-
Računar i/ili ražanj? Uvod U ovom prilogu ja vidim jednu vrstu
dopune mome ranijem prilogu sajtu Kezunovića, ali to nije glavni ni
jedini razlog zašto ovo pišem. Ima ih nekoliko, a ja ću ovdje
navesti samo dva: 1) Zato što će sadašnji i budući Kezunovići - i
naravno i drugi koje to interesuje - moći da pročitaju o vremenu i
precima/ljudima iz njihove sredine početkom 21-og vijeka, gledano
očima jednog od savremenika sa strane i koji se prilikom pisanja
trudio da se pridržava devize „treba lopatu zvati lopatom, a ašov
ašovom“, ali i da ne bude previše direktan, da nebi bilo „prosto
k’o pasulj“; 2) Ljudski rod se usavršava i popravlja na više
načina: a) u dobroj mjeri na osnovu sopstvenih izuma i unapređenja,
i b) najviše zahvaljujući usavršavanju koje se zasniva na iskustvu
i izumima drugih. U ovome mome prilogu ima više primjera iz kojih
se može izvući pouka, a što može biti od koristi onim koji to hoće
i mogu. Pogodan momenat za pisanje priloga je ispao poslije moga
kratkog odmora u mjestu gdje sam proveo djetinjstvo. Tu smо ja i
moja „jutska vikingica“1 dolazili kolima prije 25 godina, kada smo
bili sa djecom, a
1
Tako ja obično zovem moju ženu kada je hoću da predstavim nekome
van moje nove domovine. A kod kuće je ponekad zovem i „Jutskom
seljačkom rasom“ (skraćeno Juta), a neposredan povod tome je bio
sledeći dogadjaj. Ja sam jednom prilikom bio član danskog
pregovaračkog tima u najvećem poslu koji je sklopljen izmedju
Danske i bivšeg Sovjetskog Saveza. Pregovori su trajali 14 dana, a
radilo se skoro i danju i noću – mislim da nijednu noć nisam spavao
više od 4-5 sati. Jednom prilikom, pri kraju pregovora, pošto smo
bili završili tehničke i komercijalne pregovore, koje smo planirali
za taj dan, bila je kraća pauza, gdje se mogao popiti sok i/ili
jedna vodka i malo zamezetiti i ispričati poneka šala ili anegdota.
Rusi su toga dana pričali i šalili se na račun „Varjaga“, tj.
danskih ili švedskih vikinga (danski i švedski istoričari se ne
slažu da li su u pitanju bili danski ili švedski Vikinzi-trgovci),
koji su osnovali rusko carstvo „Kijevsku Rusiju“. Ruski pregovarači
su to činili sa jedne strane da polaskaju svojim poslovnim
partnerima, a s druge strane da im indirektno skrenu pažnju na to
da su isuviše surovi i neelastični u nadi da će time sniziti cijenu
te velike isporuke. Šef danskog pregovaračkog tima me je u jednom
momentu zamolio da prevedem našim ruskim domaćinima sledeće: „Hvala
vama za to, ali prekinite da nas zovete Vikinzima. „Vi Vikinzi – te
ovo, te ono, vi Vikinzi, te ovakvi, te onakvi“. Jeste, tačno je,
Vikinzi su bili veliki i snažni, moćni i surovi, osvojili su
Englesku i Sjevernu Francusku i današnju Njemačku do ispod
Hamburga. Oni su išli u pohode, trgovali, pljačkali, otimali,
silovali i ubijali. I njih su ubijali i pobili, a to što je ostalo,
to smo mi Danci, tačnije Juti, ili još tačnije „Jutski seljaci“.
Radi dodatnog objašnjenja reći ću i to , da je Jutland dansko
poluostrvo, a da jedan Jut, ako hoće da sebe okarakteriše na jedan
pozitivan način ili čovjeka koga dobro cijeni i poštuje, onda on
kaže „u mene/njega su noge duboko u jutskom blatu“. Biti jutski
ratar ili seljak je čovjek koji obrađuje plodnu zemlju, tj. gdje je
blato, a ne pijesak ili kamen, koji mnogo ne priča, i koji prije
nego šta rekne „dobro ispekne“. S takvim se nazivom može, kao
rijetko gdje u svijetu, pohvaliti. Velika je privilegija živjeti
među takvim ljudima i narodom, gdje se i u najvišim slojevima
društva poštuje i cijeni jedan seljak-ratar. Moja žena je kćerka
Jutskog farmera – zato je tako zovem. I još jedan podatak. Tada,
tj. sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka kad sam vodio važne
poslovne razgovore, ja sam imao jugoslovenski pasoš. Predlažem
čitaocu da o tome malo porazmisli, jer to je interesantna stvar. O
tome pišem ne da se pohvalim, jer to nije lijepo kod nas ovdje gdje
sad živim, nego da skrenem čitaocu pažnju na tu činjenicu. Ja sam
po mome ubjeđenju, uprkos tome jugo-pasošu, trebao dancima, jer sam
bio jedan od rijetkih u Kraljevini koji je govorio stručni jezik i
danski i ruski jezik i osim toga, kao tehničar i ekonomista, i -
što je najvažnije - bio sam u stanju voditi tehničke i komercijalne
pregovore na ruskom jeziku. To je bilo to što je bilo važno za
njih. Kakav bi bio stav drugih naroda po tom pitanju teško je reći,
ali rusima to sa mnom i mojim pasošem nije moglo ući u glavu.
