Sluga Božji fra Ivan Peran Radostan Božji igrač · Radostan Božji igrač 3 Uvdn rmiljanje P rošlo je desetljeće od smrti franjevca i glazbenika fra Ivana Perana. Nije zaboravljen

Povremeni glasnik Vicepostolature sluge Božjega fra Ivana Perana God. III., prosinac 2013., Br. 2.

Sluga Božji fra Ivan Peran

Radostan Božji igrač

2 Radostan Božji igrač

SVETA NOĆSveta Noć,

S tobom će doć najveća Moć:

MIR!

Sveta Noć, Silazi Raj,

svih zvijezda Sjaj: BOG!

Sveta Noć proguta rat, rodi se Brat.

Djevičin Cvijet usreći svijet:

KRIST!

Sveta Noć, proroka Glas, svih ljudi Spas jedan je Dar

od anđela zvan: BOG!

fra Ivan Peran (iz zbirke ‘U Tajnu zagledan’)

SadržajUvodno PromIšljanje

Oris svetosti za naše vrijeme ......................................3

Dani sluge Božjega fra ivana Perana 2013.

Mala kronika proslave ................................................9Sedam nota – sto divota ...........................................20

riječi o. BiskuPa

Propovijed msgr. Valtera Župana, krčkog biskupa, uz prijenos smrtnih ostataka o. Ivana Perana.....22

Biskupova riječ u središnjem euharistijskom slavlju, 14. rujna ......................................................24

Duhovni lik sluge Božjega

Do Isusovih nogu ......................................................26

Mali Božićni Prilog (umetak u sredini)

Duhovni lik sluge Božjega

Nebo se ne da zarobiti...............................................30Pred svitanje ...............................................................32Oduševio me lik fra Ivana Perana ...........................36

ProMišljanje o PostuPku za Beatifikaciju

Postupak za beatifikaciju ..........................................37

Pisani trag sluge Božjega

‘Svetost sa srcem’ .......................................................48Sluga Božji fra Ivan Peran – radostan Božji igrač .....50

Radostan Božji igrač 3

Uvodno promišljanje

P rošlo je desetljeće od smrti franjevca i glazbenika fra Ivana Perana. Nije zaboravljen nigdje gdje je živio i radio, štoviše, godine 2010. za njega je

pokrenut proces za beatifikaciju i kanonizaciju i od tada ga nazivamo Slugom Božjim. Na Košljunu, gdje je živio skoro tri desetljeća i s kojega je putovao na svoje redovničke, svećeničke, profesorske i druge zadaće, ova obljetnica njegove smrti, 14. rujna, obilježena je sadržajnim Danima Sluge Božjega fra Ivana Perana, od 12. do 14. rujna. Posebno važan događaj bio je prijenos njegova tijela s košljunskog groblja u tamošnju crkvu. Ponad groba u apsidi košljunske crkve postavljen je re-ljef s njegovim likom u okviru znakovitog sadržaja koji u određenom smislu sabire čitavo fra Ivanovo zvanje i poslanje: poneseni fratar-glazbenik ravna zborom, na čas zaustavlja pjevanje da bi pjevače upozorio na lik uskrsloga Krista, duhovno nazočnoga među njima. Autor tog du-bokog reljefa u bronci – visoke umjetničke razine, kako se izražavaju i ljudi od struke – poznati je kipar i slikar Aleksandar Saša Zvjagin.

Prijenosom fra Ivinih posmrtnih ostataka u crkvu, naš kandidat za oltar došao je u središte duhovne pažnje svojih poštovatelja. Taj događaj stvara novi odnos prema našem sluzi Božjem. Već su i kroz protekle godine po-štovatelji i vjernici dolazili pomoliti se na njegov grob u zajedničkoj grobnici na samostanskom groblju, a sada je njegov grob na istaknutom mjestu, naime u crkvi. Vrijedi istaknuti da se takav prijenos čini u veoma rijet-kim slučajevima, samo kada je riječ o ljudima posebne duhovne snage i posebnog značenja. U crkvu se dovodi čovjeka koji svojim životom propovijeda ono što Crkva

“Nije zaboravljen nigdje gdje je živio i radio, štoviše, godine 2010. za njega je pokrenut proces za beati-fikaciju i kanonizaciju i od tada ga nazivamo Slugom Božjim. Na Košljunu, gdje je živio skoro tri desetljeća i s kojega je putovao na svo-je redovničke, svećeničke, profesorske i druge zada-će, ova obljetnica njegove smrti, 14. rujna, obilježena je sadržajnim Danima Sluge Božjega fra Ivana Perana, od 12. do 14. rujna.”

Oris svetosti za naše vrijeme



“Jedna očita crta života i životnog poslanja fra Ivana Perana može se izreći izra-zom ‘radostan Božji igrač’ (ujedno naziv ovog bilte-na), izraz koji smo isticali i u drugim prikazima o našem Sluzi Božjem.”

vjeruje i ispovijeda. Zato se taj čin obavio uz veoma stroga pravila Kongregacije za proglašenje blaženih i svetih, u čemu je – pored biskupa voditelja, u našem slučaju krčkog biskupa, msgr. Valtera Župana – bilo aktivno uključeno desetak službeno imenovanih osoba, među kojima je i stručnjak-liječnik za sudsku medicinu (forenzičar). Događaj i spomen-slavlje uz spomenutu desetu obljetnicu – o čemu će biti riječi u drugim pri-lozima u ovom prigodnom biltenu – prava je prilika da u uvodnom slovu poštovatelje sluge Božjega fra Ivana Perana podsjetimo na one ljudske i duhovne crte koje njega obilježavaju na poseban način.

Jedna očita crta života i životnog poslanja fra Ivana Perana može se izreći izrazom ‘radostan Božji igrač’ (ujedno naziv ovog biltena), izraz koji smo isticali i u drugim prikazima o našem Sluzi Božjem. Tu neizo-stavnu crtu našega Sluge Božjega ovdje produbljujemo. Sažeto rečeno, to je život shvaćen kao igra, a u slučaju fra Ivana Perana, dakako, to je život kao sveta igra. Pri tome treba kazati da je fra Ivan već po svojoj naravi, po svom



“Naglašavamo, dakle, fra Ivanovo shvaćanje da je ži-vot lijep ako ga se shvati kao igru, dakako svetu igru, igru djeteta Božjeg pred Bogom koji je naš otac.”

Reljef fra Ivana Perana, rad kipara i slikara A. Saše Zvjagina

karakteru bio čovjek igre. Kao dječak je otišao u fratre na Badiju kod Korčule gdje je pohađao tada poznatu klasičnu gimnaziju, a zanimljivo da je jedan od motiva iz kojih je pošao u fratre bio nogomet: “Tamo se igra na balun”, zapisao je u jednomu svojem Dnevniku. Imao je – kako se znade – i drugih predispozicija za stil igre, primjerice nadarenost za glazbu. I taj oblik igre ga je nosio kroz čitav život. I u kasnijoj njegovoj biografiji igra je stalno u njegovom životu. Kako je razvijao tu svoju igračku notu? Jako je volio pisati, ali je zanimljivo da je i u tome imao igračke biljege: volio je pisati i igrokaze, dramske tekstove, volio je pisati i poeziju. Osjećao je da i poetičnost spada u shvaćanje života kao svete igre. K tome, njegova igračka sklonost vidljiva je i u njegovom stilu putovanja, a znade se da je puno putovao i au-tostopom. Svu tu igračku crtu možemo iščitati i u knjizi njegovih crtica s putovanja i šetnji, koju smo izdali pod naslovom ‘Svetost sa srcem’. Naglašavamo, dakle, fra Iva-novo shvaćanje da je život lijep ako ga se shvati kao igru, dakako svetu igru, igru djeteta Božjeg pred Bogom koji



“Mistika je težnja uzdi-gnuća duha u višu stvar-nost življenja s Bogom, živo iskustvo Božje prisutnosti i trajna težnja za ostvare-njem sve dubljeg jedinstva s Bogom. Ta je crta očita u življenju vjere fra Ivana Perana, što se posebno vidi u njegovim poetskim tek-stovima, primjerice u zbirci koju smo objavili pod naslo-vom ‘U Tajnu zagledan’.”

“Bio je čovjek franjevač-ke jednostavnosti. I dok ga tako vidimo, u ovom času života Crkve nameće nam se usporedba s naglascima koje izdvaja današnji papa Franjo.”

je naš otac. Ističući takav biljeg životnog poslanja našeg Sluge Božjeg želimo naglasiti dimenziju koja je bliska današnjim ljudima, i vjernicima i onima koji to nisu.

Fra Ivan je, eto, na neki način sve spiritualizirao: sav život, sport, glazbu, pisanje, putovanja. To nas navodi na drugi važan biljeg u fra Ivinu duhovnom putu: bio je mistik kršćanske vjere. Uspjeti dati životu biljeg svete igre – to može mistik. Mistika je težnja uzdignuća duha u višu stvarnost življenja s Bogom, živo iskustvo Božje prisutnosti i trajna težnja za ostvarenjem sve dubljeg jedinstva s Bogom. Ta je crta očita u življenju vjere fra Ivana Perana, što se posebno vidi u njegovim poetskim tekstovima, primjerice u zbirci koju smo objavili pod naslovom ‘U Tajnu zagledan’.

Ta težnja uzdizanja duha jedna je od crta svih ljudi. Nažalost, ta težnja prečesto odlazi u krivi smjer. Us-poredimo li uzdizanje duha preko mističnih iskustava duhovnih ljudi sa strašnim fenomenom droge u današ-njem svijetu i stradanjem mladih ljudi, lako dolazimo do zaključka da se i drogirani ljudi žele uzdići u drugo stanje življenja. Tragično je da oni to rade na poguban način, jer bježeći od stvarnosti, od grubosti života, oni odlaze u drogu svih oblika umjesto u uzdizanje duha u Duhu Svetom. Droga i svi ovisnički čini truju i tijelo i dušu, zatamnjuju, vode u uništenje osobnosti i smisla života. Mistika, naprotiv, vodi u sve veće svjetlo, u gledanje ži-vota na posve drugi način, vodi u bistrenje duha i duše, u životni put na zemlji u Bogu sve do vječnog života u Bogu. Pri tom valja uočiti da je fra Ivan i dalje – dakle i uz mistične doživljaje vjere i poziva – ostao Božji igrač, te ga vidimo kao zemaljskog i duhovnog putnika svete igre života i mistika vjere.

Takav fra Ivan, čovjek svete igre i mistike – dakle, čo-vjek potpune zagledanosti u Boga – ujedno je posve blizu ljudima. Bio je čovjek franjevačke jednostavnosti. I dok ga tako vidimo, u ovom času života Crkve nameće nam se usporedba s naglascima koje izdvaja današnji papa Franjo. Papa, naime, svjedočanstvom svojega držanja



“...Talijan koji je radio ko-rekturu nove male knjige pod naslovom ‘Sluga Božji fra Ivan Peran’ (prijevod na talijanski), kazao ovo o fra Ivanu: “Ovaj franjevac go-vori kao i papa Franjo”. S oduševljenjem se izrazio i Nijemac koji je radio korek-turu prijevoda iste knjižice na njemački, te se čak po-nudio da bude suizdavač za njemačko izdanje, što se i ostvarilo.”

“...Bog postaje malen da bi bio blizak čovjeku i da bi čovjeka uzdigao u božanski život. Tu veliku temu iz teo-logije – temu Kristova utje-lovljenja ili poniženja – fra Ivo je znao istinski živjeti.”

pokazuje i naglašava blizinu s ljudima, jednostavnost i skromnost života, pa i biskupima poručuje da iziđu iz svojih dvorova ususret ljudima, da budu ljudima blizu. S tim u svezi bilo je znakovito da je Talijan koji je radio korekturu nove male knjige pod naslovom ‘Sluga Božji fra Ivan Peran’ (prijevod na talijanski), kazao ovo o fra Ivanu: “Ovaj franjevac govori kao i papa Franjo”. S odu-ševljenjem se izrazio i Nijemac koji je radio korekturu prijevoda iste knjižice na njemački, te se čak ponudio da bude suizdavač za njemačko izdanje, što se i ostva-rilo. Da, fra Ivan je imao doista spontanu crtu blizine s ljudima. Ostale su upamćene, primjerice, njegove slike dočekivanja i ispraćaja brojnih gostiju koji posjećuju Košljun. Tu opet treba spomenuti njegov stil putova-nja autostopom, čime je pokazivao i franjevačku crtu ‘putnika i pridošlice na ovom svijetu’ i želje da bude blizu ljudi, da uđe u sve životne situacije ljudi. Očito da je takvo ljudsko i vjerničko ponašanje u fra Ivinoj duši raslo – pored rečenog - i preko duhovnog progra-ma koji franjevci izražavaju u pozdravu ‘Mir i Dobro’. Zato fra Ivo nije gledao granice među ljudima, nikoga nije preferirao – svaki čovjek mu je bio brat i sestra. A to je u biti poslanja kršćanstva, u biti Kristova utjelov-ljenja: Bog postaje malen da bi bio blizak čovjeku i da bi čovjeka uzdigao u božanski život. Tu veliku temu iz teologije – temu Kristova utjelovljenja ili poniženja – fra Ivo je znao istinski živjeti. Dakako, pored te evanđeo-ske Kristove vrednote, fra Ivan je i u tome pred očima imao uzor u Franji Asiškom. U takvom je duhovnom okružju živio cijeli svoj život. Možemo kazati da je u tim i takvim vrlinama fra Ivan ostvario univerzalne vrline, koje nadilaze granice kršćanstva, koje se jednako cijene od kršćana kao i od muslimana ili hinduista, pa i od agnostika i ateista. Očito, dakle, da u našem radu oko promicanja svetosti fra Iva, zapravo promičemo sveopće ljudske vrednote. Važno je ipak istaknuti da je fra Ivo sve to radio u Isusovo ime, u ime raspetoga i uskrsnuloga Krista, iz vjere a ne samo iz puke humanističke težnje.



“ Div io se l jepotama stvorenoga svijeta poput Asiškoga trubadura koji je pjevao laude-pohvalne pje-sme, od kojih je sačuvana poznata Pjesma stvorova (Cantico di frate Sole). Fra Ivan je u gore spomenu-toj zbirci pjesama nekoliko naslova posvetio upravo toj svečevoj pjesmi. Takav zanosni izričaj dolazio je iz fra Ivine zagledanosti u dje-lo Stvoritelja i iz potpune nutarnje slobode.”

“On nikada ni jednom ri-ječju nije osudio svoje tuži-telje i osuditelje. Na takvoj duhovnoj razini fra Ivo je živio i druge vrline, primje-rice poniznost i siromaštvo, dobrotu i pažnju prema svim ljudima, iznad svega, dakako, molitveni duh ili zajedništvo s Bogom.”

