Univerzitet u Sarajevu Filozofski fakultet u Sarajevu Odsjek za bos., hrv., srp. jezik i knjievnosti naroda BiH

Obrazovanje govornika (knjiga IX i X)Almira Mufti

Seminarski rad Sarajevo, 2011.

Almira Mufti Indeks br. 41146/2007.; redovna studentica Odsjek za bos., hrv., srp. jezik i knjievnosti naroda BiH; dvopredmetni studij

Obrazovanje govornika (knjiga IX i X)Seminarski rad

Predmet: Lingvistika stilistika Mentor: prof. dr. Hasnija Muratagi - Tuna

Sarajevo, 2011.

Razlika izmeu tropa i figura Tropi su ime dobili po tome to imaju odreeni smisao ili zbog toga to utiu na promjene u govoru (lat.motus-govorni obrti). Figure posjeduju oba ova svojstva, jer i one sadravaju snagu i ljepotu. Neki trope nazivaju figurama (Gaj Artorije Prokul). I jedni, i drugi predstavljaju udaljavanje od jednostavnog naina izraavanja govornim ukrasima, a izmeu njih postoji tako neznatna granica, da se npr. ironija sree meu figurama misli koliko i meu tropima. Naziv trop se daje kad se rijei prenose iz svog prvobitnog znaenja u neko drugo zbog stilskog ukraavanja. Figura je, meutim, govorni oblik koji se udaljava od obinog i direktnog izraavanja. Kod tropa se stavljaju rijei umjesto drugih, npr. kod metafore, metonimije, antonomazije, metalepse, i sl., jer se tropi odnose i na rijei i na stvari. Zato se kod tropa rijei stavljaju umjesto drugih, npr. kod metafore, metonimije, antonomazije, metalepse, sinegdohe, i sl. Onomatopeja je obrazovanje nove rijei. Perifraza se slui mnogim rijeima umjesto jedne. Epitet po pravilu sadri u sebi i elemenat antonomazije, te zbog toga postaje trop. U hiperbatoni se vri izmjena u redu rijei. Zato ga mnogi iskljuuju iz tropa. U njemu se prenosi rije ili dio rijei sa svoga mjesta na drugo. Od navedenih primjera, nijedan se ne moe nazvati figurom, zbog toga to figura ne povlai sa sobom ni promjenu reda rijei, ni promjenu znaenja. esto su u istoj misli udrueni i tropi i figure. Meu autorima vlada veliko neslaganje u vezi sa znaenjem naziva, broja njihovih rodova, kao i prirode i broja njihovih vrsta. Figura ima dva znaenja: u prvom ima oblik misli onako kako mora imati neki oblik, bez obzira na sastav; i u drugom je razumno odstupanje u znaenju ili u govoru. Prema tome, kada neko stalno upotrebljava iste padee, vremena, brojeve, upozoravamo ga da promijeni figure da bi izbjegao jednolinost. Svaka vrsta govora sadri figuru. Suprotno tome, ako naziv treba da oznaava neke stavove ili jezike pokrete, pod figurom smatramo pjesnika i govornika odstupanja od jednostavnog i direktnog naina izraavanja. U tom sluaju, ispravno je razlikovati stil bez figura, a taj nedostatak nije biran, i stil koji se slui figurama. Zoil je suzio ovaj pojam i naziv (shemu) ograniio na sluajeve kad se govornik pretvara da govori neto to zapravo ne govori. Figura misli moe u sebi da sadri vie govornih figura. Prva se sastoji u misli, a druga u njenom izraavanju, ali su i vrlo esto udruene. Veina teoretiara se slae da postoje dvije vrste figura: figura misli i figura govora, dikcije, stila, jezika. Kornelije Celz dodaje figurama rijei i figure boje (kolorita). Nita ne djeluje na emocije tako kao pogodno upotrijebljena figura. Ciceron smatra figurama sve one izraze koji su izraziti i koji mogu najbolje izazvati emocije kod slualaca. U knjizi O govorniku objanjava kako

moramo itav govor ukrasiti sa to vie briljantnih misli i rijei. Navodi da snaan utisak vri zadravanje na jednoj taki, jasno izlaganje injenica i njihovo oigledno predstavljanje. esto se izlaganje moe dati u kratkom pregledu, nagovjetavanjem, konciznou, umanjivanjem i izrugivanjem., sluei se odstupanjem i pretvaranjem. Pri ruci nam stoji i razluivanje, sumnja, korekcija izjave. Moemo ocrtavati obiaje i nain ivota ljudi, to je ukrasno sredstvo u govornitvu. Uvoenjem izmiljenih lica preuveliavamo predmete. ivahno opisujui, dovodei sluaoce u zabludu, nasmijavanjem, preduhitrenjem prigovora, poreenjem, rasporeivanjem na odsjeke, prekidanjem, kontrastom, takoer. Slobodno koritenje glasa, neobuzdano vikanje, obeanje, molbe, preklinjanja, kratke primjedbe i sl. udaljavaju od predmeta. Figure govora se mogu upotrijebiti kao oruje za prijetnju i napad ili samo kao ukrasno sredstvo. Negdje ponavljanje rijei znai snagu, negdje dra. Ista se rije moe tako vie puta ponoviti na poetku, a isto tako i na kraju reenice; ili nekoliko reenica moe poinjati ili zavravati istim rijeima. Jedan te isti glagol moe se odnositi na vie reenica, govor se moe uzdii do klimaksa, ista se rije moe ponoviti u razliitim znaenjima, i slino. Postoji i gradacija (postupno napredovanje) i inverzija (obrnut red rijei), premijetanje rijei (hiperbaton), antiteza, izostavljanje veznika (asindeton), odstupanje od predmeta, umanjivanje, upotreba imenice u razliitim padeima, uzajamni odnos narednih rijei sa rijeima pomenutim ranije. obrazlaganje tvrdnje i njezina podjela na manje odsjeke. Dalje, preputanje tuem rasuivanju i druga kolebanja, iznenaivanje, nabrajanje, korekcije, razluivanje, nastavljanje i prekidanje rijei, ukazivanje slinosti, odgovori na vlastita pitanja, metonimija, izdvajanje, pravilan poredak, osvrt, udaljavanje i opisivanje,.. Ovo se manje,vie figure. Veinu navedenih ponavlja Ciceron u Govorniku. Dodao je i treu vrstu, druge govorne ukrase koje daju stilu poseban sjaj. Rijei se mogu na razne naine ponavljati. Reenice mogu poinjati, a i zavravati istom rjeju, mada mogu i oboje. Rijei mogu imati iste padene nastavke ili druge sline zavretke. Misli se mogu stavljati jedna pored druge, pa i ako su suprotna znaenja, ili govor moe postepeno rasti i opadati. Veliki broj rijei se moe vezati bez veznika. Demosten upotrebljava figure misli u tolikoj mjeri da kritiari smatraju da upravo na njima poiva ljepota njegovog stila. esto e se o neemu govoriti sa omalovaavanjem, podrugljivo, ili e se skrenuti sa glavne teme i na druge stvari usmjeriti svoje misli. Sluit e se formalnim zakljucima (silogizmima), zbunjivat e protivnika pitanjima, ili e sam sebi odgovarati na postavljena pitanja. Zorno e prikazivati govor i manire ljudi, odvraat e panju sluaoca od predmeta raspravljanja, esto e kod njih izazivati smijeh i veselje, sluit e se poredbama i primjerima. Dijelit e reenicu tako da e u jednom dijelu upisivat jedno, a u drugom drugo lice, uutkivae one koji prekidaju, tvrditi da ima stvari koje eli preutjeti,

