Richard Wagner PARSIFAL · bas crni dijamant, Réne Pape (1964.). Rođen u Dresdenu i školovan u glasovitom Dresdner Kreuzchoru i na tamošnjem Konzervatoriju, debitirao je 1988

PARSIFALSubota, 9. ožujka 2013., 18 sati

Richard Wagner

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Subota, 9. ožujka 2013., 18 sati

Richard Wagner

PARSIFAL

THE HD BRODCASTS ARE SUPPORTED BY

THE MET: LIVE IN HD SERIES IS MADE POSSIBLE BY A GENEROUS GRANT FROM ITS FOUNDING SPONZOR

Neubauer Family Foundation

GLOBAL CORPORATE SPONSORSHIP OF THE MET LIVE IN HD IS PROVIDED BY

SNIMKA

PARSIFAL Jonas KaufmannKUNDRY Katarina DalaymanGURNEMANZ René PapeAMFORTAS Peter MatteiKLINGSOR Evgenij NikitinTITUREL Rúni BrattabergSolisti, Zbor i orkestar MetropolitanaZBOROVOĐA Donald PalumboDIRIGENT Daniele Gatti

REDATELJ François Girard

SCENOGRAF Michael Levine

KOSTIMOGRAF Thibault

Vancraenenbroeck

OBLIKOVATELJ RASVJETE David Finn

OBLIKOVATELJ VIDEA Peter Flaherty

KOREOGRAFKINJA Carolyn Choa

DRAMATURG Serge Lamothe

Praizvedba: Bayreuth, 26. srpnja 1882.

Prva hrvatska izvedba: Narodno kazalište u Zagrebu, 28. travnja 1922.

Prva izvedba u Metropolitanu: 24. prosinca 1903.

Prva izvedba ove produkcije: 15. veljače 2013.

SUBOTA, 9. OŽUJKA 2013.

POČETAK U 18 SATI.

Richard Wagner

PARSIFALEin Bühnenweihfestspiel / Sve�ani posvetni prikaz

u tri �ina

Libreto: Richard Wagner prema

Wolframu von Eschenbachu

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Radnja se događa u dvorcu Montsalvat u Španjolskoj u srednjem vijeku.

Parsifal nije samo opera - Parsifal je misija u kojoj je Wagner, već potkraj života, težio pomirenju svih aspekta svoje duhovnosti. To je sveto djelo u povijesti glazbe.

François Girard

Stanka poslije prvoga i drugoga čina.Svršetak oko 23 sata i 50 minuta.Tekst: njemački.Titlovi: engleski.

6 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2012./2013.

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Sveti gral, posuda iz koje je Spasitelj pio na posljednjoj ve�eri, dan je na �uvanje Titurelu i njegovim krš�anskim vitezovima. Njima je povjereno i oružje za obranu od bezbožnika - sveto koplje - kojim je rimski vojnik ranio Spasitelja. Da bi što bolje �uvao tu svetinju, Titurel, kralj nad zemljom gralskih vitezova, dao je sagraditi dvorac Montsalvat, na visokoj hridi, okrenut arapskoj Španjolskoj. To je simboli�ki odnos krš�anstva prema poganskom svijetu, posebice prema �arobnjaku Klingsoru, neprijatelju dobroga. Klingsoru s vremena na vrijeme uspijeva privu�i gralske vitezove u svoj �arobni vrt i oni ne mogu odoljeti �arima njegovih cvjetnih djevojaka i njihove glavne �arobnice Kundry, žene jedinstvene ljepote. �ak je i Amfortas, kojemu je ostarjeli Titurel povjerio �uvanje grala, podlegao njihovim �arima. Željan po�eti vladavinu uništenjem Klingsorova carstva, Amfortas je neoprezno ušao u �arobni vrt s namjerom da ga ubije.

Nesvjestan ljudske slabosti, pao je pod utjecaj Kundry i zaboravio svoje poslanstvo. Dopustio je da mu iz ruke ispadne sveto koplje koje je prihvatio Klingsor kojega je došao ubiti. Sam Amfortas teško je ranjen pred vitezovima koji su mu pritekli u pomo�.Amfortasovoj rani nema lijeka. Gubi snagu, a time slabi i mo� vitezova. Ranu bi mogao zacijeljeti samo dodir svetoga koplja koje je i zadalo ranu.Jedan jedini stvor može koplje oteti Klingsoru. To mora biti “nevin-lud“ mladi� bez grijeha, reiner Tor. On ne�e podle�i �aroliji Klingsorova vrta, odoljet �e joj i, svjestan Amfortasove krivnje, iz sažaljenja prema njemu, smatraju�i svojim spasom njegovo ozdravljenje, domo�i �e se svetog koplja i zacijeljeti njime Amfortasovu ranu. Gralski vitezovi o�ekuju tog �istog nepoznavatelja grijeha. Pobjeda Parsifala nad Klingsorom pobjeda je krš�anstva nad poganstvom.


PRVI �INU šumi oko dvorca gdje borave, Gurnemanz i gralski vitezovi pokušavaju izl i je�it i Amfortasovu ranu. Pripremaju mu kupelj. Kundry je donijela poseban arapski balzam, ali Amfortas zna da mu može pomo�i samo “samiloš�u prosvijetljen nevin-lud“ (Durch Mitleid wissend der reiner Tor). Gurnemanz pri�a o Kundry, o tome kako uvijek pomaže vitezovima, a nikada ne traži zahvalnost. Možda želi okajati neku prošlu kletvu? Gurnemanz nastavlja pri�u o Amfortasu, �arobnici i Klingsoru, gralu, svetom koplju. Na pozornicu pada strelicom proboden labud. Ubio ga je mladi�. Gurnemanz ga prekorava i ispituje odakle je, tko mu je otac, tko ga je poslao na put, kako se zove, ali mladi� ništa ne zna. Zna jedino da mu se mati zvala Herzeleide i da su živjeli u divljini. Ali Kundry zna da mu je otac Gamuret bio ratnik i da je poginuo u boju, a majka ga je povela u divljinu žele�i ga spasiti

od iste smrti. No mladi� je ostavio majku i krenuo u svijet, a ona je od tuge umrla. Kundry je umorna i želi samo mir. Mladi� je naivan i hrabar i Gurnemazu se u�ini da bi baš on mogao spasiti Amfortasa. Poziva ga da bude na obredu grala (Du siehst, mein Sohn, zum Raum wird hier die Zeit - Vidiš, sine moj, tu vrijeme postaje prostor). Vitezovi se okupljaju (Zum letzten Liebesmahle - K zadnjoj ljubavnoj gozbi). Titurel traži od Amfortasa da obavi obred i otkrije gral (Mein Sohn, Amfortas, bis du am Amt? - Amfortase, sine moj, vršiš li službu?). Mladi� prati obred, ali ne uspijeva shvatiti njegovo zna�enje i smisao. Gurnemanz je razo�aran i šalje ga da nastavi svojim putem.

