GIGA

JUDITH MCNAUGHT

KRALJEVSTVO SNOVA

Naslov izvornika A KINGDOM OF DREAMS

GIGA

Bezubim osmijesima i dječjim igračkama;

Utakmicama Male lige i suzama

koje nisi htio isplakati;

Brzim automobilima, zgodnim djevojkama i

studentskom ragbiju;

Suosjećanju, šarmu i duhovitosti;

Mom sinu.

Daleko smo dogurali zajedno, Clay.

2

GIGA

Posebne zahvale...

Mojoj tajnici, Karen T. Caton -

za sve mahnite ponoći kad si radila uz mene;

zato što nikad nisi izgubila strpljenje ni raspoloženje;

i zato što nikad nisi izgubila pojam o meni!

i

Dr. Benjaminu Hudsonu,

s Odsjeka za povijest Sveučilišta Penn State,

koji mi je dao odgovore kad ih nisam mogla

nigdje pronaći.

i

Dr. Sharon Woodruff

na prijateljstvu i ohrabrenju.

3

GIGA

PRVO POGLAVLJE

Zdravica za vojvodu od Claymorea i njegovu mladenku! U normalnim okolnostima, ovaj poziv na svadbenu zdravicu izazvao bi raskošno odjevene dame i gospodu okupljene u velikoj dvorani dvorca Merrick da s grohotom veselog smijeha odzdrave. Podigli bi pehare s vinom i ponudili još pohvala proslavi otmjenog i plemenitog vjenčanja kao što je ovo koje tek što nije održano ovdje na jugu Škotske.

Ali ne danas. Ne na ovome vjenčanju.

Na ovome vjenčanju, nitko nije klicao i nitko nije podigao pehar. Na ovome vjenčanju, svatko je promatrao svakoga, i svi su bili napeti. Mladenkina obitelj bila je napeta. Mladoženjina obitelj bila je napeta. Uzvanici i sluge i psi u dvorani bili su napeti. Čak je i prvi grof Merrick, čiji je portret visio iznad kamina, izgledao napet.

- Zdravica za vojvodu od Claymorea i njegovu mladenku! - ponovno je uzviknuo mladoženjin brat, a njegov je glas bio prasak groma u neprirodnoj, grobnoj tišini napučene dvorane. - Da uživaju dug i plodan zajednički život.

U normalnim okolnostima, ta drevna zdravica izaziva predvidljivu reakciju: mladoženja se uvijek ponosno nasmiješi jer je uvjeren da je dosegnuo potpuno savršenstvo. Mladenka se nasmiješi jer ga je uspjela uvjeriti u to. Uzvanici se smiješe jer, među plemstvom, brak označava povezivanje dviju važnih obitelji i dva velika bogatstva - što je samo po sebi razlog za veliku proslavu i izuzetno veselje.

Ali ne danas. Ne ovog četrnaestog listopada godine 1497.

Izrekavši zdravicu, mladoženjin je brat podigao svoj pehar i neveselo se osmjehnuo mladoženji. Mladoženjini prijatelji podigli su svoje pehare, i s osmijehom netremice promatrali mladenkinu obitelj. I članovi mladenkine obitelji podigli su svoje pehare pa se ledeno nasmiješili jedni drugima. Mladoženja, koji kao da je jedini bio imun prema neprijateljstvu u dvorani, podigao je svoj pehar i smireno se osmjehnuo svojoj mladenki, ali osmijeh mu nije dosezao do očiju.

Mladenka se nije trudila nikome osmjehnuti. Bilo je očito da je bijesna i nezadovoljna.

Uistinu, Jennifer je bila toliko gnjevna da je jedva zamjećivala da je

4

GIGA

itko ondje. U tom trenutku, svaki se atom njezinoga bića usredotočio na zadnju, očajničku molbu Bogu, koji je zbog manjka pozornosti ili manjka zanimanja dopustio da se ona zatekne u ovom žalosnom položaju. Gospode - nijemo je vri-snula, gutajući knedlu užasa koja joj je bujala u grlu - ako kaniš nešto učiniti kako bi spriječio ovo vjenčanje, morat ćeš to brzo učiniti ili će za pet minuta biti prekasno! Ja valjda zaslužujem nešto bolje od ovog prisilnog braka s muškarcem koji mije ukrao djevičanstvo! Znaš, nisam mu ga ja sama jednostavno predala! Shvativši ludost kuđenja Svevišnjega, brzo se prebacila na preklinjanje: - Nisam li se uvijek trudila dobro te služiti? - nijemo je šapnula. - Nisam li ti se uvijek pokoravala?

- NE UVIJEK, JENNIFER - Božji glas zagrmio je u njezinoj glavi.

- Gotovo uvijek - mahnito se ispravila Jennifer. - Svaki sam dan išla na misu, osim kad sam bila bolesna, stoje bilo rijetko, i molila se svakog jutra i večeri. Gotovo svake večeri - brzo se ispravila prije nego što joj savjest ponovno proturječi - osim kad bih zaspala prije nego što bih završila. I pokušala sam, uistinu sam pokušala biti sve što su dobre sestre u opatiji željele da budem. Znaš kako sam se jako trudila! Gospode - očajnički je završila - ako mi pomogneš da pobjegnem ovome, nikad više neću biti svojeglava i impulzivna.

- TO TI NE VJERUJEM, JENNIFER - sumnjičavo je zagrmio Bog.

- Ne, kunem se - iskreno je odgovorila, nastojeći postići dogovor. - Učinit ću sve što teliš, odmah ću se vratiti u opatiju i posvetiti život molitvi i...

- Bračni ugovori su propisno potpisani. Uvedite svećenika - zapovjedio je lord Balfour i Jennifer je neobuzdano, panično zadahtala, a sve misli o mogućim žrtvama raspršile se iz njezine glave. - Gospode, - nijemo je preklinjala - zašto mi to radiš? Nećeš valjda dopustiti da mi se to dogodi?

Tišina se spustila na veliku dvoranu kad su se vrata otvorila.

- HOĆU, JENNIFER, HOĆU.

Mnoštvo se automatski razmaknulo kako bi napravilo mjesta svećeniku i Jennifer je imala osjećaj da njezin život skončava. Njezin mladoženja stao je pokraj nje, a Jennifer se lecnula i malo ustuknula od njega, želuca uskiptjelog od kivnje i poniženja što mora podnositi

5

GIGA

njegovu blizinu. Da je samo znala kako jedan neoprezan čin može završiti katastrofom i sramotom. Da bar nije bila tako impulzivna i lakoumna!

Zatvorila je oči i isključila neprijateljska lica Engleza i krvi žednih pogleda svojih škotskih rođaka, i u srcu se suočila s bolnom istinom: impulzivnost i lakoumnost, njezine dvije najveće mane, dovele su je do ovog strašnog kraja - one iste dvije karakterne mane koje su je navele da počini sve svoje najpogubnije ludosti. Te dvije mane, združene s očajničkom željom da pridobije očinsku ljubav, kao što je volio svoje po-sinke, bile su odgovorne za debakl u koji je pretvorila svoj život.

Kad je imala petnaest godina, to je bilo ono što ju je navelo da se pokuša osvetiti podmuklom, zlobnom polubratu na, kako joj se činilo, ispravan i častan način - tako da kradom navuče oklop Merrickovih i zatim jaše protiv njega, pošteno, na turniru. Ta joj je veličanstvena glupost priskrbila grdne očeve batine na trkalištu časti, tj. na licu mjesta - i tek mrvicu zadovoljstva jer je svog zlog polubrata srušila s konja!

Godinu dana ranije, te iste osobine navele su je da se ponaša tako da je stari lord Balder povukao molbu za njezinu ruku i time uništio žuđeni san njezinoga oca o spajanju njihovih dviju obitelji. A zbog toga je, pak, protjerana u opatiju u Belkirku gdje je, prije sedam tjedana, postala lak plijen vojske pljačkaša Crnoga vuka.

A sad je, zbog svega toga, bila primorana udati se za svog neprijatelja; okrutnog engleskog ratnika čija je vojska porobila njezinu domovinu, muškarca koji ju je zarobio, držao je zatočenom, uzeo joj djevičanstvo i upropastio je.

Ali sad je bilo prekasno za molitve i obećanja. Njezina je sudbina bila zapečaćena onog trenutka, sedam tjedana ranije, kad je, svezana kao jarebica na dan svetkovine, bačena pod noge bahate zvijeri koja sad stoji pokraj nje.

Jennifer je progutala slinu. Ne, prije toga - tim putem do katastrofe skrenula je ranije tog istog dana kad je odbila uzeti u obzir upozorenja daje vojska Crnog vuka u blizini.

Ali zašto je trebala povjerovati u to, vrisnula je Jennifer u vlastitu

6

GIGA

obranu. »Vuk ide na nas!« bio je prestravljeni povik usuda koji se zadnjih pet godina gotovo svakotjedno čuo. Ali tog dana, prije sedam tjedana, bio je žalosno istinit.

Mnoštvo u dvorani nespokojno se promeškoljilo, osvrćući se oko sebe ne bi li ugledali svećenika, ali Jennifer je bila izgubljena u sjećanjima na taj dan...

Tad joj se taj dan činio neobično lijepim, nebo je bilo vedromodre boje, a zrak miomirisan. Sunce je blistalo nad opatijom, kupajući njezine gotičke tornjeve i otmjene lukove jarkim zlatnim svjetlom, i dobroćudno sjajilo na uspavano seoce Belkirk, koje se moglo pohvaliti opatijom, dvjema trgovinama, trideset i četiri kolibe i zajedničkim kamenim bunarom u središtu sela, gdje su se seljani okupljali nedjeljom poslijepodne, što su i tad učinili. Na dalekom brdu, neki je pastir čuvao svoje stado, a na čistini nedaleko od bunara, Jennifer

se igrala slijepoga miša sa siročadi koju joj je povjerila na skrb nadstojnica samostana.

I u tom mirnom okruženju smijeha i idiličnog življenja, započela je ova travestija. Kao da je mogla nekako promijeniti događaje iznova ih proživljavajući u mislima, Jennifer je sklopila oči i najednom je ponovno bila ondje na onoj čistinici s djecom, s povezom čvrsto zavezanim preko očiju.

- Gdje si, Tome MacGivern? - zazvala je, slijepo tražeći ispruženim rukama, hineći da ne može pronaći hihotavog devetgodišnjeg dječaka, za kojeg su joj uši rekle da je samo nekoliko koraka dalje s njezine desne strane. Smiješeći se iza poveza koji ju je sakrivao, zauzela je pozu klasičnog »čudovišta« s rukama visoko ispred sebe, prstiju raširenih kao kandže, i zatoptala nogama, zazivajući dubokim, zlokobnim glasom: - Ne možeš mi pobjeći, Tome MacGivern.

- Ha! - povikao je on s njezine desne strane. - Nećeš me pronaći, slijepi mišu!

- Hoću, pronaći ću te! - zaprijetila je Jenny, a zatim se namjerno okrenula nalijevo, što je izazvalo provalu smijeha od djece koja su se skrivala iza stabala i čučala iza grmova.

- Imam te! - pobjedonosno je uzviknula Jenny nekoliko minuta kasnije, kad se obrušila na hihotavo dijete u bijegu i uhvatila rukom

7

GIGA

njegovo malo zapešće. Smijući se zadihana, Jenny je strgnula povez da vidi koga je uhvatila, nesvjesna zlatnocrvene kose koja joj se slijevala preko ramena i ruku.

- Uhvatila si Mary! - oduševljeno su zaklicala djeca. -Mary je sad slijepi miš!

Mala petogodišnja djevojčica pogledala je Jenny. Njezine oči boje lješnjaka bile su razrogačene i zabrinute, njezino majušno tijelo drhtalo je od straha. - Molim te... - šapnula je, čvrsto se držeći uz Jennynu nogu. - Ja... ne želim staviti povez. .. Bit će mračno s njim. Moram li ga staviti?

Jenny joj se ohrabrujući nasmiješila i nježno uklonila kosu s Marynog majušnog lica. - Ne moraš ako ne želiš.

- Bojim se mraka - nepotrebno je priznala Mary, a uska joj se ramena ovjesila od stida.

Jenny ju je podigla u naručje i čvrsto zagrlila. - Svi se nečega boje - rekla je i dodala zadirkujući: - Pa ja se bojim... žaba!

Na to se neiskreno priznanje djevojčica nasmijala. - Žaba! - ponovila je. -Ja volim žabe. Mene one nimalo ne plaše.

- Eto, vidiš - rekla je Jenny spuštajući je na tlo. - Veoma si hrabra. Hrabrija od mene!

- Gospa Jenny se boji glupih starih žaba - rekla je Mary skupini djece kad su pritrčali k njima.

- Ne boji se... - zaustio je mladi Tom, brzo ustajući u obranu lijepe gospe Jenny koja je usprkos svom visokom položaju, uvijek bila raspoložena za svašta - uključujući i to da podigne skute i ugazi u baru kako bi mu pomogla uhvatiti debelog žapca - ili da se uspne na stablo, brza kao mačka, kako bi spasila malog Willa koji se bojao sići.

Tom je ušutio na Jennyn molećiv pogled i više se nije pre-pirao oko njenog navodnog straha od žaba. - Ja ću staviti povez - dragovoljno se ponudio, s obožavanjem promatrajući sedamnaestgodišnju djevojku koja je nosila ozbiljnu halju samostanske novakinje, ali to nije bila, i koja se, povrh toga, ni u kom slučaju nije ponašala kao samostanska novakinja. Eto, prošle nedjelje tijekom duge svećenikove propovijedi, glava gospe Jenny pospano je poniknula, i samo ju je Tomovo glasno,

8

GIGA

hinjeno kašljanje u klupi iza nje na vrijeme razbudilo da je ne opazi oštrooka nadstojnica samostana.

- Sad je na Toma red da stavi povez - spremno se suglasila Jenny i pružila mu povez. S osmijehom je promatrala kako djeca brzaju u svoja omiljena skrovišta, a zatim je podigla kapu i kratki vuneni veo koji je skinula kako bi stavila povez. S namjerom da ode do zajedničkog bunara gdje su seljani revno ispitivali neke pripadnike klana u prolazu kroz Belkirk na putu kući iz rata protiv Engleza u Cornwallu, podigla je kapu kako bi je stavila na glavu.

- Gospo Jennifer! - najednom ju je zazvao jedan od seljana. - Brzo dođite... ima novosti o posjedniku.

Zaboravivši kapu i veo u ruci, Jenny je potrčala, a djeca su, osjetivši njezino uzbuđenje, prekinula igru i potrčala za njom.

- Kakvih novosti? - bez daha je upitala Jenny, pogledom pretražujući stamena lica skupina pripadnika klanova. Jedan od njih je iskoračio, s poštovanjem skinuo kacigu s glave i smjestio je u pregib lakta. - Jeste li vi kćerka posjednika Merricka?

Na spomen prezimena Merrick, dvojica muškaraca kod bunara najednom su prestali izvlačiti kantu vode i izmijenili iznenađene, zlobne poglede prije no što su brzo ponovno po-gnuli glave, držeći lica u sjeni. -Jesam - revno je odgovorila Jenny. - Imate vijesti o mome ocu?

- Da, gospo. Dolazi ovamo, ne mnogo iza nas, s velikom četom ljudi.

- Hvala Bogu - šapnula je Jenny. - Kako ide bitka u Cornwallu? - upitala je nakon jednog trenutka, spremna sad zaboraviti svoje osobne brige i posvetiti pozornost bitci koju su Škoti vojevali u Cornwallu u potporu kralju Jamesu i svojatanju engleskog prijestolja od strane Edwarda V.

Izraz njegovoga lica odgovorio je na Jennyno pitanje i prije nego što je rekao: - Tek što nije bila gotova kad smo otišli. U Corku i Tauntonu izgledalo je kao da bismo mogli pobijediti, a jednako je bilo i u Cornwallu, dok sam vrag nije došao preuzeti zapovjedništvo nad Henryjevom vojskom.

- Vrag? - tupo je ponovila Jenny

9

GIGA

Mržnja je izobličila muškarčevo lice i pljunuo je na tlo. -Da, vrag! Crni vuk glavom i bradom, da Bog dao da se peče U paklu iz kojeg se izlegao.

Dvije seljanke su se prekrižile kao da žele odbiti zlo na spomen Crnoga vuka, najomraženijeg i najopasnijeg neprijatelja Škotske, ali od muškarčevih narednih riječi zinule su od straha: - Vuk se vraća u Škotsku. Henry ga šalje ovamo sa svježom vojskom da nas zgazi jer smo podržali kralja Edwarda. Bit će umorstava i krvoprolića kao i zadnji put kad je došao, samo još gore, zapamtite što vam kažem. Klanovi žure vratiti se kući i pripremiti za bitke. Mislim da će Vuk najprije napasti Merrick, prije ikog drugog, jer upravo je vaš klan oduzeo najviše engleskih života u Cornwallu.

Rekavši to, uljudno je kimnuo glavom, stavio kacigu i za-jahao svog konja.

Rijetke skupine oko bunara otišle su nedugo zatim, niz cestu koja je vodila preko vriština i zavijala u brda.

Međutim, ona dvojica muškaraca nisu nastavila dalje od okuke na cesti. Kad su izišli iz vidokruga seljana, skrenuli su nadesno, podbadajući svoje konje kradomičnim galopom u šumu.

Da ih je Jenny promatrala, možda bi nakratko opazila kako se vraćaju kroz šumu koja se protezala uz cestu tik iza nje. Ali ona je tad bila zaokupljena strašnim metežom koji je izbio među stanovnicima Belkirka, koji se nalazio izravno na putu između Engleske i utvrde Merrick.

- Dolazi Vuk! - vrisnula je jedna od žena, zaštitnički pri-vinuvši dijete uz grudi. - Bože, smiluj nam se.

- Napast će Merrick - poviknuo je neki muškarac, glasom kreštavim od straha. - Posjednik Merricka taj je kojeg želi u svojoj čeljusti, ali putem će prije toga proždrijeti Belrkirk.

Najednom se zrak ispunio sablasnim predviđanjima požara i smrti i pokolja, i djeca su se okupila oko Jenny, držeći se za nju u nijemome užasu. Škotima je, bili oni imućni plemići ili priprosti seljaci, Crni vuk bio strasniji od samoga vraga, i opasniji, jer vrag je bio duh, a Vuk je bio čovjek od krvi i mesa - živući Gospodar zla - čudovišno biće koje je prijetilo njihovom postojanju, baš ondje na zemlji. On je bio ona

10

GIGA

zlobna sablast kojom su Škoti plašili svoje potomstvo kako bi se dolično ponašalo. »Ščepat će te Vuk« bilo je upozorenje koje se izgovaralo kako djeca ne bi zastranila u šumu ili noću izišla iz postelje, ili prkosila starijima.

Nestrpljiva zbog takve histerije zbog nečega što je njoj bilo više mit nego čovjek, Jenny je podigla glas kako bi nadglasala galamu. - Veća je vjerojatnost - povikala je, obgrljujući rukama preplašenu djecu koja su se skutrila uz nju čim se spomenulo Vukovo ime - da će se vratiti svom poganskom kralju kako bi mogao polizati rane koje smo mu nanijeli u Cornwallu, dok priča velike laži kojima bi napu-hao svoju pobjedu. A ako to ne učini, za napad će odabrati slabiju utvrdu nego što je Merrick - neku koju će imati šanse probiti.

Njezine riječi i ton zabavljenog prezira u njezinome glasu izazvali su preplašene poglede nazočnih, ali Jenny nije rekla to što je rekla iz puke razmetne hrabrosti. Ona je bila jedna od Merrickovih, a Merrick nikad ne priznaje da se ikoga boji. Čula je to stotinama puta kad se njezin otac obraćao njezinoj polubraći, i usvojila to njegovo vjerovanje kao vlastito. Osim toga, seljani su plašili djecu, a ona je odbijala dopustiti da se to nastavi.

Mary je povukla Jenny za suknju kako bi joj privukla pozornost i upitala je vrištavim, tankim glasom: - Gospo Jenny, zar se vi ne bojite Crnog vuka?

- Naravno da se ne bojim! - odgovorila je Jenny s vedrim, ohrabrujućim osmijehom.

- Kažu da je Vuk visok kao stablo! - upleo se mladi Tom glasom punim strahopoštovanja.

- Stablo! - nasmijala se Jenny, nastojeći i Vuka i legendu oko njega pretvoriti u veliku šalu. - Ako jest, vrijedilo bi ga vidjeti kako pokušava uzjahati konja! Trebala bi samo četvorica pratilaca da ga podignu!

Apsurdnost te slike nagnala je neku djecu na hihot, baš kao što se Jenny nadala.

- Čuo sam - rekao je mali Will rječito zadrhtavši - da golim rukama ruši zidove i pije krv!

- Bljak! - odgovorila je Jenny blistavih očiju. - Onda je tako zločest

11

GIGA

samo zbog probavnih smetnji. Ako dođe u Belkirk, ponudit ćemo mu malo dobrog škotskog svijetlog piva.

- Moj je tata rekao - dometnulo je treće dijete - da on jaše s divom iza leđa, Golijatom po imenu Arik koji nosi ratnu sjekiru i siječe djecu...

- A ja sam čuo... - zlokobno ga je prekinulo četvrto dijete.

Jenny ga je blago prekinula. - Da vam kažem što sam ja čula. - S vedrim osmijehom, povela ih je prema opatiji koja se nalazila izvan vidokruga, odmah iza zavoja na cesti. - Čula sam - veselo je improvizirala - da je tako strašno star da mora zaškiljiti kako bi išta vidio, ovako...

Iskrivila je lice u grimasu, komično pretjerujući ne bi li izgledala kao zbunjena, gotovo slijepa osoba koja tupo virka naokolo, a djeca su se zahihotala.

Dok su hodali, Jenny je i nadalje iznosila bezbrižne, zadir-kujuće opaske, a djeca su prihvatila igru i dodavala vlastite prijedloge kako bi Vuk djelovao budalast.

No usprkos smijehu i naizgled bezbrižnosti trenutka, nebo se najednom smračilo kad se navukla gomila teških oblaka, a zrak postajao ledenohladan, šibajući Jennynim ogrtačem oko tijela, kao da se i sama priroda prepustila crnim mislima na spomen takvoga zla.

Tek što se Jenny nije ponovno našalila na Vukov račun, kad je naglo zašutjela, vidjevši kako skupina klanovskih pripadnika na konjima skreće okukom od opatije i približava joj se cestom. Lijepa djevojka, odjevena jednako kao Jenny, u ozbiljnu sivu haljinu, s bijelom kapom i kratkim sivim velom redovnice novakinje, sjedila je smjerno postrance na sedlu

predvodnika skupine, stidljivim smješkom potvrđujući ono što je Jenny već znala.

S nijemim vriskom radosti, Jenny je potrčala prema njima, a zatim obuzdala svoj nedamski poriv i prisilila se ostati gdje jest. Oči su joj bile prikovane za oca, zatim su kratko preletjele lica pripadnika njezinoga klana, koji su zurili negdje mimo nje s onim istim turobnim neodobravanjem kakvo su joj godinama iskazivali -još otkad je njezin polubrat uspješno proširio svoju groznu priču.

12

GIGA

Poslala je djecu naprijed sa strogom naredbom da odu ravno u opatiju i čekala nasred ceste, kako joj se činilo čitavu vječnost, dok se ta skupina konjanika najzad nije zaustavila ispred nje.

Njezin otac, koji se očito zaustavio u opatiji u kojoj je bila i Brenna, Jennyna polusestra, sad je sjahao s konja, a zatim se okrenuo i spustio Brennu sa sedla. Jenny je bjesnjela na to otezanje, ali očevo savjesno posvećivanje pozornosti učtivosti i dostojanstvu bilo je tako tipično za tog velikog čovjeka da su joj se usne razvukle u kiseli osmijeh.

Najzad se posve okrenuo prema njoj i širom raširio ruke. Jenny je pojurila u njegov zagrljaj, silovito ga zagrlila i uzbuđeno rekla: - Oče, kako ste mi silno nedostajali! Prošle su gotovo dvije godine otkad sam vas vidjela! Jeste li dobro? Izgledate dobro. Jedva da ste se išta promijenili u svo ovo vrijeme!

Nježno razmrsujući njezine prste isprepletene oko njegovog vrata, lord Merrick lagano je udaljio kćerku od sebe, pogledom lutajući preko njezine razbarušene kose, rumenih obraza i strašno zgužvane haljine. Jenny se u sebi meškoljila od muke pod njegovim dugim, pomnim pogledom, moleći se da on odobrava ono što vidi i da ga je, budući da se očito već zaustavio u opatiji, izvješće nadstojnice samostana za-dovoljilo.

Prije dvije godine, zbog svog je ponašanja poslana u opatiju; prije godinu dana, i Brenna je poslana ovamo za svaku sigurnost, dok je lord Merrick bio u ratu. Pod čvrstim vodstvom nadstojnice samostana, Jenny je naučila cijeniti svoje vrline i pokušati nadvladati svoje mane. Ali dok ju je otac odmjeravao od glave do pete, morala se zapitati vidi li on mladu damu kakva je sad, ili neposlušnu djevojku kakva je bila prije dvije godine. Njegove modre oči najzad su se vratile na njezino lice i u njima je bio osmijeh. - Postala si žena, Jennifer.

Jennyno se srce uzvinulo; iz usta njezinog šutljivog oca, takav je komentar predstavljao veliku pohvalu. - Promijenila sam se i na druge načine, oče - obećala je, blistavih očiju. -Veoma sam se promijenila.

- Ne baš tako mnogo, mala moja. - Podigavši svoje čupave sijede obrve, značajno je pogledao kratki veo i kapu koji su visjeli zaboravljeni s jagodica njezinih prstiju.

- Oh! - odgovorila je Jenny i nasmijala se, nestrpljiva objasniti. -

13

GIGA

Igrala sam se slijepog miša... ovaj... s djecom, a ovo mi ne stane ispod poveza. Jeste li vidjeli nadstojnicu? Što vam je rekla majka Ambrose?

Smijeh je iskrio u njegovim ozbiljnim očima. - Rekla mi je - suho je odgovorio - da imaš običaj sjediti na onome brežuljku i piljiti u zrak sanjareći, što zvuči poznato, curo. I rekla mi je da imaš sklonost zadrijemati usred mise, ako svećenik propovijeda duže no što se tebi čini doličnim, što također zvuči poznato.

Jenny se snuždila na tu naizgled izdaju nadstojnice kojoj se toliko divila. Na određeni način, majka Ambrose bila je gospodarica svog vlastitog velikog posjeda, nadzirala prihode od zemlje i stoke koja je pripadala veličanstvenoj opatiji, predsjedala za stolom kad god su imali posjetitelje i bavila se svim drugim pitanjima koja su uključivala i laike koji su radili na posjedu opatije i redovnice koje su živjele zatvorene unutar njezinih visokih zidina.

Brenna se plašila te stroge žene, ali Jenny ju je voljela i stoga ju je nadstojničina naoko izdaja duboko povrijedila.

Riječi njezinoga oca rastjerale su razočaranje. - Majka Ambrose također mi je rekla - priznao je s osornim ponosom - da imaš glavu na ramenima koja dolikuje samoj nadstojnici. Rekla je da si prava Merrickova, s dovoljno hrabrosti da budeš vođa svog vlastitog klana. Ali ti to nećeš biti - upozorio ju je, razbijajući Jennyn najdraži san.

Jenny je s naporom zadržala osmijeh na licu, odbijajući osjetiti bol jer je otac lišava tog prava - prava koje joj je bilo obećano dok se njezin otac nije oženio Brenninom majkom udovicom i tom pogodbom dobio trojicu posinaka.

Alexander, najstariji od trojice braće, zauzet će položaj koji je ranije bio njoj obećan. To samo po sebi ne bi bilo ni približno tako teško podnijeti da je Alexander bio ljubazan, ili barem pošten, ali on je bio izdajnički, zaplotnjački lažljivac i Jenny je to znala, čak i ako njezin otac i klan nisu znali. Već nakon godinu dana po dolasku u Merrickovu utvrdu, počeo je širiti izmišljotine o njoj, priče tako klevetničke i grozne, ali tako pametno smišljene, da je, nakon nekoliko godina, okrenuo njezin cijeli klan protiv nje. Gubitak ljubavi klana kojemu je pripadala još uvijek ju je nepodnošljivo bolio. Čak i sad, kad su gledali kroz nju kao da za njih ne postoji, Jenny se morala suzdržati da ih ne zamoli da joj oproste stvari koje nije učinila.

14

GIGA

William, srednji brat, bio je kao Brenna - krajnje mio i bojažljiv - dok je Malcolm, najmlađi od trojice braće, bio jednako zao i podmukao kao Alexander. - Nadstojnica je također rekla - nastavio je njezin otac - da si ljubazna i nježna, ali i da imaš odvažnosti...

- Zar je sve to rekla? - upitala je Jenny, odvlačeći turobne misli od svoje braće. - Doista?

- Da. - Jenny bi inače uživala u tom odgovoru, ali promatrala je očevo lice i ono je postajalo turobnije i napetije nego ikad. Čak mu je i glas bio napet kad je rekao: - Dobro je da si se odrekla svojih poganskih običaja i da si sve što si sad postala, Jennifer.

Zastao je kao da ne može ili ne želi nastaviti, a Jenny ga je nježno ponukala: - Zašto, oče?

- Zato što će - odgovorio je duboko uzdahnuvši - budućnost klana ovisiti o tvom odgovoru na moje sljedeće pitanje.

Njegove riječi zatrubile su u njezinoj glavi kao trubež budnice i ostavile Jenny ošamućenu od uzbuđenja i radosti: »Budućnost klana ovisi o tebi...« Bila je tako sretna da nije mogla vjerovati svojim ušima. Kao da je bila na brežuljku iznad opatije i maštala o svojoj omiljenoj maštariji - onoj u kojoj otac uvijek dođe k njoj i kaže, »Jennifer, budućnost klana ovisi o tebi. Ne o tvojoj polubraći. O tebi.« Bila je to prilika o kojoj je sanjala, prilika da dokaže svoju odvažnost pripadnicima klana i ponovno zadobije njihovu naklonost. U toj maštariji, od nje bi se uvijek zahtijevalo da izvrši neki nevjerojatno smion čin, nešto hrabro i opasno, kao što je popeti se na zidine dvorca Crnoga vuka i zarobiti ga bez ičije pomoći. Ali bez obzira koliko zastrašujući bio taj zadatak, ona ga nikad nije podvrgnula sumnji niti iole oklijevala prihvatiti izazov.

Proučavala je očevo lice. - Sto želite da učinim? - revno je upitala. - Recite mi i ja ću to učiniti! Učinit ću sve...

- Hoćeš li se udati za Edrica MacPhersona?

- Mooolim? - zadahtala je užasnuta junakinja Jennyne maštarije. Edric MacPherson bio je stariji od njezina oca, smežuran, zastrašujući čovjek koji ju je gledao tako da joj se koža ježila još otkad se iz djevojčice počela pretvarati u djevojku.

- Hoćeš li ili nećeš?

15

GIGA

Jennyne crvenkaste obrve naglo su se spojile. - Zašto? -upitala je junakinja koja nikad nije preispitivala zadatak.

Neki neobičan, uznemiren izraz zamračio je očevo lice. -Doživjeli smo poraz u Cornwallu, curo. Izgubili smo polovicu ljudi. Alexander je poginuo u bitci. Umro je kao Merrick -dodao je s turobnim ponosom - boreći se do samoga kraja.

- Drago mi je zbog tebe, tata - rekla je, nesposobna osjetiti više od kratkoga žalca tuge zbog polubrata koji joj je život pretvorio u pakao. Sad je, kao često u prošlosti, željela da postoji nešto što bi ona mogla učiniti da oca učini ponosnim na nju. - Znam da si ga volio kao da je tvoj vlastiti sin.

Prihvativši njezinu sućut s kratkim kimanjem glave, vratio se na njihovu prijašnju raspravu. - Mnogi su se protivili odlasku u Cornwall i borbi za kralja Jamesa, ali su me klanovi svejedno slijedili. Englezima nije nikakva tajna da je moj utjecaj doveo klanove u Cornwall i sad engleski kralj želi osvetu. Šalje Vuka u Škotsku da napadne utvrdu Merrick. - U njegovom se dubokom glasu naslućivala bol kad je priznao: - Sad nećemo moći izdržati opsadu, ne ukoliko nas MacPherson sa svojim klanom ne dođe podržati u borbi. MacPherson ima dovoljno utjecaja na desetak drugih klanova da ih može primorati da nam se i oni pridruže.

Jenny je klonula. Alexander je mrtav, a Vuk doista dolazi, napada njezin dom...

Strog očev glas prenuo ju je iz ošamućenosti. - Jennifer? Shvaćaš li što ti govorim? MacPherson je obećao da će nam se pridružiti u borbi, ali samo ako ti pristaneš poći za njega.

Po majci, Jenny je bila grofica i nasljednica bogatog imanja koje se protezalo uz MacPhersonovo. - Želi moju zemlju? -upitala je gotovo s nadom, sjećajući se jezivog pogleda Edrica MacPhersona koji je klizio niz njezino tijelo kad je prije godinu dana svratio u opatiju »posjetiti« je. Da.

- Zar mu je ne možete jednostavno dati u zamjenu za njegovu podršku? - očajnički je predložila, spremna, voljna žrtvovati bez imalo oklijevanja sjajno imanje za dobro svog naroda.

- On na to ne bi pristao! - ljutito je odgovorio njezin otac. - U borbi za

16

GIGA

rođake ima časti, ali ne bi mogao poslati ljude u borbu koja nije njihova i zatim uzeti tvoju zemlju u plaću sebi.

- Ali ako dovoljno jako želi moje posjede, sigurno postoji neki način...

- On želi tebe. Poslao mi je poruku u Cornwall. -Pogledom je preletio preko Jennynog lica i zamijetio zapanjujuće promjene koje su preobrazile njezino lice iz mršave, pjegave, djetinje neuglednosti u lice gotovo egzotične ljepote. - Sad izgledaš kao tvoja majka, curo, a to je izazvalo tek starca. Ne bih to tražio od tebe da postoji ijedan drugi način. - Osorno ju je podsjetio: - Nekoć si me preklinjala da te imenujem posjednicom. Rekla si da nema toga što ne bi učinila za svoj klan...

Jennyn se želudac skvrčio u mučne čvorove na pomisao da svoje tijelo, čitav svoj život preda u ruke muškarca od kojega je instinktivno prezala, ali podigla je glavu i hrabro susrela očev pogled. - Dobro, oče - tiho je rekla. - Da odmah pođem s vama?

Izraz ponosa i olakšanja na njegovom licu gotovo je učinio tu žrtvu vrijednom muke. Odmahnuo je glavom. - Najbolje je da ostaneš ovdje s Brennom. Nemamo rezervnih konja i želimo što prije stići u Merrick i započeti pripreme za bitku. Poslat ću poruku MacPhersonu da je brak dogovoren, a zatim ću poslati nekoga ovamo da te odvede k njemu.

Kad se okrenuo kako bi ponovno uzjahao, Jenny je popustila iskušenju protiv kojega se cijelo vrijeme borila. Umjesto da se odmakne u stranu, zašla je među redove konjanika, pripadnika njezinoga klana, koji su joj nekoć bili prijatelji i drugovi u igri. U nadi da su neki od njih možda čuli da je pristala udati se za MacPhersona i da bi to moglo neutralizirati njihov prezir prema njoj, zastala je pokraj konja jednog rumenog, crvenokosog muškarca. - Dobar ti dan, Renalde Garvin - rekla je i nesigurno se nasmiješila njegovom zaku-kuljenom pogledu. - Kako ti je žena?

Čeljust mu se stisnula, hladne oči palucale po njoj. -Dobro, valjda - otresito je odgovorio.

Jenny je progutala slinu na ovo nedvojbeno odbijanje od inuškarca koji ju nekoć naučio pecati i smijao se s njom kad je pala u potok.

Okrenula se i zaklinjući pogledala muškarca u koloni pokraj Rolanda. - A ti, Michaele MacLeod? Boli li te noga?

17

GIGA

Hladne modre oči susrele su se s njezinima, a zatim ponovno zagledale ravno ispred sebe. Prišla je jahaču iza njega čije je lice bilo prepuno gnušanja i molećivo ispružila ruku, glasa prigušenog od preklinjanja. - Garricke Carmichael, prošle su četiri godine otkad se tvoja Becky utopila. Kunem ti se sad, kao što sam ti se i tad zaklela, da je nisam ja gurnula u rijeku. Nismo se svađale... bila je to laž koju je izmislio Alexander kako bi...

Lica tvrdog kao granit, Garrick Carmichael podbo je svog konja i, ni ne gledajući je, muškarci su počeli prolaziti pokraj nje.

Samo je stari Josh, klanovski oružar, zaustavio svog prastarog konja, puštajući da ostali odu. Nagnuo se i položio žuljevit dlan na njezinu glavu. - Znam da govoriš istinu, curo - rekao je i njegova postojana odanost izazvala je peckave suze u Jennynim očima dok je promatrala njegove, blage i smeđe. - Ti imaš naglu narav, to se ne može poreći, ali čak i dok si bila mali curičak, obuzdavala si je. Možda je Garricka Carmichaela i ostale zavarao Alexanderov anđeoski izgled, ali ne i starog Josha. Nećeš me vidjeti da tugujem zbog toga što smo njega izgubili! Klanu će biti mnogo bolje bude li ga vodio mladi William. Carmichael i ostali... - dodao je ohrabrujući - promijenit će oni mišljenje o tebi kad saznaju da se udaješ za MacPhersona za njihovo dobro i dobro svog oca.

- Gdje su moja polubraća? - promuklo je upitala Jenny, mijenjajući temu kako ne bi briznula u suze.

- Dolaze kući drugim putem. Nismo mogli biti sigurni da nas Vuk neće pokušati napasti dok se vraćamo, pa smo se razdvojili kad smo otišli iz Cornwalla. - Ponovno ju je potapšao po glavi i podbo konja.

Kao u maglici, Jenny je stajala posve nepomična nasred ceste i promatrala kako se njezin klan jašući udaljava i nestaje iza okuke.

- Pada mrak - rekla je Brenna stojeći pokraj nje, nježnim glasom punim sućuti. - Trebale bismo se vratiti u opatiju.

Opatiju. Prije samo tri sata, Jenny je izišla iz opatije osjećajući se veselom i živom. Sad se osjećala mrtvom. - Idi ti bez mene. Ja... ja se ne mogu vratiti onamo. Ne još. Mislim da ću se popeti na brežuljak i neko vrijeme sjediti ondje.

- Nadstojnica će biti ljuta ako se ne vratimo prije sumraka, a tek što

18

GIGA

nije sumrak - zabrinuto je odgovorila Brenna. Između dvije djevojke uvijek je bilo tako, Jenny je bila ta koja je kršila pravila, a Brenna se užasavala pomisli da ih prekrši. Brenna je bila nježna, poslušna i lijepa, s plavom kosom, očima boje lješnjaka i blagom naravi zbog čega je, u Jenninim očima, bila utjelovljenje ženstvenosti u najboljem izdanju. Ujedno je bila krotka i bojažljiva koliko je Jenny bila hrabra i impulzivna. Bez Jenny, Brenna ne bi imala nijednu jedinu pustolovinu niti bi ikad dobila ukor. Bez Brenne o kojoj treba brinuti i štititi je, Jenny bi imala mnogo više pustolovina i mnogo više ukora. Zbog toga su dvije djevojke bile posve privržene jedna drugoj i pokušavale zaštititi jedna drugu što su više mogle od neizbježnih posljedica njihovih mana.

Brenna je oklijevala, a zatim predložila s tek zamjetnim drhtajem u glasu: - Ostat ću s tobom. Ako ostaneš sama, zaboravit ćeš na vrijeme i vjerojatno će te zaskočiti... neki medvjed u mraku.

U tom trenutku, mogućnost da je ubije medvjed Jenny se učinila prilično primamljivom, jer se cijeli njezin život protezao pred njom zavijen u tminu i zlu kob. Unatoč tome što je uistinu željela i morala ostati vani i pokušati sabrati misli, Jenny je odmahnula glavom, znajući da će se, ostanu li, Brenna utapati u strahu na pomisao od suočavanja s nadstoj-nicom. - Ne, vratit ćemo se.

Neobazirući se na Jennyne riječi, Brenna je čvrsto uhvatila njezinu ruku i okrenula se nalijevo, prema kosini brežuljka koji se uzdizao nad opatijom i po prvi put, Brenna je bila ta koja je vodila, a Jenny koja je slijedila.

U šumi uz cestu, dvije su se sjene krišom kretale, usporedne sa stazom kojom su se uspinjale djevojke.

Kad su bile negdje na pola strmog uspona, Jenny je već postala nespokojna zbog vlastitog samosažaljenja i zdušno se potrudila oraspoložiti. - Kad razmisliš o tome - polako je započela, uputivši pogled Brenni - zapravo mi je pružena prilika da učinim nešto plemenito i uzvišeno - da se udam za MacPhersona za dobro mog naroda.

- Ti si kao Ivana Orkanska - gorljivo se suglasila Brenna koja vodi svoj narod u pobjedu!

19

GIGA

- Samo što ću se ja udati za MacPhersona.

- I otrpjeti goru sudbinu od nje! - ohrabrujući je dovršila Brenna.

Smijeh je razrogačio Jennyne oči na ovu depresivnu primjedbu, koju je njezina dobronamjerna sestra izrekla s takvim oduševljenjem.

Potaknuta time što se Jenny ponovno smije, Brenna se pokušavala sjetiti još nečega čime bi odvratila sestrine misli i oraspoložila je. Kad su se približile sljemenu brda, koje je bilo zapriječeno gustom šumom, najednom je upitala: - Što je otac mislio kad je rekao da sad »izgledaš kao tvoja majka«?

- Ne znam - započela je Jenny, odvraćena nenadanim, nelagodnim osjećajem da ih netko promatra u sve mračnijem sutonu. Okrenula se i malo vratila, a zatim pogledala prema bunaru i opazila da su se seljani vratili toplini svojih ognjišta. Navlačeći ogrtač oko tijela, zadrhtala je na hladnome vjetru i bez mnogo zanimanja dodala: - Nadstojnica je rekla da izgledam pomalo besramno i da moram biti na oprezu od učinka koji ću imati na muškarce kad napustim opatiju.

- Sto sve to znači?

Jenny je slegnula ramenima bez zabrinutosti. - Ne znam.

- Okrenuvši se i ponovno krenuvši naprijed, Jenny se sjetila kape i vela među prstima i počela ih stavljati natrag na glavu.

- Kako tebi izgledam? - upitala je i uputila Brenni zbunjeni pogled. - Dvije godine nisam vidjela vlastito lice, osim kad bih opazila njegov odraz u vodi. Jesam li se mnogo promijenila?

- O, da - nasmijala se Brenna. - Sad te čak ni Alexander ne bi mogao nazvati žgoljavom i neuglednom, niti reći da ti je kosa boje mrkve.

- Brenna! - prekinula ju je Jenny, zapanjena vlastitom be-šćutnošću. - Je li te jako rastužila Alexanderova smrt? Bio ti je brat i...

- Ne govori više o tome - drhtavo je zamolila Brenna. -Rasplakala sam se kad mi je otac rekao, ali suza je bilo malo i osjećam krivnju jer ga nisam voljela onoliko koliko sam trebala. Ni prije, ni sad. Nisam mogla. Bio je tako... podao. Ružno je loše govoriti o mrtvima, ali ja se ne mogu sjetiti mnogo dobroga što bih o njemu rekla. - Glas joj je utihnuo i čvršće je navukla ogrtač na vlažnom vjetru, promatrajući Jenny s nijemom molbom da promijene temu.

20

GIGA

- Onda mi reci kako izgledam - brzo je predložila Jenny i hitro, čvrsto zagrlila sestru.

Zaustavile su se jer im je put priječila gusta šuma koja je prekrivala ostatak kosine. Spor, zamišljen osmijeh proširio se Brenninim lijepim licem dok je proučavala polusestru, njezine oči boje lješnjaka lutale su po Jennynom izražajnom licu kojim su dominirala dva krupna oka, bistra kao tamnomo-dri kristal ispod otmjeno izvijenih crvenkastih obrva. - Pa, zapravo si... prilično si lijepa!

- Dobro, ali vidiš li išta neobičnog na meni? - upitala je Jenny razmišljajući o riječima majke Ambrose, dok je vraćala kapu na glavu i pričvršćivala kratki vuneni veo na nju. - Bilo što što bi moglo natjerati muškarca da se čudno ponaša?

- Ne - izjavila je Brenna, jer ona je Jenny vidjela očima mlade, neiskusne djevojke. - Baš ništa. - Muškarac bi odgovorio mnogo drugačije, jer iako Jennifer Merrick nije bila konvencionalna ljepotica, izgledala je dojmljivo i provokativno. Imala je velikodušno puna usta koja su pozivala na poljubac, oči poput tekućih safira koje su šokirale i privlačile, kosu nalik raskošnom, zlatnocrvenom satenu i vitko, puteno tijelo koje je bilo načinjeno za muške ruke.

- Oči su ti plave - uslužno je započela Brenna, nastojeći je opisati, a Jenny se zahihotala.

- Bile su plave i prije dvije godine - rekla je. Brenna je zaustila da joj odgovori, ali njezine su se riječi pretvorile u vrisak koji je prigušila muška ruka koja je prekrila njezina usta dok ju je muškarac vukao unatraške u gusto skrovište stabala.

Jenny se naglo sagnula, instinktivno očekujući napad s leda, ali zakasnila je. Udarajući nogama i vrišteći u rukavicom zaštićenu mušku ruku, osjetila je kako je muškarac podiže i nosi u šumu. Brennu je njezin otimač prebacio preko svog konja kao vreću brašna, a njezini mlohavi udovi svjedočili su da se onesvijestila, ali Jenny nije bilo tako lako obuzdati. Kad ju je njezin neprijatelj bez lica bacio preko svog konja, bacila se u stranu, zakotrljala i sletjela na lišće i prašinu, pu-zajući na sve četiri ispod konja, a zatim se uspravila na noge. Ponovno ju je uhvatio i ona ga je noktima zagrebala po licu, izvijajući se u njegovom čvrstom stisku. - Boga mu! - prosiktao je, nastojeći obuzdati njezine ruke koje su mlatarale. Jenny je ispustila vrisak koji

21

GIGA

je ledio krv i istodobno zamah-nula nogom najjače što je mogla, zadajući mu snažan udarac u potkoljenicu teškim, crnim čizmama koje su se smatrale prikladnima za redovnice novakinje. Plavokosi muškarac prostenjao je od bola i na djelić sekunde ispustio je iz ruku. Pojurila je poput strijele i možda bi stekla nekoliko metara prednosti, da njezino obuveno stopalo nije zapelo ispod debelog korijena stabla i ona pala ravno na lice, pritom udarivši rubom glave o kamen.

- Dodaj mi uže - rekao je Vukov brat s mrkim osmijehom na licu, pogledavši svog druga. Navukavši ogrtač svoje mlitave zarobljenice preko njezine glave, Stefan Westmoreland obujmio je ogrtač preko njezinoga tijela, kako bi joj priklje-štio ruke uz bokove, a zatim uzeo uže od svog druga i čvrsto ga zavezao oko Jennynog struka. Kad je završio, podigao je svoj ljudski zavežljaj i sramotno ga prebacio preko svog konja, sa stražnjicom uperenom u nebo, a zatim skočio u sedlo iza nje.

22

GIGA

DRUGO POGLAVLJE

Royce neće moći vjerovati kakvu smo sreću imali - obratio se Stefan jahaču pokraj sebe, čija je zarobljenica također bila vezana i prebačena preko sedla. - Zamisli, Merrickove cure stoje ispod onog stabla zrele da ih uberemo kao jabuke s grane. Sad nema više potrebe da provjeravamo Merrickovu obran. Sigurno će se predati bez borbe.

Onako čvrsto vezanoj u tamnom, vunenom zatvoru, dok joj je u glavi bubnjalo, a želudac joj udarao o leđa konja svaki put kad bi životinja podigla kopito, kad je začula ime »Royce«, Jenny se krv sledila. Royce Westmoreland, grof od Claymorea. Vuk. Zastrašujuće priče koje je o njemu čula više se nisu činile ni približno tako pretjeranima. Brennu i nju ščepali su muškarci koji nisu pokazali nimalo poštovanja prema haljama vjerskoga reda St. Albans u koje su djevojke bile odjevene, haljama koje su označavale njihov položaj novakinja, budućih redovnica koje još nisu položile zavjet. Kakva bi to vrsta muškarca, mahnito se upitala Jenny, stavila ruke na redovnice, ili gotovo redovnice, bez svijesti ili straha od odmazde, ljudske ili božanske. To ne bi učinio nijedan čovjek. Na to bi se odvažili samo vrag i njegovi učenici!

- Ova se odmah onesvijestila - rekao je Thomas i raskalašeno se nasmijao. - Baš je šteta što nemamo više vremena kušati plijen, iako, da je do mene, ja bih radije onaj ukusni zalogajčić koji si omotao u svoj gunj, Stefane.

- Od ove dvije, tvoja je ljepotica - hladno je odgovorio Stefan - i nećeš ništa kušati dok Royce ne odluči što će s njima.

Gotovo se gušeći od straha u gunju, Jenny je u grlu ispustila majušni vrisak bezumnog, paničnog prosvjeda, ali nitko je nije čuo. Molila je Boga da njihove otmičare na konjima pogodi munja, ali Bog kao da je nije čuo, i konji su nastavili beskonačno, mučno kaskati. Molila se da joj se pokaže neki plan za bijeg, ali um joj je bio prezaposlen i mahnito je mučio svim strašnim pričama o ubojitom Crnom vuku: On ne drži zarobljenike ukoliko ih ne misli mučiti. Smije se kad njegove žrtve vrište od bola. Pije njihovu krv...

Žuč je navrla u Jennyn vrat i ona se počela moliti, ne za bijeg, jer u dubini duše je znala da neće biti bijega. Umjesto toga molila se za

23

GIGA

brzu smrt i da ne osramoti svoje ponosno obiteljsko ime. Ponovno je začula glas svog oca, dok je stajao u dvorani u Merricku i podučavao njezinu polubraću dok su bili mlađi: - Ako je Božja volja da umrete od ruke neprijatelja, tad to učinite s hrabrošču. Umrite boreći se kao ratnici. Kao pravi Merrickovi! Umrite u borbi...

Te su rečenice odjekivale njezinom glavom, iz sata u sat, uvijek iznova, ali kad su konji usporili i kad je začula daleke, nepogrešive zvukove velikog vojničkog tabora, bijes je počeo nadvladavati strah. Premlada je da umre, pomislila je, i to nije pošteno! A sad će umrijeti i nježna Brenna i to će također biti Jennyna krivnja. Morat će se suočiti s Gospodinom s time na savjesti. I sve to zato što je taj krvožedni oger tumarao po zemlji i proždirao sve na svome putu.

Njezino ustreptalo srce udvostručilo je brzinu kad su se konji naglo zaustavili. Svuda oko nje, metal je zveketao o metal dok su ljudi hodali naokolo, a zatim je čula glasove zarobljenika, muške glasove koji su dirljivo preklinjali za milost, »Smiluj se, Vuče... Milost, Vuče...« To strašno zapomaganje pretvorilo se u povik kad je bez imalo uljudnosti naglo strgnuta s konja.

- Royce - zazvao je njezin otmičar - ostani... nešto smo ti donijeli!

Posve zasljepljena ogrtačem koji joj je bio prebačen preko glave, s rukama još uvijek vezanim uzetom, prebačena je preko ramena svog otmičara. Čula je kako Brenna vriskom doziva njezino ime dok su ih nosili.

- Brenna, budi hrabra - viknula je Jenny, ali ogrtač joj je prigušio glas i znala je da je prestravljena sestra sad ne može čuti.

Jenny je njezin otmičar naglo spustio na tlo i gurnuo naprijed. Noge su joj bile ukočene pa je zateturala i srušila se na koljena. Umri kao prava Merrickova. Umri hrabro. Umri boreći se, mislima joj je bjesnjela ta pjesma dok se bezuspješno pokušavala osoviti na noge. Iznad nje, Vuk je progovorio, i ona ga je čula prvi put, ali je znala da je to njegov glas. Taj je glas bio grub i hrapav, žestok, glas ravno iz utrobe pakla.

Što je ovo? Nešto za jelo, nadam se.

Priča se da jede meso onih koje ubije... Sjetila se tih riječi maloga Thomasa dok se njezin gnjev stapao s Brenninim vriskom i

24

GIGA

preklinjanjem zarobljenika za milost. Uže oko njezinih ruku najednom se razvezalo. Gonjena blizanačkim demonima straha i bijesa, Jenny se nespretno osovila na noge, Umatajući rukama po ogrtaču, nalik nekom pobješnjelom duhu koji pokušava zbaciti plašt. U trenutku kad je pao, Jenny je stisnula šaku, svom snagom zamahnula prema mračnom, demonskom, sjenovitom divu koji je stajao ispred nje i pogodila ga u čeljusnu kost. Brenna se onesvijestila. Čudovište! - viknula je Jenny. - Barbaru! - i ponovno je zamahnula, ali ovaj se put njezina šaka našla u bolnom stisku nalik škripu, podignuta visoko iznad njezine glave. - Vraže!

- vrisnula je migoljeći se i snažno ga odalamila nogom u potkoljenicu. - Sotonin okotu! Pljačkašu nedužnih...

-Koji je ovo...! - zagrmio je Royce Westmoreland i ispru-živši ruku, uhvatio svoju napadačku oko struka i podigao je s tla, držeći je ispruženom rukom visoko u zraku. To je bi-la greška. Njezino stopalo u čizmi ponovno je zamahnulo i pogodilo Roycea ravno u prepone tako snažno da se umalo previo u struku.

- Gaduro mala! - prasnuo je, a zatim je od iznenađenja, bola i bijesa ispustio iz ruke, da bi je odmah zgrabio za koprenu zahvativši i šaku kose ispod nje, i snažno joj povukao glavu unatrag. - Budi mirna! - zagrmio je.

Kao da mu se i priroda povinovala; zarobljenici su prestali naricati i zapomagati, zveket metala utihnuo je i neka se strašna, nezemaljska tišina spustila na veliku čistinu. Ubrzanog disanja i bolne glave, Jenny je čvrsto stisnula oči i čekala udarac njegove moćne šake koji će je zacijelo ubiti.

Ali taj udarac nije došao.

Napola obuzeta strahom, a napola nekom morbidnom znatiželjom, polako je otvorila oči i po prvi put zapravo vidjela njegovo lice. Od demonske prikaze koja se nadvija-la nad njom umalo je vrisnula od užasa. Bio je ogroman. Neizmjeran. Kosa mu je bila crna, a crni ogrtač se bibao iza njega, sablasno lepršajući na vjetru kao da ima vlastiti život. Svjetlo vatre plesalo je po njegovom crnjomanastom, soko-likom licu, bacajući sjene zbog kojih je izgledao nedvojbeno sotonski; plamtjelo je u njegovim neobičnim očima, grijući ih dok nisu zasjale kao grumeni otopljenog srebra na njegovom bradatom,

25

GIGA

ispijenom licu. Ramena su mu bila ogromna, prsa nevjerojatno široka, ruke nabrekle od mišića. Jedan pogled na njega i Jenny je znala da je sposoban za svaku grozotu za koju su ga optuživali.

Umri hrabro! Umri brzo!

Okrenula je glavu i zarila zube u njegovo mišićavo zapešće.

Vidjela je kako se njegove usplamtjele oči nakratko iskola-čuju prije nego što se njegova ruka podigla, a zatim obrušila na njezin obraz silinom od koje joj je glava trznula u stranu, a ona se srušila na koljena. Jenny se instinktivno brzo sklupčala u zaštitu i čekala, čvrsto stisnutih očiju, da je zadesi smrtni udarac, dok joj je strava vrištala kroz svaku poru njezinog drhtavog tijela.

Glas diva začuo se iznad nje, samo što je ovaj put bio još strasniji jer je bio tako napeto kontroliran da je siktao s prigušenim gnjevom: - Što si to dođavola učinio? - bjesnio je Royce na svog mlađeg brata. - Zar nemamo dovoljno problema i bez ovoga? Ljudi su umorni i gladni, a ti dovedeš dvije ženske da im dodatno rasplamsaju nezadovoljstvo!

Prije no što je njegov brat mogao išta odgovoriti, Royce se okrenuo kako bi izdao strogu naredbu drugom muškarcu da ih ostavi, a zatim ošinuo pogledom dva ispružena ženska lika koja su mu ležala pod nogama, jedna u nesvijesti, a druga sklupčana u loptu, tresući se tako žestoko da joj se cijelo tijelo trzalo kao u napadajima grčeva. Iz nekog ga je razloga ta djevojka koja se tresla raspaljivala više od svoje nesvjesne prijateljice. - Ustani! - obrecnuo se na Jenny, gurkajući je vrhom čizme. - Maloprije si bila itekako hrabra, sad ustani!

Jenny se polako izravnala i, odupirući se rukom o tlo, nespretno osovila na noge, nesigurno se ljuljajući, dok se Royce ponovno obrušavao na brata. - Stefane, čekam odgovor!

-I dat ću ti ga ako prestaneš urlati na mene. Ove žene su...

- Redovnice! - rekao je Royce, najednom prikovavši pogled uz teško raspelo koje je visjelo na crnoj špagi oko Jennynog vrata, a zatim ga podigavši prema prljavoj kapi i nakošenoj kopreni. Na trenutak se od tog otkrića zabezeknuo. - Tako mi Boga, doveo si ovamo redovnice da bi poslužile kao kurve?

- Redovnice! - preneraženo je prodahtao Stefan.

26

GIGA

- Kurve! - ogorčeno je zagraktala Jenny. Pa ne može valjda biti toliko ogrezao u bezbožnost da bi ih doista dao svojim ljudima kao kurve.

- Mogao bih te ubiti zbog ove ludosti, Stefane, tako mi bog pomogao.

Drukčije ćeš misliti kad ti kažem tko su - odgovorio je Stefan, podižući prestravljen pogled s Jennyne sive halje i raspela. - Pred tobom, dragi brate - objavio je s obnovljenim oduševljenjem - stoji gospa Jennifer, ljubljeno najstarije dijete lorda Merricka.

Royce je netremice promatrao svog brata; ruke koje je držao uz tijelo izravnale su se kad se okrenuo kako bi prezirno promotrio Jennyno lice. - Ili su te prevarili, Stefane, ili su glasine koje kruže laž, jer priča se da je Merrickova kćerka ljepotica kojoj ovdje nema ravne.

- Ne, nisu me prevarili. Doista je njegova, čuo sam to s njezinih vlastitih usana.

Uhvativši Jennynu drhtavu bradu palcem i kažiprstom, Royce se pomno zagledao u njezino zamrljano lice i proučavao ga uz svjetlo vatre, dok su se njegove obrve skupljale, a usne izvijale u kiseli osmijeh. - Kako tebe itko može nazvati ljepoticom? - rekao je s namjernim, uvredljivim sarkazmom. - Draguljom Škotske?

Vidio je bljesak srdžbe koji su njegove riječi izazvale na njezinom licu dok se otimala iz njegovog stiska, ali umjesto da ga njezina hrabrost gane, razbjesnila ga je. Sve glede imena Merrick gnjevilo ga e, izazivalo usključalu žeđ za osvetom, i on je zgrabio njezino blijedo, zamrljano lice i grubo ga okrenuo natrag prema svojemu. - Odgovori mi! - zapovjedio je strašnim glasom.

U stanju na rubu histerije, Brenni se činilo da Jenny nekako prihvaća krivnju koja je s pravom bila njezina i, hvatajući se za Jennine halje, koristeći ih kao polugu, nesigurno se osovila na noge i zatim priljubila svoje tijelo uz Jennynu desnu stranu, kao blizanke spojene na porodu.

- Ne zovu Jenny tako! - zagraktala je kad se činilo da će Jennyna uporna šutnja zacijelo izazvati odmazdu strašnoga diva ispred njih. - Mene... mene tako zovu.

- Tko si sad dođavola ti? - bijesno je upitao.

- Nitko! - planula je Jenny, odbacujući osmu zapovijed u nadi da bi Brenna mogla biti oslobođena povjeruju li da je redovnica, a ne

27

GIGA

Merrickova. - Ona je samo sestra Brenna iz opatije Belkirk!

- Je li to istina? - strogo je upitao Royce Brennu.

- Da! - vrisnula je Jenny.

- Ne - krotko je šapnula Brenna.

Stisnuvši dlanove u šake uz tijelo, Royce Westmoreland nakratko je zatvorio oči. Ovo je kao noćna mora, pomislio je. Nevjerojatna noćna mora. Nakon napornog marša, nije imao hrane, ni sklonište, ni strpljenja. A sad ovo. Ne uspijeva mu čak ni dobiti razuman, iskren odgovor od ove dvije prestravljene žene. Umoran je, shvatio je, iznuren od tri dana i noći bez sna. Okrenuo je svoje ispijeno lice i usplamtjele oči ka Brenni. - Ako se imalo nadaš da ćeš preživjeti naredni sat

-obavijestio ju je, ispravno je prepoznavši kao onu od njih dvije koju je lakše preplašiti i stoga kao onu kod koje postoji manja vjerojatnost da će izmisliti neku laž - odgovorit ćeš mi odmah i po istini. - Njegov poput mača oštar pogled zabio se u Brennine smeđe oči razrogačene od straha i zarobio ih. Jesi li, ili nisi, kćerka lorda Merricka?

Brenna je progutala slinu i pokušala odgovoriti, ali riječi nisu prelazile preko njezinih uzdrhtalih usana. Klonula od po-raza, poniknula je glavom i samo plaho kimnula. Zadovoljan, Royce je uputio ubojit pogled goropadnici u halji nježne redovnice, a zatim se okrenuo i izdao kratku naredbu bratu.

Zaveži ih i odvedi u šator. Neka ih Arik čuva od vojnika, Želim ih sutra obje žive za ispitivanje.

Želim ih sutra obje žive za ispitivanje... Te su riječi odje-kivale u Jennynom izmučenom umu dok je ležala na zemlji u šatoru pokraj sirote Brenne, zapešća i gležnjeva zavezanih kožnim remenima, i kroz rupu na vrhu šatora promatrala zvjezdano nebo bez ijednog oblačka. Kakvo je ispitivanje Vuk imao na umu, pitala se dok je iscrpljenost najzad nadjačavala strah. Kakva će sredstva mučenja upotrijebiti da izvuče od-govore iz njih, i kakve bi to odgovore uopće mogao željeti?

Sutra će, Jenny je u to bila sigurna, biti zadnji dan njihovih života.

-Jenny - nesigurno je šapnula Brenna. - Ne misliš valjda da nas on sutra kani ubiti, zar ne?

28

GIGA

- Ne - slagala je Jenny kako bi je umirila.

29

GIGA

TREĆE POGLAVLJE

Vukov tabor kao da je živnuo i prije nego što su zadnje zvijezde izblijedjele s neba, ali tu noć Jenny nije spavala duže od sata. Tresući se ispod tankog pokrivača od svog laganog ogrtača, zurila je u poput tinte modro nebo i naizmjence se ispričavala Bogu zbog svojih brojnih ludosti i pre-klinjala Ga da poštedi sirotu Brennu od neizbježnih posljedica Jennyne budalaste odluke da se jučer u sumrak popne na brežuljak.

- Brenna - šapnula je kad je kretanje muškaraca ispred šatora postalo glasnije, što je bio znak da se tabor posve budi -jesi li budna?

-Jesam.

- Kad nas Vuk bude ispitivao, pusti da ja odgovaram.

- Dobro - uzdrhtalim je glasom odgovorila Brenna.

- Nisam sigurna što će željeti znati, ali zacijelo je nešto što inu ne bismo smjele reći. Možda ću ja uspjeti pogoditi zašto postavlja neko pitanje i tako ću znati kad da ga obmanem.

Zora jedva da je prošarala nebo svojim rumenilom, kad su ih dvojica muškaraca došla odvezati i dopustila im objema samo nekoliko minuta privatnosti u grmlju u šumi na rubu velike čistine, prije nego što su ponovno zavezali Jenny i odveli Brennu na susret s Vukom. - Čekajte - protisnula je Jenny kadje shvatila njihove namjere. - Uzmite mene, molim vas. Moja sestra je... ovaj... nije joj dobro.

Jedan od njih, gorostas viši od dva metra koji je mogao biti samo legendarni kolos po imenu Arik, uputio joj je pogled od kojeg se krv ledila i udaljio se. Drugi je čuvar nastavio odvoditi nesretnu Brennu i Jenny je kroz podignuti preklop šatora vidjela lascivne poglede koje su joj upućivali muškarci u taboru dok je hodala između njih, sa zapešćima vezanim na leđima.

Pola sata koliko Brenne nije bilo, Jenny se činilo čitavom vječnošću, ali na njezino ogromno olakšanje, kad se vratila, na Brenni se nije primjećivao nikakav znak da je otrpjela ikakvu tjelesnu okrutnost.

- Jesi li dobro? - zabrinuto je upitala Jenny kad se stražar udaljio. - Nije ti valjda naudio?

Brenna je progutala slinu, odmahnula glavom i spremno briznula u

30

GIGA

plač. - Ne... - histerično je ridala. - Iako se strašno naljutio jer sam... nisam mogla prestati plakati. Tako sam se silno bojala, Jenny, a on je tako ogroman i tako divlji, a ja nisam mogla prestati plakati, što ga je samo još više izazvalo.

- Ne plači - tješila ju je Jenny. - Sad je sve gotovo - lagala je. Laganje joj, tužno je pomislila, postaje veoma lako.

Stefan je odmaknuo zaklop Royceovog šatora i ušao. - Moj Bože, prava je ljepotica - rekao je, misleći na Brennu, koja je netom bila otišla. - Šteta što je redovnica.

- Nije redovnica - razdraženo se otresao Royce. - Između napadaja ridanja, uspjela je objasniti da je »novakinja«.

- Što je pak to?

Royce Westmoreland bio je prekaljeni ratnik koji praktički da i nije imao nikakvog znanja iz prve ruke o vjerskim pravima. Čitav njegov svijet, otkad je bio dječak, bio je svijet vojske i vojevanja i zato je preveo Brennino uplakano objašnjenje u vojnički rječnik koji je razumio: - Izgleda da je novakinja dragovoljac koji još nije dovršio obuku, niti se zakleo na odanost svom feudalnom gospodaru.

- Vjeruješ li da govori istinu?

Royce je izvio lice u grimasu i ispio još malo svijetlog piva.

- Previše je preplašena da bi lagala. Kad smo već kod toga, previše je preplašena i da bi govorila.

Stefanove su se oči suzile možda od ljubomore zbog djevojke, a možda i zbog rasrđenosti zbog bratovog neuspjeha da sazna više vrijednih informacija. - I previše lijepa da bi je previše grubo ispitivao?

Royce mu je uputio podrugljiv pogled, ali misli su mu bile na onome što ga je zanimalo. - Želim znati koliko je dobro utvrđen Merrickov dvorac, kao i kako mu se prostiru posjedi: sve što možemo saznati, a što može biti od pomoći. Inače ćeš ti morati na ono putovanje do Merricka koje si jučer započeo.

Odložio je vrč odlučno tresnuvši njime o stol na nogarima.

Neka mi dovedu sestru - rekao je s ubojitom konačnošću.

31

GIGA

Brenna je užasnuto ustuknula kad je div, Arik, ušao u njihov šator, a zemlja kao da je podrhtavala sa svakim njegovim korakom. - Ne, molim vas - očajnički je prošaptala.

Nemojte me ponovno voditi pred njega.

Nimalo se neobazirući na Brennu, div je prišao Jenny, stegnuo joj ruku svojom ogromnom šakom i povukao je na no-ne. Legenda, pomalo je histerično shvatila Jenny, nimalo nije preuveličala veličinu Arikove ratne sjekire: drška joj je doista imala obujam debele grane stabla.

Vuk je nespokojno koračao unutar granica svog prostranog šatora, ali se naglo zaustavio kad je Jenny gurnuta u njega, a njegove srebrne oči pročešljavale su je dok je stajala ponosno uspravljena, s rukama zavezanim na leđima. Iako joj je lice bilo brižno bezizražajno, Royce se zapanjio ugledavši skriveni prezir u modrim očima koje su prkosno zurile u nje-gove. Prezir i ni tračak suza. Najednom se sjetio što je čuo o Merrickovoj starijoj kćeri. Mlađu su nazivali »Draguljem Školske«, ali prema legendi, ova je bila hladna, ponosna na-sljednica s tako velikim mirazom i tako plemenitim porijeklom da je nijedan muškarac nije bio dostojan. Ne samo to, navodno je bila neugledna djevojka koja je s prezirom odbila jedinu bračnu ponudu koju će vjerojatno dobiti, nakon čega ju je otac poslao u samostan. Lica posve zamrljanog blatom, nije bilo moguće reći koliko je »neugledna«, ali ni u kom slučaju nije imala anđeosku ljepotu i ćud svoje sestre. Druga je djevojka dirljivo ridala, ova ga je bijesno promatrala. - Tako mi Boga, zar ste vas dvije doista sestre? Brada joj se još više podigla. - Da.

- Zapanjujuće - rekao je podrugljivim glasom. - Jeste li prave sestre? - najednom je upitao, kao da je zbunjen. -Odgovori mi! - prasnuo je kad je ona ostala tvrdoglavo nijema.

Jenny, koja je bila daleko uplašenija no što je pokazivala, najednom je posumnjala da je on kani mučiti ili usmrtiti na kraju razgovora koji je započeo s bezazlenim pitanjima o njezinom rodoslovlju. - Ona mi je polusestra - priznala je, a zatim je nalet prkosne hrabrosti nadjačao njezin strah. - Teško mi je na bilo što se usredotočiti kad su mi zapešća zavezana na leđima. To je bolno i nepotrebno.

- U pravu si - zamijetio je s namjernom okrutnošću, sje-tivši se da ga je udarila u prepone. - Trebalo ti je vezati stopala.

32

GIGA

Zvučao je tako ogorčen da su se njezine usnice trznule od zabavljenog zadovoljstva. Royce je to primijetio i nije mogao vjerovati očima. Odrasli muškarci, ratnici, drhtali su u njegovoj nazočnosti, a ova je mlada djevojka bahatog držanja i tvrdoglave brade zapravo uživala prkositi mu. Njegova znatiželja i njegovo strpljenje naglo su isparili. - Dosta je pristojnih trivijalnosti - grubo je rekao i polako joj se počeo približavati.

Jennyna zabavljenost nestala je i ona je ustuknula jedan korak, a zatim stala i primorala se ne uzmicati.

- Želim odgovore na neka pitanja. Koliko vojnika ima tvoj otac u dvorcu Merrick?

- Ne znam - glatko je odgovorila Jenny, a zatim pokvarila učinak svoje razmetne hrabrosti oprezno uzmaknuvši još korak.

- Misli li tvoj otac da ga kanim napasti?

- Ne znam.

- Iskušavaš moje strpljenje - upozorio ju je svilenkastim, zloslutnim glasom. - Bi li radije da ova pitanja postavim tvojoj nježnoj mlađoj sestri?

Ta je prijetnja polučila željeni učinak; njezin prkosni izraz pretvorio se u očajnički. - Zašto ne bi mislio da ćeš ga napasti? Godinama se šuška da ćeš to učiniti. A sad imaš izgovor! Iako tebi ne treba izgovor. -Jennifer je zavriskala, preplašena preko svake razumne granice, kad je ponovno krenuo prema njoj. - Ti si životinja! Uživaš ubijati nedužne ljude! - Kad nije zanijekao da uživa u tome, Jenny je osjetila kako joj se utroba zgrčila od straha.

- Sad kad to znaš - rekao je opasno tihim glasom - kako bi bilo da mi kažeš koliko vojnika ima tvoj otac?

Jenny je brzo izračunala da ih je ostalo najmanje pet stotina. - Dvjesto - odgovorila je.

- Ti glupa, lakoumna mala budalo! - prosiktao je Royce, zgrabio je za ruke i snažno protresao. - Mogao bih te slomiti golim rukama, a ti mi ipak lažeš?

- Sto očekuješ da ću učiniti? - viknula je Jenny, tresući se od glave do pete, ali svejedno tvrdoglava. - Izdati ti vlastitog oca?

33

GIGA

- Prije nego što odeš iz ovog šatora - obećao je - reći ćeš mi što znaš o njegovim planovima, svojevoljno ili uz moju malu pomoć u kojoj nećeš uživati.

- Ne znam koliko je ljudi okupio - bespomoćno je uzviknula Jenny. - Istina je - naglo je dodala. - Prije jučerašnjeg dana, otac me nije vidio dvije godine, a i prije toga je rijetko razgovarao sa mnom!

Taj je odgovor toliko iznenadio Roycea da se zagledao u nju. - Zašto ne?

- Ja... ozlovoljila sam ga - priznala je.

- Shvaćam zašto - bez uvijanja je rekao, misleći kako je ona najnepokornija žena koju je ikad imao nesreću upoznati. Ujedno je, najednom je zamijetio, imala najmekša, najza-mamnija usta koja je ikad vidio i veoma moguće najmodrije oči.

- Nije godinama razgovarao s tobom niti ti obratio imalo pozornosti, a ti svejedno izlažeš opasnosti vlastiti život kako bi ga zaštitila od mene?

-Da.

- Zašto?

Postojalo je nekoliko iskrenih i sigurnijih odgovora koje mu je Jenny mogla dati, ali bijes i bol otupili su joj mozak. -Zato što te prezirem i prezirem sve što predstavljaš - glatko je odbrusila.

Royce ju je netremice promatrao, uhvaćen negdje između bijesa, čuđenja i divljenja prema njezinoj prkosnoj hrabrosti. Osim ako je ne ubije, što mu ne bi dalo odgovore koje traži, nije znao kako bi se ponašao s njom, i iako mu se u tom trenutku pomisao da je zadavi učinila primamljivom, nije dolazila u obzir. U svakom slučaju, s Merrickovim kćerkama kao njegovim zarobljenicama, moguće je da bi se Merrick mogao predati bez otpora. - Izlazi - kratko je rekao.

Nije je trebalo dodatno nukati da napusti njegovo omraženo društvo. Jenny se smjesta okrenula kako bi pobjegla iz šatora, ali zaklop je bio spušten i ona se zaustavila.

- Izlazi, rekao sam! - zlokobno je upozorio Royce i ona se naglo okrenula.

- Ništa mi ne bi bilo draže, međutim, ne mogu proći kroz platno.

34

GIGA

Bez ijedne riječi, ispružio je ruku i podigao zaklop, a zatim se na njezino iznenađenje, nisko sagnuo uvredljivo oponašajući naklon. - Vaš sluga, moja gospo. Ako mogu išta učiniti kako bih vaš boravak s nama učinio ugodnijim, nadam se da nećete oklijevati dati mi to do znanja.

- U tom mi slučaju odveži zapešća - zatražila je Jenny na njegovu krajnju nevjericu.

- Ne - prasnuo je Royce. Zaklopac se spustio i pljesnuo je po stražnjici pa je Jenny jurnula naprijed u srditom iznenađenju, a zatim ispustila prigušen krik kad se najednom jedna neopažena ruka ispružila i uhvatila njezinu, ali je to bio samo jedan od desetak stražara razmještenih tik ispred Vukovog šatora.

Kad se Jenny vratila u njihov šator, Brenna je bila pepelja-stosiva od strave što je ostala sama. - Savršeno sam dobro, obećajem ti - uvjerila ju je Jenny dok se nespretno spuštala na tlo.

35

GIGA

ČETVRTO POGLAVLJE

Vatre su gorjele u razmacima u dolini u kojoj su Vukovi vojnici te noći još uvijek bili utaboreni. Stojeći na otvorenim vratima šatora, sa zapešćima vezanim na leđima, Jenny je pomno proučavala aktivnost svuda oko njih. - Ako kanimo pobjeći, Brenna... - započela je.

- Pobjeći? - razjapljenih je usta ponovila njezina sestra. - Kako bismo to, za ime blažene djevice Marije, mogle učiniti?

- Nisam sigurna, ali kako god to učinile, morat ćemo to učiniti veoma brzo. Čula sam razgovor nekih vojnika i oni misle da ćemo biti upotrijebljene kako bi Oca primorali na predaju.

- Hoće li on to učiniti?

Jenny se ugrizla za usnicu. - Ne znam. Nekoć bi, prije nego što je Alexander došao u Merrick, moji rođaci radije položili oružje, nego da se meni dogodi išta lošega. Sad im više nisam važna.

Brenna je čula tugu u sestrinom glasu i iako je čeznula utješiti Jenny, znala je da je Alexander toliko otuđio klan Merrickovih od njihove mlade gospodarice da više nisu marili za nju.

- Tebe, međutim, vole pa je teško znati što će odlučiti ili koliko će utjecaja otac imati na njih. No, ako uspijemo brzo pobjeći, mogle bismo stići do Merricka prije nego što se išta odluči i to je ono što moramo učiniti.

Od svih prepreka koje bi ih mogle zateći na putu, Jenny je najviše zabrinjavalo putovanje do Merricka, za koje je procjenjivala da traje dva dana jahanja. Svaki sat koji bi morale provesti na cesti bio bi riskantan; posvuda su lutali banditi, a dvije žene same čak su i pošteni muškarci smatrali lakom metom. Ceste jednostavno nisu bile sigurne. Kao ni krčme. Jedini sigurni smještaj pronašao bi se u opatijama i samostanima, gdje su odsjedali svi pošteni, čestiti putnici.

- Problem je u tome što nemamo šanse pobjeći sa zavezanim rukama - glasno je nastavila Jenny, promatrajući užurbani tabor. - A to znači da ih ili moramo uvjeriti da nam odvežu zapešća, ili nekako pobjeći u šumu u vrijeme jela, kad nismo vezane. Ali ako to učinimo, naš će nestanak biti otkriven čim dođu po naše pladnjeve, a dotad nećemo uspjeti daleko odmaći. Svejedno, ako to bude jedina prilika koja nam

36

GIGA

se ukaže u narednih dan-dva, velika je vjerojatnost da ćemo je morati prihvatiti - vedro je objavila.

- Kad kliznemo u šumu, što ćemo onda učiniti? - upitala je Brenna, hrabro svladavajući unutarnju stravu od pomisli da su noću u šumi same.

- Nisam sigurna... negdje ćemo se sakriti dok ne odustanu od potrage za nama. Ili ćemo ih možda uspjeti obmanuti da pomisle da smo otišle na istok umjesto na sjever. Uspijemo li im ukrasti dva konja, to bi nam povećalo izglede da im umaknemo, iako bi bilo teže sakriti se. Trik je pronaći neki način da učinimo oboje. Moramo se moći i sakriti i odmaknuti im.

-Kako to možemo učiniti? - upitala je Brenna, ozbiljno namrštivši čelo u jalovom mozganju.

Ne znam, ali nešto moramo pokušati. - Izgubljena u razmišljanju, slijepo je zurila mimo jednog visokog, bradatog muškarca koji je prestao razgovarati s jednim od svojih vitezova i pozorno je proučavao.

Vatre su ugasnule i njihov je čuvar pokupio pladnjeve i izno-va im vezao zapešća, ali nijedna djevojka još nije smislila prihvatljiv plan, iako su razmotrile nekoliko prilično nemogućih. -Ne možemo jednostavno ostati ovdje kao voljni pijuni koji će biti iskorišteni u njegovu prednost - planula je Jenny kad su te noći ležale jedna uz drugu. - Moramo pobjeći.

- Jenny, je li ti palo na pamet što bi nam mogao učiniti kad... ako - brzo se ispravila - ako nas uhvati?

- Ne mislim da bi nas ubio - ohrabrila ju je Jenny nakon kratkog razmišljanja. - Mrtve mu ne bismo bile ni od kakve koristi kao taokinje. Otac bi zahtijevao da nas vidi prije nego što pristane na predaju, a grof bi nas morao pokazati žive i zdrave ili bi ga otac rastrgao - rekla je Jenny, zaključujući da je bolje, manje zastrašujuće misliti o njemu kao o grofu od Claymorea, umjesto kao o Vuku.

- U pravu si - suglasila se Brenna i ubrzo zaspala.

Ali proteklo je još nekoliko sati prije no što se Jenny dovoljno opustila da bi i sama zaspala, jer je, usprkos izvanjskom prividu hrabrosti i samopouzdanja, bila uplašenija no ikad u životu. Bojala se za Brennu,

37

GIGA

za sebe i za svoj klan, a nije imala ni najmanjeg pojma kako bi pobjegle. Znala je samo da moraju pokušati.

Glede onoga da ih njihov zarobitelj neće ubiti ako ih uhvati, to je vjerojatno bila istina; međutim, bilo je drugih, nezamislivih, muških inačica umorstva koje je imao pri ruci kako bi im vratio milo za drago. U mislima joj se stvorila slika njegovog tamnog lica koje tek što nije bilo posve sakriveno najmanje četrnaestodnevnom gustom, crnom bradom i zadrhtala je sjetivši se onih neobičnih, srebrnih očiju kakve su izgledale sinoć dok su se u njima odražavali zaigrani plamičci logorske vatre. Danas su njegove oči bile srdito sive boje olujnog neba, ali postojao je jedan trenutak, kad mu se pogled spustio na njezina usta, kad se izraz u dubini njegovih očiju promijenio, i zbog te neodredive promjene činio joj se više prijeteći no ikad ranije. Zbog te crne brade, samoj je sebi rekla ne bi li se ohrabrila, izgleda tako zastrašujuće, jer mu ona skriva crte lica. Bez te tamne brade, nedvojbeno bi izgledao kao svaki drugi postariji muškarac od... trideset i pet? Četrdeset godina? Legende o njemu slušala je još kao trogodišnja ili četverogodišnja djevojčica, dakle mora biti uistinu star! Kad je shvatila da je star, osjećala se bolje. Samo zbog one svoje brade izgleda prijeteće, umirila je samu sebe. Zbog brade, i zbog zastrašujuće visine i građe, i onih neobičnih, srebrnih očiju.

Svanulo je jutro, a ona još uvijek nije smislila nijedan doista izvediv plan koji bi zadovoljio njihovu potrebu da budu najbrže što mogu i sakriju se i da ujedno izbjegnu napad, ili nešto gore, bandita.

- Kad bismo barem imale nešto muške odjeće - rekla je Jenny, i to ne prvi put - tad bismo imale mnogo više izgleda i da pobjegnemo i da stignemo do doma.

- Pa ne možemo baš upitati našeg čuvara da nam posudi svoju - pomalo je malodušno odgovorila Brenna jer je strah nadvladavao čak i njezinu spokojnu ćud. - Voljela bih da imam svoj vez - dodala je uz isprekidan uzdah. - Toliko sam nervozna da jedva mogu mirno sjediti. Osim toga, s iglom u ruci uvijek najjasnije razmišljam. Misliš li da bi mi naš čuvar donio iglu, ako ga veoma ljubazno zamolim?

- Teško - odsutno je odgovorila Jenny, cupkajući porub svoje halje i promatrajući muškarce koji su tumarali naokolo u iznošenoj odjeći. - Osim toga, što bi šivala s tom...

38

GIGA

- Jennyn glas postao je tiši, ali raspoloženje joj se uzvinulo, i jeva je uspijevala izbrisati radostan osmijeh s lica dok se polako okretala prema Brenni. - Brenna - rekla je brižno nonšalantnim glasom - posve je umjesno zamoliti stražara da ti donese iglu i konac. Čini se prilično ljubaznim, a znam da te smatra dražesnom. Zašto ga ne pozoveš i zamoliš da nam nabavi dvije igle?

Smijući se u sebi, Jenny je čekala dok je Brenna prilazila vratima šatora i domahivala stražaru. Ubrzo će iznijeti Brenni plan, ali ne još; Brennu će odati lice, pokuša li lagati.

- Drugi je čuvar... ovoga uopće ne poznajem - razočarano je šapnula Brenna dok je muškarac prilazio. - Da ga pošaljem po onog ljubaznog stražara?

- Svakako - odgovorila je Jenny smiješeći se.

Sir Eustace je s Royceom i Stefanom pregledavao neke karte kad ga je stražar obavijestio da ga traže gospe. - Zar njezina bahatost nema kraja? - upitao je Royce, misleći na Jenny. - Čak i svoje stražare šalje da joj obavljaju posliće i što je još gore, oni trče izvršiti njezine naloge. - Završivši svoju tiradu, kratko je upitao: - Pretpostavljam da te je poslala ona plavooka prljavog lica.

Sir Lionel se nasmijuljio i odmahnuo glavom. - Vidio sam dva čista lica, Royce, ali ono koje mi se obratilo imalo je zelenkaste oči, ne plave.

- Ah, shvaćam - sarkastično je odvratio Royce. - Dakle nije te s tvog položaja otpravila Bahatost, nego Ljepota. Sto hoće?

- Nije mi htjela reći. Kaže da želi vidjeti Eustacea.

- Vrati se na svoje mjesto i ostani ondje. Reci joj da pričeka - obrecnuo se Royce.

- Royce, pa to su samo dvije bespomoćne žene - podsjetio ga je vitez - i uz to sitne. A osim toga, ne pouzdaješ se ni u koga da ih čuva osim u Arika ili nekoga od nas - rekao je, misleći na vitezove koji su sačinjavali Royceovu elitnu, osobnu stražu i ujedno mu bili pouzdani prijatelji. - Držiš ih vezane i pod stražom kao da su opasni muškarci koji bi nas mogli svladati i pobjeći.

- Nikome drugome ne mogu vjerovati sa ženama - odgovorio je

39

GIGA

Royce, odsutno masirajući vrat. Najednom je skočio sa stolca. - Dojadilo mi je sjediti u šatoru. Idem s tobom vidjeti što žele.

- Idem i ja - rekao je Stefan.

Jenny je vidjela grofa kako dolazi, dugim, lakim koracima koji su ga brzo približavali njihovom šatoru, s dvojicom stražara s desne i bratom s lijeve strane.

- Onda? - upitao je Royce ušavši u njihov šator s trojicom muškaraca. - Sto je pak sad? - strogo je upitao Jenny.

Brenna se panično okrenula, s rukom na srcu, i licem koje je bilo oličenje usplahirene nedužnosti dok je užurbano preuzimala krivnju zbog toga što ga je uzrujala. - Ja... ja sam poslala po njega. - Kimnula je u smjeru stražara. - Po Sir Eustacea.

S nestrpljivim uzdahom, Royce je skrenuo pogled s Jenny i pogledao njezinu budalastu sestru. - Bi li mi rekla zašto si to učinila?

-Bih.

To je zapravo sve što će ona reći, shvatio je Royce. - U redu onda, reci mi.

-Ja... mi - uputila je Jenny pogled krajnjeg jada i hrabro nastavila dalje - mi... veoma bismo voljele da nam date igle i konca.

Royceov pogled sumnjičavo je poletio na osobu koja je najvjerojatnije smislila neki način korištenja igala na njegovu vlastitu tjelesnu nelagodu, ali danas mu je gospa Jennifer Merrick mirno uzvraćala pogled, pokornog lica, i njega je obuzeo neki čudan osjećaj nezadovoljstva zbog toga što se njezina luda hrabrost tako brzo iscrpla. - Igle? - ponovio je mršteći se na nju.

- Da - odgovorila je Jenny brižno podešenim glasom, koji nije bio ni izazivački ni krotak, već hladno uljudan kao da je mirno prihvatila svoju sudbinu. - Dani su sve duži, a mi nemamo nikakvog posla. Moja sestra Brenna predložila je da malo vezemo.

- Vezete? - ponovio je Royce, samom se sebi gadeći što ih drži vezanima i pod strogim nadzorom. Lionel je bio u pravu: Jenny je samo sitna žena. Mlada, nesmotrena, tvrdoglava djevojka s više hrabrosti nego razuma. Precijenio ju je jednostavno zato što se nijedan drugi zarobljenik doveden pred njega nije usudio zamahnuti na njega.

40

GIGA

- Sto misliš da je ovo, kraljičin salon? - obrecnuo se. - Nemamo tih... – Mozak mu se pokolebao tražeći imena naprava na kojima su žene na dvorcu svakodnevno satima vezle koncem.

- Koluta za vez? - uslužno mu je pomogla Jenny. Promotrio ju je s gađenjem. - Bojim se da nemamo koluta za vez.

- Možda imate neki mali okvir za izradu prekrivača? - dodala je, nedužno šireći oči i susprežući smijeh.

-Ne!

- Mora da postoji nešto na čemu možemo upotrijebiti iglu i konac - brzo je dodala Jenny kad se okrenuo kako bi otišao. -Poludjet ćemo bez ikakvoga posla, iz dana u dan. Nije važno što šijemo. Sigurno imate nešto što treba zašiti...

Naglo se okrenuo, iznenađen, zadovoljan i sumnjičav. -Zar se dragovoljno nudite da nam krpate odjeću?

Na taj prijedlog, Brennino je lice bilo oličenje nedužne šokiranosti; Jenny je pokušala oponašati taj izgled. - Nisam baš mislila na krpanje...

- Ovdje je toliko toga što treba zakrpati da bi stotinu švelja imalo posla godinu dana - odlučno je rekao Royce, u torn trenutku odlučivši da njih dvije moraju zaraditi postelju i hranu, takvu kakva jest, a krpanje je bilo savršen oblik plaćanja. Obratio se Godfreyu i rekao: - Pobrini se za to.

Brenna je izgledala divno pogođena time sto je njezin prijedlog rezultirao njihovim praktički udruživanjem snaga s neprijateljem; Jenny se ozbiljno potrudila izgledati kao da se tome protivi, ali čim su se četvorica muškaraca udaljila dovoljno da ih više ne mogu čuti, zagrlila je sestru i razigrano je prigrlila. - Upravo smo svladale dvije od tri prepreke našemu bijegu - rekla je. - Ruke nam neće biti vezane i imat ćemo se čime maskirati, Brenna.

- Maskirati? - započela je Brenna, ali prije no što joj je Jenny trebala odgovoriti, razrogačila je oči shvativši i privukla sestru u drugi zagrljaj, tiho se smijući. - U muškoj odjeći - smijuljila se - a on nam ju je sam ponudio.

U roku od sat vremena, u njihovom su šatoru bile dvije minijaturne

41

GIGA

planine odjeće i treća planina poderanih deka i vojničkih ogrtača. Jedna je hrpa odjeće pripadala isključivo Royceu i Stefanu Westmorelandu, druga Royceovim vitezovima, dvojica od kojih su, s olakšanjem je zamijetila Jenny, bili muškarci srednje veličine.

Jenny i Brenna radile su do kasno u noć, naprežući oči na treperavom svjetlu. Već su pokrpale odjevne predmete koje su odabrale odjenuti za bijeg i sklonile ih izvan vidokruga. Sad su marljivo radile na hrpi odjeće koja je pripadala Royceu. -Sto misliš, koliko je sati? - upitala je Jenny, brižno zašivajući otvor rukava njegove košulje. Pokraj nje bilo je još mnogo njegovih odjevnih predmeta koji su dobili jednako kreativne preinake, uključujući i nekoliko pari dugih čarapa koje su bile vješto zašivene u koljenu kako se noga ne bi mogla provući dalje.

- Negdje oko deset - odgovorila je Brenna i pregrizla konac. - Bila si u pravu - rekla je sa smiješkom, podižući jrdnu od grofovih košulja, koja je sad na leđima imala crnim koncem izvezenu lubanju i prekrižene mrtvačke kosti.

Neće ni zamijetiti kad je odjene. - Jenny se nasmijala, ali Brenna je najednom odlutala u mislima. - Razmišljala sam o MacPhersonu - rekla je Brenna i Jenny je obratila pozornost, jer kad nije bila svladana strahom, Brenna je zapravo bila veoma pametna. - Mislim da se ipak nećeš morati udati za MacPhersona. - Zašto to kažeš?

- Zato što će otac nedvojbeno obavijestiti kralja Jamesa -možda čak i papu - da smo bile otete iz opatije, a to bi mo-glo izazvati takvo komešanje da će kralj James poslati svoje snage u Merrick. Opatija je nepovrediva i mi smo bile pod njezinom zaštitom. I tako, dođe li nam kralj James u pomoć, neće nam trebati MacPhersonovi klanovi, zar ne?

Plam nade zaiskrio je u Jenninim očima, a zatim se pokolebao. - Mislim da nismo doista bile na posjedu opatije.

- Otac to neće znati pa će pretpostaviti da smo bile. Kao, mislim, i svi drugi.

Čela namrštenog od zbunjenosti, Royce je stajao ispred svog šatora, pogleda uperenog u manji šator na rubu tabora, gdje su bile zarobljene njegove dvije taokinje. Eustace je upravo zamijenio Lionela i stajao ispred šatora.

42

GIGA

Blagi odsjaj svijeće koji se nazirao između platna i tla govorio je Royceu da su obje žene još budne. Sad, u razmjernom miru mjesečinom obasjane noći, samom je sebi priznao da je ranije tog dana u njihov šator otišao djelomice iz znatiželje. Čim je saznao da je Jenniferino lice čisto, osjetio je neporecivu znatiželju da ga ode pogledati. Sad je otkrio da je smiješno znatiželjan glede boje njezine kose. Sudeći po njezinim izvijenim obrvama, kosa joj je ili crvenkasta ili smeđa, dok je njezina sestra definitivno plavuša, ali Brenna Merrick njega nije zanimala.

Jennifer jest.

Bila je kao slagalica, dijelove koje je morao pričekati da ih vidi jedan po jedan, a svaki ga je novi dio iznenađivao više od prethodnog.

Ona je očito čula uobičajene priče o njegovim navodnim zvjerstvima, a ipak ga se nije ni upola bojala kao većina muškaraca. To je bio prvi i najintrigantniji djelić slagalice: cjelokupne djevojke. Njezina hrabrost i manjak straha.

Zatim, tu su bile njezine oči: ogromne, privlačne oči bogate, dubokomodre boje koja ga je podsjećala na baršun. Čudesne oči. Iskrene i izražajne s dugim, crvenkastosme-đim trepavicama. Zbog njezinih je očio poželio vidjeti njezino lice i danas kad ga je vidio, nije mogao vjerovati da su je u pričama koje je o njoj čuo nazivali neuglednom.

Nije baš bila prava ljepotica, nije joj posve pristajao ni pridjev »zgodna«, ali kad ga je danas u šatoru pogledala, bio je zapanjen. Imala je visoke i otmjeno oblikovane jagodične kosti, kožu glatku kao alabaster, obojanu blijedim rumenilom, malen nos. Za razliku od tih finih crta lica, njezina bradica imala je nedvojbeno tvrdoglavu neuvijenost, a ipak, kad se nasmiješila, zakleo bi se da je opazio dvije male rupice na obrazima.

Sve u svemu, ima zanimljivo, privlačno lice, zaključio je. Definitivno privlačno. A to je bilo prije nego sto je dopustio samome sebi sjetiti se njezinih mekih, raskošnih usana.

Odvlačeći misli s usana Jennifer Merrick, podigao je glavu i ispitivački pogledao Eustacea. Shvativši neizgovoreno pitanje, Eustace se lagano okrenuo prema vatri kako bi mu plamen obasjao

43

GIGA

lice, i podigao desnu ruku kao da između prstiju lagano drži iglu, a zatim spuštao i podizao ruku u ravnomjernim, valovitim pokretima šivanja.

Djevojke su šivale. Royceu je to bilo prilično teško shvatiti, s obzirom koliko je bilo kasno. Njegovo vlastito iskustvo s imućnim ženama bilo je da šiju posebne predmete za obitelj i dom, ali krpanje ostavljaju služavkama. Dok je neuspješno pokušavao razabrati Jenniferin odraz na platnu šatora, pretpostavio je da bi imućne žene mogle šivati i kako bi imale nekog posla kad se dosađuju. Ali ne ovako kasno i ne uz svjetlo svijeće.

Kako su silno marljive te Merrickove cure, pomislio je s tračkom sarkazma i nevjerice. Kako je lijepo od njih što žele pomoći svojim zarobiteljima čuvajući njihovu odjeću u dobrome stanju. Kako velikodušno.

Kako krajnje nevjerojatno.

Posebice u slučaju gospe Jennifer Merrick, čije je neprijateljstvo već ranije osjetio iz prve ruke.

Odgurnuvši se od svog šatora, Royce se zaputio među svoje umorne, izranjavane vojnike koji su spavali na tlu, šćućureni u ogrtačima. Kad se približio šatoru žena, najednom mu je na pamet palo očito objašnjenje njihovog poriva za iglama i škarama i suspregnuo je psovku ubrzavajući korak. One nedvojbeno uništavaju odjeću koju su dobile, bijesno je shvatio!

Brenna je prigušila vrisak prestravljenog iznenađenja kad je Vuk naglo povukao zaklop šatora i ušao unutra, ali Jenny se samo trgnula i zatim polako ustala sa sumnjičavo uljudnim izrazom na licu.

- Da vidimo što to vas dvije radite - otresito je rekao Royce, pogledom strijeljajući čas Brennu, koja je ruku za-štitnički podigla do vrata, čas Jenny. - Pokažite mi!

- U redu - odgovorila je Jenny s hinjenom nedužnošću. -Tek sam sad počela raditi na ovoj košulji - izmotavala se dok je pomno odlagala u stranu njegovu košulju kojoj je upravo zašila otvore za ruke. Posegnula je prema hrpi odjeće koju je sama kanila odjenuti i podigla par gustih, vunenih dugih čarapa kako bi ih on vidio, i pokazala mu urednno zakrpanu poderotinu od pet centimetara.

44

GIGA

Posve zbunjen, Royce je zurio u gotovo nevidljiv, čvrsti šav kojim je sašila rasparani dio. Ona je ponosna, ohola, neposlušna i tvrdoglava, priznao je samome sebi, ali ujedno je i prokleto vješta švelja.

- Prolazi li vaš pregled, gospodaru? - nukala ga je s tračkom zabavljenosti u glasu. - Možemo li zadržati posao, gospodine?

Da je bila itko drugi, a ne njegova zarobljenica i bahata kćerka njegovog neprijatelja, Royce bi se jedva suzdržao da je ne podigne u naručje i propisno poljubi za njezinu strašno potrebnu pomoć. - Odlično šivaš - pošteno je priznao. Tek što nije izišao, kad se okrenuo, rukom odmičući zaklop šatora. - Mojim bi ljudima bilo hladno u poderanoj odjeći, neprimjerenoj za nadolazeće ružno vrijeme. Bit će sretni kad saznaju da se ovo što imaju bar može nositi dok ne stigne zimska odjeća.

Jenny je predvidjela da bi on mogao shvatiti koliko bi opasne Brenna i ona mogle biti sa škarama i da bi također mogao doći provjeriti njihov posao, pa je zato imala one čarape spremne pri ruci da ga zavede s traga. Međutim, nije očekivala da će joj uputiti iskren kompliment i osjećala se nekako nelagodno i prevareno sad kad je pokazao da ima bar kap ljudskosti u tijelu.

Kad je otišao, obje su djevojke potonule na svoje pokrivače.

Moj Bože - zabrinuto je rekla Brenna, pogleda uperenog U hrpu deka u kutu koje su razrezale na vrpce. - Nekako o ovim ovdje muškarcima nisam razmišljala kao o ljudima.

Jenny je odbila priznati da je i ona mislila jednako. - Oni su nam neprijatelji - podsjetila ih je obje. - Naši neprijatelji, i tatini neprijatelji i neprijatelji kralja Jamesa. - Usprkos tom izjavljenom uvjerenju, Jennyna se ruka lecnula od škara kad ju je ispružila kako bi ih dodirnula, ali tad se natjerala da ili uzme i stoički je razrezala još jedan ogrtač, pokušavajući odrediti najbolji plan za njihov bijeg sutradan ujutro.

Dugo nakon što je Brenna posve iscprljena utonula u san, Jenny je ležala budna i razmatrala sve sto je moglo poći dobro i loše.

45

GIGA

PETO POGLAVLJE

Rosa je svjetlucala na travi, osvijetljena prvim zrakama izlazećeg sunca, i Jenny je nijemo ustala, pazeći da ne probudi sirotu Brennu nimalo ranije nego što je potrebno. Nakon što je temeljito promotrila sve alternative, smislila je najbolji mogući plan i osjećala se gotovo optimističnom glede njihovih izgleda u uspješan bijeg.

- Je li vrijeme? - šapnula je Brenna, glasa prigušenog od prepasti, dok se prevrtala na leđa, i ugledala Jenny već u debelim, vunenim čarapama, muškoj košulji i tijesnom haljetku koji će obje nositi ispod halja kad ih njihov čuvar otprati do šume gdje im je svakoga jutra bilo dopušteno nekoliko minuta privatnosti za osobne potrebe.

- Vrijeme je - odgovorila je Jenny s ohrabrujućim osmijehom.

Brenna je problijedjela, ali ustala je i počela se odijevati drhtavim rukama. - Voljela bih da nisam takva kukavica -šapnula je Brenna, ruke stisnute preko srca koje joj je divljački lupalo. Slobodnom je rukom posegnula za kožnim uskim haljetkom.

- Nisi kukavica - ohrabrila ju je Jenny, tihim glasom. -Samo pretjerano brineš, i preuranjeno, o mogućim posljedicama svega što činiš. Zapravo - dodala je, uslužno vežući vezice na vratu Brennine otuđene košulje - hrabrija si od mene. Jer da seja bojim posljedica koliko ih se ti bojiš, nikad ne bih imala hrabrosti odvažiti se ni na najmanju sitnicu.

Brennin kolebljiv osmijeh bio je nijema zahvala na komplimentu, ali nije ništa rekla.

- Imaš li kapu?

Kad je Brenna kimnula glavom, Jenny je uzela crnu kapu koju će ubrzo sama staviti na glavu kako bi sakrila svoju dugu kosu, a zatim je podigla svoju sivu redovničku halju i zagurala kapu u pojas čarapa. Sunce se malo podiglo na nebu i pretvorilo ga u vodenastosivo, dok su djevojke čekale trenutak kad će se pojaviti div i otpratiti ih u šumu, odjevene u ši roke samostanske halje koje su skrivale mušku odjeću koju su odjenule ispod njih.

Taj se trenutak bližio i Jenny je spustila glas do šapta, po Badnji put ponavljajući njihov plan, bojeći se da će Brenna od straha zaboraviti

46

GIGA

što treba učiniti kad za to dođe čas. -Ne zaboravi - rekla je - svaka će sekunda biti važna, ali ne smije se činiti da hodamo prebrzo jer ćemo tako privući pozornost. Kad skineš redovničku halju, dobro je sakrij ispod grmlja. Najviše nade u bijeg imat ćemo budu li tražili dvije redovnice, ne dva dječaka. Ako uoče naše habite, uhvatit će nas prije nego što odemo iz tabora.

Brenna je kimnula glavom i progutala slinu, a Jenny je nastavila. - Kad se riješimo habita, ne puštaj me iz pogleda i tiho hodaj kroz guštaru. Ne slušaj ništa drugo i ne gledaj ništa drugo. Kad shvate da nas nema, povikat će, ali nama to ništa ne znači, Brenna. Nemoj se bojati galame.

- Neću - odgovorila je Brenna, a oči su joj već bile ogro-mne od straha.

- Ostat ćemo u šumi i kretati se južnom granicom tabo-ra do tora gdje drže konje. Oni koji nas budu tražili neće očekivati da ćemo krenuti natrag prema taboru, tražit će nas u suprotnom smjeru - dublje u šumi. Kad se približimo toru, ti ostani u šumi, a ja ću dovesti konje. Uz malo sreće, onoga tko pazi na konje više će zanimati potraga za nama, nego konji.

Brenna je nijemo kimnula glavom, a Jenny je razmislila kako da najbolje uobliči ostatak onoga što mora reći. Znala je da će, opaze li ih, na njoj biti da smisli nešto čime će im odvratiti pozornost kako bi Brenna mogla pobjeći, ali uvjeriti Brennu da nastavi bez nje neće biti lako. Tihim, hitnim glasom, Jenny je najzad rekla: - U slučaju da se razdvojimo...

- Ne! - provalila je Brenna. - Nećemo. Ne smijemo.

- Slušaj me! - tako je strogo prošaptala Jenny da je Brenna progutala ostatak svog prosvjeda. - Ako se razdvojimo, moraš znati ostatak plana tako da mogu... da te mogu kasnije sustići. - Kad je Brenna nevoljko kimnula glavom, Jenny je uhvatila obje hladne i vlažne ruke svoje sestre i čvrsto ih stisnula, nastojeći uliti malo svoje hrabrosti u Brennu. - Sjever je prema onom visokom brdu, onom iza tora u kojem čuvaju konje. Znaš na koje brdo mislim?

- Znam.

- Dobro. Kad uzmem konje i kad uzjašemo, ostat ćemo u šumi i

47

GIGA

probijati se prema sjeveru, dok se ne popnemo na vrh tog brda. Kad se popnemo, skrenut ćemo na zapad dok se budemo spuštale niz brdo, ali moramo ostati u šumi. Kad ugledamo cestu, jahat ćemo usporedno s njom, ali morat ćemo ostati u šumi. Claymore će vjerojatno poslati nekog da pazi na ceste, ali će oni tražiti dvije redovnice iz opatije Belkirk, a ne dva mladića. Budemo li imale sreće, naići ćemo na neke putnike i pridružiti im se, što će nam pružiti dodatnu krinku i povećati izglede u uspjeh. Brenna, postoji još nešto. Ako nas prepoznaju i pojure za nama, kreni najbrže što možeš u smjeru koji sam ti upravo rekla, a ja ću skrenuti u drugome smjeru i odvesti ih podalje od tebe. Ako se to dogodi, ostani pod maskom najdulje što možeš. Do opatije je samo pet ili šest sati jahanja, ali ako mene uhvate, ti moraš nastaviti bez mene. Ne znam gdje smo sad. Pretpostavljam da smo preko granice u Engleskoj. Jaši na sjever i kad stigneš do prvog sela, pitaj kako do Belkirka.

- Ne mogu te samo napustiti - tiho je plakala Brenna.

- Moraš... moraš da bi dovela oca i naše rođake da me spase.

Brennino lice malo se razvedrilo kad je shvatila da bi u konačnici pomogla Jenny, a ne napustila je, i Jenny joj se optimistično nasmiješila. - Sigurna sam da ćemo do subote biti zajedno u utvrdi Merrick.

- Utvrdi Merrick? - začuđeno je upitala Brenna. - Zar ne bismo trebale ostati u opatiji i poslati nekog drugog da obavijesti oca što se dogodilo?

- Možeš ostati u opatiji ako želiš, a ja ću zamoliti majku Ambrose za pratnju kako bih u neko doba danas ili večeras nastavila dalje kući. Otac će zacijelo misliti da smo zarobljene ovdje i zato moram odmah do njega, prije nego što prihvati njihove uvjete. Osim toga, imat će pitanja o broju vojnika u taboru, oružju koje nose: takvim stvarima, na koje možemo samo mi odgovoriti.

Brenna je kimnula glavom, ali to nije bio čitav razlog iz kojega je Jenny željela osobno otići u utvrdu Merrick i obje su to znale. Više od ičega, Jenny je željela učiniti nešto zbog čega će njezin otac i njezin klan biti ponosni na nju, a ovo je bila njezina zlatna prilika. Kad i ako uspije, želi biti ondje vidjeti to u njihovim očima.

48

GIGA

Ispred šatora su odjeknuli koraci stražara i Jenny je ustala, s uljudnim, čak pomirljivim osmijehom na licu. I Brenna je ustala; izgledala je kao da tek što se nije suočila s izvjesnom smrću.

- Dobro jutro - rekla je Jenny dok ih je Sir Godfrey vodio prema šumi. - Osjećam se kao da uopće nisam spavala.

Sir Godfrey, muškarac od tridesetak godina, dobacio joj je neobičan pogled. Nedvojbeno, pomislila je Jenny, zato što mu dotad nikad ranije nije uputila nijednu uljudnu riječ; zatim se ukočila kad njegov pogled kao da je počeo kliziti niz njezinu halju, sad podstavljenu muškom odjećom.

- Malo ste spavale - rekao je, očito svjestan njihovih ka-snonoćnih napora s iglom.

Vlažna trava prigušila je njihove korake, dok je Jenny hodala s njegove lijeve, a Brenna posrtala s desne strane.

Hineći da zijeva, iskosa ga je pogledala. - Moja sestra je jutros prilično umorna od dugog bdijenja. Bilo bi veoma lijepo kad biste nam dopustili nekoliko minuta više da se osvježimo na potoku.

Čelo mu se namrštilo, preplanulo lice okrenulo prema njoj promatrajući je s mješavinom sumnjičavosti i nesigurnosti, a zatim je kimnuo glavom u pristanak.

- Petnaest minuta - rekao je i Jenny se oraspoložila. - Ali želim vidjeti glavu barem jedne od vas.

Stražario je na rubu šume, okrenut im bokom, pogleda koji se, Jenny je to znala, nije spuštao niže od njihovih tjemena. Dosad nijedan od njihovih čuvara nije pokazao pohotnu želju promatrati ih u bilo kojem stanju djelomične razodjevenosti, a danas je bila naročito zahvalna na tome. - Ostani mirna -savjetovala je Jenny, vodeći Brennu ravno prema potoku. Kad su došle do njega, hodala je obalom potoka, najdalje u šumu što se usudila, a da ne da Sir Godfreyu povoda da nagrne u potrazi za njima, a zatim se zaustavila ispod niske grane sta-bla koja je visjela iznad grmlja.

- Voda izgleda hladna, Brenna - doviknula je Jenny, namjerno podižući glas kako bi je čuvar čuo i uz malo sreće pomislio da ih ne treba previše pomno držati na oku. Dok je govorila, Jenny je stajala ispod grane onoga stabla i pomno odrješivala svoju koprenu i kapu,

49

GIGA

nukajući Brennu da učini jednako. Kad su obje kratke koprene bile skinute, Jenny se oprezno sagnula, držeći koprenu iznad glave kao da joj je glava još uvijek njome pokrivena i polako je objesila na granu tik iznad sebe. Zadovoljna, čučnula je i hitro prišla Brenni koja je jednako tako držala svoje pokrivalo za glavu iznad glave, uzela ga iz Brenninih drhtavih prstiju i pričvrstila na grmlje najbolje što je mogla.

Dvije minute kasnije, obje su djevojke već bile skinule redovničke halje i sad su ih sakrivale ispod grmlja, prekrivajući lišćem i grančicama sivu tkaninu kako bi je sakrile od pogleda. U trenutku nadahnuća, Jenny je posegnula u hrpu odjeće i grančica i izvukla svoju rupčić. Prislonila je prst na usta, namignula Brenni i nisko se sagnula, a zatim čučećki othitala petnaestak metara nizvodno, suprotno od smjera u kojem su kanile ići. Zastavši tek koliko je bilo potrebno da pričvrsti bijeli rubac na trnovitu granu, kao da ga je izgubila u bijegu, okrenula se i pojurila natrag k Brenni.

