86
Povijest historiografije Termini: Epistemologija, teorija, koncept, model, metodologija, paradigma, autorefleksivnost, naracija, pripovijedanje, narativ, tekst, zaplet, diskurs, jezik, izvor, dokaz, trag, povijesna činjenica, interpretacija, metafora, značenje, simbol, praksa, reprezentacija, stvarnost, lingvistički obrat, konstrukcija, objektivnost, pozitivizam, empirizam, relativizam, materijalizam, multiperspektivnost, interdisciplinarnost, transdisciplinarnost, postmodernizam - Što je povijest? - Čemu služi povijest? - Što je povijest historiografije? - Čime se bavi povijest historiografije? - Čime se sve može baviti povijest historiografije? Različita shvaćanja povijesti/historije kroz povijest (primjeri): “Historia est testis temporum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis.” Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine. Ciceron, De oratore, II. 9. 36. - je li povijest učiteljica života? “Historiografija je znanost koja proučava historiju razvoja ljudskog društva i otkriva zakone historijskog razvitka.” (definicija historije nastala u 20. st., prema rečenicama S. Antoljaka) Terminološka razgraničenja (povijest, historija, historiografija) Povijest – povijesna zbilja Historija – svako bavljenje prošlošću Na razlikovanje upućuju i latinski pojmovi: - res gestae (ono što se dogodilo) 1

Povijest Historiografije

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Preuzeta skripta

Citation preview

Page 1: Povijest Historiografije

Povijest historiografije

Termini: Epistemologija, teorija, koncept, model, metodologija, paradigma, autorefleksivnost, naracija, pripovijedanje, narativ, tekst, zaplet, diskurs, jezik, izvor, dokaz, trag, povijesna činjenica, interpretacija, metafora, značenje, simbol, praksa, reprezentacija, stvarnost, lingvistički obrat, konstrukcija, objektivnost, pozitivizam, empirizam, relativizam, materijalizam, multiperspektivnost, interdisciplinarnost, transdisciplinarnost, postmodernizam- Što je povijest? - Čemu služi povijest?- Što je povijest historiografije?- Čime se bavi povijest historiografije?- Čime se sve može baviti povijest historiografije?Različita shvaćanja povijesti/historije kroz povijest (primjeri): “Historia est testis temporum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis.” Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine. Ciceron, De oratore, II. 9. 36.- je li povijest učiteljica života?“Historiografija je znanost koja proučava historiju razvoja ljudskog društva i otkriva zakone historijskog razvitka.” (definicija historije nastala u 20. st., prema rečenicama S. Antoljaka)

Terminološka razgraničenja(povijest, historija, historiografija)Povijest – povijesna zbilja

Historija – svako bavljenje prošlošću

Na razlikovanje upućuju i latinski pojmovi:

- res gestae (ono što se dogodilo)

- historia rerum gestarum (izvješće o onom što se dogodilo)

Unutar pojma “historija” vrši se razlikovanje između:

- “historije”, kao svakog bavljenja prošlošću (npr. obrazovna djelatnost, publicistika, ideologija...) i

- “historiografije”, pismenog izlaganja postignuća historijske znanosti, što podrazumijeva dakle i ukupnost historiografskih djela (npr. o nekom problemu, razdoblju, osobi).

1

Page 2: Povijest Historiografije

Primjer upotrebe:

Kulturna ‗‗‗‗‗‗‗‗‗ pravac je u suvremenoj ‗‗‗‗‗‗‗‗znanosti kojim se bave brojni ‗‗‗‗‗‗‗‗‗. Proučavanje ‗‗‗‗‗‗‗‗ kulture iznimno je složeno. ‗‗‗‗‗‗‗ djela o nekim aspektima kulture narasla su do nepreglednosti. Njima smo spoznali dio ‗‗‗‗‗‗‗‗.

Pojmovi: prošlost, povijest, historija, historijska znanost, povjesničar, historiografijaObrađivanje problema identiteta

Ulazimo u područje historijske antropologije, koju obilježava suradnja povjesničara i antropologa. Teme njezina istraživanja vođene su interesom za pojedinca (pojedinačno iskustvo), obitelj, religioznost, prehranu, seksualnost, rad, rituale, svjetonazor, osjećaje itd.Tijek istraživačkog postupka:

1. Izbor istraživačkog pitanja2. Heuristika (skupljanje izvora i literature)3. Kritika izvora4. Interpretacija5. Izvještaj (predstavljanje istraživačkih rezultata)

1. Izbor istraživačkog pitanja

- postavljanje odgovarajućeg istraživačkog pitanja i niza podpitanja i pretpostavki (hipoteza), koje se modificiraju tijekom istraživanja

- primjer istraživačkog pitanja: Kako su seljaci “razumijevali odnos između muža i žene”? (N. Zemon Davis, str. 17)

2. Heuristika

- skupljanje izvora koji odgovaraju na postavljeno istraživačko pitanje i konzultiranje literature koja se bavila tim problemomKoji sve izvori mogu govoriti o predodžbama koje su seljaci imali o odnosu muža i žene?

3. Kritika izvora

- vanjska kritika (kritika teksta, kritika erudicije) utvrđuje je li izvor autentičan- unutrašnja kritika (historijska kritika) utvrđuje npr. perspektivu autora izvoraDoprinos pomo ć nih povijesnih znanosti kritici izvora(historijska geografija, kronologija, genealogija, paleografija, diplomatika, sfragistika, heraldika, numizmatika)

4. Interpretacija

- središnji dio istraživačkog postupka, u kojem na temelju kritike izvora odgovaramo na postavljeno istraživačko pitanje

2

Page 3: Povijest Historiografije

- u interpretaciji se služimo analizom, objašnjenjem (npr. uzroka i posljedica), sintezom

5. Izvještaj- prezentacija rezultata istraživačkog postupka- nužnost predstavljanja u jezičnoj formi, što za sobom povlači pitanje naracije (pripovijedanja, odnosno pripovijesti)- oblici prezentacije: rasprava ili monografija (cjelovit odgovor na postavljeno istraživačko pitanje), članak (manje cjelovit tekst od rasprave), građa (obavljivanje izvora s komentarom), ocjena ili recenzija (kritičko vrednovanje nekog teksta), prikaz (informiranje o nekom djelu), bilješka (kratka informacija o nekom djelu)Metoda i metodologijaMetoda - skup usklađenih postupaka i normi koji omogućuju rješavanje zadataka svojstvenih određenoj znanosti - razlikovati pojam “metoda” (viši pojam) od pojma “tehnika” (niži pojam, označava pravila i postupke koji se primjenjuju na predmet istraživanja). Metoda određuje tehničke postupke.Metodologija - teorija o metodama koje primjenjuju znanosti

– Historijska metoda-sustav pravila istraživačkog postupka historijske znanosti

– unutar te opće historijske metode, na osnovu koje se historija poziva na znanstvenost, historijska znanost koristi niz različitih pojedinačnih historijskih metoda (npr. biografsku, poredbenu ili komparativnu, kvantitativnu, genetičku, kauzalnu, tipološku)

– pojam “historijska metoda” prvi je upotrijebio i formulirao njemački povjesničar iz 19. st., J. G. Droysen

– udžbenik historijske metode napisao je u 19. st. njemački povjesničar Ernst BernheimPredmet historijskog istraživanjaPredmet historijskog istraživanja je povijesna č injenica , pod kojom podrazumijevamo: - događaj (pojedinačni, neponovljivi čin)- strukturu (ustrojstvo povezanosti različitih društvenih područja i odnosa)- proces (povijesni procesi obuhvaćaju dugotrajnija povijesna kretanja)Neki problemi u vezi predmeta historijskog istraživanja- historijska znanost u istraživanju povijesne zbilje nužno je upućena na upotrebu pojmova (npr. monarhija, demokracija, građansko društvo) koje upisuje u povijesnu zbilju (npr. pojmove renesansu i reformaciju oblikovala je tek historijska znanost)- historijska znanost istražuje “povijesno vrijeme” i u njega upisuje vlastite periodizacijske kriterije; problem periodizacije

3

Page 4: Povijest Historiografije

- pitanje objektivnosti (problem subjektivnosti, odnosno pristranosti; povjesničarov pogled je perspektivan i selektivan te ovisan o njegovoj sadašnjosti; istina nije jedna već uvelike ovisi i o perspektivi gledanja) Postmoderna kritika historijePostmoderni kritičari historije usmjeravaju se na navedena obilježja historijske metode i istraživačkog postupka, problematizirajući postavke o znanstvenosti historije kao discipline.

Pritom:

- osporavaju mogućnost spoznaje prošlosti

- tvrde da historija može dati samo interpretacije, a ne istinito znanje

- ističu da se historija služi naracijom i retoričkim strategijama, čime je bliska književnosti

- naglašavaju povjesničarevu pristranost, odnosno nemogućnost objektivnostiOpći pojmovi- ne učiti napamet već uzeti kao orijentaciju za razumijevanje i korištenje tih pojmovaMetodologija - (općenito) sustav metoda i načela koji se koriste u jednoj znanstvenoj disciplini, odnosno teorija o metodama koje primjenjuju znanosti - u historiji je metodologija shvaćana kao bavljenje historijskom metodom, a taj se pojam koristio i za šire značenje, tj. različito problematiziranje historije kao discipline pa se govorilo se da se netko bavi metodološkim pitanjima i za ono što ćemo danas nazvati teorijskim pitanjimaMetoda - (općenito) način, put, postupak koji pomaže ostvarenju željenog rezultata u znanstvenom istraživanju, odnosno skup usklađenih postupaka i normi koji omogućuju rješavanje zadataka svojstvenih određenoj znanosti - u historiji se to odnosi na opću historijsku metodu i/ili na pojedinačne historijske metode, npr. kvantitativnu, komparativnu itd. - neki smatraju da historijska metoda ne postoji, a budući da se rijetko pojavljuju nove pojedinačne historijske metode danas se više raspravlja o teorijskim nego metodološkim problemima historije Teorija – (općenito) dio neke znanstvene discipline koji se odnosi na njezine principe i metode i tako razlikuje od njezine primjene (npr. teorija glazbe, teorija književnosti, koja se posebno razgranala i utječe na problematiziranje historije kao discipline) – u historiji teorija problematizira njezine epistemološke pretpostavke, metode i druge postavke; kada kažemo da se netko bavi teorijom historije mislimo na to da prati brojna područja koja problematiziraju razne aspekte historije kao discipline itd.Epistemologija – (općenito) filozofsko područje, znanost/teorija o spoznaji, o načinu kako dolazimo do znanja o nečemu – u historiji bi bavljenje epistemologijom značilo razmišljati kako povjesničari dolaze do spoznaje/znanja o prošlosti, uspijevaju li to učiniti i s kojim su ograničenjima suočeni

4

Page 5: Povijest Historiografije

Antička historiografijaProblem pristranosti kod antičkih povjesničara “Jer tko ne zna da je prvi zakon historije bojati se reći nešto neistinito; a drugi ne bojati se reći nešto istinito kako bi se izbjegla svaka sumnja u naklonost ili neprijateljstvo?”Ciceron, De oratore “O Tacitovoj vjerodostojnosti i pristranosti postoje različita mišljenja. Svoju znamenitu izjavu da želi pisati sine ira et studio (bez ljutnje i pristranosti) ne provodi u praksi.”Počeci historijeGrčka historiografija logografi- pojavljuju se oko 500. god. pr. Kr.- zapisuju lokalne legende, priče o mjestima i gradovima- preteče historiografije- Hekatej iz Mileta, Helanik iz Mitilenepojam historía - prvi put upotrijebljen u 5. st. pr. Kr. (Herodot)- značenje: ispitivanje, znanje stečeno ispitivanjem, opisivanje i pripovijedanjeKonteksti u kojima se pojavljuje historiografijasupostojanje mitskog i povijesnog poimanja vremena- koliko utječu bogovi, a koliko mogu utjecati ljudi na svoju sudbinu- rascjep između mitskog (božanskog) i povijesnog (ljudskog) još uvijek djelomično prisutan kod Herodota (miješanje), dok ga Tukidid dokida u korist čovjekovog djelovanja na povijestodnos usmene i pisane kulture- usmena kultura (mit, ep, pjesništvo, priče, glasine)- pismena kultura (historiografija, dokumenti)Postupni prodor pisane u usmenu kulturu Herodot iz Halikarnasa (oko 485 – oko 425)- prvi upotrijebio pojam «historia» (u prvoj rečenici svoga djela)- «Ovo je prikaz povijesnog istraživanja [ispitivanja] Herodota Halikarnašanina, zato da ono što su ljudi napravili ne padne s vremenom u zaborav, i da velika i čudesna djela što su ih izvršili i Grci i barbari ne ostanu bez spomena, kao ni ostali događaji, pa ni razlog zbog kojeg su međusobno zaratili.» (Herodot, Povijest, Zagreb 2000, str. 45)- piše o suvremenosti (1-4. knjiga) i grčko-perzijskom ratu (480-479; 5-9. knjiga)- naglašava utjecaj bogova na pobjedu Grka nad Perzijancima, ali i ljudski utjecaj (vrline i junaštvo)- njegovo pripovijedanje o suvremenosti obiluje geografskim, etnografskim i antropološkim podacima o “barbarima” (Babiloncima, Perzijancima, Egipćanima, Skitima), koje je skupio na svojim brojnim putovanjima (prenosi anegdote, priče, legende)Prijepori oko Herodotova djelaje li zaista riječ o prvom povjesničaru i prvom historiografskom djelu?

5

Page 6: Povijest Historiografije

Ciceron naziva Herodota «ocem historije», ali i autorom u čijem su djelu nalaze «bezbrojne izmišljene priče»Tukidid kritizira HerodotaHerodot dolazi do podataka na temelju: - onoga što je čuo - što je vidio - što je doznao ispitivanjemHerodot međutim ne navodi imena ljudi od kojih je dobio podatke, ne navodi dokumenteKarakterističan odlomak iz Herodotova djela

“Da li je Kserkso doista poslao glasnika s onakvom porukom u Arg i da li su poslanici Argivaca doista otišli u Suzu kako bi pitali Artakserksa za savez prijateljstva, ne mogu točno kazati niti bih htio iskazivati o tome ikakvo mišljenje, osim onoga što sami Argivci pričaju. (...) Moja je dužnost da ispričam ono što se pripovijeda, ali mi nikako nije dužnost da svemu vjerujem, i ova tvrdnja neka vrijedi za cijelo moje djelo; ... (...).”-posljedica prijepora oko Herodotova djela je da historiografski uzor u antici postaje Tukidid, dok Herodot biva zanemaren-humanizam i prosvjetiteljstvo obnavljaju interes za Herodota-znanstvena historiografija u 19. st. – razumljivo – negativno vrednuje Herodotovo djelo-obrat u recepciji dolazi s 20. stoljećem; arheologija potvrdila neke Herodotove navode koji su držani netočnima i izmišljenima; okretanje historiografije antropologiji može se pozivati i na Herodota; pojava usmene povijesti pogotovo; postmodernoj kritici historije Herodot postaje zanimljiv (npr. problemom odnosa činjeničnog i fikcijskog itd.)-tvrdnje da riječ o remek-djeluTukidid(oko 460 – oko 400)-Povijest peloponeskog rata-Peloponeski rat (431-404), rat između Atene i Sparte, Tukidid u 8 knjiga opisao rat do 411. godine -Tukidid sudionik rata; atenski strateg koji zbog jednog vojnog neuspjeha morao u progonstvo-Tukidiov rad razlikuje se od Herodotova, kojeg kritizira. Tukidid se usredotočuje samo na političke i vojne događaje (usmjeravanje na istaknute pojedince). Do podataka dolazi samo na temelju: - onoga što je sam vidio - onoga što je sam čuo (s time da oko ima prednost nad uhom)-Tukididova težnja za objektivnošću (ispitati podatke koje je dobio, činjenice poduprijeti dokazima)-Za razliku od Herodota, Tukidid u ratu ne vidi utjecaj bogova već samo ljudsko djelovanje -Tukidid postaje uzor historiografskog pisanja u antici: - orijentiranje na političke i vojne događaje i usmjeravanje na istaknute povijesne pojedince - pokušavanje nasljedovanja njegove kritičnosti, zatim kompozicije i dramatičnosti u pripovijedanju

6

Page 7: Povijest Historiografije

- primjenjivanje kružnog (cikličkog) poimanja tijeka vremena (da se bitne pojave u povijesti ponavljaju) - prihvaćanje shvaćanja da primjeri iz povijesti (exempla), ponajprije uzorno djelovanje istaknutih pojedinaca, imaju odgojnu ulogu, odnosno snagu moralne poukeJe li svojom navedenom kritičnošću i težnjom za objektivnošću Tukidid mogao biti uzorom moderne historijske znanosti u 19. i 20. st.? - dijelom da, a dijelom su se tome suprotstavljali brojni izmišljeni govori (elementi fikcije) koje je Tukidid stavljao u usta povijesnih osoba o kojima je govorio (nije skrivao da nisu autentični; navodio ih je prema pretpostavljanju što bi osobe u određenim okolnostima trebale reći)

Problem pristranostiLukijan: «Evo dakle kakav bi prema mome mišljenju trebao biti povjesničar: neustrašiv, nepodmitljiv, slobodan, prijatelj istine i otvorene riječi, čovjek koji, kako je to rekao onaj komičar, kaže kruh kruhu a vino vinu, čovjek koji neće nikada radi prijateljstva ili mržnje popustiti ili nijekati, nekoga žaliti ili se stidjeti ili nekoga omalovažavati; on mora biti pravedan sudac, dobrohotan sa svima, nikada spreman da popusti jednoj strani više nego što to ona zaslužuje; čovjek koji kada piše nema domovine, ni grada ni vladara; čovjek koji se ne pita što će misliti ovaj ili onaj, nego izlaže ono što se dogodilo.» - Herodot i Tukidid se drže objektivnosti kad govore o protivničkoj strani (Perzijancima, Sparti), pritom su, naravno, uvjereni u prednosti vlastite strane- brojni drugi antički povjesničari očituju političku pristranost, iako antička historiografija ističe nužnost nepristranosti - može li povjesničar uopće biti nepristran ili je to samo ideal?Ksenofont (oko 430-355)- Helenska historija, o zbivanjima od godine 411, gdje Tukidid stao, do 362. godine; površan prikaz, bez kritičnosti, naklonjenost prema Sparti - memoarsko djelo Anabaza, o tome kako je vodio povratak grčkih vojnika iz Azije- Kirupedija, odgojno djelo koje u svojim napucima polazi od perzijskog cara Kira Starijeg Polibije (oko 200 – oko 120)- nakon grčkog poraza postaje rimski zatočenik pa pokušava Grcima iznijeti razloge uspješnog rimskog širenja- napisao historiju Sredozemlja od 264. do 144. godine- od 40 knjiga sačuvano 5 Status historije u antici«Poezija je također više filozofska i ima uzvišeniji karakter nego historija, jer poezija govori o općemu, a historija o posebnome.» Aristotel, PoetikaOdnos historije prema književnosti i govorništvu - historija je u antici književna grana i povezana je s govorništvom; namijenjena joj je odgojna uloga, ona je riznica moralnih pouka, odnosno primjera (exempla) djelovanja istaknutih ličnostiHistorija je u antici hibridni žanr (može se reći da u antici Klio, muza historije, ima dva lica: historiografsko i književno)

7

Page 8: Povijest Historiografije

Rimska historiografija-rimska analistika (ljetopisi); bilježenje važnijih događaja, imena magistrata (službenika) i dr. Primjer: Annales maximi iTabulae pontificium Marko Porcije Katon (234-149) - Origines, prvo historijsko djelo na latinskom; od postanka Rima do godine njegove smrti Gaj Salustije Krisp (86-35) - pisao o Katilinoj uroti i ratu s Jugurtom Gaj Julije Cezar (oko 101-44) - Komentari o Galskom ratu (piše također i o građanskom ratu) - njegovo djelo smatranom udžbenikom ratovanja (npr. Napoleon)

Tit Livije (64. pr. Kr. – 17. posl. Kr.) - Ab urbe condita; od 752, osnutka grada Rima, do 9. god. pr. Kr.; sačuvao se dio (35 knjiga) od tog golemog djela - služi se drugim autorima, dokumentacijom - pripovijesti o veličini Rima; primjeri moralnog i političkog djelovanja istaknutih pojedinaca za pouku čitateljima; donošenje izmišljenih govora - djelo korišteno kao udžbenik rodoljubljaKornelije Tacit (oko 55 – oko 120) - napisao biografiju Agrikole, etnografski opis Germanije - najznačajnija djela: Annales (o razdoblju od 14. do 68. godine), Historiae (o razdoblju od 68. do 96. godine), dramatičnost i književno oblikovanje djelaJosip Flavije (37 – poslije 95) - židovski autor; u 7 knjiga pisao o događajima židovskog rata između 75. i 79, kojih je bio očevidac - autor Židovskih starina, 20 knjiga, o povijesti židovskog naroda od stvaranja svijeta do 66. po Kr. Kornelije Nepot (oko 99 – 24. pr. Kr.) - biografije o «znamenitim muževima» (De viris illustribus) Plutarh (oko 45 – 125) - Usporedni životopisi, uspoređivanje po jednog istaknutog Grka s jednim Rimljaninom (npr. Aleksandra i Cezara) - veliko odgojno značenje njegovih biografija istaknutih pojedinacaGaj Svetonije Trankvil (oko 70 – poslije 122) - također poznati pisac biografija - životopisi careva (Vitae Caesarum), od Cezara do Domicijana Amijan Marcelin (oko 330 – oko 395) - posljednji značajniji historiograf Rimskog Carstva - memoari, od 31 knjige sačuvano 18 Lukijan (oko 120 – oko 180) - Kako se piše historija; shvaćanje historije kao pouke; inzistiranje na nepristranostiO antičkoj historiografiji za ispit je potrebno znati poglavlje “Historiografija antike” iz knjige M. Gross, Suvremena historiografija, 1996, str. 21-34.