DRUGI �INU svojem dvorcu, Klingsor budi usnulu Kundry koja zaziva utonu�e u dubok san i

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


smrt. Zahtijeva od nje da namami mladi�a koji se približava dvorcu. To je, naravno, Parsifal. Cvjetne djevojke okružuju ga i mame svojim �arima, ali on im odolijeva. No tad se pojavi Kundry i zazove ga imenom kojim ga je zvala mati - Parsifal. I nastaje prizor zavo�enja koji vješta Kundry izvodi upotrebljavaju�i svu svoju mo�. Najprije mu kaže da ga je tim imenom u dalekoj Arabiji nazvao otac Gamuret dok je još bio u maj�inoj utrobi, a zatim mu pri�a o majci (Ich sah das Kind an seiner Mutter Brust - Vidjeh dijete na maj�inim grudima). Majka nije željela da sin kro�i o�evim stopama i da ga stigne skora smrt pa ga je odgajala u neznanju. Ali jednoga dana on ju je napustio, krenuo u svijet i nije se više vratio... i njezino je srce puklo od tuge. Kundry mu nudi utjehu i daje prvi poljubac ljubavi. Parsifal je zbunjen. No padne mu na pamet Amfortas (Amfortas! - Die Wunde! - Amfortas! Rana!) i shva�a smisao odricanja od putenih želja radi otkupljenja. Odbacuje

Kundry, našto ga ona naziva okrutnikom - Grausamer! - koji nema milosti prema njoj, a i ona sama za njom vapi. Kad joj se on i dalje �vrsto odupire, proklinje ga i poziva Klingsora. Parsifal oduzima Klingsoru koplje kojim ga je on trebao ubiti. Tim svetim kopljem �ini znak križa i �arobnjakov se dvorac urušava.

TRE�I �INProšle su godine. Ostarjeli Gurnemanz pronalaz i obamrlu Kundry u gruboj pokajni�koj halji sli�noj onoj u prvome �inu. Ona ga prepoznaje. Spremna je i dalje služiti, ali nije više ista. Možda �e i za nju do�i dan spasenja - razmišlja sijedi starac. Približava se vitez u oklopu sa štitom i kopljem, a Gurnemanz ga upozorava da oružju nema mjesta na dan Velikog petka. Naposljetku ga prepoznaje. To je Parsifal, onaj koji �e

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


svojim kopljem - a to je sveto koplje - donijeti spas Amfortasu i otkriti gral. Pozdravlja ga kao novog �uvara grala. Kundry mu u znak poniznosti opere noge i posuši ih kosom. On je krsti vodom s izvora. Po�inje �ar Velikog petka. Gurnemanz i Kundry obaviju Parsifala viteškim plaštem i Gurnemanz ga vodi u veliku dvoranu grala. Vitezovi pozivaju Amfortasa da otkrije gral, no on je nemo�an i zaziva smrt. Vitezovi ne odustaju, ali on je uvjeren da ništa ne�e zacijeljeti njegovu ranu. No tada Parsifal koji se neprimje�en približio, pobjedonosno najavljuje da �e jedno oružje valjati za tu svrhu - Ner eine Waffe taugt - sveto koplje u njegovoj ruci. Njime dotakne Amfortasovu ranu i Amfortas je spašen, a Parsifal od njega preuzima dužnost da otkrije gral. On to �ini, blažena svjetlost obavija prisutne, Kundry lagano umire. Svi pjevaju Erlösung dem Erlöser! - Otkupitelju otkupljenje!

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


VEČERAŠNJI INTERPRETINaslovnu ulogu pjeva velika operna zvijezda današnjice, njemački tenor Jonas Kaufmann (1969.), kojega pamtimo kao Siegmunda u Walküri u Met Live in HD pretprošle i Fausta prošle sezone. Nakon nastupa u manjim ulogama još u vrijeme studija u Münchenu, počeo je karijeru 1994. u Saarbrückenu kao lirski mozartovski tenor, nastupima u Čarobnoj fruli, Otmici iz saraja i u Titusu. Već je 1999. pjevao na Salzburškim svečanim igrama, a od 2001. član je Opere u Zürichu. Pažljivo njegujući svoj lijepi glas, doveo ga je do lirico-spinto tenora, sjajnog Don Joséa na otvorenju sezone u Scali 2009. s Carmen, te Lohengrina na Bayreuthskim svečanim igrama 2010. i na otvorenju ove sezone u Scali. U Metropolitanu je prvi put nastupio 2006. kao Alfredo u Traviati i tu je ulogu najčešće u njemu pjevao. U Metu je još ostvario Don Joséa, Cavaradossija

u Tosci i Tamina u Čarobnoj fruli i bliži se pedesetom nastupu. Profinjen je i koncertni pjevač. Gurnemanz je njemački bas nazvan bas crni dijamant, Réne Pape (1964.). Rođen u Dresdenu i školovan u glasovitom Dresdner Kreuzchoru i na tamošnjem Konzervatoriju, debitirao je 1988. u berlinskoj Državnoj operi i postao njezin član. Međunarodni ugled stekao je 1995. kad ga je sir Georg Solti odabrao za Sarastra u Čarobnoj fruli. Iste je godine prvi put nastupio u Metropolitanu kao Govornik u istoj operi. Od tada je stalno u njemu, ostvario je dvadesetak velikih i glavnih uloga i više od 180 nastupa. Najčešće je pjevao Mefistofelea u Faustu, u kojoj smo ga ulozi gledali i slušali u Met Live in HD, Filipa u Don Carlu, Leporella u Don Giovanniju, Kralja Heinricha u Lohengrinu, Kralja Markea u Tristanu i Izoldi, Pognera u Majstorima pjevačima i Rocca u Fideliju. Časopis Opera