opominjati ih da budu na oprezu; nekad davati slobodnije izjave, a nekad padati u gnjev ili sluiti se pogrenim rijeima. Nastojat e da ovlada odlikama stila, saetou. Smisao e nekad biti dublji nego to to rijei pokazuju. Pokazivat e veselost, vedrinu, ili odraavati stvarni ivot. Figure misli Onaj ko se eli njima baviti, mora se drati nekog uzora. Za tu ulogu, po njemu, je najbolji Ciceron. Figure misli koje se udaljavaju od direktnog naina izraavanja su ono emu e on svoju analizu posvetiti. Sudac se ne moe upustit u stvar, ako nije ista jasno razjanjena, njeni pojmovi raieni, logino zakljueni uz poreenje, primjer, rasporeivanje, obuzdavanje onih koji ometaju, antitezu, opravdanje i line napade. ta bi govornitvo radilo da je lieno figura uveliavanja i umanjivanja. U njima se krije snaga i vitalnost govora. Za ima neeg obinijeg od pitanja i raspitivanja?! Prvi podrazumijeva elju za saznanjem, a drugi za razjanjenjem. Odreene figure pojaavaju snagu i uvjerljivost. Pitanje je figurativno onda kad se upotrebljava zbog isticanja naeg stava. Moe se pitati i ono to se ne moe poricati, ili u vezi sa onim emu je teko dati odgovor. Takoer, moemo pitati i da bi izazvali mrnju, saaljenje, zabunu i onemoguili da se shvati smisao naih rijei. Pitanjem moemo izrazit nae ogorenje, uenje, jaa zapovijed. Nekim odgovorima je srodna ironija. Efekt postiemo i preduhitrenjem, anticipacijom. Neki utisak istinitosti daje i kolebanje, Srodna joj je komunikacija kad za savjet pitamo i same protivnike. Moemo dodati i neku naoekivanu misao koja sama za sebe ini figuru. Dranje u neizvijesnosti Celz naziva zavlaenjem. Efekte postiemo i iznenaenjem, doputanjem, pretvaranjem (pretvaranje da smo veseli, ljuti,..). Najpogodnije figure su upravo ove posljednje. Neki je nazivaju i usklikom i uvrtavaju je u figure govora. Sloboda govora moe poluiti kao izgovor za laskanje. Smjelija forma figure, po Ciceronu, je personifikacija, koja daje govornitvu osobitu raznovrsnost i ivost. Personifikaciji dodajemo i elipsu (figuru izostavljanja). U ovom sluaju je izostavljeno lice koje govori. Ponekad personifikacija dobija oblik pripovijedanja. Apostrofom (skretanjem) se naziva odvraanje panje slualaca od postavljenog pitanja. Moemo se npr. pretvarati da smo oekivali neto drugo, ili da smo se bojali vee nesree. Figura koju Ciceron naziva ivo predstavljanje nastaje kad se mi ne ograniavamo samo na dogaaj, ve i na nain na koji se dogodio. Noviji pisci koriste se matom (Seneka). Jasni i ivopisni opis mjesta neki svrstavaju u topografiju. Ironija se u znaenju figure ne razlikuje od znaenja u tropima. Postoji nekoliko vrsta ironije, Na prvom mjestu je znaenje jasnije i upskos injenici da se jedno govori, a drugo misli. U ironiji koja ima oblik figure, govornik prikriva svoju namjeru, tako da je to oito. U tropu se proturjeje zasniva na rijeima, a u figuri na znaenju. Neprekidan niz tropa prelazi u

figuru. Ipak, ima nekih koji nemaju nita zajedniko sa tropima. To vai za figuru odricanja, antifrazu (prelaenje, preuivanje). Ironija je i onda kad uzmemo ton nareivanja i doputanja., ili kad protivnicima priznajemo svojstva koja inae ne bi eljeli da imaju. Slino se postie kad mi pogreke koje su daleko od nas ili one u koje nai protivnici upadaju, sebi pripisujemo. Za razliku od ironije, figure koje su sline su napr. doputanje, kojim doputamo sebi neke neprijatnosti, pretvarajui se da smo sigurni u svoju stvar. Ponekad moemo prividno kovati u zvijezde protivnika, ili protiv sebe veliai optube koje se lahko mogu pobiti. Optube protiv nas moemo prikazati kao nevjerovatne. Zamuckivanje, nagli prekid u govoru, Ciceron zove reticentia (naglo prekidanje govora), a Celz obticentia. Drugi opet interruptio (za duevna uzbuenja i srdbe). Moe posluiti za opis duevnih nemira ili grinje savjesti, a i kao pomono sredstvo za prelaenje. Postoji jo jedna vrsta figura koja naglo prekida govor pred prirodnim zavretkom. Oponaanje drugih lica naziva se slikanjem tuih navika ili ugledanje, povoenje, koje ubrajamo u sredstva za izazivanje blaih emocija, Ono se zasniva na ismijavanju. Ako se odnosi na djela, bliska je figuri ivopisnog opisivanja, opisa. Slino imitiramo i vlastite rijei i djela prepriavanjem dogaaja ili izjave da bi potvrdili svoje stanovite. Postoje i druga sredstva koja daju jednostavnost, spontanost, simuliraju kajanje zbog svojih izjava, ili se pravimo da upravo iz konteksta neto otkrivamo. Iz toga proizilaze divni prelazi, koje ne bi trebalo uvrtavati u figure. Moemo se praviti da ne znamo kakav je sljedei odlomak ili ga uljepati odlaganjem nekih taaka kojih smo se samo dotakli, pa se poslije vratiti na to mjesto. Moemo upotrijebiti figuru koja e nam pomoi da ponovimo izvjesne take ili moemo naroito spomenuti neke stvari i mijenjati vanjski izgled nae odbrane. I emfaza se ubraja u figure, kad se neko skriveno znaenje moe izvui iz neke izreke. Govorne figure One su uvijek bile izloene promjenama. Ako uporedimo jezik naih predaka sa dananjim jezikom, nai emo da je sve to govorimo danas figurativno. Govorne figure se dijele na dvije vrste: figure za nain izraavanja i one figure koje ppoivaju na poretku rijei. Prva se moe nazvati gramatikom, a druga retorikom. Prva se zasniva na istim vrstama kao i pogreke. U prvom redu stoje autoritet pisca starina, jezika upotreba i neki lini razlog. One nas oslobaaju od dosade svakodnevnog govora. Ako su upotrijebljivane umjereno, posluit e kao zain i poveat e dra. Odbaene figure su izvan uobiajene prakse i zato su upadljivije, jer svojom novinom upadaju u oi. Neke su u vezi sa rodom imenica. Negdje oblik imenica oznaava oba spola iste vrste. Figure mogu pogaati i glagole. Aktiv izraavamo pasivnim oblikom i suprotno. Zato je ea zamjena ovih dvaju oblika i u vrlo mnogo sluajeva upotrebljavaju se u oba

oblika. I u vezi s brojem susreemo se sa figurama: kada iza singulara dolazi plural, ili suprotno. Postoje satire gdje je infinitiv upotrijebljen u slubi imenica ili particip umjesto infinitiva. Ponekad figura moe da lii na pogreku, a to je ondje gdje je izvrena zamjena vrsta rijei ili padea. Ponekad se figure mogu udruivati, vremena zamijeniti, upotrijebiti jedan nain mjesto drugoga. Postoji figura promjene, kojoj je slina zamjena. One nemaju za cilj samo novost, nego i zbijenost. Postoji i figura pridijevanja u kojoj pridodane rijei igledaju suvine. Isto tako izostavljamo rijei i govornom sklopu. esto se umjesto pozitiva sluimo komparativom. Nekad udruimo dva komparativa. Ima figura koje se ne mogu ubrojit u sloecizme, ali ipak mijenjaju broj i mogu se uvrstit meu trope. Ima i onih koje se po vrsti razlikuju, ali pripadaju istom rodu. Za oba ova sluaja nalazimo primjere u Ciceronovu govoru Za Cecinu. Uz umetak nadovezuju i hiperbaton (premetanje), ali nee da ga uvrste meu trope. Slina figura je apostrof. Ona ne mijenja smisao govra, samo oblik. Vergilije je povezao apostrof i parentezu. Ove figure, i njima sline, prave se zamjenjivanjem, dodavanjem, oduzimanjem, namjetanjem reda rijei, privlae panju slualaca na se i ne dozvoljavaju da ona oslabi, jer je pojaavana ponekad upadljivijom figurom. Efekat imamo onda kad se ne pretjeruje u broju figura ili ako nisu sve istog tipa ili poredane jedna do druge u velikom broju, jer e njihova ekonomina upotreba jednako kao i njihova raznovrsnost sprijeiti da sluaoci osjete prezasienost. Prva figura za privlaenje panje je pridavanje (adiectio). Rijei se mogu ponavljati radi uveliavanja. Druga je vrsta kojom se izaziva samislost. Katkad se moe upotrijebiti i ironino u omalovaavajuem slmislu. Vie reenica moe zapoinjati ili zavravati istom rijeju. Obino se prve rijei naizmjeninih reeninih dijelova ponavljaju i kod antiteza i poreenja, kako bi se postiglo podudaranje. Slina podudaranja postiemo i na poetku reenice, ili se pak moe podudarati sredina sa krajem. Ima jo jedan oblik ponavljanja koji se satstoji u tome da se jednom izreene stvari ponove i izmeu njih podvuku razlike. Grci je nazivaju povratak, a mi regressio (ponavljanje rijei). Ovdje ponavljanje slui i za isticanje suprotnog znaenja. Ponekad pade i rodovi rijei koji se ponavljaju mogu biti razliiti. esto ponavljanje koje se postie meusobnim mijeanjem figura, Grci zovu utkivanjem. Moe se i isti niz reenica zavravati istim izrazom kojim su zapoele. Ponekad se i cijela reenica ponovi sa izmijenjenim redom rijei. Cecilije pleonazmom smatra govor koji sadri vie rijei nego je stvarno potrebno. Ako je takav govor preoptereen suvinim dodacima, onda je to, oito, pogreka. Ali, ako slui da misao pojaa i uini je jasnijom, onda je to stilska odlika. Na mjestu gdje neto naglo saopavamo i gdje uspijemo i najmanje detalje brzo da prenesemo i utisnemo u pamet drugih, te ih uinimo brojnijim nego to jesu, sluimo se figurom koja se zbog odsustva veznika zove dissolutio (asindeton-