8

Page 9: Povijest Historiografije

Pojmovi i autori: historía, exempla, logografi, Hekatej, Helanik, Herodot, Tukidid, Ksenofont, Polibije, Katon, Krisp, Cezar, Livije, Tacit, Flavije, Nepot, Plutarh, Svetonije, Marcelin, Lukijan-Imati na umu pristup koji je povezan s ovdje obrađivanim gradivom: Usmena historija- korištenje usmenih svjedočanstava kao izvora- snažan razvoj tog pristupa u drugoj polovici 20. stoljeća praćen institucionaliziranjem na sveučilištima- povezanost sa složenom problematikom sjećanja i pamćenja3. Srednjovjekovna historiografija-U kojoj je mjeri srednji vijek nastavak antike?Kako je to pitanje kontinuiteta/diskontinuiteta srednjeg vijeka i antike vidljivo na srednjovjekovnoj historiografiji ?

Srednjovjekovna latinska historiografija temelji se na:anti č koj baštini (oponašanje historiografskih žanrova i stila antičkih povjesničara)krš ć anstvu (određuje sadržaj; autoritet Biblije i crkvenih otaca; pridavanje svrhe pisanju o povijesti; novo shvaćanje povijesnog vremena)S jedne strane srednjovjekovna historiografija sadrži žanrovski kontinuitet s antičkom i humanističkom historiografijom, a s druge strane kršćanstvo srednjovjekovnoj historiografiji, osim kršćanskog tematskog usmjerenja, donosi i novu koncepciju povijesnog vremena.Srednjovjekovno poimanje povijesti-dokidanje antičkog cikličkog (kružnog) shvaćanja povijesti (o ponavljanju povijesti)-uspostavljanje shvaćanja o pravocrtnom trajanju povijesnog vremena-pridavanje smisla (svrhe, cilja) povijesti-usmjerenje prema univerzalnoj povijesti čovječanstva Kršćansko poimanje povijesti usredotočuje se na tri vremenske točke: - stvaranje svijeta - početak kršćanstva - posljednji sud (kraj povijesti)Primjeri kršćanskih periodizacija povijesti: - starozavjetna Danielova vizija o 4 carstva (krajem posljednjeg carstva dolazi i kraj svijeta) - učenje o dobima (aetates); 6 razdoblja ljudskog života (od rođenja do starosti) prenesena na povijest; doba starosti (šesto doba) je doba između prvog i drugog Kristova dolaska, koji će značiti kraj povijesti; razradio Aurelije Augustin; kronika zagrebačkog kanonika Antuna Vramca (16. st.) slijedi takvu periodizaciju svjetske povijestiRazvijeni srednji vijek unosi promjene u kršćansko shvaćanje povijesti. Historiografski žanrovi u srednjem vijekuAnali (Annales)- kratki zapisi o pojedinim događajima (kratka bilješka uz događaj, bez komentara)- strukturirani prema godinama- anonimni autor (uglavnom redovnici) Kronike

9

Page 10: Povijest Historiografije

- također zapisi koji prate događaje kroz godine, ali riječ o nešto opširnijim zapisima, iznošenje tumačenja i širih opisa- autor uglavnom poznat- mogu se odnositi na samostane, gradove, plemićke obitelji; mogu biti lokalne ili svjetske Historije (historiae)- šire pripovijedanje o djelima junaka, plemićkim obiteljima ili gradovima a) vitae (biografije); uglavnom svetaca ili istaknutih svećenika, kasnije i vladara b) gesta (djela, čini); nisu životopisi pojedinaca već govore o djelima niza osoba na nekom položaju (opata, biskupa, pripadnika vladarskih obitelji, kasnije i npr. križarskih junaka), npr. Liber pontificalis (knjiga papa) c) genealogije; o podrijetlu plemićkih obitelji i vladarskih dinastija d) historije gradova; o osnutku i važnim događajima pojedinih gradova

Shvaćanje historije u srednjem vijeku- historija je, kao i u antici, grana književnosti i, kao takva, dio govorništva- obrazovni sustav: unutar triviuma (gramatika, retorika, dijalektika) o historiografskim djelima govorilo se u sklopu gramatike i retorike; na sveučilištima se historija ne poučava zasebno- oponašanje antičkih historiografa- povijest služi za iznalaženje primjera (exempla) za kršćanski život (kao put prema spasenju) -autori historiografskih djela: - za obradu prošlih doga đ aja (kojima nisu svjedoci) potpuno se pouzdavaju u autoritete (npr. Bibliju, crkvene oce i druge kršćanske pisce); odsustvo kritičnosti; prepisuju i kompiliraju ranija djela; vjeruju da su izvješća ranijih autora potpuno vjerodostojna (zbog njihova statusa autoriteta i zbog toga što su sudjelovali u tim događajima ili su im ti događaji bliski) - za obradu suvremenih doga đ aja (kojima su svjedoci) vjeruju da ih mogu u potpunosti istinito iznijeti Promjene u razvijenom srednjem vijeku (postupno javljanje sve veće kritičnosti; autori više nisu samo redovnici i svećenici; sve više svjetovnih tema; umjesto na latinskom jeziku sve više djela na pučkim jezicima; javljanje sekulariziranog shvaćanja povijesti)Srednjovjekovno pouzdanje u istinitost iskaza suvremenika (svjedoka) prošlih događaja“... jer sam bio svjestan da nitko ne može pisati istinitije od mene o događajima kojima sam sam prisustvovao i koje sam vidio, kako se kaže, na vlastite oči ...”Einhard, Život Karla Velikog, Zagreb 1992, str. 51.“Budući da je sam prisustvovao gotovo svim događajima koje opisuje, zna se da ih potkrepljuje svjedočanstvom čiste istine.”Einhard, Život Karla Velikog, Zagreb 1992, str. 49.opat Einhard (o. 770 - 840)- Vita Karoli Magni, («Život Karla Velikoga»); napisan 829-836. godine - smatra da je vrijednost njegova djela napose kad izvještava o onim događajima koje je promatrao kao očevidac - Einhard slijedi Svetonijeve životopise 12 rimskih careva

10

Page 11: Povijest Historiografije

“Zaključio sam da je bolje da ih sam predam pamćenju potomstva, pa makar i drugi pisali o njima, nego da dopustim da propadnu u tmine zaborava sjajni život i izvanredna, današnjim ljudima gotovo nedostižna djela kralja koji je među svim svojim suvremenicima bio najveći i najuzvišeniji.”Einhard, Život Karla Velikog, Zagreb 1992, str. 51.Vide li suvremenici iste događaje istovjetno?Primjer: interpretacija činjenica o Karlu VelikomIstraživačko pitanje: - govore li navedene činjenice u prilog tome da je riječ o događajima i procesima koji su karakteristični za antiku, dakle, antički fenomeni, ili se radi o duboko srednjovjekovnim problemima?Podpitanje:Može li suvremenik objektivno i nepristrano pisati o događajima kojima svjedoči?«... sveti Augustin opisuje u svojim Ispovijestima ideal za kojim je žudio svaki srednjovjekovni povjesnik: da bude izravni svjedok događaja koje opisuje.» Konstituiranjem znanstvene historije u 19. i 20. st. javlja se mišljenje da povjesničar, zbog nedostupnosti svih izvora i nepostojanja vremenskog odmaka, ne može relevantno pisati o suvremenosti. Euzebije, biskup Cezareje u Palestini (o. 260 - 339) - Historia ecclesiastica, primjer univerzalne crkvene historije (kronika Crkve shvaćena kao kronika svijeta) - citirao brojne izvore od 1. do 3. stoljeća Aurelije Augustin (354 - 430) - De Civitate Dei («O državi Božjoj»); Božja <> zemaljska država - iznio kršćansko tumačenje povijesti - pobija antičko kružno shvaćanje povijesti (da je povijest stalno ponavljanje) - odbacuje periodizaciju povijesti na 4 carstva - dijeli povijest na 6 doba Izidor iz Seville (o. 560 - 636) - enciklopedijsko djelo Etymologiae - kompilacija raznih antičkih djela - shvaćanje historije prvenstveno kao izvješća svjedoka samog događajaBeda Venerabilis (Časni) (672/3 - 735)- najznačajniji povjesničar ranog srednjeg vijeka - Historia ecclesiastica gentis Anglorum («Crkvena historija naroda Angla»)- povijesni događaji su moralni primjeri (exempla) koji govore o kršćanskim vrlinama i Božjem utjecaju na povijest- pripada malom broju srednjovjekovnih povjesničara koji su kritični prema izvorima (umjesto pukog kompiliranja brojnih tvrdnji iz starijih djela pokušava utvrditi istinite događaje; u svoje djelo uvrstio brojne dokumente)Oton (o. 1115 - 1158), biskup u Freisingu i carski rođak- Historia de duabus civitatibus («Historija dviju država») - piše u interesu vladarske kuće Hohenstaufovaca- primjer korištenja periodizacije na 6 svjetskih doba i 4 carstva u svrhu veličanja Njemačkog Carstva

11

Page 12: Povijest Historiografije

Vilim iz Tira (1130-1184), nadbiskup- autor ponajbolje historije križarskih ratova Ima li povjesničarki u srednjem vijeku ili ima li ih uopće prije 20. stoljeća?Christine de Pizan (o. 1365 – o. 1430)- rođena u Veneciji, otac službovao na dvoru Karla V. u Parizu, gdje je udana s 16 godina- pisala poeziju, prozu i historijske tekstove- autorica biografije kralja Karla V. (koristila kronike, iskaze svjedoka i vlastita sjećanja); predstavljen kao primjer (exempla) suvremenicima - pisala je također alegorijske tekstove s autobiografskim elementima; najpoznatija po tekstu The Book of the City of Ladies- njezini radovi imaju elemente univerzalne historije- u 20. stoljeću, razvojem feminističkih studija, otkrivena kao feministička autorica; pisala o mizoginiji plemića, položaju žena itd.- njezin primjer potiče pitanje položaja žena u srednjem vijeku, kao i pitanje položaja žena koje su pisale o povijesti, odnosno povjesničarki tijekom povijesti historiografije Bizantska historiografija- historiografska djela pišu sudionici povijesnih događaja (dok su u zapadnoj latinskoj historiografiji autori uglavnom svećenici, u bizantskoj historiografiji to su državni službenici, vojskovođe, članovi carske obitelji, čak i carevi)- bizantskim autorima historiografskih djela, zbog njihovog visokog položaja, dostupni su izvori, dobro poznaju povijesne događaje u kojima su sudjelovali, ali očituju i pristranost - kao i zapadna latinska historiografija i bizantska historiografija usmjerena je na suvremene događajeProkopije iz Cezareje (kraj 5. st. – o. 565) - tajnik vojskovođe Belizara, pratio ga na vojnim pohodima- piše o događajima u kojima sam sudjelovao- «Historija ratova» (o bizantskim ratovima protiv Perzijanaca, Vandala i Ostrogota)- «Tajna historija» (objelodanjena nakon autorove i careve smrti, u djelu govori o onome «što nije bilo moguće napisati (...) dok su još bili živi oni koji su učinili ta djela») Izazov svjetske povijestiŠto možemo saznati o kineskoj historiografiji?Joseph Needham (1900-1995)- britanski povjesničar kineske znanosti- završio kemiju, bavio se biokemijom; u Cambridgeu upoznao kineske kolege, počeo učiti kineski i postao sinolog, s naglaskom na povijest znanosti i razvoju civilizacije; za vrijeme Drugog svjetskog rata boravio u Kini 1942-46. sudjelujući u britanskoj pomoći Kini u borbi protiv Japana- opsežno djelo “Znanost i civilizacija u Kini” (1954-1994); kritika eurocentričnog pogleda na razvoj europske znanosti i civilizacije; ističe velik doprinos kineske znanosti Zapadu i njezinu razvijenost- komparativna historija; uspoređivao Zapad i Istok (Needhama spominje Uvod u komparativnu historiju, Zagreb 2004)- na hrvatski jezik prevedeni njegovi članci o odnosu znanosti i društva: Kineska znanost i Zapad, Zagreb 1984.

12

Page 13: Povijest Historiografije

Needham tvrdi da je kineska civilizacija bila razvijenija od zapadne sve do 15. st., te je istraživao zašto u Kini nije došlo do znanstvene revolucije, odnosno razvoja moderne znanosti.Knjiga Kineska znanost i Zapad sadrži poglavlje “Vrijeme, kronologija i kineska historiografija” (str. 210-219)- postojala funkcija kraljevskog astronoma/historiografa- prvi veliki kineski povjesničar Sima Qian (o. 145 – o. 87), otac kineske historiografije, djelo Shiji - bogata kineska tradicija pisanja povijesti dinastija; započeo S. Qian, raznolik žanr: sadrži biografije i rasprave o raznim predmetima - Liu Zhiji (661-721), djelo Shitong, revolucionarno djelo o historijskoj kritici i metodiArapska historiografijaIbn Haldun (1332 – 1406)- jedan od najpoznatijih arapskih povjesničara- u uvodu (nazvanom “Prolegomena” ili “Predgovor”, arapski Muqaddima) djela o svjetskoj povijesti (o Arapima, Perzijancima i Berberima) iznosi napomene o povijesti i društvu zbog kojih ga se smatra pretečom mnogih zapadnih autora; iznosi filozofiju povijesti, razmatra moguće uzroke određenih povijesnih događaja, uspoređuje civilizacije, traži zakone njihova uspona i pada, govori o različitim društvenim slojevima itd.- zbog razmatranja uspona i pada civilizacija, Ibn Halduna iznimno je cijenio Arnold Toynbee (1889 – 1975), koji je u poznatom djelu A Study of History, 12 svezaka, 1934-1961. također proučavao razloge uspona i propasti civilizacijaKomparativna historija-često podrazumijeva uspoređivanje sličnosti i razlika dvaju fenomena-poredba ili komparacija omogućuje bolje razumijevanje vlastite povijesti te upoznavanje neke druge povijesti; izlaženje izvan uskih nacionalnih okvira-potrebno znanje jezika i uviđanje posebnih konteksta-zbornik Uvod u komparativnu historiju, Zagreb 2004. PojmoviMultiperspektivnost – pod tim pojmom možemo podrazumijevati postojanje mnoštva različitih perspektiva o određenim povijesnim događajima ili pojavama (npr. sudionici događaja mogu gledati na neke događaje potpuno različito) – pojam se također može odnositi na postojanje različitih interpretacija (npr. na temelju istih izvora povjesničari mogu doći do prilično različitih interpretacija)Interdisciplinarnost – (općenito) znanstveni rad koji se zasniva na suradnji i saznanjima više znanstvenih disciplina – u historiji to, dakle, možemo smatrati suradnjom između dviju ili više disciplina, npr. suradnja historije i geografije, historije i sociologije, historije i psihologije, historije i antropologije itd. (kada je riječ o suradnji historije s više disciplina možemo koristiti pojam “multidisciplinarnost”)

Transdisciplinarnost – odnosi se na objedinjavajući pristup onom skupu problema, npr. proučavanju čovjeka ili društva, koji nadilazi

13

Page 14: Povijest Historiografije

istraživačke mogućnosti jedne discipline4. Humanistička historiografija-i u humanističkoj historiografiji prisutni su problemi koji prate srednjovjekovnu historiografiju, odnosno pisanje o suvremenim događajima jer humanistički historiografi pišu uglavnom o vlastitom vremenu-i dalje je historija dio književnosti i pod snažnim utjecajem govorništva-obrazovni status historije: studia humanitatis (obuhvaćaju gramatiku, književnost, retoriku i filozofiju), o historiji se govori u sklopu književnosti-promjene i razlike koje donosi humanistička historiografija u odnosu na srednjovjekovnu: - uz svećenike historiografska djela pišu i laici - napuštanje srednjovjekovnih periodizacijskih obrazaca i shvaćanja povijesnog vremena (napose Božje uloge u povijesnim događanjima; elementi sekularizacije; čovjek oblikuje vlastitu povijest)Kako se idealizirajući odnos humanizma prema antici odrazio na humanističku historiografiju?-nadahnuće antikom navodi humanističke povjesničare na oponašanje antičkih žanrova i stila antičkih autora-tvrdnje nekog antičkog povjesničara ne dovode se u pitanje-zbog kontinuiranog iskrivljavanja antičkih tekstova u humanizmu se uspostavlja filologija, koja je razvila metodu kritičkog priređivanja antičkih tekstova. Nastaju brojni rječnici i priručnici o antici. Skupljanje materijalnih ostataka: natpisa, novca, spomenika. Nastanak prvih pomoćnih povijesnih znanosti: epigrafije, numizmatike, arheologije. Antikvari – skupljači svjedočanstava o antici. Antikvari, međutim, ne vrše historijska ispitivanja antičkog gradiva, oni nisu historiografi.-humanistički historiografi ne istražuju antiku, smatrajući da se o tome ne može pisati bolje ili drugačije od antičkih autora, već pišu uglavnom o vlastitom vremenuPrisutnost primjera (exempla) u humanističkoj historiografiji-historija se i dalje shvaća kao magistra vitae jer sadrži brojne moralno poučne primjere i zbog toga jer se smatralo da se povijesne pojave, pored različitih oblika javljanja, u svojim bitnim karakteristikama ipak ponavljaju-oponašanje exempla iz antičkih djela jer je ljudska priroda shvaćena u bitnome nepromjenjiva-od historije se očekuje da pruži primjere o uzornom ponašanju u prošlosti, prema kojima bi se suvremeni čitatelji trebali ravnati u vlastitom djelovanju-to se posebno odnosi na vladare i državnike koji bi trebali slijediti primjere istaknutih povijesnih osoba-usmjerenost na suvremene političke događaje i tzv. velike ličnosti-zadaća historije je, dakle, poučiti i pružiti književni užitak čitateljima Kao žanrove humanističke historiografije napose možemo izdvojiti:-biografije (humanistička usmjerenost na istaknute povijesne osobe očitovala se u pisanju brojnih biografija značajnih ličnosti, a biografski pristup korišten je i u pisanju djela koja nisu isključivo posvećena pojedincima već su pokušala prikazati određeno razdoblje; npr. Niccolò Machiavelli, Život Castruccia Castracanija, hrvatski primjer

14

Page 15: Povijest Historiografije

biografskog žanra: Ivan Tomko Mrnavić, Život Petra Berislavića, Zagreb 2008, prvi put objavljeno 1620)-historije gradova (uz pisanje o pojedincima humanistička historiografija usmjerena je i na pisanje o povijesti gradova; npr. Leonardo Bruni, Historije firentinskog naroda, Niccolò Machiavelli, Firentinske historije)Problematiziranje obilježja humanističke historiografije na primjeru historiografskih djela dvojice hrvatskih autoraIvan Tomko Mrnavić (1580 - 1637), Životopis Petra Berislavića, Zagreb 2008 (Vita Petri Berislavi, 1620). - biografija istaknute povijesne osobe, bana Petra Berislavića - nekritičnost: neutemeljeno pozivanje na srodstvo između roda Mrnavića i Berislavića, što je razlog pisanja biografijeLudovik Crijević Tuberon (1458 – 1527), Komentari o mojem vremenu, Zagreb 2001 (Commentaria de temporibus suis, 1603) - djelo se odnosi na događaje od 1490. do 1522, dakle na povijest njegova vremena, vremena kojem je svjedok

