NA RUBU putovanje u kraljevstvo uma i duha

copyright © 1983 by Shirley MacLaine

"Ovo je knjiga o iskustvu uspostavljanja kontakta sa samim sobom koje sam stekla u svojim ranim četrdesetima. Govori o svezi između uma, tijela i duha. Ono što sam iz toga naučila omogućilo mi je da nastavim živjeti ostatak svog života kao gotovo potpuno izmijenjeno ljudsko biće. Dakle, ova je knjiga o potrazi za samim sobom — potrazi koja me je odvela na dugo putovanje na kojem sam se postup no otkrivala, čiji je svaki tren bio naprosto čudesan. Pokušala sam sve na putu prihvaćati bez predrasuda, jer sam se našla nježno, ali neizbježno izložena dimen zijama vremena i prostora za koje sam do tada mislila da pripadaju znanstvenoj fantastici i pripisivala okultnome. Ali to mi se dogodilo. Odvijalo se polako. Odvijalo se tempom koji je očito bio samo moj, jer vjerujem da svi ljudi prolaze kroz slična iskustva. Ljudi napreduju u skladu s onim za što su spremni. Morala sam biti spremna za ono što sam naučila jer je to bilo pravo vrijeme za to." Shirley MacLaine

"Autorica će ganuti čitatelje svojom iskrenošću; nikad ne sumnjamo u njezi- nu vjeru. Slavna glumica vješta je spisateljica koja nam daje uvid u nadnaravni svijet, čime će zagolicati znatiželju i potaknuti nas da čitamo više o tome." Publishers Weekly

Premda su svi događaji "stvarni", neki od ljudi koji se pojavljuju u ovoj knjizi složeni su od više likova kako bi se zaštitila njihova privatnost; tijek i mjesto ne kih događaja izmijenjeni su, a poznati političar obnaša dužnost različitu onoj u stvarnosti.

Mojoj majci i mojemu ocu

Nikada ne izgovori ove riječi: - Ne znam što je to, stoga je pogrešno. Čovjek mora proučiti da bi znao; znati da bi razumio; razumjeti da bi osuđivao.

Naradina misao

Više je stvari na nebu i zemlji Horacio, nego što ti i sanjati možeš.

Hamlet

1. poglavlje

Snovi drevnoga i modernog čovjeka pisani su istim jezikom kao i mitovi čiji su stvaratelji živjeli u zoru čovječanstva... Vjerujem da je jezik simbola jedini strani jezik koji svatko od nas mora naučiti. Njegovo nas razumijevanje dovodi u dodir s jednim od najbitnijih izvora mudrosti...doista i snovi i mi tovi važne su poruke nas samih nama samima.

Erich Fromm Zaboravljeni jezik

P ijesak je bio hladan i mek dok sam trčala duž plaže. Plima je polako na dolazila i do zalaska sunca dosegnula cestu za Malibu. Obožavala sam trčati netom prije zalaska sunca, jer mi je pogled na grimiznoljubičaste oblake nad valovima pomagao da ne mislim koliko me noge bole. Jedan mi je

zdravstveni savjetnik davno rekao da pretrčati tri milje po mekom pijesku, vrije di isto kao šest milja po tvrdoj površini. Oduvijek sam željela ostati zdrava, bez obzira koliko mi to boli uzrokovalo. Kad nisam plesala, trčanjem sam održavala kondiciju. Ali kakvu sam ono priču čula jučer - o dva brata? Jedan se brinuo za zdrav lje i trčao pet milja ulicom svakoga jutra u svome životu, bez obzira na to kako se osjećao. Drugi nije nikada vježbao. Jednoga jutra brat koji je vodio računa o svom zdravlju, okrenuo se da bi prstom ukorio svoga lijenog brata kad - bum! Naprosto nije vidio kamion... Možda zapravo i nije važno što činimo za samoodržanje. Uvijek će odneku- da iskrsnuti neki kamion. Stvar je u tome da mu ne dopustimo da nas zaustavi, niti da usmjerava naš život. Sjećam se kako sam u djetinjstvu sjedila za stolom večerajući s majkom i ocem u Virginiji. Bilo mi je dvanaest godina i odjednom sam shvatila da sam bez obzira koliko sreće osjećam u bilo kojem trenutku, uvijek svjesna borbe koja se

vodi u dubini. "Nevolja" kako sam to onda zvala... sve je uza se donosilo neku vrstu nevolje. Sjetila sam se kako mi je tata rekao da sam bez sumnje otkrila je dno staro grčko načelo - pitagorejsko, mislim da je rekao. Tata je bio neka vrsta seoskog filozofa i gotovo je diplomirao filozofiju na Sveučilištu Johns Hopkins. Volio je nagađati o filozofskim značenjima. Pretpostavljam da sam od njega nasli jedila tu osobinu. Sjećam se kako je rekao da moja misao ima duboko značenje, koje se kao načelo može primijeniti na cijeli život. Bez obzira kako se nešto či nilo dobrim, uvijek treba promisliti o njegovoj negativnoj, komplementarnoj strani. - Naravno i obratno je također točno - rekao je, ali tata je izgleda uvijek bio usredotočen na negativno. U meni je to stvorilo svjesnost o dvojnosti u živo tu. U tom zasljepljujućem bljesku uvida nad tanjurom smrznutog graška, osjetila sam da sam razumjela nešto, a da nisam znala što sam to točno razumjela.

Vjetar se podigao dižući bijele krijeste valova na pučini. Vivci su ulijetali u valiće blizu obale i izlijetali iz njih, prikupljajući ostatke hrane koje je nanijela pli ma, dok su se njihova dostojanstvena braća pelikani, širokih krila zalijetali i obrušavali poput ludih kamikaza, ravno u jata riba što su plivale dalje od obale u dubokom moru. Pitala sam se kako bih se osjećala da sam ptica koja ne brine ni o čemu osim o letu i hrani. Prisjetila sam se kako sam pročitala da je i najmanja ptičica u sta nju preletjeti tisuće milja preko Tihog oceana neopterećena i sama, noseći samo jedan komad prtljage; jednu imovinu... grančicu. Ona nosi grančicu u kljunu, a kad se umori, naprosto se spusti na površinu mora i pluta na grančici sve dok nije spremna ponovno poletjeti. S grančice lovi ribu, jede, a na njoj i spava. Kome još treba Kraljica Mary1? Ptičica maše krilima, čvrsto drži svoj spasilački splav u kljunu i putuje kako bi vidjela svijet. Kakav život! Pitala sam se osjeća li se ptičica ikada usamljenom. Ali čak i kad je sama, doimalo se da joj je jasno koji je pravac ispravan za njezin život. Ptice imaju urođeni kompas koji ih vodi kamo god požele ići. Doimaju se kao da točno znaju što su, kako žive i zašto su žive. Ali imaju li osjećaje? Zaljubljuju li se? Odjeljuju li se od drugih sa samo jednom pticom, kao da su njih dvije protiv svih? Ptice se doimaju dijelom svega. Prostora, vremena, zraka. Kako bi mogle isključiti svijet ako su željele preletjeti iznad njega? Sjetila sam se iskustva koje sam jednom proživjela. Nazivam ga iskustvom, a ne snom, premda se dogodilo dok sam spavala, jer mi se činio puno stvarnijim od sna. Osjećala sam da lebdim iznad Zemlje i ronim i plutam na zračnim stru jama, baš kao ptica. Prelebdjela sam preko različitih zemalja i planina i potoka i drveća. Dok sam lebdjela, vrhovi krošanja nježno su me dodirivali. Pazila sam da ne otrgnem niti jedan labavi list s grane kojoj je pripadao, jer sam i ja sama pri padala svemu što postoji. Željela sam se kretati dalje i brže i više i šire - što sam

1 najluksuzniji brod za prekoatlantsku plovidbu

* * *

se više uspinjala, postajala sam sve povezanija, moje se biće istodobno usredo točivalo i širilo. Imala sam osjećaj da se sve doista odvija, da je moje tijelo nevažno i da je upravo to dio iskustva. Moje istinsko "ja" lebdjelo je slobodno i neopterećeno, ispunjeno mirom koji donosi osjećaj povezanosti sa svime što po stoji. Nije to bio uobičajeni seksualno usmjereni san o letenju o kojemu govore psiholozi. Ovo je bilo više. Imalo je drugu dimenziju. Riječ koju tražim, pomislila sam u sebi dok sam trčala, jest "poseban". Zato sam ga zapamtila toliko detaljno, kad god sam se osjećala nezadovoljnom ili usamljenom ili na neki način na petom i živčanom, pomislila bih na to iskustvo izvan svog fizičkog tijela kad sam osjećala vezu sa svime iznad i ispod sebe. Osjećaj da pripadam "svemu" darovao mi je veće zadovoljstvo od svega dru gog. Veće zadovoljstvo od rada, od vođenja ljubavi, od uspjeha ili bilo kojeg dru gog ljudskog nastojanja kojemu se posvećujemo s ciljem da dosegnemo sreću. Obožavala sam misliti. Obožavala sam se usredotočiti. Obožavala sam se baviti problemima izvan same sebe jer sam, da budem iskrena, vjerovala kako je to moj put do razumijevanja same sebe. Negdje duboko ispod mene bili su odgovori na sve ono što stvara tjeskobu i zbunjenost u svijetu. Kakva drska pomisao! No ako mogu dodirnuti sebe, ustinu dodirnuti sebe, mogu dodirnuti i svijet... možda čak i svemir. Zato sam bila politički aktivna, feministikinja, putopisac, znatiželjni ljud ski izvjestitelj; a vjerojatno sam zato bila glumica i izvođač. Morala sam poseg nuti unutra i dodirnuti sebe, ako sam htjela razumjeti svijet i biti iole dobra u svome poslu. Vjerojatno sam iz toga razloga započela svoju karijeru kao plesa čica. Kad sam se kretala, bila sam u dodiru s onime tko sam. Kako bilo... za mene je jedino putovanje vrijedno truda bilo putovanje kroz samu sebe. Hladni vjetar raspršivao je pijesak oko mojih nogu dok sam trčala. Usporila sam do hoda, prisjetivši se da je nakon naporne tjelovježbe dobro postupno usporavati, tako da se mliječna kiselina u mišićima ne skruti. - Od toga vas bole mišići, rekao mi je trener. - Nikada ne prekidajte vježbanje naglo. Polako se smirite. Poslije će vas boljeti manje. Pozorno sam slušala sve što se odnosi na tjelesnu kulturu jer sam shvatila da me to dovodi u dodir sa samom sobom. Poštovala sam svoje tijelo jer je bilo jedi no koje sam imala. Željela sam da potraje. Ali, Bože, znalo je biti tako bolno, oso bito kad mi je petnaest godina prošlo bez ikakve tjelovježbe. Bilo je to doista glupo, mislila sam dok sam hodala. Sve te godine glume, mislila sam da moje ti jelo nije toliko važno. Završila sam dobru školu klasičnog baleta kad sam bila mlada; mislila sam to će biti dovoljno. Bila sam u krivu. Ljudi se moraju brinuti za svoje tijelo svakodnevno ili će se jednoga jutra probuditi i otkriti da ih tijelo ne sluša. Onda će reći kako su stari. Uvijek se osjećam staro kad nisam u dodiru sa svojim tijelom. A proces povezivanja s vlastitim tijelom olakšao mi je da ostva rim svezu s istinskim ja koje prebiva u tom tijelu. Što je to pravo ja? Što me je to poticalo da se pitam i istražujem i mislim i osjećam? Jesu li to male sive stanice materije mozga ili je to um koji je nešto više od mozga? Uključuje li "um" ili "osob-

nost" ono što ljudi nazivaju "dušom"? Jesu li oni odvojeni ili biti čovjek znači spoznati da smo ukupnost svih tih dijelova i ako je tako, kako se oni nadopunju ju jedan s drugim? Eto, o tome je ova knjiga... ona je o iskustvu uspostavljanja kontakta sa samim sobom koje sam stekla u svojim ranim četrdesetima; ona govori o tome što je to djelovalo na moj um. moju moralnu čvrstinu, moj duh, te što je učinilo za moje strpljenje i pouzdanje. Govori o svezi između uma, tijela i duha. Ono što sam iz toga naučila omogućilo mi je da nastavim živjeti ostatak svog života kao gotovo potpuno promijenjeno ljudsko biće. Dakle, ova je knjiga o potrazi za samim sobom - potrazi koja me je odvela na dugo putovanje na kojem sam se postupno otkrivala, čiji je svaki tren bio naprosto čudesan. Pokušala sam sve na putu prihvaćati bez predrasuda, jer sam se našla nježno, ali neizbježno izložena dimenzijama vremena i prostora za koje sam do tada mislila da pripadaju znanstvenoj fantastici i

pripisivala okultnome. Ali to mi se dogodilo. Odvijalo se polako. Događalo se tempom koji je očito bio samo moj, jer vjerujem da svi ljudi prolaze kroz slična iskustva. Ljudi napreduju u skladu s onim za što su spremni. Morala sam biti spremna za ono što sam na učila jer je to bilo pravo vrijeme za to.

Snimila sam oko tridesetpet filmova - neke dobre, neke loše i mislim da sam iz svakoga ponešto naučila, premda sam, što nije nimalo neobično, više naučila iz loših nego iz dobrih. Putovala sam po cijelom svijetu, nekad kao privatna oso ba, obično neprepoznatljiva (jer sam tako željela), a nekad kao zabavljačica (kad sam željela biti prepoznatljiva), bilo reklamirajući novi film, snimajući televizijsku emisiju ili na turneji nastupajući uživo. Obožavala sam nastupati uživo zato što mi je to omogućavalo da osjetim publiku; što misli, što je zanima, te njezin raznoliki smisao za humor. Ali najviše sam voljela upoznavati nove ljude i uranjati inten zivno u strane kulture, sve dok ne bih naučila da se s njima ugodno stopim. Stekla sam krug prijatelja u svojim domovima daleko od kuće. Bili su to umjetnici - izvođači, filmaši iz svih zemalja u kojima sam snimala filmove, pisci (i sama sam napisala dvije knjige o svojim putovanjima i avanturama koje su preve dene gotovo svugdje), predsjednike vlada, premijere, kraljeve i kraljice (o mojoj se političkoj angažiranosti detaljno pisalo, "za" i "protiv", također u cijelom svije tu). Bila sam privilegirana osoba o tome nije bilo sumnje. Naporno sam radila da bih došla do uspjeha, ali još uvijek sam se osjećala sretnom i kako sam rekla, privi legiranom, što mi se ukazala prilika da upoznam i razgovaram sa svakim s kim sam poželjela, od Castra, Pape, engleske Kraljice i drugih dostojanstvenika do bolesnih i umirućih u Indiji ili pobunjenih seljaka u zaseocima na Filipinima, ili šerpi (nosača) na Himalaji, da navedem samo neke. Što sam više putovala i upoznavala ljude, sve se više budila moja društvena i politička svijest. A što sam se više angažirala, otkrivala sam da se sve više pois- * * *

tovjećujem s "gubitnicima", kako ih je nazivao moj otac. Bilo kako bilo, zatekla sam se kako puno razmišljam o tome što ne valja sa svijetom. To ne možete iz bjeći kad uistinu vidite bijedu, glad, mržnju. Počela sam odlaziti na putovanja s devetnaest godina, a sad sam sredinom četrdesetih, mogla objektivno sagledati da su stvari uporno kretale nizbrdo. Demokratski idealizam više mi se nije činio mogućim, jer su se ljudi koji su činili dio demokratskog procesa, očito više bavili zadovoljavanjem vlastitih interesa te su stoga zlorabili temeljnu demokratsku ide- ju blagostanja za većinu. Neveliki broj ljudi usuđivao se govoriti o međunarod noj etici. "Političko mišljenje" u svijetu temeljilo se na dva polja: političkoj moći i materijalnoj privredi, a rješenja su izražavali u obliku grafikona, tabela, anketa i industrijskih programa, koji su potpuno zanemarivali individualno ljudsko biće. Negdje na našem planetu neprestano se odvijao rat, nasilje, kriminal, ugnje tavanje, diktatura, glad, genocid - opći spektakl ljudskog očaja i jada. U među- vremenu, svjetske su vođe nastavile proučavati probleme jedino kao probleme same ne prepoznajući njihovu istinsku povezanost sa širom i sveopćom potrebom - duboko ukorijenjenom željom da se postigne trajno mirno stanje uma svakog pojedinca, sa svim širokim implikacijama koje bi to sobom donijelo. Oni su za traj ne probleme imali tek privremena rješenja. Ili, kako bi to tata rekao: - Stavljaju hanzaplast na rak. Zatekla sam se u beskrajnim raspravama po cijelom svijetu o tome je li čo vječanstvo u osnovi sebično, zaokupljeno vlastitim interesima, te se zanima samo za zadovoljavanje osnovnih potreba i osobnu korist. Zatekla sam se kako govorim da možda upravo sebičnost i međusobno nadmetanje štete ne samo sreći već i osobnom uspjehu. Činilo mi se da iako svjetske sile priznaju da postoji potreba za sjedinjenjem ljudskih interesa, uvijek preporučaju sve više nadmetanja u ekonom skoj politici kako bi se postigao taj cilj; što samo može dovesti do konflikta, nesloge i neizbježno većih ratova. Nešto je doista nedostajalo. A onda, kako sam nastavila putovati, zamijetila sam da se nešto mijenjalo. Ljudi s kojima sam razgovarala počeli su nagađati o onome što nedostaje. Ton naših razgovora promijenio se od

očaja i zbunjenosti do razmatranja da bi odgov ori mogli biti u nama samima, kao da nevolja koju je čovječanstvo samo stvorilo nema ništa s ekonomskim rješenjima. Počeli smo nagađati o unutrašnjoj potrazi, i onome što mi kao ljudi uistinu značimo. Zašto smo tu? Imamo li neku svrhu ili smo samo prolazna slučajnost? To da smo tjelesni, bilo je očito. Naše tjelesne po trebe, barem su u teoriji bile prva briga vlada i vođa. Također je bilo jasno i to da smo mentalna bića. O svijetu uma, mentalnoj dimenziji brinuli su kroz škol- stvo, umjetnost, znanost i sveučilišta. Ali zar nismo isto tako i duhovni? Otkrila sam da se sve više i više ljudi usre dotočuje na pitanje unutarnje duhovnosti kojemu je tako dugo bilo zanijekano priznanje. Je li zbunjenost potjecala od činjenice da duhovnost nije samo očita, već i nevidljiva? Svjetske religije nisu objašnjavale niti zadovoljavale naše duhovne potrebe. Ustvari, Crkva je više dijelila ljude nego ih spajala, slijedio čo- vjek kršćanstvo, islam, židovstvo ili budizam. Uistinu, svijet se doimao kao da ulazi

u eru svetog sukoba; uzmimo samo porast islamskog ponosa u arapskim zemlja ma, samozvane "vrle kršćanske fundamentaliste" među takozvanom kreposnom većinom u Americi, te cionizam u Izraelu. Stekla sam razgranam mrežu prijatelja u cijelom svijetu, koji su krenuli u vla stitu duhovnu potragu. Zanimali smo se za ljudsku svrhu i značenje ne samo u odnosu na fizičku dimenziju života na Zemlji već također i o svom metafizičkom položaju u odnosu na vrijeme i prostor. Počelo se činiti mogućim da ovaj život nije sve što postoji. Možda, tjelesna dimenzija postojanja nije i jedina dimenzija postojanja. Postojala je čudesna mogućnost da je istinska stvarnost puno više od toga. Drugim riječima, možda je Buckminster Fuller2 bio u pravu kad je ustvrdio da je devedesetdevet posto stvarnosti nevidljivo, a naša nesposobnost da prihva timo tu nevidljivu stvarnost posljedica je onoga što se danas obično naziva niskom razinom naše svijesti. Kad sam si počela postavljati ta pitanja, i otkrila pravo srodstvo s onima koji su poput mene pošli u istu potragu, moj se život promijenio, a s njime i moj pogled na svijet. Bilo je to uzbudljivo, katkad zastrašujuće, a uvijek zapanjujuće jer me je tjeralo da ponovno procijenim što to znači biti živ. Možda smo mi, kao ljudska bića, zapravo dio trajnog iskustva koje se nastavlja nakon što mislimo da smo umrli. Možda smrt ne postoji. Ali trčim pred rudo.

Sunce je zalazilo studeno i blještavo podno planina Point Dume. Sjetila sam se kako sam stajala na tim planinama promatrajući kako se pod njima obrušava- ju valovi Tihog oceana, pitajući se je li ljudski rod uistinu potekao iz mora. Tihi me ocean uvijek podsjeti na moga prijatelja Davida. Ili mi je on toliko često na umu ovih dana naprosto zato što dolazim do iste prekretnice u svome životu i što je s njim lako razgovarati. Što mi je ono rekao? Nešto o duhovnoj potrebi da cijenimo i pozitivno i negativno u životu podjednako. - Nemoguće je imati jedno bez drugoga - rekao je. - Život je izgaranje obo je. Samo pokušaj prevladati negativno pozitivnim i bit ćeš puno sretnija. - Svakako - rekla sam - ne moraš biti nuklearni fizičar da bi to, znao - ali ži vjeti je nešto drugo. David je bio zanimljiv čovjek. Imao je oko tridesetpet godina, bio je ljubazan, vrlo nježna osoba, s lijepo oblikovanim jagodicama i nekom vrstom blagog, tužnog osmjeha. Upoznali smo se u jednoj umjetničkoj galeriji u Villageu3 u New Yorku. Započeli smo prijateljstvo zato što sam se uz njega osjećala ugodno. On je bio slikar i pjesnik koji se svugdje osjećao kao kod kuće jer je bio promatrač

2 Fuller, R. Buckminster (1895.-1983.) - američki inžinjer, dizajner i arhitekt 3 Greenwich Village - dio New Yorka u donjem dijelu Manhattana u kojemu žive umjetnici, pisci i studenti.

* * *

života. Šetali bismo satima duž Manhattana promatrajući ljude i pitajući se o čemu razmišljaju. Kad je bio u Kaliforniji, što je bilo često, šetali bismo plažom u Malibuu. David je također volio putovati i puno je proputovao od Afrike i Indije do Dalekog istoka, pa sve do Europe i Južne Amerike. Putem je slikao i pisao. Nije ga puno stajalo jer se snalazio radeći sve vrste pomoćnih poslova. Oženio se jedanput. Nije o tome govorio, ali mi je jednoga dana priznao da je nekad živio "u brzoj traci". Kad sam ga pitala što to znači, samo je odmahnuo rukom i rekao: - To je prošlost. Gotovo je s brzim autima, životom na visokoj nozi, dječjom igrom. Sad sam sam i sretan. Ni ja nisam puno govorila o svom privatnom živo tu. Naša veza nije bila takve prirode. On se također zanimao za hrpu stvari za koju ja nisam imala vremena: reinkarnacija, sjećanja iz prošlih života, kozmička pravda, frekvencije vibracija, kombiniranje hrane, duhovno prosvjetljenje, medi tacija, samospoznaja i bogzna što sve ne. O svemu je tome govorio ozbiljno, očito s velikim znanjem. Ali većina je toga prolazila pored mene jer sam bila zaoku pljena filmskim scenarijima, televizijskim emisijama, novim točkama za moje na stupe po klubovima, mršavljenjem i Gerryjem. Željela sam razgovarati s Davidom o Gerryju, ali okolnosti su bile takve da ni s kim, pa čak ni s Davidom, nisam mogla razgovarati o Gerryju.

* * * Sada, na hladnom vjetru, osjetila sam kako mi se kapi znoja cijede niz zati ljak po vratu. Noge su me boljele. ali bio je to dobar osjećaj. S naporom sam trčala. Bila je to vrsta boli koja pruža zadovoljstvo. Možda je, kako reče David to bila cijena za sve u životu. Kad osvojiš prvo mjesto nakon borbe, onda više ne boli.

Bacila sam zadnji pogled na zalazeće Sunce i uputila se drvenim stubama koje su od kuće vodile na plažu. Voljela sam te drvene stube, izbrazdane i polom ljene na udaru visokih plima i oluja. Već dvadeset godina koristim te stube, otkad sam napravila zgradu sa stanovima od prve plaće, koju sam primila nakon što sam glumila u svom prvom filmu Nevolje s Harryjem, Alfreda Hitchcocka. Prvo što sam napravila bilo je da sam digla kredit kako bih izgradila zgradu u kojoj ću moći izdavati stanove i živjeti tako da sama ne moram plaćati stanarinu... samo u slučaju da me zgazi kamion taj plan ne bi uspio. Pretpostavljam, da je to zato što potječem iz srednjeg staleža. Uvijek se osiguraj za budućnost! Nikad ne znaš. Oprala sam pijesak s nogu pod tušem na vrhu drvenih stuba... pijesak se ne smije unositi u stan. Uvući će se u tepih za koji mi je građevinac rekao da ga iona ko ne bih trebala imati u kući na plaži. Popela sam se zadnjim nizom stuba koje su vodile do unutrašnjeg natkrive nog dvorišta, gdje sam se zadržala bacivši pogled na japanski vrt koji sam sama uredila, uključujući i bonsai drvo iz Kyota, te svjetlucavi potočić što je uvijek te kao prema gore i izvijao se oko sebe. Godine putovanja na Daleki istok, osobito u Japan, ostavile su na mene duboki utisak. Ganuo me njihov spartanski osjećaj poštivanja prirode. Kako su Japanci dobro naviknuti na udarce prirode, nemaju

drugog izbora doli da se usklade s njom. Oni nisu vjerovali u pokoravanje pri rode, za razliku od nas na Zapadu. Koristili su je i postali njezinim dijelom... to jest sve dok nisu prokockali svoje poštivanje prirode uime poštivanja posla i pro fita. Otkad je Japan postao onečišćen, prestala sam ići tamo. Pitala sam se koliko će proći dok cijeli svijet ne industrijalizira prirodu, samo zato da bi zaradio više novca. Pretpostavljam da to zvuči pojednostavljeno, ali tako se doima. Čula sam kako zvoni telefon u mom stanu. Gotovo sam pala jer sam se trznu- la i poskočila kako bih stigla prije nego odzvoni. Tako su telefoni djelovali na mene. Javila bih se čak i na tuđi telefon, ako je zvonio pokraj mene. To ima neke veze s učinkovitošću, točnošću i urednošću. Živcirali su me ljudi koji su puštali da telefon odzvoni četiri puta prije nego što bi podignuli slušalicu. To mi se čini lo nemarnim - naprosto lijenim i nemarnim. Proletjela sam kroz vrata dnevne sobe i bacila se na telefon na podu. Morala sam se nasmijati samoj sebi. Tko bi k vragu mogao biti toliko važan? I ako jest, zvat će ponovno. - Halo - rekla

sam bez daha, pitajući se što će osoba s druge strane žice mi sliti da sam radila. - Haloooo... Bio je to Gerry. - Kako si? Čula sam glasove međunarodnih informacija u pozadini. Gerryjevo lice, kosa koja se spušta na čelo, nježne crne oči, proletjeli su mi kroz misli. - Sjajno - odgovorila sam radosna što ne može osjetiti koliko sam sretna što mu čujem glas. - Kako stoje stvari s Njezinim Veličanstvom? - Polako i dostojanstveno tonemo u Engleskoj - šalio se s dozom ozbiljne zabrinutosti koju sam naučila prozrijeti. - Pa - pročistila sam grlo - dostojanstvo je osobina koju svi cijene. - Da. Pa, činim što mogu kako bih spriječio da brod potpuno potone. Osjetila sam kako je prinio cigaretu ustima i uvukao dim uz tihi, šuštavi zvuk. - Gerry? - Da. - Kako ide tvoja kampanja? Ima li napretka? - O, dobro - rekao je. Ali u njegovu se glasu čula lagana potištenost. - To je dug i spor proces. Ljudi se moraju poučavati i obrazovati čelično nježnim pote zima. Nije lako održati ravnotežu. Ali razgovarat ćemo o tome kad se vidimo. - Oh? - uzdahnula sam - Hoće li to biti uskoro? - Da, nadam se. Možemo li se naći ovoga vikenda u Honoluluu? Idem na konferenciju o privredi Sjevera i Juga. - Oh, Isuse. Možemo - rekla sam - Hoće li biti puno novinara? - Da. - Smeta ti? - Ne. - Voljna si riskirati?

- Da. - U redu. Bit ću tamo. Kad? - U petak. - Gdje? - U 'Kahala Hiltonu'. Sad moram ići. Imam sastanak sa zamjenikom tajnika. On me čeka. - U redu. Sjajno. Vidimo se za vikend. - Doviđenja. Prekinuo je. S Gerryjem nikada nije bilo dugog telefonskog opraštanja. Njegovo profesionalno držanje i navike uvjetovale su tu vrstu ne marnosti. Njegov je privatni život bio sasvim druga priča. Spustila sam slušalicu, istuširala se i odvezla, sporije nego inače u svoju ve liku kuću u Encinu. Obožavala sam sjediti za upravljačem kalifornijskog automobila, vozeći pro stranim otvorenim autoputevima i razmišljati. Voljela sam razmišljati u Kaliforniji. New York je bio toliko nabijen životom, da ostavlja tek toliko vremena za instink tivno djelovanje i preživljavanje, što mi je bilo kreativno i uzbudljivo, ali u Kali forniji sam mogla razmišljati. Pa ne zovu Kaliforniju Velikom Narančom bez ra zloga. Lako se možete pretvoriti u naranču, ako niste oprezni. Tako je Velika Jabuka4 za mene bila mjesto gdje sam mogla provesti svoje zamisli do kojih sam došla u Velikoj Naranči. Gerry nije bio u mogućnosti doći u Kaliforniju otkad smo se upoznali. Sjetila sam se naše prve noći u New Yorku. Zapravo, nekoliko su mi ga pu ta predstavili prije, kad sam bila u Londonu i još jednom kad sam došla na skup protiv Vijetnama u New Yorku. Očarao me svojom sigurnošću, nježnom uvjerlji- vošću, te munjevitim i briljantnim zaključivanjem. Bio je član Parlamenta, socija list i vjerovao je da može pomoći Engleskoj da ponovno procvjeta. Nije bio uobražen poput mnogih dobro obrazovanih Engleza koje sam po znavala. Ustvari, bio je upravo suprotno: visok preko dva metra, s takvim rame nima i rukama, da me je podsjećao na medvjeda koji želi zagrliti cijeli svijet. Opušten i neopterećen. Njegovo se tijelo kretalo bezbrižno, a košulja bi mu se otkopčala kad bi olabavio kravatu oko vrata. Kad je bio uzbuđen zbog nečega, gusti pramen kose pao bi mu na oči. A kad je dugim koracima hodao po sobi, tražeći najbolji način da iznese svoju tvrdnju, soba bi podrhtavala pod njegovom težinom. Nije bio svjestan koliko je impozantan. Često je imao rupu na čarapi. Oči su mu bile vlažne i crne. Podsjećale su me na masline. Kad su me prvi put predstavili njemu u Londonu, nastupala sam u Palla- diumu. Došao je iza pozornice i svidio mi se. Nisam znala puno o engleskoj politi ci, ali doimao se otvoren, prodorno inteligentan i nenamjerno smiješan. Kad je odlazio iz moje sobe, hodao je tako odlučno da je zapeo za stolac, ali tek nakon što je najprije pokušao izaći kroz vrata zidnog ormara.

4 Big Apple - naziv za New York

Stoga kad se sljedeće godine zatekao u New Yorku i nazvao me, rekla sam: - Da, voljela bih večerati s vama. Otišli smo u indijski restoran u Pedesetosmoj ulici. On nije puno jeo. Jedva da je bio svjestan hrane. Imao je naviku gledati moje usne dok je smišljao kako da što bolje istakne smisao svojih riječi.

Mislila sam da mu se sviđaju moje usne, a on je uistinu samo razmišljao o onome što će sljedeće reći. Nakon večere prošetali smo sve do restorana "Elaine's" na uglu Osamdeset- osme i Druge ulice. Želio je vidjeti gdje se okuplja moje društvo. Nosila sam ci pele s visokim potpeticama i bilo mi je neudobno, nisam mogla držati korak s njegovim. Dobila sam žulj. Kad smo ušli u "Elaine's", ljudi su nas pogledali. Ali nisu primijetili samo mene. usprkos Gerryjevom zgužvanom odijelu i izlizanim cipelama. Unatoč tome, nitko nas nije gnjavio. Pojeli smo salatu od liganja i popili nekoliko pića. Razgovarali smo o New Yorku i Londonu, a kad smo se spremali za odlazak, rekla sam mu da za tjedan dana dolazim u London na razgovor o novom scenariju, pa ću ga nazvati. Limuzina ga je trebala čekati da ga odveze na političku konferenciju na sje veru države New York, ali nije se pojavila. Tako je završio u mom stanu, razgle davajući police pune knjiga o Kini, show businessu, američkoj politici, marksis tičkoj teoriji i baletu. Brbljao je o potrebi za slobodom u socijalističkom društvu; nagnut nad niskim stolićem u dnevnoj sobi, kad mu je debeli pramen kose pao u oči. I tako je sve počelo. Podigla sam ruku da mu maknem kosu. Morala sam znati kakva je na dodir, i tako jednostavno i lako kao da se znamo cijeli život, on je podigao pogled s Marxove biografije koju je držao u ruci, zagledao se u moje oči i privukao me k sebi. Ostali smo zagrljeni na trenutak i ja sam se izgubila. To mi se nikada prije nije dogodilo, barem ne na takav način. Nisam to tada znala, ali bio je to dio slagalice koju ću tek kasnije složiti.

Kad smo se probudili ujutro, skuhala sam mu čaj i donijela kekse. Sjedili smo u mojoj sunčanoj kuhinji. S prozora se vidi most na Pedesetdevetoj ulici. - Dolaziš u London idući tjedan? - upitao je. Potvrdila sam. - Možemo li se vidjeti? Potvrdila sam. - Možeš li poći sa mnom u Pariz tjedan nakon toga? Ponovno sam potvrdi la. S velikom odlučnošću ustao je i uputio se prema onome za što je mislio da su izlazna vrata. Ali nisu bila. Završio je ponovno u spavaćoj sobi. Zatim se usmje rio u dobrom pravcu i nestao. Nije se oprostio, nije se čak ni osvrnuo. Dogovorila sam razgovore o scenariju u Londonu, u isto vrijeme kad i susret s Gerryjem. U filmaškom poslu, veliki dio vremena provodimo zadubljeni u scenarije koji nikada ne postanu filmovi. Takav je bio slučaj i s ovim. Bilo mi je drago što imam Gerryja, pa vrijeme provedeno u Londonu neće biti posve izgu bljeno. Katkad se pitam bi li scenarij bio bolji, da nisam imala Gerryja koji mi je * * *

odvlačio pozornost. Bilo kako bilo, cijeli je London štrajkao kad sam stigla. Gerry je bio u pravu. Brod je tonuo, ali nisam baš bila sigurna da je bilo dostojanstveno, isključujući šalice s cvjetnim uzorkom u vrijeme za čaj i jutarnje šetnje Hyde parkom. Ali sve što mi je stvarno bilo važno bio je miris njegovog sakoa od tvi- da i gusta kosa što mu pada na lice: mekoća njegovih prstiju na mojim obrazima i način na koji me je njihao u svojim velikim rukama isključivali su stvarnost da su ne samo Engleska i moj scenarij već i cijeli svijet u velikoj nevolji. Pazili smo da nas ne vide zajedno (odsjela sam u prijateljevom stanu), a Ger ry je bio poznat po tome što uživa u privatnosti dok šeće ulicama grada u koje mu je odrastao. A onda, nakon nekoliko dana, otišla sam u Pariz gdje mi se on pridružio dan kasnije. Promatrali smo krovove St. Germaina iz moje hotelske sobe i nakon što smo vodili ljubav, nikada nismo razgovarali o našoj vezi ili o tome što značimo jedno drugom. Gerry i ja nikada nismo razgovarali o njegovoj supruzi niti o mom privatnom životu. To nije bilo potrebno i nismo se željeli upuštati u to... barem ne do one noći kad me je odveo na večeru, gdje su nas svi engleski novinari smješteni za jednim stolom, prepoznali. Smijali su se i mahali. Gerry se sledio i nije mogao jesti. Rekao je kako će to povrijediti njegovu suprugu - kako ona to ne bi mogla prihvatiti i kako ćemo morati nastaviti lakšim tempom. Složila sam se, ali zar nije o svemu tome mogao porazmisliti kad smo počeli? Bio je toliko prestrašen da mi je srce zadrhtalo. Te noći nije mogao spavati. Rekao je da mu misli bezglavo jure po glavi i da je zbunjen. Predložila sam da odem kako bi se on mogao sabrati.

Držali smo se podalje jedno od drugoga cijeli dan dok je on sudjelovao na konferencijama i sastancima. Već sam planirala otići, kad me je shrvan očajem i samoćom, nazvao. Rekao je da ne može podnijeti da odem. Razdirala ga je snažna želja za mnom i pitao me možemo li ponovno biti zajedno. Našli smo se izvan Pariza u mjestu St. Germain en Laye. Bacio se na mene, obasipajući me poljupcima i dodirima, čvrsto me zagrlivši. Osjećala sam da on ne može disati. Doimao se izgubljen i obazriv, molećiv i zahtjevan, sve u isto vri- eme. Bilo je to neobično i stvarno i iskreno i otvoreno i pomalo zastrašujuće. Rekao je da nikada prije nije učinio ništa slično u životu. Priznao je da je zbu njen i da osjeća užasnu krivnju. Govorio je o stanju u kojemu se nalazi svijet i kako želi dati svoj doprinos da ga popravi. Govorio je o demokratsko-socija- stičkim načelima i kako je moguće ostvariti oboje istodobno, kad bi samo bo gati poželjeli podijeliti svoje bogatstvo s drugima. Bio je nježan, šaputao s jedne strane, a izazovno glasan i nepopustljiv s drage, gotovo kao da eksperimentira s različitim licima svoje osobnosti. Nikada me nije pitao o meni niti postoje li drugi muškarci s kojima bih mogla imati vezu. Za njega je to očito bilo emotivno čišćenje. Kad je došlo vrijeme da se rasta nemo, bio je suzdržan i nimalo sentimentalan. Pitao me je hoću li se moći vratiti natrag u Ameriku. Rekla sam da sam se vraćala i iz puno divljijih krajeva nego što su to francuska sela. Ispričao se za svo-

je ponašanje u Parizu i rekao da će me ubrzo nazvati. Bez nepotrebnih pokreta, naprosto je rekao doviđenja na svoj spartanskoengleski način, otvorio vrata i iza šao. Nezgoda je bila što se našao u ormaru. Nasmijao se i bez riječi izašao pra vim putem. Soba koju smo oživjeli u protekla dva dana, odjednom se našla u tihom za stoju. Zidovi su se sklopili nada mnom. Niti jedno od nas nije izreklo riječ "lju bav". Osjećala sam se kao da sam na neki način primorana upustiti se u ovu sve zu za koju sam znala da neće pružiti više od nepomirljivih razlika. Pitanje je glasi lo: - Zašto?

Vozila sam se duž kanjona Malibu do autoputa Ventura. Nije bilo puno prometa. Dolina San Fernando pružala se ispred mene, svjetla u kućama počela su treperiti, poput divovske kutije s draguljima u noći. Sjetila sam se kako su jednom Hruščova doveli u Dolinu kad je došao u Kaliforniju. Rekli su da je to Amerika u razvoju. Bilo je prelijepo ako se gledalo iz prave perspektive. U suprotnom su svi zbijali šale o Dolini - kao što je na primjer ona o čovjeku ko jemu ide toliko loše da mu jedino ide u prilog to što ne živi u Dolini. Skrenula sam s autoputa u moju ulicu. Uspinjući se dugim prilazom do kuće, osjetila sam kako niske grane trešnji dodiruju krov auta. Voljela sam to drveće. Podsjećalo me na trešnje koje smo moj bivši muž Steve i ja imali u njegovoj kući u Japanu prije našeg razvoda. Steve ih je posadio tamo dok je živio u stambenoj četvrti Tokyja, pod nazivom Shibuya. Želio je ostati, te živjeti i raditi u Aziji. Ja sam željela živjeti i raditi u Americi, ne zato što sam tamo odrasla već zato što je moj posao bio tamo. Raspravljali smo o problemu i odlučili pokušati zamisliti glo bus kao lopticu za golf, te imati oboje. Neko je vrijeme funkcioniralo. Ali postupno su se naši životi počeli razvijeti u različitim pravcima. Ostali smo prijatelji i odgojili kćer Sachi, koja je prvih sedam godina svoga života provela sa mnom u Americi, idućih šest u međuna rodnoj školi u Japanu, a ostatak školovanja u Švicarskoj i Engleskoj. Naučila je tečno govoriti, čitati i pisati japanski (što je značilo da može čitati svaki istočnjački

Čisto logičko razmatranje ne može nam podariti poznavanje svijeta činjenica; svako znanje o stvarnosti započinje s iskustvom i završava s njim. Pretpostavke do kojih se stiže isključivo logičkim sredstvima potpuno su lišene stvarnosti.

Albert Einstein

2. poglavlje

jezik) i počela je razmišljati i opažati poput Istočnjaka, što je ponekad znalo biti zabavno jer je Sachi djevojka s pjegicama i plavom kosom kojoj je karta Irske is crtana na licu, ima duge ruke i noge Zapadnjaka, koje uspijeva nekako uskladi ti, kao da nosi stegnuti kimono i obi5, dok hoda i sjedi. Ona još uvijek kleči u dnevnoj sobi i zadivljeno gleda u svakog tko govori, premda me njezina pojava poput Alice iz zemlje čudesa može posve zbuniti, čak i kad mislim da je razumi jem. Konačni ishod jest kombinacija otvorenog, izravnog zapadnjačkog razmi šljanja, ublaženog zamršenom azijskom dvosmislenošću, za kojom obično poseže onda kad se treba obraniti od naizgled neugodne, nepristojne ili bezosjećajne primjedbe. Naučila sam puno o Aziji od Sachi, a ona me nikada nije namjeravala učiti. Ona pripada novoj generaciji ljudi čija su krv i nasljeđe zapadnjački, ali psi hologija i misaoni procesi napola istočnjački. Kod Sachi je to bila posljedica sta jališta "loptice za golf", koje smo Steve i ja njegovali u početku. Kao i sve drugo, to ima dvije strane - mane i prednosti. Na duge staze, ipak bih rekla da pred nosti pretežu nad manama, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga što je Sachi kombinacija dva svijeta - i ako to ona može uskladiti, pomoći će nam da razumijemo druge. Živjela je i studirala francuski u Parizu, gdje joj je kako kaže, bilo najteže prilagoditi se društvu i kulturi. Što se tiče pariške neuljudnosti i ciniz ma, rekla je: - Mama, zbilja je teško nakloniti se s japanskom pristojnošću i reći 'nosi se' u isto vrijeme! Moja je kuća, topla i ugodna, smještena je na vrhu brda. "Planina MacLaine" kako je naziva jedan moj prijatelj koji se čudio kako nikad ne padnem s nje. Kad bi samo znao koliko sam se puta i sama to pitala!? Moj se prijatelj David šalio da je najviša planina na koju se penjem ja sama. Nije imao puno vremena za čavrljanje, a ipak je znao učiniti i najkraći tren silno važnim. Kao onaj put kad je ogulio naranču u obliku cvijeta, a sok iz sočnog plo da cijedio mu se polako niz bradu dok je jeo. Rekao je kako nema slučajnosti u životu, budući da svi zapravo puno značimo jedni drugima ako samo otvorimo srca i osjećaje bez straha od posljedica. Kad je bio u Kaliforniji, šetali smo po plaži i ručali u restoranu zdrave hrane nakon satova yoge. Bezbroj mi je puta predložio da se prestanem "uspinjati" na samu sebe i započnem umjesto toga putovati "unutar" sebe. - Tu svi vi tražite moć - rekao je. - Što je to s vama? Zašto ne odvojite vri jeme za promatranje? Nije to rekao ljutito, ustvari više nestrpljivo. Dao mi je knjige o duhovnim tehnikama na čitanje. Rekao mi je da bih mo rala uspostaviti bolju vezu sa svojim istinskim ja. Uistinu nisam shvaćala na što je mislio. Oduvijek sam mislila da upravo to i radim, ali je on očito govorio o dru goj razini. Kad sam ga pitala, nikada nije htio pojasniti. Rekao je da bih trebala samo razmisliti o tome i odgovor će doći. Razmišljala sam o onome što je rekao,

5 široki pojas kojim se veže kimono

preletjela knjige, ali sam nastavila prilaziti svemu bez ustručavanja i predrasuda. To nije bilo sasvim dovoljno, ali je zacijelo bilo praktično. Nisam bila nesretna osoba - uopće. I uvijek sam mislila da imam prilično do bar osjećaj tko sam. To su svi govorili o meni. - Ona zna tko je - govorili su. Ustvari, katkad mi je bilo teško suosjećati sa ženskim pokretom, čije su se člani ce žalile kako su im kolonizirali njihov ženski identitet. Nikada zapravo nisam imala takvo iskustvo u svome životu. Ponekad sam se osjećala upravo suprotno. Toliko sam bila sigurna u ono što osjećam i želim da su se neki žalili da sam pre više emancipirana i da ne trebam nikoga. Ali više nisam bila tako sigurna. Možda je David bio u pravu. Moguće je da on vidi nešto puno dublje u meni, nešto što mi nedostaje upravo zato što sam toliko emancipirana. Možda sam zato trebala spoznati da još dug put stoji preda mnom. Teško je spoznati da nešto zaista duboko unutra nedostaje, kad se osje ćate uspješno i zaposleno i odgovorno i kreativno. Osjetila sam miris dobre Marieine francuske kuhinje kako se širi po prilazu. Moj je restoran bio najbolji u gradu, samo što sam vrlo rijetko ikoga pozivala u goste. Voljela sam biti sama, ionako mi nije bilo ugodno zabavljati goste, pogo tovo kad sam mogla to vrijeme provesti čitajući ili

pišući. Zalupila sam ulaznim vratima kako bih dala do znanja Marie da sam doma. Doviknula sam joj da ću se prije večere okupati i opustiti. Dvije stvari u isto vrijeme kad nije bilo potrebe za žurbom, slomila sam nokat otvarajući svoju spavaću sobu. - K vragu, pomislila sam - to ću morati popra viti. Ali preda mnom je bila spavača soba koju sam obožavala, rasprostirala se plava, hladna i osvježavajuća, čekajući me. Obožavala sam svoju spavaću sobu ledenohladne plave boje i s njom po vezanu radnu sobu, koliko je moguće voljen" jednu sobu. Tu sam sate i sate pro vodila sama. Znala sam da mogu zaključati vrata i isključiti cijeli svijet, a da to ne bude ni nepristojno ni nedruštveno. Mogla sam živjeti u tim sobama i nikad ne bih poželjela ništa drugo. Nikada se nisam osjećala izolirano ili rastreseno u tim sobama. Plava je bila svijetle nijanse, a ipak dovoljno snažna da oživi i jutro i večer. Zastori su bili prozirni i prekrivali su cijelom dužinom pomični zid od čvrstog stakla iza kojega se pružao pogled na dolinu San Fernando i planine iza nje, planine koje su me uvijek iznova znale iznenaditi za jasnih večeri. Namještaj je bio prekriven plavim baršunom, a krevet prekrivačima od plavog brokata i satena. Sjetila sam se kako sam čula da je jedna filmska zvijezda pala s kreveta zato što je spavala na satenskim plahtama. Ja sam voljela imati obične plahte, zato što sam obično čitala i pisala u krevetu kad god se nisam željela osjećati profe sionalno. Knjige i bilježnice bile su razbacane svud oko mene i kad god bih za pela na nekom opisu ili pouci priče, uključila bih električnu deku na vrlo toplo, malo odspavala pod papirima s istraživanjem, a kad bih se probudila, obično bih riješila zagonetku koja me je mučila. Obožavala sam se osjećati samom u svojoj prekrasnoj spavaćoj sobi, gdje nema ničeg osim mene i onoga o čemu sam že-

ljela razmišljati. Bio je to silno ispunjujući osjećaj - znati da sam tako duboko usredotočena na nešto da sam zaboravila na samu sebe. Možda je David imao pravo. Možda sam doista trebala naučiti meditirati... duboko meditirati. Možda bih tako otkrila ono o čemu mi je govorio. Ušla sam u garderobu i presvukla se. Bila je to soba zrcala. Zrcala na sva četiri zida i na stropu... - spomenik taštini, pomislila sam - koji mi nije na čast, jer kad ne radim na filmu, ne marim mnogo kako izgledam. Otvorila sam jedna vrata ormara sa zrcalom kako bih se presvukla u ogrtač. Pitala sam se što bi Gerry mislio o mome ormaru filmske zvijezde s ležerno na trpanom odjećom koja mi je ostala od filmova što sam ih snimala ili stvarima ko je sam pokupovala u gotovo svakom velikom gradu na svijetu. Pitala sam se što bi rekao kad bih mu povjerila da volim osjećaj prelijepog biserja oko svoga vra ta, a istodobno se osjećam razmetljivo i neugodno kad ih nosim. Pitala sam se što bi mislio kad bih mu rekla da se volim uvući u gusto krzno meke sobolove bunde, ali ga gotovo nikad ne nosim, premda sam ga dobila samo zato što sam pozirala za reklamu. Pitala sam se kako bi se osjećao kad bih mu rekla da obožavam putovati konkordom, iako se on zalagao protiv toga. Željela sam razgovarati s njim o tome kako sam zaradila puno novca, zbog kojeg sam se osjećala povlaštenom, isključivo zbog saznanja da u ovom siromaš nom svijetu mogu kupiti sve što poželim. Željela sam ga pitati što bi učinio kad bi mogao bogato naplatiti svoje usluge. Zamijetila sam kako je odmjeravao mo ju skupu prtljagu u hotelskoj sobi u Parizu. Je li mislio da tjelesno očitovanje bo gatstva podriva socijalistička načela? Čini li rođenje u siromaštvu nekoga au tomatski dobrom osobom? O svemu sam tome željela razgovarati s njim, ali nisam mogla jer sam ga jednom upitala ima li njegova supruga lijepu odjeću i prtljagu koja će joj trajati do kraja života. - Ne - odgovorio je - moja je supruga marksist. Čak joj se ne sviđa što nosim krznene rukavice zimi. Izvadila sam ogrtač i osvrnula se. Jedan od zidova u zrcalima bila su pomič na vrata koja su vodila na terasu s vodopadom što se prelijevao preko kamenja, te tropskim biljkama i cvijećem. Brigu oko njih vodio je japanski vrtlar, koji ih je volio kao vlastitu djecu i vjerovao da Peter Tomkins ima pravo kad tvrdi da biljke imaju emocije. Sjetila sam se kako je Gerry mislio da sam luckasta kad sam mu tu zamisao spomenula prvi put. - Biljke mogu osjećati? - nasmijao

se. - Pa, drago mi je da barem ne mogu drsko odgovarati. Željela sam nastaviti razgovor, ali njegov ironični podsmijeh sasjekao ga je takoreći u korijenu. Tako sam često željela dalje slijediti neku ludu metafizičku zamisao koja će možda postati priznata znanstvena činjenica za ne kih dvadeset godina, ali Gerry je bio čovjek koji se bavio samo onim za što je imao dokaz, onim što može vidjeti i na što stoga može napraviti parodiju ili ko mentirati na sociološki način u svojim povremenim napadajima crnog humora. Propuštao je brojne mogućnosti. Kupaonica je bila moja omiljena prostorija. Nalazila se odmah do garderobe, s druge strane terase s vrtom. Ugrađena četvrtasta mramorna kada imala je

pogled na vodopad po kojem su svjetlucale zrake bočnog svjetla i padale na vo du koja se ljeskala na večernjoj svjetlosti. Bila su tu dva zahoda i dva umivaoni ka od ružičastog mramora, te tuš od mjedi iznad kade. Uživala sam u tome što je ugrađena kada toliko velika da mi nije trebala zavjesa za tuš kako bi se od nje gova mlaza zaštitio pod. Nagnula sam se i otvorila slavinu. Od tople sam se vode uvijek osjećala bo lje. Često bi mi, ma gdje se našla u svijetu, topla kupka mogla promijeniti raspo loženje i razvedriti me. Sad sam se samo držeći dlanove iznad toplog mlaza, počela osjećati opuštenije. Uzdahnula sam ulazeći u toplu pjenušavu kupku. Sjetila sam se svoje majke. Obožavala je tople kupke. Sjetila sam se kako je običavala sjediti u kadi i samo razmišljati. Uvijek sam se pitala razmišlja li o tome kako da izađe... kako da se izvuče iz svog života. Doimalo se da je sve što je majka činila, činila zbog tate. A poslije njega zbog djece. Ista je priča sa svakom majkom, pretpostavljam. Njezino je kuhanje bilo popraćeno dubokim uzdasima. Često bi joj nešto zagorjelo, a on da je imala pune ruke posla. Njezine prelijepe ruke bile su najizražajnije na njoj. Uvijek sam znala kako se osjećala promatrajući svoje tanke prste koji su se neprestano vrtjeli i motali se oko njenoga vrata ili zapešća. Ili je navlačila vestu s visokom kragnom (nije podnosila vunu na koži) ili se igrala svojim srebrnim lančićima. Shvatila sam da je uživala u dodiru lančića koji joj klize kroz prste. Ali bilo je to samo po sebi protuslovlje jer sam ponekad mislila da će se zadaviti od nezadovoljstva. Željela sam razumjeti to protuslovlje, povikati za njom da bi raz jasnila što osjeća - ali kad bi dosegnula određenu granicu očaja, prije nego što bih ja razabrala što mislim, bacila bi se na sljedeći posao poput guljenja krumpira ili spravljanja kolača. Tata je znao da je mama željela biti glumica, pa je govorio da je veći dio ono ga što je radila, samo predstava. Njih su dvoje, zapravo bili par iz vodvilja. Mislim da se sjećam kako je tata jednom spomenuo da je želio pobjeći s cirkusom kad mu je bilo četrnaest. Obožavao je vlakove i putovanja i rekao kako mu nije tre bala šminka da bi igrao klauna. A na osobit je način znao zaokupiti opću po zornost kao nitko koga sam znala prije ili poslije. Obično je to činio svojom lu lom. Bez obzira gdje je sjedio u sobi, to bi postalo središte zbivanja. Njegov bi sto lac postao pozornica za prijatelje i obitelj, publiku. Prebacio bi nogu preko noge, uzeo lulu i udario njome o petu na cipeli, kao da traži mir na sastanku. Sitna hrpa pepela prosula bi se iz lule na tepih pod njim. Svi ljudi u sobi bi do tada već bili napeto pozorni. Zatim bi duboko uzdah nuo, sklonio nogu s noge, progunđao nešto i nastavio se saginjati kako bi odlučio što učiniti s pepelom. To je bio glavni trik za privlačenje pozornosti. Hoće li ga pokupiti? Hoće li nježno stisnuti hrpicu pepela prstima tako da pretvori u prah? Ili će potražiti kutiju šibica u gornjoj ladici svoga malog stolića za lulu pokraj svog naslonjača kako bi s poklopcem pokupio pepeo? Nikome nikada nije palo na pamet da mu pritekne u pomoć. Bila je to znanstveno razrađena vježba s tako

savršenom vještinom da bi to bilo kao da požurite na pozornicu pomoći Lau- renceu Olivieru da podigne rekvizit koji je upravo ispustio. Obično bi tata pokupio pepeo pomoću poklopca kutije šibica. Međutim, napola sagnut, krajičkom bi oka primijetio končić na ramenu svog sakoa. S lu lom u jednoj ruci, šibicama u drugoj, usredotočen na pepeo, polako, ali sigurno odstranio bi svaki vidljivi končić koji bi pronašao, dok su svi u sobi čekali da vide sudbinu pepela. Uspio je zaokupiti pozornost svih,

bio je sretan čovjek. Ako, pak nitko nije obraćao pozornost, tata bi se nezahvalno napio. Majka bi uvijek ustala i otišla u kupaonicu, vraćajući se nakon što bi osjetila da se tatin čin završio, pa bi ponudila finu toplu pitu od jabuka, koju je sama is pekla. Na putu prema kuhinji ponekad bi zapela za komad namještaja, što bi kod osobe koja joj se našla najbliže izazvalo začuđen izraz žaljenja. U međuvremenu tata bi puckao svoju lulu, polako ispijao svoju čašu viskija s mlijekom, bez pokre ta, znajući da mu je majka uspješno ukrala pljesak, pokušavajući shvatiti da sva ka drama mora imati više od jednog junaka. Nije ni čudo da smo Warren i ja postali glumci: učili smo od najboljih. Majka je jednom igrala u maloj kazališnoj drami ulogu majke koja je polako ludjela. Probe su se održavale najmanje četiri večeri tjedno, pa se tata počeo ža liti što ga ne čeka toplo kuhano jelo, te da se na polici iznad kamina skuplja prašina. Zadirkivao je majku, govoreći da postaje kopija te "koze" koju je igrala u toj "prokletoj glupoj drami" i upozorio je da stvari u kući polako propadaju. Malo po malo, majka je počela podlijegati njegovom pritisku. Njezin elegantno oblikovani nos bi se skupio kad bi pokušala nešto reći, a njezin bi govor postao isprekidan. Uskoro se složila da je postala taj lik i stoga nije vrijedno truda. Tako je napustila dramu. Povjerovala je tatinoj propagandi i vratila se kući kako bi skr bila za obitelj. Dok sam odrastala, ja sam također činila ono što se očekivalo od mene. No sila sam obične bijele bluze, grube zatvorene koledžice, kratke čarapice zarolane preko najlonskih štramplica i plisirane suknje koje sam uredno podvijala pod sebe dok sam sjedala. Iščešljavala sam kosu stotinu puta svake večeri i pisala za daću, mogla sam čak postati kraljicom navijačica nogometa da se moj dečko nije razbolio na dan kad su pravili popis nominiranih i pokvario mi izglede. Imala sam izglancani osmjeh za svakoga i nikad si nisam dopuštala da se pretjerano nalju tim na nekoga, jer nikad se ne zna otkuda će stići presudni glas za popularnost na sljedećim izborima za kraljicu školskog plesa. Odlazila sam na izlete, ali nika da nisam dopuštala više od poljupca. Bila sam dobra učenica, ali samo stoga što sam naučila kako dobro varati. Njegovala sam pravi "školski duh", nosila sam školske boje u svakoj prilici i kad bih začula tutnjavu školskih bubnjeva prije utak mice, srce bi mi ponosno poskočilo. Provodila sam puno vremena nakon škole pušeći i vozikajući se u autima s dečkima... uvijek sam ih zadirkivala, ali nikad nisam išla do kraja, jer me majka naučila da bih trebala biti djevica do udaje, jer će moj muž znati ako nisam. Unatoč tome, morala sam se skrivati jer je mamu i tatu više brinuo moj dobar glas nego ono što bih uistinu mogla raditi.

Smijala sam se puno, ponajviše zbog napetosti; bio je to ventil za potisnute osjećaje, a graničilo je s histerijom. Smijeh mi je spašavao život. Ali je očito uzne- miravao druge ljude. Moji su mi prijatelji dali nadimak "smiješna čudakinja" jer sam se smijala na gotovo sve. Mislili su da sam lakomislena i moja "bezbrižnost" bila je u središtu razgovora. Rekli su da sam "tako otkačena", što sam isprva pri hvaćala kao kompliment, dok nisam počela uviđati da nešto doista nije u redu. Jednoga dana na hodniku sam se držala za ruke s Dickom McNultyem. Ispričao mi je vic i ja sam se počela smijati. Ali nisam se mogla zaustaviti i s nekom vrstom teatralnog zanosa, koji nisam željela nadzirati, počela sam vrištati od smijeha. Smijala sam se i smijala, dok mi nije prišao direktor škole i pozvao medicinsku sestru da me odvede kući. Tata i mama su jedino željeli znati zašto sam se držala za ruke s dečkom na hodniku. Nije ih zanimalo zašto sam se tako luđački smijala. Dick McNulty bio je moja prva ljubav. Tri godine kasnije poginuo je u Koreji.

Sjedila sam u kadi dok se voda nije ohladila. Kakvu odjeću ponijeti u Hono lulu? S Gerryjem sam se nalazila na toliko različitih mjesta na svijetu... u snijegu i u tropima. Pošla bih svakamo i u svako doba koje bi on predložio... ali oh, ta tajna putovanja u London! Sve me je to gušilo. Nije bilo lako pronaći stan za samo tjedan dana. Dvostruko je teže bilo osta ti skriven od novinara. Ali najteži emotivni izazov bio je biti zajedno na njego vom domaćem terenu. Jednom sam pronašla stan koji je bio

udaljen svega dvije ili tri postaje podzemnom željeznicom od njegova ureda i još desetak minuta hoda. I tako kad sam stigla u kratki desetodnevni posjet, on je svakodnevno puto vao podzemnom željeznicom, a ja sam čekala u mračnom stanu da me posjeti kad god može. Zašto su svi stanovi bili mračni? Stajala bih na prozoru i gledala ga kako se polagano približava ulicom. Tu i tamo zaustavili bi ga ljudi da mu požele sve najbolje i čudili se što to radi u toj londonskoj četvrti. Ušao je. Zagrlila sam ga. - Živio sam u ovoj četvrti kad sam se tek oženio - rekao je, dok me je puštao iz zagrljaja i koračao po stanu pregledajući police s knjigama i keramičke posude na stolovima. Nije puno govorio o knjigama ili grafikama na zidovima, ali je za mijetio časopis koji je stigao poštom. Bio je to Penthouse 6. - Kako se ljudi mogu pretplatiti na takvo smeće? - rekao je dok me je vodio u spavaću sobu. - Ne znam; pornografija je samo stvar zemljopisa ili odgoja, zar ne? - rekla sam. - Mnogi bi ljudi rekli da je pornografija ono što mi radimo kad smo zajedno.

6 pornografski časopis

* * *

Pogledao me je na trenutak i nasmijao se. Naočale su mu izgledale ne zgrapne na vrhu tako ponosnog nosa. Vodili smo ljubav, ali on je bio odsutan mislima. Ležali smo zajedno neko vri jeme, a onda je rekao da se mora vratiti natrag na posao. Shrvala me potištenost. Ali pustila sam da prođe. Kad je otišao, nazvala sam prijatelja pisca s kojim sam provela ostatak dana i otišla na večeru te noći. Idućeg je dana Gerry imao više vremena i doimao se razuzdanijim. Priznao mi je da je radost zbog našeg susreta bila toliko jaka da nije mogao spavati cijelu noć. Rekao je kako je to prekrasna iscrpljenost. Rekao je da je bio ispunjen osje ćajima koje nije nikad prije osjetio. Negdje oko četvrtog dana ušao je i sjeo posramljena osmijeha na licu. - Što se dogodilo? - upitala sam ga. Duboko je disao. - Moja je kćer tražila nešto u mome ormaru i pitala me zašto mi odjeća miriše po parfemu. To me je tako zateklo da sam se ponašao kao krivac. Dotrčao sam do ormara umjesto da sam to ignorirao. Moja je supruga to primijetila i osjetio sam kako me odmjerava. Rekao sam da ne osjećam nikakav parfem, a onda je ona prišla ormaru. Rekla je da ga i ona osjeća. Rekao sam da ne znam o čemu to govore i otišao. Nisam se dobro ponio. Bio sam jednako loš kao i u Parizu. Otišao je u kuhinju, zapeo za koš sa smećem i skuhao si čaj. - Pa, kako je završilo? - pitala sam. - O, pretpostavljam da je sve u redu. Svi su zaboravili na to. Samo mrzim licemjerje. Ne volim lagati. Od toga dana više nisam nosila parfem. Nisam ga nosila čak ni onda kad nisam bila s njim. Bojala sam se da će mi ostati na odjeći. A kad god bismo bili zajedno, on bi se istuširao i oprao kosu. I uvijek bi se sramežljivo nasmiješio i sleg nuo ramenima na apsurdnost tog postupka.

Stavila sam naočale, maramu, te šešir preko marame i otišla do engleskog Parlamenta, gdje je Gerry zajedno s Premijerom i drugim vođama opozicijskih stranaka sudjelovao u raspravi o privredi. Sjedila sam u zadnjem redu na bal konu. Bilo je to prvi puta da vidim Gerryja na poslu. Agresivno je koračao oko govornice kao da je već premijer. Bio je toliko sigu ran u sebe da je u svoj govor i protuodgovore ubacivao izazovne i agresivne šale. Doimalo se kao da se poigrava s onim što smatra inferiornom inteligencijom svo jih kolega i političkih moćnika. Nije sjedao natrag na svoje mjesto kad bi došao red na drugoga govornika, a kad bi sjeo, prebacio bi nogu preko noge i mlatio stopalom, plave bi mu se čarape spustile sve do gležnja. Nestrpljivo bi skočio s mjesta, energično iziskujući pozornost. Zatim bi velikim koracima hodao po Donjem domu Parlamenta kao * * *

da je njegov. Raširio bi noge, gurnuo ruke u džepove i brojao promatrače, kao da mu je broj prisutnih na galeriji važniji od bilo čega što bi itko drugi imao reći. A kad je sam tražio da govori, svog bi

protivnika nazivao polučovjekom, licem jerom, nesposobnjakovićem da ustraje na nepopularnim stajalištima, bez obzira je li se radilo o Sindikatu za atomsku energiju ili reviziji poreza. Naočale bi sta vljao i skidao kad bi podvlačio smisao. Nikada se nije služio bilješkama. Mahao je po zraku. Ali ispod podija njegova su se stopala ovijala jedno oko drugoga po put nogu školarca. Dok sam tu sjedila, pitala sam se bi li on mogao dovesti svo ju stranku do pobjede. Bio je agresivan i sjajan. Ali kad bi glasači vidjeli njegove noge kako se kreću i sapliću jedna o drugu, znali bi zašto je u stanju laktom srušiti na pod sadržaj torbe sa spisima, kad konačno odluči sjesti. Dobro da je znao izlaze iz Donjeg doma. Te je noći ušao u stan i pitao me što mislim. S naočalima, šeširom i maramom na sebi, nisam mislila da me je vidio tamo tog popodneva. - Cijelo si vrijeme znao da sam tamo? - Da - rekao je - nisam te mogao ne primijetiti. Oklijevala sam. Možda je onda sve izvodio za mene. Možda se nije uvijek tako ponašao. - Pa - rekao je - kako ti se činilo? - Jesi li nastupao za mene ili se uvijek tako ponašaš? Izgledao je iznenađeno. - Kako? - Misliš, ne računajući onaj kratki geg u stilu Jacquesa Tatija, koji si odigrao kao da si ti premijer, kao da si vlasnik zgrade. Nasmijao se i odložio kavu, te se nagnuo naprijed. - A da? - rekao je zain- trigiranim glasom. - Pa, izgledao si toliko bezosjećajan prema svojim kolegama... nazivao si ih poluljudima i slično. Tako se to ovdje radi? Sklonio je kosu s očiju. - Pa, to je igra, shvaćaš? U tome je pola zabave za mene. Zapravo to je za mene pola politike. Obožavam ih natjerati da se postide svoje vlastite nedo sljednosti. To je dio igre. Zašto bih inače sudjelovao u njoj? Vidjela sam kako mu je tračak sumnje prešao preko lica, ali brzo je nestao. - Bi li se - pitala sam - tako ponašao da su te snimale televizijske kamere? Malo je problijedio, ali je odmah prešao na ono što ga je zaintrigiralo. - Zašto? Misliš li da sam prežestok za televiziju? Misliš li da bih trebao ublažiti pristup zbog toga? Nisam mogla vjerovati da sa mnom raspravlja o tehnici. Mislila sam da je bilo jasno kako me zanima zašto se tako ponašao. - Zašto si toliko napadao ljude koje si pokušavao promijeniti? - Rekao sam ti - izjavio je - mrzim njihovo licemjerje. Mrzim kad se ne izja šnjavaju. Oni su lažljivci. Povrh toga, ja predstavljam radnike koji nikada nema ju priliku da toliko glasno istupe, a taj im se pristup sviđa.

Pažljivo sam slušala, trudeći se da razumijem. Možda on zapravo nije htio promijeniti mišljenje članova Parlamenta kojima se obraćao. Pitala sam je li ih napadao zato da bi se poistovijetio s onim što su od njega očekivali njegovi glasači iz radničke klase, ili je uistinu mislio ono što im je rekao? - Oboje - rekao je. - To se ionako slaže jedno s drugim. Dok je govorio, izgledalo je kao da je svjestan da bi mogao upasti u zamku koju si je sam postavio. Pitala sam se trebam li nastaviti sa svojom kritikom ili je ono što osjećam krivo. Njegov je osmijeh bio jednako sramežljiv. Nisam mogla dokučiti zašto. Bio je spreman prihvatiti kritiku dok je branio svoj siloviti nastup, ali bilo je još nečega osim toga što mi je izmicalo. Nešto gotovo poput srama, kao da je agresivan zato što se srami. - Znaš - rekao je - nitko mi drugi ne govori takve stvari. Mislim govore mi da se ne bih trebao toliko kretati. Kažu mi da ne hodam dok drugi govore. Ali ne kažu mi ovo što mi ti govoriš. - Ja nisam čak ni sigurna o čemu to govorim. Jedino poznajem tvoj osmijeh i da se nešto što sada osjećaš ne poklapa s načinom na koji se braniš. - Da. Znam na što misliš. - Pitam se što je to. - Ne znam. Bilo mu je neugodno, ali nije ustuknuo. Bilo mi je neugodno raspravljati o njegovom političkim stavovima tako otvoreno. Poznavala sam mnoge političare, a oni su rijetko bili sposobni za takvo preispitivanje. Ali ja sam započela raspravu i osjećala sam da trebam nastaviti. - Možda si, znaš, bio prepametan za vlastito dobro - rekla sam. - Možda osje ćaš da je upravo to ono što ljudi osjećaju kod tebe. A je li to istina ili se može prevesti u glasove, ista je stvar, zar ne? - Nije - rekao je on. - Ne znam. Možda. - Možda toliko napadaš nedosljednosti drugih jer ih i sam imaš. - Kako to misliš? Dosljedan sam svojim političkim uvjerenjima. Reći ću istinu, pa čak i kad mi šteti. Razmišljala sam trenutak. Vjerovala sam mu, ali to nije ono što sam mislila.

Nisam znala trebam li nastaviti. - Znam da si politički dosljedan, ali napadao si ih na osobnoj razini, a na toj razini nisam baš sigurna da si toliko čist koliko izgledaš. Ustao je, prohodao po sobi i provukao ruke kroz kosu. - Misliš - rekao je - da optužujem druge za licemjerje zato što prepoznajem isto kod sebe? - Pa, svi to činimo, zar ne? Ustvari, obično optužujemo druge za ono za što smo najvjerojatnije i sami krivi. - Dobro, zbog čega sam ja kriv? - Vjerojatno zbog mene. - Pa, oboje to znamo, zar ne? Kakve to sveze ima s politikom? - Što je sa svim onim telefonskim pozivima koje mi upućuješ?

Prestao je koračati. - Što s njima? - Pa, zar ne zoveš iz svog ureda? - Zovem - rekao je - naravno. - Pa, tko plaća račun? - To je Vladin telefon. - A tko plaća Vladu? Zagledao se u mene. - Obaviš barem sedam međunarodnih poziva tjedno na račun poreznih obveznika. Toga se do sada moralo prilično nakupiti. - Što pokušavaš dokazati? - upitao je. - Pokušavam vidjeti istinu. Nekoga si danas nazvao polučovjekom i očeku ješ da ćeš se izvući. Što ako ta osoba pregleda tvoj telefonski dnevnik i otkrije telefonske pozive u Reno i Las Vegas upućene meni? Gerryjevo se lice sledilo. Brzo je pogledao na sat. - Kriste - rekao je. - Kasnim na sastanak stranke. Nazvat ću te kasnije. Uputio se k vratima, kosa mu je padala na oči, obukao je kišni mantil za koji sam se nadala da ima toplu podstavu za zimu, te kao i obično otišao bez po zdrava. Naočale su mu ostale na stolu. Pijuckala sam preostalu kavu. Suočavanje sa samim sobom nije bila Ger- ryeva jača strana. A diplomacija nije bila moja. Te sam noći izašla s prijateljima i ostala do pet sati ujutro. Gerry me nazvao rano idućeg jutra. - Mislio sam da si došla u London da vi diš mene - rekao je. Bila sam zatečena. - Da - rekoh - jesam. - Gdje si bila sinoć? - Oh, izašla sam van. - Što je bilo toliko zanimljivo da si ostala cijelu noć? - rekao je. - Zar nisi mogla na bolji način iskoristiti vrijeme? - Kako to misliš? - Kamo si išla? - pitao je. - Otišla sam na večeru u restoran 'Bijeli slon' s prijateljima, pričali smo dugo. Zatim smo otišli do Annabelle's i plesali. - I s kim si plesala? - Gerry. Čekaj malo, što se događa? - Ništa - rekao je. - Doći ću kasnije. - Jedva čekam. Nadala sam se da će prepoznati ironiju u mom glasu.

Kad je ušao, nisam ga zagrlila i to je primijetio. Skinuo je mantil i uputio se u spavaću sobu, ispružio se na krevet i zurio u strop. Napravila sam mu viski sa sodom. Odložio ga je na noćni ormarić, a ja sam sjela pokraj njega na krevet. * * *

Nisam ništa rekla. - Ja nisam pokvarenjak, znaš. - Nisi - rekoh. - Znam. - Ali ponašam se poput pokvarenjaka. Ja varam. - I što je još novo? Uzdahnuo je. - Ne znam. Ali to me razdire. - Pa, onda reci svojoj supruzi. - Ne mogu. - Onda joj nemoj reći za mene. Ne miješaj me u to. Reci joj što nije u redu među vama. Unio mi se u lice. - Sve je u redu među nama. - Sve je u redu među vama. Kako to možeš reći? - Pa, jeste. Naša ljubav nije neobuzdana i strastvena, ali je dovoljna. Pitala sam se kako bih se osjećala da to netko kaže o meni. Pitala sam se što bi rekla njegova supruga kad bi netko postavio isto pitanje njoj. - Žali li se ona ikad na osamljenost? - O, da. Pa, nekada se žalila. Mene tako dugo nema, znaš. Ali odavno se na vikla na to. - Jesi li siguran da se naviknula? - Ne znam - rekao je. - Jesi li siguran da nije usamljena? - Nikad to nije rekla. Pijuckao je viski neko vrijeme. - U redu - rekla sam - znamo da si ti usamljen, je li tako? - Jest. Podvukao je ruku pod glavu i rekao: - Ali ja sam se navikao. - Kako to misliš navikao? - Upravo kao što sam rekao. Navikao sam se na to prije nego što sam te upo znao. Sad nisam usamljen. - Zašto onda ne priznaš da joj ne možeš pomoći da ne bude toliko usamlje na... toliko nesretna. - Kako to misliš? Lažem joj. Kako je to može usrećiti? - Pa, lažeš joj jer bi bilo gore da joj priznaš istinu, je li tako? - Jest. - Pa, opet smo se vratili na licemjerje. Možda je ponekad nužno. Možda je to cijena koju moramo platiti. Pogledao me je začuđeno. Promatrao je led u viskiju kao da više nije želio razgovarati. - Hoćeš li mi nešto reći? Ali iskreno? - pitala sam. - Hoću. - Osjećaš li se kao da živiš sam? Mislim duboko u sebi gdje doista živiš, osje ćaš li da živiš sam?

Pitanje mu je bilo novo; kao da o tome nikada nije razmišljao. - Da - rekao je - osjećam. - Onda se i ona mora osjećati isto tako. Okrenuo se na stranu. - Možda i njoj treba druga sveza kao i tebi. Zurio je kroz prozor. - Ne - rekao je - ona je sretna kad odgaja djecu. Zna što moj posao iziskuje. Stavio je ruku na lice. Pokrila sam ga prekrivačem i legla pokraj njega. - Znaš - rekao je - zvučim kao obična šovinistička svinja, zar ne? Nisam ništa rekla. Zatim je rekao: - ...k tome, kad bih joj rekao, ne bi mi vjerovala. - O, Gerry - rekla sam i ubrzo smo oboje zaspali. Nešto kasnije, on se probudio i rekao: - Posve mi je jasno što si ti meni. - A što je to? - pitala sam. Gerry nije ništa rekao. - Gerry? -Da? - Daj. Nemoj sada prestati. Što misliš s time da jasno znaš što sam ti? Reci mi, da i ja znam. Pročistio je grlo i rekao: - Pa. rekao sam jednom od svojih pomoćnika da se viđamo. Rekao sam mu da si u gradu. Zamolio sam ga da preuzme govor veče ras, kako bih mogao biti s tobom. - O? I što je on rekao? - Pa - pitao me - ima li još nešto što bi trebao znati, a ja sam rekao - ona je u gradu i želim biti s njom i to je to. Sjela sam na krevet. - Shvaćam - rekla sam. - To znači da si načisto sa mnom? - Čuj - rekao je - sad moram ići. Govor je do sada već gotov. Moram stići na pitanja i odgovore. Poznati su me trnci ponovno prošli. Istuširao se, oprao kosu i obukao. - Znaš, večeras se nisi morao tuširati. Ne večeras. - Ne - rekao je, stavljajući čašu na sudoper u kuhinji. - Nisam, zar ne? Obukao je kabanicu i izašao na vrata. Zbog njega sam bila sretna da su to prava vrata. Sutradan sam se vratila u Kaliforniju.

3. poglavlje

Ono što se događa nakon smrti tako je neopisivo veličanstveno da naša mašta i osjećaji nisu u stanju stvoriti niti približnu sliku... Rastakanje našega, vremenom ograničenog, oblika u vječnosti ne donosi gubitak smisla.

Carl G. Jung Pisma, 1. svezak

Ustala sam iz kade, obrisala svoju poput suhe šljive naboranu kožu, obu kla jarko ljubičaste hlače i narančastu vestu i pošla dolje da vidim Marie i večeram. Ušla sam u kuhinju, bila je moderna, dobro opremljena i nekako ne moja. Marie, Francuskinja i poznavateljica kulinarstva izvanrednih sposobnosti, svojim je područjem vladala s posesivnošću i autoritetom, pa mi nije dopuštala niti da rastopim tabletu u vodi sama. Bila je sićušna i osjetljiva, prstiju iskrivljenih od ar tritisa, ruke su joj drhtale dok je posluživala. Nosila je papuče s izrezanim palci ma jer su joj stopala bila deformirana uslijed povreda što ih je zadobila u Drugom svjetskom ratu, krijumčareći oružje u borbi slobodne Francuske protiv nacista. Njezina sestra Louise koja je živjela u Americi već dvadeset godina, a nije govo rila niti riječi engleskoga, pratila ju je kao sjena, slušala je njezine zapovijedi i očajnički kvocala da više ništa ne ide kako treba.

Otprilike prije šest godina, Marie me probudila oko tri sata po ponoći, uzbu đeno lupajući na vrata moje spavaće sobe i vičući da nešto nije u redu s njezi nim mužem Johnom. Sišla sam do njihove sobe i zatekla ga pruženog na kreve tu. Bio je blijed poput zobene kaše. Oči su mu bile zatvorene i tresao se kao da ne može doći do daha. Nisam znala što da učinim. Bila sam uistinu preplašena i nisam ga željela dotaknuti. Podigla sam mu glavu kako bih mu pomogla disanjem usta na usta. Začuo se grozan zvuk, duboko krkljanje u grlu. Zvučalo je poput neke životinje koju nisam mogla preoznati. Jako me je užasnuo. Isprva nisam

znala je li to samrtnički hropac, a Marie je također bila zbunjena. Stalno je po navljala da se samo srušio. Protresla sam ga i u strahu očekivala da se krkljanje ponovi još glasnije. I ponovilo se. A zatim je konačno prestalo. Izdahnuo je na glo na mojim rukama. Prvi put sam vidjela mrtvaca. Pitala sam se u kojem je točno trenutku umro. U tom sam trenutku počela ozbiljno razmišljati postoji li u nama nešto poput duše. Doimalo se doista nemogućim da je ono što držim na rukama jedino što ostaje od čovjeka. Je li nešto što je bilo John, njegova "duša", nastavljalo živjeti? Boli li smrt? Ako duša nastavlja živjeti nakon tijela, kamo odlazi? U koju svrhu? Više nisam mogla zaspati te noći, kao ni tri noći nakon toga, naporno sam radila na filmu Slatka Charity. Doimalo se da tapkam u mraku metafizičkog zna čenja smrti. Kažem metafizičkog jer to nije bilo nešto što sam mogla vidjeti, dodir nuti, čuti, pomirisati ili kušati. Sve što sam znala, bilo je da je John, kakvog sam poznavala, otišao. Ili nije? Bio mi je drag, ali osim početnog šoka nisam osjećala veliku žalost, nikakvu očajničku prazninu. Pa ipak nisam mogla prihvatiti da je njegova smrt naprosto kraj njegova života. Na neki sam način znala da mora pos tojati nešto više od toga i znala sam da o tome ne mogu prestati razmišljati. Svaki put kad bih ušla u kuhinju, pomislila bih na to. Ovaj put nije bio iznimka. Marie, Louise i ja porazgovarale smo malo na lošem francuskom i engleskom. Rekla sam da ću otputovati na dugi vikend, a ona mi je poslužila večeru ispred televizora u dnevnoj sobi. Pogledala sam vijesti i s čašom vina i osjećajem iscr pljenosti koji nisam mogla objasniti, vratila se u sobu i legla na krevet. Bila sam utučena, a nisam znala zašto. Kakav svijet; doimali smo se kao da mjesečarimo poput okrutnih, ljubaznih stranaca - udarajući jedni u druge, ali nikada ne uspostavljajući pravi kontakt s onim što zapravo jesmo... govorili smo prolazeći jedni pokraj i iznad i oko dru gih... podjednako strahujući od vlastitih riječi, kao i od riječi koje čujemo od dru gih. Bio je to takav prekid u komunikaciji da smo izgladnjeli za povjerenjem, pi pajući u mraku ne bismo li našli kvake i čamce za spašavanje, dodire i dobrotu. Toliko smo se usredotočili na duboki očaj i disciplinirano, tiho trpljenje kako slučajno ne bismo poljuljali nečiji čamac - a ne daj Bože vlastiti. Neprestano se nadajući da će se stvari možda popraviti, uvijek se pitajući što bismo mogli učini ti - dalje i dalje, sve dok naša jalovost nije postala institucijom, gotovo kao da je postalo sigurnije ne znati što naši životi uistinu znače. Pokušala sam osjetiti pospanost. Čaša u ruci orosila se od topline moga dlana. Male stvari, razmišljala sam. Trebala bih se usredotočiti na zadovoljstvo koje mi pružaju male stvari. Svijetlozelena boja palminog lišća što se vidi kroz prozor, zgažene crne masline što su pale na betonsku autocestu sa susjednog drveta koje sam sama posadila, pitajući se mogu li uopće biti odgovorna za nešto što raste... topla voda i mjehurići pjene, trčanje sutra ujutro, zbog kojeg ću se cijelog dana osjećati dobro jer sam to vlastitim naporom zaslužila - male stvari, ali nanizane jedna do druge, činile su da se osjećam bolje.

* * * Sjetila sam se kako sam sjedila na krevetu Clifforda Odetsa prije nego što je umro. Voljela sam i duboko cijenila njegove drame. Pisao je o istinskim ljudskim nadanjima i pobjedi unatoč izgledima... osobito o ljudima koji su živjeli male, beznačajne živote. Zbog raka glava mu je nalikovala na smežuranu glavu ptice. Njegova je bujna kosa opala, a trbuh bio napuhan od bolesti, dok su mu dvije cjevčice virile iz nosa. Pijuckao je mlijeko iz plastične čaše i zamolio me da otvorim prozore da bi hladni zrak prostrujao iznad već hladne čaše. - Želim živjeti - rekao je - da bih mogao pisati za veliki broj ljudi o tome ko liko nam zadovoljstva mogu pričiniti stvari ništa veće od oka muhe.

Prispavalo mi se oko dva sata. U Londonu je bilo deset sati ujutro. Slike iz mog života lebdjele su mi u mislima i nestajale... veliko prostranstvo Sahare koje sam željela jednom prijeći, samo da vidim mogu li to... plesati s maramom u ruci i ruskim seljakom u lenjingradskom restoranu, dok gosti plješću u ritmu... majka iz plemena Masai u Africi koja umire u porodu od sifilisa... eska- drila ptica što lete kao jedan, na snimanju filma u Meksiku, dok se ja čudim kako se uspijevaju održati zajedno... velika

prostranstva u krajobrazu Kine kamo sam odvela prvu američku delegaciju žena, obučenih u jednaku uniseks kinesku odjeću... Gerryjevo lice kad sam mu rekla da obožavam putovati sama... veliki, čvrsti kovčeg s ladicama i pretincima za koji sam poželjela da bude moj pokret ni dom, tako da nikad ne moram nigdje ostati stalno... plesači, koreografi, kap ljice znoja što pršte, raštimani limeni klaviri, blicevi, ovacije, vrući televizijski reflektori, tihe filmske scene, konferencije za tisak, teška pitanja, političke kampa nje, nespretni, ali dobronamjerni kandidati... razočarano lice Georgea McGo- verna one noći kad je Richard Nixon pobijedio za dlaku... dodjela Oskara i moja nelagoda što ću dobiti jednoga za Slatku Irmu kad sam mislila da ga moja izved ba ne zaslužuje... razočaranje kad ga nisam dobila za Apartman, jer je to bila godina kad je Elizabeth Taylor skoro umrla tijekom traheotomije... ostala četiri puta kad sam bila nominirana, a nisam osobito marila... duge probe, profesio nalne svađe, bolni mišići i trema, glupi ravnatelji studija, disciplinirani sati pisanja koji su se vrtjeli oko osobnog i uvijek prisutnog osjećaja duge potrage za onim što uistinu jesam. Što sam to propuštala? Jesam li poput tolikih drugih žena, neprestano tra gala za oblikom vlastitog identiteta u svezi s muškarcem? Jesam li vjerovala da ću naći svoju drugu polovicu u nekome tko me voli unatoč frustracijama i uza ludnosti? Hong Kong i Gerry preplavili su mi misli. Tamo sam ga upoznala na jednoj od njegovih konferencija. Opet sam se ponadala da će ovoga puta biti drukčije, da će me više ispuniti. * * *

- Divno je to kako se voliš spakirati i otići u jednom trenu - rekao je. - Kako ti to uspijeva? Kako možeš biti tako prilagodljiva? I vidiš toliko toga. Ja nikad nemam vremena. Nije zamijetio da nisam odgovorila... da nisam bila sigurna ne bježim li usus- ret nečemu ili od same sebe. Pitala sam se bi li Gerry za to odvojio vrijeme čak i da ga je imao. Nisam mislila da neće vidjeti ono u što gleda... uistinu nisam. Putovao je po Africi kad je bio mladić. Ali kad je govorio o tome, odjednom sam shvatila da nikad nije spomenuo što je jeo, što je dodirnuo, što je vidio, pomiri- sao, osjetio. Uglavnom je govorio o Africi kao o sociološkom putovanju, a ne kao o ljudskom iskustvu. Pričao je kako su "mase" izrabljivane i siromašne i kolo nizirane, ali nikad kako se osjećaju zbog toga niti kako zapravo žive. Nikada prije nije bio u Hong Kongu, a kad smo sjedili u njegovoj hotelskoj sobi, morala sam mu protumačiti okolinu. Nije osjećao da je taj rajski kaos u stvari Hong Kong - vozači rikši među taksijima; grad što vrvi milijunima ljudi (5 500 000) nabubrio i kao da se izlijeva u zaljev; raj za kupce, kineska svila, japan ski brokat, indijski pamuk i švicarska čipka; roba i satovi, hrana i nakit i droga i parfemi i uzorci i žad i slonovača, te drangulije iz cijeloga svijeta donesene u ovu slobodnu luku radi zarade, ništa od toga nije zadivilo Gerryja niti mu se donja vilica objesila u čudu. Ustvari rekao je da nije jeo kinesku hranu otkako je stigao. Bojao se da će nas stražari koji nadziru njegov kat prepoznati i misliti loše o njemu. Rekla sam mu da u Aziji svi i tako znaju sve što mi stranci radimo i da im to ništa ne znači. Oni naprosto moraju znati. Slušao me je kao da mu pričam bajku kad sam opisivala kako sam šetala do lje po Kowloonu; pokraj dućana sa svilom, tvornica žada, satova iz Švicarske i naseljenih dijelova gdje su živjeli njegovi zemljaci. Britanci. Pričala sam mu o "Star Ferry" i zaljevu gdje su kineske džunke grimiznih jedara klizile udaljavajući se od kopna. Govorila sam mu o ulici Cat. gdje su se štandovi prelijevali svime što u mašti možete domisliti. Rekla sam mu da sam se uspela na vrh Victoria i promatrala brodove dolje u luci. Sjedio je očaran mojim vrtoglavim opisom di jamanata, bisera, starina, obilja hrane, rukom istkanih tkanina i detaljnih rezba- rija koje su radila djeca ne starija od dvanaest godina, djeca koja su izvodila posao odraslih prije nego što su mogla shvatiti koliko ih to stoji. Opisivala sam navale turista... europskih, afričkih, japanskih, malajskih, indijskih, američkih... i mnogih drugih koji su tražili dobru pogodbu. Opisala sam Gerryju kako začini vise u zraku, kako se rock'n'roll glazba mi ješa s kineskom operom, kako ulični prodavači plastičnih ogrlica

čuče nagnuti nad prekrasne kineske zdjele i prinose rižu ustima izrezbarenim štapićima od slonovače. Turisti su bili užurbani, trgovci su bili užurbani, djeca su bila užurba na, autobusi su bili užurbani, vozači rikši su bili užurbani... da bi obavili što više kupnje i prodaje u što manje vrijeme. Na neki čudan način, sve je funkcioniralo. Svatko se tu posvetio stjecanju novca, bez iluzija, bez pretenzija o svrsi postojanja Hong Konga. Bilo je kao u Las Vegasu. Nitko se nije pretvarao. Bili su ono što jesu. Ako su vas prevarili, bio je

to dio igre. To ste nekako i očekivali, jer se ionako nitko nije želio cjenkati. Hong Kong je bio mjesto na kojem ste mogli bankrotirati štedeći novac. Gerryjeve su oči svjetlucale i sjale dok sam mu svake večeri prepričavala što sam radila tijekom dana dok je on sjedio na sastancima. Bilo je istina da nije mo gao izlaziti koliko je želio, ali kad bi mu to i uspjelo doimalo se kao da najradije ne bi napustio svoju sobu. Posljednjeg dana sam dogovorila da nas mala brodica odveze do New Ter ritories7, gdje sam pronašla mjesto za izlet. Spakirala sam limunadu i sendviče i slatke pite. Ali na brodu je ponovno govorio o bijednim uvjetima u kojima Kinezi žive. Ponovno je pričao o razlikama između bogatih i siromašnih. Rekao je kako bi bo gati trebali iznaći način da drage volje podijele svoju zaradu s onima koji su bili slabije sreće od njih. Nikad mu nije palo na pamet da bi siromašni mogli biti obdareni duhovnim bogatstvom na kojem bi im bogataši zavidjeli kad bi samo znali za to. Nikad nije pomislio da bi bogataš mogao biti nesretan na jedan puno više izoliran i otuđen način. Nije mislio na "bogatu osobu". Uvijek su to bili "bo gati" i "siromašni" - amorfne cjeline. Sjetila sam se kako me je jedan dragi prijatelj ulovio u mom katkad auto matskom liberalizmu optuživši me da uopće ne suosjećam s bogatima, dok sam siromašne obasipala svom mogućom pažnjom. Istina me je duboko pogodila. - Gerry? - prekinula sam ga. - Što je s onim brežuljcima tamo što izgledaju poput žada, a čak i siromašni mogu u njima uživati? Podigao je pogled. - A pogledaj u ove sampane koji klize pokraj nas s grimiznim jedrima. Što je s ljudima koji nam s njih mašu? Ustao je. - Pretpostavljam da zvučim poput Sunday Obsewera, zar ne? Gerry se stidljivo nasmiješio. - Žao mi je - rekao je - ponekad sam naporan, zar ne? Pristali smo u luku u uvalici New Territories i iskrcali se. Posada je ostala na brodici. Gerry je nosio kutije s hranom, a ja sam nosila termosicu i deku. Krošnje nad nama šuškale su na morskom povjetarcu uz obalu dok smo se približavali ukrašenim brdima u daljini. Udisali smo mirisni zrak. Gerry je skinuo cipele i hodao bos po tlu. Uzdahnuo je i raširio ruke na toplom suncu. Zastao je kod svakog drveta i divljeg cvijeta. Zadjenuo je tratinčicu iza uha. Došli smo do potoka koji je svjetlucao na Suncu, ptice su slijetale na cvjetne grmove na obje njegove strane. Nije bilo nikoga uokolo. Skinuo je košulju i hlače i ležernim pokretom bacio se na leđa u bujicu. Pružio je ruku prema meni. Ski nula sam ljetnu haljinu i zagazila u vodu, te legla pokraj njega. Osjetili smo kliza vo kamenje ispod nas i nije nam smetalo kad nas je potok počeo nježno nositi nizvodno. Ptice su cvrkutale iznad nas u krošnjama. Uhvatili smo se za ruke i u isto vrijeme otresli svjetlucave kapi s kose. Gerry je rukom obujmio moju glavu i

7 dio Hong Konga koji je V Britanija unajmila od Kine na razdoblje od 99 godina počevši od 1898.

privukao me na svoje grudi. U tišini smo se vratili do mjesta gdje nam je bila odjeća. Stajala sam pokraj njega. - Prokletstvo - rekao je objesivši ruke o moja ramena i zagledavši mi se u oči. - Kako ću te pomiriti s ostatkom svog života? - Ne znam - rekla sam. - Ne znam. Raširio je deku i prostro je na tlo. Ležali smo na njoj i gledali kroz veliku krošnju u nebo. Otprilike sat kasnije uputili smo se natrag do brodice. Pitala sam se kako će Gerry pomiriti sebe s ostatkom svoga života.

