S l i v n o - franjevci-split.hr · PDF filesto trebalo biti drago da izlazi ovaj list. U ... Fra Grgo Kovačević provincijal je dva puta 1669.-1672. i 678.-1681. Potječe iz Rašćana

Godina XXV. Presveto Trojstvo, 2010., br. 1. (42.)

S l i v n o

Presveto Trojstvo, 2010. BROJ 42

Slivno 1

S l i v n oGodina XXV. Presveto Trojstvo, 2010., br. 1. (42.)

Dragi Slivanjci!

Nama Slivanjcima opet dolazi Presv. Trojstvo, a s Trojstvom i naš župski list. Smatram da bi svakom auten-

tičnom Slivanjcu, članu ove župske zajednice i onom koji ima srca i ljubavi za ovo mje-sto trebalo biti drago da izlazi ovaj list. U

njemu će naći dosta informacija o povijesti i sadašnjosti Slivna i ljudi koji su u njemu živjeli ili danas žive. Uglavnom sve što se u Slivnu događa ili se događalo prolazi kroz ovaj list. Tako će i onaj koji živi daleko od ovog dragog mjesta a potječe on ili njegovi

Poplavljeno Imotsko polje

BROJ 42 Presveto Trojstvo, 2010.

Slivno2

očevi i djedovi iz ovog mjesta imati stalnu povezanost sa Slivnom. Zato mi u Slivnu šaljemo list za sve naše ljude od kojih imamo adrese. No, to slanje lista na adrese naših ljudi postalo nam je upitno; ima li smisla slati list na sve adrese?! Slivanjci koji žive u Splitu i Makarskoj i okolici smatramo da dolaze za Božić i Trojstvo u Slivno i mogu ga sami uzeti. Zato smo odlučili njima ne slati list. Pitamo se, da li ima smisla slati list onima, koji nikad nisu pokazali interes za list. Možda ga oni ne žele, možda ga oni ne vole, možda ga odmah bace u korpu za smeće.

Zato ovom prigodom molimo sve one koji su zainteresirani za list, da nam nekako izraze svoju volju da im list šaljemo. Napišite nam dvije rečenice: Šaljite mi list. Moja je adresa ta i ta.

Mnogi ljudi u inozemstvu su promije-nili adresu stanovanja, list nam se vraća a ti ljudi nam se neće javiti s novom adresom.

Kad dolazite za Trojstvo ili Božić u Slivno, možete izraziti svoju želju da vam list redovito šaljemo.

O nekim novostima iz Slivna nemamo što pisati. Možemo vam samo priopćiti, da razvikana recesija u Slivno ili nije stigla ili je tu uvijek bila, samo mi nismo znali kako joj je ime. Tvornica ovdje nikad nije ni bilo, radno mjesto ovdje nitko nije ni imao pa ga nije mogao ni izgubiti. Mirnije se u Slivnu nikad nije živjelo. Niti se čuje glas ovaca, koza, magaradi ili konja. Po danu čujemo pjev ptica, a po noći lavež po kojeg psa. Oko crkve Presv. Trojstva okupi nas nedjeljna sveta Misa a pokop pokojnika još više.

Svim Slivanjcima po Hrvatskoj i po svijetu želim da provedu svetkovinu Pre-sv. Trojstva svečano i pobožno, u miru i zadovoljstvu.

............................ Fra Rafael Begić, župnik

Snijeg lomi grane na stablima


Slivno 3

Crkveni dostojanstvenici iz Imotske krajine

broj samostana. Na čelu je bio provincijal, kojemu je vlast trajala tri godine. U upravi su se nalazili njegov zamjenik i četiri defini-tora-savjetnika. Svako tri godine na kapitul -opći sastanak došli bi svi gvardijani. Tu se raspravljalo o stanju u Provinciji, stvarali zaklučci i birala nova uprava. U svemu tome imotski samostan imao je zapaženu ulogu. Na čelo te velike franjevačke udruge više puta birani su članovi tog samostana.

Fra Petar Runović iz Runovića bio je provincijal 1560.-1563.

Fra Filip Lendić provincijal je 1553.-1555. Vjerojatno je iz starog imotskog ple-mena koje je živjelo u Župi.

Fra Grgo Kovačević provincijal je dva puta 1669.-1672. i 678.-1681. Potječe iz Rašćana. Jedan od definitora mu je fra Pavao Kunić iz Krstatica.

Na kapitulu u Fojnici 14. 7. 1681. iza-bran je za definitora fra Pavao Grabovac od Imotskog. Taj izbor dokazuje starost plemena Grabovaca.

Fra Grgo Stanić od Imotskog provincijal je 1690.-1693. U istu upravu izabrao je za definitora fra Štipan Vuknić iz Runovića. Stanić je od Imotskog. Ne znamo iz kojeg je sela. Stanici su starosjedioci u Zagvozdu.

Kako nam tvrde povjesničari (Jelinić, Mandić...) Franjevački samostan u Imotskom kraju postojao je 1340.

godine kad se osnovala bosanska vikarija. Nikada se nije ugasio do dana današnjega. Za turske vladavine (1493.-1717.) mije-njao je položaje. Kratko vrijeme živjelo se u izbjeglištvu ali prvom pogodnom prigodom samostanci su se vraćali i samostan obnavljali. Narod, koji su vodili, nisu nikada napuštali. Glavnina naroda kroz to vrijeme stanovala je u sjevernim padinama, žljebovima, dolinama planine Biokova. Tu su se rađali pametni inteligentni ljudi. Pojedinci su započinjali školovanje u imotskom samostanu sv. Frane, prosljeđivali na stranim učilištima, najviše u susjednoj Italiji. Darovitiji su postajali profesori na filozofskim i teološkim visokim školama u Italiji. Vraćali su se kućama i proslijeđivali profesorsku službu na domaćim učilištima, koja su se postepeno otvarala.

Provincija Bosna Srebrena

Imotski kraj pripadao je provinciji Bosna Srebrena. Ta se protezala od Bu-dima u Mađarskoj do Jadranskog mora. Na tom širokom prostoru postojao je velik


Slivno4

Fra Frano Budalić provincijal je 1696.-1699. Rodom je iz Krstatica. Istakao se je u organiziranju migracije iz turskog na mletački teritorij. Pripremao je kod mle-tačkih vlasti oslobođenje Imotskog kraja od Turaka.

Fra Andija Ećimović provincijal je 1708.-1720. Piše od Imotskog. Kod Dri-novačkog Brda strana se zove Šurkovača. Vjerojatno je iz tog kraja. Tada su Drinovci pripadali Imotskom kraju.

Provincija Presvetog Otkupitelja

Političke prilike su zahtijevale da se ta velika Provincija Bosna Srebrena podijeli na više dijelova. Ni Turci, ni Mlečani nisu do-zvoljavali da se franjevačka zajednica nalazi u dvije države. Teško se dolazilo na sastanke iz Dalmacije u Ugarsku, Slavoniju i u bosanske samostane. Jahalo se na konjima. Putovanja su trajala po nekoliko dana. Godine 1735. odvojila se od Bosne Srebrene Provincija Presvetog Otkupitelja u Dalmaciji. Teško su to podnijeli bosanski fratri. Te godine imotski samostan sv. Frane, koji se još nalazio u Omišu pripao je novoj Provinciji. U tom sklopu nalazi se do dana današnjega iz Omiša je prenesen u Imotski 1738. Godine 1718. podijeljen je Imotski kraj novom granicom između turske i Venecije. Od imotskog samo-stan sv. Frane župe, koje su se našle ponovno pod Turskom (Gornja i Donja Bekija godinu dana 1717. 1718. bile su pod Venecijom) pripale su samostanu u Kreševu.

Imotska krajina dala je do sada novoj Provinciji šest provincijala.

Fra Jerolim Lozo iz Slivna provincijal je 1785.-1788.

Fra Paško Prgomet iz Slivna provincjal je 1797.-1800.

Fra Šimun Rebić iz Donjih Vinjana provincijal je 1810.-1813.

Fra Šimun Milinović sa Lovreća, stariji provincijal je 1835.-1838.

Fra Jakov Milinović sa Lovreća provin-cijal je 1860.-1863.

Fra Cikojević Ante sa Studenaca pro-vincijal je tri puta 1919.-1922, 1922.-1925., 1931.-1034.

Biskupi i nadbiskup

Fra Lišnjić Marijan biskup Makarske biskupije 1664.-1685. rodio se je u Krstati-cama, pokopan je u staroj crkvi Franjevačkog samostana u Makarskoj.

Fra Vujčić Paškal biskup Pulata u Al-baniji 1858.-1859. Kao naslovni biskup Antifelenski živi u Aleksandriji u Egiptu 1859.-1866., kao papin poslanik za sjevero-istočnu Afriku i Nigeriju. Apostolski je vikar u Bosni 1866.-1882. Povukao se u samostan u Imotski, gdje je umro 1888. Rodio seje u Donjoj Glavini.

Fra Milinović Šimun sa Lovreća postao je nadbiskup u Baru u Crnoj Gori 1886., kad je Knjaz Nikola sklopio Konkordat sa Svetom Stolicom. Umro je u Baru, gdje i stolovao 1910. Tu je i pokopan.

.............................................Fra Vjeko Vrčić


Slivno 5

Sv. Kristijana (Kristina)

je potražila i našla pomoć Kristijane. Po njezinu za-govoru i usrdnoj molitvi dogodila su se i mnoga dru-ga čuda. Hiberi je počeše štovati i cijeniti kao onu koja može ozdravljati bo-lesnike. Kristijana je,uvijek ponizno govorila: “Nisam ja ozdravila to dijete, već moj Bog Isus Krist”. Kada su se razboljeli sin i majka, kralja Miriana, izmolila je također ozdravljenje nji-

hovo. Kralj ju je htio obilato nagraditi, ali ona odbi sve darove, a zaželje da se obrate kralj Mirian i njegova obitelj. Tako ih je Kristijana uspjela obratiti na kršćanstvo. Za pokrštavanje cijelog puka kralj traži misio-nare od cara Konstantina. Djevicu ropkinju Kristijanu držali su zaštitnicom Gruzije, te je drže prvim apostolom toga kraja. Časte ju također i Armenci. U Europi je postala poznatija kao zaštitnica redovničke družbe “Sestara svetoga djetinjstva Isusa i Marije”. Ovu redovničku družbu utemeljila je 1807. godine Victoire de Mejanes za odgoj školske ženske mladeži. Umrla je oko 350. godine.

.................................................Mirko Ikić

15. prosinca

Nino ili Nune, prema antičkim uvjerljivim izvje-

šćima, živjela je u Rim-skom Carstvu za vrijeme cara Konstantina Veliko-ga u IV. stoljeću. Barbari Hiberi (s Kaspijskog ili Crvenog mora) uspješe probiti granice carstva. Među ostalima zarobiše je i odvedoše u Gruziju. Kada su je pitali za ime, odgovorila je jednostav-no “Christiana” - latinski znači “kršćanka”. Provodila je život čisto i krjeposno. U kući jednog bogataša kao ropkinja radila je naj-teže poslove od jutra do mraka, a pri tome je morala podnositi mržnju i zlostavljanja. No, najteže joj je bilo što su oko nje sami pogani koji su se klanjali idolu Omuzdu, kojega su obožavali u ognju. Svoje pokojne su izlagali pticama grabežljivicama. Zbog svega toga, ispočetka se bavila mišlju o bijegu. Ali od toga nauma odvraćala ju je želja za obraćenjem toga naroda. Postala je misio-narka molitve i žrtve. Po njezinu zagovoru ozdravilo je nasmrt bolesno dijete koje su bili već odredili dati pticama grabežljivicama. Djetetova majka nije se pomirila s tim pa


Slivno6

Turski progoni u Vrdolu 1599. godine

Mrkonjići: Verdovo je bila župa, sastavljena od Slivna, Župe, Krstatica i Rašćana gdje je bila crkva matica i gdje su Slivnjani kopali. Bilo je zemana kod Banj–doca, da je bila drvena kapela i kod nje se Slivnjani, Župljani i Krstačani ukopavali.1

Između zaseoka Grepe na istočnoj strani Slivna i zaseoka Vuletići postoji lokalitet Crkvine, a na tom lokalitetu je nekoliko stećaka ugrađenih u zidove njiva. Na jednom je isklesan štit proboden mačem. Crkvine su označene na zemljopisnoj karti, koju je izradio Artur Gavazzi 1896.2 Svi lokaliteti sa nazivom Crkvine svjedoče nam da je na tom mjestu u prošlosti postojala crkva, a ovdje je sigurno u prošlosti postojala crkva gdje se služila sveta misa za vjernike nekadašnjeg sela Kostričići, koje se prostiralo istočnim dijelom Slivna (Nogalo, Mikruti, Vrdoljaci, Grepe i Čale), Žlibinom, Poljicima, Drinovačkim Brdom i Puteševicom. Selo Kostričići prestaje postojati oslobođenjem Imotske krajine od turske vlasti 2. kolovoza 1718. i usposta-vom granice između Mletačke republike i turskog carstva, kada nastaju nova sela, a naziv Kostričići za istočni dio Slivna sačuvao se i do naših dana.1 AŽUS, 22, str.1

2 Artur Gavazzi, Zemljovid Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Bosne i Hercegovine, 1:750000, Zagreb, 1896.

Nije nam poznato li je na području Slivna, prije turskih osvajanja, po-stojala crkva, jer nisu vršena nikakva

arheološka istraživanja, kojima bi se potvrdilo postojanje sakralnog objekta kroz srednji vijek. Za vjerovati je da je postojala i da je bila smještena uz jednu od dviju nekropola stećaka u Slivnu. Jedna se nekropola nalazila na mjestu današnje crkve i uništena je pri gradnji crkve, a sami stećci su upotrebljeni pri gradnji. I danas se u zidovima crkve vide ugrađeni veliki kameni blokovi, koji su ustvari oklesani stećci. Sjeverno od današnje crkve na prostoru gdje je danas školsko igralište, pri čijoj se gradnji i nasipanju 1957. – 1958. nailazilo na grobove, i da-lje prema zapadu ispod zaseoka Parlovi pri krčenju se nailazilo na grobove, a grobovi su sigurno postojali i u sjevernom dijelu današnjeg groblja oko današnje crkve. Svi ti nalazi svjedoče nam da je na prostoru oko današnje crkve postojao veliki grobljanski kompleks, a na njemu je svakako u srednjem vijeku morala postojati crkva, najvjerojatnije na mjestu gdje je sadašnja crkva, a njezini su ostatci uništeni pri izgradnji postojeće crkve 1729. – 1753. Usmena predaja, koju je 1897. zabilježio tadašnji župnik Slivna fra Bone Donelli svjedoči nam da je crkva postojala i kod druge nekropole stećaka Greb-nik smještenoj uz Banj–dolac kod zaseoka


Slivno 7

Usmena predaja koju je 1897. zabilježio slivanjski župnik fra Bone Donelli spominje nam crkvu maticu za selo Vrdol, a to je crkva Sv. Mihovila u Rašćanima, koja se započela graditi koncem XVI. stoljeća, i dovršena je 1601.3 U groblje kod te crkve su se Slivanjci ukopavali, a zadnji ukop je prema usmenoj predaji bio ukop trojice braće iz plemena Ravlić, koji su umrli pri epidemiji kuge.4 To se svakako dogodilo prije izgradnje crkve u Slivnu kada je oko nje i zasnovano gro-blje, najvjerojatnije pri epidemiji kuge, koja je u Slivnu harala1733., a ovu epidemiju spomenuo je ljetopisac fra Nikola Gojak

3 Karlo Jurišić, Crkve Biokovsko-neretvanskog područja u doba turske vladavine (16. – 17.) stoljeće, Kačić, II, Split, 1969. str. 137.

4 Kazivao pok. Mijo Ravlić.

u svom ljetopisu: …na 16 otobra oglasi se iznova kuga u selu Runovići daržavi imockoj u kući Oštrića, rečenog Pavlinovića, također u Slivnu u kući Tadie Marinića. Jeda Boga i s. Roka na pomoć!5 Još važniji podatak iz usmene predaje, je da je bilo zemana kod Banj–doca, da je bila drvena kapela i kod nje se Slivnjaci, Župljani i Krstačani ukopavali, koja nam govori da je prije izgradnje crkve Sv. Mihovila u Rašćanima 1601. postojala kod Banj–doca drvena crkvica u kojoj se služila sveta misa za vjernike sela Vrdol, a to je najvjerojatnije bilo prije turske oku-pacije ovog prostora, koja se odigrala 1471. nakon pada Počitelja u rujnu te godine. Fra Bone Donelli je 1897. zabilježio i usmenu

5 Josip Ante Soldo, Makarski ljetopisi 17. i 18. stoljeća, Split, 1993., str. 107.

Vrdol (Verdogratti) na zemljopisnoj karti iz vremena turske uprave


Slivno8

predaju: …kazano mi je da kada su Turci osvojili bili Krajinu da su i Slivno osvojili. U svom bisu Turci su tada ono malo slamnati kuća popalili, a koga su dočepali poubijali.6 Tada je vjerojatno zapaljena drvena crkvi-ca u Slivnu kod Banj–doca. To što je ova crkvica bila od drveta ne treba nas čuditi. Tada je naše područje obilovalo šumama, pa su se i kuće gradile od drveta, a i crkve. Franjevački vizitator fra Pavao Pellizer je pri obilasku Franjevačke provincije Bosne Srebrene 1640. prošao kroz Vrdol i prenoćio u kući kneza Vrdola, koji se zvao Marko o tome piše slijedeće: Ovaj knez ima mnogo kuća, ali sve od drveta, a nijedna nije dolična vitezu. Prisvojili smo njegovu palaču, koja je bila jedna drvena kućica, široka 2 koraka, visoka jednako 2, pokrivena bukovim drvetom,

6 AŽUS, 22, str. 3.

a duga 8 koraka.7 U Slivnu je sačuvana i usmena predaja o tim drevnim i gustim šumama. Tako se donedavno pripovijedalo da je između zaseoka Glibote i Šimunovići u prošlosti postojala gusta i visoka hrastova šuma, a bila je tako gusta da se od jednog do drugog zaseoka moglo doći ne silazeći na tlo. Ostatci ove šume vidjeli su se do-nedavno, a nekoliko hrastova stoji i danas. Dio te šume uništen je sječom i krčenjem da bi se dobilo plodno zemljište na kojem se proizvodila hrana, dok je dio bio posječen i konjima odvučen u makarsku luku odakle su transportirani u Veneciju, a taj grad koji je na vodi podignut je na dalmatinskim

7 Stipan Zlatović, Nobil Memoria della visita del M.R.P. Paolo di Rovigno, commissario in Provincia di Bosna Argentina nell’a 1640. Starine, XVIII, Zagreb, 1890., str. 19 – 23.

Steććci u Slivnu kod Banj-doca


Slivno 9

hrastovima. Usmena predaja u Slivnu sa-čuvala nam je priču o vučenju hrastova iz Slivna u Makarsku, a time su podmirivane porezne obveze pojedinaca prema Mletačkoj republici.

Po turskoj okupaciji Vrdola sve crkve i drugi sakralni objekti bili su od Turaka porušeni. Župnik, koji je pastorizirao ovaj kraj dolazio bi iz franjevačkog samostana u Makarskoj kojem je župa Vrdol pripadala. Oni nisu bili vezani ni uz kuću ni prostor. Bili su nešto kao putujući misionari. Radili su i obilazili obitelji iz dana u dan. Sa sobom su nosili prijenosni oltar, brevijar, matične knjige – a često su imali i vlastitu ljekarušu u kojoj su bili zapisani recepti, kojima su pomagali u liječenje bolesnika. Poznato je da je ljekarušu imao i kasniji župnik župe Slivno 1754. fra Šimun Gudelj rodom iz Krstatica8. Crkvena odjeća bila je spremlje-na u vreći, a kalež u drvenoj kutiji, da se ne ošteti. Hostije i zdravo vino nošeno je u posebnoj torbi. Ponekad su fratri imali i slugu, ali bi na put u svoju župu išli i sami na konju. Svake nedjelje na misi se najavljivalo, gdje će se na idući blagdan

8 Ante Ujević, Ljekaruša fra Šimuna Gudelja Imoćanina, Kačić, 5, Šibenik, 1973. str. 121 – 139.

služiti sveta misa. A mise su se iz razumlji-vih razloga zbog turskih progonstava služile na skrivenim mjestima daleko od puteva i naseljenih predjela po grobljima, udolinama, brdašcima. U zapisu Tome Juričića iz 1599. na području župe Vrdol svete mise su se služile u Orašju, Postinju i pod Kljenom kod crkve Sv. Mihovila u Rašćanima prije njezine izgradnje 1601.9 Prema sačuvanoj predaji u Slivnu se sveta misa služila na brdu Otar blizu Mrkonjića zaseoka10, a i na drugim skrivenim mjestima. Brdo Otar je po tome i dobilo svoj naziv.

Crtež jednog stećka sa nekropole kod Banj-doca u Slivnu

Franjevački povjesničar fra Gašpar Vinjalić piše kako je u ta vremena živio kršćanski puk Dalmacije pod turskom vla-šću: Polja i ravnice u turskom području bile su većinom neobrađivane, puste i divjačne. Samo krše i planinska mjesta, gdje bijahu sigurni od turskih navala, kršćani napučiše. Ondje u čistu zraku preko izma svieta se narodi i uzmnaža, ako su i živjeli u oskudi-ci svakih potreboća i svaku hrdju i potrebu podnosili. Riedki i za kratko vrieme mogahu se žitom okrušiti; oni običavahu odbijati koru

9 Petar Kaer, Shematizam Splitsko-makarske biskupije – Primjedbe i isprave, u Spljetu, 1893. str. IX.

10 Kazivala Mila Glibota rođ. Mrkonjić.

Crtež jednog stećka sa nekropole kod Banj-doca u Slivnu


Slivno10

klenova duba, kog je onda obilno bilo po sil-nim dubravom (šumama), nju bi mlili i od nje kruh misili. Ljeti je lakše bilo, jerbo su od brojne stoke imali mlieka, ali zimi bijaše užasno!11 Tako se živjelo u Vrdolu koji je bio dobro nastanjem dok su okopoljska sela bila gotovo pusta. U turskim katastarskim popisima, koji su datumom najbliži prije-lazu XVI. u XVII. stoljeće u Vrdolu 1585. obitava brojna populacija od 152 obitelji,12 a tada se živjelo u zadrugama, pa je svaka pojedina obitelj imala od 10 – 30 članova,

11 Stipan Zlatović, Franovci države Presvet. Otkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, Zagreb, 1888., str. 47 – 48.