Ludovik Crijević Tuberon, Komentari o mojem vremenu, Zagreb 2001.-nasljedovanje antičkih uzora-umetnuti izmišljeni govori-uz pisanje o “mojem vremenu” prisutni su i ekskursi u dalju prošlostuz iznošenje biografija brojnih istaknutih osoba prisutna i historija grada (Dubrovnika)Historija žena- istraživanje povijesti žena- korištenje pojma “spol”; biološka (nepromjenjiva) kategorija Rodna historija- od 1980-ih korištenje pojma “rod” u historijskim istraživanjima koji upućuje na socijalnu konstrukciju identiteta žene/muškarcaPojmoviStvarnost (realnost, zbilja)Konstrukcija- u novije vrijeme neki teoretičari naglašavaju da npr. stvarnost ili društvena/povijesna zbilja nije apsolutno dana ili nepromjenjiva već da je mi konstruiramo npr. historijama, diskursom, pripovijestima itd. Konstruira se također identitet, nacija itd.Predstavnici humanističke historiografijeLeonardo Bruni (1369 – 1444) - kancelar Firence- Historije firentinskog naroda (Historiae florentini populi), gradska historija u 12 svezaka- prikaz povijesti Firence od osnutka do 1404. godine - kritički prema srednjovjekovnim legendama o osnutku grada; umjesto pozivanja na Božje zahvate pokušavati dati vlastita objašnjenja- oponašanje antičkih obrazaca (npr. uzorni ili poročni pojedinci prikazani prema antičkim književnim modelima)- Brunijevo djelo pokušavaju slijediti brojni humanistički autori

15

Page 16: Povijest Historiografije

Flavio Biondo (1388 – 1463)- papinski tajnik; arheolog i topograf antičkog Rima, autor nekoliko priručnika, skupljač srednjovjekovnih izvora - primjer humanističkog antikvara, nije povjesničarLorenzo Valla (o. 1407 – 1457) - prvi sustavno primijenio filološku kritiku na srednjovjekovne izvore, ali i na antička djela što su ih humanisti smatrali nedodirljivima- na zahtjev aragonskog kralja Napulja u sukobu sa Sv. Stolicom, podvrgao je kritici tzv. Konstantinovu darovnicu, koja je smatrana autentičnim dokumentom kojim je car Konstantin na početku 4. st. predao papi zapadni dio Rimskog Carstva sa sjedištem u Rimu, na temelju čega je papinstvo opravdavalo svoju svjetovnu vlast- Valla je jezičnom analizom utvrdio da je riječ o krivotvorini iz 8. st., jer se u njoj upotrebljava latinski jezik kasnijeg razdoblja, a ne latinski 4. st.Niccolò Machiavelli (1469 – 1527) - neko vrijeme tajnik firentinske kancelarije, teoretičar države i politike, historiograf - oponašanje antičkih tekstova, uzimanje exempla iz povijesti- Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija (shvaćanje rimske republike kao uzora vlasti, što bi trebala slijediti Firenca)- Život Castruccia Castracanija, o kondotjeru iz Luke u 14. st., primjer slabosti koje podrazumijeva shvaćanje humanističke historiografije kao dijela književnosti: izmišljanje događaja, stvaranje legendi oko opisivane osobe itd.- Firentinske historije, 8 knjiga, o događajima do 1492; kao i drugi humanistički povjesničari piše o karakternim stranama istaknutih pojedinaca, donosi njihove izmišljene govore; shvaćanje povijesti kao pouke suvremenicima- s obzirom na formalnu stranu njegovih djela, Machiavelli je tipičan primjer humanističke historiografije Francesco Guicciardini (1438 – 1540)- vršio važne diplomatske službe za firentinsku republiku- Razmatranja o Machiavellijevim raspravama, kritizira Machiavellijeve rasprave o Liviju jer smatrao da Rimljane ne treba oponašati, s obzirom da se, prema njegovom mišljenju, povijest ne ponavlja- kod njega prisutna važna shvaćanja o zasebnosti historije, da povijest nije samo zbirka poučnih primjera već područje koje se može ispitivati; pokušava logički odrediti uzroke i međuovisnost povijesnih pojava- mladenačko djelo Firentinske priče (Storie fiorentine) nije dovršio; događaje u Firenci i crkvi nije moguće primjereno objasniti bez cjelokupnog talijanskog konteksta- zato nastaje djelo Historija Italije (Storia d‘Italia, 1537/40); posljednje veliko djelo shvaćanja humanističke historiografije kao dijela književnosti i prvo veliko djelo moderne historiografije; vodi računa o cijeloj Italiji, o vanjskoj i unutrašnjoj politici, ali uzroke traži uglavnom samo u intrigama i zavjerama, služi se različitim dokumentima, ali ne sustavno, donosi izmišljene govore U humanizmu brojni traktati u kojima se teorijski raspravlja o historiografiji: - o njezinoj retoričkoj i književnoj strani te o upotrebi historije kao magistra vitae - pojavljuju se također i traktati koji, raspravljanjem o zasebnosti historije kao discipline i usmjeravanjem na povijesne procese, pridonose znanstvenom razvoju historije

16

Page 17: Povijest Historiografije

Hrvatski primjer: Frane Petrić (Cres, 1520 – Rim, 1597)- za historiografiju važne njegove rasprave: Deset dijaloga o historiji (1560) i Deset dijaloga o retorici (1562)- bavi se raznim aspektima historije, npr. historijskom spoznajom; ističe da je povijest djelo čovjeka; upućuje na zaseban položaj historije, navodi da se uz političku historiografiju treba baviti i drugim životnim područjima- Petrić primjer humanista koji kritiziraju podređenost historije i kulture retoričko-književnim osnovicama i upućuju na filozofsko-znanstveni pristup i okretanje različitim područjima ljudskog života U drugoj polovici 16. st. pojedini autori zagovaraju da se historija distancira od književnosti i da se tretira kao istinito pripovijedanje (narratio vera).U drugoj polovici 16. st. nekolicina francuskih pravnika i filozofa teoretizira o “integralnoj”, “savršenoj” historiji, koja se treba usmjeriti na što više područja ljudskog života, baviti se civilizacijama i narodima, obuhvatiti cjelinu.Jean Bodin (1530 – 1596)

- Metoda za lako razumijevanje historijâ (Methodus ad facilem historiarum cognitionem, 1566), naputak kako primjerenije razumjeti povijesna zbivanja prilikom iščitavanja historijskih djela; govori o zakonitosti povijesnog kretanja, uzrocima povijesnih pojava; izriče shvaćanje o napretku u povijesti; suprotstavlja se srednjovjekovnoj periodizaciji na četiri carstva; nasuprot humanističkom veličanju antike kao nedostižnog ideala Bodin daje prednost svom vremenu i njegovim dosezima; ističe da povijesna zbivanja pokreće ljudsko djelovanje - Bodin upozorava da za ocjenu vjerodostojnosti određenog historiografskog djela treba voditi računa i o autorovim društvenim interesima te religijskim i rodoljubnim stavovima; ističe nužnost kritičkog pristupa; kao i drugi humanisti smatra da je svjedočanstvo to istinitije ako je autor sam vidio i doživio ono što opisuje te da ne treba vjerovati autoru ako samo govori o onome što čuo od drugih; za razliku od drugih humanista koji za izvore koriste samo starije pisce, Bodin smatra da povjesničar treba upotrebljavati i druge izvore: pisma, ugovore itd.; potrebno je također uspoređivati kako razni autori pišu o istoj temi prije oblikovanja vlastitog suda- Bodin protiv antičkog i srednjovjekovnog shvaćanja historije kao grane govorništva i književnostiHenri Lancelot-Voisin La Popelinière (o. 1540 – 1608)- autor traktatâ o novom shvaćanju “integralne” historije- suprotstavlja se idealizaciji antike, da se ona ne može mjeriti s dosezima njegova vremena- da historijsko istraživanje treba biti univerzalno i potpuno te obuhvatiti civilizacije; takvu historiju nazvao “nova historija”; shvaćanje historije kao zasebne discipline; uvjeren da se usprkos raznim oblicima povijesne pojave ipak ponavljaju Na temelju ideje o “integralnoj historiji” nije napisano niti jedno historiografsko djelo, već se o njoj samo teoretiziralo, pa će se historija i dalje shvaćati kao grana književnosti, a Bodinova ideja o napretku u povijesti javit će se tek u prosvjetiteljskoj historiografiji 6. Historiografija u razdoblju reformacije i protureformacije. Historijska erudicijaHistoriografija u razdoblju reformacije i protureformacije

17

Page 18: Povijest Historiografije

Kako su, prema vašem mišljenju, na razvoj historije kao znanstvene discipline utjecale polemike katolika i protestanata?-napreduje kritika izvora-do povijesnih podataka potrebnih za podupiranje tvrdnji u polemikama dolazi se preko kritike izvora, što vodi do unapređivanja tehnika istraživačkog rada-objavljivanje izvora iz povijesti Crkve -kritičnost prema izvorima, međutim, odnosi se samo na izvornu građu na koju se poziva suprotna strana, ne i na vlastitu (ono što jedna strana drži izmišljenim za drugu je istinito)-intenzivira se pisanje i objavljivanje knjiga, na djelu je “rat knjigama” koji se vodi na području crkvene historije, nastaju brojna djela iz crkvene historije, napose pregledi crkvene povijestiMatija Vlačić (Flacius Illyricus, 1520 - 1575) - primjer protestantske interpretacije crkvene povijesti - Magdeburške centurije, 13 svezaka (1564-1574), prva sustavna historija Crkve, prvi kolektivni znanstveni rad, koji je Vlačić organizirao sa suradnicima- djelo izlaže razvoj crkvenog učenja i ustrojstva te odnosa Crkve prema državi- polemički prema učenjima Katoličke crkve - djelo podijeljeno prema stoljećima,”centurijama” - s historiografske strane Centurije su značajne zbog sustavne potrage za novim izvorima i zbog izlaganja metodskih načela kojima su se autori vodili u izradi djela (navedeno u predgovoru prvog sveska)- kao i kod drugih katoličko-protestantskih polemičkih djela ni ovdje ne postoji mogućnost nepristrane historijske kritike- Centurije su protestantskim autorima osigurali povijesne podatke koje mogu koristiti u polemikama s katoličkim autorima Katolički odgovor na Centurije ponudio je Caesar Baronius (1538 – 1607), koji je započeo uređivanje opsežnog djela Crkveni anali, u 38 svezaka, koje karakterizira, između ostalog, polemičnost i djelomično slijeđenje historijske kritikeS obzirom na reformaciju i protureformaciju, u 17. st. ponovno se javljaju autori koji izlažu srednjovjekovno kršćansko shvaćanje povijesti, koje su humanisti napustili Jacques-Bénigne Bossuet (1627 - 1704) - primjer autora teološkog shvaćanja povijesti - Rasprava o univerzalnoj povijesti, 1681, namijenjena pouci sina Luja XIV; prvi dio govori o razdoblju od postanka svijeta do Karla Velikog, drugi dio o ostvarivanju katoličkog učenja kroz povijest, treći dio o usponu i propasti carstava, posebice rimskog. Iako smatra da Providnost upravlja poviješću, od srednjovjekovnog shvaćanja razlikuje se time što navodi da na povijest utječu i ljudski uzroci.Historiografija u 17. stoljeću i historijska erudicija-u 17. st. usustavljuje se historijska erudicija; omogućava sustavnu prosudbu pouzdanosti izvora, što zahtijeva temeljitu stručnu naobrazbu-“eruditi” – sustavno se bave kritikom izvora i definiraju njezina pravila (humanistički antikvari samo su skupljači povijesnih ostataka, koje uglavnom ne znaju kritički analizirati)-historijska erudicija u 17. st. postupno postala zasebna disciplina, za što je preduvjet bio organizirani kolektivni rad ponajviše benediktinaca i isusovaca

18

Page 19: Povijest Historiografije

-sustavnim prikupljanjem, kritičkom obradom i objavljivanjem dokumenata oblikovane metode i tehnike pomoćnih povijesnih znanosti, čime su položeni temelji znanstvenoj historijiPredstavnici historijske erudicije-Jean Mabillon (1632 – 1707), maurinac, pripadnik benediktinske Kongregacije sv. Maura (središte: pariški samostan Saint-Germain-des-Près) čiji su redovnici sustavno izdavali različite izvore i izgradili eruditske discipline koje se nazivaju pomoćnim povijesnim znanostima (diplomatiku, paleografiju, kronologiju) Mabillonovo djelo De re diplomatica, 1681, utemeljuje diplomatiku (analiza isprava i metoda ustanovljavanja njihove autentičnosti). Djelo je potaknuto polemikom s isusovcem Danielom Papenbroeckom o metodi prepoznavanja autentičnosti dokumenata. Jean Bolland (1596 – 1665), isusovac - predvodnik bolandista, započeo erudicijski pothvat opsežnog kritičkog “čišćenja” životopisa svetaca (potaknuto humanističkim i protestantskim kritikama svetačkih legendi) - golema edicija Djela svetaca (Acta Sanctorum) koja započela izlaziti 1643: nastoje kritičkom analizom tekstova ustanoviti najstarije izvore, njihovu autentičnost i vjerodostojnost-eruditi 17. i 18. st. usustavljivanjem kritike izvora doprinijeli znanstvenom napretku historije, ali njih zanima uglavnom samo razlikovanje autentičnih i krivotvorenih dokumenata-historijskom erudicijom (dokazivanjem autentičnosti dokumenata) bave se specijalisti, koji uglavnom ne pišu o povijesti, a, nasuprot tome, većina povjesničara ne koristi doprinose historijske erudicije pa se historiji i dalje u velikom mjeri pristupa kao dijelu književnostiAnaliza dokumenta(primjer: Prodaja plemenštine na kraju XV. stoljeća)Hrvatski primjer predstavnika historijske erudicijeIvan Lučić (Joannes Lucius, Trogir, 1604 – Rim, 1679 ), potomak plemićke obitelji, stekao široku naobrazbu, ima doktorat iz prava - svojom sposobnošću sustavne kritike izvora pripada vrhu europske erudicije; u Rimu usvojio pomoćne povijesne znanosti- prvo djelo, Životopis blaženog Ivana ispovjednika biskupa trogirskog, Rim 1657, kao bolandisti, priređivači Acta Sanctorum, kritički pristupa legendama o bl. Ivanu Trogirskom. Prvi put objavljuje isprave hrvatskog ranog srednjeg vijeka.-najznačajnije Lučićevo djelo De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Amsterdam 1666. - u prvih pet knjiga piše o povijesti Dalmacije i Hrvatske (od Ilirika do 1480); u šestoj knjizi o unutrašnjim prilikama i načinu života u Dalmaciji i Hrvatskoj (nakon 1110), o Slavoniji i dr. - koristi u svojim istraživanjima postignuća historijske erudicije, služi se kritikom izvora, iznosi pretpostavke i argumente, postavlja pitanja i pokušava dati najvjerojatnije odgovore prema podacima iz izvora - važnost njegova neobjavljena predgovora i uvoda u kojima govori o svojim istraživačkim ciljevima i otkriva svoje pridržavanje postavki erudicije “Čitaocu Dalmatincu, ljubitelju istine !

19

Page 20: Povijest Historiografije

Dobro znam da stvaram nesavršeno djelo, no ljubav prema domovini i želja da razotkrijem istinu nagnaše me pisati s nakanom da prikupljajući što je rasuto uklanjam zabune, rasvjetljujem nejasnoće i pokazujem zablude. No dok ih budem razotkrivao i pobijao, pronaći ćeš mnogo što protiv ili mimo opće prihvaćenih mišljenja pisaca, pa te molim da me ne osudiš prije no što to usporediš sa samim autorima da bi ispravnije sudio uvidjevši istinu. Istinu sam ponajviše pokušao dokučiti pretpostavkama: nešto pouzdanije ili bolje nije naime moj neplodni duh mogao iznijeti zbog oskudice autora. (...) Što sam naveo kao sigurno, napisao sam prema starim ispravama koje sam pronašao golemim trudom i s pomoću prijatelja. U njih se naime pouzdajem više nego u bilo kakve povjesničare. (...)”Ivan Lučić, O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, Zagreb 1986, str. 359. - po tome se Lučić razlikuje od hrvatskih humanističkih povjesničara, npr. Mrnavića (Lučić provodi kritiku izvora i navodi da se zbog nedostatka izvora mora služiti pretpostavkama, dok humanistički povjesničari uglavnom ne rade kritiku izvora niti traže isprave; u prvom planu im je književno-retoričko prikazivanje, a ne pouzdanost, dok Lučića ne zanima retoričnost njegova stila)“Naslađuješ li se dotjeranim stilom, odustani od čitanja da ne budeš povrijeđen. Ne pišem naime za obožavaoce duhovita govora, već za ljubitelje istine i za one koji žele saznati o nejasnoj prošlosti Dalmacije.” Ivan Lučić, O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, Zagreb 1986, str. 359. - Lučić u djelu donosi brojne citate izvora; na kraju djela donosi djela autora važnih za hrvatsku srednjovjekovnu povijest-Lučićevo djelo Povijesna svjedočanstva o Trogiru, 1673/4. -Lučić protivio uvjerenju humanističkih autora da Hrvati i Slaveni potječu od Ilira; suprotstavljao se pokušajima plemićkih obitelji da povežu svoje podrijetlo s davnim rimskim rodovima -Lučić nije u hrvatskoj historiografiji našao nasljednika (sve do druge polovice 19. st.)-O Ivanu Lučiću knjigu je napisao Miroslav Kurelac, Ivan Lučić Lucius: otac hrvatske historiografije, Zagreb 1994.-Isusovci Filip Riceputi (1667 – 1742), Daniele Farlati (1690 – 1773), Jacopo Coleti (1734 – 1827) rade na prikupljanju i kritičkom obrađivanju goleme građe za djelo Illyricum Sacrum (o biskupijama na području rimskog Ilirika). Prvi svezak izlazi u Veneciji 1751. Ukupno izašlo 8 svezaka. Rađeno prema tadašnjoj razini pomoćnih povijesnih znanosti. Citiranje brojnih izvora. Važno djelo za kasniju hrvatsku historiografiju. Pojmovi► izvor, dokaz, trag, povijesna činjenicaNa temelju izvora povjesničari istraživanjem pokušavaju doći do dijelova povijesne zbilje. Prije se smatralo da izvori neproblematično govore o prošlosti i da su oni pravi dokaz neke povijesne pojave (pojam “dokaz”). Kasnije se počinju problematizirati sami izvori, ustvrđuje se da oni nikako nisu neproblematični već da tek posredovano i perspektivno govore o prošlosti. Prestaju se smatrati dokazima i upućuje se da su oni tek tragovi dijela povijesne zbilje (neki upućuju na pojam “trag” umjesto pojma “izvor”). Na problematiziranje izvora naglasak su posebno stavili postmoderni kritičari. Također, kroz razvoj historije dolazi do proširenja shvaćanja izvora pa se osim pisanih izvora

20

Page 21: Povijest Historiografije

(dokumenata) počinje upotrebljavati čitav niz izvora (materijalnih, književnih, vizualnih, usmenih itd.), odnosno različitih povijesnih svjedočanstava. Konstrukcija povijesne činjenice – povjesničar konstruira povijesnu činjenicu (povijesna činjenica nije samo godina neke bitke već čitav niz drugih pojava iz prošlosti koje povjesničar vršeći selekciju odabire iz nepregledne prošlosti i predstavlja kao povijesnu činjenicu, npr. proces modernizacije ili neki ritual itd.)7. Prosvjetiteljska historiografijaHistoriografija u 18. stoljeću-u 18. st. nastavljen razvoj historijske erudicije (kritike izvora i pomoćnih povijesnih znanosti; treba podsjetiti na djelo Jeana Mabillona, De re diplomatica, 1681) -u 18. st. također nastavljen proces postupnog odmicanja od shvaćanja historije kao dijela književnosti, odnosno retorike (ali povezanost historije i književnosti ostaje i dalje jaka) -u 18. st. dolazi do postupnog širenja značenja pojma historija (od antike do 18. st. historija je uglavnom označavala pripovijest o događajima u vezi nekog rata ili neke istaknute ličnosti, dok u 18. st. postupno počinje označavati i povijesnu zbilju u cjelini pa historija, dakle, obuhvaća i povijesnu zbilju i pripovijedanje o njoj)-u 18. st. historija se počinje sve manje shvaćati kao pripovijedanje pogodno za iznošenje pojedinačnih moralnih primjera (exempla), a naglasak se počinje seliti na istraživanje različitih tema koje je potaknula prosvjetiteljska historiografija, o čemu ćemo nešto kasnije više govoriti -javljanje nove discipline – filozofije povijestiProsvjetiteljsko shvaćanje povijesti i pojava filozofije povijesti-umjesto shvaćanja da Providnost ravna poviješću (kasni primjer teološkog shvaćanja povijesti je Jacques-Bénigne Bossuet, Rasprava o univerzalnoj povijesti, 1681), naglašava se da čovječanstvo upravlja svojom poviješću-povijest se počinje promatrati kroz pojam napretka; javljanje uvjerenja da je moguć napredak čovječanstva, da se čovjek obrazovanjem može usavršavati i nadvladati predrasude, praznovjerje i neznanjeFilozofija povijesti-povezivanje povijesti i filozofije-pojam upotrijebio Voltaire 1765.-umjesto shvaćanja povijesti kao rezultata Božjeg djelovanja, povijest treba filozofski osmisliti iz nje same; “povjesničar treba obuhvatiti i posjedovati cijelu povijest; on je mora vidjeti cijelu kao jednim jedinim pogledom”; povijest, dakle, treba vidjeti kao jedinstven i cjelovit tijek te joj dati smisao koji proizlazi iz nje same; oblikovanje uvjerenja da je povijest jedinstven, pravocrtan proces usmjeren prema određenom cilju (npr. razumnom društvu)-prosvjetitelji na povijest gledaju kao na niz zabluda i praznovjerja, uz uvjerenje da čovječanstvo obrazovanjem može napredovati u razvoju slobode i kulture; važnost pojma napretka-autori djela o filozofiji povijesti: Vico, Voltaire, Hegel, Marx itd.Giambattista Vico (1668 – 1744)- profesor retorike na napuljskom sveučilištu- smatra ga se prvim filozofom povijesti- sličnosti i razlike s prosvjetiteljskim shvaćanjima

