sata rada radnog mjesta pomoćnog kuhara 16,00 kn. Nesporno je također da je donijeto rješenje o plaći tužiteljiceod 29. prosinca 2004. godine (list 118 spisa) koje se primjenjuje od 1. prosinca 2004.godine.

Nesporno je da tužiteljica ima nižu stručnu spremu, a da je za novootvoreno radno mjestoreferenta za opće i kadrovske poslove određena srednja ili viša stručna sprema prema novojsistematizaciji tuženika. Sporno je da li tužiteljici pripada razlika plaće umjesto cijene satarada 20,69 kn po cijeni sata rada od 28,00 kn.

U provedenom postupku utvrđeno je sljedeće:-da je tužiteljica prema ugovoru o radu broj 495. od 14. ožujka 2003. godine obavljala posao referenta za opće poslove te je cijena sata rada iznosila 18,81 kn;-da je tuženik izdao tužiteljici rješenje o plaći 16. rujna 2003. godine, kojim je cijena sata povišena te je iznosila 20,69 kn, koja se primjenjuje od 1. kolovoza 2003. godine;-da je tuženik sukladno čl. 114. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 38/95, 54/95,65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03 i 142/03 - dalje: ZR) zbog organizacijskih razlogaukinuo radno mjesto tužiteljice i otkazao ugovor o radu s ponudom izmijenjenog ugovora

383



22. studenoga 2004. godine, koji je tužiteljica prihvatila prema ugovoru o radu broj267/04 od 1. prosinca 2004. godine, te je raspoređena na radno mjesto pomoćnog kuhara,za koje radno mjesto cijena sata rada iznosi 16,00 kn (čl. 11. ugovora);-da je tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava 29. studenoga 2004. godine protiv ponuđenog ugovora o radu, a tuženik je zahtjev odbio dopisom od 21. prosinca 2004.

godine;-da je tužiteljici izdano rješenje o plaći 29. prosinca 2004. godine s primjenom od 1. prosinca 2004. godine, te je tužiteljica zadržala plaću dosadašnjeg radnog mjestareferenta za opće poslove sa cijenom sata rada 20,69 kn, što je sukladno čl. 9 novog KUod 1. prosinca 2004. godine s osnova solidarnosti;-da tužiteljica nije pobijala pred sudom otkaz ugovora o radu s izmjenom ugovora, te nije pobijala niti rješenje o plaći;-da tužiteljica ima nižu stručnu spremu, kako proizlazi iz radne knjižice tužiteljice, uz položeni ispit za daktilografiju i interni ispit pred komisijom za zanimanje likvidatora ufinancijsko-knjigovodstvenoj službi;-da je prema sistematizaciji za novoosnovano radno mjesto samostalni referent za

kadrovske i opće poslove potrebna srednja ili viša stručna sprema;-da je provedbom financijskog vještačenja (list 118 spisa) utvrđeno na osnovu nalaza imišljenja, kojem stranke nisu prigovorile, da je tužiteljici pravilno obračunata plaća sosnova solidarnosti te je priznata tužiteljici cijena sata rada 20,69 kn sukladno čl. 9. KU;-da plaća s osnova solidarnosti čini razliku plaće dosadašnjeg radnog mjesta i novogradnog mjesta (čl. 9. st. 4. KU).Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo i odbio tužbenizahtjev, jer je ispravno utvrdio da je tužiteljici isplaćena plaća prema rješenju itužiteljica nema pravo na plaću po cijeni sata rada od 28,00 kn za radno mjestosamostalnog referenta za kadrovske i opće poslove, jer je tuženik temeljem principasolidarnosti njoj zadržao plaću dosadašnjeg radnog mjesta uz cijenu sata rada od20,69 kn, tužiteljica, dakle, nema plaću radnog mjesta pomoćnog kuhara za kojecijena sata rada iznosi 16,00 kn i za koje radno mjesto je predviđena niža stručnasprema.Dakle, tuženik je postupio sukladno novom KU s primjenom od 1. prosinca 2004.godine, od kada tužiteljici pripada plaća po osnovi solidarnosti, pa su neosnovanisuprotni žalbeni navodi, da bi tužiteljica imala pravo na plaću radnog mjesta kojepo prirodi posla i platnom razredu je najbliže dosadašnjem radnom mjestutužiteljice ti. referenta za opće poslove.Neosnovano navodi tužiteljica da je pogrešno tumačenje prvostupanjskog suda uodnosu na pravo na solidarnost, jer solidarnost znači utvrđivanje plaće u momentukada se ona stječe, te sukladno čl. 9. KU tužiteljica je zadržala istu plaću koju jeimala prije nego je sklopljen novi ugovor o radu za radno mjesto pomoćnog kuhara,a nije joj određena plaća prema cijeni sata rada od 16,00 kn koja je određena za toradno mjesto. Napominje se da je neodlučno pozivanje žaliteljice na raniji ugovor o radu od 01. siječnja2001. godine, kao i da je tužiteljica dugi niz godina stručno i uredno obavljala poslovedosadašnjeg radnog mjesta, te je također neodlučno pozivanje tužiteljice na tumačenječlanka u Službenom vjesniku HŽ-a od 15. svibnja 2003. godine, te isti žalbeni navodi nemogu utjecati na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

384



13.

Pr-1261/11 Gžr-170/12-2 od 03. travnja 2012. godine

Članak 81. Kolektivnog ugovora iz 1999. godine

Članak 102. st. 3. Zakona o radu (NN br. 38/95, 54/95, 64/95,17/01, 82/01, 114/03 i30/04)

- tužitelj nema pravo na trošak prijevoza kad je protivno svojoj voljipremješten već pravo na naknaduštete

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos 67.560,00 knsa zateznim kamatama (točka I izreke) te je naloženo tuženiku da tužitelju naknaditroškove postupka u iznosu od 10.762,50 kn (točka III izreke), dok je odbijen zahtjevtužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos od 67.560,00 kn tekućih od 10. rujna 2006.godine do 1. rujna 2006. godine (točka II izreke).Županijski sud preinačava presudu suda prvog stupnja i odbija tužbeni zahtjev.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbenizahtjev tužitelja kojim traži isplatu naknade troškova prijevoza u visini od 67.560,00

kn sa zateznim kamatama temeljem odredbe čl. 81. Kolektivnog ugovora iz 1999.godine. Naime, pogrešan je pravni stav suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo nanaknadu troškova prijevoza koje tužitelj potražuje u ovom postupku i to zbog činjenicada je pravomoćno utvrđeno da je tuženik tužitelja bez njegove suglasnosti protuzakonito rasporedio na rad na radno mjesto u HE Golubić, suprotno zaključenomugovoru o radu, a do tog radnog mjesta u HE Golubić tužitelj nije mogao stićisredstvima javnog prijevoza, zbog čega je na to mjesto rada mogao doći jedinokoristeći svoj osobni automobil.Tužitelju, suprotno stavu suda prvog stupnja, pripada pravo na naknadu troškova prijevoza i u opisanoj situaciji sukladno odredbi čl. 74. Kolektivnog ugovora, a prema

kojoj odredbi je tuženik tužitelju naknadu troškova prijevoza isplaćivao.U situaciji u kojoj se tužitelj nalazio, a s obzirom da nije po nalogu tuženika zaslužbene svrhe koristio svoje osobno vozilo, tužitelj je od tuženika jedino mogao potraživati naknadu štete koju je pretrpio zbog povrede njegovih prava sukladnoodredbi čl. 102. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine" broj 38/95, 54/95,64/95,17/01, 82/01, 114/03 i 30/04 - dalje: ZR), ali ne i trošak prijevoza prema odredbičl. 81. Kolektivnog ugovora koja odredba propisuje pravo na naknadu troškova

385



prijevoza za slučaj kada radnik po nalogu poslodavca za službene svrhe koristi svojeosobno vozilo.Kako tužitelj svoj tužbeni zahtjev ne temelji na tvrdnji da je zbog povrede /njegovih prava pretrpio štetu niti tu štetu dokazuje, prvostupanjsku je odluku valjalo 'preinačiti itužbeni zahtjev tužitelja odbiti temeljem odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a.

14.

Pr-1109/09 Gžr-1865/11-2 od 21. veljače 2012. godine

Članak 79. st. 1. Zakona o radu (NN br 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03, 30/04, 137/04 i68/05 i 149/09)

- pravo na dvostruku otpremninu -tužitelj nije radni odnos raskinuoodlaskom u mirovinu većsporazumno

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da je tuženik dužan tužiteljuisplatiti 124.983,00 kn i parnični trošak, sve sa zateznom kamatom kako je navedeno uizreci presude.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Tužbenim zahtjevom preciziranim podneskom od 10. ožujka 2010. godine (list 23 spisa)tužitelj traži utuženi iznos po osnovi prava na dvostruku otpremninu, jer mu je priznato

pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti uslijed ozljede na radu iz2005. godine prema rješenju MZMO od 17. travnja 2009. godine i to počevši od 26.ožujka 2009. godine. Navodi dalje da mu pripada stimulativna otpremnina u iznosu od200.000,00 kn, a kako mu je tuženik isplatio iznos od 23.880,00 kn, traži još isplatuiznosa od 124.983,00 kn. Tužitelj navodi da je ozljedu lijeve ruke zadobio na radu dana26. ožujka 2005. godine i da se neprekidno nalazio na bolovanju do 26. ožujka 2009.godine, tj. do donošenja rješenja HZMO, te da mu je radni odnos raskinut 1. kolovoza2009. godine. Nesporno je da je tužitelj stekao pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalnenesposobnosti za rad prema rješenju HZMO počevši od 26. ožujka 2009. godine i da jetuženik tužitelju isplatio otpremninu u iznosu od 23.880,00 kn sukladno odredbi čl. 61

Kolektivnog ugovora, te da je radni odnos tužitelju raskinut sporazumno sa danom 1.kolovoza 2009. godine, da je tužitelj podnio pismenu zamolbu za sporazumni raskidugovora o radu dana 13. kolovoza 2009. godine.Sporno je pravo na isplatu dvostruke otpremnine.Točno je da sukladno odredbi čl. 79 st. 1 Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95,54/95, 65/95, 17/01, 114/03, 30/04, 137/04 i 68/05 i 149/09 - dalje: ZR) radnik koji je pretrpio ozljedu na radu, odnosno koji je obolio od profesionalne bolesti, a koji nakonzavršenog liječenja i oporavka ne bude vraćen na rad, ima pravo na otpremninu najmanje

386



u dvostrukom iznosu od iznosa koji mu inače pripada. Prema stavku 2. istog člankaradnik koji je odbio zaposlenje na ponuđenim poslovima nema pravo na otpremninu udvostrukom iznosu.Prema čl. 77 st. 1 ZR-a u slučaju profesionalne nesposobnosti za rad poslodavac je dužan ponuditi sklapanje ugovora o radu za obavljanje posla za koje je radnik sposoban, a koji

što je više moguće odgovaraju poslovima koje je prethodno radio.U spornom slučaju tužitelju je priznato pravo na invalidsku mirovinu prema rješenju od17. travnja 2009. godine sa danom 26. ožujka 2009. godine. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužitelj nije prekinuo radni odnos zbog odlaska u invalidskumirovinu, kao i da je odbio prihvatiti i potpisati aneks ugovora o radu ponuđenog odstrane tuženika dana 11. kolovoza 2009. godine (list 36 spisa), te da je tužitelj podnio pismenu zamolbu za sporazumni raskid ugovora o radu dana 13. kolovoza 2009. godine(list 37 spisa), kao i da je radni odnos sporazumno raskinut sa danom 1. kolovoza 2009.godine (list 38 spisa).Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nema mjesta primjeni cl. 79 st. 1 ZR-a tj.da tužitelj nema pravo na dvostruku otpremninu jer je radni odnos sporazumno

raskinut na zamolbu tužitelja sa danom 1. kolovoza 2009. godine, a ne zbog odlaskau invalidsku mirovinu, koje pravo je stekao sa danom 26. ožujka 2009. godineprema rješenju HZMO.Uvidom u aneks ugovora o radu od 18. kolovoza 2009. godine, kao i preslušanjemsvjedoka Ane Gale sud je utvrdio da je tužitelju ponuđen aneks ugovora o radu radiobavljanja lakših poslova obzirom na profesionalnu nesposobnost za rad zbogoštećenja lijeve ruke, što je tužitelj odbio, pa su neosnovani suprotni žalbeni navodida mu tuženik nije omogućio rad na lakšim poslovima.Dakle, kako je tužitelju radni odnos prestao temeljem sporazuma o prestankuradnog odnosa, a ne zbog toga što nije vraćen na rad nakon završenog liječenja,tužitelj nema pravo na isplatu dvostruke otpremnine, pa je stoga tužbeni zahtjevosnovano odbijen.

15.


Članak 61. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91,73/91,3/94,7/96 i 112/99)

- bitna zabluda pri sklapanjusporazuma o prestanku radnogodnosa u pogledu otpremnine

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom poništen je Sporazum o prestanku ugovora o radu broj 2352/01od 31. prosinca 2001. u dijelu kojim se navodi da tužiteljici pripada pravo na otpremninu uiznosu od 108.677,52 kn neto, te se utvrđuje da umjesto tog iznosa ima stajati iznos od118.064,52 kn neto (st. I. izreke). Ujedno je naloženo I-IV tuženicima tužiteljici solidarnoisplatiti iznos od 9.387,00 kn te troškove parničnog postupka u iznosu od 8.280,30 kn, sve s pripadajućim kamatama kako je to pobliže navedeno u izreci presude (st. II. izreke).

387



Županijski sud odbija žalbu I-IV tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:O odlučnim činjenicama pa tako i o postojanju zablude na strani tužiteljice prilikom

sklapanja Sporazuma o prestanku ugovora o radu od 31. prosinca 2001. u dijelu obračuna ivisine otpremnine, pobijana presuda ima jasne, dostatne i logične razloge i nema nedostatakazbog kojih se ne može ispitati.

Obzirom na utvrđenje da je tužiteljica 31. prosinca 2001. u skladu s Odlukom o poticajnimmjerama od 24. studenog 1997. s prednikom tuženika sklopila Sporazum o prestankuugovora o radu prema kojem se prednik tuženika obvezao platiti joj otpremninu za svakugodinu radnog staža u visini jedne prosječne plaće zaposlenika isplaćena u razdoblju od 3mjeseca prije prestanka ugovora o radu, da je međutim njoj isplaćena niža otpremnina oddogovorene jer prednik tuženika prilikom obračuna otpremnine uz plaću za listopad i studeni2001. nije uzeo u obzir i plaću za prosinac 2001. nego je obračun izvršio temeljem plaća zarujan, listopad i studeni 2001., a što tužiteljica prilikom potpisivanja Sporazuma nije mogla

utvrditi nego tek po isplati plaće za prosinac 2001. u siječnju 2002., sud prvog stupnjazaključuje da je ona u odnosu na ovaj dio sporazuma bila u bitnoj zabludi i stoga je kaoosnovan prihvatio zahtjev tužiteljice za poništenje Sporazuma u ovom dijelu te pozivom naodredbu čl. 61. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj:53/91,73/91,3/94,7/96 i 112/99-dalje: ZOO), utvrdivši razliku otpremnine u visini od9.387,00 kn i sada pravilan iznos otpremnine u iznosu od 118.064,52 kn umjesto 108.677,52kn, obvezao tuženike na isplatu razlike u iznosu od 9.387,00 kn zajedno s pripadajućimzateznim kamatama.

Suprotno tvrdnji žalitelja i sve činjenice važne za pravilnu primjenu materijalnog prava uovom postupku sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio i izvedene dokaze cijenio nanačin određen čl. 8. ZPP. Tako je cijeneći sadržaj Sporazuma kojeg su stranke sklopile nadatum prestanka ugovora o radu, 31. prosinca 2001., posebno u djelu visine otpremnine gdje je samo navedeno da tužiteljica ima 28 godina staža i da joj temeljem Odluke o poticajnimmjerama rješavanja viška radnika u 2001. godini od 24. studenog 1997., otpremnina pripadau iznosu od 108.677,52 kn, pravilno prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica obzirom natako izraženu visinu ukupne otpremnine i razdoblje staža i nije mogla u tom trenutku znati da joj tuženik prilikom obračuna otpremnine i prosječne plaće za obračun iste neće uzeti i plaćuza prosinac 2001. jer da je ona tada to znala takav Sporazum ne bi potpisala, i zaključio da jeona u odnosu na navedenu okolnost bila u bitnoj zabludi te u smislu odredbe čl. 61. ZOO tajdio Sporazuma poništio.

Naime, pravilno je prvostupanjski sud cijeneći sadržaj navedenog Sporazuma temeljen na

Odluci o poticajnim mjerama od 24. studenog 1997., gdje je navedeno da će se za obračunotpremnine uzeti prosječna plaća zaposlenika isplaćena u razdoblju 3 mjeseca prije prestankaugovora o radu, zaključio da su time stranke visinu prosječne plaće, neodlučno o tome kada je ona isplaćena, vezali uz činjenicu datuma prestanka ugovora o radu, 31. prosinac 2001.,kada su i sklapale ovaj sporazum, te stoga anticipirale i plaću za prosinac 2001., koji je iznosstoga trebalo uključiti u izračun prosječne plaće u vezi obračuna navedene otpremnine.

Ne mogu se prihvatiti suprotne tvrdnje žalitelja jer je kako obzirom na datum sklapanjanavedenog sporazuma tako i činjenicu vezivanja prosječne plaće upravo uz datum prestanka

388



ugovora o radu koji je bio istog datuma kada je i takav sporazum sklopljen, neživotno inelogično da samo zato što još tada, 31. prosinca 2001., plaća za prosinac, zadnji mjesec rada prije prestanka ugovora o radu, još nije bila isplaćena, ona ne bi takvim sporazumom bila iobuhvaćena.

Nije stoga osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog

stanja.Stajalište suda prvog stupnja je pravilno.

16.

Pr- 12331/03 Gžr-1718/10-2 od 06. ožujka 2012. godine

Članak 102. st. 1. Zakona o radu (NN br. 38/95, 54/95, 64/95,17/01, 82/01, 114/03 i30/04)

Članak 15. Zakona o zaštiti na radu "NN", broj: 59/96., 94/96., 114/03., 86/08., 75/09.,Članak 173. i članak 174. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91., 73/91., 111/933/94.,7/96., 91/96., 112/99., 88/01.)

- šteta na radu - doprinostužitelja 50% zbog prevelike brzine


Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 328.510,00 kns zakonskim zateznim kamatama od 20. svibnja 2010. do isplate (stavak I. izreke) i iznosod 43.653,99 kn s zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose opisane u stavku

II.izreke. Zahtjev tužitelja za isplatu daljnjeg iznosa od 510.227,34 kn s zakonskimzateznim kamatama odbijen je kao neosnovan (stavak III. izreke).Županijski sud odbija žalbu tužitelja i tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora jest naknada štete zbog ozljede na radu (25. veljače 2000. kao vozač uZapovjednoj satniji Hrvatske vojske, tužitelj /radnik/, izvršavajući naloženi mu procesrada /pripadnike VP 3178/3 iz Zadra prevesti u Osijek na seminar za spašavanje i plivanje/specijalnim vozilom marke PUCH, registarske oznake HV 410 OS, vlasništvo tuženice, na putu Gospić - Zadar, vozilom sletio s ceste i zadobio teške ozljede) u iznosu od 882.427,33

kn od čega na ime; fizičke boli iznos od 19.000,00 kn, straha iznos od 20.000,00 kn,duševne boli zbog smanjene životne aktivnosti 550.000,00 kn, duševne boli zbognaruženosti 40.000,00 kn, tuđe pomoći i njege 37.500,00 kn, izgubljene zarade iznos od215.927,33 kn s zakonskim zateznim kamatama (list 174., 187. - 188., 245. - 247. spisa) itroškovima parničnog postupka (list 249. spisa).

Među stankama je sporna odštetna odgovornost tuženice (poslodavca), utoliko što tužiteljtvrdi da

389



je predmetni štetni događaj posljedica neispravnih svjetala na vozilu kojim je upravljao udijelu procesa rada organiziranog po tuženici (vozio brzinom oko 60 km/h, iz suprotnogsmjera dolazilo mu u susret vozilo s upaljenim dugim svjetlima, radi upozorenja tom voziluda smanji svjetla dao znak "ablendajući", u tom trenutku na vozilu kojim je upravljaonestala svjetla u potpunosti, pritisnuo je kočnicu, pokušao zadržati pravac kretanja ne

znajući izgled ceste ispred sebe, osjetio da je vozilo sišlo s asfalta i udarac, daljnjihdogađanja se ne sjeća) dok tuženica tvrdi da je radnja tužitelja (neprilagođena vožnja stanjui uvjetima na cesti) uzrok predmetnog događaja i njegovih posljedica.

Osnovom iskaza svjedoka T-V-R koji su upravljali istim vozilom prije štetnog događaja(problemi sa svjetlima i brisačima na tom vozilu bili poznati i unatoč popravcima nisuotklonjeni, njima se dešavalo da svjetla naglo nestanu) i tužitelja kao stranke, uz usaglašenamišljenja vještaka prometne struke, dipl. ing. Spudić i dipl. ing. Bedeniković (priiznenadnom gubitku svjetala, što je moguće, tužitelj poduzeo tipičnu reakciju prosječnogvozača - intenzivnim kočenjem, teoretski bilo moguće i pri brzini od 74 km/h kojom sekretao smanjiti brzinu kontroliranim kočenjem, bez blokiranja kotača, u kojem slučaju bitužitelj sigurno prošao zavoj, da se tužitelj kretao brzinom od oko 50 km/h ili manjom -

dopuštenom od 40 km/h, intenzivnim kočenjem, pri istom zaustavnom putu, mogao bi statii do slijetanja vozila u provaliju ne bi došlo), zaključio je sud prvog stupnja da su u uzroku predmetnog štetnog događaja parirale istovremene i protupravne radnje tužitelja (nije sekretao propisanom brzinom, da je brzina bila u granicama dopuštene do izlijetanja s cestene bi došlo) i tuženice (znala za nedostatke i kvarove na kamionu i nije ih otklonila), zbogčega da je odgovornost tuženice za štetni događaj i štetu 50% (čl. 102. st. 1. i čl. 3. st. 2. i 3.Zakona o radu "Narodne novine", broj: 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 82/01., 114/03.,142/03., 30/04., 137/04., 68/05., dalje u tekstu: ZR-a/95/ u-vezi čl. 15. Zakona o zaštiti naradu "Narodne novine", broj: 59/96., 94/96., 114/03., 86/08., 75/09., dalje u tekstu: ZZR-a/,čl. 173. i 174. Zakona o obveznim odnosima/"Narodne novine", broj: 53/91., 73/91.,111/933/94., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., dalje u tekstu: ZOO-a/91/, koji se u smislu

odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine", broj: 35/05.,41/08., dalje u tekstu: ZOO-a/ ima primijeniti u konkretnom slučaju, te čl. 43. st. 2. ZZR-a),a doprinos tužitelja istome 50% (čl. 5. st. 1. ZR-a/95, čl. 9. st. 1., čl. 26. st. 1., čl. 150. st. 4.Zakona o sigurnosti prometa na cestama "Narodne novine", broj: 59/96 - pročišćeni tekst/ uvezi čl. 177. st. 3. ZOO-a/91/).

Tužitelj osporava doprinos štetnom događaju utoliko što tvrdi da uzrok nezgode nije brzinakretanja već iznenadni gubitak svjetala uslijed kojeg nije mogao vidjeti kako se daljerazvija cesta, da nije bilo gubitka svjetala i pri brzini kojom se pretpostavljeno kretao,mogao je savladati zavoj, granična brzina od 40 km/h da je pogrešno uzeta jer se kao takvanigdje ne navodi u službenim izvješćima Ministarstva obrane i Ministarstva unutarnjih poslova, iz Rješenja Ministarstva obrane od 19. listopada 2000. proizlazi da je do nezgodedošlo "poradi nastanka okolnosti koje imenovani nije mogao predvidjeti niti je na njihmogao utjecati", nije uzeto u obzir niti da se nalazio na žurnom radnom zadatku i da se nijemogao striktno pridržavati eventualnih ograničenja brzine.

Neosnovanim se ukazuje i ustrajanje tužitelja da bi samo gubitak svjetala na vozilu kojim je upravljao po redovnom tijeku stvari doveo i do gubitka kontrole nad vozilom i slijetanjas ceste u provaliju, odnosno tuženice da bi brzina kretanja bila jedini i isključivi uzrok predmetne nezgode. Naime, točno jest da je gubitak svjetala na vozilu izazvao reakciju

390



intenzivnog kočenja. Ali isto tako, izvjesno jest da do slijetanja vozila s ceste, pri istomzaustavnom putu uslijed intenzivnog kočenja ne bi došlo da se tužitelj kretao brzinom oko50 km/h ili manjom (ograničena brzina za taj dio ceste bila 40 km/h).

Dakle, pored takvih okolnosti konkretnog slučaja pravilno je sud prvog stupnja primijenionavedeno materijalno pravo kad je odštetnu odgovornost tuženice ocijenio s 50% i

doprinos tužitelja s 50%.Upiranje tužitelja na žurnost izvršavanja radnog zadataka i ne postojanja znaka zaograničenu brzinu za taj dio ceste, pored Zapovijedi i Radnog naloga (list 5. i 6. spisa),Zapisnika o očevidu (list 25 spisa), i fotografije mjesta događaja (list 123. spisa) ukazuje se proizvoljnim, a stanovište tuženice o dokaznoj snazi pojedinih dokaznih sredstava injihovom redoslijedu pravno neodrživo (čl. 220. i čl. 8. ZPP-a).

17.


Članak 15. Zakona o zaštiti na radu (NN 59/96,94/96, 114/03,100/04, 86/08,116/08)

Članak 1067. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08)

- oslobođenje odgovornosti poslodavca zanaknadu štete

- nesavjesno i neodgovorno ponašanje tužitelja


Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev da je tuženik dužan naknaditi štetu tužitelju u iznosu od 53.355,48 kn, sa zateznom kamatom i parničnitrošak, pod toč. II. izreke tužitelj je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od4.920,00 kn, pod toč. III. izreke odbijen je tuženik sa dijelom parničnog troška u iznosuod 246,00 kn, sve kako je navedeno u izreci presude.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu prvostupanjskog suda.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Tužbenim zahtjevom tužitelj traži naknadu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno iduševno zdravlje nastalu uslijed tjelesnih ozljeda koje su posljedica ozljede na radu dana

9. prosinca 2008. godine kada je tužitelju u obavljanju radnog zadatka prilikom nošenjaradijatora uslijed pada ozlijeđena ruka. Nesporno je da je tužitelj sporne zgode ozlijeđen,a sporna je odgovornost i visina štete.Točno je da sukladno čl. 15 Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", br. 59/96,94/96,114/03,100/04, 86/08,116/08 - dalje: ZZR) poslodavac odgovara za štetu uzrokovanuozljedom na radu po načelu objektivne odgovornosti, a prema općim propisima obveznog prava. Opći propisi obveznog prava koji reguliraju objektivnu odgovornost sadržani su u

391



članovima 1063-1067 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05 i41/08 - dalje: ZOO).Prema odredbi čl. 1067 ZOO-a poslodavac ne odgovara za štetu ako ista potječe odnekog nepredvidivog uzroka koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili ako je šteta nastalaisključivo radnjom oštećenika ili treće osobu koju nije mogao predvidjeti, niti izbjeći ili

otkloniti posljedice. Na osnovu provedenih dokaza preslušanjem svjedoka koji su u bitnom iskazivalisuglasno i uvjerljivo, a koje je sud pravilno ocijenio sukladno čl. 8 ZPP-a, prvostupanjskisud je i po mišljenju ovog suda pravilno utvrdio da tuženik nije odgovoran obzirom da ješteta nastala radnjom tužitelja i isti je isključivo kriv, jer je ozljeđivanje tužiteljanastupilo kao posljedica nesavjesnog i neodgovornog njegovog ponašanja, obzirom da je postupio protivno uputi poslodavca i uobičajenoj metodi rada za koju je bio osposobljen,obzirom da je prilikom prijenosa radijatora isti nepravilno nosio vodoravno, unatočokomito, zajedno sa svjedokom Pintićem i to tako da nije vidio ispred sebe, a nalazio seiza svjedoka koji je išao ispred. Da je sporne zgode radijator nosio okomito tužitelj bividio ispred sebe i ne bi se spotaknuo na stubištu i izgubio ravnotežu uslijed čega je paosa radijatorom koji mu je pritisnuo i ozlijedio ruku. Također putem iskaza svjedoka, adjelomično i tužitelja, predmetni radijator obzirom na pločasti oblik i dimenzije mogli suispod ruke primiti obojica nosača i prenositi ga okomito, a obzirom na težinu (iznutrašupalj) isti je mogao nositi i jedan jači radnik sam. Kod toga treba naglasiti da je svjedok Pintić, koji je nosio radijator sa tužiteljem izjavio da sporne zgode nisu nosili zaštitnerukavice na rukama iz razloga što bi se iste skliznule po najlonu, jer su radijator nosilivodoravno, a da su ga nosili okomito, mogli bi imati rukavice, jer se ruka ne sklize ako seradijator nosi okomito.Prvostupanjski sud je obrazložio iz kojih razloga nije povjerovao iskazu tužitelja u bitnom dijelu koji je suprotan iskazima svjedoka, tj. da im nitko nije rekao kako radijator treba prenositi, kao i da se tužitelj prilikom nošenja na stubištu spotaknuo u kantu ikablove i da je zbog toga pao.Obzirom na utvrđeno u postupku prvostupanjski sud je pravilno odlučio da na stranituženika nema nikakvog propusta u radu niti odgovornosti i suodgovornosti, pa je stogaosnovano odbio tužbeni zahtjev.

18.


Članak 86. st. 4. Zakona o službi u oružanim snagama (NN 33/02)

Članak 154. st. 2. i čl. 173., 174. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91., 73/91., 3/94.,7/96., 112/99)

- šteta na radu - opasna stvar

- odgovornost RH po drugoj osnovi - sukladno

odredbi čl. 86. st. 4. ZSOSRH-a,

prema općim propisima o naknadi štete

392



- solidarna odgovornost


Prvostupanjskom presudom naloženo je I. tuženici i II. tuženiku isplatiti tužitelju na ime

naknade štete iznos od 17.560,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 18. svibnja 2011.do isplate (stavak I. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev u iznosu od 5.000,00 kn s zakonskomzateznom kamatom (stavak II. izreke).


Predmet spora jest naknade štete zbog ozljede na radu nastale 30. listopada 2002. na način da je tužitelj kao djelatna vojna osoba, zaposlen kod I. tuženice, tijekom radnog vremena prelazio preko kanala koji je bio otvoren zbog izvođenja radova na cijevima centralnoggrijanja i nije bio osiguran, a koje radove je izvodio II. tuženik, te je prilikom prelaska kanalastao na drvenu dasku koja je pukla, prilikom čega je tužitelj pao i ozlijedio se.

Prvostupanjski sud utvrdio je:

-da je tužitelj na dan štetnog događaja bio zadužen za točenje goriva na benzinskoj pumpi,

-da je tužitelj radi točenja goriva morao uključiti struju putem razvodnog ormarića,

-da se je razvodni ormarić nalazio na drugoj strani kanala kojeg je iskopao II. tuženik vršećiradove sanacije cijevi centralnog grijanja po nalogu I. tuženice,

-da je tužitelj do razvodnog ormarića mogao doći isključivo prelaskom preko spomenutogkanala,

-da je tužitelj prilikom prelaska kanala stao na drvenu dasku koja je pod njegovom težinom

pukla jer je s donje strane bila trula, zbog čega je tužitelj pao i ozlijedio se,-da II. tuženik nije zaštitio iskopani kanal, nije osigurao siguran prijelaz preko istog i nije postavio uočljive znakove upozorenja,

-da I. tuženica kao poslodavac nije osigurala siguran prijelaz preko kanala, iako je prijelaz preko istog, zbog rada na benzinskoj pumpi, ulazio u opis poslova tužitelja.

Po ocjeni ovog suda tako utvrđeno činjenično stanje je pravilno i potpuno.

Ovo poglavito zato, što iz iskaza svjedoka V.L., koji je bio očevidac predmetnom štetnomdogađaju, proizlazi da nije postojao drugi, sigurniji, put da tužitelj izvrši predmetni radnizadatak, osim da prijeđe spomenuti kanal putem postavljene daske.

Pri tom valja istaknuti da se na listu 153. spisa ne nalazi skica mjesta štetnog događaja nakoju se u žalbi poziva II. tuženik, a jedina skica koja bi eventualno potvrđivala navode II.tuženika da je tužitelj za izvršenje svog radnog zadatka mogao koristiti drugi put jest onakoju je u spis dostavio svjedok N.D. (listu 92. spisa).