Provjeravali su me na razne načine, kao da sam bio neko tajno
oružje. Bilo ih je koji su me o tome pitali onako „u povjerenju“, a
bila je međju njima i „Crna Udovica“ koja me je - najvjerovatnije
po naredbi - htjela, ali u tome nije uspjela, uhvatiti u svoju
mrežu. Sjećam se da me je, par puta provokacije radi, koketirajući
i šapćući zvala „перебежником“, tj. „prebjeglicom“. Bez obzira na
to rusi su bili vrlo korektni prema meni, njihov početni
skepticizam se polako pretvarao u povjerenje, i na kraju završio
„zdravicom na moje ime i moj rad“. To nije bio slučaj u Beogradu
kada sam sredinom 80-ih godina prošlog vijeka doletio privatnim
avionom sa danskom delegacijom zbog jednog manjeg posla. Radilo se
o kupoprodaji mašina i opreme i know how, koje su danci trebali da
isporuče u Srbiju. Predstavnici pregovaračkog tima sa srpske strane
su na samom aerodrumu tražili da se ja isključim iz danskog tima sa
obrazloženjem da se plaše da ja ne budem „slaba karika u lancu“,
jer se radilo o projektu koji je finansirala Svjetska Banka.
Vlasnik danske fabrike, koja je isporučivala opremu i know how, se
nije htio sa tim da složi
-
ovoga puta smo došli samo ja i ona. Nju ću u tekstu dalje zvati
Jutom, a zašto je tako zovem čitaoc ima mogućnost da vidi u
noti/primjedbi br. 1, kao i neke druge dodatne informacije i
objašnjenja. Ni sebe neću predstavljati imenom, jer to meni nije
važno, a vjerujem da će iole pažljiv čitaoc, kome je to važno,
odmah moći da se dosjetiti i pogoditi ko sam ja. Najvažnija je
poruka, a ona je – iako na pojedinim mjestima dosta kritična -
dobronamjerna i sa ljubavi uperena prema tim koji i jesu i nisu za
kritiku. Razmišljao sam kakav naziv da dam ovom prilogu. Osim
gorenavedenog naziva nametala su mi se još dva: 1) „Junak našega
vremena“ i 2) „Krv srca moga – sadašnja i buduća“, kao jedna vrsta
polemične dopune mom prvom prilogu. Prilog je mogao biti i kraći i
duži, a ja sam riješio da na pisanje priloga ne utrošim više od
jedne nedelje. Radi boljeg razumijevanja zašto baš tako citiram
pjesmicu „Boži Dar“
Običan razum i znanje To je dar Boži, Al tim ništa manje Bilo
šta kad se radi Završi prije Nego što ti ne dojadi.
Susret sa monahom sa Svete Gore Došli smo pred Crkvu Svetog
Ilije. Prije nego što smo ušli u crkvu pokazao sam mojoj Juti
poveću i lijepu zgradu sa desne strane crkve, gdje se mogu okupiti
i ugostiti svatovi ili narod prigodnom prilikom. „To je lijepo što
su napravili. Toga nije bilo tu dok sam bio dijete i đak, gdje sam
dolazio kada su bili crkveni praznici“. Onda smo krenuli prema
ulazu u crkvu. Zaustavio sam je ispred ulaznih vrata i rekao:
„Nisam siguran koji veliki kamen ili kamen-ploču ovdje ispred ili
sa desne strane ulaza, ali sam čuo, da li od strine Anice da li od
nekog od rođaka, da je moj đed Stevan dovukao tu ogromnu
kamen-ploču sa više pari
volova“2. Ušli smo u crkvu sa namjerom da kupimo i zapalimo
svijeće i snimimo par slika unutar crkve ako nam to dozvole. Tako
je i bilo. Onda smo pošli da obiđemo crkvu i snimimo još par slika.
Opet sam joj komentarisao to što sam ponovo vidio, kao naprimjer:
„Sjećam se da se tu na livadi igralo kolo, a tamo malo podalje su
se ponekad bacali „kamena s ramena“. A opet tu pod tom velikom
lipom su u hladu stajali vrlo često poneki mladić i djevojka -
puste se iz kola, da u hladu malo popričaju, bolje se upoznaju,
„poašikuju““. U jednom momentu Juta je otišla malo podalje odakle
je mogla da snimi crkvu sa jugoistočne strane. U tome momentu ušao
je u crkveni krug i jedan monah i krenuo prema, pretpostavio sam,
svešteničkoj kući na čijoj je terasi sjedio jedan čovjek. Vidjevši
ga ona mi je rekla „Pitaj ga, mogu li ga snimiti? Ili tebe sa njim,
a možda bi bilo najbolje vas svetrojicu zajedno“. Možda će čitaoc
pomisliti da je to bio lak zadatak. Moj odgovor je da nije.
