Prof. dr. sc. Ivo Družić

RAZVOJ I TRANZICIJA

HRVATSKOGA GOSPODARSTVA

F&~ \ \!il)

"""""" HRVATSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTI

II Politička kultura

Zagreb, 1997.

KAZALO

PROSLOV . .............. .

1. DIO KLASIČNI RAZVOJNI ČIMBENICI.

11

17

1 RASPOLOŽNOST INOZEMNOG INVESTICIJSKOG KAPITALA 18

1.1 Gospodarski razvitak Istočne Europe 22

1.2 Troškovi tranzicije. . . . . . . . . . . 31

1.3 Pristup međunarodnom tržištu kapitala. 40

1.3.1 Interregionalna struktura investicijskog kapitala. 40

1.3.2.

1.3.3

2

Intraregionalna struktura međunarodnog investicijskog kapitala 45

Tranzicija i inozemni kapital u Hrvatskoj. . . . . . . . . . . . . 53

TRANZICIJSKA FUNKCIJA POLJODJELSTVA . ......... , 57

2.1 Strukturni procesi svjetskog tržišta agrarnih proizvoda

2.2 Tranzicijski učinak globalnih agrarnih procesa . . .

2.3 Transpozicija globalnih pomaka na hrvatski agrar .

2.3.1 Prispodoba činitelja internacionalizacije

2.3.2 Čimbenici hrvatskog agrarnog razvitka

2.3.2.1 Posjedovna struktura ......... .

2.3.2.2 Dinamika i struktura poljodjelskog stsnovništva

2.4 Strategijski interesi nacionalnog agrara .

2.4.1 Dugoročnost trendova u agraru ..

57

59

63

63

70

70

76

79

79

2.4.2 Nacionalni ciljevi i pretpostavke . 81

2.4.2.1 Pretpostavke djelotvorne strategije. 81

2.4.2.2 Ciljevi i očekivanja. . . . . . . . . . 84

3 RAZVOJNI POTENCIJAL TURIZMA . . . . . . . . . . . . . . . .. 89

3.1 Regionalna dinamika svjetskog turizma. 89

3.2

3.3

Strukturni 'učinciturističke- industrije. -.

Konkurentska sposobnost hrvatskoga turizma

91)

.. 101

5

3.3.1 MeLodološki aspekti analize tržišta. . . . . . . . . . . 101

3.3.2 Indikatori razvijenosti hrvatskoga turističkog tržišta . 103

3.3.3 Elementi kvantifikacije turističke potražnje . . . . 112

3.4 Razvojni čimbenici hrvatske turističke industrije . 117

3.4.1 Proizvodni kapital turističke industrije 118

3.4.2 Zaposlenost i produktivnost. . . . . . . 123

II. DIO SUVREMENI RAZVITAK 125

4 IZVOZNA ORIJENTACIJA . ... 126

4.1 Dominantni trendovi s\jetskog tržišta . 126

4.1.1 Globalni klubovi. . . . . . . . . . . . . 128

4.1.2 Ekonomska koncepcija globalnih klubova . 130

4.1.3 Gospodarski aspekti funkcionalne integracije 132

4.1.4 Učinci liberalizacije vanjske razmjene 135

4.1.5 Transformacija GATT-a u WTO 136

4.2 Kontinentalne asocijacije .... 138 4.2.1 Trgovinski blokovi i regionalna integracija 139

4.2.2 Ekonomske dimenzije NAFTA-e ...... 140

4.2.3 Ekonometrijsko testiranje modela NAFTA-e. 142

4.2.4 Izvozna strategija velikoga gospodarstva - SAD. 144

4.2.5 Struktura japanske izvozne strategije 148

4.2.5.1. Institucionalna kompatibilnost 149

4.2.5.2. Operabilnost vanjske trgovine 151

4.3 Gospodarski položaj novih država u globalnim procesima . 152

4.3.1 Uvozno-supstitutivna strategija. 153

4.3.2 Izvozna strategija . . . . . . . . 156

4.3.2.1. Teorijski argumenti izvozne strategije. 156

4.3.2.2. Korisnost vanjske razmjene. 158

4.3.2.3. Utjecaj vanjske razmjene . . 159

6

4.3.2.4. Empirijski argumenti izvozne strategije .

4.3.2.5. Koncepcijska nesuglasja. . . . . . . . . .

163

165

4.4. Strategijski inputi novopridošlih gospodarstava na svjetskom tržištu 167

4.4.1. Strukturni čimbenici promjena. . . . . . . . . . . . . . . . . . 167

4.4.2. Restrukturiranje međunarodnih ekonomskih sveza hrvatskoga gospodarstva. 169

4.4.2.1. Pasivna opcija

4.4.2.2. Opcija multilateralnih sveza

4.4.2.3. Integrativna opcija.

4.4.2.4. Bilateralna opcija ..

4.4.2.5. Opcija regionalne protuteže .

4.4.3. Odrednice strategije ključnih čimbenika .

4.4.3.1. Implicitni i eksplicitni ciljevi Marshallova plana

4.4.3.2. Funkcija ekonomske stabilnosti.

4.4.3.3.-lzvanekonomski. ciljevi. . . . . .

4.4.4 Strategijski izazov Istočne Europe .

4.4.4.1. Ekonomsko-povijesna uporišta strategije.

4.4.4.2. Stimuliranje ekonomskih integracija. . .

4.4.4.3. Varijante ofenzivne nacionalne strategije Hrvatske.

4.5. Strukturni pomaci vanjske razmjene Hrvatske i EU

4.5.1. Učinci promjene gospodarskog okvira

4.5.1.1. Gospodarske razdjelnice. . . . . . . .

4.5.1.2. Faktori utjecaja na strukturu razmjene .

4.5.1.3. Europeiziranje vanjske razmjene .

4.5.2. Dinamika vanjskog okruženja.

4.5.2.1. Strukturna ograničenja . . ..

4.5.2.2. Interna inkompatibilnost tranzicijskih gospodarstava.

4.5.2.3. Transparentna tržišna ograničenja. . . . . . . . . . .

169

170

171

172

174

175

175

175

17(}

177

177

178

179

180

180

182

183

186

190

191

192

193

7

4.5.3. Regionalni pristup EU ....... 194

4.5.4. Beneficirani trgovački aranžmani. 198

4.6. Formuliranje nacionalne izvozne strategije 199

4.6.1. Modeli izvozne strategije 200

4.6.1.1. Model "razvojne vizije" . 200

4.6.1.2. Model "intelektualnog kapitala" 201

4.6.1.3. Model "realnog okruženja" . 201

4.6.2. "Kombinirani" model .... 202

4.6.3. Polazna etapa "zadane strukture" u "kombiniranom" modelu 203

4.6.3.1. Izvozna strategija i izvozni pokazatelji. 205

4.6.3.2. Nacionalni računi i izvozna strategija . 209

4.6.3.3. Parcijalna usporedba. . . . . . . . . . . 212

4.6.4 Analitička podloga polazne etape "zadane strukture" 215

4.6.4.1 Tržišni udjel Njemačke . . . . 215

4.6.4.2 Obilježja razmjene s Italijom . 219

4.6.5 Etapa "razvijenog kombiniranog modela" Hrvatske 222

4.5.6.1 Proizvodne djelatnosti. . . . . . . . . . . 223

4.6.5.2 Dizajniranje uslužnih izvoznih proizvoda 225

liTERATURA' ................ 229 POPIS TABliCA, GRAFIKONA I SLIKA . 239

8

Ovu knjigu posvecuJem SVOJOJ obitelji; supruzi Aniti, kćerima Jasmini i Tajani i sinu Marku, koji su strpljivo podnosili moje spisateljske eskapade i nervoze, žrtvujući povremeno kvalitetu obiteljskog života.

10

ZAHVALE

Ovo je prigoda za zahvalu svim prijateljima i kolegama koji su me hrabrili, pomagali i poticali u dovršetku rukopisa.

Zahvaljujem dekanu Ekonomskog fakulteta u Zagrebu prof. dr. Borisu Vukoniću i pročelniku Katedre za makroekonomiju i razvoj Ekonomskog fakulteta, svome dragom kolegi i prijatelju prof. dr. S. K. Sharmi na razumijevanju i potpori.

Osobito zahvaljujem svojim recenzentima i štovanim kolegama prof. dr. Jakovu Sirotkoviću i prof. dr. Dragomiru Vojniću. Njihovo golemo iskustvo i respektabilna znonstvena produkcija, a osobito brojne stručne rasprave sa svakim pojedinačno, bili su mi trajna inspiracija pri pisanju knjige. Dakako, sva odgovornost za konačno napisan tekst pripada samo autoru.

Naposljetku, ali ne i na kraju, zahpaljujem asistentima dr. Zoranu Kovačeviću i mr. Vladimiru Cavraku, demonstratorima Katedre za m:akrD!konomiju i razvoj Ekonom.sk:og fakulieta u Zagrebu Jurici Simurini i Josipu Tici, bez čije pomoći u rješavanju brojnih tehničkih i drugih problema povezanih za dovršetak knjige, njezino tiskanje ne bi bilo moguće.

PROSLOV

Hrvatske gospodarske tržišne strategije za sada nema kao qjelovitog međusobno usklađenoga realnog nacionalnog projekta. Istodobno, razvidne su brojne parcijalne i sektorske studije što tretiraju djelatnosti, grane ili sektore nacionalnoga gospodarstva, naglašavajući njihovu presudnost među brojnim komplementarnim i konfliktnim ciljevima i instrumentima gospodarske politike. Brojna ministarstva, komorske i sindikalne udruge te druge institucije i udruge na svojim su projektima angažirale gotovo sva sveučilišta, fakultete i institute. U opsežnim studijama, te na brojnim domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima formulirane su sastavnice strategije tržišnog restrukturira-nja i razvitka privatnog poduzetništva i malih poduzeća, financijske industrije i bankarstva, turizma, poljodjelstva, prometa, telekomunika-cija, zdravstva, obrazovanja, kulture, znanosti itd. Svaki sektor, dakako, ima punu argumentaciju na kojoj temelji svoju prioritetnost unutar nacionalnoga gospodarstva Kako pak u tržišnim u>detima djeluje koncept oskudnosti resursa i oportunitetnih troškova, razumljive su tegobe sklapanja konzistentne nacionalne strategije, koja s jedne strane ne narušava autonomiju tržišta, a s druge strane uspostavlja hijerarhiju nacionalnih ekonomskih ciljeva poduprtih mjerama i instrumentima gospodarske politike.

Stoga je promišljanje hrvatske razvojne strategije polje burnih prijepora na kojem su različite koncepcije i interesi često u sjeni formalne znanstvene i stručne argumentacije. Među mnogim ponuđenim politikama, ciljevima, strategijama i instrumentima, gotovo se ofici-jelno, postupno izdvajaju tri uporišta razvojne strategije. To su inozemna ulaganja, poljodjelstvo i turizam.

Takvo projektiranje nacionalne gospodarske strategije odredilo je i sadržaj ove knjige.

U prvom dijelu držali smo potrebnim propitati prezentirane elemente klasične razvojne strategije, jer se njima bitno određuje brzina i djelotvornost ekonomske tranzicije hrvatskoga gospodarstva. Naša je raščlamba upravljena kako na propitivanje koncepcijske utemeljenosti, tako i na smještanje ciljeva i kvantificiranih projekcija u razmjere nacionalnoga i međunarodnoga gospodarskog potencijala. Pri tome smo osobito naglašavali aspekt kapaciteta međunarodnih tržišta robe i kapitala, predmnijeva jući kako je hrvatsko gospodarstvo svojom veličinom i položajem neodvojivi dio europskoga i globalnoga tržišta.