- To bi ih trebalo zavesti na pogrešan trag i osigurati nam mnogo više vremena - rekla je. Brenna je kimnula glavom; izgledala je sumnjičava i puna nade istodobno i njih su se dvije kratko pogledale, jedna drugoj provjeravajući izgled. Brenna je podigla ruku, spustila kapu niže na Jennyne uši, zagurala neposlušan pramen crvenozlatne kose i kimnula.

S osmijehom zahvale i ohrabrenja, Jenny je uhvatila Brennu za ruku i brzo je odvela u šumu, u smjeru sjevera, držeći se obodnice tabora, moleći se da im Godfrey da punih petnaest minuta koliko je obećao, a možda i više.

Nekoliko minuta kasnije već su se bile probile iza tora za konje koje je čuvao stražar i čučale hvatajući dah. - Ostani ovdje i ne miči se! - rekla je Jenny, pogledom pretražujući neposrednu blizinu kako bi bila sigurna da nema stražara, za kojeg je bila sigurna da je zacijelo smješten blizu bojnih konja. Tad ga je ugledala, čvrsto usnulog na tlu s druge strane obora.

- Stražar spava na svom mjestu - pobjedonosno je šapnula okrećući se Brenni, a zatim tiho dodala: - Ako se probudi i uhvati me u pokušaju da ukradem konje, drži se našeg plana pješice. Shvaćaš li? Ne izlazi iz šume i kreni prema onom visokom brdu iza nas.

Ne čekajući odgovor, Jenny je otpuzala naprijed. Na rubu šume je zastala kako bi pogledala oko sebe. Tabor je još uvijek djelomično

50

GIGA

spavao, uljuljkan oblačnim sivim jutrom u uvjerenje da je ranije no što je bilo. Konji su bili gotovo nadohvat ruke.

Stražar se samo jednom promeškoljio u snu dok je Jenny oprezno hvatala dva nemirna konja za povodce i vodila ih prema konopu koji je okruživao obor. Stojeći nespretno na prstima, podigla je uže dovoljno visoko da konji prođu ispod njega i u dvije kratke minute, jednu je životinju predala Brenni i hitro su ih odvele dublje u šumu, u kojoj se njihova kopita nisu čula na debelom pokrovu lišća vlažnog od rosnog jutra.

Jenny je teškom mukom susprezala pobjednički osmijeh dok su odvodile konje do srušenog stabla i, uspevši se na njega kako bi bile više, uzjahale na leđa ogromnih hatova. Već su bile debelo na putu prema visokom grebenu kad su se iza njih čuli nejasni zvukovi uzbune.

Nastala buka zanijekala je potrebu za tišinom i na zvuk muških povika, obje su djevojke žarile pete u slabine svojih konja i strelovito ih podbole kroz šumu.

Obje su bile vješte jahačice i obje su se lako prilagodile jahanju raskrečenih nogu. Nedostatak sedla im je međutim predstavljao određenu smetnju, jer je bez sedla bilo nužno čvrsto stisnuti koljena uz konje, što su oni shvaćali znakom da ubrzaju, a zbog čega je bilo potrebno svojski se držati za povodce. Ispred njih bio je visoki greben i zatim, konačno, na drugoj strani, cesta, opatija i na kraju utvrda Merrick. Kratko su stale kako bi se Jennifer mogla orijentirati, ali šuma je bila mračna s ono malo sunčevog svjetla i Jenny je odustala, primorana nastaviti po instinktu. - Brenna - rekla je smiješeći se i tapšajući satenski, debeli vrat ogromnog bojnog konja kojeg je jahala. - Sjeti se onih legendi o Vuku - o njegovom konju. Nije li se govorilo da mu je ime Thor i da je najbrži konj u zemlji? I ujedno najokretniji?

- Da - odgovorila je Brenna i malo zadrhtala od hladnoće zore, dok su konji oprezno birali kuda će stati u gustoj šumi.

- I nije li se govorilo da je crn kao grijeh, s bijelom zvijezdom na čelu? - nastavila je Jenny.

-Da?

- A nema li ovaj konj takvu zvijezdu? Brenna se osvrnula i kimnula

51

GIGA

glavom.

- Brenna - rekla je Jenny uz tihi smijeh - ukrala sam moćnog Thora Crnoga vuka!

Zivotinjine uši su se trznule na spomen njezinog imena i Brenna je zaboravila brige i prasnula u smijeh.

- Nedvojbeno je zato bio vezan i držan odvojeno od ostalih konja - veselo je dodala Jenny, s uvažavanjem promatrajući veličanstvenu životinju. - To također objašnjava zasto je, kad smo tek izjahale iz tabora, bio mnogo brži od konja na kojem ti jašeš i zašto sam ga stalno morala usporavati. - Nagnula se prema konju i ponovno ga potapšala po vratu. - Kakav si ti ljepotan - šapnula mu je, ne gajeći nimalo neprijateljstva prema konju, samo prema njegovom bivšem vlasniku.

- Royce... - Godfrey je stajao na ulazu u Royceov šator, njegov je dubok glas bio pun jada, a rumenilo nelagode razlijevalo se njegovim debelim, preplanulim vratom. - Žene su... ovaj... pobjegle su, prije otprilike tri četvrt sata - Arik, Eustace i Lionel pretražuju šumu.

Royce se zaledio u posezanju za košuljom, njegovo je lice bilo gotovo komično u izrazu nevjerice dok je netremice pro-matrao svog najlukavijeg i najžešćeg viteza. - Sto su učinile? - upitao je, a licem mu se razlio osmijeh nevjerice pomiješan s. počecima ljutnje. - Želiš li mi reći - podrugivao se, bije-sno grabeći košulju s hrpe odjeće koju su djevojke pokrpale prethodne noći - da ste dopustili da dvije naivne djevojke nadmudre... - Gurnuo je ruku u rukav, a zatim se u bijesnoj nevjerici zagledao u otvor rukava oko zapešća koji je odbijao propustiti njegovu šaku. Divljački psujući ispod glasa, dograbio je drugu košulju, provjerio zapešće da se uvjeri da je u redu i gurnuo ruku u njega. Čitav se rukav odvojio od ostatka košulje i otpao kao magijom. - Kunem se Bogom - prosik-tao je kroz zube - kad se dočepam one modrooke vještice, ja ću... - Zavitlavši košulju u stranu, prišao je škrinji, izvukao novu i naglo je navukao, previše bijesan da bi dovršio rečenicu. Automatski posežući za kratkim mačem, prikopčao ga je na remen i prošao pokraj Godfreya. - Pokaži mi gdje si ih zadnje vidio - obrecnuo se.

- Bilo je ovdje, u šumi - odgovorio je Godfrey. - Royce...

- dodao je, pokazujući mu mjesto gdje su dvije koprene ludo visjele s

52

GIGA

grana bez glava ispod njih. - Ovaj... neće valjda biti potrebno da drugi vojnici čuju o ovome, zar ne?

Kratak je osmijeh zatreperio u Royceovim očima dok je cinično promatrao krupnog muškarca, jer je odmah shvatio da je Godfreyev ponos pretrpio težak udarac i da se nada da će ostati prešućen drugima. - Nema potrebe dignuti uzbunu

- odgovorio je Royce, dok su ga duge noge nosile uz obalu potoka, a pogled mu pročešljavao stabla i grmlje. - Bit će ih lako pronaći.

Sat vremena kasnije, nije bio tako uvjeren u to, a njegovu zabavljenost zamijenio je gnjev. Trebao je te žene kao taoki-nje. One su bile ključ koji će otvoriti vrata Merrickove utvrde, možda bez krvoprolića i gubitka dragocjenih ljudi.

Petorica muškaraca su zajedno pročešljali šumu u smjeru istoka, u uvjerenju da je jedna od djevojaka u bijegu izgubila rupčić, ali kad nisu uspjeli pronaći nijedan trag koji bi vodio dalje od tog mjesta, Royce je zaključio da je jedna od djevojaka, nedvojbeno ona modrooka, možda doista imala dovoljno prisutnosti duha da ondje stavi taj bijeli komadić tkanine u namjernom pokušaju da ih zavede na pogrešan trag. To je bilo apsurdno, nevjerojatno. Ali, očito, istinito.

S Godfreyem s jedne i prezirnim Arikom s druge strane, Royce je prošao pokraj dvije sive koprene i bijesno ih stegnuo s grana. - Oglasi uzbunu i formiraj skupinu koja će pretražiti svaki centimetar ove šume - bijesno je zapovjedio prolazeći pokraj šatora djevojaka. - Nedvojbeno se skrivaju u guštari. Ova je šuma toliko gusta da smo možda prošli tik pokraj njih.

Dvadesetorica vojnika formirala su liniju dužine svojih ispruženih ruku i počela pročešljavati šumu, počevši od ruba potoka i polako napredujući naprijed, zagledajući ispod svakog grma i srušenog debla. Minute su se pretvorile u sat, sat u dva, dok najzad nije stiglo poslijepodne.

Stojeći na obali potoka, na mjestu gdje su djevojke zadnje viđene, Royce je zaškiljio prema gusto pošumljenim brdima na sjeveru, a izraz njegovoga lica postajao je sve grublji sa svakim novim trenutkom u kojem njegovih zarobljenica nije bilo. Vjetar je jače zapuhao, a nebo bilo olovno.

53

GIGA

Prišao mu je Stefan, koji se upravo vratio iz lovačke ekspedicije u koju je otišao noć ranije. - Čujem da su žene jutros pobjegle - rekao je, zabrinuto prateći Royceov pogled do najvišeg brda na sjeveru. - Misliš li da su doista uspjele stići do onog grebena?

- Nisu imale vremena stići onamo pješice - odgovorio je Royce glasom hrapavim od ljutnje. - Ali u slučaju da su išle dužim putem, poslao sam ljude da provjere cestu. Ispitali su sve putnike na koje su naišli, ali nitko nije vidio dvije mlade žene. Jedan je seljak vidio dva momka kako jašu u šumu i to je sve. Gdje god da jesu, sigurno će se izgubiti ako krenu u ona brda, nema dovoljno sunca da im posluži kao kompas. A kao drugo, ne znaju gdje su pa ne mogu ni znati kojim smjerom trebaju ići.

Stefan je šutio, očima je pretraživao daleka brda, a zatim je naglo pogledao Roycea. - Kad sam maloprije ujahao u kamp, pitao sam se jesi li i ti odlučio sinoć otići u lov.

- Zašto? - kratko je upitao Royce.

Stefan je oklijevao, znajući da Royce cijeni moćnog crnog bojnog konja zbog njegove hrabrosti i odanosti više no što cijeni mnoge ljude. Zapravo, Thorovi pothvati na turnirskim borilištima i bojnome polju bili su gotovo jednako legendarni kao i oni njegovoga vlasnika. Jedna se čuvena dama na dvoru jednom požalila da bi se smatrala sretnicom kad bi joj Royce Westmoreland iskazivao bar pola one ljubavi koju iskazuje svom prokletom konju. A Royce je odgovorio, s tipično jet-kim sarkazmom, da bi se on oženio tom damom, da ona ima upola toliko odanosti i hrabrosti kao njegov konj.

U Henryjevoj vojsci nije postojao čovjek koji bi se odvažio izvesti Royceovog konja iz obora i projahati na njemu. Sto je značilo da je to učinio netko drugi.

- Royce...

Royce se okrenuo začuvši oklijevanje u bratovom glasu, ali pogled mu je najednom privuklo tlo iza Stefana, gdje su lišće i grančice sačinjavali neprirodno visok humak u podnožju jednog grma. Neko ga je šesto čulo natjeralo da vrhom čizme gurne humak - i tad je ugledao nepogrešivu tmurno sivu boju redovničke halje. Sagnuo se, ispružio ruku i ščepao tkaninu, upravo u trenutku kad je Stefan dodao: - Thor

54

GIGA

nije u oboru s drugim konjima. Mora da su ga djevojke uzele, a da stražar nije primijetio.

Royce se polako uspravio, čvrsto stisnute čeljusti promatrajući odbačenu odjeću. Glas mu je bio oštar od bijesa. -Tražili smo dvije redovnice koje pješače. Trebali smo tražiti dva niska muškarca, i to na mom konju. - Psujući ispod glasa, Royce se okrenuo na peti i bijesno otišao do obora u kojemu su držali konje. Prolazeći pokraj šatora djevojaka, zavitlao je sive habite na otvorena vrata šatora oštrim pokretom bijesa i gađenja, a zatim potrčao. Stefan je potrčao za njim.

Vojnik koji je čuvao konje pred ogromnim oborom salutirao je svom feudalnom gospodaru, a zatim preplašeno ustuknuo kad je Vuk ispružio ruku i uhvatio ga za prsluk, odižući ga od tla. - Tko je stražario jutros u zoru?

- Ja... ja, gospodaru.

- Jesi li napustio svoj položaj?

- Ne! Gospodaru, ne! - vrisnuo je, znajući da je kazna za to u kraljevoj vojsci smrt.

Royce ga je s gađenjem bacio u stranu. Za nekoliko minuta, skupina od dvanaestorice muškaraca, s Royceom i Stefanom na čelu, galopirala je cestom u smjeru sjevera. Kad su stigli do strmih brda koja su se nalazila između tabora i sjeverne ceste, Royce je naglo zauzdao konja, izvikujući upute. Pod pretpostavkom da žene nisu doživjele neku nesreću ili se izgubile, Royce je znao da su se već spustile niz suprotnu kosinu i us-pele na sljedeći greben. Bez obzira na to, poslao je četvoricu ljudi s uputama da pročešljaju brda s jedne na drugu stranu.

Sa Stefanom, Arikom i preostalom petoricom ljudi uza se, Royce je zabio mamuze u svog konja i nagnao uškopljenog konja u trk niz cestu. Dva sata kasnije, obišli su brdo i stigli do sjeverne ceste. Jedan je ogranak vodio sjeveroistočno, drugi sjeverozapadno. Mršteći se od neodlučnosti, Royce je mahnuo svojim ljudima da stanu dok on razmisli kojom su cestom najvjerojatnije krenule žene. Da nisu imale dovoljno prisebnosti da ostave onaj prokleti rupčić u šumi kako bi po-grešno navele svoje zarobitelje u potragu u krivom smjeru, sve bi svoje ljude poveo sjeverozapadnim ogrankom. Ovako nije mogao

55

GIGA

zanemariti mogućnost da su namjerno krenule cestom koja bi im produžila putovanje čitavih pola dana. To bi ih koštalo vremena, ali bi im donijelo sigurnost, znao je Royce. Međutim, nije bio siguran da one znaju koji smjer vodii do njihovog doma. Pogledao je nebo; ostalo je još samo oko dva sata dnevnog svjetla. Sjeverozapadna cesta kao da se u daljinii penjala u brda. Najkraću rutu ujedno je bilo najteže preći noću. Dvije žene, preplašene i ranjive iako su odjevene kao muškarci, zacijelo bi krenule najsigurnijom, najlakšom cestom, iako je duža. Donijevši odluku, poslao je Arika i preostale ljude da pretraže dvadeset milja tog puta.

S druge pak strane, bijesno je pomislio Royce okrećući svog konja prema sjeverozapadnoj ruti i pokazujući Stefanu da pođe s njim, ona bahata, proračunata modrooka vještica odvažila bi se tim brdima sama i noću. Ta bi se sve usudila, pomislio je sa sve većim bijesom sjetivši se kako joj je sinoć pristojno zahvalio što je zakrpala njihovu odjeću i kako je slatko otmjena bila dok je prihvaćala njegovu zahvalu. Ona ne poznaje strah. Još ne. Ali kad je se on dočepa, naučit će što je strah. Naučit će bojati se njega.

Veselo si pjevušeći u bradu, Jenny je dodala još grančica u ugodnu logorsku vatru koju je zapalila koristeći kremen koji je jučer dobila kako bi zapalila svijeće uz koje su šivale. Negdje u obližnjoj gustoj šumi, neka je životinja sablasno zajauknula na mjesec koji je izlazio i Jenny je odlučnije za-pjevušila, skrivajući instinktivni drhtaj bojazni iza vedrog, ohrabrujućeg osmijeha smišljenog da umiri sirotu Brennu. Tmasti oblaci koji su prijetili kišom su prošli, ostavivši crno, zvjezdano nebo obasjano okruglim, zlatnim mjesecom i na tome je Jenny bila duboko zahvalna. Kiša je bila zadnje što je sad željela.

Ona je životinja ponovno zajauknula i Brenna je navukla konjsku deku čvršće oko ramena. -Jenny - šapnula je, pogleda s povjerenjem prikovanog na stariju sestru. - Je li to bio zvuk koji mislim da je bio? - Kao da je ta riječ bila ne-izgovoriva glasu, blijedim je usnama bezglasno oblikovala riječ »vuk«.

Jenny je bila prilično sigurna da je bilo nekoliko vukova, a ne samo jedan. - Misliš na ono što smo upravo čule? - izmotavala se sa smiješkom.

- To nije bila sova - rekla je Brenna, a Jenny se zabrinuto lecnula kad

56

GIGA

je napadaj ružnog, prodornog kašlja spopao njezinu sestru i ostavio je bez daha. Plućna bolest koja je kinjila Brennu gotovo stalno dok je bila dijete noćas se vraćala, pogoršana vlažnom hladnoćom i strahom.

- Čak i ako nije bila sova - nježno je odgovorila Jenny -nijedan grabežljivac neće doći blizu ove vatre . To znam sa sigurnošću. Garrick Carmichael mi je to rekao jedne noći kad smo se nas troje vraćali iz Aberdeena i snijeg nas primorao da se ulogorimo. Zapalio je vatru, te je Becky i meni to rekao.

U tom trenutku, opasnost koju je predstavljala ova zapaljena vatra brinula je Jenny gotovo jednako koliko i opasnost od vukova. Mala vatra, čak i u šumi, vidi se iz velike daljine i iako su one bile nekoliko stotina metara udaljene od ceste, nije mogla otresti osjećaj da bi ih njihovi progonitelji svejed-no mogli pronaći.

Nastojeći skrenuti misli s vlastitih briga, privukla je koljena na prsa, naslonila bradu na njih i kimnula prema Thoru.

- Jesi li ikad u životu vidjela veličanstveniju životinju od nje-ga? Jutros kad sam ga uzjahala, isprva sam mislila da će me zbaciti, ali onda kao da je osjetio našu hitnost i smirio se. I čitav današnji dan, to je veoma čudno, kao da je znao što želim da učini, a da ga nijednom nisam morala potaknuti ni voditi. Zamisli kako će tata biti oduševljen kad se vratimo, ne samo pobjegavši iz kandži samoga Vuka, nego i s njegovim konjem povrh toga!

- Ne možeš biti sigurna da je to njegov konj - rekla je Brenna, izgledajući kao da su je spopale dvojbe glede mudro-sti krađe konja velike vrijednosti i još veće slave.

- Naravno da jest! - ponosno je izjavila Jenny. - Upravo

je onakav kakvim ga trubaduri opisuju u svojim pjesmama. Osim toga, pogleda me kad god izgovorim njegovo ime. - Da

bi to pokazala, tiho ga je zazvala imenom i konj je podigao svoju veličanstvenu glavu, promatrajući je očima toliko pametnim da su djelovale ljudske. - To je on! - pobjedonosno

je rekla Jenny, ali Brenna kao da se šćućurila od straha na tu pomisao.

- Jenny - šapnula je, a njezine ogromne oči boje lješnjaka bile su tužne dok je proučavala sestrin hrabar, odlučan osmijeh. - Sto misliš, zašto ti

57

GIGA

imaš toliko mnogo hrabrosti, a ja tako malo?

- Zato što je naš Gospodin pravedan Bog - smijuljeći se odgovorila je Jenny - i budući da si ti dobila svu ljepotu, htio je i meni nešto dati za ravnotežu.

- Ali... - Brenna je naglo ušutjela kad je veliki crni konj najednom podigao glavu i glasno zarzao u noć.

Skočivši na noge, Jenny je pohitala do Thora i stavila ruku preko njegove njuške da ga ušutka. - Brzo, Brenna, ugasi vatru! Upotrijebi deku. - Dok joj je srce bubnjalo u ušima, Jenny je nakošene glave osluškivala zvukove jahača, osjećajući njihovu nazočnost iako ih nije mogla čuti. - Slušaj me - mahnito je šapnula. - Čim uzjašem na Thora, oslobodi svog konja i natjeraj ga galopom u šumu u onome smjeru, a ti dotrči ovamo i sakrij se iza onog srušenog stabla. Ne izlazi odatle i ne puštaj ni glasa dok se ja ne vratim.

Govoreći, Jenny se penjala na deblo i podizala na Thorova leđa. - Odjahat ću na Thoru na cestu i natjerati ga uz onu uzvisinu. Ako je onaj vražji grof ovdje, pojurit će za mnom. I, Brenna - dodala je bez daha, već okrećući Thora prema cesti - ako me uhvati i ne vratim se, idi cestom do opatije i drži se našega plana: pošalji tatu da me spasi.

- Ali... - šapnula je Brenna, tresući se od straha.

- Učini kako sam ti rekla! Molim te! - preklinjala ju je Jenny i podbola konja u brzi galop kroz šumu prema cesti, namjerno proizvodeći što više buke kako bi odvukla progonitelje od Brenne.

- Tamo! - povikao je Royce Stefanu, pokazujući na tamnu točku koja je jurila prema grebenu visoko iznad njih. Zatim su i oni podboli svoje konje kako bi poletjeli niz cestu progoneći konja i jahačicu. Kad su došli do mjesta na cesti gdje su se djevojke bile ulogorile, nepogrešiv miris netom ugašene vatre nagnao je Roycea i Stefana da naglo zauzdaju konje. -Pretraži logor - povikao je Royce, već podbadajući svog konja u galop. - Mlađu ćeš djevojku vjerojatno pronaći ondje.

- Prokletstvo, ta stvarno zna jahati! - gotovo je s divljenjem šapnuo Royce, pogleda uperenog u niski Jennyn lik pogrbljen ponad Thorove šije, dok je neuspješno pokušavala sačuvati tristo metara razdaljine. Instinktivno je znao da progoni Jenny, a ne njezinu bojažljivu sestru jednako sigurno kao što je znao da je onaj konj Thor. Thor je trčao

58

GIGA

svim srcem, ali čak ni brzina viteškog crnog pastuha nije mogla nadoknadi-t i vrijeme koje je izgubio svaki put kad bi mu Jenny odbila dopustiti da skoči preko neke naročito visoke prepreke i kad hi ga natjerala da je umjesto toga zaobiđe. Bez sedla, očito joj je prijetila opasnost da je zbaci, dopusti li mu da skoči previsoko.

Royce je smanjio razmak na pedeset metara i vratolomno se približavao kad je opazio da Thor najednom skreće sa staze na kojoj je bio i odbija preskočiti preko nekog srušenog stabla - sto je bio siguran znak da je osjetio opasnost i pokušavao zaštititi sebe i svoju jahačicu. Krik straha i užasa oteo se iz Royceovih grudi dok je zurio u noć i shvatio da iza srušenog stabla nema ničeg osim strmog ponora i zraka. -Jennifer, nemoj! - povikao je, ali ona se nije obazirala na upozorenje.

Preplašena do točke histerije, ponovno je dovela konja pred deblo i zarila pete u njegove sjajne slabine. - Skoči! - vrisnula je i nakon trenutka oklijevanja, ogroman je konj skupio stražnje noge ispod sebe i silovito skočio. Ljudski krik proparao je noć gotovo u istom tom trenutku kad je Jennny izgubila ravnotežu i kliznula s konja u skoku, na jedan se kratki trenutak držeći za njegovu gustu grivu, prije nego što se s treskom srušila među granje palog stabla. A zatim se začuo jedan drugi zvuk - mučni mukli udarac ogromne životinje koja se survala niz kosinu i otkotrljala u smrt.

Jenny se nesigurno dizala iz guštare grana stabala kad je Royce skočio sa svog konja i potrčao do ruba litice. Odgurnula je kosu iz očiju i shvatila da nekoliko stopa dalje od nje nema ničeg osim tame, a zatim je polako skrenula pogled na svog zarobitelja, ali on je netremice promatrao niz kosinu, stisnute čeljusti tvrde kao granit. Ona je bila toliko klonula i dezorijentirana da nije prosvjedovala kad joj je grubo uhvatio ruku u bolan stisak i povukao je za sobom dok je namjerno klizio kosinom brda.

Na trenutak Jenny nije mogla zamisliti što on želi - a onda su joj se misli malo razbistrile. Thor! On traži svog konja, shvatila je, a pogled joj mahnito poletjeo preko krševitog terena, dok se molila da nekim čudom ona veličanstvena životinja nije ozlijeđena. Uočila ga je u istom trenutku kad i Royce: nepomičan, crni oblik koji je ležao samo nekoliko metara podalje od podnožja gromade koja mu je ublažila pad i slomila vrat.

59

GIGA

Royce je odgurnuo njezinu ruku i Jenny je stajala gdje je stajala, paralizirana kajanjem i tjeskobom dok je promatrala predivnu životinju koju je nenamjerno ubila. Kao u snu, promatrala je kako najsilovitiji ratnik Engleske kleči na jednom koljenu pokraj svog mrtvog konja, polako miluje blistavo crno krzno životinje i bolnim glasom izgovara riječi koje ona nije čula.

Suze su joj zamutile oči, ali kad je Royce ustao i naglo se okrenuo prema njoj, panika se sudarila s njezinom tugom. Instinkt ju je upozorio da potrči i ona se okrenula ne bi li pobjegla, ali nije bila dovoljno brza. Uhvatio ju je za kosu i potegnuo prema sebi, silovito je okrećući kako bi mu bila okrenuta licem, okrutno zarivajući prste u njezinu lubanju. - Prokleta bila! - divljački je rekao, a njegove svjetlucave oči vibrirale su od gnjeva. - Ovaj konj kojega si upravo ubila imao je više hrabrosti i više odanosti od većine ljudi! Toliko je prokleto mnogo imao i od jedne i od druge da ti je dopustio da ga pošalješ u smrt. - Tuga i strah bili su urezani na Jennynom blijedom licu, ali nisu nimalo smekšali njezinog zarobitelja, koji je čvršće i bolnije stisnuo njezinu kosu, dodatno joj izvijajući glavu. - Znao je da iza onog drveta nema ničeg osim zraka, i upozorio te je, a zatim ti je dopustio da ga pošalješ u smrt!

Kao da više ne može vjerovati samome sebi, silovito ju je odgurnuo, uhvatio za zapešće i grubo vukao za sobom do vrha grebena. Jenny je sinulo da ju je nepokolebljivo odvukao ondje dolje nedvojbeno zato da mu ne bi ukrala drugog konja. Ali ona je tad bila toliko premorena da joj nije ni palo na pamet to pokušati, čak ni da se ukazala prilika. Sad joj se međutim, vraćala prisebnost i dok ju je podizao na leđa svog konja, ukazala se druga prilika. Upravo kad je grof zamahnuo nogom preko leđa konja, Jenny je najednom silovito posegnula za uzdama i uspjela mu jednu istrgnuti iz ruke. Plan je propao jer se on bez ikakvog napora uspeo na konja u trku i zatim ovio ruku oko Jennynog struka stiskom od kojega je ostala bez zraka. - Probaj još jedan trik - šapnuo je u njezino uho tonom tako neublaženog gnjeva da se šćućurila od straha - učini još nešto što će me razljutiti - njegova se ruka strašno stisnula oko nje - i natjerat ću te da to požališ dok god si živa! Razumiješ li? - to je pitanje potcrtao naglo stežući stisak.

- Da! - prodahtala je Jenny i on je polako popustio priti-sak o njezina rebra.

60

GIGA

Šćućurena ispod palog drveta, na mjestu gdje joj je Jenny rekla da ostane, Brenna je promatrala kako Stefan Westmoreland jaše natrag na čistinu, vodeći njezinog konja. Iz svoje pro-matračnice, vidjela je samo noge životinje, šumsko tlo i, kad je on sjahao, noge samog Stefana. Trebala je otrčati dublje u šumu, grozničavo je zaključila Brenna, ali da je to učinila, možda bi se bila izgubila. Osim toga, Jenny joj je rekla da ostane gdje jest, a u svim takvim situacijama, Brenna je vjerno i nepogrešivo slijedila Jenny ne upute.

Muškarca su noge dovele bliže. Zaustavio se kod vatre, gurkajući vrhom svoje čizme žeravu koja tek što se nije ohladila, i Brenna je instinktivno osjetila da njegove oči pretražuju mračne zakutke grmlja u kojem je bila sakrivena. Najednom se pokrenuo, zaputio prema njoj, i njezine su se grudi počele nadimati u prestravljenim grčevima dok su joj pluća hvatala zrak. Prekrivši usta rukom, pokušala je ušutkati napadaj kašlja koji je provaljivao iz nje dok je u nepomičnoj stravi promatrala vrhove njegovih čizama tek nekoliko centimetara udaljene od njezinih vlastitih.

- U redu - odjeknuo je duboki glas na maloj čistini - izađi odatle, moja gospo. Bilo vas je veselo loviti, ali lov je gotov.

Nadajući se da je to zamka i da on ne zna stvarno da je ona ondje, Brenna se zavukla dublje u svoju rupu. - Dobro - uzdahnuo je. - Izgleda da ću morati ući i izvući te. - Naglo je čučnuo i trenutak kasnije krupna ruka prodrla je kroz grane, pipkajući naokolo, i na kraju se spustila na Brenninu dojku.

Vrisak ogorčene strave zapeo joj je u grlu kad se njegova ruka naglo otvorila, zatim ponovno polako spustila, kao da pokušava utvrditi što je pronašao. Kad je to utvrdio, povukao je ruku u trenutačnom šoku, a zatim je gurnuo naprijed, zgrabio Brenninu i izvukao je iz skrovišta.

- Vidi, vidi - rekao je Stefan bez osmijeha na licu. - Izgleda da sam pronašao šumsku vilu.

Brenna nije imala dovoljno hrabrosti da ga udari ili ugrize, što je Jenny učinila njegovom bratu, ali uspjela ga je bijesno pogledati dok ju je podizao na njezinog konja i uzjahivao svojega, držeći uzde njezinog konja u ruci.

Kad su izišli iz šume na cestu, Brenna se šaptom pomolila da je Jenny

61

GIGA

pobjegla, a zatim se ohrabrila pogledati niz cestu do grebena. Srce joj je potonulo kad je vidjela kako joj se Jenny približava, posjednuta ispred Crnog vuka na njegovom konju. Stefan je dojahao ukorak s bratom. - Gdje je Thor? -upitao je, ali ubojiti izraz na Royceovom licu odgovorio mu je na to pitanje prije Royceovog glasa. - Mrtav je.

Royce je jahao u tišini, čvrsto stisnutih usana, i sa svakom je minutom postajao sve srditiji. Osim duboke tuge koju je osjećao zbog gubitka Thora, bio je i umoran, gladan i bijesan do srži jer je jedna mlada djevojka (s pravom je Brennu smatrao nedužnom) crvene kose (sad je to znao) uspjela nasamariti lukavog, iskusnog stražara, uskomešati pola njegove vojske i primorati ga da provede čitav dan i noć hvatajući je. Ali najviše od svega srdila ga je njezina nepokolebljiva volja, njezina ukočena kralježnica i prkosno ponašanje. Bila je kao razmaženo dijete koje ne želi priznati da je pogriješilo i rasplakati se.

Kad su dojahali u tabor, glave su se okrenule prema njima i lica su se ovjesila, ali nitko od vojnika nije bio dovoljno budalast da zakliče. Već je sama činjenica da su dva zaro-bljenika uspjela pobjeći bila razlog za nelagodu, ne za ve-selje, ali da su ta dva zarobljenika žene bilo je nezamislivo. Ponižavajuće.

Royce i Stefan odjahali su prema oboru i Royce je sja-hao sa svog konja i otresito povukao Jenny. Okrenula se kako bi krenula prema svom šatoru, a zatim suspregnula krik bola i iznenađenja kad ju je Royce naglo povukao natrag. - Želim znati kako si izvukla konje iz obora, a da te stra-žar nije vidio.

Svi vojnici koji su ih mogli čuti kao da su se jednoglasno ukočili okrenuli prema Jenny, čekajući da odgovori. Dotad su se ponašali kao da je nevidljiva, ali sad se vrpoljila pod njihovim brzim, intenzivnim pogledima. - Odgovori mi!

- Nisam se morala naročito šuljati - odgovorila je Jenny s najviše dostojanstva i prezira koliko je mogla. - Tvoj stražar je spavao.

Pogled bolne nevjerice zatreperio je u Royceovim srditim očima, ali lice mu je ostalo bezizražajno kad je kratko ki-mnuo Ariku. Plavokosi div, s ratnom sjekirom u ruci, prošao je kroz redove vojnika prema nepažljivom stražaru. Jenny je promatrala prizor koji se odvijao pred njom i pitala se što će se dogoditi tom nesretnom čovjeku. Nedvojbeno će biti kažnjen zbog nemarnosti na dužnosti, to je znala,

62

GIGA

ali kazna neće biti doista strašna. Ili hoće? To nije saznala jer ju je Royce zgrabio za ruku i povukao za sobom.

Dok ju je Royce vukao kroz tabor, Jenny je osjećala neprijateljske poglede koje joj je upućivao svaki vojnik i vitez pokraj kojega je prošla. Napravila je budale od svih njih kad im je pobjegla i izigrala ih. Sad su je zbog toga mrzili, a njihova je mržnja bila tako otrovna da joj je pržila kožu. Čak je i grof djelovao srditiji na nju nego prije, pomislila je Jenny, ubrzavajući korak u gotovo trk, nastojeći pratiti njegovu brzinu prije nego što joj iščupa ruku iz zgloba.

Njezinu zabrinutost zbog njegovog bijesa najednom je nadvladala neposrednija nesreć. Royce Westmoreland vodio ju je u svoj šator, ne u njezin.

- Neću ući u taj šator! - vrisnula je i trznula se unatrag. Psujući ispod glasa, grof je ispružio ruku i prebacio je pre-

ko ramena kao vreću brašna, stražnjice uperene u nebo, duge kose koja je padala do njegovih listova. Raskalašen smijeh i povici odjeknuli su čitavom čistinom dok su vojnici nazočili njezinom javnom poniženju i Jenny je gotovo došlo na po-vraćanje od bijesa i poniženja.

U šatoru ju je bacio na hrpu krznenih otirača na tlu, a zatim je promatrao kako se uspravlja u sjedeći položaj i na-kon toga na noge, promatrajući ga kao neka malena, u kut satjerana životinja. - Obeščastiš li me, ubit ću te, kunem se - uzviknula je, u mislima se lecnuvši od gnjeva koji je preo-brazio njegovo lice u čelik, a njegove oči u svjetlucave, sre-brne krhotine.

- Obeščastim? - ponovio je sa zajedljivim prezirom. -Zadnje što u meni u ovom trenutku pobuđuješ jest požuda. Ostat ćeš u ovome šatoru jer je već pod teškom stražom i ne moram trošiti vrijeme dodatnih vojnika na čuvanje vašeg šatora. Nadalje, u središtu si tabora i odlučiš li pokušati pobjeći, moji će te ljudi sasjeći. Je li to jasno?

Bijesno ga je promatrala, ali je šutjela kao kamen i njezino bahato odbijanje da se pokori njegovoj volji još je više rasr-dilo Roycea. Stisnuo je šake uz bokove, suspregnuo gnjev i nastavio: - Učiniš li još išta da dovedeš u opasnost mene ili bilo koga drugog u ovom taboru, osobno ću ti pretvoriti život u pakao. Shvaćaš li?

63

GIGA

Promatrajući to grubo, zlokobno lice, Jenny je posve vje-rovala da on to može, i hoće učiniti.

- Odgovori mi! - ubojito je zapovjedio.

Shvativši da je već gurnut preko razumne granice, Jenny je progutala slinu i kimnula glavom.

- I... - započeo je, a zatim naglo zašutio kao da više samome sebi ne može vjerovati što će sljedeće reći. Okrećući se, dograbio je vrč vina sa stola i tek što nije ispio iz njega, kad je njegov paž, Gawin, ušao u šator. U Gawinovi, deke koje je dijelio vojnicima prije nego sto je shvatio da su ras-parane, a ne pokrpane. Dječakovo lice bilo je utjelovljenje bijesa i nevjerice.

- Koji je vrag s tobom? - obrecnuo se Royce, zaustavljajući vrč na pola puta do usana.

Gawin je podigao svoje mlado, ogorčeno lice ka svom gospodaru. - Deke, gospodaru - odgovorio je i skrenuo optužujući pogled na Jenny. - Rasparala ih je, umjesto da ih pokrpa. Ljudima bi već ionako bilo dovoljno hladno samo s ovim dekama za zaštitu, ali sad...

Jennyno srce zalupalo je u nepatvorenom strahu dok je grof veoma polako, veoma pažljivo spuštao vrč i odložio ga na stol. Progovorio je i njegov je glas bio hrapav šapat, promukao od bijesa. - Dolazi ovamo.

Odmahujući glavom, Jenny je ustuknula korak unatrag.

- Samo si pogoršavaš situaciju - upozorio ju je kad se odmaknula još korak. - Rekao sam, dolazi ovamo.

Jenny bi radije skočila s litice. Zaklop šatora bio je podignut, ali nije bilo načina da pobjegne; oko šatora su se skupljali vojnici još otkad ju je Royce donio u njega i nedvojbeno su čekali ne bi li je čuli kako cvili ili vrišti za milost.

Royce se obratio svom pažu, ali njegov bijesan pogled nije napuštao Jenny. - Gawine, donesi iglu i konac.

- Da, gospodaru - suglasio se Gawin i pohitao u kut šatora po iglu i konac. Stavio ih je na stol pokraj Roycea, a zatim se povukao i iznenađeno promatrao kako Royce jednostavno podiže krpe koje su nekoć bile deke i pruža ih crvenokosoj vještici koja ih je uništila.

- Pokrpat ćeš ih sve do zadnje - rekao je Jenny neprirodno mirnim

64

GIGA

glasom.

Napetost je napustila njezino tijelo i ona je netremice promatrala svog zarobitelja s mješavinom zbunjenosti i olakšanja. Nakon što je zbog nje morao provesti dan i noć hvatajući je, nakon što je ubila njegovog predivnog konja i uništila njegovu odjeću, on ju je kanio kazniti samo time da pokrpa deke koje je upropastila. Zar će to pretvoriti njezin život u pakao?

- Nećeš spavati s dekom dok svaka od ovih ne bude popravljena, razumiješ li? - dodao je, glasom glatkim i tvrdim kao uglačani čelik. - Dok mojim ljudima ne bude toplo, tebi će biti hladno.

- Ja... razumijem - odgovorila je Jenny kolebljivim glasom. Njegovo je ponašanje bilo tako suzdržano, tako očinsko da joj nije palo na pamet da joj kani išta drugo učiniti. Zapravo dok je koračala prema njemu i pružala drhtavu ruku prema rasparanim komadima tkanine u njegovoj ruci, na pamet joj je pala pomisao da su glasine strašno uveličale njegovu nemilosrdnost, no ta se pomisao trenutak kasnije razmrskala: -Jao! - zajauknula je kad je krupna ruka sunula poput zmije u napadu i ovila se oko njezinog ispruženog zapešća, potežući je silinom koja joj je izbila zrak iz pluća i primorala da trgne glavom unatrag. - Ti razmažena mala gaduro - rekao je - Netko ti je trebao izbiti taj ponos dok si još bila dijete. Međutim, kako to nisu učinili, ja ću...

Podigao je ruku i Jenny je podigla svoju ne bi li zaštitila gJavu, misleći da će je on udariti po licu, ali ogromna ruka

za koju je očekivala da će je pogoditi, silovito je spustila njezinu. - Slomit ću ti vrat ako te tako udarim. Na umu imam drugu metu...

Prije no što je Jenny uspjela reagirati, sjeo je i jednim spretnim pokretom prebacio je preko koljena. - Ne! - zadahtala je, praćakajući se u bijesnoj, preplašenoj slutnji, strašno svjesna vojnika koji su se okupili ispred šatora i pokušavali čuti što

se z/biva. - Da se nisi usudio! - viknula je, svom se težinom bacajući prema podu. Prebacio je nogu preko obje njezine, zarobio ih između svojih bedara i podigao ruku. - Ovo je -rekao je kad se njegova ruka snažno srušila na njezinu stra-žnjicu - za mog konja. - Jenny je brojala kroz valove bola i grizla usnicu do krvi u nastojanju da uguši vriske i jecaje, dok se njegova ruka podizala i spuštala nanoseći joj nesmiljeni

65

GIGA

bol, uvijek iznova. - Ovo ti je za destruktivnost... za tvoj glupi bijeg... za deke koje si uništila...

Kaneći je mlatiti dok ne zaplače i ne zamoli ga da prestane , Royce je nastavio dok ga ruka nije zaboljela, ali iako se ona mahnito praćakala ne bi li izbjegla njegovu ruku, nije ispustila ni glasa. Zapravo, da se njezino čitavo tijelo nije gr-čevito trznulo svaki put kad ju je opalio rukom po stražnjici, posumnjao bi da uopće išta osjeća.

Royce je ponovno zamahnuo rukom, ali je oklijevao. Stisnula je stražnjicu očekujući udarac, tijelo joj se napelo, ali svejedno nije zavapila. Zgađen samim sobom i lišen zadovoljštine njezinih suza i preklinjanja za milost, odgurno ju je iz svog krila i ustao, bijesno je promatrajući i ubrzano dišući.

Čak i sad, njezin tvrdoglavi, nepopustljivi ponos odbijao joj je da ostane na podu pod njegovim nogama. Spustila je ruku na tlo i polako, nesigurno ustala, dok nije stajala ispred njega, stišćući hlače uz struk. Glava joj je bila pognuta i skrivala joj lice od njegovog pogleda, ali dok ju je promatrao, tresla se nastojeći ispraviti drhtava ramena. Izgledala je tako mala i ranjiva da je osjetio grižnju savjesti. -Jennifer... - zaustio je.

Glava joj se podigla i Royce se zaledio od iznenađenja i ne-voljkog divljenja prema zapanjujućem prizoru koji je ugledao. Stojeći ondje poput divlje, pobješnjele Ciganke, kose koja joj se rasipala naokolo poput zlatnih plamenova i ogromnih modrih očiju ustreptalih od bijesa i neprolivenih suza, polako je podigla ruku... ruku koja je držala bodež koji mu je očito uspjela izvući iz čizme dok ju je tukao po stražnjici.

I u tom nevjerojatnom trenutku, dok je ona visoko držala njegov bodež, spremna napasti, Royce Westmoreland pomislio je da je ona najveličanstvenije stvorenje koje je ikad vidio; divlji, lijep, razgnjevljen anđeo odmazde, s grudima koje su se nadimale od bijesa dok se hrabro suočavala s neprijateljem koji se nadvijao nad njom. Povrijedio ju je i ponizio, shvatio je Royce, ali nije slomio onaj njezin neukrotiv duh. Najednom Royce nije bio siguran da je želi vidjeti slomljenu. Nježno i bez naglih pokreta, ispružio je ruku. -Jennifer, daj mi taj bodež.

Podigla ga je još više i uperila, shvatio je Royce, ravno u njegovo srce.

66

GIGA

- Neću te ponovno ozlijediti - nastavio je, mirno govoreći dok joj se mladi Gawin prikradao ubojitog lica, spreman obraniti život svog gospodara. - Niti će to - dodao je Royce kao zapovijed upućenu Gawinu - učiniti moj odviše revan paž, koji u ovom trenutku stoji iza tebe, spreman prerezati ti vrat ako išta pokušaš.

U svom bijesu, Jenny je zaboravila da je paž bio u šatoru, da je taj dječak svjedočio njezinom poniženju! Ta je spoznaja buknula u njoj kao vulkan.

- Daj mi bodež - rekao je Royce, pružajući ruku prema njoj, uvjeren da će mu ga ona dati. I dala je. Bodež je zaparao zrak brzinom svjetla, uperen ravno u njegovo srce. Samo su mu brzi refleksi omogućili da ga otkloni rukom, zatim joj istrgne oštricu iz čeličnog stiska, ali čak i tad, kad ju je silovi-to povukao k sebi, jarkocrvena krv već je curila iz posjekotine koju je uspjela urezati na njegovom obrazu blizu uha.

- Ti krvožedna djevojko! - rekao je divljačkim šaptom, a svo njegovo prethodno divljenje prema njezinoj hrabrosti u hipu se raspršilo kad je osjetio kako mu iz lica lijeva krv. -Da si muškarac, ubio bih te zbog ovoga!

Gawin je promatrao ranu svog gospodara s bijesom koji je nadmašivao Royceov i kad je dječak pogledao Jenny, u nje-govom se pogledu caklila ubilačka želja. - Idem po stražara - rekao je, još jednom je s mržnjom pogledavši.

- Ne budi budala! - prasnuo je Royce. - Zar hoćeš da se čitavim taborom, a nakon toga i čitavim krajem proširi da me je ranila opatica? Strah od mene, od legende o meni, poražava naše neprijatelje i prije no što podignu oružje protiv mene!

- Oprostite mi, gospodaru - odgovorio je Gawin. - Ali kako ćete je spriječiti da ne kaže, jednom kad je oslobodite?

- Oslobodiš? - upitala je Jenny, prenuta iz strahom izazvanog transa dok je zurila u krv koju je pustila. - Zar nas kaniš osloboditi?

- Jednog dana, ako vas prije toga ne ubijem - obrecnuo se Vuk, odgurujući je od sebe silinom od koje se srušila nauznak na hrpu pokrivača u kutu njegovog šatora. Podigao je vrč vina, oprezno je držeći na oku, i otpio dug gutljaj, a zatim je pogledao veliku iglu na stolu pokraj konca. - Pronađi manju iglu - zapovjedio je svom pažu.

67

GIGA

Jenny je nepomično sjedila, zbunjena njegovim riječima i djelima. Sad kad joj se vraćao razbor, jedva je mogla vjerovati da je nije ubio na licu mjesta zato što ga je pokušala ubiti. U glavi su joj odjekivale njegove riječi, Strah od mene, od legende 0 meni, poražava naše neprijatelje i prije no što podignu oružje protiv mene. Negdje u nejasnim zakutcima uma, već je bila došla do zaključka da Vuk nije ni približno onako strašan kakvim ga legende prikazuju; da je upola tako grozan kao što kažu, već bi je mučio i napastvovao. Umjesto toga, on je očito kanio pustiti Brennu i nju.

Kad se Gawin vratio s manjom iglom, Jenny se osjećala gotovo dobrohotno prema muškarcu kojega je samo nekoliko minuta ranije pokušala ubiti. Nije mogla i neće mu oprostiti tjelesno zlostavljanje, ali smatrala je da su prilično ravnopravni, sad kad je i ona ranila njegovo tijelo i njegov ponos, jednako kao i on njezin. Dok je sjedila i promatrala ga kako pije iz vrča, zaključila je da će otad biti najmudrije i najbolje dati sve od sebe da ga ne izazove da se predomisli glede toga da ih vrati u opatiju.

- Morat ću vam obrijati bradu, gospodaru - rekao je Gawin

- jer u protivnom neću moći vidjeti ranu kako bih je zašio.

- Onda je obrij - promrmljao je Royce. - Nisi naročito spretan s tom iglom ni kad vidiš što radiš. To dokazuju ožiljci svuda po mome tijelu.

- Prava je šteta što vam je rasjekla lice - suglasio se Gawin, a Jenny je imala osjećaj da je na trenutak prestala postojati.

- Već je dovoljno izbrazdano brazgotinama - dodao je, od-lažući oštar nož i šalicu vode za brijanje.

Dok je obavljao svoj zadatak, dječakovo tijelo onemogu-ćavalo je Jenny da vidi Vuka i kako su minute polako prolazile, uhvatila se kako se lagano naginje sad na jednu, sad na

drugu stranu, duboko znatiželjna vidjeti kakvo je okrutno lice bilo skriveno tom gustom, crnom bradom. Da možda ne skriva slabu bradu?, zapitala se i nagnula još malo ulijevo u nastojanju da vidi. Nedvojbeno skriva slabu bradu, zaključila je, i toliko se nagnula udesno da je umalo izgubila ravnotežu pokušavajući viriti iza paža.

Royce nije zaboravio na njezinu nazočnost, niti joj je vjerovao sad kad se pokazala dovoljno odvažnom da mu pokuša oduzeti život.

68

GIGA

Promatrajući je krajičkom oka, opazio je da se naginje s jedne na drugu stranu i posprdno rekao svom pa-žu: - Gawine, pomakni se u stranu da mi vidi lice, prije nego što se sruši kao prevrnuta boca, pokušavajući nešto ugledati iza tebe.

Jenny, koja se bila nagnula snažno udesno, nastojeći vidjeti, nije mogla povratiti ravnotežu dovoljno brzo da bi hinila kako ne čini baš to što je on rekao. Obraze joj je oblila rumen i naglo je skrenula pogled s Royceovog lica, ali ne prije nego što je stekla zapanjujući dojam da je Vuk znatno mlađi nego što je ona mislila. Nadalje, nije imao slabu bradu. Imao je snažnu, četvrtastu bradu s neobičnom rupicom u sredini. Više od toga nije uspjela vidjeti.

- Hajde, hajde, ne srami se - sarkastično ju je bockao Royce, ali jako vino koje je pio uvelike mu je ublažavalo ćud. Osim toga, njezina nagla, zapanjujuća preobrazba iz odvažnog ubojice u znatiželjnu mladu djevojku istodobno ga je zbunjivala i zabavljala. - Dobro pogledaj lice u koje si netom pokušala urezati svoj inicijal - nukao ju je, promatrajući nje-zin ukočen profil.

-Moram vam zašiti tu ranu, gospodaru - rekao je Gawin mršteći se. - Duboka je i već otiče, bit će dovoljno ružna i kad je zašijem.

- Pokušaj me ne učiniti odvratnim gospi Jennifer - podrugljivo je rekao Royce.

- Ja sam vaš paž, gospodaru, nisam švelja - odgovorio je Gawin, podigavši iglu i konac iznad duboke posjekotine koja je počinjala uz sljepoočicu njegovog gospodara i spuštala se niz njegovu čeljust.

Riječ »švelja« najednom je podsjetila Roycea na uredne, gotovo nevidljive šavove kojima je Jenny zašila par njegovih vunenih dugih čarapa i on je mahnuo Gawinu da odstupi i skrenuo radoznao pogled na svoju zarobljenicu. - Dođi ovamo - obratio se Jenny mirnim glasom koji je svejedno odzvanjao autoritetom.

Bez želje da ga izaziva, kako se ne bi predomislio glede toga da ih oslobodi, Jenny je ustala i oprezno se povinovala njegovoj zapovjedi, osjećajući olakšanje sad kad je uklonila pritisak s bolne stražnjice.

- Priđi bliže - pozvao ju je kad se zaustavila tik izvan njegovog dohvata. - Čini se umjesnim da bi ti trebala zakrpati sve što si rasparala. Zašij mi lice.

69

GIGA

Na svjetlu dvije svijeće, Jenny je vidjela duboku posjekotinu koju je napravila na njegovom licu i od pogleda na to razde-rano meso, združenog s pomisli da ga mora probušiti iglom, pomislila je da će se onesvijestiti. Progutala je žuč koja joj se podizala u grlu i šapnula kroz suhe usnice: - Ja... ne mogu.

- Možeš i hoćeš - neumoljivo je izjavio Royce. Sekundu prije, počeo je sumnjati je li mudro dopustiti joj da mu se približi s iglom, ali posvjedočivši njezinom užasu od pogleda na ono što je učinila, osjećao se umirenim. Zapravo, pomislio je, primorati je da i nadalje gleda ranu na njegovom licu i da je dodiruje, pravedna je odmazda!

Vidno nevoljko, Gawin joj je pružio iglu i konac i Jenny ih je držala u drhtavoj ruci, podignute iznad Royceovog lica, ali netom prije nego što ga je dodirnula, on joj je zaustavio ruku svojom i hladnim, upozoravajućim glasom rekao: - Nadam se da nisi dovoljno budalasta da gajiš ikakvu pomisao učiniti ovu muku nepotrebno bolnom?

- Ne, nisam. Neću - slabašno je odgovorila Jenny. Zadovoljan, Royce joj je pružio vrč vina. - Evo, najprije

popij malo ovoga. Smirit će ti živce. - Da joj je u tom trenutku ponudio otrov, i rekao joj da će joj on smiriti živce, Jenny bi ga uzela, toliko je bila izbezumljena od pomisli na ono što je morala učiniti. Podigla je vrč i otpila tri duga gutljaja, zagrcnula se, a zatim ga ponovno podigla i još malo otpila. Popila bi i više, da joj grof odlučno nije izvukao vrč iz stisnute šake. - Previše će ti zamutiti vid i učiniti te nespretnom - suho je rekao. - Ne želim da mi pokušaš zašiti uho. A sad, na posao. - Okrenuo je glavu i mirno joj ponudio razderano lice da ga zašije, dok je Gawin stajao uz Jennyn lakat i promatrao kako bi bio siguran da neće nauditi njegovom gospodaru.

Jenny nikad ranije nije probola ljudsko meso iglom i dok je gurala vrh igle kroz grofovu natečenu kožu, nije mogla posve suspregnuti mučni jecaj prosvjeda. Promatrajući je krajičkom oka, Royce je nastojao ne lecnuti se, od straha da će ona to vidjeti i na licu mjesta se onesvijestiti. - Za jednog ubojicu, imaš začuđujuće slab želudac - zamijetio je, nastojeći odvratiti svoje misli od bola, a njezine od krvavog zadatka.

Grizući usnicu, Jenny je ponovno zarila iglu u njegovo meso. Iz lica joj je nestala sva boja i Royce joj je ponovno pokušao skrenuti misli

70

GIGA

razgovorom. - Zbog čega si pomislila da si za redovnički poziv?

- Ja... nisam to pomislila - prodahtala je.

- Sto si onda radila u onoj opatiji u Belkirku?

- Otac me je poslao onamo - odgovorila je, gutajući mučninu koju je osjećala od svog morbidnog zadatka.

- Zato što misli da ti je suđeno biti redovnicom? - u nevje-rici je upitao Royce, promatrajući je krajičkom oka. - Mora da on vidi neku drugačiju stranu tvoje ćudi od one koju si meni pokazala.

Na to se umalo nasmijala, zamijetio je, gledajući kako grize usnicu dok joj se boja vraćala u obraze. - Zapravo – polako je priznala, blagim glasom koji je bio začuđujuće lirski kad nije bila bijesna ili suzdržana - mislim da bi se moglo reći da me je poslao onamo zato sto je vidio istu stranu moje ćudi koju si i ti vidio.

- Ma nemoj? - razgovorljivo je upitao Royce. - Koji si razlog imala da njega pokušaš ubiti?

Zvučao je tako iskreno ogorčen da Jenny nije mogla posve suspregnuti osmijeh. Osim toga, od jučer nije ništa pojela i jako joj je vino nadiralo krvotokom, grijući je i opuštajući sve do nožnih prstiju.

- Onda? - nukao ju je Royce, proučavajući majušnu rupicu koja je virila iz kutka njezinih usana.

- Nisam pokušala ubiti svog oca - odlučno je rekla i ponovno zarila iglu.

- Što si onda učinila, kad te je protjerao u samostan?

- Između ostaloga, odbila sam se udati za nekoga... na određeni način.

- Stvarno? - upitao je Royce, iskreno iznenađen kad se sjetio što je čuo o Merrickovoj starijoj kćerki zadnji put kad je bio na Henryjevom dvoru. Pričalo se da je Merrickova starija neugledna, uštogljena, hladna žena i požrtvovna usidjelica. Pretraživao je po umu, nastojeći se sjetiti tko mu ju je zapravo opisao tim riječima. Edward Balder, sad se sjetio, grof Lochlordona, izaslanik s dvora kralja Jamesa, rekao je to za nju. Ali, isto su rekli i svi drugi u onim rijetkim prigodama kad bi je uopće spomenuli. Neugledna, uštogljena, hladna usidjelica, rekli su, ali bilo je toga još, iako se u ovome trenutku nije mogao sjetiti. - Koliko imaš godina? - naglo je upitao.

71

GIGA

To ju je pitanje iznenadilo i kao da joj je bio neugodno. -Sedamnaest - priznala je, i to prilično nevoljko, pomislio je Royce. - I dva tjedna.

- Tako si stara? - upitao je, a usnice mu se trznule od mješavine zabavljenosti i suosjećanja. Sedamnaest ni u kom slučaju nije bila stara dob, iako se većina djevojaka udavala u dobi između četrnaest i šesnaest godina. Pretpostavljao je da se zbog toga mogla smatrati usidjelicom. - Dakle, usidjelica si po vlaskom odabiru?

Nelagoda i poricanje zatreperili su u njezinim dubokim modrim očima, a on se pokušao sjetiti što su još o njoj rekli na dvoru. Nije se mogao sjetiti ničega osim da su rekli da je njezina sestra, Brenna, u svemu zasjenjuje. Prema pričanju, Brenna je imala lice čija je ljepota zasjenjivala sunce i zvijezde. Lijeno, Royce se upitao zašto bi ijednom muškarcu bila draža neka plaha, blijeda plavuša od ove divlje mlade zavodnice, a onda se sjetio da je i sam općenito preferirao ugodu anđeoske plavuše, osobito jedne. - Jesi li usidjelica po vlastitom izboru? - upitao je, mudro čekajući da ona zarije iglu prije nego što izgovori tu riječ od koje se lecnula.

Jenny je zašila još jedan šav, pa još jedan, i još jedan, nastojeći odvratiti nenadanu i njoj neuobičajenu svijest o njemu kao zgodnom, muževnom muškarcu. A on jest zgodan, pošteno je priznala, i to zapanjujuće zgodan. Glatko obrijan, imao je neku grubu, izrazito mušku vrstu ljepote koja ju je uhvatila nespremnu. Čeljust mu je bila četvrtasta s rupicom na bradi, jagodične kosti široke i visoke. Ali posve ju je razoružalo zadnje otkriće: Grof od Claymorea, čije je samo ime izazivalo užas u srcima neprijatelja, imao je najgušće trepavice koje je ona u životu vidjela! Osmijeh joj je zatitrao u očima dok je zamišljala koliko će kod kuće svi biti radoznali kad im prenese tu informaciju. - Jesi li usidjelica po vlastitom izboru?

- pomalo nestrpljivo ponovio je Royce.

- Valjda jesam, budući da me je otac upozorio da će me poslati u samostan ako upropastim jedinu izrazito prikladnu bračnu ponudu koju ću ikad dobiti.

- Tko te je zaprosio? - znatiželjno je upitao Royce.

- Edward Balder, grof Lochlordona. Miruj! - zapovjedila je s besramnom smjelošću kad je on iznenađeno poskočio.

72

GIGA

- Neću ja biti kriva ne sašijem li ovo dobro, ako ti kaniš skakutati ispod igle.

Na taj strogo formuliran prijekor obične slabašne djevojke, koja je štoviše bila njegova zarobljenica, Royce se umalo glasno nasmijao. - Koliko prokletih šavova kaniš sašiti? - razdražljivo je odvratio. - Pa posjekotina je bila mala.

Uvrijeđena time da on očito smatra njezin smjeli napad tek običnom, malom smetnjom, Jenny se odmaknula od njega i bijesno ga pogledala. - Ovo je prava pravcata ogromna, gadna posjekotina!

Zaustio je u namjeri da se prepire s njom, ali pogled su mu privukle njezine dojke, koje su se besramno napinjale o tkaninu košulje koju je odjenula. Čudno da dosad nije zamijetio koliko je velikodušno obdarena, ili kako joj je sićušan struk, ili kako su nježno zaobljeni njezini bokovi. Kad je malo bolje promislio, to nije bilo uopće čudno, podsjetio se Royce, budući da je do prije nekoliko sati uvijek bila odjevena u bezlične redovničke halje, a do prije nekoliko minuta, on je bio previše bijesan da uopće zamijeti što ona ima na sebi. A sad kad je zamijetio, poželio je da nije. Zamijetivši sve to, itekako se dobro sjetio kako joj je divno zaobljena stražnjica. U njemu se probudila želja i on se nelagodno promeškoljio na stolcu. - Dovrši svoj posao - otresito je rekao.

Jenny je zamijetila njegovu nenadanu osornost, ali pripisala ju je hirovitosti, onoj istoj hirovitosti zbog koje je u jednom trenutku djelovao kao zlo čudovište, a u drugom gotovo kao brat. Glede nje, njezino je tijelo bilo gotovo jednako nepredvidljivo kao njegova raspoloženja. Prije nekoliko minuta, bilo joj je hladno usprkos vatri koja je gorjela u šatoru. Sad joj je bilo pretopio u košulji! Svejedno, prilično je željela obnoviti gotovo prijateljsko druženje koje su dijelili ovih zadnjih nekoliko trenutaka, ne zato što ga je željela za prijatelja, nego jednostavno zato što ga se tako manje bojala. Nesigurno je rekla: - Djelovao si iznenađen kad sam spomenula grofa Lochlordona.

- I bio sam iznenađen - odgovorio je Royce, ali izraz njegovoga lica i nadalje je ostao neodređen.

- Zašto?

Nije joj želio reći da je Edward Balder vjerojatno bio odgovoran za

73

GIGA

pomalo nepravedne glasine koje su o njoj kružile po cijelom Londonu. Budući da je Balder bio tašt paun, nije bilo posve iznenađujuće da je reagirao na odbijanje bračne ponude ocrnjujući ime žene koja ga je odbila. - Zato što je on starac - izmotavao se Royce.

- Ujedno je i ružan.

- I to. - Ma koliko se trudio, Royce nije mogao zamisliti da bi ijedan nježni otac uistinu pokušao udati svoju kćerku za tog starog razbludnika. Sto se toga tiče, Royce nije mogao vjerovati niti da ju je otac doista kanio držati zaključanu u samostanu. Nedvojbeno ju je grof Merrick poslao onamo samo na nekoliko tjedana da je nauči poslušnosti. - Koliko si dugo bila u opatiji Belkirk?

- Dvije godine.

Razjapio je usta od čuđenja, a zatim se sabrao i zatvorio ih. Lice ga je vraški boljelo i raspoloženje mu se naglo pogoršavalo. - Očito te otac smatra jednako neposlušnom, tvrdoglavom, neukrotivom i nerazumnom kao i ja - razdražljivo je rekao, želeći još jedan dugi gutljaj vina.

- Da sam ja tvoja kćerka, kako bi se osjećao? - ogorčeno je upitala Jenny.

- Prokletim - bez uvijanja je odgovorio, neobazirući se na njezin ranjeni pogled. - U dva dana, pružila si mi više otpora nego što sam naišao u zadnja dva dvorca koja sam silom osvojio.

- Mislila sam - rekla je Jenny, usana punih srdžbe, stavljajući ruke na vitke bokove - da sam ja tvoja kćerka i da me je oteo tvoj zakleti neprijatelj, kako bi htio da se ponašam?

Načas zaprepašten, Royce ju je netremice promatrao razmišljajući o njezinim riječima. Nije se smijuljila niti je molila za milost. Umjesto toga, dala je sve od sebe da ga nadmudri, da pobjegne od njega i da ga ubije, točno tim redoslijedom. Nije ispustila nijednu suzu, čak ni dok ju je svojski mlatio po stražnjici. Nakon toga, kad je mislio da plače, planirala ga je probosti. Ponovno mu je palo na pamet da je zacijelo nesposobna zaplakati, ali na trenutak se zanio u zamišljanje kako bi se osjećao, da je ona njegova kćerka: nevina djevojka oteta iz sigurnosti opatije.

- Uvuci kandže, Jenny - kratko je rekao. - Shvatio sam što si htjela

74

GIGA

reći.

Prihvatila je pobjedu ljupkim kimanjem glave, zapravo, kimnula je s mnogo više ljupkosti nego što je Royce priznao.

Tad ju je Royce prvi put vidio da se doista nasmiješila, i učinak osmijeha na njezino lice bio je više no zapanjujući. Osmijeh je došao polako, svićući u njezinim očima dok nisu nedvojbeno zaiskrile, zatim se proširio na njezine sočne usne, smekšavajući ih u kutovima dok se nisu razdvojile i dopustile mu pogled na savršeno bijele zube i dvije rupice koje su ga promatrale iz kutova njezinih mekih usta.

Možda bi joj se Royce nasmiješio, ali je u tom trenutku opazio preziran pogled na Gawinovom licu i sinulo mu je da se ponaša kao opijeni udvarač prema svojoj zarobljenici i sto je još važnije, kćerki svog neprijatelja. A ponajviše, prema ženi čija je destruktivnost značila da će mnogi njegovi vojnici večeras drhtati na neuobičajenoj hladnoći, bez deka koje bi im ponudile bar malo topline. Kratko je kimnuo glavom prema hrpi pokrivača. - Idi spavati. Sutra možeš početi popravljati štetu koju si nanijela dekama.

Njegova osornost potjerala je osmijeh s njezinoga lica i ona se odmaknula.

- Mislio sam što sam rekao - dodao je, ljući na sebe nego na nju. - Dok ne popraviš štetu koju si nanijela dekama, spavat ćeš bez njih.

Njezina se brada podigla u bahati položaj na koji se on od nje već navikao i ona se okrenula i zaputila prema prekriva-čima koji su služili kao njegov krevet. Kretala se, mrzovoljno je zamijetio Royce, provokativnom ljupkošću kurtizane, ne redovnice.

Jenny je legla na krzna dok je on gasio svijeće; nekoliko trenutaka kasnije, grof se ispružio pokraj nje, navlačeći preko sebe krzna kako bi mu bilo toplije. Najednom ju je utješna jarost vina počela napuštati i njezin je iscrpljeni um iznova proživljavao svaki napeti trenutak tog beskrajnog dana, od rane zore kad su Brenna i ona planirale bijeg, do prije nekoliko sati, kad ju je ovaj muškarac pokraj nje ponovno zarobio.

Zureći u tamu, iznova je preživjela najporazniji prizor, onaj koji je čitavu večer pokušavala zaboraviti. Pred očima je vidjela Thora u svom njegovom veličanstvenom sjaju, kako se bez napora propinje

75

GIGA

kroz šumu, juri grebenom, preskače prepreku za preprekom, a zatim ga je vidjela kako leži mrtav uz kamenu gromadu, a njegovo blistavo krzno svjetluca na mjesečini.

Na oči su joj navrle suze; iskrzano je udahnula, pa još jednom, nastojeći ih suspregnuti, ali bol koju je osjećala zbog te hrabre životinje nikako nije prolazila.

Royce, koji se bojao zaspati dok ona ne zaspe, čuo je njezino iskrzano disanje i zatim tih, sumnjiv šmrcaj. Siguran da hini suze u nadi da će on popustiti i dopustiti joj da se zavuče ispod krzna, prevrnuo se na bok i jednim hitrim pokretom uhvatio je za lice i okrenuo ga prema sebi. Oči su joj svjetlucale od neprolivenih suza. - Zar ti je tako hladno da suspre-žeš suze? - upitao je u nevjerici, nastojeći vidjeti njezino lice samo na svjetlu umiruće žerave vatrice u središtu šatora. - Ne - promuklo je odvratila.

- Onda zašto? - upitao je, ni izdaleka ne naslućujući što je to najzad moglo skršiti njezin tvrdoglavi ponos i nagnati je na plač. - Zbog batina koje si dobila od mene?

- Ne - bolno je šapnula, pogleda prikovanog uz njegov. -Zbog tvog konja.

Od svega što je mogla reći, taj odgovor bio je onaj koji je najmanje očekivao i najviše želio čuti. Spoznaja da se ona kaje zbog nerazumnog gubitka njegovog konja zbog nečega je taj gubitak činila nekako manje bolnim.

- Bio je najljepša životinja koju sam ikad vidjela - promuklo je dodala. - Da sam znala da ću ga jutrošnjom krađom odvesti u smrt, ostala bih ovdje dok ne bih... dok ne bih pronašla neki drugi način.

Netremice promatrajući grofove oči opuštenih kapaka, Jenny je vidjela kako se lecnuo odmičući ruku od njezinoga lica. - Pravo je čudo da si pala s njega, jer bi inače oboje poginuli - mrzovoljno je rekao.

Okrenula se na bok i zarila lice u krzna. - Nisam pala - slomljeno je šapnula. - Zbacio me je. Čitav sam ga dan tjerala preko viših prepreka. Znala sam da i onu možemo s lakoćom preskočiti, ali kad je skočio, istodobno se i propeo, bez ikakvog razloga, i ja sam pala na leđa. Otresao me prije nego što je skočio.

- Thor je otac dvojice sinova, Jennifer - rekao je Royce s grubom

76

GIGA

blagošću - koji su pljunuti on. Jedan je ovdje, a drugi je u Claymoreu gdje ga obučavaju. Meni nije posve izgubljen.

Njegova zarobljenica isprekidano je udahnula i u tami jednostavno rekla: - Hvala ti.

Hladan je vjetar zavijao mjesečinom osvijetljenom dolinom, hvatajući uspavane vojnike u svoj ledeni zagrljaj dok im zubi nisu grčevito zacvokotali i jesen bez imalo draži nastupila u ulozi zime. U svom šatoru, Royce se okrenuo ispod toplih krzna i osjetio nepoznat dodir hladne ruke o njegovu.

Otvorio je oči i ugledao kako se Jennifer trese na krznima, vitkog tijela šćućurenog u čvrsto klupko, koljena privučenih uz prsa u nastojanju da se ugrije. Royce nije bio toliko omamljen snom da ne bi znao što čini, niti je zaboravio da joj je zabranio toplinu prekrivača dok ne ispravi štetu koju je načinila pokrivačima njegovih vojnika. I da bude posve iskren, dok je umorno promatrao njezino tijelo koje je drhtalo, palo mu je na pamet da se njegovi vojnici još i više tresu vani, bez šatora. I stoga nije bilo apsolutno nikakvog opravdanja za ono što je Royce sljedeće učinio. Naslonio se na lakat, pružio ruku preko Jennifer i uhvatio rub debele hrpe krznenih pokrivača, a zatim ih navukao preko nje, umatajući je dok je nije ušuškao u njih kao u toplu vreću.

Ponovno je legao i bez kajanja sklopio oči. Na kraju krajeva, njegovi su vojnici naviknuti na nedaće i loše vrijeme. Jennifer Merrick nije.

Promeškoljila se i dublje ugnijezdila u krzna, a njezina se stražnjica nekako smjestila uz Royceovo podignuto koljeno. Usprkos prepreci od krzana, njegov ga je um odmah počeo podsjećati na sve privlačne ženske atribute koji su mu ležali nadohvat ruke. I jednako uporno, Royce je odmah odguri-vao te misli. Ona je imala neobičnu sposobnost istodobno biti nevina, neiskusna djevojka i zlatokosa božica: dijete koje ga je moglo rasrditi jednim pokretom i žena koja je mogla ublažiti i bol jednim prošaptanim »žao mije«. Ali dijete ili žena, on se nije usudio dodirnuti je, jer ovako ili onako, mo-rat će je pustiti ili u protivnom odustati od brižno smišljenih planova za budućnost koja će za manje od mjesec dana biti njegova. Hoće li Jenniferin otac popustiti ili ne, Royceu je zapravo bilo svejedno. Za tjedan dana, najviše dva, pre-dat će je ili njezinom ocu, preda li se pod uvjetima

77

GIGA

koji su Henryju prihvatljivi, ili samome Henryju, ako njezin otac odbije. Ona je sad bila Henryjevo vlasništvo, a ne Royceovo, i on nije želio komplikacije koje bi nastale iz svakoga smjera spava li s njom.

Grof Merrick ushodao se ispred ognjišta u središtu dvorane, lica iskrivljenog od gnjeva dok je slušao prijedloge svoje dvojice sinova i četvorice muškaraca koje je smatrao najbližim prijateljima i rođacima.

- Ništa ne možemo učiniti - umorno je rekao Garrick Carmichael - dok nam kralj James ne pošalje pojačanje koje si zamolio kad si mu rekao da Vuk ima djevojke.

- Tad možemo napasti tog gada i uništiti ga - bijesno je dometnuo njegov mladi sin, Malcolm. - Sad je blizu naše granice. Ovaj put ne moramo dugo marširati do Cornwalla prije bitke.

- Ne vidim kakva je razlika u tome koliko je on blizu ili koliko ljudi mi imamo - tiho je rekao William, stariji sin. -Bila bi ludost napasti ga, ukoliko prije toga nismo oslobodili Brennu i Jenny.

- A kako ćemo, za ime Božje, to učiniti? - prasnuo je Malcolm. - Djevojkama ionako nema spasa - ravnodušno je rekao. - Sad nemamo što drugo učiniti doli tražiti osvetu.

Mnogo niži rastom od brata i očuha i mnogo mirnije ćudi, William je uklonio crvenkastu kosu s čela i nagnuo se u stolcu, ogledavajući se oko sebe. - Čak i ako nam kralj James pošalje dovoljno ljudi da porazimo Vuka, nećemo osloboditi djevojke. Poginut će u borbi ili će biti ubijene čim borba započne.

- Prestani se protiviti svakome planu ako nemaš bolji! -prasnuo je grof.

- Mislim da ga imam - tiho je odgovorio William i sve su se glave okrenule prema njemu. - Djevojke ne možemo izvući silom, ali tajnost bi mogla upaliti. Umjesto da pošaljemo vojsku koja će izazvati Vuka, dopustite da najprije ja povedem nekoliko ljudi onamo. Odjenut ćemo se kao trgovci, ili redovnici, ili nešto slično, i slijedit ćemo Vukovu vojsku dok se ne uspijemo približiti djevojkama. Jenny bi - rekao je s ljubavlju - itekako mogla shvatiti da je ovo što govorim istina. Ako je tako, očekivat će nas.

-Ja kažem da napadnemo! - planuo je Malcolm, jer mu je želja da se odmjeri s Vukom ponovno svladala razum, a uz to nije baš naročito

78

GIGA

mario za sestre.

Obojica mladića okrenula su se prema ocu za njegovo mišljenje. - Malcolme - s ljubavlju je rekao grof - izgleda da ti želiš postupiti muški: osvetiti se, ne mareći za posljedice. Imat ćeš priliku napasti kad nam Jamie pošalje pojačanje. Zasad - pogledao je Williama s tračkom novog poštovanja - plan tvojega brata najbolje je što imamo.

79

GIGA

ŠESTO POGLAVLJE

Tijekom narednih pet dana, Jenny je počela prepoznavati rutinu vojske koja se odmarala. Ujutro, nedugo nakon svanuća, vojnici bi ustali i nekoliko sati vježbali s oružjem, od čega bi polja i dolina odjekivali neprekidnim, neskladnim zveketom mača o štit, teškog mača o teški mač. Vukovi strijelci, čija je vještina bila legendarna, također su svakodnevno vježbali, pridodavajući brenčanje svojih lukova zveckanju kovine o kovinu. Čak su i konje svakodnevno odvodili na vježbu, jahači su ih galopirali vratolomnom brzinom u hinjenim napadima na zamišljene neprijatelje, dok zvukovi ratovanja nisu počeli odjekivati i bubnjati u njezinim ušima dugo nakon što bi vojnici načinili stanku za podnevni obrok.

Sjedeći u Royceovom šatoru, prstiju zaposlenih šivanjem deka, Jenny je osluškivala tu neprestanu buku, neuspješno pokušavajući držati svoje brige pod nadzorom. Nije mogla zamisliti kako bi vojska njezinoga oca mogla preživjeti u okršaju protiv vješto izbrušene »ratne mašine« u koju je Vuk pretvorio svoje vojnike, niti je mogla prestati brinuti da će utvrda Merrick biti nepripremljena za napad koji će primiti. Zatim su se njezine brige prebacile na Brennu.

Od noći njihovog na propast osuđenog bijega, Brennu je tek jednom nakratko vidjela. Stefan, grofov mlađi brat, očito je bio odgovoran držati Brennu zarobljenom u njegovom šatoru, baš kao što je grof od Claymorea preuzeo od-govornost nad Jenny; međutim, grof je

80

GIGA

zabranio da djevojke budu zajedno. Jenny ga je uporno ispitivala o Brenninoj sigurnosti i on je naizgled iskreno odgovarao da je Brenna savršeno sigurna i da se njegov brat prema njoj odnosi kao prema gošći.

Odloživši šivanje, Jenny je ustala i prišla podignutom zaklopcu šatora, čeznući da malo prošeće naokolo. Vrijeme je bilo dražesno za rani rujan: toplo tijekom dana, hladno noću. Vukova elitna straža, petnaestorica vojnika koji su bili odgovorni isključivo Royceu, ne vojsci, vježbala je na konjima na udaljenoj strani polja i, iako je ona čeznula prošetati na sun-cu, njezin joj je zarobitelj uskratio čak i to, sa svakim novim danom naizgled sve grublji prema njoj. Vitezovi, posebice Sir Godfrey i Sir Eustace, koji su ranije bili gotovo ljubazni, sad su se prema njoj ponašali kao prema neprijatelju čiju su nazočnost bili primorani trpjeti. Brenna i ona su ih nasamarile, i nitko od njih to im neće zaboraviti niti oprostiti.

Te večeri, nakon jela, Jenny je ponovno spomenula temu koja ju je najviše tištila. - Želim vidjeti sestru - rekla je grofu, nastojeći mu biti ravna po ravnodušnom raspoloženju.

- U tom slučaju, pokušaj me zamoliti - odgovorio je -umjesto da mi naređuješ.

Jenny se ukočila od njegovog tona, zastala kako bi pro-cijenila svoje stanje i važnost postizanja svog cilja, i nakon značajnog oklijevanja, ustupila je kimajući glavom i slatko upitala: - U redu. Gospodaru, smijem li vidjeti sestru?

-Ne.

- Zašto, zaboga? - eksplodirala je Jenny, trenutačno zabo-ravljajući poslušnost.

Oči su mu zaiskrile smijehom. - Zato - komentirao je Royce, uživajući u okršaju s njom, iako ju je odluči držati daleko od sebe, tjelesno i mentalno. - Kao što sam ti već rekao, loše utječeš na sestru. Sama, bez tebe, nikad ne bi imala dovoljno domišljatosti ili hrabrosti planirati bijeg. A bez nje, ti ne možeš razmišljati o odlasku.

Jenny ga je iz sveg srca poželjela ispsovati tako da mu opr-ži uši, ali to bi samo naštetilo njezinoj krajnjoj nakani. -Pretpostavljam da mi nećeš vjerovati ako ti dam riječ da neću pokušati pobjeći.

81

GIGA

- Jesi li voljna to učiniti?

- Jesam. A sad, smijem li vidjeti sestru?

- Ne - pristojno je odgovorio. - Bojim se da ne smiješ.

- Doista me zapanjuje - objavila je s veličanstvenim, kraljevskim prezirom, polako ustajući - da nisi siguran da jedna čitava engleska vojska može obuzdati dvije obične žene. Ili mi ovu molbu odbijaš iz okrutnosti?

Usne su mu se stisnule, ali nije ništa rekao, a odmah nakon večere otišao je i više se nije vratio do dugo nakon što je Jenny već zaspala.

Sljedećeg jutra, Jenny se zapanjila kad je vidjela kako dovode Brennu prema šatoru. Sivi habiti koje su zakopale pokraj potoka bili su previše prljavi da bi ih odjenule i Brenna je, poput Jenny, bila odjevena u tuniku, duge čarape i visoke meke čizme koje je očito posudila od nekog paža.

Srdačno je zagrlivši, Jenny je povukla sestru da sjedne pokraj nje i tek što se nije upustila u raspravu o mogućim načinima bijega, kad joj je pogled pao na par muških čizama koje su se vidjele između dna šatora i tla. Čizama sa zlatnim mamuzama koje su bile zabranjene svima osim vitezovima.

- Kako si, sestro? - zabrinuto je upitala Brenna.

- Veoma dobro - odgovorila je Jenny, pitajući se koji je od vitezova ispred šatora i tko mu je naredio da prisluškuje što djevojke govore. Nenadani, zamišljeni izraz preletio je Jennynim licem i polako je dodala: - Zapravo, da sam znala kako će se dobro odnositi prema nama, ne bih bila pokušala naš ludo odvažan bijeg.

- Molim? - zadahtala je Brenna, radoznalog lica. Jenny joj je pokazala da šuti i uhvatila Brennino lice u ruke,

Okrećući ga prema izlazu iz šatora, pokazala joj je crne čizme tik s druge strane. Jedva čujnim šaptom je rekla: - Uspijemo li ih uvjeriti da više ne želimo pobjeći, imat ćemo mnogo više

izgleda za priliku za bijeg. Moramo otići, Brenna, prije no što se otac preda. Ako to učini, bit će prekasno.

Brenna je kimnula u znak razumijevanja i Jenny je nastavila: - Znam da tako nisam mislila kad su nas tek zarobili, ali istini za volju, strašno

82

GIGA

sam se prepala dok smo bile same u brdima one noći kad smo pokušale pobjeći. A kad sam čula zavijanje onog vuka...

- Vuka! - vrisnula je Brenna. - Rekla si da je sova.

- Ne, sad kad o tome razmislim, gotovo sam sigurna da je bio strašan vuk! Ali, poanta je da smo ovdje sigurne - nitko nas neće ubiti ni zlostavljati, kao što sam isprva mislila, pa zato nema razloga da se dovedemo u ikakvu opasnost pokušajem bijega i samostalnog pronalaženja puta kući. Ovako ili onako, tata će brzo ishodovati naše oslobođenje.

- O, da! - suglasila se Brenna, kad joj je Jenny pantomimom pokazala da se glasno suglasi. - Savršeno se slažem s tobom!

Kao što se Jennifer nadala, Stefan Westmoreland, koji je stajao ispred šatora, izvijestio je o onome što je čuo. Royce ga je slušao s velikim iznenađenjem, ali logika iza Jenniferine očite spremnosti da se mirno preda zarobljeništvu bila je neporeciva. Nadalje, Jenniferina naizgled voljnost da mirno čeka kraj svog zarobljeništva bila je razumna, a razumni su bili i razlozi te odluke koje je navela sestri.

I tako je, iako uz određenu instinktivnu bojazan, Royce zapovjedio da se broj stražara oko njegovog šatora smanji s četvorice na jednoga, i to na Arika, koji je bio ondje isključivo kako bi osigurao sigurnost zarobljenice. Čim je Royce izdao tu zapovjed, zatekao se kako svaki put kad je u taboru, promatra svoj šator i uvijek očekuje razbarušenu gomilu zlatnocrvene kose kako pokušava ispuzati iz njega. Kad su prošla dva dana, a ona je poslušno ostala u šatoru, izmijenio je raniju odredbu i rekao Jennifer da će joj biti dopušteno svakodnevno provesti sat vremena sa sestrom. Nakon toga je posumnjao i u mudrost te odluke.

Jennifer, koja je veoma dobro znala razlog ovih promjena, zaklela se da će paziti na svaku daljnju prigodu kojom bi mogla učvrstiti grofovo neutemeljeno povjerenje i time ga uljuljkati u dodatno oslabljivanje opreza. Naredne noći, sudbina joj je pružila krajnju priliku i Jenny ju je iskoristila: Upravo je izišla iz šatora s Brennom, namjeravajući reći Ariku da žele malo prošetati obodom šatora -područjem na koje su sad bile ograničene - kad su se Jenny istodobno dogodile dvije stvari: Prva je bila ta da su Arik i stražari Crnoga Vuka bili udaljeni više od dvadeset metara, trenutačno zaokupljeni nekom svađom koja je izbila

83

GIGA

među vojnicima; druga je bila da se, daleko s njezine lijeve strane, grof okrenuo i pomno promatrao Jennifer i Brennu.

Da Jenny nije znala da ih on promatra, možda bi pokušala pobjeći u šumu s Brennom, ali budući da je odmah shvatila kako bi ih on uhvatio za nekoliko minuta kad bi to pokušale, učinila je nešto mnogo bolje. Brižno nastojeći izgledati kao da nema pojma da ih on promatra, Jenny je uhvatila Brennu za ruku i pokazala prema odsutnom Ariku, a zatim se hotimice udaljila od šume, poslušno se držeći perimetra šatora kako joj je rečeno. To čineći, Jenny je vješto uspjela navesti Roycea na pomisao kako joj se može vjerovati da neće pokušati pobjeći, čak i ako ne bude pod stražom.

Varka je veličanstveno upalila. Te večeri, Royce, Stefan, Arik i Crni Stražar okupili su se raspraviti plan o rušenju logora narednog dana i započinjanju marša trideset milja sjeveroistočno prema zamku Hardin, gdje će se vojska odmoriti dok čekaju svježa pojačanja iz Londona. Tijekom rasprave i obroka koji je uslijedio, ponašanje Roycea Westmorelanda prema Jenny graničilo je s galantnim! A kad su svi izišli iz šatora, okrenuo se prema njoj i tiho rekao: - Više neće biti nikakvih ograničenja tvojim viđanjima sa sestrom.

Jenny, koja tek što nije sjela među hrpu krznenih prekriva-ča, zastala je u pola pokreta na nepoznatu nježnost u njegovom glasu i zagledala se u njega. Njezinim je tijelom kolala nelagoda, neobjašnjiva ali opipljiva, dok je promatrala njegovo ponosno, aristokratsko lice. Kao da je prestao razmišljati o njoj kao svom neprijatelju i sad je moli da i ona učini isto, a ona ne zna kako bi reagirala.

Promatrajući njegove nedokučive srebrne oči, instinkt ju je upozorio da bi joj ga njegova ponuda primirja mogla učiniti opasnijim nego što joj je bio kao neprijatelj, ali njezin je um odbio tu zamisao jer joj nije imala smisla. Naravno da bi se mogla samo okoristiti površinskim prijateljstvom između njih, i, istini za volju, prilično je uživala u njihovom bezbrižnom razgovoru dok mu je neku večer šivala ranu.

Zaustila je da mu zahvali na ponudi, ali se predomislila. Učinilo joj se izdajom zahvaliti svom otmičaru na obzirnosti, prenemagati se da je sve oprošteno i da su oni, no dobro, prijatelji. Nadalje, iako joj je laknulo što ga je naizgled privolila da joj vjeruje, osjećala se postiđenom zbog varke kojom se poslužila kako bi to postigla. Još kao

84

GIGA

mala djevojčica, Jenny je bila izravna i otvorena; taj ju je stav često doveo u očevu nemilost i na kraju naveo da izazove svog beskrupuloznog brata na dvoboj časti, umjesto da ga pokuša pobijediti u njegovoj vlastitoj podmukloj igri. Zbog otvorenosti i iskrenosti protjerana je u opatiju. Ovdje je, međutim, bila primorana poslužiti se varkom i iako su sva njezina nastojanja bila nagrađena, a njezin cilj hvale vrijedan, nekako se osjećala postiđenom zbog onoga što je činila. Ponos, iskrenost i očaj vodili su rat u njoj, u njezina ju je savjest napala u tom kreševu.

Pokušala je razmisliti što bi majka Ambrose učinila u toj situaciji, ali jednostavno nije mogla zamisliti da bi se itko uopće usudio oteti štovanu nadstojnicu, a kamoli je prebaci-ti i preko leđa konja kao vreću žita, i učiniti sve ostalo što je Jenny otrpjela otkad su je doveli ovamo.

Ali jedno je bilo sigurno. Majka Ambrose bila je pravedna prema svima, bez obzira kako šokirajuće bile okolnosti.

Grof je nudio Jenny povjerenje, čak i svojevrsno prijateljstvo i ona je to vidjela u toplini njegovog pogleda; čula u nježnosti njegovog dubokog baritona. Nije mogla, nije se usuđivala odgurnuti to povjerenje.

Budućnost njezinoga klana ovisila je o njezinoj sposobnosti da im pobjegne ili lakoće da je se spasi, jer oni će to zacijelo barem pokušati prije nego što se predaju. Zbog toga je Jenny trebala sloboda kretanja po taboru, najveća moguća. Sramotno ili ne, nije mogla biti pravedna i prezreti njegovo povjerenje. Niti je mogla odbiti njegovu gestu prijateljstva a da time istodobno ne ugrozi to povjerenje, ali barem je mogla pokušati uzvratiti mu na prijateljstvo s određenim stupnjem iskrenosti i čestitosti.

Odlučivši to nakon poduljeg razdoblja šutnje, Jenny je pogledala grofa i podigla bradu, a zatim s nenamjerno hladnim kimanjem glave prihvatila njegovu ponudu primirja.

Više zabavljen nego rasrđen onime što je pogrešno protumačio kao njezino »kraljevsko« prihvaćanje njegove obzirnosti, Royce je prekrižio ruke na prsima i oslonio se bokom o stol, upitno podigavši jednu obrvu. - Reci mi nešto, Jennifer, - rekao je dok je ona sjedala među krzna i podvijala skladne noge ispod tijela - kad si bila u

85

GIGA

samostanu, zar te nisu upozorili da se kloniš sedam grijeha?

- Naravno da jesu.

- Uključujući i ponos? - promrmljao je, jer mu je pozornost odvratilo svjetlo svijeće koje je svjetlucalo u zlaćanim pramenovima njezine kose koja se prelijevala preko ramena.

- Ja uistinu nisam ponosna - odgovorila je s čarobnim osmijehom, posve svjesna da on nedvojbeno misli na njezino zakašnjelo, hladno prihvaćanje primirja. - Valjda sam svojeglava. I tvrdoglava. I neposlušna. Ali ne, mislim da nisam ponosna.

- Glasine i moje vlastito iskustvo s tobom navele bi me da pomislim suprotno.

Na njegov je zajedljiv ton Jenny prasnula u smijeh i Royce se uhvatio zarobljen zaraznom radošću i ljepotom tog smijeha. Nikad ranije nije čuo glazbu njezinoga smijeha, niti ga vidio kako sjaji u njezinim veličanstvenim očima. Sjedeći na hrpi raskošnog krzna i smijući mu se, Jennifer Merrick bila je nezaboravna. Shvatio je to jednako jasno kao sto je shvatio da će je, priđe li joj i sjedne li pokraj nje, po svemu sudeći smatrati neodoljivom. Oklijevao je i promatrao je, nijemo na-brajajući sve razloge iz kojih bi trebao ostati gdje jest, a zatim je brižno sakrivajući svoju nakanu, učinio upravo suprotno.

Ispružio je ruku i podigao dva vrča i bocu vina sa stola pokraj svog bedra, a zatim to sve odnio do hrpe krzana. Natočio je vino u vrčeve i pružio joj jedan. - Zovu te ponosna Jennifer, jesi li to znala? - upitao je cereći se njezinom čarobnom licu.

Nesvjesna da brzinom munje zaranja u opasno, neoznače-no područje, Jenny je slegnula ramenima, a oči su joj radosno titrale. - To su samo glasine, posljedica, pretpostavljam, mog jedinog susreta s lordom Balderom. Tebe zovu pošast Škotske i govore da ubijaš bebe i piješ njihovu krv.

- Stvarno? - upitao je Royce s preuveličanim drhtajem groze dok je sjedao pokraj nje. Napola u šali, dodao je: -Nikakvo čudo što sam omražena osoba u boljim engleskim dvorcima.

- Zar si doista omražen? - upitala je, zbunjena i potiskujući nenadani apsurdni nalet suosjećanja. Možda on jest neprijatelj Škotske, ali bori se za Englesku, i njoj se činilo strašno nepravednim da ga njegov

86

GIGA

vlastiti narod odbacuje.

Podigavši vrč, Jenny je otpila nekoliko gutljaja da umiri živce, a zatim je spustila tešku posudu i proučavala je na odsjaju svjetla lojanica na stolu s druge strane šatora. Mladi Gawin bio je na suprotnom kraju, naizgled zadubljen u svoj beskonačni zadatak laštenja gospodarevog oklopa pijeskom i octom.

Englesko plemstvo, zaključila je, mora biti veoma neobično, jer u Škotskoj bi ovog muškarca pokraj nje smatrali izuzetno zgodnim junakom i srdačno dočekivali u svakom dvorcu u kojemu ima neudatih kćeri! Istina, on ima neku mračnu bahatost; u grube, markantne obrise njegove čeljusti i brade bila je urezana granitna odlučnost i neumoljiv autoritet, ali, kad se uzme sve zajedno, njegovo je lice bilo odvažno muževno, zgodno. Dob mu je bilo nemoguće pogoditi; život proveden na vjetru i suncu urezao je bore u kutove njegovih očiju i brazde uz usta. Pretpostavljala je da je zacijelo mnogo stariji nego što izgleda, budući da se nije mogla sjetiti vremena kad nije znala priče o Vukovim podvizima. Najednom joj je palo na pamet kako je doista veoma čudno da je proveo život u osvajanjima, a nije se želio oženiti i imati nasljednike koji će nasljediti svo bogatstvo koje je zacijelo nagomilao.

- Zašto se nisi oženio? - najednom je lanula, a zatim nije mogla vjerovati daj e doista postavila to pitanje.

Na Royceovom se licu zamijetila zaprepaštenost kad je shvatio da ga ona, s njegovih dvadeset i devet godina, očito smatra davno prestarim za brak. Povrativši sabranost, zabavljeno je upitao: - Što ti misliš, zašto se nisam oženio?

- Zato što te nijedna prikladna dama nije zaprosila? -odvažno se usudila uz drzak osmijeh u kutu usana koji se Royceu činio krajnje očaravajućim.

Usprkos činjenici da je dobio brojne takve bračne ponude, samo se nacerio. - Pretpostavljam da misliš da je za mene prekasno.

Sa smiješkom je kimnula. - Izgleda da smo oboje osuđeni ostati usidjelice.

- Ah, ali ti si usidjelica po vlastitom odabiru, a u tome je razlika. - Izuzetno uživajući, Royce se nalaktio i gledao kako joj obrazi rumene

87

GIGA

od jakog vina koje je pila. - Što misliš, gdje sam pogriješio?

- Ja to, naravno, ne bih mogla znati. Ali pretpostavljam - nastavila je nakon kratkog razmišljanja - da muškarac na bojištu nema prilike susresti mnogo prikladnih dama.

- Istina. Većinu života proveo sam u borbi za mir.

-Jedini razlog zašto nema mira jest taj da ga ti stalno narušavaš svojim bezobzirnim opsadama i beskonačnim bitkama - turobno ga je obavijestila. - Englezi se ne mogu ni s kime složiti.

- Ma nemoj? - suho je upitao, uživajući u njezinom duhu jednako kao što je trenutak ranije uživao u njezinom smijehu.

- Naravno. Pa ti si se sa svojom vojskom tek vratio iz borbe protiv nas u Cornwallu...

- Borio sam se u Cornwallu, na engleskom tlu - blago ju je podsjetio Royce - jer je vaš ljubljeni kralj James, koji usput ima slabu bradu, napao nas u pokušaju da na prijestolje stavi muža svoje rođakinje.

- Za tvoju informaciju - ogorčeno mu je odvratila Jenny -Perkin Warbeck slučajno jest zakonit kralj Engleske i kralj James to dobro zna! Perkin Warbeck je davno izgubljeni sin

Edvarda IV.

- Perkin Warbeck - glatko joj je proturječio Royce - je davno izgubljeni sin jednog flamanskog lađara.

- To je samo tvoje mišljenje.

Kad se činilo da on nije raspoložen za prepirku o tom pitanju, kradom je pogledala njegovo grubo isklesano lice. - Ima li kralj James doista slabu bradu? - upitala je.

- Ima - potvrdio je Royce, cereći joj se.

- Zapravo, nismo ni razgovarali o njegovom izgledu - ukočeno je rekla, probavljajući ovu informaciju o svom kralju, za kojeg se govorilo da je naočit kao bog. - Razgovarali smo o tvojim beskonačnim ratovima. Prije nas, ratovao si protiv Iraca, a onda si bio...

- Borio sam se protiv Iraca - s posprdnim ju je smješkom prekinuo Royce - zato što su oni okrunili Lamberta Simnela za kralja, a zatim

88

GIGA

nas napali u pokušaju da ga stave na prijestolje umjesto Henryja.

Prema njegovim se riječima činilo da su Škotska i Irska bile u krivu i Jenny se jednostavno nije osjećala dovoljno upućenom da bi o tom pitanju primjereno raspravljala. S uzdahom je rekla: - Pretpostavljam da nema nikakve dvojbe zašto si ovdje, sad, tako blizu naše granice. Čekaš da ti stigne pojačanje, a nakon toga te Henry kani poslati u Škotsku da vojuješ svoje krvave bitke protiv nas. Svi u ovom taboru to znaju.

Odlučan vratiti razgovor na njegovu raniju, bezbrižnu temu, Royce je rekao: - Koliko se sjećam, razgovarali smo o mojoj nesposobnosti da pronađem prikladnu ženu na bojnome polju, a ne o ishodu samih bitaka.

Sretna zbog promjene teme, Jenny se namjerno ponovno usredotočila na taj problem. Nakon jedne minute, rekla je: - Sigurno si bio na Henryjevom dvoru i ondje upoznao dame?

- Jesam.

Pijuckala je vino u zamišljenoj tišini i promatrala visokog muškarca koji je ležao pokraj nje, podignute jedne noge, ruke nehajno položene na koljeno, posve opušten u šatoru na bojnom polju. Sve na njemu odavalo je ratnika. Čak i sad, dok se odmarao, iz njegovog je tijela isijavala snaga grabežljivca, ramena su mu bila nevjerojatno široka, ruke i grudi nabrekle od mišića ispod tamnomodre vunene tunike, a mišići na njegovim nogama i bedrima jasno su se ocrtavali u teškim, crnim vunenim čarapama iznad visokih čizama. Godine nošenja oklopa i zamahivanja širokim mačem očvrsnule su ga za bitku, ali Jenny nije mogla zamisliti da bi mu takav život mogao biti od ikakve koristi kad bi otišao na dvor, niti ga pripremiti da se uklopi među dvorjane. Iako sama nikad nije bila na dvoru, čula je svakojake priče o obilju i profinjenosti dvorjana. Najednom je shvatila koliko strašno neumjesno ovaj ratnik zacijelo izgleda i jednako se tako osjeća na takvom mjestu. - Zar... zar se ne osjećaš ugodno s ljudima na dvoru? - s oklijevanjem se odvažila upitati.

- Ne naročito - odgovorio je Royce, smućen mnoštvom emocija koje su titrale u njezinim izražajnim očima.

Njegovo priznanje ganulo je njezino nježno srce i malo je rastužilo jer

89

GIGA

Jenny je bolje od većine ljudi znala koliko je ponižavajuće i bolno osjećati se kao da ne pripadaš među upravo one ljude za koje najviše želiš da te prihvate. Činilo se pogrešnim, nepoštenim da ovog muškarca koji svakodnevno izlaže svoj život opasnosti zbog Engleske, njegov vlastiti narod izbjegava. - Sigurna sam da za to nisi ti kriv - dobrohotno je rekla.

- Sto misliš, tko je onda kriv? - upitao je, a lagan je osmijeh lebdio u kutovima njegovih isklesanih usana. - Zašto se na dvoru ne osjećam ugodno?

- Govorimo li o tvojim osjećajima kad si s damama, ili kad si s gospodom? - upitala je, najednom osjetivši odlučan poriv da mu pomogne, što je jednim dijelom bila posljedica sažaljenja, drugim jakog vina, a trećim reakcija na njegov nepokolebljiv sivi pogled. - Ako je s damama, možda ti mogu pomoći - predložila je. - Bi li htio pokoji savjet?

- Svakako, molim te. - Potiskujući osmijeh, Royce je na lice namjestio zadivljujuću imitaciju iskrene ozbiljnosti. - Reci mi kako da se ponašam prema damama tako da sljedeći put kad odem na dvor, budem tako uspješan da jedna od njih možda pristane uzeti me za muža.

- Oh, ne mogu obećati da će se htjeti udati za tebe - izla-nula je bez razmišljanja.

Royce se zagrcnuo vinom i obrisao kapljice s kuta usta. -Ako si mi željela povećati samopouzdanje - rekao je glasom još prigušenim od smijeha - loše ti ide, moja gospo.

- Nisam mislila... -jadno je zamuckivala Jenny. - Doista, ja sam...

- Možda bismo trebali razmijeniti savjete - veselo je nastavio. - Ti meni reci kako jedna dama visokog roda želi da se prema njoj ponaša, a ja ću tebe upozoriti o opasnostima razaranja muškarčevog samopouzdanja. Evo, popij još malo vina - glatko je dodao, posežući za bocom i dolijevajući u njezin vrč. Pogledao je preko ramena Gawina i trenutak kasnije, paž je odložio štit koji je laštio i izišao iz šatora.

- Nastavi sa svojim savjetima, sav sam se pretvorio u uho -rekao je Royce kad je ona otpila još gutljaj vina. - Zamislimo da sam na dvoru

90

GIGA

i upravo sam ušao u kraljičin salon. Ondje je okupljeno nekoliko lijepih dama i ja odlučim da jednu od njih želim za ženu...

Razrogačila je oči od šoka. - Nisi nimalo izbirljiv, zar ne?

Royce je zabacio glavu i glasno se nasmijao, a taj je nepoznati zvuk trčeći doveo trojicu stražara u šator kako bi mu utvrdili razlog. Kratko im odmahnuvši da odu, pogledao je njezin drski nosić koji je još uvijek bio namreškan od neodobravanja, i shvatio da je upravo potonuo nečuveno nisko u njezinim očima. Potiskujući novi nalet radosti, s lažnom je skrušenošću upitao: - Pa rekao sam da su dame sve lijepe, nisam li?

Izraz lica joj se razvedrio i ona se nasmiješila i kimnula glavom. - To je istina. Rekao si. Zaboravila sam da je ljepota muškarcu najvažnija.

- Isprva, ljepota jest najvažnija - ispravio ju je Royce. - U redu onda. Što da radim sad kad sam... ovaj... kad sam odabrao predmet svojih bračnih nakana?

- Što inače radiš?

- Sto misliš da radim?

Skupila je fine obrve i zabavljenost je titrala na kutovima njezinih raskošnih usana dok ga je promatrala, razmišljajući o odgovoru. - Na temelju onoga što ja znam o tebi, mogu samo pretpostaviti da bi je prebacio preko koljena i pokušao batinama natjerati da se pokori.

- Zar hoćeš reći da to nije pravi način? - ozbiljnog je lica upitao Royce.

Jenny je opazila šalu koja je vrebala u njegovim očima; prasnula je u smijeh i Royceu se učinilo kao da je njegov šator ispunila glazba. - Dame... odnosno, dame visokog roda - pojasnila je minutu kasnije s izrazom koji je očito podrazumijevao da je njegovo prošlo iskustvo nedvojbeno bilo s ženama jedne posve druge vrste - imaju veoma određene zamisli o tome kako se muškarac koji osvoji njihovo srce treba ponašati prema njima.

- Kako jedna dama visokog roda sanja da se muškarac ponaša prema njoj?

- Pa, viteški, naravno. Ali, ne samo to - dodala je, a njezine safirne oči blistale su nekim čeznutljivim sjajem. - Dama želi misliti da kad

91

GIGA

njezin vitez uđe u prostoriju punu ljudi, ne vidi nikoga osim nje. Da je slijep za sve osim njezine ljepote.

- U tom slučaju, prijeti mu neposredna opasnost da se spotakne o vlastiti mač - naglasio je Royce prije nego što je shvatio da Jennifer govori o svojim vlastitim snovima.

Prijekorno ga je pogledala. -I - naglašeno je dodala - želi misliti da je on romantične prirode - a ti to očito nisi!

- Nisam, ako biti romantičan znači da u sobu moram utap-kati poput slijepca - zadirkivao je. - Ali, nastavi. Što još dame vole?

- Odanost i vjernost. I riječi... posebice riječi.

- Kakve riječi?

- Riječi ljubavi i nježnog divljenja - sanjivo je odgovorila Jenny. - Dama želi čuti da je njezin vitez voli više od svega drugog i da je ona za njega lijepa. Želi da joj on kaže da ga njezine oči podsjećaju na more ili na nebo, a njezine usne na ružine latice...

Royce ju je promatrao sa zaprepaštenim iznenađenjem. -Zar ti doista sanjaš o tome da ti muškarac to kaže?

Problijedjela je kao da ju je udario, ali onda kao da je odlučila to zaboraviti. -I neugledne djevojke imaju snove, gospodaru - sa smiješkom je naglasila.

-Jennifer - oštro je rekao, ispunjen kajanjem i čuđenjem -ti nisi neugledna. Ti si... - Svakim ga je trenutkom sve više privlačila i on ju je proučavao, pitajući se u čemu je ta njezina privlačnost. Privlačilo ga je nešto više od samog njezinog lica ili tijela; Jennifer Merrick imala je neku blistavu nježnost koja ga je ushićivala, žestok duh koji ga je izazivao i sjaj koji ga je sve jače privlačio k njoj. - Nisi neugledna.

Nasmijuljila se bez imalo ogorčenosti i odmahnula glavom.

- Nemoj, ni u kom slučaju, pokušati uvjeriti svoju damu da je lijepa neiskrenim laskanjem, gospodaru, jer nemaš nikakvih izgleda u uspjeh!

- Ako ne mogu batinama natjerati damu da mi se pokori, niti je obmanuti laskanjem - odgovorio je Royce zaokupljen njezinim ružičastim usnama - pretpostavljam da ću se morati osloniti na moju jedinu preostalu vještinu...

92

GIGA

Pustio je da ova zadnja riječ znakovito visi u zraku dok Jenny, obmanuta, više nije mogla izdržati znatiželju. - O kakvoj to vještini govoriš?

Naglo ju je pogledao u oči i s nestašnim osmijehom rekao:

- Skromnost mi brani da je imenujem.

- Ne budi stidljiv - prekorila ga je Jennifer, toliko znatiželjna da nije ni primijetila da se njegova ruka podiže do njezinog ramena. - Sto je to što činiš tako dobro da bi se jedna dama zbog toga poželjela udati za tebe?

- Vjerujem da sam prilično dobar u - ruka mu se ovila oko njezinog ramena - ljubljenju.

- Ljubljenju! - zagrcnula se, smijući se i istodobno se pro-pinjući i uklanjajući njegovu ruku. - Ne mogu vjerovati da bi se time hvalio preda mnom!

- Nisam se hvalio - odvratio je Royce i djelovao je povrijeđen. - Uvjerili su me da sam prilično dobar u tome.

Jenny se svim silama trudila izgledati strogo i prijekorno, ali joj to nije uspjelo; usne su joj zadrhtale od smijeha na pomisao da se »pošast Škotske« ne hvasta vještinom s mačem ili kopljem, nego ljubljenjem!

- Vidim da je tebi ta pomisao smiješna - suho je zamijetio Royce.

Odmahnula je glavom tako snažno da joj se kosa rasula preko ramena, ali oči su joj titrale od radosti. - Ma ne, samo. .. - rekla je prigušujući smijeh - samo ne mogu zamisliti takvu sliku o tebi.

Bez upozorenja, njegova se ruka podigla i ovila oko njezine, odlučno je privlačeći. - Zašto me onda sama ne procijeniš? - tiho je predložio.

Jenny se pokušala odmaknuti. - Ne budi smiješan! Ne bih mogla... ne mogu! - Najednom nije mogla otrgnuti pogled s njegovih usana. - Rado ću ti vjerovati na riječ. Rado!

- Ne, osjećam da to moram dokazati.

- Nema potrebe - očajnički je zaviknula. - Kako bih mogla procijeniti tvoju vještinu kad me nikad u životu nitko nije poljubio?

Od tog je priznanja Royceu bila još poželjnija, jer on je bio naviknut na žene čije se iskustvo u postelji moglo mjeriti s njegovim. Izvio je

93

GIGA

usne u osmijeh, ali prste je stisnuo čvršće oko njezine ruke, neumoljivo je privlačeći bliže, podižući drugu ruku do njezinog ramena.

- Ne! - uzviknula je Jenny i bezuspješno se pokušala odmaknuti.

- Zahtijevam.

Jenny se pripremila na neku nepoznatu vrstu tjelesnog napada; u grlo joj se smjestio jecaj straha, ali već u sljedećem trenutku shvatila je da se nema čega bojati. Njegove su usne bile hladne na njezinima i iznenađujuće glatke dok su ovlaš dodirivale njezina zatvorena usta. Posve mirna od prepasti, s rukama sapetim njegovima, držeći ukočeno tijelo podalje od njegovoga, ostala je nepomična dok joj je srce sve više ubrzavalo od očajničkog nastojanja da osjeti kako je biti poljubljen i istodobno sačuva pribranost.

Royce je popustio pritisak svojih dlanova tek koliko je bilo dovoljno da ona odmakne svoje stisnute usnice od njegovih.

- Možda nisam onako dobar kao što sam nekoć mislio - rekao je, brižno skrivajući zabavljenost. - Zakleo bih se da ti je mozak cijelo vrijeme radio.

Obeshrabrena, preplašena i posve zbunjena, Jenny se svejedno očajnički trudila ne odupirati i ne učiniti ništa čime bi narušila krhku ravnotežu njihovog nesigurnog prijateljstva.

- Kako to misliš? - upitala je, bolno svjesna da se njegovo moćno tijelo sad ispružilo praktički ispod i pokraj nje na naj-raskalašeniji način, s glavom na krznima.

- Mislio sam, bi li ti rekla da je naš poljubac bio od onakvih o kakvima dame visokog roda »sanjaju«?

- Molim te, pusti me.

- Mislio sam da ćeš mi pomoći u vladanju na zadovoljstvo finih dama, takvih kao ti.

- Veoma se dobro ljubiš! Upravo onako kako dame sanjaju da će ih netko ljubiti! - očajnički je uzviknula Jenny, ali on ju je samo promatrao sa sumnjičavim izrazom lica i odbijao je pustiti.

-Jednostavno se ne osjećam sigurnim - zadirkivao je, promatrajući kako se u njezinim nevjerojatno modrim očima pale iskrice bijesa.

94

GIGA

- Tad vježbaj na nekom drugom!

- Nažalost, Arik me ne privlači - rekao je Royce i prije no što je ona mogla izreći još neki prigovor, brzo je promijenio taktiku. - Međutim - ugodno je rekao - vidim da, iako prijetnje tjelesnom odmazdom nemaju nikakvog učinka na tebe, najzad sam otkrio što ima.

- Kako to misliš? - sumnjičavo je upitala.

- Mislim da, u budućnosti, kad te budem htio pokoriti svojoj volji, jednostavno ću te ljubljenjem natjerati da se po-vinuješ. Prestravljena si od ljubljenja.

Pomisao da će je on poljubiti - nedvojbeno pred svojim vojnicima - svaki put kad mu se usprotivi, zauzela je zabrinjavajuće istaknuto mjesto u njezinom umu. U nadi da će ga govoreći mirnim, razumnim glasom, umjesto vatrenim prosvjedom protiv njegove izjave, uspjeti razuvjeriti od toga da je ljubi kako bi dokazao svoju tvrdnju, rekla je: - Ne osjećam strah, već samo manjak zanimanja.

S mješavinom zabavljenosti i divljenja, Royce je gledao njezinu muku, ali to je samo pojačalo njegovu neobjašnjivu odlučnost da iskuša čvrstoću njezina stava.