No, dok naglašavamo fra Ivinu otvorenost prema svim ljudima, valja kazati da je on živio i onu čudesnu crtu sv. Franje Asiškoga koju je svetac iz Asiza poka-zivao u poštivanju i divljenju svemu stvorenom svijetu. Tu značajnu i lijepu crtu fra Ivo je jako izrazio u svojoj poeziji, ali i u drugim svojim tekstovima. Divio se ljepo-tama stvorenoga svijeta poput Asiškoga trubadura koji je pjevao laude-pohvalne pjesme, od kojih je sačuvana poznata Pjesma stvorova (Cantico di frate Sole). Fra Ivan je u gore spomenutoj zbirci pjesama nekoliko naslova posvetio upravo toj svečevoj pjesmi. Takav zanosni izri-čaj dolazio je iz fra Ivine zagledanosti u djelo Stvoritelja i iz potpune nutarnje slobode.

Ako u sabiranju bitnih crta sluge Božjega fra Ivana Perana želimo na kraju istaknuti još koju vrlinu, mogli bismo kazati da je on u temeljnim ljudskim i kršćan-skim vrlinama pokazao viši stupanj duhovnog življenja, u nekima na herojski način. Brojni su svjedoci koji to potvrđuju, a njih oko četrdeset je to izrazilo i potpisalo u posebnom ispitivanju svjedoka za postupak proglašenja blaženim i svetim našeg Sluge Božjega. Vrhunac pak njegovih duhovnih vrlina je njegovo držanje prilikom osude na smrt strijeljanjem (godine 1947., kada je bio vojnik), a i u njegovu držanju nakon što je sve to mučenje završilo. On nikada ni jednom riječju nije osudio svoje tužitelje i osuditelje. Na takvoj duhovnoj razini fra Ivo je živio i druge vrline, primjerice poniznost i siromaš-tvo, dobrotu i pažnju prema svim ljudima, iznad svega, dakako, molitveni duh ili zajedništvo s Bogom.

Brojno sudjelovanje vjernika i poštovatelja u nedav-nom spomen-slavlju na Košljunu o desetoj obljetnici smrti našeg Sluge Božjega, radosna je potvrda gore re-čenog. Nešto od onoga što nije rečeno čitatelji će moći naći u prilozima koji – u riječi i slici – ispunjanju ovaj broj glasnika ‘Radostan Božji igrač’ što ga prigodno izdaje Vicepostulatura za proglašenje blaženim i svetim sluge Božjega fra Ivana Perana.

fra Bernardin Škunca, vicepostulator


Dani sluge Božjega fra Ivana Perana 2013.

Mala kronika proslave

košljun, 12. - 14. rujna 2013.

‘Dani sluge Božjega fra Ivana Perana’ u povodu desete obljetnice njegove smrti i prijenosa njegovih posmrtnih ostataka iz košljunskoga

groblja u crkvu, bili su događaji bremeniti duhovnošću, ispunjeni radošću i obojeni ljepotom. Vicepostulator po-stupka za proglašenje blaženim, fra Bernardin Škunca, zamolio me da kao član Inicijativnog odbora, zadužen za koordinaciju zborova i za prijevoz hodočasnika, stavim na papir ono što smo ‘vidjeli i čuli’. To činim u obliku određene kronike, sa željom da ništa od dogođenoga ne pođe u zaborav. S rečene uloge mogao sam aktivno pra-titi kako se odvijala priprava i kako se dogodila proslava.

Četvrtak - 12. rujna 2013. - Prijenos ovozemnih ostataka

Tijelo sluge Božjega fra Ivana ekshumirano je i u okviru posebnog bogoslužja preneseno u samostansku crkvu u četvrtak, 12.rujna, na prvi dan trodnevne pro-slave. Prema riječima fra Bernardina, taj čin prijenosa, stalno pod vodstvom krčkog biskupa, msgr. Valtera Župana, dugo se pripremalo. Bilo je potrebno dobiti dopuštenje od strane Kongregacije za proglašenje bla-ženih i svetih, te imenovati komisiju od desetak članova. U svemu tome je košljunska zajednica fratara i njihovih suradnica/suradnika bila od stvarne pomoći. Posmrtni



Robert Mijalić, fra Ivan Peran u zanosu

slavljenja Krista Uskrsloga

ostaci Sluge Božjega su, dakle, iz samostanskoga groblja dospjeli u košljunsku crkvu. U toj je crkvi fra Ivan proveo nebrojene časove svoga uzornog života, odatle je zračio riječju i pjesmom, svim svojim produhovljenim likom, kako je to lijepo i sugestivno istaknuto na brončanom reljefu iznad novoga groba Sluge Božjega, koji se nalazi u apsidi iza glavnog oltara crkve na Košljunu. Njegovo je



tijelo, eto, pokopano na tom posvećenom mjestu i s tog će mjesta najrječitije govoriti svima koji nad njegovim grobom budu molili tražeći da posreduje kod Boga za nakane molitelja. Stoga je mjesto ukopa pravi izbor, a brončani reljef znanog kipara A. S. Zvjagina jezgrovito i zorno prikazuje ‘misiju’ fra Ivana: riječju i pjesmom voditi ljude k Bogu.

Petak, 13.rujna 2013. – Koncert zborova djece i mladih

Drugi dan proslave, 13. rujna, posvećen je isklju-čivo susretu djece i mladih s padre Ivom, mladih u odrastanju i odraslih koji se osjećaju mladi. U izvedbi programa za mlade sudjelovalo je oko 120 mladih izvođača programa i još više ‘publike’. U izvođenju ‘pjesmom i plesom’, kako je netko dobro primijetio, sudjelovalo je šest grupa: dječji zbor “Kapljice” iz Krka, zbor djece i mladih župe Punat, “Nevera”, klapa srednjoškolskog centra iz Krka, muška klapa “Rašketa” iz Punta, ženska klapa “Puntarke” iz Punta i ženski ansambl “Vedra budućnost” iz Punta. Sve sudionike nazvali smo zajedničkim, Peranovim imenom: “Bona-venturianum” – “Vedra budućnost”.

Kao organizator i koordinator zborova bio sam osobno zadivljen dvjema činjenicama: spremnošću ko-jom su se grupe odazvale našem pozivu i ushićenošću u izvođenju programa. Nisam vjerovao da u mladima postoji toliki kapital dobre volje. A ushićenost kojom su se riječju i pokretom u izvođenju programa odlikovali svi izvođači bila je naprosto zanosna, ponijela nas je sve, ponijela je i njih same. Ta razigranost glasova i pokreta, veselje, radost, osmjeh i ozarenost na licima izvođača obuzimala je sve nazočne. To je zaista bila “Vedra bu-dućnost”. Organizatori su pogodili kad su susret zborova djece i mladih nazvali tim franjevačkim imenom. Bila je to demonstracija kvalitete, razigrane ljepote, neporočne vedrine: izljeva mladenačke sreće i težnje prema visokim

“Ushićenost kojom su se riječju i pokretom u izvo-đenju programa odlikovali svi izvođači bila je napro-sto zanosna, ponijela nas je sve, ponijela je i njih same. Ta razigranost glaso-va i pokreta, veselje, radost, osmjeh i ozarenost na lici-ma izvođača obuzimala je sve nazočne.”



idealima i vrijednostima koje će, vjerujemo, krasiti nji-hovu budućnost. Prisutnost oca Ivana među njima bila je gotovo opipljiva.

Bilo je sve tako uigrano, kao da su se zborovi mje-secima na to pripremali. A to ipak nije bilo lako, jer je djecu i mlade teško skupiti, održavati probe tijekom ljetne turističke sezone i prije početka školske godine. Zato treba čestitati neumornim voditeljima: Vesni Av-sec, Mirjani Žužić, s. Andreji, Ani Jagić-Aljić, Viktoriji Knez, Josipu Blaževiću i Antoniu Brusić na njihovom angažmanu.

Subota, 14.rujna – Svečano misno slavljeBlagdan Uzvišenja sv. Križa, ujedno i dan, kad je

prije deset godina naš fra Ivo preminuo i pošao ‘oči u oči’ svome Stvoritelju. Proslava te jubilarne obljetnice odvila se dostojanstveno i veličanstveno.



“U svojoj je propovijedi bi-skup istaknuo poveznicu iz-među dvojice slugu Božjih, za koje se u Krčkoj biskupiji vodi postupak beatifikaci-je: krčkog biskupa Antona Mahnića i fra Ivana.”

Prvi je dio središnje proslave obilježen svečanim li-turgijskim slavljem, koje je predvodio krčki biskup msgr. Valter Župan. Nitko se nije ni u snu nadao da će u slavlju sudjelovati toliko svećenika i toliko vjernika, najvećim dijelom s otoka Krka ali i iz Rijeke i šireg okruženja. Iz broja hodočasnika, naravno, posebno treba istaknuti sto-tinjak hodočasnika iz Kaštel Staroga i Splitsko-makarske nadbiskupije. Oni su toga dana prešli preko 800 km da bi sudjelovali u ovoj jubilarnoj proslavi. Susreo sam se s njima osobno pri dolasku u Punat i neposredno prije povratka iz Punta u Split. Na dolasku umor, na povratku sretna i ozarena lica – u te dvije riječi bih mogao sažeti njihov susret sa slugom Božjim, sinom njihovih Kaštela, fra Ivanom.

U svojoj je propovijedi biskup istaknuo poveznicu između dvojice slugu Božjih, za koje se u Krčkoj bisku-piji vodi postupak beatifikacije: krčkog biskupa Antona Mahnića i fra Ivana. Poveznica je višestruka: biskup Mahnić je rođen upravo 14. rujna godine 1850., na



blagdan Uzvišenja sv. Križa, kad je, 153 godine kasnije, fra Ivan rođen za nebo. Obojica su živjela i umirala u znaku Kristova križa. Biskup Mahnić je taj znak utkao u svoju tako plodnu pastoralnu djelatnost, njegovo je biskupsko geslo glasilo “In cruce salus!“ – “U križu je spas!“ Upravo je, u povodu svečanog prijenosa po-smrtnih ostataka biskupa Mahnića iz Zagreba u Krk, godine 2002., otac Ivan skladao motet “In Cruce salus”, koji je tom prilikom premijerno otpjevan u izvedbi če-tiri mješovita zbora s otoka Krka, s preko 150 pjevača. Samo godinu dana kasnije skladba “In cruce salus” je doživjela svoju drugu izvedbu, i to na sprovodnoj misi o. Ivana Perana, ovdje na Košljunu. Ta je skladba konstanta kojom se svake godine obilježava spomendan smrti bi-skupa Mahnića u krčkoj prvostolnici. Ona se posljednjih godina obavezno izvodi i na misnim slavljima u povodu smrti našeg fra Ivana. Ove je godine “In cruce salus” vrlo lijepo i upečatljivo otpjevao – kao pjesmu nakon pričesti, dok su svi stajali na nogama – mješoviti zbor Malinska-Dubašnica pod vodstvom Ivana Šabalje. Bila mi je čast pratiti ih na orguljama.

Da, i ovom su prilikom na misnom slavlju sudje-lovala četiri zbora: župni zbor iz Kaštel Staroga pod vodstvom Antonije Teskere, župni zbor iz Rijeke pod vodstvom Milana Brkića, župni zbor iz Punta pod vod-stvom s. Andreje i spomenuti zbor iz Dubašnice. Oni koji nisu imali sreću sudjelovati na ovom svečanom misnom slavlju mogu samo zamisliti kako je zanosna bila snaga pjevanja tih 130 pjevača, čije je vodstvo vjerni puk prihvatio iz svega glasa. A mi smo to, hvala Bogu, doživjeli. Kakva raspjevanost! Kako se sve orilo! Kako jednodušno! Kako gromoglasno! Rijetko sam kada do sada imao priliku doživjeti takvo zanosno pjevanje. Jedinstven i nezaboravni doživljaj!

Treba napomenuti, da su zborovi izvodili promjen-ljive misne tekstove. Zbor iz Punta je pjevao ulaznu pjesmu, zbor iz Rijeke pjesmu na ulazu i prikaznu pje-smu, zbor iz Kaštela otpjevni psalam i aleluja, a zbor iz



“Fra Ivan opet progovara u najvećem dijelu ove doj-mljive male edicije: izvodi-ma iz svoga dnevnika i iz njegove knjige “S Kristom i u smrt.”

Dubašnice “In cruce salus”, nakon pričesti. Ovdje treba reći da su u misno slavlje ugrađene neke Peranove sklad-be: njegova pučka misa “Slavite Mariju, koju je skladao još godine 1965., upravo ovdje na Košljunu, i koja se pjeva diljem naše domovine, zatim “In Cruce salus” i “Uskrsna radost”.

Kao što smo jučerašnji dan nazvali “susretom mla-dih” s ocem Ivanom Peranom, tako je današnji dan bio susret zborova odraslih s njime. Tako su to organizatori koncepcijski i zamislili: dva zbora s otoka Krka, jedan zbor iz Riječke metropolije, i jedan iz Dalmacije, iz zavi-čaja fra Ivana. Bila je to simfonija zajedništva, fra Ivanu Peranu još draža nego li sama glazba.

Predstavljanje knjižice “Sluga Božji fra Ivan Peran – radostan Božji igrač.“

U nastavku proslave vicepostulator fra Bernardin Škunca – nakon skladbe o. Ivana “Ribari”, koju je uz pratnju orgulja otpjevala solistica Nada Grgurević iz Punta – predstavio je knjižicu “Sluga Božji fra Ivan Peran – radostan Božji igrač”. Kratak prikaz, ali značajan do-prinos u procesu beatifikacije. Fra Bernardin je priredio i ovu knjižicu. Ali pravi autor knjižice je fra Ivan Peran: on opet progovara u najvećem dijelu ove dojmljive male edicije: izvodima iz svoga dnevnika i iz njegove knjige “S Kristom i u smrt.“

Nešto me snažno potiče da ovdje jasno iznesem jedan nutarnji osjećaj. Naime, kadgod je Sluga Božji govorio i pisao o sebi, činio je to na vrlo jednostavan na-čin. Priprosto. Neopterećeno. Bez straha da će to netko shvatiti kao samohvalu. Nije zazirao od toga da otvoreno iznese ono što on jest, ali uvijek sa dubokom sviješću da radi “sve na veću slavu Božju”. Iz njega je zapravo uživo progovarao Bog. Zato i jest najbolje kad on sam govori. Njegova riječ jest snažna, snažna u svojoj jednostavnosti. Ona je tako izražajna i jasna u njegovim propovijedima, u njegovim susretima s ljudima, u njegovim skladbama.



Te njegove skladbe može se prepoznati ‘na kilometre daleko’. ‘Miris’ njegovih skladbi je zarazan, njegove skladbe zaokupljaju i obuzimaju, zahvaćaju čovjeka u cjelini. Nad onima koji pjevaju njegove skladbe lebdi on osobno i naš dobri Bog.

