ŠIBENIK 19

GORA

N PA

UK ■ C

ARLO

MAT

TIAZ

ZI ■ P

ETAR

GUB

ERIN

A ■ M

IRO

KOTA

RAC ■ Ž

IŽUL

A ■ N

P KR

KABR

OJ 19

■ G

ODIN

A 4. ■ L

ISTO

PAD/

STUD

ENI 2

013.

■ W

WW.

MOK

.HR

Miro Kotarac

Goran Pauk,šibensko - kninski župan

PORTRET

INTERVJU

HORIZONTI PROŠLOSTI

Prvi Hrvat u Hollywoodu bio je Šibenčanin Carlo Mattiazzi

ISTRAŽIVANJE IMA LI ZNANSTVENOG ŽIVOTA U ŠIBENIKU? ■ KALENDAR 100. OBLJETNICA ROĐENJA ŠIBENČANINA PETRA GUBERINE ■ SCRIBENS TABERNUS CRKVA SVETOG SPASA I STJEPAN PL. TOBOLOVIĆ ■ ZAVIČAJNI PUTOPIS ŠETNJA OKO ŠETNICE NA OBALI KANALA SV. ANTE ■ CULINARIA BOJE I ČARI BABLJEG LJETA

ČASOPIS ZA PROMICANJE ZAVIČAJNIH VRIJEDNOSTI I BAŠTINE ■ BROJ 19 ■ LISTOPAD/STUDENI 2013. ■ WWW.MOK.HR ■ 29,00 kn

www. jadranska-banka.hr

TRADICIJA · SIGURNOST · POVIJERENJE

vrecica stanko.indd 1 22.4.2013. 14:06:41

TRADICIJA • SIGURNOST • POVIJERENJE

www.jadranska-banka.hr

2 ŠIBENIK LISTOPAD/STUDENI 2013.

I S T R A Ž I V A N J E

Ima li znanstvenog života u Šibeniku?

Šibenčani su za razvoj znanosti, ali sumnjaju da u Šibeniku ima uvjeta za znanstveni radŠibenčani bez izuzetka razvoj znanosti u Šibeniku smatraju poželjnim i neophodnim, mišljenja su da lokalna vlast mora izdvajati novac i poticati znanstveni rad, ali imaju puno dvojbi oko pitanja postoje li u Šibeniku uvjeti za bavljenje znanošću?

I N T E R V J U

Goran Pauk, župan Šibensko - kninske županije

Nije problem tko je čiji čovjek, nego kako pronaći prave kadrove koji znaju i žele raditiOtvorena sam osoba i ne skrivam ništa što radim i u čemu uživam. Moj način života nije tajna i ja od toga ni kao političar ne bježim. Ljudi vole političare koji su iskreni, koji se ne pretvaraju i vode dvostruke živote. Ima i u mojoj stranci pojedinaca kojima neki moji postupci nisu po volji, ali nismo svi jednaki.

P O R T R E T

Sportski pedagog, entuzijasta, vizionar i zaljubljenik u košarku

Miro KotaracSvojim najvećim uspjehom smatram činjenicu da je od juniorske ekipe Šibenke koja je 1983. godine osvojila titulu prvaka države, čak pet košarkaša završilo fakultet. To je moj uspjeh, to je moj ponos i moje bogatstvo. Napravili smo pravu stvar. Stvorili smo prave ljude i prave sportaše.

sadržaj

H O R I Z O N T I P R O Š L O S T I

Prvi Hrvat u Hollywoodu bio je Šibenčanin Carlo MattiazziŠibenčanin Carlo Mattiazzi, odigrao je 1951. godine epizodnu, ali upečatljivu, ulogu u velikom holivudskom filmskom hitu Brodvejska uspavanka u kojem su glavne uloge igrali Doris Day i Gene Nelson. Pretražujući filmske kronike, nismo uspjeli pronaći ni jednog Hrvata koji se pojavio u nekom holivudskom filmu prije njega.

SLIKA NA NASLOVNOJ STRANI: Carlo Mattiazzi, conte Carlo de Mattiazzi, pravim imenom Dragutin Mattiazzi, s Doris Day i Geneom Nelsonom

glavnim glumcima mjuzikla Brodvejska uspavanka (Lullaby of Broadway) u kojem je taj Šibenčanin 1951. godine imao upečatljivu epizodnu ulogu sa svojom

neobičnom lutkom koju su američki mediji početkom šezdesetih godina 20. stoljeća opisivali kao inovaciju koja je spasila posustali svijet šoubiznisa.

Snimio: James J. Kriegsmann, New York

4 2214 56

34 70

7240

Časopis Šibenik tm svaki drugi mjesec • portal www.sibeniknews.com svaki dan.

K A L E N D A R

100. Obljetnica rođenja Šibenčanina Petra Guberine -E,vridni naš Pere. Ma može li ikome na ovom svitu pasti na pamet da gluve nauči govorit osim nama Šibenčanima? Pomoga je Pere milijunima judi, a da je pravde, ka šta je nima, zaslužija je bija da ga barem predlože za Nobela. S C R I B E N S T A B E R N U S

Frano Baica: Kako smo se u crkvi Sv. Spasa na vrilu Cetine sreli šibenski plemić Stjepan pl. Tobolović i ja Čovjeka je Stvoritelj u ovaj svijet ideja umetnuo ni zbog čega drugog doli da se divi ljepoti Njegova stvaranja...

C U L I N A R I A Š I B E N I K

Boje i čari babljeg ljeta Poznajete li bilo koga, počevši od sebe, tko će zanijekati da je bablje ljeto najljepši dio godine? Z A V I Č A J N I P U T O P I S

Šetnja pored i oko šetnice na obali Kanala sv.Ante Na kraju puta uđem u špilju sv. Ante i tu se, u srcu duše prošlosti moje blizine, pomolim u svetoj tišini za sve moje sadašnje i bivše. Dolje u polutami Hitlerovih očiju čekao me je kaić. Struže bokom o betonski zid i kao da me zabrinuto pita: Ma, di si ti više?

ČASOPIS ZA KULTURU, ZNANOST, OBRAZOVANJE I PROMICANJE ZAVIČAJNIH VRIJEDNOSTI

ISSN 1847-5116 UDK 008(497.5-3 Šibenik)

Broj 19, godina 4.

Izlazi dvomjesečno

CIJENA POJEDINAČNOG PRIMJERKA: 29 kn

Šibenik, listopad/studeni 2013. godine

NAKLADNIK: Moć komunikacije d.o.o., Šibenik

ZA NAKLADNIKA: Diana Ferić

ŽIRO RAČUN: Jadranska banka, Šibenik

PRETPLATA, NARUDŽBE I ISPORUKA POUZEĆEM: 099 7333627

FAX: 022 217 371

ADRESA: Trg Andrije Hebranga 11a 22 000 Šibenik Tel/fax: 022 217 371

E-MAIL: [email protected] [email protected]

www.mok.hr

GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK: Stanko Ferić

LEKTORICA: Nataša Jurić-Stanković

DIZAJN I PRIPREMA: Nino Tocigl

AUTORI I SURADNICI U 19. BROJU: Vera Guberina, Novica Ljubičić, Giacinta Mattiazzi, Arsen Pavasović, Rino Milano, Frano Baica, Joso Gracin, Diana Ferić, Ivan Medić, Joško Šupe, Miro Kotarac, prof. Ivo Livaković, Manuela Radulović, Joško Zaninović, Rudolf Štefan, Emilija Friganović, Stanko Ferić

ARHIVSKA GRAĐA: Ostavština Carla Mattiazzia, privatni arhiv Ante Baranića, privatni arhiv Radovana Gogera, privatni fotografski arhiv i dokumentacija Giacinte Mattiazzi, privatne fotografije i dolumentacija Rina Milana u Splitu, privatne fotografije i dokumentacija Arsena Pavasovića u Splitu, privatne fotografije Gorana Pauka, privatne fotografije i dokumentacija Miroslava Kotarca, arhiv i dokumentacija Javne ustanove Nacionalni park Krka, Državni arhiv u Šibeniku, privatna kolekcija starih dokumenata Foto Hella Bulat, Gradski muzej Drniš, Gradska knjižnica Jurjaj Šižgorić, privatni arhiv prof. Ive Livakovića, privatni arhiv Joška Zaninovića, privatni arhivi Milivoja Boranića, arhiv j.p. Gradski parking, arhiv poduzeća Djelo i privatni arhivi Stanka Ferića

AUTORSKE FOTOGRAFIJE: James J. Kriegsmann, Joso Gracin, Ante Baranić, Radovan Goger, Vilson Polić, Davor Šarić, Frano Baica i Stanko Ferić.

DOKUMENTARNE FOTOGRAFIJE: Foto arhiv Gradskog muzeja Drniša, foto arhiv, Gradska knjižnica Jurjaj Šižgorić, privatni foto arhivi prof. Vere Guberine, Ive Livakovića, Joška Zaninovića, Milivoja Boranića, Miroslava Kotarca, Giacinte Mattiazzi, Rina Milana, Gorana Pauka i Arsena Pavasovića, privatna zbirka fotografija Foto Hella Bulat, foto arhiv Stanka Ferića, Jose Gracina.

TISAK: Suton Tisak d.o.o.

Najljepši dio novinarskog posla je kada teme ili problemi o kojima pišete imaju sretan kraj ili barem obećavajući nastavak. Upravo to se dogodilo s našom temom o nužnosti osnivanja sveučilišta u Šibeniku i Studija energetike i zaštite okoliša kao njego-

vog začetka. U srpnju 2011. podine posvetili smo tome brojne stranice našeg časopisa, donijeli stavove i mišljenje mnogih autoriteta s tog područja i ispitali javno mnijenje koje je bez pogo-vora prihvatilo taj projekt. Dvije godine nakon toga, u rujnu ove godine, Grad Šibenik i Sveuči-lište u Zagrebu potpisali su Ugovor o pokretanju dislociranog sveučilišnog preddiplom-skog studija energetike u Šibeniku koji će, kako je najavljeno, s radom početi u školskoj go-dini 2014./2015. i trebao bi biti prva stepenica na putu prema osnivanju šibenskog sveučilišta. Dr. sc. Ivan Juraga, dekan Fakulteta elektrotehnike i računarstva, tom je prili-kom Šibenčanima poručio da će im zagrebačko Sveučilište pružiti pomoć, ali da kraj-nji cilj mora biti vlastiti znanstveni kadar, a to znači i razvoj znanosti u Šibeniku. To nas je ponukalo da za ovaj broj našeg časopisa istražimo koliko uopće ima doktora zna-nosti koji žive i rade u Šibeniku i koliko su posvećeni znanstvenom radu. Do podataka ni-je bilo lako doći jer nisu prikupljeni i sistematizirani pa taj tekst smatramo tek početkom sustavnijeg pristupa u popularizaciji znanosti i znanstvenika u našoj lokalnoj sredini. U ovom broju časopisa donosimo jednu priču koja je, bez pretjerivanja, ekskluzivna, a plod je našeg dosadašnjeg rada i ugleda koji je časopis Šibenik tm stekao u javnosti. Riječ o otkri-ću da je prvi Hrvat u Hollywoodu bio Šibenčanin Carlo Mattiazzi. On se 1951. godi-ne pojavljuje u filmu Brodvejska uspavanka u kojem glavnu ulogu igra slavna Doris Day. Carlo Mattiazzi bio je zvijezda kabarea, varijetea, kazališta i noćnih klubova u obje Amerike i Europi gotovo pola stoljeća. Spominje ga se u tisućama knjiga o povijesti filma, mjuzikla i varijetea, a u Šibeniku i Hrvatskoj sve je do sada bio potpuno zaboravljen.

U redovnoj rubrici Intervju gost nam je Goran Pauk, šibensko-kninski župan, koji, kao inače, otvoreno govori o svemu: politici, nogometu, osobnom životu… Na pomalo neuobiča-jen način, u povodu 100. obljetnice njegovog rođenja, pristupili smo biografiji Petra Gube-rine, po mnogima najvećeg znanstvenika i dobročinitelja čovječanstva kojeg je Šibenik dao. Pokušali smo na jednostavan i zanimljiv način objasniti što je on radio i zašto njegovo djelo cijeni i poštuje cijeli svijet.

Dogodilo se da smo portretirali još jednog Šibenčanina skromnog i samozatajnog poput Petra Guberine. To je Miro Kotarac, nastavnik tjelesne i zdravstvene kulture, koji je tijekom proteklih 40 godina odgojio generacije vrhunskih šibenskih košarkaša uvijek radeći kao volon-ter, čak i onda kada je vodio prvoligaške ekipe i državne reprezentacije.

Na kraju vas vodimo u novu šetnju zavičajem. Naš putopisac Joso Gracin ovoga puta nas vodi u šetnju po zaboravljenim krajolicima oko nove, atraktivne šetnice u Kanalu sv. Ante.

proizvod je šibenske tvrtke, poduzeća Moć komunikacije d.o.o. koje se bavi medijima, informiranjem, izdavaštvom, medijskim strategijama, odnosima s javnošću i drugim srodnim djelatnostima.

je kratica od - moć komunikacije, no taj se logo može i treba čitati kao: I am OK!, dakle; Dobro sam! ili po šibenski: Može stat! i Još ima uja u svići.

ISTRAŽIVANJE ŠIBENSKI LAUREATI ZA 2012. GODINU

4 ŠIBENIK

ŠIBENIK 5ŠIBENIK 5

Ima li znanstvenog života u Šibeniku?

Zahvaljujući osobnom zalaganju ambicioznih znanstvenika znanost ipak stanuje

u Šibeniku

I S T R A Ž I V A N J E

PRIPREMILE: DIANA FERIĆ, ADRIJANA RADNIĆ I NINA MEDIĆ

FOTOGRAFIJE: NEVEN CUKROV, ANTE BARANIĆ, VILSON POLIĆ

LISTOPAD/STUDENI 2013.6 ŠIBENIK

ISTRAŽIVANJE IMA LI ZNANSTVENOG ŽIVOTA U ŠIBENIKU?

Sveučilište koje Šibenčani priželjkuju u svom gradu podrazumijeva postojanje znanstvenih kadrova i znanstvenih istra-

živanja. Sveučilište, istini za volju, samo po sebi pokreće znanstveni rad i stvara znanstve-nike, ali oni su i preduvjet njegova osnivanja. Ako priželjkujemo preobrazbu Šibenika u sve-učilišni grad, postoji li u Šibeniku znanstvena zajednica i ima li Šibenik dovoljno vlastitih znanstvenih potencijala?

Pogleda li se na cijelu plejadu Šibenčana, vrhunskih stručnjaka i znanstvenika, to nije upitno. Šibenik i danas ima jaku znanstvenu zajednicu iako je javnost možda ne zapaža. To ne čudi jer znanstvenici i njihov rad nisu zani-mljivi komercijalnim medijima, mnogi od njih su samozatajni, pa i preskromni, a rezultati nji-hovih istraživanja ostaju uglavnom u okvirima znanstvenih časopisa u kojima ih objavljuju. Može se reći da samo zahvaljujući osobnom zalaganju ambicioznih znanstvenika znanost ipak stanuje u Šibeniku.

Zapreka za intenzivniji razvoj znanosti jest činjenica da, osim laboratorija Instituta Ruđer Bošković na Martinskoj, u Šibeniku nema ni jedne druge znanstvene institucije, a nekada intenzivan znanstveni rad u velikim šibenskim tvrtkama poput TLM-a izbrisale su tranzicija, kriza i činjenica da znanost nije bila u fokusu stvarnih interesa i vizija gradskih političkih nomenklatura, osim jedne usamljene iznimke, iako je rado spominjana u kontekstu klasičnih izbornih obećanja.

Prema podatcima do kojim smo došli, Šibe-nik ima najviše znanstvenih kadrova iz prirod-nih znanosti − biologije, kemije, fizike, puno manje znanstvenika u društvenim djelatnosti-ma, a onih iz tehničkih znanosti, koji su ključni za sveučilišni studij energetike koji se u Šibe-niku osniva, gotovo da i nema. U naše istraži-vanje uključili smo doktore znanosti koji žive i rade u Šibeniku i one koji žive u Šibeniku, a rade u susjednim gradovima u kojima postoje sveučilišni centri i znanstveni instituti.

Skromni uvjeti rada u postaji Ruđera Boškovića na MartinskojZnanstveni predznak, a to znači i znanstveno-istraživačke projekte, s obzirom na zaposlene doktore znanosti, u Šibeniku bi trebale imati tri institucije: Istraživačka postaja Institu-ta Ruđer Bošković na Martinskoj, Veleučili-šte u Šibeniku i Znanstvena jedinica Opće bolnice Šibensko-kninske županije u Šibe-niku. Postaja Instituta Ruđer Bošković na Martin-skoj vanjski je laboratorij Zavoda za istraži-vanje mora i okoliša Instituta Ruđer Bošković u kojoj se obavljaju istraživanja riječnih ušća i priobalnih akvatorija. Nedavno je proslavila trideset godina postojanja. U njoj je tijekom triju proteklih desetljeća na znanstvenim pro-jektima radilo više od tisuću znanstvenika koji su objavili više od dvjesta znanstvenih radova. Sada u tom laboratoriju stalno radi troje doktora znanosti koji su angažirani na znanstvenim projektima, a trenutno su tu i dva doktoranda. U toj znanstvenoj postaji, kako ističe zaposlenik s najdužim stažem, dr.sc. Go-ran Mihelčić, uvjeti za znanstveni rad vrlo su skromni.

Znanstvena jedinica u bolnici - samo formalnostZnanstvena jedinica u Općoj bolnici Šiben-sko-kninske županije u Šibeniku osnovana je prije Domovinskog rata, ali već godinama postoji samo formalno o čemu dovoljno govori podatak da je zadnji znanstveni projekt tamo ostvaren prije dvadeset godina.

-Na njemu su radili sada već pokojni prof. dr. sc. Mikulandra i šibenski pedijatri sa znanstvenim titulama, a upravo su znanstveni projekti smisao postojanja te znanstvene jedinice − kaže njezina voditeljica dr. sc. Aleksić.

Šibenska bolnica sada ima četiri doktora znanosti: dr.sc. Aleksić, dr.sc Milu Perišu, dr. sc. Jasminku Jakšić i dr.sc Vasila Ilijeva koji je iz Skoplja preselio u Šibenik. Bolnička

Faust Vrančić 95 % Goran Mihelčić 39% Petar Guberina 18 % Stipe Batinica 17% Zoran Čala 15% Roberto Visiani 14% Dinko Zavorović 12%

Koje znanstvenike Šibenčani poznaju?

ŠIBENIK 7

Znanstvena jedinica nema ni prostora za rad ni osnovnu opremu pa tako ne postoje niti objedi-njeni podatci o tomu bave li se doktori znano-sti u šibenskoj bolnici znanošću i objavljuju li i gdje znanstvene radove jer su u tome prepu-šteni sami sebi. Članovi Znanstvene jedinice su i primarijusi iako to nije znanstvena titula, a unazad nekoliko godina dobio ju je samo jedan liječnik i to okulist, mag.sc. Nikola Sušić.

Veleučilište u Šibeniku bez znanstvenih projekata Stožer provedbe znanstvenih projekata u Šibe-niku trebalo bi biti šibensko Veleučilište iako nije riječ o znanstvenoj, već nastavnoj ustano-vi. Ono, kako nam je priopćio dekan Marko Radačić, zapošljava pet doktora znanosti, uskoro bi ih trebalo biti sedam jer se očekuje da će još dva obraniti doktorske radnje, a još je četrnaest nastavnika na poslijediplomskim doktorskim studijima u Hrvatskoj. Veleučilište ne raspolaže podatcima koliko je koji znanstve-nik objavio radova i na čemu rade.

-To svaki nastavnik - kaže Radačić - vodi za sebe i kad mu dođe vrijeme za izbor ili reizbor u zvanje prilaže svoje radove na temelju kojih se bira

u zvanje. Egzaktnih podataka o tome Veleučilište nema. Jedino mogu reći za sebe da sam citiran oko 45 puta po znanstvenom radu kojih je 170. To su međunarodni i domaći citati. Jedan rad mi je pred deset godina bio citiran 179 puta u međunarod-nim časopisima.

Na znanstvenim projektima rade dva znan-stvenika sa šibenskog Veleučilišta koji su zapo-sleni i na sveučilištima: dekan Radačić i prof. Vinko Višnjić. Ostali doktori znanosti nisu uključeni u znanstvene projekte. Na Veleučili-štu je zaposlena najmlađa doktorica znanosti u Šibeniku, dr.sc. Ivana Žilić koja je lani dokto-rirala na Ekonomskom fakultetu u Splitu i jed-na je od rijetkih doktora znanosti koji su zavr-šili stručni studij, a uspjeli su doktorirati.

Propuštena prilika Šibenik je prije pet godina propustio priliku da dobije znanstveno-istraživačku jedinicu Hr-vatske akademije znanosti i umjetnosti koja je mogla biti taj poželjni i neophodni za-četak istinske, djelatne i snažne lokalne znan-stvene zajednice te pravog znanstvenog života. Predsjedništvo HAZU-a je na sjednici održanoj krajem listopada 2008. godine na inicijativu tadašnje šibenske gradonačelnice Nede Klarić prihvatilo osnivanje nove znanstvenoistraži-vačke jedinice Akademije u Šibeniku. Opse-žan prijedlog područja i tema istraživanja te znanstveno-istraživačke jedinice obuhvaćao je povijest i umjetnost (sakralna umjetnost, marijanska povijest, izučavanje i trajna sustavna zaštita katedrale sv. Jakova, po-vijesni glazbeni instrumenti i spomeničke crkvene orgulje), arheologiju (arheološki lokalitet Bribirske glavice, podvodna ar-heologija), književnost i književnu baštinu, prirodne znanosti (ekologija, botanika, hor-tikultura, ihtiologija, ornitologija, istra-živanje pitke vode) i medicinske znanosti, a za njezin smještaj bio je predložen prostor u kompleksu Samostana sv. Lovre u Šibeniku, jedne od najstarijih europskih institucija − uči-lišta, gdje joj je u svakom slučaju i mjesto. ■

Ivica Poljičak 10% Tomislav Petković 9% Zvonimir Krajina 5 % Vlastimir Kukura 3,8 % Miram Pasini 3,8 % Drago Marguš 3,5% Ivo Jakovljević 2 %

Koje znanstvenike Šibenčani poznaju?


ISTRAŽIVANJE ANKETA

knjižnice Juraj Šižgorić Milivoja Zenića iako oni nemaju znanstvene titule te Antu viteza Šupuka, prvog šibenskog gradonačelnika koji je bio političar i poduzetnik, ali nikako znan-stvenik.

Faust Vrančić na prvom mjestuZanimljivi su i odgovori na pitanje koje znan-stvenike porijeklom iz Šibenika koji su živjeli i stvarali do kraja 20. stoljeća poznaju? Čak 95 posto onih koji su sudjelovali u našoj anketi na-velo je Fausta Vrančića, njih 14 posto botani-čara Roberta Visianija , 12 posto ispitanika je istaknulo historiografa Dinka Zavorovića,. Isto tako, 11 ispitanika misli da je znanstvenik bio i diplomat Antun Vrančić. Petra Guberi-nu, sigurno najplodnijeg znanstvenika porije-klom iz Šibenika, spomenulo je 18 posto anke-tiranih.

Baš svi su za poticanje znanstvenog rada Odgovori na ostala pitanja u anketi ukazuju na to da građani razvoj znanosti u Šibeniku sma-traju poželjnim i neophodnim. Tako je 100 posto sudionika ankete odgovorilo da lokal-na vlast mora izdvajati novac i poticati znan-stveni rad. Mišljenja su podijeljena oko toga postoje li sada u Šibeniku uvjeti za bavljenje znanošću. Oko 40 posto ispitanika odgovorilo je potvrdno, 39 ih nije sigurno, a samo njih 21 posto smatra da takvih uvjeta nema. Međutim, pomalo iznenađuju odgovori na pitanje: Treba li Šibenik dovoditi u svoje institucije znan-stvenike iz drugih sredina ili iz inozemstva kao što u svoje klubove, da bi bili uspješniji, dovodi sportaše?

Potvrdno je odgovorilo 62 posto anketi-ranih, a njih 38 posto ipak nije za to što bi se moglo protumačiti i svojevrsnim znakom ne-sklonosti prema dolasku ljudi iz drugih sredina u Šibenik. ■

I straživanje, koje je u želji da se dozna koli-ko je javnost zainteresirana za znanstveni život u Šibeniku te koliko je poznat i prepo-

znat rad znanstvenika proveo časopis Šibenik tm, pokazalo je da Šibenčani, gotovo bez izuzet-ka, kao njima najpoznatijeg i najvažnijeg znan-stvenika navode srednjovjekovnog Šibenčanina europskog značaja i karijere Fausta Vrančića (95 posto), a od znanstvenika koji sada žive i rade ili samo žive u Šibeniku najviše njih zna za dr.sc. Gorana Mihelčića (39 posto) iz Institu-ta Ruđer Bošković.

Šibenčani znaju za mnoge znanstvenike iz vlastite sredine ali…Jedno od anketnih pitanja, kada je riječ o ak-tualnim znanstvenicima, odnosilo se samo na one koji žive i rade ili samo žive u Šibeniku, ali značajan broj ispitanika u to je uključio i neke poznate liječnike porijeklom Šibenčane, dokto-re znanosti koji rade i žive u Zagrebu. Tako je njih 17 posto navelo prof. dr.sc. Stipu Bati-nicu, 15 posto ispitanika je navelo prim.dr.sc. Zorana Čalu, 5 posto prim.dr.sc Zvonimira Krajinu, 3,8 posto dr.sc Vlastimira Kukuru i jednako toliko dr.sc Mirama Pasinija koji više nije među živima, a 9 posto ispitanika navelo prof.dr.sc. Tomislava Petkovića koji radi na zagrebačkom FER-u.

Najviše anketiranih, njih 39 posto navelo je dr.sc. Gorana Mihelčića, 10 posto ispitanika zna za dr.sc. Ivicu Poljička, 3,5 posto je izdvo-jilo dr. Dragu Marguša, a 2 posto dr.sc. Ivu Jakovljevića dok je dvoje anketiranih spome-nulo i Milana Čankovića, mladog znanstveni-ka koji je trenutno u SAD-u.

Čak 18 posto anketiranih među žive šiben-ske znanstvenike uvrstilo je prof.dr.sc. Petra Guberinu koji je preminuo 2005. godine, a zanimljivo je i znakovito da respektabilan broj Šibenčana među znanstvenike ubraja prof. Ivu Livakovića i pokojnog ravnatelja Gradske

Koliko Šibenčani poznaju svoje znanstvenike i drže li do znanosti?

Šibenčani su za razvoj znanosti, ali sumnjaju da u Šibeniku ima

uvjeta za znanstveni rad

2. Treba li Šibenik uvoziti znanstvenike

iz drugih sredina?

Da Ne

62%38%

1. Postoje li u Šibeniku uvjeti za bavljenje

znanstvenim radom?

Učinjen je značajan korak naprijed.

Pomaci su maleni, ali vidljivi.

Nazadovali smo.

40%21%

39%

ŠIBENIK 9

P rof. dr. sc. Ante Pulić, redovni profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gost profesor na Ekonom-skom fakultetu u Grazu i suosnivač Centra za

istraživanje, upravljanje i mjerenje intelektualnog ka-pitala Austrije, svrstan među sto vodećih svjetskih struč-njaka za problematiku i izučavanje intelektualnog kapitala, otvorio je u suradnji s Univerzom v Mariboru, Ekonom-sko-poslovnim fakultetom iz Zagreba doktorski studij ekonomskih i poslovnih znanja. Studij traje šest semestara, izvodi se prema programu Ekonomsko-poslovnog fakulteta u Zagrebu, a polaznici stječu akademske titule doktora odno-sno doktorice društvenih znanosti, polje ekonomija (dr. sc.). Riječ je o prvom doktorskom studiju u Šibeniku što tom pro-jektu daje posebnu vrijednost i značaj.

Zbog čega ste se upustili u osnivanje doktorskog studija u Šibeniku i na koji način on može pridonijeti razvoju lokalne znanstvene zajednice i lokalne zajed-nice općenito?

Ovaj doktorski studij iz područja ekonomije primarno je orijentiran da polaznike osposobi za istraživački rad. Treba znati da živimo u vremenu kad su inovacije pokretač gospo-darstva i da bez kontinuiranog inoviranja u svim segmenti-ma poslovanja nema prosperiteta. Usput da primijetim da je nedostatak suvremenih proizvoda i usluga najvećim dijelom

uzrok sadašnjem stanju hrvatskog gospodarstva. Slična je si-tuacija, ako ne i gora, i u gospodarstvu na području ove župa-nije. Da bi se to stanje mijenjalo, potrebna su nova znanja i vještine koje će se transformirati u vrijednosti na tržištu. Eto to je razlog zašto je ovdje potreban takav doktorski studij.

Kakva su Vaša iskustva s motivacijom akademskih građana u Šibeniku da se nastave obrazovati i steknu znanstvenu titulu upisujući taj doktorski studij?

Motivacije i interesa ima. Glavna prepreka su novci po-trebni za školarinu. Iako se taj iznos kreće u granicama ko-je su se uvriježile kada je riječ o privatnom školovanju kod nas, još uvijek je visok za većinu onih koji bi željeli nastaviti s usavršavanjem. Drugi razlog motivacije za nastavak obra-zovanja leži u činjenici da se pomaknula razina minimalnih znanja koje traži suvremeno gospodarstvo. U razdoblju indu-strijalizacije kada je dominirao manualni rad osnovna škola je bila minimum, a srednja škola je već bila dovoljna za bav-ljenje nemaualnim djelatnostima. Danas kad je znanje pokre-tač gospodarskih aktivnosti, srednja škola je ono što je nekad bila osnovna pa stoga sasvim razumljivo dolazi do pomaka od diplomskog k poslijediplomskim studijima. Treći razlog motivacije su osobne ambicije. Prije su nakon završetka fa-kulteta postojale još dvije znanstveno-istraživačke razine: magisterij i doktorat. Danas su svi nakon završetka fakulteta magistri pa je logično da dio njih ima ambiciju otići do kraja i doktorirati.

S obzirom na Vaše bogato iskustvo postoje li uopće u Šibeniku uvjeti za bavljenje znanstvenim radom i ra-zvijanje znanstvenih projekata ili je to samo privilegij većih sredina poput Zagreba, Rijeke ili Splita?

Kada je riječ o uvjetima za bavljenje znanstveno-istra-živačkim radom, onda treba razlikovati tehničke i društve-ne znanosti. U današnje vrijeme s obzirom na raspoložive tehnologije istraživanjem na području ekonomije možete se baviti i na Obonjanu. Naravno, kada je riječ o tehničkim znanostima, onda su pretpostavke daleko kompleksnije, za-htjevnije. Mislim da nema nikakvih značajnijih prepreka da u skoroj budućnosti Šibenik bude boutique znanstveni centar. Tome u prilog govori ne samo ovaj doktorski studij, nego i skoro pokretanje nekoliko sveučilišnih dodiplomskih studija jer će se jedino tako stvoriti nužan intelektualni kapital koji je potreban ovoj sredini za budući razvoj. ■

U Šibeniku otvoren Doktorski studij ekonomskih i poslovnih znanja

Prof. dr. sc. Ante Pulić: Nema prepreka da u skoroj budućnosti Šibenik postane boutique znanstveni centar


ISTRAŽIVANJE AKTIVNI ŠIBENSKI DOKTORI ZNANOSTI

Neven Cukrov, doktor znanosti s područja geologi-je, zaposlen je u Institutu Ruđer Bošković. Nedavno se sa suprugom Marijanom, također doktoricom znano-sti s područja oceanografije, preselio u Šibenik. Bavi se znanošću o moru i znanošću

o okolišu. Objavio je veći broj znanstvenih radova i kon-stantno radi na znanstvenim projektima. Trenutno su to ispitivanje špilja u estuariju rijeke Krke i na morskoj obali, praćenje sedimenata u Jadranskom moru, a spre-ma se, s arheolozima, istražiti ostatke potonulog rim-skog broda kod otoka Gnalića.

Natalia Bojanić, doktorica znanosti iz područja biologije, viša je znanstvena suradnica Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu, zaposlena u Laboratoriju za plankton i toksičnost školjaka. Osim na nacionalnim istraživačkim

projektima sudjelovala je i u međunarodnim projektima SESAME, MARPLAN, UKF, EMBOS i PERSEUS. Auto-rica je ili suautorica dvadesetak znanstvenih referentnih radova koje citira Current Contents te niza radova koji su recenzirani i objavljeni u zbornicima s međunarod-nih i domaćih znanstvenih skupova. Izradila je i desetak stručnih projekata i elaborata.

Marija Alfirev doktorirala je 2008. godine na Eduka-cijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu na temu Komparativna ana-liza skrbi za osobe s težom mentalnom retardacijom u Republici Hrvatskoj, Sa-

veznoj Republici Njemačkoj i Češkoj Republici. Suau-torica je dvadesetak znanstvenih radova. Završila je niz dodatnih edukacija iz područja stručnog interesa, a su-djelovala je i izlagala na brojnim stručnim skupovima te na nekoliko znanstveno-istraživačkih projekata.

Goran Mihelčić, doktor znanosti iz područja geologi-je, zaposlen je kao znanstveni suradnik u Institutu Ruđer Bošković, Zavodu za istra-živanje mora i okoliša, a radi u njihovom laboratoriju na Martinskoj. Radio je do sada, uglavnom kao voditelj,

na osam znanstvenih projekata, objavio je kao autor ili suautor više od trideset znanstvenih i ostalih radova, od kojih je desetak indeksiranih u Current Contentsu, naj-popularnijoj bazi podataka u Hrvatskoj. Suautor je i dviju knjiga o značajkama rijeke Krke, a sa svojim radovima je sudjelovao i na desetak stručnih i znanstvenih skupova.

Upoznajte aktivne šibenske doktore znanosti

Š ibenčani, kako je pokazala naša anketa, znaju za gotovo zanemarivo malen broj znanstvenika u vlastitoj sredini, a njihov rad jedva percipiraju. Nema prikupljenih i siste-

matiziranih podataka o znanstvenicima koji danas žive i rade u Šibeniku ili barem samo žive u Šibeniku pa nam je jedina metoda da dođemo do relevantnih podataka bilo raspitivanje po institu-cijama za koje se može pretpostaviti da bi mogle imati kadrove sa znanstvenom titulom ili kod osoba koje bi mogle imati takve informacije. Ni to nije bio lak posao jer osim profesora Ive Liva-kovića koji već desetljećima marno i brižno bdije nad stanjem

šibenske znanstvene zajednice, ne postoji nitko tko barata bilo kakvim relevantnijim podatcima. Stoga se unaprijed ispričavamo onima koje smo izostavili s ovog popisa koji se može promatrati jedino kao začetak cjelovite inventure tog tipa, nužne za grad koji već desetljećima želi biti sveučilišnim centrom. Popis koji slije-di samo je pokušaj da usmjerimo pozornost javnosti na njih, u vremenu kada znanstvenike i stručnjake lako zasjeni bilo kakva instant estradna zvijezda ili zvjezdica i u kojem su lascivni podatci o njihovom banalnom životu važniji od novih znanstvenih spo-znaja i od informacija koje unapređuju naš život. ■

ŠIBENIK 11

Drago Marguš jedan je od veterana među aktivnim doktorima znanosti u Šibe-niku. Doktorirao je još 1990. godine na biologiji i ekologiji češljača ušća rijeke Krke. Do 1992. godine radio je u Insti-tutu Ruđer Bošković, a od

tada je zaposlen u Javnoj ustanovi Nacionalni park Krka. U znanstvenoistraživačko zvanje znanstveni su-radnik iz područja biologije izabran je na Prirodoslov-nom odjelu Prirodoslovno-matematičkog fakulte-ta Sveučilišta u Zagrebu 21. listopada 1993. godine. U registar istraživača Ministarstva znanosti i tehnolo-gije u znanstvenoistraživačkom zvanju znanstveni su-radnik u znanstvenom području biologija upisan je 30. studenoga 1993. godine. U naslovno nastavno zvanje predavača u području prirodnih znanosti, polje biologi-ja, smjer ekologija, izabran je 15. lipnja 2009. na Veleu-čilištu u Šibeniku. Objavio je ukupno 264 popularna, stručna i znanstvena rada. Kao autor ili suautor sudje-lovao je s devedeset izlaganja na znanstvenom skupu i/ili javnom predavanju te u izradi devet studija, osam elaborata i projekata i jednog patenta. Autor je ili suau-tor dvanaest knjiga. Otkako je u državnoj službi, kako kaže, više se ne bavi znanošću osim što, više iz hobija, sudjeluje na nekim znanstvenim projektima, a u Javnoj ustanovi NP Krka vodi službu zaštite u kojoj planira i nadzire znanstvene projekte koje izvode znanstvene in-stitucije i sveučilišta.