Međutim, iskaz N.D. koji je u spornom razdoblju radio kod I. tuženice i koji iskazuje da jetužitelj imao mogućnosti prići razvodnom ormariću s prekidačima sigurnim putem, na načinda zaobiđe benzinsku pumpu, nije mjerodavan za ovu pravnu stvar, budući da predmetništetni događaj datira iz 2002., a navedeni svjedok temelji svoj iskaz na uviđaju koji je proveo

393



2007., kada je mjesto štetnog događaja promijenjeno, u smislu da je predmetni kanal zatrpan,odnosno nepostojeći.

Stoga ovaj sud uzima pravilno utvrđenom činjenicu da nije postojao drugi, sigurniji, put dorazvodnog ormarića s prekidačima, osim onog koji je koristio tužitelj.

Kako je svjedok očevidac V.L. iskazao da uz sporni dio kanala ("jarka") nije bilo znakovaupozorenja, već da su se isti nalazili na drugim mjestima gradilišta, dok svjedoci V.B.,tadašnji zaposlenik II. tužitelja, i N.D. tadašnji zaposlenik I. tuženice, nemaju konkretnihsaznanja o postavljenim znakovima upozorenja na mjestu i u vrijeme štetnog događaja, većiskazuju općenito da je cijelo gradilište bilo ograđeno "stupićima", odnosno "trakama", to je pravilno utvrđeno i da predmetni dio kanala nije bio osiguran potrebnim znakovimaupozorenja, dok se svi suprotni žalbeni navodi II. tuženika ukazuju neosnovanima.

Međutim, na tako utvrđeno utvrđenog činjenično stanje prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da je I. tuženica odgovorna za nastalu štetu kaovlasnik opasne stvari i kao poslodavac, u skladu s odredbom čl. 86. st. 4. Zakona o službi uoružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 33/02., dalje u tekstu:

ZSOSRH-a) te odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 173. Zakona o obveznim odnosima ("Narodnenovine", broj: 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99., dalje u tekstu: ZOO-a), a daje II. tuženik odgovoran za nastalu štetu zato jer prilikom izvođenja predmetnih radova nije primijeniodužna pravila o zaštiti na radu, u skladu s odredbom čl. 9. st. 1. i 2. i čl. 17. Zakona o zaštitina radu ("Narodne novine", broj: 59/96., 94/96., dalje u tekstu: ZZR-a). Naime, odgovornostI. i II. tuženika proizlazi iz drugih zakonskih osnova.

Ovo stoga, što se na predmetni spor uopće ne mogu primjenjivati odredbe ZZR-a, budući daisti u čl. 5. st. 3. propisuje da se ne primjenjuje na pripadnike oružanih snaga, stoje tužitelj uvrijeme štetnog događaja nedvojbeno bio.

Osim toga, odredbe ZZR-a ne mogu nikako obvezivati II. tuženika u ovom slučaju, jer su

njihovi adresati poslodavci, a II. tuženik nije u spornom razdoblju bio poslodavac tužitelja,već izvođač radova koje je izvršavao po nalogu I. tuženice.

No, iz iskaza V.B., tadašnjeg zaposlenika II. tuženika, nedvojbeno proizlazi da su predmetnudasku u spomenuti kanal postavili radnici II. tuženika i koristili se njome prilikom izvođenjaradova (list 70. - 72. spisa) zbog čega se kao vlasnik predmetne daske ukazuje II. tuženik.

S obzirom da iz iskaza očevica V.L. proizlazi da je daska bila trula, što da se nije moglouočiti s njene gornje strane, preko koje je tužitelj pokušao prijeći, već da je isto bilo uočljivotek kada se je daska okrenula prilikom pada tužitelja, to je zaključak ovog suda daspomenuta daska s takvim nedostacima, kada je postavljena kao sredstvo prelaska kanala, predstavlja opasnu stvar, u smislu odredbe čl. 173. ZOO-a.

Stoga, II. tuženik za štetu koja je nastala tužitelju odgovara kao imatelj opasne stvari, po pravilima objektivne odgovornosti u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. i čl. 174. ZOO-a.

I. tuženica za nastalu štetu odgovara, sukladno odredbi čl. 86. st. 4. ZSOSRH-a, prema općim propisima o naknadi štete.

Budući da je I. tuženica kao tužiteljev poslodavac bila dužna nadgledati izvršenjeradova na području izvršenja rada njenih radnika i omogućiti im izvršenje radnih

394



zadataka na siguran način, to ista za nastalu štetu odgovara po načelu presumiranekrivnje, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZOO-a.

Kako iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da II. tuženik nije otklonio svojuobjektivnu odgovornost za nastalu štetu, a niti da je I. tuženica otklonila svoju krivnju,to proizlazi da je u ovom slučaju šteta nastala neovisnim radnjama obaju tuženika,

zbog čega je njihova odgovornost, sukladno odredbi čl. 206. st. 3. ZOO-a, solidarna.Međutim, kako je tuženicima isplata naknade štete naložena kao da se radi o djeljivojobvezi, a ne solidarnoj, premda je i tužbeni zahtjev usmjeren na solidarnu odgovornostobaju tuženika, no prvostupanjsku presudu pobijaju samo tuženici, zbog čega ovaj sudne može presudu preinačiti na njihovu štetu (u skladu s odredbom čl. 374. ZPP-a), usmislu solidarne odgovornosti, to je pobijanu presudu valjalo potvrditi i u dijelu kojimse tuženicima nalaže isplata naknade štete kao da se radi o djeljivoj obvezi.

19.

Pr-4956/04 Gžr-1370/11-2 od 17. siječnja 2012. godine

Članak 102. Zakona o radu (NN 38/95, 54/95, 65/95,17/01,114/03, 30/04,137/04 i 68/05 i149/09)

Članak 173. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 111/93,3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 - dalje; ZOO)


- pogoršanje zdravstvenog stanja zbog štetena radu nastale kao posljedice pljačke od

nepoznatih osoba- tijek zastare


Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplatiiznos od 56.255,20 kn, sa zateznom kamatom kako je to navedeno u izreci presude, kao irentu zbog izgubljene zarade u mjesečnom iznosu od 766,00 kn, počevši od 1. siječnja2010. godine, pa nadalje, te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 7.555,00 kn, svesa zateznom kamatom, sve kako je navedeno u izreci presude pod toč. I, a pod toč. II.

izreke tužitelj je odbijen sa iznosom od 3.382,92 kn, kako je navedeno u izreci presude.Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu prvostupanjskog suda.


Tužbenim zahtjevom tužitelj traži naknadu štete zbog pogoršanog zdravstvenog stanja koje je nastalo kao posljedica ozljede na radu od dana 22. prosinca 1998. godine, koja je nastalana način da je u smjeni tužitelja na benzinskoj pumpi bila oružana pljačka. Navodi da je u

395



spisu tog suda Pr-1909/00 za naknadu štete dana 13. prosinca 2000. godine sklopljenanagodba i tuženik mu je isplatio iznos od 22.000,00 kn povodom istog događaja. Zbog pogoršanja zdravlja tužitelj traži za duševne boli zbog trajnog smanjenja životnih aktivnostiiznos od 18.000,00 kn, a na ime materijalne štete zbog izgubljene zarade traži iznos od41.638,12 kn, te mjesečnu rentu po toj osnovi, jer postoji razlika između naknade bolovanja i

plaće, koju bi primao mjesečno da radi, te rentu traži u iznosu od 766,00 kn počevši od 1.siječnja 2000. godine nadalje, dok će za to postojati zakonski uvjeti.

Nesporan je štetni događaj i pasivna legitimacija tuženika, sporna je odgovornost i visina štete,te zastara potraživanja materijalne štete nastale prije 8. ožujka 2001. godine (tužba podnijeta 8. ožujka 2004. godine), te je tuženik stavio i prigovor presuđene stvari.

Neosnovan je prigovor presuđene stvari obzirom na sklopljenu nagodbu da u spisu tog sudaPr-1909/00 u kojem je tužitelju isplaćen iznos od 22.000,00 kn, jer tužitelj u ovom postupkutraži naknadu štete do koje je došlo uslijed pogoršanja zdravstvenog stanja tužitelja nakonsklopljene nagodbe 13. prosinca 2000. godine.

U vrijeme nagodbe tužitelj nije imao saznanja da će se njegovo zdravstveno stanje

pogoršati.Prvostupanjski sud je pravimo utvrdio da je nastupila zastara potraživanja materijalne štetenastale prije 8. ožujka 2001. godine, jer je tužba podnijeta 8. ožujka 2004. godine, tj. protekao je rok od tri godine za naknadu štete sukladno čl. 376 st. 1 Zakona o obveznimodnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99,129/00 i 88/01 - dalje; ZOO).

Također je neosnovan prigovor da postoje uvjeti za oslobođenje tuženika od odgovornostisukladno čl. 177 st. 2 ZOO-a. Ovo stoga jer je tužitelj bio napadnut na radnom mjestu, te jeobolio, što je posljedica događaja prilikom oružane pljačke od nepoznatih maskirnih osobadana 22. prosinca 1998. godine, a što je i nesporno. Tuženik je radna organizacija koja

obavlja opasnu djelatnost koja se manifestira kao rizik posla, jer je tužitelj napadnut na benzinskoj pumpi, gdje je radio kao prodavač u noćnoj smjeni, gdje nije postojala zaštitarskaslužba, te tužitelju nisu bili osigurani uvjeti za siguran rad, pa se odgovornost tuženikatemelji na odredbi čl. 173 ZOO-a i na odredbi čl. 103 st. 1 Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95, 54/95, 65/95,17/01,114/03, 30/04,137/04 i 68/05 i 149/09 - dalje: ZR) prema kojoj poslodavac odgovara za štetu koju radnik pretrpi na radu ili u vezi s radom po općim propisima obveznog prava.

U konkretnom slučaju postojao je propust tuženika u organizaciji i zaštiti na radu na sigurannačin, jer je tužitelj radio u noćnoj smjeni na benzinskoj stanici, gdje posluje sa znatnomkoličinom novca, pa je za takvo radno mjesto notorno da je "meta" pljačkaša i kao takvotreba biti pravilno osigurano.

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da postoji uzročna veza između štetne radnje i nastaleštete, te je nastalo oboljenje tužitelja i pogoršanje zdravlja posljedica štetnog događaja, a kako je to utvrdio liječnički vještak. Zbog nastale bolesti uslijed stresnog događaja prilikomoružane pljačke tužitelj se nalazi neprekidno na bolovanju preko 6 godina, a kako to proizlaziiz provedenih dokaza.

Neosnovano navodi žalitelj da razlika naknade plaće uslijed bolovanja nije u uzročno posljedičnoj vezi između dospjelih iznosa naknade štete zbog bolovanja i štetnog događaja,

396



jer je u postupku provedbom vještačenja utvrđeno suprotno, da se tužitelj nalazi nadugotrajnom bolovanju kao posljedica bolesti nastale uslijed štetnog događaja prilikomoružane pljačke.

Stoga tužitelj osnovano traži naknadu štete zbog izgubljene zarade primjenom čl. 195 ZOO-a.

Tužitelj ima također pravo na rentu u utuženom iznosu zbog izgubljene zarade, koja teče od1. siječnja 2010. godine na dalje, dok će za to postojati zakonski uvjeti, a sukladno čl. 188 st.1 ZOO-a.

Neosnovani su žalbeni navodi da je sud tužitelju trajno neosnovano dosudio rentu zaizgubljenu zaradu, jer ista nije dosuđena neograničeno i trajno, već kroz vrijeme dok će za to postojati zakonski uvjeti, tj. dok će tužitelj biti na bolovanju.

Žalbeni navodi u pravcu prigovora da sud nije izveo predložene dokaze su neosnovani, jer jetuženik na ročištu 24. rujna 2010. godine izjavio da nema nikakvih dokaznih prijedloga i l predložio da se rasprava zaključi. Stoga je stajalište prvostupanjskog suda pravilno.

20.

Pr-4848/00 Revr-1625/10-2 od 06. ožujka 2012. godine

Članak 102. Zakona o zaštiti na radu (NN 59/96,94/96)

Članak 15. Zakona o radu (NN 38/95, 54/95, 65/95)

- šteta na radu - pad na ulaznim

stepenicamaČinjenično stanje:

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 12.540,00 kn sa zateznomkamatom od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate i naknaditi mu trošak postupka uiznosu 500,00 kn (toč. I), a odbijen je zahtjev za isplatu iznosa 9.994,00 kn na ime razlike za bolovanje duže od 90 dana sa zakonskom kamatom od dospijeća svakog mjesečnog iznosado isplate, iznosa 9.824,00 kn zbog nastanka teškog invaliditeta sa zateznom kamatom,iznosa 160.000,00 kn na ime naknade štete sa zateznom kamatom, na ime renteiznosa1.500,00 kn mjesečno sa zateznom kamatom, na ime regresa za godišnji odmor iznosa2.400,00 kn sa zateznom kamatom od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate i iznosa

2.400,00 kn na ime božićnice sa zateznom kamatom od dospijeća svakog mjesečnog iznosado isplate (toč. II). Tužitelju je naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu1.146,80 kn (toč. III).

Drugostupanjskom presudom potvrđena je točka I. za iznos 9.509,00 kuna i pobijani diotočke II. kojom je odbijen zahtjev za isplatu iznosa 9.994,00, 9.824,00 kuna i 160.000,00kuna sve sa zateznom kamatom, a preinačena je djelomično točka I i odbijen je tužbenizahtjev za iznos od 3.031,00 kuna sa zateznom kamatom, a i preinačena je odluka o parničnom trošku.

397



Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:Zahtjev za naknadu štete zbog povrede na radu nižestupanjski sudovi su odbili uz zaključak da povreda koja je nastala padom na ulaznim stepenicama prilikom dolaska na posao niješteta vezana uz tehnološki proces rada , pa poslodavac za nju ne odgovara prema odredbi čl.

15. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 59/96,94/96; dalje: ZZR).Prema odredbi čl. 102. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95) akozaposlenik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan zaposlenikunaknaditi štetu po općim propisima obveznog prava, dok je odredbom čl. 15. Zakona o zaštitina radu ("Narodne novine" broj 59/96 i 54/96) propisano da je poslodavac odgovoranzaposleniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu po načelu objektivne odgovornosti(uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava.

Tužitelj se prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova poskliznuo na ulaznim stepenicamazgrade u kojoj radi prilikom dolaska na posao i zadobio tjelesne ozljede.

Prema shvaćanju ovog revizijskog suda smatra se da je tužitelj na opisani način pretrpio povredu na radu jer su ulazne stepenice dio poslovnog prostora poslodavca i nezgoda koja sedogodi na stepenicama, bez obzira je li se dogodila prilikom dolaska na posao ili tijekomradnog vremena smatra se nezgodom na radu u smislu naprijed navedenih odredbi čl. 102.ZR i čl. 15.ZZR.

Zbog pogrešnog pravnog pristupa da se u konkretnom slučaju ne radi o nesreći na radu,nižestupanjski sudovi propustili su utvrditi jesu li ostvarene pretpostavke za oslobođenje ododgovornosti tuženika u cijelosti ili djelomično kao i opseg i visinu štete koju trpi tužitelj.

Slijedom navedenog valjalo je prihvatiti reviziju tužitelja u tom dijelu i ukinutinižestupanjske presude na temelju čl. 395. st. 2. ZPP i predmet vratiti prvostupanjskom suduna ponovno suđenje, kako bi prema shvaćanju zauzetom u ovoj odluci utvrdio odlučne

činjenice.

21.

Pr-5112/10 Gžr-261/11-2 od 08. svibnja 2012. godine

Članak 96. Zakona o radu (NN 38/95, 54/95, 65/95, 102/98,17/01,82/01,114/03,123/03,142/03, 30/04 i 68/05)

Članak 93. st. 1. Zakona o radu

- ugovorna zabrana utakmice -naknada plaće zbog ugovorne

zabrane utakmice


Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od24.466,95 kn (stavak I izreke), kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od

398



1.161,49 kn. Nadalje, tom presudom odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom da mu tuženik isplati iznos od 27.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatskenarodne banke na dan plaćanja sa zateznom kamatom pobliže navedenom u izreci te presude,kao i sa zahtjevom da se naloži tuženiku isplata naknade zbog ugovorne zabrane utakmice od3.569,00 kn mjesečno, u dijelu naknada koje dospijevaju nakon 25. studenoga 2010. (stavak

II izreke).Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje prvostupanjsku presudu.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:U postupku je utvrđeno:-da je temeljem Ugovora od 15. lipnja 2007. tužitelj bio zaposlen kod tuženika naradnom mjestu tehničara,-da su čl. 14. Ugovora o radu stranke ugovorile zabranu utakmice,-da je radni odnos prestao temeljem redovitog otkaza od 13. siječnja 2010.,-da su stranke dana 22. veljače 2010. sklopile Ugovor o međusobnim potraživanjima,-da tuženik ne isplaćuje tužitelju naknadu osnovom ugovorne zabrane utakmice.Temeljem tako utvrđenih činjenica, sud prvog stupnja zaključuje da se sadržaj Ugovoraod 22. veljače 2010., ne može tumačiti u smislu da su se stranke sporazumjele o prestanku prava i obveza po ugovornoj zabrani utakmice, a s obzirom da su čl. 14.Ugovora o radu, stranke ugovorile da je tuženik dužan plaćati naknadu plaće, osim akokod raskida Ugovora o radu, poslodavac ne oslobodi radnika ugovorne zabraneutakmice.Pobijana odluka je pravilna i zakonita, a žalbeni navodi neosnovani.Prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/95,102/98,17/01, 82/01,114/03,123/03,142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR) izričito je propisano da se poslodavac može osloboditi obveze plaćanja naknade, ako pismenoobavijesti radnika da odustaje od ugovorne zabrane utakmice.

Pravilno je prvostupanjski sud na temelju rezultata provedenog dokaznogpostupka utvrdio da iz sadržaja Ugovora od 22. veljače 2010. ne proizlazi obavijesttuženika da oslobađa tužitelja ugovorne zabrane utakmice, već da se govori omeđusobnim potraživanjima.Stoga, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijeniodokaze u pogledu postojanja osnovanosti zahtjeva za isplatom s naslova naknadeplaće zbog ugovorne zabrane utakmice, a sve sukladno čl. 93. st. 3. ZR s obziromda su stranke čl. 14. ugovorile navedenu zabranu i to da se tužitelj dvije godinenakon prestanka radnog odnosa ne smije zaposliti kod druge osobe koja je utržišnoj utakmici s tuženikom te ne smije za svoj ili za račun treće osobe sklapatiposlove kojima se takmiči s tuženikom. U isto vrijeme tuženik se obvezao tužitelju

isplaćivati naknadu u iznosu polovice prosječne mjesečne plaće isplaćene tužiteljuu tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, sve dok ugovorna zabrana utakmicatraje, a najduže dvije godine od prestanka ugovora o radu, a sve to ukoliko kodraskida ugovora o radu tuženik ne oslobodi tužitelja ugovorne zabrane utakmice.Stoga, pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženiku plaćanje tužitelju naknade plaćeu iznosu polovice prosječne mjesečne plaće, isplaćene tužitelju u tri mjeseca prije prestanka Ugovora o radu, a budući iz obračuna plaće proizlazi da je plaća tužitelja u prosincu 2009. iznosila 6.927,63 kn, u siječnju 2010. iznosila je 7.183,00 kn, a u veljači

399



2010. iznosila je 7.254,83 kn, pa polovica prosječne mjesečne plaće iznosi 3.560,91 kn.Pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju naknadu za veljaču umanjenu za četiridana, budući je radni odnos tužitelju prestao 4. ožujka 2010., pa ona iznosi 3.101,49 kn,odnosno sveukupno 24.466,95 kn. Na pravimo i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je

primijenio materijalno pravo iz čl. 96. st. 1. ZR.22.

Pr- 4942/10 Gžr-72/12-2 od 28. veljače 2012. godine

Članak 11. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj38/95,54/95,65/95,17/01,82/01,114/03, - dalje ZR)

-poslodavac ne može jednostranomodlukom mijenjati bitni elementugovora o radu


Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:"I Utvrđuje se nedopuštenom Odluka tuženika od 30. ožujka 2010. godine kojom jetužiteljica raspoređena na radno mjesto čistačice, te se utvrđuje kako ista kod tuženikaobavlja poslove radnog mjesta portira (vratar).II Nalaže se tuženiku da tužiteljicu vrati na poslove radnog mjesta portir (vratar), te jojizda pisanu potvrdu 6 sklopljenom ugovoru o radu za radno mjesto portir (vratar), a sve uroku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Pravilno je i potpuno prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje odlučno za ishodspornog odnosa među strankama. Zaključke prvostupanjskog suda o postojanju pravnoodlučnih činjenica u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Tuženik, vlastitomocjenom izvedenih dokaza, te iznošenjem vlastitih shvaćanja, nije uspio dovesti u sumnju pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica.Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da su stranke zaključile ugovor o radu za posloveradnog mjesta portira (vratara). Iako je tužiteljica s tuženikom imala zaključen ugovor oradu u pisanom obliku za poslove čistačice stranke su naknadno dana 24. veljače 2004.godine izmijenile taj ugovor tako da su zaključile ugovor o radu za poslove radnog mjesta portira (vratara). Ovo nedvojbeno proizlazi iz odluke tuženika od dana 24. veljače 2004.godine (list 7 spisa) te nesporne okolnosti da se tužiteljica s tom odlukom suglasila. Naime, prema čl. 11. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95,17/01, 82/01, 114/03 - dalje: ZR) ugovor o radu sklapa se u pisanom obliku. No premastavku 2. istog zakonskog članka propust ugovornih stranaka da sklope ugovor o radu u pisanom obliku, ne utječe na postojanje i valjanost tog ugovora. Kada su stranke na prije

400



naveden način očitovale volju te se suglasile o bitnim sastojcima ugovora o radu(poslovima i plaći za te poslove) onda su one sklopile ugovor o radu za poslove portira(vratara) (čl. 26. i čl. 28. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO).Temeljne obaveze i prava iz radnog odnosa su i to na strani poslodavca radniku dati

posao te mu za obavljeni posao isplatiti plaću, a na strani radnika je obaveza da izvršavaodređeni preuzeti posao (čl. 3. ZR). Poslovi radi kojih se sklapa ugovor o radu te plaća zate poslove temeljni su elementi ugovora o radu (čl. 12. ZR). Stoga kada je tuženik dana24. veljače 2004. godine donio odluku o raspoređivanju tužiteljice na poslove radnogmjesta vratara te kada se tužiteljica s tom odlukom suglasila, stranke su dakle sklopileugovor o radu za poslove radnog mjesta vratara. Odnosno, stranke su izmijeniledotadašnji ugovor o radu između tužiteljice i tuženika a koji se odnosio za posloveradnog mjesta čistačice. Da je tome tako, a da nije u pravu tuženik kada tvrdi da je bilariječ tek o nalogu tuženika tužiteljici da obavlja i druge poslove u smislu prethodnosklopljenog ugovora o radu za poslove radnog mjesta čistačice, nedvojbeno ukazujeokolnost da je prije navedenom odlukom (a i kasnijim jednostranim odlukama te

isplatama) tuženik tužiteljici za nesporno odrađene poslove radnog mjesta vrataraisplaćivao plaću predviđenom za radno mjesto portira odnosno vratara, a ne za radnomjesto čistačice. Naime, kada bi se obavljeni poslovi od strane tužiteljice za radno mjestovratara odnosno portira mogli podvesti pod "druge poslove po nalogu neposrednogrukovoditelja vezane za radno mjesto čistačice", tuženik ne bi imao potrebu tj. obavezuda tužiteljici isplaćuje plaću veću od plaće ugovorene za poslove radnog mjesta čistačice. No kako je dakle tuženik imao posebno sistematizirano radno mjesto vratara odnosno portira i to s posebno određenom plaćom, evidentno je (a što je očito i samom tuženiku jasno) da okolnost što bi tužiteljica obavljala poslove radnog mjesta vratara portira, nemaznačaj obavljanja drugih poslova po nalogu neposrednog rukovoditelja radnika koji biimao sklopljen ugovor o radu za poslove radnog mjesta čistačice.Kada je dakle tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o radu za poslove radnog mjestavratara odnosno portira onda se kao nedopuštena ukazuje pobijana odluka tuženika od 30.ožujka 2010. godine kojom se tužiteljicu raspoređuje na poslove radnog mjesta čistačice.Naime, ugovor o radu je dvostrani pravni posao pa tuženik kao poslodavac jednostranom odlukom nije mogao mijenjati bitni element tog pravnog posla, a kaošto je već prethodno rečeno to su poslovi za koje je sklopljen ugovor o radu.Dakle, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo iz prije navedenih zakonskih odredaba kada je prihvatio predmetni tužbeni zahtjev tužiteljice.Drugostupanjski sud je mišljenja da je stajalište prvog stupnja pravilno.


Članak 11. st. 3. Zakona o radu (NN br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03,30/04, 137/04, - dalje ZR)


401



-prekluzivni rok za podnošenje tužbe


Prvostupanjskom presudom suđeno je:

,,I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

1.Utvrđuje se da nije dopušten usmeni otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik K--- d.o.o.,Zagreb, Samoborska c. 114, priopćio tužiteljici S.Z., Kumrovec, dana 02. rujna 1998.g.

2.Utvrđuje se ništavom odluka tuženika od 14. listopada 1998.g. pod nazivom „Poziv naradno mjesto".

II Utvrđuje se da odluka tuženika K--- d.o.o., Zagreb, o izvanrednom otkazu ugovora o radutužiteljici S.Z., Kumrovec,. od 15. veljače 1999.g. nije dopuštena, te se nalaže tuženiku datužiteljicu vrati u radni odnos na poslove radnog mjesta radnice u montaži i čišćenje te da jojisplati plaću u iznosu od 312.784,92 kn neto sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu

parničnog troška u iznosu od 10.762,00 kn sa zateznom kamatom."Županijski sud odbija žalbu tužiteljice kao neosnovanu, a prihvaća žalbu tuženika kaoosnovanu.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Prvostupanjski je sud utvrdio, sa kojim utvrđenjima je suglasan i ovaj sud: da jetužiteljica zasnovala radni odnos kod tuženika ugovorom o radu na određeno vrijeme23.10.1996., radi obavljanja poslova radnice na montaži, da je tužiteljica radila poslove umontaži i čistačice, da je ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme prestao istekomroka na koji je sklopljen, tj. dana 21.1.1997., da je tužiteljica nastavila obavljati posloveiz navedenog ugovora o radu na temelju usmene suglasnosti stranaka, da stranke nisusklopile novi ugovor o radu u pisanom obliku, a niti je tuženik uručio tužiteljici pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru, protivno čl. 11 st. 3 Zakona o radu („Narodne novine" broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04 -pročišćeni tekst -dalje u tekstu: ZR), da je direktor tuženika tužiteljici usmeno otkazao ugovor o radu dana2. rujna 1998., da je tužiteljica tuženiku dostavila zahtjev za zaštitu prava vezan uzusmeni otkaz ugovora o radu dana 2. rujna 1998., da je dana 14. listopada 1998. direktor tuženika „Pozivom na radno mjesto" ukinuo usmeni otkaz ugovora o radi i pozvaotužiteljicu da dođe kod tuženika 19. listopada 1998. radi nastavka sa radom, da doprineseradnu knjižicu, te da će njezina prava koja proizlaze iz radnog odnosa biti regulirana bez prekida radnog staža, te da će nastaviti raditi na radnom mjestu čistačice, što je tužiteljicau prostorijama tuženika 19. listopada 1998. odbila, da je nakon toga 7 dana bila na bolovanju što je po suprugu javila direktoru, a zatim više nije dolazila na posao, da jetijekom ovog postupka direktor tuženika donio Odluku od 15. veljače 1999. oizvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljice, zbog teške povrede obveza iz radnogodnosa-neopravdanog izostanka s posla, s time da joj radni odnos prestaje danom dostaveotkaza, protiv koje je tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava dana 1. ožujka 1999.,na koji tuženik nije odgovorio. Naime, provedenim postupkom nedvojbeno je utvrđeno da je tuženik opozvao, odnosnostavio izvan snage, usmeni otkaz ugovora o radu od 2. rujna 1998., jer je, neprijeporno,

402



„Pozivom na radno mjesto" od 14. listopada 1998. pozvao tužiteljicu da dođe kodtuženika 19. listopada 1998. radi nastavka sa radom, da doprinese radnu knjižicu, te da ćenjezina prava koja proizlaze iz radnog odnosa biti regulirana bez prekida radnog staža,što je tužiteljica odbila, te nije dolazila na posao, nakon čega je tuženik donio novuodluku od 15. veljače 1999. o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljice.

Prema tome, kako je nedvojbeno utvrđeno da je tuženik donošenjem nove odluke ootkazu ugovora o radu stavio izvan snage raniju odluku o otkazu ugovora o radu, prvostupanjski je sud pravilno odlučio kao u toč. I izreke pobijane presude.Također, tužiteljici u odnosu na dio zahtjeva kojim traži utvrđenje ništavim „Poziva naradno mjesto", ne pripada pravo na sudsku zaštitu, jer je zakonska obaveza tuženika,nakon što je stavljena izvan snage odluka o otkazu ugovora o radu, donijeti deklaratornuodluku i pozvati tužiteljicu da se vrati na rad. Nakon toga, prvostupanjski je sud raspravio o tome da li je tuženik, poštujući rok i ostali pretpostavke iz čl. 107 ZR mogao tužiteljici izvanredno otkazati ugovor o radu, postupivši tako je, nakon ukidnog rješenja ovoga suda poslovni broj Gžr-129/04 od 10.siječnja 2006., sukladne odredbi čl. 377 st. 1 ZPP-a.

Međutim, u tom dijelu, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski jesud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u toč. II izreke pobijane presude.Tužiteljica je zahtjev da se utvrdi da odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora oradu od 15. veljače 1999. nije dopuštena, zahtjev za vraćanje na rad i isplatu naknade plaće istaknula u pisanom podnesku od 13. kolovoza 1999. Tužbu sa takvim tužbenimzahtjevom- radi utvrđenja da otkaz nije dopušten-radnik može\ podnijeti prema odredbičl. 126 ZR uz slijedeće pretpostavke: da je zatražila zaštitu svojih prava kod poslodavca uzakonom propisanom roku od 15 dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđenonjegovo pravo, te ako poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva radnika zaostvarenje njegovog prava ne udovolji tom zahtjevu, u daljnjem roku od 15 dana morazahtijevati zaštitu pred sudom.Dakle, podnošenje tužbe sudu u navedenom prekluzivnom roku (15 dana nakonzahtjeva zaštite prava kod poslodavca) jest procesna pretpostavka za dopuštenosttakve tužbe.Pregledom spisa utvrđeno je da je tužiteljica pravovremeno protiv odluke tuženikao izvanrednom otkazu ugovora o radu od 15. veljače 1999., u pisanom podnesku od1. ožujka 1999. istaknula gore navedeni zahtjev radi ostvarenja zaštite prava izradnog odnosa, na isti tuženik nije reagirao u roku od 15 dana, pa je tužiteljica udaljnjem roku od 15 dana, dakle najkasnije do 1. travnja 1999. morala zahtijevatizaštitu pred sudom.Kako je rok zahtijevati sudsku zaštitu iz čl. 126 st. 2 ZR prekluzivan rok, a istekao je u konkretnom slučaju 1. travnja 1999., to je ovaj sud preinačio presudu sudaprvog stupnja i odbacio tužbu u dijelu kojim se traži da Odluka tuženika oizvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici od 15. veljače 1999. nije dopuštena,te nalaže tuženiku da tužiteljicu vrati u radni odnos na poslove radnog mjestaradnice u montaži i čišćenje, jer nije ostvarena jedna od pretpostavki za dopuštenostsudske zaštite zbog nezakonite odluke, a to je podnošenje tužbe sa takvim zahtjevomu roku iz čl. 126 st. 2 ZR.

403



Tužbeni zahtjev za naknadu plaće za razdoblje u kojem tužiteljica nije radila zbognastupanja pravnih posljedica odluke o otkazu ugovora o radu, trebalo je odbiti kaoneosnovan, stoga, što odluka o otkazu nije utvrđena nedopuštenom i slijedom čega ista proizvodi svoje pravne učinke.


Članak 15. st. 1. i 5. Zakona o radu (NN br. 38/95,54/95,65/95,17/01 i 82/01 - dalje: ZR)

- ugovor o radu na neodređenovrijeme

- nisu ispunjene pretpostavke da se

smatra da je sklopljen ugovor o raduna neodređeno vrijeme


Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je Ugovor o radu sklopljen između tužiteljice ituženice dana 30. ožujka 2007., Ugovor o radu na neodređeno vrijeme (toč. I. izreke).

Naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 29.109,64 kn na ime izgubljene zarade, kao inaknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 11.117,50 kn, sve sa pripadajućim zakonskimzateznim kamatama pobliže razvrstanim u toč. II. izreke.

Žalba tužiteljice je djelomično osnovana.


Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da je došlo do pretvaranja Ugovora o radu na određenovrijeme od 30. ožujka 2007. godine koji je tužiteljica sklopila s tuženicom u ugovor o raduna neodređeno vrijeme, kao i zahtjev za isplatu razlike između ugovorene i isplaćene zarazdoblje od 8. svibnja 2006. do 30. rujna 2007. godine.

Nije sporno da je tužiteljica sklopila s tuženicom pet ugovora o radu na određeno vrijeme zaradno mjesto medicinske sestre u primarnoj zdravstvenoj zaštiti i da je zadnji takav ugovor sklopljen 30. ožujka 2007. u trajanju do 31. svibnja 2009. godine.

Temeljem utvrđenja:

- da je tužiteljica bila neprekidno u radnom odnosu kod tuženice temeljem pet ugovora oradu sklopljenih na određeno vrijeme i to: 5. svibnja 2006., 30. lipnja 2006., 27. rujna 2006.,27. prosinca 2006. i 30. ožujka 2007. na radnom mjestu medicinske sestre u primarnojzdravstvenoj zaštiti;

- da su kao razlog sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme navedene potrebe posla;

404



- da je Pravilnikom o standardima i normativima prava na zdravstvenu zaštitu iz osnovnogzdravstvenog osiguranja iz 2006. godine i čl. 26. st. 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti("Narodne novine", br. 121/03, 44/05, 48/05 i 85/06) propisana nužnost timskog rada u primarnoj zdravstvenoj zaštiti u ordinaciji opće medicine medicinske sestre i liječnika opće prakse;

- da zdravstveno stanje tuženice ne predstavlja objektivan razlog za sklapanje ugovora naodređeno vrijeme;

- da je tužiteljica prije isteka zadnjeg ugovora o radu na određeno vrijeme od 30. ožujka2006. otišla na bolovanje i da se 1. listopada 2007. zaposlila kod novog poslodavca;

- da je financijskim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljici u razdoblju od 8. svibnja 2006. do30. rujna 2007. zbog pogrešnog obračuna isplaćeno manje plaće u ukupnom iznosu od29.109,64 kn bruto;

prvostupanjski sud zaključuje da su predmetni ugovori sklapani protivno odredbama Zakonao radu ("Narodne novine", br. 38/95,54/95,65/95,17/01 i 82/01 - dalje: ZR) i pozitivnim propisima, i da su stoga ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 15. st. 5. ZR, te prihvaća tužbenizahtjev za utvrđenje da se Ugovor o radu na određeno vrijeme od 30. ožujka 2007. imasmatrati Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, kao i zahtjev za isplatu bruto iznosa od29.109,64 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s osnova manje isplaćenih bruto plaća u utuženom razdoblju.

Prema odredbi čl. 15. st. 1. ZR ugovor o radu može se iznimno sklopiti na određeno vrijemeza zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen objektivnim razlozima kojisu opravdani rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja, dok jeu st. 2. istog članka propisano da poslodavac ne smije sklopiti jedan ili više uzastopnihugovora o radu na određeno vrijeme na temelju kojih se radni odnos na istim poslovimazasniva za neprekinuto razdoblje duže od tri godine, osim ako je to zakonom ili kolektivnim

ugovorom dopušteno. Nadalje, ugovor o radu na određeno vrijeme prestaje istekom vremenautvrđenog tim ugovorom (st. 4.). Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovog Zakona ili ako radnik ostane raditi kod poslodavca i nakon istekavremena za koje je ugovor sklopljen, smatrat će se da je radnik sklopio ugovor o radu naneodređeno vrijeme (st. 5.).

Sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 15. st. 5. ZR kada je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je između stranaka sklopljenugovor o radu na neodređeno vrijeme.

Naime, s obzirom da su stranke sporazumno sklopile ukupno pet ugovora o radu naodređeno vrijeme za radno mjesto medicinske sestre u primarnoj zdravstvenoj zaštiti urazdoblju od 8. svibnja 2006. do zaključno 31. svibnja 2007.; da je tužiteljica kodtuženice kao poslodavca bila u radnom odnosu na određeno vrijeme ukupno jednugodinu i 23 dana; i da su predmetni ugovori bili sklapani sporazumom izmeđustranaka, a da isti prestaju istekom vremena na koje je sklopljen posljednji ugovor posamom zakonu (ex lege), to prema stajalištu ovoga suda, nisu bile ispunjenepretpostavke za prerastanje ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu naneodređeno vrijeme (čl. 15. st. 5. ZR).

405



Isto tako, ovaj sud ne prihvaća stajalište prvostupanjskog suda da je Ugovor o radu od 30.ožujka 2007. protivan čl. 15. st. 1. ZR zbog činjenice što se u njemu kao razlog sklapanjanavode "potrebe posla", jer sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme, suprotno citiranojzakonskoj odredbi ima za posljedicu prekršajnu odgovornost poslodavca, koja ne utječe, nitimijenja radnopravni status radnika u pogledu trajanja njegovog radnog odnosa.

U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica potražuje izgubljenu zaradu zbog manjeisplaćenih iznosa plaće u utuženom razdoblju od 8. svibnja 2006 do 30. rujna 2007., prvostupanjski sud je djelomično iz činjenica što ih je utvrdio, izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim činjenicama je utemeljio presudu.

Tako je za razdoblje od svibnja 2006. do zaključno svibnja 2007. godine prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužiteljici u tom razdoblju isplaćena manja bruto plaća u ukupnomiznosu od 11.109,64 kn i obvezao tuženicu da ovaj iznos izgubljene zarade isplati tužiteljici.

Međutim, preostali dio tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na razdoblje od 1. lipnja 2007. dozaključno 30. rujna 2007., za koje tužiteljica potražuje izgubljenu zaradu u iznosu od po4.500,00 kn mjesečno, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, nije osnovan. Ovo iz

razloga što tužiteljica svoje tvrdnje da se nakon isteka ugovora o radu 31. svibnja 2007.nalazila na bolovanju do 30. rujna 2007., ničim na pouzdan način nije dokazala. Stoga, jestajalište ovoga suda da nema osnove za dosuđenje izgubljene zarade za navedeno razdobljeu ukupnom iznosu od 18.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, pa je uovom pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu valjalo preinačiti temeljem odredbe čl. 373.toč. 2. ZPP i tužiteljicu odbiti sa tim dijelom zahtjeva.

25.


Članak 15. Zakona o radu (NN br. 38/95, 54/95, 65/95,102/98, 17/01,82/01,114/03,123/03,142/03, 30/04,137/04 i 68/05 - dalje: ZR)

- ugovor na neodređeno vrijeme -višeuzastopnih ugovora o radu naodređeno vrijeme, ali za različitamjesta


Pobijanom prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su tužitelj u svojstvu radnika i tuženik u svojstvu poslodavca, dana 21. lipnja 2008. godine zaključili Ugovor o radu na neodređenovrijeme za radno mjesto pekara (stavak I izreke), te je utvrđeno da nije zakonit i dopuštenotkaz Ugovora o radu, kojeg je dana 31. prosinca 2008. tužitelju dao tuženik, na način da jetužitelja udaljio sa radnog mjesta, samovoljno odjavio tužitelja sa mirovinskog izdravstvenog osiguranja te uručio tužitelju radnu knjižicu (stavak II izreke). Nadalje, tom presudom utvrđeno je da tužitelju nije prestao radni odnos kod tuženika M. d.d. (stavak IIIizreke) te je naloženo tuženiku M. d.d., da vrati tužitelja T.Š. na rad u roku od 8 dana (stavak

406



IV izreke), te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime dospjelih neisplaćenih plaćaiznos od 89.619,56 kn, s zateznim kamatama pobliže navedenim u izreci te presude (stavak V izreke), te da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 6.827,50 kn, zajedno szateznim kamatama pobliže navedenim u izreci te presude (stavak VI izreke).

Županijski sud prihvaća žalbu tuženika kao osnovanu te ukida presudu suda prvog stupnja i

predmet vraća na ponovno suđenje.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je utvrđenje da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o radu na neodređenovrijeme za radno mjesto pekara, nezakonitost i nedopuštenost otkaza Ugovora o radu,vraćanje tužitelja na rad i isplata na ime dospjelih, a neisplaćenih plaća.

U žalbenom stadiju postupka nesporno je da je tužitelju Ugovor o radu koji je sklopljen 19.rujna 2008., prestao 31. prosinca 2008., po sili Zakona. Sporno je da li je tužba podnesena pravovremeno iz razloga što je tužitelj zahtjev za zaštitu prava podnio 13. siječnja 2009., augovor o radu zaključen između tužitelja i tuženika za radno mjesto pekara, sklopljen je 20.lipnja 2008. Nadalje, sporno je da li postoji kontinuitet rada tužitelja kod tuženika na istim poslovima, a imajući u vidu koeficijente iz ugovora o radu i naziv radnog mjesta iz ugovora.

Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude ne daje razloge o tim činjenicama.

Polazeći od utvrđenja da je tužitelj kontinuirano radio kod tuženika, na istim odnosnosličnim poslovima te da se sukladno čl. 15. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95,54/95, 65/95,102/98, 17/01, 82/01,114/03,123/03,142/03, 30/04,137/04 i 68/05 - dalje: ZR) presumira da je Ugovor o radu, zaključen na neodređeno vrijeme, a da je tuženik zbogizbjegavanja zaključivanja Ugovora o radu, na neodređeno vrijeme više puta kroz vremenskorazdoblje više od tri i pol godine, zaključivao sa tužiteljem Ugovore o radu na određenovrijeme.

Za sada nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda o presumpciji zaključenja Ugovora oradu na neodređeno vrijeme.

Odredbom čl. 15. st. 2. ZR propisano je da poslodavac ne smije sklopiti jedan ili višeuzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme na temelju kojih se radni odnos na istim poslovima zasniva na neprekinuto razdoblje duže od tri godine.

Osnovano tuženik u žalbi navodi da je nedvojbeno da je tužitelj u razdoblju od 20. lipnja2005. do 19. lipnja 2008. sa tuženikom sklopio više uzastopnih ugovora o radu na određenovrijeme, ali za radno mjesto pomoćni radnik, a Ugovorom od 20. lipnja 2008., tužitelj je satuženikom sklopio Ugovor o radu također na određeno vrijeme, ali za radno mjesto pekar.

Kako, je sud prvog stupnja propustio ocijeniti činjenicu navedenu u Ugovoru, a i saslušanjemsamog tužitelja vezano za obavljanje posla pomoćnog radnika i pekara, to pobijana presudanema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno ti su razlozi proturječni sadržaju isprava priloženih spisu u dijelu u kojem prvostupanjski sud utvrđuje da je ugovor o radu zaključen21. lipnja 2008., dok iz ugovora na listu 22 spisa proizlazi da je zaključen 20. lipnja 2008.,zbog kojih nedostataka pobijanu presudu nije moguće ispitati.

407



Radi nepravilnosti odluke prvostupanjskog suda o tužbenom zahtjevu, kao nepravilnaukazuje se i odluka prvostupanjskog suda o zahtjevima stranaka za naknadu parničnogtroška.

26.Pr- 1919/96 Gžr-445/12-2 od 27. ožujka 2012. godine

Članak 111. st. 5. Zakona o radu ( NN br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03)

- pravo na otkazni rok se uračunava u radniodnos i za to vrijeme radnik ima pravo nanaknadu plaće


Presudom suda prvog stupnja suđeno je:"I. Utvrđuje se da je radni odnos tužitelja Z.P. iz Zagreba, s tuženikom OŠ "G.J.D",Zagreb, prestao dana 18. listopada 1996.g., istekom otkaznog roka u trajanju od trimjeseca.II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati naknadu bruto plaće za tri mjeseca otkaznogroka u razdoblju od 19. srpnja 1996.g. do 18. listopada 1996. g. u iznosu od sveukupno9.454,11 kn sa zakonskom zateznom kamatom.Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je radni odnos tužitelja s tuženikom prestao 18. listopada 1996. istekom otkaznog roka u trajanju od 3 mjeseca, te isplatanaknade plaće za tri mjeseca otkaznog roka u iznosu od 9.415,11 kn s pripadajućimzateznim kamatama i naknade za vrijeme neiskorištenog godišnjeg odmora za 1996. uiznosu od 3.465,61 kn s pripadajućim zateznim kamatama.Suprotno žalbenim tvrdnjama, sud prvog stupnja detaljno je, jasno i argumentiranoobrazložio svoj zaključak o tome na temelju kojih dokaza provedenih tijekom postupkadrži dokazanim da tužitelju u trajanje radnog odnosa nije uračunat otkazni rok od trimjeseca utvrđen odlukom od otkazu od 18. travnja 1996. te mu nije isplaćena naknada

plaće za vrijeme otkaznog roka, odnosno naknada štete za neiskorišteni godišnji odmor u1996. godini od 25 radnih dana. Stoga nije ostvaren niti žalbeni razlog iz čl. 354. st. 1. uvezi s čl. 7. i 8. ZPP na koje tuženik ukazuje u svojoj žalbi.Suština žalbenih razlaganja tuženika svodi se na navod da je tužitelj, obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev, povukao dio zahtjeva koji se odnosio na poništenje odluke ootkazu ugovora o radu tužitelja i vraćanje na rad, iz čega se može zaključiti da je odlukao otkazu od 18. travanja 1996. postala pravomoćna i konačna pa je na temelju te odlukeotkazni rok počeo teći od dana dostave tužitelju odluke poslodavca o otkazu i istekao je

408



18. srpnja 1996. s kojim danom je i zaključena radna knjižica tužitelja, slijedom čegatužitelj ne može osnovano zahtijevati utvrđenje nekog drugog datuma prestanka radnogodnosa i što sprečava sud da ispituje zakonitost odluke poslodavca.Pravilno je zaključivanje tuženika da se u ovoj parnici ne može ispitivati pravilnost izakonitost tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju jer predmet ovog spora

nije zahtjev za poništenje te odluke, koja je zbog tužiteljevog odustanka od traženjasudske zaštite postala pravomoćna, pa se više ne može niti pobijati.Međutim, tuženik pogrešno smatra da je time tužitelj izgubio pravo tražiti sudsku zaštitui u odnosu na dan prestanka radnog odnosa naveden u radnoj knjižici tužitelja. To predstavlja odluku poslodavca kojom se utvrđuje dan prestanka radnog odnosa nakonisteka otkaznog roka. Budući da taj dan može biti pogrešno utvrđen, neosnovano jezaključivanje tuženika da je tužiteljevo pravo iz radnog odnosa moglo biti povrijeđenosamo odlukom o otkazu ugovora o radu, a ne i utvrđenjem dana isteka otkaznog roka natemelju te odluke. Naime, sud prvog stupnja u postupku je utvrdio da tužiteljeva radna knjižica nijezaključena s danom isteka otkaznog roka utvrđenog odlukom poslodavca o redovitomotkazu ugovora o radu od 3 mjeseca, već ranije s danom zaključenog bolovanja (18.srpnja 1996.), čime faktično u radni odnos tužitelja nije uračunat navedeni otkazni rok,niti mu je isplaćena naknada plaće za vrijeme otkaznog roka. Stoga je pravilno, natemelju odredbe čl. 111. st. 5. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95, 54/95,65/95, 17/01, 82/01 i 114/03) prema kojoj otkazni rok ne teče za vrijeme privremenenesposobnosti radnika za rad tj. za vrijeme bolovanja, sud utvrdio da je radni odnostužitelju na temelju odluke o otkazu ugovora o radu od 18. travnja 1996. prestao 18.listopada 1996. tj. istekom otkaznog roka od 3 mjeseca koji je započeo teći nakon prestanka privremene nesposobnosti za rad, te prihvatio tužbeni zahtjev.

27.


Članak 114. Zakona o radu (NN br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03, 30/04 i 137/04 -dalje: ZR)

Članak 247. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 -dalje: ZOO)

- zaključenjem novog ugovora o radukonkludentno prestaje raniji ugovor

- suglasnost volje manifestiranapotpisom novog ugovora o radu


Prvostupanjskom je presudom utvrđen ništetnim ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj01-2/60-2010 od 30. ožujka 2010. godine (stavak I. izreke). Naloženo je tuženiku vratititužitelja na radno mjesto iz ugovora o radu broj 01-25/51-2002 od 29. ožujka 2002. godine u

409



roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe (stavak II. izreke). Naloženo je tuženiku isplatititužitelju razliku plaće u bruto iznosu od 26.789,98 kn sa pripadajućim zateznim kamatamakako je to pobliže navedeno u stavku III. izreke, te mu naknaditi trošak postupka u iznosu od6.150,00 kn.

Županijski sud prihvaća žalbu tuženika i preinačava presudu suda prvog stupnja u cijelosti

tako da odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora zahtjev je tužitelja na utvrđenje ništavim ugovora o radu na neodređenovrijeme od 30. ožujka 2010. godine broj 01-2/60-2010 (radno mjesto komercijalist) uzzahtjev za vraćanje na radno mjesto prema ugovoru od 29. ožujka 2002. godine (voditeljspecijalnih projekata) te uz isplatu razlike plaće, a sve pozivanjem na slijedeći činjeničniosnov:- tužitelj je bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu voditelja specijalnih projekata pougovoru o radu od 29. ožujka 2002. godine i aneksa tom ugovoru od 30. kolovoza 2002.godine;-14. travnja 2010. godine tužitelj je od tuženika primio bez obrazloženja drugi ugovor o raduna neodređeno vrijeme datiran sa 30. ožujka 2010. godine kojim je bez zakonom propisane procedure i bez pristanka tužitelja raspoređen na drugo radno mjesto-komercijalist s danom1. travnja 2010. godine;-navedenim ugovorom tužitelj je raspoređen na niže rangirano radno mjesto i sa manjom plaćom;

-tužitelj nikada navedeni ugovor nije prihvatio niti se suglasio sa njim već je protiv togugovora, kojim su povrijeđena njegova prava, zatražio zaštitu prava;

-raniji ugovor o radu od 29. ožujka 2002. godine i aneks tog ugovoru od 30. kolovoza 2002.godine nikada nije otkazan.

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, dakle utvrdio ništavim ugovor o radu od 30.ožujka 2010. godine iz razloga jer da tim ugovorom stranke ni na koji način nisu stavile vansnage raniji ugovor o radu, nadalje ako je tuženik kao poslodavac želio tužitelja rasporeditina drugo radno mjesto trebao je postupiti sukladno odredbi čl. 114. Zakona o radu ("Narodnenovine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03, 30/04 i 137/04 - dalje: ZR), dakle, otkazatiraniji ugovor o radu i ponuditi sklapanje novog izmijenjenog ugovora o radu jer da se samokroz navedeni institut može valjano rasporediti radnika na drugo radno mjesto, te konačnozaključuje sud da tužitelj na novi ugovor nije pristao stoga da ne postoji suglasnost voljastranaka što se ogleda naročito u tome što je tužitelj pravovremeno zahtijevao zaštitu prava te pokrenuo ovaj sudski spor.

Utemeljeno se u žalbi prigovara navedenom pravnom pristupu te osnovano navodi da sesvaki ugovor, pa i ugovor o radu može mijenjati uz suglasnu volju stranaka pa i glede radnogmjesta i plaće. Ako postoji suglasnost stranaka da se postojeći ugovor izmjeni tada nije potrebno postupanje sukladno odredbi čl. 114. ZR-a jer primjena instituta otkaza s ponudomizmijenjenog ugovora potrebna je samo onda kada ne postoji suglasnost volja o takvojizmjeni.

Suglasnost volje da zaključi novi ugovor (čl. 247. Zakona o obveznim odnosima-"Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) tužitelj je

410



manifestirao potpisom navedenog ugovora, a da li je pritom to učinio uz eventualnumanu volje, kraj zahtijevane deklaratorne zaštite nije odlučno.

Činjenica da je tužitelj pravovremeno ulagao zahtjev za zaštitu prava izražavajućineslaganje s novim ugovorom jest neodlučno jer iako je navedenim ugovorom tužiteljraspoređen na drugo radno mjesto i uz manju plaću ne radi se o jednostranoj odluci

poslodavca, odnosno jednostranom aktu poslodavca kojim narušava postojećiradnopravni status tužitelja, već je ugovor izmijenjen izražavanjem suglasne voljeobiju stranaka, a što su stranke manifestirale svojim potpisom.

Kako tužitelj ne navodi niti jedan razlog zbog kojeg bi ugovor o radu od 30. ožujka2010. godine bio apsolutno ništav (čl. 103. ZOO-a), a imajući u vidu neosnovanostpravnog pristupa da je do rasporeda tužitelja na drugo radno mjesto moglo doći samokroz primjenu instituta otkaza ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora i krajčinjenice da je zaključenjem novog ugovora o radu u biti konkludentno prestaopostojati raniji ugovor o radu jer ne mogu egzistirati dva ugovora o radu naneodređeno vrijeme sa različitim radnim mjestima i različitom plaćom pa stoga ovajsud iz razloga navedenih nalazi žalbu tuženika osnovanom, a kako nije učinjena bitnapovreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnompostupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08i 123/08 - dalje: ZPP), a niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na kojeovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom odredbe čl. V 373. toč. 3. ZPP-a uz preinačenje prvostupanjske presude tužbeni zahtjev odbijen.

28.


Članak 111. Zakona o radu (NN br. 38/95. 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04,dalje ZR)

- razlog otkazivanja mora biti jasan


Prvostupanjskom presudom su odbijeni zahtjevi tužiteljice kojim je tražila (točka I izreke)utvrđenje nedopustivosti Odluke o otkazu od 8. lipnja 2004. kojom je otkazan ugovor o radu,kao i Oduka od 6. srpnja 2004. kojom je odbijen njezin prigovor, uz utvrđenje da se održavana snazi ugovor o radu od 24. rujna 2002. i da joj radni odnos nije prestao (stavak 1.).

Odbijen je i (stavak 2.) zahtjev za vraćanje na posao farmaceuta suradnika i isplata plaće u bruto iznosu i to za razdoblje od 19. do 31. kolovoza 2004. ukupno 4.517,30 kn, a potom bruto plaća u mjesečnom iznosu od 12.588,81 kn počevši od 1. rujna 2004. pa nadalje sa pripadajućom zateznom kamatom.

Županijski sud je ukinuo presudu Općinskog suda te je vratio predmet na ponovno suđenje.

411



Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je:

-utvrđenje nedopustivosti odluke o otkazu od 8. lipnja 2004. (i od 6. srpnja 2004.) kojom jeotkazan ugovor o radu od 24. rujna 2002., uz održavanje na snazi tog ugovora o radu iutvrđenje da radni odnos nije prestao,

-zahtjev za vraćanje na posao farmaceutskog suradnika,

-isplata bruto plaće za vrijeme od 19. do 31. kolovoza 2004. od 4.517,30 kn, kao i sve bruto plaće sa zateznom kamatom u mjesečnom iznosu počevši od 1. rujna 2004. do 31. prosinca2007. do isplate.

Nije sporno da je tužiteljici dan otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora o radu iz cl. 114.Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95. 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, daljeZR) koji tužiteljica nije prihvatila, te se u ovom sporu raspravlja o osnovanosti otkazaugovora o radu.

Osnovano žaliteljica prigovara da nije jasan razlog otkaza jer se poslodavac u uvodu poziva

na organizacioni razlog (čl. 106. st. 1. alineja 1. ZR), a u razlozima spominje razloge koji setiču osobno uvjetovanog otkaza iz alineje 2. jer (da je odbila nastaviti obavljati poslove u podružnici u Banovičkoj 24, već bez odobrenja počela koristiti godišnji odmor, nakon togaizostala s posla 2 dana, potom samoinicijativno dolazila na posao u podružnicu uHarambašićevu 35, pri čemu nije ništa radila). Osim toga ne samo da nisu navedeniorganizacioni razlozi, već se u otkazu navode razlozi koji ukazuju na njegovu nedopustivost, jer se navodi da poslodavac ne zapošljava dovoljan broj radnika VSS-magistara farmacije, aniti momentalno u ponudi ima raspoloživih radnika s tom kvalifikacijom, zbog čega joj nijeotkazao, unatoč nizu povreda radnih obveza, niti poduzimao disciplinske mjere, niti jemijenjao njezin ugovor o radu.

Prije svega poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz radniku (čl. 111. st. 2. ZR),

kako bi znao zbog čega mu otkazuje i da bi ga znao osporavati. A predmetni otkaz je nejasan jer se u izreci prvo navodi organizacioni razlog, što demantira sadržaj obrazloženja, koje setemelji na osobnim razlozima. Osim toga bi proizlazilo, kako iz odluke o otkazu tako iutvrđenja suda, da nije bilo poslovno uvjetovanih razloga za otkaz jer poslodavac oskudijevasa kadrom profila tužiteljice, zbog čega je prelazio preko njezinih postupaka (povreda radnihobveza) samo da ju zadrži. Znači da nije prestala potreba za radom tužiteljice, kao uvjeta zaotkaz iz čl. 106. st. 1. alineja 1. ZR, a ponudu drugog ugovora sud nije ovlašten ocjenjivati, jer ga tužiteljica nije prihvatila.

Osim toga valja navesti da iz utvrđenja suda i podataka u spisu proizlazi da je prirodazaposlenih u ljekarnama takav da moraju često seliti iz jedne u drugu (mladi kadar, ženski,česta bolovanja), te da u ljekarni trebaju biti zaposlena najmanje 2 magistra farmacije i jedanfarmaceutski tehničar. Stoga je tuženik ponavljao da se radi o tome daje tužiteljicurasporedio odnosno razmjestio na rad u ljekarnu u Banovićku 24, a sud iznosio razloge u prilog prava poslodavca da ocijeni u kojoj ljekarni treba njezin rad. Za navedeno postupanje je bilo osnove, kako u prirodi posla, tako i u ugovoru o radu tužiteljice u kojem stoji (čl. 4.)da će obavljati poslove u mjestu Zagreb, a ne u određenoj podružnici. Međutim, poslodavac joj nije otkazao ugovor o radu zato što je odbila raditi odnosno što se nije odazvala na njegov

412



poziv, već joj je dao poslovno uvjetovani otkaz ugovor o radu za koji nije niti sporno da nije prestala potreba.

Niti razlozi koje je sud naveo u obrazloženju svoje odluke se ne mogu prihvatiti.

Naime, iako je ravnatelj uzeo u obzir i određene osobine i situacije koje prate tužiteljicu

(česta bolovanja, poslovanje s gubitkom, problem u komunikaciji s kupcima i liječnicimaopćom praksom, ne postupanje po uputama tuženika) sud smatra da to nisu odlučnečinjenice, već je bitna jedinio činjenica da je iz organizacionih razloga došlo do potrebe da setužiteljici ponudi novi ugovor o radu na mjestu u Banovićkoj 24. Međutim, taj organizacijskirazlog ne postoji, jer tuženik treba magistra farmacije u Harambašićevoj, što pokazuje ičinjenica da su zaposlili na određeno vrijeme drugu radnicu tog profila, dok u ocjenu ponudedrugog ugovora sud ne može ulaziti.

Iz navedenih razloga, a primjenom odredbe čl. 370. Zakona o parničnom postupku("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i57/11, dalje ZPP) ukinuta je presuda i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovnosuđenje s time da se rasprave i utvrde odlučne činjenice na temelju dokaza koje stranke budu

predložile, a imajući u vidu i žalbene prigovore, te o tužbenom zahtjevu ponovno sudi.

29.


Članak 10. st. 4. i 5. Zakona o radu (NN br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03, 30/04,137/04 i 68/05 i 149/09 - dalje: ZR)

- ugovor o radu na određeno vrijeme

- prestanak ugovora o radu na određenovrijeme -poslodavac nije u obvezi donositiodluku o prestanku


Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev da radni odnostužitelju nije prestao i da je tuženik dužan tužitelja vratiti na radno mjesto portira II. nakojem je radio prije prestanka radnog odnosa, te da ugovor o radu na određeno vrijeme od31. prosinca 2008. godine je prerastao u ugovor na neodređeno vrijeme sadržaja kako jenavedeno u izreci presude, i da je tuženik dužan tužitelju naknaditi parnični trošak, a pod toč.

II. izreke tužitelj je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 3.075,00 kn, svekako je navedeno u izreci presude pod toč. I. i II.

Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Tužitelj navodi da je sa tuženikom zaključio ugovor o radu broj 2238 na određeno vrijeme utrajanju od 31. prosinca 2008. godine do 30. lipnja 2009. godine, no da je on po rasporedu

413



nastavio raditi kod tuženika nakon isteka ugovorenog roka, tj. radio je 1. srpnja 2009. godine prema rasporedu tuženika, te da je tuženik donio prijedlog ugovora o radu na neodređenovrijeme 24. lipnja 2009. godine upućen ravnatelju tuženika u kojem nije spomenuto da seugovor sa tužiteljem produljuje, odnosno ne produljuje, a isto tako je tuženik napravioraspored korištenja godišnjeg odmora i tužitelja stavio na popis o rasporedu korištenja za

srpanj i kolovoz 2009. godine, te da tuženik nije donio nikakvu odluku o prestanku njegovograda, niti nije donio nikakvu odluku povodom njegovog zahtjeva za sklapanje ugovora naneodređeno vrijeme, pa smatra da na taj način njegov radni odnos nije prestao.

U postupku je nesporno da je tužitelj radio temeljem ugovora o radu na određeno vrijemekao portir II. u Studentskom centru u Domu "IM" i da je ugovor istekao 30. lipnja 2009.godine, a sporno je da li je ugovor o radu na određeno vrijeme prerastao u ugovor o radu naneodređeno vrijeme obzirom da je tužitelj došao nakon isteka ugovora raditi 1. srpnja 2009.godine.

Sukladno odredbi čl. 10 st. 4 Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95, 54/95, 65/95,17/01, 114/03, 30/04, 137/04 i 68/05 i 149/09 - dalje: ZR) ugovor o radu na određenovrijeme prestaje istekom vremena utvrđenog tim ugovorom, što znači da ugovor o radu prestaje po samom zakonu, pa zbog toga je jasno da poslodavac nije obavezan donositi posebnu odluku o prestanku radnog odnosa. Stoga je u navedenom pravcu neosnovano pozivanje žalitelja na odredbu čl. 133 Pravilnika o radu, tj. da je tuženik dužan donijeti idostaviti odluku o prestanku ugovora o radu, jer takva obavijest ima samo deklaratornoznačenje sadržaja tog ugovora.

Neosnovano navodi tužitelj da je ugovor o radu na određeno vrijeme prerastao u ugovor oradu na neodređeno vrijeme sukladno čl. 10 st. 5 ZR-a, jer je isti istekao vremenom za koje je sklopljen i za tužitelja je prestao sa danom 30. lipnja 2009. godine, kada je tuženik itužitelja odjavio kao osiguranika kod HZMO i HZZO.

Neodlučna je činjenica da je tuženik donio prijedlog radi sklapanja ugovora o radu na

određeno i neodređeno vrijeme dana 24. lipnja 2009. godine, jer se isti prema popisu neodnosi na tužitelja, već radnike koji su radili na drugim lokacijama u Zagrebu, a ne nalokaciji tužitelja, a to je Dom "IM".

Ističe se također da je neodlučna činjenica što je tužitelj došao slijedeći dan ujutro na posao,tj. 1. srpnja 2009. godine prema rasporedu koji mu je uručio vođa smjene i radio sveganekoliko sati, te isto nije od utjecaja na radnopravni status tužitelja obzirom da je tužiteljsamoinicijativno radio bez suglasnosti tuženika, pa se nisu stekli uvjeti iz čl. 10 st. 5 ZR-a ozasnivanju radnog odnosa na neodređeno vrijeme. Notorno je da se raspored poslova utvrtkama prepisuje za slijedeći mjesec, što je potvrdila svjedokinja J.M., koja je radila taj popis, i radi nekoliko dana prije istekao kraja prethodnog mjeseca, i takav popis ne može

predstavljati nikakvu odluku o zasnivanju radnog odnosa na neodređeno vrijeme. Isto takoodluka o godišnjem odmoru nije od utjecaja na činjenicu zasnivanja radnog odnosa tužiteljana neodređeno vrijeme, jer o tome nije donijeta nikakva pismena odluka.

