Upload
morrisonclone
View
111
Download
20
Embed Size (px)
DESCRIPTION
Skripta za koelgij povijest Historiografije
Citation preview
HISTORIOGRAFIJA ANTIKE
DE HISTORIAE VOCABULO
Pojam antike obuhvaća kulture izrasle na obalama Sredozemlja u razdoblju od oko 1000. pr.
Kr. do 500. po. Kr. Pojam „historia“ se javlja u 5. st. pr. Kr. kod Herodota u značenju:
ispitivanje, znanje, znanje stečeno ispitivanjem, obavijest, opisivanje i pripovijedanje. U
tekstovima nalaze se pojmovi histor – svjedok, znalac, vještak, historikos – istraživač,
stručnjak, historiografeo – pisati o povijesti, historia – ispitivati, opaziti.
Herodot obavještava o političkim i vojnim događajima, običajima i raznovrsnim načinima
života Grka i barbara. Tukidid je suzio svoja izvješća na političke i vojne događaje koje je
jasnije i sustavnije predočio. Kaže da opisuje rat Atenjana i Peloponežana. Posebnu definiciju
pisanja o povijesti dao je Aristotel u 4. st. pr. Kr. u „Poetici“. Za „historiu“ je smatrao da je
riječ o pojedinim političkim i vojnim događajima u određenom vremenu kao sadržajima
književne vrste. Tada je upotrijebio prvi put pojam historikos. Polibije je u 2. st. pr. Kr.
shvatio pojam kao dramu u značenju međusobno povezane cjeline koja obuhvaća ljudsku
djelatnost i događanja u različitim dijelovima svijeta s usmjerenjem prema istom cilju.
Teoriju pisanja o povijesti tj. historiografiju razradio je Ciceron držeći je granom govorništva
s visokim literarnim zahtjevima. Povijest je „magistra vitae“ zato što estetski privlačna
historia opisuje pojedine vojne i pol. događaje te izuzetna ljudska djela koja mogu poslužiti
kao „exempla“ za pol. djelatnost i moralna pravila historijskih suvremenika. Ne postoji svijest
o povezanom, kontinuiranom pov. kretanju.
Pol. rascjepkanost Grčke uvjetovala je postojanje samo historiae : pripovijesti o skupinama
istovremenih događaja ili njihovu slijedu. Grčka historiografija je nastala pod utjecajem
epskog pjesništva i tragedije. Rijetke refleksije o historiji odnosile su se na usporedbu poezije
i historije. Rimska historiografija se usredotočila na jednu temu – na rimski uspon i osvajanje
tada poznatog svijeta, legende o osnutku Rima, slavljenje rimskog društvenog i državnog
uređenja te primjere moralnih vrednota i istaknutih osoba i mudrosti državnika.
ARISTOTEL – „Poetica“ → filozofiju i historiju razlikuje po spoznajnoj vrijednosti –
filozofija se bavi zakonitostima koje usmjeruju pozitivnu zbilju i bitna je u dosezanju razumne
spoznaje o životu uopće, historija se ograničuje na ispitivanje pojedinosti te je oblik znanja
usko empiričke prirode. A. je postao glavni filozofski autoritet, od 13-17 st. većina humanista
slijedi njegovu diobu na empiričku i racionalnu spoznaju. Zadaća antičke historiografije je
1
bila normativni sadržaj, vjerodostojnost te očiglednost filozofije, etike i politike potkrijepiti
primjerima. Filozofija je pružala pravila, historija se ograničavala na primjere.
CICERON – sustavno je razradio uvjerenja da je historija kao književna vrsta grana
govorništva teorijom retorike kao analizom uvjeta jezične komunikacije unutar kojih je
historija poseban slučaj. Historijsko prikazivanje mora se držati pravila retoričkog ustrojstva
jezika i stilskim sredstvima izazivati osjećajni odgovor datim sugestijama. Antički autori su
uvjereno u poučnu korist historije jer bi u suprotnome exempla bila besmislena. Razlikuje u
retorici temelje i nadgradnju. Najviše se bavio nadgradnjom, koja sadrži dva elementa – stvar,
tj. povijesnu građu i riječi – stilska sredstva. Sadržaj se mora temeljiti na uzorku o slijedu
odluka , djelatnosti i krajnjeg ostvarenja. Posebnu važnost ima kronološki slijed događaja,
geografski opis prostora zbivanja te autorovo mišljenje. Govornik se mora služiti postupkom
iznalaženja podataka, morao je imati gramatičku naobrazbu koja se stjecala čitanjem pjesnika
- klasika. Idealni govornik mora biti izuzetno obrazovan i učen čovjek.
GRČKA HISTORIOGRAFIJA
Grci su postavili temelje historiografiji u vrijeme kad je njihovo društvo bilo na granici
mitskog i razumskog poimanja svijeta. U gradovima – državama uočavaju se promjene
(bogovi ne upravljaju ljudskim sudbinama, stvaraju prostor za izvješća na temelju vlastitog
ispitivanja). Opnu mitske svijesti počeli su oko 500. pr. Kr. kidati stariji logografi , pisci koji
pišu o „onome što se pripovijeda“, tj. lokalne legende, genealogije, priče o raznim mjestima i
osnutku gradova.
HEKATEJ iz Mileta, (6/5. st. pr. Kr.) – daje izrazito kritične primjedbe prema tradiciji.
Prikupio je obavijesti i o stvarnim događajima. „Ovo opisujem onako kako se meni čini da je
istinito, jer predaje su Grka međusobno proturječne i čine mi se smiješnima.“ Grčki logografi
su prenijeli osnovna obilježja epskog pjesništva i umjetničko pripovijedanje te zanimanje za
ratne teme i moralni život.
HELANIK iz Mitilene, (475 – 395 pr. Kr), mladi je logograf , začetnik grčke kronografije;
sistematizacije predaje kronološkim redom. Tekstovi su pretežno izgubljeni , a iz sačuvanih
fragmenata uočava se napor s kojim su prikupljeni podaci o različitim stranama ljudskog
života – od mitskih junaka trojanskog doba do 5. st. pr. Kr. U njemu kao sakupljaču obavijesti
možemo prepoznati preteču humanističkih antikvara.
2
HERODOT iz Halikarnasa (484 – 420 pr. Kr.) – Ciceron ga je nazvao „ocem historije“. Prvi
je upotrijebio pojam „historia“. Želi pripovijedati o grčko – perzijskom ratu i o uzrocima rata.
Želi pružiti umjetnički doživljaj i udovoljiti zanimanju suvremenika za „velika djela“ i
nepoznate zemlje, u prve četiri knjige piše o Ne-grcima, njihovim zemljama i načinu života, a
u ostalih pet o ratu (ne zna tražiti uzroke pojedinim događajima , ali nastoji dokučiti istinu u
sudbini, ljubomori bogova, junacima i demonima). Obavještava o svom vremenu, a u traženju
istine razlikuje 3 vrste obavijesti: što je čuo od ljudi koji znaju, što je osobno vidio i što je
doznao ispitivanjem. Ugled mu raste u doba humanizma i prosvjetiteljstva, arheološka
iskapanja dokazuju vjerodostojnost njegovih obavijesti o istoku, a natpisi i topografska
istraživanja uglavnom potvrđuju njegovo izvješće o grčko – perzijskom ratu.
