336
Pompea -1- Daphne Kalotay ______________ Ruska Zima ______________________ Naslov izvornika: Russian Winter

Ruska zima dafne kolotaj

Embed Size (px)

DESCRIPTION

 

Citation preview

Page 1: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-1-

Daphne Kalotay

______________

Ruska Zima

______________________

Naslov izvornika: Russian Winter

Page 2: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-2-

Tada sam prvi put shvatila da ljubav nije samo izvor radosti ili samo igra nego dio

neprekidne tragedije života, kako u svojem vječnom tijeku tako i zbog neizmjerne

snage koja joj daje smisao.

NADEŽDA MANDELJŠTAM

Njezin je muž imao starinske ideje o draguljima; muškarac ih kupuje supruzi u

zamjenu za riječi koje ne može dostojanstveno izgovoriti.

WILLA GATHER

Page 3: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-3-

KNJIGA PRVA

Page 4: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-4-

Dražbovni predmet 7

Dijamantne naušnice na štiftkopčanje. U svakoj od 4 košarice dijamant je okruglog

briljantnog reza, veličine pribl. 1,64 i 1,61 karata; boja i čistoća H/VS2; naušnice su od

18karatnog bijelog zlata sa znakom ruske zlatarske radionice.

20.000 - 22.000 $

Page 5: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-5-

PRVO POGLAVLJE

oslijepodne je bilo tako hladno, tako neumoljivo sivo da je tek nekolicina prolaznika

žurila dugim drvoredom koji je dijelio Aveniju Commonwealth, a čak su i manji psi

imali tople kaputiće i uvrijeđene izraze njuškica dok su ih vlasnici nervozno vukli na

uzici. S prozora na drugom katu, koji je gledao na sjevernu stranu ulice, iznad ukrasnih

balkona s ogradama od bakra koje su već odavno promijenile boju u blijedozelenu,

Nina Revskaja promatrala je prizor. Uskoro će sunce — ono malo što je od njega ostalo

— odustati od blijedog truda, a pred nizom dobro održavanih katnica tmurno će zasjati

ulične svjetiljke.

Nina se pokušala još približiti kako bi bolje vidjela pločnik, ali opet ju je spriječila ta

ukočenost u vratu. Invalidska kolica nisu mogla prići bliže pa se podnoseći bol još malo

nagnula prema prozoru. Od njezina se daha zamaglilo staklo. Nadala se da će na

vrijeme primijetiti svojega gosta tako da se može bolje pripremiti.

Hladnoća joj je prožimala obraze. Evo netko dolazi, ali ne, to je neka žena i premlada

je. Potpetice njezinih čizama usamljeno klopoću po pločniku. Zastala je, čini se da traži

određenu adresu. Nina ju je izgubila iz vida jer se žena približila ulaznim vratima

zgrade. To sigurno nije prava osoba — iako netko upravo zvoni na vratima. Ukočenih

leđa u svojim invalidskim kolicima, Nina se polako udaljila od prozora. U hodniku se

namrštila i pritisnula tipku interkoma. "Da?"

"Drew Brooks, iz Bellera."

Te današnje američke djevojke. Hodaju svijetom s muškim imenima.

"Dođi gore." Iako je bila svjesna svojeg naglaska i napuklog glasa, Nina se uvijek

šokirala kad bi čula samu sebe. U njezinoj glavi, u mislima, riječi su joj uvijek bile

razgovijetne i jasne. Dovezla se pred vrata da ih otključa i otvori, a onda je osluškivala

zvuk dizala. Ali čulo se kako se netko uspinje stubištem, koraci su bili sve glasniji i

bliži dok se nisu pretvorili u "Drew", vitku u vunenom kaputu, obraza rumenih od

hladnoće, s velikom kožnatom torbom čiji je remen dijagonalno prebacila preko

ramena. Bila je dobre visine, držala se samouvjereno i pružila je ruku da se rukuje, još

uvijek s navučenom rukavicom.

Počelo je, pomislila je Nina, s laganim razočaranjem u srcu; ja sam to započela.

Drhtavim prstima nakratko je prihvatila pruženu ruku. "Molim te, uđi."

"Zadovoljstvo mi je upoznati vas, gospođice Revskaja."

P

Page 6: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-6-

Gospođice, kao da je ona neka tajnica. "Možeš me zvati Nina."

"Zdravo, Nina." Djevojka se iznenađujuće samouvjereno nasmiješila, a u vanjskim

kutovima očiju lepezasto su joj se raširile bore; Nina je primijetila da je bila starija

nego što je isprva mislila. Imala je tamne trepavice, a crvenkastosmeđu kosu zataknula

je iza ušiju. "Lenore, naša direktorica odjela Zlatnog nakita ispričava se jer ne može

doći", reče ona skidajući rukavice. "Oboje djece joj je istovremeno dobilo neku

virozu."

"Možeš ovdje staviti kaput."

Djevojka se izvukla iz kaputa i ostala u kratkoj suknji i pripijenoj dolčeviti. Nina je

procijenila kratku suknju, duge noge, niske čizme i svijetle najlonke. Nepraktično,

pokazivati noge po ovakvu vremenu. A ipak, Nina je odobravala njezinu odjeću. Iako

većina ljudi zna izreku da se radi ljepote isplati trpjeti, malo ih se doista držalo te

poslovice.

"Sjedit ćemo u salonu." Nina je okrenula svoja invalidska kolica, a bol joj je

prostrijelila koljenima. Uvijek je bilo ovako, ta bol. Javljala se naglo svaki put negdje

drugdje. "Izvoli, sjedni."

Djevojka je sjela i prekrižila noge u tankim najlonkama.

Trpjeti za ljepotu. To je jedna od istinitijih poslovica, koje se Nina maksimalno držala.

Plesala je na uganutim prstima i s reumatičnim kukovima, s upalom pluća i vrućicom.

Kao mlada žena u Parizu, a poslije i u Londonu, naravno da je odslužila svoje u tankim

haljini cama i vrtoglavim potpeticama, a tijekom 1960ih nosila je kostimiće koji su

nevjerojatno grebli kožu kao da su bili sašiveni od tkanine za namještaj. Godine 1978.

podvrgla se onome što se tada zvalo "mini facelift". Radilo se samo o nekoliko šavova

iza ušiju — tako malih, da se onoga dana kad ih je trebala skinuti, odlučila to učiniti

sama. I učinila je, uz pomoć zrcala s povećavanjem i šiljatim škaricama.

Djevojka je zagladila suknju, kao da lakim tapšajućim pokretom skida nevidljive

pahuljice. Ninina baka takvo je ponašanje nazivala afektiranjem tipičnim za Sankt

Peterburg, ta mala ženska namještanja odjeće. Djevojka je posegnula u torbu i izvukla

notes na tvrdoj podlozi u kožnatom uvezu. Ima široke jagodice lica, svijetlu put i

smeđe oči prošarane zelenim točkicama. Bilo je nečega poznatog u njoj, iako ne na baš

dobar način. "Došla sam sastaviti osnovni popis. A dalje će nastaviti naši procjenitelji."

Nina je kratko kimnula glavom, a čvor rta stražnjoj strani vrata kao da se zategnuo:

ponekad je taj čvor bio samo središte njezine bole sti. "Da, naravno", reče ona, a od tog

napora bol joj se načas pojačala.

Page 7: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-7-

Otvarajući notes djevojka je rekla: "Imam mnogo toga što bih vas htjela pitati — iako

ću se pokušati zadržati na poslu koji je pred nama. Volim balet. Voljela bih da sam vas

mogla vidjeti dok ste plesali."

"Nema potrebe da mi laskaš."

Djevojka je podigla jednu obrvu. "Čitala sam o vama i kako su vas zvali Leptirica."

"Tako su me nazvale jedne moskovske novine", Nina je čula samu sebe kako odrješito

kaže. "Nije mi se svidjelo." Prije svega, usporedba nije bila točna, a k tome ju je

prikazivala slabom i treperavom, poput ružine latice koja leti zrakom. "Bilo je previše...

sladunjavo."

Djevojka ju je pogledala kao da će joj namignuti u znak slaganja, a Nina se iznenadila

što je njezina hladnoća prihvaćena na taj način. "Uočila sam motiv leptira na nekim

primjercima vašeg nakita", reče djevojka "Pogledala sam popis s izložbe u St. Botolphu.

Mislila sam da bi nam to danas moglo olakšati posao. Pregledat ćemo taj popis iz St.

Botolpha" — pokazala je na stranice koje je držala na podlošku.

"pa ćete mi reći koje stvari želite dati na dražbu, a što ćete možda zadržati."

"U redu." Čvor u vratu joj se zategnuo. Zapravo je osjećala nešto nalik privrženosti tom

strašnom čvoru, koji je isprva bio samo još jedna neumoljiva bol. Ali onda se, prije

nekoliko mjeseci, Nina sjetila kako joj je baka, u Moskvi dok je još bila premalena da

to čini sama, običavala vezati zimski šal oko vrata: s čvorom straga kako bi je lakše

uhvatila ako bi pokušala pobjeći. Ta je slika, koje se Nina nijednom nije sjetila u

proteklih pedeset godina, bila utjeha, melem, dar koji je davno zagubila i sad ga ponovo

našla. Kad bi se bol sad pojavila u vratu, Nina bi govorila sebi da je to čvor na starom

vunenom šalu, da su ga svezale bakine ruke i tad bi bol, iako nimalo manja, bila lakše

podnošljiva.

Djevojka joj je pružala blok s podloškom. Nina ga je prihvatila drhtavim rukama dok je

djevojka ležerno nastavljala razgovor: "I ja sam zapravo jednom četvrtinom Ruskinja."

Kad Nina ništa nije odgovorila, dodala je: "Moj djed je došao odande."

Nina je to odlučila ignorirati. Njezin život u Rusiji bio je tako daleko, osoba koja je bila

tada bila je toliko odvojena od one kakva je poslije postala. Spustila je blok na krilo i

namrštila se.

Nešto sigurnijim tonom glasa djevojka je upitala: "Što vas je ponukalo da te predmete

date na dražbu?"

Nina se nadala da joj glas neće zadrhtati. "Želim usmjeriti prihod tamo kamo želim, još

za života. Uskoro ću navršiti osamdeset, znaš. Kao što sam ti rekla, sva zarada ide u

Page 8: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-8-

Zakladu Bostonskog baleta." Držala je pogled spušten, usmjeren na blok s podloškom i

pitala se skriva li njezina ukočenost njezine emocije. Jer sad joj se sve činilo

pogrešnim, kao neka prenagljena odluka. Na neki način taj osjećaj pogreške imao je

veze s ovom djevojkom jer će ona pregledati Ninino blago. Tim sigurnim rukama

čistunke.

"Pa, ovi će primjerci sigurno donijeti lijepu svoticu", reče djevojka. "Naročito ako nam

dopustite da objavimo kako su iz vaše zbirke." Na licu joj se pojavila nada. "Naše su

dražbe uvijek anonimne, naravno, ali u ovako istaknutom slučaju često se isplati dati

informacije u javnost. Pretpostavljam da vam je Lenore to spomenula. Na taj način čak

i manje vrijedni predmeti mogu postići dobru cijenu. Ne moramo uključiti i predmete

koji su drage uspomene, ali..."

"Uzmi ih."

Djevojka je nagnula glavu i iskosa pogledala Ninu, kao da je ponovo procjenjuje.

Činilo se da je nešto primijetila, a Nina je osjetila kako joj se bilo ubrzalo. Ali djevojka

je samo uspravnije sjela i rekla: "Već sama činjenica da su to vaše stvari, privući će

mnogo više potencijalnih kupaca. A naravno, tu je i dodatna privlačnost zato što su neki

primjerci nakita prokrijumčareni iz Sovjetske Rusije. Po cijenu života."

Evo sad će početi, kao što to uvijek bude, onaj dio razgovora u kojem će Nina postati

hrabra starica, žena koja je pobjegla od potlačenosti i opirala se svojoj vladi u potrazi za

umjetničkom slobodom. To se uvijek događalo na isti način: započela bi kao umjetnica,

a završila kao simbol.

"Mislim na vaš bijeg iz zemlje."

Te produhovljene smeđe oči. Nina je opet udahnula dašak prošlosti, prisjećanja na...

što? Na nešto neugodno. U njoj se probudila lagana ljutnja. "Ljudi misle da sam

pobjegla iz Rusije kako bih izmaknula komunizmu. Zapravo sam bježala od svoje

svekrve."

Činilo se da djevojka misli kako se Nina šali. Bore su se opet pokazale u kutovima

njezinih očiju dok se urotnički nasmiješila. Crne trepavice, široke jagodice, mudro

izvijene obrve... Nini se prikazala kratka, jasna vizija: to ozareno lice, treperavo

mahanje rukama, delikatno mreškanje mišića dok je plesala na pozornici.

"Postoji li kakav... problem?"

Nina se trgnula. Djevojka iz Bellera pozorno ju je promatrala pa se Nina zapitala nije li

se zabuljila u nju. Duboko je udahnula da se smiri i rekla: "Podsjećaš me na jednu moju

prijateljicu. Davno je to bilo."

Page 9: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-9-

Djevojka je izgledala zadovoljno, kao da svaka usporedba s prošlošću mora biti

pohvalna. Naposljetku, ona se bavila antikvitetima. Ubrzo je počela raspravljati o

popisu stvari iz St. Botolpha s takvom žustrom profesionalnošću da Nina nije stigla

popustiti navali emocija niti se u posljednjem trenutku predomisliti. Ipak, činilo se da je

dugo potrajalo i dok nije došao trenutak da djevojka napokon navuče svoj kaput i

čvrstim koracima samouvjereno siđe niza stube, čvrsto stišćući svoj popis na

stranicama bloka.

TOPLO MOSKOVSKO JUTRO, početak lipnja, škola će uskoro završiti. "Zar ne možeš

sjediti mirno?" Ninina glava trznula se zbog povučenog pramena kose, osjeća bockanje

češlja i njegovih zubaca. Pitanje je retoričko. Nina je naučila trčati čim je prohodala i

nikad se ne umara dok skakuće s jedne stube na drugu u mračnom stubištu njihove

zgrade. Može prijeći dvorište, iz kuta u kut, u nizu skokova. "Prestani se vrpoljiti." Ali

Nina maše nogama i lupka petama jednom o drugu, dok majčini prsti, precizni kao u

kirurga, žustro prepleću svoje vlastite nade, svoje snove, u dvije pletenice. Nina osjeća

majčinu nadu upletenu u njima, drhtaj brzih prstiju i ubrzano kucanje srca kroz tanku

tkaninu njezine bluze. Danas je suviše važan dan bi se dopustilo Nininoj baki, s

njezinim lošim vidom i nemarno zavezanim rupcem ispod brade, da se bavi njezinom

kosom. Pletenice su naposljetku gotove, obavijene oko glave i pričvršćene velikom

novom mašnom kako bi osigurale da sve nade i snovi ostanu unutra. Ninu zateže koža

na glavi.

I Vjera, kad ju je srela u dvorištu, ima u kosi nove vrpce. Snažan vjetar povija ih

naprijednatrag, a na oronulim balkonima vitla vrtnim slakom. Za samo nekoliko dana

vrijeme se od hladnih kišnih dana pretvorilo u vruće i suho i Nina ne može a da se ne

brine zbog prašine, koja će joj uništiti pamučnu haljinu što joj je majka sašila. Vjerina

baka, s očima koje sjaje ispod bijelog rupca, stalno se mršti i privlači Vjeru bliže k sebi.

Kao i sve bake ona je neprekidno nezadovoljna. Ulicu Gorki zove Tverska, i naglas se

žali zbog stvari o kojima se nitko ne usuđuje lamentirati čak ni šapatom. Sva joj je koža

lica u sićušnim isprekidanim borama, kao površina leda kad prvi put stanete na njega.

"Sinoć smo ostale budne dokasna", povjeri se Vjera Nini. Način na koji je to rekla

sugerira Nini da ne bi trebala pitati zašto je bilo tako.

"Koliko kasno?" Kao i Vjera, Nina ima devet godina i uvijek je prerano šalju na

spavanje. Ali Vjera je samo odmahnula glavom, vrlo nezamjetno i ukočeno tako da su

joj se riđe pletenice jedva poma knule. S jednog od balkona nagnula se žena koja živi u

Page 10: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-10-

istom stanu kao i Vjera i trese posteljinu. Pogledavši uvis, Vjerina baka reče nešto

Nininoj majci, tako tiho da je možda bilo izrečeno i na nekom stranom jeziku. Mrmljaju

nešto, malo jedna pa druga, ali Nina ništa ne može razabrati.

Zabrinuta je da će dan biti upropašten — i to nakon tako dugog čekanja, još otkad joj je

majka prvi put spomenula baletnu školu. Nejasan opis, kao iz sna, koji je mogao biti i iz

neke bajke, zemlje u kojoj djevojčice nose kosu skupljenu u punđu visoko na glavi,

pričvršćenu ukosnicama, i ne uče samo čitati i geografiju i povijest, nego se uče kretati,

plesati. U ona stara vremena djevojčicama poput Nine nije bilo čak ni dopušteno da

dođu na audiciju. Ali sad, zahvaljujući ujaku Staljinu, svako dijete koje je dovoljno

staro, može se javiti na prijemni ispit.

Ali neće svi biti primljeni u školu, objasnila joj je majka. Uzela je ovo jutro slobodno,

zamolila je da joj dopuste izostati s posla u bolničkoj klinici gdje je radila kao tajnica.

Kad je naposljetku opet pogledala Ninu i Vjeru — "Dakle, djevojčice, vrijeme je da

krenemo" — Nini je laknulo. I Vjerina je majka trebala na poslu zatražiti slobodno

prijepodne, ali krenule su bez nje slijedeći majku kroz dvorišna vrata i dalje na ulicu.

Žgoljava mačka prošla je pokraj njih dok je Vjerina baka vikala za njima: "Znam da

ćete biti najbolje!" Činilo se kao da joj je glas zapeo iza željeznih šipki dok su se za

njima zatvarala vrata dvorišta.

Vrućina ulice kojom puše vjetar. Široki bulevari prekriveni prašinom. Svaki nalet vjetra

donosi sive pahuljice jablanova, a Nina i Vjera moraju ih micati iz kose i sa svojih

haljina, dok Ninina majka žustro hoda pred njima.

"Hladno mi je", reče Vjera turobno, unatoč sunčanu vremenu i toplom vjetru. "Ne

osjećam se dobro." Majka je usporila i spustila ruku da opipa Vjerino čelo. Iako izgleda

zabrinuta, s uzdahom kaže Vjeri: "To su samo živci, slatko moje pile." Stisnula je Vjeru

u znak ohrabrenja.

Nina je poželjela da majka i nju zagrli i stavi ruku na njezina ramena, kamo i pripada.

Ali ubrzo su se našle na uglu Ulica Pušečnaja i Neglinaja, i zagledale su se u

četverokatnicu iznad čijeg je ulaza bio natpis:

MOSKOVSKA KOREOGRAFSKA ŠKOLA BOLJŠOJ TEATRA

Prije nego što je umro, Ninin otac radio je u Boljšoj teatru, a Nina je tada tek prohodala.

Bojio je kulise i scensku dekoraciju. Kad god se prisjeća toga, majčin glas pun je

ponosa kao da bi i sama voljela raditi u kazalištu, umjesto za stolom u poliklinici. Ali

Nina i Vjera nikad nisu bile u Boljšoj teatru. Nina je tek ove godine prvi put gledala

balet, u paviljonu u Parku Gorki. I to je bila majčina ideja. Naposljetku, Nina ionako

Page 11: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-11-

stalno skače i vrti se, radi zvijezdu i stoj na rukama — a onda je jednoga dana prošle

godine, dok se igrala u dvorištu, Vjera stala na vrhove prstiju. Ne na jastučiće ispod

prstiju, nego na same vrškove. Naravno, i Nina je to morala pokušati. Veličanstven

osjećaj ravnoteže kad se napravi nekoliko malih koraka, a ne padneš. Cijelo

poslijepodne ona i Vjera hodale su na vršcima prstiju — sve dok Vjerina baka nije

počela vikati da će tako uništiti cipele. Dotad se majka već vratila s posla i, umjesto da

ih prekori, spomenula im je svoju ideju.

Kad je Nina rekla drugim djevojčicama u školi da će možda ići u školu za balerine,

činilo se da joj nisu zavidjele. Nijedna od njih nije vidjela balet, a Nina im nije znala

opisati ono što je vidjela u plesnom paviljonu. Ponekad, u noćima kad leži u krevetu i

pokušava odagnati osjećaj straha — tamnu hladnoću koja puše kroz njihovu zgradu i

zbog koje se lica odraslih smrknu, i koja je hladnija i mračnija što noć više pada — ona

zamišlja balerine na pozornici u parku, njihove tanke i prozirne suknjice koje padaju

poput vodopada, i zamišlja svoju kosu čvrsto skupljenu na vrhu glave, a oko gležnjeva

svezane vrpce baletnih papučica.

Sada, s cijelom skupinom djevojčica, nju i Vjeru odvode u veliku prostoriju gdje za

vrlo dugačkim stolom sjede muškarci i žene. Na haljinu svake djevojčice pribadačom je

pričvršćen komadić papira na kojemu je broj; kad prozovu njihov broj — u malim su

skupinama, a brojeve izvikuje mršav muškarac stroga izgleda, koji sjedi na samom

kraju stola — djevojčice moraju iskoračiti u sredinu prostorije. Drveni pod koso se

spušta prema zidu na kojemu su visoka, uokvirena zrcala.

Neke su djevojčice odmah otpuštene a da nisu ni zaplesale. Ali Nina i Vjera su u

skupini koju vode u jedan kut prostorije, gdje im strogi muškarac objašnjava da moraju

hodati, jedna za drugom, tako da im koraci budu u skladu s glazbom. To je jedina uputa

koju su dobile, a onda je, sjedeći za sjajnim klavirom, jedna žena, kose visoko

skupljene na vrhu glave, počela svirati — nešto lijepo, ali i pomalo tužno. Zveckanje

tipaka klavira bilo je poput kišnih kapi. Jedna po jedna, djevojčice su krenule preko

prostorije. Ali kad je došao red na Vjeru, ona nepomično stoji širom otvorenih očiju, a

Nina, koja čeka iza nje, počinje se brinuti. "Hajde." Nina zgrabi Vjerinu ruku i njih

dvije krenu zajedno naprijed, sve dok Nina nije osjetila da u Vjerinim prstima popušta

napetost. Kad joj je Nina pustila ruku, Vjera je nastavila hodati, s lakoćom kao da je

bestjelesna, a Nina se vratila na svoje mjesto iza nje.

Sad kad su sve stigle na drugi kraj prostorije, zamolili su ih da još jednom prošetaju

natrag — ovaj put s jednim velikim korakom i dva mala, i tako naizmjence. Glazba se

Page 12: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-12-

promijenila u neki brži i vrlo grandiozan ritam. Dok ga je slušala i kretala se u skladu s

njim, Nina je osjetila kao postaje novo biće.

Kad su poslije bile vani, u zraku se osjetio miris jorgovana. I toplo sunce koje ih je

grijalo kroz pamučnu tkaninu njihovih haljina. Sladoled kupljen od uličnog trgovca.

Činilo se da je Vjera nakratko bila sretna zbog plesnog ispita, svjesna da je, kao i Nina,

na kraju dobro izvela što se tražilo. Ali sad je neobično tiha, a majčine su misli očito

negdje drugdje tako da Nina opet osjeća kako se ono polako vraća, onaj mračni noćni

osjećaj — toliko različit od vidljive svjetlosti oko njih, sunčane lipanjske slobode kad

su svi vani, bez kaputa i šešira. Pokušava svojom voljom udaljiti taj osjećaj, misli na

baletnu školu, na muškarca koji joj je prišao na kraju i povukao joj nogu uvis, na jednu

i drugu stranu, pregledao joj tabane, zatražio da ispruži nožne prste i da ih opusti te bio

zadovoljan onim što je vidio. I Vjeru su, za razliku od većine drugih djevojčica,

pregledali od glave do nožnih prstiju i bili zadovoljni.

Kad su prošle pokraj velikog hotela na uglu, kafić na pločniku bio je otvoren, prvi put

nakon duge zime. "Gledaj!" reče Vjera i zastane. Neka je žena izlazila iz hotela, vodili

su je kroz široka staklena rotirajuća vrata — jedina rotirajuća vrata u gradu, a gurala su

je dva smrknuta muškarca u dugim jaknama.

Žena ne sliči nijednoj koju je Nina ikad vidjela. Na sebi ima kostim lijepe plavosive

boje, na glavi blago nakošen šeširić, a na rukama kratke i čiste bijele rukavice.

Rukavice u proljeće! A delikatnost te sivkastoplave nijanse... Nina poznaje samo

nekoliko vrsta tkanine i sve su iste tamnoljubičaste boje poput šljive zimi, a ljeti veselih

i ružnih uzoraka. Ne postoji ništa između.

A onda Nina ugleda nešto izvanredno: žena u ušima ima dragulje. Dijamante, male ali

koji ipak jako svjetlucaju. Na trenutak Nina je gotovo bez daha. Jedine naušnice koje je

vidjela bile su velike, mutne perle što vise s klipse: kuglice koje su zapravo teški,

stakleni komadi smeđeg ili poput mramora prošaranog zelenog kamena. I zato su je ovi

sićušni dijamanti iznenadili. I u ušima su joj!

Ninina je majka pogledala ustranu dok je žena prolazila, ali Vjera je upitala: "Tko je

ona?"

"Pretpostavljam neka Amerikanka." Majka je ispružila ruku prema Nini da joj pokaže

kako bi trebale krenuti. Ali majčino savršeno ovalno lice i uzak struk sigurno su se

dojmili stražara — ili im je možda dosadno i žele se praviti važnima. Rukom su

pokazali Nini i Vjeri da im dopuštaju jedan okret u rotirajućim vratima.

Potpuna tišina dok ih muškarci svečano prate u jednom krugu. Nina je na nekoliko

Page 13: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-13-

trenutaka uspjela vidjeti hotelsko prostrano predvorje, blistavi pod, dugački debeo tepih

i golemo zrcalo u teškom pozlaćenom okviru. Strop je nezamislivo visok, a odozgo

svjetluca svjetlo lustera. Nina prvi put vidi takve stvari, jedan potpuno novi svijet - ali

vrata se polako okreću i mramorni pod, mekani tepih, zlatno zrcalo i kristalni luster već

su iza nje. Taj treperavi pljusak svjetlosti. Dijamanti u ušima Amerikanke sićušni su i

blistavi poput zvijezda.

Napravile su puni krug i opet su vani, a Nina pita: "Jesi li vidjela uši one gospođe?"

Majka ju je pogledala pogledom koji je govorio da treba zahvaliti vrataru.

"Hvala lijepa." Nina i Vjera klecnule su u naklon kako su ih naučili na audiciji, s

jednom nogom ispred druge i podižući malo rub suknje, a onda su se okrenule od tih

fascinantnih vrata, tog ulaza u neki drugi svijet. Tek je tada Nina shvatila, snažno i

jasno — mnogo dublje nego u školi Boljšoj teatra — da se dogodilo nešto izvanredno.

KAD SU SE VRATILE u svoje dvorište, stara žena koja je čistila njihovu zgradu brzo je

skrenula pogled ustranu. Usta su joj naškubljena jer žva če suncokretove sjemenke.

Pogled joj je nemiran dok mete. Približava se jedinim drugim ljudima u dvorištu, a to je

mladi bračni par koji živi u istom stanu s Ninom i njezinom majkom i bakom.

Majka joj je rekla da ostane vani i igra se, da će poslati dolje Nininu i Vjerinu baku da

dodu po njih dvije. Ali Nina jednim uhom osluškuje što govori stara žena. Čuje da

spominje imena Vjerinih roditelja, a onda kaže: "Oni su uvijek bili malo čudni."

Nina je to već prije čula — ne za Vjerine roditelje nego za druge ljude iz zgrade, kojih

više nema. Šaputanja na dvorištu, malo su čudni...

Vjera se okrenula i potrčala na drugi kraj dvorišta, gdje se pojavila njezina baka.

Stigla je i Ninina baka, a rubac je labavo svezala ispod brade. "Dođi, Nina!" Ali Nina i

dalje sluša. "Kamo su otišli?" pita mladi bračni par dok čistačica baca prljavu vodu iz

vjedra pokraj ulaza zgrade. Na drugom kraju dvorišta Vjerina baka odvodi Vjeru

unutra, ne dopustivši joj čak ni da kaže doviđenja.

"Ninočka! Dođi!" Bakin je glas kreštav umjesto topao i blago nervozan kao obično.

Stara čistačica ponavlja sama sebi; "Uvijek sam znala da nešto nije u redu s njima."

Nina podigne pogled uvis, pokraj iskrivljenih malih balkona, prema prozoru sobe u

kojoj živi Vjerina obitelj. Blijedi cvjetovi slaka drhte na povjetarcu. Nina se okrene i

potrči ravno baki u naručje, da se privine uz njezine grudi i osjeti toplinu njezina tijela.

KAD JE DJEVOJKA iz Bellera otišla, nebo je bilo crno i salon je bio u polumraku. U

svojim invalidskim kolicima Nina se kretala po sobi i palila svjetiljke, čije je slabo

Page 14: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-14-

svjetlo boje šafrana obasjavalo njih same i malošto drugo. Umjesto da osjeti olakšanje

što se pobrinula za sređivanje stvari, osjetila je isti umor, istu tjeskobu koji su joj se

javljali već dva tjedna.

Odvezla se kolicima do radnog stola. S ključićem koji je čuvala u džepu, otvorila je

gornju ladicu. Otkad je prije četrnaest dana dobila pismo nije ga ponovo čitala. Tada ga

je preletjela samo jedanput. Uvijek je bila sklona donošenju naglih odluka; to joj je bilo

u krvi. Ali sad je polako rastvorila natipkanu stranicu, nastojeći da ne gleda u priloženu

fotografiju.

Nakon mnogo razmišljanja šaljem vam ovo pismo i fotografiju. Možda ste već

prepoznali moje ime iz adrese na poleđini omotnice, možda se čak sjećate i prvog

pisma koje sam vam poslao, nakon našeg kratkog susreta prije tri desetljeća, onda

kad...

Čuo se škljocaj brave na teškim ulaznim vratima i zvuk njihova otvaranja. "Hej,

zdravo!" dopre do nje Cynthijin glas. Cynthia je bila mršava žena s Kariba, koja je

dolazila svake večeri skuhati Nini obrok i postavljati joj neugodna pitanja o tjelesnim

funkcijama; danju je radila kao medicinska sestra u bolnici Mass General. Nina je

vratila pismo i fotografiju u omotnicu dok ju je Cynthia dozivala glasom u kojem se još

čuo arogantan naglasak njezine domovine; "Gdje ste, dušice?" Cesto je Ninu zvala

"dušice". Nina je pretpostavljala da je to neka njezina privatna šala.

"Tu sam, Cynthia. Dobro sam." Nina je vratila omotnicu u ladicu. Kad pomisli da je

nekad sama obavljala stvari za sebe, bez ičije pomoći, bez brižne pomoći drugih ljudi...

Cynthia joj je već godinu dana prijeko potrebna, posljednja je osoba koju Nina viđa

svake večeri nakon što joj pomogne da iz invalidskih kolica uđe u kadu i poslije opet

izađe. Cynthia je bila neke neodređene srednje dobi i imala je dečka koji se zvao Billy,

a čiji su raspored i dostupnost izravno utjecali na to kakve će obroke pripremati. Onih

večeri kad se trebala sastati s njim Cynthia ne bi u pripremi jela koristila luk, češnjak,

brokoli ni prokulice, kako joj miris tih namirnica ne bi ostao u kosi. U drugim danima

nije imala ništa protiv nijedne vrste povrća.

Nina je čula kako Cynthia vješa kaput i nosi u kuhinju vrećicu s namirnicama. Situacija

je zaista bila strašna. Naročito za nekoga kao što je Nina, koja je nekoć bila tako jaka, a

ni sad još nije tako stara. Čini se da u današnje vrijeme osamdesetgodišnjaci putuju po

svijetu, idu na krstarenja ili na organizirane ture hodanja. Ali Ninino nekoć savitljivo

tijelo sad je sablasno ukočeno i ne dopušta joj takvu razonodu. Danas popodne čak se i

ta djevojka iz aukcijske kuće nije mogla suzdržati nego je u jednom trenutku rekla;

Page 15: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-15-

"Sigurno vam nedostaje plesanje", dok je pogledavala Ninine natečene zglobove na

prstima ruku. Zapravo je izgledala kao da je užasava pogled na zlu kob starih ljudi.

"Doista mi nedostaje", rekla je Nina. "Svakoga dana. Nedostaje mi onaj osjećaj koji

čovjek ima dok pleše."

Sad ju je Cynthia ponovo zvala, prijeteći da će joj ispričati sve o svojem danu, a čuli su

se i žustri koraci njezinih bijelih medicinskih cipela dok se približavala radnoj sobi.

Nina je gurnula omotnicu još dublje u ladicu. Zglobovi prstiju boljeli su je dok je

zaključavala bravu malim ključem. Nije se osjećala nimalo bolje nego prije, znajući da

je fotografija još tamo.

GRIGORIJ SOLODIN VIDIO je oglas trećega dana nakon početka semestra. Volio je biti za

radnim stolom prije osam, dok je na Odsjeku za strane jezike sve još bilo mirno, a

tajnice još nisu stigle kako bi otključale glavni ured. Otprilike pola sata hodnici sa

zidovima od drva

— hladni jer je grijanje bilo isključeno cijelu noć — ostali bi tihi, bez topota koraka

goredolje po uskom stubištu čije su mramorne stube u sredini izlizane poput kožnatog

remena praćke. Mnogo je bolje biti tu nego kod kuće, u toj još uvijek na neki način

neobičnoj tišini. Grigorij je tu mogao u miru čitati novine i pušiti cigarete, a da ga

kolegica Evelyn ne kori i ne upozorava da pazi na svoja pluća ili na Carlu, tajnicu, koja

je napadno nabirala nos i podsjećala ga da je kampus sada službeno "Nepušačka zona".

Onda bi u osam i trideset stigli Carla i njezin pomoćnik Dave, koji bi uključili sve

fotokopirne aparate i printere i sve drugo što je zujalo.

Grigorij ispruži ruku i uzme upaljač, koji mu je bio tako malen na dlanu. Isprva ga je

imao kao potporu, nešto što će ga utješiti dok je Christine bila bolesna. Sad mu je to

bilo jedno od malobrojnih dnevnih zadovoljstava. Ali ipak, nije si dopustio da tu svoju

naviku odnese kući jer bio je itekako svjestan što bi Christine rekla, kako bi se osjećala

u vezi s tim. Uostalom, nije namjeravao još dugo pušiti (iako to traje već dvije godine).

Smješten za svojim stolom, udahnuo je utješnu aromu tog prvog dima. Na sebi je imao

po mjeri šivano odijelo, čisto iako malo zgužvano, a iz džepa na prsima optimistično je

virio rupčić. Taj je kostim prihvatio prije dvadeset pet godina, tijekom prvog semestra

kad je počeo ovdje predavati, a pokušao je pustiti i bradu i pušiti lulu — sve što bi mu

pomoglo da izgleda godinu ili dvije starije. Čak i sad s pedeset na licu nema mnogo

bora, kosa mu je tamna i gusta, i to tako kao da traži da je raskuštrate. Visok je, u

formi, još ima nešto od mladenačke vitkosti. Upravo ga je jučer za sveučilišne novine

Page 16: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-16-

intervjuirao prištavi student druge godine i najozbiljnije ga pitao: "Kakav je osjećaj biti

primljen u klub Četvrt stoljeća?< Za svojih dvadeset pet godina staža Grigorij je od

prorektora dobio tešku tamnosmeđu kemijsku olovku i rukom pisanu zahvalnicu.

Studentu sa stenografskim blokom i ozbiljnim pitanjem Grigorij je odgovorio, s

iskricom u oku: "Užasavajuće."

Često bi se služio tim tonom glasa (i trpkim, pokeraški bezizražajnim licem, s blagim i

tajanstvenim naglaskom) kad bi komunicirao sa studentskom populacijom ali njima se

svidjela njegova duhovitost, njegove tobožnje čangrizave šale, štoviše, činilo se kao da

im se sviđa sam Grigorij. A on je volio svoje studente, ili ih barem nije mrzio, pokušao

je ne pokazivati nezadovoljstvo zbog njihova ponekad šokantnog neznanja ili

pomanjkanja znatiželje dok bi sjedili sa svojim kapama Red Soxa i jaknama od flisa s

patentnim zatvaračem, kao da su članovi neke imućne bande. U toplijim mjesecima

nosili bi japanke, koje bi izuli tijekom predavanja, kao da se odmaraju na nekom

divovskom ručniku za plažu. Bio je to tek jedan od mnogih znakova da je svijet srljao

u propast. U međuvremenu Grigorij je i dalje za predavanja oblačio lijepa odijela jer

još nije odbacio ideju da je posao od kojega živi častan i zato što ga je i dalje mučila

briga koju je imao kao mladi asistent, dok je satima učio u samoći svoje iznajmljene

sobe: da bi se jednoga dana mogao pojaviti na nastavi u papučama.

Sad je otpuhnuo dim cigarete i otvorio svoj primjerak Globea. Uobičajene

deprimirajuće stvari predsjednik u drugoj godini mandata namjerava krenuti u još

jedan rat. Ali na stranicama posvećenim umjetnosti nailazi na naslov koji ga iznenadi:

"Balerina Revskaja daje svoje dragulje na dražbu."

Iza sebe je čuo neku buku i tiho rekao "Ha". A onda ga je preplavio osjećaj

potištenosti, kao da je ostao bez zraka.

Iako je prošlo mjesec dana, on nije izgubio nadu ne doista, sve dosad. Vjerovao je, ili

je to pokušavao, da bi se mogli nekako približiti jedno drugome.

Umjesto toga, ovo.

Pa, zašto je očekivao nešto drugo? Bilo je to zapravo ono što je namjerno izbjegavao.

Dvije ga je godine izjedala ta ideja. Ali paralizirala ga je tuga i tek kad je nestala, otkrio

je da može zamisliti novi početak. Ali nije funkcioniralo. Uvijek će postojati ta

distanca. On nikada neće prići nimalo bliže.

Pokušao je čitati članak, ali shvatio je da rečenice ne dopiru do njega. Srce mu je jako

tuklo kao i posljednji put kad je vidio Ninu Revskaju, prije dobrih deset godina na

dobrotvornoj priredbi za Bostonski balet. Iz velikog predvorja kazališta Wang gledao ju

Page 17: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-17-

je kako stoji na velikom mramornom stubištu i drži kratak, savršeno sročen govor 0

važnosti dobročinitelja za umjetnost. Visoko je držala glavu, možda malo ukočeno,

kosa joj je još bila tamna — gotovo crna — unatoč godinama, i podignuta u punđu tako

čvrsto skupljenu da joj je izgladila bore. Do njega je stajala Christine, bili su iza gomile

ljudi, i lagano se oslanjala na njegovu ruku dok je u drugoj držala visoku čašu za

šampanjac. Činilo se da se Nina Revskaja trza od nelagode dok govori; bilo je jasno da

joj svaki pokret tijela izaziva bol. Kad ju je direktor baleta polako poveo niz

veličanstveno stubište i kroz predvorje, Grigorij je pomislio: Sto ako? što ako joj

priđem? Ali naravno, nije se usudio. A onda ga je Christine odvela u drugom smjeru, u

društvo najnovije filmske zvijezde, mladog kubanskog plesača poznatog po svojim

skokovima.

Grigorij je odbacio novine na stol. Tako ga se silno želi riješiti — tako jako da se želi

riješiti i svojih voljenih dragulja.

Odgurnuo je stolicu i ustao. To je pljuska u lice, eto što je. A ona me čak i ne poznaje...

Ured mu više nije bio zaštićena kukuljica. Grigorij je shvatio da korača prostorijom

velikim koracima i prisilio se da stane. Onda je zgrabio kaput i rukavice te je pognuvši

glavu dok je izlazio kroz vrata krenuo niz uske stube i van iz zgrade.

U KAFIĆU KAMPUSA jutarnja je smjena već bila na svojem mjestu. Iza šanka stajala

je mršava djevojka crno obojene kose i posluživala kavu

i golema peciva, dok je napušeni pomoćnik menadžera zadovoljno pjevao uz pjesmu na

stereozvučniku i trebalo mu je jako dugo da zapjeni mlijeko za kavu. Nekoliko

savjesnih studenata okupilo se za jednim od okruglih stolova, a u stražnjem dijelu

prostorije živahno je raspravljala grupica gostujućih profesora. Grigorij je naručio

doručak i promatrao prizor s osjećajem poraza.

Djevojka za šankom napadno je treptala očima dok mu je pružala veliki komad kolača s

kavom. Grigorij ga je podignuo iz omota od voštanog papira i odmah se osjetio krivim;

kao i njegovo pušenje, Christine ni ovo ne bi odobravala. Mislio je na nju i što bi sve

dao da je ona sada s njim.

"Grigorij!"

Zoltan Romanji sjedio je za stolom do prozora, a oko njega nalazile su se vrećice pune

knjiga i papira. "Dođi, dođi!" pozove ga on i mahne rukom, a onda se pogrbi da zapiše

nešto u bilježnicu i to vrlo brzo unatoč staroj drhtavoj ruci. Posljednjih godinu dana

piše memoare o bijegu iz Mađarske nakon ustanka ’56 i kasnijim godinama kad je bio

Page 18: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-18-

ključna figura — iako možda malo izvan središta terena — na umjetničkoj sceni

Londona.

"Zoltane, sretna Nova godina."

"Jesi li siguran, Grigorije?"

"Zar mi se vidi na licu?"

"Izgledaš pristalo kao i uvijek — ali umorno."

Grigorij se morao nasmijati što mu muškarac dvadeset godina stariji od njega kaže da

izgleda umorno — i to muškarac delikatna zdravlja, koji je veći dio božićnih praznika

proveo u bolnici oporavljajući se od nedijagnosticirane upale pluća, i koji se prethodne

zime poskliznuo na ledu te po drugi put slomio rame. "Zoltane, daješ mi do znanja gdje

mi je mjesto. Nemam pravo biti umoran. Jutros sam frustriran, to je sve. Ali drago mi je

što te vidim. Izgledaš mnogo bolje."

Možda je to bilo čudno, to što je Grigorijev najdraži kolega i prijatelj bio gotovo

generaciju stariji od njega — ali njemu je bilo draže tako nego da je suprotno, da bude

kao oni profesori koji se druže sa studentima u pivnici. Zoltanovo lice izbrazdano je

dubokim borama, ispod očiju ima vrećice, ruke mu drhte, na sredini glave strši mu

oblačić sijede kose... ništa od toga ne govori o tome kakav je čovjek. Zoltan je nekoć,

nakratko, bio ponos i razočaranje literarne književne Europe, simbolični junak

prosvijetljenog Zapada, mlad i mršav emigrant, pjesnik u posuđenoj odjeći. "Osjećam

se mnogo bolje", reče on sad. "Volim ovo doba ujutro, a ti?" Zbog neobična naglaska (s

tvrdim mađarskim ritmom ublaženim pjevnim britanskim akcentom) zvučao je poput

kakva vilenjaka. "Praktički možeš osjetiti kako se Sunce diže. Dođi, sjedni tu." Gurnuo

je ustranu neke papire na stolu.

Grigorij je sjeo. "Ne mogu ostati dugo. Imam seminar u osam i trideset."

"Ja imam u jedan."

"Zaista?" Grigorij je pokušao sakriti nevjericu. Čuo je da se na Katedri šapuće kako je

Zoltanov jedini kolegij u tom semestru otkazan jer su se javila samo dva studenta, a to

je bilo nedovoljno za održavanje nastave.

"Poezija i nadrealisti", reče Zoltan. "Imam dvojicu mladih studenata s doista

zanimljivim duhom. Govorilo se da se kolegij neće otvarati, znaš, ali onda sam prošli

tjedan predložio mladićima da se svejedno nastavimo sastajati i pristali su. Kome

trebaju službene ocjene? Divim se njihovu entuzijazmu."

"Znaju što je dobro za njih." Znali su da im je to jedinstvena prilika u životu da

studiraju s čovjekom koji je osobno poznavao pjesnike o čijem je stvaralaštvu predavao

Page 19: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-19-

i čije su usputne primjedbe sadržavale ne samo zlatna zrnca mudrosti nego i riječdvije

svjetskih tračeva. Nedugo po dolasku u London Zoltanovu prvu knjigu poezije preveo

je jedan popularni britanski pjesnik i nakratko je Zoltana pretvorio u europskog — pa,

barem u nekim krugovima — novog enfant terriblea. Zoltan je tada bio kicoš, sa svojim

snenim kapcima i samouvjerenim osmijehom; Grigorij je vidio njegove fotografije u

naknadnim prevedenim izdanjima (od kojih su sva sada rasprodana). I iako Zoltan nije

bio od onih koji će se hvaliti poznanstvom sa slavnim imenima, njegovo vlastito ime

često se pojavljivalo u memoarima nekolicine slikara i dramskih pisaca, kolekcionara

umjetnina i koreografa, muza i zvijezda pozornica. Negdje redak, negdje cijeli

odlomak, ali Zoltan je očito ostavio trag. Ako ste suptilno izazvali njegova sjećanja,

čuli biste nešto o Mary Quant ili Salvadoru Daliju, uz uzdahe i iznenađujuće primjedbe

("Ah, Ringo... Imao je tako duge trepavice, znaš.")

Problem je bio u tome što se na novim internetskim stranicama na kojima studenti

ocjenjuju profesore proširila priča da su Zoltanova predavanja zahtjevna i čudna, više

kao neki prolongirani razgovori, za koje se studenti moraju savršeno pripremiti.

Očekivao je od njih ne samo da su već pročitali zadana djela nego da su o njima

razmišljali.

analizirli su ih pa čak i sanjali o njima. I tako su studenti upozoravali jedni druge da se

drže dalje od Zoltanovih kolegija.

Grigorij se odupro iskušenju da pogleda što njegovi studenti pišu o njemu. U svakom

slučaju, pokušao se držati dalje od interneta. Njegova najvažnija online ludorija

dogodila se prije četiri godine kad je prvi i posljednji put kupovao na eBayu; primjerak

časopisa Hello iz 1959. u kojemu je bio članak o nakitu i draguljima Nine Revskaje.

Četiri stranice s fotografijama naušnica, satova, ogrlica i narukvica, od čega su većina

bili darovi obožavatelja, međunarodnih diplomata i samih draguljara u promotivne

svrhe. Fotografija na trećoj stranici,

koja je prikazivala narukvicu od jantara s pripadajućim naušnicama, potvrdila je — na

svoj način — ono što je Grigorij odavno sumnjao. Čuvao je taj časopis u uredu, u

gornjoj ladici ormarića za spise u kojemu je inače držao bilješke za kolegij Ruska

književnost, a gurnuo ga je u fascikl s oznakom "Kratke priče 19. st."

A sad će ti dragulji završiti na dražbi. Toliko o sudbini dokaza. Toliko o potkrepi.

Grigorij je zacijelo glasno uzdahnuo jer se u Zoltanovu glasu začula zabrinutost kad je

pitao: "Kako si zapravo, Grigorije?"

"Ah, dobro, molim te, ne brini se." Uloga tužnog udovca bila je dobra na godinu-dvije,

Page 20: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-20-

ali nakon toga postala je zamorna. Što se tiče vijesti o Nini Revskaji, nije namjeravao

dodati današnje razočaranje popisu svojih nezadovoljstava. Već neko vrijeme kroz

neumoljivo brbljanje Carle, Davea i njegove prijateljice Evelyn (koja ga uvijek poziva

van, vodi u kina i na druge kulturne događaje) Grigoriju je postalo jasno kako se od

njega očekuje da se ponaša kao i ostali muškarci koji su sami već šest, dvanaest ili

osamnaest mjeseci — da si nađe drugu ženu, skrasi se i da više ne bude stalno sumoran.

U skladu s tim Grigorij je prije godinu dana prestao nositi na reveru ružičastu vrpcu iz

bolnice. Sad kad je prošla i druga godišnjica Christinine smrti, skinuo je čak i vjenčani

prsten. Zlatna burma ležala je na malom pokrivenom pladnju, pokraj nekoliko igala za

kravate, koje nikada nije nosio. Bilo je vrijeme da se sredi i prestane biti dosadan.

Zoltanu je još rekao: "Nemam nikakvih novih pritužbi."

"Kome trebaju nove pritužbe, ako imaš stare?" Zoltanove su se oči smiješile, ali usca su

bila namrgođena. "Čudno je to što nam ponekad priredi hirovitost univerzuma."

"A ti?" upita Grigorij.

"Hajde, pojedi taj kolač", reče Zoltan. "Grickaš, kao da je s nečijeg tuđeg tanjura."

Grigorij se nasmiješio. Bila je to istina. Jednostavno popusti, predaj se.

Predaj se. Digni ruke od svega.

Grigorij je shvatio da kima glavom sam sebi, a nije mu se svidjela ni sljedeća misao

koja mu se pojavila.

Ali već je bila tu. Ako ništa drugo, mogla bi dokazati... što? Da je završio s tim. Da

poštuje Ninu Revskaju i da ga se ona ne treba bojati. Da se predao.

Da, znao je što treba učiniti. Osjećao se laganije, pojeo je kolač do kraja dok se Zoltan

zadubio u svoje zapisivanje bilježaka. Tada je Zoltan podigao pogled, a glas mu je

odjednom postao ozbiljan. "Moramo razgovarati — čim prije budeš mogao."

Grigorij je zastao. "Oprosti, ali mislio sam da upravo to činimo."

Zoltan Ijutito odmahne glavom i šapne: "Ne ovdje."

"Ah." Grigorij se osvrne oko sebe, ali nitko ih nije slušao. Obrisao je mrvice kolača

voštanim papirom. "Da te nazovem kod kuće?"

"Ne, ne, u četiri oka."

Grigorij je bio zbunjen i slegnuo je ramenima. "Pa onda me obavijesti kad će to biti.

Sad moram krenuti." Ustao je i navukao rukavice dok je Zoltan bojažljivo kimao

glavom. Za susjedni stol sjela su dva nova gosta, ali već su nešto mrmljali i približili se

jedan drugome, odmaknuvši se malo od njih. Grigorij shvati da je to zbog Zoltana, da

Page 21: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-21-

su ga smatrali skitnicom zbog njegovih prljavih plastičnih vrećica i hlača prepunih

mrlja, iako su bile od gabardena i savršeno krojene, te zbog svilene kravate iz koje su

virile mnoge potrgane niti. Pa, to je Amerika, veliki izjednačitelj — gdje se štovane

pjesnike zabunom smatra beskućnicima. Grigorij reče: "U redu, Zoltane. Vidimo se."

"Jedva čekam." Grigorij je u Zoltan ovu glasu čuo iskrenu nadu. Dok se okretao,

pokušao se prisjetiti kad je on sam - doista, doista - jedva čekao nešto.

Jednom je bio mlad i pun nade. Još je u mislima vidio ruksak od čvrstog platna, koji je

donio sa sobom s Princetona, onaj s dugim tankim remenima koji mu nikada nisu dobro

pristajali i s mrljom na dnu od mnogih podova, pločnika i travnjaka. Sjećao se kako mu

je majica smrdjela nakon dugotrajnog puta autobusom tvrtke Greyhound i kako je bio

gladan dok je prolazio avenijom. Imao je devetnaest godina, bio je visok, dugih ruku i

nogu, čupave kose i ne baš čist. Sišao je na pogrešnoj stanici podzemne željeznice i

zato je morao više pješačiti nego što je planirao. Jedini gradovi koje je poznavao bili su

Pariz i New York, a u usporedbi s njima zgrade u četvrti Back Bay izgledale su

starinski ali i otmjeno. Ali njemu je bila važna samo adresa koju si je zapisao. Bila je to

zgrada s visokim vanjskim stubištem i ogradom od kovanog željeza. Velika ulazna

vrata od debelog rezbarenog drva bila su poluotvorena. Grigorij je duboko udahnuo i

obrisao ruke o hlače. Ali još se znojio pa je iz džepa izvukao rupčić i obrisao čelo.

U predvorju je iz ruksaka izvadio veliku žutu omotnicu i oprezno je držao, spreman

vratiti je u ruksak ako nitko ne bude kod kuće. U omotnici su bili razni predmeti o

kojima je počeo misliti kao o "dokazima". Našao je interkom i potražio pravu tipku

zvona. Svu svoju nadu usmjerio je na tu tipku.

Još je u udaljenim zakutcima sjećanja mogao čuti njezin glas na interkomu, sumnjičav i

oprezan: "Da?"

Predstavio se na ruskom.

"Ponovite kako vam je ime?" zatražila je na ruskom. Zvučala je potpuno zbunjeno, ali

ne ljutite.

"Grigorij Solodin. Moji su roditelji poznavali vaše susjede. U Moskvi." To baš nije bilo

potpuno istina, ali zvučalo je tako. "Nadao sam se da ću s vama razgovarati o nečemu

važnom." Sinula mu je sjajna ideja i dodao je: "Nakratko."

"Molim vas, pričekajte", reče ona odlučno.

Čeka je da dođe... gleda kroz staklo, a srce mu jako tuče dok promatra dizalo, čeka da

se otvore uska vrata i da se ona pojavi na njima. Ali pojavila se iz ugla sišavši stubama.

Taj izduženi vrat, duge tanke ruke, i evo je, korača kao da lebdi. Pogledala ga je kroz

Page 22: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-22-

staklo, pristojno znatiželjna, a lice joj je savršeni oval, dok je tamna crna kosa jako

stegnuta na potiljku. Te neskladne šake, već stare iako ona još nije stara, guraju vrata te

ih samo mrvicu otvaraju. Zglobovi na prstima već su joj natečeni.

"Dakle, tko ste vi zapravo?" pita ona na ruskom. Čini se da joj se u kutovima usana

skriva mali osmijeh, možda zato što on izgleda mladoliko i šeprtljavo.

Tu se Grigorij uvijek prisili da stane, da spriječi daljnje prisjećanje. Mora. Jer ostatak

nije dobar.

Page 23: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-23-

Dražbovni predmet 12

Broš u obliku leptira od platine, oniksa i dijamanata. Krila se sastoje od šest

raznovrsno rezanih crnih oniksa ukupne težine 17.21 karata, a tijelo od dijamanata

starog europskog reza ukupne težine približno 7 karata. Središnji je kamen u

fasungu*, broš ima zrnate rubove. Dužina 5 cm, širina 3,7 cm, 11,5 grama, s

oznakom Shreve, Crump & Low.

8.000 - 10.000 $

* "Okvir", tj. ležište od zlata ili platine u koje se umeće dragi kamen.

Page 24: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-24-

DRUGO POGLAVLJE

dlučeno je — na onaj nečujan, nagao način na koji odrasli donose odluke — da će

Vjera i baka otići živjeti s njezinom tetom i tetkom u jedan grad na sjeveru, daleko od

Moskve.

Tako se to događa, zaključi Nina, kad ti roditelji moraju otići. Tad dvoje drugih ljudi,

koje nikad prije nisi vidjela, dođu živjeti u njihovoj sobi. Tako bi bilo i kad bi Ninina

majka morala iznenada otići. Ali možda bi Nina mogla ostati ovdje sa svojom bakom...

Tješi se ovom mišlju dok ona i majka prate Vjeru i Vjerinu baku na željezničku stanicu.

Jutro je vedro i blago, drugi rujna — dan prije početka školske godine. Ulice su

odjedanput opet pune, svi su se vratili s ljetnih praznika, dječaci izgledaju štrkljasti i

kao da imaju velike uši zbog toga što su svježe podšišani. A sve djevojčice kupuju

propisane mašne kojima će vezati kosu u rep. I na stanici je gužva; na peronu na koji

mora stići Vjerin vlak jedva da ima mjesta za njih među svim ljudima koji čekaju i

mnogim košarama od pletenog pruća. Nina jedino može i razmišljati o tome da Vjera

sad neće krenuti s njom u školu Boljšoj, neće biti tu da se zajedno igraju na prašnjavom

dvorištu, da izmišljaju složene igre s kompliciranim, neophodnim pravilima.

Vjera pak nije izgledala zabrinuto već je bila ponosna na svoj nezgrapan kovčeg i mali

zavežljaj hrane za vlak. Nekoliko koraka dalje majka i Vjerina baka razgovaraju

pristojno, ali usiljeno.

"Dobila sam telegram", šapne Vjera.

Nina je gleda razrogačenih očiju; nikad nije vidjela nijedan. "Kad?"

Iz džepa kaputa Vjera izvlači komad uredno složenog papira i rastvara ga. Leđima je

okrenuta drugima kao da zakriljuje važnu tajnu. "Vidiš?" Riječi su natipkane na sredini

papira, tekst je vrlo kratak i čini se da je poruka vrlo hitna i zbog toga još važnija:

Volimo te, Vjeročka. Majka i otac.

Vjera ponosno gleda Ninu. "Njih dvoje rade važan posao. Zato su morali otići."

To je ipak nekakvo objašnjenje, više nego što je Nini majka mogla reći. Nina ga

prihvaća. Vjera opet gleda telegram, još jedanput ga čita u sebi, a onda presavija papir i

vraća ga u džep.

Začuo se glasan štropot metala, a onda se osjetio miris užarenog ugljena — vlak polako

ulazi u stanicu, pljuje oblačiće bijele pare, a Vjerina baka kaže: "Odmaknite se malo.

Ljudi će silaziti s vlaka. Ah, a vidi sad kakva ti je kosa." Staračke sive ruke miluju

O

Page 25: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-25-

Vjerine vatrene pletenice i zaglađuju joj neposlušan uvojak iza uha.

"Pa, djevojčice", reče majka ozbiljno okrenuvši se da podigne torbe Vjerine bake.

"Vrijeme je da se pozdravite."

Vjera to čini bez suza, a njezina se baka s mukom penje na vlak, bez ičije pomoći. Ni

Nina ne plače, pozornost joj odvlači gužva drugih putnika, a Vjeru već gutaju hodnici

vlaka. Majka je rekla da se Nina i Vjera mogu dopisivati i ostati prijateljice putem

pisama, ali dok se vraćaju kući, jedino što Nina vidi pred očima jest vlak koji odnosi

Vjeru.

Sad zastaju kod pošte, a majka zamoli Ninu da otrči iza ugla i stane u red za kruh.

Nina žurno odlazi i pred pekarnicom se pridruži velikom, šutljivom redu. Voli

promatrati blagajnicu koja računa na abakusu, brzo sudaranje drvenih kuglica koje se

pomiču lijevodesno na žicama. Ali nakon nekoliko minuta, dok se red pomiče naprijed,

shvaća da joj je majka zaboravila dati novac. Žuri natrag do pošte.

Unutra nalazi majku i pritrči joj. Ali majka je nije primijetila; pomno i pažljivo ispisuje

tiskana slova na posebnom formularu. Draga Vjeročka, budi dobra. Šaljemo ti svoju ljubav,

majka i otac.

Nina se okrenula i istrčala iz pošte, van u zasljepljujuće svjetlo rujanskog dana. U

prsima osjeća hladnoću i bol iza očnih jabučica. Na trenutak poželi vrištati, vikati, reći

nekome, bilo kome. O tom tužnom triku, toj laži, toj dvostrukoj tajni. I o onome

drugom, strašnom bolnom osjećaju: da majka zaista voli Vjeru, i to jako, kad radi takvu

stvar. Kad je voljna učiniti takvo što za Vjeru.

Čekaj ući pred ulazom, Nina pokušava smiriti ludo lupanje srca. Dobro je što je Vjera

otišla, govori sama sebi, tako da joj Nina ne može reći ovo što je saznala.

TELEFON JU JE PRENUO iz razmišljanja. Zvoni svakih nekoliko sati, ali Nina se ne želi

javiti. To vjerojatno zovu trgovci starinskog nakita iz Ulice Charles, a oni nisu netko s

kim bi se ona trebala baviti. Bila je previše iscrpljena da bi razgovarala bilo s kim.

Prošlih nekoliko dana bili su loši, a noćima nije spavala od boli. Cynthia ju je

pokušavala nagovoriti da uzme tablete.

Sa svojega mjesta pokraj prozora gledala je van, snijeg u gomilama nakon snježne oluje

proteklog vikenda. Niz ulicu kvrgava stabla, još uvijek ukrašena blagdanskim

lampicama okovanim ledom, kao da su drhtala; Nina je kroz krošnje mogla vidjeti

drugu stranu avenije gdje su se parkirani automobili nizali uz debele naslage snijega.

Nina je često tu sjedila, u salonu. To joj je bila najdraža soba, s visokim prozorima i

Page 26: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-26-

dobrim svjetlom — a tu je i stereo najbolje zvučao. Jedino je bilo nezgodno što je kroz

pukotinu iznad srednjeg prozora strujao hladan zrak. To sad već traje dvije godine, od

onog dana kad je gornje staklo zbog nečega kliznulo nekoliko centimetara, ali Nina se

nije potrudila to nikome spomenuti. Za toplijih mjeseci to joj nije smetalo, osim kad bi

bilo vjetrovito i kad bi žaluzine zlokobno štropotale.

Danas su žaluzine bile potpuno podignute. Iz otvorenog dijela gornjeg prozora jedan je

davno uveli list, ostatak jeseni, kliznuo i nečujno pao na prozorsku dasku. Ležao je

tamo kao kakvo tajno pismo, žuto od starosti, i Nina ga je nekoliko minuta samo

promatrali. Onda je ispružila ruku i hladnim prstima dotaknula krhku finoću njegovih

sićušnih, napuklih žila.

Hoće li itko osim nje ikad primijetiti napuklinu gornjeg prozora?

Ta se misao Nini činila posebno dubokoumnom. Sad su joj posjetitelji rijetko dolazili.

Cynthia je bila jedina druga osoba koja je provodila vrijeme u ovoj sobi dok su se pekli

njezini složenci i kad bi došla sjesti s Ninom i postavljati joj znatiželjna pitanja.

Spremačice — Marya i bezimeni niz pomagačica koje su glasno i žurno dolazile i

odlazile iz stana svaka tri tjedna — nisu baš savjesno obavljale posao i nisu obraćale

pozornost na detalje. Da se ne spominje kako još tek trebaju oprati svaki prozor.

Nitko drugi nije imao razlog da ulazi u ovu sobu. Prošlo je gotovo desetljeće otkad je

Nina redovito primala goste. Kad se radilo o bostonskim prijateljima — pravim

prijateljima, bliskim prijateljima — u ovom posljednjem i najdužem poglavlju svojega

života, ona nije imala nijednog. Bilo je mnogo poznanika, naravno, i kolega iz baleta,

ali nije bilo prijatelja kakve je voljela u Parizu i Londonu. Nikoga do koga bi joj bilo

stalo onako kao do njezine ruske prijateljice Tame ili drage Inge, "berlinske djevojke"

kako ju je još zvala u mislima. Pa, bio je tu Shepley, kojega je poznavala, koliko se god

to sad čini zaprepašćujuće dugo, već četrdeset godina. Ali otkad se preselio u

Kaliforniju, Nina je osjećala slabiju povezanost s njim.

Kao i Veronika u Engleskoj, Shepley je bio obožavatelj koji je postupno prerastao u

prijatelja. Kao mladi odvjetnik i baletoman, uvukao se u Ninin život na blag, odmjeren

način, kroz male darove i inteligentne poruke pune poštovanja. Njegova pažnja nikad

nije bila nametljiva niti je uznemirivala svojom sebičnošću već je bila mudra

i rezervirana. Čak se odmah dopao i Nini, koja, unatoč tome što je potpuno i dosljedno

odbacila prvu trećinu svojega života, nikada nije mogla upoznati novu osobu a da se u

njoj ne probudi oprez. Još uvijek ga je zamišljala kao mršavog mladića s mirnim,

mladenačkim glasom; posjećivao bi je redovito jedanput godišnje i uvijek se u prvim

Page 27: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-27-

trenucima šokirala kad bi ugledala sjedokosog muškarca u šezdesetim godinama.

Još onda kad joj se bolest tek počela pojavljivati, prije nekih desetak godina, Shepley

(koji tad još nije upoznao Ijubav svojega života u L. A.u) počeo ju je maziti i

udovoljavati joj kao djetetu, postao je dobra kombinacija nećaka i sluge, vozio je Ninu

liječnicima i na kontrole specijalistima, redovito je posjećivao i uvijek je pozivao na

proslave praznika. Ali prošlo je osam godina otkad se odselio na zapad s Robertom i

Nina se već navikla na njegovu odsutnost. Nedostajao joj je u rijetkim trenucima,

uglavnom poslije njegova posjeta kad bi je odveo na čaj u hotel Four Seasons ili u

kupnju u Saks u Prudential Center (iako nije ništa trebala kupiti i uvijek se osjećala

previše izloženom u javnosti). U njezinu stanu on bi pekao meso i kolače i zamrznuo

joj jela tako da bi još mjesecima imala što jesti, a poslije bi u zraku ostalo njegovo

veselo brbljanje i melodramatične anegdote — kao da su se prilijepile za zidove stana

poput kakvih vedrih tapeta — i tako bi bilo danima, a onda bi sve nestalo.

Osim Shepleyja, Tama je bila jedina prijateljica s kojom je još redovito razgovarala.

Ona je bila novinarka rođena u Rusiji, deset godina mlada od Nine, koja ju je poznavala

od 1970. Tama je često zvala telefonom, bili su to međugradski razgovori iz Toronta,

uglavnom zato da se žali. No njezine su pritužbe bile one bezazlene vrste koje bi

razvedrile Ninu, kojoj je bilo zadovoljstvo s lakoćom tračati na materinskom jeziku.

I Shepley je redovito zvao, ali sa zabrinutošću — da provjeri je li još živa,

pretpostavljala je Nina. Sumnjala je da mu zagorčava život. Ne radi se o tome da mu

zapravo nije stalo do nje, ali već sama briga

i pažnja predstavljale su za njega obvezu, teret na ramenima jer, dakako, Nina nije bila

zdrava i nikad joj neće biti dobro, i ta se osnovna činjenica nije mogla izbjeći. To što je

nastavila živjeti već je bilo problematično, u onom svakodnevnom logističkom smislu

zbog kojega je Shepley na kraju morao uskočiti i dogovoriti posao sa Cynthijom. Ipak,

Nina nije željela umrijeti. Bilo joj je zanimljivo kako provodi vrijeme, slušala je radio,

čitala je novine — primala je Globe i londonski Times — i svaki je dan izabrala drugi

album iz svoje zbirke. Shepley joj je instalirao dobre zvučnike i redovito joj slao nove

snimke Nininih najdražih djela. Danas je na redu bio najnoviji Brahmsov gudački

sekstet. Samo kad ga zvonjava telefona ne bi stalno prekidala. Nina ju je nastavila

ignorirati.

Ne, samoća joj nije smetala. Mogla je provoditi duge minute gledajući kroz prozor,

satima je slušala BBC na radiju. Uživala je u samoj u činjenici svoje privatnosti,

njezinoj dubini i slobodi, gdje je većina dana pripadala samo njoj. U ranim danima

Page 28: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-28-

svojeg života uvijek je morala svedijeliti, nikad nije imala privatni trenutak ni kutak ni

policu u ormaru samo za sebe i zato je osjećala glad za ovim, uvijek je cijenila temeljni

osjećaj samoće; vozila se u invalidskim kolicima iz jedne sobe

u drugu a da joj ni živa duša nije bila na putu, dok bi noću lijegala u postelju slušajući

poneke glasove s pločnika ili sporadičnu škripu automobilskih guma na kolniku.

Sadašnja infiltracija (pod tim je smatrala novine, aukcijsku kuću i telefonske pozive u

posljednjih nekoliko dana) prijetila je da će uništiti taj njezin mir. Od trenutka kad je

došla ona djevojka Drew, sjećanja - tako živa, ostavljaju Ninu slabom. Čak i sad ona ih

osjeća kako vrebaju u prikrajku i još nešto užasno što joj se sprema prići. Pokušava se

usredotočiti na Brahmsa i gleda kroz prozor. Kad se opet začula zvonjava, osjetila je

kako je napušta strpljenje.

Odvezla se kolicima do mramornog stolića gdje stoji telefon. "Da?"

"Halo, gospođice Revskaja, ovdje je Drew iz Bellera."

Iako bi je najradije željela jednostavno ignorirati, Nina je rekla: "Kako si?"

"Dobro sam, hvala — rekla bih da sam uzbuđena. Došlo je do neočekivanog razvoja

događaja."

Nina osjeti kako joj je srce poskočilo.

"Jedna osoba koja želi ostati anonimna, donijela nam je nešto što izgleda kao da bi

moglo odgovarati vašoj jantarnoj narukvici i naušnicama. To je privjesak od baltičkog

jantara s inkluzijama. Fasung i žig zlatarskog ceha identični su onima kakve ima vaš

demiparure*. Vlasnik tvrdi da ne samo što je lančić iz istog izvora već da pripada vašim

naušnicama i narukvici. To je jedan komplet."

Nina je shvatila da zadržava dah.

"Gospođice Revskaja?"

"Nina."

"Da, Nina. Imamo ovdje sve te komade nakita i dok, naravno, moramo potvrditi da je

privjesak pravi, naši procjenitelji vjeruju, na temelju fasunga i zlatarskog znaka, da bi to

doista mogao biti komplet."

Nina polako reče: "Zar vam nije palo na pamet da bi procjenitelji mogli biti u

krivu?""Pa, naravno, procjena je uvijek stvar osobne prosudbe i mi volimo reći da se

radi o kliznoj skali. A da ne spominjemo kako se kopča i lanac mogu odvojiti —

ponekad se čak i iz autentičnog fasunga može izvaditi i zamijeniti originalni dragi

* Komplet nakita koji se najčešće sastoji od ogrlice, naušnica i/ili broša.

Page 29: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-29-

kamen. Zato ćemo te primjerke poslati u laboratorij da se uvjerimo kako je riječ doista

o baltičkom jantaru. Ali htjeli smo vas nazvati i provjeriti znate li vi nešto o tome.

Vidite, vlasnik privjeska volio bi da se i privjesak uključi u dražbu. Kao donacija.

Zapravo je to prilično nevjerojatno."

"Ne znam ništa o tome. Imam samo jednu jantarnu narukvicu s pripadajućim

naušnicama. To je sve. Primjerci su vrlo rijetki."

"Da, znate, palo nam je na pamet da ste možda imali i lančić, jednom. Ili da znate kako

on nedostaje iz kompleta."

"Mislim da ništa ne nedostaje. Tu narukvicu i naušnice imam od 1952. Došle su sa

mnom kad sam otišla iz Rusije."

"Procjenitelji misle da se radi o kakvom daru ili nečemu što ste naslijedili od obitelji. I

da je to obiteljsko naslijeđe možda razdvojeno u nekom trenutku."

S napetošću u glasu Nina je rekla: "Onda pretpostavljam da će procjenitelji znati."

"Pa, to je problem s jantarom. Kako se kuglice formiraju prirodno, a ne ispod ruke

zlatara, gotovo je nemoguće potvrditi koji su dijelovi dio iste zbirke. Neki komadi —

posebno oni profinjeni možda jesu na popisu u zlatarskim arhivama, ali bez datuma ili

serijskog broja, pa ne možemo biti sto posto sigurni."

Ninino disanje malo se opustilo. "Nemam što reći o tome."

"U redu." Drewin glas bio je neočekivano odlučan. "Samo sam vas htjela pitati, u

slučaju da ste možda... zaboravili."

Nina je osjetila kako joj krv navire u obraze. "Stara sam, ali nisam senilna."

"Ne, ne, naravno da ne. Nisam mislila..."

"Morate razumjeti, gospođice Brooks, da plesači pamte. Sve moramo pamtiti." Imala je

na umu fizičku memoriju, memoriju mišića, potpuno drukčije od onoga na što je Drew

ciljala — ali Nina joj je htjela dati do znanja gdje joj je mjesto. "Još uvijek u sebi imam

cijele balete. Sjećam se jasno i odakle potječu moji dragulji."

"Da, naravno." Oštar uzdah. "U redu, onda. Samo sam htjela provjeriti sjećate li se

možda nečega. Ako se sjećate, molim vas recite nam."

"Naravno."

"U međuvremenu naši će procjenitelji dati sve od sebe da utvrde podrijetlo tog

dodatnog primjerka i pobrinut će se da potvrde ono što je vlasnik sugerirao. Čini se da

bi moglo biti vjerojatno, s tako atipičnim fasungom. A bude li procjena valjana, voljeli

Page 30: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-30-

bismo privjesak uključiti u katalog. S bilješkom, naravno, da je to dodano u posljed-

njem trenutku i kako se čini da pripada, iako nije sastavni dio, vašoj osobnoj zbirci."

Nina je šutjela.

"Naši procjenitelji zaista su vrlo dobri."

"Ne sumnjam u njihovu izobrazbu. Ali također znam da ljudi čine" — zastala je da

formulira rečenicu — "nedužne pogreške."

Drew na tren nije ništa odgovorila. Ali onda joj je glas odjedanput postao vedar. "Znate,

to je izvanredan primjerak. Po načinu izrade podjednako neobičan kao i vaša narukvica

i naušnice. A posebice s tom neobičnom inkluzijom. Sigurno će privući ne samo

zaljubljenike u drago kamenje nego i kolekcionare rijetkih primjeraka. Što značajno

povećava broj zainteresiranih nuditelja na dražbi. Da ne spominjem da bi takav rijedak

primjerak mogao donijeti prilično novca. Mislim, za zakladu." Čekala je Nininu

reakciju. "A ne moram vam ni reći da to što donor želi ostati anoniman... pa, to je ono

što u javnosti izaziva znatiželju. Sigurno će privući više pozornosti na cijelu dražbu. I

naravno, privući više kupaca. Što, opet, znači više novca za zakladu."

Nina je razumjela što djevojka radi. "Da, naravno", reče ona slabašno, a onda, najbrže

što je mogla: "Doviđenja."

ČUVŠI U UHU zvuk prekinute veze, Drew je spustila slušalicu, polako i duboko je

udahnula i obrisala kapljicu kave s ruba šalice malim, zamišljenim pokretom. Znala je

da to ne treba osobno shvatiti.

Ipak bilo je teško a da to ne primi tako. Projekt Revskaja značio joj je više nego

drugima i to ne samo zato što je voljela balet. U njezinoj obiteljskoj lozi bila je jedna

slučajna grana koja je do dana današnjeg ostala pod znakom upitnika. I zato joj nije

mnogo smetalo što je kao i obično sav posao (da, sav) završio u njezinim rukama, dok

je Lenore lepršala naokolo bez opterećenja. Drew se rijetko žalila na to; takve stvari

nisu bile vrijedne da bi se zbog njih riskirao posao. I dokle god bude voljela svoj posao,

znala je da će se moći odmaknuti korak unatrag i s male udaljenosti sagledati te

iritirajuće aspekte svojeg posla kao jednostavno zabavne. Zapravo, otkrila je da ta

tehnika djeluje u mnogim drugim životnim situacijama.

Sad je pogledala na popis obveza za današnji dan, brzo je olovkom zaokružila ciljeve,

koji su bili varljivo kratki. Za neke od tih stavki trebat će joj zapravo tjedni. Sto se tiče

podrijetla jantarnog kompleta. Drew je znala da takvi slučajevi napreduju jako sporo,

Page 31: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-31-

korak po korak. I naravno, popis zlatarskih znakova ruskih zlatara privremeno je bio

"izgubljen" negdje u aukcijskoj kući; Drew je morala napraviti novu kopiju iz

specijalizirane knjižnice. Iako je Lenore rekla da je približan datum proizvodnje sasvim

u redu, Drew se nadala da se zlatarski znakovi mogu pratiti unatrag do nastanka

određene skupine predmeta. Možda će ona sa sigurnošću moći reći da privjesak pripada

istom kompletu. Ništa se nije moglo usporediti sa zadovoljstvom nalaženja odgovora na

teško pitanje, kad se nešto sa sigurnošću dokaže. Toliko toga drugog na svijetu bilo je

nejasno i nije se moglo s preciznošću odrediti.

Kao da je svjesna Drewinih misli, Lenorina je glava provirila iza vrata. Kosu je skupila

u blago skupljenu punđu, a nekoliko blijedih pramenova uokvirivalo joj je lice. "Kako

je moj poručnik?" Još uvijek ju je tako zvala, iako je već prošla godina dana otkad je

Drew promaknuta u pridruženu direktoricu.

"Upravo sam obavijestila Ninu Revskaju o jantarnom privjesku."

"Dobro, dobro." Lenore je već odlazila, na licu je imala sanjarski, odsutan izraz kad je

uhvatila svoj odraz u zrcalu. Tko zna je li uopće čula što joj je Drew odgovorila. A

ipak. Drew joj se morala diviti i zapravo je, otkad je radila ovdje, upila Lenorino

držanje, njezin ležeran, siguran nastup. Voljela ju je gledati za stolom dražbovatelja,

kako se ponaša opušteno i s lakoćom, kako brzo vodi dražbu s laganim naglaskom koji

kao da potječe iz nekog inozemnog internata, i način na koji je gotovo koketirala s

nuditeljima, izazivala njihovo zanimanje dok bi oni nervozno podizali pločice čak i kad

se radilo o iznosima iznad kojih nisu željeli ići. "Kad sastaviš tekst za dopunski prilog,

voljela bih ga vidjeti."

"Radim na tome." Drew je zapravo već počela sastavljati uvod za brošuru koju će

tiskati kao dodatak biografskim bilješkama u katalogu. Kratko joj je i ironično salutirala

dok je Lenore poput povjetarca zamicala iza vrata.

Kad je Drew prije četiri godine dobila ovaj prvi posao, Lenore ju je nazvala "moj

poručnik", a Drew je još bila u svojim dvadesetima. Ali sad je imala trideset dvije

godine i u vanjskim kutovima očiju boriće kad bi se smijala. Prošlog mjeseca nešto se

čak dogodilo i s njezinim glasom: pojavio se jasan, iako jedva zamjetan, napukli zvuk u

dubini njezina grla, bio je to onaj biološki pomak prema nekoj strašnoj novoj zrelosti.

Nekidan ju je prodavačica za pultom u Dunkin’ Donutsu nazvala "gospođo". Drew je

otišla ravno u Neiman Marcus i kupila minijaturnu tubu losiona za lice koji joj je

preporučila njezina najbolja prijateljica Jen. Bila je to prozirna, ljepljiva tvar i stajala je

dvadeset pet dolara. Jen je bila znalac kad se radilo o takvim stvarima. Prije nekoliko

Page 32: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-32-

mjeseci utrljala je u Drewinu kosu neku kremu, s mirisom žvakaće gume, kako bi joj

"smekšala izgled", fotografirala je i, ne tražeći od Drew dopuštenje, učlanila je na

internetsku stranicu za samce.

Taj je potez Drew smatrala šaljivim — naposljetku, Jen je mislila dobro, a i sama je na

taj način upoznala svojeg zaručnika — pa je čak i izašla s nekoliko muškaraca, iako

zapravo nije tražila muža. Jedina Ijubav koju je znala bila je prolazna i naivna; možda

samo trik samoobmane. Iako su prošle četiri godine od njezina razvoda. Drew je tek

posljednjih nekoliko mjeseci počela osjećati da je napušta osjećaj krivnje. To ne znači

da se osjećala imalo bolje zbog toga što je povrijedila Erica. Ali postajala je nestrpljiva

— sa svojom obitelji, koja se čak izdaleka i dalje ponašala prema njoj s blago prkosnim

sažaljenjem, a bila je nestrpljiva i sama sa sobom jer se čak i sad sramila zato što je

pogriješila i povrijedila drugu osobu, iako je zapravo mnogo ljudi učinilo istu pogrešku

i izašlo iz veze za koju su se zakleli da će trajati dovijeka.

Pomoglo je i to što je Eric napokon nastavio sa svojim životom. Nakon dvogodišnje

bijesne šutnje i kratkog razdoblja pakosnih pisama, napisao joj je jedno elektroničko

pismo u kojem joj kaže da se zaljubio. Aludirajući na ideju koje se čvrsto držao, da je

jedino zbog nekog oblika ludosti Drew odbacila njihov brak, opisao joj je svoju novu

ženu kao "solidnu osobu" koja je imala "bistru glavu" i "sve koze na broju". A onda je

prošli mjesec Drewina majka — koja je iz sentimentalnosti, ali i ljubavi ostala u vezi s

bivšim zetom i svako malo, kao slučajno, imala neku novu informaciju o njemu —

spomenula da je Eric promijenio posao, da se seli u Seattle, a da žena s kozama na

broju ide s njim.

Tako je Drew bila još svjesnija kako vrijeme prolazi, da se i ne primijetivši iz

"djevojke" pretvorila u "ženu" — iako bez nekog velikog poboljšanja ili mudrosti koje

bi išle s tom promjenom. Otkad se preselila u Boston, živjela je u malom stanu u

Beacon Hillu, čiji se najam postupno i redovito povećavao, kao lagano puštanje krvi,

unatoč tome što je svake godine bilo sve više rascijepljenih podnih dasaka, mrlja na

zidovima i napuklina u stropu. Kad se tek uselila, stara joj se zgrada činila kao svježi

početak, tako različita od blistavog stana u Hobokenu prepunog svadbenih darova: bile

su tamo gusto tkane plahte, debeli ručnici od egipatskog pamuka, noževi Laguiole,

aparat za cappuccino kojim se ona i Eric nikad nisu koristili. "Nov" namještaj koji je

Drew kupila bio je rabljen i nepromišljeno kupljen ispod svih standarda: nezgrapne

stolice od okrhnutog drva, stol čiji je jedan rub bio poprskan sivom bojom, komplet

rasparenog pribora za jelo koji je našla zavezan gumicom na rasprodaji rabljenih stvari

Page 33: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-33-

u nečijem dvorištu. Više nije imala televizor ni auto. Ovaj skromni život joj je

odgovarao, bio je dokaz Ericu i drugima da doista ne postoji drugi muškarac, da Drew

nije ostavila muža zbog nekog drugog ili boljeg. Bio je to dokaz i njoj samoj da je bila

u pravu kad je otišla; nije joj trebao nitko drugi, nije joj uopće trebalo mnogo toga. Bila

je ponosna na to što je dovoljna sama sebi, što je sama mogla zamijeniti električne

osigurače, a bila je ponosna i na spartanski komplet tanjura i šalica, na policu za knjige

koju je takoreći našla na pločniku, na kuhinjske krpe i vinske čaše koje je našla na

nekoj kućnoj rasprodaji.

Jen je to nazivala samokažnjavanjem. Ali Drew je voljela lakoću svojeg

pojednostavljenog načina življenja, taj mirni život. Sad je uviđala da čovjek treba vrlo

malo stvari, baš kao što mu treba malo bliskih prijatelja i jedna jedina strast — koja se

ne mora nužno odnositi na drugu osobu. Iako je pri useljenju kupila za krevet debeli

pamučni prekrivač tamnoljubičaste boje, na tom polju nade su joj bile oskudne. Nije se

radilo o tome da ne vjeruje u ljubav, nego o tome da više nije vjerovala da je moguća za

nju. Prvih je godina dijelila taj krevet s nekim savršeno dragim muškarcima, ali

postupno je tu sobu počela smatrati mjestom samoće i tišine. Prekrivač je izblijedio u

neku prašnjavosivu nijansu lila boje. Svaki put kad bi mijenjala posteljinu, Drew bi

rekla sama sebi da treba kupiti novu.

Istina je bila da se uvijek osjećala nekako odvojeno od drugih ljudi. Čak i u braku nikad

nije osjetila ono za čim je oduvijek žudjela, da bude dio tima, da su ona i Eric partneri.

Iako su imali zajedničke prijatelje s koledža, poslije razvoda Drew se mnogih odrekla.

Čak i sad bi, u izvjesnim trenucima — dok se pokušavala ugurati na sjedalo u

podzemnoj željeznici, dok bi ručala na uskom pultu u trgovini sendviča ili kad bi

dvaput tjedno krenula na lagani džoging (osim zimi) duž rijeke Charles — pogledavala

ljude oko sebe i osjetila ne samo da je okružena strancima nego da je i ona sama nekako

čudna, da je nešto sprečava da prebrodi ponor između onoga što ona sama jest i što su

svi drugi ljudi, koji u tom istom danu idu za svojim poslom baš kao i ona.

Jenino objašnjenje bilo je da je to zbog toga što je Drew odrasla kao jedino dijete u

obitelji, neovisna i navikla da sve radi po svom. Nije odrasla u bliskosti s braćom i

sestrama, s njihovim tajnama i istim genetskim naslijeđem. Iako su ona i majka nekoć

bile bliske, otac joj je bio šutljiv čovjek koji nikad nije bio previše komunikativan;

jedino kad je Drew diplomirala i zaposlila se, činilo se da mu je ugodno voditi s njom

dubokoumne razgovore, postavljati joj mnogo detaljnih profesionalnih pitanja, kao da

mu je ona kolega s kojim je izašao na ručak ili netko tko sjedi do njega u avionu. Zbog

Page 34: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-34-

svih tih razloga — izjavila je Jen kao da je time sve objašnjeno — Drew je imala, ili

iskazivala, vrlo malo potrebe za društvom drugih ljudi. Pa, pomisli Drew u sebi, možda

i jest tako. Ponovo se vratila svojem računalu.

Pozadina priče: Povijest i okolnosti vezani uz dragulje

Autorica: Drew Brooks, pomoćna direktorica Odjela za Zlatni nakit

Tijekom godina dok je Nina Revskaja plesala u Boljšoj teatru, vlada njezine

domovine imala je dosjee o dvije trećine stanovništva. Do trenutka kad je Nina

napustila SSSR, ta ista vlada pobila je gotovo pet milijuna ljudi.

Za svakoga te brojke moraju biti šokantne. Ali kad je Revskaja prebjegla, s njom su

došli predmeti iznenađujuće ljepote koji...

Drew je čekala da joj naiđu sljedeće riječi. Problem je bio u tome što nije znala gdje

početi. Pretpostavljala je da ima dosta toga za reći — unatoč činjenici da je Nina

Revskaja inzistirala na tome da nema više nikakvih podataka koje bi joj ponudila.

Zaista, bilo je to smiješno. Osobito kad je sama rekla da plesači imaju dobro pamćenje,

da se može sjetiti cijelih baleta... U mislima Drew je čula njezin glas i uzlaznu

intonaciju, onaj tvrdi kotrljavi "r" i nazalne samoglasnike - iako joj naglasak i nije bio

toliko jak, a engleski joj je bio gotovo savršen. Zbog njezine nevoljkosti za razgovor i

iznenadnog pojavljivanja odgovarajućeg jantarnog privjeska Grigorija Solodina, Drew

je morala pretpostaviti da mora biti još nečega u priči Nine Revskaje.

Da i ne spominjemo kako je i sam Grigorij Solodin bio donekle misteriozan. Velik

muškarac, visok i vitak ali ipak nekako težak, sa širokim misaonim čelom i zamišljenim

očima. Gusta kosa bila mu je malo raščupana, kao u dječaka. Čak i sada si je Drew

mogla predočiti njegovu čvrstu, čak napetu, čeljust koja je davala odlučnost licu i

izrazu oko usana. Imao je neobičan, lagani naglasak, ne toliko ruski koliko je podsjećao

Drew na nešto što nije mogla prepoznati. Kad ga je pitala ima li kakve dokumente

kojima bi potkrijepio svoju tvrdnju da privjesak pripada Nini Revskaji, Grigorij Solodin

napućio je usne kao da će ih zagristi, a čeljust mu se zategnula na stražnjoj strani

obraza, gdje kao da je imao jamice. "Žao mi je što moram reći da nemam nikakvu

dokumentaciju."

No Drew je bila navikla na takve škakljive situacije. Bio je to djelomično razlog zbog

kojega je voljela aukcijske kuće, zbog tih misterija i drama: tko je zaista napravio taj

klavir, tko je doista nacrtao taj portret, kontradiktorne verzije obiteljske povijesti kroz

Page 35: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-35-

riječi sestara koje prodaju zbirku parfemskih bočica pokojne tetke ili očev humidor pun

cigara za kojima postoji velika potražnja. No, što je to sprečavalo Grigorija Solodina da

pobliže objasni kako je taj lančić završio kao njegovo vlasništvo? Kad ga je Drew

pokušala to pitati, blago i bez insinuacija, dok su sjedili u jednoj od privatnih soba za

sastanke, rekao je samo da je privjesak dobio kao nasljedstvo. "Taj lančić imam cijeli

život. Ali zbog raznih razloga, a naročito nakon što sam vidio jantarne naušnice i

narukvicu Nine Revskaje, uvjeren sam da je i on nekoć pripadao njoj. Ili bolje rečeno,

istom jantarnom kompletu."

Drew se pitala koliko mu je godina — je li u kasnim četrdesetima ili u ranim

pedesetima? Nije generacija Nine Revskaje. Smatrala je to intrigantnim, možda je čak

malo sumnjala da unatoč ruskom imenu i činjenici što živi ovdje u Bostonu, Grigorij

Solodin je, baš kao i Nina Revskaja, bio suzdržan i nešto je tajio.

Ako je Lenore i naslutila da u ovome ima nečega, to nije bilo nešto čemu bi ona

posvetila više vremena. Njezin prioritet nisu bili skriveni detalji nego vanjski izgled:

organizirati uspješnu dražbu, voditi solidan biznis i napraviti dobru predstavu. No Drew

je voljela priče koje su se skrivale iza predmeta, tračeve koje je čula od klijenata koji bi

davali na dražbu imovinu svojih rođaka, ili ono što bi čula o malo poznatoj muzi jednog

od slikara iz skupine Osam ili o džezglazbeniku koji je imao trubu na kojoj je nekoć

svirao Miles Davis.

Činjenica je da ju nakit isprva nije previše zanimao. Diplomirala je povijest umjetnosti i

voljela je slikarstvo i crteže, a maštala je i o tome da postane kustos u muzeju; nakon

studija radila je u jednoj galeriji u Chelseaju i kao pripravnica u Sotheby’su prije nego

što je našla bolje plaćeni posao. Posao u Belleru bio je jednostavno prvi koji je našla

nakon bračnog kraha, a željela je otići iz New Yorka. U skladu s tim prepravila je i

svoja profesionalna maštanja i sad je imala novu viziju sebe same kao jedne od niza

eksperata u emisiji Antiques Roadshow, gdje bi veselo objašnjavala ljudima kako je

akvarel koji su našli na tavanu rijetkost i vrijedi tisuće dolara. Prva prilika za

napredovanje pojavila se pet mjeseci poslije kad je postala Lenorina pomoćnica. Drew

je ponovo morala prepraviti svoj san i upisala se na dopisni tečaj koji će joj osigurati

diplomu iz gemologije*.

Zapravo, jedini nakit koji je nosila kupila je prije tri godine, bila je to njezina prva

pobjeda na dražbi: prsten s granatom, koji je imao manju manu i nije našao kupca.

Drew ga je poslije uspjela kupiti s ono malo novca što joj je ostavila baka. To je bio

* Znanost koja proučava drago i poludrago kamenje.

Page 36: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-36-

njezin jedini prsten, s malim okruglo brušenim granatom, kojega su kratki krakovi koša

rice držali na prstenu od bijelog zlata. Drew ga je nosila na desnom prstenjaku kao

podsjetnik na baku Riittu, s kojom je još ponekad razgovarala u mislima. Ona je bila

jedina koja nije optuživala Drew kad je odlučila ostaviti supruga. "Nastavila si rasti, zar

ne? Odrasla si", bilo je sve što je rekla, jedna od posljednjih stvari koje je rekla svojoj

unuci Drew, koja je po tome znala da je baka razumije.

U sebi je još ponekad čula bakin glas. Iako se jasno sjećala njezina naglaska, onih

nekoliko finskih riječi koje je Drew znala već su blijedjele u njezinom sjećanju.

Drewina majka došla je u Ameriku kao malo dijete i uvijek je nastojala svojoj majci

odgovarati na engleskom. Tako je tih posljednjih godina Drew izgubila ne samo baku

Riittu nego i jedan jezik.

Podigavši pogled s prstena. Drew ponovo pročita u sebi. "Pozadina priče: Povijest i

okolnosti vezani uz dragulje". To je barem dobro zvučalo.

Kako je samo Nina Revskaja poricala, vrlo odlučno, da je jan tarni privjesak njezin, a

da se ne spominje činjenica da ona i Grigorij Solodin očito ne razgovaraju jedno s

drugim. Ili se barem prave da ne razgovaraju. Drew se pitala kakva bi mogla biti veza

između njih

— ili bolje rečeno, između onih triju komada jantarnog nakita. Uz dovoljno istraživanja

i s malo sreće, pretpostavljala je, možda će to moći dokučiti.

Ohrabrena tom mišlju. Drew je spustila prste na tipkovnicu i počela tipkati. "Dijamanti

možda i jesu djevojčini najbolji prijatelji, ali u slučaju Nine Revskaje..."

Drew zastane čekajući nadahnuće... a onda pritisne tipku delete.

PONOVO JE PAO SNIJEG, novih desetak centimetara. Na jutarnjem su radiju pustili

snimku gradonačelnika Menina, koji kaže da je, iako još nije ni veljača, Boston

potrošio sav novac namijenjen cjelogodišnjem čišćenju snijega. Što se današnjeg

vremena tiče — spiker je to najavio neobično veselo — najviša dnevna temperatura bit

će samo dva stupnja, ali će zbog hladnog vjetra osjećaj hladnoće biti kao da je minus

deset.

Ti Amerikanci, uvijek moraju znati točnu temperaturu prije nego što odluče koliko će

im biti vruće ili hladno. Grigorij je to bio

izgovorio naglas; ušavši u kuhinju osjetio je — smiješno i s nelagodom — poznato

razočaranje što tu nije zatekao Christine kako pije svoju kavu bez kofeina dok

istovremeno ocjenjuje gomilu testova iz engleskog kao stranog jezika i jede jogurt. Bila

Page 37: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-37-

je od onih ljudi koji se s lakoćom i odmah bude, kojima ne treba vrijeme da se

prilagode jutru, da istrljaju san iz očiju.

Natočio si je čašu soka od rajčice, popio jedan hladan gutljaj i izašao na kućni prag da

uzme novine. Iznad kratkog članka na prvoj stranici stajao je naslov: "Intriga u

aukcijskoj kući", a manjim slovima pisalo je: "Tajanstveni donor donosi rijedak dragi

kamen i budi znatiželju."

U mislima je čuo Christine i njezin jasan glas: Ne mogu si pomoći, ali ona mi se ne sviđa.

"Pa, dobro", rekao bi uvijek Grigorij, kad god bi se kao tema razgovora pojavila Nina

Revskaja, "ne budimo prestrogi prema njoj." Instinktivno ju je uvijek branio. Znao je

da se Christine mora obuzdavati kako sama ne bi nešto poduzela u vezi s tim. To je bio

glavni razlog što je oklijevao, svih tih godina, kad je prvi put odlučio povjeriti joj istinu

o Nini Revskaji. Nije to bilo zbog pomanjkanja povjerenja ili zbog sramežljivosti ili

nelagode koliko zbog spoznaje da žene poput Christine nikad neće moći mirno sjediti i

pustiti da stvari ostanu nerazriješene. Bila je osoba od akcije, optimist za kojega je čaša

uvijek napola puna. Diplomirala je pedagogiju — profesiju s najviše idealizma — i

razmišljala je o magisteriju iz socijalnog rada. Na početku je Grigorij ispričao Christine

samo čvrste činjenice, o svojim roditeljima,

o tome da je sin jedinac, da je usvojeno dijete, da je prvo živio u Rusiji, a zatim u

Norveškoj i Francuskoj te da je na kraju puta, ali još kao tinejdžer, stigao u Ameriku.

Kad joj je naposljetku rekao — a imao je dvadeset pet godina i njih dvoje već su bili

zajedno punih šest mjeseci - za balerinu Revskaju, odmah je natjerao Christine da mu

se zakone da neće intervenirati, neće ništa poduzimati nego će pustiti Grigorija da se

sam bavi tim problemom, na svoj način.

Da ne spominjem činjenicu kako si jedina osoba koja se potrudila prevesti Jelsinove pjesme na

engleski. I još si ih dao tiskati. Ne razumijem kako ona može biti tako apatična kad se radi o

naslijeđu njezina muža.

Ah, Christine — moja zagovornice, tako mi nedostaješ.

A nije ti ni zahvalila...

To što je njegova znatiželja o životu Nine Revskaje i njezina muža prerasla kod

Grigorija u temu znanstvene ekspertize — o poeziji Viktora Jelsina — bila je jedna od

onih rijetkih i sretnih posljedica koje proizađu iz osobne opsesije. Kad god bi iskrsnula

tema o šutnji Nine Revskaje (ne samo kod Christine, koja je znala cijelu priču, nego

kod bilo koga tko se raspitivao o Grigorijevim prijevodima i znanstvenom radu),

Grigorij je mogao reći, bez ikakvih emocija: "To je za nju bilo teško vrijeme. Možete

Page 38: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-38-

zamisliti da se ona vjerojatno ne želi prisjetiti... nekih stvari. Bilo bi to kao da je

otvorila Pandorinu kutiju kad bi se osvrnula na sve to, onako kako to čine znanstvenici.

Pomno sve ispitujući."

Kad bi ga pitali je li tražio pomoć od Nine Revskaje dok je proučavao poeziju njezina

muža, fraza kojom se Grigorij uvijek koristio bila je: "Ne na neki detaljan način." Ako

bi ga i dalje ispitivali, dodao bi: "Ona zna da sam preveo njegova djela, da, ali... nije

odigrala aktivnu ulogu kao osoba koja čuva Jelsinovu literarnu ostavštinu." Zapravo,

tvrdila je da ne posjeduje nikakve papire ni osobne stvari Viktora Jelsina. Grigorij je

odlučio da će joj vjerovati. Naposljetku, mnogi su se znanstvenici suočavali s takvim

izazovima. Ne samo biografi; svaki je istraživač imao nekoga tko mu je stajao na putu

između njega i umjetnika čijim se radom bavio. To je bio sastavni dio posla. A uo-

stalom, sama poezija i istina sadržana u pjesmama značile su Grigoriju više nego bilo

koja knjiga koju bi možda napisao o njima ili njihovu autoru, više od bilo kojeg

pedantno napisano članka koji bi objavio ili predavanja koja bi održao na raznim

konferencijama. Stoga Ninino odbijanje pomoći, kad joj se obratio prije mnogo godina

kao znanstvenik i profesor — a ne kao mladi, nedužni student — nije shvatio osobno.

Ne kao prvi put. Dok je stajao tamo u predvorju i čekao je da se spusti stubama...

Što se tiče prijevoda, oni će biti dovoljni, bit će dostatni. Sama poezija bila je dovoljna

da zadrži njegovo stalno zanimanje. U nekom trenutku pjesme će ponuditi svoje tajne,

uz pomoć Nine Revskaje ili bez nje. U međuvremenu Grigorij je bio savršeno svjestan

kakav dojam ostavlja: nije djelovao atipično, već kao jedan od onih sitničavih, nimalo

briljantnih znanstvenika, koji se brine za neku ezoteričnu i, na kraju krajeva,

besmislenu temu.

Kad se samo sjeti osjećaja kad je pritisnuo tipku interkoma, kao da je detonirao

bombu...

Grigorij je zaklopio oči. Kad bi samo znao istinu. Bilo je nemoguće da ikad bude

potpuno ono što jest, sve dok ne sazna vlastitu prošlost.

Uzdahnuo je. Privjesak je bio na putu u laboratorij. "Da se utvrdi kako nije riječ o

prirodnoj smoli kopal ili, znaš, o krivotvorini", rekla je mlada žena u Belleru kad se

sastao s njom. Imala je ugodan nastup i poslovno držanje, što je na Grigorija djelovalo

umirujuće. "Ovo je doista samo pro forma", uvjeravala ga je. "S tako rijetkim fasungom,

gotovo i ne sumnjamo da je riječ o pravom jantaru. Ali Lenore uvijek kaže da, ako je

išta naučila u dva desetljeća provedena u ovom biznisu, onda je to da čak i najbolje

kolekcije mogu imati neku manjkavost."

Page 39: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-39-

"Manjkavost?" Grigorij je osjetio neku vrstu panike.

"Nešto lažno ili krivotvoreno. Svatko može biti nasamaren."

Nasamaren. Prisjećajući se njezinih riječi Grigorij nije mogao ne čuditi se nije li i on

sam na neki način, svih tih godina, bio prevaren.

"Osobito nešto iz tog razdoblja", objasnila je žena. "Viktorijanci su voljeli nakit kao

znak sjećanja, a jantar s mušicom bio je najviše cijenjen. Potražnja je porasla — a tada

se, naravno, počinju javljati i imitacije. Još jedanput ponavljam, ne radi se o tome da mi

sumnjamo u izvornost jantara na tom privjesku. Samo želimo biti u mogućnosti da u

katalogu navedemo kako je provjeren. Uz malo sreće možda će laboratorij moći

potvrditi odakle jantar potječe. Baltički jantar ima prilično specifičan kemijski sastav."

Tijekom tog razgovora Grigorij je prvi put počeo svjesno razmišljati o tom privjesku

kao o dragom kamenu koji ima vlastitu i organsku prošlost. Gemološka kreacija

prirode, koja nije imala veze s ljudskim trudom. Do tog trenutka on je privjesak

jednostavno smatrao ključem zagonetke.

Na neki način uvijek je zbog njega osjećao sram, kao da se radi

o nekom fetišu — ne samo zato što je to bio dio ženskog nakita, nego zbog važnosti

koju mu je pridavao i zbog gotovo nepodnošljive težine onoga u što je sumnjao, ali još

nije mogao dokazati. Jedino je Christine znala sve o tome. Sjedeći pokraj nje na podu

sobe koju je iznajmio, prije mnogo godina, Grigorij joj je ispričao sve pojedinosti koje

je uspio skupiti i pokazao joj neke dokaze. Kad je prvi put dotaknula jantar, činilo se

kao da ga lagano miluje, gotovo kao da se radi o živom biću. "Nestvaran je na neki

način, zar ne?" Stavila je privjesak na dlan i osjetila njegovu težinu. A onda je upitala:

"Mogu li ga probati?"

Zašto ga je to iznenadilo? Nije mu palo na pamet da bi ga itko zaista mogao nositi. S

nelagodom je rekao: "Svakako", a zvučao je dovoljno smireno da Christine nije

primijetila njegovo oklijevanje. Nagnuvši se naprijed ispružila je ruku iza glave da

podigne kosu dok joj je Grigorij stavljao lančić i mučio se s kopčicom. Osjećao je miris

njezina sapuna kojim se uvijek koristila, s mirisom ruže, kupljenog u Kineskoj četvrti.

"Evo", reče on, a ona se okrenula tako da je mogao vidjeti lančić.

Na njoj privjesak nije izgledao dobro. Christine je to i sama rekla: "Evo zašto uvijek

nosim srebro", objasnila je ustajući da se pogleda u velikom zrcalu pričvršćenom na

vratima spavaće sobe. "Zlato ne pristaje mojoj puti. A ni jantar, rekla bih."

Grigorij je stao iza nje i obgrlio je rukama — i više nije osjećao nervozu zato što

njegova voljena djevojka nosi taj stari i tajanstveni lančić. Osjećao je zapravo olakšanje

Page 40: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-40-

jer Christine je bila potpuno odvojena od tog odsječka njegova svijeta. U velikom

zrcalu vidio je, na svoje iznenađenje, mladi zaljubljeni par.

Od tog trenutka pitanja koja je nekad smatrao ključnima, sad su mu se činila manje

važnim; život s Christine prevladao je one druge tajne, postao je veći od prošlosti,

stvarao je novu prošlost, novu povijest - s Christine, koja ga je poznavala bolje od ikoga

drugog, Christine s kojom je njegova potraga napokon završila.

Ah, Christine.

Grigorij je ispio ostatak soka od rajčice. Ove protekle dvije godine bile su mnogo gore

upravo zbog načina na koji se ta rana opet otvorila. Činilo se da je ta čežnja svakim

danom sve veća, ta potreba da na neki način pronađe put natrag.

Odložio je praznu čašu u sudoper. To je bio trenutak kad bi Christine pogledala na sat i

rekla: "Užas! Moram ići!", a onda bi ga poljubila tako da je na njezinu jeziku osjetio

okus kave.

Boreći se s tim mislima, Grigorij ode do ormara po kaput i rukavice, a onda se pripremi

na jedan hladan, vrlo hladan dan.

Page 41: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-41-

Dražbovni predmet 16

Starinski broš od 14-karatnog zlata i lave. S prikazom katedrale Sv. Vasilija. Znak

ruske zlatarske radionice za 56 zolotnika* u originalnoj kutiji s ćiriličnim natpisom.

1.500—3.000 $

* Stara ruska jedinica za čistoću zlata.