Idućeg jutra Marie mi je spravila doručak dok sam sjedila na terasi. Nisam bila sigurna o čemu sam razmišljala - misli su mi bile zbrkane i sudarale se. Bilo je sigurno da sam nezadovoljna s Gerryjem, ali bilo je tu još nečega. Bila sam iz među dva filma, ali s poslom je sve bilo u redu. Trebala sam plesati u Vegasu i Tahoeu uskoro, a znala sam da sam spremna. Dakle, mogla sam reći da sam prilično sretna osoba po svim mjerilima, ali ne i osobito spokojna. Nazvao je David. Upravo je stigao u grad i pitao me je hoću li doći na sat yoge. Rekla sam da se vidimo tamo. Uživala sam u hatha yogi zato što je bila tjelesna, a ne meditativna, premda je iziskivala koncentraciju i osjećaj opuštenosti. Ali pod zrakama Sunca što su do pirale kroz prozor i upotpunjavale zvuk instruktorova glasa, uživala sam istežući svaki mišić i tetivu svoga tijela da bih ih ispunila energijom. Tjelesni napor raz bistrio mi je misli. - Poštuj svoje tijelo i ono će se dobro ophoditi s tobom - riječi su mog učite lja (bio je hindus) - I idi polako. Yoga iziskuje zdrav razum. Ne postavljaj tijelu zasjede. Moraš se zagrijati prije istezanja. Ne lovi svoje mišiće na prepad. Mišići su kao ljudi; treba ih pripremiti, u suprotnom se prepadnu i zgrče. Moraš pošti vati njihov tempo. Zamisli se poput istraživača koji ulazi na neotkriveno podru čje. Mudar istraživač ide sporo, jer nikad ne zna što ga čeka iza ugla. Samo kad ideš sporo, možeš to osjetiti prije nego što ga dosegneš. Vidiš, yoga razvija samo pouzdanje zato što te dovodi u dodir sa samom sobom. Unutar tebe je vrlo mir no. Nauči tu živjeti. Svidjet će ti se. Slušala sam njegove riječi između položaja. - Za uspješnu yogu potrebna su četiri stava - rekao je - vjera, odlučnost, strpljenje i ljubav. Ona je kao život. Ako ste dobri i dosljedni u svojoj borbi u ovom životu, bit će vam lakše u idućem. Triko mi je bio mokar od znoja. - Bori se u ovom životu, pa će ti u idućem biti lakše? Pretpostavljala sam da zaista vjeruje u to. On je, ipak bio hindus. Obu kla sam suknju i majicu, pa smo David i ja otišli. * * *

Izlazeći na iscrpljujuće kalifornijsko sunce, David je rekao: - Idem do knjižare Drvo Bodhi. Želiš li sa mnom? - Drvo Bodhi? - pitala sam. - Nije li to drvo ispod kojega je Buddha mediti rao četrdeset dana ili nešto slično? - Točno - rekao je. - Pa kakva je to onda knjižara - indijska? - Oh, pa pomalo - odgovorio je. - Imaju sve vrste okultnih i metafizičkih knji ga. Zar nisi nikad čula za nju? Posramljeno sam priznala da nisam. - Pa, mislim da će ti se svidjeti - rekao je nježno - Ako se tako dobro osjećaš dok radiš yogu, uživat ćeš u riječima nekih od drevnih mistika. Čudim se da si provela toliko vremena u Indiji, a da se nisi upoznala s duhovnošću te zemlje. Bilo kako bilo, to je na Melroseu pokraj La Cienegae. Naći ćemo se tamo. - U redu, zašto ne - rekla sam. Kad se toga sjetim, mogu reći da je ta jedno stavna odluka, donesena jednog lijenog poslijepodneva, o posjeti neobičnoj knji žari bila jedna od najvažnijih odluka u mom životu. Još jednom me je to pod sjetilo kako je potreban tek mali korak onda kad smo spremni. Ranije u životu, takav bi mi prijedlog značio gubljenje cijelog popodneva kad sam trebala pro čitati mnogo scenarija i uzvratiti brojne telefonske pozive. Bila sam prezauzeta uspjehom da bih shvatila da postoje i druge dimenzije života. David je već stigao do knjižare Drvo Bodhi kad sam stigla, čekao me je is pred, oslanjajući se na drvo. Nasmiješio se dok je parkirao svoj veliki Lincoln na mjesto namijenjeno za bubu. - Unajmljujem ovaj auto - rekla sam. - Ne posjedujem auto. Velika su gnja važa, a i ne razumijem ih. Dokle god ima četiri kotača i nešto benzina, zado voljna sam. Znaš što mislim? - Da - odgovorio je. - To je vjerojatno bolje nego što misliš. Uzeo me pod ruku i uveo unutra. Dok smo ulazili, osjetila sam miris štapića od sandalovine kako se lagano širi po prostorijama prenatrpane knjižare. Osvrnula sam se oko sebe. Buddha i yogiji za koje nikad nisam čula smiješili su se s plakata na zidovi ma. Posjetitelji s knjigama u rukama stajali su okolo pijuckajući biljne čajeve i raz govarajući šapatom. Počela sam proučavati police s knjigama. Naslagane duž zi dova bile su knjige i knjige o temama koje su obuhvaćale teme od života nakon smrti, do toga kako treba jesti za života na Zemlji. Uputila sam slabašni smiješak Davidu. Osjećala sam se kao da ne

pripadam tu i pomalo glupo. - Ovo je fantastično - rekla sam, zažalivši što sam osjećala potrebu da bilo što kažem. Mlada žena u sandalama i prozirnoj suknji od gaze prišla nam je i poslužila nas čajem. - Mogu li vam pomoći? - upitala je vrlo spokojnim i mirnim glasom. Uklapala se u atmosferu knjižare - ili sam možda ja bila teatralna. Kad sam se okrenula da je pogledam, prepoznala me i predložila da me predstavi vlasniku koji je pio čaj u svom uredu. David se nasmiješio, pa smo pošli za njom.

Ured je bio prepun knjiga. Vlasnik je bio mlad, srednjih tridesetih godina i imao je bradu. Bilo mu je drago što me vidi i rekao je da se osjeća počašćenim. Rekao je da je pročitao moje knjige, a osobito ga je zanimalo ono što sam napi sala o vremenu provedenom na Himalaji. - Koliko ste daleko otišli u tehnikama meditacije? - pitao je. - Rabite li kam- palbhati disanje? Teško je, ali djelotvorno, ne mislite? Nisam imala pojma o čemu govori, a upravo u tom trenutku upao je unutra mladić kratko pošišane kose i u majici nogometne momčadi. Pogledao je mene, pa Davida, pa vlasnika (koji se zvao John) i nacerio se. - Slušaj, čovječe - rekao je - kakva su to sranja: ako misliš ispravno, posta ješ sretan? Mislim, čovječe, kako može tip biti sretan u ovom svijetu i zašto vi zavodite rulju da povjeruje da je to moguće? David me je primio za ruku kad je osjetio koliko sam užasnuta. John je pitao može li mu pomoći, ali ovaj je samo nastavio. - Mislim, što je to? - rekao je - mi risni štapići i biljni čajevi, sjajni posteri - svi ste vi seratori. John je nježno uzeo Davida i mene pod ruku i izveo nas iz ureda natrag u knjižaru. - Ispričavam se - rekao je. - Nema problema - uzvratio je David. - I on mora pronaći svoj put, poput svih nas. Kimnula sam glavom pokazujući da nije važno, a David je rekao da možemo sami pronaći ono što nas zanima - neka se ne brine. - Isuse - rekla sam - zašto doživljava ovo mjesto kao prijetnju? - Ne znam - rekao je David. - Možda je uložio puno emocija u neprijatelj stvo. Teško je povjerovati da je moguće postići mir. Zatim me odveo do ogromne police na kojoj je pisalo "Reinkarnacija i be smrtnost". Na njoj su se nalazile knjige od Bhagavadgite do Egipatske knjige mrtvih, te tumačenja Biblije i Kabale. Nisam znala u što gledam. Pogledala sam pozorno u Davida. - Vjeruješ li u sve to? upitala sam. - Što to sve? upitao je. - Ne znam - rekla sam. - Vjeruješ li zaista u reinkarnaciju? - Pa - rekao je - kad proučavaš okultno tako dugo koliko sam ga ja prouča vao, naučiš da pitanje nije je li to istina, već više kako djeluje. - Hoćeš reći da vjeruješ kako je to čvrsto ustanovljeno kao činjenica? Slegnuo je ramenima i odgovorio: - Pa da, vjerujem da jest. To je jedino što ima smisla. Ako svatko od nas nema dušu - zašto onda živimo? Tko zna je li to isti na? Istina je ako vjeruješ, to se može odnositi na bilo što, zar ne? K tome, mora biti nečeg u činjenici da je vjerovanje u dušu ono što je zajedničko svim religijama. - Da - rekla sam. - Ali možda su sve religije također lažne. Nastavio je gledati knjige, ali ne zato što mu je razgovor bio nezanimljiv već više zato što je naprosto tražio određenu knjigu. Nisam puno razmišljala o religiji od svoje dvanaeste godine kad sam igrala križić-kružić tijekom vjeronauka. David je posegnuo za knjigom. - Trebala bi

pročitati djela ne samo s ove police već također i Pitagoru, Platona, Ralpha Waldoa Emersona, Walta Whitmana, Goethea i Voltairea. - Jesu li i oni vjerovali u reinkarnaciju? - Dakako, i opsežno su pisali o tome. Ali sve to završi na polici s knjigama o okultnome, kao da je crna magija ili nešto slično. - Voltaire je vjerovao u reinkarnaciju? - Jasno - rekao je David - rekao je da ideja o tome da se rađamo više puta nije ništa čudnija od one da se rađamo samo jednom. Ja se slažem s njim. Pogledala sam u njega. Njegove su plave oči bile odlučne i bistre. - Čuj - rekao je. - Znaš li što uopće što znači riječ okultno? - Ne - odgovorila sam. - Pa, znači 'skriveno'. Dakle, samo zato što je nešto skriveno, ne znači da ne postoji. Pomnije sam se zagledala u Davidovo koščato tužno lice. Govorio je smire nim glasom, bez oklijevanja, osim kad bi shvatio da pokušavam shvatiti o čemu govori. - Želiš li da ti napravim nešto poput popisa literature? - pitao je pokazujući smisao za korisnu praktičnost. Kratko sam oklijevala pomislivši na pet scenarija koji su čekali na čitanje i ujedno se upitala što bi Gerry pomislio

da me vidi kako čitam ovakve knjige. - Može - rekla sam. - Zašto ne? Ljudi su mislili da je Zemlja ravna sve dok netko nije dokazao suprotno. Pretpostavljam da bih trebala biti radoznala kad su u pitanju sve vrste 'skrivenih' mogućnosti. Tko je uopće pomislio da nam sićušne bakterije plaze po koži dok nisu izumili mikroskop? - Izvrsno - rekao je David. - Za mene je prava inteligencija širina duha. Ako osjećaš da nešto tražiš, zašto tome ne bi pružila priliku? - U redu. Osjetila sam da se smiješim. David je rekao: - Raskomoti se i razgledaj okolo, a ja ću ti donijeti hrpu toga za čitanje. Obrisao je kutove usana i jako zaškiljio te počeo pregledati police. Prelistavala sam knjige o kombiniranju hrane, vježbama yoge, meditaciji i osta lim zdravim temama koje sam razumjela. Nakon pola sata, David je imao pune ruke knjiga i pitala sam se, dok sam mu zahvaljivala izlazeći van na kalifornijsko Sunce, hoću li ikad proniknuti barem jed nu od njih. Idućeg sam dana trebala ići u Honolulu, pa sam se oprostila s Davidom i pošla kući razmisliti, odmoriti se, spakirati i ako budem imala vremena, čitati.

Te sam noći potražila pojam reinkarnacija u enciklopediji. Dopustite mi da kažem da nisam odgojena kao religiozna osoba. Roditelji su me slali na vjeronauk svake nedjelje zato što se znalo da je to mjesto na kojem * * *

treba biti nedjeljom. Nosila sam krinoline i podsuknje, i trudila se da ne gledam prečesto u tekstove pjesama koje sam trebala znati napamet. Pitala sam se gdje bi završio novac nakon što bi odnijeli košarice, ali zaista nikad nisam osjećala da Boga ima niti da Ga nema. Isus Krist se doimao kao pametan, mudar i svakako dobar čovjek, ali ono što sam naučila o njemu iz Biblije, doživljavala sam kao filozofiju i mitologiju pa mi je ostalo strano. Ono što je propovijedao nije me uistinu dotaklo, stoga nisam ni vjerovala ni ne vjerovala. On je naprosto bio ... poput svih nas... i činio je dobro nekad davno. Pomalo sam sumnjala u to da je bio Sin Božji, ustvari kad sam bila na pragu svojih dvadesetih, odlučila sam da za mene Bog i religija zasigurno pri padaju mitologiji i da ako ljudi žele vjerovati u to, nemam ništa protiv, ali ja to nisam u stanju. Nisam mogla vjerovati u nešto za što nije bilo dokaza, a povrh toga nisam osjećala očajničku potrebu za svrhom života ili nečim u što bih vjerovala osim u sebe. Ukratko, kad se radilo o religiji, vjeri u Boga ili besmrtnosti duše, nisam o tome puno razmišljala. Nitko nije inzistirao, pa mi je tema bila dosadna, niti izbliza tako uzbudljiva kao nešto stvarno i smiješno kao što su ljudi. Svako toliko, kako sam sazrijevala, upustila bih se u zabavnu raspravu o stupicama takvih mi toloških vjerovanja i o tome kako nam one skreću pozornost s istinskih nesreća što su snašle ljudski rod. Nisam previše cijenila nedemokratičnost Crkve - bilo koje Crkve - i držala sam da je opasna jer uvjerava ljude da će gorjeti u paklu ako ne vjeruju u raj. Ali koliko god sam bila nezainteresirana za Boga. religiju i drugi svijet, u sve mu tome bilo je nečeg strašno zanimljivog. Od rane mladosti zanimao me je identitet. Moj i svih koje sam sretala. Identitet je za mene bio stvaran. Tko sam ja? To su svi? Zašto činim stvari koje činim? Zašto ih oni čine? Zašto su mi neki ljudi bili draži od drugih? Analiza ljudskih odnosa postala mi je omiljena tema - odnos koji sam imala prema sebi kao i prema drugima. Stoga me možda baš zato što sam se zainteresirala za podrijetlo vlastitog identiteta, zaintrigiralo da možda postoji nešto više od onoga čega sam svjesna u svjesnom dijelu svoga uma. Možda postoje drugi identiteti duboko zakopani u mojoj podsvijesti koje trebam samo potražiti i naći. Uistinu, puno sam se puta u svom poslu i izražavanju svoga Ja kroz ples, pisanje ili glumu, začudila sama se bi jer nisam mogla odrediti otkuda potječe neki osobiti osjećaj ili sjećanje ili na dahnuće. Sve bih to pripisala maglovitom pojmu kreativnog procesa, poput ve ćine svojih kolega umjetnika, ali morala sam u sebi, tko god bila, priznati da osje ćam plamen koji nisam mogla razumjeti niti dotaći. Koje je bilo podrijetlo toga plamena? Otkuda je dolazio? I što mu je prethodilo? Više me je zanimalo što se događalo prije, nego što bi uslijedilo poslije. Iz toga razloga, pretpostavljam da me nije toliko zanimalo što će se dogoditi sa mnom kad umrem, koliko me kopkalo

što me je to činilo ovakvom kakva jesam. Stoga me je najprije privukla ideja o životu prije rođenja, mogla bih reći da sam je iz ra doznalosti željela istražiti.

U enciklopediji je pisalo da je doktrina reinkarnacije stara koliko i pisana po vijest. To je vjerovanje da postoji sveza između svih živih bića i da se duša ili duh čovjeka postupno pročišćava sve dok se ne vrati natrag k zajedničkom Izvoru i podrijetlu sveg života koji je Bog. Bilo je to vjerovanje da je duša besmrtna i utje lovljuje se uvijek iznova, sve dok se moralno ne usavrši i ne pročisti. Pisalo je da su srodne teme karma, to jest, rješavanje unutarnjih tereta i reinkarnacija, tje lesna prilika za život radi odrade karme, bile najstarija vjerovanja u povijesti čo vječanstva, te da je puno šire prihvaćena od gotovo svih religijskih istina na svi jetu. To je za mene bila novost, oduvijek sam maglovito povezivala reinkarnaciju s duhom bez tijela, dakle duhovima, okultnim i stvarima koje se miču po noći. Nikada to nisam povezivala s jednom od glavnih, ozbiljnih religija. Zatim sam pogledala što piše o religiji. Iako je bilo nemoguće dati konačnu definiciju, nekoliko odlika bilo je zajedničko svim religijama. Jedna je bila vje rovanje u postojanje duše, druga prihvaćanje natprirodnih objava i konačno, između ostalog, opetovana potraga za spasenjem duše. Od Egipćana do Grka, od budista do hindusa, vjerovalo se da je duša entitet koji oduvijek postoji i use ljava se u niz tijela, inkarnirajući se za neko razdoblje, a zatim provodeći vrijeme u astralnom obliku kao bestjelesni entitet koji se ipak inkarnira uvijek iznova. Svaka je religija imala svoje objašnjenje podrijetla duše, ali nije bilo nijedne koja je tvrdila da duša nije dio čovjeka i da nije besmrtna. Negdje između židovstva i kršćanstva, Zapad je napustio drevni koncept reinkarnacije. Zatvorila sam enciklopedije i neko vrijeme razmišljala. Stotine milijuna ljudi vjerovali su u teoriju reinkarnacije (ili kako su to već na zivali), ali ja, rođena u kršćanskoj obitelji, nisam čak znala ni što to zaista znači. Pripremila sam se za odlazak i sastanak s Gerryjem pitajući se što bi se još moglo odvijati u ovom svijetu o čemu nikad prije nisam razmišljala.

Let od Los Angelesa do Havaja bio je melankoličan i ugodan. Veći dio pu ta sam spavala i razmišljala o Gerryju. Razmišljala sam o prijateljstvu s Da- vidom i pitala se s koliko sam mnogo drugih ljudi šetala i jela i družila se, a da ih nisam uistinu poznavala. Prijavila sam se u hotel Kahala Hilton pod dru gim imenom. Nitko nije zamijetio. Zatim sam otišla u svoju sobu i čekala. Bila sam tu... stojeći na balkonu još jedne hotelske sobe odakle se pružao pogled na Tihi ocean, što se njihao i gibao... čekala sam. Čekala sam muškarca. Čekala sam muškarca kojeg volim ili barem tako mislim, što god to značilo. Znala sam da je ono što osjećam prema njemu snažno i znala sam da bih pošla bilo kamo, naprosto sam morala biti s njim. Oboje smo bili zauzeti i bavili se kre ativnim radom kako bismo si ispunili život, ali pretpostavljam da nam je trebalo više. Znala sam da meni treba. Otkad znam za sebe, osjećala sam potrebu da bu dem zaljubljena. Muškarac se doimao najočitijom svrhom tog osjećaja i želje. Ali možda to nije bio, možda sam samo trebala osjećaj zaljubljenosti, dok mi se viša svrha gubila iz vida. Ne znam. Honolulu je jedno od mojih omiljenih mjesta, osobito u zalazak Sunca, iako je sada bio prepun šarenih havajskih haljina i turista čiji su fotoaparati škljocali na kongresima. Kahala Hilton bio je jedan od najljepših hotela na svijetu, s unu trašnjim i vanjskim vrtovima, podvodnim barom i delfinima koji su razigrano

Tajna svijeta je u tome što se sve nastavlja i ništa ne umire, već se samo nakratko povlači iz vida i poslije se ponovno vraća... Isus nije mrtav, on je sigurno živ; ni Ivan, ni Pavao, ni Muhamed ni Aristotel; ponekad nam se čini da smo ih sve vidjeli, gotovo bismo mogli nabrojati imena kojima se zovu.

Ralph Waldo Emerson Nominalist i realist

4. poglavlje

skakali po bazenu s morskom vodom. Tiho sam slušala zapljuskivanje valova po obali. Čula sam kako šuška lišće kokosovih palmi. A zatim sam začula tupi zvuk. Zreli je kokos pao, spreman da se raspukne. Pogledala sam na sat. Gerry je rekao da će stići do pola sedam. Već je bilo pola sedam. Bilo je vedro, pa letovi nisu kasnili. U zračnoj luci su rekli da nije bilo problema s vremenom u Londonu. Dakle, morao je poletjeti na vrijeme. Pa, svijet je na koncu tek loptica za golf. Ubrzo će stići. Teško mi je padalo to kašnjenje jer sam znala da imamo samo tridesetšest sati. Isuse, vrijeme kao da mi je bilo neprijatelj. Bez obzira čime sam se bavila, nikada ga nisam imala dovoljno. Toliko sam željela iskoristiti i uživati u ono malo što sam imala, da sam se neprestano ljutila na vrijeme koje nisam imala, a prošlost i budućnost nekako su mi stalno iskrsavale na putu; prošlost sa svojim posljedicama, budućnost sa svojom tajnovitošću. Poželjela sam da posto ji samo sadašnjost. Udahnula sam nježni zrak u sutonu, polako ušla u sobu i uključila televizor. Carter se ljutio na Begina. Teddy Kennedy se ljutio na Cartera. Dolar je i da lje padao. Pierre Trudeau je nekoga u kanadskom Parlamentu nazvao pogrdnim imenom. Svijet je bio smiješan ili se raspadao, ovisno o kutu gledanja. Nitko nije bio čitav. Osvrnula sam se po hotelskoj sobi. Nisam željela privući pozornost pa sam uzela sobu, a ne apartman. Bilo je to više nego dovoljno za vrijeme koje ćemo Gerry i ja provesti zajedno. Znala sam da će mu se svidjeti Honolulu. Nikad nije bio tu. Nadala sam se da će ga moći osjetiti. Prvo što će učiniti bit će da izađe na balkon i pogleda što ga okružuje. Morao je to učiniti. Ugledat će Dijamantnu Glavu8 i razgovarati o palmama. Smirio bi se okružen prirodom. Misli su mu se zapravo mogle ulijeniti u "leru", dok pogledom prelazi preko kišom natopljene voćke na kojoj se šćućurila ptica mokrih krila. Konačno bi mogao prestati brinu ti o stanju svijeta i izgledima za svoj reizbor, dok se uzdiže Sunce jarko ružičasto poput flaminga. Njegov duh bi se smirio od pomisli na to da je priroda lijepa i snažnija od svega drugog. Na kraju, odrastao je na engleskom selu, izdržavši en gleske zime. Šetao je engleskim poljima i kupao su u hladnom moru u kanalu La Manche. Život u gradu ga je deprimirao. Trebao je prostor i izazov prirode. Radovala sam se susretu u Honoluluu. On će uživati u polaganom ritmu života. Opet sam razmišljala o Gerryju kao da sam ja on. Prošlo je još petnaest minuta. Petnaest minuta koje se nikad neće vratiti. Te pih je bio boje trule višnje, s resama. Prekrivač na krevetu bio je maslinasto ze leni, s cvjetovima iste tamnocrvene nijanse. Zašto su se zavjese uvijek morale sla gati s prekrivačem? Pitala sam se bi li Hilton usjekao hotel u jednu od kineskih planina. Kako su smiješni bili Kinezi kad su plesali uz "Staying Alive" iz Groznice subotnje večeri na kinesko-američkim primanjima. I kako će milijarda Kineza ponovno zaraditi svoje novčiće u dugoj borbi do modernizacije? Je li to bilo vri jedno truda? Nisam znala je li išta više bilo vrijedno truda.

8 Diamond Head - rt na jugoistočnom otoku Oahu, središnji Havaji

Zapalila sam još jednu cigaretu. Gerry je pokušao prestati pušiti prije godinu dana i neprestano me grdio što nisam niti pokušala. Rekao je da puši samo zato što stalno ulazi u prostorije u kojima drugi puše. Znala sam na što misli. I ja sam mogla prestati. Već jesam - više puta. Ali kad god sam trebala donijeti konačnu odluku, trebao mi je tihi supatnik koji bi naprosto sjedio i izgarao, ali se ne bi mi ješao. Nisam uvlačila, pa mi nije smetalo u pjevanju i plesu, ali bockalo bi me u grlu i tjeralo me na kašalj. U redu, prestat ću kad stigne Gerry, pa ću vidjeti hoće li i on. Mjesec se dizao iznad Waikikija. Dijamantna Glava bio je crna ljuštura u od sjaju na površini mora. Možda nije stigao na avion u Londonu. Sastanak i raspra va o problemima Sjevera i Juga mogao je proći i bez njega, pretpostavljala sam. Ali ja nisam. Zazvonio je telefon pokraj kreveta. Bilo je skoro osam. - Bok - rekao je Gerry kao da nismo bili razdvojeni tjednima. Rastopila sam se čuvši njegov tihi glas. Govorio je drukčije kad nije u

uredu. - Zadržali smo se u dvorani za prijame u zračnoj luci - rekao je. - Stali smo jedan sat. Netko se trebao pobrinuti za prtljagu dok su nas zamolili da čekamo. Ali nitko to nije učinio. Na kraju sam sam otišao po svoju. Kad si ti stigla? - Prije nekoliko sati - rekla sam, ne želeći odati da sam brojala svaku izgu bljenu minutu. - Moram se osloboditi nekoliko čestitih žena koje žele otići na piće s našom delegacijom. - Čestitih žena? upitala sam. - Da, čestitih žena. Luckaste su, ali dobra srca. Dakle, pobrinut ću se za to i doći što prije budem mogao. Čeznem da te vidim. Spustila sam slušalicu, pogledala ponovno u zrcalo, progutala ljutnju na nje govu šovinističku primjedbu o čestitim ženama i odlučila se presvući u svoj omi ljeni zeleni vuneni džemper. Otškrinula sam vrata kako Gerry ne bi morao kucati i čekati da dođem. Po hodniku su živahno prolazili tajni agenti i političari iz svih krajeva svijeta. Pitala sam se kako će on ući, a da ga nitko ne prepozna. Navlačila sam džemper preko glave kad sam ga čula kako otvara vrata i ulazi u sobu. Znala sam da je tu, ali nisam ga vidjela od džempera koji mi je zapeo za naušnicu. Osjetila sam njegove ruke oko struka. Pred očima mi je bila samo ze lena vuna. Poljubio me u vrat. Osjetila sam kako uzdišem istodobno zbog topline njegovih usana i džempera koji mi nateže probušeno uho. Nisam se mogla po maknuti. Zaronio je rukom ispod džempera i kroz vunu pronašao moje lice. - Nemoj se nikad pomaknuti - rekao je. - Volim te upravo ovakvu. Daj da ti po mognem - ponudio je. Oslobodio mi je naušnicu i poljubio me u uho. Odmaknuo se i odmjerio me pogledom. - Sviđa mi se ta boja - rekao je. - Lijepa je. Zatim je prošetao po sobi i rekao da sliči njegovoj. Kao što sam i mi ila, odmah je izašao na balkon i pogledao u pravcu Dijamantne Glave.

- Pogledaj te palme - rekao je. - Doimaju se nestvarnima gotovo kao da su naslikane na nebu. Je li to Dijamantna Glava? - Jest - odgovorila sam. - Izgleda kao kulisa, ali je stvarna. - Ovo je raj, zar ne? Uzeo je moju ruku i svio je oko svoga struka. - Jesi li gladna? - pitao je. - Mora da jesi. Uvijek si gladna. - Jesam. - I ja sam. Idemo jesti. Otišla sam do telefona i naručila dva mai-taija9 i večeru. Gerry nije znao što je mai-tai. Zabavljalo ga je to što sam tražila više ananasa, otišao je u kupaonicu da se opusti u kadi. On je dočekao konobara. Pokrila sam tanjure s večerom i ponijela mai-taije u kupaonicu. Sjedila sam na školjci dok se on kupao. Pijuckao je svoj mai-tai kroz višnju što je plivala u čaši. Polijevao je toplu vo du s pjenom preko svojih nogu. Bile su predugačke za kadu. - Pa - rekla sam - kako ide? Kako živiš? - Dobro - rekao je. - I što još? To uvijek kažeš. - Pa, imali smo nekih problema u Londonu. Čitala si o tome. Ne brini za mene. Kako tvoj život? Pričala sam mu o novoj koreografiji u mom nastupu, o svakodnevnom vje žbanju kako bih ostala u formi, o prehrani zdravom hranom s kojom eksperi mentiram i o tome kako je teško naći dobar scenarij za ženu. Pitao je zašto. Rekla sam da je to vjerojatno neka zakašnjela reakcija na militantni feminizam. Nitko više nije znao napisati dobru žensku ulogu jer nisu znali što žene zapravo hoće. Barem muški pisci nisu znali. A žene su pisale o tome kako su žene nesretne i neis punjene. Pa, koga je briga za to? Kad se radi o zabavi, tko će platiti da to vidi? - Ne znam - izjavio je Gerry. - Meni dovoljno muke zadaje dešifriranje ono ga što narod želi... a kamoli što žele žene. Ne želim zvučati bahato - dodao je - ali imamo ekonomiju koja nas je sve iznevjerila i nisam siguran da ćemo dugo moći ostati optimisti. Rekla sam da znam što misli, a onda me pitao kako stoje stvari u Americi. Oklijevala sam, a zatim odgovorila da nisam sigurna. Američki je narod bilo teško shvatiti. Tad sam ja njega pitala što se događa u svijetu. Kritizirali smo nadugačko i naširoko, uživajući sa slašću jedno u drugome, dok smo govorili i smješkali se i slušali kao da smo govorom zaobilazili jedno drugo. Nije bilo bitno što smo govorili, već kako smo to izgovarali. U tome smo uživali. Promatrali smo jedno drugo potpuno očarani. Nešto nas je osobito oduševljavalo u načinu na koji smo micali ruke, u našem izražavanju, u načinu na koji bismo naslanjali glavu na ruku kad smo se pokušavali usredotočiti - svaki izvođač hipnotiziran onim drugim.

9 mai-tai - žestoko kinesko piće dobiveno destilacijom žitarica

Razgovarali smo o Carteru, inflaciji, dolaru, pa čak i o Idi Aminu i solarnoj energiji i dok smo govorili, bilo je kao da vodimo ljubav našim umovima na dvo strukoj razini, svaka je riječ proizvodila sićušne iskrice i eksplozije u našim glava ma. Nije bilo bitno vodimo li razgovor o novom prijedlogu poreza ili OPEC- ovom10 povećanju cijena ili ženskim filmskim ulogama. Neka vrsta senzualne di namike bila je na djelu. Dinamika koju mi je bilo teško objasniti, ali mi je bilo nešto poznato u njoj. Rekla bih nešto o naftnim poljima u Iranu i kako bi se rad nici trebali ujediniti, a ispod oka pratila kako se Gerryjev pogled ovija oko mene poput mekog maslaca. Slušao je i čuo moje riječi, ali mogla sam osjetiti kako se u njemu polako sprema erupcija vulkana i izlijeva se kroz njegove oči. Nisam že ljela ispružiti ruku i dotaći ga, ni poljubiti niti pridružiti mu se u kadi. Uživala sam u osjećaju suzdržavanja i komuniciranju na dvije razine istodobno. Svidio mi se način na koji sam rabila riječi kako bih nadzirala ono što se odvija unutra, jer sam osjećala da je gotovo previše eksplozivno. Nisam bila sigurna zašto. Zagledala sam se u njegovo tijelo u toploj vodi. Pjena Vitabath mjehurićima je ocrtavala obrise njegove kože. Promatrala sam kako njegovo spolovilo pluta. Pitala sam se kakav je to osjećaj i na neki način osjetila da znam. Gerry se ispružio u kadi i zatvorio oči. Nakon nekoliko trenutaka pozvala sam ga: - Gerry? Otvorio je oči rekavši: - Što je? - Vjeruješ li u reinkarnaciju? - Reinkarnaciju? Bio je zapanjen. - Bože moj - rekao je - zašto to pitaš? Jasno da ne vjerujem. - Zašto kažeš 'jasno' da ne vjerujem'? - pitala sam. - Pa, zato - nasmijao se - jer je to fantazija. Ljudi koji ne mogu prihvatiti ži vot onakav kakav je ovdje i sada pod njegovim uvjetima, osjećaju potrebu da vjeruju takvim izmišljotinama. - Pa, možda - rekla sam osjećajući se pomalo povrijeđenom što je tako britko ismijao tu teoriju. - Možda si u pravu, ali više milijuna ljudi vjeruje u to. Možda ima nečega u tome. - Pa, moraju - rekao je. - Ti jadni bijednici nemaju ništa drugo u životu. Nisu oni krivi, naravno, ali kad bi malo više vjerovali u ovdje i sada puno bi olakšali poslove poput moga. - Kako to misliš? - Mislim, oni se ne odnose prema svojim životima kao da bi ih mogli po boljšati. Mislim, oni samo egzistiraju kao da će im biti bolje sljedeći put, a ovaj život nije toliko važan. Ne, Shirl - nastavio je vrlo odlučnim tonom - želim učini ti nešto da ublažim očajno stanje u ljudskim životima sada. To je sve što imamo i to poštujem. Zašto? Vjeruješ li ti u te gluposti? Zbunilo me njegovo potcjenjivanje. Voljela bih da je bio širokogrudniji i htio o tome barem raspravljati.

10 naziv za zemlje izvoznice nafte

- Ne znam - rekla sam. - Zapravo ne. Ali niti Reilly11. - Niti Reilly? upitao je. - Što sad to znači? - Samo irska šala, Gerry. Irska šala za Engleza, ako shvaćaš na što ciljam. Okrenuo je jednu ruku u vodi i ponovno zatvorio oči. Isuse, pomislila sam, te metafizičke teme zaista mogu uznemiriti ljude. Pitam se zašto. Ja ih uopće nisam doživljavala kao prijetnju. Dapače, doimale su se kao dobro područje za istraživanje. Kakvo bi zlo moglo proizaći od toga? Razumjela sam što misli kad je rekao da ljudi ne preuzimaju odgovornost za vlastitu sudbinu ovdje i sada, ali kako prihvatiti nepravdu u slučaju da si se rodio u siromaštvu i neimaštini, dok su se drugi rodili u blagostanju? Je li život uistinu bio tako okru tan? Je li život naprosto slučajnost? - Osjećam se tako ugodno - rekao je Gerry, zavaljen u pjenušavoj kadi. - Ovo je lijepa kupaonica. Kada je malo prekratka, ali je zgodna. Zapravo ovaj je hotel prelijep, ali osobito ova kupaonica. To je samo kupaonica, ali je divna jer ti sjediš u njoj. - Da - rekla sam, odvraćajući pozornost od vlastitih misli. - Kupaonice su vrlo intimna mjesta zar ne? Ako se s nekom osobom osjećaš ugodno dok ste u kupaonici, onda zaista imaš važan odnos s njom. Gerry se nasmiješio i kimnuo. Kupaonica jest intimno, primitivno mjesto, mjesto za ono najosnovnije. Po mislila sam na događaj kad je prije puno godina jedan moj ljubavnik porazbijao sve u kupaonici u

hotelskoj sobi u Washingtonu. Tako je silno zamahivao da je rukama polomio čaše na umivaoniku i tresnuo moj fen o zrcalo, čiji su se ko madići rasprsnuli i pali ravno u kadu. Posvađali smo se u spavaćoj sobi zbog nje gove ljubomore, ali on je iskalio svoj bijes u kupaonici. Zatim sam se sjetila događaja iz djetinjstva. Izgubila sam glavnu ulogu u škol skom baletu o kojoj sam sanjala pet godina. Sjetila sam se kako sam se proma trala u zrcalu iznad umivaonika pitajući se što to sa mnom nije u redu i prije nego što sam shvatila što se događa, povratila sam u umivaonik. Pomislila sam na prvu večeru koju sam priredila u Kaliforniji. Bila sam toliko živčana i nisam mogla podnijeti pritisak u poslu domaćice, da sam ostala sjediti u kupaonici sve dok se večera nije završila. Sjetila sam se oštrog, hladnog zimskog dana kad smo se Warren i ja igrali u blatnjavim lokvama. Meni je bilo šest godina, a njemu tri. Majka se razljutila. Gurnula je Warrena u kadu da ga opere; slušala sam njegovu očajničku vrisku kako dopire iz kupaonice. Pomislila sam na dan kad je Warren pao i rasjekao ruku na slomljenu bocu od mlijeka, a tata ga je žurno odveo u kupaonicu i držao mu krvavu ruku nad kadom. Sjećam se njegova molećivog izraza lica kad je po gledao tatu i rekao: - Tata, ne daj da me boli. Sjetila sam se jedne svoje kućne pomoćnice koja je svakoga dana u šest sati popodne odlazila u kupaonicu, zapalila svijeću u kadi i molila se.

11 igra riječima not really - not Reilly-, radi se o različitom izgovoru riječi "zaista" i irskog prezimena Reilly.

I sjetila sam se kako je najvažnije, privatno, udobno, opušteno i neophodno mjesto koje sam ja mogla imati gdje god se našla u svijetu, bila upravo dobro os vijetljena prostorija s čistom blistavom kadom, punom tople vode koja lagano teče. To mi je pomagalo da se oslobodim depresije, zbunjenosti i odmorim nakon napornog rada. Pomagalo mi je da uspostavim kontakt sa samom sobom. Uspav ljivalo me. Blagotvorno djelovalo na moje bolne noge. Budilo me. Usklađivalo je moje tijelo i um, davalo mi poticaj, nove ideje i nade i domišljatost. I kad god bih tijekom cijelog dana bila vani, ako sam znala da me kod kuće čeka udobna kada koju mogu napuniti tečnom toplinom u ugodnoj kupaonici, bila sam zadovoljna. Gerry je ispio svoj mai-tai i dodao mi čašu. Oprao se i zamolio me da mu ope rem leđa. - Znaš - rekao je, izašavši iz kade dok se brisao. - Drago mi je da postoje tele foni, s poreznim obveznicima ili bez njih. Uzgred, imala si potpuno pravo u tome. Sam plaćam račune. Bilo bi mi jako teško kad nisam mogao razgovarati s tobom svih ovih tjedana. - Da, znam i meni isto - rekla sam promatrajući ga kako si je pričvrstio ručnik iza leđa. - Ali znaš - rekao je - opsjednut sam tvojim glasom i ne sviđa mi se osjećaj opsjednutosti. - Što želiš time reći? upitala sam, zadrhtavši na tren. - Pa, čini se da cijeli dan iščekujem vrijeme kad ću imati nekoliko trenutaka za sebe pa da mogu porazgovarati s tobom. To mi crpi energiju, to je sve i ne sviđa mi se taj osjećaj. Zagledala sam se u njega. Što je to govorio? To me zabrinulo. - Hoćeš li pojesti svoju trešnju? Stajao je zamotan u ručnik i gledao u moju praznu čašu. - Ne, preslatka je za mene. - Mogu li ja? Dala sam mu je i primila ga za ruku dok me vodio do spavaće sobe. Na poslužavniku nas je dočekao već hladan jastog i morski plodovi u umaku sa šeri- iem. Konobar je donio samo jednu vilicu. Dala sam je Gerryju. Nije zamijetio da jedem nožem. Zagrnula sam ga svojim balonerom kako se ne bi prehladio, pa je izgledao poput čistog, previsokog, razbarušenog kerubina kad je počeo jesti. - Znaš one otrcane cipele u kojima me voljela gledati cijelo vrijeme? - upi- tao je. Kimnula sam. - Pa, moja ih je kćer bacila u smeće. Rekla je da bih trebao kupiti nove cipele i ove jednostavno bacila. - Tvoja kćer je bacila moje omiljene cipele? - Da. Nagnuo se u iščekivanju što ću reći, na licu mu je titrao gotovo izgu bljeni smiješak. Nisam znala što očekuje da ću reći. Stoga sam rekla: - Pa, možda su mirisale na parfem. Poskočio je, zbacivši moj baloner s ramena. Podigao me je visoko iznad sebe i čvrsto me priglrio smijući se, a zatim me spustio na krevet. Njegovi meki topli

dlanovi razmilili su se po meni. Njegova mi je kosa milovala lice. Njegov se nos sudarao s mojim i gnječio ga. Njegova koža bila je mekana i topla i mirisala na pjenu za kupanje. Zadrhtao je na tren i privukao me k sebi. Otvorila sam oči i pogledala njegovo lice. Bilo je iznenađeno, oduševljeno i osamljeno u isto vrijeme. Sjela sam i uvukla ruke u njegovu kosu milujući je. - Kako uspiješ održati tako duge nokte? - pitao je. - Misliš li da su predugi? - Ne. Mislim da su lijepi. Ali mora da su vrlo čvrsti. Podigao je lijevu ruku u zrak, mičući mali prst koji gotovo da nije imao gor nji dio, izgubio ga je u neobičnoj nezgodi kad je bio vrlo mlad. Rana je zacijelila tako dobro da se gotovo nije niti primijetilo, osim kad bi to sam istaknuo. Sad je rekao: - Imam artritis u ovom prstu i boli me. Razvio se tek nedavno. Pitam se zašto. - Najvjerojatnije zbog nedostatka C vitamina - rekla sam. - I tjelovježbe. Ležali smo zajedno promatrajući ga kako miče prst gore-dolje. - Znaš - rekao je - mislim da se taj artritis pojavio zato što gubim puno ener gije. Previše sam opsjednut tobom. Da - nastavio je - poznato ti je kako se život sastoji od kratkih, ali zasljepljujućih bljeskova mudrosti? - Da - rekla sam - znam što misliš. - Mislim da moram smiriti svoje osjećaje. Moram ponovno uspostaviti rav notežu. - U redu - rekla sam. - Skini si kamen sa srca. Osjetila sam kako mi srce sta je, ukočeno. - Znaš - rekao je - Nikad nisam imao ovakvo iskustvo. Ništa slično. Ne znam što da mislim o tome. I ne znam zašto osjećam takvu snažnu privlačnost prema tebi. Unatoč svemu, ne mogu prestati. Promatrala sam svoje duge noge. - Možda smo imali zajednički prošli život - rekla sam. Brzo sam se okrenula k njemu da vidim kako će reagirati. - Možda je ostalo puno toga neriješenog među nama, pa to moramo raščistiti u ovom životu. Val zbunjenosti prešao mu je preko lica. U jednoj kratkoj sekundi nije se po- drugivao toj ideji. Zatim mu se izraz lica promijenio i nasmijao mi se. - Sigurno - rekao je. - Ali ozbiljno, ne znam što bih trebao učiniti s nama. Želim da to znaš. - Znam - rekla sam. - Znam što govoriš. Ni ja ne znam što da učinim. Zašto onda ne bismo učinili ništa i zasad samo uživali u onome što imamo? - Ali želim biti fer prema tebi - rekao je. - Želim biti fer prema svima. Odu vijek mi je rad bio na prvom mjestu. Ako sad počnem rasipati energiju, izgubit ću ono na čemu sam toliko dugo radio. Čeka me toliko posla u idućih jedanaest mjeseci i ne bi mi bilo drago kad bih se morao podijeliti. Okrenula sam se i pogledala ga i uzdahnula. - Da, Gerry, sve mi je to poznato. Dakle, jesi li razmišljao o tome da se odrekneš nas? Da naprosto digneš ruke od svega?

Odgovorio je istog trena odlučno: - Ne. I s iskrenom čežnjom na licu upitao: - A ti? - Ne - slagala sam. - Nikad. I neću. Duboko je udahnuo i nastavio. - Ali, vidiš, strašno me muči da bih te mogao razočarati. To mi je stvarno veliki problem. Ne želim te razočarati. - Na način na koji ne želiš razočarati glasače? - pitala sam. - Moram te pitati - rekao je - što želiš od mene? Ulovio me nespremnu. Rezmislila sam na trenutak i rekla kao da sam to odu vijek znala: - Želim da budemo sretni kad smo zajedno. Ni ja ne razumijem zašto smo skupa. Ali ne želim da biraš između mene i nekoga ili nečega drugog. Mislim da možeš imati sve što već imaš i mene povrh toga. Dodaj još jednu dimenziju svome životu. Što je loše u tome? Možda bi život trebalo obogatiti svim onim di menzijama koje dosad nismo imali hrabrosti prihvatiti. Ne trebam nikakvu ob vezu od tebe. Čak je ni ne želim. Samo želim znati da si sretan kad si sa mnom, pa ćemo na neki način već shvatiti o čemu se radi. - Ali što te više imam, to te više želim. - Pa onda i uzmi više. Što je loše u tome? - To bi značilo da se moram odreći nečega drugog. - Zašto? - Zato što nemam vremena i za tebe i za preostali dio svog života. - Kad bi možda više razvio osjećaj da zavrjeđuješ sreću, ne bi te toliko sta jalo. - Ne mogu. Stalno mislim na ono što bih još trebao raditi. - A zašto se ne usredotočiš upravo na ono što sad radiš? - Zato što uvijek mislim da bih trebao raditi nešto drugo. - A što je s tobom? Zar ne bi trebao uživati više kad možeš? Zar je uživanje loše? Zašto misliš da ne zavrjeđuješ da se dobro osjećaš? - Zato što imam prečih stvari u životu nego da se dobro provodim. Ne mogu- najprije misliti na sebe. - Možda bi trebao. Možda bi kad bi shvatio tko si uistinu,

mogao pomoći većem broju ljudi. Sjetila sam se prvog novinara s kojim sam razgovarala po povratku iz Kine. S prijezirom je gledao na moje oduševljenje kineskom upornošću da ostvari novi identitet. Poput većine drugih mislio je da sam naivna što me toliko ganula Ki neska revolucija. Objasnila sam mu da su se Kinezi jako promijenili u odnosu na skoru prošlost i rekla kako je ono što me je najviše ganulo upravo njihova du boka vjera u sebe. To je razbjesnilo novinara. - Kako to mislite oni vjeruju u sebe? To je samo propaganda na koju ste na sjeli. Pitala sam ga, pa i da jeste propaganda zašto se on toliko uznemiruje zbog vjerovanja da možeš učiniti i imati sve što poželiš? Na moje veliko iznenađenje,

njegov se bijes pretvorio u suze. Rekao je da nitko nema pravo vjerovati da može učiniti ili imati sve - zato što će se na kraju samo razočarati. Shvatila sam da go vori o sebi. On se osjećao bezvrijednim i nije mogao vjerovati u sebe. Napustio je moj stan u New Yorku i nazvao me pet sati kasnije. - Vozio sam se po gradu cijelu noć - rekao je. - Ono što ste rekli upravo je razlog zbog kojeg se moj brak raspada. Moja mi žena govori to isto. Ona kaže da nam nikad neće uspjeti ako ne počnem više vjerovati u sebe i vjerovati da mogu biti sretan. Zato sam se toliko naljutio na vas. Bojim se da to ne mogu, barem ne u dovoljnoj mjeri. Zapravo sam izgradio niz rječitih sarkastičnih pogleda na svi jet kao novinar, tako da mogu ismijavati svakoga tko se nada ili sanja ili se usuđuje biti ono što želi. Uključujući i sebe. A sve to zato što ne vjerujem u sebe. Kako onda mogu ozbiljno shvatiti onoga tko vjeruje? Rekla sam mu kako se nadam da će unatoč tome napisati dobar članak i po željela mu sve najbolje. Odjednom sam pomislila da shvaćam zašto druge uzrujava pomisao na us pjeh Kineske revolucije. Kakav god bio njihov sustav, oni su se usudili vjerovati samo u sebe, bez pomoći ostatka svijeta. Gerry je zaspao držeći me u zagrljaju. U snu se doimao tako ranjivim. Zabrinjavala me je unutarnja nesigurnost tog inače vrlo jakog muškarca. Je li na neki način držao da je odgovoran za tragediju svog prvog kratkog braka kad mu je žena umrla u porođaju? Naravno, drugi je brak bio praktičan za njega i osobi to prikladan jer je djetetu osigurao majku. Ali je li osjećao krivnju zato što je osje ćao da je izigrao sebe? Sjetila sam se nedavnog razgovora s ocem. Unatoč svom uvjerljivom zapovijedanju, on također nikada nije vjerovao u sebe. A bio je jedan od najdarovitijih ljudi koje sam ikada upoznala. Pored toga što je bio sjajan iz vođač uživo, bio je vrstan violinist, dobar učitelj i oštroumni mislilac. Sad se bližio kraju života - ili je barem tako mislio. Oduvijek je puno pio. U zadnje vrijeme majka je imala tešku operaciju kuka. Tata se suočio s mišlju da će se morati snaći bez nje i počeo toliko puno piti od ranog jutra da me je majka nazvala, ozbiljnije zabrinuta nego ikad prije, misleći da bi se ovoga puta zbilja mogao dokrajčiti. Tata je bio s njom dok mi je otvoreno i iskreno telefonom pri čala što se događa. Ni jednom ni drugom to nije smetalo. Godinama smo se svi pribojavali kamo ga piće vodi, a strah je dosegnuo vrhunac u ovom telefonskom razgovoru. - Brinem se za njega, Shirl - rekla je - i ne mogu mu pomoći. Znaš koliko je on darovit i dobar čovjek, ali on ne vjeruje da jest. Zamolila sam je da me pusti da razgovaram s njim. - Bok, majmunčiću - rekao je, nazvavši me nadimkom. Mogla sam ga vidjeti kako sjedi u svom omiljenom naslonjaču, stalak za lulu pokraj njega, telefonska slušalica na ramenu. Osjetila sam kako pruža ruku, uzima lulu i pali je starim iz rezbarenim upaljačem što sam mu ga donijela iz Engleske. - Tata, dopusti da prijeđem odmah na stvar, može?

- Može - odgovorio je. - Zašto sad tako puno piješ? Nikad ga prije nisam to pitala. Nikad se nisam usudila, pretpostavljam da je to bilo iz straha da bi mi mogao odgovoriti. Počeo je plakati. Toga sam se pribojavala. Nikada nisam htjela vidjeti tatu kako se preda mnom slama. Zatim je rekao: - Zato što sam protratio život. Možda sam glumio strogoću, ali to je bilo samo zato što nikad nisam vjerovao da mogu išta postići. Majka me je dobro naučila da se bojim i kad god sam mislio koliko se bojim, nisam

to mogao podnijeti. Zato sam morao piti. Gotovo sam vidjela kako mu drhte ruke, kao i uvijek kad je htio umanjiti vrijednost bilo koje emoci je što je pokazivao. - Volim te, tata - rekla sam. I počela plakati. Osjećala sam se kao da mu to nikad prije nisam rekla. - Pogledaj što si sve učinio. Odgojio si Warrena i mene. Zar to ne znači ništa? - Ne, ali znam da vas dvoje niste željeli biti kao ja. Zato ste postali kakvi jeste. Niste željeli biti nitko i ništa. Kao ja. Oboje smo plakali i pokušavali govoriti kroz suze. Pitala sam se je li nešto pepela palo na pod. - To nije cijela istina - rekla sam. - Samo smo učinili više uz pomoć koju si nam dao, nego ti koji nikad nisi dobio pomoć. - Ali osjećam se tako bezvrijednim kad pomislim na sve ono što nisam učinio s onim što sam imao. - U redu - rekla sam. - Ali još ima vremena, znaš. - Kako? - pitao je. - Što hoćeš reći? Pokušao je pročistiti grlo. Pitala sam se promatra li ga majka. - Zašto ne bi uzeo papir i olovku i svaki put kad se osjećaš bezvrijednim za pisao te osjećaje? Kladim se da bi došao do izvrsnih ideja o kompleksu manje vri jednosti. Progutala sam. - Tata - rekla sam - nikad te u životu nisam molila da mi nešto obećaš, zar ne? - Ne, majmuničiću, nisi. - Pa, hoćeš li mi obećati nešto sada? - Da, sve. Što? - Hoćeš li mi obećati da ćeš umjesto što piješ svakoga dana napisati barem jednu stranicu o onome što osjećaš? - Ja? Pisati? Kriste, ne bih to od stida nikome mogao dati da pročita. - U redu, onda ne daj. Učini to za sebe. - Ali nemam ništa reći. - Kako to možeš znati ako nisi ni pokušao? Mogla sam ga vidjeti kako briše dlačice s lijevog ramena. Čula sam kako se nakašljao. - Ne mogu pisati o sebi. Ne mogu čak ni misliti o sebi. - Pa onda piši o meni ili o mami ili o Warrenu.

- O tebi i Warrenu? - Dakako. - Puno bi ljudi željelo to pročitati, zar ne? - rekao je to ironično. Znala sam da se smješka. - Pa, samo zato što bi bilo iz tvog kuta gledanja. - Misliš? - Mislim - rekla sam. Gotovo sam vidjela kako se počeo ljuljati u naslonjaču. - Znaš stara mi je gospođa Hannah, moja profesorica u drugom gimnazije rekla da bih trebao pisati. Ustvari rekla mi je da bih trebao manje govoriti, a više pisati. - Zaista? Sjetila sam se kako mi je pričao o gospođi Hannah kad sam bila mala. Imala je stari auto koji je on volio popravljati. - Stara gospođa Hannah imala je najgori auto. Bilo bi joj bolje da je imala konja i kola. Taj prokleti auto za nju je bio osoba. Znaš li da je jednog dana u polju... - Hej, tata - rekla sam - zašto ne počneš pisati o autu gospođe Hannah u polju? Ne gubi vrijeme na pričanje. - A tako to ide? - pitao je, nakašljavši se, zvučao je vragolasto. - Misliš svaki put kad sam bio u centru pozornosti mogla je nastati knjiga? - Dakako. Zar nije gospođa Hannah uvijek govorila da previše i predugo pričaš, a na kraju nemaš što pokazati. - Nego - rekao je - jasno da jest. Bila je lukava. Podmetnula je vatru u vlasti tom štaglju kako bi dobila novac od osiguranja, a zatim pobjegla s momkom koji joj ga je prodao. - Pa, zvuči kao dobar lik za pisanje. - Hoćeš li pročitati ako budem nešto napisao? - Naravno. Jedva čekam. Pošalji u New York, odatle će mi stići gdje god budem. - Misliš da zaista imam što reći? - Pa. slušala sam te više od četrdeset godina i mislim da si smiješan i dirljiv. Zašto ne pišeš o svojoj luli? Oboje smo dotad prestali plakati. - Hoćeš li to učiniti? Hoćeš li pokušati? - Pa, majmunčiću, pretpostavljam da ću morati, zar ne? - Nego. - Onda obećajem. Obećajem. - Volim te, tata. - I ja tebe volim, majmunčiću. Spustili smo slušalice. Hodala sam po kući i plakala još jedan sat. Zatim sam otišla do telefona i nazvala cvjećarnicu. Naručila sam jednu ružu za svaki dan to ga mjeseca s porukom. - Jedna ruža za jednu stranicu. Volim te.

Tata je otada pisao u navratima. Nisam sigurna je li se potpuno odrekao pića. Ali ni jedan pisac kojeg poznajem, nije! Ali voljela bih da mu je gospođa Hannah češće govorila o njegovom daru i njezinoj vjeri u njega. Bilješke koje mi šalje su kratke i svaka priča priču, priču iz života čovjeka koji je duboko utjecao na mene, jer me nehotice naučio da volim uspješne i kompli cirane muškarce kojima je trebala pomoć da se otvore.

5. poglavlje

Duboko sumnjam da itko od nas ima ikakvu zamisao o stvarnom značenju postojanja bilo čega osim vlastitog ega.

A. Eddington Priroda fizičkog svijeta

Gerry i ja smo zaspali. Kad god bismo se pomaknuli, ovijali smo se jedno oko drugoga, ne ostavljajući ni trunku prostora između nas. U jednom trenutku on je promrmljao nešto o pozivu za buđenje da se delegacija ne bi začudila gdje je bio do jutra. Nazvala sam recepciju i čekala zoru kad sam znala da će morati otići. Osjećala sam kako me svladava očaj promatrajući ga kako spava. Bio je negdje daleko. Oči su mu bile sklopljene. Bio je izgubljen u vlastitoj podsvijesti. Promatrala sam ga kako spava, sve dok i sama nisam zaspala. Dok sam spavala, u snovima su se izmjenjivali i preplitali likovi mog oca i Gerryja. Kad se začuo poziv za buđenje, Gerry je sjeo u krevetu kao da ga je vojnička truba pozivala na dužnost. Brzo me poljubio, obukao se i rekao da će se vratiti kad se uspije osloboditi svog predstavnika za tisak i novinara. - Vjerojatno ću doručkovati s njima - rekao je - zašto ti ne jedeš sada? Reći ću svima u delegaciji da mi treba neko vrijeme da se priviknem na vremensku razliku, pa možemo dan provesti zajedno. Otišao je, prije nego što sam primijetila da je zaboravio jednu čarapu. Na ručila sam papaju i tost; jela sam na balkonu. Ispod mene čuvar je hranio dupine. Sjetila sam se kako je Sachi jahala na dupinima kad je bila mala; sa Steveom smo se viđali na Havajima jer je to bilo pola puta do Japana. Običavala je reći kako razumije dupine, te da su joj oni drugovi u igri. Negdje ispod balkona čula sam novinare kako razgovaraju o čemu bi se na Havajima mogla napisati dobra priča. Tu i tamo tijekom njihovih profesionalnih šala čule su se pretpostavke o pokusima dr. Lillyja s dupinima. Pitala sam se jesu

li dupini uistinu tako visoko inteligentna bića kao što tvrde znanstvenici ili napro sto imaju vlastiti dobro razvijeni jezik. Sjetila sam se da mi je netko jednom rekao kako su u velikom mozgu dupina pohranjene sve tajne o nekoj velikoj izgubljenoj civilizaciji koja se zvala Lemurija. Čula sam za Atlantidu, ali Lemurija mi je bila nepoznata. Promatrala sam agente Tajne službe i novinare dok su gledali dupine. Pitala sam se kako ćemo Gerry i ja provesti dan, a da nas nitko ne prepozna. Oko sat vremena kasnije, on je nazvao. - Čuj - rekao je - nađimo se na plaži s lijeve strane hotela. Gotovo nitko neće napustiti hotelske prostorije. Bit ću tamo za petnaest minuta. Obukla sam traperice i majicu, ispod sam imala kupaći kostim. Svezala sam maramu oko glave i nataknula crne sunčane naočale. Nitko me nije primijetio kad sam prošla kroz predvorje hotela i izašla na sporedni izlaz, ali od straha od novinara nisam se usudila zaustaviti i pogledati dupine. Brzo sam prošla pokraj bazena i izašla na topli pijesak, turisti su već ležali na plaži, a iz njihovih radioaparata treštao je rock'n'roll. Miris ulja za sunčanje od kokosa širio se zrakom. Hodala sam uz rub mora; čisti plavi valovi zapljuskivali su obalu. Uputila sam se lijevo. Nitko još nije plivao. Palme su se svijale na toplom pasatnom vjetru. Napravila sam nekoliko prijegiba u plitkim valovima budući da nisam vježbala ujutro. Moje je nastupanje bilo pola života daleko od mene. Nekoliko stotina metara od plaže zaustavila sam se, sjela na pijesak, podigla glavu prema Suncu i čekala Gerryja. Doimalo se gotovo ispravnim, gotovo hu manim. Više od svega mrzila sam skrivanje. Nije mi se nimalo sviđalo što se osje ćam podmuklo, tajnovito, nepošteno; to je boljelo. Nadala sam se da ni Gerryju ta opasnost nije bila uzbudljiva kao nekim ljudima. Na sebi je imao žućkastosmeđe hlače i bijelu široku košulju; promatrala sam ga kako grabi plažom uz rub valova. Ruke su mu opušteno visjele, a u ruci je no sio sandale. Nije mi mahnuo kad me ugledao. Ustala sam, sreli smo se u vodi, pa nastavili hodati. - Dakle, kako vidim, ipak imaš drugi par

cipela - rekla sam. - To su mi cipele za odmor - nasmijao se i dodirnuo mi lice. - Je li delegacija povjerovala tvojoj priči o privikavanju na vremensku raz liku? - Pa naravno. I sami će se baviti sličnim aktivnostima danas. Imati konferen ciju u Honoluluu ionako je preveliko iskušenje. Privezao je sandale jednu za drugu, prebacio ih preko ramena i primio me za ruku kad smo dovoljno odmakli od hotela. Naslonila sam glavu na njegovo rame i počeli smo šetati. Pronašli smo koraljni greben koji je u daljini uranjao u ocean i osjećali se kao da hodamo po površini vode. Gerry se rugao svakome tko je tvrdio da to može izvesti. Koralji su bili oštri. Zastali smo i promatrali veliki val kako se obrušava u more u daljini.

- Znaš li jahati na valovima? - pitao me. - Nekad sam znala, kad mi je bilo dvadeset - rekla sam. - Prije nego što sam dovoljno ostarila da bih se bojala. Sjetila sam se kako sam bila bezbrižna kad je bilo u pitanju moje tijelo. Nije mi bilo ni na kraj pameti da bi mu se bilo što loše moglo dogoditi. Sad sam mo rala misliti unaprijed, čak i kad sam izlazila iz taksija. Ako bih uganula zglob ili natukla koljeno, to bi me moglo spriječiti da plešem. Kad sam bila mlađa, plesala sam ne razmišljajući puno o opasnostima. Zapravo, pretpostavljam da sam goto vo sve radila bez previše razmišljanja. I uživala sam u tome. Kako sam starila, postajala sam sve više svjesna posljedica onoga što sam činila, bili to skokovi u more ili ljubavna sveza. Svjesnost nije umanjila uzbudljivost ili zadivljenost. Upravo suprotno, sad sam željela naučiti živjeti isključivo sada - u sadašnjosti, i uvjeriti se u istinu da je to sve što uistinu postoji. Ako sam stvarno imala prošle živote i trebala proživjeti sljedeće u budućnosti, vjerovanje u to samo bi pojačalo moju predanost svim srcem i dušom sadašnjici. Reinkarnacija je dakako za mene bila nov pojam, ali otkrila sam da mi svaki put kad razmišljam o tome njezine implikacije pričinjavaju veliko zadovoljstvo. Jesu li vrijeme i prostor tako neshvatljivo beskrajni da im je svrha nagnati čovje ka da shvati dragocjenost baš svakog trenutka na Zemlji? Jesu li mom umu bili potrebni takvi golemi skokovi mašte u druge moguće stvarnosti kako bi počeo ci jeniti radost sadašnje stvarnosti? Ili su istinska radost i sreća uključivali sve druge stvarnosti koje su zapravo proširivale našu svijest o sadašnjoj stvarnosti? Proširena svijest. Bio je to izraz koji su ljudi rabili sve više i više. Čovjek ne tre ba zamijeniti staru svijest novom. Može naprosto proširiti i podići onu svijest ko ju već ima - proširena svijest prirodno priznaje postojanje ranije nepoznatih di menzija... dimenzije prostora, vremena, boje, zvuka, okusa, radosti i tako dalje. Je li konflikt između Gerryja i mene samo razlika u napredovanju prema prošire noj svijesti? Možda sam ga pokušavala prisiliti da korača mojim tempom umjesto svojim vlastitim. Njegovu brzinu nije trebalo osuđivati. Ona je samo bila drukčija. Znala sam da mogu biti izrazito zahtjevna, što je bila posljedica dijelom jake znatiželje, a dijelom nestrpljivosti. Bila sam nestrpljiva s drugima koji se nisu upuštali u isto traganje. Izgleda da je moj život bio usredotočen na niz pitanja, a Gerryjev na odgovore. Udaljavali smo se od Dijamantne glave, Waikikija i Kahale, približavajući se gustom raslinju na napuštenoj strani otoka. Što smo se više udaljavali od ljudi, Gerry mi se sve više približavao. Ubrzo smo hodali kao da su nam tijela spojena. Bilo je prelijepo da bismo razgovarali. Sunce se skrilo iza oblaka, a kokosove palme jako su se povijale na vjetru. Počelo je kišiti. Potrčali smo iz vode do kro šanja drveća ispod kojih su na zemlji ležali zreli kokosi. Stajali smo pod drvetom i gledali kako kiša pada na ljubičaste azaleje oko nas. Plava je ptica otresla krila i odletjela dublje u gustiš. Gerry me je zagrlio i pogledao prema moru. - Prelijepo je - rekao je.

Privukao me bliže k sebi. Kiša je jače padala - jedna od onih gustih tropskih kiša koje su se doimale poput svjetlucave plahte. - Želiš li zaplivati dok kiši? - pitala sam. Bez riječi Gerry je skinuo košulju i hlače. 1 on je imao kupaće gaće na sebi. Smotao je odjeću u klupko i stavio na nju svoje sandale, ostavio je ispod drveta i zaletio se u ocean. Skinula sam traperice i majicu, pa mu se pridružila. Valovi

su sada bili puno veći i imali bijele krijeste. Zaronili smo ispod njih, os jetivši kako se slane kapljice miješaju sa slatkim kapima kiše. Smijali smo se i špri- cali jedno drugo. Obrisala sam sol iz očiju, zadovoljna što nisam nanijela maskaru. Gerry je otplivao dalje i mahnuo mi da mu se pridružim. Bilo me strah, pa sam ga samo promatrala plutajući na valovima. Zaustavio se i legao na leđa iza mjesta na kojem su se valovi obrušavali. Zatim se okrenuo na trbuh i čekao odgovarajući val. Došao je, i on je zajahao na njegovoj krijesti, sve dok se val ni je obrušio blizu mjesta gdje sam ja čekala. Doplivao je do mene i podigao me rukama. Poljubila sam njegovo slano lice, a on me privio na svoja široka rame na. Otplivali smo natrag do obale i ležali zajedno u plitkim valovima pogleda upr tih u kišu dok nam je voda natapala lica. - Sad... maloprije sam bio najsretniji u životu - rekao je, dišući ubrzano i nad glasavajući valove. - Znaš li da to nikad prije nisam napravio? Bio je to prvi val na kojem sam jahao. Puno sam propustio, zar ne? Nisam ništa rekla. Samo sam se okrenula u vodi i pomislila kako ni ja nisam bila tako sretna već dugo vremena - jedino sam žalila što se nisam mogla do voljno prepustiti i zajahati taj val zajedno s njim. Ležali smo u vodi sve dok Sunce nije ponovno izašlo. Zatim smo se na leđima, malo po malo, izvukli iz mora na mokri pijesak, gdje smo ležali dok nis mo osjetili da nas je Sunce osušilo. - Gerry? upitala sam - kad razmisliš o svom životu, kad si bio najsretniji? Razmišljao je neko vrijeme, a zatim s iznenađenim pogledom rekao: - Znaš, sad kad me pitaš, moram priznati da je sva moja sreća bila povezana s prirodom - ponekad s ljudima - ali nikad s poslom. To me iznenadilo. Moji sretni trenuci nikad nisu bili u svezi s mojim radom. Bože moj, zašto je tako? - Ne znam. Možda stoga što osjećaš da ti je posao dužnost. - Ali čak i kad pobijedim, osjećam se potištenim. Na primjer, zadnji put kad su me izabrali, danima sam bio u depresiji. Podigao je pogled k nebu. - Moram o tome porazmisliti, zar ne? Ustala sam i obukla se. - Šteta što se osjećaš potištenim kad pobijediš. Kako se tek onda osjećaš kad izgubiš? Ustao je i otišao do drveta gdje smo ostavili odjeću. - Kad izgubim, osjećam izazov. Osjećam potrebu za borbom, i to daje vrijednost svemu. Mislim da moram ići uz vjetar.

Šetali smo dalje oko otoka i ubrzo naišli na mali štand pored mora na kojem su se prodavali ananasi i papaje. Iscijedili smo limun na papaje i sjeli na pijesak. Havajac, vlasnik štanda čitao je roman Raymonda Chandlera i pogledavao pre ma moru. Gerry i ja razgovarali smo o Aziji, Bliskom istoku i vremenu koje sam provela u Japanu. Nije me pitao ništa intimno o tome, pa nisam dragovoljno dala nikakve informacije. Nastavili smo šetati, sve dok nismo došli do putokaza na kojem je pisalo: ak varij "Morski svijet". Ušli smo unutra da vidimo dupine i kitove ubojice. Bilo je vrijeme hranjenja. Jedan od dupina dobio je više od drugih. Gerry je mislio da to nije pravedno. Rekao je kako je opstanak najjačih okrutan i da bi čovjek mo rao pronaći način da izmijeni tu temeljnu prirodnu činjenicu. Rekao je da civi lizacija služi upravo tome... da učini svijet humanijim mjestom. Suosjećao je s onima koji se nisu mogli brinuti sami za sebe. U velikom su bazenu hranili kita-ubojicu. Galebovi su kružili iznad njega če kajući da promaši jednu od riba koje mu je čuvar u zaštitnom odijelu ubacivao u gigantska usta. Promašio je jednu. Galeb se zaletio dolje, ulovio ribu i odletio na drugi kraj bazena. Kit ga je vidio i s velikim pljuskom krenuo za njim. Galeb je sjedio na rubu gdje kit nije mogao do njega. Namignuo mu je. Kit je prekinuo hranjenje i buljio u galeba pune tri minute. Gerry se glasno nasmijao, a kit je na stavio jesti. Otišli smo iz akvarija i odšetali do brežuljaka iznad mora. Ptice svih boja izli- jetale su ili čučale na granama bujnih tropskih krošanja. Pokušali smo otvoriti osušeni kokos, ali za to je trebala mačeta. Rekla sam Gerryju o vremenu kada sam otišla na veliki otok Havaja da neko vrijeme provedem sama. Iznajmila sam kuću na obali Kona i danima sjedila na vulkanskim stijenama razmišljajući o na tjecanju, između ostalog. Bila sam u Hollywoodu već pet godina i način na koji su se dobri prijatelji natjecali za dobre uloge me deprimirao. Upravo su me nominirali za Oskara i ni je mi

se sviđao prijetvorni pritisak kojim me je nominacija dodatno opteretila. Nisam bila pristalica mišljenja da je osvajanje malog brončanog kipa dovoljna nagrada za sav uloženi trud. To me je zbunjivalo jer su svi ostali mislili kako je upravo to smisao života u Hollywoodu. Ali nisam razumjela zašto bi itko trebao pobijediti ili izgubiti. Nije mi se sviđalo razočaranje koje su osjećali ljudi koji ga nisu dobili. I nisam mogla podnijeti koliko se novca troši kako bi se utjecalo na glasove pozivanjem na zabave i plaćanjem oglasa u trgovačkim novinama, Gerry se doimao zainteresiranim za ono što sam govorila, ali nije mogao shvatiti da me iskreno nije briga hoću li osvojiti Oskara ili ne. - Zašto te nije briga? - pitao je. - Ne znam - rekla sam - ali nije. I nije me briga sada. Mislim, ne želim se osramotiti ako mi ga daju za nešto što uopće nije trebalo biti u konkurenciji. Neću biti potištena onako kao ti kad pobijediš - bilo bi mi neugodno. Ti trebaš * * *

pobijediti jer su takva pravila demokracije i većine, i nema drugog načina da se bude uspješan političar. Ali umjetnici se ne bi trebali upuštati u tu vrstu natjeca nja. Mislim da bi nas trebalo zanimati jedino natjecanje s onim najboljim što imamo u sebi. Pitao me moram li zaista otići i biti sama. Rekla sam da moram; da sam to često radila u životu. Imala sam potrebu za samoćom. Trebalo mi je vremena da promislim. Rekao je da je to shvatio iz moje prve knjige, Nemoj pasti s litice. Rekao je da je to jedna od omiljenih knjiga njegove kćeri. Pitao me jesam li ikad usamljena. Rekla sam da samoća nije isto što i biti usa mljen, ali vjerovala sam da sam zapravo u svakom slučaju samotnjak. Nikad me nije pitao o razvodu i vezama s drugim muškarcima. Ako to treba iskrsnuti u razgovoru, već će do toga doći. Pretpostavljala sam da još nije spreman za to. Zastali smo, sjeli i promatrali pješčane rakove kako kopaju svoje rupe dok se popodne polako bližilo kraju. Jedan se rak izvrnuo na leđa. Gerry mu je granči com pomogao da se okrene i nježno se nasmiješio. Ispričala sam mu kako sam jednom promatrala koloniju mrava ispred kućice na Koni. Marljivo su provodili dane odnoseći ustajalo pecivo, mrvicu po mrvicu s jedne stijene do njihova skro- višta pod drugom stijenom. Bili su tako organizirani i odlučni. Oni nisu bili indi- vidualci. Nije bilo moguće biti poseban. Doimali su se nesebično. Pitala sam se je li dobro biti takav, zanemariti vlastite interese za dobrobit vrste. Je li Gerry mi slio da upravo to čini? Gerry me pitao o Kini. Iako nikad nije bio u Kini, znao je dosta o njoj. Razgovarali smo o Kineskoj revoluciji i on je rekao da mu je žao što nismo imali više vremena kad smo bili u Hong Kongu, da prijeđemo granicu makar na nekoliko dana. Zaspali smo na popodnevnom suncu, a kad smo se probudili, puhao je hlad ni povjetarac. Otrčali smo zajedno do ruba valova smijući se i gurajući jedno dru go. Gerry se zaustavio i bacao oblutke u valove. Zatim smo šetali, držeći se za ruke sve dok nismo došli nadomak hotela, gdje smo se razdvojili. Gerry je odmakao is pred mene i nestao u gužvi kod bazena. Ostala sam promatrajući zalazak Sunca neko vrijeme. Zatim mi je sinulo kako je Gerry bio slobodan cijeli dan kad smo bili vani, a kako je nespretan znao biti unutar četiri zida. Doista je bio potpuno druga osoba kad je bio nesputan. Bila sam sigurna da bi bio bolji na poslu kad bi se češće opustio, vjerojatno bi bio bolji u svom braku, pa i sa mnom. Ušavši u hotel, Gerry je naletio na zasjedu svoje delegacije. - Gdje si bio? Osjećaš li se bolje? Čula sam djeliće razgovora dok sam nezamijećena prošla pored njega i svih ostalih. Osjećala sam se poput glazbe u pozadini. Ušla sam u lift, sretna što sam u njemu bila sama, ne računajući nosača. Tuširala sam se, ispirajući sol iz kose kad je zazvonio telefon. Gerry je rekao: - Zašto si bila daleko od mene tako dugo? Za pet minuta sjedio je na podu u mojoj sobi. Na televiziji je bila emisija o Las Vegasu sa Sinatrom, Sammy Davisom mlađim, Paulom Ankom i Ann-Mar- gret. Sjedio je prekriženih nogu, nagnut naprijed i pitao me o glazbenim komedi- jama. Jesu li pjevači stvarno pjevali ili samo micali ustima uz playback? Jesu li

morali zapamtiti tekstove pjesama ili su ih čitali s ekrana? Koliko su morali vje žbati prije nastupa? Dok smo razgovarali, odlučili smo otići na večeru u jedan zabačeni japans ki restoran na drugoj strani Waikikija. Kad bi nam pošlo za rukom da tamo nađemo taksi, ne bi bilo problema. Najprije sam ja napustila hotelsku sobu. Lift se toliko dugo spuštao da sam Gerryja vidjela kako se drugim liftom vraća gore da se u predvorju hotela ne bi smo sreli. Predvorje je bilo puno novinara i tajnih agenata. Zabila sam nos u časopis i tako izašla van. Taksi je čekao u redu. Fotografi su slikali poznate delegate dok su ulazili u taksije i odlazili. Ušla sam u taksi i zamolila vozača da pričeka trenu tak. Rekao je da neće moći dugo čekati. Nestrpljivo sam pogledala k predvorju. Gerry je bio tamo, ali ga je zaustavila gostujuća delegacija. Odbrojavala sam se kunde. - Moj prijatelj dolazi - rekla sam. - Pričekajte još trenutak. Vozač je čekao. Nekoliko minuta kasnije Gerry se uspio osloboditi, nasmiješio se fotoaparatu koji mu je bljesnuo u lice i vidio kako mu mašem. Ležerno je odšetao do taksija i ušao. Nitko nije ništa primijetio. Odvezli smo se do japanskog restorana. Poznavala sam vlasnicu, ali nju nije zanimalo s kim sam došla. Pitala sam je na japanskom za odvojenu tatami12 sobu i ona nas je uvela, donijela topli sake, pa otišla pripravljati suši. Gerryju se nije sviđala sirova riba, ali je pojeo bez obzira. Svijeća na stolu treperila je ispod njegova lica. - Oh, kako sam uživao danas - rekao je. Nasmiješila sam se. - I kako samo volim razgovarati s tobom. Ponovno sam se nasmiješila. - A kako tek volim biti s tobom. Nasmiješila sam se i prevrnula očima glumeći zgražanje. Znao je što želim time reći. - A kako te tek silno volim. Zaplakala sam. Posegnuo je i primio me za ruku. Nisam mogla govoriti. - Žao mi je što te to rastužuje - rekao je. Izvadila sam papirnati rupčić i ispuhala nos. - Oh. Gerry - konačno sam progovorila. - Zašto ti je to tako teško reći? Njegovo se lice uozbiljilo. - Zato što to govorim na druge načine, a ne samo riječima. Govorim ti to svojim rukama, svojim tijelom. - Zašto?

12 mjera za površinu 180x90 cm, četvrtasta prostirka za pod od gustog pruća i rogozine

- Ne znam. Mislim da je to zato što cijeli dan na poslu manipuliram riječima i ne želim se osjećati kao da manipuliram riječima kad sam s tobom. - Misliš da to znači da sa mnom igraš fer? -Da. - Pa, ja imam potrebu manipulirati riječima kako bih izrazila svoje osjećaje. Je li to nefer? - Ne znam kako je to kod tebe. - Nisam sigurna da je ljubav uvijek fer. - Ne pravim se da znam išta o ljubavi - rekao je. - Sve mi je to novo. Samo znam da se osjećam ugodno kad izražavam osje ćaje tjelesno jer to nikad prije nisam radio, a riječi rabim uvijek. Pokušala sam shvatiti što mi je govorio. Je li to značilo da mu se ne može u potpunosti vjerovati? Ili naprosto nije želio preuzeti obvezu s riječima jer nije želio preuzeti odgovornost koja će uslijediti kasnije? - Kako ćeš - pitala sam - izraziti svoje osjećaje kad budemo razdvojeni? Slegnuo je ramenima. - Ne znam. To je protuslovlje, zar ne? Morat ću o tome promisliti. Večerali smo i razgovarali o Japanu i kako žrtvuju svoju kulturu u ime in dustrijskog razvoja. Poslije večere prošetali smo prije nego što smo se odvojen im taksijima odvezli natrag u hotel. U hotelskom restoranu održavao se banket u povodu konferencije. Otišla sam u svoju sobu i čekala. Dupini su nježno skakali u bazenu ispod prozora, a palmino lišće šuštalo je na pasatnom vjetru. Pola sata kasnije bili smo u krevetu. Gerry je rekao kako mu se nagomilao posao u zadnja dva dana i da mora ustati rano ujutro. Ja sam trebala otići kasno prije podne. Isključili smo svjetlo i pokušali zaspati. Odjednom je ustao i svojim odlučnim korakom udario u stolac. Nasmijala sam se. Otišao je u kupaonicu i vratio se. pa nastavio hodati gore-dolje duž kre veta. - Što je? - pitala sam. - Ne znam što da mislim - rekao je. - \'e znam što da radim. A čak nisam ni spreman razmisliti o svojim mislima. Tiho sam ga promatrala. Uzeo je jabuku iz košare s voćem. Hodao je s jabukom u ruci. Zatim se vratio u krevet i počeo je jesti. Namjerno i s velikom pozornošću sažvakao je svaki zalogaj do kraja bez riječi. Izgledalo je kao da ni sam tu. Nije jeo jabuku poput većine ljudi, ostavljajući ogrizak. Jeo je jabuku od

vrha nadolje i na kraju pojeo sve, sjemenke, sredinu i sve. Nasmijala sam se i to ga je prenulo. - Ne jedem puno - reko je - ali onda kad jedem, pojedem sve. Naslonio se na lakat. - Upamti to.

* * * Pokušavala sam zaspati. Nisam znala kad ću ga opet vidjeti. Mislila sam kako će biti ujutro kad izađe kroz vrata i zatvori ih za sobom. Nisam se mogla nam jestiti. Okretala sam se s jedne strane na drugu. Svaki put kad sam se okrenula, on me dotakao. Cijelu sam se noć vrtjela i budila se, vrtjela se i budila. Svaki put kad bih se pomaknula, on bi me dotaknuo. Ubrzo je svjetlo počelo prodirati kroz zavjese. Sjeo je, pokrio me i podignuo moju bradu. - Čuj - rekao je - proveli smo tridesetšest toliko predivnih sati da se ne mogu opisati. Većina ljudi nikad ne doživi tako nešto. Misli pozitivno. Ja uvijek pretpo stavljam da krećem od ništice... tako mi je sve iznad toga dobitak. Progutala sam knedlu. - Ja ne. Krećem odakle hoću i odatle mogu ići kamo god želim. Osjećam da mogu ostvariti sve što želim i nisam zahvalna za naših tri deset šest sati. Želim više. Želim sve što mogu dobiti. Nasmijao se i bespomoćno raširio ruke. Ustao je iz kreveta i znala sam da se priprema za radni dan. Proveo je neko vrijeme sa mnom, smatrao se sretnikom i sad je morao pokazati engleski smisao za obveze. Za njega je to bilo jednostav no. Gotovo kao da mu je odricanje bilo smisao života. - Gerry - rekla sam - čekaj malo. Mogao bi sada živjeti bez ovoga? Zamislio se na trenutak, a lice mu je bilo ozbiljno. - Život bi mi bio pust, siv, isprazan. A sad mi daj jedan nježni dugi poljubac - rekao je obujmivši mi lice rukama. Pružila sam ruke i uvukla mu ih u kosu, puštajući da mi ispadne kroz prste. Brzo se obukao i prije nego što sam shvatila što se događa, bio je pred vra tima. - Nazvat ću te kad se vratim u London. Nije rekao zbogom. Nije se osvrnuo. Otišao je ravno do vrata, otvorio ih i otišao. Soba se promijenila. Kucnuo je trenutak kojeg sam se plašila. U ušima mi je odzvanjala tišina. Osjetila sam mučninu. Ustala sam i spustila noge na jednu stra nu kreveta. Ogledala sam se po sobi tražeći nešto što je možda zaboravio. Ne, pomislila sam. To je smiješno. Neću si dopustiti da se tako sažalijevam. Ustala sam, istuširala se hladnom vodom, naručila doručak i spakirala se. Zatim sam sjela i napisala mu pismo u kojem sam priznala da je bio u pravu kad je rekao da je čaša dopola ispunjena vodom polupuna, a ne poluprazna. Spavala sam nemirno dok sam letjela natrag preko Tihog oceana. - Što želiš od mene? Njegove riječi odzvanjale su mi u mislima. Bio je u pravu. Jesam li željela da uništi svoj privatni život, riskira političku karijeru i općenito se odrekne svega čemu je posvetio život radi mene? Sad ja nisam željela razmišljati o tome. - Moram završiti posao koji sam započeo jako davno - rekao je. Jesam li že ljela da to riskira zbog ovoga? I što je uopće bilo ovo? Je li to uistinu bila ljubav? Jesu li se zbog toga ljudi odricali svega? Bi li on to ikad učinio? A ja? Bih li mogla živjeti u Londonu? Što bi engleski glasači rekli kad bi znali? Bi li ga to stvarno

uništilo? Tvrdio je s apsolutnom sigurnošću da to njegova žena ne bi mogla pod nijeti, ali što bi ljudi mislili? Pa, na kraju, rekao je: - Moram se smiriti. Moram se ohladiti. Previše sam op sjednut tobom. Moram biti objektivan. Ne želim razmišljati o svojim mislima. Sve mi je to rekao, a kad sam mu pokušala pomoći, ponašajući se hladnije prema njemu, rekao je: - Nećeš me se osloboditi tako lako. Sad sam i ja bila zbunjena... Pusto, isprazno i sivo, rekao je. Hoće li i meni biti pusto, isprazno i sivo? Mogu li bez njega? Što sam zapravo radila s njim? Što sam radila sa sobom?

6. poglavlje

Vrlo je teško nekome objasniti taj osjećaj nekome tko ga nema, osobito stoga što ne postoji nikakav antropomorfni koncept Boga koji bi mu odgovarao. Pojedinac osjeća ništavnost ljudskih želja i ciljeva i uzvišenost i veličanstveni red koji nam se otkriva u prirodi i svijetu misli. On gleda na pojedinačnu egzistenciju kao na vrstu zatvora i želi iskusiti kozmos kao bitno jedinstvenu cjelinu.

Albert Einstein Svijet kakvim ga vidim

Kad sam stigla kući bila sam očajna, nezadovoljna, ljuta na sebe i više nego ikad uznemirena nečim što ne mogu dotaći. Da, smetali su mi svi očiti problemi u vezi s Gerryjem. Ali i nešto više od toga. Nazvala sam Davida. Još je bio u Kaliforniji. Odmah je osjetio da nešto nije u redu. Pitao me kako sam provela vikend, znao je da neću puno reći, ali je po kušao biti prijatelj i ponuditi mi potporu ako treba. Zamolila sam ga da se na đemo u Malibuu. Stigao je odmah s vrećicom punom svježih bresaka. Ponijeli smo ih na plažu. Breskve su bile sočne, ljepljive i slatke. - Što se dogodilo? - pitao je David; znao je da može odmah prijeći na stvar budući da sam ga pozvala. Progutala sam veliki zalogaj sočne slatke breskve i nisam znala odakle da poč nem govoriti o onome što osjećam. - Ne znam - rekla sam. - Zabrinuta sam... ali ne samo zabrinuta. Jednostavno osjećam da postoji razlog zašto sam živa, a ja ga ne razumijem. Sretna sam kao osoba i imam dosta u životu - ne mislim da sam zabrinuta zbog svega onog što proizlazi iz sredovječne krize. To je nešto što ne mogu objasniti. Dob zapravo nema ništa s tim, osim možda činjenice da nakon nekog vremena konačno počneš postavljati prava pitanja. Oklijevala sam, na dajući se da će David reći nešto što će me nadahnuti da stvari vidim jasnije. Ali nije. Čekao je da kažem nešto više. Nastavila sam: - Mislim, možda ne govorim

o sebi. Mislim, možda govorim o... svijetu. Zašto svijet ne funkcionira? I zašto me to pogađa? Hoću reći, kako to da tebe to ne smeta? Znaš li nešto što ja ne znam? - Pitaš, zašto smo živi i koja je naša svrha? - Da - rekla sam. - Pretpostavljam da na to mislim. Kad je netko stekao ovo liko koliko sam ja i živio kao ja, na kraju se mora vrlo ozbiljno upitati: 'O čemu se u biti radi?' A ja ne pitam zato što sam nesretna. Mislim da sam postigla usp jeh i privatno i profesionalno i nedvojbeno sam zadovoljna zbog toga. Ne zani maju me droga ni piće. Volim svoj posao i volim svoje prijatelje. Imam prelijep privatni život usprkos zamršenim problemima. Ne - nisam to mislila. Htjela sam reći kako mislim da je prava svrha života nešto puno više od onoga što uspije vam dokučiti. David je obrisao sok breskve koji mu se cijedio niz bradu. Bila sam odušev ljena jer sam se osjećala ugodno dok sam mu postavljala to pitanje, gotovo kao da mi on može dati odgovor. Bilo je to pitanje koje sam mogla postaviti čak i Ein- steinu da sam ga dovoljno dobro poznavala i s njim sjedila na plaži mljackajući breskve. David je otresao pijesak sa svojih ljepljivih prstiju. - Pa - rekao je - mislim da je sreća u tvom dvorištu, da citiram Ala Jolsona. - Baš si mi pomogao - nasmijala sam se. - Pogledaj moje dvorište - to je Tihi ocean. Dakle? - Dakle, mislim na tebe. Hoću reći da su sreća i svrha i smisao u tebi. - Čuj - rekla sam - zbilja si dobra i pristojna osoba, ali možeš li biti malo ma nje pristojan i umjesto toga malo određeniji? - U redu - nastavio je nimalo zbunjen mojom razdražljivošću. - Ti si sve. Sve što želiš spoznati, u tebi je. Ti si cijeli svemir. Isuse, pomislila sam, kakav šašavi hipijevski žargon. Upotrebljava fraze koje naprosto ne pripadaju mom realističkom rječniku. I koliko god me privlači ono što je govorio, istodobno me odbija, jer rabi riječi izvan mog filozofskog ili in telektualnog leksikona razumijevanja. Ali, pomislila sam, moje su riječi i fraze i zamisli ograničene mojim stavovima i mojim raspoloženjem. Ne daj se smesti ri ječima. Saslušaj bez predrasuda. - Davide - rekla sam - molim te reci mi što misliš. Ono što si rekao zvuči tako veliko i teško i umjetno. Zar nije dosta što se mučim da bih razumjela ono što radim svaki dan. Sad još moram shvatiti da sam ja svemir? - U redu - rekao je smiješeći se nježno na moju isprovociranu iskrenost. - Krenimo drugim putem. Kad si bila u Indiji i Butanu, jesi li razmišljala o duhov noj dimenziji svog života? Mislim, jesi li pomislila da tijelo i um možda nisu je dine dimenzije tvog života? Razmislila sam na trenutak. Da, naravno da jesam. Sjetila sam se kako sam se oduševila kad sam gledala jednog butanskog lamu kako levitira u lotos polo žaju (svinutih i prekriženih nogu) metar iznad tla. Ili da budem preciznija, mislila sam da ga gledam kako levitira. Objasnili su mi da je to postigao zamjenjujući

svoje polaritete (što god to bilo) i tako se odupro sili teže. Za mene je to imalo nekog znanstvenog smisla i također privlačilo metafizičku stranu moje prirode. Zaustavila sam se tu. Iz nekog razloga, nije mi bilo teško prihvatiti što se dogodi lo, ali uistinu nisam mogla iskreno reći da sam shvaćala zašto. Kako mi je drugi lama kasnije rekao: - Ne bi mogla vidjeti levitaciju da nisi bila spremna za to. Tada sam počela misliti da sam samo mislila da sam je vidjela. Sjetila sam se kako sam, dok sam živjela s plemenom Masai u Keniji i putovala Tanzanijom, srela druge Masaie koji su znali kako se zovem i da sam postala sestra po krvi Masaima, prije nego što sam im to rekla. Prihvatila sam objašnjenje bijelih lovaca na safar- iju koji su vjerovali da su Masai usavršili telepatiju. Rekli su da Masai nemaju mogućnosti ni na koji drugi način komunicirati jedni s drugima u cijeloj Africi, pa su zbog potrebe, a i zato što su zajednički mislili, mogli učiniti ono što je bjelačkom i civiliziranom svijetu bilo ispod časti - komunicirati putem čiste men talne telepatije i prenositi misli svojoj braći. Još sam jednom prihvatila ono što su mi bijeli lovci rekli. Prvo zato što su imali puno iskustva i godinama promatrali Masaie i njihove navike i način po našanja, a drugo zato što mi je to imalo smisla. Nije mi bilo teško razumjeti da ljudske misli mogu živjeti i putovati izvan ljudskog mozga. To mi se uopće nije čin ilo ekscentričnim ili apsurdnim. Isto kao ni bijelim lovcima, a oni su nedvojbeno dugo prikupljali praktična saznanja i iskustva o primitivnim plemenima. Sjetila sam se mnogih trenutaka u svom životu kad sam naprosto znala da će se nešto dogoditi, i dogodilo se. Kad sam znala da je netko u nevolji, i on je bio. Kad sam znala da me netko pokušava naći, i on me nazove. Često sam imala takav osjećaj za ljude koje sam dobro poznavala. Na primjer, znala sam da je moj bliski prijatelj upravo stigao u Međunarodni hotel u Seoulu u Koreji. Nazvala bih iz hira i on bi bio tamo; čudeći se kako sam ja to znala. Takve sam bljeskove če sto doživljavala. I ako je vjerovati narodnim pričama ili pričama u povjerenju, mnogi su ljudi imali takva iskustva, a gotovo su svi čuli za njih. Što se mene tiče, nikad uistinu nisam sumnjala u takve stvari. One su napros to postojale. To je sve. Ali nisam to promatrala s duhovnog stajališta. Da, zani malo me je to što um vlada materijom kod metafizičkih pojava, u meditacijskoj izolaciji i dakako proširena svijest. Ali kako da to pronađem u sebi? Ili sam već bi la svjesna, samo to nisam spoznala? Na primjer, upoznala sam lamu na Himalaji koji je meditirao u gotovo pot punoj izolaciji već dvadeset godina. Popela sam se više od 4200 metara uz plani nu do pećine, a kad sam stigla, ponudio me čajem i darovao mi žuti šal boje šafrana koji je blagoslovio da me štiti; rekao je da će mi zaštita biti potrebna jer ću upasti u nevolje. Bio je u pravu. Na putu niz planinu mene i mog šerpa vo diča napao je leopard-ljudožder. Dan kasnije našla sam se usred bizarnog držav nog udara na Himalaji; uhapsili su me, prijetili mi bajunetom dva dana, dok su pokušavali odvesti mog vodiča i baciti ga u dzong (himalajska tamnica iz koje obično nitko ne izlazi živ). Iskustvo je bilo slično filmu B produkcije - nevjerojat no za svakoga tko nije bio tamo. Za mene je bilo stvarno i lama je bio u pravu.