Predlažem čitaocu da razmisli malo o tome, a ja ću ispričati šta se
desilo. Krenuo sam prema terasi kuće i zaustavio se iza niske
pregrade od živice i cvijeća. Rekao sam im „Dobar dan“, i oni
uzvratili meni na isti način. Zatim sam im rekao da sam Kezunović i
čini mi se rekao i ime. Oni su me gledali radoznalo i čekali da
kažem šta hoću. Zatim sam im u najkraćim crtama ispričao o tome da
sam u Sokocu išao u osnovnu školu, te da sam odatle otišao prvo u
Sarajevo, odakle sam skoro prije pola vijeka otišao u inostranstvo,
gdje sam zavrsio prvo Filološki pa onda Ekonomski Fakultet, te da
sam radio i radim kao lingvista i ekonomista. Rekao sam i da je je
moja žena mr. teologije i da je radila i ponekad radi kao sveštenik
u hrišćanskoj crkvi druge konfesije, kao da ona pita da li može da
snimi monaha zajedno sa
i rekao da će se vratiti nazad nesvršena posla ako srpska strana
ne promijeni stav po tom pitanju. Ugovor je poslije desetak sati
pregovaranja zaključen i projekat kasnije uspješno završen,
zahvaljujući ite kako mome udjelu, ali mi se „rukovodeća braća
srbi“ nikada nisu izvinili zbog te njihove greške. Vjerujem da je
glavni uzrok tome slabost kod njih i njima sličnim, jer smatraju da
je spoznaja sopstvene greške kapitulacija, a ne podvig, kao što su
to stari mudri grci govorili „Veći je podvig spoznati sopstvenu
grešku nego osvojiti čitav grad“. 2
Vjerujem da je podatak o kamen-ploči tačan, ali ne znam, a rado
bih znao, da li je moj đed Stevan našao neki veliki kamen, koji su
majstori prvo oklesali na licu mjesta, odakle je dovučen na
gradilište, ili je on uzeo i dovukao jednu od velikh oklesanih
kamen-ploča koje su od vajkada bile u Vidrićima, a kojih još uvijek
ima nekoliko, u blizini groblja.
-
mnom. Njih dvojica su me gledali radoznalo i prilično sam
siguran takođe sa određenom dozom podrozivosti. Monah je rekao: „Ja
se prezivam, ili ja sam porijeklom, Krsmanović. Dolazim sa Svete
Gore“. Krsmanović? – rekoh i zatim dodah sa ciljem da se malo
našalim „Ja sam išao u osnovnu školu zajedno sa dva Krsmanovića, i
bio bolji đak od njih obojice“. Onda sam se prisjetio, malo stao i
dodao „U svim predmetima osim istorije. Žarko je bio najbolji kad
je u pitanju bila istorija“. Sjetio sam se Žarka koji je skoro
napamet i kao iz mitraljeza mogao da ponovi to što stoji u knjizi o
pojedinim Punskim ratovima ili o nekom od grčkih kraljeva, a što je
bila duša slušati našem tadašnjem profesoru istorije i geografije
Gojku Miroviću“. Monah me je htio popraviti ili dopuniti rekavši
„Milan je bio bolji ...“ a ja završio taj dio na moj način: „Da,
ali ne za vrijeme dok smo išli zajedno u osnovnu školu, nego
kasnije“.
Nastao je kratak tajac. Onda sam upitao, tačnije postavio
retorsko pitanje tom drugom čovjeku na tarasi: A vi ste svještenik
ovdje u Sokocu? „Da“, odgovorio je on i dodao: „Jedan od
četvorice“. Opet je nastao kratak tajac. Da bih prekratio to kratko
ćutanje, ja sam spontano ispričao njima dvojici da sam prije pet
godina, kada je moj sin završio medicinske studije, pitao sina šta
želi, da li da idemo na Svetu Goru ili u Vidriće i okrenemo jagnje
na ražnju, da to proslavimo“. „Sin se izjasnio za ovo drugo“, a
sveštenik je to prokomentarisao: „On je izabrao janjca pečenog“, na
što se osmjehnu monah. Ja sam, sjetivši se pjesmice od Đure
Jakšića3, dopunio „Ne samo janjca pečenog, nego i da se sretne i
poveseli sa bližom familijom koje smo mogli okupiti toga dana“.
Onda sam onako poluglasnoi više za sebe još dodao „Ako Bog da
...“.
I treći put je nastao kratak tajac. Odjedanput sam sjetio i
osjetio potrebu da se „legitimišem“ na na način koji je uvijek
„palio“ dok sam bio dijete i mladić, kada sam od Reše iza Srajeva
pa do Drine trebao otvoriti „Sezamova vrata“, rekavši „Ja sam
Vukolin sin!“. Monah se toga istog momenta naglo podigao, kao da se
što bi narod rekao „opario“, i raširenih ruku pošao prema meni:
„Mene je Vukola izliječio kada sam slomio nogu“ (možda reče i ruku,
ne sjećam se). Monah me onda zagrli i poljubi u lice – i ja njega.
„I ja bih da se slikam sa vama“, reče sveštenik, „samo da uzmem
mantiju“. Tako je i bilo – vidi na slici dolje tu moju dragu
uspomenu.
3 Otac i sin (Djura Jaksic (1872) 1)Jedanput ide stari amidža Ko
neki sijedi mandarin; A za njim tapka, trči, skakuće Junačke krvi
najmlađi sin.
4) Il' mozda želis od svile ruho? Neka ti bude svileno sve;
Govori sine, govori brže, Da kupim one toke zlaćane?
2) Vašar je bio - a na vašaru Sablje, pištolji, arapski at;
Tuniske kape, srebro i zlato, Mletačka svila, ženevski sat.
5) Dijete se česka rukom po glavi, Kao da ne zna šta bi od sveg;
Ah, babo, babo, kupi mi, babo, Pečenja kupi jarećeg.
3) E, šta ćeš sine da kupi babo? Deteta sklonost kušaše svog;
Hoćes li sablju tu britku, sjajnu, Il' voliš ata misirskog?