Jonas Kaufmann Réne Pape

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


Katarina Dalayman Evgenij Nikitin

News nazvao ga je najkarizmatičnijim svjetskim basom, a njemačka kritika proglasila ga je 2006. umjetnikom godine za kreaciju Borisa Godunova, a u toj smo ga ulozi također doživjeli u Met Live in HD. U ulogama Kundry i Amfortasa nastupa dvoje švedskih umjetnika: Katarina Dalayman i Peter Mattei. Dramski sopran Katarina Dalayman (1963.) završila je Operni konzervatorij u Stockholmu i debitirala 1991. u Švedskoj kraljevskoj operi kao Amelija u Simonu Boccanegri. Specijalizirala se za djela Berga, Šostakoviča, Bartóka i, poglavito, Wagnera koji joj je najmiliji skladatelj. U Metropolitanu je prvi put nastupila 1999. kao Brangäna u Tristanu i Izoldi, pjevala je i Izoldu, ali samo prva dva čina. U Metu je otpjevala deset uloga, među njima Brünnhildu u cijelom Prstenu Nibelunga i Sieglindu u Walküri, Marie u Wozzecku, Lizu u Pikovoj dami i Vojvotkinju od Parme u Busonijevu Doktoru

Faustu. Ostvarila je četrdesetak nastupa. Bariton Peter Mattei (1965.) ugled je stekao kao mozartovski pjevač. Nakon studija na Kraljevskoj švedskoj glazbenoj akademiji, debitirao je 1990. u kazalištu u dvorcu Drottningholmu u Stokholmu u Mozartovoj operi La finta giardiniera (Lažna vrtlarica). U Metropolitanu je prvi put nastupio 2002. kao Grof Almaviva u Figarovu piru i tu je ulogu najčešće u njemu pjevao. Pjevao je još Figara u Seviljskom brijaču, Marcella u La Bohème, Šiškova u Janáčekoj operi Iz mrtvog doma, Jeleckog u Pikovoj dami i Don Giovannija. Kao Don Giovanni nastupio je 2011. na otvorenju sezone u Scali. U Metu je ostvario sedamdesetak nastupa. Klingsora pjeva ruski bas-bariton iz Murmanska Evgenij Nikitin. Diplomirao je 1997. na petrogradskom Konzervatoriju, a još kao student nastupao je u Marijinskom teatru. Ubrzo se otisnuo u

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


svijet i bio je u skupini ruskih pjevača koje je Valerij Gergijev 2002. doveo u Metropolitan za produkciju Rata i mira Sergeja Prokofjeva u kojoj je pjevao Dolohova. U Metu je još nastupio kao Colline u La Bohème, Rangoni u Borisu Godunovu, u kojoj smo ga ulozi gledali i slušali u Met Live in HD, Pogner u Majstorima pjevačima, Orest u Straussovoj Elektri, Kreont u Kralju Edipu Stravinskog i Fasolt u Rajninu zlatu. Ostvario je pedesetak nastupa. Godine 2008. dobio je naslov Časnog ruskog umjetnika.Izvedbom ravna Gabriele Gatti (1961.), jedan od vodećih dirigenata današnjice. Rođen u Milanu, diplomirao je kompoziciju i dirigiranje na Konzervatoriju Giuseppe Verdi. Od 1992. do 1997. bio je glazbeni ravnatelj Accademie Nazionale di Santa Cecilia (Nacionalne akademije Svete Cecilije) u Rimu, od 1997. do 2007. Teatra Comunale u Bologni. Godine 1994. dirigirao je Kraljevskim filharmonijskim orkestrom u Londonu i odmah mu je ponuđeno da bude šef-dirigent. Ostao je to do 2009., a sad je počasni dirigent. Od 2008. muzički je ravnatelj Orchestre National de France (Francuskog nacionalnog orkestra), od 2009. do 2012. šef-dirigent Opere u Zürichu. Na Bayreuthskim svečanim igrama prvi put je dirigirao 2008., i to upravo Parsifalom, i tri je godine uzastopce njime ravnao. Ravnopravno dijeli opernu i simfonijsku djelatnost, dirigira vodećim svjetskim orkestrima, realizirao je nove produkcije u milanskoj Scali, Bečkoj državnoj operi, Covent Gardenu, Bavarskoj državnoj operi u Münchenu, Zürichu, Salzburškim svečanim igrama. Ove ga godine očekuje veliko priznanje - ravnanje Traviatom na otvorenju sezone 2013./2014. u Scali, što će biti vrhunac milanske proslave Verdijeve godine. Zanimljivost ove nove produkcije je i François Girard (1963.), francusko-kanadski filmski redatelj i scenarist. Rođen u Quebecu,

karijeru je počeo u Montrealu kao video umjetnik. Prvi film, Cargo, režirao je 1990. godine. Međunarodni ugled stekao je 1993. serijom vinjeta o glasovitom pijanistu Glennu Gouldu Thirty Two Short Films About Glenn Gould (Trideset dva kratkometražna filma o Glennu Gouldu). Režirao je i druga umjetnička djela, među njima i nagrađivani film The Red Violin (Crvena violina). Veliko zanimanje pobudila je njegova režija Parsifala u Operi u Lyonu u ožujku pošle godine.

O SKLADATELJUPrije dvije stotine godina, 22. svibnja 1813., u Leipzigu je rođen Richard Wagner kao najmlađi od devetero djece policijskog činovnika. Otac mu je umro šest mjeseci nakon njegova rođenja. Majka se ubrzo preudala za glumca, komediografa, pjesnika i slikara, Ludwiga Geyera (1770-1821), za kojega se govorilo da mu je otac. Obitelj se

Richard Wagner


preselila u Dresden i ondje je Wagner stekao prve spoznaje o glazbi i književnosti, koje produbljuje kad se vraća u Leipzig i 1831. upisuje na tamošnje sveučilište. Nakon prvih skladateljskih pokušaja - odlomaka opere Die Hochzeit (Vjenčanje), Simfonije u C-duru i četiri uvertire - sklada prvu dovršenu operu, Die Feen (Vile), praizvedenu tek nakon njegove smrti, 1888. u Münchenu, u kojoj se osjeća stil rane njemačke romantične opere. Slijedi opera Das Liebesverbot (Zabrana ljubavi) prema Shakespeareu, u kojoj je očit stil francuske opére comique. Godine 1836. Wagner se ženi poznatom glumicom Minnom Planer (1809-1866) i zajedno odlaze u Rigu. Nakon dvogodišnjeg boravka u Rigi, u velikim dugovima, pritisnut vjerovnicima, bježi sa suprugom u London. Zatim dolaze u Pariz i u njemu borave od 1839. do 1842. U Parizu Wagner sklada Rienzija u stilu francuske velike opere. Opera doživljava velik uspjeh na premijeri 1842. u Dresdenu, u kojemu će Wagner ostati šest godina kao kraljevski saski dvorski dirigent. Rienzi je posljednja skladateljeva veza s prošlošću.Ni tri mjeseca ne dijele praizvedbu Rienzija od praizvedbe Ukletog Holandeza (Der fliegende Holländer), 2. siječnja 1843., također u Dvorskoj operi u Dresdenu. Primljen je vrlo mlako, kao početak novoga stila njemačke romantične opere.U njemu se već nazire budući Wagner. Pojavljuje se autoru tako drag motiv iskupljenja, tj. žrtvovanje žene za spas voljenog čovjeka. Poslije Ukletog Holandeza, Wagnerova umjetnička karijera krenula je vlastitim putem. Skladatelj postaje vodeća ličnost dresdenskoga glazbenog života. Upoznaje se s Franzom Lisztom (1811-1886) koji će postati i ostati najveći pobornik i zagovornik njegove glazbe. Druga Wagnerova romantična opera, Tannhäuser, praizvedena je 1845. Stvaraju se

