Rudolf Bićanić: Ekonomske promjene u Hrvatskoj izazvane stvaranjem Jugoslavije 1918*

Političke promjene izazvane dogaĎajima godine 1918. nisu imale samo svoje dugoročne

ekonomske uzroke nego su izazvale i ekonomske promjene u Hrvatskoj, a takoĎer i u cijeloj

Jugoslaviji i u srednjoj Europi.

Od svršetka prošloga stoljeća, zapravo od polovine 90-ih godina, poljoprivreda u Hrvatskoj

izlazi iz velike agrarne krize koja je trajala 22 godine i koja je imala europski opseg.

Dugogodišnja je agrarna kriza u Europi bila prebroĎena na taj način da se u toku krize

a) od ţitarstva prešlo na intenzivno stočarstvo, uz uvoz jeftine stočne hrane i

pretvaranje oranica u livade;

b) racionalizacijom proizvodnje smanjeni su troškovi proizvodnje. Nestalo je ugara,

uveden je ţeljezni plug i poljoprivredni strojevi, širi se umjetno gnojivo i uvodi se bolje

sjeme. Trošak proizvodnje po hektaru se smanjuje;

c) poljoprivreda dobiva od industrije jeftinija proizvodna sredstva;

d) cijene ţita uvećavaju se s pomoću zaštitnih carina;

e) zemljišna se renta prilagoĎuje dugotrajnim procesom novoj razini cijena.

Pretpostavke za rješenje te krize bile su u jako povećanoj potrošnji poljoprivrednih proizvoda

u gradskim aglomeracijama industrijske Europe. Izvršen je jak pritisak na kolonije, a uvećana

eksploatacija (pad cijena primarnih proizvoda) koja omogućuje bolje nadnice radnicima u

industrijskim zemljama. Postiţe se bolja agronomska tehnika specijalizacijom agrarne

proizvodnje. Proletarizacija sela omogućila je veću robnu agrarnu proizvodnju, jer su mnogi

napustili selo i tako mu olakšali teret, a u gradu su postali potrošači agrarnih proizvoda.

Neke od tih pojava zapaţene su i u Hrvatskoj na početku 20. stoljeća, naročito jaka tendencija

za poboljšanje stočarstva, opadanje ugara, uvoĎenje ţeljeznoga pluga i prijelaz od volova na

konje kao glavnu radnu stoku, upotreba industrijskih otpadaka za stočnu hranu, modernizacija

veleposjeda, premiranje izvoza agrarnih proizvoda i prehrambene industrije za izvoz,

specijalizacija agrarne proizvodnje, itd.

Poljoprivreda se u Hrvatskoj naglo oporavlja i ulazi u fazu prosperiteta, koja će trajati sve do

godine 1925. Isto se tako u tom razdoblju u Hrvatskoj počinje jače razvijati i industrija.

MaĎarska ekonomska politika uveliko subvencionira industriju u Ugarskoj koja konkurira i

industriji u Hrvatskoj. Ugarska i svojom poznatom ţeljezničkom tarifnom politikom i svojom

politikom u riječkoj luci guši razvitak te industrije. Činjenica da hrvatska industrija ne dobiva

pogodnosti subvencija, koje se obilno daju maĎarskoj industriji, izaziva prijelom u nazorima

kapitalista u Hrvatskoj, koji se očituje u buntovnoj 1903, u vrijeme kad hrvatski kapital u

velikoj mjeri kida s politikom oportunizma prema Ugarskoj.

Političke promjene godine 1918. znače da se stvara novo ekonomsko područje po svojoj

veličini i po svojoj kvaliteti. Ne radi se samo o novom, drugačijem ekonomskom području u

kvantitativnom smislu, nego nastaje i kvalitativna promjena, tj. nova društvenoekonomska

formacija: umjesto manje više liberaliziranog industrijskog kapitalizma nastaje monopolni

kapitalizam.

I. NOVO EKONOMSKO PODRUČJE

Formiranje novog ekonomskog područja Jugoslavije u godini 1918. očituje se u promjeni

veličine i strukture trţišta. To je prva osnovna činjenica. A druga je da nove carinske granice

dovode u nov poloţaj cijelo narodno gospodarstvo, u odnosu prema inozemstvu. Novo

političko područje izaziva veoma značajne promjene i najprije dezintegraciju starog

ekonomskog područja, a zatim prilagoĎavanje i postepeno integriranje novog ekonomskog

područja. Ti procesi nisu bili laki ni bezbolni, mada su sakriveni iza trostrukog plašta:

političkih sukoba, posljedica rata i inflacije. Nekoliko jednostavnih činjenica očito pokazuje

nastale strukturne promjene koje su za Hrvatsku značile mnoge prednosti i nedostatke. Bez

poznavanja tih ekonomskih promjena ne mogu se pravo shvatiti ni veliki politički pokreti

nezadovoljnih narodnih masa u torn razdoblju.

1. Povlačenje političkih granica

a) Stvaranje Jugoslavije znači ponajprije apsolutno smanjenje veličine trţišta. Iz

ekonomsko-političke formacije Austro-Ugarske sa 54 milijuna ljudi prelazi Hrvatska u

političku jedinicu Jugoslaviju sa 12 milijuna ljudi. Trţište od 677.000 km2-suzuje se na trţište

koje ne iznosi više od 248.000 km2. Obrnuto, za Srbiju je to značilo proširenje trţišta od 2,9

milijuna ljudi na četverostruk broj. To je rodilo u Srbiji osjećaj ponosa koliko mnogo stvari

mogu sada dobaviti na domaćem trţištu, a u Sloveniji, Hrvatskoj i Vojvodini iznenaĎenje

koliko malo stvari mole domaće trţište dati. Ta samodopadnost kod jednih, a potcjenjivanje

kod drugih bit će korijen mnogih kasnijih napetosti.

b) To novo trţište nije samo apsolutno manje nego je i siromašnije. Njegova

produkciona moć je manja, a kupovna još manja. Narodni dohodak po stanovniku iznosio je u

austrijskom dijelu Austro-Ugarske 326 zlatnih kruna (5.200 predratnih dinara iz 1938), a u

ugarskom dijelu 274 zlatne krune (4.400 predratnih dinara) po stanovniku. Sada se trţište po

veličini dohotika po stanovniku smanjuje na 3.000 dinara jugoslavenskog prosjeka, tj. ono je

siromašniji kupac proizvoda, koji mole platiti slabiju kvalitetu proizvoda, pa se i to očituje na

agrarnoj i na industrijskoj proizvodnji.

c) Novo područje takoĎer ima drugačiji karakter s obzirom na vrste proizvodnje. U

industrijsko-agrarnom austrougarskom ekonomskom području agrarni proizvodi iz Hrvatske

nailaze na proĎu u industrijskom dijelu te drţave. Hrvatska se godine 1918. nalazi u novom

ekonomskom području, koje takoĎer ima preteţno agrarni karakter kao i sama Hrvatska, pa

prema tome nema više unutrašnjeg trţišta koje bi moglo apsorbirati viškove agrarne

proizvodnje.

d) Ekonomski poloţaj Hrvatske relativno se mijenja. Od ekonomski jedne od najmanje

razvijenih zemalja u okviru Austro-Ugarske Hrvatska postaje, promjenom granica, odjednom

jedno od relativno najrazvijenijih područja u Jugoslaviji. Ta je promjena u relativnom

značenju pozitivna za ulogu hrvatskog narodnog gospodarstva u Jugoslaviji. Hrvatska i

Slavonija u granicama godine 1918. imale su 18 posto površine Jugoslavije, ali 22 posto

njezina stanovništva; Dalmacija je imala 5 posto površine i 5 posto stanovništva. U Hrvatskoj

i Slavoniji industrijskih je radnika bilo 27 posto od svih radnika u Jugoslaviji, a u Dalmaciji ih

je bilo 6 posto; opseg trgovine u Hrvatskoj i Slavoniji iznosio je 20 posto, a u Dalmaciji 7

posto od trgovine Jugoslavije. Relativna prednost Hrvatske je očita. Najjače se to očitovalo na

području bankovnog i financijskog kapitala. Godine 1912. svi kreditni zavodi u Hrvatskoj i

Slavoniji brojili su 1.039 institucija sa 131 milijunom zlatnih kruna vlastitih sredstava i sa

735 milijuna ukupne bilančne svote. To je ćinilo ukupno samo 5,4 posto vlastitih sredstava

svih kreditnih zavoda Ugarske i 5,6 posto ukupne bilančne svote. Srbija je u to vrijeme imala

u svojim kreditnim zavodima kapital od 58 milijuna zlatnih dinara.

U periodu od 1920. do 1924. u Hrvatskoj i Slavoniji bilo je koncentrirano 50 posto

svega kapitala banaka Jugoslavije, dok je bilančna svota iznosila 1921. godine 2.453 milijuna

dinara, a 1924. godine 4.391 milijun dinara ili 46,5 posto svih banaka Jugoslavije.

U novom ekonomskom području Zagreb je bio najjače financijsko središte, najveći

industrijski i najveći trgovački centar. Beograd je privukao sebi koncentraciju političke vlasti i

postao središte političke moći, a Zagreb je postao središte ekonomske moći, tj. središte

najjače koncentracije kapitala u Jugoslaviji.

e) Karakteristične je ekonomske posljedice imalo povlačenje granice godine 1918.

Ako promotrimo s ekonomskog stajališta kako su te granice povučene, vidimo značajnu

pojavu da se oko granica .Jugoslavije, a izvan njezina područja, nalazi vijenac gradova.

Ekonomska okolica iz koje su se snabdijevali bila je pripala velikim dijelom Jugoslaviji.

Idemo li redom od austrijske granice dalje, vidimo u blizini jugoslavenske granice čitav

vijenac većih gradova koji se nalaze izvan područja Jugoslavije. To su ovi gradovi:

Celovec, Grac, zatim Segedin, Temišvar, Pećuh. Naroćito valja istaći pomorske luke Trst,

Rijeku i Zadar, pa Skadar i Solun. Izuzetke u tom pogledu čine gradovi Maribor, Subotica

i Bitola. Naročito ističemo činjenicu da su veliki industrijski centri i pomorske luke, kao

što su Trst i Rijeka, bili odvojeni od svoga ekonomskog zaleĎa. Na taj su način izazvane

krupne promjene, prije svega u ekonomskoj ulozi tih luka i gradova, a osim toga i u

ekonomskoj strukturi njihova zaleĎa. U tom je pogledu najjače bila pogodena

poljoprivreda Slovenije, koja je uveliko bila orijentirana na snabdijevanje hranom Graca i

alpskih zemalja i osobito Trsta i Slovenskog primorja, pa se zbog toga, moglo bi se reći,

cijela slovenska poljoprivreda poslije godine 1918. morala preorijentirati. To se odnosilo u

izvjesnoj mjeri i na slovensku industriju (ţeljezara Jesenice, industrija u Celju itd.) usko

povezanu s Trstom na jednoj i s alpskim zemljama (Grac) na drugoj strani. Kidanje veze s

lukama znatno je pogodilo Hrvatsku, u kojoj je Rijeka, unatoč tome što je politički činila

corpus separatum, ekonomski bila veoma vaţan faktor ne samo za izvoz agrarnih pro-

dukata nego i kao njihov relativno veliki potrošač i, što je najvaţnije, veliko trgovaćko i

industrijsko središte koje je zapošljavalo u svojoj trgovini i industriji velik broj radnika i

privlačilo mnoge privrednike iz uţe Hrvatske. Gubitkom luke na temelju mirovnih

ugovora izgubljen je i velik dio trgovačke, a takoĎer i ratne mornarice, koje su u

ekonomskom smislu bile ne samo velik izvor zarade i zaposlenja nego i znatni potrošači

proizvoda iz Hrvatske. Gubitkom tih gradova i luka izgubljene su velike investicije koje

su u tim gradovima i lukama učinjenje, a koje su predstavljale relativno velike svote. Na

primjer, narodna je imovina Rijeke sačinjavala 236 milijuna kruna, što je u usporedbi s

narodnom imovinom Hrvatske, Slavonije i Vojvodine, koja je iznosila 8 milijardi kruna,

iznosilo čitavih 3 posto koncentrirano samo na jedan grad.