izostavljanje veznika). Njom se ne sluimo samo u pojedinim rijeima, ve i u itavim reenicama. Ova se vrsta figure zove i kratkoa u izlaganju. Suprotno njoj je polisindeton, gdje se isti veznik moe ponoviti vie puta ili veznici mogu biti razliiti. Prilozi i zamjenice, takoer, mogu biti razliiti. Oba sadre gomilanje rijei Ove figure govoru daju snagu i krepost, toliko da izgleda da su izlivi naih esto ponavljanih emocija. Gradacija trai oevidniju, ali manje prirodnu primjenu umjetnikih sredstava i zato je teba umjerenije upotrebljavati. Ona je neka vrsta dodavanja. Zadrava se na mjestima koje prethode. Figure koje nastaju izostavljanjem postiu svoju dra zbijenou i neobinou. Npr. sinegdoha nastaje kad se izostavljena rije moe jasno razabrati iz konteksta. Sline su vrste u kojima se iz pristojnosti i ednosti izostavljaju rijei. Neki ovo smatraju aposiopezom, ali nemaju pravo. Druga figura nastala oduzimanjem jest ona kod koje se veznici izostavljaju. Trea je vezivanje, gdje se vie reenica odnosi na isti glagol, od kojih bi svaka zahtijevala svoj, kad bi sama stojala. Ovom figurom se mogu vezati i razliiti rodovi ili se meusobno smjenjivati jednina i mnoina. Vrsta povezivanja koje se ne primjenjuje direktno zbog isputanja naziva zove se sjedinjenje, jer povezuje dvije razliite stvari. Suprotna ovoj je razaznavanje (distinctio), pomou koje raspoznajemo stvari meusobno sline. Suprotna ovoj je figura koja nastaje naglim prelazom s jedne stvari na drugu sasvim slinu. Ima i trea vrsta figura koja privlai ui slualaca i podstie njihovu panju slinou glasova, slinou i suprotnou znaenja rijei. Tu spada paronomazija, koju zovemo adnominatio (sazvunost). Ona ovisi od slinosti prethodne rijei, mada rijei mogu biti u razliitim padeima. Ista s rije moe ponoviti u razliitim znaenjima. Suprotna paronomaziji je kada ponovna upotreba rijei potvrdi neispravnost stvari. Srodna ovoj figuri je premijetanje, kad se ista rije upotrijebi u dva razliita znaenja. Ponekad se razlika u znaenju postie upotrebom druge, sline rijei. Kornificije pod traductio podrazumijeva prenoenje znaenja s jedne rijei na drugu. Isto je i kad promjena prefiksa sloenih glagola ima suprotno dejstvo na znaenje glagola. Jo je bolje ako uzvienost misli ojaava na umjetniki utisak. Nekad slobodna misao dobija dra zbog kontrasta izmeu dvije rijei koje jednako zvue. Stari su govornici nastojali govoru dati ljepotu upotrebom slinih i razliitih rijei. Gorgija je u tome i pretjerivao, a Sokrat je tome bio odan u mladosti. Marko Tulije je u tome uivao. Slinost meu rijeima se postie na etiri naina: u odabiru rijei mnogo razliite od druge, upotrebom rijei iste duine i istog zavretka. Ukoliko su izraene rijei snane, ili reenini lanovi jednako zavravaju, pa isti slogovi stoje na kraju svakog lana, imaju efekat sazvunosti. Figura se obino nalazi u grupi od tri reenina lana. U treem obliku slinosti podudaranje se postie jednakim padenim zavrecima. Ono se moe na razne naine podeavati. Poeljna je jednaka duina reenica. Antiteza

moe nastati tako da se rijei suprostave jedna drugoj, ali i reenice reenicama. Ovdje navodimo i figuru distinctio (razaznavanje). Isto vai i za figuru gdje se rijei slinog zavretka, a razliitog znaenja stavljaju na kraju reeninih lanova koji se meusobno podudaraju. Drugi lan antiteze se mora staviti neposredno iza lana kojem se suprostavlja. Antitezu postiemo i vraanjem rijei obrnutim redom, gdje se iste rijei ponavljaju u razliitim oblicima fleksije. Naroita dra se postie stavljanjem imena u antitezu. Ima govornih figura koje se vrlo malo razlikuju od figura misli, npr. dubitatio (sumnja). Ciceron je uvrstio vie figura u djelu O govorniku. Neke od njih su prije figure misli, nego govorne figure, npr. imminutio (umanjivanje), improvisum (iznenaenje), imago (slikoito prikazivanje), digressio (digresija) permissio (doputanje), itd. Ima i nekih koje uope nisu figure: ordo (raspored), dinumeratio (nabrajanje),i sl. Zamjena (mutatio) istie razlike meu ljudima, stvarima i radnjama. U uem smilu je obina antiteza. Rutilije tvrdi da se pridodavanje moe upotrijebiti u veem broju reenica, jer se ralog za svaku reenicu posebno navodi. Kornificije dodaje i pitanje (interrogatio) i obrazlaganje (ratiocinatio), dodato objanjenje (subiectio), prelaenje (transitio), preutkivanje (occultatio), sentenciju, ralanjivanje (articulus), tumaenje (interpretatio) i zakljuivanje (conclusio). Prve etiri su figure misli, a ostale i ne spadaju u figure. Rutilije im dodaje prividno pristajanje, nuno, potrebno, predstavljanje tuih navika, kratko pravno obrazloenje, anticipacija, crtanje karaktera i naravi, kratkoa u naravi, kratkoa u izlaganju, kratkoa u izlaganju, preutkivanje i slobodno izjanjavanje. Ne bi se smjele gomilati ni najpravilnije figure, jer mijenjanje izraza lica jest efektno, ali ako stalno govornik klima glavom i prevre oima, on postaje predmet ismijavanja. Vano je poznavati zahtjeve vremena, mjesta i lica prilokom dranja svakog govora, jer veina ovih figura ima za cilj pruanje uitka sluaocu. Ali, kada su prijetnja, izazivanje mrnje i suuti jedino oruje za borbu, ko e moi podnijeti govornika koji izraava svoj bijes, tugu i molbe u antitezama, jednolinim reeninim zavrecima i monotonoj ritmici. Traganje za biranim izrazima u takvim okolnostima slabi utisak emocionalne neposrednosti i kad god govornik otvoreno i neprekriveno pokazuje svoju umjetnost, slualac kae: Istina je daleko od njega. Kompozicija, ritam, metrike stope i njihova upotreba Ne smije se smatrati kao nedostatak prouavanja kompozicije ako upotreba stopa koje se sastoje od kratkih slogova, koji su karakteristini za sotadejske i galijampske metre i izvjesne prozne ritme sa slinom neobuzdanou i rasputenou, slabi snagu sadraja. Stil koji tee svojom snagom u jednoj neprekidnoj bujici bolji je od onog koji je hrapav i isprekidan. Od umjetnike kompozicije ovisi i snaga i tok naih misli. Najistaknutiji naunici dijele miljenje da izuavanje pravila kompozicije

ima najveu vrijednost, ne samo kao sredstvo za uivanje, nego i podsticanje osjeaja. Umjetnika struktura kojom su reenice povezane se jednako vane kao i izbor rijei. Ako reenici oduzmemo sklad, postane unakaena. Lisija nikad nije dozvoljavao da se fino tkivo pokvari bogatijim ritmom, jer bi izgubilo dra jednostavnog i efektnog tona, pa ak i iskrenost i istinitost. U Herodota sve tee glatko. Njegov dijalekat ima sopstvenu dra i krije u sebi neki sakriveni ritam. Postoje dvije vrste stila: jedan je vezan i tijesno satkan, drugi labaviji i slobodniji, kao u dijelozima, pismima, izuzev kad su u pitanju filozofske, politike i sline teme. Dijalozi i pisma nemaju one glatkoe i kompaktnosti kao drugi stilovi. Jedna rije ne povlai za sobom drugu. U pravnim sluajevima najbolje odgovara jednostavnost koja nije bez ritma, ali je ritam druge vrste, krije ga i vee na manje vidljiv nain. Zbijen, povezan stil ima tri oblika povezivanja reeninih dijelova: dijelovi kola, dijelovi perioda, i period, koji mi zovemo ambitus, circumductusm continuatio ili conclusio. Svaka umjetnika kompozicija sadri svoj red, povezanost i ritam. Red se mora posmatrati sa rijeima uzetim pojedinano i meusobno povezanim. Mora se paziti da stil ne izgubi na snazi i da iza jae rijei ne dolazi slabija. U nekim e sluajevima izmjenom reda rijei, neke rijei postati suvine. Pretjeranim smatra pravilo da imenica stoji ispred glagola, glagol ispred priloga, i pridjevi i zamjenice iza imenice, poto je esto obrnut red prikladniji. Ako je mogue, najbolje je reenicu zavriti glagolom, jer na glagolu poiva sva snaga govora. Ali, ako bi posljedica bila hrapavost i tvrdoa zvuka, ovome pravilu treba pretpostaviti ritmike zahtjeve, kao to to ine grki i latinski govornici. U svakom sluaju, gdje se reenica zavrava glagolom, mi emo imati hiperbaton, ali hiperbaton je doputen trop ili figura i zato ga treba smatrati kao ukras. Rijei nisu odmjerene prema metrikim stopama, te se premijetaju s jednog mjesta na drugo da bi se prilagodile mjestu gdje se najbolje uklapaju. Najuspjeliji je govor u kojem se pazi na pravilnost reda rijei, prikladno povezivanje i odgovarajuu harmoninost ritma, a neka su premjetanja previe duga. Ponekad sadre i pogrean red rijei, mada ima pisaca koji tee za ovim pogrenim nainom transpozicije da bi im stil izgledao neobuzdan i slobodan. Mogue je nekoj rijei dati snanije i efektnije znaenje stavljajui je na kraj reenice, da bi je to jae utisnuli u pamet slualaca. U sredini bi bila nezapaena. Ako prebacimo posljednju rije na neko drugo mjesto efekat e oslabiti, jer na njoj poiva snaga cijelog odlomka. Domicije Afer je obino premjetao rijei na kraju reenice zato da bi raitam uinio hrapavijim, naroito u uvodima. Izbjegavao je njenost i razmaenost melodioznosti jezika. Svakome je jasno da zbog nepravilnog poretka rijei dolazi do dvosmislenosti. Povezivanje se odnosi na povezivanje pojedinih rijei, koma (dijelom kola), kola (dijelom perioda) i perioda. Ima sluajeva kad se zajedno nae vie vokala, pa govor zjapi od praznina i pukotina, te postaje teak. Najneugodniji zvuni efekat stvara