12 Tapu Kadastro, Ankara, TKGM, 485.

dok u Vrdolu ne živi ni jedan pripadnik muslimanske vjeroispovijesti. Prema turskom katastarskom popisu iz 1623. u Vrdolu je nastanjeno 183 obitelji, a među njima je samo jedna muslimanske vjeroispovijesti: Velije sina Abdulahova.13 Sinovi Abdulahovi su bili oni kršćani, koji su prešli na islam, a da pred ostalim muslimanima sakriju svoje kršćansko podrijetlo uzimali su to stereotipno ime Abdulah (sluga Alahov) kao očevo ime.

Vjerojatno je razlogom porasti popula-cije smirivanje prilika nakon Ciparskog rata (1670. – 1671.). U tom je ratu bio razoren franjevački samostan i crkva u Makarskoj, pa su makarski franjevci Grgur i Pavao zatražili i dobili ferman za obnovu crkve i samostana, a fra Pavao Jakić gvardijan, je od imotskog kadije Hasana Hadži Lisičića dobio dopušte-nje da se ima crkva na Makarskoj sva zbotit tj. prekriti kamenim pločama.14

Vjerojatno je istodobno traženo od tur-skih vlasti da se izgradi crkva u župi Vrdolu, koja je pripadala Franjevačkom samostanu u Makarskoj. Dozvola je dobijena i u Vr-dolu se je započelo 1599. s gradnjom dviju crkava: Sv. Ivana u Župi i Sv. Mihovila u Rašćanima. U svezi s gradnjom ovih crkava zbio se jedan događaj, koji je mogao tragično završiti. Opisao ga je u svom kratkom lje-topisu Toma Juričić prokaratur (crkovinar) iz Vrdola.15

13 Basbakanlik Osmanli Arsivi, Istanbul, MD, 476.

14 Karlo Jurišić, Katolička crkva na Biokovsko – neretvanskom području u doba turske vladavine, Zagreb, 1972., str. 97 – 99.

15 Juraj Božitković, Kratki ljetopis Tome Juričića iz g. 1596. i 1599., Narodna starina, 25, Zagreb, 1931, str. 117-118.

Naslovna stranica “Ljekaruše” fra Šimuna Gudelja

slivanjskog župnika 1754. godine


Slivno 11

Ovo što slidi bi izvađeno iz rukopisa koji se naodi u Omišu i koji rukopis pisa Toma Juričić iz gornjega Vrdola to jest na 1599.

Na 1599. Ove godine dođe u Župu aliti u gornji i donji Vrdo, otac fra Mato Ma-tić iz Podace za kapelana, i vidjevši mučno stanje, brez crkve i brez crkvenoga resa, ode provincijalu fra Antunu Milanoviću, ter uči-ni prokaraturom u Vrdolu Tomu Juričića, a treće godine učini i drugog prokaratura Petra Roglića, Ovi kapelan i prokaraturi kupiše sve kako se more reći s. Misa za 25. graša.

U ovo vrime nebiaše Crkve u svoj Gorskoj župi, nego se mise govoraiu na tri mista, to jest: u Orašju, u Postinju i pod Kljenom kod sv. Mihovila, a u velike blagdane govorila bi se u Orašju.

U ovo isto vrime s nastojanjem istog ka-pelana i prokaratura, ozgor rečeni, imadoše Ferman, i počeše graditi u prolitje Svetoga

Miovila, istu građu pomože nas Vrdo gornji. Ali opet na jesen iste godine počeše graditi i Crkvu Svetoga Ivana, o Vasinu dnevu, to jest, o Svetoj Barbari, ter do Oča dneva, ogradiše Vas zid i kapelu, a na prolitje pokriše i ogradiše kampaneo. Ove se obe dvi Crkve, u malo vrimena ogradiše sve pod rečenim kapelanom i prokaraturim, i u to vrime bio je gvardijanom u Makarskoj m. p. fra Matij Runović Imoćanin, a Knežie Marka Juričića.

Po tom toga skupiše seljani od gornjeg Vrdola među sobom 80. graša, a tako seljani od donjeg Vrdola, ter poslaše rečenoga Tomu Juričića i fra Matu Matića i djaka Matu Ranjkovića na more, ter za rečene jaspre do-nesoše tri likune, to jest Svetoga Miovila, S. Ivana i S. Franu. Također zvono na S. Ivana.

Kada donesoše rečene prilike, i zazvoni zvono u Vrdolu bi veliko veselje i radost onizi

Ostatak prastaroga kljena u groblju kod Sv. Mihovila u Rašćanima pod kojim se prije izgradnje crkve govorila misa.


Slivno12

krstjana. – Ali do malo vrimena okrenuće se u žalost.

Ter evo ti ovdi mećem sve onako kako naodim upisano od istoga Tome Juričića. U to vrime dođe na ove strane niki pas Tatar paša, ter posla svoje čauše i zatekoše nas na Misi u Svetomu Miovilu na Svetoga Franu, i ufatiše mene cinrešu i Matija Brnjića i dovedoše nas na Imotu istomu paši, pak nas odvedoše na guvno u veruga, i pade na Brišniku na vodu; ondi udilaše dva koca i namazaše i nas povališe da nas metnu na kolac, sve za rečeno zvono.

- Ali Bog i sveti za koje podnismo ovu muku čini da priteku niki prijatelji i činiše da nam prosti život, ali nas ucini 500 groša; i ove jaspre dadoše Vrdo gornji i donji; i zapade na kuću blizu 15. dukata.

Žena Tome Juričića bila je od rođene sestre fra Bartula Žarkovića, aliti Kačića Biskupa i ova imadiše pas sa zlatom i igle od srebra. To joj biaše dao otac istoga biskupa Vojvodica Nikolica Žarković, i prodade ga i uze zanj 20 groša, i ogradi vrata ženska u Svetomu Miovila i lastavicu okolo vrata i dvi glave Rožnjika i plati meštra Ivana Andrića i njegovu družinu.

Na 1596. – Ove se je godine u jesen sikao na mejdanu u Makarskoj Ivan Vlatković iz Senja, s Ametagom Cukarinovićem, ter Ivan Senjanin odsiče Cukarinoviću livu ruku sa šakom, i ondi mu udilj pade na zemlju i od-nese je Vlatković u Senj. – Biaše u Župi knez niki did Matiaš Juričić i Beratan i imadiaše i Berate i Musulin Bašćinu. – Nakon njega bi knez Petar Matiašević, a nakon Marka

Vrlo stara nadgrobna ploča kod Sv. Mihovila u Rašćanima

Južna strana crkve Sv. Mihovila u Rašćanima (raspoznatljiv dio zida i nadogradja, prvotni prozorčići i noviji otvori)


Slivno 13

davaše meni Tomi Juričiću, ali ja nekti nji-hova očinska, zašto viđa da je omraza nego uze Nikola Ivanović moj bratučed i drža 20 godina. Ovo sve pisa Toma Juričić, i ovi rukopis naodi se u Omišu.

Ja fra Šimun Gudelj iz gornjeg Vrdola oti upisati ovdi da se ne izgubi ovako plemenita uspomena i to 27. listopada 1780..

1864. Pripisa ovim slovim iz GlagolskogaKada su ove dvije crkve dovršene gvar-

dijan Franjevačkog samostana u Makarskoj bio je fra Filip Runović oko 1601. Toma Juričić u svom ljetopisu piše da je on iz Gornjeg Vrdola, a to su sela Slivno i Kr-statice što se vidi iz turskog katastarskog popisa od 1585.16 jednog dokumenta iz 1733. na kraju ovog ljetopisa kada fra Šimun Gudelj, koji je bio rodom iz Krstatica kaže za sebe da je iz Gornjeg Vrdola. Sam Toma Juričić piše da je njegov bratučed Nikola Ivanović, a pleme Ivanovići i danas živi u selu Krstatice. U svakom slučaju on je bio iz Slivna ili Krstatica, a plemena Juričići i Matijaševići iselili su u Makarsko primorje za vrijeme Kandijskog ili Morejskog rata u drugoj polovini XVII. Stoljeće. Lokalitet Postinje je možda ispod brda Stinice u Slivnu gdje bi se na izoliranom mjestu služila sveta misa oko 500 m sjeverno od današnje crkve.

Toma Juričić je zajedno sa župnikom Vrdola fra Matom Matićem i đakom fra Ma-tom Ranjkovićem išao na more (u Veneciju) kupiti tri slike i zvono. U Imotskom je tada boravio namjenik Heregovačkog sandžaka Tatar Mehmed-paša,17 koji je izdao naredbu 16 Tapu Kadastro, Ankara, TKGM, 485.

17 Toma Popović, Spisak hercegovački namjesni-ka u XVI. Vijeku, POF, XVI.- XVIII, Sarajevo 1970., str. 99.

da se Toma Juričić i Mate Brnjić uhite, osudio ih na smrt naticanjem na kolac.

Da ih spase od sigurne smrti ondašnji stanovnici župe Vrdol sakupili su otkupni-nu za njih u iznosu od 500 groša, a po kući je zapalo 15 dukata. Poznato je da je 1590. jedna krava u Dubrovniku vrijedila 4-6 dukata, a na našim prostorima od 2 – 3 dukata, to znači da je svaka obitelj u Vrdolu za njihovu otkupninu morala dati vrijednost u novcu za otkup zarobljenih u iznosu od 5 – 7 krava,18 što je u ono vrijeme bio golem iznos i velika materijalna žrtva.

........................................... Milan Glibota

18 Vuk Vinaver, Pregled istorije novca u jugo-slavenskim zemljama (XVI – XVIII vek), Beograd, 1970., str. 182.

Gospin oltar sa starim kipom u crkvi Sv. Mihovila u Rašćanima


Slivno14

Slivno u težnjama za priključenje Dalmacije Sjevernoj Hrvatskoj nakon pada Mletačke republike

1797. godine

Mletačka republika je u XVIII. sto-ljeću započela slabiti i gubiti onu važnost, koju je nekada imala, a to

je bilo osobito vidljivo nakon Požarevačkog mira 1718. Gubljenjem posjeda i slabljenjem državne vlasti opada njezina moć, dok joj se u susjedstvu stvaraju dvije velike i moćne države: Austrija i Francuska1 Nakon rata iz-među Francuske i Austrije sklopljen je mir u Leobenu 18. travnja 1797. kada su ove dvije države odlučile podijeliti mletačke posjede izvan Italije na kojem je Austrija dobila Istru i Dalmaciju.2

Napoleonove trupe su 12. svibnja 1797. okupirale Mletačku republiku, pa je tim či-nom ona prestala postojati. Oko 10 tisuća vojnika iz Dalmacije našlo se tada u Veneciji radi njene odbrane, koji su tada vraćeni kući kao razbojnici.3 Ne čekajući zaključenje de-finitivnog mira, austrijska vojska je već 11.

1 Ante Ujević, Imotska krajina, Imotski, 1991., str. 177.

2 Grga Novak, Povijest Dalmacije, Zagreb, 1944. str., 266.

3 Jakša Ravlić, Makarska i njeno primorje, Split, 1934., str. 133 – 134.

lipnja ušla u Istru, 2. srpnja flota generala Mate Rukavine ušla je u Zadar, a nakon toga u Šibenik, Trogir, Split, Supetar, Makarsku, Korčulu, Hvar, Vis, Boku Kotorsku. 4 Na-kon pada Mletačke republike u Dalmaciji je nastalo oduševljenje pri kojem su se zbili nemiri pa je generalu Rukavini bio zadatak kao vojniku da izvrši povjereni mu zadatak i u Dalmaciji uspostavi poljuljani autoritet vlasti te da prestanu svi nemiri.5 Kada je pala Mletačka republika u Dalmaciji se javilo više političkih ideja od kojih je najjača bila ona o priznanju cara Franje I. (1792. – 1835.) kao ugarsko-hrvatskog kralja. Ona je predvođena franjevcima i željela je sjedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom odnosno Ugarskom, a Rukavi-na je išao na ruku pristalicama sjedinjenja.6 Franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja su preuzeli vodstvo pokreta za sjedinjenje 4 Grga Novak, Pokret za sjedninjenje Dalmacije

sa Hrvatskom, Rad JAZU, Knjiga 269, Zagreb, 1940, str. 46 - 47.

5 Grga Novak, Povijest Splita, III, Split, 1978., str. 1646.

6 Grga Novak, Pokret za sjedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom,…, str. 46 – 47.


Slivno 15

Dalmacije i Hrvatske o čemu svjedoči pismo provincijala fra Paške Sekule upućeno 14. lipnja 1797. fra Andriji Dorotiću u kojem između ostalog piše: …i kako su nam se zbog toga obratili poglavice osamdeset i četiri okružja i župa, koje pastoriziraju redovnici, koji su pod našom vlašću, izjavljujući svoju živu želju, da budu sjedinjeni s narodima i kraljevinom Ugarskom i s kraljevinom Hrvatskom, s kojom su i prije bili kao pridružena strana, sjedinjeni s krunom i kraljevstvom Ugarske…7, a sigurno su se ovom zahtjevu pridružili Slivanjci, kao jedna od ove 84 župe Provincije. Fra Andrija Dorotić je ovu predstavku odnio u Beč da je prikaže caru, koji mu je odgovorio da mu je milo što se Dalmacija želi priključiti njegovim pokrajinama, što zna i po drugim predstav-kama, koje su mu stizale iz Dalmacije.8

Narodni predstavnici su odmah po padu Mletačke republike uvidjeli da za Dalmaciju postoji samo jedno rješenje, da se pridruži ostalim hrvatskim pokrajinama sa kojima je u prošlosti činila jednu cjelinu, a tada je Hrvatska bila udružena u državnu zajednicu sa Ugarskom koja je bila u sastavu carevine Austrije. Svugdje su se održavale narodne skupštine. Pokret za sjedinjenje u Makarskoj je vodio makarski biskup Fabijan Blašković, a u Makarskoj je održana narodna skupština 18. lipnja 1797. za čitavo Makarsko primorje i sva područja koja pripadaju Makarskoj biskupiji. Na toj skupštini je odlučeno da se u Neretvu pošalju fra Andrija Ravlić, Bernard Grubišić i Petar Baštunović, u Vrgorac fra Ivan Radonić i

7 Tulio Erber, Storia della Dalmazia, dal 1797. al 1814., I, Zara, 1886., str 25 – 26.

8 Stipan Zlatović, Franovci države Presvet. Otkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, Zagreb, 1888., str. 338.

Josip Sumić, a u Imotski fra Marko Bašić, Jakov Ivanišević i Luka Vuković.9 Njihova uloga je bila da umire narod, upute ga da sredi i učvrsti mjesne prilike do dolaska nove vlasti, te da zatraže podršku u namjeri da se Dalmacija sjedini sa Hrvatskom.

Stanovništvo Imotske krajine je srdačno dočekalo izaslanike iz Makarske, saslušalo njihove upute i savjete. Odabrani su i pred-stavnici, koji će s ostalim predstavnicima iz Dalmacije uputiti zahtjev o sjedinjenju. Takva podrška je odmah i stigla. Već 5. srpnja 1797. harambaše sela Gorske župe: Slivna, Rašćana, Župe, Krstatica, Runovića i Zmijavaca uputili su makarskom biskupu

9 Jakša Ravlić, Makarska i njeno primorje… , str. 136.

Područja sela, koja su se ovom predstavkom željela priključiti Ugarsko-

hrvatskom kraljevstvu


Slivno16

Fabijanu Blaškoviću i upravi grada Makarske predstavku da se žele priključiti Makarskoj, a time i Hrvatskoj. Tu se određuju grani-ce područja, a potpisale su je harambaše: Stjepan Radić Gudelj (Krstatica), Stjepan Roglić (Župe), Ivan Vodanović (Slivna), Petar Knezović (Rašćane), Jakov Babić (Runovića i Zmijavaca).10 Tekst ove pred-stavke glasi:

Velepoštovani, Velečasni Monsinjore Biskupe, Velepoštovani D.D. (gospodo) Suci

- namjesnici gradske uprave Makarske i njezinoga područja

Dne 5. srpnja 1797. Makarska

Predstavljen rukom Velepoštovanog i Ve-lečasnoga Gospodina Biskupa pred poglavari-ma ovoga Grada i njegova područja, te pred mnogim drugim nazočnim poglavarima, u ime ut intus i zbog učinka itd.

Ovaj dio pokrajine (kraja) nazvanoga Gorska Župa, omeđen je sa sjevera rijekom Vrljikom, s istoka djelomično Otomanskim carstvom a djelomično teritorijem Vrgorca, sa zapada selom Zagvozdom a po sredini Primor-jem, od starine je ovisio o gradu Makarskoj, i tvorio dio njezinog sjevernog teritorija od vremena kada je bio otet ispod otomanskog jarma, te kada je dobrovoljnom odlukom prešao pod vlast Republike Venecije.

Kasnije nezgode su ga povremeno (odr-žavale na životu) otimale od vlasti ovoga grada (Makarske), ali je svejednako ostajao odan duhovnoj vlasti Vašega Velepoštovanog i

10 Rados A. M. Vitturi, Storia delle cose successe in Dalmazia della dissoluzione del veneto governo aristcratico fino all’ ingresso delle armi, Bulletino del arch. e storia Dalmata, Su-plemento, Spalato, 1883. str. 69.

Velečasnog Gospodstva trajno sačuvavši želju svojih stanovnika da se ujedine sa svojom (starom) Majkom; isti su se radosno spremni odazvati pozivu ako bi zbog sadašnjih složenih okolnosti, ovaj srednjovjekovni grad, možda, postao podložan svom najstarijem suverenu, njegovom veličanstvu kralju Ugarske.

Kako su već predstavila mnoga Vaša Pre-časna Gospoda, stanovnici sela Župa Gornja i Donja, Slivno, Runovići, Zmijavci i Rašćane, sva zajedno nazvana imenom Gorska Župa, a koji predstavljeni preko svojih poštovanih vođa: harambaša Stjepan Radić Gudelj, harambaša Stjepan Roglić, harambaša Ivan Vodanović. harambaša Petar Knezović i harambaša Jakov Babić, preklinju da se ujedini ovaj teritorij kako je to bilo i prije, a zbog vlastite potrebe da sudjeluju u poboljšanju loših veza s drugim Primorcima, te zbog ostvarivanja povlastica i milosti koje Veličanstvo - suveren, u uvjetima izražene dragovoljne odanosti, udostojuje se udijeliti ovim ljudima (narodu) koji se obve-zuju, međutim, podupirati očekivanja ovoga Biskupskog stola. Što se tiče javnih obveza (vođe/harambaše) pristaju se ove godine narod stavit na raspolaganje Suverenu, te shodno potrebama kako će nadolaziti, a u kojem su slučaju povjerenici izuzeti ove obveze - ovogodišnji porez u korist ove općinske kuće (Makarske). Hvala.

Harambaša (glavar) sela Slivno Ivan Vodanović, koji je među ostalima ovu pret-stavku potpisao rodio se 1757. u Slivnu.11 Spominje se kao harambaša Slivna i 1806. Pleme Vodanovići danas je u Slivnu izumrlo. U prošlosti su bili ugledno pleme, čiji su pojedini pripadnici bili serdari i harambaše u XVII. i XVIII. stoljeću i istaknuti ratnici

11 NAS, M , 113, Status animorum loci Slivno, l.1.


Slivno 17

u Kandijskom (1645. – 1669.) i Morejskom ratu (1684. – 1699.). Spominju se serdari Marko i Mijo Vodanović koji je bio njegov sin. Šilobadovićeva kronika spominje više njegovih ratničkih pothvata, a u svibnju 1686. bio je pri opsjedanju Norinske kule teško ranjen. Marko je poginuo u okršaju s Turcima 13. kolovoza 1665.12, a njegov sin Mijo nije poginuo kod Zažablja u Neretvi o čemu pjeva veliki hrvatski pjesnik fra Andrija Kačić Miošić:

U Zažablju više Metkovića pogibe nam Vodanović Mijo, od Primoja na glasu serdare, koji turske odricaše glavem13

Sudjelovao je u bitkama i za Kandijskog rata o čemu nam Kačić pjeva:

Serdar bijaše Vodanović Mijo, od uskoka i od Primoraca;

prid junacim na vojsku iđoše, od Kandije rata i Morije.

Vitežki je svuda vojevao, još i turske glave odsicao;

junaci ga u pismi spominju, kad goricom zelenom putuju.14

Mijo je umro u Podgori vjerojatno od zadobivenih rana 15. ožujka 1695., a Ka-čić ga je uvrstio među primorske junake

12 Josip Ante Soldo, Makarski ljetopisi 17. i 18. stoljeća, Split, 1999., str. 25, 28, 33, 53, 54, 58.

13 Andrija Kačić Miošić, Razgovor ugodni naroda slovinskog, Split, 1983. str. 428.

14 Andrija Kačić Miošić, Razgovor ugodni naroda slovinskog, Split, 1983. str. 379.

zato što je u vrijeme Morejskog rata sa

svojim sinovima Jakovom i Stipanom živio

u Podgori kao i mnoge obitelji iz zaleđa.15

Njegov unuk Mijo Vodanović harambaša

Slivna je 1754.16

Do sjedinjenja Dalmacije sa sjever-

nom Hrvatskom tada nije došlo iako je

i Hrvatski sabor u travnju 1802. izglasao

da se Dalmacija priključi sjevernoj Hr-

vatskoj, a protonator ugarskog sabora u

Požunu tražio to od austrijskog cara, on

je u listopadu 1802. odgovorio da je čitava

stvar preuranjena.17

........................................... Milan Glibota

15 Marijan Stojković, Podgora u XVII. stoljeću, ZZNŽIO, Knjiga XXIX, sv. I. Zagreb, 1933., str. 95 – 145.

16 DAZD, Spisi generalnih providura, Francesco Grismani, Fasc. I, l. 109. v.

17 Ferdo Šišić, Kako je postao gografski pojam Dalmacije, Almanah Jadranska straža, Beograd, 1927., str. 120.

Prikaz Makarske iz 1702. godine (detalj)


Slivno18

Nekoliko pravnih dokumenata iz Slivna kroz prvu polovicu XIX. stoljeća

(1)

Ovi dukumenti potječu iz vremena druge austrijske uprave u Dalmaciji, koja je započela 1814. Pisani su u

razdoblju 1832. do 1852., a to su u stvari odluke seoskih sudaca sudaca odabranih ili arbitara kako oni sami sebe zovu. Odnose se na izvršenje odluke redovnog suda u Imotskom tzv. preture nakon okončanog parničnog spora.

U Imotskom je u to vrijeme postojao kotarski sud prve klase, a klase sudova su se odrđivale prema veličini teritorija i broju

stanovnika. Osim suca (pretora) Kotarski sud u Imotskom imao je i pristava. Dalmacija je u to vrijeme bila podijeljena na četiri okruga i 28 upravno – političkih kotareva pretura, a Imotski je spadao pod splitski okrug. Općini u sjedištu kotara na čelu bio podesta, odnosno načelnik.