6) Sad se i babo češe po glavi, Gledajuć dugo sinčića svog; E,
ja sam volio sablje i koplja, A sin mi jarca pečenog.
-
Susret sa Radanom Došli smo pred „Viktoriju“ kolima u isto
vrijeme – on iz Istočnog Sarajeva, a ja sa mojom Jutom sa dalekog
sjevera. Našli smo se na parkiralištu tačno u 13,57 i 47 sekundi,
tj. dvije minute i 13 sekundi prije dogovorenog vremena. Pozdravili
smo se i razmijenili „poklone“ – njegov poklon je bio dosta bolji
od mojeg, što samo po sebi ne treba da pretstavlja problem. Ja sam
međutim želio i htio da platim taj njegov „poklon“, jer je to bila
jedna vrsta moje narudžbine, ali on to nije htio prihvatiti
insistirajući da „poklon“ bude poklon. Ušli smo u „Viktoriju“ i
sjeli da popričamo i nešto popijemo. Unutrašnji izgled i posluga u
„Viktoriji“ su bili na nivou po kome bi Sokolac komotno mogao da se
mjeri sa bilo kojom metropolom u Evropi. Naručili smo i običnu i
produženu kafu. Produžena kafa? Šta sve narod, tačnije neki mangup,
ne umije da izmisli na tim prostorima – u konkretnom slučaju da
nazove/zove kafu „produženom“. Da li će se ista tako zvati kroz sto
godina? Ja nisam mogao dugo da čekam, a da mu se – kao bivšem
poznatom političaru i čovjeku koji je kao rijetko ko znao da
balansira na oštrici mača za vrijeme poslednjeg rata – i požalim i
istovremeno „izrezilim“ i njega i njemu slične sa kojima je do
nedavno, kao što bi to skandinavci rekli „jeo trešnje“ zbog načina
kako
-
se na tim prostorima „vedri i oblači“, a što je u direktnoj vezi
sa tim što se se dogodilo meni i mojoj ženi kad smo prelazili preko
granice na putu od Dubrovnika prema Trebinju. Na hrvatskoj dionici,
hrvatski policajac pogleda kratko u naše pasoče cveklaste boje i
mahnu rukom, dajući nam znak za prolaz. Skoro odmah poslije toga
smo se našli u koloni od desetak auta, jer su policajci4 BiH
(Republike Srpske, u tekstu dalje RS) bili „temeljitiji“ u pregledu
auta i pasoša provjeravajući ko sve ulazi. Ispred mene sam vidio
samo aute BiH registracije, možda je bilo i drugih. Bilo je malo
uzbrdo, ali to nije bio razlog zašto smo se sporo kretali. S naše
desne strane puta bila je jedna manja baraka, ispred koje su
stojali dvojica policajca, a još dvojica su bili na sredini ceste –
jedan og njih je kontrolisao vozila koja su išla u Hravtsku, a
drugi u BiH. Uvjeren sam da smo čekali u tom tu redu više od svih
pojedinačnih čekanja zajedno koje smo imali prolazeći preko 16
kontrolnih prelaza u 8 zemalja. Najzad je došao i naš red. Bilo je
vruće, ali obzirom da smo u autu imali klimu uređaj ja sam otvorio
prozor tek kada sam došao do kontrolnog policajca i dao mu pasoše.
Gledao je pasoše i listao, pa pogleda par puta opet u jedan pasoš
(pretpostavljam moj) pa u mene pa još jednom. „Imaš li Zeleni
Karton?“ – upita. „Imam, u koferu mi je!“ – odgovorih. „Pokaži!“ –
reče on normalnim zapovjednim glasom. Ugasio sam kola, i otvorio
prtljažnik/gepek i – obzorom da je prtljažnik bio pun – izbacio
prvo neke torbe na cestu i dokopao se moga kofera. „Kaže da mu je
Zeleni Karton u koferu“, reče on onoj drugoj dvojici policajaca
koji su stojali ispred barake i gledali u mene i moj kofer. „Nosim
ga u koferu za svaki slučaj, mada mi ga niko nikad do sada nije
tražio, a u zemljama u kojima normalno vozim auto nije ni potreban
– rekoh ja5. Pogledao je zeleni list koji sam mu dao i onda
prozborio „U redu!“. Prije nego što sam ga ponovo stavio u kofer,
upitah: „A hoće li mi još ko tražiti Zeleni Karton, da ga ne
stavljam u kofer?“. „Kud ideš?“, upita jedan drugi policajac. „Na
Romaniju!“, odgovorih. „Neće!“, reče sad onaj policajac koji mi je
tražio da mu pokažem Zeleni Karton. „A mogu li im reći kako se
zovete, da im kažem, ako me ipak neki od vaših kolega upita?“
„Neće!“, ponovi on. „Ali ako ipak neko upita.... ?, ponovih ja,
pomalo insistirajući. „Reci da je to reko „Moćni Tole“!“ reče sad
onaj drugi policajac, i učini mi se da se malo osmjehnu.
Radan to nije komentarisao. On je pametan i mudar čovjek.
Najvjerovatnije je gledao na to kao na neku sitnicu, što gledano
izolovano i jeste, ali iz učitivosti nije htio da mi to kaže. Ja
sam, iako sam bio prilično siguran da bi on radije pio svoju
produženu kafu i pričao o nečemu drugom, nastavio još da ga
„zabavljam“ tim mojim „pedagoškim primjerom“, jer se iza „Moćnog
Tola“ krije zec – i zato i sad o njemu pišem.
