Snjegulica mora umrijeti

Nel

e N

euh

aus

Snje

gulj

ica

mo

ra u

mri

jetiJednog kišnog dana u studenom jedinica K11 u Hofheimu

pozvala je Piju Kirchhoff i Olivera von Bodensteina na mjesto nesreće koja se dogodila u tajnovitim okolnostima: jedna žena pala je s mosta na jureći automobil. Istraživanja su odvela Piju i Bodensteina u Altenhain, malo mjesto u Taunusu, u kojem je prije živjela žrtva nesreće Rita Cramer. Jedanaest godina prije toga ondje su jedne rujanske večeri bez traga nestale dvije šesnaestogodišnje djevojke. U sudskom postupku prema indicijama dvadesetogodišnji Tobias Sartorius, sin Rite Cramer, osuđen je na deset godina zatvora. Bodenstein i Pia Kirchhoff doznaju da se Tobias nakon izdržane kazne zatvora nedavno vratio u svoje rodno mjesto Altenhain. Je li napad na njegovu majku povezan s njegovim povratkom? Pia i Bodenstein nailaze u selu na zid šutnje. Kad ponovno nestane jedna djevojka, činilo se da će se ponoviti nemili događaji iz prošlosti. Istraživanje postaje utrka s vremenom jer seljani su uvjereni da znaju tko je kriv i odlučuju ovaj put uzeti stvar u svoje ruke.

ISBN 978-953-14-1198-1

w w w.moz aik-knj iga.hr

149,00 kn

od iste autorice:

Nevoljena žena Duboke rane Prijatelji do groba

Četvrti slučaj Olivera von

Bodensteina i Pije Kirchhoff

Svako je ljudsko biće poput Mjeseca.On ima svoju mračnu stranu koju ne želi nikome pokazati. Mene fasciniraju baš događaji i situacije koji otkrivaju tu tamnu stranu. Zato volim pisati krimiće.

nele neuhaus

N e l e N eu h aus

SNJEGULJICAMORA UMRIJETI

Kriminalistički roman

Snjeguljica mora umrijeti omot.indd 1 3/19/13 12:28 PM

Nel

e N

euh

aus

Snje

gulj

ica

mo

ra u

mri



ISBN 978-953-14-1198-1


149,00 kn

od iste autorice:





nele neuhaus

N e l e N eu h aus




Nele Neuhaus

Snjeguljica mora umrijeti

Naslov izvornika

Schneewittchen muss sterben

Copyright © Ullstein Buchverlage GmbH, Berlin 2010

Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2012.

Nakladnik Mozaik knjiga

Za nakladnika Bojan Vidmar

Glavni urednikZoran Maljković

UrednikZoran Maljković

Lektor Jakov Lovrić

Grafički urednik Ivica Jandrijević

Oblikovanje naslovnicebürosüdº GmbH, München

Prilagodba naslovniceMarija Morić

Tisak Denona, Zagreb, ožujak 2013.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, repro-ducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

ISBN 978-953-14-1198-1 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 836421.

Nele Neuhaus


S njemačkoga prevela BraNka GrUBić

Za Simone

PrOSLOv

Zahrđale, uske željezne stube strmo su se spuštale. Rukom je pokušavao napipati električni prekidač na zidu. Nakon neko-

