Embed Size (px)
Citation preview
Sociologija i prostor, godina 54., broj 204 (1), str. 1–99, Zagreb, siječanj–travanj 2016.
204( 1 )
Saša Poljanec-Borić: Destination Brand Management for the Support of Political Identity: the Case of Slovenia
Ana Miljenović, Slavica Blažeka Kokorić, Gordana Berc: Kvaliteta života obitelji na različitim ruralnim područjima: primjer četiriju općina Sisačko-moslavačke županije
Nataša Bokan: Ekosela: subpolitični odgovor na neodrživost
Aleksandar Lukić, Orlanda Obad: New Actors in Rural Development - The LEADER Approach and Projectification in Rural Croatia
U ovom broju pišu:
Saša Poljanec-Borić, Ana Miljenović, Slavica Blažeka Kokorić, Gordana Berc, Nataša Bokan, Aleksandar Lukić, Orlanda Obad
Soci
olog
ija
i pro
stor
, 54
(201
6) 2
04 (
1):
1–99
UDK 316.334:316.4 ISSN 1846-5226
Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja Institut za društvena istraživanja u Zagrebu
Sociologija i prostor – Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja
Sociology and Space – Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies
Učestalost izlaženja (godišnje: 3) – Frequency (annually: 3)
Izdavač – Publisher
Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb, Amruševa 11/II, P.O. Box 280, HR-10001 Zagreb, Hrvatska – Croatia
Tel. (++385 01) 4810-264, 4922-925, 4922-926; Fax (++385 01) 4810-263; E-mail: [email protected]
Glavna i odgovorna urednica – Editor-in-chief
Anđelina Svirčić Gotovac
Izvršna urednica – Managing Editor
Jelena Zlatar
Urednica za prikaze – Book Review Editor
Ana Maskalan
Tajnik – Secretary
Stjepan Tribuson
Uredništvo – Editorial BoardDamir Demonja (Zagreb, Hrvatska)Tihomir Jukić (Zagreb, Hrvatska)Aleksandar Lukić (Zagreb, Hrvatska)Saša Poljanec Borić (Zagreb, Hrvatska)
Nenad Starc (Zagreb,
Hrvatska)
Đurđica Žutinić (Zagreb,
Hrvatska)
Milica Bajić Brković (Beograd,
Srbija)
Boštjan Kerbler (Ljubljana,
Slovenija)
Franc Trček (Maribor,
Slovenija)
Andrew Kirby (Arizona, SAD)
Savjet časopisa – Journal Council
Ivan Cifrić (Zagreb),
Ognjen Čaldarović (Zagreb),
Sven Hemlin (Göteborg),
Vlasta Ilišin (Zagreb),
Denis Janz (New Orleans),
Vjeran Katunarić (Zagreb),
Gottfried Künzlen (München),
Ivan Kuvačić (Zagreb),
Maria de Nazare Oliveira Roca (Lisabon),
Ksenija Petovar (Beograd),
Katarina Prpić (Zagreb),
Inga Tomić Koludrović (Zadar),
Mirjana Ule (Ljubljana)
Izdavanje časopisa novčano podupiru Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske i izdavač.
Sociologija i prostor (Sociology and Space) is published by the financial support of the Ministry of science, education and sport of the Republic of Croatia, with the assistance of the publisher (Institute for Social Research in Zagreb).
Obavijesti pretplatnicima
Godišnja pretplata za Hrvatsku za pojedince iznosi 180 kn, a za ustanove i tvrtke 250 kn (cijena jednog primjerka 80 kn).
Godišnja pretplata za inozemstvo 25 €, ustanove i tvrtke 35 € (cijena jednog primjerka 12 €). Naknada za zračni prijevoz posebno se naplaćuje.
Pretplate i uplatu slati na adresu: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Amruševa 11/II., 10000 Zagreb, Hrvatska, OIB: 11986338639. Žiro račun kod Zagrebačke banke, Zagreb, broj 2360000-1101349645 s naznakom: za časopis “Sociologija i prostor”.
Information for Subscribers
Annual subscription for Croatia is: 180 HRK for individuals, 250 HRK for institutions and firms (the price of one copy is 80 HRK).
Annual subscription in other countries: 25 € for individuals, 35 € for institutions and firms (the price of one copy is 12 €). Air mail postage will be additionally charged.
Annual subscription rates should be remitted, by chek only, to Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Amruševa 11/II., HR-10000 Zagreb, Croatia, Registered No.: 11986338639, or to the bank account no. ZAGREBAČKA BANKA IBAN: HR5823600001101349645 (for Sociologija i prostor); or, by chek only, to ALGORITAM d.o.o., Odjel izvoza, Harambašićeva 19, 10001 Zagreb, Croatia, Registered No.: 11544939570, or to the bank account no. 2330003-1100203393 at Splitska banka d.d., Croatia (for Sociologija i prostor).
Opća obavijest autorima
SOCIOLOGIJA I PROSTOR – četveromjesečnik za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja objavljuje samo znanstvene radove iz sociologije prostora (urbane i ruralne sociologije) i srodnih znanstvenih područja koja proučavaju selo, grad, prostor (urbanizma, arhitekture, socijalne geografije, demografije, urbane ekonomije, urbane antropologije, socijalne ekologije, urbane ekologije i dr.).
Opseg rukopisa – računajući bilješke, literaturu, tablice, grafičke priloge i sažetak – ne smije prelaziti 27 kartica, od kojih na svakoj može biti najviše 1.800 slovnih mjesta. Rukopisu se prilažu dva sažetka, opsega do 250 riječi, na hrvatskom i engleskom jeziku, a iza sažetka navodi se popis najvažnijih ključnih riječi (najviše 8), odnosno ključni standardni pojmovi kojima se u rukopisu imenuju rabljeni teorijski pristupi, metodologija, iskustveni rezultati ili pravac promišljanja. Iznimno, specijalne bibliografije mogu biti opsega do 100 stranica, recenzija knjige i časopisa do devet (9), a prikaz knjige, monografije, bibliografije ili časopisa do pet (5) stranica.
Rukopisi se upućuju na adresu: e-mail: [email protected], [email protected] Glavna i odgovorna urednica SOCIOLOGIJA I PROSTOR Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Amruševa 8/III., p.p. 280, HR-10001 Zagreb, Hrvatska tel. (++385 01) 4922-925 i 4922-926, fax (++385 01) 4810-263
Podnošenje rukopisa podrazu- mijeva prijenos prava na objavljivanje, na zaštitu autorstva, te dozvole ili uskrate njegovog reproduciranja, u cijelosti ili u dijelovima, isključivo na Institut za društvena istraživanja u Zagrebu.
General Information to Authors
SOCIOLOGIJA I PROSTOR (SOCIOLOGY AND SPACE) – Quarterly Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies publishes only scientific papers dealing with the sociology of space (both urban and rural) and related disciplines (urbanism, architecture, social geography, demography, urban economics, urban anthroplogy, social ecology, etc.).
Volume of the manuscript – including notes, list of references used, tables, graphics and abstract – mustn’t exceed 27 pages, each of them having no more then 1.800 character places. The manuscript must be supplemented with two summaries, each of them up to 250 words, in Croatian and in English. After the text of abstracts give the key word list (no more than eight), key standard terms used in the manuscript to describe your theoretical approach, methodology, empirical results, or the line of reasoning. Exceptionally, special bibliographies can have up to 100 pages, peer-reviews of the books and journals up to nine (9), and surveys of the books, monographs, bibliographies or journals up to five (5) pages.
The articles might be send to the following address: e-mail: [email protected], [email protected] Editor-in-chief SOCIOLOGIJA I PROSTOR (SOCIOLOGY AND SPACE) Institute for Social Research in Zagreb, Amruševa 8/III., P.O. Box 280, HR-10001 Zagreb, Croatia Phone (++385 1) 4922-925, 4922-926 and 4810-264, fax (++385 1) 4810-263
Submission of the manuscript give the Institute for Social Research in Zagreb exclusive right to publish, to copyright, and to allow or deny reproduction of it, in whole or in part.
Prevoditeljica na engleski jezik – English translation
Dobrila Vignjević
Lektorica – Lector
Danijela Erceg
Suradnik za izdavačku djelatnost – Associate of Publishing
Stjepan Tribuson
Dizajn – Design
Igor Kuduz
Prijelom – Layout
Stjepan Tribuson
Sponzorstvo, tisak i uvez – Sponsorship, printing and binding
CEKIN d.o.o., Augusta Prosenika 11, Zagreb
Naklada – Circulation
200 primjeraka
Tiskano u Hrvatskoj, 22. travnja 2016.
Printed in Croatia, 22th April 2016
Copyright © 2015 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – All rights reserved
Radovi objavljeni u časopisu Sociologija i prostor referiraju se u sljedećim međunarodnim sekundarnim publikacijama
The articles published in Socio- logija i prostor (Sociology and Space) are indexed or abstracted in the following international secondary publications
– SCOPUS
– SocINDEX (EBSCO)
– CSA SOCIOLOGICAL ABSTRACTS
– CSA WORLDWIDE POLITICAL SCIENCE ABSTRACTS
– CSA SOCIAL SERVICES ABSTRACT (SELECTIVE)
Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja
Godina 54.Zagreb, siječanj-travanj 2016.Broj 204 (1)
str. 1-99
1
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
SadržajČlanci
Saša Poljanec-Borić: Destination Brand Management for the Support of Political Identity: the Case of Slovenia.......................................................................................................3Ana Miljenović, Slavica Blažeka Kokorić, Gordana Berc: Kvaliteta života obitelji na različitim ruralnim područjima: primjer četiriju općina Sisačko-moslavačke županije......................................................................................19Nataša Bokan: Ekosela: subpolitični odgovor na neodrživost.................................................45Aleksandar Lukić, Orlanda Obad: New Actors in Rural Development - The LEADER Approach and Projectification in Rural Croatia..................................................... ....71
Recenzije i prikazi
Dragan Markovina: Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja (Nina Popović)................................................................................................................91Social Innovation 2015: Pathways to Social Change Research, Policies and Practices in European and Global Perspectives (Danijel Baturina)..............................................95
Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies
Volume 54Zagreb, January-April 2016Number 204 (1)
pp. 1-99
2
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
ContentsArticles
Saša Poljanec-Borić: Destination Brand Management for the Support of Political Identity: the Case of Slovenia.......................................................................................................3Ana Miljenović, Slavica Blažeka Kokorić, Gordana Berc: The Quality of Family Life in Various Rural Areas: Example of Four Municipalities in Sisak – Moslavina County.........................................................................................................19Nataša Bokan: Eco-Villages: Subpolitical Answer to Unsustainability....................................45Aleksandar Lukić, Orlanda Obad: New Actors in Rural Development - The LEADER Approach and Projectification in Rural Croatia..................................................... ....71
Recenzije i prikazi
Dragan Markovina: Between the Red and the Black: Split and Mostar in Cultural Memory (Nina Popović)................................................................................................................91Social Innovation 2015: Pathways to Social Change Research, Policies and Practices in European and Global Perspectives (Danijel Baturina)..............................................95
Copyright © 2016 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in ZagrebSva prava pridržana – All rights reserved
3
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
DOI 10.5673/sip.54.1.1UDK 338.48:32.019.51(497.4)
Izvorni znanstveni rad
Destination Brand Management for the Support of Political Identity: The Case of Slovenia
S a š a P o l j a n e c - B o r i ćInstitute of Social Sciences Ivo Pilar, Zagreb, Croatiae-mail: [email protected]
ABSTRACT This article examines the development of Slovenian competitive identity over the past twenty years through marketing and political perspective. An inception and evolution of a destination brand is considered. The coincidence between the re-lease of Slovenian new brand identities and decisive political steps Slovenia undertook between 1990 and 2007 is analysed in order to show a mutual interdependence be-tween destination branding and political marketing. Since Slovenia started to develop a competitive identity of the country while still in the Socialist Federal Republic of Yugoslavia, it is argued that this was done in order to promote its independence from Yugoslavia. Furthermore, changing of the brand identity occurred whenever a process of the accession to the European Union would reach a decisive point. Therefore, the development of the Slovenian competitive identity after independence was closely coordinated with political aspirations of the country to integrate into the European Union. The conclusive stage of competitive identity development coincides with in-clusion of Slovenia into the Schengen and Euro zones. Such a coincidence strongly corroborates a hypothesis that there has been close interdependence of touristic and political marketing during past two decades. Finally, it is suggested that the Slovenian case of destination brand management is unique in new Europe and that it should be evaluated with regard to other relevant destination branding practices in the new Europe and the world.
Key words: Tourism, Politics, Marketing, Brand, Competitive identity, Slovenia, EuropeanUnion.
1. Introduction
In modernity, technology is a driving force that has deeply affected communica-tion, transport and travel while homogenizing the world’s needs and desires (Levitt, 1983). Also, in modernity, nations compete in order to achieve competitive advan-tage (Porter, 1998). Therefore, today it is commonly accepted that any nation can be viewed as a brand and as a social and historical compound with relevance for marketing (O’Shaughnessy and O’Shaughnessy, 2000:56). However, the theory of
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 3-18
4
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
nation branding is still in its infancy (Szondi, 2008:4). The term was coined in 1996 by Simon Anholt (Szondi, 2008:4), who published his first scholarly article on na-tion branding in 1998 (Anholt, 1998; Szondi, 2008:4). Dinnie (2008) argues that the concept of nation branding was derived from sociological, political, cultural and historical approaches to national identity, while Szondi (2008) suggests this concept emerged from destination and place branding studies, which focused primarily on tourism. This is why it is difficult to trace the origin of the concept and why concepts of destination, place and nation branding are often considered to be either strongly related or even synonymous. Thus, Szondi (2008) emphasizes that nation branding can be conceptualized as a special area of place branding and should be considered as a distinct marketing discipline.
Nations try to protect certain images or a set of values to help exports or tourism. On the other hand, nations use solidarity appeals to their nationals in order to build awareness of national identity as this helps govern the country (O’Shaughnessy and O’Shaughnessy, 2000:61). Holt, Quelch and Taylor (2004) suggest that „glocal“ i.e. hybrid marketing strategies are ruling the contemporary marketing scene due to globalization. Those marketing strategies aim at impressing consumers globally by embedding brands as deeply as possible into local socio-cultural settings to assure good reception for the brands on local markets (Holt et al., 2004). Within such a marketing context it is not surprising that nations use branding and marketing com-munication techniques to promote a nation’s image (Fan, 2006:6). Anholt (2007) argues that countries should engage not only in promoting a nation’s image, but also in effective brand management and a competitive identity building in order to compete with each other for share of the world’s consumers and tourism. Effective brand management deals with four dimensions of brand: identity, purpose, image and equity. Brand identity is a core concept clearly expressed by logo and slogan. Brand purpose is an idea similar to „spirit of the organization“ and „common pur-pose“. Brand image is virtually the same thing as reputation. Finally, brand equity is an intangible capital acquired by solid reputation that represents the ability of brand to trade at healthy margins as long as the image stays intact (Anholt, 2007:5-6). On the other hand competitive identity is a more complex concept as it is the synthesis of brand management with public diplomacy, trade, investment, tourism and export (Anholt, 2007). This holistic concept developed by Anholt (2007) has been vital for understanding the process of Slovenian destination brand manage-ment within the context of destination and nation branding practices that occurred in the new Europe1 since 1990 (Hall, Smith and Marciszewska, 2006). Therefore, a short explanation of a nation branding activities in new Europe is of interest for further discussion.
1 The term new Europe is used in this article to indicate Central and Eastern European coun-tries that have moved into the camp of democracies in the late eighties of 20th century. Cf. Lehning, B. P and Weale, A. (1997) Citizenship, democracy and justice in the new Europe, London:Routlege.
S. Poljanec-Borić: Destination Brand Management for the Support of Political Identity...
5
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
2. Nation branding in the new Europe and specificity of Slovenian case
A number of countries of new Europe such as Hungary and Poland (Hall et al., 2006) used tourism campaigns for destination and nation branding purposes, be-cause they wanted to reposition themselves as macro destinations and nations after the fall of the Berlin Wall (Hall, 2004). Countries of the new Europe wanted to at-tract greater numbers of visitors to their respective countries in order to profit from the market liberalization, an immediate socio-economic effect of the political end of Cold War. However, contrary to Spain, Greece and Austria – countries that also launched highly visible nation branding campaigns (Poljanec-Borić, 1994; Gilmore, 2002) inspired by aims such as changing of the type or increasing the tourism de-mand (Avraham and Ketter, 2015) – new European countries were „newcomers“ to the market arena. They were all trying to create a new image (Fan, 2006) for their countries because they wanted to overcome their negative socialist and Eastern European image (Szondi, 2007). However, the mentioned countries were primarily entangled with their transitional agenda (Offe, 1991). Therefore, it is very likely that these transitional circumstances made their marketing strategies and subsequent rebranding choices a rather ephemeral issue in the complex system of transitional changes.
Within the mentioned transitional context of new European countries, Slovenia stands as one of the countries that had put brand management efforts ahead of all the other transitional policies and had started complex brand management activities prior to becoming an independent state. Slovenia, created its first brand identity pro-moting Slovenia as a unique tourism destination already in 1986 (Konečnik Ruzzier, 2012) while it was still a part of another country, the Socialist Federal Republic of Yugoslavia (SFRY) and while nation branding theory was rather nonexistent (Szon-di, 2008). Therefore, it is of interest to investigate the Slovenian brand management case in order to provide important insight into a specific branding practice in the new Europe that started prior to the fall of Berlin Wall. This will not only inform the existing body of knowledge on the subject matter of place branding (Szondi, 2008) but will also help understand social context in which nation branding activities were undertaken in transitional (Offe, 1991) and global conditions (Levitt, 1983; Holt et al., 2004; Anholt, 2007, 2008).
3. Aim and purpose of the study
Even though links of tourism and democracy are not self-understanding (Richter, 2007), the specific timing of Slovenian active engagement with nation branding through tourism allows us to hypothesize that destination branding in Slovenia had distinctive political roots embedded in a pro-democratic social dynamics (Tulmets, 2014). As this very fact is a rather unusual political circumstance, an informed insight into this topic should be of wider interest. Therefore, the aim of this study is to ana-lyse the inception and evolution of Slovenian brand identities through political and marketing perspectives. The purpose of the study is to show that as of 1986 there was a consistent coordination between strategic tourism marketing activities aimed
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 3-18
6
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
at developing a competitive destination brand for Slovenia and political efforts of Slovenian political stakeholders to acquire independence for the country and to integrate the country as quickly as possible into the European Union (EU). Thus, it is suggested that Slovenia, de facto, engaged in building competitive identity of the country (Anholt, 2007) prior to any other new European country without being able to consult any specific conceptual framework for such a practice. Drawing on Pal’s (1989) insight that a policy is deemed as public policy by virtue of its source, the analysis will be focused on the official campaigns released between 1986 and 2007 first by a relevant Slovenian agency and later by Slovenian Tourist Board2 (STB).
4. The method
The method used to acquire insight into Slovenian nation branding practice is a case study based on observation and secondary literature analysis. The observa-tion aspect includes following the precise temporal changes of brand identity ele-ments: logo and slogan. Logo and slogan are the quintessence of brand identity (Kottler, Bowen and Makens, 1998) and key to understanding nation branding of particular country (Anholt, 2007, 2008; Pike, 2008). Given the O’Shaughnessy and O’Shaughnessy (2000) insight that nations try to protect certain images or set of values to help exports or tourism while using solidarity appeals to their nation-als, the observation of Slovenian brand identity evolution was coupled with desk analysis focused on political events relevant for Slovenian recent history (Tulmets, 2014). Key visual and verbal messages released by STB over the period of twenty years were compared in the context relevant for recent Slovenian political history. The comparative analysis looked at a logo and slogan level of campaigns at dif-ferent stages of nation building (Brubaker, 1996) and the process of the accession to the European Union. Therefore, a number of secondary sources such as books, articles, policy documents and news reports were consulted in order to understand the socio-political factors (Offe, 1991; Lindstrom, 2003; Tulmets, 2014) that impacted on the nation branding process in Slovenia and to establish the links between those socio-political factors and nation branding practices.
5. The discussion
5.1. A political root of destination branding practice in Slovenia
Slovenia entered the EU in 2004. The entry occurred within a political „big bang“ process of EU enlargement with eight new member states from new Europe and with the island/state of Malta joining the Union. Beside the fact that the voluntary
2 Slovenian Tourist Board is an equivalent of National Tourist Office. It is a major national tourist organization for planning and performing the promotion of the country as a tourist destination.
S. Poljanec-Borić: Destination Brand Management for the Support of Political Identity...
7
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
integration into EU structures and the extension of EU jurisdiction to nine new mem-bers at once was a spectacular political success, it sent, at the same time, an underly-ing message to small European nations with a socialist past. Namely, six out of the nine countries which integrated in 2004 had achieved independence only after the fall of the Berlin Wall. Therefore, the underpinning political message was that, in post-communist Europe, national independence was welcomed by the EU as long as a particular, newly established country could, simultaneously with nation build-ing (Brubaker, 1996), demonstrate the capacity to manage a triple transition (Offe, 1991), i.e. adopt capitalism, build state institutions, and to incorporate the acquis communautaire into its historically specific socio-cultural and socio-economic fabric (Schimmelfenning and Sedemeir, 2004).
Within the mentioned club of newly independent nation-states, which integrated in 2004, Slovenia was the only ex-Yugoslav country able to achieve both independ-ence and integration in the period of only thirteen years3. Undoubtedly, gaining in-dependence from Yugoslavia required a highly structured agenda and strong politi-cal sense of direction, an insight strongly corroborated by the fact that two other ex – Yugoslav republics, Croatia and BiH, in particular, had experienced long-lasting violent conflict and war in order to achieve it. On the other hand, EU accession was an institutionally demanding and lengthy process. To master the process in a timely manner, a politically coherent and structured institutional drive toward independ-ence and ultimately EU accession had to be in place already while Slovenia was still a part of the SFRY. This insight is precisely the point at which the activities of a STB become relevant for an analysis of the links between political dynamics and nation branding practices.
„Centre for tourism and economic advertising“ (Center za turistično in ekonomsko propagando) was established on October 1, 1983 in the Slovenian capital Ljubljana (STB, 2011). The mentioned Centre had a strong political support of the President of then Slovenian government, Mr. Dušan Šinigoj,4 (STB, 2011). Evidently, the sup-port was rather generous because a highly visible campaign „Slovenia moja dežela“ (Slovenia, my country) was launched later in 1986, four years before the collapse of SFRY. Besides a very persuasive slogan emphasizing the strong connection with the identity of a territory, the campaign publicly disseminated a logo featuring Slovenian name with the lime leaf placed symbolically in the middle of the name. According to the relevant information5, the campaign was (at the beginning) strictly created with a purpose to brand Slovenia as a tourist macro destination. However, subsequent changes of political circumstances in SFRY at the end of eighties in 20th century gradually transformed the newly promoted brand into a political identity symbol.
3 Slovenia declared independence on June, 25, 1991.4 Mr. Dušan Šinigoj, born in 1933, was Prime Minister of Slovenia from 1984 to 1989. He was a member of the League of Communists of Slovenia until 1989 when he became a member of the Party of Democratic Renewal. 5 Information was given by the authors of the campaign.
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 3-18
8
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
Picture 1 The first Slovenian NTO logo released in 1986
Source: STB (2011)
A contextual understanding of the meaning of a brand identity (Picture 1) released in 1986, reveals the reasons why this particular destination brand transformed in a na-tional identity symbol in only few years’ time. Firstly, the logo and slogan omitted the typical designation „socialist republic“. This was, at that time, a highly unusual com-munication practice in the SFRY. Secondly, by placing a lime leaf right in the middle of the Slovenian national name, the campaign subtly announced a desire to overcome both the socialist character of the still federal state and the Yugoslav geopolitical frame. With the lime tree being a symbol which figures centrally in Slovenian folk tra-dition, one could hardly doubt the underlying message of such a logo. Lime trees can be found on the main squares of towns all over Slovenia and, following tradition, a lime tree was planted on Boris Kidrič square in Maribor, to celebrate the declaration of independence in 1991. The lime tree with its strong roots and longevity has tradition-ally been used for land demarcations, for household instruments, and also in religious artworks in Slovenia6. The lime tree and its rich shade was a centre of community life in Slavic traditions (Vinšćak, 2002), a place where public voice was articulated and some centuries old trees have even been given names by the local population. Hence, a publicly promoted lime leaf7 placed in the middle of national name featured in the campaign that centred primarily on self – confidence of Slovenians was very well welcomed in Slovenia at that time. Such a favourable public reaction to a cam-paign that „truly found its way into the hearts of Slovenians“ (Konečnik Ruzzier, 2011) probably encouraged Slovenian marketing experts to push the process of destination branding further in pro-independence direction. This underpinning political „sense of direction“, which managed the process of Slovenian destination branding, was well explained in an interview given at the occasion of the 20th anniversary of Slovenian independence by the last President of the Presidency of the Socialist Republic of Slo-venia Mr. Milan Kučan: „It would be an exaggeration to say that it was already clear to me then how things would develop, but I knew that Yugoslavia, such as it was, did not have a future, which is why I endeavoured from the mid-eighties to gain allies for a new agreement, or failing that, at least agreement to a peaceful departure from Yugoslavia. We wished to place the Yugoslav federation on a new footing: we were not yet considering independence. It was only after our ideas fell on barren soil that it became necessary to contemplate independence“ (Kučan, 2011).
6 The famous Holy Mary of Ljubno (Gorenjske) and the figures of saints on the high altar of the Daniel Church in Štanjel on the regional street Sežana – Nova Gorica are made of lime wood.7 Lipa means lime tree in both Slovenian and Croatian. „Lipa“ was introduced in Croatia as a currency denomination, next to „kuna“ when Croatia achieved independence in 1991. Slove-nes and Croats, after all, share a same Slavic socio-cultural traditions (Katičić, 2013).
7
information5, the campaign was (at the beginning) strictly created with a purpose to brand Slovenia
as a tourist macro destination. However, subsequent changes of political circumstances in SFRY at
the end of eighties in 20th century gradually transformed the newly promoted brand into a political
identity symbol.
Picture 1
The first Slovenian NTO logo released in 1986
Source: STB (2011)
A contextual understanding of the meaning of a brand identity (Picture 1) released in 1986, reveals
the reasons why this particular destination brand transformed in a national identity symbol in only
few years’ time. Firstly, the logo and slogan omitted the typical designation „socialist republic“.
This was, at that time, a highly unusual communication practice in the SFRY. Secondly, by placing
a lime leaf right in the middle of the Slovenian national name, the campaign subtly announced a
desire to overcome both the socialist character of the still federal state and the Yugoslav geopolitical
frame. With the lime tree being a symbol which figures centrally in Slovenian folk tradition, one
could hardly doubt the underlying message of such a logo. Lime trees can be found on the main
squares of towns all over Slovenia and, following tradition, a lime tree was planted on Boris Kidrič
square in Maribor, to celebrate the declaration of independence in 1991. The lime tree with its
strong roots and longevity has traditionally been used for land demarcations, for household
instruments, and also in religious artworks in Slovenia6. The lime tree and its rich shade was a
centre of community life in Slavic traditions (Vinšćak, 2002), a place where public voice was
articulated and some centuries old trees have even been given names by the local population.
5 Information was given by the authors of the campaign.6 The famous Holy Mary of Ljubno (Gorenjske) and the figures of saints on the high altar of the Daniel Church in Štanjel on the regional street Sežana – Nova Gorica are made of lime wood.
S. Poljanec-Borić: Destination Brand Management for the Support of Political Identity...
9
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
5.2. The re-positioning phase: from weak image to well-known brand
In 1987, strongly encouraged by an overwhelming success of „Slovenia, my coun-try“ campaign, and strongly discouraged by „barren soil“ of then Yugoslav political setting, Slovenia released a campaign targeting a foreign audience with the slogan: „Slovenia, the sunny side of the Alps“, thus advertising its new brand identity. At the same time Slovenia was already working on its brand purpose (Anholt, 2007) by running the slogan „Tourism is people“ targeting domestic audience in order to encourage residents to implement the Slovenia’s new alpine brand identity on domestic market (Konečnik Ruzzier, 2011). These simultaneous marketing activities aimed at repositioning the country on foreign markets and creating a new, partici-pative touristic „organisational culture“ in Slovenia had two purposes: touristic and political. The touristic purpose was to divorce the experience of visiting Slovenia from Yugoslav attributes and to re-create an Alpine image of the country based on genuine natural resources and geographical position by emphasizing its Alpine-Mediterranean character. In „sunny side of Alps“ slogan, Slovenia was positioned as distinctively Alpine country, while its Mediterranean character was promoted by the „sunny“ condition in order to differentiate Slovenia from other European Alpine countries such as Austria and Italy. The marketing strategy Slovenian experts were using in this stage of brand management was to link Slovenia as a macro destination with a weak image at that time with Alps as a macro destination with a well-known brand (Beirman, 2003). The marketing aim of this campaign was to create a new unique selling proposition (Kotler et al., 1998) for the country in order to reach out to a new demand (Avraham and Ketter, 2015). The new demand that Slovenia was looking for was primarily on Western markets as Slovenian marketing experts were aware of market constraints that would, suite to political liberalization, influence the intra East European travel patterns (Richter, 2007:9). The intention to link Slovenian competitive positioning to Alpine and Mediterranean characteristics seemed logi-cal from a competitive destination branding perspective. It was highly structured because it aimed at developing two dimensions of brand: identity and purpose by repositioning from Yugoslav and Balkan attributes and by encouraging new organi-sational culture. At the same time it was developing a third dimension of brand – an image – (Anholt, 2007) by emphasising the sunny (Mediterranean) character of Slovenian Alps as a key difference with regard to other Alpine countries. Again, as in the case of „Slovenia, my country“ slogan, this „alpine“ repositioning was very well accepted by the travel and tourism industry. The most powerful proof for this statement is the fact that contemporary travel and tourism advertisers still refer to the first international Slovenian campaign in following words: „Such a tiny piece of the world that with a glance on Google Earth at a height of 39.4 km you will experience everything in a single moment, the Alps and the Mediterranean in one view! TAKE A BREAK! Visit Alpine Slovenia!“ (Slovenian Alps, 2014).
However, from the political point of view, the whole Slovenian marketing activity was highly atypical within the then socialist, federal and Yugoslav context. Nothing similar was either produced or released in other constituent parts of the then still unified country. And nothing similar could have been produced in other parts of
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 3-18
10
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
the country without causing a major political scandal.8 This very fact, indeed, sug-gests that the Slovenian tourism campaigns prior to 1990 were politically driven by domestic political stakeholders (Kučan, 2011) and maybe even politically supported, by international political forces (Etzioni, 2004). The obvious parallel dynamics be-tween development of a highly structured new destination brand which, in fact, had all the characteristics of nation brand and the decisive political steps Slovenia took in 1990 only further corroborate this supposition.
Namely, in 1990 Slovenia released a public awareness campaign „Europe now!“ („Europa zdaj!“). This slogan „Europe now“ was a dominant feature of the opposi-tion movement in 1990 which campaigned for Slovenian independence (Lindstrom, 2003:1 in: Tulmets, 2014:58). The definition of Slovenia as a European state had, according to Lindstrom (2003) a discursive meaning through which political leaders could accomplish several interrelated goals such as securing the international rec-ognition of Slovenia as a sovereign state, differentiating Slovenia’s national identity from Yugoslav or Balkan ones and legitimating a new Western political and eco-nomic orientation that would facilitate Slovenia’s transition to a democratic and free – market state (Lindstrom, 2003:1 in: Tulmets, 2014:58-59). The first Prime Minister of the independent Slovenia Mr. Lojze Peterle clearly summarized what the „Europe now!“ slogan actually meant in the following paragraph: „Independence was a pre-condition for a free future. We actually had two demanding tasks – to set up an independent state and to break away from communist totalitarianism. Only as an independent and democratic entity were we able to rely on international recogni-tion and the integration of Slovenia in the EU and NATO. Our vision was based on a willingness to truly share values and principles with EU. This meant putting an individual at the centre, establishing the rule of law and social market economy“ (Peterle, 2011 cited in Tulmets, 2014:58-59).
Not surprisingly the slogan „Europe now“ was consistent with the 1986 tourism campaign „Slovenia, my country“. No other Yugoslav republic had the capacity to publicly promote such a pro-integration slogan at that time. Among six constituent socialist republics of ex-Yugoslavia, Slovenia was the only one that had modern state-hood internally constructed and nation branding process mastered already in 1990.
5.3. Brand management in the accession period
The accession process to the European Union is a lengthy one (Schimmelfenning and Sedemeir, 2004). Therefore, the lime leaf campaign ended only in 1996 when it was simultaneously replaced by a bundle of flowers and the slogan „Slovenia the green piece of Europe“ (Konečnik Ruzzier, 2011). Knowing that Slovenia was suc-cessful in divorcing Yugoslavia only after it started the separation process four years before the divorce actually became official, it seems only logical that the country’s
8 Only a mild Croatian public support for the Alpe – Adria working community (Hyde-Price, 1996) produced an outrage in other parts of then Yugoslavia, labeling Croatians as „Viennise horsekeepers“.
S. Poljanec-Borić: Destination Brand Management for the Support of Political Identity...
11
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
tourism experts and political stake holders used the same approach in building pub-lic awareness about the EU accession. This time Slovenia was dealing with a much easier political task than when dealing with separation from Yugoslavia. Namely, ex-Yugoslavia discouraged separation while European Union encouraged integra-tion. Therefore, Slovenia embarked on a new repositioning mission two years prior to institutionally starting the accession process.9
Picture 2 Slovenian logo released in 1996
Source: STB (2011)
In order to enrich the central „green piece“ message of the campaign and to maximize subsidiary and local support for the marketing and political aims, STB developed and released a number of local, tailor – made, mini – campaigns in the Slovenian lan-guage. All those mini campaigns aimed at asserting the new brand purpose i.e. build-ing internal cohesion in order to support the development of place based tourism (Keller, 1999) a development strategy congruent with the political integration in the European Union (Barca, 2009). Between 1995 and 2002 at least six such campaigns were released which aimed at capacity building of regional tourism supply value chains. Campaigns celebrating a) social cohesion (ex. „Imamo se fajn“ – „Together we are great“, 1996) and b) „nostalgic“ (Mollegaard, 2005) atmosphere (ex. „Dobrodošli doma“ – „Welcome home“ 1998; 1999; 2000) indirectly corroborate this presumption.
The campaign „Green piece of Europe“ was operational until 2004 the year of acces-sion of Slovenia to the European Union. It helped Slovenia recover the number of tourists and overnight stays that dramatically fell after 1991. In fact, in 2004 Slovenia realized almost 2 times more arrivals and overnight stays than in 1995, registering roughly 1.5 million arrivals and 4.5 million overnight stays in 2004. Moreover, the number of international tourists and overnight stays in Slovenia was increasing in such a way that in 2004 compared to 2003 grew by 10% representing an even higher growth rate than recorded for this period by either the number of foreign tourist (9%) or their overnight stays (4%) (Konečnik, 2006 in: Hall et al., 2006:84). In other words, by 2004 Slovenia had established its brand identity and strengthened its’ brand purpose. Therefore, the country was ready for both: to achieve its political aim to join the European Union and to compete on a global tourism market with a new nation brand (Anholt, 2007).
9 Slovenia started accession negotiations on 31 March 1998.
11
The accession process to the European Union is a lengthy one (Schimmelfenning and Sedemeir,
2004). Therefore, the lime leaf campaign ended only in 1996 when it was simultaneously replaced
by a bundle of flowers and the slogan „Slovenia the green piece of Europe“ (Konečnik Ruzzier,
2011). Knowing that Slovenia was successful in divorcing Yugoslavia only after it started the
separation process four years before the divorce actually became official, it seems only logical that
the country’s tourism experts and political stake holders used the same approach in building public
awareness about the EU accession. This time Slovenia was dealing with a much easier political
task than when dealing with separation from Yugoslavia. Namely, ex-Yugoslavia discouraged
separation while European Union encouraged integration. Therefore, Slovenia embarked on a new
repositioning mission two years prior to institutionally starting the accession process.9
Picture 2
Slovenian logo released in 1996
Source: STB (2011)
In order to enrich the central „green piece“ message of the campaign and to maximize subsidiary
and local support for the marketing and political aims, STB developed and released a number of
local, tailor – made, mini – campaigns in the Slovenian language. All those mini campaigns aimed
at asserting the new brand purpose i.e. building internal cohesion in order to support the
development of place based tourism (Keller, 1999) a development strategy congruent with the
political integration in the European Union (Barca, 2009). Between 1995 and 2002 at least six such
campaigns were released which aimed at capacity building of regional tourism supply value chains.
Campaigns celebrating a) social cohesion (ex. „Imamo se fajn“ – „Together we are great“, 1996)
9 Slovenia started accession negotiations on 31 March 1998.
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 3-18
12
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
5.4. Adapting nation branding to EU membership
The increased number of tourist arrivals and overnights registered in 2003 suggest that the campaign „Slovenia – The green piece of Europe“ was instrumental to the national travel and tourism industry. Also, it was instrumental for various dimen-sions of competitiveness10 stemming out of inherited or created resources (Gomezelj Omerzel, 2006). Nevertheless, Slovenia ended „The green piece of Europe“ cam-paign that started in 1996 exactly in 2004.
Coinciding with European Union membership, in 2004 Slovenia featured a new slo-gan „Slovenija poživlja/Slovenia invigorates“ while keeping operational a 1996 logo with „bundle of flowers“. This move would be hard to explain from the marketing point of view if a political dimension would not be primarily considered. Namely, it is rational to conclude that such an incomplete strategic move of STB was de-termined by the fact that political marketing aim came as first while destination’s branding came as second when devising this campaign. It is rational to assume that Slovenian political stakeholders were overwhelmed by their success in 2004 and that they moved faster than they should in order to keep pace with the atmosphere they were surrounded in the 2004. Even though the semantically elastic word „poživlja“11 (invigorates) used in that campaign was probably meant to serve political and tour-istic purposes at the same time, the move was, for the first time in the analysed temporal sequence, „half-cooked“.
It is true that „Slovenia invigorates“ could have been interpreted in political terms, as reflecting successful navigation through transitional turmoil (Offe, 1991) to European (post)modern political and social dynamics (Inglehart, 1997) and national competitive-ness (Porter, 1998). It is also true that „Slovenia invigorates“ could have been inter-preted from the experience economy (Pine and Gilmore, 1999) paradigm perspective as suggesting that Slovenian accession to the EU actually meant adding value to the old continents supply chain by bringing in Slovenia as a new and fresh „experience“.
However, despite the fact that „Slovenia invigorates“ campaign constituted the first attempt to establish a competitive identity (Anholt, 2007) and thus create nation brand that was instrumental not only in tourism but also in other areas, the cam-paign was unsuccessful because foreigners as well as Slovenians did not understand the campaign and slogan and did not accept it very well (Konečnik Ruzzier, 2011). The campaign was discontinued in 2006. An end to a difficult and lengthy nation branding process, called for a time out. It took only a year to Slovenian marketing experts to rethink the process and deliver a solution again in coordination with a finalization of a major political process.
10 In a survey conducted in 2004 Slovenia was regarded above average on all attributes on dimension of inherited resources and on some important dimensions on created resources such as: health resorts, variety of cuisine, nature based activities, food service facilities, etc. (Gomezelj Omerzel, 2006:174-176).11 Indeed the Slovenian verb „poživljati“ has an elastic meaning ranging from: „to invigorate“ to „reanimate“ or in Croatian from: „okrijepiti“ to „oživjeti“.
S. Poljanec-Borić: Destination Brand Management for the Support of Political Identity...
13
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
5.5. Competitive identity defined
In 2007 coinciding with the admission to the Eurozone and Schengen, Slovenia released a new emotionally appealing campaign entitled „I feel Slovenia“ with the words „I“ „feel“ and „love“ highlighted as shown below:
Picture 3 Slovenian logo released in 2007
Source: STB (2011)
The word „love“ in 2007 was placed right there where, twenty years before, a „lime leaf“ discreetly announced the beginning of the political separation from Yugoslavia. Also, what once was a „piece“ of Europe has become a green partner in Europe, em-bedded in experience economy (Pine and Gilmore, 1999) as powerfully suggested by the logo. By delivering this new brand identity in 2007 Slovenia strongly sug-gests the intention to co-create environmental policies within the European Union, to insist on national social cohesion and to compete on global markets as it is self-understanding that the word „love“ works globally and locally (Holt et al., 2004). It suggests not only need for social cohesion within Slovenia, but also a possibility for anybody who visits Slovenia to experience „love“. Konečnik Ruzzier (2012:125-126) argues that the 2007 project represented the first serious step toward developing the Slovenia brand since Slovenia’s independence as it built the basic foundations of the new Slovenia brand from the perspective of all internal stake holders. Moreover, the same author emphasises, that the approach was of a holistic nature, as relevant areas (i.e. commerce, tourism culture, science, sport) and related key stakeholders that affect and co-create the Slovenia brand identity had been determined in advance.