II

U prvom se poglavlju raščlanjuje međunarodno tržište kapitala, osobito tijekovi oficijelnih i privatnih ulaganja prema tranzicijskim gospodarstvima Istočne Europe koji su izravna konkurencija Hrvatskoj u privlačenju inozemnog kapitala. Za hrvatsko je gospodarstvo osobito važno to što inozemni investitori i analitičari sve redovitije istočnoeuropska tranzicijska gospodarstva dijele na dvije skupine, ili više skupina. Jedna od aktualnih podjela je i ona na : CETE-4 i SETE-8. U skupinu C~TE-4 (centralne europske tranzicijske ekonomije) ubrajaju se Poljska, Ceška, Slovačka, Mađarska, a u skupinu SETE-8 (južne europske tranzicijske ekonomije) svrstavaju se Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, SR Jugoslavija, Makedonija, Rumunj-ska, Slovenija. Takva podjela nije samo zemljopisno razgraničenje subregija unutar Istočne Europe nego ima praktičan učinak na brzinu pristupa europskim integracijama, te na kvalitetu i kvantitetu sveza s međunarodnim tržištem kapitala. Posljedice takve podjele i smještanja Hrvatske u SETE-8 mogu učiniti neprohodni jim kanale privatnog investiranja i zajedničkih ulaganja u Hrvatsku. Druga je podjela na istočnoeuropska tranzicijska gospodarstva unutar CEFTA-e (centralna europska slobodna trgovinska zona) i izvan nje. Implicitna je postavka takva grupiranja kako "naprednija" gospodarstva treba svrstati u CEFTA-u, a "nazadnija" izvan nje. y početku su toj grupaciji pripadale samo višegradske zemlje (Poljska, Ceška, Slovačka i Mađarska), jer su se nadale bržem zajedničkom uključivanju u EU. Kasnije je sporazum iz Višegrada o zajedničkom nastupu prema EU prerastao u konstrui-ranje carinske unije odnosno CEFTA-e. Takav je razvoj zbivanja nagnao većinu tranzicijskih gospodarstava na napor za što bržim prijamom u CEFT-u, kao bržim putem i nezaobilaznom stepenicom prema EU. Nitko, praktički, ne želi ostati izvan CEFTA-e, jer to znači biti izvan matice gospodarskih tijekova, a osobito izvan glavnih investicijskih pravaca i tijekova međunarodnog kapitala. Za sada se CEFTA-i priključuju Slovenija, a nešto kasnije Rumunjska i Bugarska. U novije vrijeme i Hrvatska pokazuje sve veće zanimanje za tu srednjoeuropsku integraciju. U svakom slučaju, djelotvorna hrvatska razvojna koncepcija mora stoga implementirati specifičnu strategiju spram međunarodnog financijskog tržišta, diferencirajući službene i privatne izvore kapitala, dajući prioritet privatnima.

Drugo poglavlje tretira poljodjelstvo, kao sektor proiriteta koji nitko ne spori, ali i kojem načelna podrška nije nikada realizirana u konkretnoj podršci cjelovitih mjera ekonomske politike. U hrvatskoj su znanstvenoj misli i stručnoj publicistici snažno nazočna mišljenja o velikim potencijalima hrvatskog poljodjelstva aktiviranjem kojih bi Hrvatska mogla riješiti velik dio problema nezaposlenosti, ostvarivati

12

znacajne izvozne prihode itd. Već početna analiza pokazuje da su potencijali zaista znač

Transparentna tržišna ograničenja uskog nacionalnog tržišta, kakvo je hrvatsko, u uvjetima svekolike globalizacije ekonomske aktivnosti raščlanjuju se u prvom odjeljku Dominantni trendovi svjetskog tržišta. Držalo se bitnim, za oblikovanje konzistentne nacionalne strategije, istražiti glavne avenije međunarodnih ekonomskih odnosa, koje se zrcale u raznolikim dimenzijama funkcionalne i regionalne integracije na globalnoj razini. U svjetskoj vizuri pomaljaju se globalni trgovinski klubovi kao novi tripolarni ustroj svjetske ekonomije na početku trećeg milenija. Njihova je protuteža funkcionalna integracija koja se jasno definira prerastanjem GATT-a u WTO (Svjetsku trgovinsku organiza-ciju), a koja je svojim nediskriminacijskim ustrojem primjerena naporima manjih nacionalnih gospodarstava za održanje bitnih segme-nata svoje autonomije.

Drugi odjeljak posvećen je kontinentalnim ekonomskim asocijacijama koje se donekle podudaraju s ustaljenom podjelom svjetske ekonomije na kontinentalno nazočnu ekonomsku trijadu koja dominira svjetskim ekonomskim procesima u drugoj polovici 20. stoljeća. Ekonomska trijada, koja sve više izrasta u kontinentalne trgovinske blokove u obliku NAFTE-e, EU i Japana, svoje uporište ima u klasičnom industrijskom razvitku s kraja XIX. i početka XX. stoljeća, odnosno u kontinentalnim središtima industrijalizacije u ruhrskoj oblasti u Europi, oblasti Velikih jezera u SAD te u Japanu. Analiza mondijalizacije suvremene gospodarske aktivnosti kroz kontinentalne asocijacije nužna je etapa u jasnijem utvrđivanju alternativa nacionalnih strategija. Snažno narasle ekonomije narečene trilaterale (EU, SAD i Japan) toliko su okrupnjeli entiteti da svaki njihov pokret emitira globalne tržišne valove. Interferencija tih valova ozbiljno je ugrozila stabilnost svjetskog tržišta u 1980-im godinama. U knjizi se regionalne integracije, odnosno svjetski trgovinski blokovi raščlanjuju na specifičan način, u kojem je metoda analize podređena potrebi promišljanja izvozne strategije hrvatskoga gospodarstva. Takav pristup ne utječe na objektivnost prikaza, nego ističe Hrvatskoj potrebnije elemente. Stoga se u ovom odjeljku obrađuju NAFTA, odnosno Japan, a EU se, kao Hrvatskoj primarna asocijacija, obrađuje u zasebnom odjeljku.

U trećem odjeljku II. dijela knjige, odnosno u trećem odjeljku četvrtog poglavlja, razmatra se gospodarski položaj novih država u okružju globalnih integracijskih procesa kako funkcionalnih (WTO), tako i regionalnih (EU, NAFTA). Hrvatsko gospodarstvo kao nova nacionalna ekonomija, izrasla nakon teško izborene nacionalne samo-bitnosti i državne samostalnosti, u situaciji je pronalaženja ekonomske politike koja će promovirati gospodarsku suverenost kao važnu

14

;. .

sastavnicu državne samostalnosti: Pri tome se gospodarska suverenost kao neupitno strategijsko ostvarenje mora ostvariti u potpuno novim u~etima kada stari prijepori o otvorenoj privredi, nasuprot zatvorenoj, imaju in signifikantno značenje. Važnost koncepcijskih pitanja u obliko-vanju izvozne strategije respektirana je u ovom odjeljku, ekstenzivnom analizom teorijskih i empirijskih aspekata uvozno-supstitutivne nasu-prot izvozno-promotivnoj strategiji. Hrvatskoj su osobito zanimljiva iskustva tzv. late-comera na ~etsko tržište (neka azijska gospodarstva), koja su svoj pregnantni nastup na s~etskoj gospodarskoj sceni ostvarila upravo radikalnim otklonom od standardnih teorijskih obrazaca neo-klasične doktrine.

Četvrti odjeljak raspravlja o strategijskim inputima novopridošlim gospodarstvima na s~etskom tržištu. Temelj rasprave je saznanje kako novo-institucionalizirana struktura globalne ekonomije bitno reducira mogućnost imitiranja tuđega (prošlog) razvitka. Nameće se potreba inventivnog kombiniranja sadašnjih elemenata u novu razvojnu sintezu. To je i prvobitni razlog propitivanja pet mogućih opcija za hrvatsko gospodarstvo, kao i za druga mala neovisna gospodarstva, u tretiranju vlastitog položaja spram različitih regionalnih i funkcionalnih ekonom-skih asocijacija U odjeljku se nastoji skrupulozno definirati svaka opcija od "pasivne", opcije "multilateralnih sveza", "integrativne" opcije, " bilateralne" opcije do opcije "regionalne protuteže" , koje su na raspolaganju samostalnoj nacionalnoj privredi. Pri tome je svaka opcija razložena u s~etlu prednosti i nedostataka koje bi mogla imati za Hrvatsku i njezin odnos prema željenim i neželjenim ekonomskim integracijama.

Peti odjeljak II. dijela knjige u cjelini je posvećen raščlambi pravaca i strukture vanjske razmjene Hrvatske i ED. Polazna je hipoteza kako, bez obzira na odabranu strategiju prema globalnim regionalnim asocijacijama, EU prema stvarnom udjelu u hrvatskoj međunarodnoj ekonomskoj razmjeni, i prema dugoročnim ekonomskim indikatorima, čini kontinuirano okosnicu hrvatske strategije. Temelj analize čine empirijski dugoročni trendovi volumena i strukture razmjene Hrvatske i zemalja EU. Pri tome se nastoji uspostaviti valjana linija kontinuiteta u trendovima vanjske trgovine. N aime, tranzicija i uspostava tržišnih kategorija praćenja ekonomske aktivnosti rezultirala je i stanovitim diskontinuitetom između predtranzicijskih i posttranzicijskih pokazate-lja. No, bez obzira na otvorena metodologijska pitanja, zamjetna je preorijentacija vanjske razmjene Hrvatske, ne samo prema njezinom eUropeiziranju, nego i prema dominaciji Zapadne Europe u vanjskoj trgovini Hrvatske u posttranzicijskom razdoblju. U odjeljku se stoga

15

znatna pozornost pridaje ostalim tranzicijskim gospodarstvima posve-mašnje otvaranje kojih je dodatna okolnost. Naime, određena interna inkompatibilnost istočnoeuropskih ekonomija, kao posljedica gospodar-ske strukture institucionalizirane tijekom planskog razdoblja, uvjetuje povećanu cjenovnu konkurenciju hrvatskom izvozu. Osobiti se pomaci osjećaju kod određenih kategorija radno-intenzivnih izvoznih industrij-skih proizvoda. Dodatnu okolnost čine pokušaji EU i pojedinih članica za regionaliziranjem Istočne Europe i tretiranjem pojedinih subregio-nalnih entiteta kao relevantnih faktora razmjene.

Šesti i posljednji odjeljak tretira elemente hrvatske izvozne strate-gije. Pri tome se, osim detaljnije analize nacionalne gospodarske strukture i vanjskih ograničenja raspravljanih u prethodnim poglavljima i odjeljcima, ovdje nastoje razabrati implicitno ili eksplicitno već formulirane strategije. Identificiraju se tri modela kako ih mi vidimo, iako ih sami autori tako ne ekspliciraju, odnosno ne nazivaju. Uvjetni su stoga nazivi poznatih modela nacionalne izvozne strategije; model "razvojne vizije", model "intelektualnog kapitala" i model "realnog okruženja". To, dakako, ne znači da nema i drugih pristupa i mogućih modela. N a temelju analize i dostupnih saznanja u ovom se odjeljku pokušao formulirati vlastiti tzv. "kombinirani" model izvozne strategije. Model je razdijeljen na dvije etape. U prvoj etapi "zadane strukture" tretiraju se dominantni elementi zadane strukture industrijskog izvoza. Pri tome su vrlo važni sastojci statističke podloge izvoznih pokazatelja, kao dijela statistike nacionalnih računa koji su doživjeli velike koncepcijske prilagodbe i metodološke promjene,. što bitno utječu na kvalitetu formuliranih ciljeva izvozne strategije. U drugoj etapi "razvijenog kombiniranog modela" polazi se od mogućih novih kombi-nacija raspoloživih faktora, tj. od već postojećih embrionalnih zametaka takvih kombinacija. Pri tome su odijeljeni mogući kompleksni izvozni proizvodi u proizvodnim djelatnostima dizajniranja složenih uslužnih proizvoda. Time se pokušava pružiti zaokruženi uvid u elemente bitne za formuliranje tržišno validne nacionalne izvozne strategije samostal-nog novoutemeljenog nacionalnog gospodarstva kakvo je hrvatsko. Radi se, prema tome, o elementima nužnim, ali ne i sasvim dovoljnim za cjelovito interno balansirano projektiranje snažnijeg uključivanja hrvat-skog gospodarstva u svjetske ekonomske procese, kao bitne pretpostavke vlastite uspješne tržišne transformacije i uspješnog ekonomskog rasta.

16

l

I. DIO

KLASIČNI RAZVOJNI ČIMBENICI

1. RASPOLOŽIVOST INOZEMNOG INVESTICIJSKOG KAPITALA

Ekonomska valorizacija procesa svekolike tržišne transformacije istočnoeuropskih gospodarstava što obilježavaju razdoblje 1990-1995. godine, traži nov - diferenciran pristup analizi (Družić, 1994). Raci-onalna raščlamba tih procesa veoma je važna za djelotvorno pozici-oniranje hrvatskoga gospodarstva unutar općeg tranzicijskog sustava, osobito glede realnih izgleda priljeva inozemnog investicijskog kapitala. Ponašanje ključnih makroekonomskih agregata, poput razine GDP, stope rasta, kretanja nezaposlenosti i cijena, zaduženosti u inozem-

Tablica 1.1.

Albanija

}3ugarska

Č-ehoslovačka

Temeljni indikatori tranzicijskih gospodorstava.

6382

3254

1Il124

10,579 45 4441

IZVOR: UN "Eronomic Bulletin for Europe" No. 43, p. 276.

18

stvu, kretanja uvoza i izvoza, pokrivenosti uvoza i duga izvozom, visine inozemnih ulaganja, zarade i životnog standarda itd., postaje sve nehomogenije ako se raščlanjuje Istočna Europa kao jedinstvena cjelina (tablica 1.1).

Temeljni indikatori postaju još razvidni jima ukoliko se izdvoje u zasebne grafikone (vidi graf:tkone 1.1. - 1.5.)

