Riječ prevoditelja

(marginalije o švicarskim autorimatalijanskoga govornoga područja

u prijevodima na hrvatski)

Od trideset autora koje su odabrali sastavljači antologije Sto godina pjesništva u talijanskoj Švicarskoj 6 svaki treći je tek djelomično poznat ovdašnjoj čitateljskoj publici.

Za opus samo njih dvojice može se reći da je dostupan već više godina i u prijevodu nekoliko knjiga.

Genereacijski i količinski prvi od njih je Grytzko Mascioni (1. XII. 1936. – 12. IX. 2003.), kojega pamtimo i kao agilnoga ravnatelja zagrebačkoga Talijanskog instituta za kulturu u raz-doblju od 1992. do 1995. godine. Mascionijevim razvedenim i pomalo baroknim književnim djelom bavili su se prevoditeljice i prevoditelji od Željke Čorak, preko Tonka Maroevića i Mladena Machieda, do Ive Grgić i Morane Čale 7.

6 Giovanni Bonalumi – Renato Martinoni – Pier Vincenzo Men-galdo, Cento anni di poesia nella Svizzera italiana, izd. Armando Dadò, Locarno 1997.

7 Dostaje svjetlost, a onda su zaredala izdanja i drugih Mascionije-vih knjiga poetskih tekstova. Za objavljivanje i decentnu opremu Mascionijevih knjiga pobrinula se tada mlada zagrebačka izdavač-ka kuća Durieux, predvođena Nenadom Popovićem i Draženom Tončićem.

Drugi u tom nizu je Dubravko Pušek, pjesnik i prevodi-telj rođen u Zagrebu 1. siječnja 1956. godine, a od svoje desete godine stanovnik Lugana. Njegov pjesnički opus predstavila je 1997. godine dvojezičnim izdanjem Ugrušak šutnje – Grumo di silenzio zagrebačka Naklada MD8. Dotadašnjim Pušekovim po-etskim tekstovima pozabavili su se prevoditelji Mirko Tomasović i Tonko Maroević, te Joja Ricov i Tvrtko Klarić9.

Zanimljivo je podsjetiti da se upravo tekstovima Dubravka Pušeka i od njega godinu mlađega Fabija Pusterle zatvara ma-loprije spomenuta antologija Sto godina pjesništva u talijanskoj Švicarskoj, a u kojoj je prvi autor koji svoj književni opus gradi standardnim talijanskim jezikom – Francesco Chiesa (1871. – 1973.). Upravo je Francesco Chiesa neprijeporno najistaknutija osobnost tih zbivanja10, naime kada je riječ o zbivanjima u kul-turi, napose onima u književnosti talijanskoga dijela Švicarske.

O položaju švicarskih autora u odnosu prema književno-sti u Italiji, a i obratno, nedavno se sustavnije pozabavila mlada znanstvenica iz Torina Sara Murgia11, u uvodu svoje doktorske

8 S Draženom Latinom i Miroslavom Mićanovićem na kormilu. 9 Potonji je 2010. godine predstavio i Pušekovu recentnu pro-

dukciju zbirkom naslovljenom Duše i trave, u izdanju zagrebačke Felsine.

10 Govoreći o njemu, Riccardo Bacchelli (1891. – 1985.) zorno dočarava poziciju i karakter švicarskog autora talijanskoga go-vornoga područja:

«Malo bi bilo, k tome i netočno, reći da za njega Ticino spaja Italiju i Švicarsku te da u Švicarskoj predstavlja Italiju. On o talijanskoj Švicarskoj ima autonomno poimanje, tj. živo i konkretno. U tom poimanju talijanske Švicarske, duše kantona Ticino, on je služio i služi uzorno moralno, radinošću nastavnika i funkcionera, svojom književnošću i poezijom…».

11 Mentorica joj je bila prof. Raffaella Castagnola a godina obrane doktorata je 2012.

disertacije, obranjene na sveučilištu u Losanni a posvećene knji-ževnom djelu Antonija Rossija.

