1

ČASOPIS OGRANKA MATICE HRVATSKE BIZOVAC BROJ 17, GODINA VII, 2009.

ISSN 1334-8892

Sretan Božići blagoslovljena 2010.

33

Matej, Matheus, Matko…

Nakon pauze od gotovo godinu dana časopis Matko ponovno je u vašim rukama. Dosadašnjim čitateljima se možda na prvi pogled uči-nilo kako se ništa posebno nije dogodilo, pa ipak to nije tako. Matko je od ovoga broja doživio korjenite promjene. No krenimo od početka i vratimo se sedam godina unazad.Na inicijativu župnika Marina Kneževića i još nekoliko suradnika po-krenut je, a na samo Silvestrovo 2003. godine iz tiska je i izišao prvi broj Matka – časopisa Župe sv. Mateja u Bizovcu. U šest godina konti-nuiranog izlaženja objavljeno je ukupno šesnaest brojeva. I kao što to obično biva kada je riječ o amaterskom novinarstvu, došlo je do zasi-ćenja kako suradnika tako i izdavača te je Matko privremeno prestao izlaziti. Ogranku Matice hrvatske u Bizovcu ponuđeno je da nastavi izdavati časopis i mi, svjesni izazova, potrošili smo dosta vremena raspravljajući o tome hoćemo li pokrenuti neko novo izdanje ili pri-hvatiti i nastaviti kontinuitet Matka. Prije svega, da pojasnimo, zašto je Matko povjeren baš Matici? Naime, od prvog broja, pokretači, ured-nik kao i najvjerniji suradnici Matka bili su iz naših redova te smo bili svjesni odgovornosti i znali u što se upuštamo. Konačno, odlučili smo ono što je po nama najbolje, prihvatili smo Matka i evo prvi, odnosno sedamnaesti broj je pred Vama dragi čitatelji. Ovim na neki način, a što se vidi i iz naslova, potvrđujemo pravilo da samo kontinuitet daje kvalitetu. Neki bi rekli, zašto izmišljati toplu vodu kad je već imamo. Ponovno pokretanje nekog časopisa puno je teži zadatak nego za-početi nešto novo i to iz više razloga. Čitatelji prijašnjeg Matka tražit će časopis kakav je bio nekada i na koji su navikli, a mi koji ga na-stavljamo želimo pružiti pak nešto više jer na taj način pred samim sobom, ali i pred novim čitateljima opravdavamo ponovni izlazak. I zato, svjesni smo da pred nama nije ni malo lak zadatak. Najveća bolj-ka Matka nisu fi nancijska sredstva ili organizacija, kako će neki pomi-sliti, već prije svega slab odaziv kvalitetnih suradnika. Nadamo se da ćemo ponovnim pokretanjem časopisa i ovaj gorući problem uspješno riješiti i osigurati kontinuirano izlaženje. Koristim ovu priliku i pozi-vam sve koji su zainteresirani za suradnju da se jave na kontakt telefon jer što nas ima više i Matko će biti ljepši, zanimljiviji i bolji u svakom pogledu.Najveća novost kada je Matko u pitanju je što će on od ovoga broja dolaziti na svaki prag i u svaku kuću u općini Bizovac besplatno a to je, vjerujte nam, svima nama koji ga pripremamo najvažnije. Isto tako važno je reći, za razliku od većine tiskovina kojima smo u zadnje vrijeme zasipani a koje naginju žutilu, Matko će biti drugačiji. Dosta nam je loših vijesti koje nam svakodnevno serviraju svi mogući me-diji. Za razliku od njih Matko će biti kroničar lijepog i dobrog i svega onoga što vrijedi podržati u našoj sredini. Nećemo nikoga kritizirati, i na taj način samo trošiti papir i dragocjeni prostor, ono što nije dobro jednostavno neće dobiti prostor u našem listu. Na ovaj način, u skladu s našim kršćanskim svjetonazorom, poticati ćemo i podržati sve na-predne ideje, institucije, udruge i pojedince koji žele unaprijediti život u našoj zajednici.Primijetili ste da se najveći broj priloga u ovom broju odnosi na Bizo-vac, ali to nije zato jer smo tako željeli već naprosto jer je većina su-radnika odavde. Zato bi bilo dobro da se i iz svih ostalih mjesta općine uključe zainteresirani jer uvjereni smo da oni postoje. Ponavljam još jednom, više suradnika iz više sredina daju i veću zanimljivost i zato svi koji imate što reći i želite surađivati u Matku, javite nam se! I na kraju, ostaje mi još samo da Vam u ime našeg Ogranka Matice hrvatske kao novog nakladnika Matka, u ime redakcije i svih suradni-ka te u svoje ime poželim Čestit i blagoslovljen Božić te sretnu i uspješ-nu Novu 2010. godinu.

Urednik

Časopis Ogranka Matice hrvatske

u Bizovcu

Broj 17, godina VII, 2009.

Ovaj broj časopisa je besplatan

Nakladnik

Ogranak Matice hrvatske

u Bizovcu

Kralja Tomislava 89,

31222 Bizovac

Kontakt telefon

099 214 4477

Glavni i odgovorni urednik

Vjekoslav Đaniš

Zamjenik urednika

Stjepan Sršić

Lektura

Martina Labaš

Suradnici u ovom broju

Željko Erić

Željko Labaš

Zrinka Blažević

Ante Lovrinčević

Mario Fišer

Stjepan Sršić

Srećko Vuković

Ivana Oremuš

Nikolina Mandić

Dijana Tomaz

Đuro Glavaš

Božo Perić

Fotografi je u ovom broju

Srećko Vuković, Damir Tabak,

Zrinka Blažević, Vjekoslav Đaniš

Pokrovitelj izdanja

Općina Bizovac

Priprema i tisak

KROMOPAK d.o.o, Valpovo

Bizovac, prosinca 2009.

Naklada 1300 primjeraka

ISSN 1334-8892

RIJEČ UREDNIKA •

4

Ove godine Bizovac je proslavio značajnu godišnjicu, 100 godina od rođenja

Adolfa Bratoljuba Klaića. Tim povodom naš ogranak Matice hrvatske objavio je kn-jigu njegovih izabranih pripovijedaka čijoj je promociji bio prisutan i uvijek dragi gost, Bratoljubov sin Željko Klaić. Iskoristili smo ovaj događaj i razgovarali s njim. Ujedno, bila je to prilika da se prisjetimo nekih drag-ih ljudi i zaboravljenih događaja i naravno da saznamo nešto više o njegovom ocu Bra-toljubu.

Gospodine Željko, molimo Vas da se na početku predstavite i kažete neke detalje o svome životnom putu, svoje zanimanje i što radite danas. Koliko ste Vi nastavili putem svoga oca Bratoljuba?- Počet ću od kraja Vašega pitanja. Ako i nisam potpuno nastavio putem svoga oca, nesumnjivo je da je život uz njega u jezikoslovnom, leksikografskom i prevoditeljskom okruženju uvelike odredio moju profesionalnu orijentaciju. Inače, kako protumačiti činjenicu što nakon mature nisam upisao pravo, ekonomiju ili recimo, atomsku fi ziku? Otišao sam umjesto toga na Filozofski fakultet, gdje doduše nisam, poput njega, studirao slavistiku, nego fran-cuski i engleski, a zatim sam magistrirao i doktorirao iz područja semantike, to jest znanosti o riječima i njihovim značenjima. Tamo sam kasnije dugo vremena predavao francusku lingvistiku, a uzgred sam se bav-io leksikografi jom i prevoditeljstvom. Od oca sam naslijedio i još jednu ljubav koja je utjecala na ono što sam radio u životu. Od malih me je nogu uveo u svijet enigma-tike rješavajući sa mnom križaljke, rebuse, anagrame i slične zagonetke. Zar je onda čudno što sam, uza sve ostalo, niz godina sudjelovao u kvizu Brojke i slova te sastavl-jao pitanja za Kviskoteku i za prvih nekoliko sezona Milijunaša? Danas sam urednik u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, gdje privodim kraju dvadesetogodišnji rad na francuskom, a posljednjih godina i na hrvatskom dijelu golemoga Osmojezičnog enciklopedijskog rječnika. U tom lek-sikografskom pothvatu hrvatske riječi, fraze i stručni pojmovi prevode se na ruski, engleski, njemački, francuski, talijanski, španjolski i latinski jezik. Nedavno smo u Bizovcu predstavili i drugu knjigu Bratoljuba Klaića u izdanju Matice hrvatske. U odnosu na prvu, Bizovačko narječje, koja je bila znanstveno djelo, ovd-je se radi o beletristici, odnosno o pripovi-jetkama. Po Vašem mišljenju, kakva je važnost i jedne i druge knjige danas?- Reći ću ovako: prva je knjiga važna, a dru-ga zanimljiva. Knjiga Bizovačko narječje važna je po tome što kao znanstveni opis jednoga osebujnoga narječja predstavlja ozbiljan doprinos hrvatskoj dijalektologiji. Važna je i po tome što će zauvijek ostati referentno djelo u kojemu će, na primjer bizovačka djeca i mladež pripremajući svoje folklorne nastupe, nalaziti izvorne podatke o leksičkim, sintaktičkim i naglas-

nim značajkama govora svojih šukumbaka i šukundjedova. Pripovijetke su pak zani-mljive kao niz literarno obrađenih osob-nih svjedočanstava o jednom razmjerno dugom razdoblju, o događanjima koja su se u njemu zbivala, o ljudima koji su u njemu živjeli, pa i o jeziku kojim su ti ljudi govo-rili.

Možete li nam, ovako iz prve ruke reći kakav je čovjek bio Bratoljub Klaić?

- Jednom riječju: velik. Velik po umu i po djelu koje je iza sebe ostavio, velik po srcu i po širini duše, a bogme velik i po stotin-jak i ohoho svojih kila koje su dovodile na rub očaja njegove krojače i šivačice košulja. A ipak skroman, pristupačan, duhovit, društven i često gotovo djetinje zaigran. Drugom riječju: dobar. Ponekad velikodušan i nesebičan do naivnosti. Uz to i sentimentalan. Često sam vidio kako su mu kod dirljivih kazališnih ili fi lmskih prizora na oči navirale suze. Ako već želite nešto iz prve ruke, reći ću Vam da se ne sjećam nijedne njegove grdnje, nijednoga prijekornog pogleda, nijednoga ne daj Bože udarca. Nego uvijek samo podrške, povlađivanja i pohvala. Kako prema meni, tako i prema drugima u svojoj okolini. Zato je i bio čovjek kojega se zaista imalo zbog čega voljeti.

Iako je još s tri godine napustio Bizovac i s roditeljima preselio u Zagreb, Vaš je otac Bratoljub jako volio Bizovac i na neki je način bio opsjednut ovdašnjim životom. Kako to protumačiti?- Tome vjerojatno ima nekoliko razloga. Prvi možda leži u tome što je, rano ostavši siroče bez majke, intenzivno tražio dodir sa svojim rodnim mjestom i najranijim djetinjstvom, o kojima mu ona na žalost nije mogla pričati, kao što mu o njima nije puno pričao ni njegov otac, koji je

u presudno vrijeme formiranja njegova duševnog habitusa bio na bojišnicama Pr-voga svjetskog rata. A valjda je i svatko od njegovih malih zagrebačkih prijatelja “bio odnekle”, pa makar u drugoj ili trećoj gen-eraciji odlazio baki i djedu na selo. Čuo sam priče o tomu da se opirao selidbi u Zagreb i napokon pristao na nju uz uvjet da dio ljetnih praznika smije provoditi kod bivših susjeda u Bizovcu. Tako su mu sus-jedi zamijenili tu baku i toga djeda na selu. I to ne samo za dva-tri ljeta, nego zapravo za cijeli život. Drugi razlog leži po svoj prilici u samom Bizovcu, u njegovim sokacima i stanovnicima, u njivama i pašnjacima, u konjima i ostaloj marvi, u dražima ondašnjega seljačkog života, od kojega je, kao tetošeni gost iz velegrada, doživljavao uglavnom ono najbolje. Nemojmo pritom zaboraviti ni njegovo već vrlo rano razvi-jeno jezikoslovno uho, kojemu je bilo milo slušati kako divane Bizovčani, a pogotovo Bizovčanke.

Po pričama starijih, kada je Vaš otac dolazio u Bizovac, volio se družiti s mještanima, osobito sa starijim svijetom, od kojih je mogao dobiti podatke za svoja znanstvena, ali i literarna djela. Koliko je ta iskustva prenosio na Vas i koliko ste znali o našem mjestu?- Ta iskustva nije na mene preno-sio posrednim putem, nego me je kao dvanaestogodišnjaka jednoga Božića odveo u Bizovac svojim nekadašnjim susjedima Damljetinima , što da Vam kažem, dogodi-la mi se ljubav na prvi pogled i s njima, i s njihovom rodbinom, i s Bizovcem u cjelini. Od tada sam često boravio kod njih, uživao u, kako se meni činilo, seoskoj idili, vozio se okolo biciklom, čitao knjige u sjeni šljivika, ponekad išao na oranje i u berbu kukuruza, kočijašio vozeći đubre na njive ili pšenicu u mlin, i pri svemu se tome pomalo družio i s drugim Bizovčanima. Vodio sam tamo i poneku od svojih mladenačkih ljubavi, ali ne više od jedanput, dok sam svoju su-prugu vodio često, tako da je i ona posta-la zaljubljenica u Bizovac. A ni naša već davno odrasla djeca nisu imuna na rodno selo svojega djeda. Na žalost, naši su posjeti zbog raznih okolnosti postali rijetki, ali se srećom ipak tu i tamo dogode, u zadnje vri-jeme prvenstveno zahvaljujući bizovačkom Ogranku Matice hrvatske i njegovom zala-ganju oko tiskanja Klaićevih dosad neob-javljenih djela. A svaki put me obuzme isti onaj nezaboravni osjećaj koji me je obuzeo kada sam se one Badnje večeri s ocem iskrcao iz vlaka na bizovačkoj željezničkoj postaji i predvođen fenjerom, zakoračio u tihu tamu ispunjenu seoskim mirisima koji me, eto, više od pola stoljeća kasnije još uvijek prate poput okusa Proustovoga kolačića.

U mladosti ste dosta često boravili u Bi-zovcu. Koliko se toga sjećate i postoje li neki događaji, osobe i zanimljivosti iz toga vremena?- Mislim da sam na to pitanje jednim di-

j j j

ne Bizovac je proslavio značajnu nim značajkama govora svojih šukumbaka u presudno vrijeme formiran

Poželio sam projti se sokakem!

• INTERVJU

dr. Željko Klaić

5

jelom upravo odgovorio. Naravno da se sjećam mnogih zbivanja i mnogih ljudi. Ali, kao što to obično biva, uspomene koje su mi se najsnažnije usjekle u pamćenje ili su vrlo tužne, ili su sitni događaji anegdo-talne naravi. Tužne uspomene volio bih ovom prilikom zadržati za sebe. Od onih drugih, ispričao bih Vam dvije. Dakle, one moje prve Badnje večeri u Bizovcu išli smo na polnoćku. I sve je teklo lijepo i krasno ispod plavoga crkvenog svoda obasutoga zlatnim zvijezdama, župnik je s minis-trantima poslovao pred oltarom, orgulje su svirale uz poneki glasni uzdah mijeha, snaše milozvučno pjevale... Međutim, odjednom su orgulje utihnule i nastao je neugodan muk, kadli ga s kora prekine gromoglasan orguljašev bariton: “E, j... ga, snaše, crkle orgulje, sada pevajte same!” U ta se vreme-na u Bizovcu dosta (i previše) pila rakija, valjda po onoj “Pi’ rakije, jedi kruv, pa se ne boj za trbuv”, ali se uz to i pušilo, oso-bito među muškima. A vrsta cigareta bilo je onda koliko hoćeš. Te Drava, te Drina, te Opatija, te Jadran, te Hercegovina te... ali i Jugoslavija! Pa kad me je netko pred Kohnom znao po-nuditi cigaretom, najmilije mu je bilo da iz džepa izvadi kutiju baš te posljednje vrste i da mi uz vragolast osmijeh kaže: “Željko, ajmo zapaljit Jugoslaviju!” U zadnjih nekoliko godina dva ste puta bili u Bizovcu. U zadn-jem posjetu, koliko sam upoznat, Vi i supruga prošetali ste kroz selo i sreli ste možda i ljude s ko-jima ste se nekada družili!? Kako Vam Bizovac izgleda danas? -Tako je. Oba puta zbog pred-stavljanja knjiga mojega oca. A prije toga povodom preimeno-vanja bizovačke škole u Os-novnu školu Bratoljuba Klaića i otkrivanja njegova poprsja u predvorju škole. Na žalost, postavljanju njegova portreta u hotel nisam prisustvovao. Svaki put bih posjetio barem jednu ili dvije prijateljske kuće, dok sam s drugim prijateljima i poznanicima imao vremena tek malo popričati nakon tih događanja. Očevu tradiciju gotovo rod-binske zbliženosti sa susjedima nastavio sam takvim odnosom s bizovačkom obitelji Glavaš, a da Vam ne znam pravo reći kada je i kako je to počelo. Sutradan na-kon predstavljanja Pripovijedaka, poželjeli smo “projti se sokakem” prisjećajući se nekadašnjega Bizovca. Pritom smo imali i poneki ugodan susret i saznali što ima bit-no novoga. U mojim očima, opće ozračje je ostalo isto, upravo onakvo kakvoga se sjećam iz mladosti. Drago mi je što su kuće uglavnom dobro održavane, neke pak i li-jepo obnovljene, ali sam se rastužio vidjevši da ih ima i napuštenih i prepuštenih pro-padanju. Malo me se neugodno dojmilo i to što se kod nove gradnje tu i tamo zane-maruje prepoznatljiva slavonska ruralna arhitektura s kijerima, ganjkovima i avlija-ma. No, to nije bitno pokvarilo našu šetnju kroz sokak i kroz vrijeme.

Većina je pripovijedaka u ovoj knjizi pisana u prvom licu, odnosno glavni lik je sam pisac. Je li Vam poznato koliko se ovdje radi o stvarnim doživljajima, a koliko o slobod-noj interpretaciji autora?- Koliko znam, velikom se većinom radi o stvarnim doživljajima, tek slikovito zaod-jenutima u književno ruho. Znam to po tome što sam ih često slušao kada ih je moj otac prepričavao u obitelji ili u društvu, još ne misleći na to da će ih pretvoriti u pripovijetke. Priča o faširanim šniclima koje je pojeo svojoj sestri čak je svojevre-meno poslužila kao krunski dokaz kada je dotična njegova sestra sudskim putem tražila da joj se prizna radni staž iz vremena Prvoga svjetskog rata. U toj se priči naime vidi crno na bijelo da je zaista radila u ple-tionici čarapa i točno razdoblje kada je to bilo. A prvi put je objavljena dobrano prije toga sudskog postupka. Tek su možda dvije ili tri pripovijetke obrada istinitih isječaka iz tuđih života. Nijedna nije isključivo plod mašte.