Ove dokumente sastavio je Ante Glibota, glavar Slivna i arbitar. Rodio se u Slivnu 1800., a bio je oženjen Matijom Šabić sa kojom je imao devetero djece. Bio je glavar Slivna punih 40 godina od 1826. – 1866., zbog svojih zasluga je bio više puta odliko-van, a među njegovim odlikovanjima ističe se „zlatni C.K. križ“, koji je bio jedno od najviših odlikovanja u Austro – ugarskoj ca-revini. U izvještaju G.M Tomassinija 1826. spominje se kao dobar i aktivan glavar, a već 1823. je crkovinar i kasnije predsjednik crkovinarstva, koje je u to vrijeme o mnogo čemu odlučivalo. Biskup J. Godeassi je 1840. u svojoj vizitaciji zapisao „da se za sve što se je u Slivnu napravilo treba zahvaliti Anti Gliboti uglednom i galantnom čovjeku, a u biskupskoj vizitaciji iz 1852. za njega je ostalo zapisano: Glavar Ante Glibota, čovjek pošten, vrlo inteligentan i zaslužan za Crkvu. Bio je

Pečat glavara Ante Glibote


Slivno 19

pismen, što je u našim krajevima u to vrijeme bila prava rijetkost, a pisao je lijepim rukopi-som. Bio je kum na krštenju 1834. kasnijem hercegovačkom biskupu Paškalu Buconjiću. Njegov sin fra Ivan (1801. - 1901.) poznati i ugledni svećenik, definitor Provincije, župnik u Slivnu, Runovićima i Imotskom i gvardijan u Imotskom, proširio je crkvu u Slivnu, sa-gradio crkvu u Runovićima i dovršio gradnju crkve u Imotskom. Preko imotskog, potestata (načelnika) Ante Glibota uputio je 5. srpnja 1848, pismo austrijskom caru Ferdinandu V. o poteškoćama naroda Slivna. Njegov glavarski pečat elipsastog oblika u koji je bila ugrađena osmokraka zvijezda znak je koji su kao svoj uzeli nositelji hrvatske nacionalne misli u hrvatskom narodnom preporodu što

je Anti Gliboti bilo svakako poznato. Umro je 1870. u Slivnu.

1.

U Slivnu na 25. miseca stopro prošastoga novembra 1832.

U izvršenie časnoga Preporuka od Ces. Kr. Preture pod broj 1339. mi doli podpisani odabrani prid ces. Kr. Sudom od Mate Grepe i od Blaža, Mande i Jakovice Grepo i od Grge Ravlića, poradi njiove parbe dajim rasudimo.

Mi kada razumismo jednu drugu i treću stranu i sve razloge primismo, mi se nađosmo i osudismo da je pravedno po samoj duši da one sestre pok. Nikole Grepe: Manda i Mara, da odma imadu dat Grgi Ravliću talira 6,

Imotski 1840.


Slivno20

oli jaspre ol u živu i odma, a Grgo vola Mati Grepi, koga su Grgi dale iste sestre pok. Nikole.

O drugi odile Grgi za iste Glavnice, koje su bile Grgine u sestara, pak one bile smakle.

A iste sestre što su dužne Grgi Ravliću fiorina 40 ovo neka pridaju kako se pogodi Grgo i iste sestre i ovo su iste ispovidile da su dužne.

A Blaž njiov brat, na primase ni marve ni duga neće plaćat i ovo sve osudismo po duši.

Križ + mene Mate Barića koj neznam pisatKriž + mene Tome Prgometa koj čini križ svojom rukom kako gori+Ja Ante Nogalo Bi svidok kako gori i vidi da učiniše križe

Ja Ante Glibota glavar biše prizvan i vidi svaka kako gori i priši Bul moljen od isti sudaca

2.

U Slivnu na 12. febrara 1834.Mi niže podpisani suci arbitri kako u

kompromesu od ove Ces. Kral. Svitle preture pod brojem 2118 mi koji smo odabrani od Luke Prgometa i Tome Prgometa oba od ovoga sela Slivna.

Da razvidimo parbe koiesu među njima i priđosmo u isti dan na 12 febrara u kuću glavara od sela Slivno i razumismo sve razloge od strane jedne i druge paraca gori imenovani i svako razbistrismo po njiovu prikazanju i po našoj pameti i osuđujemo koliko naodismo daje pravedno.

1. Daklem i osuđivano da mi gori imeno-vanomu vinograd više kuće istoga Tome koji se zove… koie bio u parbi među istim gori imenovnim.

Dokument koji je sastavio glavar Ante Glibota 1832.

Dokument koji je sastavio glavar Ante Glibota 1832


Slivno 21

2. Zemlje oranica i oko zemalja ledine koie su bile u parbi, to jest imena od isti zemalja Krivodo, Garmine i Pod starim vrtlom. Ove tri zemlje imadu podilit na tri dila Luka i Toma. Luki dva dila rečene zemlje, a Tomi treći dio.

3. Od jaspri što je bilo Tomini na ovoj zemlji Luka gori rečeni ne ima Tomi gore rečenomu vratiti ništa.

Ja Ante Radalj sudac arbitri koisam odabran od Tome Prgometa potvrđivamu svaka i neumiduć pisat činim rukom križ +

Ja Mijo Šarić koisam odabran od Luke Prgometa potvrđivam svaka kako ozgora i pisa svoiom rukom.

Ja Ante Glibota glavar potvrđujem kako gori.

3.

U Slivnu na trideset miseca mađa godine iljadu osam stotina trideset i sedam 1837.

U izvršenju Pričasnoga kompromisa od Ces. K. Preturie od 21. mađa godine 1835. pod brojem 603.

Mi doli podpisani suci arbitri obrani Pri. Ces. Kraljskim Sudom Imoskim od Angelie Loze udata za… Petra i od Petra obranoj.

S druge strane obrani od Mije Marinića Prokaratura dice pok. Love Loze; to jest Jure i Ive za dajim podilimo i rasudimo njiovo očinstvo pok. Lovre Loze i mi dođosmo na iste zemlje i svaku providismo pomljivo i rasudismo i podilismo pravedno što smo mogli dosegnuti jesti kako slidi – Anđeliji šesti parat zapade.

1. Zapade Anđelije… pok. Lovre Loze zemlje orne imenom sinokos

2. Zapade iste Parvić dolac od bure rečena Okruglica na var Doca donjega poda pola

3. Zapade iste zemlja u Raputini4. Zapade iste na Velimcu nad pristavom

pola5. Suviše zapade iste na Grebinan šesti parat.6. Zapade iste u rupi šesti parat7. Zapade iste zemlja u Zmijavcim i u

Bilom polju.8. Osudismo što su zapale zamlje koje su

posijane imajoj dat prokaratur i brat gotovu trećinu ploda od žita Anđeliji.

9. Svaka što se naodi da je posidovao pok. Lovre Lozo Kuća, vartala, vinograda, pokućstva, marve, goveda, zemlje sve neka ostane Juri Lozi pok. Lovre.

Dokument koji je sastavio glavar Ante Glibota 1834.


Slivno22

10. Osudimo do Nepovraća Anđelije dote bra-tu Juri što je odnila za uzrok zašto mu ostavismo kuće, pokućstvo, marvu i vrtle i vinograde i imadu stati u miru zauvike.

Križ + Mate Barića neumidući pisati koj rasudi i podili.

Ja Marko Šarić sudac odabrani osudi svaka kako gori.

Ja Ante Glibota upisa ovu osudu i svaka potvrđujem.

4.

U Slivnu na 20 miseca aprila 1844.Izvršenje časnog kompromisa od ces. Kralj

preturie Imoske pod Brojom 130 od 29 agusta prošastoga.

Mi doli podpisani Ante Glibota i Nikola Marinić od ovoga sela Slivna jesmo bili oda-brati od Mate, Ivana i Jakovice Vrdoljak pok. Stipana prid ces. Kr. Sudom poradi njiove parbe kojusu imali među sobom, a mi dva odabrasmo među nas trećega, to jest Matu Glibotu.

Mi skupa priđosmo među iste parce k njiovim kućam i pomljivo providismo njiove razloge jedne i druge strane i osudismo što smo mogli dokučiti pravednije i razdilili smo njiovo očinstvo kuće, zemlje, vrtle sve na tri dila Ivanu i Jakovici dva dila, a Mati jedan dio kako doli imenujemo kako slidi.

1. Ivanu i Jakovici kuća stara od istoka i pridvratie od zapada, Mati kuća od zapada i privratie od istoka.

2. Ivanu i Jakovici Torina u Dubokoj rupi pola, a pola Mati od istoka.

3. Ivanu i Jakovici na Vlakam Gubatove zidine i Rupa i Krivi dolac dva dila od bure, a treći dio Mati od podne.

4. Ivanu i Jakovici Rupice za Skradinom torinom livira a Mati Duboka rupa pod Malim Brlogom

5. Ivanu i Jakovici Vrtlina sva, a Mati Skradina torina i Podići svi do puta.

6. Ivanu i Jakovici Kupinjak od istoka i nad njima tri komada Krčine, a Mati treći o od bure.

7. Ivanu i Jakovici Brlog od istoka i nad njim tri komada poviše a Mati od zapada treći dio Krčine i za njim vas kameni Gom pod putom.

8. Ivanu Jakovici Torina pod Kupinjakom od bure, i nad istom tri komada podića, a Mati od istoka treći dio Torine i pokraj Torine od istoka što se nađe oko podića

9. Ivanu i Jakovici Torina Jurina zvana U strani dva dila od podne, a Mati treći dio od zapada.

10. Ivanu i Jakovici Krč pod njivam i na Njivi pod kućom dva dila od podne, a Mati treći dio od zapada.

11. Ivanu i Jakovici pod Tominom kućom vrta dva dila od podne, a Mati trećina od zapada

12. Ivanu i Jakovici vinograd za kućom Mati-nom dva dila od podne, a Mati od zapada.

13. Ivanu i Jakovici Torina nad kućom pola, a pola Mati.

14. Ivanu i Jakovici Torina kod drina i vrtli kod dva duba.

15. Ivanu i Jakovici dolac u Krivačam dva dila od zapada, Mati treći dil od istoka i Podić od bure pod putom.

16. Ivanu i Jakovici zemlje u polju dila dva, a Mati trećinu očevine.


Slivno 23

17. Ivanu i Jakovici paškula ona dva dila što je u komunu s komšijam.

18. Ivanu i Jakovici imadu dati svi koisu posijali gori imenovane zemlje polovicu žita za ovu godinu.

19. Ivanu i Jakovici od podne, a Mati od zapada trećina.

Križ + Nikola Marinić koi sudu i razidili i potvrđujem neumiduć pisati.

Križ + Mate Glibota koi bi posvidoči sudi i razdili neumiduć pisati

Ja Ante Glibota Sudi i Razdili i pisa istinito i potvrđujem.

5

U Slivnu na 18. reko osamnest novembra iljadu osam sto pedeset dva

U izvršenju časnog kompromisa C.K. preture od Imoskoga od 22. settembra pod brojem 1504.

Mi doli podpisani i obrani ljudi arbi-tri prid C.K. suci obrani od Jure Čale, Jure Protrka, od Ivana Vrdoljaka, Andria Selak pok. Ivana obe strane obraće Antu Glibotu glavara po svih za jednu i za drugu stranu.

I mi priđosmo u kipim među parbe Jure Čale i Ivana Vrdoljaka; koje bio doša na ba-štinu Jure Čale godine prošaste 1851. miseca mađa i oni nemogući se podnit zajedno porad niki njiovi mnogi uzroka.

Mi svaka potanko i pomnjivo providismo sve razloge jedne i druge strane i koliko smo mogli razbistriti i odsuditi na nji se brez da se niedno zlo ne porodi među istim i određujemo po duši i istinito osuđujemo i određujemo ja Andrija Selak i Jure Protrka oba skladno se pogodiše i utvrdiše i Ante Glibota glavar

potvrdiše njiovu osudu jedne i druge strane i sva tri zajedno osudismo kako slidi:

1. Ivan Vrdoljak odma se ima partit za svoju otačbinu iz kuće Jure Čale sa svojom familijom i bravim i stvarim što je bio i donio, a Juru Čalu ostaviti u miru brez i kakove pravde i arča (troškova drugi).

2. Jure Čale ima dati Ivanu Vrdoljaku za rađu i prituženje fiorina: 14: rekosmo četrnaest, jerbo je falio jedan i drugi.

3. Ivan Vrdoljak ima dati Juri Čali za Karte Bulate fiorina 2, karantina 18.

4. Ivan Vrdoljak ima dati Juri Čali žita biloga oko 50.

5. Žito od ove godine imadu podilit popola, pola Juri, a pola Ivanu.

6. Što je Ivan pognoio zemlje Jurine imaće diliti i raditi popola dok gnjoj izagnjije.

+Križ Andije Selaka Neumiduć pisati po-tvrđujem svako i osudi.

+Križ Jure Protrka neumiduć pisati potvr-đujem svaka i osudi kako gornji.

Ja Ante Glibota glavar upisa ovu osudu i potvrđujem imena sudaca i ja sam svidok.

Ovi dokumenti su nam važni za prou-čavanje društvenih odnosa u Slivnu u prvoj polovini XIX. stoljeća, toponomastike, ono-mastike i drugih činjenica vezanih uz naše selo. Seoski suci su se mijenjali, pa tako 1832. su suci arbitri bili Mate Barić i Toma Prgomet, 1834. Ante Radalj, Mijo Šarić, Mate Barić, Marko Šarić, 1844. Nikola Marinić i Mate Glibota, a 1852. Andrija Selak i Jure Protrka.

........................................... Milan Glibota


Slivno24

Popis vlasnika posjeda u Slivnu 1878. godine

Austro – Ugarska carevina je 1869. do-nijela zakon o određivanju poreza na prihod od zemlje. Da bi se taj porez

pravilno odredio trebalo je utvrditi stvarno stanje ukupnog posjeda. U Dalmaciji je za te potrebe urađeno katastarsko razgledavanje prostora što se sastojalo u utvrđivanju međa, te dopunjavanju i ispravljanju katastarskih planova zemljišta u čitavoj Dalmaciji.

Tom novom izmjerom zemljišta nastali su novi katastarski planovi a promjene u

vlasništvu posjeda ucrtane su u katastarske planove prve izmjere i 1835. crvenom bojom.

U Slivnu je katastarsko razgledavanje prostora učinjeno 1879., a posao je obavljen pod vodstvom mjernika Ivana Markovića. Slivno je tada bilo u sastavu političkog kotara Imotski, poreznog kotara Imotski, procje-nidbenog kotara Imotski, a potpadalo je pod Zemaljsko povjerenstvo za zemljarinu (porez) u Zadru.

Pri izmjeri 1879. izrađeno je više do-kumenata, a među njima je i Upisnik kuća. U ovom Upisniku kuća popisani su svi oni koji su u svom vlasništvu imali kuće u Sliv-nu, a važan nam je jer nam on daje uvid u sliku slivanjskih obitelji u katastarskoj općini Slivno 1879. Ovaj popis je dovršen 15. kolovoza 1879., a potpisali su ga Luka Vuković načelnik Imotskoga od 1875. – 1881. i mjernik Ivan Marković.

Popis ima nekoliko rubrika, a ovdje su za nas važne rubrike redni broj i ime posjednika.

1. Selak Ivan p. Marka2. Selak Jure p. Joze3. Selak Marko p. Mije4. Selak Ante p. Ilije5. Prgomet Križan p. Ante6. Selak Toma p. Stipana7. Selak Ivan p. Paške8. Selak Mate p. Ante9. Selak Mate p. Jakova

Naslovna stranica “Upisnika kuća” u Slivnu


Slivno 25

10. Selak Jure p. Josipa11. Zeljko Ivan p. Stipe12. Mrkonjić Toma p. Stipe13. Mrkonjić Petar p. Bože14. Mrkonjić Ante p. Tome15. Barić Mate p. Jure16. Barić Martin p. Ante17. Barić Mate p. Mije18. Prgomet Mijo p. Luke19. Prgomet Mate p. Ivana20. Prgomet Jure p. Petra21. Prgomet Paško p. Ivana22. Prgomet Marko p. Ante (Lasko)23. Lozo Jure p. Ante24. Prgomet Ilija p. Ante25. Glavaš Marko p. Mate26. Glavaš Cvitan p. Mije27. Glavaš Jozo p. Petra28. Marinović Jozo p. Bože29. Marinović Matia p. Petra30. Parlov Ante p. Ivana31. Prgomet Josip p. Mate32. Marinić Mate p. Ivana33. Kustura Ivan p. Mije34. Kustura Mijo p. Jure35. Kustura Maria ud. p. Luke36. Kustura Andrija p. Ivana37. Kustura Mate p. Ante38. Parlov Petar p. Ivana39. Parlov Jozo p. Mije40. Parlov Mate p. Ivana41. Parlov Jakov p. Šimuna42. Jurić Petar p. Tome43. Glibota Nasljednici p. Ante i Pavla44. Glibota Mara ud. p. Jakova45. Glibota Marko p. Ante46. Radalj Andrija p. Augustina47. Radalj Ivan p. Martina48. Lončar Josip p. Petra

49. Ravlić Nikola p. Mije50. Katavić Ante p. Josipa51. Katavić Ivan p. Petra52. Ravlić Andrija p. Jure53. Anić Mijo p. Ilije54. Anić Mate p. Jure55. Opačak Mijo p. Grge56. Roso Tonia p. Ivana57. Kovačević Ante p. Petra58. Jukić Ante p. Petra59. Jukić Petar p. Nikole60. Jukić Toma p . Ivana61. Jukić Ante p. Mate62. Talaja Josip p. Ante63. Selak Andrija p. Ivana64. Anić Jozo p. Mije65. Anić Mate p. Marka66. Anić Ivan p. Jakova67. Anić Paško p. Ivana68. Katavić Jozo p. Jerka69. Prgomet Petar p. Ivana70. reč(eni)71. Radalj Toma p. Tome72. Radalj Ilija p. Jakova73. Jakovina Mijo p. Ante74. Protrka Jure p. Paška75. reč(eni)76. Lozo Joze p. Ante77. Lozo Jure p. Josipa78. Lozo Mate p. Ante

(novi posjednik Lozo Marko p. Josipa)79. Mikrut Marko p. Jure80. Kovačević Ivan p. Mate81. Kovačević Tomica p. Petra82. Vrdoljak Tomica ud. p. Martina83. Lozo Marko p. Ivana84. Lozo Jakov p. Ivana85. Šimunović Marko p. Tome86. Radalj Ilija p. Jakova


Slivno26

87. Vrdoljak Šime p. Stipe88. Lozo Jaka ud. p. Tome89. Lozo Jozo p. Blaža90. Lozo Jure p. Lovre91. Lozo Stipe p. Ante92. Vučko Toma p. Ante93. Opačak Matia ud. p. Ivana94. Marinić Mate p. Nikole95. Marinić Ante p. Mije96. Nogalo Ivan p. Ante97. Nogalo Ivan p. Jure98. Nogalo Toma p. Petra99. Mikrut Jaka ud. p. Ante

100. Mikrut Mate p. Mije101. Mikrut Ante p. Mije102. Mikrut Ante p. Petra103. Mikrut Ilija p. Jakova104. Mikrut Jure p. Stipe105. Mikrut Mate p. Martina106. Vrdoljak Šimun p. Frane107. Vrdoljak Marko p. Frane108. Nogalo Toma p. Ante109. Vrdoljak Ante p. Šimuna110. Vrdoljak Šima ud. p. Stipe (nestalo)

111. Vrdoljak Ivan p. Grge112. Vrdoljak Nikola p. Šime113. Mikrut Jakov p. Mije114. Vrdoljak Ivan p. Ante115. Čale Bože p. Ambroža116. Čale Toma p. Bože117. Grepo Jure p. Šimuna118. Grepo Mate p. Frane119. Grepo Mate p Šimuna120. Jerković Jozo p. Tome

Od rednog broja 121 do 149 popisa-ni su vlasnici kuća iz Podosoja: Jerkovići, Buljani, Puljizi, Ždere Dragovići, Vukoje i Lubine sa napomenom: Kuća i posjedništvo zemalja u obćini (katastarkoj) Runović. Isto je i sa onima pod rednim brojem 166, 167, 172, 175 – 181, 201, 202.

150. Mrkonjić Ante p. Bože151. Glibota Nikola p. Filipa152. Jurić Grgo p. Tome153. Radalj Blaž p. Mate154. Lozo Ilija p. Andrije155. Vrdoljak Stipan p. Frane

Određivanje međa Anića: Mije i Ilije (1886.)


Slivno 27

156. Kovačević Jozo p. Petra157. Lozo Petar p. Ante158. Vrdoljak Marko p. Jakova159. Vrdoljak Tomica ud. p. Andrije160. Lozo Stipe p. Ante161. Barić Paško p. Ante162. Prgomet Jakov p. Luke163. Prgomet Joze p. Ante164. Marinović Roža ud p. Ante165. Kustura Ante p. Jure168. Vrdoljak Mate p. Ante169. Vrdoljak Blaž p. Šimuna170. Anić Ante p. Joze171. Jukić Blaž p. Mate173. Mrkonjić Toma p. Stipe174. Slivno Crkva S. Trojstva

182. Glibota Mate p. Jure183. Jurić Ivan p. Tome184. Glibota Mate p. Jure (nestalo)185. Parlov Antica p. Šimuna (nestalo)186. Kustura Božo p. Frane187. Kustura Toma p. Jure188. Lozo Šimun p. Stipe189. Marinović Ivan p. Martina190. Selak Jure p. Ivana191. Selak Ante p. Paške192. Barić Antica ud. p. Mate193. Prgomet Jure p. Ante194. Prgomet Jakov p. Tome195. Šimunović Paško p. Križana196. Jakovina Ivan p. Ante197. Anić Ilija p. Ivana

Određivanje međa Glibota (1890.)


Slivno28

198. Anić Ante p. Ivana199. Lozo Marko p. Ivana200. Grepo Stipan pok. Lovre203. Mrkonjić Frane p. Tome204. Mrkonjić Jakov p. Tome205. Mrkonjić Jure p. Petra206. Zeljko Marko p. Stipana207. Zeljko Stipe p. Mate208. Selak Šima ud. p. Josipa (nestalo)209. Barić Ivan p. Jure210. Barić Mate p. Jure211. Barić Ivan p. Jure212. Barić Frane p. Mate213. Burić Josip p. Ivana214. Prgomet Jure p. Ante215. Glavaš Petar p. Mate216. Glavaš Marko p. Mate

217. Marinović Ante p. Bože218. Glibota Nasljednici219. Glibota Mate p. Filipa220. Katavić Mate p. Josipa221. Katavić Mate p. Josipa222. Katavić Ante p. Josipa223. Ravlić Ivan p. Jure224. Jukić Ante p. Petra225. Jukić Marko p. Petra226. Jukić Marko p. Petra nestalo227. Jukić Petar p. Mate nestalo228. Grepo Jure p. Šimuna nestalo229. Grepo Mate p. Šimuna nestalo230. Vrdoljak Bariša p. Ante231. Vrdoljak Mate p. Grge232. Vrdoljak Jakov p. Grge233. Nogalo Toma p. Petra

Određivanje međa posjeda Glibota (1886.)