Elvira Bura Nakić, doktorica znanosti iz područja kemije i biologije, zaposlena je u Zavodu za istraži-vanje mora Instituta Ruđer Bošković, u laboratori-ju na Martinskoj. Od 2007. godine radila je na sedam znanstvenih projekata od kojih je većina međunarod-nih. Objavila je više od trideset znanstvenih radova, od kojih desetak u posljednjih pet godina, a posljednji, o elektrokemijskim metodama za anoreksične vodene su-stave, u suradnji s kolegicom dr. sc. Irenom Ciglovečki i francuskim znanstvenicima, početkom ove godine.

Marijana Cukrov zaposle-na je kao inspektorica u Up-ravi za zaštitu prirode u Ši-beniku, ali se bavi i znanstve-nim radom. Prije dvije godine doktorirala je na invazivnim organizmima u estuariju rijeke Krke, a nedavno je iz Zagreba došla živjeti u Šibenik.

Živana Belak Lambaša, doktorica znanosti s pod-ručja ekologije, viša savjet-nica za zaštitu okoliša u Šibensko-kninskoj županiji, doktorirala je 2004. godine. Objavila je dvadesetak znan-stvenih radova, uglavnom u devedesetim godinama proš-log i prvom desetljeću ovog stoljeća, a trenutno radi na

znanstvenom projektu vezanom za uzgoj ribe u uvali Makirini u Pirovcu, koji vodi Sveučilište iz Ljubljane.

Jadran Kale, kustos Muze-ja grada Šibenika sudjelovao je u trima znanstveno-istraživač-kim projektima Ministarstva znanosti: Etnografija Domo-vinskog rata, Sjevernodalma-tinska onomastika i Istraživa-nje o zbivanjima s identitetima

u tranzicijskom razdoblju. Objavljena su mu 52 rada, prija-va za docenturu pozitivno je ocijenjena i o njoj se odlučuje na idućoj sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Tema njegovog znanstvenog interesa je kultur-na baština. Na osnovi njegovog članka u časopisu Prostor iz 2010. godine doktorandi arhitekture i geoinformatike prošle godine otvorili su portal participativne etnografije suhozid.hr što će pomoći ustanovljavanju prvog hrvat-skog popisa suhozidne baštine.

Ivana Žilić, nastavnica na Veleučilištu u Šibeniku, jedna je od rijetkih koja je uspjela doktorirati ekonomi-ju sa završenom visokom školom. Bavi se strateškim i inovacijskim menadžmentom, a objavila je 25 znan-stvenih i stručnih radova.

Anka Aleksić Shihabi, še-fica Odjela neurologije u ši-benskoj bolnici, doktorirala je 2011. godine na Stomatološ-kom fakultetu u Zagrebu. Objavila je petnaestak radova u hrvatskim i inozemnim znan-stvenim časopisima. Od toga je autorica pet radova i to u časo-

pisima koji su CC ili SCIE indeksirani, što je bitno za napredovanje u znanstvenoj karijeri. U ostalim radovi-ma je suautor.


ISTRAŽIVANJE AKTIVNI ŠIBENSKI DOKTORI ZNANOSTI

Nives Triva doktorirala je prošle godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na temu Koncepcija žene u prozi Mi-roslava Krleže: Od Charlotte Castelli do Ane Borongay. Profesorica je u Gimnaziji Antuna Vrančića, a njezini

učenici postižu izvrsne rezultate na državnim i međuna-rodnim natjecanjima iz filozofije. Od 2002. godine kon-tinuirano sudjeluje u radu povjerenstava za natjecanja iz logike i filozofije na školskoj, međužupanijskoj i državnoj razini, a dva puta bila je u ocjenjivačkom timu Međuna-rodnih filozofskih olimpijada: 2007. godine u Antal-yji i 2010. godine u Ateni. Tijekom svoje nastavničke prakse obavljala je mentorstvo studentima te pripravnici-ma do stručnog ispita.

Milenko Milović, dr.sc. iz područja biologije, viši je predavač za područje prirod-nih znanosti na Veleučili-štu u Kninu i profesor bio-logije u Gimnaziji Antuna Vrančića i u Medicinsko-kemijskoj školi u Šibeniku.

Od 2000. godine aktivno se bavi znanstvenim radom na području botanike. Autor je i suautor dviju autorskih, jedne uredničke knjige te petnaest znanstvenih radova u znanstvenim časopisima s međunarodnom recenzi-jom i šesnaest sažetaka u zbornicima skupova, a autor je i četiriju elaborata.

Najplodniji znanstvenik ko-ji živi u Šibeniku sigurno je Stipe Belak, nekadašnji dekan Veleučilišta u Šibeni-ku, a od akademske godine 2005./2006. godine radi na Sveučilištu u Zadru, sada kao prorektor Sveučilišta za organizaciju, tehno-

logiju i kvalitetu. Kao voditelj znanstvenog projekta Istraživanje studija menadžmenta na renomiranim europ-skim sveučilištima vodio je istraživanje sadržaja i udje-la obrazovnih sadržaja sedam europskih sveučilišta, kako stoji u njegovoj biografiji, a rezultat istraživanja korišten je kao osnova za definiranje preddiplomskih i diplomskih studijskih programa studija menadžmen-ta Sveučilišta u Zadru i Visoke škole za turistički menadžment u Šibeniku. Rezultat projekta je inte-gralni elaborat primjene bolonjskog procesa i studijski programi koji su dobili pozitivnu ocjenu Nacionalnog vijeća za visoku naobrazbu i dopusnicu Ministar-stva znanosti, obrazovanja i športa za preddiplom-ski i diplomski studij menadžmenta Sveučilišta u Za-dru, preddiplomski studij turističkog i informatičkog menadžmenta Visoke škole za turistički menadžment u Šibeniku te diplomski specijalistički studij menadžmen-ta Visoke škole za turistički menadžment u Šibeniku. Stipe Belak doktor je znanosti u području strojarstva i brodogradnje. U tom području autor je pet pronalazaka i patenata, radio je na pet znanstvenih projekata, a au-tor je i triju knjiga te trinaest skripata i autoriziranih predavanja. U njegovom životopisu više je od stotinu znanstvenih i stručnih radova.

Gordana Beg Paklar doktorica je znanosti iz po-dručja fizike. Zaposlena je u Laboratoriju za fiziku mora Instituta za oceano-grafiju i ribarstvo u Splitu kao viši znanstveni suradnik. Na dodiplomskom studiju Sveučilišnog centra za studije mora Sveučilišta u Splitu vodi dva kolegija iz po-

dručja opće i fizičke oceanografije, a sudjeluje i u nastavi poslijediplomskog doktorskog studija geofizike na Pri-rodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te na poslijediplomskom doktorskom stu-diju primijenjene znanosti o moru Sveučilišnog cen-tra za studije mora u Splitu. Objavila je četrdesetak stručnih i znanstvenih radova iz područja fizike mora i numeričkog modeliranja te niz kongresnih priopćenja.

ŠIBENIK 13

Zdravko Peran, ravnatelj šibenske Prometno-tehničke škole i predavač na Studiju prometa šibenskog Veleuči-lišta, doktorirao je 2002. go-dine. Član je Hrvatske teh-ničke akademije i jedini je Hrvat koji je primljen u Eu-ropski istraživački centar

za nesreće. Do sada je objavio 41 znanstveni rad, a na-pisao je i znanstvenu knjigu Forenzika prometnih nesreća koja ima međunarodnu recenziju. Rezultate njegovog ispitivanja jedne nesreće koja se dogodila u šibenskoj lu-ci, kada je kamion s broda pao u more, prihvatili su kao model u Američkoj akademiji znanosti i primjenjuju ga kod takvih nesreća koje se često događaju u SAD-u.

Ivica Poljičak, prorek-tor Veleučilišta u Šibeniku, doktorirao je prošle godine na temi Socijalni aspekti revitalizacije starih grad-skih jezgra na primjeru grada Šibenika iz područ-ja sociologije. Prorektor je i viši predavač Veleučilišta

u Šibeniku. Sudjelovao je na nekoliko znanstvenih simpozija, a tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća radio je kao suradnik i na nekoliko znanstveno-istraživač-kih projekata . Objavio je četiri znanstvena te desetak stručnih radova i studija. Napisao je i dvije autorske knji-ge: Šibenik na razmeđu i Šibenik na kvadrat.

Vesna Žic doktorica je znanosti iz područja kemije. Radila je u In-stitutu Ruđer Bošković s kojim i dalje surađuje iako je sada zaposlena u Glavnom vodnogos-podarskom laborato-riju Hrvatskih voda u Šibeniku, u Službi ispi-tivanja stanja kopne-

nih voda jadranskog vodnog područja u Šibeniku. U suradnji s kolegama objavila je dvadesetak znanstvenih radova.

Kada je riječ o znanstvenicima u Šibeniku valja spomenuti i dr. Mirjanu Grubišić Knežević jed-nu od prvih žena doktora znanosti u Šibeniku. Bila je dugogodišnja tajnica HGK Županijske komore Šibenik, a doktorirala je na posredničkim orga-nizacijama u turizmu. Objavljivala je znanstvene i stručne radove o toj i ostalim temama vezanim za turizam te aktivno sudjelovala na znanstvenim skupovima.

U Šibeniku žive i drugi umirovljeni doktori zna-nosti poput Ante Kalođere, Ive Jakovljevića, Nevena Ninića, Eugen Stoinija i Mile Periše.

Doktorica znanosti je i Jasminka Jakšić speci-jalistica pedijatrije u šibenskoj bolnici no ranije je, kako nam je kazala, u znanosti bila puno aktivnija nego sada.

Sanja Slavica Matešić, pročelnica Upravnog odjela za zaštitu okoliša Šiben-sko-kninske županije ima i zavidnu znanstvenu karijeru. Doktorirala je 2010. godine na znanstvenom polju kemij-skog inženjerstva. Radila je na nekoliko znanstvenih pro-jekata, napisala je poglavlja u nekoliko knjiga te petnaestak znanstvenih radova s područ-ja metalurgije i primjene me-

tala, a sudjelovala je i na brojnim međunarodnim i nacio-nalnim znanstvenim skupovima.

14 ŠIBENIK

INTERVJU IVICA KOSTANIĆ

Nije pro blem tko je čiji čovjek,

Goran Pauk, šibensko-kninski župan, na toj je dužnosti od 2006. godine, a građa-ni su mu na izborima 2013. godine dali

povjerenje da je obnaša i u naredne četiri godine. To je, ako su rezultati izbora istinski pokazatelj volje građana, veliko priznanje za njegov dosa-dašnji rad i vođenje Županije. Iako je dužnosnik konzervativnog HDZ-a, svojim načinom rada i životnim stilom potvrđuje rimsku uzrečicu: Čo-vjek sam i ništa ljudsko nije mi strano. pa je time zavrijedio epitete netipičnog HDZ-ovaca i rock župana. Još ga nešto bitno razlikuje, ne samo od većine HDZ-ovih nego općenito od većine političara, a to je njegova elokvencija, sažetost i izravnost u političkom govoru i komuniciranju s javnosti.

Unatoč obilježjima modernog i netipičnog političara Goran Pauk uvijek je bio i ostao čovjek stranke, na svim funkcijama koje je do sada ob-našao nikad nije iskočio iz stranačkih okvira i u javnosti solirao u odnosu na politiku i odluke stranke kojoj pripada.

Razgovarali smo s njim o ulozi i značaju župa-nije te županijskim projektima, ali i njemu manje

Goran Pauk, šibensko-kninski župan

ugodnoj temi - nogometu i sudbini HNK Šibenik na čijem se čelu nalazi.

Čini li Vam se da građani županiju do-življavaju manje bitnom za svoj život nego gradove i općine te da im je i funkcija župa-na manje bitna?

Možda neki građani tako razmišljaju, ali to je kriva percepcija. Županijska vlast ne bavi se sva-kodnevnim potrebama građana pa se stvara do-jam da to što mi radimo nije previše bitno i da se može i bez županija. To je daleko od istine. Mi se bavimo važnim pitanjima kao što su razvoj gospodarstva, poticanje malog i srednjeg podu-zetništva, zdravstvo, školstvo, zaštita okoliša, upravljanje pomorskim dobrom i cijelim prosto-rom, planiranjem, a to je sve ono što stvara pre-duvjete da bismo mogli normalno živjeti i napre-dovati i kao pojedinci i kao zajednica.

Općine i gradovi ne gledaju blagona-klono na to da im županija kroji prostornu politiku ili pak upravljanje pomorskim do-brom i smatraju da bi oni to bolje radili?

Nije to samo u slučaju Grada Šibenika. Riječ je,

14 ŠIBENIK

RAZGOVARALA: DIANA FERIĆ

FOTOGRAFIJE: ANTE BARANIĆ, RADOVAN GOGER, VILSON POLIĆ I STANKO FERIĆ

ŠIBENIK 15

Nije pro blem tko je čiji čovjek, nego kako pronaći prave kadrove koji znaju i žele raditi

I N T E R V J U

općenito, o težnjama velikih gradova da preuzmu funkcije županije.To je stalna tendencija bilo da se radi o Šibeniku, Splitu, Zadru, Rijeci…. Pa nji-ma nitko ne oduzima njihov prostor! Pomorsko dobro je opće dobro i mora mu biti zajamčena op-ća dostupnost. Meni se čini da mi to radimo kon-zistentno i ujednačeno. Da nije tako, imali bismo kupus od upravljanja pomorskim dobrom. Jedna općina bi radila na jedan način, druga na drugi. Tu veliku i nezamjenjivu ulogu imaju županije i njihove lučke uprave. Jednako je i s prostornim planiranjem i sličnim poslovima.

Nemam ambiciju postati gradonačelnikom Šibenika

Ima li pokriće mišljenje dijela javnosti da u gradovima i općinama u kojima je na vlasti ista politička opcija kao i u županiji nema neslaganja za razliku od onih u koji-ma vladaju druge opcije?

To nije istina. Županija surađuje dobro i in-tenzivno i s općinama i gradovima u kojima su na vlasti druge opcije. Stvar je jedino u tome što

tamo ima više pregovaranja i kompromisa. S dru-ge strane, ima i slučajeva da se s političkim pro-tivnicima možeš dogovoriti brže i bolje nego sa svojima. Žao mi je što je moj prvi pokušaj da po-kažemo javnosti način suradnje Grada Šibenika i Županije, nedugo poslije formiranja nove vlasti na čijem je čelu HDZ-ov kandidat dr. Željko Bu-rić, prikazan u medijima kao da je riječ o nekoj mojoj ambiciji da budem gradonačelnik Šibenika ili njegov tutor. To je nonsens. Djelima ćemo do-kazati da to nije istina.

Znači li to da niste imali niti imate am-biciju doći na čelo Grada Šibenika?

Nikad nisam imao takve ambicije iako mi to neki stalno nastoje nametnuti. Štoviše, nisam nikada čak ni davao do znanja da mi je to preo-kupacija. Kada je Neda Klarić prvi put postala gradonačelnica Šibenika, prvi čovjek HDZ-a Ši-bensko-kninske županije Ante Kulušić ponudio mi je da budem dogradonačelnik. To je zaista u tom trenutku bio dar s neba jer mi nakon smjene s mjesta načelnika Policijske uprave šibensko-kninske nikakve opcije nisu išle na ruku. Nakon

ŠIBENIK 15


INTERVJU GORAN PAUK

toga došao sam na mjesto dožupana, pa godinu kasnije župana i nisam ni u jednom trenutku ni-čim pokazao da mi to ne odgovara i da računam na čelnu poziciju u Gradu Šibeniku. Međutim kada sam postao predsjednik Gradskog odbora HDZ-a ponovno se kao tema u političkim kulo-arima nametnula moja navodna želja da budem gradonačelnik. To se obrazlagalo nekakvim ide-alnim spajanjem funkcija predsjednika Gradskog odbora HDZ-a i gradonačelničke dužnosti. Meni takva kombinacija nije privlačna niti sam ikad ta-ko razmišljao.

Istine i laži o kadrovima Tijekom formiranja nove gradske upra-

ve u Šibeniku ponovno se čulo grintanje da gurate neke svoje ljude u gradsku admini-straciju kako biste preko njih utjecali na do-nošenje odluka i nametnuli svoja rješenja za neka otvorena pitanja? .

Mediji i kuloari nametnu neku temu kao da je realna, ali to nema veze s istinom. Novi gradona-čelnik Šibenika dr. Željko Burić dovoljno je sa-mosvojan i ne treba mu tutor, a nije niti čovjek kojem se nešto može nametnuti. Naša pozicija je ista, on je na čelu Grada, ja na čelu Županije i svatko ima svoje ovlasti. Ja sam u poslu otvo-ren. Ne skrivam svoje namjere. Ta priča da guram svoje kadrove kako bih utjecao na upravljanje Ši-benikom totalno ne stoji. Nije problem u tomu tko je čiji čovjek, nego u tomu kako pronaći prave kadrove koji znaju i žele raditi. S tim se proble-mom suočavamo svi mi na vodećim pozicijama. Moraš iznjedriti neke ljude, a onda vidiš da ne-maš puno mogućnosti, da je izbor skučen. Pitaš se je li to zato što takvih kvalitetnih ljudi nema ili se nismo dovoljno otvorili da bismo ih dobili.

Građani bi vjerojatno odgovorili da je problem upravo u tom otvaranju, izlaženju iz stranačkih okvira i prekidanju prakse da se prednost daje stranačkoj pripadnosti u odnosu na znanje i struku.

Laž bi bila reći da se ne vodi računa o tome je li neki kandidat član stranke kojoj pripadate i je li ona na vlasti ili ne. Naravno da mi nije svejed-no hoće li biti negdje netko iz HDZ-a ili SDP-a. Zanemarivanje toga izaziva i probleme u vlastitoj stranci. Međutim nije istina da samo taj kriterij igra. Što vrijeme više odmiče, vidi se da nam stra-

ŠIBENIK 17

načka pripadnost nije jedini i najvažniji uvjet. Vremena se mijenjaju i u konačnici se ipak mora u prvom redu voditi računa o kvaliteti kadrova. To je u politici najosjetljivije pitanje i javnost naj-više zamjera ako se ponašate drukčije, pogotovu danas kada za svako oglašeno radno mjesto vlada veliki pritisak. Zbog građana nemamo pravo ra-diti nešto što će se sutra i nama obiti o glavu.

Neopravdani prigovori na suradnju HDZ-a sa SDSS-om

Često se čuje da je Šibensko-kninska žu-panija tvrđava HDZ-a jer u njoj na izbori-ma od prvih demokratskih izbora do danas stalno relativnom većinom pobjeđuje HDZ.

Bastion jesmo, a to smo dokazali i na pro-teklim izborima. Ostvarili smo tvrde stranač-ke ciljeve: zadržali smo vlast u Županiji i vratili smo se na vlast tamo gdje smo je na prijašnjim izborima izgubili. Napravili smo odličan rezultat. Vratili smo se na vlast u Šibeniku, Drnišu, Pro-mini i Unešiću, participiramo u vlasti u Murteru što prije nije bio slučaj, a u Županijskoj skupštini smo stranka s najvećim brojem vijećnika.

No HDZ, iako je na vlasti već više od dvadeset godina, nikad nije dobio dovoljan broj glasova da sam formira vlast i uvijek se morao oslanjati na svoje političke partnere među kojima je najodaniji i najpostojani-ji SDSS – Srpska demokratska samostalna stranka. Neki u tomu vide tek pragmatičnu političku trgovinu.

Naša suradnja je od prvog dana odlična. Točno je, ima onih koji nam prigovaraju zbog suradnje sa SDSS-om. Pitaju se kako to da, kolokvijalno rečeno, idemo sa Srbima. Ali nije riječ o tome da mi idemo sa Srbima. Riječ je o tome da predstav-nici srpske nacionalne manjine u Županijskoj skupštini principijelno surađuju s onima koji upravljaju Županijom, dakle s opcijom koja je na vlasti, a to je HDZ. Takav stav vijećnika SDSS-a je prirodan i logičan. Siguran sam da bi bilo isto i kada bi na mjestu HDZ-a bila neka druga stranka. Nacionalne manjine uvijek idu s onima koji su na vlasti i tu nema neke velike filozofije, ali ni političke trgovine. Vijećnici SDSS-a u Žu-panijskoj skupštini kvalitetno rade svoj posao i nikad se nisu postavljali ucjenjivački. Naša surad-nja je izuzetno korektna. To me veseli jer najgore

je kada ti netko daje potporu, a zna se da ju daje zbog političke trgovine i kojekakvih kombinacija. Ovdje je riječ o suradnji oko životnih pitanja na razini proračuna.

Od legalizacije do šetnice Na čelu ste Županije više od šest godina.

Koje svoje rezultate, postignute za to vrije-me, smatrate najvažnijima?

Uh, to je teško pitanje. To je kao da nekog pi-tate koje od svoje brojne djece najviše voli. Teško mi je od svih aktivnosti koje su mi jednako važne nešto posebno izdvojiti osim onoga što već po-navljamo, a to su ulaganja u poljoprivredu, vino-gradarstvo, vinarstvo, maslinarstvo i stočarstvo. Podigli smo 430 hektara novih vinograda, 40 hektara novih maslinika, a obnovljeni su i brojni stari maslinici. Jako sam ponosan na činjenicu da je naša Županija postala druga u Hrvatskoj po broju ovaca i da presudnu ulogu u tome ima rad Veleučilišta u Kninu koje se intenzivno i na znanstvenim osnovama bavi stočarstvom krša, a njegovi kadrovi djelatno pomažu uzgajivačima. Ponosan sam i na poticaje koje odobravamo ma-lim i srednjih poduzetnicima. Ti poticaji možda nekome ne izgledaju veliki i jako bitni, ali onima koji ih dobiju znače puno i zahvaljujući njima pu-no toga dobrog su napravili.

2.

INTERVJU GORAN PAUK


Što Vam je bilo najteže, a što najdraže?Kada je riječ o teškim zadaćama i odlukama,

prednjače takozvane točkaste izmjene Županij-skog prostornog plana radi legalizacije brojnih bespravnih kuća u Općini Rogoznica. To me je strahovito opterećivalo i zaista sam odahnuo ka-da smo taj posao priveli kraju i kada smo vidjeli pozitivne učinke. Draga teška, ali slatka zadaća bila mi je šetnica u Kanalu svetog Ante. Na taj projekt nismo ni računali, a onda nam se šetnica dogodila i pretvorila u nešto strašno dobro. To mi je kao neki bombončić, bombon – projekt, kojim je oduševljen cijeli Šibenik. Volim se naša-liti i reći da je to najgradskiji projekt u Šibeniku u odnosu na sve ono što je napravila prošla gradska vlast.

A plaža Banj? Banj Vam, čini se, nikad nije dobro sjeo? Priznajete li da ste tu temu politizirali?

Ne sporim da je i Banj nešto lijepo, ali šetnica je nekako kompleksniji projekt, ako ni zbog čega drugog onda zato što ima perspektivu i obećava-jući nastavak. Tko zna gdje će i u čemu završiti. U načelu nismo imali ništa protiv projekta uređe-nja plaže i popratnih sadržaja na Banju, ali neke stvari su se radile krivo. To nismo tvrdili samo mi, nego i stručnjaci. Istupanja u javnost uvijek smo dokumentirali i nisu imala veze s politizira-njem Banja. Tražili smo samo da se, zbog zdravlja i sigurnosti građana, neka pitanja raščiste i na-prave analize koje bi trebale potvrditi da kupanje tamo nema opasnosti za zdravlje. Ništa drugo.

Teško pitanje navodnjavanja Petrovog i Donjeg polja

Što ste namjeravali, a u proteklim man-datima niste uspjeli provesti?

Žudim za ostvarenjem projekata navodnjava-nja Petrovog i Donjeg polja, što ide jako sporo.

Ne ide sve onako kako bismo željeli, niz je prepreka, pogotovo kod Petrovog polja, od zone sanitarne zaštite do arheološkog nalazišta koji utječu na realizaciju. Inače su to jako skupi pro-jekti i da bi imali smisla, moramo imati i znati krajnjeg korisnika tj. poduzetnike koji će se ba-viti nasadima. Zasad je to u Petrovu polju samo Dalmacijavino sa nasadima vinove loze u tamoš-njim vinogradima. No parcele je potrebno okru-

pniti i krenuti u sadnju i drugih kultura. Povrća i voća prvenstveno. U Donjem polju imamo su-protan problem. Tamo imamo korisnika, krupne i konkretne poduzetnike sa tržištem, ali imamo problem s ponuđenim tehničkim rješenjima na-vodnjavanja. U igri su tri sustava, a najvjerojat-nije ćemo u konačnici kombinirati sva tri, dakle bušotine za crpljenje vode iz podzemlja i kaptažu postojećih izvorišta s korištenjem viška vode iz vodovodnog sustava koji je moguće usmjeriti u mini akumulacije iz kojih će se moći uzimati voda kada je drugdje nema. Naravno uz ove dugo išče-kivane i željene projekte treba spomenuti prije svega brzu cestu Šibenik – Drniš - Knin i novu šibensku bolnicu.

Spremni smo za izazove Europske unije U novi ste mandat ušli s ulaskom Hr-

vatske u Europsku uniju. U svim svojim istupima to ste podržavali, a Županija se do-bro snašla i u korištenju sredstava iz pret-pristupnih fondova. Je li takav stav prema EU-u samo izraz političkog oportunizma ili istinske vjere u europske integracije i do-brobit naše Županije u njenim okvirima?

Mislim da je dobro to što smo postali člani-com Europske unije. Na nama je sada da učinimo sve što možemo da naša Županija uzme što je moguće više od onoga što joj je sada dostupno. Moramo biti svjesni toga da na novac iz EU fon-dova mnogi računaju i da niti smo mi tu prepa-metni niti su drugi oko nas nesposobni pa to ne znaju i ne mogu. Zbog toga moramo naći projek-te kojima ćemo uzeti najviše od tih milijardu eura godišnje koliko se nudi Hrvatskoj. Mislim da smo za to spremni. U našu Županiju je izravno do sa-da ušlo četrdeset milijuna eura od CARDS-a i ostalih programa, a tu je i ulaganje u infrastruk-turu na Podima, tvrđavu svetog Mihovila i šetnicu u Kanalu svetog Ante, ali i niz drugih projekata od Bikarca pa dalje. Pokazali smo da možemo. Sada nam predstoji to uvezati u širu priču. Strukturni fondovi su drukčiji i na njih se može računati ako se razvije regionalna priča, a to nije jednostavno jer moramo naći zajedničke nazivnike za nešto što je jednako bitno Šibeniku, Zadru, Splitu, Rijeci…To ne ide lako, ali dogovori postoje i u igri je veći broj projekata.

1.

ŠIBENIK 19

HNK Šibenik Dugo ste već na čelu Nogometnog klu-

ba Šibenik u kojem su eskalirali problemi, a pao je i u treću ligu. Navijači su uprli prst u Vas i Upravu kao glavne krivce. Jesu li u pravu?

Točno je da su problemi veliki, ali je njihova eskalacija bila režirana u kontekstu lokalnih iz-bora. HNK Šibenik mi je teška tema i zaista te-žak posao, no od njega kao ni od odgovornosti za stanje u klubu ne bježim. Drago mi je ipak što je za mog predsjedavanja HNK Šibenik doživio i neke od najsvjetlijih trenutaka u svojoj povijesti: ulazak u prvu ligu 2006. godine, odigravanje finala Kupa Hrvatske, sjajnu utakmicu s Haj-dukom u kojoj smo, nažalost, bili pokradeni i ulazak u Kup UEFA kroz dva odigrana pret-kola. To su bili najveći uspjesi kluba, no ne kri-jem i ne prešućujem činjenicu da su se za mog mandata događale i neke od najružnijih priča u povijesti kluba: totalna besparica, totalno sroza-vanje, štrajkovi igrača…

Je li moglo biti drukčije?Uvijek je moglo i može biti drukčije. Lavina se

pokrenula nakon što se nismo uspjeli dogovoriti s Hajdukom. Nismo uspjeli naplatiti potraživa-nja na koja smo računali što je izravno utjecalo na stanje u klubu te izazvalo nezadovoljstvo i štrajkove igrača zbog naših dugovanja prema njima. Tih problema ne bi bilo, ili ih ne bi bilo u takvom opsegu, da je Hajduk poštivao dogovor. Klub se sada nalazi u fazi preoblikovanja i to će-mo, siguran sam, uspješno privesti kraju. U tom osjetljivom razdoblju kada je klub iznimno ra-njiv Hrvatski nogometni savez, na žalost, nije pokazao očekivano razumijevanje i nije uvažio status HNK Šibenik kao kluba u obveznom pre-oblikovanju. Izbacili su nas iz druge u treću ligu jer nismo financijski konsolidirani, a svjesni su činjenice da smo u postupku financijske konso-lidacije i da preoblikovanje ne bi bilo potrebno da pozitivno poslujemo. Na takvu odluku HNS-a nemamo se kome žaliti i baš ništa ne možemo napraviti. To je hrvatska nogometna realnost.

Uprava HNK Šibenik poštena je i čista obraza Što je s odgovornošću onih koji taj klub

vode? Javno se, recimo, sumnja da su neki

dobro zarađivali od preprodaje igrača, a da ih za klub nije bilo briga?!

Ta priča prati hrvatski nogomet od Zdravka Mamića i Dinama pa sve do nas, ali uvjeravam vas da niti je Mamić taj koji samo mažnjava no-vac i bogati se na račun igrača niti je to itko od nas. Uostalom postoje službe koje to prate i kon-troliraju i da se takve stvari zaista događaju si-gurno bi procesuirale one koji krše zakon. Ja mo-gu za sadašnju upravu kluba jamčiti da nitko nije uzeo niti će uzeti pare za bilo koga. Kako će uzeti novac tamo gdje ga nema? Priča je klasična nogo-metna, ali nije istinita. Možda i ima ljudi koji bi dali novac za klub, donirali, ali svi to izbjegavaju jer misle da se u transferima igrača vrti veliki no-vac i odmah bi bili sumnjivi. Ja znam da smo i ja i cijela uprava čista obraza i da nitko nije ništa uzeo za sebe. Je li neka odluka bila loša ili nije, o tome se može razgovarati. Ono što smo i kako smo radili spreman sam braniti argumentima, ali ne dopuštam da me netko svrstava u lopove jer to nisam.

Sudeći po Vašim izjavama od početka, vjerujete u uspješnost preoblikovanja HNK Šibenik iako upis dionica nije bio uspješan. Na čemu se temelji Vaš optimizam?

Cilj nam je raspoloživi kapital pretvoriti u di-onice. U tome ćemo uspjeti na ovaj ili onaj način. Trebamo šest milijuna kuna svježeg novca da bi-smo platili dugovanja koja neće biti pretvorena u dionice. Poanta preoblikovanja je da se oslobodi-mo obveza njihovim pretvaranjem u udjele, odno-sno dionice. Dug se, dakle, pretvara u kapital koji se sutra može unovčiti. Tako je, primjerice, već postupio Grad Šibenik. Za onaj dio dugova koje ne uspijemo pretvoriti u dionice moramo osigura-ti novac kako nam vjerovnici ne bi sjeli na račun i ponovno nas odveli u stečaj. Tu je ključno pitanje naplate potraživanja od Hajduka, a na to moramo čekati dok hrvatska Vlada ne promijeni odluku o preoblikovanju. A to se nekidan konačno dogo-

INTERVJU GORAN PAUK


dilo. Računamo da će u konačnici HNK Šibenik imati oko sedam milijuna kuna kada se zbroje potraživanja od Hajduka, donacija Agrokora Žu-paniji, milijun kuna već uplaćenih od Grada Ši-benika i donacija Zagrebačke banke koju je ona dala Gradu Šibeniku za unapređenje sporta.

Stečaj HNK Šibenik nije dobro rješenje Neki ipak to tako ne gledaju i smatraju

da je jedino rješenje stečaj kluba. To nije dobro rješenje zato što u preoblikova-

nju dug ne nestaje nego se tretira kao da je pla-ćen, a u slučaju stečaja svi gube sve. Uostalom stečaj smo već prošli s Košarkaškim klubom Ši-benka i mislim da nismo puno dobili. U stečaju nitko nije namiren, ni igrači ni zaposlenici kluba ni vjerovnici. Svi gube sve i nestaje klub s ime-nom. Gasi se. Nakon preoblikovanja svi profitira-ju i klub nastavlja život.

Pretpostavljam da o HNK Šibenik ipak ne možete govoriti potpuno objektivno, zbog osobne vezanosti za nogomet i klub za koji ste igrali i u kojem ste stasali kao nogo-metaš. Koliko su još uvijek jake te emocije?

Jake su i da nije toga sigurno ne bih ni bio na čelu kluba. Nogomet sam prestao igrati 1993. go-dine jer to više nije bilo spojivo s poslom na kojem sam napredovao. Bio sam tada komercijalni di-rektor Poliplasta i nisam htio da me netko stalno na poslu pokriva dok ja igram nogomet. To je mož-da moglo funkcionirati dok sam bio komercijalist ili šef prodaje, ali s kasnijim napredovanjem nije išlo. U to vrijeme mi se rodila kći što je također bio jedan od ključnih razloga za odlazak iz nogo-meta. Štufao sam se nogometa, ekipa se raspala, a ja sam imao druge prioritete. Od nogometa, me-đutim, nisam uspio pobjeći. Pokojni Joso Juras me je iste godine doslovno uvalio na mjesto pred-sjednika kluba govoreći mi da to nitko ne može raditi bolje od mene. Opirao sam se, ali na kraju sam ipak pristao. To je trajalo samo tri mjeseca jer kao komercijalni direktor Poliplasta nisam mogao puno pomoći klubu. Mogao sam im, slikovito re-čeno, možda dati jedino Cedevitu iz diskonta da se osvježe. Ponovno sam postao predsjednik HNK Šibenik 2004. godine kada sam izabran za zamje-nika gradonačelnice Šibenika i to traje do danas. Puno je to vremena, pomalo sam već zasićen i po-trošen, a i red je da dođe netko drugi.

Imate li nekog u vidu? Za sada ne. Potrebno su korjenite promje-

ne i znatan odmak od dosadašnje prakse. Treba odvojiti sport od politike, ali to u Hrvatskoj ne ide. Županije i gradovi su jedini stalni i pouzda-ni financijeri sporta, pa tako i nogometa. Osim tih izvora i donacija nekih banaka kao što je Za-grebačka banka i naša vječna Jadranska ban-ka, mi u HNK Šibenik nemamo nikog drugog tko nas financira. Ne ubrajam tu sitnije donacije. Slažem se, vrijeme je da se maknem i da na moje mjesto u klubu dođe netko novi. Ja želim samo sačuvati klub i dovršiti preoblikovanje. Ne smije-mo biti katastrofični i misliti kako nam to neće uspjeti. Na kraju krajeva, i prije smo padali u niže rangove natjecanja. Bitno je da sačuvamo klub zbog nogometne tradicije koja postoji u Šibeniku i brojnih Šibenčana koji se poistovjećuju s klu-bom, ali i zbog brojne djece koja su ovdje trenira-la i treniraju te trenera koji su stvarali ovaj klub. Tragedija je da su nas potjerali administrativnim putem u treću ligu, ali ćemo i to prebroditi. Doka-zat ćemo tko smo i koliko vrijedimo tamo gdje i priliči - na zelenom travnjaku.

Ne skrivam ništa što radim i u čemu uživam Imate imidž urbanog političara, sklo-

nog modernom, slobodnom načinu života. Imate li problema zbog netipičnosti i nesu-

Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikovao je Gorana Pauka Redom Nikole Šubića Zrinskog za junački čin u ratu u akciji Obadva, obadva, oba su pala 1991. godine.

ŠIBENIK 21

glasja osobnog imidža s imidžom stranke koju u Šibeniku i vodite?

Jasno mi je da HDZ slovi kao stranka s ru-ralnim predznakom, ali se od početka borimo s takvim predrasudama. Meni se takve podjele ne sviđaju. Po svom rođenju, pogledima na život i osobnim afinitetima urbani sam tip. Rodio sam se i najveći dio života živio u Šibeniku i tako se i ponašam. U njemu me sve veseli i ima me svug-dje gdje pulsira život i gdje je zabava što izaziva i neke negativne konotacije.