Neke su od pripovijedaka u ovoj knjizi vezane neposredno za Bizovac i za neke zanimljive događaje. Najambiciozniji i najsnažniji prikaz tadašnjih prilika u Bi-zovcu, ali i u cijeloj Hrvatskoj, nalazimo u noveli Jedna mladost u sjeni Stjepana Radića. U kojoj su mjeri ti događaji istiniti, a koliko su plod mašte?- Kao što sam upravo rekao, sve je to gola istina. Naime, jedna od vrlina mojega oca kojima sam se najviše divio bila je njego-va nevjerojatna memorija. U poodmakloj dobi još je znao napamet recitacije koje je učio u školi, i to ne samo hrvatske, nego i grčke i latinske. A kada je pričao svoje dogodovštine, sve je vrvjelo od autentičnih detalja kakvi se jednostavno ne mogu iz-misliti ili izmaštati. Tako je bilo i kada je pisao. Spomenuli ste kako postoje još neki prozni materijali, navodno jedna još neobjavljena

drama. Isto tako u zaostavštini Bratoljuba Klaića pronašli smo u rukopisu i 8 pripovi-jedaka zajedničkog naziva Spiritualija. O čemu se tu radi i hoće li biti materijala za još jednu knjigu?- Pronašao sam satirični dramski tekst naslovljen Prosvjetitelji. Mislim da nije nikada ugledao svjetlo dana, jer je pisan na pisaćem stroju bez ikakve naznake vre-mena nastanka ili mjesta i datuma even-tualnog objavljivanja. A i sadržaj mu je takav da se teško može pretpostaviti da bi ga ijedna od ondašnjih političkih cen-zura bila propustila. Naime, u njemu se opisuju događaji i međuljudski odnosi u jednoj gimnaziji negdje na istoku Hr-vatske potkraj tridesetih godina prošloga stoljeća. Sve se odvija u velikosrpskom, korupcionaškom i laktaškom ozračju, koje dovodi do toga da na kraju pobjeđuje zlo. I tu se radi o svjedočanstvu o jednome vre-menu koje nekim svojim značajkama traje na žalost sve do naših dana. Moram dodati da je moj otac počeo svoju karijeru kao

profesor na Vukovarskoj gim-naziji, pa je lako pretpostaviti da je i taj tekst utemeljen na osobnim iskustvima. Što se tiče Spiritualija, radi se ug-lavnom o književnim zapisima o istinitim doživljajima ve-zanima uz prizivanje duhova, odnosno spiritizam. Do mas-ovnoga pribjegavanja spiri-tizmu obično dolazi u teška i neizvjesna vremena, kakva su bila ona koja su uslijedila na-kon 1945. godine i uspostave komunističke vlasti. Mnogi su ljudi tada preko navodno oso-bito nadahnutih posrednika nastojali od uglednih i dobro obaviještenih pokojnika nešto saznati o svojima bližnjima nestalima u ratu i poraću, ili pak o neposrednoj budućnosti i o svojoj daljnjoj sudbini, ovo potonje u nadi da će se politička i opća društvena sit-uacija ipak promijeniti. Iako

moj otac nije bio praznovjeran, i iako je izražavao skeptičnost u pogledu mogućnosti dodira sa zagrobnim svi-jetom, neki neprotumačivi doživljaji s tim u vezi duboko su ga se dojmili, pa je znao ponekad reći: “Ipak mora da postoji nešto između neba i zemlje”. Hoće li ta drama i te priče biti dovoljan materijal za još jednu knjigu, u ovome mi je času teško reći. Ali, tko zna, možda se negdje pronađe još neki njegov literarni tekst.

I na kraju, kada ćemo Vas ponovno vidjeti u Bizovcu? - To bih trebao na nekoj spiritističkoj seansi, ukoliko se još uopće održavaju, pitati duh Bratoljuba Klaića. Ne znam bi li mi u svojoj vidovitosti mogao dati pre-cizan odgovor, ali sam potpuno uvjeren u to da bi mi poručio neka to bude što je prije moguće. A ja bih ga nastojao poslušati s ve-likim zadovoljstvom.

Razgovarao Vjekoslav Đaniš

INTERVJU •

Stjepan Bahert i Željko Klaić na promo-ciji knjige “Pripovijetke”

6

U povodu 100 godina od rođenja Adolfa Bratoljuba Klaića, iz nedav-

no objavljene knjige PRIPOVIJETKE prenosimo odlomak iz novele Jedna mla-dost u sjeni Stjepana Radića u kojemu se izravno govori o Bizovcu.

. . .Između kuće čiča-Mikine i naše nala-zio se posjed prilično bogatog seljaka koga smo zvali čiča Pužan Iljadarević, što mu, dakako, nije bilo pravo ime, jer u selu zovu ljude ili po nadimcima ili po starinskim imenima kuća. (Čiča Miko se na primjer prezivao Kusalić, a zvali su ga Mikoletin, čiča-Đura bio je Domanovac, a kuća mu je bila Damljetina, i tako prezimena Erići, Kolarići, Jovinci, Glavaši i Glavašići, Sršići, Katići, Stanići, a nazivi Jakši-ni, Stankini, Klarini, Filetini, Julija-novi, Stanušićevi, Perkovi, Grgačevi, da samo spomenem njih nekoliko.)Taj čiča Pužan imao kćer Rezu, moju vršnjakinju, koja je zaista bila što se ono kaže “cura ko dren”, kakve nije bilo “u sedam sela” (pogotovo “kad poveže maramu oko čela”), koja je u crkvi bila prva pjevačica (“počima-lja”), a u kolu prva igračica (“ciči ko guja”, govorile su moje sestre). Koli-ke li su samo seljačke kuće čeznule za njom da im postane snaha, i to ne samo u našem selu (upravo onako kako se to opisuje, recimo, u djelima Janka Tombora ili koga njemu sličnog iz ilirskih i poilirskih vremena). Ja se nisam zaljubljivao u nju, prvo, jer sam od djetinjstva slušao “Ne uzimaj vra-ga radi blaga, jer blago propade a vrag ostade”, a drugo - slušajte, molim vas, ovo:Seljaci iz moga sela od davnih su davni-na hodočastili u Mariju Bistricu. Kako je do toga došlo (ipak je to silna dalji-na!), ne mogu reći, očito je takva ho-dočašća uveo neki župnik bogzna kada, jer je bilo starijih ljudi koji su se sjećali da se nekada iz moga sela pješačilo do Virovitice, gdje je u ono doba započi-njala željeznička pruga prema Zagrebu, a tamo se istom sjedalo na vlak (ukoli-ko netko nije bio toliko pobožan da je i put od Virovitice do Marije Bistrice propješačio; ili - možda - toliko siroma-šan da nije mogao platiti vlak). Premda su imali bliže kojekakve Majke Božje,

pa im je čak mnogo bliža bila i ona gla-sovita u Judu u Mađarskoj (onda je to bila ista država, nekada čak i ista bisku-pija u Pečuhu ; uostalom, kod mene se u selu i danas govori da se vještice sku-pljaju na Aršanju, a o nekakvom Kleku nitko nema ni pojma!), oni su išli u Bi-stru, kako su govorili (i još danas go-vore) umjesto Marija Bistrica, i tko nije bio u Bistri a mogao je ići, njemu se to zamjeralo otprilike kao kod muslimana onima koji su mogli ići u Meku a nisu!

Kad su pak išli na ta svoja hodočašća, morali su negdje noćiti, a gdje će ako ne kod nas, pogotovo dok su u Zagrebu bili djed i baka, i onda Bože moj razgo-vora o tome tko je u selu umro, tko se oženio, tko se s kime posvađao, tko je koga ubio, koliko se rodilo djece i čije, tko je koji komad zemlje prodao a tko kupio, tko je sagradio kuću a tko obno-vio, kako čiji konji, krave, svinje, ovce, perad, pa čak i psi - jednom riječju kao da se čitavo selo preselilo u našu kuću. Ja sam pak imao posebnu dužnost da one koji se prvi put nalaze u Zagrebu provodam po gradu i da im pokažem znamenitosti, u prvom redu “onoga na ždrepcu”, kako su moji seljaci zvali Je-lačića bana.I stojimo mi tako u jedno rano pro-ljetno jutro ispred onoga na ždrepcu, a sunce izdašno obasjava nedjeljom umi-veni grad, tako da je sve svečano, da se sve blista i cakli, pa je čak i meni lijepo

koji sam na to navikao, a i kao tumač ne smijem pokazati baš previše zanosa, jer u čemu bih se onda razlikovao od mojih slušalaca.A tada me najednom Reza uhvati za ruku i upozori na nadstražara na ko-nju koji se odnekud pojavio i zaustavio nedaleko od nas, valjda zainteresiran zaista prekrasnom narodnom nošnjom mojih suseljana. Mi koji znamo što zna-či uređen, okupan i iščetkan konj, mi smo imali što gledati, a po konju orma

sja na onom jutarnjem suncu kao da je od zlata. Na konju pak nadstražar s visokom kacigom, sav u remenju i još blistaviji od svoga konja, a sun-ce mu se upravo božanskim sjajem odrazuje od ljeskave velike zvijezde na kacigi. Reza ga trenutak zapanje-no gleda, a onda me upita:- Je l’, baja, je l’ to kralj?E, ljudi moji, pa zar da se čovjek, i to školovan čovjek, zaljubljuje i uzima eventualno za ženu tako primitivno čeljade. Na čast joj njezina ljepota i do svih vragova bogatstvo njezina oca, kad ne razlikuje nadstražara od kralja. Pa zar bi jedan kralj ova-ko sam, bez pratnje, jahao sredinom grada! A uostalom, čemu treba tako zapanjeno gledati nekoga za koga misli da je kralj, kad smo mi repu-blikanci! Ne, ovakvo nešto ne dolazi

u obzir za mene, što će mi takva primi-tivka!Ta je Reza Iljadarevićka kasnije zaista pokazala da nije cura po mome ukusu i da joj je daleko sve ono što je mene zanosilo. Ima naime u mome selu obi-čaj koji se obavlja na Duhove, a zovu ga “Kraljevi”. Što je to, neka vam ispriča moja strina Stana, i to onako kako je meni ispričala kad sam skupljao građu za svoju doktorsku disertaciju.- To bude, sinko, na Dove, kako mi kažemo, a parok u crkvi kaže Duho-ve. Okupeju se mladi momci i divojke, obično oni siromašneji, lepo se opre-meju i noseju barjaka, a taj barjak je marama na šćapu. Jedan momak, i to najlepši, bude kralj i ima sablju, a jed-na divojka, ne moram ti ni kazat da i ona mora biti najlepša, bude kraljica ili - kako se sada kaže - snaša. Ideju od kuće do kuće i pevu: Od dvora do dvo-ra, do cmiljeva polja, di kralj bere cmi-

sjsjconn-Ešečdookgzmb

Adolf Bratoljub Klaić

• U POVODU

Jedna mladost uJedna mladost u

7

lje, cmilje i kovilje, i kraljica š nji¬me. Kralj kraljicu budi, u lice ju ljubi: Ustaj gore, ljubo, došli su nam kralji, da ji da-rujemo svilenom maramom, zelenom dolamom, škudom il dukatom. - Kad dojdeju do kuće u kojoj ima divojka, onodi pevu: Ovdi nama kažu djevu ne-udatu, il ju vi udajte il ju nama dajte, da ju mi udamo za tog našeg kra-lja. - Onda cura iz te kuće izajde pa malo poigra s onim kraljem, a drugi im pevu: De poigraj, kralju, i dva i tri puta, ofrkni se, kralju, i dva i tri puta. Ako je u kući mo-mak, peva se: Ovdi nama kažu momče neženjeno, il ga vi ženite il ga nama dajte, da ga mi ženi-mo s ovom našom snašom. - Kad momak izajde, onda - dok on igra sa snašom - pevu: De poigraj, snašo, i dva i tri puta, ofrkni se, snašo, i dva i tri puta. - Posle toga ji darujeju niko kako: kruva, sla-nine, kobasica, koje jajce, ili raki-je, ili novaca, već kako ko oće ili u kući ima. A kad bude gotovo, onda pevu: Fala, fala, teto, koja si nam dala i nas darovala svilenom maramom, zelenom dolamom, škudom il dukatom. - A ima i taki ljudi, pogotovo oni koji nemu ni muške ni ženske dece, koji im ne dadeju ništa nego ji još i poteraju, a kraljevi onda kad odeju malo dalje, stanu pa pevu: Ova kuća lena, u njoj ništa nema, kolcem poduprta, govnem omazana. - A to je jako za smej i na veliku sra-motu, svako im se sprda.Takvoj se zgodi one godine silno rado-vao Ivo Pejin, najljepši momak u selu, ali i slaboga imovnog stanja, koji je bio zaljubljen u Rezu i -premda je ona bila Iljadarevićka - sve je selo bilo složno da su oni kao stvoreni jedno za drugo. Reza se nije izjašnjavala, razgovarala je ljubazno s njime, ali i sa svakim drugim, a u kolu nije izbjegavala da po¬igra uz njega, ali i uz svakoga drugoga, pa Ivo nije bio načistu “oće l’ bit štagoda” od te njegove ljubavi. Zato je smislio da tih Duhova kad je on imao biti kralj, kod Rezine kuće učini nešto izvanredno i u selu neuobičajeno - da javno zaprosi Rezu, i time stavi pred gotov čin i nju i njezine ukućane naočigled čitavom

selu, i da se, ako bude potrebno, pomo-gne čak i sabljom. Kako i na koji način, to mu ni samom valjda nije bilo jasno. Ali prijetio se tako, dabome potajno!Reza je, međutim, mislila sasvim dru-gačije. Što joj je puhnulo u glavu, tko ju je na to nagovorio, zašto je to učinila, nitko nije znao, tek ona je odlučila da

- u ono doba općeg zanosa za sve se-ljačko - napusti svoju narodnu nošnju i da se, kako se govorilo, “presvuče”. A za taj svoj naum odabrala je baš Duhove. Gdje će se pak javno pokazati svijetu u svojoj novoj slici ako ne u crkvi pri-godom velike mise. U subotu je bila u gradu, dala odrezati kosu (kakva šteta za onu divnu seljačku frizuru!) i nači-niti trajnu ondulaciju, a u nedjelju je rano ujutro, uz pomoć neke krojačice iz grada (koja joj je, uostalom, i sašila gospodsku crnu večernju haljinu) iz-vršila “svlak”, kako se kasnije govorilo u selu. A dok se ona tako “opravljala”, selom su obilazili “Kraljevi” na čelu s Ivom Pejinim, i “od dvora do dvora” sti-

gli do “cmiljeva polja”, do Rezine kuće. I baš kad su dopjevali: Ustaj gore, ljubo, došli su nam kralji, da ji darujemo svi-lenom maramom, zelenom dolamom, škudom il dukatom, i kad je Ivo ustrep-tala srca očekivao svoj sudbonosni čas, rastvorila su se vrata i na njima se po-javila fantastična slika neopisivo lijepe dame u velikoj crnoj večernjoj toaleti (po ukusu malograđanske šnajderice!). Svi su ostali kao gromom ošinuti, a kad

su prepoznali Rezu, udarili su u strahovitu viku, no Rezin je glas bio jači, nadglasala ih je riječima: “Nosite se odavle, vi proste selja-čine, ili ću na vas navrkati pse.” A zatim je ponosnim korakom u pratnji svoje ne manje elegantne krojačice probila sebi prolaz kroz masu i zakročila prema crkvi. Za njom pak zaori pjesma: Ova kuća lena, u njoj ništa nema, kolcem poduprta, govnem omazana. - Ne treba valjda ni govoriti da je najglasnije pjevao Ivo, kojemu se odmah tu stvorila i majka, jer je njihova kuća bila preko puta od Rezine, i utješila sina: “Pusti ju, sinko, ona više nije naša.”Kratko vrijeme nakon toga do-gađaja objavio sam o tome jednu od prvih svojih novela, dakako sa mnogo dodataka što sam ih pokupio iz nekih sličnih slučaje-va o kojima sam čuo ili čitao, i s jakom poantom na Ivinoj majci i njezinim riječima da djevojka koja ostavi našu narodnu nošnju i koja se tim samim liši sudjelo-vanja u našim narodnim običaji-ma, automatski prelazi u protiv-nički tabor, prestaje biti - naša.

Nisam ni slutio što će se iz te moje no-vele izroditi u selu. Nitko nije shvatio da literarno djelo uzima kao podlogu neki realan doživljaj pa da ga pisac onda do-puni koječim što je potrebno da djelo bude što ljepše i uvjerljivije, nego su me napadali da sam svašta izmislio i slagao na Rezu i njene roditelje, i prijetili su mi da će me tužiti sudu (zbog klevete, naravno!), a i djed mi je pisao da cijelo selo bruji kako sam crni nezahvalnik što sam svoju prvu komšinicu “metio u novine”. I dodao je neka se ne pojavlju-jem u selu, jer je Pužan Iljadarević za mene već odrezao grdan prut i da je re-kao ako još nikad nisam trčeć sro, da ću to učiniti onda kad me on potjera.

U POVODU •

lj ilj i k ilj i k lji š ji l i d k b d t b

sjeni Stjepana Radićasjeni Stjepana Radića

8

Bizovčani uBizovčani u• FOTO REPORTAŽA

Više od 40 članova Kud-a „Bizovac“ sudjelovalo je na prestižnom 44. po redu folklornom fe-

stivalu „OP ROAKELDAIS“, koji se od 24.-28. lip-nja pod okriljem folklornih asocijacija, CIOFF-a i IOV-a održao u nizozemskom gradu Warff umu, smještenom na sjeveroistoku te zemlje, u pokrajini Gröningen. „Op Roakeldais“ je dijalektni izraz koji potječe od latinskog izraza Miraculum Dei, što znači “čudo od Boga”..Miraculum Dei promijenjen je u Meroakeldais a kasnije se pojavio izraz „op Ro-akeldais i stekao značenje “nadajući se najboljem”.U sve dane boravka Bizovčani su vrlo profesional-no odradili deset uspješnih nastupa na kojima su na jedinstven način prezentirali svu raskoš i bogat-stvo bizovačke folklorne tradicije. Svaki večernji program u posebno opremljenoj festivalskoj kon-certnoj dvorani pratilo je približno 2000 gledatelja, a svečani mimohod, prema procjeni organizatora promatralo je više od 20 000 ljudi. Festival svake godine okupi renomirane amaterske i profesional-ne folklorne skupine iz cijeloga svijeta.Na ovogodišnjoj festivalskoj priredbi osim bizovač-ke folklorne grupe na festivalu su sudjelovale dvije domaće skupine iz Nizozemske, zatim folklorne grupe iz Italije, Filipina, Mađarske, Slovačke, Ru-sije, Benina, Vanuatua, Paragvaja, Meksika, Indije i Perua. Sve ove folklorne skupine prezentirale su folklornu tradiciju, ples, glazbu, nošnje i kulturu zemlje iz koje dolaze.Prilikom svečanog prijema kod gradonačelnice Warff uma predsjednik bizovačkog Kud-a Srećko Vuković susreo se i razgovarao s gospodinom Jo-sipom Parom, hrvatskim veleposlanikom u Nizo-zemskoj, koji nije krio oduševljenje ljepotom bizo-vačke tradicijske nošnje.

Zajednička fotografi ja članova Kud-a Bizovac snimljena pred polazak, u Bizovcu...Na fotografi ji su: Josip Majetić. Dario Arambašić, Dubravko Vuković, David Uremović, Dunja Uremović, Anica Uremović, Maja Uremović, Doris Franjić, Marija Slamek, Jele-na Vuković, Štefan Sekalec, Damir Turalija, Kristina Pejaković, Anamarija Cvetković, Karlo Cvetković, Stjepana Cvetković, Stjepan Vuković, Milan Bašić, Tea Đaniš, Suzana Cvetković, Mirko Cvetković, Ines Glavašić, Valentina Pjevač, Ivanka Ivanović, Miran Bolklovac, Matija Bertin, Drago Vuković, Denis Pendić, Mirjana Perošević, Toni Ba-ban, Milorad Mateašić, Kristina Šebek, Vladimir Bošnjak, Marina Marinjak, Tomislav Glavaš, Hrvoje Sudar, Danijela Sudar, Radomir Brkić, Zvonimir Vuković, Ivan Bobinac, Dajana Anočić, Klara Vuković, Srećko Vuković.