2. Novo carinsko područje

Povezanost Hrvatske sa svjetskim trţištem bila je godine 1913. veća nego ikada kasnije u

Jugoslaviji. U to se vrijeme u Zagrebu nije kupovalo bez carine samo češko platno i austrijske

vunene tkanine, štajerski plugovi i slovačka sol nego se takoĎer jela banatska pšenica, a

krumpir se uvozio iz potkarpatskih krajeva. Razmjena dobara intenzivna je i preko granice, sa

svim konzekvencijama koje iz toga proizlaze.

Misleći da će se i poslije rata nastaviti relativno liberalna vanjskotrgovinska politika, onakva

kakva je postojala prije prvoga svjetskog rata, O. Frangeš opisao je godine 1920. tu

povezanost ovako:

»Ovi poljoprivredni produkti danas stoje pod uplivom meĎunarodne utakmice. Evo vam

primjera: U Dubrovniku se je g. 1914. trošilo kondenzirano mlijeko iz Švicarske, i ovo

švicarsko mlijeko diktiralo je cijenu mlijeka u čitavoj okolici Dubrovnika. U Zagrebu se je

prije rata trošio u velikoj mjeri maslac (puter) iz Danske, a ovaj je dolazio onamo velikim

dijelom iz Sibirije, i sibirski mljekari opredjeljivali su cijene domaćem maslacu, a po tome i

mlijeku, vrhnju, siru u okolici Zagreba. U domovini sušenih gljiva, u Bosni, trţile su se god.

1912. usred Sarajeva suhe gljive iz Kalifornije i našle su posve dobru proĎu. Ne ima danas

proizvoda gospodarstva, koji ne bi stajao u cijeni svojoj pod odlučnim uplivom svjetske

trgovine. Eno nam goveĎe meso, koje dolazi od, na nedogledno velikim pašnjacima juţne i

sjeverne Amerike poludivlje gojenih goveda, da se smrznuto u limenim kutijama prodaje ne

samo u Liverpoolu i Londonu, nego pred našim vratima u Pragu i Beću pod cijenu od 68—80

austr. Kruna ili 40—48 naših Kruna. Kraj te cijene ne moţemo mi da na tim trţištima

prodajemo naša goveda skuplje od 16—18 K po 1 kg. ţive vage. Eno nam vune iz Australije

i Argentine, koju na onim vrlim pašnjacima tamo proizvode gotovo bez ikakovih troškova, a

ipak nam ona odmjeruje cijenu, pod koju mi, uz znatne proizvodne troškove, vunu naših krda

moţemo da prodademo. Eno vam vina iz Italije, koje se danas nuda sa 8%

alkohola, kakova su

naša laglja vina — po K 1300.— za hl u Pragu i Beču, ,dok nas naša ovdje stoje 1200—

1600—2000.— K prema kvalitetu. Ovo talijansko vino nama, jer vina proizvodimo više

nego ga trošimo (na 12,000.000 duša oko 7,000.000 hi.), pak ga moramo iznijeti na

svjetsku pijacu, odreĎuje do zadnjega kuta kod Negotina i Dubrovnika i Vrgca, koliko se

ondje mole da -plati nadničaru u vinogradu, koliko za modri kamen, za kolje, za porez i sve

drugo, i koliko ostaje od toga dobiti za gospodara vinograda. Ova talijanska cijena nam

odreduje, kako će se isplatiti investicije u vinogradarstvo, koja je cijena vinogradima u Srbiji i

Hercegovini i Bačkoj i Zagorju, i dali će se još uopće podizati novi vinogradi, vinogradarstvo

uopće još širiti propadati u našoj drţavi.«

»Eno vam konačno još ţito, naročito pšenica i kukuruz. Danas se nuĎa ţito iz Argentine iz

Amsterdama, Hamburga ili Trsta, po 14 austr. kruna, tj. 7 K. 84 Fil. ili 1 Dinar 95 para u

našem novcu. Sav naš pretićak ţitne produkciie ovisan je o unovčenju svomu od te cijene,

tj. nama svima koji proizvodimo pšenicu bilo u Banatu, bilo u Maćvi, čak u zadnjem kutu

Makedonije i Crne Gore, odreĎuje ova cijena, da li nam se i kako isplaćuje gajenje

pšenice.«

»Evo, ove granice stavlja cijena, i to cijena svjetske pijace, našoj gospodarskoj produkciji:

i za ţito, i za vino, i vunu, i stoku, sve to opredjeljuje ne naš rad, naša briga trošak, nego

svjetska trgovina, proizvadnja čitave zemaljske kruglje. Ne utječu tu samo proizvodni

troškovi istog proizvoda na pr. pšenice u onim zemljama. Pšenica se u Americi proizvodi

vrlo jeftino, — sve se obavlja strojevima, koji se u proljeću kunuju, pred zimu prodaju, a

na farmi ostaje preko zime tek jedan čuvar. Prihodi nisu veliki, oni su manji od naših, tek

5—6 Mtc. od katastralnog jutra, a dobiveno zrno puno je korovnog sjemena, nečisti itd.

Ali se to onda dotjeruje u elevatorima, čisti i prireduje, pak se mole da takmi sa ţitima sa

najbolje obraĎenih polja. Jeftinim proizvodnim troškovima prekomorskih zemalja mi ne bi

mogli nikako konkurisati, da k njima ne pridolazi još relativno jeftini, ali apsolutno

uzamši uz sadanje prilike ipak visoki dovozni troškovi preko mora. Zapravo samo ti

dovozni troškovi, danas omogućuju da se mi moţemo da takmimo sa ţitom iz Argentine

Australije . . .«

O trgovinskoj razmjeni unutar Austro-Ugarske postoje samo djelomični podaci za

Hrvatsku i Slavoniju, i to za vaţnija industrijska poduzeća. Iz tabele br. 1 i 2 vidi se opseg

te industrijske trgovinske razmjene koja je najviše usmjerena prema austrijskom i

ugarskom području. Srbija je u isto vrijeme takoĎer bila vanjskom trgovinom u velikoj

mjeri vezana na to podrućje, pa je 1905. godine 89,9 posto čitave srbijanske izvozne trgovine

išlo u Austro-Ugarsku. Od toga je za potrošnju u toj zemlji bila otprilike polovina od ukupno

62 milijuna dinara prosječno godišnje, a druga je polovina otpadala na posredničku trgovinu u

rukama trgovaca u Austro--Ugarskoj. Ta se situacija promijenila poslije poznatog carinskog

rata, pa je godine 1911. Srbija izvozila u Austro-Ugarsku 42 posto svoga izvoza, a primala je

41 posto svog uvoza (odnosno 47,4 milijuna zlatnih dinara za uvoz, a 48,4 milijuna za izvoz).

Ministarstvo poljoprivrede Srbije računalo je da vanjska trgovina u novim krajevima

Makedonije i ostalih područja u godini 1914. doseţe 49 milijuna dinara ukupnog uvoza i 28

milijuna dinara izvoza.

Novo ekonomsko podrućje značilo je nove carinske granice. Činjenica da su povučene nove

carinske granice imala je još i dalje dalekoseţne posljedice.

2. 1. Vanjska trgovina se mijenja

Vanjska trgovina dobila je u novom području veće značenje za Hrvatsku nego što je to bio

slučaj u starom području Austro-Ugarske. Velik dio prometa robom, što je prije bio predmet

unutrašnje trgovine, pretvorio se zbog postojanja novih carinskih granica u vanjsku trgovinu.

Značenje te činjenice mole se ocijeniti po tome što je prvih godina od 1918. pa sve do godine

1928. izvoz iz Jugoslavije u Republiku Austriju, Čehoslovaćku, Madarsku i Italiju iznosio

30—40 posto jugoslavenskog izvoza, a uvoz iz tih zemalja u Jugoslaviju iznosio je 40—48

posto cjelokupnog jugoslavenskog uvoza. To mijenjanje karaktera trgovine dovelo je, dakako,

do mnogih komplikacija u razmjeni dobara, a i u plaćanju, zbog deviznih poteškoća, pravnih

odnosa, porezne politike i cijeloga sklopa drugih ekonomsko-političkih problema. Postotak

vanjske trgovine sa zemljama nasljednicama bivše Austro-Ugarske postepeno je opadao i

gubio značenje, naročito poslije godine 1925, kada je započela nova trgovinska politika u

svim tim zemljama.

Dakle, velika razmjena dobara izmeĎu agrara i industrije bila je prije godine 1918. predmet

unutrašnje trgovine, a sada je postala dio vanjske trgovine. S druge strane, dio onoga prometa

koji je prije činio vanjsku trgovinu postao je unutrašnja trgovina, npr. predratna trgovina sa

Srbijom, Makedonijom i Crnom Gorom.

2. 2. Odvajanje od izvoznih tržišta

Novim carinskim granicama od godine 1918. Hrvatska je u velikoj mjeri odvojena od svojih

prijašnjih izvoznih trţišta. Značenje toga mole se ocijeniti po izvozu agrarnih produkata,

osobito stoke i vina, koji su predstavljali najznačajniji dio robne proizvodnje u poljoprivredi.

Godine 1910. izvezeno je iz današnjeg područja Jugoslavije za 3.500 milijuna poslijeratnih

dinara stoke i stočnih proizvoda, a od toga za 1.140 milijuna iz Hrvatske i Slavonije, cijela

jedna trećina. U prosjeku god. 1921-1927. izvezeno je iz cijele Jugoslavije za 1,9 milijardi

dinara stoke i stočnih proizvoda, a to je jedva nešto više nego polovina predratnog izvoza.

Doduše, stočarstvo je stradalo zbog rata, a izvoz je smanjen i zbog agrarne reforme. No ipak je

u smanjenom izvozu, a naročito u sporoj regeneraciji stočarstva, imala veliku ulogu carinska

politika. Taj pad izvoza stoke naročito je teško osjetila gornja Hrvatska. Pad intenziteta

stočarstva pokazao je V. Stipetić u svojoj savjesno dokumentiranoj knjizi. Stipetić navodi da

je proizvodnja mesa u Hrvatskoj (uzevši razdoblje 1885-1889. kao 100) porasla na 135 u

godinama 1910-1914, a zatim pala na 115 u godinama 1920-1924. Najveći je bio porast u

proizvodnji govedega mesa, a kod kravljeg mlijeka zabiljeţen je porast sa 197 na 207. Pad je

bio najveći kod svinjskog mesa, kod peradi i kod jaja. Ukupno je stočarstvo palo s indeksa

148 na 132. Po relativnoj vrijednosti palo je peradarstvo i govedarstvo, a podiglo se

svinjogojstvo.

Ukupan prirod krumpira, šećerne repe i cikorije pao je na jednu trećinu. Izvoz stoke iz

Hrvatske dosizao je godine 1910. vrijednost od 71 milijun zlatnih kruna, iz Bosne i

Hercegovine 28 milijuna, iz Vojvodine (bez Srijema) 85 milijuna, iz Srbije 19 milijuna (1911.

godine 38 milijuna zlatnih dinara), a iz Slovenije 17 milijuna.