Sve to ne bismo mogli prepoznati da u oca Ivana Perana nije “uronio” (nije to pod navodnicima, nije u nekom prenesenom smislu, nego doslovno i egzaktno) fra Bernardin Škunca, vicepostulator postupka za proglašenje blaženim fra Ivana Perana. On i ovom prilikom kao i u svim ranijim izdanjima stavlja pred naše oči lik i djelo fra Ivana na jedinstveni, tako uvjerljivi način. Pročitajmo predgovore svim objavljenim edicijama, pročitajmo fra Bernardinove tekstove, ispisane tako biranim riječima. To je pjesnička ponesenost životom čovjeka koji i nije bio ništa drugo nego poezija, pjesma uživo. Doista, vicepostu-lator koji vodi postupak proglašenja blaženim može biti samo čovjek u kome se lik sluge Božjega odražava kao u ogledalu. U njegovim tekstovima doživljavamo oca Ivana živo – kao onda kad je boravio među nama. Hvala fra Ber-nardinu na tolikoj zauzetosti. Hvala i samozatajnoj tajnici Vicepostulature, Renati Jukić, čiji tihi rad, meni manje poznat, stoji upisan u ovom poslu oko svetosti našega Sluge Božjega. U tom poslu, dakako, prepoznaje se ne-zamjenjiva i marna ruka preč. dr. Josipa Delića, crkvenog pravnika Splitske metropolije, koji je kao delegat splitskog nadbiskupa, msgr. Marina Barišića, prema svjedočanstvu fra Bernardina, veoma zauzet u vođenju Postupka.

Koncert pjevačkih zborova Padre Ivu u čast

Konačno, kao treći dio subotnje proslave Perano-vih dana, bio je koncert triju pjevačkih zborova: riječ-kog, dubašljanskog i kaštelanskog, o kojima je u ovom osvrtu već bila riječ. Župni zbor župe sv. Nikole Tavelića iz Rijeke, pod vodstvom Milana Brkića, uz orguljašku pratnju Mirjane Mičetić, izveo je “Molitvu” Ludwiga

“Hvala i samozatajnoj taj-nici Vicepostulature, Renati Jukić, čiji tihi rad, meni ma-nje poznat, stoji upisan u ovom poslu oko svetosti na-šega Sluge Božjega. U tom poslu, dakako, prepoznaje se nezamjenjiva i marna ruka preč. dr. Josipa Delića, crkvenog pravnika Splitske metropolije, koji je kao de-legat splitskog nadbisku-pa, msgr. Marina Barišića, prema svjedočanstvu fra Bernardina, veoma zauzet u vođenju Postupka.”



“Svi su zborovi zajedno s hodočasnicima, koji su uporno sudjelovali sve do kraja i ovog dijela progra-ma, otpjevali, a što drugo ako ne onu Peranovu po-pularnu “Radost prosu se cijelim svijetom, sve odje-kuje cijelim svijetom: Ale-luja.“ Ta nas je Peranova skladba, njegovim tekstom i notama, uvela u nadu uskrsnuća.”

van Bethovena i “Svet” iz mise “Svim na zemlji mir, veselje” fra Ivana Perana. Riječ je o zboru, u koji je dugi niz godina sam naš Sluga Božji, kao voditelj zbora ugrađivao samoga sebe. Njegovo djelo tako vjerno na-stavlja samozatajni sadašnji voditelj zbora Milan Brkić. S lakoćom se dobiva dojam da je zbor duboko prožet franjevačkim duhom.

Zbor Malinska-Dubašnica , pod vodstvom zborovođe Ivana Šabalje, izveo je skladbu M. Magdalenića “Razlita je milost” i traditional-skladbu “To je moj život”. Godinama crkveni a sada ‘gradski’, taj je zbor posljednjih godina do-živio svoj križni put, ali se je iz svih teškoća zajedničkim zalaganjem svih svojih članova uspio izvući, i danas, mogli bismo to u prenesenom smislu reći, doživljava svoj uspon i svoje uskrsnuće. Pri tom je ostao duboko vjeran svome duhovnom repertoaru. Zbor u društvenom i crkvenom životu otoka Krka predstavlja ugodno osvježenje. Taj nas zbor sve skupa obogaćuje. I na ovom koncertu zbor se nosio ‘rame uz rame’ sa druga dva zbora duge tradicije.

Konačno, kako ne izraziti svoje divljenje prema nastupu četveroglasnog mješovitog zbora iz Kaštel Starog, koji je pod izvrsnim vodstvom Antonije Teskere (za orguljama je bila mlada orguljašica Jelena Jurić), uz soli-stički nastup prvaka opere splitskog HNK, Špire Bobana, otpjevao skladbe N. Krpetića “Gospe ribara, težaka” i veličanstveni “Panis Angelicus” Cesara Francka. Njihov nastup možemo najbolje ocijeniti jednom rečenicom: “Šećer dolazi na kraju.“ Hvala im!

Na kraju koncerta, svi su zborovi zajedno s ho-dočasnicima, koji su uporno sudjelovali sve do kraja i ovog dijela programa, otpjevali, a što drugo ako ne onu Peranovu popularnu “Radost prosu se cijelim svijetom, sve odjekuje cijelim svijetom: Aleluja.“ Ta nas je Pera-nova skladba, njegovim tekstom i notama, uvela u nadu uskrsnuća. “Krist nam uskrsnu, naša nada”, riječi koje se ‘čitaju’ na brončanom reljefu kod novog groba Sluge Božjega, groba u kojem tijelo našeg fra Ivana, umorno i posustalo od svog darivanja, čeka svoje uskrsnuće.



Organizacija prijevoza za oko 400 hodočasnika.

U ovu malu kroniku vrijedi unijeti još nešto: organi-zaciju prijevoza hodočasnika. Već smo napomenuli da je na svečanostima u petak, 13. rujna, i u subotu, 14. rujna, sudjelovalo ukupno oko 900 do 1000 hodočasnika. Im-pozantna brojka kojoj se nismo nadali. Naravno, veći dio hodočasnika stigao je svojim kolima. Dobar dio stigao i organiziranim prijevozom: autobusima i minibusima. Dobra je i hvalevrijedna bila zamisao organizatora, da se ide u organizaciju prijevoza autobusima, da bismo tako doveli na Košljun i one hodočasnike na otoku Krku koji su stariji, siromašni, bez vlastitog prijevoznog sredstva. Prema našoj evidenciji autobusnim prijevozom s otoka Krka stiglo je u Punat više od 200 osoba. Isto toliko ho-dočasnika stiglo je autobusima iz Rijeke (100) i iz Kaštela (100). Drugim riječima, autobusnim prijevozom stiglo je oko 400 osoba ili preko 40% hodočasnika.

To se dogodilo zahvaljujući dobroj suradnji autopri-jevoznika iz Splita i Rijeke, Autotransa iz Krka, agencije “Šilo” iz Baške, s jedne strane, te općina i župnih ureda na otoku Krku, s druge strane, sve u organizaciji Inicijativnog odbora. Autoprijevoznici su ponudili vrlo prihvatljive ci-jene prijevoza, koje su potom još i umanjili skoro za 40%. Grad Krk i šest općina na otoku Krku u potpunosti su financirale troškove prijevoza. Općina Punat ustupila je besplatno parkiranje za sve hodočasnike u obadva dana. A župnici krčkih župa svojim su preporukama omogućili da se autobusima preveze što više hodočasnika. Prijevoznici-ma se pridružila i agencija “More” iz Punta, koja je obavila besplatni prijevoz na Košljun za sve hodočasnike, čime je organizatoru darovala najmanje 15.000 kn. Vicepostulator fra Bernardin Škunca uputio je tople izraze zahvalnosti svima. Ovdje kažimo još jednom: hvala vam, hvala svima.

Sve u svemu, ovo je bila prava demonstracija solidar-nosti svih na otoku Krku i šire, kojom su se svi navedeni po-klonili liku i djelu Sluge Božjega, našega fra Ivana. Ovakva

“Dobra je i hvalevrijedna bila zamisao organizatora, da se ide u organizaciju pri-jevoza autobusima, da bi-smo tako doveli na Košljun i one hodočasnike na otoku Krku koji su stariji, siromaš-ni, bez vlastitog prijevoznog sredstva.”

“Organizirani prijevoz do-godio se zahvaljujući dobroj suradnji autoprijevoznika iz Splita i Rijeke, Autotransa iz Krka, agencije “Šilo” iz Baške, s jedne strane, te općina i župnih ureda na otoku Krku, s druge strane.”“Općina Punat ustupila je besplatno parkiranje .”“Prijevoznicima se pridru-žila i agencija “More” iz Punta.”



solidarnost zadivljuje. To je tihi, čudesni zahvat kojim o. Ivan Peran prožima “srca i bubrege” svih među kojima se kretao, posebno nas otočana. Hvala mu na pratnji s neba!

7. i 8. rujna, - sportska natjecanja u čast sluge Božjega Ivana Perana.

Peranovi dani ne bi bili to što jesu u svojoj cjelo-vitoj slici bez ‘Malih sportskih turnira’. Jer, o. Ivan je bio ‘sportska osoba’. Poznato je kako je rado igrao ‘na balun’ sve do svojih sedamdesetih godina. Kadikad i u habitu. “U zdravom tijelu zdrav duh”, bilo je jedno od načela fra Ivana. Zato se u Puntu, u povodu Peranovih dana organiziraju i sportska natjecanja, i to: takmičenja u udičarenju, malonogometni turnir “Morčići” i 2. Kup Košljun, regata za klasu “Optimist”. Sve u organizaciji gospodina Pera Kopanice, člana našega organizacijskog odbora, uvijek prisutnog na Košljunu, dragog i predanog suradnika košljunskih fratara. Majstora za sitnice. On vidi sve što nedostaje. Uočava nedostatke s izvanrednom pronicljivošću. Njemu hvala na tolikom zalaganju u organizaciji Peranovih dana.

ZavršnoRecimo na kraju ove male kronike da je u organizaciji

Peranovih dana uloga Inicijativnog – bolje je kazati Organi-zacijskog – odbora pod vodstvom vicepostulatora fra Ber-nardina Škunce, bila od bitne važnosti. Uz fra Bernardina



Sedam nota – sto divota

Svima nam je poznato da je sluga Božji fra Ivan Peran bio sav u glazbi, u pjesmi, u notama, igri. Moglo bi se reći da je život živio kao pjesmu – u

ritmu ljubavi. U tom ritmu zaljubljenosti u Krista, glazbu i igru, nastala je svojevrsna simfonija koja je izražena u ovogodišnjim ‘Danima sluge Božjega fra Ivana Perana’, a uz desetu obljetnicu njegova prijelaza u vječnost, te uz čin prijenosa posmrtnih ostataka iz samostanskoga groblja u crkvu.

Zanimljivo je kako je potrebno malo da bi se dobilo puno. Sjećam se kad smo u školi učili note – bilo ih je svega sedam. Nekome previše, nekome premalo. Kod fra Ive, čini se, tih sedam je bilo više nego dovoljno. Kod njega je ostvarena ona formula ‘sedam nota – sto divota’. Tako bih i čitav doživljaj programa kroz ove dane mogla staviti u taj okvir.

Prva nota, kao neka uvertira, bio je mali nogometni turnir –’Morčići’, u kojem su na košljunskom ‘stadionu’ u velikom stilu sudjelovali dječaci s Punta, radosno, veselo, bez psovke i ljutnje prema ‘protivniku’…

Druga nota, turnir malih udičara koji su s ruba oto-čića Košljuna lovili ribu na udicu, a koji je bio uspješan brojem ulovljenih riba i ribica, na čuđenje fratara...



Sedam nota – sto divotaTreća nota, turnir malih jedriličara pod nazivom

‘Optimist’, u duhu vedrine i ‘vječne mladosti’ o kojoj je fra Ivan govorio do konca zemaljskog života….

Četvrta nota, posve drugačijih tonova, ali dubokih: prijenos posmrtnih ostataka iz košljunskoga groblja u cr-kvu koji je završen fra Ivinom kompozicijom ‘Radost pro-su se cijelim svijetom – sve odjekuje pjesmom svetom’…

Peta nota, zborovi djece i mladih ‘Padre Ivu u čast’, u pjevanju i igri poput šarolikog igrokaza, uvijek bliskog i dragog fra Ivanu Peranu…

Šesta nota, središnje euharistijsko slavlje sa zborovi-ma u kojima je sudjelovalo oko 120 zanesenih pjevača, te završni finale: obilaženje svih nazočnih uz novi grob Sluge Božjega…

Sedma nota, radosno druženje i čašćenje svih na-zočnih u događajima i slavljima… Doista, sedam nota i sto divota, sve u duhu sluge Božjega fra Ivana Perana….

Tako su ‘Dani Sluge Božjega’ na Košljunu za brojne sudionike bili prava oda radosti, mozaik vedrine i ljepote u jednostavnosti života u Kristu, kako je naš fra Ivo svje-dočio svojim životom. Živeći ovozemaljsko, preobrazio se u duhovno, nebesko. U ovom zajedništvu s njime, pa makar i na kratko, i sami smo doživjeli preobraženje.

Renata Jukić

još fra Diego Deklić i fra Bojan Rizvan, te Pero Kopanica i pisac ove male kronike, Anđelo Žic. Sve. Od koncepcije do realizacije. Briga o svakoj sitnici. Kontakti sa svim sudioni-cima slavlja. Sastanci. Dogovori. Dopisi. Razgovori. Silno vrijeme, uloženo u svaku pojedinost. Telefoni. Mobiteli. Kod mene su dva velika registratora spisa, dopisa, čega sve ne! Na kraju svega Bogu smo zahvalni da smo mogli dati doprinos ‘Danima sluge Božjega fra Ivana Perana’.

Anđelo Žic-Pokrivić


“ Misa je sve i središte svega.” (Dnevnik, 3.7.1977.)

“ Ispov i j ed j e najsavršeniji ’re -dar’ i najiskrenije raspoloženje pokli-ka: Hosana…” (Dnevnik, 11.9.1977.)