Although the judgment by which „the 2007 project represents the first serious step toward developing the Slovenia brand since Slovenia’s independence“ (Konečnik Ruzzier, 2012:125) is not persuasive given the implications of previously analysed evolution of Slovenian brand identity, the judgment is informative and relevant. The fact that the experts judge the creation of this brand as very „serious“ and profes-sionally completed job, only shows that this particular phase of brand development activity was done through a very informed, „state of the art“ process because Slove-nian marketing experts and political stake holders decided to „stabilize“ the nation brand and to define a competitive identity of a nation in global context, once the political process the country was engaged in from 1986 was completed. Therefore, the professional path which was taken in order to develop this particular competi-tive identity only corroborates the assumption that Slovenian political stakeholders and tourism experts were keeping pace with the time and that they were fully aware
14
In 2007 coinciding with the admission to the Eurozone and Schengen, Slovenia released a new
emotionally appealing campaign entitled „I feel Slovenia“ with the words „I“ „feel“ and „love“
highlighted as shown below:
Picture 3
Slovenian logo released in 2007
Source: STB (2011)
The word „love“ in 2007 was placed right there where, twenty years before, a „lime leaf“ discreetly
announced the beginning of the political separation from Yugoslavia. Also, what once was a „piece“
of Europe has become a green partner in Europe, embedded in experience economy (Pine and
Gilmore, 1999) as powerfully suggested by the logo. By delivering this new brand identity in 2007
Slovenia strongly suggests the intention to co-create environmental policies within the European
Union, to insist on national social cohesion and to compete on global markets as it is self-
understanding that the word „love“ works globally and locally (Holt et al., 2004). It suggests not
only need for social cohesion within Slovenia, but also a possibility for anybody who visits
Slovenia to experience „love“. Konečnik Ruzzier (2012:125-126) argues that the 2007 project
represented the first serious step toward developing the Slovenia brand since Slovenia’s
independence as it built the basic foundations of the new Slovenia brand from the perspective of
all internal stake holders. Moreover, the same author emphasises, that the approach was of a holistic
nature, as relevant areas (i.e. commerce, tourism culture, science, sport) and related key
stakeholders that affect and co-create the Slovenia brand identity had been determined in advance.
Although the judgment by which „the 2007 project represents the first serious step toward
developing the Slovenia brand since Slovenia’s independence“ (Konečnik Ruzzier, 2012:125) is
not persuasive given the implications of previously analysed evolution of Slovenian brand identity,
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 3-18
14
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
of the strategic contents and goals of every single decisive international tourist cam-paign launched in Slovenia within the last twenty-five years.
This last decisive step that occurred when Slovenia entered Schengen and Euro zones is a signal that in 2007 Slovenia concluded its national identity component of branding and put greater emphasis on its competitive content. It is interesting to note within this context that in 2010 Slovenia has broadened its concept of national security by including new national security objectives such as effective functioning of the welfare state and efficient environmental protection as well as preservation of natural environment (Krippendorf, 1977) in its National Security Strategy (Riedel, 2013:24). This should be a sign that disconnection of politics and tourism in Slovenia actually meant reconnection of competitiveness and national security in Slovenia. Namely, by adopting a new national security concept where efficient environmental and natural protection are central issues, Slovenians have proclaimed that the inter-ests that are vital for tourism competitiveness are also Slovenian national security interests in the era of global competition.
6. Conclusion
Bearing in mind all that has been shown in the previous analysis, the coincidence of dates demarcating independence and the different stages of the Slovenian accession to the EU with the release of specific tourist campaigns was remarkably coherent both with regard to timing and with regard to content. Therefore, it is hard to believe that this temporal sequence coupled with mix of messages that were disseminated might not have been intentional and rational. It seems rational to conclude that in the case of Slovenia, destination branding was used as a tool to promote independ-ence while this particular political agenda was not yet acceptable within wider Yugoslav political system. Also, Slovenian brand identities have been professionally created because the creative actors of the process were highly informed of the state of the art marketing and branding practices that have become widespread over the period of twenty years (Gertner, 2011).
The original concept that centred on self – confidence of Slovenians at the time of achieving independence has been subtly upgraded and elaborated congruently with EU integration efforts. At the same time all the campaigns have consistently been created in a way to address substantial marketing challenges related to the creation of competitive brand identity of the country in an ever growing competitive realm. The remarkable increase in earnings from foreign tourists in Slovenia in the period from 1995 to 2012 (STB, 2012) may be read as a sign of very sound and successful strategic marketing choices. Thus, the campaigns were constantly supporting both aims: the political and the marketing ones with same strength and quality. The path Slovenia took from subtly using national symbols in tourism marketing in order to support nation building (Brubaker, 1996) and independence after the fall of the Berlin Wall while simultaneously preparing for a global competitive positioning in expecta-tion of the dramatic political resolution of the Yugoslav crisis is highly consistent. The link between „lime leaf“, „green piece“ and S„Love“NIA is a strategic one. Also, the brand management process has evolved from place and nation branding market-
S. Poljanec-Borić: Destination Brand Management for the Support of Political Identity...
15
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
ing concepts to competitive identity concept. The fact that Slovenia today is able to analyse all the keywords digitally communicated by tourists who have experienced Slovenia (STB, 2012) allowing for constant revaluation of its competitive positioning on the local level, suggests that the country is further adapting to European com-petitive realm by focusing on place based tourism (Davenport and Anderson, 2005) and by using digital technology to monitor development of places (Keller, 1999) or maybe even to develop „place shaping“ policies (Lyons, 2007; Van de Walle, 2010).
Judging from the present, Slovenian case is an extraordinary touristic and political story that should be further investigated within the context of nation branding and competitive identity development practices in new Europe. This case study should therefore be understood as a contribution to the informed understanding of transi-tional tourism marketing strategies applied recently across new Europe. Hopefully, such an informed insight could help in evaluation of campaigns released in past twenty-five years across new Europe. Also, it could help other countries in the world aspiring to brand their nations and build competitive identity for their countries to define their marketing strategies and manage their branding practices in a coherent and result oriented way.
References
1. Anholt, S. (1998). Nation Brands of the 21st Century, Journal of Brand Manage-ment, 5 (6): 395-406.
2. Anholt, S. (2007). Competitive identity: The New Brand Management for Nations, Cities and Regions. London: Palgrave-MacMillan.
3. Anholt, S. (2008). Place Branding: is it marketing or isn’t it?, Place Branding and Public Diplomacy, 4 (1): 1-6.
4. Avraham, E. i Ketter, E. (2015). Vrijedi li isto mjerilo za sve? Diferencijacija ciljeva destinacijskog marketinga i strategije za njihovo postizanje. Turizam, 63 (3): 319-336.
5. Barca, F. (2009). An Agenda for a Reformed Cohesion Policy. A place-based ap-proach to meet European Union challenges and expectations. Accessed on Novem-ber 25, 2015. Available at: (http://www.europarl.europa.eu/meetdocs/2009_2014/documents/regi/dv/barca_report_/barca_report_en.pdf).
6. Beirman, D. (2003). Restoring Tourism Destinations in Crisis. Cambridge, UK: CABI.
7. Brubaker, R. (1996). Nationalism Reframed: Nationhood and the National Ques-tion in the New Europe. New York: Cambridge University Press.
8. Davenport, A. M. and Anderson, H. D. (2005). Getting from Sense of Place to Place – Based Management: An Interpretive Investigation of Place Meanings and Perceptions of Landscape Change. Society & Natural Resources: An International Journal, 18 (7): 625-641.
9. Dinnie, K. (2008). Nation Branding. Concepts, Issues, Practice. Oxford: Butter-worth – Heinemann.
10. Etzioni, A. (2004). A Self-Restrained Approach to Nation Building by Foreign Pow-ers. International Affairs, 80 (1): 1-17.
11. Fan, Y. (2006). Nation branding: What is being branded? Journal of Vacation Mar-keting, 12 (1): 5-14.
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 3-18
16
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
12. Gertner, D. (2011). Unfolding and Configuring Two Decades of Research and Pub-lications on Destination Marketing and Destination Branding. Destination Brand-ing and Public Diplomacy, 7 (2): 91-106.
13. Gilmore, F. (2002). A Country – Can It Be Repositioned? Spain – the Success Story of Country Branding. The Journal of Brand Management, 9 (4/5): 281-293.
14. Gomezelj Omerzel, D. (2006). Competitiveness of Slovenia as a Tourist Destina-tion. Managing Global Transitions, 4 (2): 167-189.
15. Hall, R. D. (2004). Branding and National Identity: The Case of Central and Eastern Europe, in: Morgan, N. and Pritchard, A. (Eds.). Destination Branding: Creating the Unique Destination Proposition – Second Edition. Oxford UK, Burlington, MA, USA: Elsevier Butterworth – Heineman.
16. Hall, R. D.; Smith, K. M. and Marciszewska, B. (2006). Tourism in the New Europe, The Challenges and Opportunities of EU Enlargement. Oxfordshire, UK & Cam-bridge, MA, USA: CABI Publishing.
17. Holt, D.; Quelch, J. and Taylor, L. E. (2004). How Global Brands Compete, Harvard Business Review, September Issue. Accessed on February 10, 2016. Available at: (https://hbr.org/2004/09/how-global-brands-compete).
18. Hyde-Price, A. (1996). The International Politics of East Central Europe. Manches-ter, UK: Manchester University Press.
19. Inglehart, R. (1997). Modernization and Postmodernization: Cultural, Economic and Political Change in 43 Societies. Princeton, NJ: Princeton University Press.
20. Katičić, R. (2013). Hrvatski jezik (Croatian Language). Zagreb: Školska knjiga.21. Kelller, P. (1999). Future-Oriented Tourism Policy: Strategic Areas of Inquiry. AI-
EST (1999), in: AIEST (1999). Future-Oriented Tourism Policy, a Contribution the Strategic Development of Places, (41): 7–23, Reports of 49th Congress.
22. Konečnik Ruzzier, M. (2011). Country Brands and Identity: Slovenia. Accessed on March 15, 2015. Available at: (http://www.slovenia.info/pictures/event/atach-ments_1/2011/konecnikruzzier_dbb_ifs2011_12010.pdf).
23. Konečnik Ruzzier, M. (2012). Developing Brand Identity for Slovenia with Opinion Leaders. Baltic Journal of Management, 7 (2): 124-142.
24. Kottler, Ph.; Bowen, J. and Makens, J. (1998). Marketing for Hospitality and Tour-ism, Second Edition. UpperSaddle River, NJ: Prentice – Hall, Inc.
25. Krippendorf, J. (1977). Les dévoreurs de paysages: le tourisme doit-le détruire les sites qui le font vivre? Lausanne: 24 Heures.
26. Kučan, M. (2011). Interview: Milan Kučan and Lojze Peterle „Today, Dreams are Allowed, Tomorrow is s New Day.“. Accessed on May 11, 2014. Available at: (http://www.twenty.si/first-20-years/overview/before-and-now/interview).
27. Lehning, B. P. and Weale, A. (1997). Citizenship, democracy and justice in the new Europe. London: Routledge.
28. Levitt, Th. (1983). The Globalization of Markets, Harvard Business Review, May Issue. (Accessed on February 10, 2016). Available at: (https://hbr.org/1983/05/the-globalization-of-markets).
29. Lindstrom, N. (2003). ‘Between Europe and the Balkans: Mapping Slovenia and Cro-atia’s ‘Return to Europe’ in the 1990s’. Dialectical Anthropology, 27 (3-4): 313-329.
30. Lyons, M. (2007). Lyons Inquiry Survey. Crown Copyright. Accessed on May 11, 2013. Available at: (http://www.lyonsinquiry.org.uk/).
31. Mollegaard, K. (2005). Aloha Ahoy: Tourism and Nostalgia at Honolulu Harbor. Journeys of Discovery, eSharp, Issue, 4: 1-14.
S. Poljanec-Borić: Destination Brand Management for the Support of Political Identity...
17
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
32. Offe, C. (1991). Capitalism by Democratic Design – Democratic Theory Facing the Triple Transition in East Central Europe. Social Research, 58 (4): 865-892.
33. O’Shaughnessy, J. and O’Shaughnessy, J. N. (2000) Treating the Nation as a Brand: Some Neglected Issues, Journal of Macromarketing, 20 (1): 56-64.
34. Pal, L. A. (1989). Public Policy Analysis: An Introduction. Calgary: Nelson Canada.35. Pike, S. (2008). Destination Brand Positions of Competitive Set of Near-Home Des-
tinations. Tourism Management, 30 (6): 857-866.36. Pine, J. D. and Gilmore, J. M. (1999). The Experience Economy: Work is Theatre &
Every Business a Stage. Boston, Mass: Harvard Business School Press. 37. Poljanec-Borić, S. (1994). Analiza španjolske, grčke i austrijske turističke kam-
panje. Turizam, 42 (7–8): 105-111. 38. Porter, M. E. (1998). The Competitive Advantage of Nations. New York: The Free
Press.39. Richter, K. L. (2007). Democracy and Tourism: Exploring the Nature of an Incon-
sistent Relationship, in: Burns, M. P. and Novelli, M. (Eds.). Tourism and Politics, Global Frameworks and Local Realities. Oxford, UK: Elsevier.
40. Riedel, H. (2013). Small States and International Security: Theoretical Considera-tion and Opportunities – The Case of Slovenia. Malta: University of Malta. (Ac-cessed on May 10, 2015). Available at: (https://www.academia.edu/4460310/Small_States_and_International_Security_Theoretical_Considerations_and_Oppor-tunities._The_Case_of_Slovenia).
41. Schimmelfenning, F. and Sedemeir, U. (2004). Governance by Conditionality: EU Rule Transfer to the Candidate Countries of Central and Eastern Europe. Journal of European Public Diplomacy, 11 (84): 661-679.
42. Slovenian Tourist Board /STB/ (2011). Od lipovega lista prek šopka rožic do I feel Slovenia. Accessed on May, 11, 2014. Available at: (http://www.slovenia.info/?zgodovina_znamke=0&lng=1).
43. Slovenian Tourist Board /STB/ (2012). Slovenski turizem v številkah. Accessed on May, 11, 2014. Available at: (http://www.slovenia.info/pictures/TB_board/atach-ments_1/2013/tvs_brosura_2012_slo_web_16569.pdf).
44. Slovenian Alps (2014). Gorenjska katalog. Accessed on May 12, 2014. Available at: (http://www.slovenian-alps.com/en/files/default/programi/zgodbe/pdf/goren-jska_katalog_ENG[1].pdf).
45. Szondi, G. (2007). The Role and Challenges of Country Branding in Transition Countries: The Central and Eastern European Experience. Place Branding and Public Diplomacy, 3: 8-20.
46. Szondi, G. (2008). Public Diplomacy and Nation Branding: Conceptual Similari-ties and Differences, Netherlands Institute of International Relations „Clingendall“. Accessed on November 11, 2015. Available at: (http://www.clingendael.nl/sites/default/files/20081022_pap_in_dip_nation_branding.pdf).
47. Tulmets, E. (2014). East Central European Foreign Policy Identity in Perspective. [Online]. Accessed on November 20, 2015. Available at: (http://www.palgravecon-nect.com/pc/doifinder/10.1057/9781137315762.0001.).
48. Van de Walle, S. (2010). Building Local Communities: Place-Shaping as Nation-Building. Lex Localis – Journal for Local Self Government, 8 (1): 23-33.
49. Vinšćak, T. (2002). Vjerovanja o drveću u Hrvata u kontekstu slavističkih istraživanja (Beliefs About Trees among Croatia in the Context of Slavic Studies). Jastrebarsko: Naklada Slap.
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 3-18
18
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
Izvorni znanstveni rad
S a š a P o l j a n e c - B o r i ćInstitut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, Hrvatskae-mail: [email protected]
Upravljanje brendom destinacije kao podrška stvaranju političkog identiteta: Slučaj Slovenije
Sažetak
Članak se bavi analizom razvoja slovenskog konkurentskog identiteta u posljednjih dvadeset godina kroz marketinšku i političku perspektivu. Razmatraju se okolnosti nastanka prvog slovenskog destinacijskog brenda. Kako bi se pokazala međuovisnost između razvoja desti-nacijskog brenda i političkog marketinga, analizira se vremenska podudarnost između objav-ljivanja novih slovenskih turističkih brendova i političkih koraka koje je Slovenija poduzimala između 1990. i 2007. godine. Budući da je Slovenija počela razvijati novi turistički brend dok je još bila dio Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ukazuje se na vezu između po-litičkog procesa stjecanja nezavisnosti i destinacijskog brendiranja. Promjena identiteta brenda događala se svaki put kad je Slovenija poduzimala odlučne političke korake usmjerene na pri-stup Europskoj uniji. Stoga se tvrdi da je razvijanje slovenskog turističkog brenda bilo uskla-đeno s razvojem političkog procesa pristupanja Europskoj uniji. Pokazuje se da je Slovenija stabilizirala konkurentski identitet u vrijeme svoga pristupanja schengenskoj i eurozoni. Tvrdi se da je ta okolnost snažna potvrda da je u Sloveniji postojala duboka veza između turističkog i političkog marketinga u promatranom razdoblju. Na kraju se sugerira da je slovenski proces upravljanja brendom destinacije jedinstven u novoj Europi te da ga treba evaluirati u odnosu na druge relevantne prakse destinacijskog brendiranja u novoj Europi i u svijetu.
Ključne riječi: turizam, politika, marketing, brend, konkurentski identitet, Slovenija, Europska unija.
Copyright © 2016 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in ZagrebSva prava pridržana – All rights reserved
19
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
DOI 10.5673/sip.54.1.2UDK 316.334.55:316.728
Izvorni znanstveni rad
Kvaliteta života obitelji na različitim ruralnim područjima: primjer četiriju općina Sisačko-moslavačke županije
A n a M i l j e n o v i ćSveučilište u Zagrebu, Pravni fakultet, Studijski centar socijalnog rada, Hrvatskae-mail: [email protected]
S l a v i c a B l a ž e k a K o k o r i ć Sveučilište u Zagrebu, Pravni fakultet, Studijski centar socijalnog rada, Hrvatskae-mail: [email protected]
G o r d a n a B e r cSveučilište u Zagrebu, Pravni fakultet, Studijski centar socijalnog rada, Hrvatskae-mail: [email protected]
SAŽETAK Ruralni kontekst nije jednoznačan pojam. On u sebi sadrži mnoge različitosti koje su rezultat različitog sociokulturnog i povijesnog nasljeđa, ali i različitog stupnja razvoja određene ruralne zajednice. Svrha je ovog rada ukazati na specifična obilježja ruralnih prostora koja se manifestiraju u različitim aspektima kvalitete života obite-lji unutar iste regionalne cjeline. Kao primjer postojećih dispariteta, istraživanjem su obuhvaćene četiri općine iz Sisačko-moslavačke županije: dvije općine koje su imale iskustvo ratnih stradanja te imaju indeks razvijenosti ispod 50% prosjeka Hrvatske (Dvor i Hrvatska Dubica) i dvije općine koje nisu bile pogođene ratom te im je in-deks razvijenosti u rangu prosjeka Hrvatske (Velika Ludina i Lipovljani). Istraživanje je provedeno anketiranjem 390 roditelja djece osnovnoškolske dobi. Istraživanjem su obuhvaćeni sljedeći aspekti kvalitete obiteljskog života: materijalni i radni status, stambene prilike, obrazovne mogućnosti djece, kvaliteta obiteljskih odnosa, prisut-nost različitih stresora u obitelji, zdravstveno stanje članova obitelji, kvaliteta socijalne mreže, dostupnost socijalne podrške, društvena uključenost i integracija u zajednicu
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 19-44
20
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
te percepcija kvalitete života u zajednici. Rezultati istraživanja ukazuju na razlike u pojedinim aspektima kvalitete života obitelji s obzirom na stupanj razvoja lokalne zajednice i strukturu obitelji (nukleusne i proširene obitelji). Prikazane su specifične teškoće s kojima se susreću obitelji bez radno aktivnih članova u odnosu na obitelji sa zaposlenim članom. Zaključno, problematizirani su različiti čimbenici rizika i zaštite koji proizlaze iz obiteljskog i šireg okruženja a koji u značajnoj mjeri utječu na ukupno funkcioniranje i kvalitetu života obitelji na tim ruralnim prostorima.
Ključne riječi: ruralno okruženje, lokalni razvoj, kvaliteta života obitelji, nukleusne i proširene obitelji, obitelji sa i bez članova aktivnih na tržištu rada.
1. Uvod
Za razlikovanje ruralnih i urbanih područja u Republici Hrvatskoj koriste se različiti kriteriji. Prema Strategiji ruralnog razvoja za razdoblje 2008. – 2013. godine (Mini-starstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja, 2008.), razlika između ruralnih i urbanih područja u Republici Hrvatskoj temelji se na teritorijalnoj podjeli, pri čemu se manje administrativne jedinice (općine) smatraju ruralnim, a veće (gradovi) urba-nim područjima. Kada je u pitanju politika ruralnog razvoja, za razlikovanje ruralnih i urbanih područja najčešće se koristi definicija OECD-a (Organisation for Economic Co-operation and Development), koja kao kriterij razlikovanja koristi gustoću na-seljenosti stanovništva, pri čemu se uzima prag od 150 stanovnika na km2. Prema tom kriteriju 91,6% ukupnog područja Republike Hrvatske klasificira se kao ruralno područje, na kojem je 88,7% svih naselja u Republici Hrvatskoj.
Prema Programu ruralnog razvoja Republike Hrvatske za razdoblje 2014. – 2020. go-dine (Ministarstvo poljoprivrede, 2015.), gotovo 80% hrvatskog kopnenog područja kvalificira se kao pretežno ruralno područje, što je znatno više od prosjeka EU-a, gdje je zastupljenost pretežito ruralnog prostora 51,3%.
U istom se izvoru navodi da je prema Eurostatovoj urbano-ruralnoj tipologiji 79,1% hrvatske kopnene površine klasificirano kao pretežno ruralno, 19,8% kao mješovi-to, dok je samo 1,1% područja klasificirano kao pretežno urbano područje. Prema istom izvoru, oko 56,7% stanovništva Hrvatske živi u pretežno ruralnim područjima. To je znatno više od prosjeka EU-a, gdje taj postotak iznosi 22,3%, dok se za SAD procjenjuje da u ruralnom prostoru živi svega 20% ukupne populacije (Auh, 2005.).
Neovisno o različitim kriterijima klasifikacije, ruralni prostor nije moguće jednoznač-no odrediti i zbog činjenice da u sebi sadrži mnoge različitosti koje su rezultat razli-čitog sociokulturnog i povijesnog nasljeđa, ali i različitog stupnja razvoja određene ruralne zajednice.
Kada govorimo o obilježjima ruralnog prostora u Republici Hrvatskoj općenito, može se reći da ruralni prostor Hrvatske uglavnom obilježava ograničen pristup temeljnoj infrastrukturi, kao što su gustoća cesta i željezničkih pruga, broj telefon-skih priključaka, broj poštanskih ureda, lošija opskrbljenost domaćinstava vodom,
A. Miljenović, S. Blažeka Kokorić, G. Berc : Kvaliteta života obitelji na različitim ruralnim...
21
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
kanalizacijom, električnom energijom, kao i općenito manja mogućnost zapošlja-vanja, pa tako neke procjene pokazuju da je čak svaki treći stanovnik sela u RH-u nezaposlen (Kovačić i sur., 2007.). Osim toga podaci pokazuju da je materijalna osnovica životne egzistencije puno niža za stanovnike na selu nego u gradu, da je BDP po stanovniku na selu dva puta manji nego u gradu te da su nedostupnost jav-nih servisa i usluga neki od glavnih razloga odlaska ljudi sa sela u gradove (Žutinić i sur., 2010.). S druge strane, postoje neka obilježja ruralnih prostora koja pridonose kvaliteti života ljudi na selu i njihovoj želji za ostankom na tim prostorima, a među njima se ističu pozitivna ekološka obilježja ruralnih naselja, niži troškovi života, bolja međusobna povezanost ljudi, spontanost i povjerenje te dobrosusjedski odnosi (Auh, 2005.; Vogt i sur., 2003.). Strategija ruralnog razvoja Republike Hrvatske za razdoblje 2007. – 2013. akceptira upravo navedene pozitivne potencijale ruralnog područja Hrvatske te u viziji njegova razvoja to područje definira kao “područje privlačno za sve njegove stanovnike i posjetitelje, poželjno i ugodno za život, rad i boravak“.
Kada se promatraju obilježja ruralnih područja unutar različitih regija u Republici Hrvatskoj, već je na prvi pogled zamjetna njihova međusobna raznolikost. Fenomen raznolikosti prisutan je i u okviru iste regije, što dobro može ilustrirati primjer Sisač-ko-moslavačke županije. Sisačko-moslavačka županija treća je po veličini hrvatska županija, s površinom od 4.468 četvornih kilometara, koja pokriva 7,89% teritorija Republike Hrvatske. Smještena je u trokutu što ga čine gradovi Zagreb – Karlovac – Sisak, dok na jugu graniči s Bosnom i Hercegovinom. Na temelju popisa stanov-ništva 2011. godine Sisačko-moslavačka županija ima sedam gradova i 12 općina, u kojima živi 172.439 stanovnika. Administrativno i političko središte županije je grad Sisak (službene internetske stranice Sisačko-moslavačke županije, 2015.). Gustoća naseljenosti iznosi 42 stanovnika po km2. Prema podacima iz Prvog popisa poljo-privrede, 46,29% stanovnika te županije živi u poljoprivrednim domaćinstvima, dok je udio ruralnog stanovništva još i veći (Poljoprivredno-razvojna strategija Sisačko-moslavačke županije, 2007.).
Sisačko-moslavačka županija jedna je od regija u Republici Hrvatskoj koja je tijekom posljednjih dvadesetak godina bila zahvaćena velikim društvenim i socioekonom-skim promjenama, koje su većim dijelom i posljedica nedavnih ratnih zbivanja na tom području. Pojedini dijelovi Sisačko-moslavačke županije bili su direktno izlo-ženi ratnim razaranjima, popraćenima ljudskim i materijalnim gubicima, značajnim migracijskim kretanjima i demografskim promjenama. Ratna zbivanja posebno su bila izražena na području Banovine, i to u općinama i gradovima Petrinji, Glini, Topuskom, Gvozdu, Sunju, Hrvatskoj Dubici, Hrvatskoj Kostajnici, Majuru, Dvoru, Novskoj, Donjim Kukuruzarima i Jasenovcu. Mnoge od ovih općina pretrpjele su procese unutarnje dekonstrukcije (Miljenović i Žganec, 2012.), gdje su ratna doga-đanja dovela ne samo do narušavanja infrastrukture nego i ukupne socijalne slike. Naime velik je dio srpskog stanovništva s tih prostora iseljen, a nakon sredine 1990-ih doseljen je velik dio stanovništva iz Bosne i Hercegovine, čime su stvoreni gotovo novi lokalni entiteti (Miljenović i Žganec, 2012.).
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 19-44
22
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
Nedavna ratna zbivanja potaknula su i masovno iseljavanje s različitih područja Hr-vatske, pri čemu se stanovništvo iz nekih seoskih sredina potpuno iselilo (Pokos, 2002.). Drastično demografsko prestrukturiranje u smjeru preseljavanja stanovništva u veće gradove nije bilo zaustavljeno ni nakon završetka Domovinskog rata, čemu su pogodovali spori procesi obnove i revitalizacije ratom pogođenih krajeva te po-stepeno još naglašenije zaostajanje ruralnih u odnosu na urbane sredine po različi-tim aspektima razvijenosti, a ponajviše u razvoju infrastrukture, zatim tehnološkog i gospodarskog razvoja (Milinković, 2000.; Štambuk i Mišetić, 2002.; Župančić, 2005.). Novija istraživanja u Hrvatskoj pokazuju da navedeni trend nije zaustavljen te da se s vremenom još više produbljuju ne samo razlike između razvijenosti urbanih i rural-nih sredina već i razlike u razvijenosti između pojedinih ruralnih područja (Pejnović, 2004.; Šundalić, 2006.).
Ruralni se prostori ne razlikuju samo prema stupanju ekonomske razvijenosti već i u pogledu kvalitete odnosa među stanovnicima, u odnosu stanovnika prema zajednici u kojoj žive te prema percipiranom statusu određenog ruralnog područja u okruže-nju (Miljenović, 2015.).
Specifičnost ruralnih prostora reflektira se u načinu obiteljskog života koji ima neke karakteristične razlike u odnosu na život obitelji u urbanim sredinama. Već kada se uzmu u obzir pokazatelji o strukturi obitelji, vidljivo je da ruralne obitelji češće zadržavaju strukturu trogeneracijskih, proširenih obitelji u odnosu na urbane obitelji, gdje češće nalazimo dvogeneracijske i jednoroditeljske obitelji (Blažeka, Janković i Ljubotina, 2004.; Hodžić, 2000.).
U hrvatskom selu još uvijek egzistira znatan udio trogeneracijskih domaćinstava, što ukazuje na specifičan način organizacije obiteljskog života koji obilježava višestruka solidarnost i međugeneracijska podrška u održanju seljačkoga gospodarstva (Hod-žić, 2000.).
Razlike u strukturi i načinu života obitelji na selu i u gradu potrebno je sagledati u kontekstu različitih stambenih uvjeta u ruralnim i urbanim sredinama, ali i razli-čite kulture i dominantnih vrijednosti u gradovima i selima. Vezano uz procjenu kvalitete stambenog prostora zanimljivo je spomenuti rezultate istraživanja Berc, Ljubotina i Blažeka (2004.), u kojem je na uzorku od 874 obitelji iz različitih regija Hrvatske utvrđeno da su ispitanici s ruralnog područja zadovoljniji svojim stam-benim prostorom u odnosu na stanovnike iz velikih gradova. Značajne razlike utvrđene su u dimenziji opremljenosti kućanstva određenim kućanskim aparatima, posebice računalom, pri čemu je utvrđeno da obitelji na selu posjeduju značajno manje osobnih računala nego obitelji u gradovima, što može govoriti u prilog razli-ci u njihovom ekonomskom statusu, ali i o različitim životnim stilovima ispitanika u selu i gradu.
Prema navedenom istraživanju Berc, Ljubotina i Blažeka (2004.) vidljivo je također da se kvaliteta života obitelji u ruralnom području razlikuje i u mnogim drugim aspektima od kvalitete života obitelji u većim i manjim gradovima. Tako ispitanici sa sela iskazuju značajno veće nezadovoljstvo prometnom infrastrukturom, dostu-
A. Miljenović, S. Blažeka Kokorić, G. Berc : Kvaliteta života obitelji na različitim ruralnim...
23
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
pnošću usluga javnog prijevoza do većih gradskih središta, što mladima s ruralnih područja ograničava dostupnost srednjoškolskog obrazovanja.1
Kada je u pitanju procjena zadovoljstva životom stanovnika s ruralnih i urbanih prostora, rezultati domaćeg istraživanja Bezinovića, Manestar i Ristić Dedić (2004.) provedenog na uzorku od 4.865 adolescenata pokazuju da se procjene zadovoljstva mladića i djevojaka ne razlikuju ovisno o tome žive li u gradu ili selu. Istovremeno rezultati navedenog istraživanja upućuju na zanimljive razlike u doživljaju kvalitete obiteljskih odnosa i u procjeni obiteljskih interakcija u obiteljima s ruralnog i urba-nog područja. Tako je utvrđeno da su obiteljske interakcije kod gradskih obitelji više usmjerene na zajednička obiteljska putovanja, izlete i odlaske u kupovinu, a kod seoskih obitelji na zajedničke odlaske u crkvu, zajedničko objedovanje, zajedničko provođenje praznika te na ispunjavanje školskih obaveza.
Navedene razlike svakako su posljedica razlika u životnim stilovima i vrednotama urbanih i ruralnih obitelji, ali su i posljedica različite ponude sadržaja u gradskoj i seoskoj sredini (Bezinović, Manestar i Ristić Dedić, 2004.:166). Zanimljivo je spome-nuti da rezultati tog istraživanja pokazuju da je lošija obiteljska komunikacija pove-zana s lošijom procjenom zadovoljstva životom samo kod adolescenata na selu, ali ne i u gradu. Takve rezultate moguće je interpretirati kao posljedicu bolje ponude sadržaja u gradu izvan obiteljskog okruženja, koji u određenoj mjeri mogu kom-penzirati nedostatak zadovoljstva obiteljskom komunikacijom u ukupnoj procjeni zadovoljstva životom. S druge strane, za očekivati je da su adolescenti na selu u većoj mjeri orijentirani na obiteljske odnose jer provode više vremena i aktivnosti sa svojim obiteljima te zbog prisutnijih tradicionalnih vrijednosti i pridavanja većeg značaja obiteljskim odnosima (Bezinović, Manestar i Ristić Dedić, 2004.).
Različita obilježja i stupanj razvijenosti ruralnih prostora oblikuju u značajnoj mjeri i kvalitetu života obitelji koje obitavaju u određenoj ruralnoj sredini. Lokalni kon-tekst i ekonomska razvijenost određenog ruralnog područja odražava se na različito funkcioniranje obitelji koje žive na tom području. Taj odnos nije nužno pozitivno koreliran, naprotiv, u najnerazvijenijim područjima upravo obitelj može ostati naj-značajniji vitalni resurs. Navedeno je potvrđeno u istraživanju Miljenović (2015.), gdje su dobivene značajno bolje procjene kvalitete obiteljskog života (veće zado-
1 Sa sličnom problematikom ne suočavaju samo obitelji u ruralnim sredinama Hrvatske već i one u ruralnim sredinama Europske unije i SAD-a. Tako podaci Europske komisije (2012.) pokazuju da su najveći problemi ruralnih područja Europske unije rizik od siromaštva i so-cijalne isključenosti, koji su usko povezani s teškoćama prometne povezanosti i dostupnosti obrazovanja, a posljedica je toga nedostatak obrazovane radne snage na tim područjima. Osim toga, nedovoljna infrastruktura i ograničen pristup javnim službama u ruralnim sredi-nama EU-a posljedice su niskih stopa ulaganja i niskog razvoja poduzetništva, što doprinosi sporom razvoju sela i podizanju kvalitete života stanovništva na tim prostorima (Europska mreža za ruralni razvoj, 2012.). Na sličan način Auh (2005.) ističe da mlade obitelji u ruralnim zajednicama i malim gradovima u SAD-u imaju izrazite poteškoće zbog smanjivanja kvalitete i dostupnosti javnih usluga (škola, vrtića, javnog prijevoza, knjižnica i slično), koje se javljaju zbog sve veće depopulacije ruralnih područja.
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 19-44
24
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
voljstvo obiteljskim životom, manja izloženost obiteljskim stresorima) u zajednicama s nižim indeksom razvijenosti nego što je slučaj u općinama s boljim razvojnim pokazateljima.
Sam konstrukt kvalitete života obitelji teško je jednoznačno odrediti. On je operaci-onaliziran na različite načine u pojedinim istraživačkim i teorijskim radovima. Teme-ljem postavki Bronfenbrennerove ekološke teorije i teorije sustava (Wagner Jakob, 2008.; White, Klein i Martin, 2015.; Janković, 2004.) možemo reći da kvalitetu života obitelji određuje kvaliteta međusobnih interakcija među članovima obitelji (unutar podsustava roditelj – dijete, bračnog podsustava te podsustava braće i sestara), kva-liteta odnosa obitelji s okolinom te obilježja okruženja (uže i šire zajednice) u kojoj obitelj živi.
Pojam kvalitete života općenito u sebi objedinjuje različite konstrukte. Prema defi-niciji Eurostata (2015.), kvaliteta se života promatra kroz sljedećih osam dimenzija: materijalni uvjeti života, radna aktivnost (plaćena i neplaćena), zdravlje, dostupnost obrazovanja, kvaliteta slobodnog vremena i povezanost s okolinom, ekonomska i fizička sigurnost, upravljanje resursima i ljudska prava, kvaliteta prirodnog i životnog okoliša te osobna procjena životnog zadovoljstva i dobrobiti (Eurostat, 2015.).
Kada je u pitanju način operacionalizacije pojma kvalitete obiteljskog života u istra-živačke svrhe, pregled literature pokazuje da su mnogi istraživački radovi posve-ćeni ispitivanju različitih dimenzija kvalitete života obitelji suočenih sa specifičnim teškoćama (Giné i sur., 2013.; Hoffman i sur., 2006.; Hu i sur., 2011.), pri čemu se konstrukt kvalitete života obitelji određuje kroz sljedeće indikatore: stambeno i eko-nomsko blagostanje, kvaliteta obiteljskih interakcija, roditeljske vještine, emocional-na dobrobit pojedinca, dostupnost podrške/servisa u zajednici, socijalna uključenost i participacija u životu zajednice.
U istraživanju Garrisona (2008.) kvaliteta života ruralnih obitelji promatrana je pre-ma prebivalištu, spolu, dobi, rasi, bračnom statusu, veličini / broju članova obitelji, zaposlenju, uvjetima stanovanja, obiteljskim prihodima te procjeni subjektivne do-brobiti članova obitelji.
Sumirajući navedeno, može se zaključiti da je kvaliteta života obitelji višedimen-zionalan konstrukt koji u sebi objedinjuje različite aspekte procjene subjektivne dobrobiti (zadovoljstvo životom, doživljaj uključenosti u zajednicu i slično), ali i pro-cjene objektivnih uvjeta života (ekonomski prihodi, uvjeti stanovanja, infrastruktura mjesta, dostupnost različitih usluga i servisa). Takvo je definiranje kvalitete života najsveobuhvatnije, te je stoga korišteno i u istraživanju u ovom radu.
Kada je riječ o određenju kvalitete života ruralnih obitelji, autor Auh (2005.) napo-minje da je još ne tako davno u literaturi prevladavalo pojednostavljivano i stere-otipno prikazivanje ruralnih obitelji kao stabilnih, kohezivnih, statičnih zajednica s izraženom usmjerenošću na tradicionalne vrijednosti, s jakim međugeneracijskim vezama i visokim stupnjem ekonomske samostalnosti (Auh, 2005.). U takvoj idiličnoj viziji na ruralne se obitelji gledalo kao na pripadnike sredina u kojima se stanovnici
A. Miljenović, S. Blažeka Kokorić, G. Berc : Kvaliteta života obitelji na različitim ruralnim...
25
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
međusobno poznaju, spremni su pomoći jedni drugima, usmjereni su na zajedničko privređivanje i očuvanje prirodnih resursa (Auh, 2005.). Pri tome se zanemarivalo da ruralni kontekst nije jednoznačan pojam te da je život u ruralnim prostorima popraćen različitim dinamičnim promjenama, specifičnim za pojedina razdoblja so-cioekonomskog i povijesnog razvoja. Promjene načina života u ruralnim prostorima intenzivno su prisutne u posljednjih dvadesetak godina kako u svijetu tako i kod nas (Auh, 2005.; Trussell i Shaw, 2009.; Smith i Tickamyer, 2011.; Župančić, 2000.; Žuti-nić i sur., 2010.). U posljednjih desetak godina procjena kvalitete života ljudi na selu najčešće se koristi kao indikator životnih uvjeta i stupnja razvoja određenog ruralnog prostora, pri čemu se podizanje kvalitete života povezuje s poboljšanjem životnih uvjeta, uz istovremeno uvažavanje subjektivne procjene kvalitete života, koja nužno ne mora biti posljedica objektivnih životnih uvjeta seoskog stanovništva (D’Agostini i Fantini, 2008.). Novi pogled na ruralni kontekst pokazuje tendenciju promatranja ruralnih područja iz šire te naglašenije humanističke perspektive. Tako se u politici ruralnog razvoja EU-a za razdoblje 2007. – 2013. napušta tradicionalna strategija ra-zvoja poljoprivrednih gospodarstava, a zastupa se koncept kvalitete života, održivog razvoja i ekonomske diversifikacije (Brauer i Dymitrow, 2014.).