- Ma nemoj? - tiho je šapnuo, a njegov pogled ispod teških vjeđa nije napuštao njezine usne. Dok je govorio, ovio je ruku oko njezine glave neumoljivo je privlačeći, polako, centimetar po centimetar, dok se njegov topli dah nije miješao s njezinim, a zatim se njegov pogled podigao i spojio s njezinim. Uporne, iskusne sive oči uhvatile su preplašene, očarane modre, i zarobile ih dok je privijao njezine usne o svoje. Svaki živac u Jennynom tijelu kao da je doživio udar. Zatvorila je oči, a njegove su se usne pokrenule, pomno i posjednički istražujući svaku nježnu oblinu i uzdrhtali obris.

Royce je osjetio kako su se njezine usne nehotice smekša-le, osjetio kako njezine uzdrhtale ruke popuštaju, njezine se dojke oslanjaju o njegova prsa, njezino srce divlje lupa. Ruka kojom je držao njezina usta priljubljena uz svoja popustila je pritisak istodobno kad su njegove usne pojačale svoj. Prevrnuo ju je na leđa i nagnuo se nad nju, produbljujući poljupce, umirujući joj milujući bok. Gurnuo je vrh jezika niz nabor njezinih usana, tražeći ulaz, zahtijevajući da se otvore, a kad su se najzad otvorile, njegov je jezik zaronio u slatkoću

95

GIGA

njezinih usta i polako se povukao, a zatim ponovno zaronio u napadnom oponašanju čina za kojim je počeo žudjeti s opasnom odlučnošću. Jenny je zadahtala pod njim i ukočila se, a zatim je najednom sva napetost iscurila iz nje, kad se njezinim tijelom razlila razorna eksplozija ugode. Posve nesvjesna goruće strasti koju je on namjerno, vješto izazivao u njoj, bila je posve opijena, zavedena da zaboravi da je on njezin zarobitelj. Sad je bio ljubavnik - strastven, uvjerljiv, nježan, zahtjevan. Preplavila ju je nježnost i ona je, nijemo prostenjavši od bespomoćne predaje, ovila ruku oko njegovog vrata i uzvraćala mu poljupce sa strašću koja se budila.

Royceove usne postale su zahtjevnije, njegov je jezik tražio, milovao, dok mu je ruka nemirno klizila po njezinom trbuhu, milovala joj dojke, zatim se ponovno spustila i spretno otkopčala njezin pojas pa kliznula ispod tunike. Jenny je osjetila čvrsto klizanje njegovog žuljevitog dlana niz svoju nagu dojku u istom trenutku kad su njezine usne uhvaćene u poljubac koji proždire.

Zastenjala je pod ovim putenim napadom, a u Royceu je eksplodirala želja kad je osjetio kako njezino tijelo buja pod njegovim dlanom, njezina se bradavica ponosno uzdiže o njega. Prstima je lagano dodirivao drski vršak njezine bradavice, a zatim ga uhvatio među prste i protrljao. Osjetio je njezin dahtaj šokirane naslade na svojim usnama kad su se njezini prsti grčevito žarili u njegova ramena i ona ga stra-stveno poljubila, kao da mu pokušava uzvratiti užitak koji joj je pružao.

Iznenađen bolnom dražesnošću njezine reakcije, Royce je podigao usne s njezinih i pogledao njezino zajapureno, opojno lice, ne prestajući milovati njezinu dojku i samome sebi govoreći da će je svakog trenutka pustiti.

Žene s kojima je spavao nikad nisu željele da ih zavede ili bude nježan prema njima. Željele su obuzdanu silovitost, snagu i ustrajnost koje su bile dio legende o njemu. Željele su da ih Vuk osvoji, podjarmi, grubo uzme, iskoristi. Bilo je previše žena koje su ga u krevetu preklinjale da ih ozlijedi da bi ih sve nabrojao. Njemu je bila nametnuta uloga seksualnog osvajača i on ju je godinama prihvaćao, ali sve mu je češće ta uloga bila dosadna i u zadnje vrijeme sve mu se češće gadila.

Royce je polako odmaknuo dlan od njezine nabrekle dojke, naređujući

96

GIGA

samome sebi da je pusti, da prestane to što je započeo i da prestane odmah. Znao je da će se sutra nedvojbeno kajati sto je dopustio da stvari odu ovako daleko. S druge pak strane, bude li se kajao, zaključio je da bi baš i mogao imati nešto konkretno glede čega bi se kajao. I s nekom napola promišljenom zamisli da im oboma dopusti još malo užitka koji večeras zajedno pronalaze, Royce je pognuo glavu i poljubio je, istodobno rastvarajući njezinu tuniku. Pogled mu se spustio, prikovao uz zamamnu gozbu otkrivenu pred njim. Predivne dojke, oble i pune, s ružičastim bradavicama ukrućenim u čvrste pupoljke želje, drhtale su pod njegovim pogledom; koža joj je bila glatka kao krema i blistala na svjetlu vatre, nedirnuta kao netom napadali snijeg.

Udahnuo je ne bi li se malo pribrao i skrenuo pogled s njezinih dojki na njezine usne i zatim na njezine hipnotizirajuće oči, dok je rukom odvezivao njezinu tuniku i sklanjao je s puta kako bi osjetio ove meke bijele brežuljke priljubljene uz svoja naga prsa.

Već zavedena gotovo u nesvjesticu vrelinom njegovih poljubaca, njegovim pogledom i njegovim vinom, Jenny je oša-mućeno promatrala čvrstu, putenu liniju njegovih usana, gledala kako se promišljeno spuštaju ka njezinima. Pogledi su im se sreli i svijet se zavrtio kad su njegova usta sirovom glađu ščepala njezina, razmičući joj usnice da bi zario jezik u njih. Prostenjala je od užitka kad se njegov dlan ovio oko njezine dojke i podigao je, dok je on polako spuštao svoja naga, dlačicama ohrapavljena prsa o nju, a zatim se svom težinom spustio. Tijelom napola prekrivajući njezino, senzualno ju je ljubio od usta do uha, trznuvši jezikom u osjetljivu šupljinu, a zatim je divno istražujući dok se Jenny nije počela izvijati o njega.

Prebacio je usta preko njezinog obraza do usana i započeo ih polako, erotično zavoditi, tako da je Jenny ubrzo zastenjala duboko u grlu. Njegove razdvojene usne prekrile su njezine i prisilile ih da se jače rastvore dok nije uhvatio njezin jezik i nježno ga uvukao u svoja usta kao da se želi napiti njegove slatkoće, a zatim joj je dao svoj dok Jenny instinktivno nije počela uzvraćati jednako, a kad je to učinila, poljubac je postao neobuzdan. Njegov se jezik zapleo s njezinim, njegova ruka zarila u njezinu kosu i Jenny je ispreplela ruke oko nje-govog vrata, izgubljena u poljupcu od kojeg se zemlja uzdrmala.

97

GIGA

Donji dio njegovog tijela se podigao, nogama ju je nukao da raširi svoje i smjestio se među njih, primoravajući je da postane vibrantno svjesna nečeg ukočenog i tvrdog što ju je značajno pritiskalo između bedara. Poharana sirovom požudom njegove strasti, čvrsto se privijala uz njega, prigušujući uzvik razočaranja kad je on odvojio svoja usta od njezinih, a zatim iznenađeno zadahtavši kad je spustio usta do njezinih dojki. Usnama je obuhvatio njezinu bradavicu i nježno je povukao, a zatim čvršće, žestoko je sisajući dok joj se leđa nisu izvila i valovi čiste naslade se razlili čitavim njezinim bićem. I upravo kad je pomislila da više ne može izdržati, on je povukao jače i iscijedio iz nje tiho stenjanje. Čim ga je čuo, prestao je i okrenuo se kako bi i njezinu drugu dojku obdario jednakom pozornošću, a ona je provlačila prste kroz njegovu gustu, tamnu kosu, bezumno držeći njegovu glavu priljubljenu uz svoje tijelo.

Kad je imala osjećaj da će zacijelo umrijeti od užitka, on se najednom oslonio na ruke i odigao prsa od nje. Hladan zrak na njezinoj usplamtjeloj koži, u kombinaciji s odsućem njegove kože na njezinoj, djelomice ju je izvukao iz sumanute euforije u koju ju je Royce odveo. Jenny je polako otvorila oči i vidjela kako on oklijeva iznad nje, pogledom vrelo milujući njezine nabrekle dojke, bradavice ponosne i uspravne od njegovog jezika, usana i zubiju.

Panika, zakašnjela, troma, najzad je pogodila Jenny kad je snaga njegovih zahtjevnih bedara odaslala valove želje njezinim tijelom. Počeo je spuštati glavu prema njoj i, prestravljena da je predugo čekala, mahnito je odmahnula glavom. - Molim te - zadahtala je. Ali on se već podizao, tijelo mu se napinjalo, na oprezu. Djelić sekunde kasnije, jedan je stra-žar doviknuo ispred šatora: - Oprostite, gospodaru, vojnici su se vratili.

Bez ijedne riječi, Royce se podigao na noge, brzo namjestio odjeću i izišao iz šatora. Ošamućena od čežnje i zbunjenosti, Jenny ga je gledala kako odlazi, a zatim joj se polako vratio zdrav razum. Stid je bjesnio njome dok je promatrala svoju razbacanu odjeću i zagurivala je natrag na mjesto, drhtavom rukom prolazeći kroz divlje raščupanu kosu. Već bi bilo dovoljno loše da ju je primorao da mu se pokori, ali nije. Kao da je bila začarana, razuzdano je i svojevoljno sudjelovala u vlastitom zavođenju. Zbog šoka od onoga što je učinila, umalo učinila, tijelo joj je zadrhtalo, a kad je pokušala okriviti njega, savjest joj nije

98

GIGA

dopustila da to učini.

Mahnito je počela smišljati što bi mogla reći ili učiniti kad se on vrati, jer ma koliko bila neiskusna, instinktivno je znala da će on željeti nastaviti gdje su stali, i njezino je srce počelo lupati od straha: ne od njega, već od sebe same.

Minute su prolazile i pretvorile se u sat, a njezin se strah pretvorio u iznenađenje i na kraju, blaženo, u umor. Šćućurila se u krzna i zatvorila oči, a zatim ih naglo otvorila, zacijelo satima kasnije, i zatekla ga kako stoji iznad nje.

Oprezno je proučavala njegove krute, neumoljive crte lice, a njezin snom omamljen um zamijetio je da »ljubavnik« koji je bio otišao iz šatora ne izgleda nimalo zainteresiraniji nastaviti svoje zavođenje nego što je ona bila da ponovno počne.

- To je bila pogreška - bezizražajno je rekao - za nas oboje. Neće se više ponoviti.

Bilo je to zadnje što je očekivala da će on reći i dok se on okretao i brzo izlazio iz šatora u noć, pretpostavila je da je to zacijelo njegov oblik kratke isprike zbog onoga što se dogodilo. Otvorila je usta od nijemog čuđenja, a zatim brzo zatvorila oči kad je Gawin ušao u šator i legao na svoju slamaricu blizu ulaza.

99

GIGA

SEDMO POGLAVLJE

Uzoru su šatori bili raspremljeni i zvuk stalne, kotrljajuće grmljavine ispunio je zrak dok je pet tisuća vitezova na konjima, plaćenika i štitonoša, napuštalo dolinu u pratnji teških kola koja su stenjala pod težinom topništva, mužara, ovnova za probijanje, katapulta i opreme i svih zaliha potrebnih za opsadu.

Za Jenny, koja je jahala pokraj Brenne, okružena brojnom stražom naoružanih vitezova s obje strane, svijet je postao nestvarna mrlja buke i prašine i unutarnje zbunjenosti. Nije znala kamo ide ni gdje, čak ni tko je. Kao da je cijeli svijet bio potresen i svi su se nekako promijenili. Sad je Brenna bila ta koja je dobacivala osmijehe ohrabrenja Jenny, dok se Jenny, koja se smatrala razmjerno pametnom, hvatala kako promatra - kako se nada da će ugledati Roycea Westmorelanda!

Vidjela ga je nekoliko puta kad je projahao pokraj nje, i činilo joj se kao da je i on neznanac. Na leđima ogromnog crnog konja i odjeven u zlokobnu crninu sve od visokih čizama do ogrtača koji se nabirao preko njegovih moćnih ramena i nadimao iza njega, bio je najzastrašujući neodoljiv lik koji je Jenny ikad vidjela - ubojit neznanac odlučan uništiti njezinu obitelj, njezin klan i sve sto je voljela.

Te noći dok je ležala pokraj Brenne i zurila u zvijezde, pokušala je ne

100

GIGA

razmišljati o ružnom opsadnom tornju koji je bacao svoje zlokobne sjene dolinom - tornju koji će ubrzo biti prebačen uz drevne zidine utvrde Merrick. Ranije ga je, u dolini, opazila među stablima, ali nije bila sigurna sto je. Ili možda jednostavno nije željela da njezini strahovi budu potvrđeni.

Sad je mogla razmišljati o malo čemu drugome i uhvatila se kako očajnčki prianja uz Brennino predviđanje da bi kralj James mogao poslati svoje snage da u ovoj borbi pomogne njezinom klanu. I cijelo to vrijeme, djelić nje odbijao je povjerovati da će doista doći do bitke. Možda je to bilo zato što nije mogla uistinu vjerovati da bi muškarac koji ju je ljubio i dodirivao s tako strastvenom nježnošću mogao promijeniti mišljenje i, hladno i bez imalo osjećaja, ubiti njezinu obitelj i njezin klan. U onom nježnom, naivnom dijelu srca, Jenny nije mogla vjerovati da bi muškarac koji ju je sinoć zadirkivao i smijao se s njom mogao biti sposoban za to.

Ali, nije mogla posve vjerovati ni da se prošla noć ikad dogodila. Prošle je noći on bio nježan, uvjerljiv, uporan ljubavnik. Danas je bio neznanac koji je bio sposoban zaboraviti da ona postoji.

Royce nije zaboravio da ona postoji - čak ni drugog dana njihovog putovanja. Sjećanja na njezino tijelo u njegovom naručju, na opojnu slatkoću njezinih poljubaca i nesigurnog milovanja, držala su ga budnim dvije noći zaredom. Čitav jučerašnji dan, dok je jahao uz kolone svojih vojnika, hvatao se kako gleda neće li opaziti nju.

Čak i sad, dok je jahao na čelu svoje vojske i škiljio ka suncu, nastojeći utvrditi koliko je sati, njezin melodičan smijeh odzvanjao je poput zvona na rubovima njegovog uma. Odmahnuo je glavom, kao da je želi razbistriti, i najednom ga je ona promatrala s onim njezinim živahnim osmijehom u kutu usana.

Sto misliš, zašto sam odlučio ne oženiti se?, bio ju je upitao.

Zato što te nije zaprosila nijedna prikladna dama?, zadirkivala je.

Čuo je njezino prigušeno smijuljenje dok je pokušavala izgledati prijekorno: Nemoj, ni u kom slučaju, pokušati uvjeriti svoju damu da je lijepa neiskrenim laskanjem, gospodaru, jer nemaš nikakvih izgleda u uspjeh...

Na temelju onoga sto ja znam 0 tebi, mogu samo pretpostaviti da bi je

101

GIGA

prebacio preko koljena i pokušao batinama natjerati da se pokori..

Nije mogao vjerovati da jedna neiskusna škotska djevojka može imati toliko duha i hrabrosti. Royce je pokušao samome sebi reći da je ova sve veća opčaranost, ova opsjednutost njegovom zarobljenicom, tek posljedica požude koju je raspalila u njemu prije dvije noći, ali znao je da ga očaranim drži više od požude: Za razliku od većine žena, Jennifer Merrick nije ni odbijala ni draškala pomisao da će je dirati i s njome spavati muškarac čije je samo ime povezano s opasnošću i smrću. Stidljiva, strastvena reakcija koju je dvije noći ranije probudio u njoj nije imala nikakve veze sa strahom; nastala je iz nježnosti i zatim želje. Iako je očito znala svaku glasinu o njemu, svejedno se s nevinom dražesnošću ponudila njegovom milovanju. I zato je nije mogao izbaciti iz misli. Ili se možda, turobno je pomislio, jednostavno obmanula u vjerovanje da je on, usprkos svojoj reputaciji, zapravo kao krepostan, neokaljan, galantan vitez iz njezinih snova. Ta mogućnost, da su njezina nježnost i strast bili posljedica neke djevojačke, naivne samoobmane, bila je toliko odbojna da je Royce bijesno otklonio sve misli o Jenny i čvrsto odlučio zaboraviti je.

U podne, baš kad se Jennifer spustila na travu pokraj Brenne, kako bi objedovala uobičajenu žilavu perad i komad starog kruha, podigla je pogled i opazila kako im se približava Arik. Zaustavio se točno ispred nje, ukopavši svoju čizmu najmanje metar dalje od nje, i rekao:

- Dođi.

Već naviknuta na očitu nevoljkost plavokosog diva da izgovori više riječi nego što je apsolutno neophodno, Jenny je ustala. I Brenna se počela uspravljati, ali je Arik podigao ruku. - Ti ne.

Sa šakom stisnutom oko Jennyne nadlaktice, proveo ju je pokraj stotina vojnika koji su se također smjestili na travu za spartanski objed, a zatim povukao prema šumi uz cestu i zaustavio se na mjestu gdje Royceovi vitezovi kao da su stra-žarili ispod stabala.

Sir Godfrey i Sir Eustace odmaknuli su se u stranu, njihova inače ugodna lica bila su kamena, a Arik ju je potjerao naprijed lagano je gurnuvši, od čega je zateturala na malu čistinu.

Njezin zarobitelj sjedio je na travi, širokih ramena oslonjenih o deblo stabla, podignutog koljena, i proučavao je u tišini. Na toplom

102

GIGA

dnevnom suncu, skinuo je ogrtač i bio odjeven u jednostavnu smeđu tuniku dugih rukava, guste smeđe duge čarape i čizme. Nije izgledao ni približno kao prikaza smrti i uništenja kakvom joj se jučer učinio, i Jenny je osjetila apsurdni nalet sreće jer očito nije zaboravio da ona postoji.

Međutim, ponos ju je spriječio da pokaže te osjećaje. Budući da je bila posve nesigurna kako bi se trebala ponašati ili osjećati, Jenny je stajala gdje je bila i čak mu je uspjela uzvratiti nepokolebljivim pogledom, dok je njegova upitna šutnja najzad nije obeshrabrila. Nastojeći zadržati ton svojega glasa pristojno suzdržanim, upitala je: - Zaključujem da me trebaš?

Iz nekog razloga, njezino je pitanje izazvalo posprdan sjaj u njegovim očima. - U pravu si.

Smetena njegovim neobičnim, posprdnim tonom, čekala je i zatim rekla: - Zašto?

- E, to je pravo pitanje.

- Zar mi... zar si me pozvao da razgovaramo? - upitala je mračno Jenny i na njezinu posvemašnju zbunjenost, on je zabacio glavu i glasno se nasmijao, a bogat, grleni zvuk odjeknuo je čistinom.

Njezino lice bilo je odraz dražesne smetenosti i Royce se otrijeznio, smilovavši se bezazlenosti koja ga je nasmijala i ujedno učinila da je poželi više nego dvije noći ranije. Pokazao je prema bijeloj tkanini koja je bila rasprostrta na tlu. Na njoj je bilo nekoliko komada one iste kokoši i kruha koji je i ona ranije jela, zajedno s nekoliko jabuka i komadom sira. Tiho je rekao: - Uživam u tvome društvu. Također sam pomislio da će ti biti ugodnije jesti ovdje sa mnom, nego na otvorenom polju okružena tisućama vojnika. Jesam li pogriješio?

Da nije rekao da uživa u njezinom društvu, Jenny bi ga možda obavijestila da je posve pogriješio, ali nije bila otporna na onaj dubok, snažan glas koji joj je govorio da mu je, u biti, nedostajala. - Nisi - priznala je, ali u interesu svog ponosa i razboritosti, nije sjela pokraj njega. Uzela je blistavocrvenu jabuku i sjela na srušeno deblo, tik izvan njegovog dosega, ali nakon nekoliko minuta ležernog razgovora, počela se osjećati savršeno opušteno u njegovom društvu i neobično bezbrižno. Nije joj palo na pamet da je ovaj čudan fenomen posljedica

103

GIGA

njegovih hotimičnih nastojanja da učini da se ona osjeća sigurnom od njegovih pokušaja da joj se približi ili da zaboravi nagli i bešćutan način na koji je prije dvije noći okončao njihovu ljubavnu predigru, tako da ne bi automatski odbila njegov sljedeći pokušaj.

Royce je točno znao što radi i zašto to radi, ali samome sebi je rekao da, uspije li nekim svetim čudom držati ruke podalje nje dok je ne pošalje ili njezinom ocu ili svome kralju, njegovi napori neće biti uzaludni, jer uživao je u veoma ugodnom i ponešto otegnutom ručku na ugodnoj čistini.

Nekoliko minuta kasnije, usred savršeno neosobne rasprave o vitezovima, Royce se najednom zatekao kako gotovo ljubomorno razmišlja o njezinom bivšem udvaraču. - Kad smo kod vitezova - naglo je rekao - što se dogodilo tvome?

Zagrizla je jabuku s upitnim izrazom lica. - Kome mome?

- Tvom vitezu - pojasnio je Royce. - Balderu. Ako je tvoj otac bio za taj brak, kako si razuvjerila Baldera od daljnjeg navaljivanja?

To pitanje kao da ju je dovelo u nepriliku i, kao da nastoji dobiti na vremenu kako bi smislila odgovor, privukla je duge, skladne noge uz prsa i ovila oko njih ruke, a zatim spustila bradu na koljena i podigla sjajnomodre, nasmijane oči ka njegovom licu. Royce je pomislio da izgleda nevjerojatno poželjna na tom deblu: kao dražesna šumska nimfa duge kovrčave kose, odjevena u dječačku tuniku i čarape. Šumska nimfa? Sljedeće će sastavljati sonete njezinoj ljepoti, a ne bi li to oduševilo njezinog oca, da i ne spominje koliko bi oživjelo tračeve na dvoru u dvije zemlje! - Sto, zar ti je to pitanje bilo previše teško? - upitao je glasom oštrim od srdnje na samoga sebe. - Da pokušam oblikovati neko lakše?

- Kako si ti nestrpljiv! - strogo je odgovorila, posve neu-strašena njegovim tonom.

Njezine riječi pratio je tako lijepo odgojen, prekoran pogled da se Royce i protiv volje nasmijuljio. - U pravu si - pri -znao je smiješeći se besramnom djetetu-ženi koje se usudilo grditi ga zbog njegovih mana. - A sad mi reci zašto se stari Balder povukao.

- U redu, ali izuzetno je neviteški od tebe da mi toliko dodijavaš stvarima koje su izrazito privatne prirode, da ne spominjemo da su i

104

GIGA

bolno neugodne.

- Za koga su neugodne? - upitao je Royce, neobazirući se na njezino izrugivanje. - Za tebe ili za Baldera?

- Meni je bilo neugodno. Lord Balder je bio ogorčen. Vidiš - objasnila je s iskrenim osmijehom - nikad ga ranije nisam vidjela do one večeri kad je došao u Merrick potpisati ugovor o zarukama. To je bilo strašno iskustvo - rekla je s izrazom lica koji je bio jednako zabavljen i prestravljen.

- Što se dogodilo? - poticao ju je.

- Ako ti kažem, moraš obećati da nećeš zaboraviti da sam uvelike bila kao svaka druga četrnaestgodišnja djevojka: puna snova o divnom mladom vitezu kojem ću postati supruga. U mislima sam znala točno kako će izgledati - dodala je, skrušeno se nasmiješivši kad se toga sjetila. - Bio bi svjetlokos i mlad, naravno, s licem kojeg je milina pogledati. Imao bi plave oči i prinčevsko držanje. Bio bi i snažan, dovoljno snažan da zaštiti naše posjede za djecu koju ćemo jednog dana imati. - Pogledala je Roycea, a izraz na njezinom licu bio je zajedljiv. - Tome sam se potajno nadala, i u moju korist, mora biti rečeno da ni moj otac ni moja polubraća nisu rekli ništa kako bih pomislila da će lord Balder biti upravo suprotno.

Royce se namrštio jer mu je u mislima zabljesnula slika kicoškog, vremešnog Baldera.

- I tako sam ja ušetala u veliku dvoranu Merricka nakon što sam nekoliko sati vježbala hod u svojoj spavaćoj sobi.

- Vježbala si hod? - upitao je Royce glasom koji je bio mješavina zabavljenosti i nevjerice.

- Pa naravno - veselo je odgovorila Jenny. - Vidiš, željela sam predočiti savršenu sliku o sebi za dobro mog budućeg gospodara. I zato nije bilo dobro da poput strijele dojurim u dvoranu i djelujem previše nestrpljiva, niti da hodam previše sporo i time dam dojam da sam nevoljka. Bila je to ogromna dilema: odlučiti kako da hodam, da ne spominjem što da odjenem. Bila sam toliko očajna da sam se savjetovala sa svojom dvojicom polubraće, Alexanderom i Malcolmom, kako bih dobila njihovo muško mišljenje. William, koji je prava duša, tog je dana s mojom pomajkom izbivao iz kuće.

105

GIGA

- Sigurno su te unaprijed upozorili glede Baldera. - Pogled u njezinim očima rekao mu je suprotno, ali svejedno nije bio spreman za oštar ubod sažaljenja koji je osjetio kad je odmahnula glavom.

- Upravo suprotno. Alexander je rekao da se boji da haljina koju je moja pomajka odabrala nije ni približno dovoljno otmjena. Ponukao me da umjesto nje odjenem zelenu i ukrasim je majčinim biserima. To sam i učinila. Malcolm je predložio da na bok stavim draguljima urešen bodež, kako ne bih bila zasjenjena uzvišenom nazočnošću svog budućeg supruga. Alex je rekao da mi kosa izgleda previše obično i mrkvasto i da je moram skupiti pod zlatni veo i obrubiti safirima. A kad sam se odjenula na njihovo zadovoljstvo, pomogli su mi uvježbati hod... - Kao da je odanost priječi od oslikavanja polubraće u nelaskavom svjetlu, vedro se nasmiješila i odlučno utješnim glasom rekla: - Šalili su se sa mnom, naravno, kao što se braća šale sa sestrama, ali ja sam bila previše ispunjena snovima da bih to zamijetila.

Royce je pronikao u istinu iza njezinih riječi i prepoznao bešćutnu zlobu u njihovoj šali. Osjetio je nenadanu, snažnu želju šakom razbiti lica njezine braće samo iz »šale«.

- Bila sam toliko zabrinuta glede svake pojedinosti - nastavila je ona, a lice joj je sad bilo savršeno razdragano, kao da se smije samoj sebi - da sam poprilično zakasnila spustiti se u dvoranu kako bih upoznala svog zaručnika. Kad sam najzad sišla, proparadirala sam dvoranom primjerenom brzinom, na nogama koje su drhtale ne samo od nervoze, nego i od težine bisera, rubina, safira i zlatnih lančića oko mog vrata, zapešća i struka. Trebao si vidjeti izraz na licu moje sirote pomajke kad je vidjela kako sam se uresila. Vjeruj mi, izgledala sam prilično napadno - nasmijala se Jenny, bezbrižno nesvjesna zatomljenog bijesa koji je bujao u Royceu dok je ona nastavljala.

- Pomajka je kasnije rekla da sam izgledala kao škrinja blaga na nogama - nasmijuljila se. - Nije to rekla neljubazno - žurno je dodala Jenny kad je vidjela mračan pogled na licu svog zarobitelja. - Zapravo je bila veoma suosjećajna.

Kad je ušutjela, Royce ju je ponukao da nastavi. - A tvoja sestra Brenna? Sto je ona imala reći?

Jenifferine oči zasjajile su ljubavlju. - Brenna će uvijek pronaći nešto

106

GIGA

dobro što će reći o meni, bez obzira koliko šokan-tne bile moje pogreške ili skandalozno moje ponašanje. Rekla je da sam blistala kao sunce i mjesec i zvijezde. - Jenny se oteo iskren smijeh i pogledala je Roycea očima sjajnim od veselja. - Sto i jesam... hoću reći, blistala sam.

Glasom hrapavim od osjećaja koje nije mogao ni shvatiti ni suspregnuti, Royce je ukočeno rekao, promatrajući je: - Neke žene ne trebaju dragulje da bi blistale. Ti si jedna od njih.

Jennifer je šokirano zinula i netremice ga promatrala. -Je li to bio kompliment?

Posve iziritiran time što ga je svela na izricanje galantnosti, Royce je kratko slegnuo ramenima i rekao: - Ja sam vojnik, nisam pjesnik, Jennifer. Samo sam izrekao činjenicu. Nastavi sa svojom pričom.

Smetena i zbunjena, Jennifer je oklijevala, a zatim odlučila ne obazirati se na njegovu neobjašnjivu promjenu raspoloženja u sebi slegnuvši ramenima. Odgrizavši još jedan zalogaj jabuke, vedro je rekla: - U svakom slučaju, lord Balder ne dijeli tvoje nezanimanje za dragulje. Uistinu - rekla je kroz smijeh - oči su mu umalo iskočile iz glave, toliko je bio ushićen mojim sjajem. Zapravo, bio je toliko ošamućen mojim vulgarnim razmetanjem da me je samo ovlaš pogledao u lice prije nego što se obratio mom ocu i rekao, »Uzet ću je«.

-I samo tako, vas dvoje ste bili zaručeni? - upitao je Royce mršteći se.

- Ne, »samo tako« ja sam se umalo onesvijestila - toliko sam bila šokirana prvim pogledom na lice mog »ljubljenog«. William me uhvatio prije nego što sam pala i pomogao mi da sjednem na klupu za stolom, ali čak i kad sam sjela i počela se oporavljati, nisam mogla oteti pogled s lica lorda Baldera. Uz to što je bio stariji od mog oca, bio je mršav kao štap i nosio je... ovaj... - Glas joj je utihnuo i nesigurno je oklijevala. -Ne bih ti smjela reći ostatak.

- Sve mi reci - zapovjedio je Royce.

- Sve? - u nelagodi je ponovila Jenny.

- Sve.

- U redu - uzdahnula je - ali priča nije lijepa.

107

GIGA

- Sto je nosio Balder? - nukao ju je Royce s osmijehom na usnama.

- Pa, nosio je... - ramena su joj se zatresla od veselja kad je prodahtala - nosio je tuđu kosu!

Bogat, dubok smijeh odjeknuo je iz Royceovih grudi i pridružio se pjevnoj melodičnosti Jennynog.

- Jedva sam se oporavila od toga, kad sam zamijetila da jede najneobičniju hranu koju sam ikad vidjela. Ranije, dok su mi braća pomagala izabrati što da odjenem, čula sam kako se između sebe šale na račun želje lorda Baldera da za svaki obrok jede artičoke. Na prvi pogled sam shvatila da su oni prženi predmeti neobičnog izgleda, nagomilani na pladnju lorda Baldera, zacijelo hrana koju nazivaju artičokom i to je na kraju uzrokovalo moje protjerivanje iz dvorane i Balderovo otkazivanje vjenčanja.

Royce, koji je već pogodio zašto je Balder jeo hranu koja navodno povećava mušku spolnu moć, teškom je mukom uspijevao sačuvati ozbiljan izraz lica. - Što se dogodilo?

- Pa, ja sam bila veoma nervozna - zapravo zgrožena na pomisao da ću se udati za tako groznog muškarca. Uistinu je bio djevojačka noćna mora, a ne djevojački san, i dok sam ga proučavala za stolom, osjetila sam izuzetno nedamski poriv da zarijem šake u oči i zaplačem kao dijete.

- Ali to, naravno, nisi učinila - pretpostavio je Royce, srni ješeći se dok se prisjećao njezinog neukrotivog duha.

- Nisam, ali bi bilo bolje da jesam - priznala je s osmijehom praćenim uzdahom. - Ono što sam učinila bilo je mnogo gore. Nisam ga mogla gledati, pa sam se usredotočila na artičoke koje nikad ranije nisam vidjela. Promatrala sam ga kako ih proždire i pitala se što su i zašto ih on jede. Malcolm je zamijetio što gledam pa mije rekao zašto lord Balder jede artičoke. I to me natjeralo da se počnem hihotati...

U njezinim ogromnim modrim očima prelijevala se radost, a ramena joj se bespomoćno tresla kad je rekla: - Isprva sam to uspijevala sakriti, a onda sam dograbila rupčić i pritisnula ga o usne, ali bila sam toliko razdražljiva da se hihot pretvorio u smijeh. Smijala sam se i smijala, i moj je smijeh bio toliko zarazan da se i sirota Brenna počela smijati. Smijale smo se do suza, dok otac nije poslao Brennu i mene iz

108

GIGA

dvorane.

Podižući vesele oči do Royceovih, razdragano je rekla: -Artičoke! Jesi li ikad čuo nešto tako apsurdno?

S krajnjim naporom, Royce je uspio djelovati zbunjeno. - Zar ti ne vjeruješ da su artičoke blagotvorne za mušku moć?

- Ja... ovaj... -Jennifer se zarumenjela kad je najzad shvatila koliko je neumjesna ta tema, ali sad je bilo prekasno da ustukne, a osim toga je bila znatiželjna. - Zar ti vjeruješ?

- Naravno da ne vjerujem - ozbiljnog je lica odgovorio Royce. - Svi znaju da su u tim stvarima blagotvorni poriluk i orasi.

- Poriluk i...! - zbunjeno je izlanula Jenny, a zatim je opazila lagani pokret njegovih širokih ramena, koji je izdavao da se i on smije pa je odmahnula glavom uz prekoran osmijeh. - U svakom slučaju, lord Balder je zaključio, i to posve opravdano, da na svijetu nema dovoljno dragulja koji bi bili vrijedni toga da mene uzme za ženu. Nekoliko mjeseci nakon toga, počinila sam još jednu neoprostivu glupost - rekla je ozbiljnije promatrajući Roycea - i moj je otac zaključio da mi je potrebna čvršća ruka od one moje pomajke.

- Kakvu si to »neoprostivu glupost« napravila taj put? Uozbiljila se. - Otvoreno sam izazvala Alexandra da ili

povuče sto je govorio o meni, ili se odmjeri sa mnom na polju časti na lokalnom turniru koji se održava svake godine blizu Merricka.

- A on je odbio - s mračnom je ozbiljnošću rekao Royce.

- Naravno. Za njega bi bilo sramotno da je učinio suprotno. Uz to što sam djevojka, imala sam samo četrnaest, a on dvadeset godina. Međutim, ja nisam marila za njegov ponos jer... nije bio baš simpatičan - blago je dovršila, ali u tim je riječima bilo obilje boli.

-Jesi li ikad osvetila svoju čast? - upitao je Royce, a u grudima osjetio neku nepoznatu bol.

Kimnula je, a usne joj dodirnula naznaka skrušenog osmijeha. - Usprkos očevoj naredbi da se ne približavam turniru, nagovorila sam našeg oružara da mi posudi Malcolmov oklop i na dan viteškog turnira, bez da je itko znao tko sam, izjahala sam na polje i suočila se s Alexanderom koji se na turnirima često isticao.

109

GIGA

Royce je osjetio kako mu se krv ledi na pomisao da ona galopira poljem, jurišajući na odraslog muškarca koji vitla kopljem. - Imala si sreće što te samo srušio s konja, a ne i ubio.

Nasmijuljila se. - Alexander je taj koji je bio srušen.

Royce je zurio u nju u posvemašnjoj zbunjenosti. - Ti si njega srušila?

- Na određeni način - nacerila se. - Vidiš, baš kad je on podigao koplje da me udari, ja sam podigla vizir i isplazila mu jezik.

U trenutku šokirane šutnje koja je prethodila Royceovoj eksploziji smijeha, dodala je: - Kliznuo je s konja.

Izvan male čistine, vitezovi i štitonoše, plaćenici i strijelci prestali su činiti što su činili i zagledali se prema šumi u kojoj je smijeh grofa Claymorea odjekivao iznad stabala.

Kad je najzad došao do daha, Royce je pogledao Jenny s nježnim osmijehom punim divljenja. - Tvoja je strategija bila sjajna. Ja bih te odmah ondje na bojištu proglasio vitezom.

- Moj otac nije bio baš toliko oduševljen - rekla je bez ogorčenosti. - Alexova vještina na turnirima bila je ponos našega klana, a ja to nisam uzela u obzir. Umjesto da me proglasi vitezom, otac me je nalupao, što sam vjerojatno i zaslužila. A onda me je poslao u opatiju.

- U kojoj te je držao pune dvije godine - rezimirao je Royce, glasom punim otresite nježnosti.

S kratke udaljenosti koja ih je razdvajala, Jenny ga je promatrala i polako joj se počela otkrivati zapanjujuća spoznaja. Muškarac kojeg su ljudi nazivali nemilosrdnim, okrutnim barbarom bio je posve drugačiji: bio je, naprotiv, muškarac sposoban osjetiti snažno suosjećanje prema budalastoj mladoj djevojci: to se očitavalo na ublaženim crtama njegovoga lica. Opčinjena, gledala je kako on ustaje; njezine oči bile su zarobljene njegovim hipnotičkim srebrnim pogledom, dok joj se on svrhovito približavao. Ne shvaćajući što čini, i ona je polako ustala. - Mislim - šapnula je, lica podignutog ka njegovom - da te legenda pogrešno prikazuje. Sve ono što kažu da si učinio nije istina - tiho je šapnula, prekrasnim očima pretražujući njegovo lice kao da mu može proniknuti u dušu.

- Istina je - kratko joj je protuslovio Royce, dok su mu mislima

110

GIGA

prolazile slike bezbrojnih krvavih bitaka u svoj njihovoj sablasnoj ružnoći, dopunjene bojištima zakrčenim leševima njegovih vlastitih vojnika i vojnika njegovih neprijatelja.

Jenny nije znala za njegova tmurna sjećanja i njezino je nježno srce odbacilo njegovu samozvanu krivnju. Znala je samo da je muškarac koji stoji ispred nje muškarac koji je promatrao svog mrtvog konja s boli i tugom urezanom na njegovom mjesečinom obasjanom licu; muškarac koji se netom lecnuo sa suosjećanjem na budalastu priču koju mu je ispričala o tome kako se uredila za upoznavanje sa svojim vremešnim vitezom. - Ne vjerujem u to - promrmljala je.

- Vjeruj! - upozorio ju je. Royce ju je želio djelomice zbog toga što mu nije dodjeljivala ulogu surovog osvajača kad bi je dodirnuo, ali jednako je bio nerad dopustiti joj da se obmane dodjeljujući mu drugu ulogu - ulogu svog viteza u kreposnom, sjajnom oklopu. - Većina toga je istina - ravnodušno je rekao.

Kao kroz maglu, Jenny je bila svjesna da on poseže za njom; osjetila je kako se njegovi prsti stežu oko njezinih nadlaktica poput baršunastih lisičina i primiču je, vidjela kako se njegove usne polako spuštaju na njezine. I, dok je promatrala njegove senzualne oči teških vjeđa, neki je iskričav zaštitnički nagon u njoj zavriskao upozorenje da se uvaljuje preduboko. Uspaničarena, Jenny je okrenula lice trenutak prije nego što su njegove usne dodirnule njezine, dišući u brzim dahtaji-raa kao da je trčala. Neobeshrabren, Royce je umjesto toga poljubio njezinu sljepoočicu, toplim usnama klizio po njezinom obrazu i privlačio je bliže k sebi, ovlaš dodirujući njezin osjetljiv vrat. Jenny se rastopila. - Nemoj - nesigurno je pro-šaptala i okrenula glavu još više u stranu, a zatim, nesvjesna onoga što čini, čvrsto se uhvatila za njegovu tuniku, prianjajući uz njega za potporu dok se svijet počeo okretati oko nje. - Molim te - šapnula je kad su se njegove ruke stisnule oko nje, a njegov jezik kliznuo do njezinog uha, čulno, nehajno istražujući svaku krivulju i šupljinu, od čega je zadrhtala od čežnje dok ju je on rukama milovao po leđima. - Molim te, prestani - bolno je rekla.

U odgovor, njegova je ruka kliznula niže, prsti se raširili o njezinu kralježnicu kako bi primorali njezino tijelo na prisan, potpun dodir s njegovim ukočenim bedrima: rječita izjava da on ne može i neće

111

GIGA

prestati. Drugom je rukom kliznuo do njezine glave i puteno je milovao, nukajući je da podigne glavu za njegov poljubac. Isprekidano uzdahnuvši, Jenny je zarila lice u njegovu vunenu tuniku, odbijajući njegovo nježno na-govaranje. Kad je to učinila, ruka na njezinoj glavi stisnula se u nagloj naredbi. Bespomoćna dalje odolijevati njegovom nukanju ili njegovoj zapovijedi, Jenny je polako podigla glavu kako bi primila njegov poljubac.

Njegova ruka zaronila je u njezinu gustu kosu i držala je zarobljenom dok je ustima hvatao njezina u pljačkaškom, proždrljivom poljupcu koji ju je zavitlao u vruću tamu u kojoj ništa nije bilo važno osim njegovih zavodljivih, zahtjevnih usta i znalačkih ruku. Svladana vlastitom nježnošću i njegovom sirovom, moćnom seksualnošću, Jenny je hranila njegovu požudu, razdvojenim usnicama dočekujući nadiranje njegovog jezika. Priljubila se uz njega i osjetila kako je za-dahtao o njezina usta sekundu prije nego što su njegove ruke posjednički kliznule preko njezinih leđa, bokova i dojki, a zatim se spustile i čvrsto je privinule uz ukrućeno spolovilo. Bespomoćna, Jenny se topila priljubljena uz njega, uzvraćajući mu beskonačne, opojne poljupce, stenjući u grlu dok su joj dojke bubrile kako bi ispunile njegove dlanove. Vatra je drhtala njezinim tijelom dok se njegova ruka probijala između pojasa njezinih teških čarapa i gurala naniže, obujmljujući njezine nage guzove i čvršće je privijajući uz rivajuću tvrdoću njegove muškosti, gnječeći je o sebe.

Jenny se izgubila između divlje erotičnog osjećaja njegove ruke priljubljene uz njezinu nagu kožu i napadnog dokaza njegove želje koji se uporno pritiskao o nju. Kliznula je rukama uz njegova prsa i ispreplela ih oko njegovog vrata, a zatim se prepustila njegovom užitku, poticala ga, dijelila ga, uživala U stenjanju koje mu se otimalo iz grudi.

Kad je najzad otrgnuo usta s njezinih, držao ju je čvrsto priljubljenu uz prsa, brzo i teško dišući. Sklopljenih očiju, ruku i nadalje isprepletenih oko njegovog vrata, uha priljubljenog uz teško lupanje njegovog srca, Jenny je lelujala između posvemašnjeg mira i neke neobične, delirične radosti. Dvaput je već učinio da ona osjeti divne, zastrašujuće, uzbudljive stvari. Ali danas je osjetila još nešto: osjetila se potrebnom i voljenom i željenom, a te je tri stvari čeznula osjetiti otkad zna za sebe.

112

GIGA

Odižući svoje lice s njegovih tvrdih, mišićavih grudi, pokušala je podignuti glavu. Obrazom je okrznula meku tkaninu njegove tunike i već od običnog dodira njegove odjeće o kožu, zavrtjelo joj se u glavi. Najzad je uspjela zabaciti glavu i pogledati ga. Strast je još uvijek tinjala u njegovim dimno-sivim očima. Tiho i bez isticanja, izjavio je: - Želim te.

Ovaj put nije bilo nimalo dvojbe što time želi reći i ona je prošaptala odgovor bez razmišljanja, kao da se najednom rodio u njezinom srcu, a ne u umu: - Dovoljno jako da mi daš riječ da nećeš napasti Merrick?

-Ne.

Tu je riječ rekao mirno, bez oklijevanja, bez kajanja, čak i bez razdraženosti; odbio je s jednakom lakoćom s kojom bi odbio obrok koji ne želi.

Ta jedna jedina riječ pogodila ju je kao da ju je netko zalio ledenohladnom vodom; odmaknula se od njega i njegove su ruke pale.

Ošamućena od stida i šoka, snažno se ugrizla za uzdrhtalu donju usnicu i okrenula, tupo nastojeći dovesti u red svoju kosu i odjeću, iako je zapravo čeznula za time da pobjegne iz šume, od svega što se ovdje dogodilo, prije nego što se uguši od suza koje su je već umalo gušile. Nije to bilo toliko zbog toga što je on odbio njezinu ponudu. Čak i sad, u svoj svoj toj bijedi, shvatila je da je ono sto je tražila od njega bilo bu-dalasto nemoguće ludo. Nju je tako nepodnošljivo zaboljela bešćutnost, lakoća s kojom je gurnuo u stranu sve što mu je pokušala ponuditi: svoju čast, svoj ponos, svoje tijelo, uz gubi -tak svega u što je naučena vjerovati, što je naučena cijeniti,

Zaputila se van iz šume, ali ju je zaustavio njegov glas. -Jennifer, - rekao je onim tonom neumoljivog autoriteta koji je ona počinjala prezirati - ostatak puta jahat ćeš pokraj mene.

- Radije ne bih - glatko je odgovorila, ne okrećući se. Radije bi se utopila nego mu dopustila da vidi koliko ju je povrijedio, pa je zatim oklijevajući dodala: - To je zbog tvojih vojnika... spavala sam u tvom šatoru, ali Gawin je uvijek bio ondje. Budem li jela s tobom i jahala uz tebe oni će... pogrešno će protumačiti.

- Što moji vojnici misle nije važno - odgovorio je Royce, ali to nije bilo posve istinito i on je to znao. Otvoreno tretirajući Jenny kao svoju

113

GIGA

»gošću«, brzo je gubio obraz pred umornim, odanim vojnicima koji su se borili uz njega. A nisu mu se svi povinovali iz odanosti. Među plaćenicima je bilo lopova i ubojica, muškaraca koji su ga slijedili jer im je osiguravao kruh u želucu i jer su se bojali posljedica, ukoliko se odvaže na neposluh. Vladao je njima snagom. Ali bili oni odani vitezovi ili obični plaćenici, svi su vjerovali da je Royceovo pravo, njegova dužnost, srušiti je i zajahati, iskoristiti njezino tijelo da je ponizi, kao što neprijatelj zavređuje biti ponižen.

- Naravno da nije važno - ogorčeno je rekla Jenny, kad ju je puna snaga njezine predaje u njegovom naručju pogodila svom svojom ponižavajućom jasnoćom. - Neće biti upropaštena tvoja reputacija, već moja.

Tonom mirne konačnosti, izjavio je: - Mislit će što god im odgovara misliti. Kad se vratiš do svog konja, neka te tvoj pratitelj dovede naprijed.

Bez ijedne riječi, Jenny mu je dobacila pogled krajnjeg prezira, podigla bradu i izišla s čistine, njišući vitkim bokovima s nesvjesnom kraljevskom ljupkošću.

Usprkos činjenici da ga je pogledala samo na sekundu prije nego sto je izišla iz šume, Jenny je zamijetila neki neobičan sjaj u njegovim očima i neodrediv osmijeh u kutovima njegovih usana. Nije imala pojma što se krije iza toga, znala je samo da je njegov osmijeh pojačao njezin gnjev dok nije posve nadmašio njezinu bijedu.

Da su Stefan Westmoreland, ili Sir Eustace, ili Sir Godfrey bili ondje i vidjeli taj pogled, mogli bi joj reći što on pred-skazuje i njihovo bi objašnjenje uzrujalo Jenny mnogo više nego što je već bila uzrujana: Royce Westmoreland izgledao je upravo onako kako je izgledao kad se spremao jurišati na posebno izazovan, poželjan dvorac i tražiti ga kao svoj. To je značilo da ga neće odvratiti nepovoljne okolnosti ili otpor. Značilo je da već ugodno razmišlja o pobjedi.

Jesu li vojnici nekako kroz stabla opazili njihov zagrljaj, ili je to bilo zato što su je čuli kako se smije s njim, dok se Jenny ukočeno vraćala do svog konja, bila je podvrgnuta posprdnim pogledima i znalačkom cerekanju koje je nadmašivalo sve što je morala otrpjeti otkad je bila zarobljena.

114

GIGA

Bez imalo žurbe, Royce je išetao iz šume i pogledao Arika.

- Ona će jahati s nama. - Prišao je konju kojeg je Gawin držao za njega i njegovi su vitezovi automatski prišli svojim konjima i skočili u sedla lakoćom muškaraca koji su velik dio života provodili na konjima. Njihov je primjer slijedio i ostatak vojske, povinujući se naredbi i prije nego što je izdana.

Međutim, njegova se zarobljenica odlučila besramno oglušiti na izdanu naredbu i nije mu se pridružila na čelu kolone kad je kolona krenula naprijed. Royce je na tu temperamentnu pobunu reagirao zabavljenim divljenjem njezinoj hrabrosti, a zatim se obratio Ariku i rekao s potisnutim hihotom:

- Idi je dovedi.

Sad kad je Royce najzad odlučio da će je imati i više nije vodio unutarnju bitku protiv svoje želje, bio je odlično raspoložen. Pomisao da je umiri i osvoji dok jašu prema Hardinu učinila mu se beskrajno primamljivom. U Hardinu će imati raskoš meke postelje i obilja privatnosti; u međuvremenu, on će imati nepobitan užitak njezinoga društva ostatak današ-njeg dana i čitav sutrašnji.

Nije mu palo na pamet da nježnu, neiskusnu zavodnicu koja se predala u njegovom naručju oba puta kad ju je zagrlio, koja je uzvraćala na njegovu strast s tako opojnom slatkoćom, možda više nije tako lako umiriti. U bitci je on bio neporažen i pomisao da će sad biti poražen, i to od djevojke koja ga je željela gotovo jednakom silinom kojom je on želio nju, nije dolazila u obzir. Želio ju je, želio ju je više nego što bi smatrao mogućim, i kanio ju je imati. Naravno, ne pod njezinim uvje-tima, ali bio je voljan učiniti neke ustupke, razumne ustupke koji su, u tom trenutku, neodređeno zahtijevali sjajna krzna i dragulje, kao i poštovanje na koje će imati pravo kao njegova ljubavnica od svih koji mu služe.

Jenny je vidjela kako div svrhovito jaše ka začelju kolone u istom trenutku kad se sjetila osmijeha koji je opazila na Royceovom licu kad ga je napustila, i od gnjeva koji je buknuo u njoj, zabubnjalo joj je u glavi.

Okrećući svog bojnog konja u uskom krugu, Arik se naglo zaustavio pokraj nje i mirno podigao obrve. Jenny je bijesno, ali posve jasno

115

GIGA

shvatila da joj on nijemo nalaže da odjaše s njim do čela kolone. Međutim, bila je toliko razdražljiva da je se nije moglo zaplašiti. Hineći posvemašnje neznanje glede razloga njegovog dolaska, naglašeno je odvratila glavu i obratila se Brenni: -Jesi li primijetila... - započela je i preplašeno zanijemila kad je Arik spretno ispružio ruku i zgrabio uzde Jennyne ždrebice.

- Pusti mog konja! - obrecnula se na njega, potežući uzde sirote ždrebice s dovoljno snage da joj podigne njušku do neba. Ždrebica se okrenula oko svoje osi i zbunjeno zateturala u stranu, a Jenny je ustremila svoj zatomljen bijes na neranjivog izaslanika njezinog neprijatelja. Pogledom strijeljajući Arika, potegnula je lijevu uzdu. - Miči ruke!

Blijedomodre oči promatrale su je s hladnom ravnodušnošću, ali barem je bio primoran progovoriti i Jenny se naslađivala tom majušnom pobjedom. - Dođi!

Njezine buntovne oči susrele su se s njegovim blijedomo-drima. Jenny je oklijevala. A zatim je, znajući da će je on jednostavno primorati da se pokori, prasnula: - Onda mi se ljubazno makni s puta!

Milja jahanja do čela kolone bila je vjerojatno najponiža-vajući događaj u Jennynom mladom životu. Do danas je bila izvan vidokruga većine vojnika, ili okružena vitezovima. Sad su se glave muškaraca naglo okretale kad bi im došla rame uz rame, a lascivni pogledi ostajali prikovani uz njezino vitko tijelo kad bi projahala pokraj njih. Komentirali su je, komentirali su općenit oblik njezinog tijela i pojedinačne oblike njezinoga tijela - komentirali je na tako osoban način da se našla u velikom iskušenju da bičem natjera ždrebicu u galop.

Kad je došla do Roycea na čelu kolone, on se morao nasmiješiti ugledavši olujnu mladu ljepoticu koja ga je promatrala s tako gorućim prkosom; izgledala je jednako kao one noći kad ga je ubola njegovim vlastitim bodežom. - Čini mi se -zadirkivao je - da sam nekako pao u nemilost.

- Ti si - odgovorila je sa svakom uncom prezira koju je mogla unijeti u glas - neopisiv!

Nasmijuljio se. - Zar je toliko loše?

116

GIGA

OSMO POGLAVLJE

Kad su se kasno narednog dana približili dvorcu Hardin, Royce se više nije osjećao ni približno tako ugodno. Umjesto da uživa u njezinoj domišljatosti, kako se nadao, zatekao se na konju pokraj mlade žene koja je na njegove zadirkujuće komentare ili ozbiljna zapažanja reagirala bezizražajnim, pristojnim pogledom namjera kojega je bila da se on osjeća kao dvorska luda sa zvoncima na šeširu. Danas je promijenila taktiku. Sad je, umjesto da ga dočekuje šutnjom, na svaku njegovu primjedbu odgovarala pitajući ga o stvarima o kojima s njom nije mogao i nije htio raspravljati: kao sto je datum planiranog napada na Merrick, broj vojnika koje kani povesti sa sobom, i koliko je dugo namjerava držati zarobljenom.

Ako je njezina namjera bila da mu na najjasniji mogući način pokaže kako je ona žrtva sirove sile, i da je on silnik, tad je postigla svoj cilj. Ako je njezina namjera bila da ga rasrdi, i u tome je počinjala uspijevati.

Jennifer nije bila svjesna da mu je uspjela upropastiti putovanje, ali nije bila onoliko oduševljena svojim uspjehom kao sto je Royce mislio da jest. Zapravo, dok je pretraživala pogledom neravna brda ne bi li ugledala neki dvorac, osjećala se više no iznurenom od napora da shvati zagonetnog muškarca pokraj sebe, i svoje vlastite reakcije na njega. Grof joj je bio rekao da je želi, i očito ju je želio dovoljno jako da podnese dva dana njezine neuljudnosti, što je pomalo umirilo njezin povrijeđen ponos. S druge pak strane, nije ju želio dovoljno jako da poštedi njezine rođake ili njezin dom.

Majka Ambrose ju je upozorila na »učinak« koji bi Jenny mogla imati na muškarce; očito, zaključila je Jenny, mudra je nadstojnica samostana po svemu sudeći mislila da će njezin »učinak« natjerati muškarce da se ponašaju kao mrski, nježni, grubi, nepredvidljivi luđaci - i sve to u razmaku od samo sat vremena. Jenny je s uzdahom odustala od nastojanja da shvati išta od toga. Jednostavno je željela otići kući, ili natrag u opatiju, gdje je barem znala što može očekivati od ljudi. Kradomice se osvrnula i ugledala Brennu u ugodnom razgovoru sa Stefanom Westmorelandom, koji je bio njezin pratilac

117

GIGA

otkad je Jenny bila primorana jahati na čelu kolone s njegovim bratom. Činjenica da je Brenna sigurna i da djeluje zadovoljnom bila je jedina svijetla točka u Jenninom zlosretnom položaju.

Dvorac Hardin našao se u vidokrugu tik pred suton. Smješten visoko iznad čistine, nadvijao se kao ogromna utvrda koja se protezala u svim smjerovima, ublaženih kamenih zidina osvjetljenih suncem koje je poniralo. Jennyno srce je uzdrhtalo; bio je pet puta veći od utvrde Merrick i djelovao neosvojiv. Jarkomodri barjaci lepršali su sa šest okruglih tornjeva dvorca, proglašavajući da uvečer očekuju stolovanje gospodara dvorca.

Njihovi su konji pretoptali preko mosta za dizanje u bedem dvorca, a sluge istrčale u dvorište prihvatiti uzde konja i biti na usluzi novopridošlicama. Grof je prišao podignuti Jenny s njezine ždrebice, a zatim ju je otpratio u dvoranu. Jedan pogrbljen, postariji muškarac, za kojeg je Jenny pretpostavila da je zacijelo upravitelj, prišao je i Royce je počeo izdavati naredbe: »Neka netko donese osvježenje za mene i moju... - U djeliću sekunde koliko je Royceu bilo potrebno da od-luči o ispravnom izrazu koji će upotrijebiti za Jennifer, stari je upravitelj pogledao kako je odjevena i njegov se zaključak odrazio u prezirnom izrazu njegovog lica: Drolju. - ... Moju gošću - rekao je Royce.

Biti pogrešno shvaćenom jednom od prostitutki koje su putovale s njegovom vojskom bila je zadnja i konačna uvreda koju je Jennifer mogla podnijeti. Skrećući svoj ponižen pogled od pomnih starčevih očiju, hinila je da proučava veliku dvoranu dok je grof i nadalje izdavao naredbe. Rekao joj je da mu je kralj Henry tek odnedavna dao Hardin, i da ranije nije bio ovdje. Dok se Jenny osvrtala oko sebe, njezine su ženske oči odmah zamijetile da, iako je dvorac Hardin ogroman, slabo je održavan. Rogozine na podovima nisu bile zamijenjene godinama, paučina je visjela s visokog, gredama prekrivenog stropa kao guste sive zavjese, a sluge su bile prljave i nemarne.

- Bi li željela nešto za jelo? - upitao je Royce, okrećući se prema njoj.

U ponosnom, srditom nastojanju da razuvjeri starog upravitelja i njegovo cjelokupno osoblje neurednih sluga da ona nije ono što se činilo da jest, Jennifer se okrenula prema grofu i hladno odgovorila: - Ne, ne bih. Voljela bih otići u sobu, po mogućnosti nešto čišću od ove

118

GIGA

dvorane, i voljela bih kupku i nešto čiste odjeće, ako je išta od toga moguće u ovoj... ovoj hrpi kamenja.

Da Royce nije vidio pogled koji joj je upravitelj bio uputio, mnogo bi jače reagirao na njezine riječi i ton, ali budući da ga je vidio, držao je raspoloženje pod nadzorom. Obratio se upravitelju i rekao: - Odvedi groficu Merrick do odaje pokraj moje. -Jennifer je hladno rekao: - Budi ovdje dolje na večeri za dva sata.

Svaka zahvalnost koju bi Jenny osjetila zbog njegove namjerne uporabe njezine titule bila je izbrisana nemirom koji je osjetila zbog lokacije koju je odabrao za njezinu spavaonicu. - Večerat ću u svojim odajama, iza zaključanih vrata, ili nikako - obavijestila ga je.

Ovo posve neprihvatljivo izražavanje javnog prkosa pred pedeset preneraženih slugu, pridodano ostatku njezinoga ponašanja u zadnja dva dana, najzad je uvjerilo Roycea da je ispravna stroža odmazda i bez oklijevanja ju je ponudio:

- Jennifer - rekao je mirnim, beskompromisnim glasom koji je posve protuslovio gruboći kazne koju tek što joj nije odredio - dok se tvoje ponašanje ne popravi, tvoji posjeti sestri zabranjeni su.

Jennifer je problijedjela, a Brenna, koju je Stefan Westmoreland netom dopratio u dvoranu, uputila je molećiv pogled najprije Jenni, a zatim muškarcu pokraj nje. Na Jenniferino čuđenje, oglasio se Stefan. - Royce, tvoja je odredba u jednakoj mjeri i kazna gospi Brenni, koja nije učinila ništa...

Zanijemio je ugledavši pogled ledenog nezadovoljstva koji mu je brat uputio.

Netom okupan i obrijan, Royce je sjedio za stolom u velikoj dvorani sa svojim vitezovima i bratom. Sluge su poslužile drvene pladnje pune vodenastog gulaša od divljači koji se hladio. Međutim, Royceova pozornost nije bila na neprivlačnoj hrani; on je promatrao usko stubište koje je zavijalo od spavaonica na katu i nastojao odlučiti bi li otišao gore ili ne i dovukao obje žene dolje jer se Brenna, u zadivljujućem napa-daju hrabrosti, očito odlučila priključiti pobuni svoje sestre i nije se obazrela na objavu slugu da je večera poslužena.

- Mogu one bez večere - na kraju je presudio Royce i po-digao svoj bodež za jelo.

119

GIGA

Dugo nakon što su stolovi na nogarima bili uklonjeni i na-slagani uz zidove, Royce je i nadalje sjedio u dvorani i zurio u vatru, stopalima oslonjen o stolac bez naslona. Njegova ranija nakana da večeras spava s Jennifer propala je pod teretom desetaka problema i odluka koje su zahtijevale njegovu po zornost gotovo od trenutka kad je počeo večerati. Pomislio je da sad ode u njezinu sobu, usprkos tome stoje bilo kasno, ali u raspoloženju u kakvom se nalazio, bilo je vjerojatnije da će njezino buntovništvo ugušiti sirovom snagom, umjesto da je nježno zavede. A iskusivši onaj rijetki užitak koji mu je njezino voljko tijelo pružalo u njegovom naručju, nije bio sklon pristati na išta manje.

Godfrey i Eustace ušli su u dvoranu, opušteni i nasmiješeni nakon večeri koju su očito proveli s jedrim curama iz dvorca i Royceove su se misli odmah prebacile na malo drugačija pitanja. Pogledavši Godfreya, rekao je: - Uputi stražare na vratima da zadrže svakoga tko želi ući i da me o tome obavijeste.

Vitez je kimnuo glavom, ali njegovo je zgodno lice bilo zbunjeno kad je rekao: - Ako misliš na Merricka, on ne može prikupiti vojsku i doći ovamo za manje od mjesec dana.

- Ne očekujem napad. Očekujem neku lukavštinu. Ako napadne Hardin, izlaže se opasnosti da mu kćerke budu ubijene u borbi, bilo slučajno, od ruku njegovih vlastitih vojnika ili, pretpostavit će, od nas. Budući da je pod takvim okolnostima napad nezamisliv, neće imati drugog izbora doli pokušati izvući ženske. Kako bi to učinio, njegovi će ljudi najprije morati doći ovamo. Naredio sam upravitelju da ne upošljava nijednog dodatnog slugu dok ne utvrdi da je iz sela.

Kad su obojica vitezova kimnula glavama, Royce je naglo ustao i zaputio se prema kamenim stubama na kraju dvorane, a zatim se okrenuo, lagano namrštivši obrve. - Je li Stefan rekao ili učinio išta čime bi dao dojam da razvija neko... zanimanje... za onu mlađu djevojku?

Dvojica vitezova, obojica stariji od Stefana, pogledali su jedan drugoga pa zatim Roycea i niječno odmahnuli glavama. - Zašto to pitaš? - upitao je Eustace.

- Zato - zajedljivo je rekao Royce - sto je skočio u njezinu obranu danas poslijepodne kad sam naredio da žene budu odvojene. - Slegnuvši ramenima, prihvatio je mišljenje svojih prijatelja i uputio se

120

GIGA

u svoju spavaonicu.

121

GIGA

DEVETO POGLAVLJE

Ogrnuta kućnom haljinom od meke bež vune, Jennifer je naredno jutro promatrala kroz maleni prozor svoje spavaonice, pogledom prelazeći preko pošumljenih brda onkraj zidina dvorca. Prebacujući pozornost na bedem dvorca, polako je promotrila debele zidove koji su okruživali dvorac, tražeći neki put za bijeg... znakove sakrivenih vrata. Morala su postojati; Merrick je jedna dao postaviti u svoje zidine, skrivena iza visokog grmlja; koliko je ona znala, svi su dvorci imali jedna vrata koja su stanovnici mogli iskoristiti za bijeg, prodre li neprijatelji vanjsku obranu. Usprkos vjerovanju da takva vrata moraju postojati, nigdje im nije vidjela traga, čak ni pukotinu u deset stopa širokim zidinama, kroz koju bi se Brenna i ona mogle provući. Podižući pogled, promatrala je stražare koji su se nehajno kretali po stazi na zidinama, očiju uperenih u cestu i okolna brda. Posluga možda jest nemarna i lijena i silno joj je potrebna obuka i upute, ali grof nije zanemario obranu dvorca, mrzovoljno je pomislila. Svaki je stražar bio budan, a straža je bila postavljena u razmacima od dvadeset stopa.

Grof joj je bio rekao da je njezin otac obaviješten da su Brenna i ona njegove zarobljenice. Ako je tako, njezin će otac bez problema slijediti trag vojske od pet tisuća ljudi do Hardina. Ako ih kani izbaviti, tad mu je Hardin na samo dva dana jahanja - ili pet dana hoda - od Merricka. Ali ka ko bi je, zaboga, otac mogao spasiti iz tako dobro utvrđenog dvorca, to nije mogla ni zamisliti. I ponovno se vratila onom istom zbunjujućem problemu s kojim se čitavo vrijeme suočavala: na njoj je da smisli neki način za bijeg.

Želudac joj je zakruljio i podsjetio je da od prijepodneva prethodnog dana ništa nije pojela pa se okrenula od prozora kako bi se odjenula i sišla u dvoranu. Izgladnjivanje nije rješenje njezinog problema, zaključila je s uzdahom prilazeći škrinjama s odjećom koje su tog jutra bile donesene u njezinu odaju. Osim toga, ako ne siđe, nije nimalo

122

GIGA

sumnjala da će grof jednostavno doći po nju, čak i ako bude morao razvaliti vrata.

Jutros se uspjela okupati u drvenom badnju punom vruće vode pa je barem imala zadovoljstvo osjećati se čistom od glave do pete. Uron u ledenohladni potok, pomislila je prisjećajući se prošlog tjedna, nije se mogao usporediti s toplom vodom i komadom sapuna.

Prva je škrinja bila puna haljina koje su pripadale bivšoj gospodarici dvorca i njezinim kćerkama, i mnoge od njih podsjetile su Jenny na dražesan, hirovit stil koji je voljela njezina teta Elinor - haljine kakve su dame nekoć nosile, s visokim čunjastim pokrivalima za glavu i velovima do poda. lako te haljine više nisu bile u modi, nimalo se nije štedjelo na tkanini jer su bile od bogatog satena, baršuna i izvezene svile. Budući da su sve bile previše kićene za prigodu u kojoj se nalazila i njezin položaj u kućanstvu, Jenny je otvorila sljedeću škrinju. Uzdah čistog, ženskog ushita oteo joj se s usana dok je pomno vadila haljinu od najmekšeg kašmira.

Upravo je zagladila kosu, kad je jedan sluga zalupao na njezina vrata i zazvao je kreštavim, uspaničarenim glasom: - Gospo, njegovo me gospodstvo poslalo da vam kažem da će, ne spustite li se za pet minuta u dvoranu na doručak, on doći ovamo gore i sam vas odvesti!

Radije nego da dopusti da grof pomisli da popušta iz straha od te prijetnje, Jenny je odvratila: - Možete reći njegovom gospodstvu da sam kanila sići i da ću doći za pet minuta.

Jenny je pričekala, kako je ona mislila, »nekoliko« minuta i zatim izišla iz spavaonice. Stubište koje je vodilo od spavaonica na katu do velike dvorane u prizemlju bilo je strmo i usko, jednako kao i ono u Merricku, zamišljeno tako da se napadači, u slučaju da uspiju ući u dvoranu, moraju probijati na kat uz kameni zid koji im priječi ruku sa mačem, dok branitelji ne bi bili ni približno toliko osujećeni. Međutim, za razliku od stubišta u Merricku, na ovome je visjela paučina. Drhteći dok je zamišljala dugonoge stanovnike tih mreža, Jenny je ubrzala korak.

Zavaljen u stolac, Royce je promatrao stubište, odlučno stisnute čeljusti, u mislima brojeći minute koje su prolazile dok njezino vrijeme nije isteklo. Dvorana je bila gotovo prazna, uz iznimku nekolicine vitezova koji su pijuckali pivo i slugu koji su odnosili

123

GIGA

ostatke jutarnjeg obroka.

Vrijeme joj je isteklo, bijesno je odlučio i odgurnuo svoj stolac takvom silinom da su noge stolca zaškripale o kamen kojim je pod bio popločan. Zatim je stao kao ukopan. Ususret mu je dolazila Jennifer Merrick u mekoj haljini visokog struka boje žutog sunčevog svjetla, a ne dražesna nimfa koju je bio navikao gledati. U preobrazbi koja ga je istodobno obe-shrabrila i oduševila, mlada žena od koje je zastajao dah bila je grofica prikladna zauzeti svoje mjesto na najsjajnijim dvo-rovima u zemlji. Kosa joj je bila počešljana na razdjeljak u sredini i padala poput svjetlucavog, zlatnocrvenog vodopada, lepršajući preko njezinih ramena i niz leđa sve do struka, gdje je završavala gustim kovrčama.

Trokutasti izrez njezine haljine isticao je pune dojke, a zatim nježno padao preko njezinih ljupkih bokova u dugoj povlaci; široki rukavi bili su previnuti u orukvice na njezinim zapešćima, a zatim se u naborima spuštali do koljena.

Royce je imao neki neobičan osjećaj da je ona postala netko drugi, ali kad se približila, nije bilo zabune, bile su to njezine sjajnomodre oči i očaravajuće lice.

Zaustavila se ispred njega i njegova odluka da je ima, ma koliko mu problema zadala, sad je postala nepokolebljiva.

Licem mu je preletjeo spor osmijeh divljenja i rekao je: -Kakva si ti kameleonka!

Ogorčeno ga je pogledala. - Gušter?

Royce je suspregnuo smijeh i pokušao ne gledati u primamljivo glatko meso izloženo izrezom njezine haljine i ne zaboraviti koliko je opravdano bio srdit na nju. - Htio sam reći da si promjenljiva - rekao je.

Jenny nije bila svjesna neobičnog, posjedničkog sjaja u njegovim sivim očima dok su prelazile preko nje, ali načas ju je smelo uznemirujuće otkriće koliko zgodno i otmjeno on izgleda u tamnomodroj tunici od najfinije vune koja je naglašavala mišićavu širinu njegovih ramena, s dugim rukavima čvrsto stisnutim na zapešćima i obrubljenim srebrnim koncem. Nisko na bokovima imao je pojas od srebrnih pločica, a sa njega je visio kratki mač s velikim

124

GIGA

safirom u dršci. Niže od toga Jenny je odbijala pogledati.

Najzad joj je sinulo da on promatra njezinu kosu i sa zakašnjenjem je shvatila da joj je glava nepokrivena. Posegnula je rukom na leđa, uhvatila široku žutu kapuljaču koja je bila pričvršćena na haljinu i navukla je na glavu tako da joj je uokvirivala lice i spuštala se u ljupkim naborima do ramena, kako je i trebala.

- Izgleda dražesno - rekao je Royce promatrajući je - ali ja bih radije vidio tvoju kosu nepokrivenu.

Danas je odlučio ponovno je šarmirati, malodušno je shvatila; bilo joj je lakše nositi se s njim kad su jedno prema drugome pokazivali otvoreno neprijateljstvo, nego kad je on bio ljubazan. Primoravajući se da se suočava s problemima jednim po jednim, Jenny se usredotočila na njegov prijedlog da otkrije kosu. - Kao što zacijelo znaš - odgovorila je hladnom uljudnošću dok je on izvlačio stolac za nju - za sve žene osim djevojčica i mladenki neumjesno je biti gole glave. Od žene se zahtijeva da sakrije svoje...

- Draži? - predložio je Royce, oduševljenim pogledom klizeći preko njezine kose, lica i dojki.

- Da.

- Zato što je Eva dovela u iskušenje Adama? - nagađao je Royce, iznoseći vjerovanje za koje je znao da je vjersko.

Jenny je posegnula za drvenim tanjurom zobene kaše. -Da.

- Meni se uvijek činilo - zamijetio je zadirkujući - da je njega u iskušenje dovela jabuka, a u tom slučaju ga je u propast odvela proždrljivost, a ne požuda.

Znajući kako mu je dvaput pala u naručje nakon upravo ovakvog bezbrižnog razgovora, Jenny je apsolutno odbila biti zabavljena ili šokirana tim krivovjerjem, nije mu se čak usudila ni odgovoriti. Umjesto toga, pomno uljudnim tonom načela je drugu temu. - Bi li bio voljan ponovno razmotriti tvoj nalog da sestra i ja budemo razdvojene?

Upitno ju je pogledao. - Je li se tvoje raspoloženje popra vilo?

Njegova krajnje iritantna, nepokolebljiva smirenost, zdru-žena s bahatošću, umalo ju je ugušila. Nakon dugog trenutka u kojem se

125

GIGA

borila ne bi li istisnula tu riječ iz usta, Jenny je uspjela protisnuti: - Da.

Zadovoljan, Royce je pogledao slugu koji je cupkao bizu njegovog lakta i rekao: - Reci gospi Brenni da je sestra čeka ovdje. - Zatim se ponovno okrenuo ka Jennifer, uživajući u pogledu na Jenniferin profinjen profil. - Hajde, jedi.

- Čekala sam da ti počneš jesti.

- Nisam gladan. - Sat vremena ranije bio sam gladan kao vuk, kiselo je pomislio Royce; sad imam tek samo na nju.

Izgladnjela od posta koji si je sama nametnula, Jenny je učinila kako joj je rekao i uzela žlicu kaše. Međutim, njegov poman pogled ubrzo ju je počeo obeshrabrivati. Sa zalogajem hrane na pola puta do usana, uputila mu je oprezan pogled iskosa. - Zašto me gledaš?

Kakav god odgovor da joj je kanio dati, prekinuo ga je sluga koji je dotrčao do Jennifer i zabrinuto rekao: - Riječ je o vašoj sestri, gospo. Želi da dođete. Kašlje tako da mi se koža ježi!

Iz Jenninog je lica nestala boja. - Blagi Bože, ne! - šapnula je, već skačući sa stolca. - Ne sad, ne ovdje!

- Kako to misliš? - Naučen rješavati svakojake hitne slučajeve na bojištu, Royce je mirno položio ruku na njezino zapešće i zaustavio je.

- Brenna ima bolest pluća... - očajno je objasnila Jenny. -Napadaji obično započnu kašljem, a kasnije ne može disati.

Pokušala se osloboditi njegovog stiska, ali je Royce ustao i ispratio je iz dvorane. - Mora postojati neki način da joj olakšamo.

- Ne ovdje! - odgovorila je Jenny, toliko preplašena da je pobrkala riječi. - Moja teta Elinor spravlja neki aromatičan... ona o biljkama i lijekovima zna više od ikoga u Škotskoj... ima ga malo u opatiji.

- Sto je u njemu? Možda...

- Ne znam! - viknula je Jenny, gotovo ga vukući uz stube. - Znam samo da tu tekućinu treba zagrijati dok se ne počne isparavati, a onda je Brenna udiše i to joj pomogne.

Royce je otvorio vrata Brennine spavaonice, a Jenny pojurila do njezinog uzglavlja, očima mahnito pretražujući se-strino blijedo lice.

-Jenny? - šapnula je Brenna i čvrsto uhvatila Jennynu ruku, a zatim

126

GIGA

zastala kad su joj tijelo potresli siloviti napadaji kašlja od kojih joj se kralježnica posve odizala od postelje. -Ponovno sam bolesna - slabašno je prodahtala.

- Ne brini - umirivala ju je Jenny, nagnuvši se nad nju i odmičući zamršene plave kovrče s Brenninog čela. - Ne brini...

Brennine zabrinute oči prebacile su se na prijeteći lik gro-fa koji je stajao na pragu. - Moramo ići kući - rekla mu je.

- Treba mi... - Uhvatio ju je novi napad prodornog, suhog kašlja. - ... treba mi napitak!

Dok joj je srce bjesomučno lupalo od sve većeg straha, Jenny je pogledala preko ramena Roycea. - Molim te, pusti je kući!

- Ne, mislim da...

Izbezumljena od straha, Jenny je pustila Brenninu ruku i pohitala do praga pokazujući Royceu da pođe za njom iz odaje. Zatvorila je vrata iza sebe kako njezine riječi ne bi dodatno ojadile Brennu, a zatim se okrenula prema svom zarobitelju s očajem na licu. - Bez napitka moje tete, Brenna bi od ovoga mogla umrijeti. Prošli put joj je srce stalo!

Royce nije posve vjerovao da plavokosoj djevojci prijeti smrtna opasnost, ali bilo je očito da Jenna to vjeruje i jednako očito da Brenna ne hini onaj kašalj.

Jenny je vidjela kako je neodlučnost zatreperila na njegovim grubim crtama lica i, misleći da će on odbiti, pokušala ga je smeškati hotimice ponižavajući sebe. - Rekao si da sam previše ponosna i ja... jesam - rekla je i molećivo položila ruku na njegova prsa. - Ako pustiš Brennu, učinit ću svaki ponizan zadatak koji mi daš. Ribat ću podove. Dvorit ću te... kuhat ću ti u kuhinji. Kunem se da ću ti se odužiti na stotinu načina.

Royce je pogledao malu, nježnu ručicu položenu na njegova prsa; kroz tkaninu njegove tunike već je prokapavala vrelina, želja mu već napinjala slabine i to samo od njezine ruke na grudima. Nije shvaćao zašto ona ima tako eksplozivan učinak na njega, ali shvaćao je da je želi, želi je voljnu i toplu u svome naručju. A da bi to postigao, bio je spreman učiniti prvu doista nerazumnu stvar u životu: bio je spreman pustiti svoju najdragocjeniju taokinju da ode jer usprkos Jenniferinom uvjerenju da je lord Merrick otac koji možda jest strog, ali je voli,

127

GIGA

nešto od onoga što mu je ispričala nagnalo je Roycea da posumnja da taj čovjek gaji ikakve dublje osjećaje prema svojoj »problematičnoj« kćerki.

Jennyne ogromne oči razgrogačene od straha prikovale su se za njegovo lice. - Molim te - šapnula je, pogrešno shvaćajući njegovu šutnju znakom odbijanja. - Sve ću učiniti. Kleknut ću ispred tebe. Molim te, moraš mi samo reći što želiš.

Najzad je progovorio i Jenny se ukočila od nade, previše izbezumljena da bi zamijetila neobičnu, značajnu notu u njegovom glasu kad je upitao: - Sve?

Snažno je kimnula glavom. - Sve... sredit ću ovaj dvorac kako treba i za nekoliko će tjedana moći ugostiti i kralja, svaki ću se dan moliti za tebe...

- Molitve nisu to što želim - prekinuo ju je.

Očajnički želeći postići dogovor prije nego što se on predomisli, rekla je: - Onda mi reci što želiš.

Neumoljivo je izjavio: - Tebe.

Jenniferina ruka pala je s njegove tunike, a on je bez imalo osjećaja nastavio: - Ne želim te na koljenima, želim te u svojoj postelji. Voljnu.

Njezino olakšanje što je on spreman dopustiti Brenni da ode nakratko je nadvladalo neprijateljstvo prema onome što je od nje tražio zauzvrat.

Puštajući Brennu, on ništa nije žrtvovao, jer će još uvijek imati Jenny kao taokinju, ali od nje je tražio da sve žrtvuje. Preda li mu svojevoljno svoju čast, postat će bludnica; osra-motit će sebe, svoju obitelj i sve što voli. Istina, već mu se jednom ranije ponudila, odnosno, umalo mu se ponudila, ali ono sto je zatražila zauzvrat spasilo bi stotine, možda i tisuće života. Života ljudi koje ona voli.

Nadalje, kad mu je to ponudila, bila je napola ošamućena od njegovih strastvenih poljubaca i milovanja. Sad je, međutim, s hladnom jasnoćom vidjela rezultate ove pogodbe.

Iza njezinih leđa, Brenna je strašno zakašljala i Jenny je očajno zadrhtala; zabrinuta za sebe i za svoju sestru.

- Jesmo li se dogovorili? - mirno je upitao.

128

GIGA

Jenny je podigla svoju bradicu. Izgledala je kao ponosna mlada kraljica koju je upravo probo netko kome je vjerovala.

- Prevarila sam se u tebi, gospodaru - ogorčeno je rekla. -Smatrala sam te časnim kad si me prije dva dana odbio, jer mogao si mi obećati što sam tražila, uzeti što sam ponudila i zatim svejedno napasti Merrick. Sad vidim da to nije bila čast, već bahatost. Barbarin nema časti.

Iako zna da je pobijeđena, veličanstvena je, pomislio je Royce, postiskujući osmijeh divljenja dok je gledao njezine olujnomodre oči. - Zar ti je pogodba koju nudim tako mrska?

- tiho je upitao i položio dlanove na njezine ukočene ruke. -Uistinu, ja se uopće ne moram cjenjkati s tobom, Jennifer, i ti to znaš. Proteklih sam te dana mogao uzeti silom kad god sam želio.

Jennifer je to znala i, iako je i nadalje ostala ogorčena, morala se boriti da ne podlegne čari njegovog dubokog glasa kad je nastavio: - Želim te, i ako me to čini barbarinom u tvojim očima, neka bude tako, ali tako ne mora biti. Ako mi dopustiš, učinit ću da nam bude dobro. Za tebe neće biti nimalo stida ni bola u mojoj postelji, osim bola koji ti moram nanijeti prvi put. Nakon toga, bit će samo užitak.

Da je te riječi izrekao neki drugi vitez, mogle bi biti do voljne da poljuljaju najprofinjeniju kurtizanu. Budući da ih je izrekao engleski ratnik koji je kod neprijatelja izazivao neizmjeran strah, i to jednoj nesvjetovnoj škotskoj djevojci odgojenoj u samostanu, učinak je bio razoran. Jenny je osjetilu kako joj krv jurca u obraze i neki slabašan, drhtav osjećaj se širi iz dubine njezinog želuca do koljena, a u sjećanje su joj se vratili njegovi vatreni poljupci i milovanja.

- Jesmo li se dogovorili? - ponovno je upitao Royce, dugim prstima klizeći niz njezine ruke u nesvjesnom milovanju.

Palo mu je na pamet da je upravo izrekao najnježnije riječi koje je izgovorio jednoj ženi.

Jenny je oklijevala jedan beskonačan trenutak, znajući da nema drugog izbora, a zatim je osjetila kako je jedva zamjetno kimnula u pristanak.

- Hoćeš li se držati svog dijela pogodbe?

Jenny je shvatila da on misli na njezinu voljkost i ovaj je put duže

129

GIGA

oklijevala. Željela ga je mrziti zbog toga. Stajala je i to pokušavala, ali neki ju je sitan, uporan glasić razumno podsjećao da bi u rukama bilo kojeg drugog zarobitelja nedvojbeno već propatila mnogo goru sudbinu od ove koju joj on predlaže. Okrutnu, neizrecivu sudbinu.

Netremice je promatrala njegovo grubo isklesano lice i tražila neki znak da bi kasnije mogao popustiti, ali umjesto da pronađe odgovor, najednom je postala svjesna koliko mora zabaciti glavu kako bi ga pogledala i koliko je mala u usporedbi s njegovom visinom i širinom. Suočena s njegovom veličinom, snagom i neukrotivom voljom, nije imala izbora i to je znala. A kad je to shvatila, njezin je poraz postao malo manje bolan jer je bila posve nadigrana i svladana mnogo većom silom.

Dočekala je njegov pogled bez prezanja, ponosna čak i kad se predavala. - Držat ću se svog dijela pogodbe.

- Držat ću te za riječ - bio je uporan, kad je novi napad silovitog kašlja privukao njezinu pozornost Brenninim odajama.

Jenny ga je iznenađeno pogledala. Zadnji put kad mu je ponudila svoju riječ, ponašao se kao da njezina riječ ništa ne znači, što je nije iznenadilo. Muškarci, uključujući njezinog oca, nimalo nisu držali do riječi jedne obične žene. Očito, lord Westmoreland se predomislio i nju je to zapanjilo. Osjećajući se zbog toga krajnje nelagodno i pomalo počašćeno, šapnula je: - Dajem ti riječ.

Zadovoljno je kimnuo glavom. - U tom slučaju, idem s tobom i možeš reći sestri da je vodimo natrag u opatiju. Nakon toga, neće ti biti dopušteno da ostaneš nasamo s njom.

- Zašto ne? - zaprepašteno je upitala.

- Zato što sumnjam da je tvoja sestra obratila dovoljno pozornosti obrani Hardina da bi mogla išta reći tvom ocu. Ti, međutim - dodao je glasom zabavljene ironije - ti si računala debljinu zidina i brojala moje stražare još dok smo prelazili preko mosta za dizanje.

- Ne! Ne bez tebe! - zavrisnula je Brenna kad je čula da će je odvesti natrag u opatiju. - Jenny mora poći sa mnom -ispalila je, pogleda uperenog u lorda Westmorelanda - mora! - I na jedan zapanujući trenutak, Jenny bi se zaklela da je Brenna izgledala više frustrirana, nego preplašena ili bolesna.

130

GIGA

Sat vremena kasnije, stotinu vitezova lorda Westmorelanda, predvođenih Stefanom Westmorelandom, već je uzjahalo i bilo spremno napustiti dvorac. - Čuvaj se - rekla je Jenny, naginjući se nad Brennu koja je bila udobno smještena u kolima na hrpi jastuka i posteljine.

- Mislila sam da će ti dopustiti da pođeš sa mnom - gorko je kašljala Brenna, a njezin optužujući pogled klizio je ka grofu.

- Nemoj se iscrpljivati razgovorom - rekla je Jenny, pose-žući iza Brenne i nastojeći namjestiti pernate jastuke ispod njezine glave i ramena.

Okrećući se, Royce je izdao zapovijed i teški lanci i utezi su se pokrenuli. Usred glasnog zveckanja metala i jecanja dasaka, šiljaste rešetke su se podigle i most se polako spustio. Vitezovi su podboli svoje konje, Jennifer se odmaknula i ka-ravan je krenuo preko mosta. Modre zastavice oslikane glavom crnog vuka koji reži pucketale su na povjetarcu, u rukama muškaraca na čelu i začelju karavana, a Jennyn se pogled prikovao uz njih. Vukove oznake štitit će Brennu dok ne dođu do granice; nakon toga, budu li ljudi lorda Westmorelanda napadnuti, Brenni će vlastito ime morati biti zaštita.

Most je ponovno podignut i zapriječio Jenny pogled, a lord Westmoreland je položio ruku na njezin lakat i okrenuo je natrag prema dvorani. Jenny se pokorila, ali njezine su misli ostale na onim zlokobnim zastavicama s namjerno pakosnom slikom vuka bijelih očnjaka. Do danas, vojnici su nosili barjake s grbom kralja Engleske - zlatnim lavovima i djetelinom.

- Ako brineš da kanim tražiti neposrednu isplatu tvoje strane dogovora - suho je rekao Royce proučavajući njezino namršteno lice - možeš se opustiti. Do večere imam obveza koje će me držati zaposlenim.

Jenny nije imala nimalo želje razmišljati o dogovoru, a kamoli razgovarati o njemu, pa je brzo rekla: - Ja... pitala sam se zašto vitezovi koji su upravo otišli nose tvoj barjak, a ne tvog kralja.

- Zato što su moji vitezovi, a ne Henryjevi - odgovorio je. - Meni su se zakleli na vjernost.

Jenny je naglo zastala nasred puta; Henry VII. navodno je proglasio nezakonitim da njegovi plemići imaju vlastitu vojsku. - Mislila sam da

131

GIGA

je nezakonito da englesko plemstvo ima vlastitu vojsku vitezova.

- U mom je slučaju Henry odlučio napraviti iznimku.

- Zašto?

Njegove obrve su se podigle iznad posprdnih sivih očiju. -Možda zato što mi vjeruje? - odvažio se Royce, ne osjećajući potrebu dodatno joj razjasniti.

DESETO POGLAVLJE

Sjedeći pokraj Jennifer nakon večere, Royce se udobno zavalio u

132

GIGA

stolac ispruživši ruku preko naslona njezina, zamišljenog izraza promatrajući kako Jennifer hotimice šar-mira i ošamućuje četvoricu vitezova koji su ostali sjediti za njihovom stolom. Nije ga iznenadilo da Eustace, Godfrey i Lionel oklijevaju za stolom dugo nakon svršetka objeda. Kao prvo, Jennifer je izgledala čarobno u haljini od nebe-skomodrog baršuna obrubljenog bež satenom. Kao drugo, negdje na pola obroka, Jennifer je najednom živnula i postala vesela i prijateljski raspoložena, i oni su sad vidjeli jednu njezinu stranu koju ni Royce dotad nije vidio. Pričala im je zabavne priče o svom životu u opatiji i nadstojnici samostana, Francuskinji koja je između ostaloga uporno zahtijevala da Jennifer i Brenna nauče govoriti bez svog škotskog na-glaska.

Namjerno se dala na to da šarmira i dok je Royce lijeno okretao među prstima dršku svog srebrnog pehara za vino, to njezino nastojanje istodobno ga je zabavljao i ljutilo.

Učinila je blistavu gozbu od prilično bljutavog objeda koji se sastojao od pečene ovčetine, guske i vrapca, kao i pladnjeva masnog variva i pite punjene nečime sto je Roycea podsjećalo na smeđu zobenu kašu. Hrana u Hardinu, s gađenjem je pomislio, tek je nešto bolja od one na bojištu.

Da Jennifer nije odlučila biti tako zabavna, njegovi bi vitezovi nedvojbeno pojeli tek toliko da napune želudac i bez oklijevanja bi otišli od stola - upravo zato je to i činila, znao je Royce; pokušavala je odgoditi odlazak na kat s njim.

Jennifer je rekla nešto na što su Godfrey, Lionel i Eustace prasnuli u smijeh, a Royce je nehajno pogledao lijevo od sebe gdje je sjedio Arik. Arik je, zabavljeno je zamijetio Royce, bio jedini muškarac za stolom koji nije pokleknuo pred Jenniferinim čarima. Nagnuvši stolac na stražnje noge, Arik je promatrao Jennifer stisnutih očiju u kojima se iskrila sumnjičavost, ogromnih ruku prekriženih na prsima u prijekornom stisku koji je jasno davao do znanja da ga nije prevarila njezina izvanjska susretljivost i da ne misli kako joj treba vjerovati ni na jedan trenutak.

Zadnjih sat vremena, Royce je bio voljan udovoljiti joj, i to je vrijeme iskoristio kako bi uživao u njezinom društvu i iščekivanju onoga što će uslijediti. Sad, međutim, više nije bio zainteresiran za iščekivanje.

133

GIGA

- Royce... - rekao je Godfrey, od srca se smijući - nije li nam gospa Jennifer upravo ispričala zabavnu priču?

- Veoma - suglasio se Royce. Umjesto da nepristojno ustane i okonča njezino druženje, Royce je odabrao suptilniju metodu: uputio je Godfreyu pogled koji je jasno kazivao da je večera završena.

Previše zaokupljena vlastitim brigama da bi zamijetila suptilnu izmjenu pogleda, Jenny se okrenula ka Royceu s pretjerano vedrim osmijehom na licu, mahnito smišljajući neku novu temu kojom bi sve zadržala za stolom. Ali prije no što je uspjela progovoriti, noge stolaca najednom su zastrugale po podu i vitezovi su ustali, žurno joj poželjeli laku noć i odmah se premjestili na stolce uz vatru.

- Nije li ti se to učinilo pomalo čudnim? Hoću reći, njihov tako nagli odlazak.

- Meni bi bilo »čudnije« da su ostali.

- Zašto?

- Zato što sam im rekao da odu. - I on je ustao i trenutak kojeg se Jenny cijeli dan užasavala je stigao. Bio je ondje u njegovom nepokolebljivom srebrnom pogledu kad joj je ispružio ruku kao neupitan znak da bi i ona trebala ustati. Koljena su joj zaklecala kad je ustala; nesigurno je posegnula za njegovom rukom, a zatim naglo otrgla svoju. - Ja... nisam čula da si im rekao da odu - uzviknula je.

- Bio sam veoma diskretan, Jennifer.

Na katu je zastao ispred odaje pokraj njezine i gurnuo vrata kako bi Jennifer mogla ući prije njega.

Za razliku od Jennyne malene, spartanske spavaonice, odaja u koju je zakoračila bila je prostrana i raskošna. Uz veliku postelju s četiri stupa s baldahinom, u njoj su bila i četiri udobna stolca i nekoliko teških kovčega s urešenim mjedenim okovima. Na zidu su visjele tapiserije, a ispred zaštićenog ognjišta u kojemu je gorjela vatra koja je grijala i osvjetljavala prostoriju, bio je rasprostrt debeli otirač. Mjesečina se razlijevala kroz prozor nasuprot postelji, a pokraj postelje su bila vrata koja su naizgled vodila na niski zid utvrde.

Iza svojih leđa, začula je zatvaranje zasuna na teškim vratima i srce joj se zabilo u rebra. Odlučna učiniti bilo što kako bi odgodila da joj učini

134

GIGA

ono što joj je kanio učiniti, Jenny je pohitala do stolca u kutu prostorije, najdaljeg od postelje, sjela i prekrižila ruke u krilu. Namještajući vedar, upitan osmijeh na lice, posegnula je za temom koja će njega zacijelo zanimati i započela ga zasipati pitanjima: - Čula sam da se priča da u bitci nikad nisi bio srušen s konja - objavila je i lagano se nagnula naprijed u položaju oduševljenog zanimanja.

Umjesto da se upusti u pripovijest o svojim pothvatima, kao što su njegovi vitezovi učinili za večerom, grof Claymore sjeo je sučelice njoj, podbočio stopalo u čizmi o koljeno druge noge i udobno se zavalio, promatrajući je u posvemašnjoj šutnji.

Od trenutka kad je istrgnula ruku iz njegove dok joj je prije nekoliko minuta pomagao da ustane od stola, ona je imala nelagodan osjećaj da on zna kako se ona nada nekom čudu koje će je spasiti od toga da učini što je obećala i da on nije naročito zadovoljan njezinim stavom. Razrogačila je oči i udvostručila svoja nastojanja da ga uvuče u razgovor. -Je li to istina? - vedro je upitala.

- Je li istina što? - odgovorio je hladnom ravnodušnošću.

- Da nikad nisi bio srušen s konja u bitci? -Ne.

- Nije? - uzviknula je. - Onda... ovaj... koliko se to puta dogodilo?

- Dvaput.

- Dvaput! - Dvadeset puta bio bi majušan broj, pomislila je, osjećajući drhtaj panike zbog svojih rođaka koji će se uskoro suočiti s njim. - Shvaćam. To je zadivljujuće, uzme li se u obzir koliko si bitaka zacijelo vojevao svih ovih godina. Koliko si bitaka vojevao?

- Ne brojim ih, Jennifer.

- Možda bi trebao. Sjetila sam se! Mogao bi mi nešto o svakoj ispričati, a ja ću brojati - pomalo je divlje predložila jer su njegovi kratki odgovori udeseterostručili njezinu napetost. - Hoćemo li to sad učiniti?

- Mislim da nećemo.

Jenny je progutala slinu, osjećajući da je njezino vrijeme isteklo i da nikakav anđeo spasa neće doletjeti kroz prozor kako bi je izbavio od njezine sudbine. - A na turnirima? Jesi li ikad bio srušen na turniru?

- Nikad se nisam borio na turniru.

135

GIGA

Iznenađena toliko da je na trenutak zaboravila vlastite brige, Jenny je s iskrenim čuđenjem upitala: - Zašto ne? Zar mnogi tvoji sunarodnjaci ne žele okušati svoju odvažnost protiv tvoje? Zar te nisu izazvali na viteški turnir?

-Jesu.

- Ali ti ne prihvaćaš?

- Ja se borim u bitkama, ne na turnirima. Turniri su igra.

- Da, ali neće li ljudi... ovaj... neće li pomisliti da odbijaš iz kukavičluka? Ili da, možda, nisi tako sposoban vitez kako tvrde glasine?

- Moguće je. A sad ću ja tebi postaviti jedno pitanje - glatko ju je prekinuo. -Je li moguće da tvoja nenadana zabrinutost glede mojih podviga u bitkama i moje reputacije viteza ima neke veze s našim dogovorom, onim za kojeg se nadaš da ćeš ga izbjeći?

Umjesto da mu laže, što je Royce od nje napola očekivao, iznenadila ga je rekavši bespomoćnim šaptom: - Bojim se. Bojim se više no ikad u životu.

Njegov kratki nalet srdžbe zbog njezinih pokušaja da manipulira njime zadnjih pet minuta naglo se rasplinuo i dok ju je promatrao kako ukočeno sjedi na svom stolcu, shvatio je da je očekivao da će očaravajuća nevina djevojka prihvatiti ono što će se između njih dogoditi kao da je jedna od iskusnih kurtizana s kojima je spavao na dvoru.

Ustao je, ispružio ruku ka njoj i blažim glasom rekao: -Dođi ovamo, Jennifer.

Koljena su joj se silovito tresla, ali Jenny je ustala i prišla mu, nastojeći reći svojoj ogorčenoj savjesti da djelo koje tek što nije počinila nije grešno ni izdajničko; da žrtvujući sebe kako bi spasila sestru zapravo čini nešto plemenito, čak kreposno. Na određeni način, bila je poput Ivane Orkanske, prihvaćala je mučeništvo.

Oklijevajući, položila je hladnu ruku na njegov topli dlan i promatrala kako se njegovi dugački, preplanuli prsti ovijaju oko njezinih, pronalazeći neko neobično ohrabrenje u toplini njegovog stiska i neodoljivom pogledu u njegovim očima.

136

GIGA

A kad su je njegove ruke obujmile, i privukle uz njegovo tvrdo, mišićavo tijelo, i kad su njegove razdvojene usne do-dirnule njezine, njezina je savjest naglo zanijemila. Bio je to poljubac kao nijedan njegov ranije, jer znao je gdje će završiti - poljubac istančanog obuzdavanja, poganske gladi. Kliznuo je jezikom preko njezinih usana, nukajući ih da se razdvoje, zahtijevajući, i čim su se razdvojile, zaronio je u njezina usta. Njegove su ruke nemirno, posjednički klizile niz njezina leđa, njezine dojke, milovale joj kralježnicu i čvrsto je privi-jale uz njegova tvrda bedra i Jennifer je osjetila kako polako upada u ošamućujući ponor putenosti i strasti koja se budila. Tiho zastenjavši u bespomoćnoj predaji, ovila je ruke oko njegovog vrata i privila se uz njega za potporu.

U nekom dalekom kutku uma, osjetila je kako njezina haljina pada, a zatim dodir njegovog dlana na svojim nabreklim dojkama, naglo povećanje žara u svakom njegovom užarenom poljupcu. Ovile su je ruke nalik čeličnim vrpcama, podigle je, zanjihale, a zatim je odnijele do postelje i nježno položile na hladne plahte. Najednom su se toplina i sigurnost njegovih ruku, tijela i usta povukle.

Polako izranjajući iz snovite ošamućenosti u kojoj je namjerno potražila utočište od stvarnosti onoga što će se dogoditi, Jenny je osjetila kako joj kožu dodiruje hladan zrak i njezine su se vjede otvorile protiv njezine volje. Stajao je pokraj kreveta i razodijevao se, a njezinim je tijelom prostrujao drhtaj preplašenog divljenja. Na odsjaju vatre, koža mu je bila kao nauljena bronca, teški mišići na njegovim rukama, ramenima i bedrima namreškani dok je spuštao prste do pojasa hlača. Bio je divan, shvatila je, veličanstven. Progutala je knedlu straha i zbunjenog divljenja i brzo okrenula glavu na drugu stranu, prstima čvrsto uhvativši rub plahte kako bi se njome djelomice pokrila dok je on skidao i zadnji komad odjeće koja ga je skrivala.

Krevet je potonuo pod njegovom težinom, a ona je čekala, okrenutog lica, čvrsto zatvorenih očiju, želeći da je on zagrli i brzo uzme, prije nego što joj se vrati više hladne stvarnosti.

Royceu na umu nije bila takva žurba. Ispružio se na bok i lagano je poljubio u uho, a zatim nježno ali neumoljivo odmaknuo plahtu. Dah mu je zastao kad ju je ugledao u svoj njezinoj nagoj divoti. Rumen je preplavila njezinu satenastu kožu od kose do nožnih prstiju dok je on

137

GIGA

promatrao istančanu savršenost njezinih bujnih dojki s ružičastim bradavicama, majušan struk, blago zaobljene bokove i duge, lijepo oblikovane noge. Bez razmišljanja, naglas je izrekao svoje misli. -Imaš li ti uopće pojma koliko si lijepa? - promuklo je šapnuo, pogledom polako klizeći prema njezinom čarobnom licu i prelazeći preko njezine zlaćanocrvene kose raskošno rasprostrte preko njegovih jastuka - Ili koliko te silno želim?

Kad je Jenny i nadalje odbijala okrenuti glavu, čvrsto zatvorenih očiju, njegovi su je prsti nježno uhvatili za bradu i okrenuli njezino lice ka njegovom. Glasom poput grubog baršuna, ispunjenim željom i naznakom senzualnog smješka, šapnuo je: - Otvori oči, malena.

Nevoljko, Jenny je poslušala i zatekla se kako promatra zavodničke srebrne oči koje su zarobile njezine, dok je njegova ruka klizila od njezinog obraza do vrata i zatim do dojke, obujmljujući je cijelu. - Ne boj se - nježno joj je naredio dok su njegovi milujući prsti klizili do njezine bradavice, lagano je dodirujući. Dubok, promukli ton njegovoga glasa, u sprezi s draškavim istraživanjem njegovih vještih prstiju već su djelovali na Jenny kad je dodao: - Ranije me se nisi bojala. Nemoj sad početi.

Ispruženim dlanom lagano je kliznuo od njezine dojke i obujmio joj rame, a lijepo oblikovane usne svrhovito krenule prema njezinima. Na prvi lagani, milujući dodir njegovih usana, čitavim je Jennynim tijelom prostrujala ugoda i nakratko je paralizirala. Njegov je jezik kliznuo preko njezinih usana, mameći ih da se razdvoje, zadirkujući nježnošću koja je izazivala slatke muke. A zatim su se njegova usta otvorila na njezinima, vrela i uporna u beskonačnom poljupcu duboke, sirove požude. - Poljubi me, Jenny - muklo je zapovjedio.

I Jenny ga je poljubila. Ovila je ruku oko njegovog zatiljka, ponudila mu razdvojene usne i trljala ih o njegove, ljubila ga jednako erotično kao sto je on ljubio nju. Zastenjao je od užitka i njegov je poljubac postao dublji, prsti su mu se raširili na njezinim leđima i okrenuli je u njegovo naručje, dovodeći je u treperavi dodir s ukrućenim spolovilom. Gotovo u nesvjestici od poljupca, Jennyne su ruke kliznule uz zbijene mišiće na njegovim grudima i ramenima, zatim kliznule oko njegovog vrata i zaronile u kovrčave dlačice na njegovom zatiljku.

138

GIGA

Kad je najzad Royce odvojio usne od njezinih, disao je brzo i isprekidano i Jenny je imala osjećaj da će se sigurno rastopiti od rastaljene nježnosti i želje koja joj je pulsirala venama sa svakim gromovitim otkucajem srca. Gledajući u njegove magnetske oči, podigla je drhtave prste, dodirnula mu lice kao sto je on ranije dodirnuo njezino, klizeći jagodicom niz njegov obraz i brazdu uz usta, spuštajući ga do njegovih glatkih usana, dok se u njoj slatko rastvarao jedan osjećaj, koji se zatim divlje i treperavo rascvjetao silinom od koje je zadrhtala. Zaboljelo ju je u prsima i ona je kliznula jagodicama prstiju niz njegovu čeljust i lecnula se dodirnuvši crveni ožiljak koji je na njoj ostavila. Preplavljena krivnjom, podigla je oči do njegovih i bolno šapnula: - Zao mi je.

Royce je promatrao njezine opojne modre oči, želja koja je divljala u njemu ustrostručila se od njezinog dodira i glasa, ali još uvijek se svladavao, opčinjen njezinom nevjerojatnom milinom dok je klizila prstima niz njegove grudi i na njima ugledala labirint dugih ožiljaka. Promatrao ju je, instinktivno znajući da ona, za razliku od drugih žena s kojima je spavao, neće zadrhtati od odbojnosti prema tim brazgotinama, ili još gore, zadrhtati od prljavog uzbuđenja na ovaj očiti dokaz opasnosti u kojoj je živio, opasnosti koju predstavlja.

Očekivao je nešto drugo od obijesnog anđela u svom naručju, ali nije bio pripremljen na ono što se dogodilo, ni na svoju burnu reakciju na to. Njezini su prsti dodirnuli njegove brazgotine, kliznuli prema onoj najbližoj srcu, na što su njegovi mišići refleksivno iskočili dok se borio sa samim sobom da je ne uzme. Kad je najzad podigla pogled, oči su joj caklile od neprolivenih suza, a lijepo lice bilo blijedo od tjeskobe. Silovitim, mučnim jecajem, šapnula je: - Blagi Bože, kako su te ozlijedili... - I prije no sto je naslutio što ona kani učiniti, pognula je glavu i usnama nježno dodir-nula svaki njegov ožiljak, kao da ga nastoji zacijeliti, dok je rukama čvrsto, zaštitnički kliznula oko njegovog tijela. Tad je izgubio kontrolu.

Gurnuo je prste u njezinu tešku, svilenkastu kosu i prevrnuo je na leđa. -Jenny - promuklo je zastenjao, ljubeći joj oči, obraz, čelo, usne. - Jenny... - uporno je šaptao. I zvuk te riječi, promuklost njegovog dubokog glasa, djelovali su na Jenny jednako snažno kao i ono što joj je počeo činiti. Njegove su se usne spustile na njezinu dojku, draškale napeti vršak, zatim se čvrsto ovile oko njega i sisale, dok Jenny nije

139

GIGA

zadahtala, izvila leda, privila njegovu glavu na svoje dojke. Pomaknuo je ruku, kliznuo niz njezin trbuh do struka, pa niže do bedara.

Refleksivno je stisnula noge i njemu se oteo prigušen smijeh kad su se njegove usne vratile orobiti njezine sa gorućom strašću. - Nemoj, dušo - strastveno je šapnuo, prstima nježno istražujući kovrčavi trokut između njezinih bedara, tražeći ulaz. - Neće boljeti.

Drhtaji straha i užitka jurcali su Jennynim tijelom, ali nije reagirala ni na jedne ni na druge; reagirala je na potrebu koju je čula u njegovom glasu. Sa svjesnim naporom, opustila je mišiće u nogama i čim je to učinila, njegovi su je znalački prsti razdvojili i kliznuli duboko u njezinu vlažnu toplinu, nježno joj i vješto pružajući užitak, pripremajući put za njegov strastveni prodor.

Čvrsto ga privijajući uz svoje tijelo, lica zarivena o njegov mišićavi vrat, Jenny je imala osjećaj da joj tijelo gori, otapa se i teče, i oteo joj se zapanjen jecaj od ugode. Baš kad je pomislila da će se nedvojbeno rasprsnuti od osjećaja koji su bujali u njoj, Royceova koljena razmaknula su njezina bedra i on se prebacio u položaj iznad nje. Jenny je otvorila oči i ugledala ga nad sobom - ratnika od čijeg su imena muškarci drhtali, onog istog muškarca koji ju je dodirivao i ljubio s tako strastvenom nježnošću. Lice mu je bilo napeto i mračno od strasti dok se borio da se suspregne.

Njegove ruke kliznule su ispod nje i podigle joj bokove kako bi ga primila; osjetila je kako njegovo vrelo ukrućeno spolovilo istražuje, na samom ulazu, i dočekala je svoju sudbinu jednako hrabro kao i uvijek od njega. Zatvorila je oči i čvrsto ovila ruke oko onog istog muškarca za kojega je znala da će je ozlijediti. Dirljivost tog pokreta shrvala je Roycea. Zadrhtao je kad se ona predala u njegovom naručju i polako ušao pulsirajućim spolovilom u njezinu nevjerojatnu toplinu, nesiguran koliko će joj bola nanijeti i spreman na sve da joj tu bol ublaži. Vrijeme koje joj je posvetio olakšalo mu je prolaz i osjetio je kako ga čvrsto oblaže njezina svilenkasta toplina, šireći se da bi ga obujmila. Zgrčen u čvorove želje, dok mu je srce bolno lupalo, ušao je u nju dok nije naišao na krhku zapreku.

Polako se izvlačio i ponovno krenuo naprijed, a zatim se povukao, spreman probiti zapreku, izgarajući od želje da se zavuče u nju, mrzeći bol koju će joj nanijeti. Čvrsto je ovivši rukama kao da sam može upiti

140

GIGA

tu bol, promuklim je glasom prošaptao uz njezine usne: -Jenny... žao mi je. - I punom se dužinom zario u nju i čuo njezin bolni dahtaj, dok su joj se ruke grčevito stezale.

Čekao je da njezin bol mine, a zatim se pokrenuo u njoj, nježno klizeći naprijed-natrag, svaki put ulazeći dublje, izvlačeći se sve više, posve uzbuđen i lud od želje, teškom se mukom obuzdavajući. Nježno je zavrtio bokovima o njezine, strast mu se utrostručila kad je čuo njezino tiho stenjanje od užitka i kad su njezine ruke kliznule na njegove bokove i čvrsto ga privile uz njezino tijelo. Počeo je nadirati duboko, ritmično, zario se u nju i osjetio kako se njezino tijelo počinje pomicati u ritmu s njegovim. Nije mogao vjerovati koliki mu užitak pruža, dok se ovijala tijelom oko njegovog nabreklog spolovila ne bi li ga čitavog obuhvatila, ni kakvu mu slatku muku nanose njezini instinktivni pokreti.

Brzi, prodorni žalci želje ritmički su potresali Jennyno tijelo i ona se pokretala s njim, bezumno tražeći nešto što je osjetila da joj on pokušava dati i kad je on ubrzao svoje snažno, uporno prodiranje, sve se više tome približavala. Pulsiranje duboko u njoj najednom se rasprsnulo u divljoj eksploziji prodorne slasti koja joj je potresala tijelo uzastopnim valovima uzbuđenja. Njezini su ga grčevi obujmili, čvrsto stiskajući njegovu muškost. Royce ju je čvrsto zagrlio i posve se umirio kako bi povećao njezin užitak, ubrzano dahćući uz njezin obraz. Čekao je dok njezini grčevi nisu prestali, njegovo srce lupalo je o njezina rebra, a zatim se zario u nju, nemoćan dalje kontrolirati silinu svog prodora, i čitavo mu se tijelo grčevito potresalo dok je njegova toplina u mlazovima štrcala u nju.