Grafikon 1.1, Površina tranzicijskih zemalja (000 km2)

350,0 .----------------------------,

300,0 f------------

250,0 1------------200,0 f------------

150,0

100,0

50,0

0,0 (lj .El .El .El .El .El .El .El :~ fil ~ ~

)(Il .... >U .- vl

>8 =§ g;:g ~ -'" bll lo..s >lo " ~(/)~ ::s o ..c1 Q)

'o

.El (lj 0:$-'- 0:$ .El "" :!1&: (lj.~ oo oo '" ~ .S' .$rJjfi1o til ::j "'~iSbll i: A; S o ~ ::c:

Grafikon 1.2, Stanovništvo zemalja u tranziciji (min)

40.-----------------------------, 351------------

301--------------

251----------------

20 1-------------

151------1

101----

5

o " 1 :;:;> fil -'" < (ll '" ~~ ~~

J;! ~ ~ !:' ~1!;'3 o

t,;)

.....

.....

H

" ,...

.....

,... ,....

""

"" O

O

'"

'" o

')

~ O

.. N

> _~

o')

i '"

"" O

""

"" ·0

8

8 8

g

O

co

b 8

8 8

O

O

O

O

O

Q

~

Alb

anij

a ~

~ .g,

~

Bug

arsk

a ~

;:l

;:l

'-'-

~

Čehoslovačka

~

~ Če

ška

§ •

V",,,,

,,

l R

epub

li/;:a

'"t

l Slovačka

~ R

epub

lika

g;

~

~ Mađarska

1';'

.:::'

l'

;:l

.... .... , !:l,

P

oljs

ka

.,.. " .:::'

~

~

Rum

unjs

ka

e .....

5

.,.. re Ju

gosl

avij

a ;3 ~:

Jugo

slav

ija

~ (S

FRJ

Grafilwn1.5 . . GDP perropita ($J ~

12,000 ..----------------------------,

10,000 1-----------------------

B,OOO f-----,

6,000

4,000

2,000

0,000 al

~ ~ aI~ ~~ i ~ ~ al ·~iia .- a al '" :~iia ;::::::. ..-: :i§' :i§'

] ;lli.~ > oo .~ "" a'~ .lj ~ .. d} - ~..- ~ .§' .,!B 'O'§ >'§ ..!!l !B '" ~ e ., 15 1$ 15 l :;;: &l ~ t:>..Eo. ~ p.. El ~ ::8., ~ ~ OO d'l OO d'l ::.t: ..

Jedan od razloga razdvajanju bivših planskih gospodarstava izvan bivšeg SSSR-a u dvije skupine jest i sasvim definiran ekonomski i politički interes razvijenih zemalja zapadne Europe, okupljenih u EU (Europskoj uniji). Stvaranje jedinstvene Europe prema stavovima EU obuhvaća., osim već učlanjenih zapadnoeuropskih zemalja, i CETE-4, ali ne i SETE-8, barem ne u sagledivoj budućnosti.

No važniji je razlog razdvajanju to što su se zemlje Istočne Europe, na temelju neujednačenih i različitih ekonomskih procesa, same diferencirale u dvije, po mnogim elementima privredne performance, zasebne skupine.

1.1. Gospodarski razvitak Istočne Europe

Tijekom cijele dekade 1980-1990. godine Istočna je Europa iskusila općenito niske i opada juće stope rasta od 2.8 % u 1980. godini do -5.9 % u 1990. godini. Međutim, interpretacija stopa rasta bitno se razlikuje ovisno o smjeru analize pojedinih autora ili pak o koncep-cijskom pristupu kojim se motri statistička podloga Ima skupina autora koje polaze od prihvatljive makroekonomske paradigme, objaš-njavajući visoku neefikasnost planskih gospodarstava, suboptimalnom alokacijom faktora, neekonomskim kriterijima oblikovanja visoke stope investiranja. No u aplikaciji, odnosno građenju ekonometrijskog modela izuzetno je važan stupanj pouzdanosti pretpostavki, odnosno parame-tara. Akose,-npr. li inalIToekonometrijski model ugradi pretpostavka kako je tijekom planskog razdoblja 50-75 % investicija bilo ekonomski promašeno, dolazi se do takve ocjene gospodarskog razvitka koja bitno utječe na pouzdanost projekcija rasta u tranzicijskom razdoblju (vidjeti Borenzestein-Montiel, 1992). Naime, ako se djelotvornost rasta pro-matra s aspekta tako drastično neefikasnog investiranja u uvjetima planske privrede, može se zaključiti kako je u uvjetima efikasnoga tržišnoga gospodarstva moguće ostvariti iste ili čak više stope rasta s nižim stopama investiranja. Čini se da su se preoptimistične prognoze IMF-a, Svjetske banke, EBRD-a itd., glede potencijalne ekspanzije nacionalnog proizvoda u tranzicijskim ekonomijama u 1990-im godi-nama, temeljile upravo na tako konstruiranom ekonometrijskom mo-

22

delu. Stvarna pak zbivanja koja zrcale recesiju, a ne ekspanziju, donijela su ne samo razočaranje u Istočnoj Europi nego i odredenu investicijsku suzdržanost narečenih medunarodnih financijskih insti-tucija. Najrealnija su ipak bila ona predviđanja koja su, takoder aplicirajući koncept tržišne ekonomske analize, motrila dugoročni razvitak planskih privreda kao specijalan slučaj cikličkih oscilacija. Takva raščlamba prepoznaje devet poslovnih ciklusa u kojima su se smjenjivale ekspanzija i recesija u istočnoeuropskim ekonomijama od početka 50-ih do kraja BO-ih godina (Kolodko, 1993). Objašnjenje ciklusa tijekom planskog razdoblja pronađeno je u konceptu shorta-geflacije, dakle istodobnog postojanja vidljive inflacije i nestašica (prikrivene inflacije). Neuspješni pokušaji rješavanja tog problema rezultirali su transformacijom simultane pojave monetarnog disekvi-librija i opadajuće proizvodnosti rada u simultani iskaz ozbiljnih nestašica i distorzije cijena (Edwards, 1992). Tranzicijski je proces uspostavom tržišne infrastrukture transformirao shortageflaciju BO-ih u tržišno prepoznatljivu stagflaciju 90-ih (istodobno egzistiranje in-flacije i nezaposlenosti). Krajnji bi zaključak bio kako nije toliko pouzdano predviđati rast koliko je moguće identificirati nestabilnost, odnosno ciklička kretanja, kako u prošlom (planskom) tako i u budućem (tržišnom) makroekonomskom okruženju. Čini se kako sa-dašnjost daje više \lporišta dr\l!::t0mkoncePttI ..

Neobzirce pak na koncept, kretanje stopa rasta u BO-im godinama bio je snažan signal kako je tadašnji model razvitka planskih privreda iscrpio svoje vitalne snage, a nastupajuća dugotrajna razvojna kriza vodila je neizbježnoj propasti, ne samo u ekonomskoj sferi, nego i ukupnom sustavu.

Već su u toj dekadi razvidni različiti razvojni trendovi pojedinih zemalja i skupina zemalja unutar Istočne Europe. Zemlje Centralne Europe, npr. Čehoslovačka, ili Mađarska, na početku desetljeća imaju niske godišnje stope rasta od 2 do 3 %, koje postupno opada ju, da bi 1990. godine ostvarile negativne stope rasta (od -3 do -6 %). Nasuprot tome, zemlje jugoistočne Europe, npr. Bugarska ili Rumunj-ska ulaze, u osamdesete godine s mnogo višim godišnjim stopama rasta od 4 do 6 %, koje oscilira ju cijelo desetljeće, da bi u 1990.

23

godiniostva..>'ile mnogo oifuijipadstope tasta~odCentralne Europe (od -10 do -14 %). Dakle, li 8O-im godinama SETE-8 su ostvarile mnogo nestabilnije kretanje proizvodnje i dohotka od CETE-4 (tablica 1.2).

Tablica 1.2. Istočna Europa i Sovjetski Savez: stope rasta NMP, 1980-1990

l_Europa; J 5 I I ~ ~_, __ . 2,8. ~.. 2,8 4,2~:+1,8 2.7 1,8 ~-=-~_ ~,9_

sovjetski 80"", I ~ a,L ~-"';L -s,Lt-4,2 i 2,9 i 1,6 2,3 ~_~~'-~~_ Istočna Euro.,. 0,3 ~2,3 ~"

Grafikon 1.6. Stope rasta NMP-a

10

·5 -+- Istočna Europa i Sovjetski Savez -to- Sovjetski Savez -- Istdna Europa - Bugarska - Cehoslov.čka

·10 -+- Njemačka DR - Madarska -- Poljska ~ Rumurijaka

·15

24

Slični se trendovi mogu opaziti i u 90-im godinama. Dok su Albanija ili Hrvatska 1991. godine imale pad GDP-a otprilike 28 % i 21 %, pad GDP-a u Češkoj, Mađarskoj iIi Slovačkoj bio je od 10 do 15 %. No prave se dimenzije sve većih razlika u razini i dinamici ekonomskog razvitka mogu uočiti tek pomnijom analizom kretanja industrijske proizvodnje. Naime, sve zemlje Istočne Europe prošle su razdoblje ubrzane industrijalizacije nakon Drugoga svjetskog rata, pa su već 70-ih godina ušle u krug srednje razvijenih industrijskih zemalja. Na primjer, Hrvatska je u tom razdoblju ostvarila dinamičan rast GDP-a zahvaljujući ponajviše ubrzanom rastu industrijske pro-izvodnje. To je rezultiralo porastom udjela industrije u GDP s kojih 20 % nakon Drugoga svjetskog rata na gotovo 40 % krajem 80-ih godina (tablica 1.3).

Tablica 1.3. Sektorska struktura GDP (društvenog proizuoda) Hroatske

! Ukupno ~FI;"",dd'"".i+P~~,,,b.~ l~š~um~,~~Gr~ad~. i ;:o..=~ I ::;~O. Ug, i i ObrI· : Slam~. ! 1952 23.6 27.1 5.4 9.2 ~.9 .. ~ .... ~.~.č...3 + .. ~_-' ! ... ~3L.JL .. _j--"JOO"'-"1

+_c2=---2,5+_3=2! •• 2~-+_-=: 3.5_+=::...'0.0.+, 8.0 10.3 5.3 5 •• 1 2.9 100

23.5 28.7 3.' 10,4! 8.9 11.3 5,1 6,0 • 2,7 100._1

23,0 31.6 3;5 8.7!· 8;7 ii.4·· -4.9' 5,3 + ___ ' --t __ ,Z"".9_! 100 1956 25,7! 28.5 3.6 7.5 9.9 11.8 4.6 5,4 3,0

i 19fi7 35,2 31,1 _c2=---t,9_ .•. 7".~3_=9.7 .... !_= 11:2,,---+,0 ....... 4",1 •• 1,--+-_4.' •• .4,. + .. _+_=2','.9-+-~1()() ..•.... __ , ~58 2.5,8 29.' 2,6 7.2 10.4 ' 12.9 4,1 4.4 3.2 100

l :.::.19"'59-+ .... 2,,7', •• ,1'--'--..... 2""'--,.6.+_.--"2,"---i3 _.:70,.::......9t---=1=-O.1 .. -t ....... 1e=..M+- •. 4~U,"--f---'."".O ..... ~ ___ "--.+--"!: 31,,2,_+--"=()() .. ··_li i 1900 28.5 i 24,9 2.3 8,9 10.2 14,1 4,5 .3,6 • i 3,0 100

J96J ... 28.2 23,4 2.0 9.8 10,0 15.4 3.9 3.2 0,9 2.9 100

1962 29.9 22" 1.9 9.0 10.2 IM 3.6 3.2 1,0 i 2.9 100

1963 3O.fi 21.3 1,9 10.0: 10.1 15.5 3,7 2,8 1.0_ i_=3,2.~+~ 1oo'----i 1964 ,J!2!.O_t--,,,,,9."-,4 _+_---"",7-+_.,0-'=-,8-----'1=---.0.0 + ...... 16~,4-+_ ... 3.=,6-r-_~2'c8 ... ,+---,0=,0_+ ... 3.4 100 ...