To Vas izgleda puno ne smeta i nije da kao političar vodite jedan javni i jedan tajni život. Izlazite po noćnim klubovima, zabav-ljate se, u društvu ste zgodnih djevojaka i žena i taj stil života i ne skrivate. Dapače, znate se time na Facebooku i hvaliti. Kako na to gledaju u Vašoj stranci?

Otvorena sam osoba i ne skrivam ništa što ra-dim i u čemu uživam. Moj način života nije tajna i ja od toga ni kao političar ne bježim. Sve je to ljudski. Priznajem da je to imidž koji mi u politici može i naštetiti, ali s druge strane može i koristi-ti. Ljudi vole političare koji su iskreni, koji se ne pretvaraju i vode dvostruke živote. Ima i u mojoj stranci pojedinaca kojima neki moji postupci ni-su po volji, ali nismo svi jednaki. Nije dobro ljude svrstavati u ladice i dijeliti im etikete. Moj je stav da je u politici najvažnije biti prirodan, transpa-rentan i jasan. Naravno da negdje i pogriješim, ali i to je za ljude. Bitno je greške uvidjeti, pri-znati i ispravljati ih. Meni ne smetaju priče i neki tračevi o mom načinu života i nemam namjeru glumiti da sam nešto drugo od ovog što jesam.

Jedan ste od najprisutnijih političara na Facebooku i to s osobnim profilom. Je li to zbog podržavanja imidža modernog, rock župana ili zaista uživate u toj vrsti komuni-kacije s javnošću?

To je danas normalan način komuniciranja. Nekima to smeta i zamjeraju mi, ali za mene je Facebook dobar način da se nekome prenese po-ruka ili da tebi netko nešto zanimljivo priopći. Bit današnje civilizacije je informacija. Osim toga fan sam informatičko-elektroničkih postignuća i gadgeta. Stalno sam na Facebooku gdje komuni-ciram s velikim brojem ljudi. U izbornoj kampanji s namjerom sam otvorio i svoju mrežnu stranicu. Na Facebooku je moj profil u kojem sam prisutan

sa svim onim što me zabavlja, smeta, veseli... To je privatni profil, ali nemam ništa protiv ni kada novinari nešto preuzmu s njega.

Rock župan Poznato je da ste rocker u duši i veliki

poklonik Boba Dylana. S druge strane često ste i na koncertima koji nisu u skladu s Va-šim glazbenim ukusom, ali ne ostavljate do-jam da Vam to ne prija?

Bob Dylan mi je opsesija i cijelog života sam njegov fan. Bio sam na pet-šest njegovih kon-cerata. Rocker sam u duši, to je istina, ali sam otvoren i za druge vrste glazbe. Sviđa mi se što je sadašnja generacija mladih svestranija i što ne robuje jednom glazbenom žanru i svjetona-zoru. Moja generacija u tom je smislu bila dosta isključiva. Folk ne slušam. To nije moj izbor, ali ako sam u društvu i zalutam na takvo događanje izdržim i to. Odgovara mi i elektronska glazba na partijima, ali znam poslušati i klasičnu glaz-bu, recimo Orta i Ravela. Kada je riječ o načinu konzumiranja glazbe, stare dobre vinilne ploče su za mene neprevladane u doživljavanju zvuka. Imam kolekciju od oko petsto vinilnih LP ploča. Prve ploče koje sam slušao kao dijete bile su one koje je nabavljao moj otac. Tada su bile popular-ne sevdalinke poput S onu stranu Plive, pa Vice Vukov, Džo Maračić Maki…, ali vrlo brzo sam formirao svoj glazbeni ukus i počeo skupljati plo-če s glazbom koja mi se sviđa.

O obitelji i Novici Ljubičiću Rastavljeni ste od supruge i živite kao

samac. Koliko Vam znači obitelj i koliko ste povezani s djecom, sinom i kćeri?

Bolje reći u postupku sam rastave. Supruga i ja, za razliku od mnogih, nismo uspjeli u braku, ali jesmo s djecom. Imamo prekrasnu djecu, oni su mi ipak prva životna preokupacija. Mislim da me shvaćaju i podržavaju u onom dijelu u kojem trebaju, ali ostavljam im da razviju svoj život-ni stil i svoje stavove. Ništa im u tom smislu ne namećem. Ne pokazuju da im smeta moj način života i funkcija iako nekad reagiraju kada netko nešto o meni ružno kaže ili napiše. Naš odnos je više prijateljski nego strogi odnos roditelja i dje-ce. A i već su punoljetni, odrasli mladi ljudi.

Čini se i da Vam je kao dio obitelji i predstojnik Vašeg ureda u Županiji Novica Ljubičić. Djelujete kao dobro uigran tandem i očito je da Vam je on kao suradnik iskreno odan i privržen što je danas rijetkost!

Stvarno smo pravi tandem. Odlično se nado-punjujemo. Od početka smo se prepoznali. Ja sam odmah shvatio da mi Novica može puno pomoći i u Uredu župana i u izbornim bitkama i to je sada zaista puno više od klasičnog radnog, poslovnog odnosa. Razumijemo se i dobro sura-đujemo. Novicu za sada ne dam, jer kako kaže je-dan reklamni slogan, mi smo provjereno dobro rješenje. ■

22 ŠIBENIK

Šibenčanin Carlo Mattiazzi, conte Carlo de Mattiazzi, pravim imenom Dragutin Matiazzi, odigrao je 1951. godine epizod-

nu, ali upečatljivu, ulogu u holivudskom film-skom hitu Brodvejska uspavanka (Lullaby of Broadway) u kojem su glavne uloge igrali Doris Day i Gene Nelson. Pretražujući filmske kroni-ke, nismo uspjeli pronaći ni jednog Hrvata koji se pojavio u nekom holivudskom filmu prije njega.

Ime Carla Mattiazzija, šibenskog učitelja plesa, baletana, umjetnika, mađioničara, izumi-telja, fotografa, koreografa, scenografa, lutkara i kostimografa, ne spominje se ni u jednom tekstu o povijesti filma u Hrvatskoj i u bivšoj Jugosla-viji pa ni u izvrsnoj Peterlićevoj Filmskoj enci-klopediji. Spominje ga se međutim u tisućama knjiga i tekstova o povijesti filma, zabave, mju-zikla te zlatnog doba kabarea i varijetea izdanih širom svijeta. Carlo Mattiazzi, pravim imenom Dragutin Mattiazzi, poznat kao conte Car-lo de Mattiazzi, sudionik je najboljih godina Hollywooda kada su iz tog filmskog carstva stizali legendarni filmovi kao što su Bulevar sumraka, Džungla na asfaltu, Tramvaj zvan čežnja, Blago Sierra Madre, Treći čovjek, Pje-vajmo na kiši, Rio Bravo, Točno u podne, Neki to vole vruće, Sjever-sjeverozapad, Obračun kod OK korala, Ben Hur…, kad su njime vla-

dali Alfred Hitchcock, John Ford, George Cukor, Billy Wylder, na vrhuncu slave bili Jo-hn Wayne, James Stewart, Judy Garland, Grace Kelly, Charleton Heston, Cary Grant, Fred Astaire, Doris Day, Kirk Douglas, Burt Lancester, a na zvjezdanim obzorima počinja-le sjati Elizabeth Taylor i Marilyn Monroe. Štoviše, tadašnji novinari i kritičari smatraju ga inovatorom koji je svojom originalnošću spasio američki šoubiznis!

Gost Ed Sullivan Showa prije Beatlesa i Rolling StonesaAmerički mediji hvalili su Carla zbog original-nosti i inventivnosti i prije nego što se 1951. godine pojavio u filmskom hitu Brodvejska us-pavanka. Pisalo se naveliko da je on donio nešto novo u posustali američki šoubiznis u kojem više nema osobnosti, inovacija i svježine jer glumci, zabavljači i artisti samo jedan drugog imitiraju, komičari vrte odavno potrošene fraze, a cirkuski artisti nisu ništa bolji nego prije dvadeset-trideset godina (The Billboard).

Carlo je već bio poznat kao zabavljač kada je 1950. godine došao iz Argentine u SAD, ali istin-ska zvijezda postao je nakon što ga je u svoj tele-vizijskoj emisiji Ed Sullivan Show američkoj jav-nosti predstavio legendarni Ed Sullivan, čovjek

Carlo Mattiazzi

Prvi Hrvat u Hollywoodu bio

je Šibenčanin

H O R I Z O N T I P R O Š L O S T I

Zabavljač i inovator koji je svojom originalnošću spasio američki šoubiznis!

PREMA DOKUMENTIMA, FOTOGRAFIJAMA I SJEĆANJIMA GIACINTE MATTIAZZI, RINA MILANA, ARSENA PAVASOVIĆA, DAŠE ALEBIĆ I DOSTUPNIM DOKUMENTIMA PRIPREMIO STANKO FERIĆ.

FOTOGRAFIJE: ZBIRKA DOKUMENATA I FOTOGRAFIJA CARLA DE MATTIAZZIJA, OBITELJSKA DOKUMENTACIJA I PRIVATNE FOTOGRAFIJE GIACINTE MATTIAZZI U ŠIBENIKU, RINA MILANA U SPLITU I ARSENA PAVASOVIĆA U SPLITU

ARHIVSKA GRAĐA: DRŽAVNI ARHIV U ŠIBENIKU, DOKUMENTACIJA U POSJEDU GIACINTE MATTIAZZI, DOKUMENTACIJA U POSJEDU OBITELJI RINA MILANA

ŠIBENIK 23


HORIZONTI PROŠLOSTI CARLO MATTIAZZI

koji je, nedugo zatim, Americi otkrio The Beatle-se i The Rolling Stonese, proslavio Elvisa Pre-sleya i već tada pretkazao svjetsku slavu sitnog, veselog dječačića imenom Michael Jackson.

Nakon Eda Sullivana Carlovoj slavi bitno su pridonijeli Joan Fontaine i popularna američka pjevačica i glumica Constance Morre, zvijezda ratnih mjuzikla, poznata kao jedini ženski lik u seriji filmova o Bucku Rogersu. Fontaine i Moor su na promociju pjevačkog angažmana u klubu Cocoanut Grove pozvale i neke od najpopularni-jih glumaca toga doba: Caryja Granta, Garyja Coopera, Betsy Drake, Anne Baxter, Freda Clarka, Benaya Venturu ...

Spektakularno iznenađenje programa nije, međutim, bio nitko od njih, nego nova američka atrakcija: De Mattiazzis, a splendid electronic act with dols! Gosti su bili oduševljeni Carlom pa je on nakon toga bio čest gost američkih TV postaja.

Čudesne lutke koje plešuCarlo svijet šoubiznisa nije uspio zadiviti svojim plesnim točkama ili iluzionističkim umijećem, po kojem je bio poznat u Europi prije Drugog svjet-skog rata te Argentini između 1947. i 1950. go-dine, već svojim izumima – velikim mehanizira-nim, električnim lutkama na daljinsko upravljanje koje plešu i sviraju! De Mattiazzi Dancing Dolls bile su veliki hit tijekom pedesetih i šezdesetih godina. O tim neobičnim mehaničkim i elektro-ničkim lutkama na daljinsko upravljanje, od kojih se unutar jedne tako spretno krila odrasla osoba koja njom manipulira da se to uopće nije moglo primijetiti, pisale su najuglednije američke dnev-ne novine poput New York Timesa, The New York Posta, Las Vegas Suna ili Daily Newsa te novine i revije specijalizirane za film i zabavu u Las Vegasu, Chicagu, San Franciscu, Ho-olywoodu… Nakon nastupa Carla i njegovih ro-bot dance dolls u noćnim klubovima Tropicana i Folies Bergere u Las Vegasu, revija Fabulous Las Vegas pod naslovom Bravo, magnifique! opisuje kako on na početku prizora izlazi na po-dij na kojem su, kako se čini, dvije lutke te ih po-krene, udahne im život navijajući opruge, a one na oduševljenje publike počinju plesati kao da su žive. Na kraju Carlo otkriva tajnu svojih lutaka

1. 2. 4.3.


koju reporter naziva jednom od najlukavijih prijevara koja je ikada viđena i ocjenjuje da su Carlo, njegova partnerica Constanza i lutke koje plešu vrhunski zabavljači te da je cijeli nastup neobično pametan i inovativan. Taj prizor, ovjekovječen u filmu Brodvejska uspavanka, i danas oduševljava.

Osim lutaka koje plešu Carlo je imao još jed-nu mehaniziranu elektroničku lutku na daljinsko upravljanje. Bio je to veseli lutak koji se kreće, ple-še i svira harmoniku. Za razliku od lutke plesnog para unutar kojeg se krila njegova partnerica Constanza, lutka veselog harmonikaša bila je u cijelosti mehanička. Taj zanimljivi lutak ne pojav-ljuje se u filmu, ali je bio velika zvijezda varijetea.

Tajna Carlovog djetinjstva i mladostiO Carlovom djetinjstvu i mladosti u Šibeniku ni-smo uspjeli saznati gotovo ništa. Nakon osnov-ne škole išao je u gimnaziju gdje je, sa solidnim uspjehom, maturirao 1923. godine. Što je radio i čime se bavio između 1923. i 1926. godine ka-da je otišao na studij prava u Zagreb, nije nam poznato. Zna se tek da je bio živ i neobuzdan mladić. Zadavao je velike glavobolje svojoj obi-telji, gradskom redarstvu i tadašnjim socijalnim službama. Toliko se uvalio u nevolje da mu je Općinsko upraviteljstvo Šibenika odbilo da-ti potvrdu o punoljetnosti i 1927. godine, kada je već imao 21 godinu, i tražilo od suda da mu produži status maloljetnika! Čak su mu izdali i Potvrdu o siromaštvu u kojoj se navodi da su mu ekonomske prilike vrlo slabe te da nema nikakvu pokretnu i nepokretnu imovinu. Sud je prihvatio prijedlog Općinskog upraviteljstva i produžio mu status maloljetnika, a u obrazloženju stoji da je dokazano neozbiljan, djetinjast i rasipan te da ne poznaje vrijednost novca. Sam Carlo pomir-ljivo se složio s takvim opisom svog karaktera. Ali dok ga u Šibeniku 1927. godine proglašavaju neodgovornim i nedovoljno zrelim da u 21. go-dini postane punoljetan, on se te iste godine u Trstu oženio Talijankom Hadrianom Bovani. Carlo je 1937. godinu proveo u sanatoriju Galnik gdje se liječio od tuberkuloze koje se, kako je to sam ispričao, zauvijek riješio neobuzdano jureći na motociklu, a ne uz pomoć medikamenata. Prije odla-ska na liječenje s bratom Francescom pokušao je

pokrenuti posao u Zagrebu. Bili su zakupili lokal i otvorili kavanu Korzo te otvorili jednu trafiku, ali to nije potrajalo možda i zbog Carlove bolesti.

Šibenski čudak i osobenjakCarlo je rođen 1906. godine u Splitu, ali je od najranijeg djetinjstva do 1943. godine živio u Ši-beniku. Bio je osobenjak i po mnogočemu čovjek ispred svog vremena. Stariji Šibenčani sjećaju ga se kao neobične osobe jer je uvijek bio elegantno odjeven, često je nosio dugi krzneni kaput, po-mno se češljao i brižno njegovao tijelo, ruke i lice, a čupao je obrve i oblikovao ih onako kako to čine dame, koristio je puder, bojio kosu i rumenilom mazao usne.

Bio je vrlo inteligentan i pristojan, a volio je i žene kao što su i one voljele njega. Organizirao je nesvakidašnje plesove na Poljani, sudjelovao u svim paradama, maskenbalima i proslavama. Sve je to volio i na takve se stvari bacao s velikim ža-rom iako su mu se Šibenčani zbog njegovog stila odijevanja, feminiziranog šminkanja i ponašanja rugali i okrutno ga vrijeđali. Dali su mu pogrdni nadimak Carletto koji ga je vrijeđao, ali ga nije smatrao ni približno tako neoprostivo bolnim kao tvrdnje nekih Šibenčana da je iredentist i

5. 6. 7. 8. 9.

O Dragutinu Mattiazziju, njegovoj partnerici Štefici Liebl i njihovim plesnim točkama u kojima su nastupali s kraljevskom boom (koju je Carlo čuvao negdje u Šibeniku) tridesetih se godina dosta pisalo u tisku Kraljevine Jugoslavije. Ovo je preslika promidžbenog letka koji je on koristio tijekom turneja po Kraljevini Jugoslaviji, Češkoj, Poljskoj i Sloveniji.

Carlo Mattiazzi na svom motoru marke Triumph 1939. godine.

1. Giacinto Mattiazzi sa sinovima Franom (Francescom) i Dragutinom (Carlom) oko 1910. godine.

2. Carlo Mattiazzi (1836. − 1905.) i Marcheta Rakić s kćerima Ginom, Ester, Amaliom (?) te sinom Giacintom ili Christofotom, ocem ili stricem Carla Matiazzija.

3. Carlo i Francesco Mattiazzi oko 1915. godine.

4. Giacinto Mattiazzi, šibenski ljekarnik, otac Carla (Dragutina), Francesca (Frane) i Amneris Mattiazzi, brat Christofora Mattiazzija, akademskog kipara i fotografa koji je krajem 19. stoljeća u Šibeniku utemeljio fotografski studio C. Mattiazzi

5., 6., 7. i 8. Carlo se magijom, plesom, akrobatikom, mađioničarstvom i lutkarstvom najvjerojatnije zarazio još u djetinjstvu i mladosti kada su u šibenskom Teatru Mazzoleni gostovali čudesni lutkar Nadraga, mađioničar i akrobat prof.

9. Carlo je svoje lutke vješto prilagođavao različitim sadržajima pa su uspješno nastupale i u operama, recimo, Offenbachovim Hoffmanovim pričama i u Rossinijevoj Pepeljugi, ali i klasičnim varijetetskim programima pa i cirkusima.



fašist. Kada je čuo takve priče o sebi, dolazio je kući ljut i deprimiran jer se smatrao Hrvatom, a politikom se uopće nije bavio. Štoviše, s tali-janskim fašistima se 1941. i 1942. godine spo-rio, što nije bilo nimalo bezopasno, zbog njemu potpuno nerazumljive, bizarne, pa i bedaste, zabrane posjedovanja i vožnje privatnih motocikala! On je bio pasionirani motociklist i volio je sudjelovati u motociklističkim utrkama pa je odluka talijanskih fašista da zabrane privat-ne motocikle izazvala u njemu takav revolt da je slao prosvjedna pisma višim instancama u Zadru i Rimu.

Karijera izgubljena u maglama zaboravaNa žalost, kada je i kako Carlo postao plesač, zabavljač, baletan i mađioničar pa i krotitelj div-ljih životinja, je li imao učitelja i je li išao u neke umjetničke škole, nije bilo moguće doznati. Isto tako ništa ne znamo o njegovom neupitnom teh-ničkom znanju, inovatorskom radu, poznavanju elektronike, mehanike i drugim njegovim spo-sobnostima i talentima, uključujući slikarstvo i kiparstvo. Koliko se u Šibeniku malo zna o nje-govoj karijeri i njegovom kabareu, svjedoči i po-datak da se nitko ne sjeća da je Carlo, dok je živio u Šibeniku imao u svojoj kući ili negdje u gradu dva golema udava, dvije kraljevske boe s kojima je nastupao na pozornicama gotovo svih gradova Kraljevine Jugoslavije ali i širom Europe. Kao već afirmirana zvijezda europskih varijetea nastupio je 1938. ili 1939. godine i u Šibeniku, u hotelu Krka. Osim toga, te rijetkih napisa u novinama, nema gotovo nikakvih tragova o njegovim počet-cima te svemu onome što je radio između mature 1923. i odlaska iz Šibenika 1943. godine. Zna se, recimo, da je u Šibeniku neko vrijeme imao plesnu školu te da je kao baletan davao poduku djevojkama iz nekih uglednih šibenskih obite-lji. Međutim, kako je i od koga sve to naučio, ne

zna se. Pretpostavlja se da je bio samouk, da je inspiraciju za svoj spektakularni kabare našao u tada popularnim filmovima te da je u djetinjstvu i mladosti bio impresioniran nastupima iluzioni-sta i zabavljača poput profesora Rette, Ernesta Fourniera, iluzionista Omnakowskyja i njego-ve akrobatske trupe Les Omnakowskus, plesnog para Jarmer et Alexander, fantastičnog lutka-ra Richarda Nadrage te talijanskog lutkarskog teatra Eden u šibenskom Teatru Mazzoleni. Šibenik je, po svemu sudeći, ignorirao svog neo-bičnog sugrađanina koji je, primjerice, 1932. go-dine uspješno nastupao u Istanbulu i u drugim turskim gradovima gdje je došao na osobni poziv turskog predsjednika Kemala-paše Ataturka. Prije spektakla u hotelu Krka Carlo je nastupao na pozornicama prestižnih varijetea, teatara i klubova Pariza, Londona, Monte Carla, Ber-lina i drugih europskih metropola kao i u svim većim gradovima Kraljevine Jugoslavije o če-mu svjedoče dozvole i obznane za putovanja koje je dobivao od šibenskog redarstva. U to vrijeme partnerica mu je bila Štefica Liebl. Do nastupa u Šibeniku Carlo, koji je tada koristio svoje pravo ime Dragutin, već je imao cijeli ansambl plesača i akrobata, senzacionalne kostime i velebne ple-sno-glazbene točke inspirirane odjećom i glaz-

10. 11. 12.

Do nastupa u Šibeniku Carlo, koji je tada koristio svoje pravo ime Dragutin, već je imao cijeli ansambl plesača i akrobata, senzacionalne kostime i velebne plesno-akrobatske i mađioničarske točke. Na vrhuncu karijere u talijanskom Teatru Goldoni njegov je ansambl brojao više od dvadeset plesača, glazbenika i akrobata.

10. Plesni duo De Mattiazzi bio je prije Drugog svjetskog rata popularan u Njemačkoj, a s velikim je uspjehom nastupao u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Turskoj i drugim europskim zemljama.

11. Osebujne kostime u kojima je nastupao sa svojim partnericama Carlo je kreirao sam. Bio je maštovit i hrabar kreator koji je spretno razigrao meksičke i južnoameričke filmske folklorne stereotipe i doveo ih do savršenstva.

12. Letak koji je Carlo Mattiazzi koristio u Londonu i tijekom turneje po Velikoj Britaniji.

13. Plakat za jedini ili jedini poznati nastup u Šibeniku u hotelu Krka 1936. ili 1937. godine

14. Plakat za nastup plesnog dua De Mattiazzi u Berlinu s kojeg je moguće iščitati da je Carlo do 1939. godine nastupao u Moulin Rougeu, Casinu Paris i Folies Bergereu u Parizu, zatim u Bruxellesu, u klubu Tivoli u Rotterdamu, Scala Casinu u Ostendizu, u Carigradu, u hotelu Park u Wiesbadenu te u Copenhagenu i Londonu.

15. Svoj karakteristični stil koji se oslanja na ples, glazbu i ikonografiju Meksika i Južne Amerike Carlo je razvio u Šibeniku još tijekom mladosti.

ŠIBENIK 27ŠIBENIK 27ŠIBENIK 27

bom Meksika i Južne Amerike. Imao je sve, uključujući i goleme zmije, osim mehaniziranih lutaka na daljinsko upravljanje koje će ga pro-slaviti u Americi i odvesti u Hollywood.

Jesu li u Šibeniku rođene slavne Carlove remote control dancing dolls?Moguće je da je Carlo poriv za kreiranje svojih mehaničko-elektroničkih lutaka, koje su 1950. godine doživljene kao spasonosno osvježenje za posustali američki šoubiznis, dobio vidjevši lutke i kreacije Richarda Nadrage i drugih lutkara ko-ji su bili popularni u prvoj polovici 20. stoljeća. Ne znamo je li to točno, ali je razvidno da je on u svoje lutke uložio jako puno znanja te za to vrije-me napredne tehnologije i umjetničke lucidnosti. Sudeći prema nekim računima za kupnju kablo-va, mikrofona i druge opreme koja nije imala izravne veze s fotografijom ili plesom, čini se da je on taj projekt počeo razvijati tijekom 1940. i 1941. godine u Šibeniku. Dojam je da je projekt mehaničkih lutaka ponio sa sobom u emigraciju, da ga je nastavio ostvarivati u Italiji, a dovršio u Argentini uoči odlaska u SAD 1950. godine. Naime, u dokumentima o Carlovim nastupima u Italiji od 1943. do 1947. i Argentini od 1947. do 1949./1950. godine ne spominju se lutke.

Dramatičan odlazak iz ŠibenikaCarlo je otišao iz Šibenika u noći s 9. na 10. ruj-na 1943. godine. Parobrod na kojem je uz njega bilo još oko sedamdeset civila, uglavnom žena s djecom te nekoliko ranjenih i bolesnih vojnika, isplovio je iz Mandaline. U svojim sjećanjima na te dane on ne spominje je li s njim na brodu bi-la i njegova tadašnja supruga i partnerica Susa-na Mattiazzi ili je ona u Italiju otišla na nekim drugi način pa mu se tamo pridružila. Nju ne spominje, ali priča kako su njihov brod, na kojem je zapovjedništvo preuzeo neki mladi Talijan, po-morski časnik – podmorničar, kada se razdanilo uočili Nijemci i na njega pucali iz topa i strojnica. Nekako su uspjeli umaći potjeri, ali su već iduće noći s 11. na 12. rujna pali u zasjedu i bili zaro-bljeni. Nijemci su ispitivali talijanskog časnika, a Carla su uzeli za prevoditelja. Njemački časnik, piše Carlo, naredio mu je da kaže zarobljenom talijanskom časniku da ne smije, dok razgovara

s njim, držati ruke u džepovima. Na to je tali-janski oficir prkosno uzvratio da je nepristojno sjediti dok se razgovara s talijanskim časni-kom. Nijemca je ta drskost razbjesnila. Zgrabio je strojnicu spreman pucati na mladog Talijana, ali ga je Carlo spriječio zgrabivši cijev strojnice. To je talijanskom časniku dalo priliku da se pre-da i legne na pod. Carlo mu je spasio život, ali se nije zaustavio na tome. Želio ga je i osloboditi iz zatočeništva. Nijemci su ga zatvorili u brodsku kabinu. Rano u zoru dok su još svi spavali pri-krao se prozoru te kabine i kazao mu kako će on ujutro uvjeriti Nijemce da njihov zapovjednik u gradu želi razgovarati s njim. Varka je uspjela pa su Talijana prebacili na kopno. Carlo pretpo-stavlja da je u toj dramatičnoj situaciji, kada je i njemu i mladom Talijanu život visio o koncu, pre-sudno bilo to što je on kao umjetnik bio poznat i popularan u Njemačkoj u kojoj je nastupao prije rata kao Internationalen Tanz-Attraktion De Mattiazzi , De Mattiazzi das sudamerikanisc-he Tanzpar in ihren Tanzschopfungen i Royal Court Dancers De Mattiazzi.

Zašto je Carlo otišao iz Šibenika?Dugovi koje je mogao imati zbog osobitog načina života, otmjenosti, altruizma, ali i neuspješnih

13. 14. 15. 16. 17.

Do nastupa u Šibeniku Carlo, koji je tada koristio svoje pravo ime Dragutin, već je imao cijeli ansambl plesača i akrobata, senzacionalne kostime i velebne plesno-akrobatske i mađioničarske točke. Na vrhuncu karijere u talijanskom Teatru Goldoni njegov je ansambl brojao više od dvadeset plesača, glazbenika i akrobata.

Carlo je mnogo godina, negdje od 1930. pa do Drugog svjetskog rata, nastupao na pozornicama širom Kraljevine Jugoslavije, Europe pa i Turske s dvije velike kraljevske boe. Postoje tek naznake sjećanja da ih je čuvao u Šibeniku, ali se ne zna gdje.

16. Rijetka fotografija s početaka zabavljačke karijere Carla Mattiazzija.

17. Maturanti šibenske Realne gimnazije 1924. − 1925. godine. Carlo Mattiazzi stoji prvi slijeva u srednjem redu. Sjede ( slijeva nadesno): Nada Berić, Vinja Gazzari, Zdenka Drezga, prof. Bruno Maričić, časna sestra Marija (Anđelka) Prizmić, Ljubica Borčilo i Neda Vranković. Stoje u srednjem redu: Dragutin (Karlo, Carlo) Mattiazzi, Tonko Šoljan, Tomislav Dominis, Juraj Bolanča, Simo Vulinović- Zlatan, Miljenko Jakovljević i Ivo Bogdanović. Stoje u zadnjem redu: Ante Huljev, Ivo Marušić, Nikola Bauer, Vjekoslav Kimer, Filip Smolčić, Frano Nakić, Silvestar Andrija Selestrin i Sergije Karović.

Osim njih u Carlovoj gimnazijskoj generaciji bili su još i: Josip Belloti, Martin Benzia, Nino Brnetić, Ivo Dominis, Miljenko Erceg, Amos Filipi, Kruno Grimani, Milivoj Grubišić, Roman Jelić, Antun Kaštelan, Andrija Leutić, Pravomil Mariani, Marko Martinović, Ksenija Nikolić, Branko Novaković, Dušan Opačić, Ostoja Ostojić, Miljenko Petković, Nikola Rodin, Tonka Šoljan, Dobroslav Uglešić, Milivoj Veleglavac i Miloš Vukadin.



poslova mogli bi biti jedan od važnih razloga za Carlov odlazak iz Šibenika. S bratom Francescom 1938. godine je, po povratku iz sanatorija gdje se liječio od tuberkuloze, na što je njegova obitelj potrošila puno novaca, otvorio trgovinu mješo-vitom robom. Trgovinu su povjerili poslovođi Dragi Vidoviću, ali je posao, uz velike gubitke, propao već nakon nekoliko mjeseci. Nisu osobi-to dobro prošli ni s ulaganjima u fotografski obrt Mattiazzi u kojem su bili suradnici ili partneri svom stricu Christoforu. Moguće je da je Carlo otišao iz Šibenika zbog onih sugrađana koji su ga vrijeđali i ponižavali.

Sam Carlo u jednom pismu navodi da je iz Ši-benika bježao od krvave represije njemačke na-cističke vojske nad Talijanima u Dalmaciji pa i u Šibeniku do koje je došlo nakon kapitulacije faši-stičke Italije. On se zaista mogao naći na udaru Nijemaca dok su oni pokušavali zajedno s dužno-snicima Nezavisne Države Hrvatske uspostaviti vlast u Šibeniku. Bio je dvostruko izložen, najpri-je kao deklarirani Talijan, a zatim i kao mogući prokazani suradnik antifašista. No to je dvojbeno jer njegov brat Francesco, koji je također bio su-radnik antifašista, ne bježi nego, usprkos svemu, ostaje u Šibeniku.

Situacija je tih dana bila zaista teška i pogibelj-na. Šibenik su 10. rujna 1943. godine oslobodili partizani, ali su ga već 11. rujna morali napustiti zbog navale premoćnih snaga njemačke vojske. Carlo je, dakle, iz Šibenika isplovio tijekom ničije noći s 9. na 10. rujna. Poražena talijanska vojska još je bila u gradu, a partizani su ušli u grad 10. rujna oko 10,30 sati. O tom rujanskom zbjegu, koji su po svemu sudeći samoinicijativno organi-zirali neki talijanski časnici koji su se željeli što prije vratiti kući, nismo našli nikakve podatke.

Pod patronatom saveznika i američke vojskeDok su zadnjih dana 1943. i prvih dana 1944. go-dine preko Jadrana plovili brodovi prepuni izbje-glica iz Dalmacije, Carlo je u Italiji boravio već gotovo tri mjeseca. Sudeći po sačuvanoj doku-mentaciji, on se odmah povezao sa saveznicima. Točnije rečeno, kao zabavljača i umjetnika anga-žirali su ga Artistic military special servicea artistic references U.S. Army i Civilian Offi-

Grana obitelj Mattiazzi iz koje je porijeklom Carlo Mattiazzi poznata je u Šibeniku po svojoj fotografskoj radnji Foto Mattiazzi ko-

ja je postojala od 1896. do 2006. godine. Fotografsku djelatnost pokrenuo je Crhristofor

Mattiazzi, brat Carlovog oca Giacinta Mattiazzia. On je bio jedan od osmero djece Carla Mattiazia (1836. - 1905.) i Marchete Rakić koja je u obitelj Mattiazzi kao dotu donijela veliku kuću koju je nasli-jedila od svog oca Jakova Rakića. Vlasnici te kuće prije obitelji Rakić i Mattiazzi bile su obitelji Bane, Slavica i Vulinović.

Carlo Mattiazzi, stariji, zanimao se za razvoj fo-tografije i fotografske tehnike i bio je pretplaćen na specijalizirani fotografski časopis Photograms of the year koji je od 1895. godine izlazio u Londonu.

Carlo je zanimanje za fotografiju prenio na svog sina Christofora umjetnika i prvog poznatog šibenskog akademskog kipara, koji je ubrzo za-postavio kiparstvo, posvetio se fotografiji i u kući braće Matiazzi otvorio fotografski studio. On je au-tor većine zanatski i umjetnički izvrsnih fotografija Šibenika i Šibenčana snimljenih u prvoj polovini 20. stoljeća, koje su danas iznimno cijenjene među ko-lekcionarima.

Fotografsku djelatnost nije nastavio Christoforov sin Antonio, šibenski profesor i doktor kemije, nego sinovi njegovog brata, ljekarnika, Giacinta.

Tijekom Drugog svjetskog rata studio je, formal-no registriran na Mariju Mattiazzi, radio pod ime-nom Stablimento fotografico Cinecita fotogra-fia, cinegrafia, fotoincisione - Carlo de Matti-azzi – Sebenico, a nakon rata sve do svoje prerane smrti 1963. godine pod imenom Foto Mattiazzi, vodio ga je, Francesco Mattiazzi poznatiji po nadim-ku Češko.

Tradiciju je nastavila njegova supruga Piroška Mattiazzi (Bator), a zatim 1980. godine Giacinta Mattiazzi posljednja potomkinja roda Mattiazzi u Šibeniku, ujedno i posljednja izvorna nositeljica grba i plemićke titule obitelji Mattiazzi: baroni di Fontis Mattiacis, conti di Herce Lucemburgo, nobili de Sebenico. Fotografska radnja Mattiazzi prestala je raditi 2006. godine, nakon 110 godina neprekidnog rada.

Fotografska radnja

MATTIAZZI1896. - 2006. 18. 19.

Carlo Mattiazzi

Marija Mattiazzi

Francesco Mattiazzi

Carlo Mattiazzi

Piroška Mattiazzi

Giacinte Mattiazzi


ce U.S. Army. On i njegova partnerica Susana odmah po dolasku u Italiju nastupaju u časnič-kim klubovima, klubovima vojne policije, na bro-dovima američke ratne mornarice, u savezničkim zračnim lukama, na priredbama za pučanstvo te po bolnicama u kojima se liječe ranjenici. Carlo i Susana nastupaju kao Dance team de Mattiazzi, a iduće godine, kada Susanu zamjenjuje Con-stanza Bonora, kao De Mattiazzi duo del Rio Grande. Oni ne nastupaju sami, nego kao dio zabavljačkog tima Teatro Goldoni iz Rima. Car-lov angažman u Teatru Goldoni možda nije bio slučajan jer je ta talijanska kazališna kuća uspješ-no surađivala sa šibenskim kazalištem, odnosno Teatrom Mazzolenin in Sebenico na čijoj je po-zornici često gostovala. Moguće je da je Carlo, ko-ji je živio tik uz kazalište, poznavao nekog od glu-maca ili menadžera iz Teatra Goldoni, ali i da ga je kao već poznatu prijeratnu zvijezdu europskih varijetea u taj teatar pozvao menadžer Luigi Ga-valleti. Ostali su zapamćeni nastupi Dua Matti-azzi i De Mattiazzi dua del Rio Grande u Rimu, Firenci i drugim talijanskim gradovima, a najpo-pularnije točke La Zambra del Rio Grande, Le Dernier tango, La Ranchera i La Cucharacha kasnije s velikim uspjehom izvodili i Argentini i SAD-u.