Plutajući u moru bezumne omaglice, tijela još uvijek spojenog s njegovim, Jenny je osjetila kako se Royce okreće na bok i povlači je sa sobom, i polako se vratila svijesti. Otvorila je oči, sjene u spavaonici polako su dobile oblik; jedna se cjepanica srušila na kamen i poletjele su iskre. Spoznaja o svemu što se dogodilo između njih preplavila ju je kao bujica i ondje, u njegovom čvrstom zagrljaju, upoznala je osjećaj samoće i straha kakav nije mogla zamisliti. To što je upravo učinila nije bilo mučeništvo, čak ni plemenita žrtva - ne kad je u tome pronašla takvu pogansku nasladu, takav... raj. Pod obrazom je čula teško, ritmičko lupanje njegovog srca i progutala je knedlu bolnog osjećaja. Ovdje je pronašla još nešto, nešto zabranjeno i za nju

141

GIGA

opasno, osjećaj koji ne bi smio, ne bi mogao postojati.

I usprkos svom strahu i krivnji zbog onoga sto je osjećala, u tom je trenutku jedino željela da je ponovo zazove onim istim grubim, nježnim tonom. Ili da joj, bilo kakvim tonom, kaže »volim te«.

Kao da mu se njezina potreba da čuje njegov glas priopćila, progovorio je, ali ono što je rekao nije bilo ono što je ona željela čuti, niti je ton njegovog glasa bio onaj za kojim je njezino srce čeznulo. Tiho, i bez osjećaja, upitao je: - Je li te jako boljelo?

Odmahnula je glavom i, nakon dva pokušaja, uspjela pro-šaptati: - Nije.

- Zao mi je ako jest.

- Nije.

- Boljelo bi, bez obzira tko te uzeo prvi put.

Na oči su joj navrle suze i začepile joj grlo pa se okrenula na drugi bok i pokušala izvući iz njegovog naručja, ali on ju je čvrsto držao obujmljenu nogama i leđima priljubljenim uz njegova bedra i prsa. Bez obzira tko te uzeo, nesretno je pomislila Jenny, veoma je daleko od »volim te«.

Royce je to znao. Znao je to jednako sigurno kao što je znao da je ludost uopće pomisliti te riječi, a kamoli ih izgovoriti. Ne sad, ne još... nikad, ispravio se, kad mu je mislima proletjela slika žene kojom se trebao oženiti. Nije osjećao krivnju jer je vodio ljubav s Jenniffer, između ostaloga, još nije bio zaručen - osim ako Henry nije postao nestrpljiv i sam sve dogovorio s gospom Mary Hammel.

U tom je trenutku Royceu palo na pamet da, čak i ako jest zaručen, vjerojatno ne bi osjećao nimalo krivnje. Pomislio je na lice Mary Hammel, dražesno i lijepo, uokvireno oblakom srebrnkastoplave kose. Mary je bila strastvena i nesputana u krevetu, drhtala je od uzbuđenja u njegovom naručju, i njezini razlozi nisu bili nikakva tajna jer ih je ona sama rekla, tihim, hrapavim glasom, nasmiješeno ga promatrajući: »Vi ste, gospodaru, Moć i Silina i Snaga, a za većinu žena to su najsnažniji afrodizijaci.«

Zureći u vatru, Royce se lijeno upitao bi li Henry nastavio sa zarukama ne čekajući njegov povratak na kraju mjeseca. Za jednog

142

GIGA

snažnog vladara, koji je silom osvojio prijestolje,

Henry je odmah stvorio, po Royceovom mišljenju, prilično odbojnu naviku rješavanja političkih problema, kad god je to bilo moguće, podesnom mjerom dogovaranja brakova između neprijateljskih entiteta - počevši s Henryjevim vlastitim brakom s Elizabeth od Yorka, kćerkom upravo onoga kralja kojemu je Henry godinu dana ranije oteo englesko prijestolje u bitci koja je završila smrću ovog drugog. Nadalje, Henry je više no jednom izjavio da bi kćerku, da je dovoljno stara, udao za Jamesa od Škotske i tako okončao beskonačne svađe između dviju zemalja. Takvo bi rješenje možda zadovoljilo Henryja, ali Royce za sebe nije želio takav neprijateljski savez. Želio je popustljivu, poslušnu ženu koja će mu grijati postelju i resiti dvoranu; već je u životu imao dovoljno sukoba da bi se dragovoljno izložio novima u privatnom životu.

Jennifer se promeškoljila u njegovom naručju, pokušavajući se odmaknuti. - Smijem li se sad vratiti u svoju sobu? - upitala je prigušenim glasom.

- Ne - glatko je odgovorio. - Naša pogodba ni izdaleka nije ispunjena. - A zatim, kako bi dokazao da to misli ozbiljno, i kako bi ublažio ono za što je bio svjestan da je samovoljna naredba, prevrnuo ju je na leđa i zario usne u njezine, ljubeći je dok nije izgubila razum i priljubila se uz njega, uzvraćajući mu poljupce slatkom, neobuzdanom strašću.

JEDANAESTO POGLAVLJE

Mjesečina se razlijevala kroz prozor i Royce se u snu okrenuo na trbuh, rukom tražeći Jennifer. Njegova ruka naišla je na hladne plahte, umjesto tople kože. Životni vijek proveden s opasnošću kao uobičajenom partnericom u krevetu, u samo nekoliko sekundi prenuo

143

GIGA

ga je iz dubokog, zadovoljnog sna u budnost. Naglo je otvorio oči i prevrnuo se na leđa, pogledom pretražujući sobu, prelazeći preko pokućstva koje se naziralo kao sablasne sjene na blijedoj mjesečini.

Prebacio je noge preko ruba postelje, ustao i brzo se počeo odijevati, proklinjući vlastitu glupost jer u podnožje stubišta nije postavio stražara. Iz navike je zgrabio bodež dok se primicao vratima, bijesan na samoga sebe što je lagodno utonuo u vjerovanje da se Jennifer ne bi mogla tako šćućuriti uz njega i zatim ostati budna i hladno planirati bijeg. Jennifer Merrick je bila sposobna za to i više od toga. Kad se sve uzme u obzir, imao je sreće da mu nije pokušala prerezati grkljan prije nego sto je otišla! Zgrabio je zasun i naglo otvorio vrata, gotovo nagazio na svog preneraženog štitonošu, koji je spavao na slamarici ispred vrata. - Sto se dogodilo, gospodaru? - zabrinuto je upitao Gawin, uspravljajući se, spreman ustati na noge.

Neki je neprimjetan pokret, nešto što je dopuhalo kroz prozor izvana, pored grudobrana privuklo Royceov pogled i trznuo je glavom u tom smjeru.

- Sto se dogodilo, gospodaru?

Vrata su se s treskom zalupila pred Gawinovim preneraženim licem.

Govoreći samome sebi da mu je samo laknulo što ga je poštedjela neželjenog zadatka nove noćne potjere, Royce je tiho otvorio vrata i zakoračio na balkon s parapetom. Jenny je stajala uz ogradu, duga joj je kosa lepršala na noćnom povjetarcu, ruke je ovila oko sebe i zagledala se negdje u daljinu. Skupivši oči, Royce je proučavao njezin izraz lica i preplavio ga je novi val olakšanja. Nije djelovala kao da razmišlja o tome da se baci s grudobrana, niti je oplakivala gubitak djevi-čanstva. Više no rastresena ili ljuta, izgledala je jednostavno izgubljena u mislima.

Jenny je doista bila toliko zaokupljena vlastitim razmišljanjima da nije imala pojma da više nije sama. Umirujuće milovanje neobično tople noći za to doba godine pomoglo joj je vratiti raspoloženje, ali čak i s time, imala je osjećaj kao da se noćas čitav svijet prevrnuo naglavačke, a djelomičan razlog bila je Brenna: Brenna i perjem punjen jastuk bili su razlog Jennynog »plemenitog« žrtvovanja svog djevičanstva. Ta ju je strašna spoznaja pogodila upravo kad je noćas tonula u san.

144

GIGA

Mrmljala je pospanu molitvu za Brennino ozdravljenje i sigurno putovanje, kad je iz platnene jastučnice njezinoga jastuka provirilo jedno pero i podsjetilo je na trenutak kad je zagladila jastuke ispod Brennine glave dok je ležala na kolima. Pera u blizini lica ili tijela tjerala su Brennu na strašan kašalj i nitko nije brižnije od nje pazio da ih izbjegne. Očito, zaključila je Jenny, Brenna je zaspala u svojoj odaji i probudila se kašljući, ali umjesto da ukloni drske jastuke, sama je najzad postala odvažna i domišljata: vjerujući da će ih grof obje osloboditi, Brenna je vjerojatno ležala na njima dok nije počela kašljati kao da joj ne gine smrt.

Posve domišljato, pomislila je Jenny, vrijedno svakog plana koji bi sama Jenny mogla smisliti i jednako osuđeno na propast, turobno je zaključila.

Njezine misli napustile su Brennu i prebacile se na budućnost o kojoj je nekoć sanjala, budućnost koja joj je sad, više no ikad ranije, bila izgubljena.

- Jennifer... - rekao je Royce iza njezinih leđa.

Jenny se naglo okrenula, dajući sve od sebe da prikrije reakciju svog izdajničkog srca na duboki ton njegovog glasa. Zašto, očajnički se pitala, još uvijek osjeća njegove ruke na svojoj koži, i zašto joj već pogled na njegovo lice priziva u misli nježnu grubost njegovih poljubaca. - Ja... zašto si odjeven? - upitala je, osjetivši olakšanje jer joj glas zvuči smiren.

- Krenuo sam te potražiti - odgovorio je i iskoračio iz sjene.

Oprezno pogledavši bodež koji je svjetlucao u njegovoj ruci, upitala je: - Sto si kanio učiniti kad me pronađeš?

- Zaboravio sam na ovaj balkon. - Gurnuo je bodež u pojas i dodao: - Mislio sam da si uspjela kliznuti iz sobe.

- Zar tvoj štitonoša ne spava tik ispred praga?

- Imaš pravo - posprdno je odgovorio.

- Njemu je općenito navika ispružiti se kako bi zapriječio ulaz gdjegod da ti jesi - naglasila je.

- Ponovno si u pravu - suho je rekao, čudeći se svom nečuvenom manjku predviđanja kad je pojurio prema vratima ne provjerivši sve

145

GIGA

druge mogućnosti.

Sad kad ju je pronašao, Jenny je silno željela da ode; njegova nazočnost pustošila je spokoj koji je tako očajnički tražila. Okrećući glavu na drugu stranu kako bi mu nepogrešivo dala do znanja da bi trebao otići, pogledala je mjesečinom obasjan krajolik.

Royce je oklijevao, znajući da ona želi ostati sama, ali svejedno nevoljak napustiti je. Samom je sebi rekao da ga od odlaska priječi samo briga zbog njezinog neobičnog raspoloženja, a ne uživanje u njezinom društvu ili njezinom profilu. Osjećajući da ona neće blagonaklono prihvatiti njegov dodir, zaustavio se tik nadohvat nje i naslonio rame na zid koji je okruživao balkon. Ona je i nadalje bila zaokupljena vlastitim mislima i Royce je skupio obrve lagano se namr-štivši, preispitujući svoj raniji zaključak da ne razmišlja o nečem tako glupome kao što je oduzeti vlastiti život. - O čemu si razmišljala prije nekoliko minuta, kad sam došao ovamo?

Jenny se lagano ukočila na to pitanje. Razmišljala je samo o dvije stvari, a ni o jednoj od njih nije mogla razgovarati s njim, jer su predstavljale njezin domišljati plan. - Ni o čemu naročito važnom - izvlačila se.

- Svejedno mi reci - bio je uporan.

Pogledala ga je iskosa, a srce joj je izdajnički poskočilo kad je ugledala njegova široka ramena tako blizu svojih i njegovo strogo, zgodno lice na kojem se ocrtavala mjesečina. Spremna, voljna razgovarati o bilo čemu kako bi skrenula misli od svoje svjesnosti njegove pojave, pogledala je preko brda i uz uzdah kapitulacije rekla: - Sjećala sam se kako sam stajala na balkonu Merricka i gledala preko vriština, razmišljajući o kraljevstvu.

- Kraljevstvu? - ponovio je Royce, iznenađen i sretan zbog nenasilne prirode njezinih misli. Kimnula je glavom, teška joj je kosa kliznula uz i niz leđa, a on je mučno potisnuo poriv da zaroni rukom u tu svilenkastu masu i nježno okrene njezino lice ka svojemu. - Kakvom kraljevstvu?

- Mom vlastitom kraljevstvu. - Uzdahnula je; osjećala se budalasto i bolno napaćeno jer on ne odustaje od te teme. -Nekoć sam snivala o vlastitom kraljevstvu.

146

GIGA

- Siroti James - zadirkivao ju je, misleći na škotskog kralja. - Koje si njegovo kraljevstvo kanila ugrabiti?

Uputila mu je skrušen osmijeh, ali glas joj je bio neobično prožet tugom. - Nije to bilo pravo kraljevstvo s posjedima i dvorcima; bilo je to kraljevstvo snova: mjesto gdje bi stvari bile upravo onakvima kakvima sam željela da budu.

Davno zaboravljeno sjećanje zatreperilo je Royceovim mislima i on je, okrećući se prema zidu, naslonio nadlakticu na njega, blago skupivši prste. Promatrajući preko brda u istome smjeru u kojemu je gledala i Jennifer, tiho je priznao:

- Postojalo je vrijeme, davno, kad sam i ja zamišljao kraljevstvo po vlastitome ukusu. Kakvo je bilo tvoje?

- Malo ti toga mogu reći - odgovorila je. - U mom je kraljevstvu vladao mir i blagostanje. Povremeno, naravno, neki bi se najamnik ozbiljno razboljeo, ili bi našoj sigurnosti zaprijetila neka nemila prijetnja.

- Zar si ti u svom kraljevstvu iz snova imala bolest i razdor? - iznenađeno ju je prekinuo Royce.

- Naravno! - priznala je Jenny sa skrušenim osmijehom iskosa. - Moralo je biti malo od oboje, kako bih ja mogla pohitati upomoć i spasiti nas. To je upravo i bio razlog zbog kojega sam izmislila svoje kraljevstvo.

- Željela si biti junakinja svome narodu - zaključio je Royce, smiješeći se motivaciji koju je lako mogao shvatiti.

Odmahnula je glavom, a čežnja u njezinome glasu rastjerala je njegov osmijeh: - Ne. Samo sam željela da me vole oni koje ja volim; da me oni koji me znaju pogledaju i ne nađu mi manjkavosti.

- I to je sve što si željela?

Kimnula je, a svečani izraz njezina profila ostao je ozbiljan. - I tako sam izmislila kraljevstvo snova u kojem sam mogla izvesti odvažna, velika djela kojima bih to ostvarila.

Nedaleko odatle, na brdu najbližem dvorcu, zraka mjesečine koja je izronila iz oblaka nakratko je osvijetlila lik jednog muškarca. U bilo kojem drugom trenutku, taj prizor bi izazvao Roycea da pošalje svoje

147

GIGA

ljude da istraže o čemu je riječ. Sad međutim, zadovoljan vođenjem ljubavi i znajući da još toga slijedi s dražesnom ljepoticom pokraj njega, njegov mozak nije obraćao pozornost na ono što su njegove oči zamijetile. Noć je bila ispunjena toplinom i rijetkim povjerenjem, previše blaga i dražesna noć da bi razmišljao o slabo vjerojatnoj prijetnji nijeme opasnosti koja vreba tako blizu njegovog posjeda.

Royce se namrštio, razmišljajući o Jennynim zbunjujućim riječima. Škoti, čak i oni iz najnižih dijelova koji su se pridržavali feudalnih zakona više od klanovskih, bili su strastveno odani. I zvao njezin klan Jenniferinog oca »grofom« ili »Merrickom«, on i čitava njegova obitelj, svejedno bi raspolagali svom ljubavlju i odanošću klana. Oni ne bi promatrali Jennifer i tražili joj mane, i nedvojbeno bi bila voljena od onih koje i sama voli dakle, ne bi trebala sanjariti o vlastitom kra-ljevstvu. - Ti si hrabra i lijepa mlada žena - najzad je rekao - i grofica. Tvoj klan nedvojbeno prema tebi osjeća ono što bi ti željela, vjerojatno i više.

Otrgnula je pogled od njegovoga i kao daje ponovno utonula u pogled. - Zapravo - odgovorila je pomno nastojeći da joj glas ostane bezosjećajan - oni me smatraju svojevrnim podmetnutim djetetom.

- Zašto bi pomislili nešto tako apsurdno? - zapitao je, zbunjen.

Na njegovo iznenađenje, skočila je u njihovu obranu. - Sto bi drugo mogli pomisliti, s obzirom na ono u što ih je uvjerio moj polubrat?

- U što ih je uvjerio?

Zadrhtala je i ponovno ovila ruke oko tijela. Izgledala je uvelike kakvom ju je vidio kad je izišao na balkon. - U neizrecive stvari - prošaputala je.

Royce ju je promatrao, nijemo inzistirajući na objašnjenju i ona je nesigurno udahnula i nevoljko se povinovala: - Bilo je toga mnogo, ali ponajprije Rebeccino utapanje. Becky i ja smo bile daleke rođakinje i najbolje prijateljice. Objema nam je bilo trinaest godina - dodala je uz tužan osmijeh. - Njezin otac - Garrick Carmichael - bio je udovac i ona mu je bila jedino dijete. Obožavao ju je, kao gotovo svi mi. Znaš, bila je tako slatka i tako nevjerojatno lijepa, ljepša i od Brenne, da si je morao voljeti. Ali otac ju je volio toliko da joj nije dopuštao da išta učini, iz straha da će joj to nauditi. Nije joj bilo dopušteno ni približiti

148

GIGA

se rijeci, jer se njezin otac bojao da će se utopiti. Becky je odlučila naučiti plivati kako bi mu dokazala da će biti sigurna i nas dvije smo se gotovo svakog jutra iskradale do rijeke, kako bih je ja naučila plivati.

Dan prije nego što se utopila, bile smo na sajmu i posvađale smo se jer sam joj ja rekla da je jedan žongler gleda na nedoličan način. Moja su polubraća, Alexander i Malcolm, čula naš razgovor, zajedno s još nekoliko drugih ljudi, i Alexander me optužio da sam ljubomorna jer sam bacila oko na tog žonglera, sto je bilo krajnje apsurdno. Becky je bila tako srdita, bilo joj je toliko neugodno da mi je na rastanku rekla da se ujutro ne trudim doći na rijeku jer više joj nije potrebna moja pomoć. Znala sam da to ne misli doista i da još uopće ne zna dobro plivati i zato sam, naravno, narednog jutra otišla na rijeku.

Jenniferin glas spustio se do šapta. - Kad sam došla onamo, ona je još uvijek bila ljuta; doviknula mi je da želi biti sama. Već sam bila na vrhu brda i udaljavala se, kad sam čula pljuskanje vode i kad je vrisnula da joj pomognem. Okrenula sam se i potrčala niz brdo, ali nisam je vidjela. Kad sam bila napola puta, uspjela je izroniti glavom iz vode: znam, jer sam vidjela njezinu kosu na površini. Zatim sam je čula kako zapomaže upomoć... -Jenny je zadrhtala, odsutno trljajući ruke. - Ali struja ju je odvlačila. Zaronila sam i pokušala je pronaći. Ronila sam i ronila - slomljeno je šapnula Jenny - ali nisam je uspjela naći i pomoći joj. Sljedeći dan, Becky je pronađena nekoliko milja dalje, rijeka ju je izbacila na obalu.

Royce je podigao ruku, pa je spustio, osjećajući da se ona bori sačuvati nadzor nad sobom i da ne bi dočekala s dobrodošlicom ijednu utješnu kretnju zbog koje bi taj nadzor izgubila. - Bio je to nesretan slučaj - nježno je rekla.

Udahnula je ne bi li se umirila. - Ali ne prema Alexanderovim riječima. Mora da je on bio u blizini, jer je svima rekao kako je čuo da Becky doziva moje ime, što je bila istina. Ali on im je rekao da smo se nas dvije svađale i da sam je ja gurnula u rijeku.

- Kako je objasnio tvoju mokru odjeću? - napeto je upitao Royce.

- Rekao je - s isprekidanim je uzdahom odgovorila Jenny

- da sam, nakon što sam gurnula Becky, zacijelo čekala i tek onda je

149

GIGA

pokušala spasiti. Alexanderu je već bilo rečeno da će on, a ne ja, naslijediti mog oca kao gospodar klana. Ali to njemu nije bilo dovoljno: htio me je osramoćenu i daleko. Nakon toga, bilo mu je lako.

- Na koji mu je način bilo lako?

Njezina vitka ramena podigla su se u laganom slijeganju.

- Još nekoliko opakih laži i iskrivljenih istina: koliba jednog najamnika koja se najednom zapalila usred noći nakon što sam ja osporila težinu vreće žita koju je donio u utvrdu. Takve stvari.

Polako je podigla svoje od suza zacakljene oči prema njegovim i na Royceovo iznenađenje, pokušala se nasmiješiti.

- Vidiš li moju kosu? - upitala je. Royce je nepotrebno pogledao zlatnocrvene pramenove kojima se tjednima divio i kimnuo glavom.

Prigušenim glasom, Jenny je nastavila: - Moja je kosa bila grozne boje. Sad je one boje kakva je bila Beckyna. Becky je znala... koliko se ja... divim njezinoj kosi - slomljeno je šapnula - i... i volim misliti da mi ju je ona dala. Da mi pokaže da zna... da sam je pokušala spasiti.

Od bolnog, nepoznatog stezanja u prsima, Royceu je zadrhtala ruka kad ju je podigao da bi je prislonio uz njezin obraz, ali ona se odmaknula i iako su njezine ogromne oči blistale od neisplakanih suza, nije se slomila i zajecala. Sad je najzad shvatio zašto ova dražesna mlada djevojka nije zaplakala otkad je zarobljena, čak ni dok ju je tukao po stražnjici. Jennifer Merrick pohranila je sve svoje suze u sebi i njezina hrabrost i ponos nikad joj ne bi dopustili da se slomi i prolije ih. U usporedbi s onime što je već pretrpjela, obične batine od njegove ruke mora da su joj se činile kao ništa.

Ne znajući što bi drugo učinio, Royce je otišao u sobu, natočio vino iz vrča u pehar i donio joj ga na balkon. - Popij ovo - glatko je rekao.

S olakšanjem je opazio daje ona već uspjela obuzdati svoju tugu i dražestan osmijeh dodirnuo je njezine meke usne na njegov nenamjerno odsječan ton. - Čini mi se, gospodaru -odgovorila je - da mi stalno stavljaš alkohol u ruke.

- Obično iz vlastitih pokvarenih razloga - priznao je šaljivo i ona se

150

GIGA

nasmijuljila.

Otpila je gutljaj, odložila pehar i prekrižila ruke na niskom zidiću, ponovno gledajući u daljinu, naslonjena na njega. Royce ju je u tišini proučavao, nesposoban izbiti ono što mu je otkrila iz misli, osjećajući potrebu da joj uputi neku riječ ohrabrenja. - Sumnjam da bih ja volio biti odgovoran za tvoj klan.

Odmahnula je glavom i rekla: -Ja bih to bila itekako voljela. Zamijetila sam toliko mnogo stvari koje su mogle biti učinjene drugačije: stvari koje žene primjećuju, a muškarci ne. I stvari koje sam naučila od majke nadstojnice. Postoje novi tkalački stanovi, vaši su mnogo bolji od naših, novi načini uzgoja žitarica, stotine drugih stvari koje se mogu učiniti drugačije i bolje.

Nesposoban raspravljati s njom o prednostima jedne vrste tkalačkog stana ili žitarice pred drugom, Royce je iskušao drugu tvrdnju. - Ne možeš živjeti svoj život u nastojanju da se dokažeš svom klanu.

- Mogu - odgovorila je tihim, žestokim glasom. - Sve bih učinila da me ponovno prihvate kao jednu od njih. Oni su moj narod; njihova krv teče u mojim venama, a moja u njihovim.

- Najbolje da to zaboraviš - predložio je Royce. - Čini se da si se zaputila u potragu u kojoj je pobjeda u najboljem slučaju slabo vjerojatna.

- Neko vrijeme, ovih zadnjih nekoliko dana, nije bila tako slabo vjerojatna kao što ti misliš - odgovorila je, a njezin je lijepi profil bio ozbiljan. - William će jednoga dana biti grof, a on je drag, divan dječak, zapravo, muškarac - budući da mu je dvadeset godina. Nije snažan kao što je Alexander bio, ili kao što Malcolm jest, ali pametan je i mudar i odan. On suosjeća s mojom neprilikom kod klana i jednom kad bi postao lord, pokušao bi dovesti stvari u red. Ali noćas je to postalo nemoguće.

- Kakve veze noćas ima s time?

Jenny je podigla oči do njegovih, a izraz u njima podsjetio ga je na ranjenu srnu, usprkos sabranom, činjeničnom tonu kojim je progovorila: - Noćas sam postala družica najgoreg neprijatelja svoje obitelji: ljubavnica neprijatelja svog naroda. U prošlosti su me prezirali zbog stvari koje nisam učinila. Sad imaju valjan razlog

151

GIGA

prezirati me zbog onoga što jesam učinila, jednako kao što ja imam razloga prezirati samu sebe. Ovaj sam put učinila nešto neoprostivo. Ni Bog mi neće oprostiti...

Neporeciva istina njezine optužbe da mu je postala družica, pogodila je Roycea jače nego što je htio priznati, ali krivnju mu je umanjila spoznaja da život koji joj je sad bio izgubljen baš i nije naročit. Ispružio je ruke i čvrsto je uhvatio za ramena, okrenuo je prema sebi i podigao joj bradu, prisiljavajući je da susretne njegov pogled. I još dok je progovarao, usred zabrinutosti i suosjećanja koje je prema njoj osjećao, slabine su mu se već počele ukrućivati u zahtjevnoj reakciji na njezinu blizinu. -Jennifer - rekao je s mirnom odlučnošću -nisam znao kakva je situacija između tebe i tvog naroda, ali spavao sam s tobom i ništa to sad ne može promijeniti.

- A da možeš promijeniti - upitala je i djelovala buntovnički - bi li promijenio?

Royce je promatrao nevjerojatno poželjnu mladu ženu koja je u tom trenutku rasplamsavala vatru u njegovom tijelu. Mirno i iskreno je priznao: - Ne.

- Onda se nemoj truditi izgledati skrušeno - obrecnula se.

Izvio je usne u neveselom osmijehu i kliznuo rukom niz njezin obraz do zatiljka. - Izgledam li skrušeno? Nisam skrušen. Kajem se što sam ti nanio poniženje, ali ne kajem se zbog toga što sam te imao prije sat vremena, niti ću se kajati za nekoliko minuta kad te ponovno uzmem, što kanim učiniti. - Bijesno gaje pogledala na tako bahatu izjavu, ali Royce je nastavio s onime što je kanio reći: - Ja ne vjerujem u tvog Boga, ni bilo kojeg drugog, ali oni koji vjeruju su mi rekli da je tvoj Bog navodno pravedan Bog. Ako je tako - nastavio je mirnim, filozofskim tonom - sigurno će te smatrati nedužnom u svemu ovome. Na kraju krajeva, ti si pristala na našu pogodbu samo iz straha za sestrin život. To nije bila tvoja volja, nego moja. A i ono što se dogodilo između nas u onoj postelji također je bilo protiv tvoje volje, nije li?

Čim je postavio to pitanje, Royce se pokajao, pokajao se tako jako da ga je to zbunilo. A zatim je shvatio da, iako je želi uvjeriti da je nije upropastio u očima njezinoga Boga, ne želi da ona porekne da je osjetila što i on u njihovom spajanju ili da ga je željela gotovo jednako

152

GIGA

koliko je on želio nju. Kao da je najednom morao iskušati njezinu iskrenost i svoje instinkte, nije odustajao. - Nije li tako? Smatrat će te nedužnom u svemu ovome zato što si mi se samo pokorila u krevetu protiv vlastite volje?

- Ne! - Ta je riječ izletjela iz nje, puna stida i bespomoćnosti, i tisuću drugih osjećaja koje Royce nije mogao utvrditi.

- Ne? - ponovio je, a njime se razlio vrtoglav osjećaj olakšanja. - Gdje griješim? - upitao je tihim, ali upornim glasom. - Reci mi gdje griješim.

Nije odgovorila zbog zapovjednog tona u njegovom glasu. Odgovorila je zbog nenadanih sjećanja na to kako je vodio ljubav s njom; sjećanja na njegovu nevjerojatnu nježnost i suzdržavanje; na njegovo bolno kajanje kad joj je nanio bol razdjevičivši je; na njegov šapat pohvale; na njegovo teško disanje dok se trudio suspregnuti svoju strast. Svemu tome bilo je pridodano sjećanje na njezinu vlastitu hitnu želju da je on ispuni i da mu uzvrati onaj predivan osjećaj koji je u njoj budio. Zaustila je, želeći ga povrijediti onako kako je on naštetio svim njezinim izgledima za sreću, ali savjest joj je ugušila riječi u grlu. U njihovom je tjelesnom sjedinjenju pronašla divotu, a ne stid i nije se mogla primorati da mu laže i izjavi suprotno. - Nije bila moja želja doći u tvoju postelju -odgovorila je prigušenim šaptom. Skrećući postiđen pogled s njegovih dimnosivih očiju, okrenula je glavu i dodala: - Ali jednom kad sam se našla u njoj, nisam željela iz nje ni otići.

Okrenula je glavu pa nije vidjela novu nježnost u njegovom sporom osmijehu, ali ju je osjetila u načinu na koji su je njegove ruke obujmile, njegovi se prsti raširili na njezinim leđima i privili je uz njegovo ukrućeno spolovilo dok je usnama osvajao njezine, lišavajući je najprije govora, a zatim i daha.

153

GIGA

DVANAESTO POGLAVLJE

Imamo posjetitelje - objavio je Godfrey, ušavši u dvoranu namrštenog lica, dok je pogledavao vitezove posjednute za stolom usred podnevnog obroka. Dvanaest pari ruku je za-stalo, budnih lica. - Velika skupina s kraljevskim barjacima jaše prema nama. Veoma velika skupina - naglasio je Godfrey - previše ih je da bi bili obični glasnici. Lionel ih je opazio s ceste. Rekao je da mu se čini da je prepoznao Graverleya. -Jače se namrštio i pogledao ka galeriji. - Gdje je Royce?

- Izišao je prošetati s našom taokinjom - namršteno je odgovorio

154

GIGA

Eustace. - Nisam siguran kamo.

- Ja znam - odjeknuo je Arikov glas. - Idem ja. - Okrenuvši se na peti, Arik je izišao iz dvorane čvrstim i sigurnim dugim koracima kojima je proždirao zemlju, ali izraz kamene, suzdržane smirenosti koji je inače obilježavao njegovo grubo lice bio je pomućen zabrinutim pogledom koji je produbio brazde između njegovih blijedomodrih očiju.

Jennyn melodičan smijeh zvonio je kao praporci izenađeni nenadanim vjetrom, a Royce joj se smiješio kad se bespomoćno naslonila da deblo stabla pokraj njega, ramenima koja su se tresla od veselja, obraza koje je oblilo blijedo rumenilo jednake boje kao haljina koju je odjenula. - Ja... ne vjerujem ti - prodahtala je, otirući iz očiju suze smijeha. - To je velika izmišljotina koju si upravo smislio.

- Moguće je - suglasio se, pružajući duge noge ispred tijela i cereći se jer je njezin osmijeh bio zarazan. Jutros se probudila u njegovom krevetu kad su u njihovu spavaonicu nahrupili sluge i bilo je gotovo bolno gledati koliko je ojađena što je zatečena tako s njim. Postala je njegova ljubavnica i sad je bila sigurna da će čitav dvorac govorkati o tome, što je, naravno, bila istina. Razmislivši o mogućnosti da joj laže o tome ili je pokuša zavesti kako bi zaboravila svoje jade, Royce je zaključio da je najbolje odvesti je na nekoliko sati iz dvorca kako bi se malo opustila. Bio je to mudar odabir, zaključio je, promatrajući njezine iskričave oči i blistavu kožu.

- Mora da smatraš da sam bez mozga ako misliš da me možeš zavarati tako da povjerujem u takvu izmišljotinu -rekla je, nastojeći djelovati strogo, ali joj to nije pošlo za rukom.

Royce se nasmiješio, ali je odmahnuo glavom poričući obje njezine optužbe. - Ne, gospođo, u krivu ste glede svih točaka optužnice.

- Svih? - ponovila je Jenny, peckajući ga. - Kako to misliš? Royceov osmijeh postao je širi dok je objašnjavao. - Nisam

ti ispričao izmišljotinu, niti mislim da tebe itko može lako prevariti. - Zastao je čekajući da ona odgovori, a kad nije, s osmijehom je nastavio: - To je bio kompliment tvom zdravom razumu.

- Oh - iznenađeno je odgovorila. - Hvala ti - nesigurno je dodala.

- Kao drugo, daleko od toga da te smatram ženom bez mozga, smatram te ženom izvanredne inteligencije.

155

GIGA

- Hvala ti - spremno je odgovorila Jenny.

- To nije bio kompliment - ispravio ju je Royce.

Jenny mu je uputila pogled znatiželjnog nezadovoljstva koji je nijemo zahtijevao objašnjenje te primjedbe i Royce je odgovorio, ispruživši ruku i dodirnuvši kažiprstom njezin obraz, klizeći niz njegovo glatko, fino tkivo. - Da si manje pametna, ne bi provodila toliko mnogo vremena razmišljajući o mogućim posljedicama pripadanja meni i jednostavno bi prihvatila svoj položaj, zajedno sa svim blagodatima koje su s njim združene. - Značajno je skrenuo pogled na bisernu ogrlicu koju je jutros zahtijevao da stavi oko vrata, nakon što joj je dao čitavu zalihu dragulja.

Jenny je razrogačila oči od zgražanja, ali Royce je nastavio mirnom muškom logikom. - Da si žena obične inteligencije, zanimalo bi te samo ono što žene inače zanima, kao što je moda i vođenje kućanstva, i podizanje djece. Ne bi se mučila pitanjima kao što su odanost, domoljublje i slično.

Jenny je zurila u njega u gnjevnoj nevjerici. - Prihvatila moj »položaj«? - ponovila je. -Ja nisam ni u kakvom »položaju«, kako si ti to lijepo sročio, gospodine. Ja živim u grijehu s muškarcem, protivno željama moje obitelji, moje domovine i Boga Svemogućeg. I nadalje - dodala je, sve više se ljute-ći - za tebe je dobro i u redu preporučiti mi da razmišljam o ženskim stvarima, kao što je vođenje kućanstva i podizanje djece, ali ti si taj koji mi je ukrao pravo na te stvari. Tvoja supruga će voditi tvoje kućanstvo i nedvojbeno će mi život pretvoriti u pravi pakao bude li mogla, pa zato...

-Jennifer - prekinuo ju je Royce, susprežući osmijeh - kao što dobro znaš, ja nemam suprugu. - Shvatio je da je mnogo od onoga što ona govori istina, ali izgledala je tako prokleto lijepo s onim svojim usplamtjelim safirnim očima i usnama koje su mamile na poljubac, da se njemu bilo teško usredotočiti; jedino što je doista želio bilo je zgrabiti je u naručje i milovati kao srdito mače.

- Sad nemaš suprugu - ogorčeno je odvratila Jenny - ali jednu ćeš uskoro odabrati... Engleskinju! - bijesno je dodala. - Engleskinju s ledenom vodom umjesto krvi, i kosom boje mišje dlake, i šiljastim malim nosom koji je na vrhu vječito crven i prijeti procuriti...

156

GIGA

Ramena su mu se zatresla od nijemog, bespomoćnog smijeha i Royce je podigao ruku u posprdnoj kretnji obrane. -Kose boje mišje dlake? - ponovio je. - Zar je to najbolje što možeš? Donedavno sam mislio da bih volio plavokosu suprugu, s krupnim zelenim očima i...

- I velikim ružičastim usnama i velikim... - Bila je toliko bijesna da je doista podigla ruke prema svojim dojkama prije nego što je shvatila što kani reći.

- Da? - zadirkivao ju je Royce. - I velikim...?

- Ušima! - bijesno je provalila. - Ali ma kako izgleda, po-anta je da će moj život pretvoriti u pakao!

Nesposoban dalje se suzdržavati, Royce se nagnuo i dodirnuo nosom njezin vrat. - Evo kako ćemo se dogovoriti - šapnuo je ljubeći joj uho. - Odabrat ćemo ženu koja nam se oboma sviđa. - I u tom nevjerojatnom trenutku najednom je shvatio da mu opsjednutost s Jennifer muti razmišljanje. Nije se mogao oženiti i zadržati Jennifer, znao je to. Usprkos zadirkivanju, nije bio dovoljno bešćutan da oženi Mary Hammel ili ijednu drugu, a potom ponizi Jennifer zahtijevajući da mu i nadalje ostane ljubavnicom. Jučer bi možda i razmislio o tome, ali sad ne, ne nakon prošle noći kad je shvatio koliko je već patnje pretrpjela u svom kratkom, mladom životu.

Čak i sad se njegov um lecao od pomisli na to kako će se njezini »ljubljeni« rođaci ponašati prema njoj kad im se vrati nakon što je dijelila postelju njihovog neprijatelja.

Alternativa da se on ne oženi i ostane bez djece i nasljednika bila je neprivlačna i neprihvatljiva. Jedina preostala alternativa: ta da se oženi s Jennifer, nije dolazila u obzir. Da se oženi njome i time dobije zaklete neprijatelje za rođake, a uz to suprugu koja je odana tim neprijateljima, to je bilo neodrživo. Takav bi brak samo donio bojno polje u njegov vlastiti dvorac, a on je u njemu tražio mir i sklad. Činjenica da mu je njezina nevina strast i nesebično davanje u krevetu donijelo neslućen užitak nije razlog da se podvrgne životu stalnih sukoba. S druge pak strane, ona je bila jedina žena koja je vodila ljubav s njim, a ne s legendom koju on predstavlja. I nasmijavala ga je kao nijedna žena dotad; imala je hrabrost i mudrost i lice koji su očaravali i zabavljali. I na kraju, iako ne manje važno, na njoj je bilo neke izravnosti i iskrenosti koje su ga posve razoružale.

157

GIGA

Ni sad nije mogao zaboraviti osjećaj u svojim grudima kad je ona odabrala iskrenost umjesto ponosa i priznala da, jednom kad se našla u njegovoj postelji, nije željela otići iz nje. Takva iskrenost, posebice kod jedne žene, uistinu je bila rijetka. Značila je da se njezinoj riječi može vjerovati.

Naravno, sve to nisu bili dovoljni razlozi da dopusti da svi njegovi brižno smišljeni planovi za budućnost budu uništeni.

S druge strane, nisu baš bili ni snažni poticaji da odustane od nje.

Royce je podigao pogled kad su stražari na zidinama dvorca dugo zapuhali u svoje trube, upozoravajući da se približavaju nepozvani posjetioci.

- Sto to znači? - preplašeno je upitala Jennifer.

- Henryjevi glasnici, pretpostavljam - odgovorio je Royce i ponovno se naslonio na podlaktice i zaškiljio ka suncu. Ako jesu, lijeno je pomislio, stigli su mnogo ranije no što ih je očekivao. - Tko god bili, prijateljski su raspoloženi.

- Zna li tvoj kralj da sam ti taokinja?

- Zna. - Iako mu se nije svidio zaokret u razgovoru, shvaćao je njezinu zabrinutost za vlastitu sudbinu i dodao: - Poslao sam mu poruku nekoliko dana nakon što si dovedena u moj tabor, zajedno s redovitim mjesečnim depešama.

- Hoću li... - nesigurno je uzdahnula - hoću li biti nekamo poslana... u neku tamnicu ili...

- Ne - brzo je odgovorio Royce. - Ostat ćeš pod mojom zaštitom. Zasad - neodređeno je dodao.

- Ali što ako on zapovijedi drugačije?

- Neće - glatko je rekao Royce, pogledavajući je preko ramena. - Henry ne mari kako ja osvajam pobjede za njega, dok god ih osvajam. Ako tvoj otac položi oružje i preda se jer si ti moja taokinja, tad će to biti najbolja moguća pobjeda: bez krvi. - Opazivši da ona postaje napeta od te teme, skrenuo joj je misli pitanjem koje ga je čitavo jutro izjedalo u kutku uma. - Kad su tvoja polubraća počela okretati klan protiv tebe, zašto o tom problemu nisi izvijestila oca, umjesto što si pokušavala pobjeći od njega gradeći u mislima kraljevstvo snova? -

158

GIGA

upitao je. - Tvoj otac je moćan velmoža, mogao je riješiti tvoj problem na jednak način kako bih ga ja riješio.

- A kako bi ga ti riješio? - upitala je s onim nesvjesno provokativnim smješkom iskosa, zbog kojega bi on uvijek poželio privući je u naručje i izbrisati joj ga s usana poljupcem.

Oštrije nego sto je kanio, Royce je odgovorio: - Zapovijedio bi im da te prestanu sumnjičiti.

- Govoriš kao ratnik, ne kao plemić - nehajno je zamijetila. - Ne možeš ljudima »zapovjediti« što da misle, možeš ih samo preplašiti da te misli zadrže za sebe.

- Što je učinio tvoj otac? - upitao je hladnim glasom koji je izazivao njezinu primjedbu.

- Kad se Becky utopila - odgovorila je - moj otac se borio protiv tebe u nekoj bitci, koliko se sjećam.

- A kad se vratio iz borbe sa mnom... - dodao je Royce s opreznim osmijehom - što je tad učinio?

- Dotad su o meni kolale svakojake priče, ali otac je mislio da preuveličavam i da će one brzo zamrijeti. Vidiš - dodala je kad se Royce namrštio s neodobravanjem - moj otac ne polaže veliki značaj onome što naziva »ženskim stvarima«. Veoma me voli - izjavila je s nečime sto je Royce smatrao više odanošću nego razumom, s obzirom na Merrickov odabir Balder a za Jenniferinog supruga - ali za njega žene nisu... jednostavno nisu toliko važne svijetu kao muškarci. Oženio se mojom pomajkom zato što smo daljnji rođaci i zato što je imala trojicu zdravih sinova.

- Bilo mu je draže da njegova titula bude predana daljnjem rođaku, nego tebi i, nadajmo se, njegovim unucima? - sažeo je Royce sa slabo prikrivenim gađenjem.

- Njemu je klan sve i tako treba biti - odgovorila je Jennifer, a odanost ju je nagnala da te riječi izgovori s većom silinom. - Nije smatrao da bih ja, kao žena, bila sposobna sačuvati njihovu odanost ili ih voditi čak i da je kralj James dopustio da otac svoju titulu preda meni, što je moglo biti problem.

- Je li se potrudio zatražiti to od Jamesa?

159

GIGA

- Pa, nije. Ali, kao što sam rekla, otac nije dvojio u mene, kao osobu, nego sam ja jednostavno žena i stoga predodređena za druge stvari.

Ili druge svrhe, pomislio je Royce, srdit zbog nje.

- Ti ne možeš razumjeti mog oca, ali to je zato što ga ne poznaješ. On je sjajan čovjek i svi prema njemu osjećaju isto što i ja. Mi... svi mi... dali bismo život za njega da on... -Na trenutak je Jenny pomislila da ili gubi razum ili postaje slijepa, jer u šumi je stajao William, s prstom na usnama kao znakom da ona šuti. - ... da to zatraži - prošaptala je, ali Royce nije zamijetio naglu promjenu u njezinom glasu. Bio je zabavljen potiskivanjem neracionalne ljubomore zbog činjenice da Jennyn otac u njoj može probuditi tako slijepu, posvemašnju odanost.

Čvrsto zatvorivši oči, Jenny ih je ponovno otvorila i jače se zagledala. William je kliznuo natrag u sjenu stabala, ali još uvijek je vidjela rub njegovog zelenog prsluka. William je ovdje! Došao je po nju, shvatila je i u njezinim je grudima buknula radost i olakšanje.

- Jennifer... - u tihom glasu Roycea Westmorelanda bilo je ozbiljnosti i Jenny je otrgnula pogled od mjesta na kojem je nestao William.

- Dda... - promucala je, napola očekujući da će čitava vojska njezina oca u svakom trenutku iskočiti iz šume i na mjestu ubiti Roycea. Ubiti ga! Na tu je pomisao Jennifer nahrupila žuč u grlo i ona je skočila na noge, opsjednuta istodobnom potrebom da odvede Roycea iz šume i ujedno uspije sama ući u nju.

Royce se namrštio promatrajući njezino blijedo lice. - Što ne valja... izgledaš...

- Nespokojno! - ispalila je Jennifer. - Osjećam potrebu malo prošetati. Ja...

Royce se podigao na noge i tek što je nije upitao za razlog njezinog nespokoja, kad je ugledao Arika koji se uspinjao brdom. - Prije no što Arik dođe do nas - započeo je - htio bih ti nešto reći.

Jenny se naglo okrenula i pogled joj se zaledio na moćnom Ariku, dok je njome kolalao ludo olakšanje: sad kad je Arik ovdje, Royce barem neće umrijeti bez ikoga uza sebe. Ali ako dođe do borbe, tad bi mogao poginuti njezin otac ili William ili netko od pripadnika klana.

- Jennifer - zaustio je Royce, a u glasu mu se odražavala ogorčenost

160

GIGA

zbog toga što mu nije obraćala pozornost.

Jenny se nekako primorala okrenuti prema njemu i djelovati pozorno. - Da? - Ako ljudi njezinog oca kane napasti Roycea, do sad bi već svakako izišli iz šume; nikad neće biti ranjiviji nego sto je u ovom trenutku. A to znači, divlje je pomislila Jenny, da je William zacijelo sam i da je vidio Arika. Ako je to istina, a u tom se trenutku nadala da jest, tad ona mora samo ostati mirna i pronaći neki način da se čim prije vrati u šumu.

- Nitko te neće zaključati u tamnicu - rekao je s nježnom odlučnošću.

Dok je promatrala njegove neodoljive oči, Jenny je najednom sinulo da će ga uskoro napustiti, možda već za sat vremena, i ta ju je spoznaja probola neočekivano bolno. Istina, on je bio njezin otmičar, ali nikad je nije podvrgnuo okrutnostima kojima bi je podvrgnuo svatko drugi tko bi je zarobio. Nadalje, on je bio jedini muškarac koji se divio njezinoj hrabrosti, umjesto da osudi njezino tvrdoglavo ponašanje; prouzročila je smrt njegovog konja, ubola ga i napravila od njega budalu pobjegavši. Kad se sve uzme u obzir, shvatila je sa strašnom boli u sljepoočicama, on se prema njoj ponašao s više galantnosti, njegove vrste galantnosti, nego što bi to učinio bilo koji dvorjanin. Zapravo, da su stvari između njihovih obitelji i njihovih zemalja drugačije, Royce Westmoreland i ona bili bi prijatelji. Prijatelji? Već je bio više od toga. Bio je njezin ljubavnik.

-Ja... oprosti - prigušenim je glasom odgovorila Jenny. -Misli su mi odlutale. Sto si ono rekao?

- Rekao sam - ponovio je lagano se namrštivši od zabrinutosti kad je opazio njezin uspaničaren izraz - da ne želim da misliš kako si u bilo kakvoj opasnosti. Dok ne dođe vrijeme da te pošaljem kući, ostat ćeš pod mojom zaštitom.

Jenny je kimnula glavom i progutala slinu. - Da. Hvala ti

- šapnula je, glasom preplavljenim od osjećaja. Pogrešno tumačeći njezin ton zahvalnošću, Royce se lijeno

nasmiješio. - Bi li tu svoju zahvalnost izrazila poljupcem? -Na njegovo začuđeno zadovoljstvo, Jenny uopće nije trebalo nagovarati. Ovila je ruke oko njegovog vrata i poljubila ga očajnički strasno, čvrsto priljubivši usnice uz njegove u poljupcu koji je djelomično bio

161

GIGA

oproštaj, a djelomično strah, rukama prelazeći preko mišića na njegovim leđima, nesvjesno pamteći njihove obrise, čvrsto ga privijajući uz svoje tijelo.

Kad je najzad podigao glavu, Royce ju je pogledao, ruku još uvijek čvrsto ovijenih oko nje. - Moj Bože - šapnuo je. Ponovno je prigibao glavu prema njezinoj, ali se zaustavio, pogleda uperenog u Arika. - Prokletstvo, evo Arika. -Uhvatio ju je za ruku i poveo prema vitezu, ali kad su stigli do Arika, on je odmah povukao Roycea u stranu, brzo govoreći.

Royce se okrenuo prema Jennifer, zaokupljen neugodnim vijestima o Graverleyevom dolasku. - Morat ćemo se vratiti

- zaustio je, ali ga je bolno prenuo izraz neopisive žalosti na Jenninom licu. Jutros je zasjala kao svijeća kad joj je predložio da je izvede iz dvorca. - Već sam tako dugo osuđena na

šator pod stalnom stražom da se od same pomisli da sjedim na brdu osjećam ponovno rođenom - rekla mu je tad.

Očito, vrijeme koje su proveli ovdje u prirodi silno joj je koristilo, kiselo je pomislio Royce, prisjećajući se strasti u njezinom poljupcu i pitajući se bi li bilo ludo od njega da joj ponudi pravo da ovdje ostane sama. Došli su pješice, nije mogla nabaviti konja, a bila je dovoljno pametna da zna da će je, pokuša li pobjeći pješice, pet tisuća ljudi utaborenih oko dvorca pronaći u manje od sat vremena. Uz to, mogao je dati uputu stražarima na zidinama da pripaze na nju.

S okusom njezinog poljupca još uvijek na usnama i sjećanjem na njezinu odluku da mu ne pokuša pobjeći u taboru nekoliko večeri ranije, prišao joj je i rekao: - Jennifer, ako ti dopustim da ostaneš ovdje, mogu li ti vjerovati da ćeš ostati gdje jesi? - Glas mu je zvučao strogo zbog sumnje u mudrost te odluke.

Izraz radosne nevjerice na njezinom licu bio je dovoljna nagrada za njegovu velikodušnost.

- Da! - uzviknula je, nesposobna vjerovati ovoj blagodati sudbine.

Lijen osmijeh koji se razlio njegovim preplanulim licem učinio ga je veoma zgodnim i gotovo dječačkim. - Neću se dugo zadržati - obećao je.

162

GIGA

Promatrala je kako se udaljava s Arikom i nesvjesno pamtila njegov izgled, njegova široka ramena u prsluku boje kože, smeđi pojas spušten nisko na njegov uski struk i debele čarape ispod kojih su se ocrtavali teški mišići njegovih bedara iznad visokih čizama. Na pola puta niz brežuljak, zaustavio se i okrenuo. Podigavši glavu, Royce je promatrao stabla, narar-štivši crne obrve, kao da je osjetio prijetnju koja vreba iz šume. Prestravljena da je on vidio ili čuo nešto i da se kani vratiti, Jenny je učinila prvo što joj je palo na pamet. Podigavši ruku u laganom mahanju, privukla je njegovu pozornost i nasmiješila mu se, a zatim prislonila prste na usne. Ta je kretnja bila nenamjerna, osujećen poriv da prekrije usta i priguši krik panike. Royceu se učinilo da mu šalje poljubac. S osmijehom koji je odavao njegovo nenadano zadovoljstvo, podigao je ruku u pokretu pozdravljanja s Jennifer. Arik mu se oštro obratio i Royce je svrnuo pozornost sa Jeniffer i šume. Okrenuo se i hitro spustio niz strmu kosinu pokraj Arika, uma ugodno zaokupljenog oduševljenom strašću Jenniferinog poljupca i jednako oduševljenom reakcijom svog vlastitog tijela.

-Jennifer! - na Williamov tih, hitan glas iz šume iza njezinih leđa, Jenniferino se cijelo tijelo napelo za predstojeći bijeg, ali suzdržavala se da ne potrči prema šumi ne dok grof ne nestane kroz skrivena vrata u debelom kamenom zidu koji je okruživao zamak. Zatim se naglo okrenula, i gotovo spota-knula u žurbi, dok je trčala kratkom kosinom i poput strijele uletjela u šumu, pogledom mahnito tražeći svoje spasitelje. -Williame, gdje si... - zaustila je, a zatim potisnula krik kad su je snažne, mišićave ruke uhvatile s leda oko struka, odigle je od tla i uvukle u dublju osamu drevnih hrastova.

-Jennifer! - promuklo je prošaptao William, a njegovo je ljubljeno lice bilo na samo nekoliko centimetara od njezinoga. - Sirota moja curo... - započeo je, pogledom pretražujući njezino lice, a zatim, očito se prisjetivši poljubaca kojima je nazočio, bez uvijanja rekao: - Prisilio te je da mu postaneš ljubavnicom, nije li?

- Ja... objasnit ću kasnije. Moramo požuriti - preklinjala ga je, opsjednuta iznova probuđenom željom da uvjeri svoje rođake da odu bez krvoprolića. - Brenna je već na putu kući. Gdje su Otac i naši ljudi? - započela je.

- Otac je u Merricku, a ovdje smo samo nas šestorica.

163

GIGA

- Šestorica! - uzviknula je Jennifer, spotaknuvši se kad joj je papuča zapela u povijušu, a zatim se uspravila i potrčala uz njega.

Kimnuo je glavom. - Mislio sam da ćemo imati više izgleda spasiti te lukavošću, a ne snagom.

Kad je Royce ušao u dvoranu, Graverley je stajao u središtu prostorije, uskim licem polako pregledavajući unutrašnjost dvorca Hardin, šiljastog nosa uperenog s gađenjem u slabo prikrivenoj pohlepi. Kao kraljev privatni savjetnik i najutjecajniji član moćnog Vijeća glavne odaje, Greverley je uživao ogroman utjecaj, ali njegov mu je položaj uskraćivao svaku nadu u titulu i posjede za kojima je tako očito čeznuo.

Otkad se Henry dočepao prijestolja, počeo je poduzimati korake kako ga ne bi zadesila ista sudbina koja je zadesila njegove prethodnike: poraz od ruke moćnih plemića koji su se zakleli na odanost svome kralju, a zatim pobunili kad ih je taj isti vladar razočarao i srušio. Da bi spriječio da se to dogodi, iznova je utvrdio Vijeće glavne odaje koji je potom ispunio savjetnicima i sucima koji nisu bili pripadnici plem-stva, ljudima kao Graverley, koji su sjedili i sudili plemićima, određivali im visoke kazne za svako nedjelo, djelom koje je istodobno hranilo Henryjevu riznicu i lišavalo navedene plemiće bogatstva potrebnog za pobunu.

Od svih privatnih savjetnika, Graverley je bio najutjecajniji i najosvetoljubiviji; s Henryjevim punim povjerenjem i autoritetom kao zaleđem, Graverley je uspješno osiromašio ili posve slomio gotovo svakog moćnog plemića u Britaniji... uz iznimku grofa Claverleya, koji je, na njegov neprikriven bijes, nastavio napredovati i sa svakom bitkom koju je izvojevao za svojeg kralja postajao moćniji i imućniji.

Graverleyeva mržnja prema Royceu Westmorelandu bila je poznata svima na dvoru, i bila jednaka Royceovom preziru prema njemu.

Royceovo lice bilo je savršeno beizražajno kad je prolazio udaljenost od stotinu stopa koja ga je razdvajala od njegovog neprijatelja, ali zamjećivao je sve suptilne naznake koje će očito izazvati neobično neugodno sučeljavanje glede nekog pitanja. Kao prvo, na Graceleyevom licu počivao je zadovoljan smješak; kao drugo, iza Graverleya su bila tridesetpetorica Henryjevih naoružanih vojnika, koji su stajali ukočeni, ozbiljnih, natmurenih lica. Royceovi ljudi,

164

GIGA

predvođeni Godfreyem i Eustaceom, bili su postavljeni u dva reda na kraju dvorane u blizini podija, budnih, napetih izraza kao da su i oni osjetili da je nešto ozbiljno naopako u ovom neočekivanom i nezapamćenom Graverleyevom posjetu. Dok je Royce prolazio pokraj zadnjeg para svojih vojnika, oni su zakoračili za njim kao službena pratnja.

- Dakle, Graverley - rekao je Royce, zastajući pred svojim protivnikom - što te je izvuklo iz tvog skrovišta iza Henryjevog prijestolja?

U Graverleyevim je očima plamtio bijes, ali njegov je glas bio jednako bezizražajan, a riječi koje je izgovorio odjeknule su jednako duboko kao i Royceove: - Srećom po uljuđeni svijet, Claymore, većina nas ne dijeli tvoj užitak na pogled na krv i smrad tijela koja se raspadaju.

- Sad kad smo izmijenili uljudnosti - prekinuo ga je Royce - što želiš?

- Tvoje taokinje.

U ledenoj šutnji, Royce je saslušao ostatak Graverleyeve zajedljive tirade, ali njegovom se otupjelom mozgu činilo da riječi dolaze odnekud veoma izdaleka: - Kralj je poslušao moj savjet - govorio je Graverley - i pokušao dogovoriti mir s kraljem Jamesom. Usred tih osjetljivih pregovora, ti si oteo kćerke jednog od najmoćnijih velmoža u Škotskoj i svojim si djelima možda taj mir učinio nemogućim. - Glas mu je odjekivao autoritetom dok je završavao: - Pod pretpostav-kom da već nisi iskasapio svoje zarobljenice na tvoj uobičajeni divljački način, naš ti Kralj ovime naređuje da pustiš gospu Jennifer Merick i njezinu sestru i odmah ih predaš meni na brigu, nakon čega će biti vraćene svojoj obitelji.

- Ne. - Ta jedna jedina ledenohladna riječ, koja je sačinjavala izdajničko odbijanje povinovanja kraljevskom ukazu pobjegla je Royceu bez njegove volje, i pogodila prostoriju

eksplozivnom snagom kamene gromade koju je neki nevidljivi katapult ispalio u dvoranu. Kraljevi vojnici automatski su čvršće uhvatili svoje mačeve i zlokobno se zagledali u Roycea, dok su se njegovi vojnici ukočili u zaprepaštenoj tjeskobi i također zagledali u njega. Samo Arik nije odavao nikakav osjećaj, njegov je kameni pogled bio nepokolebljivo uperen u Graverleya.

165

GIGA

Čak je i Graverley bio previše šokiran da bi to sakrio. Netremice promatrajući Roycea kroz stisnute oči, tonom krajnje nevjerice rekao je: - Zar osporavaš točnost s kojom prenosim Kraljevu poruku, ili se doista usuđuješ odbiti poslušati Kraljevu zapovijed?

- Osporavam tvoju optužbu pokolja - hladno je improvizirao Royce.

- Nisam imao pojma da si tako osjetljiv kad je o toj temi riječ - lagao je Graverley.

Automatski nastojeći dobiti na vremenu, Royce je rekao: - Zarobljenici su, kao što bi vi gore svi trebali znati, odvedeni pred Henryjeve ministre i njihova je sudbina ondje odlučena.

- Dosta pretvaranja - prasnuo je Graverley. - Hoćeš li se ili ne povinovati Kraljevoj naredbi?

U nekoliko sekundi koliko su mu dodijelili pokvarena sudbina i nepredvidljiv Kralj, Royce je brzo razmislio o čitavom mnoštvu razloga iz kojih bi bio lud oženiti se s Jennifer Merrick i nekoliko uvjerljivih razloga zašto to kani učiniti.

Nakon godina pobjeda na bojnim poljima na čitavom kontinentu, očito je poražen u vlastitom krevetu od jedne privlačne sedamnaestgodišnjakinje s više hrabrosti i duha od ijedne od brojnih žena koje je ikad upoznao. Ma koliko se trudio, nije se mogao natjerati da je pošalje kući.

Borila se protiv njega kao tigrica, ali predala mu se kao anđeo. Pokušala ga je ubosti, ali poljubila je njegove brazgotine; rasparala je njegove deke i zašila njegove košulje, ali prije

nekoliko minuta poljubila ga je takvom slatkom, očajničkom strašću da se sav pretvorio u čvorove želje; imala je osmijeh koji je razvedravao mračne kutke njegovoga srca, smijeh tako zarazan da se morao nasmiješiti. Imala je i iskrenost, a on je to cijenio više od svega.

Te su stvari bile u pozadini njegovog uma, ali on se odbio usredotočiti na njih ili čak razmisliti o riječi »ljubav«. Učiniti to, značilo bi da je spetljan s njom više no samo tjelesno, a to je odbijao prihvatiti. S istom nepristranom logikom koju je koristio za donošenje odluka u bitci, Royce je razmislio o tome da, s obzirom na to što njezin otac i klan Merrick već osjećaju prema njoj, ako se vrati k njima, oni će je smatrati izdajicom, ne žrtvom. Legla je s njihovim neprijateljem i, bila

166

GIGA

ona već trudna ili ne, ostatak života provest će u nekom samostanu gradeći kraljevstva iz snova u kojima je prihvaćena i voljena, kraljevstva koja nikad neće postojati.

Te su činjenice, pridodane spoznaji da mu je u krevetu odgovarala bolje od ijedne druge, bile jedine o kojima si je Royce dopustio razmisliti u donošenju odluke. A kad ju je donio, ponio se s tipičnom brzinom i odlučnošću. Znajući da će mu trebati nekoliko minuta nasamo s Jennifer kako bi je urazumio prije nego što nepromišljeno prihvati Graverleyevu ponudu, prisilio se kiselo nasmiješiti i rekao svom neprijatelju: - Dok moj čovjek ide po gospu Jennifer kako bi je doveo ovamo, hoćemo li odložiti rukavice dovoljno dugo da se po-častimo laganim obrokom? - Mahnuo je rukom prema stolu gdje su sluge već žurno ulazili u dvoranu noseći pladnjeve nakrcane svim hladnim jelima koja su uspjeli pripremiti u tako kratkome roku.

Graverley je skupio obrve sumnjičavo se namrštivši, a Royce je pogledao Henryjeve vojnike, od kojih su se neki borili uz njega u prošlim bitkama, i sad se zapitao zašto će se uskoro naći u smrtnoj borbi jedni protiv drugih. Ponovno se okrenu Graverleyu i obrecnuo: - Onda? - Zatim je, budući da je znao da će, čak i kad Jennifer pristane ostati s njime, svejedno morati uvjeriti Graverleya da je ne prisiljava da pođe s njim, Royce je uštrcao dozu ljubaznosti u svoj glas: - Gospa Brenna već je na putu kući s pratnjom mog brata. - Nadajući se da će uspjeti probuditi Graverleyevu prirođenu slabost prema tračevima, Royce je gotovo srdačno dodao: - To je priča u kojoj ćete nedvojbeno uživati dok jedemo...

Graverleyeva znatiželja nadvladala je sumnjičavost. Nakon djelića sekunde oklijevanja, kimnuo je i krenuo prema stolu. Royce je najprije hinio da ga prati do stola, a zatim se nakratko ispričao. - Dopustite da pošaljem nekoga po gospu Jennifer - rekao je i već se obraćao Ariku.

Tihim, brzim glasom, rekao mu je: - Povedi Godfreya sa sobom i pronađite je, a zatim je dovedite ovamo.

Div je kimnuo glavom, a Royce je dodao: - Recite joj da ne vjeruje Graverleyevoj ponudi niti da je prihvati dok ne čuje što joj imam nasamo reći. Jasno joj to dajte do znanja.

Mogućnost da bi Jennifer mogla saslušati njegovu ponudu i svejedno zahtijevati svoju slobodu, prema Royceovoj je procjeni bila onkraj

167

GIGA

granica mogućeg. Iako je odbio pomisao da bi njegova odluka da se oženi njome mogla biti potaknuta ičim drugim osim požudom i suosjećanjem, u svakoj se bitci uvijek trudio biti svjestan snage motivacije svog protivnika koji mu se odupire. U ovome slučaju, bio je itekako svjestan da su Jenniferini osjećaji prema njemu dublji nego sto je ona znala. Ne bi mu se mogla tako potpuno predati u postelji, niti iskreno priznati da je željela ostati ondje, da to nije tako. I sigurno ga ne bi mogla poljubiti onako kako ga je poljubila na onom brežuljku prije nekoliko minuta. Bila je previše mila, previše iskrena i neiskusna da bi hinila te osjećaje.

Smiren u uvjerenju da je pobjeda nakon manjeg okršaja najprije s Jennifer, a zatim s Graverleyem, u njegovoj ruci, Royce je prišao stolu za koji je Graverley upravo sjeo.

- Dakle - rekao je Graverley, mnogo dugih minuta kasnije, nakon što je Royce ispričao priču o Brenninom odlasku i pridodao svaku moguću nebitnu pojedinost koje se mogao sjetiti kako bi dobio na vremenu - pustio si lijepu djevojku, a zadržao ponosnu? Oprostit ćeš mi ako to teško mogu zamisliti - izjavio je Graverley slasno žvačući komad kruha.

Royce je jedva čuo njegove riječi; razmatrao je svaki mogući izlaz iz te situacije ukoliko Graverley odbije prihvatiti Jenniferinu odluku da ostane u Hardinu. Postojanje drugih mogućnosti i spremnost da u svakoj prevrtljivoj situaciji odabere onu najbolju bilo je ono što ga je čuvalo na životu i pobjednikom u bitkama. Stoga, zaključio je Royce, u slučaju da Graverley odbije prihvatiti Jenniferinu odluku da ostane s Royceom, Royce će zatražiti pravo da Henryjev nalog čuje od samog Henryja.

Odbijanje da »vjeruje« Graverleyu nije bila uistinu izdaja, i Henry, iako će nedvojbeno biti srdit, najvjerojatnije neće narediti da zbog toga objese Roycea. Kad Henry čuje kako Jennifer vlastitim mekim usnama izjavljuje da se želi udati za Roycea, postojala je velika mogućnost da će mu se ta zamisao svidjeti. Na kraju krajeva, Henry je volio rješavati potencijalno opasne političke situacije hitnim brakovima, uključujući i vlastiti.

Ta ugodna slika Henryjevog dobrodušnog prihvaćanja Royceovog neposluha na njegove zapovijedi i zatim spremnog blagosivljanja

168

GIGA

njihovog braka nije imala veliku vjerojatnost obistiniti se, ali Royce je radije razmišljao o njoj nego o preostalim mogućnostima kao što su vješala, razapinjanje i raščetvorivanje, ili oduzimanje posjeda i imanja koja je osvojio opetovano izlažući opasnosti vlastiti život. Postojalo je još desetak drugih jednako neugodnih mogućnosti i njihovih kombinacija. Sjedeći za stolom sučelice svom neprijatelju, Royce je razmislio o svima njima. Svima, osim o mogućnosti da ga je Jennifer možda poljubila usnama, srcem i tijelom, iako je kanila pobjeći istog trenutka čim joj on okrene leđa.

- Zašto si je pustio da ode ako je takva ljepotica?

- Rekao sam ti - kratko je odgovorio Royce. - Bila je bolesna. - Nastojeći izbjeći daljnji razgovor s Graverleyem, Royce je hinio veliku glad. Ispružio je ruku i privukao pladanj s kruhom, a zatim odgrizao velik komad. Želudac mu se pobunio na okus pečenog tijesta natopljenog užeglom guščjom mašću.

Dvadeset i pet minuta kasnije, Royce se morao suzdržavati kako ne bi pokazao svoju sve veću napetost. Arik i Godfrey zacijelo su prenijeli Jennifer Royceovu poruku i ona se očito nećka; zbog toga je oni sigurno pokušavaju urazumiti i odugovlače s njezinim povratkom u dvorac. Ali, bi li se ona usprotivila? I ako bi, što bi Arik učinio? Na jedan strašan trenutak, Royce je zamislio svog odanog viteza kako prisiljava Jennifer da se pokori. Arikje mogao slomiti Jenniferinu ruku s nimalo više truda no što bi drugom muškarcu trebalo da slomi tanku suhu grančicu među prstima. Na tu se pomisao Royceova ruka zabrinuto zatresla.

S druge strane stola od grubo istesanih dasaka, Graverley se osvrtao oko sebe, sve više sumnjajući na obmanu. Najednom je skočio na noge. - Dosta čekanja! - oštro je rekao i bijesno pogledao Roycea koji se lagano osovio na noge. - Praviš budalu od mene, Westmorelandu. Osjećam to. Nisi poslao svoje ljude po nju. Ako je ovdje, sakrivena je, a ako je tako, veća si budala nego što sam mislio. - Pokazujući na Roycea, obratio se svom naoružanom naredniku i zapovjedio: - Uhitite ovog čovjeka i zatim pretražite dvorac da pronađete malu Merrickovu. Raskomadajte ovaj dvorac, kamen po kamen ako je potrebno, ali pronađite je! Ukoliko ne griješim, obje su žene davno ubijene. Ispitajte njegove ljude, upotrijebite mačeve ako je potrebno. Učinite

169

GIGA

to!

Dvojica Henryjevih vitezova su iskoračila, očito pogrešno shvativši da će im, kao kraljevim vojnicima, biti dopušteno stići do Roycea bez otpora. Čim su se pomaknuli, Royceovi ljudi odmah su zbili redove, s rukama na drškama mačeva, i načinili ljudsku prepreku između Henryjevih vojnika i Roycea.

Sukob između Henryjevih ljudi i njegovih bio je posljednje sto je Royce želio da se dogodi, posebice sad. - Stanite! - zagrmio je, posve svjestan da svaki od njegovih vitezova čini izdaju već sprečavanjem kraljevih vojnika. Svih devedeseto-rica muškaraca u dvorani stali su kao ukopani na tu gromku zapovijed i okrenuli se ka svojim vođama, čekajući sljedeću.

Royceov pogled ošinuo je Graverleya i zaprepastio starijeg muškarca neskrivenim prezirom. - Ti iznad svega ne voliš kad ispadneš apsurdan, a upravo to činiš. Dama za koju smatraš da sam je ubio i tijelo joj sakrio, ugodno šeće, bez straže, brežuljkom iza dvorca. Nadalje, gospa Jennifer ovdje nije zarobljenica, nego uživa u posvemašnjoj slobodi i svakoj udobnosti koja joj je mogla biti pružena. Zapravo, kad je vidiš, otkrit ćeš da je raskošno odjenuta u odjeću koja je pripadala bivšoj gospodarici ovoga zamka, a oko vrata ima nisku neobično vrijednih bisera... koji su također pripadali bivšoj gospodarici.

Graverleyje razjapio usta od čuđenja. - Dao si joj dragulje? Nemilosrdni Crni vuk, »Pošast Škotske«, obasipa svoju zarobljenicu nepošteno stečenim dobrima?

- Punom škrinjom takvih dobara - bez uvijanja je odgovorio Royce.

Izraz čuđenja na Graverleyevom licu na to otkriće bio je tako komičan da je Royce bio razapet između poriva da se nasmije i još privlačnijeg da mu šakom razbije glavu. Međutim, u tom trenutku, njegova je osnovna briga bila spriječiti sukob između suprotstavljenih u dvorani i nezamislive posljedice takvog čina. Kako bi postigao taj cilj, bio je voljan reći sve na svijetu,

priznati svaku ludost, sve dok se Arik ne pojavi s Jennifer. -Nadalje - nastavio je, naslanjajući bok na stol i hineći posvemašnju samouvjerenost - ako očekuješ da će ti gospa Jennifer pasti pred noge

170

GIGA

i zajecati od radosti što si je došao »spasiti«, čeka te razočaranje. Ona će željeti ostati sa mnom...

- Zašto bi to željela? - upitao je Graverley, ali više nije bio ni najmanje bijesan. Trenutačno je tu situaciju očito smatrao izuzetno zabavnom. Kao i Royce Westmoreland, Graverley je znao vrijednost alternativa, i ako se pokaže da su sve ove gluposti o spremnosti gospe Jennifer istinite, i ako Royce uspije uvjeriti Henryja da je bez krivnje, tad će ove zabavne informacije o Westmorelandovom nježnom ophođenju prema svojoj zarobljenici osigurati dovoljno veselih tračeva da se engleski dvor još godinama smije. - Iz tvog posjedničkog držanja zaključujem da je gospa Jennifer bila nestašna u tvom krevetu. Očito, zato što je bila takva, ti misliš da će sad željeti izdati svoju obitelj i svoju zemlju zbog toga. Meni se čini - dovršio je Graverley s neskrivenom zabavljenošću

- da si počeo vjerovati u dvorske tračeve o tvojim navodnim podvizima u krevetu. Ili je ona bila tako dobra da si izgubio razum? Ako je tako, morat ću je pozvati da se malo prova-ljuška sa mnom. Nećeš imati ništa protiv, zar ne?

Royceov glas bio je leden poput siga. - Budući da se kanim oženiti njome, to će mi dati izliku da ti odrežem jezik: nešto čemu ću se veseliti s velikom radošću! - Royce je htio reći još nešto, ali Graverleyje najednom skrenuo pogled u jednu točku iza Royceovog ramena.

- Evo vjernog Arika - otezao je sa zabavljenom drskošću.

- Ali gdje je tvoja gorljiva mladenka?

Royce se naglo okrenuo i prikovao pogled na Arikovo grubo, izbrazdano lice. - Gdje je ona? - upitao je.

- Pobjegla je.

U zaleđenoj tišini koja je uslijedila nakon te objave, Godfrey je dodao: - Sudeći prema tragovima u šumi, bila su šestorica ljudi i sedam konja; otišla je bez ikakvih znakova borbe. Jedan od muškaraca čekao je u šumi samo nekoliko metara podalje od mjesta na kojem si danas sjedio s njom. - Samo nekoliko metara od mjesta gdje ga je ona poljubila kao da ga nikad ne želi napustiti, bijesno je pomislio Royce. Samo nekoliko metara od mjesta na kojem je upotrijebila svoje usne i tijelo i

171

GIGA

osmijeh kako bi ga namamila da je ostavi ondje samu...

Graverleya, međutim, nije uhvatila paralizirajuća nevjerica. Okrenuo se i počeo izdavati otresite naredbe, od kojih je prva bila namijenjena Godfreyu. - Pokaži mojim ljudima gdje misliš da se to dogodilo. - Obraćajući se jednom od svojih ljudi, dodao je: - Idi sa Sir Godfreyem i ako bude izgledalo da je pobjegla onako kako je on opisao, povedi dvanaestoricu ljudi i sustigni Merrickov klan. Kad ih sustignete, ne izvlači oružje, nitko od vas. Prenesite im pozdrave Henryja od Engleske i otpratite ih do škotske granice. Je li to jasno?

Ne čekajući odgovor, Graverley se okrenuo prema Royceu, a njegov je glas zlokobno odzvanjao u golemoj dvorani. -Royce Westmoreland, ovlastima engleskoga kralja Henryja, zapovijedam ti da podeš sa mnom u London gdje ćeš biti pozvan odgovarati za otmicu Merrickovih djevojaka. Također ćeš odgovarati za namjerno ometanje naloga našeg Kralja glede Merrickovih djevojaka: što se može smatrati i smatrat će se činom izdaje. Hoćeš li se dragovoljno predati ili te moramo silom privesti?

Royceovi ljudi su, brojčano nadmoćniji od Graverleyevih, napeto čekali: razumljivo, bili su razapeti između prisege Royceu, svom feudalnom gospodaru, i prisege kralju. Negdje u paklenom bijesu u koji se pretvorio njegov um, Royce je zamijetio njihovu nepriliku i kratko trznuvši glavom naredio im da odlože oružje.

Vidjevši da neće biti otpora, jedan od Graverleyevih ljudi, koji je stao iza Roycea, uhvatio je zapešća Royceovih ruku, povukao ih na njegova leđa i spretno mu ih zavezao čvrstim kožnim remenima. Zategnuto remenje žarilo se u Royceovu kožu, ali Royce to nije primjećivao: užaren bijes nalik nijednom koji je dotad iskusio posve ga je obuzeo i pretvorio mu um u vatreni vulkan usključalog gnjeva. Pred očima su mu se izmjenjivale slike očaravajuće škotske djevojke: Jennifer leži u njegovom naručju... Jennifer se smije... Jennifer mu šalje poljubac...

Zbog gluposti jer je imao povjerenja u nju, suočit će se s optužbom za izdaju. U najboljem slučaju, izgubit će sve svoje posjede i titule; a u najgorem, izgubit će život.

U tom trenutku, bio je previše bijesan da bi mario.

172

GIGA

TRINAESTO POGLAVLJE

Royce je stajao pred prozorom malene, ali lijepo opremljene spavaonice koja je bila njegova »ćelija« otkad je dva tjedna ranije došao u londonsku Kulu, Henryjevu kraljevsku rezidenciju. Izraz lica bio mu je ravnodušan dok je široko raširenih nogu zurio preko londonskih krovova, zaokupljen nestrpljivim razmišljanjem. Ruke su mu bile na leđima, ali nevezane, niti su mu bile sputane od onog prvog dana kad ga je bijes na Jennifer Merrick i njegovu vlastitu lakovjernost privremeno lišio sposobnosti reagiranja. Tad je to dopustio, djelomice kako bi spriječio svoje ljude da dovedu u opasnost vlastite glave boreći se za njega, a djelomice zato što je tad bio previše bijesan da bi mario.

Međutim, već navečer, njegov se bijes sveo na opasnu smirenost. Kad mu je Graverley iznova pokušao zavezati zapešća nakon što je Royce povečerao, bacio ga je na tlo, čvrsto mu zavezao kožnu vrpcu oko vrata i svoje, od bijesa mračno lice, prinio na samo nekoliko centimetara od Graverleyevog. -Pokušaj me ponovno vezati - protisnuo je Royce kroz zube - i prerezat ću ti vrat u roku od pet minuta nakon razgovora s Henryjem.

Svijajući se od iznenađenja i straha, Graverley je svejedno uspio prodahtati: - Pet minuta nakon tvog razgovora s kraljem. .. bit ćeš na putu... za vješala!

Ne razmišljajući, Royce je čvršće stegnuo vrpcu i spretnim okretom zapešća uspješno svom protivniku oduzeo zrak. Sve dok lice njegove žrtve nije počelo mijenjati boju, Royce nije shvatio što čini, a tad ga je pustio prezirno ga gurnuvši. Graverley se nesigurno uspravio na noge, očiju usplam-tjelih od mržnje, ali nije naredio Henryjevim vojnicima da svladaju i svežu Roycea. Tog trenutka Royce je to pripisao vjerojatnosti da je Graverley shvatio kako bi mogao koračati skliskim tlom namjerno kršeći prava Henryjevog omiljenog plemića.

Sad se, međutim, nakon dva tjedna čekanja da ga kralj pozove, Royce

173

GIGA

zapitao nije li možda Henry posve suglasan sa svojim članom Državnog vijeća. Gledajući s prozora, Royce je zurio u tamnu noć koja je odisala uobičajenim vonjem Londona - kanalizacijom, smećem i izmetom - i nastojao pronaći razloge Henryjeve očite nevoljkosti da ga primi u audijenciju i razgovara o razlozima Royceovog utamničenja.

Dvanaest je godina poznavao Henryja; borio se uz njega u bitci na Bosworth Fieldu, gledao kako Henryja proglašavaju kraljem i krune na tom istom bojnom polju. U znak priznanja za Royceova djela tijekom bitke, Henry ga je tog istog dana proglasio vitezom, iako je Royce imao samo sedamnaest godina. Bilo je to, zapravo, njegovo prvo službeno djelo kao Kralja. U godinama koje su uslijedile, Henryjevo povjerenje u Roycea raslo je ukorak s njegovim nepovjerenjem u druge plemiće.

Royce je vojevao svoje bitke za njega i svaka je njegova razmetljiva pobjeda olakšavala Henryju da, bez krvoprolića, ishodi ustupke od neprijatelja Engleske i svojih osobnih. Za to je Royce nagrađen s četrnaest posjeda i dovoljno bogatstva da bi bio jedan od najimućnijih ljudi u Engleskoj. Jednako važno, Henry mu je vjerovao, vjerovao mu je dovoljno da mu dopusti da utvrdi svoj dvorac u Claymoreu i drži vlastitu, privatnu livriranu vojsku. Iako je, u ovome slučaju, postojala Henryjeva strategija iza kraljevske milosti: Crni vuk bio je prijetnja svim Henryjevim neprijateljima; pogled na barjake s iskeženim vukom često je slamao neprijateljstvo i prije no što bi imalo prilike rascvjetati se u otpor.

Uz povjerenje i zahvalnost, Henry je Royceu dao i povlasticu slobodnog izražavanja svog mišljenja, bez uplitanja Graverleya i drugih čanova moćnog Državnog vijeća. I to je bilo ono što je sad izjedalo Roycea: ovo odbijanje da primi Roycea u audijenciju kako bi se obranio nije bilo svojstveno odnosu u kakvome je s Henryjem u prošlosti uživao. Niti je slutilo na dobro glede ishoda same audijencije.

Zvuk ključa gurnutog u ključanicu njegovih vrata nagnao je Roycea da podigne pogled, ali nada se sasušila kad je vidio da je to samo stražar koji mu donosi pladanj s hranom. -Ovčetina, gospodaru - uslužno je ponudio stražar u odgovor na Royceovo neizgovoreno

174

GIGA

pitanje.

- Tako mi Boga! - eksplodirao je Royce, jer je njegova nestrpljivost usključala.

- Ni ja baš ne volim ovčetinu, gospodaru - suglasio se stražar, ali znao je da hrana nema nikakve veze s ispadom Crnog vuka. Odloživši pladanj, muškarac se s poštovanjem uspravio. Zatočen ili ne, Crni vuk bio je opasan muškarac i, što je još važnije, velik junak svakome tko se smatrao pravim muškarcem. - Želite li išta drugo, gospodaru?

- Vijesti! - rekao je Royce, a izraz njegovoga lica bio je tako grub i prijeteći da je stražar ustuknuo prije nego što je poslušno kimnuo glavom. Vuk se uvijek raspitivao o vijestima, obično na prijateljski, otvoren način, i danas je stražar bio sretan sto je upućen u neke glasine. Međutim, to nisu baš bile glasine koje bi Vuk volio čuti.

- Ima nekih vijesti, gospodaru. Samo su glasine, iako bi mogle biti pouzdane jer sam ih čuo od onih koji su na takvome položaju da bi mogli znati.

Royce se odmah trgnuo. - Kakve glasine?

- Priča se da je Kralj sinoć pozvao vašeg brata.

- Zar je moj brat ovdje u Londonu?

Stražar je kimnuo glavom. -Jučer je došao i zahtijevao da vas vidi, praktički je zaprijetio da će postaviti opsadu oko Kule ako vas ne vidi.

Roycea je obuzeo strašan osjećaj zle slutnje. - Gdje je on sad?

Stražar je nagnuo glavu ulijevo. -Jedan kat iznad vas i nekoliko soba zapadno, tako sam čuo. Pod stražom.

Royce je naglo izdahnuo, očajan i zabrinut. Stefanov dolazak ovamo bio je krajnje lakouman. Kad je Henry bijesan, najpametnije je kloniti mu se s puta dok ne obuzda svoju kraljevsku ćud. - Hvala ti - rekao je Royce, pokušavajući se sjetiti stražarevog imena. - ovaj...?

- Larraby, gospod... - Obojica su utihnuli i pogledali prema vratima koja su se naglo otvorila. Na pragu je stajao Graverley i pakosno se cerekao.

- Naš me je vladar poslao da mu te dovedem.

Roycea je preplavilo olakšanje pomiješano sa zabrinutošću zbog

175

GIGA

Stefana, i dok je prolazio pokraj Graverleya, odgurnuo gaje ramenom u stranu. - Gdje je Kralj? - upitao je Royce.

- U dvorani s prijestoljem.

Royce, koji je već nekoliko puta ranije bio gost u Kuli, dobro je znao tu dvoranu. Ostavljajući Graverleya da kaska za njime i pokušava održati korak, brzo se otputio dugim hodnikom do stuba koje su zavijale niz dva kata i zatim vodile kroz labirint odaja.

Dok je prolazio galerijom s pratiocem iza leđa, Royce je zamijetio da se svi okreću prema njemu i promatraju ga. Sudeći po poruzi na mnogim licima, činjenica da je ovdje zatočen i da nije u Henryjevoj milosti svima je bila poznata.

Lord i lady Ellington, odjeveni u propisnu dvorsku opravu, naklonili su se Royceu dok je prolazio i Royce je ponovno svjedočio njihovim čudnim izrazima lica. Bio je naviknut na ponešto straha i nepovjerenja kad je bio na dvoru; ali večeras se mogao zakleti da su dvorjani iza usiljenih osmijeha prikrivali porugu i otkrio je da mu je daleko draže da nemaju povjerenja u njega, nego da mu se podsmjehuju.

Graverley je veselo primijetio glede neobičnih pogleda: -Priča o bijegu gospe Jennifer od zloglasnog Crnog vuka ovdje je izazvala veliku radost.

Royce je čvrsto stisnuo čeljust i ubrzao korak, ali Graverley ga je sustigao. Povjerljivim glasom koji je odjekivao podsmijehom, dodao je: - Jednako kao i priča o zaludenosti našeg čuvenog junaka običnom škotskom djevojkom koja mu je pobjegla, s čitavim bogatstvom u biserima koje joj je darovao, umjesto da se uda za njega.

Royce se naglo okrenuo na peti, posve spreman zabiti šaku u Graverleyevo nacereno lice, ali su livrirani lakaji iza njegovih leđa već otvarali visoka vrata dvorane s prijestoljem. Suzdržavajući se spoznajom da Stefanova budućnost, kao ni njegova vlastita, neće biti ništa bolja ubije li Henryjevog najcjenjenijeg savjetnika, Royce se okrenuo i prošao kroz vrata koja su mu lakaji držali otvorenima.

Henry je sjedio na suprotnom kraju prostorije, odjeven u službene državničke halje, prstima nestrpljivo tapkajući po rukonaslonu prijestolja. - Ostavi nas! - naredio je Graverleyju, a zatim usmjerio svoj hladan, suzdržan pogled na Roycea. Šutnja je uslijedila nakon

176

GIGA

Royceovog uljudnog pozdrava: neobična, ledena šutnja koja nije naslućivala dobro glede ishoda razgovora. Nakon nekoliko beskonačnih minuta šutnje, Royce je s hladnom učtivošću rekao: - Rečeno mi je da ste me željeli vidjeti, gospodaru.

- Tišina! - bijesno je prasnuo Henry. - Obratit ćeš mi se kad ti to dopustim! - Ali sad kad je brana šutnje bila probijena, Henry više nije mogao susprezati svoj bijes i njegove su riječi praskale poput pucnjeva biča. - Graverley tvrdi da si rekao svojim ljudima da upere oružje protiv mojih ljudi. Dalje te optužuje da si namjerno zanemario moje naredbe i spriječio njegova nastojanja da oslobodi Merrickove cure. Što imaš reći na ovu optužbu za izdaju, Royce Westmorelandu? - Prije no što je Royce uspio išta odgovoriti, njegov razbješnjeni kralj odgurnuo se s prijestolja i nastavio. - Oprostio bih otmicu Merrickovih kćeri, djelo koje je postalo državno pitanje koje prijeti miru mojega kraljevstva. A kad si to učinio, dopustio si da dvije žene, dvije Skotkinje, pobjegnu iz tvojih kandži i time državno pitanje pretvorio u šalu koja je pomela cijelu Englesku. Što imaš na to reći? - upitao je ti-him režanjem. - Onda? - ponovno je zagrmio ne hvatajući dah. - Onda? Onda?

- Na koju optužbu želite da najprije odgovorim, gospodaru? - učtivo je odgovorio Royce. - Na optužbu za izdaju? Ili na ostalo, što su gluposti?

Nevjerica, bijes i trunka nevoljke zabavljenosti razrogačili su Henryjeve oči. - Ti bahati dječače! Mogao bih te dati iz-bičevati! Objesiti! Svezati na stup srama!

- Da - tiho se suglasio Royce. - Ali najprije mi recite za koji prekršaj. Mnogo sam puta u zadnjih deset godina uzimao taoce i više no jednom prigodom vi ste to pohvalili kao miroljubiviji način postizanja pobjede nego što je izravna bitka. Kad su Merrickove kćeri otete, nisam mogao znati da ste vi najednom odlučili pomiriti se s Jamesom, posebice ne kad smo ga poražavali u Cornwallu. Prije mog odlaska u Cornwall, razgovarali smo u ovoj istoj odaji i suglasili se da, čim Škoti budu dovoljno obuzdani da ja mogu otići iz Cornwalla, preuzmem zapovjedništvo nad svježom vojskom u blizini škotske granice i postavim je u Hardin, gdje će naša snaga biti veoma vidljiva neprijatelju. Tad smo se nas dvojica jasno dogovorili da ću zatim...

177

GIGA

- Da, da - bijesno ga je prekinuo Henry, ne želeći ponovno čuti sto je Royce kanio sljedeće učiniti. - Objasni mi - razdra-ženo je naredio, nevoljak glasno priznati da je Royceovo zaključivanje pri uzimanju dvaju taokinja bilo opravdano - što se dogodilo u dvorani u Hardinu. Graverley tvrdi da su tvoji ljudi pokušali napasti moje po tvojoj zapovijedi kad te je uhapsio.

Nimalo ne sumnjam - rekao je iskrivivši lice - da će se tvoja inačica razlikovati od njegove. Znaš da te on prezire.

Ne obazirući se na ovu zadnju izjavu, Royce je odgovorio mirnom, nepobitnom logikom. - Mojih vojnika bilo je gotovo dvostruko više od tvojih. Da su napali tvoje ljude, nitko od njih ne bi preživio da me odvede u pritvor a ipak, svi su se vratili ovamo bez ijedne ogrebotine.

Henry se malo opustio. Kratko kimnuvši glavom, rekao je: - Upravo je to naglasio i Jordeaux na sastanku Vijeća kad nam je Graverley ispričao svoju priču.

-Jordeaux? - ponovio je Royce. - Nisam bio svjestan da u Jordeauxu imam saveznika.

- Nemaš. I on te mrzi, ali još više mrzi Graverleya jer želi Graverleyev položaj, ne tvoj, za koji zna da ga ne može imati. - Natmureno je dodao: - Posve sam okružen ljudima čiju oštroumnost zasjenjuje samo njihova vlastita zloba i častohleplje.

Royce se ukočio na tu nenamjernu uvredu. - Ne posve okružen, gospodaru - mirno je rekao.

Neraspoložen za prepirku, ikako je znao da njegov grof govori istinu, kralj je razdraženo uzdahnuo i pokazao prema stolu na kojem se nalazio pladanj s nekoliko draguljima urešenih pehara i vinom. Najbliže pomirljivoj gesti što je bio spreman učiniti u trenutačnom raspoloženju, Henry je rekao: - Natoči nam da malo popijemo. - Masirajući zglav-ke na prstima, odsutno je dodao: - Mrzim ovo mjesto zimi. Hladnoća i vlaga izazivaju neprekidan bol u mojim zglobovima. Da nije ove oluje koju si stvorio, bio bih u svojoj toploj ladanjskoj kući.

Royce je popustio i odnio prvi pehar vina kralju, a zatim natočio i sebi i vratio se u podnožje stuba koje su vodile do podija. Stojeći u šutnji, pijuckao je vino i čekao da Henry izroni iz svojih tmurnih misli.

178

GIGA

- U svakom slučaju, nešto je dobroga ispalo iz svega ovoga - na kraju je priznao kralj, pogledavajući prema Royceu.

- Priznat ću da smo se često kolebali glede toga bismo li ti trebali dopustiti da utvrdiš Claymore i imaš vlastite livrira-ne vazale. Međutim, kad dopustiš da te moji vojnici odvedu u pritvor pod optužbom izdaje, a ti su isti vojnici očito brojčano slabiji od tvojih vazala, daješ mi dokaz da se nećeš okrenuti protiv mene, bez obzira koliko to bilo primamljivo.

- Mijenjajući temu brzinom munje, što je trebalo uhvatiti u zamku opuštene i neoprezne, Henry je glatko rekao: - A ipak, usprkos svoj odanosti prema meni, nisi kanio prepustiti gospu Jennifer na čuvanje Graverleyju kako bi je on otpratio kući, zar ne?

Kroz Roycea je protutnjao bijes na ovaj podsjetnik na njegovu krajnju glupost. Odložio je pehar i hladno rekao:

- Vjerujem da bi tad bila odbila poći i sama to objasnila Graverleyju.

Henry je zinuo od čuđenja, pehar u njegovoj ruci opasno se naginjao. - Dakle, Graverley je glede toga govorio istinu. Obje ženske su te nasamarile.

- Obje? - ponovio je Royce.

- Da, moj dječače - odgovorio je Henry s mješavinom razdraženosti i zabavljenosti. - Ispred vrata ove odaje stoje dvojica izaslanika kralja Jamesa. Kroz njih sam u stalnom kontaktu s Jamesom, a on je u kontaktu s grofom Merrickom i svima ostalima uključenim u ovu zbrku. Na temelju onoga što mi je James pomalo slavodobitno izvijestio, čini mi se da je mlađa djevojka, za koju si vjerovao da je pred vratima smrti, zapravo namjerno zarila lice u jastuk punjen perjem, od čega je počela kašljati. Zatim te je uvjerila da je riječ o ponovnom izbijanju bolesti pluća, te te tako nasamarila da je pošalješ kući. Ona starija, gospa Jennifer, očito se pridružila varci, ostala jedan dan duže, a zatim te nasamarila da je ostaviš samu kako bi mogla pobjeći s polubratom, koji joj je nedvojbeno uspio nekako dojaviti gdje da se sastanu.

Henryjev glas postao je grublji. - Čitava se Škotska podsmjehuje jer su mog vlastitog prvaka namagarčile dvije mlade djevojke. Ta se ista priča uvelike priča i uveličava i na mom vlastitom dvoru. Sljedeći put

179

GIGA

kad se suočiš s nekim protivnikom, Claymore, možda će ti se smijati u lice, umjesto da drhti od straha.

Samo trenutak ranije, Royce nije mislio da bi mogao biti bješnji no što je bio onoga dana u Hardinu kad je Jennifer pobjegla. Međutim, spoznaja da ga je Brenna Merrick, koja je plakala čim bi ugledala vlastitu sjenu, zapravo namagarčila bila je dovoljna da zaškrguće zubima. A to je bilo prije nego što je u cijelosti shvatio značenje ostalih Henryjevih riječi: Jenniferine suze i preklinjanje za sestrin život bile su lažne! Sve je to hinila. Nedvojbeno je, kad je ponudila svoje djevi-čanstvo za »život« svoje sestre očekivala da će biti spašena prije no što padne noć!

Henry je naglo ustao i spustio se stubama, a zatim počeo polako koračati. - Još nisi čuo sve! Glede svega toga nastala je graja, graja koja je nadišla čak i moja očekivanja kad si mi prvi put poslao poruku o identitetu tvojih taokinja. Nisam ti dao audijenciju do danas jer sam čekao da se pojavi tvoj lakoumni brat, kako bih ga osobno ispitao glede točne lokacije na kojoj je ugrabio djevojke. Čini se - rekao je kralj Henry u eksplozivnim dahtajima - da postoji velika vjerojatnost da ih je ugrabio s teritorija opatije u kojoj su živjele, baš kao što tvrdi njihov otac. Zbog toga, Rim zahtijeva odštetu od mene u svakom zamislivom obliku! Zatim, osim prosvjeda iz Rima i čitave katoličke Škotske zbog otmice djevojaka iz svete opatije, tu je i MacPherson, koji prijeti povesti svaki klan u brdskoj Škotskoj u rat protiv nas jer si ti razdjevičio njegovu zaručnicu!

- Njegovu što? - prosiktao je Royce.

Henry ga je pogledao s ogorčenom srdžbom. - Zar nisi bio svjestan da je djevojka koju si razdjevičio i zatim je obasuo svojim draguljima, već obećana najmoćnijem vojnom vođi u Škotskoj?

Gnjev je eksplodirao u crvenoj maglici pred Royceovim očima i u tom je trenutku bio apsolutno uvjeren da je Jennifer Merrick najspretnija lažljivica na kugli zemaljskoj. Još ju je mogao vidjeti, njezine nasmiješene nevine oči koje nisu napuštale njegove dok je govorila o tome kako je poslana u opatiju navodeći ga da povjeruje da je poslana onamo kako bi ondje i ostala, moguće do kraja života. Propustila je spomenuti da je na rubu udaje. A zatim se sjetio njezine dirljive pričice o planiranju kraljevstva iz snova i bijes koji je u njemu divljao

180

GIGA

bio je gotovo nepodnošljiv. Nimalo nije dvojio da je sve to izmislila... sve. Igrala je na njegovo suosjećanje vješto kao što harfist svira na žicama svog glazbala.

- Kvariš oblik tog pehara, Claymore - naglasio je Henry s nekom zajedljivom razdraženošću, promatrajući kako Royceova stisnuta šaka pretvara srebrni rub pehara u oval. -Usput, budući da nisi porekao, pretpostavljam da si spavao s Merrickovom?

Čvrsto stisnuvši čeljust od bijesa, Royce je nagnuo glavu u tek zamjetnom potvrdnom kimanju.

- Dovoljno rasprave - naglo je presudio monarh, a svo ležerno prijateljstvo nestalo je iz njegovog glasa. Odložio je pehar na bogato izrezbaren stol od pozlaćene hrastovine i uspeo se stubama do prijestolja, govoreći: - James ne može pristati na pregovore kad su njegovi podanici uskomešani zbog oskvrnuća jedne od njihovih opatija. Niti će Rim biti zadovoljan običnim darom za svoju riznicu. Stoga smo se James i ja suglasili da postoji samo jedno rješenje i za promjenu, savršeno smo sporazumni.

Prebacujući se na kraljevsku množinu kako bi naglasio važnost svojih riječi, kralj je objavio zvonkim tonovima koji nisu trpjeli prigovora: - Naša je odluka da odmah kreneš za Škotsku gdje ćeš se oženiti gospom Jennifer Merrick u nazočnosti diplomatskih izaslanika oba dvora i pred njezinim rođacima. Nekoliko članova Našega dvora pratit će te na putovanju, a njihova će nazočnost na svadbenoj svečanosti predstavljati puno prihvaćanje tvoje supruge od strane engleskoga plemstva kao jednake po položaju.

To rekavši, Henry je nepokolebljivo zadržao svoj zlokoban pogled na visokom muškarcu koji je stajao ispred njega, blijed od srdžbe, ustreptalog živca na tamnom obrazu. Kad je najzad uspio progovoriti, Royceov glas buknuo je kao siktava bujica. - Tražiš nemoguće!

- I prije sam to tražio od tebe: u borbi i nisi me odbio. Nemaš razloga, niti ikakvog prava, učiniti to sad, Claymore. Štoviše - nastavio je, vraćajući se na kraljevsku množinu dok mu je jezik postajao pogubniji - MI nismo zamolili, MI smo zapovjedili. Nadalje, zbog nepovinovanja našem poslaniku odmah kad je prenio naredbe da pustiš taokinje, zaplijenit ćemo tvoj posjed Grand Oak zajedno sa svim prihodima koje si od njega ubrao u zadnjih godinu dana.

181

GIGA

Royce je bio toliko obuzet bijesom na pomisao da se mora oženiti tom zaplotnjačkom, pretvornom crvenokosom vješticom, da je jedva čuo ostatak onoga sto je rekao Henry.

- Međutim - rekao je kraljevski glas, ponešto blaži sad kad je njegov vlasnik mogao vidjeti da grof Claymore očito neće izgovoriti budalaste i neprihvatljive prigovore. - Kako ti posjed Grand Oak ne bi bio posve izgubljen, darovat ću ga tvojoj mladenki za vjenčani dar. - Uvijek brižan glede potrebe da napuni svoju riznicu, kralj je pristojno dodao: -Svejedno ćeš se odreći prihoda koji si imao od njega čitave protekle godine.

Rukom je pokazao na smotani pergament koji je ležao na stolu u podnožju podija pokraj njegovog odloženog pehara s vinom. - Ova će povelja otići odavde u sljedećih sat vremena u rukama Jamesovih poslanika, koji će je uručiti izravno njemu. Ona razlaže sve što sam ti rekao, sve oko čega smo se James i ja već suglasili, a ja sam je potpisao i zapečatio svojim pečatom. Čim je dobije, James će poslati svoje izaslanike u Merrick, koji će zatim obavijestiti grofa o vjenčanju koje se ima smjesta obaviti između njegove kćerke i tebe u utvrdi Merrick, za četrnaest dana.

Rekavši sve to, kralj Henry je zastao, čekajući pristojne riječi prihvaćanja i obećanja poslušnosti od svojeg podanika.

Međutim, njegov je podanik progovorio onim istim bijesnim siktanjem kao i ranije. - Je li to sve, gospodaru?

Henry je skupio obrve, njegova snošljivost došla je do ruba. - Dat ćeš mi riječ da ćeš se pokoriti mom nalogu. Izaberi - zarežao je. - Vješala, Claymore, ili ćeš se morati oženiti Merrickovom u najvećoj hitnji.

- U najvećoj hitnji - protisnuo je kroz zube Royce.

- Odlično! - zaključio je Henry pljesnuvši se po koljenima, a raspoloženje mu se posve vratilo sad kad je sve bilo riješeno. - Istini za volju, prijatelju, načas mi se učinilo da doista kaniš odabrati smrt umjesto vjenčanja.

- Nimalo ne dvojim da ću se često pokajati što to nisam učinio - prasnuo je Royce.

Henry se nasmijuljio i prstom urešenim prstenom pokazao na svoj odloženi pehar. - Nazdravit ćemo tvom braku, Claymore. Vidim -

182

GIGA

nastavio je minutu kasnije, gledajući kako Royce iskapljuje svoj pehar u očitom nastojanju da smiri srdžbu - da ovaj prisilni brak smatraš slabom nagradom za tvoje godine vjerne službe, ali nikad nisam zaboravio da si se borio uz mene mnogo prije no što je bilo mnogo nade za dobit.

- Ja sam se nadao dobiti mir za Englesku, gospodaru -ogorčeno je odgovorio Royce. - Mir i jakog kralja s boljim zamislima kako da taj mir sačuva, nego što su stare metode, bitkom i ovnom za probijanje. Međutim, tad nisam znao -dodao je s loše prikrivenim sarkazmom - da će jedna od vaših metoda biti međusobno vjenčati neprijateljske strane. Da sam to znao - jetko je završio - možda bih radije bio podijelio sudbinu s Richardom.

Na ovu je drsku izdaju Henry zabacio glavu i grohotom se nasmijao. - Prijatelju, oduvijek si znao da ja brak smatram odličnim kompromisom. Zar nismo jedne noći dokasna sjedili uz vatru u Bosworth Fieldu, samo nas dvojica? Ako razmisliš o toj prigodi, sjetit ćeš se da sam ti tad rekao da bih ponudio Jamesu vlastitu sestru da mislim da će to donijeti mir.

- Vi nemate sestru - kratko je podsjetio Royce.

- Ne, ali zato imam tebe - tiho je odgovorio Henry. Bio je to najveći kraljevski kompliment, i čak ni Royce nije bio imun na njega. S razdraženim je uzdahom odložio svoj pehar i odsutno provukao prste desne ruke kroz kosu.

- Primirja i turniri: to je put do mira - dodao je Henry, veoma zadovoljan samim sobom. - Primirja za obuzdavanje, a turniri za iskaljivanje neprijateljstva. Pozvao sam Jamesa da pošalje koga god želi na turnir u blizini Claymorea kasnije ove jeseni. Pustit ćemo klanove da se bore protiv nas na viteškom turniru: bezopasno. I zapravo, prilično zabavno - objavio je, mijenjajući svoje ranije mišljenje o toj temi. - Naravno, ti ne moraš sudjelovati.

Kad je Henry zašutio, Royce je rekao: - Imate li mi još što reći, gospodaru, ili vas smijem zamoliti za dopuštenje da se povučem?

- Naravno - dobroćudno je odgovorio Henry. - Posjeti me ujutro pa ćemo još razgovarati. I ne budi prestrog prema bratu: dragovoljno se ponudio oženiti sestru kako bi tebe poštedio. Zapravo, nije djelovao

183

GIGA

nimalo nesklon to učiniti. Nažalost, to neće biti dovoljno. Oh, Claymore, ne moraš brinuti o raskidu zaruka s gospom Hammel. Već sam joj rekao. Sirotica, bila je prilično potresena. Poslao sam je na selo u nadi da će joj promjena okoline pomoći da se oraspoloži.

Spoznaja da je Henry nastavio sa zarukama i da je Mary nedvojbeno bila izvrgnuta ogromnom poniženju koje je bilo posljedica Royceovog zloglasnog ponašanja s Jennifer, bila je zadnja loša vijest koju je mogao podnijeti u jednu večer. Kratko se naklonivši, okrenuo se na peti i lakaji su otvorili vrata. Međutim, kad je odmakao nekoliko koraka, Henry gaje zazvao.

Pitajući se kakvu će sad nemoguću stvar kralj od njega zatražiti, Royce se nevoljko okrenuo prema njemu.

- Tvoja buduća mlada je grofica - rekao je Henry, s neobičnim osmijehom na usnama. - Titulu je naslijedila od majke, a ta je titula, usput rečeno, mnogo starija od tvoje. Jesi li to znao?

- Sve i da je kraljica Škotske, ne bih je htio - bez uvijanja je odgovorio Royce. - Stoga je njezina sadašnja titula teško ikakav poticaj.

- Posve se slažem. Zapravo, smatram to vjerojatnom zaprekom bračnom skladu. - Kad ga je Royce samo pogledao, Henry je objasnio sa sve širim osmijehom: - Budući da je mlada grofica već namagarčila mog najboljeg i najžešćeg ratnika, mislim da bi bila taktička pogreška dopustiti joj da ima i veću titulu od njega. Stoga, Royce Westmorelandu, ovime ti dajem titulu vojvode...

Kad je Royce izišao iz dvorane s prijestoljem, predvorje je bilo puno plemića koji su ga netremice promatrali, svi vidno željni procijeniti kako je prošao njegov razgovor s kraljem. Odgovor je došao od jednog lakaja, koji je dohitao iz dvorane s prijestoljem i glasno rekao: - Vaša milosti?

Royce se okrenuo i čuo da ga kralj Henry moli da prenese njegove osobne pozdrave svojoj budućoj supruzi, ali plemstvo u predvorju čulo je samo dvije stvari: »Vaša milosti«, što je značilo da je Royce Westmoreland sad vojvoda, nositelj jedne od najuzvišenijih titula u kraljevstvu, i da će se očito vjenčati. Bio je to, turobno je shvatio Royce, Henryjev način da onima u predvorju objavi oba događaja.

184

GIGA

Gospa Amelia Wildale i njezin suprug prvi su se oporavili od šoka. - Dakle - rekao je lord Wildale, klanjajući se Royceu - izgleda da vam treba čestitati.

- Ne slažem se - obrecnuo se Royce.

- Tko je sretnica? - dobrodušno je upitao lord Avery. -Očito, nije gospa Hammel.

Royce se ukočio i polako okrenuo dok su napetost i iščekivanje pucketali u zraku, ali prije nego što je uspio odgovoriti, s praga je odjeknuo Henryjev glas: - Gospa Jennifer Merrick.

Zapanjenu tišinu koja je uslijedila prekinuo je najprije glasan smijeh koji je naglo utihnuo, a zatim hihotanje i zaglu-šujuće blebetanje poricanja i začuđenih uzvika.

- Jennifer Merrick! - ponovila je lady Elizabeth promatrajući Roycea, strasnim ga očima nijemo podsjećajući na intimnosti koje su nekoć dijelili. - Zar ne ona lijepa? Dakle, ona neugledna?

Razmišljajući samo o tome kako da ode odatle, Royce je suzdržano kimnuo glavom i već se počeo okretati.

- Ona je prilično stara, nije li? - bila je uporna lady Elizabeth.

- Ne prestara da podigne suknju i pobjegne Crnom vuku

- glatko je dobacio Graverley, istupajući iz sredine mnoštva.

- Nedvojbeno ćeš je morati batinama natjerati da ti se pokori, nećeš li? Malo mučenja, malo bola i onda će možda ostati u tvom krevetu?

Royce je čvrsto stisnuo šake boreći se protiv poriva da zadavi gada.

Netko se nasmijao kako bi razbio napetost i našalio: - To je Engleska protiv Škotske, Claymore, samo što će se bitke odvijati u spavaćoj sobi. Ja se kladim na tebe.

- I ja - još je netko doviknuo.

- Ja se kladim na žensku - objavio je Graverley.

U pozadini mnoštva, jedan je vremešni gospodin prinio ruku uhu i doviknuo prijatelju koji je bio bliže vojvodi: - Hej? O čemu je riječ? Sto se dogodilo Claymoreu?

- Mora se oženiti Merrickovom djevojčurom - odgovorio je njegov

185

GIGA

prijatelj, podižući glas kako bi nadjačao sve jači žamor.

- Sto je rekao? - doviknula je jedna dama daleko u mnoštvu, izvijajući vrat.

- Claymore se mora oženiti Merrickovom djevojčurom!. -uslužno je odviknuo onaj vremešni gospodin.

U galami koja je uslijedila, samo su dva plemića u predvorju ostala nepomična i nijema lord MacLeash i lord Dugal, izaslanici kralja Jamesa, koji su čekali potpisani bračni sporazum da ga iste večeri odnesu u Škotsku.

U roku od dva sata, glas se proširio od plemića do sluge, od sluge do stražara, od stražara do prolaznika: - Claymore se mora oženiti Merrickovom djevojčurom.

186

GIGA

ČETRNAESTO POGLAVLJE

U odgovor na očev poziv, Jenny je odvukla misli sa sjećanja na zgodnog, sivookog muškarca koji ju je još uvijek danonoćno proganjao. Odložila je vez, zbunjeno pogledala Brennu, a zatim navukla tamnozeleni ogrtač čvršće oko ramena i izišla iz salona. Muški glasovi povišeni u raspravi natjerali su je da zastane na galeriji i pogleda u dvoranu. Najmanje dvadesetak muškaraca, njezinih rođaka i plemića s okolnih posjeda, okupilo se oko ognjišta, grubo isklesanih lica turobnih kao smrt. I otac Benedict je bio ondje i Jenny se lecnula od straha i stida ugledavši njegovo strogo, ledeno lice.

Čak i sad, sjećala se svake riječi njegove oštre tirade kad mu je priznala grijeh koji je počinila s Royceom Westmorelandom: »Osramotila si oca, svoju domovinu i svog Boga svojom nesavladivom željom za tim muškarcem. Da nisi kriva za grijeh požude, radije bi dala svoj život nego svoju čast!« Umjesto da se osjeća pročišćenom, kako se inače osjećala nakon ispovijedi, Jenny se osjećala uprljanom i gotovo kao da joj nema spasa.

187

GIGA

Sad kad je razmišljala o tome, učinilo joj se pomalo čudnim da je Boga stavio na zadnje mjesto po značaju kad je nabrajao sve koje je osramotila. I usprkos krivnji koju je osjećala jer je doista uživala u onome što joj je lord Westmoreland učinio, odbila je vjerovati da bi je njezin Bog optužio zbog izvorne pogodbe. Kao prvo, lord Westmoreland nije želio njezin život, želio je njezino tijelo. I iako je pogriješila jer je uživala legavši s muškarcem koji nije bio njezin suprug, pogodba je plemenito sklopljena kako bi poštedjela Brennin život, ili je barem tako ona mislila.