S obzirom da u Hrvatskoj do sada nije bilo sustavnijeg pristupa istraživanju kvalitete života obitelji u ruralnim sredinama, ovaj rad usmjeren je na sagledavanje različitih odrednica kvalitete života obitelji koje žive na ruralnim prostorima različito razvije-nih općina Sisačko-moslavačke županije. Fokus je istraživačkog interesa na Sisačko-moslavačkoj županiji jer je to geografsko-administrativno područje RH-a koje može dobro ilustrirati primjer ruralnih područja u kojima na relativno malom prostoru postoje općine različitog stupnja razvijenosti. Naime pojedini dijelovi Sisačko-mo-slavačke županije bili su prije dvadesetak godina direktno izloženi ratnim razaranji-ma, te posljedično značajnim migracijskim kretanjima, demografskim, društvenim i socioekonomskim promjenama, što je dovelo do neujednačenog razvoja pojedinih općina te županije (Braičić i Lončar, 2011.). U uzorak su stoga odabrane četiri op-ćine prema kriteriju različite razvijenosti: dvije općine predstavljaju prosječno ra-zvijene ruralne sredine bez iskustva ratnih stradanja, dok su druge dvije u rangu potpomognutih područja s indeksom razvijenosti ispod 50% prosjeka Hrvatske i s iskustvom rata. Prosječno su razvijene općine Lipovljani i Velika Ludina, s indeksom od 81,90%, odnosno 92,75% prosjeka Hrvatske, dok je u potpomognutim općinama Dvoru i Hrvatskoj Dubici indeks razvijenosti tek 38,59%, odnosno 46,67% (Ocjenji-vanje i razvrstavanje jedinica lokalne samouprave prema razvijenosti, 2013.). Osim toga uzeta dva para ruralnih općina međusobno su najsličnija u županiji s obzirom na regionalna i razvojna obilježja te je time ojačana mogućnost komparacije. Hrvat-ska Dubica i Dvor pripadaju mikroregiji Hrvatskog Pounja sa sličnom dinamikom ratnih događanja, dok su općine Lipovljani i Velika Ludina tipične općine Moslavine koje nisu bile pogođene ratom. Na taj način obuhvaćeni su i utjecaji mikroregije, koji često oblikuju život pojedine ruralne sredine. Unatoč velikim razlikama u indeksu razvijenosti, moslavačke su općine ipak u međupopisnom razdoblju između 2001. i 2011. godine izgubile nešto više stanovništva (npr. općina Velika Ludina 7,28%, a općina Lipovljani čak 15,75%). U odnosu na njih Dvor i Hrvatska Dubica izgubili su nešto manje stanovništva, i to 3% Dvor te značajnih 10,76% Hrvatska Dubica. Što se strukture stanovništva tiče, moslavačke su općine etnički značajno homogenije, sa
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 19-44
26
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
87,47% hrvatskog stanovništva u općini Lipovljani i čak 98,06 u općini Velika Ludi-na. Općine Pounja očekivano su heterogenije, s tek 25% hrvatskog stanovništva u općini Dvor i 75% u Hrvatskoj Dubici.
S obzirom da je poznato da u ruralnom prostoru obitavaju različiti tipovi obitelji koji mogu imati specifične potrebe, ali i različitu kvalitetu života (ovisno o svojoj struk-turi, socioekonomskim čimbenicima i drugim obilježjima), u ovom je radu posebna pažnja posvećena usporedbi različitih aspekta kvalitete života nukleusnih i proši-renih obitelji. Naime u istraživanje se krenulo od hipoteze da je upravo obiteljska struktura jedan od faktora koji u bitnome može doprinijeti razlikovanju kvalitete života ruralnih obitelji, osobito vezano uz dostupnost različitih aspekata obiteljske potpore i uz socioekonomske čimbenike funkcioniranja obitelji. Osim toga, uva-žavajući rezultate dosadašnjih istraživanja koji ukazuju da je participacija na tržištu rada jedan od bitnih čimbenika koji određuje ostale aspekte kvalitete života poje-dinaca i obitelji (Šverko, Maslić Seršić i Galešić, 2004.; Šverko, Galić i Maslić Seršić, 2006.), drugi dio istraživačkog zadatka usmjeren je na razlikovanje pojedinih aspe-kata kvalitete života ruralnih obitelji sa i bez zaposlenog člana.
2. Metodologija
2.1. Opis uzorka
U istraživanju je sudjelovalo ukupno 390 ispitanika, od čega 30% muških (N=116) i 70% ženskih ispitanika (N=270). U istraživanju je korišten prigodan tip uzorka. S obzirom na fokus istraživanja, u njega su uključeni roditelji djece osnovnoškolske dobi koja pohađaju školu u nekoj od navedenih općina Sisačko-moslavačke župa-nije: Dvor, Hrvatska Dubica, Velika Ludina i Lipovljani. Izbor te skupine ispitanika bio je određen činjenicom da se radi o ispitanicima koji s obzirom na dob i obiteljski status čine, u najužem smislu riječi, najvitalniju proizvodnu i reproduktivnu skupinu stanovništva tog kraja.
Podaci o omjeru zastupljenosti ispitanika prema općinama pokazuju da su u istra-živanje bila uključena 124 ispitanika iz općine Dvor (32%), 93 ispitanika iz općine Hrvatska Dubica (24%), 71 ispitanik iz općine Velika Ludina (18%) te 102 ispitanika iz općine Lipovljani (26%). Prema prethodno opisanim kriterijima, 56% od ukupnog uzorka ispitanika živi u općinama s indeksom razvijenosti ispod 50% prosjeka Hr-vatske (N = 217), a 44% u općinama s indeksom razvijenosti većim od 75% prosjeka Hrvatske (N = 173). Čak 22,7% ispitanika ima osnovnu školu (N = 86) kao završni stupanj obrazovanja, a njih 6,3% (N = 24) ima završeno više obrazovanje. Većina ispitanika ima završenu trogodišnju (33,8%), odnosno četverogodišnju srednju školu (37,2%), što se u određenoj mjeri podudara s prosjekom obrazovne strukture žu-panije, pri čemu srednjoškolsko obrazovanje ima 25%, a visoko obrazovanje 5,18% stanovništva (Državni zavod za statistiku, DZS, 2014.). Ispitanici imaju u prosjeku 40,28 godina (SD = 6,618), a u svojoj lokalnoj zajednici žive prosječno 25 godina (SD = 13,623), što predstavlja nešto mlađu prosječnu dob u odnosu na opću populaciju u
A. Miljenović, S. Blažeka Kokorić, G. Berc : Kvaliteta života obitelji na različitim ruralnim...
27
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
Sisačko-moslavačkoj županiji, čiji je prosjek starosti 43 godine (a za RH 41,7) prema popisu iz 2011. godine.
2.2. Postupak prikupljanja i obrade podataka
Istraživanje je provedeno kroz anketiranje roditelja, koji su pismenim putem obavi-ješteni o svrsi i cilju istraživanja te su zamoljeni za suradnju popunjavanjem ankete. Pri tome je naglašeno da je sudjelovanje u istraživanju dobrovoljno i anonimno.
Sam istraživački postupak uključivao je u pripremnom koraku kontaktiranje osnov-nih škola na području navedenih četiriju općina Sisačko-moslavačke županije te dobivanje suglasnosti ravnatelja i spremnosti na suradnju razrednika svih razrednih odjeljenja u provođenju istraživanja. U prvom koraku istraživanja zamolilo se ra-zrednike da učenicima podijele omotnice u kojima su se nalazili anketa i popratno pismo za roditelje s informacijama o istraživanju i molbom za suradnju. Ukoliko se radilo o djeci čija braća ili sestre pohađaju istu školu, omotnica je predana samo jednom, najstarijem djetetu u obitelji. U popratnom pismu roditelji su zamoljeni da, ukoliko žele sudjelovati u istraživanju, ispune upitnik u roku od tri dana te da ga po-tom vrate u školu u zatvorenoj omotnici. Svim je roditeljima osigurana anonimnost te dobrovoljnost sudjelovanja u istraživanju. Također, dana im je mogućnost da u bilo kojem trenutku odustanu od istraživanja, da po potrebi zatraže dodatna pojaš-njenja te da, ukoliko žele, budu upoznati s rezultatima istraživanja. Odaziv roditelja u svim školama bio je 46%, od čega je najveći odaziv bio u Hrvatskoj Dubici, i to 65%, zatim u Dvoru 47%, a najmanji je odaziv bio u općinama Velika Ludina (38%) i Lipovljani (26%).
Za unos i obradu podataka korišten je programski paket SPSS, namijenjen statističkoj analizi podataka. U obradi podataka korištene su metode deskriptivne statistike te uz njih faktorska analiza i testovi razlika (t-test, Hi-kvadrat test i Mann-Whitney test).
2.3. Mjerni instrument
Kao mjerni instrument u istraživanju je korišten upitnik koji je konstruiran za po-trebe šireg istraživanja o kvaliteti života i procjeni razvijenosti zajednica u razvojno ugroženim zajednicama u Hrvatskoj (Miljenović, 2015.). Upitnik se sastoji od uku-pno 62 pitanja zatvorenog i otvorenog tipa. Pitanjima su obuhvaćene sociodemo-grafske karakteristike ispitanika (spol, dob, narodnost, stupanj obrazovanja, bračni status), struktura obitelji, radni status, materijalni i stambeni status obitelji, percepcija o poteškoćama u obrazovanju djece, procjena zdravstvenog stanja i dostupnosti zdravstvenih usluga, procjena kvalitete odnosa u obitelji, zadovoljstvo ispitanika pojedinim aspektima života, percepcija razvijenosti općine, percepcija dostupnosti usluga, percepcija izraženosti različitih socijalnih rizika u lokalnoj zajednici te per-cepcija kvalitete međuljudskih odnosa u zajednici.
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 19-44
28
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
3. Rezultati
U prvom dijelu prikazani su podaci o obilježjima obitelji ispitanika uključenih u kasniju analizu. U tablici 1. prikazana je tako zastupljenost ispitanika s obzirom na strukturu obitelji, zaposlenost člana obitelji te razvijenost općine u kojoj obitelj živi. S obzirom da je zastupljenost poduzorka jednoroditeljskih obitelji u ukupnom uzor-ku prilično mala (svega 9%) te da značajan dio samohranih roditelja živi u kućanstvu s nekim drugim članom proširene obitelji (obično sa svojim roditeljima), u daljnjoj analizi promatrane su razlike u strukturi obitelji samo između dvaju preostalih tipova obiteljske strukture (nukleusne/dvoroditeljske obitelji i proširene obitelji).
Tablica 1. Struktura uzorka prema razvijenosti općine, strukturi obitelji i zaposlenosti u obitelji
Općina prema stupnju razvijenosti N %Nerazvijena općina 217 56
Razvijena općina 173 44
UKUPNO 390 100
Struktura obitelji N %
Jednoroditeljske obitelji 36 9
Nukleusne/dvoroditeljske obitelji 232 61
Proširene obitelji 118 30
UKUPNO 386 100
Postoji li zaposlen član u obitelji N %
Da 238 63
Ne 142 37
UKUPNO 380 100
Dobiveni rezultati istraživanja pokazali su da nema razlika u udjelima nukleusnih i proširenih obitelji s obzirom na razvijenost općine. Očekivano, razlike su se pojavile u zastupljenosti obitelji s obzirom na kriterij zaposlenosti, pri čemu je utvrđeno da su obitelji sa zaposlenim članom daleko manje prisutne u slabije razvijenim općinama u odnosu na razvijenije općine (χ² = 58,551; df = 1; p < 0,001). U prilog navedenim razlikama govori podatak da u nerazvijenim općinama u čak 54,5% obitelji niti jedan član ne prima plaću, dok u razvijenim općinama bilježimo 16,4% takvih obitelji.
Razlike u zastupljenosti obitelji sa i bez zaposlenog člana nisu utvrđene s obzirom na strukturu obitelji (nukleusne i proširene obitelji).
3.1. Socioekonomski položaj obitelji
Kao indikatori socioekonomskog statusa korišteni su tipovi dohodaka, pri čemu su određene dvije skupine. U aktivne dohotke ubrojeni su plaća, stipendija i mirovina, koje su izravno povezane s radom i uključenosti u sustav obrazovanja. Socijalna pomoć, doplatak za pomoć i njegu, osobna invalidnina, naknada za nezaposlenost i dječji doplatak uvršteni su u skupinu socijalnih transfera, čija je izravna funkcija sma-njenje rizika od siromaštva. Osim toga korištena je procjena pokrivenosti osobnih
A. Miljenović, S. Blažeka Kokorić, G. Berc : Kvaliteta života obitelji na različitim ruralnim...
29
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
potreba dohodcima kućanstva te iskustvo s nemogućnošću podmirivanja osnovnih troškova života (stanarina, režije, kredit, obuća i odjeća te hrana).
Razlike s obzirom na razvijenost općine očekivano se pojavljuju u tipu dohotka koje obitelj prima, pa je tako značajno manje aktivnih dohodaka u nerazvijenim općina-ma (N = 209; M = 0,76; SD = 0,607) nego u razvijenim, gdje u prosjeku jedna obitelj prima barem jedan aktivni dohodak (N = 171; M = 1,05; SD = 0,507) (t = -5,092; df = 377,84; p < 0,001).
Obitelji u nerazvijenim općinama imaju pak više socijalnih transfera (N = 217; M = 0,54; SD = 0,63) u odnosu na obitelji u razvijenim općinama (N = 173; M = 0,33; SD = 0,551) ( t = 3,423; df = 384,76; p < 0,005). Očekivane su i razlike u subjektivnim procjenama materijalnog statusa, gdje roditelji iz nerazvijenih općina procjenjuju da njihovi prihodi uglavnom ne zadovoljavaju potrebe članova kućanstva (N = 211; M = 3,64; SD = 1,176), dok roditelji iz razvijenijih općina procjenjuju da njihovi prihodi uglavnom zadovoljavaju osnovne potrebe članova kućanstva (N = 168; M = 3,08; SD = 1,044) (t = 4,967; df = 372,514; p < 0,001). U procjeni nemogućnosti pokrivanja osnovnih troškova života nisu nađene razlike prema razvijenosti općina, što ukazuje na to da socijalni transferi bar djelomično uspijevaju amortizirati ekonomske teškoće obitelji iz nerazvijenih općina.
Što se tiče razlika u materijalnom statusu obitelji s obzirom na strukturu obitelji, dobiveni podaci pokazuju da se proširene obitelji u odnosu na nukleusne obitelji u većoj mjeri oslanjaju na aktivne dohotke (uključujući mirovine), a manje na socijalne transfere (tablica 2.).
S druge strane, u subjektivnim procjenama materijalnog statusa obitelji, kao i u procjeni nemogućnosti pokrivanja osnovnih troškova života, nisu nađene značajne razlike između nukleusnih i proširenih obitelji.
Tablica 2. Aktivni dohodci i socijalni transferi u različitim strukturama obitelji
N M SD Vrijednost t-testZastupljenost aktivnih dohodaka Nukleusne obitelji 228 0,78 0,519 t = - 4,745; df = 343; p <
0,001Proširene obitelji 117 1,08 0,604
Zastupljenost socijalnih transfera Nukleusne obitelji 232 0,49 0,638 t = 2,036; df = 276,119; p <
0,05Proširene obitelji 118 0,36 0,531
Kada su u pitanju razlike u procjenama socioekonomskog statusa obitelji s obzirom na to ima li obitelj barem jednog zaposlenog člana, rezultati su očekivano pokazali da postoje razlike u procjenama mogućnosti zadovoljavanja potreba obitelji te u iskustvu teškoća s podmirivanjem osnovnih troškova života. Pri tome je utvrđeno da se obitelji bez ijednog zaposlenog člana, unatoč većoj zastupljenosti socijalnih transfera, značajno češće susreću s problemom pokrivanja osnovnih egzistencijalnih potreba u odnosu na obitelji sa zaposlenim članom (t = 5,025; df = 311; p < 0,001).
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 19-44
30
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
Osim s dohodovne strane razlike se uočavaju i u stambenom statusu. Kvaliteta života obitelji s obzirom na kriterij vlasništva nad stambenim prostorom pokazala se različitom kod obitelji koje žive u općinama različitog stupnja razvijenosti, kod proširenih i nukleusnih obitelji te kod obitelji sa i bez zaposlenog člana (slika 1.).
Slika 1. Stambeni status s obzirom na strukturu obitelji, zaposlenost i tip zajednice
Utvrđeno je da u nerazvijenim općinama značajno manje obitelji živi u stambenom prostoru koji je u vlasništvu supružnika, odnosno da značajno više obitelji živi u stambenom prostoru koji je u vlasništvu države (χ² = 54,668; df = 6; p < 0,001). Tu treba napomenuti da su dobivene razlike očekivane kada se uzme u obzir da pravo stanovanja u stambenim prostorima u državnom vlasništvu uglavnom koristi doseljeno stanovništvo iz Bosne i Hercegovine nakon 1995. godine, koje je većinski zastupljeno upravo u nerazvijenim općinama Sisačko-moslavačke županije.
Razlike u stambenom statusu obitelji uočene su i prema kriteriju strukture obitelji, pri čemu je utvrđeno da značajno veći broj trogeneracijskih obitelji živi u stambe-nom prostoru u vlasništvu roditelja supružnika (χ² = 57,134; df = 6; p < 0,001).
Također se pokazalo da značajno manji broj obitelji bez zaposlenog člana posjedu-je stambeni prostor u kojem živi u odnosu na obitelji sa zaposlenim članom (χ² = 27,552; df = 6; p < 0,001), što ukazuje na njihove smanjene financijske mogućnosti.
Uz navedene razlike u vlasništvu nad stambenim prostorom, ispitanici su procjenji-vali i kvalitetu stambenog prostora i njegove različite nedostatke, kao što su sku-čenost prostora s obzirom na broj članova obitelji, vlaga u prostoru, poteškoće sa zagrijavanjem, dotrajalost namještaja i ruševan stambeni prostor. Razlike se ponovno potvrđuju na jednak način s obzirom na razvijenost općine i status članova obitelji na tržištu rada, dok istovremeno kod roditelja iz nukleusnih i proširenih obitelji nisu nađene razlike u procjeni kvalitete stanovanja (tablica 3.).
16
Slika 1. Stambeni status s obzirom na strukturu obitelji, zaposlenost i tip zajednice
Utvrđeno je da u nerazvijenim općinama značajno manje obitelji živi u stambenom prostoru koji
je u vlasništvu supružnika, odnosno da značajno više obitelji živi u stambenom prostoru koji je u
vlasništvu države (χ² = 54,668; df = 6; p < 0,001). Tu treba napomenuti da su dobivene razlike
očekivane kada se uzme u obzir da pravo stanovanja u stambenim prostorima u državnom
vlasništvu uglavnom koristi doseljeno stanovništvo iz Bosne i Hercegovine nakon 1995. godine,
koje je većinski zastupljeno upravo u nerazvijenim općinama Sisačko-moslavačke županije.
Razlike u stambenom statusu obitelji uočene su i prema kriteriju strukture obitelji, pri čemu je
utvrđeno da značajno veći broj trogeneracijskih obitelji živi u stambenom prostoru u vlasništvu
roditelja supružnika (χ² = 57,134; df = 6; p < 0,001).
Također se pokazalo da značajno manji broj obitelji bez zaposlenog člana posjeduje stambeni
prostor u kojem živi u odnosu na obitelji sa zaposlenim članom (χ² = 27,552; df = 6; p < 0,001),
što ukazuje na njihove smanjene financijske mogućnosti.
Uz navedene razlike u vlasništvu nad stambenim prostorom, ispitanici su procjenjivali i kvalitetu
stambenog prostora i njegove različite nedostatke, kao što su skučenost prostora s obzirom na
38,4
68,1 63,4
34,2
58,242
35,6
26,818,9
58,1
32,9
29,4
20,20
12,8 6 5,520,3
Nerazvijeneopćine
Razvijeneopćine
Dvoroditeljskeobitelji
Prošireneobitelji
Obitelji sazaposlenim
članom
Obitelji bezzaposlenog
člana
Vlasništvo supružnika Vlasništvo roditelja supružnika Državno vlasništvo
A. Miljenović, S. Blažeka Kokorić, G. Berc : Kvaliteta života obitelji na različitim ruralnim...
31
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
Tablica 3. Procjena stambenih problema prema kriteriju razvijenosti općine i zaposlenosti u obitelji
PROCJENA STAMBENIH PROBLEMA N M SD Vrijednost t-testRazlike prema kriteriju razvijenosti općineObitelji u nerazvijenim općinama 198 2,24 1,107 t = 2,243; df = 361;
p < 0,05Obitelji u razvijenim općinama 165 1,98 1,104
Razlike prema kriteriju zaposlenosti u obiteljiObitelji bez zaposlenih članova 130 2,5 1,282 t = 5,158; df = 357;
p < 0,001Obitelji s barem jednim zaposlenim članom 229 1,91 0,882
3.2. Procjena obrazovnih mogućnosti djece
Život u određenoj ruralnoj zajednici može se odraziti i na različite obrazovne mo-gućnosti djece i mladih, koje nerijetko definiraju njihove kasnije perspektive na tr-žištu rada i ekonomsku samostalnost (Rumberger, 2011.; Europska mreža za ruralni razvoj, 2012.). U ovom istraživanju roditelji djece osnovnoškolske dobi procjenjivali su koliko se često susreću s određenim preprekama u njihovu obrazovanju. Obra-zovne su prepreke svrstane u dvije skupine koje su potvrđene faktorskom analizom s uključenom Varimax rotacijom (tablica 4.). Pri tome su dobivena dva faktora koja objašnjavaju 64,94% varijance.
Tablica 4. Faktorska struktura za percipirane prepreke u obrazovanju
OBRAZOVNE PREPREKE
FAKTOR 1Strukturalno uvjetovane
prepreke (35,95%)
FAKTOR 2Prepreke u adaptaciji
djeteta u školski sustav (28,99%)
Udaljenost mjesta obrazovanja ,896
Troškovi puta ,940
Troškovi smještaja ,901
Troškovi knjiga i pribora ,593
Problemi u odnosu djeteta s vršnjacima ,721
Problemi u odnosu djeteta s nastavnicima ,773
Problemi u usvajanju i razumijevanju gradiva ,802
Problemi povezani sa školskim uspjehom ,722
Dobiveni rezultati pokazuju da prema svim promatranim kriterijima (razvijenost op-ćine, struktura obitelji, zaposlenost u obitelji) nisu utvrđene razlike u percepciji prepreka u adaptaciji djeteta u školski sustav. Prosječni se odgovori kreću oko 1,5, što znači da ispitanici taj tip prepreka uglavnom ne doživljavaju problematičnim. Strukturalne su prepreke slično percipirane, uglavnom kao one koje ne predstavljaju problem u općinama s različitim stupnjem razvijenosti, kao ni u obiteljima s razli-čitom strukturom, iako su prosječni odgovori nešto viši i kreću se oko 2,3 u svim poduzorcima. Ipak, razlike su se očekivano pojavile s obzirom na kriterij zaposleno-
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 19-44
32
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
sti člana obitelji. Tako je utvrđeno da obitelji u kojima nema zaposlenog člana više izvještavaju o strukturalnim preprekama (N = 130; M = 2,57; SD = 1,063) u odnosu na obitelji gdje barem jedan član radi (N = 229; M = 2,17; SD = 0,954) (t = -3,578; df = 244,968; p < 0,001).
3.3. Kvaliteta obiteljskih odnosa
Kvalitetu života obitelji u značajnoj mjeri određuje kvaliteta interakcija među člano-vima. U ovom istraživanju ispitanici su procjenjivali kvalitetu obiteljskih odnosa kroz sedam različitih dimenzija obiteljskog funkcioniranja: čestina i način komunikacije, uzajamna pomoć, količina zajedničkog vremena, razumijevanje, podrška i poštiva-nje osobnih sloboda, pri čemu je Cronbachov alfa iznosio 0,904, ukazujući na do-bru pouzdanost odabranih čestica u ukupnoj procjeni kvalitete obiteljskih odnosa. Ukupna procjena kvalitete obiteljskih odnosa izračunata je kao prosječna vrijednost navedenih dimenzija. Ukupne procjene na razini čitavog uzorka vrlo su visoke (N = 366; M = 4,14; SD = 0,826), što ukazuje na visok stupanj zadovoljstva kvalitetom obiteljskih odnosa kod svih roditelja u ovom istraživanju. Zanimljiv je nalaz ovog istraživanja koji pokazuje da roditelji koji žive u nerazvijenim općinama i roditelji iz obitelji koje nemaju ni jednog zaposlenog člana svoje obiteljske odnose procjenjuju još boljima (tablica 5.), dok kod različitih struktura obitelji (nukleusne i proširene obitelji) razlike u toj procjeni nisu nađene. Očito je da se kvaliteta obiteljskih odnosa pokazuje kao snažan zaštitni faktor i izvor zadovoljstva kod ruralnih obitelji s nižim socioekonomskim statusom.
Tablica 5. Razlike u procjenama kvalitete obiteljskih odnosa
KVALITETA OBITELJSKIH ODNOSA N M SD Vrijednosti t-testa
Razlike prema kriteriju razvijenosti općine
Nerazvijene općine 200 4,27 0,768 t = 3,364; df= 364; p < 0,05
Razvijene općine 166 3,98 0,867
Razlike prema kriteriju zaposlenosti u obitelji
Obitelji bez zaposlenih članova 130 4,25 0,889 t = -2,084; df = 361; p < 0,05
Obitelji s barem jednim zaposlenim članom 233 4,07 0,784
3.4. Prisutnost različitih teškoća/stresora u obitelji
Pri procjeni različitih dimenzija obiteljskog funkcioniranja ispitanici su osim pro-cjene zadovoljstva kvalitetom obiteljskih odnosa procjenjivali i iskustvo izloženosti članova obitelji različitim stresorima i teškoćama u funkcioniranju obitelji. Obiteljski stresori podijeljeni su na vanjske i unutarnje stresore, pri čemu ta dva faktora objaš-njavaju ukupno 43,89% varijance (tablica 6.).
A. Miljenović, S. Blažeka Kokorić, G. Berc : Kvaliteta života obitelji na različitim ruralnim...
33
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
Tablica 6. Faktorska struktura obiteljskih stresora
STRESORI U OBITELJI Unutarnji stresori (28,16%) Vanjski stresori (15,74%)Verbalni sukobi ,617
Alkoholizam ,417
Fizički napadi ,446
Nerazumijevanje ,636
Izolacija jednog ili više članova ,633
Nedostatak komunikacije ,756
Zatvaranje člana od drugih ,772
Nevoljkost da pomognu jedni drugima ,597
Izrazit autoritet nekoga ,500
Siromaštvo ,755
Bolest nekog člana ,717
Nezaposlenost ,775
Procjene su pojavljivanja unutarnjih stresora na razini uzorka iznimno niske (N = 366; M= 1,3; SD = 0,313), dok su nešto više kad je riječ o vanjskim stresorima (N = 366; M = 1,71; SD = 0,58).
Ipak, razlike se među različitim tipovima obitelji pojavljuju isključivo u procjeni utjecaja vanjskih stresora, što je uvelike povezano sa socioekonomskim statusom. Tako obitelji bez zaposlenih članova više ističu te probleme (N = 130; M = 2,02; SD = 0,563) u odnosu na obitelji u kojima barem jedan član radi (N = 233; M = 1,54; SD = 0,514) (t = -8,205; df = 361; p < 0,001). S obzirom da je najveći broj nezaposlenih ispitanika u nerazvijenim zajednicama, iste su razlike potvrđene i s obzirom na ra-zvijenost općina. Tako su procjene vanjskih stresora značajno više u nerazvijenim općinama (N = 201; M = 1,79; SD = 0,58) u odnosu na obitelji u razvijenim općinama (N = 165; M = 1,62; SD = 0,567) (t = 2,815; df = 364; p < 0,05). Razliku u faktoru vanjskih stresora čine stresori siromaštva i nezaposlenosti te bolest u obitelji kao treća čestica u tom faktoru.
Tablica 7. Prisutnost bolesti u različitim tipovima obitelji
PRISUTNOST BOLESTI N M SD Vrijednosti t-testaRazlike prema kriteriju strukture obitelji Nukleusne obitelji 216 1,58 0,677 t = -2,252; df = 325;
p < 0,05Proširene obitelji 111 1,77 0,726
Razlike prema kriteriju zaposlenosti u obiteljiObitelji bez zaposlenih članova 126 1,83 0,791 t = -3,143; df =
211,67; p < 0,05Obitelji s barem jednim zaposlenim članom 232 1,57 0,627
Kada je u pitanju zdravstveni status članova obitelji, rezultati istraživanja pokazuju da je bolest u obitelji prisutniji stresor kod proširenih obitelji u odnosu na nukleu-sne obitelji, što je očekivano s obzirom na stariju životnu dob ukućana u proširenim obiteljima. Lošiji je zdravstveni status također procijenjen kod obitelji koje nemaju ni jednog zaposlenog člana u odnosu na obitelji sa zaposlenim članom, što upućuje na
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 19-44
34
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
povezanost niskog socioekonomskog statusa i lošijeg zdravstvenog statusa obitelji te ukazuje na pojavu kumulativnog efekta siromaštva i drugih stresora (tablica 7.). S druge strane, ovim istraživanjem nisu potvrđene statistički značajne razlike u prisut-nosti bolesti između obitelji koje žive u općinama različite razvijenosti.
3.5. Socijalna mreža i socijalna podrška obitelji u ruralnom prostoru
Kada je u pitanju procjena kvalitete interakcija između članova uže i šire obitelji, re-zultati istraživanja pokazuju da ispitanici u ruralnom prostoru zadržavaju bliske od-nose s članovima uže i šire obitelji. Iz tablice 8. vidljivo je da obitelji u nerazvijenim općinama rjeđe održavaju kontakte s članovima bliže obitelji (roditeljima, braćom/sestrama ili bakama i djedovima) te s rođacima u odnosu na razvijenije općine, gdje se te veze jače njeguju.
Slično prethodnom, obitelji u kojima je barem jedan član zaposlen češće održavaju kontakte s članovima bliže obitelji s kojima ne žive te s ostalim rođacima, dok su kod obitelji u kojima nitko ne radi uslijed ekonomskih razloga te dimenzije socijalne mreže slabije izražene.
Proširene obitelji u odnosu na nukleusne također održavaju intenzivnije kontakte s rodbinom i članovima bliže obitelji s kojima ne žive u istom kućanstvu. U pogledu učestalosti kontakata s prijateljima nisu utvrđene razlike između proširenih i nukle-usnih obitelji ni između obitelji sa i bez zaposlenog člana.
Tablica 8. Rezultati Mann-Whitney testa za razlike u socijalnoj mreži s obzirom na tip obitelji (niži rang označavao je blizinu odgovorima koji su se odnosili na veću čestinu susreta/kontakata)
TIP OBITELJI N Srednji rang
Mann-Whitney U p
Razlike u čestini susreta s članovima bliže obitelji
Obitelji u nerazvijenim općinama 185 188,4512127,500 < 0,005
Obitelji u razvijenim općinama 161 156,33
Obitelji sa zaposlenim članom 226 156,639746,500 < 0,001
Obitelji bez zaposlenih članova 118 202,90
Nukleusne obitelji 208 168,218797,000 < 0,005
Proširene obitelji 106 136,49
Razlike u čestini susreta s rođacima
Obitelji u nerazvijenim općinama 175 180,4111653,500 < 0,05
Obitelji u razvijenim općinama 159 153,29
Obitelji sa zaposlenim članom 224 159,5110530,000 < 0,05
Obitelj bez zaposlenih članova 108 181,00
Nukleusne obitelj 205 159,828647,500 < 0,05
Proširene obitelj 99 137,35
Razlike u čestini susreta s prijateljima
Obitelji u nerazvijenim općinama 187 155,4311487,000 < 0,05
Obitelji u razvijenim općinama 160 195,71
A. Miljenović, S. Blažeka Kokorić, G. Berc : Kvaliteta života obitelji na različitim ruralnim...
35
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
Procjena dostupnosti različitih izvora socijalne podrške važan je indikator kvalitete interakcija obitelji s okolinom. Kvaliteta socijalne podrške mjerila se u ovom istraži-vanju kroz procjenu broja različitih izvora podrške na koju ispitanici mogu računati u pogledu emocionalne podrške (razgovor, savjet i društvo za slobodno vrijeme) i instrumentalne podrške (financijska pomoć i pomoć u kućanstvu). Također, ispiti-vale su se razlike u tome koliko u pružanju podrške sudjeluju različiti izvori: obitelj, prijatelji, susjedi i institucije. Na razini cijelog uzorka pokazalo se da je obitelj najče-šći izvor podrške, koji se angažira u trima od pet različitih situacija (SD = 1,254), dok su prijatelji, susjedi i institucije percipirani kao rjeđi izvor podrške. Što se tiče vrsta socijalne podrške, ispitanici prosječno za svaki od dvaju tipova socijalne podrške imaju na raspolaganju po jedan izvor, s time da je nešto više izvora emocionalne podrške (M = 1,34; SD = 0,689) nego instrumentalne (M = 1,18; SD = 0,567).
Razlike u procjeni dostupnosti različitih vrsta podrške nisu utvrđene prema kriteriju različitih struktura obitelji. Ispitanici koji žive u zajednicama s različitim stupnjem razvijenosti razlikuju se jedino u procjeni broja situacija u kojima mogu računati na podršku obitelji. Sukladno ranijim nalazima o slabijim kontaktima stanovnika manje razvijenih općina s članovima bliže i šire obitelji, i tu se pokazalo da obitelj manje sudjeluje u pružanju podrške (M = 3,16; SD = 1,217) nego što je to slučaj u razvije-nijim zajednicama, gdje obitelj u prosjeku pruža podršku za četiri od pet situacija (M = 3,54; SD = 1,268) (t = -2,914; df = 358; p < 0,005).
Razlike su među obiteljima uočljivije s obzirom na to imaju li nekoga od članova obitelji na tržištu rada, pa tako obitelji koje imaju nekog zaposlenog procjenjuju da se mogu osloniti na više izvora podrške u različitim situacijama te da imaju na raspolaganju veći broj izvora emocionalne podrške. Također, ispitanici iz obitelji sa zaposlenim članom percipiraju da im obitelj predstavlja značajno veći izvor podrške u različitim situacijama u odnosu na ispitanike iz obitelji bez zaposlenih članova (tablica 9.).
Tablica 9. Razlike u dobivenoj vrsti i izvorima podrške
PROCJENA PODŠKEObitelji bez zaposlenih
članova (N = 133)
Obitelji s barem jednim zaposlenim članom
(N = 230)
M SD M SD
Prosječan broj izvora podrške u različitim situacijama 1,18 0,556 1,31 0,575
t-test t = 2,063; df = 363; p < 0,05
Prosječan broj izvora emocionalne podrške 1,23 0,629 1,39 0,685
t-test t = 2,197; df = 361; p < 0,05
Prosječan broj situacija u kojima obitelj pruža podršku 3,09 1,377 3,47 1,164
t-test t = 2,606; df = 230,750; p < 0,05
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 19-44
36
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
3.6. Odnos prema lokalnoj zajednici
Sudjelovanje u lokalnoj zajednici mjerili smo kroz nekoliko indikatora: članstvo u lokalnoj udruzi, sudjelovanje u dobrotvornoj akciji, javnoj akciji, pokretanje akcije u zajednici, sudjelovanje u akcijama prema političkim tijelima (u posljednje dvije godine) i sudjelovanje u lokalnim i državnim izborima u posljednje četiri godine kao glasač ili kao kandidat. Ukupna aktivnost mjerena je kroz zbroj navedenih oblika pojedinačnih sudjelovanja. Na razini uzorka ispitanici su prosječno sudjelovali u trima tipovima aktivnosti u zajednici, a između obitelji u razvijenim i nerazvijenim zajednicama te između članova proširenih i nukleusnih obitelji nema razlika. No ra-zlike između obitelji uočavaju se s obzirom na različit status ukućana na tržištu rada. Tako su ispitanici u obiteljima u kojima barem jedan član radi prosječno aktivniji u lokalnoj zajednici (N = 233; M = 3,26; SD = 1,763) u odnosu na obitelji u kojima nitko ne radi (N = 140; M = 2,79; SD = 1,74) (t = 2,5; df = 371; p < 0,05).
Očekivano, obitelji koje žive u nerazvijenijim zajednicama te obitelji u kojima nitko ne radi, ukupno gledajući, procjenjuju razvijenost različitih dimenzija svoje zajednice lošijim ocjenama. Faktorskom strukturom ekstrahirana su dva faktora razvijenosti za-jednice, pri čemu prvi označava elemente pod utjecajem okolinskih faktora, a drugi ukupne elemente života u zajednici. Navedena dva faktora ukupno objašnjavaju 60,73% varijance (tablica 10.).
Tablica 10. Faktorska struktura dimenzija razvijenosti zajednice
RAZVIJENOST RAZLIČITIH DIMENZIJA ZAJEDNICE
1 FAKTORElementi pod utjecajem
okolinskih uvjeta (33,88%)
2 FAKTORUnutarnji elementi života u
zajednici (26,85%)
Gospodarstvo ,807
Kultura ,743
Status u širem okruženju ,810
Sigurnost u općini ,764
Okoliš ,734
Demokracija i građanske slobode ,804
Skrb prema ranjivim skupinama ,626
Obrazovanost stanovništva ,520
Infrastruktura ,717
Kvaliteta života ,792
Dobiveni rezultati pokazuju da su procjene razvijenosti zajednice u obama faktorima (unutarnji elementi života u zajednici i vanjski uvjetovani elementi života u zajed-nici) značajno niže kod ispitanika u nerazvijenim općinama i ispitanika koji žive u obiteljima bez zaposlenog člana (tablica 11.). Razlike u procjenama razvijenosti zajednice s obzirom na strukturu obitelji nisu nađene.
A. Miljenović, S. Blažeka Kokorić, G. Berc : Kvaliteta života obitelji na različitim ruralnim...
37
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
Tablica 11. Razlike u procjeni razvijenosti zajednice
PROCJENA RAZVIJENOSTI ZAJEDNICE N M SD Vrijednosti t-testa
Unutarnji elementi života u zajednici
Nerazvijene općine 202 2,81 0,832 t = -3,471; df = 367,p < 0,005Razvijene općine 167 3,11 0,819
Obitelji bez ijednog zaposlenog člana 138 2,06 0,812 t = 5,882; df = 363;p < 0,001Obitelji s zaposlenim članom 227 2,54 0,733
Vanjski uvjetovani elementi života u zajednici
Nerazvijene općine 202 1,97 0,655 t = -11,93; df = 367;p < 0,001Razvijene općine 167 2,83 0,725
Obitelji bez ijednog zaposlenog člana 138 2,77 0,961 t = 3,061; df = 230,725; p < 0,005Obitelji s zaposlenim članom 227 3,06 0,722
4. Rasprava
U ovom istraživanju ispitivane su razlike u kvaliteti života obitelji s ruralnih prostora Sisačko-moslavačke županije s obzirom na različitu obiteljsku strukturu (nukleusne i proširene obitelji), stupanj razvijenosti lokalne zajednice te faktor participacije na tržištu rada (obitelji sa i bez zaposlenih članova).
Vezano uz promatrane razlike u kvaliteti života nukleusnih i proširenih obitelji rezul-tati istraživanja pokazali su da u većini promatranih aspekata nisu utvrđene značajne razlike. Ipak, struktura proširene obitelji u odnosu na nukleusnu obitelj pokazala se kao protektivni faktor za bolju kvalitetu života obitelji u kontekstu lakšeg rješavanja stambenog pitanja te veće mogućnosti oslanjanja članova višegeneracijskih obitelji na različite oblike aktivnih dohodaka (uz primanja zaposlenih članova, obiteljski prihod proširenih obitelji obično uključuje i mirovinu starijih ukućana). Također, u ovom se istraživanju pokazalo da upravo proširene obitelji značajno češće održavaju rodbinske kontakte te njeguju snažne socijalne veze, što odgovara tradicionalnom modelu organizacije obiteljskog života koji dominira u ovakvim formama obitelji (Miljenović, 2015.). S druge strane, kao rizični faktor za kvalitetu života u višege-neracijskim obiteljima pokazao se nešto niži zdravstveni status. Naime proširene se obitelji u odnosu na nukleusne obitelji očekivano češće susreću sa zdravstvenim teškoćama svojih starijih članova, što ih čini vulnerabilnijima. To posebice dolazi do izražaja u kontekstu manje dostupnosti i kvalitete zdravstvenih usluga na ruralnim prostorima. Niska razina zdravstvenih usluga navodi se i u drugim izvorima kao jedan od ključnih problema i prepreka razvoju ruralnih sredina općenito (Europska mreža za ruralni razvoj, 2012.; Brauer i Dymitrow, 2014.).
Dobiveni nalazi istraživanja potvrđuju početnu postavku o postojanju značajnih ra-zlika u pojedinim aspektima kvalitete života obitelji koje žive u ruralnim zajednica-ma različitog stupnja razvijenosti. Rezultati pokazuju da su obitelji koje žive u depri-
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 19-44
38
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
viranim, manje razvijenim općinama češće suočene sa situacijama nezaposlenosti, koje kumulativno prate drugi rizici i pokazatelji niskog socioekonomskog položaja obitelji: izraženije teškoće u zadovoljavanju potreba članova kućanstva, značajno veća usmjerenost na korištenje socijalnih transfera i značajno rjeđe vlasništvo nad stambenim prostorom (češće korištenje stanova u državnom vlasništvu), izražene poteškoće u podmirivanju troškova školovanja djece te značajno veća izloženost obitelji vanjskim stresorima (siromaštvo, bolest i nezaposlenost). Navedeni indikato-ri lošije kvalitete života obitelji u slabo razvijenim ruralnim zajednicama ukazuju na višestruke rizike kojima su te obitelji izložene. Oni upućuju na potrebu za intenziv-nijim strateškim djelovanjem, ciljano usmjerenim na smanjivanje rizika i unapređenje uvjeta života upravo te ranjive skupine.
Istovremeno, kada je riječ o kvaliteti života obitelji na ruralnim prostorima, dobiveni rezultati o procjenama zdravstvenog statusa obitelji pokazuju da kod obitelji iz de-priviranih sredina u odnosu na razvijenije ruralne sredine nisu potvrđene razlike u zdravstvenom statusu. Nasuprot navedenom, rezultati istraživanja Miljenović (2015.) pokazuju da ispitanici iz nerazvijenih općina procjenjuju svoj zdravstveni status zna-čajno lošijim od ispitanika u razvijenim općinama. Navedeni nekonzistentni istraži-vački nalazi o (ne)prisutnosti rizika od narušavanja zdravstvenog statusa obitelji koje žive u nerazvijenim ruralnim sredinama upućuju na zaključak da je navedeni aspekt kvalitete života ruralnih obitelji potrebno detaljnije istražiti budućim istraživanjima.