Page 42: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-42-

TREĆE POGLAVLJE

Telefon je opet zvonio. Prvo je bio Herald pa zatim Globe, a sad su se javljali i ostali

manje važni igrači: TAB i Phoenix, a da se ne spominje lokalna televizija i radijske

stanice. A sve zbog onog drugog priopćenja za javnost koje je dao Beller. Pomislili

biste da se u cijelom Massachusettsu ništa drugo ne događa. Ali naravno, ovo je bio

Boston, njegova srž, i svi su bili uzbuđeni zbog nečega što zapravo i nije bilo tako

veliko. Lokalni reporteri njuškali su naokolo tražeći vijesti... Isprva se Nina služila

onom univerzalnom, a ipak nekako neiskrenom frazom: "Nemam komentara." Ali

zvučalo je šuplje, pogrešno, i svaki put kad bi je izgovorila, osjetila bi da sve više gubi

kontrolu.

"Imate li kakvu ideju tko bi mogao biti anonimni donor?"

"Nemam komentara."

"Jeste li se iznenadili kad ste saznali da još netko posjeduje jantarni nakit koji odgovara

vašemu?"

"Nemam komentara."

Nakon gotovo četiri dana takvih pitanja, Nina je shvatila kakva je budala bila što nije

isključila zvono telefona. Kad je napokon našla mali prekidač, osjetila se onako kako je

zamišljala da se osjeća znanstvenik kad dođe do jednostavnog ali briljantnog otkrića. I

tako je dobila dan i pol mira — sve dok Cynthia nije otkrila prekidač i cmoknula

zubima kao što uvijek čini da pokaže svoje neodobravanje, a zatim je opet uključila

zvono telefona. Prekorila je Ninu dugom govorancijom o sigurnosti i pravilima

njezina posla u Servisu za starije građane. Kad je zvonjava opet započela, prekorila je

još jedanput Ninu zato što nema telefonsku sekretaricu.

Sljedećeg je dana Cynthia rekla: "Znate što, dušice, kad bi im dali samo jedan intervju,

kladim se da bi prestali zvati."

"U životu sam dala dovoljno intervjua." Nina je znala da je problem u tome što je bila

"njihova". Druge nekoć slavne plesačice živjele su u New Yorku, Parizu, Majorci, ali

Nina je bila bostonska vlastita grande dame baleta. Ipak, nije imala želju ni s kim

razgovarati, a najmanje s nekim jadnim škrabalom iz Worcester Telegram & Gazette. Ovih

bi se dana zatekla kako previše govori, izgovara riječi koje čak nije ni željela reći.

Krive su one tablete. Od njih nije bila samo opijena nego bi joj se razvezao jezik pa je

Page 43: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-43-

čavrljala s Cynthijom mnogo duže nego što je namjeravala. Jednoga dana prošlog

tjedna zatekla se usred detaljne priče o svojem studiju u Londonu, prije nego što je

shvatila da govori Cynthiji, a ne svojoj prijateljici.

"Samo kažem", nastavi Cynthia, "da sve dotle dok ne progovorite, oni će nastaviti zvati.

Ali ako im date ono što žele, smirit će se." Sigurno je vidjela da Nina razmišlja o

njezinim riječima. "Jedan ekskluzivni intervju", dodala je Cynthia, kao da i sama radi u

toj branši i stalno rabi takve izraze.

I tako je Nina pristala na razgovor za vijesti na Kanalu 4. Sve je dogovoreno u tren oka,

jednostavno tako što im je uzvratila poziv. Kad je Cynthia čula da će June Hennessey i

njezina ekipa sutradan navečer snimati u stanu, pogledala je Ninu s novim poštovanjem

i rekla: "Čekajte samo dok Billy čuje za ovo!" June Hennessey navodno je već

desetljećima bila reporterka u News 4 New England i sama je već postala slavna; Cynthia

je rekla za nju da je bila posljednja koja je intervjuirala Rose Kennedy prije nego što je

ova umrla. Nina bi bila podigla jednu obrvu, samo da joj lice nije bilo tako bolno

ukočeno. "Pretpostavljam da žena planira i mene dokrajčiti."

Svaka joj čast, ali Cynthia se nije ni pokušala nasmijati. "Nešto mi govori da je

potrebno više od toga da vas ubije."

Popodne, prije nego što je počelo snimanje, Cynthia se pojavila, ali ne u svojoj

uobičajenoj pidžami medicinske sestre nego u uskim crnim hlačama i ljubičastom

puloveru koji joj je dobro pristajao, a na usnama je imala ruž boje tamnih trešanja. Nina

je odlučila da neće komentirati njezin trud, a da će June Hennessey, dva kamermana,

mršavog namrštenog producenta i tonskog snimatelja tretirati na sličan indiferentan

način. Postavili su mikrofone i velike reflektore na postoljima te neku vrstu

refleksijskog panela, a Nini napudrali i našminkali lice, dok je producent stajao

prekriženih ruku i svima zapovijedao. Ali Nini je jedino bilo važno — dok je sjedila na

kauču, na inzistiranje Cynthije koja ju je tu smjestila usred gomile čvrstih baršunastih

jastučića — da ima spremne odgovore. Kad ju je June Hennessey, koja je sjedila do nje,

upitala: "Jeste li iznenađeni što je jantarni lančić, a koji pripada vašem kompletu, nađen

ovdje u SADu, a ne u Rusiji?", Nina nije ni trenutak oklijevala.

"To je misteriozno. Ali sigurna sam da postoje mnogi takvi slučajevi. Pripadajući

kompleti nakita — ili bilo čega, zašto ne? — koji se razdvoje zbog krađe ili možda zato

što su prodani u zalagaonicama, ili... zbog očaja, podmićivanja... tko zna?" Jarko svjetlo

iznad prvog kamermana bolo joj je oči.

"Podmićivanje", reče June Hennessey dramatičnim glasom, a Nina je znala da ova želi

Page 44: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-44-

još nešto u tom smislu.

"U Sovjetskom Savezu često se tako radilo."

June Hennessey naglašeno i znalački kimne glavom tako da drugi kamerman ne

propusti njezinu reakciju. "Spomenuli ste krađu. Mislite

li da je privjesak ukraden?"

"Vrlo vjerojatno. Narukvicu i naušnice naslijedila sam, znate, od svojega supruga.

Pripadale su njegovoj obitelji, ali u građanskom ratu izgubljene su mnoge

dragocjenosti." Barem su te posljednje riječi bile istinite.

"Tako tragična povijest." June Hennessey na licu je namjestila ojađen izraz, a drugi

kamerman namjestio je leće za zumiranje. "Vaš je suprug izgubio život, zar ne — ne u

revoluciji nego..."

"Prema službenim podacima, da."

"Strašno, jednostavno strašno." June Hennessey zatresla je glavom, a valovi njezine

pomno namještene frizure ukočeno su se zalelujali ustranu. "A kad ste prebjegli, ti

apsolutno prekrasni dragulji došli su s vama."

"Došli su sa mnom iz Rusije, u situaciji koja je predstavljala veliku opasnost i teškoću."

Nina je čula lagano zujanje kad ju je počela zumirati leća prvog kamermana.

"Na neki način taj nakit je uspomena, zar ne?" Čelo June Hennessey naboralo se od

očekivanja. "Ne samo da su ti primjerci nevjerojatno rijetki, i potpuno prekrasni, a da ne

spominjemo da su iznimno vrijedni. Ali za vas oni imaju i emocionalnu vrijednost.

Pripadali su obitelji vašega muža, a kad ste ga izgubili, jantar koji vam je poklonio, bio

je sve što vam je ostalo od njega."

Činilo se da je June Hennessey uzbuđena zbog vlastitih riječi. Tihim glasom Nina je

rekla: "Da. Sve što mi je ostalo od supruga."

GODINE 1947. IMALA JE dvadeset jednu godinu i bila je u ansamblu tri godine. Pet ako

se računa i rat, kad je bila jedina iz trupe koja je ostala plesati u Filijali; ostatak Boljšoj

teatra bio je evakuiran u jedan grad pokraj Volge. Tada je Nina bila samo jedna od

dvoje novih baletana koji su primljeni u ansambl — bilo je to ostvarenje sna, ako ne

i iznenađenje.

Naposljetku, Nina je bila izvrsna od trenutka kad je ušla u baletnu školu, nikad se nije

bunila zbog ponavljanja napornih vježbi, deset godina plića i relevea i stiskanja mišića

stražnjice. ("Zamislite da tamo držite tramvajsku kartu," rekla je učiteljica već na

prvom satu, "i nikad ne dopustite da vam ispadne!") Deset godina chassea preko

Page 45: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-45-

izgrebanog drvenog poda, tamnog od mrlja koji su ostavile kante s vodom, deset

godina u studiju čiji su prozori zamagljeni od znoja. Uvijek neka nelagoda ili bol. Od

one prve godine kad je s ostalim djevojčicama, odjevenima potpuno u bijelo, morala

klecnuti u naklon svaki put kad bi odrasla osoba prošla hodnikom pa sve do kasnijih

godina kad je plesala u crnom plesnom trikou i svijetlim hulahupkama (kako bi

pokazala svaku sjenu i obris nožnih mišića), Nina je podnosila svaki nemilosrdni

komentar svojih baletnih učitelja, njihove neprestane sićušne korekcije, lagani,

beskompromisni dodir vrška prsta ovdje, tako — rame malo natrag, bradu gore,

tako - a njihovo bi je odobravanje ponijelo, već i naznaka ushita na njihovim licima

kad bi se brzo okrenula i skočila, kad bi je zamolili da demonstrira saut de basque:

"Nina, molim te, pokaži razredu što hoću reći." Već sama činjenica što su se uvijek

sjetili njezina imena otkrivala je da ih se dojmila. Čak i kao malu djevojčicu, bez

obiteljskih veza koje bi joj pomogle, uvijek su je birali za plesne prizore u Operi ili za

balete u kojima su postojale dječje uloge — miša, cvijeta ili paža. U međuvremenu

mišići su joj očvrsnuli, tetive se izdužile, postala je vitka, kralježnica joj je bila

savitljiva, a svaki pokret prožet sigurnošću držanja i osjećajem prostora. Ali ono po

čemu se Nina razlikovala od ostalih bila je njezina predanost, njezina ambicija i stroga

samodisciplina. Posebna snaga usredotočenosti zbog koje su joj potočići znoja tekli niz

lice, vrat, ruke i prsa, bez obzira na to koliko je vježba bila naizgled jednostavna.

Tiranija vlastite perfekcije, želje koja je uvijek tražila više, svjesna ograničenja

vlastitoga tijela dok je istodobno težila tome da prijeđe te granice, dok su joj udovi

drhtali od umora. Uvijek je plesala iz sve snage, a njezine dijagonale preko poda

odnosile su je gotovo u zid. Ostajala bi nakon nastave sve dok ne bi naučila kako da

nečujno izvede doskok kod tours jetea, vježbala je trostruke piruete sve dok joj se lice

ne bi zajapurilo. Vježbala je čak i svoj potpis — kao da joj i to može osigurati

budućnost. Do svršetka raca već je bila solo plesačica.

Ipak, kad pomisli na sve prepreke koje je svladala, na poneke ponižavajuće nastavne

sate, na strogo ocjenjivane ispite, na frustraciju zbog povreda (osjetljivo desno koljeno,

uporno kurje oko između četvrtog i malog prsta), čini joj se da je upravo čudesno što je

iz prašnjavog dvorišta zgrade u kojoj još živi s majkom, sad ipak, napokon, stigla

ovamo; ne samo na pozornicu nego i u ovaj novi život, kao plesačica kojoj je dopušteno

- vlastitom upornošću i zahtjevnim treningom baš kao i uz pomoć sreće i nekih hirova

univerzuma — da zarađuje za život radeći ono što voli najviše na svijetu.

Sad je prosinac. Vlada zimska tama, kao da je netko ugasio svijeću. Cijeli mjesec gripa

Page 46: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-46-

se uvlači u plesačku trupu i kao i uvijek, baš kad su na redu beskrajne izvedbe

Ščelkunčika, pola ansambla trese groznica, a pri svakoj pirueti iz nosa im curi sluz.

Večeras su sve tri glavne balerine bolesne i Nina se u posljednjem trenutku našla u

situaciji da pleše ulogu Šećerne vile. Dobro se držala u velikom adagiu, no ipak se

zabrinula neće li publika imati što protiv ove promjene u pet do dvanaest.

Puls joj ludo udara nakon što se spustio teški zastor, a onda je već natrag u hladnoj

svlačionici koju dijeli s Polinom, sad kad su obje unaprijeđene u prvu solisticu. Polina

je istih godina kao Nina, ima pjegice na licu, trepavice duge poput paukovih nogu i

vitak dugačak vrat. Večeras je plesala Snježnu kraljicu i u kosi joj je ostao svjeducavi

prah. Drhtavim rukama guli sa sebe znojne hulahupke, pokušava se žuriti i nada se da

joj se svila neće lijepiti za kožu. Jedan službenik iz Ministarstva vanjskih poslova

zatražio je dvije plesačice za večerašnji prijem, a u odsutnosti glavnih plesačica, plesat

će Nina i Polina.

Tek je jutros nakon probe ansambla direktor objasnio o čemu je riječ: strana delegacija;

privatna rezidencija partijskog dužnosnika; poslat će im auto i pratnju...

"Vi svakako razumijete kakva je to čast, zabavljati naše vode."

Naravno, ona je počašćena. Vrhunski plesači (i glumci, pisci, pjevači) često nastupaju

na vladinim svečanostima, a sve do ove godine Nina nije bila uključena ni u najnižu

kategoriju ovih umjetnika. Pa čak i sad, dok se brzo pere i pudra, čuje implikaciju u

direktorovim riječima: dužnost joj je da nastupa, da i ona i Polina budu u službi države.

Samo da nije tako umorna, samo da nije tako kasno. Ovoga tjedna već je nastupala

dvostruko više nego inače. Baletne papučice, impregnirane kolofonijem*, već su

pomalo izlizane.

"Tako sam uzbuđena", reče Polina trpajući ružičaste hulahupke i vunene nazuvke za

noge u vrećastu torbu s uzicom. "Jedino bih voljela da imam nešto bolje za odjenuti."

"Oni će ionako vidjeti samo naše kostime." Presvukavši se u svoju jedinu dobru haljinu

i Nina se osjeća priprosto. Upravo prošloga tjedna majka joj je prepravila kaput —

našila je metar ukrasne uzice na orukavlja i porub — ali laktovi su tako izlizani da se

sjaje. No u posljednjem trenutku sinula joj je ideja.

"Dakle, otkuda sad ovo?" Čekajući je u svojem kaputu podjednako izlizanih laktova,

pita je Polina podižući svoje previše iščupane obrve.

"Što misliš?" Nina je preko ramena prebacila krzno, bijelo i bujno, koje je uzela iz sobe

s kostimima. "Samo ću ga posuditi." Protrljala je bradu o glavicu životinje, a onda su

* Prirodna smola. Baletani i plesači flamenka trljaju cipele kolofonijem u prahu kako bi smanjili klizanje na pozornici.

Page 47: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-47-

ona i Polina, noseći svoje kostime na vješalicama i vrećaste torbe s kalupima za papuči-

ce, vunenim nazuvcima i alkoholom za masažu, a također i torbice s parfemom i ružem,

krenule van iz kazališta, gdje ih je čekao njihov pratilac — mrzovoljan muškarac u

kaputu širokih ramena, koji je drhtao od zime.

Snijeg je padao cijelo poslijepodne, vlažne pahulje sad su se počele lediti. Polina se ne

prestaje čuditi vremenu dok se s Ninom vozi u velikoj crnoj ZiS limuzini. To je prvi put

da se ijedna od njih vozi u takvom autu. Nina je samo jedanput bila u privatnom

automobilu — još prije rata, kad je u posjet došao rođak jedne njezine prijateljice i

poveo ih na vožnju u starom njemačkom Opelu. Nina pretpostavlja da je taj rođak

zacijelo otišao u rat i pita se, s onim poznatim osjećajem mučnine u prsima, je li

preživio i vratio se kući ili je završio u metalnom lijesu. Ili je možda poput onih

prosjaka koje viđa na ulicama, s batrljcima umjesto ruku i nogu. Nina uvijek zastane i

da im nekoliko kopjejki. U mislima još čuje stih — iz jedne pjesme — koji svi znaju:

bolje se vratiti s jednim praznim rukavom/nego prazne duše.

Stižu pred lijepu zgradu od sivog kamena (nema tu uobičajenog prizora boje koja se

ljušti s fasade ili uleknutog krova) i ubrzo se opet nađu u svlačionici, navlače svilene

hulahupke i čvrste baletne suknjice, guraju debeli mesarski papir u baletne papučice, u

prednji dio za prste, tamo gdje se tkanina izlizala. Izvodit će varijacije iz Labuđeg jezera.

Još prije godinu dana glavne uloge koje je Nina plesala bile su u plesu šest labudova ili

četiri labudića — ali ove je godine već plesala jednog od vodećih labuda, a u prvom

činu pas de trois te mađarsku nevjestu u trećem činu. Ipak, sanja o tome da ne bude više

medu gomilom djevojaka s pernatim ukrasima na glavi, koje stoje nagurane u redu koji

počinje u prednjem desnom kutu pozornice i proteže se sve do prostora iza pozornice...

Večerašnja pozornica je prostrana bliješteća plesna dvorana, a plesni podij od grubog

drveta postavljen je na mramorni pod koji sja kao da je od leda. Nini srce tako snažno

tuče da to sigurno mogu čuti svi koji naokolo sjede za stolovima. Usta su joj se osušila,

ruke su joj hladne i znojne. Primijetila je tanjure prepune hrane i skupine muškaraca u

tamnim odijelima: ljude na službenim položajima, moćne direktore. Činilo se da joj je

srce točno među ušima. Ima tu čak i nekoliko žena, supruga u dugim večernjim

haljinama. Ali sad je pijanist počeo svirati, gosti su nestali u izmaglici, a Ninino tijelo

kao da se pokrenulo samo od sebe i zaplesala je.

Tek kad je Polina počela svoju varijaciju, Nina je uspjela predahnuti i primijetiti visok

zakrivljen strop plesne dvorane, golemi buffet stol, mnogo svijeća, lanterni i cvijeća.

Kao da više nema oskudice, umora i gladi koji su vladali proteklih godina. Kad čovjek

Page 48: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-48-

pomisli da je ovo nečiji dom. Čuje se zveckanje pribora za jelo i tanjura koji se pune

hranom čak i dok Polina pleše. Dok je gledaju, gosti puše cigarete, trpaju hranu u usta,

žvaču, gutaju i nazdravljaju si.

Nina osjeća kako joj se mišići u nogama hlade; odnekud vuče jaki propuh. Ali sad je

opet na nju red, adrenalin navire dok nastoji ne spotaknuti se na rubovima grubog,

sklepanog poda. Klinkklink zvecka posude, usta žvaču. I već je gotovo, a Nina i Polina

pažljivo se i koreografirano klanjaju prije nego što ih pošalju natrag u svlačionicu.

"Jesi li vidjela hranu?" šapne Polina, koja je već razvezivala vrpce papučica, a

hulahupke su joj bile prljave od prašine plesnog podija.

Nina kimne glavom, a u trbuhu osjeti grč; satima nije jela. Sad kad se toga sjetila,

osjeća se potpuno izgladnjelo.

"Prepoznala sam neke ljude", nastavi Polina, zakoračivši iz kostima. Od hladnoće na

rukama i nogama ima ružičaste mrlje.

I Nina je prepoznala neka lica: zamjenika ministra vanjskih poslova s njegovom

čupavom sijedom kosom i predsjednika Odbora za umjetnost. Ali jeli su, neki jedva da

su ih i gledali, gutali su i preživali dok je ona plesala.

"Sad su nas obje vidjeli, i to izbliza", reče Polina uzbuđeno, a Nina se čudi zašto se i

ona ne osjeća tako. Politika je nikad nije zanimala, njezino oduševljenje takvim

stvarima svodilo se na gledanje parada i zrakoplovnih mitinga. Ona odlazi na što je

moguće manje mitinga Komsomola; kao djevojčicu pioniri su je jedino zanimali zbog

folklornih plesova i lijepih crvenih marama. Čak i sad se mora prisiliti da mirno sjedi za

vrijeme obveznih marksističkih predavanja i rijetko pjevuši uz partijske pjesme, koje

pjeva cijela trupa u autobusu kad su na turneji. Jer kakve veze ima i jedna od tih stvari s

plesom?

Upravo je završila s odijevanjem kad je jedan sluga pokucao na vrata: Ninu i Polinu

pozivaju za stol zamjenika ministra vanjskih poslova.

Polina je razrogačila oči, a Nina brzo uzima svoju elegantnu torbicu i omota bijelo

krzno oko vrata. Srce joj opet galopira dok ih vode natrag u veliku plesnu dvoranu.

Treperava svjetla kristalnog lustera čine prostoriju toplijom nego što jest, daju mekoću

svačijoj puti tako da nitko ne izgleda žutoblijed. Zamjenik ministra sjedi za stolom s

manjom skupinom ljudi, zajapuren je i veseo, predstavlja Ninu i Polinu kao počasne

gošće. Drugi su gosti iz Nizozemske, supruga ima haljinu modnog stila kakvu Nina još

nikad nije vidjela. Kad je žena ustala da se rukuje, tkanina je zašuštala poput lišća

jasike. "Ovo je Nina Timofejevna Revskaja. Naša Leptirica."

Page 49: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-49-

Sigurno je pročitao članak u novinama — kritiku u kojoj su je tako nazvali, upravo

prošli tjedan. "Polet N. Revskaje, njezino naizgled bestežinsko stanje i nesputani

skokovi pridonose tome da se na trenutke čini kao da je uhvaćena u zraku. U svakom je

njezinu pokretu cjelovitost koja nije samo fizička nego i emocionalna, podjednako uma

kako i tijela."

Gosti su rekli nešto što je prevoditeljica, smetena sijeda žena, pretvorila u kompliment

Nininu plesu. Od samih zvukova tog čudnog jezika Nina osjeti tjeskobu; obično bi čak i

najkraći razgovor sa strancima značio odlazak u tajnu policiju. Istodobno, Nina ne

može prestati buljiti. Ovo su prvi zapadnjaci koje je ikad vidjela izbliza. Jedini

inozemni gradovi u kojima je bila — s baletom — jesu Budimpešta, Varšava i Prag.

"Za vas", reče vrlo glasno zamjenik ministra vanjskih poslova pružajući im čaše s

crvenim pjenušcem. Od njegove supruge, zdepaste žene s lisičjim krznom oko vrata širi

se neki miris — nešto neugodno, ali poznato. Može li to biti parfem? Ninin miris,

Krimska ljubičica uvijek ishlapi čim ga stavi na sebe.

Sad svi za stolom dižu čaše: "Za mir." Nina kucne svoju čašu s ostalima, ali u njezinu

želucu nema hrane koja bi upila crveni pjenušac. Osjetila je olakšanje kad su je zajedno

s Polinom uputili da krene prema buffet stolu. Polina klikne od iznenađenja vidjevši

hladne nareske i salate, dimljenu jesetru, crni i bijeli kruh, bline s kavijarom i kiselim

vrhnjem... A tu su i pečene jabuke, i usred svega toga golemi, napola pojedeni losos.

Nini je zakruljilo u želucu, iako je naviknuta na glad. Tek je ovaj mjesec ukinut

komplicirani sustav racioniranja namirnica. Majka još uvijek nadolijeva vodu u mlijeko

da im duže traje, a umjesto čaja zakuhava koru oguljenih mrkvi, i vraća se s tržnice

nakon što se natezala za nekoliko trulih krumpira i koji uvenuli pastrnjak. A sad, ovdje

sve ovo... Njihov se pratilac povukao, nitko ih ne gleda dok si pune tanjure hranom.

Udišući prepoznatljivu aromu kave, Nina si popravlja tanki remen torbice na ramenu

kako bi mogla dohvatiti kruh, koji je namazala s pravim maslacem. Čak i pribor za jelo

— blistave vilice, noževi i velike žlice za serviranje — izaziva zaprepaštenje. Nina

nadebelo maže maslac, željno, izgladnjelo, a ruke joj se tresu. Nož joj je kliznuo iz

prstiju.

"Baš si sretnica", reče Polina kad je pao na pod. "Javit će ti se neki muškarac." Ona

svemu pridaje značenje u skladu s praznovjeri cama. "A ja ću večeras upoznati princa

na bijelom konju. Osjećam to u kostima."

Nina se sagne da podigne nož. "Kako znaš da to nije gripa?"

"Ha! Imam dobar osjećaj za takve stvari. Mogu to nanjušiti u zraku." Polina se uvijek

Page 50: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-50-

zaljubljuje; kad to ne bi bilo u zraku, onda ona ne bi ni disala. "I ti možeš upoznati

svojega", doda ona tonom koji jasno daje do znanja da zapravo ne misli tako. Zna da se

Nina jedino poljubila u baletnoj predstavi, kad jarko našminkane usne suho pritisne na

partnerove. Ali iako je kao plesačica Nina navikla na dodir muških ruku, da je vode,

dižu, bacaju u zrak, rijetko je prema partnerima osjetila fizičku privlačnost, zbog

njihovih tijela kao u hrvača — bedra su im debela od mnogih čučnjeva za prisjadku, a

pektoralni mišići kvrgavi od akrobatskog dizanja partnerica. Andrej, njezin partner u

adagiu, ima noge kao ovčje šunke. Ponekad stišće mišiće stražnjice samo da bi je

nasmijao.

"Vidiš li ikoga?" pita Nina, iako je pitanje, naravno, bilo samo teoretsko. Bilo kojeg

muškarca njihove dobi sigurno je već davno progutao rat. Jedni zdravi mladi muškarci

koje Nina viđa plesači su u baletu, a čak su i neki od njih zbog skorbuta izgubili zube.

Ostali su ubijeni u borbi ili su prognani ako su slučajno imali njemačko ime. Ninine

romantične fantazije upravo su to, fantazije, i to djetinjaste o hrabrim padobrancima,

pilotima, roniocima — ni o kome koga je ikada upoznala. Sad je pogledala prema

skupinama vojnih lica i partijskih dužnosnika, članova Sekretarijata, a svi su dvostruko

stariji od nje. Službeno je počeo i desert, petit fours i sladoled. Nina primjećuje strane

diplomate, koji uočljivo odudaraju svojim dobro krojenim odijelima

i moderno podšišanom kosom, a i zadovoljno jedu. Naravno, nema šanse da ijedan od

njih bude princ na bijelom konju. Prema novom zakonu zabranjeno je udati se za

stranca.

Njezini sunarodnjaci izgledaju prilično neuredno, odijela su im zgužvana onako kako je

to dopušteno samo muškarcima, nogavice hlača nabiru im se oko gležnjeva. Nina gleda

ženu Nizozemca, koja sa svojim čistim novim cipelama i u modernoj haljini izgleda

tako drukčija od ruskih supruga u njihovim krznima i dugim haljinama od vrlo sjajnog

baršuna. "Poznaješ li ikoga?" pita Polina visoko uzdignute brade.

"Ne. Ah, ipak, tamo je Arkadij Lowny." Pomoćnik ministra kulture. S licem koje sliči

debeloj kuhanoj ružičastoj šunki iz Gastronoma. Hoda uokolo s tim širokim,

neobjašnjivim osmijehom kao da je upravo čuo dobru vijest — ali Nina primjećuje da

mu ruke neprekidno drhte. Sad se približava njima i dalje se cereći.

"Dobra večer, dame." Drhtavom rukom zaglađuje kosu ustra nu. Polina vedro kaže;

"Eto te!" jer joj je laknulo što ipak nekoga poznaje. Ubrzo su se ona i Arkadij upustili u

besmisleno ćaskanje, a Polinine pjegice nestaju jer joj lice sve više rumeni. "Ah, ali

jesi!" "Ne, nisam!" "Rekao bih da jesi!"

Page 51: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-51-

Samo korak dalje od Nine nalaze se dva bračna para, razgovaraju, a jedna joj se žena

čini poznatom. To je Ida Černenko, slavna krotiteljica divljih životinja. Izgleda starije

nego na posterima. Druga je žena mlada, ima lijepo oblikovane grudi i dugačku zlatnu

valovitu kosu. Kuku je oslonila tek malo iznad kuka, i to tako da joj struk izgleda još

vitkijim. Poput mnogih žena na kažiprstu nosi velik upadljiv ovalni prsten i ogrlicu od

jantarnih perli. Muškarac do nje razlikuje se od drugih, mlađi je i visok, nije zdepast.

Nekako je izdužen i nimalo ne sliči Moskovljaninu. Priča neki vic; Nina to zaključuje

po načinu na koji Ida i drugi muškarac slušaju, uglovi usana već su im unaprijed

podignuti, oči se smiješe očekujući poantu. Ida na prsima ima golemi broš, a kad je

muškarac ispričao vic, nasmijala se tako jako da je broš počeo poskakivati

naprijednatrag poput kakve male, odsječene glave.

"Molim te, nemoj više", govori drugi muškarac, obraza crvenih o"l pića ili smijeha.

"Tvoji su vicevi napor za moju jetru."

Mlađa se žena samo osmjehuje na elegantan, ugodan način. Zgodni muškarac zacijelo

je njezin suprug. Ima četvrtastu čeljust, orlovski nos, i gustu i blistavu smeđu kosu.

Ruke i noge tako su mu dugačke da ga komotno odijelo obavija na neki rafiniran način,

a ne izgleda kao da je loše skrojeno. On sigurno nije bio u ratu. Izgleda tako zdravo i

zadovoljno.

Primijetio je da Nina netremice gleda u njega, podigao je pogled, a licem mu se prelio

izraz zadovoljstva. Otvorio je usta da bi nešto rekao...

"Ah, dobro, još si tu!" Lida Markova, koja upravlja Državnim arhivom za književnost i

umjetnost, sja od zadovoljstva i gleda Ninu. Ona je žena koja podsjeća na debeli zid,

ima grubu kosu i glas koji odzvanja, a iz usnih joj resica vise staklene naušnice. Lida

voli balet i uvijek traži društvo novih plesačica, koje nisu tako uobražene kao one

starije zvijezde. "Bilo te je predivno gledati večeras."

"Hvala. Drago mi je što te vidim." Nina pokušava pogledati iza Lide, da vidi može li

uhvatiti pogled onog muškarca.

"Apsolutno si me oduševila prošli mjesec u Coppeliji. U tvojem plesu ima toliko

lakoće." Nina je plesala "Molitvu" (iako mašta da jednoga dana dobije ulogu Swanilde).

"To mi je najdraži balet, moram reći. Zato što ima sretan kraj. Pretpostavljam da je

pretjerano pojednostavljeno, ali nije li sretan kraj ono što svi želimo?"

"Da!" nasmije se Nina. Ali iznad Lidina ramena primjećuje, dok joj srce gubi nadu, da

zgodan muškarac više nije tamo gdje je bio.

"Priča je tako prekrasno smiješna", kaže Lida. "Čak je i glupi Franc na kraju sretan."

Page 52: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-52-

Lida miriše kao i žena inozemnog ministra. Radi se o nekoj vrsti parfema. Miris je

težak i podsjeća na uvelo cvijeće pomiješano s prezrelim voćem. Ima nečeg poznatog u

tom mirisu, koji je Nina već prije osjetila.

"Ah", reče Lida, "muž mi daje znak." Kima mu glavom, a istovremeno s njom kima i

krzno prebačeno preko njezinih ramena. Nina ne može ne primijetiti da je krzno malo

izlizano.

Eto na što je podsjeća miris parfema. Na mrtvog glodavca.

Nina spušta pogled, pomalo potišteno, i gladi posuđeno krzno na svojim ramenima.

Ispod glasa Lida reče: "Vrijeme je da krenem."

"Već?" Nina nije još ni kušala deserte i brzo si je natočila šalicu kave. Ali Lida reče:

"Želim ti ugodnu večer" i požuri prema svojem suprugu.

Nina zabrinuto pijucka kavu i primjećuje da i drugi partijski dužnosnici polako odlaze.

Kao da je koreografiran taj masovni odlazak muškaraca s jednodnevnim bradama i

odijelima iz "Moskovskog krojačkog kombinata", s njihovim suprugama koje mirišu

kao i njihova krzna. Baš kao u Pepeljugi, odlaze kad je otkucalo dvanaest sati. Kava ima

okus cikorije.

Nedaleko od Nine neka žena daje oštre zapovijedi sluškinji Tajlanđanki. Možda je ovo

njezina kuća, a ne ministra vanjskih poslova. Ili je i to neka vrsta kazališta, privremeno

sklonište kao što je i Boljšoj, grandiozno i otmjeno — a sada izbacuju sve redom. Nina

uočava da su zavjese na prozoru nasuprot njoj ofucane, a i staklo je napuklo. "Njet",

prosikće žena sluškinji, koja se brzo udaljava, sa zbunjenim izrazom lica.

Tada Nina ugleda Polinu koja odlazi s Arkadijem Lownyjem. Vjerojatno je i visoki

zgodni muškarac otišao, zajedno sa svojom privlačnom suprugom. Nina brzo maže još

maslaca na krišku kruha i izgladnjelo jede — iako je sad već i hrana upropaštena, losos

i jesetra izbodeni su na komadiće, a tamo gdje su bili deserti ostao je samo trag nečeg

ružičastog. Iz velike drvene zdjele u kojoj je piramida mandarina Nina uzima jednu s

vrha i drži je na dlanu. Dobro joj pristaje u ruci, kora mandarine je glatka, svježa i

savršeno narančasta; jedina ovako jarka stvar koju Nina viđa zimi pastoralni su kostimi

u Ščelkunčiku. Misli na svoju majku kod kuće, na njezin vječni crni kruh i juhu od

kupusa, na napola praznu mrežastu vrećicu za kupovinu tek s nekoliko komada

naručenog korjenastog povrća. Brzo se ogledajući oko sebe Nina otvori torbicu i spusti

mandarinu unutra. Zatvori torbicu, a onda uzima drugu i noktom guli koru, koja ispušta

svjež, oštar miris. Prinosi je licu i udiše.

"Dobro je za začepljene sinuse, zar ne?"

Page 53: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-53-

Muškarac - onaj visoki - stoji pokraj nje. Nina osjeća kako joj srce snažno tuče i pita se

što je zapravo vidio. Ali uspijeva mirno oguliti još jednu traku kore, dok bijela

potkožica vuče meso mandarine. Pruža muškarcu komad oguljene kore. "Samo malo

stisnite."

On pažljivo uzima koru kao da se radi o listiću zlata. Zatim je presavija, prinosi nosu i

sklapa oči. Dok gleda kako mu se šire nosnice, a usnice lagano zakrivljuju, Nina

zaključuje da ovako sigurno izgleda i dok spava i lijepo sanja. Već od same pomisli na

to osjeća kao da je svjedočila nekom privatnom trenutku — previše privatnom za

nekoga koga je tek upoznala. Ali opet, možda je vidio kako je uzela prvu mandarinu.

Kad je otvorio oči, spustila je pogled bojeći se da on ne primijeti kako zuri u njega.

"Za vas", reče ona i raspolovi mandarinu, pružajući mu jednu polovicu. Jedu šuteći.

Nini slatki sok bocka jezik i odjedanput se osjeća preplavljena emocijama, oštrim

okusom u ustima i jasnim osjećajem da je stupila na neko mjesto na kojem ne bi trebala

biti.

Kad je pojeo i posljednju krišku, nacerio se kao da su izveli neku vragoliju. Taj

smiješak je neodoljiv jer izgleda dječački, poput osmijeha osobe koja nema nijednu

brigu na ovom svijetu. Nina nikad nije vidjela takav osmijeh na odrasloj osobi. Čini se

kao da se on nikad nije susreo s nijednom teškoćom, nikad nije osjetio glad. Čak i

njegovi zubi koji su malo zbijeni jedan preko drugoga čine joj se zgodnima jer to je

jedino na njemu što nije glatko i uredno poredano. Njoj je to privlačno na njemu,

upravo ta mala nepravilnost.

Možda je to razlog zbog kojeg mu je odlučila postaviti pitanje. Utišala je glas do šapata.

"Zašto sad svi odjedanput odlaze?"

Poprimio je izgled kao da će se nasmijati. "Vidim da ste novi na ovakvim primanjima."

Ali brzo je dodao: "Uvijek je tako. Moraš doći jer ti je to dužnost, napiti se što je

moguće više i otići čim pojedeš desert."

Njegove iskrene riječi obodrile su je. "Ali gosti iz Nizozemske..."

"Vi i sami sigurno znate da se ne trebate previše sprijateljiti sa strancima." On opet

izgleda kao da je ispričao vic.

"Ah, Viktore Aleksejeviču, tu si."

Prilazi im Vladimir Frolov iz Društva za širenje političkog znanja. Često dolazi na

balet; nizak je muškarac čije pomalo mesnato lice zrači prijateljstvom. U kosi ima

razdjeljak na sredini glave, a na sljepoočicama sjedine. "Namjeravao sam ti čestitati. O,

dobra večer. Leptirice, još si ovdje, kako krasno." Uzeo ju je za ruku - onu koja je

Page 54: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-54-

minutu prije držala mandarinu - da je poljubi, a Viktor reče: "Slažem se. Zaista krasno."

"Jesi li znala," upita je Frolov, "da je ovaj naš dragi prijatelj primio izvrsne kritike za

svoju najnoviju knjigu?"

Nina se ne usuđuje pitati o kakvoj je knjizi riječ. Čini se kao da bi trebala znati.

"Izvrsne kritike", nastavi Frolov. "Jedva čekam da je pročitam. Nina, čuvaj se ovog

čovjeka. To je pjesnik razornog talenta."

Nina izgovori prvo što joj je palo na um: "Ne izgledate kao pjesnik."

Muškarac koji se zvao Viktor podigne obrve. "A kako bi pjesnik trebao izgledati?"

"Pospano" je bila prva riječ koje se sjetila. I Viktor i Frolov se nasmiju.

"Htjela sam reći: zgužvano. Ali na neki nezemaljski način."

"Ti si ta koja si nezemaljska", usklikne Vladimir Frolov. "Nije li tako, Viktore?"

Viktor polako kimne glavom. "Kao da ste doplutali na splavi načinjenoj od zvijezda."

"Vidiš?" reče Vladimir Frolov, a oči su mu bile smiješno razro gačene. "On je stvarno

pjesnik."

Nina reče: "Ili možda samo zna dobro baratati riječima."

"Riječi znaju dobro baratati sa mnom", reče Viktor. "Ponekad mi čak ne daju spavati."

"Pa", reče Nina, "čestitam vam na vašoj novoj knjizi."

"Dat ću vam jedan primjerak."

"Ah, bojim se da sam prestala čitati." Iako je to istina (balet ne ostavlja nimalo slobodna

vremena), zabrinula se nije li to zazvučalo nepristojno pa je dodala: "Kao mala voljela

sam čitati, ali sada imam vremena samo za obavijesti u Ulici Gorki."

"Morat ćemo to promijeniti."

Frolov kao da je malo ljut što je izostavljen iz njihova kratkog razgovora. "I više je

nego pjesnik, vidiš?", reče on. "Ima dobro oko, a ne samo dobro uho; vidiš kako je

samo brzo uspio pronaći najljepšu ženu u prostoriji? Zabranjujem ti da je

monopoliziraš. Dođite, oboje. Vodim vas na snježnu vožnju!"

Vodi ih od buffet stola prema manjoj skupini ljudi koje je već prije okupio. Nina ne

može a da ne osjeti nelagodu okružena s toliko mnogo novih lica. Tu je žena koja pjeva

u Operi i još jedan dužnosnik, kao i Frolov, iz Centralnog vijeća sindikata, s divljom

gustom kosom i rumenim obrazima. Žena mu izgleda kao da je došla iz prošlosti, nosi

tamnu čipku i drži zlatni lornjon. S njegove druge strane još je jedan muškarac, veći i

snažniji, sa žutim brkovima i čini se da je prilično pijan — to je karakterni glumac iz

Moskovskog Hudožastvenog teatra. "Dobra večer", pozdravljaju se svi međusobno s

Page 55: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-55-

uvježbanim, iako lažnim, držanjem dok Nina shvaća, a obuzimaju je srsi iznenađenja,

da je prvi put u životu u skupini privilegirane manjine. Već je sama spontanost ovog

izlaska - ne radi se ni o kakvom klubu ni udruzi ni organizaciji - privilegija.

"Da, da, dobro se obucite, idemo", govori Vladimir Frolov dok vadi iz džepa ključ i

maše im njime pred nosom.

Nina odlazi po svoju torbu, kostim i kaput i izlazi za skupinom na ulicu, koja je bijela

od snijega. Nastavilo je sniježiti, ali pahuljice su sad sićušne poput svjeducave prašine.

"Oh!" Nina se poskliznula na ledu. Na njezino razočaranje uhvatio ju je veliki zdepasti

glumac, a ne Viktor.

"Lagani ste kao pero", reče muškarac, a ona mu u dahu osjeti miris alkohola.

"Evo nas." Lice Vladimira Frolova sjaji od ponosa. Pred njima je velika crna Pabjeda

okrunjena svježim snijegom. Muškarci rukama razmiču nanose snijega sve dok ne

očiste auto, okrugao i blistav. Otvorivši stražnja vrata Frolov poviče: "Molim vas,

uskačite!"

Troje ih se naguralo sprijeda i na trenutak Nina se zabrinula jer je pomislila da je i

Viktor među njima. Ali ne, još je tu i Nina sjeda u auto pokraj njega, na sjedalo koje

miriše na duhan. Gotovo da može čuti garderobijerku kako je kori zato što je kostim

samo spustila na pod pokraj svojih nogu, u jednu zgužvanu hrpicu. S Viktorove druge

strane sjede muškarac guste kose i njegova supruga. Vrlo ležerno Viktor je ispružio

ruku i zagrlio Ninu oko ramena. Šokirana je; najviše što se ijedan muškarac usudi

učiniti javno jest uhvatiti ženu za ruku. Ali Viktorovo lice ništa ne pokazuje. Ruka mu

se isto tako mogla odmarati na naslonu sjedala, a ne na njezinim ramenima ogrnutim

posuđenim bijelim krznom. Nina se odlučila ponašati kao da ništa ne primjećuje.

U autu je hladno i dah joj se pretvara u oblačić. Frolov okrene ključ i nekoliko puta

pokuša uključiti motor. Iako su ulice i pločnici već prije očišćeni od snijega, napadao je

novi sloj. Sad je motor zari kao. Frolov divlje krene na kolnik i počne voziti prema

središtu grada. Nina osjeća kako je auto lagano bacaka, isprva prema vratima, a onda

prema Viktoru. Ostali uzdišu djelomično zbog blistave noći, ali i zbog načina na koji

Frolov vozi.

Gledajući kroz prozor Nina misli: barem jedanput grad izgleda lijepo. Većim dijelom

godine čini joj se neuglednim, sve je prekriveno smeđesivim slojem blata ili prašine.

Sad je snijeg učinio da grad izgleda čist i blistav. "Moskva nikad nije tako lijepa, zar ne,

kao onda kad je prekrije snijeg." Izgovorila je to tiho tako da je samo Viktor može čuti.

"Suprotno od žene", odgovori Viktor. I on govori gotovo šapatom, a ona osjeća toplinu

Page 56: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-56-

njegova daha na uhu. "Naš grad izgleda najbolje kad je sve prekriveno. A žena je

najljepša kad ništa ne stoji na putu."

Nina osjeća kako su joj se ramena zategnula zbog njegove drskosti, zbog njegove

insinuacije. Ali slijedi svoj instinkt i skida krzno s ovratnika, stavlja ga u krilo, gdje joj

se zakopčani kaput rastvorio i oblikovao V. Dok to čini, glumi i licu daje izraz dosade,

za svaki slučaj ako je Viktor gleda.

On pomiče ruku neznatno naprijed. Nina osjeća kako je vršcima prstiju dodiruje s jedne

strane vrata i miluje joj kožu. Prožima je vrućina, dok naprijed Vladimir ne prestaje

pričati i sad naglašava: "Ništa se ne može usporediti s tim, kažem vam, ništa se ne može

usporediti s vožnjom po svježem snijegu!"

Ona želi pogledati Viktora, ali ne želi okrenuti glavu. Krajičkom oka vidi da je još

uvijek licem okrenut naprijed, kao da ona nije tu.

Frolov i ostali nečemu se smiju. Nina primjećuje da su sada u Arbatu, voze se pokraj

kazališta, knjižara i trgovina rabljenom odjećom. Zastave s natpisom Sustignite i

preteknite* napete su i trepere na vjetru. Tako je kasno, vani su jedino policajci u

civilnoj odjeći i izgledaju jadno među nanosima snijega. U izlozima se vide novogo-

dišnja drvca okićena svjetlucavim vrpcama i slikama Djeda Mraza. S tim iskričavim

ukrasima i ulica izgleda kao da je iz bajke. Iako se kroz velike ulične zvučnike kao i

obično čuje glazba, snijeg je utišava i čini se kao da dolazi izdaleka.

Pijani muškarac na prednjem sjedalu mrmlja pjevušeći pjesmu koju Nina ne zna. Ona

uopće nije pijana, ne može si to priuštiti s obzirom na svoje plesanje. Što je s Viktorom,

pita se ona: Je li pijan? Je li zbog toga tako odvažan da je stavio prste tamo gdje su

sada, milujući joj vrat, tako lagano kao da su se slučajno tu stvorili? A što je sa ženom,

onom privlačnom plavušom...

Na prednjem sjedalu muškarac pjeva sve glasnije. Prešao je na pjesmu s kraja rata,

"Slava drugu Staljinu". Nina osjeća da je napeta; zbog muškarčeva pijanstva pjesma

zvuči malo podrugljivo.

"Šteta što tu nije naša operna prijateljica", reče muškarac do Viktora, pomalo se

zabrinuto nakašljavajući da pročisti grlo, dok pijanac nastavlja pjevati bez sluha.

Frolov, očito želeći da se svi opuste, vikne: "Alkohol, ta zelena zmija svlada svakoga

od nas." Morao je povisiti glas da nadjača pijanog muškarca. Ali ovaj je zacijelo

* Sovjetski moto koji se odnosio na učenje i znanost, kojima je cilj bio preteći Zapad.

Page 57: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-57-

naslutio problem jer je promijenio pjesmu u neku narodnu, koja je brzo zamrla.

Snijeg opet pada, a pahulje su veće nego prije. Pobjeda se kliže po bijelim kolnicima,

ali Nina se osjeća sigurno unatoč brzini, ovim nepoznatim ljudima i prstima ovog

muškarca, koje osjeća na vratu. Čudno kako se osjeća zaštićeno — kao da je štite

snijeg, zbog kojega svjetlucaju pločnici, i toplina i apsurd svih tih tijela naguranih u

autu, koja se sudaraju kad god auto skrene, ta nasumce izabrana skupina ljudi poput

nekih likova iz vica.

Pobjeda sad usporava. Polako vozi duž reflektorima obasjanog Crvenog trga - praznog i

golemog, na kojem se jadni ukočeni vojnici smrzavaju na svakom uglu čuvajući

Lenjinovu grobnicu, staro okruglo stratište od kamena i smreke koje rastu duž zidova

Kremlja. "Počelo je jače sniježiti", reče žena na prednjem sjedalu. "Gledajte kako su

pahulje guste."

Ali Nina samo gleda naprijed prema južnoj strani trga gdje je katedrala sv. Vasilija,

prekrasna i apsurdna, stoji poput izloženih slatkiša. Ostatak grada možda i jest

zapušten, ali Sv. Vasilije zasljepljujuće je, svježe obnovljen, prugaste su mu kupole

obojene jarkim vrtlogom boja. "Netko je to napravio", reče Nina od iznenađenja. "Ljudi

su to napravili." Doista je to sad shvatila; nikada nije tako jasno i precizno razmišljala o

tome na taj način. Vidjevši crkvu usred sveg nevjerojatnog snijega, nepogrešivo je

svjesna da je ta vizija u daljini proizvod ljudskog truda.

U tom trenutku dok auto puzi pokraj Sv. Vasilija i njegovih vršaka nalik vršcima

tučenog slatkog vrhnja, Viktor odmakne ruku s Ninina vrata.

Osjeća kako joj stavlja uvojak kose iza uha. Onda povlači ruku, ne grli je oko ramena

nego jednim glatkim pokretom klizne ispod bijelog krzna koje joj je na krilu, do rubova

njezina kaputa, zatim između nabora i lagano je pritisne preko haljine između nogu.

Čini to nadla nicom, kao da mu se ruka slučajno tu stvorila, pritišće je zglobovima

prstiju i nastoji se uvući između bedara. Nina brzo i kratko udahne, ali ništa ne govori.

Auto skreće udesno, a Frolov podvikne od ushita. Par na stražnjem sjedalu bojažljivo se

nasmije dok se auto zanosi na cesti i polako se približava mostu. Nina sklapa oči jer je

uznemirena zbog tog novog osjećaja koji se probudio u njoj. Naslonila je glavu na

Viktorovo rame.

"Aha!" vikne Frolov. "Vidite što ovaj auto može!" Druga žena zaciči, dok Nina s

mukom guta. Na prednjem sjedalu pijani muškarac se počinje buniti i govori da se ne

Page 58: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-58-

osjeća dobro. "Ovo je previše", Nina čuje njegove riječi, a Frolov reče: "Dobro onda,

stat ću." Vozi polaganije.

Nina sklapa oči zbog novih osjećaja koji je preplavljuju. Par pokraj Viktora raspravlja o

desertima na primanju, dok se naprijed pijanac i dalje na nešto žali. Nina osjeća kako

joj se kukovi pomiču, a vrat zateže. Prestrašena je zbog ovoga što se događa. Osjećaj

raste, u trbuhu joj treperi i bez razmišljanja poseže za drugom Viktorovom rukom.

Čvrsto je drži dok auto i dalje vozi, a ona se trudi ponašati kao da se ništa ne događa.

Kad su dovezli pijanog muškarca do njegove kuće, Nina pušta Viktorovu ruku i odmiče

svoju. Njegova druga ruka polako se pomiče, a dlan mu sad počiva na njezinu bedru.

Ostaje tu dok se Ninin dah

polako usporava, a Frolov opet zaustavlja auto jer je došao do zgrade pred kojom

ostavlja stariji par, a onda produžuje dalje da odveze kući

i opernu pjevačicu. Dotad Ninino srce već normalno tuče. "A ti, gospođice Leptirice?"

pita Frolov dok ponovo pokreće auto. "Kamo da te odvezem?"

Nina mu daje adresu, ne onu gdje živi s majkom, nego susjedne veće ulice. Viktorova

ruka tada se povukla ispod kaputa i vratila natrag na njegovo krilo. Nina se uspravila i

podigla ruke da popravi kosu, kao da je i sama kosa bila smetena.

"Evo nas!" poviče Vladimir Frolov veselo, vozeći sve sporije dok auto nije stao.

Nina uzme krzno s krila i obavije ga oko vrata. Ne želi se odvojiti od tog muškarca čije

joj je i samo postojanje prije nekoliko sati bilo nezamislivo. Prvi put u životu ovako se

osjeća, prvi put poželjela je osjetiti tuđu kožu na svojoj, prvi je put ta vrućina u njenoj

nutrini postala nešto zasebno.

"Laku noć", kaže im ona dok Frolov izlazi iz auta da joj otvori vrata.

"Također", reče Viktor, uhvati je za ruku, ali ne za dlan nego malo više tako da su mu

vršci prstiju na njezinu zapešću. Nina je bez riječi zbog onoga što je učinio njezinu

tijelu. On sigurno može osjetiti kako joj tuče bilo.

Poljubio joj je ruku - ali s unutarnje strane, prema vrhu dlana, dok Frolov otvara vrata.

Nina se oslobađa Viktorova dodira, uzima svoju torbicu, torbu sa stvarima i kostim koji

je zgužvan ležao ispod njezinih koljena. Garderobijerka će je zaista dobro prekoriti.

Opet je došla do glasa i zahvalila se svojem domaćinu. "Laku noć", kaže Frolov

vraćajući se na sjedalo vozača. Onda je zakoračila prema zgradi u kojoj zapravo ne

živi, gdje na ulazu stoji stražar. Auto je pojurio odnoseći Viktora, a Nina digne ruku

prema vratu i posuđenom krznu; pod prstima je raščupano, kao da je bilo u snježnoj

Page 59: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-59-

mećavi.

Sigurno je već pet ujutro. Na pločnicima stare žene čiste snijeg i teškim lopatama

razbijaju led. Imaju čizme od filca i pamučne kapute podstavljene vatom. Ne gledaju

Ninu dok prolazi pokraj njih. Krenula je prema svojoj ulici, gdje je snijeg napadao u

debelim nanosima. Vidi blijeda svjetla na prozorima svoje zgrade; kad je toliko ljudi

unutra.

prozori su uvijek osvijetljeni, uvijek se odvija neka aktivnost, bez obzira na to koji je

sat.

Osvrnuvši se Nina baci posljednji pogled na blistavu ulicu. Ulične svjetiljke i snježne

pahulje čine da sve izgleda nedirnuto i čisto. Ali iza te bjeline čuje se neprekidni zvuk

struganja i odlučno krc, krc koji proizvode lopate žena koje čiste snijeg. Nina opet

pomisli, kao što će odsad ubuduće činiti; Moj grad izgleda najbolje zimi, kad je sve

skriveno ispod snijega.

Page 60: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-60-

Dražbovni predmet 20

Ogrlica od bisera iz Južnog mora, sastavljena od 19 bijelih bisera s ružičastim odsjajem,

koji variraju u veličini od pribl. 1o.28 do 14.10 mm, upotpunjena kuglicom od

18 - karatnog bijelog zlata i dijamanata. Dužina 47 cm.

30.000—35.000. $

Page 61: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-61-

ČETVRTO POGLAVLJE

Jantar spada u rijetku vrstu organskog dragog kamenja, koje stvara priroda, a ne ljudska ruka.

Konkretnije, to je fosilizirana smola cmogoričnog drveta, koja često sadrži ostatke biološkog

svijeta. U Litvi ga zovu gintras, što dolazi od riječi "zaštita", jer se smatralo da štiti od zla;

štoviše, polovicom osamnaestog stoljeća Europljani su nosili "uzorke" (komade jantara s

fosiliziranim insektima ili šumskim kukcima ili lišćem koji su u njemu sačuvani) kao amulete da ih

zaštite od životnih nedaća.

Udobno smještena na kauču, u kutu koji je najbliži starom šištećem radijatoru. Drew je

dodala riječ amulet svojim bilješkama i dvaput je podvukla, ne toliko zbog toga što bi

mislila da bi mogla nečemu voditi nego zato što joj se svidjela ta ideja — da

jednostavna kuglica može štititi od mnogobrojnih životnih opasnosti. Iako se nije

smatrala praznovjernom, znala je da se tako ponaša prema svojem prstenu od granata.

Premda ga je često skidala dok bi kuhala ili čistila i noću prije spavanja, uvijek bi

provjerila ima Ii ga na prstu kad bi izlazila iz kuće i to je išlo do te mjere da bi se,

nakon što je više puta izjurila iz kuće bez prstena, uvijek vraćala po njega pa čak i ako

bi već kasnila. Zapravo ništa doista strašno nije joj se nikada dogodilo ni prije prstena

ni nakon što ga je dobila. Ali čovjek u životu može kontrolirati tako malo toga, a taj je

prsten od granata sam po sebi donosio utjehu.

Drew se bolje namjestila na jastuku i otpila gutljaj pića. U malu nisku čašu bila si je

natočila dva prsta burbon viskija. Piće je imalo istu boju kao i jantarni privjesak —

naravno, bez iznenađenja koje je bilo unutra, bez tog donekle šokantnog prizora. Drew

je ponovo razmišljala o narukvici i naušnicama Nine Revskaje, pitala se ne postoje li

još koji komadi nakita koji pripadaju originalnom kompletu. Ako je tako, i ako se ti

primjerci tek moraju naći, možda je moguće — iako je malo vjerojatno — da im Drew

nekako uđe u trag i tako nađe odgovor s druge strane. Važno je bilo držati um otvoren

tim drugim putovima, skupljati što više informacija i ne previdjeti detalje. A sve to

kako bi bila sigurna da neće propustiti nijedan mogući ključ rješenja pa ni najmanju

ideju ili sugestiju koja bi mogla pomoći.

Poznat i kao "litvansko zlato", jantar se najčešće pronalazi u Baltičkoj regiji, južnoj Finskoj i

Švedskoj te istočno i sjeverno od Gdanjska, ima ga i na obalama Baltika, ali i u 'sumama Danske,

Norveške i Engleske. Jantar se također može iskapati: bagerima i grabilicama kopaju se plitke

Page 62: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-62-

jame u pijesku glaukonita, koji se zatim sipa kroz rešetke, gdje mlazovi vode razdvajaju komade

jantara od pijeska, prije nego što se oblikuju uz pomoć brusilice s malim brojem okretaja. U

Ukrajini jantar nalazimo u močvarnim šumama u graničnim područjima Voljina i Pleške, a javlja

se u mnogo boja što se može vidjeti u obnovljenoj "jantamoj sobi" ljetne palače Katarine Velike u

Carskom selu.

"Konkretni rudnici — ući im u trag?" Drew je voljela škripavi zvuk koji je vrh

nalivpera proizvodio na papiru, dok joj je osjećaj struganja vibrirao u ruci. Bilo je to

staro nalivpero na patrone koje nekim čudom nikad nije izgubila, a zvuk i osjećaj za nju

su bili nekako smirujući, davali su joj sigurnost, konkretnost egzistencije — stvarnost u

kojoj su Drew i nalivpero postojali u svijetu.

Od svih lokaliteta na kojima se jantar može naći, nijedan nije bogatiji od oblasti Kalinjingrad u

Rusiji, gdje valovi Baltičkog mora trgaju jantar iz dubina morskog dna i nose

ga na obalu. Za vrijeme oseke tragači koriste mrežice i grablje dok pretražuju plićake i pronalaze

komadiće jantara u mulju i morskoj travi.

Drew je u mislima opet vidjela one velike, glatke kuglice od jantara, a oko njih — što je

neobično za nakit od jantara — zlatne pletenice koje su trebale nalikovati isprepletenim

viticama. Bila je to neobična kombinacija: delikatni rad ljudskih ruku okružen sićušnim

lopticama koje je stvorila priroda. Pitala se tko je prvi dao napraviti taj nakit i je li

draguljar sam smislio dizajn. U njezinoj mašti kočije s konjima išle su na seoska

imanja, zamišljala je spuštanje niz tobogane zimi, muškarce s čupavim kapama koje su

im padale preko ušiju, žene koje su sakrile ruke u golemim krznenim mufovima. Od

početka projekta Revskaja, Drew čita Čehova, kratke priče. Čini joj se da je to knjiga

koju oduvijek ima, a na naslovnici je pejzaž nacrtan u olovci i tinti. Print je sitan i gust,

tekst je gusto zbijen na stranicama požutjelima od starosti. Iako je znala da su priče

napisane u drugom vremenu. Drew je osjećala da razumije zbunjene učiteljice i

neodlučne kćeri koje su pristale na zaruke, ostarjele udovice i siromašne radnike na

seoskim imanjima, čija je glavna nesreća bila to što su bili ljudska bića — što su se

zaljubljivali i odljubljivali, starjeli ili umirali mladi. Svake bi večeri prije spavanja

pročitala jednu ili dvije priče, a kad bi naposljetku sklopila oči, osjećala se kao da je

bila tamo s tim ljudima i s njima patila u njihovim malim agonijama. Dok bi padala u

san, ponekad bi ugledala sliku svojeg ruskog djeda, lica ogrubjela od života, s gustim

obrvama i nestašnim osmijehom, a sve uokvireno velikom šubarom. U stvarnosti Drew

nikad nije vidjela njegovu fotografiju. Baka Riitta davno je imala jednu, tako je barem

Page 63: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-63-

rekla, ali izgubila ju je na putu do Sjedinjenih Država.

Baltički jantar, koji ima veliku koncentraciju jantame kiseline, razlikuje se od svih drugih

vrsta. Na početku nastajanja boja mu je žućkasta, ali tijekom stoljeća tamni zbog oksidacije,

te je sve više crvenkast. Mnogi insekti koji se javljaju u baltičkom jantaru dokaz su

postojanja močvarnih područja u prošlosti. Učestalo javljanje leptira ukazuju na to da su ti

primjerci jantara nastali od cmogorice koja je rasla pokraj travnatih polja.

Leptiri. To bi bilo savršeno za Ninu Revskaju, smatrala je Drew. Ako je jantarni

komplet bio kupljen izričito za nju, bilo bi za očekivati da će jedan komad imati u sebi

leptira ili barem neku vrstu noćnog leptirića, nešto s krilcima.

No nijedan od triju primjeraka namijenjenih dražbi nije sadržavao leptira. Ali,

naposljetku, kakvi su bili izgledi da se nađe takvo što, takva stvar, jantar s primjerkom

insekta koji bi odgovarao namijenjenoj osobi? Kakve su šanse da takav primjerak bude

ne samo dostupan nego i da si ga netko može priuštiti? Prije revolucije oni dovoljno

bogati možda su imali pristup takvim primjercima zbog putovanja i trgovine, ali naći i

kupiti takav komplet u Sovjetskoj Rusiji — ili gdje god je već kupljen... Gdje je,

naposljetku, Grigorij Solodin prvi put dobio u ruke taj privjesak? Zašto je i on inzistirao

na tajnovitosti? Osjetivši kako joj frustracija raste. Drew podsjeti samu sebe da ostane

usredotočena. Ali opet se počela pitati o Nini Revskaji i kakav je život imala u Rusiji

kao uvažena umjetnica, najcjenjenija balerina. U tom slučaju, smatrala je Drew, za nju

ne bi postojao veliki razlog da ode, unatoč problemima svoje države. A ipak, užasi oko

nje sigurno su bili očiti. Na kraju su došli i do Ninina muža. Drew još nije bilo jasna

kronologija svih događaja. Je li Nina znala što se sprema? Očito se nešto strašno već

počelo zbivati. Je li zbog toga otišla? Ili je Ninin odlazak bio uzrokom što se sve onako

dogodilo?

Napravila je golemi skok. Možda se nije činilo da ima izbora; Drew je pretpostavljala

da neki od najhrabrijih postupaka nisu bili rezultat izbora nego refleksne reakcije. Ali

zbog Ninine priče Drewina odluka izgledala je kao tričarija. Naposljetku, ništa doista

strašno nije se dogodilo. Jednostavno se udala premlada ponesena idejom ljubavne

romanse koja je zapravo bila tek nešto više od prijateljstva, da bi završila u životu koji

nije bio svjestan odabir nego prije još jedan od svadbenih darova koji nije željela.

Popila je gutljaj iz čaše i pogledala na ručni sat. Za sat vremena mora se naći sa svojim

prijateljem Stephenom u diskontkinu tamo preko u Somervilleu. On je bio jedan od

onih ljudi koje je zadržala u svojem životu. Postojalo je jedno nelagodno razdoblje

Page 64: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-64-

tijekom kojeg je on uzastopno, ali i neuspješno, pokušavao postati više od prijatelja, ali

Drew mu je objasnila zašto je to nemoguće. Za bilo što više od prijateljstva — za pravu

romansu, za strastvenu ljubav — trebala bi osjećati nešto vrlo jako, dovoljno snažno da

poželi opet pokušati. A ona takvo što nije osjećala za Stephena.

Zazvonio je telefon i prenuo je. Pomislila je da se ne javi, ali onda je zaključila da to

možda zove Stephen.

Bila je njezina majka. Drew je srce malo potonulo u prsima. "Ima li kakvih dobrih

vijesti?" upita je majka, a kako je vrijeme prolazilo u glasu joj je bilo sve više sumnje.

Iako je Drew znala da se majka brine zbog nje — zbog loše plaćena posla i tvrdoglavo

*Kina koja za vrlo nisku cijenu ulaznice prikazuju filmove nakon što za njih splasne prvi val zanimanja.

Page 65: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-65-

samotničkog života — znala je da se majka djelomice brine i zato što želi da ona uspije

na neki jasno mjerljivi način. To je riješilo napredovanje koje je Drew dobila kad je

unaprijeđena u pomoćnu direktoricu. Sada se, s osjećajem olakšanja jer joj je mogla još

nešto ponuditi, pripremila da ispriča majci što je sve postigla na projektu Revskaja.

Umjesto toga majka je rekla nešto potpuno neočekivano. "Gdje si je stavila?"

Drew je polako i duboko udahnula i podsjetila se da bi netko drugi, netko tko nije

izravno uključen u ovo, mogao sve to smatrati neobičnim pa čak možda i zanimljivim.

Zamjenica "je" odnosila se na fotografiju, veliku, profesionalno snimljenu — spontano,

bez pozi ranja — prije devet godina na Drewinu vjenčanju.

"Na njoj si tako lijepa", rekla je majka kad je Drew prvi put primijetila fotografiju na

polici s knjigama u obiteljskoj kući, nešto više od godinu dana nakon rastave. Nebo iza

nje bilo je savršeno plavo poput boje Wedgewood tanjura. Drew je izgledala mlađe od

dvadeset tri godine, obrazi su joj bili puni, a jarko sunce nije joj na licu otkrivalo

nijednu boru. Kad bi njezina majka gledala taj portret, izraz lica bi joj se promijenio.

Iako ju je Drew prije mnogo godina zamolila da ukloni tu fotografiju, ona je ostala u

prizemlju u velikom teškom kristalnom okviru, koji je otac dobio u svojoj tvrtki kao

božićni poklon.

Zaista je smiješno kako se ljudi čvrsto drže nekih predmeta na koje druga osoba neće ni

dvaput pomisliti. Bilo je očito da fotografija njezinoj majci znači više nego što je Drew

mogla razumjeti. Drew se pokušala maknuti iz te jednadžbe, jednostavno zato da vidi

što su ta haljina i veo predstavljali, svakako nešto drugo nego u slučaju njezinih

roditelja koji su imali kratkotrajni susret s matičarom i dvojicom svjedoka, a poslije se

počastili kriškom kolača u jednoj čajani. Čak ni baka Riitta nije imala pravo vjenčanje;

što se tiče prvog supruga — Drewina djeda — Riitta se nikad nije legalno za njega

udala.

Ali dok je prošlog Božića provodila nekoliko dana s roditeljima. Drew je odlučila da

jednom zauvijek završi s tom fotografijom. Odluka nije bila unaprijed promišljena.

Više je imala veze s onim teškim oblakom krivnje koji je napokon počeo nestajati.

Drew je izvadila sliku iz okvira, ali ipak je nije mogla baciti nego ju je sakrila na katu u

najdonju ladicu u svojoj djevojačkoj sobi. Onda je zaključila da nikad više ne želi

vidjeti ni veliki kristalni okvir pa je i njega odnijela na kat u ladicu.

"Tek sad si primijetila?"

"Povrijeđena sam. Drew. Znaš koliko sam voljela tu fotografiju."

Page 66: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-66-

"Zato što si voljela onu osobu na slici više nego mene." Nije to bilo nešto o čemu je

ikada razmišljala, ali sad kad je izrekla te riječi, shvatila je da su istinite.

"Strašno je to što si rekla! Zar isto misliš i za svoje fotografije dok si bila beba? I njih

čuvam." Dvije takve također su stajale na polici s knjigama, odmah do fotografije

njezinih roditelja kako se biciklima voze kroz Lyon.

"Moje dječje fotografije nešto znače. Ali ona na kojoj sam u haljini..."

"Volim je zato što na njoj izgledaš sretna!"

"Zato što si ti bila sretna, kad si mislila da možeš biti ponosna na mene." Da je smatrala

kako bi to nešto promijenilo. Drew bi pokušala objasniti kako i ona sama još osjeća taj

gubitak, ne samo supruga, ne samo ljubavi i mjesta i načina na koji bi usmjerila tu

ljubav nego da osjeća čak i gubitak svoje svekrve i svekra, koje je također voljela i koji

su joj, iako rjeđe i tek na trenutke, nedostajali. Umjesto toga rekla je: "Molim te, pusti

to."

Majka je nakratko zašutjela. "Drew", rekla je neumoljivim začuđenim tonom, "da sam

barem znala da su tvoje misli o tome tako... nabijene osjećajima!" Bilo je to tipično za

njezinu majku koja je sve znala izvrnuti tako da se sad činilo kao da je Drew stvorila

problem, koji inače ne bi postojao.

"Slušaj, moram ići", rekla je Drew umorno. Bilo je još toga što je željela reći, ali vrlo

dobro je znala što bi značilo kad bi izrekla svoje misli i postupala u skladu sa svojim

osjećajima. Kad je to posljednji put učinila, završilo je tako da je imala bivšeg muža i

dva para roditelja koji su bili bijesni na nju. "Moram se sastati s jednom prijateljicom."

Spustila je slušalicu i odlučila izbaciti taj razgovor iz glave. Naposljetku, bila je to

nevažna stvar i sad je s tim bilo gotovo, a bude li uspjela o tome razmišljati na taj način,

kao o poglavlju koje je završilo, onda možda na kraju i neće značiti mnogo više od

toga.

NJEGOVO PRVO SJEĆANJE vezano je za zimu.

Nedjelja je, s roditeljima je vani nakon što je napadalo mnogo snijega, hoda Crvenim

trgom. Sve je pod snijegom; sve je snijeg. Trg je velik i tih. Samo je jedno mjesto gdje

je ljudima dopušteno prolaziti, a u daljini mu izgledaju kao crne točkice — crne točkice

koje se polako kreću preko bijelog prostranstva. Grigorij ima samo tri godine. Opčinjen

zuri u Ijudetočkice dok ga majka opominje da nastavi hodati kako bi mu i dalje bilo

toplo. Čuje kako mu iznad glave grakću vrane i diže pogled. Nebo je isuviše bijelo,

Page 67: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-67-

osim ptica. Kad se jedna obrušila niže od ostalih, Grigorij reče: "Pogledaj pticu" jer to

je nešto što zna.

"Voron", reče njegova majka. To znači gavran, najveća i najcrnja od svih ptica.

"Voron", ponovi on, ali Feodor ih ispravi, jer takav je po naravi. "Ne, varana. Vidiš

imaju malo sivog perja." Gledaju uvis, pokazuju prstom.

"Vorona", ponovi Grigorij. Na oblačnom bijelom nebu čuje se graktanje. "Vorona", a

ljudi mali poput točkica gmižu preko velikog bijelog trga. Nije gavran, voron, nego

vrana, vorona. S mrvicom sivoga. Ta neznatna razlika između dviju tako sličnih ptica.

Hodajući loše očišćenim pločnikom Ulice sv. Marije, Grigorij je zaključio da je njegov

životni poziv — ta pozornost na najmanje detalje jezika i slike, neznatne promjene u

riječima i značenjima, razlika koju daje jedno jedino slovo — zacijelo započeo tamo na

trgu, u onom trenutku, onog isto ovako snježnog dana. Male razlike u zvuku i smislu,

riječi sadržane u drugim riječima, različite riječi... Čak i sad bi se Grigorij često zatekao

kako uočava mala iznenađenja u pisanom engleskom, da je u riječi intimates sadržana

riječ inmates, baš kao što friend u sebi ima fiend. Taj je interes isprva usmjerio na

norveški jezik, a zatim na francuski. No ipak je doživio šok kad je u liceju otkrio da ti

interesi daleko premašuju njegovu nadarenost za matematiku i prirodne znanosti te da,

unatoč dugim satima koje bi provodio pišući domaću zadaću kako bi bio u superieure

skupini, nikad nije bio izvrstan u tim ostalim predmetima. "Ali nisu li tvoji roditelji

znanstvenici?" pitala ga je začuđena učiteljica kad bi Grigorij loše napisao test iz fizike,

kao da jedno prirodno proizlazi iz drugog.

Pogrbio je ramena razmišljajući o tome, privukao ih bliže ušima na ledenom zraku —

ali ono drugo sjećanje ipak se potajice vratilo. Način na koji je otvorila staklena vrata

koja su ih dijelila, tek malo ih je otvorila, a zglobovi na prstima bili su joj natečeni kao

u mnogo starije žene. Držala je vrata pred sobom kao štit. Sjećao se i hladne konačnosti

u njezinu glasu.

Nisam osoba koju tražite.

S olakšanjem Grigorij uđe u fluorescentno osvijetljenu zalogajni cu Dunkin’ Donuts gdje

se trebao naći sa Zoltanom.

Već je bio tamo, vidio mu je zatiljak, rijetku prosijedu kosu. Sjedio je zgrbljen u

separeu do prozora, a na stolu pred njim ležalo je mnogo papira. Grigorij sjedne na

tvrdu klupu nasuprot njemu, skine rukavice i tiho se nakašlje da pročisti grlo.

"Ah!" Zoltan podigne pogled kao da je iznenađen. "Ti!"

Grigorij reče: "Znaš da uvijek dođem točno na vrijeme." Zoltan mu je ranije na telefon

Page 68: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-68-

rekao: "Naći ćemo se u novom kafiću koji sam otkrio, mnogo je bolji od onog drugog.

U Ulici sv. Marije, preko puta stajališta podzemne željeznice. Ima ružičastonarančasti

natpis."

Zoltan je tu znao provoditi cijelo jutro dok bi poslovni ljudi, trgovci i građevinski

radnici žurno ulazili i izlazili, televizija je zujala instalirana na zidu, beskućnice s

vrećicama motale bi se uokolo, a

zaposlenici brbljali na portugalskom. Grigorij se izvuče iz svojeg kaputa, ali ostavio je

na glavi kapu i šal; prostor nije bio baš dobro grijan.

"Znaš što je prije minutu rekla jedna žena?" upita Zoltan. "Rekla je: >Hajd’ se ugrij po

ovakvu vremenu.< Ah, to ne zvuči isto s mojim naglaskom. Ali čuješ u tome poeziju,

zar ne? Hajd’se ugrij..." Zapisao je to u bilježnicu. Grigorij se morao nasmiješiti; Zoltan

ne samo što je mogao naći kafiće gdje ih drugi nisu vidjeli, već je i poeziju nalazio na

neočekivanim mjestima.

Kao da je svjestan Grigorijevih misli Zoltan reče gotovo kao da se opravdava: "Ovdje

je dobro svjetlo za čitanje. Ne kao na onom sumornom kampusu." Teatralno je zadrhtao

ramenima. "Žamor mnogih pretjerano aktivnih ega... nisam ni shvaćao koliko me to

deprimira, Grigorije, to zatupljujuće brbljanje sveučilištaraca posvuda oko mene."

Istina se sastojala u tome da su Zoltana zapravo izbacili iz kafete rije na kampusu.

Dogodilo se to neki dan; Grigorij je za to saznao od jednog profesora španjolskog.

Zbog poduljih napada kreativnosti, Zoltan je tamo provodio i više vremena nego obično

(što je objašnjavalo činjenicu zašto se Grigorij nije s njim čuo više od tjedan dana).

Nova uprava kafeterije očito je Zoltana smatrala nekom vrstom skvotera i zamolila ga

da tamo ne provodi više cijeli dan, na njegovu omiljenom mjestu u prednjem dijelu

prostorije, odmah do prozora.

Zoltan je otpio gutljaj iz čaše od stiropora. "Ovdje je kava izvrsna, Grigorije. Stvarno je

moraš kušati."

"Bojim se da nemam mnogo vremena. Rekao si da moramo o nečemu razgovarati."

"Da! Jako je važno. Želio bih te zamoliti, s poštovanjem i kao prijatelja, da budeš moj

literarni izvršitelj."

Nije ovo očekivao.

"Thaddeus Weller pristao je to učiniti, znaš. Izvrstan momak. Ali nedavno sam primio

tužnu vijest da je preminuo."

"Žao mi je." Grigorij za njega nije nikada čuo.

"Zaista tragično. Jedva da je imao šezdeset godina. Nikad nije napisao onaj sjajni

Page 69: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-69-

roman koji je u sebi nosio. Mogao si ga vidjeti u njemu, u njegovoj utrobi, kako se bori

da izađe. Drugi su to nazivali pivski trbuh. Kad sam čuo tu vijest, zapitao sam se: Koga

još pozna

jem, a tko me doista razumije — naravno, i da između nas nema nikakve napetosti? U

tome je problem, znaš, s mojim kolegama pjesnicima. Postoji natjecateljski duh,

rivalstvo. Zavist, znaš. Kod tebe toga nema. Iako nisi pjesnik, kao prevoditelj potpuno i

duboko emocionalno razumiješ poeziju. Da i ne spominjemo kako su tvoji prijevodi

sjajni. A zatim, ti i ja, mi imamo neki zajednički senzibilitet."

"Pa", reče Grigorij, "ovo je laskavo iznenađenje." Normalno bi takav posao pripao

spisateljevoj djeci ili supruzi, ali Zoltan ih nije imao. (Grigorij i Christine također nisu

imali djece; Christinine trudnoće nisu trajale duže od osam tjedana.) "Vrlo sam

počašćen. Iako sam znatiželjan i volio bih znati što smatraš našim > zajedničkim sen

zibilitetom<."

Zoltan se nagnuo naprijed na laktove. "Imaš u sebi pokopanu tu prošlost koju većina

ljudi ne vidi." Kimnuo je glavom. "Bio sam stariji od tebe kad sam napustio domovinu,

ali mislim da nam je zajedničko to što smo morali početi ispočetka, dok je ta druga

prošlost, taj teški teret, još bila dio nas. Slažeš se?"

Grigorij je razmišljao kako je ova zemlja, koja je nudila nov početak svima koji su se

dokopali njezinih obala, nekako oslabila ne samo Zoltanove nego i Grigorijeve roditelje

— i to na način na koji njihove stare domovine na svojim putanjama nisu. Umanjila im

je autoritet, prigušila njihovu izvrsnost; fine kvalitete uma jednostavno nisu bile na

cijeni u ovoj domovini hrabrih1. Zagledavši se u Zoltanove oči u jednom zastrašujućem

trenutku Grigorij osjeti onaj rijetki, ali snažan impuls: izrazitu, gotovo tjelesnu čežnju

da ispriča svoju priču. Ali sve što je rekao bilo je: "Zajednički senzibilitet. Da."

"Što, naravno, ne znači", reče Zoltan brzo, "da moraš pristati na to da budeš moj

izvršitelj. Ne moraš se odmah odlučiti. Nema žurbe. Iako je to, naravno, nešto za što se

moram pobrinuti. Usput rečeno, ne radi se o velikom opusu. Pjesničke zbirke, razni

eseji i neprevedeni radovi — shvaćam da ćeš za njih trebati pomoć. Dnevnici su mi na

engleskom, iako mislim da ti oni neće biti jako važni." Pokazao je rukom na debelu

bilježnicu izblijedjelih korica, koja je ležala na stolu. "Dvadeset tri sveska. Ali

posljednjih nekoliko godina dobrano sam ih opljačkao, a sve u svrhu pisanja memoara."

"Ima li kakvih sočnih prljavština?"

"Ah, božanstveno mnogo. Državne tajne, slomljena srca..." Nasmijao se. "Jedva čekam

* The home of the brave, stih iz američke himne.

Page 70: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-70-

tvoju odluku, Grigorije. Ti si pravi čovjek za to, znaš. Nadam se da znaš koliko se

divim tvojem radu. Ponovo si oživio riječi davno umrlog pjesnika. I to na potpuno

novom jeziku."

Grigoriju kroz misli proleti nekoliko vlastitih stihova: Baršunasta crna noć, razastrta na

visini zvijezdama pribadačama..." Učinio sam to zbog sebe, zaista."

"Naravno, to je najbolji razlog. Tako nastaju najbolji radovi."

Hlad s uzorkom pačvorka, sag od borovih iglica, kapljice sunca u cmogoričnoj smoli. Zrak

pjevuši...

"Kad ne bih pisao zbog sebe samoga", nastavi Zoltan "ne bih se uopće trudio pisati."

Iako su mu prve dvije knjige prevedene na mnoge jezike, nijedna kasnija zbirka poezije

nije zaživjela izvan mađarskog jezika. Grigorij je pretpostavljao da je Zoltana mučilo

što su mu najzreliji radovi, najbogatiji cvat njegova talenta, spjevani na jeziku koji su

mnogi, unatoč njegovoj ljepoti, smatrali lingvističkim vicem.

"Da, pretpostavljam da ne postoji normalan način", reče Grigorij "da objasnimo sve one

sate koje smo posvetili svojoj opsesiji."

Doista, bilo je užitak prevoditi pjesme Viktora Jelsina. Jezik mu je bio jednostavan, a

pjesničke slike rijetko dvosmislene. Grigorij nije trebao potrošiti mnogo vremena kako

bi shvatio jezične zagonetke ili dubokoumna pitanja o smislu i namjerama. Izuzev u

posljednjim dvjema pjesmama: "Noćno kupanje" i "Riječna obala". Njih je Grigorij

nekoć također smatrao ključem rješenja — kao i časopis Hello, crnobijele fotografije i

bolničku potvrdu sa sovjetskim grbom u sredini. Kao i pisma i zapanjujući komad

jantara...

Ta žutosmeđa smola, usporene suze, a stablo kao da je znalo kakva je budućnost.

Sve je te stvari Grigorij mogao ponuditi Nini Revskaji — jedanput je i pokušao, dao je

sve od sebe prije mnogo godina, na njezinu kućnom pragu i pomalo molećivom pismu

koje joj je poslao. Ali, doista, što su te stvari mogle dokazati? Kako su na fotografijama

bili i drugi ljudi, nije bilo načina da utvrdi da pripadaju njoj ili da nisu nečiji duplikati

(iako je Grigorij uvjeravao sam sebe da bi se ona trebala sjećati njihova podrijetla). Isto

tako, pisma su bila kriptična, puna nadimaka i inicijala i mjestimice s nejasnim

aluzijama, što je ukazivalo da su bili svjesni cenzora. Pisma su bila jedina stvar koju je

Grigorij ikada pokazao nekome drugom osim Christine — a pokazalo se da je bilo

pogrešno što ih je uopće ikome pokazao.

Page 71: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-71-

...hladan i sladak, a ispod grana sjenoviti je hlad. Katkad pomislim zbog ovoga živim, zbog

takvih dana, savršenih.

Tada je imao dvadeset jednu godinu i nikad nije bio tako ponosan ni na jedan članak

koji je napisao. S velikim je uzbuđenjem predao "Borovi plaču: Reinterpretacija

pjesama >Noćno kupanje< i >Riječna obala<, na temelju jednog neobjavljenog pisma."

Bio je na prvoj godini doktorskog studija. Profesor mu je bio nizak muškarac velikih

ušiju s mongolskim prezimenom, koje je Grigorij poslije izbrisao iz sjećanja. Drhtavim

rukama Grigorij mu je predao esej koji je grozničavo natipkao na pisaćem stroju marke

Brother.

"Hvala", rekao je Velikouhi i ne pogledavši naslovnu stranicu. "Javit ću vam kad ovo

pročitam."

Grigorij je čekao i čekao, iako je zapravo prošlo manje od tjedan dana kad je zazvonio

telefon u hodniku pred njegovom iznajmljenom sobom. Velikouhi je imao samo jedno

pitanje, kako je sam rekao, ali bilo je jako važno: Gdje je to pismo, čiji ste tekst unijeli u

esej?

"Pokazat ću vam ga", rekao je Grigorij pun poleta, ushita, ali i s malo sumnje.

Kad mu je predao rukom pisane stranice (fotokopiju originala), Velikouhi je jedno

vrijeme čitao, a onda je rekao: "Baš zanimljivo..." Grigorij nije mogao a da preko njegova

ramena ne počne čitati prvi odlomak.

Moja draga, molim te, oprosti mi. Mislim da mi nećeš vjerovati kad kažem da te volim. A ipak

znaš da je tako. Razumiješ što znači biti svladan, ta velika mreža tako je široka i neizbježna — kao

i sunce na jezeru onoga dana kad smo samo željeli naći sklonište ispod stabla. Zemlja je bila

vlažna, a ti si se brinula hoćeš li moći očistiti suknju od smole. Još osjećam miris borovih iglica, i

zimu skrivenu u njima, miris hladan i sladak, a ispod grana sjenoviti je hlad. Katkad pomislim

zbog ovoga živim, zbog takvih dana, savršenih. Ali naravno borova smola zaprljala ti je suknju.

Ta žutosmeđa smola, usporene suze, a stablo kao da je znalo kakva je budućnost.

Dok je Velikouhi nastavljao čitati pismo, Grigorij je koračao prostorijom, a srce mu je

ludo tuklo.

"Fascinantno, da", reče Velikouhi kad je završio. A onda; "Ali zbog čega mislite da je

to napisao Viktor Jelsin?"

"Potpisao se."

Na kraju pisma stajalo je "Tvoj i jedino tvoj", ali Grigorij nije imao problema da

napravi mentalni skok.

"Tu nema imena, Grigorije. Može se raditi o bilo kome. A ne znamo čak ni kome je

Page 72: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-72-

pismo upućeno."

"Pa, to je sigurno njegova supruga", reče Grigorij. "Često su se dopisivali. Ona je često

bila na turnejama, a i on je putovao. I često je boravio u svojoj seoskoj kućici u

Peredelkinu." Bilo je to selo za pisce izvan Moskve; Grigorij je dosta istraživao da bi to

mogao dokazati.

Velikouhi je kimnuo glavom, ali mrštio se. "Problem je; kako znamo da je Viktor Jelsin

napisao ovo pismo? Stvarno, Grigorije, mogao ga je bilo tko napisati."

"Ali... ovaj esej koji sam upravo napisao. U tome je cijela bit. Pokazao sam da se iste

stvari koje spominje u pismu nalaze i u njegovim pjesmama!"

"Zato što ste ih tražili, Grigorije. Zar ne vidite? Nije teško povući paralele kad si čovjek

umisli da postoje. Trebat će vam više od nekoliko povezanih riječi ili sličnih fraza da

me uvjerite kako se radi o točno istim pjesničkim slikama. Ili da netko nije potkrao

Jelsinovo djelo." Duboko je i nestrpljivo uzdahnuo.

Grigorij je polako zatvorio oči. Možda će kad ih otvori... "Ali..."

"Ponovite mi kako ste došli do tog pisma? Vidim da je fotokopija. Je li vam netko rekao

da je to napisao Viktor Jelsin?"

"Sam sam to zaključio." Umjesto da zvuči ponosno, u Grigo rijevu glasu čula se

povrijeđenost.

"Kako ste to zaključili?"

"Pripadalo je njegovoj ženi, a onda..."

"Stvarno? Dakle, to je dobro i konkretno. Ali samo ako od nje možete dobiti kakvu

potvrdu da je tako, onda..."

"Ne bih rekao da mogu."

Velikouhi je napravio grimasu. Bilo je to lice koje će Grigorij iznova viđati u godinama

koje će doći i svaki će ga put obuzeti razočaranje. Velikouhi je spustio vjeđe kao da

glumi žalost, skupio je usta i ponižavajuće ih napućio, onako kako bi čovjek učinio

djetetu koje je napravilo simpatičnu pogrešku.

"Grigorije." Zatresao je glavom. "Bez dokaza ovo je pismo mogao napisati... bilo tko.

Mogao je napisati moj stric Vasilije! Ili neka stara dama koju nijedan od nas ne

poznaje. Kako uopće da znamo što je bilo prvo, pjesma ili pismo? Pisac tog pisma

možda je pročitao Jelsinove pjesme i posudio neke slike." Vidjevši da je Grigorij

pognuo glavu, dodao je: "Slušajte, Grigorije, vaš esej dobro je napisan. Izvrstan je

primjer jasno objašnjene analize teksta. Ocijenio sam ga s A."

U Grigoriju je bujao bijes. "Ocjena A? Zar je to sve što će ovim postići? Ocjenu A?"

Page 73: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-73-

"Molim vas", nastavi Velikouhi. "Prihvatite moje čestitke na dobro obavljenu poslu. Ali

predlažem da na tome i ostane. Dok ne nađete neki konkretniji dokaz koji bi potkrijepio

vašu tvrdnju o ovom vrlo zanimljivom dokumentu."

Grigorij je bacio esej u smrdljivu vreću sa smećem, punu praznih limenki od goveđeg

gulaša koji je njegov cimer uvijek jeo.

Ali pismo mu je — zajedno s još jednim koje je imao — značilo podjednako mnogo

kao i prije, čak i oni dijelovi koji nisu imali veze s poezijom.

Volim zaklopiti oči i prisjećati se. Ljubljenja u parku kad je došao mršavi policajac i prekorio nas.

Sati, dani i tjedni nisu bili ništa drugo nego oznake — između svake prilike koju ću dobiti da te

poljubim.

Naš dragi V. kaže da ćete možda otići na prijateljski izlet. Baš smo sretni što imamo takve

prijatelje! Ali, draga, molim te, samo ako je vrijeme vedro. I ne zaboravi ponijeti osobnu

iskaznicu. Jedna mi se pjesma vrti u mislima, ona o suprugu kojemu nedostaje njegova žena, kao

kad valu

nedostaje obala — neprestano me proganja. Eto, toliko mi nedostaje!.

Sve je imalo smisla kad je to objašnjavao Christini. Od prvog trenutka kad joj je

pokazao pismo, ona mu je vjerovala.

Što se tiče jantara, prije sam sumnjao da ću ikad upoznati ženu koja će me se toliko dojmiti da bih

joj dao te stvari.

Mala svjetlucanja sunca... Osobito naušnice. Svaka ima u sebi jedan mali svijet. Podsjećaju me na

daću (koliko je samo kukaca!) i sunce u kasno predvečerje, i kako bi ono jednostavno utonulo u

jezero. Nemoguće savršenstvo tog ljeta... Čekao sam savršeni trenutak da. ti ih predam. Žao mi je

što sam tako dugo čekao.

Sjedeći u prohladnom separeu, Grigorij je pokušao odbaciti tu misao, to isto staro

sjećanje. Preko puta Zoltan je govorio kako je poezija jedan od takvih paradoksa:

"Nešto naizgled beskorisno što ljudi svejedno i dalje stvaraju, svojom voljom i stalno."

"Pa", reče Grigorij, "počašćen sam tvojom ponudom. Ne vidim zašto ne bih na nju

pristao."

Zoltan se nasmiješio, očito zadovoljan odgovorom. Čak i sad, kad bi ga se gledalo iz

određenog kuta, čovjek je u njemu mogao vidjeti kicoša, baš kao što se mogao i stopiti

s drugim sumnjivim karakterima koji su tratili vrijeme u Dunkin’ Donutsu. "Razmisli

najprije. Iako se nadam da ćeš i tada reći da."

Page 74: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-74-

Kad je Grigorij ustao da zakopča kaput, sa sjedala je ustala i beskućnica koja je sjedila

za stolom iza Zoltana i prošla pokraj njih. Televizor na zidu bio je uključen i na ekranu

se vidjela živahna tamnokosa spikerica koja je izvještavala o raspravi vezanoj uz

lokalni prijevoz. A onda kao da je primijetila Grigorija, vedro je rekla: "Slavna

balerina, dražba nakita i tajanstveni lančić. Pogledajte našu novinarku June Hennessey

koja donosi ekskluzivni intervju s plesačicom Ninom Revskajom. Večeras u šest, samo

na programu News 4 New England."

Blagi Bože, ovo se ne da izbjeći. Grigorij je shvatio da izbjegava pogled spikerice, čak

i kad se promijenila slika i pojavio se drugi reporter, a na dnu ekrana neumoljivo je

potekla prijeteća bujica riječi:

Bombaš s eksplozivom u cipeli osuđen na doživotnu kaznu. Inspektori za oružje kažu da Irak ne

surađuje. Grigorij je navukao rukavice. "U redu, Zoltane, idem."

Pogrbljen nad svojom bilježnicom Zoltan je prekinuo čitanje i podignuo pogled.

"Ugodan ostatak dana, Grigorije." Odmah potom, spustio je pogled na svoje bilješke. "I

tebi", reče Grigorij i krene prema vratima.

STEPHEN JE IMAO televizor s ravnim ekranom. Drew je čula za takve, ali nikad još nije

nijednog vidjela. Kako nije imala televizor, otišla je ravno s posla u njegov stan da

pogleda intervju s Revskajom. Kao znak pažnje donijela je bocu merlota kojeg je

Stephen volio, i odmah je natočila vino u dvije goleme vinske čaše.

"Činčin", reče on kuckajući svojom čašom o njezinu, a na licu je imao izraz čiste sreće

zato što je Drew pokraj njega na elegantnom sivom trosjedu. Drew se osjetila krivom

zato što ne voli tog muškarca koji je želio voljeti nju.

Na ekranu je žena s oko šezdesetak godina u jarko crvenom kostimu stajala u studiju

News 4 i pomalo zadihano izgovarala uvodne rečenice, obraćajući se izravno

gledateljima:

Nina Revskaja, slavna ruska balerina poznata kao "Leptirica", već dugo je spoj strahopoštovanja

i nadahnuća za ljubitelje baleta diljem svijeta. Prva balerina Baleta Boljšoj teatra i supruga

narodnog pjesnika Viktora Jelsina, Revskaja je 1952. bila prva u nizu sovjetskih plesača koji su u

desetljećima nakon njezina bijega iz SSSRa također prebjegli na Zapad.

Slijedio je niz fotografija; Nurejev, Makarova, Barišnjikov.

Page 75: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-75-

Iako je Revskaja kratko plesala u Baletu pariške Opere, karijeru je prekinula zbog

bolesti, ali jedno je vrijeme poučavala u Londonu da bi se na kraju nastanila u

Bostonu i postala prva šefica Bostonskog baleta na njegovu osnutku 1963., a bila je i

umjetnička savjetnica. Na tom je mjestu ostala sve do 1995. Poznata je kao velika

pokroviteljica umjetnosti, ali i kao vlasnica pozamašne zbirke dragulja.

Žena se sad lukavo osmjehnula kao da želi reći da će, hvala Bogu, ipak imati nešto

zanimljivo reći. Na ekranu se pojavila fotografija iz 1960ih na kojoj Nina Revskaja nosi

dijamantnu ogrlicu.

Prije pet godina stanovnike Nove Engleske zadivili su njezini dragulji — koji su bili

darovi prijatelja, obožavatelja, vladinih izaslanika pa i samih poznatih draguljara —

na svečanoj večeri i skupljanju priloga u Klubu sv. Botolpha. Sada kuća Beller

Auction House prodaje njezinu zbirku od stotinu komada nakita, procijenjenu na

gotovo milijun dolara, a sav prihod ide Zakladi Bostonskog baleta. Uzbuđenju je

pridonijelo i to što je prošli tjedan objavljeno da je jedan anonimni donor dao lančić

s privjeskom od baltičkog jantara kako bi se upotpunio komplet s narukvicom i

naušnicama iz Revskajine zbirke. Veliko mi je zadovoljstvo što mogu razgovarati s

Ninom Revskajom u njezinu domu u Back Bayu o njezinu životu i a tajanstvenom

lančiću.

Slika se promijenila i započeo je ranije snimljeni intervju. Nina Revskaja i žena sjede

na kauču. Drew je prepoznala stan u Aveniji Commonwealth i izraz nezadovoljstva na

licu Nine Revskaje. Istodobno je osjetila veliku znatiželju koja ju je obuzela kad god bi

naišla na intervju s nekom slavnom osobom u kakvom časopisu ili u novinama — kako

bi samo gutala te nasumične činjenice i usputne primjedbe, kao da joj takve nevažne

ispovijesti mogu na neki način pružiti ključ kojim će proniknuti u život te druge osobe.

Znala je da je to podjednako potraga za ključem koliko i poslovno istraživanje za kuću

Beller — da vidi kako si je netko drugi uredio život, što je druga osoba uspjela

prigrabiti za sebe iz ovog svijeta. Drew je pretpostavljala da je sve ono što je pročitala i

na što je naišla u svojem istraživačkom radu, čak i ono što je pripremala za Revskajinu

dražbu, samo hranilo onu dublju potragu: kako živjeti, kako biti.

" Ova dražba u korist Bostonskog baleta iznimno je velikodušan čin s vaše strane",

počne novinarka iz kuće News 4. "Nikad nema dovoljno novčanih sredstava za

umjetnost. Vaša velikodušna potpora zacijelo će napraviti značajnu razliku u svijetu

plesa."

Page 76: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-76-

"Tome se nadam." Činilo se da Nina Revskaja gleda ustranu.

Novinarka je nesmetano nastavila, opuštena za svaku pohvalu, kao da svakodnevno

čavrlja s gošćom na tom kauču. "Dakle, mnogi od tih apsolutno predivnih dragulja

darovi su draguljara i vaših obožavatelja, i dobili ste ih po vašem dolasku u Pariz, a

poslije i u London. Ali mislim da će naše gledatelje zanimati da čuju kako ste neke

komade nakita donijeli sa sobom iz Rusije."

Zategnutih čeljusti Nina Revskaja reče: "Da, neki su vrlo specifični za Rusiju."

"Neće joj učiniti posao ništa lakšim nego što je učinila meni", reče Drew Stephenu.

Novinarka je ohrabrujuće kimala glavom. "Čini mi se da je na neki način vrijednost tih

dragulja simbolična. To su prelijepe umjetničke kreacije koje su preživjele autokratski

režim jednako kao što ste i vi, lijepa i talentirana umjetnica, naposljetku pobjegli od

dačenja."

"Molim vas da razumijete", reče Nina Revskaja, a pritom je izgledala razdražljivo, "da

smo svi bili u opasnosti, svatko, sve vrijeme, ne samo umjetnici kao ja. Takav je bio

svijet u kojem smo živjeli. Bilo tko mogao je prijaviti drugoga, zbog bilo čega. Zbog

sitnica. Zato što imate više od svojih susjeda. Zato što ste rekli pogrešnu stvar, ispričali

pogrešan vic. Morate shvatiti kako su ta uhićenja bila uobičajena. Bilo je nemoguće, a

da ne znate nekoga tko je bio uhićen."

"Strašno, strašno!"

"Isuse Kriste", reče Stephen.

Nina Revskaja reče: "To je bio način na koji nas je vlada upozoravala, znate, da pazimo

kako se ponašamo."

"Hvala Bogu, izvukli ste se odanle!" Novinarka je odmahnula glavom, a kosa obojena u

zlatnu nijansu jedva da se pomaknula. "Mislim da će se naši gledatelji složiti da nakit

koji je došao s vama predstavlja, na vrlo dirljiv način, tu tragičnu prošlost."

"Tragičnu, da. Za milijune ljudi."

"Jantar je osobito simboličan utoliko što doslovno hvata i čuva trenutke prošlosti.

Mislim, u svojoj smoli. Jer mali kukci i sve što bude uhvaćeno u njemu iznimno je

staro, zar ne? Na taj način ti primjerci jantara i više su nego izvanredni; oni nude pogled

u prošlost."

"Pretpostavljam da je tako."

"Znate li možda tko je tajanstvena osoba i vlasnik lančića koji se uklapa u vaš

komplet?"

Page 77: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-77-

Drew se i nehotice nagnula prema televizoru kao da će joj netko dati nešto novo. Ali

sve što je Nina Revskaja rekla bilo je: "Lančić može potjecati s bilo kojeg mjesta."

"Tko je ono?" upita Stephen, nasmijavši se kratko i uperivši

prst.

"Tko?"

"Netko je tamo u kutu, vidiš? Samo je ruka, ali..."

"Gdje? Ah, vidim." U kutu ekrana u sjeni se vidjela jedna ruka, odjevena u nešto

ljubičasto i bila je jedva primjetna, ali netko se blago naginjao prema sredini.

"Ali nije li to iznenađujuće", reče novinarka, "što je odgovarajući privjesak također

ovdje u Sjedinjenim Državama, a ne u Rusiji?"

Na rubu ekrana mogla se vidjeti cijela strana ženskog tijela, u hlačama i ljubičastom

puloveru, vrlo jasno, kako nehajno stoji u stražnjem dijelu sobe. Dok je Nina Revskaja

govorila, ta se osoba, vrlo vitka žena, naginjala prema kameri i pogledala izravno u nju

na djelić sekunde, pa čak i mahnula osmjehujući se prije nego što se brzo povukla iz

vidokruga.

"Spomenuli ste krađu", reče novinarka. "Mislite li da je privjesak ukraden?"

"Vrlo vjerojatno", reče Nina Revskaja ukočeno. "Narukvica i naušnice su dar, znate

dobila sam ih od supruga. Pripadale su njegovoj obitelji, ali u građanskom ratu obitelj

je izgubila mnoge dragocjenosti."

"Ah, sad mi to kažeš", reče Drew. Ako je Revskaja naslijedila dragulje iz obitelji svojeg

supruga, njihova imena možda su zabilježena u knjigama zlatara i draguljara. Zašto to

nije prije rekla? Drew će je morati nazvati sutra ujutro ili otići tamo kako bi joj Nina

Revskaja na ćirilici napisala imena suprugovih rođaka, što dalje u obiteljskom stablu

što bude moguće — za slučaj da Drew ikada uspije ući u trag tim podacima. Stephenu

je rekla: "Ta će me žena izludjeti."

"No, no." Stephen ju je u šali potapšao po ramenu — ali brzo je povukao ruku da

pokaže kako razumije pravila njihove veze. Drew je opet osjetila kako joj je srce

potonulo u prsima. Da je postojala neka iskra barem bi se pokušala potruditi; ali tada bi

samo bilo više mogućnosti da ga povrijedi. Jednostavno nije mogla zamisliti da prema

Stephenu osjeća ono što bi voljela osjećati, da postigne onaj ideal koji ju je uništio:

iskreni partneri u ljubavi i životu. Jer u suprotnom je isto tako mogla ostati u braku s

Ericom, kao još dvoje ljudi koji žive u tandemu.

Još se živo sjećala nelagodna osjećaja kao da je rasla brže od njega i onog trenutka kad

se činilo da više nema povratka. Počelo je s njezinim prvim dobrim zaposlenjem, za

Page 78: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-78-

koje je dobivala plaću, u dizajnerskom odjelu nacionalne osiguravajuće kuće; Drew je

bila tajnica čovjeka koji je procjenjivao umjetnička djela i davao savjete o kupnji kad je

osiguravajuća kuća namjeravala nešto kupiti. Zvao se Roger i bio je postariji gospodin,

tiha glasa i ljubazan, vjerojatno gay iako je naglasio, na ponešto ukočen način, kako

nikada ne želi razgovarati o privatnom životu. Ono što je bilo važno jest da mu je Drew

bila draga i vodio ju je sa sobom na mnoga putovanja kad je kupovao umjetnine — ne

samo u trgovine antikviteta u Jedanaestoj ulici ili na dražbe izvan grada, nego i u

inozemstvo, u London, Atenu, Pariz, u Boliviju, Tursku i Maroko. Bilo je to 1996., a

tvrtka je to dragovoljno plaćala. Drew je postala odvažna, nije se plašila sama lutati

tržnicama gdje su je okruživali glasovi i riječi koji su za njezine uši bili tek malo više

od glazbe. Cjenkala se služeći se rukama kao u pantomimi, srednjoškolskim znanjem

francuskog, grčkim frazama iz vodiča i španjolskim koji je pokupila u Ulici Sezam, i

osjećala je kratko ali snažno uzbuđenje zbog tih malih postignuća.

Povela je Erica na jedno od tih putovanja, na dugi vikend u London nakon svoja dva

dana rada. Prvog jutra krenuli su podzemnom do Bloomsburyja i upravo kad su se

spuštali stubama prema peronu podzemne, otvorila su se vrata vlaka. Drew je rekla:

"To je linija koja nam treba!" i brzo je zakoračila u vagon, ali Eric je zastao i upitao:

"Jesi li sigurna?" — i vrata su se zatvorila. U gužvi, okružena putnicima. Drew je

pažljivo oblikujući riječi da ih Eric može pročitati s njezinih usana izgovorila ime

stanice na kojoj će ga čekati. Ali kad je vlak krenuo, nije mogla a da ne osjeti kako se

dogodilo nešto nepopravljivo.

Potiskujući to sjećanje Drew se opet vratila u stvarnost na Stephenov kauč, pred veliki

televizijski ekran. "Pregledala sam naše arhive," rekla je novinarka, "ne bih li našla

fotografije jantarne narukvice i naušnica, ali nisam našla nijednu na kojoj ih nosite.

Ipak našla sam dosta zapanjujućih slika — ona gdje ste s Jackie Onassis uljepšala mi je

dan!"

Kad Nina Revskaja nije pokazala nikakvu reakciju, žena je rekla: "Voljela bih vidjeti

sliku na kojoj nosite te prekrasne jantarne naušnice."

"Nisu mi pristajale."

"Mislite na boju? Jantar?"

"Velike perle traže široko lice, a i visinu. Inače su preteške za vas. Ne, nisu bile za

mene."

Page 79: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-79-

ZIMA STIŠĆE, jutra su drhtava i siva, sumrak neprekidan. Ponekad Boljšoj pokušava

uštedjeti tako što se ne grije tijekom dana; Nina vježba u vunenim čarapama i dugim

pletenim puloverima, s mnogo slojeva nazuvaka za noge zbog čega ima osjećaj da su

joj bedra debela. Prije nego što će plesati namače noge u vrućoj vodi. Muškarac s

imenom Viktor još joj se nije javio, iako ona već tjedan dana očekuje drugi sastanak.

Nalakirala je nokte nijansom koja se zove biser i popravila je potplate svojih dobrih

cipela. Uspjela je čak naći i lijepu haljinu od umjetne svile u trgovini rabljenom robom.