Na šta ja hoću da skrenem pažnju?
4
Sad ih zovu policijom, a ranije su takve zvali milicijom (od
latinskog „militia“, tj. narodna vojska, odnosno naoružani narod).
A prije milicije zvali su ih žandarima i pandurima. „Dragu djecu
zovu raznim imenima“, kaže se u jednoj narodnoj poslovci. Meni se
od svih tih naziva najviše dopada naziv milicioner. Možda zato što
je bilo dosta ukusnih šala, koje su upućivane na njegovu adresu.
Ovdje je jedna od njih. Sjedim ja u školskoj klupi sa drugom Buzom
(tako smo zvali Ratka Burića) na času srpskohrvatskog jezika u
Tehničkoj Školi u Sarajevu. Šapće Buza, koji je bio porijeklom
crnogorac, kako je jedan đetić zaluto u Sarajevu pa riješio da
upita milicionera na jednoj raskrsnici kako da nađe Titovu ulicu
(tada glavnu ulicu u Sarajevu), i postavio mu pitanje: „Jelj znaš
ti cionér, đe je Titóva uljica“. Onda je zastao i upitao me: „A
znaš li zašto ga je tako pitao?“. Ja sam se malo zamislio i rekao
da ne znam, našto je Buza dodao: „On nije htio da ga zove mili
cioner“. Ja sam se na to glasno nasmijao - toliko glasno da je
prekinuto predavanje. O ostalom nagađajte. 5
Pred sami polazak sam s time u vezi slučajno, da li srećom da li
što mi podsvijest radi - pozvonio u moj osiguravajući zavod i
saznao da u BiH traže tzv. Zeleni Karton, koji su mi oni poslali
poštom dan kasnije.
-
U daleko najvećen broju zemalja Evrope ne zaustavljaju ljude
radi takvih stvar, jer svi znaju da je to što piše u Zelenom
kartonu zakonski regulisano (vidi nešto više o tome u tekstu
dolje). Ako policajci ili carinici slučajno zaustave nekog iz
drugog razloga, naprimjer zemljaka, koji dolazi u autu iz druge
zemlje i drugim pasošem, oni ga u četiri od pet slučajeva, kada sam
i ja bio u autu, pitaju kako je u toj zemlji odakle dolazi, pa mu
požele dobar put i odmor, ako kaže da ide na odmor. Nije ovdje
riječ o slučajevima kada policajci ili carinici zausatvljaju nekoga
da vide, da li šta ne krijumčari, ili u vezi sa nekim drugim
kriminalnim djelom. A kad to rade, oni se uvijek trude, da te ljude
koje zaustave, zaustave sa razlogom, tj. sa uvjerenošću da će naći
to što traže. To zašto i kako zaustavljaju ljude na ulazu u BiH/RS,
gdje sam ja ušao, odvraća ljude kao ja i meni slične da dolaze -
pogotovu strane turiste6. Nije isključivo da je „Moćni Tole“
koristio priliku, ako bi se ispostavilo da nemam Zeleni Karton, da
me malo oglobi - „da podstriže što je predugačko“ - jer je možda od
nekog čuo da mi njegovi zemljaci, koji živimo u inostranstvu,
„režemo tamo novac testerom“ . Ako je tako, neka mi oprosti što ovo
pišem. A ako ne zbog toga? Zašto onda zaustavlja bez potrebe ljude
u sred bijela dana na sred ceste i traži od njih Zeleni Kartoni? Od
koga i koga on štiti na toj cesti? Hanibal, da je živ, bi komotno
mogao da prođe sa slonovima iza brežuljaka pored ceste i osvoji
Trebinje, a da „Moćni Tole“ ništa ne primijeti.
U izvodu iz FDM (Danski Auto-Moto-Savez), piše: ”Her er Det
Grønne Kort ikke nødvendigt [kursiv moj – BK]. Det er ikke
nødvendigt at medbringe Det Grønne Kort i EU-lande samt Norge,
Island, Schweiz, Andorra og Serbien. Her dækker Det Grønne Kort
også, men myndighederne behøver dokumentation for, at en dansk
indregistreret bil har ansvarsforsikring, da nummerpladen på din
bil er bevis herfor” [kursiv moj – BK]. ”U ovim zemljama nije
potreban Zeleni Karton [kursiv moj – BK]. Tu se navode zemlje - EU,
Norveška, Island, Švajcarska, Andora i Srbija - gdje danci dolaze
autima, a gdje se ne traži i gdje nije potreban Zeleni Karton, i
što je u konkretnom slučaju od naročitog interesa u Srbiji, jer tu
znaju, …da auto sa danskom registracijom ima osiguranje vezano za
oštetu prema trećem licu, jer su same registarske tablice dokaz za
to [kursiv moj – BK].
E kad je tako, onda se sa pravom može postaviti pitanje: Ako u
Srbiji znaju za to i ne zaustavljaju nepotrebno vozače zbog Zelenog
Kartona zašto to rade u RS (BiH)?
Ja ću na to pitanje odgovoriti na alegoričan način. Prije četiri
godine smo ja i moja Juta bili u Veneciji (umalo da ne napisah u
Mlecima) na odmoru. Na najprometnijim mjestima, a najviše u blizini
čuvenog Mosta Rialto, su stajali od pet do desetak crnaca. Bili su
to mladi ljudi od 20 do 45 godina. Izgledali su snažni i mišićavi.