Riječi o. biskupa

Propovijed msgr. Valtera Župana, krčkog biskupa, uz prijenos smrtnih ostataka o. Ivana PeranaRazmišljanje nad tekstom: Pnz 29, 4

B raćo i sestre! Slušamo Božji događaj, Božje obe-ćanje, Božju Riječ. Prvi dojam je nevjerojatnost onoga što Bog govori. Blaženstva su puna nekih

kontradikcija. Blago vama, a po ljudsku govoreći, ja ne mogu reći blago onima koji su žalosni. Ali Božji događaji su isti, svi su takvi. Pogledajmo jedan silni Božji događaj izlaska iz Egipta izraelskog naroda i ništa manje nego 40 godina hoda kroz pustinju. I Mojsije nakon 40 godina, jako malo prije svoje smrti, konstatira i kaže izraelskom narodu: “Slušaj, pogledaj kroz kakvu te je zemlju Bog proveo. Kroz zemlju punu štipavaca, punu otrovnih zmija, ali se obuća na tvojim nogama nije razderala, nitko od gladi nije umro”. Sve kontradikcije. Ondje gdje nitko nije živio, ondje kuda ljudska noga nije kročila, jedan čitav narod živi 40 godina i Mojsije ima hrabrosti nakon 40 godina izjaviti: “Gledaj! Dobro gledaj! Da li ti se obuća na nogama istrošila? Da li ti je što god falilo? Da li ti je štogod ponestalo od hrane, od pića? Je li umro tko od gladi od silnog mnoštva? Ondje gdje ništa ne raste, ondje gdje nitko ne može živjeti…” Vidite, braćo i sestre, to je ta kontradikcija Božjega plana, u što se mi vrlo teško možemo unijeti. To je pitanje vjere. Veliki ljudi, jedan od njih je i naš o. Ivan Peran, to su oni koji su ušli u to razumijevanje Božje logike, oni su u životu nadišli to čisto nisko, prizemno ljudsko razmišljanje i postali drugim ljudima svjetionici, postali veliki, ljudi

“Ondje gdje nitko nije živio, ondje kuda ljudska noga nije kročila, jedan či-tav narod živi 40 godina i Mojsije ima hrabrosti na-kon 40 godina izjaviti: “Gle-daj! Dobro gledaj! Da li ti se obuća na nogama istroši-la? Da li ti je što god falilo? Da li ti je štogod ponesta-lo od hrane, od pića? Je li umro tko od gladi od silnog mnoštva?” Ondje gdje ništa ne raste, ondje gdje nitko ne može živjeti…”


Riječi o. biskupa

“Sve je ništa, osim sveto živjeti…” (iz rukopisne ostavštine)

Propovijed msgr. Valtera Župana, krčkog biskupa, uz prijenos smrtnih ostataka o. Ivana Perana

koji su privlačili, ljudi koji su imali energiju riječi, ljudi kojima su drugi ljudi dolazili jer su osjećali da ti ljudi nešto imaju. Ovom prigodom kada svečano prenosimo tijelo, posmrtne ostatke našeg o. Ivana u njegov novi grob Sluge Božjega dobro je upravo ovoga se sjetiti, kako se mi teško izdižemo od one tobožnje ljudske normale, koja je privid. Ta ljudska normala je veliki privid, a ova Božja normala se na početku čini teška. Sjetimo se pobu-ne izraelskog naroda u pustinji i Mojsijevih riječi: “Sjeti se, sjeti se malo iz kojega si Egipta izišao i ja te pitam da li ti je štogod u pustinji falilo? Ničega ti nije falilo. Da li si se svojem Bogu molio ili si mislio svojom glavom, a ne Božjom”. To je velika poruka.

“Sjetimo se pobune izra-

elskog naroda u pustinji i

Mojsijevih riječi: ‘Sjeti se,

sjeti se malo iz kojega si

Egipta izišao i ja te pitam da

li ti je štogod u pustinji fali-

lo. Ničega ti nije falilo. Da li

si se svojem Bogu molio ili

si mislio svojom glavom, a

ne Božjom’.”


Riječi o. biskupa

“‘Tko ljubi oca ili majku više nego mene taj nije mene dostojan. Tko ljubi svoj život, nije mene dosto-jan. Tko se ne odreče svega što posjeduje ne može biti moj učenik’. Odlučiti se za Božje kraljevstvo uključuje ozbiljnost, zrelost, ustraj-nost i napor, pa i inteligen-tnost i izvjesnu programi-ranost. Odlučiti se za Boga znači učiniti jednu temeljitu odluku koja uključuje pot-puno sebedarje Bogu. Lju-biti Boga iznad svega, svim svojim snagama, umom i srcem. To zahtijeva jedan napor – križ.”

Biskupova riječ u središnjem euharistijskom slavlju, 14. rujna

B lagdan je Uzvišenja svetog Križa kojim odajemo počast Isusovom križu po kojemu nam je došlo spasenje. Sjetimo se još jednom riječi apostola Pavla

Galaćanima: Bože sačuvaj da bih se ičim drugim hvalio osim križem našega Gospodina Isusa Krista u kome je naše spa-senje, život i uskrsnuće. Po njemu smo spašeni i oslobođeni.

Upravo smo prošle nedjelje bili svjedoci Isusove vrlo jasne izjave i tvrdnje, kada je okrenuvši se ljudima – mnoštvu – rekao na putu u Jeruzalem: “Tko ljubi oca ili majku više nego mene taj nije mene dostojan. Tko ljubi svoj život, nije mene dostojan. Tko se ne odreče svega što posjeduje ne može biti moj učenik”. Odlučiti se za Božje kraljevstvo uključuje ozbiljnost, zrelost, ustrajnost i napor, pa i inteligentnost i izvjesnu programiranost. Odlučiti se za Boga znači učiniti jednu temeljitu odluku koja uklju-čuje potpuno sebedarje Bogu. Ljubiti Boga iznad svega, svim svojim snagama, umom i srcem. To zahtijeva jedan napor – križ. Ali kada se to dogodi tada se pak najbolje i najviše i ispravno voli i sebe i sve svoje, uključujući i svoje roditelje i najbliže. Više puta smo svjedoci kako se roditelji teško protive kada im sin ili kći izaberu biti svećenik ili redovnik/redovnica, jer misle da su ih izgubili. Kasnije se pokaže da im upravo oni budu najviše na pomoć u potrebi i starosti, uza svu ostalu braću i sestre.

Ono na što smo pozvani toliko je veliko da se zato isplati biti odlučan i hrabar. I tada čovjek otkrije ne samo da nije ništa izgubio nego da je sve dobio i puno više i bogatije nego što je mislio. Danas se spominjemo dana smrti sluge Božjega oca Ivana Perana koji je upravo odsijevao radošću, vedrinom i njome ispunjao sve s kojima se susretao. Danas, baš na blagdan svetoga Križa, 14. rujna rodio se i sluga


Riječi o. biskupa

“Vjerujemo da su sluge Božji Antun Mahnić i fra Ivan Peran upravo iz te bli-zine s Isusom trpećim do-bivali ono što ih je učinilo tako privlačnima i na čemu su se ljudi nadahnjivali.”

Biskupova riječ u središnjem euharistijskom slavlju, 14. rujna

Božji naš veliki biskup Antun Mahnić kojemu također pokrećemo postupak za proglašenje blaženim. On je uzeo za svoje geslo: U križu je spas – In Cruce salus. Upravo je te riječi uglazbio otac Ivan Peran i pjevali smo ih prigodom prijenosa smrtnih ostataka biskupa Mahnića u katedralu u Krk pred jedanaest godina. “Uzmite moj jaram na sebe i učite se od mene. Moj je jaram sladak i breme je moje lako.”

Čudno je to, kako su svi ugodnici Božji stvarno imali poteškoće, bili dionici Isusova križa, a s druge strane odsijevali radošću, energijom, voljom za život i rad, bili otvoreni drugima, pokazivali veliku volju za životom. I svi koji su dolazili u doticaj s njima osjećali su obogaćenje i ohrabrenje. U njima je bilo nešto od onoga što je karakteri-ziralo samog Isusa. Mnogi su ga i grdili i svako zlo govorili o njemu, a ljudi su hrlili k njemu i govorili kako ni jedan čovjek ne govori tako i nastojali ga se barem dotaknuti da bi bili izliječeni i zadobili pomoć. Isusov križ dakle nosi sa sobom jedan veliki mir i unutarnju radost. Želim danas ponoviti što sam rekao pred dva dana ovdje da naime ljudski gledajući ono što je Božje izgleda nevjerojatno i na prvu odbojno, neuvjerljivo i nevjerojatno. Onima pak koji povjeruju i prihvate, najedanput se otkriva bogatstvo blagoslova i mnogih dobročinstava koji se nalaze u Božjim obećanjima. Poslije smrti blažene majke Terezije iz Kalkute, kako ju svi pod tim nazivom poznaju, ali je bila rodom iz Skopja, doznalo se kako je mnogo trpjela godinama. Ali je svima oko sebe ižarivala mir i neku posebnu privlačnost.

Vjerujemo da su sluge Božji Antun Mahnić i fra Ivan Peran upravo iz te blizine s Isusom trpećim dobivali ono što ih je učinilo tako privlačnima i na čemu su se ljudi nadahnjivali. Antun Mahnić, krčki biskup


Duhovni lik Sluge Božjega

Do Isusovih nogu

Kako ispričati i kako prenijeti doživljaj događaja koji je snažno odjeknuo u dubinama srca jednog promatrača, koji o glavnom liku događaja zna više

nego ostali, a koji i sami bijahu sudionici istog događaja na Košljunu? Događaj isti za sve, a doživljaja koliko i sudionika.

12. rujna 2013. Četvrtak. Već dugo godina za mene poseban dan u tjednu. Nikad nisam znala zašto je baš četvrtak meni tako poseban, a ne recimo – utorak. Ili subota. Kako su godine odmicale i duh u meni rastao, a riječi Pisma postajale jasnije, četvrtak je počeo dobivati pravi smisao. Jednako tako i obredi u crkvi, osobito onaj VELIKOG ČETVRTKA.

Odredio je Gospodin toga dana prve među ljudi-ma koji će biti hranitelji svoje braće. One koji će dijeliti KRUH. One koji će sijati RIJEČ. One koji će pozivati na obraćenje, krštavati, otpuštati grijehe, liječiti bolesne, izgoniti zloduhe, i sve to činiti u Ime Isusovo. Gospo-din je odlučio svoje učenike učiniti slugama svoj braći – svećenicima.

I tako, nađosmo se okupljeni u četvrtak, oko sve-ćenika – SLUGE Božjega – fra Ivana Perana. Mali brat velikoga srca, zaljubljen u Krista. Kaže Pismo: “Gdje ti je blago, ondje će ti biti srce”, a fra Ivino jedino blago bio je – Isus Krist: “Sad bijah pol sata s Isusom na koru. Bez riječi, a koliko toga sam čuo! Ovih nekoliko trenutaka ne bih dao za sve blago! Bože moj, kako ni mi to ne znamo cijeniti!” (Dnevnik, 25. 10. 1985.)

O njegovoj ljubavi prema Gospodinu jako puno go-vore dnevnici koje je pisao kroz dugi niz godina, a moja

“I tako, nađosmo se oku-pljeni u četvrtak, oko sveće-nika – SLUGE Božjega – fra Ivana Perana. Mali brat ve-likoga srca, zaljubljen u Kri-sta. Kaže Pismo: “Gdje ti je blago, ondje će ti biti srce”, a fra Ivino jedino blago bio je – Isus Krist: “Sad bijah pol sata s Isusom na koru. Bez riječi, a koliko toga sam čuo! Ovih nekoliko trenuta-ka ne bih dao za sve blago! Bože moj, kako ni mi to ne znamo cijeniti!” (Dnevnik, 25. 10. 1985.)”


Mali božićni prilog

Jedna poruka Božića po sv.

Franji Asiškom

N isam htio jednostavno reći i zaželjeti Sretan Božić, bojeći se da taj izraz zbog učestalosti ne postane “mjed što ječi, ili cimbal što zveči”, tj. izraz ispra-

žnjen od sadržaja. Želio sam radije da kao brat braći o Božiću – blagdanu Božjeg dara – darujem koju poruku. To činim prema riječima našeg svetog utemeljitelja, sv. Franje. Tko je bolje ušao u Tajnu Božića od Asiškog siromaška?

Ne čini li vam se da je Franjo Asiški bio na pravom putu kad je htio Novorođenog doživjeti, vidjeti i opipati u bijedi i jednostavnosti štale i jaslica? Ta gdje se veli-čina i ljubav može više očitovati ako ne u najdubljem siromaštvu?

Naš sveti otac Franjo ostavio nam je najveću i najbo-gatiju Oporuku, Ostavštinu i Baštinu: prihvatiti i predati se Bogu koji je “sam sveti Gospodin Bog; jak, velik, sve-višnji, svemogući kralj, sveti Otac, kralj neba i zemlje, svako dobro, najviše dobro,… ljubav, slast, mudrost, sigurnost, smirenje, radost i veselje, pravda, bogatstvo… naš vječni život…”, kako se sv. Franjo izražava u moli-tvi-pjesmi ‘Pohvale Bogu’. Franjo želi nasljedovati “do-brostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga, koji nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego prema svome milosrđu… (Tit 3, 4 – 5). Za znak nam se daje “novorođenče povijeno …, položeno u jasle” (Lk 2, 12). Ne čini li vam se, braćo, da je to istaknuto zato da odbacimo svaku pomisao o kakvoj ‘simboličnosti’ ili ‘slikovitosti’. Ta ‘slabost’ mora biti stvarnost, jer se tada

“Kratak, a srda-čan razgovorčić s Isusom, Josipom i Marijom u mo-j im Jaslicama… Osjećam svetu raz-mjenu…Bože moj, da tko sluša i prati ove naše razgovore, smijao bi se. Nek se smije, ja se osje-ćam sretnim.” (Dnevnik, 6.1.1976.)

Giotto, Božić sv. Franje, Greccio, 1223.



samo u Bogu može dogoditi dobro! “Kad sam slab, onda sam jak”, ispovjedit će apostol Pavao. ‘Slabost’ se raduje u spoznaji vlastite nemoći, ali samo zato da se bez pridržaja baci u Očevo naručje. U tom je značenje našeg sudjelovanja u vlastitom otkupljenju. Prema tome: spašen i otkupljen ne znači pasivnost, nego izgaranje u djelotvornoj ljubavi. U Franjinu štovanju Isusova rođe-nja u Betlehemu s jasnoćom vidimo njegovo ‘izgaranje’ za Novorođenog.

Kad takav govor ‘prevedemo’ u našu svagdašnjicu, ‘pročitat’ ćemo ovo:

~ radovati se takvom siromaštvu u duhu da ne mr-mljamo ni u materijalnoj oskudici; ~ tako se ‘hraniti’ voljom Božjom da je znademo prepoznati i u nesavršenoj volji drugoga, bližnjega svoga; ~ tako biti sjedinjeni u ljubavi s braćom s kojom svaki dan živimo da u čistoj ljubavi budemo sjedinjeni s Bogom, da se ne stidimo biti ‘čudaci i tuđinci’ prema svijetu i svjetskoj ljubavi.Na takav je način sv. Franjo – po uzoru na Krista –

ostvarivao svoje svakidašnje ‘utjelovljenje’. To vam želim, braćo, srcem sv. Franje.

(Božićna misao i čestitka – meditacija – fra Ivana Perana, upućena braći Provincije, ‘Vjesnik’ Provincije, Zadar 1978.)

O Božiću

O Božiću: otkriće! U svim jaslicama, u svakom Isusovu liku, spavao On ili se smiješio, ili se razdragan igrao u Tvom krilu, Majko, prepoznah sebe, i Tvoju, za mene veliku i toplu brigu!

