Giuseppe Verdi RIGOLETTO · Operom ravna talijanski dirigent Michele Mariotti (1979.). Rođen u Pesaru, na tamošnjem Konzervatoriju Rossini studirao je kompoziciju. Dirigiranje je

RIGOLETTOSubota, 16. velja�e 2013., 19 sati

Giuseppe Verdi

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Subota, 16. velja�e 2013., 19 sati

Giuseppe Verdi

RIGOLETTO

THE HD BRODCASTS ARE SUPPORTED BY

THE MET: LIVE IN HD SERIES IS MADE POSSIBLE BY A GENEROUS GRANT FROM ITS FOUNDING SPONZOR

Neubauer Family Foundation

GLOBAL CORPORATE SPONSORSHIP OF THE MET LIVE IN HD IS PROVIDED BY

RIGOLETTO Željko LučićGILDA Diana DamrauVOJVODA OD MANTOVE Piotr BeczalaMADDALENA Oksana VolkovaSPARAFUCILE Štefan KocánGIOVANNA Edyta KulczakGROF MONTERONE Robert PomakovGROF CEPRANO David CrawfordGROFICA CEPRANO Emalie SavoyBORSA Alexader Lewis

MARULLO Jeff MattseyPAŽ Caherine ChoiZbor i orkestar MetropolitanaZBOROVOĐA Donald PalumboDIRIGENT Michele MariottiREDATELJ Michael MayerSCENOGRAFKINJA Christine JonesKOSTIMOGRAFKINJA Susan HilfertyOBLIKOVATELJ RASVJETE Kevin Adams

KOREOGRAF Steven Hoggett

Praizvedba: Teatro La Fenice, Venecija, 11. ožujka 1851.

Prva hrvatska izvedba: Narodno zemaljsko kazalište u Zagrebu, 9. prosinca 1873.

Prva izvedba u Metropolitanu: 16. studenoga 1883.

Prva izvedba ove produkcije: 28. siječnja 2013.

SUBOTA, 16. VELJAČE 2013.

POČETAK U 19 SATI.

Giuseppe Verdi

RIGOLETTO

Opera u tri �ina

Libreto: Francesco Maria Piave prema drami

Le roi s’ amuse Victora Hugoa

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Radnja se događa u Las Vegasu šezdesetih godina prošloga stoljeća.

Pokušao sam u bliskoj povijesti pronaći kontekst koji bi vjerno oslikao dekadenciju vojvodske palače čiji su protagonisti u neprestanoj potrazi za moći, novcem i ljepotom, a Las Vegas šezdesetih nudi upravo takav svijet. To je sažeti prikaz događaja iz Rigoletta.

Michael Mayer

Stanka poslije prvoga i drugoga čina.Svršetak oko 22 sata i 30 minuta.Tekst: talijanski.Titlovi: engleski.

6 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2012./2013.

PRVI �INRazuzdani Vojvoda, za kojega su žene samo razonoda, jer kako pjeva, Questa o quella per me pari sono - Ova il’ ona za mene su iste - poželio je groficu Ceprano. Dolazi Rigoletto. Dvorjani ga se boje. Njegov je jezik oštar i nikome ne prašta. Svoje zanimanje dvorske lude smatra poniženjem pa se osve�uje kako najbolje umije svima koje smatra uzrokom svojega ponižavaju�eg položaja. Njegova iskonska mržnja usmjerena je ponajprije na Vojvodu, ali budu�i da mu je on gospodar, istodobno se trudi udovoljiti njegovim zahtjevima. Tako mu predlaže da smakne grofa Ceprana kako bi se domogao njegove žene. To je Ceprano �uo i dobro zapamtio.Vojvoda se zagledao u nepoznatu lijepu djevojku koja stanuje u zabitnom dijelu grada. Uop�e ne sluti da je to Rigolettova k�i. Gilda �e biti samo jedna od djevojaka na koju je bacio oko i koju �e obeš�astiti. To je u�inio i s k�eri

svojega dvorjanina Monteronea, a kad se on pobunio, bacio ga je u tamnicu. Rigoletto se tada narugao starcu i ne slute�i da ga �eka ista sudbina. Monterone ga je nazvao zmijom i prokleo, i ta �e kletva uništiti Rigolettov život.Rigoletto se zamišljen no�u vra�a ku�i. U ušima mu odzvanja Monteroneova kletva. I sam ima k�er koju obožava cijelim bi�em, i sluti da bi se dvorjani mogli poigrati njime i oteti je. Susre�e pla�enog ubojicu Sparafucilea koji mu nudi svoje usluge: za dobru svotu novca ubit �e njegova protivnika, ako ga ima. U monologu Pari siamo! - Isti smo! - Rigoletto razmišlja o svojem zapravo tragi�nom životu. Priroda ga je stvorila grbavim i zlim. Sluga je Vojvodi kojega mrzi. Jedina zraka svjetlosti u tom tužnom životu je k�i Gilda koju ljubi neizrecivom o�inskom ljubavlju i nježnoš�u i skriva je od o�iju pohotnog Vojvode i njegovih dvorjana. No progoni ga Monteroneova kletva, sluti zlo. Slijedi jedan od onih prekrasnih dueta otac -

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


k�i, bariton - sopran Figlia! Mio padre! - K�eri! Moj o�e! - koji su �esto jezgra Verdijevih opera. No Gilda, koju tako brižno krije i ne dopušta joj izlazak iz ku�e osim u crkvu, upravo je u crkvi upoznala mladi�a kojega je zavoljela. Taj mladi�, zapravo preodjeveni Vojvoda, potplativši Gildinu dadilju Giovannu, sastaje se s Gildom. Predstavlja se kao siromašni student i nakon me�usobnih iskaza ljubavi odlazi, a Gilda, ostavši sama u slavnoj ariji Caro nome - Drago ime - pjeva možda najljepšu ariju o snazi prve ljubavi koja je obuzela njezino djevoja�ko srce.Gonjen nemirom, Rigoletto se vra�a ku�i. Zatje�e skupinu ljudi koja se, kako kažu, sprema oteti groficu Ceprano. No oni žele oteti djevojku za koju misle da je Rigolettova ljubavnica. Zavaran mrakom i povezom koji su mu stavili na o�i, a zatim ga vrtjeli u krugu, pridržava ljestve kojima �e oni spustiti otetu Gildu. I tako �e, ne znaju�i, Rigoletto sam omogu�iti beskrupuloznim dvorjanima da

umjesto grofice otmu njegovu vlastitu k�er i odvedu je Vojvodi. To je star�eva kletva!