Slivno 29

234. Nogalo Ivan p. Ante235. Lozo Jure p. Lovre236. Lozo Mate p. Blaža

U Upisniku kuća upisano je 236 vlasnika kuća. Od ovih bio je 31 vlasnik kuća iz Podosoja, u Podosoju, koje je bilo u kata-starskoj općini Runovići, jedan iz Poljica, 17 vlasnika je nestalo, pa su kuće u posjedu drugih, a vlasnik je i Crkva Sv. Trojstva, što

ih je ukupno 50. Ako taj broj odbijemo od upisanih u Upisnik kuća znači da je u Slivnu 1879. živjelo 186 obitelji. Još tada u Slivnu žive prezimena Lončar, Roso i Opačak, kojih je kasnije nestalo. Lončari su bili nastanjeni istočno od Donjih Radalja, Rose istočno od Gornjih Anića, a Opačci u Marinićima.

........................................... Milan Glibota

Određivanje međa Glibota: Filipa, Jure i Mate (1886.)


Slivno30

Iz Franjevačke književnosti

Fra Rajmund Rudež Župnik župe Slivno 1870. – 1874.

Fr a R a j m u n d Ru d e ž rodio se u Vinjanima Donjim 4. siječnja 1844. Za svećenika je zaređen 1869., a od

1870. – 1874. župnik je u Slivnu. Ovdje je srušio stari zvonik na preslicu i izgradio

novi na kojem su mogla stajati tri zvona. Po odlasku iz Slivna godinu dana je župnik u Prološcu, odakle prelazi u Imotski gdje je župnik i dekan. Obavljao je službu gvardijana Franjevačkog samostana u Makarskoj a od 1885. – 1888. bio je definitor Provincije. Umro je u Imotskom 15. lipnja 1893. gdje je i pokopan. Na njegovu grobu je imotska općinska uprava postavila spomenik s natpi-som : O. Rajmundu Rudežu, Vinjančaninu, uzor svećeniku, Hrvatu, rodoljubu, bistrom umu, poštenom srcu, tvrdom znaćaju rođe-nom 4. I. 1844. preminulom 15. VI. 1893. zahvalno pučanstvo uz pripomoć Domovine, Općine Imotski, na vječnu počastnu spomen podiže ovu nadgrobnu ploču 1895.

Uz pomoć gvardijana fra Ivana Glibote, fra Rajmund Rudež je u Imotskom počeo zamašit politički rad, a bio je pravi narodni vođa Imotske krajine, okupivši puk oko hrvatske ideje. Objavio je knjižice Hrvati i talijanaši u Imotskoj krajini (Zadar, 1884.), Ustanovno pismo presvetoga našeg gospodina Leona pape XIII (Zadar, 1884.), De mutuo et usura (Jaderae, 1885.), a u rukopisu su mu ostali Povestna crtica o postanku Manastira

Fra Rajmund Rudež - kameni reljef na nadgrobnom spomeniku


Slivno 31

i crkve franjevaca u Imotskom i veliki spjev Jubilej u 24 pjevanja koji ima 9721 stih.

Ovdje iz knjižice Hrvati i talijanaši u Imotskoj krajini donosimo neke njegove političke misli:

Veli se odviše, da talijansko pleme nije bilo nikad na štetu slavljanskomu plemenu, nu ako je tako tko uništi ako ne Mlečić, naše šume u Dalmaciji? Mletčići. Oni jih odnesoše za svoje brodovlje i za svoje sgradje pa i danas naša krajina troši da ih podgoji. Mletčići netlačiše li i nedemoralizovaše li naš narod? Ne pripovidali se: ubi čovjeka, a daj kravu Providuru, oli metni se pod zaštitu velikaš-ke kuće? Stari pripovidaju, kako su koluneli mletački Krajinu globili; svatovi ako bi ponili

barjak bila bi mladoženji višala, s svatovim galija. Tko dade današnjim autonomašim zemlje na kojih danas kmetuju naši težaci? Dadoše im Mletčići, jerbo su se autonomaši i onda znali ulizivati i varati i izdavati svoj narod hrvatski. Tko ubi naš prirodni razvoj; tko dade izrode u hrvatskom plemenu dotle, da se neki, kojih su pradjedovi, djedovi i otci kapu crljenu nosili i nisu znali beknuti tali-janski, danas usuđuju se nazivati Talijancim a niječu da su Hrvati.

***

U ovo doba ako bi Mledački dužd začuo za koga Hrvata, da je velika znanja, pozvao bi ga u Mletke i tu „al Ponte de’ sospiri“ našao smrt, u ono doba nije bilo samo jedne škole narodne u Dalmaciji. S njihove kulture

Faksimil naslovne stranice Rudežove knjižice “Hrvati i talijanaši u

Imotskoj krajini”

Faksimil naslovne stranice Rudežove knjižice “De mutuo et usura”


Slivno32

i ostalo je naše pleme ubijeno u Dalmaciji, nit je progledalo, dokle se nije počelo prirodno razvijati u svom jeziku.

***

Povjestna prava Kraljevine Hrvatske i Slavonije u krjepost kojih one pitaju sdru-ženje Dalmacije jasna su i priznana su od svih kraljeva Ugarske i Hrvatske, a osobito su posvećena glasovitim ugovorom godine 1712. poznatim pod imenom Pragmatičke sankcije kralja Karla III.

***

Hrvatsko pitanje naše je pitanje, sudbi-na hrvatska naša je sudbina, a pitamo naše

zajedničko hrvatsko pravo i pomažemo se uprav zato, da nam postane sjajno stanje. U ostalom, hrvatski barjak ako nije vaš barjak, je naš kao i dalmatinska zastava; oboje nam je slavno sa obojim se dičimo; hrvatski barjak pokazuje nam državno pravo hrvatsko, a pokrajinska zastava municipalne slobode.

***

Glede načela po kom se imadu izabirati ljudi na upravu općine i mi gledamo da se izaberu ljudi nepohlepni, rodoljubi iskreni koji ljube domovinu Hrvatsku, a ne talijansku, i nastoje za njezinu dobrobit, koji su gotovo također za koje žrtvovanje. Želimo kao i vi mir, želimo na upravi ljude na mir sklone, koji da upravljaju obćinu na dobro i na korist svijuh; ta to smo izrazili u našem pismu, koga smo vam upravili. Mi nećemo onoga koga je obćinsko vieće jednoć poćeralo sa tajništva obćinskoga sa netočnih računa, mi nećemo ni potomstvo onoga, koji je do svojih pašaluka od Mletčana za špionstvo dobivenih, obćinskom se vlašću služio i novcem da put sagradi, i koji je na Bečkom saboru kazivao da naši težaci zlatnim pluzima oru; mi nećemo onoga, kojemu da je otac živ, nebi danas izrodom bio, mi nećemo onoga došljaka, koji došav u Imotski utvorio se je Hrvatom narodnim uglednicim i vas progonio, dok su mu narodni uglednici u puku upliv pribavili, kojim se je obogatio i iz više kanzenih nepriliku izbavio, te koji danas nečuvenom neharnošću taj upliv ulaže na zator imena hrvatskog i kroz neproste čine naš siromašni puk sadire…

................................................ M. Glibota

Faksimil naslovne stranice Rudežovog prijevoda “Ustavnog pisma...”


Slivno 33

Franjevac na putu

Žureći se do upodzemljenih koliba siromaha da ih osnaži utjehom sebe ne dospije okrijepiti ni žlicom tople juhe ni hljebom svježa kruha Što ga nosi mračnim gudurama bezpućima i trnkamenju Zašto krvari bose noge bez balzama na kraju puta Tko toliku mu snagu daje da ne klone da ne pobjegne da ustrajeU ona davna vremena kad smrt je bila i dobro jutro i dobar dan i dobra večer hodao je franjevac zemljom izgubljenom u nigdini od Boga prokletoj pod slavolukom srpastih sabalja drvoredom nakolčenih glava proganjan i ponižavan Bez kuće i kućišta bez skloništa u starosti bez tamjana pohvala išao je franjevac sa svojim Bogom na prsima sa svetim uljem u rukama da ljudima donese radostnu vijest spasenja daruje prijateljsku riječ utješi ih na samrti

....................................Mate Marčinko

U ona davna vremena kad je smrt sjedila za vratom u dalekoj Bosni i zarobljenoj Hercegovini odputio se franjevac u neznano i opasno s glavom u putnoj torbi

Na putu nigdje ni krčme ni prenoćišta ni pomozbog ni dobardan samo neprohod planine zasjedne šume puste klopke kula i stražarnica uviri bujičnih rijeka

Za san podastir tvrde zemlje pokrivač olujno nebo Gdje stane nogom oštrac kamen gdje segne rukom strn i trn Vukovi zavijaju uspavanku

Ide on ide tragom predhodnika a svaka stopa krvlju natopljena i svaki dah je uzdah plačni i svaki oblak suzom rosi

Smrtnim ne znoji se on znojem da stekne blago ili slavu svijet za nj i ne zna ni za zemlju u kojoj handžar pravdu dijeli u kojoj hajduk štiti slabe u kojoj smrt je izbavljenje


Slivno34

Zbogom Bosno!

(Misionar Nikola Tavilić napušta Bosnu)

Oko mene sine same, u nepovrat crni mame.

Pratitelji zaostaše, umorne im noge staše.

Sam, prepušten vukovima, oboružan samo snima,

tragom zvizde sudbu slidim, misečevim putem blidim.

Zbogom, Bosno, suzo trajna, u mom srdcu svitla, sjajna.

Blagoslivam tvoga đaka, poljodilca i težaka,

zemlje tvoje stopu svaku, žene, dicu, dida, baku.

Nikad više s tvoje gore ugledati ne ću zore.

niti čuti piv slavuja, krik sokola, šum oluja.

Zadnji put te sada gledam, plakao bih, ali ne dam,

da me slomi bol za tobom. Tuđa zemlja bit će grobom

imenu i prezimenu, srdcu mome pogaženu.

....................................Mate Marčinko

Bosno moja, moj uzdahu, grob zaželih u tvom prahu,

ali put moj dalje vodi, slobodi li? znaj? pogodi?

ili u smrt noga krenu u grobnicu bezimenu?

Ostavljam te nedoranu, puštam da mi dvori planu,

da psi tebe svu raznesu, veseleć se tvomu mesu.

Ponoć zvoni na zvoniku, konji gaze hladnu riku.

Nož na srdce stavljam hladan, nepamćenom tugom svladan,

shvaćajući moju muku, zaustavlja Bog mi ruku.

Uzalud je, znadem, shvaćam, svoga konja natrag vraćam,

uzdom svit okrenut želim. Ipak bižim, žurim, selim.

Ti mi vidje sretne dane, za tebe me vežu rane.

Cviće cvalo i ocvalo, mom životu vrime stalo.

Mrak i šuma svagdi, svuda. Sve dalje je rodna gruda.


Slivno 35

Drino vodo

Bistra, tamna, svitla, mračna, skokovita, valovita,

hučna, tiha, blatna, zračna, jadna, gladna, pjana, sita.

Šumom se od kuge braniš, kukuruzom ljutim hraniš,

krivudavo brza tečeš, od zle kobi da utečeš.

Hirovito srce stisni, uobali nemir toka,

zaustavi nalet bisni, odmori se nakon skoka.

Oplači nam naše mrtve, krv operi s grla žrtve, silu zakuj ilovačom,

ogradi se trnom, dračom.

Odnesi u bezdan ponor krikove iz bezsna more, ratove i kužni pomor,

kišne dane, tmurne zore.

Upokoji vičnu trku, sudbinu utopi mrku,

daj vojniku, sužnju, robu dar slobode u svom grobu.

Vinac što ga dite splete ne rastrgaj u svom viru, s njega kaplju suze svete, smiri ti ih u svom miru.

Drino vodo plemenita, nek ti polje cvitom cvita, vinogradi grožđem rode,

sušu poje tvoje vode.

Dosta mrtvih i mrtvaca nasuka se na tvom žalu pusti da se roj svitlaca zaiskri na tvome valu.

Mostom duge ti premosti, trajne slave slavolukom, krv junaka, jame, kosti. Drino vodo, budi lukom.

....................................Mate Marčinko

Napomena: Ove tri pjesme napisao je poznati hrvatski književnik i posvjesničar, mučenik i utamničenik Mate Marčinko. Bio je potppredsjednik Matice hrvatske 1994. - 1996. Rodio se u Hrastovici kraj Petrinje 13. veljače 1925., a umro je u Zagrebu 31. siječnja 2010. Zbog pjesme Hrvatska molitva bio je zajedno sa fra Karlom Ko-sorom osuđen 1972. Ta pjesma je nakon objavljivanja 1971. prvi put objavljena nakon 20 godina u božićnom broju 1990. našeg župnog lista Slivno, što je Mati bilo posebno drago. Slava mu!................................................ (M.G.)


Slivno36

Eugen Kvaternik.

Jesenski se danak, krili, al se žarko sunce skriva. Hrvatsku je Rakovicu pritisnula magla siva. Sve je mrtvo. Samo cestom kroči četa vedra čela, Usred čete pod kočijom vidiš četir’ konja bijela, Rekao bi: krilati su, poletjet će k neba visu I podići nad_ oblake onog, što mu četa kliče: »Zdravo, kralju miljeniče, hrvatski nam osvetniče!«

A, on gleda četu hrabru. Sve mu dršće lomno tijelo. Od sreće mu grud se širi, munjom bljeska oko smjelo, Čini mu se: javom biva, što je još te onda snivo, Kad se, prognan iz svog doma, po zemljama tuđim skrivo, Željan sunca i topline, željan; gore i doline, Hrvatske mu potištene, ali divne domovine.

Ljubio je, žarko-grudu, gdje mu majka život dala, Gdje ga pjesmom hrvatkinjom u san slatki uljuljala. Zlatnim perom, gromkom riječi, što sve ruši i obara, Šibao je krutu silu, branio je prava stara. I zloba ga s očinskoga izagnala bila praga, Da mu živi zanos jenja, da ga izda divska snaga, Da muževnu šiju svije i bič ljubi, što ga bije. Kao jelen u guštari pred lovcima i pred. psima, Skrivati se svuda moro pred silničkim služnicima, A Ružica, vjerna žena, pratila je Eugena.

Obašo je tuđe zemlje, tuđe dvore i vladare Ištuć pomoć rodu svome, što ga kruta sila tare, A svud slušo iste riječi: »Nek svak svoje rane liječi!« Bljesnulo mu tada oko, poviko je zlosrdice: »Sad ne znate za Hrvate, mekoputne kukavice! Dobro! Hrvat sam će stresti silnikove teške lance, Bog će biti u pomoći, ko što bješe neprestance!«

Vratio se k rodnom pragu, kliknuo je braću dragu Sve od: Mure do Kotora, i od Drine sve do mora, A odasvud došli glasi: »Eugene, ti nas spasi, Vođ nam budi, sve nas vodi k novoj slavi u slobodi!«


Slivno 37

Pošao je k Rakovici, obašao sela bijela, A odasvud k njemu hrli ponosita četa smjela. I sad gleda četu hrabru, pa sve misli: javom biva, Što je snovo, kad je moro u tuđini da se skriva Doletio teklić laki. Kliknu: »Kralju, sa svih strana Hrli vojska oružana.« »Božja četo odabrana!« Vođ povika; riječ mu pali, sveti zanos lice zali: »Bolja četo odabrana, željkovanog evo dana! Već vijekove tužna pati Hrvatska nam divna mati, Dvoglavi je orle kljuje, bečka zmija srce truje. Salomimo kreljut orlu, a zgazimo zmiji glavu, Hrvatskoj nam divnoj majci povratimo sreću, slavu! U boj djeco! Bog nas prati, zaklinje nas bijedna mati!« Izdajnička puška prasnu, nekrunjeni kralj se svine, Kraj srca ga rana žeže, u grlu mu dah se steže. Iza grmlja i kamenja prašte puške ubojnice, A na svaki prasak šikne rujna krvca neštedice. Prorijedi se kraljska četa. Grnu vojska sa svih strana, Eugenu kralju struji krv iz sedam teških rana. A on gleda u daljinu, u oku mu vatra sijeva, Mrko mu se čelo vedri, licem mu se sreća slijeva. I nečujno usne šapću: »Primi, Bože, žrtvu ovu, Hrvatskoj mi zlopatnici podaj samo sreću novu… Oj gle... žrtva nije zaman… Razbija se oblak taman, Iz daljine zora sviće... sunašce se osmješkava... Slomit će se kreljut orlu, strta bit će zmiji glava... Hrvatskoj nam divnoj majci vratit će se sreća, slava... I sloboda... Hvala Bože... Dosta!...« Klonu mrtva glava Nekrunjena osvetnika Eugena Kvaternika.

Dr Fran Binički.

Napomena: Ovu pjesmu u spomen hrvatskog političara i publiciste Eugena Kvater-nika (1825. – 1871.), koji je podigao 1871. Rakovičku bunu da stvori Hrvatsku državu, nakon čega je pogubljen, napisao je književnik, svećenik Fran Binički (1875. – 1945.). Zbog političke djelatnosti bio je zatvaran, a njegova književna djela obilježena su rodo-ljubljem i religioznošću.

............................................................................................................................ (M.G.)


Slivno38

Na grobu Ante Starčevića

U opancima ličkim već dugo mirno spava,

iz hrasta mu izlazi poprsje i glava.

Cijeli je svoj život za slobodu dao i zato se Ocem domovine zvao.

Uvijek se borio za hrvatska prava,

Anti Starčeviću neka bude slava.

..................................... Milan RADIĆ

Pod Golgotom

Klize sjene, žive, nijeme. Uz kamenjar bat i huk zveket mača korak broji

što ubogi slijedi puk.

A na čelu patnik gazi, pod teretom križa pada. Svaki korak, svaka stopa ucviljenoj majci nada.

Bičem tijelo izranjeno krvniku je povod smijeha.

Treći put patnik kleče pod teretom tuđih grijeha.

I povorka tužno stupa, ko promukli majčin glas,

ka svom cilju, vrh Golgote, da pod križem moli spas!?

............................Franjo Mikulić-Jukić

LJUBAV JE...LJUBAV JE STIJENA

LJUBAV JE KAMEN LJUBAV JE VATRA LJUBAV JE PLAMEN

ZIMA JE STIJENA JESEN JE KAMEN LJETO JE VATRA

PROLJEĆE JE PLAMEN...

................................................................................................. Ivica Prgomet (Paškić)


Slivno 39

Odlazak iz Slivna

Davno bilo sad se spominjalo, a mi da smo zdravo i veselo.

Zima prođe, nastalo proljeće svaka cura odgojila cvijeće.

Svaki dečko kapu nakitio, ja pomisli da bi ‘nako i ja u nedilju ako ne bi prija.

U subotu zovu me na silo, ja njim kažem da ja robe nemam, da se s njima na silo ne spremam.

Skoči jedna iz moje družine, donese mi nešto robužine.

Veće gaće nego u moga ćaće, uzicu sam od torbe odveza, pa sam gaće ispod ruku veza.

Donese mi nešto postolina njima bilo dvadeset godina.

Na golu ih nogu sam načička nogavice u njih sam utiska.

Jedna ura i više moguće da bijaše do curine kuće.

Kad smo došli do curinih vrata uhvati me tuga oko vrata.

Ja unutra ne mogu od stida, već ostade vanka pokraj zida.

Kud ću, šta ću, draga braćo moja

ja ti krenem put ravnoga Srema,

ali za me nigdi posla nema.

Kad sam došo blizu Vukovara

tu je meni ponestalo para.

Vidim odžaka, ne znam šta je

ljudi kažu to ciglana da je.

Kad sam došo tamo na kapiju,

ugledam jednu partiju.

Svi su momci, svi su oni jaki

u jeziku zli su i opaki.

Pitaju me šta ti momče tražiš,

ima posla, ako hoćeš da radiš.

Meni kažu da ja skidam gaće

ja pomislim, sad da vide šta će.

Dadoše mi motiku široku

i šišajbu sa kom ću grabit vodu.

Grabi blato i kuvaj puru !

Pozdravlja vas Ivan Selak

.......................... za svoj 86.- ti rođendan !


Slivno40

Proročanstvo

Posljednjih smo godina svjedočili broj-nim proročanstvima, od kojih se ve-ćina, srećom, nije ostvarila i imala je

samo komercijalni učinak i svrhu medijskog napumpavanja sveopćeg straha i paranoje. Tako je i Hollywood, nezaobilazna tvornica snova, dobila neiscrpan izvor mašte za brojne filmove u kojima su nestajali ljudi i gradovi pa i cijele civilizacije, a u najnovijem in-spiriranom proročanstvom drevnih Maja o sudnjem danu 2012. godine - holywoodski redatelj Roland Emmerich je srušio, ili bolje rečeno potopio, cijelu zemaljsku kuglu.

Zato je pomalo nevjerojatno kada u moru tih kataklizmičnih predviđanja ko-jima smo svednevice zatrpavani naiđemo na neko koje je vjerno i točno predvidjelo našu današnjicu, a da to očito nikoga nije ozbiljnije zanimalo. Što reći kada netko prije 35 godina, u vrijeme kada je Titov režim bio na vrhuncu i kada su samo najhrabriji u uskom krugu odabranih, ohrabreni jednom lozom ili konjakom, (pre)više spominjali riječi samostalna Hrvatska, napiše sljedeće: ...Da smo složni i čestiti davno bismo imali državu. A bit će nje, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Ne ma ni jedne države da je nastala bez krvavih gaća. Vjerojatno ćemo se i mi morati pobiti za slobodu sa Srbima, a možda i s Turcima. I teret rata morat ćemo

podnijeti svi podjednako... Te je proročanske riječi napisao hr vatski publicist i emigrant Bruno Bušić, u nekoj maloj pariškoj sobici, u jednom od svojih tekstova objavljenih u emi grantskom tisku 1975. godine. Nažalost, Bruno Bušić nikada nije do čekao ostvarenje svojih snova jer je sa mo tri godine kasni-je ubijen od agenata tajnih jugoslavenskih službi, od kojih su neki - kojeg li paradoksa - sudjelovali i u stvaranju nove hrvatske države, da našnje nezavisne i samostalne Republike Hrvatske.