(fra Ivan Peran, iz zbirke ‘U Tajnu zagledan’)



Fra Ivina zagledanost u otajstvo BožićaStajati zagledan pred otajstvom utjelovljenja oči-

tovanog i uprisutnjenog u Kristu zasigurno spada u temeljni okvir kršćanskog življenja. Očitost Božje ljubavi i prisutnost Božje nježnosti u malenosti djeteta koji “svojima dođe, a njegovi ga ne primiše” (Iv 1,11), do-diruje strune života čovjeka oblikovanog i ucijepljenog u otajstvo Krista. Biti Kristov, a ne prepoznati njegovu prisutnost u malenosti i jednostavnosti djeteta; ne osje-titi blizinu zajamčenu mjerom utjelovljenja; ne zastati na plač djeteta koji svjedoči o potrebi za drugima; znači živjeti izvan kršćanskog ozračja slavljenja otajstava Božje blizine. Upravo se u Kristu i njegovu daru utjelovljenja najdublje isprepliću otajstvo Boga i čovjeka. Stoga, osjetiti dubinu boli, prisnost malenosti i veličinu kora-ka utjelovljene ljubavi znači svoj identitet zasnivati na pripadnosti Kristu i Crkvi. Ulazeći u misaono ozračje i molitveno izražavanje fra Ivana Perana, primjećuje se baš takav stav prema kršćanskom življenju i svetkovanju slavlja Božića. Jer svetkovanje koje svoj odraz ne pro-nalazi u svakodnevnom životu i nije svetkovanje, nije ni slavljenje, a ni ne utječe na stvarnost u kojoj živimo. Svetkovanje mora, baš zbog toga što odvaja od redovito-sti, zahvaćati redoviti život, dati mu ritmičnost nadanja i ljepotu življenja pritom noseći okus vječnosti i radost ispunjenosti. U životu fra Ive Perana osjetilo se baš takvo svetkovanje, svetkovanje koje svjedoči o upisanom tragu svetosti u promišljanju, življenju i nadanju.

Kad fra Ivo Peran otajstvo Božića promatra, i svo-jim spisateljskim darom na papir prenosi misli o tom otajstvu, on pritom ne može zanemariti osjećaje koji ga prožimaju u tim i takvim trenutcima. Kroz riječi “čekao sam u tišini i tami. Sam” zapravo naglašava proživlja-vanje vlastite drame osamljenosti u trenutcima kad se očekuje najveće zajedništvo. Božićni blagdani uvijek su prilika da se obitelj ponovno sastane, da se prepozna vlastitu utemeljenost u zajedništvu koje nadilazi neke sebične interese te da se osjeti prihvaćenost i ljubljenost. Zato iznenađuje donekle fra Ivanova sloboda da ista-kne svoju osamljenost, tišinu i tamu. Jer bez tame koja

“Popodne sam se zabavio s Jasli-cama, ‘mojima’ u sobi. Napravljam i razgovaram s Isu-som. Bože, da bi netko uhvatio ovaj razgovor! Smatrao bi me djetinjastim ili ludim… Neka! Ja sam bio sretan, vidio sam Isusa kako mi se smješka kad mi nešto pad-ne… “Isuse, voliš li ovako, ili ovako?” – glasno sam pi-tao i razgovarao s Isusom, Josipom i Marijom…” (Dnevnik, 25.12.1975.)



zamračuje korake u novo sutra, bez tišine koja zaodijeva vlastito postojanje, bez samoće koja razdire srce, nema svetosti, nema blaženstva, nema ni Božića. Poistovjeću-jući te svoje osjećaje s Kristovim osjećajima i uvjetima u kojima se rodio, fra Ivo prepoznaje bliskost i malenost koju valja nasljedovati. Jer u tim okvirima se događa otvaranje neba koje svjedoči o iznenađenju u koje uvodi Bog objavom svojega lica i svoje dobrote. Stoga gotovo oduševljeno u svojoj pjesmi klikće fra Ivan:”Puno svjetla, sad se betlehemskim poljanama otvorilo nebo”, te govori o Kristovu rođenju kao o događaju koji se ucjepljuje u vjernički doživljaj donoseći mu jasnoću nasljedovanja.

Nasljedovanje koje svoj temelj pronalazi i u iskušenoj, doživljenoj stvarnosti, rađa radošću koja zahvaća svu di-menzionalnost življenja. Ne može se iskusivši radost ostati njome neodređen i neoblikovan. Radost uvijek zahvaća, uvijek nosi ljepotu svjedočanstva koje druge okreće njezinu uzroku. Stoga, ta snaga omogućuje Sluzi Božjem da vidi Kristov glas i u prirodi, te postojano svjedoči: “Ja ovako lakše čujem glas malog Isusa s olujnih valova.” Ti valovi čija se snaga ne razumijeva samo u silovitosti udaraca, nego i u moći zahvaćanja, ne mogu pokolebati mir življenja naslje-dovatelja Kristova i nositelja Radosne vijesti. Prepoznava-jući u riječima fra Ivana Perana zahvaćenost svetkovanjem otajstva Božića naziremo ključ istinskog slavljenja tog čina Božje ljubavi koji nosi dar mira: “Sveta Noć, S tobom će doć najveća Moć: MIR!” Upravo nam je u Kristu darovan mir, i to mir čija se moć očituje u konkretnosti svakodnevnog živ-ljenja, u razboritosti vlastitih izbora i u prepoznavanju puta ljubavi koji vodi ka drugome. Zahvaćen takvim Mirom i Dobrom koji zadobivaju prepoznatljive crte lica u Kristu – Božiću, fra Ivo je mogao biti slavitelj otajstava koji govore o blizini i veličini Božje dobrohotne darežljivosti. Uvidjeti njegov ljudski, i ne bez propusta opterećen hod za Kristom, znači prepoznati i vlastitu pozvanost na svetost koja vodi ka otkriću da i mi možemo sudjelovati u Božjem naumu spasenja ako vlastitim životom postanemo svjedočki znak kako Bog svojih nikad ne napušta.

fra Bojan Rizvan

“Bacim na papir misl i o ‘Mari -janskom jubileju’, zapalim svjećicu pred mojim sobnim Jaslicama, Isu-sa izljubim u div-ne, svijetle očice…Smiješi mi se…To živo osjećam!” (Dnevnik,19. 2. 1976.)


Duhovni lik Sluge BožjegaDuhovni lik sluge Božjega

“Pitanje osobne molitve, nadasve osobne adoracije pred Svetohrani-štem, čini mi se na j z nača j n i j im uvjetom urednosti svega ostaloga du-hovnog života.” (Dnevnik, 16.2.1974.)

je dužnost, kao tajnice u Postupku za proglašenje blaže-nim Sluge Božjega, da ih pročitam. S prvom stranicom njegova Dnevnika meni započinju duhovne vježbe, koje još uvijek traju. Svaka nova stranica otkriva ljepotu duše onoga koji je pisao, te ljubav koju je imao prema Gospo-dinu. Ne čudim se nimalo što je tog četvrtka, 12. rujna, milošću Božjom dobio novo počivalište – do Isusovih nogu, kod oltara. U Dnevniku je zapisao: “Nastojim svakog dana i po par puta sjesti do nogu Isusovih, kao što neumorno potičem i novake”. (Dnevnik, 3.1.1985.) Baš kako treba – sluga do nogu svoga Gospodara. Sluga vjerni, kojega je Gospodar o svakoj uri našao budna, gdje bdije nad njegovim imanjem: “Vidim što je važno: uvijek biti SPREMAN!” (Dnevnik, 5. 7. 2003.)

Smrt je nešto što nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Obično u tim trenucima znamo pomisliti i o našem svr-šetku, ali to – nažalost – traje vrlo kratko, pa uglavnom nastavljamo živjeti po starom, ne mijenjajući osobito svoj život. Sluga Božji je značajno kazao: “Upravo je nevjerojatno da nikako ne vodimo računa o svojoj vječ-nosti!” (Iz pisane ostavštine).

Smrt Sluge Božjega fra Ivana u mojim je očima proslava ŽIVOTA! Kako je živio ljubeći Krista, tako mu je taj isti Krist iskazao ljubav priredivši mu mjesto kod svojih nogu ovdje na zemlji, a kudikamo više na nebesima – u što čvrsto vjerujem. Znam koliko je fra Ivo ljubio Krista, znam koliko mu je često dolazio da ga pozdravi u Svetohraništu, da mu se pokloni, da po-razgovara s njime, da ga upita… Najvažniji dio dana bio je SUSRET S ISUSOM, o čemu snažno svjedoče ove njegove riječi:

~ Svi problemi se rješavaju u razgovoru pred Svetohra-ništem. (Dnevnik, 31. 1. 1974.) ~ Pitanje osobne molitve, nadasve osobne adoracije pred Svetohraništem, čini mi se najznačajnijim i uvje-tom urednosti svega ostaloga. (Dnevnik, 16. 2. 1974.) ~ Zar se išta može cijeniti važnijim nego trenuci pred Svetohraništem? I bila je moja čvrsta odluka: ne

“Smrt Sluge Božjega fra Ivana u mojim je očima proslava ŽIVOTA! Kako je živio ljubeći Krista, tako mu je taj isti Krist iskazao lju-bav priredivši mu mjesto kod svojih nogu ovdje na zemlji, a kudikamo više na nebesima – u što čvrsto vjerujem.”



“Upravo taj trenutak bio mi je vrlo snažan, kao da sam fra Ivo pjeva od rado-sti što će od sada biti ‘ču-var svetišta’, čuvar svoga Gospodara, što će se bez prestanka klanjati Isusu u Svetohraništu, kako je to rado činio za života. Mislim da boljeg ‘čuvara’ Isus nije mogao dobiti. Radost sluzi, radost Gospodaru!”

propustiti dan bez posebnog pohoda Svetotajstvu! (Iz pisane ostavštine) ~ Nepojmljivo: smatramo da ijedno mjesto može biti vrjednije, osim pred oltarom? (Dnevnik, 12. 1. 1978.) ~ Svetohranište – mjesto gdje treba donositi odluke. (Iz pisane ostavštine) ~ Ponavljam i ponavljat ću: Nikakve knjige, nikakve inspiracije, nikakva predavanja mi ne pruže što mi dade nekoliko trenutaka s Isusom. Samo slušati. Ne trebam Mu dokazivati niti Ga poučavati! Mi to često činimo! (Dnevnik, 29.10.1985.) ~ Sinoć se uvedosmo; jutros sav živim u BLAGDANU; prvi posjet Svetohraništu. Lumin svježe bdije; polju-bim ga jer bdije u naše ime, vjerno.

(Dnevnik, 25.3.1985. – Blagovijest)

Upravo radi tolike fra Ivine ljubavi prema Isusu u Svetohraništu, sasvim mi je prirodno da mu počivalište bude baš tu – podno Svetohraništa, pokraj oltara, poput onog lumina kojega spominje. Trenutak u kojemu je lijes položen u novu grobnicu, bio je trenutak istinske radosti za mene. Neko neobično ozračje ovilo je taj trenutak, kao da su se sasvim jasno ispreplele dvije dimenzije: ova u kojoj jesmo, i ona nebeska. Braća fratri zapjevali su ‘Radost prosu se’, a ja sam u jednom trenu svrnula pogled s lijesa koji se spušta i na poleđini oltara ugledala brončani prikaz fra Ive koji dirigira zboru, a u istom trenutku pokazuje na Krista, dok mu je na licu blagi osmijeh. Upravo taj trenutak bio mi je vrlo snažan, kao da sam fra Ivo pjeva od radosti što će od sada biti ‘čuvar svetišta’, čuvar svoga gospodara, što će se bez prestanka klanjati Isusu u Svetohraništu, kako je to rado činio za života. Mislim da boljeg ‘čuvara’ Isus nije mogao dobiti. Radost sluzi, radost Gospodaru!

A onda, 13. rujna, poslije podne, koncert zborova u crkvi, ‘Padre Ivu u čast’. Sve ono što je silno volio,



“...fra Ivo se raduje u Kri-stu, Krist se raduje fra Ivi; fra Ivo se raduje mladima i pjesmi, mladi pjevaju fra Ivi u čast...”

sabralo se u jedno: Svetohranište – Isus, glazba i mladost! Košljunski pleter: fra Ivo se raduje u Kristu, Krist se raduje fra Ivi; fra Ivo se raduje mladima i pjesmi, mladi pjevaju fra Ivi u čast, možda i ne znajući da pjesmom slave Gospodina; a turisti, privučeni zvukom pjesme dolaze u crkvu gdje ih opet dočekuje fra Ivo, koji ih je rado vodio po otočiću, držeći da je rad s turistima pose-ban apostolat. I čitav moj doživljaj ovoga događaja kao da se sasvim uklapa u jedan trenutak fra Ivina života, kojega je on zabilježio u svom Dnevniku, a koji kao da proročki navješćuje upravo ovaj događaj:

Od Prikazanja sam u ‘korima’ do oltara. Stupio sam na sv. Pričest. Sav puk pjeva ‘Poslan bi anđel Gabrijel’ vlastitim napjevom. Osjećaj kao nikad do tad: činilo mi se da narod meni pjeva, i ono što pjeva, događalo se u meni. Osjećao sam Isusa u sebi kako ga je u krilu mo-rala osjećati presveta Djevica. Osjećao sam da kroza me prolazi sveza Neba i zemlje kako je kroz Nju prolazila. Osjećao sam se prisan s Presvetim Trojstvom. Bože! Sam sam se čudio i divio punini koja me ispunjala. Bio sam zatvorenih očiju, i vidio sam se kao naklonjen na Marijin vitki lik, spoj Neba i zemlje. Osjetio sam da se po meni vrši otkupljenje. Otkrila mi se veličina svećeničke službe! Hvala Ti, Gospodine! (Dnevnik, 22. 12. 1985.)

Renata Jukić



“Uskrsnuće jest predanost divnoj Providnosti, koja vodi od sjemena do predanosti volji Njegovoj, onoga koji je uskrsnuo, koji kao Pobjed-nik naviješta: dana mi je sva vlast...!... Podložnost toj vlasti jest vlada-nje. . . , cui servire regnare est (kome služiti znači kralje-vati), jest: pobjeći grobu, koji je hla-dan grob ...” (iz propovijedi fra iva Per a-

na, uskrs, 1945.)

Nebo se ne da zarobitiRazmišljanje nad slavljem prijenosa posmrtnih ostataka fra Ive Perana iz groblja u Košljunsku crkvu

“U skrsnuti znači skrhati među groba..., odvaliti grobnu ploču..., strgnuti verige truleža. Uskr-snuti, odvaliti grobnu ploču, trgnuti verige

mraka, znači obući se u Sunce, oči podići sursum, gore, vidjeti svoj vlastiti svijet, a to znači biti slobodan, jer se nebo ne da zarobiti”...“Uskrsnuće jest predanost divnoj Providnosti, koja vodi od sjemena do predanosti volji Njegovoj, onoga koji je uskrsnuo, koji kao Pobjednik naviješta: dana mi je sva vlast...!... Podložnost toj vlasti jest vladanje..., cui servire regnare est (kome služiti znači kraljevati), jest: pobjeći grobu, koji je hladan grob ...” (Iz propovijedi fra Iva Perana, Uskrs, 1945.)

Na proslavi prijenosa posmrtnih ostataka u crkvu na Košljunu, na sam blagdan Uzvišenja svetog Križa, u subotu 14. rujna 2013. g., još je jednom fra Ivo snažno progovorio u pobjedi križa, o Uskrsu, o radosti, o punini i izobilju



života kojeg nam je Isus došao darovati (usp. Iv 10, 10). Još jednom je, kao radosni Božji igrač, “izigrao” smrt i pokazao svijetu da na kraju pobjeđuje život i radost, i da se “nebo ne da zarobiti”. Svjedočanstvo njegovog života pokazuje što znači gledati smrti u oči i vidjeti život, gledati prolazne stvari i u njima vidjeti tragove vječnosti i Onoga kojemu svako stvorenje služi i slavi ga. Život može biti pjesma za onoga tko se, kao fra Ivo, skloni u sjenu križa Kristovog, jer to “znači obući se u Sunce, oči podići sursum, gore, vidjeti svoj vlastiti svijet, a to znači biti slobodan”.