Svaki od njih bi čini mi se mogao da se uhvati u koštac sa lavom
ili da pesnicom prebije kičmu hijeni. A znate šta su radili?
Zaustavljali nas turiste i nudili nam ženske kožne tašne.
Kamo sreće da „Moćni Tole“ u svojstvu policajca ne troši svoje i
tuđe vrijeme badava provjeravajući sve i svakog, u konkretnom
slučaju tražeći od jednog gospodina-zemljaka od šezdeset i više
godina koji dolazi sa ženom strankinjom u posjetu svom rodu u novom
autu, koji nije od onih marki koje voze kriminalci i prevaranti. Ne
samo „Moćni Tole“ nego svaki drugi policajac, treba prvenstveno da
održava i čuva mir, da zavodi red i suzbija samovolju i egoizam kod
pojedinaca – da zauzda moćnog i lakomog, da „ućera u Suru Mumina“7
i na taj način pomaže stvaranju i funcionisanju pravne države.
6 Ovoga puta nisam vidio strane turiste, za razliku od prošlog
puta kada sam te davne 1989-e godine takođe dolazio u
BiH autom. 7
Pričicu o Muminu sam čuo od mog oca. Bio jednom jedan junak
Mumin u Mostaru. Radio je kako je htio. Nije bendo ni vlast ni
zakon. Opominjali ga i prijetili - nije pomagalo. Dojadilo to na
kraju gradonačelniku i on izda naredbu da ga uhvate i svežu za drvo
u sred Mostara. Onda mu je onako svezanome za drvo prišao i reko:
„U Suru Mumine!“.
-
Ako ne tako, bolje bi bilo da „Moćni Tole“ ne radi kao
policajac, nego da kopa repicu ili okopava krompir, ili malta svoju
ili tuđu kuću, ili možda radi za računarom ili na bilo koji drugi
način uči i trudi se da poboljša svoju situaciju i svojih
bližnjih8.
Sa Radanom smo naravno razgovarali i na druge teme. Ostale su mi
u naročitom sjećanju dvije, koje su bile direktan i indirektan
rezultat pitanja koje je Radan je u jednom momentu postavio mojoj
Juti: “What in your opinion is difference between here by os and by
you?” (Kakva je po tvome mišljenju razlika izmedju ovoga ovdje kod
nas i kod vas?) Takvo opširno pitanje je on mogao postaviti i meni,
ali je on najvjerovatnije htio da na to pitanje dobije što je
moguće “izvorniji” odgovor, tj. odgovor od jednog „domorodca“, i
najvjerovatnije zato što je na tu temu želio da popriča sa Jutom na
engleskom jeziku, u „Viktoriji“ kad imađaše priliku. Juta je
shvatila to njegovo pitanje više kao “What in your opinion is
biggest difference between here by os and by you?” , tj. koja je po
tvome mišljenju najveća razlika izmedju ovoga što vidiš ovdje i kod
vas? , pa je zato rekla da joj je na prvi pogled najupadljivije to
što na glavnoj ulici u Sokocu, kojom smo prošli prije nego što smo
došli na dogovoreni sastanak sa Radanom u „Viktoriji“, ima toliko
mnogo ljudi usred bijela dana, od kojih neki stoje, a neki idu, ali
da ima utisak, sudeći po njihovom držanju i ponašanju, da to rade
bez cilja i svrhe.
Drugo, što je na mene učinilo trajan utisak, je bio njezin
komentar, koji je ona dala kada smo otišli iz „Viktorije“ poslije
dvočasovnog šetanja i obilaska spomenika palim borcima u 1. i 2.
Svjetskom ratu i poslednjem ratu. Prvo se zahvalila Radanu zato što
nam je pokazao spomenike pa onda rekla da su spomenici učinili
snažan utisak na nju, da su spomenici impresivni svaki na svoj
način, uključujući tu naravno i napisana na spomenicima imena
članova naše uže porodice9. Onda je te svoje riječi potvrdila
8 Da je taj događaj napravio veliki utisak na mene, govori i
činjenica kako sam reagovao kada mi je pozvonio moj
dobri prijatelj i drug sa fakulteta, penzionisani profesor E.
Thorvardarson, porijeklom Islanđanin, da me pita kako sam
prošao na odmoru. Odmah sam mu ispričao o mome susretu sa
„Moćnim Tolom“ u želji da sa njim popričam na tu
temu, tj. zajedno „zagazimo u duboko more“. E. Thorvardarson je
jedan on najboljih poznavalaca skandinavske
literature i mentaliteta. On govori tečno ruski jezik i pročitao
je više od hiljadu knjiga pisanih na ruskom jeziku.
Sjećam se kada je on za vrijeme studija svojom trezvenom
analizom Šolohova zadivio tada gostujućeg kod nas
poznatog sovjetskog pisca i profesora univerziteta, A.
Jakimenko. Poslije studija je bio više puta u Sovjetskom
Savezu,
a kasnije Rusiji. Dobro poznaje i ljude i običaje kod njih,
ukjlučujući tu i „fenomene“ poput „Moćnog Tola“. Upitao
sam ga, šta on misli o tome, i u čemu vidi i čime se može
objasniti razliku između „Moćnog Tola“ i naprimjer njegovog
„kolege-policajca“ u Skandinaviji. „Лучше, чем как надо, не
надо“ (vidi ruski tekst dolje) prozbori on i reče da vidi u
tome izvjesnu paralelu u ponašanju „Moćnog Tola“ i njegovog
„kolege-policajca“ u Skandinaviji i obećao mi da će mi
odmah poslije završetka telefonskog razgoivora poslati mejlom
kratak izvod iz novele „Mihalič“ pisca i stand-up
komičara E. Griškoveca (glavna tema novele je odnos prema radu
kod njemačkog i ruskog majstora/zanatlije).