Bog o kojemu je otac Brian govorio tako zastrašujućim riječima silovite osvete i pravednosti, nije bio onaj isti Bog kojemu je Jenny često otvarala srce. Njezin je Bog bio razuman, ljubazan i tek pomalo strog. Uz malo sreće, On je čak shvaćao zašto ona ne može trajno izbrisati iz misli onu božanstvenu draž noći koju je provela u naručju Roycea Westmorelanda. Sjećanja na njegove strasne poljupce, na prošaputane riječi pohvale i strasti, stalno su se vraćala kako bi je mučila i ona to nije mogla spriječiti. Ponekad nije željela ni pokušavati... nekoliko puta ga je sanjala, kako je izgledao kad bi mu se onaj lijen osmijeh razlio preplanulim licem, ili...

Jennifer je otrgla um od tih misli i ušla u dvoranu, a njezina nevoljkost da se suoči s muškarcima okupljenim oko ognjišta rasla je sa svakim korakom. Dosad je bila praktički odijeljena od svijeta unutar zidina Merricka, i nekako joj je bila potrebna sigurnost tih drevnih, poznatih zidina oko nje. Usprkos samonametnutoj odvojenosti od svijeta, nije dvojila da muškarci u dvorani znaju što je učinila. Otac je zatražio puno izvješće o njezinoj otmici i negdje na pola Jennynog objašnjenja, prekinuo ju je kako bi bez uvijanja upitao je li je Vuk primorao da legne s njim. Jennyno lice odalo je odgovor i usprkos njezinim nastojanjima da ublaži njegov bijes objašnjavajući mu pogodbu koju je s Vukom sklopila i uvjeravajući ga da njezin zarobitelj nije bio okrutan, njegov se gnjev nije mogao obuzdati. Psovke koje je izviknuo odjeknule su do krovnih greda, a razlog za njih nije sačuvan tajnim. Iako, smatraju li je muškarci u dvorani bespomoćnom žrtvom ili običnom bludnicom, nije mogla znati.

Otac je stajao uz kamin, okrenuvši gostima ukočena leđa.

- Htjeli ste me vidjeti, Oče?

188

GIGA

Progovorio je ne okrećući se i od zloslutnog tona u njegovom glasu, njezinom su kralježnicom prostrujali srsi straha.

- Sjedni, kćeri - rekao je i njezin rođak Agnus brzo je ustao kako bi ponudio Jeniffer svoj stolac. Brzina, revnost te ljubazne geste iznenadila je Jenny.

- Kako se osjećaš, Jenny? - upitao je Garrick Carmichael i Jenny ga je zapanjeno pogledala, dok joj se u grlu skupljala knedla osjećaja. Bio je to prvi put otkad se Becky utopila da joj se Beckyn otac obratio.

-Ja... dobro sam - šapnula je, promatrajući ga sa srcem u očima. - I... hvala ti što pitaš, Garricke Carmichaelu.

- Ti si hrabra cura - prozborio je još jedan njezin rođak i Jennyno je srce zatreptalo.

- Da - suglasio se drugi. - Prava si Merrickova. Njezinim je oduševljenim mislima proletjela pomisao da

bi, usprkos neobjašnjivo mračnom držanju njezinoga oca, ovo mogao biti najbolji dan njezinog života.

Oglasio se Hollis Fergusson, grubim glasom dok se u ime svih ispričavao za njihovo ponašanje u prošlosti: - William nam je ispričao sve što se dogodilo dok si bila u kandžama onog barbara, kako si pobjegla na njegovom konju i napala ga njegovim vlastitim mačem i razrezala njihove deke. Svojim si ga bijegom učinila predmetom sprdnje. Cura tvoje hrabrosti ne bi podmuklo činila sve one gadosti za koje te je optužio Alexander. William nas je natjerao da to shvatimo. Alexander se prevario u tebi.

Jennyn je pogled poletjeo ka licu njezinog polubrata i u njezinim se očima caklila sva ljubav i zahvalnost koju je prema njemu osjećala.

- Samo sam rekao istinu - odgovorio je William, s nježnim i neobjašnjivo tužnim osmijehom kad joj je uzvratio pogled, kao da je njegovo zadovoljstvo onime što je postigao pomućeno nečim drugim što ga teško pritišće.

- Ti si prava Merrickova - ponosno je dodao Hollis Fergusson. - Merrickova od glave do pete. Nitko od nas Vuku nije dao da okusi njegovu oštricu, ali ti jesi, ma kako sitna bila, i uz to djevojka.

- Hvala ti, Hollise - tiho je odgovorila Jenny.

189

GIGA

Samo ju je Malcolm, njezin mlađi polubrat, nastavio promatrati kao i u prošlosti, licem prepunim hladne zlobe.

Njezin otac se naglo okrenuo i izraz na njegovom licu rastjerao je nešto Jennyne radosti. - Zar se nešto... dogodilo? - oklijevajući je upitala.

- Da - ogorčeno je odgovorio. - Naše su sudbine odlučili naši nametljivi vladari, ne mi sami. - Sklopivši ruke iza leđa, polako je koračao naprijed-natrag dok je grubim, jednoličnim glasom objašnjavao: - Kad ste ti i tvoja sestra otete, molio sam kralja Jamesa dvije tisuće naoružanih vojnika koje ću pridružiti našima kako bismo mogli slijediti barbarina u Englesku. James mi je poslao poruku da ništa ne poduzimam dok ne bude imao vremena tražiti od Henryja vaše oslobođenje, kao i odštetu za tu uvredu. Upravo se dogovorio s Engleskom za primirje, rekao je. Nisam trebao reći Jamesu što želim učiniti. To je bila moja pogreška - zaškrgutao je zubima i ponovno se ushodao. - Nije nam smjela trebati njegova pomoć! Svetost jedne od naših opatija oskvrnuta je kad ste otete s njezinog područja. Za nekoliko dana, čitava katolička Škotska bila je spremna, jedva je čekala, uzeti oružje i krenuti u pohod s nama! Ali James - bijesno je dovršio - želi mir. Mir pod cijenu ponosa Merricka; mir pod svaku cijenu. Obećao mi je osvetu. Obećao je čitavoj Škotskoj da će bar-barin platiti za uvredu koju nam je nanio. - Lord Merrick bijesno je dodao: - Lijepo ga je natjerao da plati! Dobio je svoju odštetu od Engleza.

Na jedan mučan trenutak, Jenny se zapitala je li Royce Westmoreland zatočen ili još gore, ali sudeći po bijesnom izgledu njezinoga oca, nijedna od te dvije kazne, koje bi njezin otac smatrao primjerenima, nije mu bila odmjerena. - Sto je James prihvatio kao odštetu? - upitala je kad joj se učinilo da njezin otac ne može nastaviti.

Sučelice njoj, William se lecnuo, a ostali muškarci zagledali u svoje dlanove.

- Brak - zaškrgutao je njezin otac.

- Čiji?

- Tvoj.

Na trenutak se Jennyn um posve ispraznio. - Moj... moj brak s kime?

190

GIGA

- Sa Sotoninim okotom. Ubojicom mog oca i mog sina. S Crnim vukom!

Jenny je ščepala rukonaslon svog stolca tako čvrsto da su joj zglobovi na prstima pobijeljeli. - Mooolim?

Otac je trznuo glavom potvrdno kimnuvši, ali njegov izraz lica i glas djelovali su neobično pobjedonosno kad je stao tik ispred nje. - Ti bi trebala biti sredstvo mira, kćeri - rekao je - ali kasnije ćeš biti sredstvo pobjede za Merrickove i cijelu Škotsku!

Veoma polako, Jenny je odmahnula glavom, zureći u oca zbunjena i šokirana. Ostatak boje iščezao joj je s lica kad je njezin otac nastavio: - Ni ne shvaćajući, James mije dao sredstvo da uništim tog otimača, ne na bojnome polju, okončavajući njegov život, kao što sam se nadao, nego u njegovom vlastitom dvorcu, uništavajući ono što je preostalo od njegovog beskorisnog života. Zapravo - dovršio je s prepredenim, ponosnim osmijehom - ti si to već započela.

- Sto... kako to misliš? - promuklo je šapnula Jennifer.

- Čitava mu se Engleska smije zbog tebe. Priče o tome kako ste obje pobjegle, kako si ga ti ranila njegovim vlastitim bodežom, sve to kola od Škotske do Engleske. Njegova mu je okrutnost priskrbila neprijatelje u vlastitoj domovini i ti neprijatelji marljivo posvuda šire te iste priče. Ti si, moja draga, Henryjevog prvaka učinila predmetom sprdnje. Uništila si mu reputaciju, ali njegovo bogatstvo ostaje, zajedno s njegovim titulama, bogatstvo i titule koje je sakupio gnječeći Škotsku svojom petom. Na tebi je da se pobrineš da nikad ne uživa u tim koristima, a to možeš učiniti, uskraćujući mu nasljednika. Uskraćujući mu svoje usluge, uskraćujući...

Sok i strah zajedno nagnali su Jenny na noge. - To je ludost! Recite kralju Jamesu da ja ne želim nikakvu »odštetu«.

- Nimalo nije važno što mi želimo! Rim želi odštetu. Škotska je želi. Claymore je na putu ovamo već sad kad razgovaramo o tome. Bračni ugovor bit će potpisan i vjenčanje će odmah uslijediti. James nam nije ostavio izbora.

Jenny je polako odmahnula glavom u nijemom, očajničkom odbijanju, a glas joj se spustio do preplašenog šapta. -Ne, tata, vi ne shvaćate. Vidite... on... on mi je vjerovao da neću pobjeći, a ja sam pobjegla. I

191

GIGA

ako sam ga uistinu učinila predmetom smijeha, nikad mi to neće oprostiti...

Bijes je obojao lice njezinog oca u strašnu nijansu crvene. - Ti i ne želiš njegov oprost. Želimo njegov poraz na svaki način: velik i mali, kako god ga možemo dobiti! Svaki Merrick, svaki Skot, ovisit će o tebi da mu ga zadaš. Ti imaš snage da to učiniš, Jennifer. Dokazala si to dok si bila njegova zarobljenica. ..

Jenny ga više nije čula. Ponizila je Roycea Westmorelanda i on sad dolazi ovamo; zadrhtala je od spoznaje koliko je sad zacijelo prezire i koliko je bijesan; um joj je spremno predočio zastrašujuće podsjetnike na trenutke kad ga je vidjela bijesnog; vidjela ga je onako kako je izgledao one noći kad mu je bačena pred noge, dok je njegov crni ogrtač sablasno lelujao, a narančasti odsjaj vatre davao njegovom licu neki sotonski izgled. Vidjela je izraz na njegovom licu kad mu je konj smrtno stradao zbog nje; bijes koji je zamračio crte njegovoga lica kad ga je porezala po obrazu. Ali ništa od toga nije bilo zato sto je iznevjerila njegovo povjerenje. Ili još gore, napravila budalu od njega.

- Mora biti lišen nasljednika kao sto je i on mene lišio moga! - glas njezinog oca poput sablje sjekao je njezine misli. -Mora! Bog mi je dao ovu osvetu kad su mi svi ostali putevi

bili zatvoreni. Ja imam drugih nasljednika, ali on neće imati nijednog. Nikad. Tvoja udaja bit će moja osveta.

Posrćući od tjeskobe, Jenny je uzviknula: - Tata, molim vas, nemojte tražiti od mene da to učinim. Učinit ću sve drugo. Vratit ću se u opatiju, ili ću otići teti Elinor, ili kamo god vi kažete.

- Ne! On bi se samo oženio drugom ženom po svom odabiru i s njome začeo nasljednike.

- Ja to neću učiniti - mahnito je ustrajala Jenny, izgovarajući prvi logični argument koji joj je pao na pamet. - Ne mogu! To je pogrešno! To je nemoguće! Ako... ako me Crni vuk želi, ako želi nasljednika - brzo se ispravila i postiđeno pogledala druge muškarce - kako ja to mogu spriječiti? On je pet puta jači od mene. Iako, nakon svega što se između nas dogodilo, mislim da neće željeti da budem u istom dvorcu s njim, a kamoli u njegovoj... - očajnički je pokušala smisliti neku zamjensku riječ, ali nije je bilo - postelji - dovršila je slabašno,

192

GIGA

skrećući pogled od ostalih gostiju.

- Volio bih da si u pravu, moje dijete, ali u krivu si. Ti imaš istu osobinu koju je imala i tvoja majka, osobinu koja pobuđuje požudu u muškarcu kad te pogleda. Vuk će te željeti, sviđala se ti njemu ili ne. - Najednom je zastao kako bi naglasio svoje sljedeće riječi, a zatim nastavio sa sporim osmijehom na licu: - Međutim, moguće je da neće moći učiniti mnogo glede toga, pošaljem li tvoju tetu Elinor s tobom.

- Tetu Elinor - tupo je ponovila Jenny. - Tata, ne znam na što mislite, ali sve ovo je pogrešno! - Bespomoćno se uhvatila za vunene halje i s očajničkom molbom pogledala muškarce oko sebe, dok je u mislima vidjela jednog drugačijeg Roycea Westmorelanda od onoga kojeg su oni poznavali, muškarca koji ju je zadirkivao na čistini i razgovarao s njom pokraj parapeta; muškarca koji ju je pogodbom dobio u svoj krevet i bio nježan prema njoj, dok bi je neki drugi zarobitelj bio silovao i dao svojim vojnicima.

- Molim vas - rekla je, gledajući sve njih i na kraju svog oca. - Pokušajte shvatiti. Ovo što govorim ne govorim iz manjka odanosti: znam koliko je naših ljudi poginulo u borbi protiv Vuka, ali tako je u svim bitkama. Ne možete njega kriviti za Alexanderovu smrt ili za...

- Zar se usuđuješ odriješiti ga krivnje? - prošaptao je njezin otac, gledajući je kao da se preobražava u zmiju pred njegovim očima. - Ili si možda odana njemu, ne nama?

Jenny je imala osjećaj kao da ju je ošamario, ali je u jednom majušnom dijelu svoga bića shvatila da su njezini osjećaji prema njezinom bivšem zarobitelju neobična zagonetka, čak i njoj. - Ja samo tražim mir... za sve nas...

- Očito je, Jennifer - ogorčeno je nastavio njezin otac - da ne možeš biti pošteđena poniženja kad čuješ što tvoj budući suprug misli o ovom »mirnom« sjedinjenju i o tebi. Pred svima na Henryjevom dvoru, rekao je da te ne bi htio ni da si kraljica Škotske. Kad te je odbio uzeti za ženu, njegov mu je kralj zaprijetio da će ga lišiti svega što posjeduje, a on je svejedno i dalje odbijao. Morao mu je zaprijetiti smrću da bi najzad pristao! Nakon toga, nazvao te Merrickovom djevoj-čurom; hvalio se da će te batinama natjerati na pokornost. Njegovi su se prijatelji počeli kladiti na njega, i smijali se jer te on kani natjerati na poslušnost, kao sto je Škotsku natjerao na poslušnost.

193

GIGA

Eto što on misli o tebi i ovome braku! A glede ostalih - dali su ti titulu koju ti je on dodijelio: Merrickova djevojčura!

Svaka riječ koju je njezin otac progovorio pogodila je Jennyno srce kao bič, i na svaku se žacnula od stida i boli koja je bila gotovo nepodnošljiva. Kad je on završio, ona je samo nepomično stajala dok ju je obuzimalo blaženo, hladno mrtvilo i više nije osjećala ništa. Kad je napokon podigla glavu i pogledala umorne, hrabre Škote oko sebe, glas joj je bio grub i odsječan: - Nadam se da su se kladili u svo svoje bogatstvo!

194

GIGA

PETNAESTO POGLAVLJE

Jenny je stajala sama uz parapet i gledala preko vriština, vjetar joj je zaigrano razbacivao kosu oko ramena dok se rukama čvrsto držala za kameni izbojak ispred sebe. Nada da njezin »mladoženja« možda neće doći na vjenčanje, koje se trebalo odviti za dva sata, oduzeta joj je prije nekoliko minuta kad je stražar u dvorcu doviknuo da se približavaju konjanici. Stotinu i pedeset vitezova na konjima jahalo je prema pomičnom mostu, svjetlo zalazećeg sunca odbijalo se o njihove ulaštene štitove i pretvaralo ih u blistavo zlato. Lik iskeženog vuka zlokobno je plesao pred njezinim očima, lelujajući na modrim barjacima i vijoreći na konjskim ormama i ogrtačima vitezova.

S istom emocionalnom suzdržanošću koju je osjećala već pet dana, stajala je gdje je bila i promatrala kako se velika skupina približava vratima dvorca. Sad je vidjela da među njima ima i žena i da su na nekim barjacima drugačije oznake od Vukovih. Rečeno joj je da će večeras biti nazočni neki engleski plemići, ali nije očekivala žene. Nevoljko je prebacila pogled na muškarca širokih ramena koji je jahao na čelu povorke, gologlav i bez štita ili mača, na leđima veličanstvenog crnog konja lelujave grive i repa, kojemu je otac mogao biti samo Thor. Uz Roycea je jahao Arik, također gologlav i bez oružja, za što je Jenny pretpostavila da je njihov način iskazivanja krajnjeg prezira prema bilo kojem bijednom pokušaju Merrickovog klana da ih ubije.

Jenny iz daljine nije vidjela lice Roycea Westmorelanda, ali dok je čekao da se pomični most spusti, gotovo je osjetila njegovu nestrpljivost.

Kao da je osjetio da ga netko promatra, naglo je podigao glavu i pogledom pročešljao krov dvorca, a Jenny je nesvjesno priljubila leđa uza zid, skrivajući se od pogleda. Strah. Prva emocija koju je osjetila u pet dana, s gađenjem je shvatila, bio je strah. Isturila je ramena, okrenula se i ušla u dvorac.

Dva sata kasnije, Jenny se pogledala u zrcalo. Onaj osjećaj ugodne umrtvljenosti koji je nestao na parapetu zidina zauvijek ju je napustio i ostavio joj gomilu potresajućih emocija, ali lice u zrcalu bila je blijeda, bezosjećajna maska.

195

GIGA

- Neće biti ni približno tako strašno kao što ti misliš, Jenny - rekla je Brenna, svim srcem nastojeći razvedriti sestru dok je pomagala dvjema sluškinjama da namjeste povlaku Jennyne haljine. - Bit će gotovo za manje od sat vremena.

- Kad bi barem brak mogao biti kratak kao vjenčanje -utučeno je odgovorila Jenny.

- Sir Stefan je dolje u dvorani. Sama sam ga vidjela. On neće dopustiti vojvodi da učini išta čime bi te ondje dolje osramotio. On je časan, snažan vitez.

Jenny se okrenula, zaboravivši četku u svojoj ruci, i promatrala sestrino lice s blijedim, zbunjenim osmijehom. -Brenna, govorimo li o onom istom »časnom vitezu« koji nas je oteo?

- Pa - obrambeno je rekla Brenna - za razliku od svog pokvarenog brata, on barem sa mnom nakon toga nije pokušavao sklopiti nikakvu nemoralnu pogodbu!

- To je posve istina - suglasila se Jenny, na trenutak posve zaboravivši vlastite jade. - Međutim, ja večeras ne bih računala na njegovu dobru volju. Nimalo ne dvojim da će čeznuti zavrnuti ti vratom kad te ugleda, jer sad zna da si ga prevarila.

- Oh, ali on uopće ne misli tako! - planula je Brenna. -Rekao mi je da je to što sam učinila bilo veoma odvažno i hrabro. - Skrušeno je dodala. - Zatim je rekao da bi mi zbog toga mogao zavrnuti vratom. Osim toga, nisam ja prevarila njega, već njegovog bijednog brata!

- Zar si već razgovarala sa Sir Stefanom? - zbunjeno je upitala Jenny. Brenna nikad nije pokazala ni najmanje zanimanja ni za jednog od mladih obožavatelja koji su je proganjali u protekle tri godine, a sad se očito potajno sastajala sa zadnjim muškarcem na svijetu za kojeg bi joj otac dopustio da se uda.

- Uspjela sam razmijeniti nekoliko riječi s njim u dvorani, kad sam otišla nešto pitati Williama - priznala je Brenna, obraza oblivenih žarkim rumenilom, a zatim se najednom posve zaokupila namještanjem rukava svoje haljine od crvenog baršuna. -Jenny - tiho je rekla pognute glave - sad kad će između naših zemalja vladati mir, trebala bih ti moći često slati poruke. Ako dodam poneku za Sir Stefana, hoćeš li se pobrinuti da je on dobije?

196

GIGA

Jenny je imala osjećaj da se svijet okreće naglavačke. - Ako si sigurna da to želiš učiniti, hoću. I - nastavila je, skrivajući smijeh koji je bio mješavina histerije i očaja zbog beznadež-ne ljubavi njezine sestre - hoću li sa svojim porukama slati i poruke Sir Stefana?

- Sir Stefan je upravo to i predložio - odgovorila je Brenna, podižući nasmiješene oči prema Jennynima.

- Ja... - zaustila je Jenny, ali je zanijemila kad su se vrata odaje naglo otvorila i kroz njih nagrnula jedna sitna, vremešna žena, a zatim se zaustavila kao ukopana.

Odjevena u zastarjelu, ali dražesnu haljinu od golublje sivog satena obrubljenog zečjim krznom, sa starinskom, tankom, bijelom kapom koja joj je posve ovijala vrat i dio brade, i sa srebrnim velom niz ramena, teta Elinor zbunjeno je pogledala najprije jednu djevojku pa drugu. - Znam da si ti mala Brenna, - rekla je nasmiješivši se od uha do uha Brenni, pa zatim Jenni - ali može li ovo predivno stvorenje biti moja mala neugledna Jenny?

Sa zapanjenim je divljenjem promatrala mladenku, koja je stajala ispred nje odjevena u bež haljinu od baršuna i satena s nisko rezanim gornjim dijelom četvrtastog izreza, visokim strukom i širokim rukavima bogato ukrašenim biserima i posutim rubinima i dijamantima od lakta do zapešća. Veličanstven satenski plašt obrubljen baršunom također je bio optočen biserima i pričvršćen na Jennyna ramena s dva predivna zlatna broša s biserima, rubinima i dijamantima. Kosa joj se prelijevala preko ramena i leđa, blistajući poput zlata i rubina koje je nosila na sebi.

- Bež baršun... - s osmijehom je rekla teta Elinor i raširila ruke. - Silno nepraktično, ljubavi, ali silno lijepo! Gotovo jednako lijepo kao ti...

Jenny je potrčala u njezin zagrljaj. - Oh, teto Elinor, kako sam sretna što te vidim. Bojala sam se da nećeš doći...

Brenna je otvorila na kucanje na vratima i zatim se okrenula ka Jenny, a njezine su riječi naglo ugušile Jennyn izljev oduševljenog pozdravljanja: -Jenny, tata želi da odmah siđeš. Dokumenti su spremni za potpisivanje.

Gotovo nesavladiv užas preplavio je Jenny, svijajući joj želudac u mučne čvorove i ispijajući joj boju s lica. Teta Elinor uhvatila je Jenny

197

GIGA

pod ruku i u očitom nastojanju da joj skrene misli s onoga što je čeka, nježno je povukla Jenny ka vratima, čavrljajući o prizoru koji je očekuje u dvorani.

- Nećeš vjerovati svojim očima kad vidiš kako je prepuna dvorana - klepetala je u pogrešnom uvjerenju da će gomila umanjiti Jennyn strah od suočenja s budućim suprugom. -Tvoj tata ima stotinu vaših ljudi s oružjem na jednoj strani dvorane, a on - blaga natruha nadmoći u njezinom glasu jasno je davala do znanja da je »on« Crni vuk - ima najmanje jednako toliko svojih vitezova na suprotnoj strani prostorije, koji promatraju vaše ljude.

Jenny je ukočeno prošla dugim hodnikom, i svaki njezin spori korak činio joj se posljednjim. - Zvuči kao da su se rasporedili za bitku, a ne za zaruke - napeto je rekla.

- Da, istina, ali nije tako. Ne baš. Dolje je više plemića nego vitezova. Kralj James mora da je poslao pola svoga dvora da nazoče obredu, a ovdje su i starješine obližnjih klanova.

Jenny je zakoračila još jedan ukočen korak niz dugi, mračan hodnik. - Vidjela sam ih jutros kad su dolazili.

- Da, kralj Henry očito je želio da ovo djeluje kao posebna prigoda za proslavu, jer tu su i svakojaki engleski plemići, a neki od njih doveli su i supruge. Čudesno je to vidjeti: Skote i Engleze u baršunu i satenu, okupljene zajedno...

Jenny se okrenula i počela spuštati strmim, vijugavim, kamenim stubama u dvoranu. - Dolje je veoma tiho - nesigurno je rekla, razabirući prigušene zvukove muških glasova podignutih od usiljene veselosti, kašljucanje, nervozan smijeh jedne žene... i ništa više. - Sto svi oni rade?

- Pa, ili razmjenjuju hladne poglede - vedro je odgovorila teta Elinor - ili se prave da ne znaju da je druga polovica nazočnih ondje.

Jenny je skretala niz zadnji zavoj prije podnožja stuba. Zastala je kako bi se sabrala, zagrizla drhtavu usnicu i zatim prkosno zamahnuvši glavom, visoko podigla bradu i krenula dalje.

Zlokoban muk polako se razlio dvoranom kad se Jennifer pojavila u vidokrugu, a prizor koji je dočekao njezine oči bio je jednako zloslutan kao i tišina. Baklje su gorjele na postoljima na kamenim

198

GIGA

zidovima i bacale svoje svjetlo na neprijateljske poglede koji su zurili u nju. Naoružani vojnici stajali su ukočeni i uspravni ispod baklji; dame i gospoda stajali su jedni uz druge: Englezi sjedne strane dvorane, a Škoti s druge, upravo onako kako je rekla teta Elinor.

Ali Jennyna koljena nisu se počela neobuzdano tresti zbog gostiju, nego zbog visokog, moćno građenog lika koji je uznosito stajao nasred dvorane i promatrao je krutim, svjetlucavim očima. Kao neki zloduh, izranjao je pred njom u plaštu boje vina obrubljenom samurovinom i zračio tako silovitim gnjevom da su čak i njegovi vlastiti sunarodnjaci stajali podalje od njega.

Jenniferin otac prišao je kako bi uhvatio Jennifer za ruku. Pratio ga je po jedan stražar sa svake strane, ali Vuk je stajao sam. Svemoguć i preziran prema nedostojnom protivniku, otvoreno se rugao potrebi zaštite od njega. Njezin je otac provukao njezinu ruku kroz svoju dok ju je vodio naprijed, a široki prolaz kroz veliku dvoranu koji je dijelio Skote od Engleza još se više proširio kako su se oni približavali. S nje-zine desne strane stajali su Škoti, ponosnih, strogih lica okrenutih prema njoj s ljutnjom i suosjećanjem; s njezine lijeve bili su uznositi Englezi, koji su zurili u nju s hladnim neprijateljstvom. A ravno ispred nje, priječeći joj put, bio je zlokoban lik njezinog budućeg supruga, s plaštom prebačenim preko širokih ramena, blago raskoračenih nogu, ruku prekriženih na prsima, proučavao ju je kao da je neko odvratno stvorenje što gmiže po podu.

Nemoćna izdržati njegov pogled, Jenny se usredotočila na jednu točku tik iznad njegovog lijevog ramena i pomalo divlje upitala kani li on stati u stranu i dopustiti im da prođu. Srce joj je lupalo kao ovan za probijanje u grudima i ona se čvrsto uhvatila za očevu ruku, ali taj je sotona svejedno odbijao pomaknuti se i namjerno je prisiljavao Jenny i njezinog oca da ga zaobiđu. To je, histerično je shvatila Jenny, tek prvi čin poniženja i prezira kojima će je do kraja njezinog života izlagati i u javnosti i nasamo.

Srećom, bilo je malo vremena za razmišljanje o tome jer tik ispred nje čekala ju je druga strava: potpisivanje bračnog ugovora, koji je ležao otvoren na stolu. Pokraj stola stajala su dvojica muškaraca: jedan od njih bio je izaslanik dvora kralja Jamesa, a drugi izaslanik dvora kralja Henryja, i obojica su došla svjedočiti obredu.

199

GIGA

Kod stola je Jenniferin otac zastao i pustio njezinu hladnu i vlažnu ruku iz utjehe svog stiska. - Barbarin je već potpisao - objavio je jasno i glasno.

Neprijateljstvo u prostoriji kao da se zaoštrilo do zastrašujuće opipljivih razmjera na te njegove riječi, pucketajući u zraku kao milijun bodeža zavitlanih sa škotske strane na englesku. U nepomičnoj, nijemoj pobuni, Jenny je zurila u dugi pergament na kojem su bile napisane sve riječi koje su izlagale njezin miraz i nepovratno je osuđivale na život, i čitavu vječnost, žene i imovine muškarca kojega je prezirala i koji je prezirao nju. Na dnu pergamenta vojvoda je naškrabao svoj potpis odvažnim rukopisom, potpisom njezinog zarobitelja, a sad njezinog tamničara.

Na stolu pokraj pergamenta ležalo je pero i tintarnica i, iako se Jenny prisiljavala uzeti to pero, njezini drhtavi prsti odbijali su poslušnost. Izaslanik kralja Jamesa zakoračio je prema njoj i Jenny ga je pogledala s bespomoćnim, srditim jadom. - Moja gospo - rekao je sa suosjećajnom učtivošću i očitom namjerom da pokaže Englezima u dvorani da Jennifer uživa poštovanje samog kralja Jamesa - naš kralj, James od Škotske, naložio mi je da vam prenesem njegove pozdrave i da vam kažem da vam je čitava Škotska zahvalna na ovoj žrtvi koju činite za našu ljubljenu domovinu. Vi ste ponos uvaženog klana Merrick i čitave Škotske.

Je li on naglasio riječ »žrtva«, ošamućeno se pitala Jenny, ali izaslanik je već podizao pero i značajno joj ga pružio.

Kao izdaleka, promatrala je kako njezina ruka polako poseže za perom, hvata ga i zatim potpisuje mrski dokument, ali kad se uspravila, nije mogla otrgnuti pogled od njega. Skamenjeno je zurila u svoje vlastito ime, napisano otmjenim rukopisom koji ju je majka Ambrose tjerala vježbati i usavr-šiti, Opatija! Najednom nije mogla, nije željela vjerovati da Bog doista dopušta da joj se to dogodi. Pa zacijelo je, tijekom dugih godina koje je provela u opatiji Belkirk, Bog zamijetio njezinu pobožnost i pokornost i privrženost... dobro, barem njezin pokušaj da bude poslušna, pobožna i privržena. »Molim te, Bože...« divlje je ponavljala, uvijek iznova. »Nemoj dopustiti da mi se ovo dogodi.«

- Dame i gospodo... - Odvažan glas Stefana West-morelanda

200

GIGA

presjekao je zrak, odjekujući od kamenih zidova. - Zdravica za vojvodu od Claymorea i njegovu mladenku!

Njegovu mladenku... te su riječi vrtoglavo odjekivale u Jennynom mozgu i trgle je iz sjećanja na protekle tjedne. Ogledala se oko sebe ošamućena i uspaničarena, nesigurna je li njezino lutanje u mislima trajalo nekoliko sekundi ili nekoliko minuta, a zatim se počela ponovno moliti:

- Molim te, Bože, ne dopusti da mi se ovo dogodi... - još je jednom zavapila u srcu, ali bilo je prekasno. Njezine razro-gačene oči bile su prikovane uz velika hrastova vrata koja su se otvorila kako bi ušao svećenik kojeg su svi očekivali.

- Otac Benedict - glasno je najavio njezin otac stojeći na vratima.

Jenny je zastao dah.

- Poslao nam je poruku da se ne osjeća dobro. Srce joj je zabubnjalo.

- I vjenčanje ne može biti održano do sutra. »Hvala ti, Bože!«

Jenny se pokušala odmaknuti od stola, ali prostorija se najednom zavrtjela i ona se nije mogla pomaknuti. Onesvijestit će se, užasnuto je shvatila. A osoba najbliža njoj bio je Royce Westmoreland.

Najednom je teta Elinor očajno kriknula prepoznav-ši Jennynu nedaću i pojurila naprijed, bestidno odguruju-ći preplašene pripadnike klana svojim laktovima. Trenutak kasnije, Jenny se našla ovijena čvrstim zagrljajem, sasušen je obraz bio priljubljen uz njezin, a bolno poznat glas žuborio joj je u uho: - Hajde, hajde, dušo, duboko udahni i odmah ćeš se osjećati kao nova - pjevuckao je taj glas. - Tvoja teta Elinor je sad ovdje i odvest će te gore.

Svijet se luđački naginjao, a onda naglo ispravio. Radost i olakšanje preplavili su Jenny kad se njezin otac obratio društvu u dvorani:

- Bit će to odgoda od samo jednog dana - zagrmio je, leđima okrenut Englezima. - Otac Benedict nije ozbiljno bolestan i taj dobar čovjek obećaje da će ustati sa svoje slamarice i doći ovamo sutra kako bi obavio obred, bez obzira koliko se još osjećao loše.

Jenny se okrenula kako bi izišla iz dvorane s tetom i kra-domice je pogledala svog »zaručnika« kako bi vidjela njegovu reakciju na odgodu. Ali Crni vuk kao da nije znao da je ona ondje. Njegov je

201

GIGA

pogled iza stisnutih očiju bio uperen u njezinog oca i iako je njegov izraz lica bio nedokučiv kao u sfinge, pogled mu je bio hladan i upitan. Vani se oluja koja je prijetila cijeli dan najednom mahnito razbuktala i munja proparala nebo, praćena prvim, zlokobnim, primitivnim praskom groma.

- Međutim - nastavio je njezin otac, okrećući se kako bi se obratio svima u dvorani, ali ne pogledavši Engleze sa svoje desne strane - gozba će se održati večeras kako je i planirano. Prema riječima izaslanika kralja Henryja, shvatio sam da se većina vas želi vratiti u Englesku odmah sutra ujutro; međutim, bojim se da ćete morati ostati jedan dan duže, budući da, kad naiđu oluje, naše ceste nisu prikladne za putovanja Engleza.

Zamor glasova izbio je na obje strane prostorije. Ne obazirući se na poglede uperene u sebe, Jenny je s tetom prošla kroz dvoranu punu uzvanika, ravno do stuba koje su vodile do njezine spavaonice na drugome katu. Do duševnog zdravlja i utjehe. Do utočišta.

Kad su se teška hrastova vrata njezine spavaonice zatvorila iza njihovih leđa, Jenny se bacila u naručje tete Elinor i bez stida rasplakala od olakšanja.

- Hajde, hajde, maco moja mala - rekla je vremešna teta njezine majke, tapšajući Jenny po leđima svojim sitnim dlanom i obraćajući joj se onim revnim, nesuvislim, odlučnim načinom koji je bio toliko karakterističan za nju. -Ja nimalo ne sumnjam da si, kad nisam došla ni jučer ni prekjučer, već odustala i pomislila da neću biti s tobom. Istina je, nije li?

Gutajući suze, Jenny se lagano odmaknula iz tetinog nježnog zagrljaja i glupavo kimnula glavom. Otkad je njezin otac predložio da teta Elinor pođe s Jenny u Englesku, Jenny se usredotočila na to kao na jedinu radost u svojoj turobnoj, zastrašujućoj budućnosti.

Obuhvativši Jennyno suzama zamrljano lice svojim dlanovima, teta Elinor nastavila je s vedrom odlučnošću: - Ali sad sam ovdje i jutros sam razgovarala s tvojim ocem. Ovdje sam i bit ću s tobom svaki dan odsad nadalje. Neće li to biti lijepo? Bit će nam krasno zajedno. Iako se ti trebaš udati za tog Engleza i živjeti s njim, životinjom kakva jest, nas dvije ćemo posve zaboraviti na njega i nastaviti kao ranije, prije nego što me je tvoj otac protjerao u kuću u Glencarinu. Ne krivim ga,

202

GIGA

jer ja stalno nešto klepećem, ali bojim se da je sad gore no ikad jer sam toliko dugo bila lišena svojih voljenih s kojima mogu razgovarati.

Jenny ju je pogledala, pomalo ošamućena tetinim dugim govorom bez prestanka. Nasmiješila se i čvrsto zagrlila staru damu.

Posjednuta za dugim stolom na podiju, nesvjesna buke tri stotine uzvanika koji su večerali i pili oko nje i ispred nje, Jenny je netremice promatrala ravno ispred sebe. Pokraj nje, gotovo je dodirujući laktom, sjedio je muškarac s kojim ju je bračni ugovor spojio gotovo jednako neopozivo kao što će to učiniti sutrašnji obred vjenčanja. Zadnja dva sata koliko je bila primorana sjediti pokraj njega, samo je tri puta osjetila njegov ledeni pogled na sebi. Kao da nije mogao podnijeti pogled na nju i samo čeka da je zgrabi u svoje kandže kako bi joj život mogao početi pretvarati u pakao.

Budućnost verbalnih napada i tjelesnog kažnjavanja nad-vijala se pred njom, jer ni među Škotima nije bilo neuobičajeno da suprug tuče svoju ženu ako smatra da joj je potrebna stega ili ohrabrenje. Znajući to, i znajući ćud i reputaciju bijesnog, hladnog muškarca pokraj sebe, Jenny je bila sigurna da će njezin život biti ispunjen jadom. Stezanje u grlu koje ju je gušilo čitav dan sad joj je umalo oduzelo dah i hrabro je pokušala razmišljati o nečemu čemu se može radovati u životu na koji će biti primorana. Teta Elinor će biti s njom, podsjetila se. I jednoga dana, jednoga dana uskoro, s obzirom na njezino poznavanje požudne prirode njenog supruga, imat će djecu koju će voljeti i o njima brinuti. Djecu. Nakratko je zatvorila oči i bolno udahnula, osjećajući kako napetost polako jenjava. Dijete koje će držati u naručju i maziti nešto je čemu se može radovati. Držat će se te misli, odlučila je.

Royce je posegnuo za svojim peharom vina i ona ga je kra-domice pogledala krajičkom oka. Gledao je, mrzovoljno je zamijetila, jednu posebice pristalu akrobatkinju koja se rukama oslanjala na krevet od oštrih vrhova mačeva, skuta privezanih uz noge kako joj ne bi pali preko glave - nužnost koja je dopustila da njezine lijepo oblikovane noge budu izložene od koljena do gležnja. Na drugoj strani prostorije, dvorske lude sa šiljastim šeširima s lopticama na vrhovima poskaki-vali su ispred stola koji se protezao punom dužinom dvorane. Svečana zabava i raskošna gozba bio je način da njezin otac pokaže omraženim Englezima da Merrickovi imaju ponos i bogatstvo.

203

GIGA

Zgađena Royceovim otvorenim divljenjem prema lijepim nogama akrobatkinje, Jenny je posegnula za svojim peharom vina, hineći da pijucka iz njega, radije nego da se suoči sa zlobnim, prezirnim pogledima Engleza, koji su je s podsmijehom promatrali cijelu večer. Sudeći po nekim primjedbama koje je čula, procijenili su je posve manjkavom. - Pogledaj tu kosu - cerekala se jedna žena. - Mislila sam da samo konji imaju grive te boje. - Pogledaj to bahato lice - rekao je jedan muškarac kad je Jennifer prošla pokraj njega visoko uzdignute glave i stisnutog želuca. - Royce neće trpjeti tu njezinu bahatost. Jednom kad je dovede u Claymore, izbit će joj to batinama.

Skrećući pogled s dvorskih luda, Jenny je pogledala svog oca koji je sjedio s njezine lijeve strane. Ispunio ju je ponos dok je proučavala njegov aristokratski, bradati profil. Bio je tako dostojanstven... tako se plemenito držao. Zapravo, kad god ga je promatrala kako sjedi kao sudac u velikoj dvorani i sluša razmirice koje bi ponekad izbile među njegovim ljudima, morala je pomisliti da Bog zacijelo izgleda kao on, dok sjedi na svom nebeskom prijestolju i izriče osudu svakoj duši koja dođe pred njega.

Međutim, večeras njezin otac kao da je bio u veoma neobičnom raspoloženju, posebice s obzirom na strašne okolnosti. Čitavu večer, dok je razgovarao i pio s drugim starješinama raznih klanova u dvorani, djelovao je zabrinuto i napeto, a ipak... neobično... zadovoljan. Zbog nečega zadovoljan. Osjetivši Jenniferin pogled na sebi, lord Merrick okrenuo se prema njoj i suosjećajnim modrim očima prošao preko njezinog blijedog lica. Nagnuo se tako blizu da joj je njegova brada zaškakljala obraz i šapnuo joj u uho, lagano povišenim glasom, ali nedovoljno glasno da ga itko drugi čuje: - Ne muči se, dijete moje. Budi hrabra - dodao je - sve će biti dobro.

Ta se primjedba činila tako apsurdnom da Jenny nije znala bi li se smijala ili plakala. Zamijetivši paniku u njezinim ra-zrogačenim modrim očima, ispružio je ruku i dlanom prekrio Jennyn hladan i vlažan, koji je u tom trenutku čvrsto držao rub stola kao da time spašava goli život. Njegov topli, veliki dlan prekrio je njezin ohrabrujući je i Jenny se uspjela nesigurno nasmiješiti.

- Vjeruj mi - rekao je - sutra će sve biti dobro.

Jenny je obuzela krajnja malodušnost. Nakon sutra, bit će prekasno.

204

GIGA

Nakon sutra, bit će zauvijek vjenčana s muškarcem zbog čijih se širokih ramena pokraj sebe osjećala bijednom i beznačajnom. Brzo je i zabrinuto kradomice pogledala svog zaručnika kako bi se sa zakašnjenjem uvjerila nije li nekako uspio čuti prigušeni razgovor između nje i njezinoga oca. Ali njegova je pozornost bila drugdje. Royce više nije lijeno gledao onu pristalu akrobatkinju, već je netremice zurio tik ispred sebe.

Znatiželjna, Jenny je kradomice slijedila njegov pogled i ugledala Arika, koji je upravo iznova ušao u dvoranu. Dok ga je Jenny promatrala, plavokosi, bradati div polako je jednom kimnuo glavom, a zatim još jednom Royceu. Krajičkom oka, Jenny je opazila kako se Royceova čeljust steže, a zatim je gotovo nezamjetno nagnuo glavu, prije nego sto je smireno i hotimice vratio pozornost akrobatkinji. Arik je pričekao jedan trenutak, a zatim nehajno prišao Stefanu koji je tobože promatrao gajdaše.

Jenny je osjetila da su netom razmijenili neku nijemu informaciju i to je u njoj izazvalo bolnu nelagodu, posebice dok su joj još u ušima odzvanjale očeve riječi. Nešto se događalo, znala je to, iako nije znala što. Neka se smrtno ozbiljna igra odigravala i ona se pitala ne ovisi li njezina budućnost o is-hodu te igre.

Nesposobna više trpjeti buku i napetost, Jenny je odlučila potražiti mir svoje spavaonice kako bi mogla malo uživati u ono malo razloga za nadu. -Tata - brzo je rekla okrećući se ka ocu - molim vas dopuštenje da se sad povučem. Voljela bih potražiti malo mira u svojoj sobi.

- Naravno, draga moja - odmah je rekao. - U svom si kratkom životu imala premalo mira, ali upravo on ti je potreban, nije li?

Jenny je oklijevala djelić sekunde, osjetivši da njegove riječi imaju neko dvostruko značenje, ali budući da ga nije uspjela dokučiti, samo je kimnula glavom i ustala.

Čim se pomaknula, Royceova se glava okrenula prema njoj, iako bi se bila zaklela da on čitavu večer zapravo nije ni znao da je bila ondje. - Zar odlaziš? - upitao je, podižući drski pogled do njezinih dojki. Jenny se ukočila od neobjašnjivog bijesa u njegovim očima kad ih je najzad podigao do njezinih. - Da te otpratim do tvoje odaje?

Uz tjelesni napor, Jenny je primorala svoje tijelo da se pomakne i

205

GIGA

uspravila se, dajući si trenutačno zadovoljstvo da ona njega gleda svisoka. - Naravno da ne! - obrecnula se. - Teta će me otpratiti.

- Kakva grozna večer! - provalila je teta Elinor čim su stigle do Jennyne sobe. - Znaš, oni su te Englezi gledali tako da sam poželjela narediti im da odu iz dvorane i kunem ti se da sam to umalo učinila. Lord Hastings, Englez s omraženog Henryjevog dvora, čitavo je vrijeme nešto šaputao tipu sa svoje desne strane, i posve me ignorirao, što je od njega bilo više no nepristojno, iako ja nisam imala želje razgovarati s njim. I, draga, ne želim ti dodatno otežavati, ali nimalo mi se ne sviđa tvoj suprug.

Jenny, koja je zaboravila tetinu naviku da blebeće kao svra-ka, s ljubavlju se nasmiješila prijekornoj Škotkinji, ali misli su joj bile na nečem drugom: - Tata se za večerom činio u neobičnom raspoloženju.

- Oduvijek sam to mislila.

- Što si mislila?

- Da ima neobična raspoloženja.

Jenny je progutala histeričan, umoran smijeh i odustala od svakog daljnjeg pokušaja da razgovara o toj večeri. Ustala je i okrenula se kako bi joj teta pomogla otkopčati haljinu.

- Tvoj otac me kani poslati natrag u Glencarrin - rekla je teta Elinor.

Jenny je naglo okrenula glavu i zagledala se u tetu. - Zašto to kažeš?

- Zato što je on to rekao.

Posve zbunjena, Jenny se okrenula i čvrsto uhvatila tetu za ramena. - Teto Elinor, što je točno tata rekao?

- Danas kad sam stigla kasnije nego što se očekivalo - odgovorila je, spuštajući uska ramena - mislila sam da će biti jako ljut, što bi bilo strašno nepošteno, jer nisam ja kriva što je tako strašno padala kiša na zapadu. Znaš kako je u ovo doba godine...

- Teto Elinor - prekinula ju je Jenny sumornim, upozora-vajućim glasom. - Sto je tata rekao?

- Strašno mi je žao, dijete. Toliko sam dugo bila bez društva ljudi, i pohranjivala toliko mnogo razgovora jer nisam imala s kime govoriti, da sad kad imam, mislim, kad imam nekoga s kime mogu razgovarati,

206

GIGA

ne mogu prestati. Bila su dva goluba koji bi sletjeli na prozor moje spavaonice u Glencarinu i nas troje bismo razgovarali, iako naravno, golubovi imaju malo toga reći...

U ovo, najzloslutnije vrijeme u njezinom životu, Jennyna su se ramena zatresla od bespomoćnog smijeha, i ona je ovila ruke oko preplašene, sitne žene, dok joj je radost prštala iz grudi, a suze straha i umora punile oči.

- Siroto dijete - rekla je teta Elinor, tapšajući Jennifer po leđima. - Pod takvim si teretom, a ja mu samo pridodajem. Dakle - zastala je, razmišljajući - tvoj tata mi je večeras za večerom rekao da ne bih trebala planirati odlazak s tobom, ali da mogu ostati dok se ne udaš, ako želim. - Potišteno se srušila na krevet, a njezino vremešno, milo lice bilo je prepuno molbe. - Sve bih učinila da se ne vratim u Glencarin. Tamo je tako samotno.

Kimajući glavom, Jenny je položila ruku na snježnobijelu tetinu kosu i nježno je pomilovala po tjemenu, sjećajući se davnih godina kad je njezina teta s užurbanom učinkovitošću

upravljala vlastitim ogromnim kućanstvom. Bilo je strašno nepravedno da je prisilna samoća u kombinaciji s poznim godinama izazvala takvu promjenu u toj hrabroj ženi. - Sutra ću ga zamoliti da se predomisli - rekla je s umornom od-lučnošću. Osjećala se ispaćeno od dugog, napornog dana i iscrpljenost ju je počela preplavljivati u teškim, razornim valovima. - Kad shvati koliko te želim sa sobom - dodala je s uzdahom, najednom čeznući za utjehom svoje uske postelje - sigurno će popustiti.

ŠESNAESTO POGLAVLJE

Gotovo svaka stopa poda, od velike dvorane do kuhinja, bila je prekrivena usnulim uzvanicima i umornim slugama, koji su ležali na svemu što su imali, ili uspjeli pronaći kako bi ublažili tvrdi kamen.

207

GIGA

Zbor hrkanja neskladno je odjekivao dvorcem, sudarajući se i jenjavajući kao zbunjeni, olujni valovi.

Nenaviknuta na neobične zvuke koji su remetili tamnu noć bez mjesečine, Jenny se promeškoljila u snu, a zatim okrenula lice na jastuku i otvorila oči, preplašena u mjesečarsku budnost nekim nepoznatim zvukom ili kretanjem u sobi.

Srce joj je brže zalupalo od zbunjenosti i straha, trepnula je, nastojeći smiriti brze otkucaje i proviriti kroz tintoliku tamu svoje sobe. Na niskoj slamarici uz Jennyn uski krevet, njezina se teta okrenula na drugu stranu. Teta Elinor, s olakšanjem je shvatila Jenny; nedvojbeno su je pokreti tete Elinor probudili. Sirotica je često patila od ukočenosti u zglobovima zbog čega joj je spavanje na tvrdoj slamarici bilo ugodnije od meke postelje, a čak se i na njoj prevrtala tražeći ugodan položaj. Jennyn se puls vratio u normalu, prevrnula se na leda i zadrhtala od naglog zapuha hladnog zraka... Vrisak joj se oteo iz grudi u istom trenutku kad se krupni dlan spustio na njezina usta, prigušujući ga. Dok je Jenny paralizirana od straha zurila u tamno lice na samo nekoliko centimetara iznad svoga, Royce Westmoreland je šapnuo: - Vrisneš li, onesvijestit ću te udarcem. - Zastao je, čekajući da se Jennifer pribere. - Shvaćaš li me? - srdito je dodao.

Jenny je oklijevala, progutala slinu i najzad trzavo kimnula glavom.

- U tom slučaju... - započeo je, tek neznatno popuštajući stisak. Čim je to učinio, Jennifer je zarila zube u mesnati dio njegovoga dlana i bacila se nalijevo, nastojeći doći do prozora i viknuti stražarima u dvorištu dvorca. Zgrabio ju je prije nego što e podigla stopala s kreveta i bacio je na leđa, ranjenim dlanom tako čvrsto stisnuvši njezin nos i usta da nije mogla disati. - To je drugi put da si me raskrvarila - protisnuo je kroz zube, očiju usplamtjelih od bijesa. - I bit će posljednji.

On će me ugušiti, divlje je pomislila Jenny. Mahnito je odmahnula glavom, razrogačenih očiju, dahćući ne bi li uhvatila zraka.

- Tako je bolje - tiho se podsmjehnuo. - Za tebe je mudro da naučiš bojati me se. A sad me veoma pomno slušaj, grofice - nastavio je, ne obazirući se na njezino prestravljeno batrga-nje. - Ovako ili onako, spustit ću te kroz onaj ondje prozor. Prirediš li mi još ijednu poteškoću, bit ćeš u nesvijesti dok to budem činio, što uvelike

208

GIGA

smanjuje tvoje izglede da stigneš do zemlje živa, budući da se nećeš moći držati.

Popustio je stisak svoje ruke tek koliko je bilo dovoljno da ona udahne zrak u pluća, ali čak ni nakon što je nekoliko puta grčevito udahnula, Jenny nije mogla prestati drhtati. -Prozor? - promrmljala je o njegovu ruku na ustima. -Jesi li ti lud? Pa to je više od osamdeset stopa iznad jarka.

Ne obazirući se, ispalio je iz svog najubojitijeg oružja prijetnju koja je jamčila uništiti njezin otpor. - Arik drži tvoju sestru zarobljenom i neće je pustiti dok mu ja ne dam znak. Učiniš li išta kako bi me spriječila da mu dam znak, ne želim ni misliti što bi joj on mogao učiniti.

Ono malo borbenosti koja joj je preostala, sad je nestala. Kao da je iznova proživljavala neku noćnu moru i besmisleno je pokušavati pobjeći. Sutra bi ionako bila vjenčana za tog vraga, pa što onda znači jedna noć u onome što će neminovno biti godine bijede i zbunjenosti.

- Odmakni ruku - umorno je rekla. - Neću vrištati. Možeš mi vjerov...

Ta zadnja rečenica bila je pogreška; znala je čim su joj te riječi pobjegle s usana i vidjela je kako se njegovo lice napinje od bijesa i prezira. - Ustani! - obrecnuo se i potegnuo je s kreveta. Ispruživši ruke u tami, dograbio je baršunastu vjenčanu haljinu koja je ležala preko škrinje uz uznožje njezinog kreveta i bacio joj je u ruke. Čvrsto stisnuvši haljinu uz grudi, Jenny je nesigurno rekla: - Okreni se.

- Da ti donesem i bodež? - ledeno se podsmjehnuo i prije no što je ona uspjela išta odgovoriti, bijesno dodao: - Odjeni se!

Kad je navukla haljinu, papuče i tamnomodri ogrtač, on ju je privukao k sebi i prije no što je shvatila što kani učiniti, već joj je omatao crnu tkaninu oko usta, ušutkavajući je. Kad je završio, okrenuo ju je i gurnuo prema prozoru.

Jenny je užasnuto zurila u dugi glatki zid koji se ravno spuštao u duboki, mračni jarak. Kao da gleda vlastitu smrt. Divlje je odmahnula glavom, ali Royce ju je gurnuo, dohvatio debelo uže koje je prebacio preko izbojka prozora i čvrsto ga zavezao oko njezinog struka.

- Drži se za uže rukama - nemilosrdno je naredio dok je ovijao drugi kraj užeta oko svog zapešća - a stopalima se odguruj od zida. - Bez

209

GIGA

oklijevanja ju je odigao od poda i podigao na prozorsku dasku.

Opazivši njezinu užasnutost u razrogačenim očima dok se bezglavo hvatala za obje strane prozorskog okvira, Royce je kratko rekao: - Ne gledaj dolje. Uže je čvrsto, a ja sam spuštao i mnogo teže terete nego što si ti.

U grlu joj se oteo jecaj kad su je njegove ruke dograbile oko struka, nemilosrdno je tjerajući van. - Uhvati uže - naredio je i Jenny ga je poslušala u istom trenutku kad ju je odigao s prozorske daske i jedan trenutak prestravljenosti bez daha zadržao obješenu visoko iznad tamne vode u podnožju.

- Odgurni se stopalima od zida - strogo je naredio. Jennifer, koja je već bila s druge strane prozora i okretala se i trzala bespomoćno kao list na vjetru, mahnito je tapkala nogama tražeći zid i najzad se prestala okretati. Upirući nogama o grubi kamen, dok su joj samo glava i vrat virili iznad otvora prozora, zagledala se u njega, prestravljeno dahćući.

I u tom najnevjerojatnijem i najnepoželjnijem trenutku, dok je visjela osamdeset stopa iznad dubokog jarka i samo su je dvije snažne ruke i čvrsto uže držali da se ne strmoglavi u smrt, Jenny je bila dana rijetka prilika da vidi lice Crnog vuka u stanju posvemašnjeg šoka, kad je teta Elinor izronila pokraj Jennynog kreveta kao sablast u bijeloj spavaćici i zapovjednički upitala: - Sto misliš da radiš?

Royce je trznuo glavom prema njoj, njegovo lice bilo je kao maska gotovo komične nevjerice kad je shvatio krajnju bespomoćnost položaja u kojem se našao, jer nije mogao ni posegnuti za bodežom kako bi joj zaprijetio, ni pojuriti kroz sobu da je ušutka.

U bilo koje drugo doba, Jenny bi uživala vidjeti ga tako posve bespomoćnog, ali ne sad, ne dok on doslovce drži njezin život u svojim rukama. Zadnje što je od njega vidjela bio je njegov profil koji je netremice zurio u tetu Elinor, a zatim se uže počelo odmatati i s trzajima je spuštati niz beskrajan zid, dok se ona njihala i molila i pitala što se za ime Boga događa u njezinoj spavaonici i zašto se teta Elinor uopće pokazala, a kamoli baš u tom trenutku.

I Royce se pitao to isto dok je zurio kroz tamu u vremešnu ženu koja je, iz nekog svog nerazumljivog razloga, namjerno čekala nemogući

210

GIGA

trenutak da bi se pokazala. Pogledao je uže koje mu se urezivalo u zapešća, automatski iskušavajući njegovu napetost, a zatim je najzad odgovorio na njezino pitanje. - Otimam tvoju nećakinju.

- To sam i mislila.

Royce ju je pomno pogledao, nesiguran je li Jenniferina teta slaboumna ili izopačena. - Što kaniš glede toga učiniti?

- Mogla bih otvoriti vrata iza sebe i pozvati pomoć - odgovorila je - ali budući da držiš Brennu, vjerojatno to ne bih trebala učiniti.

- Ne - s oklijevanjem se suglasio Royce. - Vjerojatno ne bi. Jedan beskonačan trenutak njihovi pogledi su se prikovali,

a njih dvoje međusobno procjenjivali. Zatim je ona rekla: -Naravno, ti možda lažeš, ali ja to ne mogu znati.

- Možda - oprezno se suglasio Royce.

- A onda, možda i ne lažeš. Kako si se uspio popeti na zid?

- Kako misliš da jesam? - odgovorio je Royce, skrećući pogled na uže i oklijevajući ne bi li dobio na vremenu. Napetih ramena, donjim dijelom tijela oduprt o zid, polako je nastavio spuštati uže, iz ruke u ruku.

- Možda se neki tvoj čovjek popeo ovamo tijekom večere, hineći da želi ostaviti stvari u garderobi, budući da je u onoj ispred dvorane bila gužva. Zatim se uvukao ovamo, pričvrstio uže za onu škrinju ispod prozora i prebacio drugi kraj užeta kroz prozor.

Royce je potvrdio njezin posve točan zaključak laganim, posprdnim kimanjem glave. Njezine sljedeće riječi ponovno su ga trgnule ovaj put od straha. - Kad malo bolje razmislim, mislim da ipak ne držiš Brennu.

Royceu, koji je namjerno zavarao Jennifer da povjeruje u to, sad je hitno trebala šutnja ove starice. - Zašto misliš da je ne držim? - upitao je, kupujući dragocjeno vrijeme i nastavljajući spuštati uže.

- Kao prvo, moj je nećak postavio stražu u dvorani u podnožju stuba kad sam večeras odlazila na počinak, nedvojbeno kako bi spriječio upravo nešto ovakvoga. I zato bi se, kako bi zarobio Brennu, ti morao noćas već jednom popeti na ovaj zid, što bi bio veliki, ali nepotreban napor, jer ti je Brenna trebala samo kako bi bio siguran da će Jennifer

211

GIGA

u tišini poći s tobom.

Taj je sažetak bio tako jezgrovit i točan da se Royceovo mišljenje o staroj ženi popelo za još jednu stepenicu. - S druge, pak, strane - mirno je otezao, pomno je promatrajući i istodobno nastojeći procijeniti Jenniferinu udaljenost od jarka u podnožju dvorca - ne možeš biti sigurna da nisam veoma oprezan čovjek.

- To je posve istinito - suglasila se.

Royce je u sebi odahnuo od olakšanja koje se pretvorilo u zabrinutost kad je ona dodala: - Ali ne vjerujem da imaš Brennu. Stoga ću s tobom sklopiti pogodbu.

Skupio je obrve. - Kakvu pogodbu?

- Kao protuuslugu za to što neću pozvati stražare, ti ćeš me spustiti kroz taj prozor i povesti sa sobom.

Da ga je pozvala da joj se pridruži u krevetu, Royce ne bi bio zapanjeniji no što je bio. S naporom vraćajući prisebnost, procijenio je njezino mršavo, slabašno tijelo i opasnost koju bi predstavljalo nositi je sa sobom niz uže. - To ne dolazi u obzir - grubo je odgovorio.

- U tom slučaju - rekla je, okrećući se i pružajući ruku prema vratima - ne ostavljaš mi izbora, mladiću...

Potiskujući psovku od trenutačne bespomoćnosti, Royce je nastavio odmatati uže. - Zašto bi htjela poći s nama?

Njezin glas izgubio je svoju zapovjedničku samouvjerenost, a njezina ramena malo se spustila. - Zato što me nećak kani poslati natrag u osamu moje udovičke kuće, a ja doista ne mogu podnijeti pomisao na to. Međutim - dodala je s natruhom prepredenosti - i u tvojem bi najboljem interesu bilo povesti me sa sobom.

- Zašto?

- Zato što moja nećakinja, kao što dobro znaš, može biti neugodna - odgovorila je teta Elinor. - Međutim, učinit će kako joj ja kažem.

Blagi sjaj zanimanja pojavio se u Royceovim očima dok je razmišljao o dugom putovanju koje ih čeka i potrebi za brzinom. Jennifer koja »surađuje« mogla bi biti presudna za uspjeh ili neuspjeh njegovog plana. Međutim, dok je razmišljao o Jenniferinom buntovništvu, tvrdoglavosti i lukavosti, teško je mogao povjerovati da bi se

212

GIGA

crvenokosa đavolica ponizno pokorila teti. Još i sad osjećao je otisak njezinih zubiju na krvavom dlanu. - Iskreno, teško mi je to povjerovati.

Žena je podigla svoju sijedu glavu i pogledala ga dužinom nosa. - Mi smo takvi, Englezu. Zato je njezin otac poslao po mene i odlučio me poslati s njom kad sutra pođe s tobom.

Royce se ponovno pokolebao odlučujući bi li je trebalo povesti ili ostaviti jer će ih usporiti. I u trenutku kad je donio odluku, njezine su ga sljedeće riječi natjerale da se predomisli. - Ako me ostaviš - žalobno je rekla - nećak će me sigurno ubiti jer sam dopustila da odvedeš Jenny. Njegova mržnja prema tebi jača je od njegove ljubavi prema meni, čak i prema sirotoj Jennifer. Nikad neće povjerovati da si nas obje prevario. Mislit će da sam ti ja stavila uže na prozor.

Ispod glasa proklinjući sve Škotkinje, Royce je oklijevao, a zatim trznuo glavom nevoljko pristajući. - Odjeni se - za-škrgutao je kroz zube.

Dok joj se uže bolno urezivalo u rebra, a ruke i noge je bo-ljele od širokih razderotina na koži, na mjestima gdje je klizila o zid, Jenny je s mukom progutala slinu i pogledala dolje. U gustom mraku jarka, uspjela je razabrati obrise dvojice muškaraca koji su djelovali kao sablasti što stoje na površini vode. Odlučno potiskujući tu histeričnu ideju, zaškiljila je i ispod njih ugledala obrise ravne splavi. Nekoliko trenutaka kasnije, snažne, grube ruke zgrabile su je iz zraka, čvrsto je uhvativši oko struka i ravnodušno je okrznuvši po dojkama, a potom je Arik odvezao uže kojim je bila vezana i zatim je spustio na nesigurnu improviziranu splav.

Jenny je podigla ruke i počela odvezivati crnu tkaninu kojom je bila ušutkana, ali Arik ih je grubo spustio i zavezao joj ruke na leđima, a zatim je nimalo nježno gurnuo prema muškarcu koji je stajao na nemirnoj splavi koja se ljuljala i koji ju je uhvatio. Još uvijek drhteći od mučnine, Jenny se zatekla kako netremice promatra bezizražajno lice Stefana Westmorelanda, a onda se on okrenuo od nje i zagledao u tamu prozora visoko iznad njihovih glava.

Jenny je nesigurno sjela, zahvalna na ono malo sigurnosti koju je ta splav pružala u svijetu koji joj više nije imao nikakvog smisla.

213

GIGA

Nekoliko minuta kasnije, tišinu dvojice muškaraca razbio je tihi, preplašeni šapat Stefana Westmorelanda. - Koji je to vrag! - šapnuo je, u nevjerici zureći u zid dvorca niz koji se netom bila spustila Jennifer.

Naglo je podigla glavu, prateći smjer njihovih pogleda, napola se nadajući da će vidjeti kako se Royce Westmoreland bespomoćno strmoglavljuje u vodu. Ono što je vidjela bio je nepogrešivi oblik muškarca kojemu je preko ramena kao vreća žita bilo prebačeno nečije tijelo, zavezano uz njega oko struka.

Od šoka, Jenny se pridigla kad je shvatila da on nosi sirotu tetu Elinor, ali splav se nagnula i Arikova glava trznula prema njoj, a njegov je oštar pogled upozorio je da bude mirna. Bez daha, Jenny je čekala i gledala kako se glomazan lik bolno sporo spušta niz uže. Sve dok Arik i Stefan Westmoreland nisu podigli ruke i prihvatili svog prijatelja kako bi mu pomogli da se spusti na splav, Jenny nije normalno udahnula.

Royce se još uvijek oslobađao svoje »zarobljenice« kad se splav nečujno pokrenula prema suprotnoj obali. Jenny je istodobno zamijetila dvije stvari. Za razliku od nje, teti Elinor nisu bila začepljena usta kako ne bi vikala, a splav je krenula ka suprotnoj obali na konopima koje su potezali muškarci postavljeni u šumi na suprotnoj strani.

Dvije jarke munje proparale su nebo nepravilnim modrim svjetlom i Jenny se osvrnula preko ramena, moleći se da se stražar na zidu dvorca okrene u njihovom smjeru i ugleda splav osvijetljenu srditim nebom. Kad je malo bolje razmislila, umorno je zaključila da nema razloga moliti se da ih itko vidi, niti ima razloga da joj usta budu začepljena. Ovako ili onako, napustila bi Merrick s Royceom Westmorelandom. Draže joj je bilo otići ovako, zaključila je dok je njezin strah počeo jenjavati, nego kao njegova supruga.

214

GIGA

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Oluja koja je skupljala snagu dva dana, osvetoljubivo je zapuhala i učinila da nebo ostane gotovo crno puna dva sata nakon uobičajenog vremena za zoru. Kiša je bubnjala po njihovim glavama i bičevala im lica, povijajući čvrsta mlada drvca gotovo napola, ali skupina je tvrdoglavo išla dalje, ostajući u zaštiti šume kad god je to bilo moguće.

Pogrbljenih ramena, Royce je puštao da mu kiša udara o leđa, srdit što time ujedno osigurava sklonište od kiše iscrpljenoj ženi koja je bila odgovorna za sve ovo i koja je sad dremuckala uz njegova prsa.

Sa suncem koje su posve svladali tamni oblaci iznad njihovih glava, činilo se kao da jašu kroz beskonačnu zoru. Da nije bilo kiše, satima ranije već bi bili stigli do mjesta koje je tražio. Royce je lijeno potapšao Zeusovu sjajnu šiju, zadovoljan Thorovim sinom, koji je svoj dvostruki teret nosio s lakoćom bez imalo napora, jednako kao i njegov otac. Lagani pokret njegove ruke u rukavici kao da je probudio Jennifer iz sna i ona se prisnije priljubila uz toplinu Royceovog tijela. Nekoć, ne tako davno, taj isti lagani pokret u njemu bi probudio želju da je privine uz grudi, ali ne danas. Ne više. Kad mu bude potrebno njezino tijelo, uzet će ga, ali nikad više s brigom i nježnošću. Dopustit će si da osjeća požudu prema toj zaplotnjačkoj djevojčuri, ali ništa više od toga. Nikad. Njezina mladost, njezine ogromne modre oči, njezine dirljive laži jednom svi ga prevarile, ali više nikad neće.

Kao da je najednom shvatila gdje je i što radi, Jenny se promeškoljila u njegovom naručju i zatim otvorila oči, ogledavajući se oko sebe kao da pokušava shvatiti što se dogodilo. - Gdje smo? - Glas joj je bio ugodno promukao od sna kad je izgovorila prve riječi otkad ju je on spustio niz zid dvorca; Roycea je podsjetio kako je zvučala kad ju je probudio kako bi s njom ponovno vodio ljubav one beskonačne noći strasti koju su proveli zajedno u Hardinu.

Čeljust mu se stegnula i hladno je odbio to sjećanje. Pogledao je njezino lice koje je bilo okrenuto prema njemu i zamijetio zbunjenost koja je zamijenila dotadašnju oholost.

Kad on nije ništa odgovorio, ona je ustrajala s umornim uzdahom: - Kamo idemo?

215

GIGA

- Zapad, jugozapad - odgovorio je ništa joj ne pojašnjavajući.

- Bi li ti bilo tako strašno nezgodno da mi kažeš naše odredište?

- Da - protisnuo je kroz zube - bilo bi.

Zadnji umrtvljujući tragovi sna nestali su i Jenny se uspra-vila kad je postala svjesna punog značenja onoga što je on te noći učinio. Kiša ju je udarala po licu kad se odmaknula iz skloništa njegovog krupnog tijela, dok je pogledom prelijetala preko likova u ogrtačima, pogrbljenim na konjima, koji su se pokraj njih poput sjena kretali u šumi. Stefan Westmoreland jahao je s njihove lijeve, a Arik s desne strane. Teta Elinor bila je budna i uspravno sjedila u sedlu, promatrajući Jenny s ohrabrujućim osmijehom i izrazom lica koji je jasno davao do znanja da joj je drago što je ovdje, samo da nije u svojoj udovičkoj kući. Sinoć je na splavi uspjela došapnuti Jenny kako je prevarila vojvodu da je povede sa sobom, ali više od toga Jenny nije znala. Zapravo, povez oko usta nije joj skinut dok nije zaspala.

Gdje je Brenna? - prodahtala je, a um joj se naglo razbistrio. -Jesi li je oslobodio?

Sad, kad je Jenny najmanje očekivala konkretan odgovor, dobila ga je. Glasom koji je odisao sarkazmom, Royce Westmoreland je odgovorio:

- Nisam je ni zarobio.

- Gade! - bijesno je prosiktala Jennifer, a zatim zadahtala od iznenađenja i straha kad se njegova ruka ovila oko nje kao zmija koja napada, istiskujući joj dah dok ju je grubo vukao na svoje grudi. - Da mi se više nikad- rekao je, naglašavajući tu riječ strašnim glasom - nisi obratila tim tonom ili tom riječju!

Royce je htio još nešto reći, ali je ugledao dugu kamenu zgradu, koja se ugnijezdila uz obronak brda ispred njih. Okrenuo se Stefanu i podigao glas kako bi nadjačao kišu koja je polako slabila. - Čini mi se da je to naše mjesto. - Dok je govorio, zario je mamuze u pastuha koji je pojurio galopom proždirući tlo. Skupina od pedeset ljudi pojurila je za njim i trenutak kasnije svi su galopirali izlokanom cestom praćeni prosvjedima tete Elinor zbog drmusanja, koji su nadjačavali odjeke kopita.

Zaustavio se ispred zdanja koje je nedvojbeno bilo samostan i sjahao, ostavljajući Jenny na konju, da s ogorčenom znatiželjom zuri u

216

GIGA

njegova leđa i čezne saznati svoju sudbinu, nastojeći čuti što on govori Stefanu: - Arik će ostati ovdje s nama. Ostavi nam konja viška.

- A lady Elinor? Sto ako ne bude mogla podnijeti jahanje?

- Ne bude li mogla, morat ćeš pronaći neku kolibu i ostaviti je ondje.

- Royce - odgovorio je Stefan, zabrinuto se namrštivši -ne budi budalastiji nego što si već bio. Merrickovi ljudi mogli bi biti tik iza tebe.

- Većinu današnjeg dana izgubit će nastojeći uvjeriti Hastingsa i Dugala da nema nikakve veze s urotom, zatim će morati pogađati kojim smo smjerom krenuli svaki put kad nam izgubi trag. To bi ga trebalo koštati mnogo vremena. Ne bude li tako, naši ljudi znaju što im je činiti. Ti odjaši u Claymore i pobrini se da je spreman za mogući napad.

Nevoljko kimnuvši glavom, Stefan je okrenuo konja i odja-hao. - Urota? - vatreno je upitala Jennifer, strijeljajući pogledom svog otmičara koji je nije želio ni u što uputiti. - Kakva urota?

- Kakva si ti lukava mala lažljivica - obrecnuo se Royce, hvatajući je oko struka i potežući sa sedla. - Znaš kakva urota. Sudjelovala si u njoj. - Zgrabio ju je za ruku i potegnuo prema vratima samostana, ne obazirući se na težinu Jennynog posve promočenog ogrtača. - Iako - zajedljivo je dodao, grabeći dugim, bijesnim koracima - teško mi je zamisliti da bi se jedna žena tako vatrene ćudi kao što je tvoja doista opredijelila za život u samostanu, radije nego udala za nekog muškarca, bilo kojeg muškarca, uključujući i mene.

- Ne znam o čemu govoriš! - viknula je Jenny, pitajući se kakav bi se oblik novog užasa mogao skrivati u ovom mirnom samostanu, posebice takvom koji je izgledao prilično napušten.

- Govorim o nadstojnici samostana u Lundugganu, koja je tijekom naše sinoćnje gozbe stigla u dvorac u pratnji male »vojske« vlastitih ljudi i ti to prokleto dobro znaš - bijesno je odgovorio, podigavši šaku i zapovjednički zalupivši po teškim hrastovim vratima. - Usporila ih je kiša i zato se vaš pobožni otac Benedict morao pretvarati da je bolestan, kako bi odgodio obred.

Dok su joj se prsa ogorčeno nadimala, Jenny se obrušila na njega, a iz očiju su joj frcale iskre bijesa. - Kao prvo, ja nikad nisam čula ni za

217

GIGA

kakav Lunduggan ili bilo kakvu opatiju ondje. Kao drugo, kakve ima veze je li nadstojnica stigla? A sad - teatralno je nastavila - ti meni nešto reci. Bih li trebala shvatiti da si me izvukao iz kreveta, bacio niz zid dvorca, v ukao po Škotskoj kroz oluju i dovukao ovamo zato što nisi htio pričekati jedan dan duže da bi se vjenčao sa mnom?

Njegov drzak pogled tumarao je niz njezino nago, mokro poprsje i Jenny se u sebi lecnula opazivši u njemu gađenje.

- Laskaš si - zajedljivo je odgovorio. - Trebala je ni manje ni više nego prijetnja smrću, pridodana prijetnji siromaštva, kako bih uopće pristao oženiti se tobom.

Podigao je ruku i s nestrpljivom silinom ponovno zalupao po hrastovim vratima, koja su se naglo otvorila i otkrila pristojno lice jednog preplašenog svećenika. Na trenutak se ne obazirući na svećenika, Royce je prezirno pogledao svoju buduću suprugu. - Ovdje smo zato što su dva kralja odlučila da se moramo vjenčati u najvećoj žurbi, moja draga, i upravo to ćemo i učiniti. Ti nisi vrijedna rata. Ovdje smo i zato što mogućnost da će mi biti odrubljena glava vrijeđa moje osjećaje. Ali ponajviše, ovdje smo zato što smatram neodoljivo privlačnim osujetiti planove tvojega oca glede mene.

- Ti si lud! - otresla se, dahćući. - I ti si vrag!

- A ti si, moja draga, - nepomućeno je odgovorio Royce -gadura. - Na to se okrenuo užasnutom svećeniku i bez oklijevanja objavio: - Gospa i ja želimo biti vjenčani.

Izraz komične nevjerice razlio se licem pobožnog čovjeka u bijeloj halji i crnom ogrtaču oca Dominikanca. Odmaknuo se više od šoka nego učtivosti i dopustio im da uđu u tihi samostan. -Ja... mora da sam vas pogrešno čuo, gospodaru

- odgovorio je.

- Ne, niste me pogrešno čuli - rekao je Royce, ulazeći dugim koracima i vukući za sobom Jennifer čvrstim stiskom oko lakta. Zaustavio se i zastao kako bi pomno proučio prekrasne prozore od oslikanog stakla visoko iznad njih, a zatim spustio pogled na paraliziranog svećenika i nestrpljivo skupio obrve. - Onda? - strogo je upitao.

Oporavljajući se od ranijeg šoka, svećenik, koji je naizgled imao

218

GIGA

dvadeset i pet godina, obratio se Jennifer i mirno rekao:

- Ja sam otac Gregory, moje dijete. Bi li mi ti rekla o čemu je ovdje riječ? -Jenny, koja je automatski reagirala na svetost okruženja u kojemu se nalazila, spustila je glas do primjerenijeg šapta od Royceovog zapovjedničkog baritona, i nesigurno i s poštovanjem odgovorila: - Oče Gregory, morate mi pomoći. Ovaj me je muškarac oteo iz mog doma. Ja sam gospa Jennifer Merrick i moj otac je...

- Izdajnički, zaplotnjački gad - planuo je Royce, bolno zarivajući prste u Jenniferinu ruku, upozoravajući je da šuti, jer bi joj u protivnom mogao slomiti kost.

- Aha... shvaćam - odgovorio je otac Gregory sa zadivljujućom pribranošću. Podigao je obrve i s očekivanjem pogledao Roycea. - Sad kad smo otkrili identitet dame, i navodno mutne okolnosti ponašanja njezinog oca, bi li bilo odviše drsko upitati za vaš identitet, gospodaru? Ako je tako, vjerujem da bih se mogao odvažiti pogađati...

Na djelić sekunde, zabavljeno poštovanje zamijenilo je Royceov bijes dok je promatrao neustrašivog mladog svećenika, nad kojim se nadvijao, ali koji još nije pokazao da ga se imalo boji. - Ja sam... - započeo je, ali ga je prekinuo Jennyn bijesni glas. - On je Crni vuk! Pošast Škotske! Zvijer i luđak!

Otac Gregory razrogačio je oči na taj njezin ispad, ali izvana je ostao miran. Kimnuo je glavom i rekao: - Vojvoda od C'laymorea.

- Budući da smo se sad svi propisno upoznali - kratko je rekao Royce - reci potrebne riječi i da to obavimo.

S velikim dostojanstvom, otac Gregory je odgovorio: - U uobičajenim okolnostima trebalo bi zadovoljiti neke formalnosti. Međutim, prema onome što sam čuo u ovom samostanu i drugdje, Crkva i kralj James već su odobrili vaš brak. Sloga tu nema prepreka. -Jenny se snuždila, a zatim luđački ponadala kad se svećenik okrenuo prema njoj i rekao: -Svejedno, čini mi se, moje dijete, da nije tvoja želja udati se za ovog muškarca. Jesam li u pravu? Da! - viknula je Jennifer.

Oklijevajući tek načas kako bi prikupio hrabrost, mladi se svećenik polako okrenuo moćnom, neumoljivom muškarcu pokraj nje i rekao: - Gospodine Westmoreland... Vaša milosti. .. ne mogu obaviti vjenčanje bez pristanka... - Zbunjeno je prekinuo dok ga je vojvoda od

219

GIGA

Claymorea i nadalje promatrao podrugljivo šuteći, kao da mirno čeka da se otac Gregory sjeti nečega, nečega što mu neće ostaviti drugog izbora doli da učini kako mu je naloženo.

Lecnuvši se od očaja, svećenik je shvatio što je od samoga početka trebao uzeti u obzir i ponovno se obratio Jennifer. - Gospo Jennifer - nježno je rekao - ne želim vas ojaditi nečime što je zacijelo najponižavajuća okolnost, ali svima je poznato da ste bili... s ovim muškarcem nekoliko tjedana i da ste on... i vi...

- Ne mojom voljom - tiho je zavapila Jenny, ponovno preplavljena krivnjom i stidom.

- To znam - nježno ju je umirivao otac Gregory. - Ali prije nego što odbijem obaviti obred, moram vas pitati jeste li sigurni da niste začeli kao posljedica tog... vremena koje ste proveli kao njegova taokinja? Ako niste sigurni, tad mi morate dopustiti da obavim ovo vjenčanje za dobro mogućeg djeteta. To je neophodno.

Jenniferino lice postalo je grimizno od ovog krajnje ponižavajućeg razgovora, a njezin prezir prema Royceu Westmorelandu buknuo do neslućenih visina.

- Ne - promuklo je odgovorila. - Nema šanse.

- U tom slučaju - rekao je otac Gregory, hrabro se obraćajući vojvodi - morate shvatiti da ja ne mogu...

- Savršeno razumijem - odgovorio je Royce medenim, učtivim glasom, bolno stežući Jennynu ruku. - Ako nas ispričate, vratit ćemo se za otprilike pola sata i tad ćete moći obaviti obred.

Panika je eksplodirala u Jenny i ona se zagledala u njega, prikovana za pod. - Kamo me vodiš?

- U kolibu koju sam vidio iza samostana - odgovorio je s neumoljivom smirenošću.

- Zašto? - vrisnula je, glasno od straha, ponovno pokušavajući osloboditi ruku iz njegovog stiska.

- Zato da bi vjenčanje bilo neophodno.

Jenny nije nimalo sumnjala da bi je Royce Westmoreland mogao, i da bi je odvukao u kolibu, silom je uzeo i zatim dovukao natrag ovamo kako svećenik ne bi imao drugog izbora doli vjenčati ih. Nada u spas

220

GIGA

umrla je zajedno s njezinim otporom i ovjesila je ramena poražena i posramljena. - Mrzim te - rekla je s ubojitom mirnoćom.

- Savršen temelj za savršen brak - sarkastično je odgovorio Royce. Okrenuo se prema svećeniku i kratko zapovjedio: -Učinite to. Već smo ovdje izgubili i previše vremena.

Nekoliko minuta kasnije, vezana svetim brakom za cijelu vječnost, s mržnjom umjesto ljubavi ili privrženosti kao temeljem za brak, Jenny je odvučena iz samostana i prebačena na leđa Royceovog konja. Umjesto da zajaše dodatnog konja, Royce se okrenuo i brzo obratio Ariku, koji je kimnuo glavom. Jenny nije čula što je Royce naredio divu, ali vidjela je kako se on okreće i svrhovito ulazi u samostan.

- Što će on ondje? - viknula je Jenny, sjetivši se da je otac Gregory rekao da je danas u samostanu sam. - On ti ne može biti prijetnja. Sam je rekao da se u samostanu zaustavio na proputovanju.

- Začepi - obrecnuo se i uzjahao iza nje.

Sljedećih sat vremena prošlo je kao u magli, koju je naglašavalo samo udaranje konja o Jennynu stražnjicu dok su bezglavo galopirali blatnjavom cestom. Kad su se približili raskršću na cesti, Royce je najednom skrenuo konja u šumu i zatim ga zaustavio, kao da nešto čeka. Prošlo je nekoliko minuta i još nekoliko, dok je Jenny gledala niz cestu, pita-jući se što čekaju. A zatim je vidjela: vratolomnom brzinom piema njima je galopirao Arik, koji je u ispruženoj ruci držao uzde konja koji je trčao pokraj njega. A na leđima životinje poskakivao je kao da nikad ranije nije jahao, grčevito se držeći za sedlo kao da mu o tome ovisi goli život: otac Gregory.

Jenny je razjapila usta na taj prilično komičan prizor, nesposobna vjerovati vlastitim očima, dok se otac Gregory nije toliko približio da je mogla vidjeti ojađeni izraz na njegovom licu. Okrenula se ka svom suprugu, pršteći od bijesa i ogočenosti, i planula: - Ti... ti luđače! Ovaj put si ukrao svećenika! Doista si to učinio! Ukrao si svećenika iz svetog samostana!

Skrećući pogled sa jahača na nju, Royce ju je promatrao u mirnoj tišini i njegov je posvemašnji manjak zabrinutosti samo pojačao njezin bijes. - Objesit će te zbog ovoga!

- predskazala je Jenny s bijesnim veseljem. - Sam Papa će se pobrinuti

221

GIGA

za to! Odrubit će ti glavu, razapet će te i rašče-tvoriti, objesit će tvoju glavu na kolac i tvojom utrobom nahraniti...

- Molim te - oglasio se Royce sa preuveličanom grozom

- dobit ću od tebe noćne more.

Njegova sposobnost da se podruguje svojoj sudbini i ne obazire na svoj zločin bila je više no što je Jenny mogla podnijeti. Spustila je glas do prigušenog šapta i zagledala se preko ramena u njega kao da je on neko zanimljivo, neljudsko biće koje ona ne može razumjeti. - Zar ne postoji granica onome na što ćeš se odvažiti?

- Ne - odgovorio je. - Nikakva granica. - Trznuo je uzdama i okrenuo Zeusa na cestu, a zatim ga podbo baš u trenutku kad su se Arik i otac Gregory našli rame o rame uz njih. Otrgnuvši pogled od Royceovog kamenog lica, Jenny se čvrsto uhvatila za lepršavu Zeusovu grivu i suosjećajno pogledala sirotog oca Gregoryja, koji je poskakujući proga-lopirao pokraj njih, razrogačenih, prestravljenih očiju uprtili u nju u nijemoj molbi i užasnutoj bijedi.

Do večeri su jahali vratolomnom brzinom i povremeno se zaustavljali tek koliko je bilo dovoljno da se konji malo odmore i da ih napoje. Kad je Royce napokon pokazao Ariku da stane i kad su na malom proplanku duboko u zaštiti šume pronašli prikladno mjesto za noćenje, Jenny je bila posve mlitava od umora. Kiša je bila prestala ranije tog jutra i pojavilo se vodenasto sunce, koje je zatim osvetoljubivo zasjalo i podiglo paru u dolinama, deseterostruko pojačavajući Jennynu nelagodu u vlažnoj, teškoj baršunastoj haljini.

S umornom grimasom na licu, isklipsala je iz guštare u koju se zavukla kako bi se sklonila od muškaraca i posve-tila intimnim potrebama. Provlačeći prste kroz beznadež-

no raščupanu kosu, došla je do vatre i uputila ubojit pogled Royceu, koji je još uvijek izgledao odmoran i posve budan dok je klečao najednom koljenu i ubacivao cjepanice u vatru.

- Moram reći - obratila se njegovim širokim leđima - ako si ovakvim životom živio svih ovih proteklih godina, mnogo se toga može poželjeti. - Jenny nije očekivala odgovor, niti ga je dobila, i počela je shvaćati zašto je teti Elinor, koja je dvadeset godina bila lišena društva ljudi, to društvo toliko nedostajalo da je sad gorljivo čavrljala sa

222

GIGA

svakime koga je mogla pronaći da je sasluša, svojevoljno ili ne. Nakon čitave noći i dana Royceove šutnje, ona je očajnički željela iskaliti srdžbu na njemu.

Preumorna da bi stajala, Jenny je klonula na hrpu lišća nekoliko koraka od vatre, uživajući u prilici da sjedi na nečem mekanom, nečem što se nije trzalo i udaralo i drmalo joj zu-be, iako je lišće bilo vlažno. Privukla je koljena na prsa i ob-grlila ih rukama. - S druge strane - rekla je, nastavljajući svoj jednosmjerni razgovor s njegovim leđima - možda ti pro-nalaziš veliko zadovoljstvo u galopiranju šumom, povijanju grana stabala i bježanju da spasiš život. A kad ti to postane zamorno, uvijek se možeš malo razonoditi nekom opsadom

ili krvavom bitkom, ili otmicom bespomoćnih, nevinih ljudi. To je uistinu savršen život za muškarca kao ti!

Royce ju je pogledao preko ramena i vidio kako sjedi s bradom na koljenima, izazovno podigavši fine obrve, i nije mogao vjerovati njezinoj smionosti. Nakon svega čemu ju je izložio u proteklih dvadeset i četiri sata, Jennifer Merrick, ne, ispravio se, Jennifer Westmoreland, još uvijek je mogla mirno sjediti na hrpi lišća i podrugivati mu se.

Jenny bi rekla još toga, ali je upravo u tom trenutku siroti otac Gregory isteturao iz šume, ugledao je i posrćući joj prišao i oprezno se spustio na lišće pokraj nje. Kad je sjeo, pažljivo se prebacio s jednog kuka na drugi i lecnuo. - Ja...

- započeo je i ponovno se lecnuo - nisam baš mnogo jahao

- skrušeno je priznao.

Jenny je sinulo da ga zacijelo boli čitavo tijelo i uspjela mu se nasmiješiti s bespomoćnim suosjećanjem. Zatim joj je palo na pamet da je siroti svećenik zarobljenik muškarca kojeg bije glas neizrecive okrutnosti, i pokušala je ublažiti njegove neizbježne strahove najbolje što je mogla, s obzirom na neprijateljstvo koje je osjećala prema muškarcu koji ih je oboje zarobio. - Mislim da vas on neće ubiti ni mučiti - započela je i svećenik ju je iskosa pogledao.

- Onaj me je konj već izmučio do krajnjih granica - suho je izjavio, a zatim se pribrao. - Međutim, ne bih rekao da će me ubiti. To bi bilo suludo odvažno, a ja ne mislim da je tvoj suprug budala. Lakouman,

223

GIGA

da. Budalast, ne.

- Znači, niste zabrinuti za svoj život? - upitala je Jenny, proučavajući svećenika s novim poštovanjem i prisjećajući se svoje vlastite užasnutosti kad je prvi put ugledala Crnog vuka.

Otac Gregory odmahnuo je glavom. - Iz one tri riječi koje mi je onaj ondje plavokosi div dodijelio, shvaćam da me vode s tobom kako bih bio svjedokom u neizbježnoj istrazi glede toga jeste li vas dvoje pravovaljano i uistinu vjenčani. Vidiš -skrušeno je priznao - kao što sam vam objasnio u samostanu, ja sam ondje bio samo posjetitelj; sam nadstojnik samostana i

svi svećenici otišli su u obližnje selo pobrinuti se za siromašne duhom. Da sam otišao ujutro, kako sam kanio, ne bi bilo nikoga tko bi posvjedočio vašim zavjetima.

Kratki nalet gorućeg gnjeva probio je Jennyn umoran um. - Ako je on - bijesno je pogledala svog supruga koji je klečeći na jednom koljenu bacao još grana u vatru - htio svjedoke vjenčanja, trebao me je samo ostaviti na miru i pričekati današnji dan, kad bi nas otac Benedict vjenčao.

- Da, znam, i čini se čudnim da to nije učinio. U čitavoj Engleskoj i Škotskoj poznato je da je bio nevoljak, ne, silovito se suprotstavljao pomisli da se oženi tobom.

Jenny je od stida okrenula glavu, hineći zanimanje za vlažno lišće pokraj sebe i prateći prstom njegovu žilastu površinu. Pokraj nje, otac Gregory nježno je rekao: - Govorim ti bez uvijanja jer sam od našeg prvog susreta u samostanu osjetio da nisi malodušna i da bi radije znala istinu.

Jenny je progutala knedlu poniženja u grlu i kimnula glavom, šćućurivši se u sebi na spoznaju da svi od ikakvog značaja u njihove dvije države očito znaju da je ona neželjena mladenka. I još uz to, nije djevica. Osjećala se neopisivo nečistom i poniženom: poniženom i bačenom na koljena pred stanovništvom dvaju država. Bijesno je rekla: - Mislim da njegova djela u zadnja dva dana neće proći nekažnjeno. Zgrabio me je iz kreveta i izvukao kroz prozor pa niz uže. Sad je ugrabio i vas! Mislim da bi MacPherson i svi drugi k lanovi lako mogli prekinuti primirje i napasti ga! - rekla je s morbidnim

224

GIGA

zadovoljstvom.

- Oh, sumnjam da će biti mnogo u smislu službene od-mazde; priča se da mu je Henry zapovijedio da se hitno oženi tobom. Lord Westmoreland... ovaj... njegova milost, svakako je udovoljio toj zapovijedi, iako će James zacijelo malo prosvjedovati Henryju glede načina na koji je to učinio. Međutim, barem u teoriji, vojvoda je doslovce poslušao Henryja, pa će zato Henryja ovo možda samo zabaviti.

Jenny ga je pogledala bijesna i ponižena. - Zabaviti!

- Moguće je - rekao je otac Gregory. - Jer, jednako kao i Vuk, Henry je tehnički ispunio pogodbu koju je sklopio s Jamesom do zadnjega slova. Njegov podanik, vojvoda, oženio se tobom, i to hitno. I čineći to, očito je prodro u vaš dvorac, koji je nedvojbeno bio pod jakom stražom, i ugrabio te obitelji pod nosom. Da - nastavio je više samome sebi nego njoj, kao da nepristrano razmatra neko pitanje dogmatske teorije - shvaćam zašto bi Englezima sve ovo moglo biti veoma zabavno.

Žuč je nagrnula u Jennyno grlo i gotovo je ugušila kad se sjetila svega što se sinoć dogodilo u dvorani i shvatila da je svećenik u pravu. Omraženi Englezi međusobno su se kladili, kladili su se u dvorani u Merricku, da će je suprug brzo prisiliti na pokornost, dok njezini rođaci nisu mogli učiniti ništa osim gledati je: gledati je svojim ponosnim, ukočenim licima, dok su podnosili njezin stid kao svoj vlastiti. Ali nadali su se, ovisili o njoj, da iskupi i sebe i njih nikad ne popuštajući.

- Iako - nastavio je otac Gregory više za sebe nego njoj -ne mogu zamisliti zašto bi se izložio takvoj opasnosti i nevolji.

- Bulazni o nekoj zavjeri - prigušenim šaptom odgovorila je Jenny. - Kako vi znate toliko mnogo o nama - o svemu što se događa?

- Vijesti o čuvenim ljudima često lete od jednog dvorca do drugog iznenađujućom brzinom. Kao svećenika Svetog Dominika, dužnost mi je i povlastica kretati se među ljudima našeg Gospodina pješice - ironično je naglasio. - Vrijeme provodim među siromašnima, a siromašni žive u selima. A gdje su sela, tu su i dvorci; vijesti se cijede iz salona feudalca do kolibe kmeta, posebice kad se te vijesti tiču

225

GIGA

čovjeka koji je legenda, kao Vuk.

- Znači, moja je sramota svima poznata - prigušeno je rekla Jenny.

- Nije tajna - priznao je svećenik. - Ali, prema mome mišljenju, to nije tvoja sramota. Ne smiješ se kriviti što si... - Otac Gregory opazio je njezin tugaljiv izraz lica i odmah ga je obuzelo kajanje. - Drago moje dijete, molim te da mi oprostiš. Umjesto da s tobom razgovaram o oprostu i miru, ja raspravljam o stidu i izazivam ogorčenost.

- Nemate se zbog čega ispričavati - drhtavim je glasom odgovorila Jenny. - Na kraju krajeva, i vas je zarobio onaj... ono čudovište... silom vas odvukao iz samostana, jednako kao što je mene odvukao iz postelje i...

- Dobro, dobro - tješio ju je, osjećajući da se koleba između histerije i umora. - Ne bih rekao da me je zarobio. Ne baš. Niti me je odvukao iz samostana. Prije će biti da me je najveći čovjek kojeg sam ikad u životu vidio pozvao da pođem s vama, a on slučajno za pojasom nosi ratnu sjekiru s drškom veličine debla. Pa kad je on ljubazno zagrmio: Dođi, nitko ti neće nauditi, bez oklijevanja sam prihvatio njegov poziv.

- Mrzim i njega! - tiho je zavapila Jenny, gledajući kako Arik izlazi iz šume s dva debela zeca kojima je zamahom svoje sjekire odrubio glave.

- Doista? - Otac Gregory djelovao je smeten i opčaran. -Teško je mrziti čovjeka koji ne govori. Je li uvijek tako škrt na riječima?

- Da! - osvetoljubivo je rekla Jenny - Dovoljno je samo da te... - suze koje je s naporom susprezala sputale su joj glas -da te pogleda onim svojim ledenim plavim cima i jednostav-no znaš što želi da učiniš, i ti... ti to učiniš... jer je i on... čudovište. - Otac Gregory zagrlio ju je oko ramena i Jenny, koja je bila više naviknuta na neprijateljstvo nego na suosjećanje, posebice odnedavna, zarila je lice u njegov rukav. - Mrzim ga! - slomljeno je zavapila, ne primjećujući stisak upozorenja oca Gregoryja na svojoj ruci. - Mrzim ga, mrzim ga!

Boreći se za nadzor nad svojim osjećajima, odmaknula se od njega. Kad je to učinila, pogled joj se prikovao za par crnih čizama čvrsto uprtih o tlo ispred nje i pratila je te čizme čitavom dužinom Royceovih mišićavih nogu i čarapa, preko uskih bokova i širokih prsa, dok najzad

226

GIGA

nije susrela njegov pogled. - Mrzim te - rekla mu je ravno u lice.

Royce ju je promatrao ravnodušno šuteći, a zatim prebacio preziran pogled na svećenika. Sarkastično je upitao: - Brineš za svoje stado, Oče? Propovijedaš ljubav i oprost?

Na Jennyno čuđenje, otac Gregory nije se uvrijedio na ovu zajedljivu kritiku, nego je djelovao posramljen. - Uvelike se bojim - skrušeno je priznao dok se nespretno i nesigurno uspravljao na noge - da u tome možda nisam nimalo bolji nego u jahanju. Gospa Jennifer jedna je od prvih u mom »stadu«. Tek se kratko vrijeme bavim Božjim poslom.

- Nisi baš naročito dobar u njemu - glatko je izjavio Royce. - Nije li tvoj cilj utješiti, a ne raspaliti? Ili ti je cilj napuniti kesu i udebljati se od milosrđa dobrog gospodara? Ako je ovo drugo, bilo bi mudro da svjetuješ mojoj supruzi da mi pokuša udovoljiti, umjesto da je ohrabruješ da mi govori o svojoj mržnji.

U tom trenutku, Jenny bi dala vlasiti život da je umjesto oca Gregoryja ondje stajao otac Benedict, jer ona bi uživala promatrati kako Royce Westmoreland dobiva gromovitu tiradu kojom bi se otac Benedict obrušio na drskog vojvodu.

Međutim, u tom je smislu ponovno pogrešno procijenila mladog svećenika. Iako se nije pobunio protiv verbalnog napada Crnoga vuka, nije ni ustuknuo niti se povukao pred zastrašujućim protivnikom. - Rekao bih da vi baš ne cijenite nas koji nosimo ove halje.

- Nimalo vas ne cijenim - bez uvijanja je odgovorio Royce.

Jenny je u mislima čeznutljivo zamišljala oca Benedicta na ovom proplanku, očiju izbečenih od bijesa dok se primiče Royceu Westmorelandu kao anđeo smrti. Ali, nažalost, otac Gregory izgledao je samo zainteresiran i pomalo zbunjen. -Shvaćam - pristojno je rekao. - Smijem li pitati zašto?

Royce Westmoreland ga je promatrao sa zajedljivim prezirom. - Prezirem licemjerje, posebice kad je premazano sve-tošću.

- Smijem li upitati neki određeni primjer?

- Debeli svećenici - odgovorio je Royce - s debelim novčarkama, koji izgladnjelim seljacima propovijedaju o opasnostima proždrljivosti i vrijednostima siromaštva. - Okrenuvši se na peti, vratio se natrag do

227

GIGA

vatre na kojoj je Arik pekao zečeve na improviziranom ražnju.

- Blagi Bože! - šapnula je Jenny minutu kasnije, ne shvaćajući da se počela bojati za besmrtnu dušu onog istog muškarca kojem je netom ranije zaželjela propast. - On mora da ie krivovjerac!

Otac Gregory uputio joj je čudan, zamišljen pogled. - Ako jest, častan je krivovjerac. - Okrenuo se i zagledao u Crnog vuka, koji je čučao uz vatru pokraj diva koji ga je čuvao. Onim istim rastresenim, gotovo zabavljenim glasom, tiho je rekao: - Veoma častan, rekao bih.

228

GIGA

OSAMNAESTO POGLAVLJE

Čitav naredni dan, Jenny je podnosila kamenu šutnju svog supruga, dok su joj se u mislima kovitlala pitanja na koja je samo on mogao odgovoriti, dok od pukog očaja nije puknula tik prije podneva i sama upitala: - Koliko će trajti ovo beskonačno putovanje do Claymorea, pod uvjetom da je to naše odredište?

- Otprilike tri dana, ovisno o tome koliko su blatnjave ceste.

Deset riječi. To je sve što je rekao! Nikakvo čudo da se Arik i on tako dobro slažu, bijesno je pomislila Jenny zaklinjući se kako mu neće pružiti zadovoljstvo da mu se ponovno obrati. Umjesto toga, usredotočila se na Brennu, pitajući se kako je njoj u Merricku.

Dva dana kasnije, Jennifer se ponovno slomila. Znala je da se približavaju Claymoreu i njezini strahovi od onoga što je ondje očekuje sa svakom su se minutom sve više povećavali. Konji su išli uporedo, laganim kasom niz seosku cestu, slijedeći Arika koji je jahao ispred njih. Pomislila je da bi mogla razgovarati s ocem Gregoryjem, ali glava mu je bila blago pognuta, nagovještavajući da se možda moli, kako je provodio većinu putovanja. Očajnički želeći razgovarati o bilo čemu, samo kako bi odvratila misli od sudbine koja ju čeka, pogledala je preko ramena muškarca iza svojih leđa. -Sto se dogodilo tvojim ljudima - onima koji su bili s nama dok nismo stigli do samostana? - upitala je.

Čekala je neki odgovor, ali on je ostao ravnodušno šutljiv. Natjerana preko granice razuma i opreza njegovim okrutnim odbijanjem da makar razgovara s njom, Jenny mu je uputila

buntovan pogled. - Je li to pitanje bilo preteško za vas, milosti?

Njezin podrugljiv ton probo je hladan zid suzdržanosti koji je Royce brižno podigao oko sebe kako bi se obranio od neizbježnih posljedica prisnog doticaja s njezinim tijelom u ova tri beskonačna dana. Iskosa je pogledavši ispod teških vjeđa, shvatio je da je ludost započinjati bilo kakav razgovor s njom i odustao od toga.

Kad ga nije mogla ni razbjesniti da bi razgovarao s njom, Jenny je najednom uvidjela iznimnu šansu da uživa na njegov račun. S djetinjim je oduševljenjem i dobro prikrivenim neprijateljstvom spremno započela posprdan razgovor bez njegovog sudjelovanja. - Da,

229

GIGA

vidim da vas je pitanje o vašim vojnicima zbunilo, Vaša milosti - započela je. - U redu, dopustite mi da pronađem način da ga pojednostavim.

Royce je shvatio da ga ona namjerno zadirkuje, ali njegova trenutačna razdraženost ubrzo je ustupila mjesto nevoljkoj zabavljenosti, dok je ona nastavljala svoj dražesni, bezbrižni, jednosmjerni razgovor s njim. - Očito mi je - zamijetila je, uputivši mu pogled lažnog suosjećanja ispod dugih, valovitih trepavica - da kad te pitam za tvoje vojnike, ne zuriš u mene tako tupo zato što ti manjka inteligencije, nego zato što te izdaje pamćenje! Avaj - uzdahnula je, djelujući pokunjeno zbog njega - bojim se da tvoje pozne godine već uzimaju danak tvom umu. Ali ne boj se - vedro mu je rekla i uputila pogled ohrabrenja preko ramena -ja ću se truditi da moja pitanja budu veoma, veoma jednostavna i pokušat ću ti pomoći da se sjetiš gdje si ostavio ljude koji su ti se zagubili. Dakle, kad smo stigli do samostana... Sjećaš se samostana, zar ne? - zadirkivala je, gledajući ga. - Samostan? Znaš, ona velika kamena zgrada u kojoj smo upoznali oca Gregoryja?

- ponovno je zadirkivala.

Royce nije odgovorio; pogledao je Arika koji je zurio ravno ispred sebe, neosjetljiv na sve, i zatim svećenika, čija su se ramena počela sumnjivo tresti kad je Jenny s tužnom ozbiljnošću nastavila: - Siroti, siroti čovječe... zaboravio si tko je otac Gregory, nisi li? - Podigla je ruku i vedro pogledala preko ramena Roycea, upirući dugim, tananim prstom u svećenika. - Eno ga! - gorljivo je izjavila. - Onaj tamo čovjek je otac Gregory! Vidiš li ga? Naravno da ga vidiš! - odgovorila je, namjerno se ponašajući prema njemu kao prema zaostalom djetetu. - A sad se jako pomno usredotoči, jer sljedeće pitanje je teže: sjećaš li se muškaraca koji su bili s tobom kad smo došli u samostan u kojemu je bio otac Gregory? - Uslužno je dodala: - Bilo ih je četrdesetak. Četrdesetak- naglasila je krajnje ljubazno i na Royceovu nevjericu, doista je podigla sitni dlan ispred njegovih očiju, raširila pet prstiju i pristojno objasnila: - Četrdeset je ovoliko...

Royce je otrgnuo pogled s njezine ruke, susprežući smijeh.

- I još ovoliko - odvažno je nastavila, podižući i drugi dlan. -I još ovoliko - ponovila je još tri puta, svaki put pokazujući deset prstiju. A sad - pobjedonosno je završila - možeš li se sjetiti gdje si ih ostavio?

230

GIGA

Tišina.

- Ili kamo si ih poslao? Tišina.

- Moj Bože, pa tebi je gore nego što sam mislila - uzdahnula je. - Posve si ih izgubio, nisi li? No dobro - rekla je, okrećući se od njega frustrirana njegovom upornom šutnjom, jer je njezino kratkotrajno uživanje u podrugivanju poništio izljev bijesa. - Nemoj previše brinuti! Sigurna sam da ćeš pronaći druge ljude koji će ti pomoći krasti nedužne ljude iz opatija i ubijati djecu i...

Royceova ruka naglo se stegnula oko nje, potegnula je o svoja prsa i od njegovog toplog daha u njezinom uhu, Jennifer su kralježnicom prostrujali neželjeni srsi kad je pognuo glavu i tiho rekao: - Jennifer, svojim blesavim blebetanjem samo iskušavaš moje strpljenje, ali svojim podrugivanjem iskušavaš moju ćud, a to je pogreška. - Konj ispod njih odmah je odgovorio na smanjeni pritisak koljena svog gospodara i usporio korak, puštajući da drugi konji odmaknu naprijed.

Ali Jenny to nije zamijetila; grozničavo joj je laknulo kad je čula zvuk drugog ljudskog glasa, ali bila je toliko bijesna što joj ga je tako dugo uskraćivao, da je jedva mogla suzdržati gnjev. - Blagi Bože, Vaša milosti, nisam smjela poželjeti razljutiti vas! - rekla je smjerno preuveličavajući svoju zabrinutost. - Da to učinim, mogla bih iskusiti strašnu osvetu vaše ruke. Da razmislim... kakve biste mi strašne stvari mogli učiniti? Znam! Mogli biste me osramotiti. Ne - nastavila je kao da nepristrano razmišlja o tom pitanju - to ne biste mogli, jer ste me bespovratno osramotili kad ste me primorali da ostanem s vama u Hardinu bez svoje sestre. Znam! - nadahnuto je uzviknula. - Mogli biste me primorati da legnem s vama! A zatim biste mogli urediti da svi u našim dvjema državama znaju da sam dijelila s vama postelju! Ali ne, to ste već učinili...

Svaka zajedljiva riječ koju je izgovorila bolno se zabijala u Royceovu savjest i činila da se osjeća kao divljak kojim su ga često nazivali, no ona je i nadalje tukla po njemu svojim riječima:

- Napokon sam se sjetila! Budući da ste mi sve to već uči-nili, preostala vam je još samo jedna stvar.

Nesposoban zaustaviti se, Royce je upitao s hinjenom bez-brižnošću: - A to je?

231

GIGA

- Mogli biste me oženiti! - uzviknula je hineći pobjedo-nosno oduševljenje, ali ono što je započelo kao podrugivanje njemu, sad se Jenny učinilo okrutnom šalom na njezin račun i njezin je glas zadrhtao ogorčeno i bolno, usprkos hrabrom nastojanju da govori onako vedro i s mnogo satire kao ranije. - Mogli biste se oženiti mnome i time me odvesti iz mog doma i moje domovine i primorati me na život javnog poniženja i poruge u vašim rukama. Da, to je to! To je upravo ono što zaslužujem, nije li, moj gospodaru, jer sam počinila neizreciv zločin kad sam se uspela na brežuljak u blizini opatije i stala na put vašem lupežu od brata! - S lažnim je prezirom dodala: - S obzirom na neizmjernost mojega zločina... preljubazno bi bilo razapeti me i raščetvoriti! To bi prerano okončalo moj stid i jad. To bi...

Zadahtala je kad je Royceova ruka naglo kliznula s njezinog struka i nježno obavila njezinu dojku milujući je, što je nju toliko šokiralo da je ostala bez riječi. I prije no što se uspjela oporaviti, priljubio je obraz uz njezinu sljepoočicu i progovorio joj u uho neobično nježnim, promuklim šaptom: - Prestani, Jennifer. Sad je dosta. - Drugom ju je rukom obgrlio oko struka i privukao na svoja prsa. Pritiješnjena uz njegovo tijelo, dok joj je njegova ruka milovala dojku, okružena njegovom srčanom snagom, Jenny se bespomoćno predala neučekivanoj utjesi koju joj je nudio sad kad je bila suočena s užasima nepoznate, neizvjesne budućnosti.

Umrtvljeno se opustila uz njegovo tijelo i čim je to učinila, njegova se ruka čvršće obavila oko nje i privukla je još bliže, dok je ruka koja joj je ranije milovala dojku kliznula i nježno obuhvatila drugu. Njegov neobrijani obraz nježno se trljao o njezinu sljepoočicu dok je okretao glavu i toplim usnama dodirivao njezin obraz, lagano, beskonačno klizeći rukom niz njezine dojke i struk, mazeći je i umirujući, čvrsto je držeći pripijenu između njegovih mišićavih bedara. Suočena s budućnošću koja nije nudila ništa osim jada i strave, Jenny je zatvorila oči, nastojeći se obraniti od svojih strahova i prepustila se prolaznoj milini tog trenutka, uzbudljivom osjećaju ponovne sigurnosti, okruženosti njegovim tijelom, zaštiće-nosti njegovom snagom.

Govoreći samome sebi da ne čini ništa drugo doli tješi jednu preplašenu djevojčicu i skreće joj misli s njezinih nevolja, Royce je odmaknuo tešku kosu s njezinog tjemena i poljubio je, a zatim lagano kliznuo usnama do uske i okusio je, prije nego što je okrznuo usnama

232

GIGA

svilenkastu kožu njezinog obraza. Ne shvaćajući što čini, prešao je rukom preko njezine dojke, do tople kože iznad otvora haljine, a zatim zaronio i obujmio dražesnu dojku ispod tkanine. I tu je pogriješio: da li iz prosvjeda ili iz iznenađenja, Jennifer se promeškoljla uz njega i pritisak njezine stražnjice o njegovo međunožje zapalio je upravo onu želju koju je s naporom obuzdavao tri duga dana... tri beskonačna dana s njezinim bokovima između svojih bedara i njezinim dojkama primamljivo izloženim pogledu, nadohvat njegove ruke. Sad su ta tri dana potisnute želje buknula i planula njegovim žilama kao šumski požar, Umalo mu smutivši razum.

Snagom volje koja je bila gotovo bolna, Royce je odma-knuo ruku i podigao usne s njezinog obraza. Ali čim je to učinio, njegova ruka, koja kao da je imala vlastitu volju, podigla se do njezinog lica. Uhvatio je njezinu bradu palcem i kažiprstom, okrenuo joj lice i podigao ga ka svojemu, pro-matrujući najmodrije oči na svijetu - oči djeteta pune zbu-njenosti i čuđenja, dok se srž njezinih riječi uporno vrtjela njegovim mozgom i probadala savjest koja više nije mogla šutjeti. Šetnjom uz brdo stala sam na put tvom lupežu od bra-ta... i za taj zločin zaslužujem sudbinu koja me je zadesila... O sramotio si me. Prisilio si me da legnem s tobom, a zatim si me ponizio u očima obje države. Ali ja zaslužujem biti razapeta i raščetvorena. Zašto? Zato što sam se našla na putu tvom lupežu od brata... Sve zbog toga... samo toga.