Ipak, neovisna je država bila opsesija mnogih generacija pa se tako nešto jedno-stavno moralo dogoditi - prije ili kasnije. Ali što kazati za Bušićeve riječi iz nastavka tog istog teksta u kojem se vizionarski bavi našom današnjicom: ...No kad se oslobodimo srpskog rop stva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje - kako nas tada spasiti od nas samih?...

Srećom, bez obzira na tragičnu smrt, pa Bruno Bušić nije dočekao današnje vri jeme da vidi kako je bolno bio u pravu. Cime smo zaslužili ovo što nam se danas događa, zaista je teško objasniti. No_što vrijeme više prolazi sve smo svjesniji činjenice kako


Slivno 41

smo se i kroz bližu i kroz dalju povijest uspijevali oduprijeti svim neprijateljima, kako smo preživjeli sva iskušenja, ali se nis-mo pripremili za samo jednu bitku -onu s nama samima - u kojoj, nažalost, neće biti pobjednika, nego samo po raženih.

Zemlju, čast i ponos kroz stoljeća nam nije uspio uzeti nitko ali, nažalost, u samo 20-ak godina neovisnosti sve smo to sami prosuli u sveopćem grabežu -posebice po-sljednjih nekoliko godina. Ukradi gdje možeš i koliko možeš postao je obrazac ponašanja za elite na vlasti i upravo zato te se pošasti nećemo riješiti dok se potpuno ne promi-jene političke elite. Sve dok ne dođe nova generacija ljudi koja će iz temelja pro mijeniti baš doslovce sve, nemamo se čemu boljem

Prošlo je već 22 godine od ubojstva

Ante Brune Bušića kada ga je agent

Udbe 1978. hicem iz pištolja u glavu

usmrtio na ulicama Pariza.

nadati. Nažalost, zbog svega što se danas događa dovedeni smo u situaciju da jedini izlaz iz ovog tunela ponovno vidimo negdje drugdje, sada u Bruxellesu i Eu ropskoj uniji, koji možda mogu ublažiti naše probleme, ali nas definitivno neće spasiti. Od nas samih, naravno.

GLAS SLAVONIJE ...................................... Subota, 6. veljače 2010.


Slivno42

Sjećanja Ante Glibotića: Zašto su partizani ubili

moju majku?

Kaštelan: I na klisurama orlovi te prate

P roljetnog dopodneva 1964. godine pu-tovao sam u Split s našim poznatim pjesnikom Jurom Kaštelanom i sami

smo bili u jednom odjeljku vlaka. Pošto je doznao, da sam student želio je čuti o stu-dentskom životu i tko sve može dobiti student-ski dom, da bi i sam naglasio, vjerojatno po dobrim vezama i podobnosti, što sam mu ja potvrdio - piše Ante Glibotić

Bio je iznenađen, kada sam mu rekao, da studiram veterinu i da vrlo rado čitam njegovu poeziju, a pjesma Krv i bura je stra-vična. Vidio sam, da ga je moje poznavanje njegove poezije obradovalo i reče mi, daje ona nastala u specifičnim okolnostima po-slije rata o kojima nije želio pričati, a na novinama je samo napisao brojke -1946.

U vlaku s Jurom Kaštelanom

S vremenom smo postali prisniji i ja ga zamolim, da pročita moju tek napisanu tra-giku i svjedočenje očevidaca o ubojstvu moje majke od partizana, a iskreno govoreći nisam

vjerovao, da će on to učiniti, jer je i on bio u partizanima. Pročitao je i vidio sam mu grč i muku na licu, ostao je nijem bez riječi i samo je gledao kroz prozor jurećeg vlaka. Izvadio je konjak iz torbe i ponudi mi, a i on se napije, pa mi se obrati: Ovo je strašno čitati, a kamo li doživjeti, kao tvoj otac ili onaj mladi vojnik, koji je poslije poludio. Zato ti savjetujem, da se ne igraš đavla, jer to ti danas ne će nitko tiskat i priznat, da su taj i mnoga nedjela učinili mladi primitivno dresirani skojevci, a nažalost i danas još postoje goleme sive zone u koje nitko ne smije dirnuti. Prešućivanje i izbjegavanje istine o partizanskim zločinima jeste naša svakidašnjica, pa zato i danas mnogi šute, jer se boje izgubiti položaje ili još gore, da i njih ne proguta taj isti mrak, kao što se je to mnogima i dogodilo, iako su bili prekaljeni borci. Zato mladiću moj, ovo sve zapali ili sakrij, jer ako ti to neka budala nađe imat ćeš pakao u životu, a ti si još mlad i život je tek pred tobom. Možda ćeš ovo jednom moći tiskati, ali ja u to ne vjerujem, jer ova sila ne će tako lako pustiti ular iz ruku. Još smo dugo razgovarali pijuckajući konjak, dok ga nije ovladao san, pa sam ja sve ovo brzo zapisao u svoj dnevnik, da ne zaboravim,


Slivno 43

jer ovakvu prigodu više nikada ne ću imati. Po dolasku u Split on mi čvrsto stisnu ruku i opraštajući se na papiriću mi napiše: I na klisurama orlovi te prate.

6. kolovoza 1942., Slivno kod Imotskoga

Čim sam se vratio u Zagreb odmah sam sakrio ovaj dnevnik i zapis o smrti moje maj-ke u jednu stručnu knjigu, jer Jure Kaštelan je znao iz iskustva, da svako igranje sada s vatrom ostavlja pusto zgarište. Ovaj krvavi zapis dao sam pročitati Juri Kaštelanu!

* * *

Još dok sam bio dječačić pratio sam često oca u naš vinograd, koji se je nalazio u blizini crkve i groblja. Uvijek kada smo prolazili pored groblja moj bi otac malo zastao i podigao čelo prema nebu, te bi skamenjenim licem nešto šaptao, molio je, a ja sam u svojim dječjim spoznajama vjerovao, da on svaki put razgovara s našom majkom, jer su nam stariji uvijek govorili, da je ona sada na Nebu. Našu su majku ubili partizani u četvrtak 6. kolovoza 1942. godine i to s prvim svojim dolaskom u naše selo Slivno kod Imotskoga, a istog su dana mučili i ubili četvoricu viđenijih seljana i sa sobom su odveli svezane žicom još dvojicu i moga rođaka Danka maturanta sinjske klasične gimnazije, jer kod kuće nisu našli brata mu Božu, koji je bio u selu glavar, da im nose prema Biokovu ukradeno vino, rakiju, pršute i svinjsku glavu. Njih dvoji-cu Matu Katavića i Antu Talaju su cijelo

vrijeme tukli i po noći ubili u jednoj vrtači iznad sela Krstarica. Moj rođak Danko i silom odvedeni Slivanjci pričali su, da su poslije kratke pucnjave čuli raport kome-saru: Izvuli smo ih! Po selu se je iza rata u tajnosti pričalo, da su se oni opirali krađi hrane i živine. Naša je majka bila mlada i zdrava žena sa šestero djece. Meni su bile samo tri i pol godine, a mlađem bratu tek pet mjeseci, koji je bio još dojenče, pa je bez majčina mlijeka ubrzo i umro. Nju su partizani izdvojili od ostalih seljana, uzeli joj dijete i odveli te ubili u blizini naše kuće, pokosivši je jednim rafalom po grudima, samo zato što je bila iz kuće fratarske tradicije, a ne zbog očeve lovač-ke puške. Oni su mučili i ubijali nevine ljude i našu majku s takvom bezdušnošću i mržnjom, kojim nam otkrivaju u sebi ono najniže u padu njihove čovječnosti. Oni su školovani prije rata po kružocima te zloglasne Staljinove škole, a ona je od njih stvorila ljudske nakaze bez duše, vjere i ljudskog dostojanstva. Moj je otac saznao poslije rata, da su taj gnjusni zločin učinili mladi skojevci u partizanima Biokovskog odreda Josip Jurčević i to bataljun komesara Ranka i njegova pomoćnika krivoglavog Ivaniša. Svakodnevno sam osjećao patnje našega oca, pa je u meni tinjalo i nemir je bivao sve veći, jer sam želio doznati istinu vjerujući, da će se naići netko tko će mi pomoći i suosjećati s nama, ali sam se brzo uvjerio, da su ti bivši borci bih bojažljivi i kamenog srca, a i u školi su nas napajali lažnim i iskrivljenim činjenicama o žrtva-ma u selu. Zato sam se jednom osokolio


Slivno44

i u lipnju 1959. godine otišao kod Pavla Loze u Imotskom, prvoborca i organizatora ustanka, te političkog komesara Biokovskog odreda i gotovo plačući upitao ga: Zašto je ubijena u Slivnu 6. kolovoza 1942. godine moja mater Ive rođ. Skoro i tko su tada bih komesar Ranko i Ivaniš, koji su je ubili?

Tvoja mater je nosila dite u naramak

Bio je iznenađen mojim dolaskom i ostao je bez riječi čuvši moje pitanje, za-tvorio je vrata i upitao me: Je li to ona žena u Glibota?. Ja sam mu potvrdno odgovorio rekavši mu, da je to bila moja majka.

Odgovor prvoborca

Zagrlio me je htijuči me utješiti: Znaš mladiću moj, onda ljudski život nije mnogo vrijedio u glavama nekih bedaka. Bilo je do-voljno, da se na nekoga pokaže prstom ili da mu se reče neprijatelj je partije i ustanka, a kod tih budala to je bila najopasnija optužba. I Ranka i Ivančica, a ne Ivaniša poznavao sam. Obojica su bili sirovi, prgavi i neodgojeni seo-ski ždribci. Kada su se vratili iz tih sela oni su smrt jedne žene tumačili kao neugodni eksces, a pred nama su prešutili stvarna zbivanja. Kada smo djelomično doznali istinu strogo smo ih partijski kaznili i poslali Ivanu Gaći u borbe kod Livna. Ja sam ih htio sudski goniti poslije rata, ali su bili zaštićeni i privilegirani. Ipak ti ja savjetujem, da se ostaviš toga, jer nitko ti ne će u ovome pomoći.

Bio sam iznenađen njegovom iskre-no-šću i osjetio sam, da je on bio protivnik onih

zločinaca i autora zločina, koje su pokušavali prikriti i oprati svoje okrvavljene ruke. Ne-koliko godina više nisam tražio svjedoke, jer sam vidio, da još nije došlo vrijeme istine, pa i naši susjedi koji su nešto znali bojali su se udbinih doušnika.

Piši, ali ne spominji mi ime!

Na dvadeset i prvu godišnjicu smrti naše majke 6. kolovoza 1963. godine poslije Mise zadušnice prišao mi je naš susjed stari Ćovo Kovačević, koji je bio očevidac zadnjih trenutaka njena života i pred čiju su kuću u centru sela doveli nju i ostale seljane, jer sam ga uvijek molio, kada bi dolazio kući na pra-znike, da mi ispriča pravu istinu, ah do sada iz straha nije želio progovoriti. Rekao mi je, da ponesem lapis i puno papira i odveo me je u svoj vinograd iznad kuće, jer u kući i zidovi imaju uši, a i danas neki prislanjaju uvo pod prozor, uz to me je zamolio, da nigdje ne spominjem njegovo ime.

Kada smo došli u vinograd on pogleda oko sebe, da nije tko u blizini i počne mi pričati svojim seoskim govorom: Uvik, kad se toga sitim uvati me pot (znoj), ka da je bilo jučer, kad su ti materi uzeli dite, a ono se njoj jadno zavilo oko vrata, pa u plač. Ono kopile joj ga otrgne i dadne babi Matiji. Ja sam ti već star i dobro je, da se to ne zaboravi. Ti si me puno puta molio, pa sam sada odlučio progovoriti i neka me zatvore, jer ovo su pa-sja vrimena. Ja ću ti reći pravu istinu, tako mi Bog pomoga, a ti to sve piši. Bio je lipi dan četvrtak 6. kolovoza, a i ćaći mi je bila godišnjica i poslije Mise sam tio iznosit male bačve iz konobe i počet ih potapat za jematvu,


Slivno 45

a i župnik mi u prolazu reče, da i on biži u brdo, jer se je šuškalo, da dolaze partizani, pa je i sve muško pobiglo od kuće, a pričalo seje, da oni nose iz kuće sve što je za pojist i popit.

Partizani ih gone ka marvu

Ja sam ti u sebi mislio, iako me je bilo strah, da je rvatska vojska došla i prošla. Švabo je proša kroz selo, pa će tako i partizani doći i proći, jer u selu će naći samo dicu, žene i starčad. Tako sam ti ja bio zabavljen oko ba-čava, kad ti uleti ka vitar u konobu momak isparanih gaća s kapom na tri roga i zvizdom i podvikne mi, tako da sam se poplašio, da je on desetar komesara Ranka i da se on zove Šime, a komesar gazdi zapovida, da je od sada njegova konoba pržun za nepreteje ustanka i da mu se ne smim protivit, jer je komesar prgav

drug i uteče prema vašim kućama. Nisam ti ja zna što ću sada, nego muči i čekaj, jer sila Boga ne moli. Ma nije prošlo puno vrimena i čujem ti ja od vaših kuća viku, plač i beštimu i vidim ti ja veliku strku sile našega svita, kako ih partizani gone prema centru, da prostiš ka marvu sve do prid moju kuću. Matu Katavića i Antu Talaju su vodili zavezanu žicom, a Danko je nosio pršut i praseću glavu. Tvoja mater je nosila dite u naramku.

Komesar: Više vam ne će rađat popove

Sve muške su gurali u konobu i tukli ih ko živinu i ružno beštimali, a tvojoj su materi konopom zvezali ruke, a prije toga uzeli joj dite, pa su je poveli komesar Ranko, jadni Šime, kojemu su stalno beštimali oca jarca


Slivno46

i krivoglavi Ivaniš prema vašim kućama, da traže ćaćinu ti pušku, kako su među sobom govorili.

Ajme judi moji, ženi iz sise curi bikla

Drugi su vojnici čuvali konobu i prid njom zavezane Matu i Antu, a oni su jadni drćali, a niko im nije moga pomoć i Danko je bio u strahu. Ajme, kad se toga sitim uvati me muka i ladan pot (znoj), pa sav drćem. Dok smo svi tako iščekivali šta će bit. Kod vaših kuća se je čuo jedan kratki rafal i mi smo ti mislili, da to oni pucaju od bisa. Kad su došli na pogled šarnača (kamenica za vodu) vidili smo, da se vraćaju bez tvoje matere, a pred sobom su gonili i tukli desetara Šimu, tako da mu je iz nosa krvarilo i niko nije zna šta mu se je dogodilo. Prid mojom kućom on se otrgne Ivanišu i počne udarati glavom u murvu i počne urlikati, ka da je poludio i skoči na zidić, pa raspara svoju krvavu košulju, zacvili i promuklim glasom poviče, kako to čini samo lud čovik:, Ajme judi moji, ženi iz sise curi bikla! Bikla, bikla, mliko materino! Krv judi moji, krv iz beriketa štrca (žile kucavice), biklaaaaaa!” (Bikla - mješavina mlijeka i crnoga vina, nap. ur.).

Ona ga zvirka Ivaniš odalami kundakom i jadnik padne na tlo u onu prašinu, pa sam mu ja šudarom (maramicom) otra krv i pot (znoj) i smrad sa obraza. On ti još jednom poskoči i tupavo udari glavom o murvu, a Ranko ga tukne cokulom pod rebra, a on pono-vo zajauče još žešće: “Bikla, ajme majko bikla!” I ponovo se strmoglavi na tle, a sve oko nas je glasno proplakalo i dica i žene.

Mater šestero dice...

Ja sam ti na svu prišu uša u moju kuću i donio mu u ćikari malo bikle, jer sam mislio, da je jadnik lipsa (oslabio), a onaj gad Ivaniš izbije mi ćikaru iz ruke, tako da se proli bikla. Jadnik je nešto balanza (govorio bez veze) i dva ga vojnika podignu i odvedu pod kostelu, a on je drća, ka da ga muči oganj kolutajući stravično očima. Žene i dicu su pustili kući, a mi smo morali čekat, dok su se vojnici i naši Mate i Ante i Danko spremali za put, koje su prije toga ispitivali i tukli, tako da je i njima iz nosa curila krv, pa su i oni jaukali. Jedan brkati partizan je doša među nas i reka, da su oni narodno oslobodilački pokret pod vodstvom komunističke partije i čim nam sane sloboda živit će se puno bolje, a i porez se ne će pla-ćat. On je tio još govorit, kad li doleti među nas Ive Petrova vičući, ka da je skrenula s pameti i pokaza na Ranka kukajući: „Oni su ubili Škorušu! Ajme meni ubili su Škorušu.” I padne prid nas. Oni se poplaše i oba izvade pištole i upere u nas, a ostalima narede polazak i nas povedu, da im nosimo ukradeno iz sela sve do Krstatica. Nego nisam ti sve reka. Čim smo čuli, da su ti ubili mater, ja ti uvatim komesara Ranka za rukav: „Proklet bio zašto si ubio mater šestero dice, a malešno je još pri sisi?” On ti krvnik uperi u me pištolu i drekne na me tako mirno, ko da je ubio zeca: „Više vam ne će rađat popove!,,. I udari me pištolom, da mi se je zamantalo i padnem ti ja na tle.

Sritan sam i sada mi je lakše, da sam ti moga sve ovo kazat prije nego umrem, jer starost je tu. Neka se zna šta su krvnici učinili u selu. Zapisano 6. kolovoza 1963. godine u Čovinu vinogradu.


Slivno 47

Ostavi se traganja, jer ti se mater više ne će vratiti

Sutra sam ovo pročitao ocu i on je gorko zaplakao i sada sam ljudski očekivao njegov gnjev i srdžbu, ali on i sada pokaza svoju plemenitost usađenu iskrenom vjerom kršćanskog opraštanja, pa mi reče: Ova naša patnja poslije smrti vaše matere i moje Ive je neopisiva, jer izgubiti takvu osobu, koja je iz svoje sirotinje pomagala sirotinju, a imala je srce za malo i veliko, zato se ja ne mogu nikad više zenit. Naša nas vjera uči, da mo-ramo opraštati njenim ubojicama, a neka im Bog sudi. Jedino me muči pitanje: Zašto su taj zločin počinili naši susjedi iz primorja, pa i oni su bili sirotinja, ka i mi ovdje? Posli-je ispovijesti našega susjeda u selu u rujnu ove godine potražio sam velikoga prijatelja moga strica fra Ivana, književnika i ministra u hrvatskoj vladi Mirka Božića. Rado me je saslušao i bio je jako potresen ovim zapisom, pa mi reče: Bilo je toga i u sinjskoj krajini, ali ovaj krvolok može učiniti samo barbar. Nemoj tražiti, nije vrijeme za to. Ako se ubojicama pokvari lagodan život i njihovim naredbodav-cima uznemiri krvava savjest, tek tada će oni postati osvetoljubivim.

Ubojice promaknute na visoke položaje

Svi oni koji su nešto mogli znati o trage-diji naše majke odvraćali su me tražiti istinu, jer su se i oni strašili ogovorit, pošto su znali, da postoji neki dogovor o prešućivanju onoga mračnoga zbivanja u ratu i poslije rata. Moj profesor dr. Slavko Krvavica i sam član par-tije, kojemu sam ovo dao pročitati zaplakao

je pred svojim studentom i ohrabrio me je rekavši, da i dalje moram tražiti istinu, iako je ona sada pod smrdljivim i naoko salonskim čizmama. Ona je teška, ali nas ona oslobađa more neizvjesnosti i ako sada budem iz boja-zni šutio naša će nam majka mrtva i ponižena progovoriti u mislima i u snovima.

Profesor me je ohrabrio i nisam htio posustati i već za skori praznik dan repu-blike 1963. godine otputovao sam u Split gdje sam posjetio još jednog sudionika rata prvoborca iz Trogira J. Hrabara, kojega sam upoznao kod Vesninih roditelja. On je bio pravi borac iz ideala, protiv talijanskih fašista i nekoliko puta ranjavan, tako da se nije mo-gao ženiti. Njemu sam pročitao ovo o stra-danju naše nesretne majke i dok sam čitao bio je vidno bijesan, pa mi je i sam priznao: Takvi su bili najfanatičniji sljedbenici staljin-skog modela partije i za mene su to bili mračni tipovi, pa su se neki zbog toga poslije rata i ubili, jer im savjest nije mirovala. Nažalost, uvijek sam to glasno govorio, daje partija na osobit način cijenila njihovu odanost osobito iskazanim barbarstvom prema svećenicima i njihovoj rodbini, pa su zato mnogi zločini ostali prikriveni velom tajne, a znam, da su mnogi poslije rata bili promaknuti na visoke društvene, diplomatske i političke položaje.

Poznat je odred i bataljun odgovoran za zločin

Obećao mi je, da će me upoznati sa svojim prijateljem Dragom Gizdićem, koji je mnogo pisao o ustanku u Dalmaciji i stvarno smo se 30. studenoga susreli na obali. Drago je bio neljubazan i po pisanju, a i po pričanju


Slivno48

bio je nepismen u što sam se uvjerio čitajući njegove knjige i osjetio sam da ne želi previše pričati o ovome, a videći, da i ja poznajem detalje iz njegove knjige, pa me je saslušao: Vi u svojoj knjizi Dalmacija 1942. godine prilozi kao dnevnik NOB 1959. godine pišete na stranici 457, da je u Slivnu, Župi i Krstaricama djelovao odred “Josip Jurčević” i daje u Slivnu 11.8.1942. godine razoružana financijska stanica i žandar-ska stanica u Župi i da je tom prilikom ubijeno šest osoba i zaplijenjeno puno oružja u oba sela. Kako se zna u Slivnu nije nikad postojala takva stanica, već se zna, daje bataljun komesara Ran-ka ubio šest seljana i našu majku i to 6. kolovoza 1942. godine? Drago je ustao i htio je otići bez odgovora, ali ga J. Hrabar povuče, pa on ponovo sjedne i uzbuđeno reče nam: Tako mi je priopćio Niko Glavina, jer ja nisam bio u svakom selu. Htio nas je napustiti, ali ga Hrabar prisili, da nam dalje priča: Osim toga Niko mi se je žalio, daje u odredu bilo puno nediscipline i da je Pava Lozo ima puno posla. Koncem kolovoza poslao mi je depešu, daje likvidirano nekoliko ustaša i da je jedna žena nesretno poginula. Kada je ova knjiga već bila u tisku drug Pave mi je priopćio, da se je to sve dogodilo 6. kolovoza, a ne 11. kolovoza i zato nisam moga ništa mijenjati. Ostavi se traganja, jer ti se mater više ne će vratiti. To su bile njegove riječi opomene. On ustane i bez pozdrava nas napusti, tako da ni kavu nije popio. Moj znanac je bio vidno razočaran i dadne mi savjet, da tražim, ali da se čuvam, jer i on kurvin sin želi prešutjeti istinu.