21

Page 22: Povijest Historiografije

- osebujno djelo Scienza nuova, 1725 (Načela nove znanosti, Zagreb 1982)- njegovo djelo suvremenicima bilo potpuno nepoznato pa je odgovarajuća recepcija došla znatno kasnije- Vicovo djelo sadrži elemente i teologije povijesti i filozofije povijesti, i kružni tijek povijesti i pravocrtni napredak, i utjecaj Providnosti na povijest i čovjekovo djelovanje- Vico polazi od shvaćanja da je prirodu stvorio Bog (zbog čega su njezini zakoni teže spoznatljivi), a kulturu čovjek pa nju treba istraživati. Svako povijesno razdoblje različito je utjecalo na kulturu.-povijest je za njega dugotrajan proces razvoja čovjeka od životinjskog do civiliziranog stanja-Vico pokušava istraživanje povijesti izdići na znanstvenu razinu; pokušaji oblikovanja poredbene kulturne historije-poznat po analizi mitova-Vico je na granici sekularnog i religijskog tumačenja povijesti-iznosi pretpostavku da je svim primitivnim ljudima zajedničko: religija, bračne ceremonije, pokapanje mrtvih-razlikuje tri razdoblja: bogova (patrijarhalno društvo), heroja (aristokratsko društvo), ljudi (društvo znanosti i filozofije)-kod Vicoa se može iščitati ideja kružnog kretanja povijesti, koja je, međutim, različita od one kod antičkih i humanističkih autora-Vicovo djelo doživjelo bogatu i raznoliku recepciju, od nepoznavanja u 18. st., preko otkrivanja njegova djela od strane francuskog povjesničara J. Micheleta, zatim B. Crocea i K. Marxa, sve do isticanja važnosti Vicova djela za društvene i humanističke znanostiObilježja prosvjetiteljske historiografije-umjesto dotadašnje pretežne usmjerenosti na historiju istaknutih osoba i ratova, autori djela prosvjetiteljske historiografije pokušavaju osmisliti historiju društava i civilizacija-glavna tema prosvjetiteljske historiografije je “civilizacija” (promatranje obilježja neke civilizacije preko njezine književnosti, umjetnosti, znanosti, religije, običaja, trgovine itd.)-promatra se “napredak” čovječanstva-pokušavaju se pronaći zakoni povijesnog razvoja, osvijetliti uzročno-posljedične veze -zbog usredotočenosti na dominantnu ideju historiografska pripovijest treba ukazati na smisao određene “epohe” ili “civilizacije”-usmjeravanje na pisanje univerzalne historije (pojava historiografskog žanra “historijski esej”, u kojem se tematizira svjetska historija, na način kritičkog promišljanja tijeka i smisla svjetske povijesti)-Na koji su način tako konceptualizirani teorijski i istraživački interesi prisutni u pojedinačnim djelima?Francuska prosvjetiteljska historiografijaCharles de Secondat Montesquieu (1689 – 1755)- teoretičar ustavnog uređenja koji je u svojim djelima promišljao i probleme vezane uz povijest- Razmatranja o razlozima veličine Rimljana i njihove propasti, 1734.- usmjerenost na proučavanje zakona povijesnog kretanja- težnja prema otkrivanju uzroka određenih pojava- nedostatna kritika izvora

22

Page 23: Povijest Historiografije

“Uopće se mora opaziti da su se Rimljani, ratujući redom sa svim narodima, uvijek odricali svojih običaja čim bi na bolje naišli i da je to najviše pridonijelo da ih učini gospodarima svijeta.”Montesquieu, Razmatranja o razlozima veličine Rimljana i njihove propasti, Zagreb 2007, str. 15. François Arouet Voltaire (1694 – 1778) - filozof, književnik, povjesničar- njegov središnji interes je “genij naroda”- umjesto uske političke povijesti potrebno je pisati o životu i “duhu” naroda, usredotočiti se na “duh vremena”, koji se očituje na raznim područjima društva- u vlastitom historiografskom radu Voltaire se želi usmjeriti na ljudsko ponašanje, zakone, običaje, trgovinu, financije, poljoprivredu, stanovništvo- potrebno je orijentirati se na svjetsku historiju- ističe važnost oslanjanja na filozofiju- napredak čovječanstva, koje bi trebalo napredovati prema razumnom društvu, nije, međutim, pravocrtan- za Voltairea povijest je prepuna razdoblja neznanja i barbarstva, a uzori mogu biti jedino grčka antika, razdoblje Cezara i Augusta, renesansa, doba Luja XIV.Stoljeće Luja XIV, 1751, Voltaireovo najznačajnije historijsko djelo - to razdoblje Voltaire drži dotad najprosvjećenijem (zbog “uspona ljudskog duha” i brojnih reformi koje su dovele do procvata društva) - Voltaire oslikava povijest francuskog društva, civilizacije (način života, znanost i umjetnost) u doba Luja XIV. - sustavno skupljao izvore za to djelo: obavijesti očevidaca i suvremenika događaja, djela različitih autora, ali ne i arhivske dokumente; ne služi se temeljitom kritikom izvora historijske erudicije - u prikazivanju različitih područja ljudskog života, Voltaire se služi sistemom tzv. ladica, što podrazumijeva odvojeno obrađivanje vanjske politike i rata od unutrašnjih prilika, zasebno prikazivanje npr. duhovnog stvaralaštva i života na dvoru; tako odvojena područja – “ladice” – ne obrađuju se u njihovoj povezanosti i međusobnom prožimanju, a taj je kompozicijski i sadržajni problem prisutan i u suvremenoj historiografijiEsej o običajima i duhu narodâ, 1756.- Voltaireovo djelo koje ima veće filozofsko nego historiografsko značenje- nastavak Bossuetove Rasprave o univerzalnoj povijesti (koja završava s Karlom Velikim, od kojeg Voltaire počinje i ide do Luja XIII), ali i snažna kritika tog djela- tematiziranje napretka čovječanstva (primjena filozofije povijesti)- prvi pokušaj svjetske historije koji želi istraživati sva velika kulturna središta na svijetu; prva historija svjetske civilizacije- prikazivanje starih civilizacija: Grčke, Rima, Indije, Kine, Perzije, Arapa; zatim daje pregled europske srednjovjekovne povijesti i ide u analizi do svoga vremena- jednako vrednovanje npr. kineske, muslimanske i europske civilizacije - Voltaire se ne služi kritikom izvora historijske erudicijeIzazov svjetske povijesti-Voltaireovo pisanje o svjetskim civilizacijama može nam poslužiti kao poticaj da razmislimo o europocentričnosti promatranja povijesti i europocentričnosti historiografije

23

Page 24: Povijest Historiografije

-povjesničar bi se, prema Voltaireu, trebao posvetiti i primjerice indijskoj i kineskoj civilizacijiPovjesničarkeCatharine Macaulay (1731-1791)- engleska povjesničarka- The History of England, 8 svezaka, 1763-1783.- Letters on Education, 1790, u kojima govori o različitim pitanjima obrazovanja, među ostalim i pitanju obrazovanja žena- knjige koje predstavljaju pregled povijesti historiografije uglavnom ne spominju povjesničarke, time ni Catharine Macaulay, a iznimka je kratki zapis u knjizi O. Luthara, Majstori i muze, Zagreb 2002, str. 62.Predstavnici hrvatske historiografijeSerafin Marija Crijević - Cerva (1686-1759), dominikanac i dubrovački povjesničar-povjesničar dubrovačkih dominikanaca i Dubrovačke Republike-djela: Bibliotheca Ragusina (više od četiri stotine životopisa domaćih ljudi i stranaca povezanih s Dubrovnikom), Prolegomena in sacram metropolim Ragusinam (o dubrovačkim državnim ustanovama), Sacra metropolis Ragusina (povijest dubrovačke nadbiskupije prikazana preko životopisa dubrovačkih nadbiskupa)Baltazar Adam Krčelić (1715–78), zagrebački kanonik i povjesničar -djela: De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares (bilješke o hrvatskoj povijesti; koristi izvore, ali nedostatna kritika izvora; bez primjene razvoja historijske erudicije)-Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis (Povijest Stolne crkve zagrebačke, Zagreb 1994)-Annuae sive historia (Annuae ili historija: 1748-1767, Zagreb 1952); prisutni elementi oštrih memoara i kronikeŠkotska prosvjetiteljska historiografija- za razliku od francuske prosvjetiteljske historiografije, kod škotskih prosvjetitelja možemo uočiti početke procesa povezivanja historijske erudicije i historijskog pripovijedanja, što će u 19. st. rezultirati utemeljenjem historije kao moderne znanstvene discipline David Hume (1711 – 1777) - filozof, jedna od vodećih osoba škotskog prosvjetiteljstva- History of England from the Invasion of Julius Caesar to the Revolution of 1698, 8 svezaka, 1763. - zahtijeva sustavno prikupljanje podataka za pisanje historiografskog djela- povezivanje povijesti s filozofijom- književna strana historiografskog djela prisutna je u vrhunskom pripovijedanjuEdward Gibbon (1737 – 1794) - dok su prosvjetiteljski povjesničari (filozofi-povjesničari) uglavnom usmjereni na esejističko iznošenje unaprijed pripremljenih teorijskih pristupa, bez korištenja sustavne kritike izvora historijske erudicije, engleski povjesničar Gibbon prvi je koji povezuje historijsku erudiciju, filozofiju i historiografsko pripovijedanje- Gibbon još ne provodi sustavnu kritiku izvora, ali se služi brojnim izvorima i literaturom

24

Page 25: Povijest Historiografije

- na njega utječu eruditi, ali smatra da pojedini događaji sadrže dublje značenje, po čemu je bliži prosvjetiteljima- povezao je dvije dotad nepovezane tradicije: eruditsku i filozofsku“Istorija je tek nešto više od niza zločina, gluposti i nesreća čovečanstva.” E. D. Gibon, Opadanje i propast Rimskog carstva, Beograd 2003.Historija propadanja i pada Rimskog Carstva (The History of the Decline and Fall of the Roman Empire), 6 svezaka, 1788, o razvoju rimske države od 2. st. pr. Kr. do pada Carigrada 1453. - Rimsko Carstvo Gibbon smatra veličanstvenim spomenikom ljudskog genija - bavi se uglavnom političkim ustanovama i ratovima, a ne teži toliko obuhvatiti široka područja društvenog života - istraživanje razvoja i uzroka pojava - prvo djelo znanstvene historije koje postalo izuzetno popularno, ponajprije zbog izuzetne književne vrijednosti -složenoj problematici prosvjetiteljstva istraživački je primjerice pristupala poddisciplina unutar suvremene historiografije – intelektualna historija-naglasak intelektualne historije je na intelektualnoj djelatnosti-intelektualnoj historiji prethodi historija ideja (američki povjesničar Arthur Lovejoy), a kasnije se intelektualna historija razvila u različitim pravcima-jedan od najvažnijih pravaca je Begriffsgeschichte (historija koncepata, odnosno pojmova), koja se, između ostalog, bavila i proučavanjem razvoja shvaćanja pojma “historija” kroz povijest8. Konstruiranje povijesti kao moderne znanosti- Njemačka historiografija u 19. stoljeću -rezultat povezivanja tradicije historijske erudicije (doprinosa razvoja historijske erudicije u 17. i 18. st., usavršavanja metode i tehnike kritike izvora, odnosno usustavljivanja pomoćnih povijesnih znanosti) i pripovjednog izvještavanja o povijesti (napose geneti č kog smjera u historiji, koji je usmjeren na razvoj, tijek i promjene povijesnih zbivanja, odnosno promatra povijesne pojave u njihovom nastanku i kasnijim promjenama te ih prikazuje u obliku pripovjedne sinteze)-u 19. st. dolazi, dakle, do konstituiranja moderne historijske znanosti povezivanjem historijske erudicije i geneti č ke historije -kretanje prema tom procesu poznanstvenjenja može se primijetiti kod nekih autora iz druge polovice 18. st. (njemačka prosvjetiteljska historiografija) Njemačka prosvjetiteljska historiografija-u drugoj polovici 18. st. zapaža se promjena unutar historiografske prakse; dotad je bila prisutna eruditska kritika izvora čiji se predstavnici, eruditi, uglavnom nisu upuštali u opširnije pripovijedanje o prošlosti, dok oni koji su pripovijedali o prošlosti, historiografi, nisu koristili rezultate historijske erudicije, odnosno sustavne kritike izvora; sada se uočava postupno povezivanje tih dvaju pristupa; proces poznanstvenjenja-do druge polovice 18. st. pomoćne povijesne znanosti dosegnule su pouzdanu razinu (diplomatika, paleografija, kronologija, sfragistika,

25

Page 26: Povijest Historiografije

heraldika, epigrafija, numizmatika); mogućnost odgovarajuće kritike izvora-historija se postupno prestaje shvaćati kao grana retorike, a počinje joj se pristupati kao zasebnoj disciplini, kao znanosti-promjene s pojmom “historija”, u drugoj polovici 18. st. “historija” počinje označavati i povijesnu zbilju (za što danas koristimo pojam “povijest”) i izvještavanje, pripovijedanje o prošlosti (za što danas koristimo pojam “historija”) -u drugoj polovici 18. st., usustavljivanjem kritike izvora, stvoreni preduvjeti da povjesničari postanu istraživači te povežu historiografsko pripovijedanje s kritikom izvora i počnu istraživati međusobnu povezanost uzroka i posljedica povijesnih pojava-no njemački prosvjetiteljski povjesničari još uvijek ostaju samo na teorijskoj razini razmatranja tih problema, ne stvaraju historijska djela na osnovi tih postavki; samo teorijski napisi -profesori sveučilišta u Göttingenu: Johann Christoph Gatterer (1727 - 1788) i August Ludwig Schlözer (1735 - 1809), formuliraju teorijske postavke moderne historijske znanosti; zalažu se za istraživanja temeljena na pomoćnim povijesnim znanostima; izriču uvjerenje o međusobnoj povezanosti povijesnih činjenica -u drugoj polovici 18. st. stvorene ipak samo pretpostavke, tek u 19. st. historija se konstituira kao disciplina i znanost Filozofija povijesti-usmjeravanje na smisao povijesnog kretanja i njegov krajnji cilj (predstavnici filozofije povijesti u 19. st. su filozofi klasičnog njemačkog idealizma: Kant, Fichte, Schelling, Hegel)Johann Gottfried Herder (1744 - 1803) -Ideje za filozofiju povijesti čovječanstva, 1784.-svaki narod ima poslanje (narodi kao subjekti povijesti; usmjerenost na “duh naroda”)-navedena Herderova razmišljanja izuzetno utjecala na nacionalnointegracijske ideologije u 19. st., napose na nacionalne pokrete u Slavena, kojima je Herder predviđao važnu ulogu-na historiografiju u 19. st. Herder, između ostalog, utječe uvjerenjem da se povijesne pojave mogu shvatiti “uživljavanjem” (Einfühlung) -predavanja: Filozofija povijesti, objavljena 1837; povijesne pojave izraz su «svjetskog duha», on je uvijek jednak, ali se javlja u različitim povijesnim oblicima; sadržaj “svjetskog duha” je sloboda (kroz povijesno kretanje ostvaruje se postupan napredak u slobodi; stari Istok karakterizira ropstvo, Grčka i Rim zadržali su ropstvo, ali i proširili mogućnosti slobode, dok su germanski narodi prihvatili ideju slobode, ali je još nisu ostvarili)-“svjetski duh” kroz različite povijesne faze dolazi do svijesti o svojoj duhovnoj slobodi koja se izražava u državi; usmjeravanje na razvoj država (najviši stupanj razvoja “svjetskog duha”, prema Hegelu, može se doseći u monarhijskoj pravnoj državi njegova vremena)

26

Page 27: Povijest Historiografije

-«svjetsku povijest» promatra kroz razvoj svijesti o slobodi i sustavno ostvarenje slobode-“jer svjetska povijest nije ništa drugo nego razvoj pojma slobode” Hegel, Filozofija povijesti, Zagreb 1966, str. 467.promatranje povijesti dijeli na: - izvorno - reflektirano - filozofijskoWilhelm Humboldt-predavanja O zadaći historiografa, objavljena 1821.-formuliranje nekih od temeljnih pretpostavki njemačke historiografije u 19. st. -povjesničar pri istraživanju treba kritički ispitati izvore i razumjeti vladajuće ideje u istraživanom razdoblju te zatim povezati pojedine činjenice u logičnu cjelinu; ne dati samo vanjski opis događaja već pokušati proniknuti u srž događaja -historiograf se treba uživjeti u duh istraživanog povijesnog razdoblja; metoda “uživljavanja” ili “razumijevanja” (Verstehen) postala je jedan od osnovnih postulata njemačke historiografije-povezati kritički ispitane povijesne činjenice s cjelinom, idejom; “učenje o idejama” (Ideenlehre); povjesničari se usmjeravaju na proučavanje ideja-stavljanje naglaska na državu i naciju (što obilježava njemačku historiografiju)Njemačka histo. u 19. st.-povezivanje erudicije (kritike izvora) i izvješća o povijesnim činjenicama (koje se promatraju kroz njihove promjene; genetički smjer u historiji)-takav pristup povijesti u njemačkoj historiografiji u 19. st., obilježenu utjecajem filozofije klasičnog njemačkog idealizma, nazivamo historizam-historija postaje zasebna disciplina, pristupa joj se kao znanosti, uvodi se kao predmet na sveučilišta-njemačka historiografija u 19. st. vezuje se uz proučavanje države i nacije-skupljanje i izdavanje brojnih zbirki izvora (temelj svakog istraživanja); Monumenta Germaniae historica, prvi svezak izašao 1826. -razvoj hermeneutike, prvo kao interpretacije Biblije, zatim kao općenitog umijeće čitanja tekstova-metoda razumijevanja i uživljavanja; traženje ideja u povijestiPredstavniciBarthold Georg Niebuhr (1776 - 1831)- uz Rankea prvi značajniji predstavnik novog shvaćanja historije u 19. st., obilježene povezivanjem historijske erudicije i genetičkog smjera- Niebuhr, dakle, povezuje eruditsku kritiku izvora s historiografskim pripovijedanjem

27

Page 28: Povijest Historiografije

- napisao historiju Rima, 3 sveska, 1827-1832.- političar - unošenje vlastitih nazora (npr. o reformiranoj staleškoj Pruskoj u rimsku prošlost) - publici je njegovo djelo bilo teško za čitanjeLeopold von Ranke- najpoznatiji predstavnik historizma, dominantnog pravca u njemačkoj historiografiji u 19. st., koji obilježava istraživačko koncentriranje na istaknute ličnosti, državu, naciju, narod te metoda razumijevanja (Verstehen) kao hermeneutski (interpretativni) pristup; uz inzistiranje na kritici izvora naglasak je na istraživanju ideja- Ranke iznimno utječe na razvoj znanstvene historije u Njemačkoj, u Europi i SAD-u - profesor Berlinskog sveučilišta (1825-1871), uvodio brojne generacije studenata u tehniku i praksu historijskog istraživanja- povremeno bio savjetnik pruskog režima, ali nije svoj rad podvrgao političkoj propagandi kao neki njegovi nasljednici- prvo djelo: Historije romanskih i germanskih naroda 1494 – 1514, 1824. - pisao historiografska djela o njemačkoj, francuskoj, talijanskoj, engleskoj i svjetskoj povijesti- djelo Srpska revolucija, 1829. - za Rankea je glavni predmet istraživanja država- proučavanje ideja - ideja nacije- bavljenje vanjskom politikom, diplomacijom, ratom, istaknutim ličnostima, državnicima; kao izvore Ranke uglavnom koristi službene državne dokumente- politička povijest- istraživanje se usmjerava na događaj, osnovni predmet istraživanja; povjesničar bi trebao uočiti povezanosti unutar pojedinih činjenica- Ranke postavio visoku razinu u kritici izvora i sintetiziranju proučavanih činjenica- Ranke značajno utjecao na napredak standarda historijske kritike- držao je do književne strane svojih djela - ogradio se od određenih učenja filozofije povijesti- Ranke naglašava potrebu «objektivnosti» povjesničara (prikazati događaje kako su se zaista odigrali, “istinito”), što se, prema njegovu uvjerenju, postiže iscrpnom kritikom izvora- usprkos svim pokušajima da njegovo pripovijedanje bude što objektivnije, njegovi politički pogledi itekako su vidljivi u njegovim djelima Problemi koji obilježavaju historiju tijekom 19,20,21 st.-odnos historije prema proučavanju političke povijesti, događajne povijesti, države, nacionaliz(a)ma, (vlastite) nacije