Susana Mattiazzi (Kovač) Po dolasku u Italiju, u kojoj još svom žestinom bjesnio rat, Carlo dijeli sudbinu emigranata i ta-lijanskog pučanstva. Da bi preživio mora se sna-laziti na razne načine. Iako ima stalni angažman u Teatru Goldoni, on prima pomoć i hranu po-sredstvom UNRRA-e i Međunarodnog Crve-nog križa, a pomaže mu i Hrvatska bratovšti-na sv. Jeronima u Rimu. Sve je to dio zamršene emigrantske priče o njemu, njegovoj partnerici Constanzi, njihovom podrijetlu, zanimanju i nacionalnosti. No tome prethodi priča o njego-voj prethodnoj partnerici Susani. Carlo i Susana vjenčali su se 1941. godine u Splitu. Upoznali su se u Šibeniku kada je njoj bilo samo šesnaest go-dina. U zahtjevu za rastavu braka koji je ona pod-nijela tek 1957. godine, punih četrnaest godina nakon što je ga je zadnji puta vidjela, navodi da se nije udala toliko iz ljubavi koliko zbog toga što su zajedno nastupali kao plesni par.

Susana, rođena Zagrepčanka (otac joj se zvao Eduardo, a majka Ivana Wuccherer), bila je mlađa od njega osamnaest godina. S Carlom je 1943. godine počela nastupati odmah po dola-sku u Italiju, no to nije potrajalo jer se na jednom nastupu teško ozlijedila. Dugo se liječila prije nego što je s roditeljima iz Italije otišla u Veliku Britaniju. Narednih četrnaest godina nije imala nikakav kontakt sa svojim suprugom. Znala je tek da je on vrlo brzo našao zamjenu za nju i da je otišao u Argentinu. Umjesto Susane Carlova je nova partnerica postala pomalo misteriozna ple-sačica i artistica, žena njegovog života, njegova doživotna pratilja i najveća ljubav, Constanza Bonora.

Emigrantski rebus Carlov život u Italiji bio je intenzivan i umjetnički plodan. Zahvaljujući stalnom angažmanu u Te-atru Goldoni i suradnji s američkom vojskom, stjecao je iskustvo i dobivao znatan publicitet. Njegov plesni duo bio je vrlo popularan i tražen, ali vremena su bila teška i maglovita pa su on i Constanza igrali nevjerojatnu igru skrivača pri-lagođavajući svoja imena, identitet, podrijetlo, nacionalnost, bračni status i zanimanje potre-

20. 21. 22. 23.

18., 19., 20., 21., 22. i 23. Plesne točke inspirirane odjećom i glazbom Meksika i Južne Amerike La Zambra del Rio Grande, Le Dernier tango, La Ranchera i La Cucharacha Simfonia in Royo, Cancion Pampera i Bayos los Pontes de Paris, u koje je Carlo spretno ukomponirao klasični, akrobatski ples i egzotične seanse sa zmijama, obilježile su njegovu karijeru u Kraljevini Jugoslaviji, Europi, Italiji i Argentini, a zadržao ih je na repertoaru sve do kraja osamdesetih godina kada je, osim u klubovima i varijeteima, nastupao kao zabavljač na kruzerima. Izvodio ih je, kada se sve zbroji i oduzme, gotovo šezdeset godina, a sudeći po fotografijama i danas izgledaju originalno i atraktivno.



bama i uvjetima u kojima su se zaticali. Rimska policija i talijansko ministarstvo vanjskih poslova 1947. godine službeno su potvrdili ar-gentinskom konzulatu u Rimu da su Carlo Mattiazzi, Hrvat iz Splita, i njegova supruga Constanza, Hrvatica iz Splita, moralne, odgo-vorne i poštene osobe neupitne prošlosti koje se na bave politikom. To nije bilo u cijelosti neisti-nito jer Carlo i Constanza zaista nisu imali kri-minalnu prošlost, ali njihov identitet nije bio sa-svim točan, a tvrdnja da su muž i žena bila je laž.

Tri godine kasnije u upitniku za dobivanje vize za ulazak u SAD ostaju pri tvrdnji da su supruž-nici, ali Constanza navodi da je po nacionalnosti Talijanka, da ima jugoslavensko državljan-stvo, da ima argentinsku putovnicu te da se školovala na Tehničkom institutu u Italiji u Trevisu. Štoviše, navodi da je članica argentin-ske političke stranke Partia Peronista. Carlo u upitniku za dobivanje vize za ulazak u SAD navo-di da se zove Carlos Mattiazzi – de Mattiazzi, da je po narodnosti Talijan i državljanin Austri-je do 1918. godine, Kraljevine Jugoslavije od 1918. do 1941. godine, Italije od 1941. do 1943. godine te Jugoslavije od 1945. godine kao i da je oženjen Constanzom, a po zanimanju je plesač.

Zabavljač, umjetnik, novinar, automehani-čar, poljoprivrednik…To je samo jedna u nizu varijacija njihovog iden-titeta u službenim dokumentima. Primjerice, u iskaznici Hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu navodi da se zove Karlo Matijazzi, da je Hrvat rođen u Šibeniku te da je po zanimanju – automehaničar i da mu se otac zvao Hiacint. U toj je iskaznici točan i istinit samo datum nje-govog rođenja. Constanza u iskaznicu Hrvatske bratovštine sv. Jeronima upisuje da se zove Konstanca, da je Hrvatica iz Splita, da joj se otac zove Lugano te da je po zanimanju doma-ćica. Ne navodi svoje prezime Bonora, već kori-sti muževo prezime. U iskaznici Međunarodnog Crvenog križa preko kojeg 1946. godine dobi-va hranu Carlo je upisao da je po nacionalnosti jugoslavenski apatrid te da je po zanimanju umjetnik i novinar.

Pet godina ranije u okupiranom Šibeniku tali-janski fašisti izdaju mu osobnu iskaznicu u kojoj se zove Carlo (ne više Karlo, odnosno Dragutin), po nacionalnosti je Talijan, otac mu se zove Giacinto, a po zanimanju je fotograf i novinar. Dvije godine kasnije u Bariju Carlo ima iskaznicu američkih vojnih institucija koje skrbe o civilima u kojoj prvi put navodi da je de Mattiazzi, a po zanimanju je baletan. Četiri godine kasnije u ar-gentinskom konzulatu u Rimu u identifikacijski karton bez kojeg se ne može ukrcati u brod za Argentinu nonšalantno upisuje da je po zanima-nju – poljoprivrednik, a u putničkom kartonu na brodu Andrea Gritti navodi da je po zanima-nju zabavljač. Nisu potpuno točni ni podatci u vjenčanom listu Carla i Constanze. Oni su se vjenčali u New Yorku tek 1973. godine iako su se prije toga punih trideset godina predstavljali kao bračni par. Na dan vjenčanja Carlo ima 67, a Constanza 53 godine. Podatci o njemu ovog su puta točni osim onog da je prije sklapanja braka s Constanzom imao samo jedan brak i to onaj sa Susanom Kovač. Prešutio je podatak da se četr-naest godina prije braka sa Susanom bio oženio Hadrianom Bovani, a među njegovim doku-mentima nema podatka da se od nje ikada služ-beno rastavio. Constanza u vjenčanom listu iz 1973. godine konačno upisuje prava imena svog

24. 25. 26

24. Joan Crawford i Douglas Fairbanks mlađi, sin Kralja Hollywooda Douglasa Fairbanksa starijeg, bio je Carlov menadžer gotovo trideset godina.

25. Lisa Kirk, zvijezda mjuzikla Poljubi me, Kate i Vjetroviti grad

26. Nastup conta Carla de Maatiazzia i njegovih čudesnih lutaka koje plešu u varijeteu The Concord.

27. Omah po dolasku u SAD Carlo i Constanza dobili su angažman u legendarnom R.K.O. Palace Theatru, prestižnom klubu na Broadwayu u kojem su nastupali Bette Davis, Elizabeth Taylor ili Frank Sinatra, a Orson Welles imao premijeru filma Građanin Kane.

28. Mjuzikl Brodvejska uspavanka u kojem je u važnoj epizodnoj ulozi nastupio Carlo Mattiazzi bila je 1951. godine veliki filmski hit.

29. Slavni američki televizijski voditelj Ed Sullivan prvi je Americi otkrio Carla Mattiazzija i njegove čudesne lutke koje plešu. Ed Sullivan bio je američka televizijska ikona. Zahvaljujući gostovanjima u njegovoj televizijskom emisiji Ed Sulliven Show, u SAD-u su se proslavili The Beatles, The Rolling Stones, Michael Jackson i mnogi drugi.


oca Angela Bonora i majke Marie Velo, ali i da-lje navodi da je rođena u Splitu iako posjeduje izvod iz matične knjige rođenih iz kojeg se vidi da je rođena 1919. godine u Caeranu san Marcu kod Trevisa u Italiji.

U Argentini Kada su krenuli iz Italije u Argentinu, Carlo je imao 41, Constanza 27 godina, a vrhunac karije-re i najveću slavu doživjet će četiri godine kasnije nakon svoje upečatljive epizodne uloge u mjuzi-klu Brodvejska uspavanka. Po dolasku u Argen-tinu Carla i Constanzu, čini se, već je čekao ranije dogovoren angažman u prestižnom noćnom klu-bu Casino Russo u Buenos Airesu. Njih dvoje postaju dio ansambla te s njim, ali i samostalno, nastupaju u najboljim argentinskim klubovima i varijeteima.

Carlo se sa svojim programom, koji se još od njegovih početaka u Kraljevini Jugoslaviji i turnejama po Europi tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća, temeljio na glazbi, folkloru i ikonografiji Meksika i Južne Amerike te iko-nografiji Pariza, sjajno uklopio u programe ar-gentinskih klubova, noćnih barova i varijetea. Program mu je raznolik i sastoji se od mađio-ničarskih trikova, akrobatskog plesa, teatralne hipnoze, okultizma, tzv. metapsihičkih seansi, plesa i atraktivnih koreografija s golemim zmija-ma. Njegov ansambl koji je predstavljan kao Les celebres danseurs sud americanis de Matti-azzi imao je više od dvadeset članova, a odliko-vao se vrhunskom koreografijom, zadivljujućom scenografijom i spektakularnim kostimima, koje je, koliko znamo, kreirao pa i šivao sam Carlo. U Argentini je postao tako slavan da se za njegove nastupe zanimala i prva dama Argentine, jedna od najpopularnijih ali i najmoćnijih žena svijeta, Eva Peron, supruga argentinskog predsjednika Juana Dominga Perona, a njegove nove toč-ke poput Simfonia in Royo i Bayos los Pontes de Paris bile su prvorazredne atrakcije. Njegove daljinski upravljane lutke koje plešu koje su ga proslavile tri godine kasnije kada je otišao u SAD još se ne spominju.

Miljenik holivudskih bogovaCarlo je u SAD došao u proljeće 1950. godine. Či-ni se da je Amerika bila njegov cilj i san.

Prvi angažman Constanca i on imali su u Ha-vana Madrid Clubu, a zatim u legendarnom R.K.O. Palace Theatru, prestižnom klubu na Broadwayu u kojem su nastupali Bette Davis, Elizabeth Taylor ili Frank Sinatra, a Orson Welles imao premijeru filma Građanin Kane. Dobiti angažman u R.K.O. Palaceu za svakog je glumca, pjevača i zabavljača značilo da je dose-gnuo vrhunac karijere i da je izabran u elitu šo-ubiznisa jer je Palace bio najbolji i najpopularniji među čak petnaest tisuća takvih teatara širom SAD-a. Nije riječ samo o R.K.O. Palace. Carlo

je vrlo brzo nastupio i u elitnom lifestyle hotelu Waldorf Astoria, 190 metara visokom zdanju u središtu New Yorka s 1508 luksuznih soba u kojima su živjeli američki predsjednici Herbert Hoover i Douglas MacArthur te glumica Ma-rilyn Monroe, a prije uređenja i proširenja još jedan došljak iz naših krajeva - Nikola Tesla. Štoviše, Carlo je u Waldorf Astoriji već krajem 1950. godine otvorio četverodnevni šou-pro-gram koji je ravnopravno dijelio s Lisom Kirk, zvijezdom mjuzikala Poljubi me, Kate i Vjetro-viti grad. Carlo je bio predstavljen kao umjetnik iz Dalmacije koji se školovao u Parizu te preko Turske i Italije stigao u SAD u čije je noćne klu-bove i varijetee donio novu senzacionalnu zaba-vu – mehaničke i elektroničke lutke na daljin-sko upravljanje! Na spektakularnom otvorenju programa Lisa Kirk je najavila da će Carlo Matti-azzi i njegove lutke, uz Doris Day, biti zvijezde novog Warner Brossovog filma Uspavanka na Broadwayu.

Carlov menadžer bio je Douglas Fairbanks mlađi, sin Kralja HollywoodaKako je Carlo uspio odmah po dolasku uspeti se na tako prestižne pozornice i dobiti angažman na mjestima rezerviranim samo za izabrane? Narav-no, on sam bez pomoći iskusnog menadžera ni-kada se ne bi uspio popeti tako visoko u svijetu šoubiznisa. Iza njega je stajao jedan od najmoć-nijih holivudskih producenata tog doba Dou-glas Fairbaks mlađi, suprug filmske dive Joan Crawford i sin Douglasa Fairbanksa starijeg kojeg su zvali Kralj Hollywoda. Bio je najprije jednom od najvećih zvijezda novog medija, a on-da je s glumicom Mary Pickford i Charliejem Chaplinom osnovao uglednu filmsku kompani-ju United Artists. Carlo, dakle, nije mogao imati bolje preporuke pa bi bilo čudo da je uspjeh izo-stao.

Šibenska veza u SAD-uIako je Douglas Fairbanks ml. presudno utjecao na Carlovu karijeru, on ne bi uspio doći iz Ar-gentine u SAD da nije bilo i jedne šibenske veze. Naime, da bi dobio američku vizu trebalo je imati osobu koja ga prihvaća, osigurava mu smještaj i jamči za njega. Ta osoba bio je Salvatore Mila-

27. 28. 29.

Promidžbeni letak za nastup Carla Mattiazzija i njegove partnerice Štefice Liebl u Njemačkoj četrdesetih godina 20. stoljeća.

Šibenčani su se rugali Carlu i vrijeđali ga zbog toga što je brižno njegovao kosu, ruke i lice, čupao obrve i uređivao ih onako kako to čine dame, mazao usne rumenilom i odijevao se, po njihovom mišljenju, pretjerano elegantno, ali ekstravagantno.

Carlo, Constanza i njihove lutke koje plešu zabavljale su publiku širom SAD-a više od trideset godina.



no, otac Nina Milana, supruga Carlove sestre Amneris!

Salvatore Milano bio je na osobito zanimljiv način vezan za Šibenik. On je bio Talijan porije-klom iz Sorentea nedaleko od Napulja. Radio je kao kuhar na brodu koji je jednom zgodom pristao u Šibeniku gdje je ugledao službenicu šibenske bolnice Danicu Protegu (Lacmano-vić) i ludo se u nju zaljubio. Iako je Danica bila udana, pobjegla je s njim u Italiju gdje im se ro-dio sin Nino. No kako Salvatoreova obitelj nije prihvaćala Danicu, ona se s djetetom nakon pra-ve drame vratila iz Sorenta u Šibenik. Nikada se više nisu uspjeli sastati, ali je Salvatore brinuo za nju i sina Nina. Izgradio im je veliku kuću na Baldekinu i redovito im je pomagao čak i kada je otišao u SAD-e i u New Yorku, na Broadwayu, otvorio restoran. Zvao je Danicu da mu se pridru-ži, ali to, čini se, nije bilo moguće. Ona je postala poznata šibenska antifašistkinja, a njen sin Nino ugledni liječnik i ravnatelj Vojne bolnice u Splitu. No Nino je još za vrijeme školovanja u šibenskoj gimnaziji upoznao ljubav svog života – Amneris Mattiazzi, sestru Carla i Francesca Mattiazzija! Kako je Salvatore bio dobar i plemenit čovjek, nije uopće dvojio kada je trebalo snahinom bratu pomoći i pružiti utočište u SAD-u. Iako su Carlo i

Constanza dobili samo šestomjesečnu vizu, ostali su u SAD-u sve do pred kraj života. Živjeli su u New Yorku na Manhattanu.

Povratak u zavičajViše nego uspješna karijera zabavljača Carla, Constanze i njihovih lutaka potrajala je punih 20 godina, a od svojeg su umijeća prilično dobro živjeli sve do pozne životne dobi. Od početka osamdesetih godina više nisu bili spektakularna atrakcija, ali su još uvijek imali svoju publiku. Osim u klubovima i varijeteima imali su stalne angažmane i na kruzerima pa su proputovali cije-li svijet prije nego što su odlučili svoje posljednje dane provesti u domovini. Pod teretom godina i narušena zdravlja vratili su se u zavičaj 1987. go-dine. Carlo je, iako je već imao 81 godinu, i dalje želio raditi pa je tražio angažman u dalmatinskim hotelima. Živjeli su neko vrijeme kod rođaka u Marini, a zatim kod njegove sestre Amneris u Splitu gdje su oboje umrli i sahranjeni. Carlo je preminuo 28. veljače 1990. godine, a posljednja želja, koju je u oporuci posebno naglasio, bila je da ne bude sahranjen u Šibeniku s kojim se nika-da nije pomirio.

Dancing Dolls Kada se odlučio vratiti iz SAD-a u Dalmaciju, Car-lo je znao da je to njegovo posljednje putovanje. Srce ga je vuklo u zavičaj u kojem je želio umrijeti i biti pokopan. Sa sobom je iz Amerike donio sve svoje mađioničarke rekvizite i kostime, a s njim su preko oceana doputovale i njegove znamenite lutke. Pronašli smo ih obje. Jedna je u Splitu, a drugu smo 1. listopada 2013. godine prenijeli u Šibenik. Lutke su u dosta lošem stanju, ali dovolj-no dobro očuvane da se vidi kako Carlo nije bio samo plesač i zabavljač, već i vrstan konstruktor i inovator.

Veseli harmonikaš sa svom svojom odjećom i obućom, čudnim napravama, šumom poluga unutar svog tijela i elegantnim londonskim šeši-rom, ali bez harmonike i glave, čudna je i dirljiva inkarnacija contea Dragutina Carla de Matti-azzija u gradu iz kojeg se otisnuo u svijet, a u ko-ji se ni mrtav nije želio vratiti. ■

ZAHVALJUJEMO NA SURADNJI I POMOĆI LUCIJI MYŠIČKOVOJ I FRANI BARIĆU IZ KAMENA KOJI SU NAM OMOGUĆILI DA SNIMIMO ČUDESNU LUTKU KOJA SE POJAVLJUJE U FILMU BRODVEJSKA USPAVANKA.

Constanza i Carlo de Mattiazzi na jednoj od posljednjih fotografija u SAD-u prije povratka u domovinu 1987. godine.

Carlo i Constanza uspješno su nastupali i u poznoj životnoj dobi. On ni u osamdesetoj godini života nije želio u mirovinu, a 1987. godine kada se vratio u domovinu tražio je angažman u dalmatinskim hotelima.

Conte Carlo de Mattiazzi i Constanza Mattiazzi Bonora nastupali su zajedno pune 44 godine

Carlova lutka, koja je bila zvijezda mjuzikla Brodvejska uspavanka i punih trideset godina oduševljavala publiku gotovo svih prestižnih američkih teatara, varijetea i noćnih klubova, jako je oštećena, ali cijela. Lutku čuvaju Lucija Myšičkova i Frane Barić u Kamenu kod Splita.

Mehaničkog lutka, veselog harmonikaša, u listopadu 2013. godine pronašli smo u Splitu i prenijeli je u Šibenik. Sačuvani su svi njeni dijelovi i sve zanimljive Carlove mehaničke i elektroničke inovacije. Na žalost negdje su se izgubili lutkova glava i harmonika.

ŠIBENIK 33

smo novac dali nekom dru-gom. Nismo ga uložili u naše plodna polja i žitnice Slavo-niju, Ravne kotare, Petrovo polje… Trgovački lanac Djelo pokazuje da se može drukčije.

NE ZABORAVITE • Ono što uđe u Trgovački lanac Djelo ostaje u Šibensko – kninskoj županiji i u Hrvat-skoj, ali ključna je odluka na Vama kao kupcima!• Više od 70 posto artikala koje Djelo nudi proizvedeno je u Hrvatskoj.• Djelo je jedini je trgovački lanac u Šibensko – kninskoj županiji koji ima vlastitu pe-karu i peče vlastiti, a ne smr-znuti uvozni kruh, vlastitu preradu mesa i izravni otkup voća, povrća, stoke, peradi i jaja od lokalnih proizvođača. • U odnosu na ostale trgovač-ke lance u Šibensko – knin-skoj županiji Djelo zapošljava 2,2 do 6 radnika više na istu vrijednost prometa.

ODLUČITEKupujući domaće proizvode u domaćem trgovačkom lancu i Vi ste investitor koji otva-ra nova radna mjesta, Vi ste graditelj novih škola i vrtića, a zajednički osigura-vamo više novca za zdravstvo, kulturu, znanost, sport i sve ono što nam je potrebno da živimo bolje, ljepše i sigurnije.

POSLOVNA FILOZOFIJA TRGOVAČKOG LANCA DJELO OSTVARIVA JE, ALI SAMO UZ VAŠU ODLUKU I POMOĆ.

T rgovački lanac Djelo ostaje vjeran svojoj misiji

– poticanju domaće proizvod-nje i plasiranju u prvom redu domaćih proizvoda u svojim trgovinama jer je to jedini način za poticanje razvoja na-cionalne i lokalne ekonomije, povećanje kvalitete života lo-kalnog stanovništva i jamstvo boljeg života svakog žitelja Šibensko – kninske županije i svih građana Hrvatske.

Da ta poslovna filozofi-ja ima smisla i ekonomsku opravdanost svjedoči poda-tak da je Djelo jedina velika tvrtka u Šibensko – kninskoj županiji koja je i ove godine pozitivno poslovala pa je, na-kon niza od tri Zlatne pla-kete ove godine zavrijedila Kristalni globus HGK Župa-nijske komore Šibenik.

POSLOVNA FILOZOFIJA TRGOVAČKOG LANCA DJELO GLASI:• Svaka kuna potrošena u trgovinama Djela ostaje u Šibensko – kninskoj županiji, ostaje u Hrvatskoj • Novac koji izađe iz Šibe-nika, jer ste ga potrošili za uvoznu robu, ne vraća se u Hrvatsku• Kupnjom u trgovinama Djela čuvamo postojeća i otvaramo nova radna mjesta • Kupnjom u trgovinama Djela potiče s razvoj lokalnog gospodarstva i proizvodnje hrane

RAZMISLITEHrvatska je u prvih šest mje-seci ove godine uvezla hrane u vrijednosti od 1,3 milijarde američkih dolara. Taj

ŠIBENIK 33

100. obljetnica rođenja Šibenčanina Petra Guberine, Hrvatskog filologa, fonetičara, teoretičara stilistike kao znanosti, dijalektičara,

oca znanstvenog rješenja problema hrvatskog jezičnog identiteta, filozofa, diplomata, humanista, inovatora i znanstvenika

Prema iskazima Vere Guberine, profesora Ive Livakovića i intervjuu Mirka Galića s Petrom Guberinom pripremio Stanko Ferić

Fotografije: Obiteljske i osobne fotografije Petra i Vere Guberine

Studij eksperimentalne i teorijske fonetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Tko je bio Petar Guberina?Ova izmišljena satirična anegdota ne ilustrira sa-mo šibenske teškoće u razumijevanju znanstve-nih dosega i globalnog značaja rada i otkrića svog zaslužnog sina. Na sličan način s likom i djelom Pe-tra Guberine hrva se cjelokupna hrvatska javnost izvan uskog znanstvenog i stručnog kruga koji se bavi primjenom njegovih sustava i metoda, odno-sno nastavlja i širi znanstveni rad na području koji je on utemeljio.

Probleme s pisanjem vijesti o otkrivanju spo-men-ploče na rodnoj kući Petra Guberine imali su i svi mediji koji su izvještavali o tom događaju. Goto-vo svi su se poslužili navlas istim objašnjenjem da Šibenčanina akademika Guberinu svijet pamti kao autora verbotonalne metode SUVAG (System Universal Verbotonal d’Audition Guberina ili Sistem univerzalnog slušanja Guberina) koja se koristi u 89 zemalja, originalne znanstve-ne teorije na području govorne komunikacije te da su njegova istraživanja na području lin-gvistike dovela do velikih promjena u nastavi živih jezika, ali i pristupu patologiji govora i sluha. Mnoge informacije o tom događaju impli-cirale su prijekor da se Šibenik sjetio svog zaslužnog sina s velikim, čak i neoprostivim, zakašnjenjem, a pisane su tako kao da se podrazumijeva da baš svi znaju tko je bio Petar Guberina, kakve su njegove znanstvene zasluge i zašto mu se klanja cijelo čo-vječanstvo. Pri tome su kratica SUVAG i pojam verbotonalna metoda ponavljane kao umna man-tra iza koje je moguće elegantno prikriti nedovolj-

Gotovo sva sredstva javnog priopćavanja izvijestila su 25. svibnja 2013. godine da je Šibenik, postavljanjem spomen-plo-

če na rodnoj kući Petra Guberine u povodu stote obljetnice njegovog rođenja, konačno odao javno priznanje tom svom zaslužnom sinu. Tim povodom (ovo se nije stvarno dogodilo, ali se moglo dogoditi) učiteljica je u jednoj šibenskoj osnovnoj školi upitala svoje učenike:

-Djeco, znate li neke znamenite Šibenčane? Sva djeca dižu ruku i iz klupe izvikuju kao da se

natječu:-Faust Vrančić! Juraj Dalmatinac! Antun Vrančić!

Juraj Šižgorić!... -Dobro, jako lijepo, a zna li itko od vas tko je bio

Petar Guberina? Sva djece sjede i šute samo jedna djevojčica

stidljivo diže ruku:-Znam ja!-Dobro, reci nam tko je bio Petar Guberina.Djevojčica ustane i u jednom dahu kaže: -Petar

Guberina je bio hrvatski jezikoslovac, foneti-čar, teoretičar stilistike kao znanosti, dijalek-tičar, filozof i znanstvenik koji je među prvima u svijetu ukazao na strukturne odlike ljudsko-ga uma u njegovim najsloženijim komunikacij-skim funkcijama. On je odškrinuo čovječanstvu vrata tajni ljudske komunikacije i znanstve-nog proučavanja komunikacije te ukazao na granularne partitivnosti semiotičkih razina koju i jedan jedini fonem može nositi, na semi-otičku mnogostrukost koja se može ostvariti i u vremenskom razmaku fonema, a na takvoj je mnogostrukoj granularnosti stvorio poseb-nosti zagrebačke fonetske škole te utemeljio

To je onaj dobri barbakoji je otkrio kako i gluhi

mogu naučiti govoriti

Petar GuberinaŠibenik 1913. - Zagreb 2005.

K A L E N D A R

ŠIBENIK 35


KALENDAR PETAR GUBERINA

no znanje i nerazumijevanje stvarne biti i veličine njegovog djela.

Nije nam cilj osuđivati i ismijavati bilo koga jer problema s odgovorom na pitanje o Guberini ima-ju svi koji oni koji nisu upućeni u njegov složeni i duboki znanstveni svijet ili nisu bili te sreće (a ta-kvih je malo) da im se na jednostavan i razumljiv način objasni čime je to Šibenčanin Petar Gube-rina zadužio čovječanstvo i zašto ga se s pravom smatra velikim i zaslužnim sinom Šibenika, a, s obzirom na značaj i globalni utjecaj njegova djela, možda i najvećim znanstvenikom podrijetlom iz Šibenika.

Jedan od razloga zašto ne razumijemo dobro o čemu je riječ, zašto se mučimo i hrvamo s rije-čima kada trebamo nešto reći o Petru Guberini i objasniti prijateljima čime je on zadužio čovje-čanstvo, krije se u činjenici da je on, razvijajući svoju verbotonalnu teoriju, počeo rabiti mnoge nove riječi. Guberina je, naime, utemeljitelj jedne nove znanstvene discipline i pionir cijelog novog znanstvenog svemira, a za mnoga njegova otkrića i spoznaje nisu postojali ogovarajući nazivi i riječi. Ne bi bilo pretjerano reći da je bio prisiljen stvoriti novi znanstveni jezik.

Gluha djeca mogu naučiti govoritiZa razliku od nas običnih smrtnika Petar Gube-rina, koliko god nam se njegov znanstveni svijet činio složenim i pojmovno neprohodnim, o sebi i svom radu govorio je krajnje skromno, jednostav-no i svakome razumljivo. Sebe i svoj rad opisivao je lakoćom koja oduševljava:

-Prije moje verbotonalne metode nije uopće bilo riječi o učenju govora kod osoba teško oštećena sluha i kod gluhih - kaže Petar Guberina. -Nitko dotad nije vjerovao da se može popraviti slušanje. Pogotovo je bilo strano kad sam govorio da se periferija uha ne mijenja, ali da se rehabilitacijom mijenja razumije-vanje riječi. Mnogima je to izgledalo kontradiktorno, kao nekakvo veliko čudo. U stvari, nisu vodili raču-na o običnoj pojavi da se slušanje ne odvija u uhu nego u mozgu. Prije mene nije se pomišljalo da gluho dijete preko slušne percepcije i preko tjelesne transmisije riječi može usvojiti govor.

-Gluha djeca do tada su odgajana u zavodima, od-vojena od obitelji. Smatrao sam da gluha djeca trebaju

1.

Stariji Šibenčani još pamte i prepričavaju anegdote kako se u Šibeni-ku pojavio pjesnik Aimé Césaire, prošetao šibenskom rivom, ku-pao se na Martinskoj i Jadriji te posjetio otok Žirje. Zapamtili su

ga, na žalost, uglavnom samo kao prvog crnca koji je posjetio njihov grad i prijatelja njihovog slavnog sugrađanina Petra Guberine.

Naravno, tada nitko nije mogao znati da je zahvaljujući Aiméu ime Ši-benika te 1935. godine velikim slovima upisano na najsvjetlije stranice povijesti čovječanstva jer je u njemu boravio i stvarao najveći afrički pje-snik, borac protiv rasne diskriminacije i začetnik pokreta za afirmaciju afričke kulture. On je upravo u Šibeniku napisao poemu Zapis o povrat-ku u zavičaj koja se smatra himnom svih crnih ljudi svijeta i simbolom nade svih potlačenih naroda.

Kao pjesnik i jedan od najvažnijih boraca za ljudska prava, jed-nakost među ljudima i rasama u povijesti čovječanstva Aimé Césai-re u Šibeniku je potpuno nepoznat. No na njegovom rodnom Martiniku, u Africi, Francuskoj, SAD-u i mnogim drugim zemljama nije se zabora-vilo da je on svoje najveće i najvažnije djelo napisao upravo u Šibeniku. pa će priča o njegovom boravku u Šibeniku i inspiraciji koju je dobio gle-dajući Martinsku biti središnja priča dokumentarnog filma koji za Fran-ce Television snimila producentska kuća egOdoc.

Producenti i snimatelji dokumentarnog filma o Aiméu Césaireu Vero-nique i Fabienne Kanor te Stephan Kenech nekoliko su dana boravi-li u Šibeniku kako bi snimili autentične lokacije na kojima je Aimé bio i razgovarali sa Šibenčanima koji o Aiméu i njegovoj poeziji nešto znaju. Ključne scene snimljene su u rodnoj kući Petra Guberine i u sobi s čijeg je prozora Aimé prvi put ugledao Martinsku. Pomoć u snimanju šiben-skog dijela dokumentarnog filma o boravku Aiméa u Šibeniku pružili su im Gradska knjižnica Juraj Šižgorić i Maja Klarić, autorica jedinog re-levantnog teksta o Aiméu Césaireu ikada objavljenog u Šibeniku. Aimé Césaire rođen je 1913. godine pa se ove godine stota obljetnica njegovog rođenja obilježava širom svijeta, u svim gradovima u kojima je on živio, radio i stvarao osim u – Šibeniku, gradu u kojem je napisao svoje najve-će i najvažnije djelo.

Je li Šibenik zaboravio da je zahvaljujući Petru Guberini i njegovom prijatelju Aiméu Césaireu njegovo ime velikim slovima

upisano na najsvjetlije stranice povijesti čovječanstva?

U Šibeniku je nastala himna svih crnih ljudi svijeta, simbol

nade svih potlačenih naroda

Producenti i snimatelji dokumentarnog filma o Aiméu Césaireu Veronique i Fabienne Kanor i Stephan Kenech u rodnom domu Petra Guberine u Šibeniku.

Aimé Césaire i Petar Guberina kao studenti u Parizu.

ŠIBENIK 37

živjeti u kućama, kod roditelja, tamo gdje se govori pa sam naišao na otpor svih onih koji su tvrdili da gluha djeca moraju biti u zavodu, uvijek na socijalnoj skrbi. Umjesto izolacije gluhoj i nagluhoj djeci obeća-vao sam integraciju. To je bilo sasvim drugo gleda-nje na njihovu budućnost. Pošao sam od toga da im valja prići na nov način, ne tako da ih se stavlja u zavod, da ih se samo hrani, nego da im se dade mogućnost razvoja kakvu ima normalno dijete.

Ne vičite, to me boli!-Kako sam došao do svoje metode? Najviše na osno-vi opažanja. Literatura koju sam čitao davala mi je povoda da se udaljim od onoga što drugi pišu. Što je literatura govorila? Da ljudi poslije 50. ili 60. godine počinju slabije čuti visoke tonove. To je točno. Ali nije točno da tim osobama treba pojačavati tonove koje ne čuju. Što sam opazio? Opazio sam da, ako se tonovi pojačavaju, oni ih uopće ne mogu razumjeti, nego osje-ćaju bol. Ako takvoj osobi počnete vikati, ona kaže: -Ne vičite, to me boli! Prije moje metode nijednoj osobi od 50 ili 60 godina koja je gubila sluh, što je ti-pično za te godine, nije koristila nikakva proteza jer ju je boljelo kad se pojačavao ton. Ustanovio sam da te osobe dobro čuju niske tonove. Zaključio sam da im treba davati ono što im je najbolje ostalo. Kao foneti-čar znao sam da se putem niskih tonova najbolje pre-nose ritam i intonacija. Također sam znao da dijete ne počinje komunicirati riječima, nego gestama, pokreti-ma. Tada sam rekao sebi: djeca imaju bazu za razvoj govora jer čuju niske tonove. Čak i gluha djeca imaju sačuvane mogućnosti osjetiti najniže tonove.

-Poslije sam otkrio da se ne čuje samo uhom ne-go i tijelom, jer je ono najosjetljivije na niske tonove. Pošao sam, dakle, od pretpostavke da svi čuju, pa ma-kar duboke tonove, ako ne uhom, onda tijelom. Tako sam došao do metode da se tijekom rehabilitacije oso-bi s oštećenim sluhom prislanjaju vibratori na razne dijelove tijela, ako imaju ostataka sluha i slušalice. Cijeli proces rehabilitacije dug je i naporan, rezultati su individualni, ali se metoda pokazala uspješnom. To je izazvalo burnu reakciju u svijetu. Danas je banalno kad se kaže da se može slušati preko tijela. Onda je to bilo revolucionarno otkriće.

-To je bilo ključno i za definiranje moje metode uče-nja stranih jezika. Uočio sam da osobe, kad prijeđu 15 ili 20 godina, ne mogu dobro čuti strane glasove. Čuju

dobro svoj jezik, ali ne percipiraju dobro strani glas. Tada sam shvatio da je slušanje širi pojam pa sam počeo istraživati kako mi uopće slušamo. Zaključio sam da nekome tko uči strani jezik treba eliminirati frekvencije, a ne širiti ih, kako se prije mislilo. Kad ne-koga stavite pet sati pred magnetofon, nakon pet sati on ponavlja iste greške kao prije toga. Ako je netko prešao 15 ili 20 godina, može, ne znam koliko, živjeti u inozemstvu, on će izgovarati strane riječi uglavnom prema svome materinskom jeziku, osim ako je struč-njak iz tog jezika. Što sam ja napravio? Pošao sam od čovjeka. Ako vam emitiram glasove preko frekvencija na koje vaš mozak može odgovoriti, onda mogu očeki-vati da ćete to čuti. Ako je to mozak registrirao, on je bogatiji pa treba ići dalje, širiti mogućnosti slušanja i učenja.