TUKIDID (460 – 400 pr. Kr.) – uvodi načela stroge kritike obavijesti. Područje ispitivanja
svodi na ono što je sam vidio i doživio. U „Peloponeskom ratu“ piše o događajima kojima je
osobno prisustvovao, a tuđe informacije strogo provjerava. Vjeruje u kružno kretanje
događaja i nastoji da djelo bude trajno postignuće. Mislio je da vlastitim ispitivanjem
nemoguće spoznati istinu o zbivanjima iz prošlosti. Tukidid je zauzimao visok položaj
atenskog stratega i zapovjednika mornarice, a kako nije uspio spriječiti jedan važan ratni
uspjeh Sparte, morao je u progonstvo i od tamo prati tijek rata. Pažnja u dijelu je usredotočena
na potanko pripovijedanje o ratnim zbivanjima. Pokušava dati razumno objašnjenje –
savjesno ispituje odnose političkih snaga, državne interese, pol. struje, namjere pojedinaca.
Bitnu ulogu u spletu uzročnosti ima ljudska narav. Pisac je „pragmatične historije“. Njegova
racionalizacija nije dosljedna jer je historiografija grana govorništva. Unose se izmišljeni
svečani politički i vojni govori, za koje kaže, za razliku od govornika, da su izmišljeni ,ali ih
pokušava rekonstruirati što vjernije. Zna suprotstaviti govornike sa različitim stavovima o
istom pitanju.
KSENOFONT (430 – 355 pr. Kr.) - Tukididov nastavljač, u „Helenskoj historiji“ piše o
zbivanjima od 411.pr.Kr. gdje je Tukidid stao. Prikaz je površan , a sustavnoj kritičnosti nema
traga. Poznat je po memoarima „Anabaza“ o tome kako je vodio grčke najamnike u vojsci
perzijskog vladara Kira Mlađeg iz Azije u Grčku i predao ih Spartancima. Bio je štovatelj
aristokratske Sparte i stoga nije mogao kritično pisati o događajima. Napisao je „Kirupediju“
- zbirku priča u kojoj veliča perzijskog cara Kira Starijega.
POLIBIJE (200 – 120 pr. Kr.) – napisao je historiju Sredozemlja tj. učvršćenje rimske vlasti
nad Grčkom. Kao talac putuje i upoznaje činjenice o širenju rimske države pa Grcima
pokušava objasniti uzroke rimskih pobjeda. Želi pisati ekumensku, univerzalnu historiju, žali
3
što nema nikog koji piše takvu historiju. Teži za jedinstvenim izvještajem o različitim
geografskim prostorima i za povezivanjem pojedinih historija – pripovijesti u jednu cjelinu.
Razmjerno sustavno pristupa historijskom ispitivanju. Smatra da ako spisatelji ne obrate
pažnju na uzroke, sredstva i ciljeve koji određuju događaje te na sretne i nesretne posljedice,
njihova djela nisu onda poučna i ne pripremaju za budućnost. Zaključke stvara na temelju
vlastite moralne ocjene pojedinih autora obavijesti. Uzroke uspona Rima vidi u vrlinama i
ustavu. Razmjerno nepristrano pripovijeda o zbivanjima kao sudionik i oštrouman promatrač.
Historija ostaje pouka za praktične političare i vojskovođe, pogotovo zbog uvjerenja o
kružnom kretanju političkog sustava. Polibije, naime drži da se tiranija, oligarhija i
demokracija stalno izmjenjuju.
RIMSKA HISTORIOGRAFIJA
Grčka historiografija služi rimskim piscima kao obrazac. Visoki dužnosnici sustavno zapisuju
važne političke događaje, imena vrhovnih magistrata, znamenja, i tako stvaraju rimsku
analistiku. Uzor srednjevjekovnim ljetopisima su bili Annales maxim i Tabulae pontificum.
MARKO PORCIJE KATON (239 – 149 pr. Kr.) – podigao je na viši stupanj rimsku
analistiku, pisac je prvog historiografskog djela na latinskom „Origines“, koji započinje s
postankom Rima, a završava godinom njegove smrti. Usmjeruje interes na zbivanja koja drži
bitnim u prošlosti rimskog naroda i ne bavi se mitskim junacima.
GAJ SALUSTIJE KRISP (86 – 35 pr. Kr.) – na temelju vlastitog aktivnog političkog iskustva
opisuje Katalininu urotu i rat s Jugurtom, a izvješće podređuje vlastitim političkim ciljevima.
Smatra historiju granom etike koja je sastavni dio govorništva. Prati propadanje rimske
republike uvjeren da su moralni činitelji glavni pokretač zbivanja. Zato blještavo govori kao
primjeri dobra i zla nalaze u srednjem vijeku mnogo oponašatelja.
GAJ JULIJE CEZAR (101. – 44. pr. Kr-) – „Komentari o Galskom ratu“ nastali su iz
izvještaja senatu kojima je opravdavao svoje postupke, kasnije piše o građanskom ratu. Sažeto
i pregledno pripovijeda o svojim ratnim podvizima i daje uvid u svoju djelatnost državnika i
vojskovođe. Napoleon ga proglašava udžbenikom ratnog umijeća.
TIT LIVIJE (64 – 17. pr. Kr.) trećina opusa „Ab urbe condita“ sačuvala se uz fragmente.
Ističe vrline i postignuća rimske republike, bira verzije koje mu odgovaraju i koristi se
dokumentacijom. Njegove pripovijesti su zbirke primjera za pouku suvremenika. Potanko
opisuje događaje iz „tamnog doba“ rimskih početaka o kojima ne zna ništa, pokušava Rimu
4
dati dostojnu prošlost pa dovodi na povijesnu pozornicu i likove iz pučkih bajki. Piše na
prijelazu između republike i principata. Potvrđuje historiju kao granu govorništva.
Historiografija u doba rimskog carstva je raznolika, a osrednje je vrijednosti. Prevladavaju
kompilatori koji se služe djelima drugih autora. Ipak, govore i o svom vlastitom vremenu.
KORNELIJE TACIT (55 – 120 po. Kr.) – napisao je biografiju „Agrikole“ (njegovog tasta),
izrađuje etnografski opis Germanije da bi Rimljane upoznao sa barbarima. Idealizira
priprost život barbara, i suprotstavlja ga pokvarenosti rimskoga carstva. Napisao je
„Annales“ i „Historiae“. Pojam historia u množini se pojavljuje u smislu pripovijesti o
nepovezanim događajima kojima je autor prisustvovao ili o njima doznaje iz pouzdanih
izvora. Pojam anali pokazuje da je riječ o prošlosti. Povijesna zbivanja usmjerava sudbina, a
pojedinačni događaji ovise o ljudskim strastima. Svoju znamenitu izjavu da želi pisati bez
ljutnje i pristranosti (sine ira et studio) ne provodi u praksi. Po dramatičnoj snazi i
umjetničkom oblikovanju spada u najveće književne antike.