Barem što se tiče opasnosti. Pa čak i da je šal pružao samo moralnu potporu. Ali je li njegovo predviđanje ili predznanje bilo duhovnog podrijetla? Nikada u biti nisam razmišljala na taj način. Bila sam pragmatičar. Poštovala sam ono što nisam razumjela, ali mi je bilo ugodnije sve prihvaćati na intelektualnoj ili znan stvenoj razini; tada mi se to činilo stvarnim. - Da - odgovorila sam Davidu. - Sve više razmišljam o duhovnoj dimenziji sebe ili svijeta ili kako to već zoveš. David se premjestio iza vrećice s breskvama i breskvinih koštica koje su se gomilale u pijesku između nas. - Misliš - rekao je - da ti se duhovni vid tvog života čini stvarnim? - Aha - odgovorila sam - pretpostavljam da se može i tako reći. Ali ne doima se stvarnim dijelom realističnog života kakav vodim. Možda baš zato što to ne mogu vidjeti. Hoću reći da vjerujem u ono za što imam dokaze. - Jasno - rekao je - većina Zapadnjaka tako razmišlja. Ustvari, to je vjerojat no temeljna razlika između Istoka i Zapada - i nikada se to dvoje neće sresti. - A što je s tobom? - pitala sam. - Kako to da razumiješ duhovno u ovom pragmatičnom

svijetu? Ti si Zapadnjak. Kako si došao do svojih uvjerenja? Pročistio je grlo, gotovo kao da je htio izbjeći odgovor, ali nije mogao. - Ja sam naprosto puno putovao i lutao svuda - rekao je - nisam oduvijek bio takav. Ali nešto mi se jednom prilikom dogodilo. Jednom ću ti ispričati. Ali, vjeruj mi, nekad sam bio obični materijalist s brzim autom, brzim djevojkama, živio sam "u brzoj traci". To me nije odvelo nikamo, ali moram priznati da mi je prijalo dok je trajalo. Oči su mu se zamaglile dok je govorio, prisjećajući se. Pitala sam se što mu se to dogodilo, ali nisam htjela navaljivati, budući da je rekao da će mi is pričati kad dođe vrijeme. - Dakle - rekla sam - puno si putovao? -Aha. - Pa i ja sam. I obožavam putovati. Obožavam letjeti na nova mjesta, gledati nova lica. Mislim da se nikad ne bih mogla smiriti na jednom mjestu. David me je pogledao ispod oka. - Stopirao sam - rekao je - i radio kako bih preplovio oceane na tramperi- ma13; mislim da nije važno kako to činimo, puno je bitnije pitanje zašto. Vjerojat no smo oboje tragali za istim, samo s različitih polazišta. - Aha - rekla sam - i uvijek sam mislila da tražim nešto za sebe dok sam puto vala. Kao da je putovanje bilo kamo, zapravo bilo putovanje k sebi. - Pa naravno - rekao je - i ja isto. Na to sam mislio kad sam maloprije rekao da svi odgovori leže u tebi. Ti si svemir. - Isuse - rekla sam - oboje smo mogli uštedjeti na avionskim kartama da smo to na početku znali, zar ne? Mogli smo samo sjediti u vlastitom dvorištu i mediti rati.

13 brod neredovite pruge

- Sad se šališ, ali mislim da je to istina. Zato smo svi u biti ravnopravni. Svatko ima samoga sebe, bez obzira na životnu situaciju u kojoj se rodio. Zapravo bi oso ba koju smatramo glupom, mogla biti puno duhovnija od nekoga koga smo po zemaljskim mjerilima proglasili genijem. Seoska luda mogla bi biti bliže Bogu od Einsteina iako je Einstein utvrdio da je na djelu viša sila od one koju je mogao dokazati. Ali zar biti genij i biti duhovan - što god to značilo - ne isključuje jedno drugo? -Ne. Sjetila sam se priče koju mi je ispričao netko na Princetonu. Einstein je pokušavao utvrditi zašto se male mehaničke ptice koje se postave na rub čaše kad se napune vodom i izgube ravnotežu, izbace vodu i počnu iznova. Nije mo gao matematički objasniti kako mala mehanička ptica funkcionira, pa se toliko razbjesnio da je otišao u grad na veliki sladoled od jagode. Lizao je sladoled u kornetu i hodao rubom nogostupa razmišljajući o mehaničkoj ptici, kad se poskli znuo i gornja kuglica sladoleda pala je u kanalizaciju. Einstein se toliko rastužio da je počeo plakati... Bio je jedan od najvećih svjetskih genija, ali nije mogao podnijeti bijes zbog onoga što ne razumije ništa bolje od običnih ljudi. Sjetila sam se da sam pročitala kako je Einstein oduševljeno čitao Bibliju. Nikad nisam znala što je doista mislio o njoj, osim činjenice da ju je poštovao. Pitala sam se što bi eventualno mislio o otisku Kristova lica na torinskom platnu. Neki su znanstvenici tvrdili da je otisak nastao kao posljedica jake radioaktivne energije, dok je duhovnim ljudima to dokaz da je Krist imao vrlo visoku duhovnu energiju. - Pa što je onda s Kristom? nastavila sam ispitivati Davida. - Što misliš tko je on zapravo bio? - U redu - rekao je, uspravivši se kao da je našao nit koju treba odmotati. - Krist je bio najnapredniji čovjek koji je ikada hodao ovim planetom. Bio je viso ko razvijeno duhovno biće čiji je zadatak na Zemlji bio prenijeti učenja višeg reda. - Što to znači 'viši red'? - pitala sam. - Viši duhovni red - rekao je David. - Očito je znao puno više od nas o ži votu i smrti i Bogu. Mislim da je uskrsnuće dokaz za to. - Ali kako znamo da se to doista dogodilo? David je slegnuo ramenima. - Kao prvo - rekao je - vidjelo je to puno ljudi, i rekli su da su bili zapanjeni i čak prestrašeni. Kao drugo, ostaci njegova tijela nikad nisu pronađeni, a kao treće, legendu takve veličine bilo bi vrlo teško izmi sliti. Povrh toga, kako znamo da se išta u povijesti dogodilo ako se u to sami ni smo uvjerili? Dakle, na određenoj razini, učenje i znanje povijesti iziskuju od nas da naprosto vjerujemo kako su događaji istiniti ili se uopće ne bismo trebali za marati učenjem o bilo čemu iz prošlosti. - Drugim riječima - rekla sam - zašto ne bismo vjerovali? -

Naravno - rekao je David - ali najprije moramo dobro pogledati, poslušati, zaista slušati, ono što je on rekao. Sve o čemu je Krist govorio imalo je veze s

razumijevanjem znanja o umu, tijelu i duhu. Ustvari, prva zapovijed koju je do bio Mojsije, čak puno prije Krista, bila je spoznaja božanskog jedinstva: uma, tije la i duha. Krist je rekao da je prva zapovijed, glavna zapovijed i ako je pogrešno shvaćamo, to je kao da pogrešno shvaćamo sve svemirske zakone koji iz nje pro izlaze. Ali, rekao je da kako bismo je u potpunosti razumjeli, moramo shvatiti da duša i duh čovjeka imaju vječni život i da je zadaća duše da se uzdiže sve više i više prema savršenosti, dok se ne oslobodimo. Pogledala sam u Davida, pokušavajući dokučiti ono što je govorio. Prije nekoliko godina mislim da bih ga proglasila zaluđenim Isusom i upustila se u razgovor optužujući ga jer zagovara mišljenja koja odvlače pozornost od onoga što stvarno nije u redu sa svijetom. - Pa kako se sve to uklapa u svijet u kojem živimo? - pitala sam umjesto optu živanja. - Mislim, kako možemo vjerovanjem u dušu i pridržavanjem Prve za povijedi dovesti u red kaos koji smo unijeli u svijet? Nisam se željela uzrujati, ali ne bi mi teško palo. - Pa - rekao je David - svi naši 'izmi' i kreposni ratovi i industrijska tehnologi ja, intelektualno samozadovoljavanje i programi za smirivanje društvene savjesti samo su pogoršali situaciju, čini mi se. I što duže zanemarujemo duhovnu di menziju života, bit će sve gore... Savio je noge i naslonio se na njih, te rukama crtao po zraku. - Vidiš - nastavio je - Krist i Biblija i duhovna učenja ne bave se društvenim ili političkim pitanjima. Umjesto toga, duhovnost ide do samog kori jena problema - pojedinca. Ako svatko od nas ispravi samoga sebe, bit ćemo na pravom putu i društveno i politički. Shvaćaš li na što mislim? - Shvaćam - rekla sam - mislim da shvaćam. - Drugim riječima, ako shvatimo vlastitu pojedinačnu svrhu i smisao u odno su na Boga, ili čak na čovječanstvo, da u to ne miješamo Boga na trenutak, to bi automatski dovelo do društvenog sklada i mira. Ne bi bilo potrebe za ratom i sukobom i siromaštvom i sličnim stvarima, zato što bismo svi znali kako nema potrebe da budemo pohlepni ili se natječemo ili se bojimo i budemo nasilni. Pa, nije to bilo ništa novo. Konačna odgovornost pojedinca bila je temelj kve- kerske14 misli, s jedne strane, a - ne miješati Boga u to, kao što je predložio David - bio je temeljna postavka Kropotkinove15 političke filozofije anarhije. - Zašto kažeš da trebamo shvatiti vlastitu svrhu i smisao u odnosu na Boga? - pitala sam. - Zašto ne možemo jednostavno shvatiti sebe u odnosu na svoje bližnje? David se nasmijao i kimnuo. - Pa možemo - rekao je. - To bi bio dobar početak zato što se zapravo kroz brigu za čovječanstvo približauaš Bogu, božan skoj iskri u svima nama. Zastao je. - Bilo bi lakše - rekao je - kad bi prvo naučila tko si ti. Zato što tu dolazimo do svemirske pravde. Ne možemo živjeti svoje ži-

14 engl. Quaker - pripadnici kršćanske zajednice koju je utemeljio George Fox 1650. god.; još se nazivaju i Društvo prijatelja. 15 Petar Aleksejevič Kropotkin (1842-1921) - ruski pisac i anarhist

vote samo ovdje i sada kao da je ovo jedini život koji smo ikada živjeli. Svi pri jašnji životi su nas oblikovali. Mi smo posljedica svih života koje smo živjeli. Pomislila sam na Gerryja i njegovu politiku. Jesu li mu ikad padale na pamet duhovne ideje u političkom kontekstu? Ili bilo kojem drugom političaru kad smo već tu? Glasači bi pomislili da su naši politički vode poludjeli kad bi izrazili tak va mišljenja. Jimmy Carter najviše se približio tome, dok je većina - pametnih - ljudi koje sam poznavala mislila kako on maše Bogom pred medijima, a zapravo ne misli tako. Nisu znali Što bi s njim da je zaista mislio sve to o ponovnom rađa nju, pa su se samo smijali, opraštajući mu te idiotarije dok su potajno željeli da već jednom prekine s tim i bude bolji predsjednik i jači voda. Ustvari, bili su lju ti što je govorio o Bogu dok se gospodarstvo raspadalo. A što se tiče reinkar nacije, svaki ponovnorođeni kršćanin izbezumio bi se i od same pomisli na nju. A što se tiče Gerryja, ako je vjerovao bilo u Boga ili

reinkarnaciju, mogla sam za misliti engleske karikature... Britansko otočje polako tone u more dok se Bog odozgo smije, uz tekst: - Glavu gore! Sljedeći ćete put uspjeti! To bi zajamčilo Gerryjev gubitak na izborima, čak i kad ga ne bi uzrokovala naša sveza. Umom su mi se počele rojiti misli sadržane u našem razgovoru. Bila sam si gurna da mi se sviđaju. S jedne strane zvučalo je prihvatljivo na idealističan na čin. S druge, zvučalo je skandalozno nemoguće i naprosto neodrživo. - Svemirska pravda? upitala sam zajedljivo dok mi se sok od breskve cijedio niz bradu na oceanskom povjetarcu. - Dakle, tu na scenu stupa reinkarnacija? - Jasno - odgovorio je. - Hoćeš reći da vjeruješ da se duše ponovno vraćaju u fizičkom tijelu sve dok konačno ne shvate? - Pa, to ima smisla, zar ne? - pitao je. - Svakako ima jednako smisla kao i sve drugo. - Ne znam. Možda. - Velike su istine skrivene, ali to ne znači da nisu istinite. - Ali kad bih se uistinu prepustila i povjerovala kako sve ono što činim ima posljedicu, bila bih paralizirana. -Ali to se već događa - rekao je. - Samo toga nisi svjesna. To je ono što nam je Krist pokušavao reći. Sve što učinimo ili kažemo u našim životima, svakoga dana ima neku posljedicu, a položaj u kojemu se nalazimo danas posljedica je onoga što smo činili u prošlosti. Kad bismo svi tako razmišljali i razumjeli stvari u dubini, svijet bi bio puno ljepši. Žnjet ćemo ono što sijemo, loše ili dobro, i tre bali bismo postati toga svjesni. - Dakle, ti vjeruješ da kad bi sve ono što činimo ozbiljnije shvaćali u svemir skom smislu, bili bi ljubazniji i odgovorniji ljudi? - Jasno. U tome i jeste stvar. Svi smo dio univerzalne istine i plana. Kao što sam maloprije rekao, to je vrlo jednostavno. I trebala bi toga biti svjesnija jer ćeš na kraju tako smanjiti bol koju si nanosiš. - Hoćeš reći da doista vjeruješ da svatko stvara svoju karmu, kako to kažu šašavi hipiji?

- Dakako. To nije tako teško razumjeti. Indijci su to rekli prije više tisuća go dina. Znali su to puno prije tvojih šašavih hipija. Bitno je kako živimo. Ako bude mo živjeli po tom načelu, svi ćemo biti ljubazniji jedni prema drugima. A ako ne budemo, svatko će se suočiti s posljedicama već prema univerzalnom planu. Ne živimo slučajno - znaš da nema slučajnosti. Na djelu je viša svrha. - Pa, možda ti u to vjeruješ, ali ja samo pitam. Pitam se kako se osjeća šest milijuna mrtvih Židova kao dio svemirskog plana više svijesti. - Zašto se zaustavljaš kod šest milijuna Židova? Što je s dvadeset i pet mili juna Rusa? Ili djecom u Križarskim ratovima? Ili bogzna koliko takozvanih hereti ka spaljenih na lomači? Ako hoćeš da ti odgovaram za svaku očitu nepravdu i strahotu što ju je svijet vidio, odmah ću ti odgovoriti - ne mogu. I duboko sum njam da ćeš to i sama ikada moći. - U čemu je onda smisao svega, za ime Krista? - Shirley, mogu ti samo reći ono što vjerujem. Zastao je. - Uzrok i posljedica... - Daj, molim te! - Ne, čekaj! Znanost vjeruje u uzrok i posljedicu. Najrazumniji ljudi vjeruju u uzrok i posljedicu, zar ne? Reci običnom čovjeku: 'Žanješ što si posijao', i on se neće raspravljati. Ali promisli o tome - ako ne požanješ u ovom životu, onda kad ćeš? U raju? U paklu? Čak i religija vjeruje u uzroke i posljedice - upravo su zato kad su odbacili reinkarnaciju izmislili raj i pakao kako bi se pobrinuli za sve neispunjene posljedice. Ali zašto je, zaboga, lakše vjerovati u izmišljeni raj ili pakao nego u pravednost reinkarnacije na Zemlji? Mislim, na prvi pogled, što tebi ima više smisla? - O, Bože - rekla sam. Zatim sam se zamislila na trenutak. - Možda ne vjeru jem ni u jedno ni u drugo. Možda je život samo besmislena slučajnost. - Onda nitko nije odgovoran ni za što. A što se mene tiče. to je slijepa ulica. Ne mogu živjeti u slijepoj ulici, a mislim da ne možeš ni ti. Ali ovisi o tebi. Sve se na kraju vraća pojedincu, osobi. Shirley, to je značenje karme. Sve što poduzmeš na kraju ti se vraća - dobro i loše - možda ne u ovom tjelesnom životu, ali negdje u budućnosti. I nema iznimaka. Ustala sam i protegnula se. Morala sam se protegnuti. Možda ću tako bolje misliti; osjećala sam se poput osobe koja je u stvarnom životu upala u Zonu su mraka. Bila sam programirana da vjerujem samo u ono što mogu vidjeti... ali ne i u ono što mogu naslutiti ili osjetiti. Davidove su riječi imale smisla, barem što se ticalo osobne odgovornosti. Ali oduvijek mi je trebao dokaz - nešto što mogu vidjeti, dotaknuti ili čuti.

Bio je to nedvojbeno zapadnjački pristup. Istrenirali su nas da poštivamo fizičke i psihološke znanosti. Ali sad smo čak i mi na Zapadu učili da samo zato što se nešto ne uklapa u naš način gledanja, ne znači da to ne trebamo poštivati. Pretpostavimo da duhovnu dimenziju počnemo prihvaćati kao mogućnost? Bi li to djelovalo kao neka vrsta vezivnog tkiva koje bi ujedini lo svrhu svih znanosti od kemije i medicine, do matematike i politike? Zar nisu sve naše znanosti dio potrage za skladom i razumijevanjem smisla i svrhe života? Možda je upravo nedostajala znanost o duhu.

- Bilo kako bilo - reče David - čak se i zapadnjački znanstvenici slažu da ma terija nikad ne umire. Ona samo mijenja oblik. To je sve što fizčka smrt zapravo znači. - Ne shvaćam - rekoh. - U čemu je veza? - Mislim - reče David - da kad umremo, umire samo naše tijelo. Duša na prosto napušta tijelo i nastanjuje se na astralnoj razini. Naše duše, bez obzira ko ji oblik dobiju ostaju vječne. Naša su tijela privremene kuće za naše duše. Ali bit no je ono što učinimo sa sobom dok smo živi. I nije važno tko smo. Ako povrije dimo nekoga u ovom životu, i sami ćemo biti povrijeđeni drugi put. Ili nakon to ga. To je kao što je rekao Pitagora: 'Neophodno za razvoj duše'. Također je rekao: 'Onaj koji je dokučio tu istinu, došao je do samog srca velike tajne!' - Pitagora, veliki matematičar? - Da - uzvrati David. - Hoćeš reći da je on vjerovao u sve to? - Jasno - reče David. - Napisao je puno o tome. Kao i Platon i dugi niz drugih Zapadnjaka. Nasmiješio mi se i pokupio koštice bresaka iz pijeska. Stavio ih je u vrećicu, ostavio ih pokraj kuće, pa smo pošli u laganu šetnju. Isuse, mislila sam. Kad bih barem mogla o svemu ovome porazgovarati s Gerryjem. Ali kad se upustiš u vezu s nekim, pomiriš se. Zadovoljiš se onime što možeš dobiti... jer se bojiš ugroziti slijepu opčinjenost ljubavlju. A slijepa opči njenost je ponekad toliko neophodna da joj dopuštamo da izbriše naš istinski iden titet. Odlučno sam izbacila Gerryja iz misli. Moja je osobna potraga trenutno bila važnija. Pretpostavimo da čovječanstvo, (a napose ovaj čovjek) može riješiti zagone tku svog identiteta? - svog početka? ... i kraja? Bi li takvo znanje urodilo većom moralnom odgovornošću? Što bi bilo kad bih doista shvatila da nisam samo tije lo s umom, već da i tijelo i um nastanjuje duša, štoviše, da je moja duša posto jala prije ovog života i nastavit će postojati nakon smrti ovoga tijela. Pretposta vimo nakratko da ponašanje ove duše može odrediti ne samo ono što smo nasli jedili u ovom životu već također objasniti našu dobru ili lošu sreću? Bih li u tom slučaju imala veći osjećaj odgovornosti i pravednosti i potpunije sudjelovala u svemu što činim? Kad bih shvatila da moja 'djela' za sobom povlače dugove koje treba platiti, kako dobre tako i loše, bih li konačno razumjela da moj život ima svrhu izvan onoga što mogu vidjeti? Bih li se odnosila odgovornije ili ljubaznije prema samoj sebi i drugima, iz saz nanja da ako to ne činim samo produžujem borbu i temeljnu potragu za savršen stvom koje sam očito željela ostvariti na ovaj ili onaj način, jer je to bio istinski smisao i svrha života? I vrijedi li sve ovo za arapskog šeika koji diže cijene nafte ili židova koji je završio u plinskoj komori? Ili za kuma mafije ili terorista iz Pale stinske oslobodilačke organizacije ili običnog prosjaka s ulica Kalkute? Zbrkane misli su mi se vrzmale po glavi, uzmicale su i oklijevale pred mo gućnostima onoga o čemu sam razmišljala. Opet nisam bila sigurna sviđa li mi se

to ili ne. Bilo je previše novo - previše apsurdno, i na kraju možda prejedno stavno. - Vjerovanje u reinkarnaciju učinilo bi svijet moralnijim? - rekla sam. - Ne nužno. Mogla sam zamisliti puno ljudi koji bi iskoristili to vjerovanje da bi uveličali vlastite živote, stekli moć, poboljšali svoj način života - bilo što. - Dakako - složi se David. - Ali ovaj život nije jedini o kojem trebamo raz mišljati. U tome i jeste stvar! - U redu, pretpostavimo na trenutak da cijela stvar jest poštena i jednos tavna? Pretpostavimo da je život, poput prirode, naprosto načelo vraćanja ono ga što u njega uložimo i pretpostavimo da sa svakim trenutkom i svakom se kundom svakoga dana stvaramo i određujemo uvjete svoje budućnosti svojim pozitivnim i negativnim djelovanjem. Duboko sam udahnula dok sam polako sh vaćala

implikacije. - Pa, Bože moj - nastavila sam - koliko bi dugo trebalo da postanemo 'dobre' osobe u odnosu na tvoju svemirsku pravdu? - Vrijeme tu ne igra bitnu ulogu - mirno odvrati David - ne kad govorimo općenito, sa stajališta da si već živjela i da ćeš nastaviti živjeti puno života. Upamti da sve velike religije ističu strpljenje kao veliku vrlinu. To znači strpljenje sa samim sobom, kao i s našim bližnjima. - Hoćeš reći da bismo naprosto trebali imati strpljenja s Hitlerima ovoga svi jeta? - Hoću reći da šest milijuna židova nije uistinu umrlo. Umrla su samo nji hova tijela. - Baš krasno - rekoh. - To je upravo divno. Reci obiteljima šest milijuna sret nika da su umrla samo njihova tijela. David se trgnuo kao da sam ga udarila. Tuga mu je preplavila lice dok je gle dao prema oceanu. Nakon duge stanke, konačno je rekao vrlo tiho: - Znam da je to teško do kučiti. Ali isto je tako teško okrenuti drugi obraz. - Pa - rekla sam - da sam mogla, Hitlera bih bila pribila na križ! David se okrenuo i pogledao me duboko u oči. - Da - rekao je. - Znam. Tek tad sam shvatila što sam rekla. - Pa k vragu, što bi ti bio učinio s Hitlerom? - pitala sam primijetivši u svom glasu obrambeni stav. - K vragu, puno ljudi vjeruje da se Britanci nisu razoružali, i umjesto toga razvili oružje, Hitlera bi se zaustavilo prije nego što je i počeo. Je li razoružanje bilo pogrešan potez? Mislim, na taj način se doista može zaći u nebrano grožđe. - Znam - reče David. - Zato i moramo početi od samoga sebe. Razmisli na renutak - da je Hitler imao osjećaj moralne odogovornosti kao osoba, zaustavio bi sam sebe, zar ne? Moraš to gledati osobno. Ne vjerujem u ubijanje. Sad dolazi mo do odgovora na tvoje pitanje o svezi između Boga i velikog plana, zato što samo Bog može suditi u toj situaciji. Pojedinac može suditi samo o svom vlastitom ponašanju. Na kraju nitko ne može suditi drugome. Osim toga, znaš, Hitler nije jedino čudovište koje je ikad živjelo. Što je s Idi Aminom ili pripadnicima Crvenih

Kmera ili Staljinom? Genocid je stari ljudski problem. Ili što je s pilotima koji su bombardirali bolnice u Sjevernom Vijetnamu bez razmišljanja o ljudima u njima? - Što onda govoriš? Da su ljudi okrutni jedni prema drugima? - Točno. I kad bi shvatili da njihova djela imaju posljedice po njih same, raz mislili bi bolje. - Onda bi reinkarnacija služila kao sredstvo zastrašivanja. - Naravno. Ali pojedinačno, osobno sredstvo zastrašivanja, da to tako nazo vemo. A to je samo njezin negativni vid, upamti. Postoje i pozitivne posljedice. - Kako možeš biti toliko siguran da posljedice postoje? Kakve dokaze imaš? - Nikakve. Kakve ti dokaze imaš da ne postoje? - Nikakve. - Pa, onda? Zašto ne daš priliku onome što govorim? Mogla bi. Ono što se danas događa u svijetu očito nije jako dobro. - Dati čemu priliku? Kako? - Ne znam - reče on. - Samo razmisli o tome, pretpostavljam. Kažeš da ništa nema nema smisla, a ja tvrdim da sve ima smisla. Ti kažeš da nisi spokojna i želiš znati zašto ja jesam. Pa, eto zašto. Vjerujem u riječi koje mrziš - svemirska prav da. Vjerujem da za ono što uložimo, dobro ili loše, dobivamo zadovoljštinu ne gdje i nekad. Zato sam spokojan. Možda ti imaš bolju ideju. David me poljubio i obraz i rekao da će me nazvati. Zagledala sam se u valove. Boljela me glava. - Sve u svemu - pomislila sam - možda bih ipak radije bila riba.

7. poglavlje

Živio sam u Judeji prije tisuću osamsto godina, ali nisam imao pojma da je među mojim suvremenicima bio i Krist.

Henry David Thoreau Pisma

Kad sam se probudila idućeg jutra, počela sam razmišljati je li moja kćer neka druga reinkarnirana odrasla osoba. Tko bi mogao živjeti u tijelu oso- be koju sam smatrala kćerkom? Bilo je toliko

trenutaka u našem odnosu majke i kćeri kad mi se činilo da me ona poznaje bolje nego što ja poznajem nju. Naravno, svaka majka osjeća da uči od svoje djece. To je čudo odgajanja djeteta. Ali, ako dopustim mislima da luta ju i zatim se usredotočim na mogućnost reinkarnacije, gledala sam Sachi iz pot puno drugačijeg ugla. Kad mi ju je donio liječnik u moju bolničku sobu, toga po- podneva 1956. god., je li već onda imala iza sebe mnoge živote s drugim maj kama? Je li i sama bila majka? Je li zapravo nekad bila moja majka? Je li njezino tek jedan sat staro lice skrivalo dušu staru milijun godina? I kako je rasla, je li pos- tupno zaboravljala svoju duhovnu dimenziju pokušavajući se prilagoditi tje lesnom svijetu u kojemu je živjela? Je li to ono što se naziva - velom zaborava? Događa li se to svima nama kad se odjednom nađemo zatvoreni u fizičkom tijelu? Kad je otišla živjeti s ocem u Japan, možda je to zapravo bila planirala prije nego što se rodila, a njezin dar za jezike možda se temelji na činjenici da ih je ust vari govorila u prijašnjim životima. Možda je postajala Japanka kad je govorila japanski zato što je zapravo i bila Japanka u nekom drugom životu. I kasnije kad se kao odrasla osoba raspravljala s nama da joj dopustimo veću neovisnost i vla stiti identitet, je li bila potaknuta unutrašnjim glasom koji joj je šaputao da ona već zna tko je? Možda su roditelji samo stari prijatelji, prije nego autoriteti koji

misle da znaju bolje od svoje djece. I, isto tako možda neriješeni sukobi iz pri jašnjih života doprinose antagonizmima koji se začas razbuktaju između roditelja i djece danas.

Doručkovala sam i odvezla se u grad natrag do knjižare Drvo Bodhi. John, vlasnik, sjedio je u svome uredu, pio biljni čaj i čitao. - O, bok - rekao je ukočeno, ali ljubazno. - Jeste li pročitali što dobro? Isuse, pomislila sam, tako puno ljudi koje zanima metafizika drže se ukoče no... ukočeno i nekako neizmjerno strpljivo. Mislim, strpljivi su do te mjere da te razbjesne. Rekla sam da sam čitala i razmišljala i razgovarala s Davidom i sad bih željela porazgovarati nakratko s njim. - Jasno - rekao je - o čemu se radi? - Pa - rekla sam - o reinkarnaciji pretpostavljam, o reinkarnaciji u odnosu na našu djecu. Mislim, tko su naša djeca ako je svaka duša proživjela već puno živ ota? John se nasmiješio i skinuo naočale. - Pa - započeo je nježnim glasom - učenja kažu da nikako ne bismo trebali smatrati svoju djecu svojim posjedom. Ona su, kao što ste rekli mala tijela u ko jima su se nastanile duše što su već živjele puno puta. Dakle, načelo reinkarnacije može nam objasniti neke od neobjašnjivih suprotnosti u odnosu između roditel ja i djeteta. Prisjetila sam se jedne dokumentarne emisije o odrasloj djeci koja su tukla i maltretirala svoje roditelje. Jesu li ta djeca to radila zato što su njih tukli u nekom prijašnjem životu? Ili zato što su ti roditelji tukli nekoga drugoga u prošlom živo tu? Tko može znati čija je to karma? Ali John je nastavio: - Mogu vam reći da sam po sjećanju iz nekog prošlog života siguran da mi je moj osmogodišnji sin jednom bio otac. Slasno sam se nasmijala zato što sam i sama to isto jutros pomislila za Sachi. John je stavio prst na usta i nasmiješio se. - Oprostite - rekla sam. - Jeste li to ikada rekli svome sinu? - Naravno. Nasmijao se i rekao da se pazim! Vidite kako radi svemirska prav da? Opet ista priča, pomislila sam. Jedini način na koji mogu nešto saznati o tome jest da slušam - astralni - žargon. Pa, dobro. Okultno ima pravo na vlastitu bu jicu nepotrebnih riječi jednako kao i svaka znanost, religija ili filozofija. Sjela sam na klupu. - Nisam sigurna - rekla sam - da shvaćam kako išta ra di. Kako se može saznati gdje si bio u prošlom životu? - Ode se pravoj osobi. - Kao na primjer? * * *

- Kao vidovnjaku. Oni se time bave. - Mislite na proricanje sudbine? - Pa, ima dosta prevaranata, ali ima i nekih vrlo cijenjenih vidovnjaka kao što je na primjer bio Edgar Cayce. Jeste li ikada čitali nešto Edgara Caycea? - Čula sam za njega, ali nikad nisam ništa čitala - rekla sam, znajući da zapra vo nikad nisam ni čula za njega. - U redu, sad je to na redu. John mi je s police dohvatio nekoliko knjiga Edgara

Caycea. - Bio je neobrazovan čovjek, u osnovi je to većina vidovnjaka. Cayce je za pravo medij. Ali svi oni koji su duhovno i psihički jaki imaju pristup zapisima u akaši. Znate li što su zapisi u akaši? Nagnula sam se dok mi nije škljocnulo u leđima. - Slušajte - rekla sam ispod glasa - zaista sam se uvalila preko glave. - Što? - pitao je John. - Kakvi zapisi? - pitala sam, ne mogavši zapamtiti čak niti ime koje je spo menuo. - Oh, zapisi u akaši? - pitao je. - Da. Što su oni? - O, u redu - rekao je - dobro, teško je pronaći bilo što napisano o zapisima u akaši, ali dopustite mi da vam pokušam objasniti. Još se nazivaju i 'svemirskim pamćenjem prirode' ili 'knjigom života'. Akaša je sanskrtska riječ koja znači 'os novna eterična supstanca od koje je načinjen svemir'. U redu? - Isuse - rekla sam - pretpostavljam da jest. Što znači eterično? - Dobro, cijeli univerzum je navodno načinjen od etera - to jest, plinovitih energija koje imaju različite elektromagnetske osobine i vibracije. Kao što znate, sve što činimo, vidimo, mislimo, kažemo, na što reagiramo - sve što jesmo - odašilje ili stvara naboje energije. Ti naboji energije nazivaju se 'vibracija'. Dakle, svaki zvuk, misao, svjetlo, pokret ili djelo vibracijski reagira unutar tih elektroma gnetskih etera. Oni su neka vrsta magnetske ploče koje privlače sve vibracije. Ustvari, sve su elektromagnetske vibracije. Tako su zapisi u akaši neka vrsta panoramskih zabilježaka svega što se ikada pomislilo ili osjetilo ili uradilo. A ako si zaista osjetljiv i tjelesno usklađen, možeš se uključiti u te vibracije i uistinu 'vid jeti' prošlost u svemirskom smislu. Dakle, dobar vidovnjak može vam reći kakvi su bili vaši prošli životi. - Bože, zar vi u to vjerujete? - rekla sam. - Pa, jasno - rekao je otvoreno - k tome još mislim, a tako stoji u svim knji gama, da svi mi u sebi imamo sposobnost da vidimo te zapise. Samo je pitanje koliko smo razvili te sposobnosti, što se zapravo svodi na to da se najprije mo ramo uskladiti sa samima sobom. Ako su nam duhovne i umne sposobnosti do voljno razvijene, onda to možemo. Nije to ništa teže od razvijanja izvanosjetilnog opažanja koje danas gotovo sve znanosti priznaju kao činjenicu. Shvaćate?

- Hoćete reći da se naprosto radi o proširenju svijesti? - rekla sam. Bila sam zahvalna da je shvatio što sam rekla. - Jasno - reče John. - I ako postanemo svjesniji tih drugih dimenzija, znat ćemo više o tome tko smo i što je svrha naših života? - Vidite, to nije ništa fantastičnije od zvučnih valova ili svjetlosnih valova, samo što su ovo misaoni valovi. Znanost zacijelo zna da postoje, jer energija nika da ne umire. Dakle, ako ste dovoljno osjetljivi da se uključite na određenu valnu duljinu pomoću koje se možete povezati s vibracijama valova u akaši, možete vi djeti puno toga što se već dogodilo. A ako postanete svjesni onoga sto ste propa tili u prošlosti i patnje koju ste možda prouzročili drugima, sve to čini obrazovni proces. Shvaćate li što želim reći? - Da, jasno - slagala sam. - Čitali ste o drevnim vidovnjacima, zar ne? - Drevnim vidovnjacima? upitala sam. - Na primjer kojima? - Pa - reče John, bila sam sigurna da je svijestan da se spušta ispod svoje razine - kao što su Platon, Pitagora, Buddha, Mojsije. - A, oni su također bili vidovnjaci? - rekoh što sam ravnodušnije mogla. - Pa naravno - reče John. - Kako bi inače mogli napisati sve ono što su napisali? Na primjer, kako mislite da je Mojsije napisao stvaranje svijeta ako se ni je uključio u akašu? Isto vrijedi i za Krista. Hoću reći da su ti ljudi bili vrlo visoko razvijeni duhovni ljudi koji su osjećali da je njihova životna zadaća prenijeti to znanje. Zato je Biblija toliko vrijedna. Ona je riznica znanja. Povrh toga većina onoga što su napisali čak se i slaže. Gotovo da nema protuslovlja u onome što su govorili. - Jesu li govorili o reikarnaciji? - Pa, nisu svi upotrebljavali tu riječ. Ali su potanko raspredali o svezi između vječne čovjekove duše i Boga. Svi su govorili o univerzalnim moralnim načelima. Nisu uvijek upotrebljavali riječi poput karma ili reinkarnacija, ali značenje je bilo isto. Govorim li previše? Odmahnula sam glavom i nakašljala se i nasmiješila se i pročistila grlo. - Pa što su rekli o nepamćenju prošlih života? - Govore o nekoj vrsti 'vela zaborava' što postoji u svjesnom umu da ne bis mo neprestano patili od trauma koje su nam se ranije dogodile. Svi kažu da je sadašnji život vrlo važan, u kojemu tu i tamo zasja iskra osjećaja već

viđenog, kao da smo nešto već prije doživjeli ili nekoga poznavali za koga znamo da ga nika da prije nismo sreli u ovom životu. Znate onaj osjećaj da ste tu već bili, a znate da niste? - Da, znam na što mislite. Bilo je veliko olakšanje znati o čemu je govorio. Sjetila sam se kako sam se osjećala na Himalaji - kao da sam i sama tamo dugo živjela. Ustvari, prisjetila sam se kako sam osjetila da mi je sve poznato kad sam se popela do pećine na vrhu planine gdje je živio lama koji mi je darovao šal. Taj

poznati osjećaj bio je razlog zbog kojega sam ozbiljno shvatila njegova upozore nja i zašto i danas imam taj šal. Oduvijek sam osjećala da on znači nešto više od onoga što je lama rekao, ali nisam bila sigurna zašto sam to osjećala. John je zamolio jednog od svojih pomoćnika da nam donese čaj, a zatim sjeo na klupicu do mene ispod police s knjigama. - Znam da previše pričam - rekao je - ali kad se udubim u te stvari, napros to ne mogu stati. Vrlo je važno... vidite, ljudi kao što su Pitagora ili Platon ili bi lo tko od njih, sve životne nedaće poput bolesti, deformiranosti, nepravde i slično objašnjavaju činjenicom da je svako novo utjelovljenje bilo nagrada ili kaz na za prijašnje utjelovljenje. Kako duša sve više napreduje, tako osoba biva na građena sve većim izborom načina reinkarnacije, dakako s moralnom svrhom, da bi odradila i shvatila svoju osobnu karmu. Uistinu visoka duša bi, na primjer, odabrala odraditi svoju karmu kroz život samopožrtvovnosti, ali svaka osoba ima vlastiti način. Jasno, što je duša starija i većih duhovnih dostignuća, to se više može sjetiti o svojim prošlim životima. - Ali - pitala sam - što ako duša ne želi napredovati? Što ako duša želi zabo raviti cijelu tu stvar i reći baš me briga? - Pa, i o tome je puno napisano. Duša može odabrati napredak ili naza dovanje. Ako odabere naprestano nazadovanje, na kraju će izgubiti ljudskost i postati poput životinje, koja nema izbora da napreduje ili se moralno iskupi. To je ono što se naziva paklom. Ako ne odabereš duhovnu evoluciju, nakon nekog vremena više ne dobivaš priliku, i to je pakao. - Dakle, to su mislili kad su rekli: 'Ako ne vjeruješ u Boga, ići ćeš u pakao' - neku vrsta zemlje nedođije i nepostojanja? - Naravno. A obrnuto, naravno - Bog, znači beskrajnu vječnost duše i po stizanje moralnog iskupljenja. Znate li što znači iskupljenje? - Mislim da ne znam. - Samo analizirajte riječ. Znači biti jedno sa. Biti jedno s prvotnim Stvorite ljem ili prvotnom Kreacijom. Mi smo istodobno stvoritelji i na nesreću razaratelji. Ali kad se s Kreacijom poistovjetimo najjače što možemo, najbliži smo tome sta nju biti jedno sa. Znate, kad to počnete otkrivati malo pomalo, cijeli mozaik do biva smisao. - Dakle, sve to o reinkarnaciji duše zapravo i najgoroj vrsti zla i patnje daje smisao? - Dakako, sve se događa zbog nekog razloga. Sva tjelesna patnja, sva sreća, sav očaj i sva radost događa se u skladu s karmičkim Zakonom pravednosti. Zato život ima smisla. John je zastao i podigao ruku kako bi još nešto naglasio. A zatim je, možda vidjevši izraz na mom licu, stao i rekao: - Popijmo čaj! Otišli smo u njegov ured i sjeli pokraj prozora koji je bio u sjeni drveta. - Kako to da ste se počeli zanimati za sve ovo nakon što ste bili u Indiji? - pitao je.

Otpila sam vrući čaj od đumbira. - Možda sam bila budistički redovnik na Himalaji u prošlom životu, koji je znao sve tajne života, i vratila sam se da bih ponovno naučila ono što već znam. Nasmijao se. - Vjeruje li puno ljudi ovdje u reinkarnaciju i karmičku pravdu i sve to? - Naravno. Znate da vjeruju. Puno je nas čudaka okolo. Namignuo je i us tao. - U redu, dakle dobili ste knjige o vidovnjacima iz prošlosti. Vidite što se do gađa nakon idućeg tjedna ili dva. Bit ću tu budete li htjeli još razgovarati. Popili smo čaj. Zahvalila sam mu, platila knjige, izašla i uključila se u promet na aveniji Mel rose. Što god je John vjerovao,bila je njegova stvar, ali barem sam slušala i sad ću čitati. Vratila sam se kući u Encino. Marie mi je skuhala čaj i donijela topli francuski kruh sa sirom Brie. Uvijek je držala Brie na dobri francuski način, na sobnoj temperaturi, sve dok ne počne curiti s rubova porculanskog tanjura Limoges na koji ga je uvijek stavljala. Voljela sam njezin smisao za sitnice. Nije bilo važno to što me

nije željela u svojoj kuhinji. Znala sam da ne bih trebala jesti kruh i sir, ali nisam marila. Ponijela sam sve sa sobom gore i sjela okružena svojim novim knjigama, te započela čitati o Edgaru Cayceu.

Edgar Cayce rođen je 1877. god. u blizini Hopkinsvillea u Kentuckyju. Bio je jednostavan i duboko pobožan čovjek (kršćanin) koji je zapravo bio neškolovan jer je morao napustiti školu kako bi radio. Patio je od kronične astme i odlazio stručnom i visoko cijenjenom hipnoti- zeru u potrazi za olakšanjem koje mu tadašnja medicina nije mogla pružiti. Dok je bio pod hipnozom, dogodilo mu se nešto čudno. Počeo je govoriti u trećem licu glasom koji mu nije bio nimalo sličan. Upotrebljavao je riječ "mi" i opisao tretman za samoga sebe do najsitnijih detalja. Kad je hipnoza završena, hipnotizer je ispričao što se dogodilo i predložio Cayceu da se drži dobivenih uputa. Cayce ih je probao iz očaja. Astma je ubrzo nestala. Ali kad mu je hipnoti zer opisao "glas" koji je govorio kroz njega, Cayce se zaprepastio. Smatrao je to bogohulnim. Biblija je nalagala čovjeku da nikada - ne vjeruje nikakvom du hovnom biću osim Bogu. A Cayce je bio čovjek koji je vjerovao u Bibliju. Ali Cayce je također iskreno suosjećao s ljudima. Budući da se glas doimao dobronamjernim i služio za pomoć ljudima, odlučio je slušati ga neko vrijeme. Cayce je ubrzo naučio kako da ude u trans da bi pomogao drugima. Glas (koji je uvijek sebe nazivao "mi") stalno je rabio medicinske izraze i davao upute koje su očito bile plod velikog medicinskog znanja, o kojemu sam Cayce nije ništa znao. Ako su se upute precizno slijedile, uvijek su bile uspješne. Cayce je počeo vjerovati u postupak koliko su oni koji su tražili njegovu pomoć vjerovali u njega. * * *

Vijesti o Cayceovim čudnim moćima brzo su se proširile. Ljudi iz cijelog mjes ta i na kraju cijele zemlje počeli su mu se javljati. Nije morao vidjeti niti upoznati pacijente koji su tražili pomoć. - Mi - su očito mogli ući u njihove umove i tijela, ispitati stanje i preporučiti način liječenja koji je, ako se samo točno slijedio, uvi jek bio uspješan. New York Times objavio je detaljnu priču o Cayceu i potvrdio kako nema objašnjenja. Nije bilo dokaza da je Cayce govorio iz vlastite podsvijesti (nije ništa znao o medicinskoj profesiji), a što se tiče - duhovnih - entiteta, Times nije ko mentirao. Cayce je postao poznat u cijelom svijetu. Uskoro su ljudi počeli ispitivati Cayceov - glas - o svemirskim temama. - Što je svrha života? - Postoji li život nakon smrti? - Postoji li reinkarnacija duše? Glas je odgovorio potvrdno i počeo govoriti o prošlim životima ljudi koji su pitali. Povezivao je iskustva iz prošlih života s određenim bolestima od kojih su te oso be sada patile. Ponovno je Cayce bio zapanjen i zbunjen. Takve mu svemirske sveze nikad nisu padale napamet. Medicinsko mu je liječenje bilo prihvatljivo, ali podatke o prošlim životima smatrao je protureligijskima. U Bibliji o tome ništa ne piše. Neko je vrijeme odbijao primati podatke iz takvih poruka. Držao je to previše apsurd nim. Ali za kratko vrijeme, nakon bezbrojnih primjera što su potvrđivali prošle živote, počeo se pitati. Previše mu se ljudi vraćalo s dokazom da je uistinu po stojao gospodin ili gospođa XY koji su u prošlosti živjeli upravo u onim uvjetima koje je on opisao. Dakako, nisu imali dokaza da su oni bili ti ljudi, ali kad god bi detaljno ispitivao, svi bi rekli da im je zaista na neki čudan način poznato ono što im je opisivao. Moralna načela karme i reinkarnacije još su se izraženije javijala u svakoj poruci. Na primjer: Tridesetosmogodišnjakinja se žalila da ne može pristati na brak zbog dubo kog nepovjerenja prema muškarcima. Pokazalo se da ju je u prošloj inkarnaciji muž napustio, odmah nakon vjenčanja, kako bi se pridružio Križarima. Osamnaestogodišnja djevojka imala je veliki problem s pretilošću koji nije mogla nadzirati. Izuzevši njezinu pretilost, bila je izuzetno privlačna. Glas je rekao da je prije dva života bila atletičar u Rimu, bila je lijepa i vična atletici, ali je čes to ismijavala druge koji su bili debeli i nisu se mogli dobro kretati. Dvadesetjednogodišnji mladić se požalio da je nesretan što je homoseksu alac. Glas je rekao da je živio na francuskom kraljevskom dvoru gdje je uživao izazivajući i

raskrinkavajući homoseksualce. Poruka je glasila: - Ne osuđuj niko ga. Ono što osuđuješ kod drugih, postat ćeš i sam. Bilješke i zapisi koje je Cayce skupljao bile su jedne od najopsežnijih u medi cinskoj povijesti. Četrnaest tisuća poruka bile su dokaz zdravstvene karme, psi hološke karme, karme odmazde, obiteljske karme, karme mentalnih poreme ćaja, profesionalne karme... i tako dalje.

Ali ono što je izbijalo iz poruka jače od svega drugog, bila je potreba za po tvrđivanjem slobodne volje. Glas je rekao da osnovna greška koju čovjek čini je ta što vjeruje da je njegov život predodređen, te je zbog toga nemoćan da ga promijeni. Rekao je da životi koje sada živimo imaju najviši prioritet, te da je potvrda naše slobodne volje u odnosu na našu karmu naša najvažnija zadaća. Na nama je da uspostavimo duhovni kontakt sa samima sobom kako bismo do bili uvid u to što je svrha našega života. Za svaki čin, svaku ravnodušnost, svaku zlouporabu života na posljetku ćemo odgovarati. A na nama je da shvatimo kako bi optužnica mogla glasiti.

Dok sam čitala o Cayceu i "porukama" drugih vidovnjaka i medija, otkrila sam da me oduševljava zamisao da bi to moglo biti istina. Izvor iz kojega su potje cali podaci nije mi bio toliko bitan koliko njihov smisao. Možda je to bio samo glas podsvijesti vidovnjaka; možda su svi bili samo dobri glumci. Ali čak i da je to istina, moralno načelo njihove poruke bilo je nepogrešivo. I do bar temeljni sustav vrijednosti za život. - Svi su odgovori u tebi - govorili su. - Samo potraži! * * *

8. poglavlje

Da bismo mogli vidjeti sebe i druge pojave onakvima kakvi uistinu jesu, trebali bismo se vidjeti u svijetu duhovne prirode, našu sveukupnost koja nije počela s našim rođenjem niti će se završiti sa smrću našega tijela.

Immanuel Kant Kritika čistog razuma

V Citala sam do duboko u noć, a idućeg sam se jutra probudila rano i pošla u šetnju planinama Calabasas kako bih razmišljala. Planine su bile stjeno vite i strme, a s njih se pružao očarajavući pogled na Tihi ocean. "Ašram" je bio smješten visoko u brdima, bila je to neka vrsta improviziranog kampa ko ji je promicao duhovnost, ("toplice" za one koji su imali puno novaca). Voljela sam aktivnosti u ašramu i često sam odlazila tamo da bih se dovela u formu zbog televizijske emisije ili kad god bih znala da trebam odraditi dvije predstave na noć u Vegasu ili Tahoeu. Tu sam jela čistu, sirovu hranu, išla u duge petnaestok- ilometarske šetnje po planini, vježbala na svježem zraku i uspostavljala kontakt s onim što su Šveđani, koji su vodili to mjesto, nazivali "pranom" u zraku. Šveđani su bili Anne Marie Bennstrom (utemeljivačica ašrama) i njezina suradnica, Kateri- na Hedwig. Znale su gotovo sve što se može znati o zdravlju. U svakom slučaju vje rovala sam im, jer sam se nakon što bi završile sa mnom, uvijek osjećala sjajno. Sad dok sam se penjala uskom stazom, naletjela sam na Katerinu, koju sam obožavala. Skraćeno sam je zvala Cat. Vodila je skupinu štićenika na jedan od teških uspona. Bilo mi je dovoljno da samo ugledam Cat i odmah bih se osjećala bolje. Ona je bila oličenje radosti. Bila je prepuna entuzijazma, vesela, razdra gana i inteligentna; zajedno s Anne Marie daleko je odmakla u duhovnom istraži vanju. Obje su bile poklonice Sai Babe, avatara koji živi u Indiji. Cat je bila krupna žena, jaka kao planina uz koju se penjala. Bila je istodob no nježna i snažna, a njezina zarazna vedrina provela me je kroz osobito napo-

ran trening kad sam se prvi put vratila s putovanja u okviru političke kampanje za Georgea McGoverna i kasnije iz Kine - s deset kila previše. Zbog nje je bilo moguće podnijeti bol i disciplinu.

Zafrkavala sam je govoreći da je dobila nadi mak Cat jer je bila "kat"-alizator za događaje koji su uslijedili, a koji su mi u pot punosti promijenili život. Uspinjale smo se stazom zajedno. Neko vrijeme nisam ništa rekla. Nije ni ona. Bilo mi je drago zato što penjanje uz strmi nagib i tako ne ostavlja dovoljno daha. Na vrhu smo se istezale i gledale Tihi ocean. Cat je osjetila da želim nešto reći, ali ne znam kako. - Pa, hirovita slavna damo, kako si? 'Hirovita slavna dama', kakav čudan način da mi se obrati. - Hej - rekla sam - želiš li reći da sam hirovita? Nasmijala sam se, ne pot puno sigurna zašto sam osjetila potrebu za smijehom. - Da, što se tiče slave, hirovita si. Nisi baš sigurna što želiš, zar ne? Cat je vraški dobro znala odmah ispipati problem što je nekog mučio. - Slava? - rekla sam - mislim da nikada nisam toliko polagala na priznanja, koliko na kvalitetu posla. A sad me više zanima ono za čim tragam. - Misliš ti sama. - Ja? Zanimam se više za samu sebe? - Hoću reći, više te zanima da otkriješ tko si nego da budeš slavna. Nije li isti na Shirley? - Da... da - rekla sam - i to je borba. Zato što se sad iznenada zanimam onom dimenzijom sebe za koju nisam niti znala da postoji, a kamoli da sam je prije istraživala. - Govoriš o svojoj duhovnoj dimenziji? Bože, zvučalo je tako banalno, čuti kako to netko drugi pretače u riječi. Ali na kraju nijedna riječ više nije bila sigurno utočište. Sjetila sam se kako sam čes to osuđivala riječi koje su ljudi rabili kad bi opisivali duboko emotivno iskustvo u svezi s nekim apstraktnim događajem u svom životu. - Da - rekla sam - pretpostavljam da bi se moglo reći da sam uistinu znatiželj na u svezi s duhovnim stvarima. Ne znam više što se događa, ali što više slušam o tome, sve više želim znati? Osjetila sam kako tu rečenicu izgovaram kao da je pitanje. - O, Shirley, pa to je čudesno! - reče Cat svojim veselim osmijehom obavi jajući svaku riječ. - Tako je ispunjujuće kad te duhovno privuče, zar ne? Stavila sam ruke u džepove svoje trenirke. - Privlačenje duhovnoga? upitala sam. - Je li to ovo što doživljavam? - Pa jasno da jest. Shirley - Cat se nasmiješila. - Bog i duhovna spoznaja su sve. Zato smo tu. To je cijelo objašnjenje života i smisla. Za mene je to sve za što živim. Nije me briga ako nikad više ne sretnem drugog muškarca, a ti znaš kako sam nekad bila strastvena. Pa s tim je gotovo. Osjećam svoje vlastito duhovno svjetlo i zaljubljena sam u njega i ne treba mi ništa drugo.

- Isuse - pomislila sam - kad bih se ja mogla zaljubiti u svoje duhovno sv jetlo, to bi mi uštedjelo tako puno avionskih karata, a i mnogo tuge. - Pa, da - rekla sam - pretpostavljam da bih se morala objeručke baciti u to, ali nisam sigurna da znam kako. - Oh, Shirley - nastavi Cat - znam čudesno biće koje moraš upoznati. Anne Marie je sad s njim u Švedskoj. Ali kaže da će ga dovesti ovamo. - Čekaj malo, Cat - rekoh prekidajući je u sveopćem oduševljenju - Biće u Švedskoj? Kakva vrst bića? - Duhovno biće. Zove se Ambres i govori kroz čovjeka koji se zove Šture Johanssen. - Kako to misliš 'govori kroz'? Govoriš o kanaliziranju u transu? - Oh - reče ona, iznenađena što je nisam razumjela. - Pa, da. Šture je običan tesar koji živi u Stockholmu, a duhovno biće po imenu Ambres upotrebljava ga kao instrument kroz koji govori. Njegove su poruke nevjerojatno divne, Shirley. Trebala bi ga čuti. On naravno govori samo švedski sa starim švedskim naglas kom, ali Anne Marie ili ja ćemo ti prevoditi. On je tako snažno, moćno dobrohot no biće, Shirley. Zaboga, tebi bi se jako svidio. - Stockholm? - pitala sam. - Isuse, to je predugi put da bi se razgovaralo s duhom. Cat se nasmijala. - Pa, možda će Anne Marie iduće godine dovesti Sturea i njegovu ženu u Ameriku. Pa možeš onda doći na seansu. - Odvija li se to na isti način kao kod Edgara Caycea? - pitala sam prisjetivši se onoga što sam upravo pročitala o Cayceu. - Da - reče Cat. - Obojica u transu služe kao kanal kroz koji se bića 's one strane' javljaju. Šetali smo nekoliko trenutaka, Cat se uzbuđeno radovala zamisli da se i ja za nimam za dimenziju života koju je ona već odavno prihvatila. Ali ja sam željela još jednom provjeriti njezino stajalište. - Cat? - upitala sam - zaista vjeruješ da postoji 'ona strana' i da bestjelesna duhovna bića mogu razgovarati s nama, poučavati nas i tome slično? Cat se okrenula i pogledala me zapanjeno. -

Vjerujem li - upitala je. Kimnula sam. - Ne - odgovorila je - zaprepastivši me toliko da sam stala kao ukopana. - Ne. Uopće - ponovila je. - Ja ne vjerujem u to. Ja to znam. Shvatila sam da sam, jer se radilo o Cat, upravo čula snažnu potvrdu vjere. A ona ju je izgovorila s toliko ljubavi. Svaka druga dvojba koju sam tada mogla izraziti bila bi samo odraz moje vlastite nemogućnosti da prihvatim Catin remeljni sustav vrijednosti. Samo bih osuđivala ili ispitivala dubinu onoga što iz građuje njezin karakter i osobnost. Mogla sam zamisliti sebe kao neku vrstu pus tolovnog novinara, ali nikako nisam htjela ismijati sustav vjerovanja drugog čo vjeka ili - znanje - kako je to Cat upravo definirala.

- Pa - rekla sam - taj Ambres se doima kao zanimljivo biće. Osjećala sam se kao varalica začuvši riječ - biće - kako mi silazi s usana. - Oh, Shirley, kad Anne Marie i Šture i njegova žena dođu u Ameriku, naz vat ćemo te. Šteta što nemaš razlog da otputuješ u Stockholm. Zar ne trebaš novi par skija ili tako nešto? Nasmijale smo se i nastavile šetati, prešavši na razgovor o kombiniranju hrane i najnovijim informacijama o tome kako mliječni proizvo di djeluju na probavni sustav. Ubrzo smo se zagrlile i oprostile, obećavši da ćemo ustrajati na našem iznova započetom duhovnom istraživanju. Otišla sam ravno kući, osjećala sam snažan poriv da nazovem Gerryja u Lon don. Naprosto sam morala razgovarati s njim. Zapravo sam osjećala da ga moram vidjeti. Pretpostavljam da sam ga željela čuti i dodirnuti i osjetiti ga kao svoj drugi stvarni svijet. Nisam željela vidjeti nikoga od svojih prijatelja, a imala sam nešto slobodnog vremena za sebe prije početka proba za novu predstavu. Dok sam ga nazivala, prisjetila sam se kako sam ranije uvijek morala provje ravati osjećaje čovjeka s kojim imam svezu. Na neki način moji vlastiti osjećaji, moja pitanja, moje istraživanje, moji novi interesi doimali su se djelomično nedo statnima, tek napola ostvarenima jer nisu uključivali muškarca. Nisam s Gerryjem mogla razgovarati o onome što me zanima, ali kad bih barem bila s njim, mogla bih provjeriti vlastite predodžbe. Bilo mi je teško priznati kako moram potvrditi vlastiti identitet u odnosu na muškarca u mom životu, ali što je tu je. Našla sam ga u njegovu uredu u Londonu. - Bok - rekao je, nimalo iznenađen što me čuje tako brzo nakon susreta u Honoluluu. - Gerry - rekoh, osjetivši da je u gužvi - znam da si zauzet, ali želim doći u London da te vidim. Imam nekoliko tjedana i želim ih provesti s tobom. Čula sam kako oklijeva na drugom kraju prekooceanske žice. - Oh - na posljetku je rekao - ali ja idem u Stockholm. - U Švedsku? - izvalih glupost, zapanjena. Upravo sam se složila s Cat kako je šteta što nemam razloga za odlazak tamo. Kad danas o tome razmišljam, moram reći da je to bio početak niza događaja koji kao da su u svom razvoju slijedili određeni uzorak. Naravno, može se reći da je gotovo sve u životu puka slučajnost, ali nakon nekog vremena kad je slučajnosti sve više. javlja se potreba za ponovnim definiranjem "slučajnosti". Bilo kako bilo, Gerry je nastavio govoriti o svom putu u Stockholm. - Da - rekao je - imam sastanak o socijalističkoj ekonomiji i bit ću tamo tjedan dana. - Oh - rekoh ja - zašto onda ne bih i ja došla u Stockholm? Obožavam sni jeg. Nije ništa rekao. Čula sam ga kako se uljudno pozdravlja s nekim na izlasku iz njegova ureda i pretura neke papire. - Gerry? - rekoh. - Da, da - reče on. - Bok.

- Gerry. Moram razgovarati s tobom. Moram biti s tobom. Mislim, zaista mo ram. I pretpostavljam da moram znati što uistinu osjećaš. Znala sam da se ponašam poput šiparice koja ne da mira svome junaku. Če kala sam da nešto kaže. Svaki tren se doimao kao da ima neko užasno važno zna čenje. Na posljetku je rekao: - Da. Da, i ti meni nedostaješ. Bilo mu je neugodno, ali nisam popuštala. - Pa, je li u redu? Hoće li ti odgovarati da se nađemo u Stockholmu? Sama ću se pobrinuti za pojedinosti. - Kako to misliš da želiš znati što uistinu osjećam? Zvučao je uplašeno. - Što nije u redu, Gerry? - Uzrujan sam. - Znam. Zašto? Što te uzrujalo? - Uzrujava me pomisao na zadovoljstvo. - Kakvo zadovoljstvo? Na što misliš? - Uzrujava me osjećaj zadovoljstva kad znam što ti značim. - Zašto? Zašto bi te to uzrujavalo? - Zato - reče - što ne razumijem zašto sam ti toliko važan. Od toga se osje ćam

nedostatnim. Nisam znala što da kažem. Nisam znala o čemu je zapravo govorio. - Želiš li me vidjeti, Gerry? - upitala sam. - Čeznem za tim, ali se bojim da ću te razočarati. To mrzim - odgovorio je. - Mrzim osjećaj da ću te razočarati. - Pa - rekoh - možda je važno da ne razočaraš sebe. Možemo li razgovarati? - Dođi u Stockholm za dva dana - rekao je. - Odsjest ću u Grandu. Ti se smjesti negdje drugdje. Oklijevao je još nekoliko trenutaka. Zatim je prošaptao: - Zbogom - i spustio slušalicu. Sjedila sam i razmišljala kakav je to osjećaj kad misliš da nekomu nisi do statan. Bio je to osjećaj koji zapravo nisam nikada osjetila, koliko se sjećam. Osjećala sam se ovisnom o drugima, osobito što se tiče sindroma "muškarac u mom životu", ali nedostatnost sam obično osjećala u odnosu na sebe što je mo glo biti jednako loše. Prema načelima i ciljevima koje sam si postavljala ponekad je bilo nemoguće živjeti, budući da sam previše iziskavala od same sebe. Možda je tata bio u pravu. Možda nisam željela razočarati sebe. Nisam željela učiniti ono što je on učinio. Ali Gerry nije bio jedini muškarac koji mi se požalio da se osjeća nedostat nim. Sjetila sam se nekoliko važnih sveza koje sam imala, a koje su se na koncu i završile zato što su se muškarci naprosto bojali da neće moći ispuniti moja oče kivanja i zato što se nisu dobro osjećali u vlastitoj koži. Pitala sam se tko je uistinu odgovoran za takve prekide. Jesam li to ja zato što sam prezahtjevna? Ili je za to kriv osjećaj manje vrijednosti što su ga ti muškarci nosili u sebi?

Sjetila sam se kako sam posjetila nekoliko prijatelja psihologa zbog tog pita nja, a oni su istaknuli da svaki muškarac koji ima svezu sa ženom iza nje vidi sliku vlastite majke. Njihove su majke bile osobe kojima nisu bili dorasli. Samo mali broj muškaraca može jasno vidjeti svoje žene. Umjesto toga oni ih doživljavaju kroz guste velove slika svojih majki. Razmišljajući o odlasku u Švedsku kako bih vidjela Gerryja, sjetila sam se kako sam pročitala vrlo dobro potkrijepljeno iz vješće o istraživanju problema samoubojstava u Švedskoj. Visoki broj samouboj stava nije bio uzrokovan socijalizmom ni klimom niti bilo kojom popularnim mit om što se obično prepričava na koktelima. Umjesto toga, otkrili su da većinu samoubojstava u Švedskoj zapravo uzrokuju visoka načela i očekivanja što ih ma jke postavljaju svojoj djeci, a koja zauzvrat osjećaju da im naprosto nisu dorasla. Zbog duboke depresije i nezadovoljstva, osjećaju se toliko nedostatnima da se odlučuju za samoubojstvo. Možda su muškarci svugdje patili od doduše nešto slabijeg, ali ipak uznemi rujućeg osjećaja dvostrukih mjerila kad se radilo o ženama. A u ovom dobu pokreta za emancipaciju žene, kad žene tvrde da se osjećaju ovisnima o muškarcima, muškarci su patili od istih pritisaka koje su osjećali u dje tinjstvu i time pokazivali temeljni nedostatak vjere u same sebe, što je za njih bilo upravo pogubno. U oba slučaja, problem je bio u vlastitom identitetu. Gerry je rekao kako ne shvaća zašto mi je važan, kao da uza svu svoju inteligenciju i da rovitost i uspjehe nije bio vrijedan moje pažnje. Na površini je očito bio vrlo uspješan čovjek. Dakle, taj osjećaj nedostatnosti morao je dolaziti odnekud iznu tra. I samim tim što sam priznala da mi jest vrlo važan u intimnom smislu, omo gućila sam da na površinu izbiju njegove duboko skrivene nesigurnosti. Dakle pokret za emancipaciju žena nedvojbeno je bio važan, ali sad mi se činilo da je muško oslobođenje podjednako bitno. Zapravo, kad bi muškarci bili slobodniji priznati tko uistinu jesu, ne bi osjećali potrebu da potčinjavaju žene u svom životu u tolikoj mjeri. Možda ih je u mom slučaju činjenica da sam osobno bila u tolikoj mjeri nepotčinjena, potaknula da zaista ispitaju pravo značenje ravnopravnosti. A ako je postojao otpor prema istinskoj ravnopravnosti u svezi, ona bi se neizbježno raspala. A kako se muškarac i mogao osjećati ravnopravnim ako nije vjerovao da je vrijedan ljubavi? Nisam znala ništa o Gerryjevoj majci, ali to na kraju krajeva nije ni bilo bit no. Najvažnije je bilo pitanje što on sada misli o sebi. Čini se da je to bilo najhit nije pitanje za sve nas. Počela sam shvaćati s ovog novog stajališta da je spoznaja sebe bila najbol- nija, ali i najvažnija potraga od svih. Nitko od nas nije se osjećao cjelovitim ni vo lio sebe dovoljno da bi shvatio da je

njegov vlastiti identitet uvjet za ispunjenost i sreću. Ono što smo najviše trebali bila je cjelovita sveza sa samima sobom. Možda je upravo taj problem - bilo u ljudskom ili svemirskom smislu - bio ono o čemu su nam Mojsije i Krist i Buddha i Pitagora i Platon, i svi mudraci i filozofi kroz stoljeća pokušavali reći... spoznaj sebe i istina će te osloboditi.

Može li se pretpostaviti da jedan od puteva do razumijevanja tko svatko od nas usitinu jest, vodi kroz saznanje tko smo možda bili u prošlim životima? Bilo je puno primjera u kojima psihijatrija naprosto nije mogla prodrijeti dovoljno dubo ko do uzroka nečijeg problema. Možda je razumijevanje prošlih života bilo rješe nje. Ako su majke i očevi i iskustva iz djetinjstva u ovom životu oblikovali i uvje tovali način na koji se odnosimo prema životu i stvarnosti danas, zašto ne bi iskustva koja su se odvijala još dalje u prošlosti jednako tako utjecala na nas? Pao mi je na pamet razgovor s Paddyjem Chayevskym, prije nego što je umro. o romanu Izmijenjena stanja koji je pisao. Dugo je znanstveno istraživao i tvrdio da svako ljudsko biće nosi pohranjeno u svojim stanicama, tj. u nasljednom pam ćenju čitavo iskustvo ljudskog roda, od početka stvaranja. Mislim da je moj um slijedio iste puteve. Kako se prisjećanje na početak stvaranja kroz nasljedno pam ćenje pohranjeno u stanicama razlikuje od prisjećanja na prošle živote? Nedvoj beno je jedan oblik pamćenja bio jednako toliko čudesan kao i drugi. Pitala sam se jesam li možda poznavala Gerryja u nekom drugom životu, i ako jesam, je li naša karma da sada moramo nailaziti na tolike prepreke u svojoj svezi. I pitala sam se hoćemo li to riješiti na ispravan način. Nazvala sam Cat i rekla kako putujem u Stockholm. Nije se iznenadila. Dala mi je Stureovu adresu i broj telefona i rekla da ga potražim.

9. poglavlje

Cijeli je život potreban da bi se stekle vrline kaje će poništiti greške iz čo vjekova prošlog života.... Vrline koje stječemo, a koje se polako razvijaju u nama, nevidljive su veze koje povezuju svako naše postojanje s ostalima - ta postojanja pamti samo duh, jer materija ne pamti duhovne stvari.

Honore de Balzac Seraphita

UStockholmu sam boravila nekoliko puta kad sam bila na turneji i taj je grad u meni pobuđivao radoznalost. Grad je bio zatrpan snijegom kad sam stigla, izgledao je poput razglednice iz nordijskih mitova. Prijatelj kojemu sam javila da dolazim, dočekao me u zračnoj luci. Bilo je sedam sati navečer. Snijeg je padao gust poput vela, a ja sam se pita la kada pada mrak svakoga dana tijekom čuvenih švedskih zima. Već sam jed nom bila u Švedskoj tijekom zime, kad mi je curilo iz nosa, zamrznulo mi se na licu. U to doba. kasne pedesete, Švedska je bila društvena i fizička misterija za one od nas koji su čuli tek nešto malo o malenoj državi koja je glasala za socijal izam. Sjećam se kako su me prolazili hladni trnci dok sam sjedila u dvorani za dodjelu Nobelove nagrade i čula da nema boljih i lošijih mjesta niti klasnih razli ka u Švedskoj. Čula sam da je to zemlja slobodne ljubavi, ako muž i žena žele spavati s nekim drugim, nitko nije mario. Ali naučila sam da ta slika nije točna, te da mnogi Šveđani teško mogu živjeti s takvom načelom; osobito Šveđanke. U osnovi su bili jednako konzervativni kao i svi drugi ljudi na svijetu, iako im je Vladina politika dopuštala više legalnih osobnih sloboda nego igdje na kugli ze maljskoj. U Švedskoj sam boravila povodom Blagdana svjetla, Svete Lucije, kojim se obilježavao kraj dugih mračnih dana i početak polaganog približavanja još jed nog ljeta. Šveđani žive za Sunce i izgleda kao da hiberniraju u svojim umovima

do njegova dolaska. Neka vrsta institucionalizirane depresije zadesila bi švedski narod tijekom dugih zimskih mjeseci - koji su trajali veći dio godine. "Ljeto je došlo u utorak prošle godine" - bila je

omiljena švedska šala. Zima u Švedskoj zacijelo neće uveseliti moju svezu s Gerryjem. Prijatelj me je odveo na večeru, pa sam nakon nekoliko ostriga i haringi otišla u hotel gdje mi je rezervirao mali apartman s pogledom na luku. U dnevnoj sobi dočekali su me erkeri16, a u spavaćoj sobi bračni krevet. Znala sam da ću tu biti sretna. Bacila sam se na krevet i oko četiri sata kasnije probudila se s nagonom na povraćanje, u čemu sam i provela ostatak večeri. Uzrok je morala biti jedna od oštriga. Sunce je izašlo oko devet idućeg jutra, cijeli dan bio je oblačan i pomalo ma glovit. Led u zaljevu preko puta svakoga je sata probijao tegljač koji je kružio dok je kolona kamiona iskrcavala u zaljev snijeg očišćen s ulica toga jutra. Brodovi za razgledavanje grada jedan do drugog skupljeni na ledu, okruženi smrznutom vodom čekali su da grane proljeće. Doručkovala sam i izašla u kratku šetnju. Željela sam biti u sobi kad Gerry nazove, pa sam požurila natrag. Skliski led prekrio je gradske ulice, ali Šveđani nisu imali problema, spretno su skretali iza ugla i pratili krivine. Imala sam osjećaj da bih mogla pasti na svakom križanju. Kad sam se vratila u hotel, upraviteljica me potražila da vidi imam li kakvih naročitih želja. Nakon što sam je zamolila za fen koji bi radio na švedski sustav napajanja i još jedan pokrivač, bila sam sigurna da će mi biti vrlo ugodno. Hotel je imao privatni ulaz na koji su svi koji su to željeli mogli izaći ili ući nezamijećeni. Obećala mi je da telefonisti neće otkriti moje ime novinarima. Ostatak sam dana provela čekajući u sobi. Nazvao je oko šest. - Bok. - Bok. - Kako si? - Dobro. - Kad si stigla? - Sinoć. - Sinoć? Mislio sam da dolaziš danas oko pet. - Ne - rekoh - rekla sam ti da dolazim šesnaestog. - Aha. Mogu li doći? - Naravno. Jesi li nešto jeo dosad? - Ne, svratit ću nekamo usput. - Dođi odmah. Nešto će te čekati ovdje. Tako ćeš mi brže stići. - U redu. Zbogom. Glas mu je zvučao autoritativnije, kao da je zapovijedao samome sebi.

16 kutni prozori izbočeni prema van

Ostavila sam otškrinuta vrata sobe tako da ne mora čekati kad zakuca. Ot prilike pola sata kasnije bio je tu. Ušao je noseći na rukama glomazne krznene rukavice, za koje sam pretpo stavljala da ih njegova žena ne voli, bio je vrlo blijed i upala lica. Prešla sam preko sobe da ga zagrlim, ali on se uputio ravno k prozoru i po gledao van, da se orijenitra i vidi gdje je moj hotel u odnosu na njegov. Imao je na sebi mantil bez krzna, odijelo od tvida koje sam vidjela te jeseni i par kožnatih cipela s debelim gumenim potplatima. - Moja se baka proslavila - rekao je - klizanjem na tankom ledu u zaljevu po put ovoga, u suknji koja je dosezala tek nekoliko centimetara ispod koljena. - Pa - rekoh ja - možda ćeš se ti proslaviti klizanjem na tankom ledu u hlačama. Nasmiješio se. Otišao je do drugog prozora. - Vidiš li ona svjetla koja na vrhu izgledaju po put penisa? Upravo iza njih je moj hotel. Svjetla koja su se dizala u vis izgledala su mu poput penisa? Zanimljivo... Stala sam pokraj njega do prozora. Okrenuo se i obujmio mi dojku rukom. Pozvala sam ga da sjednemo. Naručila sam dva trostruka sendviča s povrćem i šunkom, a dobila sam zelenu salatu i rajčicu na tostu. Sjeo je na kauč i počeo rezati jedan od sendviča. Govorio je o budućem sma njenju proračuna, problemima s podizanjem poreza u izbornoj godini, te ame ričkom novinaru s kojim je razgovarao cijeloga dana. Pitao me je kako mi idu probe. Rekla sam da uskoro počinjem. Dok je govorio, gutao me je očima - moju kosu, moje pokrete, moju odjeću, moje tijelo... ali me nije dotaknuo. Ja sam se za razliku od njega previše bojala da ga dotaknem. Nastavili smo razgovarati, o ljudima koji u Vijetnamu žive na čamcima i koliko bi sretniji bili u Francuskoj, kad bi željeli poći u Europu. O Sihanuku u Ujedinjenim narodima i tome kako su se u engleskoj ljevici pojavile dvije potpuno suprotne struje kad je Vijetnam napao Kambodžu. Izbjegavali smo temu dok nismo oboje stekli sigurnost. Izvalio se na kauč. Osjetila sam da je iscrpljen i da je takav već duže vrijeme. I mogla sam osjetiti kako on zna da mi to smije pokazati. Sjela sam blizu njega i dotaknula mu kosu. Nije se protivio. Naslonio je glavu na kauč. Ruke su mu bile u krilu. Nije me pokušao dotaći. Naslonila sam mu glavu na grudi i gledajući mu u oči, nježno ga

poljubila u usta. Usne su mu bile još prohladne od hladno će vani. Pridigavši glavu, okrenuo se od mene i polako uzeo ostatak sendviča. Čekala sam da završi. Ponovno se naslonio na kauč i uzdahnuo. - Slušaj - rekla sam - Kako bi bilo da te izmasiram? Ne moraš ništa raditi, već samo lezi. Može? Istog trena je ustao i pošao u spavaću sobu. Okrenuo se, pričekao me i do pustio da mu skinem sako i košulju i kravatu. Pokušala sam, ali nisam mu mogla odvezati kravatu. Nasmijao se. - Zar nisi rekla da neću morati ništa raditi?

Odvezao je kravatu i stajao ruku opuštenih uz tijelo. Nisam mu ni pokušala skinuti hlače. Okrenula sam ga nježno licem prema krevetu. Uzela sam kremu i počela mu masirati leđa. Uzdisao je od zadovoljstva i grčio šake. Skinula sam hlače i džemper kako bih ga mogla opkoračiti oko struka i primijeniti tehniku ma saže koja je iziskivala više snage, a što sam je naučila u Japanu. Nokti su mi zadavali muku, pa sam koristila zapešća. Ramena i ruke bili su mu mišićavi, moje su se ruke doimale neučinkovitima, ali on je duboko uzdisao. - Znaš - rekao je - ovo mi je prva masaža u životu. Znala sam da govori istinu, bez obzira kako to nevjerojatno zvučalo. Ali bilo je sigurno da Gerry puno toga ne zna o onome što mu pričinja zadovoljstvo. Koža mu je bila hladna. Znala sam kako mu je ugodan topli dodir mojih ruku. Masirala sam mu vrat sve dok nisam osjetila da se opušta. Stavila sam još kreme na ruke i masirala mu donji dio leđa i struka. Počeo se uvijati poda mnom, pa sam mu kao u igri dala packu. Nastavila sam mu masirati leđa i struk. Podigao je ruku i obujmio me oko struka. Znala sam da je preumoran. Ali nije prestao. Obavio je i drugu ruku oko mene. Cijeli je prizor bio nestvaran. Mogli smo savršeno slobodno voditi ljubav, ali on je na neki način želio da to bude kao da se ne događa zaista. Pokušala sam se izvući iz njegova zagrljaja i dalje mu masirajući leđa. On se okrenuo i privlačio me k sebi sve dok nisam osjetila da mu pritišćem leđa i stiš- ćem ga nogama. Okrenuo se na leđa. Prije nego što sam shvatila što se događa, privukao me k sebi i vodili smo ljubav. Njegove su me ruke grlile tako čvrsto da sam jedva mogla disati. Zagrlio me je još čvršće. Iznova i iznova sam mu šaptala da ga volim. Jedini njegov od govor bilo je disanje, kao da se ponovno vratio doma. Nakon svega se odmorio. Nijedno od nas nije reklo ništa. Bio je tako miran kao da se ne želi nikad više pomaknuti. Odjednom sam se preplašila. Promeškoljila sam se pod njim. - Gerry - rekoh. - Da? - Bojim se da moram razgovarati s tobom. Zamuckivala sam dok sam govo rila ležeći pod njim. Neko je vrijeme zurio u strop, a zatim se naslonio na ruku i duboko se zagle dao u moje oči. - Razmišljao sam puno svakoga dana - rekao je. - Navest ću problem. Neću navesti rješenje jer ga nisam našao. Osjetila sam kako mi se steže čvor u želucu. - Volim te - rekao je. - Volim te iskreno, ali pola mene se tome opire. Suz državam se podsvjesno jer znam kako nisam dovoljno jak da podnesem po sljedice naše veze, bilo u političkom ili osobnom smislu. Osjećam se kao da sam u nekoj vrsti mentalne i fizičke rupe u ovoj svezi i ono što mi je postalo savršeno

jasno jest da nisam dovoljno jak. Dosad sam se tome opirao, ali sad to jasno vi dim i želim biti fer prema tebi. Potapšao me po glavi i sramežljivo se nasmiješio, poput djeteta koje osjeća krivnju zbog onoga što govori. - Molim te, nemoj me tapšati po glavi i sramežljivo se smiješiti - rekla sam. - Samo budi ozbiljan sa mnom i reci mi istinu. Lice mu se uozbiljilo. Shvatio je da sam, premda me nije dugo znao, ozbilj nija nego ikad u životu. Zagledao se duboko u moje oči. - Bez tebe mogu potisnuti svoje osjećaje, ali kad te vidim, volim tvoje lice, tvoju kosu; volim slušati ono što mi govoriš. Volim te dodirivati, volim te i uživam u ljubavi prema tebi. Svi mi se ti osjećaji vraćaju i ne mogu se nositi s njima. Željela sam zaplakati. Duboko je udahnuo. - Ne shvaćam zašto me voliš. Subjektivno vjerojatno znam, ali objektivno ne znam. Čekao je da ja nešto kažem. - Ne shvaćaš zašto te volim ili da te volim? - Ni jedno ni drugo. Eto, naveo sam problem - dodao je - nemojmo više raz govarati o tome. Nisam ništa rekla. Bojao se da mi je dao mogućnost da ga napustim. - Uvucimo se pod pokrivače - rekla sam.

To smo i učinili. Još uvijek nisam ništa rekla. Odlučio je nastaviti. - Svijet je danas prava ludnica. Želim pomoći svojoj stranci i svojoj zemlji da uđu u bolje razdoblje, a politički gledano zbog naše bih sveze mogao izgubiti na izborima. Znam da to zvuči okrutno, ali istina je, ne bih to mogao učiniti svojoj stranci. Oni ovise o mojoj ponovnoj pobjedi, a ni ja ne želim izgubiti svoje mjesto u Parlamentu. Ali kad bih privatno priznao našu ljubav, sve bi mi bilo trostruko teže. Moja žena i djeca tako me strpljivo trpe. U mojoj svezi sa ženom nema stras tvene ljubavi, ali ona je bila smirujuća sila u mome životu. Moralno ne mogu učiniti ništa što bi ih povrijedilo. Veći dio svog života proveo sam radeći, najčešće do granice izdržljivosti, a oni to toleriraju. Vidiš li koliko mi je to moralno nepri hvatljivo? A čak i kad bih zanemario osjećaje svih drugih, znam da nisam do voljno jak da priznam vlastite osjećaje ako to znači da ću povrijediti obitelj ili stranku. I sad dok ti ovo govorim, osjećam se kao da ti govorim iz rupe, ali iz te rupe jasno vidim stvari. Okrenula sam se ispod pokrivača i naslonila se na ruku i pogledala ga u lice. - Gerry, reci mi nešto. -Da? - Osjećam da te uz osjećaj osamljenosti i tvoja obitelj sputava. Je li to istina? - Jest - rekao je - i to je istina, ali ti i ja imamo vrlo zamršenu svezu jedno s drugim i možda je bilo dobro što su me oni sputavali. U suprotnom sam se mo gao pretvoriti u korov.

- Korov? Takva slika o samome sebi bila je potpuno neprikladna. Je li htio reći da bi, kad ne bi bilo njih, ugušio sve što je raslo oko njega? To je priroda ko rova. Ili je mislio da bi naprosto podivljao i bio nepokoran bez obiteljske stege? Ta mi se slika stalno vrtjela u mislima. Sjetila sam se kako sam se iznenadila kad sam jednom pročitala da ne postoji korov, već samo biljka na pogrešnom mjestu. - Moja je žena vrlo oštra i strašno osuđuje druge - rekao je. - Zato znam da ne bi nikad prihvatila našu svezu. Nikad nisam uspio shvatiti tu njezinu odliku, ali vrlo je jako izražena. Ona je monopolist. Upravlja obitelji željeznom rukom. - Željeznom rukom? - Da. I mislim da je to bilo dobro. Ali ne bi mogla razumjeti moju potrebu za tobom. Oštre pandže savjesti koja me je mučila odjednom su nestale. - Ali ako ne želiš biti, kako kažeš nemoralan prema njoj, zašto prihvaćaš da ona bude nemoralna prema tebi? - Ne mislim da je nemoralna. - Pa, što je uopće moralnost? Nije li nemoralno oštro osuđivati one koje voliš? - Ali oni su uvijek bili ljubazni i strpljivi. Ne mogu ih sada povrijediti. Pokušala sam shvatiti što je govorio, osobito stoga što nisam tražila nikakvu obvezu od njega. - Pa, čuj, dragi, nitko te ne tjera ni na što. Zacijelo ne ja. Molim te shvati da me više brine ono što ti misliš da radiš. - Kako to misliš? upitao je. - Pa, je li ti ikad palo na pamet da se bojiš prepustiti i osjetiti novu slobodu? - Što želiš reći? - Pa, prepustiti se slobodi iziskuje puno bola i odgovornosti. Možda si bio spreman na to kad si me sreo, ali samo do određene granice. A možda se oprav dano povlačiš u svoju rupu da bi izbjegao bol malo duže. Nova sloboda za tebe bi također značila bolji odnos prema obitelji. Problijedio je. - Ne znam. - Pa, možda si u rupi zato što te vlastite mogućnosti previše plaše. Osjećam se kao da sam se zaljubila u tvoje mogućnosti, a ti ih se bojiš. Nije ništa rekao. Zatim sam dodala: - Pretpostavljam da te moram pitati, zar ne? - Što bi me pitala? - Bi li mogao bez mene? Želiš li biti bez mene? Na licu mu se ocrtavala bol i iscrpljenost. Čekala sam njegov odgovor, a sve je u meni uskuhalo jer mu je trebalo tako dugo, a i zato što je ulagao nadljudski napor da bude pravedan. - Ne znam - rekao je. - Pretpostavljam da moram reći da je odgovor potvr dan. Mogao bih odustati od svojih osjećaja i vratiti se osamljenosti kako si rekla. Da, mislim da bih mogao.

Osjetila sam kako drhtim u sebi. Na meni je bio red da mu olakšam i napus tim ga zato što me voli. Potiskivala sam suze. - Što bih trebala učiniti? - pitala sam. - Ne znam kako bih podnijela tvoju osamljenost i bol zbog mog odlaska, da o sebi i ne govorim. - Da - rekao je - bio bih očajan kad bi me napustila. - A ako ne možeš razumjeti da te toliko volim, kako ćeš razumjeti koliko ti mene voliš? Kad bi sam sebe više volio, imao bi više slobode da voliš i mene i druge. Lice mu je poprimilo upitan izraz. - To ne razumijem - rekao je. - Mislim, moraš najprije voljeti sebe prije nego što možeš uistinu voljeti

bilo koga drugog. - Još uvijek ne razumijem - rekao je. - Pa ti kao da si posvetio cijeli život pomaganju drugima, potpuno nesvjes tan da ne činiš ništa kako bi pomogao sebi. Ustao je iz kreveta. - Znači li to da ne želiš o tome dalje raspravljati? - pitala sam. Nasmijao se i sramežljivo legao na mene. - Ali ima granica tome koliko mogu primiti - rekao je. - Ti si vrlo snažna. - Nepopustljiva je bolja riječ. Ali spreman si za moju nepopustljivost, inače ne bi bio tu. Sjeo je pokraj mene i rekao: - U redu, kako vidim, postoje tri rješenja. Jedno je da nastavimo s ovom političkom i osobnom prijevarom. Drugo je da izvede mo tvoje rješenje... i... - Čekaj malo. Kakvo moje rješenje? - Rješenje koje si predložila maloprije. Znaš... Nije mogao izgovoriti riječi: - Da me napustiš i odeš. - I treće da još malo razmislimo. - Pa sad razmišljamo zar ne? Nasmijao se. - Pa. barem o tome govorimo otvoreno - rekla sam. Pogledao je kroz prozor. - Znaš - rekao je - ovo je najduži intimni razgovor koji sam ikada imao. - Mislim da si u krivu - rekoh. - Mislim da ti je ovo jedini intimni razgovor u životu. Je li istina? - Jest. Pogledali smo se. - Čuj - rekoh - ne želim ti pokvariti brak i ne želim ti uništiti političku karije ru. Ali ne sviđa mi se sudjelovanje u prijevari bilo koje vrste, bila ona osobna, politička ili bilo kakva druga. - Znam - rekao je.

- Što se tiče rješenja, bila bih sretna kad bi se sa mnom osjećao slobodnije, to je sve. U tom smislu, možemo dobiti na vremenu. - Dobro - rekao je - shvaćam. Pokušat ću biti slobodniji, ako ti pristaneš da još malo produžimo prijevaru. - Može, dogovorili smo se - rekoh ja - ali samo još nešto. Bio si u pravu, po stoji granica do koje trebam biti nepopustljiva, ali isto tako postoji granica do koje bi ti trebao biti 'fer'. Molim te prestani biti toliko fer i jednostavno uživaj sa mnom, a ja ću prestati biti toliko nepopustljiva. - Dogovoreno - nasmijao se. Prevrnuo je očima i odmahnuo glavom glumeći očaj. Bio je izvrstan sugo vornik: nije bio neprijateljski nastrojen, nije popuštao, nije se svađao; samo je osjećao duboku, očajničku želju da shvati što se događa s nama. Obukao se, i ja isto. Rekao je da u nekom drugom gradu ima sastanak mla deži i da se neće vratiti u Stockholm sve do prekosutra. Ali vidjet ćemo se čim se vrati. Pristala sam na prijevaru još neko vrijeme, ali nisam spomenula pravo zna čenje prijevare koju je održavao ne rekavši ženi za nas gotovo već cijelu godinu. Niti sam spomenula da sam sumnjala kako je ono što ga najviše zabrinjava to da će ga njegova žena, sazna li za nas, oštro osuditi u javnosti, što će mu donijeti ne samo gubitak izbora, već razbiti svaku iluziju koju je imao o tome koliko je ona uistinu moralna... ili nije. Ispratila sam ga do privatnog ulaza, pokazala mu kako se otključava i proma trala ga kako odlazi po snijegu gunđajući nešto o noćnom čuvaru koji bi ga mo gao prepoznati. Zatim sam se sjetila kako je rekao nešto što nikako nisam mogla razumjeti. - Volim kad mi se dive - rekao je - ali ne oni ljudi koji mi doista nešto znače. Divljenje ljudi do kojih ti je stalo sa sobom nosi odgovornost da moramo za služiti njihovo divljenje. Bilo je to nešto više od odnosa s javnošću; iziskivalo je određene odlike koje bi izdržale težak test i neprestano držanje na oku kroz du lje razdoblje. Većina ljudi nije si dopuštala bliske osobne kontakte. Pobuđivali su u njima veliku tjeskobu koju su teško mogli izdržati... možda nekoliko dana, ali na dulje vrijeme to im je bila prevelika prijetnja. Ironija je bila u tome što svi želimo ljubav. Provodimo život u potrazi za drugom osobom s kojom ćemo ga podijeliti, a kad pronađemo osobu koja ima kvalitete što joj omogućuju da zadovolji tu našu po trebu, povlačimo se.

10. poglavlje

Mislim da je besmrtnost prolazak duše kroz mnoge živote ili iskustva, a oni od njih koje uistinu odživimo, primijenimo i naučimo, pomažu nam da učinimo svaki idući život bogatijim, sretnijim i boljim, unoseći u njega jedi na stvarna sjećanja na ono što se zbilo ranije...

Louisa May Alcott Pisma

Tri su dana prošla prije nego što sam ponovno vidjela Gerryja. Za to vrije me sjedila sam u hotelskoj sobi i razmišljala. Spavala sam oko četiri sata na noć. Odlazila sam u šetnje po smrznutom snijegu, ali nisam bila svjes na hladnoće. Cijeli mi se život vrtio u mislima. Čitala sam neke knjige koje sam kupila u knjižari Drvo Bodhi, posebice o Edgaru Cayceu. A zatim sam izvukla adresu i telefonski broj švedskog medija kroz kojega je govorio Ambres. Nazvala sam prijatelja koji me je dočekao u zračnoj luci. Lars i njegova žena bavili su se reklamom; pripadali su višoj srednjoj klasi, premda Šveđani nisu že ljeli priznati da su klasno društvo. Upoznala sam ih kad sam bila na turneji u Stockholmu prije nekoliko godina. Bili su vrlo diskretni kad su me dočekali u zračnoj luci i suzdržavali su se pi tati zašto sam došla u Stockholm sada. Neobvezatno smo ćaskali preko telefona neko vrijeme i u tom kontekstu napomenula sam kako sam pročitala nekoliko metafizičkih knjiga, osobito o vidovnjaku Edgaru Cayceu i njegovim zapisima. - Oh, da - rekao je Lars. - Edgar Cayce. Dobro mi je poznat njegov rad. Bio je vrlo pronicav. Pomalo me iznenadilo što je Edgar Cayce bio poznat u Švedskoj kad sam ja u Americi tek nedavno čula za njega. - Čudna je slučajnost što si njega spomenula - Lars je nastavio - jer upravo večeras idemo na seansu sa švedskim medijem. Želiš li poći s nama i upoznati duhovno biće?

- Medij? - rekoh. - Lars, ti vidiš to duhovno biće? - Da - odgovorio je iskreno. - Kako se zove? - upitala sam. - Ambres - rekao je. Pa, blago rečeno - slučajnost - nije bila uzaludna što se mene tiče. Prelista vala sam Cayceovu knjigu dok smo razgovarali. Sad sam je čvrsto zatvorila i pri stala, rekavši da bih vrlo rado išla. Nedvojbeno sam pored Gerryja imala i druge razloge da posjetim Švedsku. Stvari su zaista postajale sve zanimljivije. Bila sam spremna kad su Lars i Birgitta došli po mene nekoliko sati kasnije. Nisu pitali što sam radila otkako sam stigla, pa sam im i bez pitanja počela pričati kako imam zamisao za novu knjigu, pa provodim vrijeme daleko od kaotičnog života u Americi, da trebam mir i tišinu švedske zime. Doimalo se da su prihvatili moje objašnjenje, ali Šveđani rijetko otkrivaju svoje osjećaje. Odvezli su me do predgrađa Stockholma gdje su živjeli medij i njegova žena. Rekli su mi da se medij zove Sture Johanssen, a njegova žena Turid. O duhovnom biću koje je govorilo kroz Sturea pronio se glas po cijeloj Švedskoj. - Puno ljudi dolazi čuti Ambresovo učenje tijekom seansi - rekao je Lars - zato što mnogima pomaže svojim medicinskim dijagnozama. - Kako to misliš? - pitala sam, prisjećajući sa da je i s Cayceom bio sličan slučaj. - Oh - rekao je Lars - ljudi dolaze iz cijele Švedske s potrebama raznih vr sta. Neki pate od kroničnih zdravstvenih tegoba, neki su oboljeli od smrtonosnih bolesti, a neke muči psihološka zbunjenost, dok neki naprosto žele pitati otkuda potječe čovječanstvo i kamo ide. - A taj Ambres ima odgovore za sve to? - Pa - rekao je Lars - ako ljudi slijede njegove upute savršeno precizno, obično dobiju olakšanje, a većina uputa temelji se na shvaćanju da svatko od nas u sebi ima moć da spozna sve ako je samo prepoznamo i vjerujemo u nju. - A što ako netko ima rak u posljednjem stadiju? Može li ga Ambres ublažiti? - Ne, Ambres ga ne može ublažiti. On pomaže svakoj osobi da pronađe do bar put mentalno i duhovno, tako da to oni sami pokušaju ili se barem suoče s emotivnim problemima koje imaju. U osnovi je to holistički i duhovni pristup. - Koliko je djelotvoran? - pitala sam. - Pa - odgovorio je Lars - temelj Ambresova učenja jest da nam pokaže kako su u nama moć i znanje da možemo postati sve što želimo. Da mi imamo dimen zije i moć shvaćanja kojih nismo svjesni. On nas uči da je naša pozitivna energi ja veličanstvena, jednako kao i njegova, samo što on kao duhovno biće koje tre nutno nema tijelo to zna, a mi ne znamo. - Pa, što je zapravo duhovno biće? Ne shvaćam. - Svi smo mi duhovna bića - rekao je Lars. - Samo što to ne priznajemo. Mi smo duhovna bića načinjena od energije koja borave u fizičkom tijelu u ovom trenutku, a Ambres je duhovno biće od energije koje u ovom trenutku ne boravi

u tijelu. Dakako, on je visoko razvijen, ali i mi smo. Razlika je u tome što mi u to ne vjerujemo. Odjeci onoga što mi je David govorio ispunjavali su mi um. Djelići i riječi iz članaka i knjiga koje sam pročitala plesali su mi u glavi. Ono što je rekao Sai Baba u Indiji zvučalo je isto kao i riječi duhovnog učitelja Krišnamurtija. - Svatko može ostvariti sve na svijetu - govorili su - a kad priznamo da u nama postoji naizgled nevidljiva duhovna moć, naš će se napredak ubrzati. - Dakle - rekla sam Larsu - ti i Birgitta zaista vjerujete da pravo duhovno biće govori kroz Sturea Johanssena? - Pa, naravno - reče Birgitta. - Kao prvo, ako to nije pravo duhovno biće ili visoko razvijena priroda, onda je Sture Johanssen ne samo savršen glumac, nego u sebi ima pohranjene informacije i načine liječenja koji su spasili brojne živote kako tjelesno tako i mentalno. On je također govorio stvari koje su bile tako duboko intimne da je gotovo nemoguće da ih Sture zna. Niti itko ima pojma ot kuda bi on sam od sebe mogao dobiti medicinske informacije koje rabi u dijag nozi. Ali svaka osoba mora imati vjeru u sebe. Ambres također govori o prošlim životima za koje se pokazalo da su ljudima nekako poznati jer imaju veliki utje caj na živote kakve vode danas. Otvorila sam prozor i duboko udahnula. - Misliš da je moguće sa sigurnošću utvrditi informacije iz prošlih života ko je izravno utječu na sveze koje imamo danas? - Da - rekao je Lars - ali Ambres jako naglašava da je ovaj život najvažniji jer u suprotnom postajemo opsjednuti prošlošću, umjesto da se usredotočimo na sadašnjost. - Odgovara li on uvijek na pitanja o prošlim životima? - Ne - odgovori Birgitta - ne uvijek. Puno puta procijeni osobu koja pita i za ključi da joj je puno bitnije da zna o svom sadašnjem životu. Dok drugima daje opširne informacije o prošlim životima. Ovisi o osobi. Sjedila sam neko vrijeme u tišini dok sam slušala kako Birgitta i Lars nabra jaju koliko je Ambres pomogao ljudima odgovarajući na pitanja i rješavajući probleme što su mučili ljude koji su mu se obratili za pomoć. Dok su drugi na prosto iz radoznalosti željeli vidjeti kako se odvija duhovno kanaliziranje. - Čujte - na posljetku sam rekla - biste li rekli da se puno takvih stvari sada odvija? - Misliš drugdje na svijetu? - upita Lars. - Ili samo ovdje u Švedskoj? - Ne znam - rekoh. - Bilo gdje, pretpostavljam. - Pa, imamo puno prijatelja u Americi i Europi koji se zanimaju za duhovnu metafiziku. Da, mediji kroz koje govore duhovna bića sve su češći. Gotovo kao da što se više približavamo kraju tisućljeća, to više duhovne pomoći dobivamo ako to samo znamo iskoristiti. - Pa, jesu li neki od tih medija lažni ili varalice? Mislim, kako možete prepo znati razliku između onoga koji glumi i onoga koji je zaista u transu? - pitala sam.