Mnogi koji su došli i nazočili ovoj svečanosti, pozna-vali su dobro fra Iva i ovaj njegov pogled uprt prema gore. Takav njegov stav nije bio bijeg od stvarnosti, životnih problema, poteškoća i križa. Naprotiv, njegov je pogled bio stalna zagledanost u križ, ali križ koji pobjedonosno svijetli i otvara put jednom novom životu. Ova pobjeda križa i trajna radost zbog novog života kojeg je već ovdje na zemlji započeo živjeti bila je trajna oznaka njegovog ži-vota. Života koji je odražavao slobodu zbog uvijek novog rađanja koje je postalo moguće i u poznijim godinama. Ono što Nikodemu nije bilo jasno, tj. kako je moguće u starijim godinama ponovno ući u utrobu majke i roditi se (usp. Iv 3,4), fra Ivo je bio savršeno shvatio. Znao je što znači biti nanovo rođen iz Duha i vidjeti “svoj vla-stiti svijet” takav kakav je u Bogu. Znao je vidjeti zadnju stvarnost svih stvari i to mu je davalo snagu i radost koju je mogao prenositi i na druge. Nije se nikad umorio od slavljenja Boga i pjevanja pjesama i hvalospjeva Njemu u čast. Glazba i pjesma bili su privilegirani načini iskaziva-nja onog što je fra Ivo nosio u srcu.

Čitava liturgija toga dana je, stoga, bila u znaku trijumfa križa i svečane radosti izražene kroz pjesmu, hvalospjev, riječ Božju i Euharistijsko slavlje. Na kraju ovog slavlja ostalo je jedino pohrliti k novom grobu sluge Božjega i izraziti svoje tiho poštovanje, uz zagovor da moli za razne naše potrebe. To je bilo slavlje prožeto nebom koje se ‘ne da zarobiti’.

Mirjana Pinezić

“Nije se nikad umorio od slavljenja Boga i pjevanja pjesama i hvalospjeva Nje-mu u čast. Glazba i pjesma bili su privilegirani načini iskazivanja onog što je fra Ivo nosio u srcu.”



“ Vrlo malo nas stoji raspoložiti i razveseliti jedni druge. Kad nam je to moguće, zašto ne bismo to činili?” (Dnevnik, 12.6.1981.)

Pred svitanje

V jerom gorušičina zrna nisam premjestila brda, ali sam ih preletjela. “Pretječem zoru” i pod ozvjez-danim nebom putujem nad morem, otocima,

otočićima, hridima, nad snenim gradićima, budnim svjetionicima, svjetlucavim ribaricama… i evo me pred vratima crkve Navještenja Marijina, na našem franje-vačkom biseru – Košljunu. Otvorena vrata pozivaju da uđem. Kao krijesnica u noći ‘žižak lumina’ osvjetljava i pokazuje Svetohranište. Prilazim mu tiho, pobožno, do suza ganuto. Prolazim crkvom uranjajući u neopisiv mir, neizrecivu toplinu, opijajuće mirise cvijeća, pohranjene otkucaje srca i šapate molitava tolikih odazvanih. Klečim pred Presvetim. Koljena ne osjećaju tvrdoću kamena, već toplinu i žar tolikih klanjatelja. I fra Ivo kao da je tu. Raduje se mom dolasku na Gospodinovo i njegovo slavlje, pa me daruje ljepotom svog stiha u pjesmi Kla-njanje (stihovi su otisnuti na zadnjoj korici).

Čudesno! Možda je baš ovako molio fra Ivo, a ja se ‘takvom’ osjećala na klanjanju pred Svetim Hraništem, u ovom istom prostoru, 14. rujna 1987. godine. Svjedočim: boravila sam tih dana na Košljunu, čekajući sestru Ma-riju Altin, da sa Generalom reda fra Karlom, obiđemo ratom stradalu Liku i Gorski Kotar. Tog popodneva, upravo sam se bila vratila na otočić iz posjete prijateljima na Krku, po kišnom i vjetrovitom vremenu, uzburkanim i valovitim morem. Vrata crkve su bila otvorena, pozi-vajući me u taj mir, zaštitu od nevremena. U klupama par braće. Fra Ivo moli pred Presvetim, klanja mu se u Uzvišenju sv. Križa. Od ljepote i milosti doživljenog, u srce pohranjenog, tiho sam plakala, toplu suzu riznici crkve darivala. Danas sam tu, na Blagdan Križa i Sluge Božjeg fra Ivana Perana. Duhom. Klečim i molim, bla-goslivljam sve koji će danas stupiti stopom i srcem u ovo Svetište, sve koji su tu na službi i svu braću na duhovnim

“Tog popodneva, upravo sam se bila vratila na otočić iz posjete prijateljima na Krku, po kišnom i vjetrovi-tom vremenu, uzburkanim i valovitim morem. Vrata crkve su bila otvorena, po-zivajući me u taj mir, zaštitu od nevremena. U klupama par braće. Fra Ivo moli pred Presvetim, klanja mu se u Uzvišenju sv. Križa. Od lje-pote i milosti doživljenog, u srce pohranjenog, tiho sam plakala, toplu suzu riznici crkve darivala.”



“…I nečujno, sasvim nečuj-no, Večernjica uđe u mali košljunski mandrać i ogleda se u zrcalu onoga mira. Za Večernjicom, odnekud siđe i kriška Mjeseca u mandrać i u mandraću postaje sve svjetliji, ali tako polako, da ne pomuti košljunski mir…”

vježbama. Koljena kao da su mi prikovana za kamen, a srce za Svetohranište. Ne mogu se odvojiti od ove ljepote. Molitvu zahvaljivanja prikazujem Gospodinu na daru braće, na daru života i zvanja fra Iva, na daru svakog trenutka provedenog s njim, uz njega. Svaki je bio plodonosan mom životu i mom zvanju, biti ‘mala sestra’. Prebirem pohranjeno u srcu; susrete sa fra Ivom ovdje, u gradu, u Kaštel Starom, u Splitu, u Zagrebu na Hipodromu.

Kako zaboraviti svete mise u košljunskim ljetnim jutrima, sa fra Ivovom propovjedi u svakoj, molitvu krunice u smiraju dana košljunskim stazicama, večeri na rivi, ovako doživljene fra Ivovom pjesničkom dušom: “…I nečujno, sasvim nečujno, Večernjica uđe u mali košljunski mandrać i ogleda se u zrcalu onoga mira. Za Večernjicom, odnekud siđe i kriška Mjeseca u mandrać i u mandraću postaje sve svjetliji, ali tako polako, da ne pomuti košljunski mir…”



“Svjedočim: molim u tiši-ni crkve. Fra Ivo čudesno nježno prebire po tipkama klavira. Na njihov zvuk, nje-gov poziv, u trenu, evo oko fra Iva okupljenih turista i crkvom odzvanja zajed-nička pjesma: “Ima jedna duga cesta, koja vodi sve do raja…” Da, tom Cestom pošao je i stigao u Raj, na Odredište i naš brat fra Ivo.”

Kako ne sjećati se ‘Zlatne mise’ fra Ivove u Kaštel Starom i slavlja na Poljudu 1993. g.; susreta s njim na Hipodromu u Zagrebu, 1994., nakon veličanstvenog slavlja sa Svetim ocem, Ivanom Pavlom II. kada mi je rekao da me je pronašao po dubrovačkom govoru; su-sreta u gradu 2002. kada je u Male braće bila promocija njegove knjige ‘S Kristom i u smrt’.

Prebirem, sjećam se njegove brige i suosjećanja za ljude u gradu, braću i prijatelje, kada sam nakon ‘Mo-litvenog susreta za mir’ u Pazinu, s voditeljem fra An-selmom Stulićem, te ratne 1992. g. provela sedam dana ‘odmora’ na Košljunu. A ‘osvajanja’ u trenu posjetitelja Košljuna? Svjedočim: molim u tišini crkve. Fra Ivo čude-sno nježno prebire po tipkama klavira. Na njihov zvuk, njegov poziv, u trenu, evo oko fra Iva okupljenih turista i crkvom odzvanja zajednička pjesma: “Ima jedna duga cesta, koja vodi sve do raja…“ Da, tom Cestom pošao je i stigao u Raj, na Odredište i naš brat fra Ivo.

Osjećam, kao da me fra Ivo čuje i bratski mi se nježno smije. Šest je sati. Braća su zatvorili noćne ču-vare Fausta i Falka. Sada mogu na groblje. Svanulo je. Nebo je tirkizno, staklasto. Mjesec je srpićem požnjeo tamu noći, pa se u bijeloj košuljici, umoran sprema na počinak. Prve zrake sunca prstićima bude usnule ptičice u košljunskim krošnjama. A one, protežu se krilcima i cvrkutom mole svoju Jutarnju.

Evo u toj molitvi i šapta mora i lahorića što vrluda drvećem i nestašno otkida zlatno rumene listove, na-vjestitelje skore jeseni. Izmjenjuju se u toj pjesmi kao braća u molitvi Časoslova. Tiho su zajecala željezna vrata, a ja molim: “Iz dubine vapijem k tebi, Gospo-dine…” dozivajući u sjećanje likove poznate, a u srce poznate i neupoznate braće. Osjećam, kao u njihovom sam zagrljaju. Nisu ustali iz groba, nego su sišli s Neba, otkrivajući mi tajnu Božje Ljubavi, u koju su vjerovali i u Nebu se osvjedočilo. Vraćam se u crkvu moliti, slavlje dočekati.



“U tom rumenilu opraštam se od Košljuna, od braće, od fra Iva. A on, nevidljiv oku, ali pečatom Božje Ljubavi utisnut u srce, ispraća nas kao uvijek s rive. ‘Zagledan u tajnu’ raširio ruke u Križ, u Tau, pa nas blagoslivlja. Tepam mu, mala sestrica: ‘Do viđenja, dragi brate fra Ivo, tu ili u Nebu’.”

SutonOstala sam skrita, nevidljiva na Presvetoj Euharistiji,

dajući mir svakom dlanu i svakom srcu. Doživjela sam ovo slavlje ‘Uzvišenja svetog Križa’ i slavlje ‘Sluge Božjeg fra Ivana Perana’, puninom dara mojoj malenosti.

“Zažario se zapad, zarumenio oblake i more… užareni zapad zarumenio zvonik, zarumenio Frankopansku kulu, zarumenio crkvu i samostan…”

(‘Slika u smiraju dana’, fra Ivo Peran)

U tom rumenilu opraštam se od Košljuna, od braće, od fra Iva. A on, nevidljiv oku, ali pečatom Božje Ljubavi utisnut u srce, ispraća nas kao uvijek s rive. ‘Zagledan u tajnu’ raširio ruke u Križ, u Tau, pa nas blagoslivlja. Tepam mu, mala sestrica: “Do viđenja, dragi brate fra Ivo, tu ili u Nebu. Iz krila Očeva molite za naše redove u domovini i svijetu!”

VečerPoslije svete mise u 19 sati u mom dragom domu,

mojoj ‘Maloj braći’ gvardijan fra Veselko mi je u sakristiji rekao da je fra Ivo prenesen u crkvu u četvrtak 12. rujna.

U ovom svitanju to nisam znala, ali sam svjedočim: osjećala.

Neda Koprivec



“U radosti služite Gospodinu i sva-kome budite radost Gospodinova.” (iz rukopisne ostavštine)

Oduševio me lik fra Ivana Perana

Povodom desete objetnice smrti sluge Božjega fra Ivana Perana, koja se slavila 14. 09. 2013. na Košljunu, pozvan sam kao novak franjevaca tre-

ćoredaca da sudjelujem u slavlju i da budem poslužitelj kod svečane Euharistije koju je predvodio biskup msgr. Valter Župan. Dopuštenjem svojih poglavara s radošću sam prihvatio taj poziv, pri čemu je sudjelovanje u toj proslavi don Mije Grozdanića i Renate Jukić, mojih Splićana, dodatno pojačalo moju želju da sudjelujem na Košljunu.

Slugu Božjega fra Ivana Perana nisam osobno po-znavao, no čitajući o njemu i slušajući Renatu, tajnicu u Postupku za proglašenje blaženim Sluge Božjega, taj sveti čovjek je privukao moju pažnju. Neke crtice iz njegova života - upoznavajući i okolinu gdje je ži-vio i djelovao – mogu kazati da me njegov lik zaista oduševio.

Sudjelovanje u ovoj proslavi imalo je poseban utisak na mene i moj tek započeti život u franjevačkoj zajed-nici. Mogao bih sve sažeti u riječi fra Bernardina, koji mi je očinski dao savjet da uz tri franjevačka zavjeta, siromaštvo, čistoću i poslušnost, dodam i onaj o dono-šenju evanđeoske radosti u zajednicu. Mislim da je pravi primjer za to život fra Ivana Perana koji svojom radošću i danas grije srca svih ljudi koji imaju priliku upoznati toga čovjeka Božjega.

fra Nikola Šakić, TOR.

“Neke crtice iz njegova života - upoznavajući i oko-linu gdje je živio i djelovao – mogu kazati da me njegov lik zaista oduševio.”


“Taj postupak – kao i svaki drugi postupak za proglaše-nje blaženim i svetim neke osobe sveta života – dugo-trajni je i veoma zahtjevan posao. Zgodna je prilika da čitateljima ovoga glasnika predočimo duhovnu crtu i crkveno-pravne norme o postupku za proglašenje blaženim i svetim osobe sveta života.”

Promišljanje o postupku za beatifikaciju

Postupak za beatifikaciju

K rugu prijatelja i poštovatelja sluge Božjega fra Ivana Perana poznato je da se kod Nadbiskupskog ordinarijata u Splitu, uz trajni rad Vicepostulature,

također u Splitu, vodi postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Na službeni način taj je Postupak započet u proljeće 2010., u svečanosti koju je predvodio msgr. Marin Barišić, splitski nadbiskup, u Kaštel Starom, rodnom mjestu Sluge Božjega. Taj postupak – kao i svaki drugi postupak za proglašenje blaženim i svetim neke osobe sveta života – dugotrajni je i veoma zahtjevan posao. Zgodna je prilika da čitateljima ovoga glasnika predočimo duhovnu crtu i crkveno-pravne norme o postupku za proglašenje blaženim i svetim osobe sveta života.

Jedan od bitnih oslonaca fra Ivana Perana bila je riječ Svetoga Pisma: “Ovo je volja Božja: vaše posve-ćenje”(1 Sol 4, 3). Znamo da je Bog sama svetost, no “Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani” (Iv 1, 18). U Sinu Bož-jemu, “Riječi tijelom postaloj” (Iv 1, 14), Božja je svetost postala čovjeku “vidljivom” i “opipljivom” (usp. 1 Iv 1, 1), i Isus je pozvao svoje učenike: “Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski” (Mt 5, 48). Čovjek sam po sebi ne bi mogao učiniti ni koraka u tom pravcu; “bez mene ne možete učiniti ništa”, rekao je sam Spasitelj (Iv 15, 5). No, onima koji u Njega vjeruju “dade moć da postanu djeca Božja” (Iv 1, 12) i da od Njega, kao “loza od trsa”, žive i donose plod dobrih djela; na taj način, kao Kristovi učenici, proslavljaju Oca nebeskoga (usp. Iv 15, 5.8).