JOSIP FLAVIJE (37 – 95 po. Kr.) – piše o židovskom, grčkom i rimskom svijetu, a događaje
poznaje iz vlastitog iskustva. Izvještava o dramatičnim događajima židovskog rata protiv
Rimljana (75 – 79.g.). Piše „Židovske starine“ u kojima pripovijeda o povijesti židovskog
naroda. Slijedi Bibliju, ali možemo naći racionalne i žive pripovijesti prema obrascu na koji
su racionalizirali legende. Koristi se djelima drugih pisaca, pučkim pričama, usmenom
predajom i pisanim svjedočanstvima. U dodatku „starinama“ brani svoje držanje u
galilejskom ratu. Nastoji spojiti grčku sa židovskom tradicijom.
BIOGRAFIJE
U težnji da bude poučna, antička je književnost važno mjesto davala biografijama
istaknutih pojedinaca, od državnika i vojskovođa do pjesnika.
Najstariji poznati spisatelj, čije su se biografije o „znamenitim muževima“ sačuvale jest
KORNELIJE NEPOT (99 – 24 pr. Kr). Bio je uvjeren da značaj čovjeka određuje njegovu
sudbinu i da se prava narav čovjeka vidi u njegovim djelima.
PLUTARH (45 – 125) – u „Usporednim životopisima“ standardnom retoričkom tehnikom
pripovijeda o vrlinama dvojice plemenitih pojedinaca, jednog Grka i jednog Rimljanina. Želi
pružiti čitateljima ogledalo pomoću kojeg bi mogli usporediti sebe s vrlinama najpoznatijih
ljudi, tj. sa vrhovnim etičkim dometom grčke i rimske kulture. Drži da su biografija i historija
dvije književne vrste jednake oblikom, različite sadržajem, jer historija daje podroban opis
događaja, a biografija pripovijeda o značaju uzornih pojedinaca. Činjenice o njegovim
5
junacima nisu važne, jer služe kao primjeri za etička načela koje izlaže u tekstovima u
etičkom zborniku „Moralia“.
GAJ SVETONIJE TRANKVIL (70 – 122 po. Kr.) – njegovi životopisi careva od Cezara do
Domicijana imaju osrednju književnu vrijednost. Pripovijeda o javnom i osobnom životu,
fizičkom izgledu i značaju careva, sitnicama iz svakodnevnice, intrigama. Stvara obrazac
kojega se drže srednjovjekovne, a i kasnije biografije.
APIJAN (90 – 165 po. Kr.) – na temelju djela prijašnjih autora sastavlja prikaz od osnutka
Rima do svog vremena u 24 knjige. Divi se rimskom carstvu, dobar je kompilator iz političke
i vojne povijesti. Citira izgubljena djela pojedinih pisaca.
KASIJE DION (164 – 229 po. Kr.) – autor je posljednje historije od početka do svojih
vremena. Dobro pripovijeda, ali se drži predložaka prijašnjih autora. Djelo je sastavljeno od
govorničkih egzibicija i komentara.
AMIJAN MARCELIN (330 – 395) – sačuvani su uglavnom memoari temeljem autorovog
poznavanja vojnih i pol. zbivanja ili iskaza svjedoka. To je jedno od najboljih djela latinske
historiografije.
LUKIJAN (120 – 180) – ostavio je djelo sustavnog razmišljanja o historiji. „Kako se piše
historija“ razrađuje Tukididova shvaćanja o smislu historije kao pouke za buduću političku
akciju, a i Ciceronovu teoriju govorništva. Glavne norme klasične historiografije .
vjerojatnost, uvjerljivost i nepristranost držale su se temeljnim obilježjima idealnog
historiografa, ali nitko ne doseže taj ideal. Lukijan je rekao da povjesničar mora biti
nepodmitljiv, neustrašiv, slobodan, prijatelj istine i otvorene riječi, čovjek koji neće popustiti
ili nijekati, nekoga žaliti i omalovažavati ; on mora biti sudac, dobar sa svima, nikada
spreman da popusti jednoj strani, čovjek koji izlaže ono što se dogodilo.
HISTORIOGRAFIJA SREDNJEG VIJEKA
ZNAČAJ HISTORIOGRAFIJE LATINSKOG KRŠĆANSTVA
Humanisti su uveli periodizaciju na stari, srednji i novi vijek. Kronološki, to je vrijeme od
pada Zapadnog Rimskog Carstva 476. po. Kr. do početka otkrića novih zemalja oko 1500. To
je doba religijskog i jezično – kulturnog jedinstva koje se zasniva na pismenosti na latinskom
jeziku. Srednjovjekovna latinska historiografija se temelji na dvjema baštinama: antičkoj
6
(pruža klasifikaciju oblika pojedinih književnih žanrova, pravila kompozicije i obrasce za
ponašanje) i kršćanskoj (utječe na sadržaj, svrhu i cilj pisanja o povijesti, na novo shvaćanje
vremena i natprirodnog).
Rimljani su ostavili upute za pisanje povijesti, a židovsko –kršćanska baština učila ih je
usmjerenju prema univerzalnoj povijesti. Uloga crkve je bila presudna u svim područjima
života i književnošću su se bavili isključivo redovnici i svećenici. U historiografiji dolazi do
spajanja kulture germanskih „barbara“ s latinskim kršćanstvom.
IZIDOR iz Seville (560 – 636) – formulira osnovna obilježja „historiae“ u enciklopedijskom
djelu „Etymologiae“ (obuhvaća znanja iz brojnih područja ljudskog života, a temelji se na
kompilaciji antičkih djela). Historija je dio gramatike, a ona dio govorništva te razlikuje
legendu i mit od historije. Smatra da je historia povijest o onome što se vidjelo i znalo kao
istina. Smatra da je bitno uočiti sam događaj kao dio povijesnog spasenja, opisati ga i
zapamtiti, ali ne i pouzdano ga istražiti i upoznati. Historiograf je kreativan samo kada piše na
temelju vlastitog iskustva; smatra izvješća kršćanskih autora iz prošlih vremena potpuno
vjerodostojnim. Tada još ne postoji kritika izvora. Pojam historia ima više značenja:
pouzdano znanje o određenim događajima, svjedočanstvo autora iz prošlosti, pripovijest o
događajima i djelima ljudi i pojedini zbiljski događaji.
Cijeli srednji vijek, s određenim varijacijama u pojedinim razdobljima, preuzima Izidorovo
mišljenje. Historije se razliku od fabula (pripovijedanje koje nije istinito), retoričkog
argumenta (nije istinit, ali je sličan istini) i poezije. Historija želi postići najveći stupanj
istinita prikazivanja, ali se mijenjaju kriteriji za izbor „stvari koje su učinjene“ jer je došlo do
rasta broja svjedočanstava u crkvenim i svjetovnim ustanovama. Historiografi pišu
nepovezane pripovijesti i ne raspolažu predodžbama o povijesnom tijeku. Njihov slijed
događaja niz je primjera. Kronografi prikazuju istodobnost određenih događaja
sinkronističkim tablicama.