Sad je u maloj garderobi i lagano struže kožu na donjoj strani baletnih papučica kako bi

se manje klizale. Svaki put kad potegne turpijom, kaže sebi da neće misliti na Viktora.

Mora se usredotočiti, mora se pripremiti: večeras je Tmoružica, a ona pleše Vilu

Jorgovana.

Za toaletnim stolićem do nje je Polina, koja pleše Vilu Obilja i upravo lijepi umjetne

trepavice i govori da je zaljubljena.

"U Arkadija Lownyja?" Nina čuje nevjericu u svojem glasu. Ona doista često viđa

takve stvari, plesačice koje sklapaju poznanstva sa što je više moguće "prijatelja" iz

Partije. To je način da se napreduje na ljestvici bez obzira na stvarni talent. Iako se ne

može reći da Polina nije talentirana. Ali nedostaje joj ona neizreciva kvaliteta, ono što

nikakve vježbe ni treninzi ne mogu jamčiti: karizma, prisutnost na pozornici,

privlačnost istinske zvijezde. Možda se radi o nedostatku samopouzdanja. Ima nečeg

krhkog u Polini, previše naučenog, ne baš prirodnog unatoč njezinim snažnim dugim

nogama i savršenom držanju. Ona pleše mišićima, ali ne i srcem.

"Ne, ne u Arkadija", šapne Polina. "U njegova prijatelja." Širom je rastvorila oči, a samo

na jednom je imala paperjaste trepavice pa je drugo oko izgledalo manje i nekako

podmuklo. Kao i Nina, već je našminkala lice pa joj koža izgleda svijetla i umjetna.

"Oleg. Sef je odjela u Ministarstvu trgovine." U Polininu glasu uvijek se čuje ton

obožavanja kad spominje ljude iz vlade. Opet se okrenula k svojem zrcalu i sanjivo

stavlja trepavice na drugo oko lagano se osmjehujući kao da taji neku nepodopštinu.

"Arkadij me odveo na večeru u hotel Riga, a tamo je bio i njegov prijatelj Oleg. Tako je

šarmantan. Nina! Pogledao me preko stola na takav način, ne mogu ti to objasniti osim

da kažem da sam jednostavno znala."

Nina je uzela drugu baletnu papučicu i struže potplat brzim, gotovo nemarnim

pokretima. "Što si znala?"

"Da će se nešto dogoditi između nas!"

"Znači, namjeravaš ostaviti Arkadija?"

Page 80: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-80-

"Pa, nešto ću mu morati reći." Polina je na trenutak, sa svojim dugim mršavim vratom,

jakom šminkom i dugačkim umjetnim trepavicama, izgledala kao noj. Onda je šapatom

dodala: "Dopustio mi je da zadržim njegovu tabakeru za cigarete."

"Arkadij?"

"Ne, Oleg!" Iz ladice toaletnog stolica izvadila je tanku srebrnu kutiju. Jedan dio

poklopca bio je bogato ukrašen nečim što je sličilo na slonovaču.

Nina je pregledala kutiju i zavijutke cvjetnih vitica koje su je ukrašavale. Pogledavši

pobliže vidjela je, šokirajući se, da to nisu cvjetovi ni vitice nego dva ljudska tijela:

muškarac i žena, goli i isprepleteni. To je bio razlog zašto joj je Polina pokazala kutiju,

da dokaže neku vrstu zrelosti koju Nina još nema. Pretvarajući se da nije ništa

primijetila Nina joj vrati tabakeru.

Polina je ponosno spremi u ladicu i zaključa je. Otkad su promaknute u prve solistice

ona i Nina dobile su ovu garderobu s više privatnosti, malu, hladnu i bez prozora. Na

zidovima se ljuštila boja, a žarulje su svijetlile prejako. Čarape su visjele na kvačicama

da se osuše preko noći. Nina je preko gornjeg ruba svojeg zrcala prebacila ukrasnu

tkaninu kako bi ga malo uljepšala. Polinino zrcalo ima dvije male fotografije zataknute

u okvir, a toaletni stolić zatrpan je s dvostruko više kozmetičkih preparata nego što ih

ima Nina. Tu su debeli štiftovi ruža, četvrtaste kutijice sa svjetlucavim puderom, sjenila

za oči u svim bojama, krema za lice "Snježna pahuljica". Teglica "Perzijskog blata"

sadržava tajni sastojak iz Gruzije. Na zidu je iglicama priboden novinski članak dr.

Jakova Veniaminova, kozmetičara, čije savjete Polina pobožno slijedi.

Na vratima je garderobijerka. Odlučno im pruža njihove kostime i odlazi.

"Pa", zaključuje Nina navlačeći na sebe kratku baletnu suknjicu boje lavande, "drago

mi je da si upoznala nekoga tko ti se sviđa." Dok joj Polina zakopčava kukice na

stezniku, Nina joj tako jako želi reći da je i ona upoznala nekoga, ali to joj se već sad

čini kao san. Uzima baletne papučice i na sudoperu pušta hladnu vodu preko peta tako

da joj se bolje slijepe s čarapama. Onda sjeda i ispruživši prste na nogama navlači

papučicu, prsti joj se stišću jedan uz drugoga dok ih gura duboko naprijed, gdje je

natiskala mnogo slojeva vate. Ovo joj je prvi nastup u toj ulozi, pred njom su sati

napora, nema vremena misliti na Viktora... Navlači petni dio papučice na stopalo, a

onda uzima drugu. Dok ornata i čvrsto veže vezice oko gležnjeva, uvjerava se da je

gotova, da je spremna. Ali onda uvlači krajeve vezica i brzo ih prišiva da ne kliznu van

i primjećuje da joj ruke drhte.

Zvono. Prebacivši vestu preko ramena Nina zaželi Polini Ni puha, ni pera i požuri u sobu

Page 81: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-81-

za šminkanje gdje će joj na kosu pričvrstiti malu krunu s ljubičastim cvjetovima i

nanijeti još malo boje oko očiju. Miris talka i živaca, dok se zagrijava u studiju za

trening. Čak i iza pozornice, kad je prolog već počeo, dok prinčevi i paževi u svojim

ogrtačima i kraljica i kralj sa svojom pratnjom koračaju uz taktove Čajkovskog, Nina se

nastavlja zagrijavati izvodeći jedan plie za drugim, pridržavajući se za stup reflektora.

Plesačice trčkaraju uokolo i obavljaju posljednje provjere vrpci u kosi i dijadema, a

djevojke iz corps de ballet brbljaju poput vrabaca, šef pozornice ih utišava i žali se da

prljaju pod kolofonijem iz svojih papučica.

Sretno.

Jedan od scenskih rekvizitera pruži joj svjetlucavu grančicu jor govana — njezin

čarobni štapić — a već se čuju zvuci harfe i uvodni arpeggio koji najavljuje Ninin prvi

izlazak. Prepuštajući se melodiji uspavanke Nina slijedi svitu djevojaka u kratkim

suknjicama, koje zajedno na vrhovima prstiju idu prema strmo nagnutoj pozornici i

izlaze pod jarka svjetla Vilinskog kraljevstva. Nina je u sredini, smirena, umi rujuća

središnja snaga dok predstavlja druge vile, graciozno gestikulira rukama i nježno maše

svojim cvatom jorgovana, sve s mnogo malih bourree* i bez ijednog od brzih skokova i

okreta koje inače voli; ovaj uvodni dio vrlo je polagani adagio, ništa teško ni izazovno,

samo jedna pirueta s arabeskom. Kako Vila Jorgovana predstavlja mudrost i zaštitu,

Nina pokušava svaki svoj pokret prožeti mišlju da dobro može nadvladati zlo, da

čarolije mogu biti bačene, ali i poništene. Za svoj prvi solo (uz grandiozni ponešto

pompozni valcer) zamišlja kako svaki od njezinih laganih uvodnih developpes — kad

visoko digne ispruženu nogu tako da joj bude uz uho, dok stoji na vrhu prstiju druge

noge — tjera zlo koje će doći. Kao i uvijek kad pleše, minute joj prolaze kao sekunde;

već izvodi završnu dijagonalu kad prelazi preko pozornice, ponavlja sekvencu s dva

mala sissonea, zatim se diže u releve i tada slijedi dvostruka pirueta.

Tek poslije, kad s ostalima strpljivo i nepomično čeka da završi pas de deux, dopušta si

da pogleda u publiku, iza rubnih reflektora pozornice, a iznad glava orkestra, tražeći,

kao da će usred crvenih baršunastih sjedala i zamračenih lica — samo ako bude jako

željela — vidjeti Viktora.

Umjesto njega tu je njezina umorna ali lijepa majka, u pokrajnjoj loži gdje uvijek sjedi.

Sad kad je baka umrla, njih dvije ostale su same u svojoj sobi s podom od golih dasaka.

Majka i dalje radi u poliklinici, a poslijepodneva provodi tako što obavlja poslove za

prijatelje i rođake koji su stari ili nemoćni, jer uvijek je netko u bolnici, a da ne spomi-

Page 82: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-82-

njemo majčinog brata koji je sad već tri godine u zatvoru. (Nedužan je, dogodila se

neka pogreška; a majka uvijek govori da će, čim drug Staljin to sazna, sve biti

ispravljeno.) Ni ona ni Nina nikada ne spominju što će biti s bratom, čak ni kad majka

ide s jednog kraja grada na drugi u potrazi za hranom i lijekovima za njega — to je

vječna potraga, koraci na vrhovima prstiju.

Po svakom vremenu stoji u redovima, ljeti s bijelim pamučnim rupcem na glavi, zimi s

tamnim vunenim. Ali ipak nikad ne propušta doći kad Nina pleše u novoj ulozi, dolazi

najmanje na jednu izvedbu svakog baleta u kojem ona pleše, sretno joj maše

programom, pažljivo prati balet kao da nikad nije vidjela da netko tako dobro pleše.

Ali Nina večeras čezne za tim da vidi Viktorovo lice, njegov ponosni nos, bademaste

oči i to kako mu se šire nosnice. Već od same pomisli na njega kao da joj se neka

ptičica probudila ispod rebara.

Prije nego što izlazi na pozornicu u drugom činu, staje točno iza desnog zastora tako da

može gledati dublje u gledalište, iako dobro zna pravilo: ako ti vidiš publiku, vidi i ona

tebe. Ona ipak gleda i pogledom pretražuje sjedala. Onda joj šef pozornice kaže da se

povuče, preblizu je velikog reflektora i mogla bi baciti sjenu...

Aplauz završava, zavjese se zatvaraju, opet se pale svjetla. Dobro je plesala — zna to,

publika to zna, čuje to u njihovu aplauzu. Čak joj čestitaju i njezini drugovi na

pozornici.

Ninina majka čeka u stražnjem hodniku, ispod postera na kojem piše "Slavimo radeći!"

Lice joj sja od zadovoljstva, ramena je ispravila onako kako se kod kuće rijetko drži,

kao da želi plesačima pokazati da je i ona, da su okolnosti bile drukčije, mogla biti

jedna od njih. "Svi govore kako si prekrasno plesala, trebala bi ih čuti!" Zatim, kao i

uvijek, dolaze prigovori: "Ona plavuša ti je bila na putu. Kad si bila u dijagonali u

prizoru vjenčanja, jedva sam te mogla vidjeti."

Nina je navikla na to; za njezinu majku nikad ništa neće biti dovoljno dobro. "Ona i

treba biti ispred mene. To je dio koreografije."

"Pravila se važna."

"To ću svakako reći režiseru." Nina se smije, ljubi majku u glatke obraze. "Kasno je, ne

želim da me čekaš." Ponovo je zagrli i zaželi joj laku noć, zadovoljna što je majka bila

na tako važnoj večeri. Zatim nastoji izbjeći čestitke ostalih plesača i uputi se prema

garderobi, iscrpljena je. Hladni ustajali zrak — parfem i stari znoj. Nina odvezuje

papučice, oslobađa umorna stopala i svoje jadne prste pune žuljeva. Odljepljuje lažne

Page 83: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-83-

trepavice i vraća ih u njihovu kutijicu. Na jastučiću od spužve izgledaju kao stonoge.

Na vratima se čuje kucanje. "Slobodno."

"Bila si veličanstvena."

To je Viktor s rukama punim ruža. Nina se trgnula, gotovo je srušila drveni stolac.

"Kako si me našao?"

"Naporan proces. Potkupio sam vratara na ulazu za glumce. Izvoli, ovo je za tebe."

Većina buketa sastoji se od cvijeća koje se jednostavno uzgaja, od nevena ili lupina, a

zimi od umjetnog cvijeća — dragoljuba i ljubičica od narančastih i ljubičastih tkanina.

Ali ruže... "Tako ih je mnogo!" reče Nina i broji ih da se uvjeri da je broj neparan; parni

broj cvjetova značio bi lošu sreću. Viktor kaže: "Želio sam ti dati nešto lijepo kao što si

i ti."

"Savršene su", reče ona i prestane brojiti. "Baš kao i ova večer. Ti si je učinio

savršenom."

"Pa, to ćemo još vidjeti", reče on. "Hoćeš li večerati sa mnom?"

Uspjela je reći "Da", ali koliko god želi zvučati mirno, glas joj treperi. "Samo da se

umijem. Da skinem svu tu groznu šminku."

"Meni se sviđa. Izgledaš kao laka djevojka s Kaspijskog jezera."

Garderobijerka otvori vrata da uzme Ninin kostim, ali vidjevši da je još na njoj — i da

je Viktor nazočan — okrene se i ode. "Samo se ti lijepo umij", reče Viktor. "Pričekat ću

u hodniku." Izašao je podjednako brzo kao što je i ušao.

Nina je brzo mrljala ulje na lice i masirajući ga skinula šminku za koju je Viktor izjavio

da mu se sviđa. Dok se tuširala — pod dobrim toplim tušem, koji je mnogo snažniji

nego onaj kod kuće — opet joj se uznemirila ptičica ispod rebara. Osušila se, zakopčala

jarko ružičasti grudnjak, koji jedva da joj je trebao, i požalila što nije danas odjenula

onu haljinu od umjetne svile. U međuvremenu se vratila i Polina, sjela na svoj drveni

stolac i počela pregledavati bolne prste na nogama. Nina je upita: "Izgledam li dobro?"

"Ljupko." Polina jedva da je podigla pogled, sva se zanijela lijepljenjem flastera na

nožne prste. Nina je uzela kaput i stavila na glavu šubaru od janjećeg krzna. Ali kad je

zakoračila u hodnik, tamo je bila samo duga garderobna vješalica s kostimima za

sutrašnju predstavu, prekrivena plahtom. Srce joj je potonulo u prsima — sve dok iza

vješalice nije ugledala Viktora, naslonjenog na zid kako puši cigaretu na neki opušten,

ležeran način, kao da stalno dolazi ovamo. U djeliću sekunde Nina je osjetila tračak

sumnje ili je to možda bio strah — da je ovo neki trik, da on nije onaj za kojega ga

smatra, da ne osjeća za nju onako kako ona osjeća za njega. A što je onom

Page 84: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-84-

svjetlokosom ženom koja je bila na zabavi? Tada je Viktor ugledao Ninu i raširio usne

u smiješak i sve su sumnje i strahovi nestali.

U Aragvi sjede u stražnjem dijelu prostorije, gdje bend svira gruzijske pjesme. Nina je

samo nekoliko puta bila u dobrom restoranu i pušta Viktora da naruči za njih oboje:

bocu vina Teliani, riblju salatu i kavijar za početak. Šašlik za glavno jelo.

"Jesi li oduvijek želio biti pjesnik?" pita ga ona. "Hoću reći, još otkad si bio dijete."

"Uopće ne. Kao i svaki dječak, želio sam biti istraživač u polarnim krajevima."

Nasmijao se. Glazbenici su bili svjesni da imaju publiku i postali su glasniji pa je

morao povisiti glas da bi Nini ispričao o tome kako je odrastao u gradu nedaleko od

Moskve, da je sin jedinac, da ima samo majku i baku. "Zapravo imam cijelo selo.

Majka mi je bila učiteljica i odgojila me baka jer mi je otac umro neposredno prije

rođenja. Baka je voljela biti u prirodi. Moj pravi dom je šuma, to uvijek kažem."

"I moj je otac umro", reče Nina. "Kad su mi bile tri godine. Imao je neku bolest krvnih

žila." A onda: "Koji predmet je predavala tvoja majka?"

Viktor je na tren bio iznenađen. "Jezike", reče on brzo, kao da nije siguran koji su to

bili jezici.

"Vjerojatno otuda potječe tvoja lingvistička nadarenost."

Nasmiješio se. "Pretpostavljam da njoj moram zahvaliti. Iako nisam imao nikakvih

planova da postanem pjesnik. Čim sam bio dovoljno star, upisao sam se na FZU, da

postanem varilac." Pričao joj je o godinama koje je proveo u tvorničkoj školi i kako

unatoč trudu nikad nije postao baš dobar. "Nisam imao talenta za industrijski posao

— iako to nisam želio priznati. Cijelo vrijeme šegrtovanja sastavljao sam kratke pjesme

i stihove, samo da mi daju snage da nastavim. Ili da me spriječe kako ne bih sebi

priznao da nisam uspio. Neke od njih sam zabilježio i učitelj ih je našao. Poslao ih je u

časopis koji je objavio članak o Institutu za čelik. Vidio sam tamo svoje pjesme i imao

osjećaj da sam nešto postigao, ono što nikad nisam osjetio kao varilac. I danas sam

uvjeren da je moj učitelj sve namjerno organizirao — tako da zamijenim karijeru i

ispišem se iz njihove škole!" Otpio je gutljaj vina. "Srećom, nakon toga su me primili u

Literarni institut."

Kad su ćevapi posluženi, pričao je Nini o pjesniku iz Lenjingrada koji mu je bio

mentor. Ima nečeg toplog i izravnog u načinu na koji pripovijeda, neke lakoće,

otvorenosti, a oči mu gledaju ravno u njezine. Opisuje kako su za vrijeme rata bili

evakuirani u Talkent, gdje je tri godine proveo s drugim umjetnicima — glazbenicima,

Page 85: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-85-

glumcima, filmašima. "Nikad prije nisam osjetio takvu vrućinu", reče on, zadovoljno

žvačući komad janjetine. "Prvi put u životu sam shvatio zašto bi netko poželio sjediti u

hladu, a ne na suncu." Priča joj kako je jahao na devi s lokalnim Uzbecima, jeo svježe

marelice i brao dud s grana stabla ispred svojega prozora u Kući moskovskih pisaca.

"Ulica Karla Marksa broj sedamnaest", reče on, sanjivo kao da ga je sjećanje ponijelo.

"A posvuda naokolo stabla badema."

Onda mu se lice uozbiljilo. "Naravno, ni u čemu nismo mogli uživati kad smo znali da

naša braća svakodnevno ginu. Žalim što se nisam mogao boriti s njima. Rado bih to

učinio samo da su mi dopustili."

"Zašto ti nisu dopustili?"

"Imam rupu u srcu. S tim sam rođen. Liječnici je mogu čuti pomoću stetoskopa."

"Rupu!"

"Pa, pojednostavljeno rečeno. Radi se zapravo o zalisku koji se ne zatvara dokraja.

Ništa smrtonosno, iako mi srce zbog toga nepravilno kuca. To me je oslobodilo vojne

službe."

Nina se sjetila kako je prvi put kad ga je ugledala pomislila da nije bio u vojsci. Ipak,

jasno je da ga je njegov status, a ne srce, sačuvalo od bitaka. Jer na kraju je gotovo

svatko, bez obzira na to je li bio bolestan ili nekvalificiran, završio na bojišnici. On je

bio pošteđen samo zato što je bio poznati pjesnik — baš kao što je i većina umjetnika iz

Boljšoja poslana u Kujbišev, daleko od ratnih opasnosti. Ali Nina samo kima glavom

dok Viktor nastavlja svoju priču, govori joj kako se vratio u Moskvu, gdje živi s

majkom u jednoj zgradi za umjetnike.

"Zato te nisam mogao ni vidjeti sve do danas", nastavi on. "Nije se osjećala dobro.

Tjedan dana liječnik nije znao što da učini. Ali izvukla se, drago mi je što to mogu

reći."

Na tren Nina se pita govori li joj istinu. Zamišlja Viktorovu majku kao svoju: nekoć

lijepu ženu koja stalno obavlja neke poslove, a svakodnevne frustracije kao da su

uhvaćene u čvorovima njezina šala. Napokon se usudila postaviti drugo pitanje:

"Ona žena, s kojom si bio na zabavi..."

"Misliš, Lilja? Vrlo lijepa žena, zar ne? Moja stara prijateljica. Sad živi u Lenjingradu,

ali još dolazi u posjet svojoj obitelji ovdje."

Nina pokušava prikriti osjećaje. Vrlo lijepa žena... Ali čini se da je Viktor zaključio da je

priča završena, a isto tako i njegova večera. Odložio je ubrus na prazan tanjur pred

sobom i odgurnuo ga. Smiješi se, a na licu ima sretan, bezbrižan izgled. Ubrus pak

Page 86: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-86-

izgleda izgužvano

— lagano je uvrnut kao da ga je Viktor uvijao cijelu večer.

"A ti?" pita on. "Što je s tvojom obitelji?"

"Ostale smo samo majka i ja. Ona radi na poliklinici. Otac je bio slikar kazališnih

kulisa u Operi. Zapravo, sumnjam da je to razlog zašto se majka udala za njega.

Oduvijek je voljela kazalište, ali nije odrasla u tom svijetu. Zbog nje sam postala

plesačica. Tek mi je nedavno palo na pamet da je balet zapravo bio njezin san — za nju

samu, mislim." Kad je to rekla, zamislila je majčine vitke gležnjeve, žilave listove,

tanke ali snažne kao u srne. Odmah je osjetila krivnju, kao da je pogriješila zato što je

otkrila majčine privatne osjećaje. Okrenula se da gleda glazbenike.

Čini se da Viktor nije imao ništa protiv. "Imaš tako elegantan vrat", reče on.

"Pretpostavljam da je to uvjet da se postane balerina - možda je čak i dio audicije. Je li?

Mjere li vam dužinu vrata?"

Nina se nasmije. "To je optička iluzija. Naučili su nas da se po pnemo na prste, a onda

kad se spustimo, da ostavimo glave gore." Iako to zvuči kao da ga zadirkuje, ona

upravo to misli. "Na neki način to je kao magija."

"Zaista. Vrat ti je prekrasan. Volio bih ga opet dotaknuti." Zacrvenjela se, kao da joj se

plamen iz prsa popeo do obraza, a onda je prinijela ruku vratu kao da će tako sakriti

svoju vrelu kožu.

"Vrat kao što je tvoj trebao bi imati svakovrsni nakit, da bi se istaknula njegova

ljepota."

Njegova odvažna izjava — istina koju je implicirala — ushitila ju je. Ona ne podnosi

one tipove koji se iz načela protive privatnom vlasništvu, koji to naglašavaju kao da

žele dokazati neku superiornost: Poput one obitelji s druge strane hodnika u njezinoj

zgradi, koja uvijek s prezirom komentira svačiju imovinu, sve što nije nužno potrebno.

Čak i majka, sa svojom iskrenom skromnošću, tvrdi da joj ne treba ništa više nego što

već ima. Nikad ne iskazuje nikakvu želju za materijalnim dobrima, a suknju veže

komadom uzice umjesto remenom. U usporedbi s njom Nina se svakako čini

pohlepnom.

Ali s Viktorom opet osjeća onu sigurnost koju je osjetila za njihova prvog susreta, kad

su podijelili mandarinu. Čini joj je da je prošla vječnost otkad je s nekim drugim

osjetila takvu bliskost. "Zapravo, uvijek sam sanjala o naušnicama", reče ona tiho.

"Naušnice... da." Viktor je suzio oči, kao da nešto zamišlja.

Page 87: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-87-

"Još od svoje devete godine", reče Nina i ispriča mu o ženi u hotelu i njezinim

dijamantnim naušnicama. Iako se izlaže riziku da zvuči materijalistički, ona

pretpostavlja da muškarac kao što je Viktor vidi dalje od takvih osuda. "Nikad nisam

vidjela nikoga poput nje. Kao da je došla iz svemira."

Viktor reče: "I ti ćeš imati dragulje u svojim ušima, Leptirice. I nizove bisera tako duge

da će doseći pod. I ležati namotani kao lokvice vode." Onda se nacerio, bio je to

osmijeh učiteljeva ljubimca, dječaka koji uvijek ima sve po svom. Kao da je cijeli život

samo velika zabava. U tom osmijehu toliko je života da se i Nina pokušava nasmiješiti

kako bi se uskladila s njim. Istodobno je nešto u njoj preplašeno — zbog te

nevjerojatne sigurnosti koju taj čovjek ima, kao da cijeli svijet pripada njemu.

A ipak onaj zgužvani ubrus čvrsto je zavrnut.

Kad su završili s večerom, Viktor se ponudio da je otprati kući. Ovaj put Nina mu je

dopustila da vidi uličicu koja vodi do njezine zgrade, a napola se nadala — napola je

bila užasnuta — da će možda poći s njom i da će je u mraku opet dotaknuti onako kako

je učinio u automobilu. Umjesto toga Viktor je rekao da će pričekati kako bi vidio je li

sigurno ušla u zgradu; cijelu je večer bio savršen gospodin, samo ju je jedanput lagano

uhvatio za ruku kao pravi džentlmen. Dok Nina korača prema ulaznim vratima, osjeća

blago razočaranje, ali istodobno je i ushićena. Štogod ovo bilo između nje i Viktora,

čini se da se pretvorilo u nešto pristojno i stvarno.

Tek nekoliko dana poslije, dok je bila kod kuće i pitala se kad će ga ponovo vidjeti,

Nina se ponovo sjetila ubrusa i kako je bio čvrsto uvijen. Kad je prošao cijeli tjedan i

ruže su izblijedjele — a Viktor joj se još nije javio — podrezala je stapke za nekoliko

centimetara. Zakuhala je vodu u loncu i uronila unutra svježe krajeve, držeći ih

nakratko dok joj se para dizala uz ruku. Tada je brzo, s rukom crvenom od vrućine,

prebacila buket opet u vazu i napunila je hladnom vodom. Jer kad bi barem mogla

održati te ruže na životu...

Za jedan sat cvjetovi su živnuli.

Page 88: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-88-

Dražbovni predmet 23

Bočica za parfem. Srebro. Visina od poklopca do dna 4,4 cm. Širina 3,2 cm. Čep od

karneola na zavrtanje. Na bijelom porculanu ručno je naslikan leptir. Težina 18 g.

1.ooo—1.500 $!

Page 89: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-89-

PETO POGLAVLJE

Zaboga, Carla!" reče Grigorij ušavši u Odsjek za strane jezike. "Mirišeš tako da bi te se

moglo pojesti."

"To je ono novo sredstvo za čišćenje koje upotrebljavaju čistačice. Nešto s mirisom

ananasa."

Grigorij je skinuo rukavice, a one su od hladnoće ostale krute. "Dašak tropskih krajeva

— kako subverzivno." Vani je opet sniježilo, sićušnim suhim pahuljama koje su

lepršale i blago svjetlucale. Grigorij je održao svoj seminar sa studentima, "Poezija

akmeizma", ali je sve vrijeme frustrirano razmišljao o sinoćnjem intervjuu Revskaje.

Ali njegovi su ga studenti, sa svojim strasnim čitanjem zadanih pjesama i gotovo

nježnim zanimanjem za ruski jezik, oraspoložili, skrenuli mu misli na druge teme,

učinili da nakratko osjeti kao da je njegovo postojanje nužno.

Ušao je u svoju sobu, zatvorio vrata i skinuo kaput i šešir. I ova je prostorija mirisala

kao pinakolada. Zapalivši cigaretu Grigorij se udobno smjestio na čvrstu uredsku

stolicu na okretanje. Preko puta njega, na zidovima su visjele uokvirene diplome s

nečitljivim kaligrafskim pismom, ili s tekstom na latinskom koji više nitko nije znao

prevesti. Otkako je Christine umrla, često bi osjetio potrebu da ih gleda, da se podsjeti

na svoja postignuća. On jest netko, stvorio je nešto od sebe. Grigorij Solodin, načelnik

Odsjeka za moderne strane jezike i književnost, vlasnik restaurirane viktorijanske

zgrade (donji kat iznajmio je jednom bračnom paru) i čvrstog Volva kojim se često

vozio do Tanglewooda, Jakobova jastuka i mnogih prenoćišta diljem pokrajine

Berkshire. Drvena plaketa na zidu preko puta proglašavala ga je profesorom godine i

iako je ta godina već davno iza njega, bila je to godina koja je doista postojala. Sad je

Grigorij razmišljao da tu plaketu jednostavno skine sa zida. Bilo je nečega patetičnog u

njoj, kao i u onim izblijedjelim novinskim kritikama nalijepljenim na prozorima pustih

restorana.

Ne, odlučio je stresajući pepeo u tanjurić koji je držao u ladici stola, bilo je važno

ostaviti plaketu na zidu zbog onih trenutaka kad su mu jedino konkretni predmeti

pružali utjehu: pismo zahvale, još pribodeno na oglasnoj ploči, od jednog stručnjaka za

Tolstoja; kratka čestitka za njegovu drugu knjigu — komparativni pristup trojici

sovjetskih pjesnika — od uglednog urednika (sad pokojnog); najava dodjele nagrade od

Akademije za umjetnost i književnost. On je već tako dugo u ovoj istoj sobi i tko zna

Page 90: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-90-

što bi sve našao kad bi se usudio očistiti je. U jednoj ladici radnog stola ima pisma stara

desetak godina.

Očekivao je previše, u tome je bio problem, govorio je sada sam sebi. Čak i kad je

popuštao, očekivao je previše. Jer nije se osjećao ugodnije, doista, nakon što je predao

jantarni lančić. Taj krupni ovalni komad s iznenađenjem u sebi... Od svih malih

predmeta iz svoje zbirke Grigorij je Nini Revskaji pokazao samo taj privjesak.

Naposljetku, bio je jedinstven, jedini koji je zaista bio moćan. Naravno, nekad su se i

pisma činila takvima, potpuno uvjerljiva, ali to je bilo onda dok je još bio mlad i glup.

[...] hladan i sladak, a ispod grana sjenoviti je hlad. Katkad pomislim zbog ovoga živim, zbog

takvih dana, savršenih.

Dopustivši si tu misao Grigorij priđe visokoj, širokoj polici za knjige — cijeli zid bio je

u knjigama i njemu predstavljao zadovoljstvo. Jednim pogledom mogao je obuhvatiti

sveukupnost svojega znanja. Sad se okrenuo prema dijelu koji je u sebi zvao "Jelsinova

polica". Izvukao je tanku knjižicu tvrdih korica. Odabrane pjesme Viktora Jelsina:

Dvojezično izdanje. Manjim slovima pisalo je "Preveo i predgovor napisao Grigorij

Solodin." Još uvijek se istinski ponosio ovim djelom - za razliku od svoje disertacije Tri

sovjetska pjesnika: Komparativna studija, koju je rijetko uzimao u ruke baš kao i Čitanku iz

socijalističkog realizma, antologiju koja je zahtijevala sve moguće pravne dozvole

kako bi se u njoj mogli tiskati neki tekstovi. Istodobno dok je radio na ta dva projekta,

Grigorij je simultano prevodio Jelsina. Ti su prijevodi bili slatki trud i nisu imali veze s

akademskim preprekama. Knjiga je tiskana samo u petsto primjeraka.

Možda je zato čuvao sve pohvale za svoje prijevode u posebnom fasciklu u velikom

metalnom ormariću. Te čestitke nisu bile toliko od znanstvenika koliko od pjesnika —

umjetnika čije se talente Grigorij nadao da će moći oponašati. Jedan je njegov rad

nazvao "najbližom aproksimacijom Jelsinova glasa koju mogu zamisliti da bih je i sam

postigao." Drugi je u časopisu književnih kritika hvalio Grigorijevu "vjernost

formalnim ograničenjima Jelsinova djela dok je istovremeno prenio laganu razigranost

njegovih izraza." Čak je i Zoltan, koji je kao mladić u poslijeratnoj Mađarskoj u školi

šopan ruskim jezikom, rekao da Grigorij ima "pjesničko uho" za nijanse Jelsinovih

stihova.

Činjenica je bila da bez obzira na to koliko je Jelsin bio popularan za života, nikad ga se

ne bi moglo nazvati "glavnim". Velik dio ljepote njegova djela potječe iz njegove

jednostavnosti, upravo te jednostavnosti zbog koje je postao popularan ne samo kod

čitatelja nego i kod izdavača, koji su naravno radili prema odredbama vlade. U

Page 91: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-91-

najranijim pjesmama slavio je seosku sredinu iz svoje mladosti i izravnu jednostavnost

seljaka. Koristio je humor i žargon, igrao se s jezikom pomno prateći službena pravila o

temema i tonu pjesama; njegovi tokari uvijek su zgodni, njegove mljekarice uvijek

svjetlokose. Kako su mu djela sazrijevala, uspijevao je u tome kao malo tko, dok je

vjerno ostajao unutar stilističkih i tematskih smjernica. Ipak, kad je birao Jelsinove

pjesme za prijevod, Grigorij je izbacio veći broj onih koje su bile ponešto površne, ali

druge su bile prilično dirljive — pa čak i lijepe. Hlad s uzorkom pačvorka, sag od borovih

iglica, kapljice sunca u cmogoričnoj smoli. Zrak pjevuši...

Katkad se sve činilo uzaludnim — Grigorijev trud, njegova znatiželja, svako malo

otkriće. Čak i njegova profesija i neugodna činjenica da mu je ono čime se najradije

bavio, na kraju, ostalo nedostižno. Proveo je pedeset godina na ovom planetu, a zapravo

zbog čega? Da piše beskrajna pisma preporuke studentima koji se zovu Courtney,

Heather ili Brian, kako bi mogli otići na Semestar na moru* ili kamo su već išli da

nastave s neprekidnim zabavama i opijanjem, na koje se svelo američko visoko

obrazovanje.Netko kuca na vrata — vjerojatno je došla Carla da mu kaže nešto oštro u

vezi s dimom. Grigorij vrati knjigu na policu, a onda krene prema vratima i oprezno ih

otvori. "Ah, Zoltane, zdravo, uđi."

Zoltan uđe ogledavajući se kao i uvijek. Malo je pogrbljen što ima veze s načinom na

koji mu je zaraslo slomljeno rame. Ili je to zbog toga što stalno i posvuda nosi prljave

plastične vrećice pune bilježnica i papira. "Sinoć sam našao nešto zanimljivo u svojem

dnevniku i to me je natjeralo da se sjetim tebe. Jedna referenca o tvojoj balerini. I jedna

sitnica koju je rekla o svojem suprugu."

Tvoja balerina. Zoltan ju je već godinama tako zvao, jer Grigorij je bio "ekspert" za

djelo njezina muža.

"Čitao sam svoj dnevnik i naišao na opis jedne zabave — i to kakve zabave, moram

reći, propisne kao što je i trebala biti. Princeza Margaret, pa..." Nasmijao se sam sebi

zbog nečega što je odlučio prešutjeti, a onda je posegnuo u jednu od plastičnih vrećica.

"Označio sam ti mjesto."

"Vrlo obzirno od tebe", reče Grigorij. Iz Zoltanovih prošlih otkrića vezanih za

reference o Jelsinu nikad ništa nije proizašlo. Iako se Zoltan nakratko sreo s Ninom

Revskajom u Londonu, površno ju je poznavao. Sad je otvorio ponešto raskupusani

*Opći obrazovni program tijekom kojeg studenti žive i uče na brodu koji plovi morima.

Page 92: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-92-

dnevnik i prešao prstom niz stranicu. "Nije mnogo, zaista... kamo je nestalo? Ah, tu je.

Želiš li čuti sve ili samo onaj dio gdje spominjem Viktora Jelsina?"

"Sve, naravno." Grigorij je otišao po cigaretu i duboko povukao

dim.

Malo jačim glasom Zoltan je čitao: "Leptirica" je bila tamo, izgledala je više kao bogomoljka

— dugačka i čvrsto stisnuta u sebe. Uvijek me iznenađuje kako su te balerine vrlo krhke kad su

pred vama. Bila je doslovno sva u bisernim perlama, a i sama kao da je imala neki blijedi odsjaj

Izvrsno govori engleski, uvijek ispravno iako sa sintaktičkim neobičnostima koje ovdje ne mogu

navoditi. Isprva smo samo površno čavrljali, ali onda se opustila. Isabel i Lady Edgar bile su na

drugoj strani sobe i pjevale neku, vjerujem, lascivnu pjesmu — unatoč mojem takozvanom

"sjajnom" engleskom, nisam uspio razumjeti mnogo — a

Nina je izgledala kao da joj nije previše zabavno. Pretpostavljam da ni ona nije razumjela sve

riječi. Priznala, mi je da je bila šokirana kad je prvi put bila na jednoj od Rogerovih soirees,

rekla je da nikad nije vidjela da se ljudi tako neformalno ponašaju, da sjednu na pod i izu ju

cipele. Dodala je kako je to jedna od onih razlika koje primijetiš, a onda postupno zaboraviš Ali

znam što je htjela reći. Male stvari koje su mi još prije godinu dana bile fascinantne sad sam već

gotovo zaboravio. Ali Leptirica još nije izgledala kao da se osjeća ugodno, a kad je netko kasnije

spomenuo Margot — Zoltan pogleda Grigorija i reče "Fonteyn, naravno" — bilo je jasno

da su glasine istinite i da se njih dvije više ne slažu. Ona to nije rekla, ali bilo je očito po njezinu

ponašanju, po oštrini u njezinom oku i držanju tijela.

Prije toga netko je spomenuo da sam pjesnik pa sam čekao da ona spomene muža. Ali nije to

učinila. Kad sam je upitao čita li još poeziju, odgovorila je ne, da je izgubila želju za njom. Tako

je rekla, izgubila je želju. Pitao sam je kako se to može dogoditi, a ona je rekla da se slaže s

Platonom ili barem onako kako su joj saželi Platona: bilo je nečega neiskrenog u poeziji i on je

bio u pravu kad je želio prognati pjesnike. Bio sam, naravno, užasnut. Zoltan je opet pogledao

Grigorija i rekao: "Nikad to nisam oprostio Platonu."

Ponovo se vratio čitanju: Rekla je kako smatra da je jedina realnost život, stvarni život, a da

su te uljepšane verzije laži za koje ona više nema strpljenja. Usudio sam se reći kako smatram da

bi se njezin suprug usprotivio tome. Odgovorila je: Ne, on je taj koji joj je približio Platonovo

stajalište i ona misli kako je on bio itekako svjestan da njegove pjesme nisu istina. Stvarnost u

koju je želio vjerovati nije postojala, rekla je, pa ju je stoga morao stvoriti na papiru. Rekla je:

"Želio je vjerovati u to, ali mislim da nije." Onda nam je prišao Roger plesnim koracima, a iz

Page 93: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-93-

jedne mu je nosnice visjela božićna kuglica — Ah, to je to. Tu završava."

Grigorij je polako kimao glavom pitajući se je li istina to što je Revskaja rekla. "Hvala

ti što si mi omogućio da to čujem. To definitivno pruža novi pogled na njegovu

poeziju."

"Hoćeš li da ti napravim fotokopiju? Smiješno, zar ne, kako čovjek zaboravlja takve

stvari. Zbog dražbe sam počeo razmišljati o njoj, zbog sve te halabuke u novinama."

Zoltan je već skupljao svoje plastične vrećice i okrenuo se da izađe iz Grigorijeve sobe.

"Želim ti ugodan dan, Grigorije. Fotokopiju ću ti ostaviti u sandučiću. Smiješno kako

možeš stvari vidjeti u drugom svjetlu, ovisno o tome što tražiš."

Zoltan je otišao polako vukući noge, a Grigorij je ispružio ruku da za njim zatvori vrata

— ali Carla je već bila tu s riječima: "Znaš da je ovo zgrada u kojoj se ne smije pušiti."

POČINJE NOVA GODINA, prljave sige vise s krovova, sunce čeka do deset sati da bi

izašlo. Prozori su čvrsto zatvoreni, zabrtvljeni vatom koja brzo pocrni od prljavštine.

Majka obavlja svoje poslove po gradu, odlazi na posao, u trgovine, u bolnicu i zatvor,

ovom prijatelju i onom rođaku, dok Nina žurno odlazi od kuće i vraća se, ujutro ide na

vježbanje i obvezna marksistička predavanja, popodne na probe, navečer na predstave.

Da se ne spominje obvezna "služba zajednici", duge neudobne vožnje autobusom do

dalekih sela kako bi plesala pred seljacima ili tvorničkim radnicima u velikim

industrijskim kompleksima. Za dodatnu zaradu tu su i privatni koncerti u klubovima,

predstave u institutima i akademijama, jurnjava od jedne koncertne dvorane do druge.

Kad bi previše napregnula mišiće, osjetila bi kao da joj cijelo tijelo drhti iznutra. Kao

da ima čvorove u nogama, kukovima, stopalima. Najlonke su joj krvave na prstima.

Nekih dana sve se lijepo poklopi, tijelo je sluša pa čak i iznenađuje onime što može

učiniti. Drugih je dana razočara. Ona kao da neprekidno čisti svoje baletne papučice i

glača kostime, prišiva elastičnu traku i vrpce na papučice. Sluša komentare nakon probe

i koji put pusti suzu. Frustracija nedostižne perfekcije... Ljubi majku u obraze i izlazi u

predvečerje, pokraj djece koja u uličici igraju hokej, a zvonki su im glasovi poput

melodiozne zvonjave u ledenom zraku. Ulicama polako voze prepuni tramvaji, putnici

se čvrsto drže, a Nina kreće prema svojem svijetu tajica i kratkih suknjica, šminke koju

utrljava u lice a poslije istim pokretima skida, prema Boljšoj teatru gdje se zastori dižu i

spuštaju dok im se njišu zlatne resice. Sve vrijeme čeka da joj se Viktor javi.

Prošla su dva tjedna od njihove večere. Pita se nije li rekla nešto pogrešno ili je on

Page 94: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-94-

upoznao nekoga — ili mu se dogodilo nešto užasno?

A onda ga je jedne večeri vidjela.

Barem misli da ga je vidjela. Upravo je završila matineju, ne u Boljšoju nego u mnogo

manjoj koncertnoj dvorani, privatni recital da bi zaradila nešto uz plaću. Nedjelja je,

vedro i svježe poslijepodne, hladno ali ne bolno hladno, sunce se tek počelo spuštati.

Nina se pridružila gomili na pločniku, svi nekamo šeću, uživaju u slobodnom danu. I

tamo, ispred nje, pokraj kioska na uglu stoji ona plavuša — Lilja, vrlo lijepa, u sivom

krznenom kaputu, šešir joj je taman i malen kao da time želi istaknuti svoju svijetlu

kosu. A tad Nina ugleda i visokog, otmjenog muškarca kod malog drvenog štanda gdje

kupuje cigarete. Donekle ga skrivaju šešir, šal i gužva ljudi oko njega — ali, da, to je

Viktor, visok, vitak i zdrav. Nini srce potone u prsima.

Prići će mu, hoće, mora, već skuplja hrabrost. Ali na pločniku je mnogo ljudi, gomila se

polako kreće, zapriječi joj put, a plavuša i visoki muškarac stapaju se s gomilom i

nastavljaju put.

Nina sklapa oči, govori sebi da će to zaboraviti. Zaboravit će ga, mlada je, ne treba joj

taj muškarac. Umjesto da pode kući, odlučila je nastaviti hodati, kao da bi mogla otići

nekamo daleko, dalje od te vrućice, dalje od svojih misli. Šutke se povjerava prijateljici

koju nema, objašnjava joj kakva je bila situacija s Viktorom još prije dva tjedna, kako

je osjetila bliskost veću od tjelesne, da je mislila kako je to stvarno. Vjerovati nekome

na taj način, bez imalo sumnje i bojazni... Možda je to nemoguće. U pokrajnjoj ulici

djeca ciče i galame, pokušavaju se klizati po neravnom ledu i utabanom snijegu. Val

prisjećanja obavije Ninu: prašnjavo dvorište, s Vjerom se igra satima, tako se jako

smiju da ne mogu prestati. A onda je val prošao i ona hoda dalje, sama.

Hoda i hoda, pokraj nasipa duž rijeke Moskve. Radosni glasovi zborskih pjevača dopiru

do nje iz zvučnika. Promatra kako rijeka mijenja boje, led postaje svijetloružičast dok

sunce zalazi. A onda joj odjedanput postane hladno, tako hladno kao da su joj stopala

gotovo smrznuta, a lice joj bridi od oštra zraka.

Idući dan nalazi komadić papira na podu garderobe; poruka je to koju je netko gurnuo

ispod vrata. Vrlo mi je žao zbog dugog izbivanja. Majka mi se opet razboljela i nisam je mogao

ostaviti. Molim te primi moju ispriku. I molim te, dopusti mi da te večeras izvedem. Tvoj Viktor.

Majka, možeš si misliti. Ali kad je nakon predstave Nina zatekla Viktora kako ležerno

stoji naslonjen na zid preko puta njezine garderobe, rekla je samo — najledenije što je

mogla — "Digla sam ruke od tebe."

Page 95: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-95-

"Oprosti mi. Nisam se mogao maknuti iz kuće zbog stare majke

— ali molim te, nemoj za to kriviti nju!"

"Ni neću. Krivim tebe."

Viktor se samo nacerio. "A ako ti kažem da se to više neće ponoviti?"

"Neću ti vjerovati." Glas joj je bio iznenađujuće miran. "Vidjela sam te s onom ženom.

Liljom."

Viktor izgleda iznenađeno prije nego zabrinuto. "Vidjela si me jučer? Gdje, u

restoranu? Zašto mi se nisi javila?"

"Nisam željela prekidati privatne trenutke."

"Ali bili smo s — ne želiš valjda reći da misliš... Rekao sam ti, ona je stara prijateljica."

Nasmijao se, kao da ništa od toga nije važno. "Leptirice, ako to ikako može pomoći,

ona odlazi u Ukrajinu, ponudili su joj dobar posao u jednom kazalištu. Ali čak i da živi

ovdje, Nina, zar ne razumiješ..." Kratko je zatresao glavom, a onda mu se lice pro-

mijenilo; prvi put u tom kratkom vremenu otkad ga Nina poznaje, čini se kao da je

ostao bez riječi. "Nešto se dogodilo s tobom", kaže on i izgleda gotovo zbunjeno.

"Nešto se dogodilo."

"Što se dogodilo?" Ona u vlastitom glasu čuje paniku.

Odmahnuo je glavom. "Želim samo biti s tobom."

Na Ninino iznenađenje čini se da je zaista tako. Od te noći Viktor je vodi na večere, u

kafiće pune cigaretnog dima, u krcate noćne klubove gdje odzvanja glazba, a zbog

njegova jednostavnog ponašanja i Nina se osjeća opušteno. Ona nevidljiva barijera koja

je obično dijeli od svakog novog poznanika sad ne postoji. U njoj se probudio novi

apetit, i to ne samo fizički: to je glad za upoznavanjem ovog čovjeka do njegove srži, da

razotkrije njegove mnoge slojeve, njegova proturječja. Prvi put u životu Nina ne osjeća

samo znatiželju nego i potrebu da otkrije srce druge osobe.

Viktor je postao revan, udvoran i pouzdan udvarač i jedino zbog čega se Nina osjeća

nelagodno jest nenadanost njegove preobrazbe. Ali stvarno se čini da ne postoji nitko

drugi. U rijetkim ukradenim trenucima privatnosti - u garderobi kad nema Poline ili

nakratko u praznom hodniku ili u crnoj tami uličica popločanih kaldrmom, kasno noću

- Viktor čeznutljivo ljubi Ninu i mrmlja joj u uho. Ponekad je dodiruje, onako kao u

autu, a ona se čudi što je sve dosad živjela bez zadovoljstva koje pružaju takva

iznenađenja. Vraća se kasno kući kad majka već lagano hrče i sva sretna zavlači se

Page 96: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-96-

ispod pokrivača na svojem uskom željeznom krevetu.

Ponekad se majka probudi, a u glasu joj se čuje zabrinutost dok kaže: "Kasno dolaziš."

Sa svojeg kreveta na drugoj strani sobe Nina kaže: "Oprosti, trudila sam se da te ne

probudim."

"Majka kokoš nikad ne spava sve dok joj se pilići sigurno ne vrate kući."

"Ha! Trebala bi se čuti kad hrčeš."

Majka se kratko nasmije, a glas joj je visok kao u djevojke. "Sretna si, vidim to." A

onda joj se glas promijenio. "Želim samo da budeš oprezna. Da budeš sigurna kako si s

ljudima kojima možeš vjerovati."

"Molim te, ne brini se."

Majka uzdahne. "Još uvijek si moja mala djevojčica, znaš." A onda nastavi iako Nina

dosad nije nijednom riječju spomenula Viktora: "Je li zgodan?"

"Jako."

"Jako!" Stanka. "Ako išta pokuša, znaš gdje ga moraš udariti nogom."

"Majko!" Ali ne može a da se ne nasmije.

Dugi tamni valovi zime, ekstremna hladnoća i melankolično nebo, snijeg koji je postao

prljav, topi se pa se ponovo smrzava... Sve joj se to sad čini lijepim zbog Viktora.

Upoznaje njegove prijatelje i poznanike: jedan bračni par koji se bavi književnim

prevođenjem; uobraženog mladog pisca iz Sibira; blijedog nervoznog dramskog pisca

koji uvijek uspijeva nešto proliti. U nešto starijoj skupini jesu ćelavi akademik Rudnev,

arhitekt Kaminski i žena koja vodi Državi arhiv kmetstva i feudalizma. Ali Nina još

nije bila u Viktorovu stanu i još nije upoznala njegovu majku.

Jedan prijatelj, skladatelj Aron Simonovič Gerštejn (prijatelji ga zovu Gerš) Viktorov je

najbolji prijatelj. Predaje na Moskovskom konzervatoriju i živi u istoj zgradi gdje i

Viktor s majkom. Zgrada je velika i u vlasnišntvu Boljšoj teatra, odmah blizu

Kazališnog trga. Rezervirana je za skladatelje, izvođače i umjetnike i u mnogo je

boljem stanju nego pljesniva drvena građevina u kojoj Nina živi s majkom. Kao i sve

velike stambene zgrade, ova ima sa svake strane policajce, a unutra se osjeti miris ulja

za prženje.

Na svakom od triju katova nalazi se dugački tamni hodnik s mnogo vrata. Kad god

Nina i Viktor dolaze u posjet, sva se vrata malo otvore i iza svakih ih promatra jedan

par uznemirenih očiju. Bez obzira koliko bilo sati netko uvijek puši na hodniku, netko

je na telefonu, netko viče zbog nečega, a netko drugi kuha krumpire na peći. Geršova

soba je na pola hodnika, čiju je dobru polovicu zauzeo koncertni klavir.

Page 97: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-97-

Sam Gerš muškarac je širokih ramena, u ranim tridesetima, s gustom smeđom kosom

koja se počela rijediti. Iza malih okruglih naočala vedre su sivozelene oči, a jedno je

malo bliže nagnuto prema nosu, kao da je tako ostalo nakon nekog snažnog udarca u

glavu. Ipak, nije neprivlačan, možda upravo zbog sjaja u očima. "Uđite, uđite", rekao je

prvi put kad je Viktor doveo Ninu da se upoznaju. "Kako lijepo što te mogu osobno

upoznati. Leptirice." Prinio je njezinu ruku svojim usnama. "Drago mi je što i tebe

vidim, Viktore, kao i uvijek. Upravo ste stigli na vrijeme da kušate novi čaj koji je Zoja

smiješala."

"Zoja?"

Viktor nečujno oblikuje riječi usnama, a Gerš slegne ramenima u znak isprike. Ali

Viktor pogleda Ninu kao da je želi na nešto upozoriti. Ona nelagodno pogledava sitnu

tamnokosu ženicu koja nešto radi na drugoj strani sobe.

Zoja podigne pogled i reče: "Viktore Aleksejeviču!" Kosa joj je kratka i kovrčava,

tamni uvojci uokviruju joj lice. "Predugo te nije bilo. A lijepo je" — okrenula se Nini

— "upoznati i tebe. Vidjela sam kako plešeš. Predivno, uvijek kažem. Hoćeš li skinuti

kaput? Volim balet. Na neki način uvijek sam se zamišljala plesačicom." Govori vrlo

brzo, malo šušljeta i Nina se mora naprezati da je prati. "Zapravo ste savršeno pogodili

vrijeme. Nadam se da čete popiti malo čaja. Sad ga prvi put pravim." Objašnjava kako

ga je naučila pripremati od jednog kineskog liječnika, koji joj je sam dao pupoljke.

"Rekao je da si onaj tko ga pije svaki drugi dan, produžava život za deset godina."

"Zaboga", reče Viktor "što ćemo raditi s tim viškom vremena?" Gerš reče: "Pitanje je,

što se događa ako ga piješ svaki dan?"

"Pupoljci se otvaraju samo jedanput u dvadeset četiri sata", nastavi Zoja. "Ili tako

nekako. Zaboravila sam mu ime, ali to je vrlo dobar čaj. On je objasnio i zašto."

"Zašto?" Nina se trudi sve shvatiti — brzi govor te žene, nepoznati stan i Gerša s

jednim okom koje lagano bježi. Po mirisu može osjetiti koliko je čaj jak, a miris je k

tome nepoznat i gorak.

"Zapravo se sjećam. Nešto o tome kako vam ispire crijeva." Zoja maše glavom, a

uvojci joj poskakuju. I trepavice su joj zavijene i trepće njima onako kako je Nina

vidjela da se radi samo na pozornici.

"Ne morate ga piti, znate", kaže im Gerš. "Zoja se neće uvrijediti. Je li tako, kolačiću?"

Nina ne može prestati gledati Geršovo pomalo razroko oko; s naočalama ono mu daje

izgled učenosti ili grubosti. Nina se ne može odlučiti koje od tog dvoga. "Kušat ćemo

ga, naravno", reče ona ne usuđujući se odbiti. "Treba mi svaki oblik pomoći da tijekom

Page 98: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-98-

zimske sezone ostanem zdrava."

"Liječnik mi je rekao da on nikad nije bio bolestan." Zoja natoči crni čaj u okrhnute

keramičke šalice. Ruke su joj male kao u djevojčice. Samovar je od onih jeftinih novih

modela koje rade od kositra.

"Molim vas, sjednite", kaže im Gerš i sjeda na jedan kraj diva na (kojemu nedostaje

malo punjenja), nasuprot kreveta na kojem je perina prekrivena crvenom svilom.

Ostatak namještaja čine tri stolice od mahagonija, ormar i do njega umivaonik, veliki

radio na širokom niskom ormariću, police prepune notnih zapisa (mnoge stranice

izviruju) i ovaj mali okrugli stol s lijepim izrezbarenim nogama. Na stolu je nekoliko

jaja i posudica s crnim paprom: cijenjena roba. Nina također primjećuje da Gerš ima

vlastiti telefon — na niskom ormariću — i malu prenosivu peć. To je očita privilegija,

za Viktora i njemu slične, za miljenike, pažene i mažene kao da su Fabergeova jaja, kao

da su toliko dragocjeni da ih se čak moralo poslati u Taškent.

"Ova je šalica malo okrhnuta na rubu", reče Zoja, kad su Nina i Viktor sjeli na stolice

od mahagonija, "zato pazite na usnice. Ah, i ova, vidiš, rekla sam ti da je napukla!

Nemojte se sad opeći. Ah, zama

lo sam prolila. Nadam se da je ukus dobar." Zoja nastavlja brbljati o porculanu i čaju

dok Gerš nazdravlja: "Za dug život i pune šalice."

Nije baš realistična zdravica. Ali Nina zadrži tu misao za sebe dok svi dižu šalice u

zrak. Kad je progutala, u ustima je osjetila oštrinu čaja.

"Znaš što, Zoja", reče Viktor, "možda bih se mogao odreći tih dodatnih deset godina."

Gerš nije uzeo nimalo šećera, ali Zoja predloži malo mlijeka koje bi ublažilo čaj. "Ah,

tko bi znao, ali čaj je zaista kineski." Natočila je mlijeko iz prljave zelene boce, dok

Nina gleda dragocjenu tekućinu kako daje bjelinu čaju. "Kladim se da će ovo pomoći

tvojem plesu."

Njezino zanimanje doima se iskrenim; radi u uredu za organizaciju tribina i predavanja

u Moskovskom gradskom odjelu za obrazovanje, gdje planira kulturne događaje za

javnost. "Program je divan, zapravo, čast mi je biti dio toga. U ovoj našoj velikoj naciji

imamo toliko mnogo talenata." Nina prepoznaje Zojin tip — uvijek iskazuju partijski

duh i nešto nose na reveru. Sad im ona pripovijeda o varijeteu koji je nedavno

organizirala za starački dom znanstvenih radnika. "Bilo je vrlo uspješno." Glas joj je

neutralan, kao da se sve samo po sebi razumije i pritom malo zamahuje uvojcima, kao

da je uspjeh za nju prirodno stanje. "Imali smo jednog harmonikaša, mađioničara,

jednog apsolutno fantastičnog pjevača i vrlo smiješnog žonglera. A jedan stariji

Page 99: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-99-

predavač s učiteljskog instituta održao je govor. Ah, bio je tamo i jedan sladak

istrenirani pas..."

"Pitam se kako se jadni predavač osjećao", reče Gerš s divana, "stiješnjen između

žonglera i psa."

"Samo se ti smij", reče Zoja izgledajući povrijeđeno, "lijepo, znam da si voliš umišljati

i pretvarati se da si iznad svega toga..." Ali na licu joj se jasno vidi da smatra Gerša

šarmantnim.

"Uopće se ne pravim. Zaista vjerujem da moj posao — unatoč svemu što možda kaže

Centralni komitet" — ton glasa mu se promijenio dok pogledava Viktora — "spada u

višu sferu od istreniranog psa. Možda ne i od mađioničara..."

Viktorove oči se cakle; očito uživa u Geršovoj drskosti. Zoja reče: "Ti mađioničari i

žongleri također su umjetnici. Njihova je umjetnost zabava, a ne... pa, zapravo ne znam

točno što je zapravo cilj tvoje umjetnosti."

"Ljepota, moj slatki kolačiću. Ljepota i ništa manje. Zar se ne slažeš?" Gerš se okrene

Viktoru i Nini očekujući potporu, ali Vik tor sad izgleda manje opušteno kad je uvučen

u razgovor, a Nina, iznenađena zbog Geršove smjele izjave, ne zna što bi rekla.

Službeno, umjetnost ima daleko veću svrhu: obrazovati populaciju i služiti Revoluciji.

Bez socijalnog konteksta, sama ljepota nije dovoljna — barem prema svim onim

predavanjima na kojima je Nina morala sjediti u Kući radnika u umjetnosti.

"Svoj rad možeš staviti na pijedestal", reče Zoja i izgovori kratki "hmf" koji se,

pretpostavlja Nina, može opisati samo kao presladak, "ali kažem ti, postoje žongleri čije

mi je društvo uvijek draže od izvjesnih pjesnika. To se ne odnosi na tebe, naravno."

Zoja dražesno pokaže rukom na Viktora.

Gerš reče: "Ah! Znam što bi moglo zasladiti ovaj čaj." I nagne se prema ormariću da

izvadi bocu likera.

Zoja se okrene Nini. "Ako ikada budeš razmišljala da počneš plesati za nas..."

"O, svakako." Još uvijek upija sve oko sebe i pokušava shvatiti tko je Zoja, a i Gerš,

trudeći se da tu vidi neki smisao, zašto Gerš izražava svoja mišljenja tako slobodno

pred nekim kao što je ona. Pa, ona je očito očarana njime. Možda se suprotnosti zaista

privlače.

"Viktor je nastupao za nas, znaš. Pravi je zabavljač, zapravo, zbog načina na koji

recitira. Volim onu o poljima maka."

Onda joj se lice promijenilo. Tiho se okrenula Geršu i rekla: "Čujem da..." Zastala je

kao da traži prave riječi. "Tvoja stara prijateljica Zenja postala je udovica."

Page 100: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-100-

Gerš zastaje s odčepljivanjem boce. Viktor promrmlja: "Da, i ja sam čuo", a onda spusti

pogled na svoj čaj. Nina pretražuje po pamćenju, kao da će otkriti tko je Ženja. Ali

naravno, Zoja nije namjeravala spomenuti Ženju. Nego njezina muža — činjenicu da je

umro, u nekim lošim okolnostima. To je ono što je Zoja imala na umu.

"Nisam znao", reče Gerš tiho i opet usmjeri pozornost na bocu likera. Nina zadrhti iako

u svijetu baleta nije nimalo drukčije, kad se radi o tim tihim, kodiranim izjavama.

"Da, pa i ja sam samo to čula", reče Zoja.

Gerš im natoči malo likera u šalice i dalje spuštenog pogleda. Glas mu je zategnut kad

pita: "Pretpostavljam da ga nije pregazio kamion?"

Nina ovo zna, to razumije. Prošli mjesec jedan je izvrstan glumac, direktor Židovskog

kazališta, poginuo u automobilskoj nesreći. Tako su barem javile novine — ali proširila

se vijest o kamionu koji ga je udario i da je u tome imala prste Uprava za motorna

vozila. Nina još ne zna što bi mislila. Zašto bi oni — kako bi mogli — samo tako ubiti

nekoga, jednog nedužnog čovjeka? Srce joj opet potone u prsima dok razmišlja o tome.

U međuvremenu Židovsko je kazalište zatvoreno.

"Nisam bila upoznata s njegovom poezijom", reče Zoja ignorirajući Geršovo pitanje,

dok Nina pokušava izbjeći njegove oči. Zaključila je da zbog onog razrokog oka

izgleda pomalo ekscentrično.

"Pjesme su mu bile dirljive, dirale su u srce", reče Viktor vrlo tiho.

Gerš je sjeo na divan i rekao s nekom konačnošću: "Da. Na to mislim kad govorim o

umjetnosti."

"Ona je za mase", reče Viktor, nikome posebno, a Nina po njegovu tonu zna da želi

promijeniti temu razgovora. "Poezija, žongleri, madioničarske predstave. Sve to na

kraju ima istu svrhu. Ne radi se o izvođačima ili njihovu radu, koliko o narodu. Bez

obzira na to o kojoj je umjetnosti riječ." Sumnjičavo otpija gutljaj čaja. "Mmm, sad ga

mogu progutati, hvala ti."

"Pa, dobro za. mase", reče Gerš. "Ali znaš kamo to vodi." Pomaknuo se malo na divanu,

čini se kao da se oporavio od šoka ili ljutnje ili straha koji osjeća. Onda je ispružio ruku

i nemarno stavio jastuk na telefon. "Prošli sam mjesec tri dana sa svojim kolegama

skladateljima slušao Centralni komitet kako ponavlja svoje >smjernice< za sovjetsku

glazbu. Tri dana prema kojima je sve što radimo pogrešno: >protunarodno< ovo i

>formalističko< ono i >Smušenost umjesto glazbe<, i tako dalje, i tako dalje. Opet isto

kao i tisuću devetsto trideset šeste. Morali smo poslušno kimati glavom dok je Ždanov

nabrajao sve krivce u publici: Sostakovič, Prokofjev, Hačaturjan. Tko zna zašto se i

Page 101: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-101-

moje ime nije našlo na popisu."

Nina je čula za taj miting — ispod glasa gunđali su korepetitori i dirigenti u Boljšoj

teatru, šaputali su i mrštili se glazbenici. Nina se pita treba li se Gerš žaliti pred nekim

kao što je Zoja, ali zaključuje da ju on sigurno dobro poznaje pa zna što može, a što ne.

"Oni osrednji, drugorazredni skladatelji bili su naravno odušev

ljeni", nastavi on. "Dobro je za mediokritete, znaš. Govornici su stalno govorili >

Centralni komitet želi lijepu, gracioznu glazbu. < To je fraza koju su ponavljali.

>Lijepo i graciozno<." Podigao je obrve. "Pa, tko se tome može suprotstaviti?" Na licu

mu se pojavilo nešto slično osmijehu. "Poslije sam razgovarao s jadnim Sostakovičem.

Pričao mi je kako su on i Prokoljev pozvani da upoznaju Ždanova. A Ždanov im je

rekao kako je najvažniji element u glazbi..." Iako mu se u glasu čuje blagi prezir,

Geršove oči kao da se smiju, naborale su se u kutovima. Zastao je, zapalio drugu

cigaretu i ispuhnuo dim. A sad namješta izraz lica u pretjeranu ozbiljnost. "To je savjet

dvojici naših najvećih živih skladatelja. Ždanov im je rekao da je najvažnije u nekom

glazbenom djelu da ima melodiju koja se može pjevušiti."

Nina i Viktor se malo nasmiju, dok Gerš tužno odmahuje glavom. Po izrazu Zojina lica

vidi se da ne zna što bi učinila, kao da želi, a ne može se baš suprotstaviti. Čvrsto je

stisnula usne, gleda Gerša, a oči joj sjaje — to je onaj blistavi sjaj fascinacije.

Primijetivši ga Nina se pita razotkrivaju li tako i njezine oči nju, kad gleda Viktora.

Na svoj uobičajeni način Viktor počne pričati viceve.

Nina ga je već vidjela da tako čini i kao da s pomoću neke šaljive priče želi skrenuti

pozornost s tuge ili nečijeg neslaganja. A on ih ima u obilju. Uskoro i Nina ne može a

da se ne smije.

"Znam i ja jedan", reče ona, sretna što ga se uspjela sjetiti — to je karikatura iz Polinina

Krokodila. "Žena u trgovini isprobava haljinu. Prodavačica pita je li se odlučila, a žena

kaže: >Ne znam. Tkanina mi se sviđa na dodir, ali ne sviđa mi se uzorak.< >0, ne

brinite se<, kaže prodavačica, > uzorak će potpuno nestati kad je operete. <"

Svi se smiju, ali Viktor onda reče: "Strpi se malo. Ubrzo ćeš imati svoju lijepu haljinu."

Nina se osjeti kao da ju je prekorio — ali Zoja brzo reče: "I ja znam jedan. Seljak stoji

između dvaju traktora i zbunjen je. Pita: >Koji je popravljen, a koji tek treba

popraviti?< >Pokreni ih<, reče drugi. >Već sam to učinio<, reče seljak. >Nijedan ne

radi.<" Zbog šušljetanja zvuči nedužno i vrlo mlado. Viktoru kao da ne smeta njezin

vic. Ninu nakratko prožme val ljutnje zbog načina na koji se Viktor uvijek ponaša u

društvu žena — kako privlači njihovu pažnju sitnicama, pa čak i sad kad je Nina uz

Page 102: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-102-

njega.

Zoja se ponudi da im napuni šalice. Ali jedino si je ona nadolila još čaja i to s kratkim

uzdahom zadovoljstva. "Ja ću ovo drugo", reče Gerš, a Zoja mu natoči još likera. Opet

onaj bljesak preko njezina lica, bljesak obožavanja.

"Hvala, kolačiću."

"Molim te, Gerš", reče Viktor, "pa djevojka nije namirnica."

"To je zato što sam mu rekla da ne volim da me se uspoređuje sa životinjom", reče

Zoja. "Smeta mi čak i >mačkice<. Zato mi je počeo drukčije tepati."

"Vidiš? Sama je to tražila." Gerš se ispružio na divanu.

"Žene ga prilično vole", rekao je Viktor Nini poslije, dok ju je pratio do njezina stana.

"Skuplja žene onako kako deblo nekog stabla skuplja gljive. Voli ih imati oko sebe."

Viktor to izgovori na neki ponosni način koji sugerira da je nekoć i na sebe gledao tako.

"U posljednje se vrijeme ipak malo primirio", doda on, kao da je želi udobrovoljiti.

No Nina ipak pomalo žali Gerša; oko njega je neki pljesniv miris

— ustajao miris odjeće koja je predugo ležala u ladici. Tiho je upitala: "Je li zaista

morao pokriti telefon jastukom?"

"Ah, znaš", reče Viktor, "ljudi to rade godinama."

"Ali zašto?" Koliko je god svjesna da mora paziti što govori, ne zna zašto, jer od svih

onih sati baleta, samo baleta, nakon kojega bi išla ravno kući u krevet, malo zna o

drugim stvarima.

"Glasine", kaže joj Viktor. "O spravicama za prisluškivanje koje su ostale nakon rata.

Konfiscirali su ih od Nijemaca." Napravio je grimasu koju ona voli, izraz bezbrižnosti, i

to pomalo odbojan. "Ljudi si laskaju i umišljaju da su im takve stvari postavljene u

domove." Bacio je opušak cigarete na tlo.

IZ VANJSKOG HODNIKA čuje se zvuk komešanja i kratki mukli udarac. To je

uobičajena hrpa računa i kataloga koje joj susjeda, koja stanuje preko puta, uvijek ubaci

kroz prorez na vratima. Nina se nije obazirala na to; rijetko je ikome pisala i nije

očekivala važnu poštu. Dobro, dobivala bi razglednice s ljetovanja koje bi joj slali

nekadašnji studenti i pokoji paket od Shepley ili Tame, a otprilike jedanput godišnje i

pismo od Inge. Današnja gomila pošte ležala je na podu poput smeća - sve dok Nina na

vrhu nije ugledala omotnicu krem boje.

Približila se u svojim invalidskim kolicima da se uvjeri kako je dobro vidjela. Da, baš

Page 103: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-103-

kao i na onoj drugoj, adresa je napisana sigurnim rukopisom i crnom tintom.

Isprva je samo sjedila i gledala je. Onda se pokušala sagnuti da je uzme, ali rukom nije

mogla dosegnuti pod. Već samo to bilo je sramotno, prava uvreda. Ali pokušala je opet,

isprva dišući polako i duboko, kako je naučila prije toliko mnogo godina. Disala je i

protezala se, pa je još malo disala i protezala se i doista, sad je mogla više približiti

ruku. Još jedanput je udahnula i izdahnula. Ruka se primaknula još više. Ali ne

dovoljno blizu.

Nakon kratkog odmora pokušala je ponovo. Znala je da svaki tjelesni izazov traži

vremena. Udahni, izdahni, ispruži ruku. Kretala se polako, postupno se rastežući

centimetar po centimetar, i to čistom snagom volje. Sad joj je ruka gotovo dotaknula

pod. Još samo jedan udah i izdah. Nevjerojatno je istegnula ruku, prsti su joj

podrhtavali dok su se primicali krajičku omotnice. Ali onda joj je desna strana tijela

popustila i odjednom se srušila bez upozorenja. Zgrčila se preko naslona za ruke, a bol

ju je prostrijelila kroz rebra.

Morala je čekati do pet sati dok se Cynthia napokon nije pojavila. "Izvolite, dušice."

Narukvice od žada na njezinom zapešću zveckale su jedna o drugu dok joj je pružala

svu pristiglu poštu.

"Hvala." Nina se pokušala ponašati kao da je pisma previše ne zanimaju. Ali čim je

Cynthia otišla u kuhinju da počne pripremati večeru, uzela je omotnicu krem boje,

pažljivo je otvorila i izvadila pismo.

Gospođo,

kao što možete zamisliti, iznenadila me je vijest da kuća Beller prodaje Vaš nakit. A

kad sam čuo da ste uključili i jantar koji se uklapa s mojim, nisam mogao a da se ne

osjetim krivim.

Molim vas, vjerujte mi kad kažem da kad sam se prvi put raspitivao, nisam namjeravao

stvoriti alarmantnu situaciju. Namjera mi je bila jedino dokazati Vam, zbog

neosporivosti tih lijepih predmeta koje oboje posjedujemo, da su veze između nas

stvarne i neproturječne.

činjenica što ste, radije nego da priznate tu vezu, odabrali riješiti se svih konkretnih

dokaza, uvjerava me bez imalo sumnje u Vaše osjećaje prema meni ili prema tom

odsječku vaše prošlosti. Koliko god to bilo bolno, poštujem Pašu želju. To je razlog

zbog kojeg sam i ja odlučio na dražbi prodati moj mali dokaz o toj prošlosti.

Naposljetku, iako mi je taj predmet desetljećima bio od neprocjenjiva značenja, nije mi

donio odgovore za kojima sam čeznuo. Stoga ga na kraju želim ponovo spariti s

Page 104: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-104-

primjercima kojima pripada tako da zbirka (za razliku od mene i moje prošlosti) može

na kraju, iako nakratko, biti cjelovita.

Do te sam odluke došao s dužnim poštovanjem, bez lukavštine. Istodobno, nastavljam

se nadati da ćemo se Vi i ja u nekom trenutku susresti osobno te da ćete mi moči

odgovoriti na pitanja koja me proganjaju. Poštujući Vašu privatnost, u tu sam se

dražbu uključio anonimno. Nadam se da ćete, iz poštovanja prema meni, pristati

napokon na sastanak sa mnom.

S poštovanjem, Grigorij Solodin

U njoj je gorjelo nešto strašno. Bol se širila u kukove unatoč tabletama koje je popila

prije tri sata. Uzela ih je i prošle noći, popustila je, iako je često danima mogla bez njih.

Ali tada bi bol postala tako jaka da bi je probudila ili joj ne bi dopustila da zaspi ili bi

morala zajaukati — prije nego što bi se mogla obuzdati — pred nekim neželjenim

svjedokom kao što je Cynthia. Noću u tamnoj sobi bol bi se činila nekako gorom jer

zidovi su bili tako crni da se mogla nalaziti bilo gdje. Ali tablete su donosile

omamljujuć san, od njih je tijekom dana bila ošamućena i znala bi nadugo i nepovezano

pričati s Cynthijom. Ili bi uhvatila samu sebe da je zadrijemala; jedanput se probudila

slineći po bluzi. I tada bi se opet zarekla da neće uzimati tablete, a onda bi cijeli ciklus

ponovo počeo.

S novim pismom na krilu Nina se odvezla kolicima u radnu sobu, do svojega stola i

otključala gornju ladicu, gdje je prvo pismo ležalo gurnuto malo dublje unutra. Ponovo

je osjetila potrebu da ga zgužva svojim kvrgavim rukama — ali naravno time ništa ne

bi postigla. Povukla je pismo naprijed i izvadila papir iz omotnice osjećajući ponovo

perverznu želju: da vidi ono što je davno sama sebi obećala da će zaboraviti.

Rastvarajući stranicu, drhtavim je prstima izvadila fotografiju. Bila je u boji, iznimno

jasna, svi detalji iznenađujuće živi. Pretpostavljala je da je to jedna od onih digitalnih

fotografija o kojima je stalno slušala. I djevojka iz Bellera je rekla da će napraviti

digitalne fotografije kako bi ih stavili online za potencijalne kupce.

Ova je bila snimljena izbliza, prikazivala je privjesak u prirodnoj veličini, nalik na

veliku gustu žlicu meda. Nina je osjetila isto iznenađenje kao i prije jer je čak i na ovoj

reprodukciji boja bila točno pogođena, upravo onakva kakvu je pamtila, jasna

tamnocrvena i narančasta nijansa. Prinijela je fotografiju bliže očima kako bi bolje

pogledala tu kuglicu. Unatoč drhtanju ruke uspjela je naći ono za što je znala da je

unutra. Ali osjećala se kao da je nekako nepristojno gledati. Oštra užasna bol opet je

zaplamsala. Mora joj stati na kraj.

Page 105: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-105-

Spustila je fotografiju licem nadolje. Zatim je ispod bugačice izvadila list čistog papira,

prije nego što je odvrnula poklopac nalivpera. "Poštovani gospodine Solodin", počela je

pisati rijetkom plavom tintom. "Primila sam Vaša pisma." Vidjela je kako su slova

stisnuta jedno do drugog i zgrčena kao i zglobovi na njezinim prstima. Ponovo je

spustila pero na papir pokušavajući smisliti što će napisati — nešto odlučno i konačno

— ali iz pera je počela istjecati tinta tamo gdje se vrh doticao papira. Podigla je

nalivpero i zagledala se u stranicu svjesna da radi isto ono što i uvijek: prebrzo reagira,

ne zastane da razmisli, ne stane da bi se smirila. Ponovo je vratila poklopac nalivpera i

spremila papir u ladicu, zajedno s oba pisma Grigorija Solodina. Više neće biti naglih

odluka, rekla je sebi. Potrajat će neko vrijeme dok odluči što će točno sljedeće učiniti.

NEDUGO NAKON ONE večeri kod Gerša, Viktor ju je odveo u istu tu veliku, četvrtastu

zgradu, ispred koje su, kao da se dosađuju, stajali isti promrzli policajci — ali ovaj put

ušli su s druge strane, iza ugla, i popeli se do stana u kojem su živjeli Viktor i njegova

majka. Kao i kod Gerša, hodnik je sumoran i dugačak, ali ovaj put vrata se nalaze na

samom njegovu kraju, preko puta telefona. Neka žena u kućnoj haljini glasno govori u

slušalicu i tek letimice pogleda Viktora dok on uvodi

Ninu u sobu. Polumračna je i zagušljiva, prozori gledaju na Prolaz Ščepinskoga, a po

sredini je podijeljena zidom, koji je podignuo sam Viktor kako bi majka imala svoju

sobu. "Ali nemoj nikome reći!" upozorava šaleći se Viktor — jer onda bi se moglo reći

da ima dvije sobe pa bi jednu sigurno dali nekoj drugoj obitelji.

"Sšš, zar je nećemo probuditi?"

"Nećemo, jedva da išta čuje. Ona je, kako ja kažem, >gluha po svojoj volji<."

"Pretpostavljam da čovjek i treba biti gluh, s obzirom na to da je telefon tako blizu."

Nina još čuje ženu koja razgovara u hodniku: "Rekao si mi osamdeset rubalja. Nisam

krivo razumjela." Iako je kasno, mnogo drugih zvukova odjekuje hodnikom: negdje

muškarac kašlje, mačka zavija, lonci i tave zvekeću.

Vrata od šperploče koja vode u sobu Viktorove majke zatvorena su, a ispod njih se ne

vidi nikakvo svjetlo. "Uostalom, čvrsto spava", doda Viktor — a Nina je svjesna da je

sama s Viktorom, koji spušta usne na stražnju stranu njezina vrata, ruke su mu na

njezinoj stražnjici i polako se pomiču. Ona pogledava prema vratima majčine sobe, oče-

kujući da će se naglo otvoriti, dok Viktor po prvi put polako skida s nje odjeću i vodi je

do uskog kreveta. Madrac je tanak, a jastuk težak kao vreća pijeska. A onda Nina osjeća

samo Viktorove ruke na svojoj koži, sve dok mu prsti ne nadu put u nju, a Viktor

Page 106: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-106-

prošapće: "U redu je", kad se nije mogla suspregnuti nego je vrisnula. Bilo je vrlo

kasno kad ju je otpratio kući i kad se uvukla u svoj uski krevet.

Nakon toga, kad god odlaze u Viktorov stan, to je uvijek kasno noću kad je njegova

majka već ugasila svjetlo, a ostali su stanari započeli svoju raznoliku kasnonoćnu

rutinu. Kad se jedne noći Viktor prvi put pritisnuo uz nju, Nina je uskliknula od

iznenađenja. Nasmijao se i sjeo u krevetu, odmaknuo ustranu njezinu kosu — davno

prije rasplela je punđu — i gleda je opčinjeno. "Istina je, zar ne?" pita on, a usta mu se

zadovoljno smiješe. "Zaista nisi te stvari prije radila?"

"Nisam", reče ona. "Nikad."

Viktor odmahuje glavom kao u nevjerici. "Ali sigurno si doživjela kakvu ljubavnu

priču!"

"Nikad." Sto se tiče Viktorovih ljubavnih priča, ona nema nimalo želje da ih čuje. Deset

je godina stariji i ne treba mnogo truda da se zamisle žene s kojima je bio. Nina si ih

katkad vrlo živopisno predočava — ne samo Lilju... Tamnooku poetesu u Taškentu ili

neku glumicu iz kazališta Vahtangov. Umjetnice i spisateljice manje naivne nego što je

ona.

"A ipak", reče Viktor kroz smijeh, "muškarci s kojima plešeš diraju te rukama po

cijelom tijelu, sve vrijeme."

"Ne mislim na to na taj način."

On se smije. "Ali možda oni misle."

Pokušava mu objasniti da partnerove ruke na njezinu struku, kad je diže na svoja

ramena ili baca u zrak visoko iznad glave, za nju nisu ništa više intimne nego što su

prsti garderobijerke na njezinim leđima, dok joj zakopčava kopčice. Ipak, svakoga dana

na probi ona s pozornošću prati muškarce u trupi da vidi nije li Viktor možda u pravu.

Tako dugo je bila fokusirana samo na sebe — na vlastiti odraz u velikom zrcalu i na

svoja trideset dva fouettees* u nizu — da se nije mnogo pitala o drugima. Njezinom

najčešćem partneru, Andreju, čijim rukama vjeruje više nego rukama ikoga drugog

(iako joj od težih dizanja ostaju modrice na rebrima), očito nije posebno zadovoljstvo,

izuzev profesionalnog, položiti ruke na njezino tijelo. Zapravo, čini se da on nije

zainteresiran ni za jednu balerinu. Poslije predstava on uvijek odlazi sa Sergejem,

drugim plesačem iz ansambla.

Sad se Nina osjeća glupom ili uskogrudnom zato što joj je tako dugo trebalo da shvati.

Ali o takvim se stvarima nikada izravno ne govori. Nina odjedanput osjeća strah. Mogli

bi ih proglasiti "društveno opasnima" i poslati na pet godina prisilnog rada, tek tako.

Page 107: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-107-

Što se tiče Nine, postaje joj sve teže da se ispravno drži, svoje tijelo, leđa. To tijelo na

koje je potrošila desetljeće kao bi ga usavršila i izbrusila u instrument svoje umjetnosti

— a kojemu je Viktorov dodir sada dopustio nove napore i osjećaje. Cijelo vrijeme

misli na ono što Viktor čini s njom, o onome što čine jedno drugome. Misli su poput

mekanog pudera koji joj klizi između prstiju; neprestano iznova grabi pune šake.

Jedne noći u rano proljeće dopustila si je da popusti. Na njegovu su uskom madracu,

ruke je ispružila iznad glave i čvrsto se uhvatila za metalni okvir kreveta. Zrak blago

miriše na njihov znoj i Peut Etre — Viktorov dar, autentični francuski parfem u bočici

od srebra i porculana. Na porculanu je naslikan leptirić.

"Zar ih ne možeš skinuti?" šapne Viktor, potežući joj gaćice. Nina skida i njegove i

onda ostaju samo njihova tijela, iznenađenje kad se on nađe u njoj dok su njezine noge

čvrsto obavijene oko njegovih kukova, drži ga u sebi, njiše se da on bude još bliže,

povlači njegovu težinu na sebe, a onda se u njoj počnu mreškati valići. Njegova usta

istražuju njezino lice, njezin vrat, njezina ramena, kao da će ga samo to spasiti. Poslije,

ona ne može a da ne zaplače — ne zbog tuge nego zbog olakšanja tijela i osjećaja koji

podsjeća na osjećaj gubitka.

"Jesam li te povrijedio?"

Ona odmahuje glavom. "Jedino... htjela sam to sačuvati za onda kad se vjenčamo."

Osjeća se smiješno zato što mu tek sad to priznaje.

Viktor samo reče: "Vjenčajmo se onda!"

Lice mu je postalo vrlo ozbiljno, spušta se na jedno koljeno kako bi uzeo njezine ruke u

svoje. Nježnim, ozbiljnim glasom pita je hoće li mu biti žena.

Nina prasne u smijeh.

"Nisam imao pojma da je ovo tako komična prosidba."

Ona se ispričava, užasnuta što se još smije. Ali nakon tolikih godina klasičnog baleta,

ne može a da u Viktorovoj namještenoj pozi ne vidi uobičajenu naglašenu pantomimu.

"Znaš one prizore", pokušava ona objasniti. S krajnom ozbiljnošću kaže: "Voljet ću te

zauvijek", lagano dodirne prsni koš vrhovima prstiju, onda ispruži jednu ruku s dlanom

okrenutim prema gore prije nego što obje ruke pritisne na srce. Sad joj je glas viši i

kaže: "Ali što ako me ostaviš?" i molećivo pruža ruke. Naglašeno odmahuje glavom:

"Nikad te neću ostaviti." Široko raširenih ruku kaže: "Obećaj mi!"

Viktor uhvati njezine ruke u svoje i velikom je gestom privuče na prsa. Grandiozno

kaže: "Obećavam ti." A onda je gricne za ušnu resicu, da potvrdi svoje riječi.

Page 108: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-108-

Ali kad je čula što je rekao, Ninu je pogodila, iznenada i snažno, težina tih riječi —

zbog duboke potrebe za tim obećanjem, njegovom ozbiljnošću i zbog mnogih prirodnih

strahova i tjeskobe koje to obećanje nosi sa sobom. Odmaknula se da pogleda Viktora u

oči. Čeljust joj drhti dok govori: "Obećavam ti."

Viktor brzo doda: "Ali ne mogu ostaviti majku."

Nina mu stisne ruku. "Čini mi se razumno živjeti ovdje s tobom, jer Boljšoj je udaljen

dva koraka."

Te ju je noći otpratio kući kasnije nego inače. Nina je na vršcima prstiju ušla u stan,

sjela na podnožje kreveta u kojemu majka spava, a prsa joj se dižu i spuštaju dok diše.

"Probudi se", prošapće Nina nježno trljajući majčina ramena. "Imam dobre vijesti."

Otvorila je oči i žmirka na blijedom svjetlu koje presijeca tamu, a glas joj je promukao:

"Kakve dobre vijesti?"

Nina otvori usta, ali umjesto riječi izašao je samo jecaj. Majka se uznemirila i sjela,

briše Nini suze ogrubjelim prstima. A onda je zagrli onako kako samo ona može, puna

topline, dok ih dijeli samo tanka pamučna spavaćica. To je razlog zašto Nina plače —

pomisao da će ovo napustiti: miris majčine od sna raščupane kose, otiske jastuka na

njezinom obrazu i nježno struganje njezinih kožnatih papuča po drvenom podu. Ostavit

će majku, koja joj je dala ovaj život i utkala svoje nade i snove u njezine pletenice. Koja

je tu, uvijek tu, svake pojedine večeri kad se Nina vrati kući zatiče je usnulu u krevetu.

Zato Nini treba nekoliko minuta da progovori: "Udajem se."

VJENČALI SU SE jednog vedrog proljetnog dana kad se činilo da i sam grad kreće

ispočetka. Počela je sadnja, duž ulica posađeni su mladi javori. Na svakom križanju su

policajci, ali zamijenili su svoje tamne zimske kapute bijelim pamučnim jaknama.

Viktorova majka im se nije pridružila, što Nini nimalo ne smeta; njih su se dvije susrele

samo jedanput i susret nije dobro prošao. Ali ona je sad zaboravila na to dok je vlastita

majka i Gerš prate u matični ured. Majka je upoznala Viktora prije dva mjeseca i otad

ga je zavoljela. Nina nosi novu haljinu s remenom, a u rukama ima buket bijelih ljiljana

iz Latvije. Viktor je u svojem dobrom odijelu, a u zapučku mu je ljiljan iz Ninina

buketa.

Nemaju vjenčano prstenje. Oni u Mostorgu loše su izrade, čak i ako imaju kvalitetan

kamen, pa je Nina rekla Viktoru da joj ne kupuje

Page 109: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-109-

takav. Umjesto toga darovao joj je ovalni zlatni broš. Unutar je kameja od lave i ne

prikazuje žensku glavu s poprsjem nego, Nina to može vidjeti ako bolje pogleda, kupole

katedrale Sv. Vasilija. Sličica je vrlo točna, kupole su poput glavica luka i zato bizarne,

sićušne i savršene. Po tome Nina zna da se Viktor sjeća one iste snježne vožnje: topli

auto, blistavi snijeg i apsurdna ljepota katedrale u daljini, jedan drugi svijet tek malo

dalje od njih.

Page 110: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-110-

Dražbovni predmet 28

Sirovi dijamant u boji, žut, starinski brušen, težine 1,85 karata.

10.000—15.000 $

Page 111: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-111-

ŠESTO POGLAVLJE

U snu je pismo stiglo preporučeno. Bila je to debela bijela omotnica kakva

se može vidjeti u crtanom filmu. Omotana je ukrasnom vrpcom kao da se

radi o poklonu. Na njoj je samo Grigorijevo ime, ali ne i adresa pošiljatelja.

Rukopis je pomalo drhtav, kao rukopis stare osobe. To mu izgleda savršeno

normalno i Grigoriju se čini da ju je očekivao, da je sve vrijeme znao da će

stići. Ipak je vrpcu razvezao polako da ne oda svoje uzbuđenje. Čak i u snu

želio je produžiti taj trenutak nadanja, veliko iščekivanje. Razrezao je

omotnicu srebrnim nožem za pisma koji im je Christineina sestra kupila u

Muzeju kvekera. Ispalo je pismo i Grigorij ga je željno rastvorio — ali

smirenije nego što bi učinio u stvarnom životu.

Nije bilo riječi. Uopće ništa nije bilo napisano. Umjesto toga, poput velike

crne mrlje od tinte na sredini stranice, u pregibu papira, bio je veliki, mrtvi,

zgnječeni pauk.

ZIMI KAD BI ZRAK bio prehladan za trčanje. Drew bi odlazila na duge šetnje

uz rijeku Charles. Voljela je promatrati kako se mijenja površina vode, kako

je namreškana, glatka, nabujala, gruba. Po lijepu vremenu bila je istočkana

bijelim vršcima jedrilica ili bi se nad njom u rano jutro glatko dizali i

lebdjeli galebovi. Drugih dana poprimila bi sjajnu i tamnu metalik boju,

bilo je nečeg okrutnog u njoj. Noću bi po njezinoj površini skakutala svjetla

grada.

Danas, u ledeno poslijepodne, voda je vrlo blijeda, neprozirno sivobijele

boje koja je odraz snijega na tlu. U toj bjelini tek je mrvica plavetnila.

Drew žustro hoda i svako malo prinosi ruke ustima, uranjajući vrške prstiju

u rukavicama nakratko u bijeli oblačić daha da joj prsti ne bi odrvenjeli od

zime. Voljela je osjetiti na licu hladan zrak, sviđala joj se njegova jasnoća,

oštar podsjetnik na to kakav je život, blistavo intenzivan ali ponekad i

bolan. Sad je prešla drveni mostić, skrenula udaljivši se od rijeke i popela

se stubama da prijeđe Ulicu Storrow Drive tako da može nastaviti

sjevernom stranom parka Public Gardern sve do parka Common. Stanka za

ručak gotovo je završila, ali morala je još poslom svratiti na jedno mjesto.

Dok je bila na koledžu od same pomisli na istraživanje u knjižnici dobila bi

Page 112: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-112-

grčeve u želucu. Uspjela je čak u tome da cijeli jedan semestar ne kroči

nogom u tu impozantnu knjižnicu nalik na katedralu, koja se nadvisivala

nad kampus zelen od mnogih krošanja; Drew je čula da su unutra hodnici

kao u labirintu i strma spiralna stubišta koja vode do malih kabineta,

krovnih zabata i udaljenih skrivenih soba, čije je ključeve iz nekog razloga

imao jedino mršavi albino muškarac iz njezina studentskog doma. Ali u

drugom je semestru imala kolegij iz povijesti koji je zahtijevao proučavanje

raznih "primarnih izvora", a to je značilo da više nije mogla izbjegavati

knjižnicu. Onda je na drugoj godini zbog seminara o razvojnoj psihologiji

postala redovita posjetiteljica dubokih podrumskih prostorija s niskim

stropom, gdje su se pokretne police pomicale jedna prema drugoj i opet

nazad, kad bi vrtjela ručicu. Negdje na trećoj godini kad je ponovo

promijenila glavni predmet studija, vrativši se na povijest umjetnosti, nešto

se promijenilo. Nije imala osjećaj da su joj ruke prljave nakon što bi čitala

izlizane publikacije u referentnoj čitaonici; nije se više ustručavala

dodirnuti prašnjave korice velikih knjiga s portretima. Počela je uživati

tragajući kroz mračne, uske labirinte, penjući se strmim stubama na galerije

ili spuštajući se hodnicima u neke opskurne zakutke zgrade, gdje su se

čuvale reprodukcije japanskih drvoreza iz petnaestog stoljeća. Postupak

pronalaženja tih stvari pružao joj je podjednako zadovoljstvo kao i kad bi

naposljetku našla ono što je tražila ili kad bi joj knjižničarka koja je

izdavala knjige rekla da je Drew prva osoba u trideset pet godina koja traži

neku od tih knjiga.

Sad joj je palo na pamet, dok je prolazila pokraj stare zgrade Zastupničkog

doma s pozlaćenom kupolom i uspinjala se niskim stubama od sivog

kamena prema Athenaeumu*, da je možda preobrazba koju je doživjela u

toj prvoj knjižnici bila prvi znak njezina budućeg posla, njezine Ijubavi

prema starim zanemarenim stvarima, a katkad i onima koje je teško pronaći.

Srećom, aukcijska im je kuća svima platila učlanjenje u knjižnicu i

knjižničarka iz biblioteke priručnika već je očekivala Drew i pripremila joj

zatraženu knjigu. Ruski zlatarski pečati. Lenore se nije nimalo zabrinula kad

joj je Drew rekla da je njihov kućni primjerak te knjige negdje zametnut.

Rekla je da su im dovoljne informacije koje već imaju. Ali Drew se

užasavala pomisli da su možda nešto propustili. Čak je pomislila da pozove

* Posudbena knjižnica sa specijalnim zbirkama o lokalnoj bostonskoj povijesti i državotvornosti Nove Engleske.

Page 113: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-113-

entomologa da identificira primjerke kukaca u jantaru.

S mnogo nade Drew je odnijela knjigu — tešku i četvrtastu, s debelim

sjajnim koricama koje su sličile keramičkim pločicama — u čitaonicu, gdje

su dvojica starijih muškaraca u sakoima od tvida i s leptir kravatama čitali

časopise, ali nisu ni podigli glavu kad je ušla. Udobno se smjestila u

čvrstom kožnatom naslonjaču. Ako je nakit od jantara doista nasljeđivan u

obitelji supruga Nine Revskaje i bude

li Drew mogla približno odrediti mogući datum nastanka ili datum

kupovine, onda će možda... A ipak nije mogla a da se ne pita je li istina ono

što je tvrdila Nina Revskaja. Prvo je rekla da ne zna ništa o podrijetlu tog

jantara, a onda je kao usput spomenula suprugovu obitelj. Ne bi bio prvi put

da je Drew od klijenta dobila kontradiktorne izjave.

Pogledavši stranicu sa sadržajem. Drew je prvo otvorila poglavlje o

zlatarskim znakovima da vidi ima li kakva (vrlo) mala šansa da postoji više

od jednog znaka koji je pripadao Antonu Samoilovu — i nije li se znak s

vremenom promijenio. Jednom je to vidjela u slučaju jednog zlatara čiji je

znak u kasnijim godinama malo izmijenjen zato što su se njegovu biznisu

pridružili i sinovi. Nešto takvo može približe odrediti vremenski okvir u

kojem su nastali primjerci nakita. Ali ne, tu se nalazila fotografija malog

pečata sa slovima AS, istog kao i oni na naušnicama i kopčama lančića i

narukvice. (Iako je onaj na narukvici malo izlizan.) Drew je morala priznati

da je to i očekivala.

Onda je prelistala knjigu i našla poglavlje o gradskim znakovima. Tu, pri

kraju knjige, bilo je ono što je željela; "Gradski znakovi prije 1899." Dvije

stranice malih crteža grbova svakoga grada od Astrahana (s grbom šiljate

krune, kao iz crtanog filma, koja lebdi iznad horizontalnog mača) do

Žitomira (palača s tri tornja, koja više sliči rođendanskoj torti s trima

svijećama). S obzirom na to da su te slike otisci pečata, teško je razabrati

detalje jer je tinta zamrljana, kako to već jest kad se radi o otisku sa zlata ili

srebra. Grb Irkutska kao da je imao mačku koja je u ustima držala neku

mrtvu životinju, dok je onaj Kazana imao patku s krunom. Moskva je imala

deset različitih znakova, počevši od 1677. Prvi je bio Carski orao — onaj

dvoglavi — a kasnije profil viteza s mačem na konju: sv. Juraj koji ubija

zmaja.

Drew je zastala na toj stranici i zapitala se kako je Moskva izgledala u ono

vrijeme. Nije znala ni kako izgleda danas. Ali obećala je sama sebi da će

Page 114: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-114-

jednoga dana otići u Rusiju, u zemlju majčina oca — kojeg majka nikad

nije upoznala; umro je neposredno prije njezina rođenja, a nakon dvije

godine koje je baka Riitta nazivala najsretnijim godinama svojeg života.

Bila je to priča koju je Drew čula mnogo puta, zamišljala je tako jasno kao

da se radi o filmu koji je gledala već mnogo puta.

Baka Riitta je s trideset godina bila stara djevojka u selu. Vratila se kući na

vikend, što je često činila kao poslušna najstarija kći. Godinama je živjela u

Helsinkiju, gdje je radila kao tehničarka u laboratoriju, ali nastavljala je

posjećivati roditelje kad god je mogla i nastojala je ne uzrujavati se zbog

toga što je, svaki put kad bi došla, odmah postala osoba kakvom su je

smatrali: neobična, nestrpljiva djevojka, dovoljno privlačna, ali ipak

prestara i previše čudna za seoske momke, koji su joj nekada bili prijatelji.

Bilo je proljeće. Upravo je podigla svoja pisma na pošti i vozila se

obiteljskim kamionetom na tri kotača natrag kući. Prije je padala kiša i put

je bio blatan. Uz cestu je polako hodao starac, a ona se nagnula kroz prozor

da mu vikne.

"Mogu li vas povesti, striče?"

Čovjek ju je pogledao, a Riitta je vidjela da nije tako star kako je mislila.

Ali leđa su mu bila pogrbljena, a odjeća izblijedjela. Činilo se da je ne

razumije.

Rekla mu je još glasnije; "Čizme su vam jako blatne, striče. Skočite u

kamionet." Potapšala je sjedalo do sebe.

Na muškarčevu licu vidjelo se iznenađenje, a onda se pretvorilo u osmijeh,

otkrivajući praznine tamo gdje mu je nedostajalo nekoliko donjih zubi.

Ipak, zbog osmijeha je izgledao mlađe, kao mladić. Popeo se u kamionet, a

ona je osjetila njegov miris. Bio je to miris teškog rada i neoprane odjeće,

prožet s još nečim jačim, mirisom koji je Riitta voljela i koji joj je

nedostajao u gradu, mirisom vlažnog lišća, blata i sijena. Sigurno je već

dugo spavao na otvorenom.

Zahvalno joj je kimnuo glavom i rekao: "Hvala vam", s jakim naglaskom.

Znači ipak nije bio gluh, bio je stranac. Riitta je na svoje iznenađenje

vidjela da mu je lice, unatoč mnogim borama, bilo lijepo. Rekla je: "Netko

vas je izmlatio."

Bespomoćno ju je pogledao i rekao: "Moj finski ne dobar." Kao da se

ispričava, slegnuo je ramenima i rekao: "Ruski."

Rus. Neprijatelj. Nije prošlo mnogo vremena otkad je Riittin ujak ubijen u

Page 115: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-115-

Zimskom ratu.

Ali ovaj čovjek nije izgledao kao neprijatelj — samo kao vrlo umorna duša.

Riitta je pokušala s engleskim. Taj je jezik učila u školi i dobro ga je znala.

Ali muškarac nije. Možda je bjegunac. Robijaš. Iako bi u tom slučaju

značilo da je pješice došao izdaleka...

Na finskom, uz pomoć gestikulacije, upitala je: "Kako to da ste završili

ovdje, od svih mjesta, kao neki stari Rus koji je izašao iz šume?"

Razumio je pitanje, nacrtao u zraku željezničku prugu i zahuktao kao

lokomotiva. Kad je Riitta izgovorila riječ vlak, prepoznao ju je

i rekao: "Da, vlak." Ali zašto je bio ovdje, u ovom selu? Samo je odmahnuo

glavom i rekao: "Ja vrlo prljav — oprosti."

Odvela ga je kući i dala mu ručak. Od jela je postao još mlađi; sad je imao

nekih četrdesetak godina. U rijetkoj sijedoj kosi još su se vidjele neke crne

vlasi. Riitta ga je pozvala da pođe s njom kad je išla uškopiti svinje.

Bio je to jedan od onih poslova s kojim je izgubila dodir otkad je otišla iz

sela i bila je ponosna što nije zaboravila kako se to radi. Svinje su bile

mlade i slatke i na trenutak se uplašila da će se Rus preplašiti tolikog

skvičanja. Ali i on je to nekad radio, bio je dečko sa sela — i iznenadio ju je

kad joj se pridružio da joj pomogne. Tek poslije je uvidjela okrutnost tog

čina, na koji ga je prisilila, njega muškarca koji je na neki način i sam bio

uškopljen tijekom proteklih godina i koji je na neko vrijeme izgubio svoju

muževnost.

Pokupila je testise da ih skuha za večeru. Dotad su se on i ona upoznali i

saznala je njegovo ime. Zvao se Trofim. Nije joj rekao gdje je bio prije

njihova susreta, ali Riitta je mogla pretpostaviti. Postajalo je jasno da je

razumio više njezinog jezika nego što je znao govoriti. Pozvala ga je da

ostane, unatoč zabrinutosti svojih roditelja. Okupao se i obrijao, posudio

neku odjeću što je ostala od njezina brata, koji se preselio u grad Turku.

Bila je to prva faza onoga što je Riitta u sebi nazivala njegovim ponovnim

rođenjem — iz praonice se pojavio u hlačama koje su mu bile prevelike i u

zakopčanoj košulji s rukavima koji su se nadimali poput valova, lica sjajnog

neposredno nakon brijanja i s vidljivim osjećajem olakšanja što je čist.

"Lice radničke klase", tako ga je ona uvijek zvala. (Drewina majka bi se

uvijek trznula na tom dijelu.) "Dobro je izgledao, ali imao je u sebi neku

grubost. Vidjelo se da mu život nikad nije bio lak."

Druga faza njegova preporoda po njezinu mišljenju bila je te večeri dok su

Page 116: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-116-

jeli, kad se počela nazirati njegova osobnost, poput kostiju koje strpljivi

arheolog iskopava nježnim potezima četkice.

Bio je šaljivčina. S obzirom na to što je sve sigurno prošao, Riittu je

iznenadila ta činjenica baš kao i to da se duhovitost izražava poznavanjem

jezika ili bez njega. Tek što je Trofim sjeo da večera s Riittom i njezinim

roditeljima, već ih je nasmijao. Prva šala bila je o testisima, više kroz izraze

njegova lica nego kroz riječi, ali tad je Riitta prvi put vidjela ono što će se

pokazati da je sama njegova srž.

Povela ga je sa sobom kad se vratila u grad. On nije imao kamo ići. Za

tjedan dana našao je posao u tvornici boca. Prošlo je dosta vremena prije

nego što ju je prvi put poljubio, nenadano i odvažno, jedne večeri baš kad

se vratila s posla.

Jedan od muškaraca s leptir kravatom i sakoom od tvida vrlo je glasno

pročistio grlo. Drew se prenula i digla pogled, prisjetivši se gdje je i zašto je

došla ovamo. Pogledavši ponovo veliku četvrtastu knjigu na krilu i popis

gradskih žigova, našla je Moskvu i sv. Jurja na konju. Na nekim je otiscima

bio licem okrenut nadesno, na drugima ulijevo. Drew je čitala godine;

1783... 1846... Tu je bio isti znak kako i na jantarnom nakitu: mala brojka

zolotnika, a s njegove desne strane ulijevo okrenut profil sv. Jurja. To je bio

isti znak.

Prema popisu taj se znak koristio od 1880. do 1899. Isto razdoblje koje je

Lenore odredila prije tjedan dana a da nije ni pogledala u neku knjigu...

Drew je toliko željela suziti okvir svojeg istraživanja. Ali čak ni ovo joj nije

pomoglo da nađe neki precizniji datum. Drew reče sama sebi da mora

gledati na to s vedrije strane: bude li doista imala toliko sreće da pronađe

tog zlatara i njegove podatke, devetnaest godina bar neće biti previše da se

istraži. Trudila se da ne bude razočarana dok je stavljala knjigu na stol

knjižničarke i žustrim se koracima vraćala na posao.

NINA SJEDI ZA drvenim stolom u Viktorovu domu, tjedan ili dva prije

njihova vjenčanja. To je prvi put da je po danu u tom stanu; došla je

upoznati njegovu majku, čim se ova probudi iz popodnevnog drijemeža.

Viktor je izašao na hodnik da o nečemu raspravi s nekim iz kućnog

Komiteta za upravljanje zgradom. Po njihovim glasovima Nina zaključuje

da se problem neće lako riješiti. Sjedi sama i pije mlaki čaj, ogledava se po

jednostavno namještenoj sobi u kojoj Viktor živi već tri godine. Baš kao i u

Page 117: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-117-

njezinu domu daske poda obojene su u tamnonarančastu boju koja

zamjenjuje sag. Ali na zidu prema hodniku nalazi se kuhinjski ormarić,

mala prenosiva peć i široka polica na kojoj su naslagani tanjuri i ostalo

posuđe. Tu je i mali divan, a stisnut uz drugi zid je i krevet koji će Nina

dijeliti s Viktorom. Iza golemog putnog kovčega zid je s prozorom, tu je

niski naslonjač, ormarić uza zid i drveno sušilo s mnogo Viktorovih čarapa,

koje se cijede na novinski papir rasprostrt ispod njih. Naposljetku, tu je i zid

od šperploče — onaj koji je Viktor napravio da odvoji prostor za majku —

uz koji stoje visoki drveni ormar za odjeću i dva uska ormarića.