njegovi poklonici i protivnici, a on se počinje oblikovati u osebujnog i samosvojnog umjetnika. Ne zanimaju ga više samo nordijske sage, okreće se srednjovjekovnim kršćanskim legendama i germanskim mitovima. Počinje se iskazivati i njegov pesimizam.Pod ut jecajem revolucionarnih ideja, Wagner aktivno sudjeluje u revoluciji 1848. i u svibanjskom ustanku u Dresdenu 1849. Za njim je izdana potjernica, i on uz Lisztovu pomoć bježi najprije u Pariz pa u Švicarsku i nastanjuje se u Zürichu. Piše umjetničke spise u kojima obrazlaže svoje zamisli, viziju opere kao Gesamtkunstwerka, sveukupnog umjetničkog djela, u kojemu bi glazba, pjev, ples, poezija, vizualne umjetnosti i scenska igra bili spojeni u cjelinu. U tom je razdoblju nastala i njegova treća romantična opera Lohengrin. Praizveden bez autorove nazočnosti, ali pod genijalnim Lisztovim ravnanjem, 28. kolovoza 1850. u Weimaru, Lohengrin doživljava velik uspjeh i ostavlja dubok dojam u europskim glazbenim krugovima.Još prije nego što je 1849. napustio Dresden, Wagner je napravio prve skice za opus koji će se razviti u tetralogiju Prsten Nibelunga, najdulje djelo u povijesti zapadne glazbe. Rajnino zlato počeo je skladati u studenome 1853., odmah je, 1854., slijedila Walküra. Onda je 1856. počeo raditi na trećoj operi - Siegfriedu. U međuvremenu je nastalo djelo Tristan i Izolda (Tristan und Isolde).Godine 1852. Wagner je upoznao Mathildu Wesendonck (1828-1902), suprugu bogatog trgovca svilom i vatrenog obožavatelja njegove glazbe. Počeo je osjećati više od obične naklonosti prema lijepoj ženi koja je uz to pisala i pjesme. Cijela je priča nadahnula skladatelja da ostavi Prsten Nibelunga, kojemu će se vratiti tek za dvanaest godina, i prione na Tristana za koji izvor nalazi u


ljubavnoj priči iz doba kralja Arthura. Dok je radio na operi, skladao je ciklus od pet pjesama za glas i glasovir na Mathildine stihove i nazvao ga Wesendonck Lieder (Pjesme Mathilde Wesendonck). U listopadu 1854. upoznao je opus njemačkog filozofa Arthura Schopenhauera (1788-1860), što je, prema skladateljevim riječima, bio najvažniji događaj u njegovu životu. Do kraja je ostao vjeran Schopenhauerovu učenju da je glazba najveličanstvenija od svih umjetnosti, da je izravni izraz biti svijeta, iako to nije bilo posve u skladu s njegovim prijašnjim pogledima, prema kojima je glazba u operi trebala biti podređena drami. Ljubavna priča s Mathildom završila je 1858. kad je Minna pronašla njegovo pismo Mathildi. Wagner je napustio Zürich i krenuo u Veneciju, a zatim u Pariz da bi nadgledao pokuse za prerađenog Tannhäusera. No pariška izvedba 1861. doživljava neuspjeh. Nakon tri predstave, opera je skinuta s repertoara. Otpor se stvorio i zato što su zbog zamršenosti partiture bila potrebna 164 pokusa. Opet je napustio Pariz, ali ne mogavši natrag u Bavarsku, otišao je u Prusku i počeo raditi na Majstorima pjevačima (Die Meistersinger von Nürnberg).Iako je Tristana i Izoldu Wagner skladao u jednom dahu, do praizvedbe nije došlo lako. Između 1861. i 1864. pokušavao je ishoditi premijeru Tristana u Beču, ali unatoč brojnim pokusima, djelo je označeno kao “nemoguće“ i premijera nije održana. S Minnom se definitivno rastao 1862.Wagnerov se život bitno promijenio kad je 1864. na bavarsko prijestolje stupio devetnaestogodišnji Ludwig II. (1845-1886). Kao vatreni obožavatelj Wagnerove glazbe, Ludwig II. doveo je Wagnera u München i podmirio njegove ne baš male dugove. Stavio mu je na raspolaganje neograničena

novčana sredstva kako bi ostvario svoje umjetničke planove. Nekadašnji revolucionar na barikadama postao je dvorski dirigent i obilno se koristio kraljevom naklonošću. Te 1864. počinje i Wagnerova ljubavna veza s Lisztovom kćeri Cosimom (1837-1930), tada suprugom još jednog njegova vatrenog poštovatelja, slavnog dirigenta i pijanista Hansa von Bülowa (1830-1894). Sljedeće godine, u travnju, rađa se prva kći Wagnera i Cosime i dobiva ime Izolda. Dvadeset četiri godine mlađa od Wagnera, izvanbračno dijete Franza Liszta i francuske grofice Marie d’ Agoult (1805-1876), Cosima je odigrala važnu ulogu u Wagnerovu životu. Liszt nije odobravao Wagnerovu vezu sa svojom kćeri. Nakon dugih i napornih pokusa, 10. lipnja 1865. Bülow dirigira praizvedbom Tristana i Izolde u Dvorskoj operi u Münchenu. Ta najveća apoteoza ljubavi na glazbenoj sceni, muzička drama u pravome smislu riječi, sadržava već sve odlike Wagnerova jezika i stila. To je doista sveukupno umjetničko djelo - Gesamtkunstwerk - gdje se riječ i glazba stapaju u nedjeljivu cjelinu. To je neprekinuta beskrajna melodija. To je gust, harmonijski do kraja razrađen orkestar, tu su čvrsto određeni provodni motivi - Leitmotivi. Tu je glasoviti Tristanakord koji će promijeniti glazbena promišljanja, tu je motiv ljubav-smrt, koji će ga stalno pratiti i, naposljetku, tu je Wagnerov pesimizam - nemogućnost da se ostvari osobna sreća. Veza Wagnera i Cosime skandalizirala je cijeli München, uključujući i dvor, i u prosincu 1865. Ludwig je bio prisiljen zamoliti skladatelja da napusti grad. Priskrbio mu je vilu Tribschen na Luzernskom jezeru, i ondje su 1867. završeni Majstori pjevači. Praizvedeni su pod Bülowim ravnanjem 21. lipnja 1868. u Münchenu. Hrvatska umjetnica - Zagrepčanka Matilda Malinger (1847-1920) - pjevala je Evu. U