Od ove godine još dvojica autora iz antologije spomenute na početku ove kratke usputne zabilješke imaju svoje zagrebačke knjige: Antonio Rossi12 i Fabio Pusterla13, jer je izdavačka kuća Felsina naumila sustavnije predstavljati pisce iz Ticina, budući da djelo jednoga od njih označava početak njezina djelovanja14.

Tom još uvijek skromnom nizu valja dodati i Osornu nepostojanost radosti, četversotavačnu stihozbirku Aurelija Bu-lettija15, objavljenu 2010. godine.

Na kraju ali nipošto i manje važno – nekoliko riječi i o piscu predgovora za ovo izdanje.

Vanni Bianconi pripada mlađoj generaciji švicaraskih au-tora. Rođen je 1977. godine u Locarnu, a zbog svojih profesio-nalnih obaveza živi i u Londonu.

Njegova prva zbirka poetskih tekstova Faura dei morti po-javila se 2004. godine, uz poticajni tekst Fabija Pusterle, u zbor-

12 Također dvojezično izdanje Prepoznavanja – Ricognizioni, izd. Felsina, Zagreb 2014.

13 Bocksten, izd. Felsina, Zagreb 2015.14 Sve je počelo 2001. godine dvojezičnim izdanjem teksta Heretički

dijalozi – Dialoghi eretici Renata Martinonija.15 Spomenutim izdanjima prethodilo je fragmentarno predstavlja-

nje nekolicine autora iz te antologije a u nekoliko nastavaka ti-jekom 1998. i 1999. godine na stranicama Hrvatskoga slova, kada je naša čitateljska publika prvi put mogla doznati za imena kao što su već spomenuti Fabio Pusterla (1957.) te Antonio Rossi (1952.), Gilberto Isella (1943.), Giorgio Orelli (1921. – 2013.) i Aurelio Buletti (1946.).

U novije vrijeme, od prosinca 2011. godine, predstavljanju švicarskih autora pridružila se i Irena Matijašević, urednica na Trećem programu Hrvatskog radija, u terminima Poezije naglas i Šest minuta poezije u šest.

niku Ottavo quaderno italiano, milanskoga nakladnika Marcos y Marcos. Zatim u izdavačkoj kući Casagrande objavljuje i dvije samostalne pjesničke zbirke: Ora prima. Sei poesie lunghe (Bellin-zona, 2008.) te Il passo dell’uomo (2012.).

U svom prevoditeljskom radu Vanni Bianconi usredo-točen je na anglofosnke autore: W. Somerset Maugham, W. H. Auden e William Faulkner.

Pokretač je i umjetnički direktor festivala književnosti i prevođenja Babel (www.babelfestival.com).

Bianconijevi tekstovi na hrvatski su prevedeni i objavljeni u Poeziji naglas, urednice Irene Matijašević te u elektorničkom časopisu Ajfelov most (www.jergovic.com), koji uređuju Ana Bo-gišić i Miljenko Jergović.

Tvrtko Klarić

Proljeće

Nije da žalim zbog narušena mira što očituje se u našoj kućikada angorka iz susjedstvaprođe kroz uski prolaz na dvostrukome staklu,kad se protrlja o rubove gitare ili o najtanju žicu,nagazi na teku za bilješkepa kroz isti prozorčić ode.Netko je dakle može pratiti mišljuili stati na prozor; kako mu drago.Put su zakrčili starci iz dispanzera;ima jedan što svakog se dana mota oko jabuke,ne kaže ali ju je gurnuo u džep da pojede je kasnije.I tako taj me gospodin obično naveliko pozdravljapa me pita u kojem smo to danu u tjednu,često brče četvrtak s petkom, ispričava se,osobito za lijepa vremena.Priupitaju li ga da objasni, samo da ga čuju kako objašnjava,tko bi mogao biti onaj svetac na uglu u sivoj haljišto namigne svakome tko ga istom pogleda,on kao da ne razumije, okrene se s rupčićem u ruci,opet pripali cigaru pa nastavi svoju popodnevnu šetnju.