Autori svetačkih životopisa nadahnjuju se Novim zavjetom, a djela ratnika slična su onima
junaka Starog zavjeta. Istina o povijesnoj činjenici je odraz poznavanja Biblije, crkvenih otaca
i antičkih spasitelja. U kasnoj antici postupno nastaje kršćansko shvaćanje o univerzalnoj
povijesti spasenja koja obuhvaća čovječanstvo u očekivanju konačnog izvanvremenskog cilja.
Povijest ima 3 točke: apsolutni početak stvaranja svijeta i čovjeka, početak kršćanstva i
povijesnog spasenja s Kristovim utjelovljenjem te posljednji sud. Pisci se bave djelima i
događajima kojima žele prikazati odnos Boga i njegova naroda.
7
Kršćanska periodizacija povijesnih zbivanja preuzeta je iz starozavjetne Danielove vizije o 4
carstva. Ta 4 carstva jesu : babilonsko, medijsko, perzijsko i makedonsko. Kasnije je Rimsko
Carstvo posljednja faza nastala spajanjem perzijskog i medijskog u jedno. U 2.st.po.Kr. javlja
se učenje da je Rimsko Carstvo posljednja faza od Boga vođene povijesti, ali je to uvjerenje
poljuljano propašću 476. g. Crkveni otac Augustin smatra da to ne znači kraj svijeta, a
barbarski pisci traže njegov nastavak u Bizantu. Izidor kaže da je Rimsko Carstvo propalo, a
crkva zauzela njegovo mjesto. Prevladava mišljenje oca Orozija da se Rimsko Carstvo
nastavlja u Bizantu, zatim u Franačkoj i njemačkom kraljevstvu te u Moskvi. Augustin je
razradio učenje o 6 razdoblja svijeta koja se poklapaju sa životnim dobima čovjeka, u skladu
sa Božjim stvaranjem svijeta u 6 dana. Sedmi dan Božjega odmora znači da će se u sedmom
dobu izvršiti prijelaz iz vremenitosti u vječnost. Doba između prvog i drugog Kristova
dolaska je šesto, doba starosti. Dok pojedinci svojim djelima utječu na vlastito spasenje ili
prokletstvo, čovječanstvo se ne kreće ni naprijed ni natrag ni u krugu. Kršćanstvo je
proglašeno „religijom povjesničara“, a historija „kršćanskim načinom mišljenja“.
Razlikovanje kronika (konstruirana je u vezi s namjerama pisaca i predmetom prikazivanja),
anala (temelji se na načelu razvrstavanja prema godinama ili slijedu vladara i svećenika) i
historija gotovo da nije postojalo do 14.st.. Najbolji je primjer arhiđakon Toma.
Kronika – djelo poznata autora koje sadrži opsežnu građu i želi da se predoče primjeri Božje
intervencije u ljudski život. Obavijesti se prekidaju za autorova života, ili u času njegove
smrti. Kronike su svjetske i lokalne, a ima ih različitih vrsta. Euzebije i Jeronim pišu svjetsku
kroniku gdje nastoje sve obavijesti dovesti u vremenski odnos. Orozijeva kronika je tip velike
množine obavijesti. Izidor prikazuje određena zbivanja kao dio ukupne zbilje.
Anali – najjednostavniji oblik historijskog zapisa, nastali iz kratkih obavijesti o pojedinim
događajima. Pišu ih uglavnom redovnici kao bilješke razvrstane prema godinama. Ne
pripovijedaju kako je i zašto došlo do nekog događaja i koje su posljedice. Kasnije postaju
opširniji i ne razlikuju se od kronika.
Vitae – rašireni žanr. Biografije vladara bile su rijetke te je riječ o životima svetaca.
Hagiografska književnost želi u djelima svetaca predočiti prisutnost uzornog kršćanskog dua.
Najstariji tekstovi se odnose na mučenike. Ispitivanjem legendi Isusovci bolandisti su u 17st.
udarili temelje sustavnoj kritici izvora.
Gesta – djela , čini, izvještavaju o djelima osoba koje su slijedile jedna za drugom na nekom
položaju. Obrazac je bio liber pontificalis (knjiga papa). Svrha je da legitimiraju trajnost i
važnost vlastitih ustanova. S vremenom postaju opširnija, a od 11. st. obuhvaćaju junake
8
križarskih ratova, ličnosti pojedinih država, pokrajina ili gradova. Djelomično imaju značaj
lokalnih historija jer se moglo saznati o ekonomskim i društvenim zbivanjima. U žanrove
treba ubrojiti genealogiju i gradsku historiju (teže za dokazivanjem što starijeg datuma
osnutka grada i izuzetnih trenutaka što ih je grad doživio, zahvaljujući Bogu, Djevici Mariji,
svecima zaštitnicima i sv. Jack Danielsu ).
MJESTO HISTORIOGRAFIJE U SUSTAVU SREDNJEVJEKOVNOG ZNANJA
U srednjevjekovnom ustrojstvu znanja historija ima skromno mjesto. Obrazovni sustav
trivium obuhvaćao je gramatiku, retoriku i dijalektiku, a historija je pružala određeno znanje
unutar prve dvije discipline. Isječci iz povijesti su predstavljeni kao exempla. Historiografi
oponašaju stil rimskih autora i njihov način pisanja. Pravila retorike su mnogo važnija od
zahtjeva da se piše „istinito“, pa se povjesničari služe tropima i figurama kako bi stekli
naklonost slušatelja jer su samo svećenici znali čitati i pisati. Povijesna događanja kao ljudska
djela zamišljaju se u „redu vremena“ datu od Boga. Historija pripovijeda o djelima ljudi i
zahvatima Providnosti. Postupna spoznaja primjera za Božje usmjeravanje povijesti ima
važnu ulogu na čovjekovu putu prema spasenju i u tome je značenje historije kao magistrae
vitae u srednjevjekovnom kršćanstvu. Većina historiografa skuplja i sređuje iskaze „svetih
znanstvenika“ kao neprijepornih autoriteta jer ne postoji kritika izvora. Autoriteti su jamci
nepristrana i autentična izvještavanja, a spisatelju je zadaća pronaći njihove tekstove i držati
se njihova prikaza. U razvijenom srednjem vijeku pojedini pisci žele ispitati izvore.
Od 11. st. razvija se skolastika koja nastoji crkveno učenje povezati s dubljim poznavanjem
antičke filozofije, prije svega Aristotela, te ga uskladiti sa racionalnim mišljenjem.
Skolastička metoda postavlja pitanja te argumente i protuargumente za pojedine teze.
Središte znanja su prirodne znanosti i filozofija. Historija nije više „učiteljica života“ već
nalazi mjesto u pripovijedanju o suvremenim svjetovnim zbivanjima.
Redovnici se služe arhivima i knjižnicama crkava i samostana, a raste i dokumentacija u
svjetovnim ustanovama. Briga za „pravi tekst“ svodi se uglavnom na Bibliju kao Božju riječ.