Idilično selo Kantens koje je ugostilo Bizovčane

Sva ljepota i raskoš bizovačkog tradicijskog ruha zablistala je pod refl ektorima na grandioznoj pozornici u festivalskoj dvorani festivala « Op Roakeldais »

Bizovački folkloraši ispred stare vjetrenjače u Kantensu

9

zemlji tulipanaFOTO REPORTAŽA •

I danas pod dojmom boravka u Nizozemskoj, bi-zovački folkloraši ne mogu skriti oduševljenje izu-zetnom organizacijom festivala i gostoljubivošću svojih domaćina. Naime, svih dana boravka bili su smješteni u obiteljskim kućama u malom selu Kantens nedaleko Warff uma. Boraveći daleko od svojih domova (dvadeset i šest sati „ugodne“ vo-žnje autobusom) Bizovčani su stekli nova životna iskustva, dobre prijatelje i upoznali pomalo druga-čiji način života ljudi sa sjevera.

Fotografi je i tekst: Srećko Vuković

Sudionici festivala:

Benin Les As du Benin, Cotonou Hrvatska Kulturno umjetničko društvo Bizovac Estonija Tallinn University’s Folklore, Tallin Mađarska Kecskemét Folk Dance Ensemble, Kecskemét Indija National Folkart Academy, New Dehli Italija Mata e Grifone, Messina Mexiko Mexico Vivo Paragvaj Alma Guarani Asuncion Peru Agrupacion Cultural YAWAR CHICCHI, Danzantes de Tijeras Huaycan Filipini Sining Mindanaw Mindanao Rusija Folklore Ethnographic Group ERDM Elista (Kalmička) Slovačka Folklore Ensemble “HÁJ” Rimavská Sobota Nizozemska Het Hogeland Uithuizen Nizozemska De Grunneger Daansers Zandeweer Vanuatu Futuna Fatuana Cultural Group, Port Villa

Fotografi ja cijelog ansambla s dobrim domaćinom Martinom i ravnateljicom mjesnog vrtića, snimljena nakon nastupa ispred dječjeg vrtića u Kantensu, 24. lipnja 2009.

Predsjednik Kud-a Bizovac Srećko Vuković sa potomcima Mongola, ženama iz Republike Kalmička (Ruska federacija)

Folklorna je grupa iz Paragvaja svojim nastupima na pozornici i u svečanom mimohodu oduševljavala publiku

Mladi Bizovčani Milan Bašić i Klara Vuković sa hrvatskim veleposlani-kom Josipom Parom, snimljeni nakon svečanog prijema kod gradonačel-nice Warff uma˝

10

• HERALDIKA

Postojanje i djelovanje svake upravne institucije određeno je njenim dje-

lovanjem. Individualnost i pripadnost naglašavaju simboli, nacionalni, religij-ski, demografski, regionalni ili povije-sni. Takve odredbe postoje od početaka ljudske civilizacije i potrebe pripadanja zajednici. Svaka institucija u Republi-ci Hrvatskoj zakonski ima postavljena pravila o određivanju i postavljanju obilježja i njihovoj funkciji.

Prema odredbama Zakona o lokal-noj i područnoj samoupravi, jedinica lokalne samouprave i jedinica područ-ne samouprave donose se odredbe o izgledu i funkciji zastave i grba kao simbola upravnih jedinica županija, općina i gradova. Prema pravilniku za-stava mora biti jednobojna, omjer du-žine i širine 2: 1, u sredini zastave na sjecištu dijagonala postavlja se grb s obostrano obrubljenim žutim trakom. Grb se određuje prema pravilima he-

raldike (grboslovlja), znanstvene dis-cipline koja proučava postanak i razvoj grbova te načela njihova sastavljanja i umjetničkog oblikovanja te sadrže po-vijesne, privredne, zemljopisne, vjer-ske i topološke osobitosti te kao takav mora biti jedinstven na državnom teri-toriju Republike Hrvatske. Boje koje se određuju pri određivanju grba i zastave su bijela, plava, žuta i crvena. Gradovi i općine u pravilu koriste jednu boju dok državne zastave obično imaju dvije boje. Od prvih dana u ustrojstvu općine u Bizovcu se razvijala ideja o određiva-nju i postavljanju zastave i grba, koji bi uz dan općine bili simboli i predstav-nici općine kao i svih mještana općine. Postupak za tu inicijativu pokrenut je 1995. godine nakon što je tadašnji na-čelnik općine gosp. Stjepan Sršić dobio suglasnost svih općinskih vijećnika kao i suglasnost Ministarstva uprave RH. Prve ideje rađene su na temelju heral-dičkih pravila te je grb imao oblik šilj-ka crvene boje s bazginim cvijetom te izvorom kao simbolom toplica. U su-radnji s gosp. Ivanom Baltom, koji je bio predstavnik općine Bizovac u Hr-vatskom državnom zavodu te se zala-gao za odobravanje ideja za izradu grba kao i njihovih realizacija. Odgovor Mi-nistarstva uprave stigao je početkom 1996. godine. U njemu se ističe kako je zbog utvrđenih nepravilnosti u izgledu grba kao i zbog prevelikog broja sim-bola na grbu potrebna nova koncepcija grba te se kao glavni simbol predlaže samo zdenac. Sa sličnim idejama re-konstrukcije grba došao je odgovor i iz Državnog arhiva u Zagrebu. Na te-melju proučenih heraldičkih sastavnica kao i jedinstvenosti sadržaja grba došlo se do rješenja centriranja likova bazge i fontane na površini grba. Naglasak je bio na tome kako je bazga simbol proš-

losti vezan uz samu nomenklaturu Bi-zovca, a fontana predstavlja sadašnjost i budućnost Bizovca kao značajnog ter-malnog izvora uz koji se veže turizam. Rješenje pitanja grba i zastave, poslije odluka stručnih nadzornih tijela, još je neko vrijeme bilo podložno promje-nama i nekim novim idejama i realiza-cijama, kako je trebalo zadovoljiti sve zahtjeve koje nalaže struka. Kao krajnji rezultat svih uloženih napora, načelni-

ka gosp. Mirka Sudara i općinskih su-radnika na čelu s gosp. Antom Lovrin-čevićem, 2008. godine, općina Bizovac dobila je grb i zastavu. Grb čine dvije biljke bazge i srebrni bijeli zdenac s vo-doskokom, zastava je plave boje sa žuto obrubljenim grbom. To su konačna rje-šenja koja zadovoljavaju sve potrebne sastavnice o autentičnosti nacionalnih simbola. Svaka komponenta koja određuje pripadnost, u ovom slučaju grb i zasta-va općine, ono je što nas predstavlja u sveukupnom sastavu općina Republi-ke Hrvatske. Kolika je vrijednost tih simbola pokazuje zahtjev za njihovom jedinstvenosti i autentičnosti, u skladu s tim budimo ponosni na svoje i čuvaj-mo svoje.

Ante Lovrinčević

Grb i zastava općine BizovacGrb i zastava općine Bizovac

Likovno rješenje zastave

Idejno likovno rješenje grba

Likovno rješenje počasne zastave “gonfalona”

11

UDRUGE •

‘’EKO GRUPA’’ BIZOVAC27. srpnja 2009. godine, idejom i inicijativom Davora Bla-ževića u Bizovcu je osnovana ‘’Eko grupa’’. Inicijator Davor Blažević je i predsjednik udruge, dopredsjednik je Mario Ju-gović, a Stjepko Kurtović je tajnik.Prvotna ideja osnivača bila je urediti Bajer, a zatim su djelo-vanje odlučili proširiti na cijeli okoliš Bizovca i ostalih mje-sta naše općine. ‘’Eko grupa’’ danas broji šezdesetak članova koji aktivno rade na ostvarenju svog cilja za koji navode da je očuvanje prirode i okoliša kao temeljnih vrijednosti druš-tva, te prihvatljivo gospodarenje prirodnim resursima pri-mjenom odrednica održivog razvoja. Okupljaju se u ‘’Domu mladeži’’ (bizovačkoj sali za svatove) gdje su postavili stolove za stolni tenis za rekreaciju te rade na uređenju sale kako bi ju mogli iznajmljivati za svatove, uz isticanje kako će parovi iz Bizovca moći dobiti salu besplatno.

Djelatnosti Udruge su: javno zagovaranje uz učinkovito provođenje politike zaštite okoliša i očuvanje prirode; edu-kacija javnosti putem održavanja tribina, predavanje, semi-nara, radionica i izložbi u svrhu promicanja razvoja svijesti o potrebi očuvanja prirode i zaštiti okoliša; izrada i proved-ba studija i programa; organiziranje akcija zaštite i očuvanja prirode te poboljšanje kvalitete okoliša; osiguravanje pristu-pa javnosti informacijama o okolišnim temama i njihovim razmjenama; poticanje gospodarstvenih djelatnosti na prin-cipu održivog razvoja; priprema i izdavanje tiskanih i audi-ovizualnih materijala, računalnih programa i promidžbenih materijala vezanih uz djelatnost Udruge, suradnja sa osta-lim udrugama i organizacijama u svrhu ostvarivanja ciljeva Udruge. Članovi Udruge su od samog početka počeli aktivno djelovati te su uredili nogostup prema bizovačkom groblju, radili su na uređenju starih spomenika te su obavili nekoliko aktivnosti na Bajeru. Tamo su naime postavili ponton, izra-dili stepenice i skinuli zemljani bent te nasipali pijesak radi lakšeg pristupa vodi, izradili su drvene sjenice zbog zaštite od sunca, rade na košenju i održavanju travnatih površina u neposrednoj okolici te očuvanju i održavanju postojećeg od-bojkaškog terena. U planu im je u skorijoj budućnosti i pošu-mljavanje određenih dijelova Bajera, izrada novih sportsko-rekreativnih terena te krčenje okoliša uz željezničku prugu. Ovom prilikom pohvaljujemo ove vrijedne mlade ljude na njihovoj ideji i radu te pozvati sve koji žele da se uključe u ‘’Eko grupu’’!

‘’MATHEUS’’ – UDRUGA ZA PROMICANJE KRŠĆAN-SKIH VREDNOTA‘’Matheus’’ – udruga za promicanje kršćanskih vrednota, osnovana je 11. rujna 2009. idejom članova vokalnog sasta-va ‘’Matheus’’ s ciljem okupljanja vjernika koji se bave du-hovnom glazbom, plesom, glumom i drugim umjetničkim granama, a sve s nakanom promicanja duhovne i moralne vrednote kršćanstva. Udruga je osnovana i u cilju promica-nja, razvitka i unapređenja duhovne kvalitete života svih, po-sebice mladih vjernika. Predsjednica udruge je Sandra Lovrinčević, dopredsjed-nik je Benjamin Novoselec, a tajnica je Zrinka Blažević. U Udruzi se razlikuje redovno i počasno članstvo. Redovnim članovima se smatraju osobe koje redovito rade u Udruzi i doprinose njenom napredovanju i zajedničkom boljitku na svakom području. Počasnim članom Udruge mogu postati osobe koje svojim djelovanjem doprinose radu Udruge, ali nisu aktivni članovi i osobe koje su zadužile Udrugu i ostavi-le trag u njenu djelovanju. ‘’Matheus’’ danas ima petnaestak članova. Kao njihova prava i obaveze navode se: bavljenje aktivnostima Udruge, sudjelovanje u upravljanju poslovima Udruge, rad na usavršavanju članova u svakom pogledu, po-ticanje zajedništva među članovima Udruge, čuvanje i podi-zanje ugleda Udruge, čuvanje materijalnih dobara i izvršenje preuzetih obveza te plaćanje članarine. Djelatnosti Udruge su: promicanje i unapređuje glazbenog

života u župi, nadbiskupiji, domovini i inozemstvu; organizi-ranje seminara duhovnog karaktera i duhovnih obnove, or-ganiziranje koncerata za humanitarne potrebe; organiziranje kulturnih manifestacija u župi i nadbiskupiji; strukovno po-vezivanje, te stručno usavršavanje kako članova pjevačkoga sastava tako i glazbenog voditelja i korepetitora; sudjelovanje u raznim glazbenim radionicama i seminarima, te, po potre-bi, priređivanje istih; suradnja s drugim istovrsnim i sličnim udrugama, te svima koji podupiru rad Udruge; priređivanje godišnjih nastupa i ostalih programa; po potrebi izdavanje knjiga i časopisa iz područja svoje djelatnosti te drugih me-dija i zapisa, uz to i obavljanje drugih poslova koji doprinose ostvarivanju ciljeva.Na kraju, važno je istaknuti kako udruga ‘’Matheus’’ nije istovjetna vokalnoj skupini ‘’Matheus’’. Vokalna skupina je nositelj Udruge koja ima znatno šire područje djelovanja. Udruga je otvorena za sve stoga ovom prilikom pozivamo sve vjernike da se aktivno uključe i pomognu u unapređenju života naše župe!

Nikolina Mandić

Nove udruge u BizovcuNove udruge u Bizovcu

Zbor mladih Matheus sa svojim župnikom

Eko grupa u akciji čišćenja staze do groblja

12

• POVIJEST ŽUPA

1. Župa sv. Mateja apostola i evanđeliste u BizovcuBizovac je selo koje se spominje još 1333. godine, ali u sklopu Ladimireva-ca; u vidu fi lijale. Prvi župnik Petar Le-aković, rodom iz Bošnjaka. Prema nje-mgovim iskazima u župnoj spomenici stoji kako je stanje teško, ali je narod pokušavao što dostojnije živjeti.Negdje u 18. stoljeću i Bizovac i Ladi-mirevci, kao sela pripadala su župi Pe-trijevci. U Bizovcu se od 1738. godine nalazila kapelica Blažene Djevice Ma-rije „sagrađena poput drugih iz drveta i omazana blatom, krovom od trstike, u kojoj se držalo bogoslužje šest puta godišnje“.Bizovac postaje župom godi-ne 1810. kada je župa prema zagovoru grofa Prandaua preseljena iz Ladimire-vaca u Bizovac. Prvi župnik bio je Antun Josipović, koji je pod stare dane imao kapelana. Posli-je njegove smrti naslijedio ga je župnik prezimena Frigedy. Frigedya nasljeđuje Lovro Baloković, rodom iz sv. Đurađa, iz župe Podravski Podgajci.1876. na crkveni god, 21. rujna, biskup Strossmayer posjećuje župu, odnosno mjesto Bizovac. Povod posjeta bio je poticaj da se sve župe Slavonije i Bara-nje odvoje od Pečuške biskupije i pri-poje Đakovačkoj, što se naposlijetku i dogodilo poslije 1. svjetskog rata.1888. godine za župnika dolazi Ivan Philipović. On je bio vrlo vrijedan i obljubljen kod naroda. Umro je 25. listopada 1900. Od istog datuma pa do 14. veljače 1901. upravitelj župe je Vinko Budanović. Njega nasljeđuje dr. Konrad Heckenberger, koji je u župi do 1. ožujka 1910. godine. Od travnja 1910. do srpnja 1926. dolazi Mijat Hor-vat. On piše da su za vrijeme rata skinu-ta zvona crkve. Prije Svete Krizme 1924. godine sastao se Odbor za nabavu zvona. Duša odbo-ra bio je učitelj Ferdo Fralich (još su u Odboru bili: Mijo Kovač, Ivan Miha-ljević, Vinko Škarić i Vinko Vujnovac). Zvono je nabavljeno u Zagrebu.31. srpnja 1962. odlazi Mijo Horvat u Pečujsku biskupiju, a nasljeđuje ga Slav-ko Požlep, rodom iz Brezovice u blizini Ljubljane. Revno obavljajući svoju služ-bu, katehizirajući vrlo savjesno (Njego-vom zaslugom je uvedena svibanjsku pobožnost.), bio je župnikom do 1940. kada je odselio u Valpovo, iz kojega u Bizovac dolazi msgr. Ilija Anaković, rodom iz Oprisavaca. On 31. prosinca 1941. donosi popis stanovnika u župi: Bizovac 1613 duša, Ladimirevci 1285, Cret 295, Novaki 285, Normanci 30 – cijela župa okupljala je 3452 duše). U svojim zapisima zabilježio je kako neki kolju svinje nedjeljom – baš kao i danas.

Bijela kuga je bila vrlo raširena. Djece je u obitelji jedno ili dvoje.1951.godine, msgr. Ilija Anaković odla-zi u Đakovo za kanonika, a početkom rujna iste godine dolazi novi župnik, Stjepan Lukić, rodom iz Zenice. Opisu-je nutarnji izgled župne crkve i veli da je očajan: Crkva je vlažna i bez izolaci-je, pa nabavka lijepih pokrajnjih oltara, podizanje kora i drugi radovi nisu došli do pravog izražaja. Isti je zabilježio kako je crkva zadnji puta omaljana 1899. te je neophodno da se ona ponovo omalja. Pozvan je dekorativni slikar iz Zagreba, gospodin Josip Podlovski, koji je crkvu lijepo uredio. Iste 1952. godine, u noći s 1. na 2. lipnja, obijena je župna crkva. Odmetnici su pokušali probiti zid na sporednoj sakristiji, na kojoj je razbije-no staklo. Odnešeno je mnoštvo stvari, što je prijavljeno i policiji.1962. godine umire župnik Stjepan Lu-kić, a za novoga župnika dolazi Mato Bešlić. Župa broji 5000 vjernika. Žu-pnik Bešlić postaje profesor na Visokoj Bogoslovnoj školi u Đakovu.Te 1962. godine, 14. srpnja, bila je Mla-da misa vlč. Nikole Grlice, „rođenoga u Bizovcu“. 1965. dolazi kapelan, Mato Sočković. Za vrijeme prečasnog Mate

Bešlića sagrađena je crkva u Cretu po-čela se graditi 1967., a blagoslovljena je 14. listopada 1976.14. listopada 1972. obavljen je blago-slov dvorane u župnom dvorištu koja se gradila dvije godine. 1976. u Bizovcu su bile dvije Mlade Mise. Jedna je bila u srpnju, a imao ju je župnikov nećak, vlč. Mato Špoljar, a druga je bila u kolovo-zu, imao ju je vlč. Božo Ljubičić. Te iste godine u župi je boravio o. Ante Gabrić, „poznati misionar“.[3]Također, 1976. godine obnovljene su izvana i oličene iznutra crkve u Bizovcu i Ladimirevcima. 1978. preč. Mato Beš-lić odlazi u Đakovo za generalnog vi-kara, a za župnika dolazi bivši kapelan, vlč. Ivica Matzhaus. 1983. za župnika dolazi Mato Lešić, koji je obnovio župni stan, potpuno ga je izolirao, ožbukao i obojio, te promijenio crijep. 1989. od-lazi za župnika u Slavonski Brod, a u Bizovac dolazi još jedan bivši kapelan Stjepan Krekman za vrijeme kojega je ponovno obnovljena crkva u Bizovcu, izgrađene su crkve u Topolinama i No-vakima, uvedeno je plinsko grijanje u crkvu sv. Mateja, osnovana su dva pje-vačka zbora.[4] Tijekom župnikovanja vlč. Krekmana na službi kao župni vi-

Jedna općina, a dvije župe

Župna crkva sv. Mateja apostola i evanđeliste u Bizovcu

13

POVIJEST ŽUPA •

kari boravili su: vlč. Alojz Kovaček, vlč. Mato Matasović, vlč. Željko Zuanović, vlč. Mirko Rendulić i vlč. Stipo Marić. Vlč. Stjepan Krekman odlazi iz župe sredinom 1998., a za župnika dolazi vlč. Marin Knežević i nakratko kao župni vikar vlč. Ivica Križanović. Dolaskom novoga župnika izgrađena je nova cr-kva u Samatovcima, u potpunosti pre-uređena i proširena crkva u Cretu, a župna crkva u Bizovcu temeljito je ob-novljena i značajno proširena. Vrt iza crkve i župno crkveno dvorište kojemu je Hrvatska turistička zajednica, dodije-lila Priznanje Zeleni cvijet 2002. godi-ne za uređenost okoliša župnog ureda, krajem mjeseca studenog iste godine u Varaždinu uručeno je vlč. Marinu Kneževiću. Crkveni vrt ponos je svakog stanovnika Bizovca i ugodan odmor za dušu i tijelo svakom putniku namjerni-ku. Raspored njegovih sadnica osmisli-la je dipl.ing. hortikulture Alka Turalija iz Osijeka.