Kada je riječ o razlikama u kvaliteti života između promatranih nerazvijenih i razvije-nih ruralnih sredina, zanimljiv je nalaz ovog istraživanja koji ukazuje na to da postoje pozitivni aspekti kvalitete života stanovništva na nerazvijenim ruralnim područjima, a koji se prije svega odnose na očuvanu kvalitetu obiteljskih odnosa. Tako je utvr-đeno da upravo ispitanici iz manje razvijenih ruralnih područja Sisačko-moslavačke županije izražavaju veće zadovoljstvo kvalitetom obiteljskih odnosa nego ispitanici čije obitelji žive u razvijenijim ruralnim područjima. Navedeni smjer razlike potvrđen je i u istraživanju Miljenović (2015.), što ukazuje da u okolnostima snažne izlože-nosti vanjskim stresorima obitelj kao sustav može aktivirati svoje unutarnje resurse, funkciju samoodržanja i prevladavanja kriznih stanja (Janković, 2008.) te da upravo pod utjecajem izloženosti vanjskim rizicima u obiteljima može doći do porasta kva-litete obiteljskih odnosa, do jačanja obiteljske kohezivnosti i otpornosti (Berc, 2012.; Walsh, 2006.; Dučkić i Blažeka Kokorić, 2014.).
Nadalje, nalazi ovog istraživanja potvrđuju da su na promatranim ruralnim prostori-ma prisutne ne samo kvalitetne interakcije između članova uže obitelji već i čvrste socijalne veze s članovima šire obitelji, s rođacima i prijateljima. Kvalitetne socijalne veze i osjećaj pripadnosti izuzetno su značajan aspekt kvalitete života obitelji u ruralnim zajednicama (Župančić, 2000.; Miljenović, 2015.). Ipak, rezultati ovog istra-živanja ukazuju da postoje i određene specifičnosti socijalnih mreža kod ispitanika iz ruralnih zajednica različite razvijenosti. Tako se pokazalo da obitelji koje žive u nerazvijenim općinama na području Sisačko-moslavačke županije održavaju manje kontakata s članovima šire obitelji i rodbinom u odnosu na obitelji iz razvijenih općina. Navedene razlike svakako treba tumačiti kao odraz nedavnih ratnih doga-đanja i migracijskih kretanja na tim prostorima (Mišetić, 2002.), pri čemu je velik dio
A. Miljenović, S. Blažeka Kokorić, G. Berc : Kvaliteta života obitelji na različitim ruralnim...
39
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
srpskog stanovništava iseljen, a dio stanovništva iz Bosne i Hercegovine useljen, uslijed čega su se mnoge obitelji razdvojile, a rodbinske su veze oslabljene ili pre-kinute (Braičić i Lončar, 2011.; Miljenović i Žganec; 2012.). S obzirom da su upravo nerazvijene općine bile suočene s intenzivnim ratnim razaranjima (Braičić, Stiperski i Njegač; 2009.), a posljedično i s većim raseljavanjem ljudi, posljedice toga vidljive su danas i u vidu slabijih socijalnih veza između raseljenih članova obitelji. Tu je zanimljivo naglasiti da iako se obitelji iz nerazvijenih općina rjeđe susreću sa svojim rođacima u odnosu na obitelji u razvijenim zajednicama, istovremeno se intenzivnije susreću, uglavnom na tjednoj razini, s prijateljima u lokalnoj zajednici, što govori o izgradnji novih socijalnih veza u okruženju u kojem obitelj obitava.
Kada su u pitanju procjene dostupnosti različitih izvora i vrsta socijalne podrške, kao i u mnogim ranijim istraživanjima (Leutar, Ogresta, Milić Babić, 2008.; Dobrotić i Laklija, 2012.; Leutar i Oršulić, 2015.), rezultati ovog istraživanja pokazali su da se upravo mogućnost oslanjanja na obitelj percipira kao najznačajniji izvor emocional-ne i instrumentalne podrške.
Ipak, u ovom istraživanju nađene su razlike u procjenama dostupnosti podrške od strane članova uže i šire obitelji kod ispitanika iz različito razvijenih općina. Suklad-no ranije elaboriranim uzrocima (ratna razaranja, migracijska kretanja stanovništva) koji su doveli do slabije kvalitete socijalnih veza, i ovdje je vidljivo da obitelji iz ma-nje razvijenih općina Sisačko-moslavačke županije procjenjuju da u manjem broju situacija mogu računati na podršku obitelji i rodbine.
Vezano uz promatrane razlike u kvaliteti života obitelji sa i bez zaposlenog člana, ovdje treba naglasiti da su se obitelji koje ne participiraju na tržištu rada pokazale kao najranjivija skupina po pitanju dostupnosti socijalne podrške. Navedene obitelji značajno manje održavaju kontakte s užom obitelji ili rodbinom, manje sudjeluju u aktivnostima lokalne zajednice te iz manjeg broja izvora dobivaju podršku. General-no, može se zaključiti da njihova ekonomska deprivacija doprinosi i socijalnoj de-privaciji, tj. smanjenoj mogućnosti participacije u različitim socijalnim aktivnostima (Miljenović, 2015.). Položaj im je dodatno otežan smanjenim pristupom formalnom obrazovanju. Naime upravo se kod obitelji bez zaposlenih članova, uz smanjene materijalne, socijalne i kulturne resurse u kućanstvu, izrazito pojavljuju struktural-no uvjetovane prepreke koje otežavaju obrazovanje djece, a samim time dovode i do rizika od međugeneracijske reprodukcije nezaposlenosti i siromaštva (Matković, 2006.). Na dosad navedene nepovoljne aspekte kvalitete života u obiteljima bez za-poslenih članova nadovezuju se i nepovoljnije procjene razvijenosti zajednice (lošiji ekonomski i infrastrukturni aspekti lokalne zajednice, lošija psihosocijalna klima u zajednici, lošija skrb prema ranjivim skupinama i slično). Zaključno, u tumačenju dobivenih rezultata ovog istraživanja treba naglasiti njegova određena metodološka ograničenja. Prije svega, predstavljeni nalazi dobiveni su na prigodnom uzorku čija priroda ne dozvoljava šire uopćavanje dobivenih rezultata na ruralni prostor Hrvatske. Nadalje, prikupljeni podaci nisu omogućili prikaz i us-poredbu pojedinih aspekata kvalitete života doseljeničkih i domicilnih obitelji koje žive na području navedenih četiriju općina Sisačko-moslavačke županije. S obzirom
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 19-44
40
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
da su nedavna ratna zbivanja na tim prostorima dovela do značajnih demograf-skih promjena te do naglašenog zaostajanja u razvoju pojedinih općina, u buduća istraživanja bilo bi vrijedno uključiti upravo i taj aspekt te ponuditi detaljniji prikaz i tumačenje uloge migracija u oblikovanju kvalitete života obitelji na određenom ruralnom prostoru.
Dobiveni rezultati u ovom istraživanju daju nam vrijedne smjernice za unapređenje pojedinih aspekata kvalitete života obitelji koje žive na opisanom ruralnom prostoru te ukazuju na potrebu za daljnjim ulaganjem u revitalizaciju ruralnih krajeva. Kako bi se opisani ruralni prostor učinio atraktivnim za život i boravak stanovništva te kako bi se spriječila njegova depopulacija, nužno je programe ruralnog razvoja u većoj mjeri bazirati na unapređenju kvalitete infrastrukture te na boljoj dostupnosti socijalnih usluga (obrazovanje, zdravstvo). Na to ukazuju i dosadašnja istraživanja, u kojima je potvrđena značajna povezanost između namjere napuštanja sela s pro-cjenom loše kvalitete institucionalne i infrastrukturne opremljenosti naselja, uvjeta zapošljavanja u lokalnom okruženju i loše kvalitete međususjedskih odnosa (Žutić i sur., 2010.).
U strateškim planovima i kreiranju socijalnih politika usmjerenih na revitalizaciju i razvoj ruralnih prostora Hrvatske važne prioritete trebali bi predstavljati povećanje zapošljivosti, uklanjanje strukturalno uvjetovanih prepreka za obrazovanje te bolja distribucija socijalnih i prometnih usluga usmjerena prema obiteljima koje žive u izrazito depriviranim područjima te čiji članovi ne participiraju na tržištu rada. Na taj način potrebno je djelovati u smjeru smanjenja rizika od daljnje depopulacije i međugeneracijske reprodukcije siromaštva, nezaposlenosti i socijalne isključenosti stanovništva na nerazvijenim ruralnim prostorima.
Literatura
1. Auh, S. (2005). An investigation of the relationships between quality of life and residential environments among rural families. Retrospective Theses and Dis-sertations. Iowa State University.
2. Berc, G. (2012). Obiteljska otpornost – teorija i primjena koncepta u socijalnom radu. Ljetopis socijalnog rada, 19 (1): 145-167.
3. Berc, G.; Ljubotina, D. i Blažeka, S. (2004). Struktura i životni uvjeti obitelji na selu i u gradu. Sociologija sela, 42 (2004), 163/164 (1/2): 23-43.
4. Bezinović, P.; Manestar, K. i Ristić Dedić, Z. (2004). Obiteljska kohezivnost i zadovoljstvo životom djevojka i mladića iz sela i iz grada. Sociologija sela, 42 (2004), 163/164 (1/2): 157-172.
5. Blažeka, S.; Janković, J. i Ljubotina, D. (2004). Kvaliteta obiteljskih odnosa u seoskim i gradskim obiteljima. Sociologija sela, 42 (2004), 163/164 (1/2): 45-68.
6. Braičić, Z.; Stiperski, Z. i Njegač, D. (2009). Utjecaj gospodarske tranzicije i rata na promjene u prostornoj slici zaposlenosti Sisačke regije. Hrvatski geografski glasnik, 71/1: 103-125.
7. Braičić, Z. i Lončar, J. (2011). Unutarregionalni dispariteti u Sisačko-moslavačkoj županiji. Geoadria, 16 (1): 93-118.
A. Miljenović, S. Blažeka Kokorić, G. Berc : Kvaliteta života obitelji na različitim ruralnim...
41
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
8. Brauer, R. and Dymitrow, M. (2014). Quality of life in rural areas: A topic for the Rural Development policy?. Bulletin of Geography. Socio-economic Series, (25): 25-54.
9. D’Agostini, L. R. and Fantini, A. C. (2008). Quality of Life and Quality of Liv-ing Conditions in Rural Areas: Distinctively Perceived and Quantitavely Distin-guished. Social Indicators Research, (89): 487-499.
10. Dobrotić, I. i Laklija, M. (2012). Obrasci društvenosti i percepcija izvora nefor-malne socijalne podrške u Hrvatskoj. Društvena istraživanja, 21 (2012), 1 (115): 39-58.
11. Dučkić, A. i Blažeka Kokorić, S. (2014). Duhovnost – resurs za prevladavanje kriznih životnih situacija kod pripadnika karizmatskih zajednica. Ljetopis socijal-nog rada, 21 (3): 425-452.
12. Državni zavod za statistiku (2014). Statistički ljetopis 2014.Zagreb, Državni za-vod za statistiku. Pregledano 6.siječnja 2016. (http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/ljeto-pis/2014/sljh2014.pdf).
13. Europska mreža za ruralni razvoj (2012). Kako ruralni razvoj pomaže stvaranju novih radnih mjesta i pozitivno djeluje na socijalno uključivanje. Revija ruralnog razvoja Europske unije: publikacija Europske mreže za ruralni razvoj, br.6 HR, 6-13. Pregledano 6. siječnja 2016. (http://enrd.ec.europa.eu/enrd-static/fms/pdf/87CA972E-0662-01D8-2D5F-EDDDC9A84300.pdf).
14. Eurostat statistics explained (2015). Quality of life indicators. Pregledano 6. siječnja 2016. (http://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index.php/Quality_of_life_indicators).
15. Garrison M. E. B. (1998). Determinants of the Quality of Life of Rural Families. The Journal of Rural Health, 14 (2): 146–154.
16. Giné, C.; Vilaseca, R.; Gràcia, M.; Mora, J.; Orcasitas, J. R.; Simon, C.; Torre-cillas, A. M.; Beltran, F. S.; Dalmau, M.; Pro, M. T.; Balcells-Balcells, A.; Mas, J. M.; Adam-Alcocer, A. L.; Simó–Pinatella, D. (2008). Spanish Family Quality of Life Scales: Under and over 18 years old. Journal of Intellectual HYPER-LINK “javascript:__doLinkPostBack(‘’,’mdb~~c8h%7C%7Cjdb~~c8hjnh%7C%7Css~~JN%20%22Journal%20of%20Intellectual%20%26%20Developmental%20Disability%22%7C%7Csl~~jh’,’’);”&HYPERLINK “javascript:__doLinkPostBack(‘’,’mdb~~c8h%7C%7Cjdb~~c8hjnh%7C%7Css~~JN%20%22Journal%20of%20Intel-lectual%20%26%20Developmental%20Disability%22%7C%7Csl~~jh’,’’);” Devel-opmental Disability, 38 (2): 141-148.
17. Hodžić, A. (2000). Socijalna struktura i mobilnost seoskog stanovništva. Soci-ologija sela, 42 (2004), 163/164 (1/2): 79-107.
18. Hoffman, L.; Marquis, J.; Poston, D.; Summers, J. A.; Turnbull, A. (2006). Assess-ing family outcomes: Psychometric evaluation of the beach center family quality of life scale. Journal of Marriage and Family, 68 (4): 1069-1083.
19. Hu, X.; Summers, J. A.; Turnbull, A.; Zuna, N. (2011). The quantitative meas-urement of family quality of life: A review of available instruments. Journal of Intellectual Disability Research, 55: 1098-1114.
20. Janković, J. (2004). Pristupanje obitelji – sustavni pristup. Drugo, dopunjeno izdanje, Zagreb: Alinea.
21. Janković, J. (2008). Obitelj u fokusu. Zagreb: etcetera d.o.o.
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 19-44
42
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
22. Kovačić, D.; Žutinić; Grgić, I.; Markovina, J. (2007). Kuda ide hrvatsko selo?, u: Marić Sonja i Lončarić Zdenko (Ur.). Zbornik radova 42. hrvatskog i 2. međunarodnog simpozija agronoma, 34-38. Pregledano 4. siječnja 2016. (http://sa.agr.hr/pdf/2007/sa2007_p0005.pdf).
23. Leutar, Z.; Ogresta, J. i Milić Babić, M. (2008). Obitelji osoba s invaliditetom i mreže podrške. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu Pravni fakultet.
24. Leutar, Z. i Oršulić, V. (2015). Povezanost socijalne podrške i nekih aspekata roditeljstva u obiteljima s djecom s teškoćama u razvoju. Revija za socijalnu politiku, 22 (2): 153-176.
25. Matković, T. (2006). Koliko isključeni? Sociodemografski profil, zapošljivost i socijalni kapital siromašnih radnika i kućanstava bez zaposlenih u Hrvatskoj. Revija za socijalnu politiku, 13 (3-4): 271-291.
26. Milinković, B. (2000). Istraživanja sela i agrara u Hrvatskoj u vrijeme tranzicije: 1990. - 1999. godine. Sociologija sela, 38 (2000) 1/2 (147/148): 169-244.
27. Miljenović, A. (2015). Konceptualizacija razvojno ugroženih zajednica u Hr-vatskoj: eklektični pristup. Doktorski rad. Zagreb: Pravni fakultet Sveučilište u Zagrebu.
28. Miljenović, A. i Žganec, N. (2012). Disintegration and possibilities for rebuilding of war-affected communities: The Vojnić Municipality case. International social work. 55 (5): 645- 661.
29. Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja (2008). Strategija rural-nog razvoja RH 2008. – 2013. Pregledano 15. rujna 2015. (http://www.mps.hr/default.aspx?id=3652).
30. Mišetić, R. (2002). Utjecaj prisilnih migracija na promjenu biološkog sastava stanovništva – primjer Sisačko-moslavačke županije. Migracijske i etničke teme, 18 (2002), 4: 307–317
31. Ocjenjivanje i razvrstavanje jedinica lokalne samouprave prema razvijenosti (2013). Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije. Pregledano 25. rujna 2015. (https://razvoj.gov.hr/o-ministarstvu/regionalni-razvoj/indeks-razvijenosti/112).
32. Poljoprivredno-razvojna strategija Sisačko-moslavačke županije, 2007. Pregledano 10. listopada 2015. (http://www.smz.hr/images/stories/poljoprivre-da/poljopr-raz-strat.pdf).
33. Pokos, N. (2002). Metodologija izdvajanja seoskog stanovništva, njegov raspored i popisne promjene 1953.-2001., u: Štambuk, Maja; Rogić Ivan i Mišetić Anka (Ur.). Prostor iza: Kako modernizacija mijenja hrvatsko selo, 31-56. IDZ Ivo Pilar, Zagreb. Pregledano 7. siječnja 2016. (http://www.pilar.hr/images/stories/dokumenti/zbornici/17/z_17_031.pdf).
34. Program ruralnog razvoja Republike Hrvatske za razdoblje 2014-2020. Ministar-stvo poljoprivrede Republike Hrvatske. Pregledano 09. listopada 2015. (http://www.mps.hr/ipard/UserDocsImages/Postpristupno%20razdoblje%20%20EA-FRD/PRR%202014-2020%20finalna%20ina%C4%8Dica%20HR/PRR%20RH%202014-2020_v1.4_finalna%20ina%C4%8Dica.pdf).
35. Rumberger , R. W. (2011). Droping out – Why students drop out of high school and what can be done about it. Harvard University Press.
36. Smith, K. E. and Tickamyer, A. R. (Eds.) (2011). Economic Restructuring and Family Well-Being in Rural America. The Pennsylvania State University Press, University Park Pennsylvania.
A. Miljenović, S. Blažeka Kokorić, G. Berc : Kvaliteta života obitelji na različitim ruralnim...
43
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
37. Strategija regionalnog razvoja republike hrvatske, 2011. – 2013. Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva, svibanj, 2010. godine, verzija 1.0. Pregledano 09. listopada 2015. (http://www.hmrr.hr/media/42634/strategija_regionalnog_razvoja.pdf).
38. Šundalić, A. (2006). Osiromašivanje i nerazvijenost: Slavonija i Baranja u očima njezinih stanovnika. Socijalna ekologija, 15 (1-2): 125-143.
39. Šverko, B.; Galić, Z. i Maslić Seršić, D. (2006). Nezaposlenost i socijalna isključenost: longitudinalna studija. Revija za socijalnu politiku, 13 (1): 1-14.
40. Šverko, B.; Maslić Seršić, D. i Galešić, M. (2004). Nezaposlenost i subjektiv-no zdravlje. Jesu li najugroženije nezaposlene osobe srednje dobi? Suvremena psihologija, 7 (2): 201-2014.
41. Trussell, D. E. and Shaw, S. M. (2009). Changing Family Life in the Rural Con-text: Women’s Perspectives of Family Leisure on the Farm. Leisure Sciences, 31: 434–449.
42. Wagner Jakob, A. (2008). Obitelj – sustav dinamičkih odnosa u interakciji. Hr-vatska revija za rehabilitacijska istraživanja, 44 (2): 119-128.
43. Vogt, R. C., Allen, J. and Cordes, S. (2003). Relationship between Communi-ty Satisfaction and Migration Intentions of Rural Nebraskans. Great Plains Re-search, 13:63-74. Pregledano 4. siječnja 2016. (http://digitalcommons.unl.edu/cgi/viewcontent.cgi?article=1639&context=greatplainsresearch).
44. Walsh, F. (2006). Strengthening family resilience. New York: Guilford Press45. White, J. M.; Klein, D. M. and Martin, T. F. (2015). Family Theories – An Intro-
duction. Fourth Edition. Los Angeles, London, New Delhi, Singapore, Washing-ton: Sage Publication.
46. Župančić, M. (2000). Tranzicija i modernizacijske perspektive hrvatskog sela, Sociologija sela, 38 (2000) 1/2 (147/148): 11-78.
47. Župančić, M. (2005). Infrastrukturna opremljenost hrvatskih seoskih naselja. So-ciologija sela, 43 (3): 617-659.
48. Žutinić, Ž.; Kovačić, D.; Grgić, I.; Markovina, J. (2010). Percepcija kvalitete življenja i namjere o odlasku iz ruralnih sredina. Društvena istraživanja, 19 (2010), 1-2 (105-106): 137-159.
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 19-44
44
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
Izvorni znanstveni rad
A n a M i l j e n o v i ćUniversity of Zagreb, Faculty of Law, Department of Social Work, Croatiae-mail: [email protected]
S l a v i c a B l a ž e k a K o k o r i ćUniversity of Zagreb, Faculty of Law, Department of Social Work, Croatiae-mail: [email protected]
G o r d a n a B e r cUniversity of Zagreb, Faculty of Law, Department of Social Work, Croatiae-mail: [email protected]
The Quality of Family Life in Various Rural Areas: Example of Four Municipalities in Sisak – Moslavina County
Abstract
Rural context is not a unique experience. It is a result of different socio-cultural and historical heritage as well as different local development. The purpose of this paper is to point out the specific characteristics of rural areas, which are manifested in various aspects of the quality of family life within the same regional unit. As an example of existing disparities, the survey covered four municipalities in Sisak-Moslavina County: two municipalities that experienced war damage and whose development index is below 50% of the Croatian average (Dvor and Hrvatska Dubica) and two municipalities that weren’t affected by the war and their develop-ment index is within the average range in Croatia (Velika Ludina and Lipovljani).The study was conducted on the sample of 390 primary school children’s parents. The survey covered the following aspects of the quality of family life: material and employment status, housing conditions, children’s educational opportunities, quality of family relationships, presence of different stressors in the family, health status, social networks and availability of social sup-port, social inclusion and integration into the community, perception of the quality of life in the community. The results show differences in certain aspects of the quality of life regard-ing the local development context and the family structure (nuclear and extended family). Specific difficulties that families with unemployed members experience are presented and compared to families with at least one employed member. Finally, various risk and protective factors which arise within the family and wider environment are problematized. They signifi-cantly affect the overall functioning and quality of life of families in rural areas.
Key words: rural surrounding, local development, quality of family life, nuclear and extended families, families with and without members active on the labour market.
Copyright © 2016 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in ZagrebSva prava pridržana – All rights reserved
45
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
DOI 10.5673/sip.54.1.3UDK 316.334.55:504.03Prethodno priopćenje
Ekosela: subpolitični odgovor na neodrživost
N a t a š a B o k a nSveučilište u Zagrebu, Agronomski fakultet, Hrvatskae-mail: [email protected]
SAŽETAK Ruralni prostor i ruralno društvo u Hrvatskoj u najvećoj su mjeri zahvaćeni procesima ekstremne depopulacije i ekonomske stagnacije. Međutim na razini modela za lokalni razvoj i stvaranje vitalne socijalne energije bilježimo primjer suvremenih zajednica koje ukazuju na novi pristup u stvaranju održivosti. U ovom ćemo se radu baviti fenomenom ekosela kao namjernim zajednicama, koje držimo izrazom kasno-modernih procesa. Krenuvši od nastanka ekosela, koja se idejno nadovezuju na dugu tradiciju alternativnih zajednica, bavit ćemo se njihovim nastankom u Hrvatskoj te društvenim, ekonomskim i ekološkim aspektima njihovog svjetonazora i svakodnevi-ce. Teorijski ćemo se osloniti na pojam refleksivne modernizacije, kojim ćemo obja-sniti neke aspekte šireg društvenog konteksta nastanka te vrste zajednica, zatim na koncept održivog razvoja, koji se pokazao plodan u tumačenju vrijednosnog sklopa ekosela te na koncept nove ruralnosti, pri čemu ćemo ekosela smjestiti u rasprave o širim društvenim procesima koji zahvaćaju ruralne prostore. Interpretirat ćemo rezul-tate kvalitativnog istraživanja, višestruke studije slučaja provedene 2011./2012. godine u pet ekosela u Hrvatskoj. U zaključnim razmatranjima predstavljen je koncept ekosela kao višedimenzionalne forme održivosti i uvjetno nove forme društvenosti koja nosi obilježja refleksivnosti i subpolitičnosti.
Ključne riječi: ekosela, održivost, održivi razvoj, subpolitičnost, nova ruralnost.
„Vjerujem da je planeta cjelina za sebe i da ima svoje energije kao što ih ima čovjek i svako drugo živo biće… I da sad… planeta ima gripu ili upalu… zapravo smo mi ostali paraziti na planeti, uopće je ne uva-žavamo i ne poštujemo i ne suživimo s njom, nego je samo koristimo i konzumiramo bez svijesti o tome da joj trebamo to i vratit’ na neki način… Vjerujem u antitijela [smijeh]. Potres – antitijelo, ekoselo – an-titijelo [smijeh].“ (Lena, 31) Reciklirano imanje
1. Uvod
Govoriti o održivom razvoju i održivosti u Hrvatskoj je još uvijek pretežno rezervi-rano za tanak sloj znanstvenika, većinom društvenog i humanističkog usmjerenja, udruga civilnog društva i ponešto medijskog prostora. Pritom mediji pristupaju te-mama održivog razvoja na način koji ih ne čini integralnim dijelom važnih vijesti, već
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 45-70
46
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
više vrstom optimistične protuteže destimulirajućim i sumornim rubrikama dnevno-političkih zbivanja. Doseg takvog pristupa, premda može biti koristan, ograničen je i na razini iznimke. Pokazatelj da se postizanju održivijeg društva ni institucije ni građani nisu još ozbiljno posvetili jest činjenica da održivost i održivi razvoj u nas nisu politička pitanja. K tome držimo da je u Hrvatskoj pojam održivosti u javnom diskursu gotovo prazan ili u najmanju ruku mutan, nejasan, a u najboljem slučaju višeznačan pojam. U zapadnoeuropskim zemljama koncept održivosti proteklih je desetljeća prerastao u značajan diskurs u obrazovnim programima, u lokalnim, dr-žavnim i međunarodnim politikama i u svakodnevici tzv. običnih ljudi. Osim toga razvijaju se i drugi koncepti, kao što su otpornost (engl. resilience) i odrast (engl. degrowth), koji kritički propituju beskonačni rast proizvodnje i potrošnje i osmišlja-vaju načine za ekološki održivije prakse i politike te pravednije društvene odnose.
Ovdje se nećemo baviti određenjem i analizom koncepta održivosti, time se socio-lozi u nas bave već dvadesetak godina (Cifrić, 2002.; Kirn, 2000.; Lay, 2007.; Lay i Šimleša, 2012.) pa ni ponavljati čuvenu definiciju Brundtland komisije, no primijetit ćemo da je možda baš tako široko postavljeno određenje održivog razvoja potaknu-lo veliku raznolikost tumačenja, koja su u primjeni dovela do brojnih i različitih po-kušaja (i uspjeha?) postizanja održivijeg društva. Također, može se postaviti pitanje postoji li razlika između pojmova održivog razvoja i održivosti, s obzirom na to da se često koriste kao sinonimi. Održivi razvoj u praksi uglavnom implicira razvoj s ponekim prilagodbama ekološkim ili rjeđe socijalnim principima zaštite. Dok god se ne propituje razvoj koji podrazumijeva rast, vlade i globalne korporacije načelno su spremne pregovarati na tu temu. Međutim na održivost nisu spremne jer ona im-plicira da daljnji rast nije imperativ, što je kao ideja itekako prijeteće onima kojima je primaran ekonomski rast. Održivost dakle stremi mnogo dalekosežnijim ciljevima i vrednotama, onima koji podupiru agendu odrasta ili ne-rasta (engl. no-growth) i daje prednost socijalnoj jednakosti i pravdi naspram ekonomskom prosperitetu (Dessein i sur., 2015.).
U ovom radu bavit ćemo se fenomenom ekosela, jednom od mnogih praksi osmišlje-nih upravo pod direktnim ili indirektnim utjecajem koncepta održivosti. Istraživanje iz kojeg proizlazi ovaj rad proveli smo 2011./2012. godine i u njemu konceptualno pristupili ekoselima s više strana. S jedne smo strane analizirali povezanost koncepta održivosti s nastankom ekosela te motivacijom i praksama pripadnika ekosela. Na-dalje, krećući od teze o refleksivnoj modernizaciji, provjeravali smo ima li u nastan-ku i funkcioniranju ekosela obilježja refleksivnosti, tj. subpolitičnosti. Na kraju, pro-pitivali smo predstavljaju li ekosela društveni pokret budući da ga kao takvog mnogi sociolozi identificiraju. Empirijski, proveli smo višestruku studiju slučaja, pri čemu smo najviše podataka prikupili ekstenzivnim polustrukturiranim intervjuima prove-denima tijekom boravka u ekoselima. Tijekom i nakon kodiranja rezultata odgovore smo kategorizirali u 13 kodnih grupa: povijest zajednice, materijalni uvjeti, struktura zajednice, novi članovi, motivi nastanka i ciljevi, Z/zemlja i priroda, rad i kreativnost, stari identiteti, zašto zajednica, odnosi, imperativi zajednice, način donošenja odlu-ka, svjetonazor. U ovom radu izložit ćemo dio rezultata koji se tiču teme održivosti i subpolitičnosti ekosela. U prvom dijelu rada definirat ćemo ekosela i reći nešto o njihovom nastanku, a zatim se baviti njihovim svjetonazorom i osobnom politično-
N. Bokan: Ekosela: subpolitični odgovor na neodrživost
47
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
šću, uz analizu dimenzija održivosti koje ona u svojim praksama afirmiraju. Na kraju ćemo povezati pojam nove ruralnosti s ekoselima, pri čemu ćemo ekosela smjestiti u rasprave o širim društvenim procesima koji zahvaćaju ruralne prostore i promisliti na koji način ona mogu utjecati na lokalne zajednice u kojima se nalaze.
2. Tko ili što su ekosela?1
Ekosela koja smo istraživali ponajprije su namjerne ili intencionalne zajednice2. One su se nekada nazivale komunama, grupama alternativnog životnog stila, alternativ-nim zajednicama, a u znanstvenoj su literaturi postojali pokušaji da se konceptu-alno odredi razlika između namjernih zajednica, komuna, kolektiva i kooperativa (Schehr, 1997.). Conover (1978.) razlikuje komune, namjerne zajednice i kolektive, pri čemu je kod prvih ključno spajanje financijskih sredstava i rada pripadnika te zajednička blagajna, kod drugih dijeljenje zajedničke ideologije i samo nekih izvo-ra sredstava za život, a kod trećih kooperativno zajedničko življenje uz dijeljenje životnih troškova. Zablocki (1980.) je u svojoj definiciji komuna stavio naglasak na zajedničko kućanstvo pet ili više odraslih pojedinaca, na (van)bračne dijade, na dobrovoljni zajednički život s primarno s ideološkim ciljem te usredotočenost na postignuće zajednice. Metcalf (1996.) je govoreći o komunitarnom življenju ra-zlikovao komune i namjerne zajednice, pri čemu je komunama pripisao veći stu-panj intimnosti, tj. stavljanje grupe ispred nuklearne obitelji u donošenju odluka i dijeljenju vlasništva, dakle označio ih je primarnim grupama, dok je smatrao da su intencionalnim zajednicama svojstvena individualna kućanstva i pojedinci koji čine sekundarnu grupu, koja svojim članovima ne predstavlja obitelj, već je spona izme-đu pojedinca i vanjskog svijeta. McLaughlin i Davidson (1990.) drže kako je razlika među tim društvenim oblicima samo semantička, pa navode da većina suvremenih grupa radije koristi naziv „zajednica“ (community) nego „komuna“ (commune) da bi se razlikovali od hipi komuna iz 60-ih godina prošlog stoljeća.
„Namjerna zajednica oblikovana je kada ljudi izaberu živjeti s ili dovoljno blizu ljudima s kojima dijele zajednički životni stil, zajedničku kulturu i zajedničke svr-
1 Na početku ćemo navesti što u našem razumijevanju ekosela nisu. Naime poneka obiteljska poljoprivredna gospodarstva (OPG-ovi) i poduzetnici organiziraju svoja imanja kao agroturi-stičke destinacije, te se na tržištu ekonomski pozicioniranju u području turizma i u tu svrhu, primjerice, retradicionaliziraju svoje etnološke prakse, običaje i arhitekturu. Time stvaraju turističku ponudu kroz tradicijsku gastronomiju, obnavljanje starih obrta, kućnih radinosti i sl. Takva se imanja u turističkom žargonu ponekad nazivaju ekoselima. Premda bi se u kon-tekstu održivosti o njima itekako moglo govoriti, takvim obiteljskim i/ili turističkim imanjima u ovom se radu nećemo baviti.2 Sam naziv „namjerne zajednice“ nosi u sebi barem dva značenja. Jedno se odnosi na na-mjeru izdvajanja iz uobičajenih društvenih zajednica (nuklearna obitelj, samačka kućanstva i sl.), pri čemu norme interakcija unutar zajednica uglavnom u nekoj mjeri odstupaju od onih većinskih. Drugo se značenje odnosi na namjeru koju sudionici namjerne zajednice nose kao svoju (zajedničku) svrhu. Svrha udruživanja ne leži samo u želji da se razlikuje od većine društva, ona nosi u sebi razloge i želje da se društvene datosti izmijene, tj. višu svrhu.
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 45-70
48
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
he. To mogu biti komune, grupe alternativnog životnog stila, održive zajednice ili alternativne zajednice, obitelji u zajednicama zajedničkog življenja (cohousing), studenti u kooperativnom življenju, meditanti u ašramima, radnici koji dijele za-radu u izraelskim kibucima, kontrakulturni revolucionari u urbanim komunama, pobornici održivosti u ruralnim ekoselima… svi oni žive u namjernim zajednicama“ (Metcalf, 2004.:8-9)3. Od novijih određenja Metcalfovo (2004.) se ističe obuhvatno-šću i usmjerenošću na odnos spram većinske kulture. Namjernu zajednicu definira kao „grupu od pet ili više ljudi koji potječu iz više od jedne obiteljske ili srodničke grupe, koji su se dobrovoljno skupili da bi poboljšali opažene društvene probleme i nepodesnosti. Oni teže životu onkraj granica mainstream društva usvajajući svjesno osmišljenu društvenu i kulturnu alternativu. U ostvarivanju svojih ciljeva oni dijele važne aspekte zajedničkog života“ (Jackson, 2000.). „Pripadnike karakterizira svijest o sâmoj grupi (‘mi’), oni vide sebe kao trajnu grupu, odvojenu i na mnogo načina bolju od društva iz kojeg su potekli“ (Metcalf, 2004.:9). Takve namjerne zajednice ljudi svjesno stvaraju za sebe, one ne nastaju spontano zbog puke neposredne blizi-ne uvjetovane radom ili stanovanjem.
Namjerne zajednice imaju dugačku i šaroliku povijest i datiraju najmanje od prije dvije tisuće godina, od Rimskog Carstva (Schehr, 1997.). Inicijalni porivi za osni-vanje (alternativnih, utopijskih, komunitarnih) zajednica su: „a) želja za životom prema religijskim ili spiritualnim vrednotama, a odbacujući ‘grešnost’ društvenog poretka; b) želja za reformiranjem društva ispravljanjem ekonomskih i političkih slabosti odbacujući nepravde i nehumanost poretka; i c) želja za ostvarenjem psi-hosocijalnog rasta pojedinca stavljajući ga u bliskiji kontakt s drugima, odbacujući izolaciju i alijenaciju društvenog okruženja“ (Kanter, 1972.:8). Govoreći o novovje-kovnom razdoblju Kanter definira tri vala utopijskih zajednica od 1600-ih do 1970-ih godina. Prvi val obuhvaća razdoblje od najranijeg perioda osnivanja zajednica do 1845. godine, kada su prevladavale religijske teme i motivi. Drugi val, s naglašenim ekonomskim i političkim pitanjima, trajao je od 1820-ih do 1930-ih godina, s poseb-nim procvatom 1840-ih. Treći val, koji Kanter naziva psihosocijalnim, osobito je bio intenzivan 1960-ih godina. Ono što ta tri vala imaju zajedničko jest činjenica da su se članovi/ce namjernih zajednica povukli iz društva i pridružili zajednicama uslijed brzih promjena u kulturi (Schehr, 1997.). Zajedničko im je i odbacivanje postojećeg društvenog poretka kao nezdravog, pogrešnog, nepravednog i pokušaj postizanja jedinstva unutar čovjeka samog, ljudi međusobno te između ljudi i nekog spiritu-alnog principa i „često tragaju za povratkom zemlji kao putu prema savršenstvu“ (Kanter, 1972.:8). Schehr (1997.) definira i četvrti val, koji je nastao iz prethodnih triju valova zajednica. Pripadnici tog vala pokušavaju se integrirati sa širim društvom u obliku urbanih ekosela i studentskih kooperacija. Te se zajednice miješaju s domi-nantnim društvom radije nego da se izoliraju, a definiraju se kao „manje otuđene od mainstream kulture od svojih prethodnika“ (Smith, 2002.:111). Namjerne zajednice brojčano su zaista marginalna pojava, no posljednjih nekoliko desetljeća njihov se
3 Tim određenjem Metcalf se približio Beckovoj (1995.) ideji nastanka novih ispregovaranih zajednica, koje se više ne uklapaju u uobičajene društvene strukture, a time zahtijevaju i nove sociološke kategorije.
N. Bokan: Ekosela: subpolitični odgovor na neodrživost
49
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
broj povećao te su se razvili različiti oblici. One su i kulturološki značajne, kao na primjer široko istraživani kibuci, koji nisu ni brojčano zanemarivi. Zajednice o koji-ma ovdje pišemo predstavljaju nišu „novih“4 sociokulturnih normi (Bennet, 1975.).
Ekosela, kao poseban oblik namjerne zajednice, relativno su nov fenomen. Gilman (1991.) je osmislio taj naziv ranih 1990-ih godina kako bi uskladio ekološki dizajn s dizajnom izgradnje zajednice. Kao što prefiks „eko“ nagovještava, ekosela se stva-raju s namjerom proekološkog, održivog života, života posvećenog okolišu (Ergas, 2010.) ili usmjerenog na neoštećivanje okoliša. Kod autora koji su se bavili definira-njem ekosela (Metcalf, 1984., 1996., 2004.; Gilman, 1991.; Ergas, 2010.) iščitali smo zajedničke karakteristike, te ih navodimo u obliku jedinstvene definicije. Ekoselo je grupa (od obično najmanje pet) ljudi koji potječu iz više od jedne obitelji i koji dijele isti svjetonazor, pri čemu se nastoje svojim načinom života integrirati u okoliš ne šteteći mu, ostvaruju određene aspekte zajedničkog života te nastoje da njihove zajednice traju kroz vrijeme i prostor nedefinirano dugo. Kulturno se te zajednice razlikuju od dominantnog društva po sustavu vrednota, koji se temelji na ublaža-vanju vlastitog utjecaja na okoliš i solidarizaciji u društvenim odnosima. One svoje principe djelovanja često zasnivaju na ekonomiji dijeljenja, donošenju odluka putem konsenzusa, orijentaciji na budućnost, reduciranju uloge nuklearne obitelji, rod-noj ravnopravnosti i proekološkom pristupu radu i svakodnevnom funkcioniranju. Ekosela su zanimljiva i zbog naglog porasta njihovog broja u posljednjih nekoliko desetljeća. Smith (2002.) je napravio popis5 ekosela između 1990. i 2000. godine pozivajući se na baze podataka namjernih zajednica. One nisu potpune jer se mno-ge zajednice odbijaju uključiti, te je tako točan broj zajednica teško izračunati. No od onih zajednica koje su voljne dati informacije, ekosela su jedan od oblika koji najbrže raste. U skladu sa Schehrovom (1997.) definicijom četvrtog vala namjernih zajednica, suvremeni stanovnici namjernih zajednica, time i ekosela, sve se više uključuju u dominantnu kulturu (Ergas, 2010.). Radije nego da se izoliraju, oni izlaze van okvira zajednica pokušavajući mijenjati trenutne dominantne strukture (Schehr, 1997.; Smith, 2002.).
Sličnost s jedne, a raznolikost zajednica s druge strane dovodi nas do pitanja o mo-gućnosti klasificiranja ekosela. Nijedna od poznatih tipologija (Metcalf, 1984.; Mei-jering, 2006.) ne obuhvaća sve vrste namjernih zajednica ni svu raznolikost ekosela. Ono što možemo utvrditi je da se ekosela razlikuju prema više kriterija. Kako bismo izbjegli stroge dihotomije, ekosela ćemo smjestiti u kontinuume značajki prema ko-jima se međusobno razlikuju: ruralne – urbane; religijske (spiritualne) – sekularne; hijerarhijske – egalitarne; obiteljski i rodno tradicionalne – partnerski/obiteljski i
4 Bennet (1975.) govori o komunitarnom kao najstarijem „novom“ društvenom pokretu. No-vost se pored komunitarnosti tu odnosi i na postizanje održivosti naspram dominantnim društvenim vrednotama.5 Trenutno (siječanj 2016. godine) je prema Imeniku namjernih zajednica (The Intentional Communities Directory) ukupno 2586 namjernih zajednica (od kojih je navedeno 405 eko-sela, 464 cohousing zajednica, 175 komuna, 98 kooperativa, 114 kršćanskih i 44 židovske zajednice). Dodatno, mreža europskih ekosela: gen-europe.org.
