Click here to load reader

Sjeverna Irska izmedju rata i mira

  • View
    52

  • Download
    6

Embed Size (px)

DESCRIPTION

opis i komentar sukoba

Text of Sjeverna Irska izmedju rata i mira

Bilandi, M., Sjeverna Irska izmeu rata i mira, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 2, str. 135160

135Pregledni lanak 323.269.3(416) Primljeno: 23. travnja 2004.

Sjeverna Irska izmeu rata i miraMIRKO BILANDI* Saetak Sjevernoirski sukob, koji u svojoj suvremenoj fazi traje od 1969., vrlo je sloen i nemogue ga je jednoznano odrediti. S jedne strane, to je unutarnji sukob s elementima i etnikoga i vjerskoga i graanskoga sukoba, dok je, s druge strane, to sukob koji ima i vanu meunarodnu dimenziju. Bez obzira na razliita odreenja sjevernoirskog sukoba, neprijeporno je da je to zasigurno jedan od najdugotrajnijih i najkrvavijih sukoba u suvremenoj Europi, u kojem je ivot izgubilo 3.600 osoba, dok ih je 47.000 ranjeno. Sjevernoirski sukob je ukupnost prolih i sadanjih dogaaja, procesa i odnosa promatranih kroz etiri vrste odnosa: odnos katolika (nacionalista/republikanaca) i protestanata (unionista/lojalista) u Sjevernoj Irskoj; odnos London Belfast; London Dublin te Dublin Belfast. Analiza sjevernoirskog sukoba upuuje na to da je on, promatrano s aspekta teorija sukoba, jedinstven. Ni jedna od teorija taj sukob ne objanjava u cijelosti, nego sjevernoirski sukob ukljuuje pojedine elemente niza teorija sukoba. Takoer, analiza pokazuje da je sjevernoirski sukob mogue rijeiti samo politikim sredstvima. No, zbog sloenosti sjevernoirskog sukoba nije mogue postii pojedinano jedinstveno rjeenje sukoba koje bi zadovoljilo maksimalistike zahtjeve svih sudionika sukoba. Sjevernoirski sukob mogue je rijeiti politikim kompromisom koji bi stvorio okvir za djelovanje svih sudionika sukoba, i to takav okvir koji bi bio cilj sam po sebi, odnosno nain ivljenja, a ne instrument za ostvarenje izvornih (dijametralno suprotnih) konanih ciljeva sudionika sukoba.

Kljune rijei: sukob, Sjeverna Irska, Ujedinjeno Kraljevstvo, protestanti, katolici

1. UvodKorijeni sloenoga irskog problema seu daleko u povijest. Njegov poetak vee se uz gubitak vlastite drave i slobode irskog naroda. Englesko osvajanje neovisne Irske 1171. temeljno je ishodite svih kasnijih dogaaja. Povijesno promatrano, irski problem ima tri osnovne faze. Sredinji element prve faze koja je trajala od 1171. do 1921. godine bili su englesko-irski odnosi i nastojanja Irske da osigura neovisnost od Engleske (Velike Britanije). Druga faza poela je 1921., podjelom irskog otoka na dva dijela: Slobodnu Irsku Dravu (Irish Free State) koja je 1949. postala Republika Irska (Repub*

Mirko Bilandi, doktor politologije iz Zagreba.

Bilandi, M., Sjeverna Irska izmeu rata i mira, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 2, str. 135160