stavljanje uzastopno dva ista duga samoglasnika, a najgoru vrstu hijata e prouzrokovati oni slogovi koji se izgovaraju potmulo i sasvim otvorenih usta. Manja je pogreka staviti kratke samoglasnike iza dugih, a jo manja kada iza kratkog dolazi dugi. U ovim vokalskim spojevima, glas koji iz njih proizilazi bie mek ili tvrd onoliko koliko su oni meusobno slini ili razliiti u izgovoru. Ipak se ne bi trebalo plaiti hijata kao nekog stranog prijestupa. Mogu i konsonanti, naroito tvri, kad se nau zajedno meu rijeima, izazvati neugodne sudare, pogotovo kad se sudare dva piskava konsonanta. Ipak, kad se M nae na kraju rijei i doe u dodir sa poetnim samoglasnikom idue rijei, u izgovoru se gubi. Mora se paziti i da krajnji slogovi prethodne rijei i poetni slogovi naredne rijei ne budu isti. Takoer je pogreka stavljati vei broj jednoslonih rijei jednu do druge, jer e uslijed mnogobrojnih pauza ritam postati isprekidan i skakutav. Zato moramo izbjegavati stavljanje veeg broja kratkih glagola i imenica jednih iza drugih, jer usporavaju govor. Protivno je pravilima umjetnikog stila redati glagole do glagola i imenice do imenica, kao i druge vrste rijei, jer i stilske odlike znaju prouzrokovati dosadu ako nema raznolikosti. Cijela struktura poiva ili na ritmu, ili na metru. Mada se oni temelje na stopama, imaju i razliitosti. Ritam poiva na izvjesnim vremenskim duinama, a metar odreuje red kojim su ove duine poredane. Odnos izmeu ritmikih dijelova je ili jednak, kao kod daktila, jer je jedan dugi slog jednak dvama kratkim. Moe se sastojati od stopa u kojima je jedan dio za polovinu puta dui od drugog, kao to je kod peonskog ritma (jedan dugi, dva kratka) ili iz tri kratka i jednog dugog ili, najzad, jedan dio stope moe biti dva puta dui od drugog, kao to je kod jamba (kratki i dugi), ili kod troheja (dugi i kratki: 2:1). Ovo su i metrike stope, samo dvije kratkoe ispred ili iza duine, jer ritam uzima u obzir samo vrijeme, tj. da vrijeme izmeu dizanja (arze) i sputanja (teze) bude jednako. U stihu se primjenjuje neto drugo. Anapest ili spondej ne mogu se zamijeniti daktilom i nije svejedno da li peon poinje ili zavrava kratkim slogovima. Dalje, metrika pravila ne doputaju zamjenu jedne stope drugom, ni samovoljnu zamjenu daktila ili spondeja drugim daktilom ili spondejom. Postoje i druge razlike, jer ritam ima neogranien prostor irenja, dok je prostiranje metra ogranieno, svreci metra su tano odreeni, meutim, ritam moe tei kako je i poeo sve dok ne dostigne taku prelaza u drugu vrstu ritma. Ritam lake doputa pauze. U prozi ritam treba da je odreeniji i oevidniji. Smjetanje rijei ima zadatak da ve poznate rijei meusobno povee. Pomou figura moe da mijenja poloaj padea i brojeve, jer to daje dra kompoziciji. Gdje jeziki zakon zahtijeva jedan oblik, a jezika praksa drugi, ritam e odluiti za koji emo se odluiti. Najvanije je znati gdje koja rije najbolje pristaje. Postupak sa stopama u prozi je mnogo tei nego u stihu. Prvenstveno zato to se stih kree u uskim granicama, a proza sadri esto duge periode. Cijelim proznim govorom ispreplie se i provlai ritam. to

se tie sredinjih dijelova naeg perioda, iznad svega moramo paziti da ne stavljamo vie kratkih rijei zajedno. Prema tome, ne treba samo kome i kole u periodu dobro da zapoinju i dobro da se zavravaju, nego i oni dijelovi koji se nastavljaju bez predaha moraju sadravati gotovo neprimjetne pauze. Vrlo je runo navoditi itave stihove u govorima. I dio stiha stvara neugodan utisak, posebno ako drugi dio ini zavretak reenice ili njegov prvi dio njezin poetak. Zavreci stihova dobro odgovaraju poetku perioda.Poeci stihova ne odgovaraju poecima proznog govora. Zavretak stiha nije prikladan za zavretak reeninog perioda.Prozni ritam se sastoji od stopa sa razliitim imenima. Stopa ne moe nikad biti dua od tri sloga, mada Ciceron uzima za stope i peon i dohmij. Prvi ima etiri, drugi pet slogova. Poto ima etiri stope u kojima se nalaze dva sloga, a u osam tri, nazvat emo ih: dva duga ine spondej, pirihij, koji nazivaju i parijamb, sastavljen od dva kratka, jamb od kratkog i dugog, suprotno njemu od dugog i kratkog je horej ili trohej. Od troslonih stopa, daktil se sastoji od jednog dugog i dva kratka sloga, a obrnutu stopu nazivamo anapestom. Stopu u kojoj se nalazi kratak slog izmeu dva duga nazivamo amfimacer ili kretik. Stopa u kojoj je dugi slog izmeu dva kratka, naziva se amfibrah. Ako dva duga sloga dou iza kratkoga, ine bakhej, a ako dva duga dou pred kratkim, ine palimbakhej. Tri kratka sloga daju trohej. Oni koji, pak, horej nazivaju trohejem, nazivaju tu stopu tribrah. Tri duga sloga ine molos. Svaka od ovih stopa upotrebljava se u prozi. Meu dugim slogovima jedni su dui od drugih, a isto tako meu kraim su jedni krai od drugih. Kratak slog, ako iza njega dolazi drugi dug ili kratak, a ispred dva konsonanta, postaje dug. Efor se opredjeljuje za peon i daktil, jer ine sretnu mjeavinu dugih i kratkih, i mada on osuuje spondej i trohej, prvi zbog sporog i tromog kretanja, a drugi zbog brzine, neka Aristotel smatra horejsku stopu, a to je drugo ime za daktil, vrlo dostojanstvenom, a jamb obinom, moe on osuivati trohej kao nagao i nazvati ga divljim plesom, s im se slau Teodekt i Teofrast, a poslije i Dionisije Halikarnaanin. Veina stopa nastaje spajanjem ili razdvajanjem rijei, to je razlog zato se vie razliitih stihova moe napraviti od istih rijei. Stope treba mijeati, posvetiti se da bude to vie dopadljivih. Dakle, najbolje je poeti sa dugim slogovima. Blai se efekat dobija sa dva kratka. Zavretak reenice sa dugim slogovima je najsnaniji. Ako je svejedno da li je kratki slog kratak ili dug, onda e uvijek biti ista stopa. Jedan se dihorej moe smatrati stopom ako se stopa koja se sastoji od dva horeja moe smatrati jednom stopom. Isto vai i za peon sastavljen od horeja i pirihija, ili obrnuto, za drugu vrstu peona sastavljenog od tri kratka, iza kojih dolazi dug slog. Daktil ne bi smio stajati ispod spondeja na kraju reenice. Bakhej se upotrebljava na zavretku, a ponekad mogu i dva zajedno. Ispred sebe on rado prima horej i spondej. Najbolje je dok ispred njega stoji molos ili bakhej. Daktil moe doi na kraju, ako ne pree u kretik. Stvara ugodan