_!!!6..1l.....~~,2... ,.71~~ 16.4 3,9 I 3,0 0.8 3,4 _ 100 -l96EL~l 18.8 1,6 10,1 9.B 16,3~. i,_~.ć20,8č...--f---'2"",8i-+.-"~00"-_. ~'1' 32.0 : 18,2 1.6 10.7 i ,0,4 16,7.. 3,7 I .... 3,1 0.8 .. +---=2.",,8 .+.lI,l~OO"'-----l

~ .. 32.2 : 17.6... 1.5 ... ::',: ,.1:. 11°0,': I ... ,: .. ~ ... 51

~,: .. , t--! .. ;-- ---'~""::-t--'= 2.",-9-+--,I",OO=~_, , ... 19691 32'4..11Lr-.),4 ,_ u.' 2,8 LOO _.1970 32,4 .. +.!li,ll,.,...,:~_....b3 10,9 i 10,6 : 17,8 4,5 i 3,1 0.8 2,7 100 . 1971 32.~_ L 15.3 i

m

,1.3 10,9' 10.7 L 1~~4, 4.5 3.0 0.7 2,7 100 25

: i Prom, Trgu. Ug. i Obrt-- Stamb' i

God1na I ~

Međutim, u industriji, u kojoj je dominiralo državno/društveno vla-sništvo s više od 80 %, negativne stope rasta u nekoliko sukcesivnih godina upućuju na velike probleme privatizacije (vidi grafikon 1.7.) Među njima se ističe problem infieksibilne gospodarske strukture u uvjetima pretežito autarkičnog razvitka (vidi grafikone 1.8. 1.10.) Zatvorenost planskih gospodarstava prema svjetskom tržištu ostavila ih je bez dodira s cjenovnim mehanizmom (ponajprije mehanizmom formiranja svjetskih cijena) kao djelotvornim alokatorom resursa. Stoga bi prispodoba sa svjetskim kriterijima putem realnog tečaja domaćih valuta u Istočnoj Europi lako mogla sniziti stupanj ukupne, a napose njihove industrtiske razvijenosti. Standardne mjere razvijenosti i stup-nja industrijalizacije smještale su do sada tu regiju, pa i Hrvatsku, "na pola puta" između ZUR-a (zemalja u razvoju) i OECD (razvijenih industrijskih zemalja). Realna tržišna prosudba pokazuje pak da su istočnoeuropska gospodarstva mnogo bliža zemljama u razvoju (Killick, Stevens, 1992). To, dakako, baca novo svjetlo na cjelokupan tranzicijski tijek, njegovu brzinu i moguću djelotvornost. Osobito je razvidno nepostojanje primjerenih kvantitativnih makroekonomskih modela koji bi pružili uvid u strukturne pomake pojedinih agregata unutar gospodarstva, npr. obračun faktora ekonomske aktivnosti, bilancu kućanstava, sektorske bilance itd. Nažalost, ugradnja kvalitetnog kvan-titativnog makrornodela koji osigurava uvid u dinamiku strukturnih pomaka unutar gospodarstva te primjerenu međunarodnu poredbu struktura ovisno o stupnju razvijenosti, poput npr. SAM-a (Social Accounting Matrix) koji traje nekoliko godina (Cohen et al., 1993). Treba stoga imati na umu da će tek takva prispodoba dati pravi uvid u razvojni tranzicijski prag s kojeg su pojedina istočnoeuropska gospodarstva, pa tako i hrvatsko, krenula u tržišnu transformaciju.

27

Tablica 1.4. Vlasnička struktura GDP Hrvatske (1990)

In~~8 i. :rudarstv~ .. ____ ~ ----='-t------'-"'--+--------'''''--L- ... -----' !::oljoprivrOOa j ri~=tvo"'-___ +-__ ....::.

IZVOR: SLJH, 1993.

Grafikon 1. 7. Industrija i rudarstvo

28

Mješoviti 5%

Zadružni O

Grafikon 1.8. Poljoprivreda i šumarstvo 1990. Mješoviti

6%

Grafikon 1.9. Ugostiteljstvo i turizam 1990.

Privatni 24%

Mjeiioviti Zadružni 5% 0%

Društveni 38%

Društveni 71%

29

Grafikon 1.10. Obrtništvo 1990.

Pri· .. nini 69%

Zadružni 5%

Mješoviti 2%

N O i ovdje su uočljive razlike izmedu CETE-4 i SETE-B. N e samo da su zemlje Jugoistočne Europe u prosjeku bile na nižem stupnju razvijenosti od zemalja Centralne Europe mjereno GDP/stanovniku nego je pad industrijske proizvodnje tijekom tranzicije bio mnogo oštriji i dugotrajniji.

U prosjeku u Jugoistočnoj Europi (SETE-S) industrijska je proi-zvodnja padala sve do drugog polugodišta 1994. godine po stopama koje su 1991. i 1992. godine bile oko -20 %, a u 1993. godini gotovo -10 %. Pri tome je u Albaniji, npr., industrijska proizvodnja u 1991. godini pala za više od 40 %, u 1992. za 30 %, a u 1994. godini za nešto manje od 20 %.

S druge strane, u Centralnoj Europi (CETE-4) pad industrijske proizvodnje zaustavljen je krajem 1992. godine, tako da se 1993. godine već bilježi lagani oporavak industrijske proizvodnje. Pri tome Poljska kao najveća zemlja Centralne Europe bilježi znatan porast industrijske proizvodnje već od 1992. godine, a u 1994. godini indu-strijska proizvodnja bilježi rast od 13 % (tablica 1.5).

30

Tahlica 1.5. .l!:konomska aktivnost tranzicijskih gospodarstava 1991-1995 (% promjene prema prethodnoj godini)

IZVOR: UN "Economic survey of Europ"" 1995, p 70.

1.2. Troškovi tranzicije

Korjenitost tranzicijskih procesa te nestabilnost ekonomskih kre-tanja upućuju na prešnost raščlambe troškova tranzicije, jer bi subop-timalno ponašanje ključnih makroekonomskih agregata moglo usporiti tržišnu transformaciju. Početni šokovi odlučne tržišne transformacije, osobito vanjskotrgovinski šok, imaju ovdje presudno značenje. Nije stoga čudno što su razrađene posebne transformacijske strategije u kojima se taksativno razlikuju etape s mjerama koje zahtijevaju trenutnu i odlučnu implementaciju (npr. liberalizacija cijena, restrik-tivna monetarna politika itd.) od etapa koje traže postupnu imple-

31

mentaciju na duži 'rok (privatizacija industrije, modificiranje fiskalnog sustava itd.), Etape se, dakako, razlikuju ovisno o procijenjenom stanju svakog pojedinog tranzicijskoga gospodarstva (Marer, 1993).

Puni učinak troškova tranzicije, dakako, nije moguće spoznati isključivo putem dinamičkih kategorija kretanja industrijske proizvod-nje i GDP-a. Naime, troškovi tranzicije obuhvaćaju makroekonomske troškove restrukturiranja proizvodnih faktora te troškove koji proist-ječu iz nekoherentnosti nužne mješavine planske i tržišne ekonomije u ranim etapama tranzicije. Potom tu su specijalni inicijalni tran-sakcijski troškovi razmjene dobara i usluga putem tržišta, koji su u stvarnosti relativno visoki troškovi uspostave informacijskih kanala, tržišnog pregovaranja, reduciranja pravne neizvjesnosti itd. Naposljet-ku, tu su troškovi što proistječu iz imperfektnih institucionalnih mehanizama, što rezultira reformskim konsenzusom, više na temelju političkih konsideracija nego na izračunu utemeljenom na djelotvor-nosti i realnim tranzicijskim troškovima. Ovdje je posebno osjetljivo pitanje stabilnosti zacrtanog tranzicijskog smjera, jer je moguće da se zbog visokih troškova uspori ili revidira tranzicijski model (Kloten, 1993). No kretanja GDP-a su ipak indikativna, kako zbog relativno značajnog udjela industrije u ukupnim gospodarskim kretanjima, tako i zbog veće pouzdanosti pokazatelja industrijske proizvodnje od drugih makroagregata. Razlike izmedu Centralne i Jugoistočne Europe i tu su vidljive, jer su troškovi tranzicije i u kvalitativnom i u kvantita-tivnompogledu . mhOgo visi u Jugbistoclioy-Europi:

Kvantitativni pokazatelji upućuju na drastične razlike između tih dviju skupina zemalja, ako se 1989, godina uzme kao referentna godina usporedbe.

U SETE-8 indeks je industrijske proizvodnje u 1994. godini prema 1989. godini 47,9 %. To znači da je cijena tranzicije izražena u kretanju industrijske proizvodnje kao najdinamičnijeg agregata nacio-nalnog outputa više nego prepolovljena industrijska proizvodnja. Re-zultati bi bili još nepovoljniji kada bi se uvrstili podaci o kretanju industrijske proizvodnje u Bosni i Hercegovini za koju nema rele-vantnih međunarodnih statističkih pokazatelja niti kvalificirane pro-32

r

cjene. Po našim procjenama, industrijska je proizvodnja u toj zemlji pala otprilike za 80 do 85 %. Ako bi se ta procjena uključila u postojeće statistike, onda bi razina industrijske proizvodnje u SETE·8 u 1994. godini u odnosu prema 1989. godini bila oko 40 % (tablica 1.6.).

Tablica 1.6. Industrijska proizvodnja zemalja u tranziciji (1980·94) (1989=100)

IZVOR: UN "Economic survey of Europe", 1995, p. 250.

33

34

Graf tkon 1.11. Industrijska proizvodnja Hrvatske 1989=100

1994 '555E:::E5~ 1992 ; 1990

1988

1988

1984

1982

1980

80,0 120,0

Grafikon 1.12. Industrijska proizvodnja Istočne Europe 1989=100

1994

1992

1988

1988

0,0 20,0 60,0 80,0 100,0 120,0

Istodobno je u CETE-4 industrijska proizvodnja smanjena za nešto više od 20 % (indeks 78,4 %) u istom razdoblju. Pri tome treba imati na umu da je u Češkoj i Poljskoj, kao ekonomski dominantnim zemljama u regiji, rast industrijske proizvodnje vrlo dinamičan u 1995. godini, što će pri nepromijenjenim okolnostima uzrokovati dosezanje predtranzicijske razine industrijske prOizvodnje (tablica 1.6, str. 33.). Porast industrijske proizvodnje na predtranzicijsku razinu i više od nje, ako se održi u dužem razdoblju, snažan je indikator završetka tranzicijskog razdoblja i supstitucije planskoga gospodarstva tržišnim. Dakako, to nije jedini, a još manje sintetski pokazatelj tržišne transformacije bivših planskih ekonomija. Naime, bivše soci-jalističke privrede najveću su pozornost pridavale industrijskoj proiz-vodnji, pa postoji dobra i tehnička i kadrovska osnova za brzi oporavak proizvodnje u povoljnim tržišnim uvjetima. Mnogo je veća prepreka nepostojeća ili slabo razvijena tržišna infrastruktura (Družić, 1995). To se osobito odnosi na nerazvijenu financijsku industriju, u kojoj monetarni sektor, od centralne banke do poslovnih banaka, nije imao ekonomsku, nego obračunsku funkciju u ispunjenju državnih planova. Tržište kapitala pak nije postojalo ni u embrionalnom obliku, a ni tržište rada. Prema tome, nije bilo ni tržišne valorizacije faktora, što je bila glavna prepreka ubrz,'.",r;j_privatizaci.ii, jer naprostomie hilo objektivnoga kriterija za utvrdivanje cijene faktora. A kako nije bilo realnih cijena, nije bilo ni mogućnosti primjerene procjene vrijednosti kapitala, odnosno vrijednosti poduzeća i nekretnina, što je usporavalo prodaju, odnosno privatizaciju.

Ako bismo željeli analizirati troškove tranzicije u pojedinim regi-jama Istočne Europe, mogli bismo se poslužiti pojednostavljenim uvjetnim oportunitetnim troškovima izmedu industrijske proizvodnje i tranzicije, u kojima trošak tržišne transformacije planskih ekonomija iskazujemo u privremenom padu industrijske proizvodnje. Na tablici 5. vidljivo je da su tako definirani troškovi tranzicije u SETE-8 barem dvostruko viši od troškova tranzicije u CETE-4.