Lars je razmišljao o mom pitanju kao da nikad prije nije ni pomislio na tu mogućnost. Pogledao je Birgittu, pa su oboje slegnuli ramenima. - Ne znamo - odgovorio je. - Pretpostavljam da na neki način znaš kad je ono što se događa lažno. Ono što dolazi kroz njih obično je previše komplicira no ili previše intimno, a da bi medij to mogao glumiti. U svakom bi slučaju mo gao uvidjeti razliku prema posljedicama koje bi iskusio. Nikad nismo vidjeli vara licu, pa zaista ne znamo. - Zanimaju li mnoge od vaših suradnika u reklamnoj agenciji ovakve stvari? - pitala sam. - Tek nekolicinu - odgovorio je iskreno Lars - one koje zanima duhovni razvoj. Najčešće ne govorimo o tome s ljudima koji to ne žele prihvatiti bez pre drasuda, ali ima puno ljudi poput nas s kojima smo postali bliski prijatelji. Ljudi koji tragaju za vlastitim duhovnim razumijevanjem jesu oni s kojima doista mo žemo razgovarati. Ostali su tek poznanici. Čini se da žive na površini života, i ne ulaze u dubinu. Udahnula sam još jednom čisti švedski zrak. - A što je sa Stureom Johans- senom? Kakav je on kao osoba kad nije u transu? - upitala sam. - Sture je tesar - objasnio je Lars - i ni najmanje ga ne zanima duhovni svijet - Smeta li mu onda to što služi kao instrument kad bi mogao provoditi vrije me izrađujući police za knjige ili slično? - pitala sam. Lars se nasmijao dok se automobil probijao kroz zaleđene ulice Stockholma. - Ne smeta - odgovorio je. - On kaže ako to pomaže ljudima, on je za. On je čovjek dobra srca. Priprost, ali doista dobar čovjek. - A kako zvuči Ambres u usporedbi sa Stureom? - Ponekad je jako teško razumjeti

Ambresov jezik - rekao je Lars - zato što govori starim švedskim, nešto kao kad bi ti slušala biblijski engleski. Način govo ra potpuno se razlikuje od Stureova, a i od današnjeg švedskog. Ambres kaže da nema jezika za neka od znanja koja bi nam želio prenijeti. - Kako to misliš? - Pa - rekao je - kad nas nastoji poučiti o dimenzijama i pojmovima o koji ma nikad nismo razmišljali, kaže da mu sam jezik postaje ograničenjem. - Žao mi je - rekla sam iskreno, ali morala sam zvučati nepovjerljivo - možete li biti određeniji? Lars je kimnuo glavom. - Naš govorni i pisani jezik opisuje samo one di menzije koje se odnose na naših pet osjetila. Naš tjelesni svijet. Tek počinjemo, razvojem astrofizike i psihodinamike uviđati da trebamo razviti jezik koji se odnosi na svjetove što su nam nevidljivi. Malo po malo, počinjemo otkrivati uzbudljive dimenzije koje ponekad ironično nazivamo metafizičkim svijetom. Zato je Ambresu ponekad teško pomoći nam da shvatimo život s drugog sta jališta osim tjelesnog. Zatvorila sam oči dok smo se vozili pitajući se kakav je to osjećaj ne biti "tje lesan". Otkrila sam da sam onoga trena kad sam se upustila u raspravu o

metafizičkom i čula ljude kako izgovaraju riječi poput "okultno", "astralno", "koz mičke vibracije", "zapisi u eteru", "duša", "Bog" - uobičajeni rječnik za temu ko ja je stara koliko i vrijeme - reagirala živčano i podrugljivo, podsmijehom, sumn jom i otvorenim prijezirom. Ovaj put nije bio iznimka. Unatoč tome željela sam nešto više. Željela sam sama doživjeti medij. Lars je nastavio dok sam imala zatvorene oči. - Sve znanosti imaju vlastiti rječnik - rekao je - koji je obično nerazumljiv laicima, a da i ne govorimo o tajna ma, rijetkostima i čudima koje prihvaćamo s vjerom. A isto vrijedi za sve religi je. Prihvaćamo znanstvena čuda, a da ih zapravo ne razumijemo, dok religijska čuda prihvaćamo zbog vjere. Pitam se zašto mi na Zapadu imamo toliko poteš koća s cijelim pojmom iskustva i mišljenja koje popularno nazivamo 'okultnim'. Otvorila sam oči. - Zato što - rekoh - kad pomislimo na 'okultno', odmah mislimo na mračne sile i Rosemarynu bebu i takve stvari. To je apsurdno. Duhovi mrtvaca i sve to nije baš veselo, zar ne? Lars se nasmijao. - Pa - rekao je - mnogi ljudi su iskoristili okultno da bi istak nuli mračnu stranu metafizičkog svijeta. Ali svijetla strana je zacijelo prelijepa. Možeš uzeti bilo što iz prirode i usredotočiti se na negativno, ali pozitivna ljepota toga može ti promijeniti život. Prevrnula sam očima. Naravno, sjedila sam u autu u Stockholmu s ovim čov jekom i njegovom ženom koji su zvučali jednako kao David na Manhattanu i Cat u Calabasasu u Kaliforniji. Je li ta zaraza zahvatila cijeli svijet? Kao da mi je čuo misli, Lars je rekao: - Milijuni ljudi u cijelom svijetu zani maju se za takve stvari, potaknuli su čitavu izdavačku djelatnost, učenja, škole, pojedince i književnost svih vrsta da se posvete metafizičkim dimenzijama života. Ne bih to sve nazvao okultnim. Nazvao bih to zanimanjem za duhovnu dimen ziju života. Lars i Birgitta progovorili su istodobno. Opet su naglasili koliko su njihovi duhovni interesi postali "veličanstveno ispunjujući". Rekli su kako su zbog njih sretniji i ljubazniji. Tijekom mnogih seansi s Ambresom, stekli su puno novih prijatelja koji su poput njih vjerovali u jednake stvari. Činilo se da nitko ne gaji nikakvu sumnju da je Ambres doista duhovno biće koje govori iz astrala. Nisam željela zvučati podozrivo, ali još jednom sam upitala: - Vi iskreno vjerujete ča je Ambres stvarno duhovno biće? Birgitta se okrenula k meni, a Lars se strpljivo nasmiješio. - To je gotovo ne moguće objasniti nekome tko nema dovoljno nepristranosti kako bi barem vidio to kao mogućnost - rekla je. Piljila sam u stockholmske krajolike, razmišljajući. Pitam se koliko drugih Šve đana u svojim kućicama kao s razglednice zanima duhovno istraživanje. Svaki ugao, svaka kuća, svako drvo izgledalo je kao snijegom prekriveni prizor s raz glednice. Kožna sjedišta Larsova Volva odisala su blagim svježim mirisom. Bio je to udoban, moderan, izrazito luksuzan automobil. Švedske kuće bile su moderne i čiste, ne previše bogate, ali imala sam dojam da je svaka na svoj način bila nešto

naročito. Švedska je imala svoje probleme, ali ipak je išla ususret dvadeset prvom stoljeću s proračunatom ravnotežom između socijalizma i demokracije. Pitala sam se hoće li im uspjeti u budućnosti. Pitala sam se koliko je prevladavalo i duboko zadiralo njihovo zanimanje za duhovno. Bilo mi je nevjerojatno da me uspješan poslovni čovjek, koji se bavi reklamom vozi na duhovnu seansu s medi jem u transu. Petnaestak kilometara od Stockholma ušli smo u tihu stambenu četvrt. Na svakom su uglu bile uključene staromodne ulične svjetiljke. Pješčanici i njihaljke ukrašavali su svaki niz stambenih zgrada koje su bile jednake, ali su na neki način odisale originalnošću s cvijećem u teglama, snjegovićima i ukrasima koje je izra dila svaka obitelj. Lars je zaustavio auto, pa sam izašla. Gledala sam slične zgrade oko sebe. - Znaš - rekla sam - vjerojatno bih ušetala u krivu zgradu svaki tjedan. Na neki te način to potiče da pozornije pogledaš originalnost svake kuće kako ne bi pogri ješio. Lars se nasmiješio. On i Birgitta odveli su me do jedne od zgrada i pozvonili. Veseli ženski glas javio se iznutra, a uskoro je punija žena rumenih obraza otvo rila vrata i pozdravila nas na švedskom. - Ovo je Turid - rekao je Lars. - Ispričava se što ne govori engleski. Vidjela je tvoje filmove i veseli je što želiš upoznati Ambresa. Turid nas je uvela u svoju dnevnu sobu koja je izgledala kao švedska inačica male kuće iz doline San Fernando: niski, moderni kauč, police s knjigama, luster u Tiffany stilu iznad modernog drvenog niskog stolića. Nekoliko je ljudi sjedilo oko stola. Zeleni bršljan širio se preko vaza na stolovima. - Sture je izradio sav namještaj - napomenuo je Lars. Lars je prevodio dok me je Turid predstavila ostalim prijateljima kao Shirley. Nije spomenula moje prezime. Nakon uvodnih ljubaznih riječi na vratima, doi malo se da joj to nije važno. - Sture se odmara - rekla je. - Ubrzo će izaći iz spavaće sobe. Pozvala nas je da sjednemo i uzmemo malo piva ili sira koje je iznijela na ručno izrađeni stolić. Nas troje izgladnjelo smo se bacili na sir i švedske krekere. - Sture i Turid posvetili su cijeli svoj život ovoj duhovnoj komunikaciji - rekao je Lars. - Turid se zabrinjava da bi Sture mogao iscrpiti svoju energiju u transu, premda oboje žele pomoći što većem broju ljudi. - Zašto? - pitala sam. - Mislim, znači li to da Sture više uopće ne radi kao tesar? - Tako nekako. - Pa, otkuda im onda novac za život? - Ljudi daju onoliko koliko misle da je razmjerno onomu što su naučili tijekom seanse. Dakle, Sture je bio švedski tesar koji je odjednom otkrio da kroz njega govori duhovni glas, pa je napustio svoj uobičajeni život i posvetio se pomaganju dru-

gima dopuštajući da bude instrument za komunikaciju s duhovnim bićem, vrlo slično Edgaru Cayceu. Je li se nešto slično dogodilo Mojsiju i Abrahamu, te dru gim drevnim prorocima o kojima Biblija govori? Događaju li se i danas iste stva ri koje su se dogodile onda - samo na moderan način? - Zašto to rade, Lars? - pitala sam. - Pa, ne znaju. Naprosto osjećaju da moraju. Svjesni su da se stanje u svijetu pogoršava i osjećaju da je ovo način da se svijetu prenese duhovno znanje koje će spriječiti takvo ljudsko djelovanje. Zapravo i ja osjećam isto. Slušamo ono što Ambres govori i to je promijenilo način na koji se odnosimo prema svom životu. Sad donosim pozitivnije i suosjećajnije odluke kad znam više o svrsi ljudskoga postojanja. Ostali su ljudi tiho razgovarali jedni s drugima, jeli sir i pili pivo. Neki su raz govarali o događajima u svom životu, dok su drugi raspravljali o duhovnim isti nama koje nisu u potpunosti razumjeli. Podigla sam pogled. Sture je tiho ušao u sobu. Bio je visok oko 175 cm, dob ro građen, odlučna i krepka koraka i s ponešto promjenjivim glasom. Doimao se vrlo sramežljivim, ali stisak mu je bio snažan kad nas je Lars upoznao. Pozdravio me na švedskom. Lice mu je bilo iznimno ljubazno. Imao je oko trideset pet go dina. Neko je vrijeme stajao sramežljivo se pozdravljajući s prijateljima, dok Turid nije rukom pokazala da će njih dvoje sjesti. Sjeli su jedno do drugog na tvrde sto lice, a na stolu pokraj Turid nalazila se čaša vode. - Moramo odmah početi - ispričavala se - zato što nas još čekaju drugi ljudi. Nježno je ugasila svjetla i upalila svijeću na stoliću u sredini sobe. Šture je mir no sjedio, pripremajući se za opuštanje. - Provedimo nekoliko trenutaka u

tihoj meditaciji - zamolila je Turid. Svi smo pognuli glave i čekali da Sture uđe u odgovarajuće stanje transa kako bi se Ambres mogao javiti. Dok sam sjedila u mraku osvijetljenom svjetlošću svijeće, pitala sam se što bi Gerry pomislio da me vidi. Stalno mi se javljao u mislima, ali sam se namjerno usredotočila na svijeću. Nikada nisam bila osoba koja više voli nešto raditi u dru štvu, obično bih radije takve stvari činila u privatnosti, na svoj način i svojim tem pom. Ali u tako puno knjiga koje sam pročitala, stajalo je da zajednička energija koristi svima puno više nego osobna energija. Sigurna sam da svaki izvođač ili govornik zna što je energija publike. I svatko tko se ikada našao u publici, osjetio je to zajedništvo i sudjelovao u njemu. Ustvari, u knjigama je pisalo da je zajedni čka pozitivna energija puno snažnija, intenzivnija i korisnija, te potpomaže sva kom ljudskom nastojanju, u skladu s duhovnim stajalištem. Sada sam postala svje sna jedinstva sa svima drugima u sobi. Prošlo je desetak minuta. Moj je diktafon tiho preo pokraj mene. Lars je sje dio upravo iznad diktafona. Podsjetio me je još jednom da će mu biti teško brzo prevoditi stari švedski. Rekao je da će pokušati održati korak s njim. Pogledala sam u Sturea. Sjedio je mirno, dišući duboko, ali smireno. Oči su mu bile zatvorene. Ruke su mu mirno ležale na mišićavim bedrima. Njegova

smeđa kovrčasta kosa bila je ošišana do iznad uha. Bila sam svjesna kako se usre dotočujem na sitne pojedinosti. Nakon petnaestak minuta, počeo je lagano drh tati... tresao se kao da ga drma električna struja. Turid ga je primila za ruku, goto vo kao da ga uzemljuje svojim tjelesnim dodirom. Nasmiješila se. Lars mi je šap nuo na uho. - Zbog elekromagnetne energije Ambresova duhovnog bića, Sture treba Turidinu uzemljenu energiju kako bi neutralizirao svoje tijelo. Zato to moraju ra diti zajedno. Stureovo se tijelo odjednom ukočilo i on je sjeo potpuno uspravno. Oči su mu se otvorile. Zatim mu se glava nagnula naprijed i nakrivila na jednu stranu. Cijelo mu se tijelo treslo, a kad je prestalo, otvorio je usta i grlenim glasom izgo vorio nešto na švedskom. Glas nije zvučao slično nikome od ljudi koje sam upra vo upoznala. Lars se nagnuo i prosaptao: - Ambres kaže 'pozdrav' i vrlo je sretan što smo se skupili. Predstavio se i govori nam o razini duhovne energije u sobi. Ne znam što sam mislila. Željela sam prekinuti Larsa i pitati kako taj Ambres može znati kakva je razina energije, ali prije nego što sam mogla pitati, seansa se već razvila u dijalog između Ambresa i ljudi koji su došli učiti od njega. Lars je prevodio koliko je brzo mogao. Zatim sam shvatila da mnoge od na zočnih nije zanimalo kako se to odvija. Već su prihvatili proces. Zanimala su ih samo "učenja" koja je Ambres prenosio. A iz njihovih pitanja nije se vidjelo da ih zanimaju prošli životi ili razina energije. Pitali su Ambresa pitanja o početku Stvaranja! Lars je nastojao držati korak u prijevodu. Pokušala sam pratiti što se doga đalo. Ambres je govorio, ali pažljivo. Kažem Ambres, zato što sam imala "osjećaj" da je to Ambres. Bila sam sigurna da Sture s tim nema nikakve sveze. On je bio neka vrsta telefonske sveze putem koje se javljalo ovo duhovno biće. Ustvari, mogla sam "osjetiti" osobnost, smisao za humor i drevni ritam misli toga bića po imenu Ambres. Gestikulirao je, smijao se i isticao jezgrovite i bitne dijelove vlasti tom energijom, a ne Stureovom. Konačno, tako se barem 'činilo' meni. Stureova su leđa bila uspravna i ukočena, nimalo nalik opuštenim pokretima čovjeka koje ga sam promatrala prije pola sata. Lars je prevodio u minijaturnim rečenicama, dok je Ambres opisivao Boga kao inteligenciju. Opisao je prve pokrete Božje misli i stvaranje materije. Opisao je rađanje svjetova i svjetove unutar svjetova; svemire i svemire unutar svemira. Opisao je Božju ljubav za sve što je stvorio i njegovu potrebu da primi tu ljubav izraženu u "osjećaju". Opisao je Božju potrebu da stvori Život. Shvatila sam na što je Lars mislio kad je rekao da je jezik ograničenje, otkri la sam da se poistovjećujem s onim što Ambres osjeća, sputan ograničenjima ze maljskog jezika! Prošla su otprilike dva sata. Lars je nastavio prevoditi općenito. Ambres je govorio o usponu i padu civilizacija, stvaranju piramida, koje su se

doimale iz nimno važnima i koje je nazvao "knjižnicama u kamenu". Na neki sam način osje tila da mogu shvatiti ono što je govorio. Ostali u sobi postavljali su pitanja na

švedskom i Ambres je pokazao da vidi kako su nazočna i druga bića - koja go vore - drugim jezikom - ali rekao je da on potječe iz stare Švedske i čak i kad bi mogao govoriti - drugim jezicima - njegovu - instrumentu - to ne bi bilo ugod no. Napor stvaranja riječi u nepoznatom jeziku iscrpilo bi mu previše energije. Čak i dok je na veličanstven način opisivao početak Stvaranja, to biće Am bres imalo je dobar osjećaj za humor na ljudskoj razini. Pitala sam se prije koliko dugo je on bio čovjek i je li to uopće bio, ali seansa je brzo nadišla moja svjetov na pitanja. Mogla sam samo osjetiti kako su svi prisutni bili razvijeniji od mene. Udobno sam se smjestila i pokušala upiti ono što se događalo. Ambres-Sture bi katkad ustao i prošetao prostorijom nagnut na jednu stranu, vukući jednu nogu. Nije nimalo nalikovao Stureu kojega sam upoznala. Ponekad bi se grohotom smijao i zbijao šale kako bi podvukao smisao. Otišao je do ploče za crtanje koja je visjela na zidu i crtao dijagrame i svemirske geometrijske pla nove i spirale kako bi nam slikovitije dočarao svoje opise. Postavljao je skupini pi tanja poput profesora na satu. Skupina se uključivala u raspravu, bila uzbuđena i ponekad nije mogla shvatiti najhitnije detalje koje bi on strpljivo ponovno obja šnjavao. Nekoliko je puta prekorio nekoga tko očito nije uradio domaći uradak. Zatim je ponovno sjeo pokraj Turid. - Instrument gubi energiju - rekao je Ambres. - Mora obnoviti snagu. Rekao je kako se nada da će nas ponovno sresti. Naložio nam je da se brine mo jedni za druge. Zatim je izrekao molitvu na starom švedskom, zahvaljujući Bogu na prilici da služi. Sture je drhtao. Električni naboj po imenu Ambres napuštao je njegovo tije lo. Turid je brzo stavila čašu vode u ruke svoga muža. Sture je ispio do dna. Po lako je dolazio k sebi i ustao. Ogledala sam se oko sebe ne znajući što da mislim. Gosti su tiho međusobno razgovarali, pitali su me jesam li razumjela dovoljno švedskog da bih shvatila što se događa, na što sam odgovorila potvrdno, ne želeći priznati da bi mi trebalo dosta vremena za razumijevanje samoga procesa, a kamoli poruke. Ali i bez toga su se doimali kao da razumiju moje stanje i rekli da će mi to jednom kad budem mogla prihvatiti, biti korisno. Korisno? Bilo je dovoljno da mi pomuti mozak. Bila sam sretna da sam pro čitala Caycea prije dolaska. Prišla sam Stureu. - Hvala vam - rekla sam - nadam se da ste dobro. Nikad nisam vidjela ništa slično. Sture se rukovao sa mnom dok je Lars prevodio. Doimao se umorno, ali smireno. Oči su mu bile svijetle i ljubazne. Rekao je kako se nada da sam nešto naučila od Ambresa, i priznao da bi i sam želio jednom razgovarati s njim, te sleg nuo ramenima kao da i sam ne razumije što se zapravo događa. Iznenadila me njegova izravnost i otvorenost. Turid me je zagrlila. - Ambres je veliki učitelj - rekla je. - Tako mi je drago što si ga čula. Sture se sad mora odmoriti.

Otpratila je Larsa, Birgittu i mene do vrata i rekla da možemo sutra razgova rati ako želim. Zaželjeli smo si laku noć i otišli. Vani je padao snijeg. Snjegović u pješčaniku sada je nalikovao četvrtastoj hrpi, koju je načinio novi snijeg dok su djeca u sus jedstvu spavala. Pod bijelim svodom nas smo se troje uputili do auta. - Kako ti se svidjelo? - upita Lars. Željela sam reći nešto dubokoumno. - Mislim da mi treba neko vrijeme da razmislim - odugovlačila sam. - Znaš - rekla sam - počinjem osjećati da sam na neki način dovedena ova mo. Previše mi se toga dogodilo u posljednje vrijeme da bih vjerovala u slučaj nosti. Mislim da sam trebala doći u Stockholm. Lars i Birgitta su se nasmiješili i poveli me kroz snijeg do auta. Nismo ništa više rekli. Zatim, dok smo se vozili natrag u Stockholm, svatko zaokupljen svojim misli ma, počela sam razmišljati o nizu "slučajnosti" u svom životu. Bila sam svjesna kako počinjem otkrivati neki predodređeni plan koji se odvija u skladu s razvo jem moje svijesti i mojom željom da prihvatim ono za što sam spremna. Kao da su se događaji i slučajnosti morali dogoditi samo ako im to dopustim. Trenutak je bio prepušten meni, ali njihova neizbježnost bila je utvrđena i predodređena. Iznenadilo me je što o tome razmišljam. Nikad nisam vjerovala u takvo što. Pa ipak

zbijeni slijed slučajnosti u mojoj svezi s Gerryjem: njezina priroda, utemelje- nost na zemaljskim nezadovoljstvima, političkoj stvarnosti i negativne zapreke slučajno su se (opet ta riječ!) odvijali istodobno s polaganim razvojem moga pri jateljstva s Davidom i razumijevanjem njegovog duhovnog stajališta - sve je to uvelike pridonijelo mom prihvaćanju drugih dimenzija. Činilo se da sam tek promatrač uhvaćen u sredini između dvije stvarnosti. Osjećala sam kako postupno razvijam sposobnost razumijevanja oba gledišta koja su, što sam više razmišljala, bila dvojnost u životu (nešto poput onoga o čemu mi je govorio otac) - uzemljena svjetovna stvarnost i svemirska duhovna stvarnost. Možda su obje bile neophodne za ljudsku sreću. Postajalo mi je sve jasnije da je držati samo jedno gledište, od ta dva, jedinim ispravnim, u biti ograničeno, da je to predrasuda i najvjerojatnije netočno. Možda su svi ljudi bili um, tijelo i duh kako su nam drevni mudraci govorili. To su nam ostavili u nasljeđe. Možda sam to morala ponovno naučiti. Oprostila sam se od Larsa i Birgitte i rekla da ću im se javiti.

11. poglavlje

Postoji načelo koje je dokaz protiv svih podataka, dokaz protiv svih argumenata, koji nepogrešivo održava čovjeka u vječnom neznanju; to je načelo prijezira, prije ispitivanja

Herbert Spencer

Kad sam ušla u hotelsku sobu, zvonio je telefon. Javila sam se. - Bok - reče Gerry. - Kako si? - Dobro - rekoh. - Žao mi je, ali morat ću ostati još nekoliko dana. - U redu je. Znam da si zauzet. - Jesam. - Kako se osjećaš? - Snijeg na drveću izgleda božanski. - Točno - rekoh - priroda izvan grada mora biti divna. - Moja je žena došla iz Londona. Osjetila sam kako me napušta snaga. Nisam znala što da kažem. Osjetila sam se paraliziranom. Je li znao da će ona doći? Je li je zamolio da dođe? - Halo? - rekao je. - Da. Tu sam. - Pa... - rekao je - navratu ću kasnije. - Da, naravno. Bit ću tu. Našla sam se u kovitlacu. Osjećala sam mučninu i bijes. Kao da mi je u tr buhu bila rupa. Pitala sam se što bi mi Edgar Cayce ili Ambres preporučili dok

sam nastojala prisiliti um da se smiri i usredotoči na duhovno. Nisam uspijevala. Zaključila sam da su sve to besmislice kad se radi o stvarnom životu na Zemlji. Uspjela sam se nasmijati vulgarnosti svoje misli. Kad je Gerry došao, bila sam rezervirana. Nisam mogla komunicirati. Vodili smo ljubav, ali bojala sam se. Nije rekao ništa - ni o dolasku svoje žene ni o mo joj reakciji. Nisam ni ja. Pitao me je miriše li mu kosa na parfem. Rekla sam da ga nemam na sebi i da ne rabim nikakav već mjesecima. Kad sam otvorila vrata kupaonice da vidim treba li mu nešto, ugledala sam njegovo krupno tijelo svijeno u kadi u položaju embrija, kako se tušira; izgledao je kao da se još nije rodio. Nije ga bilo sljedeća dva dana i noći. Pisala sam. Pisala sam o svemu što sam osjećala. Pisala sam dok mi se nije zavrtjelo u glavi. Ponovno sam preživljavala sve što se događalo. Pisala sam da bih shvatila. Pisala sam kako bih odlučila što da ura dim. Pokušavala sam zadržati ono što jesam, što želim, što bih voljela učiniti sa ili bez Gerryja. Pisala sam kako bih razumjela samu sebe. Pisala sam o svom živo tu, svojim mislima i pitanjima. Pisala sam danima. Kad god bi Gerry nazvao, rekla bih mu da pišem. Rekao je kako mu je dra go da nešto radim. To je ublažavalo njegov osjećaj krivnje što me ne može vid jeti. Rekla sam mu neka ne brine. Bila sam osoba koja će se uvijek zanimati s nečim. Zatim sam osjećala krivnju što sam djelomično pisala i o njemu, a to mu nisam rekla. Šeste večeri završio je s radom oko pola deset, nazvao me i rekao kako želi doći k meni, ali osjeća da bi trebao otići k ženi. Rekla sam da je u redu. Pisala sam do duboko u noć, probudila sam se u šest i nastavila pisati. Nisam napuštala svoju hotelsku sobu. Pisala sam ono što sam živjela i osjećala, poput proširenog dnevnika, kao da

razgovaram sama sa sobom. Došao je sljedeće večeri. Jeli smo i razgovarali. Jeo je krvi i dinju. Imao je na sebi tanku tirkiznu kravatu koju je dobio na dar od gradića koji je posjetio jučer. Kosa mu je padala preko čela dok je gestikulirao rukama, hvatajući zrak polu otvorenim dlanovima. Nisam napravila nijedan pokret prema njemu. Prešla sam preko sobe da mu donesem još čaja. Pružio je ruku, zaustavio me i privukao me k sebi. Stajala sam nepomično. Polako i s dražesnom nježnošću po ljubio mi je oči, bradu, kosu i na kraju usne. Obujmio me rukama. Moje su ruke visile do tijela. Stisnuo se k meni. Stajala sam nepomično. S nekom vrstom podmukle sigurnosti poveo me je prema spavaćoj sobi. Ni sam željela ići. Preuzeo je inicijativu i nisam bila baš sigurna da sam to željela. Spustio me je na krevet i ljubio me dugo i strastveno kao da stavlja na kušnju vla stito pravo da uzme ono što želi. Reagirala sam, ali bez agresivnosti. Skinuo je moj debeli vuneni džemper i milovao moje tijelo. Ruke su mu bile svuda po meni.

Otkopčao je moje hlače i skinuo ih. Njegove su se ruke obavijale oko i ispod mene. Ispružio je ruke i obujmio moju glavu pritisnuvši mi kosu. - Volim te - rekao je. Nisam ništa rekla. - Rekao sam da te volim. Nisam ništa rekla. Zatim je poput bujice koja ruši branu povikao: - Volim te, volim te, volim te... Ležali smo zajedno sve dok neka vrsta stvarnosti ponovno nije isplivala na površinu. Sjeo je i gledao iznad mene kroz prozor. Lice mu je izgledalo kao da je staro stotinu godina, kao da mu um izlazi kroz njega i cijedi mu se niz obraze. Pogledao me je. - O čemu razmišljaš? - pitao je. Prvi put da se zanimao za ono o čemu ja raz mišljam. - Mislim kako je sve ovo nestvarno - rekla sam. - Sjedila sam u ovoj sobi i promatrala kako tegljači kruže i probijaju led. Promatrala sam kako šest slojeva snijega pada na pločnik pod prozorom. Jela sam švedske krekere i maslac, i ništa više. Pisala sam i pisala i pisala dok me ruka ne bi zaboljela. Pretvorila sam se u pokućstvo i tepih i hladni zrak. A sad si ti tu. Ti si tu i to mi je tako nestvarno. - Možda je ono što radimo stvarnije - rekao je. - Da - rekla sam. - Možda. Zavrtjela sam glavom kako bih se ponovno vrati la u normalu. - Dakle sada - rekla sam - moraš se vratiti svojoj nestvarnosti. Ustao je i uputio se u kupaonicu. Ostala sam ležati na krevetu. Okrenuo se i vratio u sobu. - Volim te - rekao je. Zagrlila sam ga. - Hvala ti - rekla sam. - Hvala ti. Sjao je od radosti. Njegove su se tamne oči zaiskrile. Ponovno je pošao u ku- paonicu i ponovno se vratio. - Volim te - rekao je. - Da - rekla sam. - I ja tebe. - Ali još ne mogu shvatiti zašto. Još ne shvaćam zašto me želiš. - Ne shvaćam ni ja - odgovorila sam. - Ustvari većinu ovoga ne razumijem. Odmahnuo je glavom. - I više od svega na svijetu - rekao je - želim opet pro vesti cijelu noć s tobom. - Mislim - rekla sam - da je to zato što to sad ne možeš učiniti. - Ne, poznajem se bolje od toga. Ozbiljno je kimnuo glavom. Ponovno je ustao. Ovoga je puta stigao do kupa onice. Vratio se mokar i hladan. Obrisala sam ga. Privukao me je k sebi i čvrsto me zagrlio. Sušila sam mu kosu fenom dok je oblačio cipele i čarape. Kad se obukao, razgovarali smo o njegovu rasporedu za iduća dva dana. Imao je sastanke i tiskovne konferencije.

Rekla sam mu da ću se uskoro morati vratiti u Ameriku. Rekao je da se ne ćemo moći vidjeti sutradan; raspored mu je bio pun. Rekla sam da je u redu i da nema veze. Obukao je kaput i krznene rukavice i izašao na vrata. Umjesto da samo ode, kao što je imao običaj, okrenuo se i pitao: - Kako napreduje pisanje? - Dobro - rekla sam. - Dobro. Samo nisam sigurna kamo ide. Pogledao me. - Možda bi se naprosto trebala izgubiti - rekao je. Njegove su riječi sjekle zrak. Nisam znala što misli, ili možda jesam. Namignuo mi je i rekao: - Ciao - te zatvorio vrata za sobom. Bila sam duboko zbunjena. Zatim me svladala krivnja... a onda neka vrsta dvostrukog viđenja. Nisam više znala što je bilo stvarno. Mrzila sam taj osjećaj. Najgore što mi se moglo dogoditi bilo je da ne mogu jasno razaznati svoj emo tivni vidokrug. Ponovno sam počela pisati - nisam imala s kim razgovarati, osim sebe. Same sebe.

Sve se doimalo kao privid. Je li i bio privid? Je li tjelesna stvarnost samo ono što mislim da jest? Običan dan u životu svakog čovjeka bio je tek gluma, niz pri zora; glumili smo ono što smo mislili da osjećamo. Shakespeare je to rekao. Možda je cijeli život pozornica, a svi mi tek smo glumci na njoj koji igraju svoje uloge. Je li govorio o reikarnaciji kad je to napisao? Dakle, ako je danas gluma, je li jučer privid? A sutra? Možda ni Gerry ni naši susreti ni moj rad ni ovaj svijet sutra neće uopće pos tojati. Ili, možda je ono što me izluđuje zapravo pritisak da definiram stvarnost u tjelesnim okvirima. Možda je istina bila da je sve stvarno na svakoj razini zato što je sve relativno i mora se uzeti u obzir. Možda smo voljeli i smijali se i radili i su djelovali u nesvjesnom nastojanju da se podsjetimo da moramo imati svrhu iza ove stvarnosti. Ako je ta svrha stvarna, je li svatko od nas koristio nekog drugog kao odskočnu dasku kako bismo mogli vlastitu svrhu jasnije odrediti? Jesmo li naprosto koristili druge koje volimo kako bismo ispitali svoje skrivene potencijale, nevidljive mogućnosti i dobili neku definiciju samih sebe? Jesmo li tražili izvor svog smisla iz nekog drugog vremena? Ili smo naprosto znali jedni druge od rani je? Jesmo li Gerry i ja uistinu rješavali neki odnos koji nismo riješili u prošlom ži votu? Ako je doista tako i ako bismo to nekako mogli shvatiti, možda onda više ne bismo trebali jedno drugo. Je li u tome bio vic? Možda je to bio najdublji razlog za humor. Možda je sav život bio kolosalna svemirska šala jer će nastaviti svojim putem bez obzira što mi učinili ili ne učinili. Možda smo se samo trebali smijati na svoj način do kraja, zato što je možda kraj ionako bio tek početak. Moglo je biti istina da ciklus počinje iznova sve dok ne shvatimo. To doista nije bilo tako loše. Zasigurno se nismo trebali bojati smrti. Ako se smrt zapravo nije događala, onda je život bio šala na naš račun. Dakle, možemo se smijati dok traje i dok otkrivamo vlastitu svrhu. * * *

Gerry mi se pojavio u mislima. Dok sam pisala o njemu, stvari sam sagledala objektivnije. Počela sam jasnije vidjeti njegovu ulogu u mom životu. Nisam više uzimala toliko k srcu ni njegovu ni svoju zbunjenost i počela sam osjećati da za to što jedno drugom toliko značimo ima razloga, da se iza toga nazire svrha. U shemi njegova života kao i u shemi mojega, svrha koja možda trenutno nije tako jasna, ali će to vjerojatno ubrzo postati. Pisala sam kao da razgovaram sa samom sobom. Sati su se topili jedan za dru gim. Nisam napuštala svoju hotelsku sobu. Počela sam nalikovati zidovima. Na pamet sam znala putanju kojom je kružio tegljač što je revno obavljao svoju dužnost i probijao led svakoga dana u zaljevu ispod mog prozora. Promatrala sam kako se dani duže sa svakom nadolazećom snježnom olujom. I sad sam, na kraju još jednog tjedna, gledala grad ovijen bjelinom, dok ga je veo svježeg sni jega zavijao u novu bjelinu. Hodala sam kroz snijeg. Morala sam prehodati pet milja... kroz grad do zoo loškog vrta, dok su se hrpe snježnobijelog šlaga kotrljale svuda oko mene. Jedino što sam čula bilo je moje disanje u tišini, dok su se kilometri nizali ispred mene. Tri jelena promatrala su me dok sam prolazila pokraj njih, propadajući do član ka u snijeg što mi je tiho škripao pod nogama. Podigla sam glavu k Suncu. Pet je labudova proletjelo ispred njega. Jedan je čovjek u daljini šetao i pušio lulu. Misli o Gerryju tiho su visjele u zraku nada mnom dok sam koračala. Bio je poput ovog zraka, ove zemlje, ovog krajolika. Bio je to pastelni krajolik, bez pre više boja ili izražajnosti. Bio je to krajolik koji se doimao kao da skriva vlastite namjere, kao da je njegovo pravo značenje duboko skriveno. Nije se nametao - udobno se smjestio gotovo čekajući da ga se otkrije, da ga se dodirne, da se po njemu hoda i da ga se razumije. Nije se bojao samoga sebe kako bi netko mo gao isprva pomisliti. Nije, umjesto toga čekao je samoga sebe; s dugim, tihim str pljenjem, oni koji su mu bili novi, mogli bi se osjetiti odbačenima i isključenima iz te cjeline. Ali to ne bi bila ispravna reakcija. Time ne bismo dali priliku toj iz dvojenoj tišini da procvate. A možda je tako bilo i s ljudima. Osjećali smo emotivnu glad zbog nedostatka otvorene jasnoće i razgovjetne komunikacije, što nam je uskraćivalo unutarnje bogatstvo komunikacije s tišinom. Doista, tišina je vjerojatno bila sadržajnija, i

ako sam se osjećala žrtvom komu nikacije, bio je to moj problem jer to vjerojatno nije bila istina. Naviknula sam se na eksplozivnu komunikaciju u životu. Ono što sam sada doživljavala bila je im- plozivn komunikacija. Morala sam otkriti što je u meni, a morao je i Gerry. Šetala sam cijeli dan i došla u hotel upravo na vrijeme da vidim Gerryja na šved skoj televiziji kako govori o ekonomskim problemima u zemljama Trećeg svijeta. Sve sam to već čula, ali sam unatoč tome pozorno pratila. Bio je siguran u sebe i gorljivo zagovarao svoje prijedloge za rješenje. Čitala sam Herald Tribune, čekajući njegov poziv, kad sam začula kako se otvaraju vrata. Doimao se kao da je trčao cijelim putem. Bio je potpuno bez daha, ukočena lica, na njegovim obrvama i trepavicama caklio se i topio snijeg. Brzo sam ga

poljubila. Bio je još "u transu", živahan i želio znati što mislim o njegovu nastupu na televiziji. Razgovarali smo o tome kako je dobro naučio prikazati svoju osob nost na televiziju. Pojeo je dva čokoladna keksa i popio mlaki čaj. Razgovarali smo o Jimmyju Carteru i Kini, te o šarolikom nastupu koji sam planirala i nadala se da ću ga izvesti u Pekingu. Razgovarali smo o svemu i svačemu, samo ne o onome što me najviše zanimalo. Odlučila sam da je trenutak da upoznam Gerryja s onim što se događalo meni - nama - sa stvarima o kojima sam pisala (o tome me nije pitao). - Gerry? - hrabro sam rekla. - Hmm... - Zanima li to o čemu pišem? Izgledao je iznenađeno. - Da - rekao je - naravno. - O nama - nastavila sam i vidjevši pažljivo nadziran uznemireni izraz na nje govu licu - barem na neki način. - Na koji način? - Vidiš, u posljednje vrijeme mi se događa puno čudnih stvari, barem otkad se znamo. Slučajnost za slučajnošću gurale su nas jedno drugome. Ono što nas snažno privlači jedno drugome nije logično u ovim okolnostima. Ti i ja znamo da je to puno više od tjelesne privlačnosti, ali zašto? Sve ovo vrijeme s tobom pre dosjećam kako ću se osjećati i prepoznajem stare osjećaje. Gerry, iskreno mi re ci - imaš li osjećaj da si me već prije znao? - Blagi Bože! Ne shvaćam te. Kako god bilo, kakve to sveze ima? - Pa, možda kad bismo mogli shvatiti što smo ranije bili, mogli bismo otkriti što sad trebamo učiniti. Duboko je udahnuo. - Dušo, predugo si bila sama u ovoj sobi... - Nisam, k vragu! Odjednom sam izgubila strpljenje. - Nemoj mi držati pro diku! Samo želim razgovarati o tome. Nisam premorena od rada, nisam luda i nisam glupa. Čini se da na ovom svijetu ima puno više od onoga što si ti spre man priznati. Napravio je kiselo lice. - Pa to je vjerojatno u svakom slučaju istina - rekao je. - Na što konkretno misliš? - Na reinkarnaciju, na primjer. - Nemam ništa protiv reinkarnacije - ona odgovara onima kojima je potrebna. - Gerry, ne govorim o izgladnjelim seljacima. Ima puno ljudi iz svih društve nih i intelektualnih skupina, koji su u svim vremenskim razdobljima vjerovali u reinkarnaciju. Ali da budem određena, sad govorim o nama. - O, zaboga! Ako želiš reći da smo doista u nekom prošlom životu živjeli za jedno, Shirley, pa što onda? Kakve to Veze ima, ako se toga ionako ne sjećam? - Pa, možda bi imalo sveze kad bismo otkrili putem kanaliziranja. Znala sam da tome prilazim na pogrešan način. - Što je, k vragu, kanaliziranje? - Mislim - progutala sam - na razgovor s du hovnim bićem bez tijela uz pomoć medija - ljudi to stalno rade kako bi otkrili razne stvari.

Gerry je bio zapanjen, a zatim vrlo zabrinut. - Shirley, jesi li išla k medijima? - Ne moraš to izgovarati kao prostu riječ - rekla sam mu. - Ne, ne! Naravno da ne moram, nisam tako mislio. Duboko je udahnuo. - U pravu si moramo o tome razgovarati. Što si ustvari radila? Osjećajući krivnju, oprez i prijezir ispričala sam mu o Cat i Ambresu, o Ed- garu Cayceu, o svemu što sam pročitala. Slušao je bez riječi dok se nisam postup no zaustavila. Zatim me je pogledao s izrazom koji je na moje iznenađenje otkri vao postiđenost. - Gerry, o čemu razmišljaš? - pitala sam. Odmahnuo je glavom. - Ne znam što bih rekao - promrmljao je. - Mislim, ne možeš to misliti ozbiljno. - Zašto ne? - Pa, Bože moj, nije li očito? Ti mediji su luđaci ili čudaci, oni to izvlače iz vlastite podsvijesti. Ili uzimaju iz tvoje. Ne vjeruješ valjda da doista komuniciraju s duhovima? - Oni ne komuniciraju. Oni su samo instrument za

kanaliziranje - nakon toga se čak ne sjećaju onoga što je rečeno. - Što god radili, to je krajnja besmislica. Oni to čine za novac, izrabljuju naivne ljude koji žele čuti nekakvu slatku glupost o mrtvim rođacima ili nekoj dru goj prokletoj stvari. - Edgar Cayce nije uzimao novac, a savjeti koje je davao bili su razumni i nisu mogli potjecati iz njegove podsvjesti, budući da nije imao nikakvu medicinsku naobrazbu. Gerry je bespomoćno piljio u mene. - Zašto se za ime Boga moraš baviti tak vim stvarima? - upitao je očajan. - Samo pokušavam pronaći objašnjenje za nas - rekla sam - ili možda samo za sebe. Počinjem uviđati da to ne mogu učiniti za nas... - Hvala Bogu da ne možeš! Slušaj, dušo, (tako je rijetko izgovarao nježne ri ječi, a posebice dvaput u istom razgovoru - morao je doista biti uznemiren), stvarno ne smiješ nastaviti s tim. Mislim, ništa ti dobro to ne može donijeti. Devedeset posto tih ljudi su šarlatani i to svi znaju - svi će tvoji prijatelji pomisli ti da ti se nešto pošemerilo u glavi. A Bog zna što bi pomislila publika, ako bi to ikad procurilo. Bilo je zanimljivo što se brine za moj ugled. Pretpostavljam da je to logično jer je i sam u svako doba bio više nego svjestan svog vlastitog ugleda. Ali još uvi jek nije ni na koji način razmislio o mogućnostima svijeta koji sam istraživala: bi lo je to potpuno izvan njegova vidokruga, nije to mogao vidjeti, nije mogao pri znati mogućnost vjerodostojnosti njegova postojanja. - Kako to misliš 'ako bi to ikad procurilo', Gerry? Upravo o tome pišem. - Nije valjda - rekao je ravnodušno. - Nećeš to objaviti.

- Zašto ne? Njegova me ukočenost dovela u neugodan položaj, jer to zapra vo u ovom trenutku nisam imala namjeru objaviti. - Zato što će te svaki intelektualac kojeg znaš, svatko s pola mozga razapeti na križ - zaustavio se nesiguran i zabrinut. Zabavljala me je ta njegova pretpostavka da će svi intelektualci misliti kao i on, ganula me njegova očita briga za mene. Ali njegov štit protiv svega o čemu sam govorila ograničavao je svaki daljnji razgovor - ako ga je i bilo! Nagnuvši se naprijed, promrmljala sam: - O, k vragu s tim - i poljubila ga u nos. - Topao je - rekla sam. - Što je toplo? - Tvoj nos. Bio je hladan kad si ušao. Prstima se poigravao mojim naušnicama i zategnuo mi kosu natrag. Kleknula sam pokraj njega. Podigao je moju glavu i usred rečenice me poljubio i pomilo vao mi oči. Podigao me je k sebi i kad sam zabacila svoj negliže od mekane tkanine u zrak puštajući ga da mi padne preko tijela, pratio je moj pokret pogledom i tiho uzdahnuo. Nismo se skinuli. Vodili smo ljubav kao što smo vodili svoje živote, skri vajući zadovoljstvo od pogleda. Naslonila sam se na njega. Poljubio mi je oči i vrat. - Sutra odlaziš? - pitao je. - Da - rekla sam - moram ići. - Volim te više nego što se može riječima izreći - rekao je. Osjetila sam kako padam u pretpakao depresije. - Kad misliš da ćemo ponovno moći provesti cijelu večer zajedno? - pitao je. - Pa, sad je siječanj - rekla sam. - Vjerojatno ne prije rujna, nakon što se za vrše izbori. Izvukao je ruku i sakrivši lice iza nje, začuo se prigušeni krik ispod glasa. - Pa - rekla sam - pričekajmo pa ćemo vidjeti. - Sad moram ustati - rekao je. - U suprotnom će me shrvati nepodnošljiva melankolija. Gdje ćeš ti biti? Rekla sam da ne znam. Putovat ću. Pokušao je ustati, ali se zaustavio. Pogled mu je pao na naša tijela i rekao je: - Taj tvoj sljedeći potez mogao bi biti nemoguć. Mi smo jedna osoba, znaš. Nasmiješila sam se. Podigao me je iznad sebe i ustao. - Bio je to osobito složeni postupak, zar ne? - Ni izbliza toliko složen kao mi. Dok se gegao do kupaonice, s hlačama spuštenim do članaka, nisam mogla vjerovati da je želio biti premijer Engleske. Kad se vratio još sam uvijek bila na kauču. Pogledao me i rekao: - Divna si. Doista si divna. - Kad ti je rođendan? - pitala sam.

Rekao je: - U utorak, zar nisi znala? Rekla sam da sam naprosto imala takav osjećaj. Rekao je kako je rođendan njegova zamjenika također bio istog dana i bio bi osobito razočaran kad se Gerry ne bi vratio u Englesku i pomogao mu ga prosla viti. Rekla sam: - A što je s proslavom tvoga rođendana? Rekao je: - To nije važno. Zgrabila sam ga za ruke i protresla ih: - Nije važno? Gerry, što je s tvojim ro đendanom! - Tad sam stala. Zaustavila sam se usred misli. Rekao je: - Da? Rekla sam: - Ništa.

Fotografirala sam ga polaroidom s blicom. Nevoljko je pristao, a zatim jedva čekao da vidi kako izgleda. Polako se lik nazirao u boji. - Oh - rekao je - izgledam očajno. Nježno sam ga opet povukla za ruku. Otrčao je u hodnik po kaput i krznene rukavice. Stavio je ključeve moje ho telske sobe na stolić, uzeo svoju torbu za spise i agresivnijom brzinom nego ikad dotad zaputio se k vratima. Stajala sam ukočena, nisam ga slijedila. Otvorio je vrata, pa se okrenuo i zagledao u mene kao da ucrtava ono što vidi u svoje pam ćenje. - Doista si prelijepa - rekao je, a zatim je otišao. Otrčala sam do vrata i zaključala ih. Kad sam se vratila u dnevnu sobu, vid jela sam da je zaboravio naočale. Istrčala sam u hodnik i zazviždala. Čula sam ga kako se vraća. Dok je uzimao naočale od mene, upitao je: - Kad je tebi rođendan? - Dvadeset drugog travnja - odgovorila sam. Kimnuo je kao da kaže da je to još jedan datum u budućnosti kojemu će se moći radovati. Zatim je rekao: - Što misliš da je ovo među nama? Uzdahnula sam i prošla mu rukom kroz kosu što mu je padala na oči. - Znam - rekao je - da bi dohvatio plod s drveta, moraš stati na rub. Pogledao me je u oči i otišao. Nije se osvrnuo. Ušla sam unutra i zatvorila vrata. Zapalila sam cigaretu i otišla do prozora. Otvarajući ga, izdahnula sam dim u zrak, gledajući ga kako se miješa s parom moga daha na zimskom zraku. Snijeg je gusto padao. Pogledala sam na ulicu. Ušao je u dvorište ispod prozora. Tiho sam zazvi ždala. Pogledao je gore i mahnuo. Njegove krznene rukavice i crni kaput ocr tavali su se jasno na čvrstoj bijeloj pozadini. Snijeg je padao oko njega dok je ho dao ulicom tražeći taksi. Ulica je bila prazna. Znala sam da je odlučio ići pješice. Ponovno je pogledao gore i mahnuo. Odmahnula sam i poslala mu poljubac, ali već je nestao odlučno zamičući u gustu, hladnu, tihu, bijelu švedsku noć.

12. poglavlje

"Duša" je uistinu nedokučiv pojam i stvarnost onoga na što se odnosi ne može se prikazati. Ali svijest je najočitija od svih (nevidljivih) činjenica... Fiziolozi vrlo rado uspoređuju mrežu naših moždanih živaca s telefonskim sustavom, ali previđaju bitnu činjenicu da telefonski sustav ne funkcionira dok netko ne počne govoriti preko njega. Mozak ne stvara misli (Sir Julian Huxley nedavno je istaknuo ovu činjenicu); on je instrument kojim se misao služi.

Joseph Wood Krutch Više života od jednoga

Let natrag u Ameriku bio je čudan. Nisam zapravo znala koga ili što sam napustila niti komu ili čemu se vraćam. Nešto se zapanjujuće odvijalo u mome životu. Ali nije imalo imena i izmicalo je opisu. Govorilo je o nečem drevnom, a ipak sam imala osjećaj da prethodi nečemu što će za mene biti no vo razdoblje u razmišljanju. Iskustvo koje sam imala s Ambresom bilo je dojmlji vo, ali pitanja koja sam postavila Larsu i Birgitti još uvijek su me mučila. Kao prag matično dijete svojega doba odlučila sam barem provjeriti taj postupak kanal- iziranja. U tjednima i mjesecima što su uslijedili čitala sam istraživala i provjeravala. Postavljala sam pitanja i kad god je to bilo moguće preslušavala vrpce. Otkrila sam da na svijetu djeluje značajan broj medija ili onih koji u transu kanaliziraju. Izuzevši Edgara Caycea, gotovo nitko nije nazivao te ljude njihovim pravim ime nima. Osoba koju su kanalizirali bila je dominantna, a medu njima bilo je neko liko onih čiji se dobar glas isticao u odnosu na ostale, ponajprije zbog čistoće i dosljednosti poruke koju su prenosili. Poput stručnjaka ili nadarenih ljudi u bilo kom području, neki su mediji bili bolji od ostalih. (Također sam utvrdila da, po put drugih profesionalaca ima dana kad apsolutno ništa ne ide kako treba: kad bi do toga došlo, neki su se oslanjali na prošlo iskustvo, neki su glumili, a neki su otvoreno rekli da im ne ide i neka svi slobodno podu kućama).

Ali posebno me se dojmila raznolikost i snaga osobnosti različitih bića koja su se pojavljivala putem kanaliziranja. Maglovit miris ozbiljnosti koji prati postupak kanaliziranja u umovima većine ljudi (možda zato što njihovo raspoloženje su očeno s mogućnošću rasprave s bestjelesnim duhom i samo postaje ozbiljnim?) doimalo se u raskoraku sa stvarnošću. Na primjer bilo je bogatog humora i povre meno prave drskosti kod nekih kanaliziranih osobnosti. Tko god ili što god ta bića bila, pokazivali su nevjerojatnu osebujnost karaktera i zračili ne toliko ozbiljnošću koliko iskustvom. Povrh toga, kanaliziranje je bilo nešto što se odvijalo već neko vrijeme i neko liko slavnih ljudi ne samo da su - vjerovali - u njega, već su ga i provodili, uklju čujući Abrahama Lincolna, koji je imao Drvosječu (medij koji je zaista živio u Bijeloj Kući s Predsjednikom) s kojim se redovito savjetovao, J.P. Morgan (koji je imao Evangeline Adams), William Randolph Hearst - i mnogi, mnogi drugi iz vrlo različitih područja. Rad Sir Olivera Lodgea i gospođe Piper bio je, dakako, vrlo poznat. Činilo se kao da je to gotovo bilo u modi pri kraju stoljeća, ne samo ka naliziranje, već prizivanje duhova, uporaba ploče sa slovima za ispisivanje poru ka. Bez dvojbe bilo je to zabavno, ali isto je tako bilo jasno da mnogi ugledni i ozbiljni ljudi shvaćaju kanaliziranje - i sve ono što uz to ide - vrlo ozbiljno. Bilo je također jasno da neki nisu mogli podnijeti sam opseg informacija koji se kanalizirao, a kamoli vrijednost njegove prirode. Svemir je zapanjujuća poja va: objasniti svakoj osobi takvu širinu bilo je često više nego što su slušatelji mogli podnijeti. A kad se radilo o pojedinostima izvanzemaljskog života, građi atoma, koheziji sve materije, svih misli - sve su to bile teme na koje većina ljudi nije obra ćala puno pozornosti. Bića koja prenose informacije često nisu imala pojma koli ko društvo s druge strane žice, takoreći, može primiti, Ukratko, izgledalo je da svatko ima svoj tempo ili ritam, koji svatko ponaosob postupno razvija pokušavajući razumjeti bujicu zbunjujućih informacija s kojima dolazi u dodir. Kad se radi o umu i osjećajima, usredotočeno ulijevanje informa cija na silu naprosto nije pomagalo. Čak se doimalo da odbija velik broj ljudi. Posvetila sam pozornost novijim instrumentima za kanaliziranje i bićima koja su se kroz njih javljala. Trenutno najpoznatije duhovno biće koje se javljalo putem kanaliziranja bio je duhovni učitelj po imenu D.K. koji je govorio kroz Alice Bailey, a kasnije kroz Benjamina Cremea. Seth koji je govorio kroz Jane Roberts bio je osobito zanim ljiv slučaj koji je pokazao više od jedne dimenzije pojave kanaliziranja. Od 1963. kad se Seth prvi put javio kroz gospodu Roberts, ona i njezin muž (koji je otpočetka zapisivao Sethove riječi) prikupili su cijelu knjižnicu zabilješki sa seansi. Dio tog materijala pojavio se u nekoliko tiskanih djela, od kojih je jed no diktirao sam Seth. Ono što me je najviše zanimalo bila je jaka dvojba koju je gospođa Roberts pokazivala za prvih kontakata sa Sethom (Sethov materijal). Kako ranije nije dolazila u kontakt niti se zanimala ili vjerovala u natprirodne pojave, gospođa Roberts je jedne noći dok je pisala poeziju, začula bujicu riječi koje su inzistirale da ih se zapiše. Bjesomučno je pisala satima dok na koncu nije

sama napisala naslov za ono što naziva "čudnom hrpom zabilješki, Fizički svemir kao izgradnja ideje". (Kasnije se pokazalo kako je to sinteza materijala koji će Seth poslije razviti). Ali u to doba, ne znajući ništa o Sethu, gospodi Roberts to je pri- činjavalo nelagodu, bila je iznenađena i uzrujana kako događajem tako i sadr žajem "njezina" pisanja. Sljedećih tjedana i mjeseci, nakon što je Seth doslovce inzistirao na "javlja nju", ona i njezin muž proveli su niz ispitivanja kako bi dokazali ili osporili postoja nje Setha kao pojedinačne osobe ili bestjelesnog bića koje je tvrdio da je bio. Ustvari, trebalo je puno vremena i nekoliko vrlo spektakularnih dokaza njegovih nadnaravnih moći kako bi Seth dokazao gospođi Roberts da nije dio njezine pod svijesti! Unatoč tome, pravi "dokaz" kanaliziranja, to jest stvarne nazočnosti na Zemlji, koja služi kao kanal za komunikaciju za drugu vrstu nazočnosti s različite razine, bilo je teško utvrditi u znanstvenim okvirima. Na kraju, dokaz postupka svodio se na sljedeće: ako je instrument za kanaliziranje progovorio strani jezik ili pokazao neki dar (kao npr. svirao glasovir)

ili davao stručne savjete (npr. medi cinske) ili prenosio informacije o dalekim mjestima ili o nekom događaju za koje osoba koja je kanal nije znala, tada se doimalo da taj strani jezik ili posebni dar, vještina ili znanje moraju potjecati iz drugog izvora. (Tijekom razdoblja što je uslijedilo naišla sam na mnogobrojne primjere takvih "dokaza", ali dotad mi je postupak već bio poznat - nije bio nevažan, već slično pripravi dobrog jela: čovjek je zahvalan dobroj kuharici, ali jelo je ono što se računa.) Ustvari, nakon čak dva ili tri mjeseca intenzivnog čitanja i ispitivanja zaključila sam da je postupak manje bitan. Barem jedan vid kanaliziranja infor macija o kojemu sam čitala stalno se iznova javljao i odnosio se na sjećanje na prošle živote. Vjerojatno je to u meni pobuđivalo veću radoznalost, jer sam mi slila da ću nešto korisno naučiti o svojoj vezi s Gerryjem, ali ono što mi je zaista zaokupilo pozornost u golemoj količini materijala dostupnog za proučavanje, bila je činjenica da je toliko puno poruke bilo univerzalno - to jest, bića koja su go vorila kroz različite ljude, u mnogim zemljama, na različitim jezicima, govorila su u osnovi istu stvar. Pogledajte u sebe, istražujte sebe, vi ste svemir... Što sam više čitala i razmišljala, ta me je poruka poticala da ponovno preispi tam svoje motive, te još jednom ili možda po prvi put razmislim o vrijednostima i vidovima života, koji sam dotad jednostavno prihvaćala. Bila sam naviknuta na život u svijetu gdje je zbog prirode načina na koji smo živjeli bilo gotovo nemoguće zagledati se u sebe. Gdje je i sam opstanak, a o ostan ku na vrhu da i ne govorimo, nužno povlačio upravo suprotna stajališta... ako nisi pozorno pratio napredak svoga susjeda, imao si dojam da neće puno proći prije nego počneš zaostajati. Ako ste bili uspješna osoba, morali ste održavati korak s besmislenom utrkom samo da biste ostali gdje jeste. Ako ste bili siromašni, niste smjeli stati jer ne biste opstali. Nikad nije bilo vremena da se posvetite samo sebi, da ne radite ništa, uživate u zalasku Sunca, slušate pjev ptica, promatrate bum bara, osluškujete vlastite misli, a kamoli misli nekoga drugoga.

Ljudski kontakti bili su površni, puni čežnje za svrhovitim ciljevima, i želje za dubljim značenjem, ali ljudi su uvijek izbjegavali razgovor o tome. Natjecateljski način života ne ostavlja puno vremena za ono što uistinu jesmo, što bismo mogli biti i što bismo mogli značiti jedni drugima. Vidjela sam vrlo malo odnosa s pra vim i trajnim značenjem - uključujući i svoje. Nisu mogli preživjeti jer smo ih stal no stavljali na teške kušnje. A umjesto da idemo u dubinu, odabrali smo zadovoljavati nagone kako bi smo živjeli udobno, prihvaćati granice i ograničenja koje nam je nametala sigur na površnost, bili smo uspješna bića dobro opskrbljena udobnostima, zaštićena i u toplome. nije nas privlačilo ništa što bi moglo biti zastrašujuće, novo i nepo znato... bez poticaja da otkrijemo što bismo više mogli biti ili već jesmo, bez po ticaja da otkrijemo što bismo još mogli razumjeti, bez poticaja da otkrijemo kakvu bi to opasnost moglo značiti, pa nismo prepoznavali što znači na kraju ostati sam. Sam... bila je to hladna riječ. Svatko se bojao ostati sam. Pa ipak, nije doista bilo važno s kime živimo ili spavamo, koga volimo ili za koga se udajemo. U ko načnoj raščlambi svi smo bili sami - sami sa sobom - i upravo tu je bio uzrok. Toliko veza nije uspijevalo zato što ljudi u njima nisu znali tko su oni sami, a ka moli osoba ili ljudi s kojima održavaju vezu. Ali je li moguće da se to sad mijenjalo? Jesu li ljudi počinjali istraživati vlastite dubine potaknuti nekom vrstom instinktivnog nagona za opstanak kako bi po stavili protutežu nasilju i nemirima koji su očito uništavali svijet? Jesu li otkrivali da u njima samima leži beskrajna radost - kao što su to opisali Lars i Birgitta? Tisuće ljudi diljem svijeta zanimalo se za pitanje postoji li život izvan tjelesnog ili ne, te u skladu s tim, ili bolje rečeno, stoga nužno, nešto što nazivamo "duša". Uvidjela sam da sve više vjerujem u duhovno učenje, blagodati meditacije, te meljnu iskrenost i točnost osjećajnih poruka, te neograničene mogućnosti me tafizičke stvarnosti. Ako je cjelokupna energija vječna i beskrajna, onda je naša nevidljiva energija - misao, duša, um, osobnost, kako god to nazivali - morala odlaziti nekamo. Shvatila sam da mi je sve teže vjerovati kako se ta energija

naprosto rasipa nakon što se tjelesni omotač raspadne. Očito su i brojni drugi ljudi isto tako mislili. Je li me sve brže privlačio spontani razvoj ljudske svijesti? Ako je Gerry predstavljao stari, intelektualni, prilično sarkastično-pragmatički pristup smislu života, možda smo zato oboje na kraju bili nezadovoljni našom sve zom. Ja sam željela "biti". On je želio "činiti". Počela sam misliti da je svaki od nas polovica jednadžbe. Pitala sam se što bi ostali moji prijatelji mislili o onomu što čitam i o čemu razmišljam. Sve što je bilo duhovne prirode, nedvojbeno bi kod njih izazvalo ne lagodu i podsmijeh s obzirom na svijet u kojem živimo. Ali svi vidovnjaci o koji ma sam čitala, tvrdili su isto. Rudolf Steiner, Leadbeter, Cayce i nebrojeni drugi - govorili su da postoji Božja volja - energetska sila iz koje je poteklo sve drugo. Mi smo bili njezin dio i ona je bila dio nas. Morali smo ponovno otkriti tu božan- skost u sebi i živjeti u skladu s njom. I pitala sam se, kad bismo doista otkrili život na drugim planetima, bi li "oni" znali što i mi znamo ili bi jasnije razumjeli stvari? Znanost je s velikom sigurnošću

tvrdila da mora biti života na drugim planetima. Bilo je vrlo nevjerojatno da se tamo nije razvio. A ako jest, je li taj život kao svoj uzrok imao različitu Božju volju od naše ili je to bila ista Božja volja? Je li se energetska sila u središtu cijelog sve mira brinula za život na svim drugim planetima kao što se brine za život na našemu? Drevni su mudraci rekli: "Upoznaj sebe jer ćeš u sebi naći odgovore na sva pitanja s kojima se suočiš. Jer je čovjekov duh sa svim svojim odlikama, tjelesnim i mentalnim samo dio cijelog velikog duha. Stoga svi odgovori leže u tebi. Tvoja sudbina i tvoja karma ovise o onome što je tvoja duša napravila od onoga čega je postala svjesna. I spoznaj da će svaka duša na kraju pronaći samu sebe. Ni je dnom se problemu ne može pobjeći. Upoznaj samoga sebe sada." Mislila sam da se ono što su rekli stari mudraci nije razlikovalo od onoga što su govorili suvremeni psiholozi ili religija ili znanosti ili čak Shakespeare kad smo već tu. Sve je bilo isto: "Spoznaj sebe, skupi hrabrost da pogledaš i to će te oslo boditi". Za spoznaju samoga sebe možda je bilo potrebno jednostavno postati svje stan i priznati vlastitu dušu. Spoznati sve ono što je duša kroz brojne živote doživ ljavala doimalo se potpuno nemogućim, pa stoga možda i nebitnim. Ali mnogi ljudi koje sam poznavala, željeli su to znanje i zato prihvaćali teoriju ponovnog utjelovljenja jednako spremno kako su prihvaćali izlazak Sunca svakoga jutra. Na posljetku, trebala sam saznati da je i jedan divan glumac, s kojim sam imala priliku razviti predivnu profesionalnu suradnju, kao i topli ljudski odnos, bio jedan od tih ljudi - Peter Sellers. Iskustvo koje je preživio, ispričao mi je u povjerenju, pomoglo mu je da se učvrsti u uvjerenju kako je njegova duša doista odvojena od njegova tijela. Snimala sam dva filma s Peterom. Jedan se zvao Sedam puta supruga, u ko jem je igrao sporednu ulogu jednog od mojih sedam muževa: drugi je bio Biti tamo, u kojem sam ja igrala sporednu ulogu, a on ostvario jednu od najistaknuti jih uloga u svojoj karijeri. Peter je uvijek postajao osoba koju je igrao, ispred i iza kamere. Po mojem je mišljenju on bio genij, ali privatno je patio od onoga što je nazivao nedostatkom poznavanja vlastitog identiteta. Govorio je da bolje poznaje likove koje igra nego sebe, da osjeća kako je doista bio neki od tih likova u neko doba i na neki način, što se može objasniti jedino time da ih je "živio u prošlosti". Jednog dana pri kraju snimanja Biti tamo, porazgovarali smo o tome. Vratili smo se sa snimanja u Ashevilleu, u Sjevernoj Karolini i snimali u studijima Gold- wyna u Hollywoodu. Kad sam stigla u studio idućeg jutra, imala sam osjećaj da nešto nije u redu. Nisam znala jesu li uzrok tome bila navrla sjećanja na filmove što sam ih tamo snimila - Slatka Irma, Dvoje za ljuljačku, Dječji sat i Apartman - ili se doista odvijalo nešto o čemu ću čuti kasnije. Peter se toga jutra nije dobro osjećao. Vjerojatno zato što je umoran, mislila sam. Radio je deset sati na dan sa srčanom prijemosnicom, a nikada baš nije bio kandidat za maraton. Sjeli smo zajedno na zadnje sjedalo imitacije limuzine čeka jući da postave svjetla.

Odjednom se Peter uhvatio za grudi i čvrsto me zgrabio za ruku. Nije to bio teatralni nagli pad niti išta slično. Zapravo, bio je vrlo neprimjetno za sve druge, ali znala sam da je nešto stvarno pošlo po zlu. Mirno sam otišla do asistenta režije i rekla mu da pozove liječnika i bude spreman. Kimnuo je glavom i udaljio se. Peter je nastavio govoriti o glumi i ulogama i kako je imao osjećaj da zna sve li kove koje je igrao. Ustvari bio je vrlo jedinstven po svom osjećaju da je doista "bio svaki od tih likova u nekom vremenu". Isprva nisam shvatila o čemu govori, ali nakon što je nastavio, uvidjela sam da zapravo govori kako je živio te likove u svojim prošlim inkarnacijama. - Oh - rekla sam opušteno - hoćeš reći da osjećaš kao da se zbog tih isku stava i osjećaja doista sjećaš življenja prošlih života? Bila sam vrlo realna. - Vje rojatno si upravo zato tako sjajan glumac. Naprosto se bolje sjećaš prošlih života na kreativnoj razini od većine drugih ljudi. Oči su mu zaiskrile kao da je konačno pronašao nekoga s kim može razgo varati i podijeliti to svoje uvjerenje. - Ne razgovaram o ovome s puno ljudi, znaš - rekao je - jer bi pomislili da sam šašav. - Da - rekoh ja - znam. Ni ja ne govorim o tome. Ali vjerojatno puno više ljudi potajno vjeruje u kozmičku pravdu nego što mi mislimo. Izgledalo je da se malo opustio. - Pa što te to zaboljelo? - pitala sam. - Oh, samo tegobe s probavom, pretpostavljam. - Pa možda - rekoh - ali možda bi bilo dobro porazgovarati o tome. Činilo se da ne želi odmah govoriti o tome. Mrmljao je i govorio o hrani i što bi trebao jesti, a što izbjegavati, te kako je to kad imaš - tu prokletu napravu u srcu. Slušala sam. Znala sam da još nije došao do onoga što je želio reći. - Od ove se pozornice za snimanje zvukova sav ježim - rekao je. - Zašto? - Zato. - Zašto zato? Obrisao je kapi znoja s čela i duboko udahnuo. - Zato - rekao je - što sam na takvoj pozornici umro. Pokušala sam obuzdati svoju reakciju. Sjetila sam se kako sam pročitala u novinama kakav je užasan susret sa smrću preživio. - Rex Kennamer mi je spasio život - rekao je - a ja sam ga gledao dok je to radio. - Ma, daj - rekla sam. - Kako? Poput osobe koja se prisjeća nečega što se dogodilo nekomu drugome rekao je: - Pa, osjetio sam da napuštam tijelo. Lebdio sam izvan svog fizičkog tijela i vidio kako moje tijelo odvoze u bolnicu. Pošao sam za njim. Bio sam znatiželjan. Pitao sam se što nije u redu sa mnom. Nisam bio uplašen niti išta slično jer sam ja bio dobro; moje je tijelo bilo u nevolji. Zatim sam vidio kako ulazi dr. Kenna mer. Opipao mi je puls i rekao da sam mrtav. On i još nekoliko ljudi pritiskali su

mi prsni koš. Ustvari, udarali su šakama kako bi izbacili sva sranja iz mene... do slovno mislim. Učinili su sve, samo što nisu skakali po meni kako bi mi natjerali srce da ponovno proradi. Zatim sam vidio Rexa kako nekomu viče da nema vre mena za operaciju srca. Naložio je nekomu da me otvori upravo tu. Rex je uzeo moje srce, izvadio ga iz tijela i masirao ga nemilice. Učinio je sve, samo ga nije bacio u zrak. Znatiželjno sam ga promatrao. Odbio je prihvatiti da sam mrtav. Zatim sam se osvrnuo oko sebe i vidio čudesno lijepo blještavo bijelo svjetlo puno ljubavi iznad sebe. Želio sam ići k tom bijelom svjetlu više nego išta na svijetu. Nikad u životu nisam nešto želio više od toga. Znao sam da je s druge strane bi la ljubav, prava ljubav koja me je toliko privlačila. Bilo je toliko nježnosti i ljubavi da sam pomislio: 'To je Bog'. Pokušao sam se uzdići k svjetlu dok je Rex masirao moje srce. Ali nekako nisam uspijevao. Pokušao sam ga dotaknuti, zgrabiti, čvrsto stisnuti kako bi me svjetlo podiglo i uvuklo u sebe. Zatim sam čuo kako je Rex rekao ispod mene: - Prokucalo je. Osjećam otkucaje srca. U istom trenu glas koji je pripadao ruci, koju sam toliko želio dotaknuti, rekao je: - Još nije vrijeme. Vrati se i završi. Nije vrijeme. Ruka je nestala na drugoj strani i osjetio sam kako lebdim natrag k tijelu. Bio sam gorko razočaran. Nakon toga nisam se ničega sjećao dok se nisam ponovno osvjestio u svom tijelu. Kad je Peter završio, pokušala sam nastaviti realnim tonom. - Da - rekla sam - puno sam pročitala u knjizi Elizabeth Kubler-Ross, toliko je doživljaja zabilježila u kojima je jako puno ljudi opisalo istu pojavu nakon što su ih proglasili klinički mrtvi ma. Ali očito nije ni njima bilo vrijeme, pa su se vratili kako bi nam to ispričali. Peter me pozorno promatrao na način na koji je obično pomno provjeravao

treba li nastaviti. Pokušala sam ne vršiti pritisak na njega, ali nisam željela da prestane. - Ne misliš da je to ludo? - pitao je. - Ne - rekla sam - naravno da ne mislim. Čula sam previše ljudi kako opisu ju istu pojavu. Ne mogu baš svi biti ludi. Mislim da je važno shvatiti zašto se oso ba vraća. Rekla sam "osoba" umjesto "i" zato što se Peter, ako ste previše navalji vali s intimnim stvarima, povlačio u sebe. Kao što sam rekla, identitet "Petera Sellersa" potpuno mu je izmicao. Često je govorio novinarima kako svoje likove razumije do srži, kao i mnoge druge tajne života, ali Sellers? Ništa... nije imao bla gog pojma. Peter se meškoljio u lažnoj limuzini. - Je li sve u redu? - pitala sam. - Jest - rekao je - ali ovo... ova pozornica... ta kamera... ta svjetla., ovaj au to... sve me podsjeća na to da još nisam shvatio ovo što si maloprije rekla. Ne znam zašto sam ovdje! Ne znam zašto sam se vratio ovoga puta! Zato se ponašam ovako. Ne znam. Ne mogu shvatiti svoju svrhu. Što bih trebao učiniti? Suze su mu navrle na oči. Počeo je šaputati ispod glasa: - Znam da sam napo ran tolikim ljudima. I znam da misle da sam lud. Ali lud sam za pravim stvarima. Nisam baš siguran da su i oni.

Obrisao je oči rukavom besprijekornog kostima lika Chaunceya Gardinera. Žmirkao je i šmrcao onako kako bi to Chauncey učinio. - Znam da sam živio već puno puta - rekao je - u to sam se uvjerio, zato što u ovom životu znam što to znači kad duša doista izađe van iz tijela. Ali otkako sam se vratio, ne znam zašto, ne znam što bih trebao učiniti niti po što sam se vratio. Ponovno je duboko udahnuo, bio je to dugi očajnički uzdah - još je odraža vao lik Chaunceya Gardinera. Nekoliko minuta kasnije kamere su bile spremne. Redatelj Hal Ashby došao je na scenu i odglumili smo sve kao da se ništa nije dogodilo. Snimali smo počet nu scenu filma zadnjega dana snimanja. Život je bio iluzija... baš kao i filmovi.

Otprilike godinu i pol dana kasnije, sjedila sam s prijateljima u svom stanu u Malibuu. Bila sam na putu i nisam znala da je Peter imao još jedan srčani udar. Prijateljski smo razgovarali kad sam odjednom poskočila sa stolca. - Peter - izgovorila sam. - Nešto se dogodilo Peteru Sellersu. Kad sam to rekla, osjetila sam njegovu nazočnost. Imala sam osjećaj da je upravo tu u sobi i promatra me dok to govorim. Osjećala sam se glupo. Dakako, razgovor je prestao. Zatim je zazvonio telefon. Zatomila sam osjećaje i javila se. Bio je to novinar. - Mogu li razgovarati s gospođicom MacLaine? - pitao je. - Pa, zapravo bih htio čuti njezinu reakciju. - Na što? - pitala sam. - Oh - rekao je. - Ako niste čuli žao mi je, ali njezin prijatelj Peter Sellers upra vo je umro. Okrenula sam se prema sobi. Osjećala sam da me Peter promatra. Željela sam reći novinaru da je pogriješio. Željela sam reći: - Da, vi vjerojatno mislite da je on mrtav, ali on je zapravo samo napustio svoje posljednje tijelo. Željela sam reći: - Slušajte, ostvario je najbolju ulogu u svom životu u našem posljednjem fil mu i učinio je to glumeći jednu od najnježnijih i najboljih duša koje su ikada živ jele na Zemlji. Nije mu preostalo nikakvo drugo postignuće, vjerojatno nije imao razloga da se više zadržava, pa se uputio k bijeloj svjetlosti... a povrh toga, jako mu je nedostajala majka. Ali naravno, nisam to rekla. Iako bi se Peter oduševio... Umjesto toga sam rekla: - Shirley nije doma. Ali prenijet ću joj poruku. Okrenula sam se od telefona. - Što se dogodilo? - pitali su me prijatelji. Osjetila sam kako se Peter smije. - Ništa - rekla sam. - Neki mi je novinar pokušao reći da je Peter Sellers upra vo umro. * * *

Čim sam se vratila u Kaliforniju iz Švedske, nazvala sam Cat u ašramu. Rek la sam joj da sam vidjela Ambresa u Stockholmu i da želim razgovarati s njom. Zamolila sam je da se nađemo u planinskoj šetnji. Na valovitim brežuljcima Calabasasa možda ću shvatiti što mi je činiti. Dok smo šetale, ispričala sam joj svoje iskustvo s Ambresom i rekla da mi je cijela stvar bila toliko zagonet na da sam počela pisati o njoj kako bih je sebi razjasnila. - Sjajno, Shirley! - rekla je ona. - Oh! Pa to je sjajno! Pisat ćeš o tome kako te je privukla duhovna dimenzija? Znaš da ima puno ljudi koji bi uživali čitati o onome što

radiš i znaš da su spremni za čitanje o tome. Doista, jesu! Ovo je zadiralo dublje nego što sam namjeravala, ali sam je ipak upitala zašto misli da bi to ikoga zanimalo. - Zato što ih ništa više danas ne ispunjava. - rekla je. - Mnogi osjećaju da postoji i drugi način na koji bi mogli živjeti... a duhovni put je jedino što još nisu probali. Hodale smo još malo, a zatim je rekla: - Želiš li sada doživjeti veličanstveno duhovno kanaliziranje na engleskom? Poznajem vrlo cijenjenog medija ovdje u Kaliforniji. Vrlo je zaposlen i kanalizira cijelo vrijeme, ali doći će iz Santa Barbare kako bi kanalizirao za neke od gostiju ovdje u ašramu. Možda bi mogao naći vre mena za jednu seansu s tobom.

- Stvarno? - rekla sam diveći se još jednom kakav je katalizator bila Cat u mom životu. - Jesi li ti imala seansu s njim? - Oh, Shirley - rekla je, doimajući se kao da otvara ruke i širi svoju svjetlo snu energiju sve do vrha planine. - Da! I svidjet će ti se njegovo svjetlo i oduševit će te duhovna bića koja govore kroz njega! Cat je uvijek govorila s uskličnicima i bila toliko vesela osoba da nisam mogla ni zamisliti da ona nekoga ne voli, bio on bestjelesan ili ne. - Naravno - rekla sam, uživljavajući se u sve - to bi bilo zabavno. Što misliš da će se dogoditi? - Oh - rekla je - nekoliko bića u pravilu govore kroz njega i izgleda kao da su tu u sobi s nama. - A što bih ja trebala raditi? - Samo pitaj sve što želiš. Mogu ti pričati o prošlim životima ili ti pomoći medi cinskom dijagnozom ili ukloniti bol ili preporučiti način prehrane koji odgovara tvojim vibracijama - što god želiš... - Pa - rekla sam - nakon što sam slušala Ambresa kad je govorio o stvaranju svijeta, željela bih čuti nešto malo više osobno. - Povrh toga - Cat je veselo koračala pokraj mene - treba ti dobar duhovni odmor. Pitala sam se kako je zaboga Cat mogla poistovjetiti kanaliziranje s duhovnim odmorom. Pa, možda je to za nju i bio...

Tri mjeseca kasnije i nakon što sam pročitala malu knjižnicu u cijelosti osjeti la sam da je vrijeme da osobno istražim kanaliziranje. Preko Cat sam dogovorila sastanak s Kevinom Ryersonom, odlučivši istodobno da ću pokušati biti neveza na, nepristrana i nekoliko drugih stvari koje nisam. Zvonce na vratima u Malibuu zazvonilo je u petnaest do sedam iduće večeri. Otvorila sam vrata ne znajući što da očekujem. Gledao me je mladi čovjek ispod nakrivljenog šešira bež boje, imao je oko dvadeset devet godina i prodorne, lju bazne, duboke plave oči. Nosio je odijelo bež boje koje je odgovaralo šeširu, te bež prsluk i bež cipele i čarape. Nosio je kaput (također bež boje) preko jednog ramena i smiješio mi se ravno u lice. Osmijeh mu je bio nevin i nježan. Da stvar bude gora, nije bio svjestan kako je smiješno teatralno izgledao u toj odjeći. Gle dajući ga poželjela sam komad pite s kremom od kokosa bež boje. - Bok? - rekao je - Ja sam Kevin? Ton kojim je govorio povisio bi se na kra ju rečenice kao da postavlja pitanja. - Ja sam Kevin Ryerson. Odavao je dojam pomalo nesigurne, ali ipak negdje u dubini opuštene osobe. - Da, Kevine - otvorila sam vrata i uvela ga. - Molim vas uđite i sjednite. Pomno sam ga promatrala dok je ulazio na vrata, nesvjestan da mu bež ka put gotovo spada s ramena. Kretao se lagano, pomalo pognuto, najprije je spu štao pete dok je hodao. * * *

- Mogu li ostaviti svoje vozilo vani? - pitao je. - Vaše vozilo? - rekla sam. - O, mislite auto, naravno. Nema problema. - Hvala - rekao je. - Moja bi gospođa mogla svratiti. Bilo bi mi drago da ga odmah prepozna. - Vaša gospođa? - Da - rekao je - nedavno smo se vjenčali i planirali smo proslaviti uz večeru kasnije večeras, ovisno o vremenu koliko ćemo biti okupirani? Oklijevala sam ne znajući kako da reagiram na njegovu uporabu engleskog jezika. Zvučao je tako afektirano. U skladu s njegovim hodom i oblačenjem, po čela sam se pitati trebam li ga shvatiti ozbiljno. - Oh, naravno - rekla sam savršeno opušteno. - Ne znam koliko dugo ovakve seanse traju. Vi to vjerojatno znate bolje od mene. Kevin je ušao u dnevnu sobu i sjeo prilično ukočeno na jednu od mojih sto laca. - Da - rekao je -

upućujete pitanja duhovnim vodičima i oni određuju vrije me trajanja koje je potrebno. Kevin se doimao čudno izvan vremena, anakrono. Ili sam možda previše značenja pridavala njegovoj neobičnoj uštogljenosti. Možda se to događalo me dijima za kanaliziranje. Ponudila sam mu piće ili kavu ili što već želi. - Ne bih - rekao je - alkohol mi otežava točnost. Ali čaj bih mogao popiti. Skuhala sam čaj, govoreći sebi da ne bih trebala poistovjećivati poruku s glas nikom. - Dakle, nedavno ste se oženili? - pitala sam, ćaskala sam pokušavajući doz nati kako je to živjeti s medijem. - Da - rekao je - prilično sam se ispucao prije nego što sam se odlučio smi riti. Glasno sam se nasmijala. Po govoru se doimalo da je negdje između vitezo va Okruglog stola i rok generacije. - Hmm, hoćete li imati djece? - pitala sam. - Ne - rekao je - moja gospoda i ja željeli bismo putovati i promijeniti svijet, ali ne možemo si priuštiti dadilju. Poslužila sam Kevina čajem. - Jeste li upoznati s kanaliziranjem? - pitao je. - Pa, nešto malo - odgovorila sam. Ispričala sam mu o iskustvu s Ambresom u Švedskoj i o ljudima koji su mi opisali svoje doživljaje. Rekla sam kako mi je po znat rad Edgara Caycea i njegovi zapisi. Kevin je skromno rekao da je stručnjak za Caycea i da mu se jako divi. - Velika duša - rekao je - imam nekoliko Cay- ceovih knjiga koje se teško mogu naći. Slobodno vam mogu posuditi. Ćaskali smo o Cayceu i duhovnom vodstvu i medicinskim dijagnozama koje se dobivaju tijekom kanaliziranja. Razgovarali smo o istraživanju Sir Olivera

Lodgea iz britanskog društva za parapsihološko istraživanje u Engleskoj i njego vim pokušajima da kontaktira s dušom svog preminulog sina. Govorili smo o slu čaju gospođe Piper u Bostonu čiji su podaci uvijek bili nepogrešivi. Kevin je govorio opušteno, doimao se načitanim u metafizičkim stvarima, bio je razgovijetan i iznenađujuće zbijao šale svojim inteligentnim ocjenama nekih okolnosti u kojima se našao zbog svoje vidovnjačke i metafizičke darovitosti. - Ni ja nisam znao što će mi se dogoditi kad sam prvi put pokušao - priznao je. - Duh se javio tijekom jedne od mojih meditacija. Nisam čak niti znao. Ali netko je otrčao i donio kasetofon, te snimio cijelu stvar. Kad su mi ponovno pustili traku, prestrašio sam se. Nisam ništa znao o medicinskim podacima koje sam pri mio. Nisam prepoznao glasove koji su govorili kroz mene i zasigurno nisam izmi slio podatke o prošlim životima niti namjerno izmijenio svoj glas. Bilo je teško prihvatiti ono što je govorio bez provjere. Zašto bih vjerovala da nije mogao niti htio imitirati čudne glasove i izmisliti zamršene priče o prošlim životima? Pomislila sam na Ambresa u Švedskoj. Da sam razumjela ili govorila švedski, sigurno bih mu postavila više pitanja. Pa, nastavit ću slušati, mislila sam. Prekrižila sam ruke na grudima. - Ne mogu to objasniti na racionalan način - nastavio je Kevin. - Naprosto sam znao da kanaliziram duhovna bića. Moja je sestra imala istu sposobnost. I to je uvijek izluđivalo moje roditelje koji to naprosto nisu mogli razumjeti. Zatim sam počeo čitati o drugim ljudima koji su imali slične sposobnosti - čak i djeca od osam ili devet godina kanalizirala su na jezicima koje uopće nisu znala i slično. Pa sam se opustio i dopustio da se to odvija i pomoglo je mnogim ljudima. Pogledala sam u Kevina, tiho zatomivši ono što je rekao u svome umu, sjeća jući se svih drugih slučajeva o kojima sam čitala. Pijuckao je čaj. Doimao se skromnim, toliko nepretenciozan, unatoč tome što je bio obučen kao da je upra vo izašao iz vesterna. Oduvijek sam vjerovala onome što je jedan moj prijatelj opisao kao moj ugrađeni "detektor za muljanje" - taj urođeni smisao za sumnji čavost. Ali odlučila sam da ga ne ispitujem o odjeći zbog bojazni da ga ne za strašim. Pitala sam se što bi za mene bila idealna pojava jednog medija. Svaka poje dina osoba bila je upravo to - pojedinac. Kakav bi - tipični - psihijatar ili liječnik ili odvjetnik trebao biti? Postoje li mediji koji glume devedeset posto od onoga što rade, jednako kao što ima ljudi u drugim profesijama koji griješe ili su nepažljivi kad imaju - loš - dan ili im je zapravo svejedno svakog dana u tjednu? Nismo li svi morali u svakom slučaju donositi sud ponajviše u skladu s rezultatima? Hoće li nevidljivu stvarnost ikad biti moguće dokazati? I, kad smo već tu, što je to nevidljiva

stvarnost? Najjednostavnije rečeno to je ono za što vjerujemo da je istina. Molitva božanstvu kojeg nazivamo Bog bio je čin polaganja vjere u neku nevidljivu stvarnost. Kad igrač baseballa napravi znak križa prije nego što zauzme svoj položaj u igri, on zaziva višu nevidljivu stvarnost; kad se košarkaš prekriži prije odlučujućeg pokušaja šutiranja koji mu je dopušten zbog prekršaja, nitko iz gledališta nije mu se smijao; nije bilo ateista nigdje na

vidiku, čak ni u mišjoj rupi, a dirljivi prizor bliskih ljudi koji se nevidljivom Bogu mole u bolničkoj čekaonici hitne službe svima nam je i više nego dobro poznat. Milijuni ljudi svake su nedjelje sudjelovali u nevidljivoj stvarnosti štujući nešto što nitko nije mogao dokazati. Ništa od ovoga nije izazivalo sumnjičavost prije vjere. Nevidljivu stvarnost naprosto su prihvaćali i tako je bilo stoljećima. Nitko nije sumnjao. Ustvari, vjera u nevidljivu stvarnost upravo jest bit predanosti. - Pa - konačno reče Kevin - što god mislili o kanaliziranju nevidljivih du hovnih vodiča, to nije osobna odluka. Ljudi obično 'znaju' je li to razuman osje ćaj ili ne. Ja ne pokušavam nikoga uvjeriti. Samo nastojim shvatiti i učiti usput. Osjećam da me vode moji duhovni prijatelji i razvijam svoju darovitost za meta fizičko. Morat ćete se sami odlučiti. Razmišljala sam o onome što je rekao, pitajući se hoće li mi seansa s njim zai sta potvrditi vjeru u ono što je govorio. Jesam li time na neki način tražila da me se uvjeri? Uvidjela sam da analiziram svoju - nepristranost - u novom svjetlu. Je li nepristranost bila zapravo naivnost? Otpila sam čaj. - Dakle, jeste li religiozni Kevine? - upitala sam. Nehotice se zagrcnuo od čaja. - Šalite se? Koja bi me Crkva prihvatila? Ja za- direm u njihovo područje. Govorim da ljudi imaju Boga u sebi. Crkva kaže da je Bog u njoj. U Bibliji stoji rečenica koja kaže da čovjek ne bi trebao nikad odobra vati postojanje drugih duhovnih bića osim Boga. Većina kršćana drži se toga. Ali Biblija ne kaže ništa o reinkarnaciji, a dobro je poznato da je Nicejski sabor do nio odluku da se učenje o reinkarnaciji izbriše iz Biblije. - Otkud to znate? - pitala sam. - Pa, većina ozbiljnih metafizičkih proučavatelja Biblije to zna. Nicejski sabor promijenio je brojna tumačenja Biblije. Isus je učio osamnaest godina u Indiji pri je nego što se vratio u Jeruzalem. Proučavao je Buddhino učenje i sam postao vrlo vješt yogin. Očito je imao potpuni nadzor nad svojim tijelom i shvatio da je tijelo samo prebivalište duše. Svaka duša ima puno boravišta. Krist je govorio da ponašanje neke osobe određuje događaje u budućnosti - karma, kako to naziva ju hindusi. Ono što siješ, to ćeš i žeti. Nisam sumnjala u ove prilično dalekosežne pretpostavke. Ponudila sam Ke- vina kolačićem. Činilo se da voli šećer. Pojeo ga je u dva zalogaja. Razmišljala sam o sličnostima između Cayceovih zapisa i Ambresa i Buddhe i bezbrojnih ljudi koji su zagovarali isto vjerovanje. - Dakle - rekla sam - što će se dogoditi ovdje? Kevin je progutao još jedan kolačić. - U redu - rekao je - dobro. Sad... dva, tri ili možda četiri duhovna bića koriste me kao kanal za davanje informacija. Prvi se obično javlja onaj koji sebe naziva John. Neki od nas osjećaju da je najviše razvijen od svih bestjelesnih bića. Govori gotovo biblijskim jezikom koji je katkad teško pratiti. Ako želiš ili ako John osjeti poteškoće u komunikaciji, javlja se dru ga osoba. Ona sebe naziva Tom McPherson jer mu je omiljena inkarnacija bila ona u kojoj je bio irski džepar prije nekoliko stotina godina. On zna biti vrlo zaba van. Puno ljudi voli raditi s njim. Drugi osjećaju da je previše šaljiv da bi ga se

shvatilo ozbiljno. Neki ljudi više vole ozbiljne duhovne vodiče. Zatim je tu dr. Shangru, Pakistanac koji je živio prije nekoliko stotina godina, vrlo stručan u me dicinskim pitanjima, te Obidaya čija je omiljena inkarnacija bila na Jamajci, on razumije suvremene rasne probleme. Osjetila sam kako ponovno pokušavam isključiti um. Zvučalo je poput stripa u kojem se pojavljuju nevjerojatni likovi. Ali, čekaj malo, pomislila sam. To je samo potvrđivalo sve ono što sam čitala. Ako su ta bića bila bića s - astralne ra zine - onda bi imali individualne osobnosti kao što ih je imalo i ovo tijelo. - Čekajte malo - rekoh. - Dopustite mi da se naviknem. Kažete da je taj Tom McPherson bio irski džepar? Znači li to da

je to sve što je ikad bio? - Ne - reče Kevin - kao što sam ranije rekao, osobnost tog džepara njegova je omiljena inkarnacija. On poučava sa stajališta tog života. - A tako - rekla sam - dobro, zašto mu se sviđalo biti džepar? - Pitajte ga - odgovorio je Kevin. - Ali ja mislim da je to zbog njegova smi sla za humor. - Dobro, dakle vi čujete ta bića dok govore kroz vas? - Ne - odgovorio je. - Svjestan sam samo svog svjesnog uma. Ali mogu s nji ma razgovarati na astralnoj razini dok spavam, ako želim. Ali osjećam da me vode kad sam u svjesnom budnom stanju. - Vjerujete li da svatko ima svoje duhovne vodiče? - pitala sam. Kevin je bio iznenađen. - Pa, naravno - rekao je - to je ono što duša radi na kon što napusti tijelo. Duše koje su umrle, takoreći, pomažu onima koji su još u tijelu. Pa u tome je bit čitavog duhovnog razumijevanja. - U čemu je bit duhovnog razumijevanja? Kevin se uspravio na stolcu i nagnuo se k meni. - Zar niste nikad imali osjećaj da vas vodi neka nevidljiva sila koju ne razu mijete? Sjetila sam se toliko situacija u svom životu kad sam mislila da slušam svoju in tuiciju koja me je gotovo nagonila da donesem određene odluke ili upoznam se s nekim osobama ili odem na neka mjesta. Sjetila sam se svog iskustva u Africi kad sam imala osjećaj da me neka sila štiti dok sam putovala sama, ili u Butanu, na Himalaji kad me je nešto nagnalo da ispitujem i istražujem što rade lame dok sjede u meditaciji u svojim samostanima 5 500 metara iznad oblaka. Prepoznala sam neku sličnu silu jako davno, prije gotovo dvadeset pet godina. Ta je sila pobudila moju radoznalost i potaknula me da ispitam ono što ne mogu vidjeti. - Da - rekla sam na posljetku Kevinu. - Moram priznati da sam osjetila da me neka sila vodi kroz život. Što to znači? - To znači - rekao je Kevin - da vas uz vašu vlastitu intuitivnu sigurnost, vode i vaši duhovni prijatelji i vodiči i učitelji. Dosad ste to mogli naprosto nazivati ne kom silom, ali ja vam sad kažem da osvijestite svoje razumijevanje onoga što se uistinu događa. Ustala sam. - Kakav je to osjećaj znati da duhovna bića govore kroz vas?