Ipak sam se vratio u Zagreb zadovoljan, jer sam doznao još jednom, koji odred i bataljun je učinio to zlodjelo, a puna imena tih ubojica ni sada ne ću spominjati.

Predsjedniče, mi još čekamo

Za jednih studentskih susreta Imoćana povjerio sam se i Stipi Šuvaru, poštenom momku i partijskom kadru budućnosti. I on je želio pročitati ovaj tekst o pogibiji naše majke. Ovo ga je vrlo pogodilo i reče mi: Ja sam za istinu, jer ako sada mi živi šutimo u nedogled bojim se, da će doći vrijeme, kada će mrtvi progo-voriti, a onda adio državi. - piše Ante Glibotić

Šuvar mi je obećao dogovoriti susret s Ivanom Gadom prvoborcem iz naših krajeva, a sada zastupnikom u Hrvatskom saboru i po-lovinom prosinca smo se sastali u kavani hotela Dubrovnik. Pročitao je ovaj moj zapis do riječi bikla i više nije mogao, već je zapalio cigaretu i opsovao sve na svijetu i svojim promuklim glasom podvikne: Bikla, bikla, komandir ih je mora odmah strijeljati pred svim ljudima u Slivnu. Ćaća me je ukorio, da je sramota ubiti ženu sa šestero djece u Slivnu. Pave mi je posla u borbama oko Livna dvojicu skojevaca, jer su mu dolje pravili neprilike i kod mene su bili dva puta skoro pred strijeljanjem. Nisu imali odgoja, bili su prgavi i raskalašeni. Stipe Šuvar je sve ovo pažljivo slušao i prekine pitanjem Ivana Gaću: Zašto se danas, ako su živi ovi drugovi ne mogu izvesti pred sud, jer ubiti mater sa šestero djece morao bi biti ratni zločin? Mi smo ubojicama drugih formacija poslije rata zbog toga također sudili. Zar to nije lažni moral, a mi želimo stva-rati sistem moralnih ljudi?”

Zapis skriven u knjizi

I. Gaće je bio iznenađen Stipinim pi-tanjem, povuče nas k sebi i reče nam: Imaš pravo Stipe i Bošnjak, Bubanj i Šibi su


Slivno 49

razgovarali na najvišemu mjestu i htjeli nešto poduzeti po tom pitanju, a Stevo Krajačić i Šibi su mi rekli, da Tito o tome ne da ni pisnut, jer se ne želi zamjeriti boračkoj orga-nizaciji. Na to ga Šuvar upita: Možda je i Hebrang, zbog toga izgubio glavu? Ivan Gaće mu odgovori: Da, i to nije isključeno!

Ovaj moj stravični zapis sakrio sam u jednu stručnu knjigu, tek nakon provedene Božične noći godine 1964. u Petrinjskoj 18 i dao ga na čuvanje dragom prijatelju Mati-ši Rajčiću studentu Muzičke akademije, jer sam tek tada shvatio, da Jure Kaštelan ima pravo, a i u vojsci sam odležao zbog te istine godine 1967. sedam dana. U siječnju 1968. godine otišao sam u inozemstvo i u početku borba za egzistenciju nije bila laka, a poslije i obiteljske brige učinile su svoje, da sam to gotovo i zaboravio, a i nisam vjerovao, da će doći vrijeme istine i pisanja o pobijenima, poniženima i uvrijeđenima. Tu knjigu mi je Matiša vratio nekoliko mjeseci pred svoju smrt godine 1995. i stavio sam je među osta-lu stručnu literaturu ne sluteći, da su u njoj ove uspomene napisane prije trideset i šest godina. Prošlih godina počeo sam spremati svu svoju stručnu literaturu, koje je bilo u izobilju, da bih je darovao Veterinarskom fakultetu i na moju veliku radost nađoh je u ovoj staroj, Forenbacheravoj knjizi.

Pojedinačni ekscesi

Ovo svjedočenje o ubojstvu naše majke nisam mislio objaviti, jer sam želio, da ta tragedija i naša bol u tim tužnim i muko-trpnim slikama vlastitog djetinjstva ostanu samo naši, ali čitajući i slušajući neke naše

nazovi povjesničare, koji još uvijek žive u svojoj komunističkoj zaslijepljenosti kao Bi-landžići, Goldsteini, Jakovine i mnogi drugi. Ne vjerujem, da oni nisu pročitali Cicero-nove maksime o povijesti, koji piše: Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pam-ćenja, učiteljica života i glasnica starine. (Cic.De or. 11,9,36.). Nažalost oni lažno tumače povijest, kako mi davno reče moj rođak fra Vjenceslav za kolegu iz gimnazije Bilandžića: Ma ni on sam ne vjeruje u ono što piše! Bojim se i imam osjećaj, a tako i mnogi misle, da nam je i danas gotovo zabranjeno pisati i go-voriti o tim zlodjelima podivljale skojevske omladine u partizanskim jedinicama.

Zato sam odlučio progovoriti o tim mračnim silama, koje su ubile našu majku i o onome jadniku, koji je vidio biklu na njenim prsima. Ne mogu shvatiti, da i naš predsjednik (Mesić, nap. ur.) stalno ponav-lja, da su to bili pojedinačni ekscesi. Ovdje bi ga htio podsjetiti na njegove izgovorene riječi kasno uvečer 21. siječnja 1992. godine u Miinchenu-Pasing, kada sam poslije napor-nog dana u praksi donio svoj novčani prilog za obranu domovine i pred svima poljubio njegovu hrvatsku putovnicu uz napomenu Vlade Gotovca, da su i meni ubili mater. On je rekao: Mnogo toga mora doći na vidjelo, doći će i za to vrijeme! Srdačna Vam hvala što ste me obdarili odlikovanjem, Redom Matice hrvatske i likom Katarine Zrinjske! Eto, dragi predsjedniče mi poniženi još uvi-jek čekamo!

......................................... Dr. Ante Glibotić


Slivno50

Osvojena zlatna medalja na Olimpijadi starih športova

U Brođancima, lijepom slavonskom selu rodila se ideja 1973. godine o održavanju jedinstvene manifestacije u nas, a možda i u svijetu.

Olimpijada starih športova, kojima su se zabavljali naši preci, osnovana je 25. veljače 1973. godine, kao

institucija za očuvanje i njegovanje izvornih starih športova, jedina je institucija u nas, a vjerojatno i u svijetu, kada je u pitanju očuvanje narodnog blaga i narodne baštine, te je svojim djelovanjem afirmirala selo, županiju i Hrvatsku.

Olimpijsko selo Brođanci smješteno je u Panonskoj nizini, u Osječko-baranjskoj

županiji. Nalazi se petnaestak kilometara južno od Valpova, te u neposrednoj blizini (4 km) Bizovačkih toplica, prvoj termalnoj rivijeri u nas, poznatoj po ljekovitoj termal-noj vodi, u čiju moć sam se i ja uvjerio još sedamdesetih godina kada su počeli sa radom u plastičnim bazenima, ostatku Panonskog mora i hotelu Termia.

Ime mjesta se spominje već u srednjem vjeku pod nazivom Križevo Polje, s katolič-kim obitelji.

Mimohod i postrojavanje ekipa pred otvaranje igara, koje je otvorio Osječko-baranjski župan dr. Vladimir Šišljagić


Slivno 51

Brođani su udaljeni dvadesetpet kilo-metara zapadno od Osijeka.

Danas selo Brođanci ima oko 370 ku-ćanstava i oko 650 stanovnika katolika. Brođanci imaju sve odlike slavonskog šo-kačkog sela. Lijepo je urbano, formirano s mnogo zelenila i urednim okolišem. U središtu sela nalazi se veliki trg s urednim parkom. Oko trga smještene su sve značajnije mjesne ustanove između kojih i župna crkva Svete Ane, izgrađena daleke 1798. godine.

Pri izlazu iz mjesta, istočno prema Čepi-nu i Osijeku, smješteno je športsko igralište, na kojem se počevši od 1973. godine, odr-žava Olimpijada starih športova, natjecanja u igrama naših predaka.

Pri izlazu iz mjesta, sjeverno, nalazi se mjesto zvano Novaki Bizovački,. Tu su se između dva svjetska rata doselili uglavnom Imoćani, izgradili to mjesto, koje do tada nije postojalo. Među doseljenicima, između ostalih, bila je i obitelj Franje Gudelja iz biokovskog Novog Sela župa Zagvozd, sa suprugom Ivkom rođena Lovrinčević. Oni su, između ostalih, imali sina Antu, koji je oženio Slivanjku, Milicu Lozina, od oca Marka i majke Matilde, rođene Prgomet. Oni imaju, između ostalih, sina Veljka, koji i danas živi u Novakima Bizovačkim i to u Imotskoj ulici. (Novaki su udaljeni od Brođanaca cca 2 km). Zašto sam sve ovo o njima napisao?

Ante i Milica, između ostalih, imaju sina Veljka, koji i danas živi u obiteljskoj kući u Novakima Bizovačkim i to u Imot-skoj ulici. Dakle, Veljko, po porijeklu naš Imoćan, je od 2006. godine Predsjednik olimpijade starih športova Brođanci. Eto ima nas svugdje. I neka nas ima.

Dragi čitatelji nemojte sada pomisliti da smo mi Imoćani osvojili zlatnu medalju, jer nam je predsjednik pomogao, što je naš. Ne, izborili smo sve pobjede na zelenoj travi, sportski i korektno, bez ijedne primjedbe. Ovom bi se prilikom zahvalio Zdravku Bla-ževiću, sa Osječke Filipovice, koji nam je posudio dva para boća. On nam je pomogao u osvajanju zlata. S njegovim boćama nitko nam nije bio ravan. Popit ćemo Zdravko piće, dok se vidimo.

No, sada malo o mojoj ekipi, koja je nastupala u disciplini boćanje. Ekipu sačinja-vaju četiri igrača, i to tri Glibota i Ljubičić iz Runovića, a to su: slijeva na desno na slici, Ljubomir Glibota, Milan Ljubičić, Ivan i Ante Glibota. Trojica igraju, a četvrti je pričuva. Svi smo igrali.

Nastupilo je trideset četiri (34) ekipe. Bilo je tu Makarana, i Splićana i drugih. Mi

Kaja Ileš proslavljena sportašica Hrvatske u rukometu, najbolji pivot na svijetu,

dodjeljuje nam zlatne medalje


Slivno52

smo sve pobjedili, s kojima smo se susreli i osvojili smo prvo mjesto i zlatne olimpijske medalje, koje nam je predala proslavljena sportašica, rukometašica iz Osijeka i najbolji pivot na svijetu, Kaja Ileš.

Utakmice su igrane do sedam punata, vrijeme nije ograničeno, a finalna utakmica do jedanaest punata.

Ako mi dozvolite opisao bi kretanje rezultata u finalnoj utakmici, pa da sami vidite kako je bilo napeto i dramatično. Mi smo poveli s 2:0, zatim su oni dobili jedan punat pa je bilo 2:1 za nas. Tada je došla treća, naša crna ruka i sva trojica smo loše odigrali i protivnik je osvojio pet punata i poveo sa 6:2. Zatim smo mi dobili tri punta i smanjili rezultat na 6:5. Tada smo se vratili u igru. Opet smo mi dobili ali samo punat

i poravnali rezultat na 6:6. Poslije toga mi osvajamo dva punta i povedemo sa 8:6. Onda su oni dobili dva punta i poravnali na 8:8. Zatim smo mi osvojili dva punta i poveli sa 10:8. Tada smo imali priliku, koju nismo iskoristili, da izađemo, samo da je naša posljednja boća ušla u punat, što se nije dogodilo. U nastavku protivnik osvaja jedan punat i smanjuje naše vodstvo na 10:9. I u zadnjoj ruci (igri) mi osvajamo punat, dovoljno za pobjedu od 11:9. Još su nam ostale tri boće neodigrane. Nakon pobjede, rekli su nam protivnici da su i 2008. go-dine bili drugi. Znači to je mjesto za njih rezervirano, a mi smo otišli na janjetinu i piće da proslavimo osvojeno zlato.............................. Ivan Glibota p. Milana

Osijek

Osvajači prvog mjesta i zlatne medalje na Olimpijadi starih športova u Brođancima 30. 08. 2009. u boćanju. S lijeva na desno: Ljubomir Glibota, Milan Ljubičić

(Runovići), Ivan Glibota, Ante Glibota


Slivno 53

Rijeka Sitnica

Iz priča koje su se usmenom predajom prenosile s koljena na koljeno možemo razabrati da se krajolik Slivna u davna

vremena uvelike razlikovao od onoga danas.Legendu o bujnim šumama jasena i

hrasta medunca potvrđuju donekle stoljetni hrastovi iznad Barića i Mrkonjića na putu do prijevoja Grab. Da je zemlja u docima bila kudikamo dublja i plodnija potvrđuje velik broj ilirskih gomila u kojima su sa-hranjivani mrtvi. Znači da je u Slivnu od davnina bio velik broj ljudi, koji su živjeli od zemljoradnje i stočarstva.

Gdje je nestala plodna zemlja, a s njom i šume i livade, a doci se smanjili i oplićali pitanje je na koje bi mogao netko odgovoriti.

Najzanimljivija pak priča govori o dvije rječice koje su postojale u starom Slivnu. O tome je pisao Milan Glibota u jednom od prvih brojeva Slivna, gdje su bile i ucrtane na jednoj skici (zemljovidu). Rijeka Ružica izvirala je ispod Radalja i o njoj se nešto više zna.

Da se ne zaboravi ja ću zapisati što sam čuo o rijeci Sitnici, od starih ljudi s kojima sam pričao, a i ono što sam sam zaključio.

Bio je to po mom mišljenju potok (mali vodotok), stalni ili povremeni. Rječica je izvirala (po legendi) u predjelu Šomarica (šumica, šumarak) koji se nalazi između Grebina i zaseoka Barići. Obližnje njive obiluje glinom. Rječica je tekla prema jugu, a

ponirala je (po mom mišljenju) blizu glavne ceste. Vodotok je bio dug 200 metara.

Prema legendi izvor su zatrpali voluj-skim kožama i kamenjem sami mještani u strahu od Turaka. Turci su naime gradili svoje trajne vjerske postaje (tekije) samo uz izvore žive vode.

Slivno kakvo mi pamtimo vječno je žedno, te su stanovnici dok su doci još bili obrađivani često upirali oči i molitve prema nebu.

Pokušali su Barići (kad sam bio dječak) pronaći i otkopati izvor legendarne rijeke. No, njezine vode nažalost neće nikada više ugledati sunce.

P.S. Nedavna poplava, a i one prijašnje, te istraživanja pokazuju da ispod Slivna sigurno teče jedna ili više podzemnih voda.

.............................................. Mirko Barić

Je li ovdje bio izvor Sitnice?


Slivno54

Poplava kojoj se radujemo

Kada navale velike vode koje se dogode slijevanjem dugotrajnih jakih kiša i topljenjem snijega, otvorene rijeke

se pune, a ponekad i prepune, te nastaju poplave polja, vinograda i naselja.

Podzemne rijeke kod velikih vodenih pritisaka probiju iznad sebe kroz razne šupljine (jame, špilje kanale i kamenje) i probiju kroz tanke slojeve zemlje i prodiru na površinu. Takav je slučaj i u našemu Slivnu, koje je puno podzemnih jama i ka-nala. Kada više uzastopnih dana padaju jake kiše, (što se događa najviše jesenskih dana) u Slivanjskom podnožju izbiju silne vode koje potope dno Slivna, u kojem se dogodi jezero . Volumen ovog jezera ovisi o masi vode koja pritišće podzemnu rijeku. Kada su kiše dugotrajnije i jače, jezero je dulje, šire i dublje, i duže traje. Kod poplave Slivna izvori udare na cijelom njegovom podnožju na toliko mjesta da ih je nemoguće izbrojiti, ali po mnoštvu vode koja za nekoliko sati učini tako veliko jezero, lako je zaključiti da se radi o velikom broju jakih izvora.

Kada sam imao desetak godina, (oko 1935te godine) jednog jesenskog dana poslije podne, čuvao sam stoku na Lišnjačini, na zemlji oranici zvanoj Propunta. Dok sam se nalazio na sjeveroistočnom dijelu (okrajku) te zemlje (propunte), najednom sam ugledao visoki vodeni mlaz, dva-tri metra daleko od mene. Bio je to prekrasni vodoskok čiste

vode, visok do dva metra. Čvrsto sam uvjeren zbog tako (tokom samog početka izviranja,) čistog i visokog vodoskoka (kojeg je pritiski-vala golema masa podzemne vode,) da se u neposrednoj podzemnoj blizini nalazi jama ili širi kanal koji (možda) vodi i do naše podzemne rijeke. Sama riječ Propunta govori, da se u stara vremena obrađivana zemlja propuntavala (propadala) u podzemlje, po čemu je taj komad zemlje i nazvan Propunta.

Sjećam se pet-šest poplava Slivna, iako nisam bio prisutan kod svih, zbog radova po: školju, Slavoniji i u vojačenju.

Slivanjska jezera dosezala su razne visine. Za nekih poplava voda je prekrila samo dno Slivanjskog prostora, dok je tokom drugih dosezala visinu i do deset-petnaest metara. Kazivao mi je naš dragi Vlade Parlov-remeta, da je u crkvenim knjigama zabilježeno da je tokom jedne poplave voda dosegla do poprsja kipova na oba oltara u velikoj lađi naše crkve, što iznosi u crkvi oko dva me-tra visine. Trinaest prosinca 1959te godine, umro je Jozo Glibota (otac fra Ivana i fra Pavla) kada je bila velika poplava u Slivnu, pa je sprovod od fratrova saranča usmjeren starom uskom ulicom prema sjeveru, tj. gornjim-starim putom prema zaseoku Parlovi zbog poplave na kaldrmi, te su pokojnika stavili u mrtvačnicu. Tada je voda poplavila i počivalište, te se za ukop čekalo dva-tri dana, tj. dok se voda povuče. Za mojega


Slivno 55

sjećanja to je bila najviša poplava u Slivnu, a dosezala je duljinu od cerovaca ispod Gli-bota do jame Gvozdenice kod Mrkonjića tj. preko četiri kilometra duljine, i od zaseoka Šimunovići do ceste ispred pošte, oko 500 metara širine.

Kod većih poplava voda zauzme cestu od crkve do Pere Marinovića-Šukanovca, i uđe u podrume-konobe koji su na tom području bile uz cestu. Autobusi koji su toga vremena vozili putnike na relaciji Split-Slivno, za većih poplava zbog potopljenog dijela ceste nisu vozili nego do zaseoka Mrkonjići.

Po predaji naših predaka; dok se kod jedne Slivanjske poplave voda povlačila, Slivanjci su ubacivali u jamu gvozdenicu (dok je bila puna vode) kraće komade drva-cipanjica, te pratili na izvoru podzemne rijeke koja izvire u Vrulji u more, i ustanovili da su drva ubačena u jamu gvozdenicu tamo doplovila, što potvrđuje da ispod Slivna teče rijeka koja se (po kazivanju naših Predaka) u vojnim kartama bilježila imenom: Ružica.

Zbog ovih poplava koje su starije nego selo Slivno, dok su se ljudi naseljavali u ovo mjesto izbjegavali su raditi kuće i cestu u nižim terenima, ali se kod većih poplava ipak nađe i ovdje navedeni dio pod vodom.

Slivanjska mladež uživala je vozeći se po svojemu jezeru: splavima i drugim napravama koje su za tu zgodu na brzinu načinili. Bilo je i izvrtanja iz: bigunaca, vidara i drugih naprava koje su bez uporabne dozvole tom zgodom koristili, ali za moga pamćenja, kod poplava se nije dogodila ni jedna žrtva. Teško je naći neku poplavu kojoj se narod raduje kao što se raduju Slivanjci svojoj!

Zadnja-manja poplava u našem Slivnu dogodila se nedjeljnog jutra, na 10 siječnja

ove 2010te godine što je jako obradovalo sve Slivanjce a pogotovo mlade. I tada je bilo izvrtanja plovila koji su se koristili za to uživanje bez uporabne dozvole, gdje se okupao i Nedjeljko Parlov Vrućanov, ali mu nije žao, jer (kako kaže,) voda u Jezeru bila je čista!

Nema znaka po čemu se može naslutiti kada će Slivno poplivati osim kada nava-le jake i dugotrajne kiše. Od zadnje do ovogodišnje poplave Slivna prošlo je duže razdoblje. Čvrsto sam vjerovao: Ako se do-godi SLIVANJSKO JEZERO da će biti i razglednica našega Slivna sa svojim Jezerom što se nije dogodilo. Istina je da je ovoga puta naše Jezero bilo dosta nisko, ali je ipak šteta, što se ta prilika propustila. Bila bi to lijepa i zanimljiva slika snimljena iz južnog brda Osoja.

Ako imamo u Krivodolu (povrh zaseoka Jerkoč i u Osoju povrh zaseoka Lozine) riječno izglađeno žalo, zar to izglađeno žalo ne svjedoči, da su tim terenom nekada tekle (iako manje) rijeke. I ljudi našega vreme-na svjedočili su da su vidjeli u Krivodolu dijelove razbijenih kamenih mlinova, koji potvrđuju da je na tom terenu radio mlin na pogon riječne vode, dok usmena predaja kaže, da su naši preci pred dolazak Turaka ove izvore vode (minirajući i na druge načine) uništili, jer su čuli da Turci ne ostaju gdje nema žive vode pa su riješili: radije ostati bez žive vode nego ju imati sa Turcima. Iako su na taj način ostali bez tako divnog blaga, (po pisanju u listu Slivno) ispred Turaka su morali bježati u primorje i po našim Otocima, gdje njihovi potomci žive do današnjih dana.


Slivno56

Evo jedne zanimljivosti koja nije pove-zana sa poplavom nego sa sušom, a pošto se radi o vodi, dobro je da se i to zna. Sredinom dvadesetog stoljeća, zbog dugotrajne suše presušiše u Slivnu svi saranei (rezervoari za kišnicu) kao i oni po vinogradima i ogra-dama, zbog čega se moralo ići po vodu u Zmijavce na rijeku Vrliku. Većina je gonila vodu na konjima, mazgama i magarcima, dok su je neki nosili na vlastitim leđima. Išlo ih je više u zajedništvu, kako bi im uz: priče, šale i pjevanje, bilo ugodnije u putu, tokom vruće ljetne žege. Po vodu se išlo češće, tj. kada se potroši već donesena voda. Jednoga dana dok su se vraćali iz Zmijavaca punim posudama vode i našli se na Stinicama, (vrh brda-pogled na Slivno,) udari silna kiša koja je dosta dugo potrajala, te je izgledalo da pada po cijelomu svijetu. Poslije tako jake i trajne kiše koja ih je dobro natopila, bilo im je žao što su toliku muku vidjeli do Zmijavaca i nazad dok im je sama voda došla u njihove saranče, te proliju svu vodu koju su na pogled Slivna donijeli, kako bi lakše došli kući. Kada su se praznih posuda spustili u Slivno, osvjedočili su se da tu nije palo nimalo kiše, jer su našli sve suho kako su i ostavili kada su pošli po vodu.