35

Ta bi se teza na prvi pogled mogla proglasiti netočnom. Već smo, naime, utvrdili kako su CETE-4 bile razvijenije planske privrede od SETE-8. Logično bi bilo pretpostaviti da su te razvijenije zemlje imale i razvijeniji planski mehanizam, a savršeniji planski mehanizam po definiciji znači dublju i širu supstituciju tržišta državnim planovima. To bi, dakle, značilo da su CETE-4 bile udaljenije od tržišnog mehanizma, pa bi i njihov povratak u tržišni okoliš trebao biti dugotrajniji, odnosno skuplji, mjereno u padu industrijske proizvodnje, nego u SETE-8. Kako su pak empirijski pokazatelji sasvim suprotni, racionalno objašnjenje može dati samo raščlamba osnovnih obilježja planskog mehanizma Ne upuštajući se previše u detalje, pripomenut ćemo kako upravo suština planskog mehanizma više djeluje na gospodarstva u ranoj ili srednjoj etapi industrijalizacije kakva su SETE-8 nego na razvijene industrijske zemlje kakve su, u osnovi, CETE-4. Naime, planski se mehanizam u svom temeljnom obliku sastojao od planiranja investicija u velika industrijska postrojenja. Radilo se, zapravo o kopiranju i ubrzanju industrijalizacije zapadno-europskih zemalja s početka stoljeća. Planski je model konstruiran tako da maksimalno ubrza tzv. klasičnu industrijalizaciju obilježenu razvitkom crne i obojene metalurgije, bazične petrokemije, strojograd-nje itd. Pri tome je model industrijalizacije "zanemario" razvoj infrastrukture nužne za ravnomjeran razvitak. To zanemarivanje nije nipošto slučajno, jer bi ugrađivanje pratećih troškova infrastrukture bitno usporilo, odnosno snizilo stope rasta koje su bile funkcije cilja planskoga gospodarstva. Narastanju infrastrukture u ogranićavajući faktor tranzicije pripomogle su i različite restrikcije na zapadu koje su limitirale, npr., modernizaciju telekomunikacija na Istoku zbog vojnosigurnosnih razloga (Bauer, Straubhaar, 1994). Promjenom teh-nološke paradigme suvremenoga ekonomskog razvitka, u kojoj u tehnološkoj osnovi dominiraju novi materijali, mikroelektronika i mikrobiologija, planski mehanizam pokazuje svekoliku neelastičnost i praktičnu neprimjenljivost. To pak znači da su industrijski razvijenije zemlje, poput CETE-4, brže dolazile u fazu kada se planski mehanizam pokazao neadekvatnim i kada je trebalo tražiti putove i metode

36

tržišne valorizacije poslovanja. No kako su u to vrijeme (70-te i 80-te godine) istočnoeuropska gospodarstva još čvrsto pozicionirana u Istočnom bloku socijalističkih zemalja, to se, umjesto izravnog povratka tržištu, počelo eksperimentirati s tzv. socijalističkim tržištem kao "višom fazom" ekonomskog razvitka, što je neizbježno vodilo gospo-darskom slomu. No, svakako, zemlje CETE-4 ranije su i brže uvodile elemente tržišnog mehanizma od zemalja SETE-8, jer je u prosječno slabije razvijenim zemljama Jugoistočne Europe planski mehanizam, odnosno ubrzana industrijalizacija, u duljem razdoblju davao doprinos stopi rasta.

Raščlamba troškova tranzicije na temelju veličine i dinamike industrijske proizvodnje dakako da ima određenih prijepornih točaka. Kako je restrukturiranje gospodarstva jamačno uvjet učinkovitosti tranzicije, treba očekivati da će se tržišna transformacija očevidnije zrcaliti upravo ondje gdje su korijeni netržišnih (dakle planskih) kategorija najdublji, a to su upravo klasični industrijski sektori. Dakle, poradi rečenoga, dinamika industrijske proizvodnje nije uvijek sasvim pouzdan indikator troškova tranzicije. Mnogo pouzdaniji pokazatelji mogu se iščitati Uključujući zaposlenost, a potom i proizvodnost.

Zaposlenost pokazuje radikalno drukčije kretanje u odnosu prema industrijskOj proizvodnji. Naime, i CETE-4 i SETE-8 bilježe gotovo istu dinamiku u prosječnom padu zaposlenosti od 15,6 % i 15,0 % u razdoblju od 1990. do 1993. Pojedinačna pak analiza CETE-4 i SETE-8 pokazuje kako nema tendencije homogenog ponašanja zapo-slenosti ni u jednoj od tih grupacija. Stope nezaposlenosti znatno iznad proqjeka u narečenom razdoblju pokazuju, npr., Albanija -27,3 %, Bugarska -26,2 %, ali i Mađarska sa -24,4 %. Stope nezaposlenosti ispod prosjeka pokazuju, npr., Češka -11,1 %, ali i Rumunjska -8,9 %. Ako izoliramo zaposlenost kao tranzicijsku varijablu, mogli bismo zaključiti kako pripadnost bilo kojoj od tih dviju skupina istočnoeuropskih zemalja ne opredjeljuje bitno trošak tranzicije. I u jednoj i u drugoj skupini ima zemalja u kojima je tržišna transformacija praćena relativno visokom i relativno niskom nezaposlenošću, pa dakle u obje skupine postoje zemlje s relativno visokim i relativno niskim

37

tranzicijskim--troškovima.N o zbog . razlieitih;ali homogenih trendova industrijske proizvodnje u pojedinim skupinama slični pokazatelji u pojedinim zemljama tih dviju skupina imaju različit troškovni učinak zbog najmanje dvaju razloga

Prvo, suprotan je učinak na rentabilnost proizvodnje i proizvodnost rada, a time posredno i na tržišnu poziciju i međunarodnu konku-rentnost pojedine nacionalne ekonomije. Naime, pad zaposlenosti od 14 % od 1990. do 1993. u Makedoniji, kada je industrijska proizvodnja prepolovljena, kvalitativno je različit od istog takvog pada zaposlenosti od 14 % u istom razdoblju u Poljskoj, u kojoj je postupni oporavak industrijske proizvodnje dosegnuo tri četvrtine razine iz 1990. godine, podrazumijevajući dakako slična kretanja plaća. U Makedoniji je oštar pad industrijske proizvodnje praćen relativno blagim padom zaposle-nosti prouzročio bitno pogoršanje proizvodnosti rada, povećanje troš-kova i gubitaka U Poljskoj pak blaži pad industrijske proizvodnje, praćen sličnim padom zaposlenosti, prouzročio je mnogo povoljnija kretanja s mnogo manjim padom proizvodnosti rada i tendencijom postupnog oporavka ostalih varijabli. Slučaj Poljske, odnosno zemalja CETE-4, može poslužiti kao primjer u nekim elementima zemljama SETE-8 kod kojih se dade prepoznati određen pomak u fazi, odnosno kašnjenje za srednjoeuropskim gospodarstvima. Naime, takav se za-ostatak dade pretvoriti u prednost ako se iskoriste negativna i pozitivna iskustva prethodnika kako bi se "u hodu" učinile nužne korekcije tranzicijskog procesa. U Poljskoj su se tako pojavili neki neočekivani efekti stabilizacijske politike kao neprijeporne sastavnice tranzicije. Tradicionalni stabilizacijski model oslanja se ponajprije na restriktivnu monetarnu politiku koja bi teorijski rezultirala dvostrukim pritiskom na izvore nestabilnosti. Na makroekonomskoj razini elimi-nacija proračunskog deficita reduciranjem subvencija trebala bi suziti monetarne izvore inflacije. N a mikroekonomskoj razini stabilizacijska bi politika trebala prisiliti poduzeća na poboljšanje djelotvornosti prilagođavanjem razine ekonomske aktivnosti graničnim troškovima i prihodima. No upravo poljski slučaj pokazuje da su nužne prilagodbe klasičnog stabilizacijskog modela kako bi se postigao željeni rezultat.

38

Razvidno je na tom pnmJeru kako visoki stupanj monopolizacije industrijskog sektora omogućava da se tijekom tranzicije istodobno reducira proizvodnja i povise cijene. Isto tako, čvrsta međusektorska input - output povezanost primarnoga i prerađivačkoga sektora čine svojevrstan štit protiv pada potražnje za njihovim proizvodima iz drugih sektora. Napokon, struktura proizvodnih troškova daje veće mogućnosti preživljavanja tijekom stabilizacije poduzećima s relativno većim udjelom fIksnih troškova (Skuratowicz, 1992).

Drugo, takva kretanja zaposlenosti i proizvodnje, kada se zapo-slenost ne prilagođava oscilacijama outputa kao što je to slučaj u pojedinim gospodarstvima Jugoistočne Europe, signal su da je proces tranzicije bitno usporen. Štoviše, izostanak restrukturiranja privrede u etapi rane tržišne prilagodbe, koja je neizbježno praćena smanjenjem veličine proizvodnje, može bitno povećati troškove restrukturiranja u sljedećoj etapi tranzicije koja bi trebala značiti pravu privatizaciju i