DRUGI �INDrugi �in opere uzor je muzi�ke drame. Vojvoda se prethodne ve�eri opet zaputio Gildinoj ku�i, ali ju nije našao. Bijesan je što mu je izmakla i pjeva recitativ Ella mi fu rapita! - Oteli su mi je! - koji se nastavlja u ariju Parmi veder le lagrime - Kao da vidim suze. Nakon što mu dvorjani priop�e da su za njega oteli djevojku, shvati da je to Gilda. U zanosu strasti pjeva iznimno zahtjevnu cabalettu - Possente amor mi chiama - Snažna me ljubav zove - i juri u svoju ložnicu. I Rigoletto se prethodne ve�eri vratio ku�i, ali nije našao k�er. Zdvojan, odlazi u Vojvodinu pala�u me�u dvorjane koji su se, sada to shva�a, ve�er prije njime poigrali, a sada mu se podruguju. U njemu se isprepli�u razli�iti osje�aji: o�aj jer sluti da mu je k�i obeš�aš�ena,

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


nemo� jer se ne može boriti s onima koji imaju vlast i neizmjerna ljubav prema k�eri. Dramaturški prizor Rigoletta, arija Cortigiani, vil razza dannata - Dvorjani, prokleti kukavi�ji soju - puna bijesa, pritajene mržnje i prezira, prelazi u poniznu molitvu da mu vrate k�er, Miei signori.. perdono, pietate.. - Gospodo moja... oprostite, milost... Zatim ona sama zdvojna izlazi iz Vojvodinih odaja i ispovijeda ocu tužnu pri�u svoje ljubavi, Tutte le feste al tempio - Za svih blagdana u crkvi. Monteroneova se kletva ostvarila i kad je još jedanput za�uje, u njemu se probudi samo jedan osje�aj - želja za osvetom. Unato� Gildinu preklinjanju, od sada �e njegovim životom vladati samo odluka da se osveti glavnom krivcu svoje nesre�e - Vojvodi - snažna, silovita Vendetta - osveta.

TRE�I �INTre�i �in donosi tragi�an rasplet. Dugo je Rigoletto �ekao pogodan trenutak za osvetu. Unajmio je Sparafucilea, koji mu je u drugoj slici prvoga �ina ponudio svoje usluge. �ekali su trenutak da Vojvoda prerušen u

gra�ansko odijelo, kao što je uvijek �inio kad je odlazio u svoje osvaja�ke pothvate, do�e i u Sparafucileovu kr�mu u koju ga je namamila Sparafucileova lijepa sestra Maddalena. Rigoletto želi pokazati k�eri kakav je �ovjek kojega voli. U o�ekivanju nove pustolovine, Vojvoda pjeva glasovitu ariju o nestalnoj ženskoj �udi, La donna è mobile - Žena je varljiva, a zatim slijedi isto tako glasovit kvartet Bella figlia dell’ amore - Lijepa k�eri ljubavi. Maddalena se toliko zagrijala za Vojvodu da je uspjela uvjeriti brata da ga ne ubije, ali da zadrži dvadeset škuda koje �e mu za ubojstvo platiti Rigoletto: umjesto Vojvodi, smrtni �e udarac zadati prvome putniku koji nai�e. A to �e biti Gilda, preodjevena u muško odijelo. �ula je razgovor Sparafucilea sa sestrom i sama krenula u sigurnu smrt kako bi spasila život �ovjeku kojega usprkos svemu beskrajno voli. I kad Rigoletto likuju�i, s osje�ajem nadmo�i dolazi po truplo razvratnog kneza, a iz daljine za�uje njegovu pjesmu, s užasom shva�a da pred njim leži mrtvo tijelo njegove k�eri. Ispunila se Monteroneova kletva!

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


VEČERAŠNJI INTERPRETINaslovnu ulogu pjeva Željko Lučić (1968.), jedan od vodećih svjetskih baritona, a možda i prvi verdijanski bariton, sudeći po tome kako upravo niže premijere Verdijevih opera u velikim svjetskim opernim kućama. Pjevačku karijeru počeo je gotovo slučajno. Naša velika umjetnica i pjevačka pedagoginja Biserka Cvejić zapazila je u njegovu pjevanju ono nešto što je više od same glasovne ljepote. Željko Lučić upisao se na Muzičku akademiju u Novom Sadu i 1993. debitirao kao Silvio u Pagliaccima. Godine 1997. osvojio je prvo mjesto na Međunarodnom pjevačkom natjecanju Francisco Viñas u Barceloni, što mu je pribavilo desetogodišnji ugovor s Operom u Frankfurtu. Veliku karijeru počeo je 2005. gostovanjem u Covent Gardenu. Slijedile su Opéra u Parizu i Bečka državna opera. Godine 2006. prvi put je nastupio u Metropolitanu kao Barnaba u Giocondi, a

već je 2007. pjevao Macbetha na premijeri opere pod ravnanjem Jamesa Levinea. U lipnju 2008. pjevao je Rigoletta na premijeri u Semperoperi u Dresdenu pod ravnanjem današnjeg prvog dirigenta Metropolitana Fabija Luisija i postao vodeći svjetski interpret tog krunskog lika u baritonskom repertoaru. Na Salzburškim svečanim igrama 2011. bio je Macbeth pod ravnanjem Riccarda Mutija, a s njim će ovoga ljeta pjevati Nabucca. U milanskoj Scali nastupio je 2011. na premijeri Tosce, 2012. godine u Rigolettu i na otvorenju sezone 2012./2013. u Lohengrinu. U Njemačkoj operi u Berlinu pjevao je Jaga u Otellu, u Bečkoj državnoj operi Nabucca, Don Carla u operi Moć sudbine, Germonta u Traviati i Scarpiju u Tosci, u pariškoj Opéri Rigoletta. U Operi HNK-a u Zagrebu 2008. pjevao je Nabucca i 2009. Rigoletta. U Metropolitanu je uz navedene otpjevao još Ashtona u Luciji di Lammermoor, Nabucca, Michelea u Plaštu, Germonta u Traviati, Lunu

Željko Lučić i Diana Damrau

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


u Trubaduru i Rigoletta i ostvario šezdesetak nastupa. U ulozi Gilde nastupa njegova česta partnerica u toj ulozi, njemačka sopranistica Diana Damrau (1971.), koje se sjećamo kao Grofice Adèle iz sjajne predstave Rossinijeva Grofa Oryja. Debitirala je 1995. u Würzburgu kao Barbarina u Figarovu piru i preko mjuzikla, opereta i manjih opernih uloga, pažljivo ih birajući, postupno je došla do ugleda koji danas uživa - jednog od najboljih i najtraženijih svjetskih lirsko-koloraturnih soprana, pjevačice stopostotne muzičke perfekcije i umjetnice profinjene osobnosti. Njezina međunarodna karijera počela je 2002. u Bečkoj državnoj operi na praizvedbi opere Friedricha Cerhe Der Riese vom Steinfeld (Div iz Steinfelda). Riccardo Muti ju je čuo na jednoj predstavi i angažirao za naslovnu ulogu u operi L’ Europa riconosciuta (Prepoznata Europa) Antonija Salierija za otvorenje obnovljene milanske Scale 2004. Istodobno je postala bavarska komorna pjevačica. Časopis Opernwelt