-Metoda Guberina odnosi se na normalno uče-nje stranih jezika, na osposobljavanje osoba oštećena sluha i na učenje govora djece koja ni-su imala priliku naučiti govoriti jer učenje jezika i govora nije stvar kvantitete i snage zvuka, nego stvar mozga. Mozak najbrže raste u najmlađoj dobi i, ako dijete ima stimulanse izvana, oni ulaze u mozak u ra-stu. To postaje njegovo. Od momenta kad završi rasti,

1954. godine Petar Guberina je pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu utemeljio Fonetski institut (Zavod za fonetiku) koji će voditi i znanstveno usmjeravati gotovo do kraja života.

Petar Guberina (prvi zdesna) na predavanju.

1. Petar Guberina s majkom.

2. Želio sam da naš svijet upozna vrijednost crnačke civilizacije, da odbaci rasne predrasude. Afrika je postala dio moga života i s kulturnog i s emocionalnog stanovišta.

3. i 4. Dvorište rodne kuće Petra Guberine još uvijek je zapušteno, ali neće takvo i ostati.

2. 3. 5.4.


KALENDAR PETAR GUBERINA

kad se formirao materinji jezik, teško je učiti strane jezike. Kad poslije toga čovjek pravi greške, on brani svoj materinski jezik. Predškolska djeca još nemaju formiran materinski jezik i oni se nemaju od čega bra-niti.

Neočekivani plodovi siromaštva-Kako sam uopće došao na to da se posvetim govoru? Prije Drugog svjetskog rata bio sam asistent na roma-nistici kod profesora Skoka, svjetskog stručnjaka iz romanskih jezika. Kao mladi asistent, čak kao student posljednje godine, razmišljao sam o tome da je grama-tika koju mi učimo ograničena zato što se zasniva sa-mo na pisanom jeziku. Već 1938. godine, prije dokto-rata u Parizu, napisao sam studiju Govorni i pisani jezik u kojoj sam iznio da u našim komunikacijama postoje i ritmovi, geste, intonacije, a ne samo riječi. U razvoju tih spoznaja pomoglo mi je što sam se u sred-njoj školi u Šibeniku mnogo bavio muzikom. Svirao sam klavir. Volio sam Bacha. Kao maturant šibenske Gimnazije imao sam koncert na orguljama u šibenskoj

katedrali. Htio sam se posvetiti glazbi i ići na konzer-vatorij, ali nisam imao sredstava. U nemogućnosti da se nastavim baviti glazbom, bacio sam se na glazbu govora. Počeo sam izučavati govor i prvi sam stvorio takozvanu lingvistiku govora koja proučava ne samo riječi, nego i situacije, ritmove, intonacije. Prirodno je bilo ići dalje i nastaviti istraživati.

Sada kada nam je sam Petar Guberina kazao što je on to radio, pronašao i stvorio, mogli bismo ispričati drukčiju izmišljenu priču:

Teta u jednom šibenskom vrtiću upita djecu:-Znate li vi neke znamenite Šibenčane? Djeca viču:-Faust Vrančić! Juraj Dalmatinac! Antun Vrančić!

Juraj Šižgorić!... -Dobro, a zna li itko tko je bio Petar Guberina? Sva djece sjede i šute samo jedna djevojčica

stidljivo diže ruku:-Znam ja!-Dobro, reci nam tko je bio Petar Guberina.Djevojčica ustane i u jednom dahu kaže:

5. Kuća u Docu u kojoj se 1913. godine rodio Petar Guberina.

6., 7. i 8. Unutrašnjost rodnog doma Petra Guberine izgledala je ovako prije nego što su ga počele obnavljati i uređivati njegove kćeri Maja i Ljerka.

9. Petar Guberina bio je redoviti profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1951.-1983.), profesor francuskog jezika i predstojnik Odsjeka za romanistiku na zagrebačkom Sveučilištu (1951.-1965.), osnovao je Institut za fonetiku (1954.), a potom i Odsjek za fonetiku (1965.), koje je vodio do umirovljenja (1983.), a gost predavač bio je na američkim sveučilištima Ohio State University (1964.) i University of Trenton (1967.-1968.).

6. 7.5.

Petar Guberina svoj je rodni Šibenik stalno nosio u srcu i mislima iako je u njemu, nakon što ga je kao siromaš-ni mladić napustio, rijetko mogao

biti u što se najbolje uvjerio prof. Ivo Livaković koji nam je ispričao kako su se upoznali:

-Zaustavio me jednog dana na hodniku Filozofskog fakulteta i pozvao da dođem k njemu u njegov stan.. Kada sam došao, kazao mi je kako me je pozvao najprije zbog toga što sam Šibenčanin kao i on, a onda zbog toga što me je preporučio pro-fesor Ljudevit Jonke. Objasnio mi je da ima priliku poslati jednog studenta na usavršavanje iz fonetike u Švedsku te da je njegova želja da to svakako bude netko iz njegovog Šibenika. Bio sam počašćen tim prijedlogom, ali sam ga

Prof. Ivo Livaković:

Petar Guberina nosio je svoj Šibenik duboko u srcu i dičio se time što je Šibenčanin

morao odbiti jer sam bio stipendist Kotara Šibenik pa sam se mo-rao, odmah nakon završenog fakulteta, vratiti raditi u Šibenik.

Kasnije smo se dosta družili. Žalio mi se kako mu teško pada što ne može češće biti u Šibeniku. Kada bi došao u Šibenika šetali smo gradom, a on mi je ispričao kako je kao dječak jako volio glazbu i da je bio nadaren glazbenik. U sjemeništu je naučio svirati orgulje pa bi dolazio u katedralu vježbati. Na prvoj godini fakulteta, kako je bio vrlo siromašan, izdržavao se tako što je djecu podučavao svirati klavir. Nakon prve godi-ne studija čak je održao koncert na orgu-

ljama u šibenskoj katedrali. Neki Šibenčani misle da Petru do Ši-benika nije bilo stalo. To nije istina. On je nosio svoj grad duboko u srcu i dičio se time što je Šibenčanin.

Potpis: Profesor Ivo Livaković i Petar Guberina na vjenčanju bračnog para Aras.

ŠIBENIK 39

-To je onaj dobri barba koji je gluhe naučio govoriti!Ovdje bismo mogli završiti priču o Petru Gube-

rini da ga njegova ličnost, djela, plemenitost i za-sluge nisu uzdigli i u druge Partenone nacionalnih i svjetskih velikana.

Kruh i pomidore Među šibenske legende koje se prepričavaju iz ge-neracije u generaciju spada i ona o tome kako je Petar Guberina 1934. godine doveo u Šibenik svog prijatelja, pjesnika Aiméa Césairea, kako su Šibenčani bili zatečeni pojavom prvog crnca na ulicama svoga grada i kako se Petrova majka, na-vodno, čudila jer je voda u kainu ostala čista nakon što se Césaire umio i oprao ruke. Ali to je samo ti-pično šibenski šaljivi dio veličanstvene priče o Pe-tru, Aiméu i Africi. Poznato je da je Petar Guberina dok je studirao u Parizu prijateljevao s budućim velikim afričkim pjesnicima Aiméom Césaireom i Leópoldom Senghorom.

-Césairea sam upoznao u Parizu. Bijedan je bio on, bijedan sam bio ja. Mjesecima smo živjeli na pola kile kruha, a onda sam ga ja, kao težačko dijete koje nije imalo novaca, ali je imalo kruha i pomidora, pozvao u Šibenik. Siromaštvo nas je spojilo. U Šibeniku je Césa-ire počeo pisati dijelove svoje velike poeme Zapis o povratku u rodni kraj. Césaire me je zainteresirao za crnačku poeziju i za Afriku. Budući da me zanima-la muzika, ritam i literatura, afrička i crnačka poezija postale su mi veoma bliske. Želio sam da naš svijet upozna vrijednost crnačke civilizacije, da odbaci rasne predrasude. U nas je u to vrijeme bilo mnogo predra-suda, gotovo nitko ništa nije znao o poeziji crnih pisa-ca. Donio sam u bivšu Jugoslaviju prve informacije o crnačkoj kulturi uopće i osnovao sam Institut za Afri-ku. Afrika je postala dio moga života i s kulturnog i s emocionalnog stanovišta. Kad sam 1961. stupio prvi put na afričko tlo, bio je to najveći doživljaj u mome životu.

Svi su ljudi braća Cijelog svog života Petar Guberina je uporno i s entuzijazmom uspostavljao kulturne veze s afrič-kim zemljama, razvijao dijalog između različitih kultura, pisao o afričkoj kulturi i književnosti, upoznavao našu sredinu s novim, nepoznatim fenomenima te uspostavljao kulturne veze s Afri-

kom. Kada je Generalna konferencija UNES-CO-a 2001. godine prihvatila Opću deklaraciju o kulturnoj raznolikosti, u taj je epohalni doku-ment bilo utkano sve ono na čemu je Petar Guberi-na radio i za što se kao jedan od vodećih svjetskih humanista, boraca protiv rasizma i zagovornika jednakosti među ljudima zalagao.

Da je bilo pravde Vraćamo se sada našoj izmišljenoj priči s početka teksta, ali ćemo scenu postaviti na neko drugo mjesto. Recimo na štekat ispred hotela Jadran gdje razgovaraju dvojica ozbiljnih Šibenčana:

-Nu, konačno je i naš Pere dobio spomen-ploču u svom Šibeniku!

-E,vridni naš Pere. Ma može li ikome na ovom svi-tu pasti na pamet da gluve nauči govorit osim nama Šibenčanima? Pomoga je Pere milijunima judi, a da je pravde, ka šta je nima, zaslužija je bija da ga barem predlože za Nobela. ■

Vera Guberina, supruga Petra Guberine, Petrove kćerke Maja i Ljerka i njegov unukna svečanoj akademiji u povodu 100. obljetnice njegovog rođenja u šibenskoj Velikoj gradskoj vijećnici.

10. Stan Petra Guberine u Zagrebu prepun je knjiga i pisama koja je primao sa svih strana svijeta.11. Golema znanstvena ostavština Petra Guberine još nije u cijelosti sistematizirana i izučena.

12. Petar Guberina je za svoj rad i postignuća dva puta odlikovan najvišim priznanjem Republike Francuske, ordenom Legije časti (La Croix d’Officier de la Légion d’ Honneur) 1968. i 1989. godine, a dobitnik je i drugih vrijednih priznanja kao što su Orden Danskog Crvenog križa (1946.), Orden zasluga za narod SFR Jugoslavije (1950.), Nagrada grada Zagreba (1970.) Nagrada za životno djelo SR Hrvatske (1976.), Orden Republike Senegal (1975.), Orden de Benemerencia Republike Portugal (1985.) i Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića (1998.)

8. 9. 10. 12.11.

Kako smo se u crkvi Svetog Spasana vrilu Cetine sreli šibenski

plemić Stjepan pl. Tobolović i ja

S C R I B E N S T A B E R N U S

NAPISAO I SNIMIO: FRANO BAICA

Čovjeka je Stvoritelj u ovaj svijet ideja umetnuo ni zbog čega

drugog doli da se divi ljepoti Njegova stvaranja...

Stjepan pl. Tobolović

ŠIBENIK 41

Postoje razne vrste muka. Teške muke, slatke muke, ljubavne muke, a postoje i muke pisa-nja. Iskusio ih je svako tko je barem jednom

pokušao pretočiti svoje misli u slova i rečenice. Mene muke pisanja muče kada znam da za neko-liko dana izlazi novi broj časopisa, a ja još uvijek sjedim pred praznim, bijelim papirom, lažem: pred bijelim praznim ekranom računala i grozni-čavo pokušavam uobličiti misli koje mi se kovi-tlaju u glavi. Nije problem u tome što ne znam o čemu bih pisao, već što ne znam kako bih pisao o onome o čemu želim pisati. U osnovi, dakle, znam o čemu bih pisao. Namjera mi je u jednoj priči pre-plesti dojmove s dvaju izleta. Jedan je izlet sasvim konkretan. Riječ je o lijepom danu provedenom na izvorima rijeke Cetine i oplemenjujućoj šetnji do drevne crkve Sv. Spasa. Drugi izlet je virtu-alan i intelektualan iako se rodio iz sasvim kon-kretnog kratkog puta u Zadar. Riječ je o susretu s likom srednjovjekovnog šibenskog plemića Stjepana Tobolovića i njegovim djelom koje me je natjeralo na drukčija razmišljanja o smislu i biti života te ponudilo neočekivane formule za rješa-vanje nekih teških povijesnih pitanja i dvojbi koje se roje već na sam spomen crkve Sv. Spasa na vrilu Cetine.

U svemu i potpunoSve to znam, ali nekako mi ne ide. Muze su me na-pustile i svaka rečenica koja mi padne na pamet či-ni mi se neprirodna, melodramatična, nezgrapna, nije ono što želim i ne izriče ono što osjećam. U tom očaju mislim: što je meni ovo trebalo? Mogao sam zauvijek ostati samo čitatelj i ne hvatati se u koštac s pisanjem. Naivno sam vjerovao da je pi-sati lako, ali vidim da sam pogriješio. A možda je problem u briljantnoj jednostavnosti pitke rečeni-ce kojom je moj novi poznanik Tobolović započeo svoj tekst: Naime, svijet naš samo je jedan veliki skup odnosa. U svemu i potpuno. Takva stilska elegancija frustrira, ali i nadahnjuje. Dakle, neću odustati. Imam želju i potrebu izreći, napisati što mislim. Treba mi samo prva rečenica. Samo jedna dobra, jednostavna, lijepa prva rečenica, a klupko priče samo će se odmotati. Prošli su već pusti sati otkad sam stavio točku iza riječi odmotati, a re-čenice, te prve zaglavne, presudne, nema, pa ne-ma. Kao da je u zemlju propala. Razne su dolazile. Neke su bile uistinu lijepe, zavodljive, ali svakoj je nešto manjkalo. Nijedna nije bila Ona, ona prava, od koje sve počinje. Je li se tako mučio i Tobolo-vić? Ne znam, ali znam da mi je čekanje inspiracije uzaludno pa je najbolje da jednostavno izbacim iz sebe ono što mi je na umu pa kako ispadne.

Evo o čemu sam vam htio pričati. O blagdanu Spasova. To je kršćanski blagdan koji slavi spo-men na Kristovo uzašašće na Nebo. Zovu ga još i Križevo. Pada na četrdeseti dan od Uskrsa, uvijek u četvrtak. Uskrsnućem i uzašašćem na Ne-bo Krist je pobijedio smrt i ispunio svoje poslanje spasitelja čovječanstva. Zbog toga crkve posveće-ne Kristu, tom njegovom atributu spasitelja, no-se naziv Sveti Spas ili Sveti Križ. Upravo to me ponukalo da napišem nešto o crkvi Svetog Spa-sa na vrilu Cetine. Ta crkva i groblje sa stećcima

oko nje zasigurno su najznačajniji starohrvatski povijesno-arheološki spomenik na području naše županije i vrijedi ga posjetiti.

Područje na kojem se nalazi danas je zabit, sla-bo naseljena pustopoljina, ali u vrijeme kada je građena tu je bilo srce hrvatske kneževine. Kada su Hrvati u sedmom stoljeću, negdje iz Zakar-patja, došli u ove krajeve, zadržali su se upravo na tim područjima koja su najviše sličila njihovoj staroj pradomovini. Nenaviknuti na more i obale nastanili su plodna krška polja omeđena visokim planinama, ispresijecana rijekama jer im je taj krajolik unutrašnjosti omogućavao život na koji su svikli. Trebale su proći generacije prije nego su se Hrvati približili moru i postali pomorski narod. Kako se sve mijenja! Odavno su već ti krajevi na-še Dalmacije opustjeli i svi teže obalama. Sve je izgledno da će za nekoliko desetaka godina, kad nestane i posljednji od generacije koja voli zemlju, naša unutrašnjost, naša Zagora, uz iznimku po-nekog uspavanog gradića, biti potpuno pusta, bez ljudi i blaga, bez dima s ognjišta. Moći ćeš satima, ako ne i danima, hodati da ne sretneš nikog. Raz-mišljao sam rastužuje li me to, a zapravo sam se pitao jesu li takve mijene neumitne.

Ukazanje Stjepana pl. TobolovićaOdgovore sam našao tamo gdje ih nisam tražio. Stjecajem okolnosti, kako to obično biva u ova-kvim traganjima, nedugo prije polaska na izlet do vrila Cetine i crkve Svetog Spasa imao sam prigo-du u Državnom arhivu u Zadru proučavati pre-vedene prijepise nekih prastarih spisa, sadržajem svojevrsnu autobiografiju šibenskog plemića Stjepana plemenitog Tobolovića, čiji je otac Ivan bio jedan od prokuratora šibenske kate-drale. Tobolović je bio liječnik, studije je završio u Italiji, u Salernu, a po intelektualnom i duhov-nom nagnuću zaključujem da je bio pitagorejac, stoik i mistik. Bavio se alkemijom i prorica-njem, kao neki šibenski Nostradamus, i očito je imao nekakva neobjašnjiva parapsihološka, izvantjelesna iskustva. Kao mogući odgovor na

Kako smo se u crkvi Svetog Spasana vrilu Cetine sreli šibenski

plemić Stjepan pl. Tobolović i ja

42 ŠIBENIK

SCRIBENS TABERNUS

LISTOPAD/STUDENI 2013.

pitanja koja su iskrsnula u priči o crkvi Sv. Spasa nametnuo mi se znakovit pasus iz njegovog djela. Tobolović kaže ovako: Naime, svijet naš samo je je-dan veliki skup odnosa. U svemu i potpuno. Odnos iz-među visokih i niskih tonova; odnos između toplog i hladnog; odnos između dobra i zla, ljubavi i mr-žnje. Ove sam naveo samo kao primjere nebrojenih drugih. Jedino kroz njih spoznajemo sebe i ovaj svijet u kojem prebivamo jer je suštinski određen odnosima i bez njih ne bi mogao ovakav postojati. Sposobnost po-imanja tih odnosa kod čovjeka nije ni u uhu, ni u oku, ni kojem drugom tjelesnom osjetu, već u njegovoj ne-objašnjivoj sposobnosti da matematičkim, misaonim, bestjelesnim simbolima raščlanjuje sve te bezbrojne odnose. Aljabra (algebra), kako je u knjizi Kitab al-jabr wa al-muqabalah, koju sam u latinskom prije-vodu imao prigode proučiti, dok sam pohađao studije u Salernu, naziva veliki bagdadski astrolog Muha-med ibn Musa al-Kvarizmi, i sposobnost ljudskog razuma da ju spoznaje kao temelj našeg svijeta, pa i onda kad toga uopće nije ni svjestan, čini nas upravo njegovim obitavaocima, a ne obitavaocima nekog dru-gog od inih, prividnih, koji uz naš, također prividni, istovremeno postoje i ne postoje.

Predivan, a porazanKonačan zaključak, koji sada, pri kraju svog puta, dr-žim potpuno istinitim, istovremeno je predivan i pora-zan. Predivnost je u tome što naš svijet upravo stoga nije besmisleni kaos, već idealna svrhovitost i potpu-na određenost matematičkog jednačenja svih njego-vih bezbrojnih odnosa. Zbog toga je nužan, omeđen uzrokom i posljedicom, i neizbježno predvidljiv.

Poraznost, bar za mene, ležala je u istovremenoj spoznaji da ga je njegov Stvoritelj stvorio s tom istom matematičkom nužnošću. Stvorio ga je opisujući ga činom stvaranja poput nekakvog sitničavog račundži-je, bez nadahnuća i bez samilosti. Stvorio ga je jer je mogao, a ne jer je želio, a valjda i sam nezadovoljan svojim djelom, stvorio je potom i sve druge svjetove, po bezbrojno različitim principima svojih svemogućih sposobnosti.

Stoga sada u meni više nema čuđenja ni za jednu stvar ovog našeg svijeta. Nema u meni više ni bijesa ni srdžbe, ni nadanja ni razočaranja. Prihvaćam ga u ukupnosti svih njegovoj dobrih i zlih stvari, istom onom smirenom lakoćom kojom drugi prihvaćaju da su dva i dva četiri.

Ovaj pasus i njegov, za mene utješan, matema-tički aksiom o prirodi našeg svijeta i svih stvari u njemu nije samo mogući odgovor na moje pitanje, već mi na neki način pomaže da razumijem i pri-hvatim mnoge naoko čudne proturječnosti i neo-čekivane posljedice zamršenih povijesnih zbivanja našeg svijeta. I ne samo povijesnih zbivanja, već i drugih. Svega što nas okružuje, ljudskih odnosa, ljudskih postupaka, nebrojenih događaja, sretnih ili nesretnih, bilo da ih zovemo sudbinom ili sluča-jem, svega, ama baš svega.

Povijesna jednadžbaI ova crkva Svetog Spasa na vrilu Cetine, i gro-blje oko nje, jedna je od takvih stvari koje izazi-vaju čuđenje. Crkva je sagrađena krajem devetog stoljeća, za vrijeme vladavine hrvatskog kneza Branimira. Danas znamo sigurno, zahvaljujući arheološkim i znanstvenim istraživanjima, da ju je u to vrijeme dao sagraditi jedan hrvatski veliko-dostojnik, župan kninske županije, tada najvažni-je hrvatske županije, i da ju je posvetio spasitelju Isusu Kristu, otkud joj i naziv Sveti Spas. Oko cr-kve je veliko groblje. Ali to je pravoslavno groblje, i to je jedini slučaj, bar koliko je meni poznato, da se oko katoličke, hrvatske crkve nalazi pravoslav-no groblje, na kojem se od davnine, a i danas, vrše ukopi. Nije uobičajeno da hrvatska, katolička cr-kva, makar se u njoj odavno i ne vrše obredi, ima oko sebe pravoslavno groblje i to može u prvi mah čuditi, ali kad znaš svu kompleksnost povijesnih zbivanja, povijest crkvenih raskola, povijest bez-brojnih ratova i s njima neizbježno povezanih se-oba naroda, kad ti je koliko-toliko poznato sve što se od davnog devetog stoljeća do danas množilo, dijelilo, zbrajalo i oduzimalo u ovim našim kraje-vima, onda te takav rezultat te svojevrsne povije-sne jednadžbe nimalo ne čudi. Bio je matematički predvidljiv i neizbježan.

Zanimljivo je i to što se svega nekoliko stotina metara dalje, na uzvisini iznad samog izvora Ce-tine, prekrasnog Milaševog jezera, nalazi i pra-voslavna crkva, hram Vaznesenja Gospodnjeg, Sveti Spas. Ta pravoslavna crkva puno je , puno mlađa. Sagrađena je 1940. godine kao zadužbina Marka Četnika i supruge mu Jelene, a da ne bude nekakve zabune, radi se o prezimenu, u tom kraju i ne tako rijetkom. U nedalekim gudurama Dinare postoji i selo Četnici. Dvije crkve Svetog Spasa na izvoru Cetine. Jedna katolička i jedna pravoslavna. Spasovo je, da tako kažem, temeljni kršćanski blagdan, poput Božića ili Uskrsa, i jed-nako ga slave i Katolička i Pravoslavna crkva iako ne u isti kalendarski dan, mada se ponekad dogo-di. Tako će na primjer sljedeće godine pasti na isti dan. Toliko je zajedničkih poveznica, a opet toliko povijesno nagomilanih različitosti i sukoba. I da nemam poduku plemenitog Šibenčanina Tobolo-vića, opet bi me čudilo što je povod tom konač-

ŠIBENIK 43

nom razlazu, crkvenom raskolu, bio više nego ba-nalan. Beskvasan ili kvasan kruh u euharistijskom slavlju!? I od tada, evo već skoro tisuću godina, sve se dijeli, razdvaja, udaljava, iako je Bog jedan za sve isti, a sin njegov nepristrani spasitelj svim ljudima bez razlike.

I ostatci ove crkve Svetog Spasa bili su razlog više manje tihog, ali ponekad i otvorenog prije-pora između Pravoslavne i Katoličke crkve, izme-đu Hrvata i Srba s tog područja. Bilo je tu svega i svačega. Na ulaze u crkvu postavljana su željezna vrata s ključevima, koja još i danas o tome svjedo-če. Na pilastru unutrašnjeg zida razbijao se uzi-dani starohrvatski pleter da se poništi dokaz o povijesnom vlasništvu, a dugo godina nakon toga na njegovo mjesto postavljena je replika. Sva ar-heološka otkrića i nalazi, ma koliko bili objektivni i nepobitni, a koja su potvrđivala starohrvatsko izvorište crkve, proglašavana su podvalama. I opet u tome ima nešto začuđujuće, ali srećom s dobrom posljedicom, a sve u duhu Tobolovićevog pouč-ka. Upravo zbog toga, zbog tog sukoba, svojatanja i prisvajanja, ostatci te starohrvatske crkve na Ce-tini, potpuno netaknuti preživjeli su Domovinski rat, iako su se nalazili duboko u okupiranom po-dručju, jer je i njima ona bila njihova.

Župan GostihaPribližio se kraj članka, treba završavati, i odjed-nom me muči drugačija muka pisanja. Mučio sam se započeti pisanje, a sad me obuzela skribo-manija i ne mogu se zaustaviti. Raspisao sam se o svemu i svačemu, a o samoj crkvi ponajmanje i vidim da neću ni približno stići kazati sve što bih o tome želio i što taj značajni arheološki spomenik zaslužuje. Već više od stotinu godina, od samih početaka hrvatske arheologije, traju povremena arheološka istraživanja tog lokaliteta. Napisane su stranice i stranice stručnih disertacija o crkvi i o groblju sa stećcima oko nje. Literatura o ovom lokalitetu uistinu je impozantna i kako da u tom moru podataka odaberem one najbitnije i čitaoci-ma najzanimljivije? Trebao bih neizostavno spo-menuti pokojnog arheologa Stjepana Gunjaču, najmarljivijeg istraživača ovog lokaliteta, koji je sustavno, u dva duža razdoblja, odmah poslije Drugog svjetskog rata, provodio arheološka iska-panja, kako na samoj crkvi, tako i na groblju oko nje, gdje je istražio preko tisuću ranosrednjovje-kovnih grobova s mnoštvom zanimljivih nalaza. Kako da preskočim njegov najznačajniji nalaz ve-ćeg dijela arhitrava oltarne pregrade, na kojem je uklesan natpis iz kojeg se iščitalo da je ovu crkvu, u slavu Gospodina Isusa Krista, sagradio župan Gostiha, podižući je kako u svoje ime, tako i u ime svoje majke Nemire i svojih sinova? Time je akademik Gunjača nepobitno dokazao da se radi o starohrvatskoj crkvi, a tim nalazom potvrđen je i titular crkve i njen tradicijski naziv, Sv. Spas.

Elementi i konstrukcijeMožda bi bilo zanimljivo i poučno nešto kazati o samoj arhitektonici crkve? Pričati o njena četiri temeljna arhitektonska elementa zbog kojih se i datira upravo u deveto stoljeće i neraskidivo po-

vezuje sa starohrvatskom sakralnom gradnjom. O njenom trikonhalnom svetištu, o westwerku na zapadu, o zvoniku na pročelju u središnjoj osi cr-kve, i kao najznačajnijem za starohrvatsku crkve-nu arhitekturu, o masivnim, oblim kontrafori-ma na vanjskom, zidnom plaštu crkve. A kako bih mogao izostaviti groblje oko crkve!? Na samom početku osamnaestog stoljeća splitski nadbiskup Stjepan II. Cupilli, kada je vršio vizitaciju župa svoje nadbiskupije, nabrojio je 726 većih i manjih stećaka. Od tada do danas mnogi su uništeni, od-neseni, upotrijebljeni za neke druge gradnje, ali još ih i danas ima nekoliko monumentalnih od kojih zastaje dah. Zapitaš se tko ih je i kad i otkud donio i jesu li to uistinu bili nadgrobnjaci, kako tvrdi oficijelna znanost, ili imaju neko sasvim dru-go porijeklo i svrhu, neku sasvim drugu priču, ko-ja uključuje čak i mitsku Atlantidu?

Neželjeni ostatak dijeljenjaJednostavno ne mogu sve stići, a toliko toga bih još želio kazati. Opet ću vam ostati dužan. Gomi-lam neispričane dugove, ali što mogu, snage su mi slabašne, misli zbrkane, trudim se koliko mogu, pa mi nemojte zamjeriti i vjerujte da ću vam sve jednom ispričati. A vi do tada, ako uzmognete i put vas nanese preko Vrlike, siđite u tu prediv-nu dolinu u podnožju planine Dinare. Svratite do Svetog Spasa i izvora Cetine i budite sigurni da nećete požaliti. Ostat ćete zadivljeni ljepotom kra-jolika i same crkve, a to je najvažnije jer, kako je na jednom mjestu u svojim listinama u pitagorej-skom duhu napisao Stjepan pl. Tobolović: Čovjeka je Stvoritelj u ovaj svijet ideja umetnuo ni zbog čega drugog doli da se divi ljepoti Njegova stvaranja i onog trenutka kad se iz bilo kojeg razloga više ne uspijeva tomu diviti, u toj velebnoj kozmičkoj jednadžbi posta-je suvišan, postaje smetnja, klica razdora i izvor sum-nje k’o neželjeni ostatak dijeljenja. ■

Kako upoznati Krku u 30000 koraka

i 1000 skala?R ijeka Krka ne teče samo svojim sedam-

desetak kilometara dugim kanjonom, ona teče i venama svih žitelja Šibensko

– kninske županije. Oni su je prepoznavali i do-življavali kao zajedničko blago koje treba čuvati i sačuvati za buduće naraštaje puno prije izuma institucije nacionalnih parkova. Krajem 19. sto-ljeća graditelji prve hidroelektrane na Skradin-skom buku morali su se krajnje odgovorno i s poštovanjem odnositi ne samo prema njenim vodama, nego i prema tlu, zraku te biljnoj i ži-votinjskoj zajednici koja ovisi o njoj. Slične je obveze imala i vlastelinska obitelj Boreli koja je osim Skradinskog buka posjedovala Vransko jezero i Kornate. Prvi prijedlog da se Krka pro-glasi nacionalnim parkom podnijela je šibenska općina Banovini Hrvatskoj još 1941. godine ali je izbio rat pa to nije moglo biti ostvareno. Ipak 1948. godine Krka je od Bilušića buka do Skradinskog mosta proglašena zaštićenom pri-rodnom rijetkošću, ali se na utemeljenje nacio-nalnog parka Krka moralo čekati sve do 1985. godine. Za sve to vrijeme domaći puk, kao i tu-

44 ŠIBENIK

ŠIBENIK 45

risti, o Krki je puno znao ali je nije i upoznao. Posjetiti se moglo samo Skradinski buk, Viso-vac i Roški slap, a sve ostalo bilo je nedostupno. Više nije tako. Zahvaljujući uređenju staza i vi-dikovaca na čemu Javna ustanova Nacional-ni park Krka već godinama sustavno radi sada je moguće vidjeti i upoznati gotovo sve najljep-še i najvrjednije toka i kanjona rijeke Krke.

Te staze i vidikovci nude odmor, rekreaciju i nezaboravne doživljaje, a neke od njih su toliko zanimljive da ih se bezuvjetno mora vidjeti i do-živjeti. Staze su duge oko 15,5 kilometara što znači da ih je moguće proći u 30 000 koraka ne računajući još oko 1000 skala uz koje se treba uspeti da bi užitak bio potpun.

Staza Skradinski bukŠetnja kružnom stazom Skradinski buk omogu-ćava razgledavanje cijelog Skradinskog buka i svih njegovih prirodnih vrijednosti. Šetnju oko Skradinskog buka može se započeti iz njegovog podnožja ili prilaza iznad slapova. Ova lijepa šetnica s nekoliko atraktivnih vidikovaca ima obilježja biološko-geološke staze. Duga je 1900 metara, dijelom je postojala prije proglašenja nacionalnog parka, a završena je 2010. godine. Rekreativna šetnja stazom Skradinski buk traje oko jedan sat. Posjetitelji koji žele vidjeti i ra-zgledati sve što ona nudi mogu na Skradinskom buku provesti cijeli dan. Osobito su zanimljivi izborni i do najsitnijih pojedinosti rekonstrui-rani predindustrijski vodeni pogoni vodenice, mlinovi, stupe, koševi za pratnje sukna zatim kovačnica i vrijedna etnografska zbirka, a tu su i ostaci znamenite hidroelektrane Krka. Ljeti je moguće okupati se ispod slapa, ali na vlasti-tu odgovornost a duž staze su ugostiteljski objekti i suvenirnice.

Staza Skradin Staza Skradin službeno počinje kod Skradin-skog mosta, a završava u podnožju Skradin-skog buka gdje se nadovezuje na stazu Skra-dinski buk. Duga je 3400 metara, međutim, za većinu posjetitelja parka koji se odluče prošeta-ti do Skradinskog buka ona počinje u Skradinu gdje postoje uređena parkirališta za vozila.To znači da posjetitelji koji se namjeravaju u Skra-din vratiti brodom JU NP Krka trebaju računati na šetnju dugu oko četiri kilometra a, posje-titelji koji se odluče pješačiti nazad do Skradina na šetnju dugu osam kilometara.

Ova laka ravna staza namijenjena je pješaci-ma, rekreativcima i biciklistima. Treba uzeti u obzir da duž nje nema nikakvih objekata što je čini posebno lijepom i privlačnom, ali je zbog njene dužine uputno ponijeti sa sobom vodu ili napitke posebno ako su u šetnju pošla i djeca.


Pozdrav prirodi - godišnja ulaznica u Nacionalni park KrkaJavna ustanova Nacionalni park Krka od svibnju omo-

gućila je svim žiteljima Šibensko – kninske županije kupnju go-dišnjih ulaznica koje omogućavaju neograničeni broj ulazaka u park i posjećivanje svih njegovih dijelova. Ova inovacija u po-nudi JU NP Krka nazvana je Pozdrav prirodi, a njena svrha je da žiteljima Šibensko-kninske županije omogući posjećivanje cijelog zaštićenog područja toka rijeke Krke i donjeg dijela

toka i kanjona rijeke Čikole kako ne bi bili uskraćeni za uživa-nje u najljepšem dijelu svog kraja, a djeca i učenici zakinuti pri upoznavanju s ljepotama te prirodnom i kulturno-povijesnom baštinom zavičaja.

Cijena godišnje ulaznice je 99 kuna za odrasle i 40 kuna za djecu od sedam do četrnaest godina koja će Park posjećivati u pratnji roditelja.Godišnja ulaznica glasi na ime vlasnika i vri-jedi za kalendarsku godinu, a omogućava neograničen broj ulaza u Park uz obvezno predočenje osobne iskaznice. Prijavni-ca za godišnju ulaznicu može se ispuniti u Upravi JU NP Krka u Šibeniku, Ispostavama JU NP Krka u Skradinu, Drnišu i Kninu te na svim ulaznim recepcijama. Prijavnica se može preuzeti i sa službene internetske stranice www.npkrka.hr, ulaznice se, uz predočenje osobne iskaznice, preuzimaju u Upravi ili Ispostavama JU NP Krka. Ukoliko vlasnik izgubi godišnju ulaznicu dužan je to prijaviti JU NP Krka ali ne mo-ra čekati izdavanje nove jer može odmah koristiti privremenu godišnju ulaznicu koju je dobio pri upisu svojih podataka u pri-stupnicu. JU NP Krka će osobne podatke vlasnika izgubljene godišnje ulaznice povezati s novom karticom.

Staza Roški slapOva spektakularna staza, koja se službeno zove Staza Stinice – Roški Slap – Oziđana pećina, svo-jom ljepotom i atraktivnošću nema dostojnu konkurenciju u Hrvatskoj. Duga je čak osam i pol kilometara, ali je dobra vijest da je oni koji nemaju kondicije i ozbiljnijeg pješačkog staža mogu savladati u nekoliko navrata jer ima dovoljan broj prilaza, ulaza i izlaza. Poput sta-ze Skradinski buk to je biološko-geološka pouč-no-pješačka staza. Proteže se od Stinice iznad tjesnaca Među gredama do Oziđane pećine iznad Roškog slapa i vodi oko cijelog Roškog slapa. Njen središnji dio je biološko-geološka kružna staza oko Roškog slapa duga 1360 me-tara. Dovršena je 2006. godine kada je izgrađen drveni most preko najljepšeg dijela Roškog sla-pa – njegovih bisernih ogrlica.