- Ponekad - rekao je oklijevajući - katkad bih više volio da sam vrtlar umje sto čuvara vrta. Ali možda je to moja karma. Svi imamo svoje uloge u životu, zar ne? Možda je moja da budem čovjek-telefon. Kevin je odjednom izgledao tako ranjivo sjedeći uspravno sa šalicom čaja naslonjenom na koljeno radi ravnoteže. Pitala sam se kakav je njegov život, što radi subotom navečer, što misli o politici. Jesu li i drugi koji su već prošli svoja duhovna istraživanja na isti način poistovjećivali sebe s onim što su naučili? Nisam tada znala da će Kevin Ryerson postati jedan od telefona u mom ži votu. I da ću tog petka navečer u Malibuu razgovarati s nekima od svojih novih prijatelja... Stvarni ili ne, još jednom sam se podsjetila da svaka osoba proživljava vlastitu stvarnost, i da nitko drugi ne može prosuditi što ta stvarnost uistinu jest. Ali nije se radilo samo o slijepom vjerovanju u ono u što smo željeli vjerovati. Bilo je važnije voditi računa da se ne bude toliko sumnjičav da se automatski isključe izazovne zamisli i nove predodžbe.

14. poglavlje

Svako novorođeno biće uistinu dolazi svježe i veselo u novi život i uživa u njemu kao u daru: ali... to novo postojanje plaćeno je... iznošenim životom koji je nestao, ali koji sadrži neuništivo sjeme iz kojega je izniknuo novi život: oni su jedno biće. Napraviti most između njih zacijelo bi bilo rješenje najveće zagonetke.

Arthur Schopenhauer Svijet kao volja ili ideja

Prigušila sam svjetla u dnevnoj sobi. Ocean je nježno zapljuskivao obalu vani. Uključila sam kasetofon i pitala Kevina treba li mu nešto. - Ne - odgovorio je - mislim da ću sad početi. - Dobro - rekla sam - bit ću tu. - U redu - rekao je Kevin. - Vidimo se za neko vrijeme. Naslonio se i prekrižio ruke na grudima. Zatvorio je oči. Približila sam mu ka setofon. Polako je počeo duboko disati. Čekala sam. Sjedio je

mirno otprilike tri minute i disao ujednačeno. Zatim mu je glava vrlo nježno pala na grudi, ispreki dani dah lagano mu je zakrkljao u grlu. Glava mu se ispravila i nagnula na jed nu stranu. Prošlo je oko trideset sekundi. Zatim je otvorio usta, a tijelo mu je za drhtalo. Ritam disanja mu se promijenio. Usne su mu se lagano zaoblile u nježan smješak. Obrve su mu se digle dajući njegovu licu izraz trenutnog iznenađenja. Ruke su mu se smjestile na naslonjačima. Promuklim šapatom koji nije zvučao poput Kevinova raspona glasa, čula sam. - Pozdravljam. Ja sam John. Zdravo. Predstavite se, lijepo molim i recite svrhu ovoga skupa. Pročistila sam grlo i sjela na pod do Kevinova stolca.

- Da - započela sam - zovem se Shirley MacLaine iz Richmonda, Virginia, SAD, ali govorim vam iz Malibua u Kaliforniji. Glumica sam i plesačica, također pišem knjige i zaista ne mogu točno reći zašto sam ovdje. - Tomu je tako - reče Glas. - Tomu je tako... pretpostavila sam da to znači u redu. Sjetila sam se kako mi je Kevin rekao da jedno od duhovnih bića govori biblijskim jezikom. - Pretpostavljamo da imate upite. Osjećamo vaše vibracijsko stanje kao takvo i upoznati smo s njim. Nastala je stanka kao da čeka da postavim pitanje ili nešto kažem. Nisam znala odakle da počnem. - Da - rekla sam - pa možete li mi reći tko ste to 'vi'? - Tomu je tako - rekao je - mi smo oni koji vas poznavaše tijekom prošlih ži vota. Zapanjio me. - Vi ste oni koji ste me znali u prošlim životima? - Tomu je tako. - Dakle, vi ste moji duhovni vodiči? Zato sam ovdje? - Tomu je tako. - Oh, shvaćam - rekoh neprecizno. On je nastavio. - Kako biste shvatili sebe, morate shvatiti da ste više od onoga što sada mis lite. Sva vaša darovitost, svi vaši osjećaji, sve ste to već doživjeli prije... i sve što jeste dio je jedne zajedničke cjeline. Je li vam to moguće shvatiti? Vrpoljila sam se na tepihu. Zar nisu svi imali neke darovitosti, osjećaje i mis li koji nisu potjecali iz iskustava ovoga života? - Oprostite - rekla sam - Na čemu temeljite vaše informacije o meni ili bilo čemu u svemiru? Gotovo bez stanke nastavio je: - Na onome što se naziva zapisima u akaši. Zastao je kao da mi daje vremena da se u potpunosti upoznam s njegovim izvo rom. Doimao se tako dalekim, tako pseudo-biblijskim. Osjećala sam se otuđeno. - Može se reći da je akaša ono što biste vi nazvali kolektivnim nesvjesnim ci jeloga čovječanstva, pohranjenim u eteričnoj energiji. Ta energija mogla bi se na zvati umom Boga. Možemo reći da je komunikacija izrečenih ideja otežana zbog ograničene dimenzije jezika. - Da - rekoh - shvaćam što mislite. I kad smo već tu. Zašto govorite na taj način? Nastala je stanka. Zatim je rekao: - Pokušat ću svoj jezik osuvremeniti, kako biste vi to rekli. Odmah je nastavio: - Ova pohranjena energija koju nazivamo za pisima u akaši može se usporediti s golemim svicima koji se čuvaju u golemim knjižnicama. Vi, kao pojedinac možete se usporediti s jednim svitkom u knjižnici ili s pojedinačnom dušom u umu Boga. - Oprostite - rekla sam - nije li to što govorite prejednostavno? - Sva istina nije toliko jednostavna koliko je namijenjena za jednostavno otkri vanje.

- Pa, ako se tako lako otkriva zašto je mi ne znamo? - pitala sam. - Čovjek odbija prihvatiti da ima pristup cijeloj istini, a takav je otkad posto je vrijeme i prostor. Čovjek ne želi preuzeti odgovornost za samoga sebe. Čovjek zajedno s Bogom sudjeluje u stvaranju svemira. Ne, pomislila sam. u Crkvi su nas naučili da je Bog stvorio sve. Ali - John - je inzistirao. - Tek kad čovjek prihvati da je dio istine za kojom traga, istine će mu posta ti same po sebi vidljive. - Dakle, kažete da ako shvatim sebe i otkuda dolazim, shvatit ću sve? - Točno - rekao je. - Pa - rekla sam - nikad nisam uistinu bila sigurna da postoji Bog, sve do mož da nedavno. Uza sve ono što se događa u svijetu zašto bi itko vjerovao u Boga? - Govorite - pitao je - da vam treba dokaz vašeg vlastitog postojanja? - Pa, ne znam što mislite. Ne, sigurna sam da ja postojim. Da. - Imate li um? - Naravno. - Um je odraz duše. Duša je odraz Boga. Duša i Bog vječni su i nalik jedno drugome. - Dakle, ako želim razumjeti što taj Bog jest, moram spoznati sebe? - Točno - rekao je - Vaša duša metafora je za Boga. - Da? Čekajte malo - rekla sam. - Ne mogu dokazati niti jedno - ni dušu ni Boga. Ne bih željela zvučati drsko, ali to je sumnjiv način

dokazivanja da duša postoji. - Varke - rekao je - jesu igra koju je izmislilo čovječanstvo, a ne Bog. Osjetila sam se na čudan način posramljenom. - Pa, mogla bih se jako uzoholiti kad bih doista vjerovala da sam ja metafo ra za Boga. - Nikad - reče on - nikad ne poistovjećujte put kojim idete s pravom istinom. Obuzeo me je sram. Čekala sam da kaže nešto drugo. - Tu ćemo stati - rekao je - još jedno biće želi govoriti. -Što? Kevin je promijenio položaj u stolcu. Njegove su se ruke drukčije namjestile. Glava mu se nagnula na drugu stranu. Pokrio je lice na trenutak, a zatim preba cio nogu preko noge. Ustala sam na koljena pokušavajući shvatiti što se događa. - Moj naklon - reče potpuno novi glas. - McPherson ovdje. Tom McPherson. Kak' si kaj? Naglasak mu je bio smiješan, pa sam se glasno nasmijala. Kevin je nagnuo glavu kao da to uistinu govori on. Izraz njegova lica pokazivao je da mu nije jas no zašto mi je toliko smiješan.

- Ti bokca - reče McPhersonov glas. - Nisam očekivao takvu reakciju tako brzo. Obično malo potraje dok dođe do toga. Kevin je rekao da je McPherson bio zabavna osoba. Jasno sam mogla osjeti ti da njegova osobnost dolazi do izražaja. Nije se radilo samo o zvuku njegova glasa, u sobi je zasigurno bila nazočna potpuno nova energija. Bilo je nevjerojat no koliko je bio različit od Kevina. Budući da sam bila glumica, morala sam če stitati Kevinu. Ako je i glumio, radilo se o vrhunskoj izvedbi. - Uključila si kutiju što zuji? - upita McPherson. -Što? - Kutiju što zuji. Pogledala sam u kasetofon. - O, misliš na to - rekla sam. - Da. Je li to u redu? - Pa da - rekao je - naravno. Samo sam želio biti siguran da ćeš uhvatiti sve detalje. - Detalje? - Točno to - rekao je. Kevin se nakašljao. Pročistio je grlo i ponovno se nakašljao. - Oprostite - rekla sam - ali što se događa s Kevinovim grlom? - Oh, ništa - reče McPherson. - Samo imam malo problema s prilagođava- njem na vibracije instrumenta. - Hoćete reći da pokušavate prilagoditi svoje vibracije na Kevinove? - Da. Upravo tako. S ove strane radimo s frekvencijama vibracije. Ima li tu nečeg kuhanog? - Nečeg kuhanog? - Da, čini mi se da tu negdje ima skuhanih biljaka? - Oh, mislite čaj? - Upravo tako. - Pa ima - rekla sam. - Želite li šalicu? - Vrlo dobro. - Šalica je jako mala. Hoćete li da je stavim Kevinu u ruku? Hoće li je on moći držati? - O, da - reča McPherson. Nalila sam čaj i držala šalicu pred Kevinom. Napravio je pokret kao da će dići ruku. Oči su mu ostale zatvorene. - Samo je stavi u ruku ovog mladića. Hvala. Podigla sam Kevinovu desnu ruku i gurnula mu šalicu. - Ta šalica nije mala, već sićušna - reče McPherson. Nasmijala sam se. Ni ja nisam voljela te male šalice. - Imaš li negdje veću šalicu? - upita McPherson. - Mislim da imaš takve sta klene u ormariću?

Pogledala sam u kuhinju. Bio je u pravu. Imala sam velike staklene šalice. Samo nikad nisam posluživala čaj u njima. - Velike šalice su mi prirasle srcu - reče McPherson. - Djelić starog ozračja puba. Pomaže mi da mislim jasnije. Ustala sam, otišla u kuhinju i donijela veliku šalicu. Nastavila sam razgovarati s McPhersonom dok sam hodala. - Dakle, stvarno ste Irac? Misle li svi Irci bolje uz šalicu? - Upravo tako - reče McPherson iza mojih leda. Vratila sam se i nalila čaj u veliku šalicu i stavila mu je u ruku umjesto male šalice. - Pa, nije kao u pubu, ali bit će dobro - reče McPherson. Kevin prinese šalicu ustima i otpi malo. Oči su mu bile zatvorene. Progutao je čaj. - Možete li zaista osjetiti okus čaja? - pitala sam. - Pa, više ga osjećam nego što ga kušam. Rabim osjete svog instrumenta kako bih ga osjetio. Otpio je još malo. - Kad bi čaj bio prevruć, tko bi to osjetio Kevin ili vi? - pitala sam. - Ja bih reagirao da zaštitim instrument - reče McPherson. - Ne bih osjetio bol, ali suosjećao bih s instrumentom, da. - A kad bi bio zaista vreo, što biste učinili? - pitala sam. - Vjerojatno bih upravljao instrumentovim sustavom i umrtvio bol. Nastala je tišina. Mogla sam osjetiti da McPherson čeka da nešto kažem. - Mogu li te zvati Tom? - pitala sam. - Vrlo dobro. - Čujem da si bio džepar - rekoh. - Upravo tako. Iako bi se to moglo nazvati mojim 'lažnim zanimanjem'. - Tvojim lažnim zanimanjem? - Upravo tako. Zapravo sam bio ono što bi vi nazvali diplomatskim špijunom. - Diplomatski špijun? Za

koga? - Za englesku Krunu, nažalost. - Špijunirao si za Englesku, a Irac si? - Upravo tako. Bio sam Irac iako je McPherson škotsko prezime. Uzeo sam ime McPherson da bih prikrio svoje irsko podrijetlo, jer su vladale puno dublje predrasude prema Ircima nego prema Škotima u to doba. Od tada se nije puno promijenilo. - Pa, zašto si onda špijunirao za Engleze ako su bili toliko protiv tvoga na roda? - Volim sebe nazivati slobodnim špijunom. Kruna me naprosto unajmila da ukradem važne dokumente od španjolskih diplomata. Bio sam vrlo dobar u tak vim stvarima. Stoga sam se prozvao džeparom. To mi je bilo šaljivije.

Otpila sam malo čaja, pokušavajući pohvatati konce što mi baš nije uspije valo. - Dakle, sad iskorištavaš svoje zanimanje na pozitivan način kako bi pomo gao drugima ovdje dolje, zar ne? - Upravo tako. Ravnoteža i karma i sve to. - Nisi li skupio negativne bodove kad si bio džepar - diplomatski špijun ili kako već? - Upravo tako. Odrađujem dio svoje karme tako što sam trenutno na raspo laganju tebi. - Shvaćam. Naizmjence sam se dobro zabavljala i bila sumnjičava. - Ima li još tog tvog čaja? - pitao je Tom. - Naravno. Nalila sam mu još jednu šalicu čaja. - Želiš li me još štogod pitati? - upita Tom. Sad sam nalila sebi malo čaja, razmišljajući koji pristup bi bio najproduktivniji. - Neku večer sam s jednom osobom razgovarala o postojanju duše - rekoh - navodeći već viđeno kao primjer sjećanja iz prošlih života. Znaš, kad osjećaš da si na nekom mjestu već bio, a znaš da to nije moguće. Ili ti po vratu prođu trnci kad pomisliš da se to sve već jednom prije dogodilo. - Upravo tako. - Pa, neki su ljudi rekli da je nasljedno stanično sjećanje ili sjećanje na pretke (kao što tvrde i neki znanstvenici) pravo objašnjenje za to. Oni vjeruju da su na prosto genetičkim putem naslijedili sjećanje na ono što su njihovi preci proživjeli. Pa, kakvo je tvoje stajalište o postojanju duše? Na trenutak je zavladala tišina. - A kakvo je tvoje? - rekao je - sad kad si imala vremena da o tome razmi sliš? - Pa, pretpostavljam da bih trebala reći da ima slučajeva - recimo u plemen skim društvima u Africi - čiji preci nikad nisu napustili svoju okolinu, a ipak se sjećaju Sjeverne Amerike, Indije, itd. - Ti bokca - reče Tom - to je dobar argument. Naravno, čula si za telepatiju i iskustvo izlaska iz tijela. Mnogi ljudi u tvoje vrijeme javno govore o iskustvima izlas ka iz tijela. Oni su se zaista uvjerili da su im duše odvojene od tjelesnog omotača. Sjetila sam se kako je doista puno ljudi opisalo to iskustvo kad su doživjeli bli ski susret sa smrću. Većina je opisala bijelu svjetlost, poput Petera Sellersa, koja ih je privlačila snažnim osjećajem ljubavi i mira, dok su ispod sebe vidjeli svoja umiruća tijela. Neki se od njih nisu željeli vratiti u tijelo. Puno takvih iskustava zabilježio je dr. Raymond Moody u knjizi Život poslije života. Među mojim po znanicima bio je iznenađujući broj onih koji su govorili da su doživjeli takvo iskustvo. - I - nastavi Tom - ako je već viđen samo oblik nasljednog staničnog sjeća nja, onda previše pojedinaca pamti mjesta na kojima njihovi preci nikad nisu bili.

- Točno - rekoh - to sam upravo rekla. Ali možda su neki od njihovih preda ka bili u Africi - kao npr. Rimljani - a njihove su reakcije zabilježene u stanično sjećanje koje su kasnije putem stanica naslijedili njihovi potomci. - Moguće je - reče Tom - osim jednoga. Već viđeno se također doživljava u suvremenom kontekstu. Na primjer, možeš imati osjećaj već viđenog kad uđeš u kuću koja je stara tek nekoliko godina. Teško da to može biti naslijeđeno stanično sjećanje. - Pa, što je onda? - To je posljedica astralne projekcije duše na novu kuću. Nešto poput onoga što osjećaš kad se, kako ti kažeš, izgubiš u snovima koje jako voliš. Je li ti poznat taj osjećaj? Stala sam kao ukopana. O tome nisam nikada nikome pričala. - Oh, zaboga - rekoh - otkud ti to znaš? - Oh, recimo uz pomoć dobrog starog duhovnog čaranja. Trebao mi je trenutak da se prilagodim onome što se upravo dogodilo. Je li to mogao biti predvidljivi pogodak? Je li to govorio svakome s kim je razgovarao? Zaustavila sam kašalj u grlu. - Samo mi daj koji trenutak - rekla sam. - Upravo tako - rekao je - ono čega imamo na pretek je vrijeme. Osjećala sam se potpuno zbrkano. Jesu li neki snovi uistinu astralne projek cije duše? - Imaš

li još pitanja? - upita McPherson. Sabrala sam se. - Pa - rekla sam - zašto postoji toliki otpor proučavanju duše kao stvarne či njenice? Zašto mu se ne posvećuje onoliko vremena i novca koliko se daje za ci jepanje atoma ili atomsku energiju? - Pa, kao prvo - odgovorio je - materijal nije dostupan. Duša nije materijal na stvar. Nadalje, područje izučavanja duše izazvalo bi gomilu prijezira i ismija vanja, a nečija bi profesionalna reputacija vrlo lako mogla završiti u smeću, da tako kažem. - A zašto se to toliko prezire? - Zato što se smatra besmislenim gubitkom vremena. Praznovjerjem i tome slično. Ozbiljne ljude koji priznaju da se bave takvim istraživanjem, svijet katkad izvrgava podsmijehu, pa se i sami osjećaju smiješnima. Ali kako je nedavno jedan tvoj prijatelj rekao: - Da bi dohvatio plod s drveta, moraš stati na rub. Šutjela sam - kao ukopana. Bila je to ista analogija koju je izrekao Gerry. Toliko sam pazila da nikad nikome ne spomenem Gerryja, a kamoli ono što je on govorio. McPherson je nastavio. - Moraš biti strpljiva sa svojim Gerryjem. I mi smo str pljivi s tobom. Zanijemila sam. Kako je k vragu taj tip znao za nas? Ne samo da je znao za Gerryja, znao je što je Gerry govorio.

- Jesam li nazočan otkrivenju ovdje? - reče Tom. - O, Bože - rekla sam. - Upravo tako - veselo je uzvratio. Otpila sam još čaja i pokušala srediti misli. Minulo je nekoliko trenutaka. - Želiš li nastaviti? - pitao je Tom. Isuse, pomislila sam, ovo bi moglo biti stvarno. Mnoštvo je pitanja koje sam morala postaviti. - Dobro - promrmljala sam ispod glasa. A zatim: - U redu. Reci mi zašto postoji toliki rascjep između znanosti i Crkve? - Pa - reče Tom - zato što je znanost tek nedavno (u svemirskim razmjerima dakako) osjetila da se oslobodila okova religijskog praznovjerja i sad uživa u svo joj slobodi i svom zlatnom dobu. Takvo što je razumljivo. Istraživati ona područja Crkve koja im je do nedavno bila tamničar, značilo bi ponovno dati moć tom starom tradicijskom progonitelju. - Je li duša područje koje pripada samo Crkvi? - Upravo tako. To jest, ako se gleda u ortodoksnom smislu, da. Zapravo, duša je, hm, vrlo osobna stvar, da se tako izrazim. - Ali bi li dokaz o postojanju duše temeljito promijenio naš odnos prema znanosti? - Da, naravno. Ali da budem iskren, znanstvenici osjećaju kako nemaju po četnu točku odakle bi ispitivali postojanje duše. K tome, nema dosta novca za tu vrstu istraživanja. - Hoćeš reći, ako se proučava elektricitet, može se pretvoriti u električnu stru ju? A ako se istražuje atom, može se pretvoriti u bombu? - Upravo tako. - No ako se istražuje duša, nema nikakve zarade? - Upravo tako. Mogu li dobiti još malo tvog čaja? Nalila sam još čaja. Popili smo već gotovo sve. - Dakle - pitala sam - postoje li skupine istraživača koje se zdušno posvećuju isključivo istraživanju duše? - Lijepo si to odigrala - reče on. - Što sam to lijepo odigrala? - Zdušno za dušu? - vrlo dobro. - Jesi li svjestan - ozbiljno sam ga pitala - da sad izvodiš predstavu za mene? - Da budem posve iskren - rekao je - mislim da sam uvijek seznacionalno zabavan. To je moja prirodna priroda. Evo još jednog: 'prirodna priroda'. - Baš se voliš igrati riječima, zar ne? - Ne - rekao je. - Ne mislim da sam, da tako kažem pretjerano teatralan. Ne, to je samo prirodan ukras moje osobnosti. Sjedila sam neko vrijeme u tišini razmišljajući o ovoj šokantnoj čajanki. Pitala sam se jesam li zaista toliko naivna da bih progutala kita. Kasetofon je zujao u tišini.

- Pa - rekla sam. - Upravo tako - reče Tom. - Pa, zaista bih željela znati nešto više o svojim prošlim životima. Je li to u redu? - Vrlo dobro - reče Tom. - Ima li instrument ikakvog alkohola u svom sus tavu? - Nema - rekla sam. - Rekao je da to ometa kanaliziranje, stoga mislim da nema. - Vrlo dobro onda. Jedan trenutak molim. Možeš li mu uzeti šalicu iz ruke? Ustala sam, uzela šalicu iz Kevinove ruke, provjerila kasetofon, te se ponovno udobno smjestila.

15. poglavlje

U pogledu beskrajnog trajanja besmrtne duše tijekom vječnosti vremena... hoće li duša zauvijek ostati vezana za ovo mjesto u svijetu i prostoru, za našu Zemlju? Zar nikad neće sudjelovati u pomnijem promišljanju o ostalim čudima stvaranja? Tko zna je li joj svrha da se upozna izbliza, jednoga dana, s onim udaljenim planetima kozmičkog sustava... koji već i na ovoj udaljenosti pobuđuju našu radoznalost?

Immanuel Kant Opća povijest prirode

Kevina je protresao drhtaj. Glava mu je ponovno opušteno pala sve dok se kroz njega ponovno nije javio John. - Pozdravljam - reče Johnov glas. - Imaš upite o svojim prošlim životima? - Da - odgovorila sam. Zazvonio je telefon. John je reagirao i nagnuo glavu na jednu stranu. Čekala sam. Osjećala sam kako John "prilagođava svoje vibracije", kako je to nazvao McPherson. Telefon je ponovno zazvonio. Ponovno se nisam javila. - Spoznat ćeš - reče John - da bi shvatila dušu u sebi danas, također moraš shvatiti nešto o ranijim civilizacijama koje si poznavala. - Zaista? - rekla sam neznalački, osjećajući se na neki način smiješnom i sme tenom. - Doista - reče John - inkarnirala si se nekoliko puta tijekom razdoblja od pet tisuća godina dok je trajala najrazvijenija civilizacija poznata čovjeku. U Bibliji je to razdoblje predstavljeno simboličnom slikom Rajskog vrta. Želio bih da sad shvatiš jedan iznimno važan pojam. Razina postignuća bilo koje civilizacije

određuje se prema stupnju njezine duhovne evolucije. Tehnološki napredak je važan i privlačan, no ako zaustavlja, omalovažava ili sprječava duhovno razumi jevanje, on nosi sjeme vlastitog raspada. I sama si svjedokom da je ta jednostavna istina na djelu u sadašnjoj civilizaciji na Zemlji. Vaše duhovno razumijevanje za ostaje u velikim razmjerima za vašim tehnološkim znanjem i kao posljedice imate uznapredovalo ludilo, depresiju, iskrivljene ciljeve i potpunu nejednakost medu ljudima, te očaj. - Pa, imali li onda nade za nas? Mislim, ako idemo unatrag, umjesto naprijed zašto onda živimo? - Dobro i važno pitanje - reče John - koje nas ponovno vraća na temu karme i pokazuje da je neophodno da najprije shvatiš svoj temeljni identitet i pojam moći svoje slobodne volje kako bi razumjela vlastitu božanskost i povezanost s Bogom. - Oprostite - rekoh - ali mogu li pitati kako se u sve to uklapa religija, molim

- Mnogo onoga što govorim, kod vaših svjetskih religija izazvalo bi protest. Vaše religije poučavaju religiju - a ne duhovnost. Religija je najvećim dijelom izrabljivala čovjeka. Vaše svjetske religije u osnovi su na pravom putu, ali one ne uče da je svaka osoba stvoritelj i nadziratelj svoje vlastite sudbine. One poučava ju da Bog preuzima tu ulogu. Ono što ja nastojim objasniti jest da je svaka osoba ujedno i Božji suradnik u stvaranju. To se baš ne sviđa vašim crkvama i religija ma, jer one više vole imati nadzor nad čovječanstvom nego naučiti čovječanstvo da može nadzirati sebe putem samospoznaje uz pomoć znanja o svojoj prošlosti koja određuje njegovu svrhu u sadašnjosti i budućnosti. Bila sam svjesna kako bi to razoran koncept bio. Ali zar puno ljudi unutar Crkve ne teži samospoznaji? Nije li jako puno ljudi koji, dok slijede pravila Crkve, istodobno neumorno tragaju za istinom koja je izvor tih pravila? Bacila sam pogled na tamni ocean kroz prozor. Svjetlo s ribarskog brodića treperilo je u tami. Pitala sam se koliko velikih istina u životu nikad nećemo moći vidjeti ili dokazati ili potvrditi. Ta je spoznaja bila uznemirujuća i izazivala tje skobu. Je li istina istinita samo onda kad je možemo "dokazati"? Nisam se mogla naviknuti na ono što sam mislila. Odvratila sam pogled od prozora i usmjerila ga natrag na Kevina i - bestjelesno duhovno biće - što je kroz njega govorilo. - Dakle - rekla sam nemirno i otkrila da sam pomalo ostala bez daha - dak le živjela sam u nekoj drevnoj civilizaciji? - Istina je, nekoliko puta - reče John. - Dva puta kao muškarac i jednom kao

žena. Sjedila sam u tišini dok je još jedna istina o reinkarnaciji nalazila put do mo ga uma. - Jesmo li svi iskusili život različitih spolova kako bismo mogli suosjećati sa suprotnim spolom? - Istina je - reče John. - Dakako. Kako bi drukčije čovječanstvo moglo shva titi samo sebe i svoj identitet bez takvih raznolikih tjelesnih iskustava?

Ponovno sam se nagnula naprijed. - Može li se time metafizički objasniti ho moseksualnost? - pitala sam. - Na primjer, možda duša s teškom mukom prelazi iz ženskog u muško tijelo, pa se zato ne može osloboditi svih emocija i privlačno sti što ih je osjećala u prošloj inkarnaciji? - Tomu je tako - reče John. - Seksualni izbor takvih pojedinaca jedan je od bitnih preduvjeta za razumijevanje istine da smo svi u biti isti zato što smo proživ- jeli živote u tijelima jednog i drugog spola; naše duše, ako želite u osnovi su andro- gine. - Androgine? - pitala sam. - Da, više duhovno znanje ne priznaje spolne razlike, zato što su elementi oba spola istodobno prisutni. Polaritet je podjednako raspoređen. Vaši drevni proro ci i prosvjetljeni ljudi poput Isusa i Buddhe i drugih, nisu samo živjeli u celibatu već su naprosto vibrirali ujednačenom i potpuno uravnoteženom frekvencijom. Njihov yin i yang bili su podjednako raspoređeni, tako da im spolnost nije bila zanimljiva jer nije bilo unutarnjeg sukoba, a s time ni napetosti. Nije to bilo nešto što su morali izgrađivati ili potiskivati. Naprosto ih nije zanimalo zbog savršenog mira koji su postigli na duhovnoj razini. - Nisam sigurna da bih bila spremna tako živjeti. John je zastao na trenutak. - Ne preporučamo celibat - rekao je. - Zasigurno ne. Seks je na ljudskoj razini također put do Boga ako se uživa podjednako du hovno kao i tjelesno. Pogledala sam u kasetofon. - Oprostite - rekla sam - udaljavamo li se od teme? - Da - reče John. - Ali spolnost je privlačna tema, čak i za mene. Nasmijala sam se. - A tko ste vi? - upitala sam. - Mislim, jeste li nekada imali fizičko tijelo? - O, da - reče John. - Mnogo sam se puta utjelovio i kao muškarac i kao žena, ali nedavno sam ostao u svom astralnom obliku. - Shvaćam - rekoh. Bila sam radoznala, ali sam zaista više željela saznati o sebi. - Dakle, tko sam ja bila u prošlim životima? - Prema zapisima u akaši, inkarnirala si se zajedno s dušom-blizancem. - A da? Što je to duša-blizanac? - To pitanje iziskuje puno objašnjavanja koje ću nastojati dovršiti kasnije. Zasad, dopusti mi da počnem objašnjenjem pojma srodne duše. - Srodne duše? - upitala sam. Čula sam taj izraz s vremena na vrijeme, obično se odnosio na ljude koji su tvrdili da su pronašli svoju drugu polovicu. - Srodne duše - John je nastavio - zapravo su bile stvorene jedna za drugu na početku vremena ili kako vi to suvremenim jezikom kažete u doba Velikog pra ska. One vibriraju na potpuno istoj elektromagnetskoj frekvenciji zato što su iden tična protuteža jedno drugom. Duše-blizanci lakše se nađu zato što su proživjele mnoge živote zajedno u jednom ili drugom obliku. Ali srodne duše zapravo su

stvorene na početku vremena kao parovi koji pripadaju jedno drugom... Dakle, kako vidiš teorija o Velikom prasku obuhvaća puno više nego što se i zamisliti mo že... i sudeći po ovome, vrlo je romantična slažete se? Promrmljala sam nešto neutralno. - Dakle, počet ću odatle - reče John - gdje smo kako rekoh, poznavali jed no drugo. -Oh? - Da, bili smo učitelj i učenik. Bila si jedan od mojih najbistrijih i kako vi to danas kažete 'omiljenih' učenika. Ogledala sam se po sobi poželivši da imam nekog s kime bih to mogla podi jeliti. - Dakle, poznavali smo se? - Točno. Nije slučajno što si danas ovdje. Vjerujemo da si sazrela u svom ra zumijevanju da ne postoje slučajnosti? - Tko ste to 'vi' opet? - pitala sam. - Tvoji duhovni vodiči od kojih sam ja jedan - reče John. - Hoćeš reći da ste me ti i drugi vodiči na neki način doveli ovamo? - To je točno - reče John. - Kako? - Tvoja potreba da objasniš svoje ponašanje i tvoja pitanja i tvoje traganje za istinom, kao i metafizičko vodstvo onih od nas koji osjećaju da si spremna za spo znaju istine o sebi na višoj razini. - Je li to ono što se naziva duhovnim vodstvom? - Istina je. Nastala je stanka dok se Johnov glas doimao kao da usredotočuje misli, ili prikuplja neku vrstu podataka ili oboje. Vrlo smireno glas je nastavio i rekao: - Izdvojili smo tvoju

vibraciju tijekom jednog od života koji si provela s bićem s kojim si također sada u svezi. Vjerujemo da to biće živi na vašem britanskom otočju. Bi li to bilo točno? - Gerry? - rekoh prilično visokom intonacijom. - Govorite o Gerryju? - Tomu je tako. Također smo izdvojili njegovu vibraciju i otkrili da ste vas dvo je bili muž i žena tijekom jednog od vaših prošlih života. - O. Bože - rekoh, istodobno obradovana i zapanjena. - Jesmo li se tada sla gali? Mislim je li naša komunikacija bila bolja nego danas? Nastala je još jedna stanka. - Tvoj Gerry je podjednako bio posvećen svome radu. I moramo priznati da je to bilo na štetu vaše zajednice. Unatoč tome, radio je važan posao koji je uklju čivao kulturne razmjene s izvanzemaljcima koji su vam nastojali pomoći kako tehnološki tako i duhovno. - Izuanzemaljcima? John je osjetio moje iznenađenje. Odgovorio je odlučni je neko obično.

- Tomu je tako. Izvanzemaljci su i tada posjećivali vaš planet kao i danas. - O, Isuse - duboko sam udahnula. - Pa, možete li mi reći više o tome? Mi slim, što zapravo želite reći? Govorite li da smo primali posjete iz svemira od početka vremena? - To je točno. Postoje planeti koji su razvijeniji od Zemlje, isto kao što je vaša Zemlja razvijenija od nekih drugih planeta. Namjerno sam se opustila i duboko disala. Pretpostavljala sam da je logika onoga što je govorio bila održiva na neki svoj način. Ali da sam barem znala kak va pitanja trebam postaviti. - Pa - rekla sam, boreći se u vlastitoj glavi. Možda je sve to bila gluma, ali što ako nije? Nisam željela propustiti priliku da nešto naučim. - Pa - ponovih - koju su nam vrstu znanja prenosili izvanzemaljci? John je odmah odgovorio: - Jedino bitno znanje jest duhovno znanje o Bogu u čovjeku. Svako drugo znanje proizlazi iz toga. - Svako drugo znanje? - Istina je. Vaše znanstveno znanje, na primjer, ovisi o razumijevanju frekven cija vibracije i kako se one odnose na svemir. Bog je ljubav - što je najviša fre kvencija od svih. U vašem fizičkom svijetu, svjetlost je najviša i najbrža frekven cija. Ali bićima koja imaju više znanja i više nadzora, misao ima daleko veću fre kvenciju od svjetlosti. Misao je dio Boga, isto kao što je i dio čovjeka. Stoga, kad je misao ljubav, vaše frekvencije vibriraju na najvišoj energijskoj razini. Tome su vas poučavali izvanzemaljci isto kao što ćete vi sa Zemlje jednoga dana poučavati druge. Možete li to shvatiti? Nisam znala kako da odgovorim. Pročistila sam grlo i pokušala napeti um kako bih razumjela. Nisam osobno mogla osjetiti ono što je John govorio ni na koji naročit, detaljan ili razumljiv način. Implikacije koje su proizlazile iz onoga što je govorio bile su toliko zaprepašćujuće da zaista nisam mogla smisliti dobro pitanje. Željela sam da se vratimo na mene. To sam mogla podnijeti. - Oprostite, molim vas - rekoh. - Mogu vas pitati samo o sebi? Već mi je i to dovoljno teško. - Dakako - reče John. - Moraš ići svojim tempom. - Dobro - rekoh s olakšanjem. - Hvala vam. Dakle, Gerry i ja bili smo muž i žena. Znači li to da smo bili duše-blizanci? Ne, ali bila si i jesi duša-blizanac s bićem koje nazivaš David. Prekinula sam ga. - Vi znate i za Davida? - To je točno. Nekoliko si života proživjela s Davidom tijekom tog ranog raz doblja, kao i mnoge druge tijekom vremena. Možda sam se zato osjećala tako ugodno s Davidom sada. Ali John je nastavio. - Tvoj David je dobar učitelj i možeš mu vjerovati. Ali mi osjećamo da to već znaš. Moraš naučiti više vjerovati svojim osjećajima i suz držati se da ne prilaziš tolikim životnim pitanjima sa strogog i intelektualnog sta jališta. Intelekt je u odnosu na čuda ograničen. Osjećaji su neograničeni. Vjeruj svome srcu... ili svojoj intuiciji, kako je ti nazivaš.

Vjerovati svojoj intuiciji? Da, kad sam promislila o svom životu, uvidjela sam i mogla sa sigurnošću reći da bih kad god sam išla protiv svoje intuicije zapala u nevolje. - Kažete da će sve biti u redu ako slijedimo svoja srca? - Ne. Ne nužno. Postoje i loši ili bolni osjećaji koje treba prerasti. Ali čovje čanstvo i sav život u osnovi je dobro. Moraš mu naučiti pružiti priliku. Život je konkretizacija Božje misli, a Bog je ljubav. Iskreno rečeno, sav taj govor o "Bogu" bio mi je neugodan. - U redu - rekoh - ali što je to što nazivate Bogom? - Bog ili Božja sila, čiji je dio sve stvoreno - reče John - jest Božja energija koja je stvorila svemir i sve održava u skladu. - Opisali biste ono što se događa skladnim? - U

konačnoj shemi života, da, sve je skladno u smislu da se sve izjednačuje. Ali moraš shvatiti proces napredovanja svake duše, njezina ponovna utjelovlje nja i pročišćenje kako bi shvatila taj sklad. - Čekajte malo - rekoh. - Zar Biblija nije Božja riječ? - Da, uglavnom jest. Premda je veći dio onoga što stoji u Bibliji danas druk čije protumačen. - Tko je drukčije protumačio? - Razni ljudi tijekom vremena i na različitim jezicima. Konačno, Crkva. Bila je to privilegija Crkve koja je 'štitila ljude' od prave istine. - A prava istina je što? - Prava je istina proces kroz koji svaka duša prolazi kroz vrijeme. Prava je isti na to da je svaka duša odgovorna za svoje ponašanje i spoznaju vlastite božan- skosti. - Mislite na reinkarnaciju? - To je točno. To je riječ kojom to nazivate. To je izvršavanje Kozmičke pravde, čiji je cilj konačni sklad. - Pa. zar nam Crkva uskraćuje tu istinu? - Da. zato što bi takva istina učinila moć i autoritet Crkve nevažnim. Svaka osoba, to jest. svako biće postaje odgovornim za svoje vlastito ponašanje. Nije joj potrebna Crkva. Nisu joj potrebni obredi i hijerarhija i kutak u koji bi se uvukla kako bi dobila odrješenje što ga daje Crkva. Dopusti da samo kažem da su crkveni autoriteti željeli 'zaštititi' čovječanstvo od istine jer su vjerovali da još nije spremno za nju. - Hoćete reći da je to slično načinu na koji se neke vlade ponašaju danas? - Tomu je tako. Protegnula sam se na tepihu. Nisam znala što da mislim, niti sam se mogla sjetiti ijednoga od svojih pitanja. Kevin je nepomično sjedio na stolcu. Čaj na sto lu se ohladio. - Hoće li biti još upita? - upita John. Pogledala sam svjetla što su treperila s ribarskog brodića.

Pomislila sam na ljude s kojima sam razgovarala i koji su me smatrali naivnom i lakovjernom jer sam uopće razmišljala o vjerojatnosti bestjelesnih duhovnih učitelja koji govore kroz medije. - Kako sam mogla padati na takve trice, rekli su. Uvijek sam odgovarala da osjećam kako naprosto učim. Nisam bila sigurna što je to zapravo značilo, ali je u svakom slučaju potvrđivalo da postoje i druge dimen zije životne stvarnosti osim onih koje sam razumjela - na ponešto sličan način di menzije naših osobnosti i karaktera bile su nam zagonetka sve dok nismo počeli istraživati one vidove koji nam nisu bili poznati i kojih zasigurno nismo bili svje sni zato što ih nismo mogli "vidjeti". Ali zašto sam se ja osjećala ugodnije od drugih i mogla si dopustiti da istra žujem dimenzije nedokazivih mogućnosti? Usitinu nisam znala. Naprosto sam se osjećala dobro. To je sve što mogu reći. Za mene to nije značilo prijetnju. Nije dovodilo u pitanje moju emotivnu vezanost za ono u što sam već bila sigurna da je stvarno: nije promijenilo moju sliku o samoj sebi. Cjelokupno to istraživanje naprosto je proširivalo moju predodžbu stvarnosti koja je već postojala. Tako sam se pitala, zašto su neki moji prijatelji, a osobito Gerry moju potragu za znanjem o duhovnom području, kroz medije i reinkarnaciju doživljavali kao dovođenje mo je vjerodostojnosti u pitanje. Zašto su se toliko bojali za mene? Zacijelo zbog lju bavi i zato što su me željeli zaštiti. Nisu željeli vidjeti kako me ismijavaju - ništa više od mene same. Ali bilo je tu i nešto više. Oni su i sami osjećali prijetnju. Zašto? Zašto ne postavljati ozbiljna pitanja i ne zadubiti se u područja i mogućnosti koja nisu nužno "dokaziva"? Kakvu je to "štetu" doista moglo nanijeti? Srušilo bi ured nu sliku koju imaju o samima sebi? Pobrkalo bi njihove poglede na "stvarnost"? Okrenula sam se i kleknula. - Johne - rekla sam - zašto toliki ljudi drže, ovakvo poučavanje kroz medij u transu i bestjelesni učitelji poput tebe koji rade kroz ljudske instrumente, nepri hvatljivim? Nastala je kratka stanka. - Zato - rekao je - što se ne sjećaju iskustva da su i sami bili bestjelesni. Ljudi misle da je život sveukupnost onoga što vide. Vjeruju i da je čovjek samo tijelo s mozgom. Ali osobnost je više od toga. - Kako to mislite? - Osobnost je nedodirljivi vid svijesti koji se samo useljava u tijelo za kratko razdoblje u svemirskom vremenu. - Ali oni ne vjeruju da je to stvarno. - Stvarno? - upita John. - Zar misao nije stvarna? Pa ipak kako to znanstveno dokazati? Misao je energija. Oni koji ispituju fizičko postojanje misli ili misaone energije, s dubokom sumnjom ispituju svoj vlastiti identitet. - Da, ali zar pitanja nisu dobra? Mislim, apsolutna sigurnost u nešto stvara

egomaniju i razornu moć. - To je točno. Ali zabrinjavajuće je to kad sumnja postane tako duboka i de- moralizirajuća da smanjuje potencijal za učenje veličanstvenih istina koje bi im išle u prilog.

- Ali kako im prenijeti da je zapravo mudro biti bez predrasuda? - Ne moraš to činiti. Ti koja jesi bez predrasuda naprosto reci ono što jest tvo je stajalište. Daj skepticima slobodu da budu skeptični. Ako to ne učiniš, optužit će te da si despot. Daj im priliku da nastave sa svojom sumnjom. Doći će vrijeme kad će i oni poželjeti spoznati i privući će ih dimenzije koje su stvarnije. Potražit će savjet kad budu spremni. Ako ljudi inzistiraju na "logičkim" sustavima vjero vanja, oni su sigurni unutar stvarnosti kako je doživljavaju i tako su sigurni na položaju koji zauzimaju, bez obzira koliko moćan bio. Oni neće promijeniti svo je predodžbe da bi promijenili sebe ili napredovali u proširenju svijesti o sebi samima. - Ali što je sa sigurnošću ega? - pitala sam. - Većina ljudi pati od izmijenjenog ega. Izmijenilo ga je društvo, Crkva i nao brazba. Njihov istinski ego zna istinu. Ja sam jednako vjerojatan kao i svatko dru gi. Ne možeš me vidjeti, ali toliko je vidova same tebe koje također ne možeš vid jeti. Ljudi tragaju za tim vidovima u sebi svakoga dana. Ali dok istražuju potreb no im je da njihov svijet ostane siguran. Kad bi povjerovali da sam istinit kao oni, to bi od njih iziskivalo da se odreknu svojih sigurnosnih područja - područja ko ja razumiju i mogu nadzirati. Kad počneš shvaćati više, u biti razumiješ da je puno toga što treba shvatiti, izvan tvog dosega. - Ne, ali to nije ono što mi ljudi govore. Oni mi kažu da je cijela teorija rein karnacije previše uredna. Kažu da je previše jednostavna da bi bila stvarna. - Kao što sam već ranije rekao: istina jest jednostavna. Čovjek je taj koji inzi- stira na komplikacijama. I čovjek ne može naprosto naučiti istinu kao što bi na učio lekciju. On mora iskusiti njezine vidove u sebi kako bi mogao ići dalje. Uče nje i iskustvo istine samo po sebi je borba. Borba koja vodi k jednostavnoj svje snosti. Moraš upamtiti da čovjekovo prirodno prebivalište nije Zemlja; prirodno prebivalište za ljudska bića je eter. Svaka osoba već zna božansku istinu. Oni su je samo previše zakomplicirali i zaboravili da je znaju. - Ali moji prijatelji intelektualci kažu da je vjerovanje da znamo pravu istinu krajnje očitovanje drskosti. - Svaka osoba zna vlastitu istinu. To je točno. Ali jedina istina koja je bitna jest istina o odnosu koju osoba ima s Izvorom ili božanskom silom. A ta istina je ograničena kad se na nju primijeni intelektualna sumnja. Zato što nije potreban intelekt da bi se spoznalo Boga. U tom smislu, svi su ljudi jednaki. Tvoji intelek tualci teže za tim da se odvoje od masa kako bi se osjećali elitom. Oni se više oslanjaju na svoj intelekt nego na božansku silu u samima sebi. Mnogi ljudi, i ne samo intelektualci, srame se priznati da nose božansku iskru u sebi. Ali intelek tualci i skeptici češće će biti u sukobu, zbunjeni i nezadovoljni sa samima sobom. Svi ljudi traže mir. Put do unutarnjeg mira ne vodi kroz intelekt već kroz srce. U tišini srca čovjek otkriva Boga, mir i samoga sebe. Intelektualni skeptici bježe od samoga sebe. Sepstvo, dapače, zna božansku istinu jer je sebstvo samo po sebi božansko. Možete li to shvatiti?

Ustala sam u sjedeći položaj osjećajući da zaista razumijem. Ništa od ovoga nije zvučalo poput religije. Naprosto je imalo smisla. I ja nisam mogla shvatiti za što drugi ljudi koje znam moraju oko toga dizati tako veliku buku - ili nisu mogli razumjeti ili nisu htjeli. - Zašto postoje ratovi, John? Zašto ljudi moraju osvajati jedni druge? - Zato što oni koji osjećaju potrebu da osvajaju, ne shvaćaju istinu o sebi. Unatoč tome, ako uskogrudni tiranin bude izložen unutarnjem znanju, unutarnjoj svjesnosti, on ubrzo gubi potrebu da osvaja. On uviđa da je uistinu on sam golem i više nema potrebu da sebi osigura besmrtnost osvajanjem drugih. Kad ljudski um iskusi širenje svijesti i dimenzija na mnogim razinama, on postaje miran i zadovoljan. Skeptično viđenje višeg znanja o sebi najviše ograničava. Vaše dog matske religije, na primjer, u najvećoj mjeri ograničavaju čovječanstvo jer izisku ju štovanje autoriteta bez pogovora - vanjskog autoriteta. Vi ste Bog. Vi znate da ste božanski. Samo morate neprestano misliti na svoju božanskost i što je najvaž nije, ponašati se u skladu s njom. - John, ranije si

govorio o izvanzemaljcima. Ne znam što bih mislila o tome, ali bave li se oni istom borbom za unutarnje znanje? - Istina je - reče John - možda rade, barem neki od njih, na višim razinama svijesti i također na višoj razini tehnologije. Ali ne treba ih štovati kao da su slični Bogu. Oni su samo učitelji. Posjećuju Zemlju već eonima i prenose znanje i duhovnu istinu zato što su otkrili tijekom dugog vremena da je duhovno razumi jevanje jedino razumijevanje koje je potrebno za mir. Sve znanje potječe odatle. - A je li moguće da se izvanzemaljci zaista spominju u Bibliji? Mislim na Ezekiela i slično? - Istina je. Pojavljivali su se u to doba na Zemlji i prenosili više znanje o Bogu i duhovnoj ljubavi. Uvijek se pojavljuju kad su najpotrebniji. Oni su simbol nade i višeg razumijevanja. - Hoću li ikad upoznati jednoga? Nastala je stanka. - Razgovarat ćemo o tome neki drugi put. Razmisli o ono me što sam ti rekao i što si voljna naučiti. Hoće li ovo biti sve zasada? Um mi je bio toliko pretrpan da sam morala reći da. - Hvala vam Johne - rekoh - tkogod bili. Trenutno ne mogu misliti ni na što drugo. Moram usvojiti ono što ste mi rekli. - Onda dobro - reče John. - Teži da budeš u miru sa sobom i s Bogom i nje govim stvorenim djelom, jer ti si dio tog djela. Bog te blagoslovio.

Nešto nepoznato našem shvaćanju posjećuje zemlju.

Dr. Mitrovan Zverev, ruski znanstvenik

* * *

* * * Kevin je zadrhtao kao da je Johnova duga vibracija prošla njegovim tijelom i nestala. Podigao je ruke k očima i pokrio ih. Protrljao je oči kao da se probudio iz dubokog sna. - Bok? - rekao je upitno i sneno, pokušavajući se usredotočiti na sobu oko sebe. - Bok? Ustala sam. protegnula se i hodala u krug ispred njega. - Bok - rekoh - tu sam. - Kako je bilo? upitao je Kevin. - Bože moj - rekoh - bilo je nevjerojatno. Naprosto ne znam što da mislim. Kevin se uspravio na stolcu, a zatim ustao. - Učini ono što osjećaš da je is pravno - rekao je. - Jesi li osjetila da je ispravno ono što si čula? Rekli su mi da samo vjerujem svojim osjećajima. Ništa ti drugo ne preostaje jednom kad počneš postavljati takva pitanja. - Ali oni su govorili nevjerojatne stvari. - Kao na primjer? - Oh, o prošlim životima. Puno toga o ljudima koje znam i s kojima sam se navodno poznavala u prošlim životima. Također sam poznavala i Johna i McPhersona. -Pa? - Pa, vjeruješ li u sve to? - Vjerujem u ono što osjećam da je ispravno. - Osjećaš li da je reinkarnacija ispravna? - upitala sam. - Pa, morala bi biti, zar ne? Mislim, ja sam instrument kroz koji govore duhov na bića, nisam li? Dakle, postojanje duše u mnogim dimenzijama za mene ima smisla. U suprotnom ispadam ili glumac ili luđak. A koliko znam nisam ni jedno ni drugo. Zagledala sam se u Kevina izbliza. - Aha - rekoh oklijevajući - ali John je također rekao puno toga o izvanze- maljcima koji prenose razne vrste duhovno naprednog znanja ljudskom rodu. Vjeruješ li u to? Sjeo je. - Naravno - rekao je - zašto ne? Ne spominju li se oni u Bibliji, kao i u gotovo svim kulturama na Zemlji u ovom ili onom obliku. Dakle zašto ne bi postojali? K tome. poznajem puno ljudi koji danas tvrde da su ih vidjeli. - Jesi li ti ikada vidio NLO? - upitala sam. - Nisam - reče Kevin - Nisam još imao to zadovoljstvo. - Ali vjeruješ bez obzira? - Naravno. Za mene je to ugodan osjećaj. A k tome, tko sam ja da se suprot stavim vlastima koje tvrde kako je vrlo vjerojatno da oni postoje? Znam puno lju di koji tvrde suprotno, ali nema dokaza ni za jedno ni za drugo.

Kevin je odsutno pijuckao ono malo hladnog čaja koji mu je ostao. Zatim je pogledao u šalicu. - Otkud ovo? - pitao je. - McPherson. Rekao je da mu treba velika šalica nalik na irske kako bi jasni je razmišljao. - Ja sam držao ovu šalicu? - Aha. - Zanimljivo. - Aha. - U kojem bismo vremenskom okviru bili otprilike sada? - upitao je. - Dobro pitanje - rekoh. Riješila sam zagonetku. - Nešto malo prije deset. - Onda bih morao otići po svoju gospođu. Krenuo je prema vratima. - Pa, možemo li se opet

uskoro naći? Znam koliko si zauzet. Ali možeš li me ubaciti u svoj raspored? - Moram provjeriti sa svojom gospođom, pa ću ti se javiti. Otvorila sam vra ta i zahvalila mu. Nemarno je navukao svoj bež kaput nalik kostimu iz vesterna preko ramena. Izašao je i sišao stubama poput lika iz Podstanara (stari film koji sam gledala u djetinjstvu). Promatrala sam ga kako ulazi u svoje "vozilo" na ulici. Dok sam gledala za njim, pitala sam se moraju li mediji bez svoje volje biti pomalo teatralni kako bi zadržali svoj vlastiti identitet. Srušila sam se na krevet. Nisam mogla zaspati. Noge su mi vibrirale čudnom, gotovo magnetskom energijom koja je izbijala iznutra. Promijenila sam položaj. Nije pomoglo. Energija je i dalje vibrirala... Gotovo sam je se plašila, jer mi je bila potpuno nepoznata. Osjetila sam istu vibraciju na vrhovima prstiju, te oko usana. Osjećaj je bio fizički, ali nakon nekog vremena osjetila sam da se energija na neki način širi iz moga uma. Pokušala sam se usredotočiti na male, poznate stvari - laki povjetarac koji je navirao kroz prozor dolazeći s Tihog oceana, zapljuskivanje valova, svoju jutar nju šetnju kroz brežuljke poljskog cvijeća. Sjetila sam se poznate koreografije koju sam često ponavljala u glavi da bih lakše zaspala. Brojala sam svaki korak i pokret usklađen s glazbom. Osjećala sam smisao glazbe u umu. Protegnula sam mišiće nogu pokušavajući neutralizirati magnetski tok energije koji se razbuktao iznutra. Bila je to sasvim strana energija, a ipak na neki način pozitivna. Zamislila sam slas ni veliki voćni kup po kojem se cijedi topla slatka čokolada slijevajući se preko hladnog sladoleda od vanilije. Osjećala sam da se na neki način trebam uzemljiti ovdje i sada na Zemlji. Nasmijala sam se sama sebi. Što se to k vragu događalo? Je li bilo stvarno? Jesam li doista negdje živjela s Gerryjem i poznavala Davida prije pet tisuća godina? Ako sam zaista vjerovala u te stvari, nije bilo načina da nastavim živjeti u svijetu ona ko kako sam to dosad običavala. To je moralo izmijeniti moje predodžbe. Što se

dogodilo Waltu Whitmanu i Pitagori i Aristotelu i Thoreauu kad su došli do za ključka da je reinkarnacija ne samo moguća nego i vjerojatna? Nije ni čudo što su ljudi u Aziji na potpuno drukčiji način shvaćali vrijeme od Zapadnjaka. Odrasli su s vjerovanjem u seljenje duše iz tijela u tijelo, iz života u život. Isuse, pomislila sam, možda su vrijeme i prostor toliko relativni da se ne mogu izmjeriti. Možda oboje postoji istodobno. Možda mi duša u mome tijelu govori da je sve zaista stvarno. A ako je to istina, onda stvarnost ima više dimenzija nego što sam ikada mislila. A možda je, kako tvrde filozofi, pa čak i neki znanstvenici, stvarnost ono što mislimo da jest. Ako je zaista tako, onda mogu razumjeti što bi u grandioznim mjerilima zna čila dodatna duhovna dimenzija za ovaj planet i sva ljudska bića koja žive na nje mu. Kakvo iznenađenje, kakvo bi to čudo bilo! Svačija predodžba stvarnosti bila bi vjerodostojna. Ako je iskustvo duše bilo jedino važno, a naši tjelesni doživljaji doslovno nebitni zato što sa svemirskog sta- • = .:;:; srr.r: ne postoji, onda je svaki trenutak proživljen na Zemlji dragocjen zato što se odnosi na veličanstveni sveukupni Plan u čijem smo stvaranju i mi pomogli, i točnije zato što svaki atom ima svoju svrhu; možda je svrha ove osobite skupine atoma što se vrti ovdje u krevetu, bila da prenese poruku kako smo svi dio Božje siie koja je stvorila sve - ona je jednako dio nas koliko smo i mi dio nje. Obavijena klupkom zbrkanih vibracija, okrenula sam se na leda i konačno zaspala.

16. poglavlje

Spoznam li sebe danas ili za deset tisuća ili deset milijuna godina tek, Veselo to prihvatio bih sada ili s jednakom radošću čekati mogao... I poput tebe, Živote, koji preživio si smrti mnoge, (Bez sumnje i sam sam umro deset tisuća puta dosad).

Walt Whitman Pjesma o meni

Spavala sam do kasno idućeg dana. Nikako nisam mogla ustati. Kad sam to konačno učinila, otišla sam do trgovačkog centra i kupila si jogurt-slado- led od breskve s preljevom. Bilo što s breskvama uvijek je pomagalo. Na putu kući počela sam razmišljati o tome kako bi moji prijatelji reagirali na ono što se dogodilo. U mislima mi je zabljesnuo lik moje prijateljice Belle Abzug. Poznavala sam je i radila s njom tijekom McGovernove predsjedničke kampanje i vrlo smo se zbližile. Bila je nepopustljiva, sjajna, suosjećajna i praktična. Pitala sam se što bi ona mislila. Pitala sam se hoće li ikad doći vrijeme da se političari počnu baviti vlastitim duhovnim istraživanjem, a da se pri tom ne doimaju eks centričnima svojim biračima. Kad sam otvorila vrata, zvonio je telefon. Bila je to Bella. Ispričala sam joj sve što se dogodilo na seansi s Kevinom. Potrajalo je, a ona me nije niti jednom prekinula. Na posljetku sam stala. - Čekaj da raščistimo - rekla je Bella. Taj ti je Kevin rekao da si živjela u pro šlom životu u nekoj drevnoj civilizaciji s nekim u koga si zaljubljena danas? - Ne, ne Kevin. Kevin je samo medij. Razgovarala sam s dva bića, jedan se zove McPherson, a drugi John.

- Da, dobro - reče ona - tko god to bio. Slušaj, taj Kevin bi mogao to izmišljati i glumiti. - Oh, Bella. To je prvo na što sam i sama pomislila. I naravno to bi moglo biti istina - no ako jest, onda je zaslužio takvog Oscara kakvog još nisu izmislili. K vra gu, toliko sam toga pročitala o tom kanaliziranju da ne mogu vjerovati da me na bilo koji način vara. Hoću reći, to je nešto što ljudi doživljavaju svaki dan. - Pa - razmišljala je Bella - ne želim to potcjenjivati - ali hoćeš li reći da si doživjela religijsko iskustvo? - Bože, ne! - Pa onda što? Govoriš li da vjeruješ u reinkarnaciju? - Bella, ne znam. Stvarno ne znam. Stvar je u tome da se sve temelji na 'osje ćaju', a ne razmišljanju. Osjećam da mi se ono o čemu su govorila ta duhovna bića stvarno moglo dogoditi. Na neki način slušam samu sebe, a ne nekoga dru goga. Dok sam govorila, shvatila sam nešto. - I ne mogu sad prestati i zaboravi ti cijelu stvar. Moram saznati više. Zavladala je duga tišina. - Dušo moja - na posljetku reče ona. - Ne želim da te povrijede. Samo nemoj učiniti ništa dramatično ili javno u svezi s tim, u redu? Rekla sam da neću. - I na zovi me. Rekla sam da hoću.

Bio je to početak zanimljivog i višedimenzijskog razdoblja mog života. Mogu to samo opisati kao vrijeme u kojem sam živjela na nekoliko razina. Odlazila sam na probe za svoj nastup uživo, s kojim sam trebala ići na svjetsku turneju. Plesala sam, pjevala, glumila i zbijala šale sa svojom družinom po danu, dok sam se po noći zadubljivala u sve moguće knjige tražeći savjete koji bi mi pomogli da sre dim svoje osjećaje i misli potaknute pitanjima što sam ih postavljala o životu i nje govoj svrsi. Moje su se police s knjigama uvijale pod bujicom ezoteričko-metafizičkog ma terijala. Bilo mi je drago što imam ured u svojoj kući u Malibuu, koji je bio dovolj no privatan, da mogu zatvoriti i zaključati vrata. Nisam bila spremna odgovarati na pitanja o knjigama koje sam čitala. Bili su to kilometri stranica samo o reinkarnaciji. Predano sam čitala sve iz tog područja jer me je ta tema osobito zanimala. Jako sam se iznenadila kad sam doznala da reinkarnacija nije bila samo sastavnim dijelom većine istočnjačkih vjerovanja (što mi je već bilo poznato) već i da su brojni poznati mislioci sa Za pada također dijelili ovo mišljenje o svemirskoj svrsi duše. Istočnjačka su vjero vanja vukla korijene iz religije, dok su zapadnjačke ideje mahom vukle korijene iz filozofije. Od Pitagore preko Platona, Sokrata i Aristotela (iako je kasnije zanije kao reinkarnaciju, odvojivši se od svog učitelja Platona) pa sve do Plutarha i kas nije sedamnaestog stoljeća kad je nastala cijela škola mislilaca poznata pod nazi vom platonisti iz Cambridgea; odakle su potekli mnogi - John Milton, pjesnik Dryden, državnik i intelektualac Joseph Addison.

Bacila sam se na osamnaesto stoljeće - doba razuma ili razdoblje realizma, misleći da ću tu pronaći bunt i sumnju. Doista je tu bilo sumnje - ali ne kad se radi o vjeri u dušu i božansko, već prije u smislu

odbijanja formalne religije i auto ritarne misli. Upravo sam tu naišla na eksploziju nove misli i borbu za pravo na razmišljanje. Bilo je to doba u kojemu su živjeli Isaac Newton, Benjamin Franklin, Voltaire, veliki njemački filozof Immanuel Kant, Sir William Jones, sjajni stručnjak za Istok, te škotski povjesničar i ekonomist David Hume (koji se posvetio razumu, ali priznao da ako postoji nešto poput besmrtne duše, onda bi ona zacijelo, po logici stvari, morala postojati prije smrti i nakon nje!). Bilo je to doba procvata intelekta - a ipak većina ovih briljantnih umova vjerovala je u ponovno rođenje duše. Bila sam oduševljena jer sam brzo otkrivala kako sam bila u dobrom druš tvu... Mnogi pisci i pjesnici kako što su William Blake i Goethe, svoja su vjerovanja izražavali u svojim djelima. Goethe je pisao o svojim vjerovanjima u svojim pi smima. Heinrich Heine, njemački lirski pjesnik i kritičar, bio je zapravo osobito svjestan "izgleda": Tko može reći kakav je krojač sad naslijedio dušu Platona, koji je svećenik naslijedio Cezarov duh?... Možda duša Džingis-kana sad nastanjuje kritiča ra koji, premda nije toga svjestan, svakodnevno bičuje dušu svojih vjernih Baskira i Kalmika na stranicama kritičkog osvrta... (Sjeverno more). Da se vratimo bliže doma, pročitala sam izvješća o američkim transcenden- talistima - odlučno predvođenim Emersonom i Thoreauom. Bili su to ljudi koji su revoltirano ustali protiv konvencionalne, autoritarne zapadnjačke religije, poput svojih prethodnika - među kojima su bili Kant, Schopenhauer, Carlyle i Words worth. Vlati trave Walta Whitmana pravi su hvalospjev reinkarnaciji. Malcolm Cowley je rekao za Whitmans: - Kozmos je bio vječna promjena za Whitmana, proces, a ne struktura pa ga stoga treba promatrati sa stajališta vječnosti. Dakle tijekom cijelog osamnaestog i devetnaestog stoljeća veliki pisci, filozofi i znanstvenici; kao i glazbenici, slikari, pjesnici, povjesničari, esejisti - te političari - otvoreno su davali potporu vjerovanju u reinkarnaciju, do čega su došli pra gmatičnim ispitivanjem čuda života na ovoj Zemlji, što su upotpunili proučava njem radova stručnjaka za kulturu Istoka. Među njima su bili Thomas Edison, Ca- mille Flammarion (francuska astronomkinja), Gustaf Stomberg (švedsko-američki astronom i fizičar), da navedem samo neke. Što je, pitala sam se, dvadeseto stoljeće imalo reći na to? Odmah sam otkri la, da postoji golema količina napisanoga materijala na tu temu. Tek sam zagre- bala po površini. Među mnogim piscima bili su i Henry Miller, Pearl Buck, Thomas Wolfe, Jack London, Mark Twain, Louisa May Alcott - nabrajanje imena trajalo bi beskrajno dugo. Oduševilo me je što su se toliko različite osobe kao što su Lord Hugh Dowding (britanski glavni zapovjednik zrakoplovstva u Drugom svjetskom ratu), Sir Arthur Conan Doyle, Ernest Seton Thompson (utemeljitelj američkih izviđača!), Lloyd George (britanski političar) te - Bože moj - Henry Ford, svi našli u istom čamcu reinkarnacije, da tako kažem; također bezbrojni znanstvenici,

cijela škola moderne umjetnosti koju su predvodili Mondrian, Kandinsky, Klee. Maljevič (teozofi, svi do jednoga); te Herman Hesse, Rainer Maria Rilke, Robert Frost, John Masefield - da napomenem, ponovno samo nekolicinu s bogatog popisa cijenjenih zagovaratelja teorije reinkarnacije. Ako se može izdvojiti rad jednoga čovjeka u odnosu na ostale, onda bi to svakako bio John Ellis McTaggart. U dvadeset petoj godini McTaggart je dobio priznanje kao najbolji dijalektičar i metafizičar od vremena Hegela. C. D. Broad koji je naslijedio McTaggarta kao predavač na koledžu za moralne znanosti u Tri- nityju, Cambridge, rekao je da McTaggart - zauzima mjesto u prvom redu medu velikim filozofima kroz povijest te se može, s pravom, usporediti s Plotinovim Eneadama. Spinozinom Etikom i Hegelovom Enciklopedijom. Ne moram reći kako nisam bila pobliže upoznata niti s jednim od ovih veli kih djela. Ali sam otkrila da je ono što je McTaggart rekao u svome djelu Ljudska besmrtnost i pretpostojanje imalo jako puno smisla:

Čak i najbolji ljudi nisu, kad umru u takvom stanju intelektualne i moralne savr- šenosti koje bi im omogućilo da odmah budu primljeni u raj... To je općepozna- to, a postoje dva općeprihvaćena

objašnjenja za to. Prvo je da se neko veličan- stveno usavršavanje - usavršavanje izvan svakog mjerila u odnosu na ono što se može naučiti u životu - odvija u trenutku smrti. ... Drugo i vjerojatnije objašnje nje jest da se proces postupnog usavršavanja odvija u svakome od nas nakon smr ti našeg sadašnjeg tijela. ...Odsutnost sjećanja ne mora nužno značiti da se ne usa vršavamo tijekom više života... čovjek koji umire nakon stjecanja znanja - a svi ljudi nauče nešto - možda nastavlja novi život u kojemu mu je doduše uskraćeno to znanje, ali mu nije uskraćena povećana snaga i osjetljivost uma koje je stekao prikupljajući znanje. Dakle, ako je tomu tako, on će biti mudriji u drugom životu zbog onoga što mu se dogodilo u prvom... ne možemo sumnjati da će karakter oblikovati svaki događaj koji je zaboravljen. Zaboravio sam veliki broj dobrih i loših djela koje sam činio u sadašnjem životu. A ipak svako od njih moralo je osta viti traga na mome karakteru. Isto tako čovjek prenosi u sljedeći život one dis pozicije i sklonosti koje je stekao tijekom moralnih ispita u ovom životu...

Ostaje ljubav. Ona je najvažnija jer, uvjeren sam da, samo u ljubavi i ničem drugom nalazimo ne samo najvišu vrijednost života već također najvišu stvarnost života, pa time i svemira... Puno se toga zaboravlja u svakom prijateljstvu koje tra je godinama unutar jednog-jedinog života - mnogo tajni, usluga, mnogo sretnih i tužnih trenutaka. Ali oni nisu nestali ne ostavivši traga na sadašnjosti. Oni prido nose, iako su zaboravljeni, sadašnjoj ljubavi koja nije zaboravljena. Na isti način, ako cjelokupno sjećanje na ljubav za života biva izbrisano u trenutku smrti, nje gova vrijednost nije izgubljena, već ta ista ljubav postaje jačom u novom životu zbog svega onoga što se dogodilo prije.

Ako je McTaggartova filozofija za mene imala smisla, otkrila sam da ima i onih koji se brinu - dok ja otkrivam sebe - za primjenu sjećanja na prošle živote: ne samo što naprosto vjeruju u to već su joj pronašli svrhu. Određenije, psiholozi se

bave regresivnom hipnozom kako bi otkrili traume iz prošlih života koje se po javljuju u ovom životu. Izvjesna dr. Helen Wambach provela je niz pokusa, čija namjena isprva nije bila da pomognu pacijentima (premda je to u nekoliko slu čajeva bio ishod) već ponajprije da se utvrdi vjerodostojnost prošlih života. U svo joj knjizi, Ponouno prožiuljauanje prošlih žiuota, ona pomno opisuje tijek svojih pokusa, kako je svaki od njih proveden, te izvanredne rezultate svoga istraživa nja, sjećanja na prošle živote u kojem je sudjelovalo tisuću ispitanika, od kojih je svaki barem tri puta "putovao", svima su im postavljena ista pitanja o svakom putu. Rezultati su zapisivani prije nego što su mogli o tome porazgovarati s nekim drugim, zatim su ih povezivali s određenim razdobljem uspoređujući socijalnu strukturu, rasu, vrstu hrane koju su jeli, odjeću, arhitekturu i druge bitne značajke. Ta je knjiga, možda više od bilo koje druge, izbrisala sve moje sumnje u to da smo uistinu imali prošle živote. Potakla me je da dalje istražujem samu sebe - kad god sam imala vremena za to. Jer sam još uvijek bila usred turneje na koju sam nosila kofere pune knjiga... Nastupala sam u Europi, Australiji, Kanadi, Skandinaviji i Americi. Nastupala sam u kazalištima noću, a čitala, pomno istraživala i promišljala danju. Otkrila sam da upoznajem ljude koji su mi uz aperitiv i večeru nakon predstave ispovi- jedali svoje skriveno zanimanje za vlastite prošle živote i osjećaj kako se sjećaju onoga što ničim ne mogu definirati niti objasniti. Neki su doživjeli iskustvo napu štanja tijela, neki su i sami prisustvovali kanaliziranju, neki su se sjećali prošlih ži vota i bili toliko sigurni u njihovu stvarnost, da su s nelagodom o tome govorili iz straha da ne ispadnu čudaci. Nazivala sam Gerryja iz egzotičnih krajeva svijeta, ali bilo mi.je teško govoriti o razvoju moga zanimanja za duhovnu metafiziku preko međunarodnih telefon skih linija, ili na bilo koji drugi način. Čeznula sam da se sretnemo, ali moj ras pored nikad se nije mogao prilagoditi njegovim mogućnostima, i obrnuto. Sa svakim ukočenim razgovorom, postajala sam sve svjesnija koliko je on duboko ukorijenjen u svojoj politici, povrh toga

njegovo suzdržavanje od pokazivanja bi lo kakvog zanimanja za moje istraživanje proširene svijesti, izazivalo je kod mene sve veće nestrpljenje. Sjetila sam se kako je John rekao da bih trebala dopustiti ljudima u svom životu da na svoj način razvijaju svoju svjesnost i svojim tempom; dopustiti skepticima da budu skeptični. Ustvari, ni ja nisam neizostavno vjerovala u sve što sam čitala i učila - ali čeznula sam da osoba s kojom imam predanu svezu bude zainteresirana za mogućnosti koje pružaju druge dimenzije. Stvarnost je bila subjektivna istina i znala sam da se moja stvarnost proširuje. Osjećala sam kako postajem svjesnija i mogu sve bolje prihvaćati ideje o vlastitoj unutarnjoj stvarnosti: i bila sam više nego sigurna da želim s nekim razgovarati o tome. Turneja me je silno razveselila. Rad je bio naporan, ali je donio zasluženu na gradu, a neki od ljudi koje sam sretala usput doimali su se na svoj tihi način zaokupljeni vlastitim istraživanjem svog dubljeg identiteta. Mnogi su mi rekli da psihijatrijska pomoć nije išla dovoljno duboko; da su doživjeli događaje i traume

prije ovoga života čije posljedice osjećaju danas. Puno ih je reklo kako osjećaju da se odgojem i iskustvima iz djetinjstva ne mogu objasniti neki od njihovih du boko ukorijenjenih strahova i tjeskoba. Slušala sam ne pokazujući svoje izne nađenje činjenicom da toliko mnogo ljudi razmišlja na taj način. Jedan me se događaj osobito dojmio jer je imao puno smisla i izazivao ne očekivano duboku reakciju. Jedan moj stari prijatelj iz Irske, koga nisam vidjela godinama, opisivao mi je svoje nedavno putovanje u Japan; rekao je da je mirno šetao jednom ulicom u Kyotu kad je zamijetio samurajsku odjeću u izlogu jednog antikvarijata. Stao je kao ukopan i piljio u odjeću za koju je "znao" da mu je neka da pripadala. Rekao je da se sjetio mača, kakav je osjećaj izazivao dodirnuvši kožu te kako se hvalio dok ga je nosio. Dok je stajao zagledan u drevnu odjeću, navrla su mu sjećanja na razne prizore, sve dok se nije sjetio kako je u toj odori i umro. Ispričao mi je da je ušao unutra i raspitao se za cijenu, ali odjeća nije bi la na prodaju. Dok mi je pričao svoju priču, naglasio je da je i sam iznenađen što je dovoljno slobodan da zaista pokaže kako vjeruje da je proživio jedan život u Japanu. Kimala sam glavom i slušala pitajući se kad ću se ja moći početi sjećati prošlih života koje sam proživjela. Na turneji sam provela otprilike tri mjeseca, razgovarajući s ljudima i čitajući. Isprobavala sam nove zamisli i nove pretpostavke u svakoj zemlji koju sam po sjetila. Počela sam se osjećati slobodnije u primjeni novih ideja na život i rad oko sebe. Pažljivo sam odabirala ljude s kojima sam mogla podijeliti ono što osjećam, ali vrlo često sam otkrila kako je to bilo nepotrebno. Vratila sam se u Malibu kako bih se odmorila i pregledala svoje bilješke, te pokušala srediti dojmove. Nisam bila sigurna kako sve to posložiti u glavi. Kad osoba jednom otkrije novu svijest, to je može zbuniti. Stoga sam puno šetala plažom, ponekad bih ponijela neku od svojih knjiga, sjela bih pod drvo u malom parku u blizini restorana sa zdravom hranom u Malibuu. Jednog poslijepodneva, nakon što sam popila sok od mrkve i pojela burger od tofua, jedan moj prijatelj s kojim sam nekad imala duboko intimnu ljubavnu vezu, slučajno je prolazio tuda i našao me pod drvetom. Bio je pisac i redatelj iz New Yorka, a znao je biti izrazito zajedljiv i ironično šaljiv. Dobro sam ga pozna vala - zapravo njegova čudna genijalnost bila je glavni pokretač moga dugogo dišnjeg zanimanja za njega. Najprije sam osjetila kako me tapše po glavi, na taj se način obično pozdrav ljao. Odmah sam znala da je to Mike. Pućkao je lulu, sportski obučen - traperice, majica i kožna jakna. Moglo se iz takvog kostima odmah zaključiti da je intelek tualac obučen u stilu ja-sam-samo-propalica-kojoj-se-živo-fućka. Bez uvoda je rekao: - Što se događa? Gdje si bila posljednjih godinu dana? - Oh, svugdje - rekoh. - Bila sam na svjetskoj turneji. Vratila sam se prije ne koliko dana. - Aaah - rekao je Mike - još te uvijek pokreće ona tajanstvena želja za puto vanjima, ha? Pomalo me iznenadio svojom pronicavošću. Ali nastavio je dalje:

- Zaista si jako dobro uskladila svoj rad s tom željom za putovanjima, zar ne? To je dobro. Uvijek sam znao kad bi osjetila želju da izađeš i pogledaš oko sebe. Kleknula sam, a on se smjestio pokraj mene. -

Jesi li stvarno to oduvijek znao o meni? - pitala sam, uočivši onu njegovu stranu koja mi nikad nije bila vidljiva dok smo bili zajedno. - Jasno - rekao je. - Ali nisam želio da ideš, pa ti to nikad nisam rekao. Baš iskreno, ha? Sjedili smo smiješeći se jedno drugom nekoliko trenutaka. - Baš mi je drago što te vidim - rekao je, zaista je to i mislio, ali je odmah nastavio. - Nešto te muči, čujem da se držiš povučeno od svih, osim od nekog tajnovitog tipa zbog kojeg stalno putuješ u Europu. Oh, Isuse, pomislila sam. Ponekad je svijet zbilja premalen. Ali nasmijala sam se. I Mike se nasmijao... zapravo nije očekivao da mu pričam o detaljima iz svog ljubavnog života. - Reci mi nešto dragi stari prijatelju - rekoh - misliš li da sam naivna? Hoću reći, misliš li da sam osoba koja vjeruje u sve što joj se kaže? Mike je pućkao lulu, odjednom se uozbiljio kao da razumije (kao i uvijek) da me zabrinjavaju moje karakterne značajke kojih nisam svjesna. - Ne - odgovorio je - ne bih rekao da si naivna. Imaš zaista nepopustljiv ispi tivački um. Ali mislim da ponekad stvarima pripisuješ pozitivne značajke koje za pravo nemaju. - Što zapravo želiš reći? - Pa, na primjer kad si bila u Kini, željela si da revolucija bude uspješna, pa si zato po mom mišljenju zanemarila problematična područja. Naravno, znam da su ti pokazali samo ono što su željeli da vidiš, pa mogu razumjeti tvoju pozitivnu ocjenu onoga što se tamo zbivalo. Ali to je ono što sam htio reći. - Pa, na što si mislio kad si me prije nekoliko trenutaka nazvao mističnom? - Shirley, tvoja su mi shvaćanja oduvijek zvučala poput istočnjačke filozofije. Ne znam. Neko sam vrijeme to nazivao apstraktnim, ali tebe su toliko privlačile ideje koje nisu baš bile prizemljene. Znaš da sam ja uvijek želio znati tko skuplja smeće, a ti si željela znati što se krije u umu skupljača smeća. - Aha - rekoh, razmišljajući o drugim svezama u kojima sam čula istu žalopoj- ku. - Je li to pritužba, Mike? - Nije - odgovorio je - uopće. Ti si naprosto takva. Oduvijek si željela proniknuti u dubinu svega, tražeći pravo značenje. Divim ti se. To bi nekoga iz ludilo, ali mene je ponukalo da se i sam zagledam u dubinu. Nasmiješila sam se. On se nasmiješio. Par bivših ljubavnika koji se zadovoljno smiješe jer cijene jedno drugo. Mike se nagnuo k meni i uzeo mi knjigu iz ruke. - Što je ovo? - pitao je. - Oh, samo knjiga. - O reinkarnaciji? -Aha.

- Oh. - Aha. - Zašto? - Ne znam. Progutala sam knedlu, razmišljajući da li da se upustim u raspravu ili ne. - Mislim da bi moglo biti istina. I čitam puno o tome. Mike se zagledao u moje oči. - Dakle, otišla si u Kaliforniju, ha? - Kaliforniju? - Aha. Svatko tko tu živi, bavi se tim stvarima. Samo bi u Kalifoniji mogli iza brati guvernera po imenu Mjesečeva zraka, zar ne? - Pa, valjda - odgovorila sam oprezno. - Ali, to sam otkrila i na drugim mje stima. - A da? Gdje? - Oh, Mike. Svugdje u svijetu. - Na primjer? Kad Mike odluči ispitivati, osjećate se kao na suđenju. - Pa, na turneji sam razgovarala s puno ljudi u Europi, Australiji, Kanadi. Svugdje. - A da? I što su rekli? - Pričali su svoje priče. Ponekad su se sjećali svojih prošlih života. Ponekad je to bio samo osjećaj - a nekada osjećaj već viđenog. - Aha - rekao je - ja imam dokaz da postoji život nakon smrti. - Kako to misliš? - pitala sam, ugodno iznenađena što se pojavila mogućnost dijaloga. - Kakav dokaz? - Kongres Sjedinjenih Država - reče Mike. Nasmijala sam se, ali sam osjetila čvor u želucu. O, Bože, pomislila sam, mog la sam podnijeti takvo stajalište. - To je smiješno - rekla sam. - Reći ću ti nešto - počeo je - Mislim da imamo dovoljno nevolja u svijetu, ovdje i sada. Ne zanima me pretjerano jesam li bio egipatski rob prije pet tisuća godina. Naravno da sam se počela pitati zašto mu je baš to palo napamet, ali nisam inzistirala. - Jesi li ikad čuo za kanaliziranje kroz medije? - upitala sam. - Misliš ono o čemu je pisao Oliver Lodge na prijelazu stoljeća u Engleskoj? Uspostavio je kontakt sa svojim umrlim sinom ili tako nešto? Mike me je zbunio. Znala sam da je pročitao gotovo sve na svijetu, ali nisam ga mogla zamisliti kako posjećuje knjižare s knjigama o okultnom. - Aha - odgovorila sam - Lodge je istraživanjem prikupio puno tjelesnih do kaza za ono što nikada nije objašnjeno - činjenica je da se to moralo dogoditi. - Pa što onda ti imaš s tim? Jesi li

uspostavila kontakt s Ču En Lajem17 uz po moć medija? Mike je znao da mi je Ču En Laj zgodan i da bih vjerojatno učinila bilo što da ga upoznam!

17 Ču En Laj (1898-1976) - kineski komunistički voda od 1949. do 1976.

- Nisam - odgovorila sam - ne s Čuom. Ali možda je moguće uspostaviti kon takt s bestjelesnim duhovnim vodičima koji su nekada bili u tijelu, a sada više nisu. Mike se naslonio na lakat i držao lulu medu zubima. - Želiš li mi nešto ispri čati? Izvadila sam cigaretu i zapalila je. Vrlo pozorno sam mu opisala sve što se do gađalo. Ispričala sam mu o Ambresu u Švedskoj, o Johnu i McPhersonu i Kevinu u Kaliforniji. Rekla sam mu da mnogi ljudi uče putem kanaliziranja u cijelom svi jetu. Rekla sam da shvaćam kako su neki od medija varalice, ali to se ne odnosi na sve njih. Prepričala sam mu što sam čula o svojim prošlim životima, kao i uče nja o duhovnoj ljubavi i Bogu i izvanzemaljcima koji su navodno donosili istu po ruku. Rekla sam mu kako sam čitala i čitala o drugim ljudima u svijetu, u prošlosti i sada, koji su također osjećali da su živjeli prije. Spomenula sam sve čuvene, inte ligentne, umjetnički nadarene ljude, filozofe, znanstvenike, pa čak i religijske vođe za koje sam znala da su prihvaćali reinkarnaciju kao dio života - i zaključila sam s obrambenim stavom uvjeravajući Mikea da sam u prilično dobrom društvu. Izvadio je lulu i sjeo nagnuvši se naprijed. - Shirl - rekao je - to sam ja, Mike, sjećaš se? Ja sam na tvojoj strani, znaš? Nisam ništa rekla. Samo sam ga gledala. - Hoću reći - nastavio je - netko padne u trans i začuje se drugi glas koji go vori kroz njega, a ti tu sjediš i vjeruješ u ono što čuješ? Šutjela sam. - Slušaj - nastavio je - ljudi će morati reći što se dogodilo s našom Shirley? Oni su ti pričali o prošlim životima i o izvanzemaljcima, zaboga miloga! To je ap surdno! Zvučiš tako naivno i lakovjerno. Nije mi drago što te vidim u takvom po ložaju. Pila sam na slamku, srčući po dnu prazne šalice. - Tko su ti 'ljudi'? - rekla sam. - Upravo sam te zato maloprije pitala misliš li da sam naivna. Vidiš, Mike, ja se ne osjećam ni naivnom ni lakovjernom. Osjećam se znatiželjnom. Želim znati. Osjećam da je sve moguće - i zašto k vragu, ne bi bilo? - Ali vjeruješ li u to? - Ne znam. Gotovo sam potpuno uvjerena u postojanje prošlih života, a time i reinkarnaciju - samo na osnovi iskustvenih dokaza. Upravo sam usred otkriva nja čitavog niza novih stvari. To je proces razmišljanja o novim dimenzijama. To je tako neizrecivo fantastičan svijet da ga ne želim baciti kroz prozor i ne vidim u tome ničeg naivnog. Oduvijek sam stvari prihvaćala bez predrasuda, zar ne? - Točno. - Pa, onda pretpostavljam da ću nastaviti biti takva. Jedino me trenutno zbu njuje pitanje postoji li uistinu 'stvarnost', mislim stvarnost se doima tako rela tivnom. - Čekaj malo - bunio se Mike - pričekaj trenutak. Kad holivudski producent prevari pisca za njegovu plaću - to je stvarno.

- Naravno. To je stvarnost za njega. Možda će biti stvarnost za njegovu dje cu jer će po prvi put u životu postati svjesni želje ili oskudice. Ali gubitak kuće, auta, televizora, odjeće, ogrjeva, hrane - sve je to krajnje besmisleno, nije stvar no, zar ne shvaćaš, milijunima ljudi koji nikada nisu imali te stvari. Isto je tako ne stvarno šačici onih koji žive u drugoj krajnosti, dakle koji su oduvijek imali sve. Dakle, možda nije novac ono što je važno. Možda postoji lekcija u svemu tome. Možda je smisao života u lekcijama i to je stvarnost. - Pa, kakvu lekciju dobiva čovjek koji ne može prehraniti svoju djecu? - Ne bih znala. Mike - odgovorila sam. - Meni se to nije dogodilo. Ali da jest, ja bih u to pokušala proniknuti i ne bih dopustila da sve ostane samo na mom bi jesu. Pokušala bih otkriti zašto, a ne bih samo prebacila odgovornost na onoga tko me je prevario. - Sranje - rekao je. - Hoćeš reći da ćeš naprosto progutati sve te besmislice o Bogu i ljubavi i dopustiti da te zgaze? Mikova je rječitost katkad bila veoma nadahnjujuća. - Ne, nisam to rekla. Kažem da me ne bi zapravo zgazili. Možda je, ono što tebi izgleda kao gaženje, ustvari nešto što je potrebno iskustvo kako bih bolje shvatila samu sebe. Osim toga, takve se stvari ionako stalno događaju, bez obzi ra dopuštamo li im ili ne. Pretpostavljam da se

moje riječi svode na ovo - ako od lučim to ne dopustiti, morat ću ići u rat, zar ne? - Rat? - upita Mike. - Naravno. Možeš taj primjer primijeniti na svjetske razmjere, na dvije sku pine - one koji imaju i one koji nemaju. To je ista dvojba. Ali ako nikad zapravo ne umiremo, onda se život svodi na pitanje kako se nosimo s nepravednom si tuacijom, a ne na to hoćemo li je spriječiti nasilnim mjerama. Mike se naslonio na drvo. Oblak je zaklonio Sunce, a jato galebova je polet jelo kao da su donijeli kolektivnu odluku da odu. - Shvaćaš li - reče Mike - da svaki tiranin na svijetu iskorištava takav način razmišljanja i na taj način uzrokuje nezamislivu patnju? Zagovarati takvu filozofi ju podlo je i bezobzirno. Mislim, naučiti svakoga da okrene drugi obraz, otvoreni je poziv na tiraniju. Ja vjerujem u samoopredjeljenje i revoluciju ako me neki pokvarenjak vara. - Dakle, ti odobravaš ubijanje, ako si ti taj koji osjeća da je neophodno? - Ako me neki kreten pokuša prvi ubiti, da. - U redu - rekoh - to razumijem. To je zacijelo najčešći izlaz. Ali pitam se ubi jamo li ikada svoje neprijatelje u potpunosti. Bez obzira na razloge koji nas navode da ubijemo drugu osobu, mislim bez obzira jesu li oni privatni ili nas na to tjera vlada ili možda religijski autoriteti, ako Zakon uzroka i posljedice funkcio nira - a to jest korijen reinkarnacije - što smo onda postigli osim što smo nagomi lali puno loše karme? Ako smrt, u smislu potpunog zaborava i konačnog kraja nije stvarna, kakva korist od ubijanja? Ako bismo zaista 'dokazali', kako kažu, da ubijanje nije rješenje, već na kraju doslovce donosi samouništenje, možda bi onda puno veći broj pametnih ljudi potražio druga rješenja.

- To je pomalo ezoterično - reče Mike. - Razumijem zašto te to brine jer ti imaš takvu vrstu uma. I pretpostavljam da si čvrsto odlučila razvezati uzao na svo je zadovoljstvo. Ali, Shirl, kako će to utjecati na tebe? - Kako to misliš? - Pa, k vragu - rekao je - ljudi će se pitati što se s tobom dogodilo. Mislim, možda te ne poznaju kao ja, mislit će da si poludjela i skočila s litice u brzake, a nemaš čamac. Mike se iskreno zabrinuo za mene, baš kao i Bella - pa čak i Gerry. Ali zašto je takve ideje Mike doživljavao kao osobnu prijetnju, bilo je drugo pitanje. Zašto ih nije mogao prihvatiti bez predrasuda umjesto s tjeskobom, bilo je ono što je brinulo mene i to ne samo kod Mikea. - Ali Mike - rekoh - Zar ne shvaćaš da se gotovo svi pitaju o tim stvarima na ovaj ili onaj način? Ne misliš li da im se moralo dogoditi nešto što nisu mogli obja sniti? - Jasno da jest. Ali oni to naprosto ostavljaju neobjašnjeno. Zašto osjećaš da moraš razviti taj jasni sustav vjerovanja da bi objasnila stvari u koje je vjerojatno bolje ne dirati? Osjećala sam kako me opravdavanje iscrpilo. - Tko kaže da ih je bolje ne dirati? Što je tako dobro u statusu quo da ga svi jet tako snažno želi sačuvati? Ja tragam za boljim odgovorima, Mike. Djelomično iz obične proklete znatiželje, pretpostavljam - oduvijek sam željela znati zašto su ruže crvene i zašto su misli jake. Površna objašnjenja mi nikada nisu bila dovolj na, stoga pretpostavljam kako je bilo neizbježno da ću svoje istraživanje jednom provesti do kraja - kud god me to dovelo. Mike me primio za ruku i potapšao je. - Pa mnogi drugi dobri ljudi nisu mogli otići i ostaviti stvari kakve jesu, poput Louisa Pasteura ili Madame Curie. A vidi što su otkrili. Pa, tko zna? Ono što me smeta je činjenica da je ono što su napra vili bilo sve što su napravili. Nisu morali ovisiti o publici i njezinom odobravanju kad su zarađivali za život. Ne bih volio da se takvo što dogodi tebi. - Mislim da i neće, Mike. U svakom slučaju, to mi je trenutno najvažnija stvar u životu - najblaže rečeno. Naprosto to ne mogu pustiti na miru. I kad dođem do krajnjih granica svog identiteta ili bilo čijeg drugog, na posljetku ću ostvariti pu- niju osobnost od one kakva sam bila prije ovoga života. Mislim da mogu shvatiti gdje smo ti i ja mogli imati karmičku vezu u nekom prijašnjem životu. Shvaćam da smo i u ovom životu bili zajedno zato što smo trebali neke stvari odraditi. - Misliš da bi ovaj razgovor mogao biti dio tog odrađivanja? - Može biti. - Pa. Ali ja mogu podnijeti samo ovaj život. I on mi zadaje previše glavobo lje. I ne vidim kako bi mi razumijevanje onoga o čemu govoriš moglo pomoći da izvučem

prijatelja iz zatvora koji je uhićen zbog posjedovanja kokaina. Mike je ustao i protegnuo se. - Čuvaj se, Shirl. To je sve, dobro? - Dobro.

- Hoćemo prošetati? - Može. Zagrlili smo se i šetali od drveta prema planinama. Mike se nagnuo i šapnuo mi u uho: - Dakle, priznaj. Jesi li u našem prošlom životu putovala u Europu da se nađeš sa mnom?

Te sam večeri bila jako umorna. Odlučila sam se odmoriti i možda ništa ne pisati te noći. Na kraju dana sjedila sam na balkonu i promatrala kako se vjetar poigrava gustim pijeskom u zalazak Sunca. Na niskoj površini mora, nalik na sta klo, zrcalio se ružičastonarančasti sjaj. Pitala sam se kad će se srebrne ribice doći mrijestiti i kako znaju kad im je vrijeme. Pitala sam se imaju li ribe dušu. Usamljeni čovjek šetao je duž plitkih zapljuskujućih valova otprilike kilometar i pol od obale. Promatrala sam ga. Uvijek sam se pitala o čemu ljudi razmišljaju dok šeću u zalazak Sunca. Neki su koračali s ciljem, neki su neodređeno tumara li, dok su se neki kretali kao da uopće ne hodaju - možda su bili negdje drugdje. Ovaj usamljeni čovjek hodao je kao da nekoga traži. Nije previše pogledavao prema moru, već više prema kućama na drvenim potpornjima. Jeo je nešto, ja buku. Nosio je par sandala u drugoj ruci i hodao dok mu je jedno rame bilo niže od drugoga. Pogledala sam ga pozornije kad se približio. Vidio je kako ga gledam odozgo i mahnuo. Bio je to David. O, Bože, pomislila sam, što sad? Kad je došao ispred moje kuće, zaustavio se, nasmiješio se, ponovno mahnuo i pozvao me.