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 45-70
50
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
rodno egalitarne; samoodržive – nesamoodržive; izolirane – povezane s lokalnom/širom zajednicom.
U ovom smo radu konceptualno pristupili ekoselima kao skupnom fenomenu i obradili dio njihovih zajedničkih karakteristika. Pritom nećemo isticati specifičnosti pojedinog ekosela, iako svaka od istraženih zajednica zaslužuje zasebnu analizu svojih osobitosti, jer to bi prelazilo okvire ovog rada, stoga ćemo se iz konceptual-nih razloga usmjeriti na zajednička obilježja. U interpretaciji rezultata usmjerit ćemo se na različite aspekte održivosti, kroz koje su vidljivi motivi i inspiracije ekosela, njihovi ciljevi i načini na koje ih ostvaruju. Najviše ćemo govoriti o ekonomskoj sferi, i to o nekim njenim aspektima koji pokazuju nekapitalističke težnje. U dijelu o sociokulturnim vrednotama posebno je vidljiva važnost političke orijentacije u načinu donošenja odluka, egalitarnosti i zdravlja zajednice kao temelja svih ostalih sfera održanja.
Dva od pet istraženih ekosela sama su sebi nadjenula ime, Reciklirano imanje (selo Vukomerić, grad Velika Gorica) i Neokulturalna zajednica (smještena u selu Badličan u Međimurju). Ostale smo radi identifikacije u istraživanju nazvali po mjestu gdje se nalaze, Ekoselo Blatuša (u selu Blatuša, općina Gvozd), Bračko ekoselo (otok Brač, općina Sutivan), Rovinjsko ekoselo (u blizini Rovinjskog Sela, grad Rovinj).
3. Što je subpolitično u ekoselima?
Sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća došlo je do prijelaza u novu etapu moder-nizacije, koju obilježavaju međusobno povezani procesi globalizacije, individualiza-cije, seksualne revolucije, podzaposlenosti, globalnih rizika, ekološke krize i sloma financijskih tržišta (Beck, 1999.). Beck drži da je ta faza nastupila nenamjerno, nepri-mjetno i mirno kao posljedica prve modernizacije (uspona i uspjeha kapitalizma u vidu, npr., porasta materijalnog bogatstva i sloma Istočnog bloka). Te se posljedice očituju u gubitku starih značenja institucija obitelji, domaćinstva, braka, zaposlenja, dok se nova tek formiraju, a njihova je specifičnost što su subjektivne naravi, što sve više ovise o osobnoj perspektivi pojedinca, izborna su i proizvoljna (Beck, 2000.). Moderni pojedinac „nema drugog izbora nego birati“ (Giddens, 1991.:81).
Refleksivna modernizacija ima dva važna momenta: prvi se odnosi na neplanirano rastvaranje6 struktura industrijskog društva i fluidni, neprimjetni prijelaz u epohu neplaniranih posljedica modernizacije; a drugi na osvještavanje promjena, u smislu
6 U ranoj su modernizaciji socijalni sloj, profesija, dohodak, politički stav, supružništvo bili jedinstvena cjelina, a danas je taj skup identiteta dezintegriran na komponente, npr. „dohodak više nije automatski indikator mjesta stanovanja, statusa, bračnog stanja, političkog ponaša-nja…“ (Beck, 1995.:134). Beck (1995.) nastavlja argument govoreći kako sistematični kontekst industrijskog društva (dinamički spoj posla, politike i znanosti) otapa kontekst iskustva tog istog industrijskog društva, pa tako ljudi bivaju „oslobođeni sigurnosti (predodređenosti) i standardiziranih uloga u industrijskom društvu. Muškarci nisu automatski očevi, zarađivači plaće, muževi“ (Beck, 1995.:134).
N. Bokan: Ekosela: subpolitični odgovor na neodrživost
51
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
da ljudi poduzimaju svjesne akcije mijenjanja društva (Balabanić Mavrović, 2007.). Društvo je postalo kompleksnije na način da je sve manje stalnih, čvrstih društvenih oslonaca (što su prije činile klase, statusi, obitelj, nacija), a sve više prostora prego-varanja i izbora ostavljenih pojedincu/ki na odluku. Na to se nadovezuje individuali-zacija, jedan od najvažnijih procesa unutar refleksivne modernizacije. Ona za Becka ne znači atomizaciju, fragmentaciju ni emancipaciju (Balabanić Mavrović, 2007.), već označava rastvaranje oblika karakterističnih za ranu modernizaciju i zamjenu novima, koje pojedinci moraju sami stvoriti, osmisliti (Beck, 2001.). Taj proces nije dobrovoljan, „individualizacija je svojevrsna prisila na samooblikovanje vlastite bi-ografije, amortizirajući promjene koje dolaze kroz razne životne faze i odluke“7 (Balabanić Mavrović, 2007.:66). Beck objašnjava kako je došlo do tolike individual-ne različitosti pojedinaca u razdoblju refleksivne modernizacije. Naime svi dijelovi društvenog sistema prebacuju odgovornost na pojedince, koji su tako ostavljeni da se usmjeravaju na samorealizaciju i samodeterminaciju, što je dijelom određeno čovjekovom spremnošću da se bori za ostvarenje vlastitih ciljeva, a dijelom i nepo-stojanjem ikakvog drugog oslonca. Tako je sklop refleksivne modernizacije i druš-tvenih kriza „prisilio pojedince da misle, djeluju i žive, pa se po prvi put dogodila individualna različitost“ (Beck, 2000.:171). Sljedeći važan pojam je subpolitizacija. Pod njom se podrazumijeva da su današnja važna politička pitanja došla iz „zavje-trine političkog“, iz građanskih inicijativa koje su krenule javno izražavati političke stavove o lokalnim zajednicama, okolišu, tehnologiji, ekonomiji. To je Beckovo pronalaženje političkoga.
Treće što Beck naglašava ekološka su pitanja, za koja kaže da su specifična za refleksivnu modernizaciju. Ona povezuju ono najintimnije i ono najopćenitije. Za-gađenje zraka, vode, hrane, genetske intervencije u ljudsku reprodukciju i liječenje, konzumacija genetski modificirane hrane, trošenje energije i resursa… sve se to najosobnije tiče svakog pojedinca. Činjenica da ta pitanja postaju stvar osobnog političkog stava, odluke, odabira upravo oslikava spomenutu subpolitizaciju. Beck je tom teorijom naznačio kraj svih predodređenih, predvidljivih zajednica temeljenih na identitetima, kao što su nacija, rasa, rod, nuklearna obitelj, te stvaranje nove vrste zajednica koje nastaju pregovaranjem, stvaranjem i prepoznavanjem odozdo (Beck, 1995., 2001.), od razine pojedinca, njegovih uvjerenja i izbora načina života (privat-nog, političkog, ekonomskog, ekološkog), umjesto odozgo, iz postojećih ukotvlje-nih društvenih institucija. Na tom teorijskom mjestu pretpostavljamo da današnja ekosela manifestiraju upravo te ideje novih, namjernih, dogovorenih, ispregovaranih i organskih zajednica.
Drugim riječima, postavljamo tezu da ekosela nastaju mimo struktura ranomodernog društva, i to svjesnim pojedinačno-grupnim poduzimanjem promjene – oblikova-njem vlastitih života subpolitičnim izborima. To samooblikovanje, prema Becku, jest na neki način neminovan i neizabran proces, ali je sadržaj tog oblikovanja ipak
7 Npr. tradicionalni brak i obitelj postaju ovisni o osobnim odlukama, te ih pojedinac živi kao osobni rizik. Također, nemogućnost pronalaženja posla više se ne doživljava kao klasni fe-nomen, već kao osobni promašaj. Biografske odluke tako postaju rizičnima jer više ne mogu pratiti zadane modele (Beck, 2001.a).
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 45-70
52
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
odabran s namjerom. On se konstruira oko ekoloških pitanja, tipičnih za reflek-sivnu modernizaciju, u kojoj je karakteristično svakodnevne odluke donositi kroz političko promišljanje njihovih posljedica i time svakodnevno privatnim odabirima sudjelovati u širim političkim kretanjima. Takav mehanizam donošenja odluka Gid-dens (1991.) naziva životnim politikama, koje se angažiraju oko tema odgovorno-sti čovjeka prema prirodi, etičkih principa nadređenih znanstvenoj inovaciji, novih oblika kooperacije koji nadopunjuju oslabljene nacije-države i autentičnosti vlastitih identiteta. Naša teza glasi da ekosela nastaju iz subpolitičkog djelovanja i aktiv-nog, refleksivnog odabira životnih politika, čime se stvara nova društvena struktura odozdo, stvaraju se zajednice u procesu samooblikovanja, u procesu individualiza-cije, iz „pronađenog političkog“.
4. Metodološke napomene
Ovo istraživanje predstavlja studiju slučaja ekosela u Hrvatskoj. Studija je višestruka jer se sastoji od pet istraženih slučajeva koji konceptualno čine cjelinu u kontekstu cilja istraživanja. Cilj istraživanja bio je otkrivanje kompleksnih društvenih okolnosti nastanka novih društvenih formi – ekosela, i otkrivanje motiva njihovog nastanka, vrednota i principa funkcioniranja. Specifičnost istraživanja vidljiva je u istraživanim zajednicama, u smislu rijetkog i novog fenomena i u smislu populacije koja ih sa-činjava. Kvalitativna metodologija primjerena je za istraživanja koja se bave malim i rijetkim zajednicama, njihovim specifičnim iskustvom, različitim aspektima njihovog života na koje se istraživanje želi usmjeriti jer omogućava slojeviti pristup širini/dubini iskustava pojedinih članova/ica istraživanih zajednica u ekonomskom, soci-okulturnom, ekološkom i duhovnom aspektu (Steedman, 2006.:17; prema Barada, 2012.) novih društvenih pojava i njihovih nositelja – ljudi.
Izbor slučajeva odvijao se postupno te je bio dvokriterijski, kombinirajući metodu grude snijega i višestrukog upućivanja, teorijski (putem radne definicije) te empi-rijski (putem međusobnog upućivanja zajednica). Istražujući literaturu, uključujući malobrojne domaće izvore te sudjelujući u edukativnim sadržajima koje istraživane zajednice nude i time šireći mrežu poznanstava unutar kojih se informacije o sličnim zajednicama i inicijativama lako i spontano prenose, inicijalno je nastao popis od šest potencijalnih zajednica koje okvirno odgovaraju našem teorijskom konstruktu. Broj slučajeva, odnosno replikacija u našem istraživanju bio je pet (nakon odbacivanja jedne zajednice zbog premalog broja stalnih članova), što je predstavljalo totalni broj postojećih ekosela u Hrvatskoj koja su u trenutku početka istraživanja (postavljanja teorijskog okvira i početka terenskog istraživanja) odgovarala radnoj definiciji. Zatim je, u preliminarnim posjetima zajednicama, kružno provedena metoda grude snijega traženjem od pripadnika/ca zajednica da nas prema vlastitom doživljaju i poznavanju sličnih zajednica upute na njih. Takvim su se kružnim i višestrukim upućivanjem pripadnika/ca samih zajednica na slične zajednice prikupile informacije o ostalim zajednicama, te se zaokružio izbor onih koje ćemo odabrati za slučajeve u studiji.
Ukupno smo proveli 18 intervjua, pri čemu smo u izboru sudionika slijedili neke zajedničke i neke specifične kriterije, ovisno o kontekstu zajednica. Kada je to bilo
N. Bokan: Ekosela: subpolitični odgovor na neodrživost
53
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
moguće, zadovoljen je kriterij odabira osoba koje su različito dugo boravile u za-jednici (npr. stari/e i novi/e članovi/ice) te kriterij rodne/spolne pripadnosti, po-kušavajući ravnopravno zastupiti članove i članice. U radu smo umjesto osobnih imena sudionika i sudionica istraživanja koristili pseudonime. Koristili smo metodu polustrukturiranog intervjua s narativnim dijelovima, koja omogućava ispitivanje unaprijed određenih tema uz ostavljanje prostora intervjuiranima za šire objašnjava-nje otvorenih tema i razvijanje vlastitih ideja (Denscombe, 2004.:167; prema Barada, 2012.).
Protokol intervjua sastojao se od okvirno 130 pitanja podijeljenih u nekoliko skupi-na, koje obuhvaćaju sociodemografska pitanja, pitanja o nastanku zajednice i nje-zinoj povijesti, o materijalnim uvjetima života, pitanja o ekološkim i ekonomskim obilježjima, o odnosima i eventualnim problemima unutar zajednice, skup svjeto-nazorskih pitanja (osobnih i zajedničkih), pitanja o ulozi (intervjuirane osobe) u zajednici i pitanja o odnosu zajednice sa širim društvom. Ukupnim brojem intervjua postignut je kriterij teorijske saturacije, što podrazumijeva da je iscrpnost i cjelovi-tost provedenih intervjua dovela do toga da novim intervjuima nisu otkrivani novi podaci (Merkens, 2004.).
Analiza podataka u kvalitativnom se istraživanju odvija već od „uspostavljanja anali-tičkih kategorija, kao svojevrsnih početnih kodova, što započinje već osmišljavanjem istraživačkih pitanja“ (Miles i Huberman, 1994.:58), a analitičke su kategorije, osim što proizlaze iz teorijskog okvira, dopunjavane vođenjem bilješki tijekom transkribi-ranja, čime je stvoren niz kategorija koje su strukturirane prema okvirnim temama protokola intervjua i temama otvorenim u narativnom dijelu intervjua. Analizu smo transkripata proveli ručno, a analizu u užem smislu započeli u etapi kodiranja inter-vjua. Prilikom čitanja transkripata izdvojeni su važni segmenti kojima su pridodani deskriptivni kodovi, iz kojih su u sljedećim koracima dobiveni interpretativni i obu-hvatni kodovi koji su protumačeni u odnosu na istraživačka pitanja (Bokan, 2012.). U nastavku rada analizirat ćemo i interpretirati rezultate istraživanja.
5. Interpretacija rezultata
U istraživanju smo identificirali održivost kao osnovni izvor motivacije za pripadnike ekosela. Ta motivacija ima dva smjera. Jedan smjer čini kritika društvenog poretka, koji sudionici istraživanja smatraju neodrživim, a drugi stvaranje održivijeg poretka na mikrorazini. Istraženim ekoselima zajedničko je viđenje da dominantno društvo nije održivo. Kao osnovne probleme i time uzroke neodrživosti suvremenog društva navode industrijom i intenzivnom poljoprivredom ubrzano uništavanje atmosfere, tla i vode, što su osnovni resursi za život čitavog ekosustava. Zatim, kapitalističkim odnosima i individualističkom kulturom osiromašuje se sve veći broj ljudi, koji su pritom svedeni na zamjenjive radnike, dezintegrira se društvena solidarnost i zajed-ništvo, kvaliteta života svedena je na materijalni standard, a osoba i njen identitet na potrošača. Uviđaju štetnost velike industrijalizacije, neograničenog rasta, potrošač-kog stila života, antiekoloških obrazaca, dezintegracije lokalnih zajednica. Njihova kritika zapadnjačkog načina življenja pretače se u stvaranje alternativnog sustava
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 45-70
54
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
vrednota i svakodnevnog djelovanja. Time održivost postaje njihov dvostruki pokre-tač. Neodrživost je ono što kritiziraju, a održivost ono što kreiraju.
U ovom poglavlju navest ćemo nekoliko aspekata održivosti koji su se istakli u istraživanju kao najvažniji konstitutivni elementi svjetonazora i praksi ekosela. Prije svega tu je ekološka održivost, koja je osnovni motiv i cilj, zatim strategije kojima dolaze do ekološke održivosti svrstavamo u sferu ekonomske održivosti, a sve te prakse integrirane su u sociokulturni sklop vrednota koji karakterizira povezanost stavova prema načinu ponašanja prema okolišu s onima u ekonomskoj i društvenoj ravni. U narednom citatu vidljiva je upravo ta stavovska povezanost u različitim sferama djelovanja.
„Mi smo mladi idealisti… važna nam je neka odgovornost prema svijetu, društvu, sebi i jedni drugima, i stavljamo to ispred financija… Rekla bih baš ta neka odgovornost za vlastita djela, od bacanja smeća do načina uzgoja hrane, do odnosa s ljudima oko sebe, i vrednovanje zajednice nasuprot po-jedincu… s druge strane mi kao zajednica želimo cijenit’ svakog pojedinca i zato je tu konsenzus i pazi se da zatiremo šovinizam gdje možemo itd. Ali generalno se gleda da zajednica bude uvijek zdrava... nismo orijentirani na sebe... nego na društvo.” (Maša, 29) Reciklirano imanje
Odbijajući neodrživost trenutnih društvenih obrazaca, ekosela prihvaćaju one su-protne, pomoću kojih počinju modelirati višedimenzionalne obrasce održivosti na razini svoje zajednice. Pod višedimenzionalnošću podrazumijevamo Layevu (2007.) podjelu na tri8 dimenzije održivosti. Ekosela razvijaju prakse održivosti na tim trima razinama, koje se međusobno nadopunjuju i preklapaju: a) na razini ekološke održi-vosti – kroz štedljivo korištenje energije, izbjegavanje trošenja neobnovljivih resursa, njegovanje bioraznolikosti, ekološku poljoprivredu; b) na razini ekonomske održi-vosti: razvijanje otpornosti – neovisnosti i relativne samodovoljnosti u proizvodnji hrane, gradnji i energetskim potrebama, razvijanje lokalne ekonomije i ekološke poljoprivrede te razvijanje kreativnosti kao uvjeta rada; i c) na razini sociokulturne održivosti: njegovanje sklopa vrednota koje obuhvaćaju preplitanje društvenog ži-vota i prirode, njegovanje identiteta i međuljudskih odnosa, razvijanje konsenzusa, poštivanje različitosti (socioraznolikosti), razvijanje kreativnog i timskog rada. Dakle u osnovi nastanka ekosela promišljanje je o načinu na koji društvo utječe na okoliš, a svojim sklopom vrednota i djelovanja osmišljavaju i razvijaju ideju i praksu odr-živosti. Ipak, što je to konkretno ekološko u ekoselima? Koja ih djelovanja i koje razlike od društva u kojem žive kvalificiraju kao ekološke9?
8 Layevu (2007.) četvrtu dimenziju održivosti (političku) svrstali smo u socijalnu održivost.9 Pojam „ekološki“ postao je vrlo raširen i poželjan, no njegovo često ponavljanje i korištenje u različitim kontekstima te često (pre)općenitim određenjima može na neki način isprazniti njegovo značenje. U nas se uvriježilo korištenje pridjeva „ekološki“ tamo gdje to znači „envi-ronmentalni“ ili „okolišni“, zatim „zaštitarski prema prirodi i okolišu“, „organski uzgojen“, „pri-rodan“ itd. Tako je i environmental movement u nas ekološki pokret, a organic agriculture/food ekološka poljoprivreda/hrana. Radi točnosti i veće preciznosti nadalje u tekstu koristit ćemo atribut „proekološki“.
N. Bokan: Ekosela: subpolitični odgovor na neodrživost
55
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
5.1. Kako ekosela prakticiraju ekološku održivost?
Ono proekološko u ekoselima svakako nije samo okoliš koji biraju za svoj primarni habitat – priroda i/ili selo. Također, nije to ni sama želja, težnja ili namjera da se živi ekološki(je). To su i prakse, prvo, u poljoprivredi: izbjegavanje kemizacije u uzgo-ju hrane, a korištenje kombinacije tradicionalnih, permakulturnih, biodinamičkih i sličnih znanja, potpuno izbjegavanje ili samo neophodno korištenje mehanizacije u poljoprivredi, proizvodnja humusa, kupovanje, prodaja ili razmjena lokalnih poljo-privrednih proizvoda, skupljanje, uzgoj, dijeljenje i razmjena ekološkog sjemena i očuvanje starih sorti (koje su ugrožene prevladavanjem monokultura u ratarstvu, po-vrćarstvu, voćarstvu, hortikulturi, stočarstvu), očuvanje bioraznolikosti (sjeme i kom-biniranje kultura u sadnji), uzgoj hrane u šumskim vrtovima, razvijanje samostalne proizvodnje i razmjene dobara (npr. hrane, prehrambenih prerađevina, kozmetike i sredstava za čišćenje, odjeće, građevnog materijala, tehnoloških pomagala, znanja itd.), skupljanje samoniklog bilja i divljih plodova. Drugo, u gradnji se također oči-tuje proekološka usmjerenost: gradnja kuća od prirodnih i recikliranih materijala, najčešće od slame i gline uz drvene konstrukcije, pasivna solarna arhitektura, izola-cija prirodnim materijalima, kao što je ovčja vuna, gradnja zelenih krovova, izrada i korištenje prozora s višestrukim izolacijskim staklom, gradnja energetski efikasnih peći prilagođenih volumenu prostora i vrsti gradnje, izolacije objekta; korištenje lokalno dostupnih ili recikliranih materijala, gradnja kompostnih toaleta itd. Treće, u energiji: prije svega smanjivanje energetskih potreba, zatim razvijanje energetskih sustava neovisnih ili što manje ovisnih o energetskoj infrastrukturi, koja se često za-sniva na neobnovljivim izvorima, kroz korištenje energije vjetra, sunca i biomase, za-tim čuvanje voda i upotreba primjenjivih tehnoloških proizvoda koji su i dizajnirani na proekološki način – prilagođeno popravljanju, ponovnoj upotrebi i recikliranju; smanjivanje transportnih potreba, dijeljenje transporta, korištenje bicikla i javnog pri-jevoza, proizvodnja i korištenje biodizela, grijanje prostora energetski efikasnim pe-ćima, prikupljanje kišnice itd. Četvrto, u gospodarenju otpadom: nestvaranje smeća od otpada koji se još može upotrijebiti na neki način, primjenjivanje koncepta „5R“10 (prema engl. reduce, repair, reuse, recycle, rethink) – smanjiti potrebe i potrošnju, popravljati neispravno, ponovno upotrebljavati, reciklirati i – kao prva i posljednja stvar koja obuhvaća sve navedeno – promisliti način i količinu trošenja dobara, čime se misli na promišljanje i odustajanje od hiperpotrošačkih životnih navika, koje za krajnju posljedicu imaju povećanje globalnog zatopljenja i povećanje društvene ne-
10 Latouche (2009.) proširuje koncept navodeći osam povezanih principa koji vode prema konceptu odrasta (engl. degrowth): a) prevrednovati (engl. re-evaluate) ono važno; b) rekon-ceptualizirati (engl. reconceptualize) ključne pojmove poput bogatstva, siromaštva, vrijed-nosti, nedostatka i obilja; c) restrukturirati (engl. restructure) proizvodni aparat i društvene odnose da se usklade s novim vrednotama; d) preraspodijeliti (engl. redistribute) bogatstvo i pristup prirodnim resursima između Sjevera i Juga, među klasama, generacijama i pojedin-cima; e) relokalizirati (engl. relocalize), tj. proizvoditi lokalno i tako spustiti ekonomske, po-litičke i kulturne odluke na lokalnu razinu; f) smanjiti (engl. reduce) proizvodnju i potrošnju posebno onih dobara i usluga koje imaju malu upotrebnu vrijednost i visok utjecaj na okoliš; g) oporabiti (engl. re-use) stvari i reciklirati (engl. recycle) otpad (prema Ančić i Domazet, 2015.:459).
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 45-70
56
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
jednakosti i izrabljivanja. Peto, u odnosu prema vodi: očuvanje vode (od nepotreb-nog istjecanja i od zagađenja), sakupljanje kišnice, sadnja biljnih pročistača, čuvanje vode unutar lokalnih sistema.
U ekoselima postoji slaganje oko pitanja zaštite okoliša i prakticiranja održivosti. Ekološka održivost i čitav jedan korpus znanja o načinu čovjekovog negativnog utjecaja na okoliš u ekoselima se podrazumijeva. Sudionici u ovom istraživanju upravo se suprotstavljaju onome što ih okružuje u dominantnom društvu. Ekološka se održivost ne dovodi u pitanje, štoviše, to je osnovni i prvi motiv okupljanja pri-padnika ekosela.
„Da budemo u skladu s prirodom, da ne moramo gazit’ sve oko nas da bi nama bilo dobro. To je manje-više to, to je neki zajednički common glue11. Znači ne uzmi – baci model, nego uzmi – koristi – recikliraj – okreni – pre-vrti – vrati zemlji. I bavimo se svi umjetnošću. Svi živimo manje-više od toga ovdje.“ (Sanjin, 37) Rovinjsko ekoselo
Međutim, budući da u većinskom društvu učenje o ekološkim pitanjima nije su-stavno i dosljedno obuhvaćeno ni formalnim obrazovanjem niti je u praksi prepo-znatljivo (u velikoj mjeri baš suprotno), a time ni lako dohvatljivo, to podrazumi-jevanje slaganja oko ekološke održivosti za sobom povlači vrlo aktivnu poziciju promišljanja, traganja, proučavanja, umrežavanja i općenito kontinuiranog učenja o ekološkim pitanjima i odgovorima važnima za svakodnevni život koji se kreira u ekoselima. Učenje se odvija neformalno (kroz seminare, tečajeve, radionice i sl.) i informalno (putem socijalnih kontakata i interakcija te fluidnih društvenih grupa i poznanstava proizašlih iz pohađanja neformalnih oblika obrazovanja i sličnih okup-ljanja12). Pri tome su važan agens neformalne mreže pojedinaca i društvenih grupa okupljenih oko proekoloških ideja, povremena i sve češća medijska izvještavanja o ekološkim društvenim inicijativama i sličnim problemima, koja angažiraju dio gra-đana. Proekološki angažman često uz sebe nosi i niz ideja o socijalnoj pravednosti, društvenoj solidarnosti, socioekonomskoj i kulturnoj održivosti. Takav spoj druš-tvenih i ekoloških vrednota nalazimo i u postmaterijalističkim vrednotama (Cifrić, 1994.; Inglehart, 1977., 1995.; Schehr, 1997.; Habermas, 1984.; Rimac, 1997.; Braun, 2009.), koje ekosela podržavaju.
„Mi pokušavamo bit’ nekakav hibrid tradicijskih društava sa svojim vrijed-nostima koje su gotovo nestale... to je suradnja, nekompeticija, to je osluš-kivanje sebe, osluškivanje drugog u zajednici, uvažavanje, tolerancija, ne-nasilje... odgovornost za preuzimanje svog života, odgovornost za ovaj život koji ti je tu, koji ti je dan, koji imaš priliku živjet’, da ga proživiš što manje opterećujuće za ljude i okolinu.“ (Saša, 33) Reciklirano imanje
11 Prijevod s engl.: ljepilo koje spaja zajednicu.12 Virtualni oblici dijeljenja znanja, kao što su mailing liste, zatim grupe solidarne razmjene (Orlić, 2014.), permakulturni tečajevi, ekosajmovi i sl.
N. Bokan: Ekosela: subpolitični odgovor na neodrživost
57
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
„Zajedničko nam je ljubav prema ovakvom načinu života. Doć’ živjeti u prirodi i od prirode, za prirodu, a sad ne živimo baš za prirodu, živimo od prirode.“ (Neva, 32) Rovinjsko ekoselo
Postmaterijalističke vrednote koje se najčešće ističu su: zaštita okoliša, „uljepšavanje okoliša, ideje umjesto novca, sloboda mišljenja, humanije društvo, više samouprav-ljanja i više utjecaja građana“13 (Cifrić, 1994.:49; prema Inglehart, 1995.). Postma-terijalizam se dobrim dijelom odnosi na socioekološku pozicioniranost, pa tako podrazumijeva izmještanje čovjeka i društva iz superiorne pozicije nad svim što ga okružuje (naturalističku etiku), svijest o neobnovljivim resursima i očuvanje biora-znolikosti, egalitarnost u društvu i s prirodom, inherentnu vrijednost prirode, eko-nomije zasnovane na zajednici, decentralizirane bioregije, održivost i proekološki habitus, polikulture, holizam, refleksivnost i kreativnost itd. (Geiger, 2009.). Rezul-tati pokazuju da postmaterijalističke vrednote čine značajni dio vrijednosnog sklopa u ekoselima, stoga su izraz postmaterijalističke kulture koja na socijetalnoj razini postoji paralelno s većinskom materijalističkom.
5.2. Ekonomska održivost – primjer rada kao kreativnosti, a kreativnosti kao vrednote
U istraživanju smo identificirali postmaterijalističke vrednote šireg spektra nego što je odnos prema prirodi i okolišu, pa se tako primjerice odnos spram rada manifestira u doživljaju rada kao samoaktualizacije, kao ostvarenja talenta, rada kao uživanja, rada kao manifestacije intrinzične motivacije, rada kao kreativnosti, rada kao solidar-nosti i kao zajedništva naspram rada kao egzistencijalne nužde, rada kao imperativa, rada kao postizanja uspjeha, rada kao stvaranja društvenog statusa, rada kao gomi-lanja materijalnog, rada kao individualnog napretka.
„Mi svi živimo od kreativnosti, znači kreativnost nam je novac, direktno. To nam je apsolutno važno, živimo od kreativnosti… A što se tiče ostalog, kad dođeš ovako negdje živjet’, sve radiš sâm, sve si sâm kreiraš. Ne moraš, ali mi tako nekako gledamo. Znači, bavimo se apsolutno svime. Od proizvodnje hrane i proizvodnje svojih kuća, svog namještaja, popravaka strojeva i alata što imamo, kupimo stroj, kupimo alat, onda ga gledamo održavat’ sami, tako da kreativnost je tu konstantna. Od 0 – 24 si kreativan. Pišemo, crtamo, sve.“ (Sanjin, 37) Rovinjsko ekoselo
“[Kreativnost je] neophodna. Na koji način sam ja kreativan… imam jako puno rješenja i jako puno tih koncepata za razne oblike stanovanja, imam gomilu nekakvih, po mom mišljenju, interesantnih projekata, i inovativnih, za koje neću… za koje bi trebalo već sad jedno tri života da to ostvarim, to je ta kreativnost…” (Saša, 33) Reciklirano imanje
13 Naspram sigurnosti i obrani zemlje, borbe protiv prekršitelja, mira i poretka, privredne stabilnosti, privrednog rasta, porasta cijena (Cifrić, 1994.:49; prema Inglehart, 1995.).
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 45-70
58
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
Doživljaj rada u ekoselima ogleda se u: a) radu za egzistencijalne potrebe i b) u radu koji je kompletno ljudsko djelovanje koje proizlazi iz motivacije i kreativnosti, dakle u radu koji je stvaranje, kreiranje i stvari i odnosa oko sebe i unutar sebe. Radom se u užem smislu smatra zadovoljavanje egzistencijalnih potreba, i to bi trebalo činiti manji dio čovjekovih aktivnosti.
„U principu sve se svodi na par sati rada na dan. I smatram da bi to trebala bit’ neka čovjekova norma, to je dovoljno da si čovjek može proizvesti i hranu i namiriti svoje potrebe.“ (Mila, 34) Ekoselo Blatuša
Rad u širem smislu doživljavaju kao svako čovjekovo djelovanje: odnose, rad na sebi, društveno djelovanje i materijalno stvaralaštvo. I taj bi rad trebao biti nepre-kinut proces u kojem čovjek izražava svoju kreativnost, čime ostvaruje svoje druš-tvene uloge, koje više nisu jasno razdijeljene kao kod instrumentalnog rada, već se isprepliću s drugima u komunikativnom djelovanju (Habremas, 1984., 1986.). Važna i neposredno povezana s radom jest kreativnost. U ekoselima kreativnost smatraju neodvojivom od rada i neophodnom za čovjekovo društveno djelovanje.
„Ja živim od kreativnosti. Meni je kreativnost vrlo važna i to je baš bilo sa svima koji dođu u zajednicu. Da svaki čovjek mora biti samodostatan u smislu da sam iz sebe mora stvorit’ nešto. Dakle ne mogu računat’ na to da će doći i da ću ih ja ili neko drugi zaposlit’. Nego da moraju doprinijet’, dati svoj doprinos, a to automatski znači da moraju biti kreativni, moraju nešto izmisliti.“ (Aleksandar, 52) Neokulturalna zajednica
Postojanje kreativnosti u radu moguće je ukoliko osobe imaju intrinzičnu motivaciju i afinitet prema određenom poslu i zato u principu biraju raditi upravo one poslo-ve koji ih zanimaju, za koje su motivirani, u kojima mogu biti kreativni. Isključivo instrumentalni rad, ciljno-racionalni, zapravo ih ne zanima. Rad za njih treba imati vrijednosnu, pa i afektivnu komponentu.
„U zajednici imamo baš umjetnice, mislim da je važno da se one mogu izra-zit’ kroz umjetnost. I da mogu preživjet’ od toga. To je sad krenulo… više u poslovnom smjeru da možemo zaradit’ i od toga… kreativnost je jako važna. To je jedan od razloga što smo došli tu, da imamo prostor i vrijeme da se možemo kreativno izražavat’.“ (Sanja, 34) Bračko ekoselo
Oni ne žele od rada biti otuđeni, žele aktivno sudjelovati u radu koji je za njih smi-slen, znati zašto rade, biti direktno u doticaju s rezultatima svog rada. Kreativnost je vrlo visoko pozicionirana u sustavu vrednota te principa djelovanja i samoostva-renja.
„Meni se to čini presudno za moju sreću. Čini mi se da biti kreativan, iz-ražavati se kreativno, radit’ kreativno, stvarat’ kreativno, meni je to plan ostvarivanja mene kao osobe, onoga što ja jesam. Jer s tim rasteš, kao čovjek, evoluiraš… ja sebe vidim i želim nać’ u modelu u kojem ja kroz svoju krea-tivnost mogu preživljavat’.“ (Lena, 31). Reciklirano imanje
N. Bokan: Ekosela: subpolitični odgovor na neodrživost
59
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
„Odabrala sam, možda sebično, [da] idem radit nešto što mene uveseljava, tu je opravdanje, jer onda mogu pružit više… Ak’ treba, konobarit’ ću ka-snije s 40. Ili ću čistit pod. Ništa mi se to ne čini strašno u usporedbi s tim da sad odustanem od pokušaja da živim kako mislim da trebam.“ (Maša, 29) Reciklirano imanje
U području ekonomske održivosti vitalan je dio i materijalna ekonomska održivost. Osigurava li si neko društvo ili zajednica vlastitim djelovanjem nesmetano funkcio-niranje i osigurava li dovoljno dobara da se kontinuirano obnavlja i razvija, razlikuje one socioekonomski održive i neodržive (Lay, 2007.). Pokušali smo utvrditi koje strategije ekosela kao zajednice slijede u svom ekonomskom održanju. Utvrdili smo u kojoj im mjeri vrste i opseg poslova kojima se bave, proizvodnja dobara (materijal-nih i nematerijalnih) te vlastiti resursi (rad i sredstva) pružaju neovisnost (otpornost, engl. resilience) o konvencionalnom ekonomskom sustavu te obnavlja li se i širi članstvo i na koji način (primjerice, imaju li djece u zajednici). Istražili smo način njihovog održa(va)nja, koliko i što rade i proizvode, koliko su vezani za postojeći gospodarski sustav, drugim riječima, u kojoj su mjeri samoodrživi ili otporni na kon-vencionalni ekonomski sustav. Također, zanimalo nas je provode li „‘ekologizaciju’ proizvodnje dobara i usluga u svim, za okoliš utjecajnim, granama djelatnosti […] i jesu li aktivni u području stvaranja inovativnih rješenja: iniciranje, razvijanje i umna-žanje novih, integralno održivih oblika biogospodarstva“ (Lay, 2007.:42). Ponajprije, ekonomska održivost nije potpuno postignuta ni u jednom ekoselu. Ako proma-tramo ekosela u okviru njihovih lokalnih zajednica, možemo reći da su Rovinjsko i Bračko ekoselo najbliže lokalnoj ekonomskoj održivosti u vidu osiguranja svakod-nevne egzistencije jer ekonomske potrebe ostvaruju većinom u lokalnoj zajednici. Međutim, ako uzmemo u obzir standard stanovanja i vlastitu energetsku opskrbu (električna energija, gorivo, ogrjev), tada je Reciklirano imanje najodrživije. Iako ne u dovoljnoj mjeri za ukupne potrebe, sva navedena ekosela proizvode svoju hranu, držeći to važnim aspektom postizanja održivosti.
„[…] smatram da bi rad na zemlji, osim hrane, trebao bit’ dio opće kulture. Neki farmer je rekao nešto u smislu: ti ne možeš bit slobodan dok nemaš svoj izvor hrane, energije, nemaš pravu slobodu, jer znaš da te neko drži u šaci. Smatram da stvarno ono što bi trebalo učit’ djecu su te neke osnove, kako si skuhat’ nešto, hranu, kako si napravit’ sklonište, kako komunicirat’ nenasilno, kako bit’ dobar roditelj, sve te stvari te ni’ko ne uči. Kad mislim o radu na zemlji, mislim o svemu tome, to meni jako puno znači.” (Maša, 29) Reciklirano imanje
Te zajednice razvijaju vlastite i lokalne strategije ekonomskog opstanka. Strategija svih pet istraženih ekosela u stvaranju ekonomske održivosti jest edukacija. Ona je u nekim zajednicama organizirana u obliku radionica i predavanja (neformalni oblici edukacije), u nekima se odvija kroz volontersku praksu, a negdje na sasvim informalan način, kroz privremeni suživot posjetioca i stalnih stanovnika ekosela. Edukacijski su sadržaji svi vezani uz učenje za održivost, od permakulturnih metoda u poljoprivredi, gradnji i osiguranju energije do socijalnih i ekonomskih vrednota jednakosti, solidarnosti i socijalne uključenosti, koje su sve integralni dio aktivnosti ekosela, kao što je zalaganje za prehrambeni suverenitet, skupljanje i razmjena organ-
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 45-70
60
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
skog sjemena, organiziranje kratkih trgovačkih lanaca za lokalne poljoprivrednike, zagovaranje zakonskih promjena prema korištenju lokalnih i prirodnih građevinskih materijala itd. S vremenom postižu sve veću ekonomsku samostalnost, iako pritom naglašavaju da koliko god radili na ekonomskoj održivosti, svjesni su da je to proces i da time ne žele postići izolaciju od lokalne zajednice ili zainteresiranih posjetitelja.
5.3. Ekonomska održivost – primjer vlasničkih aranžmana
Jedna od zanimljivih ekonomskih karakteristika vlasnički su aranžmani prisutni u istraženim ekoselima. Pet ekosela predstavlja pet različitih stanarsko-vlasničkih rje-šenja, od kojih se svi oslanjaju velikim dijelom na povjerenje, a manjim dijelom na ugovore i pravnu zaštitu. Jedna zajednica kupila je i doselila se na zajedničko zemlji-šte (neparcelirano unutar zajednice, pojedinci su vlasnici/e 1/10). Druga se zajednica doselila na zemljište koje im je ustupila (nepoznata) osoba na korištenje, bez nakna-de. Treća je zajednica zasnovana na zemljištu koje je u vlasništvu jedne osobe koja je dio zajednice, s nekim pojedincima u ugovornom odnosu, a s nekima ne. Četvrta je zajednica kupila imanje (zemljište i kuće) na kredit (na ime jedne osobe), koji za-jednički otplaćuju. Peta je zajednica vlasništvo zemljišta jedne osobe ustupila udruzi na korištenje, neke su kuće unutar imanja privatne, ali ih velikim dijelom zajednički koriste dok se ne izgradi dovoljno stambenog prostora za sve pripadnike zajednice. Stanovanje kao osnova egzistencijalnih preduvjeta u ekoselima relativno je nevezano za pravnu zaštitu vlasništva, boravka i gradnje kuća na zemlji koju pravno ne posje-duju. Objašnjenje tih nekonvencionalnih pristupa vlasništvu pronalazimo u visokoj razini povjerenja i solidarnosti kod stanovnika ekosela i/ili doživljaju Z/zemlje kao ničije, svačije i nepodložne posjedovanju. Te obrasce razmišljanja smatramo dijelom svjetonazora stanovnika ekosela, kojim ćemo se baviti dalje u radu.