Prije Domovinskog rata se pokušalo bušiti tražeći vodu u Slivnu. Tu nije ni bilo

pravog ispitivanja za taj uspjeh, nego su samo jednom dubljom bušotinom uz put ispod Ljube Parlova-Kagarova kuće djelovali bez koristi. Slivno su tadašnje vlasti trajno gledali kao neprijateljsko mjesto, kojemu nikada nisu pomogli, nego stalno iz njega izvlačili-pljačkali razne proizvode i radnu snagu.

Kad je Bog stvorio čovjeka rekao mu je: NAPUČITE ZEMLJU I USAVRŠAVAJTE JE! Tako je dao Dar i ljudima koji su se os-posobili za taj posao, te djeluju sa posebnim napravama, i pronalaze: gdje se voda nalazi, te znaju oko prilike i dubinu do te vode.

Da su tada odgovorni za taj posao našli stručnjaka za to ispitivanje te sa njime prošli kroz ograde od zaseoka Anića do Mrkonjica, i gdje bi taj stručnjak ustanovio da se voda nalazi, ta mjesta tajno obilježiti tako da te bilješke ne vidi drugi pronalazač. Zatim naći drugog pravog majstora-pronalazača, te ga provest istim putem kojim je i prvi prošao. Ako bi i drugi stručnjak potvrđivao da se voda nalazi gdje je to rekao i prvi, odredi-lo bi se najpogodnije mjesto za bušenje, i uspjeh ne bi smio izostati.

Hrvat bješe bez svoje slobode, Slivno i bez postojeće vode.

Mučili se u suši i znoju, Boga moleć za Hrvatsku svoju!

Stoljećima čekali smo vodu, lijuć krvcu za svoju slobodu.

Hvala Bogu došla je sloboda, sa slobodom i u Slivno voda!

.......................................... Danko Kustura


Slivno 57

Josip Grepo pet godina u vojsci

Zaselak Grepo nalazi se u župi Slivno između naselja Vrdoljaci i župe Žlibina. Danas u Grepa

u šest kuća živi jedanaest duša. 1938. godine bilo je u deset kuća sedamdeset duša. Ljudi su odselili u Osijek, u Split, Zagreb. Dosta ih je odselilo i u Argen-tinu. Sedmorica mladih ljudi su odselili između 1927. i 1930. iz Grepa da ne bi išli u jugoslavenski vojsku. Prošle godine (2009.) jedna gospođa iz Argentine je posjetila svoje rodno mjesto, Međugorje i još neke gradove u Hrvatskoj.

Najstariji stanovnik u Grepa danas je Josip Grepo, sin pok. Nikole. Rođen je 17. rujna 1920. godine. Živi sa svojim sinom Antom u svojoj kući u Grepa. Josip, iako ima devedeset godina, dje-luje pun života. Posebno ga dobro služi pamet. Nisam mogao tako brzo pisati

kako je on mogao prisjećati se događaja i mjesta svoga vojnog roka.

U dvadeset i drugoj godini otišao je u hrvatsku vojsku. Bio je u više hrvatskih gradova i sudjelovao u mnogo bojišnica. Najduže se zadržao u Zagrebu i Varaždi-nu. Život u vojsci je bio iznimno težak i discipliniran ali smo s oduševljenjem služili hrvatsku vojsku imajući na pameti slobodu svog naroda. Mi nismo nikad sudjelovali u nekim zločinima; mi uopće nismo znali za Jasenovac i njegov logor. Kao vojnici nismo uopće znali kakav se ugovor stvara između Hrvatske i Italije. Mi smo bili vojnici i zaokupljeni ratom i ratnim neprilikama.

Kad smo mislili da ćemo dobiti rat, dobili smo naređenje da se povlačimo iz Hrvatske prema Sloveniji. Ja sam se nalazio u Zagrebu i odatle pošao na povlačenje prema Sloveniji. Prešli smo Sloveniju i dospjeli u Austriju na Bleiburško polje. Tu je bilo mnoštvo naroda: vojnika i civila. Englezi su nas opkolili tenkovima. Morali smo im predati oružje. Nadali smo se da će nas povesti preko Austrije u zapadnu Europi. Krv nam se sledila u žilama kad smo čuli da nas predaju partizanima. Par-tizani su nas razdijelili u grupe tako jedna Josip Grepo


Slivno58

grupa nije znala što se događa s drugom grupom. Moju grupu su strpali u neke otvorene vagone i dovezli u Zagreb. Tu smo bili u logoru okruženom bodljikavom žicom skupa mi vojnici i mnogi civili. Odatle su nas pokupili i tjerali prema jugu. Nismo znali kuda idemo dok nismo stigli u Požegu. Znam da su tu mnogi pobijeni. Nas koji smo ostali razdijelili su na jednu stranu Dalmatince, na drugu Bosance, na treću Hercegovce. Jednoj grupi nas Dalmatinaca u kojoj sam bio i ja dali su partizanske kape i vratili nas u Zagreb. Iz Zagreba su nas vodili u Dubrovnik i dolje nas smjestili u nekakav hotel. Tu su stal-no bila nekakva predavanja o Nijemcima okupatorima, fašistima; ustašama fašistima i izdajnicima.

Iz Dubrovnika su nas opet poslali u Zagreb pa u Liku gdje smo radili na željezničkoj pruzi.

U jugoslavenskoj vojsci sam bio 26 mje-seci. Pustili su nas iz vojske na 17. listopada

1947. Mi smo se prvi vozili popravljenom željeznicom od Zagreba do Splita.

Donekle sam imao sreću da me nisu po-slali na istočno bojište kao što su poslali Ivana Puljiza, Dankasa Šimunovića i Juru Jukića.

Kad sam se vratio iz vojske nakon pet godina, našao sam ruševine u Grepa.

Kuća i vinogradi sve je to bilo opu-stošena tako da sam morao sve sam iznova graditi i sređivati. Godinu dana iza dolaska iz vojske osnovao sam obitelj i morao se brigati za obitelj. Bilo se do krajnosti siromašno, drugi su odlazili u Njemačku na zaradu,a a meni nisu dali putovnici.

Sve sam prošao s vjerom i molitvom. Bog mi je bio utjeha, snaga i nada u bolju sutrašnjici. Danas se čudim što sam sve pretrpio i ostao živ i zdrav.

Na svemu mogu samo Bogu zahvaliti.Iza razgovora s Josipom, navratim se

kod Darinke i Nade Grepo; kažem im da sam bio kod Josipa. One mi rekoše: Tako dobra čovjeka niti je bilo niti će biti u Grepa kao što je naš Jozo.

Kuća Josipa Grepo


Slivno 59

Evo nekoliko obavijesti od udruge žena „Slivanjka”

Jedna obitelj u Slivnu izrazila je želju da se bavi poslom kao udo-miteljska obitelj (smještaj starijih

osoba).Isto tako, obitelj bi se bavila ku-

hanjem i dostavom hrane po kućama.Svi vi koji imate roditelje i rodbinu

kojima su potrebne ove usluge,za više informacija obratite se udruzi žena na ove brojeve telefona: 855-802, 855-108 i kod Ljilje(ambulanta)

Sigurno vam je već poznato da je udruga organizirala besplatan prijevoz do doktora u Slivnu svima koji nemaju prijevoznog sredstva. Od sada pa nada-lje moguć će biti i besplatan prijevoz

do Imotskoga za izvanredne slučajeve u dogovoru sa osobljem ambulante.

Ovim putem apeliramo na naše članice koje nisu platile članarinu za ovu godinu, da to učine, a isto tako pozivamo i ostale koje to žele da nam se priključe, da bi udruga bez poteškoća izlazila u susret našim mještanima, pa čak i proširila naš humanitarni rad.Za sve ovo su potrebne financije i dobra suradnja. Ako bilo tko ima nekakvu primjedbu na naš rad ili dobar savjet, vrlo rado ćemo ga saslušati jer želimo čuti vaše mišljenje.

................................Udruga žena „Slivanjka’

Cijenjene članice Udruge!

Obistinila se moja prognoza, kad sam neposredno poslije osnutka Udruge kazao da će se rezultati vašeg rada

uskoro vidjeti.Mnogi su bili skeptici pa su davali ko-

jekakve izjave glede vaših rezultata.Kad sam prošle godine prolazio kroz

Posavinu, najednom mjestu sam naišao na

jedan lokal na kojem je pisalo potrti kotač. Pitao sam čovjeka koji tamo radi što zapravo to znači, a on mi je odgovorio da to znači slomljeni kotač.

To me asociralo na stanje u našoj Općini i u mjesnoj vlasti. Ljudi koji su od naroda izabrani i da narodu služe, što su učinili za taj narod? Začahurili su se u svojim sjedalicama i


Slivno60

foteljama, kravate stegli toliko da će ih skoro ugušiti. Zaboraviše na one koji su ih tamo postavili i izabrali, zaboraviše oni na njihove potrebe i vapaje. Onaj kotač iz početka priče je zahrđao oni su ga zapustili, nisu ga održavali čak su i zaboravili na njega. Hvala dragome Bogu, pojavila se u našem dragome Slivnu Slivanjka koja je taj kotač sredila i pokrenula. Vi se niste mogli pomiriti s tim da ćete čekati da vam netko nešto ponudi. Vaša deviza je : Kucajte i otvorit će vam se. Ovome narodu ne treba puno, njega raduju male stvari. Primjera radi, najnovija vaša odluka, da će ti mali ljudi imati prijevoz do liječnika, njih je obradovala. Oni vam vjeruju i pozdravljaju vaše napore. Svjesni su da vi nemate nekih sredstava, ali, i u to, da to što imate, da ćete ispravno usmjeriti.

Prepoznali su u vama poštenje, humanost, odlučnost... Oni će vam uzvratiti molitvom i zahvalnošću, a vama sasvim dosta, jer ste vašu politiku i bazirali na toj osnovi.

Ja vam, ponovo, zahvaljivam i čestitam i jedino što mogu reći jest samo nastavite:

U ime svih malih ljudi, i ime Slivanjaca i u moje ime hvala vam.

Svesrdno vas molim da moje čestitke i zahvalu prenesete svim članicama Slivanjke

Sretni vam blagdani i neka vam, u Novoj 2010. godini, Svevišnji da snage da nastavite još većim tempom i još boljim rezultatima.

U Bolu, 27. prosinca. 2009. Mob: 098/748442 e. mail: ianic55@net. hr

....................................... Ivan Anić Vladin


Slivno 61

Možda se radi o meni

1

Sreo ja Marka, koji me veoma ljubazno pozove na piće. U sred razgovora molo u šali, a malo u zbilji pitam ja Marka:

Kad ćeš Ti u crkvu?Neću ja kad ide ona Ivanetina, stara

komunjara! – ko iz topa ispali meni Marko. Sutra ja dođem na bućanu, a Marko s onim Ivanetinom igra balote. Prekosutra nađem se u gostionici, a Marko s onim Ivanetinom pije i puši. Treći dan nađem Marka s onim Ivanetinom igra karata. Ma bolan, Marko, kad sve radiš s onim Ivanetinom, starim ko-munjarom, mogao bi s njim i svetu Misu slušati – dobacim Marku.

2

Prevario sam se pa sam upitao Anicu kako si. Meni se žurilo, a ona se raspričala ko Badnja večer. Pričala mi kako je sretna u braku, kako je njezin Šime veoma profinjen i osjetljiv čovjek, kako mu ona ispunjava svaku želju. Samo da mi nije ono svkrvetine, bilo bi nam ko u raju.

Tako fini čovjek sigurno je fin i prema Tvojoj svkrvetini, svojoj materi i sigurno želi da mu ispuniš i tu želju, da budeš fina i prema svojoj svkrvetini. Nemoj, Anice, nikad postati svkrvetina, uvijek budi svekrvica! – dodam ja i odem

3

Oče moj, dajte mi štogod savita; jadna ti sam ja i kukavna. Cilu noć nisam oka sklopila. Sinoć pokipilo mliko, a ja rekla nevisti kako ne pazi, a ona name ko zmija – priča mi stara Pera. Što kažeš Ti oče, je li to s vražje strane?

Nije, moja Pere, nego to Ti je ono – kad se namjeri zmija na zmiju, bolje Ti je bilo ostat i bez mlika i bez večere nego bez spa-vanja – savjetujem ja Peri i odem.

4

Kako Ti nikad ne naručiš Misu za svoju pokojnu mater, koja Ti je pred dvije godine umrla? – Pitam ja svog imenjaka Rafu. Šta će joj misa? – kaže meni imenjak. Ja znam katoličku teologiju. Ako je u raju, ne treba joj, ako je u paklu ne treba joj. Ako je u čistilištu, nek se malo strpi, strpljujem se i ja. – kaže mi imenjak. Da se ona tako strpljivala kad si Ti stopio gaće u bešici, ne bi pristao plakati ni do sad – kažem ja imenjaku.

5

Pokojna mi je mater govorila da je san laž, a Bog istina, ali noćas mi se klapilo ko što nikad nije. Pa ne mogu Ti, moj oče, od srama ni kazat. Klapilo mi se, da prostiš, da se nalet pakleni zaljubio u me – priča mi sasvim povjerljivo stara Ivančica. Ma sinoć


Slivno62

sam Gospu dragu pozdravila, krst na se stavla, križ poljubila i krunicu do sebe stavila, a on ko nalet pakleni, dođa na san. Pa meni da mi je prijatelj.“ Kakav prijatelj“ – kažem ja njemu. Meni je prijatelj Bog i Gospa i sveti Ante, a ne ti, vraže pakleni. On me samo gleda pa se ceri. Kako mi nisi prijatelj – kaže on meni, sve mi svoje pridaješ na stotine puta: i koze, i kravu, i kokoši, i lonce u kući, i dicu, i muža… Nemaš ništa u kući da mi nisi toliko puta pridala. Pa se približi k meni ko da će me, da prostiš, zagrlit i poljubit. A

ja se jadna ne dam i otimam. A on će nako crn i gadan: Ne daj se, Ti, ne daj! Isto ćeš sa mnom u paka. Kad si sa mnom drugovala na ovom svitu i na drugom ćeš.

A đavlekaš li, Ti? – pitam ja Ivančicu. Ma jesam oče moj, to sam naučila iz ditinjstva i ne da mi se nikako odbiti – prizna Ivančica. Navike iz ditinjstva se najteže čupaju – kažem ja Ivančici i preporučim da unučad ne uči đavlekat ni psovat. Svi koji to rade, naučili su to u ditinjstvu.

Pokušajmo se nasmijat

1

Jedan naš dobar propovjednik došao iz Frankfurta u Šibenik u crkvu Gospe van grada propovijedati. Dva veoma fina

dečka služe mu sv. Misu. Propovijedao on po običaju, a jedan ministrant mu posebno zapeo za oko svojim mirom i pobožnošću. Kad su završili Misu i došli u sakristiju, taj pobožni ministrant sav izvan sebe reče propovijedniku: Šta si ti poludio preko Mise?! Mi svi šutimo i molimo, a Ti se razgalamio. Moga si nam ono lipo i tiho protumačiti. Nitko u crkvi nije bio zločest da na nj treba vikati.

2

Došao jedan poznati fratar u Frankfurt propovijedati. Propovijedao u habitu, a na pascu ima krunicu. Jedna baka dovela unučića na propovijed. Fratar se razmahao

propovijedajući. Jedanput mu zape krunica za nešto na propovijedaonici, a fratar gesti-kulirajući prekine krunicu. Mali vikne baki: Bižmo, baba, otkinuo je se!


Slivno 63

Pišu nam!Makarska, 17. XII. 2009.

Dragi fra Rafo!

Naš VOJO s pošte donio tvoj župski list SLIVNO - Božić- 2009., pa sam ga pregledao i zadivio se kako je

dobro i bogato uređen s raznolikim sadržajem od srednjeg vijeka do ovih naših dana. Tu ima ozbiljnih teoloških i znanstveno-povi-jesnih tema sve do veoma zanimljivih šala, koje su nikle u Tvojoj župi (kojima sam se od srca nasmijao).Stoga Ti čestitam od svega srca, da si usprkos svojoj 61. godini života ( E, da je tako, moj profesore.) bogato ure-dio, i sadržajem i tehnički, svoj župski list. Našao si dobre suradnike, među kojima se ističe vrijedni Milan Glibota. Na stranici 29. ugodno sam se iznenadio, kad sam vidio kartu MAKARSKE BISKUPIJE, koju sam ja prije pola stoljeća izradio i objavio na unutrašnjim stranicama korica moga životnog djela Katolička Crkva na biokovskom području u doba turske vladavine (Zgb 1972.). Ovaj

primjerak Tvoga župskog lista SLIVNO ide u samostansku knjižnicu, a ja bih ga želio imati za moj odjeljak samostanske knjižnice u Makarskoj pod pečatom „EX LIBRIS F. K. J.”

Ako imaš na raspolaganje jedan pri-mjerak ovoga božićnjeg broja SLIVNO, da bi mi ga poslao. Oprosti što Ti smetam ovim sitnicama u Tvojim brojnim brigama i akcijama.

SRETAN BOŽIĆ! MIR I DOBRO!

Tvoj stari profesor

......................................... fra Karlo Jurišić


Slivno64

Kronika župe Slivno od početka 2010. godine

9. 1. Par dana neprestano pada kiša u cijeloj Europi. Jučer u nas strašna kiša s jakim južnim vjetrom.

Jutros u 9,00 sati zove me Mićo Kustura Vladin da dođem u Roškovine. Dolazim tamo i nalazim puno Slivanjaca kako hodaju po Roškovinama od izvora do izvora vode. Naime, na mnogo mjesta provrla voda. Pune se one vrtače, neke su već pune. Po onom kraju se čuje žuborenje vode.

Pričaju mi Mićo i ostali koji su se tu našli, kako je u prijašnjim vremeni voda

znala prekrti cijelo Slivno; groblje bi bilo prekriveno vodom, a i sama crkva bila bi puna vode. Zadnji put se to dogodilo 1982. godine. I bojali smo se da se to i ove godine dogodi. I cijelo Imotsko polje je pod vodom, ne može se voziti preko polja, nego preko Kamenmosta.

12. 1. Voda skoro sasvim nestala. Čudo je, gdje se ta tolika voda izgubila.

15. 1. Konačno u župsku kuhinju kupili smo novi šporet. Godinama namje-ravamo to kupiti. Inače bi u župskom stanu

Spomenik poginulim Slivanjcima na Dan mrtvih


Slivno 65

trebalo obnoviti cijeli namještaj. Od kada je sagrađena kuća nije se mjenjao. Inače je stav ljen loš i neodgovarajući namještaj. Na Haitima strašan potres. Glavni grad sravnjen sa zemljom.

17. 1. Sveti Ante Pustinjak. Na ruč-ku sam kod Žive Vatre. Kao i uvijek kod njega razgovor je o ženidbi i udaji. Njegov Marin bio u Njemačkoj, pa mjesto da

doveze auto i curu u autu, on došao i bez auta i bez cure.

18. 1. Ruža, kuharica otišla u Split. Neće doći za tjedan dana. Morat ću sam kuhati ili jesti salamu i kruh.

19. 1. Kolega fra Vladimir Tadić poslao mi pozivnicu za predstavku knjige Svećenik sam Božji. Tu se donose pisma dobrog oca Antića, mog nekadašnjeg duhovnika.

22. 1. Javljena velika vijest za Imoćane: Probijen tunel kroz Biokovo ispod vrha sv. Ilije. Sad ćemo iz Rastovca moći dozivati Baškovo-dane kroz tunel ako ne možemo vozit auto.

27. 1. Pao veliki snijeg, nema struje. Cesta se ne čisti.

30. 1. Sprovod Vinka Parlova po vrlo teškom, sniježnom i klizavom terenu. Sv. Misu vodio i propovijedao dr. don Ivan Bodrožić, profesor iz Splita. Prisustvovali još fra Ante Jurić-Talaja i don Branimir

Poplavljeno Imotsko polje

Vrije voda na svakom koraku u Slivnu


Slivno66

Proić. Vinko je bio neobično dobar čovjek i cijelo ga selo žali.

4. 2. Umrla Ruža Glibota, Antuniči-na mater. Pred par dana imala je mož dani udar, odvedena u Split i u bolnici umrla. Antunica sad ostaje sam.

8. 2. Stavljena nova hrastova vrata na ulaz u župsku kuću. Tako smo na kući sve promjenili: krov, prozore, vrata u podrumu

Snijeg u Slivnu

i sada na ulazu u kuću. Pravila stolarija u Maglaju.

Jučer je bio blagosov župske kuće u Slivnu koju obavlja otac gvardijan u prisut-nosti svih fratara iz Imotske krajine. Bio i fra Stipica Grgat iz Splita. Večeru pripre-mala Branka Barić uz pomoć Ruže Gojkine, Regine Nogalo i Ljubice Parlov Dragine. Fratri su frapirani večerom.

12. 2. Opet osvanuo snijeg ali ga tokom dana nestalo.

14. 2. Mačkare i Valentinovo isti dan. Samo se zapažaju mačkare. Valentinovo nitko i ne spominje. Nema više zaljubljenih!

19. 2. Umrla Zora Vučko u staračkom domu u Glavini. Muž joj Mate umro pred godinu i pol.

21. 2. Sprovod Zore Vučko vodio fra Ivan Jukić.

Procesija Velikog Petka


Slivno 67

Danas umro Antiša Mikrut. Već duže vremena Antiša je poboljevao. Zadnji mjesec dana ništa nije jeo. Rođen je 1926. godine.

10. 3. Osvanuo snijeg od desetak cm. Kiša je padala cijeli dan i snijeg je dobro otišao. Po cijeloj Hrvatskoj velik snijeg i jaki vjetrovi.

12. 3. Netko me je zvao telefonom i pitao, znam li čovjeka koji pravi ga leriju slika u Slivnu, a živi u Parizu. Nisam mu mogao pozitivno odgovoriti.

Jedan me Slivanjac pita: Gdje je nestao sv. Grgur? Prije je uvijek bio na 12. ožujka, sad ga u nijednom kalendaru nema. U knjizi svetaca sam pretražio sve Grgure, ali nijednog nema na 12. ožujka.