28

Page 29: Povijest Historiografije

-odnos države, politike, nacionalizma, nacije prema povijesti i historiji kao discipliniRankeovi nasljednici Johann Gustav Droysen (1808 - 1884)- u njegovim djelima prisutno opravdanje suvremene pruske države (posebice njezine vojne komponente)- Historija pruske politike - bavio se i razdobljem helenizma - prvi povjesničar u 19. st. koji sustavno elaborira rezultate svoje refleksije o metodologiji historijske znanosti (sustavna teorijska promišljanja istraživačkog postupka, koji polazi od stroge kritike izvora)- Nacrt historike, 1868; iznosi načela istraživačkog postupka; razrađuje historijsku metodu (“historika”); govori o “razumijevanju” i “uživljavanju”- Droysen definira historijsku metodu kao povezanost sljedećih postupaka: prikupljanja izvora (heuristike), kritike izvora, interpretacije i prikazaHeinrich von Sybel (1817 – 1895)- služi se kritikom izvora no njegova historiografska djela ipak su tendenciozna (u službi politike Bismarcka i Pruske)- važan je njegov organizacijski rad; pokrenuo je i uređivao poznati historiografski časopis Historische Zeitschrift, koji počeo izlaziti 1859. Theodor Mommsen (1817 – 1903)- Rimske historije, 3 sveska, 1854-56, vrhunsko prozno djelo - njegova interpretacija rimske republike u skladu je s njegovim političkim nazorima - zastupnik u pruskom parlamentu - nakon različitih političkih faza staje na opozicijsku stranu prema Bismarcku, čime se razlikuje od režimskih povjesničara Droysena, Sybela i Treitschkea, koji podržavaju Bismarcka- za razliku od prethodnih povjesničara, čija historijska djela publici nisu bila čitateljski privlačna, Mommsenova djela odlikuju se književnim vrijednostima pa je 1902. dobio Nobelovu nagradu za književnostHeinrich von Treitschke (1834 – 1896)- kao i Droysen slavi vojni karakter Pruske- djela mu se odlikuju propagandizmom- najutjecajniji ideolog njemačkog imperijalizmaErnst Bernheim (1850 – 1942)- krajem 19. st., na temelju istraživačkih rezultata njemačkih povjesničara, izvedeni zaključci o historijskoj metodi (kao skupu pravila istraživačkog postupka)- Bernheim u Udžbeniku historijske metode i filozofije povijesti, 1889, zaokružio teorijske analize koje započeo Droysen; riječ je o iznimno popularnom priručniku

Politička historija

29

Page 30: Povijest Historiografije

-u 19. st. obilježava je usmjerenost na državu i političke institucije-kasnije se u 20. st. postupno formiraju brojni novi pristupi unutar političke historije, koji npr. proučavaju djelovanje pojedinca u svijetu politike, zatim kolektivnu biografiju parlamentarnih zastupnika, političku kulturu itd.

9. Francuska historiografija u 19. stoljeću Francusku historiografiju u 19. st. predstavit ćemo kroz dvije

teme:

- proučavanje i interpretiranje Francuske revolucije u prvoj polovici 19 st. (kroz koje su vidljiva i druga obilježja historije toga razdoblja, npr. romantizam i naglašavanje pripovjedačkog aspekta, ali i postupno ostvarivanje uvjeta za poznanstvenjenje)

- proces poznanstvenjenja francuske historiografije tijekom druge polovice 19. st.

interpretacija Francuske revolucije imala je važnu ulogu u političkom životu Francuske u 19. st, i prema njoj su se određivale političke struje: - struja reakcije (restauracija 1815-1830; za apsolutnu monarhiju, za obnovu starog režima; aristokracija; protiv Francuske revolucije) - liberalna struja (većina najpoznatijih francuskih povjesničara u 19. st.; građanstvo; pobornici Francuske revolucije) - francusku historiografiju u 19. st. u velikoj mjeri obilježio je odnos prema Francuskoj revoluciji- francuski povjesničari služe se postignućima historijske erudicije, ali neki od njih nedovoljno koriste arhivske dokumente i kritiku izvora, pogotovo oni koji se primarno usredotočavaju na dopadljivo pripovijedanje pobornici Francuske revolucije proturevolucionarne struje i liberalnog građanskog društva <=> (plemstvo, svećenstvo; nekadašnji prvi i drugi stalež)- njihova suprotstavljanja odražavaju se i u historiografiji- pobornici obnove monarhije pokreću 1866. prvi historijski časopis Revue des Questions historiques (Časopis za historijska pitanja); služe se strogom kritikom izvora u tradiciji historijske erudicije, a cilj im je, u sklopu kritike novog društvenog uređenja nakon Francuske revolucije, osporiti rezultate liberalnih povjesničara

Francuski povjesničari u 19. stoljećuFrançois Guizot (1787 – 1874)- povjesničar, političar, ministar prosvjete, prvi organizator institucionalne podloge francuske historijske znanosti, omogućio osnivanje katedara za historiju u visokom školstvu, osnovao Društvo za historiju Francuske i Odbor za historiju i znanstveni rad, koji je izdavao dokumente iz francuske povijesti

30

Page 31: Povijest Historiografije

- doprinio obnovi historijske erudicije u Francuskoj u 19. st., čime je zaslužan za pojavu eruditsko-genetičke historiografije u Francuskoj - prvi počeo kritički izdavati izvore; između 1823. i 1835. objavio 30 svezaka zbirki izvora iz francuske povijesti- glavni predmet Guizotova istraživanja je «civilizacija» - Guizotova djela: Historija civilizacije u Europi, 1828; Historija civilizacije u Francuskoj, 1829-1832. - govori o uvjetima materijalnog života, društvenoj i političkoj djelatnosti, moralu itd.- Guizot je na strani buržoazije (npr. dokazivanjem opravdanosti Francuske revolucije), a protiv rojalista, koji žele obnovu starog režima- zapadnu civilizaciju, prema Guizotu, obilježava pojava, rast i pobjeda trećeg staleža, tj. buržoazije, koja je postupno pripremana stoljećima, a ostvarila se u Francuskoj revoluciji, koja je samo dovršila taj dugotrajni procesAugustin Thierry (1795 – 1856) - prvi govori o klasnoj borbi kao pokretačkoj snazi povijesnog razvoja (sukobi između plemstva i trećeg staleža u Francuskoj) - na strani je trećeg staleža- više je orijentiran prema dojmljivom pripovijedanju nego prema kritici izvora (snažan utjecaj romana Waltera Scotta)- protivi se historiografskim djelima koja govore samo o dinastijama i ratovimaFrançois Mignet (1796 – 1884) i Adolphe Thiers (1797 – 1877) primjer su francuskih liberalnih povjesničara koji pišu samo o političkoj povijesti Francuske revolucije (isključiva usmjerenost na događaje)Jules Michelet (1798 – 1874)- primjer romantičarskog povjesničara - na njega utječe filozofija klasičnog njemačkog idealizma i Herder, napose učenjem o “duši naroda”- otkrio “Novu znanost” G. Vica, preveo je na francuski 1827.- djela: Pregled moderne povijesti, 1827; Historija Francuske, 17 svezaka, 1833-1867; Historija francuske revolucije, 7 svezaka, 1847-1853. - spis Le Peuple (narod, preciznije puk), 1846. - Micheletovo uvjerenje da je puk pokretačka snaga povijesnog razvoja; za njega je u Francuskoj revoluciji puk simbol utjelovljenja pravde i slobode - prihvaćao je učenja o utjecaju geografske okoline (npr. klime, prehrane) na stanovništvo- Micheleta zanimaju sva društvena područja na kojima se izražava “duh naroda”Recepcija Micheleta

31

Page 32: Povijest Historiografije

- povjesničari koji su inzistirali na znanstvenosti odbacivali su Micheleta zbog nekritičkog veličanja Francuza i Francuske; Michelet zanemaruje strogu kritiku izvora iako ih obilno koristi- s druge strane, povjesničari oko časopisa Annales, zbog svoga interesa za sva područja društvenog života i šire slojeve, cijene što Michelet ne pripovijeda isključivo o političkim događajima i što pokazuje interes za tzv. malog čovjeka (npr. obrtnike, male trgovce, seoske posjednike); u vezi toga problematično je što Michelet narod zamišlja kao homogen i pripisuje mu najbolje vrline (npr. poštenje) - zbog svojih književnih, odnosno pripovjedačkih vrlina Michelet ima izuzetno mjesto u francuskoj kulturiAlexis de Tocqueville (1805 – 1859)- djela: O demokraciji u Americi, 1835-1840; vrijedna sociološka i politološka interpretacija američkog društva; Stari režim i revolucija, 1856; zanimljiva knjiga u kontekstu rasprava o ocjenjivanju Francuske revolucije- za razliku od brojnih autora koji u svojim historiografskim djelima veličaju Francusku revoluciju ili izražavaju mržnju prema njoj, Tocqueville je umjeren u svom ocjenjivanju promjena u francuskom društvu koje je potaknula Francuska revolucija- ističe posljedice koje obilježavaju Francusku zbog nedovršenosti revolucije- u djelu Stari režim i revolucija razmatra porijeklo Francuske revolucije; naglašava važnost proučavanja “starog režima” za razumijevanje francuskog društva i povijesti; Tocquevilleova posebna vrijednost je što zna prepoznati kontinuitete i uočiti procese dugog trajanja

Sumiranje pristupa Francuskih povjesničara u 19. st. o Francuskoj revoluciji

- francusku historiografiju u 19. st. obilježavaju dvije struje: liberalna i proturevolucionarna- François Mignet i Adolphe Thiers predstavnici su liberalnih povjesničara koji su usredotočili na političku povijest Francuske revolucije - François Guizot, François Mignet i Adolphe Thiers naglašavaju uspjeh buržoazije u revoluciji - F. Mignet razdvaja “dobru” revoluciju 1789. (zbog suradnje buržoazije i puka) od “loše”, jakobinske iz 1793. (zbog ekscesivnog djelovanja masa)- Jules Michelet naglašava djelovanje puka u revoluciji, a kritički se odnosi prema Katoličkoj crkvi- Alexis de Tocqueville, Stari režim i revolucija, iznosi umjeren pogled na revolucionarne promjene u francuskom društvu; naglašava važnost istraživanja starog režima

Proces poznanstvenjenja francuske historiografije u 19. stoljeću- u posljednjoj trećini 19. st. francuska historiografija dosegnula

32

Page 33: Povijest Historiografije

je znanstveni stupanj, obnovom tradicije francuske historijske erudicije, ali i slijeđenjem procesa poznanstvenjenja koji je potaknula njemačka historiografija u 19. st.- osamostaljenje historije kao discipline, institucionaliziranje na francuskim sveučilištima- važan doprinos časopisa Revue historique (Historijski časopis), pokrenutog 1876. - Gabriel Monod (1844 – 1912), glavni urednik časopisa; inzistira na kritici izvora i «znanstvenosti», uz brigu za književno pripovijedanje- suradnici časopisa trebali bi izbjegavati stavljanje na stranu republikanaca ili rojalista te se držati činjenica, što podrazumijeva vjerovanje u ideal povjesničarove nepristranosti, koji možemo dovesti u pitanje, između ostalog, time što su suradnici časopisa smatrali da njihov znanstveni rad treba doprinijeti jedinstvu francuske nacije Ernest Renan (1823 – 1892)- djelom Isusov život izazvao brojna protivljenja- iznimna kritičnost, skepticizam- Što je nacija?, 1882.Numa Denis Fustel de Coulanges (1830 – 1889)- bavio se poviješću srednjovjekovne Francuske- poznato djelo Antički grad, 1864.- kao i Michelet, Fustel de Coulanges pokretačke snage povijesti vidi u širim slojevima, puku, što cijene povjesničari iz druge polovice 20. st. koji se bave tzv. malim čovjekom- Fustelov manifest, O načinu pisanja historije u Francuskoj i Njemačkoj u posljednjih pedeset godina, 1872, u kojem kritizira francuske povjesničare zbog divljenja njemačkoj znanosti i zbog “stalnog građanskog rata” među francuskim povjesničarima- Fustel de Coulanges, u sklopu procesa oblikovanja historijske znanosti, razradio je historijsku metodu, koja se temelji na propisanim koracima sustavne kritike izvora- inzistira na korištenju dokumenata, što je, prema njemu, uvjet da bi nepristrani povjesničar došao do vjerodostojnih povijesnih činjenica- historiju shvaća kao znanost, pa ga ne zanima književno pripovijedanje - za razliku od drugih francuskih povjesničara s kraja 19. st. koji inzistiraju na znanstvenosti historije, Fustel nije usmjeren samo na političku povijest Francuska specifičnost - pozitivizam August Comte (1798 – 1857)- oblikovao filozofiju pozitivizma potaknutu razvojem prirodnih znanosti- pozitivizam želi na sve znanosti prenijeti načela prirodnih znanosti

33

Page 34: Povijest Historiografije

- time historija nije znanost, a da bi to postala mora prestati baviti se pojedinačnim činjenicama i usmjeriti se prema generalizacijama i formuliranju zakona u povijesti

Francuski povjesničari na kraju 19. i na početku 20. st. - predstavnici “događajne” historije (E. Lavisse, C. Seignobos, C. V. Langlois)

Ernest Lavisse (1842 – 1922) - utjecajni sveučilišni profesor; bavio se poviješću Francuske i Pruske; urednik brojnih izdanja iz svjetske i francuske povijesti Charles Seignobos (1854 – 1942) i Charles Victor Langlois (1862 – 1929) autori su svjetski poznatog metodološkog priručnika, Uvod u historijske studije, 1898.- u njemu definiraju tijek istraživačkog postupka (prikupljanje dokumenata, brojni koraci u sustavnoj kritici izvora, ustanovljavanje povijesnih činjenica, neutralno izlaganje ukomponiranih činjenica)- usmjerenost na političku povijest i istaknute ličnosti- naglasak je na prikazivanju događaja; “događajna historija” - iluzija da povjesničar objektivno iznosi povijesne činjenice (za razliku od njihova uvjerenja, kritika je ustanovila da povjesničar npr. vrši selekciju činjenica i sl.)- povjesničari oko časopisa Annales, napose L. Febvre, kritički prema uvjerenjima iznesenima u tom priručniku

Povjesničari na početku 20. st. i nakon Drugog svjetskog rata kritički prema francuskoj historiografiji s kraja 19. stoljeća:

- kritika nizanja činjenica i usmjerenosti na političke događaje - kritika ideala objektivnosti povjesničaraIsta kritika vrijedi i za njemačku historiografiju u 19. stoljeću.10. Hrvatska historiografija u 19. stoljeću

- poznanstvenjenje hrvatske historiografije Poznanstvenjenje hrvatske historiografije u 19. stoljeću europske historiografije u 19. stoljeću obilježava proces poznanstvenjenja, koji

povezuje tradiciju historijske erudicije i genetičko shvaćanje povijesnog kretanja njemačka historiografija razradila je pravila znanstveno-istraživačkog postupka,

koja pokušavaju nasljedovati i povjesničari iz drugih zemalja proces poznanstvenjenja podrazumijeva shvaćanje historije kao znanstvene

discipline i njezinu institucionalizaciju na sveučilištima, utemeljenje zanimanja profesionalnog povjesničara, zatim skupljanje i objavljivanje brojne izvorne građe i kritičko pisanje historiografskih radova temeljenih na strogoj kritici izvora

sve ove pojave u europskoj historiografiji karakteriziraju i hrvatsku historiografiju u 19. stojeću

Utjecaj političkih i društvenih prilika na hrvatsku historiografiju u 19. stoljeću- u razdoblju hrvatskog narodnog preporoda intenziviraju se od 1830-ih politička i društvena zbivanja; politički pritisak mađarskog nacionalnog pokreta na hrvatska municipalna prava s jedne strane i obrana municipalnih prava s hrvatske strane odrazili su

34

Page 35: Povijest Historiografije

se i u historiografiji; brojna historiografska produkcija o hrvatsko-ugarskim historiografskim prijeporima, posebice oko pravnog tretiranja početaka ugarsko-hrvatske državne zajednice; ugarska strana tvrdila je da su Ladislav i Koloman osvojili hrvatske zemlje (tzv. teorija osvajanja), dok je hrvatska strana isticala da je riječ o sporazumnom ugovoru hrvatskog plemstva i Kolomana (tzv. teorija ugovora), pozivajući se na dokument Pacta conventa, čiju su autentičnost mađarski autori osporavali - najpoznatije djelo o hrvatskim municipalnim pravima je knjižica Josipa Kuševićeva, De municipalibus iuribus et statutis regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae, 1830. - zbog iznimne političke važnosti pitanja hrvatskih municipalnih prava Hrvatski sabor 1847. povjerava Ivanu Kukuljeviću organiziranje skupljanja izvornih dokumenata o hrvatskim municipalnim pravima; Kukuljević je spise državnopravnog karaktera objavio 1861-1862: Jura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (3 sveska izvorne građe); dio dokumenata o hrvatskom državnom pravu izdao je i Bogoslav Šulek, Naše pravice, 1868. - utjecaj procesa nacionalne integracije na historiografiju; od historije se traži da bude «narodna znanost», koja će historijskim djelima dati legitimaciju hrvatskoj nacionalnoj osobnosti, unutar južnoslavenskog okvira - utjecaj ideologija (ilirizma, jugoslavizma) na historiografiju

Postupci poznanstvenjenja hrvatske historiografije- na znanstveno oblikovanje hrvatske historiografije utječu djela L. Rankea i kruga njemačkih povjesničara oko njega (stroga kritika izvora, povezivanje historijske erudicije i genetičke historije); na izdavanje izvora utječe poznata zbirka izvora Monumenta Germaniae historica - hrvatska historiografija postupan proces poznanstvenjenja započinje 1850-ih godina- u Zagrebu je 1850. osnovano Društvo za jugoslavensku povĕstnicu i starine (postojalo do 1878), predsjednik Ivan Kukuljević; Društvo je isticalo da historiju treba pisati kritički i znanstveno; pokrenulo je časopis Arkiv za povĕstnicu jugoslavensku (1851-1875), koji je uređivao Kukuljević, a časopis je objavljivao uglavnom izvornu građu- uz usavršavanje tehnike kritike izvora, skupljanje i izdavanje zbirki izvorne građe, I. Kukuljević, Š. Ljubić, M. Mesić, F. Rački i dr. počinju objavljivati historiografske radove temeljene na kritičkoj obradi izvora - proces institucionaliziranja historije na europskim sveučilištima i njezino konstituiranje kao zasebne akademske discipline u hrvatskim je zemljama vidljivo u drugoj polovici 19. stoljeća – 1874. otvoreno je Sveučilište u Zagrebu, u sklopu katedre za povijest predavala se hrvatska povijest i opća povijest, uglavnom u srednjem vijeku; prvi profesori bili su M. Mesić i N. Nodilo, kojima su se kasnije pridružili T. Smičiklas, V. Klaić, F. Šišić i dr.; uz nastavu srednjeg vijeka naglasak je bio i na pomoćnim povijesnim znanostima

Predstavnici hrvatske historiografije u 19. stoljeću

Josip Mikoczy (1734-1800)- knjiga Otiorum Croatiae liber unus, 1806; raspravlja o pojedinim pitanjima iz hrvatske povijesti u ranom srednjem vijeku- predstavnik historijske erudicije u najboljoj tradiciji Ivana Lučića, no nakon Mikoczija u hrvatskoj historiografiji sve do polovice 19. st. nema nastavljača koji kritički pristupaju povijesti Ivan Kukuljević (1816-1889)