(Svijet opere) proglasio ju je 2008. pjevačicom godine. U Metropolitanu je prvi put nastupila 2005. kao Zerbinetta u Arijadni na Naxosu. U njemu je još ostvarila Aithru na premijeri Egipatske Helene Richarda Straussa, Rosinu u Seviljskom brijaču, Adinu u Ljubavnom napitku, Kraljicu noći i Paminu u Čarobnoj fruli, Konstanzu u Otmici iz saraja, Marie u Kćeri pukovnije, Luciju di Lammermoor i Gildu i osamdesetak nastupa. U ulozi Vojvode od Mantove pojavit će se poljski tenor Piotr Beczala (1966.). Karijeru je počeo u Linzu, nastavio u Zürichu, a nastupom 2004. u Covent Gardenu u ulozi Talijanskog pjevača u Kavaliru s ružom počela je njegova međunarodna karijera. U Scali je prvi put nastupio 2006. kao Vojvoda od Mantove, u istoj se ulozi iste godine predstavio i publici Metropolitana, a sljedeće, 2007. za Vojvodu je dobio Nagradu Opernog festivala u Münchenu. Živa snimka Traviate iz Münchena pod ravnanjem Zubina Mehte u kojoj je pjevao Alfreda nominirana je

Piotr Beczala

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


2008. za nagradu Grammy. U Metu je otvario više od 50 nastupa. Pjevao je još Lenskog u Evgeniju Onjeginu, Rodolfa u La Bohéme, Romea u Romeu i Juliji te Edgarda u Luciji di Lammermoor i Des Grieuxa u Manon koje smo gledali i slušali u Met Live in HD. To troje umjetnika pod ravnanjem Danielea Gattija nastupit će na premijeri Traviate na otvorenju sezone 2013./2014. u Scali koja će biti vrhunac milanske proslave Verdijeve godine.Operom ravna talijanski dirigent Michele Mariotti (1979.). Rođen u Pesaru, na tamošnjem Konzervatoriju Rossini studirao je kompoziciju. Dirigiranje je s najboljim ocjenama diplomirao na Muzičkoj akademiji u Pescari. Debitirao je 2005. ravnajući Seviljskim brijačem u Teatru Verdi u Salernu. Otvorio je sezonu 2007./2008. Teatra Comunale u Bologni Verdijevim Simonom Boccanegrom i na zahtjev orkestra naslijedio je Danielea Gattija na mjestu šefa-dirigenta. U Bologni je 2009. ravnao Bellinijevim Puritancima i Rossinijevom Kradljivom svrakom. U Scali je 2010. ravnao Seviljskim brijačem. Za DECCU je snimio CD s opernim arijama s Juanom Diegom Flórezom. Dirigira i na simfonijskim koncertima, često s orkestrom Filarmonica Arturo Toscanini. Mladi je dirigent u usponu. U Metropolitanu je na početku ove sezone ravnao Bizetovom Carmen. Rigoletta će na scenu postaviti, prvi put u Metropolitanu, kazališni i filmski redatelj Michael Mayer (1960.). Rođen u Bethesdi, Maryland, nakon završenog studija učio je glumu u New Yorku i počeo nastupati kao glumac u New York Cityju. Od 1990. počinje se posvećivati režiji. Kao redatelj mjuzikla na Broadwayu, već je 2002. bio nominiran za uglednu nagradu Tony (Tony Award), a dobio ju je 2007. za režiju rock-mjuzikla Spring Awakening (Buđenje proljeća) Duncana Sheika i Stevena Satera prema istoimenoj

glasovitoj drami Franka Wedekinda. Godine 1998. novo uprizorenje djela Pogled s mosta Arthura Millera, koje je režirao, dobilo je Nagradu Drama Desk (Drama Desk Award). Nakon petnaestogodišnjeg kazališnog rada na Broadwayu i izvan njega, okušao se i kao filmski redatelj. Sada režira televizijsku seriju Smash za NBC.

O SKLADATELJUGiuseppe Verdi rođen je prije dvije stotine godina, 10. listopada 1813., u selu Le Roncole nedaleko od gradića Busseta blizu Parme. Parma je tada bila pod francuskom vlašću i dječak je upisan u matične knjige kao Joseph Fortunin François. S jedanaest je godina postao orguljaš u svojem selu. Otac ga je poslao u Busseto gdje je osvojio punu naklonost Antonija Barezzija (1787-1867), predsjednika tamošnjega filharmonijskog društva, koji mu je, vjerujući u njegovu iznimnu nadarenost,

Giuseppe Verdi


pružio svesrdnu potporu i pomogao da ode na školovanje u Milano. Verdija nisu primili na tamošnji Konzervatorij (koji danas nosi njegovo ime), ali se mladić ipak školovao kod Vincenza Lavigne (1776-1836), prvoga dirigenta Scale. Prvu ponudu da sklada operu dao mu je Teatro Filodrammatico u Milanu, ali do danas nije razjašnjeno što se uistinu dogodilo s operom Rocester koja nikada nije izvedena, a nema ni notnog materijala. Tako je Verdijev operni prvijenac Oberto, grof svetog Bonifacija (Oberto, conte di San Bonifacio) praizveden s velikim uspjehom u Teatru alla Scala u Milanu 17. studenoga 1839. godine. Moćni intendant Scale, Bartolomeo Merelli (1794-1879), osjetivši Verdijev genij, odmah ga je vezao ugovorom. Drugu operu, Jedan dan kraljevanja ili Lažni Stanislav (Un giorno di regno ossia Il finto Stanislao) skladao je Verdi nakon tragičnih događaja u životu, smrti dvoje djece i supruge Margherite, kćeri njegova dobročinitelja Barezzija. Na praizvedbi u Scali 1840. opera nije postigla uspjeh pa se zakleo da više neće skladati. Ali onda mu je Merelli dao libretto Nabucca i trijumfalnom izvedbom opere u Scali 9. ožujka 1842. počinje jedna od najvećih i najljepših umjetničkih karijera koja će nepomućenim sjajem trajati punih pedeset godina, do posljednjeg autorova remek-djela - Falstaffa, praizvedenog također u Scali, 9. veljače 1893. godine. Nabucco je u svakom slučaju bio prekretnica u autorovu životu. Abigaille je pjevala Giuseppina Strepponi (1815-1897) koja će postati njegova životna suputnica na putu uspjeha i slave.Verdi je s Nabuccom postao idol Talijana, utjelovljenje njihovih htijenja i težnji za ujedinjenjem zemlje, junak Risorgimenta. Po zidovima se pisalo Viva VERDI kao skraćenica za Viva Vittorio Emanuele Re D’ Italia (Živio Viktor Emanuel, talijanski kralj). Verdijeva glazba izvorne snage, nevjerojatne životnosti