Vino se prije prvog svjetskog rata prodavalo kao predmet unutrašnje trgovine na cijelom

području Austro-Ugarske bez plaćanja carine, pa se dalmatinsko vino izvozilo bez carine,

osobito u Beč, Prag, Lavov, Krakov itd. Hrvatska i Slavonija imale su godišnje za izvoz višak

od 400.000 hl vina a Dalmacija oko 600.000 hl. Tome valja dodati Vojvodinu sa 200.000 i

Sloveniju sa 100.000 hl viška. Poslije 1918. taj je izvoz naglo zakočen zbog politike drţava

nasljednica Austro-Ugarske i Jugoslavije. Izvoz vina, koji je prema predratnom prometu

ocjenjivan na 48 milijuna zlanih kruna (770 milijuna poslijeratnih dinara), iznosio je u

godinama 1921-1927. u stvari nešto izmeĎu 7 i 14 milijuna dinara. Taj je pad izvoza osobito

teško pogodio juţne krajeve Hrvatske.

2. 3. Nove carinske granice

Stvaranje novih carinskih granica pogodilo je osobito izvoznu agrarnu industriju. Prije godine

1914. favorizirani su drţavnim premijama izvoz mlinske industrije (pšenićno brašno) i izvoz

šećera i alkohola iz Ugarske pri čemu je hrvatska industrija bila stavljena u relativno lošiji

poloţaj prema maĎarskoj. Izvoz je favoriziran i povoljnijim ţeljezničkim tarifama.

Taj je izvoz poslije rata osjetno smanjen. Špiritane su se za svoju proizvodnju sluţile svega sa

1/10 svoga kapaciteta, a njihov je izvoz iznosio godine 1924. svega 12.000 hl, što je činilo tek

1 posto od njihova proizvodnog kapaciteta koji je iznosio 1,2 milijuna hl. TakoĎer je teško

bila pogoĎena i industrija za preradu srdela na Jadranu. Ta je industrija s kapacitetima svojih

dvadeset i triju tvornica bila usmjerena na snabdijevanje cijeloga podrućja Austro-Ugarske.

Za novo, siromašnije područje njezini su produkti bili preskupi a kapacitet prevelik, pa je ona

godinama radila sa svega 25 posto kapaciteta.

Čim je prestala prva poslijeratna oskudica brašna, teško su bili pogoĎeni i paromlini. Izvoz

brašna iznosio je 1923. godine 239 milijuna dinara, 1927. se već smanjio na 80 milijuna, a

1928. na samo 8 milijuna dinara. Kapacitet paromlina iznosio je u Hrvatskoj 160 vagona, u

Vojvodini čak 320 vagona dnevno, a u svim ostalim pokrajinama zajedno 120 vagona

dnevno. Prije rata, godine 1912, izvozile su same Hrvatska i Slavonija mlinskih proizvoda za

8 milijuna zlatnih kruna (128 milijuna poslijeratnih dinara).

TABELA 1

IZVOZ ROBE IZ VEĆIH TVORNICA U HRVATSKOJ I SLAVONIJI U GODINI

1912.

Zemlja

Au

str

ija

Uga

rska

Bo

sn

a

i

Herc

eg

ovin

a

Rije

ka

Srb

ija

Bu

ga

rska

Ita

lija

Nje

ma

ĉka

Be

lgija

Fra

ncu

ska

En

gle

ska

Ukup

no 2

-12

% Proizvodi

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14

Cement 0,8 7,4 0,6 0,6 - 0,3 - - - - - 9,7 11,8

Drvo 4,0 6,2 0,4 3,0 3,0 - 2,7 2,9 0,4 1,2 1,0 22,1 26,9

Kemikalije 1,0 5,4 - - - - - 1,0 - - - 7,4 9,0

Kovine - 0,5 - - - - - - - - - 0,5 0,6

Koţa 6,0 2,8 - 0,3 - 0,3 0,3 0,4 - - 0,5 10,6 12,9

Mast 5,9 1,4 0,4 0,8 - - - - - - - 8,5 10,4

Mlinski poizvodi 4,8 1,6 0,7 0,8 - - - - - - - 7,9 9,6

Papir - 2,1 - - - - - - - - - 2,1 2,6

Pivo - - 0,5 - - - - - - - - 0,5 0,6

Šećer - 1,3 0,6 - - - - - - - - 1,9 2,3

Tekstilna roba 2,3 5,2 0,4 - - - - 0,4 - - - 8,3 10,1

Ţesta 0,7 0,8 0,5 - - - - 0,6 - - - 2,6 3,2

Ukupno 25,5 34,7 4,4 5,5 0,3 0,6 3,0 5,3 0,4 1,2 1,5 82,1 100,0

% 31,1 42,2 5,0 6,7 0,4 0,7 3,6 6,5 0,5 1,5 1,8 100,0

VRIJEDNOST UVOZA SIROVINA, POLUPROIZVODA I PROIZVODA UPOTRIJBLJENIH U PROIZVODNJI

VEĆIH TVORNICA U HRVATSKOJ I SLAVONIJI U GOD 1912.

Zemlja

Au

str

ija

Uga

rska

Bo

sn

a

i

Herc

eg

ovin

a

Rije

ka

Srb

ija

Bu

ga

rska

Ita

lija

Nje

ma

ĉka

Be

lgija

Fra

ncu

ska

En

gle

ska

Ukup

no 2

-12

Proizvodi

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13

Drvo - 0,6 1,2 - - - - - - - - 1,8

Kemikalije 0,5 - - - - - - 0,3 - - - 0,8

Kovine 0,5 0,3 - - - - - - - - - 0,5

Koţa 1,5 2,2 - - - - - - - - - 3,7

Mast - 1,0 - - 0,3 - - 0,3 - - - 1,6

Mlinski poizvodi 0,5 - - - - - - - - - - 0,5

Papir - 0,3 - - - - - - - - - 0,3

Pivo - 0,3 - - - - - - - - - 0,3

Šećer - 1,8 - - - - - - - - - 1,8

Tekstilna roba 2,2 3,8 - - - - - - - - - 6,0

Ugljen 0,6 - - - - - - - - - - 0,6

Ţesta - 1,2 - - - - - - - - - 1,2

Ţito - 10,0 - - - - - - - - - 10,0

Ukupno 5,8 21,2 1,2 - 0,3 - - 0,6 - - - 29,1

3. Nova carinska zaštita industrije

Novo carinsko područje značilo je ujedno i novu i jaku carinsku zaštitu za domaću

industriju, zaštitu kojom se ona obilno i posluţila. Ta je carinska zaštita bila visoka već do

godine 1925, kada se još uvijek primjenjivala donekle izmijenjena stara srbijanska carinska

tarifa. Novim carinskim tarifama izrazito protekcionističkog značaja carinska je zaštita

povećana od 1925. godine pa dalje, a još je više realno povećana zbog pada cijena poslije

godine 1926. Ta je carinska zaštita, prema ocjeni na MeĎunarodnoj ekonomskoj

konferenciji Lige naroda godine 1925, iznosila prije te godine u Jugoslaviji 23 posto

vrijednosti industrijskih proizvoda. Poslije 1925. carinska je zaštita povećana novom

carinskom tarifom i godine 1927. iznosila je 32 posto, a 1931. godine 46 posto od

vrijednosti uvezene robe. Za pojedine vrste industrijskih proizvoda carinska je zaštita

iznosila u Jugoslaviji: kod kemikalija 37,8 posto od vrijednosti uvoza, kod tekstila 30 posto,

kod koţe 33,7 posto, kod papira 32,7 posto, kod stakla 53,3 posto, kod ţeljeznih proizvoda

41,4 posto, a kod strojeva

TABELA 3

TVORNICE PO GODINAMA OSNIVANJA

Grana

industrije

Jugoslavija Banovina

Hrvatska

do

1918.

1918.-

1938.

do

1918.

1918.-

1938.

Ekstraktivna i

vezivnog

materijala

48 44 21 16

Metalurška 23 14 1 2

Prerada metala 82 189 20 56

Keramika i

staklo 149 77 43 16

Drvna 270 305 79 109

Papir 54 78 11 18

Kemijska 90 138 27 47

Prehrambena 708 592 217 189

Tekstilna 115 367 30 91

Koţa 47 61 7 12

Elektroprivreda 241 315 54 93

Ostale 4 13 1 7

Ukupno 1831 2193 511 656

nešto manje (22,8 posto od vrijednosti uvoza) Sličnu protekcionističku politiku vodile su u

to vrijeme i ostale zemlje u srednjoj Europi, i to tako da su agrarne zemlje uvoznom

carinom zaštićivale svoju industriju a industrijske zemlje svoj agrar i tako smanjivale

opseg meĎusobne razmjene dobara.

Prva posljedica velike carinske zaštite bila je da su neke grane industrije počele naglo

rasti. Godine 1919. osnovano je u Jugoslaviji 109 tvornica, 1920. godine 144, a 1922.

najviše u cijelom periodu izmeĎu dva rata (170). I u Hrvatskoj je industrija veoma brzo

rasla. Rast pokazuje tabela 3.

Tako je npr. industrija za preradu pamuka u Hrvatskoj godine 1921. imala svega jedno

poduzeće sa 1.600 radnika (Duga Resa), a godine 1927. postojalo je već 7 poduzeća sa

3.260 radnika. Razvitak industrije tekstila u Jugoslaviji od 1918. do 1938. ilustrira ova

tabela.

Tekstil 1918. 1921. 1938.

Predionica 4 4 10

Tkanionica 9 11 43

Vretena 60.000 84.500 133.000

Razboja 3.200 3.190 10.739

Radnika 1.470 2.380 13.000

4. Škare cijena agrarno-industrijskih proizvoda

Stvaranje nove dinarske valute i zamjena krune za dinar u odnosu 4 : 1 izazvali su veliko

nezadovoljstvo u Hrvatskoj i u svim prećanskim krajevima. To nije bilo samo pitanje prestiţa

i povjerenja, što u pitan jima novca uvijek ima veliku ulogu. Osim efektivnog gubitka, stvar je

oteţavala i činjenica da se radilo o gubitku tekuće gotovine potrebne za poslovanje, jer

kupovna moć krune prema dinaru nije odgovarala tom omjeru, nego je bila veća.

Razvitak ekonomske politike doveo je do znatnih promjena u poslijeratnim odnosima cijena,

u relaciji prema prijeratnima.

»Prije rata prodavalo se je 100 kg kukuruze od 14—16 K. Za taj novac dobilo se je jedno

jako cajgasto odijelo za seljaka 3 para opanaka, jedan par dobrih cipela, 30 komada konjskih

štranjgi, ili 3 paketa pamuka, ili 3 šešira itd. Danas (1920) prodaje se 100 kg kukuruze po 350

K. Za jedno odijelo treba 1500.—do 3000.— K. Tri para opanaka danas stoje 750—800 K.

Jedan par cipela 6—800. K. Trideset štranjgi 700—800.— K. Tri paketa pamuka 2700.— K.

Tri šešira 1000 do 1200 K.

Blago se je prodavalo po 80 filira 1 kg live vage. Za par srednjih volova dobilo se je 800 ,do

900 K. Za taj novac dobilo se je 2 kosilice, četvora teretna nova kola ili 20 oraćih plugova itd.

Danas prodaje se kg ţive vage 14—18 K i za par volova dobije se najviše 16—18.000.—

kruna. Jedna kosilica stoji već 15.000 — K, četvora kola K 36.000.—, a 20 plugova stoji K

34.000.— do 38.000.— kruna.