35

Page 36: Povijest Historiografije

- Hrvatski sabor povjerio mu je 1847. zadaću prikupljanja dokumenata o hrvatskim municipalnim pravima- predsjednik Društva za jugoslavensku povĕstnicu i starine- uređivao Arkiv za povĕstnicu jugoslavensku - Kukuljević se istaknuo objavljivanjem brojne izvorne građe; Jura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 1861-1862; Acta Croatica, 1863; Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 1874-1875.- pisao je historiografske radove o različitim područjima, posebice životopise, npr. Slovnik umjetnika jugoslavenskih, Glasoviti Hrvati prošlih vjekova Šime Ljubić (1822-1896)- objavljivao važne izvore iz mletačkih arhiva; Listine o odnošajih između južnoga Slavenstva i mletačke republike; Commisiones et relationes Venetae - napisao Pregled hrvatske poviesti, 1867.Matija Mesić (1826-1878)- prvi rektor zagrebačkog sveučilišta i prvi predavač hrvatske povijesti na Mudroslovnom (filozofskom) fakultetu - istaknuo se objavljivanjem izvora i raspravama u kojima je prvi obrađivao hrvatsku povijest u razdoblju od 1491. do 1526. (razdoblje vladavine Jagelovića) Franjo Rački (1828-1894)- predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti - ideolog jugoslavizma- u Rimu dodatno izučio pomoćne povijesne znanosti- važan utjecaj na Račkog izvršila njemačka historiografija u 19. stoljeću, tj. postulati njemačkog historizma, napose stroga kritičnost prema izvorima- izdavao brojne izvore, pri čemu je napose važna zbirka izvora iz razdoblja hrvatskih narodnih vladara, Documenta, 1877. - Račkijeva djela: Viek i djelovanje Cyrilla i Methoda slavjanskih apoštolov, 1857-1859; Odlomci iz državnoga prava hrvatskoga za narodne dynastie, 1861; u Radu JAZU Rački je objavio niz rasprava, npr. “Pokret na slavenskom jugu koncem XIV. i početkom XV. stoljeća”, “Bogomili i patareni”, “Borba Južnih Slavena za državnu neodvisnost u XI. vieku” i napose “Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeća”, u kojem je, uz političku problematiku, pažnju posvetio i gospodarskim, crkvenim i kulturnim temama iz hrvatske povijesti do 12. st.Tadija Smičiklas (1843-1914)- obrazovao se na Institutu za austrijska historijska istraživanja u Beču, gdje je usvojio postignuća njemačkog historizma- napisao je pregled hrvatske povijesti, Poviest hrvatska, 2 sveska, 1879-1882, koji je, iz nacionalnih razloga, oduševio hrvatsku javnost- napisao je, također, i niz biografija, npr. Život i djela Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, 1890; Život i djela Dra. Franje Račkoga, 1895. - pokrenuo je 1904. izdavanje važne zbirke izvora za hrvatsku povijest: Diplomatički zbornik kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije Natko Nodilo (1834-1912)- prvi predavač opće povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu- kritičan je prema njemačkoj idealističkoj filozofiji (Herderu i Hegelu) i određenim postavkama njemačkog historizma pa je isticao da se povjesničar ne bi trebao baviti samo

36

Page 37: Povijest Historiografije

događajima iz političkog života ili samo istaknutim pojedincima već bi trebao obraćati pažnju na šire slojeve i različita područja društvenog života- Nodilo je autor opsežnog djela, Religija Srba i Hrvata, na glavnoj osnovi pjesama, priča i govora, 1885-1890, u kojem govori o poganskoj mitologiji Srba i HrvataVjekoslav Klaić (1849-1929)- u Beču je studirao historiju i geografiju, gdje je bio u prilici temeljito se upoznati s njemačkim historizmom- na Klaića je iznimno utjecao klasični priručnik Ernsta Bernheima, uglednog predstavnika njemačkog historizma, o istraživačkom postupku historijske znanosti, Udžbenik historijske metode i filozofije povijesti, 1889. - Klaićeve metodološke poglede možemo vidjeti u njegovom rektorskom govoru Nekoliko rieči o historiji, njezinoj zadaći i metodi, 1902. - Klaić je zagovaratelj genetičkog smjera u historiografiji (koja se bavi istraživanjem promjena u povijesti, odnosno genezom ili razvojem individualnih povijesnih pojava, tj. nastankom, rastom i krajem pojava; “razvijajuća ili genetička historija)- pratio je suvremene metodološke rasprave između europskih povjesničara- Klaićeva definicija historije: «Historija je znanost o razvitku ljudi gledeći na njihovo djelovanje kao socijalna bića» (citirano prema M. Gross, Suvremena historiografija, 1996, str. 181)- Klaić je potvrdio mišljenje predstavnika njemačkog historizma da je glavni predmet historije državna i politička povijest, ali je isticao da treba istraživati i brojna druga područja društvenog života- Klaić je, kao i predstavnici njemačkog historizma, polazio od toga da je predmet historijskog istraživanja pojedinačni događaj, koji, međutim, ne treba promatrati izolirano već u povezanosti s drugim događajima, odnosno unutar historijskog niza događaja, u skladu s postavkama genetičkog smjera u historiografiji- Klaić odbacuje filozofiju povijesti- Klaićeva djela: Povijest Hrvata od najstarijih vremena pa do svršetka XIX. stoljeća, 1899-1920, 5 svezaka, u obradi stigao do početka 17. st.; Povijest Bosne do propasti kraljevstva, 1882.Ferdo Šišić (1869-1940)- Šišićeve metodološke poglede moguće je vidjeti u djelu Priručnik izvora hrvatske historije, 1914, u kojem u uvodu raspravlja o historiji i historijskoj metodi- Šišićeva definicija historije: “Historija, ili književno hrvatski rečeno povijest, jeste znanost o događajima i promjenama među ljudima.” (citirano prema M. Gross, Suvremena historiografija, 1996, str. 182)- naglasak je na promatranju razvoja pojava, na događajima i istaknutim pojedincima; težište historijskog istraživanja je na državi i političkim promjenama; Šišić je više od Klaića usmjeren na “događajnu” (političku) historiju- kao i Klaić, Šišić se pridržava postulata erudicijsko-genetičke historije (“genetička ili razvijajuća historija”)- Šišić raspravlja i o drugim bitnim postavkama njemačkog historizma: “razumijevanju”, “idejama”, objektivnosti povjesničara- Šišićeva djela (do 1914): Hrvatska povijest, 3 sveska,1906-1913. Janko Koharić (1877-1905)- počinio samoubojstvo u 28. godini pa nije ostavio značajnije radove

37

Page 38: Povijest Historiografije

- njegove metodološke poglede na historiju možemo pratiti preko njegovih zapisa Ideje o historiografiji, 1900. - prihvatio pozitivistička shvaćanja pomoću kojih je kritizirao historiografiju okrenutu samo prema pojedinačnim činjenicama; smatrao je da historija treba postati “pozitivna znanost” i početi istraživati zakonitosti povijesnog kretanja (npr. “zakone socijalne nejednakosti, odnošaja radničkih, plaće i kapitala”)

Prva povjesničarka koja je doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

Milica pl. Bogdanovićeva - nakon što je 1901. ženama dopušten upis kao redovnim studenticama (od 1895.

kao izvanrednim) na Filozofski fakultet na Zagrebačkom sveučilištu osnovanom 1874, upisala je akad. god. 1901/1902. studij povijesti i geografije, diplomirala i doktorirala 1906. disertacijom “Car Julije Apostat prema hrišćanstvu”

- prva hrvatska diplomirana povjesničarka i prva povjesničarka doktorica znanosti te prva žena koja je doktorirala na Zagrebačkom sveučilištu. Predavala je zatim na ženskom liceju te od 1930. do umirovljenja 1940. na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu. Također se bavila i znanstvenim radom te pisala o pedagogiji, književnosti i povijesti.

Izvor: Tihana Luetić, Prve studentice Mudroslovnog fakulteta kr. Sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu, Povijesni prilozi, vol. 22, 2002, str. 167-208.

Povijest “odozgo” / povijest “odozdo”?- treba li historiografija vratiti dug nepisanju o životima seljaka i nižih slojeva?

O kome bi se trebalo pisati u historiografskim djelima? Tko je subjekt povijesti? Istaknuti pojedinci ili obični ljudi? - tome se Kukuljevićevom gledištu polemički suprotstavio D. Demeter, ističući ulogu širih društvenih slojeva

Ferdo Šišić priznao je da je hrvatska historiografija imala isključivo plemićko obilježje, a da uopće nije obrađivala život hrvatskog seljaka pod feudalnim gospodarima

Antun Radić osuđivao je usmjerenost povjesničara samo na istaknute pojedince, i to velikaše, banove i kraljeve, dok bi se život naroda u potpunosti zaobilazio

Stjepan Radić kritizirao je zanemarivanje seljačkih buna i usredotočavanje historiografije samo na plemićke borbe

11. predavanje

a) Kritičari historizma

b) Historiografija u Velikoj Britaniji i u Sjedinjenim Američkim Državama u 19. stoljećub) Historiografija u Velikoj Britaniji i u Sjedinjenim Američkim Državama u 19. stoljećuKritičari historizma

38

Page 39: Povijest Historiografije

► njemački povjesničari s jedne strane imali iznimnu ulogu u oblikovanju znanstvene historije, a s druge strane bili politički angažirani, što je nailazilo na kritike s različitih pozicija

► Jakob Burckhardt (1818 – 1897) - povjesničar koji se suprotstavio postavkama njemačkog idealističkog historizma, npr. isključivu istraživanju pojedinačnih činjenica i veličanju države - Burckhardtov naglasak na kulturi, na proučavanju kulturne povijesti; znamenita knjiga Kultura renesanse u Italiji, 1860.- Razmišljanja o svjetskoj povijesti (Zagreb 1999) - suprotstavljao se prevladavajućim koncepcijama koje su promovirali njemački povjesničari pa se nije usredotočavao na iznošenje pojedinačnih događaja dobivenih kritikom izvora već je pokušavao tražiti ono što je tipično (što je trajnije, što se ponavlja) - kulturna historija; proučavanje fenomena umjetnosti, kulture► Friedrich Nietzsche (1844 – 1900)

- snažna kritika njemačke “znanstvene” historije, odnosno historizma- osuđuje apologetski odnos povjesničara prema režimu, proizvoljnost postupka “razumijevanja”; naglašava relativnost svakog motrišta, ističe da o prošlosti ima toliko “istina” koliko i perspektiva (perspektivnost istine)- spis O koristi i štetnosti historije za život, 1874. (Zagreb 2004); «nesuvremeno razmatranje»; nasuprot tadašnjoj općoj “historijskoj groznici” naglašava potrebu zaborava prošlosti i usredotočavanje na sadašnjost ► Nietzsche dijeli historiografiju na:

- monumentalnu (koja slavi istaknute ličnosti) - antikvarnu (koja veliča sve što je staro i time, prema Nietzscheu, zanemaruje sadašnjost) - kritičku (koja npr. raskrinkava mitove prošlosti)Nietzsche osudio sva tri tipa historiografije; izriče želju da čovjek sam sebi da prošlost od koje bi želio potjecati za razliku od one od koje stvarno potječe.Smatra da se suvremeni čovjek treba osloboditi opsjednutosti poviješću i da treba “kreativno zaboraviti” povijest te se usredotočiti na sadašnjost.Važno je napomenuti da su Nietzscheova djela naišla na iznimno pozitivnu recepciju postmodernih teoretičara.► Karl Marx (1818 – 1883)

- svojim teorijskim tezama iznimno utjecao na svjetsku povijest, također i na historiografiju, napose onu marksističke inspiracije- iznio vlastitu filozofiju povijesti- kritički postavljen prema suvremenim njemačkim povjesničarima Kako ocjenjivati Marxa? - brojne različite i oprečne interpretacije - na temelju pokušaja rasprave o interpretaciji značenja Marxova djela na ovom predavanju moguće je vježbati sposobnost uravnotežene interpretacijeŠto je marksizam?- Marx je mijenjao svoje teze, neke je samo naznačio, određena je pojednostavljenja unio već Engels, snažan učinak na tumačenje Marxova djela imala je revolucija 1917, zatim promjene koje u Marxovo učenje unio Lenjin pa Staljin...

39

Page 40: Povijest Historiografije

- već je s obzirom na različite i neprikladne interpretacije svojih misli sâm Marx izjavio da nije «marksist»- jedno je tumačenje Marxova djela koje su diktirali režimi «socijalističkih» država, a drugo su iznimno «elastične» interpretacije zapadnih marksista i povjesničaraObilježja Marxove teorije/marksizma- pojmovi: materijalističko shvaćanje povijesti, historijski materijalizam, klasa, klasne borbe, proizvodni odnosi, proizvodne snage, kapitalizam, kapitalistički proizvodni odnosi, građanstvo (buržoazija), proletarijat, baza i nadgradnja, revolucija, besklasno komunističko društvo- Marxov naglasak na ekonomsku problematiku imao je za posljedicu da su njegove teze tumačene iz pozicije uskog ekonomskog determinizma pa su umjesto toga neki kasniji marksistički teoretičari (Lukács, Gramsci) navodili da se ljudske odnose promatra kroz proizvodne odnose- Marxove teze doživjele su dogmatsku interpretaciju; “vulgarni marksizam”, “dogmatski marksizam”- znatan utjecaj Marxova djela na društvene znanosti; rasprave mogu li npr. Marxove analize kapitalizma poslužiti za analizu suvremenog industrijskog kapitalizma itd.Historiografija- Marx kritički prema njemačkoj filozofiji povijesti, npr. prema Hegelovom uvjerenju da su ideje osnovni pokretači povijesnog kretanja; također, Marx pružio alternativu tadašnjoj prevladavajućoj događajnoj političkoj historiji, usmjerenoj na državu te otvorio mogućnosti za socijalnu historiju- dogmatski marksizam tražio je u povijesti samo klasne borbe; ideologizirane interpretacije povjesničara u socijalističkim/komunističkim državama- marksistička historiografija na Zapadu (zapadni povjesničari bili su oslobođeni zadane interpretacije kojoj su se morali podvrći povjesničari u socijalističkim/komunističkim državama) utjecala je na razvoj socijalne historije - marksizam je utjecao na povjesničare oko francuskog časopisa Annales i na socijalnu historiju u Velikoj Britaniji - svjetski poznati povjesničari marksističke orijentacije: Edward Thompson, The Making of the English Working Class, 1963; E. J. Hobsbawm, Doba revolucije (Zagreb 1987), Doba kapitala (Zagreb 1989) - britanski marksistički historičari osnovali su 1952. poznati časopis Past and Present - marksistički povjesničari potaknuli su proučavanje historije «odozdo» (history from below) - sadržajno, marksistička historiografija usredotočuje se na radnike i njihov položaj, društvene sukobe, revolucije, potlačene, siromašne, napose na ekonomsku povijestJe li jugoslavenska, odnosno hrvatska historiografija u razdoblju od 1945. do 1990. marksistička historiografija i kako ju ocjenjivati?► Historiografija u Velikoj Britaniji u 19. stoljeću► U Velikoj Britaniji u 19. st. dominiraju autori koji pisanju o povijesti pristupaju

više publicistički i književno nego znanstveno. Naglasak je na stilu, kritici izvora ne pridaje se pozornost, prevladava zanimanje za ustavnu povijest (predstavljanje engleskog parlamentarizma kao uzora)

► Tijekom prve polovice 19. st. objavljivanje povijesnih izvora za Englesku, Wales, Škotsku, Irsku. 1836. osnovan Državni arhiv (Public Record Office). Izdavanje

40

Page 41: Povijest Historiografije

zbirki Roll Series (Rerum Britanicorum Medii Aevi Scriptores). Omogućavanje postupnog razvoja znanstvene historiografije.

► Thomas Babington Macaulay (1800 – 1859)

- publicist, član parlamenta - izniman pripovjedač- The History of England from the Accession of James II, 5 svezaka, 1848-61 (Historija Engleske od nastupa Jakova II na prijestolje, Bjelovar 1923)- drugi svezak toga djela govori o revoluciji 1688, koju Macaulay ističe, između ostalog, zbog sporazuma građanstva i veleposjednika nasuprot krvavim sukobima parlamenta i vladara u 17. stoljeću- djelo je hvalospjev engleske parlamentarne monarhije; skromna kritika izvora; «vigovska interpretacija povijesti» - radi se o političkoj povijesti «slavne revolucije», ali Macaulay piše i o društvenim i kulturnim pojavama: umjetnosti, književnosti, religiji, običajima, materijalnoj kulturi ► Thomas Carlyle (1795 – 1881)

- pripadnik romantičarske historiografije, pod utjecajem njemačkog romantizma i idealističke filozofije povijesti- otklanja mogućnost racionalnog tumačenja povijesnih pojava; smatra da se do spoznaja dolazi uživljavanjem i maštom, a ne logičkim rasuđivanjem- njemačka filozofija povijesti usredotočena na ideje u povijesti, a Carlyle na djelovanje istaknutih pojedinaca, «heroja»; velike ličnosti smatra pokretačima povijesti - historiografija bi se, prema Carlyleju, trebala baviti herojima, odnosno biografijama istaknutih ličnosti- sam je pisao o “herojima” Cromwellu i Friedrichu Velikom (biografija Friedricha Velikog, 6 svezaka, 1858–65, postala udžbenik za njemačke časnike; zbog divljenja «vođama» ipak je neprikladno smatrati Carlyleja pretečom mita fašističkog «vođe») - njegovo poznato djelo O herojima, obožavanju heroja i herojskom u povijesti (Zagreb 2004); članak O historiji; djelo Francuska revolucija (Zagreb 1918) ► Henry Thomas Buckle (1821 – 1862)

- piše pod utjecajem pozitivističkog učenja- Historija civilizacije u Engleskoj, 2 sveska, 1856–1861; da povjesničar mora tražiti zakonitosti ljudskog djelovanja da bi historija postala “prava znanost”; pokušati prema modelu prirodnih znanosti prikupiti činjenice koje bi mogle govoriti o općim zakonima povijesnog kretanja- Buckle se služio statistikom ► William Stubbs (1825 – 1891)

- utječe na proces oblikovanja historije kao moderne znanstvene discipline (proces poznanstvenjenja)- profesor povijesti u Oxfordu - sudjeluje u izdavanju Roll Series - njegov rad odlikuje znanstvena akribija- djelo Historija srednjovjekovne Engleske, prvo djelo ostvareno prema načelima Rankeove škole

41

Page 42: Povijest Historiografije

- usredotočen na ustavnu povijest; pretpostavka da je britanski parlamentarizam jedno od najvećih postignuća čovječanstvaZa proces poznanstvenjenja historije u Velikoj Britaniji važno je pokretanje znanstvenog časopisa; nakon dugotrajne pripreme 1886. počinje izlaženje časopisa English Historical Review; izdavači žele da prilozi u časopisu budu u «znanstvenom duhu», na temelju metoda znanstvenog istraživanja te pozivaju na suradnju one «koji ljube povijesnu istinu» ► John Richard Green (1837 – 1883)

- ne piše prema rankeovskim načelima, ali izričito odbacuje usku političku historiju i usredotočenost na istaknute ličnosti- Kratka historija engleskog naroda; govori o ekonomskim i društvenim činjenicama, napose kulturnim fenomenima; pokušaji usmjeravanja na narod kao aktera povijesti; prema popularnosti djela odmah je iza Macaulaya ► Historiografija u Sjedinjenim Američkim Državama

u 19. stoljeću► romantičarska historiografija u SAD-u u 19. st. ističe posebnu američku tradiciju,

npr. kolonizaciju i revoluciju; veličaju se kolonisti, demokracija► George Bancroft (1800 – 1891)

- glavni predstavnik romantičarske historiografije, nazivaju ga «ocem američke historije»- Historija Sjedinjenih Država od otkrića Amerike, 10 svezaka, 1834– 1887, isticanje američke revolucije, promatranje SAD-a kao države čiju povijest obilježava napredak u širenju slobode, što su vrijednosti koje treba proširiti na ostatak čovječanstva; Bancroft se bavi isključivo političkom poviješću ► S obzirom na proces poznanstvenjenja, 1895. pokrenut je časopis American

Historical Review - na američke povjesničare s kraja 19. st. iznimno je utjecao Leopold Ranke, koji je imenovan prvim počasnim članom Američkog historijskog društva (American Historical Association), a otkupljena je i Rankeova knjižnica i namještaj iz njegove radne sobe; američki studenti 1880-ih i 1890-ih godina studirali su historiju na njemačkim sveučilištima, na kojima su se upoznali s nasljeđem Rankeove kritike izvora - u SAD-u se formiraju sveučilišta, na kojima se promoviraju Rankeove metode (stroga kritika izvora i usredotočenost na političku historiju) - u američkoj recepciji Rankeova učenja dolazi, međutim, do preuzimanja samo nekih njegovih obilježja (npr. kritike izvora, ali ne i Rankeova idealističkog historizma) ili njihova povezivanja s pozitivističkom historiografijom (tako se npr. govori o Rankeovu «pozitivističkom smjeru») - na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće i u SAD-u, dolaskom nove generacije povjesničara, dolazi do novih kretanja u historiografiji ► Pristupi ► Kulturna historija

- u klasičnoj fazi kulturne historije izdvajaju se Jacob Burckhardt (Kultura renesanse u Italiji, 1860) i Johan Huizinga (Jesen srednjeg vijeka, 1919)- kulturna historija novi impuls dobiva od kraja 70-ih godina 20. stoljeća; usredotočavanje na istraživanja simboličkih fenomena - “kulturni obrat”; proširenje opsega pojma “kultura” ► Pojmovi

Relativizam

42

Page 43: Povijest Historiografije

- stajalište da je sve relativno; u filozofiji se relativizam odnosi na nemogućnost apsolutne istine i ograničenost objektivne spoznaje; historijski relativizam odnosi se na izricanje relativnosti historijskog znanja, odnosno historijske spoznaje; historijsko znanje ili historijska istina ovise o perspektiviMaterijalizam- u filozofiji učenje koje temeljne vrijednosti vidi u materiji, iz koje proizlazi sve drugo; jedan od ključnih pojmova marksizma; naglasak na materijalnim (ekonomskim) odnosima kao temeljnim odrednicama povijesti i društva (historijski materijalizam) Pozitivizam- odnosi se na korištenje objektivnih metoda (mjerenje, provjeravanje) za koje se smatralo da pružaju spoznaju zakonitosti i osiguravaju znanstvenost; to se pokušalo primijeniti na historiju kako bi postala znanost poput prirodnih i društvenih znanostiEmpirizam- slično kao i pozitivizam oslanja se na korištenje empirijskih metoda u znanosti (do spoznaje se dolazi istraživanjem i pokusima, a ne izvodi se je iz teorije; empirijski potvrditi znanstvene tvrdnje); to povezujemo s onim shvaćanjem historije koje se oslanja na činjenice i izvore kao temelje objektivnosti, a zazire o teorijeObjektivnost- rasprave o (ne)mogućnosti objektivnog, nepristranog, neutralnog historijskog prikaza; ukazivanje da je historijsko znanje subjektivno jer je perspektivno i selektivno

12. predavanje Historiografija u Njemačkoj, Francuskoj i Sjedinjenim Američkim Državama na

prijelazu iz 19. u 20. stoljeće Njemačka historiografija na kraju 19. i na početku 20. stoljeća Kritike historizma u Njemačkoj

- historiju, koja je u 19. st. utemeljena kao moderna znanost, karakterizira usmjerenost na nacionalnu povijest, i u sklopu toga na proučavanje političke povijesti, istaknutih ličnosti i pojedinačnih događaja. Taj oblik historije u Njemačkoj u 19. st. nazivamo “historizam”, dok je njezini kritičari nazivaju i tradicionalnom ili događajnom historijom. Neosporan doprinos toga smjera u historiografiji je postignuta visoka razina istraživačke tehnike. - tako shvaćena historija ne bavi se ekonomskom i širom društvenom problematikom niti obraća pažnju na šire socijalne slojeve - također, tadašnja historija zanemaruje razvoj društvenih znanosti(Za raspravu)

Utjecaj društvenih i prirodnih znanosti na historiju- pristupi u historiografiji: serijalna historija, kvantitativna historija, kliometrija, historijska demografija- analiza kvantitativnih (brojčanih) podataka, upotreba statističkih podataka

Kriza znanstvene historije u Europi i SAD-u krajem 19. st. - u Njemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji i SAD-u javljaju se krajem 19. st. kritičari te dominantno događajne historije; oštri napadi, polemike među povjesničarima - postupno oblikovanje “nove historije”

43

Page 44: Povijest Historiografije

(Za raspravu) Kada možemo govoriti o krizi u nekoj historiografiji?