Šuta

Ne samo uvojak lutkine kose što stršila je iz šute utovarene na vagonnego i grančice skorene i razbacaneili pomiješane s krhotinama opekepozivale su na oprez;a na vrhu, pribadače i limenke talka,komadići cinčane žice i čizmiceskoro nove, koje bi moj ujak odmah išao pokupiti,obodi slamnatih šešira, krakovi naočala,filmovi ostrugani i žbice sa biciklaostavljale su u uvjerenju da je svatko,u točki u kojoj se nalazio, mogao dometnutitoj šuti ili oduzeti joj nije važno što,i ništa se ne bi promijenilo.

Vjetrovit dan

Kad vjetar po pothodnicima tjera pred sobomostatke tkanine i sezonsko cvijećepa između ljuske i ogriska krušaka gurapetolisje iz tjednoga rokovnika i izreske pratiljâa ljudi žure doma ili drugamote pognute glave idu natrag dok naokolodruge troske lepršaju na mahovepojavi se ponekad, iza nužnika u parkuili za razgovora s jelenima lopatarima,podvornik u četrdesetima; nitko općenito ne obraća pažnju na nj,ionako je prašina, ionako smetnjajer svatko je zaokupljen opiranjem.

Subota

Obred na igralištu koje valja označitine preko ogradâ a s mjerom;i dječak koji se između stabla i stabla lipeuvija, trči za kutijama sa šahovnicomi pogađa ih sječimice;a onaj drugi, ne poznajem ga, izašavši iz zavodau vrijeme blagdana sa svojimapokušava uvjeriti baku i djeda:«Ono tamo na livadi su kornjače!»;i dvojba je li ono uz rijeku Soderininepredviđeni vrtlog biciklâ,sveučilištaraca s francuzicomili orguljaša koji vježbaju;kao i pomisao da će već prispjela subotaokončati prije vremenau tom osobitom trenutku večeri…

Hmelj

Ako se hmelj, koji nema oslonca,privije kako može uz neku biljkuili naročito uz pukotine brana ili zidovaili, tamo gdje rijeka se sužava,upeca ako se tako može reći iz telefonskih žicanad vodom kao da želi utažiti žeđili samo osvježiti se na trenutak,a koncem ljeta natovari se cvjetovimamuškima i ženskima pa zadovoljan ne muči seodvojiti od mreže kukicâgdje nalazi smisao;a povremeno trpi, ovisno o vremenu,ponekad buja neupadljivo pretjerano,čak i ne uvlačeći tebesvladana tko zna kakvim zaduženjimai lagano nezadovoljna dok oklijevašna tom srednjem odmorištu…

Telefonom

«Nema, velim ti, nikakvih promjena!»;«jesi li stvarno siguran?» ustrajemnetom se vrativši iz Lucerna.Taj naš razgovor nalik je onome kad se dvojicadozivaju s kraja na kraj još neistražene obale;«pričaj mi radije o gljivicama u uhu,jesu li dobro izliječene? a ona tekica iz botanike?Limodorum Epipogium Spiranthes ListeraNeottia Goodyera Malaxis Corallohiza:jesi li nabasao na dječaka koji te pozdravioi učinio ti uslugu?»Sresti dječaka sa psom ne predstavlja ništa,no kad taj dječak zastane i obrati se tebisve je drukčije.Zastaje – da ponovimo – i ne predstavivši setraži od mene maslac veličine oraha za rižot («a vino?»dometnem ja; «ne hvala, poškropit ću ga mlijekom»); i budući

da oklijeva«hajde, uđi», i on ostaje tamo na vratima,zatim obazrivo kaže da me je već vidio prije par godinana ljetnom tečaju francuskoga, «ne sjećam se, oprosti,daj da razmislim», i on dotle odlazine propustivši prije toga srdačno mi zahvaliti.