liko sekunda žarulja jačine 25 vata slabim je svjetlom obasjala malu prostoriju. Nečujno su se otvorila teška željezna vrata. Redovito je podmazivao šarke kako je njihovo škripanje ne bi probudilo kad bi došao k njoj. Zapahnuo ga je topao zrak, prožet slatkastim mi-risom uvelog cvijeća. Oprezno je za sobom zatvorio vrata, upalio svjetlo i na trenutak zastao. Velika prostorija, dugačka oko deset i široka pet metara, bila je uređena jednostavno, ali činilo se da se ona u njoj osjećala udobno. Prišao je stereouređaju i pritisnuo tipku PLAY. Hrapavi glas Bryana Adamsa ispunio je sobu. Njemu samom ta glazba nije ništa značila, ali ona je voljela kanadskoga pjevača, a on je imao obzira prema onomu što je voljela. Kad ju je već morao skrivati, ne bi joj smjelo ništa nedostajati. Nije rekla ništa, kao obično. Nije razgovarala s njim, nije mu odgovarala na pitanja, ali to mu nije smetalo. Gurnuo je u stranu pomičnu stije-nu kojom je prostorija bila diskretno pregrađena. Ona je ležala na uskom krevetu, mirna i lijepa, prekriživši ruke na trbuhu, dok joj se kosa poput crne lepeze rasula oko glave. Pokraj kreveta su sta-jale njezine cipele, a na noćnom ormariću, u staklenoj vazi bio je buket uvelih bijelih ljiljana.

– Zdravo, Snjeguljice – tiho je rekao. Čelo mu se oznojilo. Vru-ćina je bila neizdrživa, ali njoj je to odgovaralo. Nije voljela hlad-noću. Pogled mu je odlutao na fotografije koje je objesio pokraj

Nele Neuhaus

8

njezina kreveta. Htio ju je zamoliti da objesi još jednu novu foto-grafiju. Morao je odabrati pravi trenutak da je to pita kako je ne bi povrijedio. Oprezno je sjeo na rub kreveta. Madrac se ulegnuo pod njegovom težinom pa je na trenutak pomislio da se ona po-maknula. Ali ne, ona se uopće ne miče. Ispružio je ruku i stavio je na njezin obraz. Koža joj je tijekom vremena poprimila žućkastu boju, ali je bila čvrsta. Oči su joj, kao uvijek, bile zatvorene, a ako joj koža više i nije bila nježna i rumena, usta su joj bila lijepa kao i prije, dok je još razgovarala s njim i smiješila mu se. Dugo je sjedio i promatrao je. Nikad prije nije osjećao tako jaku želju da je zaštiti.

– Moram ići – žalosno je rekao na kraju. – Imam puno posla.Ustao je, uzeo uvelo cvijeće iz vaze i provjerio je li boca Coca-

Cole na njezinu noćnom ormariću puna.– Reći ćeš mi ako ti bude što trebalo, je li?Katkada mu je nedostajao njezin smijeh pa bi se rastužio. Na-

ravno, znao je da je mrtva, ali mu je bilo jednostavnije praviti se da to ne zna. Nikad se nije prestao nadati njezinu osmijehu.

9

ČeTvrTak, 6. STUdeNOGa 2008.

Nije rekao doviđenja. Nitko tko izlazi iz zatvora ne govo-ri doviđenja. Često, vrlo često u proteklih deset godina

zamišljao je dan kada će izići iz zatvora. Sada je shvatio da su nje-gove misli zapravo dosegle samo trenutak u kojem je izišao kroz vrata, na slobodu, koja mu je odjednom postala prijetnjom. Nije imao planova za budućnost. Više ih nije imao. I bez stalnih upo-zorenja socijalnih radnika bilo mu je već odavno jasno da ga svijet ne čeka i da mora računati na kojekakva ograničenja i poraze u budućnosti koja neće biti ružičasta. Liječničku karijeru, o kojoj je sanjao nakon što je maturirao čistom peticom, sada je mogao za-boraviti. Možda će mu zanimanje bravara, koje je stekao u zat-voru, biti od pomoći. U svakom slučaju, došlo je vrijeme da po-gleda životu u oči.

Kad su se iza njega bučno zatvorila siva, nazubljena željezna vrata zatvora Rockenberga, ugledao ju je na drugoj strani ulice. Iako je ona bila jedina od starih prijatelja koja mu je redovito pi-sala u proteklih deset godina, iznenadio se što je vidi. Zapravo je očekivao oca. Ona se naslonila na blatobran terenca boje srebra držeći mobitel na uhu i pušila cigaretu brzim udasima. Zastao je. Kad ga je prepoznala, stavila je mobitel u džep kaputa i bacila opu-šak. Oklijevao je na trenutak, a onda prešao preko popločene uli-ce noseći u lijevoj ruci kovčeg sa svojim stvarima i stao pred nju.