Tablica 1.7. Zaposlenost u Istočnoj Europi

[: ,i 1990· : 1991 1992 1993 lS94 (t.i'iluĆlt) l~J 1990 104~.~!?~~._ .0.7 -5,8 ·16,6 ·6,8 ,,--'~- ·

~~~~I:!ette~.r:a -" , ! ·2,9 ·

"'

Bugarska 3222 ·26,2 i ·6,l -13,0 -8,1 I ·1,6 I · -,- - -~~ka 1238 .23,5 ·3,1 ·8,7 ·11,9 ·1,8

, ·4,0 -3,5 · I ·2,6 ·5,1 čeSka republika 4801 ·11,1 0,9 -5,5 ,2,6 ·4,6 ~1.1 ---:"--1

I_~o~:k" _.. Il: '" -24,4 -3.1 ~9,6 ·9,3 -5,0 ·3,0 ·2.6 -1,4 ·1,4 -14,0 ",0 ·5,9 "',2 ·0,6 ·1,6 ·1,2 .0,3_ -:~ Rumunjska l 10062 -8,1 ·1,0 ·0,5 ·3,0 -3,8 · ~~ __ .,_,.J 2200 ·16,6 ·2,6 ·7,0 .7.5 ·0,5

, Slovenija 760 ·19,7 -3,9 .??, L ·1,7 ·1,2 451 ·13,8 ·1,5 .3,0 ·4,6 ·5,5 .7.5 .6,5 ·6,8 .

FR 2461 ·11,8 1,0 -ll,8 ·3,4 ·3,0 :4,5 • 4,1 ·3,7

!stočno Europa i 44968 ·15.3 ~2,7 :5,8 .5,3 ·2,4 . · · CETE'" 25721 ·15,6 ·3,2 -6,5 ·5,1 ·1,7 · SETE·8 19247 ·15,0 ·2,0 4,9 ·5,6 ·3,4 · · ·

IZVOR: UN »EaJnomic survey of Europe", 1995, p, 107.

39

UgpO!~t.avu c;jelovitog tržišta. S druge strane, promptna prilagodba zaposlenosti kretanju proizvodnje u ranoj etapi tranzicije ubrzava kasnije povećanje zaposlenosti, osobito u privatnom sektoru, tako da je udjel privatnog sektora u ukupnoj zaposlenosti, npr, u Poljskoj, dosegnuo 60 %, a u Bugarskoj je ostao na 25 % (tablica 1.7).

1.3. Pristup međunarodnom tržištu kapitala

1.3.1. InterregionaIna struktura investicijskog kapitala

Razvijene zemlje Zapada načelno su snažno podržale sve istočnoeuropske zemlje u njihovoj hitnji prema društvu tržišne demokracije. Treba ipak zamijetiti, poradi karaktera daljnje aktivnosti, kako zapadne zemlje forsiraju country by country (zemlja po zemlja) pristup Istočnoj Europi. S druge pak strane, kada se radi o Zapadnoj Europi, onda se forsira zajednička politika, odnosno EU (Europska unija), uključujući unificiranu fiskalnu politiku koje je temeljni instrument VAT - value added ~ ..... c::porezna ... dodanuvrijednost(Hahnj1990kStogamjera stvarne podrške postaje razvidnom tek u investicijskom/financijskom angažmanu Zapada kako u Istočnoj Europi u c;jelini, tako i u pojedinim tranzicijskim gospodarstvima unutar regije.

Pomnija raščlamba tržišta kapitala prepoznaje nekoliko tijekova međunarodnog financijskog kapitala:

službeno financiranje (bilateralan i multilateralan kredit) - specijalno financiranje (reprogrami, obveznice) - privatno financijsko tržište (bankarski krediti, državne obve-

znice) - izravno investiranje (zajednička ulaganja, portfolio equity

investment). Komparativna analiza po narečenim kombiniranim kriterijima upu-

ćuje na velika nesuglasja između načelnih opredjeljenja i stvarnih zbivanja, ne samo glede razlika u poziciji među pojedinim istočno-

40

mIropskimgospodarstvima- u-pristupnosticFaeđunarodnom tržištu ka-pitala nego i u poziciji Istočne Europe kao regije naspram drugih svjetskih regija.

Ukupan globalni financijski kapital namijenjen dugoročnom inve-stiranju u nedovoljno razvijene zemlje (uključivši i Istočnu Europu) više se nego udvostručio upetogodištu 1990/94. Istodobno investicije u Istočnu Europu i Rusiju ostale su praktički na istoj razini, pa je udjel europskih tranzicijskih gospodarstava u globalnom investicijskom kapitalu opao od gotovo 30 % na nešto više od 10 %. Pri tome je sama Istočna Europa, zadržavajući svoj udjel u globalnim investicijama na približno 8 %, u povoljnijem položaju od Rusije koja se, praktički, postupno isključivala s međunarodnog tržišta kapitala, smanjujući svoj udjel od gotovo 10 % na manje od 3 % u globalnim investicijama.

Razlozi tim kretanjima, po kojima stvarni tijekovi investicijskog kapitala usmjereni prema zemljama u razvoju imaju radikalno supro-tan smjer od službene politike, poglavito su u sektoru privatnih investicija. Na globalnoj razini financijski se kapital namijenjen in-ternacionalnom investiranju, kako smo vidjeli, povećao od približno

Tablica 1.B. Dugoročni financijski tijekovi u ZUR (zemlje u razvoju) 1990-9. ($ mlrd)

IZVOR: Dokumentacija Svjet8lu? Ixmlu?

41

103 mlrd na 227 mlrd USD. Pri tome je razina službenog financiranja od otprilike 50 mlrd USD ostala gotovo nepromijenjena, a privatno je financiranje ekspandiralo s kojih 46 mlrd na 173 mlrd USD (tablica 1.8.).

250

200

150

100

50

o

Grafikon 1.13. Dugoročni financijski tijekovi u ZUR i Istočnu Europu

Od toga Istočna Europa

1991 1992 1993 1994

Disperzija globalnog investicijskog kapitala očevidno je bila vođena tržišnim kriterijima, jer su stvarni tijekovi bili usmjereni izglednijim odnosno manje rizičnim tržištima zemalja u razvoju, kojima su investicije većim dijelom pokrivene prirodnim ili ljudskim resursima te perspektivom dinamičkog rasta kapaciteta unutrašnjeg tržišta (Mek-siko, Brazil, Kina, Indija, Indonezija, Tajland, Vijetnam itd.) zbog brzog demografskog rasta. Tako, unatoč načelnom opredjeljenju prema potpori tranzicije u Istočnoj Europi kao neprispodobivo najvažnijem globalnom fenomenu nakon Drugoga svjetskog rata, tržišna logika minimaliziranja investicijskog rizika usmjerila je financijske tijekove prema drugim regijama.

42

Interregionalna analiza pokazuje kako u dužem razdoblju Istočna Europa ima reducirani pristup međunarodnom tržištu kapitala u usporedbi s drugim investicijski zanimljivim globalnim regijama (Sred-nja i Južna Amerika, Južna i Jugoistočna Azija).

Razlozi takva kretanja realnih pokazatelja jamačno imaju više razina.

Prvo, Istočna je Europa u cjelini relativno maleno tržište s otprilike 120 milijuna ljudi, parcelirano u 12 nacionalnih ekonomija Demo-grafska kretanja sa stabilnim dugoročno stagnirajućim stopama rasta stanovništva svjedoče o trajnim ograničenjima u rastu kapaciteta nacionalnih tržišta unutar regije. Kada se izuzmu Poljska i Rumunjska, koje zajedno imaju 70-ak milijuna ljudi, prosječna veličina istočnoeuropskih nacionalnih tržišta ne prelazi 10 milijuna ljudi. S druge strane, ključan poticaj snažnoj integraciji Zapadne Europe bili su analitički pokazatelji kako je poželjna veličina učinkovitog unutarnjeg tržišta za većinu proizvoda pedesetak milijuna ljudi. To, s jedne strane, čini razumljivim snažan interes investitora za Poljsku, a, s druge strane, smanjeno zanimanje za ostale zemlje u regiji. Dodatan je razlog smanjenom interesu, osobito privatnih investitora, i činjenica što je zbog naraslih medunacionalnih napetosti, poglavito srpskoga agresivnog nacionalizma i anakronih osvajačkih pretenzija naspram nacionalnog teritorija drugih zemalja i naroda u regiji (Hrvata, Bošnjaka, Makedonaca, Albanaca itd.), što se zrcale u genocidu i etničkom čišćenju, isključena bilo kakva mogućnost pomisli na bilo kakav oblik ekonomske integracije tog prostora. Ono što bi u nor-malnim prigodama bilo razumljivo i poželjno, nakon srpskih pokolja nad nesrpskim narodima, moglo bi biti protumačeno jedino kao pokušaj agresije drugim (ekonomskim) putem, odnosno pokušajem reduciranja suvereniteta postojećih i nastalih država na račun "inte-gracija" i "zajednica". Opća nestabilnost i usitnjeno tržište dovoljan su i nužan razlog razočaravajućem priljevu kapitala u Istočnu, osobito Jugoistočnu Europu.

43

Drugo, model ekonomskog razvitka Istočne Europe razvidan u forsiranoj industrijalizaciji te blokovska podjela Europe nakon Drugoga svjetskog rata uzrokovali su dupliranje europskih industrijskih kapa-citeta, poglavito teške industrije. Posredan iskaz takva stanja je karakter vanjskotrgovinske razmjene između Istoka i Zapada. Razvidno je kako se potiskuje istočnoeuropski izvoz sirovina, energije i polu-proizvoda, temeljeći takvu strukturu razmjene na činjenici da istočnoeuropski industrijski proizvodi teško izdržavaju konkurenciju NIes (novoindustrijaliziranih zemalja) na zapadnoeuropskom tržištu (Gra-ziani, 1993). Naime, ključ modela planske privrede primijenjenog u Istočnoj Europi, bila je kopirana, ubrzana (skraćena) industrijalizacija Zapadne Europe. Pri tome se računalo na prepolavljenje potrebnog vremena, što će reći, ako je industrijalizacija Zapadne Europe trajala 70-100 godina u XIX. stoljeću i početkom XX. stoljeća, u Istočnoj Europi to je moguće učiniti za 30-50 godina. Zbog takva modela, nastao je višak europskih kapaciteta prikrivenog željeznom zavjesom. Slomom netržišnih istočnoeuropskih sustava taj je višak postao eko-nomski opipljiv. Pri tome konkurentska prednost zapadnoeuropskih proizvodača, unatoč tehnološkoj prerno6, nije tako očevidna kako bi se na prvi pogled moglo činiti. Zapad, dakako, raspolaže suvremenijom i produktivnijom tehnologijom u usporedbi sa zastaIjelim amortizira-nim postrojenjima na Istoku. No Istok raspolaže relativno kvalifici-ranom i mnogo jeftinijom radnom snagom te praktički otpisanom, ali dijelom sasvim uporabljivom opremom, što utječe na mnogo niže ukupne troškove. Stoga je razumljivo što se, osim investicija u modernizaciju starih i gradnju novih kapaciteta, dio zapadnih privatnih investicija odnosno kupnja kapaciteta u Istočnoj Europi usmjerava na preuzimanje radi postupnog gašenja, a ne razvitka postojećih poduzeća.

Naposljetku, interregionalni tijekovi kapitala na globalnoj razini moraju biti korigirani stvarnom ekonomskom funkcijom investiranog kapitala. Primjerice, specijalno financiranje koje čini oko 20 % me-đunarodnoga financijskog tijeka u Istočnu Europu nije pritjecanje svježeg kapitala nego reprogramiranje - odgoda starih obveza. Isto-dobno dio službenog financiranja je u funkciji osposobljavanja dužnika

44

da podmiruje svoje međunarodne obveze (novi kredit namjenski odobren za vraćanje starog duga, odnosno kredita). Dakle, ionako oskudni resursi internacionalnoga kapitala dodatno su reducirani, pa je razvojna funkcija međunarodnoga kapitala u Istočnoj Europi mnogo niža od registriranih ukupnih tijekova (tablica 1.9).

Tablica 1.9. Financijski tijekovi u !stoč1Wj Europi ($ mlrd)

IZVOR: Podaci MMF

1.3.2. Intraregionalna struktura medunarodnog investicijskog kapitala

Analiza pokazuje da je disperzija regionalnog tijeka financijskog kapitala, dakle tijeka unutar Istočne Europe, pod utjecajem dvaju snopiva silnica.

Prvi snop korespondira s narečenom podjelom na subregije unutar Istočne Europe, a drugi s visinom naslijeđene ukupne inozemne zaduženosti.

45

Analizirajući, npr., kategoriju "Direktne inozemne investicije" -

FDI, bjelodanom postaje tendencija intenzivnog rasta investicija od 1990. do 1993., kada je prosječno godišnje investiranje u Istočnu Europu naraslo za više od šest puta, tj. s otprilike 600 mIn na gotovo 4 mlrd USD. Međutim, u 1994. godini opaža se pad interesa inozemnih investitora za Istočnu Europu u cjelini, pa se FDI smanjuju za gotovo 1/3. Preciznija bi analiza pokazala pad interesa inozemnih investitora već u 1993. godini, koji je bio "prikriven" investicijom od 900 USD pri kupnji mađarske telekomunikacijske kompanije "Matav". Slična je tendencija opaziva i u 1995. godini. Tendencija slabljenja tijeka izravnih investicija u Istočnu Europu osobito je zabrinjavajuća, jer su zajednička ulaganja glavni izvor premošćivanja tehnološkog jaza. Poznato je, naime, kako je tehnološko zaostajanje jedan od ugrađenih sistemskih nedostataka planskih privreda koji ih je na dugi rok učinio konkurentski inferiornima prema Zapadu, pa produ-bljivanje tog trenda u tranziciji usporava tržišnu transformaciju (Baylis, 1994). No regionalni nepovoljni trend krije u sebi još i golemu disproporciju između recipijenata u CETE-4 i SETE-8.

U pet godina, od 1990. do 1994., koliko bilježi proces ekonomske tranzicije u zemljama Istočne Europe, kumulativni iznos direktnih inozemnih investicija iznosio je 13,6 mlrd USD. Od toga je 95 %, ili 12,9 mlrd investirano u CETE-4. Razvidno je kako je glavni recipijent bila Mađarska u koju je investirana polovica od ukupnog iznosa, odnosno 6,9 mlrd USD, a potom Češka i Poljska.

SETE-8, među njima i Hrvatska, očevidno se još tretiraju kao europska subregija, odnosno zemlje s relativno visokim rizikom ula-ganja, što kombinirano s općom nestabilnošću u regiji rezultira minimalnom trenutnom zainteresiranošću međunarodnoga poduzetničkog kapitala za to područje. Minimalno sudjelovanje SETE-8 poprima još nepovoljnije obilježje ako se ima na umu stanje FDI u zemljama u razvoju koje je 1993. godine iznosilo 489 mlrd USD. Tada kumu-lativni iznos FDI u SETE-8 od 1990. do 1993. godine čini samo dva promila od stanja izravnih investicija u zemljama u razvoju (tablica 1.10).