Prvostupanjski sud je pravilno obrazložio daje neosnovano pozivanje tužitelja da mu jeupraviteljica Poslovne jedinice M.M. usmeno obećala da će ugovor o radu na određenovrijeme biti produljen kao ugovor o radu na neodređeno vrijeme, jer iz iskaza istog svjedoka proizlazi upravo suprotno da nije bilo nikakve namjere niti potrebe posla da se tužitelju produži ugovor, niti je o tome sa tužiteljem razgovarala. Isto također potvrđuje i iskaz

414



svjedoka I.L., pomoćnika ravnatelja tuženika, pa su neosnovani suprotni žalbeni navodi da jenavedeni svjedok iskazivao suprotno od obrazloženja prvostupanjskog suda o iskazunavedenog svjedoka.

Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je radni odnos tužitelja prestao istekomugovora o radu na određeno vrijeme i osnovano odbio tužbeni zahtjev.

30.


Članak 141. i čl. 142. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, 84/08: dalje ZPP)

- osobna dostava odluke o otkazu -

nepravilno uručeno maloljetnojkćerki


Pobijanim prvostupanjskim rješenjem odlučeno je da se odbacuje tužba pok. I.S. od 9.siječnja 1992. (pogrešno navedeno 9. siječnja 1991.) kao nepravovremena (toč. I. izreke).Županijski sud ukida rješenje prvog stupnja te se predmet vraća na daljnje postupanje.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Odredbom čl. 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnih odnosa ("Narodne novine", br.

34/91, 19/92 i 26/93, dalje ZOPRO) određeno je da radnik koji nije zadovoljan konačnomodlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30dana od dana podnošenja zahtjeva odnosno prigovora, ima pravo u idućem roku od 15 danatražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom.

Kako ostale odredbe ovog zakona ne uređuju način dostave, a niti upućuju na odgovarajuću primjenu nekog od procesnih propisa, postupak dostave treba riješiti primjenom odredaba odostavi pismena iz pravilnika tuženika.

Naime, sam je tuženik u Pravilniku o radnim odnosima od 29. ožujka 1991. (list 132 spisa) učl. 117. st. 1. odredio da se dostavljanje poziva, obavještenja, rješenja, odluka i drugih akatau vezi s ostvarivanjem prava i obveza radnika u radnom odnosu vrši u pravilu njihovim

neposrednim uručivanjem radniku u prostorijama dijela HŽP-a uz naznaku datuma i uz potpis radnika da je akt primio.

Čl. 117. st. 3. istog Pravilnika regulira situaciju dostave kada radnik ne dolazi na rad, a što jeslučaj u ovoj pravnoj stvari, pa mu se tada akt dostavlja preporučenim pismom s povratnicomna posljednju poznatu adresu, iz čega proizlazi da je sam tuženik odredio da se dostavanavedenih pismena radnicima koji ne dolaze na rad obavlja osobno.

415



Iz stanja spisa proizlazi da je tuženik poslao tužitelju odluku kojom se potvrđuje odluka o prestanku radnog odnosa od 28. studenoga 1991. (list 15 spisa) preporučenom pošiljkom, aliona mu nije pravilno dostavljena, jer je odluku o otkazu zaprimila njegova tada maloljetnakćerka od 15 godina dana 18. prosinca 1991., što tijekom postupka među strankama nije bilo prijeporno.

U takvoj situaciji kada pismeno koje je trebalo biti uručeno primatelju osobno premapravilima o osobnoj dostavi koje predviđa ZPP (čl. 142.), a uručeno je njegovojmaloljetnoj kćerki, i bez prethodne obavijesti, ne može se smatrati da je dostavauredna, pa u tom slučaju ni tužitelj ne može snositi posljedice neuredne dostave, niti setužba koju je podnio sudu nakon takve dostave može smatrati nepravovremenom.

Dakle, pogrešan je pravni stav prvostupanjskog suda da rok za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari teče od dana kada je kćerka tužitelja zaprimila odluku tuženika, jer su time povrijeđene odredbe o osobnoj dostavi, pa je radi iznesenog valjalo po osnovi čl. 380. toč. 3.ZPP uvažiti žalbu tužiteljica kao djelomično osnovanu, te ukinuti pobijano rješenje u dijelu pod toč. I. i III. i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na daljnji postupak.

31.


Članak 10. st. 5. Zakona o radu (NN br 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 82/01., 114/03.,142/03., 30/04., 137/04. - pročišćeni tekst, 68/05., dalje u tekstu: ZR)

- prestanak ugovora o radu naodređeno vrijeme - nije potrebansporazum o prestanku


Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja na utvrđenje nezakonitog Sporazuma broj 798 od 30. rujna 2009. godine o prestanku ugovora o radu sklopljenom 27. svibnja 2009.između stranaka, da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, zahtjev za vraćanje narad i za isplatu plaće za razdoblje od 1. listopada 2009. do vraćanja na radno mjesto pomoćnika šefa gradilišta uz pripadajuću zatezne kamate te za plaćanje troškova postupka s pripadajućim kamatama (toč. I. izreke). Ujedno je tužitelju naloženo tuženiku platiti troškove parničnog postupka u iznosu od 2.352,50 kn.

Žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana.


Predmet spora je zahtjev na utvrđenje nezakonitog Sporazuma od 30. rujna 2009. o prestankuugovora o radu od 27. svibnja 2009., da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao tezahtjev za vraćanje na rad i za isplatu plaće za razdoblje od 1. listopada 2009. do vraćanjatužitelja na radno mjesto pomoćnika šefa gradilišta.

416



Obzirom na utvrđenje da je tužitelj kod tuženika bio zaposlen temeljem nekoliko ugovora oradu sklopljenih na određeno vrijeme od kojih je posljednji isklopljen 27. svibnja 2009. zarazdoblje od 1. lipnja 2009. do 30. rujna 2009, da se u trenutku prestanka ugovora o radu sdatumom 30. rujna 2009. tužitelj nalazio na bolovanju, da je 2. listopada 2009. podniozahtjev za zaštitu prava, a 7. listopada 2009. putem pošte primio Sporazum o prestanku

ugovora o radu kojeg nije potpisao te da je 12. listopada 2009. s datumom 30. rujna 2009.tužitelj odjavljen od HZMO i HZZO, sud prvog stupnja zaključio je da je tužitelju ugovor oradu prestao 30. rujna 2009. istekom vremena na koji je bio sklopljen, i time da je prestao injegov radni odnos kod tuženika. Pri tome je kao neosnovane otklonio tvrdnje tužitelja da bi, postupanjima tuženika kao poslodavca iza datuma 30. rujna 2009., time što je odjavatuženika učinjena kod HZZO i HZMO 12. listopada 2010., što je tužitelj iza 30. rujna 2009. bio na bolovanju, i time što je tuženik kao poslodavac tužitelju 7. listopada 2009. dostavioSporazum o prestanku ugovora o radu, on time manifestirao volju za nastavkom radatužitelja i za, u smislu čl. 10. st. 5. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95., 54/95.,65/95., 17/01., 82/01., 114/03., 142/03., 30/04., 137/04. - pročišćeni tekst, 68/05., dalje utekstu: ZR), produživanje ugovora na određeno vrijeme u ugovor na neodređeno vrijeme.

Ujedno, obzirom je tužitelj zahtjev za zaštitu prava poslodavcu poslao 2. listopada 2009., aSporazum koji kao nezakonit ovom tužbom pobija primio 7. listopada 2009., prvostupanjskisud zaključio je da u odnosu na taj Sporazum tužitelj nije postupio u smislu odredbe čl. 129.ZR jer nije u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno pravo zahtijevao od poslodavca ostvarenje prava, a po proteku kojeg je tek (čl. 129. st. 2. ZR) mogao tražitisudsku zaštitu.

Tako je pravilno prvostupanjski sud ocjenom sadržaja spornog ugovora o radu (list 11.-12.spisa), sadržaja Sporazuma od 30. rujna 2009. (list 31. spisa) kojeg tužitelj nesporno i nije potpisao, i postupanja stranaka, tako i tuženika kao poslodavca tužitelja koji je 12. listopada2009. odjavio tuženika od HZMO i HZZO, ali s datumom 30. rujna 2009., zaključio da jeugovor prestao upravo protekom roka, 30. rujna 2009., kako su u ugovoru o radu u točki 2.stranke i odredile.

Nisu osnovane tvrdnje žalitelja koji navodeći da je odjavu od HZMO i HZZO poslodavacizvršio 12. listopada 2009., kao i da mu je iza datuma 30. rujna 2009. dok je još bio na bolovanju dostavljen Sporazum od 30. rujna 2009., ukazuje da se ostvarila zakonska presumpcija u smislu odredbe čl. 10. st. 5. ZR prema kojem je ovaj ugovor o radu naodređeno vrijeme prerastao u ugovor na neodređeno vrijeme.

Naime, nije sporno(odjava list 33. spisa) da je tuženik kao poslodavac tužitelja odjavio sdatumom 30. rujna 2009., a ne s onim datumom kada je odjavu izvršio, 12. listopada 2009., itime suprotno tvrdnji žalitelja svakako nije izrazio volju da tužitelj nastavi kod njega radniodnos, odnosno da ugovor o radu na određeno vrijeme preraste u ugovor o radu na

neodređeno vrijeme.Pravilno je prvostupanjski sud zaključio o namjeri i volji tuženika kao poslodavca i u odnosuna tvrdnju žalitelja o dostavljanju Sporazuma s datumom 30. rujna 2009., (tek) 7. listopada2009. tužitelju. Naime, neovisno o takvom suvišnom postupanju tuženika, posebno jer tajSporazum tužitelj i nije potpisao, a iz njegovog sadržaja nesporno proizlazi da je ugovor oradu na određeno vrijeme prestao istekom vremena 30. rujna 2009., ovaj Sporazum i nijeuopće odlučan za prestanak radnog odnosa tužitelja kod tuženika. Tumačenje tužitelja da bi

417



slanjem takvog Sporazuma te opisanim postupanjem odjave nakon datuma 30. rujna 2009., a posebno obzirom na činjenicu da se on tada još nalazio na bolovanju predstavljalomanifestaciju volje poslodavca za nastavak radnog odnosa, a u smislu čl. 10. st. 5. ZR, stoganisu osnovane.

Sporazum kojeg je tuženik dostavio tužitelju, a s datumom 30. rujna 2009. (list 31 spisa)

samo potvrđuje navedeno utvrđenje prvostupanjskog suda jer neodlučno kako tužitelj tumačitaj sporazum obzirom na datum kada je poslan, prva točka tog sporazuma glasi da ugovor prestaje s datumom 30. rujna 2009. Dakle, tumačenje tužitelja je čak protivno i sadržajudokumentacije na koju se on poziva.

Valja navesti da su stranke u ugovoru o radu od 27. svibnja 2009. u toč. 2. jasno utanačile dase ugovor sklapa na određeno vrijeme od 1. lipnja 2009. do 30. rujna 2009. i da ne možetrajati duže od tog datuma, slijedom čega je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da jeupravo s tim datumom neodlučno o opisanom postupanju tuženika koje tužitelj pogrešnotumači, radni odnos tužitelja kod tuženika upravo tada, dakle istekom vremena na koji jesklopljen i prestao.

Neosnovano žalitelj osporava i utvrđenje prvostupanjskog suda u vezi njegovognepostupanja u roku određenom čl. 129. ZR, (odnosno čl 126. ZR jer valja koristiti izvornuterminologiju, a ne onu po izvršenoj renumeraciji ZR, pročišćeni tekst "Narodne novine", broj: 137/04). Naime, obzirom na tvrdnje tužitelja iznesene tijekom postupka, u tužbi, da je7. listopada 2009. od tuženika zaprimio sporni Sporazum, i sadržaj dostavljenedokumentacije kojom dokazuje da je zahtjev za zaštitu prava kod poslodavca zatražio 2.listopada 2009. (list 28. i 29. spisa), pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj nije postupio u navedenom zakonskom roku, a koji rok počinje teći dostavom odluke koju on pobija

Tužitelj tek sada u žalbi suprotno zabrani iz čl. 352. st. 1. ZPP u vezi ove okolnosti prvi putaiznosi drugačije tvrdnje i dostavlja novu dokumentaciju, koje stoga i nisu razmatrane.

Nije stoga osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Slijedom navedenog kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvogstupnja pravilno primijenio i materijalno pravo, odredbu čl. 10. st. S. ZR kada je zahtjevtužitelja kao neosnovan odbio, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03.,88/05., 84/08., 96/08., 123/08. i 57/11., dalje u tekstu: ZPP) žalbu tužitelja odbiti kaoneosnovanu i u odnosu na njega prvostupanjsku presudu potvrditi kao u izreci.

32.


Članak 145. st. 1, 3, 4 i 5 Zakona o radu (NN br 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03, 30/04,137/04 - dalje: ZR)

418



- odluka o otkazu nije nezakonita jer jeizrađena prije isteka roka zaizjašnjenje radničkog vijeća


Pobijanom presudom presuđeno je:"I. Utvrđuje se da Odluka o otkazu ugovora o radu tuženika od dana 18. lipnja 2008.godine nije dopuštena te da radni odnos tužitelja J.S. kod tuženika nije prestao.II. Nalaže se tuženiku --, Zagreb da vrati tužitelja J.S. na rad na poslove strojara, nakojim je tužitelj radio prije nezakonitog prekida radnog odnosa, u roku od 8 dana.Županijski sud prihvaća žalbu tuženika i preinačuje prvostupanjsku presudu u stavkuI.,II.,i III. te odbija tužbeni zahtjev.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja: Nije sporno daje tužitelj temeljem ugovora o radu od 25. studenog 2005. godine radio kodtuženika na poslovima strojara.

Iz pobijane Odluke o otkazu ugovora o radu od 18. lipnja 2008. godine proizlazi da jetužitelju temeljem čl. 107. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01,114/03, 30/04, 137/04 - dalje: ZR) izvanredno otkazan ugovor o radu uz obrazloženje da setužitelj nalazio na bolovanju u razdoblju od 28. travnja 2008. godine do 19. svibnja 2008.godine, nakon čega od dana 20. svibnja 2008. godine do 17. lipnja 2008. godine nije dolaziona posao niti je o razlozima izostanka obavijestio neposrednog rukovoditelja, a niti zaizostanak ima opravdanje, čime su ostvarene pretpostavke iz čl. 42. st. 1. toč. 1. Pravilnika oradu "--" d.d. i čl. 107. st. 1. i 2. ZR-a, za davanje izvanrednog otkaza.

Tužitelj tužbu temelji na tvrdnjama:

-da je tuženik Odluku o otkazu donio izvan roka od 15 dana od saznanja za činjenicu na

kojoj je otkaz utemeljen, te da je time postupio protivno čl. 114. st. 2. ZR-a;-da mu nije omogućio iznošenje obrane;

-da je savjetovanje s Radničkim vijećem izvršeno protivno čl. 145. st. 4. ZR-a, budući jeOdluku o otkazu donio prije proteka roka od 3 dana propisanog čl. 145. st. 4. ZR-a zadavanje očitovanja Radničkog vijeća o namjeravanom otkazu.

Pravilno je sud prvog stupnja otklonio prigovor proteka roka od 15 dana predviđenog čl. 114.st. 2. ZR-a za donošenje odluke o izvanrednom otkazu utvrdivši da je poslodavac tek dostavom izvješća o bolovanju datiranog sa 17. lipnja 2008. godine saznao da je tužitelju bolovanje zaključeno s danom 19. svibnja 2008. godine i da izostanak u razdoblju od 19.svibnja 2008. godine do 17. lipnja 2008. godine predstavlja tužiteljev neopravdan izostanak s

posla dulje od 3 radna dana.Sud međutim usvaja tužbeni zahtjev uz zaključak da je Odluka o otkazu donijeta istog danakada je Radničko vijeće obaviješteno o namjeri otkazivanja, pa da je donošenjem Odluke ootkazu prije isteka roka za očitovanje Radničkog vijeća postupljeno protivno čl. 145. st. 1., 2.i 4. ZR-a, te da je takva odluka o otkazu nezakonita.

Opravdano tuženik u žalbi ističe da je Odluka o otkazu otpremljena tužitelju tek poproteku roka od 3 dana od dostave obavijesti o namjeravanom otkazu predsjednici

419



Radničkog vijeća, pa da činjenica što je poslodavac izradio nacrt odluke o otkazu prijeisteka roka od 3 dana u kojem se Radničko vijeće može, ali i ne mora izjasniti o tomeslaže li se s namjerom poslodavca, nema kao posljedicu nedopuštenost otkaza.

Iz spisa naime proizlazi:

-da je Radničko vijeće obaviješteno o namjeri otkazivanja dopisom (obavijesti) tuženika od18. lipnja 2008. godine;

-da je obavijest uručena predsjednici Radničkog vijeća istog dana;

-da je sadržaj obavijesti Radničko vijeće bilo upoznato sa svim podacima važnim zadonošenje odluke i sagledavanje njezinog utjecaja na položaj radnika;

-da se Radničko vijeće u roku od 3 dana (a ni kasnije) nije izjasnilo o namjeri otkazivanjaugovora o radu tužitelja.

Imajući u vidu navedeno činjenično stanje i sadržaj odredbe čl. 145. st. 1., 3., 4. i 5. ZR-a, pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da je pobijana odluka nezakonita timešto je izrađena prije isteka roka (od 3 dana) za izjašnjenje Radničkog vijeća, kraj

činjenice da se Radničko vijeće nije očitovalo o namjeri otkazivanja, čime se presumirada nema primjedbi i prijedloga (čl. 145. st. 5. ZR-a), te da je Odluka o otkazuotpremljena tužitelju po proteku roka od 3 dana za izjašnjenje Radničkog vijeća, tj. 5.dan nakon uručenja obavijesti predsjednici Radničkog vijeća.

Kako zbog težine povrede radne obveze, obzirom da je tužitelj bez opravdanog razlogaizostao s rada dulje od 3 dana (čl. 83. st. 1. ZR-a) po ocjeni ovog suda nije bilo nužnoomogućavati tužitelju da prije otkaza iznese svoju obranu, a tužitelj tijekom postupka nijeiznio opravdane razloge za izostanak u spornom razdoblju, to je uz preinačenje presudetužbeni zahtjev tužitelja iz stavaka I., II. i III. izreke valjalo odbiti (čl. 373. a toč. 3. ZPP-a).

33.


Članak 106. st. 1. toč. 2 i 3 Zakona o radu (NN br. 38/95,54/95, 65/95,17/01,82/01,114/03u daljnjem tekstu: ZR)

Članak 23. Zakona o radu


- otkaz ugovora o radu kod ugovorenog

probnog rada

- upozorenje i mogućnost iznošenja obrane -kod otkaza ugovora o radu zbog neuspjelogprobnog rada prethodno upozorenje iz čl.110 st. 1 ZR nije nužno


420



Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev na utvrđenje nedopustivostiotkaza ugovora o radu tužiteljice, te za sudski raskid ugovora o radu s danom 31.siječnjem 2005. (točka I i II izreke). Nadalje, je naloženo tuženoj da tužiteljici isplatinaknade plaće u iznosu od 30.049,25 kn i razliku plaće u iznosu od 208,71 kn sazatraženim kamatama (točka III i IV izreke), te je tuženoj naloženo da tužiteljici naknadi

trošak parničnog postupka u iznosu od 6.150,00 kn sa zatraženim kamatama (točka Vizreke).Županijski sud usvaja žalbu tuženika i ukida presudu suda prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Prihvativši tužbeni zahtjev sud prvog stupnja polazi od utvrđenja:

-da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženice kod koje je obavljala poslove radnog mjestafrizerke,

-da je tuženica tužiteljici redovno otkazala ugovor o radu iz razloga navedenih u čl. 106. st. 1toč. 2 i 3 tada važećeg Zakona o radu („Narodne novine" broj 38/95,54/95,65/95,17/01,82/01,114/03 u daljnjem tekstu: ZR),

-da tuženica, na kojoj je bio teret dokaza, nije dokazala postojanje opravdanog razloga zaotkazivanje ugovora o radu tužiteljici,

-da prije predmetnog otkazivanja tuženica tužiteljicu nije upozorila na obveze iz radnogodnosa i ukazala joj na mogućnost otkazivanja ugovora o rad za slučaj nastavka kršenjanjenih obveza, pa zaključivši da je tuženica postupala protivno odredbama čl. 110 st. 1 i čl.106 st. 1 a u svezi s čl. 112 ZR, pobijanu odluku utvrđuje nedopuštenom.

U postupku pred sudom prvog stupnja počinjena je bitna povreda parničnog postupka iz čl.354 st 2 toč. 11 ZPP-a, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365st. 2 ZPP-a. To iz razloga što pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može

ispitati jer o odlučnim činjenicama nema razloga u obrazloženju pobijane presude. Naime, tijekom prvostupanjskog postupka tuženica je isticala činjenicu da su tužiteljica ituženica sklopile ugovor o radu (naslova potvrda) od 9. siječnja 2004. te je isti priložila uzspis u prilogu podneska od 13. svibnja 2004., koja potvrda prilaže listu 14 spisa. Nadalje, dasu stranke navedenim ugovorom ugovorile probni rad u trajanju od dva mjeseca, a kako to proizlazi iz navedene ugovora odnosno potvrde, te da je tuženica tužiteljici otkazala ugovor oradu za vrijeme trajanja probnog roka jer ista nije zadovoljila na radu.

U obrazloženju pobijane odluke, sud prvog stupnja nije dao nikakve razloge da li jetužiteljica u vrijeme otkazivanja bila na probnom radu ili nije. Zbog navedenog počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka. Tuženica je tijekom prvostupanjskog postupkaosporila da bi navedenu potvrdu potpisala, međutim nije dokazala, niti je na tu okolnost predlagala izvođenje bilo kakvih dokaza da s tuženom ne bi sklopila ugovor o radu, sugovorenim probnim radom. S obzirom da je tuženica priložila u spis potvrdu od 9. siječnja2004. iz koje proizlazi da su stranke ugovorile obavljanje probnog rada, a koja potvrda je potpisana po tužiteljici, teret dokaza da tužiteljica takvu potvrdu nije potpisala, bio je natužiteljici. Kako ona to nije dokazala odnosno nije dokazala da njen ugovor o radu ne bi biosklopljen s ugovorenim probnim radom, sud prvog stupnja morao je utvrditi i obrazložiti

421



razloge da li je tuženica imala opravdan razlog za otkazivanje tužiteljici ugovor o radu zavrijeme trajanja probnog rada.

Naime, probni rad reguliran je odredbom čl. 23 ZR-a, kojom se određuje mogućnostugovaranja probnog rada, njegovo trajanje, te najkraće trajanje otkaznog roka, pri čemu nisu predviđene posebne mogućnosti otkazivanja za vrijeme probnog rada. To znači da se ugovor

o radu za vrijeme probnog rada može otkazati na način propisan odredbama ZR-a, kao isvaki drugi ugovor o radu, pri čemu je poslodavac dužan dokazati postojanje opravdanograzloga za otkazivanje ugovora o radu.

Probni rad predstavlja odstupanje od načela zasnivanja definitivnih radnih odnosa. Svrhaugovaranja probnog rada je provjera radnikovog stručnog znanja za obavljanje određenog posla, te provjera drugih radnih i osobnih kvaliteta radnika koje poslodavac očekuje daradnik posjeduje. Probnim radom poslodavac može tijekom trajanja probe autonomno prosuđivati i sve do kraja probnog roka ispitivati radnikove sposobnosti. Za otkazivanjeugovora o radu tijekom probnog roka poslodavac mora imati opravdani razlog međutim tasituacija nema karakter klasičnog otkazivanja ugovora o radu uzrokovanu skrivljenim ponašanjem radnika, odnosno isti ne treba biti rezultat povrede neke radne obveze radnikaveć poslodavac ugovor o radu može otkazati na temelju nekih blažih oblika neprihvatljivog ponašanja radnika ili osobina radnika.

S obzirom na specifičnost instituta probnog rada po stavu ovog suda drugog stupnja, sobzirom da poslodavac radniku može otkazati ugovor o radu u tom periodu i zbog npr.neuklapanja u radnu sredinu, nedovoljnih moralnih kvaliteta radnika i si., poslodavacprije takvog otkazivanja dužan je donijeti otkaz u pismenom obliku, otkaz obrazložiti upogledu postojanja opravdanog razloga, te odluku o otkazu uručiti radniku. S drugestane, iako Zakon o radu predviđa obvezu poslodavca da radnika prije redovitogotkaza uvjetovanog njegovim ponašanjem prethodno pismeno upozori na njegoveobveze iz radnog odnosa i ukaže mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka kršenja

tih obveza, imajući u vidu pravnu prirodu probnog rada kod otkaza ugovora o raduzbog neuspjelog probnog rada prethodno upozorenje iz čl. 110 st. 1 ZR nije nužno.Naime, isto je propisano samo kod kršenja obveza iz radnog odnosa, dok kodotkazivanja ugovora o radu zbog neuspjelog probnog rada ne mora biti riječ o nekojpovredi obveze, već i o blažim oblicima neprihvatljivog ponašanja radnika. Također usmislu naprijed navedenog nije potrebno niti prethodno iznošenje obrane propisano čl.110 st. 2 ZR koje postojanje niti inače ne utječe na dopuštenost otkaza.

Kako sud prvog stupnja nije raspravio odlučne okolnosti i činjenično stanje potrebno za pravilnu primjenu materijalnog stanja ostalo je nepotpuno odnosno netočno utvrđeno.

34.Pr-20003/04 Gžr- 1755/09-2 od 17. siječnja 2012. godine

Članak 106. st. 1. toč. 3. Zakona o radu (NN br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03, 30/04i 137/04)

422



- razlozi za otkaz skrivljenimponašanjem radnika, neopravdaniizostanak s posla - nije imalaodobrenje nadređenog


Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke o "'redovnom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja broj 79/04 od 28. srpnja2004. godine (stavak 1. izreke), za utvrđenje sudskog raskida ugovora o radu s danom 14.studenog 2004. godine (stavak 2. izreke), za naknadu štete zbog sudskog raskida u iznosuod 63.000,00 kn (stavak 3. izreke), te za isplatu naknade plaće u iznosu od 18.283,38 knsa pripadajućim zateznim kamatama pobliže označenim izrekom presude, kao i zahtjev zanaknadu parničnog troška (stavak 5. izreke iako je pogrešno označen kao stavak 6.).Županijski sud odbija žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Pobijanom Odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnikaod 28. srpnja 2004. godine (dalje: Odluka o otkazu) tužiteljici je otkazan ugovor o radu radiskrivljenog ponašanja temeljem čl. 106. st. 1. toč. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03, 30/04 i 137/04 - dalje: ZR), uz obrazloženje da je u periodu od 11. lipnja 2004. godine pa do otkazivanja neopravdano izostala s posla, i čime je počinila osobitu tešku povredu iz radnog odnosa propisanu odredbom čl. 91. st. 2. toč. 6.Pravilnika o radu tuženika, prema kojoj se osobito teškom povredom smatra neopravdani iizostanak s posla dulje od 3 dana uzastopce, odnosno 5 dana godišnje.

Odlučna sporna činjenica je je li tužiteljica imala usmeno odobrenje poslodavca(neposrednog šefa) za korištenje starog godišnjeg odmora iz 2003. godine u razdoblju od

14. , do 30. lipnja 2004. godine i novog godišnjeg odmora za 2004. godinu u razdoblju od 5.srpnja do 6. kolovoza 2004. godine, te je li uopće bilo potrebno usmeno odobrenje obziromda se godišnji odmor prethodno svake godine odobrava pisanim rješenjem.

Provedenim dokazima utvrđeno je, i među strankama nije sporno, da se korištenje godišnjihodmora kod tuženika određivalo planski na nivou svake organizacijske jedinice, da su sesukladno tom planu donosila pismena rješenja o godišnjem odmoru za tu godinu koja sudjelatnicima bila dostavljana početkom godine. Međutim, s obzirom na specifičnostdjelatnosti kojom se tuženik bavi, da se točno vrijeme korištenja godišnjeg odmora za svakog pojedinog radnika određivalo prema potrebama odnosno mogućnostima posla, neovisno oterminima navedenim u pisanim rješenjima, a odluku o točnom terminu donosio jeneposredni šef radnika u skladu s dogovorom s radnikom te mogućnostima posla. Stoga, da

bi radnik mogao koristiti svoj godišnji odmor u određenom terminu, morao se javitineposrednom šefu (direktno ili putem tajnice), te zatražiti korištenje godišnjeg odmora uželjenom terminu.

Prema činjeničnim navodima tužbe tužiteljica je početkom 2004. godine nakon neuspjelog prelaska iz Odjela dokumentarnog programa u Odjel zabavnog programa, što je kod njedovelo do zdravstvenih problema, bila na bolovanju od 6. veljače do 11. lipnja 2004. godine. Nadalje, da je dana 7. lipnja 2004. godine tužiteljica kontaktirala gospođu R.J. koja je kao i

423



tužiteljica radila kao tajnica u Odjelu dokumentarno-povijesnog programa, te da je urazgovoru s njom doznala da bez obzira na pismeno rješenje o korištenju godišnjeg odmora(od 1. veljače 2004. godine), pitanje godišnjih odmora treba dogovoriti kao i ranijih godinaupravo s R.J., te da je s njom dogovorila korištenje godišnjeg odmora od 11. lipnja 2004.godine, i to najprije starog godišnjeg odmora iz 2003. godine, a nakon toga i novog

godišnjeg odmora iz 2004. godine, što je sve zajedno činilo godišnji odmor do 6. kolovoza2004. godine.

U iskazu na ročištu održanom dana 19. ožujka 2007. godine tužiteljica je navela da nijeuspjela kontaktirati u vezi s korištenjem godišnjeg odmora sa svojim neposrednim šefomM.B., te da je kontaktirala R.J. koju je izvijestila da će nakon zaključenja bolovanja (10.lipnja 2004. godine) koristiti godišnji odmor koji joj je ostao neiskorišten iz 2003. godine, ada će nakon toga nastaviti korištenje godišnjeg odmora iz 2004. godine. U tom iskazu jeizjavila da je u svibnju 2004. godine dobila dva rješenja za korištenje godišnjeg odmora i toza korištenje godišnjeg odmora za 2003. godinu (što međutim nije dokazala), te za korištenjegodišnjeg odmora za 2004. godinu, time da je ta pismena odobrenja dobila od gospodina G.,tada ravnatelja televizije, a usmeno odobrenje od gđe R.J. koja ju je izvijestila da joj je

gospodin B. odobrio godišnji odmor, te da je od nje doznala da joj je gospodin B. odobrio dau jednom navratu koristi stari i novi godišnji odmor.

Pravilno je sud prvog stupnja, već na temelju iskaza i činjeničnih tvrdnji same tužiteljice,zaključio da tužiteljica nije imala odobrenje neposredno pretpostavljenog šefa za korištenjegodišnjeg odmora u spornom razdoblju, te da tužiteljica nije bila ovlaštena samo izvijestitigospođu R.J. o korištenju godišnjeg odmora, kako to proizlazi iz njezinog iskaza, slijedomčega je sud pravilno ocijenio da je otkaz utemeljen jer je žaliteljica izostala s poslaneopravdano dulje od tri dana uzastopce.

Naime, iz zapisnika o iskazu tužiteljice proizlazi da je tužiteljica rekla da nije uspjelakontaktirati s gospodinom B., da je izvijestila gđu R.J. da će nakon zaključenog bolovanja

nastaviti koristiti stari godišnji odmor iz 2003. godine koji je ostao neiskorišten, a nakon togada će koristiti i godišnji odmor iz 2004. godine. Tužiteljica pri tome i ne tvrdi da je nakontoga ponovo kontaktirala gđu R.J., u vezi povratne informacije o odobrenju njezinog prijedloga za korištenje godišnjeg odmora od strane neposrednog rukovoditelja, pa po ocjeniovog suda ni sam iskaz tužiteljice, a ni činjenične tvrdnje isticane tijekom postupka neukazuju na to da bi tužiteljica uistinu dobila odobrenje neposredno pretpostavljene osobe zakorištenje, kako starog, tako ni novog godišnjeg odmora, pa su već izostankom tužiteljice srada u lipnju 2004. godine nakon prestanka bolovanja dulje od tri dana, nastupili uvjeti zaotkaz ugovora o radu temeljem čl. 91. ZR-a.

Suprotno navodima žalbe neodlučno je što je na listi evidencije godišnjih odmora upisano datužiteljica koristi stari godišnji odmor u lipnju 2004. godine jer R.J. kao tajnica nije imala

ovlaštenje taj godišnji odmor odobriti, a da nije bilo ovlaštenja i potvrđuje uvjerljiv iskazsvjedoka M.B. o nemogućnosti ostvarivanja kontakata s tužiteljicom u razdoblju bolovanja inakon na tu okolnost, koji iskaz je sud prvog stupnja uz valjane razloge prihvatio, a potvrđuju ga iskazi ostalih saslušanih svjedoka.