– Zdravo, Tobi – rekla je i nasmiješila se pomalo živčano. Deset godina se nisu vidjeli jer on nije htio da ga posjećuje.

Nele Neuhaus

10

– Zdravo, Nadja – odgovorio je. Bilo mu je čudno osloviti je tim stranim imenom. Izgledala je bolje nego na televiziji. Mlađe. Stajali su jedno nasuprot drugome i šutjeli. Hladan vjetar nosio je šuštavo suho jesenje lišće po pločniku. Sunce se skrilo iza gustih sivih oblaka. Bilo je hladno.

– Lijepo je što si ponovno na slobodi.Obavila mu je ruke oko struka i poljubila ga u obraze. – Ra-

dujem se. Iskreno.– I ja se radujem.U trenutku kad je izgovorio tu frazu, pitao se je li to istina. Ra-

dost se razlikuje od ovoga osjećaja otuđenosti, nesigurnosti. Pu-stila ga je jer nije pokazivao namjeru da i on nju zagrli. Prije mu je ona, susjedova kći, bila najbolja prijateljica, njezina se prisutnost u njegovu životu podrazumijevala. Nadja mu je bila kao sestra, dru-ge nije imao. Ali sada se promijenilo sve, a ne samo njezino ime. Jednostavna djevojka Nathalie, koja se sramila svojih pjegica, apa-ratića za zube i grudi, sada je postala Nadja von Bredow, poznata i vrlo tražena glumica. Ostvarila je svoj veliki san, napustila selo iz kojega su oboje potjecali i popela se visoko na ljestvici društvenog ugleda. On, naprotiv, nije mogao staviti nogu ni na najnižu preč-ku te ljestvice. Od danas je bio bivši zatvorenik, koji je, doduše, odležao svoju kaznu, ali kojega društvo nije čekalo raširenih ruku.

– Tvoj otac nije dobio slobodan dan.Spontano se odmaknula za korak, izbjegavši njegov pogled,

kao da je njegova nesigurnost prešla na nju. – Zato sam ja došla.– Lijepo od tebe.Tobias je stavio kovčeg na stražnje sjedalo njezina auta i sjeo

na suvozačevo mjesto. Svijetla koža nije imala još ni jedne jedi-ne ogrebotine, unutrašnjost automobila mirisala je po novomu.

– Au – rekao je iskreno zadivljen i bacio pogled na ploču s in-strumentima, koja je nalikovala onoj u zrakoplovu. – Krasan auto.


11

Nadja se nakratko nasmiješila, stavila pojas i pritisnula nekakvo dugme, ne stavivši ključ u bravicu. Motor se odmah upalio i po-čeo tiho zujati. Spretno upravljajući snažnim vozilom, odvezla se s parkirnog mjesta. Tobias je pogledom preletio preko nekolicine visokih kestena koji su se nalazili uz same zatvorske zidine. Po-gled na njih s prozora ćelije bio je njegov jedini dodir s vanjskim svijetom u posljednjih deset godina. Drveće, koje se mijenjalo s godišnjim dobima, bilo je njegov jedini stvarni odnos s prirodom, dok je ostatak svijeta iščeznuo u magli iza zatvorskih zidina. A sa-da se on, osuđeni ubojica djevojke, nakon odležane kazne morao vratiti u tu maglu. Htio to ili ne.

– Kamo da te odvezem? K meni? – upitala je Nadja skrenuvši na autocestu. U posljednjem pismu nekoliko mu je puta ponudila da se prvo doseli k njoj. Njezin stan u Frankfurtu bio je dovoljno velik. Mogućnost da se ne vrati u Altenhain i da se ne mora pri-sjećati prošlosti bila je privlačna, ali on je ipak odbio tu ponudu.