46

Tablica 1.10. Direktne investicije (FDI) u tranzicijskim cospodar~ stuima (1990-1994), ($ min, gotovina)

1993 l_ 1990

20 48 i 48 42 55 48 4

16 40 48

983 517 779 436 i

232s 1097 526

284 580 527 94

218 509: 1187 2884 294 120 207

8l1+ 100 210 3.';·1 _~_~2E 183 294 374

605 loo5 3424, 6552 10524 13608

IZVOR: UN "Economic .,urvey of Europe", 1995.

Drugi snop silnica je inozemna zaduženost pojedinih istočnoeuropskih ekonomija, kao snažan utjecatelj na smjer financijskog tijeka međunarodnog kapitala. Zaduženost se u načelu može motriti pomoću triju pokazatelja. Prvi je pokazatelj bruto zaduženost koju čini ukupan inozemni dug. Drugi pokazatelj zaduženosti nazvali smo novom za-duženošću koja se dobiva kada se od bruto duga odbiju nacionalne devizne rezerve. Inače, u literaturi se taj pokazatelj zove neto dug. Međutim, kako postoji i treći pokazatelj zaduženosti, držimo kako je za njega primjereniji naziv novi dug. Treći je pokazatelj neto dug koji se dobije tako da se od bruto duga odbije vrijednost deviznih rezervi, ali i vrijednost ostale inozemne aktive (krediti odobreni inozemstvu, investicijski plasmani, imovina domaćih rezidenata u inozemstvu i sL). Analiza nas upućuje kako je za specifične potrebe pronicanjll_ u elemente razvojne strategije bruto

47

Grafikon 1.14. FDI po stanovniku 1994.

]stočna. Europa.

Makedonija

Slovenija

Slovačka

Rumunjska

Poljska (BOP)

Poljska

Madarska

četlka Republika

Hrvatska

Bugarska

Albanija

48

, dakle, zaduženost ima, u najmanju ruku, srednjoročan ili dugoročan karakter (ovisno o ročnosti ili reprogramu inokredita), a devizne rezerve pretežito kratkoročno obilježje određeno tekućim operacijama centralne banke na deviznom tržištu, njihovo međusobno zbraja-nje/oduzimanje u ovom nam se slučaju čini manje primjerenim od kategorije bruto zaduženosti.

Dugoročno kretanje zaduženosti istočnoeuropskih gospodarstava ima cikličan karakter, uz trend konstantnog rasta duga. Kretanje inozemne zaduženosti općenito postaje relevantna kategorija tek po-četkom 70-ih godina. Naime, od završetka Drugoga s\jetskog rata (zahvaljujući dijelom oprostu prijašnjih dugova, Marshallovu planu i drugim oblicima pomoći) pa sve do kraja 60-ih za većinu zemalja i međunarodnu zajednicu međunarodni dugovi nisu bili predmet zna-čajnijeg interesa. Tako su ukupni inozemni dugovi Istočne Europe 1970. godine iznosili tek 6 mlrd USD. Stanje niske zaduženosti trajalo je sve do 1975. godine, kada su naftna kriza, s jedne strane, i tada niska cijena (petrodolarskog) kapitala, s druge strane, rezultirale četverostrukim skokom duga na 25,2 mlrd USD. Intenzivno zaduži-vanje Istočne Europe na Zapadu od 1975. do 1980. godine urodilo je međašnom činjenicom daljnjih zbivanja u regiji - skokom inozemnog duga na 75,2 mlrd USD, odnosno povećanjem duga od 1970. do 1980. godine za više od 12 puta. Raščlamba bjelodano prikazuje kako su korijeni relativno visoke zaduženosti Istočne Europe u 80-im i 90-im upravo u razvojnoj politici tih zemlja 1976-1980, temeljenoj na uvozu kapitalne opreme i održanju/ekspanziji domaće tražnje na temelju zaduživanja u inozemstvu. U prvoj polovici 80-ih godina, uz manje oscilacije, inozemni dug stagnira na otprilike istoj razini, uz višestruki skok kamatnih stopa. Od 1985. do 1990. godine bilježi se kontinuiran rast zaduženosti, tako da demokratske promjene, odnosno ekonomsku tranziciju, Istočna Europa dočekuje s inozemnim dugom od stotinjak američkih dolara Tijekom 90-ih zamjetan je usporen, ali i nadalje kontinuiran rast inozemnog duga u regiji kao qjelini. Tako da je 1994. godine dug dosegnuo približno 115 mlrd, što je gotovo 1000 USD duga po svakom stanovniku Istočne Europe (tablica 1.11).

49

Tablica 1.11. Bruto dugovi zemalja Istočne Europe ($ mlrd)

.. ---~ Bruto dug .~.:------r--..... . l_ 1991 1992 1993

Oil 0,5 ... 1Q,4 11,0

_~,5 2,5

7,5 ~~b~liM~ __ -+ ___ ~~ ____ ~-r ____ ~_~ ___ ~~ .... ~ ___ ~~~: Madarska 21,3 22,7

48,5 48.4 47,1

1,2 2,2 3,5

;0 2,6 2,5 1,9 .1,9 ._~.lLt-__ .... -~'--t-

0,4 .~,,-,7-+ __ ~

101 101

IZVOR: Podaci UN.

Grafikon 1.15. Bruto dugovi tranzicijskih gospodarstava

50

Uvid-a~l1nutarregionalnu~strukturu ~ ~ inozemnog duga ~ zrcali· . kako početak, odnosno intenzivnu pripravu tranzicije već sredinom 80·ih godina, tako i postupno diferenciranje CETE-4 i SETE-B. U početku intenzivnog zaduživanja u drugoj polovici 70-ih godina već se mogu homogenizirati dvije skupine zemalja po kriterijima dinamike zadu-živanja. Jasno se uočava kako dug CETE-4 raste brže od prosjeka, pa je on u prosjeku narastao 20 puta, a dug SETE-8 sedam do devet puta. U razdoblju stagnacije zaduživanja, tj. od 1980. do 1985., nema prepoznatljive diferencije tih dviju skupina, osim što Mađarska i Poljska bilježe i dalje lagani porast duga. Međutim, tadašnja čehos· lovačka bilježi pad zaduživanja, pa ne možemo govoriti o homogenoj pojavi. No zato razdoblje 1985-1990. bilježi bitne razlike u poziciji tih dviju skupina zemalja. CETE·4 su praktički udvostručile svoje ionako visoke inozemne dugove, a SETE-8 s izuzetkom Bugarske, smanjivale su svoju vanjsku zaduženost, tako da je, npr., Rumunjska ušla u tranziciju praktički bez vanjskog duga. Ako se uzme u obzir narečena tendencija stagnirajućeg ili opadajućeg GDP-a u cijelom desetljeću 1980-1990. u Istočnoj Europi, razvidno je kako su SETE-8, uključivši dakako i Hrvatsku, ušle u tranziciju pod dodatnim pojačanim ekonomskim pritiskom vraćanja duga na teret domaće potrošnje, opada jućeg standarda, te razvojne stagnacije, pa čak i regresije.

Svekolika tranzicija i opća demokratizacija u Istočnoj Europi nakon 1990. godine nisu donijele nikakve bitne promjene intraregionalnih odnosa. CETE-4 i nadalje putem povećanja inozemnog duga, čini se, zadržavaju pozornost zapadnih investitora, a SETE-8 ne doživljavaju gotovo nikakav boljitak u usporedbi s pozicijom koju su imale u posljednjih četvrt stoljeća. Izuzeci na obje strane su Poljska i Ru-munjska što zaslužuje pobliže objašnjenje. Naime, kod Poljske se uglavnom radi o "oprostu" dijela starog duga, a ne o pojačanim unutarnjim naporima da se smanji dug. Rumunjska koja je pak u tranziciju ušla bez vanjskog duga u tranziciji je dosegnula znatno zaduženje, ali ipak ne toliko da bi ono bitnije opterećivalo nacionalno gospodarstvo.

51

Razina zaduženosti po stanovniku pokazuje slične trendove. Ako usporedimo 1985. i 1995. godinu, očevidnim postaje relativno visoka zaduženost CETE-4. Već 19&5. godine dug po stanovniku u Poljskoj je bio 800 USD, a u Mađarskoj 1 400, da bi se 1995. godine u Poljskoj povećao na više od 1 000, a u Mađarskoj na više od 2 700 USD. S druge strane, kada se radi o SETE-8, s izuzetkom Bugarske, inozemni je dug po stanovniku bio od 300 do 800 u 1985. godini, a u 1995. godini je pao na 200 do 500 USD. Razina se duga, dakako, može mjeriti odnosom GDP-a i duga. No zbog različite metodologije obračuna GDP-a, osobito međunarodne usporedbe na temelju poka-zatelja kupovne snage (PPD s jedne strane, i na temelju službenog deviznog tečaja s druge snage, taj se pokazatelj čini dosta upitnim. Stoga nam se zaposlenost u ovoj etapi tranzicije čini realnijim pokazateljem ekonomske snage, gospodarstva, odnosno njegovih po-tencijala da podmiruje međunarodne obveze.

Razina duga po zaposlenome ne pokazuje intraregionalnu homo-genost niti homogenost unutar subregija. I unutar SETE-8 i unutar CETE-4 vidljive su bitno različite razine zaduženosti po zaposlenome. U Jugoistočnoj Europi raspon zaduženosti po zaposlenome 1990. godine bio je od zanemarivih 109 USD u Rumunjskoj, 200 u Albaniji do 1 670 u Hrvatskoj i 2 971 u Bugarskoj. U 1993. godini rast zaduženosti po zaposlenome rezultirao je s 420 USD u Rumunjskoj, 800 u Albaniji, do 2 083 u Hrvatskoj, i 4 125 u Bugarskoj. Istodobno u~Sl"9dnjoj8U~~Europi~

Istodobno je~u-CETE-4 ~ ponderirani· prmijek vanjsk6gduga . Iznosio 655 USD u 1990. godini, a l 186 u 1993. godini. Različita pozicija tih dviju subregija glede zaduženosti vidljiva je dakle i na razini komparativne statike i dinamike, jer je dug po zaposlenom u 1990. godini bio 4,4 puta veći u CETE-4 nego u SETE-8, a u 1993. godini razlika je 5,1 put. Te odnose bitno ne mijenja ni činjenica što u Jugoistočnu Europu nisu (zbog nedostajućih podataka) uključene BiH i SRJ.

1.3.3 Tranzicija i inozemni kapital II Hrvatskoj

Analitički pokazatelji nedvojbeno upućuju na ocjenu kako postoji temeljna razlika u očekivanjima Istočne i namjerama Zapadne Europe glede investicija u tranzicijska gospodarstva.

Čini se kako je Istok, nakon duge stagnacije u osamdesetim i demokratizacije u devedesetim, očekivao inozemni kapital kao kakav zamašnjak što će izvući iscrpljena gospodarstva na putanju gospodar-skog prosperiteta.

Nasuprot tome, Zapad je, čini se, očekivao kako će se na Istoku najprije učiniti tržišne i svekolike druge promjene što stvaraju povoljan ekonomski okoliš za investiranje, od zakonske regulative do tržišne cijene faktora koja će biti konkurentna na globalnom planu u odnosu prema drugim regijama.

Duboko razočaravajuća ili izostajuća investicijska potpora tranziciji dijelom je svakako prouzročena i razlikama u ekonomskoj filozofiji koja je dugo prevladavala na Istoku i onoga što čini gospodarske standarde na Zapadu. Na Istoku se ekonomska filozofija postupno, kako smo vidjeli, reducirala na osiguranje visokih stopa rasta. Tako reducirani model polazio je od relativne oskudnosti faktora, odnosno relativnog obilja raspoložive radne snage i oskudice proizvodnog kapitala Porastom štednje, odnosno investicija u fiksni kapital, do-bivala se stopa rasta kao odnos stope investicija i graničnog kapitalnog koeficijenta. Maksimalna stopa štednje i na njoj formirana stopa kapitalnih investicija bila je temeljni instrument gospodarske politike.

53

Izvori štednje u početku su bili temeljeni na niskom standardu domaćeg stanovništva, a kasnije na inozemnom kapitalu. U takvu je modelu stopa rasta primaran, a djelotvornost, odnosno isplativost ulaganja sekundaran cilj. Ukratko, model se oslanjao na investiranje u faktor kojeg nema dovoljno (proizvodni kapital) da bi se zaposlio faktor kojeg ima dovoljno (radna snaga), pa se preko pune zaposlenosti postiže maksimalan rast. To je na kraju dovelo i do umjetne oskudice i radne snage, odnosno prikrivene nezaposlenosti, a time i do nerealne cijene faktora. Nasuprot tome, na Zapadu temelj gospodarske mozofije čini načelo ekonomske djelotvornosti. Ono putem tržišne valorizacije fnkt.orn, odnosno trilišne cijene, nalažo korištenje upravo onih faktora

kojih je obilje, a to je u slučaju tranzicijskih ekonomija radna snaga. Realnom cijenom rada postiže se optimalna gospodarska struktura te odgovarajuća stopa štednje i investicija. Ovdje se, dakle, koristi realna cijena faktora kojeg je relativno obilje (radna snaga) da bi se privukao oskudni faktor (kapital) u obliku inozemnih investicija.

Proces tranzicije, otkrio je tako temeljna proturječja glede uloge inozemnih ulaganja. Zapad, čini se, ima jedan implicitni ili relativno netransparentni motiv investiranja u Istok. Čini se da je osposoblja-vanje dužnika (Istočne Europe) da vraća dugove vjerovniku (Zapadnoj Europi, Japanu i SAD) ključan motiv razvijenih zapadnih zemalja. Ako se isključe izravne investicije onda su svi drugi financijski tijekovi od Zapada prema Istoku (službeno financiranje, financijski krediti, bilateralni krediti) praktički nova sredstva kojima se vraćaju stare obveze (reprogrami). Stvar se poglavito svodi na odobravanje novih kredita s novim kamatnim stopama kojima se otplaćuju dospjele obveze (stari krediti + stare kamate). Istok, kako smo vidjeli, na inozemne investicije gleda kao na bitno sredstvo nastavka tržišne tranzicije i novog razvitka kojeg socijalne troškove ekonomski iscr-pljeno domaće pučanstvo tijekom recesije BO-ih i tranzicije gO-ih nije više u stanju nositi.