Iza vrata od šperploče začuje se glasno kašljanje. To je prvi put da Nina

čuje zvuk s one strane i shvaća da je sve vrijeme dok je kasno noću dolazila

u ovaj stan, uspjela na neki način zaboraviti da tu zaista živi i Viktorova

majka.

Kašalj je jak, kao da se žena guši. Nina spušta šalicu s čajem. Kašljanje se

nastavlja i postaje sve gore, a onda naglo prestaje.

Nina gleda polako i sa strahom prema vratima na zidu. "Je li vam dobro?"

Nema odgovora.

Nina čeka, onda ustaje i prilazi vratima i naslanja uho na njih. Osluškuje,

ali čuje samo otkucaje svojega srca. Okrene se da ode po Viktora u hodniku

— ali što ako za to nema vremena? Zamišlja kako se Viktor vraća, otvara

vrata majčine sobe i zatiče — što? Nešto bi se grozno moglo dogoditi.

Kuca na vrata.

Ništa.

A tada se sjeti, s nadom, da mu je majka nagluha. Gluha po svojoj volji.

Pokucala je najjače što je mogla.

"Da?"

Nina malo odahne, ali kašljanje opet počne pa prestane. Kad je polako

otvorila vrata, osjetio se neki miris. Pogledala je unutra.

U naslonjaču pred prozorom, tako da je sunce osvjetljava s leda, sjedi žena

u dugoj tamnoj haljini. Cijeli je to oblak satena i pokriva je sve do

gležnjeva. Zbog sunca izgleda kao tamna sjena, ali kad se Ninin vid

priviknuo na tamu, vidi da je žena splela kosu u veliku punđu na tjemenu,

da joj je haljina tamnoplava, a cipele od izlizanog antilopa.

A onda je Nina vrisnula.

Page 118: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-118-

Preko ženine cipele polako puzi mali štakor. Ali ne, dok joj se vid još bolje

privikava na sunčevo svjetlo i tamu, Nina vidi da to nije štakor. Ptica je i

kriješti zbog Ninina vriska. Perje joj je jarko zeleno i bijelo, a kratka krila s

mrljicama plavog.

"Htjela sam provjeriti jeste li dobro", reče Nina glasno. Ptica se počela, na

neki način nimalo karakterističan za ptice, penjati na dugačku ženinu

suknju. Koristi se kljunom kako bi se povukla uvis, a pandžama se lagano

pridržava za tkaninu. Dok se Nina privikava na tamu, vidi da je haljina

puna izvučenih niti.

Onda se začuje glas, polagan i oprezan. "Ti nisi Lilja."

"Ja sam... Viktor vam je sigurno rekao..."

"Vaša Milosti!"

"Sigurno vam je rekao. Vaša... Milosti..."

"Ja sam madam Ekaterina Petrovna Jelsin, supruga Njegove Milosti

Alekseja Nikolajeviča Jelsina." Glas joj je ponosan i uvrijeđen. "S’il vous

plait." Nina čuje kako se u prsima starice nakuplja neiskašljana sluz. Ptica

joj se popela preko koljena i nastavlja prema grudima. A onda počinje novi

napadaj kašlja.

Dok se starica muči. Nina joj prilazi da je lupne nekoliko puta

— ne prejako za slučaj da su joj kosti krhke. Uskoro kašalj popušta. Opet se

čuje sluz unutra. Žena duboko i vlažno diše, a onda glasno progovori,

glasnije nego što je Nina mislila da je u stanju, i reče: "NE smiješ mi

doticati kosu!"

"Nisam..."

"S’il vous plait!" kriješti ptica, lamaće krilima i dalje se držeći za ženino

bujno satensko poprsje.

"Nitko ne dira moju kosu!"

Nina ustukne. "Samo sam htjela..." Ali zaključuje da nikakva isprika neće

biti dovoljna. "Vrlo mi je žao... madam. Ostavit ću vas, sada."

Povlači se od te žene koja poput planine sjedi u svojem naslonjaču,

uokvirena zavjesama izblijedjelima od prašine. Ptica se i dalje glasa dok

žena opet kašlje, ne tako jako, a Nina ne može a da još jednom sve dobro ne

pogleda prije nego što zatvori vrata. Ptica sad tiho sjedi na ženinu ramenu,

naginje glavu prema njezinoj kao da želi bolje čuti što će ova reći.

Nekoliko minuta poslije Viktor se vraća. Kad mu Nina ispriča što se

Page 119: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-119-

dogodilo, on joj jednostavno kaže da se ne brine. "Ona je jednostavno

takva. Kašalj će proći. Žao mi je što je vaš prvi susret ispao ovako."

Nina se namršti i podigne obrve. "Bila je razočarana kad je vidjela da

nisam... Lilja."

"Ah, ne brini se zbog toga." Smije se umorno i pokušava se našaliti: "Moja

majka uvijek pada na te djevojke iz Lenjingrada."

Nina okreće glavu ustranu — ali više ne može izbjegavati pitanje koje je

muči. Glas joj se pretvorio gotovo u šapat kad kaže Viktoru: "Rekla je da je

oslovljavam s Vaša Milosti."

Viktor nakratko zaklopi oči. Kad ih je opet otvorio, pogledao je Ninu s

ozbiljnošću koju prije nije vidjela, čak ni kad ju je zaprosio. "S obzirom na

to da ćeš mi biti žena, vrijeme je da saznaš istinu. Moj je otac bio u carskoj

gardi."

Nina osjeća da malo kima glavom, kao da je to već naslućivala.

"Bio je admiral," nastavi Viktor tiho, "u carskoj floti. A otac moje majke

bio je ugledni bankar. Baš kao i njezin brat. Obojicu su strijeljali u prvim

danima Revolucije. Onda je ubijen i moj otac, nedugo nakon što je majka

saznala da je trudna."

Nina gleda Viktorovo lice i pita se tko još zna za to. Čvrsto ali tiho kaže:

"Nisi kriv za ono što su ti bili roditelji."

Viktor pogne glavu prije nego što ju je opet pogledao. "Majci je bilo gotovo

četrdeset godina kad je ostala trudna. Bila je u drugom stanju, njezini

najdraži su ili pobijeni ili su pobjegli. Gotovo svi koje je poznavala su

otišli."

"Zašto nije i ona?"

"Tvrdoglava je žena, u što ćeš se bez sumnje i sama uvjeriti. Nisam siguran

da je doista vjerovala u ono što se događalo. Na neki način još ni danas ne

vjeruje. Preživjela je, zapravo, samo zahvaljujući jednoj ženi iz obiteljske

posluge. Ta je domaćica desetljećima radila za njezinu obitelj i poznavala je

majku od rođenja. Kakva je to odanost. Sažalila se na moju majku i sakrila

je — zajedno s mojom bakom i tetkom — u neku izbu u šumi. Tamo sam se

rodio. Zato šumu nazivam svojim pravim domom. Tamo smo proveli samo

godinu ili dvije, ali taj svijet mi je u venama. Djelomično je i baka zaslužna

za to. Ona me je odgojila. Morala je jer moja majka nije znala. Znaš, nju su

uvijek svi posluživali. Sok zbog gubitka muža, baš kad je saznala da je

Page 120: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-120-

trudna — to je bilo previše za nju. Na neki način nikad se nije oporavila."

"Ali tvoja baka jest?"

"Ona je bila drukčije naravi. Pokušala je učiniti najbolje — tako što se

brinula za mene."

"A tvoja tetka?"

"Sonja. Ona se prilagodila promjeni kako je najbolje znala. Zaposlila se kao

prevoditeljica, s francuskog i engleskog. 1 ona i majka tečno su govorile

oba jezika. Živjeli smo od Sonjine plaće — bijedne, naravno, u usporedbi s

onim na čemu su bile odgajane." Viktor duboko udahne. Činilo se da mu je

laknulo što je mogao reći istinu, a Nina je razumjela kakvo mu je breme

bilo to što je morao skrivati osnovne činjenice o svojoj obitelji. Isto onako

kako je Nina naučila da ne spominje ujaka u zatvoru. Jedino kod Viktora se

radi o cijeloj obitelji, o svemu što mu je prethodilo. I mogli bi ga uhititi

zbog "prikrivanja socijalnog podrijetla." Ljude zbog toga šalju u tamnice.

Nini je palo na pamet da Viktor možda skriva svoju majku, podjednako

koliko se i brine za nju, tako što je drži iza tog zida od šperploče.

"Što se dogodilo kad ste otišli iz izbe?"

"Isprva smo se smjeli vratiti u obiteljsku kuću. Naravno, tamo su već živjele

druge obitelji. Nas su smjestili straga, u nekadašnje sobe za sluškinje, i..."

Stao je, a Nina vidi da su mu ta sjećanja bolna. "Živjeli smo tamo do moje

dvanaeste godine. Pokušao sam joj objasniti..." Ali nije nastavio dalje.

"A kad ti je bilo dvanaest, ponovo ste se preselili?"

"Izbacili su nas da naprave mjesta za neke vladine ljude. Ali tetka nam je

našla sobu u gradu."

"Što se dogodilo s njom? S tvojom tetkom?"

Dugačak uzdah. "Strašno mi nedostaje. Ona je ta koja nas je svih tih godina

hranila. Umrla je prije deset godina od upale pluća."

Nina se nečega sjetila. "Rekao si mi da ti je majka bila učiteljica. Stranih

jezika."

"Trebala je biti. Mogla je biti prevoditeljica kao i moja tetka. Odgojila ju je

francuska guvernanta, a engleski je učila od trenutka kad je progovorila. Ali

ona je..." Viktor lagano mahne rukom kao da želi reći da to više nije važno.

"Moraš razumjeti, uvijek se smatrala pripadnicom više klase; tako je

odgojena. Zato je zatražila od tebe da je onako oslovljavaš. To je još uvijek

njezin identitet. Čak i sada."

Page 121: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-121-

Nina je pokušala to prihvatiti. "Haljina joj je..." Željela je reći uništena, ali

umjesto toga reče "stara."

"Do svoje četrdesete godine živjela je u obilju", reče Viktor. "Nama je teško

shvatiti kako je to bilo — iz bogatstva spasti na to da živiš u stanu. Dotad

joj je život bio lagodan. Kad je došlo do uravnilovke, pa... Ona ne razumije

zašto se njezin svijet morao promijeniti." Uzeo je Ninu za ruku i čvrsto je

stisnuo. "Molim te, imaj sažaljenja prema njoj. Nikad se nije privikla na

život kakvim mi živimo."

"Vrlo se zaštitnički odnosiš prema njoj." Začuvši kako zvuči to što je

izgovorila, dodala je: "To je lijepo od tebe." Naposljetku, i ona će uskoro

živjeti s tom ženom.

Ali najprije se ona i Njezina Milost — ili madam, kako ju je Nina odlučila

zvati — moraju propisno upoznati. Žena se ovoga puta presvukla u čistu

haljinu, na kojoj je čipka bila malo poderana i čiji je rub dosezao do poda.

Stoji kraljevski, iako ponešto slabašno, dok Viktor za nju izvlači stolicu

ispod drvenog stola. "Hvala ti, dragi." Usta su joj namrštena, oči utonule i

ispitivački gledaju Ninu, koja joj se lagano nakloni pognuvši glavu. Viktor,

ona i madam ispijaju čaj i jedu ljepljive kolače iz pekarnice.

"Uvijek skrivam srebrninu", kaže joj madam. "Lopovi su posvuda —

naročito Armenci. U susjednom stanu. Uzeli su nam sve vilice. Srećom sam

ih našla. Inače bismo morali jesti prstima."

Viktor potajice klima glavom prema Nini, a Nina spušta pogled na svoju

vilicu i sumnja da se tu radi o pravom srebru. Usredotočila se na svoj kolač,

koji joj se mrvi u ustima.

"Vidjela sam njihovu sobu", nastavi madam. "Puna je našeg namještaja.

Imaju veliko stojeće zrcalo koje je otac poklonio mojoj majci. Ah, možda

će vam reći da je sve nestalo, da ništa nije ostalo. Čak ni klavir."

Nina ne zna što bi na to odgovorila. "Je li još uvijek — jeste li prije —

svirali?"

Madam naćuli uho, a Viktor joj ponovi pitanje.

"Govorili su da sam mogla postati koncertna pijanistica, da sam htjela",

reče madam. "Ali Sonja je bila pravi talent. Moja sestra. Pjevala je kao

slavuj. Zato su ljudi vjerojatno mislili da ja dobro sviram. Zavarao ih je

Sonjin prekrasan glas." Iz njezine se sobe začulo glasno kriještanje. "I Lola

Page 122: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-122-

ima lijep glas — kada želi."

"Kakva je to ptica?"

"Živcirajuća ptica!" reče Viktor kroz smijeh.

"Makao", reče joj madam. "Iz Južne Amerike. Dar mojega supruga."

Ovo zbuni Ninu. "Ali — onda je sigurno vrlo stara."

"Trideset dvije godine", reče Viktor, a Nina se vrlo iznenadi.

"Starija je od mene. Još se ravna po julijanskom kalendaru, baš kao i moja

draga majka." Napravio je šaljiv izraz lica. "Ne pitaj me kako to stvorenje

preživljava tako dugo."

"Te ptice imaju životni vijek od sedamdeset godina", reče madam ponosno,

a Nina pogledava Viktora čekajući da on odrično odmahne glavom. Ali on

ništa ne čini; to je očito istina. Sedamdeset godina. Malo ljudi doživi takvu

starost.

"Kao i ja", nastavi madam. "Mi smo iz dobre loze, znaš." U njezinu tonu

sadržana je implikacija da Nina nije. Pa, Viktor joj je rekao da pokuša

zamisliti kako je sve to bilo teško za njegovu majku, morala se prebaciti iz

jednog svijeta u drugi, praktički preko noći.

Madam reče: "Lola će uvijek biti uz mene. To mi je moj dragi muž rekao

kad mi ju je dao."

"U tom ćeš slučaju morati živjeti do sto i desete godine", reče Viktor.

"Neću umrijeti dok ne upoznam svoje unuke. Tako je govorio moj dragi

otac: Neću otići s ovoga svijeta dok ne vidim svojega unuka."

Viktor si uzme još kolača, naizgled kao da ga nije povrijedila ta insinuacija

— to što je stigao prekasno na svijet i što je to, nekako, bila njegova

pogreška.

"DOŠAO JE Grigorij Solodin."

Recepcionarka Ellen najavila ga je onog trenutka kad se Drew pojavila na

vratima. "Gore je i razgledava galeriju, ali želi razgovarati s vama."

"Samo sekundu da se malo ugrijem, a onda mi ga možete poslati." U uredu

je trljala prste o dlanove da se utople i micala nožnim prstima dok trnci

hladnoće nisu nestali.

Netko je nježno pokucao na zid pokraj otvorenih vrata njezina ureda.

"Gospođice Brooks, nadam se da vam ne smetam."

Page 123: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-123-

"Bila sam vani na stanci za ručak. Molim vas, sjednite."

Ušao je nekako ponizno, iako je bio dojmljiv muškarac, visok, širokih

ramena i privlačnog lica. Dok se smještao u naslonjaču širio je oko sebe

lagani miris cigareta, ne onaj neugodni koji podsjeća na prljave pepeljare

nego blagu, gotovo slatku aromu duhana. "Bio sam u susjedstvu", reče on s

malo nelagode "pa sam pomislio da svratim. Pitao sam se ima li kakvog

napretka u istraživanju podataka o nakitu od jantara."

"Navodno u laboratoriju imaju nagomilanih zaostataka s poslom", reče mu

Drew, nadajući da će prikriti frustraciju zbog nepotrebna zastoja. I ona je

željela završiti stvar, kako za katalog tako i zbog publiciteta. Iako je

entomolog uspio identificirati gotovo sve inkluzije u jantarnom kompletu,

za privjesak je imao samo JPEG i nije mogao potvrditi ništa prije nego što

vidi svojim očima. Ali Drew je samo dodala: "Ništa zbog čega bi se trebalo

brinuti. Do kraja tjedna trebali bismo imati prve rezultate. Ali ponavljam,

to je samo pro forma."

Grigorij Solodin nije izgledao uvjeren.

"Namjeravala sam vam se zapravo javiti. Počela sam raditi na dopunskom

prilogu za katalog i pitam se imate li kakve informacije."

"Dopunski prilog?"

"Dopunska brošura za večeru koja će se održati prije dražbe. To je izdanje

za kolekcionare, s fotografijama i biografskim podacima koje ćemo

uključiti u katalog. Znate, za posebne dražbe ponekad održavamo privatne

domjenke, a ja radim dodatnu brošuru s nešto manje službenim, više

osobnim informacijama. Voljela bih imati nešto

o tom jantaru, mislim, o tom nakitu, ali u vašem slučaju, ako imate još

kakve podatke..." Grigorij Solodin pogleda u pod, a Drew osjeti da je

nehotice rekla nešto pogrešno. "Već sam zamolila Ninu Revskaju da nam

da pozadinu priče ako je možda ima, nešto u vezi s ljudima koji su joj

darovali taj nakit ili uz koju ga je odjeću nosila. Pa čak i sjećanja na

okolnosti kupnje ili nasljeđivanja."

"Sretno s tim", reče Grigorij Solodin trpko.

"Da, cijenit ću bilo kakav oblik suradnje." Drew se osjećala malo

razdraženo, ali pokušala je to ne pokazati. "To vam spominjem u slučaju da

imate još nešto što biste mogli podijeliti s nama. Čak i informacije koje

vam se čine sporedne, mogu biti zanimljive. Pokušavam u sve unijeti malo

Page 124: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-124-

osobnih podataka. Jer zanimanje je veliko."

Lice Grigorija Solodina bilo je neobično bezizražajno — kao da se trudi da

bude takvo.

"Nećete se izložiti rizilcu da izgubite anonimnost", uvjeravala ga je Drew.

"Pobrinut ću se da to napišem tako da sve govori o lančiću i privjesku, a ne

o vama. Nadam se da ću imati i fotografije — stvari kao što su originalna

kutija od zlatara ili poklon karticu s posvetom. Takve stvari."

Lagano kimnuvši glavom Grigorij Solodin stisne usne tako da su mu

pokazale jamice na obrazima. "Shvaćam." Ali nije ponudio ništa od svojih

stvari. "Je li uobičajeno da se radi... dopunski prilog?"

"Za popularnije dražbe, da. Jeste li ikad bili na nekoj od naših dražbi?"

"Nisam. Zapravo vjerujem da sam u životu bio samo na jednoj, negdje u

pokrajini Berkshire. Moja je žena voljela orijentalne sagove, a tamo je bilo

— pretpostavljam da je još i sad — mjesto na kojem su se prodavali na

dražbama. Lijepi sagovi, ne previše skupi. Išao sam jedanput s njom."

Lice mu je bilo pomalo tužno pa Drew nije bila sigurna je li ostao udovac ili

je rastavljen. Kako god bilo, činilo se da je navikao o supruzi govoriti u

prošlom vremenu. Drew se opet upitala koliko mu je godina. Činilo se da

ima izvjesnu mudrost, koju je ona povezivala s godinama.

"A vi?" upita on. "Je li vama dopušteno kupovati na dražbama vaše kuće?"

"Da, ali samo kao anonimni kupac — inače bi izgledalo kao da pokušavamo

povisiti cijenu. A ako poslije dražbe ostanu neprodani predmeti, ponekad ih

možemo kupiti." Pokazala mu je prsten na desnoj ruci i rekla kako joj je

baka oporučno ostavila malo novca. "Ne baš mnogo, ali dvije godine pitala

sam se što da učinim s njim. Baka je specificirala kako želi da si >kupim

nešto lijepo<."

"Vrlo je lijep." Nasmiješio se, a jamice na obrazima razvukle su se u tri

bore.

"Hvala." Nikad nije vidjela tri jamičaste bore jednu za drugom. "Kupila sam

još nešto. Prošle godine. Akvarel s jedne dražbe japanskog slikarstva." Sad

je visio na zidu njezine spavaće sobe. Jednostavna slika, prikazuje

usamljenu ptičicu, ne u letu nego kako stoji, iako na slici nema da ni zemlje,

samo prazna pozadina tako da se ptica još više ističe. Zbog nekog razloga

nitko se nije natjecao za nju; Drew ju je poslije mogla kupiti za manje od

dvjesto dolara. Često bi znala gledati tu pticu kao da je prava i može joj

uzvratiti pogled. Bila je to obična crna ptica, ali prekrasna u svojoj

Page 125: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-125-

jednostavnosti, samoći, svojoj nametljivoj prisutnosti, istodobno ponosna i

skromna na bijeloj pozadini. Ali bilo bi previše teško to sad objasniti

Grigoriju Solodinu. Drew reče: "Naravno, dobrodošli ste na dražbu nakita.

Nitko ne mora znati o vašoj ulozi u svemu."

"Hvala vam." Činilo se da mu je odjedanput postalo neugodno. Uzeo je

šešir i rukavice i rekao; "Još jednom, volio bih da me obavijestite kad

dobijete vijesti iz laboratorija."

Izgledalo je kao da će izaći pa je Drew počela brzo govoriti. "Ako se sjetite

nečega što bih mogla iskoristiti za dopunski prilog, molim vas, nazovite

me."

"Nažalost", reče on gledajući ustranu, "ne vjerujem da imam bilo kakvih

dodatnih materijala."

"Pa, pitam vas za svaki slučaj." Drew se osjećala nekako razočarano, iako

od njega nije mnogo očekivala. Ali čak i nakon što joj je zaželio ugodno

poslijepodne i pognuvši glavu prošao ispod dovratka

— kao da je previsok i preširokih ramena za vrata — Drew se osjetila

nekako povrijeđenom zato što joj nije želio pomoći.

MJESEC DANA POSLIJE Nina se uselila u komunalni stan, koji ona i Viktor

dijele s trideset i troje drugih ljudi. Imaju veliku kuhinju s tri peći i šest

stolova, a posvuda visi oprano rublje. Veliki crni telefon, koji uvijek zvoni

ili netko na njemu razgovara, nalazi se na kraju hodnika odmah ispred

njihovih vrata. Postoji samo jedan zahod i jedna kupaonica pa uvijek treba

čekati. Ali sad kad živi upravo na Kazališnom trgu, Nina jednostavno otrči

u Boljšoj kad joj zatreba kupaonica. To je jedna od privilegija na kojoj je

svakodnevno zahvalna — kao i na prenosivoj peći, koju ona i Viktor imaju

da si zagriju sobu, a zahvalna je i na Viktorovoj stipendiji koju dobiva od

Moskovskog književnog fonda, na kruhu koji dobivaju od Saveza pisaca i

na umirovljenici Darji, koja im svakodnevno kuha i čisti.

Na njihovu katu žive, svaki sa svojom obitelji, druge dvije plesačice, četiri

operna solista, dramski pisac, slikar, čelistica i troje glumaca. Jedna od

balerina uvijek hoda u svilenoj kućnoj haljini koja joj se rastvara, a suprug

čelistice svaki dan provodi mnogo vremena u kadi. Dramski pisac uvijek

galami na svoju ženu. Dva operna pjevača, obojica tenori, u sobama na

suprotnim krajevima hodnika, vježbaju u isto vrijeme kao da pokušavaju

Page 126: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-126-

nadglasati jedan drugoga. Djeca obitelji koja stanuje preko puta njih imaju

malu preplašenu mačku koja luta zgradom, mjauče i cvili.

"Armenci", otkrila je Nina, zapravo su obitelj koja živi u stanu desno od

njih i imaju troje djece. Otac je umjetnik poznat po svojim slikama Staljina.

Što se tiče Viktorove majke, ona veći dio vremena provodi u svojoj sobi i

pije čaj skuhan u prastarom samovaru na ugljen. (Viktor i Nina imaju

vlastiti samovar, od dobre mjedi, proizveden u jednoj od tvornica u Tuli.)

Kad se pojavi iza vrata od šperploče, onda je to zato da zapovijeda umornoj

Darji, da provjerava komad mesa koji je sirota žena uspjela naći na tržnici

ili da s nezadovoljstvom jede i prebire po svakom bijednom obroku koji

jadna žena uspijeva staviti na stol. Darja je tiha, ne žali se, stalno izgleda

iscrpljeno, ali čini se kao da smatra da zavrjeđuje da ju se tako tretira.

Dolazi svaki dan u podne nakon što se izborila za hranu na tržnici i uvijek

kao da se istinski čudi što nije donijela točno ono što je madam željela. Bez

riječi prazni njezinu noćnu posudu, pere joj rublje, donosi vjedra vode kad

se madam želi oprati; madam odbija ići u zajedničku kupaonicu koju svi

koriste. I premda sad Darja kuha i čisti i za Ninu, očito je da i dalje smatra

madam gospodaricom. Kad joj je Nina povisila plaću, sad kad radi za njih

troje umjesto dvoje, Darja se iskreno iznenadila. Ali Nina nema dara za

kuhanje i zahvalna je za njezinu pomoć.

U međuvremenu madam kao da je uvijek uvrijeđena kad zatekne Ninu u

stanu, kao da je ona gošća koja je previše odužila svoj boravak kod njih.

Čini se kao da je madam potrošila sve strpljenje — svu svoju pristojnost —

onda kad su pili čaj na upoznavanju i sad je malo ostalo za svakodnevni

život. Iako Nina većinu vremena provodi na poslu, a kod kuće gotovo samo

spava, privatnost nalazi jedino u činjenici što je madam nagluha. Madam

često pobolijeva i loše je volje. "Ne tako glasno, molim, osjećam da me

hvata gripa", kaže ona zajapurena lica i teške glave. Drugi put pak kaže da

ne osjeća svoje bilo. "Pokušavam cijeli dan, ali pretpostavljam da mi je

došao kraj." Kad Nina izrazi sumnju u to, madam napola zatvori oči, ispruži

zapešće prema njoj i kaže: "Pokušaj pronaći puls!" Ponekad čak uspijeva

uvjeriti Viktora da je ozbiljno bolesna — ali Nina je sigurna da je sve

gluma, kako bi privukla njegovu pozornost s drugih stvari, a posebno s

Nine.

Madam ponekad ima uredno počešljanu kosu u veliku čvrsto smotanu

punđu. Ali kako joj se ptica stalno penje na glavu, kljuca češljić od

Page 127: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-127-

kornjačevine, madam postupno postaje raščupana, a haljina joj bude

poprskana ptičjim izmetom. Tako je različita od Viktora, koji je uvijek čist i

uredno obrijan, redovito odlazi brijaču, svakog si jutra lasti cipele, a košulje

daje da mu operu i izglačaju u jednoj praonici rublja.

Madam katkad sjedi s njima za stolom i broji žlice i vilice. I Lola je tu, sjedi

joj na ramenu, kljuca gumbiće na prednjoj strani madamine haljine.

Privlače je sjajni predmeti: biseri u naušnicama koje madam nosi i tanko

staklo njezina lornjona. Proizvodi sitan zvuk kuckanja kuckuc — na koji se

Nina ubrzo privikava. Na to i na Lolino kriještanje. Ptica je glasna i bučna i

zna reći: "Dobar dan!" i "S’il vous plait" i glasno ćereta. I madam zna katkad

biti glasna i obje, madam i ptica, zvocaju poput nezadovoljnih žena.

Onih dana kad je raspoložena za razgovor, madam se prisjeća djetinjstva,

kako je rasla s kuharicom, sluškinjom, privatnim učiteljem

i dadiljom. Sporoj i umornoj Darji podrobno opisuje kuću u kojoj je živjela,

od kvaka na vratima od izrezbarenog stakla do ulja na platnu u njihovim

teškim okvirima. Kao da lagano šeće i vraća se u svoj stari dom, to je

privatna tura u njezinim mislima, i zastaje pred svakim dragim predmetom.

Tu su: kristalni pritiskivač za papir iz Djatko va, srebrni svijećnjak koji je

izradio Sazikov, suncobran s ručkom od emajla od Fabergea. Ponekad i

Nina to može zamisliti, zasebne sobe za svaku aktivnost: knjižnicu,

glazbenu sobu, blagovaonicu. U mislima slijedi madam kroz velika

dvokrilna vrata u salon sa svilenim tapetama s uzorkom vitica, u prozračnu

kuhinju gdje kuharice spremaju samo najbolje komade mesa i na visoki

balkon s kojeg se pogled pruža na široko prostranstvo privatnog posjeda. "A

onda, kad smo se vratili, nije bilo ni jedne slike. Kako su te slike bile lijepe.

Gledala sam ih i kao da sam ulazila u njih, onako kako čovjek šeće stazom i

uđe u šumu."

Na tren je izgledala žalosno. "Naša kuća — puna prostaka. Blatne čizme

poredane duž hodnika. Nikad niste vidjele takvu nepristojnost. Kroz zidove

ste mogli osjetiti njihov smrad. Nikad se nisu prali. Kao ni ovi Armenci do

nas. Lopovi." Rekavši to sjetila se pribora za jelo i počela ga opet

prebrojavati.

Činjenica je da i Ninina majka drži pribor za jelo i tanjure u svojoj sobi, ne

želi ostaviti čak ni sapun, tvrd i s pukotinama, tamo gdje bi ga drugi stanari

mogli uzeti. Madamino ponašanje ne razlikuje se mnogo od uobičajena

gomilanja sapuna, soli i petroleja, zbog nepovjerenja koje svi osjećaju pa

Page 128: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-128-

čak i Nina. Jedina je razlika u tome što se madam žali glasno, neprikriveno,

kako je činila i Ninina davno preminula baka, a i sve druge bake. Ona je

posljednja od te vrste.

"Izlazi li ikada?" upita Nina Viktora kad su živjeli zajedno već tri mjeseca.

Još uvijek pokušava otkriti koliko je Viktorove naslijeđe "tajna" i mora li

šutjeti i o madam. Jer iako Viktor nikad u javnosti ne spominje majku,

nikad nije Ninu specifično upozorio na to i očito da ga nimalo ne brine što

Darja širi glasine. Možda mu zbog književnog uspjeha ne zamjeraju takve

stvari. Naposljetku, nije on kriv za to u kakvoj se obitelji rodio. "Napušta li

ikad stan i zgradu?"

"Nekad sam je vodio u kratke šetnje, ali to bi je uvijek uznemirilo. Ona

jednostavno ne voli vanjski svijet." Čini se kao da se zamislio. "Ima jedna

riječ koju ona koristi. Prostak. Nije navikla da gleda... ah, znaš, pijance na

ulici. Neugodno ponašanje. Nedostatak manira. To je, naravno, zbog

njezina odgoja. Nitko se prema njoj ne ponaša kako ona misli da bi trebao."

Naposljetku, ona je žena odgojena na privatnom imanju, putovala je u

inozemstvo, žena je koja zna svirati nekoliko glazbala, zna strane jezike.

Nije ni čudno što toliko drži do svoje nekadašnje titule, svoje uzvišenosti,

prastarih haljina od svile i čipke. Na neki način Nina shvaća da je ona poput

demobiliziranih muškaraca koji, iako je rat završio prije tri godine,

nedjeljom izlaze u vojnim odorama kako bi pokazali svoje ordenje i svoje

rane. Kao da žele svakoga podsjetiti — ili možda samo sebe — na to što su

nekada bili.

Page 129: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-129-

Dražbovni predmet 34

Naušnice od kxomdiopsida s kopčanjem na štift. Okrugli rez, I karat, 5x5

mm, 14-karatno žuto zlato, čistoća WS

1.800—1.000 $

Page 130: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-130-

SEDMO POGLAVLJE

Evelyn je provirila kroz vrata oko šest sati, a plava kosa joj se poput paperja odmicala

od lica. "Daj mi samo vremena da se osvježim i onda možemo ići."

"Spreman sam kad god si i ti spremna."

Ostali kolege s Odsjeka za strane jezike otišli su već ranije, ali Grigorij je to vrijeme

iskoristio da ocijeni studentske radove za završni seminar. Nije želio riskirati i dovesti

se u situaciju da danas bude sam kod kuće. Već je jutros osjetio potrebu da što prije

izađe iz kuće, nije se usudio slušati ni radio pa je čak izbjegavao i pjesme koje su

puštane po narudžbi, sa svakojakim porukama koje su se čitale u eteru. To bi ga samo

natjeralo da se osjeti kako mu nedostaje... sve. Da, sve. Nedostajao mu je zvuk

zatvaranja vrata kad bi se ona navečer vratila kući s posla. Nedostajale su mu telefonske

poruke, sva sila njih, jer imala je mnogo prijateljica: Barb koja bi je obavijestila da je

uginuo Bowie, njezin stari mops, ili Amelie koja poručuje da će cijeli sljedeći tjedan

biti u Bostonu i kako bi bilo da se nađu na piću u Fairmountu? Nedostajao mu je

Christinein književni klub, kad bi žene sjedile u dnevnoj sobi, razgovarale i smijale se

tako da bi im on uvijek zavidio, a izmjenjivale bi i privatne informacije što bi njega

katkad šokiralo; činilo se da nijedna tema nije bila previše intimna da se ne bi mogla

spomenuti uz pladanj sira i bocu hladnog bijelog vina. Nedostajalo mu je kad bi je

slijedio stubama na kat u spavaću sobu, polako joj svlačio odjeću i opojno vodio Ijubav

s njom u jednom od onih spontanih izljeva romantike, koje je Grigorij smatrao tajnom

privilegijem bračnog života.

Naravno da je znao kakve su to misli: ne baš uvijek istinite, prikladno bi zaboravljao

druge trenutke kad su se on i Christine prepirali zbog sitnica, bili iziritirani

neprekidnom prisutnošću onoga drugoga, a ponekad su čak znali izgovoriti strašne

stvari — nepovratne i bolne

— koju su još dugo vremena visjele u zraku poput kakvog smrada. A postojala su i

duga razdoblja smirenosti. Ipak i prepiranje i iritacija bili su ono delikatno ljepilo koje

ih je držalo zajedno, da još osjećaju nešto čak kad bi se, ponekad i na duže razdoblje,

zasitili jedno drugoga, bili umorni jedno od drugoga, prije nego što bi se vratili u

uobičajenu, pitomu i ušuškanu, ali ipak stvarnu i živu Ijubav.

"OK, spremna sam."

Pogledao je i ugledao Evelyn u dugačkom, kožnatom kaputu koji je pristajao uz

njezine čizme s visokom petom. Oko vrata je imala vuneni šal s resicama, ali odlučno

Page 131: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-131-

ga je svezala u čvor. "Izgledaš baš elegantno", reče joj on, zakopča svoj kaput i krene s

njom prema stanici podzemne željeznice.

Ona je predložila da večeraju u jednom tajlandskom restoranu pokraj kazališta Wang i

iako Grigorij baš nije imao apetit, pretpostavljao je da će u restoranu ipak dobiti želju

za jelom. Uvijek se dobro provodio s Evelyn ili je to barem bilo savršeno ugodno

provedeno vrijeme. Bila je pametna, dobrodušna i nije se ustručavala našaliti na vlastiti

račun. K tome je dobro poznavala Christine i nije se bojala razgovarati o njoj.

Istovremeno se u Grigorijeve misli uvukla jedna nova svijest o nečemu —

nezamjetnom, ali jasnom, tijekom njihovih posljednjih nekoliko izlazaka. Bilo je nekih

trenutaka, dok bi se opraštali, a kad se činilo da Evelyn očekuje nešto više. Nije to prvi

put da je Grigorij vidio taj izraz na njezinu licu, ali donedavno je smatrao da si sve

umišlja. A onda su stvari postale malo nezgodne, u djeliću sekunde prošli je put

primijetio vidljivo razočaranje kod Evelyn, zato što nije reagirao kako je očekivala.

Ali Grigorij je nikada nije smatrao ničim više od... Evelyn, sitne, lijepe i neobjašnjivo

same bez muškarca, s iskrenim smijehom, plave kose i s naizgled skupocjenom

frizurom i s otprilike trideset pari cipela s visokom petom.

No jutros je Grigorij rekao sam sebi, dok se žurno odijevao i bježao iz kuće, da će biti

otvoren prema svim mogućnostima u odnosu na Evelyn. Obukao je čak i svoju najbolju

košulju, onu koju mu je dala Christine, od mekanog i debelog pamuka s uzorkom,

vidljivo luksuznu košulju, onakvu koja traži gumbe za manšete. Dosad ju je nosio samo

u posebnim prilikama. Pa, možda će se pokazati da je i večeras jedna takva.

Od te ga pomisli uhvati nervoza. U restoranu je postao svjestan da neprestano popravlja

manšete. Ali Evelyn je izgledala opuštena i sretna, a Grigoriju je laknulo kad je došao

konobar da naruče piće.

"Gumbi za manšete", reče Evelyn. "Lijepi su."

"Pripadali su mojem ocu." Koji je bio geolog i često radio na terenu pa nije baš imao

mnogo prilika nositi ih. Feodor, tih i kontemplativan, uvijek je zagladivao ono malo

kose što je imao, kao da je u njoj skupljena sva neposlušnost ovoga svijeta... a ipak,

znao je vikati kad je želio — hvatajući se objema rukama za glavu kad ga je Grigorij

zamolio da mu objasni nešto iz matematike, što je on smatrao elementarnim. Tek kad je

Grigorij otišao iz Rusije i upoznao nove prijatelje u Norveškoj, shvatio je da nisu sve

obitelji takve i da ne komuniciraju galameći. Kad se jedan njegov prijatelj, dječak, igrao

u njihovu stanu u Larviku, preplašio se začuvši Feodora kako vrišti na Katju na ruskom.

A oni su samo raspravljali o nečemu što su čuli na vijestima — a Grigorij je prvi put

Page 132: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-132-

shvatio da drugi ljudi, druge kulture, ne raspravljaju na taj način.

"Izgledaš vrlo dotjerano", reče Evelyn smiješeći se na svoj opušten, blistav način.

Možda je to njegova prilika da krene naprijed — iako se brinuo jer je smatrao da je

previše riskantno pokušati pretvoriti prijateljstvo u romantičnu vezu. K tome, Evelyn je

bila mlađa od Grigorija, imala je najviše četrdeset — iako njoj očito nije smetala

razlika u godinama. Možda je Grigorij bio neka vrsta "dobrog ulova". Pa, dosta često

su se studentice zaljubljivale u njega, iako je to nešto sasvim drugo. Tek su ga malo

iznenađivale kratke poruke koje bi dobivao na posljednjim stranicama eseja ili testova;

"Možemo li nastaviti ovu diskusiju u četiri oka?" ili "Biste li htjeli sa mnom popiti

piće?". Pretpostavljao je da će to polako prestati kako bude stario i na nekoliko godina,

dok je bio u četrdesetima, tako je i bilo. Ali onda se nešto dogodilo, još mu nije bilo

jasno što, ali zaljubljivanja su se opet pojavila, jedna ili dvije studentice svakog

semestra. Neke su bile otvorene u tome, neke nesvjesno očite. Primao je elektroničku

poštu s pozivima na kavu "negdje na kampusu?" ili na izložbu ruskih slikara koju bi

mogli zajedno pogledati — u Connecticutu. Jedna mu je djevojka lani napisala dugu

poruku s detaljima svojih nada i razočaranja, objasnivši mu zašto ga je sad "preboljela"

— ali bi li se on ipak htio sastati s njom sutradan navečer?

Na kraju je zaključio da ih privlače njegova bol i tuga. Jer kad je bio tužan, njegova

tjeskoba je imala vlastitu zastrašujuću energiju, neki elektricitet koji je vidljivo sjao iz

njega i prožimao mu cijelo biće.

A sad Evelyn sa svojom plavom lepršavom kosom...

Konobar se vratio i donio im vino. "Uzdravlje!" reče Grigorij kucnuvši svojom čašom

o njezinu, a Evelyn reče: "Sretno Valentinovo!"

PRVA JE PROBA U novoj sezoni, dan je hladan i vlažan, Nina je već dvije godine u

braku. U garderobi prišiva vrpce svojih baletnih papučica. Za malim toaletnim stolom

preko puta nje sjedi Polina i marljivo maže lice vlažnom kremom, lagano je nanosi

tapkajućim pokretima kako bi se bolje upila. To je tek jedan korak u dugoj i

kompliciranoj rutini koja završava umivanjem u hladnoj vodi s nekoliko kapi amo-

nijaka, ne bi li izbijelila pjegice.

Dok Polina tapka lice, priča Nini o svojoj novoj Ijubavi, o muškarcu koji se zove Igor.

Po načinu na koji o njemu govori mogao bi biti filmska zvijezda, ali zapravo je samo

još jedan partijski dužnosnik, zamjenik direktora odjela ogranka nekog ureda nekog

ministarstva ili već tako nekako — Nina to više nije mogla pratiti. "Tako se slatko

Page 133: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-133-

ponaša prema meni, Nina. Kao da sam mačić."

"Pa, dobro, tako i treba." Ono što Nina želi reći je: On ti ne treba. Plesačica si; radi na

svojoj tehnici, a ne na vezama s tim... laka jima. To je prava riječ, iako je ona ne

izgovara. To su pomoćnici i birokrati koji se pokušavaju uspeti na hijerarhijskoj

ljestvici. Nina ih često viđa, ima ih u kazalištu u kadrovskom odjelu, gdje vladini agenti

u civilnoj odjeći češljaju kroz dokumente svakog čovjeka ne bi li našli nešto o čemu bi

mogli izvijestiti svoje nadležne; i na svojim predstavama u raznim ministarstvima, gdje

dužnosnici u tamnim vunenim odijelima govore ponižavajuće stvari svojim

podređenima; pa čak i u koncertnoj dvorani Boljšoj teatra, ljudi iz agitpropa iz

Centralnog komiteta povremeno sjede u dnu dvorane i iz mraka šutke gledaju, dok

jadni redatelj drhti sve vrijeme dok traje generalna proba. To su oni tipovi koji ganjaju

karijeru i učinili bi sve samo da se popnu što više na ljestvici.

"Mislim daje on onaj pravi, Nina. Stvarno mislim."

"To je dobro, Polina, sretna sam zbog tebe." Ali ne gleda je u oči. Ponekad joj se čini da

za Polinu karijera u baletu nije vezana toliko uz ples koliko za koncept — ideju — da

bude balerina.

Otvore se vrata. "Rekli su mi da ću te ovdje naći."

Nina se čudi i netremice gleda prekrasnu ženu, a onda ispušta papučicu iz ruke. To je

Vjera, stoji pred njom.

Da, to je zaista Vjera, smiješi se i zadovoljna je zbog ovog iznenađenja. Vrlo je vitka,

dugih udova i više nije djevojčica. Nina cikne i zagrli je. Tijelo joj je krhko — kao da je

viša od Nine — dok je drži zagrljenu. Istina je da Nina već dugo nije mislila o njoj.

Sad Nina reče: "Ti!" jer to je sve što može izgovoriti. Ne može doći do daha da bi je

predstavila Polini; Vjera se mora sama predstaviti, dok se Nina nastoji smiriti i shvatiti

kako su godine, rat i tko zna što još promijenili Vjeru, koja sad govori Polini: "Ja sam

Vjera Borodina."

Nina je čula to ime — nova mlada ljepotica baleta Kirov. Prezime je novo,

pretpostavlja da se radi o umjetničkom imenu, a onda se sjeti što se dogodilo prije

mnogo godina, onoga dana kad su bile na audiciji u Boljšoju. Vjerini su roditelji nestali

i "Uvijek je bilo nešto čudno s njima..." Prvi put nakon toliko godina Nina misli na njih,

na taj obični bračni par iz čijeg se svakodnevnog života nije moglo naslutiti gdje će

završiti. Jer tek je sad kao odrasla osoba Nina razumjela ono što kao dijete nije mogla, a

što se zaista dogodilo. Ali Nina se ne usuđuje pitati Vjeru — ne pred Polinom. Sto god

da se dogodilo, u Vjerinu je najboljem interesu da izbriše svaku povezanost sa svojim

Page 134: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-134-

roditeljima. I tako je postala Vjera Borodina...

Nina je gleda s iznenađenjem, primjećuje da joj je lice, iako mršavije nego što je bilo

prije mnogo godina, procvjetalo, jagodice su joj izraženije i nježno ružičaste. Prednji su

joj zubi iznenađujuće ravni, s malo razmaka između njih, i daju joj mladenački izgled

dok tako stoji i smiješi se. Kosa joj je zagasito crvenosmeđa. Velike tamne oči široko su

razmaknute, pomalo melankolične, i u njima ima nečega nepoznato stranog. Možda je

to zbog načina na koji je maškarom namazala trepavice i nekako ih razrijedila pa zato

sad izgleda mlada i nedužna, gotovo kao da je plakala.

U ruci drži istu vrećicu s uzicom na vrhu kakvu dobiju sve plesačice i u kojoj nose

svoje tajice, tunike i dragocjene komade sapuna. To sigurno znači da se Vjera pridružila

ansamblu. Ali u tom trenutku Nina je još usredotočena na druge misli: Vjera je živa,

preživjela je, vratila se. Polina kaže: "Pa!" kao da je i ona nekad poznavala Vjeru i ništa je

više ne može iznenaditi.

Kad je Vjera samosvjesno spustila vrećicu na stolicu uz slobodni toaletni stolić koji već

dvije godine stoji gurnut u kut te male prostorije, Nina osjeti nelagodu kao da je ovo

njezina soba; sad će se njih tri morati gurati ovdje. Ali to je Vjera, kaže ona sebi —

Vjera Borodina... Ipak, Nina je na oprezu, kako to uvijek jest u prisutnosti nekog

novog. U međuvremenu Vjera živahnim, rastresenim pokretima briše prašinu sa stola.

Ako je u ovoj garderobi, onda to znači da će plesati solo dionice i povremeno imati

glavu ulogu. Nina pretpostavlja da ju je angažirao direktor ili Vjera poznaje nekoga u

administraciji — pa možda čak u Kremlju. Boljšoj pazi na veze — prijateljske,

obiteljske, veze s Partijom. Pogledajte samo Lepešinskaju, nekoć otjelovljenje mla-

denačke vitalnosti, a sad već blizu četrdesete i još pleše glavne uloge; udana je za

načelnika Glavnog stožera SSSR-a i svatko u Boljšoju je se boji.

I Vjera mora poznavati nekoga važnog. Nina vidi da se i Polina pita isto, po načinu na

koji pogledava Vjeru, možda joj zavidi na ljepoti ili je jednostavno znatiželjna, ili se

plaši kakva će se Vjera na kraju pokazati kao osoba. Jer sad je Vjera samo još jedna

osoba s kojom se mora nadmetati. I ona, kao i svaka balerina, sigurno želi ono što i one

žele: uzdići se na vrh.

To postaje jasno onog trenutka kad su vidjele Vjeru u plesnoj dvorani jer očito je da je

došla zbog svojih zasluga. Agilna je i precizna.

stopala su joj brža od njihovih. Ritam joj je čist i siguran, njezin pas de bourree precizan.

Još važnije, ima onu posebnu kvalitetu — ono nešto neuhvatljivo, čarobno — za što

govore da i Nina ima: onu iskru koja privlači ljude da vas gledaju.

Page 135: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-135-

A ipak Nina uviđa kako lenjingradski stil plesa može biti pomalo hladan. Ima neke

strogosti u Vjerinim pokretima, sva izražajnost zadržana je u gornjem dijelu tijela

(odjevenom u tanki vuneni pulover, vidi se delikatna ključna kost, a koža joj je vrlo

blijeda). Ta suzdržana savršenost podsjeti Ninu da nisu različita samo njihova iskustva

iz mladosti i odrastanja, nego su i njihova tijela različito istrenirana.

Nina isprva doživljava nešto slično zavisti, ne samo zbog Vjerine tehnike već i zbog

njezina tijela — ima duge, delikatne udove i stopala s visokim ristom. Nina osjeti ubod

ljubomore kao i prije jer zna da bi dala gotovo sve samo da ima takvo tijelo (iako su

prošle godine otkad su ona i njezine kolegice sjedile jedna drugoj na ispruženim

stopalima pokušavajući ih oblikovati tako da imaju viši svod ili su masirale jedna

drugoj nabrekle mišiće listova pokušavajući ih učiniti vitkijima). Od vrška prstiju na

rukama do snažnih prstiju na nogama Vjera je utjelovljenje tihog dostojanstva po

kojemu je Balet Kirov poznat. Zbog mršava tijela i velikih produhovljenih očiju izgleda

gotovo eterično. Nina ne može a da joj ne zavidi na toj nezemaljskoj kvaliteti — a da se

i ne spominje Vjerino lice sa širokim jagodicama i gustu riđu kosu. Podsjeća se da i ona

ima svoje dobre strane; energiju i prozračnost; strast i glazbenost; brze okrete i skokove

koje izvodi naizgled bez napora. Biti sitne građe i snažna već je dar sam po sebi, a i

lijepo klasično lice, iako mu nedostaje tajanstvenost, ima svoju privlačnost. Prava je

sreća što ona i Vjera imaju različite stilove i stas; to znači da se neće, barem većinu

vremena, natjecati za iste uloge.

Mora se suzdržati da već prvoga dana ne postavlja previše pitanja, dok Vjera slaže

stvari iz vrećice u ladicu s bravicom. Ali pita je gdje će stanovati.

"S jednom obitelji koju i ne poznajem. Imaju krevet u smočnici. Samo dotle dok mi

balet ne nađe neko drugo mjesto." Lakše reći nego učiniti, s postojećim nedostatkom

stanova. "Muškarac i njegova supruga sviraju u orkestru — i imaju tri sina." Vjera

napravi grimasu, a Nina osjeća sažaljenje prema njoj, zato što će svi biti nagurani u

jednoj sobi. "Gotovo da je smiješno, kad razmisliš o tome: zapravo sam imala sreće što

sam dobila dozvolu" — boravišnu dozvolu za život u Moskvi — "ali nema slobodnih

soba. Istodobno čujem za ljude koji imaju stan, ali se brinu zato što nemaju dozvolu!"

Na toaletni stolić stavila je malu uokvirenu fotografiju — mladi par, tako mlad da Nini

treba nekoliko trenutaka da u njima prepozna Vjerine roditelje. Sa stražnje strane

fotografije Vjera izvadi požutjeli četvrtasti komad papira, rastvara ga i zatakne u kut

zrcala. Kad Nina pogleda izbliza, srce joj poskoči u prsima. To je telegram.

I ne pročitavši ga, Nina zna da je to jedna od onih poruka koje je njezina majka tako

Page 136: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-136-

pažljivo napisala, prije toliko godina, kao da je sama Vjerina majka.

Njezina majka živi sama u sobi punoj uzdaha... Sad je u mirovini, a nema Nine za koju

bi se brinula i čini se kao da se manje posvećuje i vlastitu životu. Čak su se i njezine

dobrovoljne obveze prorijedile. Umjesto da ga oslobode iz zatvora, Ninina su ujaka

prošle godine poslali u progonstvo na Ural. A starica u prizemlju, kojoj je majka

svakodnevno odlazila, umrla je. Ali majka svejedno održava svoj dom besprijekorno

čistim, na prozor stavlja cvijeće posađeno u limenke. Čini se da snagu crpi iz

neposredne brige za druge, iako sama nikad nije znala prihvatiti pomoć. Čak i kad joj

Nina kupi novu odjeću, majka i dalje vezom ukrašava ovratnike i orukavlje svojih

razvučenih pulovera, nosi isti stari rubac s izblijedjelim cvjetovima kad odlazi kupovati

hranu u Gastronom — ali ovih dana hoda polako, ramena su joj pognuta iako je tek

navršila pedesetu. Ona koja je žustrim koracima vodila Ninu i Vjeru poput pačića na

audiciju u Boljšoj školu.

Nina se prisjeća kako je majka uvijek voljela Vjeru — i kako još uvijek ima, uza zid,

željezni krevet s pamučnim madracem na kojem je sve do prošle godina spavala Nina.

"Bi li više voljela živjeti kod moje majke?" pita je Nina.

"Oh, ali ona sigurno ne bi željela da joj smetam?"

"Ona te voli. Vjera. Bit će sretna." Nina pogleda telegram zataknut u zrcalu. Koliko ih

je majka poslala? I kad je prestala? Nina želi pitati Vjeru, ali isto tako želi joj reći

istinu, koja bi dokazala koliko je njezina majka voli. Ali zna da neke tajne moraju ostati

skrivene.

Tjedan dana kasnije Vjera se uselila, sa svojim crnim kaputom od kozjeg runa, s pet

pari cipela i velikim putnim kovčegom, u stan iz kojeg je Nina otišla prije godinu i pol.

Njih su dvije na neki način zamijenile mjesta i to se čini dobro. Naposljetku, Vjera je

prije mnogo godina morala tako naglo otići odavde, a sad ponovo ima svoj rodni grad,

svoju najbolju prijateljicu i novu majku, iako se svako od toga troje promijenilo.

Nininoj majci više je nego drago da ima Vjeru kod sebe, a Nina i Vjera često se zajedno

vraćaju u stan, ponekad s Viktorom, da s majkom popiju čaj. Ti prvi tjedni ispunjeni su

povjerljivim razgovorima, kojima nastoje popuniti praznine nastale nakon toliko godina

odvojenosti. Naviru priče, rastrgana sjećanja, kao da zajedno pletu veliki neuredni

pulover, gledaju ga kako raste i buja oko njih dvije. Uskoro su pronašle novi ritam —

vrlo sličan onom starom, ako ni po čemu drugome onda po tome što se nastavlja iz dana

u dan.

Page 137: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-137-

NINA NE BI ni znala da je Valentinovo, da ga Cynthia nije odlučila proslaviti. Naravno,

Shepley je poslao smiješno skupu bombonijeru, a primila je i ponešto depresivni

telefonski poziv od Tame, ali nijedno od toga nije zahtijevalo nikakav komentar. Ali

sada je Cynthia zajedno s namirnicama za današnju večeru donijela i ružu na dugačkoj

stapki i čestitku. Zacijelo su nadležni u Servisu za starije građane dali ruže svim svojim

zaposlenicama, pretpostavljala je Nina — ali onda je zaključila da mora dopustiti

mogućnost da se Cynthia sama sjetila te geste. Čestitka je bila debela, s fotografijom

psića koji u ustima drži srce od papira. Cynthia se potpisala crvenim flomasterom,

nacrtala je srce i tiskanim slovima napisala svoje ime, kao da Nina ima poteškoća s

vidom.

Ružu je stavila u visoku kristalnu vazu, koju je odnijela na stol u hodniku tako da je

Nina može vidjeti iz salona. Pupoljak se već rastvarao od topline radijatora; Nina je

zaključila da neće dugo potrajati. Pa, nisu li takve i ljubavne veze — procvjetaju

iznenada, zatim padnu latice, prvo polako jedna po jedna, a onda naglo sve odjedanput.

Viktor ju je iznenadio kad se pojavio na vratima garderobe s rukama punim ruža.

"Jeste li dobro, dušice?" zove je Cynthia iz kuhinje. Danas, naravno, neće kuhati s

lukom. Billy je rezervirao mjesta u restoranu u South Endu — Cynthia ga je nazvala

"brasserie".

Pokraj ruže sa zanimanjem je gleda psić s čestitke. "Da, dobro sam, hvala", reče Nina

iako se već vraća onaj drugi osjećaj: tamna, prožimajuća, iako neprecizna,

posramljenost. Cynthia je nešto radila i glasno štropotala loncima i tavama, kao da želi

biti sigurna da Nina opet ne zadrijema. A onda ju je glasnom zvonjavom prenuo

telefon.

"Ja ću se javiti, Cynthia", uspijeva Nina reći smirenim glasom, iako iz njezina iskustva

zvono telefona uglavnom znači nešto neugodno.

Bila je to Drew Brooks. "Iz Bell..."

"Sjećam vas se, gospođice Brooks, nema potrebe da mi objašnjavate."

"Da, znate, zovem samo da vam kažem kako u vašoj zbirci nakita postoji mala

nedosljednost."

U prsima ju je strašno stisnulo od užasa i pomisli da slijede nove nevolje.

Radilo se o naušnicama na štift koje su na popisu St. Botolpha opisane kao smaragdne,

objašnjava Drew, a glas joj ne zvuči nimalo zabrinuto. "Dok su pregledavali zbirku,

naši su procjenitelji primijetili da se radi o kromdiopsidu."

Tu riječ Nina nikada nije čula. Puls joj se ubrzao zato što je uhvaćena — iako nehotice

Page 138: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-138-

— u laži. "Nisam znala", reče ona. "Bila sam u zabludi."

"Oh, to je česta pogreška", reče joj Drew. "Zapravo, u žargonu se to zove > sibirski

smaragd < jer je vrlo čest u tom području. Ne čudim se da i vi imate jedan."

"Znači, ipak se radi o smaragdima", reče Nina s olakšanjem. "Sibirskim."

"Pa, baš i ne. U tome je stvar. Zovu se >smaragdi< zbog boje, ali to je poludrago

kamenje. Mnogo je manje vrijedno od pravih smaragda."

"Razumijem." Apsurdno, ali srce kao da joj je potonulo u prsima — baš kao i onda,

iako samo na tren, onoga dana kad je prvi put otvorila malu četvrtastu kutiju i unutra

ugledala sićušne zelene naušnice. Osjetila se mrvicu nelagodno zbog svoje zabune.

"To se često događa", reče Drew. "Isto je i s cavorit granatom. To često vidimo."

Nini se stegne grlo. Naravno, nije mogla a da se ne zapita je Ii Viktor znao. Sibirski

smaragdi... Ili je i on mislio da su naušnice prave?

"Je li vam dobro?" začuje kako je Drew glasno pita. "Jeste li još tamo?"

"Nema potrebe za galamom."

"Samo sam provjeravala." Bilo je nečega u načinu na koji je to Drew izgovorila zbog

čega je zvučalo kao da će se nasmijati. Čak i kad je svratila neki dan, da dobije

napismeno imena članova Viktorove obitelji, Nina je osjetila da je djevojka malo ljuta

zato što je ponovo morala dolaziti, a Nina joj je mogla ponuditi samo jedno ime.

Napisala ga je ćirilicom, objasnivši da osim svoje svekrve nikad nije upoznala nikoga

od obitelji s Viktorove majčine strane, a ni s očeve. Drew je svejedno ostala smirena

kao da će na kraju ta njezina znatiželja koristiti samo njoj.

"Također sam vas htjela podsjetiti", govorila je sada, "na dopunski prilog za domjenak

prije same dražbe, o kojem sam vam govorila. Kao popratne ilustracije nadam se da ću

uključiti fotografije bilo kakvih predmeta koji se mogu povezati s nakitom. Osobne

predmete, memorabiliju, ako je moguće. Primjerice, ako je neki komad nakita bio

darovan, možda još imate poklon karticu koja je bila priložena? Ili sliku osobe koja

vam je to darovala? Možemo ih skenirati za digitalne fotografije."

Opet te digitalne fotografije, bile su posvuda. To je prava epidemija.

"Molim?" reče Drew.

"Nemam ništa takvo."

Činilo se da Drew nešto čeka. "Pa, ne moraju biti izravno povezane. Moglo bi to biti

nešto iz baleta. Ili iz razdoblja kad ste se preselili u Boston. Ili možda samo imena

nekih ljudi. U međuvremenu, potražit ću fotografije u arhivu. To je ono što zanima

Page 139: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-139-

javnost, eto."

"Dobro", reče Nina, znajući da je to jedini način da se završi razgovor.

Drew joj je zahvalila, rekla da je vrlo uzbuđena zbog projekta i zaželjela joj ugodnu

večer. Ali dok Nina spušta telefon, osjeća se frustrirano.

Sibirski smaragdi.

To je problem s tim aukcijskim kućama, ti katalozi, svi ti procjenitelji... Otkriju previše

neugodnih stvari.

POSLJEDNJI TOPLI DANI jeseni, blijedoljubičasti cvjetovi plamenka, cijeli grad obojen je

u žutu boju uvela lišća. Njezini znojni dlanovi na prečki, beskrajni jutarnji dril vježbi i

popodnevnih proba, stalno iščekivanje večernjih sati. U garderobi je prije druge

izvedbe te sezone. Nina sjedi i odmara stopala na Polininoj stolici te gleda kako Vjera

nanosi maskaru na trepavice. Naučila je to od jedne plesačice iz baleta Kirov. Na

plamenu svijeće zagrije malu tavicu veličine žlice i u njoj otapa komadić crne šminke.

Zatim uzima kapljicu te smjese malim drvenim štapićem, kojim dodirne vrh jedne od

gornjih trepavica. I tamo ostaje mala kuglica maskare.

"Vrlo zahtjevno", kaže Vjera Nini dok uzima drugu crnu kapljicu, "ali isplati se.

Naročito za ovakvu večer." Boljšoj je ostao bez primabalerine assoluta, Galine

Uljanove, koja se razboljela i njezinu su ulogu — sezonu otvaraju s Labuđim jezerom —

podijelili na dvije; Vjera će igrati labuđu kraljicu Odette, a Nina njezinu zlu dvojnicu

Odiliju. "Mogu ti pomoći da i ti urediš svoje trepavice", doda Vjera "ako želiš

pokušati."

"Oh, nisam sigurna." Vrući vosak, tako blizu očiju. Iako to nije nikome rekla, Nina se

osjeća malo uvrijeđeno zato što uprava ne smatra da je ona — ili Vjera — sposobna

otplesati punu, dvojnu, glavnu ulogu. Zar ne vjeruju u Ninine delikatne bourrees i

battements, u način na koji njezino tijelo sluša i reagira na svaku nijansu raspoloženja u

glazbi Čajkovskoga, kao i u njezine dvostruke piruete, arabeske i fouetties? Šef baleta

vodio je probu i održao kratak govor da ih obodri, podsjetivši ih da im dirigent može

dati znak ako im zatreba. Krojačice su prepravile Odilijin kostim od crnog perja za

Ninu, ali sad je još u širokoj pidžami koja joj služi kao odjeća za opuštanje prije

predstave; na pozornicu ide tek poslije stanke. "Moglo bi mi smetati da dobro vidim."

"Ah, na to se brzo privikneš." Jedna po jedna, na vrhovima Vjerinih trepavica stvara se

niz kapljica i sa svakom se Vjerino lice otvara, postaje nevinije, oči su joj nekako veće i

okruglije. Nina shvaća da se opet iznenadila, kao što joj se to stalno događa, zbog

Vjerine ljepote — i zbog činjenice da je Nini na neki način promaklo, dok su bile djeca,

Page 140: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-140-

kako je Vjera zapravo lijepa. To iznenađenje i kratki, pomalo oštri ubod duševne boli

koji ga prati, to su novi osjećaji na koje se Nina polako privikava. Pretpostavlja da je to

prirodna posljedica situacije kad imaš pravu prijateljicu svojih godina, djevojčicu,

sestru, taj dar koji nije imala od djetinjstva: dar ženskog prijateljstva. Protekli su tjedni

bili proces navikavanja ne samo na to kako izgleda dijeliti život na ovaj način, to

davanje i uzimanje, nego i na samu Vjeru, ovu novu, odraslu Vjeru, koja je naposljetku

drukčija osoba od one koja je prije mnogo godina otišla iz Moskve.

Ipak, večeras ne može a da se ne pita: Da se Vjera nije pridružila ansamblu, bi li možda

Nina plesala i Odette, a ne samo Odiliju? Ne budi ljubomorna, govori sama sebi, i

ponovo se baca na krpanje papučica, opšiva rubove svakog vrha debelim ružičastim

koncem kako bi duže trajale. Večeras će joj trebati najčvršći par baletnih papučica,

zbog svih brzih okreta koje Odilija izvodi. I mora se fokusirati, koncentrirati, ne smije

misliti na jadnu Odette, nego na jarosnu Odiliju i njezinu snažnu volju, na Rotbarta koji

je iskorištava za svoje zle ciljeve. Želudac joj se okreće od nervoze na pomisao da će tu

ulogu prvi put plesati pred publikom.

Nakon što je Vjera dotjerala svoje trepavice, puhnula je i ugasila svijeću i obrisala malu

tavicu prije nego što ju je spremila u ladicu; uprava kazališta ne dopušta svijeće u

svlačionicama. Na kraju dovršava šminkanje tako što je u kutove očiju nanijela malu

crvenu točkicu.

Kako su daleko došle, misli Nina, od onog lipanjskog dana prije mnogo godina, kad

nijedna od njih nije znala čak ni što je plie. Iznenada Nina se sjeti nečega što je davno

zaboravila. "Tvoja trema." Čim je to izgovorila, požalila je.

Vjera je upitno pogleda.

"Upravo sam se sjetila. Naše audicije. U školi Boljšoja."

Na Vjerinu licu pojavi se neki sjetni izraz, kao da se toga jedva sjeća. "To je za mene

bio težak dan. Upravo su mi bili odveli roditelje."

Glas joj je krotak, gotovo afektirano takav, i Nina osjeti val ljutnje — zato što je Vjera

time nekako prisvojila svoje pravo na tugu. Naposljetku, svatko zna nekoga kome je

netko odveden. Od tri glavne balerine ovdje, i Semjonova i Lepešinskaja preživjele su

uhićenje svojih supruga; muž Semjonove pogubljen je. Pa upravo je prošle godine

usred generalne probe došao muškarac iz tajne policije i pozvao jednu od djevojaka iz

ansambla. Svatko je po njegovu kaputu znao tko je on. Djevojka se nikad više nije

vratila. Nakon nekoliko dana njezino je ime izbrisano s popisa. Nitko to više nikad nije

spomenuo.

Page 141: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-141-

A tu je i Ninin ujak, negdje u gulagu. Ipak, Nina savršeno dobro zna da je Vjerin

gubitak mnogo teži. Mogla je završiti u dječjem centru NKVDa, gdje bi živjela s

delinkventima. Da je bila godinu ili dvije starija možda bi je čekala i smrtna kazna. O

njoj sigurno negdje postoji neki dosje. Već je hrabro od nje što je uopće spomenula

bilo što vezano uz taj događaj. Naravno, Polina nije u sobi da bi čula. Ipak, to pokazuje

da Vjera vjeruje Nini, da zna da ona neće nikome reći — jer jasno je da Boljšoj ne

smije znati. Ili možda znaju, ali su spremno to previdjeli. Kao i u slučaju Semjonove,

koja je unatoč burnim aplauzima i odobravanju ipak "supruga jednog narodnog

neprijatelja." Ali opet, možda Vjerini roditelji, tko god da su bili, što god da su učinili,

nisu bili jako važni. Možda nisu bili dovoljno moćni ili dovoljno slavni da itko obrati

pozornost na njihovo dijete. Samo pogledajte taj par na fotografiji na Vjerinu

toaletnom stoliću, tako su skromni, ponizni i mladi.

Tko god da su bili, što god da su učinili.

Prvi put u mnogo godina Nina si postavlja neka pitanja. Vrlo tiho pita: "Jesi li ikad

otkrila što su oni..." Prekida se, jer nije sigurna da želi nastaviti. "Što su tvoji

roditelji...?" Ne usuđuje se završiti rečenicu.

Vjera nakratko zaklopi oči kao da želi izbjeći pogled na nešto neugodno. "Hoćeš reći,

što su učinili?" Govori polako i vrlo nježno. "Prije nekoliko godina jedna mi je stara

susjeda, koja je živjela u istom stanu, ispričala što se dogodilo. Sve je vidjela. Ti su

ljudi trebali uhititi par koji je živio u susjednoj sobi. Tamo su prvo došli, ali taj par nije

bio kod kuće. Pa su umjesto njih uzeli prve susjede." Malo je slegnula ramenima.

"Ali onda je to pogreška!" Nina je užasnuta. "Kako su mogli... netko bi trebao..." Kao

da čuje majčin refren: Kad bi drug Staljin znao... čim on sazna...

Vjera se ne čini bijesnom, samo tužnom, i Nina shvaća da je prekasno, njezini roditelji

nisu mogli tako dugo preživjeti. Možda je Vjera čak i dobila neku vijest o njihovoj

smrti. Ipak, takva pogreška. Da i ne spominjemo kako će to zauvijek biti zabilježeno u

Vjerinu dosjeu.

"Svaki put kad se vozim vlakom ili prelazim preko mosta", govori Vjera, "ne mogu a

da se ne zapitam: Jesu li oni gradili te tračnice? Jesu li oni ti koji su radili na tim

cestama?"

Nina nikad nije zaboravila riječi koje je Vjera tako davno izgovorila. Njih dvoje rade

važan posao. Zato su morali otići. Ali sad joj još nešto pada na pamet: Možda je ona stara

susjeda izmislila priču o bračnom paru iz stana do njihova, tako da Vjera ne mora čuti

gorku istinu. Možda je lagala susjeda, a ne ljudi iz NKVD-a.

Page 142: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-142-

Odjedanput se osjetila potpuno zbunjenom.

Otvaraju se vrata i krojačica donosi Vjeri kostim, na kojem su ponovo prišivena neka

otpala pera. "Hvala", kaže Vjera mirno, gotovo kraljevski, polako ustajući kako bi ušla

u čvrstu bijelu baletnu suknjicu. Namješta je preko svilenih čarapa, podiže bijeli korzet,

provlači ruke kroz pernate naramenice. Izraz joj je lica nedokučiv, zatvoren. Nina je to

već vidjela kod Vjere kad je u kontaktu s drugim ljudima. Ona je jedna od onih

solistica koje se drže za sebe, ne brblja s ostalim plesačicama — a ipak je ta uzdržanost,

ta šutljivost čine nekako privlačnijom. Dok joj krojačica zakopčava kostim, Nina

primjećuje kako Vjeri dobro pristaje ne samo taj kostim nego i cijela uloga, kako je

graciozna i krhka, kao da u njoj ima nešto tajanstveno i progonjeno.

"Idite da vam poprave šminku", kaže joj krojačica prije nego što žurno ode.

U zadnji tren Nina zaželi Vjeri; "Ni puha, ni pera."

"K čortu!"* reče Vjera i pođe za krojačicom.

GLEDATELJE KOJI DOLAZE U posljednju minutu vode do njihovih sjedala jer svjetla se

već gase, ali oni šuškaju svojim programima pa čak i razgovaraju za vrijeme uvertire.

Grigorij sjedi do Evelyn i shvaća da se nije usredotočio na glazbu Čajkovskog nego na

druge zvukove oko sebe: na kašljanje starijih ljudi, na usoptalo disanje debelih, na

šapat malih djevojčica u njihovim haljinama od teškog baršuna. Mlada majka iza njega

objašnjava svojoj kćeri da će se uskoro dignuti zastor i da će se na pozornici pojaviti

ljudi, a djevojčica joj plačnim glasom odgovara da se boji mraka. S Grigorijeve desne

strane nekoliko mla dih žena dodaju jedna drugoj paketić žvakaće gume, a zvuk

šuštanja i gužvanja papira čuje se niz cijeli red. "Čovjek bi pomislio da smo u cirkusu",

šapne Grigorij Evelyni. Nasmijala se i potapšala ga po ruci, na neki milujući način koji

mu se sviđa. Koliko se već dugo Grigorij nije ovako osjećao. Ostavila je ruku na

njegovoj, a on je iznenađeno pogledao dolje pa je trenutak postao neugodan; Evelyn

povuče ruku. Zbunjen, Grigorij se okrene i bijesno pogleda žene sa žvakaćom gumom.

Čini se da ga nisu primijetile.

Napokon se zastor dignuo i Grigorij se mogao izgubiti u svijetu koji je bio lijep, ali i

malo smiješan, princ Siegfried u bijelim je tajicama, izgleda izgubljeno i maše rukama

kao u pantomimi kao da je smak svijeta. Nakon međuigre stvari su se popravile: počela

je poznata sanjiva melodija, tu je mračna, maglovita šuma, a pare suhog leda povlače se

i otkrivaju dvadeset četiri djevojkelabuda kako sjede pognute s rukama preko glave.

* rus. K vragu! Idiomatski odgovor na frazu Ni puha, ni pera.

Page 143: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-143-

Mukli zvuk nogu dok izvode bourrees preko pozornice. Odette je lepršava i plašljiva s

perjem na pokrivalima za uši. Imaju dobra sjedala, tako su blizu da Grigorij vidi

podrhtavanje suknjica — plosnate su i ukrašene nečim što sliči na bijele karanfile.

Evelyn uzdahne i lagano se nasloni na njegovo rame. Možda nije bilo namjerno;

Grigorij ima široka ramena, visok je muškarac, možda joj je jednostavno bio na putu.

Kad su se upalila svjetla za stanku, Evelyn se pridružila gomili koja žuri u toalet.

Grigorij se progurao do kraja reda sjedala, pošao van u predvorje i kupio im svakome

čašu crnog vina. Pijuckajući svoje piće, osluškuje razgovore koji ga okružuju. Pokraj

njega je žena koja prijateljici nabraja svoj pun raspored kulturnih zbivanja. "Sljedećeg

tjedna idem u kazalište ART", kaže ona pokazujući retke u svojem notesuplaneru, "i u

Huntington." Prolazila je vrškom prsta niz iduće tjedne: "Balet, balet, simfonija,

Huntington, simfonija."

Muški glas reče: "Čini se da Odette nije baš najbolja večeras."

"Misliš?" upita žena.

"Nije tako sigurna kao sinoć", reče muškarac. "Pitam se nema li neku povredu." Glasno

uzdisanje. "Da ne spominjemo da su labudovi oko nje poput krda slonova."

Ma, dajte, poželio je reći Grigorij: Vi razmaženi, razmaženi ljudi. Plesačica je

prekrasna, baš kao i djevojkelabudovi, daju sve od sebe da vam predoče divotu. Ako

baš i "nije najbolja", to Grigorij uopće nije primijetio. Ovi ljudi — uključujući i njega

samoga — previše su navikli da im se ugađa i zar ne mogu jednostavno prihvatiti

ljepotu svega toga, dok sjede u ovom otmjenom, pozlaćenom kazalištu i dok živi

orkestar glazbom prati toliku tjelesnu profinjenost? I taj čovjek smatra da ima pravo biti

razočaran! Ti su ljudi toliko mnogo očekivali, kako su mogli toliko očekivati i opet se

ne posramiti zbog svojih sitničavih razočaranja.

Jednu su djevojčicu, malu Kineskinju u haljinici s volanima, njezini roditelji svijetlo

plave kose nutkali slatkišima. "Sve, samo da zavoli balet", reče majka, smijući se,

Grigoriju kad je primijetila da ih promatra.

"Ovo joj je prvi put?"

"Da", reče otac. "Ima četiri godine pa nisam siguran koliko će zapravo shvatiti."

"Ali ja nisam mogla dočekati", reče majka, blistajući od zadovoljstva. "O ovome

sanjam već deset godina."

Grigorij joj uzvrati smiješak. Prekrasno je vidjeti ovakve roditelje, koji uživaju u ulozi

roditelja. Ova djevojčica vjerojatno nikad neće potpuno spoznati koliko su je ovi

roditelji željeli i voljeli prije nego što su je uopće upoznali. Bilo je to nešto što je

Page 144: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-144-

Grigorij razumio i još osjećao — kao neko davno sjećanje, blijeda nada i čežnja. On i

Christine razmišljali su o usvajanju djeteta nakon mnogih neuspjelih trudnoća, ali onda

je Christine rekla da nema snage prolaziti ni boriti se s onim što je možda pred njima:

godine čekanja, birokracija, mogućnost da sve odjedanput propadne. Koliko god je sam

želio nastaviti, Grigorij nije imao srca tjerati je na to. A sada o tome više nije

razmišljao.

Christinina prijateljica Amelie, koja ima trogodišnje blizance, rekla je prošle godine

nešto čega se i sad sjećao: "Cijeli život sam se pitala kakvi su bili moji biološki

roditelji, pitala sam se tko su, kako izgledaju. Ali otkad imam djecu, više se time ne

zamaram. Jer gledam svoju djecu i vidim odgovor. Tu je u njihovim crtama lica, u

njihovoj osobnosti. Sve što nije Rick i njegova obitelj, dolazi s moje strane. Napokon

mi moja djeca pokazuju odakle potječem."

Grigoriju roditelji nisu ispričali sve pojedinosti vezane uz njegovo posvojenje. Jedan od

razloga je taj što je njegova majka, unatoč svojoj naravi znanstvenice, čvrsto vjerovala

u sudbinu; Grigorij je tek mnogo kasnije shvatio da nije željela narušiti čudo tog

događaja, to što se on kao dijete tako kasno našao u njezinom naručju, tvrdom istinom o

okolnostima koje su ga dovele k njoj. Rekla mu je da je priča neugodna i da oni znaju

tek nekoliko činjenica. Što se tiče njegova oca Feodora, uvijek je više volio izbjegavati

nepotrebne komplikacije. Neka sve ostane jednostavno, govorio je — kao da život

takvo što dopušta.

Grigorij je još ponekad u mislima vidio majku i ravni razdjeljak u njezinoj smeđoj kosi,

koja je blijedjela. Kao dijete divio se urednosti i jednostavnosti tog razdjeljka i to kako

on gotovo utjelovljuje Katjinu strpljivost i koncentraciju. Jedanput, kad je bio vrlo mali,

dok su još živjeli u Rusiji, Grigorij je gledao kako majka navečer četka kosu; kad nije

bila skupljena kopčama, izgledala je nekako duža, glada i Grigorij se iznenadio što je

Katja odjedanput postala mlada djevojka. Čak i sad se sjećao da je osim čuđenja osjetio

i veliki strah zbog te iznenadne preobrazbe i kako je netko koga je mislio da poznaje,

tako brzo postao netko drugi.

Nagle preobrazbe čekale su sve troje. Kad je Grigoriju bilo jedanaest godina, otac je

prebjegao dok je bio na jednoj konferenciji u Beču. Kao što su i planirali, Katja je

uspjela sebe i Grigorija prebaciti u Norvešku, gdje im se pet mjeseci kasnije pridružio

Feodor.

Bilo je to u Norveškoj, dok je još bio dječak, da je Grigorij slučajno čuo jednu

prijateljicu svojih roditelja, ženu koja je živjela u stanu do njihovog, kako napola u šali

Page 145: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-145-

kaže njegovoj majci: "Vaš problem je u tome što ste Rusi: ne znate biti sretni." I tu je

rečenicu Grigorij zapamtio, iako nije baš vjerovao u istinitost ženinih riječi. Ako su nje-

gova majka — a i otac — djelovali ponešto smrknuto, to je zacijelo bilo zbog toga što

su živjeli u strahu i što su mnogo toga ostavili za sobom: prijatelje, nešto malo rodbine

(imali su vrlo malo rođaka), sobe u kojima su se osjećali kao kod kuće, jezik koji im se

bez napora kotrljao s jezika. Tek je mnogo kasnije Grigorij shvatio da je njihov odlazak

iz zemlje bio povezan s njihovim znanstvenim radom, s onim što su znali i vjerovali.

Toliko je toga što Grigorij nikada nije saznao o njima. Njih su troje živjeli u Norveškoj

dvije godine, onda su se preselili u Pariz, a kad je Grigoriju bilo šesnaest, Katja je

prihvatila mjesto predavača na sveučilištu u New Jerseyu, gdje je i Feodoru ponuđeno

dobro mjesto u laboratoriju. I tako je mladi Grigorij, žgoljavi adolescent, postao, u

mjeri u kojoj je to mogao, Amerikanac.

Sve je to bio ispričao Christini, sve čega se sjećao počevši od potajnog puta u Norvešku

te kako je stigao u Francusku ne znajući ni riječi francuskog. O tome kako je prvi put

išao s majkom u kupnju, u trgovinu koja nije bila sovjetska i kako se šokirao kad im je

vlasnik rekao "hvala", nakon što su platili. O tome kako nikad nije vidio toliko vrsta

zelene salate dok nije došao u Pariz. O avionu koji se spuštao na američko tlo i kako je

iz njega gledao krovove kuća i blistave plave krugove i četvorine i kako nije mogao

vjerovati kad su mu objasnili da su to bazeni. O svemu je tome pričao Christini na

njihovom trećem izlasku i od te ju je večeri volio, zbog načina na koji ga je slušala, s

potpunom pozornošću, kao da si sve pokušava predočiti. Tek je mnogo poslije shvatio

da je to bio prvi korak njegove verzije Amelijina iskustva — otkrivanje svojeg

skrivenog ja kroz Ijubav prema drugome.

Ispričao je Christini o svojim inteligentnim roditeljima uvijek kiseloga lica, koji kao da

su nakon dolaska u Ameriku izgubili svoju prijašnju svjetovnost, kao da su je ostavili

negdje na nekoj polici za prtljagu u vlaku. Dok su se u Norveškoj, a poslije i u

Francuskoj, pri lagodavali s malo problema, u ovoj posljednjoj zemlji to im je išlo teže,

s nekim oprezom i nerazumijevanjem. Zbunjivali su ih čak i najbezazleniji američki

običaji; obično pitanje "Kako ste?" na koje se zapravo ne očekuje odgovor, čestitke

zahvale sutradan nakon što su kod nekoga bili na večeri ili za rođendanske darove na

kojima im je slavljenik već osobno zahvalio... Tek je mnogo kasnije Grigorij shvatio da

veći dio njihove zbunjenosti nije imao uzrok u njima samima nego u načinu na koji su

ih drugi gledali i ponašali se prema njima: bili su stariji par sa sinom tinejdžerom —

koji je govorio neobičnim naglaskom i imao čudan smisao za humor. Ljudi su ponekad

Page 146: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-146-

mislili da im je on unuk. Grigorij je pretpostavljao da je razlog tome bila više njihova

bojažljivost nego njihove godine. Ili su ljudi osjećali da se razvija nešto što je Grigorij

već odavno osjetio; da unatoč ljubavi koju osjeća za svoju malu obitelj — jedinu koju

je imao i kojoj je pripadao, i koja je bila prožeta složenim emocijama baš kao i svaka

druga — istina je bila da je oduvijek osjećao izvjesnu, iako malu, nepremostivu

distancu između sebe i svojih roditelja. A onda su, kad je bio u dvadesetima, oboje

umrli.

"Ups, oprostite. O, zdravo."

Pred Grigorijem je stajala, jer put joj je zapriječila gomila ljudi pred šankom, žena iz

Bellera — a njemu je trebao trenutak da je prepozna. "Drew. Zdravo."

Držala je plastičnu čašu vina, malo joj se prolilo po ruci, i izgledala je iznenađeno.

"Oprostite što sam se zaletjela u vas. Barem nisam prolila po vama vino. Ah — ovo je

moj prijatelj Stephen."

"Drago mi je", reče Grigorij rukujući se s muškarcem, a Drew reče: "Oprostite", prinese

ruku ustima i posrče s nadlanice proliveno vino. "Stephen, ovo je... Grigorij Solodin."

Izraz lica joj se tada promijenio, postao je gotovo bolan. Grigorij je shvatio da je to

zbog aukcijske kuće i Grigorijeva tajnog statusa koji je imao. Nitko nije trebao znati za

njega.

Grigorij reče: "Baš lijepo što smo se vidjeli, Drew", kako bi pokazao da ima u nju puno

povjerenje i da je siguran da se ona neće izbrbljati. Dok su se drugi gledatelji gurali

pokraj njih, njezin zgodni mladić, ponešto slabašne grade ali sa samouvjerenim

osmijehom, lagano zagrli Drew da je malo pogurne naprijed.

"Uživate li u predstavi?" upita Drew i dalje izgledajući kao da joj je neugodno.

"Jako. A vi?" Iznad njezina ramena Grigorij ugleda Evelyn kako im se približava i

osjeti da u njemu raste napetost; nadao se da će Drew razumjeti da ni Evelyn ne zna

ništa o njegovoj povezanosti s dražbom. Prišla im je i s očekivanjem gleda u Drew i

Stephena, dok joj Grigorij pruža vino. Ako bude sreće, pomislit će da su ovo dvoje

njegovi studenti. Grigorij reče: "Ovo je moja dobra prijateljica i kolegica Evelyn

Bennett."

Evelyn upita: "Vi ste Grigorijevi studenti?"

Drew pogleda Grigorija kao da se pita što bi odgovorila, ali uto Stephen reče: "Ah, vi

ste profesorica?"

"Oboje smo", reče mu Evelyn.

Page 147: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-147-

"Evelyn predaje talijanski", reče Grigorij, "a ja predajem ruski jezik i književnost."

"Ah, tako je. Drew mi je rekla da je jedanput pokušala naučiti ruski."

Drewino lice porumeni. "Bojim se da nisam dobra u jezicima", reče ona s nelagodom.

"Ali odrasla sam s romantičnim idejama o Rusiji pa sam se naposljetku upisala na

početni tečaj ruskoga. Ali stvarno mi ne ide..."

Zvono je glasno zazvonilo, označavajući kraj stanke. "Ah, evo ga", reče Grigorij brzo,

"pretpostavljam da bismo se morali vratiti na svoja mjesta", iako je savršeno dobro

znao da se svjetla neće ugasiti još dobrih deset minuta.

"Da, i mi!" reče Drew, kojoj je očito laknulo što je Grigorij našao izlaz iz njihova

razgovora. "Uživajte u ostatku predstave."

"Drago mi je što smo se upoznali", doda mladić.

"Ah, znači to nisu tvoji studenti", reče Evelyn smijući se, dok je Grigorij krenuo prema

vratima dvorane. "Jesi Ii ih tu upoznao i počeo razgovarati dok sam bila u toaletu?"

"Na neki način nas je gomila gurnula jedne prema drugima", reče joj Grigorij, sretan što

baš ne mora lagati. Pošli su prolazom između sjedala i skrasili se na svojima. Evelyn je

u toaletu popravila šminku i počešljala se tako da je sad izgledala posebno vedro i

zdravo. Ipak, Grigorij je primijetio da više ne može tako lagodno razgovarati s njom

kao prije. Osjećaji koji su ga zagrijali tijekom prvog čina nestali su ili su se možda

samo povukli. Iako je Evelyn sjedila do njega podjednako blizu kao i prije, između njih

je bio određeni prostor, neka nelagoda. Grigorij zaključi da to ima veze s mladom

ženom. Drew Brooks; s tim kako je Grigorij bio smeten i nije znao što da kaže, kako da

objasni stvar. Čak se i sad osjećao zabrinuto, nemirno, svjestan da je ona tu negdje u

kazalištu s njim.

Vratio se dirigent. Orkestar je ponovo počeo sa svojim nezahvalnim zadatkom, a zastor

se napokon dignuo otkrivši razne princeze, a onda je ušla Odilija prerušena kao Odette.

Iako je Grigorij već mnogo puta gledao Labuđe jezero (još otkad su on i Christine imali

pretplatu), nešto je u večerašnjoj izvedbi — Odilijina zla samouvjerenost, njezina

napadna ljepota, opaka preciznost njezinih brzih okreta i fouettees — prevladalo

smiješnu scenografiju, beskrajne solo dionice i sramežljivu princezu koja se beskrajno

šepiri. Priča je doista bila tragična: kako čovjek ne bi nasjeo na trik te zamamne žene?

Odjedanput je Grigorij osjetio pravo sažaljenje, ne samo za sirotu Odette, koja drhti

negdje u šumi, već i za Siegfrieda i njegovu nesvjesnu izdaju, koji je i sam tako postao

žrtvom. Naposljetku, bila je to časna pogreška. Smiješno, ali Grigorij nikada prije nije

o tome mnogo razmišljao, nije mu bilo toliko stalo, nego je samo mislio: "Jadni je

Page 148: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-148-

Siegfried zeznuo stvar." Ali sad, nakon što je gledao Siegfrieda kako poskakuje, visoko

skače i vrti se do boli, Grigorij je shvatio balet na jedan nov, opipljiv način. Isto se

znalo događati kad bi ponekad čitao dobru poeziju ili bilo koju dobru knjigu: istina bi

ga dotaknula do srži i ne bi ga htjela pustiti.

"MOJE DVIJE LJEPOTICE", reče Viktor kad su se Nina i Vjera poslije sastale s njim i

Geršom, obraza rumenih od uspjeha. Predstava je bila savršena — iako Vjera, uvijek

samokritična, inzistira da se gotovo spotaknula u jednom bourreeu dok je izlazila s

pozornice na kraju drugog čina. Ipak Nina joj vidi u očima da Vjera, baš kao i ona,

osjeća isti ponos i veliko olakšanje. U njihovu garderobu jedva da su stali svi buketi

cvijeća koje su dobile. Nina je onaj najveći i najšareniji s cinijama i nevenima dala

majci kad je došla iza pozornice — i na svoj majčinski način izgledala je čak ponosnija

nego inače, ne samo na Ninu nego i na Vjeru.

Vjera je tada odrezala jedan cvijet iz svojega buketa i pričvrstila ga majci na ovratnik

kaputa, a kad je majka otišla kući i kad su se Vjera i Nina oprale i odjenule, učinila je

isto za Ninu. Pričvrstila joj je gladiolu na lijevi rever — onaj iznad srca — tako da su

latice, bijele a na rubovima ružičaste, gledale nadolje. "Da se vidi da ti je srce već

zauzeto." Za sebe je izabrala veliku zijevalicu, s mnogo malih blijedih latica, ali

pričvrstila ga je uspravno.

Sad su u Kijevu, u novom restoranu kojim upravlja ukrajinsko Ministarstvo trgovine.

Jedu svinjetinu u umaku od mrkve i luka. Mali sastav, zguran u kut prostorije, glasno

im svira.

"Kad si onako micala rukama, Vjeruška", reče Viktor "zaista, kao da sam čuo šuštanje

perja." Uvijek je u najboljem izdanju kad je u društvu lijepih žena. Iako je Vjeru vidio

tek nekoliko puta, već se prema njoj ponaša kao prema staroj poznanici; Nina mu je

ispričala o njihovu djetinjstvu i kako su zajedno išle na audiciju u Boljšoj — ali nije

spomenula da su odveli Vjerine roditelje. Kad je Viktor, nakon što je prvi put vidio

Vjeru, primijetio da joj je u očima vidio veliku tugu, Nina je to objasnila rekavši kako

je Vjera za vrijeme rata uspjela pobjeći iz Lenjingrada, ali je tamo izgubila cijelu obitelj

za vrijeme opsade. Sto i nije bila laž.

Gerš, koji je samo jednom prije vidio Vjeru, reče: "U jednom sam trenutku shvatio da

sam zaboravio kako si to ti. Hoću reći, postala si Odetta." Vjera se doista preobrazila,

postala je pola žena, pola labud; u nekim trenucima, kad bi se pomaknula, poneko bi

pero otpalo s njezina kostima kao da želi naglasiti njezinu krhkost. Dok je plesom

Page 149: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-149-

pričala priču kako su ona i ostale labudice bile pod djelovanjem čarolije, njezino tužno

preklinjanje činilo se iskrenim, nimalo otrcanim. Nije bilo potrebno naprezati maštu da

bi se shvatila Siegfriedova opsjednutost njome. Gladeći nevidljivo perje obrazom,

čupajući ga iz nevidljivih krila. Vjera je doista bila poput ptice, očaravajuća, a čak joj je

uspjelo da zadrhti u okretu, drhtaji su joj prolazili leđima, s jedne ruke na drugu, dok se

na treperavim stopalima vrtjela u nizu bourreea preko pozornice.

"A ti", reče Viktor Nini, "moram to opet reći, ti si svima oduzela dah."

Istina je da je publika glasno zadržala dah kad je Nina napravila trideset dva fouettees.

Aplauz je počeo dok je bila na polovici, tako glasan da nije čula glazbu i morala se

nadati da će je dirigent pratiti. Sa svakim zamahom noge okrenula bi se brže, kaplje

znoja letjele su, pekle je u očima — a ipak, završila je čisto i precizno, i mirno izbrojila

do pet prije nego što je izašla iz poze. U sebi, ipak, Nina smatra da je to jeftino, ti

tehnički detalji. Jeftin način da se impresionira, nema tu ničega profinjenog ni

umjetničkog — samo virtuozno pokazivanje, koje zahtijeva aplauz i da čovjek zine od

divljenja. Nina želi učiniti više od tih zgodnih trikova; želi da joj tijelo pjeva, da joj oči,

ruke pa čak i kut pod kojim će nagnuti glavu prenose svaku nijansu glazbe, i svaki

aspekt lika kojeg pleše.

Svejedno, bila je to dobra večer. Još dok je pravila prve korake osjetila je da će biti

tako, da je tijelo neće iznevjeriti, da već ima publiku pod svojom kontrolom.

"Dobro, dakle, imamo više razloga za slavlje", reče ona i objasni Vjeri; "Viktorova

nova knjiga dobila je izvrsne kritike." Gosizdat, državna izdavačka kuća, upravo je

tiskala novu zbirku njegovih pjesama, koju su i Izvestija i Pravda najavile s oduševljenim

prikazima.

"Da, zdravica!" reče Gerš podižući čašu ukrajinske votke. "Za naše dvije Pavlove",

gleda Vjeru i Ninu svojim zdravim okom, "i naravno", sad gleda Viktora, "za našu

iduću Annabelle Bucar!*" Smiju se; to je autorica velikog bestselera Istina o američkim

diplomatima.

Nina reče: "Sad ću se uozbiljiti" i okrene se Viktoru. "Sviđaju mi se tvoje pjesme.

Znam da sam ti to već prije rekla, ali ne znam kako bih to drukčije izgovorila." Ona

smatra da su njegove pjesme lijepe i nepretenciozne, voli nesputanu radost u njegovu

jeziku, čistoću njegovih fraza. Kratki stihovi, žive slike. "Ponosna sam na tebe."

Gerš reče: "Ninjula, trebali bismo slaviti tebe i Vjeru!"

"Molim te, Gerš, zašto ih zaustaviti?" reče Viktor. Vjera im svima toči votku u čaše.

Podigne svoju i kaže; "Za poeziju!"

Page 150: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-150-

Nina se smije, gleda u Gerša i kaže: "Za glazbu!"

Gerš podigne obrve da pojača napetost i pričeka sekundu, a onda reče: "ZA ljubav!"

Dok gutaju votku, glazba odjedanput postane zbrkana; sastav je izgubio tempo, a onda

potpuno i melodiju. U nekoliko trenutaka melodija se promijenila i pretvorila u

američku pjesmu koju svi znaju. Nina i ostali pogledavaju prema vratima. Ta pjesma

znači da su ovdje stranci.

I doista, na ulazu su dva inozemna para, žene u kaputima od kamelhara, muškarci u

dugim kaputima, ali bez šešira. Šef sale dočekuje ih i smješta nedaleko od društva u

kojem su Nina i Viktor, dovoljno blizu da im Nina čuje glasove. Govore francuski, ali

to nije onaj poznati vokabular baleta i Nina ništa ne razumije unatoč obveznim satima

učenja jezika u Boljšoju. Osjeća neku čežnju i neki neobjašnjivi sram — zato što ne

razumije i ne želi razumjeti. "Voljela bih da mogu govoriti neki jezik", reče ona vrlo

tiho.

"Već govoriš", reče Viktor. "Jezik plesa."

Ali Nina osjeća neobičnu, snažnu želju da upozna više od svoje zemlje; da vidi mjesta

koja sad može samo zamišljati, da čuje zvuko

Amerikanka (hrvatskog podrijetla), koja je nakon rata prebjegla u Moskvu, odrekla se

američkog državljanstva i napisala (ili dala napisati u svoje ime) knjigu kojom je

napala američki State Department i veleposlanstvo u Moskvi.

ve pravih stranih jezika — ne uobičajeni gruzijski, kalmički, latvijski i uzbečki. Ne

može a da ne bude malo ljubomorna na Viktora, koji je putovao više od nje, čak je bio

u Engleskoj; to je bilo prošle godine, nešto u vezi s javnim odnosima. Njega i još

dvojicu pisaca (s pratnjom iz MVD-a) poslali su da posjete ruskog pjesnika koji tamo

živi već trideset godina. Nagovorite ga da se vrati, bio je neizgovoreni cilj — iako ga

Viktor i ostali, unatoč najvećim naporima, nisu uspjeli nagovoriti da se predomisli. Ali

ono što im je pošlo za rukom nije bilo ništa manje uzbudljivo: kupili su odijela od finog

gabardena, dolčevite, sjajne kravate od svile — i još važnije, engleski penicilin, mnogo

bolji od domaćeg. Za Ninu i ostale supruge donijeli su najlonke i zapadnjačku

kozmetiku.

Ninina putovanja s Boljšojem ograničena su na domaće granice. Prisutnost ovih

Zapadnjaka, tako blizu nje, podsjeća je večeras da je svijet velik i pun tajni. Sjetila se,

kao što često čini od djetinjstva, one žene koja je izašla iz velikog hotela, s velikim

šeširom i sitnim dijamantima u ušima. Opet se vratio onaj isti osjećaj čežnje i shvaćanje

Page 151: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-151-

da je njezina domovina, ta veličanstvena nacija, unatoč svojoj golemosti, tek jedan

komad velikog mozaika svijeta.

Noćni klub malo je utihnuo, ostali su gosti oprezni — razgovori su prigušeni, zdravice

kratke. Samo je mladi par tamo straga malo pripit i dopušta si da podigne glas. Kad su

počeli pjevati jednu staru cigansku pjesmu, glasno mumljajući riječi, Nina opet osjeti

onaj neobični sram; poželjela je da je negdje drugdje.

I Viktor i ostali spremni su za odlazak, ali ipak nekako oklijevaju rastati se. Odlučuju

svratiti kod Gerša. Nina mnogo radije provodi vrijeme u toj sobi — gdje miriše na

cigarete, podgrijani čaj i Geršove pljesnive košulje i stare zavjese — mnogo radije nego

u suprotnom dijelu zgrade, s madam iza zida od šperploče, koja se osjeća "boležljivo"

ili za drvenim stolom broji pribor za jelo, uzvišena i namrgođena, koja zahtijeva unuke

i pruža ruku prema Viktoru da joj opipa puls. Viktor je zamalo propustio večerašnju

predstavu zbog male drame koju je madam izvela. Imala je dugi napad kašlja, za koji je

Nina sigurna da ga je sama namjerno izazvala. Ponekad način na koji je madam gleda

otkriva sve s bolnom jasnoćom; da Nina nije nimalo drukčija od ostalih neotesanaca u

hodniku, da je prosječna djevojka koja svojata ono što ne bi trebalo biti njezino —

Viktora, pa čak i sam fizički,prostor, samu blizinu "Njezine Milosti" i njezinu

plemenitu krv. Ti nisi Lilja.

Ali Viktor je odan majci. Jednoga dana prije nekoliko mjeseci napunio joj je lavor

vrućom vodom kako bi u njoj namakala noge. Nina je provirila kroz pukotinu na

vratima, kao da će joj to pomoći da nešto shvati, i vidjela Lolu na madaminu ramenu

kako joj gladno kljuca naušnicu, dok Viktor s ljubavlju (to je jedini način da se opiše

taj čin) stavlja teško vjedro puno vode pred majčina stopala.

Otada ih se Nina više ne usuđuje špijunirati jer mrzi osjećaj koji to u njoj budi.

Pita se osjeća li i Vjera ikada nelagodu kad se vraća kući i ulazi u pomalu tužnu (tako

to Nina uvijek osjeća) sobu Ninine majke.

Kod Gerša Vjera se umorno spušta na tvrdu tamnu sofu koja je okrenuta prema

pijaninu. "Morat ćeš češće imati ovakve uspjehe", kaže Vjera Viktoru. "Tako da uvijek

imamo razloga za slavlje."

Iako ga je njegova pohvala očito obradovala, Viktor uspijeva ostati nonšalantan i pita;

"No, dakle, otkud je ovo stiglo?" vidjevši niz čokoladica zamotanih u šarene folije.

"To je zapravo od Zoje", reče Gerš. "Ponudite se."

Viktor guli šarenu foliju s čokolade, dok se Nina prisjeća žene sjajnih očiju i kovrčave

Page 152: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-152-

kose, koja je s obožavanjem gledala Gerša. Tako nevjerojatan par. Nina se čudila u

kakvoj je vezi Zoja s Geršom i pita se gdje je ona večeras. Dok Gerš zagrijava vodu za

čaj. Vjera izuva cipele i podiže noge pod sebe na sofu. Nakon što su svima podijelili

bombone, Nina i Viktor sjedaju pokraj Vjere, koja pita: "Ninočka, sjećaš se našeg

natjecanja u ritanju?"

To su običavale prije raditi, onoga posljednjega ljeta koje su provele zajedno, nakon što

su primljene u školu Boljšoja. "Htjele smo vidjeti koja će više zamahnuti nogom",

objasni Nina muškarcima. "Nismo čak ni znale izraz grand battement."

"A onda sam jednoga dana", govori Vjera, "bila sigurna da ću pobijediti i podigla sam

nogu tako visoko da me je povukla u zrak i pala sam ravno na stražnjicu!" Smije se i

namješta na sofi, a ispod ruba suknje vide joj se koljena. Tako se osjeća ugodno ovdje,

tako je opuštena s nogama podvijenim ispod sebe, da Nina to shvaća kao neku vrstu

komplimenta; kao da je to zbog Ninine nazočnosti, činjenice da su muškarci na neki

način povezani s njom, i to omogućava Vjeri da bude ono što jest, a ne ona hladna,

ukočena verzija kakvu obično predstavlja ljudima. "Plomp i eto me, ležim na zemlji.

Tada nisam još znala koliko će mi se to često događati u profesionalnom životu!"

Nina se drukčije sjeća te epizode. Kad je pala na zemlju. Vjera se odmah počela smijati

i iako se i Nina smijala, već je u tim ranim godinama znala da se ne bi, u slučaju da je

bilo obratno i da je ona pala, mogla smijati na svoj račun. Željela je pobijediti u

natjecanju, biti najbolja; nije željela da itko vidi kako pada na stražnjicu, nikada. Već

tada je osjećala — na neki neartikulirani, neformulirani način — žestinu svoje ambicije

i mračnu stranu ponosa.

"Volio bih da sam te onda poznavao", reče Gerš i sjedne gledajući u Vjeru, dok su mu

oči bile sanjive iza malih okruglih naočala, a ono lijeno oko malo je skretalo ustranu.

Viktor se premjestio za pijanino i svira nekoliko akorda prije nego što pokuša izvesti

neku melodiju. Gerš ispituje Vjeru o životu u Lenjingradu. Na Ninino iznenađenje

Vjera odgovara iskreno. Zaklopivši oči, Nina sluša Viktorovo entuzijastično iako

amatersko sviranje, a istodobno sve življi razgovor između Vjere i Gerša. "Studenti i

profesori također su bili evakuirani, ne samo zvijezde", čuje kako Vjera priča o tome

kako su ih za vrijeme rata poslali u Perm. "Vjerujem da sam tada plesala više uloga

nego da smo svi ostali kod kuće. Ipak, bili smo jako daleko. A kad smo se vratili, bilo

je kao da je sve... završilo. Sjećam se kad sam vidjela kazalište. Osjećala sam kao da je

moj dom, moj jedini dom, razrušen."

Ninu boli srce kad pomisli da je Vjera bila tamo. Koliko bi bila prepatila da nije

Page 153: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-153-

pobjegla. Čula je priče o umiranju od gladi, o djeci kojoj je kosa posijedjela, o

smrznutim tijelima na ulicama.

Gotovo silovito Vjera nastavi: "Pa, to i jest bio moj dom. Živjela sam tamo od svoje

desete godine. Jer Kirov uzima učenike na stan i hranu, a već sam bila primljena u

Boljšoj kad sam otišla iz Moskve — pa mi se činilo da ima smisla javiti se tamo. Jer

moji stric i strina nisu baš bili zainteresirani da se brinu za mene."

"Tvoji stric i strina..." reče Gerš kao da se čudi.

"Poslali su me da živim s njima, nakon onoga što se dogodilo mojim roditeljima."

Nina otvori oči od iznenađenja. Vidi kako Gerš tek neprimjetno kima glavom u znak

razumijevanja i ne pita što se dogodilo; Vjerine oči govore ostatak jer skrenula je

pogled kako bi izbjegla daljnja pitanja. "Ostali učenici bili su mi obitelj. Još uvijek se

sjećam koje su od nas prve izabrali za Operu — plesale smo u baletnim prizorima, bila

nam je to prva prilika da plešemo na pozornici. Moja prva Pikova dama." Vjera je

ispružila noge cijelom dužinom sofe i sad je malo podignula koljena, savinula ih tako

da joj se suknja nadigla kao šator i razotkrila dugu liniju mišića tamo gdje joj se

goljenica sastaje s listom. Odsutnog pogleda kaže: "Petkom smo išle u parnu kupelj."

Obavila je ruke oko koljena, nagnula se naprijed, prema Geršu i pogledala ga ravno u

oči. Nina se prisjeti kako se osjećala s Viktorom one prve večeri kad ga je upoznala,

kako joj se činilo da mu može vjerovati. Vjera kimne prema Geršu nekako odlučno i

reče: "Kirov je bio moja obitelj."

"A ipak si otišla."