5. 4. Uskrsni ponedjeljakOve sam godine najzadovoljniji Veli-

kim Tjednom. Posjeta je bila kao i uvijek. Činilo mi se na Veliku Subotu nešto lošija

posjeta od prvošnjih godina. Ali mi se či-nilo daje ove godine na Službama Božjim svijet oduševljenije, pažljivije i pobožnije sudjelovao. Posebno na Veliki Četvrtak. Od bratima Presv. Sakramenta ove godine smo uzimali po sto kuna za svijeće, da bismo jednu ili dvije klupe platili od toga. Na Veliki Petak je snimala televizija našu pro-cesiju. Na Grebinama su hodočasnici bili počašćeni od gornjeg kraja. Procesija je išla ispod Petrovčeve kuće i kroz Ravliće pa su svi Slivanjci zadovoljni.

7. 4. Iz kora iznijeli stare klupe i uništili. Stavlja se novi pod i naručene su klupe.

9. 4. Danas u Slivnu dva sprovoda.Umro Petar Kustura, sin Dragin a rođen

1963. Bio je hrvatski branitelj, dva puta ranja-van. Ukopan je s vojnim počastima. Umrla je i Slavka Vrdoljak, žena pok. Ikice. Bila je to dobra i plemenita žena. Nažalost pred dvije


Slivno68

godine teže obolila i otišla za svojim Ikicom. Često me je zvala na ručak i nudila mi vina.

10. 4. Sastanak ministranata u Imot-skom. Naših išlo deset. U kvizu su bili peti

od jedanaest grupa. Ja sam se bojao da ćemo se osramotiti i biti zadnji.

Najbolji su nam ministranti ona tri sina pok. Dinka-Ćele Lozina.

Jutro na Veliki Petak


Slivno 69

Kantači na Veliki Petak 2010.

bili su:

1. Iko Zeljko, Ercegovac i Anđelko Karlušić2. Jure Mikrut, Jozo Vrdoljak i Milan

Vrdoljak3. Mario Lozina, Miro Jukić i Mirko Vučko4. Mićo Lozina, Tiho i Josip Radalj5. Braća Marinović-Selak: Ivan, Nediljko

i Drago6. Katavići: Branko, Ivan i Anđelko

7. Dražen Mikrut, Darko Radalj i Zlatko Glibota

8. Joko Nogalo, Vlado Marinić i Branko Vučko

9. Uma Prgomet, Anđelko Prgomet i Joko Živić

10. Od Banj doca Poslušnici: Jozo Mrkonjić, Zele Zeljko i Ante Barić.

Križ iznio iz crkve Ivan Glibota iz Osijeka.


Slivno70

Kršteni u 2010. godini:

1. Petar Lozina,sin Josipa-Miće i Ljubice r. Glibota; r. 25. 10. 2009. Split; k. 14. 02. 2010. Slivno; kum Tonći Jurić.


Slivno 71

Vjenčanje 28. 11. 2009. Neda Šimunović i Mijo Modrožić u Langenu,

Njemačka

Vjenčanje Miće Lozine i Ljubice Glibota 11. 07. 2009. u Slivnu


Slivno72

Umrli od zadnjeg broja

1. Mate Prgomet „Cikić” p. Marijana r. 14. 10. 1929./u. 09. 12.2009.

2. Milica Barić udova Petra r. 05. 11. 19267 u. 24. 12.2009.

3. Iva Jukić udova Mater. 13.02. 1922./u. 26. 12.2009.

4. Vinko Pariov p. Ivanar. 23.03. 1949./u. 28. 01.2010.

5. Ruža Glibota ud. Ljubomirar. 30. 09. 1923./u. 03.02. 2010.

6. Zora Vučko udova Mater. 03.02. 1927./u. 19.02.2010.

7. Ante Mikrut ( Antiša ) p. Ante r. 14.07. 1926./u. 21.02. 2010.

8. Petar Kustura sin Drage r. 22. 11. 1963./u. 07.04. 2010.

9. Slavka Vrdoljak udova Ikicer. 27. 03. 1932./u. 07. 04. 2010.

10. Stipe Vuletić p. Filipar. 20. 1. 1935./u. 15.4.2010.

MILICA BARIĆ udova Petra

05. 11. 19267 - 24. 12.2009.


Slivno 73

RUŽA GLIBOTA - GREPUŠA

udova Ljubomirova 30. 9. 1923. - 3. 2. 2010.

Dana 3. veljače 2010, godine dobri je Bog odlučio pozvati sebi našu dobru i plemenitu majku, babu i prababu.Okrijepljena svetim sakramentima pripravna je i bez straha prešla u vječnost, radujući se susretu sa svojim Bogom i svojim dra gim suprugom Ljubomirom.

Tako joj je dragi Bog uslišao svakodnevne molitve da je čim pri je uzme sebi i pridruži njezinom dobrom i vjernom mužu.Rođena je 30. rujna 1923. godine u brojnoj seljačkoj i vjerničkoj obitelji Marijana i Anice Grepo. Sa svojim mužem Ljubomirom Glibota Ivanovim sklopila je kršćan ski brak 1949. godine. U tom su blagoslovljenom braku svom Bogu i svom hrvatskom narodu podarili četvero djece: kćer Milu i sinove Antu, Josipa i Danka. Svoju je djecu skupa s mužem gojila i odgajala radeći s ljubavlju i najteže seljačke poslove i u tradiciji svih Šusterovaca moleći za njih Boga.Kada je bolest počela nagrizati njezino dotad neumorno tijelo i kada je došlo vrijeme da se ne može daleko od kuće, najteže joj je padalo što više neće moći na svoje njive, u svoje loze, po drva u Grab i Zelenike.˝Rado se sjećala svih tih teških poslova i nikad se nije žalila i jadikovala što su baš nju zapali.Posljednje je svoje staračke i bolesničke dane provela uz sinovsku ljubav i pažnju najstarijeg neoženjenog sina Ante koji se s ljubavlju trudio da joj u svemu ugodi.Ostala su je djeca rado i redovito posjećivala kad god su im obveze dopuštale i za posjet se pružila dobra prilika.Ako ste je htjeli naljutiti, dovoljno je bilo pitati je koje dijete najviše voli. Ljubav prema njima nije dijelila, već ju je svakom darivala u cijelosti. Podjednako se radovala susretu sa svojom djecom, zetom Ćelićem i nevjestama Žaki i Silvom.Posebno se veselila kad bi ju posjetila brojna unučad, njezini Mario, Ivica, Branka, Roko, Tina, Anđela i Glorija i praunučad Luka, Matej, Marko, Matea i Marija.A rado su joj svi dolazili jer baba nije bila stisnuta srca ni stisnute ruke. Zadužila ih debelo. Kao i did Ljubo. Njihovu je dobrotu i ljubav zaboraviti nemoguće. Uzvratit ćemo im tako što ćemo njihov grob kititi cvijećem i svjetlošću svijeća, a za njihove duše slagati molitve dragom Bogu.

Počivali u miru Božjem!


Slivno74

Voljenoj našoj RUŽIBožić bez Nje... Uskrs bez Nje... sada i Sv. Trojstvo bez Nje... Ostatak života bez Nje, surova istina naša.Dok smo se danas pitali kako početi pisati o Njoj, riječi su same krenule jer ovo čitate Vi koji ste Nju poznavali, voljeli... a tko i nebi!?Naša majka je bila mlada žena kada je došla u ovo selo i tu ostala uz svoju ljubav, stvarajući nas. Mi smo sada tu, stvoreni i odrasli ali bez Nje. Poštena, vrijedna, odana i uvijek sa osmjehom na licu koračala je Ona cestom ovog sela, zemlje i svijeta. Toplih riječi nitko

nije ostao uskraćen od naše majke. Bila je zaista posebna, a opet sasvim prirodna žena. Na ovaj svijet Svevišnji ju je poslao sa posebnom misijom. Učila nas je, kako svoje bližnje, tako i ostatak pod ovim nebom najvećim ljudskim vrijednostima. Hvala ti na tome voljena naša.Poštenje, dobrota, iskrenost, praštanje i ljubav bili su moto njenog života. Nesebično nas je tome učila... Voljela je i poštivala ponajprije malog čovjeka, siromaha, težaka.Generacije ljudi koje je školovala imale su čast sa nama, njenom djecom i njenoj ljubavi-našim ocem dijeliti dio onoga što drugi vješto čuvaju samo za sebe. Svi zajedno smo bili Njeni učenici i sve nas je jako voljela. Širila je među nama svoju mudrost i dobrotu.Cijeloga života slušamo samo tople riječi o našoj majci... Onoga dana kad smo se opraštali od Nje shvatili smo koliko su je ljudi zapravo iskreno hvalili. Toga dana vratili ste joj svu dobrotu i toplinu koju je za života širila ovom selu, zemlji i svijetu. Neizmjerno hvala svim dobrim ljudima diljem Njemačke, Francuske, Austrije, Australije koji su na bilo koji način bili uz nas. Hvala svim svećenicima koji su bili uz Nju i nas, kako u bolesti, tako i u trenutku kad su je predavali putu svjetlosti. Hvala svim njenim učenicima koji su joj odali počasti. Posebna zahvala njenom učeniku koji je zapamtio njenu prvu lekciju i sada se prepoznaje u ovoj rečenici.Netko nam je rekao... kolona automobila je toga dana bila na Šestanovcu... Hvala ti na tome Slivno! Hvala Njenim rodnim Grubinama i hvala cijeloj Zagori. Hvala na svakom koraku oko Njenog lijesa, na svakom stisku ruke, na svakom cvijetu i suzi za našu voljenu.I opet, dok ovo pišemo u sjećanje se vraćaju njeni savjeti da budemo svoji, složni i ponosni. I mi to jesmo. Snaga smo jedni drugima, a Ona je naš ponos. Blago onima koji budu sretnici u ovako teškim trenucima da uživaju toliku snagu ponosa. To će moći samo oni koji žive pošteno i znaju voljeti... Mnogi su nam rekli da toliko ljepote i časti dugo nisu vidjeli kao na Njenom ispraćaju. To je Ona zaslužila i drugačije nije ni moglo biti.Svi Vi dobri ljudi koji ste voljeli našu majku svaki put kad nas sretnete ugledajte je u odra-zima naših lica i Ona će zauvijek živjeti...Sa nama je svaki dan i minut naših života... jer mi smo zapravoONA.

Zauvijek njeni


Slivno 75

IVAN MARINOVIĆ TUTIĆ

1930. - 2010.

Svake nedjelje i blagdana čim bih stupio u groblje na putu za crkvu, ugledao bih plećata čovjeka kako pažljivo zuri u oglasnu ploču pred crkvenim vrati ma. Bio je to uvijek isti

čovjek Ivan Marinović Tutić. Ali u mjesecu listo padu 2009. godine nije više bilo Ivana Tutić pred oglasnom pločom. Svejedno, ja sam ga se svaki put sjetio kad bih tuda prolazio i mislio: Ivan će opet doći i čitati što se nalazi na oglasnoj ploči. Nažalost Ivan se u našu crkvu još samo jedanput navratio i to 16. studenog 2009. Ali ovaj put mrtav. Održali smo mu sprovod uz mnoštvo naših Slivanjaca i tako se sa suzama rastali od jednog dragog i dobrog čovjeka.Ivan se rodio 14. svibnja 1930. godine i dobio ime po ocu Ivanu a majka mu se zvala Jurka Radalj. S 23 godine oženio se Nediljkom Glibota, tri godine mlađom od sebe. Interesantno je napomenuti da su se i Nediljkini roditelji zvali Ivan i Jurka, samo se ova Jurka zvala Nogalo. Ivan i Nediljka u braku su imali šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Smatram da su ovo dvoje ljudi proveli brak u slozi, miru i ljubavi. Uvjeren sam da je to velika zasluga Ivanova jer je on bio popustljive i tolerantne naravi. Ivan je odavao blagu narav. Bio je dosta povučen i izbjegavao je svađu i mržnju.Posebno je taj čovjek posvećivao pažnju čistoći savjesti. Čim bi nečim imalo savjest opteretio, išao bi na ispovijed da bude miran pred Bogom. Upravo je to velika odlika pravo pobožnih ljudi. Čovjeku ako savjest nije mirna i čista, ne da se moliti ili slušati sv. Misa. Zato je uvijek važno za jednog kršćanina imati savjest čistu. U tom nam je Ivan Tutić pravi primjer. Ima ljudi da svake nedjelje idu na sv. Misu, godinama se ne ispovijedaju, a psovkom sve skidaju s neba. Ti se ljudi sužive s grijehom i s njime stalno žive. Ti kršćani žive riskantno jer je Isus napomenuo: Budite pripravni jer u čas kad i ne mislite, dolazi Sin Čovječji.Naš dragi Ivan Tutić bio je uvijek pripravan i kad je dobio „poziv” da ode s ovog svijeta za njega nije bilo problema.Bog mu dragi dao sto pokoja a njegova supruga Neda i djeca neće lako za-

boraviti ovog dobrog muža i dragog oca.


Slivno76

Oprosti mama

Ostavih Te Majko One noći

U mrak utonuh Sjećanje i ja Nisam htjela Pozdrav Ti Ne uručih Ostavih Te Zabrinutu i

Samu Ni rekla Ti

Nisam Koliko Te volim

A otišla sam Nisam htjela

Nade sam Položila Bogu Njemu rekoh Da se za Te

Brine I otišla

Sam Nisam htjela

U sumrak Slomilo me

Sjećanje Jedina moja

Krasna Jokić, r. Marinić

Crveni cvjetovi jednog desetlieća

Na Stolu Moje Domovine Proširio se

Novo sjećanje Nekad cvjetovi

Jednog desetljeća Pupoljci nepropupali

A uveli Otišlo je

Vihor je polomio Grane

Mrtva priroda Crveni cvjetovi

Utabani Ne zrcafjena pustoš

Pala stabla Iščupani korijeni Prostrto sjećanje

Na Stolu Moje Domovine

Pupoljci nepropupali Utabani

Crveni cvjetovi Jednog desetljeća

Krasna Jokić, r, Marinić


Slivno 77

Dali su za List ili Crkvu

20 kn

Ante Parlov-Ćokan

50 kn

Ante Čale, Milan Vrdoljak pok. Jure, Mara Selak pok. Vinka – Osijek

100 kn

Filomena Barić ud. Ivana, Ante Mr-konjić, Ivica Selak pok. Marinka, Mara Lozina ud. Bige, Stipe Vučko, Vlade Anić, Iva Grepo ud. Ivana, Ikan Lozina, Mara Glibota ud. Ivana, Ljuba Parlov, Ljubica Glibota ud. Miljenka, Dragica Vučetić rođ. Šimunović, Ante Nogalo pok. Petra, Rasta Mrkonjić, Natalija Katić rođ. Mrkonjić, Ana Lozina Nediljkova, Slavka Drnas, Lju-bica Dragun-Hvar, Ljubica Lozo, Mara Lozina ud. Mate, Nada Matković, Milka Grbić rođ. Lozina, Snježana Bakalić rođ. Lozina, Iko Mrkonjić, Jozo Parlov, Ivica Protrka Miljenkov, Ivan Glibota – Osijek, Ljubica babe Mare –Osijek, Ljubica Zelj-ko –Hvar, Neda Marinović Tutić, Danica Grepo rođ. Kustura, Dragica Vranjić rođ. Kustura, Ljubica Kustura – Osijek, Ante Vrdoljak Nikinić, Dane Prgomet, Slavica Šimunović, Anita Zorica rođ. Talaja, Marija Jerković rođ. Talaja

150 kn

Ante Lozina Mirkin, Ante Barić pok. Tome, obitelj pok. Vinka Parlova, Milica Ujević rođ. Radalj, Slava Marinović ud. Vlade, Vesna Lončar rođ. Talaja

200 kn

Ljilja Marinović, Nada i Ivica Jukić, Vlado Grepo pok. Jure stariji, Ivan Mr-konjić –Mrki, Vlade Ravlić –Osijek, Ante Vrdoljak – Antić, Milan Mićo Kustura, Ivan Anić Vladin, Milan Šimunović pok. Ante, Ivan Talaja pok. Ante, Mila Mikrut ud. Ike, Mila Barlović rođ. Zeljko, Mate Talaja, Danko Kustura, Ante Lozina pok. Josipa, Ivica Prgomet- Paškić, Ljubica i Mićo Lozina pok. Petra, Ljubica i Cvjeta Mikrut, Ivan Selak – Osijek

250 kn

Ivan Dučić – Osijek

300 kn

Mićo Lozina pok. Antasa, Ivan Mikrut pok. Antiše, Jurica Lozina – Osijek, Ivanka Lazić rođ. Glibota, Marija Janković rođ. Glibota, Udruga žena „Slivanjka“


Slivno78

400 kn

Jure Barić, Anđelko Lozina pok. Joze Berana

500 kn

Stipe Talaja pok. Ante

800 kn

Ante Prgomet pok. Stipana, obitelj pok. Božidara Radalja

1.000 kn

Obitelj pok. Stipe Vuletića

2.000 kn

Antunica Glibota

5.000 kn

Anđelko Vučko - Kurtić

100 US$

Anđelko Katavić. Božidar Radalj Krunica

30 CH.F

Miro Krivić

20 €

Đani Šimunović, Marija Zeljko Zelina, Andrija Jukić

50 €

Neda Šimunović ud. Biće, Radojka i Marić Marinović, Marina i Ivan Marinić, Iva i Ljubo Vrdoljak

100 €

Dragica i Tomislav Glibota, Gojko Ju-kić, N. N, Nediljko Glavaš

Za klupe

250 €

Stanko Glibota, Jere Glavaš, Ante Ku-stura – Mijačan, Mate Talaja Ivin, Tonći Kurilj Jabuka sin Marije Glibota, Siniša Vranješ iz Poljica

300 €

Dr. Josip Glibotić, Mila i Mirko Lozina

400 €

Ivo Talaja Vladin


Slivno 79

Tamo gdje zvona zvoneTamo gdje u proljeće bajami cvatu I modre ljubičice u škripu mirišu Tamo gdje brda mire od cvijeta plave kadulje

Tamo gdje ljeti zvizdanprži i ljuti poskok hlada traži

Tamo gdje u jesen dunje zriju Gdje magle svilene Od rodne doline jezero nakite

Tamo gdje zimi bure deru Tamo gdje bijeli snjegovi viju

Tamo gdje mjehovi pušu Tamo gdje kovačke vatre plamte Tamo još kuju alatke kale Vlade, Ante, Nedo I kovač susjed Petrov Ante

Tamo gdje strpljivost vlada Tamo gdje cijeli život čekaš nedočekano

Tamo gdje zvona zvone Tamo gdje se očenaš moli

Tamo gdje se svijeća voštana suza-ma gasi Tamo gdje poštenje čovjeka krasi

Tamo gdje se zvijezde na mjesečini roje Tamo je rodno Slivno Imotsko moje:

Split, 31. siječnja 2010

. ..........................Pučki pjesnik Mirko Anić


Slivno80

Slivno - list župe Presvetoga Trojstva - SlivnoGodina XXV. Presveto Trojstvo 2010., br. 1. (42).

ISSN 1330-2795Glavni i odgovorni urednik: fra Rafael Begić, župnik

nakladnik: Župni ured Slivno, 21272 Slivno, tel./fax 021/ 855-100Priprema: Silvio Družeić

List Slivno izlazi povremeno. Uzdržava se isključivo dobrovoljnim prilozima.

KazaloDragi Slivanjci! ......................................................................................................................................................... 1Crkveni dostojanstvenici iz Imotske krajine .............................................................................................................. 3Sv. Kristijana (Kristina) ............................................................................................................................................ 5Turski progoni u Vrdolu 1599. godine ..................................................................................................................... 6Slivno u težnjama za priključenje Dalmacije Sjevernoj Hrvatskoj nakon pada Mletačke republike 1797. godine .... 14Nekoliko pravnih dokumenata iz Slivna kroz prvu polovicu XIX. stoljeća (1) ........................................................ 18Popis vlasnika posjeda u Slivnu 1878. godine ......................................................................................................... 24Iz Franjevačke književnosti ..................................................................................................................................... 30Odlazak iz Slivna .................................................................................................................................................... 39Proročanstvo ........................................................................................................................................................... 40Sjećanja Ante Glibotića: Zašto su partizani ubili moju majku? ............................................................................... 42Osvojena zlatna medalja na Olimpijadi starih športova .......................................................................................... 50Rijeka Sitnica ......................................................................................................................................................... 53Poplava kojoj se radujemo ...................................................................................................................................... 54Josip Grepo pet godina u vojsci .............................................................................................................................. 57Evo nekoliko obavijesti od udruge žena „Slivanjka” ................................................................................................ 59Cijenjene članice Udruge! ....................................................................................................................................... 59Možda se radi o meni ............................................................................................................................................. 61Pokušajmo se nasmijat ............................................................................................................................................ 62Pišu nam! ............................................................................................................................................................... 63Kronika župe Slivno od početka 2010. godine ....................................................................................................... 64Kantači na Veliki Petak 2010. ................................................................................................................................ 69Kršteni u 2010. godini: .......................................................................................................................................... 70Umrli od zadnjeg broja........................................................................................................................................... 72Oprosti mama ........................................................................................................................................................ 76Crveni cvjetovi jednog desetlieća ............................................................................................................................ 76Dali su za List ili Crkvu ......................................................................................................................................... 77Za klupe ................................................................................................................................................................. 78Tamo gdje zvona zvone .......................................................................................................................................... 79

Presvetom Trojstvu

Gospodine Bože, moj Oče, ti si moj Bog! Tvoja mudrost nek me vodi,

tvoja milost nek me uzdržava, tvoja ljubav nek me raduje,

tvoja istina nek me štiti tvoja moć nek me čuva.

Isuse Kriste, Božji Sine, moj Brate i Spasitelju! Radujem se što si postao čovjekom.

Tvojim putem želim ići. Tvoja muka moj je uspjeh,

tvoja sramota meni čast, tvoja nedužnost moje opravdanje,

tvoja smrt moj život, tvoje uskrsnuće moja utjeha.

Duše Sveti Bože, ti si moj Tješitelj. Obrati me, jer sam grešan čovjek.

Oživi me, jer sam mrtav. Probudi me, jer spavam.

Osposobljuj me za vječni život: rasvjetljuj mi razum,

posvećuj volju, krijepi moju slabu snagu.

Uza mene budi, kod mene stanuj uza me ostani,

o Trojstvo Presveto.

.............................................................................................................Caspar Neumann

Documents

S l i v n o - franjevci-split.hr · PDF filesto trebalo biti drago da izlazi ovaj list. U ... Fra Grgo Kovačević provincijal je dva puta 1669.-1672. i 678.-1681. Potječe iz Rašćana