Židovski znanstvenici u Aleksandriji su željeli očuvati duhovno nasljeđe starih pisaca i očistiti
tekstove od kasnijih nakupina i izmjena nastalih prepisivanjem, grčki prijevod Starog zavjeta
– Septuaginta (prema legendi izradilo ju je 70 znanstvenika u 70 dana) – najviše se prepisuje
i puno je grešaka.
9
JERONIM – uočio je te greške pri prijevodu Starog i Novog zavjeta s grčkog na latinski te se
služi izvornim jezicima biblijskih tekstova. Kao sjajan filolog odbacuje brojne verzije, ali
neke pasuse nije mogao izmijeniti zbog učvršćene upotrebe.
Po nalogu Karla Velikog, autori se bave ispitivanjem njegove autentičnosti. Većina spisatelja
ne uvažava djela prijašnjih autora, izopćuju svoje predloške, izmišljaju nove priče, umeću
legende i bajke u tuđa izvješća. Obnovu iskonskih tekstova otežavaju krivotvorine koje se
javljaju od 10-13. st. Mnoge krivotvorine nastaju u crkvenim ustanovama u interesu religije i
crkve. Stariji pravni akti se „popravljaju“ u interesu kasnijeg korisnika. U to vrijeme nitko ne
zna prepoznati krivotvorine. Najpoznatija krivotvorena isprava je Konstantinova darovnica
koja je navodno nastala oko 330. g. i koja je bila pravni temelj na kojem su pape izgrađivali
autoritet u svjetovnim poslovima što je vodilo stvaranju papinske države. Isprava
(krivotvorina) je nastala u kuriji u 8. st.
HISTORIOGRAFIJA LATINSKOG I GRČKOG KRŠĆANSTVA
EUZEBIJE (260 – 339 po. Kr.) – napisao je „Historia Ecclesiana“, što je obrazac
univerzalne crkvene historije. Piše o zbivanjima koja su slijedila nakon novozavjetnih i
polemizira sa Židovima, hereticima i poganima. Univerzalno kršćanstvo ima jedinstvenu
pretpovijest kod Židova i Grka te ga zato drži najstarijom religijom. Prema njemu, sudbina
Rimskog Carstva i crkve je povezana. Kršćanski car je predstavnik Božje riječi, događaji su
ispunjenje biblijskih proročanstava. Univerzalnoj historiji daje značaj borbe za kršćansku
istinu. Prekida sa pravilima antičke retoričke kompozicije. Nema izmišljenih govora, sačuvao
je brojne izvore, piše kao arhivist, skupljač podataka, kritički svrstava izvore prema bliskosti
određenom događaju i pravilno ih citira i identificira. Ističe ono što zna iz vlastitog iskustva.
AURELIJE AUGUSTIN (354 – 430) – djelo „O državi božjoj“ najvažnija je teološka
rasprava o povijesti i vječnim sukobima vjere i nevjere. Pobija antičku cikličku teoriju. Djelo
poučava o jedinstvu ljudske povijesti. Prikazuje povijest kao borbu Božjeg i zemaljskog
carstva. Prema njemu Božje carstvo nije identično s crkvom, ali da je kršćani moraju slušati
osim ako izdaju zapovijedi u suprotnosti s Božjom voljom. Odbacuje periodizaciju na 4
carstva. Umjesto toga dijeli povijesno vrijeme na 6 doba , a posljednje – doba starosti prethodi
posljednjem sudu i vječnom miru. Njegovo djelo je doživjelo različita tumačenja.
OROZIJE – „Pripovijesti protiv pogana“. Povezuju kršćansku i rimsku povijest u cjelinu
držeći da jedino Rimsko Carstvo može biti zaštitnik vjere i da nakon njegovog pada mora doći
Antikrist.
10
GRGUR iz Toursa (539 – 594) - nastavlja kronike Euzebija, Jeronima i Orozija od stvaranja
svijeta do svog vremena. Djelo je mješavina historiografske i hagiografske literature sa
svrhom pouke o Božjim nagradama i kaznama, pobjedi istine i prave vjere te propasti
heretika. Zato je prepuno legendi i čuda.
BEDA VENERABILIS (ČASNI; 672 – 735) – bavio se kronologijom i prirodnim
fenomenima. Njegovo je djelo mješavina kršćanske i antičke baštine. „Crkvena historija
naroda Angla“ ističe se pouzdanim kronikama i podacima o crkvenom životu i općoj kulturi
Angla, a opisuje i živote opata svoga samostana. Dao je temelj uskrsnim tablicama. Povijesna
događanja su moralni primjeri za pouku potomstvu o kršćanskim vrlinama i Božjem zahvatu.
Drži da se obavijesti o prošlosti ne mogu svesti na kompilacije i prepisivanje dijelova starijih
historija ili kronika nego da je moguće vlastito ispitivanje. Zato nastoji razlučiti glasine i
legende od neospornih činjenica te sustavno traži izvore i u djelo uključuje isprave i pisma.
Smatra da je dužnost historiografa prikazivati događaje istinito i nepristrano. Nastavljači
„Historije“ su anglosaski kroničari koji pišu pučkim jezikom.
Opat EINHARD (770 – 840) – „Život Karla Velikog“, nadahnjuje se Svetonijevim
životopisima 12 rimskih careva i vjeruje da nadopunjuje njegovo djelo. Uzori su mu Salustije
i Plutarh. Iz djela je teško izvući pouzdanije obavijesti, ali je jedinstveno u realističnom
prikazu ratne i državničke djelatnosti te obiteljskog života Karla Velikog. Preuzimajući
mišljenje Izidora iz Seville, Einhard se ispričava što rane godine Karlova prikazuje samo kao
kompilator dostupnih izvora, tj. drži da je vrijednost njegova djela prije svega u izvješću o
događajima što ih je promatrao kao očevidac.
Nastavljači, svećenici, u životopisima vrlo površno obavještavaju o onome što se uistinu
dogodilo jer im je nakana pisati po uzoru na antičke i kršćanske predaje o životima svetaca. U
12. st. nastaju nove teme; križarski ratovi, velikaške obitelji, kneževski teritoriji, gradovi.
Javljaju se pjesme koje veličaju mitske junake i određene događaje. Historiografska djela i
kronike javljaju se na pučkim jezicima. Javljaju se nova tumačenja. Gradovi, dinastije, novi
teritoriji trebaju svjetovnu povijesnu legitimaciju o svojim korijenima. Pisci stvaraju vlastite
mitove o kontinuitetu dinastija, gradova i teritorija.
OTON (1115 – 1158) – „Historija dviju država“, prilagođuje Orozijevo tumačenje
Augustinova djela svome vlastitom vremenu. Piše o 6 svjetskih razdoblja i 4 monarhije te ne
misli da je carstvo neprijateljsko crkvenoj vlasti. Preuzima misao o pozitivnoj ulozi Rimskog
Carstva kao zaštitnika crkve što pripisuje i Njemačkom carstvu, ali mu je jasno da jedinstvo
carstva i crkve više ne postoji.