Ne razmišljajući što čini, Royce je nježno položio prste na njezin glatki obraz, znajući da će je poljubiti, nesiguran ima li ikakvog prava grditi je. Sve to samo zato što sam se našla na putu tvom lupežu od brata...

Jedna je tusta prepelica istrčala iz šume i projurila cestom ispred konja. Uz cestu, grmlje se razdvojilo i iz njega je pro-virilo okruglo, pjegavo lice jednog dječaka, koji je očima pomno pretraživao šipražje sa svoje desne strane, ne bi li ugledao prepelicu koju je nezakonito lovio u Claymoreovoj šumi. Zbunjen, vratio je pogled istim putem, sad se polako okrećući nalijevo... niz cestu... ravno ispred sebe... zatim nekoliko stopa dalje. Njegove smeđe oči preplašeno su se prikovale uz snažne noge velikog crnog ratnog konja tik s njegove lijeve strane. Srce mu je zalupalo od straha jer je uhvaćen u krađi divljači. Tom Thornton nevoljko je podigao pogled uz noge pastuha, preko njegovih

233

GIGA

širokih, satenastih prsa, usrdno se moleći da kad pogleda lice jahača, neće ugledati hladne oči upravitelja dvorca, ali ne: ovaj je jahač imao zlatne mamuze, koje su označavale njegov viteški položaj. S olakšanjem, Tom je također zamijetio da je muškarčeva noga veoma duga i mišićava, a ne debela kao noga upravitelja. Tom je uzdahnuo od olakšanja, podigao pogled i umalo vrisnuo od strave kad su mu se oči prikovale na štit obješen uz vitezovu nogu, štit oslikan omraženim simbolom iskeženog crnog vuka ogoljenih bijelih očnjaka.

Tom se okrenuo kako bi pobjegao, zakoračio, zaustavio se i oprezno ponovno okrenuo. Pričalo se da vitezovi Crnoga vuka dolaze u Claymore i da će sam Vuk stanovati u velikom dvorcu, najednom se sjetio. A ako je tako, vitez na konju mogao bi biti... mogao bi doista biti...

Dok su mu se ruke tresle od straha i uzbuđenja, Tom je posegnuo za grmljem i oklijevao, nastojeći se sjetiti svakog opisa Vuka koji je čuo. Govorilo se da jaše ogromnog pastuha crnog kao grijeh, i da je toliko visok da ljudi moraju zabaciti glavu da bi mu vidjeli lice. Ratni konj na cesti definitivno je bio crn, a muškarac koji ga je jahao imao je duge, snažne no-ge veoma visokog čovjeka. Također se pričalo, uzbuđeno se sjetio Tom, da na licu, uz usta, Vuk ima brazgotinu u obliku slova C: od vuka kojega je ubio golim rukama kad je bio dje-čarac od samo osam godina i zvijer ga napala.

Uzbuđen od pomisli na zavist koju će izazvati ako je prvi koji je uistinu vidio Vuka, Tom je razdvojio lišće, provirio i zagledao se ravno u tamno muškarčevo lice. Ondje, ispod kratke brade, uz kut usana - imao je ožiljak! U obliku slova C! Srce mu je divljački zabubnjalo dok je netremice promatrao ožiljak, a zatim se sjetio još nečeg i otrgnuo pogled s Vukovog lica. Znatiželjno pogledavajući niz cestu, s očekivanjem je tražio svjetlokosog diva po imenu Arik, diva za kojega se pričalo da danonoćno čuva svog gospodara i nosi sjekiru drške debele kao deblo stabla.

Nigdje ne videći tog diva, Tom je brzo vratio pogled na Vuka, kako bi malo bolje proučio tog čuvenog muškarca, i ovaj put je ispred sebe vidio cijelu sliku, sliku od koje je razjapio usta od čuđenja i nevjerice: Crni vuk, najsilovitiji ratnik u čitavoj Engleskoj, na svijetu, sjedio je na svom moćnom ratnom konju s djevojkom u naručju i držao je

234

GIGA

nježno kao malu bebu!

Izgubljen u vlastitim razmišljanjima, Royce nije obraćao pozornost na tihe zvukove pokraj sebe kad su grane jednog grma zapucketale i nešto otrčalo u smjeru sela. Promatrao je tvrdoglavu, buntovnu ženu-dijete, koja je sad bila njegova supruga. Bila je ona i drugo, na primjer nepoštena i spletka-rošica, ali on u tom trenutku o tome nije želio misliti. Ne kad su mu misli bile ugodnije zaokupljene poljupcem koji će joj dati. Oči su joj bile gotovo zatvorene, duge povinute trepavice kao crvenkastosmeđe lepeze bacale sjenu na svijetle obraze. Pogled mu se spustio do njenih usana, mekih i ružičastih, usana koje su pozivale muškarca da ih poljubi. Raskošnih, zamamnih usana.

Omamijena i opuštena uz njegove grudi, Jenny jedva da je osjetila da se njegova ruka jače stisnula oko njezine brade. - Jennifer...

Otvorila je oči zbog neobičo promuklog tona u njegovom glasu i našla se suočena s tinjajućim sivim očima, njegovim fino isklesanim usnama tik iznad njezinih. Tad joj je sinulo što je dopustila da se dogodi i što će se dogoditi ako to ne zaustavi. Odmahnula je glavom, nastojeći zariti lakat u njegova rebra i odgurnuti se, ali njegova ju je ruka čvrsto držala. - Ne! - vrisnulaje.

Njegove hipnotičke sive oči zarobile su njezin pogled, dok je usnama oblikovao nepobitnu zapovijed: - Da.

U grlu joj je zapeo jecaj bijesnog prosvjeda, ugušen strastvenim, posjedničkim poljupcem koji kao da je trajao vječno i postajao sve uporniji što je više ona odolijevala. Njegove razdvojene usnice zahtijevale su da i ona razdvoji svoje, i čim je to učinila, njegov je jezik kliznuo između njih i poljubac je postao nježniji. Ljubio ju je dugo i čeznutljivo, primoravajući je da se sjeti što se dogodilo između njih u Hardinu, i Jennyn je izdajnički um upravo to i učinio. Zastenjavši u sebi, predala se, prepustila i uzvratila mu poljubac, govoreći samoj sebi da jedan poljubac malo znači, ali kad je završio, sva je treperila.

Podižući glavu, Royce se zagledao u njezine snene modre oči i Jenny je na njegovome licu opazila izraz čistog zadovoljstva, pomiješan sa zbunjenošću. - Zašto se, kad ti popustiš, ja osjećam kao onaj tko je svladan?

235

GIGA

Jenny se lecnula i okrenula mu leđa, ukočenih vitkih ramena. - Popustila sam tek u neznatnom okršaju, Vaša milosti; rat tek treba vojevati.

Cesta do Claymorea zavijala je u širokom luku oko šume, mnogo dužim putem do odredišta, ali takvim kojim se nisu morali probijati kroz gustu šumu. Da je bio sam, Royce bi pošao kraćim putem, jer sad kad su bili tako blizu, jedva je čekao da vidi svoj dvorac. Najednom je poželio da Jennifer podijeli s njime to uzbuđenje. Ne znajući što bi joj rekao kako bi smanjio razdor između njih, Royce je odgovorio na pita-nje koje mu je ranije bila postavila, gdje su vojnici koji su bili s njima kod samostana. S osmijehom u glasu, rekao je: - U slučaju da te to još uvijek zanima, ona pedesetorica vojnika koji su bili s nama kod samostana otišla su u skupinama od petorice. Svaka skupina krenula je malo drugačijim putem, tako da se progonitelji iz Merricka moraju razdvojiti u manje skupine kako bi pošli za njima. - Zadirkujući je dodao: - Bi li voljela znati ostalo što su učinili?

Jenny je prezirno zabacila svoju zlatnocrvenu kosu. - Znam ostalo. Nakon što su odabrali povoljno mjesto za zasjedu, tvoji su se vojnici sakrili među grmlje i stijenje kao zmije i čekali da s leđa napadnu vojnike mog oca.

Nasmijuljio se na njezin drsku uvredu njegovog etičkog kodeksa. - Šteta što se toga nisam sjetio - zadirkivao je.

Iako ga Jennifer nije udostojila odgovora, ramena su joj se opustila i Royce je osjetio njezinu znatiželju da sazna više. Sad voljan zadovoljiti tu znatiželju, nastavio je objašnjavati dok su skretali zadnjim zavojem. - Do prije nekoliko sati, moji su vojnici bili desetak milja iza nas, raspršeni na pet milja u svim smjerovima. U zadnjih nekoliko sati, sve su nam se više približavali i ubrzo će zbiti redove i biti tik iza nas. - Dobrodušno je dodao: - Iza nas su, čekaju da ih s leđa napadnu ljudi tvog oca.

- Što ne bi bilo neophodno da nisam oteta iz opatije i dovedena k tebi... - značajno je odgovorila.

- Prestani! - rekao je, rasrđen njezinim stalnim neprijateljstvom. - Kad se sve uzme u obzir, nisam se prema tebi loše ponašao.

- Nisi se loše ponašao! - provalila je u nevjerici. - Smatraš li

236

GIGA

ljubaznošću to što si bespomoćnu djevojku primorao da legne s tobom i uništio joj čast, zajedno sa svakom prilikom da se uda za muškarca po svome odabiru?

Royce je zaustio da joj odgovori, ali je zatvorio usta, osujećen jer se više nije mogao braniti, ali ni posve osuditi svoja djela. Iz Jenniferinog gnjevnog stajališta, nečasno se ponio zarobivši je. Iz njegovog stajališta, njegovo ponašanje prema zarobljenici bilo je u svemu viteško!

Trenutak kasnije, lagano su prokaskali kroz zadnju okuku i sve su neugodne misli nestale iz Royceovog uma. Nagonski je stegnuo uzde, nehotice primoravši Zeusa da nepotrebno naglo stane, pri čemu je Jenny gotovo ispala iz sedla.

Povrativši ravnotežu, Jenny mu je dobacila mračan pogled preko ramena, ali Royce je gledao ravno ispred sebe u nešto u daljini, s laganim osmijehom na usnama. S nekim neobičnim osjećajem u glasu, nagnuo je glavu u smjeru svog pogleda i tiho rekao: - Pogledaj.

Zbunjena, okrenula se kako bi vidjela što to on promatra, a zatim razrogačila oči uživajući u nevjerojatnoj ljepoti koja se prostirala ispred nje. Ravno ispred njih, iskićena veličan-stvenošću zlatne jeseni, ležala je široka dolina s kolibama sa slamnatim krovovima i uredno obrađenim poljima. Malo dalje, ugniježdeno u blage brežuljke, nalazilo se živopisno selo. A još malo više, posve prekrivajući široku visoravan, uzdizao se divovski dvorac, s barjacima koji su lepršali na visokim tornjevima i prozorima s vitrajima koji su svjetlucali kao majušni dragulji na suncu.

Kad je konj nastavio dalje žustrim hodom, Jenny je načas zaboravila svoje probleme i divila se veličanstvenosti i simetriji pred svojim očima. Visoki zid naglašen s dvanaest otmjeno zaobljenih kula posve je okruživao dvorac sa sve četiri strane.

Dok je Jenny očarano gledala, stražari na zidinama podigli su trube i dva puta dugo zatrubili, i minutu kasnije, spušten je most. Ubrzo su preko njega zatoptali jahači u odorama, s kacigama koje su blistale na suncu i barjacima koji su lepršali kao uzbuđene točkice. Uz cestu poviše njih, Jenny je vidjela kako seljaci istrčavaju iz svojih koliba i s polja i slijevaju se iz sela, hitajući ka cesti i redajući se s obje strane. Očito, pomislila je Jenny, uzvišena osoba koja je vlasnik dvorca

237

GIGA

zacijelo ih očekuje i planirala je ovaj raskošni doček.

- Onda - oglasio se Royce iza njezinih leđa - kako ti se čini?

Oči su joj blistale od užitka kad se okrenula i pogledala ga. Mjesto je predivno - tiho je rekla. - Nikad nisam vidjela nijedno koje bi se moglo mjeriti s njim.

- Kakvo je u usporedbi s tvojim kraljevstvom snova? -zadirkivao je, cerekajući se, i ona je vidjela da je pretjerano zadovoljan činjenicom da ona cijeni veličanstvenost dvorca i ljepotu ozračja.

Njegov je osmijeh bio gotovo neodoljiv i Jenny je ponosno okrenula glavu prema dvorcu, kako ne bi počela popuštati, ali nije mogla odoljeti ljepoti koja se prostirala pred njom. Najednom je postala svjesna udaljenog topota konja koji su se približavali s leđa, i pretpostavila je da su to Royceovi ljudi koji smanjuju razmak između njih. Po prvi put danima, Jenny se osjećala očajnom i kivnom zbog svog izgleda. Još uvijek je bila odjevena u vjenčanicu koju je imala one noći kad ju je Royce oteo iz Merricka, ali bila je blatnjava i razderana nakon spuštanja niz zid Merricka i vratolomnog jahanja kroz šumu. Uz to, kiša je promočila haljinu i ogrtač, a sunce ih osušilo u izblijedjelu, prljavu, zgužvanu tkaninu.

Sad će očito zastati u dvorcu neke veoma važne osobe i iako je samoj sebi rekla da ni najmanje ne mari što će neki engleski plemić ili njegovi kmetovi i sluge misliti o njoj, mrzila je pomisao da će se osramotiti, odnosno osramotiti svoje rođake, pred njima. Pokušala se utješiti činjenicom da je jutros barem imala priliku oprati kosu u ledenom potoku što je tekao pokraj logorišta na kojem su sinoć prespavali, ali bila je bolno sigurna da je njezina kosa, koja joj je bila jedina prava prednost, posve zapetljana i prepuna lišća i grančica.

Okrenula se, pomalo zabrinuto pogledala Roycea i upitala:

- Tko je ovdje gospodar? Tko je vlasnik ovoga mjesta?

Njegov je pogled skrenuo s dvorca na brdu, koji ga je naizgled očarao gotovo jednako kao i Jennifer, i on ju je pogledao s ironičnim smiješkom u očima. - Ja sam.

- Ti! - uzviknula je. - Ali rekao si da ćemo do Claymorea stići za tri, ne za dva dana.

238

GIGA

- Ceste su bile suhlje nego što sam mislio.

Užasnuta da će je njegovi podanici prvi put vidjeti ovako neuglednu, Jenny je nagonski podigla ruku do raščupane kose, okretom koji svuda označava žensku zabrinutost izgledom.

Taj pokret nije promaknuo Royceu i on je pristojno zaustavio velikog vranca kako bi Jennifer prstima pokušala rašče-šljati kosu. Promatrao ju je, zabavljen njezinom zabrinutošću zbog izgleda, jer njemu je izgledala božanstveno onako razbarušene kose svijetle kože i izrazito modrih očiju sjajnih i živahnih nakon jahanja na suncu i svježem zraku. Zapravo, odlučio je, prvo što će službeno učiniti kao njezin suprug bit će zabraniti joj da sakrije tu veličanstvenu masu zlatnocrvene kose ispod uobičajenih kapa i velova. Volio je kad joj je kosa bila raspuštena i nesputano se prelijevala preko ramena, ili još bolje, kad je bila rasuta po njegovom jastuku kao gusti, uzbibani saten...

- Mogao si me upozoriti! - turobno je rekla Jenny, meš-koljeći se na sedlu i bezuspješno pokušavajući zagladiti na-bore na upropaštenoj baršunastoj haljini, dok je zabrinuto pogledavala prema ljudima poredanim uz cestu ispred njih. Livrirani vazali koji su iz daljine jahali prema njima očito

su bili počasna straža koja će svog gospodara otpratiti kući uz prikladne fanfare. - Nisam mislila da je ovo tvoj posjed - nervozno je rekla. - Gledao si ga kao da ga nikad ranije nisi vidio.

- Nisam. Barem ne otkad ovako izgleda. Prije osam godina naručio sam da ovamo dođu graditelji i zajedno smo načinili nacrte za dom kakav želim kad završim s bitkama. Kanio

sam se vratiti ovamo da ga vidim, ali Henryju sam uvijek bio hitno potreban negdje drugdje. Na određeni način, tako je bilo najbolje. Sad sam nagomilao dovoljno veliko bogatstvo kojim ću se pobrinuti da moji sinovi nikad ne moraju ratovati za zlato vlastitim mišićima i krvlju, kao što sam ja morao.

Jenny ga je zbunjeno promatrala. -Jesi li rekao da si gotov s bitkama?

Svrnuo je pogled na nju i odgovorio pomalo šaljivo: - Da sam napao Merrick, bila bi to moja zadnja bitka. Ovako, zidine svog zadnjeg dvorca probio sam kad sam tebe oteo odande.

239

GIGA

Jenny je bila toliko ošamućena tim zapanjujućim otkrićima da je doista samoj sebi dopustila apsurdnu pomisao da je on nekako donio tu odluku zbog nje, i prije no što se uspjela zaustaviti, izlanula je: - Kad si to odlučio?

- Prije četiri mjeseca - odgovorio je, grubo i odlučno. -Ako ikad više podignem oružje u bitci, to će biti zato što netko drugi opsjeda ono što je moje. - Nakon toga je zašutio i zagledao se ispred sebe, a zatim su se napeti mišići na njegovome licu polako opustili. Kad je najzad otrgnuo pogled od dvorca, pogledao ju je s opreznim osmijehom i upitao: -Znaš li čemu se najviše veselim u svom novom životu, osim meke postelje u kojoj ću noću spavati?

- Ne - odgovorila je Jenny proučavajući njegov isklesani profil, s osjećajem da ga gotovo uopće ne poznaje. - Čemu se najviše veseliš?

- Hrani - nedvosmisleno je izjavio, ponovno dobro raspoložen. - Dobroj hrani. Ne... ne samo dobroj, nego odličnoj, i posluženoj tri puta dnevno. Istančanoj francuskoj hrani i začinjenoj španjolskoj i krepkoj engleskoj. Želim da bude poslužena na tanjuru, pripremljena do savršenstva... umjesto da visi sa ražnja, sirova ili pougljenjena. I onda želim deserte... kolače i pite i svakakve slatkiše. - Uputio joj je pogled pun sretne samoporuge kad je nastavio: - Navečer prije početka bitke, većina ljudi razmišlja o svojim domovima i obiteljima. Znaš li o čemu sam ja razmišljao dok bih ležao budan?

- Ne - odvratila je Jenny susprežući osmijeh.

- O hrani.

Izgubila je bitku i nije se mogla suzdržati pa je prasnula u smijeh na ovo nevjerojatno priznanje od muškarca kojega su Škoti zvali Sotoninim sinom, ali iako joj je Royce uputio kratak osmijeh, njegov se pogled zamaglio dok je promatrao posjed i dvorac kao da upija prizor. - Zadnji put sam bio ovdje prije osam godina - objasnio je - kad sam radio s graditeljima. Dvorac je bio pod opsadom šest mjeseci i izvanjski su zidovi bili u ruševinama. I dio samoga dvorca bio je uništen, a sva ova brda spaljena.

- Tko je opkolio dvorac? - sumnjičavo je upitala Jenny.

-Ja.

Na usnama joj je zastao zloban odgovor, ali joj je najednom bilo

240

GIGA

mrsko pokvariti ugodno raspoloženje između njih. Zato je bezbrižno rekla: - Nije nikakvo čudo da Škoti i Englezi moraju stalno biti u zavadi, jer u njihovom načinu razmišljanja nema ničeg zajedničkog.

- Ma nemoj? - nacerio se njezinom licu. - Zašto?

- Pa, složit ćeš se - odgovorila je s pristojnom nadmoći -da je engleski običaj sravniti dvorce u vlastitoj kraljevini, što već stoljećima činite, veoma čudan, kad biste se mogli boriti protiv Škota... protiv drugih neprijatelja - brzo se ispravila - i uništavati njihove dvorce.

- Kakva zanimljiva pomisao - zadirkivao je. - Međutim, mi pokušavamo učiniti oboje. - Dok se ona smijuljila njegovom odgovoru, on je nastavio: - Ipak, ako me služi pamćenje glede škotske povijesti, čini se da se klanovi stoljećima bore međusobno, a svejedno uspijevaju prijeći naše granice, pljačkati i paliti, i općenito nas »srditi«.

Zaključujući da je najbolje odustati od te teme, ponovno je pogledala veličanstven dvorac koji je blistao na suncu i znatiželjno upitala: -Jesi li zato opkolio ovo mjesto... jer si ga htio za sebe?

- Napao sam ga zato što se barun kojem je pripadao urotio s nekoliko drugih velikaša jer su željeli svrgnuti Henryja... i ta je zavjera umalo uspjela. Tad se ovo mjesto zvalo Wilsey... po obitelji kojoj je pripadalo, ali Henry ga je dao meni uz uvjet da mu promijenim ime.

- Zašto?

Royceov pogled postao je ciničan. - Zato što je Henry bio taj koji je uzvisio Wilseya do titule baruna i nagradio ga ovim posjedom. Wilsey je bio jedan od nekolicine njegovih plemića u koje je imao apsolutno povjerenje. Ja sam ga nazvao Claymore u čast majčinoj i očevoj obitelji - dodao je Royce i podbo svog konja, na što je Zeus zagalopirao kasom plemenitog ždrijepca.

Jahači iz dvorca krenuli su niz brdo i spuštali se prema njima. Iza Jennynih leda, tiha, stalna, potmula tutnjava koja se stalno primicala i postajala sve glasnija, sad se pretvorila u jasan zvuk konja u galopu. Jenny je pogledala preko ramena i vidjela kako im se svih pedeset vojnika približava s leđa. -Da li uvijek sve planiraš ovako precizno? - upitala je, dok joj je u očima svjetlucalo nevoljko divljenje.

Njegov pogled ispod teških vjeđa bio je zabavljen. -Uvijek.

241

GIGA

- Zašto?

- Zato što je pravodobnost ključna da bi se mogla izvoje-vati bitku na konju, umjesto da te iznesu ispruženog na štitu

susretljivo je objasnio. - Ali više se ne boriš pa ne moraš razmišljati o pravodobnosti i sličnim stvarima.

Njegov nemaran osmijeh bio je gotovo dječački. - Istina, ali to je navika i to takva koju neće biti lako iskorijeniti. Ljudi koji nas sad prate, godinama su se borili uz mene. Znaju kako razmišljam i što želim da učine, a da ja to zapravo i ne moram izgovoriti.

Više nije bilo vremena za odgovor jer je straža iz dvorca već bila gotovo tik ispred njih, s Arikom na čelu. Baš kad se Jenny zapitala kani li se straža zaustaviti, svih dvadeset i petorica jahača naglo su se okrenuli na konjima s takvom preciznošću da je njoj došlo da zaplješće. Arik je dojahao tik ispred Roycea, a pedesetorica vitezova iza njih poredala se u preciznu pratnju.

Jenny je osjetila kako joj raspoloženje raste dok je promatrala živopisnu povorku konja i lepršavih barjaka i usprkos odluci da neće mariti što će ovi ljudi misliti o njoj kad je ugledaju, najednom ju je ispunila snažna nervoza i nesavladiva nada. Ma što ona osjećala prema svom suprugu, ovo će biti njezini ljudi, čitav će život provesti među njima i strašna je istina da si ne može pomoći, želi da je oni vole. Za tom je spoznajom odmah uslijedio novi nalet strašne bojažljivosti zbog neuglednog izgleda i općenitih tjelesnih nedostataka. Ugrizla se za usnicu i uputila brzu, strastvenu molitvu Bogu da učini da je oni vole, a zatim je hitro razmislila kako bi se najbolje trebala ponašati narednih nekoliko minuta. Bi li se trebala smješkati seljanima? Ne, brzo je zaključila, to možda u ovim okolnostima ne bi bilo umjesno. Ali nije željela djelovati ni odviše bahato, jer mogli bi je pogrešno doživjeti hladnom i uznositom. Ipak je ona Škotkinja, a Škote su mnogi smatrali hladnim, ponosnim ljudima. I, iako se ona ponosila time što je Škotkinja, nikako nije željela da ovi ljudi, njezini ljudi, pomisle da je nepristupačna.

Bili su veoma blizu četiristotinjak seljana okupljenih uz cestu i Jenny je zaključila da je najbolje blago se nasmiješiti, nego da je pogrešno shvate hladnom ili previše ponosnom. Namjestivši mali osmijeh na lice, još je jednom bojažljivo zagladila haljinu i zatim sjela veoma

242

GIGA

uspravno.

Kad je njihova povorka dolično krenula pokraj iščekivaju-ćih pogleda, Jennyno unutarnje uzbuđenje ustupilo je mjesto čuđenju. U Škotskoj, kad bi se zemljoposjednik, pobjednički ili poražen, vratio kući iz bitke, bio bi dočekan klicanjem i osmijesima, ali seljaci uz ovu cestu bili su šutljivi, oprezni, uznemireni. Poneko lice odavalo je ratobornost, ali ih je mnogo više djelovalo prestrašeno promatrajući svog novog gospodara. Jenny je to vidjela, osjetila, i zapitala se zašto se oni boje svog vlastitog junaka. Ili se možda zbog nečega boje nje, nervozno se zapitala.

Odgovor je stigao tek sekundu kasnije, kad je jedan glasni, ratoborni muški glas najzad prekinuo napetu šutnju: -Merrickova djevojčura! - povikao je. U revnoj mahnitosti da pokažu svom zloglasnom gospodaru da dijele vojvodine dobro poznate osjećaje prema ovome braku, gomila je prihvatila poklič: - Merrickova djevojčura! - podrugljivo su izvikivali.

Djevojčura! Merrickova djevojčura! - Sve se dogodilo tako naglo da Jenny nije imala vremena reagirati, išta osjetiti, jer je tik pokraj njih jedan dječak od nekih devet godina hitro zgrabio šaku blata i bacio je, pogodivši Jenny ravno u desni obraz.

Jennyn prestrašen iznenađeni vrisak prigušio je Roycea koji ju je odmah svojim tijelom zaštitio od napada koji nije predvidio. Arik, koji je samo naslutio podignutu ruku koja baca nešto što je jednako tako moglo biti bodež, ispustio je bijesan urlik od kojega se ledila krv i skočio sa sedla, grabeći ratnu sjekiru iz pojasa i bacajući se na dječaka. U pogrešnom uvjerenju da je dječakova meta bio Royce, Arik ga je zgrabio za gustu kosu, odigao nekoliko stopa od tla i dok je dječak vrišteći divlje mlatarao nogama po zraku, div je podigao sje-kiru u širokom luku...

Jenny je reagirala ne razmišljajući. Zgrožena, divlje se propela, gurnula je Roycea i zaglušila svaku naredbu koju je on kanio dati svojom vlastitom, divlje vrisnuvši: - Ne! Ne, nemoj! - i još jednom - NEMOJ!

Arikova sjekira zaledila se na vrhu luka i div je pogledao preko ramena, ne u Jennifer, nego u Roycea, čekajući njegovu odluku. Pogledao je i Jenny, a ona je odmah zamijetila hladan bijes na

243

GIGA

Royceovom licu i znala što će reći Ariku da učini. -Ne! - histerično je vrisnula i zgrabila Royceovu ruku. Licem se trznuo prema njoj i činilo se da je još bjesniji nego trenutak ranije. Jenny je vidjela kako se mišići trzaju na njegovoj stisnutoj čeljusti i u očajnoj prestravljenosti viknula: - Zar bi ubio dijete zato što ponavlja tvoje vlastite riječi - zato što ti pokušava pokazati da te podržava u svemu, uključujući tvoje osjećaje prema meni! Za ljubav Božju, zločest je, ali je dijete! Budalasto dijete! - Glas ju je izdao kad se Royce okrenuo Ariku kako bi izdao zapovijed: - Neka mi ga sutra dovedu - strogo je naredio i zario mamuze u crnoga konja koji je pojurio poput strijele; kao po nekom nijemom znaku, vitezovi iza njih pojurili su i načinili pokretan zastor oko Roycea i Jennifer s obje strane.

Iz gomile se više nije čuo nijedan povik; u posvemašnjoj, mrtvoj tišini promatrali su kako povorka galopira pokraj njih. Bez obzira na to, Jenny nije mogla umiriti dah, dok nisu od-maknuli daleko od svih seljana, a zatim je posve omlohavjela. Klonuvši o Royceovo neprirodno ukočeno tijelo, dopustila je da joj se čitav prizor ponovno odigra u mislima. Sad kad je razmišljala o tome, palo joj je napamet da se razbjesnio na ono dijete zbog nje i da je pristao na njezine želje davši dječaku odgodu. Okrenula se u sedlu i pogledala ga. Kad je on i nadalje samo zurio ravno ispred sebe, s oklijevanjem je rekla: - Gospodaru, željela bih... željela bih ti zahvaliti što si poštedio...

Naglo je svrnuo pogled na njezino lice i Jenny se lecnula od šoka ugledavši plamteći bijes u njegovim sivim očima. - Ako mi ikad više - divlje ju je upozorio - budeš prkosila u javnosti

ili mi se usudila obratiti onim tonom, kunem se Bogom da neću biti odgovoran za posljedice!

Pred Royceovim očima, na njezinom izražajnom licu zahvalnost je zamijenio najprije šok, a zatim gnjev i nakon toga mu je hladno okrenula leđa.

Royce je zurio u njezino tjeme, bijesan jer je ona doista vjerovala da bi on dopustio da jednom djetetu bude odrubljena glava zbog nedjela koje je zasluživalo nimalo strogu kaznu, bijesan zato što je Jenny svojim postupcima navela sve njegove sluge i podanike da povjeruju to isto. Ali više od svega, Royce je bio bijesan na sebe jer nije predvidio da bi moglo doći do takve scene kakva se zbila sa seljanima

244

GIGA

i nije poduzeo korake da je spriječi.

Kad god je planirao opsadu ili išao u bitku, uvijek bi uzeo u obzir sve što bi moglo poći ukrivo, ali kad je bila riječ o danas, o Claymoreu, budalasto je sve prepustio sreći, pretpostavljajući da će sve ispasti kako treba.

S druge pak strane, uz razdraženi je uzdah zaključio Royce, u bitci je svaka njegova i najmanja zapovijed bila predviđena i poštovana bez ikakvog pitanja ili rasprave. U bitci, nije imao Jennifer s kojom se mora prepirati, Jennifer koja je s njime o svemu raspravljala i o svemu ga preispitivala.

Slijep na ljepotu mjesta koje je čeznuo vidjeti osam du-gih godina, Royce se mrzovoljno zapitao kako je moguće da on može vitezove, plemiće, štitonoše i vojnike prekaljene u bitkama prestraviti toliko da na jedan njegov pogled učine što on želi, a ovu mladu, tvrdoglavu, prkosnu Škotkinju kao da ne može primorati da se pristojno ponaša. Bila je toliko prokleto nepredvidljiva da mu nije bilo moguće predvidjeti njezinu reakciju na bilo što. Bila je nagla, svojeglava i posve

joj je nedostajalo supružinsko poštovanje. Dok su jahali preko pomičnog mosta, pogledao je njezina ukočena ramena, sa

zakašnjenjem shvativši koliko joj je prizor u dolini zacijelo bio ponižavajući. Sa žalcem sažaljenja i nevoljkog divljenja, priznao je da je ujedno veoma mlada, veoma preplašena, veoma hrabra i krajnje sućutna. Svaka druga žena njezinog položaja vjerojatno bi zahtijevala dječakovu glavu, a ne preklinjala za njegov život, kao što je učinila Jennifer.

Ogromno dvorište dvorca bilo je prepuno ljudi koji su živjeli ili radili unutar njegovih zidina: prava vojska konjuša-ra, potkivača, strijelaca, slugu i lakaja, uz dvorsku stražu. Osoblje dvorca na višem položaju: upravitelji, činovnici, nadzornici smočnica, i mnoštvo drugih, službeno su se poredali na stubama do dvorane. Međutim, sad dok se osvrtao oko sebe, Royce nije propustio zamijetiti hladno neprijateljstvo s kojim su gotovo svi dočekali Jennifer, niti je kanio prepustiti sreći njihovu reakciju na nju. Kako bi svaka osoba u napučenom prostoru između bedema i dvorca jasno vidjela Jennifer i njega, Royce se okrenuo kapetanu straže i kratko kimnuo ka štalama.

245

GIGA

Sve dok i zadnji vitez nije nestao u mnoštvu, vodeći svog konja u štalu, Royce nije sjahao sa svoga konja. Okrenuo se, podigao ruke i obujmio Jennifer oko pasa pa je spustio, i pritom zamijetio da je njezino zgodno lišće ukočeno i da ona pomno izbjegava svačiji pogled. Nije pokušavala zagladiti kosu, niti ispraviti haljinu, i njegovo se srce stisnulo od sažaljenja jer je ona očito zaključila da više nije nimalo važno kako izgleda.

Svjestan neugodnog žamora iz mnoštva u prostoru između zidina i vrata dvorca, Royce ju je uhvatio za ruku i poveo do podnožja stuba, ali kad je Jennifer zakoračila stubama, odlučno ju je povukao i okrenuo se.

Jenny je izronila iz bezdana srama koji je osjećala i uputila mu očajnički pogled, ali Royce ga nije vidio. Stajao je ne pomičući nijedan mišić, tvrdog i neumoljivog lica dok je nepokolebljivo promatrao nemirno mnoštvo okupljeno u dvorištu. Čak i u stanju umrtvljene bijede, Jenny je najednom osjetilu kao da iz njega sad zrači neka neobična sila, sila koja kao da se svima sama nametnula. Kao da je na njih bačena neku magija, mnoštvo je utihnulo i polako se uspravilo, pogleda prikovanih uz njih. Tek tad je Royce progovorio. Njegov duboki glas odjeknuo je u neprirodnoj tišini dvorišta, sa sobom noseći snagu i silinu groma.

- Pogledajte svoju novu gospodaricu, moju suprugu - objavio je - i znajte da kad vam ona nešto kaže, ja sam vam rekao. Uslugu koju njoj obavite, meni ste obavili. Odanost njoj ili njoj uskraćenu, meni ste dali ili meni uskratili!

Njegov je oštar pogled sjekao preko njih jedan prijeteći trenutak od kojeg je zastajao dah, a zatim se okrenuo prema Jennifer i ponudio joj ruku.

Njegov oštar pogled prerezao je mnoštvo na jedan prijeteći trenutak bez daha, a zatim se okrenuo Jennifer i ponudio joj svoju ruku.

Neprolivene suze bolne zahvalnosti i strahopoštovanja ispunjenog čuđenjem zatreperile su u Jennynim modrim očima dok ga je promatrala i polako, gotovo sa strahopoštovanjem položila ruku na njegovu.

Iza njih, oružar je polako pljesnuo rukama: dvaput. Kovač mu se

246

GIGA

pridružio. Zatim još desetak slugu. Kad ju je Royce poveo širokim stubama do vrata dvorane pred kojima su čekali Stefan i otac Gregory, čitavo je dvorište odjekivalo postojanim pljeskom, ne onim nesputanim, spontanim pozdravom koji označava iskreno oduševljenje, nego ritmičnim odgovo-rom onih opčaranih koje je u strahopoštovanje nagnala neka sila previše moćna da bi odoljeli.

Stefan Westmoreland prvi je progovorio nakon što su ušli u veliku, prostranu dvoranu. Zagrlivši Roycea oko ramena

sa srdačnom privrženošću, našalio se: - Volio bih da sam ja to mogao učiniti gomili, dragi brate. - Značajno je dodao: -

Bi li nam prepustila nekoliko trenutaka? Moramo o nečemu raspraviti.

Royce se obratio Jenny i ispričao na trenutak, a ona je pro-matrala kako dvojica muškaraca prilaze ognjištu gdje su stajali Sir Godfrey, Sir Eustace i Sir Lionel. Očito su svi ranije došli u Claymore zajedno sa Stefanom Westmorelandom, shvatila je Jenny.

Još uvijek ošamućena od Royceove nevjerojatne obzirnosti kad je održao onaj govor, Jenny je svrgnula pogled s njegovih širokih ramena i ogledala se oko sebe sa sve većim strahopoštovanjem. Dvorana u kojoj je stajala bila je neizmjerna, sa stropom koji se uzdizao u nebesa i glatkim kamenim podom bez imalo rogozine. Na katu je bila široka galerija poduprta bogato izrezbarenim kamenim lukovima, koja je zavijala na tri strane, umjesto samo na jednu. Na četvrtom zidu bilo je ognjište tako veliko da je čovjek lako mogao stajati u njemu, s dimnjakom urešenim arabeskama. Tapiserije sa prizorima iz bitaka i lova visjele su na zidovima, a netko je, užasnuto je zamijetila, dvije velike tapiserije stavio na pod uz ognjište. Na suprotnom kraju dvorane, sučelice mjestu na kojem je ona stajala, nalazio se dugi stol na podiju i komode s peharima, pladnjevima i zdjelama od svjetlucavog zlata i srebra, od kojih su mnoge bile optočene draguljima. Iako je u stalcima na zidovima gorjelo samo nekoliko baklji, nije bilo ni približno mračno i sumorno kao u dvorani u Merricku. To je bilo, s divljenjem je zamijetila Jenny, zbog ogromnog okruglog prozora s oslikanim staklom, postavljenog visoko na zidu pokraj dimnjaka.

Jennynu zaokupljenost prozorom s oslikanim staklima naglo je prekinuo radostan poluvrisak s kata:

247

GIGA

-Jennifer! - vrisnula je teta Elinor, stojeći na vrhovima prstiju kako bi provirila preko zida visine ramena koji je okruživao galeriju. - Jennifer! Moje siroto, siroto dijete! - rekla je i onda posve nestala iz vida dok je jurila galerijom. Iako se teta Elinor nije vidjela, odjek njezinog sretnog monologa lako se čuo dok se približavala stubama prema dvorani. -Jennifer, kako mi je drago što te vidim, siroto dijete!

Zabacujući glavu i pogledom pretražujući galeriju, Jenny je krenula naprijed, prateći zvuk tetinog glasa: - Tako sam se brinula za tebe, dijete, da sam jedva mogla jesti ili spavati. Iako, istini za volju, nisam mogla ni jedno ni drugo jer sam prođipala po čitavoj Engleskoj na najneudobnijem konju na kojeg sam ikad imala nesreću sjesti!

Nakosivši glavu i pomno slušajući, Jenny je polako slijedila glas do suprotnog kraja velike dvorane, tražeći pogledom tijelo koje je pripadalo tom glasu.

- A vrijeme je bilo apsolutno odvratno! - nastavila je teta Elinor. - Baš kad sam pomislila da će me kiša nedvojbeno Utopiti, izišlo je sunce i živu me ispržilo! Glava me zaboljela, kosti su me zaboljele i sigurno bi me zadesila smrt, da Sir Stefan najzad nije pristao da stanemo nakratko kako bih prikupila ljekovite trave.

Teta Elinor spustila se niz zadnju stubu i pojavila pred Jennynim očima dvadeset i pet metara dalje, dolazeći joj usu-sret i nadalje govoreći: - A to je bilo jako dobro, jer jednom kad sam ga uvjerila da proguta moju tajnu čajnu mješavinu, za koju isprva nije htio ni čuti, više nije ni šmrcnuo. - Pogledala je prema Stefanu Westmorelandu koji se spremao prinijeti vrč piva usnama i prekinula ga zahtijevajući potvrdu svojih riječi: - Nisi ni šmrcnuo, zar ne, dragi dječače?

Stefan je spustio svoj vrč piva. Poslušno je odgovorio: -Ne, gospođo - lagano se naklonio i zatim podigao vrč do usana, pomno odvraćajući oči od Royceovog podrugljivog pogleda. Arik je ušao u dvoranu i prišao vatri, a teta Elinor ga je prijekorno pogledala nastavljajući se obraćati Jenny koja joj je prilazila: - Sve zajedno, putovanje nije bilo tako loše. Barem ne kad nisam bila primorana jahati s onim momkom, Arikom, kao što sam bila kad smo tek krenuli iz Merricka...

Vitezovi uz ognjište okrenuli su se i zagledali u njih, a Jenny je zabrinuto potrčala prema teti, u jalovom pokušaju da je spriječi da zagazi na tako opasno područje kao sto je div koji maše ratnom

248

GIGA

sjekirom.

Široko raširivši ruke ka Jennifer, lica obasjanog osmijehom od uha do uha, teta Elinor je nastavila: - Arik se vratio ovamo punih dvadeset minuta prije nego što ste vi došli i nije htio odgovoriti na moja zabrinuta pitanja o tebi. - Očekujući da možda neće imati vremena dovršiti svoju misao prije nego što Jennifer stigne do nje, teta Elinor udvostručila je brzinu svojih riječi: - Iako ja ne mislim da on djeluje tako mrzovoljno zbog zlobe. Mislim da on ima problema s...

Jenny je ovila ruke oko tete i čvrsto je zagrlila, ali teta Elinor se uspjela dovoljno izmigoljiti da pobjednički dovrši: - ... probavom!

Djelić sekunde napete tišine koji je uslijedio nakon te klevete prekinuo je glasan grohot nenadanog smijeha Sir Godfreya, kojeg je naglo ugušio ledeni Arikov pogled. Na Jennyn užas, i u njoj je nabujao bespomoćan smijeh, izazvan djelomice nevjerojatnim stresom zadnjeg dana i zvukovima potisnutog veselja kod ognjišta. - Oh, teto Elinor! - bespomoćno se zahihotala i zarila nasmijano lice u tetin vrat kako bi ga sakrila.

- Daj, daj, slatka mala golubice - tješila ju je teta Elinor, ali njezina pozornost bila je usmjerena na vitezove koji su se nasmijali njezinoj dijagnozi. Preko Jennynih ramena koja su se tresla od smijeha, uputila je strog pogled opčaranoj publici od petorice vitezova i jednog gospodara. Najstrožim glasom ih je obavijestila: - Loša probava nije za smijeh. - Zatim je prebacila pozornost na bijesnog Arika i samilosno rekla: -Samo pogledaj taj kiseo izraz na svom licu, siroti čovječe; to je nepogrešiv znak da ti je potrebno sredstvo za čišćenje. Ja ću ti ga napraviti po mom vlastitom tajnom receptu. Za čas oka ponovno ćeš biti vedar i nasmiješen!

Grabeći tetinu ruku i pomno izbjegavjući susret s nasmiješenim pogledima drugih vitezova, Jenny je pogledala svog razveseljenog supruga. - Vaša milosti - rekla je - moja teta i ja imamo o mnogočemu razgovarati i ja bih se voljela malo odmoriti. Ako biste nas ispričali, povukle bismo se u... u...

- Palo joj je na pamet da rasprava o rasporedu spavanja nije tema koju bi željela dodirnuti imalo ranije no što je apsolutno potrebno, pa je žurno dovršila: - ... u odaju moje tete.

249

GIGA

Njezin suprug, s vrčem piva u ruci na istom onom mjestu na kojem se zatekao kad je teta Elinor prvi put izgovorila Arikovo ime, uspio je sačuvati ozbiljan izraz lica i odgovoriti: - Svakako, Jennifer.

- Kakva divna zamisao, dijete - odmah je uzviknula teta Elinor. - Mora da si nasmrt umorna.

- Međutim - prekinuo ju je Royce, upućujući miran, neumoljiv pogled u Jenniferinom smjeru - neka te neka od sluškinja na katu odvede u tvoje odaje, koje će ti, siguran sam, biti mnogo udobnije. Večeras imamo proslavu pa je zatraži sve što ti je potrebno da se pripremiš kad se probudiš.

- Da, dobro... hvala ti - nespretno je odgovorila.

Ali dok je vodila tetu prema stubama na kraju dvorane, bila je bolno svjesna neugodne tišine uz ognjište i jednako sigurna da svi oni čekaju kako bi čuli sljedeću drskost tete Elinor. A teta Elinor ih nije razočarala.

Nekoliko koraka podalje od ognjišta, malo se odmaknula kako bi naglasila Jennifer neke od vrijednosti njezinoga novog doma, nekolicinu kojih je Jennifer već bila zamijetila.

- Pogledaj ovo gore, draga - sa zadovoljstvom je rekla teta Elinor, pokazujući na oslikani prozor. - Nije li predivan? Prozori s oslikanim staklima! Nećeš vjerovati kolika je gore galerija, ni kako je udoban salon na sunčanoj strani. A svijećnjaci su zlatni. Na krevetima su baldahini od svile i gotovo svi pehari imaju dragulje! Zapravo - objavila je zamišljenim glasom - nakon što vidiš ovo mjesto kao što sam ga ja vidjela, prilično sam uvjerena da pljačkanje i otimačina moraju biti veoma unosni... - Na to se teta Elinor okrenula prema

ognjištu i pristojno raspitala kod »pljačkaša i otimača« koji je bio vlasnik dvorca. - Bi li vi, vaša milosti, rekli da je velika korist od pljačkanja i otimačine, ili ja griješim?

Kroz omaglicu zgražanja, Jenny je vidjela da je vrč njezinog supruga sad zaleđen u zraku nekoliko centimetara od njegovih usana. Veoma polako ga je spustio i Jenny se pobojala da će tetu Elinor dati baciti preko zida dvorca. Ali on je pristojno nagnuo glavu i ozbiljnog lica odgovorio: - Veoma su korisni, uistinu, madame, toplo ih preporučujem kao zanimanje.

250

GIGA

- Kako je lijepo čuti - uzviknula je teta Elinor - da govoriš francuski!

Jenny je uhvatila tetinu ruku u nesalomljivom stisku i odlučno je povela prema stubama, dok je teta Elinor vedro nastavljala: - Moramo odmah razgovarati sa Sir Albertom da ti pronađe neke prikladne oprave. Ima gomilu škrinja sa stvarima koje su pripadale bivšim vlasnicima. Sir Albert je ovdje upravitelj i nije mu dobro. Mislim da ima gliste. Jučer sam mu napravila krasan čaj i zahtijevala da ga popije. Danas mu je strašno loše, ali sutra će biti zdrav kao dren, vidjet ćeš. A ti bi morala odmah malo drijemnuti, blijeda si i iscrpljena...

Četvorica vitezova okrenuli su se ka Royceu kao jedan, lica iskrivljenih u bespomoćnom cerekanju. Glasom u kojemu se čuo smijeh, Stefan je rekao: - Za ime Božje! Na putu ovamo nije bila ni približno tako loša. Ali tad jedva da je mogla zucnuti kad se držala za konja kao da joj život ovisi o tome. Mora da je svih tih dana pohranjivala riječi.

Royce je posprdno podigao obrvu u smjeru u kojem je nestala teta Elinor. - Lukava je kao stara lija ako su ti ruke vezane. Gdje je Albert Prisham? - upitao je, najednom nestrpljiv vidjeti svog upravitelja i otkriti iz prve ruke kako napreduje Claymore.

- Bolestan je - odgovorio je Stefan smještajući se u stolac uz vatru - kao što je rekla gospa Elinor. Ali, mislim da ga muči srce, sudeći po onom kratkom razgovoru s njime jučer kad smo stigli. Sve je uredio za večerašnju proslavu, ali moli tvoje dopuštenje da ti se pridruži tek sutra. Zar ne želiš malo razgledati dvorac?

Royce je odložio svoj vrč piva i umorno protrljao tjeme. -Kasnije ću. Sad mi treba malo sna.

-I meni - suglasio se Sir Godfrey, zijevajući i protežući se istodobno. - Najprije želim spavati, a zatim se nakrcati dobrom hranom i pićem. A nakon toga želim toplu, voljnu curu U naručju ostatak noći. Tim redoslijedom - dodao je cereći se i ostali su vitezovi kimnuli u znak odobravanja.

Kad su oni otišli, Stefan se opustio u svom stolcu i promatrao brata s blagom zabrinutošću dok se Royce rastreseno mrštio u sadržaj svog vrča. - Zbog čega si tako natmuren, brate? Ako razmišljaš o onoj gadnoj sceni u dolini, odvrati te misli i ne dopusti im da ti pokvare

251

GIGA

večerašnju proslavu.

Royce ga je pogledao. - Pitao sam se hoće li usred noći stići »nepozvani gosti«.

Stefan je odmah shvatio da Royce misli na dolazak even-tualnih gostiju iz Merricka. - Dvojica izaslanika od Jamesa i Henryja će naravno doći ovamo. Zahtijevat će da vlastitim očima vide dokaz braka, koji svećenik može dati. Ali sumnjam da će njezini rođaci jahati čak ovamo ako ne mogu učiniti ništa kad navrate.

- Doći će - glatko je odgovorio Royce. - I doći će u dovoljnom broju da pokažu koliko su moćni.

- Pa što ako dođu? - s nehajnim je osmijehom upitao Stefan. - Ne mogu učiniti ništa osim vikati na nas preko zidina dvorca. Utvrdio si ga da izdrži najgoru opsadu koju bi ti mogao pripremiti.

Royceov izraz lica postao je krut i neumoljiv. - Gotov sam s bitkama! Rekao sam to i tebi i Henryju. Muka mi je od toga, od svega toga - od krvi, od smrada, od vriskova. - Nesvjestan

opčinjenog sluge koji mu je prišao s leđa kako bi mu napunio vrč, Royce je grubo dovršio: - Više nemam želudac za to.

- Što onda kaniš učiniti ako Merrick dođe ovamo? Jedna se posprdna obrva podigla iznad podrugljivih sivih

očiju. - Kanim ga pozvati da se pridruži proslavi.

Stefan je vidio da je ozbiljan i veoma polako je ustao. - I onda što? - upitao je.

- I onda ćemo se nadati da će shvatiti jalovost pokušaja borbe protiv mene kad je brojčano daleko nadjačan.

- A ako ne shvati? - bio je uporan Stefan. - Ili ako bude zahtijevao da se borite jedan na jedan, što je vjerojatnije, što ćeš tad učiniti?

- Sto bi ti htio da učinim... - prasnuo je Royce u bijesnom očaju. - Da ubijem vlastitog punca? Da pozovem njegovu kćerku da to gleda? Ili da je pošaljem gore dok ne operemo njegovu krv s poda na kojem će se jednog dana igrati njezina djeca?

Sad je bio red na Stefana da izgleda bijesno i frustrirano. - Što ćeš onda učiniti?

252

GIGA

- Spavati - odgovorio je Royce, namjerno pogrešno shvaćajući Stefanovo pitanje. - Idem se nakratko vidjeti sa svojim upraviteljem i zatim ću odspavati nekoliko sati.

Sat vremena kasnije, nakon susreta s upraviteljem i uputa slugi da se pobrine za njegovu kupku i odjeću, Royce je ušao u svoju spavaonicu i s velikim se iščekivanjem ispružio na ogromnom krevetu na četiri stupa s baldahinom i prekrižio ruke iza glave. Pogledom je lijeno prelazio preko tamnomo-drog i zlatnog baldahina iznad kreveta s naborima od teškog brokata protkanog zlatnim nitima, zavezanim zlatnim konopima, a zatim je pogledao u zid na drugoj strani prostorije. Jennifer je s druge strane, znao je to. Jedan mu je sluga dao tu informaciju, zajedno s informacijom da je Jennifer ušla u svoju sobu prije nekoliko minuta, nakon što je zatražila da je probude za tri sata i pripreme joj kupku i neku prikladnu odjeću koju će odjenuti za proslavu.

Sjećanje na to kako je Jennifer izgledala u snu, kose rasute po jastuku i gole satenaste kože izložene iznad plahti, izazvalo je u njemu trenutačnu požudu od koje mu se tijelo napelo. Ne obazirući se na nju, Royce je sklopio oči. Mudrije je pričekati završetak proslave i tek tad odvesti u krevet svoju nevoljku mladu, zaključio je. Trebat će je malo nagovarati da pristane ispuniti ovaj dio bračnih zavjeta, u to Royce nije nimalo sumnjao, a on trenutačno nije bio u pravom raspoloženju da pregovara s njom o tome pitanju.

Noćas, kad malo smekša od vina i glazbe, dovest će je u svoj krevet. Ali bila ona voljna ili ne, on je kanio voditi ljubav s njom večeras i svake noći nadalje kad mu to bude volja. Ne bude li dragovoljno dolazila k njemu, dolazit će jer on to želi i jednostavno će biti tako, silovito je zaključio. Ali zadnje čega se sjetio dok je tonuo u san bila je njegova besramno zgodna, drska mladenka, koja je podigla četiri prsta i s podrugljivom nadmoći ga obavijestila: - Četrdeset je ovoliko...

253

GIGA

DEVETNAESTO POGLAVLJE

Jenny je izišla iz drvenog badnja, omotala se mekim, svi-jetlomodrim ogrtačem koji joj je pružila služavka i zatim razmaknula zastore koji su skrivali nišu u kojoj je bio badanj do visine ramena. Veliki ogrtač, iako veoma otmjen, očito je pripadao nekom mnogo višem; rukavi su joj visjeli petnaest centimetara preko vršaka prstiju, a porub se vukao pun metar iza nje, ali bio je čist i topao i nakon nekoliko dana u istoj, prljavoj haljini, Jenny je taj ogrtač smatrala božanstvenim. U sobi je gorjela ugodna vatrica da je obrani od hladnoće i Jenny je sjela na krevet i počela sušiti kosu.

Služavka joj je prišla s leđa, s četkom u ruci, i bez ijedne riječi počela raščešljavati Jennynu tešku kosu, dok se druga služavka pojavila ruku punih svjetlucavog, zlatnog brokata, za koji je Jenny pretpostavila da je zacijelo haljina. Nijedna od te dvije služavke nije svojim ponašanjem otvoreno iskazivala neprijateljstvo, što nije nikakvo čudo, pomislila je Jenny, s obzirom na upozorenje koje im je njihov vojvoda izrekao ispred dvorca.

Sjećanje na to stalno je progonilo Jenny kao zagonetka. Usprkos svoj međusobnoj ogorčenosti, Royce ju je javno i namjerno obdario svojim vlastitim autoritetom, pred svime i svakime. Podigao ju je na ravnopravnu razinu sa sobom i to se činilo veoma neobičnim za jednog muškarca, posebice muškarca kao što je on. U ovome slučaju kao da je postupio iz ljubaznosti prema njoj, a ipak, ona se nije mogla sjetiti nijednog njegovog djela, uključujući Brennino puštanje, koje je učinio bez nekog dodatnog motiva koji je služio njegovoj svrsi.

Podariti mu vrlinu kao što je ljubaznost znači biti budala. Vlastitim se očima uvjerila u puni razmjer okrutnosti za kakvu je sposoban: ubiti dijete zato što je bacilo grudu blata bilo je više nego okrutno, bilo je barbarski. S druge pak strane, možda on nikad nije kanio pustiti da dječak umre; možda je jednostavno reagirao sporije od Jenny.

Jenny je s uzdahom nakratko odustala od pokušaja da riješi zagonetku koju joj je predstavljao suprug i obratila se služavki po imenu Agnes. U Merricku su služavke i gospodarice uvijek čavrljale i govorkale i jedne se drugima povjeravale, i iako nije mogla zamisliti da bi se ove služavke ikad smijale ili čavrljale s njom, Jenny je bila odlučna da moraju barem razgovarati s njom. - Agnes - rekla je brižno

254

GIGA

moduliranim tonom mirne ljubaznosti - je li to haljina koju bih trebala večeras odjenuti?

- Da, gospodarice.

- Pretpostavljam da je pripadala nekom drugom, nije li?

- Da, gospodarice.

U zadnja dva sata to su bile jedine riječi koje su joj te dvije služavke uputile i Jenny se istodobno osjećala ojađeno i tužno. - Kome je pripadala? - pristojno je ustrajala.

- Kćerki prethodne gospodarice, gospo. - Obje su se okrenule začuvši kucanje na vratima i trenutak kasnije, trojica kršnih slugu odlagali su velike škrinje na pod.

- Što je u njima? - zbunjeno je upitala. Kad ni jedna ni druga služavka nisu mogle odgovoriti na to pitanje, Jenny je sišla s visokog kreveta i sama otišla provjeriti sadržaj škrinja. U njima je bio spektakularan izbor tkanina koje su oduzimale dah: bogati sateni i baršuni protkani zlatom, izvezene svile, meki kašmir i lan tako fin da je bio gotovo proziran. - Kako su divne! - šapnula je Jenny, dodirujući komad smaragdno zelenog satena.

Na glas s praga sve su se tri žene naglo okrenule. - Znači, zadovoljna si? - upitao je Royce. Stajao je na vratima, ramenom naslonjen na dovratak, odjeven u donji haljetak od svile boje tamnog rubina i gornji haljetak od baršuna kositreno sive boje. Uski srebrni pojas s rubinima na kopči okruživao mu je pas, a sa njega je visio paradni bodež s ogromnim, plamenim rubinom koji je namigivao na dršci.

- Zadovoljna? - ponovila je Jenny, rastresena načinom na koji je njegov pogled kliznuo niz njezinu kosu i zaustavio se na izrezu njezinog ogrtača. Spustila je pogled, nastojeći vidjeti što on to promatra, i čvrsto priljubila krajeve ogrtača jedan uz drugi.

Blagi podrugljivi osmijeh dodirnuo je njegove usne kad je ugledao taj njezin čedni pokret, a zatim je pogledao dvije sluškinje. - Ostavite nas - rekao je glatko i one su to učinile gotovo paničnom brzinom, kliznuvši pokraj njega najbrže što su mogle.

Kad je Agnes kliznula iza njega, Jenny je vidjela kako se brzo prekrižila.

255

GIGA

Strah je izazvao srse niz Jennynu kralježnicu kad je on zatvorio vrata iza sebe i pogledao je. Nastojeći pronaći utočište u razgovoru, rekla je prvo što joj je palo na pamet: - Doista se ne bi trebao tako strogo obraćati sluškinjama. Mislim da ih plašiš.

- Nisam došao razgovarati o posluzi - mirno je odgovorio i krenuo prema njoj. Bolno svjesna svoje nagosti ispod ogrtača, Jenny je oprezno zakoračila unatrag i nehotice nagazila na porub koji se vukao po podu. Nesposobna pomaknuti se dalje, gledala je kako on prilazi otvorenim škrinjama. Posegnuo je rukom u jednu od njih i pregledao izbor tkanina. - Jesi li zadovoljna? - ponovno je upitao.

- Čime? - odgovorila je, čvrsto stišćući ogrtač uz vrat i dojke tako da je jedva disala.

- Ovime - suho je rekao pokazujući na škrinje. - Za tebe su. Upotrijebi ih za izradu haljina i ostalog što ti je potrebno.

Jenny je kimnula glavom, oprezno ga promatrajući kad je izgubio zanimanje za škrinje i krenuo prema njoj.

- Što želiš? - promucala je, mrzeći drhtanje u svom glasu.

Zaustavio se nadohvat ruke, ali umjesto da posegne za njom, tiho je odgovorio: - Kao prvo, želim da popustiš stisak na tom ogrtaču koji imaš na sebi prije nego što se zadaviš. Vidio sam ljude obješene o užadi nimalo napetije od tog tvog ogrtača.

Jenny je primorala ukočene prste da malo olabave stisak. Čekala je da on nastavi, a kad ju je i nadalje nijemo promatrao, najzad je upitala: - Onda? Što sad?

- Sad bih volio razgovarati s tobom - mirno je odgovorio i zato te molim da sjedneš.

- Došao si ovamo... razgovarati? - ponovila je, a kad je on kimnuo glavom, toliko joj je laknulo da ga je bez oklijevanja poslušala. Prišla je krevetu vukući metar modre vune iza sebe 1 sjela. Podigla je ruke, prstima odmaknula kosu s čela i snažno je protresla da je strese s ramena. Royce ju je promatrao dok je pokušavala vratiti u red raskošne valove koji su joj se prelijevali preko ramena i niz leđa.

Ona je, kiselo je pomislio, jedina živa žena koja uspijeva Ogledati izazovno u ogrtaču koji ju je umalo cijelu progutao. Zadovoljna

256

GIGA

svojom kosom, okrenula se prema njemu, s pozornim izrazom lica. - O čemu si došao razgovarati?

- O nama. O večeras - odgovorio je prilazeći joj.

Skočila je s kreveta kao da se njezina mala stražnjica opekla u plamenu i ustuknula dva koraka od njega, dok joj se ramena nisu našla pritisnuta o zid.

- Jennifer...

- Što je? - nervozno je prodahtala.

- Iza tebe gori vatra.

- Hladno mi je - nesigurno je rekla.

- Za minutu ćeš planuti.

Sumnjičavo ga je promotrila, pogledavajući obrub svog dugačkog ogrtača, a zatim preplašeno kriknula vadeći ga iz pepela. Mahnito otirući pepeo s poruba, rekla je: - Oprosti. Ogrtač je dražestan, ali možda malo...

- Govorio sam o večerašnjoj proslavi - odlučno ju je prekinuo - a ne o onome što će se dogoditi kasnije, između nas. Međutim, kad smo već na toj temi, - nastavio je promatrajući njezin uspaničareni izraz lica - kako bi bilo da mi kažeš zašto te pomisao da legneš sa mnom najednom toliko plaši?

- Nisam uplašena - očajnički je zanijekala, misleći kako bi mogla biti pogreška priznati bilo kakav oblik slabosti. - Ali budući da sam to već učinila, jednostavno ne osjećam želju to ponoviti. Jednako sam osjećala i glede... glede nara. Kad sam ga kušala, više ga jednostavno nisam željela. Ponekad sam takva.

Njegove usne su se trznule i krenuo je prema njoj dok se nije našao tik ispred nje. - Ako te plaši manjak želje, mislim da ja to mogu izliječiti.

- Ne diraj me! - upozorila je. - Ili ću...

- Ne prijeti mi, Jennifer - tiho ju je prekinuo. - To je pogreška zbog koje ćeš požaliti. Dodirivat ću te kad god i kako god budem htio.

- Sad kad si upropastio svako zadovoljstvo koje sam mogla imati u predstojećoj večeri, bi li mi dopustio da se odjenem u privatnosti? - upitala je Jenny kamenim tonom.

257

GIGA

Njezine uvredljive riječi nisu ni okrznule njegovu prokletu pribranost, ali njegov glas kao da je postao nježniji. - Nijemi bila namjera doći ovamo s vijestima koje će u tebi izazvati smrtni strah od današnje večeri, ali ljubaznije je reći ti kako će biti, nego te pustiti da se pitaš. Mnogo je drugih stvari između nas koje treba riješiti, ali one mogu pričekati. Međutim, kao odgovor na tvoje prvotno pitanje, ovo je bila moja prava nakana kad sam došao ovamo...

Jenny je promaknuo jedva zamjetan pokret njegove ruke i nastavila je promatrati njegovo lice oprezno i zbunjeno, misleći da će je on pokušati poljubiti. Mora da je on to naslutio, jer su se njegove čvrste, senzualne usne izvile u osmijeh, ali nastavio je promatrati njezino lice ne primičući mu se. Nakon duge šutnje, tiho je rekao: -Jennifer, daj mi svoju ruku.

Jenny je spustila pogled na ruku i posve zbunjena, nevoljko rastvorila prste oko ogrtača na vratu. - Ruku? - tupo je ponovila, ispruživši je nekoliko centimetara prema njemu.

Uhvatio je njezine prste lijevom rukom, i njegov je topli stisak odaslao neželjene trnce njezinom rukom; tad i tek tad najzad je zamijetila predivan prsten u malenoj, draguljima optočenoj kutiji za nakit na ispruženom dlanu njegove desnice. U teškom, širokom krugu od zlata bili su najljepši smaragdi koje je Jenny ikad vidjela, plameni dragulji koji su svjetlucali i namigivali joj na svjetlu svijeća dok je on stavljao teški prsten na njezin prst.

Možda je to bilo zbog težine prstena i svega što je on po-drazumijevao, ili možda zbog one čudne kombinacije nježnosti i ozbiljnosti u njegovim sivim očima dok je netremice promatrao njezine, ali bez obzira na razlog, Jennyno je srce zakucalo dvostruko brže. Glasom nalik hrapavom baršunu, rekao je: - Ništa nismo učinili uobičajenim poretkom, ti i ja. Brak smo konzumirali prije zaruka a prsten sam stavio na tvoj prst dugo nakon što smo razmijenili zavjete.

Opčinjena, Jenny je promatrala njegove nedokučive sre-brne oči dok ju je njegov duboki, promukli glas milovao, dodatno je očaravajući kad je nastavio: - I, iako dosad ništa drugo nije bilo normalno glede našeg braka, volio bih te zamoliti jednu uslugu...

Jenny je jedva prepoznala dahtaj šapta koji je bio njezin glas. - Kakvu... uslugu?

258

GIGA

Samo večeras - rekao je podigavši ruku i jagodicama prstiju prešao preko obline njezinog zarumenjenog obraza -bismo li mogli zaboraviti na svoje razlike i ponašati se kao normalan, netom vjenčani par na normalnoj proslavi vjenčanja?

Jenny je bila pretpostavila da je večerašnja gozba trebala biti proslava njegovog povratka kući i njegove nedavne pobjede nad njezinim narodom, a ne njihovoga braka. Opazio je njezino oklijevanje i izvio usne u kiselom osmijehu. - Budući da je očito potrebno više od obične molbe da smekša tvoje srce, ponudit ću uz nju i jednu nagodbu.

Bolno svjesna učinka njegovih prstiju na svom obrazu i privlačnosti kojom je najednom zračilo njegovo veliko tijelo, nesigurno je šapnula: - Kakvu nagodbu?

- Ako mi daš ovu večer, ja ću ti zauzvrat dati jednu tvoju vlastitu kad god poželiš. Bez obzira kako je budeš željela provesti, provest ću je s tobom i činiti što god ti želiš. - Kad je ona i nadalje oklijevala, odmahnuo je glavom u zabavljenom očaju. - Sreća je da na ovako tvrdoglavog protivnika kao što si ti nikad nisam naletio na bojnome polju, jer bojim se da bih bio poražen.

Iz nekog razloga, to priznanje, izgovoreno s natruhom divljenja u njegovom glasu, uvelike je pokolebalo Jennyn otpor. Ono što je zatim rekao, još ga je više uništilo: - Ne tražim ovu uslugu samo zbog sebe, mala moja, nego i zbog tebe. Zar ne misliš, nakon svog meteža koji je prethodio ovoj noći, i koji će joj vjerojatno uslijediti, da oboje zaslužujemo jedno posebno, neokaljano sjećanje na naše vjenčanje, koje ćemo sačuvati i držati za sebe?

Knedla bezimenog osjećaja stegnula ju je u grlu, i iako nije zaboravila sve valjane pritužbe na njega, sjećanje na onaj nevjerojatni govor koji je održao svojim ljudima zbog nje još uvijek joj je bilo posve svježe u mislima. Nadalje, mogućnost da se pretvara, na samo nekoliko sati, samo ovaj jedan put, da je ona ljubljena mladenka, a on voljni mladoženja, činila joj se ne samo bezopasnom, već i neodoljivo, dražesno privlačnom. Najzad je kimnula glavom i tiho rekla: - Kako ti želiš.

- Zašto se, svaki put kad se svojevoljno predaš kao sad, ja osjećam kao kralj koji je osvojio kraljevstvo? - promrmljao je Royce promatrajući njezine opojne oči. - Ali kad te osvojim protiv tvoje volje, činiš da se

259

GIGA

osjećam kao poraženi prosjak? Prije nego što se Jenny uspjela oporaviti od tog zapanjujućeg priznanja, on se zaputio van iz sobe. - Čekaj - rekla je Jenny pružajući mu onu kutijicu. - Ovo si zaboravio.

- Tvoja je, zajedno s one dvije stvari u njoj. Hajde, otvori je. Kutijica je bila zlatna i raskošno ukrašena, s poklopcem

prepunim safira, rubina, smaragda i bisera. Unutra je bio zlatni prsten: carski prsten s velikim rubinom. Uz njega je bila... -Jenny je iznenađeno namrštila čelo i pogledala ga. - Vrpca? - upitala je pogledavajući jednostavnu, usku ružičastu vrpcu koja je bila uredno složena u kutiji vrijednoj kraljevskih dragulja.

- Ova dva prstena i vrpca pripadali su mojoj majci. Oni su jedino što je ostalo nakon što je dvorac u kojemu smo se Stefan i ja rodili bio razoren u opsadi. - S tim je riječima otišao, govoreći joj da će je čekati u dvorani.

Royce je zatvorio vrata iza sebe i jednu je minutu bio veoma nepomičan, gotovo jednako iznenađen onime što je rekao, i načinom na koji je to rekao, kao što je i Jennifer očito bila. Još uvijek ga je izjedalo što ga je dvaput prevarila u dvorcu Hardin, i što je pristala na spletku sa svojim ocem, koja bi ga istodobno na prevaru lišila i supruge i nasljednika. Ali, Jennifer je imala jednu nepobitnu obranu u svoju korist, i bez obzira koliko se on pokušavao ne obazirati na nju, ona ju je svejedno odrješivala krivnje:

Sve zato što sam popevši se na brdo stala na put lupežu od tvog brata...

S osmijehom iščekivanja, Royce je prišao galeriji i krenuo zavojitim hrastovim stubama prema velikoj dvorani u prize-mlju, gdje je slavlje već bilo u tijeku. Bio je spreman oprostiti joj prošla djela; međutim, morat će je natjerati da shvati kako u budućnosti on neće trpjeti nijedan oblik prevare.

Nekoliko minuta nakon što je on otišao, Jenny je ostala na mjestu, nesvjesna sve glasnijih zvukova bučnog slavlja koji su dopirali iz velike dvorane. Netremice promatrajući draguljima optočenu, baršunom obloženu kutijicu koju joj je utisnuo u dlan kad je odlazio, pokušala je umiriti nenadani prosvjed svoje savjesti glede onoga što je pristala učiniti. Okrenula se i polako prišla uznožju kreveta, ali

260

GIGA

oklijevala je kad je podigla svjetlucavu, zlatnu haljinu koja je bila prebačena preko njega. Naravno, prepirala se sa svojom savjesti, neće izdati obitelj ili domovinu ili ikoga drugoga ako odloži na stranu svo neprijateljstvo između vojvode i nje, samo na nekoliko kratkih sati. Naravno da ima pravo na ovo malo, jednokratno zadovoljstvo. To je tako malo tražiti s obzirom na budućnost njezinog bračnog života: samo jedno kratko razdoblje od nekoliko sati da se osjeća bezbrižnom, da se osjeća kao mladenka.

Kad je polako podigla haljinu i priljubila je uz sebe, zlatni brokat bio je hladan. Pogledavši prema nožnim prstima, s oduševljenjem je opazila da je haljina točne dužine.

Ušla je sluškinja po imenu Agnes, a preko ruke je nosila dugu tuniku od zelenog baršuna i odgovarajući baršunasti ogrtač porubljen zlatom. Žena strogog lica zastala je kao ukopana i na jedan djelić sekunde, zbunjenost je omekšala kameni izraz njezinoga lica, jer je zloglasna crvenokosa kćerka izdajničkog Merricka stajala nasred prostorije, bosih nožnih prstiju koji su virili ispod poruba dugog ogrtača, uz tijelo priljubljene na brzinu skraćene zlatne haljine, koju je promatrala očima koje su blistale od radosti. - Prekrasna je, nije li? - upitala je sa strahopoštovanjem, podižući blistave oči ka zapanjenoj Agnes.

- Ona je... - promucala je Agnes. - Donijeli su je zajedno sa svim haljinama koje su uspjeli pronaći, a koje su pripadale bivšem gospodaru i njegovim kćerkama - mrzovoljno je rekla.

Umjesto da nošenu haljinu odbaci s prezirom, kao što je Agnes napola očekivala da će Jennifer učiniti, mlada se vojvotkinja rasdosno nasmiješila i rekla: - Ali gledaj, pristajat će mi!

- Nju smo... - Agnes je ponovno zanijemila pokušavajući usporediti stvarnost prostodušne djevojke s brojnim pričama koje su se pričale o njoj. Sam ju je gospodar, prema govorkanju posluge, nazvao djevojčurom. - Suzili smo je i skratili dok ste vi spavali, moja gospo - uspjela je reći, brižno odlažući tuniku i ogrtač na krevet.

- Doista? - upitala je Jenny i izgledala je iskreno zadivljena dok je pogledavala fine šavove s unutarnje strane zlatne donje haljine. - Jesi li vidjela ove šavove?

-Jesam.

261

GIGA

- I to je bilo načinjeno u samo nekoliko sati?

- Da - kratko je odgovorila Agnes, jer joj se nije sviđala zbunjenost koju je morala osjećati glede žene koju je trebala prezirati.

- Ovo su jako lijepi šavovi - tiho je rekla Jenny. -Ja ih ne bih mogla sašiti tako dobro.

- Želite li da vam pomognem da podignete kosu? - upitala je Agnes, ne obazirući se na kompliment, iako je nekako osjećala da griješi čineći to. Obišavši Jenny, Agnes je podigla četku.

- O, ne, mislim da ne - izjavila je njezina nova gospodarica, veselo se smiješeći preko ramena svojoj zapanjenoj sluškinji. - Večeras ću na nekoliko sati biti mladenka, a mladenkama je dopušteno imati raspuštenu kosu.

262

GIGA

DVADESETO POGLAVLJE

Buka koja se čula čak i u spavaonici postala je zaglušujuća kad je Jenny ušla u veliku dvoranu, kakofoniju muškog smijeha i glazbe ponad mora razgovora. S nogom na zadnjoj stubi, oklijevala je prije nego što je zakoračila u vidokrug sudionika gozbe.

Znala je i bez gledanja da će dvorana biti prepuna muškaraca koji o njoj sve znaju; muškaraca koji su nedvojbeno bili nazočni u taboru one noći kad je dostavljena Royceu kao zavezana guska; drugih muškaraca koji su zacijelo sudjelovali u njezinom prisilnom odvođenju iz Merricka; i trećih koji su danas nazočili njezinom ponižavajućem dočeku u selu.

Prije pola sata, kad joj je suprug svojim dubokim, uvjerljivim glasom govorio o sjećanjima koja će pohraniti, pomisao na proslavu činila se divnom; sad je, međutim, stvarnost načina na koji je dospjela ovamo uništavala svo zadovoljstvo. Pomislila je da se vrati u svoju sobu, ali njezin bi suprug došao po nju. Osim toga, samoj je sebi govorila prikupljajući hrabrost, prije ili kasnije morat će se suočiti sa svim ovim ljudima, a jedna Merrickova nikad ne bježi.

Duboko je udahnula kako bi se smirila, a zatim se spustila niz zadnju stubu i skrenula za ugao. Od prizora koji ju je dočekao u bakljama osvijetljenoj dvorani zbunjeno je za-treptala. Ondje je bilo tristotinjak ljudi, koji su stajali i razgovarali, ili sjedili za dugim stolovima postavljenim uzduž jedne strane dvorane. Treći su promatrali zabavu, a zabave je bilo vrtoglavo velik izbor: na galeriji na katu, svirao je sastav putujućih svirača, dok su putujući glumci i svirači šetkali po dvorani i zabavljali manje skupine; četiri žonglera u šarenim kostimima bacali su lopte visoko u zrak u središtu prostorije i međusobno se dodavali; a na samom kraju dvorane, trojica a krobata bacali su se u zrak. Iza velikog stola na podiju, jedan je lutnjist svirao na svom glazbalu, pridodavajući svoje milozvučne akorde općenitoj kaotičnoj radosti u dvorani.

Bilo je i žena, pomalo iznenađeno zamijetila je Jenny, njih tridesetak: supruge nekih vitezova, ili susjede, zaključila je Jenny. Lako je uočila

263

GIGA

Roycea, jer je osim Arika bio najviši muškarac u velikoj dvorani. Stajao je nedaleko od nje i razgovarao sa skupinom muškaraca i žena, s peharom u ruci, smijući se nečemu što je netko od njih rekao. Tad joj je palo na pamet da ga nikad ranije nije vidjela ovakvog: nasmijanog i opuštenog, gospodara svog vlastitog dvorca. Večeras nije nalikovao zvijeri po kojoj je dobio ime; izgledao je kao moćni vlastelin, i uz to opasno zgodan, pomislila je Jenny uz mrvicu ponosa dok je pogledom prelazila preko njegovog preplanulog lica.

Upozoren na Jennynu nazočnost naglom utihom buke U dvorani, Royce je odložio svoj pehar, ispričao se gostima, okrenuo i zastao kao ukopan. Njegovim se licem razlio spor smiješak divljenja dok je promatrao kraljevsku mladu vojvotkinju koja mu je prilazila u haljini od modrozelenog liaršuna, uskog gornjeg dijela i rastvorenih skuta, koji su se razdvajali sprijeda, otkrivajući blistavozlatnu donju haljinu. Odgovarajući baršunasti ogrtač obrubljen zlatom bio je prebačen preko njezinih ramena, pričvršćen ravnim zlatnim lan-cem s akvamarinima. Oko njezinog majušnog struka bio je zavijen čvrsti pojas od zlatnog satena sa modrozelenim obrubom i urešen također akvamarinima. Njezina veličanstvena kosa, razdijeljena na sredini glave, prelijevala joj se preko ramena i niz leđa u raskošnim valovima i sjajnim kovrčama, u čarobnoj opreci bogatom modrom zelenilu haljine.

Prekasno shvativši da primorava svoju hrabru mladenku da priđe k njemu, zaputio se prema njoj i našli su se na pola puta. Uhvatio je njezine hladne dlanove svojima, privukao je i nasmiješio joj se s neskrivenim divljenjem. - Prelijepa si - tiho je rekao. - Miruj na trenutak kako bi te se svi mogli dosita nagledati.

- Koliko sam ja shvatila, gospodaru, jedan od tvojih brojnih razloga za protivljenje braku sa mnom, čak i da sam kraljica Škotske, jest moja neuglednost. -Jenny je opazila iznenađeno čuđenje u njegovim sivim očima i odmah je znala da je iskreno.

- Siguran sam da sam izrekao brojne prigovore tijekom tog srditog razgovora s Henryjem, ali taj svakako nije bio jedan od njih. - Tiho je dodao: - Ja sam mnogo toga, Jennifer, ali nisam slijep.

- U tom slučaju - odgovorila je zadirkujući - popuštam tvom izvrsnom sudu glede mog večerašnjeg izgleda.

264

GIGA

Njegov je dubok glas zvučao značajno kad je upitao: -Hoćeš li mi popustiti i u čemu drugome?

Nagnula je glavu kao kraljica koja čini uslugu običnom smrtniku. - Sve... dok god smo ovdje dolje.

- Tvrdoglava djevojka - rekao je s hinjenom strogošću, a zatim mu je pogled postao nježan, prisan. - Vrijeme je da se mladenka i mladoženja pridruže svojim uzvanicima - dodao je. Stavio je njezinu ruku na pregib svog lakta, okrenuo se, i Jenny je shvatila da su, dok je on razgovarao s njom, njegovi vitezovi stali u vrstu iza njega, očito unaprijed dogovoren plan, kako bi bili službeno predstavljeni svojoj novoj vojvotkinji. Na njihovom čelu stajao je Stefan Westmoreland, koji ju je dotad jedva ikad pogledao, osim onda kad ju je bijesno promatrao u Merricku. Sad joj je utisnuo lagani, bratski poljubac u obraz. Kad se odmaknuo i nasmiješio joj se, Jenny se ponovno zapanjila koliko silno nalikuje Royceu, posebice kad se smiješi. Stefanova kosa bila je svjetlija i crte lica malo blaže; oči su mu bile modre, ne sive, ali jednako kao i njegovom bratu, nije mu nedostajalo šarma kad ga je htio upotrijebiti, kao što je činio sad. - Isprika za sve nedaće koje sam vam prouzročio nije dovoljna, moja gospo, i davno je zakašnjela. Ispričavam se sad, najiskrenije, u nadi da ćete mi jednoga dana moći oprostiti.

To je bila tako iskrena i ljupka isprika da Jenny nije mogla, u duhu te večeri i prema zahtjevima pristojnog ponašanja, učiniti ništa drugo doli prihvatiti je. U nagrađuje dobila nezatomiv osmijeh svog novog šogora, koji se nagnuo prema njoj i rekao: - Naravno, bratu se ne moram ispričati, jer njemu sam napravio ogromnu uslugu.

Jenny si nije mogla pomoći; ta je pomisao bila toliko besramna da je ona prasnula u smijeh. Osjetila je kako je Royce, koji je stajao pokraj nje, pomno promatra, a kad ga je pogledala, njegove su sive oči bile srdačne od odobravanja i nečeg što je uvelike nalikovalo ponosu.

Sljedeći je bio Arik i kameni pod kao da je zaštropotao kad je zastrašujući div iskoračio prema njoj, koracima dvostruko duljim od onih prosječnog muškarca. Kao što je Jenny i očekivala, div granitnog lica nije se ponizio isprikom, a još manje ljubaznim govorom, čak ni naklonom. Umjesto toga, samo je stao ispred nje, promatrajući je niz nos sa svoje nadmoćne visine i zatim, gledajući je u oči svojim

265

GIGA

neobičnim blijedim očima, samo je trznuo glavom kratko kimnuvši. Okrenuo se i udaljio, ostavivši Jenny s osjećajem kao da je on upravo prihvatio gospodstvo nad njom, a ne obratno.

Opazivši njezinu preplašenu pomutnju, Royce se nagnuo i nasmijuljio u njezino uho: - Nemoj se osjećati uvrijeđenom. Arik se nikad nije udostojio ni meni zakleti na vjernost.

Jenny je pogledala u te nasmiješene sive oči i najednom kao da se čitava ta večer protezala ispred nje sa svim obećanjima i uzbuđenjem prve tople proljetne noći.

Zatim su uslijedili vitezovi koji su sačinjavali Royceovu privatnu stražu. Sir Godfrey, visok, zgodan muškarac u kasnim dvadesetim godinama života, bio je prvi i odmah joj je postao miljenikom jer je, odmah nakon što joj je poljubio ruku, učinio nešto što je posve raspršilo napetost njihovih prethodnih susreta. Okrećući se svima koji su ga mogli čuti, proglasio ju je jednom i jedinom ženom koja ima dovoljno mudrosti i hrabrosti nadmudriti čitavu vojsku. Zatim se okrenuo natrag prema njoj i s nezatomivim osmijehom rekao: - Uzdam se, gospo, da ćete nam, odlučite li ikad pobjeći iz Claymorea kao što ste prije nekoliko tjedana pobjegli iz našeg tabora, poštedjeti ponos i ostaviti nam bolji trag koji bismo mogli slijediti.

Jenny, koja je otpijala iz pehara vina koji joj je Royce utisnuo u ruku, odgovorila je s lažnom svečanošću: - Ukoliko ikad pokušam pobjeći odavde, nastojat ću to učiniti veoma šeprtljavo, u to vas uvjeravam. - Sir Godfrey je na to prasnuo u smijeh i poljubio je u obraz.

Sir Eustace, plavokos i zgodan s veselim smeđim očima, galantno je objavio da bi, da je njezina kosa bila raspuštena kad je pobjegla, oni bili uočili njezin zlatni sjaj i pronašli je ma gdje se skrivala, što mu je priskrbilo blagi, smirujući Royceov pogled. Ne obazirući se na njega, Sir Eustace nagnuo se ka Jennifer i zadirkujući rekao: - Ljubomoran je, vidite. .. na moj nadmoćni izgled i kavalirski razgovor.

Jedan po jedan, svi su stali ispred nje, vješti, ubojiti vitezovi koji bi je nekoć bili ubili na samo jednu riječ svog gospodara, ali koji će je sad štititi, čak pod cijenu vlastitih života. Odjeveni u fini baršun i vunu, umjesto oklopa od pletene žice i kaciga, stariji vitezovi ponašali su se prema njoj s utješnom ljubaznošću, dok je nekolicina mlađih doslovce pokazala dražesnu nelagodu zbog nečega što su učinili: - Nadam se -

266

GIGA

rekao je mladi Sir Lionel - da vašoj milosti nisam izazvao nepotrebnu neugodu kad sam... kad sam... ovaj... kad sam vas povukao za ruku i odvukao...

Jenny se nasmijala i podigla obrve. - ... i otpratili me do mog šatora one prve večeri?

- Da, otpratio - odgovorio je on i uzdahnuo od olakšanja.

Gawin, mladi Royceov štitonoša, bio je zadnji koji joj se službeno predstavio kao svojoj gospodarici. Očito premlad i previše idealističan da slijedi primjer starijih, iskusnijih vitezova i pusti da prošlost bude prošlost, naklonio se Jenny, poljubio joj ruku i zatim sa loše prikrivenom kivnjom rekao: - Pretpostavljam, moja gospo, da vam nije bila namjera da se mi smrznemo kad ste nam rasparali deke.

Ta mu je primjedba priskrbila snažnu ćušku Sir Eustacea, koji se zadržao uz Jenny i koji mu je s gađenjem odgovorio:

-Ako je to tvoja zamisao kavalirštine, nije nikakvo čudo da mlada gospa Anne pogledava Rodericka, a ne tebe.

Na spomen Rodericka i gospe Anne, mladić se uvrijeđeno ukočio i srdito ogledao po prostoriji. Izrekavši užurbanu ispriku Jennifer, Gawin je pohitao u smjeru zgodne brinete koja je razgovarala s nekim muškarcem kojega Jenny ni je poznavala, a koji je izgledao više ratnik nego kavalir.

Royce je gledao kako Gawin odlazi i zatim pogledao Jennifer s izrazom samoopravdavajuće veselosti: - Gawin je izgubio glavu zbog one ondje zgodne djevojke, a očito i razum. - Ponudio joj je ruku i dodao: - Dođi, moja gospo, i u poznaj ostale naše uzvanike.

Strahovi koje je Jenny imala glede toga kako će biti primljena od onih koji uz Roycea nisu vezani zavjetima na odanost posve su raspršeni tijekom naredna dva sata, kad se sa svima upoznala. Nezapamćene riječi koje je Royce izgovo-rio ranije na stubama dvorca očito su ponovljene naširoko i nadaleko, uključujući i uzvanicima koji su stigli sa susjednih posjeda i iako bi Jenny povremeno naišla na pokoji neprija-teljski pogled, njegov vlasnik brižno je pazio da ga sakrije iza

ljubaznog osmijeha.

Kad se sa svima upoznala, Royce je uporno zahtijevao da lenny mora

267

GIGA

večerati, a za stolom na povišenom podiju razgovor se nastavio ugodan i veseo, prekinut samo odjekom truba s galerije koje su najavljivale dolazak svakog novog jela iz kuhinje.

Teta Elinor bila je u punom sjaju, s pozornom publikom od više od tristo ljudi s kojima je mogla razgovarati, iako je najčešće bila viđena u blizini nikog drugog doli Arika! Jenny ju je promatrala, zabavljena opčaranošću starije žene jedinom osobom koja ni sa kime nije željela razgovarati.

- Zadovoljava li hrana tvoja očekivanja, moj gospodaru? - upitala je Jenny, obraćajući se Royceu koji se ponovno posluživao pečenim paunom i punjenim labudom.

- Primjerena je - odgovorio je blago se namrštivši. - Ali očekivao bih bolje iz kuhinja pod Prishamovim nadzorom. -U tom trenutku, sam se upravitelj dvorca pojavio iza Roycea, i Jenny je prvi put vidjela Alberta Prishama kad je hladnim, službenim glasom rekao: - Bojim se da mene hrana malo zanima, vaša milosti. - Pogledao je Jennifer i dodao: - Šalica tople juhe, krti komad mesa, to je dovoljno da mene zadovolji. Međutim, siguran sam da će vaša supruga uzeti kuhinje u svoje ruke i smisliti jelovnike i recepte koji će vam više biti po volji.

Jenny, koja nije ništa znala o receptima i jelovnicima, nije se obazirala na tu primjedbu, jer je pokušavala zatomiti nalet trenutačne antipatije prema tom muškarcu. Sa zlatnim lancem oko pasa i s bijelim štapom, oznakama njegovog uzvišenog položaja, bio je mršav do iscrpljenosti. Celjusne kosti oštro su mu stršale ispod kože koja je bila bijela i go-tovo prozirna. Ali, Jenny nije zbog toga osjećala odbojnost prema njemu, nego zbog hladnoće u njegovim očima dok se ogledavao naokolo. - Nadam se - nastavio je, iskazujući više poštovanja Royceu, ali nimalo više srdačnosti no što je iskazao Jennifer - da je, uz iznimku hrane, sve ostalo večeras na vaše zadovoljstvo?

- Sve je u redu - odgovorio je Royce i odmaknuo stolac kad je na udaljenom kraju dvorane počeo ples. - Budete li se sutra osjećali dovoljno dobro, volio bih vidjeti poslovne knjige, a preksutra ćemo obići posjed.

- Naravno, vaša milosti, ali preksutra je dvadeset i treći, koji je po običaju Sudnji dan. Želite li da ga odgodim?

268

GIGA

- Ne - bez oklijevanja je odgovorio Royce, stavivši ruku ispod Jenniferinog lakta, kako bi joj pokazao da ustane. -Volio bih nazočiti i gledati kako se obavlja.

Naklonivši se Royceu i kratko kimnuvši Jennifer, Sir Albert se povukao. Oslanjajući se na štap, polako se uputio u vlastite odaje.

Kad je Jenny shvatila da se Royce kani priključiti plesu, ustuknula je i uputila mu zabrinut pogled. - Malo sam plesala, Vaša milosti - objasnila je, promatrajući kovitlave, žustre plesače i nastojeći vidjeti kakve korake izvode. - Možda to ne bismo trebali sad, kad ih je toliko mnogo...

Royce ju je s osmijehom čvrsto privukao u naručje. - Samo se čvrsto drži - rekao je i počeo je vješto okretati. Bio je, odmah je shvatila Jennifer, odličan plesač. Štoviše, bio je i odličan učitelj; do trećeg plesa, ona se već okretala i skakutala zajedno sa svima ostalima. Nakon tih plesova odmah ih je uslijedilo još desetak, kad ju je za ples došao zamoliti Stefan Westmoreland, pa zatim Sir Godfrey i Sir Lionel, pa onda ostali vitezovi.

Zadihana i nasmijana, Jenny je odmahnula glavom kad ju je Sir Godfrey pokušao povesti na još jedan ples. Royce, koji je plesao s nekoliko drugih nazočnih dama, stajao je uz rub plesnog podija tijekom zadnjih pola sata i razgovarao sa skupinom gostiju. Sad se pojavio uz Jennifer, kao da je osjetio njezin umor. - Jennifer se mora odmoriti, Godfrey. - Kimnuvši glavom prema Gawinu, koji je u društvu gospe Anne naizgled ratoborno razgovarao s vitezom po imenu Sir Roderick, Royce je suho dodao: - Predlažem da na ples pozoveš gospu Anne... prije nego što Gawin učini nešto budalasto kako bi izazvao njezino divljenje, kao što je zapodjenuti kavgu s Roderickom i pritom poginuti.

Sir Godfrey poslušno je otišao pozvati damu o kojoj je bila riječ na ples, a Royce je odveo Jenny u miran kutak u dvorani. Pružio joj je pehar vina i svima zapriječio pogled na nju, postavivši se tik ispred nje i naslonivši rukom o zid pokraj njezine glave.

- Hvala ti - odgovorila je, sretna i zajapurena, zadihana od napora. - Doista mi je potreban trenutak odmora. - Royceov pogled s divljenjem je kliznuo na rumenu kožu koja se nadimala iznad četvrtastog gornjeg dijela njezine hajine, od čega je Jenny bila neobično uzbuđena i

269

GIGA

nervozna istodobno. - Odlično plešeš - rekla je i on je nevoljko podigao pogled i susreo njezin. - Mora da si na dvoru mnogo plesao.

- I na bojištu - rekao je s razoružavajućim osmijehom.

- Na bojištu? - ponovila je, zbunjena.

Kimnuo je glavom i još se šire nasmiješio. - Pogledaj bilo kojeg ratnika koji pokušava izmaknuti strijelama i kopljima i vidjet ćeš plesne korake i rad nogu od kojega će ti se zavrtjeti u glavi.

Njegova sposobnost da se nasmije na vlastiti račun razgalila je Jennyno srce, koje je već bilo obilno razgaljeno s nekoliko čaša jakog vina i mnogo plesa. Smetena, pogledala je postrance i ugledala Arika samo nekoliko metara podalje. Za razliku od svih drugih koji su jeli, smijali se ili plesali, Arik je stajao s rukama prekriženim na grudima, široko razmaknutih nogu, i zurio ravno ispred sebe s apsolutno ubojitim izrazom lica. Uz njega je bila teta Elinor, koja mu je čavrljala i čavrljala kao da joj život ovisi o tome da ga natjera da joj odgovori.

Royce je slijedio smjer Jennynog pogleda. - Tvoja teta izgleda voli izazivati opasnost - našalio se Royce.

Ohrabrena vinom, Jenny mu je uzvratila osmijeh. - Govori li Arik ikada... mislim, pravim rečenicama? Smije li se?

- Nikad ga nisam vidio da se nasmijao. A govori najmanje što je potrebno.

Gledajući njegove neodoljive oči, Jenny se osjećala neobično sigurnom i zaštićenom, a ipak je bila nelagodno svjesna da joj je suprug praktički zagonetka. Osjetivši da će u ovom prisnom raspoloženju biti voljan odgovoriti na pitanje, polako je rekla: - Kako si ga upoznao?

- Nikad zapravo nismo bili službeno predstavljeni jedan drugome - našalio se. Kad ga je ona nastavila promatrati kao da čeka više podataka, udovoljio joj je rekavši: - Arika sam prvi put vidio prije osam godina, usred borbe koja je bješ-njela duže od sedam dana. Pokušao se obraniti od šestorice napadača koji su ga izdvojili kao metu i napadali mačevima i strijelama. Pritekao sam mu upomoć i zajedno smo uspjeli poraziti napadače. Kad je borba završila, ja sam bio ranjen, ali Arik mi nije ni zahvalio. Samo me je pogledao i odjahao, ponovno zaronivši u žar borbe.

270

GIGA

- I to je bilo sve? - upitala je Jenny kad je Royce zašutio.

- Ne baš. Sljedeći dan, negdje pred suton, ponovno sam bio ranjen, ali ovaj put i bez konja. Dok sam se saginjao podići svoj štit, podigao sam pogled i opazio jahača koji je nadirao ravno na mene, koplja uperenog u moje srce. U sljedećem trenutku, taj je kopljanik ostao bez glave, a Arik se sagnuo i podigao sa zemlje svoju krvavu sjekiru i odjahao. Ponovno bez ijedne riječi. Od rana sam bio praktički beskoristan, no Arik se te noći pojavio još dvaput, naizgled niotkud, da me obrani od napadača kad sam bio opkoljen. Sljedećeg dana, potukli smo neprijatelja i natjerali ga u bijeg. Pogledao sam i vidio kako Arik jaše uz mene. Otad je sa mnom.

- Znači, stekao si njegovu besmrtnu odanost spasivši ga od šestorice napadača? - sažela je Jenny.

Royce je odmahnuo glavom. - Mislim da sam njegovu besmrtnu odanost stekao tjedan dana nakon toga kad sam ubio veliku zmiju koja je bez Arikovog znanja željela podijeliti pokrivač s njime.

- Ne misliš mi valjda reći - zahihotala se Jennifer - da se taj div od čovjeka boji zmija.

Royce joj je uputio pogled hinjene uvrijeđenosti. - Žene se boje zmija - nedvosmisleno je objasnio. - Muškarci ih mrze. - Zatim je dječačkim osmijehom upropastio učinak svojih riječi. - Međutim, to je jedno te isto.

Royce je pogledao njezine nasmijane modre oči, čeznući poljubiti je, a Jenny je, ponesena ovom njegovom nježnom, šaljivom, pristupačnom stranom, najednom izlanula pitanje koje ju je proganjalo. - Jesi li ga uistinu kanio pustiti da danas ubije onog dječaka?

Lagano se ukočio i zatim tiho odgovorio: - Mislim da je vrijeme da odemo gore.

Nesigurna zašto je on najednom donio tu odluku, ili kani li on razgovarati jednom kad dođu gore, Jenny je sumnjičavo oklijevala: - Zašto?

- Zato što ti želiš razgovarati - mirno je izjavio - a ja te želim odvesti u krevet. A u oba slučaja, moja je odaja prikladnija od ove dvorane.

Ne želeći napraviti scenu koja bi je samo ponizila, Jenny je znala da

271

GIGA

nema drugog izbora doli napustiti dvoranu s njim. Prije nego što je zakoračila na stubu, na pamet joj je pala jedna pomisao i pogled koji mu je uputila bio je preklinjući. - Neće nas valjda slijediti... - molila je. - Hoću reći, nema valjda nekog obreda prve bračne noći?

- Čak i da ima, u tome ne bi bilo nikakve štete - strpljivo je rekao. - To je drevni običaj. Uvijek možemo razgovarati kasnije - značajno je dodao.

- Molim te - rekla je Jenny - To bi bila farsa, jer cijeli svijet zna da smo već... da smo to već učinili i obred prve bračne noći samo će iznova pokrenuti govorkanja.

Nije joj odgovorio, ali dok su prolazili pokraj Arika i tete Elinor, zastao je s Arikom.

Međutim, predstojeći odlazak mladoženje i mladenke go-tovo odmah je zamijećen i kad su prošli pokraj stola na podiju, Jennyno lice bilo je boje grimiza od raskalašenih ohra-brenja i savjeta koje su dovikivali Royceu. Kad su se počeli uspinjati stubama, mahnito se osvrnula preko ramena i na svoje olakšanje opazila da se Arik smjestio u podnožju stuba, prekrižio ruke na prsima i stražario, očito po Royceovom nalogu, kako ih uzvanici ne bi slijedili.

Kad je Royce otvorio vrata svoje spavaonice, Jenny je bila prestrašena i bespomoćna. U skamenjenoj tišini, gledala je kako on zatvara vrata, preplašenim očima ošamućeno zamjećujući jednu izuzetno prostranu i raskošnu prostoriju s ogromnom posteljom na četiri stupa s baldahinom, s krasnim baršunastim zastorima i dva masivna stolca izrezbarenih rukohvata, postavljenih ispred velikog, natkritog ognjišta. Uza zid su stajale tri velike, ukrašene škrinje, jedna za odjeću, na-gonski je znala Jenny, a druge očito s kovanicama i drugim bogatstvom, sudeći po njihovoj veličini. Dva visoka srebrna stalka s upaljenim svijećama stajala su uz krevet, a druga dva svaki s jedne strane kamina. Na zidovima su visjele tapiserije, a na uglačanom drvenom podu bila je i prostirka. No najdivniji u toj sobi bio je prozor - veliki prozor s izbojkom od ojačanog stakla, koji je gledao na prostor među bedemima i na dnevnome svjetlu zacijelo činio prostoriju vedrom i prozračnom.

Vrata s lijeve strane bila su odškrinuta i vodila u salon otvoren suncu; vrata s desne strane očito su vodila u sobu koju je zauzela Jenny.

272

GIGA

Pomno izbjegavajući pogledati krevet, zagledala se u preostala dvoja vrata i čim se Royce pomaknuo, poskočila i rekla prvo što joj je palo na pamet: - Kamo vode ova dvoja vrata?

- Jedna u zahod, a druga u ormar - odgovorio je zamjećujući kako ona skreće pogled od kreveta. Mirnim glasom u kojem je svejedno postojala nepogrešiva nit naredbe, rekao je: - Bi li objasnila zašto ti je pomisao da legneš sa mnom još strasnija sad kad smo u braku, nego što ti je bila ranije, kad si mogla sve izgubiti?

- Tad nisam imala izbora - odgovorila je u svoju obranu, okrećući lice od njega.

- Nemaš ga ni sad - razumno je naglasio.

Jenny su se osušila usta. Ovila se rukama oko struka kao da joj je veoma hladno, očiju očajnih od zbunjenosti. -Ja tebe ne razumijem - pokušala je objasniti. - Nikad ne znam što mogu očekivati. Ponekad djeluješ gotovo drag i posve razuman. I baš kad pomislim da si zapravo prilično simpatičan... hoću reći, normalan - brzo se ispravila - ti učiniš nešto ludo i izneseš bezumne optužbe. - Ispružila je ruke kao da ga moli da shvati. - Ne mogu biti opuštena s muškarcem koji mi je neznanac! Zastrašujući, nepredvidivi neznanac!

Primaknuo joj se jedan korak, pa drugi, a Jenny je uzmicala korak po korak, dok listovima nogu nije naletjela na postelju. Nemoćna krenuti naprijed i nepokolebljivo nevoljka nastaviti unatrag, stajala je u buntovnoj šutnji. - Da se nisi usudio dodirnuti me. Mrzim kad me diraš! - nesigurno je upozorila.

Skupio je tamne obrve, ispružio ruku i zakačio vrh prsta za razrez njezine haljine, gledajući je ravno u oči dok je spuštao prst sve dok se nije našao duboko u udubini između njezinih dojki. Ostao je ondje, pomičući se gore-dolje, milujući joj dojke, i Jennynim su tijelom poletjeli plamičci želje, a disanje joj postalo plitko i ubrzano. Gurnuo je ruku između njezine haljine i kože i ovio je oko njezine oble dojke. - Sad mi reci da mrziš moj dodir - nježno ju je pozvao, zarobivši očima njezine, prstima draškajući njezinu sve tvrđu bradavicu.

Jenny je osjetila kako njezina dojka buja ne bi li ispunila njegovu ruku i okrenula je glavu u stranu, zagledavši se netremice u vatru i utapajući se u stidu zbog svoje nesposobnosti da nadzire vlastito,

273

GIGA

izdajničko tijelo.

Naglo je izvukao ruku. - Počinjem misliti da me uživaš dražiti jer to činiš bolje od ikoga koga sam ikada upoznao.

- Provukavši prste kroz kosu u srditom gađenju prema samome sebi, Royce je prišao vrču kuhanog vina koji je stajao uz kamin i natočio malo u pehar. Okrenuo se i nijemo je promatrao. Nakon jedne minute, rekao je mirnim tonom, gotovo kao da se ispričava, i Jenny ga je zaprepašteno pogledala: - Krivnja za ovo što se upravo sad dogodilo jest moja i imala je malo veze s tvojim »draženjem«. Ti si mi samo dala izliku da učinim ono što sam čeznuo učiniti otkad sam te ugledao u ovoj haljini.

Kad ona nije ništa odgovorila, nego ga je samo promatrala s oprezom i sumnjičavošću, uz razdraženi je uzdah rekao:

- Jennifer, ovaj brak nismo sami izabrali, ali što je, tu je, i morat ćemo pronaći neki način da se pomirimo s time. Jedno drugome nanijeli smo nepravdu i to ništa ne može promijeniti. Nadao sam se da ćemo zakopati prošlost, ali možda je najbolje dopustiti ti da govoriš o njoj, budući da djeluješ tako spremna to učiniti. U redu - rekao je kao da je donio zaključak - samo naprijed, nabroji sve svoje pritužbe. Sto želiš znati?

- Za početak, dvije stvari - zajedljivo je odgovorila Jenny. Kad si najzad spoznao da je meni nanesena nepravda? I

kako, za sveto Božje ime, možeš uopće reći da sam ja tebi nanijela nepravdu?

- Na to zadnje pitanje radije ne bih odgovorio - ravnodušno je rekao. - Prije no što sam te večeras posjetio, proveo sam dva sata u ovoj sobi razmišljajući o svemu što si učinila i odlučio sam sve to ostaviti iza sebe.

- Kako krjeposno od tebe - podrugljivo je rekla Jenny. -Slučajno je istina, moj gospodaru, da ja nisam učinila ništa, baš ništa zbog čega bih trebala tvoj oprost ili, kad smo već kod toga, zbog čega ti dugujem objašnjenje. Međutim - ukočeno je dodala - rado ću ti objasniti što god želiš, čim ti meni objasniš što mene zanima. Je li to prihvatljivo?

Royceove usne nakrivile su se od nevoljkog osmijeha dok je promatrao olujnu ljepoticu u baršunu boje akvamarina, koja je već

274

GIGA

napustila strah u korist bijesa. Strašno ga je boljelo kad ga se ona bojala. Nastojeći izbrisati osmijeh s lica, kimnuo je glavom. - Savršeno prihvatljivo. Možeš nastaviti.

Jenny nije bilo potrebno daljnje ohrabrenje. Proučavajući njegovo lice ne bi li na njemu ugledala ijedan trag prevare, naglo je upitala: - Jesi li ili nisi danas kanio dopustiti Ariku da ubije onog dječaka u selu?

- Nisam - glatko je odgovorio.

Ponešto Jennynog neprijateljstva i straha počelo se otapati.

- Zašto onda nisi ništa rekao?

- Nisam morao. Arik ne čini ništa osim onoga što mu ja naredim. Zaustavio se, ne zato što si ti vrisnula, već zato što je čekao moju odluku.

- Ti... ne lažeš valjda? - upitala je pomno proučavajući njegove nedokučive crte lica.

- Što ti misliš?

Jenny se ugrizla za usnicu, osjećajući se pomalo neotesano.

- Ispričavam se. To je bilo nepotrebno nepristojno. Prihvaćajući njezinu ispriku kimanjem glave, uljudno je

rekao: - Nastavi. Koje je tvoje sljedeće pitanje?

Jenny je duboko udahnula i polako izdahnula, znajući da sad korača po opasnom tlu. - Voljela bih znati zašto si želio poniziti mog oca i moju obitelj kad si dokazao da možeš probiti obranu Merricka i ukrao me iz moje vlastite spavaonice? - Ne obazirući se na iznenadni bijesan sjaj u njegovim očima, tvrdoglavo je nastavila: - Već si ranije dokazao svoju vještinu i spretnost u takvim stvarima. Zašto si, ako si ikad želio da živimo u skladu, morao to dokazati na tako uskogrudan, tričav...

-Jennifer - prekinuo ju je strogim glasom. - Dvaput si od mene napravila budalu i jednom me navela da sam od sebe napravim budalu. To je priličan rekord - sarkastično je pljesnuo. - A sad se pokori i ne spominji više tu temu.

Ohrabrena popriličnom količinom vina i velikom količinom prirodne tvrdoglavosti, Jenny je promatrala njegovo lice. Usprkos sarkastičnom tonu, u njegovim sivim očima bilo je neke strogosti koja joj je

275

GIGA

govorila da ga ona »urota« koju je spominjao nije samo rasrdila, već ranila dovoljno duboko da postane ogorčen. Nastojeći se ne obazirati na opasnu, magnetsku silu koja kao da ju je privlačila k njemu od trenutka kad je počeo odgovarati na njezina pitanja, nehajno je rekla: -Sretno ću se pokoriti, ali najprije bih voljela biti posve sigurna što sam to učinila da zavrijedim takvo povjerenje.

- Prokleto dobro znaš o čemu govorim.

- Nisam posve... sigurna. Ne bih voljela uzeti zaslugu koja mi ne pripada - rekla je, podižući svoju čašu.

- Nevjerojatna si. Možeš lagati i gledati me ravno u oči. No, dobro - rekao je, a glas mu je odisao ironijom. - Igrajmo tvoju igru do samog odvratnog kraja. Kao prvo, tu je bila ona varkica koju je tvoja sestra, za koju bih se bio zakleo da nema dovoljno pameti da se sama odjene, izvela uz tvoju pomoć i pomoć pernatih jastuka...

- Zar ti znaš za to? - upitala je, zagrcnuvši se vinom i nastojeći prikriti osmijeh.

- Ne bih ti savjetovao da se smiješ - upozorio ju je.

- Zašto ne? - kiselo je odvratila Jenny. - Pa to je bila šala na moj račun koliko i na tvoj.

- Znači, ti nisi znala za nju? - obrecnuo se, proučavajući izdajničko rumenilo na njezinim obrazima i pitajući se je li ono zbog vina ili laganja.

- Da sam znala - odgovorila je, najednom se uozbiljivši - zar misliš da bih bila tako spremna mijenjati svoju čast za perje?

- Ne znam. Bi li?

Spustila je čašu i ozbiljno rekla: - Nisam sigurna. Možda i bih, da joj pomognem da pobjegne... ali ne dok ne bih iscrpila sve druge mogućnosti. Stoga ne mogu baš uzeti zaslugu za tu obmanu. Koje su druge dvije?

Tresnuo je svoj pehar na stol i krenuo prema njoj.

- Pretpostavljam da misliš na moj bijeg s Williamom? -nelagodno je nastavila, uzmičući jedan korak od zloslutnog izraza u njegovim očima. - Ni za to ne mogu uzeti zaslugu. Stajao je u šumi i ja ga nisam zamijetila sve dok ti nisi kanio otići s Arikom.

276

GIGA

- U redu - ledeno je rekao. - Iako si svjesna moje primjedbe o kraljici Škotske, nisi svjesna da sam, dok si ti bježala, ja govorio Graverleyju, kao zaljubljena budala, da se kanim oženiti tobom. I nisi svjesna da si trebala otići u samostan netom nakon vjenčanja u Merricku? Što bi me lijepo vezalo uz tebe za cijeli život i istodobno lišilo nasljednika? I budeš li mi još samo jednom lagala... - Uzeo je pehar iz njezine ruke i naglo je privukao u naručje.

- Ti si što? - šapnula je.

- Dosta je ovih gluposti - kratko je rekao, pognuo glavu i zarobio njezine usne žestokim, ušutkavajućim poljupcem. Na njegovo iznenađenje, nije mu se opirala. Zapravo, činilo se kao da ne zna što joj on čini. Kad je podigao glavu, promatrala ga je s nekim izrazom u modrim očima kakav ranije nikad nije vidio.

- Što si radio? - ponovno je šapnula.

- Čula si me - kratko je odgovorio.

Strašna, izdajnička toplina klizila je kroz svaku poru Jenny-nog tijela dok je promatrala njegove čarobne oči. - Zašto? -šapnula je. - Zašto si mu rekao da se kaniš oženiti sa mnom?

- Bio sam tad lud - hladno je rekao.

- Za mnom? - šapnula je, toliko zanesena onime što joj je srce govorilo da je prozborila bez razmišljanja.

- Za tvojim privlačnim tijelom - okrutno je odgovorio, ali negdje u srcu, Jenny je prihvaćala nešto drugo... drugo objašnjenje, koje je bilo tako divno da se bojala pomisliti ga. Ono je sve objašnjavalo.

- Nisam znala - jednostavno je rekla. - Nikad nisam pomislila da bi se ti htio oženiti sa mnom.

- A da jesi, poslala bi polubrata kući i ostala u Hardinu sa mnom? - podrugljivo se nacerio.

Bio je to najveći rizik kojemu se Jenny izložila u svom životu, jer mu je rekla istinu: - Da sam... da sam znala kako ću se osjećati nakon odlaska, možda bih. - Vidjela je kako mu se čeljust steže i bez razmišljanja je podigla ruku i jagodicama prstiju dodirnula njegov napeti obraz. - Molim te, ne gledaj me tako - šapnula je, zagledavši se duboko u njegove oči. - Ne lažem ti.