Zora

«Ja engleski ne znam. Ne razumijemo se».Ta se ne predaje pa pomalo svojim francuskimnaučenim u San Gallu pomalo znakovimaobjašnjava mi da je ona Amerikanka,u slobodno vrijeme rado se bavi politikom i konjima.«Ah, imam rođakinju u Pittsburgu, pržionica kave».Vrlo je hladna kolodvorska zoras nekolicinom kosova između novih razmjena:okrznu zaklon pa nestanu u kupinama.Tko bi im uopće mogao predvidjeti putanjuili odgonetnuti lepet njihovih krilâ?i tko bi od putnikâ umio točno odreditikamo će se zaputiti vlak u ovaj sati na kojem smo točno kilometru?«Jednostavno je – dobacuje jedan koji do tog časa nije govorio –nalazimo se na dvjestočetrdesetom kilometru»,i mi smo doista uznemireni;a zatim prije nego će sići obavješćuje da je to bio samo blefjer ni on to ne zna.

Rocchette i uspinjača

Svjetla koja izdaleka zavaravajua pripadala bi prema našim predviđanjimabližoj od dvaju skupina kuća u naselju Rochette– «prepoznaješ li zonu grmova, ono ogoljelo područje?» –svjetla za sada nisu važna pa ni natpis.(Natpis da se razumijemo na koji ti često rado podsjećaš:Globa od jedne škude i gubitak rubljaza svakoga tko pere na ovome vrelu,i tvoja je majka domećeš pjevala kao djevojčicaneku pjesmu, dapače baš tu pjesmu,pisala ju je po školskim zidovima).A uspinjača?Mimoilaze se na pola puta – kabine – povlačeći jedna drugu;a kondukteri pozdravljaju dok se momci dodiruju rukamaa gospođe se čude da u ove danenitko više ne zna ustupiti mjesto ili biti ljubazan;poštar pak gestikulira, tuži se na previše posla,povjerava da mu je nedavno došao u ruketako povjerljiv brzojav da istinu govorećine bi smio o tome govoriti…

Grgeč

«Na kojim se mjestima po mome mišljenju mrijesti grgeč? Na velikim dubinama.

A kako živi? U mnogobrojnim jatima».Možda sit ili prestrašen momak se stišava,promatra i on motorni čamacpristigao s ušća; dva mladićajedan na pramcu, drugi stojeći, došaptavaju sepa mijenjaju pravac u šali. A budući da ja ne znam koja je ura«koliko je sati» pokušavam doviknuti s obale; a oni u prvi mahne razumiju; onda na zapešću pokazujem oblik satai jedan od njih dvojice shvaća, odgovara otvorenim dlanovima,nema dvojbe, pola deset je; pa se čini kao kad rukapoprečke presijeca zrakom, dijeli jezero na dvojesve do rta Svetoga Martina.

Čahura

Tko je, čuvši zorom šuškanje u vrtu,zadovoljan što je doznao prije negoli je zaspaokako je stari ribič uspio in extremis(mogao bih izvijestiti, ne zaspavši taj čas,o znakovima onkraj obale jezera– «Francuska!» uzvikivahu –ili o razmišljanju o nadolazećem danuto jest o nakanama da ga se mudro rasporedi)osloboditi zarobljen um, otajstvo, u loncu,tko bi, dok promatra okoliš,očekivao da će tamo uz ruže prepoznatiČahuru, Kristinina psa?

Veljača

Zašto malo ne produžiti puti vratiti se doma od strane vrtova?Puteljci koji idu serpentinamaizmeđu nedavno obrađenih lijehapuni su djece svih uzrastai otmjeno obučenih mamâ.«Tu se još može dolaziti s djecom», govore.«Da, istina, tu je sjajno. Čini se kao da niste u gradu».S vremena na vrijeme pojavi se i topao vjetar;a kada taj vjetar, dogodi se, izostane,uvijek se pojavi bujica vode u rijeci– teče između metamorfnih stijena, baca senedaleko od Kerzersa u rijeku Aare –,ili vojnici s novim činovima,ili još štogod drugo.