1.1. Župna crkva sv. Mateja apostola i evanđeliste

Crkva sv. Mateja apostola i evanđeliste smještena je u samom centru Bizovca. Crkvu Dao ju je 1802. godine urediti barun Josip Ignacije Prandau, a konač-ni oblik dobila je 1810. kada je i postala župnom crkvom.U to je vrijeme crkva bila jednobrodna s trostrano završenim svetištem, koje je omaljano u starohrvatskom stilu:jedna boja se utapa u drugoj, starohrvatski troplet na triumfalnim lukovima. Strop iznad oltara bio je pozlaćen i na njemu je bila naslikana Marija na nebo uznese-na, po uzoru na Rafaela. 1955. godine u siječnju postavljeni su prozori u obliku vitraja – Presvetog Srca Isusova i Preči-stog Srca Marijina i to kao uspomena na Marijinu godinu. Vitraje je izradio 1954. godine gospodin Pavao Sušilović iz Zagreba za cijenu od 47 000 dinara. Godine 1965. godine postavljen je i vi-traj sv. Ilije, a kao dar bivšeg župnika a u ono vrijeme kanonika u Đakovu, msgr. Ilije Anakovića. Ondašnji upravi-telj župe, vlč. Stjepan Lukić, postavio je, odnosno darovao vitraj sv. Stjepana.Zvonik je u prizemlju rastvoreni trijem, a završava visokim piramidalnim krovi-štem pokrivenim limom.Poslije obnavljanja i unutrašnjeg uređe-nja 50-tih godina, obnavljana je i 1970. godine, posebno limeni dio tornja jer se, prema zapisima koji se nalaze u Župnoj spomenici, „kod potresa križ nakrivio i prokišnjavalo je na koru“.[5] U Odboru koji je vodio akciju obnove crkve i tor-nja bili su: Marko Glavaš, Đuro Škarić, Ivo Erić, Dragan Grlica, Jozo Erić i Pavo Glavašić.. Radove ličenja predvodio je domaći majstor Đuro Vuković, a poma-gali su mu članovi odbora i vjernici, a zidarske radove obavljao je zidar Slavko

Drašković. Radovi na tornju povjereni su majstoru Balažu.[6] Crkva je bila ob-navljana još od 1987. do 1990. godine, a solidan izgled zadržala je sve do 2004. godine kad se pristupilo ponovnoj ob-novi. Današnji izgled župna crkva sv. Mateja apostola i evanđeliste, ponajprije treba zahvaliti viziji i upornosti sadašnjega župnika vlč. Marina Kneževića i vjer-nicima koji su njegovu viziju novčano potpomogli. Naime, u župnome uredu pronađeni su nacrti za proširenje cr-kvene zgrade u Bizovcu koje je načinio građevinski poduzetnik Vodopija još davne 1940. godine. Zbog ratnih doga-đanja tih godina cijeli je projekt ostao za neka bolja vremena. Prema tim malo izmijenjenim nacrtima novi nacrt pro-širenja župne crkve načinio je arihtekt Ivan Cvenić iz Osijeka. Tijekom ovog zahvata, čija je vrijednost procijenjena na oko 2,5 milijuna kuna, uvedeno je podno grijanje, stavljen je novi kame-ni pod, nova rasvjeta, elektrifi cirana su zvona, obnovljen toranj restauriran je kameni oltar i predkoncilski oltar koji sada svojom ljepotom dominira cije-lom crkvom. Restaurirana je i slika sv. Mateja, za nas nepoznatog autora jer se prilikom same restauracije ime autora nije moglo do kraja otkriti.U crkvi se nalazi nova kamena krstionica.Toranj je konačno dobio svoju izvornu funk-ciju da uz zvonjavu ima i ure sa četiri strane. Zidove glavne lađe obogaćuju umjetničke slike Križnoga puta, rad akademskog slikara Gorana Tvrtkovića iz Osijeka. Kupljene su nove klupe za sjedenje. Prilazi crkvi su popločeni, a u neposrednoj blizini postavljen je novi križ koji svojim naličjem gleda u smjeru jugoistoka, prema Jeruzalemu.„Župna crkva u Bizovcu, još uvijek po svojim karakteristikama pripada kru-gu skromnijih barokno- klasicističkih sakralnih spomenika na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće.“[7] Obzirom na temeljito proširenje u kojemu su srušeni popreč-

ni zidovi kako bi se proširile pokrajnje sakristije, crkva sv. Mateja je zadobila oblik latinskoga križa. Crkveni god slavi se 21. rujna.

1.1.1. Kapelica na mjesnom groblju u Bizovcu

Za kapelicu na mjesnom groblju u Bi-zovcu nema pisanih podataka o gradnji. Prema sjećanju najstarijih Bizovčana, kapelica je 1905. ili 1906. preseljena iz Normanaca u Bizovac. Bila je molitvena kapelica radnika poduzeća „Našice“d.d., „čiji su vlasnici bili Francuzi“.[8]Kapelica nije bitno mijenjala svoj oblik. Postavljena je na četiri ukrštene gre-de, sa zidovima od pune opeke i boč-nim otvorima, prozorima. Pročelje je okrenuto prema jugu, a bočni otvori i ulaz obloženi su izrezbarenim drvenim okvirima. Krov kapelice je trovodan, a prvobitno je imao zvonik od drvenih te-sanih greda s kružnim krovištem ispod kojega je bilo zvono.Sadašnje zvono na kapelici je vlč. Stjepan Krekman prenio iz grobljanske kapelice u Topolina.

1.2. Samatovci

„Pojava prvih naseljenika na područ-ju Samatovaca, seže u daleku prošlost srednjeg i mlađeg eneolitika. Površinski nalazi keramike, koštanih i kamenih alatki pripisuje se sopotskoj kulturi. Od 1721. godine Samatovci se nalaze u sa-stavu valpovačkog vlastelinstva kao pu-stara. Prema popisu koje je obavilo vla-stelinstvo 1885. god. imale su pustare Samatovci, Selci i Cerovac ukupno 143 stanovnika. Prema popisu stanovništva 1991. godine Samatovci su imali 568 žitelja.“ „Prema popisu iz 2001. godine

Kapelica na groblju u Bizovcu

Filijalana crkva Pohođenja Blažene Djevice Marije u Samatovcima

14

Samatovci su imali 601 stanovnika koji žive u 191 kućanstvu.“

1.2.1. Filijalna crkva Pohođenja Bla-žene Djevice Marije

Kao fi lijala Samatovci su 1977. godine izdvojeni su iz sastava župe sv. Petra u Petrijevcima i pripojeni župi sv. Mateja u Bizovcu.Za potrebe održavanja euharistijske službe, služila je jedna kuća koju su mje-štani prenamijenili. Njezina dotrajalost uslijed vlage i prokišnjavanja izrodila je idejom o gradnji nove crkvene zgrade. 2000.godine biskup Marin Srakić bla-goslovio je temeljni kamen. Nacrte za novu crkvu izradio je arhitekt Stjepan Ivanović iz Valpova. A građevinske ra-dove izvelo je poduzeće “Gradbenik” d.o.o. iz Bizovca. Mještani su sami fi -nancirali izgradnju crkvene zgrade. Nova crkva dovršena je 2008. godine. Crkveni god slavi se 31. svibnja.

1.3. Cret Bizovački

“Iskazuje se kao naselje od 1890. godi-ne. Do 1900. iskazivano je pod imenom Čret, a od 1910. do 1981. godine pod imenom Čret Bizovački.”Najstarije vije-sti o Cretu kažu kako se prije dolaska Turaka nalazio u posjedu Viteškog reda Sv. Ivana u gospojštini Karaševo s 30 drugih sela. Prvi popisani stanovnicu su vjerojatno bili nastanjeni lovočuvari šume Cret i čuvari pruge. Prema nekim podatcima, do većeg naseljavanja je došlo poslije Prvog svjetskog rata oko 1929. godine iz Hrvatskog zagorja, Dal-macije i Like. Odmah po dolasku novi stanovnici,pristupili su krčenju šume radi stvaranja slobodnog prostora za podizanje kuća. Danas Cret ima 631 stanovnika koji žive u 206 domaćin-stava, izgrađenu plinsku i vodovodnu mrežu.

1.3.1.Filijalna crkva sv. Antuna

izgrađena je za vrijeme župnikovanja prečasnog Mate Bešlića. Počela se gra-diti 1. svibnja 1967.godine. Nacrte za novu crkvenu zgradu besplatno je izra-dio Bizovčanin ing. Julijan Domanovac. Pod njegovim su nadzorom mještani, dobrovoljnim radom i novčanim pri-lozima kroz tri godine izgradili crkvu. U izgradnji, uz zvonara Matu Osrečka, najviše su se istaknuli Luka Debeljak i Jozo Uremović, ali i svi vjernici iz Cre-ta i Bizovca. Ondašnji župnik Bešlić, donosi u Župnoj spomenici kako su radovi stajali oko 7 milijuna starih di-nara. Također je zabilježio kako su se Bizovčani i Crečani natjecali tko će više darovati i raditi. Po svršetku radova na novoj crkvi, biskup Bäuerlein, zajedno sa svojim tajnikom prečasnim Ćirilom Kosom, odazvao se blagosloviti novu crkvu dan poslije crkvenog goda, 14.

lipnja 1970. godineCrkvica je kao novo izgrađena bila je ve-ličine 9 x 12 metara s pokrajnjom gale-rijom za muškarce. Prema zapisima koji stoje u Spomenici, oltar i ambon uku-sno je izradio Viktor Budin iz Osijeka, a kip sv. Antuna Padovanskog, novoj cr-kvi, poklonila je župa Valpovo. Uslijed povećanja broja vjernika u Creta, bilo je potrebno proširenje fi lijalne crkve. Pre-

ma nacrtima koje je načinio Bizovčanin Zdenko Drahotuski, 2007. godine cr-kva sv. Ante Padovanskog proširena je u smjeru sjever-jug. Dodano je svetište na južnoj, a nova sakristija na sjevernoj strani iznad koje se proteže galerija. Potpuno je obnovljeno krovište, strop, pod i električne instalacije. Crkva je

oličena iznutra i izvana. Svetištem i cije-lom crkvom dominira slika sv. Antuna Padovanskog, rad akademskog slika-ra Đure Adžića iz Osijeka. Cjelokupne građevinske radove izvelo je poduzeće „Gradbenik“d.o.o. iz Bizovca. Crkveni god slavi se 13. lipnja.

2. Župa sv. Ane u BrođancimaPrema podatcima iz župne spomeni-ce može se ponešto iščitati o vjerskom životu u župnoj zajednici sv. Ane u Brođancima. Župa se u povijesnim do-kumentima prvi puta spominje 1333. godine i ponovno 1660. u vrijeme tur-ske okupacije ovih krajeva. U to vrijeme o vjerskom životu brinuli su se franjevci iz našičkog samostana. A župa tada i ugašena, jer su Turci rastjerali vjernike, a mnoge i poubijali. Nakon oslobođenja Slavonije od Turaka 1687. godine po-činje obnova vjerskog života na ovim prostorima. Tako je 1748. godine u Bro-đancima ponovno uspostavljena župa i djeluje do danas. Nije ovdje odmah boravio župnik nego je povremeno do-lazio. Kronotaksa u župnoj spomenici spominje da u Križevcima - ovdje gdje su danas Brođanci, župnici djeluju u neprekinutom slijedu od 1781. godine. Prvi je bio Stjepan Đurić samo godinu dana, a sadašnji je dvadeset i treći zare-dom Ivan Marković, ovdje na službi od 19. kolovoza 2002. godine. Župi sv. Ane u Brođancima pripadaju fi lijale: Habja-novci, Novaki i Čepinski Martinci gdje je u planu izgradnja nove fi lijalne crkve. U župi živi 1.600 vjernika katolika.

2.1. Župna crkva sv. Ane

Sadašnja župna crkva sagrađena je

Župna crkva sv. Ane u Brođancima

Filijalna crkva sv. Antuna u Cretu

• POVIJEST ŽUPA

15

1798. godine u kasnobaroknom stilu. Gradnju je počeo župnik Serafi n Dom-bay. Župu je vodio od 1796. do 1815. godine. Nova crkva nije imala zvonik. Tek u vrijeme župnika Matije Lacko-vića, koji je župom upravljao od 1831. do 1863., punih sedamdeset godina, na čelu crkve podignut je zvonik. Taj je župnik u Brođancima i preminuo, te je pokopan na brođanačkom groblju. Poslije njega župničku službu preuzeo je Stjepan Mavračić koji je župu vodio tri godine i dao oslikati crkvu. Crkva je u svojoj povijesti više puta popravljana i obnavljana. 1943. godine dotadašnji drveni oltar zamijenjen je novim, ka-menim. Izradio ga je klesar Nikola Šte-fančić iz Brodskog Varoša. Isklesan je od bijelog kamena pješčanika s pozlata-ma. U sredini je slika Slavka Tomerlina koja prikazuje nebesku zaštitnicu župe, sv. Anu i malu Mariju. Ova je župa za-jedno s ostalim župama Valpovačkoga kraja pripojena Đakovačko-srijemskoj biskupiji tek 1970. godine. Do tada je bila pod Mađarskom crkvenom upra-vom biskupija u Kaloči i Pečuhu. Sveča-nim slavljem 1998. godine proslavljena je 250. godišnjica župe i 200. godišnjica crkve. To je slavlje organizirao crkveni odbor zajedno s ondašnjim župnikom vlč. Matom Matasovićem, koji je župu vodio od 1996. do 2002. godine. Pro-slava je upriličena 7. studenoga, euha-ristijskim slavljem koje je predvodio bi-skup đakovačko-srijemski mnsg. Marin Srakić, uz sudjelovanje vjernika, a cje-lokupan događaj uzveličali su i članovi KUD-a Brođanci. 2002. godine počela je obnova župne crkve koja još nije do-vršena. Napravljena je hidroizolacija cijele crkve, postavljeno podno grija-nje, elektrifi cirana zvona, postavljen novi mramorni pod, obnovljena fasada crkve i zvonika i uređena unutrašnjost crkve. Crkveni god slavi se 26. srpnja.

2.2. Habjanovci

Naselje Habjanovci smješteno je na južnom dijelu Općine Bizovac 2 km ju-gozapadno od Brođanaca. Od 1721 go-dine bili su u sastavu Valpovačkog vla-stelinstva i Petrijevačkog distrikta. Tada su imali 12 domaćinstava. Po popisu iz 2001. godine Habjanovci imaju 547 sta-novnika i 206 kućanstava.

2.2.1. Filijalna crkva sv. Bartola

U selu postoji crkva apostola Bartola sa-građena 1837 godine, a pripada župi sv. Ane u Brođancima. Prije drugog svjet-skog rata u naselju je postojala staroka-tolička crkva, ali je tijekom rata srušena. Crkveni god slavi se 24. kolovoza.

2.3. Novaki Bizovački

„Pronađeni ostatci keramike sopotske,

badenske i kostolačke kulture iz ranog i srednjeg eneolitika dokaz su rane nase-ljenosti. U ratovima za oslobođenje od Turaka, Novaki su bili opustošeni. Od nekadašnjeg sela postala je pustara, koja je tek poslije 1918. godine naseljena dobrovoljcima iz prvog svjetskog rata i kolonistima iz okolice Imotskog.“ U novije vrijeme mjesto nastaje doselja-

vanjem stanovnika iz Imotske krajine. A službeno je zabilježeno kako se selo Novaki Bizovački “iskazuje kao naselje od 1931.“godine.Danas broje sedamdesetak domaćinsta-va s oko dvjestotinjak stanovnika. Od svoga osnutka i izgradnje crkve fi -lijala u Novakima pripadala je župi sv. Mateja u Bizovcu. Zbog velikog broja fi lijala u župi Bizovac, fi lijala Novaki pripojena je župi u Brođance. Tako je u Urudžbenom zapisniku župe sv. Mateja u Bizovcu, broj 4/2005 od 5. siječnja 2005., evidentiran dokument po kojemu se fi lijala sv. Ivana Krstitelja u Novakima Bizovačkim izdvaja iz sa-stava bizovačke župe, te pripaja župi sv. Ane u Brođancima.

2.3.1. Filijalna crkva sv. Ivana Krstite-lja

Obzirom kako je ovo selo bilo jedino u župi Bizovac, a da nije imalo svoju cr-kvu, 10. veljače 1994. godine sastao se zbor inicijative na čelu s gospodinom Brankom Babanom kako bi razmotrili mogućnost gradnje crkve. U odboru za gradnju crkve još su bili: Petar Radić, Ivo Lovrić, Ivan Vranješ, Slavko Bulju-bašić, Ivan Pilj i Željko Baban. Projekt za crkvu izradio je ing. Julije Doma-novac iz Našica. Iste godine, 24. lipnja, na blagdan sv. Ivana Krstitelja, tadašnji pomoćni biskup dr. Marin Srakić, bla-goslovio je kamen temeljac. Skupljen je materijal, te je uz dobrovoljni rad

mještana Novaka započela gradnja. Te godine izliven je temelj. U proljeće sli-jedeće godine izlivena je donja deka i nastavljeno je sa zidanjem. Pred jesen izlivena je i gornja deka te je zgrada stavljena pod krov. 1996. godine uzidan je toranj i stavljen gromobran, uvedena struja i stavljena limarija, napravljeni su i svi stolarski radovi te se uređivao oko-liš crkve. 1997. godine stavljen je pod, crkva je ožbukana izvana i iznutra te oličena. Nabavljene su nove klupe. Sve rezbarije u drvetu izradio je Bizovčanin Stjepan Balažić i njegovi sinovi Danijel i Sebastijan. Stavljeno je novo zvono koje je izliveno u Slavonskom Brodu a izrađeno je u G-duru. Darovatelj zvona je bio gospodin Drago Knežević sa svo-jom obitelji koji je bio i kum crkvi. 24. lipnja 1997. godine crkvu posvećenu sv. Ivanu Krstitelju, uz nazočnost brojnih vjernika, dekana valpovačkog dekanata vlč. Antuna Petovarija, načelnika opći-ne Bizovac Stjepana Sršića i tadašnjeg župana osječko-baranjske županije Bra-nimira Glavaša, blagoslovio je pomoć-ni biskup, mr. Đuro Gašparović.[23]

Filijalna crkva sv. Ivana Krstitelja nalazi se u samom centru Novaka Bizovačkih. Svojom veličinom zadovoljava trenut-ne potrebe mjesta. Jednobrodna je s malenom sakristijom u koju se ulazi s lijeve vanjske strane. Ulaz iz sakristije u crkvu nasuprot je Svetohraništu. Nje-nom unutrašnjošću dominira pozamaš-na drvena rezbarija koja prikazuje sv. Ivana Krstitelja kako krsti Gospodina, s lijeve i desene strane zidova nalazi se Križni put izrađen također u drvetu. A iznad ulaznih vrata proteže se kor. Cr-kveni god se slavi 24. lipnja.