Sijeno se je prodavalo prije po 3 do 5 kruna 100 kg. Za taj novac dobila se je kanta petroleja,

3 škafice za zdenac, 2 do 3 paketa čavala, jedan par dobrih tumpla (Ďonova). Sada se 100

kg sijena prodaje po 100—150 K. Kanta petroleja stoji K 540.—3 škafice K 250.— 3 paketa

čavala K 240.—, a dobri se Ďonovi danas i ne dobe . . .«

»Po ovoj situaciji, kako je razabiremo brojaka, koje sam naveo, teţak neminovno mora

zapasti u dug. Taj će dug, ako on po njemu padne u ruke ćaršije i lihvarskih novčanih zavoda

dovesti seljaštvo do sigurne propasti.«

Škare cijena osobito se očituju kasnije u odnosima izmeĎu cijena agrarnih proizvoda i cijena

industrijskih proizvoda, koje pokazuju kako je potrošač skupo morao platiti monopolističku

industrijalizaciju nacionalistićke autarhije. Usporedimo li cijene za 1913. i 1926. godinu,

izraţene u zlatu, onda dobivamo nepovoljne odnose izmeĎu cijena agrarnih i industrijskih

proizvoda (tabela 4).

Cijene artikala za potrošnju u odnosu na godinu 1913. znatno su porasle, a cijene agrarnih

proizvoda slabo, ako se računaju obje po realnim cijenama (u zlatu). Na primjer, cijena

pšenice u godini 1926. u zlatu prema godini 1913. bila je za 9 posto veća, a kukuruza za 2

posto veća. Vino je bilo 1 posto jeftinije, a šećerna repa 16 posto; nasuprot tome, tovljeni

volovi bili su za 5 posto skuplji a svinje za 1 posto skuplje. Ali je npr. cijena pluga bila za 52

posto viša, kose za 60 posto, modre galice za 40 posto, a ćilske salitre za 69 posto. Cijena

cigle porasla je čak za 95 posto. No osobito je veliko pogoršanje bilo u odnosima cijena

potrošnih artikala. Tako se obična muška košulja, koja je prije rata stajala 1,20 krunu,

prodavala poslije rata po 4,27 zlatne krune, s indeksom od 356 (indeks prema predratnom

100). Vuneno sukno imalo je indeks 272, kava 242, sol 129, a šećer je imao indeks 151.

Artikli najšire upotrebe pokazivali su još i veće razlike. Tako je petrolej imao indeks 211,

sapun 272, a ţigice 454. To pokazuje pogoršanje omjera cijena agrarnih i industrijskih

proizvoda i poskupljenje ţivotnih troškova, osobito za potrošne industrijske artikle. Ako

uzmemo cijene u maloprodaji iz godine 1914. kao indeks 100, onda je godine 1928. cijena

hrane iznosila 145, cijena odjeće 190, a cijena ostalih, raznih artikala 177. Ukupno, cijene

artikala potrošnje u odnosu na godinu 1914. imale su indeks 161.

Rezultat te politike industrijalizacije ogleda se u promjenama strukture stanovništva, u

strukturi narodnog dohotka i fiksnog kapitala. Od godine 1919 (uzeta kao baza = 100) fiksni

kapital uloţen u industriju porastao je do godine 1929. Na 183, u poljoprivredu svega na

117, a u saobraćaj još manje (na 107). Stambena je djelatnost porasla, a stambeni se fond

podigao na 120. Sav je fiksni kapital porastao na 119.

TABELA 4

DISPARITET CIJENA AGRARNIH I INDUSTRIJSKIH PROIZVODA U

HRVATSKOJ

Proizvod Koliĉina

Cijene u zlatu

Postotak 1913.

Kruna

1926.

Dinara

Oranice 1 ha 1670 1273 76

Pšenica 1 q 22 24,09 109

Šećerna repa 1 q 2,60 2,18 84

Kukuruz 1 q 16,5 16,8 102

Vino 1 hl 46 45,5 99

Volovi tovljeni 1 kg 0,65 0,68 105

Svinje tovljene 1 kg 1,12 1,12 101

Superfosfat 1 mtc 7,76 8,45 109

Modra galica 1 kg 0,65 0,91 140

Ĉilska salitra 1 mtc 28 47,3 169

Cigla 1000 kom 28 54,5 195

Plug 1 kom 58 91 152

Kola 1 kom 160 364 227

Kosa 1 kom 2 3,2 160

Sijaĉica za kukuruz 1 kom 55 77,3 140

Košulje 1 kom 1,2 4,27 356

Vuneno sukno 1 m 3 8,2 273

Opanci 1 par 3 11,82 394

Šešir 1 kom 2,40 10,9 454

Sol 1 kg 0,28 0,36 129

Šećer 1 kg 0,96 145 151

Kava 1 kg 3 7,27 242

Ţigice 100 kutija 2 9,08 454

Petrolej 1 l 0,28 0,59 211

Sapun 1 kg 0,60 1,63 272

Kvasac 1 kg 1 2,54 254

5. Realne plaće radnika i činovnika

Ta se pojava odrazila osobito u pogoršanju realnih plaća i nadnica radnika, namještenika i

činovnika. OdreĎena jednaka visina troškova ţivota, prema jednoj teoretski utvrĎenoj listi

minimalnih ţivotnih troškova, za kupnju robe i usluga za obitelj od četiri člana mogla se

godine 1914. pokriti prosječnom plaćom radnika sa 64 posto.

TABELA 5

REALNE ZARADE I EGZISTENCIONI MINIMUN

Vrsta zaposlenih

Realne zarade, %

od egzistencijskog

minimuma

Indeksi

1914. 1930. 1938. 1914. 1930. 1938.

Poljoprivredni radnici 44,2 30,3 30,1 100 68,6 68,1

Ostali radnici 63,6 57,9 53,3 100 91,0 83,8

Privatni namještenici 113,2 96,2 89,5 100 85,0 79,1

Javni sluţbenici 204 112,8 111,4 100 55,4 54,7

Privatni su namještenici mogli takvu minimalnu listu ţivotnih potreba pokriti svojom

prosječnom plaćom sa 113 posto, a drţavni činovnici sa 204 posto. Njima su dakle preostajala

sredstva povrh minimuma. Poljoprivredni su radnici minimalne potrebe utvrdene takvom

listom mogli zadovoljiti samo sa 44 posto. Godine 1930. radnici su istu takvu minimalnu listu

potreba jednake kvalitete i jednakih količina mogli pokriti svojom plaćom sa 58 posto,

namještenici sa 96 posto, drţavni činovnici sa 113 posto, a poljoprivredni radnici sa 30 posto.

Prema tome, do godine 1928. realna se plaća radnika pogoršala prema godini 1914. od 64 na

58 ili za 9,1 posto; namještenika od 113 na 96 ili za 15 posto; drţavnih činovnika od 204 na

113 ili za 44,5 posto; poljoprivrednih radnika od 44 na 30-ili za 32 posto. No kod njih je

daleko najmjerodavniji pad u odnosu na minimum. Njihova plaća iznosi čak manje od 1/3

toga teoretskog minimuma.

To znači da je standard ţivota, usporeĎen sa stanjem prije godine 1914, za te grupe

stanovništva relativno i apsolutno nesumnjivo sniţen. On je relativno najviše sniţen za

privatne namještenike i drţavne činovnike, ali je takoĎer osjetljivo smanjen i za radnike u

prosjeku i za poljoprivredne radnike, mada je već i prije rata bio niţi od toga standarda

minimuma ţivotnih potreba.

Prema tome, kao opći rezultat politike plaća u Jugoslaviji poslije godine 1918. mole se uočiti

tendencija nivelacije prosječnih realnih dohodaka radnika i sluţbenika, i to nivelacije prema

dolje, niţe od egzistencionog minimuma. Takva se politika odrazila i na formiranje svijesti

zaposlenih. Naročito su drţavni činovnici prestajali biti u svojoj masi privilegirana

birokratska grupa kojoj visoka redovna plaća daje siguran poloţaj u društvenom poretku, kako

je to bilo u Austro-Ugarskoj. Smanjenje njihove realne plaće u Jugoslaviji daje barem jedan

element za objašnjenje pojave korupcije, ovisnosti ,o lokalnim politićarima i zloupotrebe

drţavne vlasti za lične svrhe kod tih sluţbenika. To će se smanjenje zaustaviti, konsolidirati

za vrijeme diktature koja će se oslanjati na njih. No realni dohoci radnika i dalje će padati.

Oni su se za vrijeme krize nešto realno popravili za one koji su ostali zaposleni, zbog jakog

pada cijena hrane, ali su upravo u to vrijeme smanjeni radnički dopunski dohoci od seljačkih

gospodarstava s kojima su ostali u neprekinutoj vezi.

»Kroz iskazano desetljeće (1930—1939) ostala je realna zarada, dakle kupovna snaga

nominalne zarade, stabilna, puzeći samo iznad ,odnosno ispod egzistenčnog minimuma, sa

stalnom tendencom pada . . . Usprkos neosporivog stalnog privrednog napretka, realna

zarada najamnog radnika dakle pada. To ne znači da i standard ţivota pada. Naprotiv

standard ţivota raste. Ali to znači da najamni radnik ne prima za svoj rad ni minimalnim

troškovima ţivota adekvatnu nagradu, već mora manjak zarade da nadoknaĎuje iz drugih

vrela u velikoj oblasti prihoda (poljoprivrede, zarade ţene, djece i ostalih članova obitelji,

najamnine podstanara, i t d.)

Politika nivelacije prema dolje naročito se vidi u smanjenju raspona plaća. Ako uzmemo

veličinu radničke plaće godine 1914. kao 100, onda je plaća namještenika iznosila 186, a

drţavnih činovnika u prosjeku 338, dok je nadnica poljoprivrednih radnika bila samo 64.

Godine 1938. plaća namještenika odnosila se prema radničkoj kao 168 prema 100, a

drţavnih činovnika 207, dok je kod poljoprivrednih radnika indeks iznosio svega 47.

Smanjeni raspon plaća najbolje pokazuje odnos najbolje i najslabije plaćenog (najvišeg i

najniţeg plaćevnog razreda) drţavnog činovnika. On je godine 1914. u Sloveniji i Dalmaciji

bio 12 : 1, u Hrvatskoj i Slavoniji 10 : 1, u Bosni i Hercegovini 8 : 1, u Srbiji 7 : 1 i u Crnoj

Gori 8 : 1.

Poslije rata, godine 1923. raspon tih plaća bio je u Jugoslaviji 5,2 : 1.

6. Poljoprivreda

Poloţaj poljoprivrede takoder se znatno izmijenio. Promjena je uslijedila u jednom smislu

nabolje, a u drugom nagore. Moramo prije svega istaći promjene u posjedovnim odnosima.