efekat ako su pred njim kretik ili jamb, a neugodan ako je spondej ili, jo neugodnije, horej. Reenica se moe zavriti pirihijem, ako pred njim dolazi horej, dobivajui tako peon. Kretik je pogodan i za poetak. On ini izvanredan efekat ako se ispred njega stavi anapest ili onaj oblik peona za koji se smatra da najbolje odgovara kraju reenice. Pred kretikom moe stajati kretik. Nije dobro uzastopno stavljati dva anapesta, jer oni ine zavretak pentametra i proizvode ritam anapestikog metra. Peon nije nita drugo do anapest sa dodatnim jednim kratkim slogom. Ipak, ovjek koji svoje snage troi na pedantno mjerenje stopa i slogova, zapostavit e sadrajnu stranu, podcijeniti ljepotu stila, to nije dobro. Poezija je nastala prije pravila prema kojima se ona ravna. Ritmika struktura u prozi ima isto mjesto kao ritam u poeziji. O ritmu e najbolje presuditi ui koje osjeaju punou ritma, kao i praznine. Njih vrijea hrapavost, a glatkoa im ini prijatnost, uzbuuje i naglost, rado sluaju ono to je vrsto, lahko otkrivaju nepotpunosti, a prekomjernost i suvinost odbijaju. Zato samo obrazovani razumiju teorijska pravila ritmike kompozicije, a neobrazovani jedino njenu dra i ljepotu. U pitanju vremenskih jedinica najsigurnije su mjerilo, svakako, ui. Moramo se oslanjati na osjeaje. Govornik treba da zna kad e upotrijebiti koju vrstu ritma, pri emu pazi na stope i ritam postignut stopama. Rekli smo da postoje kome, kole i periodi. Koma je misao kojoj nedostaje ritmika potpunost. Veina smatra to samo dijelom reenice. Moe se izraziti i jednom rjeju. Kola je, meutim, misao koja ima punu metriku cjelinu, ali nema potpunog smisla ako se odijeli od glavnog dijela reenice. Ciceron naziva period raznim imenima: ambitus, circuitus, comprehensio, continuatio, i circumscriptio. Razlikujemo dva perioda: prvi je jednostavan i sastoji se od jedne misli izraene itavim nizom rijei koje su zaokruene u jednu cjelinu. Drugi se sastoji od koma i kola koje sadre u sebi nekoliko razliitih misli. Period mora imati najmanje dvije kole. Prosjeno etiri, a nekad i vie. Po Ciceronu, duina kole treba da se ogranii na 4 senara ili da bude u granicama jednog predaha. Od bitne je vanosti da misao bude zavrena. Mora biti jasna i razumljiva, ne pretjerano duga. Ako je duga, ini reenicu tromom, a kratka, opet, labavom. Ritmika struktura mora biti u skladu sa predmetom. Sluiemo se kolama kad neto priamo, ili emo olabaviti sklop perioda veim intervalima i otpustiti uzlove izuzimajui odlomke koji slue za ukras, a ne za pouku sluaoca. Stil satkan od perioda najbolje e odgovarati uvodima veih sudskih govora. Historija ne zahtijeva toliko odmjeren ritam koliko zaokruenost i stilsku povezanost. Blai nain govora zahtijeva duge samoglasnike, a uzvieni, kieni govor, pored toga i zvunost samoglasnika. Za dokaze, koje karakterie energinost i brzina, upotrijebimo i odgovarajue stope. ne bi trebalo upotrijebiti troheje, koji su dodue brzi ali bez snage, nego one stope od dugih i kratkih slogova, ali takvih u kojima dugi ne bi smjeli biti brojniji od kratkih. Uzvieni odlomci

trae duge i sonorne vokale, vole dostojanstvenost daktila i peona. S druge strane, kad se trai estina, upotrijebit emo jamb. Ritmikoj strukturi priagoavamo pokrete tijela, glas i geste u prirodi. Ni jedan ritam nee biti nikad dobar kod koga se stalno vraaju iste stope i koji se zavrava istim stopama. to je ugodniji ritam, to sve vie pisac gubi sposobnost ubjeivanja i mo da podstakne strasti i osjeaje. Zato e biti potrebno da se s vremena na vrijeme, ritam u izvjesnim odlomcima namjerno razrijei. Za volju ritma se ne smijemo sluiti previe dugim hiperbatonima, a ni u kom sluaju ne bismo smjeli za blai tok zamjenjivati rijei koje inae pristaju i odgovaraju sadraju. Umjetnika ritmika struktura mora biti dopadljiva, ugodna i raznovrsna. Sainjavaju je red, povezivanje i ritam. Teoretski postupak se temelji na dodavanju, oduzimanju i mijenjanju rijei. Nain i metodi primjene upravljaju se ve prema prirodi predmeta koji obraujemo. Ona od nas trai veliku brigu i savjesnost, koja prevazilazi brigu za izraz i smisao. Prije svega, potrebno je prekriti brigu njoj posveenu da ritam dobije prirodan i spontan izgled, a ne da izgleda izvjetaen i nategnut. O zalihi rijei Ova su stilska sredstva neophodna za teorijsko poznavanje predmeta, ali pore njih i sigurna lakoa izraavanja. To se postie pismenim vjebama, itanjem i govornim vjebama, tijesno i nerazdvojno povezanim. Dobra i snana rjeitost se moe postii samo stalnim i upornim pismenim vjebama, koje e, ako nisu zasnovane na obrascima iz lektire, biti labave i nesigurne. Poto je glavna govornikova zadaa usmeno izlaganje i poto govor treba pretpostaviti svemu ostalom, jasno je da tu lee poeci nae umjetnosti. Poslije toga dolazi podraavanje i na kraju, marljivo vjebanje u pisanju. Na pitanje kako u praksi najbolje primijeniti steeno znanje, prvo, svakako, moramo prikupiti izvjesne rezerve za upotrebu, koje se sastoje od bogate zalihe misli i rijei. Govornik mora poznavati dobro rijei i imati ih u malom prstu. Poznati je da ima govornika koji imaju obiaj uiti napamet itave grupe sinonima. Ovo je djetinja praksa i vrlo nezahvalan trud, jer praktino ne nosi nikakvu korist. Rezultat je nesreena gomila rijei, iz koje poseemo za najbliom. Prilikom prikupljanja zalihe rijei, potrebno je kritiko rasuivanje. Cilj emo postii itanjem i sluanjem najboljih pisaca. Gotovo sve rijei u govornitvu imaju svoje mjesto. Neke rijei uprkos razliitoj glasovnoj strukturi oznaavaju isti pojam. Druge se upotrebljavaju za oznaavanje posebnih predmeta, u prenesenom znaenju. Meutim, dobijaju isto znaenje. Moe se pozajmiti i rije srodna znaenja. itanjem emo opskrbiti bogatu zalihu izraza ove vrste. Ipak, ne smijemo govornike sluati i itati samo radi zalihe rijei. Koristi od itanja i sluanja nisu iste. Govornik svojim vatrenim izlaganjem raspaljuje nau matu i sve je tu ivo i prilagoeno situaciji. Prilikom itanja, ipak, kritiko

rasuivanje je staloenije i sigurnije. Mada se dogaa da publika sa iskvarenim ukusom ne odaje priznanje ni za najbolje odran govor. Dugo vremena treba itati samo najbolje pisce i one koji nee iznevjeriti nae povjerenje u njih. Govornik esto unaprijed priprema svoje sluaoce, sakriva pred njima svoje namjere, namamljuje ih na poetku govora, nabaci neto to e tek na kraju dobiti svoje puno dejstvo. italac ne smije odmah pretpostaviti da je sve to su najbolji pisci rekli bezuivjetno savreno. Ponekad i oni posrnu i postanu zamoreni. I pored njihove veliine, oni su samo ljudi. U donoenju sudova o velikim piscima, trai se obazrivost i opreznost, jer uvijek postoji opasnost da osuuju ono to ne razumiju. Teofrast kae da je itanje pjesnika vrlo korisno govorniku. Tako nalazimo inspiracije za velike misli. uzvien i dostojanstven jezik, usplamtjelost najraznovrsnijih osjeanja, primjerno slikanje karaktera, a naravi e nai osvjeenja u tako prijatnom zanimanju. Sa tim se slae i Ciceron. Jedini cilj poezije je zabavljanje i uivanje, do ega ona dolazi iznalaenjem neistinitih i nevjerovatnih situacija. Moramo voditi rauna da pjesnik uiva zatitu zato to ga sputavaju izvjesna metrika pravila, jer ne moe uvijek upotrijebiti pravi izraz, nego je prisiljen da skrene s pravog puta i pribjegne raznim zaobilaznim izraajnim sredstvima. On mora rijei mijenjati, produavati, skraivati, premjetati i dijeliti. I historijska djela mogu govornika snadbijevati dobrom i ugodnom hranom. Historija ima dosta srodnosti sa poezijom i moe se smatrati pjesmom u prozi, jer joj je cilj pripovijedanje, a ne dokazivanje. Njen zadatak je da biljei dogaaje da ih se sjea potomstvo i da pribavi piscu slavu. Da bi izbjegli monotoniju, pisci historija se slue neobinim rijeima i slobodnijom upotrebom stilskih figura. Govornik mora izbjegavati konciznost, zato to on svoje rijei upuuje sucu koji je zaokupljen raznim mislima, a uz to esto i neobrazovan. Marko Tulije misli da ni Tukidid ni Ksenofont ne koriste mnogo govorniku. U digresijama se moemo sluiti ukrasnim sredstvima historijskoga stila. Poznavanje historije oslobodie nas traenja cjelokupnog dokaznog materijala od njegovih klijenata, jer e se mnogo toga moi uzeti iz starine. Ovakvi dokazi su efektniji i jai, jer su lieni mrnje i naklonosti. Razlika je velika izmeu sudskih rasprava i naunih diskusija, izmeu fortuma i predavaonice i izmeu teoretskih pravila i sudskog procesa. Dalje, davanje pojedinosti o svakom piscu znailo bi uputati se u posao bez kraja i konca. Potrebno je znati da nisu sve stvari koje spadaju u neko nauno podruje odmah prikladne i za formiranje govornikog stila. Neki misle da treba itati samo stare pisce i da se samo kod njih moe nai prirodna rjeitost i muka snaga. Drugi uivaju u dananjem kienom i izvjetaenom stilu, kojemu je jedini cilj da zabavi neupuene i neobrazovane narodne mase. Neki misle da je jedino koncizni, jednostavni stil i onaj koji se malo udaljava od svakodnevnog naina izraavanja pravilan i atiki, dok se drugi oduevljavaju za