Thomas Samuel Kuhn, Struktura znanstvenih revolucija, 1962.- raspravlja o unutarnjoj dinamici prirodnih znanosti- unutar određene paradigme akumuliraju se anomalije zbog čega dio znanstvenika priprema alternativnu paradigmu koja krči svoj put “znanstvenom revolucijom”

Kriza historizma u Njemačkoj na prijelazu stoljeća

Polemike između onih koji su napadali i onih koji su branili određene postavke njemačkog historizma. Poznati «spor o metodi» (Methodenstreit) od 1891. do 1899.

Polemiku započinje i obilježava Karl Lamprecht (1856 – 1935) - Lamprecht, u sklopu kritike historizma, rankeovsku tradiciju, usprkos postignute visoke razine u kritici izvora, zbog njezine usmjerenosti samo na opis pojedinosti, smatra neznanstvenom pa, nasuprot tome, pokušava formulirati razvojne zakone, a umjesto usredotočenosti na političku historiju želi uputiti na proučavanje različitih društvenih područja - umjesto težišta na istaknutim pojedincima, Lamprecht, tematizira društvene grupe, pri čemu se oslanja na socijalnu psihologiju, na temelju koje pokušava formulirati povijesne zakone - naglasak je na široko shvaćenoj kulturnoj historiji, koja sadrži brojna područja društvenog života, od ekonomije do umjetnosti- Lamprecht je među prvim povjesničarima koji se koristi statističkim metodama- usprkos odmaku od historizma, u njegovim djelima i dalje su prisutni “duh naroda”, “opća svijest”- Njemačka historija, 12 svezaka, 1891-1909.- zbog određenih konceptualnih jednostranosti i socioloških shema, Lamprecht se našao pod udarom kritike tradicionalnih povjesničara, koji su svoju preciznu kritiku usmjerili i na njegove činjenične pogreške pa se smatra da je Methodenstreit završio Lamprechtovim porazom, a pobjedom sljedbenika rankeovske tradicije. No Lamprecht je, napose poticanjem proučavanja različitih društvenih područja, utjecao na američku «novu historiju» i na francuske povjesničare oko časopisa Annales. - treba spomenuti da je njemački “spor o metodi” (Methodenstreit) pratio Vjekoslav KlaićFriedrich Meinecke (1862 – 1954)- predstavljao tradicionalne povjesničare rankeovske tradicije u “sporu o metodi” krajem 19. st.- urednik poznatog časopisa Historische Zeitschrift od 1896. do 1935, kada je uklonjen od strane nacističkog režima - knjiga Kozmopolitizam i nacionalna država. Studije o genezi njemačke nacionalne države, 1907; riječ je o historiji ideja; Meinecke govori o političkim idejama njemačkih političara, filozofa i umjetnika (Za raspravu)

Teorija kao inspiracija za nova historiografska istraživanja (Dilthey, Weber) Wilhelm Dilthey (1833 – 1911)

44

Page 45: Povijest Historiografije

- u svojoj teoriji “duhovnih znanosti” (Geisteswissenschaften), blizak nekim konceptima historizma, npr. «uživljavanju», «razumijevanju», proučavanju “duha”; “duh vremena” (Zeitgeist); “duhovna povijest”- pokušao utemeljiti “duhovne znanosti”, koje bi istraživale duhovne pojave, “duh”; razmatrao metodologiju “duhovnih znanosti”- na “duhovne znanosti” možemo gledati i kao na reakciju na uspon prirodnih znanosti, pri čemu su neki tvrdili da bi im se ostale znanosti trebale približavati; nasuprot tome, Dilthey smatra da su duhovne znanosti metodološki samostalne jer imaju različite metode od prirodnih znanosti, kojima su nužni pojmovi, teorije, modeli, hipoteze, zakoni za tumačenje zbilje, dok se duhovne znanosti oslanjaju na «uživljavanje», «razumijevanje» u spoznavanju npr. nekog povijesnog razdoblja- povjesničar intuitivnim «uživljavanjem» može “razumjeti” duhovni život čovjeka prošlosti; takvo shvaćanje podrazumijeva povezivanje historije s psihološkim fenomenima (psihologijom); s obzirom na Diltheyev psihološki pristup povijesti treba podsjetiti na pojavu američke “psihohistorije” nakon Drugog svjetskog rata, koja se uvelike oslanjala na psihoanalizu

Pristupi Psihohistorija

- utjecaj psihoanalize S. Freuda posebice izražen na proučavanje povijesnih osoba (na žanr historijske biografije)- psihoanalitički pristupi drugih autorica i autora primjenjivani u historiji također na nizu drugih temaMax Weber (1864 – 1920)- autor koji je obilježio sociologiju, ali koji je djelovao poticajno i na druge društvene znanosti i na historiografiju- važnost njegovih proučavanja ekonomije, religije, politike- kao i u slučaju Marxa i drugih utjecajnih autora, i iz Weberova djela brojni su autori uzimali različite elemente- Weber naglašavao da bi se istraživači umjesto «razumijevanjem» trebali služiti hipotezama, pojmovima, modelima, teorijama, odnosno formulacijom «idealnog tipa», čime se sam koristio - istraživao je brojna društvena područja (ekonomiju, politiku, pravo, religiju, umjetnost) i, unutar toga, kapitalizam, birokratizaciju, demokratizaciju, racionalizaciju itd. Primjer jednog Weberovog istraživačkog pitanja: zašto je samo na Zapadu došlo do razvoja kapitalizma?

Primjeri Weberovih istraživanja - Protestantska etika i duh kapitalizma, 1905; istraživanje o utjecaju kalvinističkog asketizma na razvoj kapitalizma; djelo koje je potaknulo raznolika, napose sociološka istraživanja religije - obuhvatno istraživanje kapitalizma- analiza moći- analiza procesa birokratizacije (sveobuhvatna raširenost birokracije u modernom svijetu; opće širenje od kraja 18. st.)- analizirajući društvo Weber smatra da ga oblikuju: vlast (moć), ekonomija i kultura; potrebno je analizirati njihovo međusobno prožimanje

45

Page 46: Povijest Historiografije

- vlast, u sklopu istraživačkog pitanja, dijeli na tradicionalnu, karizmatsku i racionalno-birokratsku

Weberov pogled na objektivnost istraživača - ističe da se izbor tema i konstruiranje pojmova temelji na subjektivnom motrištu i na izvanznanstvenim kriterijima; vrijednosni stavovi istraživača i njegova vremena određuju predmet istraživanja, što može varirati od znanstvenika do znanstvenika i podložno je promjenama tijekom vremena- iz tih su razloga promatrani znanstveni problemi uvijek novi i drugačiji; zato jer mijenjamo općedruštveni pogled i znanstvene pristupe- usprkos tome, Weber naglašava da se istraživanje mora zasnivati na znanstvenim normama, bez obzira na naše vrijednosne sudove ili utjecaj društvene okoline- dakle, kada znanstvenik iz nepregledna mnoštva činjenica mora izabrati ono što će istraživati, izbor je nužno subjektivan; Weber upozorava na perspektivnost istraživača(Za raspravu)

Objektivnost historije Suvremenost i općedruštveni kontekst kao polazište u istraživanju Francuska historiografija na kraju 19. i na početku 20. stoljeća kao i u njemačkoj historiografiji toga vremena, dolazi do javljanja kritike

tradicionalne historije te se oblikuju prijedlozi za preobrazbu historije i usmjeravanje prema “novoj historiji”

Henri Berr (1863 – 1954)- kritizira tradicionalnu historiju i zalaže se za «novu historiju»- od 1900. izdaje Reviju historijske sinteze (Revue de synthèse historique), oko koje se okupljaju predstavnici različitih disciplina- Berr pledira za povezivanje historije, filozofije povijesti i sociologije, s ciljem postizanja «sinteze» znanosti o čovjeku- knjiga Sinteza u historiji, 1911. - Berr kritizira one koji samo opisuju pojedinačne događaje i upućuje da je nužno i objašnjavati, što je, prema njemu, uvjet znanstvenosti (umjesto bavljenja isključivo pojedinostima, potrebno je baviti se generalizacijama da bi se postigla znanstvenost); izruguje se shvaćanju onih povjesničara koji misle da je potrebno prvo prikupiti sve dokumente, a onda pristupiti izradi sinteze, nasuprot tome, smatra da analiza i sinteza moraju biti povezane od početka rada- tadašnji uspon sociologije djeluje i na historiju; povjesničari se počinju manje ili više kritički, odnosno manje ili više afirmativno osvrtati na sociologiju- Berr upućuje na dijalog s društvenim znanostima- Berr utječe na razvoj «nove historije»; poticajno djeluje na M. Blocha i L. Febvrea, francuske povjesničare okupljenje oko časopisa Annales, npr. na njihov koncept “totalne historije”François Simiand (1873 – 1935)- sociolog; u članku u Berrovoj Reviji 1903. polemizira sa Seignobosovim shvaćanjem o usmjerenosti historije na pojedinačno- kritički prema postavkama tradicionalne historije: bijeg od teorije i generalizacije, orijentacija na pojedinačko i političko; ta obilježja, prema njemu, sprečavaju historiju u njezinu razvoju u znanost

46

Page 47: Povijest Historiografije

- Simiand utjecao na «novu historiju» razmatranjima o odnosu historije i društvenih znanosti te svojim ekonomskim i sociološkim istraživanjima u kojima se zalagao za povezivanje rada sociologa, ekonomista i povjesničara

Historiografija u Sjedinjenim Američkim Državama na kraju 19. i na početku 20. stoljeća

- američki povjesničari koji se zalažu za “novu historiju” (New history) kritički se postavljaju prema idealizaciji američke povijesti (npr. da američku povijest ne obilježava samo proklamirana demokracija, jednakost, sloboda i tolerancija već i ropstvo, diskriminacija, nasilje) i prema pretežnoj usmjerenosti na političku povijest te upućuju na istraživanje raznih društvenih područja i korištenje rezultata društvenih znanostiFrederick Jackson Turner (1861 – 1932) - potiče istraživanja ekonomskih i društvenih problema (ne samo političkih institucija); namjerava proučavati društvo, uz upotrebu znanja iz geografije, statistike, ekonomije i sociologije - autor poznatog teksta o značenju granice u američkoj povijesti, The Significance of the Frontier in American History, 1893; ukazuje na to da je pitanje zapadne granice i njezina pomicanja naseljavanjem ono što je snažno odredilo američki identitet - njegov opus nije velik, ali je utjecajan Charles A. Beard (1874 – 1948)- američkoj povijesti pristupa izuzetno kritički- Ekonomska interpretacija Ustava SAD, 1913, kontroverzna knjiga; tvrdi da je američki ustav (1787-1788) rezultat ekonomskih interesa njegovih donositelja; analizirao je imovinsko stanje osoba koje su izglasale ustav i govorio o ekonomskim interesima pobornika i protivnika ustava; čitanje ustava kao “ekonomskog dokumenta” James Harvey Robinson (1853 – 1936) - zaslužan za promoviranje pojma «nova historija», kojeg je koristio u kritici tradicionalne američke historije; kritizirao ju je zbog pretežnog bavljenja političkim pitanjima (razvojem ustavnosti, istaknutim ličnostima)- uveo je «intelektualnu historiju”, koja će kasnije postati vrlo raširen pristup- upozorava da historija ne napreduje samim skupljanjem novih izvora, jer je historijska istina «relativna» i nužno se, pod utjecajem izmijenjenog gledanja na određene povijesne pojave, mijenja tijekom vremena

Pristupi Ekonomska historija

- etabliranje ekonomske historije početkom 20. st.- ekonomska historija 1960-ih i 1970-ih povezuje se s kvantitativnom historijom (kliometrija); usredotočavanje na kvantitativne podatke i statističku analizu

Postkolonijalna historija- usmjeravanje na perspektivu koloniziranih, kolonijalno iskustvo (problematika europskih teritorijalnih osvajanja, bivših kolonijalnih zemalja i koloniziranih naroda)- zapadnjačko konstruiranje Istoka; poznato djelo Edwarda Saida Orijentalizam

Pojmovi Paradigma

- u specifičnom značenju upotrebljava ga Thomas Samuel Kuhn u poznatoj knjizi Struktura znanstvenih revolucija (1962)

47

Page 48: Povijest Historiografije

- pod paradigmom možemo u historiji smatrati određeni teorijski okvir koji podrazumijeva najvažnije postavke određene poddiscipline (npr. marksizam, rodnu historiju itd.)

Autorefleksivnost - pojam koji se odnosi na refleksiju, promišljanje samog sebe, što bi se u historiji odnosilo na promišljanje onih obilježja koje čine historiju kao disciplinu; kada se govori da historija treba biti više autorefleksivna, misli se da treba više promišljati i problematizirati npr. samu sebe i ono što je određuje Lingvistički obrat

- obrat u humanističkim znanostima u 20. st. koji je uputio na činjenicu da do stvarnosti (time i do prošlosti ili znanja) dolazimo preko jezika (jezik kao apstraktan sustav znakova kojim komuniciramo te doživljavamo i izričemo svijet oko nas); jezik je naš nužan medij, koji ima vlastita pravila i ograničenja, o čemu treba voditi računa; kada npr. pišemo o povijesti koristimo se jezičnim formama poput tekstom, pripovijedanjem, metaforama itd.

Naracija (pripovijedanje)- lingvistički obrat upozorio je da historiografski tekst ima obilježja narativnosti, pri čemu se promišljanje historije počelo odvijati u terminima teksta, naracije, priče, narativa, jezika, diskursa, metafore, zapleta, pri čemu su književni teoretičari ukazivali da historiografski tekst ima obilježja književnosti, oko čega se zatim puno raspravljaloDiskurs- u lingvistici oznaka za tekstualnu jedinicu veću od rečenice (uska definicija diskursa)- diskurs zatim dobiva šire značenje pa ga možemo shvatiti kao govor koji sadrži čitav niz značenja, npr. predodžbi, spoznaja i dr. o nekom predmetu; npr. diskurs o ženama tijekom povijesti13. predavanje

Historiografija u Europi i SAD-u između dva svjetska rata. Povjesničari oko časopisa Annales.

Historiografska kretanja u Sjedinjenim Američkim Državama u međuratnom razdobljuPojava relativizma; javljanje sumnje u mogućnost dostizanja istine i objektivnosti u istraživanju prošlosti

- mišljenje da “istine” oblikuju ljudi pa su one perspektivne i promjenjive - američki povjesničari nastupaju kritički prema “objektivističkoj dogmi”, odnosno načelu objektivnosti - predstavnici historijskog relativizma su Charles Beard i Carl Becker, povjesničari koji su se prije Prvog svjetskog rata zalagali za “novu historiju”, koja je kritizirala tradicionalnu historiju rankeovske tradicije, napose njezino shvaćanje vlastite objektivnosti, premda uvažavaju njezina postignuća u kritici izvora - Beard i Becker smatraju da povjesničari odabiru povijesne činjenice prema vlastitim vrijednosnim sudovima, odnosno vrijedećim normama, čime su neizbježno vrijednosno pristrani

48

Page 49: Povijest Historiografije

- Beardove i Beckerove teze izazvale su žestoke polemike; T. C. Smith, braneći tradicionalnu postavku objektivnosti, 1934. kritizira Bearda da ruši “plemeniti san” prvih profesionalnih povjesničara iz 19. st. (Rankea i njegovih nasljednika) da je glavna zadaća historijskog istraživanja traženje objektivne povijesne istine. Beard je odgovorio poznatim člankom “Taj plemeniti san” (That Noble Dream) u kojem ističe da se taj “san”, odnosno ideal objektivnosti nije ostvario niti se može postići.

Historiografija u Njemačkoj u razdoblju između dva rataPrijelaz iz 19. u 20. st. obilježava kriza historizma, koja se nastavila i u međuratnom razdoblju (kritički prema mogućnostima objektivnog historijskog istraživanja)

(Njemački historizam oblikovan je početkom 19. st. i njegovi predstavnici smatrali su da je historija – zahvaljujući strogoj kritici izvora i razrađenoj metodi istraživačkog postupka – znanost. Postavke historizma obuhvaćale su npr. “razumijevanje”, “uživljavanje”, učenje o djelovanju ideja u povijesti, načelo objektivnosti, a na sadržajnoj razini povjesničari su se bavili ponajviše političkom poviješću, odnosno istaknutim pojedincima, nacijom i državom.) - jedan od najpoznatijih njemačkih povjesničara u međuratnom razdoblju (spominjan na prethodnom predavanju) je Friedrich Meinecke, koji ostaje u okvirima temeljnih postavki historizma (koncepti “razumijevanja” i “uživljavanja”, usmjerenje na političku povijest i državu) - njemački povjesničari u međuratnom razdoblju uglavnom se i dalje, usprkos kritikama, drže temeljnih odlika historizma; nije došlo do značajnijeg nastavljanja Burckhardtove i Lamprechtove kulturne historije; većina povjesničara je nacionalistički usmjerena; nacisti dolaze na vlast 1933. > nametanje nacističke interpretacije povijesti

Kraj filozofije povijesti?Međuratna djela Oswalda Spenglera i Arnolda Toynbeeja možemo ubrojiti među jednima od posljednjih primjera te discipline na zalazu. Dolazi do postupnog napuštanja ideje o jedinstvenom usmjerenju povijesti.