54

Raščlambu globalne raspoloživosti i predvidivog smjera kretanja međunarodnog investicijskog kapitala učinili smo stoga što se znatan broj iniciranih ili ponuđenih strategija hrvatskoga gospodarstva upire na inozemni kapital bez pravog uvida u njegovu raspoloživost, pok-retljivost i stvarnu regionalnu usmjerenost.

Prvo, naša analiza pokazuje da je danas, u globalnim razmjerima, sve više, ne samo nominalno nego i realno, investicijskog kapitala koji traži povoljne mogućnosti ulaganja. No smjer ulaganja u relativnim odnosima sve više zaobilazi hrvatsko šire okružje (Istočna Europa), a još više neposredno okružje (Južna/Jugoistočna Europa) u kojem Hrvatska nije nikakav izuzetak.

Drugo, službeno financiranje (IMF) te financijski krediti inozemnih poslovnih banaka bit će koncentrirani na pomoć Hrvatskoj u vraćanju prije uzetih kredita (reprogrami) i rješavanju kraktkoročnih platno-bilančnih teškoća.

Treće, razvojni krediti (IBRD/EBRD) upravljeni prema krupnoj infraStrukttiri i poljodjelstvu po. svojoj }!1"edvidivnj visini i . dinamici ne zadovoljavaju niti 10 % hrvatskih potreba proizašlih iz ratnih razaranja i održivog razvoja.

Ostaje, dakle, pitanje izbora realne, a ne željene strategije. Veličina hrvatskog unutarnjeg tržišta, dakako, nameće njegovu što

potpuniju otvorenost, uz očuvanje strategijskih interesa vitalnih za nacionalnu i državnu samobitnost. Kvantifikacija tog cilja mogla bi značiti namjeru da do 2005. godine Hrvatska podigne svoje sudjelovanje u svjetskoj razmjeni robe i usluga na bruto 1 %.

Na drugoj strani, Hrvatska, unatoč velikim investicijskim potre-bama u nacionalnim razmjerima koje su znatnim dijelom koncentri-rane na prometnu infrastrukturu, ne potražuje u globalnim razmjerima signifikantne iznose. Osim toga, zahvaljujući svom geoprometnom položaju, glavni se prometni pravci pokazuju isplativom investicijom i za privatni kapital, osobito u kombinaciji s turizmom. N o treba biti pripravan na to da će otvaranje Hrvatske inozemnim investitorima

55

na tom podrui;ju zahtijevati nuđenje još povoljnijih dugoročnih kon-cesija. Cilj takve otvorene strategije mogao bi biti sudjelovanje Hrvatske u globalnim tijekovima investicijskog kapitala od 1 %.

Takav udjel inozemnih investicija uz postojeću dugoročnu stopu prosječne domaće štednje učinio bi dohvatljivim visoko postavljeni cilj udvostručenja hrvatskog nacionalnog dohotka po stanovniku u sljedećih deset godina.

56

2. TRANZICIJSKA FUNKCIJA POLJODJELSTVA

2.1. Strukturni procesi svjetskog tržišta agrarnih proizvoda

Dva su temeljna procesa što ih bilježi svjetsko agrarno tržište. Prvo je obilježje opadajuća dinamika svjetske poljoprivrede kojom

agrar kao primarni sektor ubrzano gubi pozicije u nacionalnom i globalnom gospodarstvu na račun sekundarnoga (industrija), tercijar-nog (građevinarstvo, promet, trgovina itd.) i kvartarnog (intelektualne usluge, znanost, obrazovanje, informatika itd.) sektora. Otuda i činjenica: unatoč tome što poljoprivredna proizvodnja stalno napreduje, njezino značenje neprestano i opada, pa u razvijenim gospodarstvima poljoprivredno stanovništvo čini samo 4-6 % ukupnog stanovništva, a ukupna poljoprivredna proizvodnja 10-15 % nacionalnog proizvoda. Izravna je posljedica tih strujanja opadanje važnosti agrara i njegova udjela u svjetskom tržištu robe. U minulih se 30-ak godina udjel poljoprivrede smanjio s otprilike 30 % na približno 10 % vrijednosti

. .~+ 1 '-"'" h 0"---'-" ,.ln; , • razmJ~cc:n3; S'VJ"'~SK"m""""Zls.U"_I'G>Ja-=L!J.!.Ui;~l~;oCJena -0;- opauaJucoJ

dinamici svjetskog agrara. Drugo su obilježje duboki strukturni pomaci na svjetskom poljo-

djelskom tržištu. Temeljni strukturni poremećaj je segmentiranje svjetskog tržišta i stvaranje zatvorenih regionalnih tržišta. U suvre-menoj ekonomskoj literaturi, osobito nakon Urugvajskoga kruga pre-govora zemalja potpisnica GATT-a, snažno su nazočni pokušaji izna-laženja teorijskih uporišta za razglašeni proces postupne liberalizacije međunarodne trgovine. To se osobito odnosi na poljodjelstvo. Prona-laženjem teorijskih počela liberalizacije čak i u ne tako bliskoj prošlosti, pokušavaju se, dakle, okrenuti vladajući protekcionistički trendovi. Toga nije ostao pošteđen niti Malthus, prononsirani "arhi-protekcio-

57

nist", u čijim se tekstovima sada filigranskom analizom želi pronaći, barem djelomice, inačica današnjem zagovaranju liberalizacije poljo-privredne trgovine (Pullen, 1995).

Zatvaranjem poljoprivrednog tržišta u prethodnoj etapi, razvijene zemlje onemogućile su konkurenciju među jeftinijim uvoznim i vla-stitim subvencioniranim poljoprivrednim proizvodima. Otuda pak sli-jedi drugi strukturni pomak kojim razvijene zemlje postaju stožerni izvoznik agroprodukcije, a nerazvijene zemlje pretežiti uvoznik.

Segmentiranje, odnosno zatvaranje agrarnog tržišta u regionalne asocijacije, osobito razvijenih gospodarstava, prepoznaje se prema podatku kako se više od 75 % izvoza razvijenih zemalja realizira upravo među njima samima, a tek 20-ak % izvoza nerazvijenih zemalja realizira se u nerazvijenim zemljama (tablica 2.1).

Tahli-ea 2.1. Matrica medunarodne razmjene poljoprivrednih proizvoda

Nerazvijene tržišne rivrede

1970 1988

18,0 I 18,8 4,7 II~~=:'=~"~----'~~---+----~' +---~----+~---+---r---"~---~

IZVOR: UN "InternatUJnal Trade and Statistics Yearbook 1988', Vol. 1. pp. 1102-1108.

Takvo bismo stanje mogli nazvati prirodnim kada bi bilo posljedica djelovanja tržišnih zakonitosti, nižih troškova, veće proizvodnosti faktora, odnosno konkurentnosti. No upravo je poljoprivreda sektor u kojem razvijena tržišna gospodarstva malo toga prepuštaju slučaju, odnosno slobodnoj tržišnoj utakmici. Protekcionizam, dakle zaštita domaće poljoprivrede li razvijenim je zemljama tolika da ne samo što onemogućava prodor drugih na vlastita tržišta nego vlastitu

58

proizvodnju čini konkurentnom na inozemnim tržištima. Najveću zaštitu domaćoj poljoprivredi osigurava Japan koji prosječno subven-cionira svoju poljoprivredu s otprilike 70 %, te EEZ sa 40 % prosječne subvencije.

Opaža se da politika zaštite strategijskih poljodjelskih proizvoda progresivno raste s obzirom na oskudnost resursa. Zemlja s razmjerno najoskudnijim agrarnim resursima po stanovniku, poput Japana ustro-java gotovo apsolutnu zaštitu strategijskih proizvoda; žitarica, mesa, mlijeka (tablica 2.2).

Tablica 2.2. Visina sllbvencija proizvođačima (ll %J II razdobljll 1979-1981. i 1984-1986.

IZVOR: OECD ''Agricultural Policies, Markets and Trade" Paris 1988, p. 47.

2.2. Tranzicijski učinak globalnih agrarnih procesa

Strategijski pristup visokorazvijenih zemalja agraru, u kojemu nema ni slučajnih ni kratkoročnih poteza koji nisu usklađeni s dugoročnim projekcijama, opaža se i u odnosu prema tranzicijskim

59

-

gospodarstvima u Istočnoj Europi. Pomnija proučavanja hr

tzv. politika realnog tečaja domaće valute. Ona se pak svodi na tzv. tržišno određivanje tečaja valute, što će reći na ponudu i potražnju domaće valute na deviznom tržištu. U praksi rezultat je privremena ili trajnija uspostava interne ili pune konvertibilnosti domaće valute permanentnim ili zadržanim klizanjem tečaja.

Ocjene uspješnosti politike nove globalizacije dijametralno su su-protne ovisno o teorijskom polazištu i konkretnom interesu, odnosno o poziciji pojedinih zemalja ili skupine zemalja. Osobito je praktični učinak "nove" politike internacionalizacije i proglašenje njezine uspješ-nosti u povećanoj mobilnosti međunarodnog kapitala prema zemljama u razvoju te povećanom izvozu tih zemalja, neizbježno izazvao aporije.

Prvi je osporeni argument o specijalnoj mobilnosti kapitala u poljodjelstvu, koji se temelji na povijesnim serijama podataka o globalnoj realokaciji kapitala u smjeru sjever-jug. Osporavanje se temelji na dugoročnoj nestabilnosti u alokaciji kapitala, što onemo-gućava razumijevanje trendova bez ugradbe promjena u institucional-nom okviru koji bitno utječe na mobilnost kapitala. Drugi je osporeni argument u prilog "novoj" globalizaciji pogrešna ekstrapoiacija trenda koja je izvedena na primjeru diverzificirane poljodjelske proizvodnje te zadovoljavajuće veličine unutarnjeg tržišta malobrojnih zemalja, poput,npr., Meksika. U slučaju uskoga domaćeg tržišta,izYozna orijentacija suženog (konkurentskog) kruga poljodjelskih proizvoda dovodi do velikih oscilacija izvoznih prihoda.

U tom kontekstu osobito spornim postaje suprotstavljanje koncepta globalizacije i koncepta agrarne sigurnosti. Ozbiljni problemi koje je takva orijentacija prouzročila u sigurnoj domaćoj opskrbi bazičnim poljoprivrednim proizvodima, navodi na upitnost politike "nove" in-ternacionalizacije. Ima dovoljno nalaza kojima se potvrđuje teza kako je ta politika ponajprije služila osposobljavanju zaduženih zemalja za servisiranje vanjskog duga, s usputnom posljedicom jačanja uvozne ovisnosti prehrambenog lanca tih zemalja.

Raščlamba strategije globalizacije može pripomoći identifikaciji sintetiziranog programa naspram istočnoeuropskih tranzicijskih gos-podarstava. Valja pripomenuti kako je stručna literatura o problemima

61

ove teme iznimno oskudna Gotovo nema istraživanja kojima se pokušava identificirati svekolika gospodarska strategija Zapada prema Istočnoj Europi, nekmoli agrama strategija. Stvarna je strategija, ako postoji, prekrivena velom tržišne retorike, i prema njoj je kratkoročno bitno stabilizirati poslovnu aktivnost, a dugoročno izgraditi tržišnu infrastrukturu (privatizacija, tržište kapitala i rada itd.). Sve ostalo (proizvodnost, efikasnost, restrukturiranje, rast) dolazi prirodnim pu-tem kao rezultat tržišnih aktivnosti. N o čini se da taj lijek, prepisan tranzicijskim ekonomijama, nije terapija koja se drži ljekovitom za zrela tržišna gospodarstva. Mislimo da je i ovdje tržišnu spontanost signifikantno supstituirala pažljivo sročena etapna strategija.

U prvoj se etapi definira ekonomski interes visokorazvijenih gos-podarstava na europskom Istoku, uključujući i Rusiju. Može se zaključiti kako ne bi bilo ni podrške tranziciji, barem kada je posrijedi agrar, da ne postoji stvaran interes. On se pojavio u samom procesu privatizacije i njome popraćenom procesu decentralizacije, koji je otvorio ne samo potencijalno golemo tržište nego i mogućnost ulaganja i suradnje uzduž cijeloga prehrambenog lanca - od proizvodnje stoke i žitarica, do prerade hrane, pakiranja, distribucije i prodaje agrarnih proizvoda. Tako definirani interes m;ietovao je drugu etapu.

U drugoj etapi definiraju se ograničenja koja bi mogla rezultirati suboptimalnom zadovoljenju interesa definiranih u prvoj etapi. N a mikro i makro razini ograničenja su uglavnom vezana za nerazvijenost financijske industrije odnosno suvremenog tržišta kapitala. Ključni su problemi u bankarskom sektoru, potrebi restrukturiranja banaka, njihovoj poslovnoj samostalnosti, privatizaciji i sanaciji, jer su banke opterećene lošim zajmovima i nelikvidnošću komitenata kao što su posljedice mekih proračunskih ograničenja. Golem je problem potpuna insuficijentnost tržišta vrijednosnih papira, pa je ustroj burzi i ostalog financijskog tržišta jedan od najsloženijih tranzicijskih pitanja (Pat-terson, 1992). Naposljetku, tu je problematika porezne prilagodbe uvođenje VAT-a, jer privatizacija u okružju staroga poreznog sustava pogoduje poreznoj evaziji i podoptimalnim proračunskim prihodima.

62

Usto je vezana i politika naspram zajedničkih ulagallja, odnosno uvoza kapitala i repatrijacije profita. Tako utvrđeni problemi nametnuli su treću etapu.

Treća etapa svodi se na konkretne poteze koje poslovni svijet na Zapadu očekuje od svojih vlada i multilateralnih institucija, a koji bi trebali pridonijeti uklanjanu blokada iz druge etape, kako bi se mogao realizirati interes iz prve etape. U ovoj su etapi prepoznatljiva zaduženja različitih čimbenika. Tako su tehničke misije IMF-a kon-centrirane na sređivanje financijske industrije, platnobilančne prila-godbe, sana