i prelijepih melodija zanosno je i poticajno djelovala. Narudžbe za skladanje novih opera počele su se nizati i u devet robijaških godina (anni di galera), kako ih je nazivao, skladao je dvanaest djela različite kvalitete. Lombardijci (I Lombardi alla prima crociata) prema Tommasu Grossiju, praizvedeni 1843. u Scali, Ernani prema Victoru Hugou praizveden 1844. u Teatru La Fenice u Veneciji, Dva Foscarija (I due Foscari) prema Byronu, praizvedeni 1844. u Teatru Argentina u Rimu, Giovanna d’Arco prema Friedrichu von Schilleru, praizvedena 1845. u Scali, Alzira prema Voltaireu, praizvedena 1845. u Teatru San Carlo u Napulju, Attila prema Zachariusu Werneru, praizveden 1846. u Teatru La Fenice u Veneciji, Macbeth prema Shakespeareu, praizveden 1847. u Teatru della Pergola u Firenci, Razbojnici (I masnadieri) prema Schilleru, praizvedeni 1847. u Her Majesty’s Teatreu u Londonu, prerađeni Lombardijci u Jérusalem, prvi put izvedeni 1847. u pariškoj Opéri, Gusar (Il corsaro) prema Byronu, praizveden 1848. u Teatru Grande u Trstu, Bitka kod Legnana (La battaglia di Legnano), praizvedena 1849. u Teatru Argentina u Rimu, Luisa Miller prema Schilleru, praizvedena 1849. u Teatru San Carlo u Napulju i Stiffelio, praizveden 1850. u Teatru Grande u Trstu utrli su put tzv. latinskoj trilogiji, trima remek-djelima: Rigolettu prema Hugou, praizvedenom 1851. u Teatru La Fenice u Veneciji, Trubaduru (Il trovatore) prema Antoniju Garcíji Gutiérrezu, praizvedenom 1853. u Teatru Apollo u Rimu i Traviati (La traviata) prema Alexandreu Dumasu sinu, praizvedenoj 1853. u Teatru La Fenice u Veneciji. Verdi je u njima zašao u najskrovitije kutke ljudske duše i genijalnim glazbenim mislima izrekao sve dvojbe, strahove, raznovrsne osjećaje, unutarnje sukobe, sve ono od čega je sazdan čovjek, koji je ostao osnovnom preokupacijom njegova


ljudskog i umjetničkog postojanja. To što su na scenu kao protagonisti došle dvorske lude, Ciganke i posrnule žene, promijenilo je opći odnos prema operi u kojoj su glavni junaci bili heroji.Nakon dugogodišnje veze sklopio je 1859. brak s Giuseppinom Strepponi. Godine 1861. izabran je u Parlament jer nije mogao odbiti poziv prvog ministra, grofa Camilla Cavoura (1810-1861), ali se kao političar nije znao ni htio prilagoditi prilikama pa je 1865. odstupio. Ipak je 1874. prihvatio mjesto senatora. Počeo je skladati za parišku veliku Opéru - Théâtre Impérial de l’Opéra - što je bio cilj skladatelja devetnaestoga stoljeća, i tako su nastali Sicilijanska večernja (Les Vêpres siciliennes), praizvedena 1855. i Don Carlos prema Schilleru, praizveden 1867. Za pariški Théâtre Lyrique preradio je 1865. Macbetha, a za veliku Opéru 1857. Trubadura s naslovom Le Trouvère, kojemu je dodao baletnu glazbu. Za venecijanski Teatro La Fenice skladao je 1857. Simona Boccanegru prema Gutiérrezu, iste je godine preradio Stiffelija u Arolda za Teatro Nuovo u Riminiju, u Teatru Apollo u Rimu praizveo se 1859. Krabuljni ples (Un ballo in maschera). U Carskom boljšoj kameni teatru u Petrogradu praizvedena je 1862. Moć sudbine (La forza del destino) prema Angelu Saavedri, vojvodi od Rivasa i Schilleru. Godine 1871. praizvedena je u Operi u Kairu Aida, 1874. nastao je Requiem u počast slavnome književniku Alessandru Manzoniju (1785-1873) i prvi put izveden u crkvi Svetoga Marka u Milanu. Zatim se Verdi vratio u Scalu u koju se poslije Giovanne d’ Arco zakleo da neće stupiti, i 1881. za nju preradio Simona Boccanegru. U Scali je 1887. prvu izvedbu doživio vrhunac talijanske melodrame Otello prema Shakespeareu, i 1893. Verdi se umjetnički oprostio od svijeta lirskom komedijom Falstaff, također prema Shakespeareu. Potkraj života

skladao je duhovna djela, objedinjena u cjelinu Quattro pezzi sacri (Četiri duhovne skladbe). Tri od njih praizvedene su 1898. u pariškoj Opéri. Obasipali su ga velikim počastima koje uglavnom nije prihvaćao, no ipak je postao član Francuske akademije i tako ušao među njezinih četrdeset besmrtnika, a 1894. prihvatio je Veliki križ (Grand-Croix) Legije časti kao prvi nefrancuz kojemu je to odličje dodijeljeno. Verdijev muzički genij zadržao je u punoj mjeri čistoću melodijske linije i na tome zdravom temelju gradio je zgradu operne umjetnosti. Postao je i majstor orkestracije. Svaka njegova opera iz kasnijeg zrelog razdoblja ima specifičnu boju - tinta musicale. Operi je udahnuo nov život: dao joj je sadržajnost i snagu drame, svjež i obogaćen glazbeni tretman i plemenitost ljudskoga u kompletnom kontekstu djela. Bio je obožavan i slavljen kao najveći operni skladatelj, ali ostao je čvrst i nepokolebljiv kao čovjek kojemu doduše ništa nije strano, ali koji s nepogrešivom sigurnošću bira pravi i jedino mogući put. Svojim je najvećim djelom smatrao Dom za odmor (Casa di riposo per musicisti) ostarjelih i iznemoglih glazbenika koji je dao sagraditi u Milanu u kojemu je i umro 27. siječnja 1901. godine.Želio je biti pokopan skromno i tiho, a u hladno milansko zimsko jutro na posljednji ga je počinak ispratilo golemo mnoštvo. Milano je bio zavijen u crne zastave. Arturo Toscanini (1867-1957) ravnao je zborom od više od osam stotina ljudi koji je pjevao besmrtni zbor iz Nabucca.Va, pensiero, sull’ ali dorate .... - Poleti, misli, na krilima zlatnim....Italija je oplakivala najvećeg i najvoljenijeg Talijana 19. stoljeća, a svijet skladatelja koji je svojim besmrtnim melodijama ušao u srca ljudi svih kontinenata i darovao im obilje trenutaka uzvišene ljepote.