Zrinka Blažević

Filijalna crkva sv. Ivana Krstitelja u Novakima

Filijalna crkva sv. Bartola u Habjanovcima

POVIJEST ŽUPA •

16

I prošlog Božića, kao i mnogo godina do sada, zaputih se u čestitare. Sa sobom pod mišicom, uzeh prigodne i jed-

nostavne poklončiće za malenu, meni Dragu Mladu Obitelj. Bilo je to hladno božićno prije podne, doduše bez bijelog prekrivača ali s vjetrom koji nije moje uši i nosić, ostavljao ravnodušnima. Na ulici sretoh tek samca koji je nešto tra-žio… možda nekoga, mene, da mu srdačno čestita Božić. Osim tog, za mene srdačnog usputnog čestitarenja, misli su mi bili s dragim ljudima, kamo se zaputih. Ulaskom u dvo-rište, zabljesnuše me još od noćas upaljene šarene lampice na dvorišnom čempresu. „Ohoho…veselili su se“ – pomislih. Požurih se uzmaknuti hladnom neugodnom vjetru. No ula-skom u dom moje Drage Mlade Obitelji, i nosić i uške tako me snažno zabolješe od promjene temperature….uh,… kao da su mi nagoviještali ono što me čeka. Uz uobičajeno česti-tanje i razmjenjivanje poklona ispod bora, ugledah malenu željeznicu kao u nekim američkim fi lmovima… Nije me ustvari ništa dotaknulo.„Joooj…“ – prolomolio se glas Majke Obitelji – „Tri dana sam pekla kolače i nama i svekrvi! Sve me boli!“ Nato mi je Dijete Obitelji uskočilo na krilo. Bila je to dje-vojčica. Prekrasna. Dobra. Pametna. Lijepa. Zapitkivala me o nekim samo njoj važnim stvarima. A ja joj ponudih za-nimljive i smiješne odgovore, kako to i uobičajeno činim s klincima. Uputih i ja njoj nekoliko pitanja… a ona meni veli: “…jel postoje anđeli?“„Naravno! Oni nas čuvaju i prate kroz cijeli život.“- odgo-vorih. „A kad budeš veliki?“ – nastavila je malena, umiljavajući mi se.„Da, da, onda pogotovo. Oni se brinu za sve, i malene i velike i donose nam poklone za Božić.“ - „A Djed Božićnjak?“- za-pitala je… Nato me Majka Obitelji pogleda i prekine našu dječju sean-su - “Ma znaš, te gužve, nismo išli na ispovijed, to možemo i kad nikoga ne bude, poslije Božića. A nismo, eto stigli ni na polnoćku. Ja sam pekla kolače, pa Francuska salata, pa pe-čenje za danas a i u trgovinu sam još morala a onda navečer smo svi zaspali pred televizorom.“ - Jel potrebno reći kakvo je bilo moje stanje: ŠOK!!! Iz mene je bljesnulo:„Pa, kako? Mislim, pa nisi ni dijete odvela na dječju polnoć-ku? Zašto?“ „A vidiš i on je radio do kasno. Ne stigne se to sve!“ - Hm, i Oca Obitelji je počela opravdavati - pade mi na pamet. Maj-ka Obitelji nastavila je dalje:“Meni ti je Badnjak jaaaakoooo svet, to je vrijeme kad obitelj treba biti na okupu.“„Da, sve ok, nisi stigla. Dobro. Imaš danas misu i navečer. Pa Božić je.“ – poučih je.„Aaaa danas će nam doći moji u goste. Nije baš u redu da ih ne dočekam…a najavili su se još i…“ - ovdje je moj Božić prošle godine završio! Srce me još i danas zaboli, kad se toga sjetim.

Dugo vremena, puno mi se svega motalo po glavi. Kad mi je urednik ovog broja, rekao da pišem o tome na koji se način danas slavi Božić i kako ga mladi slave, ovaj događaj bio je prvo što mi je sinulo. Teško je to. - Mislim slaviti Božić da-nas. Je, je, teško je. Osobito ako imate uporište u vjeri. Jer onima koji ne odlaze na mise nedjeljom iliti svake nedjelje, sasvim je uobičajeno da to ne čine ni na velike blagdane, kao što je na primjer, recimo slučajno i Božić. Takvi svoj Božić, barem što se mene tiče, komotno mogu prebaciti i neki drugi

dan, recimo prvog dana proljeća…ili kad god to njima od-govara. Je li Božić događaj koji obilježavamo i osjetimo samo za stolom? Velika purica, prasac, janje ili koje druga priklana životinja, pečenje bilo koje vrste, Francuske i Ruske salate, Turski umak ili što god … mađarice, juliške, sacherice, jo-gurtice, i trostruki, četverostruki i ne znam koji užitak… sve to ne može i naprosto ne smije zamijeniti odlazak u crkvu i radost zajedništva na Polnoćki! Mi smo kultura koja započinje obilježavati advent još kra-jem listopada – to zamijetih u jednom stranom trgovačkom centru…advent nazivamo božićnim vremenom a dolaskom samog Božića ostajemo prazni u srcima i potpuno razumlji-vo, praznih džepova. Moja me baka dobro poučila kako se vrijeme pred Božić zove advent ili došašće, traje četiri ne-djelje tijekom kojih se pali po jedna svijeća. Odlaskom na zornice pripremamo se i iščekujemo dolazak Spasitelja. Lju-bičasta boja na svećenikovoj misnici simbolizira poniznost. Badnji dan, posveta hrane, slamica, žito, jabuka, bijeli luk, zapaljena svijeća, tamijan, - običaji kojih se nitko ne smije posramiti danas uglavnom izostaju. Djeci Djed Mraz, Djed Božićnjak ili kako god se on zvao, donosi poklone. Anđeo je ispao iz igre. Njegova tajanstvenost i svetost čini se, izgubila je bitku sa profanom stvarnošću. No djeci nije teško u njih povjerovati.Teško je u današnjici biti aktivan vjernik. To stoji! Društvo se u potpunosti okrenulo konzumerizmu. Tako možemo reći da se naš Isus ne rađa više u malenoj skromnoj štalici ili u jednostavnosti srdačnosti blagosti naših obitelji već ga pora-đaju i prije Božića, porađaju ga mnogi prazneći svoje tekuće i žiro račune, porađaju ga … a onda u postporođajnim bolima i uz „baby blues“ vraćaju dugove koje su načinili pod izlikom Božića. A blagdan Isusovog rođenja je vrlo jednostavan. Bilo bi lijepo kad bi Božić bio odsjaj obiteljske povezanosti, razumijeva-nja, ljubavi, dobrote i radosti čovjekova srca. Poruka Božića je jasna: Otvoriti svoje srce za drugoga i biti aktivno prisutan u nastavku Božjeg spasenjskog plana, bez materijalnog…Moja Mala Mlada Obitelj, nadam se kako će ovoga Božića ispraviti prošlogodišnju pogrješku. Bog oprašta ako uvidimo svoj propust i iskreno zažalimo. A Djevojčica Obitelji, vje-rujem da će doživjeti ovaj Božić… vjerujem da će joj anđeo, a ne netko drugi, ove godine donijeti svoj poklon i da će se radovati rođenju Malenog Djetešca kojemu se raduje cijeli svijet, te da će ga pohoditi u crkvi. Aslan

• VJERA NAŠA

Pouka o slavljenju Božića

17

Bio sam još mali, tek s navršene tri godine. Bližio se Božić, premda meni to ništa nije bilo jasno – Što to znači? Zašto

se slavi? Zašto moji roditelji, pa i svi stariji ukućani neka-ko, meni se činilo – postaju nervozni – užurbani?! Sjećam se tek pokojne mame, koja me je svaku večer, s obzirom da još nisam znao ni pisati niti čitati – učila moliti, i to molitvicu mojemu Anđelu čuvaru : „Spustila se Badnja noć, anđeo će s neba doć’, Anđeo će s neba sletit’, i darove pod bor metit’, Ja ću dobro dijete biti, anđela ću pozdraviti : Anđele čuvaru mili, svojom snagom me zakrili, Prema Božjem obećanju, čuvaj mene noću – danju! A kad s ovog svijeta pođem, da u nebo sretno dođem, Da se ondje s tobom mogu – vijekom klanjat dragom Bogu!“I još jedan kratki dodatak : „Terezijo Mala, ponizno te molim, Ti pozdravi Isusa da ga jako volim!“Nije meni jasno bilo ni tko je Anđeo čuvar, niti Mala Terezi-ja, niti sam znao što to znači „Badnja noć“, a o malom Isusu koji se rodio u nekakvoj štalici, čak puno lošijoj od naše – u dvorištu, koja je bila sazidana od prijesne cigle i omazana blatom, čuo sam jedino od moje mame – kojoj sam, kao i svako dijete – beskrajno vjerovao.No, jednog mi dana rekoše : „Danas je Badnjak!“Nisam shvaćao, ali sam mogao promatrati – svi su se nekuda žurili i nitko od njih nije imao vremena za mene, za malo grudanja ili sanjkanja – a snijega je bilo na pretek.Zanimljivo je, kako su nakon što je odzvonilo podne svi žur-no ušli u našu dječju sobu, a mene nisu puštali unutra.Nesvjesno, iskoristivši trenutak njihove nepažnje, odšuljao sam se do sobnih vrata, no ona su bila zaključana. Virio sam kroz ključanicu – bio je mrak, a unutra sam čuo tihe glasove koje tada nisam raspoznavao. Bio sam znatiželjan i htio sam biti s njima.U jedno je trenutku nešto u sobi zabljesnulo, njihalo se u bo-jama, ali nisam vidio cjelovitu sliku.Pozvao me očev glas s dvorišta: „Sine, dođi mi pomoći „naraniti marvu!“Bio sam opet u čudu. Nikada me do tada Apa (kako sam zvao svoga pokojnog oca), nije zvao da mu ja – tako nejak – idem pomoći nešto raditi. Mama je s velikim osmjehom i nekim posebnim sjajem u očima, koji do tada nisam vidio, izašla iz kako sam mislio „začarane sobe“ i rekla: „Idemo se unutra spremiti i urediti, još malo pa će, ako si bio dobar, doći tvoj Anđeo s borom i darovima!“Meni se spavalo, a ona je najavila anđela. „Kakav je to anđeo, koji dolazi po noći, umjesto da me je danas došao malo provozati na sanjkama?“Mama me je spremala, a ja sam u daljini čuo nekakvo zvonce. „Čuješ li? To on najavljuje svoj dolazak. Kad pokuca na naša vrata, ti lijepo klekni, sklopi rukice i moli onu molitvicu An-đelu čuvaru, što sam te naučila!“Zvonjava se zaustavila pred našim vratima. Kleknuo sam i sklopio ruke, a dok sam molio pogled mi je bježao prema vratima. U kuću je ulazila „osoba“, sva u bijelom, baš s ona-

kvim krilima, kakve mi je mama opisivala da anđeli imaju. Nosila je nakićen bor na kojem su se vrtjeli „saloni“ u raznim bojama, „vilina kosa“, sjajne kugle i šareni ukrasi u svaka-kvim oblicima.Kada sam završio s molitvicom, Anđeo je stavio bor kraj mene na pod i upitao me:„Jesi li bio dobar i jesi li slušao mamu i apu? Koju si molitvu još naučio moliti – osim ove?“„Znam Oče naš, zdravo Marijo i slava Ocu!“ – odgovorio sam hrabro.„Bravo dječače!“ – rekao je Anđeo, „Zato sam ti donio još nekoliko darova, koje ćeš naći, kada odem u ovoj velikoj kutiji!“ – spustio je kartonsku kutiju po-kraj bora. „Pozdravlja te i mali Isus, koji će se noćas roditi u štalici – za sve ljude!“ – pomilovao me po glavi, nasmiješio se i otišao.Potrčao sam za njim želeći da još ostane u našoj kući. Svidio mi se. Donio mi je bor, darove i nije mi bilo jasno zašto ga mama i apa nisu pozvali na večeru. On je polako i dosto-janstveno krenuo kroz naš „trem“ prema ulici. U jednom se trenutku nekako zaljuljao, poskočio i potom nestao iza ula-znih vrata.Vraćajući se u sobu k boru i darovima, primijetio sam bijelu kao Anđelovu odjeću – cipelu, koja je na peti imala nekakav duguljast, šiljast oblik. Uzeo sam tu cipelu i u očekivanju da će to biti razlog povratka moga Anđela, rekao mami: „Gle mama, ovaj moj Anđeo ima iste cipele, baš kao i naša seka Nada!“ ...

Stjepan Sršić

VJERA NAŠA •

Cipela anđela čuvara

18

Najstariji pisani podatci o mjestu Cretu na-vode da se prije dolaska Turaka nalazio u

posjedu Viteškog reda Sv. Ivana u gospojštini Karaševo s trideset drugih sela. Prvi popisani stanovnici vjerojatno su bili nastanjeni lovoču-vari šume Cret i čuvari pruge.Na prostoru današnjeg sela Cret nalazila se šuma. Šuma se s jedne strane pruge zvala „Ga-jić“, a s druge strane „Cret“. 1930. godine ovu šumu kupilo je DIP – Đurđenovac koje je šumu posjeklo. Do 1938. godine narasla je mlada šuma koju za bivše seoske banovine preuzima zadruga „Zemlja“ i tu kolonizira ponajprije stanovnike iz Hrvatskog zagorja, zatim Podravce iz okoline Pitomače, te nešto kasnije Ličane i Dalmatince.Zabilježeno je kako je prvi stanovnik Creta bio Jura Sekalec, potom Ivan Dinjar i drugi.Po dolasku stanovnika odmah se pristupilo kr-čenju šume radi stvaranja slobodnog prostora za izgradnju kuća.Novopridošli stanovnici Creta uvidjeli su važnost obrazo-vanja za svoju djecu, stoga su nastojali ishoditi dopuštenje i osigurati uvjete za formiranje nastave i izgradnju škole. U tomu su uspjeli te je Odlukom Ministarstva prosvjete NRH 19. veljače 1951. godine dopušteno otvaranje jednorazredne škole u Cretu . Budući da školska zgrada nije postojala, jedini oblik nastave odvijao se u privatnim kućama i to od 19. veljače 1951. go-dine do 30. lipnja 1951. godine kod Vida Tuđmana, a od 30. lipnja 1951. godine do 1. veljače 1953. godine u kući Euge-nije Gospočić. Nastavu je organizirala i vodila učiteljica Terezija Glavaš. Za ovo razdoblje nema zabilježenih podataka o brojnom stanju učenika.Kako navedeni uvjeti rada s djecom nisu niti izbliza bili za-dovoljavajući, mještani su nastojali dobiti dopuštenje i mate-rijalna sredstva za izgradnju školske zgrade. To se i dogodilo odlukom NOK-a Valpovo 1952. godine kada je zaključeno da se u Cretu sagradi jednorazredna školska zgrada. Ujesen 1952. godine započeli su radovi na izgradnji školske zgrade. Materijalna sredstva (građevni materijal) osigurao je NOK – Valpovo, a radove na izgradnji izvodili su dragovoljno sami mještani. Nastava je u novosagrađenoj školskoj zgradi započela 1. ve-ljače 1953. godine, organizirana u dva razredna odjela sa pet razreda. Oba razredna odjeljenja vodila je učiteljica Terezija Glavaš. Odmah po otvorenju škole izabrani su članovi pr-vog Školskog odbora: Petar Oremuš, Ivan Kranjc, Ivan Vuke-lić, Rudolf Jurina i učiteljica Terezija Glavaš.

Školske godine 1953./54. umjesto dotadašnje učiteljice Tere-zije Glavaš u Cret dolaze učitelji Štefanija Mužević i Mato

Mužević. Nastava je bila organizirana u dva trorazredna kombinirana razredna odjela . Prvi razredni odjel sačinjavali su učenici I., III. i VI. razreda, a drugi razredni odjel učenici II., IV. i V. razreda. Nastavom je bilo obuhvaćeno 73 učenika.Na početku rada učitelji su se suočavali s mnogostrukim teškoćama koje su se prije svega ogledale u nedostatku na-stavnih sredstava i pomagala, od osnovnog pribora za rad

• POVJESNICA

Povijest školstva u Cretu

Pozdravna riječ ravnatelja prof. Ante Lovrinčevića

Nova škola u Cretu

19

i većega broja nepolaznika, osobito učenika viših razreda. Navedene poteškoće djelomično su prevladane zalaganjem školskog savjetnika glede opremanja učenika i škole nastav-nim pomagalima, kao i naporom učitelja da posvijeste rodi-teljima važnost obrazovanja za njihovu djecu.Osim redovne nastave odgojno se nastojalo djelovati i sve-stranije razvijati sposobnosti učenika uvođenjem izva-nnastavnih aktivnosti u Narodnoj čitaonici, koja je zbog nedostatka adekvatnog prostora bila smještena i često pre-miještana u privatnim kućama kod Vida Tuđmana, Zore Bajs, te Ivana Petrovića. U okviru čitaonice, osnovana je dramska sekcija, održavana su predavanja za narod, nešto kasnije radioemisije.

Već je 1954. g. osnovan školski vrt u kojemu je svaki učenik imao svoju pokusnu gredicu, potom školski voćnjak i rasad-nik te drvored u kojem su učenici mogli promatrati izvjesne promjene u prirodi kroz godišnja doba i time je ujedno na-stava postajala zornijom.Iste je godine najveće veselje učenicima bilo izgrađeno od-bojkaško igralište u školskom dvorištu. Krajem 1956. godine u školu je uveden mliječni obrok sa oko pedeset posto pretplaćenih učenika.Škola je bila i centar kulturnog života mjesta: održavala su se predavanja za mještane s tematikom gospodarenja, unapr-jeđenja poljoprivrede, teme iz područja zdravstvene zaštite Svake su godine izvođene predstave i priredbe povodom dr-žavnih praznika.U školi je 7. veljače 1957. godine po prvi put prikazan dia-fi lm, a 15. travnja 1958. i igrani fi lm „Svoga tela gospodar“. Za gotovo sve mještane to je bio prvi susret s fi lmom uopće.Broj učenika pedesetih i šezdesetih godina stalno se poveća-vao te je školske godine 1955./56. iznosio 92 učenika što je uvelike otežavalo rad. Organizirana je i trokratna nastava, ali praksa je pokazala da takav način rada nije popravio postojeće stanje. U takvim je uvjetima bilo gotovo nemoguće organizirati kvalitetnu na-stavu, a navedene poteškoće odrazile su se i na uspjeh učeni-ka koji je na razini škole iznosio prosječno svega 2,14 .