277

GIGA

Nastojeći se, iako ne posve uspješno, ne obazirati na nježnu nevinost njezinog dodira i zatomiti naglo sjećanje na trenutak kad je ljubila njegove brazgotine, Royce je glatko rekao:

Pretpostavljam da nisi znala ni za spletku tvog oca?

- Nisam kanila otići ni u kakav samostan, ujutro sam trebala poći s tobom... - jednostavno je odgovorila. - Nikad ne bih učinila nešto tako... tako podlo.

U pukoj frustraciji zbog njezine beskonačne prevare, Royce ju je povukao u naručje i poljubio, ali umjesto da se opire grubom poljupcu kazne, ona se podigla na prste i rado ga dočekala, kliznuvši rukama uz njegova prsa i ovivši ih oko njegovog vrata. Njezine razdvojene usnice prionule su uz njegove i nježno, meko klizile uz njegova usta i Royce je zapanjeno shvatio da ga ona smekšava. No, iako je to shvatio, nije to mogao spriječiti. Njegovi prsti više nisu bili zariveni u njezine ruke, nego su prelazili po njezinim leđima u nespokojnom, umirujućem milovanju, klizeći uz njezin vrat i privijajući njezine usne bliže njegovim gladnim ustima.

I kako je njegova strast rasla, tako je rastao i strašan, krivnjom ispunjen predosjećaj da je bio u krivu. Glede svega. Otrgnuvši usne od njezinih, držao ju je čvrsto uz sebe, čekajući da mu se disanje ujednači. Kad je najzad bio siguran da će moći govoriti, odmaknuo ju je malo od sebe i podigao joj rukom bradu, iz potrebe, iz želje, da vidi njezine oči dok je pita. - Pogledaj me, Jennifer - nježno je rekao.

Oči koje je podigla prema njemu bile su lišene svake lukav-štine i neobično pune povjerenja. Nije to bilo pitanje, bila je to tvrdnja: - Ti nisi ništa znala o očevoj spletki, zar ne?

- Nije bilo nikakve spletke - jednostavno je odgovorila.

Royce je zabacio glavu i sklopio oči, nastojeći potisnuti očitu istinu: nakon što ju je primorao da u vlastitom domu otrpi zajedljive primjedbe njegovog naroda, izvukao ju je iz postelje, primorao da se uda za njega, vukao je po čitavoj Engleskoj i da se sve to lijepo završi, sat vremena kasnije, milostivo joj ponudio da joj »oprosti« i »ostavi prošlost iza sebe«.

Suočen s odabirom da joj razbije iluzije o ocu ili dopusti da njega i nadalje smatra bešćutnim luđakom, Royce je izabrao ovo prvo. Nije

278

GIGA

bio raspoložen za velikodušnost, ne pod cijenu svog vlastitog braka.

Milujući njezinu svilenkastu kosu, spustio je bradu i zagledao se u te oči prepune povjerenja, pitajući se zašto stalno gubi razum kad je o njoj riječ. - Jennifer - tiho je rekao -ja nisam baš onakvo čudovište kakvim me opravdano možeš smatrati. Postojala je spletka. Hoćeš li bar saslušati moje objašnjenje?

Kimnula je glavom, ali osmijeh koji mu je uputila rekao mu je da ga smatra nevjerojatno podložnim fantaziji.

- Kad sam otišao u utvrdu Merrick, očekivao sam da će tvoj otac ili jedan od klanova pokušati prekršiti sporazum koji je jamčio moju sigurnost dok sam u Škotskoj kako bismo se ti i ja vjenčali. Postavio sam svoje ljude na ceste prema Merricku i ostavio ih s naredbom da nikoga ne propuste, a da se prije toga ne raspitaju tko je i kamo ide.

-I oni nisu pronašli nikoga tko je pokušavao prekršiti sporazum - rekla je s mirnim uvjerenjem.

- Ne - priznao je Royce. - Ali otkrili su karavan jedne nadstojnice opatije s pratnjom od dvanaest ljudi, koja se, kako se činilo, pretjerano žurila u Merrick. Suprotno onome što s razlogom vjeruješ - dodao je s kiselim osmijehom - moji ljudi i ja nemamo naviku uznemiravati svećenstvo. S druge pak strane, prema mojim uputama, raspitali su se glede nakana te skupine, prikladnom mjerom uvjeravanja nadstojnice da su oni ondje kako bi je otpratili. Ona se, zauzvrat, sretno povjerila da ide po tebe.

Jennyne fino izvijene obrve zbunjeno su se namrštile i Royce je umalo požalio što joj je rekao istinu. - Nastavi -rekla je.

- Nadstojnica je kasnila zbog kiše na sjeveru. Zato su, usput rečeno, tvoj otac i tvoj »pobožni« svećenik Benedict smislili ono smiješno objašnjenje da je dobri fratar privremeno previše bolestan da bi obavio obred. Prema nadstojničinim riječima, činilo se da se neka gospa Jennifer Merrick odlučila zatvoriti u samostan zbog neželjenog braka. »Suprug« je, kako je ona shvatila, bio odlučan ispriječiti se gospinoj odluci da svoj život posveti Bogu i zato je ona došla pomoći gospi Jennifer, tako što će pomoći njezinom ocu da je kradom izvede iz Merricka i bezbožnih kandži njezinog supruga. Tvoj otac je smislio savršenu osvetu: budući da je naš brak već bio konzumiran prije

279

GIGA

obreda, poništenje za mene ne bi dolazilo u obzir. Jednako kao ni razvod. Bez mogućnosti da se ponovno oženim, ne bih mogao imati zakonitog nasljednika i tako bi se sve ovo: Claymore i sve što imam, nakon moje smrti vratilo kralju.

- Ja... ne vjerujem ti - glatko je rekla Jenny, a zatim po-štenošću od koje se slamalo srce, dodala: - Vjerujem da ti to vjeruješ. Ali jednostavna je istina da me otac nikad ne bi zatočio do kraja života, a da mi barem prije toga ne da odabir.

- On bi to učinio i kanio je.

Odmahnula je glavom, odmahnula tako žestoko i naglašeno da je Royce najednom shvatio da ona to jednostavno ne može podnijeti povjerovati. - Moj me otac... voli. On to ne bi učinio. Čak ni da se osveti tebi.

Royce se lecnuo, osjećajući se baš onakvim divljakom kakvim su ga nazivali jer joj pokušava razbiti iluziju. - U pravu si. Ja... to je bila pogreška.

Kimnula je glavom. - Pogreška. - Uputila mu je nježan, sladak osmijeh od kojega mu je srce brže zakucalo jer nije bio kao nijedan raniji osmijeh koji je od nje dobio. Bio je pun povjerenja i odobravanja i nečeg trećeg što nije mogao u cijelosti odrediti.

Jenny se okrenula i prišla prozoru, zagledavši se u zvjezdanu noć. Na kruništima bedema bile su upaljene baklje i obris stražara koji je hodao zidom jasno se ocrtavao na narančastom svjetlu. Međutim, njezine misli nisu bile na zvijezdama ili stražarima, čak ni na njezinom ocu; bile su na visokom, crnokosom muškarcu koji je stajao iza nje. On se već ranije htio oženiti njome i ta ju je spoznaja ispunjala tako jakim, tako uzbudljivim osjećajem da ga je jedva uspijevala obuzdati. Bio je toliko snažan da su osjećaji kao što je domoljublje i osveta postali tričavi.

Ispružila je ruku, lijeno klizeći vrškom prsta po hladnom staklu, sjećajući se svih onih besanih noći u utvrdi Merrick, kad ga nije mogla izbaciti iz misli, kad se njezino tijelo osjećalo praznim i pregrijanim i čeznulo za njegovim. Iza leda, čula je kako joj se on približava i znala je što će se dogoditi između njih, jednako sigurno kao što je znala da ga voli. Neka joj Bog oprosti, voljela je neprijatelja svoje obitelji.

280

GIGA

Znala je to još u Hardinu, ali tad je bila snažnija, i bila je preplašena. Bojala se što će joj se dogoditi dopusti li si ljubav prema muškarcu koji ju je naizgled smatrao samo privremenom zabavom. Ali jednako sigurno kao što je znala da ona njega voli, znala je da i on voli nju. To je sve objašnjavalo: njegov bijes, njegov smijeh, njegovu strpljivost... onaj govor ispred dvorca.

Osjetila je njegovu nazočnost kao nešto opipljivo i prije nego što ju je on polako zagrlio s leđa i privukao uz svoje tijelo. Njihovi su se pogledi sreli na prozorskom staklu i Jenny ga je netremice promatrala, tražeći ga jedino obećanje koje će je osloboditi od svake krivnje jer mu daje svoju ljubav i svoj život. Tihim glasom koji je drhtao od osjećaja, upitala je: -Hoćeš li mi se zakleti da nikad nećeš podignuti ruku protiv moje obitelji?

Njegov odgovor bio je bolan šapat. - Da.

Preplavila ju je razorna nježnost i ona je sklopila vjeđe i naslonila se na njega posve mu se predavajući. Pognuo je glavu, okrznuo usnama njezinu sljepoočicu i polako kliznuo rukom uz njezino tijelo kako bi joj pomilovao oblu dojku. Njegova usta vrelo su prelazila njezinim obrazom do uha, njegov jezik istraživao svaki nabor, a ruka se zavukla ispod haljine, obujmila njezinu dojku, prstom trljajući bradavicu koja je postajala sve kruća.

Preplavljena morem pukog uzbuđenja, Jenny nije nimalo prosvjedovala kad je usnama prekrio njezine, okrećući je u svoje naručje. Nije osjećala nimalo stida ni krivnje kad joj je haljina kliznula niz bokove ni kad joj je on došao u postelju, s nagim, mišićavim ramenima koja su svjetlucala kao bronca na svjetlu svijeća kad se nagnuo nad nju, vješto razdvajajući njezine usne svojima. Nijemo zastenjavši u predaju, ovila je ruke oko njegovog vrata, kliznula prstima u kovrčavu ko-su na njegovom tjemenu, čvrsto priljubljujući njegova usta uz svoja dok je radosno dočekivala njegov jezik i davala mu svoj. Njezina nevina strast bila je više no što je Royceovo izgladnjelo tijelo moglo podnijeti. Obuhvatio ju je rukama oko bokova i privukao u drhtav dodir sa svojim napetim bedrima, oblikujući njezino tijelo prema krutim obrisima svojega. Drugom ju je rukom uhvatio za glavu dok je ponirao jezikom u njena usta, primoravajući je da mu uzvrati čulnom žudnjom koju joj je nudio.

281

GIGA

Kad je otrgla usta od njegovih, umalo je zastenjao od razočaranja, misleći da ju je preplašio svojom neobuzdanom strašću, ali kad je otvorio oči, ono što je ugledao na njezinom licu nije bio ni strah ni gađenje; bilo je to čuđenje. Dok su mu se prsa stezala od nježnosti, ostao je savršeno nepomičan, promatrajući kako Jenny hvata njegovo lice među svoje dlanove, treperavim prstima s poštovanjem miluje njegove oči, jagodice i čeljust, a zatim ga ljubi sa strašću koja je gotovo jednaka njegovoj. Okrenula se u njegovom naručju, pritisnula ga o jastuke, njezina se kosa rasula preko njih kao koprena od satena, dok mu je ljubila oči, nos, uho, a kad su se njezine usne ovile oko njegove bradavice, Royce je izgubio kontrolu. -Jenny - zastenjao je, hitajući rukama preko njezinih leđa, bedara i stražnjice. Zario je prste u njezinu kosu i privukao njezine usne natrag uz svoja grozničava usta. - Jenny - promuklo je šapnuo, zaranjajući jezikom u njezina usta, ispre-plićući ga s njezinim dok ju je prevrtao na leđa i prekrivao joj tijelo svojime. -Jenny - strasno je promrmljao dok je ustima izgladnjelo proždirao njezine dojke, trbuh i bedra. Nije mogao prestati izgovarati njezino ime. Odzvonilo je kao neku melodija u njegovom srcu kad ga je ona zagrlila i podigla bokove, dragovoljno se namještajući uz njegovu nabreklu muš-kost; zapjevalo je u njegovim žilama kad je radosno dočekala prvo silovito uranjanje njegovog tijela u njezino; odjeknulo je svakom niti njegovoga bića kad mu je odgovorila na silovito, strastveno prodiranje; i eksplodiralo u krešendu kad je ona kriknula »volim te«, zarivajući nokte u njegova leđa, dok su joj tijelo potresali uzastopni valovi ekstaze.

Napinjući tijelo, očajnički želeći olakšanje, Royce je s naporom odvojio usne od njezinih i naslonio se na podlaktice, čekajući da njezini drthaji prestanu, dok je u sjeni promatrao njezino prekrasno lice. A zatim, budući da se više nije mogao suzdržati, zario se u nju još jedan put, dahćući njezino ime. Tijelo mu se grčevito potresalo dok je izlijevao svoj život u nju, držeći njezine bokove uz svoje i njezina usta uz svoja.

Ležeći na leđima, sa suprugom čvrsto priljubljenom uz svoj bok, čekao je da se gromoglasno lupanje njegovog srca smiri, dok je rukom lutao po njezinoj satenskoj koži, još uvijek ošamućen eksplozijom svog tijela. U svim onim godinama besciljnih seskualnih susreta i žestokog ljubakanja, ništa nikad nije bilo ni blizu ovoj razornoj ekstazi

282

GIGA

koju je netom doživio.

Pokraj njega, Jenny je podigla glavu i on je spustio bradu i pogledao je u oči. U uspavljujućim modrim dubinama njezinih očiju ugledao je ono isto čuđenje i zbunjenost koje je i sam osjećao. - O čemu razmišljaš? - upitao je s nježnim osmijehom.

Smiješak odgovora razlio se njezinim usnama dok se pr-stima poigravala po njegovim maljavim prsima.

Jenny su samo dvije misli pale na pamet i umjesto da pri-zna da je čeznula čuti od njega da je voli, priznala je dru-gu misao. - Mislila sam - skrušeno je šapnula - kako, da je bilo ovako... u Hardinu... vjerojatno ne bih bila otišla s Williamom.

-Da je bilo ovako - odvratio je Royce, a njegov se osmijeh raširio u nestašni cerek -ja bih došao po tebe.

Nesvjesna da može tako lako probuditi njegovu želju, Jenny je kliznula prstima niz glatke mišiće na njegovom tvrdom trbuhu. - Zašto nisi?

- Bio sam uhićen - suho je odgovorio, a zatim uhvatio njezinu ruku i pritisnuo je svojim dlanom kako ne bi odlutala niže - jer sam te odbio predati Graverleyju - dodao je i oslobodio joj ruku.

Ostao je bez daha kad je njezina ruka kliznula niz njegov bok. - Jenny - promuklo je upozorio, ali već je bilo prekasno, želja se razlijevala kroz njega i ukrućivala mu spolovilo. Prigušeno se nasmijavši njezinom zapanjenom izrazu lica, uhvatio ju je za bokove i podigao je, nježno je, ali odlučno, smještajući na svoje nabreklo spolovilo. - Uzmi vremena koliko god ti treba, malena - promuklo ju je zadirkivao. - Stojim ti u cijelosti na raspolaganju. - Međutim, njegov je smijeh utihnuo kad se njegova supruga nagnula prema njemu, obja-havši ga, i slatko prekrila njegova usta svojima.

283

GIGA

DVADESET I PRVO POGLAVLJE

Osmijeh se razlio Jennynim licem dok je stajala uz prozor sunčanog salona i promatrala dvorište dvorca, srca ispunjenog sjećanjem na proteklu noć. Bila je sredina jutra, sudeći po kutu sunčevih zraka, a ona je ustala prije samo sat vremena, kasnije no ikad u životu.

Royce je jutros vodio ljubav s njom dugo i sporo, ovaj put s predivnom, suzdržanom nježnošću od koje je i sad Jennyno srce brže kucalo. Nije joj rekao da je voli, ali volio ju je: ma koliko ona bila

284

GIGA

neiskusna u ljubavi, u to je bila sigurna. Zašto bi joj se inače zakleo na ono što je tražila? Ili toliko brinuo o njoj kad je u njegovom krevetu?

Toliko se izgubila u vlastitim mislima, da nije primijetila kad je Agnes ušla u sobu. S osmijehom još uvijek u očima, okrenula se prema sluškinji koja je na rukama nosila još jednu hitno prepravljenu haljinu za nju, ovaj put od mekog kašmira bež boje. Usprkos služavkinom strogom, suzdržanom izrazu lica, Jenny je bila apsolutno odlučna probiti zapreke i sprijateljiti se i sa svojom poslugom. Ako može pripitomiti vuka, sigurno nije ni približno toliko teško sprijateljiti se s njegovim slugama.

Razmišljajući što bi mogla reći sluškinji, prihvatila je haljinu i zatim zamijetila badanj u niši. Smatrajući ga sigurnom temom, rekla je: - Taj je badanj dovoljno velik za četvero ili petoro ljudi. Kod kuće se ili kupamo u jezeru ili snađemo s malom drvenom kacom u koju stane tek toliko vode da ti prekrije struk.

Ovo je Engleska, moja gospo - odgovorila je Agnes podižući haljinu koju je Jenny odjenula prethodne večeri. Jenny joj je uputila preneražen pogled, nesigurna je li u njezinom tonu bilo neke nadmoći ili ne.

- Imaju li svi domovi u Engleskoj ovako ogromne kade i prave kamine i... - Podigla je ruku i zamahnula pokazujući raskošnu odaju s baršunastim draperijama i gustim prostirkama na podu - i stvari kao što je sve ovo?

- Nemaju, moja gospo. Ali vi ste u Claymoreu, a Sir Albert... gospodarev upravitelj i upravitelj starog gospodara, ima zapovijed držati Claymore kao dvorac primjeren jednom kralju. Srebrnina se lašti svaki tjedan, a na tapiserijama i podovima ne smije biti ni zrnca prašine. A ako se nešto upropasti, daruje se nekome i zamijeni novime.

- Mora da je potrebno mnogo rada da bi sve bilo tako savršeno - zamijetila je Jenny.

- Da, ali novi je gospodar rekao Sir Albertu što mu je činiti, a Sir Albert, iako je krut i ponosan muškarac, učinit će ono što mu je rečeno, bez obzira što osjeća prema onome tko mu govori da to učini.

Ta zadnja zapanjujuća primjedba bila je toliko prožeta ogorčenošću i

285

GIGA

kivnjom da Jenny nije mogla vjerovati da ju je dobro čula. Skupila je obrve posve se okrenuvši prema sluškinji. - Agnes, što time želiš reći?

Agnes je očito shvatila da je rekla previše jer je probli-jedjela i ukočila se, netremice promatrajući Jennifer očima razrogačenim od straha. - Ništa nisam time mislila, moja gospo, baš ništa! Svi smo ponosni da je naš novi gospodar kod kuće i ako svi njegovi neprijatelji dođu ovamo, što će sigurno učiniti, bit ćemo ponosni dati svoj prinos, i muškarce i djecu za njegove bitke. Ponosni! - izgovorila je tihim, očajnim glasom u kojem se još uvijek čula natruha bijesne kivnje. - Mi smo dobri, odani ljudi i ne zamjeramo gospodaru ono što je učinio. I nadamo se da on nama ništa ne zamjera.

- Agnes - nježno je rekla Jenny - mene se ne moraš bojati. Ja neću izdati tvoje povjerenje. Sto si mislila kad si rekla, »ono što je učinio«?

Sirota žena se toliko tresla da je, kad je Royce otvorio vrata i provirio glavom u sobu kako bi podsjetio Jennifer da mu se pridruži u prizemlju na podnevnom obroku, ispustila baršunastu haljinu iz ruke. Brzo ju je podigla i pobjegla iz sobe. Ali dok je otvarala teška hrastova vrata, ponovno je pogledala Roycea i ovaj je put Jenny jasno vidjela kako se ponovno prekrižila.

Zaboravivši kašmirsku haljinu u ruci, Jenny je zurila u vrata koja su se zatvarala, zamišljeno namrštenog čela.

U velikoj dvorani bilo je malo tragova sinoćnje proslave; stolovi na nogarima kojima je prostorija bila ispunjena rasklo-pljeni su i odnešeni. Zapravo, jedini ostaci sinoćnje gozbe bili su vitezovi koji su još uvijek spavali na klupama uz zidove, bučno hrčući. Usprkos ozračju radine učinkovitosti, Jenny je sa suosjećanjem primijetila da su pokreti slugu usporeni i da je više njih nesposobno izmaknuti mlitavom udarcu nogom od nekog srditog viteza na klupi koji nije htio da mu itko remeti san.

Royce je podigao glavu kad je Jennifer prišla stolu i ustao s onom nehajnom, mačkolikom otmjenošću kojoj se ona oduvijek divila. - Dobro jutro - rekao je tihim, prisnim glasom.

- Nadam se da si dobro spavala.

- Veoma dobro - odgovorila je Jenny glasom koji je bio nelagodan tanki šapat, ali oči su joj bile vedre i sjajne kad je sjela pokraj njega.

286

GIGA

- Dobro jutro, moja draga! - veselo je zacvrkutala teta Elinor, podigavši pogled od divljači na pladnju s hladnim mesom, koji je stajao ispred nje. -Jutros izgledaš dobro raspoložena.

- Dobro jutro, teto Elinor - rekla je Jenny i uputila teti osmijeh ohrabrenja; zatim je dobacila zbunjen pogled uzduž stola šutljivim muškarcima koji su također bili nazočni: Sir Stefanu, Sir Godfreyu, Sir Lionelu, Sir Eustaceu, Ariku i ocu Gregoryju. Svjesna neobične šutnje i spuštenih pogleda muškaraca, rekla je, nesigurno se nasmiješivši: - Dobro jutro svima.

Pet muških lica polako se podiglo prema njezinome blijeda, napeta lica, čiji su se izrazi kretali od staklaste boli do smućene zbunjenosti. - Dobro jutro, gospo - ljubazno su odvratili, no trojica su se lecnula, a druga dvojica zasjenili oči rukama. Samo je Arik jutros djelovao normalno, što je značilo da na licu nije imao nikakav izraz i da nikome nije rekao nijednu riječ. Nimalo se ne obazirući na njega, Jenny je pogledala oca Gregoryja, koji se nije činio u nimalo boljem stanju od ostalih, a zatim je pogledala Roycea. - Što je svima? - upitala je.

Royce se poslužio bijelim pšeničnim kruhom i hladnim pečenjem posluženim na stolu, a muškarci su nevoljko slijedili njegov primjer. - Plaćaju cijenu sinoćnje orgije pijanstva i djevoj... ovaj, pijanstva - brzo se ispravio Royce, cereći se.

Iznenađena, Jenny je pogledala oca Gregoryja, koji je upravo prinio čašu svijetlog piva usnama. - Zar i vi, oče Gregory?

- upitala je i siroti se čovjek zagrcnuo.

- Za ovo prvo sam kriv, moja gospo - zlovoljno je priznao

- ali u ovome drugome sam posve nedužan.

Jenny koja nije zamijetila riječ koju je Royce brzo promijenio, uputila je svećeniku zbunjen pogled, ali se uto umiješala teta Elinor: - Ja sam očekivala upravo takvu bolest kao što je ova, moja draga, i rano ujutro sišla sam u kuhinju pripremiti lijepo sredstvo za oporavak, ali sam saznala da nema ni prstohvat šafrana!

Spominjanje kuhinje odmah je privuklo Royceovu pozornost i po prvi put se činilo da proučava gospu Elinor s velikim zanimanjem. - Smatrate li da mojoj kuhinji nedostaju i druge stvari: stvari koje bi mogle učiniti sve ovo... - pokazao je na prilično bezukusne ostatke

287

GIGA

sinoćnje gozbe - ugodnijim nepcu?

- Pa naravno, vaša milosti - odmah je odgovorila. -Prilično sam se šokirala zatekavši tako slabo opremljenu kuhinju. Bilo je ružmarina i majčine dušice, ali nimalo grožđica, ni đumbira, cimeta, origana ili klinčića. I nigdje nisam vidjela nijedan orašasti plod, osim jednog jadnog, sasušenog kestena! Orašasti plodovi divan su dodatak finim umacima i slasnim desertima...

Na spomen »finih umaka i slasnih deserata«, teta Elinor najednom je postala središte nepodijeljene pozornosti svih nazočnih muškaraca. Samo je Arik ostao nezainteresiran, tobože radije birajući hladnu guščetinu koju je jeo nego razmišljajući o bogatim umacima i desertima.

- Nastavite - pozvao ju je Royce, a njegov se upitan pogled prikovao za nju s ushićenom opčaranošću. - Kakva biste jela vi bili pripremili, pod pretpostavkom, naravno, da ste imali neophodne sastojke?

- Da malo razmislim - rekla je i lagano namrštila čelo.

- Prošla su desetljeća otkad sam predsjedala kuhinjama u svom vlastitom dražesnom zamku, ali... o, da... bilo je pečenih mesnih pita s koricom koja je tako lagana i ukusna da se topi u ustima; i... uzmite na primjer ovu kokoš koju jedete

- obratila se Sir Godfreyu, oduševljavajući se svojim novim položajem kulinarske stručnjakinje. - Umjesto da je pečena na ražnju i poslužena ovako suha i žilava kao platno, mogla se pirjati u smjesi juhe i vina, s klinčićima, muškatnim oraščićem, komoračom i paprom, i zatim staviti na pladanj za kruh da i on bude bogovski ukusan. A s voćem kao što su jabuke, kruške i dunje mogu se učiniti čuda, ali trebao bi mi med, bademi i datulje za glazure, i cimet također, ali kao što sam rekla, u ovim se kuhinjama malo toga može naći.

Royce ju je pozorno promatrao, zaboravivši na svoju hladnu guščetinu. - Biste li mogli ovdje u Claymoreu ili možda na seoskoj tržnici pronaći stvari koje vam trebaju?

- Većinu bih, pretpostavljam, mogla pronaći - spremno je odgovorila teta Elinor.

- U tom slučaju - rekao je Royce tonom nekoga tko izdaje kraljevski ukaz - kuhinje su sad u vašim rukama i u budućnosti ćemo se svi

288

GIGA

unaprijed radovati odličnim obrocima. -Pogledavajući prema Sir Albertu Prishamu, koji se približavao stolu, Royce je ustao i obavijestio ga: - Upravo sam stavio kuhinje pod nadzor gospe Elinor.

Usko lice upravitelja dvorca bilo je brižno bezizražajno i on se pristojno naklonio, ali se dlan na bijelome štapu stegnuo u šaku kad je odgovorio: - Kao što sam rekao, hrana je za mene od male važnosti.

- Trebala bi vam biti izuzetno važna, Sir Alberte - autoritativno ga je obavijestila gospa Elinor - jer vi jedete sve pogrešno. Repa, masna hrana i tvrdi sir nikad ne bi smjeli biti na jelovniku nekoga tko ima kostobolju.

Lice mu se stegnulo. - Ja nemam kostobolju, gospođo.

- Imat ćete! - veselo je predskazala teta Elinor, a zatim i sama ustala, sva poletna da čim prije počne prekopavati po vrtovima i šumi tražeći svoje sastojke.

Ne obazirući se na nju, Sir Albert je rekao svom gospodaru: - Ako ste spremni da krenemo u obilazak imanja, možemo odmah krenuti. - A kad je Royce kimnuo glavom, hladno je dodao: - Nadam se da mojem upravljanju nećete naći drugih mana, osim u kuhinji.

Royce mu je uputio neobičan, strog pogled, a zatim se nasmiješio Jennifer i utisnuo joj pristojan poljubac u obraz, ali joj je u uho šapnuo: - Predlažem da dugo odrijemaš jer te ponovno kanim držati budnom čitavu noć.

Jenny je osjetila kako joj se obrazima razlijeva vrela rumen kad je Arik ustao, očito kaneći ostati uz Roycea tijekom pregleda imanja. Royce ga je zaustavio. - Prati gospu Elinor na njezinim ekspedicijama - rekao je i zatim nekim čudnim, značajnim glasom dodao - i pobrini se da joj se ne dogodi ništa nepoželjnoga.

Arikovo se lice zaledilo na ovu glatku zapovijed da bude pratnja jednoj vremešnoj dami. Udaljio se, nedvojbeno zračeći kivnjom i povrijeđenim dostojanstvom, dok je gospa Elinor uzbuđeno kaskala za njegovim petama. - Krasno ćemo se provesti, dragi dječače - oduševljeno je rekla - iako će ovaj projekt potrajati nekoliko dana, a ne samo jedan, jer nam hitno trebaju sastojci za moje ljekovite pripravke i masti, kao i začini za hranu. Trebat će mi klinčić za jačanje snage i muškatov cvijet, naravno! Muškatov cvijet, znaš, sprečava

289

GIGA

grčeve i tjelesne izlučevine i proljeve, a tu je i oraščić, koji je jako blagotvoran kod prehlade i mrzovolje. I posebno ću se pobrinuti baš za tvoju prehranu, jer tebi nije dobro, znaš. Sklon si melankoliji... to sam odmah primijetila...

Sir Eustace pogledao je ostale vitezove i nestašno se nacerio. - Lionele - zazvao je dovoljno glasno da ga div na odlasku može čuti - bi li ti rekao da naš Arik upravo sad izgleda »melankolično«? Ili bi bolja riječ bila »srdit«?

Sir Lionel načas je prestao žvakati i promotrio Arikova ukočena široka leđa, a oči su mu šeretski svjetlucale kad je, nakon trenutka pomnog razmišljanja, rekao: - Arik je ljut.

Sir Godfrey se malo nagnuo kao bi i sam pogledao. -Ojađen je - zaključio je.

- Ima grčeve - s cerekom je dodao Stefan Westmoreland.

U prijateljskom raspoloženju, muškarci su pogledali Jennifer, pozivajući je da se i ona pridruži njihovoj zabavi, ali bila je pošteđena potrebe da to odbije jer se baš u tom trenutku Arik okrenuo i svojim drugovima uputio mračan pogled koji bi mogao smrviti kamen i olako prestraviti većinu muškaraca. Nažalost, na vitezove je imao suprotan učinak jer su mu oni uzvratili pogled i potom prasnuli u gromoglasan smijeh, a njihovo veselje odbijalo se o zidove i odjekivalo sve do stropnih greda, prateći Arika iz prostorije.

Samo je mladi Gawin, koji je stigao baš u trenutku kad su Arik i gospa Elinor izlazili, progovorio u Arikovu korist. Bijesno promatrajući ostale dok je sjedao za stol, rekao je: -Nije primjereno za jednog viteza pratiti neku staricu naokolo dok ona bere trave i skuplja orahe. To je posao sluškinje, a ne viteza.

Lionel je dječaka dobroćudno ćušnuo. - Takvo te razmišljanje zauvijek ostavlja u nemilosti gospe Anne, dječače. Da je pratiš naokolo dok bere cvijeće, dalje bi dospio s damom nego što to činiš ljuteći se i nastojeći je zadiviti svojim muževnim mrkim pogledom, kao što si činio sinoć. - Okrećući se ka Jennifer, Sir Lionel je rekao: - Ovom patuljku draže je mrgođenje od viteštva. Znate, on misli da je ono muževnije. I dok se on mrgodi, Roderick se dražesno udvara gospi Anne i osvaja srce lijepe djeve. Biste li ga prosvijetlili

290

GIGA

stajalištem jedne gospe?

Osjetljiva na Gawinovu mladenačku nelagodu, Jenny je odgovorila: - Ne mogu govoriti za gospu Anne, ali ja na Sir Rodericku nisam zamijetila ništa zbog čega bi jedna dama izgubila glavu.

Zahvalnost je zabljesnula u Gawinovim očima prije nego što se samodopadno okrenuo svojim drugovima i zatim latio svog pomalo bezukusnog objeda.

Jenny je ostatak jutra i dio poslijepodneva provela družeći se sa šveljama koje je Sir Albert unovačio u selu kako bi joj pomogle u pripremi oprava. Upravitelj je svakako učinkovit, pomislila je Jenny dok je prekapala po škrinjama koje su joj bile donesene. Učinkovit i nedostupan. Nije joj se nimalo sviđao, iako nije bila sigurna zašto točno. Na temelju Agnesinih jutrošnjih riječi, sva je posluga u Claymoreu uvelike poštivala tog mršavog muškarca. Poštivala ga i pomalo ga se bojala. Frustrirana svojim neobičnim, emotivnim reakcijama na svakoga ovdje, i beskonačnom, nelagodnom šutnjom žena u prostoriji, proučavala je mnoštvo raskošnih, šarenih tkanina na postelji i prebačenih preko stolaca. Ležale su kao blistavi razmazi tekućih dragulja: rubinski crvene svile protkane zlatom, srebrni i zlatni brokati, baršuni boje ametista, taft boje safira koji se ljeskao kao da je poprskan dijamantima, i bogati, svjelucavi sateni svih nijansi, od bisera preko smaragda do oniksa. Uz njih su ležala meka engleska vunena sukna svih zamislivih težina i boja, od najsvjetlije žute i grimizne do nijansi bež, sive, boje kože i crne. Bilo je pamuka iz Italije, s vodoravnim i okomitim prugama; bogato izvezenog lana za haljine i suknje, tankog, gotovo prozirnog za ravne donje haljine i donje rublje; svjetlucavih koprena i poput maslaca meke kože za rukavice i papuče.

Čak i da sašiju kompletnu garderobu za Roycea, nju i tetu Elinor, Jenny nije mogla zamisliti za što bi upotrijebila toliko mnogo tkanina. Shrvana veličinom zadatka koji se nalazio pred njom, i svojim manjkom mašte i znanja o modi, Jenny se pomalo ošamućeno okrenula prema dvjema ogromnim škrinjama prepunim krzna. - Mislim - glasno se obratila Agnes podižući naramak raskošne tamne samurovine - da se ovo može upotrijebiti za obrub vojvodinog ogrtača od onog tamnomodrog baršuna.

291

GIGA

- Bež satena - gotovo je očajno izlanula Agnes, a zatim brzo zatvorila usta i na njezino se lice vratio uobičajeno namrgođen izraz.

Jenny se okrenula prema njoj s olakšanjem i iznenađenjem da je ta žena, za koju je netom saznala da je bila švelja bivše gospodarice Claymorea, najzad dobrovoljno prozborila. Nastojeći sakriti svoj manjak oduševljenja prema toj zamisli, Jenny je upitala: - Bež saten? Doista? Misliš li da bi vojvoda to odjenuo?

- Za vas - odgovorila je Agnes prigušenim glasom, kao da je primorana govoriti nekom unutarnjom sviješću o modi koja glasno prosvjeduje protiv pogrešne upotrebe samurovi-ne - ne za njega.

- Oh - rekla je Jenny, iznenađena i zadovoljna predloženom kombinacijom. Pokazala je na bijelo krzno. - A ono?

- Hermelin za porub safirnog brokata.

- A za vojvodu? - bila je uporna Jenny, svakog trenutka sve zadovoljnija.

- Tamnomodri baršun, crni i onaj tamnosmeđi.

-Ja se ne razumijem u modu - priznala je Jenny, zadovoljno se smiješeći prijedlozima. - Kad sam bila mala, moda me nije nimalo zanimala, a kasnije, ovih proteklih godina, živjela sam u opatiji i jedina moda koju sam ondje vidjela bila je odjeća koju smo sve nosile. Ali već shvaćam da ti imaš divno oko za to što će s čime pristajati i zato ću rado prihvatiti sve tvoje prijedloge.

Okrenuvši se, dobila je preneražen izraz na Agnesinom licu i nešto što je možda čak bilo i osmijeh, iako je Jenny sumnjala da je on prije bio izazvan njezinim priznanjem da je bila u opatiji, nego komplimentom Agnesinom ukusu. Druge dvije švelje, obje mlade žene neuglednih lica, kao da su se i same malo otopile. Možda su je smatrale »manje neprijate-ljicom« ako je proteklih godina živjela u miru kao pobožna katolkinja.

Agnes je zakoračila i počela skupljati tkanine, uključujući i one lanene i pamučne, koje su već bile izdvojene za određene odjevne predmete. - Možeš li ti smisliti dizajn haljine i ogrtača? - upitala je Jenny, saginjući se da podigne bež brokat. - Nemam baš zamisao kako trebaju biti krojeni, iako ću naravno pomoći pri krojenju. Bojim se da sam pametnija sa škarama nego s iglom.

292

GIGA

Jednoj od mlađih žena oteo se neki prigušeni zvuk nalik suspregnutom hihotu i kad se Jenny okrenula, iznenadila se ugledavši zabrinutu rumen na licu švelje po imenu Gertrude. - Jesi li se nasmijala? - upitala je Jenny, nadajući se da jest, bez obzira na razlog, jer je očajnički čeznula za nekim oblikom ženskog prijateljstva.

Gertrude se još jače zarumenjela.

- Nasmijala si se, nisi li? Je li to bilo zbog toga što sam rekla da sam spretna sa škarama?

Ženine usne su zadrhtale, a oči joj gotovo ispale iz duplji dok se trudila suspregnuti nervozno veselje. Ne shvaćajući da svojim netremičnim promatranjem tjera drugu ženu da obori pogled, Jenny je pokušala zamisliti što bi sluškinjama moglo biti smiješno u njezinoj vještini sa škarama. Na pamet joj je pala jedna pomisao i razjapila je usta. - Čule ste za to, zar ne? Za ono što sam učinila stvarima vašeg gospodara?

Ako išta, sirota je žena još više razrogačila oči i pogledala svoju prijateljicu, progutala hihot i zatim ponovno pogledala Jennifer. - Znači, istina je, moja gospo? - šapnula je.

Najednom se to očajničko djelo učinilo i Jenny prilično zabavnim. Veselo je kimnula glavom. - Strašno je to što sam učinila... gore nego zašivanje otvora za ruke na njegovim košuljama i...

- Zar ste i to učinili? - I prije nego što je Jenny uspjela odgovoriti, dvije su se švelje neobuzdano, glasno nasmijale i počele se međusobno gurkati laktovima u rebra, kimajući s odobravanjem. Čak su i Agnesine usne drhtale susprežući smijeh.

Kad su dvije mlađe žene otišle, Jenny je s Agnes otišla U Royceovu sobu da joj da uzorke njegove odjeće kako bi uzela mjere za novu odjeću. Bilo je nečeg neobično prisnog i uzbudljivog u baratanju njegovim prslucima, ogrtačima i košuljama.

Ima zapanjujuće široka ramena, s mrvicom je ponosa pomislila Jenny dok je pružala Agnes vunenu tuniku, i iznenađujuće malo odjeće, zamijetila je, za tako bogatog muškarca.

Ono što je imao bilo je najbolje kakvoće, ali je bilo iznošeno: nijemi svjedok muškarca koji je bio zaokupljen mnogo važnijim stvarima nego što je odjeća.

293

GIGA

Mnoge njegove košulje bile su izlizane na zapešćima, a na dvije su nedostajali gumbi. Nužno mu je trebala supruga, pomislila je Jenny s hirovitim malim osmijehom, da brine o tim pojedinostima. Nikakvo čudo da je prije nekoliko mjeseci u taboru reagirao onako zadovoljno kad se dobrovoljno ponudila zakrpati što treba. Probo ju je oštar ubod krivnje zbog namjerne štete koju je počinila onim rijetkim odjevnim predmetima koje je on očito imao. Za razliku od sluškinja, njoj to više nije bilo smiješno, a činjenica da njima jest zbunjivala ju je i zabri-njavala. Činila joj se prilično neobičnom, ali u Claymoreu je ionako bilo mnogo toga što joj se činilo čudnim.

Sad kad je brana šutnje bila probijena, Agnes se činila voljnom nadugačko razgovarati o tome što će učiniti s kojom tkaninom, a kad je odlazila, stidljivo se nasmiješila Jenny, ali i to je mučilo Jenny jednako koliko ju je i obradovalo.

Kad je sluškinja otišla, Jenny je stajala u Royceovoj spavaćoj sobi, zbunjeno namrštivši čelo. Nesposobna pronaći ijedan odgovor, prebacila je lagani ogrtač preko ramena i otišla tražiti odgovore od jedine osobe s kojom se osjećala slobodnom razgovarati.

Sir Eustace, Sir Lionel i Sir Godfrey bili su u dvorištu dvorca, sjedili na niskoj kamenoj klupi, lica prekrivenih tankim slojem sjajnog znoja, s mačevima koji su im mlohavo visjeli u rukama: očito su pokušavali vratiti snagu nakon pijane noći i poslijepodneva posvećenog vježbama s mačevima. -Jeste li vidjeli oca Gregoryja? - upitala je Jenny.

Sir Eustaceu se učinilo da je vidio svećenika kako razgovara s kočijašem teretnih kola i Jenny se zaputila u smjeru kojim ju je on uputio, nesiguran u kojoj su od kamenih zdanja nagomilanih oko ogromnog unutarnjeg perimetrsl zida dvorca smještena teretna kola. Kuhinja, koju se lako moglo prepoznati po visokom, dotjeranom dimnjaku, nala zila se uz sam dvorac. Uz kuhinju je bilo skladište, pivovara i dražesna kapela. S druge strane dvorišta bila je kovačnica u kojoj se upravo potkivao jedan konj i gdje je Gawin marljivo laštio Royceov štit, ne obazirući se na hrpe oklopa i oružja koje je čekalo da ih poprave manje uzvišene ruke no što su njegove. Pokraj kovačnice bila je ostava za kola, a iza nje štale, svinjac i veliki golubinjak u kojemu naizgled nije bilo nijedne ptice.

- Tražite li nekoga, Vaša milosti? - Jenny se iznenađeno okrenula na

294

GIGA

zvuk svećenikovog glasa. - Da, vas - odgovorila je, smijući se vlastitoj nervozi. - Htjela sam vas upitati o... o nekim stvarima - rekla je, dobacujući oprezan pogled mnoštvu u dvorištu dvorca koje je bila zabavljeno raznim poslovima. - Ali ne ovdje.

- Da prošećemo izvan zidina? - predložio je otac Gregory, odmah shvativši njezinu želju da razgovaraju negdje gdje ih nitko neće vidjeti ni čuti.

Međutim, kad su se približili stražarima na vratima, Jenny je doživjela šok. - Žao mi je, moja gospo - rekao je stražar s uljudnom neumoljivošću - ali moje su zapovjedi da ne možete napustiti dvorac osim u društvu mog gospodara.

Jenny je trepnula u nevjerici. - Molim?

- Ne možete otići iz...

- Čula sam vas - odvratila je Jenny, susprežući nagli izljev bijesa. - Želite li reći da sam ja ovdje... zarobljenica?

Stražar, prekaljeni vojnik s velikim iskustvom u bitkama i nimalo iskustva u ophođenju s plemenitim damama, uputio je zabrinut pogled naredniku straže koji je pristupio, službeno se naklonio i rekao: - To je pitanje... ovaj... vaše sigurnosti, moja gospo.

Misleći da on želi reći da ona možda ne bi bila sigurna u selu nakon onoga što se jučer dogodilo, Jenny je neodređeno odmahnula rukom. - Oh, ali ja ne kanim otići dalje od onih stabala i...

- Zao mi je. Gospodareve zapovjedi bile su izričite.

- Shvaćam - odgovorila je Jenny, ali uopće nije shvaćala i nimalo joj se nije sviđao osjećaj da je ponovno zatočena. Tek što se nije okrenula, kad se odjednom obrušila na bespomoćnog narednika. - Recite mi nešto - rekla je tihim, zloslutnim glasom. - Odnosi li se to... ograničenje... na svakoga tko želi izići iz dvorca, ili samo na mene?

Skrenuo je pogled na obzor. - Samo na vas, moja gospo. I vašu gospu tetu.

Srdita i ponižena, Jenny se okrenula i tad joj je palo na pamet da je Royce nedvojbeno poslao Arika s tetom Elinor ne kao njezinog pratioca, nego kao njezinog čuvara.

- Znam drugo mjesto - blago je predložio otac Gregory, hvatajući je

295

GIGA

za ruku i vodeći je natrag preko prostranog dvorišta.

- Ne mogu vjerovati! - bijesno je šapnula Jenny. -Ja sam ovdje zarobljenica.

Otac Gregory zamahnuo je rukom, obuhvativši sve u ogromnom dvorištu. - Da, ali kako je to veličanstven zatvor - komentirao je s osmijehom divljenja. - Ljepši od ijednog dvorca koji sam u životu vidio.

- Zatvor je - turobno ga je obavijestila Jenny - zatvor!

- Moguće je - rekao je svećenik, ne osporavajući njezinu valjanu poantu - da tvoj suprug ima razloge, drugačije od onih koji tebi padaju na pamet, iz kojih te želi zadržati u krugu svoje posvemašnje zaštite. - Ne shvaćajući gdje je on vodi, slijedila ga je do kapelice. Otvorio je vrata i odmaknuo se kako bi ona ušla.

- Kakve razloge? - upitala je čim su se našli u tamnoj, hladnjikavoj kapeli.

Otac Gregory pokazao je na stolac od ulaštene hrastovine i Jenny je sjela. - Ne znam, naravno - rekao je. - Ali njegova milost mi se ne čini kao muškarac koji ikad djeluje bez opravdanog razloga.

Preneražena, Jenny se zagledala u njega. - Vama se on sviđa, zar ne, oče?

- Da, ali važnije je sviđa li se tebi?

Jenny je podigla ruke. - Do prije nekoliko minuta, kad sam otkrila da ne smijem izići iz dvorišta dvorca, bila bih vam odgovorila potvrdno.

Otac Gregory je prekrižio ruke, dlanova i zapešća skrivenih širokim bijelim rukavima njegove svećeničke halje. - A sad? - upitao je izvijajući jednu plavu obrvu. - Sad kad si otkrila, sviđa li ti se još uvijek?

Jennifer mu je uputila skrušen osmijeh i bespomoćno kini nula glavom.

- Rekao bih daje to odgovor - šaljivo je odgovorio i spustio se na stolac pokraj nje. - A sad, o čemu si željela razgovarati sa mnom u takvoj tajnosti?

Jenny se ugrizla za usnicu, nastojeći smisliti kako bi objasnila. -Jeste

296

GIGA

li zamijetili išta... ovaj... čudno u ponašanju sviju ovdje? Ne prema meni, nego prema mom suprugu!

- Na koji način čudno?

Jenny mu je rekla da je zamijetila kako se sluškinje križaju kad god je Royce u blizini i također mu je spomenula da joj se učinilo neobičnim da nitko nije jučer u selu zaklicao svom gospodaru koji se vraća kući. Završila je s pričom kako su se sluškinje zabavljale kad je nehotice potvrdila glasinu o tome da je uništila njegovu odjeću i pokrivače.

Umjesto da se zgrozi Jennynim pravednim bijesom, otac Gregory promatrao ju je s nečim sličnim veselom divljenju. - Jesi li doista razrezala njihove deke?

Nelagodno je kimnula glavom. - Ti si žena zadivljujuće hrabrosti, Jennifer, i osjećam da će ti trebati u budućem ophođenju s tvojim suprugom.

- To nije bilo nimalo hrabro - priznala je s nevoljkim osmijehom. - Nisam trebala biti ondje i vidjeti njegovu reakciju, budući da smo Brenna i ja planirale pobjeći već sutradan ujutro.

- Nisi smjela uništiti deke koje su im bile potrebne za toplinu, ali siguran sam da to shvaćaš - dodao je. - A sad, da pokušam odgovoriti na tvoje pitanje glede »čudne« reakcije seljana na njihovog novog gospodara?

- Da, molim vas. Umišljam li ja sve to?

Otac Gregory naglo je ustao, prišao podiju sa svijećama ispred pomno urešenog raspela i polako ispravio jednu koja se srušila. - Ništa ne umišljaš. Ovdje sam samo jedan dan, ali ljudi su ovdje bez svećenika već duže od godinu dana pa su i previše raspoloženi razgovarati sa mnom. - Namrštio se i okrenuo prema njoj. - Jesi li svjesna da je tvoj suprug prije osam godina opsjeo upravo ovaj dvorac?

Kad je Jennifer kimnula glavom, djelovao je kao da mu je laknulo.

- Da, dobro, ali jesi li ikad vidjela opsadu? Jesi li vidjela što se događa?

- Nisam.

- To ni u kom slučaju nije lijep prizor. Postoji izreka prema kojoj, »kad se dva plemića svađaju, slamnati krov siromaha izgori u

297

GIGA

plamenu« i to je istina. Ne pate samo dvorac i njegovi vlasnici, nego i kmetovi i sluge. Njihove usjeve kradu i napadači i branitelji, djeca im bivaju ubijena u borbi, a domovi uništeni. Nije neobično za napadača da namjerno potpali zemlju oko dvorca, da uništi polja i voćnjake, čak i da ubije seljake kako ih branitelji ne bi unovačili.

Iako ništa od toga nije Jenny bilo posve novo, nikad ranije nije bila na mjestu opsade tijekom opsade ili neposredno nakon nje. Sad je međutim, dok je sjedila u mirnoj kapelici na zemlji koju je Royce nekoć opsjeo, ta slika zadobila neu-godnu jasnoću.

- Nedvojbeno je da je neke od ovih stvari učinio i tvoj suprug kad je opsjeo Claymore i, iako sam siguran da su njegovi razlozi bili neosobne prirode i da je djelovao u najboljem interesu Krune, seljaci malo mare za plemenite motive kad su osiromašeni bitkom u kojoj ne mogu ništa dobiti, a mogu sve izgubiti.

Jenny je pomislila na klanove u škotskim brdima, koji su se borili i borili ne žaleći se na gubitke, pa je začuđeno odmahnula glavom. - Ovdje je drugačije.

- Za razliku od pripadnika vaših klanova, posebice brđana, englesko seljaštvo ne sudjeluje u koristima pobjede - rekao je otac Gregory, shvativši njezinu dvojbu i nastojeći objasniti. -Prema engleskom zakonu, sva zemlja zapravo pripada Kralju. Kralj zatim daje parcele zemlje svojim omiljenim plemićima kao nagradu za odanost ili posebnu uslugu. Plemići odabiru mjesta koja žele za svoj vlastiti posjed i zatim oni daju seljaku određeni dio zemlje za njega, a od vazala se zauzvrat očekuje da dva ili tri dana tjedno rade na feudalčevim poljima ili da služe u dvorcu. Naravno, s vremena na vrijeme očekuje se i da pridonesu određenom količinom žita ili drugim proizvodima. U vrijeme rata ili gladi, feudalac ima moralnu, ali ne i zakonsku obvezu zaštititi interese svojih kmetova i vazala. Ponekad ih oni doista zaštite, ali to je obično samo ako je od koristi njima samima.

Kad je otac Gregory utihnuo, Jenny je polako upitala: -Želite li reći da se oni boje da ih moj suprug neće zaštititi? Ili mislite da ga mrze jer je opsjeo Claymore i spalio njihova polja?

- Nijedno, ni drugo. - Skrušeno, otac Gregory je nastavio: - Seljaci su filozofi i očekuju da će svakom naraštaju polja

298

GIGA

biti spaljena kad se njihov gospodar sukobi s nekim od sebi ravnih. Ali u slučaju tvog supruga, situacija je drugačija.

- Drugačija? - ponovila je Jenny. - Na koji način?

- On ratuje čitav život i oni se boje da će se svi njegovi neprijatelji, jedan za drugim, početi spuštati na Claymore, kako bi se osvetili. Ii da će ih on pozvati ovamo da zadovolji svoju ljubav prema ratovanju.

- To je smiješno - rekla je Jenny.

- Istina, ali trebat će neko vrijeme da oni to shvate.

- A ja sam mislila da će biti ponosni jer je on... on je Englezima junak.

- Oni jesu ponosni. I laknulo im je i sigurni su da će on, za razliku od njegovog prethodnika, biti voljan i sposoban obraniti ih, pokaže li se potreba. Njegova snaga, njegova moć, uvelike mu idu u korist u ovome slučaju. Zapravo, oni prema njemu osjećaju golemo strahopoštovanje.

- Prije bih rekla da su prestravljeni - nesretno je rekla Jenny, sjetivši se kako su sluškinje reagirale na njegovu nazočnost.

- To također, i to s dobrim razlogom.

- Koliko ja vidim, nemaju nikakvog razloga biti prestravljeni - s velikim je uvjerenjem odgovorila Jenny.

- Naravno da imaju. Stavi se u njihove glave: njihov novi gospodar je muškarac kojega zovu Vuk nazvan po opakoj, grabežljivoj zvijeri koja napada i proždire svoje žrtve. Nadalje, legenda, ne činjenice, nego legenda, tvrdi da je nemilosrdan prema svakome tko ga rasrdi. Kao njihov novi gospodar, on ima i pravo odlučiti kakve će im poreze nametnuti, i on će naravno presuditi svim razmiricama i odmjeriti kaznu krivcima, kao što je njegovo pravo. E sad - sa značajnim je pogledom dodao otac Gregory - s obzirom na njegovu reputaciju nemilosrdnog i opakog čovjeka, je li on osoba za koju bi željela da odlučuje o tvom životu?

Jenny je bila gnjevna. - Ali on uopće nije nemilosrdan ni opak. Da je upola tako zao kao što govore, moja sestra i ja bismo u njegovim rukama doživjele sudbinu mnogo goru od ove koju smo pretrpjele.

- Istina - suglasio se svećenik, ponosno joj se smješkajući. - Tvom

299

GIGA

suprugu sad jedino preostaje da živi sa svojim ljudima, tako da oni mogu donijeti vlastite zaključke.

- Zvuči veoma jednostavno kad tako govorite - odgovorila je Jenny, ustajući i stresajući skute haljine. - I pretpostavljam da jest. Uz malo nade, ljudima neće dugo trebati da shvate daje on...

Na naglo otvaranje vrata oboje su se okrenuli na vrijeme da opaze kako se Royceovim srditim licem razlijeva izraz olakšanja. - Nitko nije znao gdje si - rekao je približavajući se Jennifer, dok su njegovi koraci odlučno odjekivali na ulaštenom drvenom podu kapele. - Ubuduće, nemoj nestati a da prije toga nekome ne kažeš kamo ideš.

Otac Gregory pogledao je Jenniferino ogorčeno lice i pristojno se ispričao. Čim su se vrata zatvorila iza njega, Jenny je srdito odgovorila: - Nisam bila svjesna da ću i ovdje biti zatočena.

- Zašto si pokušala otići iz dvorca? - strogo je upitao Royce, ne trudeći se hiniti da nije shvatio što je ona mislila.

- Zato što sam željela razgovarati nasamo s ocem Gre-goryjem, a ne da nas gleda i čuje svaki kmet u dvorištu -mračno ga je izvijestila Jenny. - A sad je red na tebe da odgovoriš na moje pitanje. Zašto mi je zabranjeno izići odavde? Je li ovo moj dom ili moj zatvor? Neću...

- Tvoj dom - prekinuo ju je i na njezinu posvemašnju zbunjenost, najednom se nacerio. - Imaš najmodrije oči na svijetu - dodao je uz tiho, divljenja puno smijuljenje. - Kad si ljuta, imaju boje vlažnog modrog baršuna.

Jenny je s gađenjem zakolutala očima, trenutačno smirena njegovim odgovorom da je ovo njezin dom. - Vlažnog baršunu? - kiselo je ponovila i naborala nos. - Vlažnog baršuna.

Njegovi bijeli zubi bljesnuli su u razarajućem osmijehu. -Ne? Što sam trebao reći?

Njegov je osmijeh bio neodoljiv i Jenny se priključila zadir-kivanju. - Pa, mogao si reći da su boje... - pogledala je veliki safir u središtu raspela - safira. To lijepo zvuči.

- Da, ali safiri su hladni, a tvoje oči tople i izražajne. Postajem li bolji? - nasmijuljio se kad ona nije izrekla nijednu dodatnu primjedbu vlažnom baršunu.

300

GIGA

- Mnogo bolji - spremno se suglasila. - Bi li nastavio?

- Mamiš komplimente?

- Naravno.

Usnice su mu se trznule od smijeha. - U redu. Tvoje me trepavice podsjećaju na čađavu četku.

Jennyno veselje eksplodiralo je u grohotu melodičnog smijeha. - Četku! - radosno se smijala i odmahivala glavom.

- Upravo tako. A tvoja koža je bijela i meka i glatka. Podsjeća me na...

- Da? - nukala ga je, smijuljeći se.

- Na jaje. Da nastavim?

- Molim te, nemoj - promrmljala je zatomljujući smijeh.

- Pretpostavljam da baš nisam bio dobar? - upitao je cereći se.

- Mislila sam - zadihano ga je opomenula - da čak i engleski dvor zahtijeva određenu razinu uglađenog ponašanja. Zar nikad nisi bio na dvoru?

- Najmanje moguće - tiho je odgovorio, ali njegova pozornost prebacila se na njezine raskošne, nasmiješene usne i on ju je bez ikakvog upozorenja privukao u naručje i pohlepno prekrio usnama njezine.

Jenny je osjetila kako tone u sladak, puteni vrtlog njegove želje i s naporom odvojila usne od njegovih. Njegove oči, već tamne od strasti, netremice su promatrale njezine.

- Nisi mi rekao - drhtavo je šapnula - zašto mi je zabranjeno izići iz dvorca.

Royceovi dlanovi sporo su kliznuli po njezinim rukama kad je ponovno sagnuo glavu ka njoj. - To je samo nekoliko dana... - odgovorio je, ljubeći je između svake rečenice - dok ne budem siguran da neće biti problema... - privukao ju je čvrsto k sebi - ... izvana.

Zadovoljna, Jenny se prepustila nevjerojatnom užitku ljubljenja s njim i osjećanja kako njegovo veliko tijelo postaje sve tvrđe od želje.

Sunce je već počelo zalaziti kad su prošli dvorištem prema velikoj

301

GIGA

dvorani. - Pitam se što je teta Elinor zamislila za večeru - rekla je Jenny, smiješeći se Royceu.

- U ovome trenutku - odgovorio je Royce sa značajnim pogledom - osjećam glad za nečim drugim, ne hranom. Međutim, kad smo već na toj temi, je li tvoja teta doista tako vješta u kuhinji kao što je zvučala?

Jenny je oklijevala kad ga je pogledala. - Istinu govoreći, ne sjećam se da joj je itko od moje obitelj ikad pjevao hvalospjeve u tom smislu. Uvijek su hvalili njezine ljekovite pripravke; mudre žene iz cijele Škotske dolazile su k njoj po razne masti i pripravke. Teta Elinor vjeruje da primjerena hrana, spravljena kako valja, štiti od svih vrsta bolesti i da određena hrana ima posebne ljekovite moći.

Royce je nabrao nos. - Lijek s jelom? To uopće nisam imao na umu. - Dobacio joj je pogled kao da je želi procijeniti, kao da mu je nešto najednom palo na pamet. - Jesi li ti vješta u kuhinjskim pitanjima?

- Ni najmanje - vedro je odgovorila. - Moja specijalnost su škare.

Royce se glasno nasmijao, ali pogled na Sir Alberta koji je energično koračao prema njima preko dvorišta, lica još strožeg no inače, okončao je Jennyno veselje. Upraviteljeve hladne oči, mršavo tijelo i tanke usnice davali su mu izgled bahate grubosti zbog koje je Jenny odmah osjetila nelagodu. - Vaša milosti - obratio se Royceu - počinitelj jučerašnjeg incidenta s blatom doveden je ovamo. - Pokazao je prema kovačnici u udaljenom kraju dvorišta, gdje su dvojica stražara držala momčića blijedoga lica i gdje se okupilo mnoštvo kmetova. - Da se ja pobrinem za to?

- Ne! - uzviknula je Jenny, nesposobna pobijediti antipatiju prema tom muškarcu.

Sa slabo prikrivenom odbojnošću, upravitelj se okrenuo od Jennifer ka Royceu. - Vaša milosti? - upitao je, ne obazirući se na nju.

- Nemam nikakvog iskustva s građanskim mjerama stege ili postupcima - rekao je Royce Jennifer, vidno neodlučan. Stigli su do ruba gomile koja se sve više okupljala i Jenny je uputila molećiv pogled suprugu, još uvijek se sjećajući onog što joj je rekao otac Gregory. - Ako se ti ne želiš pozabaviti time, mogla bih ja umjesto tebe - zabrinuto je predložila. -Nebrojeno sam puta gledala svog oca kako presuđuje u takvim stvarima i znam kako se to čini.

302

GIGA

Royce se obratio upravitelju. - Obavite formalnosti na uobičajeni način a moja će supruga odlučiti o kazni.

Sir Albert stisnuo je zube tako čvrsto da su mu jagodične kosti još više stršale ispod kože, ali se naklonio prihvaćajući. - Kako želite, Vaša milosti.

Gomila se razdvojila da oni prođu i Jenny je zamijetila da su se s Royceove strane seljani odmaknuli mnogo više nego što je bilo neophodno da bi on prošao dalje izvan njegovog dosega.

Kad su stigli do središta okupljenih, sir Albert nije gubio vrijeme u pripremama za odmjeravanje kazne. Ledenog pogleda prikovanog za nesretnog dječaka, čije su ispružene ruke držala dvojica krupnih stražara, sir Albert je rekao: - Kriv si za podmukli napad na gospodaricu Claymorea, što je prema engleskim zakonima zločin veoma ozbiljne prirode i takav za koji si odmah jučer trebao dobiti zasluženu kaznu. Tako bi ti bilo mnogo lakše, nego čekati današnji dan da se suočiš s njom - grubo je završio upravitelj dvorca, ostavljajući Jenny

s prolaznom pomisli da je upravo postigao da Royceova odgoda izgleda kao namjerno mučenje.

Suze su se slijevale niz dječakovo lice, a na rubu kruga jedna je žena, za koju je Jenny odmah pogodila da je zacijelo dječakova majka, prekrila lice rukama i zajecala. Njezin je suprug stajao pokraj nje, nepomičnog lica, očiju bolno zaca-kljenih zbog svog sina.

- Poričeš li to, dječače? - obrecnuo se sir Albert.

Dok su mu se mršava ramena tresla od nijemog plača, dječak je spustio glavu i odmahnuo.

- Govori!

- N... - podigao je rame da obriše ponižavajuću mokrinu s lica o prljavu tuniku. - Ne.

- Najbolje je da ne poričeš - gotovo je ljubazno odgovorio upravitelj - jer umrijeti s laži na duši proklelo bi te za vječnost.

Na riječ »umrijeti«, dječakova uplakana majka otrgla se od suprugove ruke koja ju je zadržavala i bacila na sina, ovijajući ruke oko njega, privijajući njegovu glavu na svoje grudi.

303

GIGA

- Onda to učinite i završite s time! - slomljeno je vrisnu-la, bijesno promatrajući stražare koji su mahali mačevima.

- Nemojte ga strašiti - zajecala je, ljuljajući dječaka u naručju. - Zar ne vidite da je preplašen... - skrhano je zaplakala, a glas joj se spustio do slomljenog šapta. - Molim vas... ne želim da se on... boji.

- Dovedite svećenika - zapovjedio je sir Albert.

- Ne vidim zašto nam je potrebna misa u ovaj nevjerojatan sat - prekinuo ga je Royce ledenim glasom zbog kojega je dječakova majka čvršće prigrlila sina i glasnije zaplakala.

- Ne zbog mise, nego zbog ispovjedi - odgovorio je upravitelj, ne shvaćajući da je Royce namjerno pogrešno shvatio njegove razloge da se dovede otac Gregory. Obraćajući se dječakovoj majci, Sir Albert je rekao: - Pretpostavio sam da bi tvoj zločinački sin naravno želio iskoristiti zadnje sakramente Crkve.

Nesposobna govoriti kroz suze, žena je bespomoćno ki-mnula glavom.

- Ne! - ljutito ga je prekinuo Royce, ali je dječakova histerična majka vrisnula: - Da! To je njegovo pravo... Pravo na sakramente prije nego što umre!

- Ako umre - hladno je izjavio Royce - umrijet će od gušenja u vašim rukama, gospođo. Odmaknite se i dajte dječaku da diše!

Izraz tjeskobne nade preletjeo je njezinim licem, a zatim iščezao kad je pogledala turobna lica mnoštva i shvatila da nitko ne dijeli njezinu trenutačnu nadu u odgodu smaknuća. - Što ćete mu učiniti, gospodaru?

- To nije moja odluka - ukočeno je odgovorio Royce, iznova bijesan razmišljajući o imenima koja su jučer bila dobačena njegovoj supruzi. - Budući da je moja supruga povrijeđena od njegove ruke, odluka će biti na njoj.

Umjesto da joj lakne, majka je prekrila rukom usta, priko-vavši prestravljene oči uz Jenny, a Jenny, koja više nije mogla gledati kako se sirota žena muči u neizvjesnosti, okrenula se dječaku i brzo, ali ne neljubazno, upitala: - Kako ti je ime?

Zurio je u nju očima natečenim od plača, a cijelo mu se tijelo potresalo. - J... Jake. Gosp... gospodarice.

304

GIGA

- Tako dakle - odgovorila je Jenny, mahnito razmišljajući kako bi njezin otac riješio ovakvu stvar. Zločin ne smije proći nekažnjen, to je znala, jer on bi samo izazvao nove zločine i učinio da njezin suprug ispadne slabić. S druge pak strane, ni strogost nije u redu, posebice s obzirom na dječa-kovu mladu dob. Nastojeći ponuditi djetetu izliku, nježno je rekla: - Ponekad, kad smo veoma uzbuđeni zbog nečega, činimo stvari koje nismo namjeravali. Je li se to dogodilo kad si bacio onu grudu blata? Možda me nisi namjeravao pogoditi njime?

Jake je dvaput teško progutao, njegova je Adamova jabučica poskakivala na dugom, mršavom vratu. -Ja... ja... - pogledao je kruto vojvodino lice i odlučio ne lagati - Uvijek pogodim što ciljam - jadno je priznao.

- Doista? - upitala je Jenny, dobivajući na vremenu i mahnito pokušavajući pronaći neko rješenje.

- Da, gospođo - priznao je šaptom. - Mogu pogoditi kamenom zeca između očiju i ubiti ga ako je dovoljno blizu. Nikad ne promašim.

- Doista? - ponovila je Jenny, zadivljena. - Ja sam jednom pokušala pogoditi štakora sa četrdeset koraka i ubila sam ga.

- Stvarno? - upitao je Jake, i on zadivljen.

- Da... no dobro, nema veze - brzo je dodala na Royceov pogled suhog prijekora. - Nisi me valjda namjeravao ubiti, zar ne? - upitala je, a zatim, kako budalasto dijete ne bi priznalo, brzo dodala: - Hoću reći, nisi valjda želio da ti grijeh umorstva okalja dušu za sva vremena?

Na to je snažno odmahnuo glavom.

- Znači, više je bila riječ o uzbuđenju trenutka, nije li? -nukala ga je i na njezino ogromno olakšanje, najzad je ki-mnuo glavom.

- I naravno da si se ponosio svojim umijećem bacanja, a možda čak malo i pravio važan pred svima?

Oklijevao je i zatim grčevito zakimao glavom.

- Eto, vidite! - rekla je Jenny promatrajući napeto mnoštvo koje je čekalo i podižući glas s uvjerenjem punim olakšanja. -Nije želio načiniti ozbiljnu štetu, a nakana je jednako važna kao i sam zločin. - Ponovno se okrenula Jakeu i strogo mu se obratila. - Očito je da je potreban neki oblik okajanja, međutim, budući da si ti tako jako dobar

305

GIGA

strijelac, mislim da bi to trebalo korisnije upotrijebiti. Stoga ćeš, Jake, svako jutro naredna dva mjeseca pomagati u lovu na divljač. A ne bude li potrebe za svježim mesom, dolazit ćeš u dvorac i pomagati mi ovdje. Osim nedjeljom, naravno. A ako tvoj...

Jenny je šokirano zašutjela kad se dječakova uplakana majka bacila pred njezine noge, ovila ruke oko njih i zajecala:

- Hvala vam, gospo, hvala vam. Vi ste svetica. Bog vas blagoslovio, hvala vam...

- Ne, nemojte to činiti - očajno je zamolila Jenny kad je izmučena žena podigla rub Jennyne haljine i poljubila ga. Suprug je, s kapom u ruci, došao po nju, očiju blistavih od suza dok je promatrao Jenny.

- Ako vam je sin potreban u sadnji - obratila mu se - svoju... ovaj... kaznu može odraditi poslijepodne.

- Ja... - rekao je prigušenim glasom, a zatim pročistio grlo, ispravio ramena i s dirljivom dostojanstvenošću nastavio: -Spominjat ću vas u molitvama dok god živim, gospo.

Jenny mu je s osmijehom odvratila: - I mog supruga također, nadam se.

Muškarac je problijedio, ali uspio je pogledati u oči silovitog, tamnog muškarca koji je stajao pokraj nje i s plahom iskrenošću reći: - Da, i vas također, gospodaru.

Mnoštvo se raspršilo u sablasnoj, nijemoj tišini, dobacujući Jenny kradomične poglede preko ramena, a ona se pitala jesu li možda dva mjeseca predugo vrijeme. Na povratku u veliku dvoranu, Royce je bio tako šutljiv da ga je zabrinuto pogledala. - Izgledao si iznenađen - tjeskobno je rekla - kad sam spomenula dva mjeseca.

- I bio sam iznenađen - priznao je s ironičnom radošću.

- Neko sam vrijeme mislio da ćeš mu čestitati na odličnom ciljanju i pozvati ga da nam se pridruži na večeri.

- Misliš da sam bila previše blaga? - upitala je s olakšanjem kad je on otvorio teška hrastova vrata dvorane i pomaknuo se u stranu kako bi ona ušla prije njega.

- Ne znam. Nemam nikakvog iskustva sa seljacima i održavanjem reda. Međutim, Parisham je trebao biti pametniji i ne govoriti o kazni

306

GIGA

smrću. Ona nije dolazila u obzir.

- Ne sviđa mi se.

- Ni meni. I ranije je bio upravitelj dvorca pa sam ga zadržao. Mislim da je vrijeme da potražim drugoga koji će ga zamijeniti.

- Brzo, nadam se? - nukala ga je Jenny.

- Trenutačno imam važnijih stvari na umu - odgovorio je, a Jenny je promaknuo nestašan sjaj u njegovim očima.

- Doista, kakvih?

- Odvesti te u krevet i večerati. Tim redoslijedom.

- Probudi se, uspavana glavice... - Royceovo lijeno smijulje-nje probudilo je Jenny. - Večer je predivna - rekao joj je kad se prevrnula na leđa i senzualno mu se nasmiješila. - Noć stvorena za ljubav, ali sad... - zaigrano ju je gricnuo za uho -jelo.

Kad su se Jenny i Royce spustili u prizemlje, mnogi vitezovi već su povečerali i stolovi na nogarima već su bili ra-spremljeni i uredno složeni na svoje mjesto uza zid. Samo oni vitezovi koji su bili povlašteni jesti za glavnim stolom na podiju kao da su oklijevali uz svako jelo.

- Gdje je moja teta? - upitala ih je Jenny kad ju je Royce posjeo pokraj sebe na sredini stola.

Sir Eustace nagnuo je glavu prema arkadi sa svoje lijeve strane. - Otišla je u kuhinju dati upute kuharima da sutra pripreme veću količinu hrane. Mislim - dodao je s osmijehom - da je shvatila kakve ćemo čudovišne apetite imati, bude li nam ponuđena ukusna hrana.

Jenny se ogledala po pladnjevima na stolu, većina kojih je već bila prazna i nijemo odahnula od olakšanja. - Znači... ukusno je?

- Za bogove - pretjerivao je vitez s osmijehom. - Pitajte koga želite.

- Osim Arika - rekao je sir Godfrey zgađeno pogledavši diva, koji je sustavno ogolio čitavu gusku do kostiju i upravo zvakao zadnjih nekoliko zalogaja.

U tom trenutku, teta Elinor užurbano je ušla u dvoranu, s osmijehom na licu. - Dobra večer, Vaša milosti - obratila se Royceu. - Dobra večer, Jennifer, draga. - Zatim je stala u podnožje stola, s

307

GIGA

odobravanjem se smiješeći svima za stolom, praznim tanjurima, pa čak i slugama koji su odnosili ostatke.

- Izgleda da su se svi uistinu pogostili mojim jelima.

- Da smo znali da kanite sići i unijeti veselje u naš objed svojom nazočnošću - obratio se Stefan bratu - više bismo vam sačuvali.

Royce je ironično pogledao brata. - Doista?

- Ne - vedro je odgovorio Stefan. - Evo, uzmi pitu, popravit će ti raspoloženje.

- Sigurna sam da nam je u kuhinji ostalo nešto ukusnoga

- rekla je teta Elinor, sklapajući sitne ruke od krajnjeg zadovoljstva na ovakav prijam njezinog truda. - Pogledat ću dok idem po svoju mast za obloge. Pite će svima popraviti raspoloženje, osim Ariku.

Dobacujući zabavljen pogled svojim drugovima, Stefan je dodao: - Njegovo raspoloženje ne može ništa popraviti, čak ni debele borove grane.

Na spomen borovih grana, svi ostali su se nacerili kao da su upućeni u neku posebno zgodnu šalu, ali kad je Jenny pogledala Roycea, on je djelovao jednako zbunjen kao i ona. Teta Elinor dala im je odgovor kad se užurbano vratila u pratnji sluge koji je nosio pladnjeve vruće hrane te jednu zdjelicu i krpu. - O, da, Arik i ja smo danas donijeli natrag svakakve borove grane. Kad smo se vratili, ruke su mu bile pretrpano krasnim granama, nisu li? - vedro je izjavila.

Zastala je i dobacila zbunjen pogled vitezovima, koje su najednom spopali napadaji prigušenog smijeha, a zatim je uzela zdjelicu i krpu s pladnja i na Jennyn užas, vremešna se ženica uputila ka Ariku sa svojim oblogom. - Danas si se ugodno proveo, nisi li? - pjevuckala je, odlažući zdjelicu pokraj Arika i umačući u nju krpu. - I tko te može kriviti zbog toga?

Zračeći suosjećanjem i krivnjom, pogledala je Jenny i tužno rekla: - Arik i ja naišli smo na najopakijeg pauka kojeg sam ikad imala nesreću susresti!

Arikov izraz lica postao je olujan dok je krajičkom svojih suženih očiju promatrao kako ona umače krpu u zdjelicu, ali teta Elinor nastavila je bezbrižno: - To opako malo stvorenje ugrizlo je sirotog

308

GIGA

Arika, iako on nije učinio ništa čime bi ga izazvao, osim što je stao ispod stabla na kojem je imao mrežu. Iako - dodala je, okrećući se prema bijesnom divu i mašući prstom pred njegovim licem kao da je šestogodiš-njak - mislim da je bilo veoma zločesto od tebe osvetiti mu se kako si se osvetio.

Zastajući kako bi umočila krpu u zdjelicu, strogo mu je rekla: - Razumijem zašto si šakom potrgao mrežu, ali mislim da nije bilo razumno osvetiti se i stablu i sasjeći ga sjekirom!

Dobacila je začuđen pogled Sir Godfreyu, čija su se ramena tresla od veselja, a zatim Sir Eustaceu, čija su se ramena također njihala i plava mu kosa umalo završila na tanjuru za kruh dok je pokušavao sakriti nacereno lice. Samo je Gawin djelovao uistinu preplašen kad je teta Elinor rekla: - Hajde, dragi dječače, daj da ti samo nanesem ovo na lic...

- NE! - Arikova mesnata šaka tresnula je po teškom hrastovom stolu i tanjuri su zaplesali. Odgurnuo se od stola i izišao iz dvorane, tijela ukočenog od gnjeva.

Preneražena, teta Elinor gledala je kako on bijesno izlazi, a zatim se okrenula ka svima za stolom i tužno rekla: - Sigurna sam da ne bi bio tako razdražljiv kad bi samo jeo prema mojim savjetima. To bi riješilo njegove crijev... njegove probavne smetnje - brzo se ispravila zbog onih koji su još večerali. -Misila sam da sam mu to danas veoma jasno objasnila.

Nakon večere, Royce je sa svojim vitezovima raspravljao o muškim temama: temama koje su se kretale od toga koliko dodatnih ljudi treba dodijeliti oružaru u dvorcu sad kad ima dodatni teret popravaka kaciga i pancirnih košulja vojnika koji su se vratili s Royceom, do toga je li uz veliki katapult na kruništu bedema dovoljna zaliha kamenja.

Jenny je pozorno slušala. Voljela je mirni autoritet s kojim je Royce govorio i općenito uživala u neočekivanom zadovoljstvu Što je dio vlastite obitelji. Razmišljala je koliko je to lijepo i istodobno neobično, kad je Royce prekinuo raspravu o katapultima i okrenuo se prema njoj s osmijehom kao da se ispričava. - Bi li htjela da prošećemo? Noć je ugodna za listopad, previše ugodna da je provedem raspravljajući o stvarima koje se tebi zacijelo čine veoma dosadnima.

309

GIGA

- Nisam se dosađivala - tiho je rekla Jenny i nesvjesno se nasmiješila njegovom pogledu.

- Tko bi pomislio - zadirkivao ju je promuklim glasom - da će ona ista ženica koja mi je jednom pokušala urezati inicijale na lice biti tako ugodna supruga? - Ne čekajući odgovor, Royce se okrenuo svojim vitezovima pristojno pomažući Jennifer da ustane. Nakon što ih je podsjetio da se nakon doručka okupe u dvorištu na vježbi gađanja, Royce je ispratio Jennifer iz dvorane.

Kad su njih dvoje otišli, Sir Eustace obratio se ostalima i cereći se rekao: - Jeste li ikad ranije vidjeli da Royce uživa u šetnjama na mjesečini?

- Ne, ukoliko nije očekivao noćni posjet neprijatelja - nasmijao se Sir Lionel.

Sir Godfrey, najstariji u skupini, nije se nasmiješio. - Taj posjet očekuje otkad smo došli ovamo.

DVADESET I DRUGO POGLAVLJE

Kamo idemo? - upitala je Jenny. - Gore, divit ćemo se pogledu - odgovorio je Royce, pokazujući na strme stube koje su vodile do šetnice na bedemu, širokog kamenog izbojka koji je graničio sa zidinama dvorca i protezao se kroz svih dvanaest kula, omogućujući stražarima ophodnju cijelim perimetrom dvorca.

Nastojeći se ne obazirati na stražare koji su stajali na ravnomjernim razmacima uzduž šetnice, Jenny je pogledala mjesečinom osvijetljenu dolinu, dok joj je povjetarac raznosio kosu oko ramena. - Lijepo je ovdje gore - tiho je rekla i okrenula se prema Royceu. - Claymore je

310

GIGA

predivan. - Nakon jedne minute, dodala je: - Djeluje nedodirljivo. Ne mogu zamisliti kako si ga uspio osvojiti. Ove su zidine tako visoke, a kamen gladak. Kako si se uspio popeti preko njih?

Podigao je obrve iznad zabavljenih sivih očiju. - Nisam se popeo preko njih. Iskopao sam tunel ispod njih, postavio grede i zatim zapalio tunel. Kad su se grede srušile, srušio se i zid.

Jenny je šokirano zinula, a zatim se nečega sjetila: - Čula sam da si to učinio u dvorcu Glenkenny. Zvuči krajnje opasno.

-I jest.

- Zašto si onda to učinio?

Odmičući zalutalu kovrču s njezinog obraza, Royce je nehajno odgovorio: - Zato što ne mogu letjeti, a to je bio jedini drugi način da uđem u ovo dvorište.

- Tad bi se moglo reći - zamišljeno je zamijetila - da bi i netko drugi mogao ući ovamo na taj isti način.

- Mogao bi pokušati - osmjehnuo se - ali to bi bilo ludo odvažno. Tik iza nas, nekoliko metara od zidina, dao sam sagraditi niz tunela koji će se srušiti na osvajače, odluči li itko pokušati ono što sam ja učinio. Kad sam iznova sagradio ovo mjesto - rekao je obgrlivši je oko struka i privukavši je uz svoj bok - pokušao sam ga osmisliti tako da čak ni ja ne mogu prodrijeti u njega. Prije osam godina, ove zidine nisu bile sagrađeno od ovako glatkog kamena kao što su sad. -Kimnuo je prema tornjevima koji su se u pravilnim razmacima uzdizali visoko iznad zidina. - A oni su tornjevi bili četvrtasti. Sad su okrugli.

- Zašto? - zainteresirano je upitala Jenny.

- Zato - rekao je i zastao kako bi joj utisnuo topli poljubac na čelo - što okrugli tornjevi nemaju zgodnih uglova koje bi vojnici mogli iskoristiti da se popnu na njih. Na četvrtaste, kakve vi imate u Merricku, posebno se lako uspeti, što ti jako dobro znaš... - Jenny je otvorila usta kako bi ga zasluženo prekorila što spominje tu temu, ali se našla poljubljenom. -Ako se neprijatelj ne može popeti na zidine ni iskopati tunele ispod njih - promrmljao je o njezine usne i ponovno je poljubio - jedino što može pokušati jest zapaliti nas. A zato - šapnuo je privukavši je uz sebe - sve zgrade u dvorištu sad imaju krovove od crijepa umjesto slame.

311

GIGA

Zadihana od ljubljenja, Jenny se opustila u njegovom na- ručju. - Veoma si temeljit, gospodaru - dvosmisleno ga je zadirkivala.

Osmijeh odgovora preletjeo je njegovim preplanulim licem. - Što je moje, to kanim i sačuvati.

Njegove riječi podsjetile su je na nešto njezino što nije uspjela sačuvati: stvari koje su trebale pripadati njihovoj djeci,

- Što nije u redu? - upitao je Royce, gledajući kako se njezino lice smrkava.

Jenny je slegnula ramenima i nehajno rekla: - Samo sam mislila kako je prirodno da ćeš ti željeti djecu i...

Podižući njezino lice ka svojemu, Royce je tiho rekao: -Želim tvoju djecu. - Čekala je, nadajući se da će on reći »volim te«, a kad nije, pokušala je samoj sebi reći da je ono što je upravo rekao gotovo jednako dobro kao »volim te«.

- Imala sam mnogo toga, dragulja i drugih stvari... - sjetno je nastavila - majčinih stvari koje bi po pravu trebale pripadati našoj djeci. Sumnjam da će mi ih otac sad dati. Nisam bila bez miraza, znaš, ako si pročitao zaručnički ugovor.

- Gospođo - suho je rekao - teško da ste i sad bez miraza.

Osjećajući se uistinu omalovaženom iznenadnom spoznajom da je u svoj brak ušla samo s prljavom odjećom koju je imala na sebi, okrenula se u njegovom naručju i zagledala preko doline. - Nemam ništa. Došla sam ti s manje imovine od najsiromašnijeg kmeta, bez ijedne ovce kao miraza.

- Bez ovce - suho se suglasio. - Tvoj jedini posjed je najljepše malo imanje u čitavoj Engleskoj, nazvano Grand Oak po divovskim hrastovima koji mu čuvaju ulazna vrata. - Vidio je njezin preneražen pogled i s kiselim osmijehom dodao: -Henry ti ga je darovao kao vjenčani dar. To će biti tvoja kuća za miraz.

- Kako... kako lijepo od njega - odgovorila je Jenny, iako joj je bilo strašno teško to izgovoriti za engleskog kralja.

Royce joj je uputio podrugljiv pogled iskosa. - Uzeo ga je od mene.

- Oh - smeteno je rekla Jenny - Zašto?

312

GIGA

- To mi je bila kazna za djela koja su se odnosila na određenu mlađahnu Škotkinju otetu iz opatovine.

- Nisam tako sigurna da smo bile na tlu opatije.

- Prema nadstojnici, bile ste.

- Doista? - upitala je, ali Royce je nije čuo. Najednom je pozorno promatrao dolinu, odjednom napetog, budnog tijela.

- Zar nešto nije kako treba? - upitala je Jenny, zabrinuto vireći u smjeru njegovog pogleda, nesposobna vidjeti išta neuobičajeno.

- Mislim - hladno je rekao zureći u gotovo nevidljivu točkicu svjetla daleko onkraj sela - da će naša ugodna večer uskoro biti prekinuta. Imamo goste. - Još šest majušnih točkica svjetla pojavilo se u vidokrugu, a zatim još tucet, pa dvostruko toliko. Barem stotinu njih, a možda i više. Na konjima.

- Gosti... - zaustila je Jenny, ali njezin je glas zaglušen kad je stražar daleko s njezine desne strane naglo podigao trubu i zapuhao toliko glasno da su pucali bubnjići. Dvadeset petorica drugih stražara, koji su bili postavljeni u razmacima uzduž bedema, okrenuli su se prema njemu i trenutak kasnije, potvrdivši što je vidio, podigli vlastite trube i najednom je mirnu noć rasparalo zlokobno trubljenje. Već za nekoliko sekundi, naoružani vojnici izlili su se u dvorište spremnog oružja, neki se odijevajući u trku. Jenny se grozničavo okrenula Royceu. - Što ne valja? Jesu li neprijatelji?

- Rekao bih da je to posjet iz Merricka.

Sir Godfrey i Sir Stefan dotrčali su stubama šetnice, pri-čvršćujući duge mačeve i Jennyno se čitavo tijelo počelo tresti. Mačevi. Krvoproliće.

Royce se okrenuo kako bi izdao zapovijedi kapetanu, a kad se ponovno okrenuo ka Jennifer, ona je netremice zurila u treperava svjetla, šake pritisnute o usta.

- Jennifer - nježno je rekao, ali pogled koji mu je uputila bio je mahnit od prepasti i on je odmah shvatio da je mora udaljiti od prizora koji joj je očito izgledao kao priprema za pravu bitku.

Stotine baklji upaljeno je u dvorištu i na zidinama dvorca i sve se već žarilo pod žutim sablasnim sjajem baklji kad ju je Royce uhvatio za

313

GIGA

ruku i niz stube odveo u dvorac.

Zatvarajući vrata svoje spavaonice, okrenuo se prema njoj, a ona ga je promatrala u nijemoj tjeskobi. - Ne bi li trebao biti tamo vani... sa svojim ljudima?

- Ne. Moji su ljudi prošli ovu vježbu tisuću puta. - Položio je ruke na njezina ukočena ramena i rekao joj mirnim, odlučnim glasom: -Jennifer, slušaj me. Moji ljudi imaju zapovijed da ne napadaju ukoliko im ja osobno ne izdam nalog za to.

- Zadrhtala je kao da je čula samo riječ »napadaju« i Royce ju je lagano prodrmao. - Slušaj me - strogo joj je naredio.

- Postavio sam ljude u šumi uz cestu. Za nekoliko minuta, znat ću točno koliko je velika skupina koja nam se približava. Mislim da nije vojska, ukoliko tvoj otac nije veća budala no što mislim. Nadalje, nije imao vremena podići na oružje tvoje usijane Škote i sakupiti posve opremljenu vojsku. Mislim da je to samo skupina iz Merricka, uključujući lorda Hastingsa, lorda Dugala i tvog oca. S obzirom na neugodan položaj u koji sam ga stavio kad sam te ugrabio iz Merricka, prirodno je da bi želio razmetno upasti ovamo i izvesti predstavu nedužne ogorčenosti. Štoviše, sačuvat će malo obraza uspije li ući u Claymore, čak i ako to zahtijeva zastavu primirja i Engleza s dvora kralja Henryja.

- A ako je miroljubiva skupina - mahnito je povikala Jenny

- što ćeš učiniti?

- Spustit ću most i pozvati ih da uđu - suho je odgovorio. Zarila je prste u mišiće na njegovoj nadlaktici. - Molim

te... nemoj ih ozlijediti...

- Jennifer - ukočeno je rekao, ali ona je ovila ruke oko njega i priljubila se uz njegovo tijelo. - Nemoj ih ozlijediti

- histerično je viknula. - Dao si mi riječ! Učinit ću sve što zatražiš od mene... sve... samo ih nemoj ozlijediti.

Očajan, Royce ju je odmaknuo od sebe i uhvatio za bradu.

- Jennifer, jedina rana koja će noćas biti nanesena bit će ona mom ponosu. Jedi me preko svake mjere što moram podići svoju kapiju, spustiti most i pustiti da se tvoj otac šepiri u mojoj dvorani.

314

GIGA

- Nisi mario za njegov ponos - divlje se usprotivila Jenny kad si provalio u kulu Merricka i oteo me odande. Što misliš, kako se on zbog toga osjećao? Zar je tvoj ponos tolik da ga ne možeš zanemariti, samo na nekoliko sati, samo ovaj jedan put?

- Nije.

Ta jedna jedina riječ, izgovorena s tako mirnim uvjerenjem, najzad je trgnula Jenny iz njezine bezumne panike. Duboko je udahnula kako bi se smirila, naslonila čelo na njegove grudi i kimnula glavom. - Znam da nećeš nauditi mojoj obitelji. Dao si mi riječ.

- Da - rekao je umirujući je, privijajući je u naručje i da-rujući joj brzi poljubac. Okrenuo se prema vratima i zastao s rukom na dršci kvake. - Ostani ovdje, ukoliko ne pošaljem po tebe - neumoljivo je naredio. - Poslao sam po svećenika da posvjedoči da smo uistinu vjenčani i po propisima, ali pretpostavljam da će te izaslanici naših kraljeva željeti vidjeti kako bi se uvjerili da si sigurna i neozlijeđena.

- Dobro - suglasila se i brzo dodala: - Otac će biti groznog raspoloženja, ali William je blag i rijetko se razljuti. Voljela bih ga vidjeti prije nego što odu... htjela bih razgovarati s njim i poslati poruku Brenni. Hoćeš li mu dopustiti da dođe ovamo gore?

Kimnuo je glavom. - Bude li se činilo mudrim, hoću.

Muški glasovi podignuti u ljutnji odjekivali su dvoranom, dopirući do spavaonice po kojoj je Jenny uznemireno koračala, čekajući, osluškujući, moleći se. Glasu njezinog oca, razmetnom i bijesnom, pridružili su se srditi glasovi njezine braće, kao i lorda Hastingsa i lorda Dugala. Royceov dubok glas, grub i autoritativan, uzdigao se ponad te buke i zatim je uslijedila tišina... sablasna, zloslutna tišina.

Znajući da bi mogla vidjeti što se događa ako iziđe iz sobe na galeriju, Jenny je prišla vratima, ali se nećkala. Royce joj se zakleo da neće ozlijediti nikoga od njezine obitelji, a jedino što je od nje zauzvrat zatražio bilo je da ostane ovdje. Činilo se pogrešnim ne poštivati njegovu želju.

S naporom odmičući ruku od vrata, Jenny se okrenula, a zatim se ponovno pokolebala. Mogla je poštivati njegovu želju, a svejedno bolje čuti ako jednostavno odškrine vrata i ne iziđe iz sobe. Oprezno je okrenula kvaku i otvorila vrata neznatnih nekoliko centimetara...

315

GIGA

- Otac Gregory je potvrdio da je par vjenčan - govorio je lord Hastings, engleski izaslanik s dvora kralja Henryja. -Čini se da se Claymore pridržavao slova sporazuma, ako baš i nije njegovog duha, dok ste vi, lorde Merrick, kujući urotu da sakrijete kćerku od njezinog zakonitog supruga, prekršili i slovo i duh sporazuma.

Škotski izaslanik promrljao je nešto pomirljivo i umirujuće, ali glas Jenniferinog oca podigao se u gnjevu. - Ti engleska svinjo! Moja je kćerka odlučila otići u samostan, preklinjala me da je pošaljem onamo. Bila je spremna udati se, ali njezino je sveto pravo izabrati Boga za svog gospodara, ako tako želi. Nijedan kralj ne može joj uskratiti pravo da se zavjetuje na život odvojenosti od svijeta i predanosti Bogu, i ti to znaš! Dovedi je ovamo dolje! - povikao je. - Ona će ti reći da je to bio njezin vlastiti izbor!

Njegove su riječi proparale Jennyno srce kao nazubljeni mač. Očito ju je doista kanio zaključati u samostan do kraja njezinog života, a da joj nije čak ni rekao što namjerava učiniti; bio je voljan žrtvovati njezin život radi osvete neprijatelju. Kad je o tome bila riječ, gajio je više mržnje prema jednom neznancu nego ljubavi prema njoj.

- Dovedi je ovamo! Ona će ti reći da govorim istinu! - grmio je njezin otac. - Zahtijevam da ona bude dovedena ovamo! Ovaj divljak prosvjeduje jer zna da ga njegova supruga prezire i da će potvrditi moje riječi.

Royceov duboki glas bio je prepun tako mirnog uvjerenja da je Jenny osjetila kako se u njoj nježnost stapa s boli zbog očeve izdaje. - Jennifer mi je rekla istinu, a istina je da ona nikad nije surađivala u vašoj spletki. Ako išta osjećate prema njoj, nećete je primoravati da siđe ovamo i nazove vas u lice lažljivcem.

- On je lažljivac! - zaurlao je Malcolm. - Jennifer će to dokazati!

- Žao mi je zbog potrebe da vašoj supruzi prouzročimo nesreću - prekinuo ga je lord Hastings - ali i lord Dugal i ja slažemo se da je jedini način da dođemo do istine taj da čujemo što ona sama ima reći. Ne, Vaša milosti - odmah je dodao - u ovim bi okolnostima bilo najbolje da lord Dugal i ja ispratimo damu ovamo u prizemlje - da bismo... ovaj... spriječili tvrdnju prisile s obje strane. Ljubazno uputite lorda Dugala i mene do njezinih odaja...

316

GIGA

Jenny je zatvorila vrata i klonula na njih, naslanjajući obraz na željezni obrub. Osjećala se kao da je trgaju na komade.

Dvorana je bila puna napetih i neprijateljskih osjećaja dok je ona koračala između svojih pratilaca. Uz zidove su stajali vojnici iz Merricka, Claymorea i oni kraljeva Henryja i Jamesa. U blizini kamina, Jenniferin otac i braća stajali su sučelice Royceu, pogleda uperenih prema njoj.

- Vaša milosti... - započeo je lord Hastings obraćajući se Jennifer, ali njezin ga je otac nestrpljivo prekinuo. - Drago moje dijete - rekao je. - Reci ovim idiotima da je tvoja želja bila pobjeći u utjehu samostana, umjesto da trpiš život s ovim... ovim gadom. Reci im da si ti to tražila od mene, da si me preklinjala da ti dopustim to učiniti, da si znala...

- Ništa nisam znala! - povikala je Jenny, nesposobna izdržati izraz hinjene iskrenosti i ljubavi na očevom licu. -Ništa!

Jenny je vidjela da je Royce zakoračio prema njoj, opazila pogled mirnog ohrabrenja u njegovim sivim očima, ali njezin otac nije završio.

- Stani! - zagrmio je, prilazeći Jennifer s mješavinom bijesa i gnjeva na licu. - Kako to misliš, nisi ništa znala o tome? One večeri kad sam ti rekao da se moraš udati za ovu zvijer, preklinjala si me da ti dopustim da se vratiš u opatiju Belkirk.

- Jenny je problijedjela kad je njezina zaboravljena molba, izgovorena u strahu i odbačena kao nemoguća od njezinog oca, zavrištala kroz njezin um... Vratit ću se u opatiju, ili teti Elinor, ili ću otići kamo god ti kažeš...

- Ja... to sam rekla - promucala je, a pogled joj je odle-tjeo na Royceovo lice, koje se skrućivalo u masku ledenog gnjeva.

- Eto! To sve dokazuje! - viknuo je njezin otac.

Jenny je osjetila kako ju je lord Hastings uhvatio za ruku, ali ona ju je istrgnula. - Ne, molim vas, saslušajte me!

- kriknula je, pogleda prikovanog uz pulsirajuću žilu na Royceovom obrazu i oči koje su treperile od silovitosti. -Slušaj me - preklinjala ga je. - Rekla sam to ocu. Zaboravila sam da sam to rekla jer... - trgnula je glavu prema ocu

317

GIGA

jer ti nisi htio ni čuti za to. Ali ja nikad, nikad nisam pristala ni na kakav plan da se najprije udam za njega, a zatim pobjegnem u samostan. Reci mu! - viknula je. - Reci mu da na to nikad nisam pristala.

-Jennifer - rekao je njezin otac, promatrajući je ogorčeno i prezirno - pristala si kad si me preklinjala da ti dopustim da odeš u Belkirk. Ja sam ti samo izabrao sigurniju, dalju opatiju. U mome umu nikad nije bilo ni najmanje dvojbe da ćeš se najprije morati povinovati nalogu našeg Kralja da se udaš za ovu svinju. I ti si to znala. Zato sam isprva odbio tvoju molbu.

Jenny je svrnula pogled s očevog optužujućeg lica na Royceovo granitno i obuzeo ju je osjećaj paničnog poraza koji je nadilazio sve što je dotad iskusila. Okrenula se, podigla skute i kao u snomorici polako se zaputila prema podiju.

Iza njezinih leđa, lord Hastings pročistio je grlo i rekao njezinom ocu i Royceu: - Čini se da je ovdje riječ o velikom nesporazumu na sve strane. Ako biste bili tako ljubazni da nam osigurate prenoćište u vratarovoj kućici, Claymore, ujutro ćemo otići.

Stopala u čizmama udarala su o kameni pod dok su prisutni izlazili. Jenny je već bila umalo na vrhu stuba kad joj se krv sledila od povika i urlika njezinog oca iz dvorane: - GADE! Ubio si ga! Ja ću ubiti... - Zvuk Jennynog srca koje je lupalo kao ludo zagušilo je sve ostale zvukove kad se okrenula i potrčala niz stube. Dok je jurila pokraj stola, vidjela je kako se muškarci saginju iznad nečega u blizini vrata, a u Roycea, njezinog oca i Malcolma bili su upereni mačevi.

A zatim su se muškarci šćućureni uz vrata polako uspravili i odmaknuli...

William je ležao na podu s drškom bodeža koja mu je virila iz grudi, dok se oko njega širila lokva krvi. Jennyn vrisak proparao je zrak dok je mahnito trčala ka liku ispruženom na podu. - Williame!

Bacila se pokraj njega, jecajući njegovo ime, mahnito mu opipala puls, ali nije ga bilo pa je rukama pohitala preko njegovih ruku i lica. - Williame, molim te... - slomljeno je plakala, preklinjući ga da ne bude mrtav. - Williame, molim te, nemoj! Williame... - Jennyne su se oči prikovale uz bodež, na lik vuka urezan u njegovu dršku.

318

GIGA

- Uhitite gada! - povikao je njezin otac iza njezinih leđa, nastojeći nasrnuti na Roycea dok su ga kraljevi ljudi obuzdavali.

Lord Hastings strogo je rekao: - Bodež vašeg sina je na podu. Mora da ga je izvukao. Neće biti uhićenja. Pustite Claymorea - obrecnuo se na svoje vojnike.

Royce je stao pokraj nje. - Jenny... - napeto je započeo, ali ona se okrenula na petama kao derviš i kad je čučnula, u rukama je držala Williamov bodež.

- Ti si ga ubio! - prosiktala je, očiju ispunjenih bolom, suzama i bijesom dok se polako uspravljala.

Ovaj put Royce nije podcijenio njezinu sposobnost ni nakanu. Pogledom prikovanim uz njezin, čekao je trenutak kad će ona napasti. - Baci bodež - tiho je rekao.

Podigla ga je više, uperila u njegovo srce i viknula: - Ubio si mog brata! - Bodež je bljesnuo kroz zrak i Royce je uhvatio njezino zapešće u čeličan stisak, dok nije ispustila bodež na pod, ali čak i tad, jedva ju je uspio obuzdati.

Luda od tuge i boli, bacila se na njega, udarajući ga šakama o prsa. Čvrsto ju je privukao uza se. - Vraže! - histerično je vrisnula dok su iznosili njezinog brata. - Vraže, vraže, vraže!

- Slušaj me! - napeto joj je naredio Royce, hvatajući joj zapešća. Oči koje je podigla ka njegovima blistale su od mržnje i bile zacakljene od suza koje nije mogla ispustiti. - Rekao sam mu da se malo zadrži ako želi razgovarati s tobom. -Royce je pustio njezina zapešća kad je grubo završio: - Kad sam se počeo okretati da ga povedem na kat, posegnuo je za bodežom.

Jenniferina ruka silovito ga je udarila o obraz kad ga je ošamarila svom snagom. - Lažljivče! - prosiktala je, teško dišući. - Htio si osvetu jer si povjerovao da sam se urotila s ocem! Vidjela sam to na tvome licu. Htio si osvetu i ubio si prvu osobu koja ti se našla na putu!

- Rekao sam ti, izvukao je bodež! - odgovorio je Royce, ali umjesto da je smiri, to ju je dodatno razbjesnilo, i sa dobrim razlogom. - I ja sam izvukla bodež na tebe - gnjevno je povikala - ali si mi ga oduzeo lako kao da je dječja igračka! William je bio dvostruko manji od tebe, ali njegov bodež nisi uzeo, ubio si ga!

319

GIGA

- Jennifer...

- Ti si životinja! - šapnula je, gledajući ga kao da joj se gadi.

Blijed od krivnje i kajanja, Royce ju je još jednom pokušao uvjeriti. - Kunem ti se svojom riječi da sam...

- Tvojom riječi? - prezirno je prosiktala. - Zadnji put kad si mi dao svoju riječ, zakleo si se da nećeš ozlijediti moju obitelj!

Njezin drugi šamar obrušio se na njegov obraz s dovoljno siline da mu glava poleti u stranu.

Pustio ju je da ode, a kad su se vrata njezine odaje s tre-skom zalupila, Royce je prišao kaminu. Podbočio se stopalom o cjepanicu, zakvačio palčeve za pojas i zagledao se u plamen, dok su ga dvojbe glede nakane njezinog brata počele izjedati.

Dogodilo se strašno brzo; William je bio tik iza njega dok je Royce stajao uz vrata i gledao kako njegovi nezvani gosti odlaze. Krajičkom oka, Royce je opazio kako bodež klizi iz korica i reagirao je nagonski. Da je imao vremena za razmišljanje ili da William nije bio tako prokleto blizu njegovih leđa, reagirao bi s manje nagona, a više opreza.

Sad, međutim, kad je razmišljao o tome, savršeno se dobro sjetio da je odmjerio mladića prije nego što ga je pozvao da ostane s Jenny i da ga je procijenio kao neagresivnog.

Podižući ruku, Royce je pritisnuo palac i kažiprst o hrbat nosa i zatvorio oči, ali nije mogao isključiti istinu: ili je njegov prvi nagon glede Williama, koji mu je govorio da mladić ne predstavlja nikakvu prijetnju, bio pogrešan, ili je on upravo ubio mladića koji je izvlačio bodež samo kao mjeru predo-strožnosti u slučaju da ga Royce želi nasamariti.

Royceova dvojba buknula je u gotovo nepodnošljivu krivnju. Trinaest je godina procjenjivao ljude i opasnost koju mu predstavljaju i nikad nije pogriješio. Večeras je Williama procijenio bezazlenim.

320

GIGA

DVADESET I TREĆE POGLAVLJE

U tjednu koji je uslijedio, Royce se prvi put našao suočen sa zidom kojeg nikako nije mogao probiti: zidom hladnoće koji je Jennifer podigla kako bi se izolirala od njega.

Preksinoć je otišao k njoj, misleći da bi je, vodi li ljubav s njom, strast mogla otopiti. Nije upalilo. Nije mu se opirala, samo je okrenula lice od njega i zatvorila oči. Kad je otišao iz njezine postelje, osjećao se poput zvijeri kojom ga je nazvala. Sinoć je, u bijesu i očaju, pokušao suočiti se s njom glede Williama, tražeći svađu, misleći da će žar gnjeva uspjeti gdje odlazak u krevet nije. Ali Jennifer je davno prešla točku svađe; u uznositoj šutnji ušla je u svoju sobu i zakračunala vrata.

Sad, dok je sjedio pokraj nje za večerom, pogledavao ju je, ali nije mu padalo na pamet ništa što bi mogao reći njoj ili ikome drugome. Nije ni morao govoriti, jer su njegovi vitezovi također bili svjesni šutnje između Roycea i Jennifer, i nastojali je prikriti usiljenom razdraganošću. Zapravo, jedini ljudi za stolom koji kao da nisu bili svjesni tog ozračja bili su gospa Elinor i Arik.

- Vidim da ste svi uživali u mom gulašu od divljači - rekla je gospa Elinor, smiješeći se od uha do uha praznim pladnjevima i tanjurima,

321

GIGA

naizgled nesvjesna da su Jennifer i Royce večerali veoma malo. Međutim, osmijeh joj se snuždio kad je pogledala Arika, koji je upravo progutao još jednu gusku. - Osim tebe, dragi dječače - s uzdahom je rekla. - Ti si zadnja osoba na svijetu koja bi trebala jesti guščetinu! To će ti samo dodatno pogoršati problem, znaš, to sam ti i rekla. Pripremila sam ovaj krasan gulaš od divljači za tebe, a ti ga nisi ni okusio.

- Ne obazirite se na to, gospo - rekao je Sir Godfrey, od-gurujući svoj tanjur u stranu i tapšajući se po ravnom trbuhu. - Mi smo ga pojeli i bio je slastan!

- Slastan - oduševljeno je objavio Sir Eustace.

- Divan - zagrmio je Sir Lionel.

- Izvanredan - zdušno se suglasio Stefan Westmoreland, zabrinuto pogledavši brata.

Samo je Arik šutio, jer Arik je uvijek šutio.

Međutim, čim se gospa Elinor udaljila od stola, Godfrey se bijesno okomio na Arika. - Najmanje što si mogao učiniti bilo je da ga bar probaš. Pripremila ga je posebno za tebe.

Veoma polako, Arik je odložio guščji batak i okrenuo svoju ogromnu glavu prema Godfreyu, modrih očiju tako hladnih da je Jennifer nehotice udahnula i suspregnula dah, čekajući neki oblik tjelesne eksplozije.

- Ne obazirite se na njega, gospo Jennifer - rekao je Godfrey, zamijetivši njezinu nevolju.

Nakon večere, Royce je izišao iz dvorane i bespotrebno sat vremena razgovarao s narednikom straže. Kad se vratio, Jennifer je sjedila uz kamin između njegovih vitezova, profila okrenutog ka njemu. Tema razgovora očito je bila Gawinova opsjednutost njegovom gospom Anne i Royce je odahnuo kad je zamijetio lagan osmijeh na Jenniferinim usnama. Bio je to prvi put u sedam dana da se nasmiješila. Umjesto da se pridruži skupini i izloži opasnosti da pokvari njezino raspoloženje, Royce se naslonio ramenom na kameni luk, daleko izvan njezinog vidokruga, i pokazao slugi da mu donese vrč piva.

322

GIGA

- Da sam vitez - objašnjavao je Gawin Jennifer, lagano se naginjući ka njoj, mladenačkog lica napetog od čežnje za gospom Anne - izazvao bih Rodericka da se okuša sa mnom u seoskim viteškim igrama!

- Odlično - šalio se sir Roderick. - Tad bi gospa Anne mogla plakati nad tvojim mrtvim tijelom, kad Roderick završi s tobom.

- Roderick nije jači od mene! - silovito je rekao Gawin.

- O kakvim viteškim igrama govoriš? - upitala je Jennifer, nastojeći mu malo skrenuti misli s bespomoćnog neprijateljstva koje je osjećao prema sir Rodericku.

- To je godišnji turnir koji se nakon žetve održava u dolini. Vitezovi dolaze odasvud; no dobro, čak i iz pet dana jahanja udaljenih mjesta, da sudjeluju u njemu.

- Ah, tako - rekla je, iako je već ranije od kmetova čula mnogo uzbuđenog govora o borilištu. - Hoćete li svi sudjelovati na tim igrama?

- Hoćemo - odgovorio je Stefan Westmoreland i zatim, preduhitrujući njezino neizgovoreno pitanje, tiho dodao: -Royce neće. On viteške turnire smatra besmislenima.

Jennyno je bilo ubrzalo na spomen njegovog imena. Čak i sad, nakon onoga što je učinio, pogled na Royceovo grubo isklesano lice izazivalo je čežnju u njenom srcu. Sinoć je ležala budna do zore, boreći se protiv glupog poriva da ode k njemu i zamoli ga da nekako ublaži bol u njezinom srcu. Kako je glupo čeznuti moliti upravo onu osobu koja je prouzročila tu bol da je zacijeli, a ipak, i danas za večerom, kad je njegov rukav dodirnuo njezinu ruku, poželjela se baciti u njegovo naručje i zaplakati.

- Možda bi gospa Jennifer ili gospa Elinor - rekao je Eustace prenuvši Jennifer iz neveselog snatrenja - mogle predložiti nešto manje opasno po tvoj život kao način na koji ćeš osvojiti srce gospe Anne, nešto drugo od viteškog nadmetanja s Roderickom? - Podigavši obrve, okrenuo se ka Jennifer.

- Dakle, dajte mi da malo razmislim - odgovorila je Jenny, osjećajući olakšanje što se može usredotočiti na nešto drugo osim bratove smrti i opake suprugove izdaje. - Teto Elinor, imaš li ti kakvu zamisao?

323

GIGA

Teta Elinor odložila je svoj vez, nagnula glavu na stranu i uslužno predložila: - Znam! U moje vrijeme postojao je drevni običaj koji je mene veoma zadivio kad sam bila djevojka.

- Doista, gospođo? - upitao je Gawin. - Što bih trebao učiniti?

- Da vidimo - odgovorila je, smiješeći se od uspomena. -Trebao bi odjahati do vrata dvorca gospe Anne i povikati svima naokolo da je ona najljepša djeva u čitavom kraljevstvu.

- Od kakve bi to bilo koristi? - upitao je Gawin, zbunjen.

- Zatim bi - objasnila je teta Elinor - izazvao svakog viteza u dvorcu koji se ne slaže sa tom izjavom da iziđe i bori se s tobom. Naravno, nekolicina njih morala bi odgovoriti na tvoj izazov, kako bi sačuvali obraz pred svojim damama. A oni vitezovi koje pobijediš, morali bi potom otići do gospe Anne i kleknuti i reći, »Predajem se vašoj ljupkosti i ljepoti!«

- oduševljeno je završila.

- Oh, teto Elinor - zahihotala je Jennifer. - Zar su to doista činili u tvoje vrijeme?

- Naravno da jesu! Pa to je donedavna bio običaj.

- I nimalo ne dvojim - galantno je rekao Stefan Westmoreland - da su brojni vitezovi bili pobijeđeni od vaših nepokolebljivih udvarača, moja gospo, i poslani kleknuti pred vama.

- Kakav krasan govor! - s odobravanjem je odgovorila teta Elinor. - Zahvaljujem vam. On dokazuje - dodala je Gawinu

- da viteštvo ni najmanje nije poraženo!

- Međutim, ono mi neće pomoći - uzdahnuo je Gawin.

- Dok sam ne budem proglašen vitezom, ne mogu izazvati nijednog viteza. Roderick bi mi se nasmijao u lice da se odvažim na to, a tko bi mu mogao zamjeriti?

- Možda bi srce tvoje gospe osvojilo nešto nježnije od borbe? - suosjećajno je dometnula Jenny.