Također tvrdnja žaliteljice da za korištenje starog godišnjeg odmora nije bilo potrebnoodobrenje neposrednog rukovoditelja neutemeljena je. Tužiteljica se naime poziva naodredbu čl. 52. Pravilnika o radu tuženika kojom je propisano da radnik ima pravo godišnji

424



odmor koristiti u dva dijela, a ukoliko radnik koristi godišnji odmor u dijelovima, da prvikoristi bez prekida u trajanju od najmanje 12 radnih dana u toku kalendarske godine, a druginajkasnije do 30. lipnja iduće godine. Ne proizlazi zaključak da bi se pravo na korištenjestarog godišnjeg odmora moglo ostvarivati bez odobrenja neposrednog šefa samo zato što je pravo na korištenje limitirano do 30. lipnja, a provedenim dokazima je utvrđeno da je bilo

uobičajeno točan termin godišnjeg odmora dogovoriti s neposrednim šefom, što se posebiceodnosi na stari godišnji odmor.

Žalbeni navodi usmjereni na ukazivanje da nije trebalo usmeno odobrenje za korištenjegodišnjeg odmora za 2004. godinu koji je tužiteljica koristila u srpnju 2004. godineneodlučni su, jer su razlozi za otkaz ugovora o radu u konkretnom slučaju bili ostvareni većizostankom dulje od 3 dana nakon zaključenog bolovanja u lipnju 2004. godine.

35.


Članak 113. st. 1. Zakona o radu (NN br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04,137/04 pročišćeni tekst i 68/05 - dalje ZR)

- otkaz skrivljenim ponašanjemradnika- manjak po izvanrednojinventuri


Prvostupanjskom presudom je utvrđena nedopuštenom Odluka tuženika od 4. veljače 2009.kojom je dan redoviti otkaz ugovora o radu tužitelju i da mu radni odnos nije prestao, tenaloženo tuženiku da tužitelja vrati na poslove skladištara-fakturiste u Prodajnom centruZagreb i da mu naknadi parnični trošak od 3.075,00 kn.

Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu te potvrđuje presudu prvog stupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet spora je redoviti otkaz ugovora o radu (čl. 113. st. 1. alineja 3. Zakona o radu -"Narodne novine", br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 137/04 pročišćenitekst i 68/05 - dalje ZR) od 4. veljače 2008. kojeg je tuženik dao tužitelju za posloveskladištara-fakturiste na Prodajnom mjestu centru Zagreb radi skrivljenog ponašanja -manjka po izvanrednoj inventuri od 27. studenoga 2008. od 3.368,21 kn i manjka po

redovitoj inventuri od 2. siječnja 2009. od 2.409,45 kn.Tužbu za utvrđenje nedopustivosti otkaza tužitelj temelji na tri razloga:

- da nakon što je zaključio ugovor o radu od 1. travnja 2008. (list 4-5) ga poslodavac višenije pismeno upozorio na obveze iz radnog odnosa i ukazao mu na mogućnost otkaza zaslučaj nastavka kršenje tih obveza, kako propisuje odredba čl. 117. ZR,

425



-da se radničko vijeće nije očitovalo na namjeru otkazivanja (čl. 124. ZR), jer je za takvostanje inventure uobičajeno davala (samo) opomena, a ne otkaz,

-da je poslodavac propustio utvrditi njegovu subjektivnu (individualnu) odgovornost, jer se uodluci o otkazu ne spominje radnja ili propust koja bi bila u uzročnoj vezi sa utvrđenimmanjkom.

Tuženik je protiveći se zahtjevu tužbe prigovorio, dokazujući da:

-je više puta upozorio tužitelja na povrede radne obveze i ukazao mu na mogućnost otkaza ito za inventurni manjak 24. ožujka 2004. od 1.156,63 kn i po inventuri 31. prosinca 2003.(list 36) i od 5. travnja 2007. od 1.334,71 kn po inventuri od 31. prosinca 2006. (list 39),

-da se 23. siječnja 2009. obratio radničkom vijeću sa zahtjevom za očitovanjem (list 34), ali je izostao odgovor,

-mu je tužitelju omogućeno iznošenje obrane, jer se pismeno očitovao 26. siječnja 2009.,

-da je kao dugogodišnji skladištar - fakturist znao da je materijalno odgovoran za robu uskladištu, a da je utvrđeni manjak na inventurama razlog za otkaz kako je propisano

odredbom čl. 93. toč. 15. Pravilnika o radu (list 55).Prvostupanjski sud je na temelju utvrđenja:

-da je tužitelj na radnom mjestu skladištar - fakturist i ranije imao manjkove i viškove, koje je naknadio poslodavcu, s čim u vezi ranije nije dobio otkaz, iako se radilo o otkaznomrazlogu predviđenom Pravilnikom,

-tuženik nije dokazao na koji način je nastao manjak odnosno kojim „eventualnim propustima i nepravilnostima u radu tužitelja kao odgovorne osobe" je došlo do manjka zakoji se tereti,

-da poslodavac nije definirao obveze tužitelja kao skladištara - fakturiste, imajući u vidu da

je obavljao razne poslove (istovar i utovara, unošenja podataka u kompjuter, pisanjeotpremnica i si.) u čemu su mu pomagali i vozači i komercijalisti, jer ih nije mogao obavljatisam (posebno utovar i istovar) odnosno nije osigurao adekvatne uvjete rada,

zaključio da nije dokazana krivnja tužitelja i postojanje uzročne veze između manjka i propusta tužitelja odnosno nije počinio povredu obveze iz radnog odnosa koja mu se stavljana teret (čl. 113. ZR), te je udovoljio zahtjevu tužbe radi nedopustivosti otkaza i vraćanjutužitelja na dosadašnje radno mjesto.

Navedeni zaključak prihvaća i ovaj sud.

Okolnost što nakon ukidanja ranije presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu nisuizvođeni daljnji dokazi, nije propust koji se može pripisati suda nego neaktivnosti stranaka,

posebno tuženiku na kojemu je bio teret dokaza opravdanosti otkaza (čl. 119. st. 1. ZR) jer sud nije ovlašten utvrđivati činjenice niti izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile, izvanrazloga predviđenog odredbom čl. 7. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11, dalje: ZPP), ažalitelj ne ukazuje na njihovo postojanje.

Protivno prigovoru žalitelja nema kontradiktornosti između izreke (prihvaćen tužbenizahtjev) i utvrđenja suda da je tužitelj i ranije imao manjkove na koje je bio upozoren i da ih

426



je naknadio poslodavcu, za koje mu poslodavac nije dao otkaz (iako je takvo ponašanje predviđeno kao otkazni razlog u odredbi čl. 93. toč. 15. Pravilnika o radu). Ovo stoga štotužitelju nije dan otkaz za ranije utvrđene manjkove za koje je dobio upozorenje (opomenu)u smislu odredbe čl. 117. st. 1. ZR, kako je izabrao postupiti sam poslodavac.

Navedena odredba čl. 93. toč. 15. Pravilnika o radu propisuje da se ugovor o radu može

otkazati ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz ugovor o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika) radi nedopuštenog ponašanja radnika ili kršenja radne discipline, aosobito ako kao ovlaštena osoba u obavljanju svojih radnih zadataka ostvaruje neopravdanimanjak i rastur iznad dozvoljenog ili višak manje vrijednosti (do 5.000,00 kn).

U pravu je žalitelj kada navodi da je postojanje manjka dokazano inventurama, što niti nije bilo sporno, već je tužitelj prigovarao da nije navedeno kojom radnjom ili propustom jeuzrokovan navedeni manjak. Manjak je posljedica određenih radnji ili propusta, kako propisuje i citirana odredba Pravilnika o radu („ako radnik krši obveze iz radnog odnosa ... inedopuštenog ponašanja radnika ili kršenja radne discipline").

Međutim, odluka o otkazu ne sadrži činjenični opis povrede radne obveze jer ne opisuje u

čemu se sastoji skrivljeno postupanje radnika, a niti iz njegovog obrazloženja proizlazi nakoji je način kršio svoje radne obveze, niti o kojim obvezama je riječ. Tuženik ni tijekom postupka nije konkretizirao koju radnu obvezu je prekršio tužitelj, imajući u vidu da nije daoniti opis njegovih radnih zadataka, a niti to u žalbi uočava ponavljajući postojanje manjka.Žalitelju valja reći da postojanje manjka nije štetna radnja, nego posljedica neke povrede zakoju radnik može odgovarati. Isto tako niti priroda posla skladištara sama po sebi ne dovodido njegove odgovornosti za manjak, kad se ne zna koje je obveze kršio.

Do drukčijeg zaključka ne dovodi niti pozivanje žalitelja na dio iskaza tužitelja (na listu116), koji je na pitanje načina izdavanja robe skladištarima odgovorio da im je izdavao robuna povjerenje, da oni nisu morali ništa potpisati nego su dobili robu za dostavu, otpremnicu,koju su nakon toga potpisani sa žigom od kupca vraćali njemu, ali da se niti na tu dostavnicu

nisu potpisali. Time žalitelj ukazuje na subjektivni odnos tužitelja prema poslu ocjenjujući da je takvo neodgovorno ponašanje moglo dovesti do manjka. Međutim, po shvaćanju ovogsuda činjenični opis djela nije dopušteno tražiti (i dokazivati samo) u navedenom iskazutužitelja, već ga je poslodavac morao konkretizirati u obrazloženoj odluci o otkazu (čl. 118.st. 2. ZR), što je propustio. Ovo stoga što radnik već u otkazu mora biti upoznat što mu sestavlja na teret da bi se mogao obraniti, jer nije na radniku da istražuje za što je okrivljen, nitida se opravdava, kako je tužitelj činio tijekom ovog spora.

Stoga su za ishod ovog spora neodlučni žalbeni navodi vezani na pozivanje tuženika na dioobrazloženja koji omaškom, koja se u svako doba može ispraviti, govori o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa.

36.

Pr-3112/09 Revr-1285/11-2 od 05. listopada 2011. godine

Članak 113. st. 1. toč. 2. Zakona o radu (NN br. 137/04)

Članak 13. Zakona o radu (NN br. 137/04)

427



- probni rad - razlozi za otkaz, otkaznirok, omogućavanje obrane


Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim jetražila da se utvrdi nezakonitom odluka tuženika od 5. srpnja 2006. kojom je tužiteljiciotkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen dana 19. travnja 2006. na poslovimakonobarice, te da se utvrđuje da je radni odnos tužiteljice kod tuženika prestao 1. prosinca2010., a da je tuženik dužan tužiteljici na ime naknade štete isplatiti iznos od 25.000,00 kn sazakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate. U toč. II. izreke prvostupanjske presude tužiteljici je naloženo da tuženiku naknadi trošak parničnog postupkau iznosu od 3.997,50 kn.

Drugostupanjskom presudom u toč. I izreke odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana, te je potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na toč. I. izreke, te u odnosu na toč. II izreke udijelu kojim je tužiteljici naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od2.767,50 kn.

Vrhovni sud odbija reviziju tužiteljice kao neosnovanu.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenom odluke tuženika o otkazuugovora o radu tužiteljici sklopljenog 5. srpnja 2006., a slijedom toga zahtjev tužiteljice zasudskim raskidom ugovora o radu i zahtjev za naknadu štete.

U postupku je utvrđeno:

-da je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme 19. travnja 2006.za radno mjesto konobarice s ugovorenim probnim radom u trajanju od šest mjeseci,

-da je tuženik taj ugovor o radu otkazao odlukom od 5. srpnja 2006. (istekom dva i pomjeseca probnog rada), uz otkazni rok od sedam dana, a iz razloga što tužiteljica nije pokazala zalaganje, osobnosti, vještine, znanja i rezultate potrebne za predmetno radnomjesto,

-da se tužiteljica u tijeku probnog rada pri obavljanju svojih poslova konobarice isključivotijekom jutarnje smjene nije uključila u timski rad sa drugim konobarima, te da nijeuspijevala uredno obavljati poslove kada je slastičarska radnja „profunkcionirala", pa su tako primjerice stolovi ostali nepospremljeni, a gosti nezadovoljni, te da je znala obavljati posaoistovremeno privatno razgovarajući preko mobitela.

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi zaključuju da su na stranitužiteljice bile ispunjene sve pretpostavke iz čl. 113. st. 1. toč. 2. Zakona o radu („Narodnenovine", broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 - pročišćeni tekst i 68/05 - dalje: ZR), odnosno da tužiteljica prilikom obavljanja poslovakonobarice nije pokazala potrebne sposobnosti i zalaganje u tijeku probnog rada koji je kaoinstitut predviđen upravo radi provjere te je tuženik imao opravdani razlog za otkaz ugovorao radu. Slijedom toga odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na utvrđenje

428



nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, a slijedom toga i zahtjev za sudski raskid ugovora oradu i naknadu štete.

Tužiteljica u reviziji ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, te u bitnom smatra da niti odluka o otkazu ugovora o radu ne sadrži razloge koji bi opravdavaliotkaz ugovora o radu za vrijeme probnog rada, a isto tako da u pobijanoj odluci nije

obrazloženo niti se navode koji su to konkretno opravdani razlozi za otkaz ugovora o radutužiteljici.

Odredbom čl. 31. ZR određeno je da se prilikom sklapanja ugovora o radu možeugovoriti probni rad, a koji ne smije trajati duže od šest mjeseci, u kojem slučaju ako jeugovoren probni rad otkazni rok je najmanje sedam dana. Probni rad služi poslodavcuda izvrši provjeru osobina i sposobnosti radnika za obavljanje određenog posla i da poisteku probnog rada, u slučaju objektivnog nezadovoljenja na probnom radu, možeradniku otkazati sklopljeni ugovor o radu. Takva provjera mora biti objektivna i onase u svojim bitnim karakteristikama svodi na utvrđenje razloga iz čl. 113. st. 1. toč. 2.ZR (osobno uvjetovani otkaz). Stoga se odluka o tome da li radnik nije zadovoljio naprobnom radu u pravilu može donijeti istekom ugovorenog probnog rada.

Međutim, ukoliko su tijekom probnog rada utvrđene pretpostavke iz čl. 113. st. 1. toč. 2. ZR,odnosno da radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbogodređenih trajnih osobina ili sposobnosti, kao i kod svakog drugog ugovora o radu gdje nijeugovoren probni rad može se donijeti odluka o otkazu ugovora o radu. Prema pravnomshvaćanju ovoga suda u konkretnom slučaju na temelju utvrđenih odlučnih činjenicautvrđeno je da se tužiteljica nije mogla uključiti u timski rad s drugim konobarima i da nijeuspjela uredno obavljati poslove koji su joj bili povjereni. Stoga su pravilno nižestupanjskisudovi primijenili materijalno pravo kada su zaključili da postoje pretpostavke iz čl. 113. st.1. toč. 2. ZR za redoviti otkaz ugovora o radu tužiteljici, pri čemu u konkretnom slučaju nije bilo niti opravdano očekivati od poslodavca da prije otkazivanja ugovora o radu tužiteljici

omogući iznošenje svoje obrane. Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjenematerijalnog prava, te je pravilno tužiteljica odbijena u cijelosti sa tužbenim zahtjevom.

37.


Članak 107. st. 1. al. 2. Zakona o radu (NN br. 149/09)

Članak 150. st. 1 i 3. Zakona o radu (NN br. 149/09)

Članak 149. st. 4. Zakona o radu (NN br. 149/09)

- osobno uvjetovani otkaz - izostanak suglasnosti radničkog vijeća

- nije utvrđeno da nije sposobnaobavljati poslove

429




Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev da se utvrdi nedopuštenimotkaz ugovora o radu na temelju Odluke tuženika Klasa: 602-03-2011-01 Ur. broj: 251-108-11-530 od 18. svibnja 2011. i da radni odnos tužiteljici nije prestao (toč. I. izreke) te je naloženo tuženiku da tužiteljicu vrati na posao nastavnice hrvatskog jezika (toč. II.

izreke).Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja: Naime, točno je da je nadležni prosvjetni inspektor u okviru svojih ovlaštenja utvrđenihodredbama čl. 8. st. 1. toč. 18. i 19., čl. 15. st. 1. podst. 3. i čl. 15. st. 2. Zakona o prosvjetnojinspekciji ("Narodne novine", broj: 50/95, 73/97 i 61/11) donio rješenja kojim nalažeotklanjanje uočenih nedostataka u radu tuženika, međutim za odlučivanje o radnopravnomstatusu tužiteljice i vraćanju tužiteljice na rad. Naime, odredbom čl. 34. st. 1. ZPP izričito je propisano da općinski sudovi u parničnom postupku uvijek sude u prvom stupnju u

sporovima iz radnih odnosa. Stoga, rješavanje ovog spora ide u sudsku nadležnost, pa je,suprotno žalbenim navodima, pravilno postupio prvostupanjski sud kada se nije oglasionenadležnim, ukinuo provedene radnje i odbacio tužbu.

Pošavši od utvrđenja da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na neodređeno vrijeme natemelju Ugovora o radu od 15. listopada 2001. na radnom mjestu nastavnice hrvatskog jezika, a koji ugovor je otkazan na temelju Odluke tuženika od 18. svibnja 2011., protiv koje je tužiteljica pravodobno uložila zahtjev za zaštitu prava, o kojem tuženik nije odlučio, te uzakonom propisanom roku podnijela tužbu sudu radi zaštite povrijeđenog prava iz radnogodnosa, da je uvidom u liječničku dokumentaciju tužiteljice utvrđeno da ona nije bila trajno,već samo privremeno, nesposobna obavljati ugovorene poslove (aktivni odgojno - obrazovnirad - rad s učenicima), što nije opravdan razlog za otkaz ugovora o radu jer kod tužiteljicenije utvrđeno trajno narušenje psihofizičkog zdravlja, da je tužiteljica u vrijeme otkazivanja bila u dobi od 60 godina, a da tuženik nije zatražio prethodnu zakonom propisanu suglasnostRadničkog vijeća za otkazivanje, niti Radničkom vijeću dostavio potpune i točne podatke orazlozima otkazivanja, sud prvog stupnja je na temelju odredbe čl. 107. st. 1. al. 2. i čl. 150.st. 1. toč. 4. i čl. 149. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/09 i 61/11-dalje:ZR), utvrdio odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici nedopuštenom, te u skladu sodredbom čl. 116. ZR naložio tuženiku da vrati tužiteljicu na rad na poslove nastavnicehrvatskog jezika koje poslove je obavljala prije donošenja pobijane odluke.

Prilikom donošenja pobijane presude materijalno pravo je pravimo primijenjeno.

Prije svega valja reći da pravo suodlučivanja radničkog vijeća o otkazu ugovora o raduje

zakonom ograničeno na samo nekoliko iznimnih, posebno važnih slučajeva, a izmeđuostaloga u slučaju namjere otkazivanja radniku starijem od šezdeset godina života, na koji senačin posebno štite prava i interesi ove teže zapošljive skupine radnika. U takvom slučaju poslodavac ne može radniku otkazati ugovor o radu bez prethodne suglasnosti radničkogvijeća (čl. 150. st. 1. toč. 4. ZR), već je obvezan zatražiti suglasnost radničkog vijeća, a akose radničko vijeće ne suglasi u roku od 8 dana o davanju ili uskrati tražene suglasnosti, pretpostavlja se da je suglasno s odlukom poslodavca.

430



Tuženik nije poštivao naprijed navedenu odredbu ZR o suodlučivanju, u kojoj odredbi sutaksativno nabrojeni slučajevi kad poslodavac mora tražiti prethodnu suglasnost radničkogvijeća, u konkretnom slučaju na otkaz ugovora o radu, na način da u tom zahtjevu moraradničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezinogutjecaja na položaj radnika. Podaci o namjeravanoj odluci moraju se dostaviti radničkom

vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako birezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje. U konkretnom slučaju svakako surelevantni podaci za odlučivanje radničkog vijeća bili potpuni podaci iz liječničkedokumentacije tužiteljice koji se odnose na njenu nesposobnost za rad, kao i činjenica da jojse otkazuje u dobi od 60 godina, a koji podaci nisu bili dostavljeni radničkom vijeću odstranke tuženika. Dakle, kako suglasnost nije izričito zatražena od strane poslodavca, a niti je poslodavac u svom traženju očitovanja naveo podatke važne za donošenje odluke radničkogvijeća, nema uvjeta za primjenu pravne presumpcije iz čl. 150. st. 3. ZR da ako se radničkovijeće u roku od osam dana ne izjasni o davanju ili uskrati suglasnosti, smatra se da jesuglasno s odlukom poslodavca.

Stoga, i po stavu ovog suda dragog stupnja, odluka o otkazu već je iz tog razloga nezakonita.

Uz navedeno, pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da iz raspoložive liječničkedokumentacije za tužiteljicu, a posebice same Svjedodžbe na koju se poziva tuženik, proizlazi da je tužiteljici utvrđena nesposobnost obavljati aktivni odgojno -obrazovni rad -rad s učenicima, time da je ujedno određena i provjera te nesposobnosti kontrolom za 3mjeseca. Dakle, iz sadržaja navedene Svjedodžbe nije bilo moguće nedvojbeno zaključiti da bi tužiteljica bila nesposobna uredno izvršavati obveze u odgojno - obrazovnom radu zbogtrajno narušenog psihofizičkog zdravlja, a što bi, ako školska ustanova nema odgovarajuće poslove na kojima bi mogla zaposliti tužiteljicu prema preostaloj radnoj sposobnosti, bioopravdan razlog za otkaz ugovora o radu zbog osobno uvjetovanih razloga, a kako je to propisano odredbom čl. 113. st. 1. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi("Narodne novine", broj: 87/08, 86/09, 92/10 i 105/10). Teret dokazivanja postojanjaopravdanog razloga za otkaz ugovora o radu leži na tuženiku, a žalbena razlaganja tuženika,koja se svode na vlastitu ocjenu sadržaja navedene isprave u pogledu nesposobnostitužiteljice da uredno izvršava obveze iz ugovora o radu, nisu uspjela dovesti u sumnjuizloženi zaključak prvostupanjskog suda da tuženik postojanje opravdanog razloga nijedokazao.

38.




-otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjemradnika - nije razvidno koje je to skrivljenoponašanje razlog otkaza

431




Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

,, I.Utvrđuje se da je Odluka o redovitom otkazu Ugovora o radu zbog kršenja obveze izradnog odnosa zaposlenika (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem zaposlenika) od 25.

siječnja 2007.godine, donesena po tuženiku, nedopuštena i nezakonita, te se utvrđuje daradni odnos kod tuženika nije prestao.

II. Nalaže se tuženiku na rad vratiti tužitelja, na radno mjesto višeg savjetnika u Odjelu zainvesticijske i mirovinske fondove, ili za slučaj da takvo radno mjesto više ne postoji,drugo odgovarajuće radno mjesto, sukladno kvalifikaciji, zanimanju i radnom iskustvutužitelja, u roku od 8 dana."


Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je:

- da je tužitelj dana 26. lipnja 2006.godine s tuženikom sklopio Ugovor o radu na neodređenovrijeme za obavljanje poslova višeg savjetnika u Odjelu za Investicijske imirovinske fondove,

- da je tuženik otkazao tužitelju navedeni ugovor o radu i to Odlukom o redovitom otkazuugovora o radu zbog kršenja obveze iz radnog odnosa zaposlenika (otkaz uvjetovanskrivljenim ponašanjem zaposlenika) od 25. siječnja 2007.godine,

- da je tužitelj protiv te odluke u zakonskom roku dana 08. veljače 2007.godine podniozahtjev za zaštitu prava na koji tuženik nije odgovorio pa je tužitelj predložio sudu donošenje privremene mjere kojom se određuje vraćanje tužitelja na navedeno radno mjesto,

- da je sud utvrdio nedopuštenom i nezakonitom Odluku o otkazu ugovora o radu od25. siječnja 2007.godine, kao i da radni odnos tužitelja nije prestao,

- da je tuženik dužan vratiti tužitelja na radno mjesto uz isplatu neisplaćenih plaća uukupnom bruto iznosu od 636.591,94 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama,kao i isplatu ostalih materijalnih prava u iznosu od 31.380,00 kuna

- da je doneseno rješenje o određivanju privremene mjere kojom se tužitelj vraća na posao.

Iz izreke navedene odluke o otkazu ugovora o radu nije razvidno o kakvom se toskrivljenom ponašanju tužitelja radi zbog čega je dobio otkaz ugovora o radu. To jedjelomično tek razvidno u obrazloženju te odluke da je tužitelj prekršio obveze iz radnogodnosa zbog toga što nije postupio po uputi nadređenog rukovoditelja, jer nije provjerio

točnost izračuna mirovine s drugim sektorima i odjelima, te da nije valjano i potpuno obradio predmet. Međutim, zbog toga propusta u radu tuženik je u skladu odredbe čl. 117. st. 1Zakona o radu (NN.br. 137/04 - dalje ZR-pročišćeni tekst) dana 12. siječnja 2007.godine pismeno upozorio tužitelja te mu ukazao na mogućnost da će mu se u slučaju nastavkakršenja obveze iz radnog odnosa, otkazati Ugovor o radu od 26. lipnja 2006.godine. Dakle,navedeni nedostatak u radu tužitelja nije bio razlog za otkaz Ugovora o radu.

432



Događaj koji se dogodio istoga dana 12. siječnja 2007.godine poslije podne oko 17,50 satikada je u ulazu u haustor stambene zgrade na adresi N. P. kbr. 9 u Zagrebu, supruga tužiteljaD.V. napala fizički i verbalno uz prijetnje zamjenika predsjednika uprave tuženika I.L. uznazočnost i sina tužitelja I.V., tužitelj pozvan od tuženika da se očituje o navedenomincidentu, najprije je usmeno nijekao bilo kakvo saznanje o tome, jer da svoje poslove s

radnog mjesta ne prenosi na obitelj, a to isto, je ponovio u pismenom očitovanju od 23.siječnja 2007.godine.

Tuženik stoga zaključuje da uporno poricanje činjenica koje su tužitelju bile ili su morale biti poznate, te njihova zamjena klevetničkim i insinuirajućim izjavama kao protuargumentima, asve u svezi s upozorenjem od 12. siječnja 2007.godine, zbog kršenja obveza iz radnogodnosa, ukazuju upravo na nastavak kršenja tih obveza, zbog čega mu je i dat otkaz Ugovorao radu s danom 25. siječnja 2007.godine.

Da je tužitelju zbog toga razloga dat otkaz ugovora o radu utvrđeno je ne samo izobrazloženja Odluke tuženika o otkazu, već i iskaza svjedoka predsjednika uprave tuženikaA.S. i njegovog zamjenika I.L. koji u iskazu navode da nakon što je navedeni incidentiznesen na sastanku Uprave tuženika, odlučeno je redovito otkazati ugovor o radu, a tačinjenica je potvrđena i iskazom svjedoka I.Š. koji iznosi (citat); „Predmetni otkaz dan jeupravo radi napada supruge i sina tužitelja na bivšeg kolegu L.". Doduše ti svjedoci također navode da su zbog toga u Upravi tuženika izgubili povjerenje u tužitelja koji nije htio priznati da stoji iza ovog incidenta koji su počinili njegova supruga i sin i da su mu temeljemtoga uručili otkaz.

Stoga i po ocjeni ovoga suda na temelju ocjene svih provedenih dokaza i rezultataraspravljanja sud prvog stupnja pravilno izvodi zaključak da tužitelj nije počinio povreduradnog odnosa koja mu se stavlja na teret, a koja bi bila vezana za nastavak kršenja radnihobveza, odnosno utvrdio je da tužitelj nije odgovoran za naprijed opisano ponašanje članovasvoje obitelji prema I.L., zamjenika predsjednika uprave tuženika, zbog čega je pravilno

primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kao u izreci pobijane presude.

39.




- otkaz skrivljenim ponašanjem radnika

- korištenje godišnjeg odmora prijepreuzimanja rješenja o godišnjem odmoru


433



Pobijanom presudom utvrđen je nedopušteni otkaz koji je tuženik dao tužiteljici Odlukom od11. siječnja 2006. godine, te je utvrđeno da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao5. veljače 2006. godine (stavak I. izreke)

Naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici naknadu bruto plaće u iznosu od 19.264,00 kn sazakonskim zateznim kamatama na iznose pobliže označene stavkom II. izreke.

Usvojen je zahtjev za sudski raskid radnog odnosa te je utvrđen dan prestanka radnog odnosas 23. rujna 2006. godine, i naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici štetu u iznosu od neto7.622,00 kn sa zateznom kamatom od 14. srpnja 2011. godine (stavak III. izreke).


Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja: Nije sporno da je tuženik tužiteljici otkazao ugovor o radu, najprije donošenjem Odluke oizvanrednom otkazu ugovora o radu dana 19. prosinca 2005. godine, koju odluku je u povodu zahtjeva tužiteljice za zaštitu prava izmijenio te donio dana 11. siječnja 2006. godineOdluku o redovnom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja. Obje odlukeutemeljene su na obrazloženju da je tužiteljica postupila protivno Odluci poslodavca od 1.studenog 2005. godine prema kojoj da nitko od zaposlenika ne može koristiti godišnji odmor,a da prije toga nije preuzeo rješenje o godišnje odmoru, pa da na taj način nije izvršilanaredbu ovlaštene osobe, pri čemu se navodi da je to samo jedna od mnogobrojnih povredaobveze iz radnog odnosa koji je tužiteljica počinila i za koje je bila propisno po zakonuupozorena.

Na temelju provedenih dokaza, iskaza zaposlenika tuženika, sud prvog stupnja je utvrdio dazaposlenici nisu bili upoznati s postojanjem i sadržajem Odluke poslodavca od 1. studenog2005. godine, da je istina bilo uobičajeno donošenje pismenih rješenja o korištenju godišnjeg

odmora (što je i u skladu sa zakonom), međutim da kod tuženika nije nužno bila praksa preuzimanja pisanih rješenja prije korištenja godišnjeg odmora, što proizlazi iz priloženihnepotpisanih Odluka tuženika o odobrenju korištenja godišnjeg odmora za tužiteljicu izaposlenicu V.N..

Međutim, i ne ulazeći dalje u razloge o neopravdanosti otkaza, utvrđeno je, i to na temeljuiskaza z.z. tuženika E.B.A. da kod tuženika djeluje sindikat kojim se tuženik suprotno obveziiz čl. 152. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03, 30/04 i137/04 - dalje: ZR) nije savjetovao, a niti je suprotno obvezi iz čl. 117. ZR-a omogućiotužiteljici iznošenje obrane, iako nije dokazao da postoje okolnosti zbog kojih ne bi biloopravdano očekivati od njega da to učini, a niti je tužiteljicu u pisanom obliku upozorio nakršenje te obveze iz radnog odnosa i na mogućnost donošenja odluke o redovnom otkazu.

Stoga je Odluka o otkazu ništava već iz tih razloga, pa je pravilno sud prvog stupnja utvrdionedopuštenom Odluku o otkazu te naložio tuženiku obvezu naknade bruto plaće (čl. 93. ZR-a), od otkaza do sudskog raskida, čiju je visinu pravilno utvrdio, a tuženik ju žalbom i neosporava.

Pravilno je sud prvog stupnja primjenom čl. 123. ZR-a utvrdio sudski raskid, te je utvrdio inaknadu štete za sudski raskid u visini 6 prosječnih neto plaća isplaćenih tužiteljici u posljednja tri mjeseca prije otkazivanja.

434



Žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju pravilnost pobijane presude, prije svega jer tvrdnja da kod tuženika ne postoji sindikalni povjerenik pa da se tuženik nije mogao s njimsavjetovati prije donošenja odluke predstavlja novi činjenični prigovor kojim u smislu čl.352. st. 1. ZPP-a nije dopušteno iznositi u žalbi, a osim toga suprotno je izjavu tijekom postupka dala z.z. tuženika koja je izjavila da kod tuženika djeluje sindikat i da je ona za to

znala.

40.