uzvieniji, energiniji stil. Ima i onih koje privlai blag, otmjen i miran stil. U pogledu najprikladnije lektire, najispravnije je poeti od Homera. On je svim govornikim vrstama dao obrazac i poetak. U isto vrijeme je raskoan i jedar, veseo i ozbiljan, zadivljuje punoom, pa i kratkoom i prvak je i u pjesnikoj, i u govornikoj snazi. Pravi je majstor u slikanju duevnih raspoloenja. U svojim djelima, on udara temelje vaeim pravilima za uvod. Kod njega nalazimo veliki broj poreenja, uveliavanja, primjera, epizoda, stvarnih dokaza i zakljuaka. Hesiod rijetko pada u zanos, a njegova pjesnika djela su mahom ispunjena imenima. Njegove su misli kao praktine pouke vrlo korisne za ivot, a isto tako lahkoa njegovog izraavanja, kao i struktura njegove reenice, zasluuje priznanje. Zato mu daju prvo mjesto u srednjem stilu. Antimah zasluuje priznanje zbog jedrog, dostojanstvenog i neobino uzvienog jezika, mada mu kritiari priznaju drugo mjesto, jer mu nedostaje emocionalna snaga, ivahnost, dobra kompozicija i smisao za pravu umjetnost, pa moe posluiti kao primjer koji vrlo dobro ilustruje da nije isto biti ravan jednom piscu i zauzimati odmah mjesto iza njega. Smatra se da Panijasid ima svojstva ove dvojice navedenih, ali da stilom zaostaje i da Hesioda nadvisuje izborom grae, a Antimaha njenim rasporedom. Kritiari sa spiska izostavljaju Apolonija, jer Aristarh i Aristofan izostavljaju sa spiska sve savremene pjesnike. Zato on pripada srednjem stilu. Arat obrauje bez snage i ivota, u njega nema raznolikosti, patosa, opisa linosti i govora. Teokritova seoska i pastirska muza ne izbjegava samo forum, nego i sam grad. Za postizanje izraajne lahkoe znaajan je Arhiloh. Njegov je stil najsnaniji, pun jedrih i saetih misli koje udaraju poput strelica, pa kritiari smatraju da su njegove teme uzrok tome to mu se neki pjesnici pretpostavljanju. Od devet lirskih pjesnika, Pindar je najvei zbog uzvienog sjaja, ljepote misli i figura, raznolikosti sadraja i obrta, nepresune bujice rijei. Veliina Stesihorova je u izboru tema o najveim ratovima, najslavnijim vojskovoama i lirskom pjevanje o tekim epskim temama. Njegovi junaci govore i rade sa primjerenim dostojanstvom. Alkej u pjesmama napada tirane i unaprjeuje i jaa moral. Njegov stil je koncizan, diksija slina govornikoj. Pisao je aljive i ljubavne pjesme, ali je pokazao vie sposobnosti za uzviene teme. Simonid je pisao jednostavnim stilom, ali prikladnim i otmjenim nainom izraavanja. Glavna odlika njegove poezije je sposobnost izazivanja samilosti. Stara komedija je jedini pjesniki oblik koji uva trag atikog govora u njegovoj prvobitnoj istoi. Glavno obiljeje je sloboda govora u raskrinkavanju i ismijavanju poroka, a stil je uzvien, taan i drag. Meu ovakvim najbolji su Aristofan, Eupolid i Kratin. Tvorac tragedije je Eshil. On je uzvien, dostojanstven, esto tetno razmetljiv, neuredan i neskladan. Vea su dostignua u ovoj knjievnoj vrsti Sofokla i Euripida, koji se stilom meusobno razlikuju. Mnogo vie koristi od Euripida imaju oni koji se

spremaju za advokatski poziv. Manandar se ugledao na njega. On je izvanredan slikar stvarnog ivota, sa bogatom i raznovrsnom inventivnom moi i sa lahkoom slikanja raznih situacija, karaktera i osjeanja. Najbolje ispoljava svoj govorniki dar u komedijama i biva korisniji deklamatorima. Historija ima mnogo predstavnika. Tukidid je zbijen, kratak i nikad suzdran, a Herodot prijatan, jasan i govorljiv. Prvi je umjetnik u predstavljanju snanih osjeanja, drugi u slikanju njenih duevnih pokreta. Prvi slui kao obrazac za javne, a drugi za intimne razgovore. Iza njih dolazi Teopomp sa stilom slinom govornikom. Imitira Tukidida. Klitarhu se osporava kritinost. Timagen je uspjeno ponovo obnovio zanimanje za historijske studije. Meu govornicima, Demosten je zakonodavac. Sve je kod njega snano, ilavo, jedro i sve je na svom mjestu. Eshin je puniji i razvueniji, i gdje je mirniji i staloeniji, tu je velianstveniji. Hiperid je prijatan i govorljiv, ali korisniji za manje parnice. Lisija pripada starijoj generaciji. Jednostavan je i elegantan. Isokrat je predstavnik druge vrste govornikog stila. Skladan je i dotjeran, u iznalazitu spretan, visokih moralnih zahjteva, tako savjestan i brian u kompoziciji da zasluuje prijekor. Demetrije Faleranin je posljednji pravi govornik iz atike kole i Ciceron ga cijeni vie od svih ostalih govornika srednjeg stila. Ciceron se, meu lektirama, najvie koristio Platonovim djelom zbog dijalektike otroumnosti i boanskog, homerskog stila. Teofrast posjeduje onaj boanski sjaj govora u najveem stepenu, pa je prema tome i dobio ime. Stoiari govornitvu posveuju malo truda. Bave se etikom. Od rimskih pisaca, Vergilije je najsliniji Homeru. Kornelije Sever je bolji stihotvorac, nego pjesnik. Prerana smrt je sprijeila Serana da se razvije, ali je poznat talenat u pjesnikom izrazu. Nedavnom smru Valerija Flaka mnogo smo izgubili. Salej Bas je jak pjesniki talenat, ali ni on nije dostigao u dobokoj starosti potrebnu zrelost. Rabirije i Pedon su poznati. Zatim Lukan, sa vatrenim, estokim sentencijama. U elegiji, Tibul je najdotjeraniji. Neki vie vole Propercija. Najobuzdaniji je Ovidije, a Gal je muevniji i ozbiljniji. U satiri najistaknutiji je Lucilije, visokoobrazovan i slobodouman ovjek. Horacijev je stil mnogo jedriji i istiji. Persije, takoer, sa svojom jednom knjiigom zasluuje priznanje. Starijoj satiri temelje udara Terenije Varon, najvei naunik meu Rimljanima, upuen i u rimsku i u grku historiju. Rimljani nisu njegovali jamb kao posebnu knjievnu vrstu. Njegova jetkost i otrina, najbolje se vide kod Katula, Bibakula i Horacija. Od lirskih pjesnika, treba spomenuti i Cezija Basa. Meu starije pisce tragedije ubrajaju se Akcije i Pakuvije. Varijev Tijest se moe takmiit sa svakom grkom tragedijom, a Ovidijeva Medeja pokazuje ta je pjesnik mogao postii da je svoju fantaziju vie obuzdavao nego se od nje dao voditi. Od pjesnika tragedije, prvo mjesto pripada Pomponiju Sekundu. Komedija je rimska najslabija taka, slaba sjena grke komedije. Istie se Afranije. U historiografiji prvog navodimo Salustija, pa Tita Livija. Imaju