11
GIOACCHINO DA FIORE (1130 – 1201) – predlaže novu periodizaciju koju su prihvatili
franjevci – prvo doba bi bilo doba sinagoge, njega je smijenila crkva drugog doba, a nju će
zamijeniti „duhovna crkva“ trećeg doba.
TOMA AKVINSKI – prema njemu postoje samo 2 epohe: Starog i Novog zavjeta, i da će
crkva kao njegova čuvarica trajati do kraja svijeta.
VILIM iz Tira (1130 – 1184) – „Gesta Francorum“ (historija križarskih ratova). Prikazuje
prekomorska djela od muslimanskih osvajanja u 7. st. do događaja što ih je sam doživio.
Pripovijeda o osnivanju Latinskog kraljevstva, 1. križarskom ratu, i pojedinim vladarima, a
donosi i geografske podatke i obavijesti o povijesti pojedinih lokaliteta. Kritičan je prema
motivima križarskog rata i ispituje uzroke uspjeha i propadanja latinskog kraljevstva.
GEOFFREY DE VILLEHARDOUIN – opisuje osvajanje Carigrada u 4. križarskom ratu, i
objašnjava zašto su križari umjesto Jeruzalema zauzeli kršćanski grad. To djelo je jedno od
najvećih proznih djela na francuskom jeziku. Međutim, ne razmišlja o uzročnostima, već
zbivanja objašnjava Božjom voljom.
JEAN FROISSART (1337 – 1404) – kao kroničar stogodišnjeg rata Francuske i Engleske ne
stavlja se ni na jednu stranu, već slikovito opisuje pojedine bitke i dramatične događaje u
duhu sentimentalnog kasnog viteštva. Zanima se za određene „plemenite“ akcije s obje strane,
ali ne odnosi slijed događaja već nepovezane, njemu osobno zanimljive pojedinosti.
GIOVANNI VILLANI (1270 – 1345) – „Storie Fiorentine“ - iako pripovijeda od biblijskog
doba s naglaskom na crkvenoj povijesti, pažnja mu se usredotočuje na uspon gradova i
građanstvo.
Javljaju se novi historiografski oblici kao što su autobiografije npr. cara Karla IV: i memoari
Eneje Silvija Piccolominija kasnije pape Pija II. Izražavaju novo gledište na čovjeka i njegovu
prošlost. Bizantska historiografija zajedno sa crkvenom poezijom znači najveći domet
bizantske književnosti. Kritičkim i realističkim duhom i pažljivom upotrebom izvora
nadmašuju latinsku historiografiju. Nadahnjuje se tradicijom rimskog imperija,
helenističke kulture i kršćanstva, a glavni su joj obrasci Tukidid i Polibije. Postignuća kao
grčka filozofija i rimsko pravo su uže povezana s kršćanstvom. Povijesnim zbivanjima se
bave vojskovođe, članovi carske obitelji, visoki dostojanstvenici i carevi dok su na zapadu
historiografi uglavnom svećenici – promatrači. I širi slojevi se zanimaju za povijesna
događanja zbog stalnog ratovanja i borbe za opstanak.
Tu se javljaju 2 vrste historiografije: monografija namijenjena obrazovanim slojevima i
redovnička kronika svijeta pisana uglavnom pučkim grčkim jezikom. Historiografija obrađuje
12
suvremene događaje, a prikazuje i društvene pojave. Postoje i historije države i dvora što je
uglavnom svjetovna službena historiografija. Bizantska svjetska kronika ima porijeklo u
Euzebijevu djelu.
PROKOPIJE iz Cezareje (6 st. po. Kr.) – piše o događajima iz vlastitog iskustva. Djela su mu:
„Historija ratova“, bizantskih protiv Perzijanaca, Vandala i Ostrogota i „Tajna historija“ u
kojoj kritički pripovijeda o onome što nije bilo moguće napisati (izdana nakon careve smrti).
Djelo „O građevinama“ panegirik je. Ima širok horizont; sposobnost književnog izražavanja
i razvijen dar zapažanja.
IVANA MALALA – prvi je poznati pisac redovničke kršćanske bizantske svjetske kronike. U
pučkoj kronici bilježi sve što je čuo bez obzira na važnost događaja i ne obazirući se na
vremenski slijed. Takve su kronike jedina historiografska djela o ratovima protiv Arapa i
ikonoklastičkim borbama.
Procvat historiografije u Bizantu je za vrijeme Konstantina VII Porfirogeneta koji sastavlja
važna djela o upravi carstvom, dvorskim ceremonijama i o djedu Baziliju I.
MIHAEL PSEL (1018 – 1089) – u „Kronografiji“ u kojoj je obuhvaćeno razdoblje od 976 –
1077. godine prikazuje blještavo svoje vrijeme, prije svega unutrašnju politiku. Pselovo djelo
pripada najboljem u bizantskoj historiografiji, ali kako je obnašao visoke državne dužnosti,
krajnje je pristran.
Ana Komnen – „Aleksijada“ je panegirik o njezinu ocu caru Aleksiju I.
Nikita Konijat – opisuje pad Carigrada u 4. križarskom ratu
Među kronikama treba spomenuti djela Ivana Skilice i Ivana Zonare. Oba se pisca ističu
kritičnošću prema izvorima, naobrazbom i širinom...
Nikefor Gregora – „Rimske historije“ - piše o upravi i gospodarstvu
Laonik Halkokondil – piše svjetsku kroniku do razdoblja nakon pada Carigrada. U središtu
pažnje mu je uspon i širenje Osmanskog Carstvo.
IBN HALDUN (1332 – 1406) - stvara u doba propadanja arapskog imperija. U prvome djelu
svoje povijesti Arapa, Perzijanaca i Berbera nazvanom „Prolegomena“ izlaže misli o
povijesti i društvu, zbog kojih se drži pretečom suvremenih društvenih znanosti. Preteča je
Vica i Montesquiea. Želi razlikovati važne i nevažne povijesne činjenice i zato razmišlja o biti
i uzročnosti povijesnih događaja. Uspoređuje nekoliko civilizacija tražeći zakone koji
određuju nastanak, rast i propast institucija i kultura. Osnovne pokretačke snage povijesnog
tijeka treba tražiti u čovjekovoj fizičkoj okolini. Razmatra život različitih društvenih slojeva
(stočari i poljodjelci, trgovci, obrtnici, činovnici), želi ispitati mnoga područja društvenog
života te se predstavlja kao osnivač novog znanja o društvu.
13
HUMANISTIČKA HISTORIOGRAFIJA
ZNAČAJ HUMANISTIČKE HISTORIOGRAFIJE
„Rani novi vijek“ obuhvaća razdoblje od 1500 – 1800 g. Nakon izuma tiska sve se više piše i
objavljuje uslijed čega slijedi jača komunikacija i povećava se znanje i pismenost. Četiri
tematske cjeline su: humanizam u 15. i 16. st., reformacija i protureformacija u 16. i 17. st.,
erudicija u 17. st. te rano i kasno prosvjetiteljstvo u 18. st.