– Možda poslije – rekao je. – Prvo želim ići kući.

Narednica Pia Kirchhoff stajala je na kiši na zemljištu nekadašnjeg vojnog uzletišta kod Eschborna. Svijetlu je kosu splela u dvije ple-tenice, na glavu stavila šiltericu, ruke gurnula duboko u džepove pernate jakne i ravnodušno promatrala kolege iz Odjela za osigu-ranje tragova, koji su razapinjali šatorsko krilo iznad jame pokraj svojih nogu. Pri rušenju trošnoga hangara, bagerist je u praznom spremniku za gorivo pronašao kosti i ljudsku lubanju pa pozvao policiju, što je jako razljutilo njegova šefa. Rad je zaustavljen pri-je dva sata, a Pia je slušala psovke zlovoljnog predradnika čija se multikulturna momčad naglo prorijedila čim se pojavila policija. Čovjek je zapalio već treću cigaretu u četvrt sata, podigavši ra-mena kao da time može izbjeći da mu kiša pada za vrat. Nepre-stano je psovao.

Nele Neuhaus

12

– Čekamo sudskog liječnika. Doći će.Piju nije zanimao ni posao radnika na crno ni raspored radova

na rušenju hangara. – Prvo srušite neki drugi hangar.– Lako je reći – požalio se čovjek pokazavši prema bagerima i

kamionima koji su čekali. – Zbog tih nekoliko kostiju radovi će kasniti, a to košta pravo bogatstvo.

Pia je slegnula ramenima i okrenula se. Jedan je automobil po-skakivao po popucalom betonu. Korov se probio kroz svaku pu-kotinu i pistu, koja je nekada bila ravna, pretvorio u razrovan put. Otkako se uzletište zatvorilo, priroda je dokazala da je u stanju prevladati svaku prepreku koju joj je postavila ljudska ruka. Pia je ostavila predradnika njegovu jadikovanju i prišla srebrnom mer-cedesu, koji se zaustavio pokraj policijskih vozila.

– Nisi se baš žurio – neljubazno je pozdravila bivšega supruga. – Ako se prehladim, ti ćeš biti kriv.

Doktor Henning Kirchhoff, vršitelj dužnosti ravnatelja Insti-tuta za sudsku medicinu u Frankfurtu, nije se dao požurivati. Na miru je navukao obvezni jednokratni kombinezon, izuo uglanca-ne crne cipele i obuo gumene čizme te na glavu stavio kapuljaču.

– Imao sam predavanje – odgovorio je. – A onda je bio još i za-stoj pokraj sajmišta. Žao mi je. Što to imamo?

– Kostur u starom spremniku. Radnici koji su rušili hangar pronašli su ga prije dva sata.

– Jesu li ga pomicali?– Mislim da nisu. Samo su odstranili beton, razgrnuli zemlju i

odrezali gornji dio spremnika jer ga ne mogu voziti cijelog.– Dobro.Kirchhoff je kimnuo, pozdravio službenika osiguravanja trago-

va i krenuo u jamu ispod šatorskoga krila u kojoj se nalazio donji dio spremišta. Kao jedan od malog broja forenzičara antropologa u Njemačkoj, on je nedvojbeno bio najbolja osoba za obavljanje


13

toga zadatka, a ljudske kosti bile su mu specijalnost. Vjetar je goto-vo vodoravno nosio kišu iznad nenatkrivene površine. Pia se smr-zavala. Voda joj je s oboda kape kapala na nos, noge su joj se smr-znule pa je zavidjela radnicima koji trenutačno nisu mogli raditi, nego su stajali u hangaru i pili vruću kavu iz termosica. Henning je radio temeljito, kao i obično. Kad bi se pred njim našle kakve kosti, vrijeme i vanjski utjecaji više mu nisu značili ništa. Klečao je na podu spremnika nagnut nad kosturom i promatrao kosti. Pia se uvukla pod šatorsko krilo i čvrsto se uhvatila za ljestve kako se ne bi poskliznula.