izvanrednu dra i jasnou, i rjeite govore. Aufidije Bas je zasluio pohvalu zbog knjiga o germanskom ratu. Govornici podiu latinsko govornitvo na stepen da se moe u svemu mjeriti sa grkim. Ciceron i Demostije su po koncepciji, rasporedu, metodi podjele, pripremanja i dokazivanja dosta slini, mada postoje neke razlike. Demosten je saetiji, Ciceron razvueniji. Demosten u nekoliko rijei zaokruuje svoje periode, a Ciceron ih stavlja u neto ire okvire. Demosten je savjesniji, Ciceron talentovaniji. Duhovitou i patosom Rimljani nadmauju Grke. U pismima ne postoji meu njima nikakvo rivalstvo. Ciceron je uspio da na umjetniki nain reprodukuje i jainu Domostenovu i bujnost Platonovu i eleganciju Isokratovu. Azinije Polion ima izvanredno inventivnu i savjesnu istou jezika. Posjeduje kritiki duh. Mesala je dotjeran i jasan, sa stilom koji odaje njegovo plemenito porijeklo, no ipak snagom zaostaje. Gaj Cezar se posvetio forumu, Ima snagu, otroumnost govora i izvanrednu ljepotu jezika. Celije je kao tuilac utiv i obazriv. Jezik Kalva je svean i ozbiljan, proien, plahovit i estok. Sljedbenik je atikog stila, ali rano umire. Serviju Sulpiciju tri govora daju slavu. Kod Kasija Severa nalazimo mnogo stvari da se imitiraju. Njegov talenat je velik, sarkastian, otmjen i vatren. Dosjetke su mu zajedljive, to izaziva smijeh. Domicije Afer i Julije Afrikan su znaajni. Prvi po dikciji i stilu, drugi zbog energije, pedantnosti u izboru rijei, dugim periodima i metaforama. Trahal ima uzvien, ali jasan stil. Ima otmjeno dranje. Vibije Krisp je uravnoteen, prijatan i roen za zabavljanje. Julije Sekund nije uspio dosegnuti slavu koju je mogao za ivota, ali znamo za jasnou, umjerenost i ljepotu njegovog jezika. Meu piscima filozofske literature, Cicron se moe takmiit sa Platonom. Kornelije Celz odlikuje kienou i ljupkou. Najznaajniji meu stoiarima je Plaut. Od epikurovaca, Katije. Seneku je omladina vie voljela. Radio je gotovo na svim naunim podrujima, a i imitirao. Pod njegovim imenom kolaju govori, pjesme, pisma i dijalozi. Izuzetan znaaj ima kao borac i osuiva poroka. Djela mu sadre sjajne izreke i druge stvari moralne sadrine. Njegov stil je, meutim veinom iskvaren i opasan zbog primamljivih pogreaka. Podraavanje Veliki dio umjetnosti poiva na podraavanju. Ope ivotno pravilo je da elimo initi ono to nam se kod drugih svia. Podraavanje omoguava da lake ovladamo svim stvarima nego oni koji nisu imali pred sobom nikakva obrasca. Ono samo po sebi nije dovoljno, jer,kakav bi se rezultat dobio kad niko ne bi iao dalje od onoga koga je podraavao. Onaj koji za drugim tapka, uvijek e zaostajati. Svaka stvar koja je drugoj stvari slina, mora zaostajatu iza nje. Ono to smo odabrali za obrazac posjeduje prirodu i realnost, a svako podraavanje je neto izvjetaeno i neprirodno, te se mora prilagoavati tuim pravilima. Zato deklamacije u sebi imaju manje

ivota i snage nego stvarni govori. Osim toga, nejvae govornikove kvalitete: talenat, inventivna sposobnost, snaga, okretnost, ukratko sve to se u koli ne ui, ne mogu se podraavati. Povezivanje ritmikih stopa treba prilagoditi sadraju, jer odatle proizilazi najvea dra i ljepota. Treba da oni koji imitiraju druge radije razvijaju i usavravaju njihove dobre strane, a ne da gomilaju i nadmauju njihove nedostatke. U protivnom, ne samo da ne doseu jainu stila i sposobnost svoga uzora, ve padaju nanie i prihvataju samo one pogreke koje je teko razlikovati od pozitivnih strana. Oni postaju bombastini, gdje treba da su uzvieni, suhoparni gdje treba da su koncizni, prenagljeni gdje treba da su odvani, i slino. Oni, opet, kojima nedostaje kienosti smatraju se sljedbenicima atikog stila, a oni koji zbog este upotrebe isprekidanih i naglo odsjeenih perioda zamrauju smisao izlaganja, misle da su nadmaili Salustija i Tukidida. Drugi, opet, siromani duhom i ija su djela suhoparna smatraju sebe ozbiljnim takmacima Poliona. Ima stvari koje se mogu imitirati, ali ne odgovaraju svaijim sposobnostima. Tee je izgraditi svoju vlastitu prirodu. Demosten je savreniji od svih grkih govornika. Pametan ovjek e nastojati od svakog pisca da prisvoji najbolje osobine. Podraavanje se ne smije ograniiti samo na rijei. Moramo obratit panju na uvod, metode izlaganja, snagu dokazivanja, pobijanja, okretnost i vjetinu razbuktavanja osjeanja, njihovu umjenost u osvajanju simpatija, koja je najljepa kad dolazi spontano i neusiljeno. Govornik koji ovim odlikama doda svoje, te nadopuni propuste i praznine, odstrani suvinosti, postat e savren govornik. Vrste i metode pismenih vjebi Pismene vjeba su vrlo korisne. Marko Tulije ih zove najboljim graditeljem i uiteljem govornike umjetnosti. Bez njihova znanja, i nae improvizacije e se pretvoriti u besadrajnu bujicu rijei, koje su samo plod naih usana. U njima lee korijeni i temelji govornike vjetine. Treba razvijati nae govornike sposobnosti koje e moi odolijevati naporima parnienja i koje se nee iscrpiti u praksi. U poetku se treba pisati sporo, paljivo i savjesno. Traimo najbolje izraze, te ih podvrgnemo strogoj kritici, provjerimo, rasporedimo, obratimo panju na red rijei i pokavamo postii ritmiku skladnost. Ne treba stavljati rijei po redu po kojem nam padnu na pamet. Za Salustija tvrde da je tako pisao. Od Varija doznajemo da je Vergilije u jednom danu ispjevavao vrlo malo stihova. Ovo nije sluaj sa govornicima, zato se preporuuje ova sporost i savjesnost meu poetnicima, jer je osnovni cilj da bolje piemo. Brzina se postie praksom. Misli e postepeno same od sebe nadolaziti. Sve se svodi na to da brzim pisanjem nikad neemo postii da dobro piemo, a dobrim pisanjem emo postii da u kratkom vremenu brzo piemo. Ima, ipak, ljudi koji nikad nisu zadovoljni. Za stvarno napredovanje, potrebno je uporno uenje, a ne

zlovolja i obeshrabrenje. Potrebno nam je i kritiko rasuivanje. Nae oklijevanje bie sramnije koliko naa obrazovanost i uenost stvaraju potekoe. Greka je kad se eli jednim brzim potezom olovke prei preko itava sadraja i kad, poneseni zanosom, piemo bez pripreme, ime dobijamo silvu- nesreenu masu. Najbolje je predmet odmah obraivati tako da ga kasnije ne moramo iznova sastavljati, nego glaati i dotjerivati. Nekad emo dozvolit da nas ponesu osjeanja, jer esto vrijedi njihov ar nego naa marljivost. Kad sami piemo, ruka ne moe pratiti brzinu misli, pa nam ostaje vremena za razmiljanje, a pisar nas stalno tjera naprijed. Tako nam se omaknu neumjesni izrazi. Ako je diktiranjem, pisar spor ili ako teko shvata, onda usporava brzinu prekidanjem niti naih misli. Diktiranjem smo lieni najvee blagodati- samoe. odsustvo ljudi i tiina najbolje odgovaraju onima koji piu. ak i prirodni zvuci odvraaju od rada (povjetarac, ubor rijeka,i sl.). Demosten se povlaio u jesta do kojih nije dopirao nijedan glas. Za svaki nauni rad, potrebno je dobro zdravlje i umjerenost. Od nonog vremena smije se oduzeti samo vrijeme koje nee okrnjiti san. Nevolja nas tjera esto na noni rad, koji je, samo kad smo svjei i odmoreni, najbolji oblik samoe. Moramo se nauiti boriti protiv neugodnosti i vjebom se priviknuti da napregnutou duha savladamo sve prepreke. Ako svu panju usmjerimo na posao, nikakvi predmeti nee poremetiti panju naeg duha. Ne smijemo biti popustljivi pred razlozima nerada. Nae misli moraju same sebi stvoriti samou. Kad piemo, na obje strane emo ostaviti slobodnog prostora za dodavanje. Mora se ostaviti prostora na kojem emo pisati boljeke koje nam padnu na pamet, a nisu u vezi s onim to piemo. Kako treba vriti ispravke Ispravljanje ima vanost kao i pisanje. Zadaa ispravljanja je odavanje, izostavljanje i mijenjanje. Lake je odluiti se ta treba dodati i pduzeti. Moramo naduveno pojednostaviti, bezbojnom dati ivost, prekomijerno obuzdati, neuredno dovesti u red, dati ritma gdje ga nema i svesti na pravu mjeru. Najbolji metod ispravljanja je ostaviti neko vrijeme po strani tekst i poslije nekog vremena se na to navratiti kao na neto tue i novo. Ima ljudi koji se sve,u vraaju s pretpostavkom da je pogreno, pa smatraju da svaka promjena znai poboljanjem i, kad god uzmu rukopis, prave izmjene. Zato se dogaa da su njihova djela gora, puna zakrpa i beskrvna. O emu treba u prvom redu pisati Nai su stari govornici najvie cijenili prevoenje s grkog na latinski, prevode govore ( Ciceron, Mesala). Grki pisci raspolau raznolikou sadraja i, prevodei ih, prevodiocu se prua prilika da upotrijebi najbiranije izraze. Svi izrazi koje pri tome upotrijebimo su naa svojina.