Najzanimljiviji dio staze Roški slap su stepe-nice sa 700 skala! Stotinu ih je u močvarnom

46 ŠIBENIK

NACIONALNI PARK KRKA

Informacije o godišnjoj ulaznici u NP Krka: 022 201 777 • [email protected]

ŠIBENIK 47

dijelu, daljnjih 550 okomito vodi do Oziđane pećine te još 50 do parkirališta iznad Oziđane pećine. Staza je izgrađena 2012. godine i treba je vidjeti ako zbog ničeg drugog onda barem zbog toga što je riječ o građevinskom poduhva-tu kakav se rijetko viđa. Uspon uz skale napo-ran je ali vrijedan truda. Oni koji nemaju daha za penjanje uz 700 skala mogu im pristupiti s miljevačke brine gdje je uređeno parkiralište za vozila pa se lako i bez napora spustiti do Roškog slapa uživajući u fantastičnim vidicima ali se moraju pobrinuti za povratak do svog vozila jer će se inače morati uspeti skalama nazad ili pje-šačiti dugim i strmim zaobilaznim prilaznim putom.

Staza ManojlovacBiološko-geološka i poučno-pješačka staza u Nacionalnom parku Krka je staza Manojlovac duga je samo 360 metara, ali vodi do vidikovca

s kojeg se pruža nezaboravni pogled na najviši hrvatski slap Manojlovac. Ova staza suviše je kratka da bi bila rekreativna ali zahvaljujući brižno uređenom i dobro opremljenom vidi-kovcu nad manojlovačkim slapovima idealno je mjesto za predah i odmor u prirodi. Kome je 360 metara malo može od vidikovca iznad Manojlovca za desetak minuta doći do rimskog vojnog amfiteatra i arheološkog lokaliteta Bur-num, a u blizini je i vidikovac Brljan s kojeg se pruža pogled na slap Brljan i Brljansko jezero.

Staza Bilušića bukBilušića buk prvi slap na rijeci Krki nizvodno od njenog izvora gotovo je izgubljen u bujnoj vegetaciji zbog koje se razlikuje od svih ostalih slapova na toj rijeci. Stječe se dojam da Krka tu nije ona kraška rijeka koju poznajemo i volimo već neki rukavac Amazone koji ključa u gustom sočnom raslinju. Biološko-geološka staza Biluši-ća buk sa svojih 300 metara najkraća je staza u NP Krka, ali je se ne smije podcijeniti. Silazak tom stazom do prekrasnog sjenovitog odmo-rišta iznad slapa, a zatim drvenim stubama do jezerca ispod slapa lak je i ugodan jer se hoda starom zavojitom cestom na desnoj obali Krke usječenom u okomite stijene kojom su nekada težaci silazili do mlinica na Bilušića buku. Po-vratak može biti naporan, ali se trud isplati jer sličnog ambijenta nema sve do Plitvičkih je-zera i Radmanovih mlinova na Cetini iznad Omiša.

Staza BrnjicaZavršnim dijelom staze Brnjica dugim oko 500 metara posjetitelji NP Krka mogu se spustiti do korita rijeke Čikole nakon što su uživali u čudesnoj panorami ušća Čikole u rijeku Krku, s dijelom njihovog sutoka, jezerskim vrelom Torkom i tvrđavom Ključicom. Od sela Brnji-ce do tog vidikovca na lijevoj obali Čikole visoko iznad Torka, kroz polje vodi oko 1500 metara duga staza idealna za ugodnu šetnju. Nagrada je puno veća od uloženog truda. Tko želi još više može se spustiti sve do korita Čikole, ali mora sačuvati snagu za dosta naporan povratak. ■

ŠIBENIK 47


K ako mu samo ime kaže, hotel „Vrata Krke“ smjestio se na ulazu u Nacionalni park Krka koji sa svojih sedam sedrenih slapova čini

prirodni krški fenomen, te je udaljen svega 4 km od autoceste A1 te 10 km od Šibenika i mora.

Hotel „Vrata Krke“ je obiteljski hotel koji gostima pruža odmor i opuštanje u novoopremljenim soba-ma i apartmanima visokog standarda i kvalitete, a u duhu starih dalmatinskih kuća s modernim po-godnostima.

U hotelu možete pronaći i bogatu gastronomsku ponudu koja će razveseliti svačije nepce, a ljubazno i stručno osoblje upotpunit će doživljaj Dalmacije iznoseći na vašu trpezu pomno birana jela sprav-ljena po starim domaćim recepturama.

Hotel „Vrata Krke“ pobrinut će se da njihovi gosti provedu zanimljivo i kvalitetno vrijeme tijekom posjeta te će im omogućiti posjet prekrasnim vidi-kovcima duž rijeke Krke, jašući na jednom od ko-nja iz “Konjičkog kluba Krka“

Za sve one koji su samo u prolazu, nudimo kratki predah u caffe baru, pizzeriji ili restoranu hotela.Kako biste ugodne trenutke provedene u “Vratima Krke” zauvijek pamtili, ne zaboravite odabrati je-dan od suvenira iz naše suvenirnice.

H O T E L

Vrata

Hotel Vrata Krke

Šibenik, Lozovac bb 22 2021 Lozovac

Tel: +385 22 778 092 Fax: +385 778 091

[email protected] www.vrata-krke.hr

HOTEL VRATA KRKE

ŠIBENIK 49

Krke


Na usluzi građanima

Pomoć u svakoj priliciTeško da je među brojnim festivalima i dru-

gim manifestacijama koje su ovog ljeta održane u Šibeniku bilo ijednog značajni-

jeg događaja koji nije, kroz donacije ili tehnič-ku potporu, pomogla tvrtka Gradski parking. Među njima su i one najpoznatije i najuspješnije festivalske priredbe poput Večer dalmatinske

GRADSKI PARKING

ci Gradskog parkinga danonoćno su na njemu dežurali, a radili su u otežanim uvjetima. Danju su morali izdržati naporan rad po velikoj vrući-ni i na jakom suncu, a noću su, između ostaloga, morali paziti čak i na red i mir na tom prostoru.

Lijepo je činiti nešto dobro i korisno za svoj grad

-Drago nam je što smo uključeni u tu lijepu ljetnu priču koja na tako dobar način promiče naš grad i njegove vrijednosti. Ponosni smo što smo mogli biti na usluzi Šibenčanima, Ši-beniku i dobri domaćini gostima našeg grada. Posebno priznanje zaslužili su naši djelatnici koji su besprijekorno obavili sve te zahtjevne i odgovorne poslove koji nisu bili dio njihovih redovnih radnih obveza. Morali su raditi du-že, uložiti dodatne napore pa i odreći se dije-la svog slobodnog vremena, ali se nitko na to nije požalio jer su svi bili svjesni da čine nešto dobro i korisno za svoj grad, - kaže Lovorka Bu-jas, direktorica Gradskog parkinga.

Gradski parking nije pomagao samo organiza-torima festivala. Bez njega i njegovih djelatnika nije moglo proći niti jedno događanje na šiben-

šansone, Martinske fešte, Jazz & blues festi-val, festivala crtanog filma Supertoon, Salsa festival ili regionalnog kulturno – zabavnog festivala Regius festival. Gradski parking je sve te manifestacije podržavao u okvirima svojim mogućnosti, a Regius festivalu je pomogao tako što je posjetitelje te priredbe od Šibenika do Ja-drije gdje je ona održana po popularnim cijena-ma, tek da se pokriju troškovi, prevozio jedan od brodova tog poduzeća koji inače povezuje otok Krapanj s kopnom.

2500 parkirališnih mjesta za TerraneoGradski parking se posebno trudio, pa i izlo-

žio dodatnim troškovima, da na vrijeme i u skla-du s renomeom tog festivala u bivšoj vojarni Bri-birskih knezova uredi 2500 parkirališnih mje-sta za potrebe Terranea bez kojih taj popularni festival ne bi mogao biti održati. Bio je to veliki posao jer je za to parkiralište bilo nužno najpri-je pripremiti teren, zatim ga posuti jalovinom, postaviti instalacije kako bi bio primjereno osvi-jetljen te postaviti ogradu. Osim toga, djelatni-

ŠIBENIK 51

skoj rivi ili u Docu. Da bi ih uopće bilo moguće održati trebalo je premještati vozila čiji vlasni-ci nisu čuli ili su se oglušili na poziv da ih sami trebaju ukloniti. Vozilo za premještanje vozila, popularni pauk, i djelatnici koji ga opslužuju za trajanja priredbi na rivi i u Docu morali su stalno biti u pripravnosti jednako kao ekipe Hitne po-moći i vatrogasaca sa svojim vozilima.

Potpora stvaranju pozitivnog imidža Šibenika

Ruku pomoći Gradski parking je, osim toga, pružio mjesnom odboru Vrpolje pri organizaci-ji proslave blagdana Velike Gospe. I organiza-tori i hodočasnici bili su zadovoljni načinom na koji su djelatnici Gradskog parkinga organizirali promet i parkiranje rijeke od nekoliko tisuća vo-

zila koja se tog dana slila prema Vrpolju. Parki-ranje se plaćalo, ali se Gradski parking odrekao prihoda i sve što je ostalo nakon pokrića osnov-nih troškova darovao Kulturno-umjetničkom društvu Vrpolje jer su Uprava i svi djelatnici te uspješne gradske tvrtke svjesni su da su dio lo-kalne zajednice i da moraju na različite načine, a ne samo obavljajući svoju osnovnu redovnu dje-latnost, pridonositi njezinom razvoju, zadovolj-stvu građana i turista te pridonositi njihovom boljitku i unapređenju kakvoće života.

Za Šibenik je dobro što ima stabilnu tvrtku koja je spremna i sposobna obavljati takve zada-će i podupirati sve manifestacije koje pozitivno utječu na njegov imidž. (a.d.v.) ■


Uvijek treba ići korak dalje i uspeti se stepenicu više

10. GODINA DJEČJEG VRTIĆA ŽIŽULA

52 ŠIBENIK

ŠIBENIK 53

Desetu godišnjicu postojanja Dječji vrtić Žižula obilježio je na najbolji mogući način – otvaranjem novog, suvremeno

opremljenog vrtića u gradskoj četvrti Njivice s dodatnim programom Montessori pedagogi-je. To je veliki uspjeh, ali kruna desetogodišnjeg uspješnog organizacijskog, pedagoškog i po-duzetničkog rada njegove osnivačice, vlasnice i direktorice Zorane Ivić ipak su dva iznimna priznanja koja je ove godine dobila – proglašena je najuspješnijom poduzetnicom Hrvatske u socijalnom poduzetništvu i dobila je Na-gradu grada Šibenika za doprinos razvoju predškolskog odgoja i poduzetništva.

Stalno partnerstvo s Jadranskom bankom Dječji vrtić Žižula dobar je primjer uspješnog razvoja u osjetljivoj i neprofitnoj djelatnosti predškolskog odgoja koji je proizašao iz surad-nje Zorane Ivić, poduzetnice s jasnom vizijom i izgrađenim poslovnim moralom, i Jadranske banke koja je od prvog dana prepoznala i podu-prla tu viziju.

−Jadranska banka, nije fraza niti dodvorava-nje, od početka je uz nas i prati svaki naš projekt. Bez tog razumijevanja i kredita koji su nam odobre-ni sigurno se ne bismo mogli razviti i u deset godina otvoriti šest vrtića u kojima brinemo o 300 djece te od početnih sedam doći do sadašnjih 55 zapo-slenika. Poduzetnik mora imati viziju kamo želi ići i kako do toga doći, ali mu je sve puno lakše ako ima potporu financijske institucije koja razumije te projekte i podrži ih suradničkim, a ne odnosom dominacije i pritisaka − kaže Zorana Ivić koja je, uz potporu svog supruga i djece koji sada rade u Dječjem vrtiću Žižula, prije deset godina na-pustila siguran posao odgojiteljice u Gradskim vrtićima i s velikom i bogatom praksom odga-jateljice, ali bez imalo menadžerskog iskustva zaplovila u neizvjesne poduzetničke vode i to u vrijeme kada su takvi projekti u predškolskoj djelatnosti bili još uvijek pionirski.

−Po prirodi sam tvrdoglava, ali uvijek znam što želim i kako to ostvariti i zahvaljujući tim svojim osobinama nisam se ni u jednom trenutku pokole-bala ulazeći u poduzetništvo. I prije završene sred-nje škole znala sam da je biti odgojiteljica i raditi s djecom jedini posao koji želim raditi, a na fakultet u Zagrebu prijavila sam se tajno, bez znanja rodi-telja. Moj pokojni otac, koji potječe iz težačke obite-lji, podcjenjivao je posao odgajatelja kao nešto što svatko može raditi, a meni je namijenio da budem pravnica ili slično. No kada sam položila prijemni, morao je odustati od svojih ambicija i prihvatiti moje. Radila sam do 2003. godine kao odgojiteljica u svim vrtićima u sklopu Gradskih vrtića Šibe-nik i stekla ogromno iskustvo. Jednog dana moja je kći rekla suprugu i meni: -Ja sam upisala fakul-tet za predškolski odgoj, a vi se sada potru-

Zaposlenici Vrtića Žižula:

Prvi red (s lijeva na desno): Ivana Mrčela, Danijela Juraga, Božena Vatavuk Marin, Ivana Rudan, Nikolina Topčić, Dina Višić, Ana Lončar, Marina Gović, Marta Bukić, Sanja Poduriljko i Antonija Matić.

Drugi red: Matija Pešić, Nives Laća, Martina Macanović, Katarina Maglov, Ančica Samodol, Marija Klarendić, Mirjana Mikulandra, Jela Copić, Dragica Jelić, Biserka Pirija i Ana Pilipac.

Treći red: Branka Ilić, Marina Petković, Nataša Čatlak, Diana Miličević, Josipa Vuković, Ana Miljak, Ljiljana Vujko Berić, Danijela Bobanović, Martina Anić, Jelena Ban i Krešimir Ivić.

Četvrti red: Matea Samodol, Matea Lugović, Josipa Močić, Antonija Burazer Iličić, Kristina Vidačak, Dijana Dusper Topčić, Danijela Džapo, Tona Bačić, Antonija Anić, Maja Beader, Josip Širinić, Milan Cvitanović te Zorana i Ive Ivić

ŠIBENIK 53


JADRANSKA BANKA

dite da, dok ga završim, osnujete svoj vrtić kako bih imala gdje raditi. To je bio okidač i odlučili smo osnovati svoj prvi vrtić − prisjeća se Zorana Ivić.

Od Šibenkinog objekta u Ražinama do Montessori vrtića u Njivicama Nedugo nakon što je osnovana ustanova Dječji vrtić Žižula u rujnu 2003. godine kreditom Jadranske banke kupila je od bivšeg trgovač-kog poduzeća Šibenka objekt u Ražinama i ondje otvorila svoj prvi vrtić. U njemu je radilo pet mladih odgojiteljica, apsolutnih početnica, i jedna kuharica, a Zorana Ivić je obavljala sve organizacijske poslove. Godinu poslije otvoren je vrtić na Meterizama gdje su zaposlene još četiri odgojiteljice i još jedna domaćica pa su ta dva vrtića imala trinaest zaposlenika i u njima se skrbilo o 110 djece. Poduzetnički poduhvat

Zorane Ivić je, na radost i olakšanje mnogih obitelji, bitno pridonio smanjenju lista čekanja djece za upis u predškolske ustanove što je u to vrijeme bio velik problem.

Prvi vrtić sa sportskim programom za mališaneIako početak nije bio lak, nije se stalo samo na otvaranju vrtića, nego se odmah išlo korak da-lje. Vrtić Žižula prvi je, a u tomu je još uvijek u Šibeniku i jedini, uveo integrirani sportski pro-gram za djecu vrtićkog uzrasta. Njihov model sportskog programa postao je ogledni primjer za vrtiće svih dalmatinskih županija. Zbog tog novog programa trebalo je proširiti vrtić u Raži-nama i u njemu urediti višenamjensku dvoranu što se pokazalo više nego opravdanim ulaga-njem.

Iskorak u javno-privatno partnerstvoNakon nepune tri godine rada, već 2006. godi-ne Dječji vrtić Žižula otvorio je područni odjel u Skradinu. Primijenjen je do tada u toj djelat-nosti nepoznati princip javno-privatnog par-tnerstva pa je, zahvaljujući tomu, Skradin prvi put dobio program ranog i predškolskog odgoja i to za čak pedesetero djece.

Sportski vrtić i javno-privatno partnerstvo u programu ranog i predškolskog odgoja djece ni-su bile jedine inovacije Dječjeg vrtića Žižula. Već 2007. i 2008. godine uvodi se program ranog učenja stranih jezika i počinju pripreme za uvođenje Montessori programa te programa predškole. Da bi sve to funkcioniralo kako tre-ba, Žižula u suradnji sa stručno razvojnim cen-trima iz Zagreba organizira dodatnu edukaciju i obrazovanje svojih djelatnika, a uz to i dalje ra-ste i širi se pa 2009. godinu otvara vrtiće u Du-bravicama i Tribunju te 2010. godine, u su-radnji s Gradom Šibenikom, Ministarstvom znanosti, obrazovanja i športa i Mjesnim

ŠIBENIK 55

odborom u Sitnom Donjem. U tom je naselju Žižula vlastitim sredstvima uredila 300 četvor-nih metara korisnog prostora u staroj školi pa je Sitno Donje dobilo prvi vrtić u svojoj povi-jesti. Kako su uvođenje novih sadržaja i razvoj temeljni princip filozofije poslovanja Dječjeg vrtića Žižula, nastavljaju s ulaganjima i u vrtić u Ražinama u kojem je uređena još jedna više-namjenska dvorana i vanjsko višenamjen-sko igralište s umjetnom travom, a otvaraju i nove ispostave.

Montessori u NjivicamaPreuređenje devastiranog nedovršenog stam-benog objekta, bolje rečeno u korov i draču zaraslog gradilišta, u jedan od najmodernijih i najbolje opremljenih vrtića ne samo u Šibeni-ku bez dvojbe je do sada najzahtjevniji pothvat Dječjeg vrtića Žižula i poduzetnice Zorane Ivić. Budući da ni tu, kao i u svim dosadašnjim pro-jektima Žižule, nije izostala potpora Jadran-ske banke, bilo je moguće ruševinu u Njivicama pretvoriti u vrtić, točnije pravu dječju kuću, s vrijednim dodatnim sadržajem – Montessori programom. Program alternativne Montesso-ri pedagogije provode educirane odgajateljice, a vrtić ima sve što je potrebno za uspješno pro-vođenje tog programa.Marija Montessori je, kao što je poznato, autorica i začetnica metoda odgoja djece koja potiče jačanje samostalnosti i samopouzdanja kod djece. U vrtiću u Njivicama s djecom se radi prema programskoj orijentaciji odgojno obrazovnog rada i predškolskom kuri-kulumu, a djeci koja za to pokažu interes na ras-polaganju je i pripremljena Montessori okolina s vrlo vrijednim Montessori materijalima.

Žižula je uspješan tim stručnih ljudi Na pitanje je li joj, s obzirom na ljubav prema radu s djecom i dugogodišnji posao odgojitelji-ce, bilo teško taj dio posla napustiti i posvetiti

se upravljanju i organizaciji, Zorana Ivić pomalo neočekivano odgovara:

−Baš i ne jer se samo promijenila igra, ne ra-dim s djecom, nego s odraslim osobama, ali prin-cipi su slični. Sve svoje zaposlenike sam, kao djecu u život, najprije trebala uvoditi u posao i biti im stručni voditelj, pomagati im da gra-de samopouzdanje, da budu sigurni u sebe i svoj rad, poticati ih da napreduju, da se razvijaju i, na kraju, da rade timski − ističe Zorana Ivić. Dječji vrtić Žižula djelo je poduzetničke ideje, entuzijazma i rada Zorane Ivić, ali ona je skloni-ja reći da Žižula nije Zorana Ivić, nego tim ljudi koji funkcioniraju zajedno.

−Sve što smo do sada postigli plodovi su surad-nje, međusobnog uvažavanja, toleriranja i prihva-ćanja naših vrlina i mana, grešaka i propusta te svijesti o nužnosti stalnog osobnog i zajedničkog napredovanja. Samo je tako moguće uvijek ići ko-rak dalje i uspeti se stepenicu više. a.d.v. ■

DOBRI LJUDI ANTE DUVANČIĆ


P O R T R E T

Tri dana prije završetka Drugog svjetskog rata, 6. svibnja 1945. go-dine, poginuo je u borbi protiv faši-

sta i okupatora Jakov Kotarac učitelj iz Livna.

Ova gotovo sedam desetljeća stara vi-jest, naoko nema nikakve veze sa Šibeni-kom, a još manje sa šibenskom košarkom. Međutim nije tako. Naprotiv. Pogibija Ja-

kova Kotarca i tragedija koja je zadesila obitelj Kotarac početak je neobičnog sple-ta okolnosti koje će ostaviti neizbrisiv trag u šibenskoj košarci i kolektivnom pamće-nju Šibenčana. To je, naime, početak lanca sudbonosnih događaja koji će u Šibenik dovesti sportskog pedagoga, entuzijasta, vizionara i zaljubljenika u košarku Miro-slava Mira Kotarca. Miro je rođen u Liv-

58 ŠIBENIK

PORTRET MIRO KOTARAC


nu 1942. godine, a oca se i ne sjeća jer je imao samo jedanaest mjeseci kada je on otišao u rat. Njegova majka ostala je udovica, a on siroče bez oca u proljeće 1945. godine.

Iz Livna preko Smederava do Splita-Živio sam s majkom u Livnu do 1953. godine. Tamo sam završio prva četiri razreda osnovne škole, a preostala četiri pohađao sam u Smede-revu. Živjeli smo dosta teško i oskudno pa me je k sebi u Smederevo uzeo majčin brat Mate koji je bio dobro situiran i želio joj je pomoći. Tako sam dospio u Smederevo gdje sam se u petom razredu osnovne škole počeo baviti sportom. Naravno, kao i sva djeca igrao sam nogomet, a ujak kod kojeg sam živio bio je nogometni su-

Na prvoj pričesti u Livnu 1949. godine.

Ne može se odvajati stručni i pedagoški rad. S djecom se mora raditi i moraju postojati odnosi povjerenja i autoriteta. Mladim trenerima danas nedostaje edukacije, nedostaje visokog stručnog obrazovanja. Tko želi biti trener, mora završiti visoke škole. Biti trener u bilo kojem sportu je velik, težak i odgovoran posao.

Kada sam pitao slavnog zadarskog košarkaša Giusppea Giergiu zašto je došao na Višu trenersku školu, on mi je kazao:

-Došao sam zato da budem bolji od tebe. Ja znam sve što treba znati na terenu, u igri sve to puno bolje napraviti od tebe, ali ne mogu bolje od tebe naučiti dijete da igra košarku.

Bio je pošten i shvatio je u čemu je bit.

ŠIBENIK 59

dac pa je nogomet u mom životu bio praktično neizbježan. Po završetku osnovne škole ujak je Miru ispunio želju i omogućio mu da se 1956. godine upiše u Srednju šumarsku školu u Splitu kako bi nakon srednje škole mogao stu-dirati šumarstvo.

-U Splitu sam se nastavio baviti sportom. Tada su bila drugačija vremena. Nije bilo kafi-ća, televizije, interneta, nismo imali novaca... Jedina zabava bio nam je sport. Između 1956. i 1958. godine u Splitu sam igrao nogomet, ru-komet, odbojku, stolni tenis, bavio sam se atle-tikom, veslanjem, bio sam član svih školskih sportskih reprezentacija i ekipa osim vaterpol-ske. Košarka tada nije bila popularna. U Splitu su je smatrali ženskim sportom.

Sport mi je tih godina bio jako važan jer sam živio sam. Moji splitski srednjoškolski dani bili su istovremeno i moj veliki životni fakultet. Od majke sam otišao kada mi je bilo samo jedana-est godina, a od četrnaeste godine nije me imao tko pitati jesam li gladan, kamo idem, kada ću se vratiti, je li mi teško... Moja majka nije ni-kada bila na primanju roditelja ili roditeljskom sastanku. Kroz život sam se probijao sam, a je-dino što sam imao bio je sport. Možda baš za-hvaljujući sportu nikada nisam skrenuo na neki krivi životni put. Sam sam sebe odgajao, a kada sam sazreo, zarekao sam se da ću svojoj djeci omogućiti da idu na studije bez obzira hoće li ih završiti ili ne.

Sudbinska 1963. -Po završetku Srednje šumarske škole predao sam dokumente za upis na Šumarski fakultet u Zagrebu, ali su ti dokumenti i dan-danas tamo. Predao sam ih nadajući se prijemu i priželjku-jući studij šumarstva. Međutim trener Branko Radović i profesor Aco Gvozdenović te, za mene sudbinske 1963. godine, organizirali su sportsko prvenstvo splitskih srednjih škola.

Između ostaloga bio je organiziran i košarkaški turnir na kojem je sudjelovala i ekipa moje ško-le. Na tom turniru košarku je igrala generacija koja je dala prve velike zvijezde splitske i hr-vatske košarke: Ratu Tvrdića, Petra Skansija i Zdenka Podruga. Na nagovor trenera Radovića te profesora Gvozdenovića i Ive Eterovića umje-sto Fakultet šumarstva u Zagrebu upisao sam tjelesni odgoj na Pedagoškoj akademiji u Splitu. To je bila odlučujuća prekretnica koja je obilje-žila cijeli moj život i sve moje putove usmjerila prema sportu i edukaciji najmlađih.

Prvi nastavnik tjelesnog odgoja u Lozovcu-Pedagošku sam akademiju završio 1966. godi-ne i s diplomom u ruci počeo tražiti posao. Bilo je raznih mogućnosti između kojih sam izabrao Lozovac jer smo tamo posao mogli dobiti i ja i moja supruga Tereza, apsolventica biologije i kemije. Tako smo 1966. godine supruga i ja stigli u Lozovac. Stanovali smo u onim poznatim tvor-ničkim kućama. Bio sam prvi profesor tjelesnog odgoja u Lozovcu. Već 1968. godine pružila mi se prilika da radim u Šibeniku. Prešao sam u tada najveću šibensku školu koja se tada zvala Lepa Šarić, a nakon demokratskih promjena i osamo-staljenja Hrvatske OŠ Tina Ujevića. Pohađalo ju je tada preko 1600 učenika. Bio je to pravi dječji mravinjak. Škola je za to vrijeme bila moderna, a k tome je imala sportsku dvoranu. Tada je to bila jedina šibenska osnovna škola koja je imala sportsku dvoranu. Uz nju u gradu su postojale još samo dvije dvorane, ona u Gimnaziji i dvora-na DTO Partizan u bivšem Sokolskom domu. Radio sam u Šibeniku, ali sam i dalje stanovao u Lozovcu i svaki dan putovao na posao.

Šibenski inkubator vrhunske košarke-Školska sportska dvorana bila je za ono vrije-me velika stvar, skoro luksuz, ali bila je mala i neopremljena pa smo se, htjeli-ne htjeli, morali

Miro Kotarac, učenik šestog razreda osnovne škole u Smederevu.

1. Sa školskim prijateljima tijekom školovanja kod ujaka u Smederevu.

2. Zajednička fotografija razreda Miroslava Kotarca u Smederevu pred odlazak u Srednju šumarsku školu u Splitu 1957. godine.

1. 2.

60 ŠIBENIK



prilagoditi njenim ograničenjima i specijalizi-rati se za odbojku, košarku i stolni tenis. Tada smo u školi radila nas trojica profesora tjele-snog odgoja: Tomislav Kokić, Josip Nađ i ja, a podijelili smo se prema osobnim afinitetima. Kako sam u školu došao zadnji, morao sam uze-ti košarku koja tada i nije bila osobito popular-na pa se njom nitko nije bavio. Usprkos svemu od početka se radilo dobro. Djeca su s veseljem prihvatila košarku, a sustavni stručni rad oplo-dio se za nepune dvije godine. Već 1970. naša škola postala je košarkaški prvak Dalmacije.

Znakovito je da je generacija učenika OŠ Tina Ujevića koja je školi donijela prvu titulu prvaka Dalmacije bila nukleus prve velike generacije šibenskih košarkaša koju je predvodio tadašnji učenik 6. razreda Aleksandar Aco Petrović, stariji brat Dražena Petrovića. On je već kao dječak bio odličan košarkaš. Bio je nadaren za taj sport i u svim elementima jači od svog nara-štaja pa je igrao s dječacima dvije godine stariji-ma od sebe.

Uzlet košarke na krilima rada i znanja-Mi smo u toj nevelikoj i neopremljenoj škol-skoj dvorani i u Šibeniku počeli raditi s djecom

u osnovnim školama na umijeću i vještini igra-nja košarke. U Gimnaziji je sa srednjoškolcima od 1963. godine na tome radio profesor Ivica Slipčević. Dakle od 1962. godine, pa i još ranije od prvih početaka šibenske košarke 1947. go-dine šibenska je mladost upoznavala košarku do 1968. godine tek u srednjoj školi. Mlađu dje-cu, učenike osnovnih škola, prije 1968. godine malo tko je učio igrati košarku. Koliko je to bilo potrebno i važno, pokazalo se petnaest godina kasnije. Nije tu riječ o tome da se šibenska ko-šarka do tada toliko razvila da je imala sasvim realne europske ambicije, koliko o činjenici da smo vlastitim radom i znanjem u svom, da tako kažem, dvorištu od šibenskih djevojčica i dječa-ka stvorili čitavu plejadu mladih košarkašica i košarkaša bez koji su nezamislivi uspjesi hrvat-ske i jugoslavenske košarke u njenim najboljim i najslavnijim danima.

-Osvajanje titule pionirskog prvaka Dalma-cije 1970. godine bio je signal kolegi, gimnazij-skom profesoru Ivici Slipčeviću da me predlo-ži za člana Izvršnog odbora upravo osnovanog Košarkaškog kluba Šibenik na čijem je čelu bio Tomislav Zorić. Tako sam imao čast biti sudi-onikom jednog od najvećih sportskih podviga u povijesti šibenskog i hrvatskog sporta od samih početaka. Nitko nije mogao ni sanjati da će klub koji se tada natjecao u 3. regionalnoj ligi trina-est godina kasnije postati jednim od najvećih sportskih i košarkaških čuda Hrvatske, bivše Jugoslavije i Europe i ostati neizbrisivo urezan u srca i duše svih Šibenčana.

Košarkašice – heroine šibenskog sporta -Prva samostalna trenerska zadaća koju sam dobio bila je treniranje ženske ekipe KK Ši-benik. Klub je imao mušku i žensku ekipu što je tada bilo uobičajeno, a ja sam postao trener ženske ekipe zato što mi je to bilo naređeno. Tada se to radilo drukčije nego danas. Jedne večeri predsjednik Zorić me je izvijestio: -Miro, ti si od sutra trener naše ženske ekipe. I to je bilo to. Žensku je ekipu trenirao Neno Amanović, ali on je istovremeno bio i jedan od ključnih igrača

3. 1960. godine na splitskoj uvali Bene.

4. U Srednjoj šumarskoj školi 1959. godine.

5. Maturalni ples Srednje šumarske škole u Splitu 1963. godine.

3. 4. 5.

Lista prioriteta Mira Kotarca za djecu koja počinju igrati košarku:

1. ZDRAVLJE 2. ŠKOLA 3. KOŠARKA

ŠIBENIK 61

muške ekipe Šibenika koja se izborila za ulazak u drugu ligu pa više nije mogao jednoj ekipi biti trener, a u drugoj igrač. Nije mi bilo svejedno. Ženska se ekipa natjecala u prvoj regionalnoj ligi u kojoj je bila i Slovenija.

-Već 1975. godine došlo je do reorganizacije jugoslavenske ženske košarkaške lige. Do tada je bilo pet natjecateljskih regija, a mi smo igrali u hrvatsko-slovenskoj ligi. Prvakinje regional-nih liga igrale su u završnici neku vrstu play offa. Tada je odlučeno da se formira jedinstvena liga, a da u prvu ligu ulaze prva dva kluba iz druge lige i još dva koja se izbore u kvalifikacijama. Te promjene omogućile su da na svjetlo dana iza-đu rezultati našeg sustavnog stručnog rada i s košarkašicama. Nakon prve sezone jedinstvene druge lige KK Šibenik nije bio ni prvi ni drugi, ali je u kvalifikacijama pobijedio KK Prištinu u Prištini i KK Partizan u Beogradu pa je postao prvi klub u povijesti Šibenika koji je ušao u prvu saveznu ligu. Kasnije smo iz te lige ispa-li, ali smo se i dva puta vraćali, jednom kao KK Elemes, a drugi put kao KK Revija.

Šibenik bez kompleksa manje vrijednosti-Košarka je tih godina doživjela globalnu ek-spanziju. Doslovno je eksplodirala i preko noći postala jednim o najpopularnijih sportova u svijetu jer je bila dinamična i uzbudljiva. Da bi se moglo napredovati trebalo je stalno usavr-šavati i unapređivati znanje. Te sam činjenice bio duboko svjestan pa sam 1974. godine, čim je otvorena prva Viša trenerska škola u Za-grebu, zgrabio tu priliku i upisao se. Tako sam postao jednim od polaznika prve generacije Vi-še trenerske škole. Sa mnom su tada studirali Giuseppe Pino Giergia, Faruk Kulenović, Nikola Plećaš, Matan Rimac, Miše Gojsalić, Trpimir Lokin, brat pjevača Duška Lokina... Osim mene Visoku školu tada su upisala još če-

tvorica Šibenčana: Tome Škarica, Neno Ama-nović, Šime Šoda i Tonči Slipčević. Tonči je radio u ženskoj košarci, a mi u muškoj. Radili smo uporno, stručno i dobro, a rezultati rada su se brzo pokazali. Nakon samo dvije godine nestalo je kompleksa manje vrijednosti Šibeni-ka u odnosu na Split i Zadar. Do tada, kada su protiv Splita ili Zadra igrali naši kadeti i junio-ri, bilo je samo pitanje hoće li nas pobijediti s trideset ili više koševa razlike. Toliko smo za njima zaostajali. Do 1983. godine, kada je Šibe-nik osvojio i seniorsko i juniorsko prvenstvo Jugoslavije, zahvaljujući ustrajnom radu, imali smo već tri selekcije odličnih košarkaša.

Kad polete šibenski tići…-Uspjeh postignut 1983. godine, a govorim o osvajanju titule državnog prvaka u juniorskoj konkurenciji koju smatram čak i vrednijom od tadašnje seniorske titule prvaka države zato što su je osvojila šibenska dica bez pomoći igrača dovedenih iz drugih klubova, nije bio slučajan. Mnogima se činilo da je on bio iznenadan i slu-čajan, ali nije. Mi smo iz godine u godinu rasli. Najprije smo postali juniorski prvaci Dalmacije. Zatim smo otišli na prvenstvo Hrvatske u Ča-kovec. Tamo smo stigli gotovo neprimjetno. Tretirali su nas poput neke košarkaške Pepe-ljuge. Nisu znali s kim imaju posla. A onda smo u prvoj utakmici deklasirali juniore zagrebačke Cibone s dvadeset koševa razlike. Cibona je

6. 7.

U košarci sam aktivno od 1970. godine. Bez entuzijazma to ne bi moglo trajati. U prvih trinaest godina rada s košarkašima nisam dobio ni kune naknade, a imao sam treninge svaki dan. Putovao sam iz Lozovca u Šibenik do 1980. godine čak i tri puta dnevno. Prvu novčanu nagradu za svoj rad u košarci dobio sam 1983. godine nakon osvajanja titule juniorskih prvaka Jugoslavije. Nagrada je bila identična vrijednosti jednomjesečne plaće nastavnika u osnovnoj školi.

6. Miro Kotarac bio je 1961. godine član splitskog judo kluba.

7. Miro Kotarac je tijekom školovanja u Splitu bio igrač Rukometnog kluba Split čiji je trener bio profesor Aco Gvozdenović. Njegovi suigrači bili Vinko Bajrović, braća Matošić, čuveni vaterpolisti VK Jadran i reprezentativci Jugoslavije, rukometaš Vilović i Ivica Piplović, poznati košarkaš KK Split (KK Jugoplastika), te Nikola Pilić (čuči drugi zdesna), proslavljeni hrvatski tenisač koji je u svojoj karijeri odigrao 378 profesionalnih mečeva, osvojio tri turnira i 1973. godine bio dvanaesti na ljestvici najboljih svjetskih tenisača. Na Mediteranskim igrama 1963. godine igrajući u paru s Borom Jovanovićem osvojio je zlatnu medalju. Kao trener njemačkih tenisača Borisa Beckera i Michaela Sticha 1988., 1989. i 1993. godine osvojio je Davisov kup, a bio je trener hrvatske teniske reprezentacije (Mario Ančić, Goran Ivanišević, Ivo Karlović, Ivan Ljubičić) koju je 2005. godine doveo do njenog najvećeg uspjeha, osvajanja Davisovog kupa.