Jedan od načina prevladavanja ovoga problema bio je prevođenje VI. razreda u Bizovac, što je izazvalo veliki otpor mještana zbog udaljenosti od 4 km, bez osiguranog prijevoza. O školi u Cretu sve više se promišljalo kao o četve-rorazrednoj, stoga je školske godine 1957./58. godi-ne preporukom Savjeta za prosvjetu i kulturu NRH formirana centralna osmogodišnja škola u Bizovcu u koju su prevedeni učenici V. razreda, a škola u Cretu od tada radi kao četverogodišnja s dva kom-binirana razredna odjela.Zanimljivo je pratiti broj učenika koji pedesetih i šezdesetih godina neprestano raste i u četiri razreda iznosi oko 80 učenika, a školske je godine 1960./61. u četiri razreda bilo 90 učenika. Od sedamdesetih

godina uočava se kontinuirani blagi pad, a broj učenika se kreće 60 do 70. Osamdesetih i devedesetih oko 5o učenika.

Proteklih pedeset i osam godina u školi su poučavali sljedeći učitelji:

TEREZIJA GLAVAŠ 1951. - 1953.

ŠTEFANIJA MUŽEVIĆ 1953. – 1989.

MATO MUŽEVIĆ 1953. – 1967.

JELKA KRIŽEVAC 1954./55.

MATIJA HUDOLIN 1967. – 1970.

MIRKO NOVOSELIĆ 1970./71.

KATICA JURKOVIĆ 1971. – 1981.

MARIJA DANILOVIĆ 1981. – 1984.

ANA ŠKULJEVIĆ 1984. – 1991.

MIRELA SKELAC 1988. – 1994.

MIRJANA BAŠIĆ 1989. i sada radi

BRANKA KRANJČEVIĆ 1993.-1995.

MARIJA BURIĆ 1994. i sada radi

LJILJA MARINJAK 1995./96.

HILDA ČAPO 1995. – 2001.

MARIJA GALIĆ 1996./97.

IVANA OREMUŠ 1997./98.

MARIJA ČADEK 2002./2008.

DAJNA MAJDENIĆ 2004./05., 2006.-08.

ANDREA GORŠA-TIVANOVAC 2003./2004.

MARIJA SOBODIĆ - ŠIMIĆ 2003./2004.

MARINA ARAMBAŠIĆ 2006.

ANA GLAVAŠ 2007.

TAJANA BLAŽEVIĆ 2007.

O održavanju i čistoći zgrade brinule su spremačice: Zora Gmaz, Marica Drašković, Elizabeta Hegol, Marica Skokić i Ana Dinjar.

POVJESNICA •

Jjvo rnfuCbZšiu

Stara, odnedavno srušena škola

20

Nastava se svih godina održavala bez većih odstupanja pre-ma nastavnom planu, programu i kalendaru rada. U vrijeme Domovinskog rata 1991./92. nastava u Cretu kao i u cijeloj općini Valpovo organizirana je s prekidima, skraćeno. Sat je trajao 30 minuta i realizirano je 50% ukupnog godišnjeg fon-da sati.Većih investicija u školskoj zgradi godinama nije bilo, iako je stanje to zahtijevalo. Elektrifi kacija sela, a tako i škole, izve-dena je 1961. godine.Od značajnijih investicija potrebno je napomenuti uvođenje sanitarnog čvora tek 1988. godine, potom plina 1995. godi-ne.Zahtjevi za suvremenijim oblicima rada podrazumijevaju i rad u kombiniranim razrednim odjelima s manje djece. Sto-ga je 1994. godine učiteljski stan adaptiran i prenamijenjen u još jednu učionicu i zbornicu kako se nastava ne bi izvodila u tri smjene, kao 1993./94. školske godine. Radove su na adap-taciji dragovoljno izvodili mještani: Ivan Bašić, Vinko Pintar, Ivica Štimac, Ivan Bekina, Nikola Rukavina i Milan Štimac. Školska je zgrada iz dana u dan sve više propadala. Nakon detaljne procjene stanja zgrade, evidentno je bilo kako bi de-taljna adaptacija zahtijevala prevelike izdatke. Stoga se devedesetih okupila skupina mještana :Ivan Bašić, Josip Lulić, Luka Kozina, Ivan Kuleš, Ivan i Ivka Bašić, Vla-do Sekalec, Milan Bašić, Mirjana Bašić, kojima se pridružio

Ivica Marinić, a inicijativu je podupro i don Anto Baković na čelu s ravnateljem škole, Antom Lovrinčevićem i uputila Županiji zahtjev za gradnju nove školske zgrade.Za vrijeme Domovinskog rata iz razumljivih razloga, o toj se ideji prestalo razmišljati, ali aktualizira se 2006/07. godi-ne, ponajviše velikim zalaganjem ravnatelja škole, gospodina Ante Lovrinčevića. Županija je također prepoznala važnost takvog projekta te osigurala sredstva u iznosu od 2.350.000,00 kuna za izgradnju škole, a Općina Bizovac 200.000,00 kn za potrebnu projektnu dokumentaciju. Radove je izvela donjo-miholjačka tvrtka Zitex.Svečanim programom učenika škole kojima su se pridružili i članovi KUD-a Cret pod vodstvom gospođe Marije Grladi-nović, uz nazočnost predstavnika županijske i lokalne vlasti 5. svibnja 2009. godine župan Osječko – baranjske županije,

Krešimir Bubalo otvorio je, a župnik Marin Knežević blago-slovio školu površine 365m2 s dvije suvremeno opremljene

učionice računalima i LCD projektorima, te osta-lom audio-vizualnom opremom, trećim višena-mjenskim prostorom za potrebe nastave tjelesne i zdravstvene kulture, zbornicom, garderobom i pripadajućim sanitarnim prostorima, uključujući i onaj za invalide, te u cijelosti opremljenom mliječ-nom kuhinjom . Odlukom Županije na mjestu stare škole izgradit će se školsko igralište. Svi navedeni uvjeti preduvjeti su i kvalitetnog odgojno – obrazovnog rada učenika i njihovih uči-telja. Ivana Oremuš

Župan Krešimir Bubalo otvora novu školu

ulmiponOs ot

Novu školu blagoslovio je župnik Marin Knežević

• POVJESNICA

Uzvanici iz općine i županije prilikom otvorenja nove škole

21

Mlađe generacije stanovnika naše Općine, sigurno ne znaju, a starije sam želio podsjetiti, da je Bizovac bio

Općina i od 1952. do 1960. godine. O tome razdoblju naše povijesti našao sam najviše izvora u Državnom arhivu u Osijeku. U fondu „Uprava i javne službe od 1945. – 1990. godine“ pronašao sam knjigu zapisnika Mjesnog narodnog odbora Bizovac od 01. siječnja 1947. godine do 1952. godine i gradivo fonda Narodnog odbora Općine Bizovac od 1952. – 1960. godine koje čine: šesnaest knjiga, od toga devet urudž-benih zapisnika, kazala (registri) i matičnu knjigu službenika Narodnog odbora Općine Bizovac od 1952. – 1960. godine. U prilogu mog istraživačkog rada koristio smo i fotografi je iz privatnih arhiva službenika Narodnog odbora Općine Bi-zovac. 1993. godine Bizovac ponovno postaje Općina sa okol-nim naseljima i želim da ovaj moj istraživački rad bude dio jednog šireg budućeg istraživačkog rada o povijesti Općine Bizovac, od osnutka do danas. Nadamo se da sam ovim ra-dom otrgnuo od zaborava dio povijesti naše Općine i da ću ja, ali i drugi nastaviti rad na istraživanju bogate povijesti Općine Bizovac.

ZEMLJOPISNE I STATISTIČKE OSOBINE OPĆINE BIZOVAC

Površina Općine: 86,65 km2Poljoprivredne površine: 6.385 haŠumske površine: 1,451 haNadmorska visina: 89 – 92 m

U reljefnom smislu područje Općine Bizovac, kao i cijele Valpovštine pripada donjodravskoj nizini, u kojoj se mogu razlikovati tri reljefna tipa nizina: terasna, poloji i fl uvijalno - moćvarne nizine. Ovo područje ima tipičnu umjerenu kontinentalnu kli-mu. Kontinentalnost klime određena je relativno velikom godišnjom temperaturnom amplitudom 21,6 0 C i raspore-dom padalina. Prosječna godišnja temperatura iznosi 110 C. Na ovaj prostor padne prosječno 629 mm padalina. Na području Općine Bizovac prevladavaju ratarske i šumske kulture, te livade. Također su otkrivena nalazišta naft e, plina i termalne vode. Umjereno kontinentalna klima, s povoljnom koncentra-cijom padalina u vegetacijskom razdoblju, uvjetovala je sna-žan razvoj poljoprivrede. Prema popisu stanovništva iz 1948. godine Bizovac je imao 1 561 stanovnika, a 1953. godine 1 667 stanovnika, Brođanci (1372, 1289), Cret Bizovački (366, 489), Habjanov-ci (1208, 1189), Novaki (219, 243), Samatovci (230, 348) i Satnica (791, 812).

MJESNI NARODNI ODBOR BIZOVAC OD 1945. – 1952. GODINE

Niže upravne jedinice koje su ulazile u sastav Kotara bili su Narodno oslobodilački odbori. U selima su se osnivali 1944. – 1945. godine, pa tako i u Bizovcu. Na osnovu Zakona o promjeni naziva NOO-a od 25. srp-nja 1945. godine (NN 3/45.) Odbor mijenja naziv u Mjesni narodni odbor Bizovac. Kao lokalni organ narodne vlasti za

područje svoga sela, imao je temeljni zadatak postavljanje demokratske vlasti. Pored temeljnih zadataka svih Narodnih odbora, osobita je nadležnost MNO-a u ostvarivanju po-ljoprivrednog plana, unapređenja obrta i mjesne industrije, brige o materijalno kulturnom podizanju sela, rukovođenje komunalnim zadacima, kao i posredovanju u pravilnoj raz-mjeni dobara između grada i sela. Statutom svakog MNO-a utvrđuje se njegova nadležnost u lokalnom djelokrugu. MNO bira stanovništvo na dvije go-dine i to od sedam do trideset i pet odbornika, odnosno je-danaest do četrdeset i pet odbornika, uzimajući u obzir broj stanovnika i složenost gospodarskih, kulturnih i drugih lo-kalnih odnosa (prema Zakonu o NO-a iz 1945. i 1949. godi-ne). Izvršni i upravni organi narodne vlasti bili su izvršni od-bori koje su narodni odbori birali iz svoje sredine, a za nepo-sredno rukovođenje pojedinim granama uprave formirani su odjeli i odsjeci. Na osnovu Zakona o administrativno – teritorijalnoj po-djeli NR Hrvatske (NN 60/47.) MNO Bizovac bio je u sasta-vu Kotara Valpovo. Izvod iz sadržaja zapisnika sastanka članova Mjesnog na-rodnog odbora Bizovca, dana 18. svibnja 1947. godine:Prisutni: Došen Stjepan, Katić Šimo, Pilj Mijo, Madjar Josip, Pepić Grga, Gmaz Mato, Mađarević Pavica, Lončarić Mato, Grlica Andrija, Sudar Mirko, Mihaljević Ignjac, Kučinac Jo-sip, Sudar Ivan, Bouše Ivan, Domanovac Marin, Erić Stje-pan, Bouše Zora, Grozdanić Mara, Garmaz Marjan, Prodan Franjo, Zvonarić Mato, Garaj Matija, Hegol Đuro i Vuković Đuro.

Dnevni red:

1. Čitanje okružnice;2. Konstituiranje i zakletva;3. Biranje predsjednika i tajnika;4. Zaduženje po granama privrede;5. Pitanja i prijedlozi.

Pod točkom 3. dnevnog reda: „Biranje Predsjednika i Taj-

Karta Općine Bizovac 1955. godine

VREMEPLOV •

22

nika“, izabrali su za predsjednika Domanovac Marina, a za tajnika Došen Stjepana, koji kaže da je preopterećen obave-zama i zato se bira novi tajnik, Sudar Ivan.Pod točkom 4. dnevnog reda: „Zaduženje po granama pri-vrede“ zadužuju se: za fi nancije se zadužuje Mađarević Pavi-ca, po pitanju sjetve: Garmaz Marjan iz Novaka, Hegol Đuro iz Creta i Erić Stjepan iz Bizovca, po pitanju prosvjete: Ma-djar Josip i Djaniš Evica, po pitanju zdravstva: Bouše Zora, po pitanju puteva i kanala: Zvonarić Mato iz Creta i Vuković Đuro iz Bizovca, po pitanju šumarija: Garaj Mato iz Norma-naca i Grlica Andrija iz Bizovca, po pitanju otkupa: Došen Stjepan i Lončarić Mato iz Bizovca, po pitanju trgovine i obr-ta: Kučinac Josip iz Bizovca, po pitanju stanova: Grozdanić Marija iz Bizovca, po pitanju evidencija i kontrola: Prodan Franjo iz Novaka i Pepić Grga iz Bizovca, po pitanju planira-nja: Franjić Mladen iz Bizovca, po pitanju rukovođenja opće-narodnom imovinom: Sudar Mirko i Erić Stjepan iz Bizovca, po pitanju zadrugarstva: Bouše Ivan iz Bizovca.Izbor savjeta građana održat će se 26. svibnja 1947. godine u 9,00 sati prije podne. Zbor birača će se održati u najskorije vrijeme, a to će biti 1. lipnja za sva mjesta.

NARODNI ODBOR OPĆINE BIZOVAC OD 1952. – 1960. GODINE

Zakonom o podjeli NR Hrvatske na Kotare, Gradove i Općine i Zakonom o provođenju reorganizacije Narodnih odbora iz 1952. godine (NN 16/52.) ukida se MNO Bizovac, a ustanovljeni su Narodni odbori Općina. Na osnovu općeg Zakona o NO-u iz 1952. godine (Služ-beni list FNRJ 22/52.) ustanovljeni su Narodni odbori kao lokalni organi državne vlasti Općine, Kotara i Grada i njima su podređeni svi lokalni organi uprave. NO obavljaju svo-ju vlast u skladu s Ustavom i Zakonima utvrđenih prava i dužnosti. Svoju funkciju vlasti obavljaju na svojim sjednica-ma odbora i vijeća (Općinskih vijeća i vijeća proizvođača), a funkciju državne uprave preko svojih kolegijalnih tijela sa-vjeta i komisija. Narodni odbor Općine ima svoj statut, kojim se određuje unutrašnje ustrojstvo, raspodjela poslova i poslovanje Na-rodnog odbora, kao i odnos prema ustanovama i poduzeći-ma koje osniva. U pogledu zakonitosti rada NO Općine, bio je odgovoran Kotaru, a ovaj opet organima državne uprave. Jedan od najvažnijih organa su savjeti koji rješavaju go-tovo sve važnije poslove iz nadležnosti NO-a. Statutom Op-ćine postoje slijedeći savjeti: za opću upravu, industriju i za-natstvo, poljoprivredu i šumarstvo, trgovinu i ugostiteljstvo, komunalne poslove, stambena pitanja, prosvjetu i kulturu, narodno zdravlje, socijalnu skrb, rad i društveni plan i fi nan-cija. Poslovi opće uprave: opća kancelarijska služba, materi-jalna služba, personalna služba, upravno – pravne i agro – pravne poslove. Proširenje teritorija niza općina zahtijevalo je i formi-ranje novih organa mjesnih odbora, u mjestima udaljenim od centra Općine. Mjesni odbori su bili potrebni za pribli-žavanje općinske samouprave lokalnom stanovništvu, kao i u svezi približavanja općinskih upravnih službi pojedinim mjestima, za što su osnovani mjesni uredi. Ti su organi for-mirani kao organi, koji će na svome području pružiti pomoć narodnom odboru, te se brinuti o izgradnji i održavanju lo-kalnih komunalnih objekata, o korištenju i upravljanju opće-narodnom imovinom, o održavanju čistoće i drugih lokalnih problema.

Mjesni uredi obavljaju matičnu službu i druge upravne poslove od interesa za mjesno stanovništvo. Zakonom o podjeli NR Hrvatske na Kotare, Gradove i Općine iz 1952. godine (NN 16/52.) Općina Bizovac ulazila je u Kotar Valpovo sa mjestima: Bizovac, Brođanci, Cret Bi-zovački, Novaki i Habjanovci. Novom administrativnom – teritorijalnom podjelom, odnosno Zakonom o području Kotara i Općina u NR Hrvat-skoj iz 1955. godine (NN 36/55.), ukida se Kotar Valpovo, a Općina Bizovac u novom sastavu i s proširenim teritorijem ulazi u sastav Kotara Osijek sa mjestima Bizovac, Brođanci, Cret Bizovački, Novaki, Habjanovci, Samatovci i Satnica. Prema matičnoj knjizi službenika Narodnog odbora nove Općine Bizovac zaposleni su: Od 01. rujna 1955. godine- Galovac Dragutin na radnom mjestu referenta III. vrste- Marjanović Josip na radnom mjestu pomoćnog kancelarij- skog referenta- Kedveš Elizabeta na radnom mjestu računovodstveni re-žiser- Mihaljić Josip na radnom mjestu pomoćni kancelarijski re-ferent- Kramarić Marko na radnom mjestu pomoćni službenik- Delić Ružica na radnom mjestu računski režiser - Vidaković Ana na radnom mjestu pomoćni službenik- Janković Stjepan na radnom mjestu referent III. Vrste- Gudelj Vinko na radnom mjestu pripravnika za zvanje po-reznik

Predsjednici Narodnog odbora Općine Bizovac Ivan Nađ i Mirko Blažičević

Pauza ispred Općine – Veljko Dragović, Marija Mihaljić,Josip Mihaljić, Julio Meško i Ružica Delić

• VREMEPLOV

23

- Janković Emica na radnom mjestu pomoćnog službenika - Meško Julio na radnom mjestu pristava- Oberkiš Stjepan na radnom mjestu poreznog izvršitelja- Vidaković Petar na radnom mjestu pomoćnog službenika- Mitrić Marta na radnom mjestu pomoćne službenica

Od 15. travnja 1956. godine - Vidaković Anica na radnom mjestu daktilografa III. Klase- Kučinac Manda na radnom mjestu pomoćne službenice- Drlje Mato na radnom mjestu službenika- Vujnovac Vlado na radnom mjestu pomoćnog kancelarij- skog referenta- Mitrić Ivan na radnom mjestu noćnog čuvara- Baranović Ilija na radnom mjestu pomoćnog kancelarij- skog referenta- Lovošević Benjamin na radnom mjestu službenika- Drlje Antun na radnom mjestu noćnog čuvara- Marković Anica na radnom mjestu babice- Dasović Milan na radnom mjestu službenika- Kardum Ivan na radnom mjestu šofera- Stanković Đuro na radnom mjestu pomoćnog službenika

Od 1. veljače 1958. godine- Pađen Ivan na radnom mjestu pomoćni službenik osigu-ranja- Galić Dragan na radnom mjestu pomoćnog službenika- Mihaljić Marija na radnom mjestu pripravnika kancelarij-skog referenta- Dragović Veljko na radnom mjestu poreznog izvršitelja- Banda Mihajlo na radnom mjestu pristava- Pilj Milan na radnom mjestu honorarnog službenika Od 1. rujna 1959. godine- Blažičević Reza na radnom mjestu računovođe

Od 1. siječnja 1960. godine- Kuna Žarko na radnom mjestu pomoćnog kancelarijskog referenta- Gudelj Ante na radnom mjestu pomoćnog službenika- Kovačević Marko na radnom mjestu referenta II. Vrste- Erić Josip na radnom mjestu pomoćnog kancelarijskog re-ferenta

Ustanove sa samostalnim fi nanciranjem NO-a Općine Bizo-vac:- Brandl dr. Arpad na radnom mjestu liječnika- Korenj Ladislav na radnom mjestu veterinara- Grzunov dr. Eduard na radnom mjestu liječnika- Beranić dr. Ante na radnom mjestu liječnika

Prosvjetni radnici:- Ljubičić Vladimir, učitelj - Ljubičić Mira, učitelj- Radman Petar, učitelj - Njegovan Đuro, učitelj- Pavlović Marija, učitelj - Blažičević Mirko, učitelj- Čadek Anica, učitelj - Jovičić Savka, učitelj- Sabljar Evica, učitelj - Sabljar Ivan, učitelj- Križevac Jelka, učitelj - Horvat Ivan, učitelj - Mužević Štefanija, učitelj - Sabo Miroslav, učitelj- Vinčić Branka, učitelj - Jovičić Milan, učitelj- Lukić Ivan, učitelj - Križevac Stjepan, učitelj- Horvat Vilma, učitelj - Mužević Mato, učitelj- Gligorović Berislava, učitelj - Pavlović Marija, učitelj - Lukić Evica, učitelj - Vignjević Perka, učitelj- Cvetković Davorin, učitelj - Sekulić Jelka, učitelj

- Križevac Evica, učitelj - Bouše Zorica, učitelj- Žulj Milka, učitelj - Radošević Marija, učitelj- Vidmar Olga, učitelj - Veljković Zagorka, učitelj- Perak Zora, učitelj - Crnojević Marija, učitelj- Pavlović Kristina, učitelj - Štimac Stanislava, učitelj- Pirić Ankica, učitelj - Sekulić Josipa, učitelj- Tot Velinka, učitelj - Kralj Ljudevit, učitelj

Na osnovu Zakona o izmjeni područja općina u NR Hrvat-skoj iz 1960. godine (NN 53/60.) u Kotaru Osijek, ukida se Općina Bizovac i nje-no se područje pripaja Općini Valpovo.