Royce je sad pozornije slušao, nadajući se nekom migu kako bi mogao omekšati njezino srce.

- Sto, na primjer, moja gospo? - upitao je Gawin.

324

GIGA

- Pa, možda glazba i pjesme...

Royceove oči obeshrabreno su se suzile na pomisao da mora pjevati Jenny. Njegov duboki bariton zacijelo bi izazvao sve pse u okrugu od nekoliko milja da tule i drijemaju mu pod petama.

- Jesi li naučio svirati lutnju ili neko drugo glazbalo dok si bio paž? - upitala je Jenny Gawina.

- Nisam, gospo - priznao je Gawin.

- Doista? - iznenađeno je upitala Jenny. - Mislila sam da je dio obuke paža naučiti svirati neko glazbalo.

- Mene su poslali Royceu za paža - ponosno ju je uputio Gawin - a ne u dvorac oženjenog gospodara i gospodarice. A Royce kaže da je lutnja u borbi jednako beskorisna kao i drška bez mača, ukoliko je ne kanim zavitlati prema glavi protivnika.

Eustace mu je uputio zloslutan pogled što je još pridodao Royceovim jadima u Jenniferinim očima, ali Gawin je bio previše zaokupljen problemom s gospom Anne da bi to zamijetio. - Sto bih drugo mogao učiniti da je osvojim? - upitao je.

- Sjetila sam se! - odgovorila je Jennifer. - Pjesništvo! Mogao bi joj doći i izrecitirati joj neku pjesmu, neku koja ti je posebno draga.

Royce se namrštio, nastojeći se sjetiti pjesama, ali jedina koju je uspio prizvati u sjećanje bila je:

Upoznah djevojku Jennu

uvijek dobru za valjanje u sijenu...

Gawinovo se lice snuždilo i odmahnuo je glavom. - Ne vjerujem da znam ijednu pjesmu... Da! Royce mi je jednom jednu rekao. Ide ovako, Upoznah djevojku Jennu...

- Gawine! - obrecnuo se Royce prije no što se uspio suzdržati i Jenniferino se lice ukočilo na zvuk njegovog glasa. Tišim glasom, Royce je rekao: - To nije... ovaj... to nije poezija na kakvu je mislila gospa Jennifer.

- Što bih onda trebao učiniti? - upitao je Gawin. S nadom da će njegov idol smisliti neki muževniji način da zadivi damu, obratio se Royceu. - Što ste vi učinili prvi put kad ste poželjeli zadiviti neku damu... ili ste

325

GIGA

tad već bili vitez i mogli joj pokazati odvažnost na bojištu?

Bez nade da će i nadalje moći potajno promatrati Jennifer, Royce je prišao skupini i podupro se ramenom o dimnjak, stojeći pokraj nje. - Nisam još bio vitez - ironično je odgovorio, prihvaćajući vrč piva koji mu je dodao sluga.

Jennifer je zamijetila razveseljen pogled koji su Stefan i Royce izmijenili, ali ju je od pogađanja pojedinosti spasio Gawin koji je bio uporan: - Koliko ste imali godina?

- Osam, koliko se sjećam.

- Što ste učinili da je zadivite?

- Ja... iscenirao sam nadmetanje sa Stefanom i Godfreyem kako bih mogao zapanjiti djevu umijećem na koje sam tad bio posebno ponosan.

- Kakvo nadmetanje? - upitala je gospa Elinor, posve zaokupljena razgovorom.

- Nadmetanje u pljuvanju - jezgrovito je odgovorio Royce, promatrajući Jennyn profil, pitajući se smiješi li se njegovim mladenačkim strastima.

-Jesi li pobijedio? - nasmijao se Eustace.

- Naravno - suho je odgovorio Royce. - Tad sam mogao pljunuti dalje od ijednog momčića u Engleskoj. Osim toga,

- dodao je - već sam se ranije osigurao i podmitio Stefana i Godfreya.

- Mislim da ću se ja sad povući - pristojno je rekla Jenny i ustala.

Royce je naglo odlučio svima im reći novosti, umjesto da ih taji od Jennifer sad kad je ta tema već spomenuta. -Jennifer,

- rekao je, s jednakom suzdržanom učtivošću - godišnje viteške igre koje se ovdje odvijaju ove su godine pretvorene u pravi turnir. U duhu novog primirja između naše dvije zemlje, Henry i James odlučili su da će Škoti biti pozvani da sudjeluju. - Za razliku od viteških igara, koje su bile nadmetanje u vještini između dvojice vitezova, turnir je bio imitacija bitke, u kojoj su obje strane napadale jedna drugu sa suprot-nih krajeva borilišta, mašući oružjem; iako ograničenih tipova i veličina. Čak i bez otrovne mržnje između natjecatelja, turniri su bili

326

GIGA

tako opasni da su ih četiristo godina ranije pape uspjeli zabraniti na gotovo dva stoljeća.

- Danas je stigao Henryjev glasnik koji je potvrdio tu promjenu - dodao je Royce. Kad ga je ona nastavila promatrati s pristojnim nedostatkom zanimanja, Royce je značajno dodao: - Tu su odluku naši kraljevi donijeli u isto vrijeme kad je potpisano primirje. - Sve dok nije dodao: - I ja ću sudjelovati u njemu - ona kao da nije shvatila značenje njegovih riječi. Kad je shvatila, pogledala ga je prezirno, a zatim mu okrenula leđa i izišla iz dvorane. Royce je gledao kako se ona udaljava i od puke frustracije ustao i pošao za njom, uhvativši je upravo kad je otvorila vrata svoje sobe.

Pridržao joj je vrata otvorena i ušao za njom u sobu, zatvarajući vrata iza sebe. Pred njegovim vitezovima, ona je šutjela, ali sad, kad su bili sami, obrušila se na njega s ogorčenošću koja je gotovo nadmašivala onu u noći Williamove smrti: -Pretpostavljam da će vitezovi s juga Škotske nazočiti tom muškom druženju?

- Da - ukočeno je odgovorio.

- I to više neće biti viteške igre? Sad je to turnir? - dodala je. - I naravno, zato ćeš sudjelovati u njemu?

- Sudjelovat ću zato što mi je naređeno da sudjelujem! Bijes je nestao s njezinog lica i ostavio ga blijedog kao

pergament i jednako bespomoćnog. Slegnula je ramenima. - Imam još jednog brata. Ne volim ga koliko sam voljela Williama, ali on će te barem malo više zabaviti prije nego što ga ubiješ. Tu je negdje tvoje veličine. - Brada joj se tresla, a oči blistale od suza. - A tu je i moj otac... on je stariji od tebe, ali prilično vješt vitez. Njegova smrt će te zabaviti. Nadam se - slomljeno je dodala - da ćeš imati srca... da ćeš moći -ispravila se, jasno mu dajući do znanja da ne misli da on ima srce - ne ubiti moju sestru. Ona je sve što mi je ostalo.

Iako je znao da ona ne želi da je on dodirne, Royce se svejedno nije mogao suzdržati da je ne privuče u naručje. Kad se ukočila, ali se nije opirala, uhvatio je njezinu glavu i priljubio je uz svoje grudi, a njezina kosa bila je kao zgnječeni saten u njegovim rukama. Promuklo je rekao: - Jenny, molim te, molim te, ne čini to! Nemoj toliko patiti. Plači, za ime Božje. Ponovno urlaj na mene, ali nemoj me gledati kao

327

GIGA

da sam ubojica.

I tad je znao.

Znao je točno zašto je voli i kad se to dogodilo: njegove su se misli vratile na onaj proplanak, kad ga je anđeo odjeven kao paž pogledao blistavim modrim očima i rekao mu, To što govore o tebi, što kažu da si učinio... to nije istina. Ja to ne vjerujem.

Sad je vjerovala sve što su govorili o njemu, i to s razlogom. Znati to, Roycea je boljelo tisuću puta više od ijedne rane koju je ikad zadobio.

- Budeš li plakala - šapnuo je, milujući njezinu sjajnu kosu - osjećat ćeš se bolje. - Ali instinktivno je znao da je ono što predlaže nemoguće. Toliko je toga propatila i toliko dugo susprezala suze da je Royce dvojio da bi je išta moglo primorati da ih pusti. Nije plakala kad je govorila o svojoj mrtvoj prijateljici Becky, niti je plakala zbog Williamove smrti. Četrnaestgodišnja djevojčica s dovoljno hrabrosti i duha da se sukobi s naoružanim bratom na viteškom polju ne bi plakala za suprugom kojeg mrzi. Ne, kad nije plakala za svojom prijateljicom ni bratom. - Znam da ovo nećeš vjerovati - bolno je šapnuo - ali ja ću održati svoju riječ. Neću ozlijediti tvoju obitelj, niti ijednog pripadnika tvog klana na turniru. Kunem se.

- Molim te, pusti me - rekla je prigušenim glasom. Nije si mogao pomoći. Njegov je stisak postao jači. -Jenny

- šapnuo je i Jenny je poželjela umrijeti jer je, čak i sad, voljela svoje ime na njegovim usnama.

- Nemoj me više nikad tako osloviti - promuklo je rekla. Royce je bolno uzdahnuo. - Bi li pomoglo da kažem da

te volim?

Otrgnula se od njega, ali na njezinom licu nije bilo bijesa.

- Kome pokušavaš pomoći?

Royce je spustio ruke uz bokove. - U pravu si - suglasio se.

Dva dana kasnije, Jenny je izišla iz kapele nakon razgovora s ocem Gregoryjem koji je pristao ostati u Claymoreu dok im ne pošalju novog župnika. Royceovi vitezovi su vježbali, kao i svakog jutra, one vještine koje su ih činile spremnima za borbu. Sat za satom, radili su sa konjima, preskačući preko rovova i hrpa vreća s pijeskom, uskačući

328

GIGA

na sedlo i ne dotičući stremene. Preostalo vrijeme vježbali su gađajući metu usađenu u zemlju, s poprečnom prečkom toliko dobro uravnote-ženom da se mogla zavrtjeti već laganim dodirom ruke. Na jednoj strani prečke visio je viteški oklop sa štitom. Na drugoj dugačka, veoma teška vreća s pijeskom. Jedan za drugim, uvijek iznova, svaki je vitez vraćao konja na kraj dvorišta i jurio punom snagom, svaki put iz drugog ugla, prema »vitezu« na prečki. Ukoliko njihovo koplje ne bi pogodilo »viteza« točno u prsa, prečka bi se okrenula i jahač bi dobio snažan udarac vreće s pijeskom koja nikad ne bi promašila svoju metu.

Povremeno, svaki bi vitez promašio, ovisno o kutu i preprekama podignutim ispred prečke. Svi vitezovi, osim njezinog supruga, zamijetila je Jenny. Za razliku od ostalih vitezova, Royce je provodio manje vremena vježbajući gađanje, a više radeći sa Zeusom, kao sad. Krajičkom oka, promatrala je Roycea na kraju dvorišta. Njegova naga, mišićava ramena blistala su na suncu dok je vodio pastuha preko sve viših prepreka, a zatim galopirao okrećući konja u čvrstu osmicu.

Prije bi ona mogla zanemariti ovu svakodnevnu vježbu, ali s turnirom koji se približavao, ono što se ranije činilo običnom vježbom, sad je postalo ubojita vještina koju su Royceovi ljudi usavršavali kako bi je upotrijebili protiv svojih protivnika. Toliko je bila zaokupljena kradomičnim promatranjem svog supruga, da nije čula kad joj se Godfrey približio s leđa. - Zeus - komentirao je, prateći smjer njezinih nevoljnih pogleda - još uvijek nije konj kakav je bio njegov otac. Treba mu još puna godina obuke.

Jenny je poskočila na njegove prve riječi i sad je odgovorila: - On... meni izgleda veličanstveno.

- Da, izgleda - suglasio se Godfrey. - Ali gledajte Royceovo koljeno... Eno, jeste li vidjeli kako ga je morao pomaknuti naprijed prije nego što je Zeus shvatio da se mora okrenuti? Thor bi se bio okrenuo na pritisak ne veći od ovoga... -Godfrey je ispružio ruku i veoma lagano pritisnuo palcem Jennynu ruku. Žal je prošao kroz Jenny pri pomisli na divnog konja čiju je smrt skrivila; Godfreyeve sljedeće riječi nisu je ublažile: - U bitci, morati voditi konja ovako čvrsto kako sad Royce mora na turniru, moglo bi te koštati života.

Eustace i Gawin, koji su upravo sjahali, došli su im se pridružiti i

329

GIGA

Gawin, čuvši Godfreyevu primjedbu, brzo se našao uvrijeđenim i pozvanim govoriti u Royceovu korist. - Nema razloga za brigu, moja gospo - hvalisao se. - Royce je najbolji ratnik na svijetu, vidjet ćete na turniru.

Vidjevši da ga njegovi ljudi promatraju s ruba dvorišta, Royce je dokaskao do njih. Budući da su Godfrey i Gawin zaklanjali Jenny, nije je zamijetio dok nije stao ispred skupine i Gawin izlanuo: - Neka vas gospa Jennifer vidi kako gađate u metu!

- Siguran sam da je gospa Jennifer već vidjela i više nego dovoljno toga od svih nas - odbio je Royce nakon upitnog pogleda svojoj pristojno nezainteresiranoj supruzi.

- Ali - rekao je Godfrey sa značajnim osmijehom, podržavajući Gawinovu molbu - kladim se da nikad nije vidjela da si promašio. Hajde, pokaži nam kako se to radi.

Nevoljko kimnuvši glavom, Royce je okrenuo Zeusa i nagnao ga u trk.

- Zar će namjerno promašiti? - upitala je Jenny, lecnuvši se od straha protivno svojoj volji zbog mučnog muklog udarca kojim bi se vreća oglasila svaki put kad bi pogodila viteza koji je promašio.

- Gledajte - ponosno je rekao Gawin - nijedan drugi vitez ovo ne može...

U tom trenutku, Royceovo koplje zadalo je snažan udarac »vitezovom« ramenu, ne štitu, vreća s pijeskom okrenula se kao munja, i promašila kad se Royce nisko sagnuo i priljubio uz lepršavu konjsku grivu. Jennyfer se jedva suzdržala da ne zaplješće zapanjeno i iznenađeno.

Zbunjena, pogledala je najprije Eustacea, zatim Godfreya, čekajući objašnjenje. - To su njegovi refleksi - ponosno je objasnio Godfrey. - Uza sve svoje mišiće, Royce se može pokrenuti u tren oka.

Sjetila se Royceovog nježnog glasa, sjetila se jedne od najsretnijih noći u svom životu: Gledaj kako ratnik izbjegava koplja i vidjet ćeš plesne korake i rad nogu koji će te ošamutiti.

- Ovako je brz - Gawin je pucnuo prstima kako bi naglasio - s bodežom, mačem i buzdovanom.

330

GIGA

Ovaj se put Jenny sjetila bodeža koji je virio iz Williamovih grudi i to je sjećanje otjeralo ono drugo, slaktogorko. -Zgodan je ovaj trik koji je izveo - rekla je bez imalo osjećaja - međutim, neće mu poslužiti u borbi jer u oklopu se nikad ne bi mogao tako priljubiti uz vrat konja.

- Oh, ali može! - oduševljeno je uzviknuo Gawin. Zatim mu se lice snuždilo kad se gospa Jennifer dostojanstveno uda-

ljila.

- Gawine! - bijesno je rekao Godfrey. - Tvoj manjak taktičnosti me plaši. Idi ulašti Royceov oklop i drži gubicu zatvorenom! - Zgađeno se okrenuo ka Eustaceu i dodao: - Kako Gawin može biti tako bistre glave u bitci, a pravi glupan kad je riječ o svemu drugome?

331

GIGA

DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE

Što mislite, gospodarice, koliko ih je još vani? - upitala je Agnes stojeći pokraj Jenny na šetnici parapeta. Agnes je protekli tjedan radila toliko naporno dajoj je Jenny naredila da iziđe i udahne malo zraka.

Jenny je pogledala nevjerojatan prizor koji je nastao kao posljedica odredbe kralja Henryja da Vuk sudjeluje u onome što su nekoć bile »lokalne viteške igre«.

Došlo je na tisuće plemića, vitezova i velikaša iz Engleske, Škotske, Francuske i Walesa, i dolina i okolna brda sad su bili posve prekriveni šatorima jarkih boja i paviljonima koje je svaki novopridošlica podigao za svoju udobnost. Izgleda, pomislila je Jenny, poput mora razlivenih boja, iskićeno barjacima.

U odgovor na Agnesino pitanje, Jenny se umorno nasmiješila. - Rekla bih šest ili sedam tisuća. Možda i više. -I Jenny je znala zašto su došli: došli su ovamo u nadi da će odmjeriti svoju vještinu protiv Henryjevog legendarnog Vuka.

- Pogledaj, eno još jedne skupine - rekla je Jenny, kimajući glavom ka istoku, gdje su konjanici i pješaci vrvjeli preko uzvisine. Dolazili su u skupinama od stotinu i više ljudi gotovo tjedan dana i sad je Jenny već upoznala rutinu engleskih velikaša. Najprije bi došla mala skupina, uključujući trubača koji bi zatrubio u najavu dolaska svog uzvišenog gospodara. Posao te prve skupine bio je odjahati u Claymore i najaviti skori dolazak njihovog gospodara: što sad nije bilo važno, budući da je svaka soba u Claymoreu, od onih šezdeset u vratarevim kućama do

332

GIGA

najmanjeg potkrovlja iznad hodnika, već bila puna plemenitih gostiju. Dvorac je bio tako napučen da su svi pomoćnici i sluge plemića morali ostati izvan dveri, gdje su se pobrinuli za sebe u obiteljskim paviljonima.

Nakon što bi došli trubači i izvidnici, stigla bi veća skupina, uključujući plemića i njegovu damu, na raskošno urešenim konjima. Zatim bi stigle čete sluga i kola sa šatorima i svime što će jedno plemenito kućanstvo zahtijevati: stolnja-cima, tanjurima, draguljima, zdjelama, tavama, posteljama, čak i tapiserijama.

Sve je to Jenny postalo uobičajen prizor u zadnja četiri dana. Plemenite obitelji, naviknute putovati i po stotinu milja od jednog do drugog dvorca, smatrale su mačjim kašljem doći toliko daleko da bi vidjele ono sto je obećavalo biti najglasovitiji turnir u njihovim životima.

- Nikad nismo vidjeli ništa ovakvoga, nitko od nas - rekla je Agnes.

- Čine li seljani kako sam im naložila?

- Da, gospodarice, i zauvijek ćemo vam biti zahvalni zbog toga. U tjedan smo dana zaradili više no u cijelome životu, i nitko se nije usudio pokušati nas prevariti, kao što bi činili svake godine kad dođu na turnir.

Jenny se nasmiješila i podigla kosu s ramena kako bi joj povjetarac kasnog listopada ohladio zatiljak. Kad je prvih desetak obitelji stiglo u dolinu i kad su počeli nicati šatori, od seljana je zatražena stoka za njihovu prehranu, a siromašnim obiteljima koje su uzgojile životinje bilo bi dobačeno tek nekoliko tričavih kovanica.

Jenny je saznala što se događa i sad je na svakoj kolibi u dolini i na svakoj domaćoj životinji bila oznaka s glavom vuka: oznaka koju je Jenny uzela od stražara, vitezova, oružara i odasvud gdje ih je mogla pronaći. Nazočnost te oznake označavala je da je sve na čemu se oznaka nalazi ili Vukovo ili pod njegovom zaštitom. - Moj suprug - objasnila je dijeleći oznake stotinama kmetova i seljana okupljenih u dvorištu ispred dvorca - neće dopustiti da se prema njegovom narodu itko tako podlo ponaša. Možete prodati što god želite, ali, da sam ja na vašem mjestu, kad imate nešto što svi žele kupiti - savjetovala ih je s osmijehom - pazila bih da prodam onome tko će mi najviše ponuditi -

333

GIGA

a ne prvome tko bilo što ponudi.

- Kad sve ovo završi - odgovorila je Jenny - otkrit ću gdje možemo dobiti nove tkalačke stanove o kojima sam govorila ženama u selu. Ako se novac koji su zaradili ovih tjedan dana uloži u stvari kao što su ti tkalački stanovi, tad će dobit od tih stanova stvoriti još veću dobit i tako dalje. Kad bolje razmislim o tome - dodala je Jenny - budući da se turnir održava svake godine, svi bi trebali planirati povećati broj domaćih životinja i svega ostaloga što ćete sljedeće godine prodati. U tome je vaša velika zarada. Razgovarat ću o tome s vojvodom i našim upraviteljima, a zatim vam mogu pomoći napraviti planove, ako želite.

Agnes ju je gledala vlažnih očiju. - Vi ste blagoslov koji je ovamo poslao sam Gospodin, gospodarice. Svi to mislimo i žao mi je zbog onoga kako smo vas dočekali kad ste došli. Svi znaju da ja imam vašu naklonost, jer sam vam osobna sluškinja, i svaki me dan mole da se pobrinem da vi znate koliko su vam zahvalni.

- Hvala ti -jednostavno je odgovorila Jennifer. A onda nadodala, neveselo se nasmiješivši: - Iako, pošteno je da ti kažem da su moje zamisli o zaradi od turnira i tkalačkih stanova i tih stvari prave škotske: mi smo, znaš, štedljiva čeljad.

- Sad ste Engleskinja, oprostite što govorim iako me niste pitali. Udali ste se za našeg gospodara i to vas čini jednom od nas.

- Ja sam Skotkinja - tiho je rekla Jenny - To ništa neće promijeniti, niti ja želim da promijeni.

- Da, ali sutra, na turniru, svi mi u Claymoreu i iz sela nadamo se da ćete sjediti na našoj strani - rekla je Agnes s nervoznom odlučnošću.

Jenny je dala dopuštenje da svi kmetovi iz dvorca smiju nazočiti turniru ili sutradan, kad je bio najvažniji dan, ili dan nakon toga, i unutar zidina dvorca svi su bili napeti i uzbuđeni.

Od odgovora na Agnesino neizgovoreno pitanje glede toga gdje ona kani sjediti na turniru poštedio ju je dolazak jahača na konjima koji su bili spremni ispratiti je iz dvorišta dvorca. Rekla je Royceu da kani posjetiti šator Merricka na zapadnom rubu doline i on se suglasio, jer nije imao izbora, znala je Jenny, ali samo pod uvjetom da je ondje otprate njegovi ljudi. U dvorištu je vidjela »pratnju« koju je Royce očito smatrao neophodnom: petnaestorica njegovih privatnih stražara,

334

GIGA

uključujući Arika, Stefana, Godfreya, Eustacea i Lionela bili su na konjima i naoružani.

Izbliza je dolina prepuna jarkih boja i prugastih šatora bila još svečanija i živopisnija nego što se Jennifer učinilo sa šetni-ce na zidinama. Gdjegod je bilo mjesta, održavale su se vježbe za turnir, a ispred svakog šatora u kojem je bio smješten neki vitez, u zemlju je bila zabijena njegova zastava i koplje. I posvuda je bilo šarenila: šatora sa širokim crvenim i žutim i modrim prugama; zastava, štitova i oznaka ukrašenih crvenim sokolima, zlatnim lavovima i zelenim motkama: neke od njih bile su gotovo posve prekrivene tolikim simbolima da se Jenny morala nasmiješiti toj paradi.

Kroz podignute zaklopce većih šatora, uočila je božanstvene tapiserije i snježnobijele tkanine rasprostrte preko stolova za kojima su vitezovi, pa čak i čitave obitelji, večerali iz srebrnih tanjura i pili iz pehara urešenih draguljima. Neke obitelji sjedile su na debelim plišanim jastucima; druge su imale stolce jednako otmjene kao oni u velikoj dvorani u Claymoreu.

Više puta su nekom od Royceovih vitezova prijatelji izvi-knuli pozdrave, ali, iako njezina pratnja nijednom nije zastala, svejedno im je trebalo gotovo sat vremena da prođu dolinom do sjeverne kosine. Baš kao i u životu, Škoti se nisu miješali s omraženim Englezima i dok je dolina bila područje Engleza, sjeverno je brdo pripadalo Škotima. Nadalje, zapadna uzbrdica bila je francusko područje. Budući da su njezini rođaci bili među zadnjima koji su došli u Claymore, njihovi šatori bili su podignuti sa stražnje strane sjeverne kosine, visoko iznad ostalih. Ili je možda, ravnodušno je pomislila Jenny, njezin otac odabrao to mjesto zato što gaje stavljalo nešto bliže razini uznosite uzvisine na kojoj se uzdizao dvorac Claymore.

Ogledala se oko sebe po »neprijateljskim taborima«, među kojima je sad vladalo primirje. Stoljeća nagomilanog neprijateljstva privremeno su stavljena u stranu jer su sve strane poštovale drevnu tradiciju koja je jamčila svakom vitezu siguran prolaz i siguran boravak na turniru. Kao da joj je pročitao misli, Stefan je rekao: - Ovo je vjerojatno prvi put u mnogo desetljeća da toliko mnogo ljudi iz naše tri zemlje zauzimaju isto područje bez borbe oko njega.

-1 ja sam baš pomislila to isto - priznala je Jenny, zapanjena njegovom

335

GIGA

primjedbom. Iako se prema njoj uvijek ponašao ljubazno, Jenny je osjećala Stefanovo sve jače neodobravanje otkad se udaljila od njegovog brata. Smatra je nerazumnom, pretpostavila je. Možda, da je tako bolno ne podsjeća na Roycea svaki put kad ga pogleda, možda bi i s njim pokušala stvoriti onaj isti srdačan odnos kakav je imala s Godfreyem, Eustaceom i Lionelom. Njih trojica oprezno su tapkali u širokom ponoru između Roycea i nje, ali iz njihovog je ponašanja bilo očito da je barem razumiju. Bilo je također očito da vjeruju da je razdor između Roycea i nje tragičan, ali ne i nepopravljiv. Jenny nije padalo na pamet da bi Royceov brat, mnogo više od njegovih prijatelja, mogao biti svjestan koliko je snažno Royce osjećao to otuđenje i koliko se duboko kajao zbog svojih postupaka.

Razlog Stefanovog današnjeg srdačnijeg odnošenja nije Jenny bio nikakva tajna: njezin je otac jučer poslao poruku da su stigli, a Brenna je u nju uključila i svoju poruku, poruku koju je Jenny proslijedila Stefanu, nepročitanu.

Jenny je ocu poslala glasnika, javivši da će ga danas posjetiti. Željela je objasniti i ispričati se za svoju previše emocionalnu i nepravednu reakciju zbog njegove namjere da je pošalje u samostan. Prije svega, došla ga je zamoliti za oprost zbog uloge koju je nehotice odigrala u Williamovoj smrti. Ona je zamolila Roycea da zadrži Williama. I njezin je ispad glede samostana nedvojbeno uzrujao Williama i rasrdio Roycea.

Nije očekivala da će joj otac, ili ostatak njezinog klana, oprostiti, ali morala im je objasniti. Zapravo, više je očekivala da će se prema njoj odnositi kao prema strankinji, izopćenoj osobi, ali kad se zaustavila ispred Merrickovih šatora, odmah je vidjela da neće biti tako. Njezin je otac došao na vrata šatora i prije no sto je Stefan Westmoreland uspio sjahati i pomoći joj da siđe s konja, lord Merrick već je sam posezao za Jenniferinim strukom. Ostali pripadnici njezinog klana izišli su iz svojih šatora i Jenny se najednom našla preplavljena za-grljajima, tapšana rukama Garricka Charmichaela i Hollisa Fergusona. Čak ju je i Malcolm zagrlio oko ramena.

- Jenny - uzviknula je Brenna kad je najzad uspjela doći do sestre. - Tako si mi silno nedostajala - dodala je, snažno je grleći.

-I ti meni - odgovorila je Jenny, hrapavog glasa od ganuća zbog

336

GIGA

srdačnosti s kojom su je svi dočekali.

- Uđi u šator, draga - bio je uporan njezin otac i na Jennyno zaprepaštenje, on je bio taj koji se ispričao zbog toga što je pogrešno shvatio njezinu želju da ode u samostan umjesto da živi sa svojim suprugom. Ona se zbog toga trebala osjećati bolje, ali osjećala je samo još veću krivnju.

- Ovo je bilo Williamovo - rekao je njezin otac i pružio joj Williamov urešen bodež. - Znam da te je volio više nego što je volio ikoga od nas, Jennifer, i da bi želio da ga ti imaš. Želio bi da ga sutra na turniru nosiš u njegovu čast.

- Da... - odgovorila je Jenny, očiju zamagljenih od suza.

- Hoću.

Zatim joj je rekao kako su morali položiti Williama u običan grob na neposvećenom tlu; ispričao joj je o molitvama koje su izgovorili za hrabrog budućeg gospodara Merricka koji je ubijen prije no što je dokazao svoju snagu i moć. Kad je završio, Jenny je imala osjećaj da je William iznova umro, toliko joj je sve to bilo svježe u mislima.

Kad je bilo vrijeme za odlazak, otac je pokazao škrinju u kutu svog šatora. - Ono su stvari tvoje majke, draga - rekao joj je dok su je Beckyn otac i Malcolm iznosili. - Znao sam da bi ih ti voljela imati, posebice budući da moraš živjeti s ubojicom tvoga brata. One će ti biti utjeha i podsjetnik da jesi i da ćeš uvijek biti grofica Rockbourna. Uzeo sam slobodu

- dodao je kad je došlo vrijeme da Jenny ode - da izvjesim tvoj barjak, Rockbournov barjak, pokraj našega na našem paviljonu na sutrašnjem turniru. Mislio sam da bi ti željela da bude ondje, iznad tebe, dok gledaš kako se borimo protiv krvnika tvog voljenog Williama.

Jenny je bila toliko ošamućena tugom i krivnjom da je jedva govorila i kad su izišli iz šatora njezinog oca na poslijepodnevnom svjetlu koje je blijedjelo, otkrila je da je svi koje nije vidjela kad je stigla, sad čekaju da je pozdrave. Kao da je došlo cijelo Merrickovo selo, uključujući sve muške rođake koje je imala. - Nedostaješ nam, curo - rekao je oružar.

- Sutra ćemo te učiniti ponosnom - dodao je jedan od dalekih rođaka kojemu se nikad ranije nije sviđala. - Jednako kao što se mi ponosimo

337

GIGA

time što si Škotkinja.

- Kralj James - objavio joj je njezin otac zvonkim glasom koji su svi mogli čuti - zamolio me da ti prenesem njegove osobne pozdrave i opomenu da nikad ne zaboraviš vrištine i planine svoje domovine.

- Zaboravim? - odgovorila je Jenny prigušenim šaptom. -Kako bih ih mogla zaboraviti?

Otac ju je dugo i nježno zagrlio, što je za njega bio toliko nesvojstven potez da se Jenny umalo slomila i zamolila da se ne vrati u Claymore. - Vjerujem - dodao je vodeći je do njezinog konja - da se tvoja teta Elinor o svima odlično brine.

- Brine o nama? - tupo je ponovila Jenny.

- Hm... - brzo i neodređeno se ispravio. - Da vam spravlja čajeve i ljekovite pripravke dok je s vama? Kako biste bili zdravi?

Jenny je odsutno kimnula glavom, čvrsto držeći Malcolmov bodež i neodređeno razmišljajući o brojnim odlascima tete Elinor u šumu po ljekovite trave. Tek što nije uzjahala svog konja, kad ju je Brennin očajan, molećiv pogled najzad podsjetio na pomno sročenu poruku koju joj je Brenna poslala prethodne večeri. - Oče - rekla je okrenuvši se prema njemu i nije morala hiniti čežnju. - Bi li bilo moguće da se Brenna vrati sa mnom i provede večer u Claymoreu? Na turnir ćemo doći zajedno.

Na trenutak se lice njezinog oca ukrutilo, a zatim mu se na usnama pojavio tek zamjetan osmijeh i odmah je kimnuo glavom. - Možeš li jamčiti njezinu sigurnost? - dodao je, kao da se toga tek naknadno sjetio.

Jenny je potvrdno kimnula glavom.

Nakon što su Brenna i Jenny odjahale sa svojom naoružanom pratnjom, grof Merrick ostao je ispred šatora s Malcolmom i promatrao ih.

- Misliš li da je upalilo? - upitao je Malcolm, hladnog, prezirnog pogleda uperenog u Jennyna leđa.

Lord Merrick je kimnuo glavom i glatko odgovorio: -Podsjetili smo je na njezinu dužnost, a njezina dužnost će nadvladati svaku požudu koju osjeća prema Koljaču. Sjedit će u našem paviljonu i bodriti nas protiv

338

GIGA

Engleza, pred očima njezinog supruga i svog njegovog naroda.

Malcolm se nije nimalo trudio sakriti prezir prema polusestri kad je podmuklo upitao: - Ali hoće li klicati dok ga budemo ubijali na borilištu? Sumnjam. One noći kad smo otišli u Claymore, praktički se bacila na njega i preklinjala ga da joj oprosti sto je tražila da je pošalješ u opatiju.

Lord Merrick se naglo okrenuo, očiju poput krhotina leda. - U njoj teče moja krv. Ona me voli. Pokorit će se mojoj volji; već jest, iako toga nije svjesna.

Dolina je blistala pod narančastim svjetlima baklji i bila je prepuna razdraganih gostiju i opčinjenih kmetova, koji su gledali kako Royce proglašava vitezom Godfreyevog štito-nošu. Zbog šest stotina gostiju i tri stotine vazala i kmetova koji su nazočili, odlučeno je da će se ovaj dio obreda održati u dvorištu dvorca, a ne u kapeli.

Jenny je mirno stajala u prvome redu, a na usnama joj je lebdjeo lagani osmijeh jer su njezini jadi privremeno bili nadjačani obredom i pompom koja je pratila obred. Stitonoša, mišićav mladić po imenu Bardrick, klečao je ispred Roycea, odjeven u simboličnu dugu bijelu tuniku, crveni ogrtač, kacigu i crni kaput. Postio je dvadeset i četiri sata i noć proveo u kapeli moleći se i meditirajući. U zoru se ispovijedio ocu Gregoryju, odslušao misu i pričestio se.

Potom su i drugi vitezovi i nekoliko dama koje su bile gošće, sudjelovali u njegovom obrednom »naoružavanju«, donoseći dijelove njegovog blistavog oklopa, jedan po jedan, i odlažući ih pred Royceovim nogama. Kad je bio odložen i zadnji dio oklopa, Royce je pogledao Jenny, koja je držala zlatne mamuze, najuzvišeniji simbol viteškog položaja, budući da su bile nezakonite za sve osim vitezova.

Podižući duge skute svoje zelene baršunaste haljine, Jenny je prišla i položila mamuze na travu uz Rovceove noge. Dok je to činila, pogled su joj privukle zlatne mamuze na petama Royceovih do koljena visokih kožnih čizama i najednom se zapitala je li i njegovo proglašavanje vitezom na bojištu kod Boswortha bilo i približno ovako veličanstveno.

Godfrey joj se nasmiješio prišavši sa zadnjim i najvažnijim dijelom opreme: mačem u ispruženim rukama. Kad je i to bilo odloženo pokraj

339

GIGA

Bardricka, Royce se nagnuo i postavio mu tri pitanja tihim, strogim glasom koji Jenny nije posve jasno čula. Ono što je Bardrick odgovorio očito je zadovoljilo Roycea, jer je kimnuo glavom. Zatim je uslijedio tradicionalni dodir mačem po ramenu i Jenny je, i ne shvaćajući što čini, suspregnula dah kad je Royce podigao ruku u širokom luku i snažno ošamario Bardricka.

Otac Gregory brzo je proglasio blagoslov crkve novome vitezu i zrak je proparalo klicanje kad je »Sir« Bardrick ustao i kad mu je doveden konj. U skladu sa tradicijom, u trku je uzjahao pastuha ne dodirujući stremene i zatim je najotmje-nije što je mogao projahao napučenim dvorištem, dobacujući kovanice kmetovima.

Gospa Katherine Melbrook, dražesna brineta tek nešto starija od Jenny, prišla joj je i nasmiješila se promatrajući viteza koji je poskakivao na svom konju praćen glazbom putujućih svirača. U proteklih tjedan dana, Jenny se začudila uvidjevši da joj se neki od Engleza sviđaju, a još se više zapanjila jer se činilo da su je prihvatili.

Bila je to tako dramatična promjena nakon njihovog odnosa u Merricku one večeri kad se zaručila, da je i nadalje ostala pomalo sumnjičava. Katherine Melbrook, međutim, bila je jedina iznimka jer je bila veoma otvorena i prijateljski raspoložena, tako da ju je Jenny zavoljela i osjećala povjerenje prema njoj od prvoga dana, kad je sa smijehom objavila: - Kmetovi govore da ste nešto između svetice i anđela. Čuli smo - zadirkivala je - da ste izribali upravitelja jer je prije dva dana udario jednog kmeta. A i prema onom nestašnom momčiću koji odlično gađa ponijeli ste se više nego milosrdno.

Od tog se trenutka razvilo njihovo prijateljstvo i Katherine je redovito bila uz Jenny, pomagala i upućivala sluge kad god su Jenny i teta Elinor imale drugoga posla.

Sad je odvukla Jennynu pozornost sa Sir Bardricka kad je zadirkujući rekla: - Jesi li svjesna da te tvoj suprug čak i sad promatra pogledom koji čak i moj neromantični muž opisuje nježnim.

Usprkos samoj sebi, Jenny je pogledala u smjeru u kojem je gledala Katherine Melbrook. Royce je bio okružen skupinom njihovih gostiju, uključujući lorda Melbrooka, ali činilo se da je zaokupljen razgovorom između muškaraca.

340

GIGA

- Skrenuo je pogled čim si se okrenula - nasmijuljila se Katherine. - Međutim, nije gledao na drugu stranu večeras kad ti je lord Broughton visio uz skute. Izgledao je žestoko ljubomoran. Tko bi pomislio - vedro je čavrljala - da će naš siloviti Vuk postati pitom kao mače nakon manje od dva mjeseca braka?

- On nije nikakvo mače - odgovorila je Jenny prije no što se uspjela zaustaviti, i to s takvom žestinom da se Katherinino lice snuždilo.

- Ja... molim te, oprosti mi, Jenny, zacijelo si u strašnom stanju. Svi to shvaćamo, uistinu shvaćamo.

Jenny je preplašeno razrogačila oči jer su njezini privatni osjećaji prema Royceu nekako postali javni. Iako su se njih dvoje otuđili jedno od drugoga, prije više od tjedan dana, kad su neočekivani gosti počeli pristizati na dveri zbog turnira, dogovorili su se da svoje razmirice neće nametati gostima. - Svi shvaćate? - oprezno je ponovila Jennifer. - Sto shvaćate?

- Pa, kako će ti sutra biti teško... dok budeš sjedila u loži svog supruga na turniru i bodrila ga pred očima tvojih vlastitih rođaka.

- Nemam namjeru učiniti nijedno od toga - s mirnom je odlučnošću odgovorila Jenny.

Katherinina reakcija nije bila nimalo mirna. -Jennifer, ne kaniš valjda sjediti na drugoj strani, sa Škotima?

-Ja jesam Škotkinja - odgovorila je Jenny, ali želudac joj se stezao u čvrste čvorove.

- Sad si Westmorelandova - čak je i Bog odlučio da žena mora biti odana mužu! - Prije no što je Jenny uspjela odgovoriti, Katherine ju je uhvatila za ramena i očajno rekla: - Ne znaš što ćeš izazvati budeš li javno stala na stranu protivnika! Jenny, ovo je Engleska, a tvoj suprug je... on je legenda! Učinit ćeš od njega predmet poruge! Svi koji su te zavoljeli, prezirat će te zbog toga, iako će se izrugivati tvom suprugu jer nije kadar pokoriti vlastitu ženu. Molim te, preklinjem te, nemoj to činiti!

- Ja... moram podsjetiti supruga koliko je sati - očajno je odgovorila Jenny. - Prije no što smo shvatili da imamo toliko mnogo gostiju, ova je večer bila određena za dolazak vazala u Claymore kako bi se zakleli na vjernost.

341

GIGA

Iza Jennynih leđa, dva kmeta zurila su u nju kao da su oša-mareni, a zatim otrčala do kovača koji je stajao s dvadesetak konjušara. - Njezino gospodstvo - jedan od kmetova izlanuo je tjeskobno i u nevjerici - sutra će sjediti sa Škotima. Svrstat će se protiv nas!

- Lažeš! - planuo je mladi konjušar čiju je opečenu ruku Jenny sama jučer očistila i zavila. - Ona to nikad ne bi učinila. Ona je jedna od nas.

- Gospodaru - rekla je Jenny kad je stigla do Roycea, a on se odmah okrenuo prema njoj, prekidajući lorda Melbrooka usred rečenice. - Rekao si - podsjetila ga je Jenny, nesposobna otjerati Katherinine riječi o tome kako ju je suprug promatrao. Doista se čini, ošamućeno je pomislila Jenny, da postoji nešto u njegovim očima kad je gleda...

- Što sam rekao? - tiho je upitao.

- Rekao si da se svi obično rano povlače na počinak uvečer prije turnira - objasnila je Jenny, ali pribravši se, lice joj je poprimilo onaj isti pristojno bezličan izraz kojeg je nastojala imati pred njim od Williamove smrti. - A ako želiš da svi to učine, tad bi bilo mudro čim prije obaviti zakletvu na vjernost.

- Zar ti nije dobro? - upitao je, suženim očima promatrajući njezino lice.

- Dobro mi je - lagala je Jenny. - Samo sam umorna.

Zaklinjanje na vjernost održalo se u velikoj dvorani u kojoj su se okupili svi Royceovi vazali. Gotovo punih sat vremena, Jenny je stajala s Katherine, Brennom, Sir Stefanom i nekolicinom drugih velikaša, i gledala kako vazali, jedan po jedan, prilaze Royceu. U skladu s drevnim običajem, svaki je kleknuo pred njim, položio dlanove na Royceove, ponizno poniknuo glavom i zakleo mu se na vjernost. Bio je to čin iskazivanja poštovanja, često prikazan na slikama visoke gospode s njihovim podanicima, koji se odmah prepoznavao već po samom položaju. Jenny, koja je vidjela taj obred u Merricku, oduvijek ga je smatrala bespotrebno ponižavajućim za vazala. Isto je, na određeni način, mislila i Katherine Melbrook, koja je tiho primijetila: - Mora da je ovo podanicima silno ponižavajuće.

- I mišljeno je da bude - rekao je lord Melbrook, očito ne dijeleći nesklonost svoje supruge. - Ali, ja sam zauzeo isti taj položaj pred

342

GIGA

kraljem Henryjem i znaš, nije to tako ponižavajuća gesta kao što vi dame očito mislite. Međutim, -dodao je nakon kratkog dodatnog razmišljanja - možda je drugačiji osjećaj kad si plemić koji savija koljeno pred jednim kraljem.

Čim je i zadnji vazal kleknuo te se zakleo na vjernost, Jenny se tiho ispričala i neopaženo otišla na kat. Agnes joj je baš bila pomogla da se preodjene u spavaćicu od mekog bijelog batista izvezenog ružičastim ružama od svilenog konca, kad je Royce pokucao na vrata njezine spavaonice i ušao.

Idem dolje do gospe Elinor vidjeti jesam li joj potrebna - rekla je Agnes Jenny, a zatim se kratko naklonila Royceu.

Shvativši da je tanka spavaćica gotovo prozirna, Jenny je zgrabila kućnu haljinu od srebrnog baršuna i brzo je navukla. Umjesto da joj se naruga zbog tog čednog čina ili je zadirkuje, kako bi možda učinio dok su bili sretni, Jenny je zamijetila da je njegovo zgodno lice ostalo posve bezizražajno.

- Htio sam razgovarati s tobom o nekoliko stvari - tiho je započeo kad je zavezala pojas na haljini. - Kao prvo, o oznakama koje si podijelila seljanima...

- Ako se ljutiš zbog toga, ne krivim te - iskreno je odgovorila. - Trebala sam se najprije savjetovati s tobom ili Sir Albertom. Posebice zato što sam ih dala u tvoje ime. Ti tad nisi bio dostupan, a ja... ne volim Sir Alberta.

- Ni najmanje se ne ljutim, Jennifer - pristojno je rekao. - I nakon turnira, zamijenit ću Prishama. Zapravo, došao sam ovamo da ti zahvalim što si zamijetila problem i tako ga pametno riješila. Ponajviše sam ti htio zahvaliti što pred kmetovima nisi pokazala svoju mržnju prema meni.

Na riječ »mržnja«, Jenniferin se želudac mučno stisnuo. -Zapravo, učinila si upravo suprotno - nastavio je. Pogledao je prema vratima kroz koja je netom izišla Agnes i ironično dodao: - Više se nitko ne prekriži kad prođe pokraj mene. Čak ni tvoja sluškinja.

Jenny, koja nije imala pojma da je on to ikad ranije zamijetio, kimnula je glavom, nesposobna smisliti što bi mu odgovorila.

Oklijevao je, a zatim, posprdno izvivši usne, nastavio: -Tvoj otac, tvoj

343

GIGA

brat i još trojica Merricka, svi su me izazvali na viteškim igrama.

Čulnu svjesnost njegove blizine, koja ju je opsjedala od trenutka kad je Katherine komentirala Royceovu navodnu nježnost prema njoj, raspršile su njegove sljedeće riječi:

- Prihvatio sam.

- Naravno - odgovorila je s neskrivenom gorčinom.

- Nisam imao izbora - napeto je rekao. - Dobio sam izričitu naredbu od mog kralja da ne smijem odbiti ukoliko me izazove itko od tvoje obitelji.

- Bit ćeš veoma zaposlen - zamijetila je, uputivši mu ledeno hladan pogled. Bilo je opće poznato da su i Škotska i Francuska odabrale svoje ponajbolje vitezove i da se Royce sutradan mora suočiti i s njima. - Na koliko si nadmetanja pristao?

- Jedanaest - glatko je odgovorio - uz turnir.

- Jedanaest - ponovila je Jenny, zajedljivim glasom punim frustracije i beskonačne boli zbog njegove izdaje. - Tri je uobičajen broj. Pretpostavljam da je tebi potrebno četiri puta više nasilja nego drugim ljudima da bi se osjećao hrabrim i jakim?

Na te je riječi njegovo lice problijedjelo. - Prihvatio sam samo ona nadmetanja koje mi je zapovijeđeno prihvatiti. Odbio sam više od dvjesto drugih.

Mnoštvo sarkastičnih odgovora navrlo joj je na usne, ali Jenny nije imala srca izgovoriti ih. Dok ga je gledala, imala je osjećaj da umire iznutra. Royce se okrenuo kako bi otišao, ali je Jenny ugledala Williamov bodež na škrinji, i najednom je osjetila gotovo očajničku želju da opravda postupke svog mrtvog brata. Kad je njezin suprug posegnuo za kvakom na vratima, rekla je: - Promislila sam i smatram da je William posegnuo za svojim bodežom ne zato da bi ga upotrijebio, već zato sto je brinuo o svojoj sigurnosti dok je bio sam s tobom u dvorani. Ili se možda bojao za moju sigurnost. Bilo je očito da si tad bio bijesan na mene. Ali on te nikad ne bi pokušao napasti... nikad s leđa.

Nije to bila osuda, samo izricanje zaključka i iako se Royce nije okrenuo prema njoj, vidjela je kako su mu se ramena ukočila, kao da

344

GIGA

se priprema na bol koja ga je obuzela. - I ja sam došao do istog tog zaključka one noći kad se to dogodilo - ukočeno je rekao Royce i kao da je osjećao olakšanje što najzad otvoreno razgovaraju o tome. - Krajičkom oka, vidio sam kako mi iza leđa izvlači bodež i reagirao sam nagonski. Bio je to refleks. Žao mije, Jennifer.

Žena kojom se oženio nije željela prihvatiti njegovu riječ, ni njegovu ljubav, ali čudno, prihvatila je njegovu ispriku. -Hvala ti - bolno je rekla - što ne pokušavaš uvjeriti ni mene ni sebe da je on bio ubojica. Tako će nam biti mnogo lakše... tebi i meni da...

Jennyn je glas utihnuo dok je pokušavala zamisliti što ih čeka, ali jedino što joj je padalo na pamet bilo je ono što su nekoć imali i izgubili. - Da se jedno prema drugome uljudno ponašamo - nespretno je završila.

Royce je nesigurno udahnuo i okrenuo glavu prema njoj. - Zar je to jedino što ikad više želiš od mene? - upitao je glasom hrapavim od osjećaja koji su ga gušili. - Uljudnost?

Jenny je kimnula glavom jer nije mogla govoriti. I jer je umalo povjerovala da je izraz u njegovim očima bio izraz boli, boli koja je nadilazila čak i njezinu vlastitu. - To je sve što želim - najzad je uspjela protisnuti.

Mišić u dnu njegovog vrata napeo se kao da pokušava nešto reći, ali samo je kratko kimnuo glavom. I zatim je izišao.

Čim su se iza njegovih leđa zatvorila vrata, Jenny se čvrsto uhvatila za stup kreveta, a iz očiju su joj potekle vrele suze. Ramena su joj potresali siloviti jecaji koje više nije mogla susprezati; otimali su joj se iz grudi dok je ovijala ruke oko stupa kreveta, ali koljena je više nisu držala.

345

GIGA

DVADESET I PETO POGLAVLJE

Galerije nadstrte baldahinima, sa stolcima postavljenim na sve četiri strane ogromnog viteškog polja već su bile prepune božanstveno odjevenih dama i gospode kad su Jenny, Brenna, teta Elinor i Arik stigli. Barjaci su vijorili s vrha svake galerije, a na njima grbovi svih koji su u toj galeriji sjedili, i dok se ogledavala oko sebe, tražeći svoj barjak, Jenny se odmah uvjerila da je Katherine bila u pravu: galerije

346

GIGA

njezinih sunarodnjaka nisu bile među ostalima, već postavljene sučelice Englezima: čak i sad na suprotnoj strani.

- Eno, draga, tamo je tvoj grb - rekla je teta Elinor pokazujući na galeriju s druge strane polja. - Leprša tik uz grb tvog oca.

Arik je progovorio i prestravio tri žene gotovo do panike zvukom svog gromkog glasa. - Vi sjedite ovdje - naredio je, pokazujući na galeriju iznad koje je vijorila zastava s grbom Claymorea.

Jenny, koja je znala da je to zapovijed ovog gorostasa, a ne Royceova, koju ionako ne bi poslušala, odmahnula je glavom. - Ja ću sjesti ispod mog vlastitog grba, Ariče. Ratovi s vama već su ispraznili našu galeriju od mnogih koji su trebali biti ovdje. Claymoreova galerija dupkom je puna.

Ali nije bila. Ne baš. Na sredini se nalazio velik stolac nalik prijestolju i on je bio napadno prazan. Bio je namijenjen Jennifer, znala je to. Želudac joj se stisnuo kad je projaha-la pokraj njega i čim je to učinila, svih šest stotina gostiju u Claymoreu i svaki kmet i seljanin koji je mogao vidjeti borilište, kao da su se okrenuli promatrajući je, najprije sa šokom, zatim razočaranjem i, mnogi, prezirom.

Galerija klana Merrick, iznad koje su lepršali sokol i polumjesec, nalazila se između klana MacPherson i Duggan. Da bi Jennyn jad bio još veći, čim su klanovi s druge strane polja vidjeli da ona jaše na njihovu stranu, prolomilo se klicanje koje je paralo uši i postajalo sve glasnije što se ona više približavala. Jenny je slijepo zurila ispred sebe i primoravala se razmišljati samo o Williamu.

Zauzela je svoje mjesto u prvome redu, između tete Elinor i Brenne, i čim je sjela, njezini rođaci, uključujući i Beckynog oca, počeli su je tapšati po ramenu i ponosno pozdravljati. Ljudi koje je poznavala i mnogi koje nije iz galerija oko nje, poredali su se kako bi ili obnovili poznanstvo ili zamolili da budu predstavljeni. Nekoć je čeznula samo za time da je njezini prihvate; danas ju je više od tisuću Skota obožavalo i mazilo kao omiljenu nacionalnu junakinju.

A jedino što je morala učiniti da to postigne bilo je javno poniziti i izdati svog supruga.

Od te joj se spoznaje želudac zgrčio i dlanovi oznojili. Bila je ondje manje od desetak minuta, ali već je mislila da neće moći izdržati, a da

347

GIGA

je ne svlada omaglica.

A to je bilo prije nego što su se ljudi koji su se natiskali oko nje najzad udaljili i ona se našla u središtu pozornosti sviju s druge strane polja, na engleskoj strani. Svuda gdje bi pogledala, Englezi su je ili promatrali, pokazivali na nju ili svraćali pozornost nekog drugog na nju.

- Pogledaj samo - oduševljeno je rekla teta Elinor, kimajući bijesnim Englezima koji su je gnjevno promatrali - sve te divne urese za kosu koje svi nosimo! Baš je kao što sam očekivala: sve nas je poprilično ponijelo raspoloženje današnjeg dana i odjenule smo nešto što je bilo moderno kad smo bile mlade.

Jenny se primorala podignuti glavu, a pogledom je slijepo prelazila preko mora šarenih baldahina, zastava koje su vijorile i velova koji su lepršali s druge strane polja. Bilo je

ondje kosih kapa s koprenama koje su padale do tla; kapa čiji su rogovi parali nebo kao divovska krila, kapa u obliku srca s paučinastim tkaninama nalik rogu izobilja s draperijama, pa čak i takvih koje su preko dužih štapova s dva četvrtasta vela prekrivale vlasi dama. Jenny ih je gledala ne videći ih, jednako kao što je bila tek nejasno svjesna da Elinor govori: - I dok gledaš oko sebe, draga, visoko uzdigni glavu jer si odabrala, iako ja mislim da si pogrešno odabrala, i sad to moraš pokušati podnijeti.

Jenny je naglo okrenula glavu prema njoj. - Sto to govoriš, teto Elinor?

- Ono što bih ti i ranije rekla da si me pitala: mjesto ti je uz supruga. Međutim, moje je mjesto uz tebe. I zato sam ovdje. A ovdje je i draga Brenna, za koju uvelike sumnjam kako smišlja neki plan da se oslobodi i ostane s bratom tvog supruga.

Brennina se glava okrenula, pa se i ona zagledala u tetu Elinor, ali Jenny je bila previše zaokupljena vlastitom krivnjom i nesigurnošću da bi se naročito zabrinula zbog Brenne. - Ti ne možeš shvatiti ovo s Williamom, teto Elinor. Ja sam ga voljela.

- I on je tebe volio - osjećajno je rekla Brenna i Jenny se osjećala malo bolje dok Brenna nije dodala: - Za razliku od oca, on te je volio više nego što je prezirao našeg »neprijatelja«.

348

GIGA

Jenny ju je pogledala u oči. - Molim vas - šapnula im je objema. - Nemojte mi to činiti. Ja... ja znam što je ispravno...

Međutim, potrebe da kaže išta više poštedjeo ju je odjek truba kad su trubači dojahali na polje, praćeni glasnicima, koji su čekali privid tišine da bi počeli objavljivati pravila.

Turniru će prethoditi tri viteške igre, izviknuo je glasnik, a u ta tri nadmetanja okušat će se šestorica vitezova koji su dokazali da su najbolji u državi. Jenny je suspregnula dah, a zatim ga polako ispustila: prva dvojica natjecatelja bili su jedan francuski vitez i jedan Skot; u drugom se nadmetanju Royce trebao okušati protiv nekog Francuza po imenu DuMont, a u trećem protiv Iana MacPhersona - sina Jennynog bivšeg »zaručnika«.

Mnoštvo je podivljalo; umjesto da moraju čekati čitav dan, ili možda dva, kako bi vidjeli Vuka, vidjet će ga dvaput u prvih sat vremena.

Pravila su se isprva činila savršeno uobičajenima: prvi vitez koji skupi tri boda pobjeđuje; jedan se bod dodjeljuje vitezu svaki put kad svog protivnika pogodi dovoljno jako da okrh-ne koplje. Jenny je pretpostavila da će biti potrebno najmanje pet prolazaka da bi vitez sakupio tri boda, budući da nije bilo lako uspješno uperiti koplje, naciljati na konju u galopu i pogoditi protivnika u pravu točku da bi se koplje razmrskalo, posebice zato što je glatka površina oklopa bila smišljena da koplje klizne o nju. Tri boda, i nadmetanje, automatski se dodjeljivalo vitezu koji bi svog protivnika srušio s konja.

Na sljedeće dvije objave mnoštvo je zaurlalo s odobravanjem, a Jenny se skutrila od straha: vitezovi su se trebali nadmetati njemačkim stilom, ne francuskim, što je značilo da će koristiti masivna, uobičajena koplja, umjesto jablanovih, a ubojiti vrhovi koplja neće biti otupljeni zaštitnim krunicama.

Urlici oduševljenja iz gomile bili su tako glasni da je proteklo mnogo vremena prije nego što je glasnik mogao završiti objavivši da će nakon viteških igara uslijediti turnir, a preostala nadmetanja će se odviti u naredna dva dana. Međutim, dodao je, zbog uzvišenosti nazočnih vitezova, borbe nakon viteških igara bit će organizirane prema važnosti viteza, ako se ona bude mogla odrediti.

Mnoštvo je ponovno oduševljeno zaklicalo. Umjesto nekih nepoznatih

349

GIGA

vitezova koji se bore s još manje poznatima, najveća atrakcija bit će im poslužena prva.

Izvan borilišta, redari su provjerili sedla kako bi se uvjerili da nijedan vitez ne namjerava koristiti kožne stremene umjesto vještine jahanja i sirove snage kako bi se zadržao u sedlu. Zadovoljan, glavni je redar dao znak, glasnici su otkaskali s borilišta i odjeknuli su bubnjevi, oglasile se trube, najavljujući ceremonijalnu povorku svih vitezova.

Ni Jenny nije bila imuna na omamljujući prizor koji je uslijedio: po šestorica u vrsti, vitezovi u punom oklopu uznosito su dojahali u arenu, na leđima ratnih konja koji su se šepiri-li, urešeni blistavim srebrnim oglavcima i zvonima, šarenim kapama, ormama od sjajne svile i baršuna, i s grbom viteza. Uglačani oklopi toliko su svjetlucali na suncu da je Jenny morala zažmiriti dok je pred njezinim očima paradirala viteška odjeća te oklopi s grbovima svih mogućih plemenitih životinja, od lavova, tigrova, sokola, jastreba i medvjeda, do hirovitih zmajeva i jednoroga; dok su na drugima bile pruge i kvadrati, polumjeseci i zvijezde; a na trećima cvijeće.

Zasljepljujuće jarke nijanse boje u kombinaciji s neprestanim uzvicima mnoštva toliko su oduševile tetu Elinor da je zapljeskala jednom engleskom vitezu koji je projahao pokraj nje s naročito zadivljujućim grbom s tri lava osovljena na stražnje noge, dvije ruže, jednim sokolom i zelenim mladim mjesecom.

U svako drugo doba, Jenny bi to smatrala najuzbudljivijim spektaklom koji je ikad vidjela. Njezin otac i polubrat pro-jahali su pokraj nje s, koliko je ona procijenila, četiri stotine vitezova. Međutim, njezin se suprug nije pojavio, i prva dvojica vitezova izjahala su na borilište uz razočarane povike »Vuk! Vuk!«

Prije nego što su suočili, dvojica vitezova dokaskala su do galerije gdje su sjedile njihove supruge ili ljubljene dame. Spustivši koplja, čekali su da im iskažu naklonost: maramom, vrpcom, koprenom ili čak rukavom, koji bi dama ponosno zavezala na kraj koplja. Kad je to bilo učinjeno, odjahali su na suprotne krajeve borilišta, namjestili kacige, provjerili vizire, okušali težinu koplja i čekali odjek trube. Na prvu notu, zarili su mamuze u svoje konje i konji su pojurili. Francuzovo koplje pogodilo je štit njegovog protivnika malo dalje od središta, Škot se zanjihao u sedlu i povratio ravnotežu. Trebalo je još

350

GIGA

pet prolazaka prije nego što je Francuz najzad dobio udarac od kojega se treskom srušio na tlo u hrpi blistavih čeličnih nogu i ruku i praćen zaglušujućim klicanjem.

Jenny je jedva zamijetila ishod, iako joj je srušeni vitez praktički bio pred nogama. Zurila je u stisnute šake na krilu i čekala, osluškujući ponovni zov truba.

Kad je odjeknuo, mnoštvo je podivljalo i usprkos tome što se trudila ne gledati, podigla je glavu. Na borilište se na konju s božanstvenom crvenom ormom došepirio Francuz kojeg je tijekom parade osobito zamijetila, djelomice zato što je bio tjelesno ogroman, ali i zato sto je imao goleme štitnike za laktove, nabrane komade metala koji su se poput lepeze širili u šiljke koji su Jenny podsjetili na šišmišova krila. Sad je također zamijetila da, iako je oko vrata nosio zgodnu barun-sku ogrlicu, nije bilo ničeg »hirovitog« ni lijepog u grozovi-tom prikazu zmije u napadu na njegovom oklopu. Okrenuo je svog konja prema jednoj od galerija za uobičajeno iskazivanje naklonosti, a kad je to učinio, sva buka u mnoštvu počela je jenjavati.

Zadrhtavši od užasa, Jenny je brzo odvratila pogled, ali i bez gledanja, Jenny je znala kad je Royce najzad izjahao na borilište: jer se mnoštvo najednom sablasno umirilo. Toliko je utihnulo da je zvuk truba odjeknuo u strahopoštovanjem ispunjenoj tišini kao pogrebna zvonjava. Nesposobna pomoći si, podigla je glavu i okrenula se; od onoga što je vidjela, srce joj je stalo: za razliku od veselja i boje i razmetnosti svuda naokolo, njezin je suprug od glave do pete bio odjeven u crno. Njegov je crni konj bio prekriven crnim pokrovom, s crnim ukrasom na glavi, a Royce na štitu nije imao svoj grb. Umjesto toga, na grbu mu se kezio crni vuk.

Čak je i Jenny, koja ga je poznavala, izgledao zastrašujuće kad je krenuo preko borilišta. Vidjela je kako je pogledao prema svojoj galeriji i osjetila njegovu trenutačnu pogrešku kad je ugledao drugu ženu na stolcu u središtu galerije, stolcu koji je bio namijenjen Jenny. Ali umjesto da odjaše prema njoj, ili prema ijednoj od najmanje tisuću žena oko borilišta, koje su mu mahnito mahale svojim koprenama i vrpcama, Royce je okrenuo Zeusa u suprotnom smjeru.

Jenniferino se srce zabilo u rebra muklo odjeknuvši kad je shvatila da on dolazi ravno prema njoj. I gomila je to vidjela i ponovno utihnula,

351

GIGA

promatrajući. Dok su mu iz Merrickove galerije izvikivali kletve, Royce je na Zeusu dojahao na doseg koplja do Jenny i zaustavio konja. No umjesto da spusti koplje prema njoj za naklonost za koju je znao da mu je ona neće dati, on je učinio nešto što je nju više uzdrmalo, nešto što nikad ranije nije vidjela: sjedio je ondje, dok se Zeus nespokojno meškoljio pod njim, i pogledao je, a zatim spretno, ali polako okrenuo koplje i položio njegov kraj na tlo.

To je pozdrav, vrisnulo je njezino srce. On ju je pozdravljao i Jenny je upoznala trenutak panike i boli koja je nadilazila sve, čak i Williamovu smrt. Napola je ustala sa stolca, nesigurna što kani učiniti, a onda je taj trenutak prošao. Royce je naglo okrenuo Zeusa i odgalopirao na svoj kraj borilišta pokraj Francuza koji je namještao vizir na svojoj kacigi, čvršće je nabijajući na vrat, i ispružio ruku kao da odmjerava težinu koplja.

Royce je okrenuo konja prema protivniku, spustio vizir, spustio koplje za napad... i bio nepomičan. Savršeno nepomičan: žestina, hladna i bezosjećajna; trenutačno na uzici, ali je čekala...

Na prvi zvuk trube, Royce se nisko sagnuo, zario mamuze u Zeusa i nagnao ga u žestoki galop stazom ravno na protivnika. Njegovo je koplje pogodilo štit Francuza s takvom silo-vitošću da je štit poletio na jednu stranu, a vitez se poleđuške prevrnuo preko konja i sletio na savijenu desnu nogu tako da nije bilo šanse da se nije slomila. Kad je završio, Royce je odgalopirao na suprotan kraj borilišta i čekao, okrenut ka ulazu. Ponovno nepomičan.

Jenny je već ranije vidjela lana MacPhersona na turniru i smatrala ga veličanstvenim. Izišao je na borilište jednako ubojitog izgleda kao Royce, u MacPhersonovim bojama zlata i tamnozelene, jašući kao da proždire zemlju.

Royce, zamijetila je, nije skretao pogled s lana MacPhersona i nešto u načinu na koji ga je Royce promatrao uvjerilo je Jenny da procjenjuje budućeg starješinu klana MacPherson i da ne podcjenjuje prijetnju koju Ian predstavlja. Jenny je sinulo da su Royce i Ian jedina dva viteza u njemačkim oklopima, čiji je naglašeno uglat oblik oponašao ljudsko tijelo. Zapravo, jedini ures na Royceovom oklopu bile su dvije udubene mjedene pločice veličine šake, svaka na jednom ramenu.

Podigla je postraničan pogled prema Royceovom licu i gotovo osjetila

352

GIGA

nemilosrdan ubod njegovog pogleda kroz sužene oči, kojim je pribijao Iana. Bio je toliko zaokupljena njime pa nije imala pojma da se Ian zaustavio ispred nje i da je baš u tom trenutku gurao vrh koplja prema njoj...

- Jenny! - uhvatio ju je za ramena Beckyn otac, skrećući joj pozornost na Iana. Jenny je podigla glavu i tjeskobno zastenjala, paralizirana od nevjerice, ali je teta Elinor s pretjeranim oduševljenjem kliknula: - Iane MacPherson! - za-graktala je grabeći svoju koprenu. - Oduvijek si bio uistinu galantan mladić. - Nagnula se malo postrance i zavezala svoju žutu koprenu na koplje namrgođenog viteza.

Kad je Ian zauzeo svoje mjesto na suprotnom kraju borilišta od Roycea, Jenny je odmah zamijetila laganu razliku u Royceovom položaju: bio je nepomičan kao i ranije, ali sad

se nagnuo naprijed, pognut, prijeteći, jedva čekajući da bude pušten s uzice na neprijatelja koji se usudio zatražiti naklonost od njegove supruge. Truba je odjeknula, ratni konji pojurili, ubrzavajući; koplja su bila uperena, namještena, njihovi ubojiti šiljci svjetlucali, i baš kad se Royce spremao udariti, Ian MacPherson ispustio je ratni poklič od kojega se ledila krv. Koplje je eksplodiralo o štit i trenutak kasnije, Ian i njegov predivan sivi konj srušili su se zajedno na tlo, uz tresak, a zatim prevrnuli u oblaku prašine.

Urlik koji je parao uši odjeknuo je iz gomile, ali Royce nije ostao uživati u histeričnom priznanju. S hladnim prezirom prema vrijednom, poraženom neprijatelju, kojemu je štitono-ša pomagao da ustane, Royce je okrenuo Zeusa i galopom izjahao s borilišta.

Nakon toga je uslijedio turnir i njega se Jenny najviše užasavala, jer su čak i kod kuće, turniri bili tek nešto manje okrutni od pravih bitaka s dvije skupine suprotstavljenih snaga koje su napadale jedna drugu sa suprotnih krajeva borilišta. Jedino što je sprečavalo da se ne pretvore u prave pokolje bilo je nekoliko pravila, ali kad je glasnik najavio pravila ovog turnira, njezin se užas udeseterostručio. Kao i obično, bilo je zabranjeno svako oružje šiljastog vrha. Zabranjeno je bilo udariti viteza koji je okrenut leđima ili napasti konja. Ujedno je bilo zabranjeno napasti muškarca koji skine kacigu da se malo odmori, međutim, svakome vitezu bit će dopuštena samo dva takva razdoblja, ukoliko ga konj ne iznevjeri. Pobjednička strana je ona koja ima više

353

GIGA

ljudi još uvijek na konjima ili neozlijeđenih.

Osim toga, nije bilo drugih pravila, nikakve užadi ni ograda između protivničkih strana jednom kad borba započne. Ništa. Jenny je zadržala dah, znajući da još jedna odluka treba biti objavljena, a kad je bila, srce joj je potonulo: danas, izviknuo je glasnik, zbog vještine i zasluga vitezova, bit će osim kopalja dopušteni i široki mačevi.

Dvije povorke jahača, svaka od stotinu vitezova: jedna predvođena Royceom, a druga DuMontom, izjahale su na borilište sa suprotnih strana, praćene štitonošama koji su nosili dodatna koplja i široke mačeve.

Jennyno je cijelo tijelo zadrhtalo dok je promatrala vitezove na DuMontovoj strani: među njima je bio njezin otac, jednako kao i Malcolm i MacPherson i još desetak drugih klanova čije je oznake prepoznala. Borilište je bilo podijeljeno između Engleza sjedne strane i Francuza i Skota s druge. Jednako kao u životu, ovi su ljudi i na turniru bili na istim stranama kao i u borbi. Ali nije trebalo biti tako, vrisnulo je njezino srce; borba na turniru služi za pojedinačnu slavu i pokazivanje, a ne za pobjedu jednog neprijatelja nad drugim. Turniri na kojima su se nadmetali neprijatelji, kao što se već ranije događalo, plivali su u krvi! Jenny je pokušala umiriti svoj zloslutni predosjećaj, ali bez imalo uspjeha; svaki nagon u njoj već je vrištao da će se dogoditi nešto neizrecivo.

Trube su tri puta odjeknule najavljujući početak i Jennifer se bezumno počela moliti za sigurnost svih koje je poznavala. Uže, koje je privremeno razdjeljivalo borilište, zategnulo se; četvrti odjek trube proparao je zrak i uže je povučeno. Dvjesto konja zatutnjalo je borilištem, a zemlja podrhtavala pod njima. Koplja i mačevi su se podigli, i tad se dogodilo: dvadestorica Jennynih rođaka, predvođeni njezinim ocem i bratom, odvojili su se od skupine i krenuli ravno na Roycea, osvetnički zamahujući širokim mačevima.

Jennin vrisak zaglušili su urlici bijesnog neodobravanja Engleza kad su se Škoti obrušili na Roycea poput jahača Apokalipse. U trenucima koji su uslijedili, Jenny je nazočila predstavi mačevalačke vještine i snage koja joj je oduzimala dah, kakvu dotad nikad nije vidjela: Royce se borio kao opsjednut, njegovi refleksi bili su tako brzi, njegov zamah tako moćan daje srušio šestoricu ljudi sa sobom kad su ga najzad

354

GIGA

uspjeli oboriti s konja. Ali noćna mora postala je još gora; nesvjesna da stoji sa svima drugima u galerijama, pokušala je razabrati što se zbiva u toj gomili muškaraca i metala, uši su joj pucale od zveketa metala, udaranja i lupanja mačeva po čeliku. Royceovi vitezovi zamijetili su što se dogodilo i počeli se probijati do njega, a onda, iz Jennyne promatračni-ce, izgledalo je kao da se cjelokupan izgled bitke promijenio. Royce se naglo uzdigao iz hrpe ljudi poput demona osvete, objema rukama čvrsto držeći široki mač dok ga je podizao iznad glave i zamahnuo svom snagom na njezinog oca.

Jenny nije vidjela okret Royceovog zapešća kojim je mač završio na drugom brđaninu umjesto na njezinom ocu, jer je prekrila lice i zavrisnula u dlanove. Nije vidjela krv koja je tekla ispod Royceovog oklopa od divljačkih dubokih rana koje mu je nanio njezin brat kad je svoj skriveni bodež zabio u ranjivo mjesto na vratu, između Royceove kacige i prsnog oklopa; nije vidjela da su probili lagani oklop na njegovom bedru, niti da su ga, kad nitko nije vidio, divljački mlatili po leđima, ramenima i glavi.

Sve što je vidjela kad je otkrila lice bilo je da je, nekako, njezin otac još uvijek na nogama, a Royce bijesno i luđački napada MacPhersona i dvojicu drugih, zamahujući i udarajući... i gdje god bi udario, ljudi bi padali kao izmrcvarene metalne ovce.

Jenny je skočila sa svog stolca i gotovo pala preko Brenne koja je rukama prekrila oči. -Jenny! - povikala je teta Elinor. - Mislim da ne bi smjela... - ali Jenny nije obraćala pozornost; žuč joj je navirala u grlo u gorkoj bujici. Napola slijepa od suza, potrčala je do svoje kobile i zgrabila uzde iz ruku preplašenog kmeta.

- Pogledajte, gospodarice! - oduševljeno je rekao, pomažući joj da uzjaše i pokazujući joj Roycea na borilištu. -Jeste li ikad u svome životu vidjeli ikoga kao što je on? - Jenny je pogledala još jednom i vidjela kako je Royceov širok mač eksplodirao na ramenu nekog Skota. Vidjela je da njezin otac, njezin brat, Beckyn otac i desetak drugih Škota ustaju s tla, po kojem je već tekla krv.

Slutila je nečiju smrt.

Ta ju je vizija mučila dok je stajala kod otvorenog prozora svoje spavaonice, blijedog lica oslonjenog uz okvir, ruku ovijenih oko struka, nastojeći nekako suspregnuti svu bol i užas u tijelu. Prošlo je

355

GIGA

sat vremena otkad je otišla s turnira. Viteške su igre trajale barem još pola sata. Royce je rekao da je prihvatio jedanaest okršaja, a u dva se već borio prije turnira. Na temelju objave glasnika da će igre nakon turnira započeti s najvještijim vitezovima, Jenny nije sumnjala da će Royceova nadmetanja uslijediti jedno za drugim nakon turnira. Kako je to dojmljivo, pomislila je s nekom neodređenom bijedom. Kralj Henry će svima i svakome pokazati da čak i iznuren, njegov čuveni šampion može pobijediti svakog Skota koji je dovoljno budalast da ga izazove.

Već je nabrojala pet završenih nadmetanja: znala je po sablasnim urlicima mnoštva kad bi gubitnik napustio borilište. Još četiri nadmetanja, i Royce će otići s borilišta; dotad će joj netko zacijelo donijeti vijest o tome koliko je njezinih ljudi osakatio ili ubio. Dok je otirala suzu s lica, nije joj palo na pamet da bi se Royceu moglo išta dogoditi; on je bio nepobjediv. Vidjela je to u viteškom nadmetanju na početku turnira. I... neka joj Bog oprosti... bila je ponosna. Čak i dok se borio s lanom MacPhersonom, bila je tako ponosna...

Srca i duše opustošenih od podijeljene odanosti, stajala je u svojoj sobi, i nije vidjela borilište, ali je svejedno čula što se zbiva. Na temelju dugog, ružnog, podrugljivog dovikivanja gomile, urlika koji su postajali sve glasniji na kraju svakog nadmetanja, zaključila je da gledatelji nisu baš dobivali naročitu predstavu od gubitnika. Očito njezini Škoti nisu bili vrijedni ni pristojnog pljeska...

Poskočila je kad su se vrata njezine sobe naglo otvorila i zabila u zid. - Uzmi ogrtač - zloslutno je prasnuo Stefan Westmoreland. - Vraćaš se sa mnom na ono borilište, makar te morao odvući onamo!

- Ne vraćam se - odvratila je Jenny i ponovno se okrenula prema prozoru. - Nemam želudac za klicanje dok moj suprug razbija moju obitelj na komade, ili...

Stefan ju je zgrabio za ramena i okrenuo, a glas mu je bio kao divljački udarac bičem: - Reći ću ti što se događa! Moj brat je ondje na onome borilištu, umire! Zakleo se da neće podići ruku na tvoje rođake i čim su to shvatili, tvoji su ga dragocjeni rođaci izmasakrirali! - rekao je kroz zube, tresući je. - Rastrgali su ga na komade na turniru! A sad se nadmeće u viteškim igrama... Čuješ li ovu porugu mnoštva? Njemu se podruguju. Tako je gadno ozlijeđen da mislim da više i ne

356

GIGA

shvaća kad je srušen s konja. Mislio je da će ih moći nadmudriti u igrama, ali ne može, a izazvala su ga još četr-naestorica Skota.

Jenny je zurila u njega, njezin se puls ubrzao kao poludjeo, ali se njezino tijelo ukopalo u pod; osjećala se kao da pokušava trčati u snomorici.

- Jennifer! - promuklo je rekao. - Royce im dopušta da ga ubiju. - Bolno je zario ruke u njezine nadlaktice, ali glas mu je zabrinuto drhtao. - On je tamo vani, na onom borilištu, umire za tebe. Ubio je tvog brata i sad plaća... - Zanijemio je kad se Jennifer istrgnula iz njegovog stiska i potrčala...

Garrick Carmichael pljunuo je na tlo pokraj Roycea dok je odjahivao s borilišta, kao pobjednik, ali Royce nije bio svjestan takvih finih uvreda. Zaglavinjao je i teško se digao na koljena, neodređeno svjestan da se urlici mnoštva polako i nerazjašnjivo uzdižu do zaglušujućih razmjera. Zanjihao se, podigao ruku i skinuo kacigu; pokušao ju je prebaciti u svoju lijevu ruku, ali ona je beskorisno visjela uz njegov bok i kaciga je pala na tlo. Gawin je trčao prema njemu - ne, ne Gawin - netko u crnom ogrtaču, i on je zaškiljio, ne bi li razabrao tko je to, pitajući se je li njegov sljedeći protivnik.

Kroz omaglicu znoja, krvi i bola koji su mu zamućivali vid i zamagljivali um, Royce je na trenutak pomislio da je vidio ženski lik u trku: trči prema njemu, nepokrivena kosa leprša oko nje, blistajući na suncu crvenim i zlatnim. Jennifer! U nevjerici, zaškiljio je, netremice promatrajući, dok je zaglu-šujuće urlanje gomile postajalo sve glasnije.

Royce je nijemo zastenjao, nastojeći se pridići na noge, podupirući se desnom rukom, koja nije bila slomljena. Jennifer se vratila: sad, da svjedoči njegovom porazu. Ili njegovoj smrti. Bez obzira na to, nije želio da ona vidi kako on umire puzeći, i zadnjom uncom snage koja mu je još preostala, uspio je drhtavo ustati. Podigao je ruku i otro dlanom oči. Sad mu se vid razbistrio i shvatio je da nije zamišljao. Jennifer mu se približavala, a na mnoštvo se spuštala sablasna tišina.

Jenny je prigušila vrisak kad je bila dovoljno blizu da vidi kako mu ruka slomljeno visi uz bok. Zaustavila se ispred njega i kad je njezin otac zaurlao s ruba borilišta, trznula glavom prema koplju koje je ležalo uz Royceove noge. - Upotrijebi ga! - zagrmio je. - Upotrijebi

357

GIGA

koplje, Jennifer.

Tad je Royce shvatio zašto je došla: došla je okončati zadatak koji su njezini rođaci započeli; došla mu je učiniti ono što je on učinio njezinom bratu. Nepomičan, promatrao ju je i zamijetio da se suze slijevaju niz njezino lijepo lice kad se polako sagnula. Ali umjesto da posegne za njegovim kopljem ili svojim bodežom, uhvatila je njegovu ruku objema svojima i priljubila usne uz nju. Kroz maglicu bola i zbunjenosti, Royce je najzad shvatio da se ona spušta na koljena pred njim i iz grudi mu se otelo stenjanje: - Draga - slomljeno je rekao, stisnuvši ruku, nastojeći je natjerati da ustane - nemoj to činiti...

Ali njegova supruga nije htjela slušati. Pred sedam tisuća gledatelja, Jennifer Merrick Westmoreland, grofica od Rockbourna, kleknula je pred svog supruga u javnom činu ponizne podložnosti, lica priljubljenog uz njegovu ruku, ramena potresanih snažnim jecajima. Kad je napokon ustala, medu gledateljima nije moglo biti mnogo onih koji nisu vidjeli što je učinila. Ustala je, odmaknula se od Roycea, po-digla svoje suzama zamrljano lice prema njemu i ispravila ramena.

U Royceovom izlupanom biću eksplodirao je ponos jer ona je, nekako, uspijevala stajati ponosno, prkosno, kao da ju je kralj upravo proglasio vitezom.

Gawin, kojega je dotad sprečavao Stefanova ruka čvrsto stisnuta na njegovom ramenu, pohitao je prema Royceu čim ga je ta ruka oslobodila. Royce je obavio ruku oko vrata svojega štitonoše i odhramao s borilišta.

Otišao je praćen klicanjem koje je bilo gotovo jednako glasno kao i ono kad je srušio s konja DuMonta i MacPhersona.

U svom šatoru izvan borilišta, Royce je polako, nevoljko otvorio oči, pripremajući se za eksploziju bola za koju je znao da će doći sa sviješću. Ali nije bilo bola.

Po buci izvana znao je da turnir još traje i ošamućeno se pitao gdje je Gawin, kad mu je sinulo da mu netko drži desnu ruku. Okrenuo je glavu i pogledao u tom smjeru i na trenutak pomislio da sanja: Jennifer se nadvijala nad njega, okružena zasljepljujuće jakom aureolom sunčevog svjetla koje se razlijevalo kroz podignuti zaklopac šatora iza nje. Smiješila mu se s toliko nježnosti u prekrasnim očima

358

GIGA

da je to bilo potresno promatrati. Kao iz daleka, čuo je kako tiho govori: -Dobrodošao natrag, ljubavi.

Najednom je shvatio razlog zašto je vidi okruženu treperavim svjetlom, razlog zašto nema bola i razlog nevjerojatne nježnosti s kojom je govorila i promatrala ga. Rekao je to glasno, bezizražajnim glasom: - Umro sam.

Ali vizija koja se nadvijala nad njim odmahnula je glavom i oprezno sjela na krevet pokraj njega. Nagnula se prema njemu, odmaknula kovrču crne kose s njegovog čela i nasmiješila se, ali njezine guste trepavice bile su vlažne od suza. - Ako si umro - zadirkivala je bolnim glasom - tad će valjda biti na meni da odem u arenu i pobijedim svog polubrata.

Jagodice njezinih prstiju bile su hladne na njegovom čelu i bilo je nečeg nepobitno ljudskog u pritisku njezinog boka o njegov. Možda ona ipak nije anđeoska vizija; možda on nije umro, zaključio je Royce. - Kako bi to učinila? - upitao je. Bio je to test, da vidi hoće li njezine metode biti duhovne ili smrtničke.

- Pa - odgovorila je vizija, nagnuvši se nad njega i nježno dodirnuvši svojim mekim usnama njegove - zadnji put kad sam to učinila... podigla sam vizir... i učinila ovo... - Royce je zadahtao kad je njezin jezik slatko jurnuo u njegova usta. Nije bio mrtav. Anđeli ne ljube tako. Slobodnom je rukom ovio njezino rame i privukao je uz sebe, ali netom prije nego što ju je poljubio, na pamet mu je pala još jedna misao i on se namrštio: - Ako nisam mrtav, zašto me ne boli?

- Teta Elinor - šapnula je. - Smiješala je poseban napitak i primorali smo te da ga popiješ.

Zadnje niti paučine u njegovom umu raščistile su se i on ju je s blaženim uzdahom privukao k sebi, ljubeći je, a raspoloženje mu se vinulo nebu pod oblake kad su se njezine usne razdvojile i ona mu svim srcem uzvratila poljubac. Kad ju je napokon pustio, oboje su bili zadihani, oboje čeznuli izgovoriti riječi koje su zasluživale biti rečene na nekom boljem mjestu nego što je ovdje, u šatoru koji se tresao od urlika gomile.

Nakon jedne minute, Royce je mirno upitao: - Koliko sam ozbiljno ozlijeđen?

359

GIGA

Jenny je progutala slinu i ugrizla se za usnicu, bolno zasjenjenih očiju zbog rana koje je zadobio zbog nje.

- Tako ozbiljno? - zadirkivao ju je promuklim glasom.

- Da - šapnula je. - Lijeva ruka ti je slomljena, i tri prsta. Rane na vratu i ključnoj kosti, za koje su mi Stefan i Gawin rekli da su Malcolmovo djelo, duge su i duboke, ali više ne krvare. Posjekotina na tvom bedru je čudovišna. Ali zaustavili smo krvarenje i iz nje. Dobio si strašan udarac u glavu, očito kad nisi imao kacigu i nedvojbeno - osvetnički je rekla - kad te je napao još jedan od mojih krvi žednih rođaka. Osim toga po čitavom tijelu imaš strašne modrice.

Njegovo se čelo zabavljeno podiglo. - Ne zvuči strašno loše.

Jenny tek što se nije nasmiješila tom drskom zaključku, ali je tad on dodao tihim, značajnim glasom: - Što će se dogoditi nakon ovoga?

Odmah je shvatila što je on pita i pomislila na rane koje će vjerojatno uslijediti vrati li se u još jednu borbu, a zatim to odvagnula s groznom uvredom njegovom ponosu, ne vrati li se. - To ovisi o tebi? - odgovorila je nakon jednog trenutka, nesposobna isključiti iz glasa neprijateljstvo koje je osjećala prema ocu i bratu kad je dodala: - Međutim, tamo na onom »polju časti« koje je moja obitelj danas osramotila, nalazi se jedan vitez po imenu Malcolm Merrick, koji te je prije sat vremena javno izazvao.

Royce je protrljao zglavke prstiju o njezin obraz i nježno upitao: - Bih li iz tvoje primjedbe trebao zaključiti da smatraš kako sam tako dobar da ga mogu pobijediti sa štitom vezanim uz rame preko slomljene ruke?

Nagnula je glavu u stranu. - Možeš li?

Lijen osmijeh izvio je krajičak njegovih usta, a njegove putene usne oblikovale jednu riječ: - Apsolutno.

Stojeći izvan šatora s Arikom, Jenny je promatrala kako Royce poseže za kopljem iz Gawinove ruke. Pogledao ju je, oklijevao djelić sekunde, ta se stanka činila nekako

znakovitom, a zatim okrenuo Zeusa i pojahao prema borilištu. Tad je Jenny shvatila čemu se nadao, ali nije tražio, i doviknula mu je da je pričeka.

360

GIGA

Pohitala je u Royceov šator i dograbila škare kojima su izrezali zavoje za njegove rane. Otrčala je do crnog pastuha koji je sad bio nemiran, prednjim kopitom stružući po zemlji, zaustavila se i pogledala svog nasmiješenog supruga. Zatim se sagnula i odrezala traku modre svile sa svoje haljine, podigla ruke i zavezala je oko vrška Royceovog koplja.

Arik joj je prišao i zajedno su gledali kako on jaše prema areni, dok je gomila grmjela odobravajući. Jennyn se pogled prikovao uz jarkomodri barjak koji je lepršao s vrška njegovog koplja i usprkos svoj ljubavi koju je prema njemu osjećala, u grlu joj je nabujala bolna knedla suza. Škare u njezinoj ruci otežale su postajući simbol onoga što je upravo učinila: od trenutka kad je zavezala svoj barjak na Royceovo koplje, prerezala je sve veze sa svojom domovinom.

Čujno je progutala slinu, a zatim poskočila od šoka kad se Arikov ispruženi dlan najednom našao na njezinoj glavi. Težak kao ratni čekić, ostao je ondje jedan trenutak, a zatim kliznuo do njezinog obraza i privukao njezino lice uz svoja prsa. Bio je to zagrljaj.

- Ne trebaš brinuti, draga, probudit ćemo ga - posve je uvjereno rekla teta Elinor. - Spavat će još satima.

Dva siva oka naglo su se otvorila, pretražila prostoriju i zatim se s lijenim divljenjem prikovala uz hrabru, zlatokosu ljepoticu koja je stajala na vratima svoje sobe i slušala tetu.

- I bez napitka koji sam mu dala - nastavila je teta Elinor prilazeći prascima i bočicama poslaganim na jednoj škrinji -svaki muškarac koji se ranjen vrati u još pet borbi prespavao bi cijelu noć. Iako - dodala je s vedrim osmijehom - nije mu trebalo dugo da ih sve sredi. Kakva je to izdržljivost – rekla je s osmijehom divljenja - i kakva vještina. Nikad mu nisam vidjela ravnog.

Jenny je u tom trenutku bila zabrinutija Royceovim zdravljem nego pothvatima na viteškim igrama. - Strašno će ga boljeti kad se probudi. Voljela bih da mu možeš dati još malo onog napitka koji si mu ranije dala, prije nego što se vratio na borilište.

- Istina, to bi bilo lijepo, ali ne bi bilo mudro. Osim toga, sudeći po izgledu onih brazgotina na njegovom tijelu, on je navikao nositi se s bolom. A kao što sam ti rekla, nije sigurno upotrijebiti više od jedne

361

GIGA

doze mog napitka. Žao mi je što to moram reći, ali ima neke neželjene učinke.

- Kakve učinke? - upitala je Jenny, i nadalje se nadajući da može učiniti nešto kako bi mu pomogla.

- Kao prvo - odgovorila je teta Elinor sumornim glasom - od njega bi postao nesposoban za pothvate u krevetu čak na tjedan dana.

- Teto Elinor - odlučno je rekla Jennifer, i više no voljna žrtvovati užitak vođenja ljubavi s njim samo da mu olakša -ako je to sve zbog čega treba brinuti, tad mu, molim te, spravi još tog napitka.

Teta Elinor je oklijevala, a zatim nevoljko kimnula glavom, uzimajući jednu bočicu bijelog praha s vrha škrinje.

- Šteta je - kiselo je zamijetila Jenny - da ne možeš nešto dodati tom napitku, nešto od čega će ostati smiren kad mu kažem da je Brenna ovdje i da se Stefan i ona žele vjenčati. Toliko je silno želio miran život - dodala je umorno se smi-juljeći - a sumnjam da je ikad doživio toliko nevolja koliko ih je doživio otkad je mene ugledao.

- Sigurna sam da si u pravu - odgovorila je teta Elinor, nimalo ne pomažući. - Ali, Sir Godfrey mi je povjerio da se njegova milost nikad nije toliko smijala kao što se smije otkad je tebe upoznao, pa se čovjek može samo nadati da u smijehu uživa dovoljno da mu to nadoknadi život prevrata.

- Barem neće morati živjeti u svakodnevnom iščekivanju da će ga moj otac napasti kako bi oslobodio Brennu i mene - rekla je Jenny, a oči su joj potamnjele od boli dok je gledala pergament na stolu koji joj je uručen od oca. - Obje nas se odrekao.

Teta Elinor suosjećajno je pogledala svoju nećakinju, a zatim fdozofski izjavila: - Oduvijek je bio čovjek sposobniji za mržnju nego za ljubav, moja draga, samo što ti to nikad nisi vidjela. Ako mene pitaš, on najviše voli samoga sebe. Da to nije tako, nikad te ne bi pokušao udati najprije za starog Baldera, a zatim za MacPhersona. Ti njega nikad nisi zanimala, osim kao sredstvo ostvarivanja njegovih sebičnih ciljeva. Brenna ga vidi kakav jest jer on nije njezin pravi otac, pa nije zasljepljena ljubavlju.

- Odrekao se i moje djece... koju ću ikad imati - potreseno je šapnula Jenny. - Zamisli koliko me zacijelo mrzi kad se odrekao vlastitih

362

GIGA

unuka.

- Glede toga, nije on postao bezdušan prema tvojoj djeci zbog onoga što si danas učinila. Nikad nije htio unuke, ako im je vojvoda otac.

- Ja... ja to ne vjerujem - odgovorila je Jenny, nesposobna prestati mučiti se krivnjom. - To bi bila i moja djeca.

- Njemu ne bi - rekla je teta Elinor. Podižući čašicu na svjetlo, zaškiljila je na količinu praha u čašici, a zatim dodala još mrvicu. - Ovaj prah, ako se nekoliko tjedana daje u malim količinama, muškarca čini posve nemoćnim. Zato je tvoj otac htio da pođem s tobom u Claymore - nastavila je točeći malo vina u čašu. - Htio je biti siguran da ti tvoj suprug neće moći napraviti dijete. Sto je, kako sam mu naglasila, značilo da ćeš i ti biti bez djece, ali on za to nije nimalo mario.

Jennyn se dah zaledio, najprije od užasa na djela njezinog oca, a zatim na pomisao da se teta Elinor možda drži njegovih uputa. - Ti... nisi valjda stavljala taj prah u jelo ili piće mog supruga, zar ne?

Nesvjesna napetog, ubojitog pogleda uperenog u nju s kreveta, teta Elinor nije žurila miješajući žličicom mješavinu. -Zaboga, ne, niti bih to učinila. Ali ne mogu ne pomisliti da je - dodala je, oprezno noseći čašicu prema postelji - kad je odlučio ipak me ne poslati u Claymore, tvoj otac smislio neki bolji plan. A sad idi u krevet i pokušaj odspavati - strogo je naredila, nesvjesna da je upravo još više produbila Jennynu bol uvjerivši je da ju je otac doista kanio zaključati u samostan do kraja života.

Teta Elinor je čekala da Jenny ode u svoju sobu. Zadovoljna što će se njezina nećakinja malo odmoriti, jer odmor joj je bio silno potreban, okrenula se prema vojvodi i zadahtala, a ruka joj je poletjela ka vratu od naglog straha zbog zloslutnog načina na koji je vojvoda bijesno promatrao čašicu koju je ona držala. - Draži mi je bol, gospodo - kratko je rekao. - Nosite taj prah iz moje odaje. S mog posjeda - neumoljivo je dodao.

Oporavljajući se od kratkotrajnog straha, gospa Elinor polako se nasmiješila u znak odobravanja. -I mislila sam da ćeš upravo to reći, dragi dječače - nježno je šapnula. Okrenula se kako bi otišla, a zatim se ponovno okrenula prema njemu i ovaj su put njezine bijele obrve

363

GIGA

bile spojene u strogu liniju. - Nadam se - opomenula ga je - da ćeš večeras paziti na te moje šavove, dok se budeš uvjeravao da ti moj napitak već nije učinio ono najgore.

Sputanom zavijenom lijevom rukom i prstima, Royceu je trebalo nekoliko minuta da s naporom navuče sivi kašmirski kućni ogrtač i zaveže remen oko struka. Tiho je otvorio vrata Jennyne sobe, očekujući da će ona biti u krevetu ili spavati ili, vjerojatnije, sjediti u mraku, nastojeći se uhvatiti ukoštac sa svime što joj se danas dogodilo.

Nije činila ni jedno ni drugo, shvatio je, zaustavljen na vratima. Lojanice su bile upaljene u svojim nišama u zidu gdje su stajali svijećnjaci, a ona je spokojno stajala na prozoru,

blago podignutog lica, naizgled promatrajući bakljama osvijetljenu dolinu, s rukama preklopljenim na leđima. S onim svojim nježnim profilom i zlatnocrvenom kosom koja joj se prelijevala preko ramena, izgledala je, pomislio je Royce, kao veličanstven kip rimske božice koja promatra nebesa, a koji je Royce vidio u Italiji. Dok ju je promatrao, osjećao se ponižen njezinom hrabrošću i duhom. U jednom danu, izazvala je svoju obitelj i svoju domovinu te kleknula ispred njega pred očima sedam tisuća ljudi; razbaštinjena je i razočarana, a ipak, još uvijek može stajati uz prozore i promatrati svijet s osmijehom na usnama.

Royce je oklijevao, najednom nesiguran kako bi joj bilo najbolje prići. Kad je danas najzad napustio viteško polje, samo što se nije srušio i do sad nije bilo prilike razgovarati s njom. S obzirom na sve što je žrtvovala zbog njega, »hvala ti« jedva da je bilo primjereno. Na pamet mu je palo »volim te«, ali nije mu se činilo posve umjesnim samo izlanuti te riječi. A ako ona, kojim slučajem, ne razmišlja o činjenici da je danas izgubila obitelj i domovinu, on ne želi reći ništa čime bi je podsjetio na to.

Odlučio je dopustiti da njezino raspoloženje odabere umjesto njega i zakoračio je u sobu, bacajući sjenu na zid uz prozor.

Pogled joj je poletjeo ka njemu dok joj se približavao i stao uz prozor. - Pretpostavljam - rekla je, nastojeći prikriti zabrinutost - da ne bi bilo ni od kakve koristi da zahtijevam da se vratiš u krevet?

364

GIGA

Royce se podupro zdravim ramenom o zid i suspregnuo poriv da se suglasi s vraćanjem u krevet pod uvjetom da ona pođe s njim. - Apsolutno ni od kakve - vedro je rekao. - O čemu si razmišljala dok si gledala kroz prozor?

Na njegovo iznenađenje, to ju je pitanje zbunilo. -Ja... nisam razmišljala.

- Što si onda radila? - upitao je, probuđene znatiželje.

Skrušeni osmijeh dodirnuo je njezine zamamne usne i ona mu je uputila pogled iskosa_prije nego što je okrenula leđa prozoru. - Razgovarala sam... s Bogom - priznala je. - To mije navika.

Iznenađen i pomalo zabavljen, Royce je upitao: - Doista? Sto je Bog imao reći?

- Mislim daje rekao, »nema na čemu« - tiho je odgovorila.

- Za što? - zadirkivao je Royce.

Podižući pogled ka njegovom, Jenny je svečano odgovorila: - Za tebe.

Smiješak je nestao s Royceovog lica i on ju je zastenjavši grubo privukao uz svoje grudi, gnječeći je uz sebe. -Jenny -promuklo je šapnuo, zarivajući lice u njezinu mirisnu kosu. - Jenny, volim te.

Otopila se uz njega, oblikujući svoje tijelo uz njegove krute obrise, nudeći svoje usne njegovim na silovit, proždirući poljubac, a zatim dlanovima uhvatila njegovo lice. Lagano se naslanjajući na njegovu ruku, ganutljivim modrim očima netremice promatrajući njegove, njegova je supruga drhtavim glasom odgovorila: - Mislim, moj gospodaru, da ja tebe volim više.

Zasićen i posve zadovoljan, Royce je ležao u tami sa Jenny šćućurenom uz njegov bok, glave položene na njegovo rame. Rukom je lijeno prelazio preko krivulje njezinog struka dok je promatao vatru na suprotnom kraju prostorije i prisjećao se kako je izgledala danas dok je trčala preko borilišta, kose koja je vijorila na vjetru. Vidio je kako kleči pred njim i zatim kako ponovno ustaje, ponosno uzdignute glave, i gleda ga s ljubavlju i suzama koje su bez srama sjajile u njezinim očima. Kako je čudno, pomislio je Royce, da je, nakon što je kao pobjednik izišao iz više od stotinu pravih bitaka, najveći trenutak pobjede ikad u životu iskusio na lažnom bojnom polju na kojem je

365

GIGA

stajao sam, bez konja i poražen.

Jutros se njegov život činio tmurnim kao smrt. Noćas, u naručju drži radost. Netko ili nešto: sudbina ili sreća ili Jennyn Bog, jutros je svrnuo pogled na njega i vidio njegov jad. I iz nekog razloga, Jenny mu je vraćena.

Sklopivši oči, Royce je okrznuo poljupcem njezino glatko čelo. Hvala ti, pomislio je.

I u svom srcu, bio bi se zakleo da je čuo kako mu neki glas odgovara: Nema na čemu.

366

GIGA

EPILOG

1. siječnja 1499.

Čudan je osjećaj kad je dvorana ovako prazna - našalio se Stefan, promatrajući dvadeset i pet ljudi, uključujući i onu petnaestoricu koja su sačinjavala Royceovu privatnu stražu, koji su netom objedovali raskošnu večeru.

- Ljubavi, gdje su večeras rasplesani medvjedi? - zadirkivao je Royce, stavljajući ruku oko naslona Jennynog stolca i smiješeći joj se. Usprkos šali glede medvjeda, Royce dosad nikad nije uživao u božičnom blagdanu kao što je uživao u ovome.

- Razmišljam - nasmijala se, dlana pritisnutog o trbuh -jesam li jednog progutala.

Unatoč poodmakloj trudnoći, Jenny je uporno zahtijevala da Claymore i svi njegovi stanovnici proslave četrnaest dana između Badnjaka i Tri kralja na tradicionalan način, što je značilo »otvorenom kućom«. Zbog toga se u proteklih osam dana gošćenje nastavilo bez prestanka i svaki putnik koji je stigao pred dveri Claymorea, automatski se s dobrodošlicom pridružio obitelji. Sinoć je dvorac bio poprište ogromne proslave organizirane posebno na radost Royceovih kmetova i slobodnjaka, kao i svih seljana. Bilo je glazbe i božičnih pjesama koje su izvodili putujući svirači, dresiranih medvjeda, žonglera, akrobata, čak i predstava o Isusovom rođenju.

Jenny je ispunila njegov život smijehom i ljubavlju, i tek što mu nije podarila njihovo prvo dijete. Royceova sreća bila je bezgranična, do te mjere da ga večeras nisu smetali ni Gawinovi štosovi. U skladu s Jennynom odlukom da blagdane proslave na tradicionalni način, Gawin je dobio ulogu Gospodara nereda što je značilo da je tri dana predsjedao za povišenim stolom, i da mu je njegova uloga dopuštala da oponaša svog gospodara, izdaje besramne naredbe i općenito uspije reći i učiniti stvari zbog kojih bi ga Royce inače protjerao iz Claymorea.

U tom trenutku, Gawin se udobno zavaljivao u Royceov stolac na sredini stola, ruke ovijene oko naslona stolca tete Elinor u komičnom oponašanju načina na koji je Royce sjedio pokraj Jennifer. - Vaša milosti - rekao je, oponašajući odsječan ton koji je Royce koristio kad

367

GIGA

je očekivao trenutačnu poslušnost - za ovim stolom postoje neki od nas koji žele odgovor na jednu zagonetku.

Royce je podigao obrvu i rezignirano čekao pitanje.

- Je li činjenica ili izmišljotina - upitao je Gawin - da vas zovu Vuk jer ste takvu zvijer ubili u dobi od osam godina i oči joj pojeli za večeru?

Jenny se od srca nezatomivo nasmijala, a Royce joj uputio pogled hinjene uvrijeđenosti. - Gospođo - rekao je - smijete li se zato što sumnjate da sam bio dovoljno snažan ubiti takvu životinju u tako nježnoj dobi?

- Ne, gospodaru - nasmijuljila se Jenny, podijelivši upućeni pogled s Godfreyem, Eustaceom i Lionelom - ali za jednog muškarca koji radije preskoči obrok nego da pojede nešto loše skuhano, ne mogu zamisliti da biste jeli oči bilo čega!

- U pravu ste - nacerio se.

- Gospodine! - strogo je zahtijevao Gawin. - Odgovorite, molim. Koji dio životinje ste pojeli, nije važno. Ono što je važno vaša je dob u vrijeme kad ste je ubili. Legende navode sve, od četiri do četrnaest.

- Ma nemoj? - suho se podsmjehnuo Royce.

- Mislila sam da je ta priča istinita - rekla je Jenny, upitno ga promatrajući. - Mislim, to da si još kao dijete ubio vuka.

Royceove usne su se trznule. - Henry me nazvao Vukom na Bosworth Fieldu.

- Zato što ste ondje ubili vuka! - zaključio je Gawin.

- Zato što je bilo previše borbe i premalo hrane da bi mi išta mesa ostalo na kostima - ispravio ga je Royce. - Na kraju bitke, Henry je pogledao moje mršavo tijelo i moju tamnu kosu i rekao da ga podsjećam na izgladnjelog vuka.

- Ne mislim da... - započeo je Gawin, ali ga je Royce ušutkao pogledom, jasno mu dajući do znanja da mu je dosta Gawinovih štosova za tu večer.

Jenny, koja je brižno skrivala opetovane nalete bola koji su je opsjedali, pogledala je tetu Elinor i jedva zamjetno kimnu-la glavom. Nagnula se tik do Roycea i tiho rekla: - Mislim da ću se malo

368

GIGA

odmoriti. Nemoj ustajati. - Stisnuo joj je ruku i ljubazno kimnuo glavom.

Kadje Jenny ustala, ustala je i teta Elinor, ali je zastala pokraj Arika, s rukom na naslonu njegovog stolca. - Nisi otvorio svoj dar, dragi dječače - rekla mu je. Svi su ostali danas razmijenili darove, ali Arik je bio odsutan do večere.

Arik je oklijevao, s velikom šakom na malenom predmetu umotanom u svilu, koji se nalazio pokraj njegovog pladnja. Djelovao je kao da mu je krajnje neugodno što je središte tolike pozornosti. Nespretno je odmotao dar, pogledao teški srebrni lanac na kojem je visio maleni, okrugli predmet, a zatim ga pokrio dlanom. Kratko, nelagodno kimanje glavom izrazilo je njegovu »duboku zahvalnost«, ali teta Elinor nije se dala smesti. Kad je on počeo ustajati od stola, nasmiješila mu se i rekla: - Uz njega je i sušeni cvijet loze.

Skupio je guste obrve i iako je govorio najtišim glasom, glas mu je odjekivao. - Zašto?

Nagnuvši se tik uz njegovo uho, autoritativno je šapnula: - Zato što zmije mrze cvijet loze. To je činjenica.

Okrenula se kako bi otpratila Jenny, tako da nije vidjela neobičnu stvar koja se dogodila s Arikovim licem, ali gotovo svi ostali za stolom su je zamijetili i zinuli od čuda. Na trenutak, Arikovo lice kao da se rastegnulo, a zatim počelo opuštati. Uz njegove oči nastale su pukotine, a ispod njih izvirile vrećice. Ravna linija njegovih strogih usana pokolebala se, najprije u jednom kutu, pa u drugom, a zatim su se pojavili bijeli zubi...

- Tako mi Božjih zubiju! - izlanuo je Godfrey, gurkajući Lionela, čak i Brennu u svom oduševljenju. - On će se nasmiješiti! Stefane, pogledaj to! Naš Arik se...

Godfrey je zašutio kad je Royce, koji je promatrao Jennifer, misleći da ona namjerava sjesti uz vatru, najednom skočio sa svog stolca, još uvijek držeći u ruci vrč piva, i brzo otišao do podnožja stuba koje su vodile na galeriju.

- Jennifer - rekao je strogim glasom od zabrinutosti koja ga je hvatala. - Kamo ideš?

Trenutak kasnije, teta Elinor pogledala je s galerije na katu i veselo

369

GIGA

odgovorila: - Ide roditi vaše dijete, milosti.

Kmetovi u dvorani okrenuli su se izmijeniti nasmiješene poglede, a jedan od njih odjurio je proširiti novost peračima posuđa u kuhinji.

- Da nisi dolazio ovamo gore - upozorila je teta Elinor sumornim tonom kad je Royce krenuo uz stube. - Nisam neiskusna u tim stvarima, a ti ćeš mi samo smetati. I ne brini - nonšalantno je dodala, zamijetivši da Royceu nestaje krv iz lica. - Činjenica da je Jennyna majka umrla na porodu nije razlog ni za kakvu zabrinutost.

Royceov vrč tresnuo je na kameni pod.

Dva dana kasnije, kmetovi, slobodni seljaci, vazali i vitezovi koji su klečali u dvorištu dvorca nisu se više smješkali u očekivanju dolaska nasljednika Claymorea. Bdjeli su, glava pognutih u molitvi. Dijete se još nije rodilo, a vijesti koje su dolazile od mahnitih slugu u dvorani bile su sve lošije. Niti se smatralo dobrim znakom da je vojvoda, koji bi rijetko kročio nogom u kapelu, otišao onamo prije četiri sata, prestravljen i izmučen.

Lica su se podigla s nadom kad su se vrata dvorane naglo otvorila, a zatim prestrašeno zaledila, kad je gospa Elinor odjurila u kapelu. Trenutak kasnije, vojvoda je poput strijele proletjeo kroz vrata, trčeći, i iako nitko po njegovom izmož-denom licu nije mogao zaključiti kakve su vijesti, to se nije smatralo dobrim znakom.

- Jenny - šapnuo je Royce, naginjući se nad nju, podbočivši ruke o njezin jastuk.

Njezine modre oči su se otvorile i sanjivo mu se nasmiješile kad je šapnula: - Imaš sina.

Royce je glasno progutao slinu i odmaknuo njezine raskuštrane kovrče s obraza. - Hvala ti, draga - bespomoćno je rekao, glasom još uvijek hrapavim nakon dva stravična dana koje je proživio. Nagnuo se i prekrio njezina usta svojima, a njegov nježnogrubi poljubac rječito je govorio o ljubavi i dubokom olakšanju što je ona dobro.

- Jesi li ga vidio? - upitala je, kad je on najzad podigao usne s njezinih.

Royce je ustao i prišao drvenoj kolijevci u kojoj je ležao njegov usnuli sin. Ispružio je ruku i dodirnuo prstom njegovu majušnu ručicu, a zatim pogledao Jenny, zabrinuto namrštivši čelo. - Čini se... malen.

370

GIGA

Jenny se nasmijuljila, prisjetivši se teškog širokog mača s rubinom u dršci, koji je Royce dao načiniti čim mu je rekla da je trudna. - Trenutačno je mrvicu premalen da zamahuje širokim mačem - zadirkivala je.

Oči su mu zasjale od radosti. - Možda nikad neće moći podići onaj koji Arik izrađuje za njega.

Njezin se osmijeh pretvorio u zbunjeno mrštenje kad je okrenula glavu prema prozoru i shvatila da, iako je već umalo sumrak, u dvorištu ispred dvorca gore stotine baklji. - Zar nešto nije u redu? - upitala je, sjetivši se kako su baklje bile zapaljene one noći kad je njezin otac prvi put došao u Claymore.

Royce se nevoljko udaljio od sina i prišao prozoru, a zatim njezinom krevetu. - Još uvijek se mole - odgovorio je i izgledao pomalo zbunjen. - Poslao sam tvoju tetu da im kaže da je sve u redu. Mora da je uletjela u zasjedu. - Skrušeno je dodao. - S obzirom na to kako sam pojurio iz kapele kad je prije nekoliko minuta došla po mene, vjerojatno joj ionako neće povjerovati.

Nasmiješena, Jenny je podigla ruke prema njemu i Royce je shvatio. - Ne želim da se prehladiš - upozorio ju je, ali već se saginjao i podizao je s kreveta, zajedno s krznenim pokrivačem. Trenutak kasnije, iznio ju je na balkon ispred parapeta.

U dvorištu ispred dvorca, kovač je pokazao na parapet i zazvao. Oni koji su se molili, uplakani, polako su ustali i okrenuli nasmiješena lica ka Jenny. Najednom, zrak je proparalo zaglušujuće klicanje.

Podižući ruku kako bi im odmahnula da ih umiri, Jennifer Merrick Westmoreland pogledala je svoje ljude i nitko od njih nije joj našao nikakvu manjkavost. Zaklicali su glasnije kad ju je suprug još više podigao i priljubio uz sebe, i svakom promatraču bilo bi jasno da vojvotkinju od Claymorea silno vole svi koje ona voli.

Jenny je plakala smiješeći im se. Na kraju krajeva, ne dobije žena svaki dan kraljevstvo snova.

SVRŠETAK

371