17. poglavlje

Držim da je kozmički religijski osjećaj najjači i najplemenitiji poticaj za znanstveno istraživanje.

Albert Einstein Svijet kakvim ga vidim

Bok. - rekao je. - Tu dolje je prekrasno. Ustala sam i naslonila se na ogradu. David je imao na sebi vestu ispod koje je nosio majicu, a par bijelih sokni visio mu je iz stražnjeg džepa na hlačama. - Kako si? - doviknula sam mu. Bacio je cigaretu u valove. - Sidi, idemo prošetati. - vikao je. - Otići ćemo do velike stijene. A onda, ako želiš, možemo večerati u Izletničkoj kući. Odmaknula sam se od ograde. - Ali ponesi džemper. - doviknuo je. - Kasnije će zahladiti. Uzela sam vuneni džemper koji je sa mnom putovao svud po svijetu, onaj ze leni koji je Gerry obožavao i sišla drvenim stubama što su vodile na pijesak, osje ćajući se kao da vidim Davida po prvi put - i na neki način priželjkujući da ga nikad nisam upoznala. Još sam osjećala ožiljke od susreta s Mikeom, s kojima se ni izdaleka nisam bila pomirila. David se duboko zagledao u mene kad sam mu se pridružila. - Je li s tobom sve u redu? - upitao je. - Dobro sam, sve je u redu. - Shvaćam - rekao je, dok smo šetali ususret Suncu. - Dakle, puno si razmišljala, ha? - Zapravo nisam imala vremena - rekoh neodlučno. On je zapalio cigaretu. - Ti stvarno puno pušiš - komentirala sam. - Zašto tako puno pušiš ako te to liko zanimaju duhovne stvari i sve si sredio sa sobom?

- Ne znam - rekao je. - Pretpostavljam da mi to pomaže poput uzemljenja. U suprotnom bi bio na tridesetdevetom nebu cijelo vrijeme. Zar ti ne bi pušila kad bi zbilja ušla u to? - Pušila? Glas mi je bio pomalo kreštav. - Motala bih velike sekvoje kad bih stvarno vjerovala u sve o čemu saznajem. - Aha - rekao je - isprva te uplaši kao i sve novo, ali nakon nekog vremena naučiš se ograditi. Pušenje je jedan način da se to postigne. K tome, ja sam ovis nik. Hodali smo ostavljajući tragove u hladnom pijesku. Vivci su plesali svoj me nuet u zalazak Sunca. Osjećala sam se kao da i sama plešem menuet s Davidom. Neko vrijeme nisam ništa rekla. A onda sam pomislila da bih baš i mogla. - Pretpostavljam

da znaš - rekla sam - da smo ti ja stari prijatelji i da smo već bili vjenčani? - Aha - nasmijao se - znam. - Od koga? - Oh, od svakoga. Mi smo životni partneri ili nešto slično? - Mhm. Uvlačio je dim cigarete, a ja sam promatrala zalazak Sunca. On je neki put zvučao toliko sigurno da se doimao gotovo bahatim. - Znaš - rekla sam - razmišljala sam. Kad astronauti putuju kroz svemir, po javljuju li se duhovi svuda oko njihovih kapsula? David se nasmijao i nakašljao. - Pa, da - rekao je. - Može se i tako reći jer je svijet duha svugdje, i oko nas upravo sad. Time mislim na duhovnu razinu koja nam je nevidljiva veći dio vremena zato što je naša svijest previše gruba da bismo ih vidjeli, ali mi nismo nevidljivi njima. I ti to katkad osjećaš, zar ne? Hoću reći, zar se nekad ne začudiš otkuda je potekla ne ka ideja ili nadahnuće? Zar se ponekad ne osjećaš kao da te vodi neka nevidlji va sila? Znaš da su mnogi veliki ljudi govorili o tome da su zaista osjećali neku nevidljivu silu koja ih je nadahnjivala? Pa, ja mislim da su to najvjerojatnije bili njihovi duhovni vodiči, a isto tako i neka vrsta prisjećanja na darovitosti koje su iskusili u prošlim životima. To se najbolje vidi kod čuda od djeteta. Mislim, Mozart je vjerojatno svirao klavir kao četverogodišnjak jer se sjećao kako se to radi. - Davide - rekoh, prekidajući njegovo izlaganje - kakvog dokaza imaš da je sve to istina? Mislim, stvarno. Zaista znaš zvučati kao napuhanko koji se razbacu je teorijama kao da su istinite, a Djed Mraz stvaran. - Pa, ja u to ne sumnjam. Ja to naprosto osjećam. Vjerujem u to. Znam. To je sve. Naravno da nema dokaza. Pa što onda? Ali veza između duhovne i fizičke razine jest ono što današnjem svijetu nedostaje. S mog stajališta, duša je izgublje na karika života. Mislim, kad bi svi shvatili da naše duše nikad zapravo ne umiru, ne bi se toliko bojali i istodobno bi shvatili zašto žive. Svaki put kad bi David otvorio usta, držao je duhovnu propovijed. - Dakle, rekoh - kažeš da je reinkarnacija poput show businessa. Stalno po navljaš dok ne napraviš kako treba.

- Aha. Imao je dobar osjećaj za šalu pa se nasmijao. - Nešto tako. Znaš - nastavio je - uvjeren sam da je Krist poučavao teoriju reinkarnacije. Omotala sam oko sebe još jače svoj džemper s rol kragnom. Tih sam dana od svega osjećala jezu. Kad bi David izjavio nešto, nikad tome nije davao nadgrad nju. - Zašto tako misliš? - upitah, prisjećajući se onoga što mi je John rekao o Bibliji. David je zagazio u vodu, pokvarivši naš odsjaj u pijesku. - Pročitao sam puno toga o tumačenjima Kristova učenja, pored onih koja se pojavljuju u Bibliji. Unio mi se u lice i oklijevao. - Znaš da u Bibliji ne piše ništa o vremenu otkad je Krist imao dvanaest godina pa sve dok nije zaista počeo poučavati, kad mu je bilo oko trideset godina. Zar nije tako? - Tako je - rekoh. - Čula sam puno o tome i došla sam do zaključka da naprosto nije imao puno reći dok nije odrastao. - Pa, nije baš tako - reče David - puno ljudi je mišljenja da je tih osamnaest izgubljenih godina proveo putujući po Indiji i Tibetu i Perziji i Bliskom istoku. Postoje svakakve legende i priče o čovjeku koji zvuči baš kao Krist. Njegov opis je potpuno točan, a govorio je da je Sin Božji i tvrdio da je hinduističko vjerova nje u reinkarnaciju zapravo istinito. Kažu da je postao vješt yogin i imao potpun nadzor nad svojim tijelom i fizičkim svijetom oko sebe. Očito je putovao čineći takva čuda kakva su kasnije zabilježena u Bibliji, pokušavajući poučiti ljude da i oni mogu činiti isto samo ako uspostave bolji kontakt sa svojim duhovnim sep- stvom i vlastitom božanskom snagom. David nije znao za moju seansu s Kevinom i Johnom, niti da sam srela ženu iz ašrama koja je bila štovateljica Sai Babe (avatara u Indiji). Ona je zajedno sa svojim mužem napisala knjigu i snimila dokumentarni film o nezabilježenim Kri stovim godinama. Oni se zovu Janet i Richard Bock i proveli su detaljno istraži vanje tog razdoblja u Kristovu životu na Zemlji. Prikupili su brojne dokaze do ko jih su došli istaknuti arheolozi, teolozi, proučavatelji sanskrtskih i hebrejskih zapi sa, itd. Svi su se slagali u tome da je Krist zaista jako puno putovao po Indiji. Dok smo šetali, ispričala sam Davidu o Janet i Richardu, rekao je da ih nikad nije upoznao, ali bi volio usporediti s njima bilješke koje je i sam zapisao boraveći dvije godini u Indiji i proučavajući istu stvar. Rekao je da

je Krist po povratku u Izrael poučavao ono što je naučio od svojih indijskih učitelja, to jest, teoriju rein karnacije. - Ali Davide - pitala sam - zašto ta učenja nisu zapisana u Bibliji? - Jesu - rekao je. - Teorija reinkarnacije jest zabilježena u Bibliji. Ali njezino pravo tumačenje izbrisano je tijekom Ekumenskog sabora katoličke crkve u Cari gradu, negdje oko 553. god. pr. Kr., poznatim pod nazivom Nicejski sabor. Čla novi Sabora glasali su da se ta učenja izbrišu iz Biblije kako bi učvrstili crkveni nadzor.

- Crkva je željela biti jedini autoritet što se tiče ljudske sudbine, ali Krist je poučavao da je svako ljudsko biće odgovorno za svoju vlastitu sudbinu - i sada i ubuduće. Krist je govorio da postoji samo jedan sudac - Bog - i jako se protivio stvaranju bilo kakve Crkve ili bilo koje vrste obredne religije koja bi ograničila ljudsku slobodnu volju ili njegovu borbu za istinom. To se slagalo s onim što je Kevin rekao, ali bilo je logično da su svi oni koji se duboko zanimaju za reinkarnaciju pročitali o tom čuvenom Saboru. Sunce je sad tonulo u valove, ostavljajući trag ružičastonarančastih oblaka za sobom nad Tihim oceanom. - Bilo kako bilo - reče David - to je ono što ja vjerujem da je Krist uistinu ra dio, a kad je Crkva uništila ta učenja, prevarila je čovječanstvo od tada pa nadalje. Nisam mu odgovorila. Mislila sam da je Crkva doista poučavala kako se duše razvijaju mijenjajući fizička tijela sa svrhom da ispune Zakon karme, ja bih se za to zanimala od malih nogu. To bi za mene imalo smisla. To bi za mene bio do voljan razlog da vjerujem u čovjekovu duhovnu dimenziju, zato što bih ja bila odgovorna za vlastitu sudbinu (kao i svi drugi). Sve bi ovisilo o našoj vlastitoj svi jesti, a ne o Crkvi koja donosi sud o našem ponašanju. A to bi također objasnilo svu patnju i strahote u svijetu koje sam tijekom cijelog života bezuspješno po kušavala shvatiti i promijeniti. "Ono što posiješ, to ćeš i žeti", dobilo bi sasvim dru go značenje. I to bi mi dalo duboku utjehu da svi doista živimo zauvijek i vječno, već prema svojim djelima i reakcijama koje ona izazivaju. "Okreni drugi obraz", dobilo bi također novi smisao. Ustvari to bi nam bilo lakše jer ne bismo izdizali svoje svjetovne probleme iznad vječnih prioriteta. Zakon uzroka i posljedice u znanosti se prihvaćao kao temelj. Zašto taj isti Zakon ne bi upravljao ljudskim životom? Zakoni se ne temelje uvijek na onome što se vidi i stoga može dokazati. Moralnost, etika, ljubav - sve su nevidljive i ne dodirljive. Ali to ne znači da ne postoje. Nisam bila stručnjak za znanost ili bilo koje navedeno područje dokazivo či njenicama. Ali, polako sam se počela pitati zašto su ta područja bila toliko važna. Nisam pridavala mnogo važnosti fizičkim dokazima kad se radilo o potrazi za obja šnjenjem zašto smo živi. Takva je potraga pripadala svakom čovjeku ponaosob u najdubljem smislu. Nije nužno pripadala u područje "stručnjaka" bilo koje vrste. Možda upravo na to upućuju riječi "blago krotkima, oni će baštiniti zemlju." Možda su krotki koji ne vide potrebu da istupaju snažno bili upravo oni koji su imali uspostavljen odnos s Bogom i dobrotom sveg života i čovječanstva; a zlatno im je pravilo bilo prvo i zadnje po kojemu su živjeli. Možda su svi oni koji su imali potrebu komplicirati život iz straha, zapravo otežavali karmičku zamršenost na Zemlji, ali isto tako i karmičku zamršenost u svojim životima. David i ja šetali smo u tišini. Otišli smo do javne plaže, oko pet kilometara uz obalu, gdje je on ostavio svoj auto. Bio je to stari zeleni Dodge, na čijem sam zadnjem sjedištu ugledala hrpu knji ga povezanih trakom. - Kupio sam ti još knjiga, i Bibliju. Samo pročitaj i reci mi što misliš. Želiš li jesti? Knjige? Zar mi je trebalo još knjiga?

Sjeli smo zajedno u restoran ponad mora. Kad smo razgovarali, nikad nismo samo ćaskali - nikad. "Kako si provela dan?" ili "Voliš li Brahmsa?" Uvijek smo razgovarali o velikim stvarima, kao da bi ćaskanje bilo gubitak vremena. Bilo mi je neobično ne govoriti o osobnim stvarima s bliskom osobom zato što je "osob ni razgovor" najčešće bio samo uvod za ono što smo oboje željeli saznati o onom drugom... nešto o njegovu karakteru ili naznake njegovih životnih ciljeva. Ovo je bilo drukčije. Ovaj me čovjek nije zanimao na takav način. Zanimalo me je ono što ima reći. Pretpostavljam da svi ljudi

postavljaju niz neizgovorenih pravila komunikacije koja se podrazumijevaju kad se nađu oči u oči s nekim. To je nešto o čemu ne razmišljamo, ali to postoji i djeluje, sve dotle dok jedna od te dvije osobe ne prekrši utvrđena pravila u nastojanju da prodre na neku drugu razinu. Davida očito nije zanimalo kršenje ugovorenih pravila. Meni je bilo ugodno i instinktivno sam znala da je veza kakvu imamo upravo onakva kakva treba biti. Paradoksalno, to je stvaralo ozračje u kojemu je svaki susret s ovim čovjekom bio djelomično odgovoran za moje duboko preispitivanje našeg doživljaja stvarnosti što je za mene bilo novo iskustvo. Dakle, čak i kad smo uživali u ukusnom bordoškom vinu i uistinu izvrsnoj Wellington govedini18, kad smo uz svijeće na stolu, bili iskreno udubljeni u ono što je onaj drugi govorio, čak i kad su se neki od drugih gostiju pitali s kim sam ja to, nikad nisam osjetila poticaj da se odnosim prema njemu na razini muškarac - žena, i nije me pretjerano zanimalo kako je došao do onoga u što vjeruje. Taj je proces zapravo bio apstraktna evolucija mišljenja u svakom slučaju. Barem u mom slučaju, izazvan u nekoliko osobitih trenutaka koji su me potaknuli da tražim dalje. Umjesto toga, razgovarali smo o potrebi za vjerom i osjećaju svrhovitosti, o tome napreduje li ljudski rod sam ili uz pomoć neke vrste duhovnog vodstva, i konačno o tome kako je mudro sve nove zamisli prihvaćati bez predrasuda. David je govorio o tome kako je za njega um bez predrasuda znak istinske in teligencije "samo osoba koja nema predrasuda, može prigrliti nove ideje i rasti". - Bio sam prilično zbunjen - priznao je - kad sam prvi puta počeo uspo stavljati kontakt s duhovnim. Ali kad god sam se osjećao na neki način 'apsurd nim' u 'stvarnom' svijetu oko sebe, zaustavio bih se i osluhnuo vlastitu intuiciju koja mi je govorila što je stvarno. Bio sam odgojen da vjerujem u ono što mogu dokazati, a ne u ono što osjećam. Ali što sam više slušao vlastiti unutrašnji glas, to sam imao bolji kontakt sa samim sobom. Na kraju je sve postalo tako jednos tavno. A sada, tako puno ljudi radi to isto da je to postalo ono što je stvarno. David nije analizirao svoju borbu i vjerovanja kao neku vrstu razrađenog plana za mene. Bilo je to naprosto ono kroz što je on prošao. A kad je govorio, bilo je to s istim mirnim dostojanstvom. A zatim me je, negdje pri kraju večere, upitao: - Jesi li ikad vidjela NLO?

18 goveđi file premazan guščjom jetrenom paštetom, preliven tijestom i pečen u pećnici

Bila sam pomalo zatečena takvim pitanjem od njega. Jedno je bilo čuti "Jo- hna" kako raspravlja o Bogu, duhovnoj istini i izvanzemaljcima u jednom dahu, a nešto sasvim drugo čuti bliskog prijatelja kako uspostavlja tu istu svezu. - Nisam - rekoh ležerno - ali znam nekoliko ljudi koji jesu, uključujući i Jimmyja Cartera dok je bio guverner Georgie. Carter nikad nije sa mnom o tome govorio, ali u novinama sam vidjela izvješće koje je napisao, a koje se doimalo profesionalnim i bezosjećajnim, kao što je uostalom i većina izvješća koje Jimmy Carter podnosi. - U redu - reče David - što misliš što su oni? - Bože - rekoh - ne znam. Možda su tajna vojna oružja o kojima nitko ne go vori ili su možda uređaji za ispitivanje klime ili su možda prevaranti ili možda dolaze iz svemira. Ne znam. Što ti misliš? Otpio je kavu, pa konjak i obrisao kutove usana ubrusom. - Mislim - rekao je - da dolaze iz svemira. Mislim da su u njima izvanzemaljci koji su duhovno vi soko razvijeni. I mislim da dolaze već dugo. - Za ime Božje! - rekoh. - Zašto tako misliš? Promatrala sam ga dok je gutao još jedan gutljaj kave. Promatrala sam kako mu oči smireno žmirkaju uz svjetlost svijeće. Tražila sam bilo kakav izraz koji bi upućivao na što cilja... zašto bi spomenuo nešto takvo u odnosu na ono o čemu smo razgovarali. - Pa, puno ljudi je pisalo o tome. - Puno čudaka. -I prepun ih je Stari Zavjet. Postoje sve vrste opisa koje mi sliče na svemirske letjelice i mnogim drugima, također. Ponovno sam se sjetila - Johna - i mnogih dijelova iz knjiga koje sam pročitala. Ali David je nastavio: - Mislim da je Von Daniken pomalo čudak, ali vjerujem da je na pravom putu. - Misliš na Von Danikena koji je napisao Kočije Bogova? -Da. Osjetila sam kako moj - otvoreni um - prijeti da će se zatvoriti. - Nije li on odsjedio u švicarskom zatvoru zbog izdavanja čekova bez po krića? - Naravno, ali kakve to sveze ima s onim što je otkrio?

Ljudi su puni protu rječja i to što je učinio nije bilo pošteno. Trebao je pronaći drugi način rješava nja problema jer je na kraju došao na loš glas. Ali to ne mora nužno biti njego vo djelo. Nakon seanse s "Johnom" pročitala sam Von Danikenova djela - u njima je opisivao svoju pretpostavku da su mnoge drevne ruševine zapravo konstruirale visoko razvijene civilizacije uz pomoć izvanzemaljaca: piramide, Stonehenge, Machu Picchu u Peruu, piste za slijetanje u visoravnima Nazce u Peruu, itd. On je također tvrdio da je na primjer, Ezekielov opis vatrenih kotača zapra vo bio svemirsko vozilo, isto kao i gorući grm koji je davao upute Mojsiju i Izraelcima tijekom četrdeset godina u pustinji, dosegnuvši vrhunac s otvaranjem Crvenog mora.

Gledala sam film Kočije Bogova koji je aludirao na nazočnost izvanzemaljaca tijekom cjelokupne ljudske povijesti, navodeći crteže u špiljama i spomenike kao dokaze za svoju tvrdnju. Ono što me osobito dojmilo dok sam gledala film, bila je reakcija publike. Pogled im je bio prikovan za filmsko platno, a kad se film za vršio, nitko nije ustao. Doimali su se iskreno ushićeni tim nagađanjima, ali nisu bili sigurni kako valja reagirati. Pozorno sam slušala ljude koji su u redovima na puštali kinodvoranu. Nitko nije imao ironične zamjerke niti ismijavao informaci je. Ustvari, osjećali su na ovaj ili onaj način prijetnju ili strah. Izlazili su u redovi ma, šuteći i razmišljajući svaki za sebe, sve dok netko nije spomenuo hamburger. Sjetila sam se kako me je više zanimala njihova reakcija na film nego moja vla stita. I sada, upravo kao i John, David je povezivao NLO-e s duhovnom inteligen cijom. Slušala sam i ispitivala ga dalje. - Hoćeš reći - pitala sam - da anđeli i kočije koje bljuju vatru i slične stvari iz Biblije, zapravo opisuju bića s drugih svjetova? - Da, zašto nas napredna izvanzemaljska bića ne bi pokušavala poučiti du hovnoj istini? Možda je božanska sila zapravo znanstvena. Mislim, Krist i Mojsije i neki drugi ljudi mogli su izvoditi fizička čuda, kako ih mi nazivamo, koje naša znanost ne može objasniti. I previše ljudi je izjavilo da je vidjelo ta 'čuda', a da bismo ih mogli naprosto nazvati izmišljenim mitovima. Ti su daroviti ljudi morali znati nešto što mi ne znamo. Otpila sam malo Davidova konjaka. - Slušaj - rekoh - kako si uspostavio svezu između čovjekovih duhovnih spo sobnosti i svemira? - Tako - rekao je - što to ima smisla, zar ne? Mislim, toliko je velik utjecaj neobjašnjive više inteligencije u našoj drevnoj povijesti, a toliko se toga odnosi na religiju i duhovnost, ili barem na pitanja o Bogu. - Pa, da - rekoh - ali ta inteligencija mogla je potjecati od osobito naprednih ljudskih civilizacija upravo ovdje na Zemlji, koje su nestale ili iščeznule ili se same uništile ili nešto slično. Zašto bi ta viša inteligencija morala potjecati s nekog dru gog svijeta? - Pa - rekao je - i ja sam se to pitao. Ali vidiš, naprosto ne postoji samo jedan primjer više inteligencije. To se događalo svuda u svijetu u različitim razdobljima. Prema Platonu i Aristotelu i velikom broju drugih velikih učenjaka, Atlantida je zaista postojala kao izrazito razvijena civilizacija. Inke i Maye bili su upoznati s astronomijom i astrologijom u jednakoj mjeri kao mi danas, a možda i više. Su- merani koji su živjeli dvije tisuće godina prije Krista, imali su visoko razvijenu ma tematiku i astronomiju... Mislim, dat ću ti još materijala za čitanje, ali meni se čini da su ovu Zemlju kroz povijest promatrala i pomagala bića koja su znala više od nas; koja su znala duhovne, isto kao i znanstvene, astronomske, matematičke i fizičke istine koje mi tek počinjemo dokučivati. Popili smo konjak. Osjećala sam kako se moj um isključuje.

- Dakle, zašto to ljudi nisu mogli naučiti sami? David je nastavio piti otopljeni led koji je ostao u čaši. - Zato što previše do kaza upućuje na to da su ljudi dobili pomoć od 'bogova', od ljudi koji su bili razvi jeniji u kozmičkom smislu. Previše zapisa iz drevnih kultura govori o 'bogovima' koji su putovali k zvijezdama i dolazili s njih u vatrenim letećim strojevima dono seći 'pomoć i znanje i obećanje besmrtnosti.' Dakle, rekao sam sebi - zašto ne? Nijedan znanstvenik zdrava uma ne vjeruje da smo mi jedini život u svemiru, nije li tako? - Jest. - Pa, o tome ne vrijedi razmišljati, zar ne? Mislim, zašto ne bismo to shvatili ozbiljno? To ima smisla. Mislim, ludo je s nekih prihvaćenih stajališta, ali ima smi sla.

Budući da si ti upućena u to sve, mogao bi ići i dalje. Žao mi je što sam tako nepopustljiv. Platili smo račun (po pola), i ustali od stola. Bila sam iscrpljena. U usporedbi s ovim, moje ovozemaljsko nezadovoljstvo Gerryjem izgledalo je još dobro. Nepo pustljiv, je li David tako nazvao sebe? Ta se riječ obično odnosila na mene. Ja sam obično bila nepopustljiva u svemu što sam željela shvatiti. Sad je netko bio nepo pustljiv sa mnom. David mi je uvalio onu hrpu knjiga i odbacio me do mog stana na plaži. Razgovarali smo o životu nakon smrti, životu prije rođenja, a sad smo došli i do života iznad života! Zahvalila sam mu i poželjela laku noć.

18. poglavlje

Biti uistinu nepokolebljiv u razumijevanju znači ne dopustiti da nas ono što znamo spriječi u otkrivanju onoga što ne znamo.

Ralph Waldo Emerson Skeptik

Pomno sam čitala o području kanaliziranja, zatim o reinkarnaciji, a sve to za moje duhovno vodstvo. Sad sam se usredotočila na novu temu - mo gućnost izvanzemaljskog života i njegova veza s ljudskim životom. Čitala sam danima, sve dok me ne bi zaboljele oči. Navest ću vrlo kratko sadržaj onoga što sam pročitala. Veliki dio tog istraži vanja bio mi je važan u odnosu na ono što mi se dogodilo kasnije. Iz poštovanja prema Bibliji, rabit ću njezinu terminologiju - to jest, anđeli, ognjeni stupovi i tako dalje - jer su naši preci rabili upravo te riječi kako bi opisali pojave i učinili ih razumljivim tadašnjim ljudima. U Knjizi Ezekiela u Starom Zavjetu, Ezekiel je opisao kako Zemlja izgleda iz velike visine. Opisao je kako je to kad ga leteći brod podiže poput magneta. Opi sao je kako se taj stroj kretao naprijed i natrag brzo poput munje. Zapovjednika letjelice nazivao je "gospodarom". Ezekiel je sreo bića i brodove poput ovoga četiri puta u razdoblju od devet naest godina. Rekao je da su bića iz brodova bila miroljubiva kad su kontaktirala s ljudima, svim silama nastojeći ne uzrokovati strah. Nije bilo ni traga "neprija teljstvu ili bezobzirnom ponašanju". Rekao je da je "gospodar" pokazivao ljubav i poštovanje prema njemu. U Knjizi Izlaska vozilo koje se kretalo i vodilo Židove iz Egipta do Crvenog mora opisuje se kao - stup od oblaka po danu, a stup ognja po noći. - Stup je lebdio nad vodama i razdvojio ih omogućujući Izraelcima da pobjegnu u pusti nju. "Stup" koji je vodio Izraelce četrdeset godina dok su lutali pustinjom davao

im je duhovno vodstvo tijekom cijelog razdoblja, a - anđeo - iz njega dao je Moj- siju Deset zapovijedi. "Anđela" je prepuna Biblija - zapravo, u Bibliji više nego jasno stoji da su "anđeli" bili misionari s drugih svjetova. Tijekom četrdesetogodišnjeg razdoblja Izraelci su bili bez hrane i potpore. Ali "vatreni stup" im je pomagao. Bog je rekao Mojsiju: "Učinit ću da vam daždi kruh s neba". (Izlazak 16:4) "Stup od oblaka" služio je kao zvijezda vodilja za putovanja Izraela po pusti nji. "Jer sve vrijeme njihova putovanja oblak Jahvin danju stajaše nad Prebiva lištem, a noću bi se u oblaku pojavila vatra vidljiva svemu domu Izraelovu." (Izlazak 40:38) Knjiga Brojeva još je određenija. Stup od oblaka usmjeravao je svaki pokret Izraelaca. Kad se oblak kretao i ljudi su išli, kad se oblak zaustavio, ljudi su se odmarali i utaborili. (Brojevi 9:15-23). Mojsije je svakodnevno bio u kontaktu s bićem u "stupu od oblaka". Bog se obratio ljudima jednog dana rekavši: "Saslušajte riječi moje: - Nađe li se među vama prorok, u viđenju njemu ja se javljam, u snu njemu progovaram. Ali nije tako sa slugom mojim Mojsijem. Od svih u kući mojoj najvjerniji je on. Iz usta u usta njemu ja govorim, očevidnošću, a ne zagonetkama, i lik Jahvin on smije gle dati." (Brojevi 12:6-8). Sve do Izlaska Izraelci nisu imali pravu religiju. Vjerovali su u neku vrstu obe ćanja. Ali tijekom četrdesetogodišnjeg lutanja u pustinji, anđeli su im usadili vjeru i religiju s drugog svijeta - Kraljevstva Nebeskog. Odabrana skupina ljudi dobila je

upute o ponašanju i etici i bogoštovlju... Mojsije, Abraham, Petar, Sv. Luka, Jakov i tako dalje. Jakov je više puta sretao anđele. Jednom ih je sreo toliko puno da je rekao - "Ovo je Božja vojska". (Po stanak 32:2) Iz učenja se vidjelo da im je jako stalo da ljudi na Zemlji usvoje vri jednost ljubavi, zlatno pravilo i vjeru u vječni život. U Djelima apostolskim, Krist je uputio svoje učenike kako da prime poruku iz njegova svijeta i prenesu je svojem svijetu. U Novom Zavjetu Krist kaže: "Vi ste od ovoga svijeta, ja sam od neba. Vi ste ovosvjetski, ja nisam ovosvjetski." (Ivan 8:23) Rekao je da je neprestano u kon taktu s bićima iz njegovog svijeta koje je nazivao "anđelima". Rekao je da se anđeli brinu za prenošenje njihove poruke po Zemlji. Kad sam završila s čitanjem zabilježaka u Bibliji, okrenula sam se drugim Da- vidovim knjigama. U visoravnima Nazce u Peruu postoji nešto vrlo slično pistama za slijetanje koje su stare više tisuća godina, a na istom mjestu na tlu se nalaze crteži životi nja, ptica te lika s kacigom što svojim oblikom nalikuje na one kakve nose suvre meni astronauti. Piste za slijetanje i crteži mogu se vidjeti samo iz zrakoplova, i to s velike visine. Astrološki kalendar Tiahuanaco u gradu Tiahuanaco, na visini od oko 4000 metara, simbolično bilježi astrološka znanja koja se temelje na tome da je Zemlja

okrugla, a star je 27000 godina. Obrtanje Zemlje u odnosu na Sunce, Mjesec i druge planete, precizno je opisano. Legenda Tiahuanaca govori o zlatnom svemirskom brodu koji se spušta sa zvijezda. U Sacsahuamanu stoji monumentalna stijena teška 20000 tona koja je isko pana i prenesena s velike daljine, a zatim okrenuta naglavce. Ostakline pronađene u pijesku pustinje Gobi i starim arheološkim nalazištima u Iraku, sliče ostaklinama od pijeska koje su posljedice atomskih eksplozija u pustinji Nevada u našem dobu. Tekstovi zapisani klinastim pismom i ploče iz Ura (drevni sumerski grad), naj stariji su zapisi čovječanstva, govore o bogovima koji su plovili nebesima u "bro dovima" ili bogovima koji su došli sa zvijezda, a imaju strahovito jaka oružja i ponovno se vraćaju na svoje zvijezde. Eskimi govore o prvim plemenima koje su na sjever doveli bogovi metalnih krila. Najstariji mudraci među američkim Indijancima govore o ptici koja proizvo di gromove, a koja ih je upoznala s vatrom i plodovima zemlje. Legende Maya govore o tome kako su "bogovi" poznavali sve: svemir, četiri osnovna pravca na kompasu i okrugli oblik Zemlje.. Kalendar Maya otišao je toli ko daleko u svojim izračunavanjima da obuhvaća šezdesetčetiri milijuna godina. Religijske legende plemena prije Inka govore da su zvijezde nastanjene i da "bogovi" koji dolaze k njima potječu sa zviježđa Plejade. Sumersko, asirsko, babilonsko i egipatsko klinasto pismo prikazuje istu sliku: "bogovi" dolaze sa zvijezda i vraćaju se na njih; putuju u vatrenim brodovima ili vozilima od zraka i imaju strahovito jako oružje, a svakom pojedincu obećavaju besmrtnost. Drevni indijski ep Mahbharata, star oko 5000 godina, govori o letećim stro jevima koji se dižu visoko u nebo i prelaze velike razdaljine, a mogu se kretati na prijed, natrag, gore i dolje nevjerojatnom brzinom. U tibetanskim knjigama, Tantyua i Kantyua, stalno se spominju leteći strojevi iz prethistorije. Nazivaju ih "biserjem na nebu". Obje knjige naglašavaju da su prenesene im informacije tajna, pa nisu namijenjene masama. Cijela poglavlja Samarangava Sutradhare posvećena su opisu svemirskih brodova koji su otraga ispuštali "vatru" i "živu". Drevni narodi premještali su stotine tona teško kamenje s jednog mjesta na drugo. Egipćani su svoj obelisk donijeli iz Asuana, graditelji što su izgradili Stone- henge donijeli su svoje kamene monolite iz sjevernozapadnog Walesa i Marlbo- rougha, kamenoresci s Uskrsnog otoka (koji domoroci nazivaju Otokom čovjeka ptice) donijeli su već gotove kipove iz, miljama udaljenog, kamenoloma. A tajna velike piramide u Gizi još je uvijek neobjašnjena. Davidove zabilješke kažu da je prema današnjim znanstvenim i geološkim is traživanjima velika piramida izgrađena na točnom geofizičkom središtu Zemlje.

Drugim riječima, ako bi se masa Zemlje rasprostrla plošno, piramida bi se nalazi la točno u epicentru. Njezine mjere odgovaraju (u inčima piramide) polarnom promjeru i polumjeru Zemlje i također točno odgovaraju mjerenju vremena i kre tanju ekvinocija i sunčane godine. A to je tek početak matematičkih čuda koje su ugrađene u Keopsovu piramidu. Unutar njezinih zidova, prostorija i prolaza, mje re prate kroz vrijeme najvažnije događaje u povijesti zemaljskih civilizacija, s tom razlikom što su ih predviđali, a ne samo bilježili. Vremenski okvir velikog Potopa predviđen je točno kao i uspon i pad čovjekova duhovnog i svjetovnog razvoja; Kristovo rođenje i raspeće, veliki vođe i kraljevi sa svojim kraljevstvima, najistak nutiji ratovi između naroda i razvoj religijskih i moralnih pokreta među ljudima. Dva svjetska rata točno su predviđena u vremenu, kao i njihovi poslijeratni spo razumi. Ponovno sam pročitala da su Kristova učenja o reinkarnaciji izbrisana iz Biblije na Petom ekumenskom saboru održanom u Carigradu 553 - god. po Kr. U Katoličkoj enciklopediji stoji u svezi s Petim ekumenskim saborom da će "svatko tko izrazi vjeru u pretpostojanje duše" biti anatemiziran. Kad sam završila s čitanjem onoga što mi je David dao, bila sam iscrpljena. Bilo je točno da sam puno toga već čula u djelićima tijekom cijelog života, ali vi djeti to prikupljeno i organizirano u pisanom obliku, s dokazima istaknutih i vjero dostojnih istraživača i znanstvenika i arheologa i teologa kao potporom - bilo je nešto posve drugo. Prikupljeni dokazi bili su presnažni da bi ih se uzelo ležerno, a kamoli odbacilo. Dakako da ih nisam mogla tek tako zanemariti. Zaista nisam znala što bih o tome mislila. Samo sam znala da ne mogu presta ti razmišljati o tome. Pitala sam se zašto mi je sve to novo. S vremena na vrijeme, viđala sam znan stvenike ili osobe poput Carla Sagana kako aludiraju na "neizbježno postojanje izvanzemaljskog života u kozmosu" na televiziji. Ali nisam nikad vidjela da mi net ko odjednom dade takvu golemu količinu materijala, koja je upućivala na potre bu da ozbiljno shvatimo utjecaj izvanzemaljaca na našu prošlost - osobito u svezi s duhovnim razumijevanjem i rađanjem monoteizma. Znala sam da svaki znanstveni argument, koji jedan znanstvenik predloži, če sto bude pobijen drugim znanstvenim argumentom. Nitko od "stručnjaka" iona ko se nije ni u čemu slagao s drugima. Možda je to bio razlog što nikada nismo dobili zaista jedinstveni prikaz situacije, a kamoli jedinstveni pristup svih znanosti rješavanju problema. Isto se odnosi i na Crkvu. Zamislila sam nekog fundamentalističkog propo vjednika kako sa svoje elektroničke propovjedaonice u nedjelju ujutro tumači kako Mojsija kroz pustinju vodi svemirski brod. Počela sam se smijati. Sjedila sam na balkonu promatrajući menuet vivaka i glasno se smijala. Bilo je apsurdno. Sve je bilo okrenuto naglavce. Samo je jedno bilo sigurno. Kao dijete i adolescent i sad kao odrasla osoba koja živi u slobodnoj zemlji i američkoj demokraciji, nisam bila naučena misliti iz van onih okvira unutar kojih su me moji tradicijski učitelji poučavali. Sad sam mora la naučiti sama razmišljati. Možda je sve to bilo ludo, ali Kolumbo nije bio prva

osoba koja je rekla da zemlja nije ravna. A kad bolje razmislim, vrlo je drsko što mislimo da smo jedini racionalna, razumna rasa u svemiru. Na posljetku je nazvao David. - Što ima? - pitao je. - O, samo sjedim tu i već mi se ukočio vrat. - Pa, hoćeš da odemo nekamo? Prije nego što sam stigla promisliti rekla sam: - Može. Kamo? - U Peru. - Misliš u Ande? - Zašto ne? - Zašto ne? Imam nekoliko tjedana. Nije mi važno kamo idemo. Samo želim otići nekamo. - Vidimo se u zračnoj luci u Limi za dva dana. - Vrijedi.

19. poglavlje

Siguran sam da sam kao i sada već bio ovdje tisuću puta, i nadam se da ću se vratiti tisuću puta.... Čovjek je dijalog između prirode i Boga. Na drugim planetima taj je dijalog bez dvojbe bio uzvišenijeg

i produbljenijeg karaktera. Ono što nam nedostaje jest poznavanje samoga sebe. Nakon toga uslijedit će sve drugo.

J. W. von Goethe Memoari Johannesa Falka

Na noćnom letu za Peru osjećala sam se kao u dobra stara vremena kad sam putovala kad god bih to poželjela - slobodna i neopterećena. Im pulzivno se upuštajući u pustolovine - putovala sam sama i brzo. Za dovoljna, ubrzo sam zaspala. Kad sam se probudila bili smo nad Limom. Negdje ispod smoga gustog po put kaše, ležao je obalni grad. Bilo je gore nego u Los Angelesu. Ispunila sam kar ton s podacima za ulaz u zemlju, prijavila koliko sam novca donijela sa sobom i pitala se kako će izgledati južnoamerička vojna diktatura. Sletjeli smo u zračnu luku Jorge Chavez, dočekalo nas je prohladno jutro i otvorena zračna luka izgrađena od betona. Nisam nikome rekla kamo idem. Nisam to željela. Samo sam rekla da odlazim iz grada na izlet. Većina mojih pri jatelja i moj agent bili su navikli na to. U zrakoplovu je bilo puno međunarodnih putnika, nisu to bili samo Peruanci koji se vraćaju u domovinu. Očito je Lima bio centar međunarodnog businessa... uglavnom mutnog i ilegalnog, koji se nije upli- tao niti pokušavao ublažiti jade siromašnih, mislila sam. Opet ja: bogata liberalka zabrinuta za potrebite. Nitko me nije prepoznao i kad sam predala svoje doku mente i putovnicu, nikoga se nije dojmilo. Carinici, policija, nosači prtljage, služ benici... svi... su nosili uniforme koje su izgledale poput ostataka iz serije Policajci iz Keystonea. Ljudi su se tako i ponašali. Očekivala sam kruto gestapovsko voj ničko ponašanje iako je navodno na vlasti bila ljevičarska vojna skupina. Nisam

znala ništa o Peruu. Znala sam samo za civilizaciju Inka, visoravan Nazca i či njenicu da je veći dio Perua bio planinski. Napunila sam prilično velik kofer odjećom za toplo i hladno vrijeme... par voj ničkih čizama i puno vrpci zajedno s kasetofonom i papirom za pisanje. Na mjeravala sam zapisati sve što mi se imalo dogoditi. Osim činjenice da nisam jedan od papira ispunila u triplikatu, ništa se neu godno nije dogodilo dok sam prolazila carinsku kontrolu i čekala prtljagu na dru goj strani. Sunce je upravo izašlo utopljavajući zrak kad mi je pogled pao na zid iza kojeg su ljudi očekivali dolazak aviona. Nisam nikoga prepoznala. Tekuća tra ka s prtljagom neprestano se vrtjela i moj je kofer pao. Podignula sam ga zajed no s ručnom prtljagom i probila se do ulice gdje sam se još jednom osvrnula oko sebe, a zatim sam odlučila uzeti taksi i odvesti se do grada. Nisam se bojala. Otišla sam do glavnog ulaza u Zračnu luku i samo što sam ugledala taksi u ra spadu koji je izgledao kao da me može odvesti do lokalnog Sheratona, osjetila sam da mi netko uzima kofer iz ruke. Brzo sam se okrenula i ugledala Davidovo lice. - Bok - rekao je. Nosio je vuneni šal omotan oko vrata i vojničku jaknu za kopčanu do grla. Pocrnio je i smiješio se. - Bok - uzvratih ja - gospodin Livingstone, pretpostavljam? - Kako vi kažete, gospo. Jeste li dobro putovali? - Bilo je u redu. - Dobro došli u planine koje jako volim. One su mi puno puta spasile život. Tako su mirne. Pogledala sam ga u oči, nisam trebala znati ništa više od toga. - Dođi - rekao je - ne zamjeri na ovoj krntiji, nisam mogao dobiti Land Ro ver. On je najbolji za put u planine. - Planine? - upitala sam. - Odmah idemo u Ande? - Jasno. Bilo bi ih teško izbjeći. Cijeli Peru i jesu Ande. Čekaj samo da ih vi diš. Razlikuju se od Himalaje, ali su jednako veličanstvene. Uzeo je obje moje torbe i poveo me do crvenog unajmljenog Plymoutha koji je bio parkiran na zemljanoj cesti blizu zračne luke. - Jesi li doručkovala u avionu? - Aha. - Dobro. Onda ćemo se zaustaviti i uzeti zalihe prije nego što se zaputimo ravno u Llocllapampu. Onečišćen zrak pomiješan s maglom nagnao me na kašalj. Zamišljala sam Limu kao Suncem okupani grad, odmaralište na obali mora sa savršenom kli mom i ljudima koji okolo trčkaraju u južnoameričkim haljama. A bio je hladan, vlažan, prljav i djelovao deprimirajuće. David mi je ispričao da postoji istinita

legenda o Limi. Kad je Pizarro osvojio civilizaciju Inka nudeći im mir, Inke su uputile Pizarrovu vojsku da se utabori na mjestu gdje je danas Lima. Ponosno su pokazivali svojim osvajačima to područje

u vrijeme siječnja i veljače koji su bili najdivniji mjeseci u cijeloj okolini, a i u svi jetu. Ali to je bilo to. Ostatak godine bio je sumoran. Čim se vojska smjestila, vrije me se promijenilo. Inke su rekle da je to samo slučajnost. Ali vrijeme se, dakako, nije popravljalo, i za kratko vrijeme gotovo su svi Pizzarovi vojnici oboljeli od upale pluća. - Hej, što kažeš na te Inke? Kako to da su bili toliko inteligentni? - pitala sam. - Mislim da im je bilo lako pomoći - reče David. - Primitivni ljudi ne bore se protiv čuda, opuste se i shvate da netko drugi zna bolje od njih. - Kao na primjer? Samo je namignuo. - Oh - rekoh. - Zaboravila sam - pokazala sam prstom gore i pljesnula se po koljenu. David je zapalio jedan Camel i pitao trebam li nešto naročito jer tamo kamo idemo bit ćemo sretni ako nas dočeka i petrolejska svjetiljka. - Znam da si navikla na život bez udobnosti - rekao je - ali ovoga puta neće biti ni Šerpa niti nosača niti ikoga tko bi nešto napravio umjesto tebe, osim tebe same. Predložio je toaletni papir, konzerviranu hranu, termofor i bilo što što bi me moglo ugrijati. Rekao je da tamo kamo idemo nema grijanja. Sjetila sam se vremena provedenog u kolibi na Himalaji kad sam bila sigur na da ću umrijeti od smrzavanja. Jedini mi je izlaz bio da uporabim neke od teh nika um-iznad-materije, pa sam se usredotočila na najtopliju sliku koje sam se mogla sjetiti - Sunce. Drhtureći i cvokoćući zubima, legla sam na improvizirani ležaj, zatvorila oči i negdje u središtu uma pronašla sam svoje vlastito narančasto Sunce. Usredotočila sam se što sam jače mogla i ubrzo sam osjetila kako mi se znoj cijedi oko struka i konačno sam imala osjećaj da mi je svanulo u glavi. Svake noći tijekom dva tjedna koje sam provela u snijegu Himalaje vježbala sam tu teh niku. Sad mi se činilo da ću to možda morati ponovno raditi i pobojala sam se da sam ispala iz štosa. Put koje vodio u Limu bio je popločan, ali zagušen kamionima što su bljuvali smog i prljavim automobilima. Ljudi su ležerno šetali u sivim iznošenim poslov nim odijelima i pitala sam se u kakvim su to uredima radili tako rano ujutro. - Lima je na rubu revolucije - reče David. - Inflacija tako brzo raste da je ljudima gotovo nemoguće živjeti. To je straš no. Kao i obično, siromašni najviše pate. Njihove plaće ostaju iste - dok cijene vrtoglavo rastu. U svakom slučaju, ne zanima me kako je njihova Vlada zeznula stvar. To je ionako samo pitanje vremena. To je samo predznak onoga što se do gađa u vladama diljem svijeta. Zar ne? Kimnula sam. - A sad u peruanski super market po zalihe - može? Čudno sam se osjećala u novom mjestu, a ipak sam istodobno znala da to što je mjesto novo, nije pravi razlog zašto sam tu. Takozvani supermarket izgledao je poput malog privatnog njujorškog dućana - možda ne baš kao delikatesa na Prvoj aveniji, ali imala sam osjećaj da vlasnici

dižu cijene kad god im se svidi. Meso i sir i kruh i peciva nalazili su se u staklen im ormarićima, a bezalkoholno piće pod nazivom Inca-Cola bilo je očito Davidov omiljeni proizvod. Kupio je cijeli sanduk i otvarač za boce. Odmah je otvorio jed nu bocu, otresao pjenu i iskapio je. - Između cigareta i ovog ukusnog sranja mislim da možeš sa sigurnošću reći da baš ne pucam od zdravlja. Sjetivši se da imam nizak šećer u krvi, kupila sam limenke oraha, tunjevine, sira i tucet jaja za koje sam se nadala da ću ih negdje moći skuhati. Imali su razne vrste divnih peruanskih peciva, ali nisam ih mogla jesti, zatekla sam se kako raz mišljam kako bi to bilo kad bih dobila napadaj zbog niskog šećera u planinama. David je tečno govorio španjolski. Bila sam iznenađena, ali nisam ništa rekla dok je brbljao s blagajnicom, izraz njegova lica doimao se kao da se oblikuje pre ma peruanskim riječima. Imao je sposobnost da se pretvori u onu narodnost koju glumi. - Ah, da - rekao je, dok smo izlazili iz prodavaonice. - Svijet jest pozornica, zar ne, a mi nismo ništa drugo do glumci koji glume scenarij. - Ti si tu u prednosti - rekoh. - Doimaš se kao da znaš kako će scenarij za vršiti. - Tako nekako - odgovorio je, stavljajući svoj sanduk Inca-Cole na stražnje sjedište. - Samo što nikad ne znaš s onim glumcima

koji nisu pročitali scenarij. Namignuo je i otvorio vrata rabljenog automobila. Na posljetku se nismo provezli kroz Limu. Tako da nisam mogla vidjeti kakva je. Znala sam da negdje u njoj postoji Hotel Sheraton, kao i Prirodoslovni muzej koji prikazuje život Inka i civilizacija prije njih. Odvezli smo se sjeveroistočno iz grada i uputili prema podnožju Anda. David je rekao da je puno puta bio u Peruu, da je Peru otprilike veličine tri Kalifornije i da zbog različite konfiguracije terena, ima tri različite klime. Rekao je da smo na putu za grad koji broji oko 100 000 stanovnika, a zove se Huancayo, te leži viso ko u Andama. Zapravo nećemo boraviti u Huancayu zato što je previše prašnjav i prenapučen. Odsjest ćemo malo dalje usput u malom mjestu koje ne bi ni po stojalo da nema mineralne toplice, nešto hrane i mjesto za spavanje, te najne- vjerojatniji pogled na nebo koji se može naći na Zemlji. Ponovno je namignuo kad ga je opisao i unatoč tome što je vrijeme u predgrađu Lime bilo bez Sunca i sumorno, ispunjavala me radost. Huancayo je bio udaljen oko 360 kilometara uzbrdo... Zaustavili smo se na tržnici upravo izvan grada gdje mi je David predložio da kupim pončo od alpake. Rekao je da će sam kroj ponča biti praktičan jer se može rabiti i kao prekrivač i kao ogrtač. Bio je prekrasan i mekan, boje zobene kaše koju obožavam. David nije ništa rekao na moju kožnu jaknu Ralph Lauren i ja sam bila podjednako sretna što ću je pokriti. Zajedno s pončom kupila sam i od govarajući šal. Oboje je koštalo osamnaest dolara. Trenutačno sam se znojila u trapericama, ali putovala sam dovoljno dugo da znam da kad su u pitanju pla nine, ništa nije bilo toplije nakon što izađe Sunce.

Put koji su starosjedioci Indijanci obrubili svojim pončima, počeo je krivudati. Oko četrdeset tri kilometra izvan Lime prošli smo pored naselja koje se zove Chosica. - Ljudi odlaze u nizinu tražeći novi život, a završe na mjestu poput ovoga - reče David, odmahujući glavom. Nije bilo trave, ni drveća, tek nekoliko kaktusa, ali veći dio tla bio je neplo dan: brežuljci koji su ga okruživali bili su stjenoviti, pješčani i prašnjavi. Reklame za Inca-Colu bile su zalijepljene na velikim panoima. Kamion koji je nosio rabljene madrace s oprugama sa slikom Che Guevare na gumenim štitnicima za kotače, preticao nas je. - Ovdje mu se dive - reče Da vid. - Zato što je umro za svoje ideje. Ljudi na cesti izgledali su poput Tibetanaca. Telefonske žice koje su vodile do vrha Anda križale su se iznad nas. Sićušni štandovi s voćem i sladoledom i naravno Inca-Colom. Vlak koji je prevozio ugalj iz viših predjela projurio je pored nas na tračnica ma koje su pratile cestu. Oko četrdeset pet minuta vožnje daleko od Lime Sunce se probilo kroz mo- droljubičasto nebo i svojim ga zrakama pretvorilo u tirkizno. Zrak je postao svje žiji, drveće je ponovno imalo zelene krošnje i još me jednom podsjetilo kako je onečišćeno naše življenje u svijetu. Čak i osmijesi na licima bili su izražajniji. Bila sam sretna i nije me zabrinjavalo to što nemam pojma što me očekuje ili što bi mi se moglo dogoditi. Mala naselja nicala su pored puta na čijim su obližnjim poljima radili planin ski Indijanci. Što smo se više penjali, bilo je sve više zelenila. Prošli smo pored Cocachacre. Počeli smo slijediti rijeku od izvora. - To je rijeka Mantaro - reče David. - A tek kad je vidiš dalje nizvodno. Tračnice su prolazile kroz tunele obilazeći litice koje su postajale sve strmije. Magarci su se pojavljivali na putu. Prošli smo pokraj talionice. - Tu prerađuju ugalj koji kopaju u planini - reče David. - To su cijela naselja ljudi koji prerađuju ugalj. Oni žive i umiru radeći samo to. Naselje se zvalo Rio Seco i iza njega tlo je bilo bogatije i crnije. Riječno kori to bilo je obrubljeno zelenilom. Plantaže čaja nazirale su se ispod vulkanskih bre žuljaka. Rijeka je vrludala oko stijena. Kamenje je bilo malo i četvrtasto, a ispred njega bilo je cvijeća koje je tek izvirilo iz tla. - Ovo su nadgrobni spomenici - reče David. - Ovdje u Andama kad netko pogine u automobilskoj nesreći pokopaju ga upravo na mjestu gdje se dogodila nesreća. Kapelice svijetlo tirkizne boje bile su smještene na strateškim točkama. Sad smo se nalazili na visini od oko 1500 metara. Počelo mi se spavati. Žena s velikim ružičastim šalom na prugice, nosila je vodu do svog odredišta za koje je David pretpostavljao da mora biti Rio Seco, oko šest kilometara iza nas.

Penjali smo se i dalje. Male doline u kojima je pasla stoka ugnijezdile su se između brežuljaka i ubr zo nakon što se cesta pretvorila u makadam, prašnjav i pun rupa, izbočina i udubljena nastalih od tragova vozila, David je predložio da svratimo u restoran pokraj puta i pojedemo malo riže i graha. Vozili smo se sat vremena bez stanke, rekao je da nam preostaje još pet do šest sati vožnje. Restoran je izgledao kao meksički snack bar, ali je hrana po mom mišljenju bila prava peruanska poslastica. David je naručio nekoliko boca vode, pa smo se udobno smjestili i pojeli rižu s grahom, punjena jaja u ljutom umaku, te kuhane krumpire prelivene nekom vrstom majoneze od kikirikija. Bilo je vrlo ukusno. Po čela sam disati malo brže. Zamijetio je to i odveo me otraga gdje se nalazila bo ca s kisikom, spremno čekajući da pomogne svakom turistu koji pati od visinske bolesti. Bili smo na visini od 3000 metara, a kako sam već plesala na visini od 2300 metara bez problema, nisam mislila da će mi ovoga puta biti teško. Ali udi- sala sam kisik bez obzira na to i vratila se s osjećajem da lebdim. Za ručkom smo najviše razgovarali o peruanskim običajima, rekao je kako misli da ljevičarske vojne vlasti neće dugo potrajati i kako Peru uvozi gotovo sav svoj plin i naftu sa Srednjeg istoka, premda imaju bogat izvor baš tu ispod planine. David je bio opušten i sretan što sam i ja opuštena, doimao se manje napetim nego što je bio u Los Angelesu. Odbio je piće koje mu je ponudio vlasnik, izgo varajući se na visinu i to kako mora ostati priseban jer nas čeka još dugi put. Nismo razgovarali ni o čemu osobnom i ubrzo smo završili s jelom, te napustili restoran. Na pultu pokraj vrata stajale su dvije tegle. Na jednoj je pisalo "Para Llorar", a na drugoj "Para Reir." Ispod njih je pisalo na engleskom: "Voli li te tvo ja ženska?" Ponovno smo Plymouthom prolazili kroz jedno rudarsko selo gdje sam zami jetila znak na kojem je pisalo da se nalazimo na visini od 3746 metara iznad razine mora. Dotad to nisam ozbiljno shvaćala. Ako budem ponovno osjetila mučninu zbog visine, David je rekao da se mogu nadisati kisika u obližnjem rudarskom središtu po imenu Casapalca. Ali nije bilo potrebe. Zelenilo je nesta jalo, a planinu je prekrivala crvenonarančasta zemlja. Ljudi pokraj puta usitnja vali su stijenje. Podsjećali su me na ono što sam vidjela na Himalaji. Mnogi od njih su pušili. David je rekao da su sedamdesetpet posto Peruanaca Indijanci, dok se meni činilo da su njihove crte lica mogle biti istočnjačke ili mongolske. Njihova je kosa bila toliko crna da se plavila, a njihove oči nalikovale su zrnima crnog grožđa koje svjetluca na njihovim pocrnjelim žilavim licima. Žene su nosile kosu upletenu u debele pletenice i uštirkane bijele šešire s crnim vrpcama oko rubova. Njihove su haljine bile načinjene od debelog pamučnog sukna živahnih boja. Iskapanje željezne rudače i drugih minerala bio je posao oko kojeg su se vrt jeli njihovi životi. Doline su bile posute piramidama rudače koju su Indijanci običnim lopatama trpali u kamione. - Ove su planine bogate rudama - reče David - rudama koje se ne mogu naći nigdje drugdje na svijetu.

Govorio je neko vrijeme o geološkom pomicanju tla ispod Anda i rekao mi da su ispod cijelog Perua zakopane civilizacije stare tisućama godina koje samo čekaju da ih se iskopa, ako peruanska Vlada odredi dovoljno novčanih sredsta va za tu svrhu. - Ali oni neće - rekao je. - Ne poštuju dovoljno prošlost. Zato će uvijek biti osuđeni na ponavljanje istih grešaka u budućnosti. Sad smo prolazili pokraj naselja u kojem se iskopava kreda pod nazivom Chicla. U sredini je bila bijela crkva, dok su sve druge kuće bile obojene tirkizno. Možda su ljudi željeli prikazati boju neba. Još je više peruanskih Indijanaca tucalo stijenje pokraj puta. Prije nego što smo ušli u tunel, auto je zakuhao i krepao. - To je zbog nedostatka kisika - reče David - nema ga dovoljno za izgaranje goriva. Ne brini, upalit će se ponovno. I upalio se, upravo kad je krdo ljama pro lazilo kroz tunel, izgledale su baš kao na razglednici na koju bi napisao: "Želio bih da si tu". Dim iz ispušne cijevi bio je plav. Obrisi planina su se promijenili. Bili su sve više vodoravni, a sve manje uspravni. Snijeg im je prekrio vrhove. Poljsko cvijeće bilo je sve življih boja što smo se više penjali. Prošli smo pokraj još nadgrobnih spomenika uz

put koji su bili ukrašeni lju bičastim poljskim cvijećem. Prolazeći kroz San Mateo vidjela sam eukaliptuse i borove. Peruanski seljaci oblačili su se baš kao Tibetanci, gonili su stada koza. Žene su nosile sjajne gri mizne šalove, prošarane narančastim. U svakom se naselju nalazila katolička crkva. Planinsko tlo bilo je tamnocrvene boje. Željezna rudača, objasnio je David. Odjeća se sušila vani na toplom Suncu koje je bilo sve toplije što smo se više us pinjali. Dvije žene s bijelim šeširima slamnatih oboda, sjedile su i štrikale iz dugih niti ljamine vune. Put je sad bio tvrdi makadam. Divlja svinja prošla je između dvije kućice koje su s jedne strane imale natpis Mobil Oil, a s druge Coca-Cola. Put se opasno sužavao. David je rekao da se autobus lako može prevrnuti preko ruba. Premda je Sunce nemilosrdno pržilo, ljudi su nosili vunene džempere i vunene kape, kao da je njihova glavna asocijacija na planinu - hladno. Cijelog su dana piljili u snijegom prekrivene planine. Pogledala sam vijugavi planinski put ispod nas. Iznad nas na oko 6100 metara vijorila se zastava Perua na vrhu planine. Temperatura je sad bila niža. Sunčeva je svjetlost bila blještava, a zrak čist i rijedak. A onda smo na visini od 4820 metara iznad razine mora naišli na znak. Znak pokraj željezničkog prijelaza poznatog pod nazivom Abra Anticona. Pisalo je: "PUNTO FERROVIARO MAS ALTO DEL MUNDO". U prijevodu: "Naj viša željeznička točka na svijetu". Pokraj tog znaka nalazio se još jedan. Na njemu je pisalo: "EXISTEN LOS PLATILLOS VOLADORES CONTACTO CON OVNIS". U prijevodu: "Leteći tanjuri zaista postoje. Točka susreta s NLO-ima".

Pogledala sam u Davida podignutih obrva. On se nasmiješio. - Pa - rekao je - barem nisam jedini luđak, zar ne? - Što to znači? - pitala sam. - Znači da ljudi ovdje viđaju puno NLO-a i da je to opće prihvaćena činjeni ca i nitko se oko toga ne uzbuđuje previše. Duboko sam udahnula. - Jesmo li došli ovamo da vidimo NLO-e? Jesam li zato ovdje? - Možda. - O, Bože. - Da - reče on. - Upravo tako. Nastavili smo se voziti. Put nije više bio tako neravan, počeli smo se spuštati. Planine su ponovno bile prepune zelenila i paralelno s putom tekla je rijeka veli čanstvene boje bakra. - To je rijeka Mantaro - reče David - htio sam da je ovakvu vidiš. Jesi li ikad vidjela nešto ljepše? U daljini iza ravnice nalazi se ono što nazivamo dolinom ri jeke Mantaro. Planine su nalikovale valovitim brežuljcima. Boje su bile mješavina žute i narančaste, a sjene su poprimale ljubičaste tonove kako se popodnevno Sunce spuštalo u vrijeme koje se u filmovima obično naziva čarobnim satom. Mekani pahuljasti oblaci nepokretno su stajali na čistom nebu, i prvi put sam zavirila u raj na Zemlji, u Andama. David je zaustavio Plymouth pokraj puta gdje su dva čovjeka ispred kuće od nepečene cigle rukama oblikovali četvrtaste kolačiće od blata. - To je to - rekao je - To je Llocllapampa. Tu ćemo odsjesti. - Gdje? - Tu. Pokazao je na drugu kuću od nepečene cigle preko puta. Osim još jedne kuće udaljene oko dvjesto metara, nigdje u okolici nije bilo ničega. - To je naš hotel - reče David - Dođi, idemo se van protegnuti. Nisam mogla povjerovati u ono što je rekao. Nije bilo nikakvog hotela. Tri su žene metlama lupale hrpu žita pokraj puta, dok se pijetao zaletavao u njihove suknje. Nasmiješile su nam se i mahnule Davidu. Razgovarao je s njima na španjol skom i pokazivao na mene kao da nas upoznaje. Kimnula sam glavom. Izvadio je naše torbe iz auta i pozvao me da pođem s njim. Prošavši kroz drvena vrata koja su se bila razdvojena na sredini, tako da se gornji ili donji dio mogao posebno zatvoriti, stali smo na zemljanu verandu unu tar kuće od cigle. Popločana staza vodila je do naših soba. Bile su jedna do druge, ali nije bilo zajedničkih vrata. Otvorila sam vrata jedne od soba. Preko puta vra ta nalazio se komad pamučnog sukna na niti. Na zemljanom podu nalazio se ni ski ležaj. Pokraj njega stajala je neka vrsta kante koja je služila kao noćni ormarić. Nije bilo struje, niti kupaonice. Na krevetu se nalazio prekrivač i sivi jastuk... bez plahte... bez jastučnica...

Okrenula sam se k Davidu. - Moraš imati puno mašte. Nasmiješio se. - Aha. - Je li to stvarno to? - Mhm. Nije puno, ali je dom - rekao je. - Ja sam u susjednoj sobi. Nekoliko je čavala bilo zakucano u zid

od nepečene cigle. - To je ormar - rekao je David. - Odmah se raspakiraj jer kad zađe Sunce, ništa nećeš vidjeti. - Jasno mi je - rekoh nevoljko. - Odmah se vraćam - rekao je, i nestao u svojoj sobi koja je izgledala jednako kao i moja. Pokucao je po tankom zidu i rekao da ćemo umjesto kupaonice rabiti rijeku Mantaro, te da će me odmah povesti tamo, ali neka se presvučem u nešto topli je prije nego što odem na svoju prvu kupelj u mineralnoj vodi. Ovo nije bila znanstvena fantastika. Ovo je sigurno bio dio jednog od mojih prošlih života.

20. poglavlje

Odmah je očito... da ovaj svijet osjetila, ovaj navodno stvarni izvanjski svijet, premda je koristan i vrijedan u mnogom smislu, ne može biti izvanjski svijet, već samo projekcija slike sepstva na njega... Dokazi koje dobivamo kroz osjetila ne mogu se prihvatiti kao dokazi o prirodi krajnje stvarnosti.

E. Underhill Misticizam

O tvorila sam kofer koji je putovao svud po svijetu sa mnom i objesila džemper, svoj novi pončo i slamnati šešir. Nikad nisam zaboravljala po- nijeti sa sobom šešir gdje god sam išla, jer bi mi se u suprotnom lice pretvorilo u rajčicu nakon nekoliko sati Sunca na velikim visinama. Ostavila sam donje rublje u koferu, pitajući se kako ću ga prati, zahvalila sam Bogu (ili neko me) što mi je upravo prošla mjesečnica, pa se barem za to neću morati brinuti. Pogledala sam svoj sat u obliku prstena koji mi je uvijek ulijevao sigurnost. Izva dila sam vrpce, kasetofon i papir. U nekoliko sam poteza na brzinu skicirala izgled i ozračje tog mjesta. Sa svakim trenutkom zalaska Sunca slutila sam da će zaista zahladiti večeras. David je pokucao, dao mi ručnik i rekao neka obučem pončo i svoje vojničke čizme za prvu posjetu mineralnoj kupelji. Mineralna kupelj po ovoj hladnoći? - Jasno - rekao je - Isprva je ubitačno, ali samo čekaj... Prošli smo popločanim dvorištem i ponovno izašli na cestu. Planine koje su nas okruživale bile su prekrivene ljubičastim sjenama. Domaće životinje koje nisam mogla vidjeti ćurlikale su i kokodakale. Jedna šugava kuja dogegala se do nas mašući repom, za njom je išlo troje štenadi. Ljudi koji su pravili kocke od bla ta završili su za tu večer i otišli, a preko puta našeg "hotela" nalazila se kuća od nepečene cigle s natpisom HRANA. To je značilo da će ljudi unutra kuhati za nas.

Iza vrata se čuo glasni radioprijenos nogometne utakmice. Unutra su se peruan ski Indijanci smijali i navijali, hodajući naprijed-natrag između stolova koji su bili postavljeni za večeru. Juha se kuhala na plinskom štednjaku, a jedna stara krezu ba Indijanka pitala nas je želimo li malo. - Ne. David mi je rekao: - Jest ćemo poslije. Ako sad jedemo, mučit će nas žgaravica u mineralnoj kupelji. Ionako nisam bila pretjerano gladna, ali sam je zamolila da mi skuha neko liko jaja kako bih imala nešto hrane u slučaju da mi zatreba. David je zamolio In dijanku da uzme jaja iz Plymoutha. Nasmijala se i kimnula. Odveo me iza te kuće i uz svjetlo baterijske svjetiljke što ju je izvukao iz stražnjeg džepa, počeli smo silaziti nekakvim stubama. Bile su strme i uz sve slabi je svjetlo bojala sam se da ću pasti. Možda sam sad u raju zemaljskom, ali jednog dana ću se morati vratiti i plesati. Čula sam kako voda teče ispod nas. A onda je blistajući u zalasku Sunca, preda mnom iskrsnula veličanstvena rijeka Mantaro. Brzala je preko stijena zapljuskujući nadvijene krošnje drveća izraslog na njezi nim strmim obalama. Naišli smo na nekoliko ravnih zelenih stijena obraslih ma hovinom koje su vodile u vodu, gdje je nekoliko Indijanaca pogrbljenih u svojim pončima sjedilo promatrajući Sunce kako tone iza planina. Unatoč sve slabijem svjetlu, mogla sam vidjeti da je rijeka narančasta. - Dođi - pozvao me David, vodeći me k nečemu što je nalikovalo ozidanom otvoru prekrivenim limenim krovom. - Nije baš nešto kad se gleda izvana, ali pričekaj da je osjetiš iznutra. Otvorio je zakračunata rustikalna drvena vrata, ušao i iz drugog džepa izvadio svijeću, zapalio je i postavio na drvenu klupu. Pokraj klupe duboko u zemlji

žuborila je svjetlucava voda u otvoru. - Ovo je jedna od čuvenih andskih mineralnih kupelji - rekao je. Pogledala sam dolje. Nije se svjetlucala samo zbog svijeće. Činilo se da je sama voda svjetlucava. Rijetka para lagano se uzdizala iznad površine. Kleknula sam na zemljani pod i prošla rukom kroz vodu. Na moje iznenađenje bila je topla i puna mjehurića... puna mjehurića i peckava i pjenušava... kao šampanjac. - Mjehurići nastaju od minerala - reče David. - I izvrsno je za bolne kosti i mišiće. Vidjet ćeš. Kad sam izvukla ruku iz vode, smrzavala se. - Kako da uđem u tu vodu i ne smrznem se kad izađem? - pitala sam, smi jući se. - Pa, prvih nekoliko minuta je očajno hladno, ali nakon toga bit će ti toplije nego sada. Ustala sam nespretno. Poželjela sam ući unutra s odjećom na sebi. Kako da to izvedem? Jesam li naprosto trebala skinuti svu odjeću pred njim ili što? - Samo ti daj - reče David. - Ja ću pričekati vani,. Pozovi me kad si gotova. Polako sam skinula pončo i objesila ga na jedan od pet čavala koji su virili iz zida. Pitala sam se koliko je ljudi to isto učinilo uz svjetlost svijeće. Zatim sam skinu la džemper i hlače. Razmišljala sam kako da objesim svaki dio odjeće, tako da ga mogu što brže obući kad budem spremna za odlazak. Gaćice i čarape svukla sam brzo jer sam već drhtala od zime. K vragu! Ostavila sam sve na hrpici na drvenoj klupi, pitajući se kako će to izgledati Davidu kad se vrati.

Svjetlost svijeće treperila je na hladnim kamenim zidovima. Brzo sam prišla otvoru u zemlji s pjenušavom vodom i polako spustila desnu nogu. Nadala sam se da ću naći dno i jesam. Bilo je malo sklisko. Oštri mjehurići peckali su me po koži. Kliznula sam unutra sve do vrata. Osjećala sam se kao da sam zagazila u ogromni lonac pun tople pjenušave mineralne vode. Bilo je čarobno. U vodi nisam imala težinu, osjećala sam kako plutam. Ustvari, bilo je teško naći čvrsto dno. Osjećala sam se kao da koračam posred vode koja je nekako okomita. Na suprotnom zidu nalazila se četvrtasta rupa kroz koju je se voda izli jevala natrag u rijeku. Očito je ovo bio bazen kroz koji je stalno protjecala voda, a izvirala je odnekud odozdo. - Možeš - viknula sam Davidu - u vodi sam i sjajno je. - Naravno da jest - rekao je ulazeći - ubrzo će ti početi prolaziti kroz kožu. David se okrenuo, skinuo jaknu, džemper, košulju, gaće i čizme i čarape u roku od svega pet sekundi i rekao: - Sad se ti okreni. Što sam i učinila. - Može - rekao je. Ponovno sam se okrenula. Bio je pod vodom nasuprot mene. Duboko sam disala i pokušavala se opustiti. - Morat ćeš biti malo strpljiv sa mnom - rekla sam. - Ovo je tako naglo i znam da sam puno stvari radila u živo tu, ali imam osjećaj da ništa nije bilo poput ovoga. Osjećala sam se glupo. - Pa, imaš pravo. - Da - ponovno sam udahnula. Nisam ga ni poželjela pitati što je time mislio. - Probaj - rekao je - mahati rukama gore-dolje ovako u vodi i osjetit ćeš kako ti se mjehurići lijepe za kožu. Zamahnula sam rukama gore-dolje i u krug kroz vodu; izgledale su poput dva štapića za miješanje koktela koji se vrte u svježe natočenom šampanjcu. Štapići su proizvodili svoju toplinu. Ovo nije nalikovalo sumpornim kupeljima u Japanu. One su bile nježnije i smirujuće. Ove su vode imale svoju vlastitu brzinu, snagu i polet. David je stajao šuteći dok je svjetlost svijeće treperila na zidu nasuprot nas. Njegove su se plave oči doimale kao da su zaiskrile novim sjajem, a sitne kapljice vode cijedile su mu se niz bradu. Pitala sam se kako ja njemu izgledam. Nisam se mogla sjetiti ničeg pametnijeg, pa sam upitala: - Često dolaziš ovamo? David se nasmijao. - Aha - rekao je. Zagledao se u svijeću. - Hoćeš probati nešto? - upitao je. Pomislila sam: - Oh, sranje, evo ga opet. - Što imaš na umu? - upitala sam ležerno se osvrćući oko sebe. - Vidiš li svjetlost ove svijeće? - upitao je. - Vidim - odgovorila sam. - Dobro, jako se usredotoči na njega i duboko udahni. - Da duboko udahnem? - pitala sam.

- Da, duboko udahni. Disala sam duboko, gotovo se zadavivši vlastitom pljuvačkom. Cijeloga sam dana duboko disala. - Mogu li naprosto pustiti ruke? - pitala sam, želeći ostaviti dojam kako sam voljna pokušati sve. - Jasno. U ovoj vodi one plutaju. Ustvari, bilo bi vrlo teško potonuti u ovoj vodi. To je olakšanje, pomislila sam. Barem se neću utopiti ako nešto pođe po zlu. Pustila sam ruke kao da

nisu moje, smješkajući se uz svjetlost svijeće. Osjetila sam kako se polako dižu pokraj mene. Bože moj, pomislila sam. Sad će skočiti preko bazena i zgrabiti me ispod ruku, a zbog ovog prokletog plutanja, ja ih neću moći spustiti. - Sad se samo usredotoči na svijeću dok ne osjetiš da si ti svjetlost svijeće. Isuse, pomislila sam. Mora da se šali. Sve dok ja ne postanem svjetlost svi jeće? Sad nisam ni ono što sam ja, tko god to bio. Zagledala sam se u svjetlost što je treperila. Nastojala sam ne treptati. Još jed nom sam duboko udahnula. Srce mi je tuklo. Bila sam sigurna da ga on može čuti kako odjekuje u vodi. Naprosto sam stajala i gledala u svijeću kao što mi je rekao. David je tiho rekao: - Shirley, čega se bojiš? - Ja? - pitala sam. - Ne - rekao je zadirkujući. - Žena koja stoji iza tebe. Sad sam se zbilja osjećala glupo. Sjetila sam se svih onih tipova koji su mi re kli: - Hej, pa samo želim leći pored tebe i opustiti se. Ne želim ništa raditi. - Hej - rekao je David - da mi je to na pameti, trebao bih to samo reći, zar ne? Isuse, nije okolišao. Nakašljala sam se. - Pa - rekoh. - Pa, oklijevam - priznala sam. - Pa, ne moraš oklijevati. Samo želim da nešto probaš, a to nije ono što ti mis liš. Osim toga, čak to ni ne želim. Osjetila sam kako postajem ogorčena. Nije čak ni želio? - Zašto? - pitala sam. - Zašto ne želiš? - Kako to misliš, zašto ne želim? - pitao je. - Nismo zato ovamo došli. Ako misliš da jesmo, morat ćeš biti strpljiva i dati mi vremena. Glasno sam se nasmijala, a smijeh je odjekivao odbijajući se od zidove. - Hajde - rekao je - usredotoči se na svijeću i duboko diši. - Dobro - rekoh - pretpostavljam da smijem. Na posljetku, već smo nekoliko života proživjeli skupa, zar ne? Nasmijao se. - Točno. Bilo je jasno kako misli da sam bezveznjača. Ponovno sam se pokušala slobodno zagledati u svijeću. - U redu, diši duboko - nježno mi je davao upute.

Pokušala sam duboko disati. - Dobro - rekao je. - Sad se usredotoči na svjetlost svijeće kao da je ono sre dište tvoga bića. Ti postani svijeća. Misli samo na svijeću i ništa drugo. Usredotočila sam se i disala dublje. - Pretpostavljam, da to doista moram uči niti - mislila sam. Osim toga, u pravu je. Ja i jesam bezveznjača, a on je uistinu dobar. Osjetila sam kako mi se um opušta. Usredotočila sam se još se više opu- stivši. Kapci su mi postali pomalo teški, sve dok nisam shvatila da su mi oči na pola zatvorene, ali još uvijek vidim svijeću. Čula sam Davidov tihi glas negdje u dubini svoga uma. - Tako je dobro. Sjajno ti ide. Sviđao mi se zvuk njegova glasa nad vodom. Kao da je poskakivao zajedno s mjehurićima. Osjetila sam kako mi se disanje usporava. Polako sam postajala svjesna kako mi se otkucaji srca usklađuju s ritmom disanja. Nekako su se ta dva ritma sinkronizirala. Vrijeme je polagano istjecalo dok ga nisam postala svjesna. Svijeća je i dalje treperila, ali sad je postala središte moga uma. Cijelo se tijelo doimalo kao da pluta, ne samo moje ruke, već cijelo tijelo. Polako, polako, posta la sam voda i svaki mjehurić bio je sastavni dio vode. Bio je to čudesan osjećaj. Bila sam potpuno svjesna, svjesna sebe, a ipak sam bila dio svega oko sebe. Sje ćam se kako sam bila svjesna da je svaki mjehurić dio cjeline vode koja me okru žuje, gotovo kao da voda ne bi postojala da nema svakog mjehurića koji čine i održavaju njezinu cjelinu. Osjetila sam hladnu površinu zidova koji okružuju toplu vodu premda sam se nalazila negdje u sredini. Osjetila sam sjene i trepere nje i lagani povjetarac. Ali najvećim dijelom sam se osjećala kao da sam izvan same sebe. Osjetila sam automatski refleks vlastitog disanja. Bio je to entitet ne svjestan mojeg nadzora. Zatim sam osjetila međusobnu povezanost disanja s otkucajima srca i energijom oko sebe. Zrak je također pulsirao. Ustvari, ja sam bila zrak. Bila sam zrak, voda, tama, zidovi, mjehurići, svijeća, mokre stijene pod vodom, pa čak i zvuk rijeke što je žuborila vani. Tada sam osjetila kako moja ener gija vibrira prema Davidu. Kako sam bila dio svega oko sebe, to se odnosilo i na Davida. U tom trenutku sam se zaustavila. Osjetila sam kako donosim svjesnu od luku da ne odlazim predaleko. Ponovno me moje oklijevanje, moj strah ili kako god to želite nazvati, zaustavlja i zaustavlja proces mog opuštanja i pokušaj da postanem "jedno" sa svim. - To je dobro - čula sam kako kaže David - bilo je u redu. Kako ti se svidio tvoj prvi pokušaj meditacije

usredotočavanjem na disanje? Protegnula sam ruke iznad vode i pitala koliko je sati. - Vrijeme nije važno - rekao je. - Bitno je da neko vrijeme zaboraviš na nje ga. Disala si. Uistinu si disala. Disanje je život. Zar se ne osjećaš kao da si se odmo rila? Da, osjećala sam se. Svakako. Pitala sam ga jesam li bila hipnotizirana. - Nisi, bila je to samo jedna vrsta opuštanja i proširenja svijesti - odgovorio je. - Na taj način možeš se naučiti trenutačno pomladiti. Disanje je automatski čin, ako ga naučiš regulirati, duže ćeš ostati mlada.

Super, pomislila sam kao u snu, Elizabeth Arden bi to trebala poučavati na svojim tečajevima za održavanje ljepote. Čula sam kako mi David govori, ali još sam bila omamljena od svog disanja. Govorio je o životinjama, i o tome kako naj duže žive one koje najsporije dišu. Nešto o golemim kornjačama koje dišu samo četiri puta u minuti i dožive starost od tristo godina. Sjetila sam se kako sam po mislila da bih i ja disala četiri puta u minuti da imam hladnu krv. Ali imam toplu krv i počinjala sam drhturiti. - Dakle, zanima te dug život, ha? - pitao je. Mahnula sam glavom. Osjetila sam mjehuriće šampanjca u mozgu. - Dug život? Ne znam. Zanima li tebe? - Mene? - rekao je. - Ne - uzvratila sam. - Čovjeka koji stoji iza tebe. Nasmijao se. - Zanima li me dug život? -Aha. - Da - odgovorio je. - Zanima, ali mislim da neću dugo živjeti. Od načina na koji je to rekao prošli su me trnci. Trnci su me iznenadili. - Pa, nitko ne može dugo živjeti na ovoj hladnoći. Sad mi je hladno. Što kažeš? - Kažem, hajdemo odavde. Okrenuo se zidu na kojem je treperilo svjetlo. Polako sam izašla iz vode. Zubi su mi cvokotali toliko jako da sam jedva dohvatila ručnik s čavla na zidu. Zatim sam svom snagom istrljala ruke, noge, stopala i torzo, sve dok nisam osjetila kako krv počinje kolati po površini i zapravo sam počela osjećati kako zračim to plinom. Odjeća mi je bila hladna na dodir, ali je ubrzo moja tjelesna toplina ugri jala vuneni džemper i čarape iznutra. - Osjećam se sjajno - rekla sam. - U toj vodi zbilja nečeg ima. - Uzmi svjetiljku iz mog džepa i pričekaj me vani - reče David. - Pridružit ću ti se čim se obrišem. Temperatura hladnog planinskog zraka morala je biti negdje oko petnaest stupnjeva, ali zrak je bio svjež i čist. Prošla sam do druge strane kućice s bazenom i pogledala preko rijeke u tamne planine koje su se izdizale nad njom. Život je ro man, mislila sam u sebi. Prije dva mjeseca ni u najluđim snovima ne bih pred vidjela da ću biti ovdje. A sad sam zaista uživala. Također sam naučila da vjero vati u vlastite instinkte ima svojih prednosti. Zapravo si se mogao omamiti samo od njih. Odjednom sam osjetila glas i kad sam osjetila grčeve, znala sam da moram odmah nešto pojesti ili će mi pasti šećer u krvi. - U redu - reče David, potpuno obučen, trljajući dlanove i smiješeći se. - Idemo gore nešto klopati. Čekat će nas toplo mlijeko i nekakav indijanski gulaš od mesa i povrća i planinskog bilja. Ugasio je svijeću, strpao je u džep rekavši da će nam trebati kasnije u našim sobama. Također je predložio da odmah umjesto toaleta obavim što trebam u ri jeku, jer će kasnije biti previše hladno za silazak.

Čučnula sam iza jedne stijene i upotrijebila papirnati rupčić koji sam našla u džepu. Dok smo se penjali hladnim kamenim stubama, pitala sam se koliko će hladno biti kad pođem na spavanje. - Ne brini o spavanju - reče David, još jednom pročitavši moje misli. - Sve u svoje vrijeme. Da je to rekao sat ranije, shvatila bih to potpuno drugačije. Radioprijenos utakmice dosegao je vrhunac kad smo ušli u kuću na cesti s natpisom HRANA. Šmrkava djeca trčkarala su ispred, iza i između stolova koji su bili pripravljeni za turiste koji će istražujući okoliš poželjeti nešto pojesti. Jedna mlađa žena koja je kuhala, imala je dijete koje joj se držalo za skute, a druga je nosila umotano dijete na leđima. Nosila je uobičajeni bijeli štirkani šešir s crnom trakom oko ruba, premda je bila noć. David je naručio toplo mlijeko i gulaš, pa smo razgovarali o hrani. Rekla sam mu kako jako volim "brzu hranu", a on mi je rekao kako ona nije zdrava. Rekla sam mu da znam. Ali volim je unatoč tome. Govorio je o tome kako je važno dobro se skrbiti za tijelo jer istodobno skrbimo za svoj duh. Rekao je da je to samo pitanje

kemije. Rekla sam kako nisam dobra ni u jednom od to dvoje. Ukratko mi je izložio kako treba kombinirati hranu. Rekla sam da sam većinu toga već čula prije. Dok je govorio, razmišljala sam o tome kako se on osjeća cijelu večer. Do imao se kao da ga nešto prisiljava da me nauči svemu što zna u što kraćem vre menskom razdoblju. Govorio mi je kako bih se trebala opustiti, a i sam je bio pod pritiskom. Kritizirao me je zbog brze hrane, ali i on je imao slične navike. Ponekad je zvučao gotovo drsko i uobraženo. Katkad je izgledalo kao da zapravo ne uživa u životu, a tvrdio je da se ja moram opustiti i uživati u njemu. Bilo je smiješno; ja sam gnjavila Gerryja da se opusti i bude ono što jest, dok je David to isto radio meni. Pitala sam se što bi Gerry mislio da me sada vidi. Sjetila sam se naslovne pjesme "Da me sada vide". Pitala sam se što bi pomislila publika u Vegasu kad bih im ispričala nekoliko šala o svom duhovnom otkriću u Andama. Zaista sam bila dvoje ljudi - ili deset ljudi - nisam znala. Ipak, jesam li bila glumica zato što sam bolje osjećala kontakt s nekima od uloga koje sam igrala u drugim životima? Žena koja je nosila dijete na leđima prišla je našem stolu. Nosila je toplo mli jeko i gulaš. Grabila sam i gutala velikim zalogajima kao da će jelo ubrzo izaći iz mode. Bilo je ukusno, začinjeno planinskim biljem za koje nikad nisam čula. Poku pila sam prirodni umak debelim domaćim pecivom. To me podsjetilo na najsret nije razdoblje moga djetinjstva koje sam provela kampirajući u Virginiji, kad su mi svijet i život izgledali jednostavnima. - Sutra - reče David - ćemo otići u dugu šetnju. Pokazat ću ti dio ovog podru čja i vidjet ćeš zašto toliko volim ovo mjesto. Odveo me je preko ceste do našeg hotela. Zvijezde su bile tako blizu da sam imala osjećaj da ih mogu dosegnuti i ubrati kao šljive. Mogla sam gotovo čuti kako se okolne planine svijaju pod njima. Ande nisu bile nalik Himalaji u Butanu.

Bile su niže i raširenije. Okoliš nije bio izoliran, a zbog sveprožimajuće kulture pe ruanskih Indijanaca, nisam se osjećala tako nevažnom kako sam se osjećala vi soko iznad svijeta u društvu butanskih lama. Naše sobe smrdjele su na vlagu i prašinu, i pitala sam se tko je sve spavao u njima. Temperatura je pala za dobrih pet stupnjeva kad smo izašli van. David mi je dao svijeću, rekao da ima drugu za sebe i zaželio mi laku noć. - Usput - rekao je - mali savjet za spavanje u hladnoj klimi - ako spavaš bez odjeće ispod ponča, bit će ti puno toplije. Nisam shvaćala. Namjeravala sam obući sve što sam ponijela. Zaželjela sam mu laku noć. Nisam ga htjela više slušati. Skinula sam svu odje ću ispod ponča. Uvukla sam se pod vunenu deku na ležaj i molila se (da tako ka žem) da mi bude toplo. Stopala su mi bila ledena. Čekala sam. Budući da je alpa- ka bila meka, bilo je lijepo osjetiti je na koži. Čekala sam još malo. Shvatila sam da promatram kako mi vlastiti kotao kuha. Smirila sam um i zube što su cvoko- tali, što sam bolje mogla. Sjetila sam se svog električnog pokrivača pokraj oceana i kako sam obožavala spavati dok traje kišna oluja sa širom otvorenim prozorima, jer je deka bila uključena na najjače. Upravo u tom trenutku dok sam ležala u divljini Anda, električni pokrivač bio mi je omiljeni izum napredne civilizacije. Ponovno sam pomislila na Gerryja. Bilo je lijepo biti bez njega. Pomislila sam kako bi njemu bilo nemoguće opisati ovo čime se bavim. Pitala sam se gdje je. Pitala sam se shvaća li on uistinu. Pomislila sam na svoju predstavu. Gdje su moji Cigani večeras? - moji plesači... u restoranu Joe Allen, jedu li hamburgere i tračaju o tome kako velike zvijezde nisu ni izbliza tako svestrano talentirane kao oni? Po mislila sam kako je biti zvijezda kad nisi uistinu siguran da to zavrjeđuješ. Ubrzo sam osjetila kako mi se mišići opuštaju od topline koja se stvorila iz među moga tijela i pokrivača. Taj je prostor bio topao, a ne pokrivač. Iznenada sam shvatila da je većina onoga što ne razumijemo u svom životu upravo ono što ne možemo vidjeti. Nevidljiva istina bila je ona istina čije je otkrivanje iziski valo ponajviše borbe. Vjerovat ću kad vidim - uopće nije istina. Važnije je samo gledanje. S nekom vrstom trnaca opuštenosti, zaspala sam uz zvuk tišine. A onda neg dje iza kuće čula sam kako grokću svinje.

S unce se podiglo iznad planina oko pet i trideset ujutro. Nije moglo pro drijeti u sobu jer nije bilo prozora, ali kontrast u odnosu na hladnu noć bio je toliko izražen da sam mogla osjetiti toplinu prvih Sunčevih zraka kroz zidove. Bila sam ugodno pokrivena svojim pončom. Bilo mi je toplo cijele noći. Stajala sam bosa na hladnom podu i razmišljala kako se protivi logici to što se oblačim sad kad je Sunce izašlo, a skidam se tijekom hladne noći. Znala sam da će planinski zrak biti svjež i oštar, te da će Sunce zbog visine jako peći. Stavila sam na glavu svoj kalifornijski šešir za Sunce i izašla van. Mogla sam osjetiti jutar nji dim što se širio preko ceste i dok sam obilazila Plymouth, vidjela sam Davida kako sjedi na zidu od blata promatrajući ljude koji su i dan ranije pravili svoje četvrtaste cigle od kojih će na kraju načiniti temelj kuće koju grade. - Dobro jutro - rekao je. - Kako je bilo sinoć? - Baš kao što si rekao. Bez odjeće mi je bilo toplo. Ne bih vjerovala, ali istina je. - To ti prelazi u naviku, zar ne? - Što to? - Konačno vjeruješ zato što jest. - Pa, dobro. Što je za doručak?

- Skuhali su ti jaja. Sve što ti sad treba jest vrećica i nešto soli. Pođimo na top lo mlijeko i kifle. Otišli smo do kućice s hranom, a žena s djetetom na leđima iskreno nam se nasmiješila u tišini pokazujući kako shvaća da je to što David i ja imamo ljubavnu vezu, a spavamo u odvojenim sobama samo još jedan čudni običaj iz Sjeverne Amerike. - Ovdje ne postavljaju osobna pitanja - rekao je - Sve što radimo je sve što radimo. Sjeli smo do prozora i vidjela sam žene koje su kao i sinoć nastavljale čistiti žito. - Razdvajaju žito od kukolja - reče David namignuvši. Očito je puno namigi vao. - Za koji dan ćemo jesti kruh od tog žita. Na jutarnjem svjetlu, vidjela sam kako su crijepovi na krovu našeg hotela od nepečene cigle crvene boje, a oko žena se motaju pijetli čije je perje jednake boje. David me promatrao zavalivši se u stolac. Pretpostavljam da je odlučio pusti ti bradu jer je nije obrijao, a vjerojatno nije mogao, sve i da je htio. Zaista je imao lijepo lice. - Jesi li dobro spavala, jesi li sanjala? - upitao je. - Ne sjećam se. Uglavnom sam bila zadovoljna što mi je dovoljno toplo. Nije mi bilo do raščlambe. Žvakali smo kifle i pili toplo mlijeko, ogulila sam jaje i pojela ga. Na ovakvom mjestu, čovjeku ne treba puno, osim možda više njega samoga. - Hoćemo li u šetnju? - pitala sam. - Naravno. Sjajna ideja. Izašli smo van na Sunce. Osjetila sam rijetki, oštri zrak na licu. Srce mi je br zo lupalo zbog visine. Protegnula sam ruke i udahnula, te podigla lice k Suncu. Obožavala sam planine više od bilo kog drugog predjela na Zemlji. Za mene su one mnogo toga pretrpjele i doimale se silno strpljivima i spokojnima dok su mudro šutjele. Bile su sve krajnosti kojih sam se mogla sjetiti - visinu, dubinu, dno, vrh, veličanstvenost, beznačajnost, borbu, postignuće - sve. Unatoč svakoj nesreći, planina bi i dalje stajala u svojoj nepokolebljivoj otpornosti, nakon što bi prošla, pa makar to bila i erupcija iz njezine vlastite nutrine. - Prošećimo pokraj rijeke - predloži David. - Želiš li oprati zube? Nosila sam četkicu za zube u stražnjem džepu, spuštali smo se kamenim stu bama i prošli pokraj mineralne kupelji. David je grabio ispred mene, skakućući raširenih ruku poput klinca iz vrtića. Skakutao je po travnatoj obali rijeke nagi- njući glavu s jedne strane na drugu od čiste dječje razdraganosti. - Obožavam biti tu!! Čula sam ga kako viče rijeci. - Ti rijeko - žuriš tako brzo - zašto? Kamo to ideš da moraš stići na vrijeme! Smijala sam se čudno oduševljena i otrčala do njega. - Obožavam vodu - rekao je - oprosti mi. Ovdje, upravo ovdje je još jedan mineralni izvor s vodom za piće, ili pranje zuba ili kupanje. Otrčao je velikim koracima do vode, kleknuo,

zagnjurio glavu u njega i ponovno je dignuo smijući se i otresajući kapljice na Suncu. Njegova prosjeda kosa cijedila se uokvirujući mu lice, smijao se tako ra zigrano i oduševljeno da sam se i ja osjećala kao dijete. Kleknula sam pokraj izvora i zagledala se u vodu. Bijeli sumporni sloj plivao je na površini. Spora struja koja je dolazila odozdo, stvarala je svježe mjehuriće u središtu. David je rukama zagrabio

vodu i popio. - Moraš se naviknuti na okus, ali izvanredno je za cijeli organizam; čisti sve nečistoće i olakšava probavu. Izvadila sam četkicu za zube, smočila je u vodi i probala okus jezikom. Bilo je poput medicinske soli. - Danas nisi tužan, zar ne? - pitala sam. - Ne, nikad nisam tužan kad sam vani. Previše je stvarno da bih bio tužan. Gradovi me rastužuju, zato što ljudi previše brinu o pogrešnim stvarima. Kad si u dodiru s ovim, u dodiru si s ljudima. Otresao je svoju mokru kosu na zraku, ispru žio se na leđa, s rukama pod glavom i zagledao se u nebo. Oprala sam zube, ustala, protegnula se na Suncu, pa smo nastavili šetati. Otvarala sam i zatvarala oči, žmirkajući pod sjajnim modrim nebom punim pahuljastih oblaka. Bože, bilo je prelijepo. A bilo mi je još ljepše kad sam shvati la da ljepota postoji zbog same sebe. Ljepoti nije trebao razlog i nije ju se moglo objasniti. Ona naprosto jest. Nije imala ništa s bilo čim drugim. Nije se morala di jeliti da bismo je cijenili. Ljepota je ljepota. I nije bila nužna poput hrane i vode. Osjetila sam kako David pokraj mene hoda opušteno i skromno. - Osjećaš li se bolje? - pitao je. - Aha, osjećam se dobro - rekoh, istodobno sam se jednim dijelom pitala kako bi to bilo kad bih se osjećala potpuno dobro, kad bih potpuno bila ono što jesam... i potpuno poznavala samu sebe. Osjetila sam se kao hodajući klišej. Pa, što je još novoga? Zar nisu svi u potrazi za istim osjećajem - da spoznaju sebe? Tri plave ptice sjedile su na grani drveta, gledajući dolje u mene dok smo prola zili ispod njih. Nisu niti trepnule. Njihova me odvažnost nagnala na glasni smijeh. Pjenušava rijeka Mantaro brzala je pokraj nas. Uzela sam suhu granu i počela je vući iza sebe. Lijepo sam se osjećala, nisam trebala raditi ništa drugo osim vući granu za sobom. - Davide? - rekla sam, prekidajući ono za što sam mislila da je njegovo sa njarenje - Misliš li da stvarno postoji ono što nazivamo ljudskom naravi? Podigao je pogled i duboko udahnuo. - Mislim da ne. Ne postoji - rekao je. - Mislim da smo naučili gotovo sve što osjećamo. Mislim da ljudi mogu činiti i biti i misliti sve... ovisi o tome što smo naučili. Vukla sam granu za sobom misleći o vremenu provedenom u Kini. To me je putovanje dovelo do istog zaključka. Kinezi su se jedni prema drugima odnosili brutalno i okrutno u gorkoj prošlosti, zato što je to bio prihvaćeni način ponaša nja, morali su se držati takvoga reda kako bi sačuvali podjelu klasnog sustava. Ali Mao je rekao da je kineski narod bio prazan komad papira na kojemu se može ispisati nešto prelijepo. On je vjerovao da je ljudska narav u biti samo

pitanje odgoja... možete odgojiti ljude tako da se pridržavaju određenih načina ponašanja koji su demokratičniji, pravedniji, ljubazniji. Ustvari, on se služio ne kom vrstom vojničke stege u svom pristupu odgoju kojim je želio utemeljiti pra vednost. Ljudi su bili prisiljeni biti pravedni odgajanjem i preodgajanjem. Svi su ljudi bez obzira na položaj morali sudjelovati na sastancima i biti samokritični. Nitko se nije mogao ispričati i ne sudjelovati. Bio je to gigantski, golemi trud ulo žen u skupnu terapiju, čija je svrha bila izmjena načina ponašanja iz prošlosti. I činilo se da funkcionira. Privatnost i pravo na nesudjelovanje nisu se poštivali, ali je zemlja bila u tako dubokoj krizi da su svi shvatili kako moraju raditi zajedno. Dakle, za mene je najsveobuhvatnija značajka nove Kine bila upravo to što ljudi rade zajedno kako bi promijenili ono za što su vjerovali da je njihova unutarnja priroda. Suvremena Kina kaže da je puna šaka štapića za jelo čvrsto stisnuta u šaci nes- lomljivija od samo jednog para štapića. Kako su se držali zajedno, omogućili su se bi da potpuno preispitaju sustav vrijednosti koji su stoljećima držali svetinjom. Čin ilo se da shvaćaju kako su potpuno izmijenili redoslijed prioriteta koji su smatrali nepromjenjivim. A najveća im je lekcija bila ono što su naučili o samima sebi. Često sam pomišljala kakav je osjećaj kad otkriješ da nisi nužno natjecatelj skog duha ni posesivan ni ljubomoran niti materijalist. Možda se sukob u čovjeku zapravo nije odnosio na ono što smo stvarno vjerovali da jesmo ili nismo, već na ono što smo mogli biti, ako si samo dopustimo da povjerujemo u širinu svojih vla stitih duhovnih mogućnosti. A ako su naše mogućnosti u biti bile duhovne, kako se onda tu uklapaju novi Kinezi? Nisam vidjela ništa duhovno u novoj Kini. Ustva ri, oni su ismijavali duhovne

pojmove iz straha da će duhovnost biti zapreka nji hovoj revoluciji. Shvatila sam da će Kineska revolucija ići istim putem poput svih modernih revolucija, ako bude nijekala potrebu za duhovnom spoznajom čovjeka. Počela sam vjerovati da je ono što nije u redu u svima nama, naše odbijanje da živimo sa spoznajom da je Bog - riječ kojom opisujemo pojam koji obuhvaća nevjerojat no složene duhovne energije - karika koja nedostaje i treba biti dio našeg svako dnevnog života. Sad mi je teorija Buckminstera Fullera, koja kaže da je veći dio onoga što se odvija unutar ljudske aktivnosti u stvarnosti potpuno nevidljiv, bez mirisa i ne može se dotaći, imala smisla. Rekao je da devedeset devet posto stvarnosti mo žemo shvatiti samo metafizičkim umom, vodenim nečim za što je on naslućivao da bi moglo biti istina. Rekao je da čovjek jest metafizički um. Mozak je samo mjesto za pohranu podataka. Rekao je da samo čovjekov metafizički um može komunicirati. Mozak to ne može. Da je čovjek samodostatni mikrokomunikacij- ski sustav, a čovječanstvo makrokomunikacijski sustav. Te da se svi podaci o sve mu, uključujući i Boga neprestano odašiljaju i primaju putem elekromagnetskih valova, samo ih mi nismo svjesni jer rabimo samo jedan posto naših sposobnosti da spoznamo istinu.