Primorani smo da mnogo razliitih figura i sami ih pronalazimo, gdje se latinski razlikuje od grkog. I parafraza s latinskog bie od velike koristi. Sulpicije je praktikovao ovakvu vrstu vjebe. velika snaga moe podii prozni stil, a smjelosti pjesnikog jezika ne ometaju nas da te izraze izrazimo obinim proznim jezikom. Dozvoljeno je pjesnikim mislima dodavati govorniku snagu, izostavljeno nadopunjavati, opirno stezati. Parafraza treba da se takmii sa originalom u izraavanju istih misli. Posebnu dra ima saetost, a posebnu bujnost, drugaija je snaga figurativnih, drugaija doslovnih izraza, u jednom sluaju vie efekta ima direktan, a u drugom figurativan govor. Vjeba je upravo zbog svoje teine vrlo korisna. Najbolji metod za razumijevanje pisaca je da se udubimo u svaku pojedinost i, uoivi njihovu veliinu, dolazimo do saznanja da ih ne moemo oponaati. Dosta koristi i preinaavanje naih vlastitih rijei. Okretnost postiemo obraivanjem jednostavnih predmeta. Najsigurniji znak talenta vidi se u sposobnosti da se umije opirno izloiti ono to je od prirode zbijeno, uvelia ono to je maleno, da se da izgled raznolikosti, svakodnevnim i otrcanim frazama dra, a o malom broju predmeta da se zna rei mnogo lijepih stvari. U krajnjoj liniji se svi sluajevi svode na opa pitanja. Govorne vjeba (deklamacije) koje se praktikuju u retorskim kolama, ako su prilagoene stvarnom ivotu i lie na prave govore, korisne su ueniku ne samo dok se razvija, nego i kad zavri kolovanje i postigne slavu na forumu, jer se u njima u isto vrijeme vjeba vjetina iznalaenja i rasporeivanja. One snadbijevaju izraajnu sposobnost obilnijom ishranom. Potrebno je s vremena na vrijeme u pismene vjebe uvrstiti pokoju i opirnijeg historijskog sadraja i sluiti se slobodnim stilom dijaloga. Ili se zabavljati pisanjem stihova. Marko Tulije je proslavio govornitvo i zbog ovih izleta u udaljenije naune oblasti. Mladi ljudi se ne bi trebali zadravati na ovim lanim i vjetakim slikama stvarnoga ivota da se ne bi, naputajui kolu, u kojoj su gotovo ostarjeli, prestraili stvarnih ivotnih opasnosti kao sunevih zraka. Priaju da se ovo desilo Marku Porciju Latronu, javnom uitelju govornitva. Nije bio navikao da govori pod vedrim nebom, pa mu se inilo da je itavo njegovo govornitvo ogranieno samo na krov i zidove. Mnogo e se bre osposobiti mladi koga uitelj prisili da u govornim vjebama dri to vie stvarnosti i da itavo gradivo u cjelini pree. Pametan se uitelj nee dati opteretiti veim brojem uenika nego to njegove snage mogu podnijeti, odstranie svaku praznu i besadrajnu brbljivost. Radije e produiti vrijeme govornih vjebi za nekoliko dana ili e teme obraivati u odsjecima. Temeljito obraena jedna tema vie koristi nego povrni pokuaji vie njih.

Mentalna priprema

U najtjenjoj vezi sa pisanjem stoji mentalno razmiljanje koje ini prelaz izmeu napornog rada pisanja i improvizacije. Pisati ne moemo uvijek i svugdje, a nae se mnogo vremena za mentalno razmiljanje. Ono povezuje red misli, rijei u cjelinu, spaja itav govor tako da mu nedostaje samo ruka koja bi ga napisala. U pamenju ostaju upeatljivije one misli kod kojih nas oslanjanje na pisanje biljeki ne ini nehatnim i bezbrinim. Ipak, ova snaga koncentracije ne postie se brzo. Za izradu idealnog stila potrebno je ustrajno pisanje. Zatim se moramo pripremati da u pameti prvo obuhvatimo malo stvari koje emo moi reprodukovati. Poslije toga, umjerenim usponom, pojaavati nae snage, odravati ih marljivim vjebama. U tome je najvanije pamenje. Ciceron navodi da su Metrodor Skepsijac i Empil Roanin, te Hortenzije, na sudskim raspravama doslovno na raspravama reproducirali ono o emu su razmiljali. Ako nam sluajno u toku izlaganja padne na pamet neka sretna misao, ne smijemo se tupoglavo samo drati onoga o emu smo razmiljali.. Moramo dati mjesta i sretnim sluajnostima momenta. Sa studija treba ponijeti sigurnu zalihu govornike rjeitosti, ali ne odbacivati nadahnue momenta. Bolji je improviziran govor nego slabo povezana mentalna priprema. Improvizacija Najvea nagrada naeg dugotrajnog napora je sposobnost da se moe bez pripreme govoriti. Bie bezbroj prilika u kojima e govornik na to biti primoran. esto iznevjere oekivani argumenti i itava parnica dobija nov tok, po emu mi moramo i podeavati svoj metod. Ako nas i dalje prate iste potekoe, i pored svih vjeni pisanja i itanja, na raniji trud je uzaludan. Ovu sposobnost dobijam tako to nam prvo mora biti poznat pravac kretanja govora. Govornik koji se eli drati odreenog reda treba za putokaz uzeti prirodni tok stvari. Moramo znati ta se na svakom pojedinom mjestu trai. Ne smije se dozvoliti da budemo izbaeni iz toka misli, ni sklepati govor koji e biti arena gomila sastavljena od predmeta bez meusobne veze. Moramo imati mjeru i cilj, a to je bez podjele nemogue. Moramo imati bogatu zalihu rijei i izraza, drei se prethodnih pravila. Lahkoa izraavanja stie se praksom i vjebanjem. Svakako je potrebna priroena gipkost duha. Nae umne snage moraju hitati daleko unaprijed da bi odrali potrebnu ravnomjernost u vremenu, izbjegli zastajkivanja, zamuckivanja i izbacivanja kratkih i isprekidanih reenica, poput onih koji dahu kad govore. Postoji izvjesna mehanika okretnost gdje ruka prilikom pisanja hita naprijed, a oi itanjem zahvaaju itave retke sa njihovim intonacijama i stavkama. Ona e koristiti samo ako joj prethode teorijska pravila o kojima govorimo. Onaj iji govor nema reda, ljepote i sadrine ne govori, nego bijesni i urlie. Najzad, kad nastupi cjepidlaenje oko izbora rijei i kada se na svakom koraku zastajkuje, snaga naeg naleta gubi na jaini i na stil izgleda kao da je sastavljen iz

zakrpa. Zato i neobrazovani lahko pronalaze rijei, ako su poneseni jakim osjeajem. Dalje, ne treba panju usmjeriti samo na jedan predmet, nego na vie njih meusobno usko povezanih. Snaan podsticaj za govornika je i osjeanje asti i stid zbog eventualnog neuspjeha. Nita ne daje tako snaan podsticaj kao trenutno sticanje slave i ugleda. Govornik mora dostii takav stepen savrenstva da za njega mentalna priprema bude samo sigurniji, a ne neophodno i bolji metod. Pouzdanje u vlastitu improvizaciju ne smije ii do te mjere da bar par minuta ne posvetimo onome o emu mislimo govoriti. Niko ne moe zastupati parnicu, a da nije upoznat sa svim injenicama. Ipak, neke deklamatore zavede pokvareno astohleplje, to biva neukusno i lii na teatralnost. Ako nas sluajna okolnost natjera da iznenada govorimo, fokusirat emo se na predmet i trenutno zapostaviti ljepotu jezika, ako vidimo da ne moemo postii oboje. Tu e nam pomoi sporije izlaganje i neodluan govorni stil, jer e nam dati vremena za razmiljanje. Za ouvanje ove okretnosti potreban je isti trud kao i za sticanje. Najbolji je oblik vjebanja svakodnevnim govorom pred velikim auditorijem. Rijetko se deava da se neko sam sebe plai. Ima jo jedan metod pripreme koji se sastoji u bezglasnom prelaenju u mislima preko cijele govorne materije. Prvi je metod korisniji jer dajesnagu glasu, lahkou izraavanja i ivost gestima, podstie govornika. Gaj Karbon je praktikovao govorne vjebe i onda kad se nalazio u vojnikom logoru. Ciceron je savjetovao da uvijek moramo paziti na pravilnost naeg govora. Pismene vjebe su najpotrebnije kad moramo drati improvizirane govore. Zato treba pisati kad god nam se prui prilika, ili bar razmiljati. Oni koji su mnogo zauzeti, mogu pribiljeiti ono to je najpotrebnije, uglavnom poetke govora, a ostale dijelove oni samo u mislima pripremaju. Potpuno se opravdava upotreba kratkih zabiljeaka koje se mogu u rukama drati i na njih oko baciti. Ipak, moramo se prepustiti i blagodetima trenutka, a ne samo usmjeriti razmiljanje na ono to je napisano.

Literatura:Marko Fabije Kvintilijan: Obrazovanje govornika