priči o postolaru Hansu Sachsu (1494-1576), majstoru-pjevaču koji je živio u 16. stoljeću, Wagner zalazi u njemačku povijest i u stvarni svijet. “Čvrsto je stao na zemlju“ u toj muzičkoj drami čiji je glazbeni jezik nakon kromatske zasićenosti Tristana obogatio polifonom fakturom. U listopadu 1868. Cosima je napokon uspjela privoljeti Bülowa na rastavu, ali do razvoda je došlo tek kad je Wagneru rodila još dvoje djece: kćerku Evu, koja je ime dobila po glavnoj junakinji Majstora pjevača, i sina Siegfrieda (1869-1930), po junaku Prstena. Minna Wagner umrla je još 1866. i zaljubljenicima više ništa nije stajalo na putu da ozakone svoju vezu. Vjenčali su se 25. kolovoza 1870. Za Božić, Cosimin rođendan, Wagner je skladao Siegfried Idyll (Siegfriedovu idilu), djelo za komorni orkestar koje sadrži neke motive iz Prstena, ali nije dio njega.Životno sređen, uz moćnoga i bogatog zaštitnika, Wagner je sve snage usmjerio na Prsten Nibelunga. Rajnino zlato i Walküra bili su izvedeni u Münchenu 1869. i 1870., ali skladatelj je želio da se tetralogija u cijelosti izvede u posebnoj opernoj zgradi. Godine 1871. izabrao je mjesto - mali bavarski grad Bayreuth, sljedeće godine preselio se u nj s obitelji i tako je položen temeljni kamen za Festspielhaus - Dvoranu svečanih igara. Ludwig je uložio pozamašan novčani iznos za njezinu gradnju. Wagnerovi su se uselili u vilu koju je skladatelj nazvao Wahnfried (što bismo mogli prevesti kao nađeni mir poslije razočaranja i ludovanja). Postigao je ono što je želio, dobio je svoj umjetnički hram. Prema njegovim nacrtima sagrađeno ružno zdanje od opeka na zelenom brežuljku sa skrivenim orkestrom i sjajnom akustikom, naposljetku je otvoreno 13. kolovoza 1876. Rajninim zlatom, predvečerjem Prstena Nibelunga. Slijedila su tri dana: Walküra, Siegfried i

Götterdämmerung. Prvotno zamišljena kao trijumf mladoga junaka Siegfrieda, tetralogija je Wagnerovim radom na njoj, koji je trajao dvadeset šest godina, i kao posljedica urođenog pesimizma koji je pod utjecajem Schopenhauerove filozofije postao još jači, dobila drukčiji završetak: Siegfried umire. Jedno razdoblje u Wagnerovoj umjetnosti je završeno. Više nije bio oduševljen filozofskim idejama Friedricha Wilhelma Nietzschea (1844-1900), kojega je upoznao još 1868. u Leipzigu i s kojim su on i Cosima u Baselu blisko prijateljevali, i postaje mu protivnik. Vraća se u svijet kršćanskih legendi o gralskim vitezovima i počinje raditi na Parsifalu. Bavi se njime četiri godine, boraveći često u Italiji zbog lošeg zdravlja. Njegov glazbeni jezik postaje pročišćeniji, ali u idejnom smislu taj, kako ga je sam nazvao, “svečani posvetni prikaz“ - Ein Bühnenweihfestpiel - krajnji je izraz njegova misticizma. I druge su svečane igre održane da bi na njima 26. srpnja 1882. bio praizveden Parsifal. Nakon završetka festivala, Wagnerovi su otišli u Veneciju da ondje provedu zimu.Nepunih godinu dana poslije praizvedbe svojega posljednjeg djela, Wagner je umro 3. veljače 1883. godine od srčanog udara u renesansnoj palači iz 16. stoljeća na Canalu grande, Ca’ Vendramin. Njegovi su posmrtni ostaci preneseni u Bayreuth i pokopani u vrtu vile Wahnfried.Tako je u gradu na laguni završio život autora kojemu su se za života strastveno divili ili ga isto tako oštro kritizirali. Naravno, onih prvih bilo je više, mnogo više. Bilo ih je toliko da je nekoliko desetljeća Wagner bio na najvišem pijedestalu popularnosti.

O DJELUPrvi Wagnerov izvor za Parsifala bio je istoimeni ep Parzival njemačkog viteza i pjesnika, jednog od najvećih epskih