Ali što bi pomoglo čovjeku da razumije, ne samo otkuda dolazi, već kamo za pravo ide? Kako može država dati odgovore na duboka, uporna, čežnjiva pita nja o našem podrijetlu i svrsi? - Kako bi nam država mogla pomoći da dođemo u bliski dodir s razlogom našeg postojanja, kad se boji da će u tom procesu izgubiti svoju moć? Shvatila sam zašto komunisti nikad nisu odlazili u Indiju. Bilo je nemoguće pokolebati duboku duhovnost indijskog naroda. Oni se ne bi nikad zadovoljili dr žavom u zamjenu za njihovu duhovnu filozofiju, čak i kad bi to značilo bolju hranu. Njihova duhovna uvjerenja bila su najstarija na svijetu. Indijci se uče i od gajaju da budu u dodiru sa svojom duhovnom prirodom od doba kad je Kršna živio na Zemlji, tako da je to postao dio svega što rade ili ne rade. Komunistički režim imat će puno teškoća pokušavajući usmjeriti indijski narod prema Marxo- vom revolucionarnom materijalizmu. Čak ni Mahatma Gandhi nije mogao izvući krave iz kuća ili ih ukloniti s ulica, jer su Indijci i dalje vjerovali u transmigraciju duše (što znači da se duše inkarniraju kao životinje prije nego što se reinkarnira- ju kao ljudi). Možda imaju pravo, koliko je nama poznato. Zadivilo me je kako se odvijalo otkrivanje tajne. Dokle god je postojala makar jedna slobodna nit, bilo je moguće odmotati cijelo klupko. Dokle god je ljudski rod i dalje u osnovi nesretan u svojem nastojanju da shvati veliku tajnu, dotle će postojati poriv da se oslobodi svakog autoriteta koji mu stoji na putu... bila to Crkva, država ili samo revolucionarno društvo. Kamo god pogledamo, čini se da odgovor leži u moći onih koji imaju više znanja, mudrosti, razumijevanja i dobro hotnosti od nas samih. Ali prije nego što to uspijemo shvatiti, morali bismo shva titi same sebe. Mi smo velika tajna. Pitanje ne glasi tko je Bog? Već tko smo mi?

David i ja šetali smo uzvodno stjenovitom obalom narančaste rijeke. Rano podnevno sunce bilo je vrelo i blistavo. Oznojila sam se ispod ponča. Skinula sam ga, a David mi ga je ponio. Moj kalifornijski slamnati šešir odjednom je postao moja najvrednija imovina. Gumeni potplati vojničkih čizama bili su čvrsti i teški pa nisam osjećala oštro stijenje. Bilo mi je ugodno za stopala. A kad je bilo ugod no stopalima, meni je bilo ugodno. Sjela sam na stijenu i napisala nekoliko bilježaka. David je ugazio u rijeku. Ljudi iz peruanskih planina sjedili su s obje strane rijeke, prali su rublje ili le žali na zemlji, uglavnom na Suncu. Njihov osjećaj za vrijeme doimao se sporim i neubrzanim - gotovo bezbrižnim - a njihove tjelesne kretnje odgovarale su mu. Katkad bi se nasmiješili dok su šetali pokraj nas, ali najčešće bi nas pozdravili ki- manjem glave. David bi im otpozdravio na svom prijateljskom španjolskom. On se nigdje nije doimao kao stranac. - Nedaleko odavde uzvodno nalazi se otvoreni sumporni bazen - doviknuo mi je. - Želiš li možda oprati kosu ili nešto slično? Predivno je kupati se na

Suncu. Zvučalo je primamljivo. Ustala sam pitajući se hoću li biti u stanju zapamtiti emotivnu bezbrižnost koju sam osjećala ovdje u Andama. Pitala sam se hoću li * * *

moći zapamtiti koliko je to blizu najvišem miru sljedeći put kad zaglavim u prome tu u New Yorku ili kad svjetla za moju točku u predstavi ne budu dobro radila, ili kad moj film ne bude uspješan. Ili Gerry... hoću li dopustiti da me uznemiri i iživ- cira ta trka s preponama u koju se pretvorila naša veza? Hoću li moći shvatiti njegove nedostatke i sagledati vlastite iz bolje perspektive ako zamislim sliku ovog trenutka na obalama rijeke Mantaro obasjanu toplim Suncem i ispunjenu uzvi šenim mislima? Nastavila sam vući svoju granu dok smo išli dalje uzvodno prema sumpor nom bazenu. Čula sam kako kristalno jasni ptičji pjev siječe rijetki planinski zrak. Pitala sam se hoće li ikad biti moguće vidjeti glazbu i čuti boje duge. - O čemu razmišljaš? - upita David. - Oh, ne znam - rekoh. - Samo se pitam postoji li nekakva tehnika koju bi čovjek mogao upotrijebiti da postigne unutarnji mir i sreću kad se njegov mali svijet počne raspadati. David je naborao obrve. - Ne znam kako bi to prošlo kod tebe, ali netko je opisao jednu tehniku koju je rabio i nazvao je 'zlatni san'. Na primjer, ako želiš zaspati, a um skače s jednog takozvanog problema na drugi i ne prestaje - evo što ja radim. Mislim na ono što bi me u tom trenutku učinilo najsretnijom osobom na svijetu. Zamislim tu sliku sa svim pojedinostima - što bih imao na sebi, s kim bih bio, kako bi zvučao, kakvo bi vrijeme bilo, kakvu bismo hranu jeli, što bismo dodirivali... i sve stvari koje bi me usrećile, zamislim do najsitnijih pojedinosti. Zatim čekam. Imam cijelu sliku u glavi - stvorio sam je svojom voljom i maštom, i ona postaje tako stvarna da jesam sretan. Osjećam kako se počinjem opuštati i uistinu vibriram na nekoj vrsti ujednačene frekvencije i za tren zaspim - ili odem na 'astralnu razinu', kako više volim reći. Slušala sam zamišljajući da radim sve što je govorio. Doimalo se vrlo moguće. - Dakle, to je zlatni san, ha? - rekoh. - Da - reče David. - Dobar naslov pjesme. - Aha. Puno bolji nego neostvarivi san. - Pa - nastavio je - kad se usredotočiš na ono što te usrećuje, zapravo proiz vodiš elektromagnetnu frekvenciju koja djeluje iznutra i doslovce te uljuljkuje u osjećaj unutarnjeg mira. - Dakle, to je zapravo samo um iznad materije, zar ne? - Jasno - rekao je - ali mislim da tu ima još nešto. Mislim da je za mene to pokazivanje vjere samome sebi i vjere u samoga sebe. Drugim riječima, ako imam dovoljno vjere u nešto, osobito putem usredotočavanja ili meditacije ili kako god to nazvali, onda nesvjesno odašiljem dovoljno pozitivne energije koja na kraju rezultira svojim ispunjenjem. - Čak i ako je ono što želiš nerealno? - Tko može reći što je nerealno? - Govoriš o vjeri koja premješta planine? - Da, vjerojatno. Mislim da pozitivne misli imaju neograničenu moć. Dakle pretpostavljam da to uključuje i premještanje planina. To je očito nešto što je Krist

radio. Ali to je više od samo vjere, meditacije ili usredotočenosti. On je imao zna nje o tome. - A otkuda mu sretniku to znanje? - Rekao je da je od Boga. Ali je također rekao da je On Sin Božji. Mislim da nam je govorio da je to naučio kroz Boga. To je ono što govore svi indijski avatari. Ne kažu da oni materijaliziraju kruh od kamena ili liječe bolesti. Oni kažu da im Bog daje moć i znanje da izvršavaju Njegova djela. - Ti si pravi vjernik, Davide. Zar ne? - Vjerujem - uzvrati David - da većina nas zapravo ne poznaje sebe dovoljno dobro da bismo znali što želimo. A spoznamo li sebe bolje, ostvarit ćemo bolji kontakt s Bogom ili kreativnim Izvorom. Teško sam disala dok smo hodali za podnevne žege. Visinu sam teško pod nosila. David je pošao malo ispred mene da potraži puteljak za koji je znao da vodi do sumpornog bazena. Očekivala sam puno vode. Željela sam sjediti i namakati se i misliti o tome kakav bi bio moj zlatni san i odjednom sam shvatila da ga ni sam svjesna. Nemam niti jedan san. Nisam mogla zamisliti što bi me to naročito usrećilo. Nisam mogla meditirati na pojedinosti mirisa, prizora, dodira ili zvuko va u takvom snu zato što nisam znala kakav je moj san. Odveo me planinskim puteljkom koji je bio paralelan s rijekom. Oko 800 metara dalje naišli smo na drvenu kolibu koja je

zaklanjala početak kamenih stu ba što su vodile do udubljenja u planinu. Zidovi planinskih stijena nadvijali su se nad nama dok smo silazili uskim kamenim stubama. Na dnu je bio pjenušavi sumporni bazen. Tri starije žene zagazile su u pjenušavu vodu noseći svoje uštir- kane šešire i raznobojne tradicionalne haljine. Kad su nas ugledale, pokrile su lica rukama i okrenule se na drugu stranu. - Stariji ljudi koji žive u planini vrlo su sramežljivi ovdje - reče David. - Srame se golotinje i žele sačuvati svoju intimu, ako im okrenemo leđa kad dođemo do lje mislim da će tiho otići. S druge strane bazena jedan je mladić ležao u vodi ispruživši noge preko sti jena. Bio je potpuno obučen, imao je traperice i košulju na sebi. - Na taj način poštuje starije? - pitala sam Davida. - Naravno, u suprotnom bi morao čekati da one završe. K tome, odjeća mu nije problem. Kratka šetnja do kuće i osušit će se. David je uzeo još jedno tvrdo kuhano jaje, ogulio ga i pružio meni. - Nije baš dobro pojesti ovako nešto prije sumporne kupelji, ali nema sveze. Starije su žene izašle iz vode i penjale se stubama, stoički nam kimnuvši gla vom dok su odlazile. Mladić je ostao gdje je bio. Otišli smo do ruba. Bijele na kupine sumpora svjetlucale su na Suncu, a laka para uzdizala se iznad vode kako se toplina širila planinskim zrakom. David je spustio moj pončo i vrećicu s jajima. Protegnula sam se na Suncu i promatrala mladića. Nije imao namjeru otići, samo je promatrao vodu.

- Pa, što ćemo sad? - pitala sam. - Skinuti se ili što? - Hmmm. Da vidimo - reče David. - Ostavit ćemo donje rublje na sebi. Tako će svima biti lakše. Skinula sam hlače, čarape i vojničke čizme, ostavivši bluzu do kraja zato što nisam imala grudnjak. Zatim sam je sramežljivo i smeteno naglo odbacila i ušla u vodu. Mladić je i dalje promatrao vodu, a David se skidao. Nitko zapravo nije mario jesam li polugola ili ne. Voda je bila topla, a mjehurići su bockali baš kao prethodne večeri, ali voda je sad blještala pod Sunčevom svjetlošću. Površina vode nalikovala je tekućem srebru. Nešto je u načinu na koji se Sunce poigravalo s nakupinama bijelog sum pora činilo da voda izgleda kao da je srebrna ispod površine. Kamenje na dnu bilo je sklisko, prekriveno travom i algama, ali me je gusta voda održavala us pravno. Negdje u sredini bazena pronašla sam zgodnu stijenu na koju sam mogla sjesti i biti u vodi do vrata. Sad je odsjaj srebrnaste vode bio tako jak da me je gotovo zaslijepio. Bila sam zadovoljna što sam ponijela sunčane naočale i šešir. Kako je smiješno, pomislila sam. Tu sam uronila u neizrecivu prirodnu ljepotu, a osjećam potrebu da se zaštitim od loših posljedica. Rukama sam mahala gore-do- lje pod vodom, sve dok mi cijelo tijelo nije bilo prekriveno sumpornim mineral nim mjehurićima. Prilijepili su mi se za kožu uz neizbježno peckanje, nisu me bockali jako, ali ipak mi je od toga krv u tijelu kolala brže. Osjećala sam da se bazen puni iz nekog podzemnog izvora. Voda je nježno brzala prema površini u toplom strujanju. Površina bazena ugrijala se od planinskog Sunca. Moja tjelesna temperatura bila je negdje između. David je zagazio u bazen. Nosio je uske ga ćice. Noge su mu bile mišićave i ravne, osim što mu je lijeva noga izgledala kao da je bila slomljena i ponovno namještena. To se nije moglo zamijetiti u odjeći. Njegov je torzo bio pravilan, ali ne pretjerano mišićav, a njegova ramena bila su prije uska nego široka. Nije izgledao kao čovjek koji vježba u teretani dižući ute ge, ali bio je u dobroj kondiciji. Nasmiješio se kao da je znao da ga ispitujem pogledom, ali nije ništa rekao; ušao je i kleknuo, voda mu je bila do vrata. Duboko je disao i zatvorio oči od za dovoljstva u peckajućoj toploj vodi na planinskom zraku. Mladić se nije ni pomaknuo. Doimao se kao da je u transu. Tekuće srebro vjerojatno je moglo tako utjecati na čovjeka. Pitala sam Davida o tome. - Da, može - odgovorio je. - Zato ljudi koji žive u planini rabe ovu vodu za duh jednako koliko i za tijelo. Samo je šteta što ne žele skinuti odjeću. Kako je voda polako djelovala, osjetila sam žgaravicu. Počela je kao mala knedla negdje u gornjem dijelu grudi i širila se. - To sumpor i minerali potiču probavne smetnje - reče David. - Zato je bo lje ne jesti prije kupke. Ali neće ti škoditi. Samo ti daje do znanja da

uznemiruje probavu. Otišao je na drugu stranu sumpornog bazena kako bi razmišljao i meditirao. Šutke je sjedio na podvodnim stijenama i smireno promatrao vodu u razini očiju.

Podignula sam zatvorene oči k Suncu. Ovo je raj, pomislila sam. Pogledala sam u Davida. Nije treptao, a lice mu je bilo bezizražajno. Muha mu je hodala po no su. Izgledao je potpuno smiren, kao da nije tu. Promatrala sam ga dugo. Mladić u trapericama je otišao. Tri starije žene čekale su na vrhu stuba. Otišla sam do ruba bazena i ostavila šešir na suhu stijenu. Zatim sam zaroni la glavu u vodu i isprala kosu. Osjetila sam kako mi je kosa meka od sumpora. Zaronila sam u vodu i ponovno podignula glavu naginjući se natrag. Osjećala sam oduševljenje, preplavila me ushićenost. Sjetila sam se kako sam željela otr čati u more i potpuno mu se predati. Ali zaroniti samo tijelo u vodu ne bi bilo dovoljno. Trebala sam zaroniti i glavu i lice kako bih se osjetila oslobođenom okli jevanja... to sam željela... biti oslobođena oklijevanja... oklijevanja o svemu... nije bilo važno. Željela sam se potpuno otvoriti i prihvaćati sve kao da nemam nikakvog razloga za sumnju. Ponovno sam pogledala u Davida. Njegovo je lice izgledalo upravo tako... potpuno nesvjesno ičega negativnog... smireno. Izgledao je kao da je dio vode... bio je voda - samo je njegov oblik bio ljudski. Pitala sam se koliko će dugo David meditirati u pjenušavoj vodi. Nije se po maknuo. Mjehurići su se prilijepili za njegove nepomične ruke ispod površine vode. Poželjela sam da se i ja mogu isključiti poput njega. Pitala sam se što se odvija u njemu dok tako sjedi smireno i nepomično. Pitala sam se je li mu duša mogla napustiti tijelo ako on to želi. Pitala sam se je li on svoja duša ili tijelo. Ne... tijelo umire... samo energija duše vječno živi. Dakle, to mora značiti da smo mi naše duše - tijelo je samo prebivalište duše. David je polako otvorio oči. Žmirkao je zbog Sunca i obrisao bradu. - Isuse - rekao je - meditirao sam! Koliko je vremena prošlo? Rekla sam da ne znam, ali pretpostavljam više od sata. Vrijeme ionako nije bilo važno. Ustvari, ono vjerojatno ne postoji. David se nasmijao i kimnuo. - Što imaš na umu? Oh, Bože, pomislila sam, kako da sve to sažmem u riječi? - Ne znam - rekoh - samo sam razmišljala i pitala se. Pitala sam se rađa li se dijete sa znanjem o sve mu, a onda to malo po malo zaboravlja. - Da - reče David. - Biti u tijelu ponekad je prava gnjavaža. Puno se ljepše provodim tamo - rekao je pokazujući na nebo i nježno pokrećući ruku. - Dođi - reče - idemo u šetnju. Imam ti nešto reći, ali ne znam kako. Ponekad je lakše misliti kad se krećeš. Izašao je iz vode. Jedna je žena čekala na vrhu stuba da mi odemo. Obukli smo se brzo na toplom Suncu. David je stao, dao mi još jedno ogu ljeno jaje i rekao: - Budi dobra prema sebi. Imaj strpljenja. Sve će biti dobro. Uspeli smo se stubama, pozdravili ženu i ispričali se što smo tako dugo ostali u kupelji, pa se počeli vraćati obalom narančaste rijeke Mantaro. David je išao ispred mene i raširio ruke. Podigao je lice k Suncu i s uzdahom rekao: - Nadam se da počinješ osjećati dio sreće i unutarnjeg mira koji samo čekaju da ih nađeš u sebi.

Bila sam zatečena izravnim i osobnim smislom onoga što je rekao. - Sve ovo i jest osobno - rekao je - osjetivši moju reakciju - zato što je ono što nam nedostaje, mi sami. Počinješ sastavljati djeliće same sebe. Podigla sam lice k Suncu i sjetila se malobrojnih situacija kad sam iskreno mogla reći da sam doživjela istinsku i potpunu sreću. Veći dio vremena nisam si to dopuštala, neprestano se podsjećajući na negativnosti koje su pratile bilo taj trenutak, bilo moj život, općenito. Kao na primjer upravo sada. Tople zrake Sun ca na mojim obrazima ispunjavale su me nesputanim zadovoljstvom dok se ni sam sjetila da ću izgorjeti bude li to duže potrajalo. Nasmijala sam se sama sebi. Pa što ako mi nos pocrveni i kasnije se oljušti? Što onda? David je počeo skakutati. Očito je volio skakutati. I ja sam skakutala s njim. Naše naprtnjače poskakivale su nam na ramenima, a koljena su se svijala pod nama dok smo preskakali kamenčiće. Smijala sam se s njim. Smijala sam se i smi jala i čim bih osjetila tračak negativne mislili, odagnala sam je iz uma mentalno je izbrisavši. Kratkotrajni bljeskovi Gerryja, filmova koje sam snimila... Hollywood, Havaji, New York... svijet... plesači koje sam poznavala, ljudi za

koje sam željela da ih nisam poznavala... i kad bi se nadolazeći bljeskovi pokazali negativnima, nadja čala bih ih s istom unutarnjom svjetlošću koju sam iskusila na Himalaji. Što sam ono pročitala? Najprije smo u svjetlu, zatim je svjetlost u nama i na kraju smo mi i svjetlost jedno. Prolazeći pokraj potočića koji su se ulijevali u Mantaro, preskakivali smo i ho dali i ponovno skakutali. Drozdovi i vrapci ulijetali su i izlijetali iz krošnji drveća. Ručno izrađen viseći most ljuljao se pod nama dok smo prelazili s jedne strane rijeke na drugu. Vrijeme je prolazilo, ali kao da je stajalo. Mogla sam iskreno reći da sam sretna. Sad sam mogla iskreno reći da mi nije bitno koliko je sati. Vrijeme nije osjećaj. Ono nije djelo. Ono je samo vrijeme. Kad bih samo mogla zadržati negativne misli iz mog drugog svijeta - mog stvarnog svijeta - izvan svoje glave. Trčali smo do Llocllapampe znojni i iscrpljeni, ostavili naprtnjače u sobama i sjeli na popodnevnom Suncu u kuću s natpisom HRANA, gdje smo popili toplo mlijeko i pojeli hladna peciva. Vani je žena s djetetom na leđima čistila žito od kukolja, dok su tri muškarca iz sela žvakala lišće koke izrađujući četvrtaste cigle od zemlje i slame za svoj budući dom.

22. poglavlje

Ne mogu ni na tren povjerovati da je život najprije nastao na ovoj nevažnoj maloj kugli koju zovemo Zemlja... Cestice koje su se miješale i razvile se u živa bića na ovom našem planetu vjerojatno su došle iz nekog drugog tijela negdje drugdje u svemiru.

Thomas A. Edison Dnevnik i druga opažanja

Iduće jutro bilo je svježe i nekako se doimalo punim nade i novim. Pogledala sam na svoj sat u obliku prstena. Bio je to moj omiljeni nakit. Putovala sam diljem svijeta s tim satom. Bilo je 9 sati ujutro, 10. srpnja. Pitala sam se kakvo je vrijeme u Londonu. Pokušala sam ga vidjeti u mislima. Vidjela sam kišu i tmurne ulice i pokisle ljude s kišobranima. Vidjela sam kako Gerry izlazi iz podzemne i ide prema Parlamentu. Pitala sam se je li ono što vidim stvarnost ili mašta. Obukla sam vojničke čizme, hlače, bluzu i džemper, te izašla van. David je sjedio na kamenom zidu preko ceste. - Mislio sam da bismo mogli otići do Ataure - rekao je - ali najprije ćemo otići pojesti još koje jaje. Nije baš gurmanski jelovnik, zar ne? Namignuo je i odge- gao do restorana u kojemu je nestao. Gospođa bez zuba i s malom bebom izašla je van s košarom povrća koju je odnijela u auto. - Povest ćemo i nju - reče David, dodajući mi toplo mlijeko i dva oguljena jaja. - Mora prodati povrće, a najčešće nema priliku za prijevoz. Nasmiješila se bezubo oduševljena i smjestila se na stražnje sjedalo. Poželjela sam da joj mogu dati napraviti umjetno zubalo u stvarnom svijetu. Jutarnje svjetlo u Andama bilo je drugačije nego na Himalaji. Sjene su padale široko i više vodoravno jer su planine bile više razvučene. Planine su više naliko vale pogrbljenim ravnicama.

Zlatni klasovi žita nježno su se povijali na jutarnjem povjetarcu. Ovce i krave i ljame lijeno su hodale zajedno pokraj ceste, među njima su tu i tamo hodala mala djeca, čije su majke nosile drugu djecu u narančastoružičastim nosiljkama na leđima. Pojela sam jaja. David je razgovarao na španjolskom sa ženom koja je sjedi la na stražnjem sjedištu. Prevodio mi je. Govorila je o poljskom cvijeću koje se može samljeti u pastu, zagrijati i staviti na sinuse da bi se umanjio osjećaj pritiska u njima. Rekla je kako se svaka biljka u planini može rabiti u medicinske svrhe, te da ih možemo kupiti u Atauri. Njezino je dijete tako čvrsto spavalo da se doimalo poput paketa u njezinom krilu. Podigla sam ruku i naslonila se na naslonjač sjedala. Žena je ugledala moj sat u obliku prstena. Dodirnula ga je, ruke su joj bile tople. Rekla je nešto na španjol skom. David je rekao: - Želi tvoj sat. Prekrasan joj je i željela bi ga imati. Istog trena osjetila sam kako mi je um zastao zatečen. Trebam li dati svoj omi ljeni nakit i moju jedinu svezu sa stvarnim svijetom (budući da je to sat) ovoj ženi koju ne poznajem? Gledala sam

Davida kako me promatra. Žena je stavila moj prst u svoju ruku i skinula prsten. Nisam se opirala. Stisnula ga je u šaci i pogledala u Sunce. - Što bi je usrećilo? - pitala sam Davida. - Pitaj je, molim te. Što bi je uistinu usrećilo? Pitao je. Odgovorila je: - Prstenje i slično. Rekla sam: - To bi je usrećilo više od sreće? - O, da - odgovorila je samouvjereno - zato što bi to značilo da je moja obitelj zbrinuta. Stavila je prsten na svoj prst i pružila ruku ispred sebe smiješeći se. - Što je to? - pitala je pokazujući na našu kutiju s papirnatim rupčićima. - Je li to nešto kao toaletni papir? Dala sam joj kutiju, pokazujući kako se vade rupčići. Zgrabila je kutiju i okre tala je ispitujući svaki rub. Zatim je polako izvukla prvi rupčić. Kad se rupčić ispod njega pojavio na njegovu mjestu, iznenadila se. Ali nije se dalje igrala; štedjela je rupčiće. Sklopila je ruke u krilu preko bebe i pogledala u sat na prstenu. Nisam ništa rekla. Promatrala sam krajolik, sremeći se što sam se bojala da će ga zadržati. Zašto nisam naprosto mogla reći: - Vaš je. Ja ću kupiti drugi kasnije. Ali nisam mogla. Predstavljao je vezanost i sjećanja. Ali to se nije odnosilo samo na prsten sa satom. Odnosilo se na svaku "stvar" za koju su me vezala osobna iskustva. Nov čana vrijednost "stvari" nije imala nikakve sveze s tim. Bila je to emotivna veza nost. Bilo je gotovo kao da su "stvari" ostatak onoga što smo uložili u ljubav. Te su "stvari" uvijek bile tu kad sam ih trebala. Nikad me nisu napuštale. Bile su stalne. Sve što sam trebala učiniti bilo je da posegnem za njima i dotaknem ih, i bile su tu. Mogla sam se osloniti na njih. Ulijevale su mi osjećaj sigurnosti jer su iza njih stajali ljudi koje najviše volim i želim. Je li to bio izvor pohlepe? Ili je to najvećim dijelom bilo očitovanje naše potrebe za ljudskom ljubavlju koje se nikako nismo mogli nasititi? Jesu li naša prva dekica ili plišani medvjedić bili početak nado- mještanja ljubavi posjedovanjem stvari? Promatrala sam jutro svjesna da David

osjeća o čemu razmišljam. Ispred nas izvirujući iznad bijelih oblaka izdizale su se visoke planine prekrivene snijegom i ledom. - To su ledeni vrhovi Huaytapallana - reče David. Promatrala sam ih. Činilo se da su iznad stvarnog svijeta - bijeli i dosto janstveni i blještavi. Pitala sam se kakvo je vrijeme u planinama. Pitala sam se leži li raj na zemlji iza njih. Pitala sam se kako bi bilo otići onamo pješice. - Jeste li bili na ledenim vrhovima? - pitala je žena. - Nisam - odgovorila sam. - Jeste li vi? - Oh, ne - rekla je. - Ali mnogi ljudi su vidjeli leteće tanjure koji dolaze iza vrhova. Ima li letećih tanjura u vašim planinama u SAD? Okrenula sam se na svom sjedištu i pogledala je u oči. Bile su nevine i iskrene. - Da - rekla sam. - Pretpostavljam da ima. Ali ja ih nikad nisam vidjela. - Oni ostavljaju tragove tamo gdje slete - rekla je. -I ako im priđete preblizu, oni se uplaše i pobjegnu. Dolaze noću, kad je za nas previše hladno da bismo ih promatrali. Puno ih leti nebom. Izvadila sam rupčić iz kutije i ispuhala nos. - Tko su oni, što mislite? - pitala sam. - Nemam nikakvo mišljenje, samo slušam - rekla je. - Pa, što rade? - Znanstvenici dolaze i gledaju ih. A oni kažu da mi nismo ništa u usporedbi s tim tanjurima. - Što mislite što rade tanjuri? - Dolaze s Venere. - S Venere? - Da, znanstvenici su nam rekli. Rekli su nam da oni proučavaju naš planet. - Bojite li ih se? - pitala sam. - Ne. Jedan moj prijatelj vidio je tanjur kad je sletio i otišao je k njemu, ali čim mu se približio, on je odletio. Mislio je da ga se oni boje. - Zašto? - Zato jer je veći od njih. Čekala sam da nastavi govoriti. Ali nije. Samo je gledala kroz prozor. Nije se doimala kao da ne želi govoriti. Naprosto je tema nije pretjerano zanimala i očito ju je iscrpila. Ili je možda samo pristojno zadovoljila znatiželju stranca. U svakom slučaju, držala je djetetovu glavu i upustila se u živahni razgovor o prodaji povrća i rastućim cijenama. Rekla je kako je čula da mi rabimo kemijska sredstva za uzgoj povrća i pitala kako bi ih mogla nabaviti. Vozili smo dalje po razvučenom krajoliku. Pokušala sam upiti ono što se žena rekla. Sunce se sada dizalo upravo iznad ledenih vrhova i oni su blještali. Na raskrižju su nas zaustavila tri policajca i pitala Davida kamo ide i zašto. Piljili su u nas unutra. Vidjevši da smo stranci, upozorili su nas na demonstracije u Huancayu (kamo smo išli) i propustili nas.

Sve je više ljudi hodalo uz cestu što smo se više približavali gradu. Svako to liko vidjeli bismo čovjeka obučenog u crno zapadnjačko odijelo. - Kad se tako obuku, izražavaju da su ožalošćeni - rekao je David. Žena je pričala o svojoj djeci. Rekla je da ih ima pet. Rekla je da ne želi više, pa su ona i muž prekinuli s intimnim odnosima. Kad sam spomenula kontracep ciju, nije shvaćala o čemu govorim i nije uopće poznavala vlastito tijelo. Bila je mlada, tridesetogodišnjakinja, kao i njezini prijatelji koji su svi imali isti problem. Nitko od njezinih prijatelja također nije više održavao intimne odnose u nastoja nju da zaustave širenje svojih obitelji. Više je žena s grimiznim prugastim nosiljkama na leđima hodalo prema Atauri. Nosile su svoje tradicijske bijele šešire širokog oboda i suknje s bijelim pike podsuknjama, izgledale su kao da su statisti u filmu koji se snima na mjestu do gađaja. Posvuda je bilo pasa i čim smo ušli u grad, prvo što sam čula bila je ploča Neila Sedaka s glazbenog automata. Parkirali smo auto i pošli pješice. Žena se udaljila s mojim prstenom i svojom bebom. Piljila sam za njom. David me je pro matrao. Na uličnim se tržnicama prodavalo sve, od posteljine, do svježe samljevene kave i starih ploča. Sunce je pržilo, ali u sjenama zgrada bilo je podnošljivo. U svakom je dućanu visila slika Krista, ispod koje je bila upaljena svijeća. Ljudi su pijuckali slatku kukuruznu Colu pod nazivom Maiz dok su hodali. Psi su se pro vlačili između svježeg voća i povrća. Izloženi za prodaju na ulici, na Suncu sta jali su konopci, cipele, plastične kadice, grah, grašak i obojena tkanina. Dječaci su iznajmljivali stripove za čitanje. Žena je plela konopac koji je upravo kupila. Stariji čovjek obučen u iznošene hlače, sivi otrcani džemper s tenisicama i smeđim filcanim šeširom nakrivljenim preko lijevog uha, stajao je pokraj glazbe nog automata u restoranu. Nježno se kretao, ali ne u ritmu, pokušavajući uhvatiti ritam glazbe s ploče Elvisa Presleya. Prazna boca Inca-Cole virila mu je iz straž njeg džepa dok je prilazio nekome iz restorana, proseći novac za hranu koji bi odmah ubacio u svoj smeđi filcani šešir. Za stolom preko puta njega sjedio je čo vjek očito pijan i jeo juhu izvikujući prostote kao da govori zidu. Dalje niz ulicu mladi su ljudi čekali da se otvori kino. Prikazivao se film Deset zapovijedi, a tirkizna vrata od lijevanog željeza dijelila su ljude od blagajne. Naša nas je suputnica stigla i objasnila nam gdje je štand s ljekovitim biljem. Hrpice bilja koje su mogle izliječiti gotovo svaku poznatu bolest ležale su prostrte na deki. Trjeslovina za astmu, valerijana za živčani sustav, hircampuri za jetru, probavu, dijabetes, žuč i žgaravicu. Kupila sam neke od njih koje se uzimaju u obliku čaja; nudili su i koru drveta imenom Sangrednada koja je dobra za čir. Trebala sam i to kupiti. Tri su žene sjedile na kamenom rubu pločnika. Jedna je dojila dijete, spus- tivši drugu ruku u krilo prijateljice, dok je treća dragala psa koji je glodao kost između njih. Jedan je čovjek namazao sumpornim prahom obod njegovog bije log šešira kako bi ga učvrstio. Pokraj njega stajao je sir i kuhano mlijeko što se naziva quesillo.

Cvjetna tržnica izgledala je kao zemlja iz bajke; izložene gladiole, tratinčice, španjolski karanfili, pijetlova krijesta, krizanteme i sunovrati blještali su mi u oči. Djeca koja su jela peruanske kokice sa šećerom, hodala su između cvijeća. Naša je suputnica odnijela svoje povrće na tržnicu. Još uvijek je nosila moj prsten sa satom. Nastojala sam ne obraćati pozornost na to. Znala sam da ću je opet vidjeti. David i ja šetali smo dok nismo ogladnjeli. Sjedili smo u restoranu koji je imao terasu, i jeli rižu i grah s lukom i ljutim umakom koji se zove rocoto, zacijelo najljući začin koji je čovjek izmislio. - Sviđa li ti se ovdje? - pitala sam Davida. - Sviđa - odgovorio je - stvarno je. Ljudi se ne pretvaraju. Ono su što jesu. Vrlo su jednostavni. - Možda ljudi koji dobro žive - zamijetih - više povređuju jedni druge. Možda bismo svi trebali ostati siromašni i boriti se. - Ne slažem se - reče on - to bi samo potisnulo napredak i nagon za boljim životom. Ne, odgovor je nešto slično mom motu. Želiš li ga čuti? - Naravno. Pročistio je grlo, kao da drži počasni govor na maturi i rekao: - Radi predano. Ne laži. I pokušaj ne povrijediti nikoga. To je to. Tako ja živim. Podsjećam se na tu troslojnu filozofiju svakoga dana. Naučio sam sebe

da je ne zaboravim. - Jesi li ikad potišten i usamljen? - Jasno. - Kako nastaviš dalje? - Mislim da mogu reći kako je sreća znati u što vjeruješ. - Ali uslijed nedostatka samoispitivanja, ljudi postaju netolerantni i opasni. - Da, ali osoba koja je netolerantna želi da svi misle kao ona. Razmišljala sam nekoliko trenutaka. - Misliš li da ja to radim? -Što? - Želim li da sve bude po mome? David je odložio vilicu. - Po onome što primam od tebe, rekao bih da želiš. Osjećala sam se kao da sam dobila pljusku. Suze su mi navrle na oči. - Što je? - pitao je. Pokušala sam svladati suze, ali nisam mogla. Osjećala sam kako mi se kotr ljaju niz obraze, a Davidove tople plave oči prodirale su u moju unutrašnjost. Istodobno me je preplavila spoznaja. David je pružio ruku i otro mi suzu s brade. - Ova je prešla dugi put - rekao je. - To je isti put kojim ćemo i mi morati proći prije nego spoznamo tko smo. Za stao je. Je li to ono što se događa tebi i tvom prijatelju? - pitao je. Pokušala sam srediti misli. - Mom prijatelju? - Da - rekao je David - mora da negdje postoji muškarac s kojim imaš roman tičnu svezu i s kojim se nalaziš na raznim stranama svijeta.

- Misliš kao što radim s tobom? - Pa, da - rekao je. - Pretpostavljam da je ono što si o meni rekao ispravno i mislim da su naši problemi neizbježni. Želim da se on zamisli nad onim što radi, ali neće. Ne za pravo. Vjerojatno želim da sagleda stvari na moj način. Kad bi samo uistinu po tražio, našao bi svoj put. Ali on to ne želi. To ga užasava. I pretpostavljam da se moram pomiriti s tim. Ako želi ignorirati istinu o samome sebi, mislim da ću mu morati dopustiti tu privilegiju, zar ne? Valjda ima na to pravo. David je posegnuo rukom preko stola i primio me za ruku. - Ti, s druge strane - rekao je - imaš um poput bušilice za naftu. Ti si jedna od onih ljudi koji mogu proganjati druge, ali isto tako nemilosrdno rade na sebi. Imaš veliku unutarnju hrabrost i bit ćeš nepopustljiva prema sebi kad jednom shvatiš što radiš. Ustvari ne bi trebala biti previše nepopustljiva. Kao što sam ti ranije rekao - budi strpljiva sa sobom. Zašto mi nježnost uvijek natjera suze na oči? - No, hajde - reče David. - I ja sam prošao to isto, znaš. Moraš to proći da bi stigla onamo kamo želiš. - Kamo to želim stići? - izvalila sam. - Tamo gdje živiš, zar ne? Tamo gdje u biti, u dubini živiš, to pokušavaš doseg nuti, zar ne? Tako se osjećaš, zar ne? - Osjećam se kao da je sav moj dosadašnji život bio prijevara, veličanstvena prijevara. I proizlazi kao da je sve za što sam ikad živjela i u što sam vjerovala, samo priča. - Kao na primjer? - Pa, mislila sam da će kad umrem to biti moj kraj. Vjerovala sam da je ono što vidim, sve što postoji. Vjerovala sam da ne postoji ništa više i ništa manje od ovdje i sada, da je to sve čime se moram baviti. Vjerovala sam da je život kojim živi čovječanstvo stvaran i fizički. Sad otkrivam da samo igramo uloge u duhov noj drami, a scenarij se neprestano mijenja. Dakle, kad počnem razmišljati o tome kako igram svoju ulogu, nisam baš presretna. - Pa, svi se tako osjećamo, zar ne? K tome, zašto se brineš? Dobit ćeš drugu ulogu nakon ove, pa još jednu nakon te. Ustvari, nastavit ćeš igrati uloge sve dok ih konačno ne odigraš kako treba! Nasmijala sam se i uzdahnula i pojela još malo graha s ljutim umakom. - Ovaj je najljući umak koji sam ikad jela - rekoh. - Od njega mi se plače. - Pa, život je poput ljutog umaka. Čim počneš uživati, odmah ti se plače. U prihvaćanju isprepletenosti tog dvoga leži rješenje. A ne možeš prihvatiti ništa, dok ne prihvatiš samoga sebe. Da bi prihvatio sebe, moraš se spoznati. Spoznati samoga sebe najveće je znanje od svih. Krist je to rekao: 'Spoznaj samoga sebe.' A zatim si budi vjeran. Zato što si ti mikrosvemir svemira. Naslonila sam se i uzdahnula. Noge su mi utrnule od sjedenja. Morala sam ustati, protegnuti se i hodati.

David je platio račun pa smo izašli. Ljudi su pakirali robu spremajući se za zalazak Sunca. U planinama je Sunce diktiralo svaku trgovinu, aktivnost i ponaša nje. Šetali smo neko vrijeme. David je popio Inca-Colu na štandu sa slatkišima, a ja sam pojela mandarinu. Žena koja je došla prodavati povrće i odnijela moj prsten nije se pojavila, vjerojatno je našla drugi prijevoz ili je ostala u gradu. David i ja ušli smo u auto i krenuli natrag u Llocllapampu. Rana večernja svjetlost bila je prozirna i

ljubičastoplava. Široke visoravni izvan Ataure bile su prošarane ljudima koji su umorni išli prenoćiti kod kuće. Psi su lajali u daljini, a jedna ili dvije bebe su plakale. David je šutke vozio. Mislila sam na ono što mi je rekao. Da želim živjeti na svoj način i pod svojim uvjetima. Da je svatko s kim sam bliska, morao duboko preispitivati sebe jer sam to ja nastojala činiti. Nije to izrekao kao optužbu, već s namjerom da mi pokaže kako to moram priznati, ako želim napredovati. Također je napomenuo kako moja snažna potreba da inzisti- ram na preispitivanju drugih nije baš fer, zato što ih to prisiljava da napreduju, pa bih ja trebala poštivati njihovu nemogućnost ili nespremnost u slučaju da ne žele napredovati. I sama sam zapravo imala poteškoće s prihvaćanjem istine, pa zašto onda nisam mogla poštovati činjenicu da i drugi možda doživljavaju istu bol? Gerry je sigurno preživio pravi pakao; volio me i zaista se zanimao za moje mišljenje, ali je istodobno osjećao da nije spreman sagledati sebe u onom svjetlu koje bi me usrećilo. Često mi je govorio da se osjeća nedoraslim za moja očekivanja. Sad sam shvaćala što je mislio. Niti jedan čovjek ne može se nositi s takvim izazovom. On je morao biti čovjek za sebe, a ne čovjek kakvog bih ja voljela. A ako to nije do voljno, onda nije dovoljno. Sunce je potpuno nestalo. Život u planinama bio je uvjetovan Suncem. Osjećala sam kako mi se sve u trbuhu smirilo na neki lagani način. Kad je išlo lako, išlo je lako. Davida kao da je hipnotizirala cesta. Buljio je ravno ispred sebe bez riječi. Zatim se okrenuo k meni. - Shirl? - rekao je. - Moram ti nešto ispričati. O djevojci po imenu Mayan. - Samo izvoli - rekoh tiho. - Što god želiš. Vozio je nekoliko trenutaka. Zatim je rekao: - Postavljaj mi pitanja kao uvod, može? - Može - rekoh, svidjela mi se ta igra. - Da vidimo. Jesi li imao ljubavnu vezu s njom? - Pa, jesam - rekao je - ali to nije bila obična vrsta ljubavne veze. Bilo je to više kao svemirska ljubavna veza. Zahihotala sam se u sebi misleći kako se sve ljubavne veze doimaju svemir skim kad si zaljubljen. - Pa - rekoh - to mogu shvatiti. Čime se bavila? Mislim je li imala neko za nimanje?

David je zapalio cigaretu, te otvorio prozor i duboko udahnuo. - Pa, zapra vo je geolog. Došla je ovamo kao član ekspedicije za proučavanje ruda. - Ovamo? Oh, sad shvaćam. Dakle, imali ste ljubavnu svezu ovdje u sumpor nim kupeljima i na obalama pjenušavog Mantara? Uvidjela sam kako je to moralo zvučati podrugljivo, ali sam to zapravo učinila kako bi se David opustio uslijed šale. Nije reagirao. - Ne - rekao je. - Ja sam tu bio s dva prijatelja, besposličarili smo naokolo kad sam je sreo. - O, osvajanje na planini? - rekla sam pretjeravši. I dalje nije reagirao. - Pa, ne baš - rekao je. - Nije bilo tako. Šetao sam sam jednoga jutra, a ona se vozila baš ovom cestom u starom Pontiacu. Zaustavila je auto i izašla. Kad sam je prvi put ugledao, pomislio sam da je najljepša žena ko ju sam ikad vidio. Doimala se gotovo prozirnom. Hoću reći, koža joj se sjajila. Ni sam zamijetio što je imala na sebi, vjerojatno traperice - ali kretala se kao da leb di. I sjećam se kako nisam mogao skinuti oka s njenoga lica. Ne znam. Bio je to potpuni dojam. Naprosto me oborila s nogu, a ipak sam osjetio savršeni i čudesni mir. Bio sam u miru. Dok je opisivao svoje osjećaje, primijetila sam kako mu se lice opustilo. Sva napetost mišića koja se obično očitovala u njegovom brzom shvaćanju, izgubila se. Zvučao je kao netko tko je u trenu bio hipnotiziran. - Kako je još izgledala? - pitala sam. - Bila je sitna - rekao je. - Zaista sićušna i majušna, s dugom gustom crnom kosom, tom prekrasnom vrlo bijelom, prozirnom kožom i vrlo tamnim, gotovo bademastim očima. Ne baš poput istočnjačkih očiju, imala je takve kapke, ali oči su bile blago kose. Prišla mi je kao da je znala da ću biti tu. Pošli smo u šetnju. I što je čudno, premda mi se to nije tada tako činilo, nismo ništa rekli jedno dru gom. Činilo se da ni ne trebamo. Nikad prije nisam doživio ništa slično i nisam puno o tome razmišljao. Osjećao sam da ona zna sve o čemu razmišljam. Zastao je, prisjećajući se. - Ah, da - nastavio je dok su mu navirala sjećanja. - Da, nakon nekog vre mena pomislio sam da bih trebao nešto reći. Pa sam je pitao što tu radi, a ona je odgovorila da sa svojim ljudima provodi geološka istraživanja. Pitao sam je s ko jim

ljudima. Rekla je da će mi objasniti kasnije. To je zvučalo logično. Pitao sam je otkuda je. Rekla je da će mi i to reći poslije. Nisam dalje ništa pitao. Tad me je počela ispitivati o meni. Ali iz nekog neobjašnjivog razloga osjećao sam da nema potrebe da me to pita. - Kako to misliš? - pitala sam osjećajući da je David u nekom drugom svije tu dok se prisjećao tog neobičnog susreta. - Pa - rekao je oklijevajući - je li ti poznat onaj osjećaj kad nekog tek upo- znaš, a imaš osjećaj da te on zaista poznaje i razumije? Pa, tako sam se osjećao. Znao sam da zapravo zna sve o meni i da mi samo daje vremena da se na to naviknem.

Gledao je ispred sebe, razmišljajući. - A ti? - pitala sam. - Jesi li se ti osjećao kao da je poznaješ? Mislila sam da će mi reći kako ju je poznavao iz nekog prošlog života ili slično. - Ne baš. Oklijevao je. - Dakle - nastavio je - šetali smo i ubrzo je počela go voriti o raznim stvarima... svijetu, vladama, različitim odnosima u različitim zem ljama, Bogu, jezicima. Sve mi je to zvučalo kao turski. U to doba nisam se bavio ničim od toga, znaš. - Pa, to je onda bilo jako davno? - Jest. Davno. Počeo sam misliti da je neka vrsta međunarodnog špijuna, samo nisam mogao proniknuti za koga radi. Govorila je o negativnoj energiji ne kih svjetskih voda i kako ljudi moraju vjerovati u sebe, te da je najvažniji odnos onaj između pojedinačne duše i Boga. Pitao sam je li Isus bio čudak. Nasmijala se i rekla da je ona na neki način veća čudakinja od njega, ali da smo uistinu shvatili o čemu je Krist govorio, nitko to ne bi nazivao čudnim. Govorila je i go vorila. Večerali smo i dalje je govorila. Uživao sam u razgovoru i slušanju i pro vođenju vremena s njom, ali naprosto nisam znao što da mislim o onome što je rekla. Ponovno se pojavila sutradan i pronašla me. Opet smo otišli u cjelodnevnu šetnju i opet je pričala. Uvijek je govorila o bitnim stvarima. Nisam mogao shva titi što se događa, pa sam joj to i rekao. Odgovorila je da će mi reći kad dođe vri jeme, ali ako mislim da nešto mogu naučiti od nje, onda neka se samo opustim i učim. - Svakoga sam dana odlazio u šetnju po ovim brežuljcima i ona bi me pro našla svakoga dana, kamo god da sam odlazio. Razgovarali smo o mnogim stvari ma. Zatim je jednog dana dok smo sjedili pokraj rijeke, počela govoriti vrlo odre đeno o ljudskoj duši i što ona jest. Prije nego što sam upoznao Mayan bilo mi je potpuno svejedno postoji li život nakon smrti, je li Bog živ, je li dobro i živi li u okrugu Orange. A tek duša?... Isuse. Ali slušao sam je i nakon nekog vremena shvatio da zvuči kao da mi prenosi neke važne znanstvene podatke. Rekla je da to mogu zapisivati zato što ću to moći pojmiti jednoga dana i prenijeti pravoj oso bi koja će se pobrinuti da to ne prođe nezamijećeno... možda si ta osoba ti. - Ja? - upitah, iznenađeno. Potpuno sam se udubila u njegovu priču o toj Mayan da uopće nisam mogla vidjeti gdje bih se ja uklapala u nju. - Pa, možda. Rekla mi je da zabilježim sve čemu me poučava, što sam i učinio, rekla je da sve stavim na papir kako bih mogao proučavati i pokazati drugima. - Pa, jesi li zapisao? - Jesam. Hoćeš li pročitati? - Pa, naravno. Ali mislim da mi još uvijek nešto nije jasno. Zašto mi to nisi dao zajedno sa svim onim materijalima koje si mi donosio da čitam? - Pa, zbog njezinog identiteta. - Tko je ona? Što hoćeš reći? David se zacrvenio. Zatim je ušutio kao zaliven. - Postavi mi još pitanja - re kao je. Zvučao je pomalo napeto.

Bilo je to nešto više od obične priče u stilu mladić sreće djevojku u planina ma. Bila je to neka vrsta terapije. - U redu - rekoh. - Mayan. To je egzotično ime. Odakle je? David se gotovo zadavio dimom cigarete. - Misliš iz koje zemlje ili grada? - Pa, da. Nisam shvaćala u čemu je problem. - Mislim iz tvog opisa ona se doima vrlo egzotičnom. Možda je iz Polinezije? - Ne. Dalje od toga. - Dalje, misliš dalje istočno? Je li iz Japana ili Kine ili slično? - Ne dalje istočno, dalje u visinu. - U visinu? - počela sam zvučati kao pripovjedač u vodvilju. - Da, više u visinu i dalje odavde. - Davide - rekoh - sad se ti udaljavaš. Što se događa? O čemu govoriš? Reci mi. Ovo je glupa igra. Imao si dovoljno dugi uvod - sad mi reci. Odakle bi mogla potjecati, a da ti je to tako teško izgovoriti? S drugog planeta? David se okrenuo, podigavši obje ruke u zrak. - Shvatila si! - rekao je. - Po godila si. Točno. - Što, za milog

Boga? - Ono što si upravo rekla. - Da je Mayan s drugog planeta? - Da, da, da, da! To mi je bilo tako teško izreći. Ali kunem se Bogom da je istina. I ona mi je to dokazala više puta o čemu ću ti pričati. Zašutjela sam kao zalivena. Uzela sam jednu od Davidovih cigareta iz kutije, zapalila i udahnula. Otvorila sam prozor na svojoj strani i izdahnula dim u noćni zrak. Zatim, držeći cigaretu, povukla sam se niže na sjedištu i digla noge gore i pušila. Sjećam se svakog pokreta jer me je toliko zbunilo upravo to što sam znala da ne laže. Znam da to zvuči ludo, ali zaista sam pomislila da je lud ili halucini ra ili izmišlja. Vozili smo se u tišini. Nisam ništa rekla. Nije ni David. Noć je bila jasna i suha i hladna. Zvijezde su poput cirkona visjele na nebu. Pogledala sam gore. Jesam li doista čula ono što je rekao? On je bio čovjek kojemu sam vjerovala. Bio je sa stavni dio moga napredovanja u duhovnom razumijevanju. Nisam mogla vje rovati da je vjerovao u ono što je rekao. Ustvari čula sam za veliki broj ljudi koji su tvrdili da su imali kontakt s izvanzemaljcima, ali nikad se nisam našla u situaci ji da ocjenjujem koliko su iskreni. Ostavljala sam to znanstvenicima ili psiholozima. Ali sad se činilo da moram donijeti neki sud o svom prijatelju. Promatrala sam kristalne zvijezde i sjetila se kako sam kao dijete dobila na dar teleskop za Božić nakon mjeseci moljakanja. Sjetila sam se noći kad sam promatrala nebo kroz teleskop osjećajući da na neki način pripadam tamo. Nije li takva želja tinjala u svakom od nas? Je li nas nebo ustvari podsjećalo da i mi ljudi pripadamo čarob noj mreži svemira? Da smo svi sastavni dio gigantske univerzalne slagalice koja nam još nije jasna zbog naše ograničene trodimenzijske svijesti? Jesu li David i drugi slični njemu željeli tako gorljivo shvatiti da su zaista povjerovali da su imali

"kontakt" s jednim dijelom svemirske slagalice? Pušila sam i duboko disala, svje sna proturječnosti sadržanoj u tome što istodobno želim čisti zrak i trujem vlastita pluća. Llocllapampa je bila utonula u mrak i mirna kad smo stigli. Pokraj našeg "hotela" nekoliko se prasića naguravalo oko stare automobilske gume, slatko jedući napoj koji su dobili za večeru, dok ih je majka strpljivo pro matrala. Žena s djetetom nije se vratila. Njezina je majka skuhala gulaš od bubrega u vinskom umaku za večeru. Vruća debela peciva bila su svježe pečena, a svježe pripravljeni maslac cijedio im se niz rubove. Dvije petrolejske svjetiljke visjele su s vješalice za kapute koja je bila obješena na gredu iznad nas i osvjetljavale naš stol. Radio je treštao prenoseći nogometnu utakmicu, dok su djeca hodala iz među stolova i promatrala nas kako jedemo. Starija je žena kuhala na plinskom štednjaku koji se napajao propanom iz cijevi uz cestu. Štednjak i sudoper i frižider bili su naslonjeni na jedan zid restorana gotovo neosvijetljeni. - Prelijepa noć - reče starija žena Davidu. - Bila bi dobra noć za astronome. David je protegnuo ruke iznad glave i uzdahnuo. Zatim je vrlo ležerno pitao na španjolskom: - Jeste li ikad vidjeli NLO? - O, da - odgovorila je - više njih. A moj ujak ih je vidio kako ulijeću ravno u jezero Titicaca i nestaju. Isprva se bojao da je poludio. Pokazala je prstom na glavu. - Ali nekoliko njegovih prijatelja reklo mu je da su vidjeli isto. Tada se bo lje osjećao. David je opet duboko udahnuo kao da mu je laknulo nakon njezinih riječi. Otišla je do štednjaka i ulila nam gulaš. Pošla sam za njom. - Što mislite tko su oni? - pitala sam osjećajući da sam samo jedna od tisuća turista koji su joj postavili isto pitanje. Donijela nam je gulaš na stol. - Izvanzemaljci - rekla je. - To svatko zna. - Mislite li da imaju prijateljske nakane? - pitala sam. - Ne znam. Mislim da imaju - rekla je. - Oni žive visoko u planinama i lete u svojim tanjurima daleko ispod planina, tako da ih nitko ne može pronaći. Donijela nam je vruće pecivo uz gulaš i pitala nas jesmo li se lijepo proveli u Atauri. Kimnula sam i nasmiješila se. Ali doimala se kao da nije pretjerano zainte resirana za nastavak prijašnjeg razgovora fantastične prirode: poput naše suput nice u autu, izvanzemaljci u njezinom svijetu nisu bili važni, bili su rijetkost koja nije utjecala na njezin život. Svakodnevni život, te kako spojiti kraj s krajem, bili su joj daleko važniji. Sad, kad je zadovoljila konvenciju ljubaznim razgovorom, naprosto je po

stavila stol i otišla obavljati druge poslove oko večere. Pogledala sam u Davida preko gulaša koji se pušio. Nisam bila gladna. - Tako se oni svi ponašaju - rekao je opravdavajućim tonom. - Naprosto su navikli na to. Nije im jasno zašto to ljude poput nas toliko intrigira. Smiješni su im astronomi koji dolaze proučavati i čekaju. Oni kažu da leteći tanjuri neće nikada

doći dok su oni tamo. Kažu da bića iz letećih tanjura vole biti sami, te ih ljudi s planina tako i tretiraju. Ljudi s planina ne znaju tko su oni, osim što većina njih kaže da iskapaju rude u planinama. - I ne boje ih se? - Čini se da ne. Kažu da nikad nisu povrijedili nikoga, ustvari kažu da oni bježe. - I puno ih je ljudi vidjelo? - Shirley - reče David - svatko s kim sam razgovarao, ima svoju priču o letećem tanjuru. Baš svatko. Zagledala sam se u njegove oči. Bile su mirne i rekla bih izražavale olakšanje. - Davide - rekla sam - gdje bih mogla naći Mayan? Pogledao me je i slegnuo ramenima kao da mu je veliki teret pao s leđa. - Ne mogu naći Mayan - priznao je tiho. - Strašno mi nedostaje i zato se vraćam ovamo u nadi da će se pojaviti. Ona je izmijenila moj život. Sve o čemu mislim poteklo je od onoga što sam naučio od nje. Ona me potaknula da prona đem nevjerojatni mir u sebi. I sve to želim prenijeti tebi. Pogledala sam kroz prozor kuće s natpisom HRANA u tamom obavijene pla nine Anda. - Davide - rekla sam - što god bih rekla o onome u čemu sam se iznenada našla ovdje, bilo bi uistinu - da se poslužim kombinacijom klišeja - remek djelo potcjenjivanja. Ustala sam od stola. Prošli smo ispod niskih vrata do našeg "hotela". - Ali hvala ti, Davide - rekla sam - hvala što imaš povjerenja u mene i što si mi ovo ispričao. Njegova je ruka nježno stisnula moje rame. Dubokim glasom koji mu je zapi- njao u grlu rekao je: - Noć i lijepo spavaj. Poljubila sam ga u obraz i ušla u svoju tamnu, vlažnu sobu, te odmah zaspala jer sam se, iskreno rečeno, pribojavala ostati budna i razmišljati o onome što se događa.

23. poglavlje

Promatrajući stvari s najstrožeg znanstvenog stajališta, pretpostavka da među bezbrojnim svjetovima razbacanim po beskrajnom svemiru, nema in teligencije toliko veće od čovjekove koliko je njegova veća od žoharove, ni ti jednog bića obdarenog moći da mijenja prirodni tijek stvari koja je ono liko veća od čovjekove koliko je čovjekova veća od puževe, ne samo da mi zvuči potpuno neosnovano, već je i drsko. Ne izlazeći izvan okvira poznatih nam analogija, lako je nastaniti svemir bićima koja su naprednija jedna od drugih sve dok ne dosegnemo nešto što se zapravo ne razlikuje od svemoći, sveprisutnosti i sveznanja.

Thomas H. Huxley Eseji o nekim kontroverznim pitanjima

Idućeg sam jutra izašla na Sunce svježa kao da sam spavala cijeli tjedan.

David je čekao. Donio mi je naše čuveno toplo mlijeko i peciva, pa smo pili i jeli, a nakon toga pošli u šetnju. Gledala sam preko visoravni u pravcu ledenih vrhova na obzoru. - Pa što se još krije tamo osim svih tih NLO-a o kojima mještani pričaju? - pitala sam zagrc- nuvši se pecivom. David se nasmijao. - Pa, kad već pitaš, Mayan je rekla da se do visoravni između vrhova ne može doći kopnenim putem. Zato je tamo za njih sigurno. Kad mi je to prvi put opisala, zvučalo je poput Izgubljenog obzora19. - Davide - rekla sam - hm - je li Mayan rekla otkuda je točno? - Naravno. S Plejada.

19 Lost Horizon - roman koji je 1933. napisao James Hilton (1900.-1954.). Radnja se odvija u Tibetu, gdje jedan Englez pronalazi raj na zemlji koji naziva Shangri-La.

- Pa, jesi li ikada posumnjao u njezinu tvrdnju da je izvanzemaljka? David se nasmijao i iz usta mu je ispao zalogaj peciva. - Šališ se? Mislio sam da sam se napušio neke loše trave. Ili se ona napušila.

Naravno da joj nisam povjerovao. Ustvari, kad mi je rekla, bio sam otvoreno neu godan prema njoj. Zatim me je jednog ranog jutra - zapravo u svitanje - prije nego što se itko drugi probudio - pozvala da dođem u podnožje jedne od pla nina i promatram njezin određeni vrh. To sam i učinio. I znaš što sam vidio? - Što? - nisam bila sigurna da želim znati. - Promatrao sam nebo i točno iznad vrha pojavili su se leteći tanjuri o koji ma su mi pričali seljaci. Usrao sam se od straha. Od tada nije imala problema sa mnom. Ali moram ti reći da me je izgrdila što sam je prisilio da se posluži teh nikom 'povjerovat ću kad vidim'. Rekla je da sam trebao biti inteligentniji i otvoreniji. - Misliš, naivan kao ja? - Pa - odgovorio je - rekao sam ti na početku - prava inteligencija znači ne mati predrasuda i biti otvoren. To ne znači da si budala. - A ne? (Zašto sam se onda tako osjećala?) David me je pogledao. - Ne - rekao je vrlo odlučno. - Slušaj, Shirl. Ovo što ti se događa jest zapanjujuće. Isto je bilo i sa mnom. I događa se nevjerojatno brzo. Nema načina da se zaista sve ispriča ako se ne ode do kraja. Zato sve iz gleda teško. Postoji puno izvanjskih dokaza o neidentificiranim svemirskim letje licama - mislim na izvore poput Zrakoplovstva, radarskih postaja, doslovno na ti suće ljudi koji su u isto vrijeme i na istom mjestu, zajedno s drugima vidjeli NLO- e - pa se možemo držati toga, zar ne? - Dobro. - U redu. Ako postoje NLO-i, netko mora njima upravljati - osobno ili uz po moć daljinskog upravljača. A ako to nisu Zemljani - a svi se slažu u tome da te letjelice mogu raditi ono s čim naša tehnologija još nije upoznata - onda to mora ju biti izvanzemaljci. Krišom me je pogledao da vidi kako me se to dojmilo. - Šteta je što svatko treba svoj vlastiti dokaz - nastavio je - jer mi je Mayan rekla da su izvanzemaljci nadmoćni zato što razumiju proces koji se odvija na duhovnom području života. Kaže da su znanost, uistinu visoko razvijena znanost, i duhovno razumijevanje jedno te isto. Čak je i Einstein to govorio. Dakle, ako si toliko odmakla u duhov nim stvarima, zašto ne bi pokušala pronaći vezu s visokom tehnologijom? Ako te to ne privlači, zaboravi. Zaboravi? Bože moj, kako bi itko mogao zaboraviti nešto takvo? David je vidio da razmišljam... "bez predrasuda" kako bi on rekao. - Slušaj - rekao je - ti nemaš problema sa shvaćanjem reinkarnacije, zar ne? - Nemam - rekla sam - zaista ne. Ne nakon svega što sam pročitala na tu temu i doživjela. Mislim, kad igram ulogu, ogrnem se emotivnim ogrtačem druge osobe. Dakle, shvaćam da duša čini isto to svaki put kad se ponovno utjelovi.

Sjetila sam se mnogih, mnogih glumaca i glumica koje sam poznavala, a koji su i sami bili iznenađeni otkud su dobili nadahnuće kad su se susreli s ulogama koje su im bile potpuno strane i nimalo slične onome što su osobno iskusili: puno smo puta trebali glumiti osjećaje na temelju događaja koje smo proživjeli u živo tu, ali češće smo trebali u sebi pronaći osjećaje i reakcije koji su nam bili nepo znati i koliko nam je bilo poznato, izvan okvira naših doživljaja. Pa ipak smo uz pomoć čuda nadahnuća postizali dublje razumijevanje i kad smo bili iznimno do bri, čuli bismo slabi odjek u svojoj svijesti koji nas je podsjećao da smo ustvari to već emotivno proživjeli. Možda su glumci zaista bili duhovni imitatori iskustva duše. Možda mi se zato to sve činilo poznatim. Misli su mi ponovno odlutale do nezaboravnih ljetnih noći kad sam stojeći na toploj travi gledala kroz teleskop. Bilo je kao da se sjećam "osjećaja" koji su me obuzimali dok sam gledala zvijezde. Bile su mi poznate. Jednostavno tako. Jesam li se sjećala poznavanja života tamo? Jesam li, ili kad smo već tu, jesu li svi koji su na Zemlji danas osjećali da su im poznati "pomoćnici" s drugih nebeskih pla neta tijekom naše duge borbe s traumama našeg doba? John i McPherson i Ambres rekli su upravo to. Ali tko su oni? K vragu, pomislila sam, to je potpuno jasno - oni su bestjelesne duše koje vjeruju da Zemlju oduvijek posjećuju izvan- zemaljci. David je utjelovljena duša koja vjeruje to isto... Misli su mi odlutale do Biblije i pitala sam se jesu li se Ezekiel i Mojsije, na primjer, prije toliko stoljeća našli u istim okolnostima u kojima je David vjerovao da se upoznao s Mayan sada? Prije je bilo lakše, pomislila sam. Mala i velika čuda bila su praktično sva kodnevna stvar - svatko je vjerovao u njih. O, Bože, pomislila sam - baš kao i ovi ljudi

ovdje... Zamolila sam Davida da sjedimo na Suncu neko vrijeme. Pronašli smo trav nato mjesto što se ugnijezdilo i ispružilo između planinskih stijena. Duboko smo disali nekoliko minuta i ležali gledajući u nebo. Pokušala sam potpuno isprazniti um i naprosto "biti". Osjećala sam da David radi isto. Ptice su cvrkutale, a rijeka je žuborila i zapljuskivala obale. Mali crni pas lagano je prohodao pokraj nas, ostavio svoj mirisni potpis na grmu i zadovoljno odgegao dalje. Prošlo je oko pola sata. Nismo razgovarali. Bilo je lijepo uživati u miru. Zatim sam čula kako je David nešto rekao. Glas mu je zvučao nejasno i pospano. Ili sam možda je bila pospana. Pogledala sam ga. - Što je? - pitala sam. Uzdahnuo je, okrenuo se na jednu stranu i pogledao me. - Želiš li razgovarati o Mayan? - pitao je. - Zato što mi je dosta pričala o tebi. - O meni? - osjećala sam se glupo: - Slušaj, Davide. Ne znam baš. Mislim ona je tvoj problem. Usta su mu se razvukla u osmijeh. - O, ona nije problem - premda je tebi možda stvorila nekoliko problema.

- Kako to misliš? - Pa, zato trebamo razgovarati o njoj. Razmišljala sam nekoliko trenutaka. - Mogu li ovo snimati? - Jasno. Izvadila sam diktafon i pritisnula snimanje. Ako se ovo doista događa, htjela sam biti sigurna da ću to moći nekome dokazati. Provjerila sam traku i nastavila. - Pa - rekoh - reci o čemu se zapravo radi, Davide? - Prije svega, sjećaš li se onog momka koji ti je došao na vrata - otprilike pri je deset godina i donio tri kamena poglavice Masaia kojega si tako dobro poz navala? Premotala sam film sjećanja unatrag. Da, sjećala sam se kako mi je netko pozvonio na vrata u Encinu dvije godine prije mog odlaska u Afriku, negdje sredi nom šezdesetih. Nije se predstavio. Nije me uopće dojmio, ali mi je predao tri obojena kamena za koja je rekao da su čarobni talismani za zdravlje, mudrost i zaštitu. Poglavica Masaia upoznao je tog čovjeka na safariju i pitao ga je li iz Ame rike. Rekao je da jest, na što ga je poglavica upitao poznaje li mene. Rekao je da me ne poznaje, ali da je čuo za mene. Poglavica je naprosto rekao: - Možete li joj odnijeti ovo? I čovjek je rekao da će se nekako pobrinuti za to. A onda mi je sinulo. - Kako ti k vragu znaš za tog tipa? - Pa, bio sam to ja - reče David. - Ti? Glas mi se pretvorio u pisak. - Da. Smiri se, Shirl. Zapravo ni ja nisam tada znao o čemu se radi. Sve što sam znao bilo je da mi je čovjek dao kamenje za tebe i zamolio me da ti ih pre dam. Jednostavno sam pomislio 'to je tako otkačeno' - i učinio to. - Pa što onda? - rekla sam odbojno, osjećajući se nekako napadnutom. - Pa, puno vremena nakon toga, Mayan mi je to ispričala. Objasnila mi je što to znači. Rekla je da sam bio upućen k tebi zato što smo se poznavali u prošlim životima i da ćeš ti jednoga dana željeti dokaz za to. - Pa, čemu onda tolika prokleta tajnovitost? Zašto mi cijelo ovo vrijeme nisi rekao tko si? Dok sam izgovarala pitanje, znala sam odgovor. - Nisi bila spremna, zar ne? Stvar je bila u tome da sam ti donio kamenje pri je nego što je ijedno od nas znalo o čemu se radi. Zatim je Mayan morala uvje riti mene. A sad ja moram uvjeravati tebe... - Pretpostavljam - rekla sam polako - ako je potreban dokaz, onda to ima smisla. Ali u čemu je zapravo stvar? Što sve to znači? - Sve se svodi, Shirley, na to da ćeš ti biti učitelj. Poput mene. Ali u puno većim razmjerima. - U većim razmjerima? - DA. - Kako to misliš? Ja nisam učitelj. Nemam strpljenja. Ja sam učenik.

O, Bože, pomislila sam. Zar trebam napisati knjigu o svemu ovome? Jesam li to podsvjesno planirala? Jesam li zato svugdje sa sobom nosila diktafon i pisala zabilješke na kraju svakoga dana? - Mislila je da ćeš sa svojom osobitom mentalnom darovitošću moći napisati zabavnu i informativnu priču o intimnom susretu s ovim stvarima i možda isto dobno poučiti ljude. Isuse, pomislila sam, ima li to smisla? Moje druge dvije knjige bile su osobne priče o mojim putovanjima i razmišljanjima u Africi, Indiji, Butanu, Americi, po litici, show businessu i Kini - jesam li sad trebala pisati o svojim prošlim životima, Bogu i izvanzemaljcima?!? Nasmijala sam se toj apsurdnoj logici. - Tko bi povjerovao kad bih objavila nešto o svemu ovome? - pitala sam. - Iznenadila bi se - rekao je. - Puno se više ljudi bavi tim stvarima nego što ti misliš. Svakoga pokreće želja za spoznajom istine. Svakoga. - Istine? Koje istine? -

Najjednostavnije istine - rekao je - o spoznaji samoga sebe. A spoznati sebe znači spoznati Boga. - Hoćeš reći da je to velika istina? - Upravo tako. Poanta, Shirley, i jest u tome da je jednostavno. Bog je jedno stavan. Čovjek je zamršen. Čovjek je sam sebe zakomplicirao. Ali željan je razu mijevanja, istine koja stoji iza sve zamršenosti. I oni koji je počinju shvaćati, žude da podijele svoje razumijevanje s drugima. Ali to je samo moje mišljenje. To ne mora nužno biti istina. - Ne mora - rekao je David. - Postoji samo jedna istina, a to je Bog. Možeš pomoći drugima da shvate Boga kroz spoznaju sebe ako napišeš priču o tome kako si i sama shvatila Boga kroz spoznavanje sebe. Osjetila sam kako mi se želudac zavezao u čvor i srce stalo. Bilo je istina da sam voljela opisivati svoje pustolovine u knjigama. Ali reći da sad trebam pisati o tome kako sam pronašla Boga, zvučalo mi je smiješno. Nisam bila sigurna ni da vjerujem u ono što se naziva Bogom. Zanimali su me ljudi. Pomisao da sam imala prošle živote, zanimala me je zato što mi je mogla objasniti tko sam sada. - Davide - rekla sam - slušaj, moja osobnost i kako sam postala ono što je sam jest nešto u čemu se osjećam ugodno, ali ne mogu reći da vjerujem u Boga. - U redu - rekao je. - Ne vjeruješ u Boga. Ti znaš Boga. Vjerovati znači pri hvaćati nešto nepoznato. Naprosto si zaboravila ono što već znaš. Sjedila sam šuteći okupana Suncem, dok mi je um upadao u vlastite zamke. Zaboravila sam ono što sam već znala. David kao da je osjetio moj napadaj straha, odmah je nastavio: - Ti si očito odabrala krivu profesiju ako se bojiš javnog poniženja, zar ne? Uhvatio me nespremnu. - Kako to misliš? - pitala sam. - Pa - rekao je - izlažeš se toj opasnosti svaki put kad izađeš na pozornicu ili glumiš u filmu, zar ne?

Nikad nisam o tome razmišljala na taj način, ali imao je pravo. Imala sam užasnu tremu koja nije bila povezana s tim hoću li biti dobra ili ne, već s onim što će ljudi misliti o meni. Bila je to ogromna razlika. - Jesi li ikad pomislila - nastavio je - da si možda izabrala takvo javno zani manje kako bi svladala svoj strah od poniženja? Često sam mislila o tome, ali nikad si to nisam otvoreno priznala. Žudila sam za anonimnošću, željela sam biti poput muhe na zidu, puno me više privlačilo postavljanje pitanja nego odgovaranje na njih i kad god bih se morala javno izložiti zbog svoje profesije, nisam mogla dočekati da se završi, pa da se mogu vratiti svom samotnom životu i otići nekamo, razmišljati i pisati. Pa ipak sam i dalje ostajala javna osoba kao da sam polako, malo po malo pokušavala istisnuti strah iz sebe. A u posljednje vrijeme mi je to čak polazilo za rukom. Ustvari, što sam više učila o svom unutarnjem sepstvu, sve sam se manje uzrujavala zbog onoga što drugi misle. Oduvijek sam željela biti bezbrižna i pot puno neopterećena onime što drugi misle o meni. Ustvari, mislim da sam stvo rila tako osebujnu javnu osobnost da bi ljudi zaista povjerovali da mi je potpuno svejedno što itko drugi misli. Sjetila sam se kako sam jednom rekla svom savjet niku za tisak kako želim biti potpuno slobodoumna. Zato sam rekla Davidu: - Misliš li da sam planirala postati 'slobodoumna' jav na osobnost kako bih mogla pisati o onome o čemu ste ti i Mayan razgovarali? - Možda - rekao je. Možda je to karma koju si odabrala. Zašto to sad samo ne ostaviš na miru zasad? Ostavim na miru? Pokušala sam spriječiti da se moj um nađe u škripcu. Osjećala sam da sam zašla u područje daleko iznad svojih mogućnosti shvaćanja. Bio je to osjećaj sličan pipanju u mraku, gdje su mi mogli pomoći samo klišeji poput svjetiljaka koje će mi osvijetliti put... fraze kao što su unutarnja spoznaja, viša svijest, visoke vibracije, unutarnji mir, prosvjetljenje itd., itd., itd. Nisam osje ćala ništa od toga. Dapače, osjećala sam se nasamarenom. Je li me David htio namamiti da pišem o svemu ovome? - Davide - povikala sam - ti zaboga tvrdiš da je ta Mayan izvanzemaljka? Pa, dobro. Isuse, ako tako želiš vjerovati to je tvoja stvar - ali mislim da cijela ta stvar zvuči kao hrpa sranja! Bilo je to više nego što sam mogla podnijeti. Odjednom me svladala sumnja, osjećaj da je apsurdno što mu postavljam iskrena pitanja kao da je ta diskusija uopće vjerojatna osobi koja tvrdi da je imala vezu s izvanzemaljkom. Odjednom je sve prevršilo mjeru. Osjećala sam više nego neprijateljstvo prema

njemu. Zapravo, željela sam biti još grublja. Pisati o tome? Nisam više mogla ni misliti o tome. Osjećala sam se kao da će mi se mozak raspasti. Dosegnula sam svoju granicu slobodoumlja. David je i dalje mirno sjedio. Zatim se okrenuo na trbuh, očito nezabrinut i nezainteresiran za ono što se odvijalo. Osjećala sam kako mi se puls ubrzava i po čela sam računati koliko će mi trebati da siđem niz planinu i ukrcam se na zrako plov natrag u normalni svijet koji razumijem.

Misli i neprijateljski osjećaji jurili su bezglavo mojim umom kao da razgova ram sama sa sobom o vlastitoj gluposti, slobodoumlju i groznoj istini da bih mogla biti jedna od onih naivčina koji se rađaju svake minute kako bi to rekao RT. Barnum. David je mirno disao. - Davide! - glas mi je bio oštar. - Jesi li tu ili nisi? - Tu sam - odmah je odgovorio. Glas mu je bio toliko nježan i strpljiv da me je razljutio. - Pa? - rekla sam glasno i odbojno. Naslonio se na jedan lakat. - Pa, što, Shirley? Izgleda da si shvatila pojam reinkarnacije, barem si djelomično uvjerena da postoje NLO-i, te da stoga netko njima upravlja. Zbog čega si zaboga uvjerena da ljudski rod ima ekskluzivno pra vo na život u svemiru? Nisam znala što da mislim. Počela sam osjećati tjelesnu nelagodu. Koža me je svrbjela. Sunce me je gušilo. Nisam željela biti tu. Konačno je David rekao: - Pokušaj se smiriti. Diši duboko i usredotoči se. Znam da je to borba. Prošao sam kroz isti proces. Patiš od preopterećenja. Pre- opterećenja svime. Samo nastavi vlastitim tempom i pokušaj nastaviti mirno. Tako ćeš napredovati. - Napredovati? - vikala sam na njega. - Podrivaš sve ono u što čovječanstvo vjeruje i na njegovo mjesto stavljaš neku vrstu skandaloznog metafizičkog bljez- garenja u stilu zone sumraka, i to nazivaš napretkom? - Zapravo je smiješno - rekao je - Oni misle da su naši prioriteti besmislice. Mi smo još u srednjem vijeku. Zasigurno je ponašanje ljudskog roda dosad po tvrdilo ono što govorim. Činjenica je da smo u osnovi još uvijek prilično primi tivni. - Pa, dobro - rekla sam - u redu. To znam, k vragu. Ali čovjek je vjerojatno ionako sličan životinji. To objašnjava način na koji se ponašamo. Dakle, zašto iz nosiš sve te ideje da smo bolji nego što jesmo? - Aha - rekao je, ali ne tonom 'nisam li ti rekao', već više kao da sam ja pot vrdila ono što je govorio. - U tome je kvaka, zar ne? Uzrujana si zato što ja vjeru jem u tebe više od tebe same. A to ti je izazov da postaneš bolja nego što misliš da možeš. Bože moj, pomislila sam. To je ono što sam radila Gerryju. Izdahnula sam glasno što se pretvorilo u hihot, bilo je smiješno kako sam svoj svemirski bijes osjetila na vlastitoj koži. - Osjećaš li se bolje? - pitao je David. - Znam kad shvatiš, da shvatiš brzo. - Oh, sranje - rekoh. - Ne znam. Ne znam o čemu govoriš. - Jasno da znaš - rekao je nježno. Ustala sam i počela obilaziti oko Davida. Željela sam ga dirnuti nogom. Ne - željela sam ga udariti nogom.

- Ne boj se - rekao je. - Sjeti se da si na pravom putu, u suprotnom ne bi bi la ovdje. To me je nasmijalo. O, Kriste, pomislila sam. - To je ionako samo pitanje vremena - nastavio je. - Ali kao što vidiš, ako se samo obazreš oko sebe po svijetu - vrijeme ističe. To je borba, znam. Ali to je ži vot. Opet sam se nasmijala. - I zapamti da si već prošla kroz istu borbu u mnogim životima. Stoga se opusti. Možeš to učiniti ponovno. Kleknula sam na tlo pokraj njega. - Ali ako sam već prošla kroz tu takozvanu borbu, zašto sad ponovno pro lazim kroz nju? - Zato - rekao je - što moraš shvatiti i druge vidove napretka svoje duše. Str pljenje i toleranciju, na primjer. Nije dovoljno samo intelektualno shvatiti duhov ne vidove čovjeka. Moraš ih živjeti. Shvaćaš? - Kako to misliš? Kao Isus Krist ili tako netko? - Točno. On je napredak svoje duše doveo do savršenstva. I drugi to mogu. To je zapravo Kristova poruka: svi ljudi mogu postići ono što je on postigao - spoznaj svoje mogućnosti, to je sve što je potrebno. - A što je s tim tvojim izvanzemaljcima? Rade li i oni to isto? Je li im to uopće potrebno? - Dakako - odgovorio je. - Svakoj je duši u svemiru to potrebno. To je svrha života. To je sve čemu nas nastoje poučiti... spoznaj sve svoje mogućnosti. Izvan- zemaljci također još uvijek uče o samima sebi. Ali nama na Zemlji nedostaje naša duhovna dimenzija. Pogledala sam u Sunce. Koža me prestala

svrbjeti i ponovno su mi Sunčeve zrake bile ugodne. Uzdahnula sam sebi u bradu i pogledala u diktafon. Traka od šezdeset minuta bila je gotovo pri kraju. - Mayan uvijek kaže - David je promrmljao ispod glasa - voli Boga. Voli svog bližnjeg, voli sebe i voli Božje djelo jer si ti dio tog djela. Zapamti to. I još nešto. Rekla mi je da ti ne zaboravim reći još jednu stvar. Rekla je da ako želiš dohvati ti plod s drveta, moraš stati na rub. Zaustavio se. Isključila sam diktafon i ispružila se na leđa. Ali imam tu traku. Slušala sam je stotinu puta i čula Davida kako ponavlja ri ječi koje su mi rekli McPherson i Gerry.

NLO-i kao pojava znače izazov za čovječanstvo. Znanstvenikova je dužnost uh vatiti se u koštac s tim izazovom, otkriti prirodu NLO-a i utvrditi znanstvenu istinu. Dr. Feliks Zigel Moskovski zrakoplovni institut * * *

* * * Dugo sam ležala na travi. Zatim sam osjetila kako se David miče. Okrenula sam se i pogledala ga. Širom je otvorio oči i rukom ih zaklanjao od Sunca. Suza mu se skotrljala iz jednoga oka. Izgledao je kao da se tek probudio iz dubokog sna. Teško je uzdahnuo i protegnuo se. - Kriste - rekao je - potpuno sam odlutao. Oprosti, ali osjetio sam takav mir na Suncu i samo sam se prepustio i odlutao. Protresao je ruke po zraku i obrisao oči. - Tako je toplo i divno. Samo sam ga gledala. - O čemu razmišljaš? - pitao je, brišući kapi znoja s brade. - Koliko si dugo tako ležala? - Otprilike jedan sat - rekla sam. - I imam ti nešto reći. Osobit ton moga glasa zaintrigirao ga je. Sjeo je. I ja sam učinila isto. - Nevjerojatno je to - rekla sam. - Osjećam se kao najveća glupača. K vragu i slobodoumlje i inteligencija bez predrasuda. Mislim da sam prvoklasna naivna budala. David me je pogledao s tugom u očima. - Misliš na ovo s Mayan? - rekao je. - Mislim na cijelu prokletu stvar! - rekla sam, gotovo u suzama od bijesa, oča ja i puno dubljeg osjećaja straha da je moj bijes pogrešan... - Poznato mi je - rekao je. - Isuse, kako mi je poznato. Sve sam to prošao. Ali nakon nekog vremena naprosto nisam mogao ignorirati da sam za ono što je rekla 'osjećao' da je ispravno. Znaš što mislim? Mislim, znam da se možeš izrugi vati osjećajima. Ali na kraju krajeva osjećaji jesu sve. Mislim da čak i znanstveni ci moraju imati osjećaj za nešto prije nego to počnu dokazivati. Naprosto osje ćam da je govorila istinu. Sjedila sam promatrajući ga, ruke su mi opušteno ležale na travi. Zatim sam ustala i pogledala dolje u njega. - Davide - rekoh - kako znaš da nisi naprosto projicirao neku potrebu koja je izvirala duboko iz tvoje podsvijesti i očitovala se u tvom vjerovanju u ono što ti je o sebi rekla ta osoba koju zoveš Mayan? Možda si imao potrebu da u to vjeru ješ - pa je ona to osjetila i naprosto ti rekla ono što si želio čuti. David me je pogledao zapanjeno. - Ali ja nisam želio vjerovati u to - rekao je. - Rekao sam ti. Dvaput sam se vraćao ovamo i mjesecima razgovarao s njom prije nego što sam počeo biti ko- liko-toliko ljubazan prema njoj kad mi je pokušavala objasniti te stvari. Mrzio sam ono što je govorila. Hoću reći, rekla je da je gotovo digla ruke od mene. Rekla je da sam previše neprijateljski raspoložen da bih bio tolerantan. I bila je u pravu. Uzdrmala je sve u što sam vjerovao i čak narušila moje mentalno zdravlje za neko vrijeme. Volio sam svoje brze aute, žene na brzinu i život u brzoj traci. Zadnja stvar koju sam želio bilo je da se svega toga odreknem i postanem duhovan. Nisam bio čak ni nesretan. Nisam ništa tražio. Ali nakon nekog vremena morao sam priznati da sve što je govorila ima smisla.

- Što ima smisla, biti osoba s Plejada? - Pa ne baš - odgovorio je. - Ne to. Njezina duhovna poruka imala je smi sla. Sva njezina učenja i objašnjenja reinkarnacije i svemirskih zakona i pravde. To je imalo smisla. Od toga nisam mogao pobjeći. Pomno sam ga promatrala. Izgledao je jako iskreno. - Ne želim te ni u što uvjeravati, Shirley - rekao je. - U što vjeruješ, ovisi o tebi. Samo osjećam da ozbiljno trebaš razmotriti mogućnosti onoga što govorim. To na moj život neće utjecati ni pozitivno ni

negativno. Ja dobro znam u što vjeru jem. Stajala sam, ruke su mi nepomično visjele uz tijelo. Još jedan prljavožuti vlak prolazio je planinom. Htjela sam skočiti u svježe iskopani ugalj i valjati se po njemu, sve dok se sva ne začađavim. To bi bilo stvar no. Htjela sam plesati uz glazbu sa svakog peruanskog glazbenog automata. To bi bilo stvarno. Također sam željela skakutati pjenušavom narančastom rijekom Mantaro, neopterećena time da bih mogla potonuti. Htjela sam otići do ledenih vrhova Huaytapallana i preletjeti preko njih kako bih vlastitim očima vidjela što je s druge strane. Ustala sam i počela hodati. David je ostao na mjestu. Ostatak dana provela sam sama u šetnji. Moje su misli zveckale i udarale jed na o drugu poput novih debelih lanaca... ispunjene zbunjenošću, strahom, tu gom i boli. A onda me je preplavila neočekivana bujica radosti. Što se to do gađalo, što sam to doživljavala?

Je li David naprosto vjerovao ono u što je želio vjerovati? U mislima sam se vratila u Kaliforniju. Jesu li Kevin Ryerson i Cat imali potrebu vjerovati u duhov na bića? Jesu li Sture i Turid i Lars i Birgitta bili toliko očajni u svom životu da su imali potrebu vjerovati u to da ih utjelovljeno duhovno biće zapravo vodi? Za cijelo nitko od njih nije bio očajan. David nikad nije upoznao sve te ljude, a una toč tome dijelio je njihovo mišljenje u svemu, od stvarnosti karmičke svemirske pravde, do postojanja izvanzemaljske duhovnosti.

24. poglavlje

Uzmimo na primjer naša tijela. Vjerujem da su načinjena od bezbrojnih beskrajno sićušnih jedinki od kojih je svaka za sebe jedinka života i da te jedinke rade u skupinama - ili rojevima, kako ih ja volim zvati -i da te beskrajno sićušne jedinke žive zauvijek. Kad mi 'umremo' ti rojevi jedinki, poput roja pčela, da tako kažem, sele se nekamo drugamo i nastavljaju funkcionirati u nekom drugom obliku ili okolišu.

Thomas Edison Dnevnik i druga opažanja

Idućeg jutra sama sam pošla u šetnju i razmišljala - nisam zapravo razmišljala, već sam dopustila novim iskustvima da prođu kroz mene ne nastojeći ih razvrstati i shvatiti. Usvojiti taj novi način razmišljanja, dobiti novi uvid, imati potpuno različite poglede na život bilo je nešto što je iziskivalo i trebalo vreme na - samo vremena - da bi se iskristaliziralo. Toliko smo naviknuti na stvari s ko jima smo odrasli da se čak ni ne sjećamo nužnih razdoblja tišine, razdoblja kad smo potpuno isključivali svijet, usamljenih razdoblja tijekom odrastanja. A možda je čovjek oduvijek trebao samoću. To se svakako moglo za mene reći u tim tre nucima. Bilo je kasno popodne kad sam se vratila Davidu. - Pođimo u sumpornu ku pelj - predložila sam. - Može. Dok smo se udaljavali u tom pravcu, David je izvadio iz džepa narukvicu od nečega sličnog srebru i dao mi je. Bila je istovjetna onoj koju je on nosio cijelo vrijeme. - To sam dobio od Mayan - rekao je. - Želim da je ti imaš. Nosi je na ruci ci jelo vrijeme boravka ovdje. Pomoći će ti da jasnije sagledaš stvari. Stavila sam je pitajući se što je time htio reći. - Od čega je napravljena? - pitala sam.

- Oh - rekao je - ne znam, teško je reći. Ali funkcionira. - Kako to misliš? Kako funkcionira? Nisam mogla shvatiti o čemu govori. - Pa, kad je nosim, osjećam kao da su mi misli nekako pojačane, te su stoga jasnije. - Kako to? - Ne znam točno - rekao je. - Ima neke veze s onim što ona naziva trećom silom - Mayan ti je dala narukvice? - pitala sam. - Da. Spustimo se do kolibe. Ondje jasnije razmišljam pa ću ti pokušati preni jeti što mi je rekla. - U redu. Temperatura je padala dok smo se spuštali prema kolibici s bazenom kasno popodne; nebo je bilo tako čisto i jasno da smo vidjeli Mjesec koji je visio

nad na ma nalik na golemu tešku sivu kuglu. Osjetila sam kako mi u glavi bruji. Hladnoća je bila prodorna. Mjesec je bio stvaran. O toj činjenici nije bilo dvojbe. David je nosio svijeću i moj diktafon. Po noći mi je moj meki vuneni pončo bio podjed nako bitan kao šešir po danu. Mislila sam kako ću se potopiti u mlaku sumpornu vodu. Bolovi u mišićima su već bili slabiji. "Vode" su bile ljekovite; to je bila či njenica. Objesili smo odjeću na čavle zakucane u mahovinom prekrivene zidove, brzo smo se skinuli i malo po malo zagazili u vodu. Mjehurići oko nas zvučali su gotovo kao jezik. Možda je to bio način na koji voda govori. Ruke smo opustili uz tijelo, a pod stopalima smo osjećali mahovinom obrasle stijene, i još jednom sam bila prijatno iznenađena kad sam osjetila kako u toj pjenušavoj vodi ne mogu po tonuti. Osjećala sam da ne bih mogla pasti na dno čak i kad bih to željela. Pitala sam se hoću li završiti natopljena vodom prije kraja ove pustolovine. Kolibica je bila tamna. David je upalio šibicu, zapalio svijeću, nagnuo je, nakapao vosak na zemljani pod pokraj nas i pričvrstio svijeću dok su se kapi vos ka sušile na hladnom kamenu. - Opusti se malo - rekao je - napeta si poput doboša. Moram ti ispričati još toga čemu me je Mayan naučila. Zavrtjet će ti se u glavi. Kao da mi se već nije dovoljno vrtjelo u glavi. Dohvatila sam diktafon i uključila ga. - Prije svega - reče David - pokušajmo ponoviti kemiju iz gimnazije i sastav atoma. - Nisam imala kemiju - rekla sam. - Oduvijek sam znala da ću se baviti show businessom, u tom smislu nije mi se činila korisnom. - U redu - nema problema. Znaš da je proton čestica nabijena pozitivnom energijom, a elektron negativnom. - Znam. - I znaš da su ti naboji energije u ravnoteži. - Znam. - I da negativno privlači pozitivno, dok se istovrsni naboji odbijaju.