Snagom dramatske glazbene riječi, pogledom u budućnost i modernim izrazom, Giuseppe Verdi je skladatelj našega vremena, velik u svjetskim razmjerima, jednako snažno kao što je u doba talijanskog Risorgimenta bio idol vlastite nacije.

O DJELUMožda će to biti najveća drama modernog teatra, a protagonist je karakter dostojan Shakespearea.

Verdi u pismu Francescu Mariji Piaveu

Verdi se primicao zreloj dobi. Vrijeme povijesnih spektakala bilo je za njim, njegovo zanimanje sve se više okretalo čovjeku i osobnim sudbinama. Tražeći siže za novu operu za venecijanski Teatro La Fenice, odlučio se za dramu Le roi s’ amuse - Kralj se zabavlja - Victora Hugoa (1802-1885), u kojoj ga je osobito privukao lik dvorske lude Tribouleta. Pravo ime te dvorske lude bilo je Ferrial ili Le Févrial (1479-1536). Rođen je u seljačkoj obitelji kod Bloisa. Francuski su kraljevi u Bloisu imali ljetnu rezidenciju i bilo je

posve prirodno da jedan boležljivi seljačić radi u njoj. Postoji jedan crtež Tribouleta iz škole Françoisa Cloueta (između 1510. i 1520. - 1572.), slikara na kraljevskom dvoru Valoisa, gdje je kao dvorska luda prikazan niskog čela, velikih očiju, strašnoga nosa i s grbom. Paževi i djeca, koji su služili na dvoru, rugali su mu se i zbijali s njim šale, dok mu netko nije rekao da izgleda kao dvorska luda. Kralj ga je onda dao podučiti pjevanju i plesu i učitelje uputio da mu razviju duh. Nije potrebno napominjati da su metode učenja bile okrutne. Triboulet je postao dvorska luda najprije kod Louisa XII. (1462-1515), a kod Franje I. (1494-1547) stekao je, ako možemo tako reći, ugledan položaj na dvoru. Victor Hugo je u svojoj drami dao vlastito viđenje lude, što je uostalom kao pjesnička sloboda dopušteno. Verdija, velikog dramatičara, taj je lik neobično zanimao. Dvorska luda na kraljevskim dvorovima bila je vrlo važna osoba, najčešće s nekom fizičkom manom, vrlo inteligentna i obrazovana. Ona je jedina smjela vladaru reći i ono što se nitko drugi nije usuđivao. Kralju ili knezu obraćala se s “ti“, nazivajući ga rođakom. I dok je sam vladar dvorsku ludu redovito uzimao u zaštitu, dvorjanici su se s tim ljudima šalili na najstrašnije načine.Verdija je privukao i lik Gilde, jedine zrake svjetla u surovom životu dvorske lude. Opisao ju je glazbom eterične ljepote kao himnu velikoj, čistoj ljubavi nevinog bića. I opet je, kao u mnogim njegovim operama, središnje mjesto pripalo duetu, ili duetima oca i kćeri, neispunjenom snu njegova vlastitog života. U crtanju Gildina lika odstupio je od povijesnog uzora.Glavni ženski lik Hugoove drame, Blanche de Saint Vallier, u povijesti je Diane de Poitiers (1499-1566) koja nikako nije mogla biti uzor nevinosti. Možda je to i bila u doba kad se događala radnja Hugoove drame. Bila je pet

Triboulet


godina mlađa od Franje I., Hugoova kralja koji se zabavlja, a dvadeset godina starija od njegova sina Henryja II. (1519-1559) kojemu će postati ljubavnica i ući u povijest kao jedna od najslavnijih kraljevskih milosnica. Verdi je svakako lik Gilde potpuno drugačije zamislio i ostvario. Ona je oličenje silne snage ljubavi za koju će se žrtvovati. Blanchin otac, u drami Gospodin de Saint Vallier (oko 1475-1539), postao je Monterone u operi.Verdi je skladao ariju La donna è mobile - Žena je varljiva - i time, što bi se reklo, u dva poteza ocrtao tako banalan lik kao što je Vojvoda od Mantove. Promatrajući ga s moralnog stajališta, on i jest banalan, ali povijesni Franjo Prvi bio je jedna od najmoćnijih i najsnažnijih ličnosti svojega vremena. Dijelio je vlast nad Europom sa španjolskim kraljem Karlom V. (1500-1558), a vlast nad svijetom s turskim sultanom Sulejmanom Veličanstvenim (1494-1566). Bio je veliki francuski državnik. Uveo je matične knjige s podacima o rođenju i smrti. Zakonske uredbe pisane su francuskim jezikom. Ustrojio je jedinstvenu francusku vojsku. I poput svih velikih renesansnih kneževa, trudio se oživjeti dvor. K njemu su došli Leonardo da Vinci, Benvenuto Cellini i Tizian koji mu je izradio veličanstven portret koji se čuva u Louvreu. Ličnost Franje I., razuzdana vladara koji kral juje na sjajnom dvoru, okruženog pratnjom prijetvornih dvorjana s obveznom dvorskom ludom i djevojkama koje su se svakoga dana zavodile kako bi ugodile kratkom zanosu moćnika - zainteresirala je Hugoa. Verdi je otišao korak dalje, njega je ponajprije zanimala dvorska luda. I stvorio je jedan od najljepših likova cjelokupne umjetnosti. Dobar ili loš? Mrziti ga ili sažalijevati? I jedno i drugo. Rigoletto doista ima shakespeareovske dimenzije i golemo bogatstvo nijansi u izrazu. Teško je naći