Pr-21095/04 Revr-595/10-2 od 16. studenog 2011. godine

Članak 107. Zakona o radu (NN br 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 -dalje: ZR)

Članak 330. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 -dalje: ZOO)

- razlozi za izvanredan otkaz -sklapanje ugovora o radu tužiteljakao direktora tuženika sa samimsobom

- poništenje - mane volje


U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:-da je tužitelj imao ugovor o radu sa društvom B. građevinski strojevi d.o.o. od 6.studenog 2002. pa je temeljem tog ugovora izvršavao poslove jedinog člana uprave-

direktora društva, a ugovorena plaća je iznosila mjesečno 4.500 EUR, uz dodatno pravotužitelja na 13. i 14. plaću, te premiju prema rezultatima poslovanja,-da je tuženik pravni slijednik trgovačkog društva B. građevinski strojevi d.o.o., aosnivač oba društva je Volvo B. O. GmbH,-da je tužitelj sklopio s tuženikom novi Ugovor o radu na neodređeno vrijeme (dalje utekstu: Ugovor) sklopljenog 30. studenog 2002. koji je sačinjen na hrvatskom jeziku i potpisan od obje ugovorne strane, a dana 23. ožujka 2004. sklopljen je Aneks Ugovorakojim se ugovor mijenja u odnosu na plaću tužitelja koja prema Aneksu iznosi 45.600,00kuna, a koji su za obje ugovorne strane potpisani samo od strane tužitelja, bez potrebnesuglasnosti za sklapanje ugovora „sa samim sobom",-da je računovodstvu tuženika predan samo Ugovor od 30. studenog 2002. i Aneks od 23.

ožujka 2004., i prema tim ugovorima je vršena isplata plaća,-da je tuženik pravni slijednik trgovačkog društva B. građevinski strojevi d.o.o., aosnivač oba društva je Volvo B. O. GmbH,-da je tuženik Odlukom od 1. listopada 2004. (dalje: Odluka) izvanredno otkazao Ugovor prema kojoj Odluci je tužitelju radni odnos kod tuženika prestao 2. listopada 2004.,-da je tuženik saznao za postojanje novih ugovora i aneksa tek nakon smjene tužitelja samjesta direktora, jer u zbirnim godišnjim izvješćima koja su se slala u Austriju nije bilo

435



jasno naznačeno na što se odnose pojedinačni troškovi poslovanja tuženika, niti su bili priloženi ugovori o radu.Revizija tužitelja je odbijena kao neosnovana.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:

Na temelju ovakvih utvrđenja sudovi su našli da je tužitelj samoinicijativno sačinio Ugovor oradu kojim je povećao plaću, a taj ugovor da je ništav jer je suprotan prisilnim odredbamaZakona o trgovačkim društvima („Narodne novine", broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00 -dalje: ZTD), da je u spornom razdoblju vršena isplata plaće na temelju ništavih ugovora,čime da je tužitelj počinio tešku povredu obveza iz radnog odnosa, da odluka o otkazuugovora nije ni nedopuštena ni pobojna, a tuženik da je odluku donio u zakonskom roku odsaznanja za povredu, pa je tužbeni zahtjev odbijen.

Odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno je primijenjeno materijalno pravo. Prema odredbičlanka 107. Zakona o radu („Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 -dalje: ZR) poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog naneodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog

otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosaili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obijuugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Ugovor o radu može se izvanrednootkazati samo u roku petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredniotkaz temelji.

Ovaj sud cijeni da je u okolnostima konkretnog slučaja poslodavac imao opravdani razlog zaizvanredni otkaz ugovora o radu. Sklapanjem ugovora o radu „sa samim sobom", i to s jednestrane nastupajući kao zaposlenik a na drugoj strani kao zakonski zastupnik poslodavca, a bez potrebne suglasnosti nadležnog tijela društva, tužitelj je postupio suprotno prisilnojodredbi čl. 43. st. 3. i 49. ZTD, a sve sa namjerom da za sebe ostvari određena prava koja mune bi pripadala po ranije sklopljenom ugovoru valjano potpisanom po obje ugovorne strane.Pri tome ovaj sud nalazi dodatnu otežavajuću okolnost u tome što prvobitni valjani ugovor nikada nije dostavljen računovodstvu. S druge pak strane aneks kojim je povećana plaćadirektoru, a koji je sklopljen suprotno odredbama ZTD, nije dostavljen skupštini društva,odnosno u ovom slučaju jedinom članu društva Volvo B. O. GmbH uz godišnje izviješće o poslovanju.

Kod navedenih okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da uz uvažavanje svih okolnosti iinteresa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Tuženik je odluku o otkazu donio pravovremeno u roku od petnaest dana od dana saznanjaza činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji, jer su odlučne činjenice koje se tiču povrede tuženiku bile poznate tek nakon smjene tužitelja s mjesta direktora i preuzimanja te

funkcije od strane novog direktora D.O..Zato u trenutku donošenja Odluke o otkazu nije nastupila prekluzija, a tuženik je imaoopravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora, pa je tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenjenedopuštenom Odluke o otkazu odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava.

U odnosu na zahtjev kojim se traži da sud poništi Odluku o otkazu, valja poći od odredbe čl.330. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99- dalje: ZOO) prema kojoj je ugovor (i drugi pravni posao) pobojan kad ga je sklopila strana

436



ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom sklapanju bilo mana volje, te kad je toodredbama ZOO ili posebnih propisa određeno.

Tužitelj nije u postupku naveo neki od navedenih razloga za nevaljanost Odluke, niti bi pobojnost Odluke proizlazila iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, pa je i u tomdijelu tužbeni zahtjev odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava.

Imajući u vidu daje tužiteljev radni odnos prestao na temelju valjane Odluke o otkazu, nijeutemeljen zahtjev za vraćanje na rad niti zahtjev za isplatu plaća za razdoblje nakon 2.listopada 2004., jer je pravo na rad i ostvarivanje plaće vezano uz postojanje ugovora, augovor je u ovom slučaju zakonito otkazan.

S obzirom na to da nisu ostvareni revizijski razlozi na koje ovaj sud pazi po službenojdužnosti, niti oni na koje je ukazao revident, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu po čl.393. ZPP.

41.


Članak 107. Zakona o radu (NN br. 38/95, 54/95, 64/95,17/01, 82/01, 114/03 i 30/04)

- opravdanost razloga za izvanredniotkaz - odbijanje izvršenja dopunezadatka

- poremećaj radnog odnosa

Činjenično stanje:Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi danije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu od 30. listopada 2008. godine te je naloženotuženiku da tužitelja vrati na posao i da mu nadoknadi trošak postupka.

Županijski sud prihvaća žalbu tuženika i ukida presudu suda prvog stupnja.


Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja navodeći u bitnom da okolnost datužitelj nije izvršio dopunu radnog zadatka sama po sebi nije dovela do poremećaja procesa /

rada jer je ta dopuna izvršena od strane računovodstva i studentske referade, koji su i inačesastavljali izviješća kakvo je od tužitelja-predlagatelja osiguranja tražena, te da za tuženikanije nastala nikakva šteta. Sud prvog stupnja zaključuje da postupanje tužitelja u opisanimokolnostima, posebno cijeneći i činjenicu da je nalog za izradu odluke o izvanrednom otkazudan prije isteka roka unutar kojega je tužitelj trebao izvršiti dopunu zadatka, ne predstavljaosobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa zbog koje bi bilo dopušteno izvanrednootkazati ugovor o radu.

437



Međutim, sud prvog stupnja u obrazloženju presude ne iznosi razloge o svim odlučnimčinjenicama.

Naime, sud prvog stupnja prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva ne iznosi razloge otome kako utječu ranija upozorenja zbog kršenja obveza iz radnog odnosa koje je tuženik izrekao tužitelju na osnovanost tužbenog zahtjeva.

Pri tome posebno ne daje i razloge o utjecaju na osnovanost tužbenog zahtjeva činjenice datužitelj tijekom dužeg vremenskog razdoblja radne zadatke od nadređenih osoba dobiva u pisanom obliku, a što nije uobičajeni način komunikacije i davanja radnih zadataka usvakodnevnom izvršavanju poslova nekog radnog mjesta, da se dostava pismena tužitelju odstrane tuženika tijekom dužeg vremenskog razdoblja odvijala otežano ili zbog nezaticanjatužitelja u uredu ili odbijanja primitka pismena.

Sud prvog stupnja ne iznosi razloge smatra li te činjenice pravno relevantnima i, ako ne,zbog čega, a to s obzirom da te činjenice ukazuju na poremećene odnose između tužitelja idrugih djelatnika tuženika tijekom dužeg vremenskog razdoblja koji u konačnici rezultiraju iizričitim odbijanjem izvršavanja konkretnog radnog zadatka nakon kojega slijedi donošenje

odluke o otkazu.Time je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t. 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne možeispitati slijedom čega je prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskomsudu na ponovno suđenje (čl. 370. ZPP).

Posebno treba istaknuti i to, a imajući u vidu prethodno izneseno, da, sa stajališta sadržajaopisa poslova tužiteljevog radnog mjesta, treba procijeniti predstavlja li odbijanje izvršenjadopune radnog zadatka opravdani razlog za izvanredni otkaz s obzirom na sve utvrđeneokolnosti, a posebno s obzirom da je obvezu izvršenja radnog zadatka tužitelj dobio odnjemu nadređene osobe te da je među strankama nesporno da barem polovina tog radnog

zadatka predstavlja dio poslova tužiteljevog radnog mjesta. Odnosno, je li bilo sa stajalištaodnosa radnik-poslodavac primjereno i prihvatljivo ponašanje tužitelja kojim izričito daje doznanja da neće izvršiti dopunu radnog zadatka ne pokazujući pri tome niti najmanju dozuzainteresiranosti da se radni zadatak izvrši kao niti načina na koji će se to učiniti. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja otklonit će uočenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka i donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovom sporu.

42.


Članak 182. st. 1. i 2. Zakona o radu (NN br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03 i30/04 -)

- izvanredni otkaz sindikalnompovjereniku-nije pribavljena valjanasuglasnost od podružnice čiji je član


438



Prvostupanjskom presudom pod točkom I izreke utvrđeno je da je nedopuštena Odluka ootkazu ugovora o radu od 30. prosinca 2008. godine (kojom je tuženik izvanrednootkazao ugovor o radu tužitelju) te da dana 30. prosinca 2008. godine nije prestao ugovor o radu tužitelja kod tuženika. Pod točkom II izreke odlučeno je da dana 30. travnja 2009.godine prestaje radni odnos tužitelja kod tuženika. Pod točkom III izreke naloženo je

tuženiku da tužitelju naknadi štetu u iznosu od 8.190,00 kn sa zakonskom zateznomkamatom tekućom od presuđenja do isplate. Pod točkom IV izreke tuženiku je naloženoda tužitelju isplati naknadu bruto plaće u iznosu od 12.600,16 kn sa zakonskom zateznomkamatom na način određen u toj točci izreke. Pod točkom V izreke odbijen je diotužbenog zahtjeva za naknadu štete u visini iznosa od 4.310,00 kn, kao i dio tužbenogzahtjeva za isplatu naknade bruto plaće u visini iznosa od 3.153,08 kn, a pod točkom IVizreke tužitelju je naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 1.743,52 kn.Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.


Tijekom prvostupanjskog postupka sud prvog stupnja je u dovoljnoj mjeri raspravio svečinjenice koje su od odlučnog značenja za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovomsporu. Ocjenom izvedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio:

- da je u ime tužitelja zahtjev za zaštitu prava protiv odluke o izvanrednom otkazu od 30. prosinca 2008. godine podnijela ovlaštena osoba i to punomoćnik S.K., zaposlenik SSSH na poslovnima "pravni zastupnik",

- da je protiv predmetne odluke o otkazu tužitelj pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava (o kojem tuženik nije odlučio) i potom da je isto tako pravovremeno podnio tužbu uovom predmetu,

- da je dana 3. travnja 2008. godine osnovana sindikalna podružnica "C. E. - Istra"

neposredno udružena u Samostalni sindikat Hrvatske, te da je istog dana tužitelj izabran zasindikalnog povjerenika te novoosnovane sindikalne podružnice,

- da je tuženiku dana 10. srpnja 2008. godine faksom dostavljen zapisnik sa osnivačkeskupštine sindikalne podružnice "C. E. - Istra" održane u Puli dana 3. travnja 2008. godine izkojeg jasno proizlazi da je na toj skupštini osnovana navedena sindikalna podružnica i da jeza sindikalnog povjerenika iste izabran tužitelj,

- da prije donošenja predmetne odluke o otkazu tuženik nije pribavio suglasnost sindikalne podružnice "C. E. - Istra" niti suglasnost Samostalnog sindikata Hrvatske (SSH), odnosnosindikata kojeg je tužitelj član.

Žalbeni navodi da predstavnik sindikata D.K. nije imao ovlaštenje podnijeti zahtjev za

zaštitu prava u ime tužitelja i da tuženik nije bio obaviješten da je tužitelj imenovansindikalnim povjerenikom nisu prihvatljivi. Ti žalbeni navodi predstavljaju tek ponovljenetvrdnje koje je već sud prvog stupnja ispravno ocijenio neosnovanima, i za tu ocjenu uobrazloženju presude iznio valjane razloge.

Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja je valjano zaključio da jetuženik proveo postupak otkazivanja tužitelju - sindikalnom povjereniku na način protivanodredbama čl. 182. st. 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95,

439



17/01, 82/01, 114/03 i 30/04 - dalje: ZR), odnosno protivan odredbama čl. 190. st. 1. i 2. pročišćenog teksta ZR koji je objavljen u "Narodnim novinama" broj 137/04. Stoga je donio pravilnu i zakonitu odluku kada je presudio kao u točki I izreke pobijane presude.

Naime, neprihvatljiv je žalbeni navod prema kojem da poslodavac prethodnu suglasnost zaotkaz ugovora o radu ne mora pribaviti upravo od onog sindikata čiji je sindikalni povjerenik

član. Sindikati samostalno odlučuju o načinu njihovog zastupanja kod poslodavca. Radnicituženika organizirani su i u podružnicu "C. E. - Istra" čiji je sindikalni povjerenik tužitelj pa je tuženik - poslodavac prethodnu suglasnost za odluku o otkazu trebao zahtijevati ili odnavedene sindikalne podružnice ili od sindikata kojem ta podružnica pripada. Pravasindikalnog povjerenika kod njegovog poslodavca treba razlikovati od ovlasti osoba koje suovlaštene zastupati sindikat jer su to samo one osobe koje su (i od kada su u tom svojstvu i stim ovlastima) upisane u registar udruga (čl. 181. st. 1. i 2. ZR, odnosno čl. 189. st. 1. i 2. pročišćenog teksta ZR).

Prema tome da bi prethodna suglasnost sindikata na odluku o otkazu sindikalnom povjereniku bila pravno valjana treba biti pribavljena od podružnice sindikata čiji jesindikalni povjerenik član ili od sindikata kojem ta podružnica pripada, što nije slučaj uovom predmetu.

43.


Članak 95. a st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99,88/01, 117/03 i 88/05, 84/08: dalje ZPP)

- pravilnost dostave - preuzimatelj

kancelarije je dužan zastupati 6mjeseci stranku i bez punomoći


Rješenjem suda prvog stupnja utvrđeno je daje tužba povučena (toč. I. izreke) te naloženotužiteljici nadoknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 3.275,00 kn (toč. II.izreke).Županijski sud odbija žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja.

Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja :

Pošavši od utvrđenja da je u ovom postupku nastupilo mirovanje postupka 5. ožujka 2010. teda su se na ročištu 6. travnja 2011. ponovno stekli uvjeti za mirovanje postupka, na temeljuodredbe iz čl. 216. st. 4. ZPP, sud prvog stupnja je donio rješenje o presumiranom povlačenju tužbe.

Suština žalbenih razlaganja tužiteljice svodi se na navode da je tužiteljica izdala punomoć zazastupanja u ovom predmetu odvjetnici T.M., a koja je tijekom postupka, 26. listopada2010., preminula, a preuzimateljem ureda je imenovana N. K., odvjetnica u Zagrebu, kojojtužiteljica nije izdala punomoć, a sud ju nije osobno pozvao na ročište za glavnu raspravu.

440



Stoga, dostava nije bila pravilno izvršena tužiteljici to nije bilo uvjeta za održavanje ročišteniti su se ponovno stekli uvjeti za mirovanje postupka pa nije bilo mjesta donošenju rješenjao presumiranom povlačenju tužbe.

Suprotno žalbenim razlaganjima tužiteljice, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka kada je sud pozive za ročišta u ovoj pravnoj stvari dostavljao preuzimatelju

odvjetničkog ureda sada pok. odvjetnice T.M., a ne tužiteljici osobno. Naime, odredbom čl. 95 .a st. 3. ZPP, propisano je da ako odvjetnik prestane obavljatiodvjetništvo, tada je preuzimatelj njegova ureda dužan bez posebne punomoći zastupatistranku najdulje šest mjeseci od dana kada je odvjetnik prestao obavljati odvjetništvo. Dakle,u konkretnom slučaju, ova obveza preuzimatelja ureda postojala je do 26. travnja 2001. i sudu tom razdoblju nije trebao imati posebnu punomoć izdanu od strane tužiteljice za zastupanje po preuzimatelju ureda.

Kako je dakle, na temelju citirane odredbe čl. 95.a st. 3. ZPP, punomoćnik tužiteljice bilaodvjetnica N.K., pravilno je sud prvog stupnja, sukladno čl. 138. st. i. ZPP, vršio istojdostavu za tužiteljicu. Kako je dostava poziva za ročište 6. travnja 2011. pravilno izvršena, a

uredno pozvani punomoćnik tužiteljice na isto nije pristupio to su se ponovno stekli uvjeti zamirovanje postupka, pravilno je postupio sud prvog stupanja kada je donio pobijanu odluku utoč. I. izreke ovog rješenja.

44.


Članak 107. st.1. Zakona o radu (NN br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03,30/04 )

- razlozi za izvanredan otkaz

- teška povreda- fizičko nasrnuće

na rukovoditelja


Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti inezakonitosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 29. srpnja 2008. godine teza vraćanje tužitelja na rad i nesmetano obavljanje poslova temeljem ugovora o radu od23. srpnja 2003. godine na radnom mjestu "voditelj prodaje u službi komercijale", kao

zahtjev za naknadu parničnog troška (stavak I.)Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvog stupnja.


Nije sporno da je temeljem ugovora o radu od 23. srpnja 2003. godine tužitelj bio zaposlenkod tuženika na poslovima voditelja prodaje u službi komercijale.

441



Prema Odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 29. srpnja 2008. godine (dalje:Odluka o otkazu) tužitelju je ugovor o radu otkazan zbog osobito teške povrede obveze izradnog odnosa jer je dana 16. srpnja 2008. godine, nakon svečanosti otvaranja izložbe dijela proizvodnog asortimana ustanove na autobusnom kolodvoru, na kojoj su bili nazočni radnici"U" i predstavnici Grada Zagreba, oko 20:30 sati, pred ulaznim vratima ustanove (poslovnih

prostorija tuženika), napao s leđa rukovoditelja službe komercijale D.I. i nanio mu tešketjelesne ozljede, radi kojih je ovaj prevezen u Kliniku za traumatologiju gdje mu je utvrđenoda je zadobio frakturu lijeve nadlaktice te je zadržan na bolničkom liječenju.

Tužbeni zahtjev tužitelj temelji na tvrdnjama:

- da se radilo o incidentu privatne naravi, izvan radnog vremena i radnog prostora, pada se ne radi o povredu radne obveze zbog koje bi bio onemogućen nastavak radnog odnosa;- da mu nije dana prilika za obranu.Saslušanjem brojnih svjedoka utvrđeno je da je do incidenta došlo na način opisan u Odluci ootkazu.

Prema iskazu samog tužitelja, na domjenku koji je prethodio, tužitelj se počeo "motati" oko

predstavnice Grada Zagreba zbog čega mu je pristupio g. I. i rekao mu da se makne i da nemaltretira stranke, te ga prijavio direktoru, a nakon nekog vremena mu je ponovno prišao irekao mu da ide kući, na što mu je tužitelj nešto opsovao.

Sud prvog stupnja nije prihvatio iskaz tužitelja da je u povratku prema poslovnim prostorijama tuženika g. I., koji je išao ispred njega s jednom radnicom, okrenuo se i opsovaotužitelja, te da je na to tužitelj "puknuo i zaletio se u njega i gurnuo ga u ogradu", jer tutvrdnju nije potvrdio nitko od prisutnih svjedoka.

I po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravimo je sud prvog stupnja s obzirom na sveokolnosti otklonio tvrdnju tužitelja da se radilo o incidentu privatne naravi, izvan radnogvremena i radnih prostorija, te je pravilno zaključio da ponašanje tužitelja predstavlja tešku

povredu radne obveze.Pravilno je također sud prvog stupnja otklonio tvrdnju tužitelja da nije bio pozvan na davanjeobrane jer je utvrđeno da je tužitelj bio pozvan na davanje obrane, ali se nije odazvao, a i danije bio pozvan, po ocjeni ovog suda, s obzirom na težinu povrede nije bilo ni opravdanoočekivati da bude pozvan na davanje obrane.

Žalbenim navodima kojima drugačije interpretira izvedene dokaze tužitelj nije doveo usumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i zaključaka prvostupanjskog suda.

45.



442



- razlozi za izvanredan otkaz - nije donesenod ovlaštene osobe, nije dokazan poremećaju radu

Činjenično stanje:Pobijanom presudom utvrđena je nedopuštenom Odluka o izvanrednom otkazu ugovora oradu od 19. svibnja 2004. godine (stavak I. izreke), Ugovor o radu tužitelja od 5. U siječnja2004. godine je sudski raskinut, te je određeno da radni odnos tužitelja prestaje s danom 19.svibnja 2004. godine (stavak II. izreke).

Naloženo je tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade štete zbog sudskog raskida iznos od13.371,06 kn sa zateznom kamatom od 23. veljače 2011. godine, te je naloženo tuženiku danaknadi tužitelju trošak postupka u iznosu od 6.688,12 kn (stavak III. izreke).



Iz Odluke o izvanrednom otkazu od 19. svibnja 2004. godine proizlazi da tužitelj dana 8.svibnja 2004. godine (subota koja se odrađivala) kada je imao redovnu radnu obvezu (jedanškolski sat) nije došao na posao, te da dana 18. svibnja 2004. godine nije došao na obveznisastanak svih profesora, čime da je počinio teške povrede radne obveze, zbog čega nastavak radnog odnosa nije moguć, jer zbog njegovog propuštanja dolazi do poremećaja u redovnomodvijanju odgojno-obrazovnog procesa.

Prema odredbi čl. 107. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95,17/01, 114/03, 30/04 i 137/04 - dalje: ZR) poslodavac i radnik imaju opravdani razlog zaotkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka, ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnogodnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesaobiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

|Prije svega pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je pobijana Odluka oizvanrednom otkazu nezakonita zbog proceduralne pogreške, jer je donijeta odneovlaštene osobe, L.F. (sada S.) koja je u to vrijeme bila predsjednica školskogodbora, a kao takva nije imala ovlaštenje na sklapanje i otkazivanje ugovora o radu,već je u smislu čl. 35. Statuta tuženika to ovlaštenje imao ravnatelj.

Osim toga, pravilno je sud prvog stupnja, s obzirom na rezultate dokaznog postupka utvrdio

da počinjene povrede same za sebe, a ni u ukupnosti ne čine opravdan razlog za izvanredniotkaz, budući ni I.R., tadašnji v.d. ravnatelja ni L.F., tadašnja predsjednica školskog odborasvojim iskazima nisu naveli u čemu se sastoji poremećaj odgojno-obrazovnog procesa da biopravdavao zaključak o teškoj povredi radnih obveza da nastavak radnog odnosa ne bi biomoguć.

Pritom nisu razjasnili tko je od njih dvoje i kada zakazao sastavak za 18. svibnja 2004.godine, na koji način je o tome obavijestio zaposlenike, a također ni što je konkretno bila

443



tema sastanka. O svim tim okolnostima navedeni svjedoci nisu imali sjećanja, asimptomatično je da je poziv za 18. svibanj 2004. godine datiran s istim tim datumom (18.svibnja 2004. godine), iako se tvrdilo da se obavijest nalazila na oglasnoj ploči dva danaranije, pri čemu je svjedok I.R. izričito tvrdio da on nije sačinio navedeni poziv (iako jenjegovo ime navedeno u potpisu) niti je zakazao sastanak, dok je svjedokinja L.F. dopustila

mogućnost da je ona potpisala (parafirala) ravnatelja I.R.. Žalbenim navodima tuženik nijedoveo u sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nezakonitosti Odluke oizvanrednom otkazu.

46.


Članak 107. Zakona o radu (NN br. 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 82/01., 114/03., 142/03.,30/04., 137/04. - pročišćeni tekst, 68/05., dalje u tekstu: ZR)

- razlog za izvanredni otkaz -nepravilno utvrđivanje zdravstvenesposobnosti


Prvostupanjskom presudom Odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radutužitelju od 19. ožujka 2007. utvrđena je nedopuštenom kao i da radni odnos tužitelja kodtuženika nije prestao te je tuženiku naloženo tužitelja vratiti na rad na poslove radnogmjesta čuvar (toč. I. izreke); tuženiku je naloženo tužitelju isplatiti plaću u bruto iznosuod 190.560,75 kn s pripadajućim zateznim kamatama (toč. II izreke) te platiti mu zatroškove postupka iznos od 27.675,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama (toč. III.izreke).Županijski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje rješenje suda prvogstupnja.


Predmet spora je zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa utvrđenjem odluke tuženika od19. ožujka 2007. o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju nedopuštene kao i da radniodnos tužitelju kod tuženika nije prestao, zahtjev za vraćanje tužitelja na rad na posloveradnog mjesta čuvara te za isplatu plaće za vrijeme nezakonitog otkaza u brutto iznosu od

190.560,75 kn s pripadajućim zateznim kamatama.Obzirom na utvrđenje:

- da je tužitelj temeljem ugovora o radu od 7.studenog 2005. kod tuženika zasnovao radniodnos na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta čuvar u jedinici Uslužnedjelatnosti-sektor redarstva,- da mu je odlukom tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 19. ožujka 2007. radniodnos prestao s obrazloženjem da tužitelj nema potrebnih sposobnosti za rad na radnom

444



mjestu zaštitara po toč. 67. (alkoholizam i ovisnost o drogama) Pravilnika o načinuutvrđivanja opće i posebne zdravstvene sposobnosti čuvara i zaštitara privatne zaštite("Narodne novine", broj: 38/04),- da se navedena odluka isključivo temelji na Uvjerenju Doma zdravlja MUP, Povjerenstvaza zdravstvene preglede br. 54486 28. veljače 2007. koje tužitelju nije redovno dostavljeno

nego tek kasnije, u svibnju 2007. po intervenciji Pučkog pravobranitelja, a i tuženikuslužbeno tek 20. travnja 2007,- da tužitelj nije na radnom mjestu zatečen u stanju koje bi ukazivalo na utjecajdroga ili alkohola niti mu je ponuđeno obavljanje testa na droge i alkohol nego jenaprotiv nalaz učinjen po izvanrednom zdravstvenom pregledu iniciranom po tuženiku,a nakon povratka tužitelja 27. veljače 2007. na rad nakon odsustva zbog pritvora,- da je test tužitelja na alkohol i droge na kojem se temelji navedeno uvjerenje od28. veljače 2007., negativan,-da obzirom je tužitelju dat izvanredni otkaz ugovora o radu, ranije tuženikovo upozorenjetužitelju iz siječnja 2007. o obvezama iz radnog odnosa, i nije odlučno,

- da tužitelj i nadalje ima licencu za rad na radnom mjestu čuvara jer je i nadalje

na snazi rješenje Ministarstva unutarnjih poslova od 11. kolovoza 1999. kojim se njegaovlašćuje obavljati zaštitarske poslove tjelesne zaštite-čuvara- da je on za ostvarene rezultate za razdoblje u 2004. i 2005. godini kod tuženika ostvarivao istimulaciju,-da između stranaka i nije sporno da tužitelju u spornom razdoblju nije isplaćena plaća u bruto iznosu od 190.560,75 kn

Sud prvog stupnja zaključio je da način utvrđivanja zdravstvene (ne)sposobnosti tužitelja i toza obavljanje poslova zaštitara, a ne čuvara, na kojem je poslovima on kod tuženika biozaposlen, a na čemu se isključivo i temelji odluka o otkazu, nije bio objektivan, odnosno datuženik nije dokazao po tužitelju počinjenje osobito teške povrede obveze iz radnog odnosaniti postojanje osobito važnih činjenica zbog kojih bi radni odnos tužitelja kod tuženikaodmah trebao prestati, slijedom čega je temeljem odredbe čl. 107(čl 114.) Zakona o radu("Narodne novine", broj: 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 82/01., 114/03., 142/03., 30/04.,137/04. - pročišćeni tekst, 68/05., dalje u tekstu: ZR) tužitelju pružio zatraženu zaštitu prava prihvativši njegov zahtjev na utvrđenje navedene odluke tuženika nedopuštene i da radniodnos tužitelju kod tuženika nije prestao, te posljedično tome i njegov zahtjev za vraćanje narad na poslove radnog mjesta čuvara i za isplatu plaće u bruto iznosu od 190.560,75 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da tuženik posebno obzirom da tijekom ovog postupka i nije dokazao da upravo zbog problema s ovisnošću (droge, alkohol) koji setužitelju u odluci o otkazu stavlja na teret, on nije sposoban obavljati poslove radnog mjesta

čuvara na kojem je kod tuženika zaposlen, on nije dokazao po tužitelju počinjenje osobitoteške povrede obveze iz radnog odnosa niti da bi postojale osobito važne okolnosti zbogkojih nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika nije moguć.

Navedeno utvrđenje žalitelj svojim tvrdnjama kojima ustraje u suprotnom pozivajući se pritome i na sadržaj iskaza dr. B.K.F., specijaliste medicine rada, liječnice koja je povodom prijedloga tuženika za pregledom tužitelja u veljači 2007. njega i pregledala, ne dovodi usumnju.

445



Naime, iskaz ovog svjedoka dat na ročištu 14. ožujka 2011. (list 112. do 113. spisa) prvostupanjski sud brižljivo je cijenio kako zasebno tako i u kontekstu svih drugih izvedenihdokaza. Tako je posebno pravilno cijeneći da tužitelj prilikom obavljanja posla nije zatečen ustanju koje bi ukazivalo na utjecaj droge ili alkohola i da je prilikom (izvanrednog)zdravstvenog pregleda u veljači 2007. test na droge i alkohol kod njega bio negativan, dok da

se u odluci o otkazu njemu upravo ovisnost na droge i alkohol stavlja na teret u smislu daupravo zbog toga on nije sposoban obavljati poslove radnog mjesta zaštitara (čuvara),neodlučno o mišljenju liječnice, koje ona, nesporno obzirom da je i sama izjavila da se jošhtjela konzultirati se s psihijatrom, nije i u pismenom obliku izdala, (zaključni je karton zatužitelja potpisao njezin šef), temeljem ocjene svih relevantnih izvedenih dokaza, (posebnoda tužitelj i nadalje ima licencu za obavljanje zaštitarskog posla tjelesne zaštite-čuvara te da je za obavljanje posla i njemu bila isplaćivana stimulacija), zaključio o tome da tuženik nijedokazao da upravo zbog ovisnosti o drogama i alkoholu tužitelj nije u mogućnosti obavljati poslove svog radnog mjesta, čuvara, odnosno da nije dokazao da je on počinio tešku povreduobveze iz radnog odnosa, ili da bi postojale okolnosti zbog koji nastavak radnog odnosa višenije moguć i da bi on trebao odmah prestati.

U vezi navoda žalbe vezano za značaj ranijeg upozorenja kojeg je tuženik tužitelju dao 26.siječnja 2007., uz zaključak prvostupanjskog suda da ono za ovaj postupak, obzirom jetužitelju dat izvanredni otkaz, i nije od značaja valja navesti da je to upozorenje u odluci ootkazu uzeto u obzir samo kao otegotna okolnost. Međutim, obzirom da je tužitelj nespornoodmah, po dolasku iz pritvora, upućen na navedeni izvanredni liječnički pregled, te da je pravilno tijekom postupka utvrđeno da tužitelj, nije kršio obveze na koje je upozoren, jer nije počinio povredu obveze iz radnog odnosa, ni u tom se smislu ne bi radilo o osobito važnojčinjenici zbog koje nastavak radnog odnosa više nije moguć.

Žalitelj svojom, drugačijom ocjenom izvedenih dokaza navedena utvrđenja prvostupanjskogsuda o nepostojanju okolnosti koje bi opravdavale odluku o izvanrednom otkazu ugovora oradu i ne dovodi u sumnju. Nije stoga osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpunoutvrđenog činjeničnog stanja.

Obzirom na navedena pravima utvrđenja prvostupanjskog suda, pravilno je prvostupanjskisud zaključivši o nepostojanju pretpostavki za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju primijenio materijalno pravo iz čl. 107. st. 1. ZR kada je zatraženu zaštitu prava tužitelju pružio i po utvrđenju sporne odluke tuženika 19. ožujka 2007. nedopuštene i da radni odnostužitelja kod tuženika nije prestao, tuženiku naložio tužitelja vratiti na poslove radnog mjestačuvara, odnosno obvezao ga i na plaćanje nespornog iznosa plaće zajedno s pripadajućimzateznim kamatama koju on zbog nezakonite odluke o otkazu u spornom razdoblju nije primio.

47.