Nabavke za skromne večere

Na ulazu me dočekalo psetancekoje me izravno i, slobodno to velim, prilično neljubaznoodvelo do gazdarice;da neka se svakako raskomotim, da odaberempo svom nahođenju, bila je uporna u šlapamai u trenirci;a u međuvremenu me uvodila,između satova i koraljnih posudica,u svoja duboka odlagalištagdje je brižno čuvala – rekla mi je u povjernju –ponajbolje čokolade.Bila je jako ljubazna prema menia i nje se, kako se čini,poprilično dojmila moja pojava;tako da se oboje pozdravismo, laganim stiskom ruke, na najprikladniji način.

Igre u magli

Vidljivi u prekidima, dječaci se raspršeu magli, igraju se straže i lopovâ.Dugo, dugo nije opipljiva njihova prisutnostosim po jagodici koja bljesne iz sivilaili po vjetrovci nestaloj među oleandrimapojavivši se opet kasnije, u pravcu zdenca ili ulaza;a tad ne jedno već više tjemenai kapica kitnjastih te dijelova odjećei siluetâ u trku ili šćućurenihpojave se hitri, zaustave se na trenpa nestanu u tihim šumovimaili u tišini.

Boćanje na putu za Etnu

Naposljetku ode na partiju boćâ.Odabravši kamenčiće i pojasnivši pravila dvobojaušlo se odmah u pravo nadmetanje,polje na laganoj uzbrdici, gledatelja jedan.A kod 8 naprama 6 u moju korist– u najgorem slučaju, po tvome mišljenju, kod 8 prema 7 –ishod susreta izgledao je već zacrtankada fiat 127 bežprolazeći velikom brzinomiznad mjesta gdje smo bili raspoređeni za igrupretvori u oblak dima,a da nismo imali načina intervenirati,pogotke, suparničko povjerenje, poene.

Na kosini

Zid se nastavlja približno ravno,s ove strane dvorište, s one pak korov i staklo.Ali stigavši do visine kanala,čini oštar zaokret ulijevo,a onda se strmoglavo spušta prema dolini,naslanja se na druge zidove koji se s livadâpravolinijski penju pa se s njima stapa.A na protivnoj padini brežuljci pomiješani s proplancima i usjecima obronaka,zakuci ravnice i gospodske vileukazuju se u perspektivi raznorodnih profila,na nagnutoj plohi polja.

Jezero Como samo što se nije izlilo

Ugledasmo kao prvo brodicu «Benaco»;a kada pogledom obuhvatismo rastegnutiji zaselak uz jezerote u odrazu vidjesmo neobično poravnate«Giglio» i «Volta» pa se obradovasmopromatranju motornih čamaca i drugih plovilaveć na visini uobičajenog prolaznikashvatismo da jezero Lario samo što se nije izliloi da opasna poplava prijeti trgu Cavour.Zastadosmo ne kratko razmisliti o tome što bi u stvarisličan slučaj mogao značiti.Što će se dogoditi sa slastičarnicom?i s knjižarom, i butikom nasuprot?Ni na jedno od tih pitanja, složili smo se,nije nam bilo moguće naći odgovor;stoga bez zadrške produžismo cestomprema planinskome prijelazu Ponte Chiasso.

Kukurikanje u pola jedan iza ponoći

Dogodilo se nakon uljudne i plodonosne razmjene mišljenjao primjeni u stanovitom ili nekom drugom pravcuone točke ili podtočke Novih Odredabada ustadosmo te svi zajedno izađosmo u vrt.Otpratismo našega gosta sve do auta;kad, u času uobičajene uljudnosti,začu se razgovijetno kukurikanje,pomislismo odmah na pijetla gospođe Emilije,tako spretnog u kljuvanju i žestokogu lepetanju krilima.

Uklanjanje cvjetnoga praha

Bijahu tako jedinstveno raspoređenana stoliću za časopisebeskonačno majušna,kako se običava označiti ih,zrnca cvjetnoga praha što su pala i slegla seda napokon oblikuju gustoćukrhkih skupljenih na jednoj stranite izdvojenih zrnaca na drugoj,pa je tako izvan uobičajenog bila ispunjenostna koju je upućivao takav njihov rasporedkoji posve izgubljen te s istinskim osjećajem žaljenjauzeh na znanje, u stanovitom trenutku,njihova slučajnog uklanjanja.