baritona koji o njemu ne sanja, rijetki su oni koji svoj san ostvare, a malobrojni koji ga okrune uspjehom.Verdi se za libreto obratio vjernome Francescu Mariji Piaveu (1810-1876). Venecijanski pjesnik, novinar i prevoditelj, koji je obožavao Verdija i ispunjavao bespogovorno njegove ne baš male zahtjeve, ovaj put nije imao puno posla, dosta se vjerno držao Hugoove drame i znatno zgusnuo sam njezin kraj. Ali Verdi se morao boriti s austrijskom cenzurom koja ne samo da nije htjela odobriti operu s kraljem kao protagonistom nego je odbacila siže kao “odvratno amoralan i opsceno trivijalan“. Tvrdoglav i uporan kakav je bio, svjestan da ima pravo, Verdi nije htio odstupiti od sadržaja ni u sitnicama. Dopustio je samo da se promijeni naslov i imena glavnih junaka te da se radnja smjesti u neko talijansko vojvodstvo. Tako je prvotni naziv opere La maledizione - Kletva - izmijenjen u Rigoletto, što je ime glavnog junaka. A do riječi Rigoletto umjesto izvornog Tribouleta, došao je prema francuskom glagolu rigoler, što znači bučno se smijati. Franjo I. postao je Vojvoda od Mantove, a renesansna Mantova iz šesnaestog stoljeća postala je mjesto radnje umjesto francuskoga kraljevskog dvora. No poruka djela je ostala.Rigoletto je vrhunac opernog izraza jednog sjajnog razdoblja, početak realizma na opernoj sceni, primjer skladateljskog savršenstva. Već sam orkestralni uvod najavljuje tragediju. Karakterističan punktirani ritam u trublji i trombonu donosi taj osnovni motiv prokletstva koji se provlači cijelom operom. Preludij u istom ritmu raste do fortissima koji odražava svu tragediju u liku protagonista ispunjenog dubokim osjećajem mržnje, boli i ljubavi. A posve moderno koncipiran monolog Pari siamo zapravo je tok svijesti misaonog svijeta čovjeka kojega bije strah i nesreća u


stalnom bijegu od samoga sebe. Apartan je, prigušen i krajnje djelotvoran mračni prizor Rigoletta i Sparafucilea u parlandu, praćen sordiniranim solima violončela i kontrabasa. A tek treći čin! Ostavimo po strani samu dramsku komponentu savršenog balansa i obratimo pozornost na niz segmenata u orkestralnoj dionici s reminiscencijom na zvuk renesanse, s olujom, najavljenom već na početku čina pomacima piccola i flaute, koja bi u nekoj drugoj situaciji bila tek efektan rekvizit, a tu ima istaknuto mjesto, s mrmljajućim zborom koji postaje dio orkestracije nevremena. A kvartet? U njemu se u jedinstvenoj harmoniji isprepliću četiri različita karaktera i osjećaja: bol, ljubav, ljubomora i želja za osvetom, gdje drugdje pronaći i to savršenstvo?! Morao je to priznati i Victor Hugo, u početku ljubomoran na Verdijeve uspjehe, nakon što je opera u Parizu u prvoj sezoni prikazivanja doživjela više od stotinu izvedaba. Nije mogao odoljeti ljepoti kvarteta Bella figlia dell’ amore i morao je nevoljko reći: “Kad bi u mojoj drami četiri lika mogla istodobno govoriti tako da publika može razabrati njihove riječi i osjetiti njihove osjećaje, i ja bih postigao isti učinak.“ Doista, riječ je o “operi nad operama“! Teško ćemo pronaći glazbeno-scensko djelo tako bogato melodijom, tako skladno komponirano, tako koncizno i sadržajno, tako briljantno, a istodobno i tako potresno kao što je upravo ta Verdijeva opera. Verdi je u tom djelu postigao ono što uspijeva samo najvećima: spojiti tragično i komično u shakespeareskom stilu. Dovoljno je reći: Rigoletto je savršeno djelo u kojemu nema ničega previše i ničega ne manjka. I sve je to Verdi postigao u četrdeset dana koliko mu je trebalo da sklada operu! Engleski skladatelj Ralph Vaughan Williams rekao je da je Rigoletto najbolje Verdijevo djelo. Sam je skladatelj ustvrdio da nešto tako lijepo neće više napisati. A strog i britak

George Bernard Shaw izjavio je da je glavna zasluga Hugoa kao pisca to što je opskrbio Verdija libretima. PRAIZVEDBAPraizvedba opere bila je u venecijanskom Teatru La Fenice 11. ožujka 1851. Bariton Felice Varesi (1813-1889) pjevao je Rigoletta, tenor Raffaele Mirate (1815-1895) Vojvodu od Mantove, a Teresa Brambilla (1813-1895) iz poznate glazbeničke obitelji, Gildu. Varesi je bio jedan od najboljih verdijanskih baritona 19. stoljeća. Uspio je proniknuti u srž Verdijeve glazbene misli i prenijeti je u pravu verdijansku frazu pa je dugo bio pojam Rigoletta. Verdi mu je povjerio Macbetha i Giorgia Germonta u Traviati na njihovim praizvedbama. Mirate, učenik slavnog kastrata Girolama Crescentinija,

Rigoletto


poslije se smatrao vodećim interpretom uloge Vojvode koju je tijekom duge karijere pjevao dvjestotinjak puta. Dirigirao je Gaetano Mares (1793-1862), koji je ravnao i venecijanskim praizvedbama Verdijevih Ernanija i Traviate. Večer je protekla u znaku potpunog autorova trijumfa. Sljedećega dana Venecijom su odjekivale melodije iz opere, osobito posljednja Vojvodina arija, glasovita La donna è mobile, koju je Verdi napisao na nagovor tenora, ali pod jednim uvjetom: nije se smjela izvesti ni na jednom pokusu. I zbilo se ono što se rijetko događa na praizvedbama remek-djela. Publika i kritika jednodušno su prihvatile Rigoletta, a isti odnos prema operi traje i danas. Ali, naravno, kao i uvijek, bilo je izraza zavisti pa su npr. novine Italia musicale pisale: “Nailazimo ovdje na monotoniju u koloritu, i to ne rijetko, razvučenost u formi i ritmu. Nema ni jednog takta za koji bi se moglo reći da je nov, a nije baš sve ni najboljeg ukusa...“

A londonski je Atheneum nazvao Verdijevu glazbu “djetinjastom i smiješnom, punom vulgarnosti i siromašnom idejama“.No takvi osamljeni pojedinci nisu uspjeli zaustaviti Rigolettov trijumfalni put po svijetu koji je počeo odmah nakon praizvedbe. Po talijanskim je gradovima zbog cenzure izvođen s nekim kraćenjima i pod različitim naslovima, kao Viscardello, Clara di Perth i Lionello, ali uvijek s velikim uspjehom. Već je sljedeće, 1852., prikazan u Teatru civico u Rijeci, i u Beču na njemačkom jeziku. Godine 1853. upoznao ga je London na izvedbi u Covent Gardenu s glasovitim tenorom umjetničkog imena Mario (1810-1883), potomkom ugledne talijanske plemićke obitelji na pijemontskome dvoru u Torinu, pravim imenom Vitez Giovanni Matteo de Candia, markiz od Candije. Na izvedbi u Her Majesty‘s theatreu u Londonu 1864. Rigoletta je pjevao Felice Varesi. S vremenom je ta “opera nad operama“ postala redoviti dio repertoara svih opernih kuća.Posebno zanimljivo uprizorenje opere koje je bilo prekretnica u suvremenom pristupu djelima klasične literature bio je Rigoletto 1982. u Engleskoj nacionalnoj operi (ENO). Režirao ga je veliki britanski redatelj Jonathan Miller. Mjesto radnje bila je talijanska mafija u New Yorku 1950. Bila je to iznimno snažna produkcija, produkcija za pamćenje.