136

lic of Ireland) i Sjevernu Irsku (Northern Ireland). Do kraja zavetka te faze 1969. naglasak je bio na odnosu izmeu dviju novostvorenih politiko-teritorijalnih cjelina. Treu, suvremenu, fazu ini odnos dvaju entiteta u Sjevernoj Irskoj: protestantske, odnosno unionistike/lojalistike veine i katolike (republikanske, nacionalistike) manjine. Odnos katolika i protestanata u Sjevernoj Irskoj ne moe se promatrati izvan njihova odnosa izmeu Londona i Republike Irske. Engleska, a kasnije i britanska politika, koje karakterizira viestoljetna politika i ekonomska dominacija nad Irskom, odigrale su veliku ulogu u stvaranju i oblikovanju irskog problema u dananjem obliku. Viestoljetna keltska Irska svoju je neovisnost izgubila poslije engleske invazije na Irsku 1171. godine, otkad i traju neprestane pobune autohtonih Iraca protiv engleske kolonijalne, politike i vojne uprave. U razdoblju do 18. stoljea, zbog straha od moguega irskog saveznitva s tadanjim engleskim kontinentalnim neprijateljima (panjolska, a kasnije i Francuska) Englezi su, s ciljem osiguranja svoje zapadne granice, nastojali Irsku pretvoriti u svoju koloniju. Jedna od metoda kojom su to nastojali postii bila je tzv. politika naseljavanja koja je podrazumijevala ienje domaeg stanovnitva iz sjeveroistonoga dijela Irske, konfiskaciju imovine i naseljavanje tih podruja pouzdanim doseljenicima iz Engleske i kotske. Kao rezultat te politike protestantski su doseljenici postali monom manjinom u cijeloj Irskoj, ali veina u sjevernim dijelovima staroga kraljevstva Ulster. Hegemonija protestantske zajednice u Irskoj uz potporu Engleza odravala se s pomou nasilja. Krajem 18. stoljea obespravljenost katolika ojaala je njihove tenje za svrgavanjem engleske moi i stvaranjem Irske Republike. Ustanak republikanaca 1798. godine uvjerio je Engleze kako je stvaranje unije Britanije i Irske jedini trajni nain eliminacije prijetnji britanskoj sigurnosti. Uniju stvorenu Zakonom o ujedinjenju (Act of Union) 1800. godine veina irskog naroda nikada nije prihvatila, nego je ujedinjenje smatrala vjerskom represijom, gospodarskom eksploatacijom, kulturnom nadmoi i stranom vladajuom silom. U drugoj polovini 19. stoljea meu katolicima se razvio snaan pokret za irsku samoupravu (Home Rule), to su protestanti smatrali prijetnjom svojim interesima zbog ega su nastojali zadrati veze s Unijom. Istodobno su ti suprotni stavovi bili preduvjet za razvoj ekstremizma i stvaranje ekstremistikih i oruanih organizacija na objema stranama. U sijenju 1913. formirani su Ulsterski dobrovoljci (Ulster Volunteer Force UVF) kojima je namjera bila oruanim putem onemoguiti uspostavu samouprave. Kao izravan odgovor na nasilje UVF-a deset mjeseci poslije stvoreni su Irski dobrovoljci (Irish Volunteer) od kojih je potom nastala Irska republikanska armija (Irish Republican Army IRA). U travnju 1916. godine oni su pokrenuli Uskrsni ustanak (Easter Rising) i proglasili Irsku Republiku. Uspostava Irske Republike na podruju cjelokupnoga irskog otoka ostao je primarni cilj republikanske paravojske do danas. Brutalni britanski odgovor na ustanak dodatno je ojaao republikanski pokret, to Britanci, uvaavajui meunarodne okolnosti, nisu mogli vie zanemarivati. Zakon o upravljanju Irskom (Government Ireland Act) iz 1920. godine odredio je podjelu irskog otoka na dva dijela temeljem ega su godinu dana poslije stvorene: Sjeverna Irska (Northern Ireland), u iji sastav je ulo est od ukupno devet okruga koji su inili povijesni Ulster, i koja je ostala u sastavu Ujedinjenoga Kraljevstva i neovisna Slobodna Irska Drava (Irish Free State) koja je 1949. godine postala Republikom Irskom. U Sjevernoj Irskoj u kojoj je ostala ivjeti znatna katolika manjina (otprilike jedna treina ukupnog stanovnitva), u sljedeih su pedeset godina apsolutno dominirali unionisti/protestanti. Katolici su bili bitno obes-

Bilandi, M., Sjeverna Irska izmeu rata i mira, Polit. misao, Vol XLI, (2004.), br. 2, str. 135160