Oswald Spengler (1880 – 1936)- djelo Propast zapada, 2 sveska, 1918-1922 (Propast Zapada : obrisi jedne morfologije svjetske povijesti, Zagreb 1998-2000)- djelo doživljava izuzetnu recepciju u poslijeratnoj atmosferi razočaranja zapadnim društvom; Spenglerov pesimističan pogled na Europu (da se približila svojoj propasti)- u djelu Spengler promišlja svjetske kulture- Spengler odbacuje mogućnost znanstvenog istraživanja povijesti pa joj pristupa “uživljavanjem”Arnold Toynbee (1889 – 1975)- poznato djelo A Study of History, 12 svezaka, 1934-1961; proučavanje razloga uspona i propasti civilizacija- pokušava povezati historiju i društvene znanosti; smatra da samo poredbeno proučavanje civilizacija čini historiju znanošću, koja bi trebala pronalaziti zakonitosti- prema Toynbeeju, civilizacije rastu zbog “odgovora” na “izazove”; pokretači povijesti su “stvaralačke manjine”; civilizacije propadaju kad ne uspiju odgovoriti na “izazove”- nakon Drugog svjetskog rata Toynbeejevo djelo izazvalo opsežnu raspravuBenedetto Croce (1866 – 1952)

49

Page 50: Povijest Historiografije

- djelo Teorija i historija historiografije, 1917.- Hegelov utjecaj; Croce povijest vidi ne kao djelo istaknutih ličnosti već kao djelo apsolutnog duha- svoju filozofiju naziva “apsolutnim historizmom”; shvaćanje da su povijesne pojave neponovljive i da nisu podložne zakonitostima; epohe se može spoznati samo preko njihovih vlastitih predodžbi i načelaGeorge Robin Collingwood (1889 – 1943)- engleski filozof i filozof povijesti- djelo The Idea of History, 1946 (Ideja istorije, Sarajevo - Zagreb 1986). - prema Collingwoodu, povjesničar se ne bavi samo događajnom stranom povijesne činjenice već pokušava spoznati misao koja se krije iza njih; zalaže se za istraživanje misli; historija misli je “oživljavanje” (reenactment) misli ljudi iz prošlosti u umu povjesničara

Francuski povjesničari oko časopisa AnnalesZa pokretače “nove historije” ili historiografskog kretanja povezanog s francuskim časopisom Annales, koje je obilježilo suvremenu historiografiju, smatraju se Lucien Febvre i Marc Bloch. Oni su 1929. pokrenuli časopis Annales d'histoire économique et sociale. Febvre i Bloch kritizirali su tradicionalnu historiju, koja se tada bavila pretežno uskom političkom historijom, a zalagali su se za ekonomsku i socijalnu historiju, kao što i glasi podnaslov časopisa. Historiju su pokušavali interdisciplinarno usmjeriti prema sociologiji, ekonomiji, geografiji, demografiji, psihologiji, lingvistici. Otvaraju brojna nova istraživačka područja, od ekonomske i socijalne problematike do proučavanja mentaliteta, čime nastoje obuhvatiti različita područja društvenog života. - važan utjecaj na povjesničare okupljene oko časopisa Annales ima belgijski povjesničar Henri PirennePrva generacija povjesničara oko Anala smatra da se tadašnja dominantno politička historija bavi samo površnim događajima i ne vidi dubinske strukture ispod tih događaja te naglašava da bi upravo njih trebalo analizirati. Ne slažu se s postavkom tradicionalne historije da su izvori ti koji određuju što treba istraživati, tj. da sam izvor nudi događaje koje samo treba pronaći kritikom izvora. Nasuprot tome naglašavaju da sam povjesničar, hipotezama i pitanjima koja želi problematizirati, oblikuje vlastiti predmet analize, prema kojem onda traži izvore, pa time izvorima mogu postati i oni za koje se to ne bi očekivalo.Analisti smatraju da historija mora biti problemska.Dakle, povjesničari oko Anala usredotočavaju se na:- kritiku tradicionalne (uske političke) historije - interdisciplinarno okretanje prema društvenim znanostima- istraživačko usmjeravanje na ekonomsku i socijalnu problematiku (umjesto samo političke)- interes za “malog čovjeka” (umjesto samo istaknutih ličnosti)- širenje područja istraživanja, napose na proučavanje što više područja društvenog života u prošlosti (u sklopu težnje za “totalnom historijom”), s posebnim interesom za proučavanje mentaliteta, što ima za posljedicu široku upotrebu vrlo različitih i dotad uglavnom neprimjenjivanih izvoraGodine 1946. časopis dobiva podnaslov: Économies, Sociétés, Civilisations

50

Page 51: Povijest Historiografije

Faze povjesničara oko časopisa Annales:1) 1920 – 1945; žestoka kritika tradicionalne (događajne, političke) historije2) 1945 – 1968; institucionaliziranje analističkog usmjerenja; bavljenje strukturama dugog trajanja3) od 1968. nadalje; fragmentacija, formuliranje brojnih različitih usmjerenja (Kasnije je ovoj podjeli pridodavana i 4. faza: od 1989. nadalje)Lucien Febvre (1878 – 1956)Djela:- Problem nevjerovanja u 16. stoljeću : Rabelaisova vjera, 1942; Rabelais i problem mogućnosti ateizma u 16. st.- Combats pour l’histoire, 1953.Febvreov rad obilježava: kritika tradicionalne historije; uvjerenje da povjesničar konstruira predmet istraživanja i da ne treba koristiti samo pisane izvore; interdisciplinarno povezivanje historije sa sociologijom, geografijom, lingvistikom, socijalnom psihologijom (Febvre se usredotočio napose na povezivanje historije i geografije); bavljenje mentalitetima (ponajprije u 16. st., proučavanje npr. prevladavajućih oblika ponašanja, osjećanja i mišljenja određenog društva) Marc Bloch (1886 – 1944)Djela: - Kraljevski dodir; 1924; o religijskoj psihologiji (povijesti čudâ); proučavanje mentaliteta- Originalna obilježja francuske agrarne povijesti, 1931; agrarna historija- Feudalno društvo, 1939-40 (Zagreb 2001); sinteza europskog feudalizma (od 9. do 13. st.), komparativna metoda- Apologija historije ili zanat povjesničara (Zagreb 2008)Bloch također kritizira tradicionalnu historiju, zalaže se za interdisciplinarnost. Bavi se agrarnom historijom, mentalitetima. Komparativno proučavao agrarne strukture europskih društava srednjeg vijeka.Povjesničar kojeg možemo povezati s analističkom tradicijom: Johan Huizinga (1872 – 1945)- pod utjecajem Lamprechtove kulturne historije, blizak Blochu i Febvreu- Jesen srednjeg vijeka, 1919 (Zagreb 1991); kulturna historija; proučavanje književnosti i umjetnosti; zanimanje za problematiku mentaliteta (bavljenje temama kao što su: simbolično, imaginarno, san, tijelo, norme ponašanja, strah od smrti, pobožnost, ljubav, viteštvo...)- Homo ludens : o podrijetlu kulture u igri (Zagreb 1992)

Predstavljanje odabranih istraživačkih tema nekih povjesničara oko AnalaMarc Bloch, Kraljevski dodir, 1924.

Djelo koji se bavi francuskim i engleskim kraljevima iscjeljiteljima, za koje se vjerovalo da imaju, pomoću dodira i posebnog rituala, moć liječenja kožne bolesti.Riječ je o istraživanju religijske psihologije i proučavanju mentaliteta.Bloch postavlja pitanje: Kako su takve “kolektivne iluzije” bile moguće?

Lucien Febvre, Problem nevjerovanja u 16. stoljeću : Rabelaisova vjera, 1942.Djelo na primjeru Rabelaisa postavlja pitanje mogućnosti nevjerovanja u ranom novom vijeku.

51

Page 52: Povijest Historiografije

Može li se biti nevjernik u 16. stoljeću? Možemo li u tadašnjem vremenu govoriti o ateizmu?

Georges Lefebvre, Veliki strah 1789, 1932.Djelo je također primjer historije mentaliteta.Tema je strah seljaka od odmazde plemstva za vrijeme Francuske revolucije.Proučavanje mehanizama djelovanja glasine.

Michel Vovelle- u djelu Barokna pobožnost i dekristijanizacija analizirao, na osnovi velikog broja oporuka, poglede Provansalaca na vlastitu smrt, pri čemu je primijetio da je došlo do korjenitih promjena u shvaćanju smrti- u djelu Revolucija protiv crkve : od Razuma do Najvišeg Bića (Beograd – Zagreb 1989) proučava “onu “drugu“ dehristijanizaciju, kratkoročnu, ne dehristijanizaciju do koje dolazi postupno, tokom vekova, nego onu koja je nastala između zime i proleća, između 1793. i 1794. godine. (...) Ova druga dehristijanizacija nije spontana, neprimetna, ona se nameće silom, to je svestan pokušaj uništavanja institucija, običaja, verovanja, koji kruniše pokušaj uvođenja novog kulta, kulta Razuma, koji će kasnije biti dezavuiran i istovremeno produžen kultom Najvišeg Bića. Kako nazvati tu epizodu? Tragičan događaj, kratkotrajno ludilo...” (str. 10)

PristupiSocijalna historija- jedan od pristupa, uz ekonomsku historiju, za koji su se zalagali francuski analisti - socijalna historija, općenito uzevši, usmjerena je prema istraživanjima socijalnih struktura, različitih demografskih, ekonomskih i socijalnih procesa, zatim procesa industrijalizacije i modernizacije, društvenih sukoba itd.Ekohistorija - kao disciplina razvija se od kraja 1960-ih - njezin predmet je proučavanje prošlih ekosistema i povijesti interakcije čovjeka i prirode- prisutan je i naziv “historija okoliša”

PojmoviSimbol- znak koji označava ili upućuje na nešto drugo- povjesničari su se također usmjerili i na proučavanje simbola; počelo ih je zanimati simbolično izražavanje npr. vlasti, moći, autoriteta, ali i čitavog niza drugih područja u kojima se koriste simboli za iznošenje određene poruke Prakse- pod praksom podrazumijevamo primjenjivanje, provođenje, postupanje, običaje, navike, obavljanje- dio povjesničara počinje istraživati prakse čitanja, prakse putovanja, religijsku praksu (hodočašća i dr.) itd. Reprezentacije- zastupanje, predstavljanje nekoga, prikazivanje- povjesničari proučavaju npr. književne, vizualne i dr. reprezentacije primjerice prirode, raja, pakla, seljaka, žena, stranaca, orijentalnog itd.Povjesničari suočeni s izazovom interpretacije takvih fenomena; kako interpretirati simbole, prakse, reprezentacije, odnosno sve te nositelje “značenja”.

52

Page 53: Povijest Historiografije

14. predavanje Hrvatska historiografija u 20. stoljeću Hrvatska historiografija

između dva svjetska rata Vodeći predstavnici hrvatske historiografije u međuratnom razdoblju ostaju i

dalje njezine vodeće osobnosti s kraja 19. i početka 20. stoljeća: Vjekoslav Klaić (1849-1929) i Ferdo Šišić (1869-1940)

Svojim utjecajem na hrvatsku historiografiju posebice se ističe Ferdo Šišić. Njegovo djelo Povijest Hrvata u doba narodnih vladara (1925) i preostali raznoliki rad predstavlja vrhunac tadašnje tzv. građanske historiografije, čiji je jedan od obilježja naglasak na političkoj povijesti.

Zagrebačko sveučilište i JAZU i dalje su vodeće organizacijske institucije hrvatske historiografije; nedostaje središnji historiografski časopis

Josip Horvat (1896 – 1968) - novinar, glavni urednik Jutarnjeg lista od 1926. do 1941, publicist, autor brojnih djela o hrvatskoj povijesti - djela: Politička povijest Hrvatske (1936); Kultura Hrvata kroz 1000 godina (1939); Povijest novinstva Hrvatske 1771–1939 (1962); Pobuna omladine 1911 – 1914. (2006) - autor biografskih djela o F. Supilu, A. Starčeviću, Lj. Gaju - Horvatovi autobiografski zapisi: Živjeti u Hrvatskoj : 1900–1941; Preživjeti u Zagrebu : dnevnik 1943–1945.

Metodološki i tematski zanimljiva su dva djela:- Milada Paulova, Jugoslavenski odbor : (povijest jugoslavenske emigracije za svjetskog rata od 1914-1918), Zagreb 1925, u obradi suvremene povijesti češka povjesničarka koristila je usmenu povijest (razgovori sa sudionicima), što dotad nije primjenjivano u hrvatskoj historiografiji- Vitomir Korać, Povijest radničkog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji, 1929-30, djelo izrazito apologetskog karaktera, ali i prvi pokušaj cjelovitog pregleda problematike radništva

U međuratnom razdoblju kao jedinstvena i osebujna pojava u hrvatskoj historiografiji ističe se

Josip Matasović (1892-1962)- doktorirao povijest na bečkom sveučilištu, predavao na Filozofskom fakultetu u Skopju, bio ravnatelj Državnog arhiva u Zagrebu, radio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (predavač pomoćnih povijesnih znanosti do 1959)- Matasović je pokrenuo i uređivao časopis Narodna starina : nepovremeni časopis za povijest kulture i etnografiju južnih Slovjena (Zagreb 1922-1935; časopis je mijenjao podnaslove), koji je izlazio uz znatne financijske teškoće i na kraju morao prestati izlaziti; u njemu je Matasović objavljivao metodološki intrigantne članke o zanimljivim temama iz kulturne i dijelom ekonomske historije, npr. o zagrebačkom trgovcu Lenardu iz 17. st. (“Knez Lenard kaptoloma zagrebačkoga kramar”, u nastavcima, 1932-1935) - od Matasovićevih brojnih i različitih djela ističe se knjiga Iz galantnog stoljeća : kulturnohistorijski fragmenti, 1921. (Zagreb 2008)

53

Page 54: Povijest Historiografije

Hrvatska historiografija za vrijeme Drugog svjetskog rata

Povjesničari na zagrebačkom sveučilištu nisu svoj znanstveni rad upregnuli u propagandne potrebe ustaškog režima

Hrvatska historiografija metodološki slijedi obrasce međuratnog razdoblja Nastavljanje izdavačke djelatnosti; novost je pokretanje Časopisa za hrvatsku

poviest 1943, koji je uređivao Miho Barada Zanimljivost: izdanje Izabranih spisa Ante Starčevića iz 1943. (priredio Blaž

Jurišić) povučeno iz prodaje zbog protivljenja ustaških vlasti Hrvatska povijest : za 8. razred srednjih škola, autori Miho Barada, Lovro Katić,

Jaroslav Šidak (Zagreb 1941) Hrvatska poviest : za VIII. razred srednjih škola, autori Miho Barada, Lovro

Katić, Jaroslav Šidak (Zagreb 1943) Hrvatska historiografija

nakon 1945. godine Nakon završetka teškog rata, koji je izrazito osiromašio zemlju, osnivanje

socijalističke Jugoslavije, s marksističkim učenjem kao ideološkim temeljom društvenog sistema, utjecalo je i na historiografiju

Brojni časopisi nisu izlazili; obnova organizacijske podloge hrvatske historiografije teče vrlo sporo; osnivaju se prema sovjetskom modelu različiti instituti

Vlasti 1947. potiču organiziranje povijesnih društava u republikama, koje imaju zadaću pokrenuti svoje časopise; 1947. osnovano je Povijesno društvo Hrvatske, a 1948. časopis Historijski zbornik, koji postaje središnji historiografski časopis i neprekinuto izlazi do danas; njegov prvi urednik bio je Jaroslav Šidak, koji je uređivao časopis 36 godina

Kolektivni rad na službenom udžbeniku povijesti jugoslavenskih naroda: Historija naroda Jugoslavije (redakcija Bogo Grafenauer, Dušan Perović, Jaroslav Šidak), Zagreb, prvi svezak 1953 (stara povijest i srednji vijek), drugi svezak 1959 (rani novi vijek); treći svezak, koji je trebao obrađivati 19. st., zbog brojnih suprotstavljenih pogleda i polemika nikada nije izašao

Pitanje: je li postojala jedinstvena jugoslavenska historiografija ili su prevladavale pojedinačne nacionalne historiografije?

Kongresi jugoslavenskih povjesničara; održano 9 kongresa, približno svake četiri godine: I. kongres u Beogradu 1954; II. kongres u Zagrebu 1958; III. kongres u Ljubljani 1961; IV. kongres u Sarajevu 1965; V. kongres u Ohridu 1969; VI. kongres u Budvi 1973; VII. kongres u Novom Sadu 1977; VIII. kongres u Aranđelovcu (Srbija) 1983; IX. kongres u Prištini 1987.

U Zagrebu je 1961. osnovan Institut za historiju radničkog pokreta, koji je pokrenuo časopis Putovi revolucije (1963-1967), kojeg je 1969. naslijedio Časopis za suvremenu povijest, koji izlazi do danas

Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu imao je 1955. 6 nastavnika, a 1965. njih 13

1959. počeo je izlaziti časopis Radovi Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji i danas izlaze

54

Page 55: Povijest Historiografije

S obzirom na nove teme i sadržaje, hrvatska historiografija nakon 1945. pokušavala se usredotočiti na ekonomsku i socijalnu historiju (na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu osnovana je 1960. Katedra za ekonomsku i socijalnu povijest), uz institucionalno protežiranje povijesti radničkog pokreta, koja se proučavala izdvojena iz općeg povijesnog razvoja

Izrazito mali broj istraživača bavio se starom poviješću i ranim novim vijekom. Najviše priloga bilo je posvećeno srednjem vijeku, a postupno se povećavalo bavljenje 19. i 20. st. Što se tiče suvremene povijesti, prevladavali su memoarski prilozi sudionika NOB-a.

Ideološki pritisak bio je na istraživačima 19. i 20. st., dok je bio manji ili ga nije bilo na proučavateljima ranijih razdoblja

Svjetski kongresi povjesničara održavali su se svakih pet godina, a na X. međunarodnom kongresu historijskih znanosti u Rimu 1955. sudjelovali su i hrvatski povjesničari, među njima i Mirjana Gross, koja se tamo upoznala sa strujom oko francuskog časopisa Annales. Od tada M. Gross postupno započinje svojim informativnim tekstovima upoznavati hrvatsku historiografiju s analistima.

Prvo prevedeno djelo analističke tradicije bilo je Blochovo Feudalno društvo (Zagreb 1958), no njezin utjecaj na hrvatske povjesničare teško je procijeniti. Nada Klaić, naprimjer, u svojim knjigama o hrvatskoj povijesti srednjeg vijeka uopće ne navodi Blocha.

Od starije generacije hrvatskih povjesničara, značajniju primjenu analističkih ideja u svojim djelima ostvarili su Tomislav Raukar i Miroslav Bertoša. Mlađe generacije hrvatskih povjesničara u još su većoj mjeri koristile dostignuća povjesničara oko časopisa Annales.

Kasnije je na hrvatski jezik preveden razmjerno veći broj djela analista. S obzirom na metodologiju i povijest historiografije, značajna je knjiga M. Gross,

Historijska znanost, 1976. Je li hrvatska historiografija

nakon 1945. bila marksistička? Prilagodba marksističkog učenja na istraživanje povijesti: primjena postavki

historijskog materijalizma u historijskoj znanosti; kritika tzv. građanske historiografije

Povjesničari su u historiografskim radovima postupali na različite načine, naprimjer:

- gruba shematizacija, pojednostavljivanje, ideologiziranje (kod manjeg broja profesionalnih povjesničara) [“Svako površno i mehaničko usvajanje nekih osnovnih postavaka historijskog materijalizma može dovesti samo do vulgarnih generalizacija, koje ne rješavaju i ne objašnjavaju ništa.”]- samo navođenje marksističke terminologije bez istraživanja prema obrascima historijskog materijalizma (kod većine profesionalnih povjesničara) [“Pišite isto kao i prije, samo malo prebojite crveno...”]

Primjeri povjesničara- Vaso Bogdanov; u nizu svojih tekstova pokušavao ideološki prevrednovati hrvatsku povijest. Naprimjer, stogodišnjica revolucije 1848. bila mu je povod za napad na

55

Page 56: Povijest Historiografije

građansku historiografiju i bana Josipa Jelačića zbog njegove, prema Bogdanovu, reakcionarne i kontrarevolucionarne uloge u revoluciji 1848. godine. - Josip Adamček; možemo ga nazvati marksističkim povjesničarom, ali ta oznaka ne znači kritiku njegova rada ili mu umanjuje vrijednost.- te različiti povjesničari koji su se samo služili marksističkom terminologijom

Literatura korištena za ovo predavanje može poslužiti za daljnje upoznavanje s ovim temama onima koje to zanima:

- Jaroslav Šidak, Hrvatska historiografija, njezin razvoj i današnje stanje (1971), Kroz pet stoljeća hrvatske povijesti, Zagreb 1981, 351-369.- Neven Budak, Anali u hrvatskoj historiografiji : borba za modernizaciju povijesne znanosti, Zbornik Mirjane Gross, Zagreb 1999, 459-467.- Neven Budak, Hrvatska historiografija o srednjem vijeku, Historijski zbornik, god. LII, Zagreb 1999, 179-185.- Božena Vranješ Šoljan, Historiografija o 19. stoljeću, Historijski zbornik, god. LII, Zagreb 1999, 165-169.- Damir Agičić, Kongresi jugoslavenskih povjesničara – mjesto suradnje ili polje sukoba, Obraz konfliktów między narodami słowiańskimi w XIX i XX wieku w historiografii, Kraków 2006, 117-130.- Magdalena Najbar-Agičić, Osnivanje i prve godine djelovanja Povijesnog društva Hrvatske (1947-1955), Historijski zbornik, god. LXI, br. 2, Zagreb 2008, 393-421.

56