Provedena je opseţna agrarna reforma koja je uništila feudalne veleposjede i osjetno smanjila

kapitalistički zemljoposjed: ona je imala i nacionalni značaj u vezi s političkom promjenom

godine 1918, jer je u velikoj mjeri likvidirala veleposjed koji je bio u rukama strane,

nehrvatske, nesrpske i neslovenske aristokracije. No nije ni to » nacionalnu« aristokraciju

ostavila po strani. Ekonomski efekt agrarne reforme bio je, meĎutim, takav da je agrarna

proizvodnja bila smanjena. Po nekim računima Poljoprivrednog fakulteta u Zagrebu, u prvim

godinama poslije 1918. ona je pala po količini za čitavih 20 posto. Umjesto proizvodnje na

veleposjedima i agrarne industrije razvila se proizvodnja na malim seljačkim posjedima, što je

utjecalo ne samo na kvantitetu robne proizvodnje nego i na njezinu kvalitetu. No, s druge

strane, valja istaći da je robna proizvodnja smanjena, ali je naturalna proizvodnja nerobnog

značaja relativno uvećana, tj. s iste se površine tada prehranjivao veći broj seljaka, odnosno

onih agrarnih interesenata koji su dobili zemlju. Prema tome, sa stajališta zadovoljenja

ljudskih potreba neposrednih proizvoĎača agrarna reforma značila je uspjeh. Nevolja je bila u

tome što su mnogi dobili premalo zemlje da bi mogli uspješno gospodariti. U kvantitativnom

pogledu proizvodnja se poslije nekoliko godina oporavila, uvećala i pokrila je manjkove. Na

agrarnu reformu moramo gledati prvenstveno kao na mjeru socijalno-ekonomske politike, a

ne kao na isključivo ekonomsku mjeru, izraţenu rentabilitetom proizvodnje. Ona je, na ţalost,

dobila u Hrvatskoj putem kolonizacije namjerno i protuhrvatsku tendenciju, kao što je u

Makedoniji dobila protumakedonsku, što je izričito ispravljeno tek godine 1945. Boljim

načinom provoĎenja agrarne reforme mogle su se izbjeći mnoge štete i ukloniti suvišna

stradanja baš agrarnih interesenata dovedenih na golu zemlju, bez kuća, oruĎa i stoke. No

uzevši jedno s drugim ta je reforma bila potrebna, korisna i nuţna. Ipak se mora konstatirati

da je agrarna reforma izazvala pad proizvodnje po kvaliteti i kvantiteti u prilično osjetljivoj

mjeri kroz izvjestan broj godina, i to u najnaprednijim krajevima. Ona je osim već spo-

menutog glavnog razloga za njezino nazadovanje — gubitka izvoznog trţišta — značila i

znatan korak nazad za agrarnu industriju. Bilo je potrebno oko pet godina da se agrarna

proizvodnja oporavi.

Poljoprivrednom proizvoĎaču, seljaku, u velikoj je mjeri pogodovala ratna i poslijeratna

situacija i pored svih mjera maksimiranja cijena, ratnih rekvizicija i oskudice radne snage.

Dobar poznavalac poloţaja hrvatskog seljaka dr. Đuro Basariček ovako je opisao taj poloţaj

poslije I. svjetskog rata: Nestalo je ugara, i to je bio velik napredak u hrvatskoj poljoprivredi.

Proizvodnja se uvećavala zbog dobre proĎe i povoljnih cijena na domaćem trţištu. »Povećao

se broj nametnika«, ali je više narastao broj zdravih gospodarskih jedinica. Seljak se razduţio

inflacijom. Mnogo se investiralo za nabavu zemlje. Srednji je posjed gutao veleposjed i sitni

posjed. Povećavalo se stado rogatog blaga (umanjeno za vrijeme rata), nabavljeni su strojevi,

graĎene su mnoge zgrade, zdravije i udobnije. Čak je stanoviti dio novca tezauriziran na selu.

Nastupilo je i okućivanje proletera: zemlju je dobilo više desetaka tisuća ljudi koji su prije bili

beskućnici, a dvostruko toliki broj podvostručio je svoju imovinu. No to je vrijedilo samo za

situaciju neposredno poslije rata, kada je još i domaći i strani svijet bio gladan agrarnih

proizvoda. Agrarni su proizvodi mnogo traţeni, a cijene su im znatno uvećane. Za rata je

glad vladala u velikom dijelu Hrvatske: u Lici, u Dalmaciji, u Hercegovini, u Istri itd. Budući

da se prodati moglo sve što je god proizvedeno, takva je situacija nepovoljno utjecala na

kvalitetu proizvoda.

No to nije dugo trajalo, jer je već godine 1926. nastupila djelomična agrarna kriza i jak pad

cijena agrarnih proizvoda. Nju je u velikoj mjeri izazvala deflacionistička politika drţave koja

se povodila za deflacionističkom politikom svjetskog financijskog kapitala, počevši od godine

1923. Ta je politika osobito teško pogodila seljake. Oni su se u periodu inflacije, za vrijeme

rata i poslije rata, u znatnoj mjeri oslobodili dugova koji su ih prije gušili. Seljak je prvi put u

historiji došao do novca. Poboljšanje njegova ekonomskog poloţaja dalo mu je samosvijest i

sigurnost u sebe, a to se odrazilo i politički. No pretpostavljajući da će cijene agrarnih

proizvoda i dalje ostati visoke, seljaci su kupovali zemlju i po vrlo visokoj cijeni ulagali svoja

sredstva u poljoprivredu, a često se radi toga i zaduţivali. No kupovanje zemlje značilo je

prijenos vlasništva iz jednih ruku u druge: mnogi su siromasi sada mogli kupiti zemlju, ali je

ona preteţno Ala u ruke bogatijih seljaka. Vrijednost dinara, kola je godine 1923. iznosila

oko 6 švicarskih franaka za 100 dinara, uvećana je do godine 1925. na 9,13 švicarskih

franaka za 100 dinara. Tako je svaki onaj tko se prije godine 1925: zaduţio za 100 dinara

morao vraćati taj dug u realnom ekvivalentu od 9 umjesto 6 franaka. To je nesumnjivo bilo

vrlo korisno za sve vjerovnike, naročito za financijski kapital. Tom je financijskom politikom

drţave istovremeno realno uvećana i glavnica duga za nekih 50 posto, i na taj je način

zaduţeno stanovništvo opljačkano, bez povrede propisa graĎanskog prava i »svetosti

postojećih ugovora«. Ako tome dodamo još i velike kamate i poznatu nesreĎenost na

novčanom trţištu, koje su izrabljivali različiti lihvari do razmjera poznatih samo u

periodima prvobitne akumulacije, onda moţemo razumjeti naglo pogoršanje poloţaja

seljaka poslije godine 1923.

Teškoćama zbog promjene vrijednosti novca pridruţila se i porezna politika. Za vrijeme

inflacije porez je bio olakšan jer je novac manje vrijedio. Izračunano u kilogramima

pšenice, porez na jedno jutro oranice plaćao se godine 1912-1913. u ekvivalentu od 10,2

kg pšenice. Godine 1919-1920. taj je porez iznosio svega 1,47 kg pšenice, ali je već

godine 1924-1925. porezni teret dosegao 8,15 kg pšenice. To je vrijedilo samo za realne

poreze (zemljarinu, kućarinu). Ako se uzmu u obzir sva izravna porezna podavanja,

ukljućivši i progresivni porez na dohodak i poreze uvedene za vrijeme rata, pa općinske

prireze itd., onda je npr. jedno gospodarstvo od 38 jutara, koje je godine 1913. plaćalo

cjelokupni porez u ekvivalentu od 390 kg pšenice, za godinu 1924. moralo platiti porez od

8495 kg pšenice. Razlog tome velikom uvećanju bio je u tome što su istovremeno porezi

uvećani, a cijene agrarnim proizvodima znatno su pale. Takva je politika nazvana

politikom stabilizacije.

Primjer promjene u investicionoj djelatnosti daje nam nabava ţeljeznih plugova. Godine

1921. i 1922. uvezeno je 4400, odnosno 4600 plugova; već iduće godine, 1923, uvoz

plugova nije bio veći od 1500, a godine 1924. pao je na svega 1069 plugova. Kad tome

dodamo još i pogoršanje izazvano politikom industrijskog protekcionizma i poteškoće

izvoza agrarnih proizvoda, moći ćemo ocijeniti kako je teţak poloţaj izazvan dugoročnim

strukturnim promjenama seljačkog gospodarstva bio još više oteţan mjerama ekonomske

politike u novoj drţavi.

7. Trgovina

Razvitak trgovine pokazuje znatan napredak. Akumulacija kapitala u trgovini brzo napreduje.

Nemamo mnogo podataka o razvitku prometa, ali se to vidi iz broja trgovina. Na području

Hrvatske, Slavonije i Dalmacije bilo je 1914. godine 20.000 trgovina, novčarskih i

ugostiteljskih radnji, a godine 1928. njihov je broj porastao na 42.446. U isto je vrijeme u

cijeloj Jugoslaviji broj trgovina porastao od 95.000 na 153.000. Najveći je skok bio u Srbiji.

To je bila čitava eksplozija trgovačkog kapitala: godine 1914. bilo je 7.230 trgovačkih radnji,

a 1928. godine 19.282 radnje. (Vidi: tabela 6.)

No moţe se reći da je trgovina svuda porasla. To znači da je pored banaka i industrije

najpovoljniju situaciju imao trgovački kapital. Do porasta trgovine dolazilo je, s jedne strane,

zbog pojačanja posredničke uloge trgovaca, a ta je opet prouzrokovana većom

dekoncentracijom agrarnih posjeda, dekoncentracijom koja traţi pojaćanu ulogu sabirne

trgovine.

TABELA 6

BROJ TRGOVINA 1918-1938. NA PODRUĈJU TRGOVAĈKIH KOMORA

1918. 1928. 1938.

Zagreb 7.773 15.547 13.667 Osijek 4.000 9.388 6.619 Split 5.493 7.917 5.543 Dubrovnik 1.747 2.330 1.771 Sarajevo (i Banjaluka) 23.135 25.545 18.895 Novi Sad 7.500 9.756 11.264 Veliki Bećkerek 2.296 5.434 4.832 Beograd 5.404 14.410 21.615 Skopje 6.805 8.166 9.466 Podgorica 1.558 2.125 2.834 Ljubljana 23.135 25.545 13.491

70.061 112.505 104.130

S druge strane, trgovinu jača porast robne proizvodnje u selu, izazvan time što je smanjeni

seljački posjed imao manje mogućnosti da samo iz vlastitoga gospodarstva zadovolji svoje

potrebe za hranom, a osobito za ostalim proizvodima. Porast trgovine osobito je velik u gradu,

gdje zbog razvitka trgovine i zbog povećanja činovnićkog aparata naglo jaća gradsko

stanovništvo. Iako je taj aparat plaćen slabije nego prije rata, ukupna kupovna snaga

birokratskog aparata je veća s obzirom na njegovo povećanje.

Sve te promjene, izazvane političkim dogadajima godine 1918. zbog postavljanja nove

granice, i ekonomska politika u vezi s time, dovele su do još dubljih strukturalnih promjena.

Naime, u novoj drţavi od godine 1918. pa dalje nastaje formacija monopolnog kapitalizma,

što ćemo vidjeti iz daljeg izlaganja.

II. MONOPOLNO-KAPITALISTIČKA FORMACIJA U JUGOSLAVIJI

Političke i ekonomske promjene koje su nastale stvaranjem nove drţave godine 1918. dovele

su i do kvalitativne promjene, tj. do pretvaranja prijašnjeg predratnog liberalnog industrijskog

kapitalizma u monopolni kapitalizam. Doista, sve bitne oznake koje Lenjin postavija za takvu

društveno-ekonomsku formaciju nalaze svoju primjenu u Jugoslaviji poslije godine 1918.

Monopolni kapitalizam u Jugoslaviji 1918-1929. ima, ukratko, ova obiljeţja:

1. Industrijski i bankovni kapital stapaju se u financijski kapital. Industrijalci osnivaju

banke, a banke stvaraju svoje industrijske koncerne. Proces osnivanja, centralizacije i

koncentracije industrije vezan je za banke.

2. Monopolni se karakter očituje u velikom stupnju karteliranja industrije i koncentracije

banaka, zatim u zaštitnim carinama i drţavnim nabavama.

3. Značajna je penetracija stranog kapitala, preteţno monopolističkog.

4. Vrši se polaćani pritisak na radni narod, na seljake i osobito na radnike.

5. Jugoslavija se veţe za meĎunarodni blok imperijalističkih zemalja kao njihov satelit.

1. Ratno gospodarstvo

Prije svega, valja voditi računa o tome da prijelaz iz liberalnog kapitalizma u monopolni

kapitalizam nije uslijedio direktno. IzmeĎu predratnog i poslijeratnog kapitalizma stoji I.

svjetski rat, koji je u ekonomskom pogledu i kod nas znacio organizaciju ratne ekonomije.