"Boljšoj je najbolji ansambl na svijetu. Kako sam mogla odbiti?" Ali Nina se pita je li

baš tako jednostavno, nije li to bio manje poziv, a više zapovijed. Ponovo joj srce

zatreperi, jer uviđa kako je sve to bilo teško za Vjeru.

Viktor je završio sa svirkom i soba je odjedanput tiha. Gerš uzme cigarete, a onda

pogleda nekamo iza svih i digne obrve. Kao da ga nešto zabavlja, uperi prst u suprotni

kut sobe. Tamo je na podu mala gomila prašine, poput mravinjaka.

Nije to prašina, objašnjava on: "Cement." Podignuo je pogled i pokazao rukom na malu

tamnu mrlju na stropu. Onda je zapalio cigaretu, kako da ga ništa od svega toga ne

zabrinjava.

"Je li to rupa?" šapne Vjera. Kao da je bila naslikana tamo, tako je bila mala i crna.

"Čini se kao daje nedavno probušena", reče Gerš, otpuhujući dim cigarete kao da je

cijela stvar samo igra.

Nina je užasnuta. Viktor reče: "Pomislili biste da će barem počistiti za sobom." I on pali

Page 154: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-154-

cigaretu.

"Ne, i u tome i jest stvar", reče Gerš tiho. "Da nam daju do znanja da nas mogu čuti."

Ali što su mogli čuti, brzo u sebi pomisli Nina. Nitko ovdje nije rekao ništa krivo, a

kamoli učinio nešto, a sviranje na pijaninu samo je još više sve prikrilo. Vjera pogleda

rupicu s nekom mješavinom brige i poštovanja.

Viktor malo okrene glavu kako bi otpuhnuo dim preko ramena. "Planiraš li pomesti

svoj mali mravinjak?"

"Možda se pojavi još koji", reče Gerš. "Počet ću ih skupljati."

Lagana šala ništa ne može prikriti. Očito je da je Gerš na nekom popisu. U posljednje

vrijeme se oštrije govori — u novinama, u službenim govorima — o ljudima poput

njega. Čini se da svaki tjedan bude uhićen neki pripadnik židovske inteligencije ili se

ukida neka židovska organizacija. Možda je to razlog zašto Zoja nije večeras s njim;

netko poput nje sigurno ne želi sada biti blisko povezan s Geršom. A ipak, one fine

čokoladice...

Gerš je zauzeo Viktorovo mjesto za pijaninom i počinje svirati Glinkovu mazurku.

Nina se malo umirila dok ga gleda. On je jedan od onih glazbenika koji, kad se upusti u

glazbu, postaje još živopisnija slika sebe samoga; njegov cinizam ustupa mjesto čistim

emocijama tako da odjedanput izgleda jači i vatreniji. Nina je to već prije kod njega

primijetila, tu naglu strast koja postaje vidljivom, opipljivom. Shvaća da je to nešto što

njih dvoje imaju zajedničko — tu fizičku, iskonsku povezanost sa zvukom i ritmom.

Vjera gleda Gerša velikim tamnim očima, glavu je oslonila na ruku, a i Viktor se sad

naslonio ugodnije i sluša. Nina po položaju njegova tijela vidi koliko jako želi vjerovati

da ta izbušena rupa ništa ne znači. Naposljetku, ako Gerš ne radi ništa pogrešno, što

onda bilo tko ima vidjeti ili čuti što bi moglo uzrokovati probleme?

Gerš dugo svira i puši s Viktorom sve dok prostorija nije oba vijena toplom

izmaglicom. Vrhovi cigareta sagorijevaju, pepeo pada na pod — poput prašine ispod

one izbušene rupe. Nina se umjesto toga fokusira na ljubav koju osjeća oko sebe, ne

samo između sebe i Viktora nego i između Viktora i Gerša, a sad i između Gerša i

Vjere. Ostaju dokasna, piju čaj iz Geršova jeftinog metalnog samovara. Čini se kao da

svi četvero čekaju nešto, kao da nitko od njih ne želi da ova noć završi. Jutro je

svanulo, blijedo i žmirkavo, i došao je trenutak da kažu zbogom.

Page 155: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-155-

Dražbovni predmet 41

Igla za šešir u stilu art nouveau u obliku leptira, od dijamanata i pliqueajour*

emajla. Krila od pliqueajour emajla obrubljena su dijamantima brušenima

ružarezom i postavljena en tremblant. Tijelo i glava od zelenog emajla ukrašeni

su raznovrsnim dijamantima brušenima na stari europski način, na starinski i

osmerokutni način. Noge su izgravirane, od srebra i platine, na 18-karatnoj

podlozi od žutog zlata, 89 mm x 65,5 mm (mehanizam en tremblant je krut).

10.000—15.000 $

Bilješka: sličan primjerak s potpisom Eugenea Feuillatrea, prodan je na dražbi

u ovoj kući, vidi: Zlatni nakit. Galerija Beller, Dražba 1462, dražbovni predmet

326, rujan 1990.

*U toj tehnici emajl nema metalne podloge već se metal koristi samo kao okvir te podsjeća na vitraj.

Page 156: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-156-

OSMO POGLAVLJE

U sitne sate u ponedjeljak ujutro snježna mećava prešla je cijelu zemlju i došla do

Massachusettsa. Bijele pahulje padale su u gustom kovitlacu, kao velika nadimajuća

zavjesa od čipke; do utorka oluju su proglasili najvećom zabilježenom u povijesti

Bostona. Grigorij je stigao na fakultet kasnije nego inače jer su ga, kao i sve druge,

usporili visoki nanosi snijega.

Nije razgovarao s Evelyn otkad su izašli u petak. Sjedi za svojim stolom i pokušava

čitati novine koje je kupio u drogeriji (jer je njegov primjerak Globea raznosač zacijelo

bacio u snijeg pred kućom). Shvaća da se ponovo pokušava uvjeriti kako je sve u redu,

da jednostavno nije naviknut na to što se zove "izlazak" i još k tome s Evelyn, od svih

mogućih žena. A onda se sjeti nelagodna trenutka kad joj je napokon zaželio laku noć

— a Evelyn je pognula glavu dok je zatvarala vrata, kao da priznaje njihovu ludost.

Poslije baleta prošetali su do bara u hotelu Four Seasons, gdje je Grigorij malo previše

popio, zato što se osjećao uznemireno više nego što je očekivao. Sve vrijeme govorio si

je da ta nelagoda nema veze s Evelyn; već s tim što je naletio na Drew Brooks. Kako je

to bilo neugodno, tamo u predvorju kazališta. Još je osjećao nervozu dok je s Evelyn

stajao u niši pokraj prozora, popio je previše viskija, a onda je pred ponoć otpratio

Evelyn od stanice podzemne željeznice do njezina stana, držeći je ispod ruke da bude

siguran da se ne bi poskliznula na ledu. Onda ga je pitala želi li ući i popiti šalicu čaja,

a njemu nije palo na pamet reći ne.

Imala je na sebi suknju s prorezom sa strane. To nije bio prvi put da je Grigorij vidi u

toj suknji, ali tek je u niši hotela Four Seasons primijetio kako kroz prorez prema

njemu proviruje komadić njezina bedra. Kod nje u stanu Grigorij je sjeo na kožnati

trosjed, a kad je sjela do njega i položila ruku na njegov lakat, on je sramežljivo

pogledao dolje, a pogled mu se zaustavio na prorezu suknje. Iako je brzo podignuo

pogled, bilo je prekasno. Evelynine su oči bile slijedile njegove. Onda ga je poljubila

dok su Grigorijeve misli jurile naprijed i preplavila ga svijest da se ljubi s nekim, s

nekim tko nije Christine, da je to ono što ljudi nazivaju "krenuti dalje", taj osjećaj

iznenađene znatiželje — a onda ga je Evelyn upitala: "Zar nešto nije u redu?" i on je

shvatio da se, iako nije namjeravao, odmaknuo od nje.

U tom je trenutku trebao znati: takve su situacije delikatne i tu se ne može brzati.

Umjesto toga zbunjeno je promrmljao ispriku i pokušao je još jedanput poljubiti da

Page 157: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-157-

dokaže da je sve u redu. Ali kad mu je odgovorila, odjedanput se preplašio, a Evelyn,

osjetivši njegovo oklijevanje, velikodušno reče: "Možemo ići polako." Kosa mu je bila

raščupana. Grigorij je bio ljut na svoje ponašanje.

I kad pomisli da se ništa od toga ne bi dogodilo, govorio je sada sebi (odustajući od

čitanja novina) da nije naletio na Drew Brooks. Tada se ne bi osjećao toliko

uznemireno i ne bi popio sve one Bushmillse. Ili da su on i Drew barem unaprijed

smislili neke osnovne činjenice kojima bi objasnili svoje poznanstvo... Tada se Grigorij

ne bi brinuo što će možda morati smisliti neku malu laž za Evelyn, kako joj ne bi

morao ispričati sve o aukcijskoj kući i o privjesku. To je bila srž problema, shvatio je

naglo i potpuno jasno, u vezi s njegovim osjećajima prema Evelyn. Nije mogao

zamisliti da s njom podijeli svoje tajne.

Pa, za takve stvari treba vremena, govori on sebi, odlažući novine u kutiju za

reciklirani papir. Provirio je van u hodnik. Vrata Evelynine sobe bila su zatvorena; još

nije došla. Grigorij osjeti mali ubod nekog osjećaja kojeg nije mogao imenovati i vrati

se svojem stolu da presluša telefonske poruke. Bila je samo jedna. Svi su ovih dana

koristili elektroničku poštu.

Poruka je bila od Drew Brooks.

"Samo sam vam htjela reći", začuo se siguran glas, "da imamo službene rezultate iz

laboratorija i da je ogrlica doista od pravog baltičkog jantara."

Grigorija preplavi olakšanje. Ali onda je Drew Brooks nastavila i rekla da ima "dodatno

pitanje" za njega: "ako me možete nazvati čim budete mogli."

Toliko o olakšanju. Mršteći se, Grigorij uzme telefon da nazove aukcijsku kuću. Iz

hodnika se začuo glas neke žene i natjerao ga da zastane, a srce mu je ludo zakucalo.

Ali ne, to nije bila Evelyn. Samo Carla koja je razgovarala s Daveom.

Prestani biti tako napet, prekori Grigorij sam sebe. Sve će biti u redu. On i Evelyn dvoje

su zrelih ljudi, nema razloga da to zajedno ne riješe. Ali odjedanput mu se sve učinilo

previše teškim — kako se suočiti s njom, što da joj kaže. Razmišljao je trenutak, a onda

je obukao kaput i krenuo van na aveniju prekrivenu snijegom i ukrcao se na vlak B, koji

je išao u Back Bay.

MIRIS JESENI, BLATA i prvog mraza, miris spaljenog drva i dima u zraku. Boljšoj do

ponoći i kasni obroci u Aurori: usoljena riba, debele kriške salame s češnjakom...

Bahčisarajska fontana — s Ninom kao Zaremom i Vjerom kao Marijom — jest kao i

obično veliki spektakl, s egzotičnim kostimima i četama Tatara. Novo djelo Brončani

Page 158: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-158-

konjanik ozbiljnije je i govori o nužnosti da se pojedinac žrtvuje za više dobro i svoju

domovinu.

Te jeseni 1949. izvodi se i Geršovo novo djelo. Sonata za violončelo — prelijepa, puna

bolnih zvukova čežnje. Nini ta glazba govori nešto o samome Geršu, o dubini misterija

i nježnosti koje je uvijek osjećala skrivene u njemu, unatoč njegovim drskim riječima.

Sljedećeg tjedna Viktor čita Pravdu i odmahuje glavom.

"Što je?"

"Ah, taj kritičar. Čitam kritiku Geršova komada."

"Mogu li vidjeti?"

Tiho, ispod glasa, kaže joj: "Oportunizam. Eto što je to." Pruža Nini novine.

članak je više esej nego kritika, rasprava o kvalitetama koje sovjetska glazba mora

imati — i o mnogo načina na koji Geršov komad to nije uspio prikazati. Duboko iskvaren

utjecajem buržoaske dekadencije, potpuno mu nedostaje društveni kontekst, i ovo je djelo

uznemirujući testament skladateljevoj servilnosti prema Zapadu.

Kritičar Gerša naziva "antipatriotom" i još dalje u tekstu rabi onu drugu riječ, onu koja

se češće čuje ovih dana. O njoj postoji čak i pjesmica koja se širi — tiho, sarkastično,

od usta do usta:

Ako ne želiš biti poznat kao antisemit

Svakako čifuta nazovi "kozmopolit".

Nakon toliko mnogo sličnih članaka Ninu vjerojatno ne bi trebala iznenaditi ta kritika.

Osim toga u časopisu Kultura i život bio je dugački, oštri uvodnik... Ali činjenice joj

bodu oči: Gerša su uzeli na metu. Sad je to službeno, u tisku — više nema dvojbe o

tome kako drugi gledaju na njega. Ipak Nina kaže: "Ne razumijem." Jer unatoč svim

tim stvarima koje je kritičar nabrojio o Geršovu komadu,

o njegovim mnogim nedostacima, sve što je Nina čula bila je samo prekrasna glazba.

Viktor reče: "Naravno, čovjek ima pravo na svoje mišljenje."

Nina osjeti iznenadni prolazni strah zbog toga što bi to moglo značiti za Viktora i

njegovo prijateljstvo s Geršom. Njih dvojica poznaju se već gotovo deset godina. Nina

dobro zna koliko Viktor cijeni Gerša: njegovu duhovitost i inteligenciju, njegovu

odvažnost. On je Viktorov najiskreniji prijatelj, a Nina pretpostavlja da je upravo to

pomanjkanje poštovanja ono što Viktora privlači k njemu, te kvalitete koje bi i sam

želio imati. Također osjeća da se Viktor istinski divi Geršovoj glazbi, da ima

Page 159: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-159-

poštovanje koje nije narušeno osjećajem kompetitivnosti ili zavisti, kako bi se možda

osjećao sa svojim kolegama piscima.

Možda bi oni trebali nešto učiniti za Gerša. Katkad potpora neke uvažene osobe može

pomoći: dekreti se prepravljaju, presude ukidaju. Ali opet, tko zna... možda si sam

kopaš grob. Nina preklopi novine napola kao da će tako utišati kritičareve riječi.

Kad je te večeri ušla u njihovu malu garderobu, vidi da je Vjera plakala.

"Radi se o Geršu", reče Vjera suznih očiju, a Nina pretpostavlja da je i Vjera pročitala

članak u Pravdi. Ovih dana provodi mnogo slobodnog vremena s Geršom i za Ninu nije

nikakva tajna koliko su snažni Vjerini osjećaji. Sjedila je do njega na koncertu i čak je

izgledala nervozno zbog njega unatoč svojem obično hladnokrvnom izgledu. Poslije joj

je lice blistalo zbog velikog aplauza — publika je skladno pljeskala i nije posustajala

čak i nakon što se Gerš nekoliko puta naklonio pa je ponovo morao izlaziti na

pozornicu i primiti još cvijeća.

"Telefonirala sam mu jučer popodne nakon što nam je proba ranije završila i pitala ga

mogu li svratiti k njemu. Kad sam stigla, izgledao je tako sretan što me vidi — ali zar je

trebao reći: >Znaš trebala bi me ranije upozoriti, ako misliš doći ovamo. Što da sam

ovdje imao neku djevojku? Što ću s njom ako se ti pojaviš?<"

"Zadirkuje te, Vjeročka."

"Znam." Zatresla je glavom. "Nije prvi put da je to učinio. Pokušavam mu uzvratiti

istom mjerom. Samo sam rekla: >Hoćeš reći da sad tu nemaš nijednu djevojku?<

Odgovorio mi je: >Skriva se u ormaru, jadnica. Vidiš što si učinila? <" Vjera se umorno

nasmije. "Glupa sam što plačem zbog toga, znam. Ali stalno mislim da će on prestati.

Teško je pretvarati se da ti nije stalo. To me zaista boli."

"Naravno da boli. Ne znam zašto se tako ponaša." Ali dok govori, Nina se prisjeća

onoga što je Viktor prvi put rekao za njega: "Žene ga prilično vole". Možda to ima veze

s ponosom, zato što on još osjeća da je slobodan i ni za koga vezan. Možda se zato

ponaša kao da Vjera nema neko pravo na njegovu Ijubav i pažnju — kako bi zadržao

ono prijašnje viđenje sebe samoga. Ali zaista, svatko tko ga je i nakratko vidio s

Vjerom u ova protekla dva mjeseca, jasno vidi da je on beznadno zaljubljen.

"Sto ti misliš zašto to čini?" pita Nina.

Vjera kaže: "Zbog straha. Mislim da govoreći tako uvjerava sebe kako ga Ijubav neće

zarobiti."

"Točno." I Nina smatra da je u pitanju strah, unatoč Geršovoj navodnoj sigurnosti u

sebe. Ono što ne kaže naglas jest ono što i Vjera sigurno naslućuje: on se zapravo ne

Page 160: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-160-

boji Ijubavi ni toga da ga Ijubav zarobi.

TOG prosinca staljinov je sedamdeseti rođendan i mnogo je raznih svečanosti. Kao dio

proslave u posjet je došao i Mao Ce Tung; za tu je priliku Boljšoj ponovo postavio

Crveni mak, o kineskoj plesačici TaoHoa, koja daje život kako bi spasila sovjetskog

kapetana. Vjera kaže da je produkcija Boljšoja mnogo raskošnija nego ona u Kirovu.

Cijeli je grad uljepšan za svečanosti, zgrade su ukrašene crvenim zastavama i barjacima

s parolama, na trgovima su podignute platforme za ples. Golemi portret Staljina

obasjan je reflektorima, a u zraku ga drže veliki vojni baražni baloni te tako lebdi iznad

Kremlja i baca svjetlo na ulice ispod sebe. Kad su se Nina i Vjera nakon predstave

pridružile Viktoru i Geršu, glazba trešti iz zvučnika na Trgu Manež naja, a svuda oko

njih ljudi plešu, često i žene sa ženama, a postoje i zasebne skupine muškaraca. Viktor i

Gerš izgledaju otmjeno s tamnim šeširima i Nina je odjedanput radosna — osjeća

hladan zrak na licu, a njezina Ijubav za Viktora tako je velika da bi mogla prekriti cijelo

nebo. Viktorovi i Geršovi obrazi i nosovi ružičasti su od hladnoće ili možda od pića i

plesa.

"Hoću li dobiti koji ples?"

To je Zoja, u svojem kaputu od kovrčavog kozjeg krzna. Nina je promatra i čudi se,

dok je Gerš pozdravlja s nelagodom. Iako se čini da nije iznenađena što ga nalazi s

Vjerom, Zoja izgleda pomalo povrijeđeno, trepće zavinutim trepavicama i spušta

pogled. Nina odmah osjeti sažaljenje prema njoj, zato što nije previše ponosna da ne bi

otkrila svoje osjećaje. I zato što nije poput mnogih drugih i ne pretvara se da ga ne

poznaje, sad kad više nije u milosti kod Gerša.

Kad je Nina pita kako joj se sviđa proslava, Zojino lice se ozari. "O, sve je prekrasno!

Jeste li čuli govor?" Izgleda istinski uzbuđena i lijepa pa čak joj i oči blistaju. Nina

gotovo da može shvatiti Gerša koji kaže; "Hej, kolačiću, pridruži nam se!" Na Zojinu

licu opet se pojavi onaj bljesak privlačnosti, dok je Gerš hvata za ruku. No onda je

pušta i počinje komično plesati, zamahuje nogama kao da će plesati kazačok. Ovih je

dana često takav, šaljiv, neobuzdan.

Vjera izgleda distancirano. "Ne razumijem", reče Nina ispod glasa Viktoru. "Zoja i

Gerš."

"Pretpostavljam da joj je još stalo do njega", reče Viktor, "iako sigurno vidi da je

izgubljen slučaj." Jedan pijanac teturavo prolazi i zaleti se u njih. Viktor se obrati Zoji:

"Molim te, mogu li dobiti ovaj ples?" Ona se zahvalno nasmiješi dok je on odvodi

plesnim koracima.

Page 161: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-161-

Nina mora priznati da izgledaju prilično zgodno zajedno. Pita se o Zoji i je li Gerš

iskren, odnosno je li bio, u osjećajima prema njoj ili je ona samo krinka za ono što

stvarno osjeća. Zasad su on i Vjera zajedno, plešu stisnuti jedno uz drugo, šutke, lica su

im ozbiljna kao da razgovaraju o nečemu vrlo važnom.

Kad je pjesma završila, Viktor zahvali Zoji na plesu, a Zoja mu objasni kako mora poći

dalje; zapravo, sastaje se s nekim drugovima na drugoj strani trga. Unatoč svemu, Nina

ne može a da se ne divi njezinoj odvažnosti.

Počela je nova pjesma i Viktor dolazi po Ninu za ples. Glazba skladno odjekuje dok

prave prve korake, dok on i Gerš vrte Ninu i Vjeru između sebe. Nina osjeća kako joj se

kaput zapliće oko listova, glavu je zabacila unatrag, smije se dok njih dvojica kao da se

dobacuju prvo jednom pa drugom.

DREW BROOKS bila je u aukcijskoj kući i razgovarala s jednom ženom za prijemnim

stolom. Ima nešto spontano u njoj, način na koji se drži i naslanja leđima na pult, u

svojoj zelenoj haljini. Kratkim kimanjem glave uvodi Grigorija u sobicu tako malu kao

da je garderobni ormar. Unutra je okrugli stol i dvije plastične stolice.

"Žao mi je što sam onako pobjegao onu večer", reče joj Grigorij sjedajući, a onda joj

zahvali i na telefonskoj poruci. "Stvar je u tome što moja prijateljica ne zna da sam

donio nešto ovamo. Nitko ne zna. Ako se takvo što ponovi..."

"Reći ću da sam vas zamolila da mi objasnite neki ruski dokument koji smo od nekoga

dobili. Može li tako?"

Razmišljao je. "To bi bilo dobro."

"Zapravo to ima veze s mojim pitanjem. Rekli ste da predajete ruski."

"Tako je."

"Znate da pokušavam otkriti što je moguće više o podrijetlu jantarnog kompleta.

Nastojim vidjeti koliko mogu pratiti u prošlost svaki komad nakita. Možda ću uspjeti

doći do prvog vlasnika kojemu su bili namijenjeni — ako je to bio netko specifičan.

Priličan je to izazov i nisam daleko došla. Slavniji draguljari i zlatari imali su poslovne

knjige u koje su bilježili sve što su proizveli, ali i kupce. Lenore ne misli da ćemo biti

sretne ruke u pronalaženju bilo čega vezanog uz jantar, ali tko zna? Bostonska javna

knjižnica dobra je u traženju takve vrste informacija, a uz toliko arhiva do kojih se

može doći putem interneta, mislim da bismo trebali nešto pronaći."

"Zaista?" Grigorij začuje gorljivost u svojem glasu.

"Stvar je u tome, ako uopće uspijem nešto pronaći, da će to vjerojatno biti na ruskom.

Page 162: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-162-

U tom slučaju, možda biste mi mogli po moći."

"Svakako." Kad samo pomisli da bi se ipak moglo pronaći nešto što dokazuje...

"Voljela bih znati ruski." Drew se osmjehne i odmahne glavom. "Onaj tečaj ruskog na

koji sam se upisala bio je strašan!" Nasmijala se. "Zapravo sam htjela naučiti finski.

Moja je majka rođena u Finskoj, ali odrasla je ovdje i... jednostavno mi je žao što ne

znam taj jezik. Ali naravno, nemoguće je naći tečaj finskoga, jer od kakve je koristi

znati finski ? Dakle, kad nisam mogla naći finski, upisala sam se na ruski, s obzirom na

to da je majčin otac bio Rus. Ali nisam dobra u jezicima."

"Većina ljudi nije."

Podigavši obrve. Drew reče: "Učiteljica je rekla da sam beznadan slučaj."

"Ne mogu zamisliti da to kaže neki učitelj."

"Pa, zapravo je rekla da je >to< beznadna situacija. Nije imalo smisla nastaviti tečaj jer

bilo je beznadno." Glasno se nasmijala.

"Draga moja, to prije zvuči kao da je učiteljica bila beznadan slučaj."

Drew se nasmiješi, a bilo je nečega ljupkog u skromnosti njezina lica. Onda je ispravila

ramena i poslovnijim glasom rekla: "Uostalom, vidjet ćemo hoću li imati sreće i naći

bilo kakve službene zapise o tom jantarnom kompletu."

"Ako uspijete, jesu li oni nužno... nedvosmisleni?"

Drew malo slegne ramenima. "Mogu biti prilično specifični — koliko komada, u

kojem stilu i za koga." Zastala je. "Čudno je kad shvatite da je originalni jantarni

komplet vjerojatno imao više komada od ova tri."

"Stvarno?"

"Ne bih se iznenadila. Potpuni komplet bi se u to vrijeme sastojao od narukvice za

svaku ruku, od prstena i još jedne ogrlice koja bi se mogla rastvoriti i postati broš.

Ovisno o razdoblju tu bi mogle biti još neke kopče i gumbi ili ukrasne kopče za kosu u

obliku pera ili ukosnice. Pa čak i tijara."

Grigorij je pokušao sve zamisliti. "I nitko nije smatrao da je to pretjerano kićeno?"

Drew se nasmije. Ispričala je Grigoriju kako je takva vrsta jantara, s očuvanim kukcima

u sebi, bila vrlo moderna u viktorijansko doba i da bi oni koji su si to mogli priuštiti,

posebno naručili takav nakit kod zlatara. "Vaš je primjerak očito iz devetnaestog

stoljeća. Tada se jantar i poludrago kamenje počelo kombinirati sa zlatom — tako je

manje teško, možete i sami zamisliti, nego da ih nosite usađene u čvrstoj zlatnoj

Page 163: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-163-

podlozi." Drew mu je objasnila da takve informacije želi uključiti u dopunsku brošuru

koju priprema za svečanu večeru prije dražbe. Možda se nadala da će Grigorij, ako ga

na to podsjeti, naći nešto što bi joj mogao dati. "Uostalom, još uvijek tražim sve što

mogu naći o tom jantarnom kompletu."

Grigorij zamisli plastičnu vrećicu, rukom pisana pisma, crnobije le fotografije.

Bolničku potvrdu sa sovjetskim žigovima i neki serijski broj te vrijeme i mjesto koji su

tako čvrsto otipkani da pod prstima možete osjetiti slova; tamo gdje je trebalo biti ime

stoji samo debela crna crta i još jedna adresa. Jedino takav skroz naskroz birokratizirani

sustav može biti tako potpuno nefunkcionalan.

Zamalo se osmjehnuo kad je pomislio kako bi Drew iskoristila te stvari, iako joj ih,

naravno, nije mogao pokazati. Nije se usudio pokazati ih ni Nini Revskaji. Pa, jest

davno — ili bolje rečeno, bio bi ih pokazao da mu je ona dopustila. Sad je samo rekao:

"Mnogo je posla pred vama, zar ne?"

"Volim da je tako. Kad se istražuje, to je kao da ste na nekom tečaju povijesti. Svaki

dan naučim nešto novo."

Grigorij osjeti nešto kao zavist i zapita se može li on to isto reći za sebe.

"Zapravo, neke stvari koje su me se najviše dojmile nisu uopće imale veze sa samom

dražbom."

"Zaista?"

Drew zastane i činilo se kao da se nečega prisjeća. "Jedanput smo pripremali dražbu

porculana, svakakve predivne stvari, čajne servise, vaze i figurice. Dobar dio toga

potjecao je od jedne osobe, od žene čija je majka skupljala male porculanske drangulije.

Neki su predmeti bili baš slatki, male životinje, labudovi, zečevi i takve stvari. Bila sam

s procjeniteljem kad smo pregledavali majčinu zbirku. Svaki primjerak je na dnu imao

naljepnicu s imenom. Ponavljala su se tri imena, još ih se sjećam, Anne, Lise i Clara.

Rukopis u tinti bio je vrlo drhtav i mogli ste zaključiti da tko god je to pisao —

pretpostavljam ta pokojna žena, majka — sigurno je imala drhtave ruke. Nikad nisam

otkrila tko su bile Anne, Lise i Clara, ali zamišljala sam da su to unuke ili nećakinje.

Žena koja je donijela predmete na dražbu nije se tako zvala, a ja sam tjednima mislila

samo na to kako djevojke kojima su bili namijenjeni, nikada nisu dobile te predmete. I

kako se nije provela ženina posljednja želja."

Grigorij se zapita naglas: "Ne mislite li možda da je rukopis bio još stariji? Možda je

žena koja je umrla bila Anne ili Lise ili Clara? Možda su svi predmeti na kraju

proslijeđeni i završili kod nje?"

Page 164: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-164-

"Ne, naljepnice su bile nove, vidjelo se. Znate kako požute i osuše se nakon nekog

vremena." Činilo se kao da se prisjeća. "Ono što me je najviše dirnulo bila su ta imena

na naljepnicama, napisana rukom — tete ili bake ili što im je već bila. Stalno sam

zamišljala tu bolesnu staricu koja zna da će umrijeti, kako pregledava svoje stvari i

odlučuje koju će ostaviti Anni, Lisi ili Clari. Svako je ime napisala s određenom

namjerom."

Grigor se osjeti posramljeno jer je osjetio kako mu suze naviru na oči. Prisjećao se

Christine onog strašnog jesenjeg dana dva mjeseca prije nego što je umrla, kako je s

njim pregledala sve stvari, napisala popise stvari koje je željela ostaviti Ameliji i

uspomene s koledža koje je željela ostaviti ženskom studentskom udruženju. A onda,

najstrašnije od svega, odvojila je vrijeme da mu opiše kakav bi pogreb željela imati.

"Nisam namjeravala ispričati takvu depresivnu anegdotu." Drew spusti pogled.

"Oprostite zbog toga."

"Ah, ne, molim vas, ja sam taj koji bi se trebao ispričati. Zadržavam vas od vašeg

posla." Lagano se naslonila na podlaktice, a jednu nogu ispružila je naprijed tako da joj

je stopalo gotovo dosezalo Grigorijev gležanj. Osjetivši da je predugo ostao, Grigorij

ustane i odmakne stolicu.

"Još jedanput", reče Drew Brooks naglo, ustajući za njim, "ako se sjetite ičega što bih

mogla uključiti u brošuru..."

"Mogu provjeriti da vidim imam li išta." Čuo je vlastiti glas koji je djelovao osorno.

"Hvala vam, cijenim to", reče Drew brzo. Rukovala se s njim, a prije nego što mu je

pustila ruku, dodala je: "Ponekad stvarno iznenađuje što sve ljudi nadu."

"DAKLE, TKO SI TI zapravo?"

Upitala ga je na ruskom, svjesna da se smiješi — tek sićušan osmijeh u kutovima usana

— zbog toga kako je taj sramežljivi mladić izgledao, stojeći tamo u predvorju zgrade.

Na neki način bio je dječak, još uvijek je bio mladenački vitak. Gusta mu se kosa

kovrčala od vlažnog dana. Počeo je govoriti tihim glasom, malo pognuvši glavu kao da

nastoji da ne bude viši od Nine.

"Zovem se Grigorij Solodin." Plaho se zadržavao iza staklenih vrata koja je Nina tek

djelomice otvorila; očito nije očekivao da će ona prepoznati ime. "Vjerujem da smo vi i

ja..." To njegovo oklijevanje, ta snažna gorljivost. Uspio je izgovoriti da vjeruje kako su

on i Nina možda u rodbinskoj vezi.

Osjećala se zbunjeno. Nije imala pojma, čak nije mogla ni nagađati što on time želi

Page 165: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-165-

reći. Ali već je počela drhtati zbog one nagle slabosti koja je pratnja užasa. Poslije je

rekla sama sebi da je zacijelo već tada znala. Možda je i Grigorij Solodin to osjetio.

Onda je provalila bujica riječi, tako bolno željnih da izađu. "Rođen sam 1952. u

Gradskoj bolnici broj 3, u Moskvi." Spomenuo je i datum u mjesecu svibnju, čekajući

tek kratko da vidi znači li to išta Nini. Ali ona nije mogla reagirati drukčije nego

zaprepaštenjem zbog same činjenice što je taj mladić pred njom i saginje se da iz

ruksaka izvadi veliku omotnicu i rastvori je. "Evo, mogu vam pokazati potvrdu. Tu je

navedena i kućna adresa." Izgovorio ju je vadeći dokument iz omotnice.

Tada je Nina shvatila tko mora da je ovaj mladić. Sad joj je cijelo tijelo drhtalo dok je

izgovarala jednostavno i čvrsto; "Zabunili ste se."

On trepće očima i vidi se da je očajan dok ponovo poseže za velikom omotnicom.

"Znate, imam i druge dokaze o našoj povezanosti, ako želite..."

"Nisam osoba koju tražite." Rekavši to zatvorila je vrata, srce joj je ludo tuklo,

okrenula se i žurno pošla prema stubištu.

Tjedan dana poslije primila je pismo — "letimično objašnjenje" kako ga je mladić

nazvao — u kojem je moli da mu dopusti da joj pobliže objasni što je želio. Što se loše

može dogoditi, pitao je nevino, ako Nina odvoji malo vremena i pogleda ono što joj

želi pokazati? Ali naravno, nije to mogla. Već je jedanput pobjegla od svega toga i nije

se mogla dragovoljno opet vratiti tome. Prinijela je šibicu papiru — dvjema stranicama,

pisanima rukom, jedna povrh druge — i gledala kako im plamen zahvaća krajeve.

Pismo je palo u kuhinjski sudoper, gdje se pretvorilo u zgrčeni smeđi cvijet, usukalo se

i rigalo vatru, a onda još jedanput snažno planulo sve dok ništa nije ostalo osim krhke

sive kožice koja se mrvila.

Sto se tiče najnovijeg pisma koje je dobila od Solodina, Nina još nije na njega

odgovorila. Čak ni sada nije bilo ničega za reći, osim: Odlazi, molim te, pusti me na

miru. Ta opipljiva želja, njegova potreba da sazna — upravo suprotno od Nine. Možda

mu može to objasniti na taj način, vrlo općenito, ništa osobno: Poput mnogih

sunarodnjaka, poslije Staljinove smrti... Ili; Cijela moja generacija, kojoj su zamazati oči... Ili:

Kad smo se oslobodili zablude nakon toliko mnogo pogrešnih predodžbi... To je jednostavno

previše.

Ali Nina je već skinula povez s očiju i zaslijepilo ju je jarko svjetlo. Zašto više tragati

za ičim? Za istinom tog čovjeka, koji više nije bio mlad. Nina je znala dovoljno od

njegove kompleksne priče; nije bilo razloga da ga sasluša. Ionako su je već mučila

sjećanja, svaki dan sve više njih, slike tako žive da joj se činilo kao da je opet tamo, a

Page 166: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-166-

ne ovdje u svojim invalidskim kolicima pokraj prozora koji propušta hladan zrak, u

vunenoj haljini, pamučnim čarapama i mekanim čupavim papučama iz L. L. Beana.

Uzdahnula je. Još samo prije godinu dana ne bi bila nosila takve papuče u prisutnosti

drugog ljudskog bića.

Bile su ljubičaste, od umjetnog krzna. Dobila ih je od Tame za Božić prije nekoliko

godina. Tada se Nina zaprepastila zbog toga što su one predstavljale i kako je Tama

zapravo vidi: kao staricu kojoj uglavnom više ne treba korisnija i ljepša obuća.

Kao na neki znak, u zglobovima joj se javi neko hladno pulsi ranje. Zaklopila je oči i

čekala da stisak popusti. Kakva izdaja, nakon što je veći dio života provela snažeći

tijelo, neprekidno vježbajući kako bi spriječila povrede. Život tako usredotočen na

rutinu da je Nina još uvijek svakog dana u deset ujutro osjetila potrebu da bude na

svojem mjestu uz prečku za vježbanje. Sve te godine rastezanja, jačanja i razgibavanja.

Na kraju ništa od toga nije pomoglo.

Kraj. Iako je koristila takve riječi, nije ovo zaista vidjela kao kraj. Ne, nije joj se činilo

da je kraj. Ne s ovim trnom, Grigorijem Solodinom, u svojem bedru. Ipak nadala se da

će dražba riješiti stvar. A onda će se dogoditi nešto dobro: Shepley je najavio doći u

posjet. Za dva mjeseca — neće doći prije travnja — ali travanj i nije tako daleko (iako

to čovjek ne bi rekao po ledenom zraku koji je strujao kroz pukotinu prozora). Nazvao

je sinoć i rekao: "Što to čujem o nekoj velikoj dražbi na kojoj će se prodavati nakit

jedne slavne balerine?"

"Kako znaš za to?" Bila je iznenađena; zacijelo izvan Nove Engleske za to ne postoji

veliko zanimanje.

Zapravo, bio je jedan članak u L.A. Timesu; Shepley ga je izrezao i poslao joj poštom.

Jedan jedini stupac, ne baš dug, ali ipak je to bila vijest. "Ponosan sam na tebe, Nina",

rekao joj je putem telefona. "To je vrlo velikodušno od tebe."

"Pa, znaš da nikad ne nosim taj nakit. On živi u sefu banke."

"Da, ali također znam kakva si kad se radi o tim stvarima. Posesivna si — kao i ja."

Shepley se nasmijao, mekano, samozatajno, što je Nina kod njega voljela. "Nas dvoje

smo isti, ti i ja, jer si ne možemo pomoći. Ne možemo a da se ne zaljubimo u lijepe

predmete."

KOLOVOZ 1950. Dragocjeni dani rajčica i velikih zelenih glavica kupusa. Zrak je sparan

i zagušljiv, kao dah. Njih četvero voze se kroz predgrađe, žutim neasfaltiranim cestama,

u novomnovcatom automobilu koji je Viktor kupio. O tome je čak pisala i Pravda, "V.

Page 167: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-167-

Jelsin, pjesnik

i uvaženi državni umjetnik RSFSR-a* i P. Lisicijan, solist Boljšoj teatra, kupili su

automobile Pobjeda." Auto poskakuje u oblaku prašine, pokraj mještana koji rade u

svojim vrtovima i pokraj seljaka u kolho zima koji su vršili ječam. U daljini su

brežuljci prekriveni borovima i šume breza i jasika. Visoka trava raste uz cestu, a zrak

već miriše na luk, korov i cvjetove šaša. A onda su u šumi, a borovi svuda oko njih. Na

maloj čistini, okružena visokom ogradom i hrđavim vratašcima, stoji dača.

"Kao iz bajke", reče Nina dižući pogled prema strmom krovu s ukrasima na rubovima i

prema malim prozorima s drvenim kapcima, iza kojih se vide zavjese od bijelog platna.

Već je drugo ljeto otkako ona i Viktor imaju tu malu kuću, sa starim namještajem i

izlizanim podom od dasaka. Većina ostalih dača u ovom selu u vlasništvu je

Književnog fonda, a daju se piscima prema zaslugama — tako je Viktor dobio ovu

daču, nedaleko od jedne vrlo zabačene ceste. Ali želio je biti u mogućnosti doći ovamo

kad god poželi i pozvati koga želi pa ju je prošle godine uspio kupiti. Neki drugi pisci

čak su se ovdje stalno nastanili.

Istovarili su torbe i namirnice: kanistre s petrolejem, vreće krumpira i mrkve, debele

glavice zelene salate, boce širokog grla s pivom Žigulevskoje, okrugle vrčeve vina

Napareuli. S torbicom ispod jedne ruke, a lubenicom ispod druge, Nina udiše miris

borova i laktom otvara škripava vratašca na ogradi; pritom se paukova mreža razvlači i

postaje gotovo nevidljiva. "Hvala", kaže Viktor i maršira ravno kroz paukovu mrežu,

pokraj male kamene terase, napola u sjeni, noseći konzervirano voće i povrće iz istočne

Europe. Slijedi ga Gerš, balansirajući u rukama nekoliko vreća i kutija, ali Vjera zastaje

do Nine da pogleda kuću i duboko udahne šumski zrak. "Ima tu i rijeka", reče Nina,

pokazujući rukom na drugu stranu šume.

Zrak se nadima od zujanja insekata. "Podsjeća me na ljeta dok sam živjela u baletnoj

školi", reče Vjera. Seosko sunce u kosi joj otkriva crvenkaste pramenove. "Običavali su

nas voditi na Crno more. One od nas koje nismo mogle ići kući." Neizgovorena je riječ

siročad — ili djeca iz Alma Ate, Čeljabinska i drugih mjesta do kojih je predaleko

putovati kući. "Odsjeli bismo u drvenim barakama i spavali u krevetima na kat, a ja

nikad nisam htjela onaj gornji jer je na stropu uvijek bilo

* Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika.

Page 168: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-168-

paukova."

Nina reče; "I ovdje ih vjerojatno ima."

"Ah, više ih se ne bojim."

Daća je skromno namještena, toalet je vani, zidovi su vrlo tanki i obijeljeni vapnom.

Kada je željezna. Pokraj zidane peći s visokim dimnjakom naslagano je drvo za

potpalu. U kutu stoje ribarski štapovi od lijeske. Stolci od trske, petrolejske lampe,

samovar od kupronikla. Metalni kreveti s tvrdim madracima napunjenim slamom. Čađa

ostala od mnogih svijeća. Banja je iza kuće tako da iz nje mogu poći ravno do rijeke.

Nina voli nježno tapkanje bosih nogu po drvenom podu — koji nema dobru izolaciju,

ali bit će dobar za vježbanje u zatvorenom prostoru. Sunce proviruje kroz rijetke bijele

zastore već od tri sata ujutro, a cijelo poslijepodne njegove se zrake probijaju kroz

krošnja stabala. Čuje se veseli cvrkut vrabaca i svraka. Zajedno jedu ispod borova,

vodu donose s izvora, zemlja je vlažna, zrak miomirisan, rijeka zelena i svježa.

Večernje zrake sunca bacaju na rijeku narančaste točke. Odlaze plivati na rijeku, igraju

odbojku. Iako se u obližnjem Rekreacijskom centru za pisce nudi mnogo grupnih

aktivnosti, Nina i ostali ostaju ovdje, zajedno i u tišini. Viktor se zatekao da će svaki

dan napisati jednu pjesmu, a Gerš radi na novom djelu i zviždi melodije. Vjera pjevuši s

njim, često samo sjedi pokraj njega ili čita. Tada duge noge podvije pod suknju, a kad

padne mrak, pali lanternu. Nina se pita je

li Vjeri podjednako drago što se oslobodila Ninine majke, kao što je Nini drago što je

daleko od Viktorove, za koju se ostala brinuti Darja, dok Ninina majka odlazi i dalje na

svoje zadatke i u posjet prijateljima na Medvjeđe jezero.

I tako je ovo mjesec savršenstva, lagodne slobode, lijenih poslijepodneva provedenih na

terasi u dugim, vijugajućim raspravama koje se rasplinu u zraku bez zaključka. Divlje

cvijeće zaslađuje zrak, leptiri se kovitlaju — nisu nimalo nalik na profinjenu iglu koju

je Viktor darovao Nini za godišnjicu, ali nisu ništa manje veličanstveni sa svojim,

gotovo prozirnim, krilima jarkih boja. Gerš i Viktor provode sate na terasi sjedeći u

pletenim naslonjačima i izgledaju prilično zadovoljni u svojim prugastim pidžamama

dok lagano razgovaraju. Gerš zadirkuje

Viktora zato što je "Uvaženi državni umjetnik". To je jedan od onih počasnih naslova

koji prije nisu postojali, a koji obuhvaćaju cijeli niz kulturnih zasluga, ne samo lijepu

umjetnost. "Jeftine pobude", naziva iz Gerš i navodi ime poznatog pjevača, koji stalno

putuje diljem zemlje u ovu ili onu regiju i skuplja sve titule koje može. Ali činjenica je

da je Viktoru zbog titule "Uvaženog državnog umjetnika" dopušteno putovati u

Page 169: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-169-

inozemstvo i da si može priuštiti ovakvu daču. Ako on ili Nina ikada postanu "Narodni

umjetnici" — to je najviša moguća titula — imat će još više povlastica.

"Vrlo dobro znaš da nemam ništa protiv popularne zabave", reče Viktor, očito sa

željom da razdraži Gerša. Uživa u ovim raspravama s Geršom, onakvima u kakve se

većina ljudi ne želi upuštati. "Kakvog ima smisla nešto stvarati, bez obzira na to koliko

bilo lijepo, ako to ne govori ljudima? Ako nikad ne dopre do ljudi?"

"Zvučiš kao Zoja!" reče Gerš, što Viktor i očekuje od njega. Danas je može spomenuti

jer Vjera je otišla na jednu od svojih dugih šetnji u berbu gljiva. Nina stoji pokraj

vratašca na ogradi, jednom se rukom drži za željeznu šipku i radi svoje svakodnevne

vježbe kao na prečki. Nije propustila nijedan dan treninga. Ako tjedan dana ne vježba,

to bi moglo značiti kontuziju nožnih prstiju i bolne noge kad mišići budu ponovo

morali raditi.

"Utroba mi se okreće od tog utilitarističkog pogleda na umjetnost", reče Gerš.

"Naravno, ti to znaš."

"Zašto je onda trpiš?" vikne mu Nina.

"Koga?"

"Zoju!"

"Uz nju izgledam dobar, ne mislite li i vi tako?" reče Gerš šaleći se. Oponaša je

šušljetavim glasom i kaže: "Čestit građanin. Partijski duh i sve to. Zapravo, savršeno i

za svaku pohvalu."

Nina se ne smije; čak i dok se šali, Gerš izgleda kao da mu je nelagodno. Možda on

Zoju doista doživljava kao neku vrstu bedža pohvale. Bilo je još antisemitskih

komentara u novinskim uvodnicima, još jedan napad na samoga Gerša i to ga je napao

posebno ratoborni kritičar kojemu je Viktor dao nadimak Rotvajler. Nina je više puta

primijetila slogan "Dolje s kozmopolitima!". Možda Gerš zaista vidi Zoju kako neku

vrstu zaštitnice.

0 dopiranju do ljudi. Nije bez razloga što sjedala u prvom redu tvojega kazališta, Nina,

stoje tri rublje. Život je težak, ljudi su umorni. Dajte im ljepotu. Učinite ih ponosnima.

Vi nas podsjetite na sve ono za što smo sposobni — da smo i mi nedovršeno djelo, da

stvarano veliko novo društvo. Što mislite zašto naš Josif Visarionovič voli najveće,

najšarenije produkcije? Zna da takve monumentalne stvari — šarena scenografija, jarki

kostimi — ostavljaju najjači dojam."

"Upravo tako", reče Gerš, "upravo u tome je problem! Nema prostora za kompleksnost,

za senzitivnost, za išta što bi bilo izazovno. Umjesto toga od nas se očekuje da

Page 170: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-170-

podilazimo ukusu publike.

I stvarno, kad će ljudi naučiti cijeniti bilo što istinski duboko? Sve uvijek mora biti

prenaglašeno. A znate zašto: zato što ljudima treba dati šlagvort. Treba im reći što se od

njih očekuje da misle."

"Umorni su", reče Viktor. "Teško rade i..."

Gerš ga prekine. "Mora im se apsolutno objasniti kako moraju reagirati."

"Nisam siguran da je u tome stvar", reče Viktor mirno, iako Nina vidi da se pita je li to

baš tako. "Mislim da to ima veze s... pokušajem da se stvari učine izravnima —

jednostavnim i svima dostupnim."

"Ne bih baš nazvao glamur produkcija u Boljšoju >jednostavnima<", izjavi Gerš. "Sva

ta pompa i blještavilo. Kao da to ima ikakve veze sa svakodnevnim životom. Usput

rečeno, Nina, nešto si utihnula tamo."

"Razmišljam o tome što govoriš", dovikne mu ona. Počela je s vježbama za stopala,

grabi prstima tešku prostirku za pod ispletenu od krpa, koju je stavila na tlo pred

sobom. Jednom nogom je vuče prema sebi, a onda je prihvaća stopalima druge noge i

pokušava je odvući natrag na mjesto gdje je bila. "Hoću reći, zar ne bi kazalište trebalo

biti upravo takvo — veličanstveno?" Istina je da su produkcije Boljšoja natprosječno

velike, uzvišene, u njima nema ništa suzdržanog. To je vrtlog boja i ludo odvažne

akrobacije. Na nekoliko sati publika zaboravi na stvarni život i uživa u mekanim

baršunastim sjedalima kazališta, u pet redova crvenih i zlatnih loža, sjajnih svijećnjaka

s krakovima, pozlaćenog stropa i raskošno urešene Carske lože.

Divovski luster visi dostojanstveno s kapljicama od kristala. U tih nekoliko sati tu je

prelijepa glazba i ples, koji će u svakome obnoviti vjeru u svijet.

Gerš reče; "Možda, ali..."

"Podcjenjuješ naš narod", kaže mu Viktor. "Mislim da ljudima ne treba reći kako bi se

trebali osjećati. Velika umjetnost instinktivno komunicira. Čovjek ne može a da je ne

razumije."

I Nina vjeruje u to. Upravo dok pleše — a ne dok maršira u redu ili dok pjeva partijske

balade u autobusu na turneji — osjeća, istinski osjeća običnog čovjeka svijeta. Samo je

na pozornici dok pleše pred publikom, svjesna sebe kao drugarice u jednoj velikoj

naciji. A ipak... sjeća se one noći kad je plesala Odiliju i kako su sve oči bile

razrogačene dok je izvodila tehničke trikove, a osjećala se kao cirkuski pas. A onda

njihov automatski aplauz, ne njezinoj muzikalnosti ili umjetničkom umijeću, nego

onom dugom nizu razmetljivih fouettees. To ne znači biti umjetnik. Nina to zna duboko

Page 171: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-171-

u sebi. Svjedočila je oduševljenju koje potakne njezina najdraža balerina Uljanova kad

pleše, kad njezini nijansirani pokreti kao da opipljivo podižu publiku na višu razinu. Što

sve Nina ne bi učinila da može postići istu razinu umjetničkog dojma, izvedbu koja već

sama naglašava pozitivne aspekte života...

"To je tvoj problem", govori Gerš Viktoru. "Romantičar si."

"Romantičar? Uopće nisam!"

"Ne tvoja poezija. Govorim o tvojim pogledima na život, o tvo joj vjeri u neko veće

dobro. U tvojeg vođu. Svakoga idealiziraš."

To je ono dobro kad si ovako u šumi, misli u sebi Nina. Čovjek može ovako nesputano

razgovarati. Nema nikoga oko vas da vas čuje.

"Ne idealiziram", reče Viktor. "To je jednostavno pitanje perspektive. Stvaramo novu

naciju, jedan novi veliki narod. Težak je to proces. Ti si odabrao gledati negativnu

stranu toga. A zapravo ima mnogo više pozitivnoga." Nina to voli kod njega — taj

njegov optimizam, njegovu blagu mudrost i iskrenu nadu.

"Da, naravno", reče Gerš. "Jer ti si još u stanju raditi ono što voliš i to je još važno. Ne

želimo zvučati grandiozno, ali stvarno, hajdemo biti iskreni, u ovoj zemlji za mene

ništa nije ostalo. Nemam ovdje budućnost. Sve što skladam završava u ladici."

Vjerojatno je u pravu, misli Nina. Sada se nijedan orkestar ne bi usudio izvoditi njegova

djela. Nitko ga neće snimati. A ipak čuje samu sebe kako kaže: "To se može

promijeniti. Znaš to — to se može promijeniti preko noći." Jer i to je istina.

Te večeri njih četvero skuhali su juhu od gljiva i krumpirpire, i popili toliko vina da se

Viktor, kad su im čaše naposljetku ostale prazne, a pjesma zrikavaca ispunila zrak,

zgrabio za trbuh, zastenjao od zadovoljstva i rekao: "Oprosti, Nina, možda ćemo

večeras morati preskočiti vođenje ljubavi."

"Gledajte!" reče Vjera lijeno kimajući glavom prema otvorenom prozoru. "Krijesnice."

Na sebi ima bijelu lanenu haljinu s narodnim vezom i naslonila se na Geršovu ruku. U

svijetlom lanu, sjajne kose i uz treptavo svjetlo petrolejske svjetiljke, izgleda kao noćna

leptirića. Gerš je privuče k sebi i ljubi joj vrat. U takvim trenucima razroko mu oko daje

neki privlačan izgled.

"Ah!" Vjera se pretvara da će se odmaknuti. "Mirišeš kao neženja."

Gerš je ponovo privuče k sebi. "Predlažem da svi odemo na plivanje."

Viktor reče: "Sa svom tom hranom u sebi? Potonut ću."

Ali Nina ga izvuče sa stolice. "Hajde, ja ću te spasiti."

Rijeka je odmah tu ispod njihovog dijela šume i ove čistine obasjane mjesečinom. Za

Page 172: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-172-

jedno deblo na obali zavezan je čamac, kojim se ponekad voze. Nina promatra nježno

crnilo vode nalik na zrcalo, glatku, tamnu površinu. Posvuda oko njih tamne su sjene.

Ona i Vjera pažljivo se razodijevaju, ali Gerš i Viktor na brzinu skidaju odjeću i potrče

ravno u vodu poput djece. Nina hoda do ruba obale, tamo gdje je zemlja mekana od

mulja, i nastavlja gaziti u vodu do struka, onda se nagne naprijed i uroni ruke, kao da ih

uvlači u dugačke večernje rukavice. Voda je iznenađujuće topla. Kad je zaronila,

osjetila je kako je obavija sa svih strana. Izronivši, okrenula se na leđa, podigla stopala

u zrak i nastavila plutati. Iznad nje je crno nebo, beskrajna tama istočkana sićušnim

zvijezdama.

Zvuk noći, gusta, bogata tišina — a svakih nekoliko minuta začuje se huk sove. Nina se

još nije naviknula na tu tišinu, na skrivene, tajanstvene zvukove prirode, za razliku od

moskovskih zvučnika kroz koje danju i noću trešte domovinske pjesme i razliježu se

ulicama.

Gerš se vratio po Vjeru, koja stoji na obali tik do vode. "Dođi", reče on, gazeći kroz

vodu prema njoj.

Viktor pliva leđno sve dok se ne nađe pokraj Nine. Njegovi prsti dodirnu njezine,

migoljeći se kroz vodu. Ona mu migoljeći prstima uzvrati stisak. Gerš je počeo nešto

pjevušiti, jednu pjesmu koja Nina prepoznaje. Viktor je sad provukao ruku Nini ispod

pazuha i vuče je, lagano je njišući kroz vodu. "Volim taj zvuk zrikavaca koji kao da je

posvuda", reče ona. "Kao da su zaposjeli cijeli svijet."

Viktor šuti na trenutak, a onda reče: "Znaš što je to? To je zvuk prostranstva."

Naslonivši se između njegovih ruku, ugodno iscrpljena, s nebom punim zvijezda, Nina

osjeća — zaista osjeća — prostranstvo svijeta, da se on prostire sve dalje i dalje, a da su

ona, Viktor, Gerš i Vjera samo jedan mali komadić tog svijeta. Prvi put naslućuje

koliko daleko čovjek može biti od vlastita života, koliko zadovoljno udaljen. Ta zjapeća

golemost univerzuma, njegove beskrajne mogućnosti... Ona to osjeća, neku auru, neku

slutnju: iluziju apsolutne slobode.

Page 173: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-173-

KNJIGA DRUGA

Page 174: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-174-

Dražbovni predmet 50

Tijara. Od štrasa i austrijskog gorskog kristala, visina 44 mm, promjer 145 mm,

presvučena čistim srebrom; na svakom su kraju zupci češlja.

800—1.000 $

Page 175: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-175-

DEVETO POGLAVLJE

U svojem poštanskom sandučiću na Odsjeku za strane jezike Gri gorij nalazi

presavijeni komad papira.

Srce mu je malo poskočilo. Je li to napokon odgovor? Ne, ne, naravno da nije, smiješno

se čak i nadati. Da je Nina Revskaja i odlučila pisati mu, to sigurno ne bi izgledalo

ovako, otvoreno pismo bez omotnice. Onaj zgnječeni pauk... Možda je poruka od

Evelyn, možda neka pozivnica ili prijateljska sugestija. Veći dio prošlog tjedna provela

je na nekoj konferenciji, ali poslala mu je nekoliko prijateljskih elektroničkih poruka.

Grigorij se sjeti da se sinoć trebala vratiti.

Rastvarajući papir primijeti da je od Zoltana. Još jedna fotokopirana stranica iz njegova

dnevnika. Veljača 1962. Zoltan je tada imao dvadeset devet godina; možda je tada već

London smatrao stalnim domom, nakon što je u njemu živio šest godina. Ponovo

čitajući te stranice, Grigorij se pitao ne čezne li Zoltan za tim da se ponovo vrati u one

mlade dane, umjesto da bude ekscentrični starac kakav je postao. Zoltanov gusti i

nagnuti rukopis, onaj od prije četrdeset godina, kao da je nekamo žurio na papiru:

Četvrtak. Sivo i oblačno, ali meni se sviđa, čini mi se da izražava svu ljepotu i tugu bivanja

tek ljudskim bićem, dok mnogi od nas kroče u dugim kaputima, svjesni i nesvjesni tko smo i

gdje nam je mjesto u ovom kišnom svijetu. Bio sam na ručku koji je organizirao jedan član

Doma lordova, koji se smatra pjesnikom. Tko sam ja da mu proturječim, iako bih doista

volio da se manje služi aliteracijom. Bio je tamo i Samuel s najnovijom djevojkom,

manekenkom. Učinilo mi se da je poznajem, a onda sam shvatio da sam negdje već vidio

njezino lice, na mnogim reklamnim oglasima i naslovnicama časopisa. Svuda oko mene bili

su prepoznatljivi ljudi: članovi parlamenta, i plavokosa folk pjevačica čijeg se imena ne

mogu sjetiti... Nešto me obuzelo, neka čežnja za vlažnim danom vani, ne mogu to objasniti,

jedino sam osjećao da se moram izdvojiti ili ću postati manje stvaran, manje istinit. Zato

sam se oprostio i otišao, rano i možda nepristojno, ali s neprocjenjivim osjećajem nagle,

slatke slobode. Tek kad sam odlazio ugledao sam Leptiriću, Ninu Revskaju, s njezinim licem

oštrih crta i tamnom kosom. Bilo je u njoj neke tuge koja mi se činila prekrasnom, nešto

odmah ispod površine. Iako još nije navršila četrdeset, godine joj se vide na rukama — s

velikim bolnim zglobovima — i u očima, koje su veličanstveno zelene, sjajne

i oštre, a ipak nekako pune boli. Iznenadilo me kad je pošla za mnom u garderobu. Nisam je

primijetio sve dok se nisam okrenuo namjeravajući obući kaput, a ona je bila iza mene u

Page 176: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-176-

zelenoj vunenoj haljini s krznenim ovratnikom. Htjela sam vam nešto reći, rekla je. Kad smo

ono razgovarali na božičnoj proslavi, kad ste me pitali o mojem mužu i njegovoj poeziji. Želim

vam objasniti zašto onako mislim.

Sjela je na divan jednim pokretom, kao da se slovo Z svečano sklopilo, ruke je položila na

krilo, a noge skupila tako da nije ostalo prostora između koljena i gležnjeva. "Jednoga sam

dana," rekla je, "iskazala frustraciju zbog situacije u mojoj domovini. Suprug nije dijelio sa

mnom taj isti bijes. Viknula sam na njega: "Kako možeš biti takav? Kako se možeš ponašati

kao da je sve u redu?" Odmaknuo se od mene i otišao jer naravno, to što sam činila bilo je

opasno. Kasnije tog dana muž je došao i sjeo do mene i vrlo tiho rekao: "Zar ne vidiš, moram

mu vjerovati." Mislio je na Staljina. Rekao je: "Moram vjerovati. Inače, kako ću ujutro ustati

iz kreveta?"

Lice joj se jedva micalo dok je to govorila, ali intonacija, se promijenila pa sam se pitao nije li

možda čula njegov glas, dok je to govorila. Ustala je i volio bih reći da je izgledala kao da se

riješila tereta, ali nije. Zaželjela mi je ugodan dan i izašla iz prostorije.

Pročitavši to, Grigorij zatvori oči. Osjetio je duboku i naglu tugu, a pomalo i krivnju,

kao da je nekoga špijunirao. Nije to bila samo tuga zbog Nine Revskaje i Viktora

Jelsina ni zbog Zoltana i njegova izblijedjelog dnevnika. Shvatio je da je to tuga zbog

pjesama koje je volio, zbog nedužnih pastira s kozama i ovcama, sanjiva krajolika i

živopisnih šuma, umornih ali zadovoljnih seljaka čije vedre nade nikad nisu bile

očajničke, nego samo čiste. Sigurno u tim pjesmama ima nešto istine. Jer ako Jelsin nije

vjerovao... kakav bi to osjećaj bio, pisati pjesme za koje bi znao da su oblik

propagande? Je li ih pisao s dozom cinizma? Nije to bila vizija koju bi Grigorij volio

imati o Jelsinu i uvijek bi isparila prije nego što bi pustila korijenje. Ali opet, što je

pjesnik drugo mogao učiniti? Ili najbolje iskoristiš pravila i propise ili... što? Učiniš što

i Jesenjin; razrežeš žile na rukama i napišeš pjesmu svojom krvlju, a onda se još objesiš

da mjera bude potpuna.

Ili pobjegneš kao Zoltan. Da poživiš i kažeš istinu. To je bio jedan od razloga zbog

kojeg je Zoltanov rad bio od iznimne važno sti, svaka je pjesma bila poruka koja je

preskočila zid, iskopala tunel iz tamnice, preživjela da ostatku svijeta ispriča svoju

poruku. Toliko mnogo drugih — drugih ljudi, drugih pjesnika — nisu to uspjeli. Čak će

i Zoltanova novija djela, razmišljao je Grigorij, biti obilježena tim iskustvom. Kad bi ih

samo netko želio tiskati...

Grigorij sjedne i odloži papir na radni stol. Ako se Viktor Jelsin zaista tako osjećao,

uistinu vjerovao ili morao vjerovati, kako je rekao svojoj ženi, što je onda mogao učiniti

Page 177: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-177-

da završi tamo gdje je završio? Iako optužbe nikad nisu morale biti istinite. Bilo je

dovoljno da vas povezu s pogrešnom skupinom; čovjek nije morao biti kriv ni za kakav

politički prekršaj. Naravno, bilo je privlačnije misliti da je Viktor Jelsin djelovao

subverzivno nego priznati da je jednostavno povukao crtu kad mu je bilo dosta.

Grigorij je oduvijek uživao u pomisli da se Jelsin, unatoč svojoj naizgled naivnoj vjeri,

na kraju pobunio. Baršunasta crna noć, razastrta na visini zvijezdama pribadačama... Bili su

to početni stihovi "Noćnog kupanja", jedne nekarakteristične pjesme, kojoj je Grigorij

već prije mnogo godina pridavao važnost. Ritmička neujednačenost njegova prijevoda

još ga je mučila — ali bilo je najvažnije prenijeti slike i točne riječi.

NOĆNO KUPANJE

Baršunasta ama noć, razastrta na visini zvijezdama pribadačama.

Lica na mjesečini.

Blijedi odjeci jeke plutaju rijekom.

Pljuskamo po vodi i posvuda ih razbacujemo.

Kako mladi bijasmo, prije jedne plutajuće Godine.

Vlažni uvojci prekrivaju nam uši.

A u zraku, zuj zrikavaca i njihova pjesma

S isprikama, koje nismo mogli čuti.

Otišli su, nestali su dani savršene šume:

Hlad s uzorkom rešetke, sag od borovih iglica,

kapljice sunca u cmogoričnoj smoli.

Zrak pjevuši...

Nevidljiv slavuj, isuviše kasno, ponavlja

Svoju tvrdoglavu pjesmu — uhvaćenu negdje

Između duboke crne vode i neba.

Bila je to jedna od Jelsinovih posljednjih pjesama i najmanje tipična za njega. Toliko

mnogo melankolije. Ali može li je čovjek nazvati buntovnom? Možda, ako traži neki

buntovni materijal, Ima tu nekog tona žaljenja, gubitka, a voda i nebo tako su crni.

Ipak, provukla se kroz ruke cenzora — iako je to malo značilo u poretku svih stvari.

Page 178: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-178-

Takve odluke (što prolazi, a što ne) mogle su izgledati nasumične; možda je netko

nekom uredniku dugovao uslugu ili je neko djelo prošlo i bilo tiskano, ali zato su broj

kopija ili njihova distribucija bili ograničeni. Čak da je ta pjesma bila i eksplicitna — ili

suprotno, da Jelsin nikad nije napisao nijednu problematičnu riječ — što bi to

dokazivalo? Ništa na kraju ne ukazuje na to da je Jelsin nešto učinio, da je djelovao

prema nekoj ideji, imao sumnje. Nevidljiv slavuj, isuviše kasno...

Čak da i jest... pa, što je točno učinio?

Ovo je bilo staro razmišljanje, vrtlog u koji su Grigorijeve misli često upadale. Nikad

ga to nije dovelo ni do čega novog. Ali sad je ipak osjetio neku nadu, kao da će se taj

vrtlog razbiti. Taj osjećaj zacijelo ima veze s Drew Brooks i s tonom njezinih riječi kad

mu je rekla: "Mislim da bismo mogli nešto otkriti." Grigorij je još u mislima čuo njezin

glas, nadu i izglednost koje su se čule i u njezinim riječima. Je li možda uspjela naći

nešto u zlatarskim knjigama? Grigorij osjeti naglu želju da uzme telefon i okrene njezin

broj. Ali nije prošlo ni tjedan dana otkad je razgovarao s njom, nedavno u Belleru. A

ona bi mu se sigurno javila, zar ne, da je nešto našla? Nikakve vijesti dobre su vijesti, reče

on sebi — iako nije bio siguran što ta izreka zapravo znači.

PRVI SKANDAL u baletu dogodio se sljedeće sezone, ujesen 1950., one večeri kad je pala

jedna od primabalerina. Naravno da plesači padaju — prerevan skok, pirueta bez

ravnoteže, ali čovjek mora riskirati. No ova je balerina već prošla najbolje godine

života; predebela je i zagrijava se vrućim tuševima, a ne vježbama. Sljedeće što su čuli,

bilo je da je otišla na bolovanje.

Sutradan je u obavijesti o plesačkoj probi Nina navedena odvojeno od ostalih. U

vježbaonici na katu s njom strogo vježba plesna pedagoginja, a na planu za sljedeći

tjedan njezino je ime napisano na samom vrhu, odmah do "Giselle". Giselle, vrhunac

klasičnog plesa, priča o Wilisima, duhovima djevojaka ostavljenih na dan vjenčanja;

one se pojavljuju u šumama dižući se noću iz svojih grobova i odjevene za vjenčanje

plešu do zore — ali ako naiđu na kojeg muškarca, on mora plesati s njima do smrti.

Nina je godinama čeznula za tim da u Giselle otpleše deboules en diagonale, da se

neumorno vrti do ludosti i same smrti. Sada su na oba Gisellina kostima dodali još

jedan niz kukica, kako bi ga suzili da odgovara Nini. Dobila je nove plesne papučice, i

to dva para, i sada ih omekšava udarajući po njima dok prsti ne postanu mekani i

gnjecasti tako da na pozornici ne proizvode nikakav zvuk. Želi stvoriti iluziju

bestjelesnog duha — plešući gotovo nečujno na stopalima koja kao da ne dodiruju pod.

Page 179: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-179-

Čekajući da izađe na pozornicu, osjeća kako joj noge počinju drhtati. Kad napravi prve

korake, čini joj se kao da je sva u plamenu.

gotovo je obamrla, a istodobno joj je jako vruće, lice joj se sigurno zacrvenjelo. Ovaj

uvodni dio zahtijeva podjednako mnogo pantomime kao i plesa, mnogo sramežljivih

kratkih trčećih koraka dok bježi od Albrechta, delikatne poskoke i skokove. Izgledajući

poput djevojčice u lijepoj seljačkoj haljini, Nina crpi iz svoje nedavne prošlosti, kakav

je osjećaj biti mlad, naivan i tek zaljubljen, ono iznenađenje, sumnju i ushit. On me voli,

ne voli me — čupa latice i odbacuje cvijet. Albrecht sjedi do nje na klupi. Tek kad je

prihvatila njegovu ljubav i kružila s njim pozornicom u radosnim skokovima, Nina

počinje osjećati kako nestaju i posljednji ostaci napetosti. Njezino je tijelo stručno nosi,

smireno se okreće oko sebe, a leđa se graciozno uvijaju dok se brzo vrti na jednoj nozi,

a onda na drugoj. Njezina stopala tako dobro poznaju taj pod, strmu kosinu pozornice,

svaku pukotinu u daskama, svaka vratašca na podu i reflektore. Kad je došao trenutak

za male poskoke na vrhovima prstiju jedne noge gotovo preko cijele pozornice, Nina

osjeća takvo samopouzdanje da na pola puta Albrechtu dobacuje mali poljubac. Osjeća

kako je njezini drugovi gledaju iza zastora sa svakog kraja pozornice, podržavaju je,

kritiziraju — zna da Vjera (koja kao kraljica Wilisa ne nastupa do drugog čina) gleda sa

svojeg mjesta straga, dok se Polina, pokraj kutije s kolofonijem, polako zagrijava za

nastup izvodeći male skokove; savršena je koketa i pleše "seljački pas de deux".

Nina je sad došla do najtežeg dijela: prizora "ludosti" na kraju prvog čina, kad Giselle

sazna da je lijepi seoski mladić, koji je navodno zaljubljen u nju, zapravo princ — i već

zaručen za vojvodinu kćer. Šokirana i užasnuta ona spušta pogled na zlatnu ogrlicu koju

je dobila od Bathilde; strgne je sa sebe, baca na pod i trči majci u zagrljaj. Kako bi

pokazala Gisellino naglo propadanje, Nina ,se pripremala tako što je zamišljala kako bi

se sama osjećala da je na taj način prevarena, prisjećala se kako se Viktor prvi put

ponašao prema njoj — kao čovjek jednostavna odgoja, čiji je dom šuma — prije nego

što je razotkrio istinu. Kao u transu, pogleda uperena u daljinu, raspuštene kose koja se

crni nasuprot njezinu blijedu licu, Nina pleše kao da je izgubljena, kreće se i naglo

zastaje kao da je sva izvan sebe, zamišlja kako bi bilo da je doista Giselle, na rubu

živaca, slomljena duha i tijela.

Prvi čin završava gromoglasnim aplauzom, čak glasnijim nego što je bio poslije teškog

adagia u drugom činu. Majka je u publici, sretno maše programom prema Nini, ali

Viktor ništa od toga ne vidi.

Kod kuće je s madam, provjerava joj puls, stavlja joj hladne obloge na čelo; dobila je

Page 180: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-180-

groznicu i u bunilu je. Iako Nina zna da bi trebala biti zabrinuta zbog nje, također zna

da će se madam, kad ova večer bude pri kraju, čudesno oporaviti. Nije to prvi put da se

stara žena razboljela onog trenutka kad Nina debitira u novoj ulozi.

Nina govori sama sebi da nije važno što Viktor nije ovdje da sve vidi. Bit će još

izvedaba poput ove, večeras je samo premijera... A onda je predstava završila, publika

plješće, dobiva duge, glasne ovacije, aplauz postaje sinkroniziran, uporan, tako da se

Nina mora neprekidno klanjati. Tek iza pozornice nakratko brizne u plač — od

olakšanja i iscrpljenosti.

Nakon nekoliko večeri jasno je da je rođena za ovu ulogu: publika je pozdravlja

klicanjem kad se pojavi na pozornici, bacaju joj cvijeće pred noge i zovu je toliko puta

natrag poslije predstave da se još uvijek klanja čak i kad je orkestar već otišao. Njihova

su mjesta i stalci za note napušteni onog trenutka čim im obveza završi. Koncertna dvo-

rana dupkom je puna, redoviti gledatelji naginju se iz loža kao da joj se žele približiti

— a ipak savršeno se utišaju i unesu u predstavu čim ona počne plesati. I Viktor je tu,

naravno, sad kad je madam napokon odustala od pobolijevanja i popustila pred

uspjehom svoje snahe. Pravda pozdravlja Ninino "veliko umijeće i delikatnu lakoću" i

naziva je "najnovijom zvijezdom Boljšoj teatra". Za nekoliko tjedana i službeno je

unaprijeđena.

Glavna je balerina: naposljetku je balerina. Kad je na kraju mjeseca došla po plaću na

šalter blagajne, dobila je dvostruki iznos. A kad je na ulici prošla pokraj oglasa za

Boljšoj, na posteru je njezino ime ispisano velikim slovima. Ipak se isprva sve čini

nestvarnim; jer, na tom je papiru moglo biti Vjerino ime ili Polinino, samo da je

direktor odlučio izabrati jednu od njih. Možda je to i njima palo na pamet. Ili možda i

one mogu vidjeti, bez obzira na svoje osjećaje, da je Nina ta koja zaslužuje da joj se

ime nađe tamo gore.

Pomiješani niz dana i noći, tjedana i mjeseci, dok ona jednu za drugom uči nove uloge,

Kitri umjesto kraljice Drijada, princezu Autoru umjesto Vile Jorgovana. Pozivaju je

pred zastor kao zvijezdu, pojavljuje se na pozornici tek malo sporije, malo uzvišenije,

ne žuri se. Ima pravo na neke zahtjeve — dodatne sigurnosne igle i više kazališne

šminke, i više ukosnica za kosu — a kad navečer ima predstavu cijeli dan provodi u

krevetu s nogama na jastuku. Već je naučila ignorirati zavist i blagu zlobu koja dopire

do nje od nekih drugih plesačica.

Partner joj je Pjotr Raade, omiljen kod publike, bahata držanja i s vrlo odvažnim

skokovima. Ponekad pleše s Jurijem Lipovetskim, drugim velikim šoumenom. Prije

Page 181: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-181-

četiri godine, one večeri kad je i sam Staljin bio na predstavi, Jurija su pozvali u ložu

Velikog Vođe na privatni sastanak. Tu je priču Nina čula bezbroj puta. Jurij detaljno

opisuje kako je Staljin sjedio tamo iza stola, vrlo ozbiljan, sa zdjelom tvrdo kuhanih

jaja ispred sebe. "Rekao mi je", obavještava Jurij svakoga tko ga želi slušati, "da moj

stil smatra >reflektivnim, naročito u predjelu ramena<."

Već četiri godine Jurij pokušava iz tog komentara izvući neki smisao. Kad je zamolio

Ninu da mu kaže što misli, usudila se sugerirati da to možda uopće ne znači mnogo.

Naposljetku, Staljin nema vokabular plesača; možda je jednostavno pokušavao nešto

reći.

"On je naš vođa, Nina, sigurno je nešto time mislio."

"Ali nije plesač. Možda nije znao točno što misli. Ili kako da se izrazi."

Jurij je gleda žmirkajući. Bila je previše drska rekavši da Veliki Voda nije znao o čemu

govori.

"Htjela sam reći..."

"Znam. Ali ipak, to mora nešto značiti."

Ovakav razgovor u četiri oka, s jednom od najslavnijih zvijezda Boljšoja... Nina sad

pleše premijere, prima poštu obožavatelja i gleda izvedbe iz crvenog naslonjača u

prostranoj loži direktora. Ipak, rutina joj je ostala ista, odlazi na probe i predstave i na

obvezni politički sat. Prišiva satenske vrpce na baletne papučice, namače stopala u

toploj vodi i miče nogama naprijednatrag. Krpa rupe na čarapama tako što pažljivo

kukicom provlači niti natrag gdje bi trebale biti. Ponedjeljkom je slobodna i provodi što

više vremena s majkom, a navečer juri s jednog recitala na drugi, i napokon vrlo kasno

kod kuće odmara stopala, pada u krevet mlitava kao i svučeno donje rublje. Vrijeme s

Viktorom svedeno je na djeliće jutra, kasne večeri i povremeno dragocjeno posli-

jepodne. Više ne prati u koga je Polina zaljubljena ni što se događa između Vjere i

Gerša. Iako i dalje imaju svoje večere u Aurori — votka, začinjena salata od rotkvica,

hladnog celera, cikle i kiselog vrhnja —

Nina im se rijetko može pridružiti jer, unatoč tome što manje pleše u Boljšoju, sada

izvodi predstave u svoje slobodne večeri. Tako vrhunski plesači dodatno zarađuju: na

privatnim koncertima i zabavama i kao solo izvođači u kinima prije početka filma.

Tako i Nina u svojim "slobodnim" danima pleše čak i više nego u drugima. I naravno,

ima mnogo diplomatskih domjenaka poput onoga na kojemu je srela Viktora.

Dobila je čak i novu garderobu, veću i na razini s pozornicom, koju dijeli s jednom

Page 182: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-182-

mlađom premijernom danseuse. Sav sadržaj s njezina toaletnog stolića ide u vrećicu s

uzicom, njezina eau de cologne i privjesci za sreću. Vjera i Polina nisu prisutne dok

prazni svoju ladicu, a s vješalice na zidu uzima pulover i vunene nazuvke za noge,

tajice i plesni triko.

Baca posljednji pogled na tu malu sobu u kojoj su mnogi njezini snovi — o baletu, o

romantičnoj ljubavi — postali stvarnima. A ipak, to je samo jedna sumorna prostorija, s

golim žaruljama i zidovima. Žuti novinski članci Polinina estetičara višu nisu pribodeni

u njezinu kutku, koji je prije sličio na neko svetište; umjesto toga Polina je sad počela

slijediti mnogo jednostavniji Vjerin režim ljepote (lanolinski sapun i mlaka voda) kao

da će to i nju, Polinu, pretvoriti u ljepoticu.

Još nešto važno dogodilo se te godine — i nastavlja se, primjećuje Nina. Nešto što

nema veze s baletom. Grad, život u njihovu gradu, poboljšao se. Trgovine u Ulici Gorki

imaju više robe nego prošle godine, a nema ni nestašice hrane, ima mnogo rakova i

kavijara. Poboljšale su se tkanine pa čak i krojevi — haljine su bolje kvalitete i

raznolikije. Majka je prihvatila novu suknju koju joj je Nina kupila, s lijepim uzorkom.

Kad su u studenom stigle nove cipele iz Čehoslovačke, tu je cijela paleta boja i stilova,

od platnenih cipela do onih uobičajenih, škripavih, od imitacije kože.

Više se ne vidi da posvuda vise potrgane žice pod naponom. Boje se fasade zgrada,

učvršćuju se labave kamene ploče, popunjavaju rupe na pločnicima. Posvuda niču nove

stambene zgrade, goleme "višekatnice" poput velikih četvrtastih tornjeva, koji se nižu

jedan iznad drugog, i viši su od ičega što je Nina ikad vidjela. Po cijelom gradu dizalice

strše u nebo kao kosturi neke prethistorijske životinje.

Baš kao što Viktor uvijek kaže — ipak je naposljetku imao pravo. Nakon toliko mnogo

godina, stvari su zaista, napokon, bolje.

Djevojke radnice popločuju ulice. Prolazeći pokraj Trga Manežnaja Nina ih promatra

kako s kamiona istovaruju cigle, lopatama bacaju šljunak, lijevaju vrući asfalt, a na

svježem zraku para im doseže čak do gležnjeva. Te su djevojke njenih godina — one

mlađe možda su tek zašle u dvadesete — u tankim su suknjama, s maramama na glavi

čiji su krajevi ugurani pod ovratnike njihovih vatom prošivenih kaputa. Neke polako

voze parni valjak, kao da su kraljevskog roda i našle su se na nekom ceremonijalnom

slonu. Ali naravno, nisu one kraljevskog roda; to su djevojke sa sela koje su doveli iz

stepa, koje žive u barakama u predgrađu, a svake ih večeri voze kući nagurane na

teretnim kamionima kao da su neki građevinski materijal... Dok Nina žurno prolazi,

izrazito je i nelagodno svjesna kako one vuku i dižu teški teret, zagla đuju vrući asfalt i

Page 183: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-183-

preobražavaju trg svojom čistom fizičkom snagom.

Podsjeća se da i ona ima svoje terete; cijeli tjedan osjeća težinu neugodna položaja u

kojem se našla. Okrenula se od djevojaka da ne vidi kako krajevima marama brišu

uznojena lica. Na jednoj strani djevojka se naslonila na lopatu i spustila glavu. Iako se

Nina trudi da ne gleda, ne može a da ne vidi. Djevojčina ramena dižu se i spuštaju dok

nečujno plače.

Kad je Nina te večeri stigla kući, Viktor se odmara na otomanu gdje uvijek piše, drži

čašu s likerom i izgleda umorno i pomalo tužno.

"Što je?" pita Nina. "Što se dogodilo?"

"Ah, to se moglo očekivati. Nema tu pomoći." Otpio je gutljaj iz čaše. "Nužni govori."

Vjerojatno misli na sastanak u Savezu pisaca. Glas mu se utišao. "Teško je bilo sjediti

dok je trajalo. Vrlo dugačak govor."

"O...?"

Lijeno kimne glavom, oči su mu napola zatvorene, kao da bi ona trebala znati odgovor.

Naravno: o kozmopolitima. "Bezrodnije kosmopoliti" fraza je koja se čuje sve više i češće

ovih dana. To i "strani buržoaski elementi". Ali onu prvu, "kozmopolit bez korijena",

Nina smatra najsnažnijom. Taj uobičajeni službeni kriptični jezik, takva briljantna

nespretna zamjena za "lutajućeg Židova". Nina pogne glavu dok Viktor šapatom

nastavlja: "Sve vrijeme pokraj mene tiho je sjedio Lee Stern. I morao se praviti kao da

to nema veze s njim."

"Nisi ti kriv za to."

"Znam."

"Hoću reći, ništa ne možeš učiniti."

"Naravno da ne." Glas mu se vratio na normalu. "To se mora reći. Antipatriotizam..."

Glasno je uzdahnuo. Viktor pije iz čaše. "Imamo Tolstoja, imamo Majakovskog,

Gorkog. Ne treba nam Zapad. Ono što trebamo, to je i sam drug Staljin rekao, sovjetski

su klasici. >Revolucionarna jasnoća<..." Dok otpija drugi gutljaj, Nina vidi da mu ruka

drhti.

"U redu je", kaže ona. "Od tebe se ne može očekivati da... braniš ljude." Ali dok to

govori, čuje u glavi drugu misao: da bi netko možda mogao to učiniti — netko tko sam

želi umrijeti. Ona to zato i govori; kaže Viktoru: "Nemoj da ti padne na pamet glasno

progovoriti. Ne izlaži se opasnosti. Ostani na sigurnom. Zbog mene."

"Jučer sam naletio na Gerša", kaže on. "Slučajno, u Ulici Prečistenka. Hodali smo jedan

ususret drugome. Vidio sam ga baš kad je i on ugledao mene — ali pognuo je glavu i

Page 184: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-184-

pogledao ustranu. Namjeravao je proći pokraj mene. A bio sam kod njega u stanu prije

dva dana! Prišao sam mu i rekao: >Što to radiš?< Odgovorio je: >Pokušavam olakšati

svojim prijateljima da me ignoriraju.<"

Nina zatvori oči. "O, Gerš... Ali on zna da mi to ne bismo učinili."

"Bio je još jedan članak u novinama", reče Viktor. "Jučer. Ne specifično o njemu, ali

spomenuto je i njegovo ime."

Nina shvaća da ga izbjegava pogledati ravno u oči. Nema se više što reći — barem ne

ovdje, u zatvorenom, gdje je toliko mnogo ljudi. Pridružila se Viktoru na otomanu,

privukla ga k sebi i položila glavu na njegovo rame. Ona šutke čeka, sve dok nije

sigurna da on više ništa ne želi reći. Sad je dobar trenutak da mu kaže.

Planirala je da će to učiniti negdje izvan četiri zida jer jedino vani čovjek može voditi

doista privatan razgovor. Možda kad njih dvoje odu u šetnju. Ali kad bi to sad

predložila, već same riječi: "Što kažeš na to da odemo u šetnju?" mogle bi izazvati

svakakve tjeskobe jer bi se pitao o čemu to ona želi razgovarati — a ona ne želi da se

njezinoj vijesti pridaje mnogo pozornosti.

Duboko je udahnula da se pripremi i bacila pogled prema mada minim vratima. Svjetlo

je ugašeno; vjerojatno je zaspala. Vani ispred njihovih vrata netko razgovara na telefonu

i kaže: "Da, ali..." i onda nastavi uzdisati.

Vrlo tiho Nina kaže Viktoru ono što još ni sama nije prihvatila. "Trudna sam."

Viktorove se lice mijenja — očito se razvedrilo, što je Ninu iznenadilo. "Draga. Kako...

veličanstveno."

Nina spušta pogled. "Ali ne mogu imati bebu", prošapće ona. "Ne sad. To je nemoguće.

Nije pravi trenutak. Prošla su tek tri mjeseca što sam glavna balerina."

Viktor ne razumije kako se teško vratiti plesu nakon trudnoće

— kakve su posljedice za njezino tijelo ako rodi, kako bi ga rađanje izmijenilo, i to

zauvijek, unatoč tolikom fizičkom vježbanju i pomnom rafiniranju. Da se ne spominje

izgubljeno vrijeme, mnogi mjeseci bez karijere i treninga, i još k tome u najboljim

godinama. Pa ipak, Nina nikad nije mislila da će donijeti tu odluku. Prije godinu ili

dvije, već od same pomisli da će imati dijete s Viktorom osjetila bi neku toplinu u sebi,

jer ima nečeg romantičnog u toj ideji — ne samo o djetetu već i o obitelji, njihovoj

obitelji, koju sami stvaraju. Ali sada joj je jasno da će njezin san morati pričekati i da je

to ono što znači biti odrasla osoba: kad je teško izabrati i donositi odluke koje su doista

važne.

Viktor namjesti novi izraz lica. "Naravno, dobro." Glasno ispušta dah kroz nosnice.

Page 185: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-185-

"Da, dobro."

"Htjela sam da znaš." Glas joj je gotovo nečujan, tako tiho šapće. "Dogovorila sam

pregled. U ponedjeljak." Postupak je ilegalan, mogao bi značiti dvije godine u zatvoru

— ali svi to čine. Svi koji to mogu platiti. Nina zna od drugih balerina kamo mora ići,

što treba učiniti. Viktor malo kimne glavom, a Nini padne na pamet da je sigurno

namjerno odlučila da mu to kaže sada, ovdje, u ovoj zgradi punoj ljudi: kako bi izbjegla

dugačku raspravu i kako bi sve što prije završilo.

Viktor ispruži ruku i privuče je k sebi, polako, preko otomana. "Dođi ovamo." Nina

prvi put na njegovu licu vidi ono što se činilo da — jedino on, za razliku od svih drugih

— dosad nije imao. Rezignaciju. Rezignirani pogled umornih očiju i teška ramena.

Nina leži uz njega dok je on grli rukama, čvrst je to stisak i gotovo nešto više od

tjelesnog. Zatvorila je oči i osjeća se zaštićeno. Tek kad se potpuno skutrila u

Viktorovoj toplini palo joj je na pamet da njegov zagrljaj, ljubav koja je u tim rukama,

nije samo za nju, nego i za sićušno biće u nastajanju u njoj.

MOŽDA BI TREBALA nazvati Tamu. Ona je bila jedina ruska prijateljica s kojom je Nina

mogla razgovarati, lako, bez napora, bez potrebe da traži pravu riječ, bez neželjene

retoričke distance. Iako je Tama bila mlađa od Nine, možda je i ona povremeno iskusila

ove čudne napade — sjećanja koja joj prolaze pred očima poput slika na platnu. Ali

njihovo prijateljstvo nije se zasnivalo na tome da dijele tajne. Nijedno od Nininih

prijateljstva nije bilo takvo. Dok je odrastala, tajne su bile opasne, a onih nekoliko koje

je imala — pa, čak ni sada nije željela razmišljati o njima. Čak i nakon što je otišla od

kuće, iste pobude (šutnja i samozaštita) ostale su u njoj. Nikad se nije potpuno opustila

da bi mogla brbljati s prijateljicama s nekom opojnom lakoćom, glasnim smijehom i s

onim iskrenim došaptavanjima koje je čula posvuda oko sebe. Sve je to primala, ali nije

mogla jednako uzvratiti. Ne, bilo je to nemoguće čak i onda kad su je prvi pravi

prijatelji, u Parizu i poslije u Londonu, dočekali raširenih ruku. Nešto se u njoj

stegnulo, nešto se zaključalo. A za nekoliko godina i njezino je tijelo napala ista

krutost.

Isto je bilo s ljubavlju, jer kad je Nina započela novi život, u sebi je gajila tek krhku

nadu u neku romantičnu vezu. Ništa previše strastveno. Ništa što bi je svu obuzelo. Ali

sigurno je postojala druga vrsta ljubavi, nešto manje potpuno i možda manje lijepo, ali

svejedno savršeno dostatno. Lagani proljetni kaput umjesto zimske bunde. Ukusna juha

i salata radije nego večera s osam sljedova. To bi bilo dovoljno, nešto tako jednostavno.

Page 186: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-186-

Nešto čemu bi se mogla unaprijed radovati.

A ponuda je bilo bezbroj. U Parizu, gdje je isprva bila i vijest dana, preplavili su je

udvarači — ali bili su kao mušice u kosi, čak i oni najprivlačniji. Svi su se stopili jedan

u drugog i nije se mogla usredotočiti ni na jednoga. Ipak, uživala je u pažnji i govorila

sebi da će se netko već pojaviti. Naposljetku, još je bila mlada, otvorena uma prema

mnogim novim stvarima. Ali njezino je srce... Ne, čak i kad ga je namjerno pokušavala

otvoriti, prvo s velikim Armandom vesela lica i, poslije neugodno bezbolnog prekida, s

lukavim šutljivim Patriceom, Ninino se srce nije ni trznulo.

Nakon toga nije više ni pokušavala niti se trudila nekoga doista dobro upoznati. Bilo je

preteško činiti ono što su oni htjeli, "otvoriti se", reći "što ti je na umu". Da se ne

spominje kako im duboko u sebi nije vjerovala. Nijednom. To je jednostavno bio

osjećaj koji je imala. U Londonu su je često sparivali s ovim ili onim sirom ili lordom,

posjeli bi je do zgodnih neženja i uglednih udovaca. Život joj se još više odvijao u

javnosti nego prije, a raspored je uvijek bio pun. Odijevala se besprijekorno, nosila je

nakit iz svoje kolekcije koja je sve više rasla, slike su joj se pojavljivale u časopisima.

Nije se osjećala nadmoćnijom nego samo odvojenom, nikad nije potpuno pripadala toj

gomili. Ako je htjela biti iskrena prema sebi, morala bi priznati da se nikad nije do

kraja skrasila, samo je lutala idući od jedne stvari do druge, predano je poučavala svoje

studente, odlazila na pretpremijere i premijere, održavala čajanke za sve veći krug

savršeno dragih, ali ne i bliskih prijatelja. Nekoliko bivših studenata još joj se i sada

javlja, iako su i sami već u mirovini.

Većina je ljudi iz tog razdoblja zaboravljena. Nina bi ih mogla naći negdje u svojem

umu ako bi se baš potrudila, ali nije imala razloga za to. Osim što ju je djevojka iz

Bellera pitala ima li kakvih "pomoćnih materijala" vezanih uz nakit. Možda je negdje i

imala, neke popratne čestitke, zabilješke i fotografije — francuski i britanski draguljari

oblijetali su je, pozivali da kao model nosi ovaj ili onaj komad nakita, u novinama su se

pojavljivale fotografije na stranicama koje su pratile pripadnike otmjenih krugova, dani

i noći bili su tako krcati da jednostavno nije bilo vremena za sjećanja.

Umjesto toga počeli su se vraćati drugi likovi, najstariji prijatelji, nedostupni, ali ipak

svakoga dana na nekoliko dugih minuta bili su tu, točno pred njom.

"I što se dogodilo s njim?"

Nina naglo okrene glavu.

Cynthia je sjedila preko puta nje na kauču, pozorno ju je promatrala i čekala, po Nininu

mišljenju, da se juha skuha. "S tim kako se već zvao lordom? Jeste li vas dvoje još koji

Page 187: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-187-

put izašli zajedno?"

Je li ovo ipak naposljetku starost? Nije samo zašla u godine nego je zaista stara žena s

demencijom, kad prošlost postupno prevlada sadašnjost? Nije željela postati jednim od

onih invalida, koji su izgubili pojam o danima i ne mogu više razlikovati jutro od večeri

i koji jedu obroke u krevetu i rasipaju mrvice po plahtama. "Ja... dakle..." Pogledala je

prema prozoru, van na stabla okovana snijegom i ledom. Snijeg je poput prašine letio

zrakom nalik na svjetlucavi ukrasni prah.

Nikad nije ni pomislila da bi senilnost i nju mogla dotaknuti. Nije je bilo u njezinoj

obitelji — ali opet — toliko je malo njezinih bližnjih doživjelo starost.

Cynthia je pričala nešto o momcima i odlascima na sastanke naslijepo, kako je imala

sreće što je našla Billyja i završila sa svim tim. Rekavši to zastala je kako bi se divila

malom četvrtastom dijamantu na prstu. Billy ju je zaprosio na Valentinovo.

"Moj prvi muž udvarao mi se s cvijećem hibiskusa. Donosio mi ga je svakoga dana kao

da je to sve što mora učiniti." Nasmijala se. "Sljedeće što se dogodilo bilo je da sam se

udala i živjela sa svekrvom i svekrom."

Nina pogleda Cynthiju, koja je još bila u bolničkoj odjeći i bijelim cipelama, kao da je

prvi put vidi. "Bila si udana."

"Od svoje dvadeset prve do trideset četvrte. Imam i troje djece."

Nina se pitala zašto ju je to iznenadilo, to da Cynthia ima vlastitu obitelj. Zar to nije

prije spomenula ili je Nina zaboravila?

"Charles i Raymond otišli su na fakultet u Floridu i tamo ostali, ali Penny je još ovdje.

Sama sam s njima došla u Boston." Zašutjela je na tren. Možda je utihnula zbog

usamljenosti i iznenadne svijesti o tome da je sve druge ljude ostavila tamo negdje.

"Sljedećeg će mjeseca biti dvanaest godina."

Nina začuje samu sebe kako je pita, prije nego što se uspjela zaustaviti: "I zato si otišla?

Da ostaviš supruga?"

"Ne, već smo bili rastavljeni. Jednostavno sam imala potrebu otići s otoka, znate?"

Otići s otoka. Nina je to ponavljala u mislima i primijetila kako ukočeno kima glavom.

Onaj čvor u vratu nije joj danas bio tako bolan.

"Tko ne želi bolji život?" reče Cynthia. "Zar niste i vi zato došli ovamo?"

Toliko mnogo pitanja — što to ona radi, zašto ćaska s njom ovako? Polako Nina reče:

"Zaista ne volim govoriti o tome." Čim je to izgovorila, užasnula se jer je pomislila da

je možda već nešto o tome rekla.

Page 188: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-188-

"KAKO NAPREDUJE DOPUNSKI prilog?" Činilo se da Lenore ima posebno osjetilo za one

trenutke kad bi se Drew nakratko našla u nedoumici.

"Polako, ali sigurno", odluči Drew reći jer to je u osnovi bila istina. Stvari su dobro

išle. U Odjelu kataloške produkcije posložili su dragulje za fotografe — proveli su sate

slažući ih u privlačne postave

— i dosad je sve išlo prema planu. Uskoro će u Odjelu za odnose s javnošću izdati

priopćenje za novinare, u kojem će opisati neke od posebnijih primjeraka. "Upravo mi

se javio entomolog, koji je pregledao jantar, i pokazalo se da je privjesak možda

vrjedniji nego što smo mislili." Ubacila je ono neizrečeno "mi" u riječ "mislili" da se

pokaže velikodušnom.

"Sjajno!" reče Lenore, kao da ne vidi nikakav problem. Iako Grigorij Solodin nije

postavio nikakve uvjete vezane uz svoju donaciju. Drew je pretpostavljala da nije znao

pravu cijenu privjeska. Pričekala je da Lenore ode — nakon još nekoliko lepršavih

riječi o brošuri — da bi ga nazvala.

Činilo se da se iznenadio kad ju je čuo. Pomalo zabrinuto ona mu ponovi ono što je

entomolog konačno potvrdio. "Radi se o vrsti koja je prilično rijetka." Pogledala je ono

što si je zapisala. "Genus Archaea, iz porodice Archaeidae. Navodno daje to nekad bio

uobičajeni insekt, ali sad ga najčešće nalazimo samo u jantaru iz Dominikanske

Republike, a ne u baltičkom. K tome, ovaj je savršeno centriran i s iznimnom

jasnoćom."

Kad mu je dala novu procjenu privjeska, Grigorij Solodin samo je rekao: "Pa, dobro,

nadajmo se da će doći do rata među zainteresiranim kupcima. Znanost podupire

umjetnost."

Drew se nasmijala, iako joj se njegova velikodušnost činila neobičnom. A onda mu se

promijenio ton glasa. Pitao je, rekao je to gotovo bojažljivo, je li uspjela naći ijednu od

onih knjiga. Od zlatara koji je napravio taj komplet jantarnog nakita.

Drew je poželjela da mu ima nešto više za reći. "Istražila sam Antona Samoilova, ali

nisam naišla ni na kakav trag ni specifične podatke iz te zlatarske kuće." Osjetivši da

ga je donekle razočarala, dodala je: "Ali treba uzeti u obzir da mogu čitati samo

publikacije i internetske stranice na engleskom jeziku. Pretpostavljam da postoje i

druge informacije na ruskom."

"Ja bih mogao malo istraživati na ruskom, ako želite."

Možda je mislio da ona ne radi dovoljno brzo. "Ne bih htjela reći da morate umjesto

mene obaviti moj posao..."

Page 189: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-189-

"To uopće nije problem, gospođice Brooks."

"Možete me zvati Drew."

"Naravno, oprosti. Drew. Trebam li tražiti arhive?"

"Pa, da, iako ne očekujem da će se cijeli arhivi naći online — ako uopće postoji ijedan za

tog specifičnog zlatara. Ali ako postoji, mogli bi naći trag gdje da ga potražimo. Kuća

Samoilov više ne postoji pa nemamo koga izravno kontaktirati."

"Ah. To je loše."

"Ne nužno. Svaka tvrtka koja još radi vjerojatno ne daje svoj arhiv u javnost."

"Stvarno?" Činilo se da je Grigoriju Solodinu laknulo. "Znači onda u osnovi tražimo

informaciju za kontakt. Tko bi mogao imati podatke o prodajama u kući Samoilov."

"Točno. Draguljar, ili bolje rečeno njegova obitelj, možda imaju neke podatke ili su ih

možda nekome donirali. Nekom sveučilištu, muzeju ili povijesnom društvu."

"U Rusiji?"

"Bilo gdje, ovisno o tome gdje su završili potomci. Ja ću u međuvremenu pokušati

vidjeti što možemo naći u ovoj zemlji. Već sam zvala odjel Posebnih zbirki u Javnoj

knjižnici. Spojili su me s Centrom za ruske i euroazijske studije u Čikagu, ali pokazalo

se da je to slijepa ulica. Zvala sam razne muzeje koji drže nakit i ruske dragulje — ali

sve se to svodi na kraljevski nakit, na Ermitaž, Fabergea i slično. Ništa što bi pripadalo

ljudima izvan kraljevske obitelji."

"Ako slučajno ipak nešto nađem na internetu", reče Grigo rij Solodin, "kakvu poslovnu

knjigu ili neki arhiv, koje točno riječi moram tražiti u vezi s nakitom?"

"Ah, sve moguće izraze: >viseće naušnice od jantara<, >baltički jantarni privjesak<,

>kabašo* s inkluzijom<..." Njezina penkala već je pisala dok je dalje govorila: usađen...

detalji od zlata... kamen u fasungu... ovalni okvir... 14karatno žuto zlato... 56 zolotnika. "Napisat

ću ti popis. Mogu ti ga poslati elektroničkim putem. Još jednom, ne želim da ti radiš

moj posao. Ako i kad nešto nađeš, mogu naravno naći nekog prevoditelja."

Grigorij Solodin reče: "Znaš, Drew, ja sam prevoditelj."

"Jesi?" Misli su joj jurile, pitala se je li to nešto što je trebala

znati.

"Pa, ne onakav kakvog imaš u vidu. Književni sam prevoditelj. Ruske poezije."

"O! Volim poeziju."

"Stvarno?" Zvučao je kao da ga zaista zanima kad je upitao: "Koje pjesnike voliš?"

* Naziv za dragi kamen prema načinu brušenja svojstvenom za neprozirno drago kamenje, gdje su plohe oble po cijeloj

površini, tj. nisu isprekidane fasetama. popularan način pisanja imena pjesnika E. E. Cummingsa u skladu s njegovim stilom pisanja malim slovima.

Page 190: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-190-

"Pa, nisam baš studirala englesku književnost, ali volim čitati pjesme. Odslušala sam

jedan kolegij i još imam sve knjige. Sviđaju mi se Sylvia Plath i Howard Nemerov. I

Edna St. Vincent Millay. I George Herbert i ee cummings*. Ah, volim i Shakespearea.

Pretpostavljam da je Pablo Neruda jedini strani pjesnik kojega imam u prijevodu." Tu

joj je zbirku dao Jorge, mladić s kojim je kratko hodala tu prvu godinu kad se tek

doselila u Boston.

"Izvrstan izbor."

"Ništa jako originalno, bojim se."

"Zašto bi to bilo važno? Važno je samo to da te poezija dotakne."

"Morat ću se toga sjetiti svaki put kad pomislim da bih morala imati profinjeniji ukus."

"Tko te je naveo da razmišljaš o tome"! Drew, već sama činjenica da čitaš — hoću reći

da svojom voljom otvaraš knjigu. I k tome, knjigu poezije!"

Nasmijala se. "Moj bivši muž pisao je poeziju. Još dok smo bili na koledžu. Ali

prezirao je gotovo sve što su nas učili u predavaoni čama." Prisjetivši se vjere koju je

imala u njega, nakratko se osjetila tužnom zato što je on brzo i vrlo lako napustio svoje

literarne snove čim se skrasio na svojem prvom radnom mjestu, u odjelu komunikacija

u jednoj bolnici. "Imao je svakakve teorije o odnosu poezije i proze. Sjećam se kako se

užasnuo kad sam mu priznala da... ah..."

"Što?"

"Ako tebi kažem, onda ću i tebi to priznati."

"Molim te, priznaj." Zvučao je kao da se smiješi. U mislima Drew je vidjela tri borice

na njegovim obrazima.

"U redu. Zapravo, pitam se što ćeš ti kao prevoditelj misliti. Iako volim sve vrste

poezije, čak i sad, ono što najviše volim... O, ovo je tako neugodno."

"Držiš me ovdje na iglama."

"Pa, nekako dajem prednost pjesmama koje... imaju rimu."

Grigorij Solodin kratko cikne od ushita.

"Ne onakvu rimu kakvu nalazimo na kupovnim čestitkama, ne, ništa takvoga. Ne one

tvrde točne rime na kraju svakog stiha. Nego, znaš, više se radi o primjetnom

poklapanju zvukova."

"Da, točno znam što misliš."

"To je nešto što sam sama zaključila o sebi: da nisam uvijek dobra sa slobodnim

stihom. Ne znam što bih s njim. Lakše se snalazim s nekom, pa makar i nejasnom,

rimom ili metričkom stopom, ili bilo kakvom vrstom formalnih parametara, mislim da

Page 191: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-191-

u tome nalazim nešto što me privlači." Shvativši da možda malo previše govori o sebi,

Drew brzo doda: "Koje si pjesnike prevodio?"

Čula je kako je duboko udahnuo. "Profesionalno samo jednoga. Viktora Jelsina.

Supruga Nine Revskaje."

Znači, to je bila poveznica. Iako je spomenula Jelsina u biografskim bilješkama u

katalogu. Drew je malo znala o njemu. Ali sad je jedan komadić slagalice sjeo na

mjesto, razlog zašto je Grigorij Solodin vlasnik privjeska povezanog sa zbirkom

Revskaje. To je zacijelo zbog njezina supruga, čije je radove prevodio; možda je

Grigorij Solodin bio kolekcionar pjesnikovih memorabilija. Ali ako je tako, zašto je od

nje to skrivao? Zašto joj jednostavno nije objasnio kako to da ima lančić s privjeskom?

Mašta joj se probudila dok je progovorila s malo nelagode: "Znala sam da joj je muž

bio pjesnik, ali nisam shvatila da itko čita njegove pjesme — hoću reći — nisam to

htjela reći. Na engleskom, da su — nisam znala da su njegove pjesme... dostupne."

"Nitko to ne zna." Rekao je to trpkim šaljivim tonom, kojim se ponekad služio.

"Voljela bih ih vidjeti."

"Njegove pjesme?" U glasu Grigorija Solodina moglo se čuti iznenađenje.

"Tvoje prijevode. Zaista bih ih voljela vidjeti."

"Ah, svakako. Mogu ti neke poslati poštom, samo ih moram prije fotokopirati..."

"Mogu doći po njih. A usput ću donijeti ove druge stvari. Popis riječi i fraza za potragu

za Samoilovim."

"To bi bilo dobro."

"Mogu doći sutra, poslije posla."