„Dogovor je pao čisto na riječ. Robi je rekao da nam je dao to na korištenje, nemamo nikakve garancije i osiguranje, no većina nas funkcionira u smislu da svaki komadić zemlje u biti pripada planeti Zemlji, a ne pojedinačnom vlasniku bez obzira šta piše na papiru, pa se u tako nekom smjeru gleda. Ne plaćamo nikakvu najamninu.“ (Mila, 34) Ekoselo Blatuša
Dakle ekonomsko funkcioniranje zajednice obuhvaća dijelom materijalne uvjete te rad i kreativnost (kodovi 2 i 7). Ekosela mijenjaju prakse uobičajene u suvremenom visoko specijaliziranom i industrijski ovisnom društvu. Ono za što čovjeku potrošač-ke kulture treba novac te zajednice pokušavaju smanjiti i osigurati drugim putem. Tako hranu i lijekove dijelom sami proizvode, u prirodi nalaze građu za nastambe, znanje skupljaju kombinacijom tradicionalnih i suvremenih spoznaja, energiju dobi-vaju barem djelomično iz obnovljivih izvora. Drugi element koji također pripada u ekonomski podsustav jest odnos prema radu, tj. rad i osiguravanje egzistencijalnih potreba kroz kreativnost. Time te zajednice čine pomak od ekonomskog sustava u kojem je odvojen posao za novac i hobi za sebe. U ekoselima se u velikoj mjeri spajaju interesi, talenti, afiniteti s poslom, tj. zadovoljavanjem egzistencijalnih i dru-gih potreba. Time u velikoj mjeri smanjuju otuđenost od rada. Međutim ekonomska održivost nije potpuno postignuta ni u jednoj zajednici. Najbliže su tome dvije za-
N. Bokan: Ekosela: subpolitični odgovor na neodrživost
61
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
jednice (rovinjska i bračka), koje ekonomske potrebe ostvaruju većinom u lokalnoj zajednici. Ono što je važno je da sve te zajednice s vremenom postižu sve veću ekonomsku samostalnost, odnosno održivost.
5.4. Sociokulturni sklop vrednota
Treći je aspekt održivosti sociokulturna održivost, koja čini sustav socijalnih odno-sa u nekoj zajednici ili društvu, običaja, tradicionalnih i novih vrednota te njihovo „organsko“ kontinuirano samoobnavljanje (Lay, 2007.). Ona se ogleda u „osjećaju smisla i ciljeva življenja, u postojanju društvenih vrednota i praksi koje doprinose socijalnoj integraciji, u osjećanju i praksi identiteta, ukorijenjenosti, pripadanja ne-koj simboličkoj cjelini, u praksama i odabirima u svakodnevnom životu koji vode samorealizaciji, a ne samodestrukciji“ (Lay, 2007.:33-34). U analizi empirijskih nalaza obuhvatili smo neke od navedenih elemenata. Sociokulturni podsistem obuhvaćen je najvećim brojem kodova (5, 8, 9, 10, 13), koji opisuju koja su izvorišta i ciljevi za-jednice (razloge nastanka i ciljeve koje ostvaruju), odnosno identificiraju li se člano-vi/ce sa zajednicom i kako, zašto uopće odabiru zajednicu kao način života, kakve odnose imaju i kojeg su svjetonazora. Izložit ćemo samo neke od elemenata soci-okulturnog sklopa. Ideje na kojima su nastale sve istražene zajednice međusobno se podudaraju. To je aktivni kritički stav prema postojećem, većinskom društvenom sustavu, pri čemu „aktivni“ označava kreiranje alternative. Ekosela, stava da neoli-beralni kapitalizam stvara velike društvene i ekološke štete, žele razviti i razvijaju drugačije mikrosustave. Njima je cilj približiti se (lokalnoj) samoodrživosti, čime se i ovisnost o sustavu smanjuje, a povećava povezanost s prirodom, suradnja i među društvenim akterima i s ekosustavom. Razvijanje egalitarnosti i izvan antropocentrič-nog okvira znači poštivanje prirodnih ciklusa, lokalnosti izvora/resursa i neugroža-vanje prirodnog samoobnavljanja te priznavanje inherentne vrijednosti ekološkom sustavu mimo koristi za čovjeka.
U ekoselima karakteristični su primarni odnosi među pripadnicima. Pitali smo se stvaraju li se u njima nove vrste obitelji ili se stvara oblik intenzivnog socijalnog susjedstva. Na temelju važnosti zajednice za pripadnike i odnosa u njima zaključuje-mo da se nalaze upravo na kontinuumu između intenzivnog socijalnog susjedstva i obitelji. Smatramo da je bračka zajednica najbliža obitelji, rovinjska i zajednica Reci-kliranog imanja nalaze se između, a Neokulturalna i zajednica u Blatuši dijele mjesto najbliže socijalnom susjedstvu.
„Ako ti treba tuđa pomoć znaš da možeš računat’ na sve njih. Više je kao neki ekstremno dobri susjedski odnos nego obiteljski… Ne. Tu su iskombini-rani svi odnosi. I sa najboljim prijateljima, i sa najboljim susjedima. To su sve, svi smo sve“. (Neva, 32) Rovinjsko ekoselo
„Mitja i Sanja su meni… obitelj, to su prijatelji koji su više od prijatelja, i na-ravno, ne samo one, govorim njih dvije jer smo to zajedno počeli, ali i Tina, i Leila, i Gita, mi smo nekako jedni s drugima baš i imamo veliku snagu, čak možda i moć. Kad smo zajedno, kad smo dobro, ja mogu sa svojim ljudima sve napravit’.“ (Suza, 32) Bračko ekoselo
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 45-70
62
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
Dio je sociokulturnih obilježja i političko funkcioniranje, koje je vidljivo u načinu donošenja odluka unutar zajednica (kod 12), a taj je način u svim istraženim zajed-nicama konsenzus. S obzirom na mali broj osoba u ekoselima (do 15), provođenje konsenzusa donekle je olakšano.
„Pokušavamo sve odluke donositi konsenzusom, nismo baš sad opsjednuti time, imamo nešto što kažemo, ajde nećemo se sad svi s tim bavit’, ti odluči, ali neke odluke koje su važne fakat pokušavamo porazgovarat o tome, i ka-žemo svoje mišljenje, i realno stvarno jako puno ulažemo u to.“ (Maša, 29) Reciklirano imanje
U tim su zajednicama svi podjednako zainteresirani za sudjelovanje u procesu dono-šenja odluka. Kritični su prema sustavu predstavničke demokracije smatrajući da ta-kav sustav zanemaruje manjinska mišljenja, pa u svojoj mikrozajednici konsenzusom razvijaju kulturu uvažavanja mišljenja svake osobe. Time razvijaju političku odgo-vornost svakog aktera unutar zajednice i antiautoritarne obrasce. Zaključno, podaci pokazuju da ekosela u Hrvatskoj imaju zajednički svjetonazor, koji čine vrednote egalitarnosti (društvene i prema prirodi i okolišu), samoodrživosti, postmaterijaliz-ma, proekološkog habitusa i postmoderne vrednote. Taj svjetonazorski sklop nazvat ćemo ekoseoskim svjetonazorom.
„Ljubav prema prirodi, svi smo u duhovnosti, svako je u svom filmu, ali za-pravo isti. Ljubav prema planetu, i svim tim događajima oko nas. I pokušaj izlaska iz sistema. Shvaćanje da su neke stvari definitivno obmana čovje-čanstva u cijelosti i pokušaj izlaženja iz toga. I očuvanje nečega što smatra-mo da je vrijedno.“ (Mila, 34) Ekoselo Blatuša
„Pa, ta nekakva ekološka svijest. Neće se nikom desit’ da napravi neku pizda-riju koja će utjecat’ na okoliš.“ (Saša, 33) Reciklirano imanje
Na kraju ovog poglavlja navest ćemo ukratko sociodemografske podatke o pripad-nicima ekosela. Dobno, oni su u skladu s uobičajenim predodžbama o pokretu ekosela kao pokretu mladih ljudi, iako je komunitarni pokret u svijetu zapravo veći-nom pokret ljudi srednjih godina (Metcalf, 1996.; Schehr, 1997.). Većina pripadnika istraženih ekosela u dobi su između 31 i 40 godina (u vrijeme osnivanja zajednica između 25 i 35 g.)14. Zatim, većinom su to osobe visokog formalnog obrazovanja ili osobe velikih i širokih potreba za znanjem, pa time i za inovacijama, a istovreme-
14 Sociodemografski podaci pokazuju da su tada uglavnom završili školovanje i/ili stekli određeno kraće životno (i radno) iskustvo te se nalazili na razmeđu mladenačke i zrele dobi i u tom smislu u razdoblju odabira, zasnivanja i oblikovanja vlastitog samostalnog života (ili promjene uslijed dotadašnjeg iskustva). Istovremeno to su osobe koje su imale iskustvo, premda kratko, drugačijeg političkog i ekonomskog društvenog sustava (socijalizma), što je možda moglo utjecati na postojanje šire perspektive i osobnog uvida kako postojeći društveni sistem nije jedini mogući. Ne tvrdimo da ekosela predstavljaju ostatak ili nastavak socijalizma, već samo da iskustvo različitih socijalnih poredaka može proširiti perspektivu osobnih i druš-tvenih mogućnosti i olakšati aktivno formiranje vlastitih (društvenih) izbora.
N. Bokan: Ekosela: subpolitični odgovor na neodrživost
63
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
no i sa sviješću o potrebi očuvanja vrijednih tradicijskih znanja i općih društvenih vrednota. Nadalje, te zajednice čine osobe koje ne pripadaju službenim religijama ili ideološkim sustavima vjerovanja, već smatraju da su sami kreatori vlastitog i šireg društvenog djelovanja. To sve opisuje društvene aktere koji aktivno propituju posto-jeći društveni sustav i aktivno ga (vlastitim izborom) mijenjaju. Izuzev jedne ženske zajednice, u ostalima je podjednak broj žena i muškaraca.
6. Zaključna razmatranja
Prije nego prijeđemo na zaključne komentare o tezama koje smo postavili u teorij-skom okviru rada, smjestit ćemo pojavu ekosela u širi kontekst procesa koji zahva-ćaju ruralne prostore. Opći je znanstveni uvid da se ruralno(st) nalazi u vidljivoj tran-ziciji (Halfacree, 2007.). Procesi koji zahvaćaju selo, ruralni prostor, seljačko društvo, poljoprivredni kraj dio su razloga mijena prema povratku zemlji, prema vitalnijem selu i možda novim seoskim stanovnicima. Jedan od tih procesa intenzifikacija je kapitalističke globalizacije, koja se manifestira u sustavima prehrane slobodnijom vladavinom tržišnih sila (Millward i sur., 2003.). Time je poljoprivreda u sve ne-sigurnijem položaju unutar ruralnog društva, dok se, paradoksalno, potiče daljnja intenzifikacija i industrijalizacija poljoprivrede. Također, raste uloga konzumerizma i potencijala ruralnih sredina u vidu razvoja turizma i gentrifikacije sela prodajom „ruralne idile“. Tako nove ruralne „proizvode“ čine priroda kao ekskluzivno mjesto za život, ruralni način življenja koji se može kolonizirati, simboli ruralne kulture koji se mogu zapakirati i prodavati (Cloke i Goodwin, 1992.). Na prirodu se više ne gleda samo kao na dobru tvornicu, već kao na mjesto za život i provođenje vremena; ona ispunjava „vanjske“ zahtjeve stanovnika urbanih sredina (Marsden, 1999.). Danas zemlje globalnog Sjevera vide profit u multifunkcionalnom ruralnom uređenju, u sve regionaliziranijem „ruralnom“ (Halfacree i sur., 2002.), što bismo mogli nazvati komodificiranim ruralnim prostorom, prostorom u kojem „lokalci/lokalno postaju podložni vrednovanju, ekonomskom ili socijetalnom, bez da od toga nužno imaju ikakvih koristi“15 (Hillyard, 2007.:66).
Jedna vrsta otpora tim procesima nalazi se u pokretu povratka zemlji (engl. back-to-the-land movement). O povratku zemlji kao društvenom pokretu piše se već ne-koliko desetljeća i on je svakako utisnut u društvene, političke, kulturne i prostorne struje (Halfacree, 2006.). Iako se povratak zemlji ne odnosi isključivo na ruralni prostor i ruralno stanovništvo, ovdje ćemo o njemu govoriti u kontekstu ruralnosti. Ruralnost se kao obilježje može odnositi na geografsko-prostorne, demografske, socioekonomske i sociokulturne aspekte. U pet istraženih ekosela prepoznali smo neka od tih obilježja kao afirmativna prema ruralnosti. Ako govorimo o Hrvatskoj, ne možemo govoriti o kontinuitetu povratka zemlji/ruralnome u posljednjih neko-
15 Osim vjerovatno ekonomskih, posebno u onim područjima koja streme upravo ekonom-skom prosperitetu, a bez nužnog i pravovremenog promišljanja o sredstvima koja je nabolje koristiti. Ubrzan i nedovoljno promišljen smjer razvoja (ili samo rasta) može dugoročno do-vesti do šteta umjesto koristi. Držimo da pojedini (atraktivniji po bilo kojem kriteriju) ruralni prostori u Hrvatskoj mogu upasti u neku od takvih razvojnih zamki.
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 45-70
64
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
liko desetljeća jer je izostao proces kontraurbanizacije, koji je u zapadnoeuropskim zemljama usmjerio dio migracijskih tokova iz grada prema selu. U nas migracijski smjer i dalje kreće sa sela prema urbanim središtima. Kao protutrend tome, ekosela vraćanjem na selo16 afirmiraju ruralni karakter življenja na nekoliko načina. Ruralni prostor u Hrvatskoj pretežno je marginaliziran, depopuliran, infrastrukturno podra-zvijen i ekonomski devastiran te mnogo više mjesto odlaska nego mjesto dolaska. Nasuprot tome, ekosela afirmiraju selo kao poželjno mjesto za život. Također, pre-seljenjem na selo i orijentiranjem na rad na zemlji, i to na ekološki održiv način, afirmiraju povratak Z/zemlji, kao tlu i kao planetu. Kada ekoselima pripisujemo prakticiranje ekološke održivosti, važno je naglasiti da njihovi nazori spram prirode i okoliša svakako nadilaze utilitarnu i antropocentričku poziciju, iz koje se priroda i okoliš čuvaju zato da se osigura čovjekov opstanak i zdravlje. Ekosela (među čijim pripadnicima postoji konsenzus oko tog pitanja) Zemlji i ekosustavu pripisuju inhe-rentnu vrijednost, čime čovjek kao vrsta ne čini njihov krajnji cilj i svrhu. Primjerice, očuvani bi resursi za naredne naraštaje, prema stavovima pripadnika ekosela, bili posljedica njihovog poštivanja Zemlje i ekosustava, a ne uzrok njihovog proekološ-kog ponašanja.
Poticanjem suradnje poljoprivrednika i kupovinom više lokalnih proizvoda oni sti-muliraju lokalnu ekonomiju, čime se posredno povećava socijalna energija i eko-nomska vitalnost lokalnog područja. Kroz traženje nekonvencionalnih puteva (npr. hrane) počinju se mijenjati sustavi proizvodnje i stvarati postproduktivizam17, a koji se manifestira kroz stvaranje bližih veza između seljaka i potrošača, primjerice da-vanje prednosti lokalnoj hrani kroz seljačke tržnice te dostavljanje hrane18 (Deane, 2003.; Orlić, 2014.), što prakticiraju i neka od ekosela iz naše studije. Time se stvara lokalna povezanost koja može povećati odgovornost za lokalno kroz sudjelovanje u lokalnom razvoju. Osim simboličkog vraćanja zemlji (lokalnome) razvija i održivost kroz lokalnu hranu, lokalne mreže i sve slične inicijative koje smanjuju doseg global-ne ekonomije i povećavaju ekonomsku, pa time i političku moć lokalnim zajednica-ma. Ekosela potiču upravo takve lokalno usmjerene prakse, kao što su vlastita poljo-privredna proizvodnja, kupovina od lokalnih poljoprivrednika, poticanje skupljanja i razmjene sjemena, tradicijska arhitektura, energetska samodostatnost. To proizlazi iz njihove subpolitičnosti, što je vidljivo u svakodnevnim navikama koje su prethodno promišljene u svojim motivima, čime postaju (sub)politička u svojim posljedicama.
Ranije smo spomenuli ulogu edukacijskih aktivnosti u ekoselima. Njima donose zna-nje u socijalni prostor bez edukativnih institucija, a od seoskog imanja čine mjesto
16 Pretežno se radi o stanovništvu koje dolazi iz gradova, ne o lokalnom seoskom stanov-ništvu.17 To postproduktivističko društvo također je teorijski konstrukt kojim označavamo revalori-zaciju manje intenzivnih i manje industrijskih oblika poljoprivrede, gdje se pokušaji povratka zemlji čine ne samo manje anakronim nego mogu povećati vrijednost svojih proizvoda kroz ukazivanje, primjerice, na veze sa zemljom (Holloway i Kneafsey, 2000.).18 U više hrvatskih gradova aktivne su grupe solidarne razmjene, više o tome Sarjanović (2014.) i Orlić (2014.).
N. Bokan: Ekosela: subpolitični odgovor na neodrživost
65
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
učenja. Nadalje, dovode na selo mlađu populaciju koja je zainteresirana za „nova“, „alternativna“19 znanja. Napokon, uvode socijalne inovacije, kao što su grupe soli-darne razmjene, grupno vlasništvo nad zemljom ili zadruge za razmjenu sjemena. Ekosela tako stvaraju nova značenja pojedinačnih odluka u područjima također ka-rakterističnima za refleksivnu modernizaciju – svakodnevica, privatnost, ekonomija, lokalna pitanja… smatrajući (znajući?) da je svaka ta odluka ujedno i politička – što jesti, kako i koju hranu nabavljati, uzgajati, koje materijale koristiti u gradnji, kako koristiti transport, kakve odnose uspostavljati, kako nalaziti i dijeliti znanje itd. Go-tovo sve te odluke imaju proekološke i prosocijalne motive.
Ekosela u Hrvatskoj razvijaju postmaterijalističke prakse u različitim aspektima sva-kodnevice i ekonomskog održanja, od metode vrtlarenja preko donošenja odluka konsenzusom pa do utjecaja na lokalnu zajednicu. Ona su refleksivno moderna angažirajući se oko pitanja ekološke i ekonomske pravde i subpolitičnošću svojih odluka. Posebno će biti zanimljivo u narednim istraživanjima pratiti dinamiku razvo-ja (ili disolucije) ekosela iz naše studije, koja može ići u nekoliko smjerova. Jedan je popuštanje pod pritiskom ekonomskog održanja, s obzirom da nijedna zajednica nije neovisna o izvorima prihoda iz šireg društva i time raspuštanje zajednice ili ra-dikalnije mijenjanje njezinih ciljeva i strategija održanja. Druga moguća linija razvoja ulazak je u proces profesionalizacije rada udruge20 i time osiguravanje ekonomskog održanja kroz projektnu aktivnost i/ili povezivanje s drugim sličnim inicijativama i širenje djelatnosti. Istraživanjem smo zahvatili ekosela u prvoj dekadi (pola dekade) od nastanka i nakon njihovih dosadašnjih iskustava možemo pretpostaviti da tako male zajednice nisu otporne na promjene te da će se u narednom razdoblju širih ekonomskih i društvenih procesa svakako mijenjati njihov sastav, vrsta djelatnosti i dinamika zajednice. Naravno, o smjeru širih društvenih kretanja ovisi i hoće li se ekosela širiti i postajati privlačnija većem broju ljudi ili će opstajati na margini alternativnog uz podršku tek rijetkog sloja spremnih na konkretniji proekološki an-gažman.
Možemo se pitati pripadaju li ekosela nekoj novoj vrsti ili etapi ruralnosti koja privlači gradske stanovnike, djeluje proaktivno prema lokalnim zajednicama razvijajući svje-tonazore i prakse održivosti i postmaterijalizma. U literaturi se novom ruralnošću s jedne strane naziva ukupnost promjena u kojima se nalaze ruralne zajednice i ruralni prostor pod utjecajem transnacionalnih društvenih kretanja u neoliberalnom okviru (Woods, 2014.; Rauch, 2009.), a s druge se strane novom ruralnošću naziva vrsta razvoja oslonjena na prehrambeni suverenitet, demokraciju i održivost (Ramírez-Miranda, 2014.), koja se javlja upravo kao reakcija na prethodno spomenute poslje-
19 „Novim“ znanjima nazvali smo ona znanja koja nastaju kombinacijom tradicijskih znanja (koja su se zaboravila, zanemarila tijekom modernizacijskih procesa, a sada se opet otkriva-ju) i suvremenih, tehnoloških i znanstvenih znanja, primjerice, o uzgoju organske hrane, o pripravcima za higijenu, o graditeljstvu i opskrbi energije. Alternativnost se sastoji u tome što se način korištenja tih znanja suprotstavlja konvencionalnim, općeprihvaćenim ekonomskim i drugim obrascima razmišljanja i ponašanja. 20 Svaka od tih zajednica ima osnovanu udrugu civilnog društva, više ili manje aktivnu.
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 45-70
66
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
dice neoliberalnih politika po selo21. Ta se tumačenja gotovo međusobno logički nadovezuju, pa bez obzira s kojim se tumačenjem složili, možemo reći da ekosela jesu dio tog procesa. Ona nastaju kao reakcija na društvene promjene u okolnosti-ma neoliberalnih politika, smanjivanja lokalnih (državnih) suvereniteta, a povećava-nja korporacijskih; na povećanje trošenja i devastacije okoliša i nesigurnosti hrane, egzistencijalnih uvjeta, zaposlenja, klimatske ravnoteže; reakcija na rizično (Beck, 2001.a), tekuće (Bauman, 2011.) društvo. Ekosela, koliko god statistički minorna, svakako predstavljaju model subpolitičkog djelovanja te lokalnog, decentraliziranog, okolišno osviještenog i društveno mogućeg razvoja. Komunitarnost koju posjeduju može kao model biti primjenjiva i u specifičnosti hrvatskih ruralnih prostora koji su demografski ostarjeli22. Na kraju želimo naglasiti da ekosela sadrže u sebi klicu mo-gućnosti kvalitetnijeg života za mnoge društvene slojeve koji su mahom osiromašeni i gurnuti na socioekonomsku marginu. Takvih je u hrvatskom društvu sve više. Od ekosela društvo može mnogo toga naučiti o održivosti. No hoće li se njihovi obrasci proširiti u šire društvene slojeve i predstavljaju li zaista u svom civilnom angažmanu snagu koja će proširiti spoznaju kako put prema održivom življenju ne ovisi samo o entuzijazmu nekolicine ekosela, već o širim društvenim, političkim i ekonomskim kretanjima.
Literatura
1. Balabanić Mavrović, J. (2007). Pojam refleksivne modernizacije u suvremenoj sociološkoj teoriji: magistarski rad. Zagreb: Filozofski fakultet.
2. Bauman, Z. (2011). Tekuća modernost. Zagreb: Naklada Pelago. 3. Barada, V. (2012). Žensko iskustvo rada u kreativnim industrijama: primjer di-
zajnerica vizualnih komunikacija u Hrvatskoj: doktorski rad. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
4. Beck, U. (2001). Pronalaženje političkoga: prilog teoriji refleksivne modernizaci-je. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
5. Beck, U. (2001a). Rizično društvo: u susret novoj moderni. Beograd: “Filip Višnjić”.
6. Beck, U. (2000). Living Your Own Life in a Runaway World: Individualization, Globalization and Politics, in: Hutton, W. and Giddens, A. (Eds.). Global Capi-talism. New York: The New Press.
7. Beck, U. (1999). World Risk Society. Cambridge: Polity Press. 8. Beck, U. (1995). Ecological Enlightenment: Essays on the Politics of the Risk So-
ciety. New Jersey: Humanities Press. 9. Bennet, J. (1975). Communes and Communitarianism. Theory and Society, 2:
63-94. 10. Bokan, N. (2012). Konceptualni pristupi ekološkim mikrosocijalnim zajednica-
ma: studija slučaja u Hrvatskoj: doktorski rad. Zagreb: Filozofski fakultet.
21 U Latinskoj Americi najviše je primjera takvog pristupa, Kay, 2008.; Ramírez-Miranda, 2014.; Cepparo, 2009.22 Primjerice, u SAD-u i Kanadi umirovljenička populacija zasniva kohabitacijska ekosela.
N. Bokan: Ekosela: subpolitični odgovor na neodrživost
67
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
11. Braun, Y. A. (2009). The promise of feminist political ecology, in: Dasgupta, S. (Ed.). Understanding The Global Environment. New Delhi, India: Dorling Kindersley.
12. Cepparo, M. E. (2009). Marginality in the Context of the New Rurality: Applica-tion to the Case of Malargüe in Mendoza, Argentina, in: Sánchez-Aguilera, D. (Ed.). Marginalization, Globalization, and Regional and Local Responses. The Way Forward: Local Social Movements in Marginal Areas. Barcelona: En prensa.
13. Cifrić, I. (2002). Okoliš i održivi razvoj: ugroženost okoliša i estetika krajolika. Zagreb: HSD i Zavod za sociologiju FF.
14. Cifrić, I. (1994). Napredak i opstanak: moderno mišljenje u postmodernom kon-tekstu. Zagreb: Hrvatsko sociološko društvo i Zavod za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
15. Cloke, P.; Doel, M.; Matless, D.; Phillips, M.; Thrift, N. (1994). Writing the rural: five cultural geographies. London: Paul Chapman Publishing.
16. Cloke, P. and Goodwin, M. (1992). Conceptualizing countryside change: from post-Fordism to rural structured coherence. Transactions of the Institute of Brit-ish Geographers NS, 17 (3): 321–336.
17. Conover, P. (1978). Communes and Intentional Communities. Journal of Volun-tary Action Research, 5 (34): 5-17.
18. Deane, Tim (2003). Green box. Resurgence, 219: 14–15. 19. Dessein, J.; Soini, K.; Fairclough, H.; Horlings, L. (2015). Culture in, for and as
Sustainable Development: Conclusions from the COST Actions IS1007 Investigat-ing Cultural Sustainability. University of Jyväskylä, Finland.
20. Domazet, M.; Dolenec, D. i Ančić, B. (2012). Trebamo promjenu: mapiranje potencijala Hrvatske za održivi razvoj. Zagreb: Heinrich Böll Stiftung Hrvatska.
21. Inglehart, R. (1977). The Silent Revolution. Princeton: Princeton University Press. 22. Ergas, C. (2010). A Model of Sustainable Living: Collective Identity in an Urban
Ecovillage. Organization & Environment, 23 (1): 32-54. 23. Geiger, M. (2009). S onu stranu monokulture: tradicijska znanja o okolišu i
mreža života. Zagreb: Antibarbarus. 24. Giddens, A. (1991). Modernity and Self-identity. Stanford, CA: Stanford Univer-
sity Press. 25. Gilman, R. (1991). The ecovillage challenge: The challenge of developing a
community living in balanced harmony—with itself as well as nature—is tough, but attainable. In Context, 29: 10-14. Pregledano 11. listopada 2015. (http://www.context.org/ICLIB/IC29/Gilman1.htm).
26. Habermas, J. (1986). Tumačenja uz pojam komunikacijskog djelovanja. Kulturni radnik, 39 (5): 64-87.
27. Habermas, J. (1984). Theory of Communicative Action. Cambridge: Polity Press. 28. Halfacree, K. (2007). Back-to-the-land in the Twenty-First Century – making
connections with rurality. Tijdschrift voor Economische en Sociale Geografie, 98: 3-8.
29. Halfacree, K. (2006). From dropping out to leading on? British counter-cultural back-to-the-land in a changing rurality. Progress in Human Geography, 30 (3): 309–336.
30. Halfacree, K.; Kovach, I. and Woodward, R. (Eds.) (2002). Leadership and local power in European rural development. Aldershot: Ashgate.
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 45-70
68
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
31. Hillyard, S. (2007). The Sociology of rural life. Oxford; New York: Berg. 32. Holloway, L. E., and Kneafsey, M. R. (2000). Reading the space of the farm-
ers’ market: a case study from the United Kingdom. Sociologia Ruralis, 40 (3): 285–299.
33. Inglehart, R. (1995). Modernization and postmodernization, cultural, economic and political change in 43 societies. Princeton: Princeton University Press.
34. Jackson, J. T. Ross (2000). And We are Doing it!: Building an Ecovillage Future. San Francisco: Robert D. Reed Publishers.
35. Kanter, R. M. (1972). Commitment and Community: Communes and Utopias in Sociological Perspective. Cambridge, MA: Harvard University Press.
36. Kasper, D. V. S. (2009). Ecological Habitus: Toward a Better Understanding of Socioecological Relations. Organization & Environment, 22 (3): 311-326.
37. Kay, C. (2008). Reflections on Latin American Rural Studies in the Neoliberal Globalization Period: A New Rurality? Development and Change, 39 (6): 915-943.
38. Kirby, A. (2004). Domestic protest: The ecovillage movement as a space of re-sistance. Bad Subjects, 65. Pregledano 5. listopada 2015. (http://bad.eserver.org/issues/2004/65/kirby.html).
39. Kirn, A. (2000). Održivi razvoj i environmentalističke vrijednosti. Socijalna ekologija: časopis za ekološku misao i sociologijska istraživanja okoline, 9 (3): 149-162.
40. Lay, V. i Šimleša, D. (2012). Nacionalni interesi razvoja Hrvatske kroz prizmu koncepta održivog razvoja. Zagreb: Institut društvenih znanosti “Ivo Pilar”.
41. Lay, V. (2007). Razvoj sposoban za budućnost: prilozi promišljanju održivog razvoja Hrvatske. Zagreb: Institut društvenih znanosti “Ivo Pilar”.
42. Marsden, T. (1999). Rural futures: the consumption countryside and its regula-tion. Sociologia Ruralis, 39 (4): 501–20.
43. McLaughlin, C. and Davidson, G. (1990). Builders of the Dawn: Community Lifestyles in a Changing World. Salisbury: Sirius Publishing.
44. Meijering, L. (2006). Making a Place of Their Own: Rural Intentional Communi-ties in Northwest Europe. Utrecht; Groningen: University of Groningen.
45. Miles, M. B. and Huberman, A. M. (1994). Qualitative Data Analysis. Thousand Oaks, CA: Sage Publications.
46. Merkens, H. (2004). Selection Procedures, Sampling, Case Construction, in: U. Flick, E. v. Kardorff and I. Steinke (Eds.). A Companion to Qualitative Research. London: Sage. p. 165-171.
47. Metcalf, W. (2004). The Findhorn Book of Community Living. Forres: Findhorn Press.
48. Metcalf, B. (1996). Shared Visions, Shared Lives: Communal Living Around the Globe. Forres: Findhorn Press.
49. Metcalf, B. (1984). A Classification of Alternative Lifestyle Groups. Australia and New Zealand Journal of Sociology, 20 (1): 66-80.
50. Millward, H.; Harrington, L.; Ilbery, B.; Beesley, K. (2003). Milieux, viewpoints, and processes of change in the new countryside, in: Beesley, K.; Millward, H.; Ilbery, B.; Harrington, L. (Eds.). The new countryside. Canada: Brandon Univer-sity/St Mary’s University.
N. Bokan: Ekosela: subpolitični odgovor na neodrživost
69
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
51. Orlić, O. (2014). Grupe solidarne razmjene: počeci ekonomije solidarnosti u Hrvatskoj. Etnološka tribina, 37 (44): 72-88.
52. Peračković, K. (2008). Društvo i (ili) tržište – sociološka konceptualizacija proc-esa marketizacije društva. Društvena istraživanja, 17 (6); 98: 975-997.
53. Ramírez-Miranda, C. (2014). Critical reflections on the New Rurality and the rural territorial development approaches in Latin America. Agronomía Colombiana 32(1): 122-129.
54. Rauch, T. (2014). New ruralities in the context of global economic and envi-ronmental change – are small-scale farmers bound to disappear? Geographica Helvetica, 69: 227–237.
55. Rauch, T. (2009). The new rurality: its implications for a new, pro-poor agricul-tural water strategy. International Fund for Agricultural Development (IFAD).
56. Rimac, I. (1997). O nekim aspektima valjanosti postmaterijalističkog koncepta društvenih vrijednosti. Društvena istraživanja, 6 (6), 32: 677-694.
57. Sarjanović, I. (2014). Uloga grupa solidarne razmjene u razvoju ekološke poljo-privrede u Hrvatskoj. Geoadria, 19 (1): 1-25.
58. Schehr, R. C. (1997). Dynamic Utopia: Establishing Intentional Communities as a New Social Movement. Westport: Bergin & Garvey, an imprint of Greenwood Publishing Group.
59. Smith, W. L. (2002). Intentional communities 1990-2000: A portrait. Michigan Sociological Review, 16: 107-131.
60. Woods, M. (2014). Family Farming in the Global Countryside. Anthropological Notebooks 20 (3): 31-48.
61. Zablocki, B. (1980). Alienation and Charisma. New York: Free Press.
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 45-70
70
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
Prethodno priopćenje
N a t a š a B o k a nUniversity of Zagreb, Faculty of Agriculture, Croatiae-mail: [email protected]
Eco-villages: Subpolitical Answer to Unsustainability
Abstract
Rural space and rural society in Croatia are vastly overtaken by processes of depopulation and economic stagnation. However, in one type of contemporary communities we find the model of local development which helps create vital social energy and ideas for increasing sustainability. In this paper we will argue that eco-villages, as intentional communities, are the expression of late modern processes. We start with the history of alternative communi-ties, then with their appearance in Croatia and with the social, economic and environmental aspects of their worldview and everyday practices. In our analysis we will incorporate the notion of reflexive modernization by which we will interpret some aspects of eco-villages’ values. Theoretical framework also includes the concept of sustainability which we find very fruitful in the analysis of the eco-villages’ worldview. Within the discussion on the new rural-ity concept, we will place the eco-village movement within broader social processes in rural societies. Empirically we found our paper on the qualitative research, multiple case study conducted in 2011/2012 in five eco-villages in Croatia. In our conclusion, the eco-village is interpreted as a concept of multidimensional sustainability and a new type of community characterized by subpolitics and reflexivity.
Key words: eco-village, sustainability, sustainable development, subpolitical, new rurality.
Copyright © 2016 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in ZagrebSva prava pridržana – All rights reserved
71
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
DOI 10.5673/sip.54.1.4UDK 911.373:316.334.55(497.5)
Prethodno priopćenje
New Actors in Rural Development - The LEADER Approach and Projectification in Rural Croatia
A l e k s a n d a r L u k i ćUniversity of Zagreb, Faculty of Science, Department of Geography, Croatiae-mail: [email protected]
O r l a n d a O b a dInstitute of Ethnology and Folklore Research, Zagreb, Croatiae-mail: [email protected]
ABSTRACT LEADER has often been praised as a successful approach to rural develop-ment, although its implementation is not without scholarly critiques. The aim of this paper is to contribute to the understanding of how LEADER, now in its initial phase in Croatia, operates within the shifting local power relations in rural areas. We focus on questions concerning the social background of the new LEADER project class, financing, the influence of local politics and the trust and involvement of the local population. Since factors contributing to success and failure of EU programmes have often been attributed to their localization into a specific territorial context, among other things, we use a regional and typological approach in selecting 10 LAGs for conducting in-depth semi-structured interviews. The results indicate that, in relation to the local territorial context, the differentiation between the internal and external project classes might be useful as an analytical tool. Furthermore, we have confirmed that there might be pitfalls in using financial criteria as the only instrument of assess-ment for evaluation which disregards whether the projects implemented are inclusive and responsive to the needs of the whole of local populace - which runs contrary to the basic tenets of LEADER. Finally, the role of local politics has been specifically identified in two diametrical territorial contexts (rural periphery, and more dynamic developed areas).
Key words: LEADER, projectification, project class, rural development, actors, Croatia.
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 71-90
72
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
1. Introduction
The LEADER programme provides context for researching the emergence of new ac-tors and power relations in rural Croatia, especially through projectification. LEADER (“Liaison Entre Actions de Développement de l’Économie Rurale”, meaning “Links between the rural economy and development actions”) is a local rural development method launched in 1991 by the European Commission as a Community Initiative. LEADER approach focuses on engaging the energy and resources of people and bodies as development actors rather than beneficiaries, by forming area based Lo-cal Action Group (LAG). LAGs are territorial partnerships between public, civil and private sector, the most visible manifestation of LEADER. LEADER began during a period marked by important changes in the EU’s political discourse concerning rural areas - underway since the beginning of the 1980s. Up to that point, the heavily funded Common Agricultural Policy, envisaged in the 1960s, had certainly achieved its aims of feeding the Community and providing financial security to (some) farm-ers. However, it was becoming more and more evident that the sectorial top-down created and managed approach to territorial development had resulted in numer-ous unforeseen and undesired consequences, such as increasing demographic and economic polarization, monotonous cultural landscapes, a reduction in biological biodiversity, and pollution of groundwater due to the increased use of pesticides and fertilizers, etc. (EC, 1999). Simultaneously, in spite of the agricultural orientation of development of the time, it was already apparent that rural areas were becoming more and more diverse and multifunctional, and that their societal functions had ex-panded far beyond food production. The Future of Rural Society (EC, 1988) is often heralded as the first political expression of the new rural development paradigm, which promoted an endogenous, integrated and territorial approach (Ray, 2000). A few years later, LEADER became the first manifestation of this political shift, al-though similar approaches, based on integrated principles, were already present on local levels throughout Europe (Bruckmeier, 2000; Schucksmith, 2010; Dax et al., 2013).
In Croatia, LEADER was officially implemented in 2013 during the implementation of IPARD1 (Rural Development Programme of the Republic of Croatia for the Period 2014-2020 [RDP Croatia], 2015:574). However, the LEADER approach came into view in Croatia in 2004 with the publication "LEADER, from Initiative to Method – A guide to teaching the LEADER approach" (Laginja, 2004) - a translation of original publication published with EU support within LEADER II. In 2006 the Croatian Rural Development Network (Hrvatske mreža za ruralni razvoj - HMRR) organized the first national conference on rural development titled "Rural development in Croa-tia - opportunities and challenges". The work of international organizations such as PREPARE and ECOVAST also had an influence on developing new ideas and
1 IPARD is a pre-accession Programme of the EU which was in force in Croatia for the period of 2007 – 2013. It is an integral part of the IPA (Instrument for Pre-accession Assistance), with the main objectives of assisting candidate countries and potential candidate countries with the harmonisation and implementation of the EU acquis, as well as preparation for utilisation of the future EU funds. (http://www.mps.hr/ipard, 22.10.2015.)
A. Lukić, O. Obad: New Actors in Rural Development...
73
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
strengthening partnerships in rural development. The first registered Croatian LAG was the Gorski Kotar LAG, founded in 2008 during the project "Sustainable future of Croatian rural areas" run by HMRR and numerous NGOs in Croatia together with international partners. In 2010 the HMRR and NGO "Odraz" published the book "Za-jedno za održivi razvoj ruralnih područja-Priručnik za provedbu LEADER pristupa u Hrvatskoj". In 2012 the LEADER Network of Croatia was founded as a new net-work of LAGs and other institutions involved in rural development. Today, both the Croatian Rural Development Network (HMRR) and the LEADER Network Croatia are members of the European LEADER Association for Rural Development (ELARD). It is evident that the LEADER approach, including the formation of first LAG, was developed through civil sector efforts. In 2008, the Ministry of Agriculture founded the department for the LEADER programme and agro-environmental schemes as a part of its EU-SAPARD/IPARD oriented course.2 LEADER became a part of the Croatian Rural Development Strategy of 2007-2013, the predecessor of the contem-porary RDP, and soon LAGs started to appear, beginning with the pilot project run by the Ministry. The number of LAGs grew steadily and in 2013 and 2014, and 42 of them have since been accredited and financed based on the quality of their Local development strategies through an open call in IPARD measure 202. In one of the rare studies of Croatian LAGs, Tolić and Markotić Krstinić (2015) reveal that in the year following the contracting and approval, Croatian LAGs organized 632 training workshops and 516 information sessions. The number of participants in trainings or-ganized by LAGs came close to 2400, and there were more than 50,000 participants overall in the organized informational and promotional activities.
Today, LEADER (CLLD) is a part of measure 19 of the Croatian RDP for 2014-2020, with a budget of around 67 mil. kn.3 There are 61 local action groups in Croatia to-day, encompassing almost 90% of territory of Croatia.4 More than half of the Croatian population live in local administrative units included in LAGs.5
One of the prevalent ways of executing EU programmes, LEADER included, is through projects. The project class and “projectification” as a process with broad so-cietal consequences (cf. Packendorff and Lindgren, 2014) have already been recog-nized as important factors in the implementation of EU rural policies, and especially in new member states (cf. Kovách and Kučerová, 2006; 2009). Our analysis will fo-cus on LAG representatives, as they are directly locally involved in the processes of
2 Uredba o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja, NN 35/2008.3 Precisely, 67,540,725.00 kn (2.83% of the total RDP budget). In October 2015, under mea-sure 19.1., the first wave of funding, totalling 18,142,142.11 kn, was allocated to 50 selected LAGs for the preparation of their local development strategies and operating costs.4 The number of LAGs in Croatia is constantly changing and both the Croatian Rural Deve-lopment Network (HMRR) and the Leader Network Croatia provide different data. The data used in this paper rely on desk and field research conducted for a graduate thesis supervised by one of the authors of the paper. 5 Precisely, 2,391,805 inh. Or 55.81% of total population.