pjesnika svojega vremena, Wolframa von Eschenbacha, koji je živio od oko 1170. do oko 1220. godine. Kao Minnesänger, Wolfram je napisao i neke od najljepših stranica lirske poezije. Wolframovo djelo obrađuje jednu bretonsku legendu o kralju Arthuru gdje se spominje vitez Parzival. Poticaj za prizor s Blumenmädchen - cvjetnim djevojkama - Wagneru je dao ep Alexanderlied koji je o životu Aleksandra Velikog sastavio svećenik Lambrecht između 1150. i 1170. godine. Ime Parsifal, pogrešno izvedeno iz arapskog “falparsi“, u njemačkom prijevodu “reiner Tor“, što bi se moglo prevesti i “siromašan duhom“, ali se u našim tekstovima o djelu upotrebljava u doslovnom prijevodu “nevin-lud“ (a to može imati drukčije značenje), uzeo je iz jednog zapisa pisca i novinara Josepha Görresa (1776-1848). Wagner je nadahnuće za svoj spjev našao i u djelu Perceval le Gallois ou Conte du Graal francuskog pjesnika i trubadura Chrétiena de Troyesa iz godine 1190. te iz velškog manuskripta iz 14. stoljeća Mabinogion.Wagner je prvi put u Lohengrinu govorio o “posudi čudesnog blagoslova“ i to ga je potaknulo na razmišljanje o svetom gralu. Baveći se za progonstva u Zürichu planovima za kršćansku dramu Isus Nazarećanin i budističku Pobjednik (koje nikada nisu izvedene), dublje se predao razmišljanjima. Već ćemo u prvom nacrtu Tristana i Izolde naći Parsifala koji luta svijetom tražeći gral. “A zatim, jednoga dana,“ piše Wagner, “kućica se zazelenjela... ptice propjevale... Ispunjen time, najednom rekoh sam sebi da je danas Veliki petak. Od boravka u Marienbadu nisam se bavio tim spjevom, ali sada je njegov sadržaj ovladao mnome te sam brzo koncipirao cijelu dramu, podijelio je u tri čina i površnim potezima skicirao.“ Nekoliko godina poslije pisao je Mathildi Wesendonck: “Parsifal je dugo živio u meni. Kad sve sazrije,

bit ću neizrecivo sretan. Za sada bih želio da ostane samo spjev.“U daljnjem radu Wagner se sve više udaljavao od Wolframa, uspostavljala se neraskidiva veza koplja i grala, stvarao se lik Kundry, tizijanske Venere, i uskoro nakon autorova povratka iz Italije u Bayreuth i kratkog prekida, u travnju 1877. dovršen je Parsifal - spjev u dijalogiziranoj prozi. U usporedbi s ranijim majstorovim djelima, odlikuje se jasnim pjesničkim jezikom. Od triju činova različite duljine, prvi je najveći problem. Duga Gurnemanzova priča dovodi radnju gotovo do zastoja. Drugi čin zaoštrava sukob, a treći donosi odgovarajuće rješenje.Prošle su trideset dvije godine od prvog Wagnerova susreta s Parsifalom u Marienbadu, spjev je bio dovršen i skladatelj je počeo skicirati glazbu. Doduše, već za same izrade pjesničkog djela pronašao je neke glazbene motive, primjerice glavnu temu predigre. Pisao je tada Ludwigu II.: “Ako mi zla sudbina ostavi toliko vremena da dovršim Parsifala, bit će to moja posljednja pobjeda nad životom.“ Osnovu djela brzo je stvorio, a zatim je prišao instrumentaciji u koju je uložio sve svoje snage i pomno pisao svaki takt. Naposljetku, u siječnju 1882. “svečani posvetni prikaz“ bio je gotov i nakon duljih pregovora izveden je u Bayreuthu.Wagnera je svakako osobito privukao lik Kundry. I tu je napravio neke preinake u odnosu prema izvorima iz kojih je crpio. Najčudesniji proizvod Wagnerove mašte, ta “svjetski demonska žena“ između vatrene čulnosti i duboke poniznosti, divlje mržnje i hladnog asketizma, Venera je i Elizabeta u istom liku. Prema Wagneru, osuđena je zato što se nasmijala pred licem Spasitelja dok je nosio križ. Ona traži oprost, služeći gralskim vitezovima kao glasnica koja jaše na hitrom konju. Ali kletva koja joj prijeti vraća je


s vremena na vrijeme Klingsoru koji je pretvara u prekrasnu ženu i vodi u svoj vrt da bi mamila gralske vitezove i vodila ih u propast. Može je osloboditi samo onaj tko odoli njezinoj kušnji. Na kraju, oslobodit će je Parsifal, neiskusno dijete prirode, i ona će se krstiti.Jednostavnost, jasnoća i sažetost u izrazu glavne su značajke Parsifala, odraz zrelosti i iskustva velikog majstora. Istodobno jasan i tajanstven, transcendentalan, a u drugom činu poglavito senzualan, bogatog melodijskog nadahnuća i pregledan, “svečani posvetni prikaz“ doseže vrhunac u trećem činu. Iz jednostavnih motiva izrasta zamamna čistoća prirode, i čar Velikog petka dobiva umjetnički odraz u orkestru jedinstvena nadahnuća. Već prvi taktovi predigre otkrili su uzvišenu svečanost glazbe, a gotovo bestjelesni lebdeći motiv ljubavne gozbe dao joj je pečat i skladateljevu osobnu oznaku - ljubav, vjeru, nadu. “Vidiš, sine moj, tu vrijeme postaje prostor“, kaže Gurnemanz Parsifalu, a glazba potvrđuje njegove riječi tijekom svečane sakralnosti uzvišena širokog adagia, jedinstvenog u povijesti glazbe.Wagner je dao upute za izvedbu djela: “Najveću pozornost treba posvetiti jasnoći jezika. Strastvena fraza može djelovati zbunjujuće i odbojno, ako njezin sadržaj ostane neshvaćen. A da bi se taj logički sadržaj mogao shvatiti, mora i najmanji dio rečenice odmah biti jasan i razumljiv: ispušten prefiks, progutani sufiks, neki ispušten slog... odmah zamrse potrebnu jasnoću. To se prenosi i na melodiju u kojoj nestajanjem glazbenih dijelova preostaju samo pojedini akcenti. Što je strastvenija fraza, oni počinju djelovati sve čudnovatije i smješnije.“

PRAIZVEDBAPr va iz vedba Wagnerova svečanoga posvetnog prikaza - Ein Bühnenweihfestspiel

- namijenjenog isključivo prikazivanju u Bayreuthu bila je 26. srpnja 1882. Bavarski kralj dao je Wagneru na raspolaganje zbor i orkestar svoje Dvorske opere u Münchenu, na čelu s velik im njemačko-židovskim dirigentom Hermannom Levijem (1839-1900). U orkestru je bilo 107 svirača. Parsifala je pjevao njemački herojski tenor Hermann Winke lmann (1849-1912), Amfor tasa njemački bas Theodor Reichmann (1849-1903), Gurnemanza slovenski bas Emil Škarja, koji je svjetsku karijeru postigao kao Emil Scaria (1838-1886). Kundry je bila glasovita austrijska sopranistica Amalie Materna (1844-1918), Titurel njemački bas-bariton August Kindermann (1817-1891), a Klingsor njemački bariton Karl Hill (1831-1893). Parsifal je tada izveden šesnaest puta. Na scenu ga je postavio sam Wagner, koji je na posljednjoj izvedbi 29. kolovoza ravnao posljednjim