Pr- 752/09 Gžr-1547/11-2 od 03. travnja 2012. godine

Članak 106. st. 3. Zakona o radu (NN br. 38/95., 54/95., 65/95.,102/98., 17/01., 82/01.,114/03., 123/03., 142/03., 30/04. i 68/05.-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske,pročišćeni tekst broj: 137/04., u daljnjem tekstu : ZR)

446



- osobno uvjetovani otkaz- tuženiku jebilo poznato nedovoljno poznavanjeengleskog jezika prilikom zasnivanjaradnog odnosa


Presudom suda prvog stupnja utvrđene su kao nedopuštene Odluka tuženika o otkazuugovora o radu od 20. veljače 2009. i Odluka od 11. ožujka 2009., po zahtjevu zazaštitu prava kojom je potvrđena Odluka o otkazu ugovora o radu, kao pod stavkom I.izreke,utvrđeno je da je Ugovor o radu zaključen između stranaka 31. listopada 2008.,raskinut 18. svibnja 2009., sudskim raskidom ugovora o radu, te je naloženo tuženikuisplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 20.823,00 kn i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.997,50 kn, kao pod stavkom III. izreke.



Tako je tijekom postupka pred sudom prvog stupnja utvrđeno :

- da su tuženik, kao poslodavac i tužiteljica kao radnik, 31. listopada 2008., sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme (list 4.-8. spisa), uz uvjet probnog rada od tri mjeseca premakojem je tužiteljica obavljala poslove Stručnog referenta za komercijalne poslove u vanjskojslužbi, na području Hrvatske, Makedonije, Slovenije, Srbije i Crne Gore, a po potrebi i udrugim državama Europe, te da se je tuženik prema čl. 14. Ugovora, obvezao tužiteljicu osvom trošku stručno osposobljavati ili usavršavati, s time da se tužiteljica obvezuje ostati u

radnom odnosu kod tuženika najmanje pet godina,- da je nesporno među strankama da se je tužiteljica prije sklapanja ugovora usmenoobvezala da će usavršiti znanje iz engleskog jezika koje je uz ostalo, bilo uvjet za zasnivanjeugovora o radu, a koje znanje tužiteljica nije imala u dovoljnoj mjeri prilikom sklapanjaugovora,

- da je tuženik bez obzira na to sklopio sa tužiteljicom ugovor o radu na neodređeno vrijemeuz uvjet probnog rada u trajanju od četiri mjeseca te da po isteku tog probnog rada u trajanjuod tri mjeseca je tužiteljica nastavila raditi kod tuženika,

- da je 20. veljače 2002., tuženik donio Odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici temeljemčl. 113. Zakona o radu, dakle odluku o osobno uvjetovanom otkazu uz otkazni rok u trajanju

od sedam dana (list 9. i 10. spisa),- da je u obrazloženju te Odluke navedeno da tužiteljica ne ostvaruje rezultate rada kao ostaliradnici koji rade na istim ili drugim poslovima kod tuženika, a to zbog nedovoljnog znanjaengleskog jezika, nadalje da tužiteljica ne ispunjava svoje redovne radne obveze te da iakoupozorena da u dogovorenim rokovima ne dostavlja izvještaje s puta, izvještaje o radu te planove pa da time ne poštuje svoju radnu obvezu i dogovorena pravila o radu i konačno, da

447



tužiteljica nije pokazala dovoljno proaktivnosti kod usvajanja informacija o proizvodima pisanih engleskim jezikom,

- da je protiv te Odluke tužiteljica pravovremeno podnijela zahtjev za zaštitu prava od 4.ožujka 2009. (list 11. i 12. spisa),

- da je tuženik, taj zahtjev za zaštitu prava, odbio kao neosnovan, odgovorom od 11. ožujka2009. (list 14. spisa),

- da tuženik zapošljava manje od dvadeset radnika,

- da kod tuženika ne djeluje radničko vijeće niti sindikalni povjerenik,

- da tuženik, na kojemu je teret dokaza nije dokazao koji su to rezultati rada koje ostvarujudrugi radnici a ne ostvaruje ih tužiteljica, a niti u čemu se je konkretno sastojala „nedovoljna proaktivnost kod usvajanja informacija o proizvodima pisanih engleskim jezikom",

- da tražene izvještaje s puta, o radu i planove u zadanim rokovima zbog naravi posla i obima putovanja kroz četiri radna dana tijekom tjedna tako da je samo jedan radni dan u tjednuostao za pisanje tih izvještaja, nisu u rokovima predavali niti iskusniji radnici od tužiteljice

tako da se navedeno ne može pripisati određenim trajnim osobinama odnosno sposobnostimatužiteljice.

Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazaoda je imao opravdan razlog za predmetni osobno uvjetovani otkaz odnosno da nije dokazaoda je tužiteljica u nemogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbogodređenih trajnih osobina ili sposobnosti.

Pri tom žalitelju valja posebno odgovoriti da mu je nedovoljno tužiteljičino znanje engleskog jezika bilo znano prije sklapanja ugovora o radu koji je usprkos tome sklopio sa tužiteljicomi to na neodređeno vrijeme uz uvjet probnog rada u trajanju od četiri mjeseca.

S obzirom da je tužiteljica po isteku probnog rada ostala raditi kod tuženika da bi jojtuženik neposredno nakon toga otkazao ugovor o radu predmetnim osobnouvjetovanim otkazom to u danim okolnostima tuženik nije niti mogao očekivati da ćetužiteljica u tako kratkom vremenu u bitnom popraviti svoje znanje iz engleskog jezika.

Prema čl. 106. (113.) st. 2. al. Zakona o radu („Narodne novine" broj: 38/95., 54/95.,65/95.,102/98., 17/01., 82/01., 114/03., 123/03., 142/03., 30/04. i 68/05.-Odluka Ustavnogsuda Republike Hrvatske, pročišćeni tekst broj: 137/04., u daljnjem tekstu : ZR), poslodavacmože otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za toima opravdan razlog u slučaju da radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze izradnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz).

Kako je utvrđeno da tuženik nije imao opravdan razlog za predmetni osobno uvjetovani

otkaz odnosno kako tuženik nije dokazao da tužiteljica nije u mogućnosti uredno izvršavatisvoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti to je sud prvogstupnja pravilnom primjenom materijalnog prava, prihvatio tužbeni zahtjev kao pod stavkomI. izreke prvostupanjske ispravljene presude.

48.

448





Članak 10. st. 3 i 4. Zakona o trgovačkim društvima (NN br. 118/03)

- razlozi za poslovno uvjetovani otkaz -povjeravanje poslova specijaliziranoj tvrtki


Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi: "Utvrđuje se da je ništavna odluka o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu koju je dana 11.11.2009.donijela Uprava tuženika V.l. d.d. Zagreb, Slavonska avenija 4, a kojom je tužitelju otkazanUgovor o radu od 01.10.2006. Dužan je tuženik u roku od 8 dana vratiti tužitelja na radnomjesto fotoreporter II te mu naknaditi troškove spora"



U ovoj pravnoj stvari tužitelj zahtjeva utvrđenje ništavne odluke o poslovno uvjetovanomotkazu Ugovora o radu te vraćanje tužitelja na radno mjesto fotoreporter II.

Kada je tuženik odlučio ukinuti fotorubriku u V. l. d.d., a poslove potom povjeritispecijaliziranoj tvrtki te kada je radi toga ukinuo sva radna mjesta, a radi čega je prestala potreba i za radom tužitelja kod ovog tuženika, onda je pravilan zaključak prvostupanjskogsuda da je u konkretnom slučaju riječ o dopuštenom redovitom otkazu ugovora o radu zbog

gospodarskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz) (čl. 113. Zakona o radu ("Narodnenovine", broj: 137/04 - dalje: ZR).

Stoga, dakle, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja protiv tuženika V. l. d.o.o. kako u pogledu zahtjeva za utvrđenje ništavne odluke o poslovnouvjetovanom otkazu ugovora o radu, tako i u pogledu zahtjeva za vraćanje tužitelja na radnomjesto fotoreporter II.

Okolnost da bi tuženik bio osnivač tvrtke P.M. d.o.o. nije okolnost koja bi sama po sebi predstavljala zlouporabu prava u smislu čl. 10. st. 3. i 4. Zakona o trgovačkim društvima("Narodne novine", broj: 111/93, 34/99,121/99, 52/00 i 118/03) radi izbjegavanjaodgovornosti trgovačkog društva. K tome, pogrešan je stav tužitelja (na koji ukazuje u žalbi)

da bi obaveza tuženika V. l. d.o.o. bila da tužitelja zadrži u radnom odnosu. Kada je tuženik V. l. d.o.o. prestao obavljati navedenu djelatnost te kada je radi toga prestala potreba zaradom tužitelja kod tog tuženika, kao što je prije navedenog, tuženik V. l. d.o.o. imao jevaljani razlog za otkazivanje ugovora o radu tužitelju, pa iako je tužitelj sa tuženikom imaosklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

U odnosu na žalbeni navod tužitelja da poslodavac prije donošenja odluke o otkazu ugovorao radu nije radničkom vijeću priopćio važne podatke za donošenje odluke i sagledavanjunjenog utjecaja na položaj radnika, za ukazati je da se poslodavac mora savjetovati sa

449



radničkim vijećem sukladno čl. 152. st. 1. ZR, te da se upravo radničko vijeće usprotivilonamjeravanom otkazu, no kako tužitelj ne ulazi u krug zaposlenika propisanih čl. 153. ZR, tonije bila potrebna prethodna suglasnost radničkog vijeća. Stoga se žalbeni navod unavedenom dijelu ukazuje neosnovanim.

Dakle, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja protiv

tuženika.Kada se tužitelj poziva da razlog osnivanja tvrtke kćeri nije bio u optimizaciji i učinkovitosti poslovanja što je uvjetovano promjenom trendova na medijskom tržištu već isključivo da bituženik imao formalno-pravno pokriće za donošenje odluke o otkazu svim fotoreporterima, pa tako i tužitelju, za ukazati je da tužitelj (na kojem je bio teret dokaza) ničim konkretnimniti tvrdi niti dokazuje da bi u konkretnom slučaju bila riječ o prenošenju poduzeća ili dijela poduzeća na novog poslodavca uslijed statusnih promjena ili pravnog posla (čl. 129. st. 1.ZR).

49.


Članak 190. st. 3. Zakona o radu (NN br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03, 30/04 i137/04) ZOR)

- nadomještaj suglasnosti za otkaz

- nije dokazano postojanje osnovane sumnjeza postojanje razloga za izvanredni otkaz


Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da se nadomjestisuglasnost za izvanredni otkaz ugovora o radu sindikalnom povjereniku M.K. na radnommjestu zaposlenika u komunalnom poduzeću I. d.o.o. Obrovac, koja je uskraćenaočitovanjem tuženika - Samostalnog sindikata radnika u komunalnim i srodnimdjelatnostima Hrvatske od 31. svibnja 2010, kao i da mu se naknadi trošak postupka.Županijski sud odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu suda prvogstupnja.


U postupku je utvrđeno:- da je tužitelj poslodavac u kojem je M.K. sindikalni povjerenik tuženika SSKH, da jetuženik dana 31. svibnja 2010. uskratio tužitelju suglasnost za izvanredni otkaz ugovora oradu sindikalnom povjereniku M.K. s obrazloženjem da iz priložene dokumentacije i dopisa poslodavca nije razvidno kakva kaznena djela je počinio sindikalni povjerenik odnosno koja je kvalifikacija tih djela jer nije priložena kaznena prijava, da ulaženje u pornografski sadržaj

450



ne predstavlja kazneno djelo, te da oni (Sindikat) nisu mjerodavni izricati sud o kaznenojodgovornosti,

- da je rješenjem ODO u Benkovcu odbačena kaznena prijava protiv M.K. zbog kaznenihdjela iz čl. 304. st. 2., čl. 302. st. 1., čl. 339. i čl. 223. st. 1 Kaznenog zakona odnosno radisprečavanja dokazivanja, lažnog prijavljivanja, nesavjesnog rada u službi, dok je podignut

optužni prijedlog radi kaznenog djela nadripisarstva iz čl. 310. st. 1. Kaznenog zakona, ali postupak nije završen,

- da M.K. nije jedini koristio kompjutor koji je tužitelj bez njegovog znanja i u njegovojodsutnosti dao pregledati poduzeću P.m. d.o.o. iz čijeg izvješća odnosno zaključka proizlazida je računalo korišteno i u privatne svrhe, te da je internet korišten i nevezano za posao.

Sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja jer tužitelj nije dokazao postojanje osnovane sumnje da se ostvario dopušteni razlog za otkazugovora o radu kako bi sud donio odluku o nadomještanju suglasnosti za otkaz koju jeuskratio dati tuženik.

Naime, da bi se moglo ocijeniti da li je tuženik neopravdano uskratio suglasnost zaizvanredni otkaz ugovora o radu, u kojem bi slučaju takovu uskratu nadomjestila sudskaodluka, tužitelj je trebao u spis dostaviti zahtjev za davanje suglasnosti za izvanredni otkazsindikalnom povjereniku, kako bi se vidjelo zbog kojih razloga želi izvanredno otkazatiugovor o radu i da li postoji osnovana sumnja da su se ostvarili dopušteni razlozi zaizvanredni otkaz ugovora o radu, a nije ga dostavio, iako je sukladno čl. 219. ZPP-aupozoren da nije dokazao postojanje osnovane sumnje za postojanje razloga zaizvanredni otkaz ugovora o radu.

Ovaj sud prihvaća ocjenu suda prvog stupnja da, u situaciji kada tužitelj nije dokazao nitičinjenicu da se samo sindikalni povjerenik M.K. isključivo koristi kompjutorom (većsuprotno proizlazi iz iskaza svjedoka M.P.), čiji sadržaj je tužitelj dao na analizu i to bez

njegove nazočnosti, s čim u vezi su i podnijete kaznene prijave protiv sindikalnog povjerenika, koje su odbačene, osim one koja se odnosi na nadripisarstvo u svezi kojekazneni postupak nije pravomoćno dovršen, tužitelj nije dokazao postojanje osnovanesumnje za postojanje razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu odnosno postojanje razlogakoje bi ukazali da je tuženik neosnovano uskratio suglasnost za izvanredni otkaz ugovora oradu, pa se suprotna razlaganja tužitelja ne mogu prihvatiti jer nemaju uporišta u provedenimdokazima.

U svezi nadripisarstva, tužitelj je u tužbi samo naveo da je sindikalni povjerenik M.K. raznimosobama sastavljao isprave, žalbe, tužbe, anonimne kaznene prijave i si., a te tvrdnje nijedokazao jer iz priloženog izvješća poduzeća koje je pregledalo kompjutor (list 4 spisa) totako određeno ne proizlazi, a svjedok M.K. je te tvrdnje osporio navodeći da je pisao za oca

zahtjev za poticaj i znao je nekome nešto prepisati, pa zbog iznijetih razloga (i jer jekompjutor bio dostupan i drugim osobama ) se ovaj sud slaže s ocjenom suda prvog stupnjada tužitelj nije dokazao postojanje osnovane sumnje za postojanje razloga za izvanredniotkaz ugovora o radu zbog teške povrede radne obveze.

Činjenice koje žalitelj navodi u žalbi, u svezi pisanja dokumenata u privatne svrhe, koje sekvalificira kao nadripisarstvo, žalitelj navodi prvi puta u žalbi, što je nedopušteno u smislu

451



čl. 352. st. 1. ZPP-a, pa takove žalbene razloge drugostupanjski sud nije ovlašten nitiocjenjivati.

50.

Pr- 6093/10 Gžr-229/2012-2 od 09. svibnja 2012. godine


Članak 149. st. 1. Zakona o radu (NN br. 149/09)

- nadomještaj suglasnosti na otkazsindikalnom povjereniku-opravdanost namjere otkazivanja nijedokazana


Presudom suda prvog stupnja u toč. I. odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži dase sudskom odlukom nadomjesti suglasnost na otkaz ugovora o radu radniku N.R.,zatražena dopisom tužitelja, a uskraćena odlukom tuženika od 21. svibnja 2010. godinete da se tuženiku naloži da tužitelju naknadi parnični trošak u roku od 8 dana, a u toč.II. izreke naloženo je tužitelju da nadoknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od19.987,50 kn u roku od 8 dana.



U postupku pred prvostupanjskim sudom u bitnome je utvrđeno:-da je radnik tužitelja N.R. sindikalni povjerenik i da obavlja poslove voditelja sektoraneprehrane,

-da je tužitelj od tuženika zatražio suglasnost za namjeravanu odluku o izvanrednomotkazivanju ugovora o radu,

-da je tuženik traženu suglasnost uskratio s obrazloženjem da namjera izvanrednog otkazaugovora o radu nije dokazana već se samo konstatira razlog za otkaz,

-da je tužitelj imao namjeru izvanredno otkazati ugovor o radu zbog teške povrede radneobveze koju je radnik navodno počinio na način da je 12. svibnja 2010. godine iz trgovine

tužitelja uzeo mesni narezak i konzumirao ga, a nije ga platio,-da je o događaju od 12. svibnja 2010. godine sastavljeno izvješće koje nije dostavljenosindikatu uz zahtjev za suglasnost za namjeravanu odluku o otkazu ugovora o radu,

-da su presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Pnz-21/08 od 22. rujna 2009. godine poništeni izbori za radničko vijeće tužitelja, da je takvoj odluci suda svoj doprinos dao N.R.kao sindikalni povjerenik te je zbog toga dobio upozorenje od sindikata da je pod pojačanomkontrolom poslodavca.

452



U postupku kao i u ovom stadiju postupka sporno je da li su postojali osnovani razlozi datuženik uskrati suglasnost poslodavcu za izvanredno otkazivanje ugovora o radu sindikalnom povjereniku N.R..

Prema čl. 249. st 1. toč. 1. Zakona o radu (NN br. 149/09) sindikalnom povjereniku poslodavac može otkazati ugovor o radu samo uz prethodnu suglasnost sindikata, a ukoliko

sindikat uskrati suglasnost prema st. 3. ovoga članka poslodavac može tražiti da suglasnostnadomjesti sudska odluka.

Osim zahtjeva za suglasnost na namjeravanu odluku o otkazivanju ugovora o radu poslodavac sindikatu nije dostavio niti jedan dokaz ili podatak na temelju kojeg bi ovaj bio umogućnosti ocijeniti opravdanost namjere poslodavca za otkazivanje. Kako je utvrđeno da je poslodavac raspolagao izvješćem o događaju od 12. svibnja 2010. godine trebao je bar toizvješće dostaviti uz zahtjev pa bi u tome slučaju sindikat imao bar neku podlogu zadonošenje odluke. Obveza poslodavca da sindikatu dostavi potrebne podatke i dokaze nije propisana odredbom čl. 249. ZR-a, ali proizlazi iz odredbe čl. 149. st. 1. ZR-a kojim je propisano da prije donošenja odluke važne za položaj radnika poslodavac se mora savjetovatisa radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te da mora radničkom vijeću dostaviti podatkevažne za donošenje odluke i sagledavanje njezinog utjecaja na položaj radnika.

U žalbi poslodavac nastoji otkloniti od sebe sumnju na eventualnu zloupotrebu prava naotkaz zbog djelovanja sindikalnog povjerenika u sindikatu i to pozivom na odredbe ZR-a prema kojima u izborima za radničko vijeće poslodavac na izbore ne može ni na koji načinutjecati pa da stoga nema interesa ili motiva zbog poništenih izbora za radničko vijećešikanirati sindikalnog povjerenika. Takav stav poslodavca nije životan i logičan budući dakod poslodavca svakako postoji interes da ima sebi lojalno radničko vijeće, sindikat i drugatijela koja služe zaštiti radničkih prava, a to iz prostog razloga jer je tada nesporno slobodnijiu donošenju odluka. Stoga je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da poslodavac u ovomeslučaju nije otklonio sumnju u eventualnu zloupotrebu prava na otkaz sindikalnom

povjereniku. Osim toga prema ocjeni ovoga suda namjera otkazivanja ugovora o radu zbog jednog mesnog nareska je sama po sebi šikanozna.

S obzirom na iznijeto pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da je sindikat osnovanouskratio tužitelju zatraženu suglasnost jer nije mogao ocijeniti opravdanost namjere zaotkazivanje, a niti je poslodavac od sebe otklonio sumnju na pokušaj eventualne zloupotrebe prava na otkaz sindikalnom povjereniku zbog njegovog sindikalnog djelovanja kod tužiteljakao svoga poslodavca.

Pravilnom primjenom materijalnog prava prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjevtužitelja da se sudskom odlukom nadomjesti suglasnost za otkaz, a koju suglasnost je tuženik osnovano uskratio tužitelju.

51.


Članak 2. Zakona o radu (NN br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03,30/04, 137/04 i 68/05 i 149/09 - dalje: ZR)

453



Članak 3. Zakona o radu (NN br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03,30/04, 137/04 i 68/05 i 149/09 - dalje: ZR)

- primjena KU bez obzira na članstvou sindikatu

Činjenično stanje:Presudom suda prvog stupnja pod toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

"Nije dopuštena odluka tuženika HEP-ESCO d.o.o. od 13.01.2006. broj U-14/06 kojom se proširuje primjena Kolektivnog ugovora od 30.12.2005. na sve radnike neovisno o njihovomčlanstvu u sindikatu, što je tuženik dužan priznati tužitelju Nezavisnom sindikatu radnikaHrvatske elektroprivrede Zagreb i naknaditi troškove ove parnice, sve u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe."


Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Predmet ovog spora je pravna nedopustivost predmetne odluke tuženika broj U-14/06. od 13.siječnja 2006. (list 4 spisa).

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja polazeći od utvrđenja da tužitelj nijeaktivno legitimiran za vođenje ove parnice i nema pravni interes za podnošenje tužbe nautvrđenje.

Tako je utvrđeno uvidom u Kolektivni ugovor za HEP grupu od 30. prosinca 2005. -dalje:KU (list 9 spisa) da je tuženik jedan od potpisnika tog KU na strani poslodavca, dok je nastrani radnika KU potpisao Hrvatski elektrogospodarski sindikat - HES.

Iz odluke tuženika od 13. siječnja 2006. broj Us-14/06. (list 4 spisa) proizlazi da je i direktor tuženika utvrdio da se KU od 30. prosinca 2005. primjenjuje na sve radnike tuženikaneovisno o njihovom članstvu u sindikatu - potpisniku Kolektivnog ugovora.

Odredbom čl. 189. (199) Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01,82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04 i 68/05 i 149/09 - dalje: ZR) je propisano da kolektivniugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su u vrijeme sklapanjakolektivnog ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivniugovor kao i sve osobe koje su pristupile kolektivnom ugovoru te sve osobe koje sunaknadno postale članovi udruge koja je pristupila kolektivnom ugovoru.

Prema čl. 185. (čl. 194.) ZR, stranke kolektivnog ugovora mogu biti, na strani poslodavca, jedan ili više poslodavaca ili udruga poslodavaca više razine, a na strani radnika, sindikat ili

udruga sindikata više razine, koja je spremna i sposobna sredstvima pritiska štititi i promicatiinterese svojih članova prilikom pregovora o sklapanju kolektivnih ugovora.

Iz KU za HEP grupu, od 30. prosinca 2005., vidljivo je da su da su isti sklopili poslodavci:Hrvatska elektroprivreda d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, HEP-Proizvodnja d.o.o.,Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, HEP-Operator prijenosnog sustava d.o.o., Zagreb, Kupska4, HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, HEP-Toplinarstvo do.o., Zagreb, Miševečka 15a, HEP-Plin d.o.o., Osijek, Cara Hadrijana 7, HEP-

454



ESCO d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, Toplinarstvo Sisak d.o.o., Sisak, Čret bb, iHrvatski elektrogospodarski sindikat - HES.

Dakle, tuženik je stranka i potpisnik navedenog KU, pa ga isti obvezuje, dok tužitelj nijenjegova stranka niti potpisnik, zbog čega ga isti ne obvezuje.

Naime, osobe koje obvezuje kolektivni ugovor, propisuje čl. 189. (čl. 199.) ZR.U tom članku ZR propisano je :

(1) Kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su uvrijeme sklapanja kolektivnog ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja jesklopila kolektivni ugovor.

(2) Kolektivni ugovor obvezuje i sve osobe koje su pristupile kolektivnom ugovoru tesve osobe koje su naknadno postale članovi udruge koja je pristupila kolektivnom ugovoru.

Predmet kolektivnog ugovora propisuje čl. 187. (196.) ZR. Tako je u st. 2. navedenog čl. ZR, propisano:

Pravna pravila sadržana u kolektivnom ugovoru primjenjuju se neposredno i obvezno na sveosobe na koje se, u skladu s odredbama ovoga Zakona, primjenjuje kolektivni ugovor.

U čl. 192. (čl. 202.) ZR, propisano je da se u kolektivnom ugovoru moraju naznačiti osobe i područje na kojem se on primjenjuje.

Prema čl. 3. st. 1. KU, njegove odredbe obvezuju i primjenjuju se na njegove potpisnike i naosobe koje prema odredbama ZR mogu biti stranke Kolektivnog ugovora, a koje munaknadno pristupe.

Prema st. 2. čl. 3. ZR, taj kolektivni ugovor primjenjuje se na radnike koji su u vrijemesklapanja Kolektivnog ugovora bili ili su naknadno postali članovi sindikata potpisnika ovogKolektivnog ugovora.

Međutim, gore navedena odredba o primjeni kolektivnog ugovora samo na određene radnikekoji su članovi određenog sindikata, stavlja u nejednaki položaj radnike kod istog poslodavca po osnovi članstva ili nečlanstva u sindikatu.

S druge strane, primjena kolektivnog ugovora na (sve) radnike kod određenog poslodavca proizlazi iz izjednačenosti statusa članova sindikata, koji su potpisali kolektivni ugovor, sastatusom nečlanova.

Naime, odredbom čl. 2. ZR, propisana je zabrana nejednakog postupanja prema radnicima(koji ne smiju biti stavljeni u nepovoljniji položaj od drugih osoba na temelju, izmeđuostalog, članstva ili nečlanstva u sindikatu.

Dakle, pri tome bi članovi sindikata, koji su stranke kolektivnog ugovora, mogli bitistavljeni u nejednaki položaj u odnosu na nečlanove tog sindikata, zbog čega bituženiku kao poslodavcu, bez da nije donio predmetnu odluku kojom se KUprimjenjuje na sve radnike zaposlene kod tuženika, neovisno o njihovom članstvu usindikatu - potpisniku tog KU, bilo onemogućeno primijeniti načelo zabranediskriminacije iz čl. 2. ZR.

455



Prema tome, kolektivnim ugovorom se ne mogu dovoditi u pitanje zakonom propisananačela, niti ne uživa zaštitu ono pravo koje bi egzistiralo izvan zakona i suprotnozakonu.

Konačno, odlukom tuženika da se predmetni KU primjenjuje na sve radnike tuženika,neovisno o njihovom članstvu u sindikatu potpisniku tog KU, omogućena je njegova

pravilna primjena, a ne predstavlja proširenje primjene KU u smislu čl. 201. (211.) ZR.Zbog toga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjevodbio.

52.


Članak 106. Zakona o radu (NN br. 38/95, 54/95, 65/95,17/01, 82/01,114/03,

30/04,137/04-pročišćeni tekst, i 68/05-dalje: ZR)Članak 145. Zakona o radu (NN br. 38/95, 54/95, 65/95,17/01, 82/01,114/03,30/04,137/04-pročišćeni tekst, i 68/05-dalje: ZR)

- poslovno uvjetovani otkaz - podacikoji se moraju dostaviti radničkomvijeću-podatak o obvezamauzdržavanja


Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje nedopuštenomodluke o otkazu ugovora o radu tužitelju te vraćanja tužitelja na rad uz naknadu izgubljene plaće u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 26. veljače 2008. u iznosu od 286.349,86 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog iznosa naknade plaće do isplate (toč. I. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi parnične troškovetuženiku u iznosu od 6.672,75 kn (toč. II. izreke).

Županijski sud prihvaća žalbu tužitelja i ukida presudu suda prvog stupnja, te predmet vraćana ponovno suđenje.


Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o

radu te posljedično tome vraćanje tužitelja na rad kod tuženika i isplata naknade plaće.Pošavši od utvrđenja:

-da je tužitelj zaposlen kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. prosinca 2002., na radnom mjestu vozača,

-da je tuženik tužitelju otkazao ugovor o radu iz organizacijskih i gospodarskih razloga,

456



-da je tuženik proveo savjetovanje sa radničkim vijećem i sindikatom u vezi donošenja programa zbrinjavanja viška radnika uz koje je dostavljen popis radnika kojima je tuženik namjeravao otkazati ugovor o radu o čemu je vođena i rasprava,

-da tuženik nije nacrte pojedinačnih odluka o otkazu, pa tako ni u slučaju tužitelja, dostaviosindikatu niti radničkom vijeću radi savjetovanja prije otkazivanja, ali je dostavio sve

potrebne podatke,-da je kod tužitelja došlo do statusnih promjena, uslijed kojih je kod tuženika postojala potreba za radom samo jednog radnika kao vozača,

-da je tuženik dao prednost radniku Đ.B., koji je kod tuženika duže zaposlen i ima obvezuuzdržavanja dvoje mlljt. djece, dok tužitelj ima obvezu uzdržavanja jednog mlljt. djeteta,

sud prvog stupnja zaključio je da je tužitelju poslovno uvjetovani otkaz dat u skladu sodredbom čl. 106. i čl. 145. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95, 54/95,65/95,17/01, 82/01,114/03, 30/04,137/04-pročišćeni tekst, i 68/05-dalje: ZR). Naime, budućida je tuženik radničkom vijeću - sindikatu priopćio namjeru otkazivanja ugovora o radu prilikom dostavljanja programa zbrinjavanja viška radnika radi savjetovanje, uz koji sudostavljeni potrebni podaci i provedena je rasprava o spornim pitanjima, pa budući da su pravovremeno dostavljeni potpuni podaci o namjeravanoj odluci o otkazu, između ostalih iza tužitelja, radničko vijeće - sindikat je imao mogućnost dati primjedbe i prijedloge, atuženik je imao opravdan razlog za otkazivanje tužitelju zbog racionalizacije radnihkapaciteta, sud prvog stupnja je tužbeni zahtjev odbio u cijelosti.

Zaključke suda prvog stupnja, barem za sada, ne može prihvatiti ovaj sud drugog stupnja.

Naime, ovaj se sud slaže sa stavom suda prvog stupnja da je svrha odredbe čl. 145. ZR da seradničkom vijeću - sindikatu priopći namjera otkazivanja ugovora o radu te provedesavjetovanje s njima, time da im potpune podatke o namjeravanoj odluci dostavi pravovremeno i tako omogući da daju primjedbe i prijedloge, odnosno potpuno se očituju,

dakle, da nije potrebno u svakom pojedinačnom slučaju dostaviti im nacrt namjeravaneodluke o otkazu ugovora o radu u pisanom obliku, već je naglasak na sadržaju priopćenja usmislu namjere otkazivanja i dostave podataka važnih za odlučivanje (čl. 106. st. 3. ZR) i totrajanje radnog odnosa, starost i obveze uzdržavanja koje terete radnika.

U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno je da je tuženik uz Program zbrinjavanjaviška radnika dostavio i Popis radnika obuhvaćenih Programom, a kojima tuženik namjeravaotkazati ugovore o radu, iz kojega je vidljivo ime radnika, radno mjesto, stručna sprema,dužina radnog staža, starost i mjesto rada. Također je utvrđeno da je provedena rasprava uvezi samog Programa, kao i u vezi pojedinih radnica s Popisa te da je došlo do stanovitihizmjena u Popisu, a koje se nisu odnosile na tužitelja.

Međutim, jedna od odlučnih okolnosti u ovoj pravnoj stvari jest i okolnost je li tuženik,uz obavijest da namjerava dati otkaz tužitelju i s pozivom na očitovanje, uz dostavljenepodatke iz popisa, dao radničkom vijeću - sindikalnom povjereniku radi odlučivanja ipodatak o obvezama uzdržavanja koje terete pojedinog radnika, jer je isti odlučan zasagledavanje utjecaja odluke o otkazu na položaj pojedinog radnika. Ova okolnost nijeu dovoljnoj mjeri raspravljena tijekom postupka pred sudom prvog stupnja, u tomdijelu činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

457



Stoga je ovaj sud, na temelju odredbe čl. 370. ZPP, ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

53.

Pr-684/10 Gžr-1975/11-2 od 21. veljače 2012. godineČlanak 107. st. 1. Zakona o radu (NN br 149/09)

Članak 5. Zakona o radu

- razlozi za poslovno uvjetovani otkaz -sistematizacijom ukinuto ranije radnomjesto

- diskriminacija pri otkazivanju nijedokazana


Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da sud utvrdinedopuštenim otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu te da radniodnos tužitelja nije prestao kao i da naloži tuženiku da tužitelja vrati na radno mjestootkazivanog ugovora o radu i naknadi mu plaću zajedno sa zateznim kamatama i troškovima postupka (točka I. izreke).



Prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da je otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenogugovora o radu dopušten slijedom čega je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim.

Naime, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je tužitelju ugovor o radu zakonito otkazannakon donošenja Organizacije i Sistematizacije radnih mjesta, a s obzirom da je njimaukinuto tužiteljevo ranije radno mjesto (direktor Odjela upravljanja rizičnim poslovanjima), ada tužitelj ispunjava uvjete za ponuđeno radno mjesto (voditelj Službe upravljanja rizičnim poslovanjima).

U takvoj situaciji, kada zbog nove organizacije radnih mjesta ne postoji radno mjesto podnazivom na kojem je prije otkaza radio tužitelj, tuženik je imao opravdan razlog za otkazugovora o radu s ponudom izmijenjenog Ugovora o radu, i to poslovno uvjetovani otkaz.

Pritom Zakonom o radu ("Narodne novine" broj 149/09 i 61/11) nije propisano koje biuvjete ponuđeno radno mjesto moralo ispunjavati da bi ponuda bila zakonita, ali je

odredbom čl. 3. st. 2. ZR-a propisano pravo poslodavca da pobliže odredi mjesto i načinobavljanja rada, poštujući pritom prava i dostojanstvo zaposlenika, pa su to ujedno iuvjeti koje minimalno mora sadržavati ponuda izmijenjenog ugovora.

Iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da je prilikom određivanja mjesta i načinarada ugroženo neko pravo tužitelja ili dostojanstvo.

Tužitelju je ponuđeno radno mjesto usko vezano uz poslove koje je on i ranije radio.

458



U odnosu na žalbene navode vezane uz sadržaj ponuđenog ugovora o radu treba istaknuti datužitelj, s obzirom da nije prihvatio ponuđeni ugovor o radu, ne može u ovom postupkuosporavati dopuštenost otkaza ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora.

Tuženik je tužitelju ponudio ugovor o radu, tu ponudu tužitelj nije prihvatio, a razlozi na kojese tijekom prvostupanjskog postupka, kao i u žalbi, vezano uz sadržaj tog ugovora, poziva

mogli bi biti od utjecaja na daljnji pravni status tužitelja daje u radnom odnosu ostao.U slučaju povrede nekog prava tužitelja u nastavku radnog odnosa temeljem ponuđenogugovora o radu tužitelj bi mogao tražiti sudsku zaštitu i u sudskom postupku kojim tražizaštitu svojih prava isticati prigovore vezane uz pravnu prirodu (ponuđenog i prihvaćenog)ugovora o radu i zakonitost istog, a koje prigovore ističe u žalbi.

U odnosu na žalbene navode vezane uz diskriminaciju valja istaknuti da je sud prvog stupnjazauzeo pogrešan pravni stav o tome kako se na diskriminaciju tužitelj može pozivati samo udrugom, temeljem Zakona o suzbijanju diskriminacije, pokrenutom postupku. Međutim,kako je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti, presuda je potvrđena.

Naime, diskriminacija u radnom odnosu je zabranjena (čl. 5. Zakona o radu), pa kadaradnik tvrdi da je otkaz ugovora o radu posljedica diskriminacije, sud je dužan teokolnosti utvrđivati i ocjenjivati od kakvog su utjecaja na zakonitost odluke o otkazu.

Međutim, u konkretnom slučaju tijekom dokaznog postupka je utvrđeno da jetužiteljevo radno mjesto prestalo postojati, dok prestanak radnog mjesta predstavljaopravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz, dok s druge strane iz provedenogdokaznog postupka ne proizlazi osnovanost tvrdnji tužitelja da je kao posljedicaprijavljivanja korupcije upravo tužiteljevo ranije radno mjesto (direktora Odjelaupravljanja rizičnim poslovanjima) ukinuto odnosno da je tužitelj diskriminiran.

U odnosu na pravila o teretu dokazivanja, a vezano uz primjenu čl. 131. st. 2. Zakona o radu

valja istaknuti da je tuženik u ovom postupku bio dužan dokazati postojanje opravdanograzloga za otkaz i bez primjene ove posebne odredbe o tzv. prebacivanju tereta dokazivanja,a što je on i učinio, pa je i ovaj žalbeni razlog bez utjecaja na ishod postupka.

U odnosu na žalbeni navod da je presuda nerazumljiva zbog toga što sud prvog stupnjanavodi da je tužitelju ponuđen ugovor o radu na neodređeno vrijeme jer bi u suprotnomnetko bio direktor za uvijek, a da prije toga navodi da u sadržaju ugovora stoji ovlast da ga u bilo koje vrijeme otkaže treba ukazati da ovakvo obrazloženje presudu ne čininerazumljivom.

54.


Članak 126. st. 1. Zakona o radu (NN br. 36/95, 54/95, 65/95, 94/96,17/01 i 82/01, dalje:ZOR)

459



- prenošenje ugovora o radu na novogposlodavca

- prekluzivni rok - trenutak saznanja


Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje neistinitom inezakonitom Obavijesti o prijenosu Ugovora o radu na novog poslodavca broj 4823 od 29.lipnja 2002., na utvrđenje ništetnosti pravnog posla kojim je ugovor o radu prenesen te nautvrđenje nedopuštenim pravnih posljedica prijenosa Ugovora o radu i utvrđenjem da jetužitelj i dalje od 1. srpnja 2002. radnik prvotuženika HEP d.d., što su tuženici dužni priznati,a odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka (točka I. izreke) te je tužiteljunaloženo tuženicima nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 3.660,00 kuna, u roku odosam dana (točka II. izreke).


Iz obrazloženja odluke suda drugog stupnja:Tužitelj tužbom traži od suda utvrđenje Obavijesti o prijenosu Ugovora o radu na novog poslodavca od 29. lipnja 2002. neistinitom i nezakonitom, utvrđenje pravnog posla prijenosaugovora o radu ništetnim te utvrđenje pravnih posljedica Ugovora o radu nedopuštenim, kaoi utvrđenje da je tužitelj i nakon 1. srpnja 2002. radnik prvotužene Hrvatske elektroprivreded.d., što su tuženici dužni priznati.

Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije postupio sukladno čl. 126. st. 1.Zakona o radu ("Narodne novine" broj 36/95, 54/95, 65/95, 94/96,17/01 i 82/01, dalje:ZOR), s obzirom da nije podnio zahtjev za zaštitu prava u roku od 15 dana od dana saznanjaza povredu prava na koje se poziva.

Odluka suda prvog stupnja je pravilna, uz napomenu daje iz tog razloga tužbu valjaloodbaciti, a ne odbiti tužbeni zahtjev.

Odredbom čl. 126. st. 1. ZOR propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava.

U prvostupanjskom postupku pravilno je utvrđeno da je tužitelj saznao za povredu prava,čiju zaštitu traži u ovom postupku, danom dostave Obavijesti od 29. lipnja 2002.

Tom Obaviješću prvotuženik Hrvatska elektroprivreda d.d. obavijestila je tužitelja sukladno

čl. 129. st. 5. ZOR da su svi ugovori o radu radnika Direkcije za distribuciju električneenergije (osim ugovora o radu radnika Pogona distribucije plina Osijek), pa tako i Ugovor oradu tužitelja, preneseni na novog poslodavca HEP-Distribucija d.o.o. (pravnog prednikadrugotuženika HEP - Operator distribucijskog sustava d.o.o.).

Neosnovani su, stoga, prigovori tužitelja, koje iznosi u tijeku prvostupanjskog postupka, a ponavlja ih u žalbi, da je za povredu svog prava saznao tek 29. kolovoza 2005. Toga dana,kako tužitelj navodi, tužitelj je saznao da tuženici nisu izvršili prijenos poduzeća ii dijela

460



poduzeća, nego su sklopili ugovor o zakupu, čime, prema stavu tužitelja, je saznao i zanezakonitost prijenosa njegovog Ugovora o radu, a time i za povredu njegovog prava.

Saznanje za Ugovor o zakupu, sklopljen između tuženika, na koje se poziva tužitelj, nijerelevantno za početak roka za podnošenje zahtjeva poslodavcu za ostvarenje prava iz radnogodnosa. Ugovorom o zakupu, sklopljenom između tuženika 10. prosinca 2002., prvotuženik

Hrvatska elektroprivreda d.d. dala je u zakup pravnom predniku drugotuženika HEP-Distribucija d.o.o. imovinu koja se nalazila u poslovnim knjigama organizacijskih dijelovaDirekcije za distribuciju prvotuženika Hrvatske elektroprivrede d.d. Navedeno, stoga, nije uvezi s prijenosom ugovora tužitelja na pravnog prednika drugotuženika HEP-Distribucijud.o.o., jer je do tog prijenosa došlo na temelju Odluke o prijenosu ugovora o radu radnikaHEP d.d. na društva s ograničenom odgovornošću u sklopu HEP-Grupe, a u procesurazdvajanja i osnivanja novih trgovačkih društava pa tako i trgovačkog društva HEP-Distribucija d.o.o., na kojega je prenesen tužiteljev Ugovor o radu.

Budući da, kako je navedeno, ugovor o zakupu nije u vezi sa samim prijenosom tužiteljevogugovora o radu, to niti trenutak u kojemu je tužitelj saznao za taj ugovor nije relevantan zaotpočinjanje roka iz čl. 126. st. 1. ZOR, već je to upravo trenutak saznanja za taj prijenos, ato je primitkom Obavijesti o prijenosu ugovora o radu, dana 9. srpnja 2002. godine.

Tužitelj je poslodavcu zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa podnio 1. rujna 2005.dakle, nakon isteka roka od petnaest dana od saznanja za povredu prava iz radnogodnosa, čiju zaštitu zahtijeva ovom tužbom.

Odredbom čl.126. st. 3. ZOR propisano je da zaštitu povrijeđenog prava prednadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podniozahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa.

Stoga je pravilna odluka prvostupanjskog suda (iako je tužbu valjalo odbaciti), a pravilna jeodluka o troškovima postupka (čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP) pa je, primjenom čl. 368. st.

1. ZPP, valjalo odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

55.

Pr-2360/09 Gžr-1750/11-3 od 31. siječnja 2012. godine

Članak 145. st. 10. i 11. Zakona o radu (NN br. 38/95, ispr. 54/95 i 65/95, 17/01,82/01,114/03 i 30/04 - dalje: ZR)

- odluka o privremenom udaljenju radnika -obvezno savjetovanje sa radničkim vijećem-

(udaljenje člana radničkog vijeća)


Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je odluka o privremenom udaljenju radnika od 1.listopada 2009. koju je donio tuženik u odnosu na tužitelja dr. se. S.S. u cijelosti ništena,nedopuštena i nezakonita (toč. I. izreke).

461



Naloženo je tuženiku vratiti tužitelja na posao (toč. II. izreke) i omogućiti mu uvjete zaobavljanje funkcije člana radničkog vijeća tuženika, slobodan ulazak i kretanje zajedničkim prostorima u zgradi tuženika na adresi u Zagrebu, kao i korištenje radne sobe-ureda koji senalazi na prvom međukatu unutar odsjeka Imunodijagnostike za cijelo vrijeme članstvatužitelja u radničkom vijeću tuženika (toč. III. izreke).



Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nezakonitosti i ništetnosti odluke tuženika o privremenom udaljenju tužitelja s radnog mjesta, zahtjev za vraćanje na rad i zaomogućavanjem obavljanja funkcije člana radničkog vijeća, te za naknadom bruto plaće zavrijeme suspenzije s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

U žalbenom stadiju postupka sporno je da li propust tuženika kao poslodavca što se prije

donošenja sporne odluke o privremenom udaljenju tužitelja s radnog mjesta nije savjetovao sradničkim vijećem ima za posljedicu ništavost te odluke, a posljedično tome sporna jeosnovanost tužbenog zahtjeva.

Sud prvog stupnja raspravio je sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoje zahtjeve i pobijanavode tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza i njihovom ocjenom (čl. 8. ZPP) utvrdio svečinjenice odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom radnom sporu i to u bitnome,

-da je tužitelj temeljem Ugovora o radu od 09. travnja 2003. i aneksa tom Ugovoru od 27.ožujka 2006. zaposlen kod tuženika na radnom mjestu voditelja Odsjeka za interferon, Odjelza preradu plazme;

-da je tuženik svojom odlukom od 01. listopada 2009. privremeno udaljio tuženika s radnogmjesta zbog teške povrede obveze iz radnog odnosa iz čl. 51. st. 1. Pravilnika o raduodavanjem poslovne tajne;

-da je pobijanom odlukom tužitelju stavljeno na teret da je kao član Nadzornog odbora nasjednici održanoj 24. rujna 2009. bio upoznat sa sadržajem- ugovora između tuženika i tvrtke N V & D GmbH i C., čiji dijelovi su 25. rujna 2009. objavljeni u dnevnom listu B HR podnaslovom "Hrvatska kupuje neprovjereno cjepivo za 330 milijuna kuna", i da se kao izvor informacija navodi tužitelj;

-da se prema Pravilniku o poslovnoj tajni tuženika od 05. rujna 1994. poslovnom tajnomsmatraju ugovori s domaćim i inozemnim partnerima (čl. 2. st. 2. podstavak 4.);

- da je tužitelj 25. listopada 2009. potjeran s posla te mu je zapriječen ulazak u zgradutuženika i pristup poslovnim prostorijama, dokumentaciji i osobnim stvarima;

- da je tužitelj do donošenja sporne odluke bio predsjednik Radničkog savjeta i kao predstavnik radnika član Nadzornog odbora tuženika;

- da je tužitelj protiv sporne odluke pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava koji jetuženik odbio;

462



- da je zamjenica predsjednika Radničkog vijeća D.K.B. iskazala kako Radničko vijeće nije bilo prethodno konzultirano, niti obaviješteno od strane tuženika o spornoj odluci o privremenom udaljenju tužitelja s radnog mjesta;

- da se tužitelj usprotivio nabavci pandemijskog cjepiva protiv gripe od tvrtke N zbog sporneučinkovitosti, rizika i nuspojava tog cjepiva i da je upozorio kako se radi o zabranjenom

sporazumu kojim se tuženiku uvjetuje preuzimanje odgovornosti za nuspojave lijeka, o čemu je odmah faksom obavijestio Ministarstvo zdravstva i ravnatelja Zavoda, što mu je i biladužnost, te nije sadržaj tog faksa plasirao u medije;

- da je i novinarka N.Š., autorica članka objavljenog u B HR pod naslovom "Hrvatska kupujeneprovjereno cjepivo za 330 milijuna kuna", iskazala da tužitelj bio izvor objavljenihinformacija.

Uz obrazloženje da tuženik prije donošenja sporne Odluke o privremenom udaljenju tužiteljas radnog mjesta nije poštovao obvezu savjetovanja s Radničkim vijećem propisanuodredbom čl. 145. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95, ispr. 54/95 i 65/95,17/01, 82/01,114/03 i 30/04 - dalje: ZR), odnosno čl. 152. st. 3. pročišćenog teksta ZR, zbog

čega je predmetna odluka ništava temeljem odredbe čl. 145. st. 11. ZR, i da se postupanjetužitelja ne može dovesti u direktnu uzročno-posljedičnu vezu s objavljenim člankom u BHR, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao u izreci pobijane presude.

Prema odredbi čl. 145. st. 11. ZR ništava je odluka poslodavca donesena protivno jeodredbama ZR o obvezi savjetovanja s radničkim vijećem.

Kraj izloženih činjeničnih utvrđenja, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je pobijana odluka o privremenom udaljenju tužitelja s radnogmjesta ništetna u smislu odredbe čl. 145. st. 11. ZR, odnosno čl. 152. st. 11. pročišćenog ZR.

Naime, prema odredbi čl. 145. ZR, prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac se o namjeravanoj odluci mora savjetovati s radničkim vijećem i mora radničkom

vijeću priopćiti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položajradnika (st. 1.). Podaci o namjeravanoj odluci moraju se dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravovremeno, tako da mu se omogući da daje primjedbe i prijedloge, kako bi rezultatirasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke (st. 3.).

Stoga je svaka odluka o statusu radnika (a to je svakako i odluka o privremenomudaljenju radnika s radnog mjesta), koja je donesena suprotno odredbama kojereguliraju postupak savjetovanja s radničkim vijećem ništava u smislu odredbe čl. 145.st. 11. ZR. S obzirom da je u postupku utvrđeno, a što tuženik ni ne spori, da pobijanojodluci nije prethodio postupak savjetovanja s radničkim vijećem u smislu citiranezakonske odredbe, to nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da savjetovanje sradničkim vijećem zbog samog sadržaja odredbe čl. 145. st. 10. ZR nije bilo potrebno, ida nije opravdano zahtijevati od poslodavca da radniku omogući rad dok čekaizjašnjenje radničkog vijeća.

Isto tako, suprotno tvrdnjama žalitelja, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da se ukonkretnom slučaju nije radilo o odavanju poslovne tajne i počinjenju teške povrede obvezaiz radnog odnosa iz čl. 51. st. 1. Pravilnika o radu tuženika, kako je to pobijanom odlukomtužitelju stavljeno na teret. Ovo zato, što iz prikupljene činjenične građe ne proizlazi da bitužitelj bio izvor informacija objavljenih u dnevnom listu B HR o sadržaju ugovora o kupnji

463



pandemijskog cjepiva od tvrtke N, a koje su bile iznijete na sjednici Nadzornog odbora 24.rujna 2009. godine.

Osnovano je prihvaćen i dio tužbenog zahtjeva kojim se tuženiku nalaže da tužitelju omogućislobodan ulazak i kretanje prostorijama tuženika, i da mu osigura uvjete za normalnoobavljanje funkcije člana radničkog vijeća tuženika, kako je to pobliže navedeno u toč. III.

izreke prvostupanjske presude, a što mu je uslijed pobijane odluke bilo onemogućeno. Izreka prvostupanjske presude u tom pobijanom dijelu je razumljiva i podobna za ovrhu u smisluodredbe čl. 26. Ovršnog zakona ("Narodne novine", br. 57/96, 29/99, 173/03, 194/03,151/04, 88/05, 121/05 i 67/08), pa i u tom dijelu žalitelj neutemeljeno prigovara.

56.

Pr-3377/08 Revr-1244/11-2 od 07. veljače 2012. godine

Članak 21. toč. 1. Zakona o radnim odnosima

Članak 11. st. 11. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa

- pravno sljedništvo - nije zasnovalaradni odnos sa prednikom pa činjenicada je nastavila dolaziti ne znači da ju jetuženik dužan preuzeti


Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je tužiteljica od 14. studenoga 1991. u radnomodnosu kod pravnog prednika tuženika A. d.o.o. te je naloženo tuženiku da tužiteljicu preuzme u radni odnos s danom 14. studenim 1991.(t. I. izreke). Ujedno je i naloženotuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu 3.720,75 kn.

Presudom suda drugog stupnja preinačena je prvostupanjska presuda i odbijen je tužbenizahtjev.

Vrhovni sud odbija reviziju tužiteljice kao neosnovanu.

Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda:

Predmet ovog postupka je utvrđenje da je tužiteljica od 14. studenoga 1991. u radnomodnosu kod pravnog prednika tuženika te nalaganje tuženiku da tužiteljicu preuzme u radniodnos. Dakle, radi se o sporu radi utvrđenja postojanja radnog odnosa pa je revizijatužiteljice u smislu čl. 382. st. 1. t. 2. ZPP dopuštena, ali revizija tužiteljice nije osnovana.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužiteljica bila u radnom odnosu u poduzeću za zračni saobraćaj JAT sasjedištem u Beogradu, na radnom mjestu u poslovnici u Zagrebu,

464



- da je tužiteljici JAT dostavio radnu knjižicu u kojoj je utvrđen prestanak radnogodnosa tužiteljice s danom 15. listopada 1991.,- da je tužiteljica pokrenula radni spor koji je završen donošenjem presude Općinskoggrađanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4930/91 od 22. rujna 2008., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-2271/08 od 16. prosinca 2008., a

kojom je utvrđeno nedopuštenim rješenje JAT AIRWAYS od 2. prosinca 1991. o prestankuradnog odnosa tužiteljice s danom 15. listopada 1991. i određen je dan prestanka radnogodnosa tužiteljice u JAT AIRWAYS s danom 14. studenoga 1991.,-da je pravni prednik tuženika Aviotours d.o.o. Zagreb osnovan odlukom Agencije zarestrukturiranje i razvoj RH od 7. studenoga 1991. na temelju Uredbe o zabrani raspolaganjai prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske (Narodnenovine broj 52/91) te je upisan u sudski registar 14. studenoga 1991. kao novi subjekt,

-da tužiteljica nije zasnovala radni odnos s prednikom tuženika, ali je nastaviladolaziti na rad nakon 14. studenoga 1991., da bi joj potom bilo priopćeno da više ne moradolaziti na posao.

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjevzaključivši da se tužiteljica smatra zatečenim radnikom u vrijeme osnivanja prednikatuženika - Aviotoursa d.o.o. - pa da ju je tuženik, kao slijednik tog društva, dužan preuzeti uradni odnos s danom 14. studenim 1991.

Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev ocijenivšida se tužiteljica ne može tretirati kao osoba zatečena u radnom odnosu u trenutku osnivanja prednika tuženika, s obzirom na utvrđenje da je pravomoćnom presudom Općinskoggrađanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4930/91 od 22. rujna 2008. određen dan prestanka radnog odnosa tužiteljice u JAT AIRWAYS s danom 14. studenoga 1991.

Stajalište drugostupanjskog sud prihvaća i ovaj sud.

Uredba Vlade Republike Hrvatske o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine" broj 52/91) ne uređuje pitanje radnopravnog statusa radnika zatečenih u radnom odnosu kod takvih pravnih osoba,ali to ne znači i nepostojanje obveze njihovog preuzimanja, ali samo u slučaju ako suispunjene i sve druge zakonom propisane pretpostavke za nastavak i postojanje radnogodnosa.

Odredbom čl. 6. navedene Uredbe bilo je propisano da se poslovne jedinice i drugi.organizacijski oblici pravnih osoba sa sjedištem izvan teritorija Republike Hrvatske moguodlukom zaposlenih donesenom osobnim izjašnjavanjem organizirati kao društveno poduzeće ili druga odgovarajuća pravna osoba u društvenom vlasništvu, time da ovu odlukumože donijeti i Agencija RH za restrukturiranje i razvoj. Tako nastala pravna osoba, prema

odredbi čl. 8. st. 2. Uredbe, nije odgovarala za obveze pravne osobe u čijem je sastavu bila poslovna jedinica ili drugi organizacijski oblik iz kojeg je nastala. Činjenica da je odluku oorganiziranju Aviotoursa d.o.o. donijela navedena Agencija, a ne sami radnici, ne znači i prestanak obveze Aviotoursa d.o.o. u vezi radnog odnosa zatečenih radnika, jer nije bilaintencija Uredbe da ti radnici dobiju otkaz. U suprotnom, to bi organiziranje bilo na šteturadnika, a što nije u skladu sa svrhom same Uredbe, koja je i bila donesena radi zaštitegospodarskih interesa Republike Hrvatske.

465



Stoga je za donošenje odluke u ovom predmetu odlučno pitanje je li tužiteljica uvrijeme organiziranja Aviotoursa d.o.o. kao nove pravne osobe bila zatečena kaoradnica.

Pravni prednik tuženika Aviotours d.o.o. Zagreb osnovan je odlukom Agencije zarestrukturiranje i razvoj RH od 7. studenoga 1991. na temelju navedene Uredbe, ali je

upisan u sudski registar 14. studenoga 1991. kao novi subjekt te je upisom u sudskiregistar stekao pravnu i poslovnu sposobnost (čl. 11. Zakona o poduzećima, „Narodnenovine" broj 53/91, 58/93), pa je to dan koji je važan za ocjenu je li tužiteljica u vrijemeosnivanja Aviotoursa d.o.o. bila zatečena kao radnica.

Polazeći od činjenice da je pravomoćnom presudom određen dan prestanka radnogodnosa tužiteljice kod JAT-a 14. studenoga 1991., to u vrijeme osnivanja Aviotoursad.o.o. (koji je osnovan odlukom Agencije za restrukturiranje i razvoj RH od 7.studenoga 1991. na temelju Uredbe o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstavaodređenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine" broj52/91), ali je upisan u sudski registar 14. studenoga 1991. kao novi subjekt) tužiteljicanije imala status zatečenog radnika, jer ne postoji kontinuitet radno - pravnog odnosatužiteljice kao radnice JAT i prednika tuženika Aviotoursa d.o.o.

Tužiteljica je i nakon 14. studenoga 1991. dolazila na posao, ali time nije moglazasnovati radni odnos, a tužiteljica nije dokazala da bi se njezin rad kod prednikatuženika temeljio na odluci o zasnivanju radnog odnosa ili na temelju ugovora ozapošljavanju na koji je način, prema tada važećim zakonskim odredbama, jedino bilomoguće zasnovati radni odnos (čl. 21. t. 1. Zakona o radnim odnosima i čl. 11. st. 1.Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa).

STVARNO KAZALO

466



Aapsolutna nenadležnost 2

Bbitna zabluda pri sklapanju sporazuma o prestankuradnog odnosa u pogledu otpremnine 15

Ddevizne i tuzemne dnevnice - samo dio koji bi uštedio 8dostava pravilno izvršena - preuzimatelj kancelarije koji je dužanzastupati 6 mjeseci i bez punomoći 43diskriminacija pri otkazivanju 53

Iisplata plaće prema prvotnom rješenju zbog načela solidarnosti iz KU 12izvanredni otkaz sindikalnom povjereniku-nije pribavljena valjanasuglasnost od podružnice čiji je član 42

K kamate na naknadu troškova službenog puta 6korištenje godišnjeg odmora prije preuzimanjarješenja o godišnjem odmoru 39

Nneuredna dostava - oglasna ploča suda bez provjere adrese putem MUP-a 4nesavjesno i neodgovorno ponašanje 17nisu ispunjene pretpostavke da se smatra da je na neodređeno vrijeme

24nije potreban sporazum 31

nije utvrđeno da nije sposobna obavljati poslove 37nadomještaj suglasnosti na otkaz 49nije dokazao postojanje osnovane sumnje za postojanjerazloga za izvanredni otkaz

49

nadomještaj suglasnosti na otkaz sindikalnom povjereniku- opravdanostnamjere otkazivanja nije dokazana 50

Oobveza posredovanja sukladno KU, ali je tužiteljica odbila ponuđeni posao 7odbijanje izvršenja dopune zadatka 41oslobođenje odgovornosti poslodavca za naknadu štete 17odgovornost po drugoj osnovi 18

467



osobna dostava odluke o otkazu - nepravilno uručeno maloljetnoj kćerki 30odluka o otkazu nije nezakonita jer je izrađena prije isteka rokaza izjašnjenje radničkog vijeća 32otkaz kod ugovorenog probnog rada 33otkaz skrivljenim ponašanjem - manjak po izvanrednoj inventuri 35

osobno uvjetovani otkaz - suglasnost radničkog vijeća izostala 37otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika - nije razvidnokoje je to skrivljeno ponašanje 38otkaz skrivljenim ponašanjem 39osobno uvjetovani otkaz-tuženiku bilo poznato nedovoljno poznavanjeengleskog jezika 47

Ppovrat u prijašnje stanje- ne(opravdanost) razloga za propuštanje roka zapodnošenje tužbe 1pravo na otpremninu – tijek kamate 7

pasivno legitimiran na isplati plaće jest poslodavac a na direktor 9pravo na dvostruku otpremninu u slučaju profesionalne bolesti 11pravo na dvostruku otpremninu -tužitelj nije radni odnos raskinuo

odlaskom u mirovnu već sporazumno 14pogoršanje zdravstvenog stanja zbog štete na radu nastale kaoposljedice pljačke od nepoznatih osoba 19poslodavac ne može jednostranom odlukom mijenjati bitni elementugovora o radu 22prekluzivni rok za podnošenje tužbe 23pravo na otkazni rok koji se uračunava u radni odnos i za vrijemekojeg ima pravo na naknadu plaće 26prestanak - poslodavac nije u obvezi donositi odluku o prestanku 29prestanak ugovora o radu na određeno vrijeme 29, 31probni rad - otkazni rok, razlozi za otkaz, omogućavanje obrane 36poništenje - mane volje 40poremećaj radnog odnosa 41pravilnost dostave 43primjena KU bez obzira na članstvo u sindikatu 51poslovno uvjetovani otkaz 52poslovno uvjetovani otkaz - sistematizacijom ukinuto ranije radno mjesto 52prenošenje ugovora o radu na novog poslodavca 54prekluzivni rok - trenutak saznanja 54

odluka o privremenom udaljenju radnika - obvezno savjetovanje

sa radničkim vijećem- (udaljenje člana radničkog vijeća) 55

pravno sljedništvo - nije zasnovala radni odnos sa prednikom pa činjenica

da je nastavila dolaziti ne znači da ju je tuženik dužan preuzeti 56

468



R rješenje u skladu sa Godišnjim planom i programom te Zakonom i Kolekivnimugovorom - 40 sati ukupno - puno radno vrijeme 10razlozi za izvanredni otkaz 44, 45,46razlog otkazivanja mora biti jasan 28

razlozi za otkaz skrivljenim ponašanjem 34razlozi za izvanredan otkaz - sklapanje tužitelja direktora ugovorasa samim sobom 40

razlozi za izvanredan otkaz - nije od ovlaštene osobe, nije dokazanporemećaj u radu 45razlozi za poslovno uvjetovani otkaz - povjeravanje poslovaspecijaliziranoj tvrtki 48razlozi za poslovno uvjetovani otkaz - sistematizacijom ukinutoranije radno mjesto 53

S

stranačka sposobnost Gospodarsko socijalnog vijeća, priznanjesvojstva stranke 3sudska nenadležnost - upravni akt - rješenje ministarstva 5suglasnost volje manifestirana potpisom novog ugovora o radu 27solidarna odgovornost 18

Ššteta na radu - doprinos tužitelja 50% zbog prevelike brzine 16šteta na radu - opasna stvar 18šteta na radu - pad na ulaznim stepenicama 20

Ttijek zastare za dnevnice 8teška povreda- fizičko nasrnuće na rukovoditelje 44tužitelj nema pravo na trošak prijevoza kad je protivno svojoj voljipremješten već pravo na naknadu štete 13

tijek zastare 19

Uugovorna zabrana utakmice - naknada plaće zbog ugovornezabrane utakmice 21

ugovor o radu na neodređeno vrijeme 24, 25ugovor o radu na određeno vrijeme 29upozorenje i mogućnost iznošenja obrane - kod otkaza ugovora o radu zbogneuspjelog probnog rada prethodno upozorenje iz čl. 110 st. 1 ZR nije nužno 33

Vviše uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme, ali za različita mjesta 25

469



Zzastarazaključenjem novog ugovora o radu konkludentno prestaje raniji ugovor 27

ZAKONSKO KAZALO

ZAKON O RADUČlanak 2. 51Članak 3. 51Članak 5. 53Članak 10. st. 4. i 5. 29, 31Članak 11. st. 1. 22Članak 11. st 3. 23Članak 13. 36

Članak 15. 20, 25Članak 15. st. 1. i 5. 24Članak 23. 33Članak 79. st. 1. 11, 14

Članak 93. st. 1. 21Članak 96. 21Članak 102. 19Članak 102. st. 1. 16Članak 102. st. 3. 13Članak 106. 52

Članak 106. st. 1. toč. 2 i 3 33, 34Članak 106. st. 3. 47Članak 107. 38, 40, 41,

45, 46,Članak 107. st. 1. 44, 53Članak 107. st 2. 7Članak 107. st. 1. al. 2. 37Članak 110. st. 2. 33Članak 111. 28Članak 111. st. 5. 26Članak 113. 48

Članak 113. st. 1. 35Članak 113. st. 1. toč. 2. 36Članak 114. 27Članak 117. 38, 39Članak 119. 7Članak 126. st. 1. 23, 54Članak 145. 52Članak 145. st. 1, 3, 4 i 5 32

470



Članak 145. st. 10. i 11. 55Članak 149. st. 1. 50Članak 149. st. 4. 37Članak 150. st. 1 i 3. 37Članak 152. 39

Članak 182. st. 1. i 2. 42Članak 190. st. 3. 49Članak 219. 3Članak 249. 50

ZAKON O SLUŽBI U ORUŽANIM SNAGAMAČlanak 86. st. 4. 18

ZAKON O OBVEZNIM ODNOSIMAČlanak 61. 15

Članak 154. st. 2. 18Članak 173. 16, 18,19Članak 174. 16, 18Članak 195. 19Članak 247. 27Članak 277. 6Članak 330. 40Članak 361. 8Članak 1067 17

471

Documents

Sudska praksa 7 -9 2012 .doc