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 71-90
74
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
projectification in rural areas, while remaining aware of territorial differences among the different geographical contexts in which they operate. Bearing in mind that the implementation of LEADER in Croatia is officially only two years old and that the financial framework has enabled LAGs to introduce mostly preparatory activities for future programme implementation, our aim is to contribute to the understanding of how LEADER operates in its initial phase in Croatia with regard to the shifting local power relations in rural areas brought about by the accession process. In this study, we will focus on questions concerning the social background of the new LEADER project class, financing, influence of the local politics, and the trust and involvement of the local population.
Apart from the introduction and conclusion, the paper consists of two chapters setting the theoretical framework for our research (The successes and failures of LEADER, and LEADER and the rise of the project class), research methodology, and a chapter devoted to analysis and discussion.
1.1. The successes and failures of LEADER
A quarter of a century since the beginning of LEADER, the official rhetoric of the EU praises it as a successful approach to rural development, as an example of an innovative method proven to be so useful and effective that its main principles and modus operandi have been, as of 2014, transferred to urban areas, through the “community-led local development” program (CLLD) (Regulation EU 1303/2013). This is the latest step in LEADER’s development, after it was integrated (main-streamed) into the national Rural Development Programme (RDP) of 2007-2013. To-gether with the budget increase, mainstreaming has certainly helped in “shifting the programme from the margins towards the centre of rural policy influence” (Dax et al, 2013). Furthermore, it is a rare case in which rural development has provided the blueprint for its urban counterpart, which, we would argue, already makes LEADER a success story, at least symbolically.
In the context of rural development in Western European countries, which is still heavily dominated by the disintegrated sectorial approach (Shucksmith, 2010), both academics and practitioners often find the well-known LEADER approach and its guiding principles, i. e. development which is area-based, bottom-up, public-priva-te, integrated, innovative, co-operative and involving networking, overly idealistic and impractical. Nevertheless, the number of Local action groups (LAGs) rose stea-dily during the last 25 years and today there are almost 2500 of them. Simultaneou-sly, their total public budget grew more than 7 times.6
6 The number of LAGS increased from 217 in 1991 to 2402 in 2013 and are currently covering 77% of total EU territory. Their total public budget simultaneously grew from 1.2 billion euros to 9.2 billion euros enabling the support of almost 100,000 local projects EU-wide (ENRD, 2014).
A. Lukić, O. Obad: New Actors in Rural Development...
75
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
It would seem obvious to conclude that the value of LEADER goes beyond its sym-bolic importance and that it does have some real effects, at least in terms of num-bers. For that reason only, it was no surprise that the EU members which acceded in the 2000s expected (and hoped) that the LEADER programme would dynamize their rural development (Bíró and Györke, 2009; Eszter, 2011; Marquardt et al., 2010). However, the programme implementation in Central-Eastern Europe also provoked some critical tones (e.g. Marquardt et al., 2010) in line with reviews of LEADER effects in the old EU (Shucksmith, 2010; Dax et al., 2013). Starting from the analysis of the application of LEADER in Austria and Ireland, Dax et al. (2013) note the increased “banalization” of LEADER projects, and the shift away from innovative or experimental projects which lead to less certain or predictable outcomes. The authors stress that “the economic crisis has contributed to the perception that match-ing budgetary targets takes preference over local community development needs” (p. 9), and they also assert that the enforced regulatory framework impedes the feasibility of innovative projects (ibid.). Dax et al. (2013) also assert that increased regulation reduces the ability of LEADER to quickly respond to the ever-changing needs of local areas, which has reduced the autonomy of local LAGs (ibid: 10). The bottom-up approach, as one of the basic tenets of the program, has thus been threat-ened with replacement by “a much more top-down reality” (ibid.). In a study of the application of LEADER in Romania, Marquardt et al. (2010) detect similar threats to both the bottom-up approach and endogenous development. The authors point out the difficulties that LAGs face in following “the identified regional needs and oppor-tunities” (p. 222), and endogenous development under the LEADER program was somewhat impeded by the scope of measures within which LAGs were supposed to operate. Some research also points out that “there is no evidence of the effectiveness of the LEADER programme and the added value of its approach” (ECA, 2010; Schuh et al., 2006 in Marquardt et al., 2010:198). If a region is funded under LEADER, it does not necessarily entail that the principles of LEADER are followed in practice (Böcher, 2008; ECA, 2010 in Marquardt et al., 2010:198).
Researchers conducting research on the implementation of LEADER programme have already posed the question of whether it is an elitist or an inclusive program, and critical examinations of LEADER implementation have, so far, offered varying answers to this question (cf. Thuesen, 2009:32). In a study of LEADER programme practices in the UK, which focuses on the nexus between endogenous development, social capital and social inclusion, Shucksmith (2001) poses the somewhat provoca-tive question of whether “’collective’ capacity-building through territorially-based endogenous development” is, indeed, “compatible with building the capacities of excluded individuals and redistributing power towards the least powerful” (p. 209). The much-praised territorial approach is enacted through a “symbolic construction of culture-territories,” which, in reality, consist of individuals with different, and sometimes even conflicting interests, so that the attempted “flattening” of the differ-ing socioeconomic positions to the formula of “empowering the local” may actually blur and neglect the existing social inequalities and exclusions (cf. ibid: 210). The author asserts that “[t]here is a tendency for endogenous development initiatives to favour those who are already powerful and articulate, and who already enjoy a greater capacity to act and to engage with the initiative” (p. 215).
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 71-90
76
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
The LEADER programme has also been occasionally criticized because of its gradual commercialization or failed implementation (or loss of) some of its professed fea-tures, which make it an allegedly innovative tool in rural development. Consider, for example, Bruckmeier’s (2001) compelling analysis of the introduction of the LEADER program in Germany, in which the particular form of regional development in former West Germany was impacted by the alternative ecological concepts origi-nally developed within the new social movements (NSM). It is precisely within the discourse of the NSMs that the discourse on rural areas, once predominantly preoc-cupied with food production, was “ecologized” and broadened to include notions such as sustainability, landscape preservation, and renewable energy (Bruckmeier, 2001:220). Bruckmeier (2001) goes on to examine the changes that the original program underwent after it was linked with the LEADER-initiative in the 1990s and concludes that “with LEADER, rural development projects became more politically controlled, standardized and administered … in effect, LEADER has played a cata-lytic role in the functional integration of the NSMs into the established societal sys-tem” (p. 221).
Finally and of symbolic importance, LEADER is still heavily under-budgeted in com-parison to other measures in the RDP. If it is so successful, why is this not visible (where it really matters) in terms of funding?
The question we can pose regards factors influencing the success and failure of LEADER, and if we go beyond the numerical and statistical indicators literature suggests that at least part of the answer could be found in the specificities of each country, more precisely, in their political, administrative, socio-economic, historical and cultural context (Marquardt et al., 2010:198 based on Bruckmeier 2000; Jouen, 1999). The argument of the importance of territorial (national, regional, local) con-text for the success or failure of EU programmes such as LEADER, can also be found in Harboe Knudsen’s (2012) response to the predominant analytical approaches to the processes of Europeanization in Central and Eastern Europe. Harboe Knudsen (2012) coined the slightly altered term “EUropeanization”, which emphasizes the importance of location and context within which the application of particular EU-related changes is taking place. Instead of approaching member states as simply im-plementing EU rules and regulations, the author talks about “locally processed EUs” (p. 5). Since “EU programs often do not fit into the local environment and people’s ways of doing things … people are bound to change them and adjust them to their daily life” (ibid.).
1.2. LEADER and the rise of the project class
In contrast to the more traditional sectoral approach to rural development there is the trend of projectification in rural areas, which is important for understanding programs such as LEADER (cf. Kovách and Kučerová, 2006; 2009). Kovách and Kučerová (2009) examine various determinants of the current rise of the project class, among which they detect the concurrent processes of decentralization and neo-bureaucratization which are taking place in rural areas across Europe (p. 206, cf.
A. Lukić, O. Obad: New Actors in Rural Development...
77
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
also Kovách and Kučerová, 2006:10-11). Also, the “shift from a direct to an indirect model of intervention from policy centres” has created a demand for “properly con-structed projects”, and “actors with the intellectual capacity to design and manage programmes and networks” (ibid. 2009:207). The implementation of “projectified” EU programmes has necessitated the participation of skilled mediators, who are proficient in the particular project lingo and are acquainted with the concepts and frameworks which are currently in demand within rural development policies on various levels.
Members of the project class have attained an important role in the mediating and translating of concepts, ideas and frameworks from “higher” to “lower” strata, and they “are required to have both sufficient imagination to identify ‘local wellbeing’ and sufficient skills in application systems” (Kovách and Kučerová, 2006:9). These projectification processes are taking place within the context of thoroughly cultural-ized approaches to rurality across Europe (cf. Kovách and Kučerová, 2009:208-209), which are intertwined with the predominant logic of commercialization and its ac-companying marketing strategies (cf. ibidem, 2006:16; also, 2009:211).
The project class is relatively new to rural areas, especially so in the Croatian context, and current research suggests that its role in the administration and distribution of programmes such as LEADER should be further scrutinized. Kovách and Kučerová (2009) summarize some typical characteristics of the members of the project class in the following manner:
They are often individuals with considerable power over the projectified economic, social and political institutions and the social environment. They have high, often tertiary-level education and strong intellectual capital. Their income, prestige and influence is mainly based on their mediatory, expert, social and economic position and power in development and other pro-jects. They have the social capital for networking but the project class does not occupy a specific occupational position. Experts, managers, counsel-lors, planners, practitioners, researcher and teaching staff, other intellectuals, representatives of civil society institutions and bureaucratic staff on varying levels of governments from the EU to local administration whose economic, societal and symbolic position and livelihood is linked to short- or long-term projects can be seen as members of the new cognitive class (ibid.:210).
2. Research methods: semi-structured interviews based on territorial contextualization of the LEADER programme in Croatia
In order to statistically compare the rurality of Croatia and of the EU on a more general territorial level, the best possible tool is probably the recently updated Urban-rural typology used by EUROSTAT. It reveals that Croatia is a noticeably more rural country than the EU average, with more than double the average EU share of population in predominantly rural regions (22.3% in the EU and 56.7% in Croatia).
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 71-90
78
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
Table 1Urban-rural typology EUROSTAT (NUTS-3)
Population (%) Area (%)
Predominantly urban regions
Intermediate regions
Predominantly rural regions
Predominantly urban regions
Intermediate regions
Predominantly rural regions
EU-27 42.4 35.3 22.3 9.9 38.7 51.4
CROATIA 18.0 25.3 56.7 1.1 30.8 62.9
Source: Eurostat: Urban-rural typology update
According to the definition often used in Croatian academic discourse, rural areas account for 45.8% of the total population.7 Unfortunately, they are in great part synonymous with problem areas possessing negative demographic, economic and social features.8 However, the respective depopulation and deagrarization, urbaniza-tion, industrialization and littoralization processes (to mention only the most influen-tial), differ significantly in their spatial effects, and contribute to the heterogeneity of rural areas. Typology of rural and urbanized settlements, based on PCA and cluster analysis, has shown important differences between various types of non-urban set-tlements in Croatia: dynamic, structurally stronger rural and urbanized settlements (1); accessible, commuting dependent rural and urbanized settlements (2); market oriented agricultural rural and urbanized settlements (3); economically diversified, mainly tourist rural and urbanized settlements (4); rural and urbanized settlements of extensive agriculture and weaker demographic structure (5) and rural periphery (6)9 (Lukić, 2012).
The typological approach is one of the main methodological instruments for ap-plying the idea of territorial context to developmental programmes. Territorial con-text, understood as specificities of rural communities emerging from their politi-cal, administrative, socio-economic, historical, and cultural environment has been recognized not only as an important factor contributing to the success or failure of LEADER (Marquardt et al., 2010:198 based on Bruckmeier 2000; Jouen 1999), but also as a sine qua non of contemporary rural development. Rural areas take many forms and the challenges that different areas face require intelligent, regionally tar-geted responses (Brunori and Rossi, 2007; Halfacree, 2006; Cloke, 2006; OECD, 2006; Rienks, 2008; SCENAR 2020; Woods, 2005).
7 Settlements have been declared urban, rural, and/or mixed by combining demographic (number of inhabitants) and various socio-economic variables (share of agricultural populati-on, share of persons employed outside of the primary sector, share of agricultural households etc.). This approach was also the foundation of official statistical model of differentiation of urban, rural and semi-urban settlements in the Republic of Croatia (Ostroški, 2011).8 Numerous research confirms this claim: Akrap, 2002; Lay, 2002; Nejašmić and Štambuk, 2003; Štambuk, 2002; Štambuk and Mišetić, 2002; Živić, 2002; Župančić, 2005.9 Number corresponds to the types in Tab. 2.
A. Lukić, O. Obad: New Actors in Rural Development...
79
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
In our study we follow a regional and afore-mentioned typological approach in selecting LAGs in all the three main geographical regions in Croatia (Littoral, Moun-tainous and Lowland Croatia) and also encompassing all different types of rural and urbanized settlements according to typology. The number of selected LAGs per geographical macroregion corresponds with the total number of LAGs in each one.
Table 2Selection of LAGs included in research based on geographical and typological specificities of rural areas in Croatia
Geographical macroregion Predominant types of rural and urbanized settlements for interviewed LAGs
Number of researched LAGs
LAGs in Littoral Croatia 4, 3, 1, 5 3
LAGs in Mountainous Croatia 5, 6, 1
LAGs in Lowland Croatia 2, 1, 5, 6 6
Source: Lukić, 2012
We conducted ten semi-structured interviews with representatives of Croatian LAGs. Some of the interviews were conducted in person, during field work conducted in July, 2015, while the others, due to various constraints, were conducted over the tel-ephone in July, August and September of the same year. An average interview lasted an hour and a half. We also held several follow-up interviews for the purposes of clarification and deepening insights. We are aware of the fact that ten interviews, although that number accounts for every sixt LAG in Croatia, may pose limitations in interpreting the results. However, our aim was to uncover current practices and has not been focused on judging their representativeness in terms of number or similar. Nevertheless, we have selected LAGs by the regional and typological approach in order to make the analysis more valid. Time and budget constraints were the main reasons for selected number of LAGs in the research.
3. Analysis and discussion
3.1. The rise of the LEADER project class in rural Croatia
In this research, our focus is on the management of projects and other daily LAG activities, including the day-to-day relations with LAG members and citizens of the LAG area, which is the reason why our sample of interviewees consists predomi-nantly of LAG managers, who are called “leaders” in Croatia10. Their function in-volves the daily executive engagement in conducting of LAG activities, the organiza-tion and execution of its projects, the implementation of strategic and miscellaneous
10 Out of the ten interviews, seven were conducted with the LAG „leaders“, and three others with LAG representatives highly involved in the functioning of the LAG.
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 71-90
80
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
decisions reached by other LAG bodies, as well as the goals defined in their key document - the local development strategy (LDS).11
Most of our interviewees could, indeed, be considered representatives of what Kovách and Kučerová (2006; 2009) term the “project class”, a relatively new actor in rural development whose important position of translator and mediator between the higher, abstract policy spheres and funding opportunities, on the one hand, and the local (rural) context, on the other. As we shall attempt to demonstrate in the following analysis, our interviewees belong to a peculiar section of the rural “project class”, one whose function is placed at the crossroads between civil society (LAGs in Croatia are formally registered as non-governmental organizations), the public service (how LAGs often define their own role in the society), and the economi-cally-driven logic of success of project funding possibilities on the “open market”. In the conducted interviews most of the LAG representatives clearly distinguish their own role from the role of the “real” profit-driven project class embodied by private consultants – such as those contracted to aid in writing LAG local development strategies. A common critique of a stereotypical consultants’ approach is that they often resorted to “copy-pasting” while writing up strategies, or that they were insuffi-ciently sensitive to the local context. However, a smaller number of interviewees also single out positive examples in which consultants significantly contributed to the articulation of an LDS.
In response to Kovách and Kučerova’s (2009) assertion that “little is known about the social composition of the new groups appearing in development projects”, we can offer a sketch of a typical interviewee included in this research. All of our in-terviewees are highly educated people with university degrees in various academic fields, many in various subfields of economics. The majority of them were born and raised in villages or small towns located in the territory now encompassed by the LAG. Most of them have “rural” experience, meaning the experience of living in a village and also participating in agricultural activities. Many of those who were born and raised in small towns also consider themselves closely related to the “rural” thro-ugh relations with close family relatives “in the countryside” or through everyday exposure to the codified symbols of rural life.
The typical education and career trajectory of our interviewee consists of obtaining a university education in a larger city and returning to their place of origin directly af-terwards. Or, acquiring certain work experience in a city or a smaller town first, and then returning to the area of origin when an adequate job opportunity arose. For some of the interviewees, especially the youngest ones, their position in the local LAG was their “ticket back home”, or their first more permanent work experience.
11 A LAG is officially represented by its president, who is usually employed in another positi-on, such as head of local town or municipality, while other important LAG bodies may inclu-de, for example, the general assembly, executive board and supervisory board. Since LAGs in Croatia are legally registered as NGOs, their management structure is defined in their statute.
A. Lukić, O. Obad: New Actors in Rural Development...
81
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
Almost without exception, our interviewees speak English, and most often another foreign language, as well. Before they were employed with their LAG, the vast ma-jority of them had obtained substantial experience in project management in various sectors. It should be noted that having a university degree, as well as proficiency in project management, have already been singled out as advantages in the assessment LAGs underwent in order to obtain financing under IPARD,12 since LAG “leaders” who had such qualifications were awarded more “points”.
3.2. Local political context and financing of LAGs
The structure and membership of LAGs was often discussed at the beginning of in-terviews, and two major points were usually underscored. The first being methods of financing, a topic closely related to the issue of membership fees; the second being political influence on LAG activities, which is most palpable in their relation-ship with the representatives of local administrative units. Towns and municipalities which are LAG members, are, in most examined cases, an important source of mem-bership fees for LAGs, and therefore important factors in contributing to the stable functioning of LAG activities.13
Almost every LAG involved in this research has a different approach to financing and membership fees - which vary greatly among LAGs. Some interviewees report that the measures which ensured pre-financing through interest-free loans from the Croatian National Foundation for Civil Society Development, as well as credit loans from commercial banks, combined with a relatively steady influx of membership fees provide them with a satisfying degree of financial stability. Others, however, report considerable insecurity and financial instability related to irregular or insuf-ficient payment of membership fees, or, in some examples, the failure of certain towns or municipalities to pay their fees at all. In such a financial setup, LAGs seem to be forced to incessantly juggle different financial sources, and are also pressured to continuously negotiate their funding with various LAG members (local towns and municipalities are often the largest contributors) which can considerably drain LAG resources. Similar findings, e.g. “poor cash-flow of LAGs and the impossibility to ensure funds for pre-financing”, were also noted by the Croatian Rural Develop-ment Programme as possible risks in the implementation of LEADER for the period of 2014-2020 (RDP Croatia, 2015:584).
Some LAG representatives report that the increased financial dependence on local administrative units also increases the LAG’s potential vulnerability to political pres-
12 Cf. Pravilnik o provedbi Mjere 202 – ‘Priprema i provedba lokalnih strategija ruralnog ra-zvoja’ unutar IPARD programa, Narodne novine 24 od 2013.13 Only officially accredited LAGs were financed through IPARD Measure 202, which does not cover all of their expenses, such as, various contributions to salaries. During the imple-mentation of Measure 202, LAGs received their funding from IPARD post festum (after they had performed their activities), which meant that, in order to function and fulfill plans they needed to have money available in the meantime.
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 71-90
82
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
sures. Aware that direct dependence on funding from local towns and municipalities could expose them to political influence, one LAG leader organized intense activities directed toward gathering “smaller” membership fees from many individual mem-bers, such as local entrepreneurs, and this LAG eventually succeeded in securing almost 50 percent of its funding through such fees. It required extensive usage of LAG resources but it also, as stated in the interview, increased this particular LAG’s familiarity with its membership “base”.
In some cases “leaders” of LAGs tend to regard their own position as uncertain as opposed to “safe” or “secure”.14 This is because the salaries of “leaders” are, to a certain extent, dependent upon the amount of money that the LAG gathers through membership fees. Aware of the importance of funding for the LAG’s future, some interviewees admit to having spent more of their energy in the initial period of leadership securing steady sources of financing, rather than completing of all of the goals determined by their initial local development strategy.
Some interview accounts indicate that ensuring the basic financing of the LAG proved to be a challenging task, demanding the deployment of various financial strategies and negotiating skills. One interviewee informs us that sometimes the heads of local administrative units failed to understand why they would be expected to provide the money from their budgets, if there was nothing offered immediately in return. Fur-thermore, several interviewees worry that during the period of 2014-2020, the pres-sure on LAGs could increase considerably as LAGs will have access to substantially larger funding through measure 19 of the Croatian RDP. As one of the interviewees puts it, it is foreseeable that towns and municipalities might pressure the LAGs to de-velop projects which would primarily benefit them and people they support, without necessarily taking into account the larger perspective involving different sectors - as is envisaged by LEADER. This is reminiscent of earlier research findings in Hungary and the Czech Republic, in which during the process of the rise of the project class “certain power holders, including the State, continue to dominate the resulting net-works which remain, in reality, hierarchical” (Kovách and Kučerova 2006:12).
The independent evaluators in the Croatian RDP already noted the “dominant influ-ence of local government on LAG work/overdependence of LAGS on the units of local self-government“ (RDP, 2015:584). In one of the LAGs we reached out to in this study, political change on the local level caused, as one interviewee recounts, intense pressure on the LAG to replace its president with a person who would be closer to the new party in power. As this LAG was, from its very inception, impacted by the local politics, it was perceived more as an extension of the local government than as an independent body involved in rural development.
14 As Kovách and Kučerova (2009) assert, an important trait of the “project class” is that its representatives are “permanently in danger of losing its source of income and must make a great deal of effort to ensure a minimal income at a standard level if higher profit has not been reached” (p. 215). Some LAG “leaders” had permanent contracts, while others’ were hired on a temporary or renewable basis. Some of the LAG representatives included in this research have experienced delays in receiving their salaries, for instance.
A. Lukić, O. Obad: New Actors in Rural Development...
83
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
In contrast to that, we also encountered LAGs which were rather unconcerned with local politics. They say that the local politicians understand the positive impact LAGs can make in their environment, and (of equal importance) that in the upcoming pe-riod there would be enough money available for the development of each and every town and municipality, if the energy is only focused on developing high-quality pro-ject ideas. Such positive examples, however, are encountered in the areas in which the overall level of local development is considerably above-average, where the role of the private and civil sectors are much more pronounced, and local politics remains but one of a range of factors impacting the performance of LAGs. For the least developed areas we include in our research (especially those still struggling with the post-war legacy, combined with high unemployment and poverty rates and the nation-wide trend of depopulation), the interviews seem to revolve much more around local politics. These interviewees admit that, even though they are highly motivated and willing to contribute to the local community, they are losing their resolve and considering leaving their current job – and as a result the area where they were born and raised. However, the greatest majority of cases examined here fall between these two distinct developmental poles. In them, political influence on LAGs seems to vary, and is more difficult to relate directly to the general develop-mental context, statistical indicators such as the development index, or to fit neatly within the typology.
Certain LAG actions, with their lightweight, postmodern capacity to circumvent the existing structures of governance and assume actions which could be interpreted as closer to “participative democracy”, might be perceived as “a threat to the legitimate institutions of representative democracy” (Ray, 2001:168). We have encountered ex-amples of LAG actions which involved ad hoc actions intended to help a particular segment of the local population - especially in response to unexpected circumstances and emergencies. Such actions were sometimes praised, and at other times criticized by the local governments as stepping outside the LAG’s domain of authority.
The wide range of ways in which the LAGs practice their supposedly common agenda of rural development once again confirms the “often observed capacity of local practitioners to interpret any policy according to their ideological beliefs or local circumstances” which, in the end, has a direct “material impact on policy im-plementation” (Ray, 1999b in Ray, 2001:170). This assertion resonates with Harboe Knudsen’s (2012) concept of EUropeanization, which helps us differentiate between the concept and desired implementation method of a given EU policy, and its even-tual realization within a particular social context.
3.3. Trust and involvement of the local population
Another axis of conversation, and a problem which seems to appear in almost all of the LAGs we contacted, is the issue of gaining the trust of the local population, and finding ways to motivate “common citizens” to participate in LAG activities and apply for their own projects.
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 71-90
84
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
Our interviewees almost all state that the average “peasant” (an owner of a small family farm), is not nearly knowledgeable or skilled enough to participate in the projectified rural development funding discussion on equal footing.15 The bottom-up approach, as one of the interviewees puts it, does not function as imagined when applied to this segment of the population. Though an important feature of LEADER’s endogenous development hypothesis, as suggested by Ray (2001), is “contextualized by focusing on the needs, capacities and perspectives of local people” (p. 166), and it “assumes an ethical dimension by emphasizing the principle and process of local participation in the design and implementation of action through the adoption of cultural, environmental and ‘community’ values …” (p. 166). As critical assessments of the LEADER program have already detected, it is debatable what LEADER actu-ally delivers in terms of the professed bottom-up approach (cf. Dax et al., 2013; Marquardt et al., 2010).
The interviews give abundant examples of difficulties that LAG “leaders” (and other representatives we talked to) encountered in relations with potential “users” of LAG services, the major problem being insufficient understanding of the requirements and procedures for the creation and implementation of the projects involved. At times, a class-related hierarchical discourse would develop, drawing a clear line between the “uneducated” peasants and the representatives of the “knowledgeable” project class. More often, though, one could sense a genuine concern regarding this gap, with some interviewees admitting to intentionally breaching the lines of professional conduct and getting involved in highly personalized relationships with the “locals”. Regardless of the stance, the interviewees agree that individuals with whom LAGs come into contact have different starting points in terms of their eco-nomic, social, and cultural capital, and that the efforts to include representatives of disadvantaged or marginalized groups consume considerably more resources, such as time (cf. Shucksmith, 2000:215).
Interestingly, it seems that LAGs in Croatia have approached this problem with dif-fering tactics. Some of them seem to retain a primarily consulting and coordinating function, insisting that their focus is on developing strategies, strengthening local ca-pacities, establishing networks between various sectors, and offering education and information related to various funding opportunities. A representative of one such LAG explains that it makes sense to work with those who are more ready to adapt to the principles of project application, as those people will serve as motivators to their surroundings in the further rounds of project funding. Furthermore, motivating segments of the population that are uninterested or suspicious toward joining might drain LAG resources with little chance of producing the desired effect. Finally, an overprotective approach could also instil passivity into the potential users making them unwilling to master the skills necessary for them to become more self-reliant in future project applications.
15 Research on differences between the educational structure of rural and urban populations in Croatia revealed that 4,2% of the rural population and 1,7% of the urban poulation have no education at all. The urban-rural difference is the most pronounced in the share of popu-lation with a high university or similar degree: 16,8% in urban and only 4,8% in rural areas (Lukić, 2012).
A. Lukić, O. Obad: New Actors in Rural Development...
85
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
Representatives of those LAGs which have decided to assume a more engaged and activist-minded approach, or to focus more actively on including the less skilful and expedient individuals and groups in the processes of projectification, have reported increased strain and long(er) working hours. Still, in some areas the decision to work more closely with the segments of the population, which would otherwise most likely remain excluded from LAG activities, has been shown as one way to ensure the building of trust within the local community. A representative from one such LAG says that if she came to her local community and offered yet another talk about the possibilities for funding and potential for change, it would not be persuasive, since it is a story those people have heard many times over which has disappointed them for its lack of tangible results. This interviewee stresses direct involvement with the local population as the most important contribution of the introduction of LAGs in rural areas.
4. Conclusion
In this article, we attempt to examine several factors which impacted the implemen-tation of the LEADER programme in Croatia. Croatia is particularly convenient for such a study, as the newest EU member state, which only recently began to imple-ment certain programmes that have already been in effect in some of the older mem-ber states for decades, and also as a state in which the processes of projectification in rural areas are still in their initial phases.
We follow Kovách and Kučerová’s (2006; 2009) suggestion, which says that it may be important to pay closer attention to the ways in which members of the so-called project class are involved in rural development, by taking into account their “social background”, their “education and values” (2009:204), and the ways they network, exert power and employ their social capital. In this study, we approach the LAG “leaders” as somewhat atypical members of the project class. Their tertiary educa-tion, their proficiency in project management, knowledge of English, and familiarity with the policy framework within which programmes such as LEADER are imple-mented, distinguish them considerably from the rural social milieu in which they operate and also provide them with a privileged position of skilful mediator be-tween the institutional framework of rural policies and local stakeholders. Still, it is important to re-state that in the interviews conducted, LAG “leaders” often perceive themselves as different from the representatives of the “real” project class, such as consultants. Many of them also share a common understanding, according to which their own function in the rural areas would be close to the general function of the public service - benefiting the “common citizen”.
A conspicuous trait, at least among the interviewees included in this research is that they, as a rule, originate from the area recently encompassed by the LAG. Their close, personal relation to the territory, and their rootedness in the local social context, may be interpreted as running somewhat contrary to “the ability to move around”, “from problem to problem, subject to subject” which, according to Sennett (2006:115), “resembles the work of consultants” (ibid.). In this research, consultants
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 71-90
86
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
are predominantly perceived as representatives of the project class which is external in relation to local rural development. Usually hired as professional help in specific tasks, they are expected to continuously shift tasks and look for new professional opportunities among LAGs.
Our interviewees seem to be part of another kind of project class, which is inter-nal in relation to the local rural development, and which often seems to be more personally and existentially involved with the surroundings in which it operates. As projectified forms of funding distribution are being introduced more often, e.g. through LEADER mainstreaming in CAP, as permanent forms of development of ru-ral areas, it might be that the kind of project class accompanying such development has adjusted accordingly in that it appears rooted rather than mobile. In conclusion, there seem to be many different criteria to distinguish between different types of project classes, in relation to the local territorial context. The differentiation between the internal and external project class has emerges as analytically useful in the opin-ion of the authors.
In the context of Croatia, with its Local Action Groups still in their initial stages of development, it is too early for a comprehensive analysis of the impact of the LEADER programme on rural development. Still, some differences between LAGs have emerged already, and it will be of particular interest to continue observing how the LAGs will handle the increased pressure of their potential clients (from the actors which have proven to be among the most influential in the initial period, such as local towns and municipalities, all the way down to the “ordinary peas-ants”, as proverbial holders of the least social and cultural capital) during the period of 2014-2020. It remains to be seen whether LAGs in Croatia will empower the disempowered or decide to “favor those who are already powerful and articulate” (Shucksmith, 2001:215).
Regardless of the paths taken by individual LAGs, we believe that evaluations of LAG performance, and projects aimed at segments of the population which require more LAG resources in order to be successfully incorporated into rural development as ideally envisaged by LEADER, should be awarded special attention in the future. In the dominant political and public discourse in Croatia, the successful implementa-tion of EU-funded projects is primarily assessed through the percentage of allocated finances used. Our research confirms that there are pitfalls to such an approach. Evaluation which disregards whether the projects implemented are inclusive and responsive to the needs of the whole of local populace (such as a bottom-up, par-ticipatory approach or innovativeness), runs contrary to the basic tenets of LEADER. Simply including the less advantaged segments of the society in the drafting and preparing of the LDS is not a guarantee in itself that the money actually spent will address their needs in the end.
Finally, the political influence on LAG’s work is evident from our research. The im-portance of local politics is particularly visible in two diametrical territorial contexts. On the one hand, there is the typical example of a rural periphery, where negative demographic and socio-economic conditions prevail. Due to those structural disad-
A. Lukić, O. Obad: New Actors in Rural Development...
87
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
vantages, developmental opportunities are limited mostly to the local government, ending with its dominant influence on all spheres of life, LAG activities included. On the other hand, LAGs in rural areas marked with stronger population and economic structures are less exclusively dependent upon local government/politics due to more diversified developmental options in the private and civil sectors. However, more detailed and representative research is needed in order to confirm and explore recognized connections between local politics and LAGs.
Acknowledgements:This work has been supported in part by the Croatian Science Foundation under the project number 4513. Any opinions, findings, and conclusions or recommendations expressed in this material are those of the author(s) and do not necessarily reflect the views of Croatian Science Foundation.
References
1. Akrap, A. (2002). Regionalne i naseljeske značajke vitalnih procesa u hrvatskom seoskom stanovništvu, u: Štambuk Maja, Rogić Ivan i Mišetić Anka (Ur.). Pros-tor iza: kako modernizacija mijenja hrvatsko selo. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.
2. Bitáné Bíró, B. and Koponicsné Györke, D. (2009). Leader activity in the South Transdanubian Region. Journal of Central European Agriculture, 10 (2): 123-132.
3. Bruckmeier, K. (2001). LEADER in Germany and the discourse of autonomous regional development. Sociologia ruralis, 40 (2): 219-227.
4. Brunori, G. and Rossi, A. (2006). Differentiating countryside: Social representa-tions and governance in rural areas with high social density: The case of Chianti, Italy. Journal of Rural Studies, 23 (2): 183-205.
5. Cloke, P. J. (2006). Conceptualizing rurality, in: Cloke, Paul, Marsden, Terry and Mooney, Patrick (Eds.). Handbook of Rural Studies. London: Sage Publications Ltd.
6. Dax, T.; Strahl, W.; Kirwan, J.; Maye, D. (2013). The Leader programme 2007-2013: enabling or disabling social innovation and neo-endogenous develop-ment? Insights from Austria and Ireland. European Urban and Regional Studies, published online 26 July 2013. (http://dx.doi.org/10.1177/0969776413490425).
7. EC, (1988). The future of rural society. Luxembourg: European Commission (EU).
8. EC, (1999). European Spatial Development Perspective, Towards Balanced and Sustainable Development of the Territory of the European Union. Luxembourg: Office for Official Publications of the European Communities.
9. Eszter, B. (2011). The LEADER program in Hungary and in Europe. Journal of Central European Agriculture, 12 (3): 486-497.
10. Halfacree, K. (2006). Rural space: constructing a three-fold architecture, in: Cloke, Paul, Marsden, Terry and Mooney, Patrick (Eds.). Handbook of Rural Studies. London: Sage Publications Ltd.
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 71-90
88
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
11. Harboe Knudsen, I. (2012). Effects and outcomes of EUropeanization in rural Lithuania. London, New York, Delhi: Anthem Press.
12. Kovách, I. and Kučerová, E. (2006). The project class in Central Europe: the Czech and Hungarian cases. Sociologia ruralis, 46 (1): 3-21.
13. Kovách, I. and Kučerová, E. (2009). The social context of project proliferation – the rise of a project class. Journal of Environmental Policy & Planning, 11 (3): 203-221.
14. Laginja, I. (Ur.) (2004). LEADER od inicijative do metode, Vodič za poduku o LEADER-ovu pristupu. Zagreb: ZOE – Centar za održivi razvoj ruralnih krajeva.
15. Lay, V. (2002). Prilozi osmišljavanju usmjeravanja razvitka ruralnih prostora Hrvatske na osnovama ekološke i gospodarske održivosti, u: Štambuk Maja, Rogić Ivan i Mišetić Anka (Ur.). Prostor iza: kako modernizacija mijenja hrvats-ko selo. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.
16. Lukić, A. (2012). Mozaik izvan grada – tipologija ruralnih i urbaniziranih nas-elja Hrvatske. Samobor: Meridijani.
17. Marquardt, D.; Wegener, S. and Möllers, J. (2010). Does the EU LEADER in-strument support endogenous development and new modes of governance in Romania?: experiences from elaborating an MCDA based regional development concept. International Journal of Rural Management, 6 (2): 193-241.
18. Nejašmić, I. and Štambuk, M. (2003). Demografsko stanje i procesi u neurbanim naseljima Republike Hrvatske. Društvena istraživanja, 3-4 (65-66): 469-493.
19. OECD, (2006). OECD Rural Policy Reviews: The New Rural Paradigm, Policies and Governance. Paris: OECD Publishing.
20. Ostroški, Lj. (2011). Model diferencijacije urbanih, ruralnih i prijelaznih naselja u Republici Hrvatskoj, Metodološke upute 67. Zagreb: Državni zavod za statistku.
21. Packendorff, J. and Lindgren, M. (2014). Projectification and its Consequences: Narrow and Broad Conceptualisations. South African Journal of Economic & Management Sciences, 17 (1): 7-21.
22. Rienks, W. A. (Ed.) (2008). The future of rural Europe: An anthology based on the results of the Eururalis 2.0 scenario study. Wageningen: Wageningen Univer-sity Research and Netherlands Environmental Assessment Agency.
23. Scenar 2020-II, (2009). Executive summary for the ‘Update of Anal-ysis of Prospects in the Scenar 2020 Study’. 26th October 2014. (http://ec.europa.eu/agriculture/analysis/external/scenar2020ii/summary_en.pdf).
24. Shucksmith, M. (2010). Disintegrated Rural Development? Neo-endogenous Ru-ral Development, Planning and Place-Shaping in Diffused Power Contexts. So-ciologia Ruralis 50 (1): 1-14.
25. Sennett, R. (2006). The Culture of the New Capitalism. New Haven & London: Yale University Press.
26. Štambuk, M. (2002). Selo i modernizacija: kratka povijest nesporazuma, u: M. Štambuk, I. Rogić, i A. Mišetić, (Ur.). Prostor iza: kako modernizacija mijenja hrvatsko selo. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 9-28.
27. Štambuk, M. i Mišetić, A. (2002). Neki elementi socijalne i tehnničke infrastruk-ture hrvatskog sela, u: Štambuk Maja, Rogić Ivan i Mišetić Anka (Ur.). Pros-tor iza: kako modernizacija mijenja hrvatsko selo. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.
A. Lukić, O. Obad: New Actors in Rural Development...
89
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
28. Tolić, S. and Markotić Krstinić, B. (2015). Implementation of LEADER measures of rural development in Croatia. Journal of Hygienic Engineering and Design, 10: 41-48.
29. Živić, D. (2002). Odabrane značajke demografske strukture seoskih naselja u Hrvatskoj 1953.-1991. godine, u: M. Štambuk, I. Rogić, i A. Mišetić, (Ur.). Pros-tor iza: kako modernizacija mijenja hrvatsko selo. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 9-28.
30. Župančić, M. (2005). Infrastrukturna opremljenost hrvatskih seoskih naselja. So-ciologija sela, 169 (3): 617-657.
31. Woods, M. (2005). Rural Geography: Processes, Responses and Experiences in Rural Restructuring. London: Sage Publications Ltd.
Sources
1. ENRD, (2014). LEADER infographic. 15th September 2015. (http://enrd.ec.europa.eu/en/home-page).
2. Eurostat, Urban-rural typology update. 22nd September 2015. (http://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index.php/Urban-rural_typology_update).
3. EU, (2013). Regulation EU 1303/2013. 27th September 2015. (http://eur-lex.eu-ropa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=OJ:L:2013:347:0320:0469:EN:PDF).
4. Ministarstvo poljoprivrede, (2015). Program ruralnog razvoja Republike Hrvat-ske za razdoblje 2014.-2020., Popis mjera s osnovnim informacijama. 27th Sep-tember 2015. (http://ruralnirazvoj.hr/files/documents/MPS_program-ruralnog-razvoja-RH_200x275_v6-LQ.pdf).
5. Pravilnik o provedbi Mjere 202 – ‘Priprema i provedba lokalnih strategija rural-nog razvoja’ unutar IPARD programa. Narodne novine 24 od 2013.
6. Rural Development Programme of the Republic of Croatia for the Period 2014-2020 (RDP Croatia), (2015). 12 October 2015. (http://www.mps.hr/ipard/User-DocsImages/Postpristupno%20razdoblje%20%20EAFRD/PRR%202014-2020%20finalna%20inačica%20EN/Adopted_RDP2014-2020_ENG_26May2015.pdf).
7. Uredba o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja, Narodne novine 35 od 2008.
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 71-90
90
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
Prethodno priopćenje
A l e k s a n d a r L u k i ćSveučilište u Zagrebu, Prirodoslovno-matematički fakultet, Geografski odsjek, Hrvatskae-mail: [email protected]
O r l a n d a O b a dInstitut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, Hrvatskae-mail: [email protected]
Novi akteri ruralnog razvoja – LEADER program i proces projektifikacije u ruralnim područjima Hrvatske
Sažetak
LEADER se često ističe kao uspješan primjer programa ruralnog razvoja, iako se brojna znan-stvena istraživanja istovremeno i kritički osvrću na njegovu implementaciju. Cilj ovog članka pridonijeti je razumijevanju djelovanja lokalnih akcijskih grupa (LAG-ova) u Hrvatskoj u ini-cijalnoj fazi službene implementacije LEADER-a i u uvjetima stvaranja novih odnosa moći u ruralnim područjima. Naglasak je na socijalnim obilježjima nove projektne klase povezane s LEADER-om, pitanjima financiranja, utjecaja lokalne politike, povjerenja i uključenosti lokalne zajednice. Metodološki okvir rada predstavlja geografski i tipološki pristup ruralnim područ-jima Hrvatske, kako bi LAG-ovi odabrani u uzorak odražavali demogeografsku, gospodarsku i socijalnu raznovrsnost ruralne Hrvatske. S predstavnicima izabranih LAG-ova provedeni su dubinski polustrukturirani intervjui. Rezultati upućuju da je u kontekstu povezanosti s lokalnim područjem djelovanja, u analitičkom smislu, podjela projektne klase na vanjsku i unutarnju mogući novi način njezina promatranja. Nadalje, iako se financijski indikatori uspješnosti projekta (iskorištenost sredstava) često koriste kao jedini ili vodeći kriteriji vred-novanja, istraživanje je pokazalo da se samo njima ne može utvrditi vjerodostojnost primjene načela LEADER-a, odnosno odgovor na najvažnije potrebe lokalnih zajednica. Utjecaj lokalne politike posebno je bio izražen u dvama suprotnim prostornim kontekstima: bio je vrlo izra-žen u slučaju primjera ruralne periferije i gotovo ga nema u slučaju demografski dinamičnijih i ekonomski razvijenijih ruralnih područja.