POPIS IZVORAGradivo Fonda Mjesnog narodnog odbora BizovacGradivo Fonda Narodnog odbora Općine Bizovac

LITERATURA Mirko Korenčić „Stanovništvo i naselja SR Hrvatske od 1857.- 1971., Zagreb, 1987. godineVilko Čuržik „Valpovština kroz stoljeća“, Valpovo, 1994. godineFotografi je iz privatnih arhiva službenika i učitelja Općine Bizovac: Milana Dasovića, Reze Blažičević, Marije Fišer i Da-vorina Cvetkovića

Pripremio: Mario Fišer

Učitelji osnovne škole sjede: Mirko Blažičević i Andrija Balkovićstoje: Miroslav Sabo, Anica Čadek i Davorin Cvetković

VREMEPLOV •

24

• DOGODILO SE

BSK Termia u 1. županijskoj nogometnoj ligi

21. lipnja, NK BSK Termia odigrao je završnu utakmicu sezone i pobjedom nad ekipom NK Graničara iz Šljivoševaca potvrdio osvajanje prvenstva te plasman u viši stupanj natjecanja u 1. župa-nijsku nogometnu ligu. Prenosimo ovdje dio raspoloženja članova uprave kluba i igrača nakon novog uspjeha.Dragan Deak, predsjednik kluba: Osobno sam sretan i zadovoljan. Uza sve poteškoće koje su nas pratile, ostvarili smo planirani cilj – ulazak u 1. ŽNL. Zahvaljujem se igračima na izvanrednom zala-ganju. Mi iz uprave smo vjerovali u njih. Zahvaljujem se i upravi na podršci koju sam dobio, isto tako zahvaljujem se i svim navija-čima, sponzorima i simpatizerima kluba. Vjerujem u naše igrače, a uz pokoje pojačanje siguran sam da ćemo opstati u višem rangu i biti značajan čimbenik u razvoju nogometa u našoj županiji.Dane Bakarić – jedan od legendarnih navijača kluba: Punih 16 go-dina pratim ovaj klub i gotovo da i nema utakmice kojoj nisam pri-sustvovao. Vjerujem u ovu momčad, uz poneko pojačanje uvjeren sam da ćemo se u novom rangu naći na jednom od prvih 8 mjesta. Stanko Delić – član uprave: Izuzetno sam sretan što se klub vratio u 1. ŽNL, jer sam uvjeren da mu je tu i mjesto. Zasluge za ovaj uspjeh pripadaju ponajprije igračima, treneru te kompletnoj upravi, a na-ravno i našim vjernim navijačima.Nikola Pelivanović – oružar: Već sam 15 godina oružar i član klu-ba, a time i svjedok svih uspona i padova kluba. Sretan sam što su se dečki plasirali u viši rang i vjerujem da ćemo ostvariti ciljeve koji su pred nama.Jako Brnić – trener: Sretan sam što smo uspjeli ući u viši rang, a ja očekujem da ćemo tu i ostati s planiranim ponekim pojačanjem. Vjerujem u svoju momčad i ostvarenje ciljeva pred nama, a zahva-ljujem se svim igračima, upravi i svim našim vjernim navijačima jer ovo je i njihov uspjeh.Aleksandar Kaurin – kapetan ekipe: Zahvaljujući zalaganju uprave i realnim ambicijama, ostvarili smo svoj cilj. Ulazak u 1. ŽNL su iz-borili svi igrači i na tome im zahvaljujem. Vjerujemo u sposobnost našega trenera i sigurni smo u opstanak u tom rangu, koji svojom kvalitetom realno i zaslužujemo. Zahvaljujem osobito našim vjer-nim navijačima koji su nas podržavali u trenutcima krize i kada je bilo najteže. Marko Teskera – tajnik: Vratili smo se tamo gdje nam je i mjesto i gdje po svojoj kvaliteti i pripadamo.Josip Knjeginjić – dopredsjednik: Sretan sam zbog uspjeha kluba. Nadam se da ćemo i nadalje igrati dobro i da nećemo «plesati samo jedno ljeto» u višem rangu.Goran Selthofer – trener juniora: Zadovoljan sam ulaskom seniora u viši rang, ali sam sretan i kao trener juniorske ekipe koja je tako-đer ostvarila veliki uspjeh osvajanjem prvoga mjesta u svojoj kate-goriji. Moji juniori, na koje sam ponosan su u stvari jedan rasadnik dobrih nogometaša – budućih prvotimaca.

Mi smo prvaci!

Po završetku ovojesenskog dijela prvenstvene nogometne sezo-

ne Druge županijske lige Valpovo-Donji Miholjac, pionirska

momčad NK „BSK Termia“ Bizovac s maksimalnim bodovnim

učinkom osvojila je prvo mjesto. Od deset odigranih utakmi-

ca sakupili su trideset bodova uz gol razlike, sa 80 postignutih, a

šesnaest primljenih golova. Prema riječima trenera Zdenka Kal-

kana najmlađi su bizovački nogometaši osim uspješnog rezultata

zadovoljili ozbiljnošću, sportskim ponašanjem i odnosom prema

igri u svakoj utakmici. Tijekom prvenstva boje kluba branili su:

Kristijan Baksa, Matija Glavašić, Filip Buljubašić, Marko Uremo-

vić, Kristijan Knjeginić, Luka Bakota, Ivan Drahotuski, Filip Ilin,

Luka Kranjčević, Marko Magušić, Fran Vuković, Domagoj Kalkan,

Patrik Vuković, Ivan Ilin, Vlaho Baban, Matej Klasić, Antun Su-

dar, Dominik Jakofi , Ivor Živić, Benjamin Mihaljić, Filip Garmaz,

Domagoj Jakofi , Petar Garmaz, Matija Dinković, Danijel Lozina,

Matej Buljubašić, Tomas Ilić, Nikola Glavašić, Zvonimir Kalkan,

Bojan Pipek i Filip Škaro. Najbolji strijelac bio je Luka Kranjčević

sa 23 postignuta gola.

 Promocija knjige A. B. Klaića

U organizaciji Ogranka Matice hrvatske Bizovac, 20. lipnja odr-žana je promocija knjige Pripovijetke Adolfa Bratoljuba Klai-

ća u predvorju osnovne škole, koja nosi i njegovo ime. Svečanosti je bio nazočan i njegov sin dr. Željko Klaić te glumac Stjepan Bahert koji je obnovio sjećanja na autora – svoga bivšeg profesora. Članovi zbora mladih Matheus, ovom su prigodom s nekoliko prigodnih glazbenih brojeva uljepšali svečanost. Promocija je knjige protekla u nazočnosti velikog broja publike. Po završetku službenoga dijela promocije, mnogi su ostali na druženju uz prigodan domjenak.

25

Porušena stara škola

Prije punih godinu dana uoči Božića do temelja je srušena vre-mešna zgrada smještena na raskrižju Valpovačke i ulice Kralja

Tomislava, koju su Bizovčani nazivali “Stara škola”. Prije više od stotinu i pedeset godina izgrađena je upravo u tu svrhu kao “Pučka obospolna škola” s učionicom i stanom za seoskog učitelja. Sta-ri nam zapisi kazuju da je izgrađena 1852. godine, kada je grof Scytovski, biskup pečuški, kasnije nadbiskup, dao novac za izgrad-nju škole u Bizovcu. Jedan kat, prema kazivanju starijih mještana dozidan je “prijesnom” ciglom, dok je ostatak zidan kvalitetnom opekom. Tu se školska nastava odvijala do 2. svjetskog rata, a po-slije se škola seli u kuriju Normann. Do njenog rušenja u staroškol-skoj zgradi bili su općinski stanovi, te nekoliko poslovnih prostora.

Tabla dobrodošlice

Na bizovačkom nadvožnjaku postavljena je nova promotivna tabla dobrodošlice na četiri jezika. Ovaj primjereno izrađen

i oblikovan pano zamijetiti će svi vozači koji ulaze u Bizovac iz smjera Osijeka i koji izlaze iz Bizovca putujući u tom smjeru. U dogovoru s tvrtkom Belišće d.d. Općina Bizovac izmijenila je dosadašnji, stari dotrajali pozdravni natpis i postavila novi s grbom općine, logom Bizovca i uočljivim znakom tvrtke Belišće d.d.

Obnova dvorca Normann

Na zgradi kulturno povijesnoga spomenika bizovačkog dvorca Normann izgrađenog oko 1830. godine započeli su radovi

na obnovi dotrajale stolarije. Slobodno stojeća dvokrilna prizem-nica izgrađena je prvobitno kao stambena građevina za vlastelin-ske službenike, a od 1852. godine je bila dom Marijane Normann. Iako skromnih dimenzija, uspoređujemo li ga s monumentalnim dvorcima Slavonije, dvorac Normann predstavlja ekskluzivnu građevinu 19. stoljeća koja svjedoči o zavidnom nivou stanovan-

ja ondašnje vlastele. U jednom dijelu objekta danas je smještena općinska uprava dok se u drugom krilu namjeravaju urediti pros-torije za udruge, knjižnica i drugi u Bizovcu potrebni sadržaji. Pod nadzorom stručnjaka i konzervatora temeljem prethodno raspisa-nog natječaja djelatnici osječke tvrtke Ukras d.o.o. izvesti će radove u vrijednosti nešto većoj od 180.000,00 kuna.

Bizovačke ljetne večeri

I ovogodišnje Bizovačke ljetne večeri na svečan su način započele etno izložbom, starih oruđa, alata i uporabnih predmeta,

pripremljenoj u dvorištu obiteljske kuće Krunoslava Sudara.U prostoru predvorja osnovne škole Ogranak MH Bizovac organ-izirao je likovnu izložbu Damira Đaniša, Elvisa Mazura, Slobo-danke Griva Šokac, Srećka Perkovića i Mirka Mihaljevića.Na sportskim terenima Osnovne škole Bratoljuba Klaića odvijao se tradicionalni malonogometni turnira ulica na kojem je sudjelovalo 8 ekipa, a nakon zanimljivih utakmica koje su se igrale pred bro-jnim navijačima, ovogodišnju je titulu pobjednika ponijela ekipa „Venecije“. Najbolji igrač turnira Ivica Teskera, najvještiji vratar Domagoj Vrdoljak i najspretniji strijelac Andrej Nemet primili su prigodne pehare, koje su im uručili načelnik Srećko Vuković, leg-endarni osječki nogometaš Ivica Grnja i prvi vratar NK Osijek Ivan Kardum.Uz bogatu ponudu jela i pića u organizaciji NK BSK i Udruge mladih Središte, zabavu za sve uzraste svakoga dana program je potrajao do duboku u noć, a u svečanom dijelu programa Turistička zajed-nica Općine Bizovac dodijelila je i priznanja u okviru akcije „Volim Hrvatsku-volim Bizovac“. U akciji «Zeleni cvijet» najuređenijim parkom je proglašen park u Brođancima, a priznanje je dobio Mjesni odbor Brođanaca. Najljepša je okućnica Ivice Bešlića u ulici Ante Starčevića u Bizovcu, a najljepši poslovni prostor je salon ljepote „Freya“ u vlasništvu Martine Glavašić. Priznanja su dodi-jeljena i u akciji «Čovjek - ključ uspjeha». Najboljim je konobarom

DOGODILO SE •

25

26

proglašen Zlatko Peharda, a najboljim kuharom Dragan Miškov iz Bizovačkih toplica. Iz Bizovačkih toplica najbolja je recepcionarka Sanja Zrno, dok je za naj spremačicu proglašena Manda Glavašić. Najbolja je prodavačica Franjkica Turalija iz Biljemerkanta. Oni su u izvršavanje svojih svakodnevnih poslova unijeli dodatnu di-menziju koja nije ostala nezamijećena među korisnicima njihovih usluga. Svaki je dan trajanja manifestacije bio ispunjen bogatim pro-gramom, a čija je namjera bila da se tradicija, folklor i običaji u suvremenoj turističkoj ponudi, osvježeni i promišljeni, ponude kao nov sadržaj. Tako su posjetitelji ove manifestacije mogli vid-jeti izložbu suvenira i ručnih radova, uživati u nastupima folk-

lornih skupina iz Bizovca, Čepinskih Martinaca, Habjanovaca, Đurđenovca, Crkvara, Petrijevaca, Gorjana, Narda, te koncertima tamburaških sastava Zlatni klas, Hrvatski sokol i Panonija.Posljednjeg dana program je započeo koncertom sakralne glaz-be u Župnoj crkvi sv. Mateja apostola. Nastupili su sopranistica Marijana Matijević, i Marin Vučković za klavijaturama. Izveli su program koji je oduševio publiku, a bio je sastavljen od djela poznatih kompozitora. Zabavno glazbenim programom u kome su sudjelovale rok grupe Mentalna higijena i Instinkt, u nedjelju 19. srpnja završile su 6. Bizovačke ljetne večeri.Ova je četverodnevna manifestacija privukla veliku pozornost bro-jnih mještana i gostiju i postigla cilj koji su or-ganizatori planirali. Pokazalo se da je u ljetnim mjesecima, kada je tradicionalno u društvenom životu manjih mjesta zavladalo mrtvilo, uz primjeren angažman moguće prirediti ugodnu zabavu za sve – sudionike i promatrače.

Novo parkiralište kod ambulante

Na prostoru Zdravstvene stanice u Bi-zovcu izgrađeno je novo automobilsko

parkiralište s tridesetak parkirališnih mjesta. Realizacijom ovog hvale vrijednog projek-ta uveliko se razriješio dugotrajni problem pristupa i parkiranja kod ovog zdravstveno medicinskog objekta. Investiciju izgradnje parkinga, ukupno vrijednu 272.000,00 kuna fi -nancijski je pokrila Osječko baranjska županija. Zahvaljujući izuzetnoj suradnji između Uprave Doma zdravlja Valpovo i bizovačke općine. Općina Bizovac iz svojih će proračunskih sred-stava snositi troškove prometne signalizacije, prilaznog mosta, priključka na javnu rasvjetu i hortikulturnog uređenja okoliša.

Sajamska promocija svekolikih potencijala općine Bizovac

Tijekom mjeseca listopada općina Bizovac predstavila se na

dvije prestižne sajamske priredbe. Na popularnom „Eko -

etno“ sajmu, koji se održavao u zagrebačkoj sportskoj dvorani

Arena u, od 14.-18. ovoga mjeseca, posebnu promociju u sklopu

Osječko baranjske županije pripremila je u

Hrvatskoj jedinstvena manifestacija „Ol-

impijada starih sportova Brođanci“. Druga

promotivna akcija održala se u Bizovačkim

toplicama od 16.-18. listopada na popular-

nom 15. po redu sajmu „Agro zemlja“, na

kojem su se u okviru zajedničkog štanda

predstavili pojedinci, gospodarstvenici,

obiteljska poljoprivredna gospodarstva,

vlasnici privatnog smještaja, kreatori su-

venira i rukotvorina, te drugi poduzetnici.

Obje manifestacije Bizovčani su iskoris-

tili za sklapanje poslovnih kontakata, kao i

stvaranje prepoznatljivog „imagea“ svoje po

ljekovitoj vodi i osebujnoj narodnoj nošnji,

prepoznatljive turističke općine.