– Cijeli kostur – doviknuo joj je Henning. – Ženski.– Stara ili mlada žena? Koliko se već nalazi tu?– Ne mogu još ništa točno reći. Ne vidim ostatke tkiva, dakle,

vjerojatno je tu već nekoliko godina. Henning Kirchhoff se uspravio i popeo uz ljestve. Ljudi iz

Odjela za osiguranje tragova počeli su oprezno otkopavati kosti i razgrtati zemlju. Trebat će vremena dok se kostur ne bude mo-gao prenijeti u Zavod za sudsku medicinu gdje će ga Henning i njegovi suradnici temeljito pregledati. Gotovo pri svim zemlja-nim građevinskim radovima pronalaze se ljudske kosti. Važno je što točnije procijeniti koliko su dugo kosti bile zatrpane, bu-dući da zločin protiv života, osim ubojstva, zastarijeva nakon trideset godina. Tek kada se utvrdi starost kostura i vrijeme koje je proveo pod zemljom, ima smisla dovoditi ga u vezu s nesta-lima. Stara vojna zračna luka prestala je raditi negdje pedesetih godina, a otada se ni spremnik više nije punio gorivom. Kostur je mogao pripadati kakvoj američkoj vojnikinji iz američkoga kampa, koji je ondje bio sve do 1991. godine, ili čak kakvoj sta-narki nekadašnjega izbjegličkog utočišta s druge strane zahrđa-le žičane ograde.

– Idemo nekamo na kavu?

Nele Neuhaus

14

Henning je skinuo naočale, obrisao ih i potom se izvukao iz promočenoga kombinezona. Pia je iznenađeno pogledala bivšega supruga. On nikada nije odlazio na kavu pod radnim vremenom.

– Je li se što dogodilo? – sumnjičavo je upitala. Skupio je usne i potom duboko uzdahnuo.

– U gabuli sam – priznao je. – I trebam tvoj savjet.

Selo se nalazilo u dolini, a nad njim su stršila dva ružna, višekat-na građevinska grijeha iz šezdesetih godina, kad je svaka općina koja je imalo držala do sebe odobravala gradnju nebodera. S desne strane, na obronku, uzdizao se »Milijunski brijeg«, kako su staro-sjedioci posprdno zvali dvije ulice u kojima je nekoliko došljaka živjelo u vilama na prostranim imanjima. Osjetio je kako mu sr-ce kuca sve jače što su bili bliže kući njegovih roditelja. Prošlo je jedanaest godina otkako je posljednji put bio ovdje. S desne stra-ne nalazila se kućica rešetkaste konstrukcije bake Dombrowski, koja je oduvijek djelovala kao da još stoji samo zato što je stisnuta između drugih dviju kuća. Malo dalje, s lijeve strane, bila je kuća Richterovih s trgovinom. Ukoso preko puta nalazila se gostio-nica njegova oca, Zlatni pijetao. Tobias je progutao slinu kad se Nadja zaustavila pred njom. S nevjericom je gledao propalo pro-čelje, žbuku koja je otpadala, zatvorene kapke, obješeni oluk. Ko-rov je nicao iz asfalta, ulazna vrata visjela su na šarkama. Umalo nije zamolio Nadju da nastavi voziti – brzo, brzo, što dalje odav-de! Ipak, odupro se i tom iskušenju, kratko joj zahvalio, izišao iz auta i uzeo kovčeg sa stražnjega sjedala.