Usprkos sprečavanju i sabotaţi austrijskih ratnih napora, a naročito u dobavljanju hrane što ih

je provodila hrvatska administracija, a ne samo seljaci i privrednici, postojale su velike

centrale za snabdijevanje i preranu. U ratnoj je privredi drţavna kontrola bila znatna ne samo

kad se radilo o cijenama i raspodjeli dobara nego i kad se radilo o proizvodnji.

O toj ratnoj ekonomiji i o idejama s kojima se namjeravala voditi politika dalje u pravcu

monopolnog kapitalizma jedan od njezinih graditelja kaţe ovako:

»Drţava posluţila se je onim istim sredstvima, kojima se je pred ratom sluţila industrija: —

drţava je naime sama stvarala kartele i sindikate, njihovom pomoću sakupljala velike kapitale

u svrhu da laglje namakne potrebite predmete i da se pobrine, kako bi se oni sustavnije i

koliko je moguće pravednije porazdijelili meĎu konzumente. Obzir imao se uzeti u prvom

redu na vojsku i ratne potrebe, ali i na civilno ţiteljstvo. Drţava je dakle u formi, kakovu je

kapitalizam uveo, nastojala da udovolji zahtjevima socijalizacije . . .«

»Poslije rata potrajati će potreba, da se barem za neke potrošne predmete pridrţi forma

centraliziranja, odnosno monopola, a uporedo s tim razvijati će se i tendencija, da se stanovita

socijalna i gospodarska pitanja centralno urede i centralno rješenju privedu . . .«

»Opće prilike zahtijevati će bez dvojbe, da se još dugo podrţavaju stanoviti sada uvedeni

monopoli odnosno centrale. Ove centrale, koje su za vrijeme rata pribrale opće gospodarstvo

u svoje ruke, biti će naravni most za prelaz u mirno stanje . . .«

»Centrale ove posredovati će po svoj prilici još za dugo uvoz i izvoz toli sirovina koli gotovih

fabrikata, a sigurno i ţivotnih namirnica, pa će biti naše nastojanje upereno u to, da

sudjelujemo kod toga u razmjeru naše ekonomske snage i potrebe. Kod toga vaţnu će ulogu

zapremati i parobrodarstvo. . .«

»Bit će potrebno, da pomislimo na stvaranje trgovačkih ali i produktivnih sindikata, jer će

samo snaţne organizacije, koje će dobro biti snabdjevene i novcem i random snagom, moći da

izdrţe utakmicu na inozemnom trţištu, koja će bez dvojbe biti vrlo velika i teška . . .«

Vaţno je spomenuti da je, što se tiče ratne ekonomije, poslije godine 1918. u Hrvatskoj

drţavna kontrola ostala neko vrijeme zajedno s produţenjem stare drţavne administracije

koja je došla pod novu političku vlast. U tom pogledu izmeĎu Hrvatske i Srbije postoje

razlike; u Srbiji je postojala austrougarska i bugarska ratna okupacija, čija je vlast

osloboĎenjem Srbije oborena, pa se nova srpska administracija izgraĎivala naglo i bez velikih

priprema, ali u znatno većem opsegu nego prije rata. Drţavna je kontrola značila ujedno i

drţavnokapitalističku organizaciju privrede, koja se u poslijeratnom periodu postepeno

ukidala. No ona je za sobom ostavljala znatno jaču koncentraciju kapitala nego što je to bilo

prije rata. Pod plaštom centrala kao drţavnih organizacija za snabdijevanje i uz njihovu

pomoć ratni su se dobitnici intenzivno bogatili.

Tome je mnogo pomogla i inflacija osnovana na tri izvora: na drţavnom deficitu, na kreditnoj

inflaciji i na inflaciji zbog deficita vanjske trgovine. Ipak je glavnu ulogu imala budţetska

inflacija koja je izvirala iz potrebe da se budţetski deficiti pokrivaju izdavanjem novčanica.

2. Monopoli i političke granice

Stvaranjem novih granica pojačan je monopolni karakter narodnog gospodarstva.

a) Povlačenjem novih granica odvojena su industrijska poduzeća u granicama

Jugoslavije od industrijskih područja bivše Austro-Ugarske i od svojih konkurenata s tih

područja. Na taj su načim mnoga od tih poduzeća postala de facto monopolna poduzeća u

novoj drţavi. Često je na području nove drţave postojalo svega jedno,

su postojala dva nekoliko industrijskih poduzeća iste struke, koja su prema tome bez ikakva

novog ulaganja kapitala i bez ikakve promjene u organskom sastavu svoga kapitala, a i bez

ikakve promjene u koncentraciji kapitala u poduzeću, postigla monopolan poloţaj naprosto

zbog suţavanja granica trţišta. To je bio dovoljan razlog da industrijski kapitalist postane

jugoslavenski nacionalist.

Stvaranjem novih granica postignuto je, prema tome, relano povećanje koncentracije

kapitala. Relativna koncentracija pojavljuje se i zbog toga što su u novoj drţavi poduzeća iz

Hrvatske bila relativno jača — u odnosu na koncentraciju u cijeloj Jugoslaviji — nego što su

to bila u ekonomskom području Austro-Ugarske, gdje su bila relativno vrlo mala.

b) Zbog povlačenja novih carinskih granica odvojena su trţišta i potrošači industrijskih

proizvoda od svojih centara snabdijevanja. Na taj je način stvoren vacuum koji se ispunjavao

tako što su se naglo osnivala industrijska poduzeća, da bi se potrebe tih nezadovoljenih

konzumenata podmirile novootvorenim trţištem industrijskih proizvoda. Tu su strukturnu

promjenu pojačali još i glad za industrijskom robom, koja se pojavila poslije četiri godine

rata, i povećanje kupovne moći stanovništva zbog inflacije.

Opseg proizvodnje domaćih industrijskih poduzeća bio je niţi od opsega potraţnje

industrijskih dobara, i zbog toga su jačale monopolne tendencije. Taj je njihov monopolni

poloţaj još pojačan sistemom zaštitnih industrijskih carina.

Jedan od nosilaca ekonomske politike nacionalističkog protekcionizma, načelnik

ministarstva trgovine i industrije koji je godinama vodio industrijsku politiku mimo sve

promjene vlada, formulirao je ovako ciljeve te politike koji izraţavaju pretenciozne autarkične

tendencije monopola “domaćeg” kapitala: 1) pojačanje svekolike naše proizvodnje, 2)

stvaranje kompletne industrije zemaljske obrane, 3) uvoĎenje proizvodnje svih prijeko

potrebnih artikala. »Ceo taj privredni program ima za cilj da pokrije naše uvozne potrebe i da

osigura izvoz rudarskih proizvoda.« A za poljoprivredu je potrebno stvoriti potrošače u

zemlji.

3. Pojava financijskog kapitala

Druga pojava koju Lenjin smatra karakterističnom za monopolni kapitalizam jest stvaranje

financijskog kapitala. I tu pojavu nalazimo karakteristično razvijenu kod nas poslije godine

1918. Dok su prije 1914. trgovci i industrijalci bili, simbolički rečeno, najbogatiji ljudi, tj.

nosioci najveće koncentracije kapitala, sada — poslije godine 1918 — to postaju bankari.

Razlozi za stvaranje financijskog kapitala bili su ovi:

a) Industrija se širi, zbog vacuuma trţišta stvorenog političkim granicama, brţe nego što je to

omogućivala njezina vlastita akumulacija kapitala. Da bi zadovoljila potrebe postojećih

potrošača koji su se prije snabdijevali iz Austrije, Češke, Moravske itd., industrija mora

posegnuti za tuĎim kapitalom. Banke snabdijevaju industriju tim kapitalom, pa se stvaraju

pojedini bankovni koncerni, a čine ih banke i industrijska poduzeća koja one financiraju. To

je tipični oblik koncentracije kapitala u Jugoslaviji poslije godine 1918. Sjedište toga

financijskog kapitala je Hrvatska, a naročito Zagreb, gdje se nalaze najjače banke u drţavi,

kako smo to već i prije vidjeli. Kao primjer navodimo dva takva bankovna koncerna iz godine

1924. Prva hrvatska štedionica u Zagrebu, najjača domaća banka, imala je u svojem

koncernu, tj. u svojoj interesnoj sferi: 16 banaka i kreditnih zavoda, 51 industrijsko poduzeće,

5 velikih trgovačkih društava i 7 saobraćajnih dioničkih društava. Njezino se područje

aktivnosti širi preko Hrvatske u Bosnu i Sloveniju, s jedne strane, i u Vojvodinu i u Srbiju, s

druge strane Hrvatska eskomptna banka, koja je predstavljala strani kapital, imala je u

svojem koncernu 1924. godine 8 banaka i kreditnih zavoda, 16 industrijskih poduzeća, 6

trgovačkih i 8 saobraćajnih velikih poduzeća.

Značaj Zagreba kao financijskog centra vidi se po tome što je godine 1921. od čitavog

vlastitog kapitala dioničkih društava u Jugoslaviji, tj. od 829 milijuna dinara, u Zagrebu bilo

koncentrirano 474 milijuna, a u Beogradu svega 169 mililuna dinara. Prema tome, Zagreb je

imao 57 posto, a Beograd tek 20 posto kapitala dioničkih društava. Godine 1925. bilo je

ukupno 1926 milijuna dinara kapitala dioničkih društava, od toga 614 milijuna u Zagrebu a

480 milijuna u Beogradu. Zagreb je tu imao još samo 31 posto, a Beograd već 24 posto. No

najveću snagu banaka u Hrvatskoj nisu činila vlastita sredstva, nego ulozi na štednju. Tako su

godine 1924. zagrebačke banke imale 1210 milijuna, a beogradske 277 milijuna dinara uloga

na štednju. Poslije godine 1925. ulozi na štednju u Zagrebu iznosili su 2759 milijuna dinara, a

u Beogradu 408 milijuna. Oni su u Zagrebu znatno vie porasli i bili su glavna snaga

zagrebačkog financijskog kapitala. Tu svoju dominantnu poziciju zagrebački financijski

kapital izgubit će u vrijeme velike svjetske krize poslije godine 1930, kada će, zajedno s

političkom vlašću diktature, drţavne mjere dovesti do bitnog slabljenja pozicija zagrebačkih

velikih banaka i do jačanja beogradskih banaka, a naročito pet velikih drţavnih njima sličnih

privilegiranih banaka u rukama velikosrpske političke diktature (Narodna banka, Drţavna

hipotekarna banka, Poštanska štedionica, Privilegirana agrarna banka i Privilegirana zanatska

banka).

b) Poslije godine 1918. jača utjecaj stranog kapitala. S jedne strane, kapital koji je

prije bio u pravnom smislu » domaći« (tj. s područja Austro-Ugarske, gdje je taj kapital

slobodno cirkulirao), u Hrvatskoj sada postaje strani kapital (austrijski, češki, maĎarski itd.),

jer su političke granice drugačije povučene.

Uloga stranoga kapitala vidi se po opsegu u kojem je sudjelovao u Hrvatskoj, a i u

Vojvodini (austrijski i maĎarski kapital). Tako je npr. od 1923. do 1925. godine 30 posto

svega novog kapitala za financiranje poduzeća u Hrvatskoj došlo iz Austrije (ili preko

Austrije), a 10 posto iz MaĎarske; u Bosni 25% iz Austrije, 10 posto iz MaĎarske; u

Vojvodini je 3 posto takvoga kapitala došlo iz Austrije, a 40 posto iz MaĎarske; u Sloveniji

25 posto iz Austrije i Čehoslovačke, a engleski i francuski kapital preuzeli su oko 5 posto

svih novih emisija dionica, a naročito u Srbiji. Strani kapital dolazio je uajviše preko banaka, i

to uglavnom preko četiri od pet velikih zagrebačkih banaka.