Milka Trnina


prizorom. Scenografi su bili Max Brückner i 31-godišnji ruski slikar Paul von Jovkovski, koji je pripadao najbližim Wagnerovim suradnicima. Sudeći prema nekim sjećanjima, najveći uspjeh na praizvedbi postigao je Scaria, koji je poslije, 1884., sudjelovao i na prvoj koncertnoj izvedbi odlomaka iz djela u Londonu. Godine 1893. Amfortasa je pjevao hrvatski bariton Josip Kašman, u svijetu poznat kao Giuseppe Kaschmann, a 1899. Kundry je na Bayreuthskim svečanim igrama bila velika Milka Trnina. “Für Dich - Za Tebe“, napisao je autor i posvetio svoje velebno djelo supruzi Cosimi. I ona je željela da ono zauvijek ostane u Bayreuthu. Wagner je, naime, dopustio da se koncertno izvedu neki odlomci iz prvog i trećeg čina, a izričito je zabranio da se u tom obliku izvede drugi čin. Tako je zabranio i izvedbu svojega svečanog posvetnog prikaza izvan Bayreutha barem trideset godina, do 1913. No on je ipak izveden 1903. u Metropolitanu. Godine 1913. Parsifal je izveden u Zürichu i pobudio je isto zanimanje i postigao isti velik uspjeh kao na praizvedbi. Naravno, nastavio se izvoditi u svim zemljama i gradovima, ali ne može se ne priznati kako je organski povezan s Bayreuthom. Zvuk iz dubine, koji se u partituri traži, svjedoči da je zamišljen za izvedbu u njemu.

PARSIFAL U METROPOLITANUUnatoč zabrani Wagnerove udovice da se Parsifal ne izvodi izvan Bayreutha, pritisak javnosti da se djelo čuje i izvan autorova svetišta rezultirao je prvom izvedbom u Metropolitanu 24. prosinca 1903. Realizirala ga je skupina mladih tridesetogodišnjaka (i nešto više) i desetak godina starija Milka Terni na koji su se već potvrdili u Bayreuthu. Dirigirao je njemački dirigent Alfred Hertz (1872-1942), koji će i najviše - 77 puta -

dirigirati djelom u Metu. U naslovnoj ulozi nastupio je njemački tenor Alois Burgstaller (1872-1945) kojega je upravo Cosima Wagner hrabrila da se posveti pjevanju. Nizozemski bariton Anton van Rooy (1870-1932) pjevao je Amfortasa, a Kundry je bila velika hrvatska umjetnica Milka T(e)rnina (1863-1941) koja je tu ulogu pjevala devet puta. Prema Cosiminoj naredbi, sve četvero prognano je iz Bayreutha. Gurnemanza je pjevao američki bas njemačkog podrijetla, Robert Blass (1867-1930), a Klingsora njemački bariton Otto Goritz (1873-1929). Obojica su u tim ulogama i najviše nastupili u Metu: Blass 52 puta, Goritz 78 puta. Poznati umjetnici, francuski bas Marcel Journet (1868-1933) i američka mezzosopranistica Louise Homer (1871-1947) pjevali su Titurela, odnosno Glas. Nova produkcija svečanog posvetnog prikaza bila je u veljači 1920. pod ravnanjem


Arthura Bodanzkog i s velikom mađarskom mezzosopranisticom Margarete Matzenauer kao Kundry. Zanimljivo, ta je produkcija bila u engleskom prijevodu. Godine 1922. vraćen je izvorni jezik. Sljedeća nova produkcija, u ožujku 1959., bila je pod ravnanjem Fritza Stiedryja, a Parsifala je pjevao još jedan velikan, švedski tenor Set Svanholm. Novom produkcijom u studenome 1970. ravnao je Leopold Ludwig, Kundry je bila Christa Ludwig, a veliki Cesare Siepi pjevao je Gurnemanza. Pretposljednja nova produkcija i 258. izvedba djela bila je 14. ožujka 1991. pod ravnanjem Jamesa Levinea u režiji Otta Schenka s Plácidom Domingom u naslovnoj ulozi i Jessie Norman kao Kundry. Premijera ove nove podukcije bila je 290. izvedba Parsifala u Metropolitanu. Od solista koji su nastupili u djelu tijekom stoljeća spomenut ćemo i znamenitog danskog tenora Lauritza Melchiora koji je i najviše - 49 puta - pjevao Parsifala, Kundry je najviše - 50 puta - pjevala švedsko-američka umjetnica Olive Fremstad. Kundry su još pjevale i slavne Lilian Nordica, Kirsten Flagstad i Astrid Varnay, Parsifala Jon Vickers i Ramon Vinay, Amfortasa Pasquale Amato i George London, Gurnemanza Alexander Kipnis i Jerome Hines, a dirigirali su i Erich Leinsdorf, Georges Prêtre i Tullio Serafin.

PARSIFAL U HRVATSKOJ I HRVATSKI UMJETNICI U NJEMUHrvatska premijera Parsifala bila je 28. travnja 1922. u Narodnom kazalištu u Zagrebu. Dirigirao je Milan Sachs, redatelj je bio dr. Branko Gavella. Nacrte za dekoraciju i kostime dao je Tomislav Krizman. Parsifal je bio češki tenor Zdeñek/Zdenko Knittl, Kundry poznata vagnerijanka Vika Engel, Amfortas Robert Primožič, Gurnemanz Arnold Flögl, Klingsor Edudja Gormanov, a

Titurela je pjevao budući veliki Gurnemanz, Josip Križaj. Slijedilo je, po običaju, nekoliko vrlo opširnih kritika. Književnik Milutin Cihlar Nehajev, u čijem je prijevodu djelo izvedeno, napisao je u Jutarnjem listu između ostalog: “Parsifal je jedan od onih blaženih, koji su siromašni duhom. Ganućem srca, samilošću, taj ‘reiner Tor’ dolazi do saznanja, raskidavši okove puti on može da izvrši obred Grala i izliječi Amfortasa. U liku samoga Krista on diže kalež i golubica silazi s neba na vitezove Gralske.Ideja ovog svečanog pr ikazanja jes t očišćenje vjerom - i sve ostalo filozofiranje o misaonom sadržaju Parsifala zališno je, dok djelo govori samo. Tko pozna dva pričanja Gurnemanzova (iz prvog i trećeg čina) ne treba za shvaćanje Parsifala nikakvog drugog tumača. Simbolika je u Parsifalu česta i na mnogo mjesta personalna, ali taj mladji