– Budeš li što trebao, nazovi me – rekla je Nadja na rastanku, stisnula gas i odjurila. Što je očekivao? Srdačan doček? Stajao je sam na malom popločenom parkiralištu ispred zgrade koja je ne-koć bila središnja točka ove tužne krčme. Nekada bijelo pročelje sada je bilo oronulo, boja je otpadala, a natpis »Zlatni pijetao« jedva


15

se nazirao. S unutarnje strane ulaznih vrata, iza mutnoga stakla, nalazila se ploča. »Privremeno zatvoreno«, pisalo je izblijedjelim slovima. Otac mu je, doduše, rekao da više ne drži gostionicu i to je obrazložio bolovima u kralježnici, ali Tobias je slutio da ga je na tu tešku odluku natjeralo nešto posve drugo. Hartmut Sartorius bio je gostioničar u trećem naraštaju, dušom i srcem. Sam je klao i kuhao, sam je pravio jabukovaču i nije gostionicu zanemario zbog bolesti ni na jedan jedini dan. Vjerojatno nije imao gostiju. Nit-ko nije htio jesti ili nešto slaviti kod roditelja dvostrukog ubojice. Tobias je duboko udahnuo i prišao dvorišnim vratima. Trebao je uložiti popriličan napor da pomakne bar jedno krilo vrata. Šoki-rao se kad je vidio u kakvom je stanju dvorište. Mjesto na kojem su nekoć ljeti bili stolovi i stolice ispod raširenih grana golemoga kestena i sjenica od isprepletene vinove loze, gdje su konobarice jurile od jednoga stola do drugoga, sada je bilo potpuno zapušte-no. Tobias je preletio pogledom preko hrpe nemarno odloženog otpada, razbijenog namještaja i smeća. Sjenica se dopola urušila, divlja loza se osušila. Nitko nije pomeo otpalo lišće kestena, kantu za smeće očito nitko nije tjednima iznosio na ulicu, vreće za smeće bile su nabacane jedna na drugu, čineći smrdljivu hrpu. Kako su njegovi roditelji mogli ovdje živjeti? Tobias je osjetio kako ga na-pušta i ono malo hrabrosti što je imao po dolasku. Polako je pro-krčio put do stubišta koje je vodilo do ulaza u kuću i pozvonio. Srce mu je gotovo iskočilo kad su se vrata polako otvorila. Ugle-davši oca, suze su mu navrle na oči, a istodobno je osjetio i bijes, bijes na samoga sebe i na ljude koji su njegove roditelje ostavili na cjedilu nakon što je on otišao u zatvor.

– Tobiase!Smiješak je preletio preko upalog lica Hartmuta Sartoriusa,

koji je bio samo sjena nekada vitalnog, samouvjerenog muškar-ca. Njegova kosa, nekoć gusta i tamna, sada je bila siva i rijetka.

Nele Neuhaus

16

Pogrbljeno držanje otkrivalo je kako je teško nosio teret koji mu je život natovario na leđa.

– Ja ... zapravo sam trebao još nešto pospremati, ali nisam do-bio slobodan dan i ...

Zastao je i prestao se smješkati. Samo je stajao, shrvan čovjek, koji je posramljeno izbjegavao sinov pogled, jer je bio svjestan što je ovaj vidio. To je bilo više nego što je Tobias mogao podnijeti. Spustio je kovčeg, raširio ruke i zagrlio tog iscrpljenog, sijedog stranca u kojem je samo nazirao svojega oca. Malo poslije sjedili su za kuhinjskim stolom, zbunjeni, jedan nasuprot drugom. Tre-balo je reći toliko toga, a ipak je svaka riječ bila suvišna. Šareni stolnjak od voštanog platna bio je prekriven mrvicama, staklo na prozorima prljavo, osušena lončanica na prozoru odavno je izgu-bila bitku za život. U kuhinji je bilo zagušljivo, vonjalo je po kise-lom mlijeku i hladnom dimu cigarete. Ni jedan komad pokućstva nije bio premješten, ni jedna slika skinuta sa zida otkako su ga 16. rujna 1997. odveli iz kuće i zatvorili. Ali onda je sve bilo svijetlo, udobno i čisto, njegova je majka bila vrijedna kućanica. Kako je mogla dopustiti i podnositi ovakvu zapuštenost?

– Gdje je mama? – Tobias je napokon prekinuo šutnju. Primi-jetio je da je to pitanje ponovno zbunilo njegova oca.