Sutradan je imao dosta posla, a dan poslije ona je s prijateljicom Kate išla na kusanje

vina. Dogovorili su se za četvrtak. "Hoće li pet i trideset biti u redu?"

"Bit ću ovdje." Grigorij joj je dao adresu svojeg odjela i objasnio gdje će ga naći.

"Izvrsno. A ja ću ti donijeti popis fraza koje treba potražiti na ruskom."

Čak i kad je spustila slušalicu, mogla je čuti glas Grigorija Solodina, s vrlo blagim

naglaskom, kako opušteno i ležerno kaže: "Vidimo se."

NEDUGO NAKON ŠTO se oporavila, Nina i Viktor pridružili su se Geršu i Vjeri u jednom

od malobrojnih noćnih klubova u gradu. Dovoljno je kasno — i čini se da među

Page 192: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-192-

gostima nema nikoga tko bi izgledao službeno — pa je bend počeo svirati američki

džez. Gerš je više pripit nego inače, recitira dugu gruzijsku zdravicu koja ih sve

nasmije.

Onda se učinilo da je bend pogriješio, narušio se ritam. Nakon nekoliko nespretnih

taktova glazba se ponovo prebaci na tradicionalni ritam i više nimalo ne podsjeća na

džez.

Nina i ostali pogledavaju prema ulazu. Tamo stoji skupina partijskih ljudi, krupnih u

debelim kaputima. S njima su i njihove žene, svaka oko vrata ima krzno srebrne lisice.

A onda Nina među njima ugleda Polinu — s vlastitom srebrnom lisicom preko lijevog

ramena i s jarkim narančastim ružem koji je tako popularan ovih dana.

Primijetivši Ninu i Vjeru Polina im razmetljivo maše. Zgrabila je svojeg muškarca pod

ruku i povela ga prema njihovu stolu, smiješeći se, dok su joj blijede pjegice sjale na

licu. "Vidi tko je ovdje!"

Polina predstavi muškarca, zove se Sergej. Neočekivano je zgodan, visok i četvrtaste

čeljusti, a zaglađena zlatnosmeđa kosa u kontrastu je s njegovim tamnim očima; ima

onaj strogi, pomalo bahati izraz lica tramvajskog kontrolora koji pregledava karte.

Nešto je mlađi od lakaja s kojima Polina obično izlazi. Njegovo ponosno držanje kao da

ima veze s njegovom snagom, a ne s alkoholom i previše krumpira. Nina iznenađeno

primjećuje, po rezerviranosti s kojom ga Vjera i Gerš pozdravljaju, da to nije prvi put

što su se ta dva para srela.

I Sergej je ponešto rezerviran, možda zato što ne želi da njegovi partijski kolege vide

kako je previše prisan s Geršom. Vjera je privukla stolicu od praznog stola do njih, dok

Polina sjeda pokraj Viktora. On joj se udvorno smiješi i već se naginje prema njoj — ali

Nina zna da je on jednostavno takav, i narogušila se jedino kad mu se Polina počela

zavodljivo smiješiti.

Sergej je sjeo pokraj Vjere i pita: "Kako tvoja Ahilova tetiva?" pomalo brižnim i

intimnim glasom. "Nadam se da je bolje." Vjera se povrijedila prošli tjedan, nedugo

nakon što je objavljen članak u kojem je spomenut Gerš. Viktor to u šali naziva

"povredom iz suosjećanja". Ali Nini nije smiješno; malo ima stvari koje su za balerinu

više frustrirajuće od činjenice da ne može plesati.

"Ako sve bude dobro", odgovara Vjera mirno, s malom distancom u glasu, "vraćam se

krajem tjedna." Prolazi rukom kroz kosu i zabacuje je unatrag, a prsti su joj dugi i tanki.

"Dobro, dobro." Iako se Sergej jedva smiješi, ima nečega ula givačkog u njegovu

ponašanju; tako Vjera djeluje na muškarce — ima nečega ranjivog u njoj, zbog velikih

Page 193: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-193-

tamnih očiju, blijedog lica i mršave građe. Povremeno čak i Viktor padne pod njezin

utjecaj. Istim onim zabrinutim tonom, kao da Gerš nije prisutan, Sergej govori Vjeri:

"Znam da nedostaješ Polini, kad te nema u vašoj zajedničkoj garderobi."

"Ispričala sam mu o našem natjecanju u izgovaranju fraza teških za izgovor", ubaci se

Polina veselo, smijući se široko otvorenih narančastih usana; ona sigurno ne vidi ništa

lascivnog u Sergejevoj aluziji na svlačionicu. I Vjera se smije i dok Polina počinje

objašnjavati i ostalima, Nina shvaća, doživjevši mali šok, da su Polina i Vjera na neki

način postale prijateljice a da to ona, Nina, uopće nije primijetila.

Obuzima je osjećaj sličan onom bolnom trzaju od prije nekoliko tjedana, kad je jedne

slobodne večeri otišla u posjet majci i nije ju zatekla kod kuće. Nina ju je zabrinuta

čekala, otišla je malo van pa se vratila prilično kasno. Zatekla je majku još u kaputu jer

se upravo vratila, obrazi su joj bili rumeni od noćnog zraka i ponosno se smiješila dok

je objašnjavala — kao da je to nešto najnormalnije na svijetu — da je bila u Boljšoju;

Vjera je imala novu solo ulogu, koju je ona naravno željela vidjeti.

Sergej je privukao pozornost konobara i podignuo ruku da naruči još dvije čaše i votku

za cijeli stol. Nina pomisli kako je Polina naposljetku našla nekoga tko nije baš potpuni

klipan. Ako se može reći, pomaknula se nabolje, odmaknula se od zadriglih prirepaka

do jednog višeg birokrata. Barem tako izgleda. Iako je mlađi od ostalih, čini se da ovaj

muškarac ima stvarnu moć. Ali želi li Polina doista biti poput onih debelih supruga

muškaraca iz Nomenklature*? Nina stalno sluša o tome kako je ovaj ili onaj vladin

dužnosnik pao u nemilost.

Iznenađujuće brzo konobar donosi Sergejevu narudžbu. Svi podižu čaše dok Sergej

izgovara zdravicu: "Za sutrašnjicu, za jarki cvjetni pupoljak."

To je stih iz jedne od Viktorovih pjesama — i u posljednje vrijeme postao je krilatica.

Još jedan podsjetnik na to koliko je popularna njegova najnovija zbirka pjesama, iako

Ninu još iznenađuje kad s tuđih usana čuje Viktorove riječi. Njegova karijera je, baš

kao Ninina, u punom uzmahu, da se ni ne spominje kako su mu se primanja

udvostručila. Upravo prošli mjesec imenovali su ga urednikom novog umjetničkog

časopisa, uz to što piše svoje redovitu kolumnu za Lite raturnaju gazetu. A ove će ga

godine, kao za neku nagradu, poslati u Pariz s još dvojicom novinara, u misiju "dobre

volje".

Votka klizi Nini niz grlo. Polina kaže: "Ah, čekaju nas, bolje da im se pridružimo." Ona

* Popis kadra u Komunističkoj partiji, tj. ljudi koji su smatrani "avangardom" radničke klase, a na čelu im je bio "Veliki

Vođa".

Page 194: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-194-

i Sergej se oproste, a Sergejev pogled zadržava se na Vjeri. Nini postane jasno zašto je

pristao da se zaustave kod njihova stola.

Kad su otišli, Gerš progunđa: "Taj čovjek izgleda kao pastrva."

"Ne budi ljubomoran", reče Vjera, iako se Gerša, s malo razrokim okom i okrnjenom

reputacijom, ne može optužiti da se baš tako osjeća. Vjera tiho doda; "On je od onih

koje želiš imati na svojoj strani, znaš. Trebali bismo zahvaliti Polini."

Nina ne može a da ne pogledava prema njihovom stolu, gdje sjede ostali muškarci

poput Sergeja (koji uopće ne sliči na pastrvu) i žene s jarkim narančastim ruževima na

usnama. Viktor kratko, zaključno, uzdahne kao da je došao do kraja neke tužne priče, i

reče; "Jadna Polina."

Page 195: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-195-

Dražbovni predmet 58

Sirovi ružičasti dijamant u obliku kruške. Modificirani briljant, težine

1,54 karata, prirodna boja, čistoća VVSI

100.000—150.000 $

Page 196: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-196-

DESETO POGLAVLJE

enjući se strmim stubištem Odsjeka za strane jezike. Drew začuje glasove,

isprva nejasne, a onda sve glasnije. Za stolom tajnice nije bilo nikoga, ali

sad se čulo više glasova, dolazili su iz hodnika, netko je govorio engleski sa

španjolskim naglaskom. Evo njegova ureda, na plastičnoj pločici

ugravirano je "Grigorij Solodin". Ispod pločice s imenom veliki je žuti

Postit papirić, a na njemu rukom napisana poruka:

Drew,

Pozvali su me na sastanak odsjeka. Jako mi je žao. Nazvao sam te u ured,

ali već si otišla. Knjiga je dolje. Ostalo mi možeš ostaviti u mojem

poštanskom sandučiću. Molim te, oprosti na ovoj poruci napisanoj u

žurbi,

GS

Osjetila je, apsurdno, kako joj je srce potonulo u prsima. Nije znala zašto;

knjiga je bila dolje na tepihu, naslonjena na vrata njegove sobe. Podigla ju

je i stavila u svoju kožnatu torbu, zatim izvadila popis koji je natipkala za

njega. Spustila je papir u njegov sandučić i rekla sama sebi da je i bolje što

ga nema. Ovako može otići ravno kući i makar jedanput, ranije leći.

Trebala joj je jedna mirna večer i da se dobro naspava. Sutra će ponovo

kasnije ustati i s posla ravno krenuti

na aerodrom Logan; Kate je našla lastminute aranžman i nagovorila je da

pođe s njom na otoke Caicos, na četiri dana i pet noći, a u cijenu je uključen

i hotel i avionska karta. Cijeli tjedan Drew baca stvari u putnu torbu koja

otvorena stoji u kutu njezine spavaće sobe i pretvara se u neurednu gomilu.

S druge strane hodnika čuje glasove. Sad je naglasak francuski, netko upada

u riječ, ali razgovor je nerazgovijetan iza vrata. Možda je tamo i Grigorij

Solodin, na tom sastanku.

Kod kuće otkriva da nema apetita da bi nešto pojela. Otvorila je staklenku

maslina i natočila si čašu vina, a onda se sklupčala u kutu velike sofe s

kvrgavim jastucima. Otvorila je knjigu pjesama Viktora Jelsina, pročitala

kratki Grigorijev predgovor, u kojem je objašnjavao kako je kao urednik

morao donijeti više teških odluka — koliko god je zvuk pjesama bio važan,

P

Page 197: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-197-

on se uglavnom odlučio zanemariti Jelsi nov kruti ritam i metriku kako bi

što točnije prenio pjesničke slike i fraze. Kad je Drew okrenula stranicu,

ipak ju je uhvatio onaj poznati stari strah koji se javio još u osnovnoj školi i

koji, možda zahvaljujući Ericu, nikad nije potpuno prevladala; da će pjesme

biti preteške da bi ih shvatila. Čak se i na koledžu brinula da će možda

pogrešno interpretirati pjesmu i reći nešto čime će se osramotiti.

Na svoje iznenađenje ove su joj se pjesme — barem one ranije — učinile

jednostavnima i prekrasnima. Neke su bile poput pjesama za pjevanje,

malih napjeva, slatkih i veselih. Druge su bile duže, ponešto tajanstvenog

tona, ponekad romantične — ali ipak Drew se činilo da im je značenje bilo

prilično jasno. Posebno joj se svidjela jedna od kasnijih pjesama i prepisala

ju je u svoju bilježnicu:

NEDJELJA

Naša prva zajednička jesen,

Kao da dijelimo kruh, toplu koru

Dodajemo preko stola, dok nam sjene,

Uz trepet svijeie, pulsiraju kao jedna.

Sunce klizi s padine brda,

I preko tvoje kose.

Svjetlo oko tebe pleše

Zrakom, obasjava granje žuto —

A mi nepomični uživamo.

Legnimo dolje pokraj rijeke,

Vjetar nas odijeva u suho lišće

To putovanju pjeva, o svojim životima prošlim.

Dok površinu vode mreška.

Drew se svidjela fizička strana, senzualnost pjesme, prirodni svijet i dvoje

ljubavnika u njemu, čistoća pjesničkih slika unatoč njihovim aluzijama ili

možda upravo zbog njih: ovo je dvoje ljudi povezano, par su, to je istinsko

sparivanje. Drew si je dopuštala, možda tvrdoglavo, da tako gleda na

ljubav, iako je znala bolje. Već je njezin pogrešan brak bio rezultat

romantičnih ideja. Sjećala se uzbuđenja onih prvih dviju godina dok su bili

"zaljubljeni": kasnih lijeganja i dugih zajedničkih jutara, ljubavnih poruka

umetnutih u knjige i gur nutih ispod vrata, onog jednog mučnog telefonskog

Page 198: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-198-

poziva i grozničavog pomirenja, i napokon, nakon zaruka, privlačne ideje

da Drew sad ima ljubavnu priču koju može ispričati i, poput mnogih oko

nje, može biti voljena na taj univerzalni, javni način, s blistavima dijaman-

tom na prstu.

Već od same pomisli na sve to Drew je porumenjela od srama, prisjećala se

kakav je to bio osjećaj biti "zaručena", kako su je ljudi zbog dijamantnog

prstena drugačije gledali — gotovo su je na opipljiv način cijenili zato što

ju je netko volio, zato što je bila vrijedna Ijubavi. Bilo je to odobravanje

kakvo nije osjetila kod svojih roditelja prigodom nijedne od svojih ostalih

odluka (da studira povijest umjet nosti umjesto nešto praktično, ili kad se

zaposlila u umjetničkoj galeriji za koju nitko nije čuo). Kako se samo

savršeno dobrom osjećala na proslavi svojih zaruka, u urednoj plavoj suknji

i bluzi s mornarskim ovratnikom, kao kakva mlada zaručnica iz nekog

starog filma, sretna, puna nade i elegantno odjevena, kose uredno podrezane

u bob stilu do ramena. Napokon je učinila nešto ispravno.

Drew je pokušala zaustaviti navalu tih misli, onaj isti vrtlog i pitanja kako

bi bilo da je ostala u onom životu. Možda bi sad već imala dijete — uvijek

je mislila da će tako biti, planirala je dvoje djece, tako da uvijek imaju

jedno drugo i ne budu čudaci i introspektivni kao što je ona na kraju ispala.

Ali sad, tko će znati. U njezinim godinama neće potrajati još dugo, možda

samo nekoliko godina i tada će vjerojatno nestati i ta mogućnost.

Ali to je bila cijena koju će platiti, pretpostavljala je Drew, zato što spaja

takve snove — o djeci i obitelji — s fantazijom o romantičnoj Ijubavi, s

tom uznemirujućom vizijom kakva bi istinska Ijubav mogla biti: dvoje ljudi

čiji se odnos temelji na povezanosti koju Drew još nije ni s kim doživjela.

Ponekad bi, kad je previše razmišljala o tome, osjetila paniku zbog

činjenice da koliko god želi vlastitu obitelj, već je na neki način donijela

odluku. Zato što se nije aktivno potrudila da se opet uda, zato što nije

odredila prioritete u toj potrazi, zato što se rezignirano pomirila s

nemogućnošću takve sreće, ona se zapravo već odrekla tog svojeg drugog

sna.

Jadna Jen nije imala šanse za uspjeh kad je predbilježila Drew na onoj

internetskoj stranici za samce. Kad bi Drew mogla podnijeti više od

nekoliko izlazaka, razvučene večere u sushi barovima, irskim pubovima ili

restoranima s "azijskom fuzijom", s muškarcima koji su se smijali, bili

iznenađeni i kojima je bilo pomalo neugodno kad bi Drew uzbuđeno

Page 199: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-199-

govorila o svojim najdražim slikama u MFA ili o nekom filmu iz Arhive

harvardskog filma, s muškarcima koji su žva kali žvakaću gumu, mahali

nogama dok bi sjedili i u trenucima tišine zabavljali se sa svojim

mobitelima.

Prestani, govorila je Drew sama sebi, kao i uvijek kad bi joj misli krenule

tim smjerom. Opet se usredotočila na knjigu u svojem krilu, čak je

pročitala nekoliko pjesama naglas. Bile su posložene kronološki, a kako je

čitala dalje, otkrila je da se pjesme malo mijenjaju, ostaju i dalje slatke, ali

sad imaju neki nostalgičan ton, ponekad čeznutljiv, ponekad bliži

melankoliji. Znala je da su pjesme samo približno jednake originalu, da bi

posve drukčije zvučale na ruskom; upravo ih je Grigorij Solodin pretvorio

u nešto što je Drew mogla razumjeti. Otkrila je da je ta misao dira — to što

joj je on donio te pjesme, tako što je našao prave riječi.

Zamišljala je da je prevođenje usamljen posao, podjednako usamljen kao i

kad ona svake večeri čita kod kuće, i kao istraživanje koje je obavljala u

knjižnici i na internetu u Belleru. A možda je Grigorij Solodin i drugim

ljudima pokazao svoj rad u nastajanju, možda je s njima raspravljao o

pjesmama i svojim prijevodima? Pa čak ako i jest, jedan ovakav projekt —

pedantan i iskren — proizlazi iz srži, bez obzira na to s koliko ljudi o tome

raspravljate. Drew je to znala iz vlastita rada. Na kraju uvijek ostanete

samo vi i vaše srce.

Stoga joj je palo na pamet da ona i Grigorij Solodin imaju nešto zajedničko:

rade u pozadini, posao im nije glamurozan, ali nužan je i najbolje je kad je

nezamijećen. Nakon tako velikog napora predati javnosti nešto prelijepo.

Naravno, rad Grigorija Solodina zahtijevao je pravi talent, dok se od Drew

tražilo uglavnom strpljenje. Ali oboje je podrazumijevalo brižan rad, veliku

savjesnost i onu vrstu usredotočene pažnje koja, dopustite li sebi da joj

popustite i uživate u tom zadovoljstvu, postaje sama po sebi neki oblik

predanosti.

Zbog te se misli Drew osjetila manje sama ili možda nekako sretnije sama,

dok je sjedila prekriženih nogu na kauču. Osjetila je utjehu znajući da nije

baš tako čudna, da je bilo i drugih ljudi koji su nalazili zadovoljstvo u

privatnim izazovima i tihom životu. Ljudi koji su živjeli u svojim mislima

podjednako kao i u stvarnom fizičkom svijetu. Bio je to podsjetnik da je

istinska predanost svojem poslu, svojoj umjetnosti zapravo — bez obzira na

to koliko tihi ili minorni se činili — pokazatelj vjere, predanost životu. A

Page 200: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-200-

ono što su govorili Jen, Stephen i Kate, da Drew provodi previše vremena s

knjigama i svojim mislima, pa, to je vjerojatno bila istina. Ali također je

bila istina da je unutarnji svijet vrlo velik, uvijek raste, pun je mogućnosti

koje stvarni svijet nužno ne nudi.

ZIMA 1 9 5 I . Mjesečina razvlači izvrnute sjene zgrada, koje se goleme i

zastrašujuće naginju nad trgom. Nina osjeća njihovu prisutnost kao neku

težinu iznad sebe dok dršće od zime i hoda prema Boljšoju. Zgrada već sva

vrvi stražarima. Oni na ulazu drže na prsima puške s bajunetama i, makar je

Nina već prepoznatljivo lice, traže od nje posebnu propusnicu s

fotografijom, koju hladno proučavaju prije nego što joj dopuste ući. Ostatak

večeri morat će pokazivati tu propusnicu, ponovo i ponovo, kako bi ušla u

svoju garderobu, u sobu za šminkanje, u kupaonicu... čak i prije nego što

stane na pozornicu (kad će malu karticu morati ugurati negdje u kostim i

moliti se da joj ne isklizne van).

U kazalištu svi prestrašeno trčkaraju naokolo, kako to već ide u takvim

večerima. Prije bi se i Nina možda tako osjećala, nervozna i zabrinuta, sa

željom da udovolji. Naposljetku, Staljin se pojavljuje u javnosti samo

dvaput godišnje, na Crvenom trgu na Svibanjskoj paradi i u lipnju na

zrakoplovnoj priredbi; stoga su ovi posjeti kazalištu još svečaniji i

ozbiljniji. Prije Nina nikad ne bi pomislila da bi joj nešto drugo moglo

skrenuti misli s činjenice da je u publici sam Josif Visa rionovič. Ali sada,

dok nanosi šminku i učvršćuje punđu s bezbroj ukosnica, Nina ne može

prestati razmišljati o Vjeri, o onome što je Gerš učinio. Pokušava spriječiti

navalu misli. Koncentriraj se. Misli samo na ples.

Večeras plešu Don Kihota, a ona ima na sebi Kitrin zavodnički španjolski

kostim, čija je suknja od slojeva crvenih volana koji se njišu naprijed i

natrag dok Nina žuri u vježbaonicu. Brzo prolazi rutinske vježbe

zagrijavanja, ruka joj lagano počiva na prečki, zamahuje nogama naprijed i

natrag kako bi razgibala kukove. Duboko diše... Ovo je prvi put što će

Veliki Voda gledati Ninu kako pleše, i to u glavnoj ulozi — k tome tehnički

zahtjevnoj.

Vrata se otvaraju i ulazi Polina u odjeći ulične plesačice, u ruci drži

službenu propusnicu, a oko koljena su joj se nagužvali nazuvci za noge

(tamo gdje se često žali da osjeća tendonitis). "Uh, posvuda ih ima." Kroz

četvrtasti prozorčić na vratima Nina vidi vrh stražareva namrgođena čela.

Page 201: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-201-

Ti su se ljudi sad već raštrkali po cijeloj koncertnoj dvorani, odjeveni kao

razvođači publike ili su u civilnoj odjeći, čak sjede dolje s orkestrom.

"Nisam znala da plešeš večeras."

"Zamjenjujem Vjeru. Opet je muči Ahilova tetiva. Tako sam nervozna!"

Prostoriju je ispunio težak miris Polinina parfema dok ona rasteže noge s

ispruženim prstima, prvo jednu pa drugu, a onda staje na pete kako bi

napravila nekoliko releves. Glas joj je napet dok govori ono zbog čega je i

došla ovamo: "Pretpostavljam da si čula kamo je njezin navodni ljubavnik

otišao i što je učinio."

"Sigurno nije imao drugog izbora", reče Nina, okrećući glavu ulijevo da

zagrije i vratne mišiće. "To je sve što mogu smisliti." Nina je od Viktora

saznala da je Gerš otišao k Zoji i oženio se njome.

"Očito je da je ne voli", doda Nina. "Mislim, Zoju. Samo mu je potrebna...

znaš. Kao zaštita."

"Što time misliš?"

"Ona je član Partije, uvažena je. Rekla mu je da mu možda može pomoći. S

obzirom na to kakav vjetar puše."

"Ona je to rekla?"

"Tako kaže Gerš. Rekao je Viktoru da mu je Zoja došla s tom idejom —

vjenčanje je bilo njezin prijedlog."

"Njezin prijedlog?" Polina široko otvori oči. "Ta žena ne preza ni pred čim!"

Kao da ona sama poznaje Zoju, i prirodno je da... Cmoknula je prezirno

jezikom i zatresla glavom. "Ona će zaista učiniti sve samo da opet osvoji

Gerša."

Ali zašto bi to htjela, pita se Nina, ako su za njega stvari zaista tako loše?

Možda je Zoja zaštićena svojim položajem u Partiji — dok Vjera ne bi bila

zaštićena ako bi se Gerš oženio njom. Pomislivši to, Nina reče:

"Naposljetku, on štiti Vjeru, na neki način."

I to joj je rekao Viktor — da Gerš ne bi mogao podnijeti da Vjeru izloži

ovom najnovijem valu mraka. Ne nakon onoga što je već u životu prošla.

Svejedno, rekao je Viktor, sve bi to bilo kratkoga vijeka, sigurno znaš

kakva je politika, takve stvari nikad dugo ne potraju... Još prije godinu ili

dvije, Nina možda ne bi bila u stanju tako jasno sagledati cijelu situaciju.

"Pa, mrzim ga." Ali Polina to kaže bez otrova. Izgleda zapravo iscrpljeno, s

dubokim sivim podočnjacima unatoč debelom sloju kazališne šminke.

Page 202: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-202-

"Jesi li dobro?" pita Nina. Možda su to samo njezini živci.

Polina pogleda ustranu. "U posljednje vrijeme slabo spavam."

"Možda ti ujak Feliks može nešto dati." To je bio naziv od milja za glavnog

liječnika u Boljšoju, kojeg je svaka od njih prije ili kasnije posjetila tijekom

ovih godina.

"Ah, mislim da će proći samo od sebe." Onda, kao da želi promijeniti temu,

reče: "Ne mogu vjerovati Geršu."

"Koliko znamo, to možda ništa ne znači", reče Nina. "Možda se samo radi o

potpisu na papiru. Možda se ništa drugo neće promijeniti."

"Nadam se." Polina se počeše po vratu i tek sad Nina tamo primijeti blijede

crvene mrlje. I na njezinim prsima Nina vidi blijede crvene ispupčene

tragove.

"Mislim da si dobila neki osip." Mora da je jako nervozna; Nina je to već

vidjela nekoliko puta tijekom prethodnih posjeta Velikog Vođe — ljudi bi

bili toliko uzbuđeni da bi dobili osip.

"Ne znam što je to. Imam to već danima. Povuče se i opet se vrati. Mislila

sam da će šminka prekriti crvenilo."

"Stvarno bi trebala otići ujaku Feliksu."

"Jesam. Misli da se radi o alergiji. Da sam pojela pokvareno

jaje."

"Pa, pokušaj se ne češati."

"Trudim se, vjeruj mi, ali imam tako osjetljivu kožu, znaš." Vrata se otvore,

a pomoćnik šefa pozornice im reče: "Pet minuta." "Sretno", zažele jedna

drugoj i Nina se okrene da pođe. Izlazi na scenu u prvom činu odmah

nakon prologa. "I ne češi se!" doda prije nego što je krenula niza stube.

ČEKAJUĆI U PROSTORU sa strane ispod razine pozornice, Nina zabrinuto

gleda iznad glava glazbenika prednji dio pozornice. Tamo iznad orkestra, s

navučenim dugim crvenim zavjesama koje tvore štit od ostatka publike,

nalazi se blindirana loža: Loža A, gdje grupica tjelesnih čuvara okružuje

Generalissima. Nina ih vidi i naprežući oči ugleda na tren i njega kako sjedi

za stolom. Širokih ramena, teških obraza, s gustom sijedom kosom. Stvarno

je tu, zaista će je gledati kako pleše Kitri i izvodi brze okrete i skokove

izvijenih leđa.

Page 203: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-203-

Činjenica je da on ima svoje miljenice. Jedna od njih je Marina Semjonova.

I neustrašiva, koketna Olga Lepešinskaja, koja je ništa manje nego delegat

u Vrhovnom sovjetu RFSFRa, i koju je unatoč njezinoj čvrstoj građi sam

Staljin nazvao "Vilinski konjic". Pa, to nije važno, kaže Nina sebi, dok

umače svoje baletne papučice u posudu s kolofonijem i provjerava da ne

strše male uzice s gornje strane. Sad kad je prolog završio ona već osjeća

onu kombinaciju znoja i hladnoće koja je ponekad prožima prije prvog

izlaska na scenu, Fokusiraj se, govori sama sebi, duboko udahni i ostani

fokusirana.

Ali misli se prikradaju, o Geršu i Vjeri... Naglo prisjećanje, Gerš na Ninin

dan vjenčanja, veselo se smijulji pokraj nje i Viktora u matičnom uredu.

Odijelo na njemu visi i blago miriše na vlažno rublje...

Fokusiraj se, koncentracija. Ti si Kitri, Lorenzova tvrdoglava kći; nitko ti

ne može naređivati što ćeš raditi. Žestoka si, sklona flertu i zaljubljena.

Neka sve drugo padne u drugi plan.

Ona zna da će tako i biti. Onog trenutka kad stane na pozornicu sve drugo

neće biti važno — usred plesa svaka nevolja, bez obzira na to koliko

ozbiljna, postaje odmah nekako manjom, umanjenom. Čak i tijekom rata,

kad je svaki dan donosio nove vijesti o razaranjima, i dok je glad u njoj bila

poput oštrog kamena, Ninino anemično tijelo uvijek se probudilo da pleše,

uvijek je našlo neku rezervnu snagu za koju nije ni znala da je ima. Ponekad

ona osjeća čak ushit, stapa se s glazbom, nije više osoba nego samo pokret,

euforija, potpuno zatiranje svih svjetskih kriza. Fizički osjet plesa — unatoč

stalno bolnim stopalima, modricama na nogama i znojnim trikoima

zamrljanim žutom bojom od kolofonija — uvijek je uspio izbrisati ostale

poteškoće.

Sad joj asistentice kostimografa posljednji put provjeravaju kostim i kosu, a

rekviziter joj daje crnu čipkastu lepezu. Za Prvi čin pozornica je pretvorena

u gradski trg na kojemu je mnogo ljudi, a u trenutku kad je Nina sa

samopouzdanjem istrčala iza zastora i zamahnula rukom da rastvori lepezu,

publika je odmah počela pljeskati. Nina se široko smiješi, ponosno; ta

uvodna sekvenca ono je što pokazuje Kitrinu osobnost, njezino vedro

samopouzdanje. Ona je koketa i slobodan duh, ali zna što želi.

Nakon Minkusova nadahnutog valcera, Nina uživa u poskocima, zamasima

nogu i onim visokim skokovima koje njezino tijelo voli. Osjeća se snažno i

Page 204: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-204-

lagano, sigurna je u svoje brze chaine okrete. Pozdravlja mimikom svoje

španjolske prijateljice i flertuje s nekima od mladih muškaraca, a sve

vrijeme svjesna je da je Staljin gleda — no čak i kad izvodi niz skokova

uokrug po trgu i čvrsto udara lepezom po tlu, Nina osjeća da ima sve pod

kontrolom. Dok pleše prvu varijaciju i izazovno zvecka kastanjetama,

njezini sissonnes potpuno su razvučeni tako da joj je, dok je još u zraku i

uvija leđa, glava zabačena unatrag i paralelna s nogom, a rukom gotovo da

može dotaknuti stopalo iza sebe. Te večeri Pjotr je njezin Basilio, ali ni on

nije dopustio da ga svlada nervoza; glatko prati Ninine piruete, a kad je

jednom rukom diže iznad glave, podjednako je drzak koliko i siguran, gura

Ninu visoko u zrak kao da je to nešto jednostavno i potpuno prirodno.

Između činova ona i Pjotr odlaze u hodnik iza pozornice i čekaju u

susjednoj prostoriji za stolom glavnih izvođača. Odatle imaju jasan pogled

na vrata Lože A, odmah tamo sa strane, i Nina ne može a da stalno ne

pogledava u tom smjeru. Pita se što bi se dogodilo da se vrata

otvore, kako bi se osjećala da joj se on obrati — ili čak da razgovara s njim.

O tome je često maštala, uvijek s uzbuđenjem u prsima. Zamišljala je kako

će biti graciozna, kako će ostaviti dobar dojam, samo ako se ne onesvijesti.

Sad joj pak druga misao pada na pamet: kad bi samo znao što se događa

Geršu, Staljin bi sigurno nešto učinio da mu pomogne.

Ili možda ipak zna. Kako bi mogao ne znati ? Najmoćniji čovjek u državi...

A ipak, kad bi se ta vrata otvorila, bi li ona zaista mogla progovoriti,

zamoliti ga za pomoć? Ta ju je misao svu prožela. Nastoji ne razmišljati

previše, pokušava se usredotočiti na balet. Kad bi samo i izvan pozornice

imala onu Kitrinu snagu volje... Pjotr je također tih.

I on se sigurno pita o Loži A, možda razmišlja o Jurijevoj priči, da bi ga

mogli pozvati Staljinu na razgovor pa zamišlja kako bi to izgledalo.

Onda im je stanka završila, opet su na pozornici koju Nina tako dobro

poznaje. Strahovi su nestali i tu je samo osjećaj njezina tijela i plesa.

Kad je balet završio i kad se naklonila nakon spuštanja zastora, najprije

ložama sa strane kao i uvijek, Nina zastane kod one najvažnije, dajući do

znanja kako je svjesna da je on tamo. Zatim je nastavila kao i obično,

prema sredini gledališta i stražnjem dijelu, prije nego što se nasmiješila

balkonu. Kad se rukom zahvalila dirigentu i članovima orkestra, začuo se

veliki aplauz za njihov rad, a Nina je prekinula rutinu i još jedanput se

okrenula Staljinovoj loži napravivši duboki reverence, naklon poštovanja.

Page 205: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-205-

Tek kad su se zastori ponovo skupili pred njom i prigušili zvuk aplauza s

druge strane, Nina je shvatila da ga je svojim tijelom preklinjala za pomoć.

Kasno te noći, kod kuće, potpuno je iscrpljena, skutrila se u još hladnom

krevetu i upitala Viktora zašto se Zoja odlučila udati za Gerša, bez obzira

na njezine osjećaje prema njemu, bez obzira na njezino suparništvo s

Vjerom. "Ona je osoba koja se želi popeti na društvenoj ljestvici — barem

je na mene ostavila takav dojam. Što ona time dobiva?"

Iz hodnika se čuo muški glas pred vratima susjedna stana. Muškarac je na

armenskom galamio na svoju ženu. "Znaš Zoju", reče Viktor, "kako je

ponesu neke stvari. Ona je organizatorica. Planer. To joj je posao, uvijek

voli imati neki projekt. Možda tako vidi i Gerša."

žena na hodniku nešto odgovori, također vičući, čak i glasnije od muža.

"Projekt." Nina se sjeti prvog susreta sa Zojom kod Gerša, velike predstave

koju je napravila s čajem i okrhnutim šalicama, kao da joj ništa ne pruža

takvo zadovoljstvo kao kad se sva uzvrti oko nečega. "Ali to je za njega

tako loš trenutak. Čudim se da se ona prihvatila takvog projekta."

"Gerš kaže da je to zato što je spremna sve učiniti samo da ne mora živjeti s

roditeljima i sestrama", reče Viktor. "Ali znaš kakav je on cinik."

Ninine misli vrate se na ono što je Polina rekla: da bi Zoja učinila sve samo

da ponovo osvoji Gerša. Nina razmatra vlastite osjećaje prema Viktoru,

žestinu svoje ljubavi i mora zaključiti da je Polina doista jedina koja je

instinktivno, bez dvoumljenja, čak i ne poznajući Zoju, pogodila točno ono

što je najbliže istini.

Viktorovi dlanovi obujme Ninino lice. "Mi imamo sreće. Možemo slijediti

svoja srca. Ne dobiju svi tu priliku."

Istina je, kakva je to nevjerojatna sreća. Viktor je pokraj nje u krevetu,

njegovi topli dlanovi na njezinu licu, palcima joj miluje obraze. Već sam

miris njegove kože vraća život u njezino iscrpljeno tijelo, bez obzira na to

koliko bila umorna.

"Ali što je s Vjerom?" pita ona. "Što će biti s njom?"

"Ako bude onako kako Gerš želi, neće biti ništa drukčije nego što je dosad

imala s njim. Jedino što će se sad morati prikrivati. Rekao sam da ću im biti

veza."

Nina uzdahne, a Viktorove ruke pomaknu se nadolje i sad joj miluje

ramena. "Kao da je to neka dječja igra." Galama iz susjednog stana

Page 206: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-206-

probudila je i mačku koja mjauče u hodniku. Iako Nini cijelo tijelo drhti od

umora i san je obuzima, ipak ne može a da ne posegne za Viktorom, ne želi

da ih dijeli ikakav prostor između njih, želi samo micanje njegovih mišića

uz svoje.

KAD JE "HITNI" sastanak završio, Grigorij je osjećao da bi mogao nekoga

zadaviti. Da nije bio načelnik Odsjeka i tih po prirodi, da nije bio onaj

suzdržani Grigorij Solodin, da je bio bilo tko drugi, možda se ne bi pojavio

na tom sastanku ili bi makar ranije izašao. Ali ne, prosjedio je kroz cijelu

"hitnu" situaciju, svjestan da će u nekom trenutku Drew Brooks biti u istoj

zgradi, očekivati da se nađe s njim, tražiti ga i da ga neće naći.

Sastanak je doista bio hitan, zato što se njihov glavni kandidat za mjesto na

katedri za Slavenske studije iznenada povukao. Morali su što prije naći

zamjenu, a imali su još dva kandidata između kojih su mogli izabrati — ali

naravno, Walter i Hermione se uopće nisu slagali koji je od kandidata

prikladniji i proveli su šezdeset pet minuta prepirući se. Voljeli su se ovako

sastajati, što duže to bolje; zašto išta odlučiti putem telefona ili elektroničke

pošte, ako umjesto toga možete održati dugačak sastanak s mnogo svađe?

Grigorij je znao da ih oštro sudi, ali ipak to je bila istina, bili su doista

takvi, to im je bio život, to im je pružalo zadovoljstvo, ti pododbori i

istražni odbori i "hitni" sastanci. Zar nisu imali nikoga kod kuće kome bi se

žurili — gunđao je Grigorij u sebi dok je ulazio u svoju hladnu i mračnu

kuću — zar nisu imali ništa bolje što bi mogli raditi ? Nisu imali osjećaj da

vrijeme prolazi, da je život kratak, kako brzo prolaze dani, naročito kad ih

računate (poput Grigorija, prije nego što je Christine umrla) u pokvarenim

tosterima ili novim slojevima boje za fasadu ili božićnim čestitkama gotovo

istim kao i prethodne godine.

Uključio je termostat, odložio kaput u ormar i natočio si viski. Razmišljao

je kako se Drew pojavila pred njegovim zaključanim vratima, na podu je

naslonjena na vrata bila knjiga, a možda je i kliznula i srušila se poput

kakvog starog nadgrobnog spomenika... Pa, reče Grigorij sam sebi,

vjerojatno joj je bilo drago što nije morala razgovarati s nekim starim

profesorom ruskog; vjerojatno je ionako bila nekamo krenula, možda se

trebala naći s onim dečkom s kojim ju je vidio na baletu.

Izvadio je iz torbe stranicu koju mu je natipkala — uredno, strpljivo, sa

svim mogućim izrazima koje bi trebao potražiti na ruskom, a koji se odnose

na jantarni nakit i zlatara koji ga je napravio. Uključio je računalo i

Page 207: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-207-

prebacio tipkovnicu na ćirilicu.

Isprva je Grigorij bio pun nade dok je tipkao ime zlatara i nekoliko ključnih

izraza vezanih uz privjesak i dok je čekao da mu pretraživač izbaci neke

rezultate. Pod njegovim je prstima bilo obilje činjenica. Ali ubrzo je postalo

očito, dok je pokušavao neku drugu kombinaciju riječi u svim mogućim

ruskim varijacijama, da su većina onoga što mu se javljalo na ekranu bile

ponovljene informacije, iste internetske stranice, tako da zapravo nije bilo

mnogo toga.

Frustriran, Grigorij upiše još jedan izraz na ruskom i pripremi se za gomilu

nepovezanih podataka koji će mu se pojaviti na monitoru. Uglavnom su to

bile druge dražbe i trgovci antikvitetima i mnogo ruskih stranica. Sto se tiče

zlatara Antona Samoilova, Grigorij nije našao ništa slično onome što je

Drew opisala. Kad bi upisao nešto o arhivima ili obiteljskim poslovnim

knjigama, dobio bi imena mnogih ljudi s istim imenima, dok mu je na

ekranu stalno iskakao iritirajući prozorčić, koji je bljeskao i pitao: Jesi li i ti

SAMOILOV? Nađi druge SAMOILOVE na adresi FamilyTree.com. Besplatna prva

24 sata traženja.

Kliknuo je na kut prozorčića da ga zatvori i sjetio se prvog pokušaja kad je

ozbiljno razmišljao o ideji obiteljske povijesti, dok je bio mladić i tek stigao

u Norvešku. Učitelj mu je dao zadatak: Idi kući i nacrtaj svoje obiteljsko

stablo. Grigorij se isprva s uzbuđenjem prihvatio tog projekta, nacrtao je ne

baš lijepo stablo i naveo sve ono što su mu Katja i Feodor ispričali o svojim

roditeljima i djedovima i bakama, sestrama, braći, tetama i ujacima. Ali

njihove informacije — oni precizni detalji za kojima je žudio — nisu bile ni

približno potpune kao što se nadao. Ponovo se počeo pitati, kao što je često

činio, o onim drugim roditeljima, svojim biološkim roditeljima. Iako mu

nisu tajili da je posvojen, svaki put kad bi Grigorij tražio dodatne

informacije o tome tko su bili to dvoje ljudi, njegovi bi roditelji jednostavno

rekli da ne znaju.

I tako je, dok je te večeri ispitivao majku o njezinim i Feodorovim precima

i dopunjavao svoje ne baš spretno nacrtano obiteljsko stablo, Grigorij

osjetio da je to samo priča, i to takva koja u stvarnosti nema mnogo veze s

njim. "Što ne valja? Zašto se tako držiš?" pitala je Katja, a kad joj je

Grigorij rekao kako se osjeća — da se ne može prestati pitati o svojim

izvornim precima i da se osjeća odvojen od njih — sklopila je oči i odlučno

kimnula glavom. Zatim je ustala, otišla u spavaću sobu i vratila se sa

Page 208: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-208-

ženskom pismotorbicom od tvrdog skaja. "Sad si velik momak. A ovo

zapravo pripada tebi." Dodala je kako su tu sadržane sve informacije koje

su joj dali: bolnička potvrda, nekoliko pisama preklopljenih i složenih u

mali zamotuljak, između njih dvije fotografije i nekoliko drugih sitnica.

Nije bilo osobne karte.

Nije bilo imena. Ipak, tu je bio dokaz o jednoj stvarnoj ženi, njegovoj majci,

koja je doista postojala i dala mu život. Bila je plesačica, rekla je Katja,

plesala je u baletu — to je sve što im je medicinska sestra mogla reći. To i

da plesačica (tad je Katjino lice postalo tužno, a glas ozbiljan) nije

preživjela.

SLJEDEĆEG DANA Nina se vratila iz posjeta majci i zatekla Vjeru kako sjedi

za drvenim stolom. Preko puta nje sjedi madam, ponosna u haljini koju je

ptica zaprljala i cokće jezikom s neodobravanjem.

"Današnji muškarci", kaže ona. "Nemaju manire. Nitko više dami ne

pridržava vrata. Nitko ti ne pomogne s kaputom." Odmahuje glavom tako

da se velika uredna punđa klati amotamo, a češljić od kornjačevine zablista

sa svojim malim dijamantima. Čini se da ne primjećuje Ninu. "Sad je to

zemlja neotesanaca. Nije ni čudno što mi je srce prestalo tući."

Vjera izgleda mršavija i bijeda nego inače. Kad ju je Nina pozdravila,

podigla je pogled, ali madam ništa nije čula. "Što se tiče te žene, sigurna

sam da ti nije ni do koljena. Evo, draga, uzmi malo čaja."

Znači čak ni Viktorova majka ne može odoljeti Vjeri, koja joj je nekako

privlačna.

Iz madamine sobe začuje se glasno, očajno kričanje. A onda, kao da ptica

razumije što govori: "S’il vousplait!" Lola se ljuti jer je ostavljena u kavezu.

Tek je tada Nini palo na pamet da se Viktoru možda neće svidjeti to da

Vjera bude svjedokom ovoga — madam u prastaroj haljini, kako se

razmeće svojom patricijskom prošlošću. Ipak, Vjera sjedi tako mirno, čini

se da ništa ne primjećuje. Trepavice joj trepere dok s obraza briše nekoliko

suza.

"Znam kako se osjećaš", kaže madam, a glas joj je iznenada nježan. "Znam

kako je to izgubiti nekoga koga voliš. Ja sam izgubila muža. Sve su mi

oduzeli."

Vjera izgleda krhko, s tim uskim ramenima, tužnim pognutim vratom...

Page 209: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-209-

Nina joj priđe i zagrli je. Kaže: "Sve će biti dobro." Ali sad se čini da i

madam plače. "On mi je ovo poklonio", govori šmrcajući i pokaže na kratku

ogrlicu s debelim biserima, koju uvijek nosi. "Iz

Japana je. To su morski biseri, iz ostriga." Podigla ih je malo, a Nina vidi

da je konac već natruo. Nekoliko bisera već se pomaknulo.

"Trebalo bi ih ponovo nanizati", reče Nina. "Mogu naći nekoga..."

"Ne skidam ih s vrata. Biseri se moraju nositi ili izgube boju." Ponosno je

isturila bradu. "Nikad ih ne skidam."

Nina reče: "Čini se da biste mogli izgubiti neke bisere — vidite?" Ispružila

je ruku prema mjestu gdje je konac vidljivo oštećen, ali madam panično

digne ruke.

"Da mi NISI dotaknula kosu."

U njezinoj sobi, Lola kriješti. "S’il vous plait!"

Nina povuče ruku i pogleda Vjeru tražeći potporu, ali ona još plače i

očajnički briše suze. Pokreti njezinih glatkih bijelih ruku brzi su i kratki.

Baka bi to nazvala afektiranjem tipičnim za Sankt Peterburg; ti mali

ustreptali pokreti, ponosni nagib glave. Madam gleda negdje iza Nine i

nagne glavu prema Vjeri pa zaškilji kao da je iznenada nešto prepoznala.

Podignula je lomjon i pogledala kroz njega. "Izgledaš kao Sonja." Nove

suze navru joj na oči. "Imaš njezinu boju puti. Evo, uzmi još malo čaja."

Tijekom sljedećeg tjedna Vjera često prati Ninu kući s proba i nakon

predstava, a onda čekaju poruku od Viktora. Iako joj se popravilo stanje s

Ahilovom tetivom. Vjera pleše manje nego obično, sve dok joj povreda

potpuno ne zacijeli. Ostatak vremena (osim što spava u stanu kod Ninine

majke) provodi ovdje s Ninom jer Viktorove poruke od Gerša često su

nenajavljene; Vjera nikad ne zna kad bi se Gerš mogao iznenada naći

slobodan i bez Zoje i pozvati je. Sjedi za stolom s madam i karta se, pijucka

čaj, dok se madam prisjeća starih dana ili broji srebrninu ili zapovijeda

sporoj, umornoj Darji ili izjavljuje da je ostala bez pulsa. Čini se da Vjera

to smatra samo malo čudnim, ali Nina je samo svjesna da sad postoji još

jedna osoba koja zna Viktorovo podrijetlo.

"Zoja bi večeras trebala otputovati u Katovo jer sutra je neka priredba",

objasni Vjera jednog poslijepodneva kad se Nina vratila kući i zatekla je za

stolom s madam i kriještećom Lolom. Darja je u kuhinji na kraju hodnika i

čeka da se oslobodi peć na kojoj će pripremiti večeru. "Viktor će mi reći

Page 210: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-210-

kad je sigurno da odem tamo."

Nina se pita nije li Vjera možda nekako počela uživati u svojem statusu

"druge žene".

Lola kljuca nešto na stolu. Prišavši bliže, Nina vidi da je to uokvirena

fotografija: na njoj su dvije mlade žene, a između njih stoji mladić. "Ovu

nikad nisam vidjela."

Madam kao da je nezadovoljna što i s Ninom mora podijeliti tu fotografiju.

"Ovo sam ja", kaže ona, "sa sestrom i bratom." Dok to govori, lice joj se

promijenilo, smekšalo se. Mladić izgleda stariji od svojih sestara, visok je i

vitak i nosi neku odoru. Djevojka njemu slijeva podjednako je vitka, ima

tamne oči ovalne poput badema, koje gledaju nekamo ustranu, dok djevojka

zdesna gleda ravno u fotografski aparat i čini se kao da će se nasmijati.

Pogledavši malo bolje, Nina shvaća da je to madam. Ali kako se to može

dogoditi, poželjela je upitati bez obzira na to koliko to djetinje zvučalo:

kako se jedna takva djevojka, sjajnih nasmijanih očiju, pretvori u ovu drugu

osobu?

Madam pokazuje na drugu djevojku. "Sonja", kaže, a glas joj zvuči

drukčije, gotovo kao jeka.

"Vrlo je lijepa", reče Nina. Kao da se želi složiti. Lola kljucne staklo, a

onda i sjajni okvir.

"Da, bila je, ali i talentirana. Mi smo dobra obitelj. Snažna krvna linija —

dobro za tebe. Djeca će ti, barem, to imati."

Isprva je mislila da je to samo njezina mašta, ali sad Nina mora priznati

istinu: madamine uvrede postaju sve gore. I to otkad je upoznala Vjeru.

Pretvarajući se da ništa nije primijetila, Nina reče: "Brat vam je bio prilično

zgodan."

Madam kimne glavom, a kapci joj se spuste kao da želi spriječiti neželjene

vizije. "Sad si upoznala moju obitelj." Glas joj je blag. "Pobijeni su.

Zamijenili su ih neotesanci. Armenci u susjednom stanu..."

Vjera ispruži ruku i potapše madam po nadlanici, kao što madam često čini

njoj. Osjetivši se odjedanput suvišnom, Nina ode prileći na krevet.

"Viktor je u uredu od ranog jutra", reče Vjera, kao da je svjesna Nininih

osjećaja i želi je uključiti u razgovor. "Ured" je onaj u časopisu, gdje je

Viktor urednik poezije.

"Traže od njega da naporno radi", kaže madam i glasno uzdahne. "Ali

makar će ga idućeg mjeseca poslati u Francusku. Sve su moje haljine

Page 211: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-211-

odande." Kimne prema Nini. "Sramota što i tebe ne vodi sa sobom."

Nina se pretvara da nije čula, iako je bole ta putovanja u gradove gdje

nikada nije bila. Nije to samo zbog razdvajanja; nego mrzi što ne može čak

ni zamisliti mjesta na kojima se Viktor nalazi. Kad odlazi u mjesta kao što

je Peredelkino ili u gradove u kojima je i Nina bila na turneji, može ga

zamisliti tamo u trenucima kad joj najviše nedostaje.

Te večeri kad se Viktor vratio kući, a Vjera je s vidljivim olakšanjem otišla

iza ugla zgrade k Geršu, Nini na pamet padaju smiješne misli. Kaže to

naglas, otprilike sat kasnije, kad je madam otišla u svoju sobu i zatvorila

vrata. "Da je ne poznam, pomislila bih da su je poslali da nas špijunira."

Viktor se nasmije, uredno odloži svoju odjeću i spremi se za spavanje. "Bila

bi prava krtica!" Zatim je dugo uzdahnuo. "Ne znam što bih učinio sa

sobom da sam na njezinu mjestu." Uvukao se ispod pokrivača i dramatično

zadrhtao. "Da ti to meni učiniš, Nina. Da odeš s nekim drugim muškarcem."

Nina podigne obrve. "Savršeno dobro znaš da bi to trebala biti moja briga."

Iako vjeruje u Viktorovu Ijubav, ponekad joj je potrebna sva snaga a da se

ne zapita — s kim se on sastaje, koga viđa tijekom dugih sati u danu kad

nije s njom i što radi onih večeri kad ona pleše. Naposljetku, Nina zna da je

privlačan ženama i zna koliko mu ta privlačnost daje poleta. Pridružila mu

se u krevetu i pokrivajući se brzo pokrivačem, položila stopala na njegove

potkoljenice pokušavajući se utopliti.

"Spavam s ledenom sigom", kaže on i glumi iznenađenje, a Nina mu želi

nešto šaljivo odgovoriti, no previše je umorna, a onda se više ne može

oduprijeti i svlada je san.

Page 212: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-212-

Dražbovni predmet 62

Minijaturni ženski ručni sat od 18-karatnog zlata. Brojčanik je od aventurin kristala s

crticama umjesto brojaka, 17 rubina u mehanizmu za ručno navijanje br. 163996,

ovalno kućište od 18-karatnog bijelog zlata br. 9138 FA. Na spoju s narukvicom kućište

je ukrašeno dvama rubinima u obliku kapljice, kotačić za navijanje je straga, tri rubina

umjesto brojčanih oznaka i logo, upotpunjen 18-karatnom narukvicom od žutog zlata.

Dužina 178 mm., težina 34,7 g (bez satnog mehanizma), Audemars Piguet.

4.000 – 6.000 $

Page 213: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-213-

JEDANAESTO POGLAVLJE

Prvih nekoliko godina, najprije u Norveškoj, a poslije i u Francuskoj, Grigorijeva mašta

našla je mnogo nadahnuća u toj pismotorbici. Mladenačke fantazije o tome tko su

mogli biti njegovi biološki roditelji pretvorile su njegova oca u neku vrstu Robina

Hooda, a balerinu u tajnu partnericu u njegovim zločinima u svrhu dobroga — ali onda

se Grigorij upisao u lycee i počeo maštati o crvenokosoj djevojci iz školskog dvorišta,

svu energiju usmjerio je na učenje, pomne podatke o explications de texte marljivo

je ispisivao na milimetarskom papiru, a rukopis mu je od koncentracije bio vrlo sitan.

Glavni mu je cilj bio uklopiti se u sredinu, naći svoju skupinu prijatelja s kojima će

pušiti poslije nastave, izmjenjivati LPploče i kradomice odlaziti u kino. Odazivao se na

ime "Grigoire" i, oponašajući ostale učenike u školi, nosio pleteni pulover nemarno

prebačen preko ramena. A onda, baš kad se činilo da je potpuno usavršio tu osobnost,

roditelji su izjavili da se sele u Sjedinjene Američke Države.

Tamo je svladao još jedan jezik, udubio se u učenje, usredotočio se na to gdje bi mu

mogli ponuditi stipendiju za koledž. Njegova maštanja o biološkim roditeljima potpuno

su prestala. Bilo je mnogo važnijih aktivnosti: Grigorij je naučio voziti auto, vikendom

je odlazio na izlete u New York, i ono najnevjerojatnije, našao si je djevojku, živahnu

brinetu koja je bila i u šahovskom timu. Maturirao je i otišao na koledž. Onda dok je

bio na drugoj godini, iznenada su ga pozvali natrag u Tenafly. Otac mu je doživio

moždani udar, kojemu će nakon dvije godine i podleći. Ostao je kod kuće s majkom i

svakodnevno odlazio u posjet nepokretnom Feodoru u bolnicu, a poslije bi se povukao

u svoju sobu gdje je proveo dvije godine, dok mu je srce bilo prepuno boli koju prije

nije poznavao. Bilo je previše strašno gledati ih takve, bolesnog oca i majku koja je

naglo ostarjela. Ne razmišljajući svjesno što čini, Grigorij je otišao u garderobni ormar

gdje je, odmah po dolasku iz Pariza, spremio pismotorbicu.

Našao ju je, otvorio i izvadio ono što je bilo unutra te sve posložio na svojem krevetu,

kao izloške u muzeju ili kao kirurške instrumente. Gledao ih je i pitao se koje su ih ruke

nekoć doticale. Ali znatiželja ga više nije mučila. Nije nanovo čitao pisma (već ih je

znao napamet), iako je ponešto pasivno gledao ljude na dvjema fotografijama. Onda je

sjeo na krevet — i osjetio kako mu se nešto zabolo u donju stranu bedra. Ustao je i

vidio da je sjeo na jedan kraj torbice. Pitao se što ga je to ubolo. Opipavao je

pismotorbicu izvana i naišao na malu izbočinu, a onda je uvukao ruku da vidi što je

Page 214: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-214-

unutra. Unutrašnjost je bila podstavljena materijalom nalik na saten — ali sad je

Grigorij primijetio da je na jednoj strani poderan, odmah ispod pregiba u torbici.

Raspor je bio malen; morao je okrenuti torbicu naopačke i naciljati tako da predmet

izađe van poput krtice iz tunela. I onda ga je ugledao, zlatni lančić i na njemu, uokviren

u zlatnoj pletenici, veliki komad jantara.

Znak. Tajna poruka. Kao da se taj lančić skrivao tamo. Čekao je pravi trenutak — kad

ga je jedini otac kojeg je Grigorij znao napustio, kad je ostala samo ta druga priča koja

se mogla nastaviti. Jantar je imao svoju tajnu. Unutra je bio pauk paraliziran usred

pokreta, i još je uz njega bilo nešto, neka svijetla izbočina — poput padobrana ili

balona — pričvršćenog ispod njega. Grigorij je dugo gledao u predmet i čudio se.

Bez mnogo razmišljanja odlučio je da neće reći majci. Još je bila izgubljena u svojoj

velikoj boli; samo bi je povrijedilo kad bi vidjela da je Grigorij fokusiran na svoje

druge roditelje. Uostalom, što bi mogla pomisliti o tom lančiću? Samo to da je bio

prilično skup. Možda je ta balerina koja je umrla, bila netko — možda je bila slavna i

bogata. Ili je taj lančić bio jedini skupocjeni predmet koji je posjedovala. Brzo i s

razočaranjem Grigorij je shvatio da, koliko god mu se činio kao neki znak, taj privjesak

i lančić mu ne mogu mnogo reći.

Vrativši se na sveučilište kasnije te godine, dočekao ga je još jedan znak, čak i s više

smisla u svojoj slučajnosti.

Dok je u sveučilišnoj knjižnici čitao knjigu Socijalistički realizam i ruski pisci, Grigorij je

naišao na jednu fotografiju. Iznad nje pisalo je "Plenum Saveza pisaca, 1949." Redovi

muškaraca gledaju u fotografski aparat i izgledaju vrlo ozbiljni u svojim tamnim

odijelima. U prednjem redu, tako da su mu crte lica vrlo jasne, stoji muškarac s

fotografija — Grigorijevih fotografija, onih majčinih, iz pismotorbice.

Grigorijevo je srce poskočilo, a onda je počelo divlje tuči. Približio je stranicu očima i

sa svakom sekundom bio je sve sigurniji da se radi o istom muškarcu. Ali tko je on?

Grigorij je počeo prelistavati knjigu, gotovo nemarno, zastajući na svakoj fotografiji za

slučaj da je muškarac na nekoj od njih. Upravo kad je bio siguran da neće imati sreće,

našao ga je. Ovaj put bio je na slici s još dvojicom. Prema fotografiji, bili su to urednici

i pisci iz Literaturnaje gazete, a imena su im navedena ispod slike. Grigorij je brzo

zapisao ime onoga zdesna, visokog muškarca s bademastim očima. Viktor Jelsin. Ime

mu je bilo nekako poznato; činilo mu se da ga je već prije čuo. Tek je poslije shvatio

gdje je vidio to ime. U dvije antologije poezije koje je čitao za svoj esej u prošlom

semestru. Zasad je istraživao koliko je mogao, proveo je sate u tamnom podrumu

Page 215: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-215-

knjižnice pregledavajući snimke na mikrofiš aparatu, uvodeći kroz kotač, jednu za

drugom, ravne vrhove rola sjajnog smeđega filma tako da su se na osvijetljenom ekranu

pojavljivali članci iz desetljećima starih novina i časopisa. Tu je saznao ono malo što je

mogao o sudbini Viktora Jelsina, ali i informaciju koja ga je iznenadila, a kojoj se nije

mogao ni nadati, na koju ne bi sam nikad ni u snu pomislio: da je Jelsin bio oženjen

balerinom Ninom Revskajom, koja — što je otkrio nakon daljnjeg unezvjerenog

pretraživanja mikrofilma — trenutačno živi u Bostonu, u državi Massachusetts.

"PREMJESTILA JE NAMJEŠTAJ", obavještava ih Vjera, nekoliko tjedana nakon Geršova i

Zojina vjenčanja. Vjera, Nina i Polina nalaze se s malom skupinom iz Boljšoja u

Berlinu. Nina je prvi put u ovom razrušenom gradu, ulice još nisu popravljene, zgrade

su crne, a trgovi su nakon bombardiranja još uvijek puni građevinskog krša. U hotelu

(nezagrijana građevina na jednom neobično pustom bulevaru) njih tri završavaju

popodnevni obrok. Ne u blagovaonici — nemaju novca za to. Čak i nakon što je

unaprijeđena, Nina je za put dobila mizernu plaću. Kao i ostali, napunila je putnu torbu

hranom od kuće, slanim keksima, konzervama graha i kiselog zelja, i nekoliko tvrdih

sušenih kobasica. Sve samo da uštedi nekoliko kopjejaka. U Vjerinoj i Polininoj sobi

podgrijala je grah na prenosivom plameniku tako da cijela prostorija miriše kao da

logoruju u prirodi. Iako je njezina soba, koju dijeli s drugom mladom premiere

plesačicom, veća i na tišem katu, na trenutak joj se učini, dok sada s Polinom i Vjerom

jede grah i suhe kekse, kao da su opet u onim starim danima (zapravo manje od godinu

dana) kad su sve tri bile revne prve solistice i dijelile onu neuređenu malu garderobu.

"Sva je Zojina odjeća obješena na prečki vješalici", nastavlja Vjera mirno, gotovo

pasivno. "Stan je sad zapravo njezin. Ah, a jeste li znale da skuplja ploče sa Staljinovim

govorima? Navodno ih stalno vrti na Geršovu fonografu."

Nina se nasmije. "Pretpostavljam da mu je to kazna."

"Ne znam kako mu možeš oprostiti", reče Polina. Nešto stvarno nije u redu s njezinom

kožom; iako su izbočene pruge nestale, na obrazima su joj ostale mrljice. Ne baš

modrice, više nalik na osip, ali sivocrne boje umjesto crvene.

"To je zato što mi ga je žao", reče Vjera. "Jasno je da je Zoja od samog početka bacila

oko na njegov stan. Ona ga samo iskorištava kako ne bi više morala živjeti sa svojom

obitelji."

Znači tako si je Vjera odlučila to objasniti ili ju je Gerš uspio navesti — a možda i sebe

samoga — da povjeruje u takvo što. No, možda je to samo jedna strana istine. Dok

Page 216: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-216-

Nina razmišlja o tome, Polina pogleda na sat i reće: "Trebale bismo krenuti." Ovo

popodne jedina im je prigoda da odu u razgledavanje grada; drugim riječima, da

kupuju. Iako su ograničene na sovjetski sektor, velike su šanse da će zbog blizine

američkog, francuskog i britanskog sektora možda naći neke dobre stvari kojih nema

kod kuće. "Idem se javiti Arvou" — on je bio predstavnik Komsomola, koji je putovao

s ansamblom. Od njih se očekuje da ga obavještavaju o svakom svojem odlasku i

dolasku.

"Ah, neka sam pogađa", kaže Nina. Naposljetku, vjerojatno će ih netko iz malog

kontingenta istočnonjemačkih pratilja, koje su upoznale jučer na večeri dobrodošlice i

koje kao da se stalno vrte oko njih, čekati u hotelskom predvorju.

Ali tamo nema nikoga kad predaju ključeve ženistražaru koja po dužnosti stoji uz

dizalo niti kad su izašle iz zgrade i zakoračile van u oblačan sivi dan. Vjera je

jednostavno slegnula ramenima, a Pelina kao da se opustila dok polako kreću niz

polurazrušene ulice. Nina primjećuje kako ih ljudi gledaju dok prolaze, iako im odjeća

zaista nije nimalo različita od njihove. Ali ne, ne radi se o odjeći ni o tome što su

Ruskinje, već je vrlo očito da su plesačice, sa svojim uspravnim, elegantnim hodom i

kosom skupljenom visoko u šinjone. Polina ima posebno naglašeni pačji hod plesačice i

to kad zaista nema razloga tako hodati — osim što je i taj hod postao dio Polinina

identiteta. Nina pomisli kako svaka od njih ima svoj osobni način hoda: Polinin je

samosvjestan i ponešto usiljen, iskorak joj počinje iz gležnja a ne iz kukova, dok je

Vjera blagoslovljena prirodnim koracima, koji su jednostavni i lagani na stopalima s

visokim lukom. Nina zna da i ona ima neke tjelesne osebujnosti — dugačak vrat i

ponosno držanje glave, opušteno no savršeno uspravno držanje, ramena instinktivno

zabačena unatrag tako da joj je kralježnica potpuno vertikalna. Kakav je to kontrast u

odnosu na ljude oko njih, koji vuku noge odlazeći na tržnicu, pogrbljeni su kao da

poput krtice žele iskopati tunel pred sobom ili su se uvukli u sebe od hladnoće.

Bez teškoća njih tri nalaze trgovinu s kazališnim kostimima. Ono što najviše žele jesu

najlonske hulahupke, koje se neće nabirati oko koljena poput onih svilenih koje imaju

kod kuće. Ali u ovoj su ih trgovini sve rasprodali. Kad su se opskrbile profesionalnim

kremama za lice i puderom, vlasnik trgovine im je na papiriću napisao adresu gdje bi

mogle naći ono što traže. Lukavo ih gledajući poluotvorenih očiju objasnio im je,

pokazujući rukom na stanicu podzemne željeznice, gestama, kimanjem glave i

natucajući ruski kako da stignu do tamo.

Ukrcale su se na podzemnu osjećajući se pustolovno, a vagon je bio tako krcat ljudima

Page 217: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-217-

da su morale stajati. Ali nakon dvije stanice, gotovo svi su izašli. Nina gleda kroz

prozore i čita što piše na zidovima tunela, velika crna slova s imenom stanice. Ispod je

napisano još nešto, ali riječi su predugačke i strane za Ninu, pa ništa ne razumije. " Što

mislite zašto je tako mnogo ljudi izašlo?" pita Polina nervozno — a onda se vrata

zatvore.

Tek kad se vagon trznuo naprijed Nina se usudi pomisliti koji bi mogao biti razlog.

Srce joj ludo tuče od te pomisli; ne usuđuje se govoriti. Sljedeća stanica je ona koju im

je spomenuo vlasnik trgovine i ubrzo su stigle. S Vjerom i Polinom uza sebe, Nina

izlazi iz vlaka.

Izašle su iz stanice na prometnu ulicu, neobično svijetlu iako je nebo sivo i hladno kao i

prije. Izlozi trgovina sjaje se neonskim svje tlom, a iznad njih, veliki i čisti oglasni

panoi kakve Nina nikad prije nije vidjela, u boji i osvijetljeni iako je dan. Ljudi su

posvuda; čak su i njihovi kaputi i šeširi nekako svjetliji. "Zato su svi sišli." Nina to kaže

iako je po izrazu Vjerina i Polinina lica jasno da su i one shvatile.

"Ne bismo smjele biti ovdje", reče Polina.

"Nismo znale", šapne Vjera, širom otvorenih očiju kao da želi upiti prizor pred njima,

ljude koji ležerno i bezbrižno hodaju, i zgrade koje su, iako još donekle oštećene, čišće i

očišćene od smeća, sa svjetlima koja obasjavaju prozore.

"Pa, sad smo tu i možemo obaviti ono po što smo došle." Nina nastoji zvučati sigurno u

sebe, iako u mislima čuje uzastopna upozorenja koja su im dali Arvo i njihovi

istočnonjemački domaćini, da ne smiju napustiti demokratski sektor, da bi ih zli

zapadni kapitalisti mogli kidnapirati na svakom koraku. Glasom u kojem se čuo usiljen

mir, Nina pročita adresu trgovine dok Vjera traži na mapi. "Ovim putem", kaže Vjera

našavši znak s imenom ulice. Nina i Polina idu za njom. Ali na uglu se zaustavljaju.

Ispred njih je kiosk s povrćem. A tamo, nagomilane na jednom kraju, poput nečega iz

bajke, naslagane su jarkožute banane.

Polina i Vjera su se zabuljile, a Nina si dopušta da upije cijeli prizor oko sebe, ljude

koji mirno hodaju nimalo se ne čudeći jarko osvijetljenim izlozima, gleda panoe,

banane. Kako samo lagodno ćaskaju, lica su im opuštena, a cipele im na pločniku

proizvode brzi, optimistični zvuk koraka...

"Samo ćemo slijediti upute", kaže Polina opravdavajućim tonom i okrene leđa

bananama. Nina se bori protiv snažne želje — da ne potroši novac na hulahupke nego

na ovo zamamno, egzotično voće. Ali Vjera pokazuje rukom na jednu pokrajnju usku

ulicu. "Tamo je. Mogle bismo već krenuti." Naposljetku, one samo žele kupiti

Page 218: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-218-

potrepštine za ples.

Adresa ih dovodi u malu trgovinu, više sliči staretinarnici, vani nad vratima nema

nikakvog natpisa. Unutra su perike svih vrsta, hulahupke, materijali i tkanine za

kostime kakve nikad kod kuće nisu vidjele. Nema tu samo kazališnog nakita već i onog

pravog, ima i parfema, kave u zrnu i engleskih cigareta. Vlasnik je jedna starija žena s

kosom spletenom u vrlo dugu sijedu pletenicu. Sama je unutra. Nina i prijateljice

zagledale su se u robu i zaneseno računaju, odlučuju na što će potrošiti novac. Nina

kupuje tkaninu za majku, cigarete za Viktora i hulahupke za sebe, dok Vjera i Polina

nastavljaju pregledavati tkanine. Kad je žena Nini uzvratila sitniš, još joj je nešto

pritisnula u dlan.

"Za slučaj ako vam zatreba." Ženin je glas nježan, govori tiho ruski s njemačkim

naglaskom i Nini se učinilo da sanja. Ali ženina ruka je odlučna, uporna u pritisku dok

nešto gura Nini u dlan. Komadić papira. Nina je tako iznenađena da se ne usuđuje

pogledati ga. Samo je kimnula u znak zahvale i spremila ceduljicu, zajedno s novcem, u

džep.

"Gledajte", zove ih Polina s drugog kraja prostorije. U ruci drži džepni sat. "Za

Sergeja!"

Nini srce zabrinuto kuca, a papir u džepu osjeća kao zapaljenu šibicu. Pokuša se otresti

neugodnih misli i odlazi pogledati sat. "Znači, vas dvoje ste u ozbiljnoj vezi?" pita ona

najsmirenije što može.

"On je predivan čovjek. Imala sam sreće, Nina." Polina se okrene da dozove ženu i

upita je koliko stoji džepni sat.

Dok se Polina cjenka nastojeći spustiti cijenu sata za Sergeja, Nina se pita o papiriću u

džepu. Što je to i zašto je to dala baš njoj, Nini, a ne drugima? Koliko god da je

znatiželjna, ne usuđuje se još pogledati papirić.

Kad su kupile sve što su mogle, krenule su ravno prema podzemnoj željeznici, svjesne

— iako se nisu usudile o tome govoriti — svojeg prekršaja. Nina shvaća da pokušava

ne gledati jarke izloge, raznovrsne tkanine kaputa i kapa; srami se vlastita iščuđavanja i

načina na koji je ti prizori uznemiruju, nešto je pogrešno u tome, jer ti "zli kapitalisti" o

kojima su joj pričali izgledaju tako zadovoljno, ulice su im čiste, ulični trgovci nude

svoje banane — a ljudi ne čekaju u redu, nema očajne jurnjave. Kad su se sve tri

ukrcale u vlak da se vrate do svoje stanice pokraj parka Lustgarten, Nina osjeti

olakšanje.

Tek kad su izašle iz podzemne i dok koračaju ulicom prema svojem hotelu, Nina se

Page 219: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-219-

usudi reći, ispod glasa, ono što je primijetila — iako si nije željela priznati — onog

trenutka kad su izašle iz trgovine. "čini se da nas ona žena prati."

Ne podižući pogled, Vjera reče: "Ona u sivom šeširu?"

"Znači i ti si je primijetila." Nina osjeća kako je počela drhtati. Ima li to možda kakve

veze s onim papirićem u njezinu džepu? A što je s Vjerom i Polinom — je li žena i

njima utisnula nešto u dlan dok su plaćale kupljeno? Ili je Nina jedina izabrana, samo

zato što je prva nešto kupila? Nina ih tako silno želi to pitati, ali se ne usuđuje. "To je

bila nedužna pogreška", kaže naglas, samo da se umiri. "Ako nas zaista slijedi, onda je

to morala vidjeti. Uvjerila se da smo samo pokušale nešto kupiti."

Vjera tiho pita: "Misliš li da ona smatra kako smo pokušale... otići?"

"Ne, naravno da ne", kaže Polina gotovo uvrijeđeno. "Zašto bismo to uopće željele

učiniti?" Ali ipak izgleda preplašeno. Naposljetku, sada zna. Vidjela je kako je tamo, na

drugoj strani. I ona je vidjela zrele banane i ljude koji hodaju pokraj tog voća kao da to

nije ništa iznimno.

Nina misli na Sofiju, još jednu solisticu iz Boljšoja, koja je u posljednjem trenutku

skinuta s popisa onih koji idu na put, zato što je postojao rizik. Pričalo se da ima

rodbinu u Zapadnom Berlinu; Nini je tek sada to jasno.

Polina kategorički kaže: "Svatko zna da bi to bilo suludo." Čini se da je problijedjela;

još ima poneku crnu mrljicu na licu, a one kao da se sada još više ističu.

Nina reče: "Brinem se zbog tvoje kože."

Polina je pogleda. "Ujak Feliks kaže da budem strpljiva i da će to proći samo od sebe."

Onda, kao da joj je neugodno govoriti o sebi, ponovi: "Zaista, morale biste biti lude kad

bi željele otići."

Tihim bezizražajnim glasom Vjera reče: "Nađu te i polome ti noge."

Polina izgleda preplašena.

"Bez obzira na to kamo pošla." Vjerin je glas blag i odmjeren.

"Imaju agente po cijelom svijetu. Nije važno koliko daleko odeš. A onda, što ćeš onda,

u nekoj zemlji gdje nikoga ne poznaješ, a više ne možeš plesati."

Nina je sve to već prije čula, iako joj se uvijek činilo pretjeranim. Zašto kažnjavati

običnu plesačicu, kao da je ona nekakav tajni agent? Mora se prisiliti da se ne osvrne i

pogleda je li žena sa sivim šeširom još iza njih.

Tihim, preplašenim glasom Polina kaže; "Bojim se da je to zbog mene."

"Što hoćeš reći?"

Page 220: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-220-

"Ja sam kriva što nas žena slijedi." Polina uspori korake, a glas joj je vrlo tih. "Zašto ja?

Ja sam samo balerina. Imam samo nekoliko bliskih prijatelja, nitko mi zapravo ne

govori ništa osobno o sebi."

"Nastavi hodati", kaže Vjera, dok Nina pokušava shvatiti Poli nine riječi. Ispod glasa

Vjera kaže: "Je li te netko zamolio da nešto učiniš?"

To se često događa, čak i u baletu: zamole ljude da nešto napišu, neka izvješća. Nina je

čula o tome, upozorili su je posebno na neke ljude, uglavnom one mlade ili manje vrsne

— karakterne plesače ili vječne korifeje koji se ne mogu probiti u sam vrh. Ako će

potkazivanje pomoći njihovoj karijeri, onda će držati i oči i uši otvorenima — ali

zaista, što uopće mogu čuti? Nina nije nikad ni pomislila da bi je se to moglo izravno

ticati. I naposljetku, nije učinila ništa loše.

Vjera grize usnicu i gotovo da izgleda ljutita.

"Znate me", kaže Polina. "Svakoga volim, ne mogu si pomoći. Jednostavno sam takva.

Razumijete li zašto mi je zato teško?"

Nina se usudi pogledati Polinu u oči, sad tek shvativši osip, tjeskobu, nervozne

poglede. "Jesi li... učinila nešto?" Još dok izgovara te riječi, pita se što bi Polina mogla

reći. Kako bi ona mogla poznavati ikoga tko bi učinio nešto doista loše?

"Pišem samo općenite stvari", šapne Polina. "Ali oni mi stalno govore da to nije

dovoljno, da ne radim dobro posao." Krenule su suze.

"Ali ako govoriš istinu", reče Nina, "što više žele od tebe?" Vjerin je pogled leden, na

njezinu licu nema takvih pitanja. Možda, pomisli Nina, Polina samo ima iskrivljenu

percepciju toga da bi morala

učiniti više nego što čini. Možda ih Polina nije dobro razumjela. Uvijek želi svima

ugoditi.

A onda Nini proleti glavom misao: Jesam li nešto rekla, nešto učinila? Smijala sam se

zbog Staljinovih govora... Čak i onaj komentar

o Arvou... Nina se pokušava sjetiti što je točno rekla, kako je to moglo zvučati Polini.

Kako bi to zvučalo napisano na papir. I onaj komadić papira koji joj je dala stara

trgovkinja...

"Nisam imala veze sa Sofijom!" izlane se Polina, a oči su joj odjedanput još veće.

"Iskreno, nisam. Ne bih mogla podnijeti da ikome nanesem zlo. Ne postoji nitko tko mi

nije drag."

Nini ruke drhte, dok Vjera ušutkava Polinu i govori joj da utiša glas. "Zar ti Sergej ne

može pomoći? Izvući te iz škripca tako da više ništa ne moraš pisati. To mu je posao,

Page 221: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-221-

na kraju krajeva."

"Njegov posao?" pita Nina.

Polinin se glas utiša. "On je u Državnoj sigurnosti."

Tajna policija. Prije nego što je Nina stigla pitati je li agent ili administrator, Vjera

nastavi: "Zacijelo ima neki utjecaj. Sigurno zna nekoga tko može nešto poduzeti."

"Ali zar to neće zvučati kao da se žalim? Mrzila bih da pomisli kako ne želim pomagati.

Ne želim ga razočarati."

Nina reče; "Ti si balerina, a ne doušnik."

"Pretpostavljam da bih ga mogla pitati", šapne Polina i pritom joj pobjegne tihi jecaj.

"Radi se samo — volim ga, stvarno. Ne želim da se nešto poremeti između nas." Čak i

dok šapće, u glasu joj se čuje jauk. "Mučno mi je. Mučno mi je od toga."

Stigle su do hotela. Vjera pridržava Polini vrata dok Nina traži po torbici, nalazi rupčić

i poprska ga s malo kolonjske vode. Žena sa sivim šeširom i šalom zastaje pred

hotelom.

Vjera odvodi Polinu do naslonjača u hotelskom predvorju. "Zatvori oči i duboko

udahni", kaže joj Nina položivši rupčić Polini na čelo. "Sve će biti dobro."

Poslije mnogo sati, nakon što su otplesale, istuširale se, jele i vratile u svoje sobe, Nina

se uspjela nakratko naći sama i pogledati papirić u džepu. Na njemu je malim ali jasnim

slovima napisano: Putovnice, i.d. Emst 11 6275.

Preostali dio one godine, kad je Grigorij navršio dvadeset godina, bio je ispunjen

Jelsinovom poezijom. Grigorij se vratio pismotorbici od skaja i njezinu sadržaju,

fotografijama i pismima; ali privjesak je ostao tajna. Pročitao je sve što je mogao o

Jelsinu i Revskaji i poput nekog detektiva slagao je sve komade slagalice. A onda je

došlo razočaranje; Velikouhi mu je odbio esej, da se ne spominju — nakon njegova

opreznog i plahog pristupa — bijesne zelene oči Nine Revskaje.

Ali trud mu nije bio uzaludan. Ako ništa drugo, sad je imao svoju temu proučavanja;

socijalistička poezija Viktora Jelsina uskoro će postati tema njegove ekspertize, i

priskrbiti mu stipendiju za studijsko putovanje — njegov prvi odlazak natrag u Rusiju.

U Moskvi je, uz pomoć adrese i informacija koje je imao s bolničke potvrde, potražio

sve podatke koje je mogao naći. Nikad nije iskusio takvu frustraciju kao prigodom

pokušaja da dođe do tih podataka i zbog potrage koja se na tom prvom putovanju

pokazala jalovom. Čak i kad se dvije godine poslije vratio — kako pratitelj u programu

razmjene studenata — i pokušao sve ponoviti, cijeli je postupak opet bio deprimirajući.

Prvo je čekao cijelo jutro da kršna žena u arhivu o stanogradnji i stanovanju završi što

Page 222: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-222-

god da je već radila i da mu posveti malo pozornosti; kad je Grigoriju napokon

dopušteno da joj objasni zašto je došao, žena je izjavila da je upravo vrijeme stanke za

ručak. Kad se vratila mnogo kasnije i svejedno zatekla Grigorija da je čeka, objasnila

mu je da su dosjei koje bi mu možda mogla pronaći, iz nekog razloga dostupni samo

između devet i deset i trideset ujutro. I tako se Grigorij pojavio sutradan u zakazano

vrijeme samo da bi mu rekli kako žena taj dan ne radi, a kako je ona jedina zadužena za

arhiv o stanovima, nitko mu drugi ne može pomoći. Kad je došao trećega dana, ured je

bez objašnjenja bio zatvoren.

"Izgledaš loše volje", reče mu sad Evelyn, dok su se u njegovu Volvu vozili prema kući

Rogera i Hoanh Thomson, njihovih kolega sa sveučilišta. "Ne brini, ne moramo dugo

ostati."

"Oprosti, nije zbog toga — samo sam se nečega sjetio."

Evelyn ga suosjećajno pogleda. Vjerojatno je mislila da se sjetio nečega tužnog u vezi s

Christine. Bila je vrlo strpljiva s njim još od Valentinova, čak je posebno naglasila da

joj je drago što njih dvoje

"idu polako". Grigorij je uspravnije sjeo i pokušao izgledati vedrije. Bila je hladna

subotnja večer, prvi ožujka, a oni su krenuli na godišnju fakultetsku zabavu

Thomsonovih povodom međunarodnog Dana žena. (Zapravo su trebali slaviti osmoga,

ali idućeg su tjedna bili proljetni praznici i većina ljudi nekamo će otići.) Na tu su

zabavu svake godine pozivali "Grigorija s pratiljom", jednostavno zato što su on i

Hoanh —koja je predavala francuski i vijetnamski i odijevala se napadno i u stilu lakih

žena — imali urede na istom katu. Iako nije bila osobito lijepa (loš ten i nešto hladno u

njezinim malim smeđim očima), Roger ju je očito smatrao seksepilnom, a svi su se na

sveučilištu ponašali (pa, možda osim Evelyn, koja se razumjela u modu) kao da to ona

doista jest, jer nosila je mnogo make-upa i pripijenu odjeću koja je više otkrivala nego

skrivala i bila nešto što se nitko od njih nikada ne bi usudio odjenuti. Čak će se i na

ovoj zabavi većina zacijelo pojaviti u gumenim čizmama, preširokim dolčevitama i

šašavim debelim jaknama namijenjenima planinarenju po Himalaji; pomislili biste da

se nalaze usred snježne mećave. Ali ne i Evelyn, naravno. Ona je odjenula svilenu

bluzu bez rukava, usku crnu suknju i one kožnate čizme s visokim potpeticama u

kojima je tako dobro izgledala.

"To zvuči dobro", rekao joj je Grigorij kad ga je bila pitala želi li da njih dvoje pođu

jednim autom. Baš je tako rekla "jednim autom k Rogeru i Hoanh". Kao da je mislila,

ako bi to rekla na drugi način

Page 223: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-223-

— "Bi li želio da idemo zajedno na zabavu?" — to ne bi bilo dovoljno "polako" za

njega. Naravno, bez obzira na to kako se izrazila, njihovi će kolege šaputati kad se njih

dvoje pojave zajedno. Dobro, neka govore. Nije važno.

"Ah, čovječe, zaboravila sam na njihovo pravilo o skidanju obuće." Evelyn je izgledala

smeteno kad je naišla na tužni red prljavih čizama, tenisica i od soli umrljanih kaljača

poslaganih na novinskom papiru u hodniku. Dom Thompsonovih — prostrani stan u

Ulici Medfield — bio je topao, a iz kamina se širio miris cjepanica. "Cijeli moj komplet

temelji se na čizmama." Evelyn se dobroćudno nasmijala, povukla patentni zatvarač na

čizmama i izula ih, dok je Grigorij šutke izašao iz svojih mokasina. Iako je i on smatrao

da to izuvanje pred stanom nije znak dobrodošlice, nešto ga je spriječilo da pokaže

suosjećanje s Evelyn, čak i kad je vidio kako je sad niska, dobrih osam centimetara niža

dok je stajala samo u čarapama. "Pa, evo nas", reče ona otvarajući vrata. Osjećajući se

krivim i ne baš velikodušnim, Gri gorij joj pridrži vrata i ona krene ispred njega.

"Dobrodošli Greg i Evelyn, pozdravljam vas." Roger ih je dočekao i pružio Evelyn

buketić ružičastih ružinih pupoljaka. I to je bio dio tradicije, ti buketići za svaku ženu, a

na njihovu stereu puštana je glazba samo ženskih glazbenica. Pokraj vrata visjela je

uokvirena deklaracija o međunarodnom Danu žena i kutija za donacije u korist

Djevojačkog fonda Amerike.

"Mmm, ovako ću ih moći mirisati", reče Evelyn i pažljivo iglicom pričvrsti buketić na

bluzu, dok je Roger vješao njihove kapute na vješalicu na zidu. "Hvala ti, Rogere."

Ostali su gosti stajali naokolo u čupavim soknama i puloverima s izvučenim nitima, i

pili Rogerov kod kuće napravljen liker od kave. Bijedno, pomisli Grigorij — iako su i

njegove hlače bile ponešto zgužvane. Zima u Novoj Engleskoj... Ali čak se ni Christine,

tijekom one duge posljednje zime dok je bila bolesna, nije prepustila tromosti da bi

stalno nosila jaknu od flisa.

Roger reče: "Evelyn, moram reći da izgledaš lijepo." Bila je to istina; svjetlucanje

njezine svilene bluze davao je još više sjaja njezinim očima, a ona se držala uspravno i

ponosno, na onaj svoj način svojstven sitnim ženama, za razliku od mnogih ovdje koje

su izgledale debele u teškim puloverima. "Znači, znaš kako već sve ide. Piće i tako

dalje, tamo preko, a nešto za jelo tamo." Roger je rukom pokazao stol pokraj prozora i

rekao: "Ah, moja me mladenka zove", i otišao je do Hoanh, koja je stajala u uskoj

haljini od rastezljiva materijala i koja joj je nekako uspjela isticati Venerin brijeg.

Grigoriju je bilo drago što ne mora razgovarati s njima. Istina, nije podnosio Rogera,

sociologa koji je proučavao tričarije kao što su "socijalni impulsi", a čak mu je pošlo za

Page 224: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-224-

rukom da dobije kolegij i predaje "prijateljstvo". Bilo je nečega lažnog u njemu, neka

poza i taj neugodno proziran ponos što je uspio oženiti mršavu azijsku mačkicu. Bilo je

nečega izvježbanog u njemu, uvijek je imao novu modernu kravatu ili bi nosio odijela s

visokim Conversicama. Po boljem vremenu vozio bi se na posao na starom Schwinnu s

tri brzine; mjesece je proveo istražujući retro bicikle prije nego što je dao da mu ovaj

dovezu iz Čikaga. Čak je i njegov stan izgledao pozerski i neiskreno, zbog afričkih

maski i vijetnamskih vodenih figurica pažljivo razmještenih u kombinaciji s cirkuskim

posterom, mapom linija londonske podzemne željeznice i polaroid fotografijama

snimljenima u fotokiosku, na kojima su se Roger i Hoanh kreveljili u isforsiranom

veselju. Na vrhu police s knjigama u dnevnoj sobi bili su poslagani, kao na izložbi,

albumi ploča — Joan Baez, Laura Nyro, Patti Smith, Joan Jett — iako je zapravo sva

glazba dolazila s jednog iPoda, koje toliko reklamiraju ovih dana, uključenog u razglas

u kutu.

"Imaju li oni uopće gramofon?" upita Grigorij razdražljivo.

"Ploče su tu samo za ukras", reče Evelyn i uštipne ga za ruku. "Nemoj biti gunđalo."

"Ali to mi je definirajuće obilježje." Natočio je u čašu domaći liker i pružio joj je.

"Ooo, njam, baš je fino. Grigorije, trebao bi kušati. Zdravo, Zoltane."

"Kezet csokolom." Zoltan uzme Evelyni ruku i poljubi je.

Grigorij ispruži svoju i njih se dvojica rukuju. "Moram priznati, Zoltane, iznenađen sam

što te vidim ovdje." Zoltan je uvijek naglašavao kako nema vremena za "sitničavo

nadmetanje u akademskom zezanju."

Ali sad je rekao: "Odlučio sam da moram doći jer to će mi biti posljednji put."

"Što hoćeš reći?" Nakon onoga što je prošao s Christine, Grigorij nije mogao a da

stalno ne brine; možda je i Zoltan dobio loše vijesti od svojeg liječnika.

"Ššš." Povukao ih je malo dalje od stola s pićima i nastavio šapatom: "Ovo mi je

posljednja godina na fakultetu. Kao voditelj Odsjeka, sad si službeno i prvi obaviješten.

Ali molim te, nemoj još reći ostalima. Nikako ne bih volio da itko pomisli kako mora

nešto učiniti, znaš, organizirati neku zabavu ili ceremoniju ili što već ne. Volio bih

izbjeći bilo kakvu komemoraciju."

Sumnja se uvuče u Grigorijeve misli jer nije smatrao da bi njegove kolege ni

sveučilišna administracija mogli biti toliko velikodušni. On bi

morao smisliti neki prikladan način da iskaže njihovu zahvalnost. Zoltan doda:

"Vjerujte mi, bolje je ovako. Samo ću se tiho iskrasti u noć."

"Ali kamo ideš?" upita Evelyn, a Grigorij je razumio što je mislila — da je akademski

Page 225: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-225-

život, sa svojom postojanom vjerom u intelektualizam i svoju ezoteričnu učenost,

jedino mjesto za čovjeka poput Zoltana, čija se umjetnička strastvena predanost rijetko

mogla naći u vanjskom svijetu. Naposljetku, sveučilišta su bila neka vrsta muzeja,

mjesta na kojima bi se ljudi kao što je Zoltan, i drugi koji se ne bi baš uklapali, mogli

udobno skrasiti na više desetljeća — čak i cijeli život — i brinuti se samo za svoj

ezoterični predmet proučavanja, sve dok im se kosa ne bi prorijedila i dok ne bi nestali i

posljednji ostaci njihove mladosti.

"Planiram se vratiti kući", reče Zoltan.

"Kući?" ponovi Evelyn, ali Grigorij je znao što to znači.

"U Mađarsku", reče Zoltan. "Tamo me čeka kućica na jezeru Balaton."

Grigorij upita: "Koliko dugo već to planiraš?", a začuvši povrijeđenost u vlastitu glasu,

doda; "Bit će sumorno ovdje bez tebe." Doista je to mislio. Koga će drugog imati s kim

će raspravljati o Mahleru, uspoređivati prijevode Baudelairea i zgražati se nad jadnom

fikcijom koja se objavljuje u New Yorkeru? Zoltan se mogao zajapuriti zbog glupavih

književnih kritika u Timesu, bez obzira na to o čijoj se knjizi ili o kojoj temi radilo.

Telefonirao bi Grigoriju kad bi se na radiju puštala određena snimka Schumanna i

pokazivao bi kako je duboko uvrijeđen kad bi mu student rekao da nikad nije čuo za

Djagiljeva ili Brodskog ili Vanessu Bell. "Nedostajat ćeš mi", reče Grigorij.

"I meni", doda Evelyn ljubazno.

"Hoću, ali onda nakon nekog vremena neću." Zoltan si je drhtavim rukama natočio

Scotch. "Sto se mene tiče, vrijeme je da idem kući."

"Nisam uopće znao da planiraš povratak."

"Nisam planirao. Ali kad sam počeo pregledavati svoje dnevnike, smiješno, nešto mi je

prodrmalo misli. Počeo sam se sjećati stvari. Toliko toga sam smetnuo s uma. Ovog

sam se Božića vozio gradskim vlakom i gledao kroz prozor okićena božićna drvca u

domovima ljudi i prvi put u desetak godina — desetak! — pomislio sam na bombone

koje smo nekada imali, zamotane u zgužvani svileni papir. Njima smo ukrašavali

božićno drvce. Cijeli se dan nisam mogao sjetiti imena. Onda sam shvatio da je vrijeme

da pođem kući."

Grigorij kimne glavom. Poznavao je taj osjećaj, tu želju — ali što je sada za Grigorija

bio dom? Pitao se to otkad je Christine umrla. U posljednje je vrijeme razmišljao i o

selidbi — ne bi otišao iz Bostona, samo bi našao neki manji prostor, možda da kupi

kakav stan.

"I koja je riječ?" pitala je Evelyn. "Za taj božićni bombon."

Page 226: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-226-

"Szaloncukor!" Grigorij primijeti djetinju radost u Zoltanovim očima. "Mislim da će to

biti prava stvar vratiti se u grad iz kojeg sam nekoć morao pobjeći. To što sada mogu

reći što želim i ne brinuti se za vlastitu sigurnost. Ili se možda neću osjećati tako;

možda će ostati neki podsjetnik. Kad živiš ovdje, zaboraviš kako je bilo tamo. Ne samo

meni. Svakom intelektualcu. Uvijek je postojala neka smrtna prijetnja. Uvijek si morao

paziti na leda. Jednostavno zato što si to što jesi — što cijeniš ono što cijeniš i što

razumiješ izvjesne stvari."

Bilo je zaista izvanredno to što je Zoltan, na svoj možda mali, možda tihi način,

postigao, iako je možda bio samo fusnota na popisu trijumfa koje je umjetnost odnijela

nad autoritarizmom. Bilo je i poticajno jer je znao da će kao Zoltanov literarni izvršitelj

i on sam možda biti jedan od mnogih koji će raditi na njegovu opusu, samo kad bi

mogao osigurati prevoditelja i izdavača za Zoltanova kasnija djela. Bit će to dugotrajan

projekt, to je bilo sigurno — ali opet, što je život bez takvih izazova?

"Iako mi je ova zemlja već dosta dugo dom", reče Zoltan, "drukčiji je to dom. Nisam

siguran jesam li ikada potpuno pripadao ovamo. Jutros sam čitao svoj dnevnik — ne

znam, Evelyn, je li ti Grigorij spomenuo da pišem memoare. Pregledavao sam stare

zapise iz vremena kad sam tek stigao u Ameriku i bilo mi je tako neobično vidjeti što

sam onda primjećivao, a što sad više uopće ne vidim. Prije toga sam već neko vrijeme

živio u Londonu i nisam shvaćao kako će me se Sjedinjene Države dojmiti kao prilično

drukčije. Ali ta je razlika bila uočljiva od prve minute kad sam izašao iz aviona."

"Kako to?" upita Evelyn.

"Ah, svi su žurili naokolo, gestikulirali jedni drugima, sva ta fizička pojavnost. Ovdje

se svi nekamo žure."

"Zar se u Engleskoj nitko nikamo ne žuri?"

"Ne pokazuju emocije kao ljudi ovdje. Amerikanci ništa ne potiskuju. Psuju, galame i

pljuskaju jedan drugoga po ramenima. Ništa slično nisam dotad vidio."

Grigorij je kimao glavom i prisjećao se tog osjećaja novoga. "Za mene su to bile kuće.

Nikad neću zaboraviti trenutak kad sam prvi put vidio američku kuću u predgrađu.

Nisam mogao vjerovati koliko je velika. I ima dodatne sobe koje ljudi nikad ne koriste.

Sobe za goste." Zatresao je glavom i nasmijao se.

Zoltan kimne glavom. "Ova je zemlja bila dobra prema meni. Ali u njoj nema otiska

mojega tijela na madracu, ako znate što želim reći."

"Da, a nema ni mojeg otiska, siguran sam", reče Grigorij.

Evelyn reče; "Vi egoisti", i nasmije se.

Page 227: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-227-

"Egoist!" reče Zoltan. "Zapravo sam cijeli tjedan proveo u izvrsnom društvu jedne

osobe. Čitam Berliozove memoare. Kad već govorimo o egu."

Počeo je opisivati knjigu, ali Evelyn reče: "Mrzim biti nepristojna, ali stopala mi se

smrzavaju. Vas dvojica nastavite. Moram prijeći tamo prijeko gdje je sag."

Grigorij je sad primijetio da ona drhti. "Jadnice", reče joj Zoltan. "Idi i ugrij se."

Gledajući Evelyn kako odlazi do kamina, Grigorij se opet osjeti krivim; trebao je poći s

njom. Izgledala je vrlo mala bez svojih elegantnih čizama. Optuživao je sebe

podjednako koliko i Rogera i Hoanh. Kakav je to osjećaj kad se osoba tako lako i

spremno s tobom složi, kao što je Grigorij učinio, da "se ide polako"? Pa, on je

jednostavno pokušavao biti oprezan i ne požurivati stvari.

Natalie Gluck, jedna od profesorica sociologije, prišla je stolu s pićima i sad im je

Zoltan pričao o Berliozovim ranim i hirovitim ljubavnim vezama, sve dok ga Grigorij

više nije mogao pratiti. Shvatio je da razmišlja o Drew Brooks. Nazvala ga je jučer.

Grigoriju je bilo jako žao što je prekasno dobio poruku, nakon radnog vremena. Na

snimci joj je glas bio topao i razgovorljiv; namjeravala ga je već ranije zvati, rekla je,

ali ovoga je tjedna imala mnogo posla; bila je na nekoliko dana odmora i sad je trebala

dosta toga nadoknaditi. Grigoriju se svidjelo njezino samosvjesno ponašanje, energija i

siguran nastup. Svidjela mu se i sama činjenica što se Drew koristila telefonom umjesto

da mu napiše elektroničko pismo, što se ne plaši, poput mnogih drugih mladih ljudi,

susresti s drugim ljudskim glasom na drugom kraju veze. "Čitam tvoje prijevode", rekla

je u poruci i zvučala je doista zainteresirano. "Voljela bih o njima razgovarati s tobom."

Preplavio ga je osjećaj olakšanja. Nakon što dva tjedna nije čuo od nje ni riječ, počeo

se pitati nije li je opteretio s još jednim poslom, kad joj je posudio svoju knjigu; možda

je mislila da ne može s njim razgovarati dok je ne pročita. Ili je pokušala čitati pjesme

pa joj nisu bile zanimljive. Ili joj se nisu svidjele.

Ali ona je veći dio prošlog mjeseca posvetila životu i blagu Nine Revskaje. Imalo je

smisla da je privuku i Jelsinove pjesme. Grigorij se sad pitao, dok je kimao na razgovor

svojih kolega, kako bi ona reagirala kad bi joj jednostavno rekao istinu: o privjesku, o

pjesmama, pismima i fotografijama iz one pismotorbice. Kad bi joj sve to dao za

katalog ili pamflet ili što to već priprema i na čemu tako naporno radi. Naposljetku,

pročitala je pjesme. Možda bi je zanimalo da vidi kako su pjesme i pisma usklađeni.

Ne, ne... Ali, zašto ne? Mogao bi otići tamo i pokazati joj sve. Iako, zašto bi joj bilo

stalo do toga? Nikome nije... A ipak — palo mu je sad na pamet — možda bi njoj bilo

stalo.

Page 228: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-228-

Grigoriju je prišao kolega Bili Muir, govorio mu je nešto, uobičajene teme za razgovor,

odmahivao je glavom na posljednji ultimatum predsjednika. "Navodno da su počeli

uništavati svoje rakete dalekog dometa", reče Grigorij s nadom u glasu, uglavnom zato

što je osjetio potrebu proturječiti Billu. "Možda će Hussein ipak održati riječ."

"Da, a Soxi će osvojiti Svjetski kup." Bili Muir opet je zatresao glavom i iznio svoj

tipični, zamorni komentar o predsjedniku i kako će ta ludost potrajati još samo godinu

dana, a onda će ga se riješiti. Grigorij se pristojno slagao s njim, čuo je sam sebe kako

govori, kako mu Bill odgovara — ali bio je svjestan da nije tamo, ne doista, barem ne

dušom. Nisu ga zanimali njegove kolege, izgubio je naklonost prema njima, nije se

više mogao s njima družiti. Kad se to dogodilo? Kad je Christine umrla ili baš sada?

Možda je predugo tu, na tom

Odsjeku, predaje iste predmete, odlazi na iste konferencije, prezentira jedan članak za

drugim o Viktoru Jelsinu i njegovim drugovima. Jedino što mu se sad to čini

besmislenim, sve mu je to besmisleno, ovi kolege oko njega koje je svojevremeno

smatrao prijateljima — ali sad mu jednostavno više nisu važni.

Bill je zacijelo nešto primijetio; ispričao se i polako udaljio, dok su Natalie i Zoltan

raspravljali o borbi s bikovima, o Billie Holiday, a onda o Mallarmeu i Verlaineu.

Grigorij je slušao, ali nije se upuštao u razgovor. Morao bih se malo uključiti, govorio

je sebi. Trebao bih otići i malo popričati s Evelyn.

Stajala je nedaleko od njega i razgovarala s novim profesorom sociologije, nekim

Adamom, koji je izgledao sportski i bio svjetlokos kao i Evelyn. Imala je rupu na čarapi

i palac joj je virio. Sa svojeg mjesta Grigorij je vidio da joj je nokat nalakiran

tamnoljubičastim lakom pa se činilo kao da ima modricu. I iako je Evelyn naoko uži-

vala u razgovoru, ruke je držala obavijene oko struka, uhvatila se za laktove kao da se

želi utješiti. Grigorij osjeti naglu nježnost prema njoj. Postojali su različiti načini da

volite neku osobu, rekao je sebi; postojale su različite vrste Ijubavi. Uzevši novu čašu s

pićem, okrenuo se i pošao prema njoj.

Osmi ožujka, praznik, ali ipak radni dan. Muškarci obično poklanjaju cvijeće, ali Viktor

je Nini darovao mali zlatni sat, najdelikatniji korisni predmet koji je ikad vidjela. Kupio

je taj švicarski sat kad je bio u Francuskoj. Narukvica sata je zlatni lanac i prianja uz

ruku kao vodena zmija, brojčanik je sitan i sjajan pa Nina mora žmirkati da vidi koliko

je sati. To što je jedva uporabljiv predstavlja utjelovljenje luksuza.

Prije probe skinula je sat, a sad ga opet stavlja na ruku i pokušava dohvatiti kopčicu na

Page 229: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-229-

kraju.

"Tu si." U garderobu je ušla Vjera, već je u odjeći za van. "Radi se o Geršu. Jutros je

dobio poziv — od Staljinova tajnika." Zastala je, kao da ne može u to povjerovati.

"Kažu mu da mora doći u Kremlj."

Nina je svjesna da je razrogačila oči. "Zbog čega?"

Vjera samo odmahuje glavom. "To sigurno nije dobra vijest." Nastavlja očajno: "Zar

ne?"

"u koje vrijeme su mu zakazali? Je li već otišao?"

"Ide danas poslijepodne. Ali ne mogu otići k njemu da ga tamo čekam jer bi Zoja

mogla biti kod kuće."

"Reći ću Viktoru. Ako ništa drugo, on i ja možemo biti tamo kad se Gerš vrati. A ja ću

ti javiti sve što saznam, čim budem mogla. Obećavam."

I tako su Nina i Viktor te večeri sa Zojom u Geršovu stanu i čekaju ga da se vrati iz

Kremlja. Lice mu je umorno, ali samo malo zategnuto. Zoja, koja je zabrinuto satima

koračala stanom, potrči mu ususret. "Što se dogodilo, što su rekli? Jesi ii se sastao s

njim? Jesi li s njim razgovarao?" Ton glasa joj se mijenja kad izgovara "s njim", pun je

poštovanja i napetosti.

"Samo s njegovim tajnikom. Ali to nije bio razgovor. Jednostavno mi je pročitao

dekret."

"Kakav dekret?"

"Zapravo ništa novo, isto kao i uvijek." Gerš odjedanput izgleda iscrpljeno. "Ali onda

mi je dao ovo." Pruža stranicu papira s natipkanim tekstom.

Zoja je brzo uzima, a Nina i Viktor čitaju preko njezina ramena. To je memorandum,

od potpredsjednika Odbora za umjetnost. "Pod egidom Vijeća ministara SSSRa", Gerša

su izbacili iz Saveza skladatelja.

Zojini uvojci podrhtavaju dok odmahuje glavom. "To je zbog onoga što si rekao o bel

cantu. To je zacijelo to." Onda objašnjava Nini i Viktoru: "On si ne može pomoći —

znate kako voli Rossinija i sve to." Glas joj je tužan, ali realističan. Oštrijim, žustrim

tonom upućenim Geršu kaže: "Rekla sam ti da se riješiš onih Donizettijevih ploča."

"Da, gospođo."

Ali Zoja ne izgleda toliko ljuta koliko naelektrizirana. "To je nesporazum. Ne brini,

treba se samo malo prilagoditi."

Začuđuje što nju ništa ne plaši, što nikada ne postane obeshrabrena. Rijetko kad da je

ona imalo zbunjena stvarima koje se događaju oko nje. S druge strane, Nini ovih dana

Page 230: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-230-

mnogo toga predstavlja zagonetku. Ne samo ovo što je doživio Gerš. Koliko god je

prije mislila da zna kome može vjerovati, u posljednje vrijeme čini joj se da je

nemoguće doista znati na što su drugi ljudi spremni. Eto, Polina im je prošloga mjeseca

u Berlinu rekla kako su od nje zatražili da informira... i papirić od one žene u trgovini.