62 ŠIBENIK



bila favorit i svi su je već vidjeli u završnici ju-niorskog prvenstva Jugoslavije. Za nju su tada igrali juniori koji će ubrzo postati vrhunski igra-či poput Franje Arapovića, Dražena Anzulo-vića ili Razića. Na tu su utakmicu iz Zagreba došli roditelji Ciboninih košarkaša, došli su nji-hovi treneri, organizirano su došla djeca koja su navijala za Cibonine juniore. Ali ništa im nije pomoglo. Deklasirali smo ih. Šibenska košarka u tim trenutcima nije imala dostojnu konkuren-ciju u Hrvatskoj pa ni u Jugoslaviji jer je isto-vremeno seniorska ekipa grabila punom parom prema osvajanju titule prvaka države.

Kako je lokalni KK Osvit postao državni Sistem Osvit-Postojao je još kamen temeljac uzleta i uspje-ha šibenske košarke, a to je bio Košarkaški klub Osvit. Osamdesetih godina taj smo klub, a dali smo mu povijesno šibensko sportsko ime Osvit, osnovali treneri Neno Amanović, Tomislav Škarica, ja i tehniko Ivo Mikuličin kako bi naši nadareni juniori i kadeti koji ne igraju u prvim ekipama stjecali natjecateljsko iskustvo i znanje igrajući protiv seniorskih ekipa. Osvit je igrao u nižem rangu natjecanja, tadašnjoj regio-

BIOGRAFIJAMiroslav Miro Kotarac , 22. svibnja 1942. - Livno 1949. – 1957. osnovna škola u Livnu i Smederevu1957. – 1961. Srednja šumarska škola, Split1961. – 1965. Pedagoška akademija, Split 1966. prvi nastavnik tjelesnog odgoja u Lozovcu1969. organizira gradnju rukometnog i odbojkaškog igrališta pored škole u Lozovcu.1969. – 2010. nastavnik tjelesnog odgoja u OŠ Tina Ujevića u Šibeniku.1970. s muškom i ženskom rukometnom ekipom OŠ Tina Ujevića osvaja titulu prvaka regije.1971. s košarkaškom ekipom OŠ Tina Ujevića u kojoj je igrao učenik 6. razreda Aleksandar Aco Petrović osvaja prvenstvo Dalmacije. Od 1971. do 2006. godine učenici OŠ Tina Ujevića osvojili su više od trideset titula prvaka grada i županije, četiri titule prvaka Dalmacije te 1983. titulu prvaka države u ženskoj konkurenciji, a 2006. godine titulu prvaka države u muškoj konkurenciji. 1970. – 1982. voditelj je Stručnog vijeća učitelja tjelesne i zdravstvene kulture Općine Šibenik. 1971. član prvog Upravnog odbora Košarkaškog kluba Šibenik koji je te godine utemeljen.1973. postaje trener ženske ekipe Košarkaškog kluba Šibenik. 1975. uvodi žensku ekipu KK Šibenik u jedinstvenu prvu ligu bivše Jugoslavije, kao drugi šibenski sportski klub, nakon vaterpolista Solarisa, koji je ikada zaigrao u prvoj državnoj ligi. 1975. postaje polaznik prve Više trenerske škole, a po njenom završetku uz Nenada Amanovića i Tomislava Škaricu jedan od prvih šibenskih školovanih košarkaških trenera1976. preuzima rad s kadetskom ekipom KK Šibenka i do 1980. godine uzdiže je do ravnopravnog konkurenta etabliranim košarkaškim klubovima Splita i Zadra. 1977. na prijedlog šibenskih košarkaških entuzijasta Nene Amanovića, Tomislava Škarice, Ive Mikuličina i Mira Kotarca osnovan je KK Osvit kao filijala KK Šibenika kako bi mladi igrači u ligaškim natjecanjima stekli potrebno iskustvo za nastup u seniorskoj ekipi. Stručna komisija Košarkaškog saveza Jugoslavije prihvatila je 1983. godine šibenski KK Osvit kao referentni model za formiranje mladih igrača te on pod imenom Sistem Osvit postaje opći model za pripremu mladih, talentiranih igrača do dvadesete godine koji su prihvatili i od tada primjenjuju gotovo svi klubovi tadašnje države. 1983. kao trener juniorske ekipe KK Šibenke osvaja prvenstvo Dalmacije, Hrvatske i bivše Jugoslavije što se smatra najvećim uspjehom u povijesti omladinske šibenske košarke. 1983. – 1985. sudjeluje kao trener u pripremama kadetske i juniorske reprezentacije Jugoslavije.1985. – 1988. uz Dušana Dudu Ivkovića obnaša dužnost pomoćnog trenera seniorske ekipe KK Šibenka.1989. – 1990. trener zadnje juniorske reprezentacije Hrvatske prije Domovinskog rata i raspada Jugoslavije u kojoj su bila čak četvorica šibenskih košarkaša: Miro Jurić, Franko Nakić, Josip Plenča i Krešimir Baranović.1997. predlaže, a 1998. godine u suradnji s Josipom Milakovićem Jotom, Tončijem Kandidom, Bepom Bilićem, Radovanom Lucićem, Gordanom Barakom i Josom Marinovićem osniva Košarkaški klub – školu košarke Dražen Petrović.2005. Miro Kotarac, voditelj, i Anđelko Matov, profesionalni trener Košarkaškog kluba – škole košarke Dražen Petrović, doveli su juniore i pretkadete do titule prvaka Hrvatske, kadete do titule viceprvaka Hrvatske, a ekipe srednjoškolaca i učenika OŠ Tina Ujevića do naslova državnih prvaka što se smatra najvećim uspjehom u povijesti hrvatskog omladinskog sporta. 2006. kao zaslužni sportski djelatnik nagrađen je prestižnim državnim priznanjem Franjo Bučar.

Polaznici studija tjelesnog odgoja na Pedagoškoj akademiji u Splitu 1965. godine.

Na stručnoj ekskurziji 1960. godine u Bihaću.

ŠIBENIK 63

nalnoj ligi, i nadmetao se s klubovima iz Zadra, Preka, Drniša, Knina, Solina, Kaštela, Trogira, Splita, Makarske, Ploča, Dubrovnika i Metkovi-ća. Pokazalo se da je to bio odličan potez. Naši su mladi košarkaši igrali šezdeset do sedamde-set službenih utakmica i stjecali nenadoknadi-vo iskustvo. Za nepune dvije godine u Šibeniku Osvit je doveo do pravog buma izvrsnih mladih košarkaša rođenih između 1962. i 1972. godi-ne. Od kasnijih šibenskih košarkaških zvijez-da samo Dražen Petrović i Ivica Žurić nisu prošli kroz Osvit. KK Osvit je formalno-pravno bio drugi klub pa Dražen, košarkaš KK Šibenik, nije mogao igrati za njega tako da u svojoj pre-bogatoj zbirci državnih, europskih, svjetskih i olimpijskih trofeja nema trofej juniorskog pr-vaka Šibenika. Mi smo dokazivali da je Osvit samo juniorski pogon Šibenke, ali sve Osvitove utakmice na kojima su zaigrali Dražen i Ivica bile su registrirane s 20:0 za protivničku ekipu. Naš pionirski projekt bio je izvrstan i to su ko-šarkaški stručnjaci brzo uočili. Zahvaljujući ini-cijativi Ive Mikuličina i njegovim glasovima u košarkaškim savezima Hrvatske i Jugoslavije, a na prijedlog tadašnjeg predsjednika stručne komisije KSJ Ranka Žeravice, naša praksa je proglašena Sistemom Osvit i prihvaćena kao re-ferentni model za formiranje mladih igrača. Od tada je bilo moguće da mladi, talentirani igrači do svoje dvadesete godine mogu igrati u nižim rangovima natjecanja i u kadetskoj i juniorskoj konkurenciji. Od tada su gotovo svi klubovi u bivšoj Jugoslaviji imali svoje klubove u kojima su igrali njihovi juniori i kadeti. Veličanstveni uspjesi osvajanja titula prvaka države u senior-skoj i juniorskoj konkurenciji 1983. godine plod su sustavnog rada, ali i naših originalnih načina odgoja i formiranja mladih košarkaša. Mi smo prvi uočili i u praksi primijenili spoznaju da prave igrače, nositelje igre i tvorce pobjeda ne stvaraju tek trening, ma koliko kvalitetan bio, i

poneka prijateljska utakmica, nego uporan rad i stalno napredovanje u natjecanjima.

Trijumf šibenske škole košarke-Dogodilo se da je te već fabulozne 1983. go-dine bio red na tadašnjoj SR Hrvatskoj da bu-de domaćin i organizator juniorskog prvenstva Jugoslavije. Očekivalo se da će ono biti održano u Zagrebu jer je bilo nepisano pravilo da doma-ćin prvenstva bude grad čija ekipa osvoji titulu prvaka, no kako su prvaci Hrvatske bili juniori Šibenke, prvenstvo je održano u Šibeniku. To je, bez lažne skromnosti, bilo jedno od najbolje organiziranih juniorskih prvenstava svih vre-mena. Cijeli grad je podmetnuo leđa, svi su se silno trudili da Šibenik bude pravi domaćin i da pokaže ponos i dostojanstvo nakon sramote i nepravde koju je doživio dva mjeseca ranije ka-da je Šibenki oduzeta titula seniorskog prvaka države. Jedan od ključnih ljudi velebne organi-zacije bio je Neno Kužina. On je bio operativni tajnik tog prvenstva, fantastičan radnik i orga-nizator.

-Na tom juniorskom prvenstvu Jugoslavije 1983. godine igrali su košarkaši rođeni 1965. godine, a mi smo u ekipi imali trojicu dvije, pa i tri, godine mlađih igrača što je trebao biti naš hendikep, ali nije jer se radilo o izvanrednim mladim košarkašima. Nositelji igre bili su Ivi-ca Žurić, Ivica Gulin, Branko Seper, Zoran Kalpić, Klisović, Karađole, Livljanić... Svake godine dva su naša igrača išla u kadetsku i juni-orsku reprezentaciju Hrvatske. Uza sve to nije zanemarivan rad s djecom u dvorani Osnovne škole Lepa Šarić koja je te godine bila progla-šena jednom od deset najsportskijih škola u Hr-vatskoj.

-Mi smo do 1983. godine, stalnim učenjem i ustrajnim stručnim radom pretvorili Šibenik u treći košarkaški centar u Dalmaciji i četvr-ti košarkaški centar u Hrvatskoj. Šibenik je od

Miro Kotarac sa šibenskim rukometnim veteranima 1970. godine. Ženska kros ekipa Osnovne škole Lepa Šarić (Tina Ujevića) 1971. godine.

Miroslav Kotarac, nastavnik tjelesnog odgoja i zdravstvene kulture u OŠ Lepa Šarić, 1971. godine.

64 ŠIBENIK



košarkaški anonimnog grada postao jednim od vodećih košarkaških središta bivše Jugosla-vije, a to nije bilo lako jer je konkurencija bila ogromna. Među tadašnjim republikama bilo je pitanje prestiža imati jaku košarkašku ekipu. Beograd, Zagreb, Sarajevo, Ljubljana, Ti-tograd, Skoplje, ulagali su golema sredstva u razvoj košarke. Imali su na raspolaganju gotovo neograničene resurse, novac i moć, a mi smo ih pobjeđivali.

Slom dominacije Splita i Zadra-Prevagu na našu stranu donosio je samo i is-ključivo ustrajan stručni rad. Dok nije stjecajem okolnosti proradio taj, da tako kažem, pogon škole košarke u dvorani škole Tina Ujevića, a kasnije i u dvorani škole koja se tada zvala Maršal Tito, u Dalmaciji su košarkom domi-nirali Split i Zadar. Oni su se gotovo kao stroj izmjenjivali na prvom mjestu. Jedne godine na prvenstvo Hrvatske ide Split, druge Zadar, pa opet Split pa Zadar, a onda − Šibenik od ruž-nog pačeta postaje labud. Odjednom na prven-stvo ne ide Split, već ide Šibenik, druge godine ne ide Zadar, ide Šibenik... Tri smo godine bili nedodirljivi košarkaški vladari Dalmacije i Hr-vatske. Svi su se pitali: -Što se to događa?, a Hrvatski košarkaški savez bio je prisiljen, zbog kvalitete košarke koja se igrala u regiji, donijeti odluku da iz Dalmacije na prvenstvo Hrvatske ne idu više dvije, nego tri najbolje ekipe.

-Dakle 1983. godine igrali smo finale seni-orskog prvenstva Jugoslavije. Pobijedili smo, ali nam je titula oduzeta. Nema veze. Mi smo te godine bili juniorski prvaci Hrvatske i junior-ski prvaci Jugoslavije. I 1984. godine igrali smo, opet s Cibonom u finalu, juniorsko prvenstvo Hrvatske, ali smo izgubili s pola koša u posljed-njoj sekundi jer je Anzulović pogodio koš šutom s gotovo polovice igrališta. To je bilo ravno po-bjedi. To je zapravo isto bila titula koju smo ne-sretno izgubili. U Šibeniku se i nakon tragične 1983. godine igrala vrhunska košarka koja je ra-sla iz pitara stručnog rada sa svim naraštajima. Šibenik je i nakon 1983. godine, usprkos svim

udarima i nepravdama koje je doživio, ostao jednom od najvažnijih retorti za proizvodnju vrhunskih košarkaša. Sretan sam i ponosan što sam u tome sudjelovao i svemu tome dao svoj doprinos.

Nesuđeni prvaci Europe-Pitao me jednom jedan novinar zašto više ne-ma takve košarke kakva se u Hrvatskoj igrala od početka osamdesetih godina pa sve do Do-movinskog rata. Ta mi smo 1983. godine bili predodređeni za prvake Europe! Zašto u Hr-vatskoj više nema vrhunske košarke? Vjerojat-no su jedan od najznačajnijih faktora treneri. U trenere treba stalno ulagati, a mi to više ne činimo. Oni bi trebali stalno usvajati nova zna-nja i usavršavati se, ali ritam je takav da za to više nema vremena. Traže se samo rezultati, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, a zaboravlja se da u rezultate osim rada treba ulagati i znanje, a znanje se razvija i ako ga se ne prati, onda se zaostaje. To se nama sada događa ne samo u omladinskoj nego i u seniorskoj košarci.

-Moji kolege i ja imali smo u svojoj trener-skoj karijeri sreću jer smo bili sudionici 26 naj-većih svjetskih stručnih skupova o košarci. Na tim seminarima predavači su bili najbolji ame-rički treneri. Tvrtka NIKE u to je vrijeme imala obvezu dovesti iz SAD-a trenere godine i naj-bolje trenere Europe. Imali smo vrhunske de-monstratore. Učili smo kako se radi. Bio sam u SAD-u, vidio sam kako se radi u njihovim kam-povima, kako se rade određene vježbe i kako izgledaju kada se idealno izvedu i koji je njihov smisao. Osim toga, bio sam jedan od suradni-ka u ženskoj i muškoj juniorskoj reprezentaciji Jugoslavije pa sam imao prilike iz prve ruke vi-djeti kako se radi s košarkašicama i košarkaši-ma u istočnoeuropskim zemljama, čak i u Kini i Koreji. To mi je otvorilo vidike. Educirao sam se. Vidio sam svijet. Znao sam kako se i u kojem smjeru košarka razvija. To je bila velika sreća u mom košarkaškom životu. Danas trenerima ne-dostaje ta vrsta edukacije.

8. Šibenski sportski junaci i buduće košarkaške zvijezde, juniorska ekipa KK Šibenka koja je superiornom igrom nadvisila sve protivnike i u svibnju 1983. godine osvojila titulu prvaka države dokazavši da uspjeh seniorske ekipe kojoj su političari dva mjeseca ranije oduzeli titulu državnog prvaka nije bio nimalo slučajan. Stoje: trener Neno Amanović, Slobodan Bukić, Ivica Žurić, Leon Stipaničev, Zoran Kalpić, Neven Vrančić, Stipe Karađole, Ivica Gulin i pomoćni trener Miro Kotarac. Čuče: Edi Barižon, Joško Klisović, Branko Seper, Zoran Livljanić, Josip Klisović i Nikica Bujas.

9. Ženska ekipa KK Šibenik 1973. godine odvojila se od muške ekipe i postala samostalan klub, a samo dvije godine kasnije zaigrala je u prvoj ligi. ŽKK Šibenik postao je drugi klub, nakon vaterpolista, koji se izborio za ulazak u prvu ligu. Stoje: Miro Kotarac, Davorka Rak, Katarina Lešo, Sadra Govorčin, Ljiljana Čaleta, Vendi Rogulić, Elvira Mandić i pomoćni trener Čedo Perković. Čuče: predsjednik kluba Milan Arnautović, Snježana Čičmir, Zdravka Milković, Margita Cinoti, Gordana Rak, Vlasta Relja i Marija Jajac. tenisača. Na Mediteranskim igrama 1963. godine igrajući u paru s Borom Jovanovićem osvojio je zlatnu medalju. Kao trener njemačkih tenisača Borisa Beckera i Michaela Sticha 1988., 1989. i 1993. godine osvojio je Davisov kup, a bio je trener hrvatske teniske reprezentacije (Mario Ančić, Goran Ivanišević, Ivo Karlović, Ivan Ljubičić) koju je 2005. godine doveo do njenog najvećeg uspjeha, osvajanja Davisovog kupa.

10. Košarkaška ekipa OŠ Lepa Šarić (Tina Ujevića) 1977. godine za koju su igrali Ivica Poljičak (prodekan Veleučilišta u Šibeniku, stoji treći slijeva), Branko Seper (čuči treći slijeva), jedan od istaknutih igrača KK Šibenka, i Sveto Dražić (stoji četvrti slijeva) za kojeg su sportski stručnjaci cijenili da je talentiran za košarku poput Dražena Petrovića.

8. 9.

ŠIBENIK 65

Povijesna uloga dvorane OŠ Tina Ujevića-Koliko stručni rad s djecom zaista vrijedi poka-zalo se i jednom zgodom kada su mi prigovorili da je meni lako postizati takve rezultate s ko-šarkom kada košarku sva djeca vole. Odgovorio sam im: -Dobro, ja ću svoje principe i svoje znanje primijeniti na neatraktivnu odbojku pa ćemo vidjeti.

Dvije godine sam djecu u školi učio igrati od-bojku i nakon te dvije godine škola Lepa Šarić postala je prvak Dalmacije u odbojci.

-Ta škola sa svojom nevelikom sportskom dvoranom postala je poligon na kojem se rađala i još uvijek se rađa šibenska košarka. Prije iz-gradnje škole i mog dolaska u Šibeniku po ško-lama se malo radilo na košarci jer nije bilo ljudi s afinitetom prema tom sportu. Osnovna škola Tina Ujevića je eto, pukim slučajem i stjecajem životnih okolnosti imala mene. Iako u njoj ško-la košarke formalno nije postojala, ona je po-stojala u stvarnosti. Zbog izvanrednih rezultata tako su je doživljavali pa smo je spontano tako počeli i prezentirati. Poanta je dakle u tome da je stručni rad s djecom jedini mogući put do vr-hunskih rezultata u košarci i bilo kojem drugom sportu. Dodatna potvrda za ovu tezu je činjeni-ca da škola Tina Ujevića, kada se pogleda objek-tivno, uopće nema osnovne tehničke preduvje-te za vrhunski rad s djecom. Ta ona ima samo malenu i nefunkcionalnu dvoranu, nema vanj-skih terena, nema teretanu, nema praktično ni-šta od potrebnih pomagala i nužnih tehničkih preduvjeta. Ipak ona je i u konkurenciji dječaka i u konkurenciji djevojčica uspješna u košarci, odbojci i stolnom tenisu.

-U početku to nije bila škola košarke u ne-kom formalnom i organizacijskom smislu, već se, stjecajem okolnosti, u okviru školskog pro-grama i izvanškolskih aktivnosti stručno radilo s djecom koja su bila zainteresirana za košarku. Rezultati koje smo postizali i koje još uvijek postižemo zorna su potvrda da smo radili do-bro. OŠ Lepa Šarić / Tina Ujevića bila je 34 puta prvak županije i četiri puta prvak Hrvatske, a uz to je bila retorta iz koje se regrutirao najveći

Bio sam, uz Nenu Amanovića, Tomislava Škaricu i Ivu Mikuličina, jedan od voditelja košarkaškog kampa u Skradinu. Ondje je košarku učio i Dražen Petrović. U kampu su vladala stroga pravila, a košarkaši su imali izlaz samo do ponoći. Dražen je nakon treninga izlazio u grad s Damirom Damjanićem. Jedne večeri vraćamo se malo iza ponoći Neno Amanović, Tomislav Škarica i ja u kamp kad sretnemo na ulici Dražena i Damjanića u društvu s nekim curicama. Bili su prestravljeni. Premrli su od straha. Njih dvojicu ništa ne pitam, nego se obratim curama:

-Cure, kakvi su vam ovi dečki? -Odlični su. Pristojni su – cvrkuću one. -Kada je tako, ajmo, dečki, odmah u krevet! – kažem ja smrtno ozbiljan i strog.-A zašto? Zašto moraju baš odmah u krevet? – pitaju one.-A, moje djevojke, da ste rekle da nisu pristojni, onda bi im dao još koju uru, a

ovako moraju u krevet. Što će vam kada su tako fini i pristojni?

broj najboljih šibenskih košarkaša. Iz male i ne-adekvatne dvorane moje osnovne škole izašli su kao nadareni igrači, a kasnije igrači sa štovanja vrijednim karijerama Aco Petrović, Robert Jablan, Branko Seper, Josip Klisović, Miro Jurić te Dražen Petrović i Neven Spahija ia-ko su tijekom školovanja prešli iz naše škole u novu školu Maršal Tito.

Tvornica dobrih i uspješnih ljudi-Želio bih ukazati na još jednu dimenziju vrijed-nosti rada s djecom na koju se često zaboravlja,

11. Učenicima OŠ Tina Ujevića, generacije 1967./1968., Miro Kotarac je bio razrednik.

12. KK Osvit, osnovan na inicijativu Nene Amanovića, Tomislava Škarice, Ive Mikuličina i Mira Kotarca i istomišljenika u Izvršnom odboru KK Šibenka, u nepune je dvije godine dokazao opravdanost tog projekta koji je ubrzo Košarkaški savez Jugoslavije pod imenom Sistem Osvit prihvatio kao model za školovanje i stjecanje iskustva mladih košarkaša.

10. 11. 12.

66 ŠIBENIK



koje je igrano u istoj dvorani dva mjeseca kasni-je, teško je, gotovo nemoguće, razlučiti koja od njih pripada jednom, a koja drugom nadmeta-nju. Juniore Šibenke u dvorani na Baldekinu bodrili su 3500 vatrenih navijača i dvije glazbe. Šibenčani su osjetili veličinu i značaj tog junior-skog prvenstva. Koliko god je finale seniorskog prvenstva bilo napeto, dramatično i koliko god je vrhunske košarke donijelo, juniorsko prven-stvo 1983. godine bilo je nešto posebno jer se na parketu Baldekina pojavio novi naraštaj vr-hunskih košarkaša koji će u narednih sedam go-dina pokoriti košarkašku Europu i izdignuti se do neslućenih vrhunaca tadašnje svjetske ama-terske košarke i početi dahtati za vratom profe-sionalcima iz američke NBA lige.

Kako je tada lijepo bilo biti Šibenčanin-U Šibeniku se pojavila cijela plejada vrhunskih mladih košarkaša iz najboljih klubova tadaš-nje Jugoslavije. Igrala se vrhunska košarka, a na parketu su bili dječaci rođeni 1965. godine: Prelević, Milićević, Paspalj, Pavićević, Radonjić, Delibegović… Bilo je to izvrsno prvenstvo. Tito-gradska Budućnost i beogradska Crvena zvez-da bili su favoriti. Jaki Partizan nije se uopće uspio kvalificirati u završnicu. Šibenku su, kao juniorskog prvaka Hrvatske, svi respektirali, ali nitko nije pouzdano znao kakvu mi mladu eki-pu zapravo imamo. Sjećam se, igrali smo protiv Budućnosti. Igramo i gubimo. U jednom tre-nutku uvedem u igru klinca Zorana Kalpića, igrača tri godine mlađeg od najmlađeg u protiv-ničkoj ekipi. On uđe i sruši Budućnost. Pogađa za redom iz svih pozicija. Trener Budućnosti mi u onoj paklenoj navijačkoj atmosferi prilazi i vi-če u uho:

-Kotarac, bre, odakle si ovog izvadio?! Oni su znali našu ekipu, ali Kalpića nisu ni-

kada vidjeli. On je bio premlad da bi bilo što o njemu znali. Budućnost se od šoka nije oporavila do kraja utakmice pa nije bilo očekivanog finala Budućnost – Crvena zvezda, već se dogodilo fi-nale Šibenka – Crvena zvezda. Dobili smo moć-nu Zvezdu s dvanaest koševa razlike! Dvorana

a koja je važnija od toga jeste li na nekom na-tjecanju bili prvi, drugi ili peti... Sva djeca koja su otišla iz naše sportske škole postala su dobri ljudi, nadprosječan broj ih je završio fakultete, oni koji su ostali u sportu postigli su zavidne rezultate i izrasli u vrhunske sportaše. Mi smo dokazali da sport može usmjeriti djecu i mla-dež na pravi životni put i ukazati im na prave životne vrijednosti, ali treba voditi računa kako se to čini. Djeca moraju vidjeti da znanje, trud i rad donose rezultate. Ako netko, a ima takvih puno, dovede na natjecanje školsku ekipu koja nije spremna, pa ta djeca od nas izgube sa 100 razlike, onda su ona ponižena, frustrirana i, što je najgore, nisu ništa u sportu naučila o životu. Teško je očekivati da će takva djeca sutra biti dobri đaci, uspješni studenti, sportaši ili gos-podarstvenici. To je nepošteno prema djeci koja dobro razumiju životnu igru uzroka i posljedica. Ona odmah znaju da su znanje i rad posljedica uspjeha u sportu. Bilo kojem sportu. Treba radi-ti pa kada nešto napraviš, onda ideš na natjeca-nje provjeriti koliko je to što si napravio dobro ili nije dovoljno dobro. Zbog toga je dovođenje djece na natjecanja za koja nisu pripremljena u najmanju ruku nepošteno i nehumano.

Veliki, ponosni i dostojanstveni Šibenik -Juniorsko prvenstvo Jugoslavije koje je 1983. godine održano u Šibeniku bio je veličanstven sportski događaj koji je nepravedno i nezaslu-ženo ostao u sjeni skandaloznog oduzimanja titule prvaka Šibenki nakon zadnje utakmice doigravanja seniorskog prvenstva Jugoslavije. Šibenik je baš na tom prvenstvu pokazao koliko je velik i ponosan. Kada se danas gledaju foto-grafije navijača i cijela ta urnebesna atmosfera na prvenstvenim utakmicama seniora Šibenke i utakmicama juniorskog prvenstva Jugoslavije,

U godini kada su seniori i juniori Šibenke osvojili titule prvaka države u košarkaškom kampu na Jadriji već je bio spreman novi naraštaj šibenskih košarkaša koji će hrvatskom i jugoslavenskom košarkom vladati sve do Domovinskog rata.

13.

14.

13. Beogradski tisak je 1983. godine puno prije završetka prvenstva priznavao Šibeniku da je prijestolnica jugoslavenske pa i europske košarke.

14. Kadeti i kadetkinje Šibenke već su 1980. godine najavili da dolazi vrijeme dominacije šibenske košarkaške škole u Dalmaciji, Hrvatskoj i Jugoslaviji.

15. Šibenska sportska senzacija, nakon osvajanja titule seniorskog prvaka Jugoslavije, prvaci države dva mjeseca kasnije postali su i juniori KK Šibenka .

16. Od 1983. do 1985. godine Miro Kotarac bio je pomoćni trener ženske košarkaške reprezentacije Jugoslavije.

ŠIBENIK 67

je eksplodirala. Raspoloženje je bilo delirično. Takvo se slavlje ne pamti. Bila je to veličanstve-na pobjeda, ali i golema satisfakcija Šibeniku i Šibenčanima nakon nepravedno i nepošteno oduzete titule seniorskog prvaka Jugoslavije dva mjeseca ranije. Tada je u Šibeniku vladala nevjerojatna atmosfera. Košarka je bila pred-met obožavanja. U to su vrijeme dvije ulaznice za košarku bile bolje mito od bilo kakvih no-vaca. To je bila relikvija. Tada je bilo lijepo biti Šibenčanin. Dvorana ori i gori. Pjeva se. Navija. Publika navija, ali ne vrijeđa i ne ponižava pro-tivničke igrače. Tada je u dvorani među publi-kom bilo puno žena. Dolazak na utakmicu bio je obiteljski blagdan. Muškaraca je bilo možda tek trideset posto. Ostalo su bile njihove supruge i djeca, njihove djevojke. Čuveni trener Ranko Žeravica govorio je da još nikada nije vidio bolju publiku.

1983. - prvi šibenski dream team -Klinci Žurić, Seper, Livljanić, Gulin, Kali-pić, Stipaničev, dva Klisovića, Bujas, Bukić, Barižon, Vrančić − to je bio istinski šibenski dream team. Ne treba smetnuti s uma da je u seniorskoj ekipi Šibenke koja je 1983. godine osvojila titulu prvaka države bilo dosta igrača koji su dovedeni iz drugih klubova, a da su u njenoj juniorskoj ekipi koja je osvojila istu titu-lu bila sve sama šibenska dica. Bio je to veliki uspjeh šibenskog sporta i šibenske, pa i hrvat-ske, košarke. Ne mogu reći da na taj uspjeh, kao trener, nisam ponosan, ali svojim najvećih uspjehom smatram činjenicu da je od te ekipe čak pet košarkaša završilo fakultet. To je moj uspjeh, to je moj ponos i moje bogatstvo. Napravili smo pravu stvar. Stvorili smo prave ljude i prave sportaše.

Prigovor savjesti-Postoji još jedan sasvim konkretan razlog mog ponosa na činjenicu da su četvorica košarkaša iz jedne od najboljih mladih ekipa koja se ikada pojavila na ovim prostorima završila fakultete. Naime, u to je vrijeme Mirko Novosel, jedan

od najuspješnijih trenera u bivšoj državi i da-nas priznati stručnjak s ogromnim znanjem i iskustvom, na jednom stručnom predavanju o selektiranju mladih košarkaša kazao kako mladi igrači koji sustavno treniraju i pripremaju se za profesionalno bavljenje košarkom ne mogu re-dovito pohađati srednju školu. Nisam se složio s takvim razmišljanjem o mladima i sportu te sam javno istupio protiv toga zagovarajući su-protan stav da mladi igrači moraju obavezno ići u srednju školu i završiti srednjoškolsko obra-zovanje. Naravno nije lako školovati se i graditi sportsku karijeru. Ja to dobro znam. Istina je i da sam pomagao košarkašima koji su se tru-dili uz angažman u klubu završiti škole, a zbog obveza nisu stizali učiti i polagati ispite, ali oni su ipak učili, studirali, trudili se i nastojali ste-ći znanje, obrazovanje i zvanje koje će im sutra jamčiti sigurnu egzistenciju nakon što odu iz košarke iz bilo kojih razloga.

Poučak: Dražen Petrović-Mirku Novoselu i njegovoj tezi da profesionalni košarkaš ne može ići u školu usprotivio sam se i primjerom Dražena Petrovića. On nije izo-stao ni jedan jedini dan iz škole. Bio je nevjero-jatno odgovoran i vrijedan. Trenirao je od 6 do 7 sati, onda bi se istuširao pa od 7 do 7,45 imao repeticije iz matematike da ne bi imao trojku i nakon toga na vrijeme stizao na redovnu nasta-vu. To je Dražen! Zato je razlika između njega i nekih drugih košarkaša bila svemirskih razmje-ra. Draženov razrednik bio je Paško Bubalo, a poznavao sam i sve ostale njegove profesore, ali nikada nisam morao intervenirati ili urgirati da Dražen dobije neku povlasticu. Lažem! Morao sam jednom urgirati i to kod Draženovog pro-fesora tjelesnog odgoja! Bio je to pravedni, do-sljedni i nepopustljivi profesor Miljenko Mrša koji Draženu nije želio progledati kroz prste jer, navodno, nije zbog obveza prema klubu i repre-zentaciji ispunio testove motoričkih sposobno-sti. Morao sam urgirati. Otišao sam k profesoru Mrši i pokušao ga uvjeriti da u Draženovom slu-čaju baš ne tjera mak na konac:

15. 16.

Dražena su cure obožavale puno prije nego što je postao slavan. Čini se da su one prve shvati-le tko je Dražen i što će od njega postati. To je valjda taj fini neuhvatljivi, ali nepogrešivi ženski instinkt. Još dok je kao dječak trenirao u dvorani škole Tina Ujevića i kasnije u Par-tizanu, dolazile su ga cure gle-dati. Stajale bi pred vratima, vrpoljile se i čekale da netko naiđe pa bi mo-lile: - Ajme, pu-stite nas unutra samo malo da ga vidimo.

68 ŠIBENIK



-Ali, Miljenko, to je najbolji sportaš na svijetu! Zar to ne vidiš?

-Vidim i znam, ali ne može dobiti potpis ako ne dođe na ispit spreman. Povlastica nema ni za koga pa ni za njega.

Danas, sjećajući se te epizode, i profesoru Mrši i Draženu klanjam se do poda. Dražen se bez pogovora pripremio i odradio test iz tjele-snog odgoja. A bilo je to samo pet dana prije one traumatične finalne utakmice protiv Bo-sne! Dražen je radio zgibove i sve ostalo što je trebalo kao i svi drugi đaci. Dobio je takvu upa-lu mišića da smo ga morali voditi u Solaris na masažu i u saunu kako bismo ga osposobili za utakmicu, ali on se nije žalio niti je izrekao jed-nu jedinu riječ prijekora za profesora Mršu. Ka-kvu je ocjenu dobio iz tjelesnog odgoja? Nika-kvu. Tada se dobivao tek profesorov potpis kao dokaz da je učenik uspješno pohađao program nastave tjelesnog odgoja.

Nema talenta koji se može zatomiti, ali ni uspjeha bez rada i upornosti -S Draženom se puno radilo, a on je bio zahva-lan učenik koji se silno trudio sve ono čemu smo ga učili dovesti do savršenstva. No govoriti da smo mi stvorili Dražena nije realno. Kada bi to bilo moguće, mi bismo stvorili barem još pet Dražena. Točno bi bilo reći da je on uz našu po-moć stvorio sam sebe. Nikada nisam kazao: -Ja sam stvorio tog košarkaša ili košarkašicu. Ja sam s tom djecom radio i pokušao ih osposobiti da iz sebe izvuku najviše što mogu. Bitno je svakome dati šansu da dođe do svog tjelesnog ili umnog maksimuma.

-Dražen je počeo igrati se košarke sa sedam-osam godina u dvorani škole Tina Ujevića uz svoga brata Acu. Dolazio je s njim i dok je on trenirao, Dražen se sa strane igrao košarke i odrađivao neki svoj program. Već se tada vidjelo da fanatično voli košarku, no bio je malešan, a mi smo tada počinjali sustavno raditi s dječaci-ma i djevojčicama tek kada bi napunili dvanaest godina. Kada sam preuzeo dužnost trenera žen-ske ekipe KK Šibenik, Dražen je počeo dolaziti

u sportsku dvoranu na Baldekinu. Doveo bi ga otac, a on se presvukao u prvom redu gledališta i onda radio s nama. Bilo nam je jasno da će to dijete biti vrhunski košarkaš. Talent se ne može zatomiti. Pitanje je samo sreće da se nadarene sportaše na vrijeme uoči, prepozna i da im se u pravom trenutku pruži priliku da se dokažu. Međutim sve je to uzalud ako talent ne prate rad i upornost. Bez ustrajnog rada i odricanja svaki veliki talent ostaje samo neostvareni san.