– Mi... htjeli smo ti reći, ali... ali onda smo mislili da je bolje ako ne doznaš – odgovorio je Hartmut Sartorius. – Tvoja majka se prije nekog vremena... odselila. Ali ona zna da danas dolaziš kući i raduje se što će te vidjeti.

Tobias je zbunjeno pogledao oca.– Što znači odselila se?– Nije nam bilo lako nakon što si... otišao. Ogovaranja nisu pre-

stajala. Ona to više nije mogla podnositi.U njegovu glasu nije bilo predbacivanja. Govorio je isprekida-

no i tiho. – Prije četiri godine smo se rastali. Ona sad stanuje u Bad Sodenu.


17

Tobias je progutao slinu.– Zašto mi to niste nikad rekli? – prošaptao je.– Ah, ionako se ništa ne bi promijenilo. Nismo htjeli da se uzrujaš.– To znači da živiš posve sam?Hartmut Sartorius kimne, pomičući dlanom mrvice po stolu,

stvarajući simetrične oblike i ponovno ih šireći.– A svinje? Krave? Kako uspiješ sve sam obaviti?– Stoku ne držim već odavno – odgovorio je otac. – Obrađu-

jem još malo zemlje. I imam dobar posao u jednoj kuhinji u Es-chbornu.

Tobias je stisnuo šake. Kako je bio glup kad je mislio da je život kaznio samo njega! Nikad nije shvatio koliko su njegovi roditelji patili zbog svega toga. Kad bi ga posjetili u zatvoru, glumili su da im je dobro, ali to nije bila istina. Koliko im je to samo moralo biti naporno! Bijes ga je zgrabio za vrat poput kakve ruke i počeo ga daviti. Ustao je, prišao prozoru i zagledao se u prazno. Njego-va namjera da nakon nekoliko tjedana kod roditelja ode nekamo, kako bi započeo novi život daleko od Altenhaina, raspala se poput kule od karata. Ostat će ovdje. U ovoj kući, u ovom dvorištu, u ovoj prokletoj gostionici u kojoj je ostavio roditelje da pate, iako je samo on bio kriv za sve.

Prostorija za goste u Crnom konju, obložena drvom, bila je krca-ta, ispunjena bukom. Za stolovima i šankovima okupilo se pola žitelja Altenhaina, što je bio neobično za predvečerje četvrtkom. Amelie Fröhlich donijela je tri puta lovačke odreske s krumpirom za stol broj 9 i poželjela gostima dobar tek. Obično bi krovopo-krivač Udo Pietsch i njegovi momci imali već kakvu primjed-bu na njezin neobičan izgled, ali ovaj put bi ih Amelie vjerojatno mogla poslužiti i potpuno naga, a oni ne bi ni primijetili. Bilo je napeto kao da je riječ o prijenosu utakmice Lige prvaka. Amelie

Nele Neuhaus

18

je znatiželjno naćulila uši kad se Gerda Pietsch nagnula nad su-sjedni stol, za kojim su sjedili Richterovi koji su držali trgovinu prehrambenim namirnicama u glavnoj ulici.

– ... vidjela sam da je došao – upravo je rekla Margot Richter. – Kako ga nije stid pojaviti se ovdje kao da se ništa nije dogodilo!

Amelie se vratila u kuhinju. Roswitha je čekala ramstek za Fritza Ungera za stolom broj 4, srednje pečen, s lukom i masla-cem sa začinskim biljem.

– Kakvo je to komešanje danas? – Amelie je upitala stariju ko-legicu koja je desnim stopalom neprimjetno trljala vene na lijevoj potkoljenici. Roswitha je pogledala prema šefici, ali ona je bila previše zaokupljena s brojnim narudžbama pića i nije se mogla brinuti o osoblju.

– Joj, Sartoriusov dečko danas je došao iz zatvora – rekla je Roswitha ispod glasa. – Odležao je deset godina zato što je ubio dvije djevojke!