RIGOLETTO U METROPOLITANUU Metropolitanu je Rigoletto izveden već prve sezone djelovanja, 16. studenoga 1883. Dirigirao je tada njegov prvi dirigent Auguste Vianesi, Rigoletta je pjevao Luigi Guadagnini, Gilda je bila tada prva zvijezda Metropolitana, slavna poljska sopranistica Marcella Sembrich, a Vojvodu od Mantove pjevao je budući prvi interpret Turiddua, tada 43-godišnji sicilijanski tenor Roberto Stagno. Zanimljivo, godine 1885. izvela se

Enrico Caruso


predstava na njemačkom jeziku! Sljedeća nova produkcija bila je u prosincu 1893. s dva sjajna interpreta, velikom Australkom Nellie Melbom i slavnim talijanskim tenorom Fernandom de Luciom. No možda je najveći događaj u povijesti Metropolitana bio senzacionalni prvi nastup slavnog Enrica Carusa u novoj produkciji opere 23. studenoga 1903. na otvorenju sezone. Antonio Scotti, Marcella Sembrich i Luise Homer bili su mu i više nego dostojni partneri. Ponovio je ariju La donna è mobile, ali ponovio se i kvartet. Caruso je bio među onima koji su najviše pjevali Vojvodu - 38 puta. Zvijezda nove produkcije 1912. bila je Luisa Tetrazzini, one 1921. veliki bariton Giuseppe de Luca i Amelita Galli-Curci. Do nove produkcije trebalo je proći punih trideset godina, ali u međuvremenu se dogodio jedan od onih prvih nastupa u Metu koji će se pamtiti. Dana 25. veljače 1948. Vojvodu je pjevao 27-godišnji Giuseppe di Stefano koji je debitirao nepune dvije godine prije. Novom produkcijom 1951. dirigirao je Alberto Erede, režirao Herbert Graf. Rigoletta je pjevao veliki Leonard Warren, Gilda je bila Hilde Güden, a Richard Tucker pjevao je Vojvodu. Sljedećom novom produkcijom i 528. izvedbom ravnao je James Levine, a solisti su bili Sherrill Milnes, Ileana Cotrubas i Plácido Domingo. Nova produkcija 1989. donijela je velikana, zacijelo najvećeg interpreta Vojvode od Mantove naših dana, Luciana Pavarottija. Uz njega su nastupili Leo Nucci i June Anderson. I dolazimo do ove nove produkcije čija je premijera bila 842. izvedba opere u Metropolitanu.Operom su uz spomenute ravnali i Ettore Panizza, Tull io Seraf in, Fausto Cleva, Lamberto Gardelli i najviše - 65 puta - Nello Santi. Tko zna zašto, Arturo Toscanini je operom dir igirao samo jedanput. U nizu velikih interpreta triju glavnih likova

spomenut ćemo još neke. Vojvodu su pjevali i Giacomo Lauri-Volpi, Beniamino Gigli, Jussi Björling, Carlo Bergonzi, Neil Schicoff, Ramón Vargas i Jan Peerce koji ga je i najviše - 55 puta - pjevao. Gildu su još pjevale i Lily Pons, Joan Sutherland, Anna Moffo, Mariella Devia i Roberta Peters, koja je i najviše - 88 puta - nastupila u toj ulozi. Poznati interpreti Rigoletta bili su i Pasquale Amato, Lawrence Tibbett, Robert Merrill, Juan Pons i Cornell MacNeil koji ga je najviše - 102 puta - pjevao. Naš Josip Kašman pjevao ga je jedanput, 1896. s ansamblom u Brooklynu. Ruža Pospiš-Baldani prvi je put nastupila u Metropolitanu upravo kao Maddalena, 16. veljače 1966., i tu je ulogu pjevala tri puta. Uz nju je i Alfredo Kraus kao Vojvoda prvi put nastupio u Metu. RIGOLETTO U HRVATSKOJ I HRVATSKI INTERPRETI U NJEMU Rigoletto je prvi put izveden u Teatru civico u Rijeci već 1852., godinu dana nakon praizvedbe, a ubrzo je stigao i u dalmatinske gradove. Tako je već 1854. izveden u Teatru

Marko Vusković


Nobile u Zadru. Poznati Teatro Bajamonti u Splitu otvoren je u prosincu 1859. Verdijevim Trubadurom, a slijedili su Lombardijci i Rigoletto.Prva hrvatska izvedba Rigoletta bila je u Narodnom zemaljskom kazalištu u Zagrebu 9. prosinca 1873. pod ravnanjem Ivana pl. Zajca. Režirao je, ili kako se tada govorilo, u prizore stavio Josip Freudenreich. Franjo Grbić pjevao je Vojvodu od Mantove, Ivan Novak Rigoletta, Antonia pl. Neugebauerova Gildu, a Matilda Lesićeva Maddalenu. Rigoletta je ubrzo preuzeo budući glasoviti “princ baritona“ Josip Kašman, a prvi Rigoletto na početku dosadašnjeg stoljetnog neprekinutog djelovanja zagrebačke Opere bio je još jedan hrvatski pjevački velikan, Marko Vušković. Slijedili su Robert Primožić, Drago Hržić, Leo Mirković, Rudolf Župan i najpoznatiji među njima, Vladimir Ruždjak, da spomenemo samo one koji su ga pjevali nekoliko desetaka puta. Poznati interpreti Rigoletta u Hrvatskoj bili su i Ante Marušić, Ferdinand Radovan, Ratomir Kliškić, Valentin Enčev i Vitomir Marof. Povijest interpreta lika Vojvode od Mantove bilježi nekoliko poznatih imena. U svjetskim relacijama najzanimljiviji je Ivan Denegri. To je, naravno, budući Verdijev omiljeni Otello, Giovanni Battista De Negri, tada na početku

karijere. Dragutin Raverta, tj. Carlo Raverta, upravo kao i Denegri, nastupao je u Scali. Bili su tu i nezaobilazni Ernesto Cammarota, stup zagrebačke Opere te, zacijelo najuspješniji, Josip Rijavec, pjevač baršunasta glasa sa srebrnim preljevima, jedan od najboljih europskih tenora između dva svjetska rata, član Opera u Berlinu i Pragu. Rudolf Francl oduševljavao je svojim šarmantnim mantovskim knezom i publiku u Meštrovićevu Kašteletu na Splitskom ljetu. Zanimljiviji gosti bili su Christy Solari i Juan Oncina. Najviše je Gildu pjevala Tinka Wesel-Polla, a ona je ostvarila i najveću međunarodnu karijeru - nekoliko je godina bila članica Bečke državne opere. Članica Bečke državne opere bila je i Alda Noni. U našim hrvatskim relacijama velike Gilde bile su Maja de Strozzi i Mica Glavačević i u novije vrijeme Nada Ruždjak. Gostovala je slavna brazilska umjetnica, Bidú Sayão.