“Od VI. do XII. stoljeća proglašavanje svetaca je u ovlasti pojedinih biskupa, odnosno biskupskih ili po-krajinskih sinoda. No već od X. stoljeća neki biskupi mole papu da on sam ka-nonizira jednoga ili drugoga kandidata, da bi tako nje-gov kult imao što univerzal-niji značaj.”

Krist je povjerio Crkvi da do kraja svijeta nastavi njegovo djelo spašavanja i posvećivanja ljudi. Crkva to i čini kad po svojim pastirima navješćuje svim narodi-ma Krista Gospodina, jedinoga Spasitelja svih ljudi, te one koji uzvjeruju, u svetim otajstvima (sakramentima) preporađa na novi život i omogućuje im da u njemu rastu dok se “Krist ne oblikuje” (Gal 4,19) u njima. Tako kršćanin, koji uistinu nasljeduje Krista i živi u intimnom jedinstvu s Njime, može s apostolom Pavlom reći: “Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2,20). Omogućiti ljudima da to ostvare, glavno je posla-nje Crkve. Crkveno Učiteljstvo pruža konkretne uzore ostvarene svetosti, određujući da se pojedinci koji su u životu “živjeli Evanđelje”, te postali živa slika Kristova, na osobit način štuju u crkvenoj zajednici kao “sveci”.

Povijest proglašavanja svetih.U prvim stoljećima kršćanstva predmetom poseb-

nog štovanja bili su apostoli i mučenici koji su svojom krvlju posvjedočili svoju ljubav i vjeru u Krista, a kasnije i priznavaoci, koji su pretrpjeli progonstvo ali nisu umrli kao mučenici. S vremenom se taj naziv protegnuo i na neobično krjeposne kršćane koji su svojim čistim i pokorničkim životom, u vjernom vršenju Kristovih zapovijedi, postali njegovim svjedocima pred svijetom. U početku je kult mučenika ograničen na mjesto gdje je mučenik sahranjen. Na njegov se nebeski rođendan na njegovu grobu okuplja crkvena zajednica sa svojim pastirima da slavi liturgijsko bogoslužje. Ime mučenika s datumom smrti je upisano u posebni popis, kalendar da bi se njegov spomendan slavio svake godine. Dosta rano kult pojedinih svetaca širi se i po drugim Crkvama. Širenju kulta pogoduje također dijeljenje i prenošenje relikvija mučenika. Od VI. do XII. stoljeća proglaša-vanje svetaca je u ovlasti pojedinih biskupa, odnosno biskupskih ili pokrajinskih sinoda. No već od X. stoljeća neki biskupi mole papu da on sam kanonizira jednoga



“U drugoj polovici XII. sto-ljeća, papa Aleksandar III. u jednom pismu (1171/72.) švedskom kralju Kolu izriči-to izjavljuje da “nije dopu-šteno javno štovati nekoga kao sveca bez odobrenja rimske Crkve”. Ova odred-ba postaje opći zakon uvr-štenjem u zbirku crkvenih zakona poznatu pod na-slovom Decretales Grego-rii IX., objavljenu 5. rujna 1234.”

ili drugoga kandidata, da bi tako njegov kult imao što univerzalniji značaj. U drugoj polovici XII. stoljeća, papa Aleksandar III. u jednom pismu (1171/72.) švedskom kralju Kolu izričito izjavljuje da “nije dopušteno javno štovati nekoga kao sveca bez odobrenja rimske Crkve”. Ova odredba postaje opći zakon uvrštenjem u zbirku crkvenih zakona poznatu pod naslovom Decretales Gregorii IX., objavljenu 5. rujna 1234.

Sveta Stolica je uvijek u vidu kanonizacije provodila temeljita ispitivanja o svetom životu i čudesima kandi-data. U tu se svrhu služila posebnim legatima koje je slala na lice mjesta gdje je umro Sluga Božji; kasnije su kardinali legati povjeravali nižim prelatima da u njihovo ime provedu proces, a onda bi akte procesa zajedno s papom ispitivali u tzv. konzistorijima. Papa Siksto V., u svojoj reformi rimske Kurije (1588.), ustanovio je Svetu





“U XVI. stoljeću pape (sko-ro redovito), udovoljavaju-ći molbama u tom smislu, dopuštaju da kandidat za kanonizaciju “u međuvre-menu”, tj. dok ne dođe do kanonizacije bude javno štovan kao beatus (blaže-nik). Takvo dopuštenje je nazvano beatifikacija.”

kongregaciju obreda kojoj je povjerio sektor liturgije i malo zatim kauze kanonizacije svetih. Mjesto Kongrega-cije obreda, Pavao VI. je 1969. ustanovio dvije Kongre-gacije: jednu za kult i disciplinu sakramenata, a drugu za kauze svetih. Ivan Pavao II. je 25. siječnja 1983. izdao Apostolsku konstituciju Božanski učitelj savršenstvu, i reformirao Kongregaciju za kauze svetih i ozakonio novi postupak za kanonizaciju. Kongregacija za kauze svetih 17. svibnja 2007. godine izdala je uputu Majka svetaca u kojoj su dane potanke odredbe o postupku proglašavanja svetaca, mučenika za vjeru ili ljudi koji su kreposti živjeli u herojskom stupnju i koji uživaju glas svetosti i poslije smrti, te im se vjernici utječu za zagovor kod Boga.

Što je beatifikacija i kanonizacijaPrije nego se osvrnemo na taj postupak u kauzama

kanonizacije, valja pojasniti neke osnovne pojmove. U prvom tisućljeću kršćanstva nazivi sanctus (sveti) i beatus (blaženi) upotrebljavaju se u istom značenju, osobito u liturgijskim tekstovima. Uostalom, svaki je svetac blaženik jer uživa vječno blaženstvo u Bogu. No u srednjem vijeku terminom beatus označava se također osoba koja je umrla na glasu svetosti, ali taj naslov ne uključuje nikakvo javno crkveno štovanje dotične osobe; još u drugoj polovici XV. stoljeća, za pravnike kanoniste beatus (blaženik) je onaj koji je predmetom privatnog štovanja vjernika, dok se za onoga koji je javno štovan u Crkvi upotrebljava uvijek termin sanctus (svetac). Papa Siksto IV. je prvi koji 1483. formalno dopušta da netko bude javno štovan kao beatus, tj. veže termin beatus uz javni crkveni kult nekoga Sluge Božjega i na taj način daje ovom titulu određeno pravno značenje. U XVI. stoljeću pape (skoro redovito), udovoljavajući molbama u tom smislu, dopuštaju da kandidat za kanonizaciju “u međuvremenu”, tj. dok ne dođe do kanonizacije bude javno štovan kao beatus (blaženik). Takvo dopuštenje je nazvano beatifikacija.

“Kongregacija za kauze svetih 17. svibnja 2007. go-dine izdala je uputu Majka svetaca u kojoj su dane po-tanke odredbe o postupku proglašavanja svetaca, mu-čenika za vjeru ili ljudi koji su kreposti živjeli u heroj-skom stupnju i koji uživaju glas svetosti i poslije smrti, te im se vjernici utječu za zagovor kod Boga”



“Godine 1662. po prvi put je beatifikacija, ona sv. Fra-nje Saleškog, obavljena sve-čano u bazilici sv. Petra. Na-kon toga su sve beatifikacije obavijane na isti način, no papa nikada nije osobno prisustvovao svečanosti. Po prvi put je to učinio Pavao VI. prigodom beatifikacije Maksimilijana Kolbea, 17. listopada 1971.”

U XVII. stoljeću beatifikacija postaje obaveznom etapom prije kanonizacije, tj. papa najprije dopušta da se nekoga javno štuje kao blaženika, i to samo na određe-nim mjestima (u nekoj biskupiji ili pokrajini ili u nekoj redovničkoj zajednici i si.) i u skromnijem obliku nego se štuju sveci; kasnije nakon odobrenja novih čudesa postignutih po njegovu zagovoru blaženik može biti kanoniziran, tj. uvršten u popis “svetaca” i kao takav obavezno štovan u cijeloj Crkvi.

Do polovice XVII. stoljeća papa je dopuštenje ogra-ničenoga kulta u čast nekoga Sluge Božjega davao uglav-nom u obliku Apostolskog pisma, ali nije bilo nikakve svečanosti beatifikacije u bazilici sv. Petra. A ako bi se nakon izdavanja Apostolskog pisma upriličila svečanost, ta bi bila obavljena u nacionalnoj crkvi dotičnog naroda u Rimu i u domovini blaženika. Godine 1662. po prvi put je beatifikacija, ona sv. Franje Saleškog, obavljena svečano u bazilici sv. Petra. Nakon toga su sve beatifika-cije obavljane na isti način, no papa nikada nije osobno prisustvovao svečanosti. Po prvi put je to učinio Pavao VI. prigodom beatifikacije Maksimilijana Kolbea, 17. listopada 1971. Papa Ivan Pavao II. je osobno predvodio svečanosti svih beatifikacija, u Rimu i izvan Rima. Budu-ći da je tako svečanost beatifikacije poprimila dimenzije svečanosti kanonizacije, postavilo se pitanje, ne bi li bilo uputno ukinuti beatifikaciju i ići odmah na kanonizaciju, jer je kauza ionako već završena.

Papa Benedikt XVI. je odredio da se svečanost be-atifikacije obavi bez njegove nazočnosti. Tako je prvu u bazilici sv. Petra obavio kardinal prefekt Kongregacije za kauze svetih na svečanoj misi, za vrijeme koje je pročita-no Apostolsko pismo kojim papa dopušta da se dotične štuju kao blaženici, a nakon toga to čini i po svijetu pa je beatifikacija trojice poljskih svećenika bila slavljena u Varšavi, a bl. Miroslava Bulešića u Puli.

Papa bi mogao i dokinuti beatifikaciju i uspostaviti neka dašnju praksu kad je postojala samo kanonizacija. U svakom slučaju, kanonizacija je zadnji cilj svake kauze,



“Glas svetosti je uvjet da bi se mogao pokrenuti bi-skupijski postupak za pro-glašenje blaženim i svetim. Papa Benedikt XIV (Prospe-ro Lambertini) definirao je glas svetosti kao spontano i opće prošireno mišljenje o herojskom životu ili muče-ništvu i čudesima”

stoga se u novom zakonu od 1983. govori samo o ka-uzama kanonizacije, a ne “beatifikacije i kanonizacije”.

Glas svetosti je uvjet da bi se mogao pokrenuti biskupijski postupak za proglašenje blaženim i svetim. Papa Benedikt XIV (Prospero Lambertini) definirao je glas svetosti kao spontano i opće prošireno mišljenje o herojskom životu ili mučeništvu i čudesima Sluge Božjega i temelj je da mjesni ordinarij započne službeni crkveni proces u kojemu treba dokazati da je taj glas i opravdan i da se doista radi o čovjeku koji se drugima može staviti za uzor i kojega se može moliti da nas za-govara kod Boga jer je sigurno u raju.

Postupak proglašenja blaženim i svetimPostupak proglašenja blaženim nekoga mučenika ili

priznavaoca vodi se na dvije razine, najprije u biskupiji u kojoj je umro Sluga Božji, a drugi dio je u Kongregaciji za proglašenje svetih u Rimu. Postupak može pokrenuti nakon što prođe 5 godina od smrti sluge Božjega dije-cezanski biskup po službenoj dužnosti, pravne osobe kao što je biskupija, župa, ustanove posvećenog života, vjernička udruženja, a i fizičke osobe, ako za to ima uv-jete. Pokretač imenuje postulatora ili vicepostulatora, a odobrava ga mjerodavni biskup i on radi pri postupku istraživanja života i kreposti sluge Božjega.

Postulator podnosi molbu mjerodavnom biskupu da započne Postupak o krepostima ili mučeništvu sluge Božjega i molbi prilaže biografiju sluge Božjega te popis svjedoka. Nakon što mjerodavni biskup prihvati molbu treba zatražiti mišljenje biskupske konferencije, barem područne, je li uputno započeti postupak. Početak po-stupka biskup mora službeno objaviti i u svojoj biskupiji.

Kada mjerodavni biskup prihvati molbu postulatora ili vicepostulatora treba od Kongregacije za proglašenje svetih zatražiti nihil obstat, tj. dozvolu da može započeti postupak istraživanja života i kreposti sluge Božjega.

“Kada mjerodavni biskup prihvati molbu postulato-ra ili vicepostulatora treba od Kongregacije za progla-šenje svetih zatražiti nihil obstat, tj. dozvolu da može započeti postupak istraživa-nja života i kreposti sluge Božjega.”



“Imenovano biskupsko po-vjerenstvo, da se ne bi izgu-bili dokazi, treba saslušati svjedoke, koje je predložio postulator ili vicepostula-tor, koji su osobno pozna-vali slugu Božjega, a može i druge pozvati po službenoj dužnosti.”

Nakon što dobije nihil obstat mjerodavni biskup imenuje svoga delegata, promicatelja pravde i bilježnika i daje im zadaću obave istraživanje o životu i krepostima sluge Božjega.

Imenovano biskupsko povjerenstvo, da se ne bi iz-gubili dokazi, treba saslušati svjedoke, koje je predložio postulator ili vicepostulator, koji su osobno poznavali slugu Božjega, a može i druge pozvati po službenoj dužnosti. Svjedoci se ispituju na službenim sjednica-ma pod prisegom, prema propisanim upitnicima, koje treba pripremiti promicatelj pravde. Na temelju ovoga istraživanja treba saznati podatke o životu i radu sluge Božjega, kao i način na koji je on živio život nadnaravne ljubavi prema Bogu i bližnjemu, je li posjedovao teološke i ljudske kreposti u izvanrednom obliku, da li se ustrajno vježbao u duhu pokore u upornoj borbi protiv grijeha.



“Za dokazivanje svetosti nisu bitni neobični događaji koji mogu pratiti nečiji život, kao što su: milost kontem-placije, vizije, ekstaze, pro-roštva, čudesa itd. To su ne-zaslužene milosti, karizme, korisne i dragocjene, neko-me dane u korist drugih.”

Nakon završetka ispitivanja svjedoka vidi se da li svje-doci potvrđuju glas svetosti sluge Božjega, a ako to ne potvrđuju ili ostane pozitivna dvojba o istinskoj svetosti sluge Božjega, zaustavlja se proces dok se to ne riješi.