– Ah! – Amelie je zaprepašteno razrogačila oči. Samo je površ-no poznavala Hartmuta Sartoriusa koji je sam živio na svojemu golemom, zapuštenom imanju nedaleko od njezine kuće, ali nije znala da ima sina.

– Da.Roswitha je glavom pokazala prema šanku za kojim je sjedio

stolar Manfred Wagner i ukočenim pogledom zurio pred sebe, s desetom ili jedanaestom čašom piva u ruci. Obično bi mu za obav-ljanje tog »zadatka« trebalo dva sata više. – Tobias je ubio Manfre-dovu kćer Lauru. I malu Schneebergerovu. Do danas nije otkrio što je učinio s njima.

– Jedanput ramstek s maslacem sa začinskim biljem i lukom!Kurt, pomoćni kuhar, gurnuo je tanjur kroz otvor na kuhinji.

Roswitha je brzo obula papuču i golemim tijelom spretno odge-gala kroz prepunu blagovaonicu do stola broj 4. Tobias Sartorius


19

– Amelie nikad nije čula to ime. Tek je prije pola godine došla iz Berlina u Altenhain, i to ne svojom voljom. Selo i njegovi sta-novnici zanimali su je kao vreća riže u Kini i da nije preko očeva šefa dobila posao u Crnom konju, ne bi ovdje poznavala nikoga.

– Tri pšenična piva, jedna mala kola light! – viknula je Jenny Ja-gielski, mlada šefica, koja je bila nadležna za piće. Amelie je zgra-bila jedan poslužavnik, stavila na njega čaše i bacila kratak pogled na Manfreda Wagnera. Njegovu je kćer ubio sin Hartmuta Sarto-riusa! To je bilo vrlo zanimljivo. U najdosadnijem selu na svijetu otvorili su se neslućeni ponori. Stavila je tri pšenična piva na stol za kojim je sjedio brat Jenny Jagielski, Jörg Richter, s još dvojicom muškaraca. Zapravo je trebao stajati na Jennynu mjestu, iza šanka, ali on je vrlo rijetko radio ono što bi trebao raditi. Pogotovo ne kad šef, Jennyn muž, nije bio tu. Kratak odmor u kuhinji. Svi su gosti dobili jelo, a Roswitha je još jedanput prošla kroz gostionicu kako bi doznala nove pojedinosti koje je sada, rumenih obraza i uzdrhtalih grudi, iznosila znatiželjnom slušateljstvu. Osim Ame-lie, uši su naćulili Kurt i Achim, pomoćni kuhari, te Wolfgang, šef kuhinje. Trgovina Margot Richter – Amelie se čudila što su svi u Altenhainu govorili »idemo k Margot«, iako je zapravo njezin muž bio vlasnik trgovine – nalazila se ukoso preko puta nekadašnjega Zlatnog pijetla pa su Margot i frizerka Inge Dombrowski, koja je upravo došla malo porazgovarati, na svoje oči popodne vidjele kako se taj momak vratio. Izišao je iz luksuznoga srebrnog auta i otišao u dvorište svojih roditelja.

– Kakva drskost – uzrujavala se Roswitha. – Cure su mrtve, a momak se pojavio kao da se ništa nije dogodilo!

– A kamo bi trebao otići? – oprezno je upitao Wolfgang, ot-pivši gutljaj piva iz čaše.

– Mislim da nisi posve čist! – napala ga je Roswitha. – Što bi rekao kad bi se pred tobom odjednom pojavio ubojica tvoje kćeri?

Nel

e N

euh

aus

Snje

gulj

ica

mo

ra u

mri



ISBN 978-953-14-1198-1

w w w.moz aik-k nj iga.hr

149,00 kn

od iste autorice:





nele neuhaus

N e l e N eu h aus




Nel

e N

euh

aus

Snje

gulj

ica

mo

ra u

mri



ISBN 978-953-14-1198-1


149,00 kn

od iste autorice:





nele neuhaus

N e l e N eu h aus




Documents

Snjegulica mora umrijeti