Prevedena na bukvalni srpski jezik ta fraza zvuči „Bolje, od
kako treba, je ne treba“, tj. skraćenije i manje kategorično rečeno
„Ne treba kako treba!“. Izvod iz Zbirke novela: Следы на мне,
Махаон, Москва. 2007: Красиво, аккуратно. - Не то что мы, да? - не
без
издевки спросил я. - Да уж конечно! Нам бы немцы за такую нашу
работу руки бы поотрывали, а не то что
денег дали, - искренне согласился Михалыч. - А у них по другому
нельзя. Там же кругом все красиво,
чистенько. Я бы тоже так смог. Так даже веселее, когда красиво.
Только не надо тут этого. Лучше, чем как надо, не надо [kursiv moj
– BK], - сказал он странную фразу, которую я тут же запомнил. -
Иногда можно
маленько получше, под настроение. Но маленько.
9 Mada se udaljavamo od teme, osjećam potrebu da dam primjedbu
da na spomeniku učesnicima i palim borcima u
1. Svjetskom ratu nema imena moga djeda i babe sa majčine
strane, tačnije Paunić Vidaka i Joke. Poginuli su ili umrli, koliko
se zna, na Mojkovcu ili negdje u „blizini“ 1916-e godine kada je
srpska vojska ostupala prema Krfu. Duga je to priča. Reći ću samo
da su imali zemlju i kuću na Sokocu (ispod Majdana, nedaleko od
Duševne bolnice) i da im je ta
-
konstatacijom na način kako to obično rade diplomate/političari
rekavši: „Sve je to fino i za pohvalu“, pa zatim pomalo bojažljivo
dodala, dajući time potpuniji odgovor na pitanje koje joj je Radan
postavio ranije u „Viktoriji“: „Ovdje još nisam vidjela ni dječije
obdanište ni vrtić, niti čula dječije glasove. Možda ih ima, ali ja
nisam vidjela ni jednu ljuljačku ni trambulinu za djecu?“. I onda
dala još jedan svoj zaključak: „Kod nas se poklanja više pažnje
budućnosti. Kod nas su više u fokusu djeca i mladi“.
Susret sa Branom Kad smo na putu iz Sokoca prema Vidrićima
izišli iz Kazana i prolazili pored Maća pred očima mi se
pokazao pejsaž koji ni sam ne znam koliko sam puta ranije vidio
i posmatrao – s lijeve strane se nazirala
Rasovača, pa onda vidjela Krajina Glavica i kuće ispod nje, pa
onda Brdo iznad nekadašnje moje kuće10 i
još nekoliko kuća ispod Brda, pa onda Golo Brdo sa
građevinama/kućama i vrtom oko njih pri samom vrhu
brda, a što se poprilično razlikovalo od ostalog pejsaža.
„Je li ti poznato to što vidiš?“ upitao sam moju Jutu, koja nije
bila tu nešto više od 25 godina“. „Jeste!“, reče ona, i doda „Eno
gore iza onoga drveća se pomalo vidi Bakina kuća“ i pokaza prstom
na Brdo iznad nekadašnje i moje kuće. Te me riječi malo presjekoše,
i sa tugom pomislih na Baku - moju majku - i suze mi navriješe na
oči. „Tu, otkad je ona umrla“, rekoh poluglasno, i dodah „hahare
„Moćni Brale“ i „Moćni Role“ – jedan napravio sebi kuću na
drvljaniku, a drugi zaposjeo ostalo. Može im se. Društvo im to
zemlja pripala Sokolačkoj Opštini (možda oduzeta) poslije 2.
Svetskog rata. S ovim hoću ne samo da spomenem svoga djeda i babu,
nego iskoristim taj podatak da primijetim da je bilo više
relevantnih žrtava sa tih prostora nego što ima ispisanih imena sa
spomeniku. 10
Iako je moja majka, tj. Baka, kako su je moja žena i djeca zvali
i zovu, umrla prije više od 30 godina, moja očevina odnosno njezina
zemlja još nije podijeljena. U Sokolačkoj Opštini čekaju da se
naslednici dogovore oko podjele, što nije bilo moguće i što nije
izvodljivo. Neki će možda reći da to nije u nadležnosti opštine
nego suda. Moj komentar na to je da Sud u konkretnom slučaju nema
nikakvu nadležnost. Nema za to potrebne zakonske podloge.
Političari su ti koji na opštinskom ili na dršavnom nivou trebaju
da opunomoće za to Sud. U tom cilju i u nadi da se taj proces
ubrzati ja dajem ovdje moj predlog zakonske odredbe u dvije
rečenice: ”Naslednici treba da se dogovore o podjeli zaostavštine u
roku od 6 mjeseci. Ako naslednici ne mogu da se dogovore, pitanje
nasledstva će se riješiti kod Opštinskog Suda putem javne dražbe
gdje će se zaostavština, tj. nekretnina i pokretnina, prodati i
evt. novac, koji ostane posle pokrivanja troškova javne dražbe,
podijeliti naslednicima”. Pitanje je dokle će se sa time čekati i
otezati u Sokocu i šire, jer sigurno ima dosta sličnih slučajeva u
BiH? U većini evropskih zemalja se pitanje nasledstva mora riješiti
u vremenski oderđenom roku, koje po pravilu traje od pola do jedne
godine dana.