Škola košarke Dražen Petrović -Kada već govorim o Draženu, mislim da smo predugo čekali da nekoj šibenskoj sportskoj instituciji damo njegovo ime. Budući da je Za-greb svom košarkaškom centru dao ime Dra-žena Petrovića, a da je nekako u isto vrijeme Trogir otvorio školu košarke i dao joj ime Dra-žena Petrovića, ja sam 1996. godine na sjednici Izvršnog odbora KK Šibenka postavio pitanje zašto se Šibenik kao grad u kojem je Dražen Pe-trović rođen i u kojem je kao sportaš stasao nije ni na koji način odužio svom najboljem sporta-šu i zašto u Šibeniku ni jedna sportska institu-cija ne nosi Draženovo ime. Ta moja ideja naišla je na otpor među pojedincima u Šibenki koji su smatrali da je Dražen pobjegao iz Šibenika i da Šibeniku kao košarkaš nije dao dovoljno. Mislio sam da je Dražen otišao iz Šibenika u trenutku kada je već uvelike prerastao svoju Šibenku i u Šibeniku ne bi mogao napredovati. Ustra-jao sam na prijedlogu da se Draženu moramo odužiti i predložio da se osnuje Škola košarke Dražen Petrović koja će biti omladinski pogon KK Šibenke. Nekima nije bilo baš jasno kako će to organizacijski funkcionirati. Mislili su da predlažem osnivanje nekog paralelnog kluba. U prvi mah taj je prijedlog bio odbijen. Nakon nekoliko mjeseci to sam pitanje ponovno sta-vio na dnevni red. Ovog puta sam se pripremio, raspitao se, konzultirao i propise i struku. Ško-la košarke Dražen Petrović i KK Šibenka dvije su pravne osobe povezane ugovorom. KK Šibenka ne može igrati prvenstvo ako nema juniorsku i kadetsku ekipu, a samo pretkadeti, dakle naj-

2006. godine Miro Kotarac dobio je kao zaslužni sportski djelatnik prestižno državno priznanje Franjo Bučar.

17. 18.

17. Od 1985. do 1988. godine Miro je bio pomoćni trener seniorske ekipe Šibenke koju je tada vodio glavni trener Dušan Duda Ivanović. Na ovoj slici su Ivanović i Kotarac s dijelom prve ekipe. Stoje: Šarić, Jablan, Drobnjak, Matov, Matić i Slavica. Čuče: Raca, Zorkić, Dabić, Kalpić i Karađole. Nedostaju Špoljarić i Pilarović.

18. Nastavnički kolektiv OŠ Lepa Šarić prije Domovinskog rata.

19. Miro Kotarac je pasionirani lovac i dugogodišnji lovački dužnosnik. Na ovoj je slici s lovcima koji su polagali lovački ispit u Unešiću.

20. Predah u zbornici OŠ Tina Ujevića 1996. godine.

Terezija i Miro Kotarac prvo su zaposlenje po završetku studija dobili 1966. godine u Lozovcu.

ŠIBENIK 69

mlađi košarkaši, naša djeca mogu se natjecati pod imenom Škole košarke Dražen Petrović. Kada smo konačno dobili zeleno svjetlo, skupio sam desetak osnivača da bismo mogli donijeti statut i konstituirati se. Tako smo ipak 1997. godine osnovali prvu pravu školu košarke u Ši-beniku i dali joj ime Dražena Petrovića. Bio sam prvi trener i voditelj škole. Uz mene je tada ra-dio Toni Marušić, a Josip Klisović je vodio juniorsku ekipu. U Izvršni odbor Škole košarke uključili smo sve ravnatelje osnovnih škola pa smo već 1998. godine umjesto dva sata dnevno u dvorani OŠ Tina Ujevića imali na raspolaga-nju čak trideset sati tjedno za dvoranski rad jer smo ušli u sve školske dvorane.

-Čim je KK Dražen Petrović službeno regi-striran, Uprava se prihvatila posla i vrlo brzo klub materijalno i financijski konsolidirala. Pu-no su tome pridonijeli njegovi dosadašnji pred-sjednici: Tonči Kandido, Jakov Terzanović, Gordan Baraka, Rade Lucić i Vjeko Žaja, a nemjerljiv je doprinos Josipa Milakovića Jo-te i Jose Marinovića. Jota je operativac, genij za pronalaženje materijalnih i financijskih sred-stava, a Joso neumoran mrav koji održava sve dvorane u gradu i postavlja ploče s koševima u svim školama i na svim igralištima i to ne samo u Šibeniku. Bez njih dvojice KK Dražen Petrović sigurno ne bi postigao tako vrijedne rezultate niti bi imao ugled koji, kao škola košarke, uživa u Hrvatskoj pa i šire.

2003. - drugi šibenski dream teamNakon prve godine rada iznajmili smo autobus i s četiri ekipe otputovali u Split da se ogledamo s odgovarajućim ekipama KK Jugoplastike i tako provjerimo što smo postigli. Sve utakmice smo izgubili s više od pedeset koševa razlike. Samo je generacija 1985. godine s kojom smo počeli raditi 1997. godine prošla malo bolje i izgubila s manje od trideset koševa razlike. Ta provjera uklapala se u program rada škole i procjenu da će prvi rezultati sustavnog rada biti vidljivi za šest godina, dakle 2003. godine. Ta-ko je i bilo, nakon šest godina rada imali smo

prvu novu generaciju vrhunskih šibenskih ko-šarkaša: Mira Bilana, Luku Petkovića, Luku Drezgu, Filipa Vukičevića, Marka Sandri-ća... Imali smo u jednom trenutku čak osam igrača u kadetskoj i juniorskoj reprezentaciji Hrvatske. Dvije godine kasnije bili smo prvaci Hrvatske u juniorskoj i predkadetskoj konku-renciji te u konkurenciji srednjih i osnovnih škola. To je možda neponovljiv rezultat.

Zauvijek volonter-Radio sam sa seniorima i juniorima Šibenke, s košarkašicama Elemesa, sa ženskom omla-dinskom reprezentacijom Hrvatske te žen-skim juniorskim i kadetskim reprezenta-cijama Jugoslavije… Sve sam to radio u svoje slobodno vrijeme i nikada nisam napustio po-sao nastavnika tjelesnog odgoja u svojoj školi Tina Ujevića.

-Ljubav prema djeci i radu s djecom jedan je od glavnih razloga zašto se košarkom nikada ni-sam bavio profesionalno i zašto sam odbijao sve ponude da postanem profesionalni trener. Taj moj stav znaju svi u šibenskoj i hrvatskoj košar-ci. Bezbroj puta sam ga manifestirao i ostajao dosljedan svojim principima. Recimo, bio sam član Izvršnog odbora, šef struke u prvoj ekipi i šef omladinskog pogona KK Šibenke kada je odlučeno da se za prvog čovjeka omladinskog pogona uzme profesionalni trener. To mjesto je zanimalo Mladena Šestana, ali je on prije ne-go što se javio na natječaj došao k meni i pitao me slažem li se s tim. Kazao sam mu: -Da sam želio biti profesionalni trener, ja bih to bio.

Podržao sam ga i on je postao profesionalni trener omladinskog pogona Šibenke.

Zašto se nisam želio profesionalizirati? Jed-nostavno, ja sam bio obiteljski čovjek. Imao sam dobar brak, dvoje djece, na skrbi majku koja je živjela s nama, ali i sigurnu egzistenciju zahvaljujući radu u prosvjeti. Imao sam životnu sigurnost. Košarka me nije hranila. Meni je to bio hobi i ostat će dok mi to bude užitak.

Neću se košarkom baviti profesionalno, nego samo iz ljubavi-Ne mogu reći da nije bilo kolebanja. Izazovi su bili veliki. Plaća je bila puno veća nego u ško-li. Tu je i društveni prestiž pa i beneficije koje sport sobom donosi. Ipak, kad god mi je bilo ponuđeno da napustim školu i profesionalno se bavim košarkom, rekao sam: -Ne. Nisam želio da egzistencija moje obitelji ovisi o tome hoću li dobiti plaću zato što sam nekome simpatičan. Čvrsto sam odlučio: ostat ću u Šibeniku i neću se košarkom baviti profesionalno, nego samo iz ljubavi. Kada mi to postane teret, onda ću reći: -Dosta! Više ne mogu. ■

Prijatelji i suradnici – Miro Kotarac i Milivoj Mita Boranić, jedan od prvih uspješnih šibenskih košarkaša nakon Drugog svjetskog rata i veslački stručnjak svjetske reputacije.

19. 20.

FOTOGRAFIJE:

ANTE BARANIĆ, VILSON POLIĆ, RADOVAN GOGER, STANKO FERIĆ I PRIVATNE FOTOGRAFIJE OBITELJI KOTARAC

70 ŠIBENIK

Šibenske boje jeseni

C U L I N A R I A Š I B E N I K

kuhano meso pažljivo se miješa ru-kama i utisne u kalup ili posudu kako bi dobilo lijep oblik, pritisne nekim teretom i ostavi da se ohladi. 2.PRIPREMA PIREA OD MRKVE U slanu se vodu najprije stavi kuhati krumpir izrezan na kocke, a kada malo omekša, dodaje se mrkva. Povrće se kuha na laganoj vatri dok krumpir ne bude dobro kuhan, a mrkva malo čvršća. Kada su krumpir i mrkva gotovi, treba ih procijediti pa još malo prevrnuti u teči nad vatrom tek da ispari sva tekućina. Nakon toga se krumpir i mrkva posole, za-čine paprom i po ukusu curryjem te

PRIPREMA:

1.LEŠANJE MESA U nezasoljenoj vodi najprije se pro-kuha začinsko bilje i korjenasto povr-će pa se u vruću povrtnu juhu dodaje meso i kuha na laganoj vatri dva i po sata. Kada je meso kuhano, izvadi ga se iz vode i još vrućeg izreže na sitne komade kako bi ga se dok je još to-plo moglo začiniti senfom, paprom, nagratanim hrenom i maslinovim uljem te posoliti po ukusu. Začinjeno

na uobičajeni način pretvore u pire. 3.ŠALŠA OD POMIDORA Svježe pomidore treba na minu-tu-dvije baciti u kipuću slanu vodu pa im oguliti kožicu, narezati ih i pirjati sa sitno narezanom kapulom na maslinovu ulju. Kada pomidore omekšaju, može ih se pasirati da se odvoje sjemenke. U principu šalšu od pomidora ne treba soliti, već je bolje umjesto soli dodati malo šećera.

PRIJE IZNOŠENJA NA STOLNa pijat se najprije stavi pire od mr-kve i oblikuje u kružnicu. Oko njega se napravi nova kružnica od šalše od

pomidora, u sredinu se položi lešo meso izvađeno iz kalupa i ukrasi listovima zelene salate i radiča, a po ukusu i jednom crnom ili zelenom maslinom iz salamure.

VINO Uz ovo koloritno jelo prijaju razna vina, osobito bijela, a mi smo ga uspjeli idealno sljubiti s vinom neo-bična imena Moja M. Riječ je o mace-liranoj maraštini, Šibenčani bi rekli žutini, iz vinarije Duboković s otoka Hvara. Uputno je da vino ne bude previše hladno kako bi do izražaja mogle doći sve njegove vrline.

Boje i čari babljeg ljeta


CULINARIA ŠIBENIK

SASTOJCI (PO OSOBI): 220 grama junetine (bok, koljenica…) ili miješanog mesa (junetina, teletina, janjetina…) 100 - 120 grama mrkvepola kilograma pomidoralist svježe zelene salatelist svježeg radičadvije žličice senfažlica šećeražličica hrenatri krumpira veličine šake na 8 prosječnih mrkava stručak lišća petrusimenakorijen petrusimena korijen selenajedna kapulajedan korijen đumbiraprstohvat petrusimenasol i papar po ukusudvije-tri žlice maslinova uljadesetak zrna crnog papra

ŠIBENIK 71

Tartar od tunjevine Mikoljsko ljeto

i bijele (sijede), nazivaju bapske vlasi. U pučkoj predaji može se naći priča da su te niti zapravo vlasi zlobnih i zločestih mladih djevojaka koje se početkom jeseni pretvaraju u vještice. Postoji i ljepša pučka priča po kojoj su te niti predivo vi-lenjaka i patuljaka od kojeg oni tkaju platno za svoje ruho. U Dalmaciji postoji vjerovanje da će se djevojka kojoj se paučina zaplete u kosu usko-ro udati, da će ponijeti mladenkin veo. Kako god bilo, nitko ne poriče da je bablje ljeto vrijeme finih užitaka, vrijeme kupanja u blagim zrakama sunca,

da su to dani kada je čovjeku ugodno osjećati se živim i prepuštati se paletama pastelnih boja koje oslikavaju njegove obzore. U takvom lir-skom ozračju treba u rano popodne sjesti negdje na balkon ili teracu pa uz suptilnu spizu i gutljaj finog vina dočekati rumeni zalaz Sunca. Za te trenutke babljeg ljeta naš je Rudi Štefan kreirao dva, bojama i okusima osobita, jela. Birajući pastelne boje, donio nam je na pijatu smirenost i harmoniju. ■

Poznajete li bilo koga, počevši od sebe, tko će zanijekati da je bablje ljeto najljepši dio godine? Babljim ljetom nazivamo razdoblje

ugodnog toplog, nježnog i suhog vremena koje nas ponekada obraduje i obgrli finom sjetnom nostal-gijom nedugo nakon kalendarskog početka jeseni. Na sjevernoj Zemljinoj polutki bablje ljeto obično traje od kraja rujna do sredine studenoga, a naše krajeve blagoslovi svojom vilinskom ljepotom i blagošću najčešće oko sredine listopada. Naziva-ju ga još i miholjskim ljetom prema blagdanu sv. Mihovila koji pada na 29. rujna. U kontinentalnim dijelovima Hrvat-ske ponegdje ga nazivaju i martinjskim ljetom, a na žalost nije neka naša autohtona privilegija jer ga poznaju i vole u većem dijelu Europe. Zašto se pitoma oaza ljeta u srcu jeseni zove baš bablje ljeto? Prema jednoj od teorija, a ona nam se čini najzanimljivijom, ime te, u naravi meteorološke, pojave potječe od niti paučine na kojima mladi pauci u ranu jesen jedre kroz zrak. Te niti slavenski narodi, zato što su tanke

PRIPREMA: Priprema ovog slasnog jela je jed-nostavna. Grašak treba kratko pro-kuhati u slanoj vodi. Salikoriju ili štir (ako je sezona odlične su i šparoge) također treba prokuhati u slanoj vodi tek da ne bude sirova (da se osjeti pod zubom), a tunjevinu tre-ba samo sitno izrezati. Grašak i sitno sjeckanu svježu tunje-vinu treba pažljivo pomiješati, zači-niti cvijetom soli i paprom te smjesi dodati malo maslinova ulja pa sta-viti u kalup da dobije lijep oblik.

SASTOJCI (ZA ČETIRI OSOBE)

200 grama svježe tunjevine

150 grama graška

400 grama dehidriranih crnih maslina

četiri žlice ikre od pastrve

stručak salikorije, biljke koja raste u solanama i po vrlo slanim kamenjarima uz more, jede se sirova ili ovlaš prokuhana, u Dalmaciji je dosta rijetka, ali izdašno uspijeva oko bivših solana u Zablaću. Ako nema salikorije, dobro će poslužiti štir ili, u sezoni, šparoge.

grančica koromača

dva-tri prstohvata cvijeta soli

maslino ulje

papar

Portret Rudolfa Štefana snimio: Davor Šarić

PRIJE IZNOŠENJA NA STOLTartar od tunjevine prožet zrnima graška stavi se na pijat i pokapa s nekoliko kapi maslinova ulja. Na njega se stavi žlica ikre od pastrve pa se sve ukrasi zelenom grančicom koromača. Uz to se kao mali prilog poslužuju dva-tri pinjura salikorije poprskane maslinovim uljem i (tko voli) poprskane s nekoliko kapi do-maće kvasine.

VINO Ovo jelo je usko povezano sa solju. Tartar je začinjen cvijetom soli, a uz njega se servira prilog od biljke koja raste oko solana ili po jako zasolje-

nom stijenju uz more. Takvo treba biti i vino pa je izbor sužen na sorte grožđa koje uspijevaju na kamenu, u bli-zini mora. U toj je kategoriji gotovo bez konkurencije naš

autohtoni babić. Babić je malo ćudljiv i ne uspi-jeva ga baš svaki vinar pretočiti u vrsno vino. Među malim proizvo-đačima babića u za-dnje se vrijeme ističe vinarija Suha punta Lea Gracina, naravno,

iz Primoštena pa ne bi bilo loše uz ovo suptil-no jelo ukazati povjere-

nje njegovom babiću koji trži pod imenom Tirada.

ŠIBENIK 71

CULINARIA ŠIBENIK

ZAVICAJNI PUTOPIS DUŽ OTOKA KORNATA OD OPATA DO PROVERSE


Z A V I Č A J N I P U T O P I S

u nepoznata prostranstva Daleko putovanje

blizine NAPISAO I SNIMIO: JOSO GRACIN

Šetnja pored i oko šetnice na obali Kanala sv. Ante

u nepoznata prostranstva Daleko putovanje

blizine


ZAVICAJNI PUTOPIS SMARAGDNE OČI HRVATSKE

74 ŠIBENIK

ŠIBENIK 75

Moj Kanal sv.Ante nije dugačak niti tri kilometra, a svojom ljepotom sva-kome tko ga ugleda raširi zjenice i uz-

dahom divljenja ispuni dušu. Moja duša tom je ljepotom trajno ispunjena i zarobljena zagrlja-jem uzajamne ljubavi iz kojeg se više ne može ni otrgnuti, ni izvući. S terase ispred svoje kuće, iz moje osobne zelene sjene borova, vidim njegov najljepši dio. Slika je uvijek ista, ali su boje i pri-zori uvijek drukčiji, neuhvatljivi i neponovljivi. Svakog jutra, svakog dana i u svaki suton uvijek im se iznova divim. To je trajni nepresušni izvor na kojem gasim žeđ znatiželje i iz kojeg crpim eliksir inspiracije za svoja putovanja s kojih se vraćam sretno umoran, željan slatkog sna da bih se probuđen s prvim zrakama sunca opet napio nektara ljepote kojom sam okružen.

Zov blizineZimi je Kanal sv. Ante tih i dostojanstven, uzvi-šen poput katedrale. Uhvatim ponekada sebe i prijatelje koji navrate kako razgovaramo tiho, gotovo šaptom kao u crkvi. Ljeti je slika druk-čija. Kanal se pjeni od života. Bruji kao napeta žica na gitari, a ja dvadesetak metara iznad te bujice pijem mirno svoj mirisni čaj i razmišljam kamo da krenem, kuda bih mogao poći. Zovu me mnoge daljine, ali ovoga puta bio je jači zov - blizine. Poći ću čak tamo, tako blizu, a tako daleko - na drugu obalu svog kanala.

Gledam ja tu dugu obalu, tu blizinu od kada znam za sebe, ali nisam siguran čega sve ima tamo prijeko iako sam nekoliko puta tijekom prošle i ove godine odrađivao neke poslove na uređivanju i opremanju turističke šetnice sv. Ante za koju je Šibenik dobio pozamašnu po-moć od Europske unije. Neću nikada ni otkriti sve tajne druge obale ako ne odem onamo, a za-nima me i kako je ispala šetnica. Istina, dobro je poznajem, ali nije isto raditi na njenoj izgradnji i šetati njom bez obveza.

Hitlerove očiPola sata kasnije već sam u kaiću, oduševljeno plovim ravno prema drugoj obali i odmah upa-dam ravno u nevolje! Ploviti kaićem preko ka-nala pogibeljno je najmanje kao pretrčavanje autoceste prvog dana vikenda kada se njom u suprotnim smjerovima valjaju bujice automo-bila turista koji odlaze kućama i turista koji hi-taju k obali da bi se odmarali i uživali u moru i suncu. Gliseri, brodovi, jedrenjaci, remorkeri napadaju me sa svih strana. Krivudam poput ptice trkačice iz crtanih filmova da me ne pre-gaze. Osjećam se pomalo glupo zbog ovog ne-promišljenog pretrčavanja kanala po najvećoj gužvi. Ipak, sretno sam se dokopao druge obale i uplovio u mir, debelu hladovinu i svježinu svo-

ZAVICAJNI PUTOPIS ŠETNJA PORED I OKO ŠETNICE NA OBALI KANALA SV. ANTE


je stare sigurne luke, ravno u Hitlerove oči. U taj prokop koji svi zovu Hitlerove oči, iako nitko ne zna ni tko im je ni kada ni zašto dao to ime, uplovljavam po navici, a i sviđa mi se laki ulazak duboko u utrobu stijene. Privlači me taj mistič-ni tunel. Uživam u njegovom mirisu i svježem povjetarcu što me poput hladnog vlažnog pa-sjeg jezika blago liže po licu i rukama.

Početak šetnje oko šetniceKaić sam ostavio u zjenici Hitlerovih očiju jer će tu biti dobro zaštićen od udara valova dok ja bu-dem šetao od vile Moj mir do tvrđave sv. Niko-le i istraživao unutrašnjost zablaćkog poluoto-ka tamo negdje do jezera Velike soline prema jugu i ceste Mandalina – Zablaće na istoku. Nabacim ranac na leđa pa kroz tunel koji spaja oči s malim pristaništem podno pustinjačke špilje sv. Ante izbijem na jarko svjetlo dana. Ispred mene ukaže se minijaturno žalo, taman za dvije, tri osobe. Maleno je ali je najljepše u cijelom kanalu. Sada je ovdje sve drukčije ne-go prošle godine jer je tu izgrađeno elegantno kameno pristanište s kojeg se otvara pogled na donji dio kanala, prostrani ulaz u uvalu Ča-pljinu, rtove Košćinovo i Debeli na zapadnoj obali kanala te rt sv.Ante na ovoj strani. Prvi put ne svraćam u špilju sv. Ante da se poklonim

sjenama davnih pustinjaka i pomolim za duše umrlih, nego se odmah laka koraka uspnem uz liticu do nove šetnice i vidikovca s kojeg puca impresivni pogled na cijeli kanal, Jadriju, Sri-mu, Martinsku i Šibenik.

Zipp - line Proveo sam neko vrijeme vremena radeći kao član ekipe HPK Sveti Mihovil na opremanju nekih njenih dijelova atrakcijama kakvih do sa-da nije bilo na šibenskom području. Čistili smo krošnje borova od gnijezda borovog prelca, a na litici iznad Hitlerovih očiju čeličnim smo sajlama učvrstili veliki kameni blok težak nekih pet-šest tona da se ne surva u dubinu. Pronašli smo sti-jenu pogodnu za slobodno penjanje te na njoj odredili i postavili dva smjera za penjače. Ra-dili smo brzo pritisnuti kratkim rokovima, ali smo, sada to vidim, posao zbilja dobro obavili. Postavili smo i osobno isprobali prvi zipp-line u našoj županiji. Ništa mudro i opasno, ali je jako zabavno. Riječ je o klizanju niz uže s vrha stijene sa završnim skokom u more. Taj prvi zipp-line postavili smo između borova na vrhu stijene iznad pustinjačke špilje sv.Ante i malog rta što dijeli veliki tunel Hitlerovih očiju od žala. Visinska razlika od 20 metara daje lijepo ubrza-nje i pumpa doze adrenalina taman onoliko ko-

ŠIBENIK 77

liko treba da bi to bilo privlačno turistima koji žele malo začiniti odmor i napraviti atraktivne fotografije svog pothvata.

LoborS vrha brda Lobora, najviše točke na obje obale kanala, vidim svoju kuću na drugoj strani. Tu, 65 metara iznad mora i stotinjak metara iznad dna kanala projektant šetnice, arhitekt Niko Bašić smjestio je glavni vidikovac. Znao je što radi, a vidi se da dobro poznaje Kanal sv. Ante kroz koji je kao dječak često plovio sa svojim ocem kada su gajetom na jedra i vesla dolazili iz Murtera u Šibenik. Čini se da postoji neka zabuna s brdom Loborom. Naime u starim knji-gama tim je imenom označeno brdo koje se na-lazi nešto južnije od brda u kojem su iskopane Hitlerove oči, ali to nije tema koja me sada zani-ma. Možda ću se time pozabaviti ove zime ka-da se može putovati i lutati samo po knjigama i starim spisima. Bit će vremena i za provjeru zanimljive priče da su u davnini baš s ove uzvi-sine izvidnici pratili kretanje brodova i javljali šibenskim gusarima koji su vrebali skriveni u uvali Sićenici.

PaklinaNe zadržavam se dugo na vidikovcu. Idem dalje prema vili Moj mir koja kao da je izgradnjom šetnice izgubila dio svog mira u kojem je ek-skluzivno uživala stotinjak godina. Nakon rta Južnog Turna uz zaglušno brujanje milijuna cvrčaka skrećem sa staze kroz šumu prema mo-ru. Brzo napredujući kroz hladovinu borova sti-žem do mjesta na kojem osjetih miris paljevi-ne. Dan mi se na mah pretvorio u noć i prekrio me tamom davne prošlosti. Jednostavno nisam mogao otjerati iz glave prikaze ljude u prljavoj otrcanoj odjeći kako lože velike vatre i u njih bacaju ljudska tjelesa što u trenu nestaju u žaru i pepelu. Zrak oko mene ispunio se kiselkastim smradom i dimom koji štipa za oči i dušu. Među grmljem na drugoj strani plitke uvale ugledah spodobu prekrivenu crnim plaštem i kapulja-čom s kosom među košćatim prstima i poželim što prije nestati s tog mjesta. Otvorih oči i u trenu se nađoh daleko od vizija smrti i užasa, ali na istom mjestu - u uvali Paklenoj obasjanoj ljetnim suncem i ogrnutom blagim mirisom bo-ćatog mora. Ipak u nosnicama i dalje osjećam paljevinu. Negdje sa sjeverozapada vjetar dono-si miris dalekog požara. Čini se da sam previše čitao i slušao priče o tome kako je uvala Paklena dobila to ime jer su u srednjem vijeku kada je Ši-benikom harala smrtonosna kuge tu spaljivana trupla umrlih. To je zaista bio pravi pakao na-domak grada. Postoji, međutim, i druga priča o Paklenoj i njenom imenu. Tu su stari Šibenčani



navodno skupljali smolu koja se upotrebljavala u tadašnjoj brodogradnji, a nazivali su je pakli-nom. Ni od jedne ni od druge priče nema danas nikakvog materijalnog traga. Tu su tek ostatci nekakvog mula i velike hrpe smeća koje su na žalo izbacili valovi bure koja se od Crnice i Do-ca svom silinom obrušava upravo na tu uvalu.

Nove vedute stare MandalineIdem dalje i nakon nekoliko koraka kao kroz vremenski prolaz u znanstveno-fantastičnim filmovima skočim iz srednjeg vijeka na kraj dru-gog milenija nakon Krista. Preskočim porušenu ogradu od bodljikave žice i nađem se među pu-stim ruševnim objektima nekadašnje vojarne bivše Jugoslavenske narodne armije, a oda-tle makadamskom cestom produžim do uzviše-nja na kojem stoji ogromna bijela ploča vidljiva iz svih dijelova grada. To je takozvani reflektor za usmjeravanje radijskih signala. Bez njega se u Šibeniku ne bi mogao čuti program glavnih nacionalnih radijskih postaja. Brdo na kojem je reflektor izdaleka ne djeluje osobito zanimljivo, ali vrijedi se na njega popeti jer se odatle pru-ža najljepši pogled na Šibenik, poluotok Man-dalinu i šibensku luku. Iznenadio me izgled Mandaline. Tek odavde se dobro vidi kolike su se na njoj promjene dogodile. To više nije ne-ugledan i nedostupan poluotok kakav je bio ti-jekom najmanje jednog i po stoljeća. Umjesto nekadašnjeg vojno-remontnog zavoda i sivih ratnih brodova JNA, što su bili naslagani jedan do drugog cijelom dužinom jugozapadne obale poluotoka, sad sve bliješti od sjaja luksuznih bi-jelih jahti što su popunile vezove u velikoj mo-dernoj marini.

Žal za izgubljenom prošlošćuVedute Mandaline sada su mnogo ljepše, ali nešto ipak nedostaje. Nema više zgrada po-morske dočasničke škole na Kulinama po kojoj je Mandalina bila izdaleka prepoznatljiva. Gledao sam kada je zgrada bila srušena eksplo-zivom. Pala je za nepune dvije sekunde. Bilo mi je pomalo žao što je Šibenik izgubio jedan od svojih simbola i dio svoje prošlosti. Kažu da će na njezinom mjestu biti izgrađen veliki luk-suzni hotel. To je dobra vijest, ali ipak je šteta što smo se tako olako u nepovrat odrekli dijela šibenske povijesti i baštine. Zar baš nitko nije mogao spasiti tu lijepu zgradu? Nije bilo teško zamisliti u njoj, ako ne visoku pomorsku ško-lu, onda muzej duge, bogate i slavne pomorske povijesti Šibenika. Gledajući s brda, želio sam umjesto prazne šume i ožiljka na punti vidjeti staru zgradu na Kulinama u svoj njenoj ljepo-ti, ispred nje usidrenu legendarnu dizalicu Veli Jože, oko nje slavne topove s otoka Žirja, na

vezu raketnu topovnjaču Petar Krešimir IV., a unutra raskoš svega onoga što je obilježilo po-morsku povijest Šibenika. Predivna prilika ko-ja je zauvijek propuštena. Tužan okrećem leđa Mandalini i spuštam se prema Perišićima i Jurkovićima napuštenim i zaboravljenim za-seocima o kojima se ne zna gotovo ništa. Kako iz pravca kojim sam krenuo do njih nema pro-hodnog puta, zaputim prema uzvišenjima juž-no od njih s namjerom da među avetinjski pra-zne kuće zađem kasnije.

Potkop Velikog medvjedaUzvišenja se doimaju sasvim običnima jer se iz-daleka ne vidi da se na svakom od njih nalaze potkopi i bunkeri iz kojih su nekada vojske nad-zirale prostor prema Velikim solinama i Za-blaću pa sve tamo od Podsolarskog do Kanala sv.Ante. Prošle godine sam s kolegicom Tatja-nom iz speleološkog odsjeka HPK Sv.Mihovil istražio ta dva speleološka objekta. Ujedno smo ih topografski snimili i napravili njihove nacrte. Tatjana je jedan od njih nazvala Anin potkop, a drugom je dala ime Potkop Velikog medvjeda. Dugi su oko 120 metara, a svaki od njih ima dva ulaza i dva kanala osigurana željeznim vratima iza kojih su stepenice za podzemne kanale koji završavaju betonskim bunkerima s puškarnica-ma otvorenim prema jugozapadu. Unutar sva-koga potkopa nalazi se i jedna dobro izolirana

prostorija koja je vjerojatno služila za smještaj vojne posade.

KormoviGazim po prašini stare makadamske ceste vra-ćajući se prema pustim i grobno tihim Jurkovi-ćima. Prolazim iznad Perišića, ali ne skrećem dolje. Privlače me ti Perišići. Nisam nikada svra-tio među njihove napuštene kuće. Gore s brda, od ulaza u prvi potkop primijetio sam da posto-ji i poneka renovirana kuća ili novosagrađena na temeljima stare, no ne znam živi li tamo net-ko. Bila bi prava šteta da tu nema više nikoga jer su oba zaseoka smještena na gotovo idealnom mjestu. Seoska je to idila u neposrednoj blizini grada i mora uronjena u potpuni mir i prelijepu prirodu. Predivno. Ulazim u Jurkoviće u kojima svaka pusta kuća kao da želi ispričati svoju pri-ču koja je trajala, koliko znam, do sedamdese-tih godina prošlog stoljeća kad su otišli njegovi zadnji stanovnici. Ime sela Jurkovići iz novijih je vremena. Staro, izvorno ime tog naselja bilo je Kormovi. Čudno ime koje potječe iz magle davnina povezano je, kažu povjesničari, s vo-dom i izvorima pitke vode koji se tu nalaze. Što-više, postoje vjerodostojni zapisi da čitavi teren oko Jurkovića obiluje snažnim podzemnim vo-dama. Čak i danas nakon velikih kiša kada se podigne razina vode u obližnjem jezeru Velikoj solini, sva se okolna polja pretvore u jezera za



koja mještani Zablaća koriste izraz site. Dokaz da na zablaćkom poluotoku postoji golem su-stav spilja i jama kojima teku podzemne vode nalazi se jugoistočno od Kormova pored ceste Mandalina – Zablaće, unutar žice nekadašnje vojarne Knezova bribirskih. Tamo je velika špilja unutar koje se nalazi pravo jezero slatke i pitke vode. Po toj špilji cijeli prostor nekadašnje vojarne nazivao se Pećine.

Prostranstava zaboravljene prošlostiNa odlasku iz Jurkovića – Kormova iza velike bunje na kraju sela uskom stazom već skrive-nom u gustom raslinju idem prema jezeru Veli-koj solini koje nazivaju još i Veliko blato. De-sno od mene uzvišenje je koje se zove Glavica, a lijevo Kita. Prije četiri godine mi, pripadnici Gorske službe spašavanja, tu smo tražili nesta-log starca iz Šibenika. Nakon tri tjedna inten-zivne potrage po cijeloj okolici grada, pronašli smo ga, upravo tu pored staze od Kormova pre-ma Velikoj solini, nažalost mrtvog. Dok smo ga tražili, nije bilo vremena razmišljati o prirodnim ljepotama i zanimljivostima ovog kraja pa sam sada bio zatečen svim onim što sam oko sebe vi-dio. Ah, koliko tu ima posla za istraživače! Samo jezero Velika solina sa svojim solanama i priča-ma o soli, tom bijelom zlatu, koje je podiglo Šibe-nik i izgradilo sve njegove znamenitosti izazov je veći od znatiželje običnog šetača. Uznemiri me pomisao da je ljudski život previše kratak da bi se ispričale sve priče koje se nude i otvaraju dok se šeće pored šetnice u Kanalu sv. Ante pa ubrzam korak i, kao da bježim od nepreglednih prostranstava zaboravljene i nepoznate prošlo-sti tog neznatnog prostora, kroz gustu borovu šumu skoro bez daha izbijem u uvalu Škar.

Labirinti zaboravaKao da sam u sadašnjost izbačen iz jurećeg vre-meplova. Ovdje je sve pitomo i poznato. Bruje brodski motori, žamore kupači, u krošnjama stabala šumi maestral, žubore bijeli valići na ža-lu… Učini mi se da sam spašen, ali me u novi vrtlog prošlosti baci već sam pogled na tvrđa-vu sv. Nikole. Gorko se kajući što sam u šetnju svojom blizinom krenuo nespreman i nepripre-mljen, kao da se spuštam u nepoznatu jamu bez konopa, klinova i svjetla, gotovo da sam poku-šavao pobjeći od samog sebe ne bih li što prije došao u sigurnost svog doma na suprotnoj obali kanala. Nova šetnica po kojoj sam brzao čista je nepatvorena ljepota. To je remek-djelo genija i vizionara Nike Bašića. Ona otvara moj prediv-ni Kanal sv. Ante pogledu, duši i srcu. Stvorena je za uživanje i divljenje. S nje se, kao i s mog balkona, u ovom zlatnom okviru od stijenja i vode uvijek se vidi ista slika, ali su boje i prizori uvijek drukčiji i neponovljiv. Njom treba šetati s ljubavlju i radošću dok se kamenje kojim je popločana ne pretvori u prah, ali pogleda uvi-jek prikovana za kanal. Onima koji nešto znaju o bliskoj, davnoj prošlosti i pradavnoj prošlosti ne preporučujem obzirati se prema Kormo-vima, Solini, sitama… Tamo, uz nepresušne izvore pitke vode, vlada neutaživa žeđ za spo-znajama o prošlosti, životu i smrti, o rađanju i nestajanju, o smislu života izgubljenog u labi-rintima zaborava. Na kraju puta uđem u pusti-njačku špilju sv. Ante i tu se, u srcu duše prošlo-sti moje blizine, pomolim u svetoj tišini za sve moje sadašnje i bivše.

Dolje u polutami Hitlerovih očiju čekao me je kaić. Struže bokom o betonski zid i kao da me zabrinuto pita: Ma, di si ti više? ■

AD

HA

RA

OA

ZA

OD

JEĆ

E Z

A Ž

ENE

KOJE

ZN

AJU

ŠIBEN

IK, V

ODIČK

A 1, K

ALEL

ARGA

, 022

212 6

21

GORA

N PA

UK ■

CAR

LO M

ATTI

AZZI

■ P

ETAR

GUB

ERIN

A ■

MIR

O KO

TARA

C ■

ŽIŽ

ULA

■ N

P KR

KABR

OJ 19

■ G

ODIN

A 4. ■

LIS

TOPA

D/ST

UDEN

I 201

3. ■

WW

W.M

OK.H

R

Documents

ŠIBENIK 19