Je li Nina trebala tu informaciju proslijediti Polini i Vjeri? Ili je samo ona izabrana

zbog nekog razloga — zbog svojeg izgleda, jer je bila poput osobe koja bi željela ili

trebala takvu informaciju? Jesu li to govorile njezine oči? Je li izgledala kao da nešto

treba ili je možda izgledala mudro? Po stoti put pita se jesu li Vjera i Polina dobile

takav komadić papira. Na kraju je smotala taj papirić u kuglicu i gurnula ga u kut kutije

za šminku, previše preplašena da bi ga ikome pokazala, naročito nakon onog što je

saznala o Polini.

Da se i ne spominje kako se ispostavilo da je ona žena što ih je slijedila bila jedna od

pratilja koje su im dodijelili, istočna Njemica po imenu Bergit i koja ih je odmah

prijavila predstavniku Komsomola da su otišle izvan dopuštenih granica. Sve su ih tri

oštro prekorili pred svim članovima ansambla zato što su napustile dopušteni teritorij, a

onda im je šef Baleta održao drugo predavanje podsjećajući ih kako je sve ono što su

željele kupiti dostupno i u demokratskom sektoru te da su ih zli kapitalisti još mogli i

oteti. I tako su Ninu, Polinu i Vjeru natjerali da stanu pred cijelu trupu i objasne kako su

bile zlonamjerno i pogrešno upućene i kako im je laknulo kad su se mogle vratiti u

sigurnost sovjetskih granica te da se nikada više neće izložiti riziku da se opet nađu u

nedemokratskom svijetu.

Kakva je to sve bila laž, kakva uskogrudnost — nakon svega onoga što su vidjele samo

dvije stanice dalje podzemnom željeznicom. Neki od ljudi zacijelo su znali istinu. A

ipak, kao što je Polina rekla, čovjek bi morao biti lud da ode, zašto čak i riskirati ? Nađu

te i polome ti noge.

Sad Zoja govori Geršu kako bi mogao napisati pismo isprike; to bi moglo riješiti stvar.

"Ja ću ti naravno pomoći s tim. Ne pišem uopće loše." Bacila je pogled prema

memorandumu i rekla: "Pitam se je li Staljin to vidio."

U glasu joj se gotovo čuje strahopoštovanje. Naposljetku, ona je vokalna obožavateljica

Velikog Vođe. Na zidu, gdje je prije visjelo samo malo ovalno zrcalo, objesila je

uokvireni isječak članka iz prošlogodišnje Pravde:

Ako naiđete na teškoće i posumnjate u vlastitu snagu, pomislite na njega, na Staljina, i naći ćete

potrebno samopouzdanje. Ako osjetite umor kad to ne bi trebalo, pomislite na njega, na Staljina, i

vaša će iscrpljenost nestati... Ako ste planirali nešto veliko, pomislite na njega, na Staljina, i rad

Page 231: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-231-

će se pretvoriti u uspjeh... Ako tražite rješenje, mislite na njega, na Staljina, i naći ćete ga.

"Žao mi je", reče Nina s nelagodom, "ali imam jedan zakazani dogovor. Moram sad ići.

Viktore, naći ćemo se kod kuće."

Izašla je iz prostorije i ispuhnula zrak iz pluća od olakšanja. Ali srce joj je opet

zatreperilo kad je pomislila kakve vijesti nosi Vjeri.

PRVO ŠTO JE Grigorij učinio u ponedjeljak ujutro bilo je da se nađe s Drew.

Podigla je pogled osmjehujući se, zaobišla radni stol i rukovala se s Grigorijem na onaj

samopouzdan, profesionalan način tipičan za nju. "Drago mi je što se vidimo."

"I meni. Vidim da si na odmoru uhvatila malo sunca."

"Ah, dobro, jer mislila sam da je ono malo osunčane boje već izblijedjelo." Taj njezin

lagodan osmijeh. "Upravo su izašli katalozi. Dobit ćeš svoj primjerak poštom, danas ili

sutra."

Znači: počelo je, događaji su krenuli, dražba će se doista održati. Možda će Grigorij

potpuno povjerovati kad dobije katalog.

Drew je prekapala po svojoj velikoj kožnatoj torbi. "Hvala ti što si mi posudio knjigu."

"Hvala tebi što si je pročitala. Moji prijevodi rijetko imaju čitalačku publiku."

"Impresionirana sam. Pjesme na engleskom zvuče savršeno prirodno. Da nisam znala

da je original na drugom jeziku..."

Grigorij se osjeti nekako skromnim i začuje sebe kako govori; "Rekao bih da su te

pjesme zapravo veći dio onoga što sam u životu napravio. Dosad."

Drewf kimne glavom kao da je to već znala. "Sviđaju mi se. Ne samo pjesme. Nego i

ono što znam o Viktoru Jelsinu. Razmišljala sam

o nekim pjesmama, zamišljala ih. Zanimaju me i one kasnije. Stil mu se drastično

promijenio."

Grigorij kimne glavom. "Napisao sam o tome dosta članaka. To je ono za što se mi

profesori uhvatimo, zbog pomanjkanja nekih smislenijih zanimacija."

Opet taj njezin osmijeh. "I... do kakvih si zaključaka došao?"

"O, nemoj me izazivati da počnem."

"Ali želim to." Gledala ga je ravno u oči.

"Pa, mislim da njegova promjena stila ima veze s promjenama u njegovu osobnom i

profesionalnom životu. Nove teme diktirale su i promjenu u pristupu. Iako se u

pjesmama ništa od toga eksplicitno ne spominje. Ali znaš da je uhićen nedugo nakon

što su te posljednje pjesme napisane. Postoje neke spekulacije da je možda na neki

Page 232: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-232-

način bio uključen u neke subverzivne aktivnosti."

Drew zamišljeno reče: "Pretpostavljam da bi to Nina Revskaja mogla znati."

"Da, pa... možda. Nikad to nije rekla."

Drew okrene posljednju stranicu u knjizi. "Osobito ova posljednja pjesma. Opsjeda te

kad je pročitaš."

"Riječna obala", najmanje tipična od svih, bez metričke sheme, bez rime. Bila je to

posljednja pjesma Viktora Jeisina.

RIJEČNA OBALA

I.

Ove šume skrivaju veličanstvene tajne.

Nemilosrdan vjetar, a poruku mu iskrivi

Dim vatre na kraju ljeta.

Zveckavo Stablo lijeske: Bis, bis!

Vrijeme Podiže u zrak.

Potočići kapi na obali. Sablast.

Crno prazno nebo, bez rezanja zvijezda,

Bez neumornog mjeseca.

Borovi plaču.

Zanjihane grane daju blijede signale...

IL

Udaljene zvijezde: sićušne kapi rose

Na divovskoj paučini.Ispod smreke, kolonija

Gljiva skriva se od tog jarkog

Sunčevog dragulja, i očarava vjetar.

Drevne su suze, poput srdaca, otvrdnule.

Čovjek nikad ne može biti spreman.

Nad cestama treperi prašina.

Zaprepaštena lica cvjetova.

"To je sigurno pisao na brzinu", reče Drew. "Ili se samo tako čini."

Grigorij kimne glavom. Naročito treća strofa i način na koji se tako naglo bliži kraju,

Page 233: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-233-

kao da mu ponestaje riječi, i vremena. Rekavši to, Grigorij pokaže rukom na pjesmu i

osjeti ugodu kad mu je ruka okrznula Drewinu.

"A drugi odjeljak", reče ona, "gotovo da je haiku." Pogledala je Grigorija. "Velika

neodoljiva mreža."

"Ili možda aluzija na pauka", reče Grigorij, "predstavlja svemoćno, prijeteće zlo."

Drew reče: "U rosi, odmah nakon rasplakanih borova, vidim suze. A onda se one zaista

javljaju u posljednjoj strofi." Zastala je i razmišlja. "Misliš li da su cenzori smatrali tu

pjesmu subverzivnom?"

"Nisam uspio naći nikakvu dokumentaciju s tom optužbom. Ali ako čovjek traži

subverziju, tu je može naći. Na primjer, ovaj stih. Biti spreman, to je bio slogan Mladih

pionira. Komunistička omladinska grupa kojoj su se sva djeca morala pridružiti."

"Kao skauti. Slogan je isti."

"Točno. I kad kaže: Čovjek nikad ne može biti spreman..."

"To bi se moglo odnositi na..."

"Ili ne. Ali ubacio je tu taj stih." Grigorij osjeti kako opet kima glavom jer bio je sretan

što ima saveznika. Je li to bilo to, onaj osjećaj za kojim je tragao, koji je bio tako

neuhvatljiv? Čak i sa Zoltanom, koji je razumio njegov rad kao i njegovu prošlost,

Grigorij nije uvijek osjećao bliskost; nikad Zoltanu nije rekao ništa jako osobno, a nije ni

želio. A prema Evelyn je osjećao prijateljstvo, ali ne i bliskost družice. Kakav je samo

jadnik bio na zabavi u subotu, nije se mogao trgnuti i malo živnuti; poslije je odvezao

Evelyn kući i na brzinu je i ukočeno poljubio.

"I pretposljednja pjesma, također", reče Drew. Noćno plivanje. Otvorila je prethodnu

stranicu. "Čini se kao da tuguje za gubitkom... možda, nevinosti, ili povjerenja u...

dobrotu."

"Da. Povjerenja u svijet kao dobro i iskreno mjesto." Sad je bio trenutak. Grigorij se

snagom volje trudio biti hrabar, da se usudi pokazati joj ono što je jednom pokazao

onom groznom, uobraženom Velikouhom. Pročistio je grlo. "Imam neka pisma."

Drew ga pogleda razrogačenih očiju, koje su bile veliki smeđi bazenčići sa zelenim

točkicama.

Grigoriju je srce tuklo kao da će iskočiti. "Ako ih nađeš vremena pročitati", doda on i

okrene se da iz torbe izvadi presavijena pisma i natipkane prijevode, dok mu je srce

lupalo, "sad kad si pročitala te pjesme, možda nađeš neke slične izraze."

Prvo joj je dao originalna pisma. Dodirnula ih je kao da će joj se smrviti pod prstima.

"Tko ih je napisao?"

Page 234: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-234-

"Potpisana su sa Uvijek tvoj, kao primjerice ovo: Tvoj i samo tvoj. Ali imam razloga

vjerovati da je autor Viktor Jelsin."

"Stvarno?" Još je jače otvorila oči. Prelistala je pisma i došla do početka onog prvog.

"A znaš li kome su upućena?"

Velikouhi je odmahnuo glavom i pogledao ga svisoka i uobraženo. Jer Grigorij se

usudio to učiniti, usudio se sugerirati nešto... Da se ne spominje kako bi Drew mogla

reagirati na to što on posjeduje pisma Nine Revskaje. "Jednostavno počinju s Draga

moja."

"Jesi li ih pokazao Nini Revskaji?"

Duboki udah. "Pokušao sam. Nije ih htjela pogledati." Grigorij je bio svjestan da rabi

one iste fraze kao i obično: Možda hi za nju bilo bolno pogledati unatrag... ne zanima je

prošlost...

Ali ovaj put osjećaj nije bio dobar, činilo mu se pogrešnim da Drew ne kaže istinu.

"Prije mnogo vremena", dopusti si Grigorij priznanje, "pokušao sam joj pokazati pisma.

Nije htjela imati veze s njima. Ni sa mnom. Trebalo mi je godinu dana da skupim

hrabrost da joj pišem. Napisao sam joj pismo i pokušao objasniti." Ali sad mu je bilo

previše, više nije mogao ništa reći. "Nije mi odgovorila."

Drew je izgledala zbunjeno. "Ali zašto nije?" A onda je rekla: "Ah, razumijem."

"Što?"

"To su ljubavna pisma, zar ne? Nekom drugome..."

"O, ne, ne, nije to. Mislim da nije. Doduše, da, jedno zapravo jest ljubavno, ali, zato je

tu privjesak s lančića, jantar..." No bilo je lakše da joj jednostavno pokaže, da se sama

uvjeri. "Donio sam ti ove prijevode pisama."

Drew je gledala originale, prelistavala ih, pomno proučavala rukopis. Grigorij je vidio

da je frustrirana jer ne razumije, jer ništa nije naučila na tečaju ruskog. "Ako su to

pisma njezina supruga..." Podignula je pogled i uzela od njega prijevode. "Rekao si da

se neki dijelovi pisama poklapaju s ovim pjesmama?"

"Jedno pismo, jedan njegov dio. Barem tako mislim." Hrabrost ga je napuštala. "Ne

brini, ne mislim te opteretiti svojom opsesijom. Samo sam mislio da bi ti to moglo biti

zanimljivo, ako nađeš vremena. Ne sad, naravno. Ja... vidim da sad imaš mnogo posla."

Odložila je prijevode pokraj sebe na stol. "Večeras ću imati vremena. Probudio si u

meni znatiželju. Možda nas dvoje..." Prekinula se i kao da se zamislila. "Možda zajedno

uspijemo nešto dokučiti."

Grigorij joj poželi reći da je vrlo ljubazna što se zainteresirala i da mu je time razvedrila

Page 235: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-235-

dan. Umjesto toga učinio je nešto, činilo se da se dogodilo samo od sebe, podignuo je

malo ruku i posegnuo za njezinom. Dodirnuo joj je duge prste i obavio ih svojim

dlanom. Gledala ga je mirno, a on je podignuo i drugu ruku, prema njezinoj kosi, i

dotaknuo joj kožu na sljepoočnici. Blago joj je pratio konturu lica.

Začulo se otegnuto, ravnomjerno zujanje — telefon. Drew se odmaknula.

Grigorij reče: "Oprosti, nisam mislio..."

"Ne moram se javiti." Ali požurila je do stola, zgrabila slušalicu i nekako užurbano

rekla: "Drew Brooks". "O, bok. Da, sigurno. Samo trenutak, upravo sam gotova ovdje."

Izgledala Je uznemireno.

Učinio sam nešto strašno, pomisli Grigorij. Moram joj objasniti, moram se ispričati. Ali

ni on sam nije razumio. Čim je Drew spustila slušalicu, rekao je: "Molim te, oprosti

mi..."

"To je bila Lenore. Trebala bih biti na sastanku. Potpuno sam zaboravila. Žao mi je...

moram žuriti." Progutala je knedlu u grlu, a pogled joj je bježao ustranu dok je govorila:

"Morat ću... javit ću ti se."

"Ah, da, dobro, ali — zaista — nema potrebe." Grigorij se okrene da uzme kaput i onda

ga očajnički navuče. "Molim te, primi moju ispriku." Požurio je što prije izići.

Page 236: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-236-

Dražbovni predmet 71

Narukvica od baltičkog jantara. Pribl. 1880. g. Pet kabašona od 12,7 mm, svaki s

inkluzijom: mušica gljivarica (Dip tera: Mycetophilidae); crnokrila mušica gljivarica

(Diptera: Sciaridae); noćni leptir s bijelim mrljama; pješčana mušica (Diptera:

Psychodidae); neidentificirani insekt. Boje variraju od svijetlosmeđe do boje meda.

Svaki je kabašon u ležištu od 14-karatnog zlatnog pletenog okvira sa zlatarskim žigom

od 56 zolotnika i znakom majstora AS na ćirilici (Anton Samoilov, Moskva) koji je

djelomično izbrisan, 63 X 55 mm, s kopčom i sigurnosnim lančićem.

2.000 – 3.000 $

Dražbovni predmet 72

Viseće naušnice od baltičkog jantara. Pribl. 1880. g. Dva kabašona od 12,7 mm, svaki s

inkluzijom: mušica gljivarica (Diptera: Mycetophilidae), dobra čistoća. Svaki je kabašon u

ležištu od ovalnog 14-karatnog žutog zlata sa zlatarskim žigom od 56 zolotnika i

znakom majstora AS na ćirilici (Anton Samoilov, Moskva),

1.000—1.500 $

Dražbovni predmet 72a

Privjesak od baltičkog jantara. Pribl. 1880. g. Kabašon od 50,8 mm s inkluzijom: pauk

(Archaea absurd) s jajašcima u vrećici. Iznimna čistoća. Ovalno ležište od 14-karatnog

žutog zlata sa zlatarskim žigom od 56 zolotnika i znakom majstora AS na ćirilici

(Anton Samoilov, Moskva). Lančić u obliku pletenice, dužine 76,2, cm, kopčanje s

ispravnom karabin kopčicom.

20.000—30.000 $

Page 237: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-237-

DVANAESTO POGLAVLJE

pošti pristigloj tog poslijepodneva bilo je i Shepleyjevo pismo. Uvijek je birao velike

čestitke bez teksta, s reprodukcijama ulja na platnu. Na ovoj je bilo francusko djelo iz

devetnaestog stoljeća. Prikazivalo je ženu, duge tamne kose, koja drži suncobran.

Unutra je Shepley napisao svojim malim i urednim rukopisom:

Moja draga Nina,

Ova žena izgleda kao ti, slažeš se? I Robert to misli. Slušaj, draga, moram odgoditi

posjet Bostonu, ali mogao bih doći u svibnju. Travanj je nekako smiješan, i sad moram

ostati ovdje posljednji tjedan: ispada da ću dobiti NAGRADU.

Ništa glamurozno, više u stilu "lokalni junak" — ali bilo hi nepristojno da to

preskočim. Volio bih da te mogu vidjeti prije toga. Nadam se da ćeš ovu čestitku staviti

na stol ispod Bonnardove grafike. Boje će se savršeno slagati, ako se dobro sjećam.

Voli te, Shepley

Nina je nastojala ne mrštiti se, čak i kad se već vozila kolicima preko sobe do drugog

zida gdje je visio Bonnard. Nikad ga nije gledala, ali stavila je čestitku na stol kako joj

je Shepley rekao. Dobit će nagradu, kao lokalni junak... Znači tako to ide. Tako će

ubuduće biti. Pa, doći u posjet meni zaista nije nešto zabavno. Tko bi ga mogao kriviti ?

Nagradu.

"Sigurni ste da ste dobro?"

Cynthia sjedi u salonu i podigla je pogled s časopisa da bi naborana čela pogledala

Ninu.

"Dobro sam." Već samim tim što je progovorila osjetila je kao da joj nutrinu grebe neka

pandža.

Cynthia se namršti jer nije bila uvjerena. Onda se opet vrati svojem časopisu. Voli one

jeftine, prepune slavnih osoba. Pomalo bahatim naglaskom rekla je: "Ove stvari

posramljuju moj dijamantni prsten. Nikad mi niste rekli da imate takav plijen."

Tek je tada Nina shvatila da Cynthia prelistava katalog s dražbe. Tiskan je i sad je i

službeno ponuđen javnosti na prodaju; Beller je Nini poslao jedan primjerak poštom.

Ali tek sad je primijetila da je pronašao put do Cynthijina krila.

"Plijen. Pa, više ništa od toga ne nosim." Ona ledena pandža opet je grebe. Liječnik joj

uvijek govori da je vidio i gore, da je jedna žena provela dvadeset godina tako ukočena,

U

Page 238: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-238-

nije se mogla sagnuti čak ni da sjedne u invalidska kolica i cijeli je dan morala ležati na

tvrdoj dasci. "Čini mi se da su danas moj modni izraz jedino moje papuče."

Cynthia se nasmije, možda tome kako su Ninine noge bile tanke. "Pa, prilično dobro

mogu zamisliti nešto od ovoga na vama. Ovo vam pristaje uz oči."

Nina nije pogledala u katalog. "Možeš ga uzeti kući."

"Zaista?"

"Možeš ga uzeti."

"Mislite da će me to ponukati da odem? Ne, dušice, ipak ću pričekati da se skuha

večera."

Dražba će barem uskoro biti gotova. Još samo tri tjedna. Možda će je tada sjećanja

ostaviti na miru. Nina uzdahne, glasnije nego što je namjeravala. Može li čovjek

umrijeti od boli? Nina dosad nije nikad mnogo razmišljala o tome kako će umrijeti,

iako se prijašnjih godina znala zateći kako razmišlja o načinima na koji su se njezini

razni prijatelji i poznanici počeli — a sad sve češće — primicati svojim posljednjim

danima. Sophie, plesačica iz Pariza, umrla je od leukemije. Beatrice je imala

Alzheimera, iako nije čak bila ni stara. Edmund je bio savršeno vitalan do devedeset i

druge, a onda je slomio kuk; poslije je sve išlo brzo. A jadna je Veronica poludjela

(nema drugog načina da se to opiše) i živjela od socijalne pomoći u Leedsu.

Nina reče sebi da joj je barem um zdrav. Pa, barem je ona tako mislila, sad kad je

odbacila tablete. Rekla je Cynthiji da će to biti njezina vlastita odluka i da može

podnositi bol. Naposljetku, bila je balerina.

Ali bilo je čudno ono što se događalo bez tableta, kako je sve, na neki način, postajalo

oštrijim, um joj je tražio nešto čime bi se bavio, bilo što samo da zaboravi na bol. Jučer

je dugo razgovarala, i to s naporom. Govorila je Cynthiji o ratnim godinama, o tome

kako je plesala za ranjenike u vojnoj bolnici, gdje se osjećao strašan smrad iz odjela za

opekotine, smrad koji je još i sad ponekad progoni.

Nina se odveze do prozora i pogleda van na gola stabla. Neće potrajati dugo, a pojavit

će se pupoljci, iako to čovjek sad nikada ne bi rekao gledajući te grbave grane koje se

poput mreže vena pružaju u nebo. Dani su postali duži. Nina je to primijetila. Inače je

voljela to postupno produženje dana — ali sad joj je to samo donosilo svijest

o tome da čeka. Kad bi barem Shepley bio tu, kad bi barem došao olakšati joj situaciju.

Nagradu će dobiti...

"Želite li da stavim drugi CD?"

Dosad je svirao Bach. Kad je glazba prestala?

Page 239: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-239-

"Da, molim te, Cynthia. Hvala ti."

Već za minutu iz zvučnika se začuo Gliere i početni taktovi Brončanog konjanika. Drugi

ledeni val prožme Ninine udove. Ali zaklopila je oči, sjedila i slušala, i u mislima

plesala.

TRAVANJ I 9 5 I . ZRAK je još siv i hladan, vedrinu donosi jedino rascvjetano zlato

mimoza s Kavkaza, koje prodaju ulični trgovci. Snijeg i kiša pretvaraju se u susnježicu.

Ceste su prljave, gotovo neprohodne, pune rupa i golemih kaljuža. Prolaznici često

budu poprskani blatom.

Kad se Viktor vratio kući ranije nego obično, upravo dok se Nina spremala otići na

posao, pogledala ga je i upitala: "Jesi li bolestan?"

On polako reče: "Gerša su najurili s konzervatorija."

Nina zatvori oči. Početak kraja. S obzirom na to da svaki građanin mora raditi,

nezaposlenost se smatra kriminalnim prekršajem. "Ne razumijem", reče ona, tražeći

objašnjenje na Viktorovu licu. "Tko je iza tih odluka?"

Viktor još stoji u kaputu. "Idem k njemu. Trebat će nas. Možda možeš nazvati Vjeru."

"Ne znam pleše li večeras sa mnom. Pokušat ću je naći."

"A ja ću provjeriti je li kod tvoje majke. Dođi kod Gerša poslije.

Prelazeći preko vlažnog trga prema Boljšoju, Nina ne osjeća uobičajeno uzbuđenje prije

predstave, iako će večeras opet plesati za Staljina. Ovaj put domaćin je nekom gostu iz

Laosa; kao i svi stranci, i taj izaslanik želi vidjeti Labuđe jezero. Melodramatično,

razmetljivo Labuđe jezero. Kako je takvo što moglo biti važno, takve frivolne fantazije,

dok su se svuda oko njih događale užasne, neobjašnjive stvari? Daleko su sad oni davni

dani kad za Ninu nije postojalo ništa ljepše od djevojakalabudica koje se istežu i

saginju do poda dok okružuju Odette. Sad joj se sve čini kao varka.

U kazalištu vlada izbezumljenost kao i uvijek, tu su isti stražari strogih lica, ista

nervozna užurbanost, ali ovaj put Nina jedva da osjeća ikakav entuzijazam. Žuri dugim

hodnicima u potrazi za Vjerom, prolazi pokraj stolara koji nešto popravljaju u

posljednjem trenutku, pokraj obućara koji popravljaju papučice u svojoj radionici,

pokraj vlasuljara koji češljaju perike. Skupina mehaničara, bez obzira na težinu svojih

pojaseva s alatom, stoje u pokrajnjem hodniku i puše, dijeleći jednu cigaretu. Nina

nigdje ne može naći Vjeru.

Dok traju prva dva čina Nina uspijeva zaboraviti, i to tijekom cijelih prizora, na

Page 240: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-240-

današnju novu nesreću. Ali za vrijeme stanke, dok sjedi s Pjotrom za stolom u

stražnjem hodniku, ponovo joj se vraća svijest o stvarnom svijetu: Viktorovo lice kad je

te večeri došao kući, njegova pogrbljena ramena. Zapljuskuju je strašne misli, ali ne

skida pogled s vrata Lože A. Nastoji snagom volje otvoriti ta vrata.

Kad bi sam drug Staljin izašao i zatekao je ovdje, mogla bi mu se obratiti i reći što se

dogodilo. Vi, naravno, znate skladatelja Arona Simonoviča Gerštejna... A ipak, zar on već ne

zna? Kako ne bi znao? Ali opet, zašto dopušta da se takvo što događa?

Odjedanput Pjotr širom otvori oči. Nina prati njegov pogled do vrata Lože A. Otvorila

su se. Srce joj je zastalo, a Pjotr je uspravnije sjeo — a ona zna da to nisu samo

isprazne želje ni privid. U pratnji dvojice tjelohranitelja iz lože izlazi Staljin.

Ima nešto u njemu što ulijeva strah, široka prsa i vrat, ponosno držanje. Hoda polako i

dostojanstveno, lijevu je ruku uvukao u džep. Sva preneražena, Nina osjeća kao da će

pogledati ustranu — ali on gleda ravno u nju, vidi da ga je vidjela i polako prilazi

njihovu stolu. Tamne, prodorne oči, ona gusta i sjajna sivocrna kosa, začešljana uvis i

unatrag. Ima nešto čvrsto u njemu. Doista je čovjek od čelika, baš kao što mu i ime

kaže.

Sad se zaustavio pred njihovim stolom i gleda ih odozgo. Stražari stoje malo iza njega.

"Leptirice", reče on polako, "vrlo impresivna izvedba. Ti nas činiš ponosnima na naš

veliki narod."

Ovako izbliza naglasak mu je izrazitiji, gotovo intiman u svojoj familijarnosti. Sam

njegov ton isijava mudrošću, a Nina ustane kako bi mu se poklonila, klecnuvši

koljenima. Pognula je i glavu i čuje samu sebe kako nešto mrmlja — ali to nije ono što

želi reći, što bi htjela da može reći. Kad bi barem smogla snage da ga to pita.

U ušima joj bubnja. On se već okrenuo Pjotru i govori, s onom istom jednostavnom

odvažnošću: "A i ti, Pjotre Filipoviču."

Pjotr brzo ustane, pogne glavu i ramena u znak podložnosti, a cijelo mu tijelo drhti.

Dok Pjotr tako stoji, Nina s iznenađenjem primjećuje da Staljin nije baš visok kao što je

mislila. Ovako izbliza, vidi da mu je lice kozičavo.

"Drug Staljin vrlo je zadovoljan", nastavlja on. "Vrlo zanimljivo portretiranje. Da. Kad

bi samo bilo više... konvergencije." Nasmiješio se, a Nina vidi njegove žute, slomljene

zube.

Pjotr nešto zamuckuje, ali Nini zvoni u ušima. Ne čuje njegov odgovor, a Staljin ih

pozdravlja — i onda se udaljava, sa stražarom sa svake strane, i čini se kao da ni nije

bio ovdje, osim što je Ninino lice još užareno.

Page 241: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-241-

Njezina jedina prilika da nešto kaže, jedina prilika da ga pita. A propustila ju je.

Iznevjerila je sebe, iznevjerila je Gerša.

Pjotr je problijedio. Čelo mu se namrštilo, gleda Ninu. "Više konvergencije..." Ponavlja

frazu pitajući se što znači, pa još jedanput i onda još jednom. Nakon nekoliko minuta,

tijekom kojih nijedno od njih nije pisnulo, Pjotr reče: "Znaš, mislim da je on potpuno u

pravu."

KAD JE STIGLA u Geršov stan, poslije ponoći, i Gerš i Zoja iznenađujuće su dobre volje.

"Baš se poklopilo da sam mu kupila sabrana Lenjinova djela", reče Zoja. "Sad će ih

imati vremena pročitati!" Ali ona sigurno mora biti preplašena. Naposljetku, žena mu

je; ništa od svega neće se ni na nju dobro odraziti.

Viktor pije votku, a Nina im se pridruži za stolom. Gerš je pita za predstavu. "Ah,

mislim da je bilo dobro." Ne spominje da je i Staljin bio prisutan, ni njihov razgovor,

ako se to tako može nazvati. Previše se srami jer sigurna je da je nešto mogla učiniti.

Ostali lagodno razgovaraju, o svemu pomalo, a ipak osjeća se kao da su na bdjenju, kao

da nešto čekaju. Nina bi voljela otići leći i spavati.

Na vratima se čuje kucanje. Gerš i Viktor kao da nisu iznenađeni, iako u ovaj sat to

može značiti samo jedno. Zoja, s očima punim straha, prilazi vratima. "Da?"

To je upravitelj zgrade, a s njim su dvojica muškaraca u tamnim odijelima. Jedan oko

struka ima remen s pištoljem.

"Zamoljen sam", reče upravitelj zgrade ponešto plahim glasom, "da ovamo dovedem

predstavnike 4. jedinice moskovskog Odjela za kriminalističke istrage." Muškarci

izvuku osobne iskaznice iz džepova sakoa i brzo ih pokažu Zoji. Onda onaj viši i

naoružani izvadi još jednu iskaznicu i objasni da je to nalog za pretres.

Zoja počne plakati. "Radite što morate", uspijeva im reći, a onda se vrati do stola i

svom težinom spusti se na stolicu.

Gerš tiho reče: "Pretpostavljam da bih trebao spakirati neke stvari."

"Ah, sigurna sam da za tim nema potrebe!" reče Zoja, dok dvojica muškaraca kažu

upravitelju zgrade da može ići. Počeli su s pretresom.

Nina šapne Viktoru: "Trebamo li poći?"

On odgovori ispod glasa: "Ne, dok nam to Gerš ne kaže."

Sigurno je to očekivao. Morao je znati. Zato je Viktor i želio ostati ovdje dokasna. Jer

se takve stvari ne događaju danju. Kao u onoj staroj šaljivoj izreci: "Lopovi, prostitutke

i NKVD rade uglavnom noću."

Page 242: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-242-

Muškarci pretražuju ladice i ormariće, prelistavaju papire, račune, bilježnice, pisma. Ne

žure se, u svemu tome ima neke ružne pedantnosti. Ostavili su otvorena vanjska vrata i

na hodniku još uvijek je budno nekoliko susjeda, prolaze s opreznom znatiželjom,

pasivno se naviruju, na licu im je neki zaleđeni pogled — kao da nisu dijelili kuhinju,

kadu i toaletnu školjku s tim čovjekom.

"Ne mogu ni zamisliti što traže", reče Zoja, u glasu joj se čuju čuđenje i strah, a ipak

nekako je neiskren. "Ne znam što misle da će naći. Jednostavno ne mogu zamisliti..."

Nina je uhvati za ruku. Hladna je i vlažna. Dok Zoja ponavlja: "Jednostavno ne mogu

shvatiti zašto su došli ovamo", Gerš se vrlo ležerno nagne prema Viktoru i nešto mu

šapne. Laganim pokretom stavio mu je nešto u ruku. Nina vidi da je Viktor gotovo

neprimjetno kimnuo glavom.

Uskoro je prošao sat vremena. Jedan muškarac razvrstava notne stranice iz ladice

pokraj pijanina. Drugi prelistava niz ukoričenih partitura. Došao je vratar, muškarac

boležljiva izgleda i žutog tena, naslonio se na dovratak i gleda sa znatiželjnom

indiferentnošću kako muškarci s polica izvlače knjige i bilježnice, i manuskripte s

pijanina. "Odu moje note o Beethovenu", reče Gerš lagano, kad je onaj niži gurnuo

snop papira u svoju aktovku. Nini se u potiljku pojavila strašna bol. Kroz prozor se vidi

da je vani nebo još crno.

Vratar je odšetao dalje, ali vraća se šuljajući se svakih četvrt sata, dok se Zoja uzvrtjela

kao da nešto mora raditi, a čelo joj je potpuno naborano. Čini se da želi biti od pomoći,

ali očito ne zna kako, stalno se miče ustranu dok dvojica muškaraca prekapaju po

ormarićima i policama. Nina je još nikad nije vidjela tako tihu i pomislila je, s

osjećajem krivnje i apsurda: znači ovo je potrebno da bi je se ušutkalo.

Nina je osjetila kako joj se pulsirajuća bol širi na tjeme, užasna glavobolja. Muškarci

još pregledavaju police, jednu po jednu stvar, sad uzimaju manuskripte, smotane u

tuljce poput diploma. Vratar se opet vratio i pokušava im uhvatiti pogled. Kad mu je

uspjelo, kaže glasom u kojem se osjeća ulizivanje: "Dugujemo vam našu sigurnost. Ne

mogu vam reći koliko sam zahvalan kad znam da..."

Page 243: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-243-

"Izlazite odavde!" vikne Nina. Vratar je samo podignuo obrve.Onda se polako okrenuo i

izgledao zadovoljan što je uspio progovoriti tih nekoliko riječi.

Muškarci su napokon završili. Na njihovim licima nema znakova umora, iako je soba

potpuno ispremetana. Napunili su torbe Geršovim bilježnicama i papirima, a uzeli su i

bocu likera. Onaj niži zatražiGeršovu putovnicu, koju zatim spremi u unutarnji džep na

prsima.

Laganim glasom, koji nije zvučao neprijateljski, onaj s pištoljem okrene se Geršu i reče:

"Ako biste mogli poći sa mnom u stožer na minutu."

Gerš gotovo neprimjetno kimne glavom, ne trepnuvši očima.

Zoja je skočila sa stolice. "Ako zaista mora ići, mogu li i ja s njim?"

"O, nema potrebe." Muškarac s pištoljem rekao je to gotovo prijateljskim glasom, kao da

se ponudila učiniti mu neku uslugu.

"Pa, dobro onda, dopustite mi da mu nešto spremim. O, dragi..." Zoja je otišla do

smočnice, izvadila malo šećera i zamotala ga u platneni ubrus. "Evo, uzmi i kobasicu."

Gurnula je Geršu u ruku tvrdu salamu kao da je poluga zlata. Lice joj je blijedo. Sigurno

nije mislila da je takvo što moguće.

"Zbogom", reče Gerš bezizražajno, gotovo sarkastično, dok su ga vodili prema vratima.

"Vidimo se uskoro!" Zoja malim tapkajućim pokretima briše oči. Viktor kimne Geršu.

Nina nema riječi, samo ga gleda kako izlazi iz stana na hodnik. Tek kad u otišli, Zoja se

počela brinuti. "Našli su njegov dnevnik. Jeste li vidjeli? O, nadam se da nije unutra

napisao nešto nesmotreno! O, jadan on. Znate Gerša. On ne bira riječi!"

"Pisao je dnevnik?" upita Nina, zapitavši se nije li unutra spomenuta i Vjera.

"Ah, ne onako kako bismo to radile ti i ja. To je više bila umjetnikova bilježnica s

mislima o umjetnosti, glazbi i takvim stvarima — o,

nadam se da nije napisao nešto nesmotreno. Znate kako on zna biti luckast!"

Nina je netremice gleda. Što je to Gerš mogao napisati tako loše, da bi ga zbog toga

odveli? Koliko ona zna, možda je i sama Zoja — luda, patriotski nastrojena Zoja sa

svojim pločama Staljinovih govora

— rekla tim muškarcima za dnevnik. A opet, zaista se čini da je uzrujana. Pa, naravno da

jest: mora da je nevjerojatno teško voljeti dvije suprotnosti i željeti istovremeno

vjerovati u obje. Ninina glavobolja postajala je sve gorom, naročito kad je pomislila da

postoji nešto o Geršu što nisu znali.

Page 244: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-244-

"Pa, znam da će sve biti dobro", reče Zoja živahno. Čini se da doista to vjeruje, iako

trepće očima i nekoliko joj je suza navlažilo obraz. "Oni imaju samo dobre namjere,

sigurna sam u to. Bili su savršeno pristojni — iako su ostavili priličan nered za sobom!

O, samo se nadam da mu je sad dovoljno udobno."

"Želiš li leći, Zoja?" pita Viktor tužno i polako. Nina ne može zaključiti suosjeća li sa

Zojom ili je samo umoran. "Ja mogu ovdje pripaziti na stvari, ako želiš. Ili ću otići ako

želiš malo privatnosti."

"Ne znam kako bih mogla spavati", reče ona i sagne se da pokupi neke papire i knjige

razbacane po podu. "Ah, mislite li da će se ti ljudi vratiti?"

"Najvjerojatnije", uzdahne Viktor. "Željet će provjeriti da im nešto nije promaklo."

"Ali što bi tu moglo biti ? Pretpostavljam da bismo trebali provjeriti. Sve pregledati. O,

jadni mi, tko zna..."

"Mogu ti pomoći", reče Viktor.

"Hvala ti, Viktore, da. Ah, samo se nadam da je on sad tamo dobro."

"Ja bih morala poći", reče Nina gledajući Viktora tako da shvati kako želi reći: Moram

obavijestiti Vjeru.

Izašla je i iznenadila se zbog ranog proljetnog jutra i zraka koji je bio tako sladak nakon

jučerašnje kiše. Blijedo sunce dizalo se i dobivalo snagu nalik na mutnu žarulju. Čula je

prigušeni zvuk metala od šiblja na pločniku — blizu je sedam sati, a stare žene počele

su s pometanjem. Nini glavobolja stišće skalp i čelo kao da na glavi ima preusku kapu.

Ako biste mogli poći sa mnom u stožer na minutu. Od pulsiranja Nina žmirka pod suncem

čije se blijedo svjetlo proteže preko neba. Snijeg se potpuno otopio, raspuklinama

pločnika teku potočići, a sa svake strane kolnika klokoće crna voda. Ispred hotela

Metropole kao da je pozivaju jarkozelena svjetla taksija. Ali Nina ima potrebu da osjeti

zrak na licu i tlo pod nogama. Korača pokraj izloga u kojima su izlošci od kartona,

pokraj kioska na uglu na kojima trgovci upravo slažu slatkiše, pića i sendviče, pokraj

dugog bloka zgrade doma kommuny. Loše vijesti, loše vijesti... Odjedanput sve se čini

trulim, čak i ovaj svijet koji je smatrala boljim. Novi su pločnici neravni, nova boja već

se ljušti poput laka za nokte iz Fonda za kozmetiku. Kad je skrenula na bulevar u blizini

svojeg nekadašnjeg doma, velika i snažna djevojka, radnica koja je šmrkom polijevala

cestu namjerno je dopustila da Nini voda zalije cipele.

Poput onog strašnog vratara. Svi su užasni.

Mokre cipele šljapkaju po pločniku dok se približava svojoj uličici. Prljava voda teče iz

hrđavih žljebova, sve miriše na vodu i vlagu. Mora koračati po daskama koje su

Page 245: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-245-

položene poprečno, kako bi se izbjeglo blato koje je posvuda. Iznad nje, vrijedni

ranoranioci već su ustali i zrače svoje sobe, peru prozore. Prošla je pokraj žene koja riba

prljavu vežu, zbog čega cijela uličica smrdi po karbolnoj kiselini. Sve to čišćenje, puni

žljebovi, bijeli cvjetovi slaka koji se viticama penju sve do balkona... Bilo je proljeće i

kad su odveli Vjerine roditelje. Sjećanja se vračaju, naglo i iznimno jasna. Da, naravno.

Ta masovna uhićenja, uvijek u proljeće ili u jesen, sezonske su naravi kao što su u

drugim zemljama povrće ili odlasci na godišnji odmor.

Sad je unutra, penje se mračnim stubištem do majčina stana. Pita se je li Vjera mogla

spavati prošle noći i je li majka već ustala. Duboko udahnuvši, Nina se sprema reći im

novosti.

CIJELI DAN DREW je morala misliti na njega i ponovo je to mogla osjetiti. Željela je reći

nekome, nazvati Kate ili Jen, reći im kakav je njegov dodir, kako joj je gotovo s

ljubavlju postrance dodirnuo lice...

Naravno da je to smiješno. Imaju poslovni odnos, on je stariji muškarac, možda i

dvadeset godina stariji! U njegovu je dodiru bilo nešto teško i ozbiljno, ne samo zbog

same težine nego i zbog važnosti. Nije se radilo samo o načinu na koji ju je dotaknuo;

bilo je nečega u njegovim očima, koje su bile nasmijane ali pomalo tužne. Zaključila je

da njegove oči govore nešto o tome kako on živi, nešto o humoru

i tuzi koji su neumoljivo isprepleteni, bez obzira na dubinu njegove tuge, na dubinu

njegova iskustva.

"Oči pune života." Bila je to fraza koju je baka Riitta uvijek spomenula kad bi govorila

o Drewinu djedu, Trofimu. Istu je frazu sad

Drew primijenila na Grigorija Solodina. Ali izgledao je tako potresen kad se ona

odmaknula. Ali, kako i ne bi bio?

Da je barem imala nekoga s kim bi mogla razgovarati. No Jen bi samo postavljala sva

moguća opasna pitanja, primjerice: Kako uopće možeš biti apsolutno, sto posto sigurna

da nije oženjen? A Kate bi bila užasnuta zbog toga koliko je on stariji. Da se ne

spominje da je bio njezin klijent, s kojim je Drew imala profesionalni odnos, koji će

potrajati još tri tjedna. Mora se pribrati, duboko udahnuti. Ali ipak dati mu do znanja da

je bilo u redu ono što je učinio. Vjerovala mu je, a isto tako se plašila.

Neko je vrijeme samo razmišljala, postavljala si pitanja i ništa nije radila. Kad pomisli

da je napokon nešto osjetila, i to s tako malo vjerojatnim muškarcem. Baš kao i s bakom

Riittom i Trofimom... Gotovo se nasmijala sebi. Pogledala je svoj prsten od granata.

Page 246: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-246-

Baka Riitta bi razumjela. Pomislivši to — na ljubavnu priču bake Riitte — Drew je

dobila ideju.

Trebalo joj je nekoliko trenutaka da se odluči. Onda je uzela telefon i okrenula broj

Grigorija Solodina.

Čim je progovorila, rekao je: "Oprosti, nadam se da..."

"Nema potrebe da ti bude žao." Nadala se da se to jasno čuje u njezinu glasu. "Samo

želim biti... profesionalna."

"Naravno, da. Molim te, nemoj..."

"Zovem zbog nečega drugoga. Što nije povezano s tim." Nešto osobno, čula je samu

sebe kako govori, svjesna da je čak i ovim telefonskim pozivom, iz Bellera, prekoračila

granicu. "Imam jedan dnevnik koji sam oduvijek željela pročitati. Vrlo je malen, nema

mnogo stranica, ali je na ruskom. Pripadao je mojem djedu. Majčinu ocu. Sad je kod

moje majke, nakon što je baka umrla. Ali ni ona ne govori ruski. Uvijek sam se pitala

što je unutra." Drew je dugo bila zbunjena činjenicom što njezina majka ne pokazuje

nikakvu znatiželju za taj dnevnik, iako je već dugo naslućivala da je povezan s nekim

blagim strahom, zbog onoga što je moglo u njemu pisati: zbog tog muškarca kakav je

doista bio, i njegovih misli i riječi koje ne bi bile ublažene Riittinim, ljubavlju obojenim,

sjećanjima.

"Bilo bi mi itekako drago da pogledam taj dnevnik." Brzo je dodao: "Ako je to ono što

me pitaš."

"Bila bih ti zahvalna."

Grigorij je zvučao kao da mu je laknulo, čak kao da je iznenađen, kad je rekao:

"Naravno, ako je rukopis nečitak, možda ti neću moći pomoći. Ali rado bih pokušao."

Drew je rekla da će javiti majci da joj ga pošalje. "Uvijek sam zamišljala da ću ga

jednoga dana pokazati svojoj djeci." Rekavši to shvatila je da se nije potpuno odrekla

nade da će jednoga dana zaista zasnovati obitelj. "Ili ću im ga makar ostaviti u naslijeđe.

I one priče koje mi je baka pričala o djedu."

"Jesi li bila bliska s njom? Sa svojom bakom?"

"Da. Bila je srodna duša, na neki način. Još uvijek svakodnevno mislim na nju."

Trenutak poslije čula je samu sebe kako kaže: "Voljela bih da mogu s njom razgovarati

o... stvarima."

Grigorijev glas bio je vrio tih. "Drew. Ja..." Duboko je udahnuo, kao da je razmišljao, a

Drew osjeti iznenadni strah od onoga što bi mogao reći. "Ono što sam ti danas pokazao.

Ona pisma. Ona također spadaju u obiteljske dokumente. Kao i dnevnik tvojega djeda.

Page 247: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-247-

Dužan sam ti to reći."

"Od tvoje obitelji?" Misli su joj brzale, pitala se kakva bi to mogla biti povezanost.

Trenutak poslije Grigorij reče: "Vidiš, moje zanimanje za Viktora Jelsina, moje

istraživanje njegova djela potječe od obiteljske povezanosti. To je razlog zbog kojeg

sam se uopće zainteresirao za njega. Imam

i druge dokumente. Neke fotografije. Volio bih ti to pokazati..."

Iako mu se glas utišao, Drew je shvatila da je on nešto pita, da je ovo što joj je rekao

teško i da je sada na njoj red da mu pomogne. Čula je sebe kako govori: "Voljela bih to

vidjeti. To jest, ako ti želiš..."

Tiho joj je rekao da.

DANIMA POSLIJE, JEDNOG hladnog proljetnog poslijepodneva, Nina se pridružila Zoji,

koja je čekala u dugom redu pred uredom za informacije u Ulici Petrovka. Pokušavaju

saznati drže li Gerša još tu; nikad se nije vratio iz stožera. Zoja je dosad samo uspjela

saznati da je uhićen zbog "protusovjetskih aktivnosti". Barem je tako Viktor rekao Nini.

Ona se nada da će danas saznati nešto više. Iako se ured za informacije ne otvara prije

deset i trideset, Zoja je tu od pet ujutro kako bi što prije došla na red. I doista, kad joj se

Nina pridružila u jedan sat, na pločniku je čekalo tristo ljudi. Nina ih broji jer ima

dovoljno vremena za to.

Debeli sivi oblaci prekrivaju nebo. Bez sunčeva svjetla, dan se čini još hladnijim. Nina

je Zoji donijela voćni sok i kekse, a Zoja je sve gladno pojela. "Zaista je lijepo od tebe

što čekaš sa mnom", stalno ponavlja. "Iako baš nisam zabavno društvo, naravno. Prije

nego što si došla, padala sam u san stojeći na nogama! Mrzim rano ustajati, znaš, ali

jučer sam došla ovamo poslije sedam i morala sam čekati osam sati, a baš kad sam došla

na red, žena na šalteru je izjavila da je vrijeme zatvaranja!" Nina može samo pomisliti

da je doista istina ono što je već dugo sumnjala; Zoja zaista voli Gerša. "A samo sam

htjela znati jesu li ga poslali nekamo drugdje."

Miris u zraku neobično je poznat. Nina pokušava dokučiti na što je podsjeća. Svako

malo ljudi iza njih ih guraju, željni da se red što prije pomakne. Kad se to prvi put

dogodilo, Nina je najprije pomislila da su je prepoznali, da će neki obožavatelj u redu

napraviti scenu — ali stavila je na glavu veliki rubac i zapravo je jedva prepoznatljiva.

"Uostalom, nastojim dobro iskoristiti vrijeme", reče Zoja. "Pišem pismo, možda ću tako

uspjeti nešto riješiti." Izvadila je iz torbice papir i kemijsku olovku. "Možda mi možeš

pomoći."

Page 248: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-248-

"Bojim se nisam baš..."

"Dragi druže Staljinu — ili je to previše bezlično, što misliš?" Zoja je na papir stavila

kvačicu i počinje ponovo, jasnim i ponosnim glasom; "Dragi Josife Visarionoviču —

zvuči bolje, ne misliš li i ti? Izravnije. Dragi Josife Visarionoviču — ah, a kopiju pisma

trebala bih dati i komesaru za umjetnost, zar ne?" Napisala je sama sebi nekoliko riječi

za podsjetnik. "Dragi Josife Visarionoviču, pišem vam u vezi s hitnim slučajem koji se

odnosi na mojega supruga, poštovanog glazbenika i skladatelja Arona Simonoviča

Gerštejna. Dopustite mi najprije da vam kažem kako sam vrlo aktivna i odgovorna

građanka i članica VKPa od 1947. Rođena sam i odrasla u Moskvi, gdje sam studirala

na odsjeku za Partijsku povijest na Institutu crvenih profesora. Nakon diplome radila

sam za vladu, prvo u Komisiji za pomoć znanstvenim radnicima, a poslije u Odboru za

više obrazovanje u moskovskom

Odjelu za gradsko obrazovanje. Sad radim u istom odjelu, u uredu za organizaciju

tribina i predavanja..."

Nina sluša Zoju dok čita, podrobno nabraja podatke o Geršovu obrazovanju i

profesionalnom životu, a svaka je činjenica zabilježena kao primjer njegova patriotskog

duha. Svako malo zastaje da se pozabavi time kako će se najbolje izraziti. Glas joj je

iskren i pun nade pa se Nina sjetila pisama koja su ona i njezini školski drugovi, kao

djeca, pisali predsjedniku Kalinjinu. Zdravo, ujače Miša! i još mnogo ohrabrujućih

podataka o tome kako napreduju u školi, a onda bi iznijeli neku jednostavnu molbu.

Prenesi moje pozdrave ujaku Staljinu i drugima... Kakva iskrena vjera. Ali sada se čini

djetinjastom.

"Unatoč tome što je mnogo godina proveo odano služeći svojoj zemlji, radeći kao

profesor i skladatelj, moj muž uhićen je prema Članku 58. A ipak, uvjeravam vas, kao

što ćete sigurno i sami uvidjeti, da ništa što je moj suprug ikad učinio ili rekao, ništa u

čemu je sudjelovao ili što je pročitao, nije ni na koji način povezano s bilo kakvom

kontrarevolucionarnom djelatnošću."

Nina se mora zapitati. "Misliš li da postoji nešto što ne znamo?" Kaže to tiho, jer zna što

znači čak i pomisliti takvo što. "Je li nešto planirao?"

"Ja sam mu žena, znala bih."

Nina se naroguši. Jesi li znala da se i dalje viđao s Vjerom, poželjela je pitati. Duboko

diše da se smiri i opet primjećuje onaj poznati miris.

Zoja reče: "Jedina stvar koju možda ne znam je nije li njegova obitelj nekako... Ne

poznajem ih, znaš. On kaže da su njegovi roditelji

Page 249: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-249-

i rođaci pomrli. Ali možda su bili, znaš... dio klasnog sustava. Zapravo, tko zna? Čak

ako su i bili, mi bismo trebali biti slobodni od grijeha naših očeva. Ovo je novi svijet —

o, to je dobra rečenica!" Odvojila je minutu da nešto zapiše na papir.

Studiji za vježbanje u Boljšoju — na dane ispita ili za vrijeme audicija. Eto na što ju

podsjeća taj miris. To je miris hladnog ljudskog znoja.

"Uvjeravam vas", čita dalje Zoja, "moj suprug je, baš kao i ja, oduvijek živio životom

koji je bio dio borbe za naše blistavo novo društvo. Od rođenja su nas učili da uvijek

govorimo istinu, da smo uvijek otvoreni i izravni..."

"Oprostite mi, građanko, ali znate li za što je ovaj red?" Neka žena sa samo nekoliko

zubi vuče Ninu za rukav.

Ponovo Nina najprije pomisli da su je prepoznali. Čak i s maramom koja joj zakriva

lice, ona i Zoja ističu se među ljudima koji stoje u redu jer kaputi im nisu tako tanki, a

cipele nisu potpuno iznošene.

"Je li to red za informacije ili za predaju paketa?" Riječi čudno zvuče zato što žena nema

zube.

"Ovaj je za informacije", reče Zoja živahno i pokazujući rukom. "Morate ići tamo."

"Hvala, građanko." Žena odlazi polako vukući noge — a Nina primijeti kako su joj

potpetice na čizmama izlizane.

"Gdje sam stala — ah, tu. Istinu, uvijek otvoreni i izravni, uvijek spremni na borbu s

neprijateljem socijalizma. Moj suprug živio je s tim načelima potpuno i vjerno..."

Uskoro je Zoja počela nabrajati svaku veliku izvedbu Geršovih djela, svaku nagradu

koju je ikada dobio. Vjerojatno bi i Nina i Viktor trebali napisati pismo u njegovu

obranu, iako uvijek postoji i ona druga briga da bi i sami mogli biti kažnjeni "zbog

gubitka političke budnosti". U međuvremenu, ljudi kao što je ona žena s iznošenim

čizmama... Ima li netko tko će za nju napisati pismo?

Zojino je pismo dugo. Tek na kraju treće stranice kaže; "Hvala vam, druže Staljine, za

vašu pozornost ovoj vrlo hitnoj stvari, a ja se unaprijed radujem što ću moči nastaviti

služiti kao najodanija i najgorljivija članica naše velike Partije. Uvijek spremna za borbu

za radničke ciljeve, i tako dalje..." Zoja kima glavom da pokaže da je završila.

"Pismo je dobro", kaže Nina i poželi da može osjetiti istu nadu kao i Zoja.

"Pa, vidjet ćemo." Zoja kratko i umorno uzdahne. "Hvala ti što čekaš ovdje sa mnom.

To je vrlo ljubazno od tebe."

Nina osjeti ubod krivnje. Jer ne radi se zapravo o ljubaznosti. Jednostavno, želi biti u

mogućnosti da kaže Vjeri sve što uspije saznati. Gdje je Gerš ili gdje će biti. Prenerazila

Page 250: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-250-

se kad je pomislila da se svatko u ovom redu pita to isto, ovdje je jer poznaje nekoga tko

je uhićen i isto kao Zoja, ne zna kamo je ta osoba odvedena. Promatrajući ljude dok

jedan po jedan pristupaju šalteru za informacije, Nina lako vidi kome je rečeno da

njihova voljena osoba nije više ovdje. To su oni koji saginju glavu ili glasno plaču, a

onda odlaze čekati u red za drugi šalter da saznaju u koji su logor poslani njihovi

najdraži.

Naposljetku i Zoja dolazi na red. Da, on je još tu, kaže joj žena na šalteru gotovo

veselim glasom; gotovo kao da prodaje ulaznice za kino. "Još nije premješten, ali

osuđen je."

Deset godina "s odgovarajućim privilegijama". Kad je Nina tog poslijepodneva donijela

Vjeri tu vijest. Vjera je rekla: "Pa, pretpostavljam da je to olakšanje." Lice joj je

podbuhlo od plača i ima plave podočnjake oko natečenih kapaka. "Da je stajalo >bez<,

mogao bi se odmah ubiti."

"Zašto to kažeš?"

"Zato što te onda jednostavno ubiju. Mogu činiti što žele, a nitko neće znati što se

događa, jer ne možeš pisati pisma ni išta slično. Ali ako imaš odgovarajuće privilegije,

onda drugi ljudi mogu barem naslućivati što se s tobom događa."

Ninu još uvijek iznenađuje kako Vjera iznosi te podatke kao da ima neki posebni izvor,

kao da joj ono što se dogodilo njezinim roditeljima omogućava da sve to zna. Pa, da su

odveli Ninine roditelje, možda bi i ona obraćala pozornost na takve informacije. Vjera

nema problema s razumijevanjem stvari koje Nina tek sad primjećuje.

"Što si rekla, koliko će dugo proći prije nego što ga pošalju dalje?"

"Nisam sigurna, ali sutra će još biti tu."

"Onda mu mogu odnijeti paket." Vjera priđe malom ormariću pokraj kreveta i otvori

veliku drvenu oslikanu kutiju, izvadi nešto novca i nađe čisti rupčić u koji ga je

zamotala. "Trebala bih mu naći čarape i donje rublje. I malo luka — zbog skorbuta."

Podjednako je poduzetna kao i Zoja.

Vjeri su bila potrebna dva dana da preda paket za Gerša. "Trebala si vidjeti zaposlenike

na predaji paketa", govori Nini kad joj je to napokon pošlo za rukom. "Otvore tvoj

paket, izvade sve van i svaku stvar prinose svjetlu kao u znanstvenom eksperimentu.

Kušali su luk, kao da ga kupuju na tržnici." Nasmijala se, ali bio je to tužan i slabašan

zvuk. "Ugurala sam pismo u jednu čarapu, a žena ga je našla. Počela je vikati na mene:

>Pa što vi mislite, što radite?< Vikala je tako glasno da su svi ljudi u redu zurili u mene.

Rekla sam da nisam htjela da pismo ispadne. A ona je rekla: >Sad ćemo ga morati

Page 251: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-251-

pročitati, da se uvjerimo da u njemu nema ništa...< O, Nina, brinem se što će mu oni

tamo učiniti."

"Što je pisalo u pismu?"

"Ah, samo da ga volim i da radimo na tome da ga oslobodimo, da će sigurno netko

povući neke veze." Pogledala je ustranu, a Nina se zapita vjeruje li Vjera zaista u to.

REKAO JOJ JE da dođe u njegov ured, sutra poslije posla. Smatrao je da će tako moći

razgovarati, a Drew se neće brinuti zbog svoje šefice, no ipak neće biti sami, ponašat će

se poslovno, neće biti opasnosti da se Grigorij opet osramoti. Odsjek za azijske jezike

imao je sastanak u pet i tu će sve vrvjeti od profesora.

Grigorij se svejedno brinuo i mislio nije li možda sanjao da ga je Drew nazvala. Radilo

se o molbi za privatnu stvar, o nečemu što nije imalo veze s dražbom. Pretpostavljao je

da je to maslinova grančica, da mu jednostavno želi pokazati da ga neće tužiti ni dati

uhititi. Osim ako se ne radi o nekoj groznoj stupici da ga uhvati na djelu, da ga natjera

da se osjeća glupim zato što je u onom strašnom trenutku osjetio da postoji neka

povezanost između njega — kiselog Grigorija

— i te mlade žene vedra lica.

Pojavila se u svjetložutom kaputu koji kao da je nagoviještao proljeće. Prije nego što joj

je uspio zahvaliti na dolasku, rekla je sva zadihana: "Mislim da shvaćam što želiš reći. U

vezi s pismom i pjesmom. Onaj opis jantara i šume."

"Znači i ti si to primijetila?"

"Poklapaju se. Na neki način. Stvarnost i pjesnički opis vrlo su slični."

"Mislim da ćeš... evo, izvoli..." Uzeo je fotografije u ruku. "Nadam se da će sve dobiti

neki smisao." Mogao joj je pokazati i potvrdu iz bolnice, ali nalazila se u sefu. No, ipak,

kad bi joj ispričao i taj dio, o svojim roditeljima, o majci koja mu je dala pismotorbicu

od skaja... To bi sigurno bilo previše. Već je osjetio kako ga hrabrost napušta.

"Mogu li vidjeti fotografije?"

Obuzela ga je nijema panika: kao da će, ako joj ih pokaže — ako na neki način raskrinka

Ninu Revskaju — to biti podao čin, učinjen iza leđa Nine Revskaje. Ne, brzo je odlučio;

sve dok Nina Revskaja uporno inzistira da nijedna stvar ne pripada njoj, ti dokumenti

mogu biti samo relikvije.

Drew je držala fotografije vitkim lijepim prstima. Obje su slike bile malo izlizane, a

uglovi su im bili presavijeni, vjerojatno slučajno, no ostali su pregibi. No ono što su

prikazivale bilo je jasno. Na prvoj su dva para sjedila na trosjedu i izgledala opušteno i

Page 252: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-252-

sretno. "To je ona, zar ne?" reče Drew. "Tako je elegantna. Na neki način, lice joj se nije

mnogo promijenilo. Jedino je... tvrđe. Starije." Malo poslije Drew upita: "Je li joj ovo

muž?"

"Da, to je Viktor Jelsin." Izgledao je muževno i veselo, sjedio je na jednom kraju

trosjeda i među prstima nonšalantno držao cigaretu. Do njega je Nina Revskaja izgledala

gotovo ukočeno čedno, s uspravnim ramenima i vratom, ali malo se vragoljasto

smiješila.

Njoj s druge strane sjedio je muškarac kojega je Grigorij identificirao kao Arona

Gerštejna. U tome mu je pomoglo njegovo razroko desno oko. "Ovo mu je bio prijatelj,

vrlo dobar skladatelj." One prve godine na koledžu Grigorij je potražio sve što je mogao

naći o Viktoru Jelsinu i saznao da je Jelsinovo uhićenje možda na neki način povezano

s Gerštejnovim. Stoga je pročitao sve i o Gerštejnu te ga tako i prepoznao na ovoj

fotografiji. "Preživio je mnoge godine progona."

"Zbog čega je progonjen?"

"Ah, jednostavno, zbog antisemitizma. Nakon stvaranja Izraela 1948., Staljin je

zaključio da ima novog neprijatelja. Bio je star i postajao je sve više paranoičan, a Izrael

je k tome bio američki saveznik. Zato je pokrenuo protužidovsku kampanju. Rezultat je

bio da su patili ljudi poput ovog čovjeka."

Na fotografiji se smijao. Na njega se naslanjala lijepa žena velikih crnih očiju. Grigoriju

je trebalo malo više da otkrije tko je ona. Tek nakon mnogo istraživanja našao je da se

Gerštejn oženio aktivnom članicom Partije, zaposlenom u Moskovskom obrazovnom

odjelu.

Dok je to objašnjavao Drew, ona nije skidala pogled s fotografije. "Kako čudno", rekla

je. "Čini se kao da su još živi. Toliko je života na toj slici. Vidiš im to na licima.

Zaljubljeni su." Njezino je lice bilo tužno i ozbiljno.

"Oba su muškaraca na kraju uhitili i zatvorili, vjerojatno nedugo nakon što je ovo

snimljeno. Najviše godinu ili dvije poslije." Rekavši to Grigorij se osjeti kao osoba koja

namjerno kvari tuđe veselje.

"Nina Revskaja je prebjegla." Drew ozbiljno kimne glavom. "A ova žena" — pokazala

je na ženu do Gerštejna — "znaš li što se dogodilo s njom?"

"Ne, ali vjerojatno je, zbog bliskosti s osobama, postala državni neprijatelj."

Drew tiho uzdahne. Činilo se da ne može skinuti oči s fotografije. "Tako je lijepa."

Prije nego što se uspio zaustaviti, Grigorij dometne da mu se čini kako žena pomalo

izgleda kao Drew.

Page 253: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-253-

"Pa to je pravi kompliment!"

Nešto mu je poskočilo u prsima, vidjevši ushit u njezinim očima. Na trenutak se činilo

da će ona nešto reći — ali onda je pogledala drugu fotografiju. Ta je snimljena u prirodi,

ispred nečega što je izgledalo kao dača. Pred njom su sjedili Nina Revskaja, Viktor

Jelsin i neka žena. Na ovoj su slici Nina i Viktor izgledali ozbiljno, gotovo ukočeno, oči

su im bile umorne, imali su sive podočnjake. Ali žena do njih, mršava i s dugačkim

nogama, imala je na licu velik vedar osmijeh. Netko je sjedio do nje, ali kako je

fotografija bila odrezana, vidjela se samo muška ruka.

"Netko je želio maknuti tog tipa sa slike", reče Drew. "Znaš li tko je ova žena?"

"Ne znam." Pokušao ju je naći, pregledao je brojne fotografije povezane s Jelsinom i

Revskajom, ali ni na jednoj nije bila žena koja bi podsjećala na ovu.

Drew je opet proučavala fotografiju. "Zna li se što se na kraju dogodilo s njim?"

"Prema mojem istraživanju, Jelsina su poslali u gulag u Vorku tu, gdje je nakon

nekoliko godina umro. Život tamo sigurno je bio grozan."

Drew je trenutak duže gledala fotografiju prije nego što je postavila pitanje koje je

Grigorij očekivao. "A ti imaš te fotografije zbog toga što si... obiteljski povezan?"

Grigorij reče ono što je pripremio. "Duga je to priča, ali nakon slijeda događaja, prije

mnogo godina dobio sam žensku pismotorbicu, a u njoj su bile ove fotografije i pisma

koja sam ti pokazao." Čekao je tren prije nego što je dodao: "U njoj je također bio

privjesak od jantara."

"Oh!" A onda: "Ali čija je to torbica..."

"Točno. Rečeno mi je da je pripadala jednoj plesačici. Ženi koja je rodila..." Ali nije to

mogao učiniti, nije mogao izreći. Zašto ne? Jednostavno reci, Grigorije, reci joj što

misliš. Bio je glup kad je mislio da se može samo tako otvoriti, "...jednog mojeg rođaka,

koji je bio usvojen." Zatvorio je oči, bijesan na sebe, na svoj kukavičluk. "Tom su

rođaku rekli da je plesačica, njegova biološka majka, umrla."

Drew je razrogačila oči, a malo su joj se otvorila i usta. "Misliš... biološka majka —

plesačica..." Mogao je gotovo vidjeti kako joj um radi. "Zato si joj pokušao pokazati te

stvari. Nini Revskaji."

"Pokušao sam, da."

Drew je i dalje razmišljala. "Ako joj ja pokažem te fotografije..."

"Možda ćeš ti imati više sreće. Ali, Drew, to nije razlog zbog kojeg sam ti ih pokazao.

Ne zato da bih te ponukao da to učiniš. Ne zato da bi išta učinila umjesto mene. Nadam

Page 254: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-254-

se da to razumiješ. Odlučio sam to podijeliti s tobom jer sam osjetio da ti mogu reći. Ja

— želim da znaš da ih imam i zašto ih imam." Počeo se osjećati nelagodno. "Mislio

sam, s obzirom na to da si uključena u dražbu, da bi te moglo zanimati."

U očima joj je vidio pitanje. Još uvijek je razmišljala, kalkulirala. Zašto joj jednostavno

ne kažeš, Grigorije, da si ti to dijete, taj dječak?

"Ta dražba", reče on, "i ono što ju je potaknulo... bojim se da..." Odlučio je započeti s

mjesecom studenim, s drugom godišnjicom Christinine smrti. Ali iz njega je izašla samo

tuga, kako je volio Christine više nego što je bio svjestan, da čovjek ponekad zaboravi

što to zaista znači voljeti, način na koji se plima braka povlači i buja i kako mu je bilo

dok ju je gledao dok kopni i na kraju se pretvara u neku drugu osobu, još uvijek

Christine, ali također i netko koga on nije poznavao niti je mogao poznavati. Drew je

sjedila nepomično i bezizražajno dok je Grigorij govorio, objasnio joj da je već izgubio

roditelje, da taj gubitak osjeća svakoga dana, a sad kad ni Christine više nema, shvatio je

koliko su te stvari važne, ne samo obitelj, nego Ijubav, veze — i da ima malo vremena,

on je imao te predmete, a Nina Revskaja je još bila živa. "I tako sam joj pisao. U pismu

sam priložio i fotografiju privjeska. Jer on je zacijelo jedinstven, ona bi ga sigurno

prepoznala, nitko drugi ne može imati isti takav. Ako je zaista dio njezina kompleta."

"A umjesto toga", reče Drew, polako kimajući glavom, "ona se odlučila riješiti svojega

nakita. Sad shvaćam." A onda je dodala: "Žao mi je."

Činilo se da to zaista misli. Grigorij je bio dirnut. Ali na vratima se začulo kucanje:

provirila je Evelyn. "Hej, zdravo. Nas nekoliko ide na piće..."

Drew je podigla pogled i na licu joj se vidjelo da je prepoznala tko je ta žena, a Evelyn

je rekla: "O, oprosti, imaš studenticu. Pokucaj mi kad završiš."

Drewino lice opusti se od razočaranja. Evelyn je već otišla ne prepoznavši Drew i

ostavila za sobom napola otvorena vrata. Dok mu je srce snažno tuklo, Grigorij začuje

Carlu kako govori u hodniku: "Evelyn, možeš li potpisati ove formulare za diplomske..."

Grigorij se trudio da se ne namršti. Ali odjedanput mu se sve učinilo pogrešnim. Drew je

ustala i zakopčavala je kaput. "Mogu li ih, onda, uzeti?" upita pokazujući na fotografije,

a glas joj je bio neutralan i poslovan.

"Da." Grigorij je nije mogao pogledati ravno u oči.

"Hoću reći, mogu li ih pokazati Nini Revskaji?"

Grigorij čuje sebe kako kaže: "Smiješ."

"A pisma?"

Kimnuo je potvrdno dok je ona spremala fotografije u torbu.

Page 255: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-255-

"Ne brini", nastavila je, a glas joj je još bio bezizražajan, "neću je ni na što siliti. Samo

ću vidjeti želi li ih pogledati. I možda razgovarati o njima."

"Samo nemoj previše očekivati", reče joj Grigorij, a srce mu je još bilo nekako teško.

"Očito da ima svoje razloge zašto ih ne želi vidjeti. Mislim da neće biti nikakve razlike u

tome tko će načeti tu temu." Drew je stajala tik do njega. Nervozno je dodao: "Tko zna,

možda je sve to besmisleno."

"Ne bih rekla." Sad ga je gledala, onako kao i onda kad ju je primio za ruku i dodirnuo

joj obraz.

Zahvalio joj je i, odlučivši da se neće nerazumno ponašati, ispružio ruku da se rukuju.

Drew se čvrsto rukovala s njim oklijevajući tek djelić sekunde prije nego što je rekla

zbogom. A onda je već bila na vratima. Grigorij je mogao čuti Carlu, pred njegovim

uredom, kako pita Evelyn gdje je bila na frizuri.

Onda se Drew vratila, a oči su joj bile tamne. U nekoliko koraka tijelo joj se našlo uz

Grigorijevo. On ju je privukao k sebi i, dok se naginjala prema njemu, jedva se suzdržao

da joj ne šapne nešto što bi bilo neugodno.

U hodniku Evelyn je nešto rekla zbog čega se Carla nasmijala.

Onda se Drew odmaknula korak unatrag, kratko kimnula glavom i tiho izašla.

DANI IŠČEKIVANJA KAD je vrijeme tako gusto da ga možeš dotaknuti. Sad kad su Gerša

premjestili u logor, Viktor i Nina podjednako često kao i prije navrate u drugo krilo

zgrade; možda Zoja, koja je ostala živjeti u Geršovu stanu, ima kakvih vijesti.

Smjestili su ga u psihijatrijski rehabilitacijski logor nedaleko od Moskve — što Zoja

pripisuje svojim epistolarnim naporima. "Zapravo imam dobro mišljenje o tom mjestu",

rekla im je nakon što je prvi put bila tamo. "Vrlo je progresivno i sve to. Impresivno je

kako se tamo upravlja."

"Ali zašto je u psihijatrijskom logoru?" pita Nina. "To mi još nije jasno."

"O, direktor je objasnio. Pokazalo se da su u njegovim dnevnicima pronašli neke stvari,

znaš, o francuskim impresionistima, Picassu i sve to. Ali u redu je, to je samo pogreška,

jadni Gerš je bio zbunjen, i to je sve. Trebat će mu samo malo poduke, ponovnog

učenja, znaš. To zapravo uopće nije loše mjesto."

Viktorovo je lice bezizražajno, dok Nina pokušava u Zojinim riječima naći neki smisao.

Zašto bi to bio zločin imati takve misli ? Koliko to može biti ozbiljno da su Gerša zato

poslali u psihijatrijski zatvor?

"Ah, a imam i druge vijesti." Zoja se sramežljivo nasmije, čekajući da je oni pitaju.

Page 256: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-256-

"Smanjili su mu kaznu. Na samo pet godina."

"Već", reče Viktor. "To je divno."

Divno. Nina se ne može prisiliti da se naglas složi s tim. Samo pet godina — vodenaste

kaše svakog jutra, kruha i vode u podne i rijetke juhe navečer. Tako su hranili Nininog

ujaka, prema majčinim riječima. Ali, naravno, to je jedan od trikova. Nini je to sada

jasno; kazna je smanjena tako da zatvorenik i njegova obitelj budu zahvalni a ne

ojađeni, zahvalni a ne izvan sebe od bijesa. Isto se dogodilo njezinu ujaku. Ali čak ni

smanjena kazna nije dovoljno kratka. Umro je prije nego što su ga poslali kući.

"To je vrlo dobro mjesto, taj logor za rehabilitaciju. Direktor ima diplomu iz psihijatrije

i sve to. Cijeli sustav razrađen je kako bi se pomoglo pacijentima. Jadni Gerš! Trebala

sam primijetiti znakove. Njegova su stajališta zapravo bila potpuno luda, samo ja nisam

znala. Ali u redu je, oni će mu pomoći."

Ona to sigurno ne misli ozbiljno, govori u sebi Nina. Sigurno se samo pretvara. Da, tako

je; to je gluma, predstava, i to je neka vrst plesa. Plesa koji svi moraju plesati, paziti da

govore ispravne stvari.

Ili Zoja zaista ne razumije ono što Nina svakodnevno sve jasnije uviđa, ta pomisao je

tako strašna, ali svake je minute sve sigurnija u nju: da je sve to samo jedna užasna,

odvratna šala.

NEKOLIKO TJEDANA POSLIJE, kad je jednog poslijepodneva došla kući nakon probe, Nina

je kao i obično zatekla madam za stolom. Ali umjesto da broji srebrninu, pred njom je

otvorena kartonska kutija. Nina vidi da je unutra nakit: jantar, optočen zlatom. Velike

debele perle, kao bomboni u zlatnoj foliji.

Tri su komada: lančić, viseće naušnice i narukvica. Nina ih poželi dotaknuti da osjeti

koliko su teški.

Vidjevši da je nakit zapeo Nini za oko, madam se zadovoljno nasmiješi. "Treba ih

uglačati."

"To je vaše?" Madam se uvijek žalila kako su joj nakon Revolucije ukrali nakit, govori

da sad ima samo naušnice, bisernu ogrlicu i češljić od kornjačevine ukrašen

dijamantima. "Odakle je taj nakit?"

Page 257: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-257-

"Viktor?" Nina se nagne bliže jer sad vidi da perle nisu samo od jantara i zlata. Unutar

naušnica male su mrljice i kad ih je približila očima, vidi da su kao mušice.

"Možeš uzeti moj lornjon." Madam joj pruži svoje male naočale.

Ovako povećana, jasno se vide krila kukaca. Držeći lornjon iznad narukvice Nina vidi

još mušica i malu muhu, a onda noćnog leptira, čije je tijelo vidljivo dlakavo, a krila su

mu gotovo prozirna.

"Viktor je to donio?" Nina se pita kad je to mogao, s obzirom na to da je veći dio tjedna

bio na putu, odmarao se i pisao u Peredel kinovu. Nadala se da će ga razvedriti

promjena okoline. Bio je tako sumoran nakon Geršova uhićenja i pio je više nego

obično. Nina mu ništa nije rekla zbog pića. Ali zabrinuta je.

"Želio je to spremiti u moju sobu, da sakrije... oh..." Madam se prenaglašeno prene, kao

da se upravo nečega sjetila. "Vjerujem da je to trebala biti tajna."

Na njoj se vidi da je zadovoljna što je pokvarila iznenađenje. Čini se da si ne može

pomoći da svako malo bocne Ninu na neki način jer vidi da se može nekažnjeno izvući.

Tako je prošli tjedan, ničim izazvana, okrenula glavu ustranu i rekla, tobože sama sebi,

a ipak dovoljno glasno da i Nina može čuti: "Lilja mi je bila draža."

Nina osjeti poznatu navalu bijesa i podsjeća se, kao i uvijek, da ništa ne može učiniti u

vezi s tim. Zapravo, zašto bi to uopće bilo važno što joj je madam pokazala nakit?

Iznenađenje više nije važno; ono što dira Ninu već je i sama pomisao da je Viktor vidio

taj nakit i pomislio na nju. Godišnjica im je za nekoliko dana, što madam dobro zna.

Taj je jantar morao biti nevjerojatno skup. Možda Viktor osjeća da ovaj put mora

nadmašiti samoga sebe.

"Ah, dobro", reče madam teatralno. "Sad kad si to vidjela, što mogu? Jednostavno

nećemo reći Viktoru."

Nina zagrize usnu i ništa ne odgovori. Držeći lornjon nad lančićem, proučava privjesak

u obliku perle. Veća je od ostalih. Unutra se, uhvaćen u pokretu kao da se dogodilo

prije nekoliko trenutaka, jasno vidi pauk, a ispod njega balončić, vrećica s jajašcima.

Zbog načina na koji je napuhana i odmah ispod paukova tijela, čini se kao da je jedno

veliko bijelo jaje. Sićušno stvorenje usred čina stvaranja novog života — zaustavljeno

zauvijek tom smolom koja ga je i očuvala. Nina dugo gleda privjesak, svjesna da

svjedoči posljednjim trenucima, činu umiranja, drugog živog bića. Onda pristojno

zahvali madam i vrati joj lornjon, dobro pazeći da se na njoj ne vidi da je uznemirena

zašto što joj je pokvareno iznenađenje.

Page 258: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-258-

NJIHOVA TREĆA GODIŠNJICA prilično je ozbiljna. Nazdravili su "Za ljubav" i podigli

čašice dobre votke iz inozemstva — Viktor je kupio tu rusku votku, namijenjenu samo

izvozu, ali bolju od ijedne koja se ovdje prodaje. Viktor ispije svoju u jednom gutljaju i

reče: "Ljubav je sve što imamo. Sad to razumijem."

Prvo što Nini pada na pamet jest da za nju postoji i ples. Ples i Ijubav. Možda je to sve

što ima, ali to je ujedno i sve što joj treba.

Viktor je ljubi u vrat. "Počnimo raditi na obitelji, Nina, hmm? Što kažeš?"

Obitelj. Djeca, dijete. "Pokušala sam. Sada... imam problema." Sad jednostavno nije

pravi trenutak. To bi bio prekid u njezinoj karijeri upravo sad kad je na vrhuncu.

Viktor je vrlo ozbiljan kad je rekao: "Pretpostavljam da je to uobičajeno kod plesačica.

Da ponekad imaju problema."

"Da, ali ne brini se. Imamo vremena." Preplavio ju je val krivnje zato što nije spremna,

sad kad je on treba, dati mu tu jednu stvar koju želi. Sa svakim mjesecom koji prođe

ona sve jasnije uviđa kako izvjesni osjećaji i postupci postaju odluke, umjesto da bude

obratno. Jer ona bi zaista htjela početi stvarati obitelj, samo kad to ne bi značilo i onu

drugu žrtvu. Kako bi bilo lijepo, u svijetu mašte, imati oboje.

Viktor sada uzme nešto ispod stola i pruži joj kutijicu od kartona. "Tvoj dar."

To nije kutija koju je madam imala nekidan. Ova je četvrtasta i mnogo manja. Nina je

odmota i unutra nade još jednu kutijicu, ali ova je od prekrasnog sjajnog zelenog

malahita.

"Viktore, vrlo je lijepa."

"Otvori je."

Ah, znači to je dvostruki dar. Nina podigne poklopac, koji je od neke druge vrste

kamena — crn je i sjajan, s intarzijama od mala hita — i pogleda. Unutra je par malih i

okruglih, blistavih zelenih naušnica.

Ne mora se truditi izgledati iznenađenom.

"Kad sam ih ugledao, vidio sam tvoje oči."

Smaragdi. "Prekrasne su." Može zamisliti koliko su samo stajale. Dirnula ju je

Viktorova pažnja i ljepota tih zasljepljujućih zelenih kamenčića.

No svejedno, ne može a da ne pomisli na onaj komplet od jantara i pita se za koju

prigodu to Viktor čuva.

Page 259: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-259-

Dražbovni predmet 89

Kutija od malahita i oniksa. Pribl. 1930. g. Poklopac od oniksa s intarzijom od

malahita, tijelo je kutije od oniksa s rebrastim plohama, čiji su rubovi zakošeni, 9,5 x

7,6 x 1,8 cm, s ruskim žigom jamstva i znakom majstora (manja napuklina na donjoj

plohi).

900—1.200 $

Page 260: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-260-

TRINAESTO POGLAVLJE

Cynthia se sljedeće večeri odmah vratila listanju kataloga i rekla kako mora pričekati

da se otopi smrznuta svinjetina. Nina je strpljivo sjedila dok je ova postavljala

svakakva pitanja. Koliko je teška tijara, prikazuje li fotografija pravu boju tog kamena,

tko joj je dao taj prsten od opala... Na trenutke gotovo da se ugodno osjećala

prisjećajući se drugih vremena osim onih ranih sjećanja, opisivala je svoja putovanja,

preseljenje iz Pariza u London, fotosnimanje kad je nosila ogrlicu od rubina, bisernu

narukvicu koju joj je darovao grof od Sheffielda kad je išla s njim u Wimbledon.

Kad se začulo zvono, Cynthia se trgnula. "Očekujete nekoga?"

"Onu djevojku iz aukcijske kuće. Ima muško ime."

Cynthia ode do interkoma da je pusti unutra. Odmah se povukla u kuhinju nasjeckati

povrće, prije nego što se pojavila Drew Brooks, rumenih obraza. "Zdravo, kako ste?"

"Tako si vesela", reče Nina, svjesna da zvuči kao da to ne odobrava. "Molim te, skini

kaput."

"Hvala vam što ste odvojili vrijeme da se opet sastanete sa mnom. O, vidim da ste

dobili katalog. Dobro. Ponijela sam jedan sa sobom, za svaki slučaj."

"Nema potrebe."

"Ja ću ga uzeti!" vikne Cynthia iz kuhinje.

Drew kao da se iznenadila što je još netko u stanu.

"To je moja njegovateljica", htjela je Nina reći, ali iz usta joj je izletjelo: "To je moja

Cynthia." Kad bi joj samo ta bol popustila, kad joj ne bi smetala dok misli. Prije nego

što se Nina stigla ispraviti, Cynthia je požurila i došla se upoznati.

"Vrlo mi je drago što smo se upoznale", reče Drew svojim profesionalnim glasom, a

Cynthia reče: "Neću se rukovati s vama, upravo sam rezala češnjak."

"Ovdje smo zbog posla", reče Nina, najhladnije što je mogla, ali to kao da se nije ticalo

ovih dviju žena. Drew je izgledala kao da joj je drago što se riješila tog drugog

kataloga, a Cynthia se vratila u kuhinju i sjeckanju — iako je Nina čula kako se nož

usporava svako malo, kad god je Cynthia pokušavala prisluškivati.

Drew je izvadila dokumente koje je ranije spomenula, one koje je namjeravala

iskoristiti za dopunsku brošuru. Fotografije i neka pisma. "Jedan zainteresirani

gospodin nam je ovo ustupio", reče ona, pomalo tajnovito, a onda pažljivo pogleda

kakva će biti Ninina reakcija.

Page 261: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-261-

Zainteresirani gospodin. Što je to značilo? Opet Solodin ili se sad pojavio netko drugi?

Nina se nagnula naprijed sve dok je nije uhvatio grč u vratu. Dvije fotografije,

crnobijele, nimalo izblijedjele iako su im uglovi bili malo zgužvani. Drew ih je polegla

na niski stolić za kavu, nervozno pogledavajući Ninu. "Naravno, neću nijednu

upotrijebiti bez vašeg dopuštenja. Mislila sam da ćete ih prepoznati ili se sjetiti gdje su

snimljene."

Ah, kad je vidjela njih četvero na trosjedu, smiju se, tako su sretni... Čija je to bila

soba? Nije njezina, ali ni Geršova. Mora da su bili kod nekog prijatelja, na nekoj

zabavi. Nakon prethodnih dana s toliko živih sjećanja Nini je bilo drago što se ovoga ne

sjeća. "To je moralo biti prije proljeća 1951. Ovaj muškarac, najbolji prijatelj mojega

muža, uhićen je tog proljeća. Nikad ga više nisam vidjela."

"Vrlo mi je žao", reče Drew, i zvučalo je iskreno. Imala je iznenađujuće tužan izraz

lica. Nije ona loša osoba. Samo mlada. Nina se odjedanput osjeti podlom, zato što je

ranije bila tako hladna prema njoj.

Pomislila je na Gerša, na tužne prizore koji je opsjedaju zadnjih dana. Kad bi ih samo

mogla potjerati — bi li tada prognala i bol?

Duboko je uzdahnula, ali od toga su je samo zaboljela ramena. "Nisam shvaćala. Znala

sam za protužidovsku kampanju, ali isprva sam vjerovala da je Gerš — ovaj muškarac

— sigurno nešto učinio. Bila sam neznalica, znaš, bila sam plesačica, nisam marila ni

za što drugo. Zatvarala sam oči. Nisam se htjela pitati zašto su odvodili ljude i nitko ih

više nikad ne bi vidio." Bio je dobar osjećaj reći to naglas, čak i nekome kao što je ova

djevojka, koja to sigurno nije mogla razumjeti.

Na fotografiji Vjerin se pogled činio mračan i turoban. "Ova djevojka. I ona je imala

težak život. Uhitili su joj roditelje, preselila se u Lenjingrad. U Velikom domovinskom

ratu grad je razrušen i mnogi ljudi koje je znala, umrli su. A onda je ovaj čovjek,

muškarac kojeg je voljela najviše na svijetu, također odveden."

Nina nakratko sklopi oči. "Bila mi je najbolja prijateljica." Plesale smo po prašnjavom

dvorištu, penjale se na prste... "Ali povrijedile smo jedna drugu."

U njoj se probudila perverzna nada: da će Drew upitati, kako? Što ste učinile? I da će se

Nina moći riješiti svojega tereta. Možda bi to zaustavilo sjećanja, kojih je svakim

danom bilo sve više i prepletala su se. Ali Drew je samo rekla: "Tako je lijepa."

Naravno. Tipično. Nina odmakne sliku i prekrije je drugom fotografijom. Škiljeći,

pogledala je taj drugi svijet, koji se lako mogao nazrijeti. "A ova. To je u kolovozu

1951. Sjećam se kad je snimljena. U dači. Snimila ju je moja prijateljica. Fotografski

Page 262: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-262-

aparat nije bio njezin. Pripadao je... njemu." Pokazala je izvan fotografije, na prostor

stolića gdje bi bio ostatak slike da nije odrezan. Jasno se sjećala tko je to bio. Ali tko ga

je izrezao? Kome je pripadala ta fotografija?

"Tko je ona?" upita Drew oprezno, pokazujući na Polinu.

"Pretpostavljam da mi je i ona bila prijateljica." Nina osjeti kako joj se oči vlaže, iako

ona i Polina nisu zapravo nikad bile bliske. Koliko god je mogla, okrenula je glavu

ustranu.

"Imam također i ova pisma", reče Drew nervozno. "Mislila sam da biste ih možda

mogli... prepoznati."

Suze su Nini zamaglile vid, dok je Drew rastvarala pisma i stavila ih pred nju. Iako joj

je rukopis bio donekle poznat, Nina nije ništa prepoznala. Užasnula se kad je osjetila da

joj je jedna suza kliznula niz lice. Ukočeno je podignula ruku da je obriše.

"Ne prepoznajem ta pisma. Molim te, maleni ih. Možeš iskoristiti fotografije. Dajem ti

dopuštenje." Ali bol je bila prevelika. Jednostavno više nije mogla gledati.

Ove godine samo SU njih troje u Pobjedi. Danima je kišilo pa je blatnjava cesta klizava,

dok prolaze pokraj valovitih polja sjajne raži. Smreke se čine višima, gušće su i

zelenije. Ali dača izgleda isto kao i uvijek, s bijelim ljiljanima oko kamene terase, a

odmah iza svrake kljucaju po tlu dok im na dugim repovima blista perje. Sigurno su

našle neko sjemenje.

Opet je počela kiša. Vjera kuha juhu od ječma dok Viktor odlazi van nabrati puno

vjedro malina, da ih pojedu prije nego što se na njima uhvati plijesan. Nina pali

cjepanice u peći pa zrak oko njih miriše na drvo, a u samovar stavlja pucketave borove

češere.

Te noći leži budna u krevetu dok blijedo svjetlo sipi kroz daščice žaluzina. Ovo je

grozno ljeto. Gerša nema, Viktor je mrzovoljan i mnogo pije, a Vjera je tužna i mršavija

no ikad. A osim toga, Nina osjeća krivnju jer je Viktoru dala obećanje koje ne

namjerava održati. Sve je trulo, sve je pogrešno. Napokon je počela padati u san kad je

slavuj počeo pjesmu, negdje blizu prozora. Tatatatatatatatatrillll... Glasan je, pjesma mu

je čista i jasna, precizan je poput metronoma. Ninu podsjeća na Gerša i njegovo jasno,

savršeno zviždanje.

Duh. Eto tako joj se čini, iako Nina ne vjeruje u duhove. Tata tatatatatatatrillll... Tako

nepokolebljivo. Nina počne u sebi razgovarati s Geršom. Što mi pokušavaš reći? Molim

te, reci mi. Molim te, objasni što se dogodilo. Što si zapravo učinio?

Page 263: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-263-

Ujutro je ustala rano i odlučila od preostalih malina napraviti punč, prije nego što se

pokvare. Kiša je prestala i sunce je jako, a zrak neugodno sparan. Okupavši se u rijeci,

Nina opet ubrzo osjeti vrućinu. Sunčevo svjetlo i sjene prepleću se između stabala.

Viktor je ustao kasno i ušao u kuhinju trljajući oči. Nini je drago što nije sama i zaželi

mu dobro jutro.

"Je li ? Jedva sam spavao od buke koju je dizala ona ptica. O, zdravo, Vjeruška." Vjera

se pospano pojavila za njim, iako je već prošlo deset sati. U tamnim smeđim očima ima

svjetlosmeđe pjegice. Viktor uzima vrč za vodu i ide van na bunar.

"Jesi li i ti čula tu pticu?" pita Vjera.

Nina se gotovo nasmijala. "Kako je ne bih čula?"

"Nisam mogla a da ne pomislim..."

"Znam. I ja."

"Činilo se kao da je on tu. Brinem se zbog toga. Jer ako je to njegova duša..."

"Nije mrtav. Tamo ga neće ubiti."

Vjera izgleda skeptično. "Kako znaš?"

Nina se mora spriječiti da ne počne ponavljati ono što im je Zoja pričala, uvijek tako

vedra, kad se vrati iz posjeta; Zapravo, izvrstan je program, vrlo progresivan i sve to. Geršu

je dopušteno da jedanput tjedno piše kući, a čak su mu dopustili i telefonski poziv, što

mu je nagrada zato što je "primjerni radnik."

"Juhuu...!"

Vani na terasi je Polina, ima tamne sunčane naočale i stoji sa Sergejem i maše prema

prozoru. "Rekla sam joj da ćemo biti tu", reče Vjera ispod glasa. "Nisam mislila da će

doći ovamo."

Viktor se vraća nakon što se oprao na pumpi i već ih pozdravlja, a Nina i Vjera izlaze

van da im se pridruže. Nina se odmah osjeća napeto. Otkad je saznala za koga Sergej

radi, a da se ne spominje cijela prošlogodišnja priča o pisanju izvješća, ona je sad vrlo

oprezna kad je blizu Poline.

"Na putu smo prema kući", reče Polina, "ali pomislili smo da se nakratko zaustavimo.

Kako je ovo lijepo mjesto." Objašnjava da su ona i Sergej bili u obližnjem sanatoriju,

dok ih Viktor nutka da se raskomote. Iako se ne čini da je uznemiren zbog njihova

posjeta, Nina zaključuje da je Viktor bolji glumac nego što je mislila. Sergej napadno

ljubi Nini ruku, a onda uzima nježno Vjerinu, kao da se čudi što mu je dopušteno da je

uopće dodirne. Usnama joj je vrlo lagano okrznuo ruku, čini se kao da se jedva usuđuje

dopustiti sebi to zadovoljstvo. Ali glas mu je gotovo hladnokrvan dok kaže: "Tako je

Page 264: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-264-

dobro vidjeti te." Donio je žute ljiljane "za kuću", ali daje ih Vjeri. Polina ponosno

gleda, kao da želi reći: vidite, kakav je on džentlmen. Ovih dana zaista je teško naći

pravog džentlmena. Pa, to je točno... Sa svojim sunčanim naočalama ona izgleda baš

glamurozno. Ali čak i po ovoj ljetnoj vrućini na licu ima debeli sloj šminke — kakav je

to kontrast prema Vjerinoj prirodno čistoj koži. Možda još mora prikrivati one sive

mrlje. Sigurno postoji još nešto što je uzrujava...

Ona pripovijeda o sanatoriju i kaže: "Ne biste vjerovali koliko vrsta ljiljana imaju. A

svuda naokolo stabla lijeske. Ah, tako je bilo lijepo!"

Kad je Nina ušla u kuću da donese punč, Vjera je pošla za njom. "Treba nam još jedna

stolica."

"Što to dvoje žele od nas?"

"Pretpostavljam da su nas samo htjeli pozdraviti. Žao mi je. Možda im nisam trebala

reći." Kroz prozor Nina vidi da su vrlo opušteni dok sjede s Viktorom, a obasjavaju ih

zrake sunčeva svjetla. Vjera im se pridruži donoseći za sebe još jednu stolicu od

pletenog pruća.

"Znači, dobro ste se proveli na odmoru?" upita Viktor kad se Nina vratila s punčem i

čašama na pladnju. Sergej se nasloni na naslon stolice te polako i smirenom rukom

zapali lulu od vrijesa, istu kakvu ima i Staljin.

"Ah, ovdje je tako ugodno", reče Polina oduševljeno. "Čovjek ne bi vjerovao. Na

stotinu desjatina*, a sve prekriveno šumarcima ja sike."

Sergej reče; "Mogu vas izvijestiti da je svakodnevno vježbala i plesala."

"Morala sam, naročito s onim ukusnim obrocima svakoga dana. I ti bi mogao malo

gimnasticirati, znaš."

U šali potapša Sergeja ispod rebara. "Raste ti trbuščić."

"Igram kriket. To će morati biti dovoljno."

Sretno uzdahnuvši Polina reče: "Bojim se da mi to ne ide od ruke." Dok Nina toči

punč, Polina skida sunčane naočale i briše ih rubom suknje. "Sergej mi ih je kupio."

"Sve vrijeme im se divim." Nina se pita odakle su, je li Sergej bio u inozemstvu ili ih je

kupio u jednom od onih specijalnih dućana rezerviranih za visoke vladine dužnosnike.

Tamo je zacijelo našao i fotoaparat koji mu visi za vratom — velik i sjajan, proviruje iz

* Stara ruska jedinica za mjerenje zemljišta, pribl. 1,1 hektar.

Page 265: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-265-

kožnate torbice.

Sad kad je svaka čaša bila puna, Sergej reče: "Zdravica." Bilo je nečeg agresivnog u

načinu na koji je podignuo čašu, nekako brzo i otresito samouvjereno. "Slava velikom

Staljinu!"

Oni ponove te riječi, ispiju punč, a onda Viktor prokomentira impresivni fotoaparat.

"Leica", reče Sergej. "Volio bih vas sve zajedno slikati."

"Baš smo lijepo odjeveni", šali se Nina i pokazuje svoju kućnu haljinu od tankog

pamuka i Viktora u donjem dijelu prugaste pidžame. I Vjera je u kućnoj haljini.

"Hajde, vas četvero se skupite, privuci stolicu, molim te, Viktore. I ti, Polina, sjedni

malo bliže."

Viktor je zagrlio Ninu, a Vjera i Polina su mu s druge strane. Fotoaparat škljocne, a

Polina reče da bi možda i Sergej volio biti na slici. "Evo, sjedni ovdje", kaže mu Vjera,

"ja ću fotografirati."

Sergej sjedne do Poline, obujmi je jednom rukom i zagleda se u Vjeru. Škljocaj i

poziranje je završeno. Pustio je da mu ruka padne.

"O, tamo je rijeka", reče Polina. "Vidim je odavde."

"Jesi li za još jedno kupanje prije nego što krenete?" Nina čuje samu sebe, zvuči kao da

jedva čeka da odu. Pa, to je istina. Ne može se opustiti dok je Sergej ovdje, on i njegov

fotoaparat.

"Voljela bih malo plivati — tako je vruće! Sergej, ideš li i ti?"

Čini se da on čeka što će reći ostali. "Samo ti kreni naprijed."

"Idem i ja s tobom", kaže Viktor galantno, a Nina osjeti val Ijubavi prema njemu. Ali

ona im se ne želi pridružiti, ne želi Vjeru ostaviti samu sa Sergejem. Čim se Polina

malo udaljila, on već govori Vjeri: "Moram reći da ti kosa danas izgleda raskošno."

Vjera se nasmije. "To je zato što je jučer pokisla, a onda mi je Viktor spleo pletenice."

"Viktor! Mislio sam da je to ženski posao."

"Pa, jest, da si vidio pletenicu", kaže mu Nina, "uvjerio bi se da si u pravu." Mora se

nasmijati. Iako je pletenica bila neuredna.

Page 266: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-266-

Viktor ju je nježno pleo, bilo je nečega gotovo očinskog u njegovoj pažnji. Nini se to

čini slatko, taj način na koji se on zaista trudi oko Vjere. Poslije Geršova uhićenja

izričito je rekao Nini da je sada njihov zadatak da pokažu Vjeri da je voljena, iako

Gerša više nema.

"Spavala sam s tako ispletenom kosom", reče Vjera, "a kad sam je rasplela, evo što se

dogodilo." Kosa joj je valovita kao i jučerašnja polja raži.

Nina počinje sa stola skupljati čaše i prazan vrč, odlazi u kuhinju onoliko puta koliko

joj se čini opravdano, a sve da bi izbjegla Sergeja. Naposljetku čuje Viktorov i Polinin

glas dok se penju uzbrdo. Polina nešto veselo brblja o svim pogodnostima za goste u

sanatoriju u kojem su ona i Sergej bili odsjeli. Sergej brzo hvata Vjeru za ruku i kaže da

iako Polina mora sutra biti u Moskvi, on bi se mogao vratiti i ponovo ih posjetiti. Pustio

joj je ruku prije nego što je stigla odgovoriti i skočio je da pozove Polinu. "Vrijeme je

da krenemo." Tek kad je Sergejev prašnjavi auto krenuo, Nina je mogla odahnuti od

olakšanja.

Te noći slavuj se vratio prilično kasno. Tatatatatatatata trillll... Postojano i jasno kao

dodir prstiju po klavijaturi. Koliko god zvučala sablasno, Nina je zahvalna slavuju na

toj pjesmi, na njegovoj nepopustljivosti i ustrajnosti dok pjeva kroz noć.

SLJEDEĆEG DANA, NINA i Vjera zajedno sjede u banji. To je mala drvena sobica odmah

iza dače, nedaleko od rijeke, tako da mogu lako ići tamoamo. Zidovi su tamni, a u kutu

je velika peć, u kojoj je oko cijevi dimnjaka nagomilano riječno kamenje. Para se diže u

oblacima svaki put kad Nina dolijeva vodu na vruće kamenje. Liježe na drvenu stubu i

osjeća kako je obavija vrući zrak, vrućina je ekstremna, gotovo bolna, i osjeća se miris

brezina lišća. Na stubi preko puta Vjera leži na leđima, ali podigla se na laktove.

"Zašto ga podnosiš?" Nina je osjetila kako joj vrućina ulazi u usta dok govori.

"Koga?"

"Sergeja. Ponaša se pohotno prema tebi."

Vjera na tren šuti. "Možda nam može pomoći. Mislim, Geršu. Sergej poznaje mnogo

ljudi. Možda bi mogao povući neke veze."

Page 267: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-267-

Nina razmišlja o tome. "Ali zašto bi on želio učiniti išta da pomogne Geršu?"

"Zato što ću ga ja zamoliti. Sviđam mu se."

Onaj njegov sramežljivo razvratni ton, njegove željne oči...

"Možda čak postoji mogućnost da mu se izbriše ono za što ga terete." U Vjerinu glasu

se gotovo mogu čuti suze. "Ne mogu se prestati brinuti za njega. Mislim, Gerša. Što

misliš da mu tamo rade?"

Truju mu um, vjerojatno — ali Nina zagrize jezik. "Vjeruška, jak je on."

Vjera se čudno, bolno nasmije. "Toliki su mi se muškarci nudili. Plakali nada mnom.

Davali svakakva obećanja. A ja ipak volim tog čudaka sa smiješnim imenom i jednim

razrokim okom. Koji se čak nije htio oženiti sa mnom."

Nina to pokuša malo ublažiti. "Misli na to na ovaj način: pošteđena si svekrve."

Vjera dugo i tužno uzdahne. "Znam da se ti ne slažeš sa svojom. Ali prema meni je

ljubazna."

"Pa, vidjela si kako manipulira s Viktorom", reče Nina. "I kako razgovara sa mnom. Ja

sam iz niže klase, znaš. Stalno me podsjeća da sam se udala u >dobru lozu<. Jedino se

tako može uvjeriti da joj unuci neće biti ukaljani."

Čini se da Vjera razmišlja o tim riječima. "Hoćeš li joj ih dati?"

"Unuke?" Nina glasno uzdahne. "Uh, Vjera. Opet sam trudna."

Vjera ništa ne reče.

"Danas je prvi dan da to priznajem."

"Opet", reče Vjera polako, a onda upita: "Zar ne koristiš irigator?"

"Svaki put, s octom, ali ne djeluje! A ona spužva iz Budimpešte je beskorisna." Nina

leži mirno još minutu, a onda osjeti da joj je od priznanja još toplije. Pa, pretpostavlja

da je to cijena koju mora platiti zbog tiranske privlačnosti koju još osjeća prema

Viktoru — između njih još uvijek struji elektricitet. "Nije važno. Naručit ću se čim se

vratimo kući."

Vjera upita: "Želiš li i kada imati djecu?"

Djeca. Kao i uvijek ta riječ u njoj izaziva toplinu, donosi sa sobom auru djetinjstva:

čistoće i onog nevinog razdoblja u životu. Kako bi bilo da opet može dosegnuti tu

čistoću, da može opet voljeti na onaj nekomplicirani način, dok se smiju u dvorištu, a

onda hvata Vjeru za ruku na audiciji u Boljšoju...

"Djecu, da. Ali trudnoću, porod?" Nina poželi da je sve manje komplicirano. "Znaš što

mi je Alla rekla da joj se dogodilo kad je rađala? Hvataju ti nju trudovi, ona vrišti od

Page 268: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-268-

boli, a što joj kaže liječnica? > Opustite se.<"

Vjera se nasmije.

"Alla joj je rekla da je nemoguće opustiti se dok joj netko buši rupu kroz kralježnicu. I

znaš što joj je onda rekla da radi? >Recitirajte si Puškina.<"

Vjera reče: "Sjećam se da mi je jedna plesačica u Lenjingradu pričala da je vrlo dugo

rađala, toliko dugo da se liječnik na kraju bacio na njezin trbuh kako bi izgurao bebu

van."

"Uh!"

"Nije čak ni željela dijete. Ali nije shvatila da je trudna sve do šestog mjeseca

trudnoće."

"Ja srećom nemam taj problem", reče joj Nina. "Jedna djevojka koju znam, prije nego

što si došla, nije uopće znala da je trudna sve dok nije pobacila. Pokazalo se da je već

bila u petom mjesecu."

Vjera upita: "Ali možeš znati?"

"Ja imam osjećaj težine u abdomenu. I bole me grudi. Nakon prvog puta, sad znam na

što moram obratiti pozornost." Odmahnula je glavom. "Ali jedva čekam da kažem

Viktoru. Bio je tako sretan prvi put. Mislio je da ću željeti zadržati bebu. Sljedeći put

mu nisam čak ni rekla. A obećala sam mu da ćemo pokušati ovoga ljeta. Osjećam se

užasno."

Para se opet spušta i ona ustaje da doda malo vode, ali načas joj se zavrti u glavi.

"Naravno, to što nemam djece još je jedan razlog da njegova majka bude protiv mene.

Znaš što mi je rekla? Da ne mogu ostati trudna zbog sveg tog skakanja po pozornici."

Trenutak poslije Vjera reče: "Ona si toči votku u čaj."

"Viktorova majka?" Nina sjedne na klupicu. "Stvarno?" Ponovo je legla i rekla; "Ne

mogu vjerovati", iako to, naravno, ima smisla. Zato uvijek govori da je "hvata gripa".

"Ne vjerujem da nisi primijetila."

U glasu joj se čuje oštrica. Na tren Nini se učini da je pogrešno čula. Pogleda prema

Vjeri — još je pasivno nalakćena, kao da nije rekla ništa oštro.

"Već gotovo dvije godine bez prestanka vrlo naporno radim", reče Nina pokušavajući

ostati mirna. "Nemam vremena primijetiti svaki detalj u životu drugih ljudi." Ali već je

krenula navala adrenalina. "Stalno plešem. Ne uzimam svako malo >bolovanje<. Ne

odlazim ujaku Feliksu da mi napiše ispričnicu svaki put kad me zaboli tetiva." To je

istina. Nina pleše na uganutim gležnjevima i s bolnim skakačkim koljenom. U

Page 269: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-269-

posljednjoj predstavi sezone plesala je čak sa slomljenim palcem — zamrznula ga je

kloretilom i čvrsto zamotala, a onda bez greške otplesala balet od četiri čina.