- Znam. - Znaš da elektron neprestano kruži oko protona velikom brzinom. Zapravo elektron i neutron kruže oko protona na relativno sličan način kao što se Zemlja i drugi planeti u našem sustavu okreću oko Sunca. Drugim riječima, atom je pla- netni sustav u malom. - Znam, čitala sam o tome. Vrlo uzbudljivo, mislim da je atom mikrokozam planetarnog sustava. Počinješ se pitati stane li cjelokupni svemir u kap vode. Davidovo se lice ozarilo. Ali nije stao. - Slušaj - rekao je - postoji sila koja djeluje kao vezivni element omogućujući minijaturnom sustavu planeta da se okreće. Tu je energiju Mayan nazivala Bož jom Silom - silom koja organizira svu materiju u svemiru. Ona organizira atom. Sve u kreaciji je stvoreno od atoma - drveće, pijesak, voda, mačji brkovi, plane ti, galaktike - sve. Sve što je tjelesno, stvoreno je od atoma. Može se reći da je ta Sila prvotni Izvor, misaoni element prirode. - Čekaj malo - rekoh - stani. Misaoni element. Stao je na tren i promatrao svjetlost svijeće. Zatim je rekao: - Gledaj, Shirley, to ću ti objasniti kasnije, može? Samo me saslušaj i ako nema smisla, zaboravi. - U redu - rekoh. - Ti si počeo. Samo polako. Dakle, taj Izvor je misaoni ele ment prirode. I onda? - Dobro - rekao je - raščlanimo sada sastavne dijelove atoma. Shvaćaš da se jednostavni atom sastoji od protona, neutrona i elektrona, zar ne? -Da. - Zasad shvaćaš da je Izvor vezivno ljepilo koje održava elektrone, protone i neutrone na okupu? - Pa, ako ti tako kažeš - rekla sam. - Hoćeš reći da je on poput oceana u kojem sve pluta? - Vrlo dobro, da - reče David - taj ocean održava atome na okupu, planete na okupu, galaktike na okupu i cijeli svemir zajedno - zajedno u skladu. - To ti je Mayan rekla? - pitala sam, osjetivši da mi se nešto kuha u glavi. David je kimnuo. - Imaj strpljenja. - U redu - progutala sam. - U redu - nastavi David. - Izvor ili 'ocean' kako ga ti nazivaš stvoren je od suprotnih polarnosti koje su u ravnoteži. - Polarnosti? - upitala sam. - Da - reče David. - Polarnosti pozitivno-nega- tivno, yin-yang, danas znanstvenici to nazivaju 'kvarkovima'. - Čula sam za to - rekla sam. - To me ne čudi. Neki naši znanstvenici naziru da je ta energija tu, ali je ne mogu izmjeriti zato što nije molekularna. Kažu da ta energija ispunjava među- atomski prostor, ali ne znaju što ona jest. Čak je i oni nazivaju vezivnim ele mentom atoma kojemu su dali ime 'gluon'. Znaju da to nije tvar, već prije jedinica energije. - Pa, točnije na što zapravo ciljaš?

- Mayan kaže da je ta subatomska energija ono od čega je napravljen Izvor. Stoga, Izvor, taj oblik energije nije molekularne prirode. Sad ću ti reći ono što je najteže shvatiti, ali je isto tako najhitnije. Ta energija je energija od koje je stvore na naša duša. Naša tijela su stvorena od atoma; a naše duše od energije Izvora. Osjećala sam kako mi kapi znoja oblijevaju tjeme. Je li duša mogla biti stvore na od energije Izvora koja je jednako nestvarna kao i fizička. Je li zato duša nas tavljala živjeti vječno? Iste misli su mi se vrtjele u glavi. Davidove riječi su me spasile. - Naša znanost ne priznaje postojanje duše, te stoga ne može priznati znan stveno ustrojstvo Izvora. Kad znanost jednom dođe do utvrđivanja Izvora, ona će priznati duhovnost kao fizičku stvarnost. - Zašto? Davide, zar ne vidiš kakva je to kolosalna pretpostavka? Mislim, tko kaže da je taj Izvor, ako uopće postoji, nužno sila duše? To bi moglo biti bilo što - dio četvrte dimenzije ili prostor ili vrijeme - bilo što na svijetu. I čini mi se da u ovom trenutku ništa ne mijenja na stvari znamo li pozdano od čega je naprav ljena duša ili ne znamo. Hoću reći, ako moramo na osnovi povjerenja prihvatiti njezino temeljno postojanje - i to i činimo jer nema nikakva dokaza - kakvog on da smisla ima raščlanjivanje njezinih sastavnih dijelova - zašto naprosto ne pri hvatimo njezin sastav na osnovi povjerenja? Zašto uopće postavljati pitanje o me hanici? Mehanika ima smisla samo ako se može dokazati. Duša je nedokaziva, i stoga je, što se mene tiče, ne treba dokazivati. Ali nemoj mi pokušavati prodati mehaniku 'na povjerenje'. David se tiho nasmijao. - Mayan je rekla da upravo to nije u redu s našom znanošću. Ona ne dopušta postojanje sila koje naprosto postoje u duhovnom području. Zato zapravo ne znaju što elektricitet jest - znaju da postoji samo zbog njegovih fizičkih posljedica. - Ali ti zaista vjeruješ da je duša fizička sila? - Da, točno. Ali to je daleko različitija ursta sile od fizičkih atomskih i moleku larnih sila koje čine tijelo. To je subatomska sila, inteligentna energija koja orga nizira život. Ona je u svakoj stanici, u DNK; u nama, oko nas u svemu - svugdje - i to je ono što zovemo 'Bog'. Sad sam se već znojila i osjećala vrtoglavicu. Ma koliko protestirala, mogla sam samo reći da mi sve to zvuči stvarno. Nisam znala zašto. Ne mogu to obja sniti. Osjećala sam se kao da se prisjećam nečega duboko zakopanog u mome umu, na mjestu koje nikad prije nisam dotaknula. Riječi Mayan, koje mi je David prenosio, probudile su u meni prepoznavanje, kao da sam odjednom u središtu ugledala nešto poznato u što sam dugo gledala, ali nisam vidjela. Osjećala sam da je sve što govori istina, zato što sam to već znala negdje u nekom drugom vre menu. Nije mi bila toliko poznata struktura koliko sigurno znanje i svjesnost da smi sao postoji izvan života ili radije kao nadgradnja i dio života koji nam je poznat. - Shvaćaš? - rekao je nježno. - To je to. Taj Izvor ispunjava i organizira sav život. To je početak i kraj; alfa i omega. To je Bog stvoritelj. I ta sila je vrlo nazoč na u nama.

Piljila sam u njega. Nisam mogla govoriti. Zapravo nisam imala što reći. Mislila sam kako je drsko zamišljati Boga kao čovjeka s tjelesnim oblikom po put našega, stvorenim na našu vlastitu sliku. Nije ni čudo što smo zanemarivali duhovno. Čak i naš religijski pojam duše bio je uglavnom zasnovan na tjelesnim slikama. A znanost nije htjela priznati da bi duhovni oblik zaista mogao postojati. - Pa vidiš - rekao je David - kad je Krist rekao da je Bog svugdje, na neki je način mislio doslovno - ono što je mislio, bilo je da je ta duhovna energija koja upravlja životom svugdje. Život je dakle, kombinacija molekularnih struktura ko je su fizička tvar, dok je Izvor duhovna energija. Tjelesni oblik umire. Duhovna energija živi zauvijek. Čvrsto sam se rukama obujmila oko trbuha. Zatim sam obrisala kapi znoja s čela i ponovno se obujmila. Naglas sam rekla: - Energija se ne može uništiti, ona samo mijenja oblik - kao da recitiram školsku fiziku. - Točno - reče David. - Sve je energija. Ali znanost se bavi isključivo onim što može vidjeti i dokazati. Molekularne značajke lakše je pronaći od jedinica ener gije. A duša je nakupina jedinica energije. Ona ima vlastitu slobodnu volju i kad tijelo u kojem se nalazi umre, ona se naprosto individualizira, sve dok ne donese karmičku odluku u kakvom će se

novom obliku nastaniti. Otuda potječe ono što mi nazivamo reinkarnacijom. Otuda život nakon smrti. Otuda život prije rođenja. Šutjela sam. Željela sam razmišljati. Nisam željela razmišljati. Iznad svega že ljela sam se odmarati. Duboko sam disala. Osjetila sam kako mi se neka gorčina penje u grlo. Zagledala sam se u titranje svijeće. Glava mi je bila neobično laga na. Tjelesno sam osjetila kako mi se otvara tunel u umu. Širio se poput špilje praz nog prostora koji je bio otvoren i slobodan od kaosa. Nisam ga osjećala kao mi sao. Bio je to stvarno tjelesni osjećaj. Plamen svijeće polako se stopio s otvore nim prostorom u mom umu. Ponovno sam osjetila kako i sama postajem plamen. Nisam imala ruke, noge, tijelo, tjelesni oblik. Pretvorila sam se u taj prostor u mome umu. Osjetila sam kako tečem u taj prostor, ispunjavam ga, lebdeći se odvajam od njega, izdižem se iz tijela i počinjem se dizati. Bila sam svjesna da je moje tijelo ostalo u vodi. Pogledala sam i vidjela ga dolje. David je stajao pokraj njega. Moj duh ili um ili duša, ili što god to bilo, uspinjao se sve više u prostoru. Prošao je ravno kroz strop kolibice i nastavio se uzdizati nad rijekom u sutonu, doslovno sam osjećala kako letim... ne, letjeti nije dobra riječ... bilo je puno njež nije od toga... lepršanje je riječ koja to najbolje dočarava... lepršala sam sve više i više, sve dok nisam vidjela planine i cijeli krajolik ispod sebe i prepoznala mje sta koja sam gladala tijekom dana. Iz moga duha virila je tanka srebrna vrpca koja se odmatala, a ipak bila pričvršćena za moje tijelo u vodi. Nisam sanjala. Ne, bila sam potpuno svjesna svega. Bila sam svjesna da se ne smijem izdići previsoko. Bila sam svjesna da se ne želim previše udaljiti od svoga tijela. Osjećala sam se najdublje povezanom s njime. Bilo je sigurno da imam dva oblika... svoje tijelo dolje i svoj duh koji se dizao u visine. Bila sam na dva mjesta odjednom, i to sam potpuno prihvaćala. Dok sam lepršala, bila sam svjesna vibracija energije oko mene. Nisam ih mogla

vidjeti, ali sam iskusila nov način na koji je mogu "oćutjeti". Bila je to nova di menzija opažanja koja na neki način nije imala nikakve veze sa sluhom, vidom, mirisom, okusom ili dodirom. Nisam to sebi mogla opisati. Znala sam da sam tu - tjelesno - a ipak sam bila svjesna da je moje tijelo ispod mene. Jesu li to doživjeli svi oni ljudi s kojima je razgovarala Elizabeth Kubler-Ross? Je li se moja duhovna energija odvojila od mog fizičkog tijela? Jesam li lebdjela kao duša? Bila sam potpuno svjesna tih pitanja dok sam slobodno lepršala iznad Zemlje. Bila sam toliko svjesna onoga što sam osjećala u tim trenucima da sam shvatila koliko je fizičko tijelo beznačajno. Pretpostavljam da sam doživjela odva janje. Doživjela sam dva entiteta - i još puno više povrh toga. Promatrala sam srebrnu vrpcu pričvršćenu za moje tijelo. Čitala sam o sre brnoj vrpci u metafizičkoj literaturi. Svjetlucala je u zraku. Osjećala sam kao da joj nema kraja... potpuno elastična i stalno vezana za moje tijelo. Gledala sam kroz neku vrstu duhovnog oka. Nije to bilo poput gledanja tjelesnim očima. Uspinjala sam se sve više i pitala se dokle će se vrpca protezati, a da ne pukne. Onog trena kad sam pomislila na oklijevanje, uspinjanje je stalo. Svjesno sam zaustavila svoj let u prostoru. Nisam se željela uspinjati dalje. Sad sam mogla vidjeti zaobljeni obris Zemlje i tamu na drugoj polutki. Prostor oko moga duha bio je mek i nježan i čist. Počela sam osjećati valove energijskih veza i valovitu energiju uzoraka mis li. Srebrna vrpca nije bila napeta niti nategnuta. Nježno je lebdjela. Usmjerila sam se dolje, natrag svom tijelu. Polako sam se spuštala. Lagano... niže, sve niže... nježno kroz prostor lepršala sam natrag k zemlji. Vibracije ener gije bile su sve slabije... valovita energija misli gubila se iznad mene dok sam se nježno spojila, uz lagani klik ponovno kliznula u tijelo. U tijelu sam se osjećala udobno, poznato, ali istodobno nekako ograničeno i nezgrapno i sputano... Bilo mi je drago što sam se vratila, ali znala sam da ću ponovno poželjeti napustiti ga. Srebrna žica pretočila se u titrajuću svjetlost svijeće, protresla sam tijelo kako bih se osvijestila i pogledala u Davida koji se smiješio. Stvarno nisam znala što se dogodilo. Pokušala sam objasniti Davidu. - Znam - rekao je. Vidiš kako je spoznaja zapravo fizički čin? - rekao je. - Kad si spoznala što je duša, tvoja duša napustila je tvoje tijelo. To je sve. Očito je bio oduševljen. -

Hoćeš reći da sam upravo doživjela astralnu projekciju? - pitala sam. - Naravno - rekao je. - To sam i ja radio jutros, baš tu kad si ti otišla u šet nju. Svugdje tako odlazim. Tako štedim benzin - nasmiješio se. - U astralnom svi jetu možeš ići kamo god želiš i također upoznati razne druge duše. Samo što se kad se vratiš u tijelo i probudiš se, često ne sjećaš gdje si bio. Slično snovima. - Dakle to se događa kad umreš; tvoja se duša naprosto izdvoji iz tijela i leb di uzdižući se u astralni svijet? - Dakako - reče David - samo što srebrna vrpca pukne kad umreš. Vrpca se prekine i pukne kad tijelo više ne može održavati životnu silu u sebi. Zapravo je vrlo jednostavno. Ne mogu ti izričito reći kakav je osjećaj umrijeti, ali mogu ti reći

da je načelo isto kao i kod astralne projekcije, samo što nema tijela u koje se vraćaš. Počela sam drhtati u vodi. Pilo mi se toplo mlijeko... željela sam nešto pozna to. Nisam se mogla vratiti u toplu ugodnu sobu ili se kupati u kadi punoj stvarno vruće pjenušave kupke. Mogla sam samo ići naprijed, ma kako mi to neugodno bilo. - Mislim da bih trebala izaći iz vode - rekla sam, osjećajući kako mi zubi cvokoću. - U redu - reče David. - Hajdemo popiti mlijeko i nešto pojesti. Energično sam istrljala kožu, sve dok nije počela bridjeti i brzo navukla svu odjeću poput vještog prerušivača. Vani me je David snažno zagrlio kao da sam maturirala ili nešto takvo. Sva moja osjetila bila su okrenuta naglavce... naime svi moji svjetovni, uvje tovani opažaji bili su u neredu. Moji novi opažaji postajali su sve čišći i jedno stavniji. Ono što sam doživjela sličilo je snu, ali nije bio san. Bilo je to više kao no va dimenzija. Prekrivač smirenosti obavio se oko mene dok smo pili toplo mlijeko i jeli gu laš u društvu žene bez zuba i njezine djece. Prijenos nogometne utakmice u Limi glasno je treštao na radiju, koji su katkad prekidala izviješća o razbuktalim pro svjedima u Huancayu udaljenom oko sat vremena putovanja više uz planinu. Novinar ih je nazvao prosvjedima protiv "inflacije". Ljudi su kamenjem i krhoti nama gađali izloge prosvjedujući zbog visokih troškova života. Čak i ovdje u Andama ljudi si nisu mogli priuštiti život, jer njihove plaće nisu bile srazmjerne cijenama. David je rekao da da će se vjerojatno ubrzo promijeniti Vlada bilo dr žavnim udarom ili na neki drugi način, ali vjerojatno neće biti razlike jer će se isti problem javiti ponovno. Kad smo otišli van i prešli cestu do našeg "hotela", bio je mrak. Spotaknuli smo se o veliko kamenje. David je rekao da prosvjednici slažu na cestu veliko oblo kamenje u nizu da bi spriječili promet do Huancaya, gdje je 100 000 stanov nika već moralo poštivati policijski sat od devet navečer. Kamenje je također sprečavalo Vladine snage da priteknu u pomoć. Imala sam petrolejsku svjetiljku koja je odisala toplinom i širila neki zagušljivi neugodni miris. Ali barem me nešto grijalo kad sam ušla u sobu i srušila se na krevet. Hladni zemljani pod smrdio je na vlagu i nakon što sam se zamotala u svoj pončo, pitala sam se koliko bih bila otvorenija za nova znanja kad bi mi bilo udob nije. Je li bilo nužno živjeti u neudobnosti kako bi se naučile osnovne stvari? - U redu - reče David - lijepo spavaj. Opusti se. Možda ćemo se vidjeti na astralnoj razini! Namignuo je i tiho otišao. Promatrala sam srebrni odsjaj petrolejske svjetiljke sve dok me nisu zaboljele oči. Legla sam na improvizirani ležaj - slušajući tišinu stjenovitih planina. Nisam čula roktanje svinja vani. Mozak mi je bio u vrtlogu, misli su mi skakale i puzale jedna oko druge. Bila sam iscrpljena. Željela sam napustiti sebe. Jesam li željela pobjeći i sakriti se i

zaboraviti sve što sam ovdje doživjela? Cijeloga sam života prigrabljala, želeći osjetiti, dotaknuti, doživjeti sve što sam ikako mogla. Nisam mogla zamisliti život u kojem neću biti gorljivi sudionik svakodnevne jurnjave. Ipak nisam li željela svoj stari život, poznati očaj potrage za smislom i razlogom, svoje strahove, ljubomore, borbe za ono što je zaista istinito? Jesam li žudjela da ponovno imam sve ono što će me razočarati ili oduševiti samo zato što mi je poznato? Hoću li se ikada moći ponovno opustiti i vjerovati da su život i stvarnost samo ono što mogu vidjeti, dodirnuti i čuti? Da je smrt, smrt i naprosto kraj? Jesam li se željela vratiti "si gurnom" osjećaju da bez dokaza ni u što ne

vrijedi vjerovati? Čula sam lagano kucanje na zidu koji je odvajao moju sobu od Davidove. - Opusti se, Shirley. David je glasno šaptao, osjećala sam mu smijeh u glasu. - Osjećam tvoje misli i od njih ne mogu zaspati. I ja sam se nasmijala. - Ti si me u to uvalio - rekoh, promatrajući sivi komad zida pokraj moje glave. - Sad kažeš da ti ne dam spavati... - Pokušaj zaspati. San ti je potreban. - Naravno. Ali kako? Kako da zaspim kad znam da ću živjeti milijun godina? Nisam sigurna da mi se i ovo dosad svidjelo. - Usredotoči se. - Na što? - Na svoj zlatni san, sjećaš se? - Da, sjećam se. Ali nije mi polazilo za rukom. Nisam se mogla sjetiti ničega što bih mogla na zvati svojim zlatnim snom. A to je bilo najgore od svega.

25. poglavlje

...dakle, nije li cijeli naš život, od rođenja do smrti, sa svim snovima, i sam samo san, koji shvaćamo kao stvarni život, a u čiju vjerodostojnost ne sum njamo samo zato što ne znamo za nekakav stvarniji život? Naš život samo je jedan od snova o tom stvarnijem životu i tako to traje beskrajno dugo sve do zadnjeg, vrlo stvarnog života - života Boga.

Lav Tolstoj Pisma

N ekoliko idućih dana provela sam u šetnji i razmišljanju. David bi nekad išao sa mnom, a nekad ne. Ponekad sam se željela vratiti kući u Ameriku, natrag mom starom poznatom svijetu, s njegovim brzim tempom i anga žiranošću, njegovim šepavim odnosima, njegovom nerealnom romantikom, svoj toj jurnjavi naizgled bez svrhe - događajima, vijestima, umjetnosti, filmovima, us pjesima, neuspjesima, znoju, napornom radu, crnom humoru, natjecanju, novoj modi, zaradi, televizoru u boji i slavi. Sve mi je to nedostajalo. Navikla sam na to. Preživjela sam u njegovom šarolikom kaosu i nedostajao mi je. Ali nisam željela više biti neispunjena u njemu. Promatrala sam ženu bez zuba kako pere odjeću gazeći po njoj u vodi. Nakon toga bila je čista. Mislim odjeća. (A po svoj prilici i noge također). To je ono što sam željela učini sa svojim životom... gaziti po nje mu dok ne ostane čist. Jesam li se sada mogla vratiti svom starom svijetu? Hoću li biti dvije osobe? Jesam li ionako bila više od jedne osobe? Zaustavila sam se tu i počela se smijati. U tome je bila cijela pouka, zar ne? Bila sam svaka osoba u životima koje sam proživjela. Vjerojatno sam već više puta iskusila sličnu vrstu iscrpljivanja mozga. David me, dok sam prolazila kroz emotivni vrtlog, promatrao smireno i s razumijevanjem. - I ja sam morao proći kroz isti proces - rekao je jednoga dana, dok je sjedio na stijeni i promatrao planinsku tratinčicu. - Samo spoznaj sebe, sjećaš se? A u tebi je svemir.

Jedne noći nakon gulaša u kući s natpisom HRANA, pitao me želim li neko vrijeme promatrati nebo. Hrana nas je ugrijala i dala nam osjećaj zaštite od hlad noće. - Idemo pokušati - rekao je. - Ako bude prehladno, vratit ćemo se unutra. Slama je topla ako se ukopamo dovoljno duboko. Tako smo lopatom koja je pripadala jednom od radnika što su žvakali koku, iskopali prilično duboku četvrtastu rupu u mekoj zemlji iza našeg "hotela". Zatim smo je natrpali slamom. Legli smo na slamu i pokrili se s još slame. Bilo je dovolj no toplo da bih se opustila. Dok god sam mislila da mi je toplo, bilo mi je toplo. David je promatrao nebo. Na licu mu je titrao čežnjivi izraz. Ležala sam na slami pitajući se što ću misliti o Peruu kad se vratim. Imala sam čudnu naviku da osjetim nostalgiju za svakom zemljom u kojoj sam bila - čak sam je osjetila i za Sovjetski Savez gdje mi se nije baš svidjelo. Nešto bi se u meni uvi jek pokrenulo kad bih posjetila novo mjesto i obično bi me ta misao progonila nakon što bih je napustila. Pitala sam se u koliko sam zemalja živjela u svojim prošlim životima. Nisam shvaćala zašto

se ne mogu sjetiti. Zvijezde nad nama doimale su se kao da su pola metra iznad naših glava. Malo sam drhtala, ali uz taj veličanstveni prizor hladnoća je djelovala smiješno. David je tiho ležao pokraj mene. Gledali smo nebo oko sat vremena. Zatim sam ga pogledala. - Drago mi je što sam došla - rekla sam. - Hvala ti. Ubrzo nakon toga smo zaspali. Ako su se i pojavili leteći tanjuri, to nam je bilo nevažno. Trebao nam je odmor. Probudili smo se u svitanje i šetali kroz ra- nojutarnje sjene dva sata. Nismo puno razgovarali. A kasnije, kad smo jeli peci va i toplo mlijeko, razgovarali smo o tome kako je utješno znati da nitko i ništa nikad ne umire. Popodne smo još šetali... gore-dolje uz planinu i duž obala rijeke Mantaro. Usput smo kupili jogurt s Mantara koji se prodavao uz cestu. Poskakivali smo i trčali. Zagazili smo u hladnu rijeku i prskali se narančastom vodom. Osje ćala sam da sam potpuno i ukupno u sadašnjosti, a kad sam malo odspavala na kasnopopodnevnom Suncu, ispružena na ugrijanoj travi, imala sam osjećaj da su mi um i srce nježni valovi tekućeg baršuna koji se svijaju svuda oko mene. Počela sam osjećati (za razliku od razmišljanja) novi način gledanja na svijet i samu sebe. Osjećala sam se kao da dižem ruke od svog starog ja. Ja koje je vje rovalo da su krivnja, ljubomora, materijalizam, seksualni kompleksi i sumnje samo dio ljudske prirode. Jednom sam se pomirila s izražavanjem tih emocija, počela sam ih prihvaćati prilično ravnodušno, a sad sam morala nadići tu ravno dušnost i upustiti se u novu vrstu životnog razmišljanja koje je iziskivalo da se ri ješim svojih negativnosti, jer ću ih ako to budem izbjegavala sada, morati kar- mički odraditi kasnije. Budući da je bilo očito kako se moj život neće završiti mo jom smrću, bila sam osuđena na njega do kraja vječnosti. Dakle mogla sam onda početi odmah. Takvo razmišljanje bilo je strano svemu onom što sam mogla i za misliti. Razmišljala sam o svom životu i odnosima koji me čekaju kod kuće.

Sjetila sam se Gerryjeve iznenadne izjave kad mi je jednog dana priznao da sam ga toliko idealizirala, da on tome nikako nije mogao dorasti. Na taj sam način već uvjetovala našu svezu, tako da apsolutno nije mogla uspjeti. Romantične ide je mogle su tako utjecati na čovjeka. One su naprosto onemogućavale čovjeku da živi - realno ili na drugi način, zato što je bilo nemoguće ustrajati na roman tičnim idejama. Uvidjela sam da razmišljam o Gerryju na drugi način. Vidjela sam ga u objek tivnijem svjetlu. Sagledala sam ga puno realnije i s njegova stajališta. David je o tome razgovarao sa mnom, premda mu nikad nisam rekla tko je Gerry. Ali David mi je pomogao da shvatim vlastite osjećaje. Dok smo razgovara li, polako mi je sinulo da su svi moji odnosi s muškarcima nalikovali čahuri ljubavi i zaštite koju sam ja koristila kako bih se suzdržavala. Kako bih sebe spriječila da budem uistinu slobodna i srdačna, isplaela sam mrežu utješne sigurnosti oko sebe i muškarca u svom životu. Stoga smo mi bili važniji od mene. Štitila sam se od vlastitih mogućnosti u ime ljubavi. David i ja svaki smo dan šetali kilometrima po žitnim poljima i duž obale ri jeke Mantaro. Sjedili smo i promatrali izlaske i zalaske Sunca. Kad bi me svladala tuga zbog sukoba, razgovarala bih o njemu s Davidom i on bi me podsjetio da ispitam uzroke sukoba, njegove uvjete i proturječja, te ne zaboravim kako je iz bor da ostvarim novu slobodu prošavši kroz proces učenja, u mojim rukama. Sjedeći opušteno, vedrog raspoloženja na nekom brežuljku ili u pjenušavoj sumpornoj vodi, uvijek bi se iznova vraćao priči o Mayan. Tijekom jednog razgovora rekla mu je kako je nužno potrebno da sve žene počnu vjerovati u sebe kao u žene i tu pronađu sigurnost. - Žene imaju pravo, bez obzira na neovisnost koju su već postigle u SAD da budu još neovisnije i slo bodnije - rekla je. - Niti jedno društvo ne može funkcionirati demokratično sve dok žene ne budu ravnopravne na svakom polju, a osobito u odnosu na same sebe. I nikad nećete postići tako nešto ako ne uložite vlastiti napor. Ustvari - rekla je - ništa ne vrijedi imati ako nije postignuto ulaganjem 'vlastitog napora'. Duše ljudi, a osobito žena vezane su za Zemlju lancima udobnosti doma, zemlje i ogra ničene ljubavi, i sve dok ne naučite prekinuti te lance zbog višeg znanja, nastavit ćete patiti. Podsjetila je Davida da su žene razboritije od muškaraca -

što mi je ponovio ozbiljna lica. Očito je ozbiljno shvaćao Mayan. Drugom prilikom, Mayan mu je opisala znanost kao Božju pomagačicu. Ali rekla je da je znanost na Zemlji toliko razvila tehnologiju da nam je praktično oduzela mogućnost da se nosimo s njom i postala prijetnja životu; te da zapravo trebamo razmontirati naše tvornice nuklearne fisije i usredotočiti svoje istraživa nje na rješavanje problema opasnog tehnološkog otpada svih vrsta. Čak i tehno logija, rekla je, nije sama po sebi loša - ovisi o tome kako se i za što se koristi: kao na primjer navela je primjer Sunca kao neograničenog izvora energije koju bis mo morali naučiti pohraniti i koristiti. Tada bi znanost, putem tehnologije služila i čovjeku i Zemlji.

Mayan je neprestano naglašavala da u cjelokupnom svemiru ništa nije važni je od živog bića, te da svako živo biće pridodaje vrijednosti cjelokupnog svemi ra. Rekla je kako ljudski rod napreduje slijedeći spiralu koja se uspinje, iako se to možda ne doima kao napredak, upravo to jest. Sa svakim ponovnim rođenjem i promišljanjem nakon smrti, ljudski rod se uzdiže na višu razinu bilo da je toga svjestan ili ne. I dodala je da napredak svake pojedine duše utječe na veliki stroj i pokretanje cjelokupnog svemira jer je svaka pojedina duša izuzetno bitna. Rekla je kako čovjek ima naviku da ne vjeruje opažajima u vlastitom umu, da nam je teško osloboditi se te navike, napustiti vlastite okvire razmišljanja i do pustiti mašti da velikim koracima zađe u druge dimenzije, nadilazeći ograničenja koja nam postavljaju brojni životi naučenoga razmišljanja.

U Andama smo bili već dva i pol tjedna. Činilo se kao da su prošle dvije i pol godine. Moja stajališta su se očito izmijenila. Osjećala sam to u svemu o čemu sam razmišljala. Osjećala sam se kao da se moje skrivene mogućnosti otvaraju. Sad sam mislila, kad bih samo mogla zadržati taj osjećaj nakon što se vratim na Zemlju! I pitala sam se hoće li moje novo stajalište promijeniti moj život. Svakih nekoliko dana putovali smo u Atauru da bismo kupili baterije, papir, olovke ili samo promatrali ljude. Nismo vidjeli nikakve prosvjede, ali policija je bila svugdje. Kad sam kupovala hranu u malim, prašnjavim dućanima, voće i povrće bilo je trulo, a cijene su bile nevjerojatne. Jedna jabuka je koštala pede set devet centi. Mali diktafoni koštali su 450 dolara, a cijene električnih kuhinjskih aparata bile bi astronomske čak i u društvu s razvijenom ekonomijom: nije bilo čudo što su se pobune spremale na sve strane. Cijene su bile astronomske, a plaće male. Vidjela sam nekoliko Amerikanaca, uglavnom studenata koji su pla ninarili po Andama. Na nedjeljni sajam u Atauri ljudi su dolazili iz mjesta udaljenih više stotina kilometara da bi prodali robu, tu se moglo naći sve, od antiknih gramofona, do koza. Jeli smo rižu i grah, i nije me ni najmanje brinulo hoću li od luka kojim su ukrasili jelo dobiti žgaravicu ili ne. I dalje smo u dućanima i restoranima slušali ljude koji su nam pričali o NLO-ima. David je prevodio i svi koji su imali nekak vo iskustvo s NLO-ima, opisivali su svemirsku letjelicu u obliku cigare iz koje su izlijetali tanjuri ili same tanjure. Gotovo svatko je imao priču o ledenim vrhovima Huaytapallana. Ili im se činilo da ponekad plamte od "vatre na nebu", ili su vidjeli formacije letjelica nad njima. Izgledalo je da strah nije bio povezan s njihovim doživljajima, prije straho poštovanje. I svi koji su vidjeli NLO, vjerovali su da letjelica pripada bićima iz svemira. Sjedili smo u kafiću mog zadnjeg dana u Andama. Trebala sam letjeti iz Lime za New York u šest sati ujutro idućeg jutra. Promatrajući ledene vrhove, David je ustao, uzeo tratinčicu iz vaze na stolu, zataknuo je iza uha i otišao kupiti novine na španjolskom. Vidjela sam kako mu se brada objesila kad je pročitao naslove. * * *

Došlo je do dugog nestanka struje u New Yorku - rekao je - i puno je ljudi pošlo u 'besplatnu kupnju'. - Besplatnu kupnju? - pitala sam. - Pljačku - objasnio je. - O, Bože - rekoh - je li netko nastradao ili poginuo, ili nešto tako? - Nastavio je čitati. - Nije - rekao je - sustav se naprosto raspao. Kao i svug dje. Sad će se dići velika prašina oko jačih zakona i reda, i rasizam će se ponov no razbuktati,

pretpostavljam, jer većina onih koji su išli u kupnju nisu bili bijelci. Kroz misli mi je proletjela moja prijateljica Bella Abzug. Otprilike se sada za- huktavala njezina kandidatura za gradonačelnicu. Pitala sam se je li dobila izbore ili je možda trebala ostati u Zastupničkom domu. Izgubila je u natjecanju za Senat za pola postotka i mnogi su ljudi vjerovali da je favorit za gradonačelnicu. Rekla sam Davidu o čemu razmišljam i koliko volim Bellu, i kako se nadam da će biti uspješna ako je pobijedila. - I meni se ona sviđa - rekao je. - S Bellom uvijek znaš na čemu si. Pretpo stavljam da mogu s pravom reći da ne volim ljude koji ne vole Bellu. Kimnula sam, razmišljajući o njezinoj jakoj osobnosti i o tome kako bih joj bila pomogla u kampanji da sam tada bila u New Yorku. - Bože, pitam se je li Bela zaista pobijedila - rekoh. - Pitam se je li liberalno krilo Demokratske stranke u New Yorku pred novim rascjepom ili će joj ovoga puta doista dopustiti da pobijedi. David je grickao svoju tratinčicu. - Hoćeš da pitamo nekoga? - Što imaš na umu? - Pa, poznajem jednu ženu koja je čuvena vidovnjakinja. Na mene je ostavi la nevjerojatan dojam. Pitat ćemo je o Belli. - Pa zašto ne - rekoh. - Ne bi mi škodilo da znam što me čeka kad se vratim u New York.

David nas je odvezao do kuće izvan grada što je bila gotovo urezana u pla ninu. Izgledala je skromno i bila obložena bijelom štukaturom. Mlada nam je djevojka otvorila vrata i zaželjela Davidu dobrodošlicu kao sta rom znancu. Objasnio joj je kako bismo željeli vidjeti njezinu majku. Ona je kim nula i rekla da majka cijelo jutro radi na sanskrtskim tekstovima. - Sanskrt? - upitala sam. - Kakve veze ima Peruanka koja živi u Andama sa sanskrtom? - Ni ona to ne shvaća - reče David. - Nikad nije učila sanskrt, svjesno ga ne zna ni čitati ni pisati, ali kad je u transu, kroz prste joj odmah počne teći to pismo. Nešto slično Muhamedu koji je zapisivao Kuran iako je bio nepismen. - Hoćeš reći - pitala sam - da neka je vrsta unutarnjeg glasa nadahnjuje da zapisuje stvari o kojima nema pojma? * * *

- Da - reče David. - Ona kaže da nad tim nema nadzor. To se događa u svako doba. Samo osjeti kako odjednom počinje pisati, čak i u mraku, duge odlomke duhovnog učenja na jeziku koji čak niti ne prepoznaje. - Je li netko provjerio vjerodostojnost tih odlomaka? - upitala sam. - O, dakako - rekao je - ona je u svijetu poznata kao stručnjak za sanskrt, ali nitko ne shvaća kako. Povjesničari i stručnjaci za sanskrt iz cijeloga svijeta po tvrdili su da je ono što ona zapisuje stvarno vrijedno. Ona kaže da nema želju to razumjeti sve dok to pomaže ljudima. Mariju smo čekali u čistom spartanskom hodniku. Kad se pojavila, zapanjio me je njezin jednostavni izgled Peruanke iz srednje klase. Šarena haljina bila joj je pripijena uz kukove, a dok je hodala, gegala se u otrcanim cipelama debelih potpetica koje su bile izlizane s vanjske strane. Nje zino je lice bilo iskreno i srdačno, a u kosi su joj se nazirali ostaci trajne. Pozdravila je Davida zagrlivši ga, dok je mene primila za ruku i uvela nas u lijepo održavanu dnevnu sobu, u kojoj se nalazio stakleni stolić i namještaj iz ame ričke robne kuće sa zastupništvom u Limi. Govorila je na španjolskom, a David je prevodio. - Kako vam mogu pomoći? - pitala je. David je pogledao u mene. - Želiš li pitati o Belli? - Naravno. Na brzinu sam opet ispričala nešto o Belli, a David je prevodio. Ispružila je ruku i rekla: - Mogu li vas zamoliti da mi date nešto što uvijek nosite na sebi? - Zašto? - pitala sam. - Zato - rekla je - što moram osjetiti vibracije vaše energije. Skinula sam svoju ogrlicu s dijamantnim privjeskom u obliku srca koji sam do bila na snimanju filma Prekretnica i otad ga stalno nosila. Maria je držala ogrlicu u desnoj ruci, zatvorila je oči i "osjećala" vibracije. - Vi ste dobra prijateljica ženi za koju me pitate - rekla je. Kimnula sam. - I ona se natječe za vodeći položaj u vašem New Yorku. - Bila je to više tvrd nja nego pitanje. Ponovno sam kimnula. Maria je otvorila oči. - Ne - rekla je. - Ne vidim da će pobijediti. Umjesto nje vidim ćelavog čo vjeka dugačkih prstiju. Zbunjeno sam pogledala u Davida. Nisam znala o kome to govori. Očito ni je ništa znala o politici u New Yorku, naprosto je vidjela slike. - Jeste li sigurni? - pitala sam. - Mora da je posrijedi pogreška. Ne

znam koga to opisujete, a znam sve one koji su se kandidirali. Dakle, nešto ne odgovara. - Ta se osoba još nije kandidirala - glasio je odgovor.

Osjetila sam kako me oko struka oblijeva znoj i promijenila sam temu. Pitala sam je o filmovima koje bih mogla snimiti. Odgovorila je da sam već snimila jedan vrlo dobar koji će dobiti nagradu i da je lijep jer se radi o svijetu baleta (Prekretnica tada još nije počela igrati). Sjedila sam u tišini nekoliko trenutaka. - Također vidim čovjeka koji stoji kraj prozora - rekla je. - Zuri u bijeli snijeg i shvaća kako je nemoguće da vas dvoje ostanete zajedno. Žmirnula sam i lagano se nakašljala. - Dugo je razmišljao o tome, ali ne vidi načina da bude s vama. Nadam se da razumijete o čemu govorim. Nisam više željela govoriti o sebi. - A što je s Bellom? - pitala sam. Maria me je pogledala svojim tužnim okruglim očima. - Vaša prijateljica neće pobijediti - rekla je. - Neće čak ni sudjelovati u izbo rima. Ćelavi čovjek s dugim prstima, za kojega još nitko ne zna, odnijet će pob jedu. Ustala sam zajedno s Marijom. Očito je imala drugog posla. Zahvalila sam joj. Bila je srdačna i tužna. Zakopčala mi je ogrlicu oko vrata i rekla da će mi drage volje opet pomoći budem li poželjela doći. Zagrlila nas je na odlasku. Bila sam uzrujana zbog onoga što je rekla - ponajviše zbog toga što se doimala tako sigurnom. - Kako je mogla biti tako određena? - pitala sam Davida dok smo hodali do auta, sipila je kišica, polako pretvarajući planinski grad u gomilu blata. - Ne znam - odgovorio je. - Budi strpljiva pa ćeš vidjeti. Možda je u krivu. Ali moram priznati da joj se to rijetko događa. Zadrhtao je i pokazao na auto. Hodala sam pokraj njega, nije mi padalo na pamet ništa što bih mogla reći. Upalio je auto, pa smo se zaputili u Llocllapampu. David je šutio, a ja nisam htjela govorom prekinuti njegove misli, već sam se pita la o nizu "slučajnosti" koje su pratile razvoj našeg vrlo osebujnog i dragocjenog odnosa. Svaka izgovorena riječ sad je dobia dublje značenje. Zašto se uopće po javio u mom životu? Nije mogao dobiti apsolutno ništa od poznanstva sa mnom - ustvari, prije deset godina došao je i otišao kao stranac, ostavivši mi kamenje Masaia koje nas je, čini se, oboje podsjećalo da to nije bila samo puka slučajnost. Razmišljala sam o svemu što sam naučila zahvaljujući njemu... o tajanstvenoj čudesnoj Mayan, tko god ona bila... o duhovnom svijetu s kojim su me ona i on upoznali... o njihovim riječima koje su me podsjetile da se velike tajne života mogu otkriti ako samo pogledamo dublje... o knjigama koje mi je David prepo ručio... o desecima ljudi ovdje za koje je NLO bio uobičajena pojava. Pokušala sam sve to složiti u cjelinu: seanse s Ambresom, McPhersonom i Johnom, koji su premda udaljeni svjetovima ipak govorili isto... neprekidna sveza Boga i duha i ljubavi i karme i drugih svjetova i svemirske pravde i temeljne srdačnosti i du hovnog prosvjetljenja i Isusa i letećih tanjura i Zlatnog pravila i naprednih rivi-

lizacija i "bogova" koji su došli u vatrenim kočijama i ljudi koji su tijekom cijele ljudske povijesti izvodili neobjašnjiva čuda. Počinje li sve to dobivati smisao? Možda ljudi zaista jesu dio sveukupnog svemirskog plana koji se odvija već tisućama i tisućama godina? Postoji li mogućnost da su tvrdnje ljudi koji kažu da su letjeli u svemirskim letjelicama za pravo istinite - unatoč tome što je njihove priče objavio National Enquirer20? Ne, to bi zaista bilo previše... Ali što ću poduzeti u svezi sa svim tim? Bi li mi itko pov jerovao kad bih pisala o tome? Je li zato David došao u moj život? Rekao je da ću smoći snage da podnesem poniženje ako uistinu vjerujem u ono što sam naučila. Ali onda mi je rekao da vjerodostojnost moje riječi neće doći u pitanje ako ljudi budu vjerovali da sam iskrena. Pa, to sam bila. Ali ono o čemu sam bila sigurna izazivalo je u meni osjećaj ukočenosti od straha... Vozili smo se prema Llocllapampi. Mislila sam kako ću na brzinu spakirati ko fer pa ćemo moći uživati u zalasku Sunca prije nego što pođem u Limu. Ali kad smo stigli gore, jedan Peruanac obučen u uniformu čekao nas je ispred hotela. David se okrenuo k meni i rekao: - Jedan moj prijatelj odvest će te dolje niz pla ninu. Ne govori engleski, ali je pouzdan. Stići ćeš na let za New York. Ja ću ostati ovdje još malo. Srce

mi je sišlo u pete, poželjela sam zaplakati. - Čekaj malo - rekoh - samo tako? Ja odlazim, a ti ostaješ? Želim još razgovarati. Zašto ostaješ? Pogledao me je. - Ja se ne moram vratiti. Ti moraš. To je sve. Samo razmisli o svemu što se dogodilo ovih nekoliko tjedana. Polako to upijaj. To je tek početak za tebe. Sad ti treba samoća. Mislim da je bolje da se vratiš svom stvarnom ži votu kako bi se prizemljila. Imaš bilješke i trake i milijun knjiga koje trebaš pro čitati i istraživanja koja trebaš provesti. Učini to. Puno si razmišljala i naučila. Sad je bolje da dalje nastaviš sama. Suze su mi navrle na oči. Nisam znala što da kažem. Primio me za ruku. - Po gledaj u nebo - rekao je. - Nije li to prava sloboda? Sad se pođi pakirati. Pomirena sa situacijom, zadnji sam put ušla u svoju hladnu tamnu sobu. Dok sam stavljala odjeću i trake i bilješke u kofer, čeznula sam za mineralnom kupelji. Te noći neću čuti roktanje svinja u planinskoj tišini. Neću oprati zube u narančas toj rijeci ujutro. Neću šetati planinom popodne. Neću više biti s Davidom. Nisam uopće razmišljala o budućnosti, a ona mi je odjednom pala u krilo.

Kad sam završila pakiranje, izašla sam van, Sunce je zalazilo. Žena bez zuba čekala je pored Plymoutha s mojim satom na prstenu. Pogledala sam Davida: slegnuo je ramenima i nasmiješio se. Uzela sam sat i stavila ga joj u ruku i zatvo rila njezinu šaku. Kimnula sam i nasmiješila se na njezino blagoglagoljivo odušev ljenje i ponovno se okrenula Davidu.

20 senzacijski časopis

* * *

Vrlo nježno uštipnuo me je za obraz i malo ga protresao. Zgrabila sam nje govu ruku svojim rukama i čvrsto je držala. - Zar zaista trebam sad otići? Samo tako? Naprosto otići? - Da. Držeći me za ruku otpratio me je do moje strane Plymoutha. Osvrnula sam se i pogledala ljubičaste planine. Jednom rukom me je zagrlio, dok je dru gom otvarao vrata. - Vidjet ćemo se opet. Obećajem. Vjeruj mi. Sjećaš se da smo već proživjeli zajedno mnoge živote, zar ne? Počešala sam se po vratu i trudila se da ne zaplačem. Ušla sam u auto, dok je njegov prijatelj stavljao moj kofer na zadnje sjedište. David je zalupio vrata i nag nuo se k meni. - Volim te - rekao je. - I upamti da ništa nije važnije od ljubavi. Osjetila sam nepodnošljivu bol u grlu. Jedva sam mogla govoriti od straha da ću potpuno izgubiti nadzor. - Hoću - knedla mi je stajala u grlu. - Ne shvaćam, ali i ja tebe volim. - Dobro - rekao je. - A sad idi i sredi ih. To je sve... jednostavno je. Budi ono što jesi, ne boj se i voli cijeli svijet. Njegov je prijatelj upalio auto i nagazio na gas. Udaljavali smo se od grada koji nije bio grad. Nisam se osvrtala, ali sam osjećala da David maše, lijevo rame mu je bilo niže od desnog dok je stajao i promatrao naš odlazak.

...kako čudesno duboku emotivnu snagu možemo zadobiti spoznajom da smo već prije živjeli... shvaćamo da smo živjeli samo polovično, da smo mislili polumisli, da nam je potrebna nova vjera kako bismo spojili prošlost i budućnost preko velike usporednice sadašnjosti i tako zaokružili svoj emotivni svijet u savršenu kuglu. Lafcadio Hearn Kokoro

Vozač je rekao nešto na španjolskom, kimnula sam, nasmiješila se i osjetila olakšanje što ne mogu razgovarati s njim. Pokušala sam ublažiti bol u grlu upijajući očima poznati krajolik. Spuštali smo se serpentinama niz Ande, prolazili smo pokraj rudarskih naselja, stada ljama, žena s bijelim uštirkanim šeširima širokih oboda, pokraj znaka za NLO na že ljezničkom raskrižju. Zrak je postajao prašnjaviji, manje razrijeđen, gušći, lakše ga je bilo disati, ali nije bio tako opojan. Sunce je zalazilo za planinu iza nas. Brek- ćući drugom stranom strme zavijene ceste prošli smo pokraj praznih kamiona koji će se puni uglja i željezne rudače i kamenja dan kasnije spuštati niz planinu. Kroz misli su mi prolazile slike:

pjenušava sumporna voda, topla podatna planinska trava, narančasta rijeka, planinski seljaci koji žvaću lišće koke zbog energije, zbunjujući razgovori s Davidom na Suncu. Zadrijemala sam. * * *

* * *

Probudila sam se od trzaja auta zbog rupe na putu. Tama je prekrila sve, a peruanske zvijezde svjetlucale su poput komada niskoletećeg kristala. Moj peru anski vozač flegmatično je vozio dalje. Ulazak u Limu doimao se kao ulazak u nerazvijeni svijet. Pokušavala sam ne gledati. Kolibe u kojima su živjeli ilegalni stanari nizale su se na obje strane ceste. Ljudi su besciljno lutali. Tvornice su ispuštale prljavi dim u ionako zagađeni noćni zrak. Oblaci su visjeli nad gradom, vlažni i gusti i truli, zaklanjajući blještavu lje potu drugog svijeta iznad njih. Bilo mi je hladno pa sam obukla svoj kaput boje maslaca, Ralpha Laurena kako bih se pripremila za New York. Čovjek je zaustavio auto ispred zrakoplovne tvrtke Varig i pomogao mi s koferom. Zahvalila sam mu i sjetila se da mu ne tre bam dati novac. Rukovali smo se. Nasmiješio se i odvezao u staroj krntiji koja je bila poput doma u planinama. Potvrdila sam kartu i odmah otišla u zrakoplov. Nakon dvosatnog leta na visi ni od oko 10 000 kilometara, ugledala sam na obzoru električnu oluju koja je iz gledala kao da se Kraljevstvo nebesko sudara samo sa sobom. Munja je zaparala nebo koje je zasvijetlilo kao da je dan dokle je sezao pogled. Golema snaga elek triciteta nagnala me je da se šćućurim na sjedištu osjećajući se nesigurnom po put buhe. Ništa nije bilo moćnije od prirode. Osim kako kažu David i Mayan i John i Ambres i McPherson i Cat i Cayce, i - sad sam shvaćala - mnogi, mnogi drugi, ništa nije bilo moćnije od kolektivne ljudske misli, te beskrajno elastične mreže snage koju zovemo ljudska svijest, te zajedničke ljudske energije koju nazi vamo našom dušom. Činilo mi se da trebam istražiti beskrajne svjetove. I ja sam željela, zaista sam željela znati. Možda ne možemo fizički dokazati postoji li duša ili ne. Nisam bila sigurna da je to uopće bitno. Možda je stvarnost ionako bila samo ono što smo vjerovali da jest. Tako bi sva opažajna stvarnost bila istinska. Možda je to bila lekcija koju sam učila - učila sam misliti bez ograničenja... vjerovati da je sve moguće... vjerovati da čovjek može učitini sve, uzdići se u visine, postati sve. A na nama je da takvu stvarnost svatko iznova nauči Možda je tragedija ljudskog roda bila u tome što smo zaboravili da je svatko od nas božanski. A kad to shvatimo, moći ćemo iskorijeniti strah iz svog života. Iskorjenjujući strah, iskorijenit ćemo i mržnju. I puno više od toga. Zajedno sa strahom oslobodili bismo se pohlepe i rata i ubijanja. Strah je bio korijen i zatvoreni krug u kojem su se vrtjeli naši životi - strah od neuspjeha, strah od boli, strah od poniženja, strah od samoće, od toga da nas nitko ne voli, od nas samih, strah od smrti, na kraju strah od straha. Strah je sam po sebi bio podmukao, zarazan, svojom neosnovanošću prijetio je da nam preplavi cjelokupan život. Možda je zato vjerovanje u smrt bilo najneosnovanije od svih. Da smo doista znali kako zapravo nikad ne umiremo, kako uvijek dobivamo drugu priliku, da nikak va bol, nikakvo poniženje, nikakav gubitak nikad nije konačan, potpun i vječan, možda bismo mogli razumjeti da se nemamo čega bojati. Možda su ljudska bića svoju sklonost kompliciranju iskoristila da bi izbjegla odgovornosti da budu ono

što zapravo podrazumijevamo da jesmo od početka - u osnovi sastavni dio ono ga što nazivamo "Bog", te da smo bez ograničenja, gospodari svog vlastitog bo žanskog potencijala. Sjedila sam u tišini, napeta, privezana za sjedište sigurnosnim pojasom - čo vjekovim odgovorom na električnu oluju koja bjesni oko nas. Zrakoplov se tre sao i snažno poskakivao u zastrašujućem razmetanju okrutne moći prirode koja se vidjela sa svakog prozora. Noć s pretvorila u grmljavinom prošaranu električnu svjetlost dana, munja za plamtećom munjom osvjetljavala je oblake i boje i obrise neba i nalete kiše u oluji što je bjesnjela oko našeg malog zrakoplova. Nitko nije govorio. Nitko nije vrištao. Koliko sam mogla vidjeti nitko nije plakao. Nismo imali izbora. Ovakvi su trenuci, pomislila sam,

prisiljavali čovjeka da misli i proširi svoju svjesnost izvan onoga što su nas naučili. Takvi su trenuci, premda prekrat- ki i previše udaljeni, djelovali kao katalizatori za naše malo bolje shvaćanje unu tarnjeg nadzora za koji smo uistinu bili sposobni. Nitko u zrakoplovu nije se mo gao boriti s olujom. Nitko je nije mogao svladati. Nitko je zapravo nije mogao ra zumjeti. Ona je naprosto bila. A ta nas je elementarna kriza zbližila jedne s dru gima, dijelili smo iskustvo bez ijedne izgovorene riječi. Čvrsto sam odlučila da se opustim, počevši od stopala. Zatim sam išla sve više, članci, noge, ruke, šake, solarni pleksus i prsa. Djelovalo je. Počela sam se osjećati kao da sam dio zrakoplova koji se trese i poskakuje. Disanje mi se ujed načilo. Srce mi je prestalo ludo udarati. Kapi znoja oko struka i na čelu, ohladile su se. Zatim sam zastala i shvatila da sam upravo nadvladala strah koristeći um kako bih nadzirala tijelo... pozitivnim mislima inzistirarala sam na tome da se ne bojim. A što je upravljalo mojim umom? Mogla sam samo reći moja duša. Moja je duša znala da će sve biti u redu, bez obzira što se dogodi tijelu. Moja duša - moj vlastiti nadsvjesni pojedinačni dio univerzalne energije - vjerovala je daje ona dio svega, pa čak i ove razbješnjele, neukrotive oluje. Moja je duša znala da će preživjeti, da je vječna, da živi i da je neograrničena u svom shvaćanju da je i ovo što se sad odvija, samo dio velike pustolovine koju zovemo život. Smirena i iscrpljena zaspala sam.

26. poglavlje

Jutros prije zore uspeh se na brijeg i pogledah prepuna nebesa. I rekoh svome duhu: Kad spoznamo tajnu svih tih nebeskih tijela i u svaku radost i znanje o njima proniknemo, hoćemo li tad ispunjeni i zadovoljni bit? A duh moj reče: - Ne, tek ćemo se uzdići, proći i nastaviti put. Postavljaš mi i druga pitanja, znam, odgovaram ti da odgovora ne znam, moraš ga otkriti sam.

Walt Whitman Pjesma o sebi

Kad sam stigla u New York odmah sam se našla s Bellom. Bio joj je rođen dan i njezino osoblje koje joj pomaže s kampanjom organiziralo je dobro- tvornu zabavu u Studiju 54. Bella je znala da sam bila u Peruu; rekla sam joj da sam meditirala u kolibici u Andama. Pročitala je moje knjige i znala da se rado upuštam u svakovrsne neo bične pustolovine. U svakom slučaju, nije bilo vrijeme za razgovor. Rekla sam joj da sam se dobro odmorila u svojoj glinenoj kolibici i ona sa nasmijala, prevrnu- la očima, a zatim se posvetila strategiji kampanje, vrativši se poznatoj vrsti ludila. Pomno sam promatrala, očekujući nešto što će potvrditi ili opovrgnuti ono što mi je Maria rekla u Andama. Danas je Bellino odustajanje od izbora za gra donačelnika New Yorka davna povijest. Nije čak stigla niti do finala. Ed Knoch, taj visoki, proćelavi tip dugih prstiju, pobijedio je bez konkurencije. Da sam barem još nešto pitala Mariu.

* * * Uslijed niza događaja koji su doveli do mog putovanja u Peru i samih događaja u Peruu, počela sam voditi život ispod života koji je bio vidljiv većini

mojih prijatelja. Glumila sam u filmovima, plesala i pjevala u svojim televizijskim emisijama, išla na turneje i nastupala uživo. Bila sam još uvijek prilično aktivna u pokretu za ženska prava, politici i borila se za ljudska prava, ali sam spoznala da mi je daleko draže putovati i razmišljati. Veza s Gerryjem se ohladila i prekinula. Gledano iz novog ugla doista se do imala kao nešto iz prošlog života... Obožavala sam putovati jer mi je to pomagalo da steknem točniji i objektivniji pogled na svijet i sebe samu. Proputovala sam cijelu Europu, skandinavske zem lje, jugoistočnu Aziju, Japan, Australiju, Kanadu, Meksiko i boravila u brojnim američkim gradovima. Što sam više putovala, to sam više učila o duhovnoj dimenziji života, i sve je bolje razumjela. Moja uvjerenja oblikovala su se i

potvrđivala kamo god sam išla. Otkrila sam da je teorija o napredovanju duše kroz proces reinkarnacije sa stavni dio filozofije novog doba, ne samo u Kaliforniji već i širom cijelog Zapada. Kad god bih se ozbiljnije zadubila u to, otkrila sam da su ljudi željni usporediti zabilješke o svojim osjećajima i sjećanjima na prošle živote, te o duhovnoj svjes nosti. Obično bi vrisnuli od sreće uvidjevši kako je dobro ozbiljno porazgovarati o takvim teorijama s nekim tko nije mislio da su ludi. Neki od njih bili su obični građani zemalja iz kojih su bili. Neki su bili na vrlo utjecajnim položajima u poli tičkim i novinarskim krugovima. Ovi drugi vrlo su brižno zadržavali svoja uvjere nja samo za sebe i bili duboko žalosni što su to primorani činiti. Unatoč tome, nisam željela govoriti o sebi. Željela sam i trebala opoziciju, kri tiku, ispitivanje. To sam najprije tražila u knjigama i otkrila da najuvjereniji skepti ci zagovaraju najozbiljnija uvjerenja. Ne znam zašto me to iznenadilo. Ljudi koji ma su duhovnost i viša svijest bili istinski važni, više od svega nisu željeli biti shva ćeni kao varalice, šarlatani, zavedeni proroci ili malograđanski mistici. Saznala sam da su provedeni čak višegodišnji pokusi na svim područjima parapsihologije. Literatura na tu temu bila je golema - gotovo nevjerojatna - zadirala je u prošlost sve do drevnog sumerskog klinastog pisma, zatim stoljećima preko egi patskih svitaka, grčkih govornika, hinduističkih svetih spisa, druidske tradicije, esenske književnosti, zapisa tajnih društava poput Masona i mnogih drugih; te dalje do zabilježaka Carla Junga i brojnih suvremenih parapsiholoških istraživa nja. U toj potrazi uvijek se naglašavaju potrebna prepoznavanja mogućnosti širenja ljudske svijesti kako bi čovjek mogao živjeti punijim i mirnijim životom sa i kroz duhovnu dimenziju. Dok sam čitala, razgovarala sam s različitim ljudima o njihovim uvjerenjima. Uvijek je iznova najjača predrasuda na koju sam nailazila bila čvrsto ukorijenje na u umovima onih koji su se smatrali intelektualcima i pragmatičarima. To su bili oni ljudi koji su automatski negativno reagirali na riječi poput vidovnjak, astral no, duhovna dimenzija i nisu se mogli osloboditi tog uvjetovanog refleksa. Nakon nekog vremena počela sam shvaćati da ne postoji druga vrsta odbi janja duhovnih vrijednosti, neki su ljudi očito imali istinsku potrebu za takvim ot-

porom. Oni su se pomirili sa svijetom kakav jest, prihvaćajući čuda i radosti što ih život pruža, i jednako tako prihvaćajući strah, bol i očaj. Takvi su ljudi hrabro prigrlili cjelinu, voljni i željni da idu do kraja, ali su uvijek u kompasu svog života vidjeli da je ovaj život jedini koji imamo. Neka druga dimenzija koja možda ima - ili nema - odlučujući utjecaj na njihove boli i radosti bila je samo zadnja kap koju nisu mogli ili nisu željeli prihvatiti. Želim istaknuti da sam dobro znala kako se osjećaju. Kad je dosta, onda je na kraju dosta. A ipak... A ipak kamo god sam išla, neprestano sam nailazila na duboku potrebu za duhovnošću i proširenjem svijesti i potrebu ljudi da se udruže i ulože svoju ener giju u nešto što funkcionira. Saznala sam da su mnogi ljudi iskusili doživljaje slične mojima: neki su se bavili kanaliziranjem, sjećanjem iz prošlih života, razvojem duhovne svijesti i čak kontaktirali s NLO-ima. Otkrila sam da duhovne zajednice poput Findhorna niču svugdje u svijetu. Posjetila sam neke i boravila u nekima od njih. Pitala sam se znači li ulazak u doba Vodenjaka (kako to nazivaju astrolozi i astronomi) također ulazak u doba ljubavi i svjetlosti. Te su dvije riječi najčešće opisivale osjećaje povezane s otkrićima novog doba. Neki od svjetskih vođa go vorili su o duhovnosti - Pierre Trudeau poticao je "udruživanje u ljubavi" prema čovječanstvu. Zbigniew Brzezinski govorio je o "rastućoj čežnji za nečim duhov nim" u svijetu tehnologije, gdje se pokazalo da materijalizam naprosto nije do voljan. Duhovna čežnja očito nije zaobišla današnju politiku, uvjerena sam da nije ni u prošlosti. Niti je želja za izdizanjem iznad materijalne razine života bila nešto novo. Vratila sam se knjigama o američkom transcendentalnom pokretu. Neki od pripadnika pokreta bili su Ralph Waldo Emerson, Henry Thoreau, Bronson Alcott (otac Louise M. koja je postigla uspjeh Malim ženama) i deseci drugih. Protivili su se pretjeranom intelektualiziranju i općeprihvaćenom običaju da se vjeruje samo u ono što

se može vidjeti i dokazati. Otkrili su da je to ne samo ograničavajuće već i na kraju rasipanje energije, jer se unutar takvih granica ljudske mogućnosti nikad neće moći potpuno razviti. Vjerovali su da je ono što je uistinu bitno za pravo nevidljivo, nedodirljivo - ali ne i nestvarno. Ustvari, vrlo je zanimljivo da su Američku revoluciju zamislili i inicirali oni ko ji su vjerovali u duhovni svijet kao sastavni dio njihovih života. Dok sam ponovno čitala o tom razdoblju američke povijesti, shvatila sam koliko sam toga zaboravi la, koliko su metafizički odvažni bili ti revolucionari. Naši praoci - Thomas Jefferson, Thomas Pine, John Adams, Benjamin Franklin, George Washington - svi su bili transcendentalisti. Njihova uvjerenja vidljiva su kroz cijeli Državni pečat Amerike, na čijoj pole đini stoji: "Poredak Novog doba počinje", zajedno s trećim okom na vrhu velike piramide u Gizi što stoji na novčanici od jednog dolara! Takvom su simbolikom naši osnivači transcendentalisti protkali rađanje SAD. Počela sam više čitati o tim ljudima i shvatila da su duboko osjećali prijetnju starog poretka u doba razvoja svog novog razmišljanja. Transcendentalisti su

crpili svoje ideje iz kvekerske i puritanske tradicije, no isto tako iz njemačke i grčke filozofije, te istočnjačkih religija. Kad su ih optužili da preziru povijest, od govorili su da se ljudski rod i treba osloboditi svoje povijesti. Vjerovali su da su svi opažaji relativni. Vidjeli su kroz svoje oči, a ne sa svojim očima. Sve je upućivalo na to da unutarnja preobrazba mora prethoditi društvenoj re formi. Neprestano su naglašavali potrebu za osobnom preobrazbom, ali kad se Američka revolucija pretvorila u industrijsku revoluciju, transcendentalisti su bi vali sve više izolirani i pogrešno shvaćeni. Amerikanci su mislili samo na tehno logiju i strojeve. Dobili su naziv okultisti i počeli raditi unutar vlastitog kruga. Krajem devet naestog stoljeća, najgori strahovi naših praotaca su se ostvarili. Sad smo potpuno na materijalnom putu - naše duhovno nasljeđe ugušila je industrijalizacija, a u udžbenicima povijesti jedva da se spominju naši mistični počeci. No duhovni sustav vjerovanja naših revolucionarnih praotaca ipak je našao put do umjetnosti i književnosti. Na primjer, William Blake je bio uvjeren da su američka i francuska revolu cija samo prvi koraci svjetske duhovne revolucije. Isto kao što su na Blakea utjecali njemački mistik i pisac i filozof Jacob Boehme, te Emanuel Swedenborg; sad je Blake utjecao na pisce i umjetnike i poli tičare čije je vrijeme tek dolazilo: Nathaniel Hawthorne, Emily Dickinson, Herman Melville, John Dewey, Thoreau, Gandhi, Martin Luther King - svi su duboko vjerovali u metafizičku dimenziju koja na kraju može objasniti tajnu života. Čitala sam i čitala, i sve slobodnije razgovarala s ljudima o svojim iskustvima na duhovnom putu. Činilo se da su mnogi od njih željeli uspostaviti ravnotežu između svog unutarnjeg i izvanjskog života. Mnogi su u duhovnom kanaliziranju tražili odgovore s "druge strane". Upravitelji studija, predsjednici banaka, novinari glumci i glumice, glazbenici, pisci, kućanici21i kućanice prisustvovali su duhovnom kanaliziranju poput mene. Nitko nije sumnjao u vjerodostojnost postupka. Samo su nastojali shvatiti infor macije koje su primali - o prošlim životima, psihološke podatke, savjete o pre hrani i liječenju, te znanstvene podatke: podatke o Atlantidi, Lemuriji, stvaranju svemira, izvanzemaljcima... o svemu čega se čovjek mogao dosjetiti i pitati. Duhovna bića (bez tijela) postali su im prijatelji i uzdanici. Ljudi su raspravljali o njihovim osobnostima, njihovom humoru, njihovom razumijevanju kao da su tje lesno prisutni. Kroz razgovor sa stotinama ljudi koji su posjećivali seanse, shvatila sam da im je ugodnije kad su međusobno otvoreni jedni prema drugima, za razliku od onih koji u svojim životima nemaju potrebu da spoznaju vlastitu duhovnu dimenziju. Nije to bio religijski osjećaj. Niti najmanje. Bila je to naprosto spoznaja da je biti bez duhovne spoznaje, jednako kao i biti bez ruku ili nogu. Neki su postavljali sumnjičava pitanja kad bi im postalo preteško. Ali svi oni s kojima sam razgova-

21 muškarac koji brine o domu dok žena odlazi na posao

rala samo bi nastavili govoriti. Govorili su mi o ostvarenim predviđanjima što su ih dobili tijekom kanaliziranja. Rekli su mi kako su neke informacije o prošlim ži votima izmijenile njihov pogled na sadašnji život. Ispričali su mi kako su im se praznima doimali životi njihovih prijatelja koji nisu dijelili njihovo zanimanje - s kojima nisu mogli razgovarati o duhovnim stvarima. Nisu svi bili povučeni kad sam ih ispitivala, ali svi su mi priznali kako im je teško razgovarati s drugima koji to ne razumiju. Živjeli su svakodnevni život obo gaćeni spoznajom da imaju potporu jedni u drugima, ali uglavnom ih je najviše usrećivala i radovala činjenica da ostvaruju sve bolji kontakt sa svojim duhovnim sebstvom. Neke od njihovih sveza i dugih prijateljstava na kraju su se raspale, jer više nisu mogli otvoreno govoriti o svojim duhovnim uvjerenjima i vrijednostima, a nisu mogli trpjeti ironična i intelektualna ograničenja iz prošlosti. Neki su pri znali kako su osjećali da je nužno da vode dvostruki život - iz straha da ne povri jede one koje vole. Istodobno je i znanost vodila svoju borbu. Pročitala sam u New York Timesu da su znanstvenici bili prisiljeni objaviti svoju teoriju "Velikog praska" u stvaranju svemira. Doimalo se da su teolozi ipak bili u pravu. Biblija je govorila istinu i znanstvenici su to morali priznati. Svemir je nastao odjednom, uslijed eksplozije golemih razmjera, "u jednom trenutku u vremenu", prije otprilike dvadeset mili jardi godina. Sada su se slagali astronomski, znanstveni i biblijski opisi Postanka, što je uglavnom razočaralo i u najmanju ruku "frustriralo" većinu znanstvenika. Svemir se na nekim mjestima širi više od stotinu milijuna kilometara na sat. To znači da negdje mora postojati početak. Dakle pitanje koje su znanstvenici postavili glasilo je: - Što prethodi početku? Sad zaključuju: - Morala je postojati Božja volja koja je ni iz čega stvorila prirodu. Dakle možda je teološko objašnjenje zaista davalo odgovor. Znanstvenici su mogli otkriti podrijetlo ljudske vrste na planetu, kemijske sastojke samoga života, stvaranje zvijezda iz prvotnih maglica: ali sad su došli do čvrste zapreke. U članku kojega je napisao Robert Jastrow, direktor Nasinog instituta Goddard za svemir ska istraživanja, stoji: "Za znanstvenika koji ima potpunu vjeru u moć razuma, priča se završava poput noćne more. Izmjerio je planine neznanja, dosegnuo naj viši vrh, a zapeo i pao preko posljednjeg kamena, gdje ga je dočekala skupina teologa koji tu sjede već stoljećima."

* * * Činilo se kao da cijeli svijet juri u sukob sa samim sobom. U posljednjih sto tinu godina napredovali smo više i brže nego u svim proteklim razdobljima, oso bito na području tehnologije, čijem je uspjehu dorasla samo činjenica da različite znanstvene grane doslovno pucaju od novih otkrića. A taj brzi razvoj i dalje se odvija. Jedni žive sjećajući se potpuno drugačijeg svijeta u kojem su živjeli u dje tinjstvu kad je tempo života bio sporiji, pa su imali vremena svratiti k susjedima i družiti se; dok drugi koji su odrasli u dobu televizije i telefona, pripadaju kom pjutorskoj generaciji kojoj je čitanje dosadno i teško, a pisanje rukom nezgodno.

Energija kojom je nabijeno ovo razdoblje zbog ubrzanih otkrića na svim po dručjima izmijenila je vrijeme. Doživljavali smo neku vrstu proširenja vremena, neku vrstu osjećaja rastegnutosti vremena izazvanu podizanjem razine adrenali na u trenutku teške krize: ali to širenje, ta kriza odvijala se u golemim razmjeri ma, suočavamo se s njom svakoga dana svog života. Nije ni čudo da se sve više ljudi okreće duhovnoj dimenziji u potrazi za cjelovitošću, što se izgubila u vrtlogu energije koja vibrira kroz njihove živote. Što je život postajao žešći, to su više os jećali potrebu da nadziru te energije. Sad mi se činilo da je ta potraga, taj osjećaj duhovne dimenzije, to okretanje k Izvoru unutarnje snage neizbježno; proces nastojanja ljudske vrste da uhvati ko rak sa sobom; ubrzana duhovna otkrića prate energiju otkrića na drugim po dručjima. K tome, duhovna otkrića po mojem mišljenju bila su bitna sastavnica, ako ne želimo postati dezorijentirani drugim energijama koje odašiljemo. Trebali smo se smiriti u središtu, osjetiti unutarnju sigurnost koja opušta i usklađuje našu vitalnu energiju, tako da možemo usmjeravati vlastite energije, a ne samo reagi rati adrenalinom na vanjske podražaje. Kako

je moje duhovno zanimanje i iskustvo raslo, pisala sam sve više o nje mu. Ispočetka sam to radila isključivo za sebe, zato što mi je pomagalo da sebi razjasnim ono o čemu sam razmišljala, k tome, oduvijek sam voljela pisati o stva rima koje mi se događaju. Ono što sam oduvijek voljela, sad je dobilo novu di menziju. Cijeli svoj život sagledala sam u novom svjetlu, ali ponekad sam se pita la kako će čitatelji reagirati na ono što stavljam na papir, ako to ikad napišem u knjizi. (Sad su mi već trebali duhovni vodiči da mi opišu kakve reakcije mogu očekivati od mnogih intelektualaca koje sam poznavala - od svih onih koji nisu imali niti mrvicu iskrenog prijateljstva koje bi im pomoglo da se smekšaju. Ali bilo mi je dosta slijepih ulica u filozofiji - i nisam željela dići ruke od ljudskog roda.)

Što se mene tiče ovdje i sada, došla sam do neke vrste raskrižja. Još uvijek sam se morala boriti sa strahom od pisanja o ovoj temi s novog stajališta. Dakle što bi mogao čovjek učiniti kad se suoči - premda je to bilo postupno suočava nje - sa shvaćanjem da je život kakvim je dotad živio, bio samo djelomično istinit? Nikad nisam bila osoba koja je bježala od bilo čega. Nisam to namjeravala učini ti ni sada. Što se tiče očitovanja u javnosti, već sam se javno očitovala u politici, o borbi za ženska prava, o društvenim promjenama, ratu i o onome za što sam vjerovala da je nepravda. Bila sam javna osoba. Takav je bio moj karakter. Nisam navikla zadržavati za sebe ono što me zanimalo ili ono u što sam vjerovala. Puno sam razmišljala o tome tijekom svakog razdoblja svog života. Odrasla sam javno. Puno sam grešaka napravila javno. Bila sam i u pravu i u krivu javno. Smijala sam se i plakala javno, zaljubljivala se javno, pisala javno, ispričavala se javno i sada pretpostavljam da ću morati reći što mislim o ljudskoj duhovnosti i duhovnosti iz- vanzemaljaca javno. Pa neka tako bude. * * *

Razgovarala sam o tome s Bellom, kao i uvijek kad se radilo o zaista bitnim stvarima. Već sam joj davno ispričala sve što mi se dogodilo u Peruu. Znala je da nastavljam produbljivati svoja nova saznanja; da radim s medijima, iscjeliteljima i meditiram; da čitam klasike; da posjećujem duhovne centre i slično; te da na stojim proširiti i podići svoju svijest i dokučiti dimenzije koje su možda izvan mogućnosti shvaćanja. Sad sam joj pokušavala objasniti da politička rješenja kojima se ona bavila nisu davala ništa bolje rezultate nego u prošlosti i da je možda vrijeme da svatko od nas u svijetu sagleda život iz drugog kuta. Sjedile smo u restoranu na Man- hattanu koji je otvoren cijelu noć, nakon što smo u kinu gledale još jedan film koji je izrabljivao nasilje i strah. - Ne možemo dalje ovako - rekla sam. - Svi smo užasnuti i prestrašeni. Mo žemo raznijeti planet svakoga dana. Život se raspada svud oko nas, a jedina rje šenja koja nudimo jesu više zakona i reda i više novca za vojsku. - Pa? - rekla je ona uputivši mi jedan od svojih prodornih pogleda. Dakle? Koje je tvoje rješenje? - Pa - oklijevala sam. - Eto vidiš. Za početak mislim da smo svi postali robovi vlastitog straha. Stalno očekujemo da će nas snaći velika nevolja, do te mjere da nas gotovo raduje kad stvari podu k vragu. Bella je spustila ruke u krilo i promatrala svoju ponoćnu salatu. - Pa dobro - rekla je - u redu, neka stvari pođu k vragu. Političari se moraju nositi s tim. - Zar nisu možda prezauzeti s izlaženjem na kraj s neredom, pa nemaju vre mena da razmisle malo kako ga prekinuti? Bella je slegnula ramenima. - To nije nešto o čemu možeš općenito rasprav ljati. Već si se dovoljno bavila politikom da to znaš. Dakle, na što ciljaš? - Strah, Bella. Strah. Strah od smrti; strah od holokausta koji smo sami uzro kovali; strah od budućnosti ili strah da je nećemo imati, jer smo po prvi put u povijesti doslovno sposobni uništiti svijet; strah od puno sitnijih stvari, kao što su gubitak posla ili obitelji ili naklonost prijatelja i susjeda... - Čekaj malo. Strah je savršeno prirodna stvar - u nekim situacijama on je zapravo zdrav. Čovječanstvo ne bi stiglo gdje jest bez straha. - U redu. Ali po istom načelu, čovječanstvo ne bi stiglo tu gdje jest da je uvi jek dopuštalo da strah upravlja njime. Ne kažem da je loše bojati se, ali opasno je dopustiti strahu da upravlja našim životom. Povrh toga meni je vrlo važna či njenica da je većina tih strahova nepotrebna. - Kako to? - Pa, iskreno govoreći, Bella, kod mene je sigurna vjera u istinsko

postojan je duše, mislim kao stvarnosti, dovela do potpunog preokreta. Nisam do toga došla lako. Ali sad sam tu i vjerujem da svatko ima dušu ili bolje rečeno jest duša, božanski Izvor koji je puno puta živio prije i živjet će ponovno. - Oh - rekla je, kršeći ruke - trebali bismo se samo opustiti i sve prepustiti svemirskom planu je li tako?

- Nije - rekla sam. - Ne bih to tako rekla. Pretpostavljam da je to zapravo pi tanje ulaganja što je moguće više pažnje i tolerancije u odnos prema sebi i drugi ma s kojima dolazimo u kontakt, zbog saznanja da će nam se sve što dademo vratiti. Želim reći da svatko od nas mora početi od sebe, jer je to sve što zapra vo i možemo nadzirati. - Znači li to da se povlačiš iz politike, pokreta za ženska prava i svega? - Nikako. Upravo suprotno. Sad ću se još više uključiti i raditi. - Pa u čemu je onda razlika? - Razlika je u tome kako se osjećam. Promatram cijelu stvar iz novog kuta koji ne uključuje strah. Strah nas je sve izolirao i otuđio od samih sebe i od drugih. Mnoštvo je ljudi ravnodušno, apatično - Bože, znaš i sama kako je teško dobiti ljude da izađu na glasovanje. Daleko više ljudi se naprosto previše boji da bi se brinuli za druge ili vjeruju da ne bi ništa promijenili čak i da im je stalo. Ne shvaćaju da su su upravo oni ti za koje se ne usuđuju brinuti; oni su ti koji se povlače. Umjesto toga, gunđaju o onome što drugi rade. Uvijek se ponovno vraćamo na pojedinca. Ipak su oni ti koji se izoliraju od svega zbog straha. Sav ostali život na Zemlji buja od 'osjećaja'. Ljubav ili privrženost dimenzija je koja nam ponajviše nedostaje. Što se mene tiče, oni koji ne vjeruju u duhovno, u dušu i reinkarnaciju i slično, mogu početi upravo odatle, neka dopuste svojoj mašti da im pomogne da zavole; a ako i ne dođu dalje od toga, svijet će ipak biti ljepše mjesto. Ali ono u što čvrsto vjerujem jest da se svatko od nas može oslo boditi straha ako iskreno shvati vlastitu duhovnost, prihvati je i dosegne višu svi jest, a rezultati će biti zapanjujući. - Ne shvaćam. Navedi neki primjer - reče Bella. - Mislim, s obzirom na to kamo ovaj svijet ide, koga možeš navesti kao primjer? Razmišljala sam nekoliko trenutaka i gotovo nesvjesno rekla: - Anwar Sadat, na primjer ili Martin Luther King ili Buddha ili Krist ili Majka Tereza ili Gandhi. Svi su ti ljudi vjerovali u viši svemirski plan koji im je omogućavao da vjeruju u čovjeka i njegove mogućnosti. Oni su naglašavali pozitivno. Tu su također i Thomas Jefferson, Thoreau, Voltaire - i mnogi drugi. - Aha - reče Bella. - Ali što si ono rekla, u što su oni vjerovali? - U neku vrstu višeg sklada; da su oni dio većeg plana koji nije vezan isklju čivo za iskustvo ovoga života. - Hoćeš reći da su svi oni vjerovali u reinkarnaciju? Otpila sam malo crnog vina prisjećajući se onoga što sam pročitala o praoci- ma Američke revolucije; o njihovom zanimanju za mistične pokrete i učenja i po stojanje duše. - Ne nužno - rekoh. - Ali Jefferson i Washington i Ben Franklin - ustvari, većina onih koji su potpisali Prvih deset amandmana i sastavili Ustav, tvrdili su da vjeruju u oblik nove Republike što će se temeljiti na duhovnim vrijednostima. A te vrijednosti, u koje su vjerovali, potječu još od hinduističkih svetih spisa i egipatskog misticizma. Zato su stavili piramidu na novčanicu od jednog dolara -

ustvari, dolar i Državni pečat puni su duhovnih simbola koji ih povezuju s razdobljima daleko prije revolucije. Sva pretkršćanska vjerovanja imala su sveze s reinkarnacijom. - Pokazat ćeš mi svoja istraživanja? - upita Bella. - Naravno. Samo to spominjem jer su i oni bili političari, premda nitko od današnjih političara nije upoznat s podrijetlom demokracije. Vidim da su rastro jeni zato što je sve u takvom kaosu, ali kad bi se neki od njih upoznali s onim što su naši praoci uistinu namjeravali, kad bi se mogli poistovjetiti s prvotnim načeli ma, možda bi drugačije glasovali i promijenili prioritete koje sada drže najvažni jima. Možda bi čak uspjeli skrenuti s razornog puta na kojem smo sad. Bella je zapalila cigaretu i bacila šibicu u pepeljaru. - Dakle ti vjeruješ da su ljudi dio puno većeg plana nego što većina nas misli. Naše ideje i vjerovanja skre nuli su s puta i zato smo tako grozno zeznuli svijet? - Točno. Osim onoga 'većina nas'. Većina stanovnika svijeta vjeruje u reinkar naciju i veći plan.

Zapadnjaci su oni koji su izostavili bitan dio. - A što je bitan dio? - Pretpostojanje duše - činjenica da smo živjeli puno puta i živjet ćemo još puno puta, sve dok se ne izjednači zakon uzroka i posljedice. Bella je razmišljala neko vrijeme, uvukla dim cigarete i dugo izdisala. - Slušaj - rekla je - odgojena sam u ortodoksnoj židovskoj tradiciji i duboka vjera u du hovno biće mi nije strana. Nikad mi prije nije takvo što rekla. - Ali - nastavila je - vjerovati u dušu je jedno. Vjerovati u reinkarnaciju duše nešto je sasvim dru go. Možda si u pravu u svezi s onim što osjećaš i u što vjeruješ, ali ja se ne mogu složiti s tim. Premda ću ti priznati jedno - voljela bih da mogu. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. - Zašto, Bella? - Zato - polako je izgovarala - što bih onda mogla vjerovati da će se sve na kraju dobro završiti, čak i ako ja ne budem imala nikakva udjela. Ne bih se mogla tako snažno boriti da poboljšam stvari. Možda mi je potreban izazov. Ali, dušo moja, kad ljudi poput mene ne bi dobro igrali svoje uloge, možda stvari i ne bi završile tako dobro. Shvaćaš? Ispuhala sam nos. - Pretpostavljam - rekla sam. - Da, shvaćam. Možda svatko od nas ima vlastitu ulogu, ali mislim da će izazo va, unatoč svemu, uvijek biti. Ili možda ti je u ovom životu potrebno da tako raz mišljaš. Ja pouzdano znam da sam ja živjela različite živote u različitim vreme nima. Zbog toga se na toliko mjesta u svijetu osjećam kao doma. Obično osjećam da sam tu već bila. I tek učim vjerovati u osjećaje za koje me um uvjerava da su smiješni. Poanta je u tome da ako se to dogodilo meni, onda se zacijelo moralo dogoditi i drugima. Koliko si puta nekoga srela i istog ga trena prepoznala kao ono što još uvijek nazivamo 'srodnom dušom'? - Pa, da. - Bella je pazila na riječi. - A ti tvrdiš sa svog stajališta da vjeruješ kako smo svi dio jedni drugih - kao i dio većeg plana? - Točno. Upravo se tu u priču uklapaju bića bez tijela. Ako sam već živjela puno života, što sam onda radila između svakog života? Mislim, gdje sam bila?

Ako je energija moje duše provela neko vrijeme u eteru, kao što kažu mistični tekstovi, kakva je onda razlika između mene u razdoblju između života i Toma McPhersona danas, koji kaže da je biće koje govori kroz Kevina? Hoću reći, možda postoje mnoge druge dimenzije stvarnosti od kojih je ova zemaljska samo jedna. Bella me je gledala ispitivački. - Pokušavam shvatiti, - rekla je - kako si se ti upetljala u sve to. Kako se to dogodilo? Znam da ti i svi drugi poznati i inteligentni ljudi koji vjeruju isto što i ti, niste udareni. Pa što se onda događa? Naslonila sam se na stolcu. - Ne znam, Bellitchka. Možda je život samo sve mirska šala. Mi sve to shvaćamo preozbiljno. Pokušavamo ozakoniti moralnost umjesto da je živimo, osuđujemo sve oko sebe koji misle drugačije od nas, a mož da ne postoji samo jedna stvarnost. Možda je sve stvarno - zemaljska razina, astralna razina, jednostavna razina, ne znam. Samo znam da ono što sam ja na učila, doživjela i pročitala, ne mogu ignorirati. I zašto bih? Neki od najvećih umo va na ovom planetu vjerovali su u ono što ja tek počinjem shvaćati. Zato ću to istraživati, ne samo zato što sam znatiželjna već i zato što me to usrećuje. Bella se nasmiješila. - U redu, s tim se mogu složiti. Pa, reci mi koliko je to uistinu promijenilo tvoj život. To je ono što me zapravo zabrinjava. Razmišljala sam nekoliko trenutaka, pokušavajući naći riječi kojima bih utje šila svoju prijateljicu. Na kraju sam rekla: - Bella, čudno je, ali spoznaja da po stoji zakon uzroka i posljedice pomogla mi je da osvijestim koliko je dragocjen svaki trenutak svakoga dana. - Kako to ide? - pitala je. - Ništa - doslovno ništa - nije beznačajno. Svaka misao, svaki pokret, sve što kažem i uradim nosi energiju koja je, nadam se, pozitivna. U pozadini uma ne prestano sam svjesna da uistinu postoji sklad, mislim, kao stvarna energija i Izvor na kojega se mogu priključiti. Svjesna sam da za sve što se događa postoji razlog. Isto tako, znam da će mi se svako dobro koje učinim, svaka radost koju podije lim s drugima, svaki doprinos, makar to bile tek riječi 'Dobro jutro!', negdje, jed nom vratiti. Nije to samo skupljanje pozitivnih bodova. Naprosto se u sebi osje ćam neizmjerno bolje. Prožima me nekom vrstom osjećaja da živim u svemiru sada. Svaka sekunda tog sada postaje bitna. Ustvari, mislim da možda polako shvaćam na - i to kakav - cjelovit način, da su prošlost, sadašnjost i

budućnost međusobno ovisne, te da su zapravo jedno te isto. - I nećeš se povući iz svega i otići meditirati u kolibi? Nasmijala sam se. - Neću, obećavam ti, neću. Morala sam neko vrijeme izbi vati dok sam istraživala sve to. Trebale su mi godine da dođem gdje sam sada. Ali sada, život mi je dobio novu dimenziju, to mi je donijelo neizmjernu radost i ne presušan izvor energije. Znači da se mogu još potpunije uključiti nego prije. Samo što sada ne doživljavam život kao bitku. Upravo suprotno, vjerujem da on može biti raj i što je još važnije, da to trebamo i očekivati. To je sada za mene stvarnost. Promišljanje o negativnom, samo povećava njegovu snagu.

- Ali, dušo, negativno postoji. I s njime se mora razračunati, zar ne? - Naravno. Ono što govorim jest da puno toga postoji zato što mi to želimo. Mi moramo vjerovati u pozitivnu stvarnost upravo ovdje na Zemlji, jer ako vjeru jemo u nju, omogućit ćemo joj da se i ostvari. To je istinska snaga koju nosimo u sebi za promjene. Vidiš, Bella. Uzami prirodu kao učitelja. U prirodi nema moral nosti ili osuđivanja. Naravno, životinje ubijaju, ali da bi se nahranile, a ne zato što mrze, to nije 'sport'. Ne vidim da nas priroda osuđuje što je pokušavamo uništiti. Ona naprosto nestane ako je uništavamo. Ali onda se ponovno vrati, zar ne? Možda u drugom obliku? Dakle, prava lekcija u svemu ovome jest da je ži vot vječan bez obzira kako se mi nerazumno ponašamo. I vjerujem da su duše, nevidljiva bića dio cikličnog sklada prirode. Ništa nikad ne umire; samo mijenja oblik. Ako to tako shvatimo, onda je možda ovo znanost, a ne misticizam. Konobarica nam je donijela račun. - Pa - reče Bella - pretpostavljam da nikad nisi ništa mogla uraditi samo do pola, zar ne? - Ne. Bit će da nisam. I mislim da ono što želim postići, jest da budem potpu na. Po prvi put u životu počinjem shvaćati što zapravo znači biti potpun. Osobito kad to uključuje prepoznavanje svega što si ikad bio, što te dovodi do spoznaje tko si sada. Ne brinem o prošlosti i ne brinem se za budućnost. Mislim, djelujem i živim u sadašnjosti, koju je stvorila prošlost i koja stvara budućnost. To je kao što kaže Krišnamurti - svaka je osoba svemir. Ako spoznaš sebe, spoznat ćeš sve. - O, Bože - reče Bella. - Je li to način na koji se postaje senatorom? - Ne znam. Je li biti senator bolje nego biti ti? - Osuđuješ li me gospođo Prirodo? Primila sam je za ruku i potapšala je - Oprosti, još uvijek učim...

Izašle smo u vedru manhatansku noć. Pogledala sam u nebo i promatrala zvi jezde dok smo šetale zajedno, ruku pod ruku. Nijedna od nas nije govorila. Prošle smo nekoliko ulica prije nego što je Bella odlučila pozvati taksi. - Pa, dušo - rekla je - možda postoji način da se izbjegne svjetska katastrofa... - Hej, Bella - rekoh - znaš li odakle potječe riječ 'katastrofa' (disaster)? - Isuse - rekla je - što je sad? - Pa, potječe od latinske riječi disastrum i grčke riječi disastrato. Kad se to ras tavi, dis znači 'otkinut ili odijeljen od', a astrato znači 'zvijezda'. Dakle, osoba koja je 'disastrato', odvojena je od nebeskih tijela ili otkinuta od zvijezda. Ona zato doživljava ono što latinska riječ opisuje kao disastro - katastrofu. Bella je pogledala u nebo, pa u mene i namignula. - Mogu to prihvatiti - rekla je. - Samo za tebe. Poljubila me je; gledala sam je kako ulazi u taksi i juri Drugom avenijom. Odšetala sam natrag do svog stana, gledajući u nebo, sve dok nisam pronašla Sjevenjaču, Velika Kola i onda Mala Kola. Onda sam potražila Plejade, zviježđe * * *

Sedam sestara. Sjetila sam se kako sam o Plejadama pročitala u Knjizi o Jobu. Sjetila sam se kako sam istražujući otkrila da postoji sveza između Plejada, Velike piramide, Inka i Indijaca. Zastala sam i zagledala se u zviježđe Plejada pokušava jući zamisliti, na sebi dokučiv način, koliko su doista udaljene te zvijezde. Znan stvenici su tvrdili kako je nemoguće prijeći takve udaljenosti, da bi čovjek umro od starosti prije nego što bi stigao onamo. Ali zar nije misao brža od brzine svje tlosti? Hoće li ikada biti moguće putovati samo projicirajući vlastite misli? Mogu li misli nadzirati i pokretati fizičku materiju? Možda, je na kraju to mogla biti sveza između duhovnog uma i tehnologije - otkriće da je moć

duhovnog uma najveća od svih. Kad bismo učili razvijati tu moć, razvili bismo još višu tehnologiju. Dru gim riječima, kad bismo naučili uzdići naše duhovne misli, možda bismo mogli prenijeti tijelo kamo god bismo poželjeli. Hodala sam u pravcu svog stana, razmišljajući o svim ljudskim bićima koja su bila dio mog novog načina razmišljanja. Mislila sam na Bellu i što mi je značila sa svojom gorljivom, izazovnom osobnošću, tako dosljedna i odlučna u namjeri da svijet učini boljim mjestom. Sjetila sam se Mikea i njegove iskrene skepse, Gerrya i njegovih humanitarnih i političkih rješenja, Kevina i njegove sjajne čiste vjere, Cat i Anne Marie i mojih prijatelja u Švedskoj koji su mi pomogli pokazavši mi drugi svijet stvarnosti. Zatim sam pomislila na Davida i pitala se hoću li ga ikad ponovno vidjeti. Promatrajući kako se gradski autobus zaustavlja na postaji blizu ugla moje zgrade, vidjela sam kako ga taksi zaobilazi i prolazi kroz crveno svjetlo. Nasmijala sam se ludom, smiješnom kaosu koji je Manhattan. Posljednji sam put pogledala u zvijezde, uspela se stubama i pronašla kame nje koje mi je David donio od poglavice Masaia prije puno godina: kamenje koje sam složila u oblik piramide, puno prije nego što mi je to moglo išta značiti, puno prije nego što mi je David išta značio, onda kad čak nisam ni znala tko je. Obuj mila sam piramidu rukom. Zatim sam sjela i počela pisati koncept za knjigu. Pisala sam do pet sati idućeg jutra. Možda ću jednoga dana otputovati na Plejade i vidjeti što je s druge strane. Hoće li i to putovanje biti ispunjeno čudima kao i ovo putovanje u sebe, na koje upravo krećem?

O autorici

Shirley MacLaine rodila se i odrasla u Virginiji. Započela je karijeru kao plesačica i pjevačica na Broadwayu i postala poznata kad je umjesto Carol Haney igrala u filmu Igra u pidžami. Ubrzo nakon toga počela je snimati filmove i televizijske emisije. Dobila je pet nagrada Emmy za svoje emisije i šest je puta nominirana za Oskara - kojim je i nagrađena za najbolju žensku ulogu 1984.g. u filmu Riječi nježnosti. Svaka od knjiga što ih je Shirley MacLaine napisala o svojim profesionalnim i in timnim putovanjima postigla je svjetsku slavu, počevši od 1970.g. kad je objavila knjigu Nemoj pasti s litice. Uslijedila su i druga autobiografska djela: Tamo se može doći odavde (1975.), Ples u svjetlu (1985.), Sve je u igri (1987.) Put k sebi (1989.) i Pleši dok možeš (1992.). Njezinu najnoviju knjigu Moje sretne zvijezde objavila je izdavačka kuća Bantam Press. [uskoro i kod sarajevskih izdavača - op.prev.]