Ključne riječi: LEADER, projektifikacija, projektna klasa, ruralni razvoj, akteri, Hrvatska.
Recenzije i prikazi
91
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
DOI 10.5673/sip.54.1.5
Dragan Markovina
Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja
Plejada; University Press, 2014., 241 str.
Kultura sjećanja široko je područje kojem je moguće pristupiti polemički, kao autor Damir Markovina u svojoj knjizi Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja. Radi se o kritici ideološki motivi-ranog izmišljanja (nacionalistički obojane) mitologije u historiografiji, koje nije zaobišlo Split ni Mostar kao nekadašnje „obilježene“ gradove u kojima je cvjetao komunizam, a ipak s bogatom povijesnom tradicijom prije toga. Taj je rad od velike važnosti za suvremeno promišljanje društva i rekonstrukciju ideologija, koja se nezaobilazno zbiva nakon svih većih političko-ratnih turbulencija, stoga ne čudi da je upravo Dragan Mar-kovina 2015. godine za tu knjigu osvojio nagradu „Mirko Kovač“ za djelo mladog autora. Esejistika takvog tipa
obično je podijeljena u poglavlja koja funkcioniraju kao sukus usporednog tijeka zbivanja u promatranim cjelinama, u ovom slučaju gradovima, te će nakon uvodnih sekcija o povijesnom revizionizmu u Hrvatskoj te dijalektici kulture sjećanja autor krenuti upravo s poviješću balansiranja, odnosno sramotnog preferiranja „crnog“ nad „crvenim“, odnosno naslijeđa fašizma nad onim komunističkim u Splitu i Mo-staru devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Njegov će se diskurs pokazati iznimno provokativnim.
Državno poželjni identiteti i njihovo nametanje 1990-ih su godina u Hrvatskoj bili nezaobilazan dio političkog djelovanja – kao osnovni oblik razračunavanja s proš-lošću ističu se mnogi srušeni antifašistički spomenici, revizija udžbenika i promjena naziva gradskih ulica. Uvod knjige programiran je da izazove pozornost: odmah otkriva da će se raditi o realnoj, iskrenoj procjeni žestine „desnog udara“ i promje-na koje su duh vremena i opći trendovi diktirali, s obzirom da se, kako sam autor u uvodu tvrdi, poslijeratna naslijeđena tradicija (Jugoslavije) nije mogla uklopiti u novu nacionalističku matricu i potrebno je bilo provesti potpuno razgrađivanje soci-jalizma. U tom je kratkom pregledu navedeno i kojim će se znanstvenim metodama služiti pri ulasku u navedenu problematiku, pri čemu najvažniju ulogu igra literatura koja obrađuje povijest slučajeva kulturne negacije prethodnih epoha, a pritom su od najveće važnosti djela stručnjaka teorije kulture sjećanja, kao što su Eric Hobsbawm i
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 91-94
92
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
Marija Todorova, zatim novinski izvori i analitički tekstovi koji se bave tom specifič-nom radikalizacijom, novinske kolumne i zbornici radova posvećeni kulturi sjećanja.
Autor nas u ulomku nazvanom „Historiografija u kontekstu kulture sjećanja“ pro-vodi kroz konstitutivni imaginarij suvremene Hrvatske i političku instrumental-izaciju sjećanja te se bavi važnim pitanjem mitološkog pristupa povijesti i njenim preuveličavanjem. Tu citira vrijedan tekst Miroslava Edvina Habeka Tuđman klasi-ficirano, objavljen u Novostima 16. kolovoza 2013. godine. Radi se o zabrani pris-tupa arhivima Franje Tuđmana u funkciji zabrane nepoželjnih sjećanja koje bi takav pothvat mogao proizvesti, a posebice se naglašava uloga Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost kao svojevrsnog „čuvara sjećanja“.
Tu je i osvrt na pitanje zastupljenosti Drugog svjetskog rata u hrvatskim udžbenicima iz 1990-ih godina, u kojima je maksimalna pažnja bila posvećena zločinima koje su počinili partizani, a ne ustaše – primjeri su to koji dokazuju tezu da je na zapadu pad Berlinskog zida i povratak sjećanju „vodio izgradnji općeevropskog identiteta dok je na istoku nacionalizam bujao protiv socijalističkih tekovina“. Međutim kultura je zaborava objašnjena kao čak i destruktivniji element u radikalizaciji hrvatskih godina inicijalne vladavine HDZ-a – komunistička se prošlost zadano smatrala nebitnom, a novi simboli izronili su kao potporanj – kao primjer navodi se novi hrvatski grb koji karakterizira posve nova, nikada prije viđena simbolika. Osim navedenog, autor je iskoristio taj odlomak i da uputi čitatelje u fenomen političkih zaokreta s važnim primjerom Joška Čelana, novinara koji je s gorljivih komunističkih ideala posve prešao na nacionalističke, što je tema koja je toliko puta satirizirana u mnogim hrvatskim emisijama i novinama, a koja ne prestaje biti aktualna.
Obrađujući povijesni revizionizam i napad na memoriju u Hrvatskoj devedesetih go-dina prošloga stoljeća, autor započinje programom HDZ-a, koji se fokusirao na raskid s komunističkom tradicijom i izgradnju novog poretka. Elemente ustaštva objašnjava kao potrebne za afirmaciju „žestokog hrvatstva“, ratni zločini antifašističkih snaga bivaju potencirani, dok je antifašistička baština prepuštena planskom uništenju, uz konkretne i porazne brojke spomenika što uništenih, što prepuštenih zaboravu, a proizvodnja lažnih sadržaja, kao npr. Oltara domovine na zagrebačkom Medvedgra-du dobiva puni zamah. Najveći je šok ipak dokaz o afirmativnom odnosu vlasti prema fašističkom naslijeđu NDH-a.
Kad autor pokreće pitanje dijalektike i kulture sjećanja u Hrvatskoj i Bosni i Herce-govini, otvara kompleksno pitanje društva koje je podijeljeno na etnonacionalnim osnovama, a koje se ne bavi žrtvama „drugih i trećih“. Proziva se mračna dijalektika devedesetih te nas se podsjeća na retoriku predsjednika Tuđmana, koji je 1995. godine izrazio mišljenje da ljudi (Srbi) pobjegli u jeku operacije Oluja „nisu stigli po-nijeti ni svoje devize ni prljave gaće“. Zamagljivanje konteksta u kojem se dogodio Bleiburg i relativizacija Jasenovca te pitanje zločina nad civilima u Domovinskom ratu motivi su koji dočaravaju mrak devedesetih.
Split je predstavljen kao primjer grada koji se neprekidno mijenjao uz politička i društvena previranja te česte promjene suvereniteta, pa je autor nabrojao i vidljive
Recenzije i prikazi
93
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
dokaze politički motiviranog brisanja memorije. Kroz problematiku odnosa autono-maške i narodne misli u Splitu obrađeno je Bajamontijevo političko i urbanističko djelovanje, kao i pitanje rehabilitacije Ive Tartaglie. Od svega najviše brine devasti-rajuće nijekanje socijalističkog razdoblja u Splitu kao doba kad se gradio kao mode-ran grad. Postavlja se i pitanje što je adekvatno historiografski obrađeno, a što ne, upravo zbog čuvanja nekih sjećanja i zatiranja drugih.
Pri odabiru imena splitskih trgova i ulica kroz različite političke sisteme književnike su zamjenjivali književnici, heroji jednog rata zamjenjivali su heroje drugog. Prob-lematizacija tog niza kontroverzi veliki je forte jer kroz konkretne događaje, o ko-jima postoje i konkretni izvori, osjetljivi vremenski periodi za grad Split upravo su naturalistički dočarani, a usporedno društvo poprima i realnu sociološku i historio-grafsku sliku. No blagu nadu u zaokret prema antifašizmu i demokratizaciji te pra-vom građanskom društvu autor vidi i naglašava u poglavlju „Moderni Split: između prevrata i otpora“.
Udar na Slobodnu Dalmaciju, koja je satirizacijom kasnije dokazanih političkih afera kritizirala vlast, a u procesu je privatizacije sramotno prodana, ocrtava tužnu sliku Splita i medija koji su nastupali bez imalo neutralnosti, tako da je Slobodna za vri-jeme najgorih obračunavanja s „crvenima“ tiskala i plakat Mirka Norca. Kao svjetlo u mraku represije slobodnih medija pojavio se Feral Tribune, koji se trudi rušiti kult ličnosti Franje Tuđmana, no mehanizmi ga vlasti teško sankcioniraju. Međutim Slo-bodni tjednik i njegov urednik Marinko Božić, tabloidni novinar, tiskali su huškački orijentirane tekstove koji su „prokazivanjem“ bili nalik na one iz razdoblja Nezavisne Države Hrvatske koji su doslovce odnosili živote. Autor nije oprezan s riječima i ne libi se dati procjenu stanja – Split je tada postao „središte najcrnjeg fašizma“.
Identitet Splita kao grada sporta prikazan je kroz povijest nogometnog kluba „Haj-duk“ i RNK-a „Split“. Upravo je tu autor mogao povući zanimljive paralele jer je poznato da su upravo ZAVNOH i AVNOJ sudjelovali u formiranju Hajduka 1944. godine, no s prevlašću nacionalističkih ideja sam navijački klub Torcida u svojim ispadima spominje ustaško naslijeđe i Crnu legiju. Ovdje govorimo i o retuširanju klupskog kalendara kad je uklonjena petokraka s dresova na povijesnim fotografi-jama kluba. Taj incident, uz povijest KK-a „Split“ (Jugoplastike), demonstrira uklo-pljavanje u viziju poželjne povijesti, moćno oružje prepravljanja memorije, no javlja se i zanimljiva specifičnost – vodstvo KK-a Splita nakon mnogo je vremena zatražilo vraćanje imena „Jugoplastika“.
Konstelacija još većeg potonuća u retradicionalizaciju društva četverogodišnja je Kerumova vladavina Splitom i njegova šovinistička retorika.
U dijelu knjige koji se bavi fenomenom trijumfa nacionalizma u Mostaru kao kul-turnog i duhovnog središta Hrvata u Bosni i Hercegovini opisan je podijeljen grad u kojem vlada antagonizam po etničkoj podjeli, koji zahvaća i sportske u kulturne organizacije, što je najlakše uočiti kroz povijest nogometnog kluba Veleža, čiji je daljnji rad zabranjen početkom hrvatsko-muslimanskog rata 1993. godine.
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 91-94
94
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
U novoj viziji podjele Bosne i Hercegovine Mostar bi svakako preuzeo ulogu „stol-nog grada“, te se pripremao teren za eventualnu aneksiju – autor ne štedi riječi optužbe prema Franji Tuđmanu i njegovoj politici te probleme grada svodi pod taj zajednički nazivnik neofašizma. Da grad funkcionira u „paralelnim svemirima“ objašnjeno je i kroz kritiku nekadašnjeg tjednika HUM-a, koji je izlazio 1994. godine a koji autor bez zadrške proglašava ustaškim glasilom. Da naglasi ulogu „crnog“ u ovom gradu, prikazuje nam pokušaj obezvređivanja činjenice da se urbanizam obli-kovao pod osmanskom upravom te u pomoć priziva i ratnu reportažu Ante Tomića. Prisjetimo li se da je Mostar nekada bio antifašistički, „crveni“ grad, koji je devede-setih zahvatila upravo antikomunistička histerija – rehabilitiranje razdoblja NDH-a u nazivima ulica i blaćenje dana oslobođenja Mostara (14. veljače) te prikazivanje tog dana kroz prizmu ubojstava franjevaca i komunističkih zločina – jasno je da naci-onalizam bukta unutar institucionalnih okvira uz svakodnevno izmišljanje tradicije i isticanje herojske prošlosti koje nije bilo. Uzevši u obzir frustraciju kojom su eseji uvršteni u ovu knjigu obojani, ne čudi stroga osuda autora koji jasno govori da je HDZ krivac za rušenje Starog mosta u Mostaru.
Jedna od najbolje zaokruženih cjelina knjige ona je o novom križu na Humu i umjetnoj katolizaciji Mostara, priča o obnovljenoj crkvi koja doslovce postaje arhi-tektonsko ruglo kako bi se markirao etnički očišćen teritorij, i to na samom mjestu i simboličnog i stvarnog ubijanja ljudi i povijesti jednog grada.
U zaključku je prisutna kritika akademske zajednice, koja nije burno reagirala na Keruma i Thompsona, no izražava se vjera u novu kulturnu elitu ljudi koji se ne boje izreći svoje mišljenje.
U pogovoru dr. sc. Ante Lešaje ističe se značaj tako angažiranog pisanja protiv de-struktivnog djelovanja zaostalih sistema. Riječima dr. Lešaje: to djelo nije stvarano da zadovolji akademsku zajednicu, no upravo to potencira otkrivanje skrivenog lica promatranih gradova – istraživanje društvenih fenomena na nekonvencionalan način. Dr. Lešaja također se kritički odnosi prema Crkvi, smatrajući nedopustivim njeno parazitiranje i državu koja se gotovo i ne može nazvati sekularnom. Nakon pogovora slijedi popis literature i imensko kazalo.
Želju autora i dr. sc. Lešaje da knjiga služi kao prilog osvješćivanju društva ne treba čitati između redaka. Ona će ostati referentna literatura za proučavanje ne samo revizionizma u zadnjem desetljeću 20. stoljeća u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nego i metoda borbe protiv nacionalizma koji tone u mrak fašizma, a posebice in-stitucionalizirane manipulacije sjećanjima.
Nina PopovićZagreb
Recenzije i prikazi
95
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
DOI 10.5673/sip.54.1.6
Social Innovation 2015: Pathways to Social Change Research, Policies and Practices in European and Global Perspectives
Beč, 18. – 19. studenog 2015. godine
Kroz potragu za novim načinima borbe s najizazovnijim socijalnim problemima ra-zvija se koncept socijalnih inovacija. Socijalne se inovacije javljaju kao naznake no-vog promišljanja socijalnih politika kako bi se osigurali društveni i ekološki održiv rast, bolja radna mjesta i veća kvaliteta života. Socijalne inovacije socijalne su kroz ciljeve i sredstva – nove ideje (proizvodi, usluge i modeli) koje istovremeno odgo-varaju na socijalne potrebe (učinkovitije nego alternative) i stvaraju nove društvene odnose ili suradnje. Inovacije su dobre ne samo za društvo već povećavaju i sposob-nosti pojedinaca za djelovanje (BEPA, 2010.)1. Glavni je cilj socijalnih inovacija pro-naći rješenja za socijalne probleme: prepoznavanjem i pružanjem novih usluga koje poboljšavaju kvalitetu života pojedinaca i zajednica, identificiranjem i provođenjem procesa integracije na tržištu rada, novim sposobnostima, novim radnim mjestima i novim oblicima sudjelovanja, kao različitim elementima koji pridonose poboljšanju položaja pojedinaca (Pol i Ville, 2007.:880)2.
Europska unija u svojim politikama stavlja fokus na socijalne inovacije kroz više različitih strategija, programa i inicijativa. Polazi se od pretpostavke kako socijalne inovacije mogu dijelom premostiti financijske probleme lokalnih socijalnih progra-ma i ojačati socijalnu koheziju. Kroz hrvatsko iskustvo poimanja i razvoja socijalnih inovacija (Bežovan, Matančević i Baturina, 2014.a, 2014.b)3 uočava se kako su soci-jalne inovacije zapostavljena tema, koncept nepoznat u sačinjavanju i provedbi pro-grama socijalne politike. Centralizirana i paternalistička država pretjerano regulira razvoj usluga i socijalnih programa, te koncept najbolje prakse nije prepoznat kao instrument politike. Razvidna je potreba za povećanjem utjecaja dionika prilikom pripreme, donošenja i provedbe socijalnih programa, kao i otvaranje prostora za
1 BEPA (2010). Empowering people, driving change. Social innovation in European union. http://ec.europa.eu/bepa/pdf/publications_pdf/social_innovation.pdf2 Pol, E. i Ville, S. (2009). Social innovation: Buzz word or enduring term? The Journal of Socio-Economics, 38:878–885.3 Bežovan, G., Matančević, J., Baturina, D. (2014a). Zagreb, u: Evers, A., Ewert, B., Brandsen, T. (Ur.). Social innovations for social cohesion: transnational patterns and approaches from 20 European cities. Liege: EMES. i Bežovan, G., Matančević, J., Baturina, D. (2014b) Varaždin, u: Evers, A., Ewert, B., Brandsen, T. (Ur.). Social innovations for social cohesion: transnatio-nal patterns and approaches from 20 European cities. Liege: EMES.
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 95-99
96
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
raspravu o relevantnim izazovima za razvoj socijalne politike, među kojima su sva-kako i socijalne inovacije. Ovaj prikaz konferencije poziv je i poticaj za povećanje javnog interesa o toj temi.
Konferencija Pathways to social change organizirana je od dvaju projekata Okvir-nog programa 7 (FP7) EU-a: Social innovation – Driving force of social change (SI-DRIVE)4 i Transformative social innovation theory (TRANSIT)5 te Net4Society6, mreže nacionalnih kontaktnih točaka u programu Obzor 2020. U organizaciji konfe-rencije surađivali su s još dvama projektima FP7: Creating economic space for social innovation – (CRESSI)7 i Boosting the impact of social innovation in Europe through economic underpinnings (SIMPACT)8.
Osim glavnog izlaganja konferencija je imala čak 22 tematske sesije, pokrivajući mnogobrojne aspekte socijalnih inovacija. Uz to su organizirane i posjete konkret-nim socijalnim inovacijama te posebne sesije za daljnje povezivanje i mogućnosti suradnje.
Prvi je dan započeo dvama glavnim izlaganjima: Social innovation and new pathways to social change – first insights from the global mapping, nakon kojeg je slijedilo izla-ganje Transformative social innovation: Empirical & theoretical insight. Izlaganja su predstavila socijalne inovacije kao nove putove društvenih promjena i dala uvide u spoznaje tekućih projekata FP7, SI DRIVE i TRANSIT.
Nakon toga slijedilo je sedam paralelnih jutarnjih sesija.9 Sesija Life cycles of soci-al innovations uz kratke je primjere slučajeva identificirala zajedničke ili posebne odrednice koje utječu na životni tijek socijalnih inovacija. Druga je sesija bila Em-powerment for vulnerable people through digital social innovation. Glavna su pitanja sesije bila koliko socijalne inovacije za ranjive skupine mogu biti potpomognute
4 Glavno je poslanje projekta integrirati teorije i metodologije kako bi se unaprijedilo razumi-jevanje socijalnih inovacija. Putem mapiranja socijalnih inovacija, uzimajući u obzir posebno-sti različitih konteksta, žele izgraditi novu paradigmu inovacija. Više informacija o projektu: http://www.simpact-project.eu/5 http://www.transitsocialinnovation.eu/ TRANSIT za cilj ima razviti teoriju o procesu kroz koji socijalne inovacije pridonose transformativnoj promjeni.6 http://www.net4society.eu/7 CRESSI istražuje ekonomsku podlogu socijalnih inovacija s posebnim naglaskom na tome kako politika i praksa mogu poboljšati živote marginaliziranih i obespravljenih građana. Ako želite saznati više: http://www.sbs.ox.ac.uk/faculty-research/research-projects/cressi 8 Projekt SIMPACT sustavno istražuje ekonomske temelje socijalnih inovacija kako bi osigu-rao dinamični okvir za djelovanje na razini pojedinaca, organizacija i mreža. Više informacija o projektu: http://www.simpact-project.eu/ 9 Uslijed broja sesija i preklapanja tek ih je manji dio bilo moguće pokriti sudjelovanjem. Kraće informacije o temama i svrhama ostalih sesija dajemo na temelju programa, popratnih dokumenata i dostupnih izlaganja.
Recenzije i prikazi
97
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
digitalnim sredstvima i koji su aspekti ranjivosti posebno otvoreni za digitalne so-cijalne inovacije. Social innovation ecosystems bila je još jedna od jutarnjih sesija. Naglasila je manjak kontinuirane i sustavne analize socijalnih inovacija, njihovih teorija, karakteristika i utjecaja, kao i odnosa između socijalnih inovacija i promjena u društvu. Sesija Beyond ‘scaling up’: spatial perspectives on social innovation raz-matrala je širu perspektivu o važnosti mjesta i prostora za socijalne inovacije, po-sebno se fokusirajući na društvene prakse i načine interakcije ljudi i mjesta. Na sesiji Innovating research? Approaches and methods to research social innovation kritički se sagledalo različite pristupe i metode za proučavanje socijalnih inovacija. Pitanja su bila koji su izazovi tekućih pristupa i treba li inovirati način na koji se istražu-ju socijalne inovacije. Analiziranje različitih teorija promjena i mehanizama kojima se učinkovita društvena transformacija može postići bila je tema sesije Theories of change in sustainability transitions: the role of agency. Sesija Service design, public sector and social innovation istraživala je mogu li se procesi participativnog dizajna primijeniti za poticanje inovacija u javnom sektoru te kako prototipovi i manji ek-sperimenti mogu biti pretvoreni u šire prakse.
U pauzi je slijedio zajednički ručak u hotelu „Magdas“. Hotel zapošljava izbjeglice i priređuje grupne večere gdje građani Beča susreću tražitelje azila.
Popodnevna su događanja isto tako započela sa sedam paralelnih sesija. Kako so-cijalne inovacije nemaju stabilizirani okvir (pojmova i metodologija), postavlja se pitanje što su prikladne mjere za procjenu utjecaja socijalnih inovacija. Sesija Social innovation impact assessment: Approaches, methods and tools naglasila je težinu tog pitanja imajući u vidu višedimenzionalnost koncepta i višedisciplinarni opseg njihovog utjecaja. Na sesiji Social innovation & workplace innovation istraživalo se kako se inovacije na radnom mjestu i socijalne inovacije mogu međusobno inspi-rirati te kako na radnom mjestu možemo osmisliti inovacije koje bi unaprijedile sposobnosti radnika i organizacije. Potičući razumijevanje ekonomskih dimenzija socijalnih inovacija, sesija The economic dimension of social innovation naglasila je dilemu o djelotvornosti rješavanja socijalnih problema, učinkovitosti raspodjele resursa te balansiranja troškova i prihoda. Participation, motivation and respon-sibility predstavila je rezultate istraživačkih projekata ZSI-SI-ja10 (SOCIENTIZE11, SI DRIVE i CASI project12), naglašavajući aspekte participacije i strukture vladavine koji motiviraju uključivanje u socijalne inovacije. Interaktivna sesija Narrative of change and social innovation omogućila je dijeljenje i uspoređivanje empirijskih zapažanja o diskursima o socijalnima inovacijama i različitim narativima promjene koje ljudi koriste u radu s njima. Socijalne inovacije uključuju međuljudske odnose. Stoga se na sesiji Interpersonal relational qualities of social innovations: perspectives for the service sector and public policies raspravljalo o tome koliko one mogu biti važan izvor novog znanja o inovativnoj arhitekturi usluga i interakcija na temelju suradnje.
10 Centar za socijalne inovacije: https://www.zsi.at/en/home 11 O projektu možete saznati na: http://www.socientize.eu/ 12 Za više informacija: http://www.casi2020.eu/
Sociologija i prostor, 54 (2016) 204 (1): 95-99
98
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
Radionica New directions in theory on social innovation and (transformative) social change bila je prilika za razmjenu znanja i raspravu o napretku teorije o razvoju socijalnih inovacija i transformativne društvene promjene.
Nakon popodnevnih sesija uslijedila je plenarna rasprava Participation and beyond: Co-production and urban transformation. Urbana transformacija odnosi se na svjet-sku urbanizaciju i specifične procese lokalne transformacije u gradovima, koje su pokretane socijalnim inovacijama. Plenarna je sesija za cilj imala stvoriti opipljiv ishod pokretanja suradničke mreže gradova socijalnih inovacija, kojoj bi bio izazov pridružiti i neki od naših gradova.
Drugi je dan počeo debatom International policy debate, na kojoj se raspravljalo o kontekstualnosti perspektiva socijalnih inovacija na različitim kontinentima. Dovela se u pitanje mogućnost jednoobraznog definiranja socijalnih inovacija i zaključilo kako se više treba oslanjati na uvide koje daju brojne inicijative u praksi.
Debatu su, kao i prvog dana, slijedile tematske sesije. Systemic play to change the game bila je sesija na kojoj su sudionici stekli dublje razumijevanje kontekstualnog značenja i temeljne dinamike transformacije socijalnih inovacija i sustavnih pro-mjena. Facilitation skills in social innovation bila je radionica usmjerena na una-pređivanje vještina vezanih za procese koprodukcije i razvoj znanja o socijalnim inovacijama. Responsible research and innovation – quality criteria and evaluation standards usmjerila se na predstavljanje prvog kataloga kriterija kvalitete koji je os-nova za alat refleksije. U radionici Responsible research and innovation primijenio se nacrt alata za procjenu istraživačke i inovacijske aktivnosti. Sudionici sesije Beyond tendering: public policy as an active enabler of social innovation sagledali su poja-vu novih oblika proizvodnje i provedbe politika te procijenili buduće mogućnosti. Radionica Social innovation methodologies for community intervention fokusirala se na stvaranje prototipa socijalnih projekata, naglašavajući aspekte definiranja druš-tvenog problema i razvijanja učinkovitog rješenja u kratkom vremenskom razdoblju. Socijalne inovacije karakteriziraju intrinzične suprotnosti kao i kontekstualni uvjeti, stoga je sesija Rethinking business models for social innovation razmatrala kako te suprotnosti i uvjeti dovode do stvaranja složenih poslovnih modela, koji se razlikuju od onih komercijalnih poduzeća. Sesija naziva Trojan horses in social innovation: Dealing with disempowerment, unintended consequences and dilemmas osvrnula se na važno pitanje o mogućim negativnim učincima socijalnih inovacija, o tome kako se mogu prevladati te koje su implikacije za teoriju i praksu socijalnih inovacija. Što socijalne inovacije razlikuje i koje su njihove specifičnosti u Srednjoj i Istočnoj Eu-ropi bila je tema sesije Central and eastern European features of social innovation. Raspravljalo se o kontekstualnim povijesnim, kulturnim, političkim i ekonomskim elementima koji su oblikovali socijalne inovacije u Srednjoj i Istočnoj Europi.
Drugi je posjet bio primjeru socijalnog stanovanja iz razdoblja “crvenog Beča“, Go-ethe-Hof – From social innovation to social transformation. Socijalno stanovanje, uz ključnu ulogu grada Beča, ekstenzivno je razvijano te je imalo dugoročan anti-segregaciji učinak. U isto se vrijeme odvijao posjet projektu socijalnog stanovanja VinziRast-mittendrin, gdje beskućnici i studenti žive, rade i uče zajedno pod jednim
Recenzije i prikazi
99
S o
c i
o l
o g
i j
a i
p
r o
s t
o r
krovom. Projekt pokreće uvjerenje da život u zajednici može biti podrška i liječiti psihološke rane.
Na samom kraju programa održala su se dva događanja. Sesija Net4Society B2B fo-kusirala se na buduću suradnju u istraživanju i uključivanju korisnika. Net4Society međunarodna je mreža nacionalnih kontaktnih točaka za Društveni izazov 6 („Euro-pa u svijetu koji se mijenja: uključiva, inovativna i refleksivna društva“) u programu Obzor 2020. Isto tako predstavila se European school of social innovation, koja za cilj ima jačanje istraživanja, obrazovanja, promoviranje mladih istraživača te prijenos znanja o socijalnim inovacijama.
Konferencija je bila ključan događaj na temu socijalnih inovacija i povezala je znan-stvenike s kreatorima politike i praktičarima. Usmjerila se na trenutne dosege znanja u osmišljavanju i izradi socijalnih inovacija. Sagledani su resursi, sredstva i faktori koji čine procese socijalne inovacije uspješnima, kao i međunarodna praksa njihovih politika i istraživanja.
Velike nade koje se polažu u socijalne inovacije u pogledu malih pokreta i lokalnih aktivnosti govore o stalnoj potrebi za utopijama u vremenima matica politike koje građanima govore da ne postoji alternativa zamrznutim širim sustavima socijalne politike (Evers i Evert, 2012.)13 i ekonomije. Ključno je postojanje prostora da se čini nešto drugačije. Najuspješnije socijalne inovacije grade se u optimalnom vremenu i kapitaliziraju više putanja socijalne, ekonomske i političke transformacije, koja je u društvu već u tijeku. Ovaj je prikaz time dijelom i poziv akademskoj zajednici, praktičarima, dionicima iz civilnog društva, ali i kreatorima politika za razmatranje i istraživanje teme socijalnih inovacija.
Danijel BaturinaPravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Studijski centar socijalnog rada
13 Evers, A., Ewert, B. (2012). Social Innovations for Social Cohesion. On concepts and first findings of a cross-country study. Edinburgh: 10th Annual ESPAnet conference paper.
UPUTE SURADNICIMA
SOCIOLOGIJA I PROSTOR – četveromjesečnik za istraživanje prostornoga i soci-okulturnog razvoja objavljuje samo znanstvene radove iz sociologije prostora (urbane i ruralne sociologije) i srodnih znanstvenih područja koja proučavaju selo, grad, prostor (urbanizma, arhitekture, socijalne geografije, urbane ekonomije, urbane antropologije, so-cijalne ekologije, demografije i dr.).
Primaju se samo neobjavljeni radovi, a u časopisu se objavljuju na hrvatskom i engleskom jeziku. Svi radovi prolaze kroz anonimni recenzentski postupak (s obavezno dvije recenzije - double-blind review, iznimno tri).
Članci – uključujući bilješke, literaturu, tablice, grafičke prikaze i sažetak, ne smiju prelaziti 27 kartica teksta (1.800 znakova s bjelinama jedna je kartica teksta). Članku se prilažu sa-žeci na hrvatskom i engleskom jeziku, opsega do 250 riječi, a iza sažetka navodi se popis najvažnijih ključnih riječi (do 8 riječi), odnosno ključnih pojmova kojima se u rukopisu označavaju spominjani teorijski pristupi, metodologija, iskustveni rezultati ili pravac pro-mišljanja.
Recenzije i prikazi nisu strogo prostorno profilirani te ne smiju prelaziti 8 kartica teksta. Knjige i časopisi koji se prikazuju ne smiju biti stariji od tri godine. U prikazu se, osim ime-na i prezimena autora čije se djelo prikazuje te naslova djela, navodi naziv izdavača, mjesto izdavanja, godina izdavanja i broj stranica. Na kraju samoga prikaza autor prikaza stavlja svoj potpis punim imenom i prezimenom.
Radovi se šalju u Word formatu elektronskom poštom na adresu / e-mail:[email protected] i [email protected].
Na prvoj stranici rada navodi se ime i prezime autora, naziv i adresa ustanove u kojoj je autor zaposlen, e-mail adresa i naslov rada.
Numeracija stranica označava se u donjem desnom kutu na svakoj stranici (uključujući i stranice s bibliografijom). Bilješke (fusnote) dolaze na podnožju stranice gdje se nalazi brojčana oznaka fusnote.
Svaka tablica i slika moraju biti numerirane i imati naslov ili ukoliko su uzete iz drugog izvora onda taj izvor mora biti naveden. Tablice moraju biti crno-bijele i izrađene u progra-mima MS Officea standardiziranom tabulacijom.
Izbjegava se pisanje u kurzivu osim ukoliko želite određeni pojam naglasiti u kontrastu prema ostalim pojmovima u tekstu. Pojedinačne riječi ili fraze koje se koriste iz stranih jezi-ka – ukoliko nisu citati – pišu se u kurzivu. Naslovi filmova, glazbenih djela ili likovnih dje-la navode se kurzivom (Let iznad kukavičjeg gnijezda, Trubadur, Da Vincijeva Mona Lisa).
Datumi se navode u sljedećoj formi: 7. prosinca 1981. Brojevi kojima započinje rečenica i aproksimativni brojevi izražavaju se riječima – tisuću, milijun, stotina i sl. Brojevi od 10,000 prema više koriste interpunkcijsku oznaku zareza npr.: 105,278. Ukoliko ima više od 6 znamenaka, koristi se isto oznaka zareza i to odvajajući po tri znamenke brojeći s desne strane broja npr. 8,753,875,000.
Citirati se može izravno – koristeći navodnike, i neizravno – prepričavanjem. Citat koji se izravno prenosi iz teksta drugog autora stavlja se u navodne znakove. Ako se izravno citira veći dio teksta, a jedan se dio želi ispustiti, ispušteni dio označava se znakom […]. Radovi u bibliografskom popisu navode se abecednim redom. Ukoliko se navodi više radova istog autora, koji imaju istu godinu izdanja, treba ih razlikovati slovima (a, b, c itd.) iza godine izdanja.
INSTRUCTIONS TO AUTHORS
SOCIOLOGY AND SPACE is a quarterly journal for spatial and socio-cultural deve-lopment studies. It publishes only scientific papers dealing with the sociology of space (both urban and rural) and related disciplines (urbanism, architecture, social geography, demography, urban economics, urban anthroplogy, social ecology, etc.).
Submitted articles receive two (occasionally three) double-blind peer reviews, cannot be previously published and are in the Croatian and English language.
Articles (including footnotes, bibliography, charts and tables, abstract) may be up to 27 car-ds of text in length (one card of text consists of 1,800 characters with spaces). Each article is preceded by an abstract in Croatian and English, up to 250 words in length, followed by keywords (maximum number of words is 8) which reveal the theoretical approaches, methodology, empirical results or the line of reasoning in the manuscript.
Reviews are not strictly limited to space issues and cannot have more than 8 cards of text. Reviewed books and journals have to be published within the last three years. Each review states the name of the author and the title of the reviewed work, the publisher, the place and date of publication and the number of pages. Each review is signed by the reviewer’s full name.
All papers are submitted electronically in Word format to the following e-mail address:[email protected] i [email protected].
The first page of the paper contains the author’s full name, e-mail address, the place of employment (name and address), the paper title.
Pages are numbered at the bottom right hand corner (bibliography pages included). Foot-notes are numbered and placed at the bottom of the page.
Each table and figure is numbered and clearly captioned, their source mentioned. Tables are black and white in standard MS Office programmes.
Italic type is to be avoided unless it is used for terms which are in contrast with the rest of the text. Words and phrases from foreign languages (unless they are quotes) are written in italic type. Movie titles, art and music works are also written in italic (One Flew Over the Cuckoo’s Nest, the Troubadour, da Vinci’s Mona Lisa).
Dates are written as follows: 7th December 1981. Numbers which are at the beginning of a sentence and approximate numbers are written as follows: a hundred, a thousand, a milli-on. Numbers over 10,000 are written using commas, e.g. 105,278; 8,753,875,000.
For direct quotes, quotation marks are used. A direct quote from another author’s text is put in quotation marks. If a part of the quoted text is omitted, this is marked as follows: […]. Works in the bibliography are listed in alphabetical order. If several works of one author are listed and the year of release is the same, letters a, b, c etc. are put after the year of publication.
Primjeri/Examples:
Knjiga - jedan autor
u tekstu (Kuvačić, 2004.) Kuvačić (2004.) (Kuvačić, 2004.:235)
bibliografski popis Kuvačić, I. (2004). Uvod u sociologiju. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.
Knjiga - dva autora
u tekstu (Tomić-Koludrović i Leburić, 2002.) Tomić-Koludrović i Leburić (2002.) (Tomić-Koludrović i Leburić, 2002.:169)
bibliografski popis Tomić-Koludrović, I. i Leburić, A. (2002). Sociologija životnog stila. Zagreb: Jesenski i Turk.
Knjiga - tri autora
u tekstu (Ilišin, Marinović Bobinac i Radin, 2001.) – prvi put navesti sva tri autora, zatim: (Ilišin i sur., 2001.) Ilišin i sur. (2001.) (Ilišin i sur., 2001.:93)
bibliografski popis Ilišin, V., Marinović Bobinac, A. i Radin, F. (2001). Djeca i mediji. Zagreb: IDIZ.
Knjiga - više od tri autora
u tekstu (Sekulić i sur., 2004) Sekulić i sur. (2004.) Sekulić i sur., 2004.:105)
bibliografski popis Sekulić, D.; Šporer Ž.; Hodson R.; Massey, G.; Županov, J. (2004). Sukob i tolerancija: O društvenoj uvjetovanosti nacionalizma i demokracije. Zagreb: Hrvatsko sociološko društvo.
Članak u časopisu - jedan autor
u tekstu (Marinović Jerolimov, 2005.) Marinović Jerolimov (2005.) (Marinović Jerolimov, 2005.:317)
bibliografski popis Marinović Jerolimov, D. (2005). Tradicionalna religioznost u Hrvatskoj 2004.: između kolektivnog i individualnog. Sociologija sela, 168 (2):303-338.
Članak u časopisu - dva autora
u tekstu (Perasović i Bartoluci, 2007.) Perasović i Bartoluci (2007.) (Perasović i Bartoluci, 2007.:108)
bibliografski popis Perasović, B. i Bartoluci, S. (2007). Sociologija sporta u hrvatskom kontekstu. Sociologija i prostor, 175 (1):105-120.
Članak u časopisu - tri autora
u tekstu (Štulhofer, Jureša i Mamula, 2000.) – prvi put navesti sva tri autora, zatim: (Štulhofer i sur., 2000.) Štulhofer i sur. (2000.) (Štulhofer i sur., 2000.:869)
bibliografski popis Štulhofer, A.; Jureša, V. i Mamula, M. (2000). Problematični užici: rizično seksualno ponašanje u kasnoj adolescenciji. Društvena istraživanja, 50 (6):867-896.
Članak u časopisu - više od tri autora
u tekstu (Balenović i sur., 2000.) Balenović i sur. (2000.) (Balenović i sur., 2000.:813)
bibliografski popis Balenović, T.; Hromatko, I.; Markovina, J.; Perica, V.; Paratušić, A.; Poljanić, S. (2000). Studentska percepcija seksualnog uznemiravanja. Društvena istraživanja, 50 (6):811-828.
Zbornik
u tekstu (Grubišić i Zrinščak, 1999.) Grubišić i Zrinščak (1999.) (Grubišić i Zrinščak, 1999.:143)
bibliografski popis Grubišić, I. i Zrinščak, S. (Ur.) (1999). Religija i integracija. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.
Članak u zborniku
u tekstu (Jukić, 1999.) Jukić (1999.) (Jukić, 1999.:60)
bibliografski popis Jukić, J. (1999). Religijske integracije i uloga pomirenja, u: Grubišić Ivan i Zrinščak Siniša (Ur.). Religija i integracija. Zagreb: Institut društvenih zna- nosti Ivo Pilar.
Članak u novinama
u tekstu (Dumenil i Bidet, 2007.) Dumenil i Bidet (2007.) (Dumenil i Bidet, 2007.:24)
bibliografski popis Dumenil, G. i Bidet, J. (2007). Jedan drugi marksizam za jedan drugi svijet. Le Mond diplomatique, listopad 2007.
Institucionalne publikacije
u tekstu (Državni zavod za statistiku [DZS], 2006.) – prvi put navesti puni naslov institucije (DZS, 2005.) DZS (2006.) (DZS, 2006.:987) – u sljedećim navođenjima koristiti akronim
bibliografski popis Državni zavod za statistiku (2006). Statistički ljetopis 2006. Zagreb: Državni zavod za statistiku.
Radovi s interneta
u tekstu (Cedermann, 2007.) Cedermann (2007.) (Cedermann, 2007.:86)
bibliografski popis Cedermann, L-E. (2007). Computational Models of Social Forms: Advancing Generative Process Theory. American Juornal of Sociology, 110 (4). Pregledano 29. studenog 2007. (http://www.journals.uchicago.edu/AJS/journal/con- tents/v110n4. html?erFrom=-1669774549191795122Guest).
Zakoni i pravilnici
u tekstu (Zakon o zaštiti okoliša [ZOZO], NN 110/07) – prvo navođenje (ZOZO, NN 110/07) – sljedeća navođenja
bibliografski popis Zakon o zaštiti okoliša, Narodne novine 110 od 2007.
Molimo suradnike časopisa da se pridržavaju ovih pravila i da poštuju i slijede norme hrvatskoga stand-ardnog jezika. Uredništvo časopisa ima slobodu ne prihvaćati tekstove autora ukoliko se ne pridržavaju ovih naputaka.
Za sva ostala pitanja autori se mogu javiti uredništvu koje će u najkraćem mogućem roku pronaći rješenje.
Uredništvo