Fotografi je i tekst: Srećko Vuković, Željko Erić, Vjekoslav Đaniš

• DOGODILO SE

O

H

i

p

t

n

k

p

o

v

v

O

t

s

l

p

S

27

U znak trajnog sjećanja na sve hrvatske žrtve stradale u prošlim vremenima dajući život

za Domovinu, općina je Bizovac na poticaj Ogranka Matice hrvatske u Bizovcu izgradila na mjesnom groblju spomenik u obliku križa. Bizovac je na taj način dobio mjesto na kojem će se ubuduće moći odati dužno poštovanje svim žrtvama koje su dale život za suverenu domovinu Hrvatsku. Pred okupljenim je uzv-anicima i mještanima, u subotu, 10. listopada u 10 sati svečanost blagoslova ovog spomen obilježja obavio župnik bizovačke župe Marin Knežević.Prigodni program izveli su članovi tamburaškog sastava KUD-a Bizovac intonirajući državnu himnu, a predsjednik Ogranka Matice hrvat-ske u Bizovcu, Vjekoslav Đaniš, okupljenim se uzvanicima obratio s nekoliko prigodnih rečenica. U svome je govoru, načelnik općine Bizovac, Srećko Vuković istaknuo doprinos Bizovčana domoljuba u proteklim vremenima u kojima je bilo nužno podići ovakvo spomen obilježje i pri tome nikoga ne povrijediti ili umanjiti povijesnu ulogu. Prigodni je program završen tamburaškom glazbom i pjesmom „Ne dirajte mi ravnicu”, u spomen na ravnicu za koju su mnogi Bizovčani dali ono najvrjed-nije – svoj život.Pred ovim križem danas, sjetit ćemo se mračnih strana hrvatske povijesti, razdoblja ratova, progona, stradanja i patnji.Svjedoci smo vremena prošloga 20. stoljeća u kojemu su sluge totalitarnih režima, ustaškoga i nacističkog za vrijeme Drugoga svjetskog rata od 1941.-1945, te socijalističkog od 1945.do1990. godine učinili Bizovčanima velike nepravde. Zakočili su gospodarski i društveni

razvoj, proveli upitno opravdane eksperimente u školstvu, zadirali u područje vjere pa čak izbrisali pojedine etničke skupine. Nakon svršetka rata u odmazdi su nastra-dali gotovo svi bizovački Nijemci. Tijekom Drugog svjetskog rata poginulo je 35 naših sumještana, 20 je nestalo, koliko ih je osuđeno i na tešku logorsku kaznu. Svaka žrtva imala je svoje ime zato ćemo se prisjećati onih koji su u to doba tragično završili svoj život. U vri-jeme 2. Svjetskog rata poginuli su: Marica Grlica, Antun Koch, Ivan Gorkoš, Ignjac Kusalić, Josip Deak, Ignjo Sudar, Ivo Mitrić, Ivan Sigeti, Ivan Einfi nger, Marijan Grozdanić, Vinko Vujnovac, Antun Erić, Pavo Glavaš, Franjo Ruf, Toni Ruf, Jozo Stanić, Vinko Domanovac, Mihajlo

Lišnjić, Franjo Hlebec, Stjepan Vilagoš, Ilija Vidaković, Antun Blagojević, Andrija Grlica, Damjan Mađarević, Jozo Sršić, Đuro Erić, Jozo Vuković, Andrija Keller, Franjo Keller, Martin Šaronić, Kardum, Kusalić, Ivan Sigeti, Mato Bobinac.U krvavom ratnom vihoru nestali su: Marko Mitrić, Đuro Pejaković, Adam Đaniš, Đuro Škarić, Marko Erić, Đuro Klarić, Ivo Vuković, Stjepan Vujnovac, Josip Domanovac, Nikola Stanić, Ivo Bežen, Stjepan Bežen, Martin Katić, Mirko Kusalić, Marin Kolarić, Đuro Kolarić, Slavko Sudar, Mato Hajberger, An-drija Faj, Slavko Serb. U Radnom logoru Valpovo od 19. lipnja 1945. do 19. ožujka 1946. godine sahran-jeno je 1015 logoraša na valpovačkom grob-lju. Od bizovačkih Nijemaca u logoru su preminuli:Franjo Getto, Marija Bader, Juli-jana Hin, Antun Ruf, Jozo Brener, Ana Han-zer, Marija Ruf, Emmerich Keller, Josip Getto, Kata Som i Julijana Weinpert, a u Sabirnom logoru Josipovac Katarina Reinspach.Na kraju rata, vrlo mučan i ponižavajući “križni put” prošli su vojnici i civili koji su bili na strani poražene vojske. Na kraju lutanja i naši su ljudi smaknuti kod Bleiburga.Zbog neposluha, neispunjavanja obaveza i inata u kaznionicama od Osijeka do Lep-oglave kaznu je odslužilo dvadesetak naših sumještana.Jedan od najtragičnijih dana Domovinskoga rata, svakako je 7. studenoga 1991. kada je u drugom zračnom napadu jugočetnički zrako-plov MIG-21 ispalio ubojite projektile na samo središte Bizovca. Stradali su mještani, koji su se tamo zatekli, patrola policajaca, djelatnici

robne kuće i slučajni prolaznici. Poginuli su Josip Marinić, Josip Jurenac, Darko Kovačević, Slavko Vidaković, Tomislav Kranjčević, Derviš Grabus, Reza Vuković i jedanaestogodišnji Dragan Cvetković.U odori Hrvatske vojske za vrijeme Domovinskog rata život su izgu-bili naši prijatelji: Vladimir Bišćan , Stjepan Tišljar i Stjepan Halapir.Svim hrvatskim mučenicima od stoljeća sedmog do današnjeg dana bez obzira na vjersku pripadnost, nacionalnost, ili političko opred-jeljenje neka je mir i vječni pokoj. Počivali u miru Božjem.

Srećko Vuković

DOGODILO SE •

LVDJMJ

MUMŠSSKKd 1jljj

pjp

zj

KlN“nnZiosJrdpsp

s

j

a na sve hrvatske žrtve Lišnjić Franjo HlebeL

Blagoslov spomen križa Blagoslov spomen križa

28

• PRIPOVIJETKA

Božićna J

esen je bila kišovita, smrznutim vjetrom išibana i kaljava. To su seljaci najbolje osjetili. Po četiri konja upregnuta u kola, jedva su izvlačila – jadni, sitni kukuruz. Ni kandžije,

niti psovke nisu pokretale jake konje koji su zapadali do trbuha u raskvašenu zemlju. Drhtali su pod udarcima, propinjali se zapjenjeni i mokri ...- Zla godina! – rekli su stari, obučeni u dronjave hlače, polu-raspadnute surke, mokrih i klopavih šešira, vječno s lulom u ustima, a poneki od njih žvačući baguš zapaljena grla.- Bi`će gladi…teške gladi! – starije su se žene zabrinuto došaptavale te u svojim crnim suknjama, pokrivene stolnja-kom (za kišobrane nisu znale, a da su i znale, tko je imao novaca kupiti ga…) blijede crvene boje, odlazile u crkvu i oči u molitvi podizale nebu i oltaru.- Zla jesen! Nerodica! A dolaze i stranci – uplakane žene s dječurlijom, polubosi, izgladnjeli i smrznuti …Nikad naspavani, crvenih i zakrvavljenih očiju, uvijek i svagdje komesari su nadzirali pješke, biciklom ili zaplijen-jenim konjem selo. Utjerujući strah narodu, teški ateisti (ur-lanjem i smijehom mitraljirali su zvonik crkve).Prečasni Anaković je u svome župnom dvoru danonoćno kuhao žgance i mlijeko dajući to došljacima, a grmio je i mo-lio s propovjedaonice da to i drugi čine, naravno, ako imaju.- Primajte ih u kuće, to su naša braća po Kristu! Nahranite ih i utoplite!Ljudi su to i radili. U svome zlu i neimaštini otkidali su od sebe i pomagali primajući djecu, žene i starce u svoje do-move.Kiše i magle su još povećale zlo. I to malo ljetine i uroda je propadalo. Iscrpljena zemlja nije mogla hraniti ni domaća, niti novopridošla gladna usta. Svinjari i čobani vračajući se s nepreglednih pašnjaka tjerali su i udarali kandžijama mršave svinje i blejeće ovce. Na olinjalim su se psima (bujtarima) oslikavala rebra. Zlo! Nije im to bila ni prva, a niti zadnja nedaća. Naučili su na glad, besparicu, bolesti, teška vremena i nerodicu. Svatko je to podnosio na svoj način. Oni jači su prkosili i mrmljali, a slabiji padali u očaj …U olovnim jesenskim danima, punim magle i straha i psi su se uvukli u svoja legla (obično u štale kraj konja i krava), ne puštajući laveža od sebe.U maloj, siromašnoj kući s kijerima i prostranim dvorištem (danima zapuštenim, rijetko košenim, a nikad pometenim) živio je majstor Pero, od milja zvani Perica. Kuću je nasli-jedio od prabake ili šukunbake (ni sam nije znao objasniti). Još živi mu roditelji s braćom i sestrama živjeli su u trećoj ul-ici od njega. Fizički slab, nenaviknut na teške seoske poslove, a bojeći se konja i krupnijih životinja, dao se na zanat, te je uz dosta muke završio za postolara, ili kako su ljudi pričali – šustera. Oženio se visokom i krupnom ženom Anicom. Negdje iz devetoga sela došla je mlada, sraslih obrva, rijetke kose (kikaša joj nisu mogli upletati), dubokog – muškog gla-sa zbog kojeg su je prozvali Ančura.- Dobro pa se oženio!Bar će se imati tko brinuti za njega! – rekli su njegovi.Živio je s njom, posla više neimao nego imao, a novaca nikada. Kad bi ga njegova družica napadala i grdila da nema novaca i da nije ni za što sposoban, on bi tada uzimao tam-buricu i u hladnom kijeru, preuređenom u postolarsku ra-dionicu, prebirao po žicama. U polumraku bi se razlijegao nježan zvuk tamburice u početku lagan i sjetan, a onda brži i jači od kojeg bi mu duša gorjela,a srce igralo jer bi zaboravio

na sve brige i jade. - Prekini budalo! Spava mi se! Bolje krpaj cipele, no što beskorisno sviraš! – čuo je glas Ančure iz susjedne sobe. Utišao je sebe i tam-buru …- Oj jesenske duge noći … – tiho je ispod glasa pjevušio.

U toj bijedi i neimaštini koja je prolazna kao i sve nedaće i zla što su prolazni zapao je snijeg i bližio se blagdan. Vrijeme u kojem su gostionice trebale biti pune onih koji bi više trošili i pili. Tamburaši bi sviranjem dobili pokoju novčanicu na oronule žice stare berde, koja je davala živi zvuk pod prstima vještog berdaša, a na radost slušatelja.Perica je svirao s tamburašima. Ovoga blagdana neimaština se osjetila i u gostionici.- Možete svirati, ali gostiju i prometa nema! Ne samo radi komesara, koji redovito kontroliraju, već besparice! – gostioničari su tužno i očajno slijegali ramenima. Tužno i pusto. Samo miris duhana, svježe obojenih dasaka rabljenim uljem i neprozračenih soba… prazno! Nitko po daskama neće igrati, pjevati i veseliti se.- Čujte! – reče Pericin berdaš.- Kako tu nemamo sreće, idemo u susjedno selo! Možda nas tamo ljepše dočekaju i možda nekoga razveselimo! – malodušan kakav je i bio, a vječno u nekom strahu od sebe samoga, a naročito od drugih, Perica promuca:- Kuda tamo?! To je veća bijeda i sirotinja od nas i još je mećava!

29

PRIPOVIJETKA•

bajka - Ma, idemo! U saonice! – viknu berdaš.Njih je četvero sjelo u saonice. Pokrili su

tambure pokrovcima, a berdaš je udario konje.- Ej, ljudi! Što mi to radimo?! – Perica zaječi, a konji poletješe u mrak i mećavu.U galopu su došli do susjednoga sela. Svjetla nije bilo, samo su nemilice šibani konji vukli saonice

na cesti. Rigajući dim i iskre iz dimnjaka, hučeća lokomotiva je proletjela pokraj njih. U vagonima su se nazirale tamne konture umornih i pospanih putnika.- Tu je put, tu preko pruge! Skreći konje preko pruge! – viknu jedan tamburaš.Krenuli su u bjelinu noći kroz mećavu. Ugledali su u daljini treperava svjetla na kućama, razlijegalo se blejanje ovaca koje su čobani nedavno vratili sa pašnjaka. - Stoj!Zaustavili su se ispred jedne kuće. Konji su rzali. Tamburaši su zasvirali, a vrata je otvorio u crnom, klopavom šeširu i razdrljenoj košulji uplašen čovjek. Bojao se došljaka u ovo kasno doba, jer takvi nisu donosili dobro, nego su tražili i uzimali. Tamburaši su ga poznavali jer je dolazio u njihovo selo uvijek u galopu. Živio je sa ženom koja je išla od kuće do kuće i u pletenoj korpici (pokrivenoj bijelim i čistim stol-njakom) prodavala svježi sir, vrhnje i kiselo mlijeko.- Kupite prijo! Svježe je … – tiho je, stidljivo i pomalo uplašeno govorila.Ženama koje nisu imale novca govorila bi: - Uzmite! Platit ćete kada budete imale! Grijeh je da to pro-padne! Grehota je i od Boga!Puno dužnika joj je platilo, a dosta njih nikada.

- Nek’ im Bog oprosti! – govorila bi.Perica je življe zasvirao, a čovjek u crnom šeširu povikao:- Ženo, oče, djeco! Je li to moguće?! Ustanite! U našoj samoći i osami, nama dolaze svirači.- Unutra svirači! Unutra!U velikoj, ali toploj prostoriji, vatra je hučala u zidanoj peći, a na zemljanom podu je bila prostrta slama na kojoj je stajao skromno okićen salonskim bombonima i papirnatim ukrasi-ma bor, na radost djeci i ukućanima.- Svirajte dečki! Svirajte! Oče (obratio se sijedom starcu), daj vino, daj rakiju! Ženo, jelo na stol! Djeco, veselite se! Prvi puta su tamburaši u ovoj kući!Tambure su utihnule jer je u sobu ušao jak muškarac u šubari bijeloj od snijega, a vani se čulo još glasova.- Stoj! Ne mogu svirati samo kod tebe!I u moju kuću moraju doći! – rekao je glasno.I druge pridošlice su pozivale tamburaše u svoje skromne domove.- Vaše konje smo ispregli i nema vam kući. Konji se suše, jedu i odmaraju. – vikali su.- Idemo u najveću kuću da svi stanemo! – jedan će tamburaš.Ljudi su se malo svađali oko toga čija je kuća veća, no nekako su se dogovorili.Noć je prošla u glazbi i pjesmi, a na Badnje jutro Perica je umornim i napitim ljudima zasvirao Tihu noć. Ta presveta himna odzvanjala je u sobi obasjanoj treperavim svjetlima petrolejki. Svojim glasovima su se pridružili napaćeni seljaci i djeca koja su prvi puta u svome selu čula zvukove tambu-rica.

Perica se umoran, ali ispunjen vratio doma.- Nesretniče! – vikala je Ančura. - Ti se ne misliš ustati?! Ja ću na Badnjak kod tvojih na večeru, a ti spavaj! Ni bor nisi pribavio! Djece nemamo, pa nam ni ne treba! – žena mu ode.Gledajući kroz prozor (snijeg je još uvijek padao), učinilo mu se da u toj mećavi, blijede i sitne zvijezde – postaju jas-nije, žuće i veće. Kao da mu se približavaju i kao da ih već može rukom dohvatiti. Među njima stoji maleno biće vilin-ske kose.- To je od vina i prehlade? – pomisli Perica. - Vidim ono što ne postoji! Nekad i Ančura ima pravo. Previše sam noćas popio …- Nije od vina! – začuo se glas.- Usrećio si ljude, koji dugo nisu bili sretni, samotnima si dao društvo i siromašnima bogatstvo! Tvoja tamburica razbija zimu duše i usamljenosti, a daje toplinu … Hajde sa mnom! Ne boj se!Slušajući te glasove, stvarne ili u polusnu, osjetio je malak-salost i kako ga obuzima vrućica. Iznemoglo je zadrhtao i začuo negdje iza zvijezda kako se nebeskim prostranstvom razliježe zvuk njegove tamburice.- Svim’ na zemlji – mir, veselje …

(Prijatelju u spomen) Željko Erić

30

• NA SOKAKU

Jedva da sam otišla od kuće, ni prošlo ni dva sata, a on me već pogleđe, ko da ću nekud uteć. Imamo i mi žene svoji poslova i svoji divana. Poglednem a on već stoji na tremu

i čeka me.- De, Jozeto šta stojiš na tom tremu i pogleđeš me, za neviđeš koliko vučem, ruke su mi poodpadale. - Bome imaju ti i od čega, već trifrtalj sata blebečeš pred crkvom, el to Marača? - Ada, a ko bi drugi bijo, zar ne viđeš koliko izmajiva rukama. Idi, toliko me uzrujala moram odma apaurina popit - lepo ja počela njemu pripovedat.- Di si? Šta si? Kako si? Nismo se dugo vidle - pitam el sve pripravila za Božić, a ona ko furija. - Ma kaki Božić nit kog trebam, nit ču kud it, nit kuvam za koga, nit pečem!- Ama ja išla u dućan, kupit mlevenog mesa pa ću sarmu smotat, moji jako volje a mogu si i doma malo ponesti. Kolače ču ispeč, naše suve, staroverske - šape, oblatne, poko-raje, mesece i imam dost, a ti?- Ama kake kolače, ništ kad ti kažem, baš mi treba to slatkoće! Ni me briga nek snaja peče ako oče. - Sve ću si poradit pa ću lepo na miru u crkvu da si zauzmem lepo mesto odnapreda, ta znaš da će župnik i ove godine igrokaza pripravit. Tako voljim tu našu crkvu a pogotovo na Božić. Onako lepo okićeno, pa te naše jaslice. Ama što mora biti, a i toplo je pa i po sat vremena dojdem prije. - Ma šta je tu lepo, ondaj bilo lepo a ne sad! Okićeno ko ciga-

ni, nekake naranđaste kugle i krpe po njima. Bože! Štaj tu lepo? - Ama pa mladi tako lepo pjevaju i koncerta će ju i ove god-ine imati, ta ko gospoda sedimo i uživamo.- Pa zas to lepe pesme? Pa ti nis ubavna! Onos bile pesme kad smo mi pevale, a ne to.- Aj mi kaži Maro jeste posejali žito? - Ma kako žito? Još nije pobro ni svega kukuruza, i ove će godine u njivu na sonicama po kukuruz.- Bome Maro mi sve pobrali i posejali, moj Jozeta kaže Rezo, koj marijo taj je i poradio.- A tvoj Jozeta, kodaj on najpametneji! - Joj Maro, idem kad sam već kraj crkve i lukno platit, pa da na miru Božića dočekam. A es ti platila?- Nit sam platila, nit ću platit i gotovo! Nemam ja novaca još i za to.- Bože, pa za neviđeš da si stara, pa da ćeš još malo velečasnoga trebat, da te u jorgovane prati?! Za te neće biti stid kad ga budu zvali zadnju pomast da ti da, a svoje obaveze nisi pla-tila. Koliki su taki ko ti, a on siroma i za vas mora u Đakovo otpravit novce. Bože kaki ste ljudi, taki će vam i Božić biti. Zbogom Maro i čestitam ti toga „tvojeg Božića“!- Ma es ti Jozeto sad to čuo, ma kakaj to žena da joj ama baš ništ ne valja, ni političari, ni popovi, ni komšiluk, ni deca, ni čovek… ama baš niko i ništa!

Strina Reza

30

Božić vesele Marače

POEZIJA •

# # #

Bože, otvori prozori pogledaj na ulicu kojom koračaju

mali ljudisa srcem od zvijezda sazdanim.

Svi prolaze…rijetko se tko zaustavlja.

Putujemo kroz dane – dobre i loše.Sretni smo i malo manje sretni.

I nesretni.I zato Te trebamo.

Želimo ići s Tobomgdje nas god Ti vodiš

da se spasimo od ovog bespuća propadanja.I ako u ponoru i ostanemo,

željeli bismo znati da smo kao ljudi bili svjetlo. Svi mi želimo biti Sunce i kad o tome šutimo…

Dijana Tomaz

U TVOJIM RUKAMA

Bože, za život ja se bojimsudbina je u rukama Tvojim.

Ti, Bože, sudbinu moju stvaraš.Ti, Bože, sa mnom u molitvi razgovaraš

Bože, Ti vedriš i oblačiš.U mome životu puno značiš –

stoljeća pola veselja i bola.

Ne može čovjek uvijek veseo biti,tugu pred drugima ne može skriti.

Tuga nas razara – na našem licu bore stvara.

Bože, siđi sa nebesa doljeublaži nam zemaljske nevolje.Ublaži zemaljske nam muke – pogotovo svoga, djeda Đuke.

Čika Đuro Ajnrikov

SRETAN BOŽIĆ

Snijeg ponovo zemlju kitiTo je svima prava radostSav će narod sretan biti

Najsretnija bit će mladost

Zemlja snijegom pokrivenaIma uvijek bijelu boju

Bijelom bojom prekrivenaGleda bijelu sliku svoju

Kad je snijegom pokrivenaOd bjeline zemlja blistaSvukud vlada higijena

Na rođendan našeg Krista

Bog se uvijek zato staraDa nam fešta bude fi na

Pa nam zemlju bijelu stvaraZa rođendan svoga sina

Kad nam Isus svima dođeNek u srce svako stane

Nek nam čistu dušu nađeNek nam u njoj i ostane

Neka šansu pruži svimaDa nam savjest bude čistaNek u srcu sve nam štimaNa rođendan našeg Krista

Sretan Božić želim svimaDa nam svima sretno dođe

Diljem svijeta HrvatimaDa nam svima sretno prođe.

Božo Perić