Pojačana uloga stranoga kapitala osniva se i na direktnim investicijama toga kapitala u

zemlji. Nastala su nova industrijska i bankovna poduzeća koja su svojim medunarodnim

imenima dodavala riječcu »jugo«, npr. Jugostandard Oil Comp., Jugosiemens, itd. Strani je

kapital (francuski, engleski, belgijski itd.) u prvo vrijeme, osobito poslije 1922. dolazio k

nama preko svojih starih veza — preko bečkih i peštanskih banaka. No poslije je strani kapital

iz velikih kapitalistićkih centara počeo dolaziti i izravno (francuski, amerićki, engleski, itd.).

Vaţno je istaći to da je mirovnim ugovorima, zbog propisa na temelju kojeg su Nijemci

izgubili svoje prije uloţene kapitale, njemački kapital osjetno izgubio svoj utjecaj, pa su

Nijemci počeli iznova investirati kod nas.

c) Financijski je kapital crpio svoju snagu i iz kreditne inflacije. Velike su banke često

davale kredite industrijskim poduzećima na taj naćin što su uloge za štednju koje su primale

na kratki rok angaţirale u dugoročna realna ulaganja u industrijska poduzeća. Ta praksa,

uobićajena u to vrijeme u Srednjoj Europi, protivi se osnovnim načelima politike kreditiranja,

Povrh toga, banke su često davale više kredita nego što bi im to dopuštalo oprezno

gospodarenje vlastitim sredstvima. Velike su banke toliko dominirale trţištem da su se

osjećale pretjerano sigurnirna. No kada je godine 1923. došlo do deflacionističke politike

drţave, ona je morala pogoditi ne samo industrijska poduzeća nego, Jos prije, i velike banke

koje su ih financirale.

d) Simptomatična je pojava toga doba tzv. »nacionalizacija« stranih kapitalistićkih

poduzeća na osnovu propisa mirovnih ugovora. (Ta nacionalizacija nema nikakve veze s

pojmom nacionalizacije kako je ona provedena kod nas poslije godine 1945.) Ona se često

sastojala u tome što su u upravne odbore stranih kapitalistićkih poduzeća postavljani kao »

nacionalni« ljudi pojedini utjecajni političari, generali visoki drţavni ćinovnici. Na raj su

način ta ,poduzeća postajala »nacionalna«, a u stvari su ti ugledni »nacionalni« ljudi u najviše

slućajeva dobivali samo po nekoliko dionica, kao simbolićki vlasnici (»štromani«) da 12i

mogli sudjelovati na glavnim skupštinama i biti izabrani u upravne odbore.

e) Personalna unija izmeĎu bankovnog i industrijskog kapitala očitovala se uveliko u

tome što su bankovni direktori velikih banaka bili članovi upravnih odbora velikog broja

industrijskih poduzeća, a, s druge strane, veliki industrijalci sjedili su u upravnim odborima

banaka. Na taj je način nastala velika personalna koncentracija poloţaja i moći u rukama

malog broja kapitalista, a to je pojačavalo nezdrave monopolističke pojave degeneracije.

Pojedini ,su kapitalisti istovremeno sjedili u više desetaka upravnih odbora banaka i

poduzeća.

4. Stvaranje »nacionalnog« tržišta i »nacionalnog« kapitala

Pojava monopolnog kapitalizma izraţena je u osnovnoj liniji ekonomske politike drţave u to

vrijeme, a to je »stvaranje nacionalnog trţišta i nacionalnog kapitala«. S tom je zadaćom

identificirana glavna funkcija drţavne politike. To u stvari, prevedeno na ekonomski jezik,

znači osiguravanje monopola kapitalu koji se naziva domaćim. To se stvaranje » nacionalnog«

kapitala odraţava kao osnovni motiv u čitavoj ekonomsko politici poslije godine 1918. i

predstavlja posvećenu parolu svih graĎanskih političkih stranaka i vlada, od najliberalnijih do

najkonzervativnijih.

Te je ideje veoma jasno istakla u svom prvom poslovnom izvještaju uprava Zagrebačke burze,

te najmlaĎe kapitalističke ustanove (osnovane godine 1920):

» Ţivimo u vremenu tamnih i nejasnih antikapitalističkih tendencija za socijalizacijom . . .«

» Naša drţava. . . imade u prvom redu bditi nad tim, da uz stečenu političku slobodu

osigurava svoju ekonomsku slobodu, jer joj prijeti mnogo veća opasnost od gospodarskih

protivnika, koji ju okruţuju, nego li od političkih. Sve pako drţave, koje nas okruţuju, i za

koje je vezan naš gospodarski ţivot, organizovane su kapitalistički. Za nas bi dakle bilo

skopčano sa najvećom opasnosti, ako bi danas, prije nego izgradimo našu ekonomsku

samostalnost htjeli riješiti probleme, koji imadu neminovnu posljedicu da bi uzdrmali

današnju organizaciju naše di-lave, koja je takoĎer kapitalistička. Socijalizacija osim toga

iziskuje potpuno savršeni i izgradeni drţavni aparat, a. mi svi znamo, da će izgradnja našeg

drţavnog aparata iziskivati još mnogo godina. . .«

». . . Mi imademo jednu prirodnim darovima bogatu drţavu, nil imademo vanredno

povoljan geografski poloţaj, mi se moţemo osloniti na sposoban narod i mi moramo sve te

uslove upotrijebiti da što prije provedemo gospodarsku organizaciju naše drţave, da

uzmognemo mi sami biti gospodari u našoj kući i sami raspolagati sa svom onom prirodnom i

duševnom snagom, koja nam stoji na raspolaganju, za izgradnju naše drţave i za kulturno

pridizanje našeg naroda. To pak ne moţemo postići drugim putem nego organizacijom

kapitala i davajući maha privatnoj inicijativi, gdje god se ona pojavi. Svako prirodno

bogatstvo, kao po nekom prirodnom zakonu te svojem iskorišćenju, pa kako su u drţavi

prirodno bogatstvo i svi uslovi gospodarskog razvitka mnogo veći nego što je naša

financijalna snaga, mi moramo našemu domaćemu kapitalu svim sredstvima dati što veću

sigurnost djelovanja, da uzmogne podići sve blago, što leţi zakopano u našoj drţavi, jer je

inače neminovno, da će nas poplaviti tuĎi kapital, koji će rukovoditi našim bogatstvom u

svoju korist i koji će nas ujedno gospodarski zarobiti . . .«

»U našoj drţavi, koja zapravo i nema jakih kapitalističkih organizacija, mole se

iskorišćenje naših prirodnih bogatstava provesti jedino koncentracijom malih kapitala, to jest

stvaranjem dioničarskih društava, koja, privlačeći kapital iz svih slojeva naroda, mogu da

budu one organizacije, koje su kadre, da iskoriste ta naša bogatstva, da povećaju narodni

imetak i s time omogućuju našu gospodarsku neovisnost. . .«

Pri tom ipak valja istaći dvije tendencije iz toga vremena koje izviru iz razlika u razvojnoj

fazi kapitalizma u Jugoslaviji. Jedna je kapitalistička akumulacija koja je veoma proţeta

elementima prvobitne akumulacije i koja se razvija osobito u kapitalistički manje razvijenim

krajevima, kao što su to Makedonija, Bosna i juţna Hrvatska. U Srbiji, gdje je ona najjača,

tome se elementu pridodaje još i jaki stupanj iskorišćavanja aparata drţavne vlasti za vršenje

privatne akumulacije u korist onih na vlasti i uz vlast. Kod kapitalista ne pridajemo primarnu

vaţnost u tom pogledu nacionalnoj pripadnosti vlasnika kapitala. Za kapitalizam su bitni

funkcija kapitala i interesi koje taj kapital predstavlja, a ne personalna svojstva osobe koja je

vlasnik toga kapitala. Pogotovo su u monopolnom kapitalu osobna svojstva potpuno

podreĎena interesima i funkciji monopolnog kapitalista. To ne vrijedi samo u okvirima

drţave nego se odnosi i na selo. U selima, gdje je trgovina slabije razvijena, prevladavaju

takvi elementi.

Drugi smjer akumulacije razvijao se na osnovu kapitalističke akumulacije, i to slabljenjem

elemenata prvobitne akumulacije, a jačanjem elemenata monopolnog kapitalizma. Tu se

akumulacija vrši preteţno instrumentima svojstvenim kapitalizmu, i to naročito monopolnom

kapitalizmu (koncentracija banaka, stvaranje bankovno-industrijskih koncerna, jačanje veza

sa svjetskim monopolnim kapitalizmom itd.). To je naročito slučaj u ekonomski razvijenim

krajevima, kao što su Slovenija, Hrvatska i Vojvodina. Tu glavni nosioci kapitalizma nisu

bili trgovci, lokalne bančice i lihvari, kao u prvom slučaju, nego velike banke i industrija.

Naročito valja istaći ćinjenicu da je drţavna politika bila preteţno u rukama ljudi mentaliteta

iz prvobitne akumulacije, koji nisu drţavni aparat i drţavnu ekonomsku politiku shvatili kao

instrument za izgraĎivanje modernog kapitalizma, nego kao instrument za vršenje vlastite

privatne akumulacije kapitala vanekonomskim sredstvima, tj. bez upotrebe kapitalističkog

privrednog aparata. Shvaćajući drţavni budţet kao jednu ogromnu vreću iz koje se uzima

koliko tko moţe i koliko joj je tko bliţe, oni su od početka pristaše sistema političkog

centralizma, koji je omogućivao upravo to da ta vreća bude što veća i punjena sa što većeg

područja.

Monopolne je tendencije naročito jačala činjenica da je drţavni sektor bio u Jugoslaviji

razmjerno jak: u saobraćaju, u šumama, u rudnicima ugljena, ţeljeza, u šećeranama, u

električnim centralama. Vaţna je bila uloga drţavnih monopola šibica, soli, duhana, cigaret-

papira i petroleja. Njih je još Srbija bila zaloţila strancima za drţavne dugove, i predstavnici

stranih kapitala sjedili su u upravi toga najvećeg trgovca i monopolista u drţavi. Naročito je

značajna bila uloga drţavnih banaka i od drţave privilegirane Narodne banke.

5. Monopolizam i v a n j ska trgovina

Monopolni kapitalizam očitovao se u vanjskoj trgovini. Što s e tiče monopolnog kapitalizma,

treba spomenuti ne samo utjecaj stranog kapitala na uvoz kapitala iz inozemstva nego i izvoz

kapitala iz Jugoslavije u inozemstvo kanalima vanjske trgovine. 0 uvozu kapitala mole se

dobiti slika kad se usporede podaci o uvozu kapitalnih dobara koji ilustriraju tu pojavu.

Godine 1922. iznosio je taj uvoz:

TABELA 7

UVOZ PROIZVODNIH SREDSTAVA~

U milijunima dinara Postotak od uvoza

1922. 1923. 1922. 1923.

Ţeljezo, preradeno 582 715 9,05 8,59 Strojevi 301 307 4,68 3,70 Elektroaparati 69 113 1,07 1,36 Saobraćajna sredstva 62 89 0,97 1,09 — — 1.014 1.224 15,77 14,74

Karakteristično je da su već na prvom Zagrebačkom zboru (velesajmu) godine 1923. strani

izlagači zastupani najviše u mašinskoj, metalskoj i elektroindustrijskoj struci (62), pa zatim u

tekstilnoj i odjevnoj grupi (29).

TABELA 8

TVORNICE PO GODINAMA OSNIVANJA (POĈEVŠI OD 1919) I PO

NARODNOSTI

VLASNIŠTVA I UPRAVE

Red. Godina osnivanja

br. Narodnost 1919. 1923. 1920. 1921. 1922.