RAZGOVOR S MICHAELOM MAYEROM

- Kako je nastala ideja za produkciju Rigoletta?

Rigoletto je već dugo jedna od mojih omiljenih opera, i bila je na malobrojnom popisu kad sam davno, prvi put razgovarao s Peterom

Josip Rijavec Vladimir i Nada Ruždjak


Gelbom. Počeo sam razmišljati o tome kako bih ja pridonio tom remek-djelu, koji se dugi niz godina gleda u cijelom svijetu. Jedna od stvari o kojoj sam razgovarao s Peterom bila je kako približiti priču gledateljstvu a da se pritom opera ne smjesti u današnje vrijeme, što automatski nešto vremenski ograničava. Riječ je o pronalaženju pravog okruženja u kontekstu koji pripada prošlosti, ali ne tako dalekoj da se doživljava kao muzejski uzorak. Na taj način ono može imati stvaran, neposredan odjek, ali i određenu čistoću i svevremenost. Zato sam pokušao zamisliti što bi bila suvremena verzija dekadentnog svijeta Vojvodske palače - gdje ljudi priređuju zabave i oduševljavaju se vlašću, novcem i ljepotom - pa mi je na pamet pao Las Vegas kao epitom američkog usuda za događaje iz Rigoletta.

- Kako se Verdijevi likovi uklapaju u taj svijet?

Mislio sam da bi Vojvoda mogao biti neka zvijezda Las Vegasa koja ima vlastiti bajoslovni kasino i priređuje predstave, koji zabavlja mnoštvo, zarađuje obilje novca i pruža zabavu svojoj golemoj pratnji, dio koje je Rigoletto, i to važan dio jer on sve njih uveseljava i stalno nekoga podbada. Godine 1960., kada se naša produkcija događa, Las Vegas je na neki način promijenjen. Kriminalna družba jasnije se počela pripajati gradu, pojavio se veći priljev arapskog novca, a došlo je i do stvarnog pomaka u odnosu prema ženama. Vladao je osjećaj da su žene tamo kao seksualni objekti. Rigoletto ima tu lijepu kćerku koju obožava i on je pokušava zaštititi od svake napasti: i seksa i droge i pića i novca i organiziranog kriminala i cijele kulturne dekadencije vremena - i upravo mi se učinilo da se cijela priča zaista uklopila, gledajući na nju na taj način.

- Opišite neke vizualne elemente koje ste Vi i Vaša scenografska ekipa osmislili za prikazivanje priče.

Opera se otvara u kasinu, s tipičnom bezglavom ekstravagantnom noći užitaka. Tu

su rulet i kartaški stolovi, jednoruki banditi, prodavačice cigareta i plesačice, mnogo ljudi s mnogo novca i mnogo žena koje su siromašne slatkice. Svugdje se u velikim količinama konzumira piće, snaga, droga i seks. Poslije se, kad Rigoletto krene tražiti svoju kćerku, prebacujemo na mjesto koje zamišljam kao manji hotel vani u pustinji, daleko od vojvodskog kasina i od pozornice. Jedno od mojih omiljenih rješenja je u prizoru otmice, gdje koristimo pokretne stepenice umjesto ljestvica koje obično vode preko zida do Rigolettove kuće. Isto tako na kraju, Gildino tijelo odvozi se automobilom umjesto da je se vuče do rijeke u vreći. Ideja da se ubaci tijelo u prtljažnik automobila i odveze do nekog malog klanca negdje daleko u pustinji zaista mi se učinila vjerojatnom.

- Kakav je osjećaj prihvatiti se tako poznate opere i učiniti je tako drugačijom?

Pomalo ulijeva strah pristupiti omiljenom klasičnom djelu na tako hrabar način, ali djeluje i oslobađajuće, jer je Rigoletto dokazao svoju sposobnost da se održi usprkos stotinama različitih interpretacija tijekom godina. To je poput Shakespeareove drame ili bilo kojeg drugog velikog umjetničkog djela - ono može otkriti nove elemente svaki put kad ga ponovno gledate. A na nama je, kao interpretativnim umjetnicima, da osvijetlimo priču na nove načine za nova gledateljstva. To je nešto čega sam svjestan u svojem kazališnom radu i veoma sam uzbuđen što donosim takav pristup u Met. Doista vjerujem da se nakana iza svake radnje u Rigolettu vrlo lijepo prenosi na svijet koji mi stvaramo. Neki će morati svladati otpor da bi nas slijedili, ali mislim da će, ako to učine, ovo biti vrlo uspješna večer. Intervju je prvi put objavljen online u siječnju 2012., a zatim u programu Metropolitana u veljači 2012.


NakladnikKoncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

Za nakladnikaDražen Siriš�evi�, ravnatelj

Producent programaIvana Kosteši�

UrednicaIvana Kosteši�

TekstMarija Barbieri

Oblikovanje i grafi�ka pripremaStudio Stožer

LektoricaRosanda Tometi�

TisakIntergrafika d.o.o.

Naklada 500 kom.

www.lisinski.hr

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

PARSIFALSubota, 9. ožujka 2013.

18 sati

Richard Wagner

SNIMKA

Jonas Kaufmann debitirat će u Metu u glavnoj ulozi Wagnerova Parsifala, kojim će ravnati Daniele Gatti, a sve u režiji istaknutog filmskog i opernog redatelja Françoisa Girarda. O svojoj režiji Girard ističe: “Parsifal nije samo opera - Parsifal je misija u kojoj je Wagner, već pred kraj života, težio pomirenju svih aspekata svoje duhovnosti. To je sveto djelo u povijesti glazbe.“ U ulogama se pojavljuju još i Katarina Dalayman kao Kundry, mistična žena koja zavodi Parsifala, zatim Peter Mattei kao Amfortas, vitez Svetog Grala, René Pape kao vitez Gurnemanz te Evgenij Nikitin kao čarobnjak Klingsor.

sponzor Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog:

Documents

Giuseppe Verdi RIGOLETTO · Operom ravna talijanski dirigent Michele Mariotti (1979.). Rođen u Pesaru, na tamošnjem Konzervatoriju Rossini studirao je kompoziciju. Dirigiranje je