Vjera je promijenila pozu, ukočila se dok se pridiže. Ali Nina se ne može zaustaviti.

"Imam posao koji treba odraditi. Nemam vremena uvijek... gurati nos u tude stvari. Ni

prostituirati se sa svakim muškarcem koji mi se ponudi."

"Ne prostituiram se!"

"Kako ti to onda zoveš?" Nina se uspravi i sjedne, i to prebrzo; krv joj je jurnula u

glavu.

"Brižnošću! Nastojim nekome pomoći! Mislim na druge ljude, a ne samo na sebe!"

"I ja mislim na druge ljude, ne samo na sebe!" Počele su vikati, kao da to nisu one i kao

da nisu nimalo bolje od onih groznih stanara u stanovima kod kuće...

"Zaista?" Vjerin glas se promijenio. "Zaista misliš?" Ton joj je bezličan kad kaže: "Ali

ti si balerina, zvijezda. Kako bi uopće imala vremena brinuti se za druge ljude? Stalno

si tako zaposlena. Toliko zaposlena da nisi primijetila ni da ti majka... umire."

Trznula se u vrućem zraku. "O čemu govoriš?"

Polako je i zabrinuto ispuhala zrak iz pluća. "Bolesna je, Nina. Liječnik je došao baš

prije nego što sam otišla." Vjera čeka trenutak, čini se da razmišlja. "Vjerojatno joj je

ostalo tek nekoliko mjeseci."

"Mjeseci?" Nina osjeti slabost i sva je u znoju. "Jesi Ii mi to ikad namjeravala reći?" A

onda, kao da je to Vjerina krivnja što je njezina majka bolesna, upita: "Zašto mi nisi

ništa rekla?"

"Pretpostavljala sam da ćeš primijetiti kako je bolesna. Mislila sam da ćeš primijetiti

koliko se promijenila. Ali ti uvijek nekamo trčiš i mnogo se odmaraš i toliko razmišljaš

o sebi da je jedva imaš vremena posjetiti. Cak i kad dođeš, ne vidiš je zapravo."

Nina je počela drhtati. Zato što je sve to istina. Jedva da je više viđa. Svoju majku u

širokoj suknji s cvjetnim uzorkom... "Da, loša sam kći. Ti si ona dobra." Ustala je i

zateturala od vrućine. "Moram ići."

Vjera reče: "Nisam to htjela reći. Samo sam..."

Zrak je peče dok korača prema vratima.

Vani se brzo umotala u grubi, tvrdi ručnik. Rijeka tamo dolje izgleda zelena, grane

tužne vrbe dodiruju vodu dok jato pataka pasivno pluta. Nina osjeća da joj je koža

jarkocrvena — od srama, pomisli ona i požuri u kuću. "Viktore!"

" Što se dogodilo?"

"Moram se vratiti kući. Odmah. Žao mi je. Idem vlakom, a ti me samo odvezi do

Page 270: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-270-

stanice." Okupao ju je novi val znoja i ona ga briše ručnikom, čini to pregrubo i trlja

kožu na podlakticama.

"Nina, prestani, oderat ćeš si kožu. Što se događa?"

"Moram pomoći majci. Bolesna je. Ti ostani, a ja ću uskoro saznati više. Ali moram

ići."

IAKO POKUŠAVA PAŽLJIVO čitati otisak teksta u prijelomu. Drew mora stalo zastajati,

ponovo se fokusirati, a svaki put je dekoncentrira čudno lupanje srca. Na trenutke se

uhvati kako odmahuje glavom kao da će tako razbistriti one druge misli. Naslonila se

na njega, osjetila težinu njegova tijela. U pojedinim trenucima činilo joj se nemoguće

da je to zaista učinila, naslonila se na njegovo tijelo, samo mu je tako prišla. A onda bi

se sjetila kako je to bio dobar osjećaj, koji si je vrlo rijetko dopuštala — to da postupa u

skladu s osjećajima.

Ali podsjećala se da nema vremena za osobne probleme. Morala se koordinirati s

Miriam iz Odjela izložaka i s Odjelom za odnose s javnošću, morala je dati dosta malih

zadataka svojoj novoj pomoćnici i jednostavno nije bilo mnogo vremena za nešto

drugo. Kad bi samo mogla staviti svoj potpis na ovu korekturu za dodatnu brošuru, bila

bi to jedna briga manje. Iz tiskare će joj poslati petsto kopija na kvalitetnom sjajnom

papiru za sljedeći tjedan kad se održava večera koja prethodi dražbi. Tamo će gosti s

dosadom prelistavati brošuru dok čekaju da završe mnogi govori, zveckanje čaša i sve

druge planirane aktivnosti. Onda će presavijene programe, tiskane na dobrom debelom

papiru, baciti zajedno s ostalim otpadom.

Smiješno, ali ništa joj se od toga sad nije činilo važnim. Ni dražba ni nakit niti da bilo

što sebi dokaže. Ono što je bilo važno, bilo je da je možda nešto uspjela otkriti za

Grigorija.

Upravo je jutros Drew kontaktirala još jednog "eksperta", čije je ime dobila od kolega,

a koji je možda nešto znao o tome gdje bi se mogli naći zlatarski arhivi. Nije bilo važno

što su to bile možda puste želje ili da je bila zaista mala vjerojatnost da će išta otkriti na

vrijeme, a prije dražbe. Drew bi inače, u ovoj fazi posla, jedva čekala da cijeli projekt

završi. Ali sad je željela nastaviti s radom, pokušati otkriti nešto što bi moglo pomoći

Grigoriju da zaključi je li točno ono što je mislio

o Nini Revskaji.

Njegov dalji rođak... neka obiteljska veza. Misli su u Drewinoj glavi slijedile onaj

dobro utabani put, od Ninine narukvice i naušnica do Grigorijeva privjeska — a svi su

Page 271: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-271-

ti predmeti sad ležali zapečaćeni u nimalo ceremonijalnim plastičnim vrećicama i čekali

sljedeći tjedan kad će biti izloženi na razgledavanje prije početka dražbe. Privjesak

Grigorija Solodina i pauk s vrećicom nalik na padobran... Pisma za koja je Nina

Revskaja rekla da nisu njezina...

Drew je srce opet potonulo u prsima kad se sjetila kako je zbog nje Nina Revskaja

zaplakala. Samo zato što joj je pokazala one dvije fotografije... Zapravo je i Drew bila

potresena zbog životnosti tih slika, zato što su bile nijemi podsjetnik: da ljudi s kojima

smo najbliži mogu nestati u trenu, čak i ljudi koji su pustili snažno korijenje u našem

životu, oni na koje mislimo kao na konstantu. Jen i Kate i Stephen; njezini otac i majka.

I oni će, baš kao i Drew, u nekom trenutku postojati samo kao likovi — na

fotografijama, u sjećanjima.

Pomislivši to Drew ispravi ramena i ponovo zatrese glavom. Fotografije —

prilogbrošura, prijelom sa zadnjom korekturom. Praznine na mjestima gdje će biti slike.

Drew se okrenula računalu da još jedanput sve provjeri. Prvo će ići fotografija mlade

Nine Revskaje u skoku, gdje su joj noge vodoravne u zraku. Zatim novinski izrezak s

viješću o njezinu prebjegu, a onda glamurozna fotografija s fotosnimanja za Van Cleef

& Arpels. K tome je Drew dodala i jednu sliku Nine Revskaje s mužem, koju je

probrala između Grigorijevih fotografija.

Za posljednju stranicu brošure, na stražnjim koricama, izabrala je jednu spontanu

fotografiju: Nina Revskaja i tri druge balerine iz Boljšoja, naslonjene su na prečku u

dvorani za vježbanje. Drew ju je našla na internetu, gdje je postojao arhiv takvih

fotografija, s poredanim plesačicama na probi ili kako stoje negdje sa strane i gledaju

dok im učitelj demonstrira. Upravo su se te nenamještene fotografije, naročito s cijelom

baletnom trupom, činile Drew najzanimljivijima, zbog toga kako su plesačice uhvaćene

u trenutku — većina njih mlade su djevojke, s još vrlo mladim tijelima i mladošću u

očima, te bezimene djevojke koje nitko više ne pamti. Neke od njih doista su bile

bezimene; svako malo fotografija bi bila označena kao "nepoznata plesačica" i Drew bi

zastala pitajući se o tim djevojkama koje su, unatoč tome što su bile dio najboljeg

baleta na svijetu, bile isključene iz povijesnih podataka.

Dok je još jednom provjeravala sliku koju je izabrala za stražnje korice. Drew nešto

primijeti. Žena koja je stajala zdesna Nini Revskaji. Djelovala je pomalo bestjelesno i

poznato. Taj tamni pogled u njezinim očima. Drew razmisli na tren, a onda potraži

fascikl s predmetima koje joj je Grigorij posudio. Ponovo se rastužila kad je naišla na

fotografiju bračnog para, koju je izabrala za brošuru. Da, imala je pravo: bila je to ista

Page 272: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-272-

žena — ona koju je Nina Revskaja nazvala najboljom prijateljicom. Znači i ona je bila

plesačica. Prema internetskom arhivu žena se zvala Vjera Borodina.

Otvarajući prozore na računalu, Drew se vrati arhivskim fotografijama u brzoj

privremenoj memoriji. Uspjela je naći još dvije s Vjerom Borodinom, a na jednoj je

bila osobito lijepa, u Labuđem jezeru. Znači i ona je bila slavna — ili je barem bila na

putu slave. Iza nje, u scenskom prikazu mračne šume, bilo je još pet drugih djevojaka,

onih bezimenih — koje su sigurno željele, razmišljala je Drew, da mogu jednog dana

plesati glavnu ulogu labuda.

Onda je Drew nešto shvatila: prepoznala je još nekoga. Jedna od "nepoznatih plesačica"

bila je mršava djevojka dugog vrata. Drew je pomno gledala njezin lik na ekranu, a

onda na crnobijeloj fotografiji iz Grigorijevih uspomena, onoj snimljenoj ispred dače.

Da, to je ona, djevojka koju je Nina Revskaja nazvala "prijateljicom". Vjerojatno su se

sprijateljile u Boljšoju — iako ta mršava djevojka očito nije poslije postala slavna kao

ove dvije.

Drew je palo na pamet da bi mogla Ninu Revskaju pitati za ime te prijateljice. Tada bi

mogla napisati elektronička pisma ljudima koji su spremili te fotografije u internetski

arhiv i red im tko je ta djevojka. Više ne bi bila "nepoznata plesačica". Pomislivši to

Drew je zamalo telefonirala Nini Revskaji. Ali nije se usudila, pogotovo ne samo dan

nakon što ju je onako uznemirila. Osim toga, bilo je još mnogo posla koji se morao

obaviti. Uostalom, na kraju možda neće biti ni važno hoće li itko znati ime te djevojke.

Nina se preselila u stari stan k majci i brine se za nju najbolje što može, iako se i sama

oporavlja — od operacije kojom je sredila svoje stanje. Bilo je najbolje da to obavi

prije Viktorova povratka i da se odmara u svojem (sad Vjerinom) starom željeznom

krevetu.

Zaposlila je Darju da svakodnevno dolazi, nakon što ode od madam, i da pomogne oko

kuhanja i čišćenja. Majka je mnogo mršavija i izgleda starija u svojoj suknji s

izblijedjelim cvjetovima. Tijelo joj je izmučeno, a osmijeh sumoran i bez zubi. Nekoć

ponosna ramena sada su pogrbljena od mnogih pješačenja od trgovine do trgovine,

čekanja u redovima i uredima, i za mjesto u Boljšoju... Majčin život jedan je dugačak

odlazak u obavljanje poslova izvan kuće. Jedan golemi kućanski posao. Kao i one

radnice koje Nina viđa po cestama, koje na kraju dana ukrcavaju na kamione, povrh

vreća cementa, da ih odvezu kući kao daske ili drvene trupce ili metalne grede...

Nina je ostala tu do kraja kolovoza, kad se vratio Viktor i pomogao da majku presele u

Page 273: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-273-

njihov stan, u njihov krevet. On i Nina spavat će na madracu na podu. Majka je već

dosta onemoćala i već cijeli dan leži u krevetu. Na trenutke jedva da primjećuje okolinu

ili ono što se događa oko nje. "Je li zarazno?" pita madam kad se pojavi — a sad je to

samo u vrijeme obroka — iz svoje sobe i njuši zrak, kao da će u njemu otkriti mikrobe.

Ni u jednom trenutku nije se udostojala majci zaželjeti dobar dan. I Darja kao da ju je

odlučila ignorirati. Iako joj Nina i dalje dodatno plaća, Darja ne želi raditi ništa više od

uobičajena kuhanja i spremanja u madaminu kućanstvu. Nini je trebalo više od tjedan

dana da shvati zašto: madam je dala Darji takve upute.

U njoj opet proključa bijes — ali umorna je od sukoba, umorna je od svoje stalne,

pritajene ljutnje. Sve je to tako sitničavo, a ipak tako potpuno iscrpljuje. Još uvijek nije

razgovarala s Vjerom, nema snage ni volje da se pomiri. A ipak kad Viktor opisuje

njihove dane provedene u dači, čini se kao da nije svjestan da su se njih dvije

posvađale. Vjera sigurno nije ništa rekla o onome što se dogodilo.

"Na neki si način dobro prošla što nisi ostala. Inače bi morala podnositi onog Sergeja."

"Vratio se?"

"Dvaput. Ne sviđa mi se." U glasu mu se čula ljubomora. Tek sad Nini padne na pamet

da je možda učinila nešto nesmotreno kad je ostavila Viktora i Vjeru zajedno.

Naposljetku, koliko joj god Viktor bio odan, čini se da Vjeri nitko ne može odoljeti.

"Kamo je otišla?" upita madam jednoga dana u rujnu, kad se pojavila iz svoje sobe da

bi pojela malo vodene juhe koju je Darja skuhala. "Ona prekrasna Vjera. Nisam je

vidjela sto godina."

Vjera nedostaje i Nininoj majci, koja je više nego jedanput pitala kad će doći u posjet.

"Ima mnogo posla ovih dana", ispričava se Nina svjesna da, osim što Vjera pazi na

majčin stan i što je Viktor udvorno posjećuje, ona nema pojma što Vjera radi.

ONDA SE JEDNE večeri Viktor nije vratio kući.

Nina leži budna do kasno u noć. Je li mu se nešto dogodilo... zbog Gerša... Je li se

dogodilo nešto strašno?

Kad se usudila probuditi svekrvu da je pita zna li kamo je otišao, madam glasno i Ijutito

prekorava Ninu što joj je poremetila san. Nimalo nije zabrinuta što joj se sin nije vratio.

Bilo je gotovo četiri ujutro kad je Nina čula ključ u vratima i njegove korake kako ulaze

u mračnu sobu. Morala se spriječiti da ne podigne glas. "Gdje si bio? Što se dogodilo?

Jesi li dobro?"

"Dobro sam. Pogledaj se, blijeda si. Što nije u redu?"

Page 274: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-274-

"Što nije u redu? Dolaziš kući u četiri i ne kažeš gdje si bio. Mislila sam da si — nisam

znala što da mislim."

"Rekao sam svojoj majci, zar ti nije rekla?" A onda je dodao: "Odveo sam Vjeru u

posjet Geršu."

Naravno da joj madam nije rekla. Nina brižne u plač, previše iscrpljena i potresena da

bi bila potpuno ljuta. Viktor je zagrli i držeći je tako šapne da će sve biti u redu.

Kad je uspjela zaustaviti suze, protrljala je lice o njegova prsa i obrisala suze u njegovu

košulju. Mrzi zvuk vlastita šmrcanja. Ali sad kad se smirila, može jasnije misliti.

"Odveo si Vjeru?" Govori tiho da ne probudi majku. "Mislila sam da dopuštaju samo

obiteljske posjete."

"Da, ali može ih se nagovoriti."

Nina podigne obrve, a Viktor nastavi: " Čini se da se može nešto izmudrovati pa da

dobiješ dopuštenje za posjet."

Zakoračio je unatrag i umorno sjeo na jednu od drvenih stolica. Je li nekoga podmitio

ili nešto krivotvorio? Nina osjeti u tijelu napetost pomislivši da se izložio opasnosti.

Kad bi samo mogla prestati biti bijesna na njega. "Je li Gerš dobro? Kako je?"

"Prema Vjerinim riječima, nije strašno."

"Ti ga nisi vidio?"

Viktor odmahne glavom. "Samo su Vjeru pustili unutra. Kao člana >obitelji<."

"Obitelj." Nina razmišlja što to znači i umorno se spusti na stolicu do Viktora. Možda

se isplatilo to što je Vjera podnosila onog užasnog Sergeja. "Još uvijek mi nije jasno

kako joj je to uspjelo. Sto je sa Zojom?"

"Izgleda da se, otkad imaju novog direktora, Zoja prestala pojavljivati."

Nina podigne obrve. Znači, istina je ono što su ona i Viktor sumnjali: da je Zoja bila

zainteresirana vidjeti bivšeg direktora, a ne Gerša. "Upravo kad sam uvjerila samu sebe

da ga je zaista voljela."

"Možda i jest." Viktor slegne ramenima, na onaj način koji nju ljuti. Kako Zoja može

biti tako prevrtljiva? Kako netko može svoju Ijubav prebaciti s jedne osobe na drugu?

Kad ju je Viktor zagrlio, Nina osloni glavu na njegovu dok traži utjehu. Kad bi se samo

mogla prestati ljutiti na njega. Kad bi se samo mogla opustiti i vjerovati da je sve u

redu, da se Viktor nije kompromitirao time što je pomogao Vjeri u njezinoj varci.

Tek kad su legli, dok joj je glava počivala na njegovu ramenu, Nina ga upita, iako nije

bila sigurna da doista želi znati: "Kako je tamo?"

"Rekao sam ti, ne znam. Nisam vidio."

Page 275: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-275-

Viktor zvuči Ijutito pa i Nina osjeti val nervoze. "Zašto si išao tamo, ako ga uopće nisi

vidio?"

"Da odvezem Vjeru. Rekao sam ti." Odmaknuo se i okrenuo na stranu.

Nina reče sebi da je to bolje nego da se prepiru, bolje nego da sve bukne u pravu svađu.

A ipak se osjeća nezadovoljno. Možda je Vjera samo izlika. Varka, da bi Viktor mogao

otići... kamo? Da učini... što? Nina se u mislima vraća na onu večer kad ga je prvi put

vidjela, u društvu s privlačnom plavušom Liljom, i kako on i danas uživa u ženskom

društvu. Naravno, uspješan muškarac kao on ima obožavateljice. Misli se roje u Nininoj

glavi i ne može zaspati. Svatko joj je sad sumnjiv. Kao da zemlja više nije čvrsta nego

se pomiče, nema temelja, ništa na čemu bi se moglo stajati. Svakim danom sve je manje

ljudi kojima može vjerovati.

BILO JE TO dan ili dva nakon posjeta Drew Brooks kad je Cynthia, nakon što je počela

kuhati juhu, došla iz kuhinje i, umjesto da se vrati svojim časopisima ili aukcijskom

katalogu, sjela je preko puta Nine u invalidskim kolicima. "Razmišljala sam o onome

što ste neki dan rekli onoj mladoj ženi. O svojoj prijateljici. Zvučali ste kao da ste

željeli govoriti o tome."

Zaista, zar ta žena nije mogla samo skuhati juhu...

"Imala je težak život. Patila je."

Već dva dana zaredom muče je ružna sjećanja. Danas je Nina cijeli dan pokušavala

rastresti misli — ponovo je slušala Bacha i polako listala knjigu o Gauguinu, veliku

monografiju koju godinama nije pogledala, s raznoraznim slikama na koje se mogla

usredotočiti. Bol se ipak provlačila u sve. "Ponekad kažem sama sebi da je njezina

patnja bila i njezina kazna."

Cynthia jače otvori oči. "Onda je sigurno učinila nešto prilično grozno."

Nina je razmišljala o tome, pomislila je na svoje tijelo i kako ju je ono iznevjerilo.

"Stvarno mislim da dobijemo ono što zaslužujemo. Pogledaj me: u invalidskim sam

kolicima."

Cynthia opet napravi iznenađenu grimasu. "Nije me briga što ste učinili, nitko ne

zaslužuje završiti u tome."

Ta neuvijena izjava — umjesto tipičnog voajerskog sažaljenja — i Cynthijin blago

pjevni otočki naglasak imali su neobičan učinak. Nina je počela plakati.

"O, dušice. Evo." Cynthia je ispružila ruku i tapkajući papirnatim rupčićem posušila joj

Page 276: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-276-

nekoliko suza.

Nina se iznenadila kad su suze nastavile teći. Polako je rekla Cyn thiji: "Učinila sam joj

nešto bešćutno."

"Ispričajte mi samo ako želite. Ako ćete se od toga osjećati bolje."

Da je mogla odmahnuti glavom ili je bar potišteno spustiti na prsa, Nina bi to bila

učinila. Ali onaj čvor na stražnjoj strani vrata sad je bio čvrsto zategnut. Više nije bio

bakin voljeni rubac. Ovih je dana bio omča koja guši. "Ništa to više neće popraviti.

Prekasno je."

Cynthia joj obriše nove suze. "Nikad nije prekasno. Moj otac uvijek kaže: kad god

misliš da više ništa ne možeš učiniti, moraš ponovo razmisliti."

"Molim te, Cynthia, ne pokušavaj me ubiti svojom dobrom naravi."

Cynthia se nasmije i kao nekom čarolijom čvor u Nininu vratu se olabavi, ali samo

malo. Ipak, odlučila je da to neće spomenuti Cyn thiji kako ne bi i dalje navodila izreke

svojega oca.

ČAK I KAD SU krajem rujna počele probe, Nina i Vjera nisu razgovarale; kad god se

sretnu u Boljšoju, Vjera se okrene, pomalo plaho, kao da je kriva. Pa, tako joj i treba.

Nini još nije jasno zašto je Vjera pokušala zatajiti od nje majčinu bolest. Ali to ipak

potvrđuje postojanje one tajanstvenosti, koju je Nina odmah osjetila kad se Vjera prije

dvije godine pojavila na vratima garderobe. Bilo je nečeg zagonetnog u njoj.

što radi u slobodno vrijeme, sad kad više potajice ne posjećuje Gerša u stanu i ne karta

se s madam? Potpuno je sama u Nininom starom stanu, ima cijelu sobu za sebe...

Navodno posjećuje majku samo onda kad Nina nije kod kuće.

Nina primjećuje da je ona sama počela izbjegavati i Polinu, da razgovara s njom samo

kad im se ukrste putovi u Boljšoju. Osip joj sc vratio, ima crvenilo na vratu i crnkaste

mrlje na jagodicama pa Nina zaključuje da od Poline i dalje traže da izvještava o

ljudima. Ali kakve bi informacije ona mogla imati? Nina ne može a da je ne sažalijeva

jer izgleda mršavo i zabrinuto.

Bio je početak listopada kad je majka zauvijek sklopila oči. Nina je bila uz nju i

osluškivala joj srce i provjeravala dah. Na djelić sekunde opet je nešto čula, majka je

još tu s njom, ali onda je shvatila da to čuje udarce vlastita srca, neumoljivi ritam

konačnog shvaćanja da je zaista sve gotovo. Tek je poslije Nini palo na pamet da je za

razliku od mnogih drugih, majka uspjela umrijeti prirodnom smrću — od bolesti, a ne

od gladi, zbog rata, zatvora ili neke druge nečovječnosti.

Page 277: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-277-

Na pogrebu, ispod neba bez ijednog oblaka, na malom obližnjem groblju, Nina i Vjera

jedva da su progovorile. Ali sada se — nakon što su izgubile osobu s kojom su obje

živjele i voljele kao majku — njihova šutnja čini nerazumna. Nina s olakšanjem

primijeti da se Vjera poslije pogreba malo zadržava, dok se oni polako udaljavaju od

lijesa prekrivenog cvjetovima zijevalica.

Nina pušta Viktora i ostale da pođu naprijed i čeka da Vjera priđe bliže. "Žao mi je",

reče Vjera. "Voljela sam je. Željela bih da to znaš."

"Znam." U mislima čuje majčin glas i kako se uvijek nježno javljala kad bi Nina

pokucala na vrata. "Da, da, da", a onda bi se čulo kako vuče noge u papučama i pustila

bi Ninu u stan.

"Razmišljala sam kako, da nije bilo nje, ne bih imala ovaj život. Ne samo u Moskvi.

Mislim i na svoju karijeru."

Audicija u Boljšoju. Nina kimne glavom. "I ja sam o tome razmišljala nekidan. Kako

smo kao dva pačića išle za njom do baletne škole. I kako smo prošle kroz rotirajuća

vrata u Metropolu."

Vjera načas zaklopi oči. "Ti i ja smo napravile puni krug u tim vratima, ali uvijek sam

osjećala da smo, kad smo izašle, zakoračile svaka na potpuno drukčije mjesto." Sigurno

misli na svoje roditelje i na ono što im se dogodilo, i na preseljenje u Lenjingrad i školu

Kirov.

Nina reče; "Mislim da su se muškarci udvarali majci, slažeš se, jer pustili su nas da se

vrtimo u vratima. Bila je tako vitka i lijepa." Poželi da se ponovo može nasmiješiti, da

se može nasmijati. Da opet čuje majčin blagi glas: Da, da, da...

Vjerine su oči još tužne i tamne. "Znam da sam ti odmah trebala reći da je bolesna. Ali

moraš razumjeti..." Glas joj je utihnuo i pogledala je ustranu.

"Što razumjeti?"

"To nije bilo... ono." Vjera spusti glavu i pogleda u pod.

"Što misliš reći — ono?"

"Hoću reći da liječnik — nije ono rekao. Da umire. Mislila sam da izgleda bolesno, ali

liječnik... Nikad mi ono nije rekao."

"Hoćeš reći da si... to izmislila?"

"Morala sam na neki način osjetiti, izgledala je tako loše."

"Znači, umjesto da mi jednostavno kažeš kako mi majka izgleda bolesno, ti... si rekla

ono." Stegnula je čeljust i glasno ispuhnula zrak kroz nos. "Rekla si i to se obistinilo."

"Nisam željela da se ostvari."

Page 278: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-278-

"Kakva to osoba napravi... trik igrajući se mišlju o nečijem životu i smrti?"

"Jednostavno je izletjelo! Pretpostavljam da sam na neki način znala. I bila sam ljuta, ti

si nizala uspjeh za uspjehom, dok sam ja bila ona koja..."

"Dobro, dobro, znam da si ti bila ta koja se brinula za nju, viđala je svakodnevno, dok

sam ja bila daleko, bila loša kći. Isto kao i s Viktorovom majkom; znam to dobro,

vjeruj mi. Svi tebe više vole."

"To nije ono što želim reći. Ne razumiješ. Zaista sam je voljela."

"I ona je voljela tebe. Više nego što misliš." Nina osjeti kao da će eksplodirati. A onda

začuje kako joj iz usta izlaze riječi: "Ona je ta koja ti je slala one telegrame."

Na trenutak Vjera izgleda zbunjeno. Zatim reče: "To nije istina."

Nina poželi izbrisati svoje riječi. Osjeća se kao tvor ili neko drugo stvorenje, koje nije

ni svjesno koliko je odvratno.

Vjera ispusti mali zvuk, poput jecaja koji joj je pobjegao iz usta.

Nina se žurno udalji, prolazi pokraj Viktora i ostalih, izlazi na ulicu, gdje stare žene

metu svojim brezovim medama. Trese se, u glavi joj se vrti, uznemirila ju je vlastita

okrutnost. To je prvi put da je u svojoj nutrini osjetila nešto tako strašno — tu golemu

sposobnost za izdaju.

Page 279: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-279-

Dražbovni predmet 93

Kopča za kosu od platine, 18karatnog zlata, dijamanata i topaza. Po dva okrugla

dijamanta usađena u metalnu podlogu, izmjenjuju se s trima kuglicama od topaza.

Ukrasni izrezbareni rub, metalna klipsa, dužina 10,3 cm.

4.900—5.400 $

Page 280: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-280-

ČETRNAESTO POGLAVLJE

ani uoči dražbe uvijek su puni stresa, telefoni neprestano zvone i ljudi se o nečemu

raspituju u posljednjem trenutku (je li taj prsten od 14 ili 16karatnog zlata?), a Drewina

govorna pošta puna je neslužbenih ponuda zainteresiranih kupaca. Da se ne spominje

nervozna žurba u danima dok su predmeti izloženi da ih se pogleda prije same dražbe i

kad gomile ljudi dolaze nadajući se da će naći nešto čime će zadovoljiti svoje goleme

želje za nečim dragocjenim. Cijelo poslijepodne galerija vrvi uobičajenom mješavinom

ljudi: tu su žene koje isprobavaju ogrlice i prstenje i dive se same sebi gledajući se u

zrcalima, a pritom im zaposlenici kuće govore kako imaju dobar ukus; tu su i roditelji,

djeca, zaručnici, trgovci ozbiljnih lica koji žmirkaju kroz povećalo i pobliže

pregledavaju izložene predmete tražeći nesavršenosti. U toj gužvi ovaj put su i

plesačice, žene tanahnih dugih vratova, neke prilično mlade, pokazuju rukom na ovaj ili

onaj predmet i naginju se nad izloške u staklenim vitrinama.

Direktor događaja odrješito je izdavao zapovjedi mladim pripravnicima; večeras se

održavala svečana večera prije dražbe i trebalo je mnogo toga učiniti. Iza svojega stola

Drew je čula pripravnike kako jure amotamo, dok su vani na pločniku ljudi slavili

blagdan sv. Patrika, neki odjeveni u sportske dresove Celticsa, a neki sa sjajim zelenim

metalnim perlama, vjerojatno svi na putu iz jednog puba u drugi, iako je poslijepodne

tek počelo. Kako je u Bostonu bio neradni dan, činilo se da su svi vani na ulicama.

Prije bi Drew jednostavno smatrala Dan evakuacije* samo izlikom da si ljudi uzmu

slobodan dan i odu s prijateljima na piće. Ali sad joj se činilo značajnim da je upravo na

taj dan 1776. vojska Georgea Washingtona protjerala britanske trupe iz Bostona —

miroljubivo, bez ijednog izgubljenog života. Naslovi u današnjim novinama javljali su

zlokobnije vijesti: "SAD se pripremaju za rat" i "Neuspjeh diplomatskih napora u

Iraku". U jednom je članku pisalo da predsjednik za nekoliko dana planira tamo poslati

nove vojne jedinice. Pijani smijeh na ulici učinio joj se nekako pogrešnim. A ipak, dok

je drugi val slavljenika prolazio ispod njezina prozora. Drew je pretpostavljala da ni oni

neće biti baš spremni vjerovati naslovima, možda još gaje slabe nade.

Kad joj je računalo zvrcnulo, Drew spusti pogled s prozora na radni stol. Stiglo joj je

_______________________________________________________________________________________________________

* Državni praznik u državi Massachusetts, 17. ožujka (na Dan sv. Patrika), kad se slavi evakuacija britanskih trupa iz Bostona,

nakon što su ga držale u okruženju, na samom početku Američkog rata za nezavisnost.

D

Page 281: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-281-

pismo od Stephena u kojem je pita želi li kasnije s njim otići na pivo. Ispod su bile i

dvije neotvorene poruke od njezine majke, jedna s naslovom "ups!". Drew ju je oprezno

otvorila jer većina majčinih pisama bila su uglavnom proslijeđena upozorenja o nekom

računalnom virusu ili vesele informacije o tome što ima novo u životu ljudi koje je

Drew jedva poznavala i do kojih joj nije nimalo stalo. U ovoj je stajalo: "Oprosti na

ovoj poruci, htjela sam je proslijediti tati, ne tebi..." Ispod je bila adresa nekog članka u

Seattle Timesu. "Citiraju Erica!" napisala je majka ocu.

Bio je to članak o tečajevima kuhanja za parove. Eric i Karen upisali su se na tečaj za

kolače, a već su planirali da će idući biti ukrašavanje kolača. Naravno da je Drew

pročitala članak. Natjerala ju je znatiželja, i kao i obično glavom joj je prohujala ista

misao: To sam mogla biti ja. To je mogao biti moj život. Došljaci s Istome obale, Eric

Heely i Drew Brooks, mladi bračni par u ranim tridesetima, isprva se namjeravao upisati na

tečaj prženja hrane u dubokom ulju... Kako je lako postojano biti dio para, biti samo još

jedan prosječan bračni par koji radi stvari kakve parovi već rade.

A onda je misao prošla, pobjegla. Drew je potražila tipku za brisanje, namjeravajući

izbrisati poruku — ali primijetila je da je dobila novo elektroničko pismo.

Gospođo Brooks,

Paul Lequin proslijedio mi je Vašu poruku u vezi s poslovnim knjigama Antona

Samoilova. Sve knjige moje obitelji nalaze se u arhivu "Minnesotske udruge Rusa".

Obavijestila sam Udrugu o Vašem istraživanju i proslijedila im opise jantamih

predmeta, koje ste poslali Paulu.

Arhivistica u arhivu je Anna Yakov. Slobodno joj se javite na [email protected].

Želim Vam mnogo uspjeha,

Theresa SamoilovDunning

Drew je uskliknula i brzo napisala poruku Anni Yakov. Iako su joj prvi impuls i velika

želja bili da nazove Grigorija i javi mu novost, znala je da mora čekati. Nije ga vidjela

od onoga dana u njegovu uredu, čak nije ni razgovarala s njim; odlučila je da će ga

kontaktirati samo ako nađe nešto konkretno što mu može pokazati. Neki mogući

odgovor, nešto što mu može ponuditi. Najprije se mora sama uvjeriti hoće li je ova

poruka nekamo odvesti, hoće li zaista napokon uspjeti nešto pronaći.

Page 282: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-282-

JESENSKE HLADNOĆE i miris zime u zraku. Suho lišće prekrilo je tlo. Oštar propuh vuče

kroz hodnike i stubišta Boljšoj teatra. Svakog jutra na probi Nina zauzima svoje mjesto

na prečki i ne gleda prema drugom kraju, gdje Vjera također stoji na svojem

uobičajenom mjestu. Rijetko se susretnu u hodniku jer su im garderobe na različitim

katovima; Nini je sasvim normalno kad prođe i mjesec dana a da ne progovori s

Vjerom.

Polina, koja je nekada na prečki stajala do Vjere, promijenila je mjesto i sad je na

drugom kraju vježbaonice, ispred zrcala koje nitko ne voli jer u njemu svatko izgleda

malo debljim. Iako to Polinu ne treba zabrinjavati; mršavija je no ikad, mišići su joj

vidljivo napeti, stražnjica i bedra čvrsto stisnuti prije nego što se spušta u onaj prvi plie.

Napetost se vidi čak i u načinu na koji joj prsti čvrsto stišću prečku, a zapravo bi je

samo trebali doticati, kao da se odmaraju na njoj. Dok odlazi do kutije s kolofonijem i

vraća se, na trenutke izgleda kao da je bolesna — ali kad god Nina pokuša uhvatiti

njezin pogled, Polina ga skrene ustranu. Jednog jutra, dok je razbijala veliki komad

kolofonija u manje komade, Polina je izgledala bijesno i kao da je iskaljivala bijes na

žutim komadićima, dok ih je mljela u prah.

Nešto se događa; nešto loše se događa. Onoliko koliko Nina zna, to je istina, iako ne

zna točno što "to" jest. Pokušava se izdići iznad toga, ostati vjerna svojem osnovnom

cilju: misliti samo na ples.

Jednog poslijepodneva vratila se kasno s probe i zatekla Viktora kod kuće kako sjedi za

drvenim stolom. Nina odmah vidi da nešto ne valja po načinu na koji zateže čeljust.

Stišće zube pa ga Nina mora pitati zašto je tako gleda.

"Vrijeme je da prodiskutiramo ono što si mi zaboravila reći."

"Što misliš?"

U očima mu je bol. "Kad si se ovoga ljeta navodno požurila kući da njeguješ majku to

nije bilo samo zbog brige za njezino zdravlje."

"Sasvim sigurno jest!"

"Stvarno? A nisi imala i svojih zdravstvenih briga koje je trebalo riješiti?"

"Ali..." Kako on to zna? "Viktore." Nina se odjedanput osjeti iscrpljeno. "Oprosti. Ali

moraš razumjeti, to nije bio razlog zbog kojeg sam se vratila. Zaista sam morala

pomoći majci. No shvatila sam da sam trudna i morala sam se za to pobrinuti..."

"Zanimljiv izbor riječi."

Nina se spusti na jednu od drvenih stolica, previše umorna da bi smislila neki pametan

odgovor. "Nemojmo se svađati oko toga. Znaš da je majka bila bolesna. Nisam ti

Page 283: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-283-

lagala."

"Nisi mi rekla istinu. Morao sam to čuti od vlastite majke."

"Tvoja majka ti je rekla? Bijes je prostrujao njome, a istodobno se pita otkud madam

zna za to.

Onda se sjetila. Vjera.

"Zašto si to učinila, Nina?"

Ono što je šapatom izgovorila nije nešto na što je ikad prije svjesno pomislila. "Kako

mogu donijeti dijete na ovakav svijet?"

Viktor se naslonio na naslon stolice, kao da je želi podrobnije pogledati. "Što bi to

trebalo značiti?"

Svijet u kojem usred noći odvode ljude koje čovjek voli. Gdje su neprestano proganjani

i ne mogu se oženiti kako žele, gdje im se čak krade reputacija i profesija. "Gerš", reče

ona kratko.

Viktor bolno uzdahne. "To je samo privremeno. Nužno... zlo. Znaš kako se kaže; >Ne

možeš napraviti omlet a da ne razbiješ jaja.< Stvari će se promijeniti kad se sve sredi."

"Kako to uopće možeš reći? Zar je Gerš jaje? I Vjera? Kako uopće možeš ponoviti

nešto takvo..."

"Naravno da nisu. Samo kažem..."

"Ah, prestani!" Nina je iznenadio vlastiti glas. "Ne razumijem kako možeš ponavljati

takve stvari." Kao da se oko njih ne događa nešto užasno. Već na samu pomisao Nina

shvaća da se ona zaista tako osjeća i da je sve istina. Zacijelo je to već dugo

naslućivala, da se sve vrijeme događaju stravične neizgovorene stvari.

Začuo se neki zvuk, a onda su se otvorila vrata od šperploče. Madam se zagledala u njih

dvoje. "Čemu povišeni glasovi? Zar ste gomila neotesanaca?"

"U redu je, mama", reče Viktor umorno. Nina osjeća da bi mogla vrištati. Da madam

nije rekla Viktoru, ne bi uopće bilo ove diskusije. A sve je to samo zato što mu je

madam rekla. Madam, koje bi učinila sve samo da se riješi Nine... Ti nisi Lilja.

Zapovjedila je sirotoj Darji da ne smije kuhati za njezinu majku... Pokazala je Nini

jantarni nakit samo da pokvari Viktorovo iznenađenje...

Sjetivši se sad tog nakita Nina se zapita nije li on upravo bio namijenjen tome: nije li

Viktor čekao bebu i nije li planirao da joj tada daruje taj nakit?

"Isti ste kao i ovi Armenci." Madam zatrese glavom i vrati se u svoju sobu.

Na stolu je Ninina tabakera — u kojoj drži presavijeni rupčić umjesto cigareta; ne

razmišljajući posegnula je za njom i bacila je u vrata. Umjesto toga pogodila je zid pa je

Page 284: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-284-

tabakera pala na pod s patetičnim limenim zvukom.

"Ah, prestani", reče Viktor umornim glasom. Prišao je krevetu i s mukom se spustio na

njega.

Nina oblači kaput koji je malo prije skinula.

"Kamo ideš?"

"Raditi."

"Upravo si se vratila. Večeras nemaš predstavu."

"Moram vježbati." Zapravo mora izaći iz stana, što dalje od Viktora i što dalje od

madam. Viktor se ne miče da je zaustavi. Kad je otišla, on je i dalje ostao sjediti,

nagnuo se naprijed i zagnjurio glavu u ruke.

Odlučila je vježbati. Iskoristit će tu navalu bijesa i adrenalina na jedini dobar način koji

zna — pretvorit će je u okrete, doskoke i brze, snažne skokove. To je sve što može

učiniti, sve što zna. Ruke joj još drhte kad ulazi u Boljšoj.

Iako večerašnja predstava počinje tek za dva sata, na hodnicima je uvijek živo dok se

donose kostimi, a plesači žure goredolje po stubama. Nina namjerava otići ravno u

svoju sobu da uzme odjeću za vježbanje, a onda u prazni studio u kojem može raditi.

Ali umjesto toga prolazi pokraj svojih vrata, penje se stubama, ide niz hodnik do svoje

stare garderobe.

Vjera je morala posjetiti madam dok nisam bila kod kuće. Sigurno joj je rekla, namjerno, kako bi

je okrenula protiv mene.

Nina glasno pokuca na vrata garderobe.

Nitko ne odgovara. Možda Vjera uopće večeras ne pleše. Nina želi vikati na nju,

ostaviti joj Ijutitu poruku, nešto razbiti... Bilo što samo da se oslobodi tog strašnog

osjećaja. Naglo otvori vrata takvom silinom da su tresnula u zid.

Pred njom, u visini očiju, nepomično u zraku vise dvije mlitave noge još uvijek u

svilenim čarapama.

Pogledavši uvis Nina ugleda tijelo, vitko i mršavo, poput očišćene guske obješene na

klin u kuhinji. To je Polina, u tajicama i baletnom trikou, a glava joj visi pod

neprirodnim kutom. Ispod nje leži srušena stara drvena stoličica.

Tek kad joj se vratio glas i kad se sjetila da ima noge, Nina je počela vrištati. Otrčala je

u veliki hodnik i prišla prvoj osobi na koju je naišla. A ipak trebalo joj je sat vremena

da zaista shvati — da to vidi kao stvarnost — da je Polina mrtva, da si je to sama

učinila, s pomoću dugačkog vunenog šala omotanog oko vrata.

Cijelog tjedna hodnicima Boljšoja čuju se šaptanja. Ostavio ju je dečko, zar ne znaš,

Page 285: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-285-

odbacio je kao vrući krumpir... Ali kako se mogla ubiti, Polina od svih ljudi, na takav

nepatriotski, nesovjetski način? Znaš Polinu, za nju više nije bilo ničega, nije imala volje za

životom... Ali zašto ovdje u Boljšoju, od svih mjesta? Mislila je da je razlog Vjera, zar ne

znaš, mislila je da je to zbog Vjere...

U međuvremenu, Vjera nije nijedanput bila ovdje. Jedva da za njega odvoji koji dio dana,

ali znaš kakvi su muškarci, vole trčati za ženama, i naposljetku se upornost isplatila... Nema je ni

sljedećeg tjedna. Njezina Ahilova tetiva, znaš, ali neki ljudi zapravo misle, pa, neću ništa

govoriti... tako kreću glasine.

I naravno, postoji jedna vrlo očita činjenica — Polinu nije trebala naći Nina, nego

Vjera.

U BLAGOVAONICI, SJEDEĆI za stolom na kojem su pleteni podlošci za jelo, laneni

ubrusi i dobri teški tanjuri koje sam rijetko koristi, Gri gorij se zadovoljno smiješi dok

Zoltan izjavljuje da je jelo bilo izvrsno. "Nikad mi nisi rekao da kuhaš kao

profesionalni kuhar, Grigorije. Moram priznati da nisam mislio da je takvo što

moguće."

"Christine me naučila nekoliko trikova." Grigorij je lagano prepržio dva velika fileta

lososa, a onda ih posipao koprom i ukrasio kriškom limuna. Kao prilog ponudio je rižu

skuhanu na pari i brokoli. "Ali ne kuham često za sebe." Nije izrekao sljedeću misao, a

to je da se posljednjih dana iznenadio jer je odjedanput počeo osjećati glad.

Uzimajući drugi zalogaj lososa, borio se protiv nepoznate želje koja se javljala u njemu.

Da spomene Drew, da jednostavno izgovori njezino ime. Ali naravno, suzdržao se; sve

bi se moglo rasplinuti kad bi samo izgovorio ijednu riječ. Da se ne spominje kako on i

Zoltan nikad nisu razgovarali o takvim stvarima.

"Nešto sam danas shvatio", reče Zoltan žvačući. "Smiješno kako je rad na memoarima i

čitanje mojih starih dnevnika kristaliziralo neke od ideja koje već godinama imam. Ili

možda to baš nije tako. Možda se radi o tome da s distance vidim vlastite misli, preko

mosta od vremena. Njihovo ponavljanje i refrene. Stranica za stranicom misli tog

neobičnog mladića. A taj neobičan mladić bio sam ja. Vidim stvari o kojima sam pisao,

i o kome sam pisao, a znaš li, Grigorije, što mi je postalo apsolutno jasno? Iako

pretpostavljam da sam to mislio, ili znao, duboko u sebi, sve vrijeme. Da su samo dvije

stvari doista važne u životu. Književnost i Ijubav."

Grigorij se nasmiješi. "Mislim da ću se morati složiti s tobom." Naposljetku, osjećao se

kao nova osoba od trenutka kad mu je Drew prišla. Katkad se činilo da je prijateljstvo

Page 286: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-286-

poput ovoga koje je imao sa Zoltanom, sve na što može računati. Isto kao što je uvijek

mogao računati na Čehova, Eliota, Musila. Sjećao se jednog užasnog dana, pred kraj

Christinine bolesti, kad je iznenada postao potpuno svjestan da je ona na strašnom

usamljenom putu gdje je on više ne može sustići. Grigorij je tad sjeo i ponovo počeo

čitati Smrt Ivana Iljiča, a poslije je osjetio — jer nije našao nimalo utjehe, da je to vrlo

tužna priča, ali da je nešto shvatio, razumio je na jedan drugi način ono kroz što

Christine prolazi. I zato se nije osjetio potpuno sam.

"Sjećam se da sam prije odlaska iz Mađarske", reče Zoltan, "potpuno razumio da me

književnost može spasiti baš kao što me može ubiti. Naravno, ovdje to nije tako. Ali

nije li čudno, da je na neki način cijena koju čovjek plaća za slobodu govora... neka

vrsta indiferentnosti."

Grigorij mu je zamalo rekao najnoviju vijest; da se čini kako je našao savršenog

prevoditelja za Zoltanove pjesme, jednu Amerikanku mađarskog podrijetla koja je

iskazala zanimanje za Zoltanov rad prije mnogo godina, na konferenciji na kojoj je bila

s Grigorijem. Bio je ponosan što je se sjetio, te profesorice u Syracusi. Ali sad je još

šutio jer je najprije morao naći izdavača, a to bi moglo potrajati neko vrijeme.

"Naravno", reče Zoltan, "ne možeš biti oprezan u poeziji. U bilo kojoj umjetnosti. Baš

kao i u Ijubavi. Ili sve ili ništa." Žvakao je brokoli. "Zato je i Ijubav opasna. Zalažemo

se za Ijubav. Upuštamo se u rizik. Pa, ti barem znaš sve o tome — tvoja sovjetska

Rusija zemlja je u kojoj se cijeli narod potiče da ne cijeni Ijubav prema bilo čemu

drugome osim svojoj domovini."

Zato što Ijubav navodi ljude da misle svojom glavom, da se brinu za sebe i svoje bliske

i drage osobe. Kimajući glavom Grigorij reče: "Ljubav jača ljude, zbog nje činimo sve

moguće ludosti." U mislima je vidio Drew kako mu prilazi u njegovu uredu, podiže

ruke i grli ga dok je on privija na prsa... dok je odmah s druge strane vrata cijeli Odjel

za strane jezike.

"Točno", reče Zoltan trijumfalno. "Zbog toga je važnija od bilo čega drugog."

Prožvakao je komadić hrane i dodao; "Osim književnosti, naravno."

Razmišljajući naglas Grigorij reče: "Ponekad mislim da me upravo to drži u

akademskom životu. To je jedno od malobrojnih mjesta u ovoj zemlji, gdje se ne trebaš

uvijek truditi da uvjeriš ljude da su književnost i umjetnost važni." S uzdahom je dodao:

"Zoltane, što ću ja raditi bez tebe sljedeće godine?"

"Upravo ono što uvijek radiš", reče Zoltan. "Kradom ćeš pušiti u svojem uredu i

predsjedati na nekoliko sastanka Odjela."

Page 287: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-287-

Grigorij se nasmije. Ali bio je ozbiljan kad je rekao: "Istina je, ovih se dana nekako

osjećam sve manje vezan za sveučilište. Manje sam uključen u sve." Pitao se ima li to

kakve veze s Drew, s onim kako se osjećao u njezinoj nazočnosti i kako mu se sada

besmislenim činilo toliko toga u njegovu životu. Drew ga je obujmila rukama... Ipak,

trebao bi biti oprezan. Možda je sve to previše, mogao bi je preplašiti i otjerati. Ili je

zagušiti svojim osjećajima. Zašto da je opterećujem svojim tajnama? Stvarno, ne vidim

zašto bi me ona voljela, pa jedva da me i poznaje. I ja jedva poznajem nju. Vrlo je

mlada. A ja, imam već pedeset!

Cijeli dan misli mu se vrte uokrug; s blagim osjećajem krivnje sjetio se Evelyn i

očekivanja Christininih prijateljica, i svih ostalih u Odjelu. Sve bi to bilo prilično

čudno, kako bi uopće moglo funkcionirati, tako je malo vjerojatno, a ljudi bi sigurno

govorkali. Ali onda se zapitao: zar ga je uopće briga ako ljudi govore, ljudi koji nemaju

ništa bolje raditi nego govoriti o drugim ljudima...

A ipak kad je pomislio koliko truda treba da se upozna nova osoba, onako kako je

poznavao Christine — to je tako strm vrhunac na koji se treba popeti, želi li se opet

nekome približiti. Zaista je bilo sve ili ništa. Zoltan je u pravu. Ali doći odavde do

onoga sve, do poznavanja i voljenja nekoga potpuno... Činilo se nemogućim. Kako su to

ljudi radili, dijelili i davali sebe, iznova i opet?

A ipak, Grigorij je sada želio, napokon je želio pokušati.

SEZONA JE, KAO i obično, u punom jeku, Ninin ples je na vrhuncu. Upravo sam ples

njezin je najdraži partner, sad kad je izgubila prijateljstva i kad u braku osjeća napetost.

Cijelu je zimu izbjegavala Vjeru, oči su brzo gledale ustranu u onih nekoliko navrata

kad je prošla pokraj nje u predvorju ili iza pozornice. A onda je Vjera bila dugo na

bolovanju, opet problem s Ahilovom tetivom, ali ovaj je put išla na operaciju, što je

zahtijevalo šest tjedana oporavka. Ali vjerojatno joj nije bilo ništa bolje jer Vjera se i

dalje ne vraća.

U međuvremenu Nina je odlazila na mnoge kratke turneje, u Rigu, Kijev i Minsk. Sad

je svibanj, zrak je sladak, lišće je svijetle žutozelenkaste boje. Viktor je otišao u daču.

Kaže da mora otići iz grada, ali Nina zna da je to zbog njihova zajedničkog života,

skučenosti njihova stana, i da on ima potrebu pobjeći od toga. Isplanirao je svoj

povratak tako da će doći tek kad Nina već bude otišla — sutra, na još jednu mini

turneju s Boljšojem, ovaj put idu samo "zvijezde". Oni to zovu turneja "na brzaka", tri

kazališta u tri dana.

I zato, kad je žena iz susjednog stana pokucala na vrata i rekla da netko na telefon traži

Page 288: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-288-

Viktora — netko iz bolnice — Nina je isprva pomislila da mu se nešto dogodilo.

Trebalo joj je neko vrijeme da shvati pitanje, da odgovori tom glasu na drugoj strani

žice: "Žao mi je, on nije ovdje. Vraća se tek idućeg tjedna."

"Zovem zato što je njegovo ime navedeno na popisu imena koje treba kontaktirati u

hitnom slučaju u vezi s Vjerom Borodinom. Ona nije dobro. Ako bi on mogao doći..."

"Bojim se da ne razumijem."

"Vjera Borodina je ovdje, a mi se... plašimo da se neće oporaviti. Ako bi gospodin

Jelsin mogao doći..."

"Ja ću doći." Nini srce ubrzano tuče. "Samo mi, molim vas, recite kamo da dođem."

Kad je stigla u bolnicu u koju su je uputili, odveli su je u sobu s mnogo kreveta i

bolesnika. Vjera je u prednjem kutu sobe, iza visokog paravana. Blijeda je, oči su joj

zaklopljene. Nina se pita otkad je tako ozbiljno bolesna. "Što joj je?" pita Nina

bolničara koji ju je doveo ovamo.

On je upozori da govori tiše i privuče je bliže paravanu da je sakrije. Ovdje nije

dopušteno primati posjetitelje; Nina je platila da bi je pustili unutra. Prije nego što je

stigla ponoviti pitanje, bolničar se brzo udaljio.

Onako blijeda Vjera izgleda gotovo anđeoski, kosa joj je sjajna i tek malo zamršena.

Nina je uzima za ruku i lakne joj kad osjeti puls.

"Vjeročka, ja sam tu."

Lice joj se malo trznulo.

"Možeš li me čuti? Vjera, što se dogodilo?"

Nema reakcije. Još uvijek je držeći za ruku Nina govori sebi da će se snaga iz njezina

tijela preliti u Vjerino. Ako joj ne pusti ruku, ona će joj vratiti zdravlje.

Ali sada je došla liječnica, niska žena stroga izgleda.

"Ali što je s njom?" pita Nina.

"Krvari. Čini se da je zasad stalo. Nismo sigurni. Neki ljudi imaju predispozicije za to."

Nešto je brzo nešto napisala na bloku s tvrdim podloškom.

"Predispozicije?" Nina gleda Vjeru, čija se kosa malo zakovrčala od znoja. "Ne

razumijem."

Ali liječnica je već prišla drugom krevetu, onom nasuprot Vjerinu

— koji nije odijeljen paravanom — i lista stranice u svojem bloku. Nina bi voljela malo

sjesti, ali kad je izašla iza paravana potražiti stolicu, vidi da nema nijedne, samo jedan

krevet za drugim i snažna medicinska sestra jakih bokova koja užurbano obilazi

bolesnice. U naručju nosi dojenče koje plače, kao da u ovoj prostoriji već nema

Page 289: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-289-

dovoljno buke i nedostatka komfora.

"Gladan je", kaže sestra i pruža djetešce ženi koja leži u krevetu preko puta Vjerinog.

Nina je gleda kako majci pomaže smjestiti dijete na dojku. "Ne, ne", govori sestra.

"Pogrešno to radite, ne može sisati tako pod kutom." Mlada majka pokuša bolje

namjestiti dijete. "Ne znam kako."

Sestra strogo otpuhne. "Ah, znači, pustit ćete ga da gladuje?"

Nina pogleda medicinsku sestru i preplašenu majku i tek tada počne polako shvaćati.

Provirila je iza paravana, brzo pogledala na susjedni krevet, pa sljedeći i dalje. "Ah,

gledajte, sad se smjestio", kaže mlada majka s olakšanjem i radosnim glasom.

"Gledajte, ide mlijeko!"

Sestra širokih bokova reče: "Eto, vidite? On zna što mora učiniti. "

"Oprostite", upita Nina zabrinuto dok mlada majka doji dijete. Sestra se hitro okrene.

"Moja prijateljica je ovdje. Je Ii i ona rodila?"

"Naravno da je rodila. Ovo je porodiljni odjel, zar ne?"

"Ali... ne razumijem. Gdje je dijete?"

"Na dječjem odjelu." A onda gotovo nestašno doda: "Možete ga vidjeti ako želite."

Njega. Dječak je. Zaprepaštena Nina reče; "Da, molim."

Kad se sestra vratila, nosi sićušno dijete zamotano u bijelu tkaninu. Nina se oprezno

naviri prema djetetu, očekujući stvorenje naboranog lica poput oraha, kao što je ono

preko puta. Ali kad joj sestra pomalo neodlučno pruži mali zamotuljak, Nina vidi da je

dijete lijepo. Umjesto zatvorenih natečenih proreza kože tamo gdje bi trebale biti oči,

oči ovog djeteta su otvorene, plave i kao da traže i čude se. Ovo maleno biće očito je

već osoba, pravo ljudsko biće, a nos i brada neočekivano su mu definirani. "Ah, savršen

je."

"Da, lijep je. Počešljala sam ga." Iako dijete ima vrlo tanku — gotovo nevidljivu —

kosicu, sestra mu je napravila mali razdjeljak.

Da, on je pravo biće, živa osoba. Nina gleda to lišće i traži u njemu Vjeru. Vjeru i...

koga još? Čije je ovo dijete?

Nina upita sestru.

"Tamo gdje bi trebalo stajati ime oca samo je prazna debela crta." Jasno je da sestra to

ne odobrava.

Vjera je u banji rekla: "Mnogi su me muškarci željeli oženiti..." I kako je uopće bila

spremna podnositi onog užasnog Sergeja. Kao da bi on ikada pomogao Geršu. Sergej,

Page 290: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-290-

koji je odbacio Polinu kao vrući krumpir... Ali ne. Vjera sigurno ne bi učinila... to. Imala

je cijeli stan za sebe kad se majka iselila... Istina, Nina i Vjera nisu već dugo

razgovarale, a otac bi mogao biti bilo tko. Nina zatrese glavom.

"Tako je", reče medicinska sestra. "Toliko o ovom momčiću. Nema imena oca na

svojoj potvrdi." Novi zakon ima odredbu o izvanbračnoj djeci, prema kojoj su ta djeca

građani drugog reda.

Nina gleda dijete i čudi se. Okrenuvši se sestri pita: "Kako se zovete?"

"Marija. Još troje i vidjet ću svoje tisućito dijete ovdje."

"Mmm." Nina kima glavom, ali ne može odvojiti oči od djeteta, koje je tako slatko i

bespomoćno. Tkanina u koju je zamotan doseže mu do brade. Pomaknula ju je nadolje i

razotkrila malo djetetove košuljice od muslina. Da, usta su Vjerina, tako je — ali

minijaturna, vlažna i savršena, baš kao što mu je i nos savršen, i oči također. Nina

dodirne djetetov obraz. "Hej, pa on čak ima jamicu!"

Sestra Marija reče: "Kao filmska zvijezda."

Onda se promeškoljio i glasno zaplakao. "Moram ga sad odnijeti natrag."

I dalje se meškoljeći dijete opet zaplače, bolno, poput mačke. Marija ga uzme od Nine i

brzo izađe iz sobe.

Zatvorenih očiju, laganog daha. Vjera izgleda još bljeđa, kao da ju je sestra prestrašila i

odnijela i ono malo boje iz njezinih obraza. "Vjeročka", kaže Nina i miluje joj čelo,

"zašto mi nisi rekla?" Vjerini kapci zatrepere kao da će se otvoriti, a onda se opet

zatvore. Nina uzme njezinu ruku u svoju. "Nisi ovo morala napraviti, znaš. Jesi li

željela?"

Možda nije primijetila dok nije bilo prekasno. A možda je željela to dijete. Ali kako bi

mogla, ako je otac onaj užasni Sergej... Ne, ona bi sigurno zadržala dijete samo ako je

otac netko koga voli. Nina približi usta do Vjerina uha. "Bila bih ti pomogla, samo da

sam znala."

Sad se Vjerine usnice miču. Ali riječi su pretihe da bi se mogle razabrati. Nina je

zamoli da ponovi, čeka, ali Vjera više ništa ne kaže.

Sestra se vratila. Mršti se i spušta dlan na Vjerino čelo. "Gori." Žustro se okrenula Nini

i rekla: "Zao mi je, ali morat ćete doći drugi put." Podignula je malo pokrivač da

pogleda Vjerino tijelo, a onda se okrenula prema vratima i pozvala nekog imenom.

"Ali... hoće li ona biti dobro?" U tom trenutku utrče liječnica i još jedna sestra i gurnu

Ninu ustranu.Nitko joj ne odgovara dok žurno prilaze Vjerinu krevetu na kotačima i

guraju ga iz sobe.

Page 291: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-291-

KNJIGA TREĆA

Page 292: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-292-

Dražbovni predmet 100

Narukvica s kopčom, od 18-karatnog bijelog zlata i safira. Na širokoj plohi narukvice u

košaricama su umetnuti kaba šon safiri, 250 cts, dužina 18,9 cm, Bailey, Banks &

Biddle.

5.000—7.000 $

Page 293: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-293-

PETNAESTO POGLAVLJE

arija je isprva mislila da je ona jedina koja je kod te pacijentice, zamijetila žensku

pismotorbicu krem boje. Od kože je, boje maslaca i vrlo mekana, što se vidi već po

nježnim naborima uz kopču

— koja je u obliku dvaju zlatnih plosnatih pločica što se sklapaju poput sićušnih ruku.

Marija je bacila oko na torbicu od prvog trenutka kad je žena počela jako krvariti, kad

je već bilo jasno da ima malo nade da preživi. Ali u jednom groznom trenutku Marija je

primijetila da je i Lidija, spremačica, također bacila oko na torbicu. Samo je čekala da

je netko uzme.

Marija se toga opet sjetila kad je brzo izlazila iz rodilišta van na široki, prašnjavi

bulevar. S Lidijom ste znali da nju zanima jedino novac. Ali Marija je željela torbicu.

Bila je tako lijepa, od fine kože, tko zna gdje čovjek može kupiti takvu stvar, a kamoli

da si je može priuštiti. Da se samo sjetila odnijeti je nekamo i sakriti... Umjesto toga,

primijetila je Lidiju, kad se ova okrenula osjetivši da je Marija gleda, i onda je samo još

jedanput nervozno pogledala torbicu. Tad joj je Marija odlučila prići da se njih dvije

dogovore.

U privatnosti jedne od soba za medicinsko osoblje, brzo su ispraznile torbicu, u kojoj je

bilo samo nekoliko papira i uspomena koje je jadna žena nosila sa sobom. Većina tih

stvari ne bi im donijela nikakav novac. Fotografije, prljavi rupčić i gotovo potrošen

ružičasti ruž. Ali na nu torbice bila je i lijepa četka za kosu, zlatna kutija pudera s ogle-

dalom i pripadajuća bočica za parfem. Novčanik je bio nov, iste boje i kože kao i

torbica. To su sigurno bili pokloni, od nekoga tko je imao dosta novca. Ili si je žena to

sama kupila. Očito je da je balerina, a Lidija ju je čak i prepoznala, dok Marija nikad

nije čula za nju. U novčaniku nije baš bilo mnogo novca. Lidija nastavi pregledavati

male pregratke, nadajući se da će još nešto naći, a Marija je isto činila s torbicom.

I onda je našla lančić.

S ednim velikim glatkim kamenom. Pustivši ga da klizne iz jednog unutarnjeg džepa,

Marija se brzo zaustavila. Nije jasno vidjela o kakvom je kamenu riječ, ali nije željela

riskirati da i Lidija vidi. Metal oko kamena sjajio je kao pravo zlato; možda zaista nešto

vrijedi. Mogla bi više zaraditi prodavši to nego ijednu drugu stvar. I tada je odlučila:

ovo neće podijeliti s Lidijom.

Upravo se spremala vratiti lančić natrag u džep torbice, kad Lidija reče: "Daj da vidim"

M

Page 294: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-294-

i otme joj torbicu iz ruke. Marija je brzo spustila lančić u svoju torbicu, loše

napravljenu i od crnog sjajnog skaja.

Kad je Lidija pregledala sav sadržaj kožnate torbice, počela je sve skupljati na gomilu i

izjavila da će njih dvije to podijeliti, svakoj pola. U Mariji se javi tračak sumnje da će

Lidija doista održati riječ. Predložila je da umjesto toga Lidija uzme novčanik, novac i

sve drugo što je vrijedno (češalj, kutijicu za puder i bočicu parfema), a da će ona,

Marija, zadržati ono što je od početka željela više od svega: torbicu.

"Evo, zamijeni moju s njezinom. Stavi unutra sve što ne želiš, a ja ću svoje stvari staviti

u ovu" — rukom je pokazala na prelijepu torbicu kremboje. Onda je zamijenila sadržaj

dviju torbica, pazeći da Lidija ne vidi lančić. No problem je bio u tome što ga ni Marija

nije vidjela dok je presipavala svoje stvari u kožnatu torbicu. Okrenula je torbicu od

skaja naopako, točno iznad one kožnate i dobro je protre sla. Onda je Lidija premjestila

nevrijedne predmete u jeftinu torbicu od skaja i tako su njih dvije završile tu

transakciju.

Marija u mislima ponovo prolazi kroz te trenutke sad dok žustro hoda po toplom

proljetnom zraku, glave pokrivene šarenom maramom, dok joj sa svakog ramena visi

po jedna torbica, a ruke je obavila oko struka jer ispod kaputa skriva najdragocjeniji

zamotuljak od svih. Već je jedanput bila zastala u nekoj uličici da pregleda sadržaj

kožnate

torbice, a onda i one od skaja — ali još ne može naći lančić. Pa, nije važno. Pred njom

je mnogo važniji zadatak. Ponovo je jače prigrlila dragocjeni zamotuljak. Pokraj stanice

metroa Krasnaja Vorota* skrenula je u Ulicu Kotelničeskaja i ubrzala korak, a pritom

joj škripe cipele. Taj je zvuk podsjeća na mlade ptiće, koji gladni neprestano pijuču

ostavljeni u svojem gnijezdu. Glasno je uzdahnula, kao što je već mnogo puta učinila

pomislivši na tu tragediju. Bez obzira na to koliko puta se susrela s time, nikad se nije

naviknula na to — na površnu turobnost, otrcanu činjeničnost, ekstremnu

beskompromisnost smrti.

Uskoro je stigla do jedne od ljepših stambenih zgrada, gdje živi žena po imenu Katja i

njezin suprug, Feodor. Prema riječima prijatelja koji ih je upoznao i ispričao joj njihovu

nevolju, Katja je kemičarka, a suprug je geolog. U njihovo je ime Marija platila Borisu,

koji radi u bolničkom uredu za podatke, da se pobrine za dokumentaciju.

Kad je otvorila Mariji vrata stana, na Katjinu licu vidi se mješavina osmijeha i bora

zabrinutosti. Već je zašla u četrdesete, ali nosi kosu spletenu u debelu pletenicu

* Crvena vrata.

Page 295: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-295-

pričvršćenu kopčom na dnu potiljka. Poljubila je Mariju, navirila se u zamotuljak i

počela plakati. Marija ne može zaključiti jesu li to suze radosnice ili iz samilosti. Dijete

još spava.

"Jeste li sigurni da ne postoje nikakvi rođaci?" pita Katja.

"Bila je samo jedna prijateljica", kaže joj Marija. "Nakon što je identificirala tijelo,

pobjegla je."

Katja reče: "Pretpostavljam da je bila u šoku."

Marija odmahne glavom. "Ponašala se snobovski. Saznala sam od jedne sestre da je

slavna i također balerina. Ja je nisam prepoznala. Rekla sam joj da može zadržati stvari

svoje prijateljice..." Čuje izvrdavanje u svojem glasu i doda: "Nije ništa htjela."

Trudničku haljinu i rastegnute čarape Marija je u bolnici bacila u smeće. A što se tiče

jadnog djeteta, pa, svi znaju da je sirotište grubo mjesto, naročito za dijete koje je kao

ovo rođeno izvanbračno. Marija nimalo ne sumnja da je djetetu osigurala bolju

budućnost, legitimnost i Ijubav.

Katjino je lice opušteno,jer napokon je spremna prihvatiti svoju sreću. "Mogu li ga

držati?" upita ona.

"Vaš je." Marija joj pruži delikatni zamotuljak, u kojem se dje čakova prsa lagano dižu

sa svakim dahom. "Ah", reče Katja i počne plakati.

Marija stavi torbicu od skaja na drveni stol pokraj njih. "Njezine stvari su ovdje. Jedino

je to imala sa sobom."

Katja više ništa ne pita. Ne sad kad je dobila ovakav dar, kad su joj molitve uslišane.

Gleda dolje i ljubi dijete u čelo, dok Marija čeka jer ne želi pokvariti taj trenutak tražeći

svoju napojnicu. Tada Marija začuje iza njih Feodorove korake. Katja se okrenula da

mu pokaže kakvo se čudo napokon dogodilo.

ANNA YAKOV NEĆE dolaziti u svoj ured do sljedećeg tjedna. Iako se Drew razočarala

kad je u svojoj govornoj pošti dobila tu unaprijed snimljenu poruku, uspjela je locirati

telefonski broj — i otkrila da i on vodi ravno u govornu poštu Anne Yakov. I tako je

Drew tek u ponedjeljak dobila faks. Vjerujem da je to ovo, napisala je Anna Yakov, očito

na brzinu. Oprostite na čekanju. Sljedeća stranica puna je podvučenih stupaca i rukom

pisanih riječi. Čini se da je fotokopija stranice iz poslovne knjige. Iako je ispisana

debelom tintom, rukopis je pomalo izblijedio u procesu faksiranja. Ali sama poruka

dovoljno je čitka — samo kad bi Drew mogla razumjeti ruski. Na tren samo zuri u

papir, čvrsta pogleda, pretražujući retke kao da će samom strpljivošću i trudom nekako

Page 296: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-296-

uspjeti odgonetnuti riječi.

"Hej, poručnice, imam dobre vijesti."

Drew podigne pogled i ugleda Lenore kako stoji na vratima.

"Već sam dobila tri poruke u kojima nam čestitaju na dopunskoj brošuri", reče joj

Lenore. Drew je tako čvrsto držala faksirani papir, da je shvatila kako ga već pomalo

gužva. "Naravno, sve su poruke od starih dama." Lenore se nasmije, a Drew spusti faks

na stol kao da se ne radi ni o čemu važnom.

Inače ne bi čekala ni sekundu duže da objavi svoju vijest. Ali sad je na neki čudan način

osjećala da ta stranica, bez obzira na to kakve informacije sadržavala, nema nikakve

veze s ljudima ovdje, kao da se uopće ne odnosi na tu dražbu. Ne, to nije bilo nešto što

bi Drew željela podijeliti s Lenore. Umjesto toga rekla je ležernim, za

mišljenim glasom: "Znaš, mislim da je već vrijeme da me prestaneš tako zvati."

Lenore podigne obrve. "Zvati te... poručnice — na to misliš?"

Drew kimne glavom i lagano se smiješi jer je osjećaj tako dobar kad kažeš ono što ti je

na umu, kad pokažeš svoje osjećaje. Nikad prije nije vidjela Lenore tako smetenu.

"Pa, naravno. Svakako. Nisam shvaćala... Oprosti, Drew. Da si mi rekla da je to

problem..."

Glatko i jednostavno Drew reče: "Sad više neće biti."

Lenore stane uspravnije. "Dobro rečeno." Profesionalno se osmjehnula, rekla da će se

vidjeti na sastanku u deset i trideset, i otišla.

Osjetivši lakoću u prsima, Drew se opet okrene prema faksira nom dokumentu koji je

ležao na njezinu stolu. Napeto i oprezno podigne telefonsku slušalicu da nazove

Grigorija Solodina.

Na BOLNIČKOM FORMULARU, U rubriku Rodbina, Vjera je napisala "Viktor Jelsin".

Ta činjenica neće Nini dati mira, čak ni nakon što je potpisala nužne formulale i

napustila bolnicu. Pa, sad kad majke više nema... Ne moje ime, nego mojega muža...

Tamo gdje bi trebalo stajati ime oca samo je prazna debela crta. Znam da smo se posvađale,

ali ipak... Rodbina.

Otišla je ravno u svoj nekadašnji stan — majčin stan, Vjerin stan - vidi može li tamo što

naći, neku naznaku koja bi joj pomogla da shvati što se zaista dogodilo.

Stan izgleda drukčije, nekako je ogoljen bez majčinih stvari. Isti stari krevet i drveni

sanduk gdje je nekada stajala Ninina uredno složena odjeća. U njemu su sad pokrivači,

rukavice, zimski šalovi i onaj vuneni miris zime. Tu je i Vjerin veliki putni kovčeg.

Page 297: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-297-

Nina ga oprezno otvara, ali odmah i zatvara čim je ugledala Vjerinu odjeću.

Odlučila je da će prvo početi tražiti ispod kreveta. Doista, tamo je neka kutija, s

preklopcem za lokot koji se spušta preko ruba. Nina je izvuče, obriše sloj prašine i

otvori bravicu. Kutija je puna presavijenih papira, kroz koje Nina brzo premeće i traži

pisma. Ili ljubavne poruke.

Ali to su samo poslovni dokumenti, baletni ugovori, potvrde o primitku plaće. Ispod

ima još dokumenata i niz pisama koja se odnose na Vjerine roditelje. Nina sve vraća u

kutiju, a nju opet pod krevet.

Uspravila se i obrisala prašinu s koljena. Na Vjerinom noćnom ormariću bočica je

parfema i velika kutija od lakiranog drveta. Ormarić ima malu ladicu, koja je vjerojatno

samo dekorativna, ali kad je Nina povukla ručicu u obliku kugle, iznenadila se kad se

ladica otvorila. Plitka je, unutra je samo nekoliko grickalica za nokte i plosnata metalna

kutijica. Nina otvara metalni poklopac, a unutra su komadići poderanog i požutjelog

papira. Pokušavajući pročitati natipkane riječi, shvaća da joj je jasno što su ti papirići

— što su jednom bili. Kroz prsa joj prođe strašan osjećaj uzburkanog vala. Zatvara

metalnu kutijicu i ladicu jer ju je odjedanput preplavila krivnja.

Ali nastavlja s potragom i otvara lakiranu kutiju. Unutra je plitki pladanj, na kojem

nema ničega. Ne očekujući ništa, Nina podiže pladanj. Na njezino iznenađenje ispod je

hrpica jantarnih kuglica.

Izvadila ih je, narukvicu i par naušnica. Ona narukvica, one naušnice — one optočene

zlatom, one koje je madam razgledavala na svojem stolu onoga dana. Jedino nema

lančića; Nina osjeti ubod u srcu jer shvaća da ga je Vjera zacijelo imala na sebi.

Vjera ga je nosila. Vjerina narukvica i naušnice.

Nini srce kao da je stalo. Ne — ne. Ne, naravno da ne. Kako bi to moglo biti ? To ne

može biti.

Ali naravno da može. Naravno. Što je mislila, kad ih je same ostavila u dači?

Ispustila je narukvicu iz ruke. Ne, možda to nije istina, možda se prevarila. Jer kako bi

njih dvoje to mogli? Kako bi se usudili? Cijelo tijelo joj drhti.

Nije bilo dovoljno što je okrenula madam protiv mene, nije bilo dovoljno što je Viktora

okrenula protiv mene...

Nije ni čudno što nije razgovarala sa mnom, što se nije usudila pogledati me u oči.

A Viktor, na koja je mjesta odlazio: ne na skupove pisaca nego u bolnicu, da bude sa

svojom Vjerom... Ali ne, to ne može biti, ne bi ga onda zvali kući, Nina bi ga vidjela u

bolnici... Ne, sigurno su

Page 298: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-298-

to tajili, nikome nisu rekli: Tamo gdje bi trebalo stajati ime oca samo je prazna debela crta.

Tajna — njihova tajna. A sve to vrijeme Nina je naporno radila i imala mnogo

povjerenja. Sad osjeća kako joj srce puca. Da, upravo se to događa, tako se osjeća, srce

joj se raspuklo na dva dijela, kao orah.

Sljedeća misao koja joj pada na pamet dolazi brzo i apsurdna je: Moj život je završio. Jer

kako se može vratiti? Kako će nastaviti živjeti?

Zadavit će ga, ugušiti, probosti nožem tisuću puta. Sad razumije kako netko može

učiniti takvu stvar. Od bijesa joj gore koža i lice.

To jedino dvoje ljudi koje je imala na ovom svijetu, dvoje ljudi koje je najviše voljela...

Zajedno, njoj iza leđa. Da, ovako se osjeća onaj tko je izdan: prsni koš joj je otvoren i

iščupali su joj srce. Bol je tjelesna — golema, zjapeća. Sad čuje zvuk cviljenja. To je

njezin glas; počela je jecati.

Dugo je tako jecala, sve dok nije promuknula, a oči je počele boljeti od plača. Ali čak i

kad duboko udahne i nepomično sjedi, tiho i iscrpljeno, misli joj se i dalje kovitlaju

glavom.

Morat će ostaviti Viktora i odseliti se — ali kamo može otići, osim vratiti se u ovaj

stan? U ovu sobu punu Vjerinih stvari. Na ovo mjesto gdje su se njih dvoje sastajali,

gdje su Vjera i Viktor bili zajedno, tu gdje su Nina i majka nekoć tako nevino živjele.

Moram ostaviti ovo mjesto, ovaj život.

Ne možeš otići, nitko ne može, znaš to.

Mrzim ih, mrzim ih svakim djelićem svojega tijela. Puna sam mržnje.

Moram otići. Hvala Bogu što sutra odlazimo.

Ne mogu ih više gledati.

Otići ću i nikad se više neću vratiti.

Nađu te i polome ti noge.

Odlazim odavde, zauvijek.

Nemoguće. Kako se to radi? Kako čovjek može pobjeći?

Polome ti noge. A što ćeš onda raditi, bez novca, a više ne možeš plesati...

Nina spušta pogled na narukvicu i naušnice, i donosi odluku. Uzima ih i stavlja u svoju

torbicu.

Istrčala je iz zgrade, ali osjeća se kao da je u filmu ili u nekom snu, a ne u stvarnom

životu. Omamljena hoda ulicama, pokraj vojnika koji izgledaju kao da se dosaduju

stacionirani na raskrižjima, gdje tromo pušu u svoje zviždaljke, dugo i glasno. Prolazi

pokraj uličnih prodavača sladoleda, votke i okruglih lubenica, pokraj starice s vagom na

Page 299: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-299-

kojoj se ljudi važu — i čini joj je odvratnim što svijet nastavlja živjeti tako normalno, a

dogodile su se te strašne stvari.

Kao potvrda te misli, prema njoj hoda Sergej. Od svih ljudi na ovome svijetu... Nina ga

nije vidjela od Polinina pogreba, gdje je stajao daleko straga, savršeno miran, malo

pognute glave, ali ipak nekako ponosan, tužna lica no bez ijedne suze u očima. Sada mu

je lice uobičajeno strogo, iako izgleda nekako manje ponosan, manje siguran u sebe.

Pozdravlja je bez smiješka. "Nina Timofejevna, dobar dan."

Kako je samo posesivno ljubio Vjeri ruku...

"Pretpostavljam da ne znaš da je umrla."

"Tko je umro?"

Kad mu je rekla, čeljust mu se opustila i problijedio je. Na tren joj se učinilo da će se on

onesvijestiti. "Ne, to ne može biti. Kako je to moguće?"

Nina čuje sebe kako mu govori "porod" i "krvarenje", a onda Sergej reče: "Ja... nisam

znao da je trudna." On radi nešto što Nina nije vidjela nikog drugog da radi, poteže

kožu na gornjem rubu obraza, odmah ispod očiju, kao da želi bolje vidjeti. Koža mu se

bora u male izvrnute trokute, a usta mu vise otvorena. Onda je spustio ruke, zatresao

glavom, kao da će tako lakše shvatiti. "Dugo je nisam vidio. Ona i ja, zbližili smo se.

Ali rekla mi je da se više ne može viđati sa mnom." Na licu mu se odražava bolna tuga.

"Pa", reče Nina zategnuto, "čini se da je našla nekoga drugoga."

Sergej žmirka i gleda je. "Oh." Kratko i oštro kimne glavom jer je shvatio. "Trebao sam

znati kad sam ih viđao zajedno cijelo ljeto. Ti nisi bila tamo. Ti..."

"Majka mi je bila bolesna. Morala sam otići k njoj." Kao da je to njezina krivnja, kao da

bi Vjera ikad mogla voljeti Sergeja. Tek sad,

vidjevši Sergeja kako brzo kima glavom dok mu sve postaje jasno, kako je suzio oči,

kao da nešto računa, tek sad Nini padne na pamet da je Vjera ono sigurno rekla

namjerno — ono o majčinoj bolesti — samo zato da bi maknula Ninu s puta. Da bi

mogla biti sama s Viktorom.

"Sve sam vidio svojim očima", reče on i bijesno stišće čeljust, "ali jednostavno sam

mislio — pretpostavljam da nisam želio to vjerovati. Kopile. Žao mi je, Nina. A ona je

sad mrtva."

"Mrtva je", ponovi Nina, da bi uvjerila samu sebe, ali zapravo zvuči bijesno.

"Kopile", reče Sergej. "On je za to kriv." Gleda oštro i bijesno i odmahuje glavom

nekako sam za sebe. "Trebao sam znati. Bio je tako ljubazan prema njoj tamo u dači,

bilo je tako očito, a ja ipak nisam... Jer ponašao se tako da se činilo kao da ništa... ne

Page 300: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-300-

skriva."

A nije skrivao samo to. Pakosna misao. Na djelić sekunde Nina pomisli da će to izreći

naglas. Jer sad osjeća samo pakost. Madam, iza svojih vrata od tanke šperploče... Iako

se suzdržala, Nina pretpostavlja da je već prekasno, da je to već izrekla, iako ne tim

riječima. Da to govori upravo sada, u svojem bijesu.

Sergej tek malo podigne obrve, kao da joj čita misli, a Nina se odmah osjeti bolesnom.

Već joj se sve čini pogrešnim, kao neki nesretni događaj. Čim je Sergej žurno krenuo

dalje, skrenula je u jednu uličicu i povratila. Drhtala je brišući usta o rukav.

KAD JE REKLA "Lijepo te je vidjeti", morao se nasmiješiti. Grigorij ju je želio dotaknuti,

barem se rukovati, ali bila je pomalo nervozna

— ili možda samo uzbuđena zbog onoga što mu je imala pokazati. Potrudila se da

između nje i njega ostane stopa praznog prostora kad je sa svojeg stola uzimala

faksiranu stranicu i pružila mu je. "Izgleda li tebi ovo kao prava stvar?"

"Da vidimo. Stupci su naslovljeni s >datum<, >predmet<, >cijena< i >kupac<."

"Zvuči dobro."

Počeo je s prvom stavkom. "Datum, 7. lipnja, 1882." Podignuo je pogled i objasnio:

"To je zacijelo ruski pravoslavni kalendar iz vremena prije Revolucije. Dvanaest dana

kasni za našim..." Pročistio je grlo, jer je odjedanput osjetio nervozu, a onda je nastavio.

"Narukvica, pet perli, svaka s primjerkom insekta, tijelo narukvice od zlata u obliku

isprepletne vitice, 56 zolotnika."

"To je to", upadne mu Drew u riječ. "To mora biti to."

Dok je naglas čitao cijenu, shvatio je da mu srce snažno tuče. "Dalje kaže: >Viseće

naušnice od jantara, dvije perle, svaka s insektom, fasung od zlata u obliku isprepletene

vitice, 56 zolotnika."

"I to je točno." Drewini obrazi su se zarumenjeli.

"Broš s intarzijom od jantara, 56 zolotnika, fasung od zlata u obliku isprepletene

vitice..." Hmmm. "Ukosnica, u obliku isprepletene vitice, 56 zolotnika, s malim

jantarnim kabašonom."

Drew se nagnula bliže k njemu. "Je Ii tu i lančić?"

Grigorij prođe tražeći prstom niz stupac. "Ah, evo. >Jantarni privjesak, velika perla s

paukom, fasung od zlata u obliku isprepletene vitice, 56 zolotnika.<" Duboko je

udahnuo, dok je pogledom prelijetao do dna posljednjeg stupca. S iznenađenjem je

Page 301: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-301-

naglas pročitao: "Kupac: Avrim Slomovič Gerštejn iz Ulice Marosejka, Moskva."

Napravio je korak unatrag kao da tu ima još toga što bi se moralo pažljivo pročitati.

"Uh."

Drew ga je gledala. "Avrim Šlomov...?"

"Gerštejn. To je prezime najboljeg prijatelja Viktora Jelsina. To je onaj skladatelj kojeg

sam ti pokazao na fotografiji." Misli su mu jurile glavom. "To su možda njegovi preci."

Opet je rekao samo: "Uh".

Drew je brzo prišla svojem stolu i počela nešto tražiti u nekoliko fascikala, dok se

Grigorij pitao što ta stranica može značiti. Prijatelj Viktora Jelsina...

"Evo", reče Drew. "Je li to on?" Izvadila je fotografiju koju joj je posudio Grigorij; u

brošuri, koju je dobio poštom, na toj su fotografiji izrezali Gerštejna i njegovu suprugu

tako da se vide samo Nina Revskaja i Viktor Jelsin. Pokazujući na original u svojoj

ruci, Drew reče: "To je on, zar ne?"

"Da."

"Dakle, komplet od jantara je nešto što je bilo u njegovu vlasništvu, što je naslijedio od

roditelja ili rođaka. Ovi primjerci bili su njegovi. Ili su u nekom trenutku postali

njegovi."

Grigorij kimne glavom, ali to je prije bio automatski pokret, a ne posljedica shvaćanja.

"Da, sigurno ih je dao — ili prodao — Viktoru Jelsinu. Vjerojatno kad je uhićen." Na

tren se zamislio. "Gerštejn je, prije odlaska u zatvor, sigurno dao Jelsinu taj nakit na

čuvanje, a onda ga je Jelsin dao Nini Revskaji, a ona je odlazeći iz Rusije uzela dva

komada sa sobom."

Drew potvrdno kimne. "Ali zašto bi uzela samo dva komada?" Zastala je. "Možda je

Jelsin ta dva komada dao supruzi, a privjesak nekom drugom."

"Ali kome drugome?"

"Osobi čiju torbicu imaš. Osobi koja je imala ona pisma."

Grigorij shvati kako ona misli da on zna više nego što pokazuje. Nije joj rekao da ne

zna točno tko je taj "rođak". "Ali vidiš", pokušao je objasniti, "imam razloga vjerovati

da je pismotorbica pripadala Nini Revskaji. Potpuno sam siguran u to."

Nabravši čelo Drew upita: "Ali zar nije mogla pripadati nekome drugome? I pisma,

također."

Baš kao i Velikouhi, nevjerojatno... Grigorij osjeti val nestrpljenja, dok je Drew

odjedanput potpuno mirno rekla: "Mislim da moramo ići korak po korak. Početi s onim

Page 302: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-302-

što sigurno znamo. A činjenica je da je taj nakit pripadao Gerštejnovoj obitelji." Opet je

pogledala fotografiju koju je Grigorij dao. "Sto bi ti učinio da si na njegovom mjestu i

da imaš taj komplet ženskog nakita, koji si naslijedio?"

Grigorij reče: "Dao bih ga svojoj ženi." Pokazao je prstom na lijepu ženu pokraj

Gerštejna.

Drew reče; "Nina Revskaja mi je rekla da je to neka stara prijateljica, da su bile vrlo

bliske. Obje su bile balerine. Možda..."

"Ne, baš", ispravi je Grigorij, "Gerštejnova žena nije bila balerina. Radila je u nekom

vladinom uredu." To je bila jedna od malobrojnih činjenica koju je uspio saznati u

svojem istraživanju.

Podigavši obrve Drew na trenutak se zamisli, a onda reče: "Pa, u tom slučaju ovo onda

nije njegova žena. To je..." Drew se nagne prema svojem stolu da pogleda nešto što je

imala zapisano u bloku. "Vjera Borodina."

Upitnim tonom Grigorij ponovi to ime.

Drew sjedne za računalo i na monitoru se pojavi fotografija. Pomaknula je svoju stolicu

tako da Grigorij može vidjeti monitor i sliku lijepe žene, naslonjene na prečku u

baletnom studiju. Žena je doista bila ista kao i ona na drugoj fotografiji. "Zvala se Vjera

Borodina", reče Drew, "prema podacima u ovom arhivu."

"Ali to nije točno ime", reče Grigorij na tren ošamućen. "Ne, u pravu si, to mu nije

žena. To mora biti... netko drugi."

"Vjera Borodina." Reče Drew neumoljivo. Ona kao da nije nalazila ništa zbunjujuće u

svemu tome. "Misliš li da je torbica koju imaš možda pripadala njoj?"

"Ne, ne", reče Grigorij zlovoljno. "Ne, jer tada bi to značilo..." Ali mozak mu nije

dobro radio. "Oprosti. Ovo me zbog nekog razloga zbunjuje."

Drew reče: "Možda je Gerštejn dao privjesak Vjeri Borodinoj i torbica koju imaš je

njezina, a ona su pisma napisana njoj. Ne Nini Revskaji."

Grigorij pomisli na ono što mu je Katja rekla kad mu je prvi put dala tu torbicu — da

mu je majka bila balerina. "Ali — pjesme." Zatvorio je oči. "Morat ću o tome razmisliti

koju minutu."

"Možda bismo ponovo trebali pogledati pisma. Da vidimo nije li ih možda napisao

Gerštejn." Drew uopće nije izgledala uznemireno zbog tog prijedloga. "A ja bih trebala

nazvati Ninu Revskaju i provjeriti zna li možda za kojeg Gerštejna u obitelji svojega

supruga." Zastala je na tren. "Ali to se čini malo vjerojatnim, zar ne? Misliš li da joj ih

je dala prijateljica? Da joj ih pričuva?"

Page 303: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-303-

Grigorij shvati da škripi zubima. "Oprosti, treba mi zraka."

"Je li ti dobro, Grigorije?"

"Ne, nije." Okrenuo se da pode, ali ne dovoljno brzo da ne bi na Drewinu licu vidio da

je povrijeđena i šokirana.

STIGLA JE KUĆI, noge joj još drhte. Zatiče madam usnulu na stolici, čelo je oslonila na

stol i glasno i pijano hrče na što se Nina već navikla. Lola mirno sjedi na madaminoj

velikoj debeloj i neurednoj punđi, i kljuca češalj od kornjačevine.

Tako je samodopadno sjedila. Viktor ih je kupio. To je trebalo hiti iznenađenje. Njezin podao

osmijeh.

Nina samo želi zgrabiti putni kovčeg i otići. To mi je sudbina, govori sama sebi. Sad ne

postoji drugi način.

Sklonit će se u Boljšoju i odanle će ravno poći do auta koji će ih odvesti na aerodrom.

A onda... Ali ruke joj se tresu, cijelo tijelo joj drhti. Nađu te i polome ti noge.

Ona to sigurno može učiniti, i drugim je ljudima pošlo za rukom. Možeš učiniti sve što

želiš, samo ako imaš dovoljno novca za podmićivanje. I ako si prisebna. Žurnim

koracima otišla je do kutije u kojoj čuva vrijedne predmete. Stavila je na uši naušnice

od smaragda, a zlatni sat na zapešće. Pogledava prema madam da vidi nije li se

probudila. Ona je kriva što se Viktor vratio svojem nekadašnjem načinu života. Ona je

kriva; ona je ta koja mu je rekla, koja ga je okrenula protiv nje.

Napusti ovo mjesto. Napusti ove ljude.

Uzela je kutijicu s kremom za lice i duboko u kremu gurnula broš s vjenčanja i

dijamantne naušnice na štiftkopčanje. Malu kutiju od jantara i malahita ugurala je

duboko u debelu vunenu čarapu, a onda je sve to gurnula u već spakirani kovčeg. Lola

je tiho promatra i još jedanput kljucne madamin češalj od kornjačevine. Onaj s malim

dijamantima... O, pa hvala ti što si me podsjetila. Nina odmaršira do madam i izvadi

češljić iz punđe. Naposljetku, sve to bi joj moglo dobro poslužiti. Lola malo zakriješti.

Ta glupa ptica uvijek preživi. "S’il vous plait."

Unatoč tome što glasno, pijano hrče, madam nije ni pomaknula glavu. Tek tada se Nina

sjetila.

Ne smiješ mi doticati kosu!

Odjednom joj je sve jasno. Nina dotakne neurednu punđu. Nježno je raspliće i pažljivo

razdvaja pramenove sijede kose. Nije morala dugo tražiti. U zamršenoj kosi prvo nalazi

jedan, a onda i drugi, ono za što je već davno trebala znati da se tu nalazi.

Page 304: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-304-

Ubrzo je našla pet dragih kamenova, a jedan je prilično velik. Madam sad još glasnije

hrče. Nina uzima tri kamena, za koje misli da su dijamanti. Jedan ima kruškoliki oblik,

a jedan je žućkasti, i ugura ih u grudnjak. To je osiguranje, za poslije. Preostala dva

ostavlja na stolu da ih madam može naći. Onda je obukla kaput, zgrabila kovčeg i

kazališnu torbu i požurila u Boljšoj, gdje je čeka prijevoz za aerodrom.

"ZAŠTO PITAŠ?" REČE Nina na telefon. Slušalica joj je danas teška, a posebno na

zglobovima prstiju osjeća svu težinu.

"Zato što je privjesak od jantara, narukvicu i naušnice točno istog opisa kao u vašoj

zbirci, zajedno s brošem i ukosnicom, prvi kupio Avrim Slomovič Gerštejn, u Moskvi

1882. Danas je Drew zvučala drukčije, glas joj je gotovo treperio. "Ako je to ime nekog

od rođaka vašeg supruga", nastavila je pomalo plaho, "to bi nam omogućilo da budemo

sigurni kako su oni primjerci nakita navedeni u arhivima doista ti iz vaše zbirke, a onda

je i privjesak iz istog kompleta."

Nina osjeti kako joj je u glavi počelo strašno zujati.

"Gerštejn", govorila je Drew polako, kao da je Nina slaboumna. Počela je sricati slova

imena.

Je li Gerš taj nakit dao Viktoru ili ga je Viktor kupio od Gerša? Nina je još mogla

zamisliti madam kako se radosno osmjehuje. Viktor je želio da nakit sakrijem u svojoj sobi.

Njezino odglumljeno iznenađenje što je odala tajnu. Sto ako je Viktor čuvao nakit za

Gerša? Ne za sebe, ne za Ninu. Sto ako je taj nakit bio od Gerša, za Vjeru?

"Gospođo Revskaja?"

Nina je morala zaklopiti oči. Naravno, Viktor nije u stanu "skrivao" jantar od Nine

nego od drugih, onako kako čovjek spremi vrijedne predmete na sigurno mjesto.

Naravno. Ali onda, zašto nije Nini ništa o tome rekao? Vjerojatno je namjeravao.

Možda bi joj bio rekao da je Nina bila kod kuće kad je prvi put donio jantarni nakit od

Gerša. Ali njih oboje svladali su veći problemi: Geršovo uhićenje, presuda, premještaj

u psihijatrijsku kaznionicu...

Nina je u prsima osjećala strašnu bol. Ako je dijete bilo Geršovo

— jedino bi to moglo objasniti zašto je Vjera učinila ono što jest. Sto onda znači da je

zaista posjetila Gerša u logoru. Uistinu ga je voljela, zbog toga Viktor nije bio tamo,

nije bio s njima, govorio je istinu.

Oh, Viktore.

Ili je to bio način na koji je Vjera uspjela dobiti posjet kod Gerša: dajući usluge

Sergeju? Onaj grozni Sergej, tamo na pločniku. Kakva riskantna providnost.

Page 305: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-305-

Ali ne, jer kad bi dijete bilo Sergejevo, onda ga Vjera sigurno ne bi zadržala. Osim ako

nije bila sigurna čije dijete nosi.

A ipak, ako je dijete bilo Geršovo...

"Gospođo Revskaja!"

Geršovo dijete, i Vjerino — a Nina nije za njega ništa učinila, samo je okrenula leda,

požurila iz bolnice i ostavila ga tamo. A poznavala sam mu roditelje bolje od ikoga

drugog... Viktor i ja bili smo mu jedina veza s njima.

"Sad ću prekinuti razgovor i pozvat ću vam hitnu pomoć."

"Ne. Nema potrebe za tim. Molim te." Ali osjećala je kako joj srce galopira, s onim

strašnim osjećajem panike. Sudbina, ne možeš joj izbjeći. O, Vjera. Dragi Gerš. I

Viktor...

"Jeste li zaista dobro?"

"Molim, pričekaj malo. Pusti me da... razmislim." Ali ne, to nije bila sudbina. Kako to

nije vidjela? Sergej je stajao pred njom... Nije sudbina nego okolnosti. Posvuda je

vladalo nepovjerenje, šaputanja i tajne. Svijet oko nje sastojao se od svakodnevnih

malih izdajstava. Vjerojatno nije nikad vjerovala Viktoru, ne onako kako je mislila da

vjeruje. Vjerojatno je taj crv sumnje uvijek bio u njoj, ukopao se u njoj, kao što je bio u

svakoj osobi u odnosu na sve druge.

Nije bila sudbina, nego jednostavno neizbježno.

Drew sad progovori molećivim glasom: "Stvarno bih se osjećala bolje kad biste mi

dopustili da pozovem liječnika."

"Uskoro dolazi moja njegovateljica. U pet sati." Nina je čula da joj glas zvuči slabašno.

"Onda... dobro." Drew je zvučala preplašeno. "Ali molim vas, nazovite me ako vam

zatreba pomoć prije nego što stigne njegovateljica."

S ono malo energije što joj je ostalo, Nina reče: "Da. Doviđenja."

CIJELOG POSLIJEPODNEVA GRIGORIJ se trudi shvatiti. Ako je točno ono što je Drew

sugerirala, onda je muškarac kojega je smatrao svojim ocem netko sasvim drugi. Otac

mu je skladatelj Gerštejn. A žena koju je smatrao majkom... Ali zašto je onda Nina

imala ona dva komada nakita od jantara? I zašto se tako čudno ponašala prema njemu?

Da se ne spominje ono što je rekla u intervjuu na Kanalu 4, ono da jantar potječe od

Jelsinove obitelji. Zašto bi to rekla, ako nije točno?

Možda joj Viktor Jelsin nije rekao istinu — da mu je jantar dao Gerštejn (ili ga je uzeo

od njega?). Ili ga je možda sam Gerštejn dao Nini Revskaji, možda je bio zaljubljen u

Page 306: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-306-

nju. Ali ne, ne uz onu drugu, onu prelijepu ženu koja se na fotografiji naslanja na njega,

dok mu je lice ozareno ljubavlju...

Grigorija je od te navale misli i pretpostavaka počela boljeti glava. Uzeo je tabletu

protiv bolova, sjeo za stol i opet počeo čitati originalna pisma — ona za koja je tako

dugo vjerovao da ih je napisao Viktor Jelsin. Primjerice, na početku je pisalo "molim te,

oprosti mi", a Grigorij je uvijek pretpostavljao da je to zbog neke bračne svađe. I ona

"velika mreža tako je široka i neizbježna" — često ju je zamišljao kao paučinu iz one

druge, posljednje pjesme. Pa, možda i jest malo nategnuto... Ali što je s ovom istom

slikom iz "Noćnog kupanja":

... sklonište ispod stabla. Zemlja je bila vlažna, a ti si se brinula hoćeš li moći očistiti

suknju od smole. Još osjećam miris borovih iglica, i zimu skrivenu u njima, miris

hladan i sladak, a ispod grana sjenoviti je hlad.

Grigorij nije morao pogledati pjesmu "Noćno kupanje" da bi u njoj čuo odjek tog

pisma: Hlad s uzorkom pacvorka, sag od borovih iglica, kapljice sunca u cmogorićnoj smoli

Zrak pjevuši...

To je zacijelo isti vrući dan ispunjen zujanjem kukaca. Hlad je od "sjenovitog" postao

"s uzorkom pacvorka", a tu su i iste borove iglice. A "kapljice sunca u crnogoričnoj

smoli" sigurno su u onoj smoli koja joj je zaprljala suknju:

Katkad pomislim zbog ovoga živim, zbog takvih dana, savršenih. Ali naravno borova

smola, zaprljala ti je suknju.

Ta žutosmeđa smola, usporene suze, a stablo kao da je znalo kakva je budućnost.

Naravno, mnogi su ljudi opisivali kapljice kao tekuće suze. A pjesnik Jelsin ih je u

"Noćnom kupanju" pretvorio u "kapljice sunca". Baš kao i u svojoj posljednjoj pjesmi

gdje spominje "jarki sunčev dragulj" i "drevne suze, poput srdaca, otvrdnule" — a

Grigorij je siguran da to sve otkriva kako je Jelsin sunce i borovu smolu oslikavao kao

jantar... Onaj jantar, uokviren zlatom. U pismu je to naveo kao "kapljice sunca". U tom

je pismu bilo poezije. Možda ništa posebno, ali imalo je smisla smatrati da ga je

napisao pjesnik — i to Viktor Jelsin.

Ali opet, pismo je bilo tako tužno, spomen "budućnosti" bio je tako sumoran... Jelsin ga

je sigurno pisao nakon što se dogodilo nešto loše. Uhićenje njegova prijatelja

Gerštejna... Nije li to ono na što se odnosila posljednja pjesma, "nemilosrdan vjetar" i

"zveckavo stablo lijeske: Bis, bis!" Glazbena referenca, svakako, baš kao i u "Noćnom

kupanju": "zrak pjevuši... nevidljivi slavuj, isuviše kasno, ponavlja svoju tvrdoglavu

Page 307: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-307-

pjesmu..."

Grigorij je shvatio da se objema rukama uhvatio za glavu i čvrsto prstima pritišće kožu.

Kao da će taj pritisak, stisak jastučića na vrhovima prstiju, možda osloboditi neku

misao. Razmišlja o načinu na koji je pismo potpisano, "Tvoj i samo tvoj" — kako se

Gerš mogao tako potpisati, ako je imao ženu i ljubavnicu? Ali opet, ljudi ne pišu uvijek

pravu istinu. Naročito ne u pismu u kojem se ispričavaju.

Sjenoviti hlad onih grana i borova smola koja joj je zaprljala suknju. Čiju suknju? Zar je

moguće da se tu ne radi o jednoj nego o više žena? Ili o dva para — o onim

parovima s druge fotografije, gdje sjede ispred dače, uključujući i onoga tko ih je

slikao. Nemoguće savršenstvo tog ljeta...

Prestani, Grigorije. Sjeti se što je Drew rekla: počni s onim što znaš.

Znao je da je pismo netko napisao, i to ženi koju voli. Ako je to bio Gerštejn, to bi onda

objasnilo otužan ton, kao da je netko izgubio nekoga — ženu s kojim se nije oženio,

onu ljepoticu s fotografije. To bi imalo smisla.

Je li moguće da su pisma poslana iz zatvora, jesu li zato bila skrušena?

Naša draga osoba V kaže da biste mogli zajedno otići na prijateljski izlet. Kako smo sretni što

imamo takve prijatelje!

Ali molim te, draga — samo ako je vrijeme vedro. 1 ne zaboravi ponijeti osobnu iskaznicu. Stalno

mi se u glavi vrti pjesma, ona o mužu kojem nedostaje žena kao što valu nedostaje obala — stalno

i bez prestanka. Eto, toliko mi nedostaješ.

Prijateljski izlet. Grigorij se nikad nije mnogo pitao tko bi mogla biti osoba V. —

mnogo je imena počinjalo tim slovom, ali sad se javila nova mogućnost: možda V

označava Viktora Jelsina. A bila je tu i jedna rečenica o kojoj se Grigorij već dugo

pitao: Ne zaboravi ponijeti osobnu iskaznicu. Čudno, a možda i nepotrebno upozorenje

u vremenu kad nitko nije izlazio iz kuće bez osobnih dokumenata. Osobna iskaznica se

podrazumijevala, bila je nešto tako normalno kao i lisnica u džepu. Nije bilo potrebe da

se to naglašava. Osim ako to nije bila šifra za nešto drugo. U tom slučaju su i riječi

"samo ako je vrijeme vedro" zvučale kao šifra. Grigorij zaklopi oči shrvan osjećajima, a

u glavi mu je tuklo.

Obje su mu se mogućnosti činile smislene, sad kad je Drew i Gerštejna uvukla u priču.

Zaista se poklapalo da je to bio čovjek koji je na neki način bio uhvaćen, prognan ili

kažnjen. Ali pjesme — one su bile Jelsinove. U to, barem, nije sumnjao.

A onda Grigoriju padne na pamet neobična misao, ali ipak joj je posvetio malo

pozornosti. Nije li Viktor Jelsin možda pročitao pisma i posudio iz njih fraze i slike?

Page 308: Ruska zima   dafne kolotaj

Pompea

-308-

Ne. Nemoguće. Bio je pjesnik, nije trebao potkradati tuđu korespondenciju.

Ali to su bile iste slike. Ili, ako ne baš iste, onda slične... Dovoljno slične da omoguće

hipotezu na temelju koje se napiše seminarski rad i dobije ocjena A. Ali znači li to da je

Jelsin krao od Gerša? Te su pjesme svakako drukčije od njegovih ostalih pjesama. Ipak

ne toliko drukčije da bi ukazivale na to da su prepisane... Zašto bi to uopće učinio?

Možda nije namjeravao. Ali pročitao je pisma — možda ih je donosio onome kome su

bila namijenjena? Kao neki glasnik iz zatvora? — i slike su ostale u njegovom umu.

Naposljetku, to mu je bio najbliskiji prijatelj...

A možda uopće nije pročitao pisma nego je bio prisut