Postoje 3 osnovna obilježja novog shvaćanja povijesti u humanista: promijenjen
doživljaj vremena uočavanjem razmaka između sadašnjosti te antike i srednjeg vijeka,
mogućnost nedogmatskog pristupa filozofskoj i književnoj baštini te duhovnim
vrednotama antike i poimanje pov. događaja iz njih samih. Predmet zanimanja postaje
čovjek kao stvaralac; univerzalnu viziju zamjenjuju pripovijesti o pojedincima i njihovim
djelima te istaknutim zajednicama, a traže se primjeri za moralnu filozofiju. Čovjek je
pokretač povijesti i pripovjedač o zbiljskim događajima. Humanisti žele usporediti iskustva i
ustanove antike sa vlastitom sadašnjošću. Antika se doživljuje kao idealna cjelina. Humanisti
su prihvatili antičko učenje o kružnom kretanju povijesti. Posao se svodi na prikupljanje i
razboritu kritiku izvora. Humanistički pokret nastaje na tlu srednjevjekovnog latiniteta, a s
usponom građanstva i gradova nastoji u renesansi oživiti postignuća antičke kulture. Historija
je tematski rod književnosti. Značaj humanističke historiografije jest i posljedica obnove
retoričke obrazovne tradicije koja obuhvaća gramatiku, literaturu, retoriku i filozofiju.
Historija je dio literature. Poučava se čitanjem i interpretiranjem historijskih djela kao roda
književnosti. Usko je povezana sa gramatikom, etikom, politikom i filozofijom. Humanistički
odgojni ideal sastoji se u retoričkom jezičnom obrazovanju i uputama za postizanje moralnog
integriteta u skladu s filozofskim učenjem. Od historiografa zahtijeva umijeće govora i pisanja
te stručnost. Slažu se da se historija razlikuje od poezije, filozofije i retorike jer je „istinito
pripovijedanje“. Od historiografskih djela se zahtjeva jasnoća, razumljivost, očiglednost,
unutrašnja zaokruženost u izboru i organizaciji građe kao i u prikazu povezanosti i tijeka
događaja. Historiografsko djelo ima zadaću poučiti i pružiti estetski užitak.
Humanisti nastoje pronaći postupak kojim će utvrditi izvorni tekst, te nastaje filologija kao
hist.-kritička disciplina s vlastitim metodskim instrumentiranjem. Tekstove najprije treba
sakupiti, pregledati, urediti i učiniti pristupnim, a zatim tražiti njihovo izvorno značenje. Tada
14
nastaju: rječnici, gramatike, priručnici za antičke pravno-političke ustanove, karte i atlasi.
Nastaju i prve pomoćne historiografske znanosti: epigrafija, numizmatika i arheologija.
Filologija restituira dokument, ali se ne odnosi kritički prema njemu niti ispituje njegovo
mjesto u povijesti. Strogo su razgraničeni antikvari: skupljači svjedočanstava o antici i
historiografi – pripovjedači o događajima. Pojam antiquitates odnosi se u antici na sustavno
prikupljanje podataka o jeziku, književnosti i običajima. Važna osoba u kulturi je antiquarius,
ljubitelj starina, čovjek koji skuplja književna, epigrafska i arheološka svjedočanstva, spašava
ostatke antike od propasti, ali ih drži fragmentima koji ne mogu biti predmet historiografskog
ispitivanja.
Historiografi pišu uglavnom o vlastitom vremenu, a dolazi i do većeg broja tiskanih djela . U
16. st. nastaju rječnici. Talijanski humanisti proučavaju antičke izvore dok se u Francuskoj
javljaju skupljači i priređivači srednjevjekovnih izvora. Predmet spoznaje su ljudska djela
(djelatnost istaknutih osoba, ograničene na vojne i političke). Prema retoričkoj tradiciji zadaća
historiografa nije samo ustanoviti vanjski tijek događaja već i istražiti njegove osnovne
pretpostavke: začetnike, motive, namjere, vremenske i prostorne vrijednosti. Ekonomski i
kulturni uspon građanstva samo se djelomično odrazio u radovima humanista. Humanisti se
drže Aristotelovog učenja da je historiografsko znanje nesigurno, a ima zadaću pružiti
primjere za normativne iskaze filozofije i pouku vladarima. Humanistička historiografija se
bavi djelima tzv. Velikih ličnosti kao nositelja razuma i plemenitih osjećaja. Pragmatična
humanistička politička historiografija povijesne činjenice vrednuje prema njihovoj poučnosti
za državnike i vladare, a zadatak je poduprijeti moć svoje države te olakšati odgoj državnika.
Njihova djela postaju sredstvo pol. propagande. Kasnije, u historiji glavni predmet postaju
promjene u povijesnim kretanjima. Najbolji humanistički teoretičari 16. st. predlažu da se
napusti dotadašnja egzemplarna retorička historija.
15
HUMANISTIČKI POVJESNIČARI
FRANCESCO PETRARCA (1304 – 1374) – otkriva ideale klasične retorike, a historiju
zamišlja kao moralno – poučni književni rad. Za njega je magistra vitae skladište podataka za
književne sadržaje ili primjere pogodne za moralne pouke.
Povijesni događaji izazivaju interes vladara i političara. Nastaju anali i historije gradova.
LEONARDO BRUNI (1369 – 1444) – prvi je predstavnik tal. retoričko političke
historiografije. U „Historijama firentinskog naroda“ obračunava se sa srednjevjekovnim
legendama o osnutku grada. Prvi razlikuje vojne i političke akcije te nastoji sustavno prikazati
povijest Firence. Oponaša antičku predaju, a predstavnici firentinskog naroda slični su
likovima klasične tragedije.
FLAVIO BIONDO (1388 – 1463) – prvi je humanistički antikvar. Skupljač srednjevjekovnih
izvora, ali se ne bavi kritikom izvora niti poslom historiografa. Tekstove objavljuje
alfabetskim redom, a kronološki one s povijesnim podacima. Osnovni kriteriji u izboru
informacija za objavljivanje su mu vjerojatnost podataka te vremenska blizina izvora.
LORENZO VALLA (1407 – 1457) – prvi sustavno primjenjuje filološku kritiku na izvore.
Analizira krivotvorenu Konstantinovu darovnicu. Ustanovljuje da se u tekstu upotrebljava
jezik kasnijeg razdoblja, a ne klasični latinski. Kritiku teksta primjenjuje na antičke
historiografe i Novi zavjet. Jamstvo protiv mogućnosti falsifikata je vidio samo u etičkim
normama.