1 Potpuno strana — 5 4 14 4

2 Preteţno strana 2 13 21 9 10 3 50 posto jugoslavenska, 50 posto strana — 2 2 1 2

4 Preteţno jugoslavenska 21 26 24 21 8 5 Potpuno jugoslavenska 76 92 104 122 84 6 Bez podataka 3 6 2 3 1

U k u p n o 102 144 157 170 109

IZVOR:

Statistika industrije Kralj. Jugoslavije s adresarom industr. poduzeća, Beograd, 1941, str. 18.

Vanjska je trgovina do godine 1923. imala pasivni saldo, a od 1924. dalje bila je aktivna.

Aktivom vanjske trgovine pokriva se pasiva platne bilance, u kojoj je glavnu stavku

sačinjavao ne samo ekstraprofit i kamate monopolnog kapitala izvana nego i prikriveni

eksport kapitala iz Jugoslavije. Sve mjere devizne politike nisu mogle spriječiti takav eksport

kapitala. Sa druge strane, potreba izravnanja plateţne bilance i odrţavanja tečaja dinara na

visini preko njegove kupovne moći u zemlji (kako je to odgovaralo interesima financijskog

kapitala, a na štetu proizvoĎača), predstavljali su dalju pojavu jačanja monopolnog

kapitalizma.

Ulaz stranog kapitala u drţavu ilustrira naročito osnivanje tvornica u prvim godinama poslije

rata (tabela 8). Strana i preteţno strana poduzeća čine znatan broj tvornica, a kada bismo

dobili podatke o veličini tih poduzeća, jamačno bi se pokazalo njihovo još značajnije mjesto u

razvitku industrije.

6. Politika prema radnicima

Ekonomski poloţaj radnika takoĎer je podloţan udaru monopola i dobiva neke bitne

karakteristike poloţaja radnika za monopolnog kapitalizma.

Pritisak radne snage prije I. svjetskog rata bio je vrlo velik. Proces proletarizacije seljaka

uznapredovao je, a to se moglo vidjeti po velikom broju migracije iz Hrvatske u druge

zemlje, naročito u Ameriku. Seljaci koji nisu mogli ţivjeti od rada na vlastitoj zemlji

zapošljavali su se kao poljoprivredni radnici na veleposjedima kod bogatih seljaka, radili su

kao sluge u plodnijim krajevima, kao nadničari kao šumski radnici, pak kao izučeni stručni

radnici, ali najvećim dijelom kao nekvalificirana radna snaga u industriji, na ţeljeznici, u

graĎevinarstvu itd. Neki

su seljaci ali po sajmovima kao gonići stoke, mešetari i pretršci, su se bavili kućnim obrtima

kao lončari, tkalci, kovači, ţene kao vezilje itd., mnogi od njih radeći za račun kapitalističkih

poduzetnika kod svoje kuće.

Pritisak ponude radne snage narastao je poslije I. svjetskog rata. Trajnim strukturnim

promjenama u selu pridruţili su se neposredni efekti rata i poslijeratne situacije koji su

uveliko uvećali mobilnost. Zarobljenici koji su se vratili iz ruskog zarobljeništva, ratni

bjegunci, zeleni kadar i demobilizirani vojnici koje su iz vojske naglo i bez reda otpustile

vojne komande zbog političkih razloga, činili su veliku masu nezaposlenih. K tome su se

pridruţili i oni koje je glad potjerala iz pasivnih krajeva, pa i politički bjegunci iz Istre, iz

Rijeke i iz krajeva što su ih Talijani okupirali poslije rata.

Dekompozicija stare austrougarske drţavne vlasti za vrijeme rata, njezin slom i spora

organizacija nove vlasti omogućivali su da se mobilnost radnika jače izrazi.

Naročito je u vezi s tom mobilnošću potrebno naglasiti utjecaj oktobarske revolucije, ne samo

zbog njezina odjeka u Hrvatskoj nego osobito zbog činjenice da je u Rusiji bilo oko 100.000

ratnih zarobljenika, koji su velikim dijelom sudjelovali u revoluciji. Podlogu pokretu radnika

davale su pogoršane prilike, a posebno teškoće prehrane i stanovanja, smanjene realne

nadnice i otvorene škare cijena.

Ponuda radne snage rasla je i zbog toga što je prestala mogućnost emigracije u Ameriku i u

industrijske krajeve bivše Austro-Ugarske.

Industrijska djelatnost i trgovina u prvo su vrijeme znatno porasle, ali njihova potraţnja radne

snage nije mogla pokriti veliku ponudu. Nicale su i naglo se širile radničke organizacije,

napose sindikati, koji su vodili velike pokrete. Broj članova sindikata bio je prije rata 40.000,

a poslije rata naglo se povećao na 200.000 članova.

Njima nasuprot organizirali su se kapitalistički poduzetnici u svoje organizacije, i tako su se

našli na suprotnim stranama ne više pojedini poduzetnici i radnici njihovih poduzeća, nego

organizacije industrijalaca i savezi radničkih sindikata.

Već kada je godine 1904. osnovan Zemaljski savez industrijalaca u Hrvatskoj i Slavoniji,

njegovih se 70 članova osnivača organiziralo da unapreĎuju i čuvaju svoje interese pred

drţavom, ali istovremeno i pred radnicima, naročito u vezi s provoĎenjem radničkog

zakonodavstva. Ta je funkcija Saveza mnogo pojačana poslije godine 1918.

No sukob se brzo prenosi s ekonomskog na političko polje, i 1920. dolazi do Obznane, koja

je zakočila legalno djelovanje političkog pokreta radnika.

U to se vrijeme donose i socijalnopolitičke mjere. Godine 1922. osniva se Središnji ured za

socijalno osiguranje radnika, koji 1923. ima već 435.000 članova, radničke komore počinju

djelovati 1922, a inspekcije rada nastavljaju djelovanje. To radničko zakonodavstvo ima

dvostruki cilj. S jedne strane, ono mora dati minimalnu zaštitu radnicima da bi ih osposobilo

za rad prema zahtjevima koji su se kao prijeko potrebni postavljali u modernoj industriji. S

druge strane, to je pokušaj da se zadovolje neki radnički interesi da bi se izbjegle krupnije

promjene. Mnogi od tih zakona bili su dosta napredni, i ne mole se za sve reći da su » ostali

samo na papiru«. No budući da iza tih zakona nije stajala organizirana politička snaga

radnika, oni su ubrzo zakočeni i birokratizirani.

MeĎutm, politika deflacije u interesu financijskog monopola izvršila je svoj utjecaj i na

poloţaj radnika. Smanjena industrijska djelatnost poslije godine 1923. dovela je do manje

otpornosti radnika i do podloţnosti monopolnom kapitalu. To se vidi npr. po broju radničkih

pokreta. Godine 1923. štrajkalo je 13.233 radnika, a godine 1924. pao je taj broj na 5.155.

Godine 1923. bilo je 367 pokreta za povišice plaća radnika, godine 1925. svega 73, a godine

1930. tek 9. Nasuprot tome, godine 1923. kod javne burze rada traţilo je zaposlenje 56.000

radnik.a, a 1926. ta je ponuda rada dosegla 113.000 ljudi.

7. Agrarna politika

Agrarna je politika takoder pala pod utjecaj monopolnog kapitalizma.

a) ProvoĎenje industrijske carinske zaštite u Jugoslaviji izazvalo je, kao što smo vidjeli,

nerazmjer u cijenama industrijskih i agrarnih proizvoda koji je teško pogodio poljoprivredu a

bio je rezultat jačanja monopolne situacije industrije. S druge strane, takvo stvaranje

monopola za domaću industriju u carinskim granicama Jugoslavije i drugih agrarnih drţava

Europe izazvalo je protumjere kod glavnih kupaca agrarnih proizvoda u inozemstvu

(Čehoslovačka, Austrija, Italija), koji su poslije 1925. počeli provoditi politiku agrarnog

protekcionizma, tj. zaštićivanja svoje poljoprivrede, a to je i opet pogodilo naš agrarni izvoz i

prouzrokovalo pad cijena. Doduše, ta politika nije bila isključivo rezultat našeg industrijskog

protekcionizma, nego čitave ekonomsko-političke situacije stvorene u srednjoj Europi poslije

godine 1918. Glavni razlog za takvu politiku valja traţiti prvenstveno u strahu da se ne

ponovi oskudica hrane u industrijskim zemljama kao za vrijeme rata; ali je i trgovinska

politika Jugoslavije, stvarajući monopolnu situaciju u industriji, bila njezin bitni sastavni dio.

b) Još je više agrarni sektor pogodila politika financijskog kapitala koja se odnosila na

stabilizaciju dinara. Slijedeći diktat svjetskog financijskog kapitala 1923. godine, koji je teţio

za povećanjem vrijednosti novca do predratne »normalne« razine, i u Jugoslaviji je provedena

deflacionistička politika. Napokon je pred ţetvu u lipnju godine 1925. provedena de facto

stabilizacija dinara, ali je ta stabilizacija provedena u interesu financijskog kapitala. To je

osobito pogodilo sve one koji su se zaduţivali investirajući u poljoprivredu, dalje, oborilo je

cijene i oteţalo poloţaj poljoprivrednika u zemlji, a naročito je agrarnom izvozu dalo ozbiljan

udarac, od kojega se više nije oporavio.

ZAKLJUČAK

Osnovna karakteristika situacije stvorene godine 1918. novim ekonomskim područjem jest to

što je na tome novom području povlaćenjem političkih granica i provoĎenjem politike jačanja

» nacionalnog« kapitala stvorena formacija monopolnog kapitalizma. Najveća koncentracija

kapitala toga monopola bila je u Hrvatskoj, tj. u Zagrebu, koji je bio glavni financijski,

industrijski i trgovački centar drţave.

Ekonomsko-politička problematika u tome razdoblju kretala se oko toga što je velikosrpska

vladajuća klika upotrebljavala političku moć da bi za sebe izvukla korist iz ekonomski jačeg

monopolnog kapitalizma, koji je imao glavnu snagu u Hrvatskoj. Na taj je način društveni sloj

ekonomski slabije razvijen (u smislu kapitalizma) i preteţno pod jakim utjecajem prvobitne

akumulacije vanekonomskim mjerama kočio razvitak ekonomski razvijenijeg dijela drţave, a

to se bitno odrazilo i na polju društvene i političke nadgradnje. Ekonomska nemoć

prevladavana je političkom premoći.

Razdoblje od godine 1918. do 1929, odnosno do godine 1930, moţemo podijeliti u dva dijela.

Prvi dio ide do 1925, a karakteriziraju ga inflaciona monetarna politika, relativno visoke

cijene agrarnih proizvoda, jaka investiciona djelatnost u industriji, uz snaţan razvitak trgovine

i pasivna plateţna bilanca s inozemstvom.

Period od 1925. dalje karakterizira, s jedne strane, pad cijena agrarnih proizvoda, a s druge

strane, vanjskotrgovinska politika industrijskog protekcionizma kod nas i agrarni

protekcionizam kod naših glavnih kupaca agrarnih proizvoda. To je ujedno period

deflacionističke politike. Njezine će posljedice doći do svog punog izraţaja poslije godine

1930, za vrijeme velike ekonomske krize koja pada u to vrijeme i koja se poklapa s periodom

kraljevske političke diktature u Jugoslaviji. Nastaje promjena prijenosom ekonomske moći i

koncentracije kapitala iz Zagreba u Beograd, tj. iz Hrvatske u Srbiju. Tome političkom

mehanizmu javlja se protuteţa u koncentraciji političkih snaga opozicije oko Zagreba i

Hrvatske. Posljedica toga je drţavno-monopolni kapitalizam, koji traje od 1929/30. godine pa

sve do sloma stare Jugoslavije.