Milka Trnina


brat Tannhausera, taj spasitelj Gralskog obreda, koji se odupire čarima nove Venere, Kundryje, nigdje ne zatajuje svoje čisto religiozno porijeklo. U slici, kad Kundry poput Magdalene pomaže noge Parsifala-Krista i otare ih svojom kosom, sintetizovana je sva Wagnerova idejna poruka. Parsifal je djelo konačnog obraćenja, kojemu su i samu vanjsku sceneriju dale ritualne službe crkve, a muzički dio nadahnuo koral vjerujućih. Pravjekovna borba izmedju tijela i duha dala je sav kontrast posljednjem muzičkom djelu Wagnerovu, koje i po spoljašnjoj svojoj strani koleba izmedju svjetske dramatičnosti i uzvišenog mira molitve.Starac Wagner mogao je muzički izraziti ovo oduhovljenje, ovo uzdignuće duše kao konačni akord svih svojih duševnih doživljaja. Strana senzualna bila je očito

već mnogo dalje od njegove smirenosti - on je u Parsifalu došao do saznanja, ali put k saznanju u kojem tako važnu ulogu igra Kundry, za ovog, posljednjega Wagnera, bio je daleko iza neposrednog osjećanja. Zato i mi ćutimo, da je dramatični dio prikazanja u mnogom pogledu tek izvanjski, to je djelo velikog majstora pozornice i orkestra, ali nije više izraz napastovanja puti onakav, kakav ga osjeća još Tannhäuser. I Kundry se obraća - ali i kao griješnica ona je u cijelom svom demonstvu više princip nego li tip, više misao nego li biće strasti. Zavodjenje puti tu je izmiješano u elementima magije, i u muzičkom pogledu, rekli bismo, daleko zaostaje za onom veličajnošću, koju je Wagner znao osjetiti u koralu i koju je donio u dvije figure Gurnemanza i Parsifala. Možda će radi ove unutrašnje neujednačenosti problem

Josip Gostić


prikazivanja Kundryje zato i ostati uvijek više kazališni - ona i Klingsor su ipak više rekviziti izvrsnog inscenatora Wagnera, dok su naročito scene obreda onaj dio prikazanja, po kojemu je Parsifal ne samo posljednja riječ Wagnerova, nego i njegova toliko vrijedna baština iza smrti.“Parsifal je obnovljen 1932. pod ravnanjem Krešimira Baranovića, poslije je njime dirigirao i Lovro Matačić. Među interpretima su se istaknuli Josip Gostič u naslovnoj ulozi, Ančica Mitrović kao Kundry, poslije ju je pjevala i Marijana Radev, i Marko Rothmüller kao Amfortas. U predstavi 3. travnja 1942. kao jedna od čarobnica - cvjetnih djevojaka - prvi put je stupila na scenu Sena Jurinac. Poslije Drugoga svjetskog rata povremeno se izvodio koji orkestralni odlomak, Nikša Bareza je s ansamblom Opere iz Graza izveo predigru

i drugi čin, a Miro Belamarić sa Zagrebačkim simfoničarima HRTV-a, bugarskim zborom “Svetoslav Obretenov“ i Djevojačkim zborom “Zvjezdice“ izveo je 31. ožujka 1991. sakralne prizore iz djela. Nova premijera Parsifala bila je 26. ožujka 2011. pod ravnanjem Nikše Bareze u režiji Kurta Josefa Schildknechta s Dubravkom Šeparović Mušović kao Kundry. Sljedeće godine Gurnemanza je pjevao Luciano Batinić. Svjetski najpoznatiji hrvatski umjetnik, točnije umjetnica, nakon Milke Trnine bila je Dunja Vejzović. Nakon što je 1977. Kundry uvrstila u repertoar, tri ju je sezone uzastopce pjevala na Bayreuthskim svečanim igrama, zatim na Uskrsnim svečanim igrama u Salzburgu i na mnogim drugim scenama, uključujući milansku Scalu, u kojoj joj je dirigent bio i Nikša Bareza. Godine 1979. proglašena je najboljom Kundry na svijetu, a to je njezino ostvarenje zabilježeno na kompletnoj snimci djela za DGG pod ravnanjem Herberta von Karajana koja je dobila Grand prix du disque. Dunja Vejzović posljednji je put pjevala Kundry 1992. u Houstonu u intrigantnoj reži j i Rober ta Wilsona. Osamdeset ih godina prošlog stoljeća bila je zacijelo vodeća svjetska interpretkinja toga lika. U njemačkim kazalištima Kundry su pjevale i Đurđa (Georgine von) Milinković i Nada Puttar-Gold. Tomislav Neralić pjevao je Titurela, Amfortasa i Klingsora u Bečkoj državnoj operi, Njemačkoj operi u Berlinu i na brojnim gostovanjima. Berislav Klobučar dirigirao je Parsifalom u Bečkoj državnoj operi, Lovro Matačić u mnogim talijanskim gradovima. Jedna od novijih hrvatskih umjetnica u svijetu, Martina Tomčić pjevala je Kundry na Tirolskom festivalu u Erlu pod ravnanjem Gustava Kuhna i ta je izvedba 2007. zabilježena na CD-u gramofonske tvrtke col legno.

Dunja Vejzović

NakladnikKoncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

Za nakladnikaDražen Siriš�evi�, ravnatelj

Producent programaIvana Kosteši�

UrednicaIvana Kosteši�

TekstMarija Barbieri

Oblikovanje i grafi�ka pripremaStudio Stožer

LektoricaRosanda Tometi�

TisakIntergrafika d.o.o.

Naklada 500 kom.

www.lisinski.hr

FRANCESCA DA RIMINI

Subota, 16. ožujka 2013.

18 sati

Riccardo Zandonai

NOVA PRODUKCIJA!

Nakon više od dvadeset pet godina u Metropolitan se vraća Zandonaijeva melodrama Francesca da Rimini u realističnoj i bogatoj režiji Piera Faggionija. Pod palicom Marca Armiliata gledat ćemo Evu-Mariju Westbroek u naslovnoj ulozi plemkinje koja prevarena stupa u brak s Gianciottom (Mark Delavan), dok njezino srce zapravo voli Paola (Marcello Giordani). Robert Brubaker pjeva ulogu zlog Malatestina.

sponzor Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog:

Documents

Richard Wagner PARSIFAL · bas crni dijamant, Réne Pape (1964.). Rođen u Dresdenu i školovan u glasovitom Dresdner Kreuzchoru i na tamošnjem Konzervatoriju, debitirao je 1988