NICCOLO MACHIAVELLI (1469 – 1527) – prvi građanski teoretičar države i politike te
ujedno i historiograf. Zadaća politike je stvoriti stabilno društvo, prilagodljivo povijesnim
promjenama. Ne ispituje vjerodostojnost povijesnih svjedočanstava, već bira primjere iz
povijesti i oblikuje ih u skladu sa vlastitim političkim tezama. Uz diplomatska izvješća i
književna djela nastaju „Vladar“ (poučava nositelje pol. vlasti o „neumitnom zakonu pol.
borbe), „Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija“ (traži obavijesti o rimskoj republici kao
uzoru za najbolji mogući oblik vladavine) i „Firentinske historije“. Ispituje vladavinu
prinčeva i gradskih republika kako bi stvorio sliku različitih državnih oblika. Kao protivnika
nasljedne tiranije i republikanaca, završava u tamnici, ali ipak piše historiju Firence. U djelu
„Život Castruccia Castracanija“ plete legendu oko svog junaka, izmišlja, posuđuje citate,
anegdote, brka događaje. Od Brunija uči razborito suditi o povijesnim događajima. Koristi se
starijim autorima. Kompozicija mu se temelji na raspravljanju o oblicima vladavine,
društvenim sukobima, i likovima pojedinaca. Datumi se navode na kraju većih poglavlja i
knjiga. Opisuje karakterne crte istaknutih pojedinaca kojima stavlja u usta izmišljene govore.
16
Stvara uvjete za proučavanje politike kao zasebne cjeline. Piše o funkciji i značaju organa
vlasti i njihovim zloupotrebama, o organizaciji i društvenom temelju pojedinih klika, razmatra
mrežu intriga u režimu koje su uzrokovale propast komunalnih ustanova i njihovu
zloupotrebu od tirana. U 20 st. Machiavelli je priznat kao osnivač moderne pol. znanosti.
FRANCESCO GUICCARDINI – u „Razmatranjima o Machiavellijevim raspravama“
kritizira one o Liviju. Smatra da se povijest ne ponavlja. Opravdava zasebnost historije kao
spoznaje o promjenama u vremenu i želi logički rekonstruirati uzročnosti i međuovisnosti
pov. činjenica. Djelo „Storie Fiorentine“ nije dovršio već stvara „Historiju Italije“. Nastoji
izraziti kontinuitet i međusobnu povezanost povijesnih pojava. Njegovo izvještavanje je
pokušaj političkog raspravljanja radi pouke vladara. Zastupa interese svoje države i ostaje na
površini događaja tražeći im uzroke u intrigama i zavjerama. Služi se različitim dokumentima,
ali ne sustavno. Zna održati logički red i vezu među dijelovima rada koje svrstava prema
godinama kako bi predočio kontinuitet. Kod njega se isto mogu naći izmišljeni govori
povijesnih aktera.
FRANE PETRIĆ (1520 – 1597) – filozof. Najznačajnije mu je djelo „Nova de universis
philosophia“, zatim „Dijalozi o povijesti“. Uzor mu je Platon kod kojeg nalazi filozofiju
najsličniju kršćanskom nauku, dok je odlučan protivnik „bezbožnoga“ aristotelizma. Zanima
ga što je historija, mogu li se naći načela klasifikacije različitih vrsta historiografije i koji su
problemi historiografije ispitivanja. Bavi se historijskom spoznajom. Svrstava historiju u isti
red s filozofijom, umjetnošću i retorikom. Predlaže ispitivanje i drugih životnih područja.
Misli da bi usporedba prošlih i sadašnjih pojava mogla historiji omogućiti da postane znanost.
Napušta retoričko književno utemeljenje kulture. U djelu „Sretni grad“ iznosi idealističku
ideju da pouke mogu poboljšati čovjeka. Postavlja suvremenicima izazovna pitanja,
suprotstavlja svoje sumnje. Odbacuje ideal općeg dobra i smatra da vlast postoji da osigura
osobnu sreću pojedinca. Glavni mu je cilj da nađe načine na koje dolazi do spoznaje i
spoznajnih mogućnosti. Priznaje da ne zna što je povijest. On smatra da će se metodom
eliminacije približiti tome što je povijest. Ne zadovoljava ga definicija povijesti kao
pripovijedanja već da je povijest traganje za činjenicama. Smatra da povijest stvara čovjeka i
da se on očituje, tj. afirmira kroz povijest. Bavi se praktičnim pitanjima o historiografskom
pitanju diskusije. Govori i komentira o vrsti idealnog čovjeka, priznaje vrline koje bi trebao
imati povjesničar. Kaže da su pitanja koja postavlja unutarnji glas prava pitanja, a da odgovor
možemo naći i u sebi. Izvlačio je citate iz antičkih djela. Suočio se s krhkošću povijesti za
koju kaže da ne može biti objektivna i jednoznačna. Povijest je disciplina čija je građa
ponovno gledanje i ponavljanje.
17
U 2 polovici 16 st. većina francuskih filozofa i pravnika predlaže program integralne,
savršene ili dovršene historije. Trebalo je nadići usku vojnu i pol. historiju. To je pokušaj
povezivanja filološke kritike teksta i nastojanja da se razumno i suvislo prikažu različite
ljudske aktivnosti od ekonomskih do religije, da se objasni povijest civilizacija i naroda.
FRANCOIS BAUDOIN (1520 – 1573) – njegova „historia universa“ temelji se na težnji za
spoznajom ljudskih događaja u prostoru i vremenu,. Formulira ideje proizašle iz historijsko-
političkih mišljenja svog vremena. Kako želi povezati zbiljska iskustva s idealima, njegova se
historia integra kreće unutar humanističkog shvaćanja o koristi historija za snalaženje
suvremenika, pogotovo u pol. životu.
JEAN BODIN (1530 – 1596) – U „Metodama za lako razumijevanje historija“ i „6 knjiga
o republici“ nastoji izgraditi vlastito učenje o politici. Oblikuje misao o zakonitostima
povijesnih kretanja, uvjeren je da na povijest utječu geografski uvjeti i klima. Uzročnost
povijesnih zbivanja izvodi iz odnosa pol. djelatnika i ustanova te organizacije javnog života.
Drži da se države kreću prema prirodnim zakonima. Plodno je njegovo shvaćanje o napretku u
povijesti. Daje prednost vlastitom vremenu i njegovim kulturnim, pol. i ekonomskim
postignućima. Ljudsku djelatnost drži pokretačem pov. života. U središtu pažnje su pol.
organizacije države, pravo i uprava, vanjska politika i rat. Preporučuje čitateljima da steknu
prije opću orijentaciju iz priručnika, a tek potom da se upuste u razmatranje pojedinosti. Drži
da je vrijednost svjedočanstva znatna ako je autor sam vidio i doživio pojavu koju opisuje.
Zahtijeva da se historiografi služe i drugim izvorima: ugovori, pisma, naredbe.
HENRI LANCELOT – VOISIN LA POPELINIERE (1540 – 1608) – najcjelovitije formulira
historiae integrae u trima traktatima: „O historiji historija“, „Ideji dovršene historije“ te
„Nacrtu nove historije Francuza“. Drži da se antika ne može mjeriti s postignućima
njegova vremena. Kritizira način prezentacije, sadržaj, predmet i ciljeve dotadašnje
historiografije. Univerzalna historija treba obuhvaćati sve fizičke i duhovne ljudske akcije,
društvo i njegove običaje. Tako bi historija postala „zrcalo ljudskog života“, pružajući svim
staležima znanja o svemu što je u životu potrebno. Uvjeren je u kružno kretanje povijesti jer
su ljudski motiv, greške i slabosti uvijek isti, a mijenjaju se samo oblici njihove povijesne
pojavnosti.
18