137

pravljeni gotovo bez ikakvih prava: politikih, prava na zapoljavanje, prava na stan itd. Dugogodinja diskriminacija i podjarmljivanje katolikoga stanovnitva od strane sjevernoirskih vlasti osnovni je povod poetka suvremenoga sjevernoirskog sukoba (Nevolja/Troubles) u ljeto 1969. godine. Za takav odnos sjevernoirskih vlasti prema katolicima odgovornost snosi i vlada u Londonu. Smatrajui irski problem poslije podjele otoka rijeenim, vlada u Londonu nije posveivala dovoljnu pozornost pitanjima Sjeverne Irske, to je omoguilo sjevernoirskim vlastima provoenje diskriminacijske politike prema katolicima, a to je izazvalo njihov odgovor krajem ezdesetih godina 20. stoljea. Katoliki zahtjevi za poboljanjem vlastitog poloaja bili su legitimni i utemeljeni. Pritom nisu bili usmjereni na uspostavu jedinstvene Irske, nego reformu sjevernoirskih institucija i naina upravljanja njome. No, graanski marevi na kojima su ti zahtjevi izraavani pretvorili su se u nasilje koje je ubrzo eskaliralo i na katolikoj i na protestantskoj strani. Kao odgovor na nasilje, britanska je vlada u kolovozu 1969. godine u Sjevernu Irsku u privremenu misiju uputila vojsku. Vojska je imala zadatak zaustaviti nasilje i razdvojiti zaraene katolike i protestante. No, ni godinu dana nakon dolaska u Sjevernu Irsku britanska je vojska izmijenila karakter sjevernoirskog sukoba. Njezin je zadatak postao poraziti Irsku republikansku armiju (Irish Republican Army IRA). To je razlog to se britanska vojska, umjesto prvotno predvienih nekoliko mjeseci, u privremenoj misiji nalazi do danas. Tri godine kasnije, tonije u oujku 1972. godine, britanska je vlada ukinula sjevernoirske institucije vlasti i uvela izravnu upravu (Direct Rule), ime je vlada u Londonu preuzela izravnu odgovornost za ukupne dogaaje u Sjevernoj Irskoj. Takva situacija, unato odredbama Sporazuma potpisanog na Veliki petak 1998. godine (Good Friday Agreement) koji predvia vraanje sjevernoirske samouprave pod kontrolom vlada u Londonu i Dublinu, u stvarnosti je ostala nepromijenjenom do dananjeg dana (Usp. White, 1991.; Foster, 1988.; Jackson, 2000.; Hughes, 1994.; Armagh, 1995.; Kennedy-Pipe, 1997.).

2. Karakteristike sjevernoirskog sukoba2.1. Kategorizacija sjevernoirskog sukoba Sjevernoirski sukob, s jedne strane, moe se kategorizirati kao unutarnji sukob. Pritom je teko odrediti je li to etniki, vjerski, graanski ili kakav drukiji sukob izmeu dviju zajednica koje ive u Sjevernoj Irskoj ili pak sve to zajedno. Na unutarnjoj razini to je istodobno i sukob u kojem legalne sigurnosne institucije Ujedinjenoga Kraljevstva nastoje onemoguiti djelovanje nekolicine teroristikih organizacija. S druge strane, neprijeporno je da sjevernoirski sukob ima i vanu meunarodnu dimenziju. Kao dokaz moe posluiti injenica to je napredak u postizanju mira postignut tek tijekom osamdesetih kad je westminsterska administracija prepoznala i priznala ulogu Republike Irske (dakle druge drave) u rjeavanju sjevernoirskog problema i s kojom je 1985. godine potpisala Anglo-irski sporazum. Jo vaniju meunarodnu dimenziju sukob je dobio utjecajem na meunarodno javno mnijenje. Bezobzirna ubijanja, o emu je svijet svjedoio proteklih trideset i pet godina, pobudila su pozornost svjetske javnosti za sjevernoirsku situaciju. Internacionalizacija je imala za posljedicu izravan angaman meunarodnih institucija