Imenovano biskupsko povjerenstvo k tome treba, prema uputi kongregacije za proglašenje svetih Sancto-rum Mater čl. 68-73, tražiti i prikupiti sve što je tiskom objavio Sluga Božji, kao i sve neizdane spise Sluge Bož-jega, sve i pojedine povijesne isprave, bilo rukopisne bilo tiskane, koji se na bilo koji način odnose na kauzu, pregledati sve arhive reda i provincije kojoj je sluga Božji pripadao kao i arhive svih mjesta u kojima je sluga Božji živio i djelovao. Prikupljanje neizdanih spisa odnosi se na službene isprave, dekrete i druge akte koje je donio sluga Božji, upute, pouke, nagovore subraći, kanonske pohode - vizitacije, okružnice, konferencije, predavanja, službena pisma, privatna pisma, dopise i pisma upućena Sluzi Božjemu, njegove odgovore, drame, recitale, scen-ske prikaze, skripta za studente koja nisu tiskana itd. Isto tako treba prikupiti sve što se može naći, a objavljeno je o Sluzi Božjemu i priložiti spisima istraživanja.

Sve ono što je prikupljeno o Sluzi Božjemu trebaju pregledati i procijeniti bogoslovni ocjenitelji i povijesno povjerenstvo, zato biskup treba imenovati bar dvojicu bogoslovnih ocjenitelja i bar trojicu stručnjaka u povije-sti i arhivistici da to mogu učiniti i o tome dati izvještaj biskupu ili njegovu ovlašteniku.

Za dokazivanje svetosti nisu bitni neobični doga-đaji koji mogu pratiti nečiji život, kao što su: milost kontemplacije, vizije, ekstaze, proroštva, čudesa itd. To su nezaslužene milosti, karizme, korisne i dragocjene, nekome dane u korist drugih.

Službenici moraju pregledati grob i posmrtne ostat-ke sluge Božjega i utvrditi da li se sluzi Božjemu iskazuje javno štovanje i to pismeno zabilježiti, jer je to strogo zabranjeno odlukom pape Urbana VIII.

Kad imenovano biskupsko povjerenstvo završi istraživanje, biskupski ovlaštenik treba objaviti sve spise



i pozvati promicatelja pravde i vicepostulatora da ih pregledaju i dadu svoje osvrte ili zatraže dodatne radnje.

Svi se spisi moraju brižno čuvati, a kad završi bisku-pijski postupak, ako je potrebno treba ih prevesti na neki od jezika koji se upotrebljavaju u Rimskoj kuriji, ovjeriti i predati da se odnesu Kongregaciji za kauze svetaca u Rim. Kauza dobije svoj službeni broj i relatora koji zajedno sa stručnjacima i s postulatorom dogovara rad na izradbi Pozicije. Pozicija je tiskani svezak koji sadrži biografiju sluge Božjega i građu kojom se dokazuje glas svetosti i junačke kreposti u životu sluge Božjega. Struč-njaci koji rade na poziciji trebaju dati ispravan, istinit, neporeciv sud o sluzi Božjemu, a u dokazivanju ništa se ne smije prešutjeti, mijenjati, dokinuti ili zabašuriti, nego treba navesti točne činjenice i događaje, objektivne podatke i interpretirati ih tako da se vidi svetost života sluge Božjega. Sveto je pravilo u postupku za beatifika-ciju i kanonizaciju istina o sluzi Božjemu, a sluga Božji mora biti predstavljen tako da se vidi da je on čovjek kojega se može nasljedovati u krepostima kad ga Crkva dozvoli njegovo javno štovanje i stavi ga za uzor vjer-nicima, bilo na ograničenom području u biskupijama, redovima (blaženik), bilo za svu Crkvu (svetac).

Sličan postupak ovome o kreposnom životu sluge Božjega, vodi se na biskupskoj razini kada se radi o vjerojatnom čudu koje se dogodilo po zagovoru sluge Božjega i to u onoj biskupiji gdje se to čudo dogodilo. Imenovano biskupsko povjerenstvo u ovom slučaju treba koristiti pomoć stručnjaka iz područja kojemu pripada čudesni događaj i njihova vještačenja priložiti spisima istraživanja. To su najčešće liječnici, ali mogu biti i drugi stručnjaci koji su se dokazali u području svoje struke.

Postupak za beatifikaciju ima određene troškove koji se odnose na prikupljanje svega onoga što je ostalo nakon smrti Sluge Božjeg, objavljivanje dijela o Sluzi Božjem, kao i u drugih nužnih radova koje trebaju obaviti komisije i pojedinci koji moraju biti nagrađeni za svoj istraživački rad.

“Stručnjaci koji rade na poziciji trebaju dati ispra-van, istinit, neporeciv sud o sluzi Božjemu, a u dokazi-vanju ništa se ne smije pre-šutjeti, mijenjati, dokinuti ili zabašuriti, nego treba navesti točne činjenice i do-gađaje, objektivne podatke i interpretirati ih tako da se vidi svetost života sluge Božjega. ”



“Nakon proglašenja bla-ženim ili svetim, ako to nije prije učinjeno prenose se posmrtni na mjesto na ko-jemu će vjernici moći lakše doći i iskazivati mu javno štovanje.”

“U tom radu je u rujnu ove godine (2013.) došlo i do prijenosa posmrtnih ostataka Sluge Božjega iz samostanskoga groblja u crkvu na Košljunu.”

Nakon proglašenja blaženim ili svetim, ako to nije prije učinjeno prenose se posmrtni na mjesto na ko-jemu će vjernici moći lakše doći i iskazivati mu javno štovanje. Tada se mogu uzeti dijelovi tijela ili predmeta koje je upotrebljavao sluga Božji što se naziva relikvije i dati vjernicima.

ZaključakKako se vidi iz ovoga što smo gore iznijeli postupak

za proglašenje nekoga blaženim je težak i dugotrajan jer treba utvrditi da je netko bio doista čovjek kojega Crkva može drugima dati za uzor i da može biti zagovornik svima onima koji mu se obraćaju molitvom. Crkva uz ove propise koje je dala za proglašavanje svetih prepo-ručuje da se moli i za one koji vode postupak i da po-stupak čim prije sretno završi. Činjenica je, eto, da krug imenovanih osoba – njih desetak – već četiri godine zauzeto radi oko proglašenja blaženim sluge Božjega fra Ivana Perana. U tom radu je u rujnu ove godine (2013.) došlo i do prijenosa posmrtnih ostataka Sluge Božjega iz samostanskoga groblja u crkvu na Košljunu. Taj čin je obavljen u prilici desete obljetnice tjelesne smrti Sluge Božjega. Oboje je bilo povodom da se upriliče ‘Dani slu-ge Božjega fra Ivana Perana’, što je na Košljunu svečano obavljeno u tri uzastopna dana, od 12. do 14. rujna ove godine. Sadržaju tih dana i događaja posvećen je ovaj poseban broj glasnika Sluge Božjega. Sa zahvalnošću Bogu smijemo reći da su i ti dani pokazatelj da postupak za proglašenje blaženim sluge Božjega fra Ivana Perana ide dobrim koracima naprijed. Neka molitve po zago-voru Sluge Božjega podupru taj rad, da on u cijelosti i u pojedinostima bude djelo Božje.

Don Josip Delić (voditelj-delegat u Postupku za proglašenje blaženim

sluge Božjega fra Ivana Perana)



‘Svetost sa srcem’

P isana ostavština sluge Božjega fra Ivana Perana predstavlja dragocjeno svjedočanstvo o vreme-nu u kojem ih je pisao: svjedočanstva o njegovu

pozivu i poslanju, o događajima u Domovini i svijetu, o glazbi, o športu, i sl. Dinamičan i vedar duh, duboka vjera i polet u razgranatu djelovanju, jednostavnost i neposrednost u susretanju ljudi svih uzrasta, dosjet-ljivost i svojstveni humor, vrline su koje predstavljaju boje njegove duše i poseban su začin fra Ivinih susreta s ljudima i događajima.

Upravo takve crte nalazimo u nedavno objavljenoj fra Ivinoj knjizi ‘Svetost sa srcem’. Od doista brojnih izraza radosti i ‘korisnosti’ duhovnih i duhovitih sadr-žaja i ilustracija te male knjige izdvajamo ovo znakovito svjedočanstvo Zvonke Glavinović:

Prošle godine u Adventu smo ugledali knjigu ‘Svetost sa srcem’ na stoliću za tisak. Uzela sam je u ruke, vidjela šaljive ilustracije i rekla suprugu kako bi je mogli kupiti djeci.

I stvarno, kupili smo je, pokazali djeci i odmah istu večer započeli s čitanjem za ‘laku noć’. Ali, to ‘laku noć’ je bilo malo kasno jer nakon svake kratke priče djeca su po-navljala: “Daj, još samo jednu!” Dobro smo se nasmijali.

Pročitali smo je u trenu, i nakon toga pospremili na policu.

Ovo ljeto smo se nakon jedne večernje Mise zaustavili kratko s dragom gospođom, župljankom, redovitom na svetim Misama, koja uz to i rado povede pjesmu.

Gospođa je bila zabrinuta jer joj je supruga čekala ozbiljna operacija. Kroz nekoliko dana, unatoč očito živoj vjeri, naša je gospođa bila sve ozbiljnija, pomalo i



potištena, zabrinuta, ponekad sa suznim očima. Želeći je ohrabriti pala mi je na pamet knjiga o fra Ivanu Peranu. ‘Naša gospođa’, kako je zovemo, je rado primila i već nakon nekoliko dana sva radosna nam je rekla kako joj je baš pomogla, kako je stalno pokušavala ostaviti i za sutra, ali opet se vraćala čitanju. Baš kao i djeca (“Samo još jednu!”). Raspoloženje joj se popravilo. Saznala je kako je čak u srodstvu s fra Ivom.

Mi se već godinu dana molimo na nakanu da fra Ivo Peran bude proglašen blaženim. Kako je za proglašenje blaženika i sveca potrebno čudo, znamo da popravljanje raspoloženja ne spada u tu kategoriju.

Ipak, zar nije najveće čudo kako Gospodin posloži sličice i događaje života, kako nas iznenadi nekom sit-nicom, kako nas podiže kad padnemo, kad smo umorni i malodušni?! Zar nije najvrednije baš to: zdravlje jedne duše?! Hvala Ti, Gospodine, što djeluješ i po zagovoru fra Ive Perana.



Sluga Božji fra Ivan Peran – radostan Božji igrač

Ova mala knjiga o sluzi Božjem fra Ivanu Peranu objavljena je o desetoj obljetnici od njegova prijelaza iz ovozemaljskog života u vječni Božji

svijet, te uz događaj prijenosa posmrtnih ostataka Sluge Božjega iz samostanskoga groblja u crkvu na Košljunu.

Ova dojmljiva i sadržajem bogata mala knjiga iznad svega predstavlja osobni govor Sluge Božjega. Pažljivi čitatelj, pa i svaki znatiželjnik, osjetit će i dodirnuti duhovni svijet, vjeru, težnje i čežnje, radost i nadu, autentičnost i ljepotu duše jednog iskrenog franjevca i svećenika, osebujnog Božjeg igrača, kakav je doista bio fra Ivan Peran. Dva su mjesta u kojima se naš Sluga Božji izrekao u dubini svojeg poziva i poslanja: njegov Dnevnik i njegovi zatvorski-osuđenički memoari. Uno-šenjem rukopisnog Dnevnika u računalo i izvlačenjem njegovih posebnih misli, što s marom radi Renata Jukić, tajnica u Postupku za proglašenje blaženim Sluge Božje-ga, u ovu smo knjižicu mogli donijeti izbor fra Ivanovih poticajnih duhovnih misli. Zatvorski memoari su već ranije objavljeni pod naslovom S Kristom i u smrt, pa smo u ovu knjižicu prenijeli od svega najvažnije: heroj-sko svjedočanstvo Sluge Božjega u času osude na smrt strijeljanjem.

Uvjereni smo da će svaki dobronamjeran čitatelj preko gore spomenutih tekstova dobiti jasnu sliku o Sluzi Božjem i da će poželjeti još više upoznati ga i s njime hodati u vjeri Isusa Krista, od koje vjere je on živio i djelovao, u kojoj je osjećao ispunjenost i radost življenja.



RADOSTAN BOŽJI IGRAČ God. II.(2013.) br. 2 Povremeno glasilo Vicepostulature Sluge Božjega fra Ivana Perana

Osnivač: Provincijalat provincije sv. Jeronima Trg sv. Frane 1 23000 Zadar

Izdavač: Vicepostulatura za proglašenje blaženim Sluge Božjega fra Ivana Perana

Glavni i odgovorni urednik: fra Bernardin Škunca

Uredništvo: fra Bernardin Škunca Renata Jukić fra Bojan Rizvan

Lektura: fra Bojan Rizvan Renata Jukić

Grafička priprema: Silvio Družeić

Fotografije: Denis Lešić Arhiv Vicepostulature

Adresa vicepostulature: Vicepostulatura Sluge Božjega fra Ivana Perana Poljudsko šetalište 2 21000 Split Telefon: 021 380 713 095 871 41 69 e-mail: [email protected]

Tisak: Jafra - Print d.o.o., Solin

Novčane priloge i milodare za rad Vicepostulature slati na račun:

Provincijalat franjevačke provincije sv. Jeronima Vicepostulatura fra Ivo Peran Trg sv. Frane 1 23000 Zadar

Kunski račun: 2340009-1110095559

Uplate iz inozemstva: HR66 2340 0091 1100 9555 9 Privredna banka Zagreb d.d. 10000 Zagreb, Račkoga 6, Croatia Swift code: PBZGHR2X

Molitva za beatifikaciju Sluge Božjega

fra Ivana PeranaSvevišnji, Svemogući, Gospodine dobri, naš nebeski Oče, Sluga Tvoj fra Ivan Peran u žaru vjere, posve nevin, podnio je osudu na smrt strijeljanjem, spreman da s Kristom pođe i u smrt. Nakon pomilovanja i održane zatvorske kazne, otvoren darovima Duha Svetoga, ostavio je trag svetog i radosnog življenja u svojim redovničkim i svećeničkim dužnostima. Udostoj se, Svevišnji Oče, slugu svojega Ivana proslaviti sjajem blaženika Crkve, a nama udijeli da slijedeći njegov primjer budemo radosni svjedoci Evanđelja Krista Tvoga. Po istom Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Molimo sve vjernike koji su Božjom dobrotom, po zagovoru Sluge Božjega fra Ivana Perana, zadobili kakvu duhovnu ili tjelesnu milost, da se jave na adresu Vicepostulature:

Vicepostulatura Sluge Božjega fra Ivana Perana Poljudsko šetalište 2 21000 SPLIT

KlanjanjeOn ostavi za sobom zvijezde,

a ja uz razigrani žižak blagog lumina pred Svetim Hraništem…

On pobjegne pažnji nebeskih stražara, a ja se dadoh igri žiška blagog plama…

On siđe k nama. Dođe nam bliže, dođe među nas.

“Vidiš nas kakvi smo”, htjedoh mu reći.

On me preteče ko najtiša jeka slatko i meko:

“Još uvijek tvoja ljubav misli da sam vrlo daleko…”

(fra Ivan Peran, iz zbirke: U Tajnu zagledan)

Documents

Sluga Božji fra Ivan Peran Radostan Božji igrač · Radostan Božji igrač 3 Uvdn rmiljanje P rošlo je desetljeće od smrti franjevca i glazbenika fra Ivana Perana. Nije zaboravljen