-
odobrava i zakonodavstvo ih u tome ne sprečava. To su poslovi
kojima bi „Moćni Tole“ trebao da se pozabavi“. Nastalo je kratko
ćutanje.
„Žalosno je to, nego da ti sad postavim malo veselije pitanje“,
i zapjevuših toliko glasno da je mogla čuti prvu strofu
najpopularnije pjesme-šlagera kod nas prije tridesetak godina – „A
gdje ćemo spaaavatiii noćaaas nas dvojeee?“ „U onoj oazi“ reče ona,
i pokaza prstom prema Golom Brdu, jer ju je to što je vidjela
očigledno na neki način podsjećalo na oazu. „Pa ti i nisi mnogo
mutava“, pohvalih je ja na naš „jutski način“ za njezin
odgovor.
Dok smo se malo usporenom brzinom vozili kolima kroz Vidriće
uspio sam da joj ponovo ispričam da sam imao sretno djetinjstvo
zahvaljujući umnogome baš tim brdima koje smo gledali ispred nas,
kada sam se kao dijete sa mnoštvom druge djece ljeti igrao spasije,
lopte, i ponekad šude, te da smo se zimi često satima
skijali i niz ovo i niz ono brdo11. Sjetih se i vatri, koje smo
palili na Krajinoj Glavici za Prvi maj ili nekom drugom zgodnijom
prilikom, i koje mi i u tom momentu sjećanja ogrijaše i tijelo i
dušu. Sjetih se da smo često puta ljeti pekli jagnjad na ražnju u
Rasovači, a zimi pred Božić iza Neđove štale, u čijoj je
neposrednoj blizini bila jedna koliba i veliki drvljanik, gdje smo
gađali jedni druge grudama snijega igrajući se „kauboja i
indijanaca. Završih joj moj priču riječima: „Tada nije bilo toliko
kuća ni ograda, a sve se to, što su tada ljudi stvarali i gradili,
bolje se uklapalo u tu lijepu prirodu što je Bog tu stvorio, nego
sad. Prilično sam siguran da početkom pedesetih godina prošlog
vijeka nije bilo ni jedne ograde. Tada se išlo i skijalo kuda je ko
htijo i mogo, a ne kao sad - sve zaobilazno. I pogledaj ti sad te
njihove sadašnje ograde - svak pravi na svoj način. I šta će im
tolike ograde? Ranije je tu bilo dosta stoke, i ovaca i goveda i
konja. Sad ne vedim nikakvu stoku. Da li oni sada zagrađuju sebe od
drugih ili odgrađuju druge od sebe? Ne znam šta drugi misle o tome,
ali za mene je ograda ne samo fizička, nego i duhovna
prepreka“.
„Pa zar nećeš na lijevo – uzbrdo?“, prekinu me ona dok sam vozio
pored Vidrićkog groblja.
„Kasnije, hoću prvo da ti pokažem velike kamen-ploče, tj.
groblje iz vremena jedne davne i napredne civilizacije na ovim
prostorima, da li rimske, da li ilirske, da li neke treće, ne znam
ti reći.“ Pokazao sam joj tri-četiri velika i oklesama kamena, koji
su još bili tu, a mislim da ih je bilo više, dok smo se nekada
igrali lopte i tu oko tih kamen-ploča. „Brana, kod koga idemo,
prilično sam siguran da sam zapamtio, tj. da mi je prvi put ostao u
pameti, baš ovdje, kad smo se igrali lopte. On je mlađi nekoliko
godina od mene, a sjećam ga se kao malog i štiglićavog, ali žilavog
i ponekad čak nasrtljivog kada je pokušavao da otme loptu
protivniku većem i starijem od njega, čak i meni“, pohvalih ja sam
sebe na račun malog Brana.
Došli smo kod Brana i pozdravili se sa njim i njegovom ženom
Kristom, sinovima Dejanom i Srđanom, snahom Jovanom, nastarijim
unukom Petrom i najmlađom i jedinom unukom Anđelom. Onda smo prvo
popili po jednu lozu u znak naše dobrodošlice i našeg viđenja pa
zatim sjeli da još popijemo i kafu na terasi u hladu – vidi sliku
dolje - prije nego što unesemo stvari i raspremimo se. Kad smo se
raspremili/smjestili u sobi za goste na prvom spratu i u kupatilu
osvježili vodom pumpanom iz specijalnog rezervoara izišli smo i
sretili se ponovo sa domaćinima. Krista i Jovana, koja izvrsno
govori engleski, otišli su da Juti pokažu „herligheden“12 ili
„oazu“ kako je to ona izdaleka ocijenila i nazvala sve to. Ja sam
imao priliku da se sa „herligheden“ malo bolje upoznam kada sam
prije par godina dolazio sa
11 „Difficilis, querulus, laudator temporis acti. Se puero,
castigator, censorque minorum“. To je rekao Quintus
Horatius Flaccus. Pitanje je da li sam i ja taj „Rondaš, koji
uvijek hvali svijet kakav je bio, dok je on bio mali, a kritikuje i
osuđuje ga kakav je kad sad, tj. kad je ostario“. 12
To je rijeć koja postoji na svim skandinavskim jezicima, za koji
ja nemam adekvatan prevod na srpski jezik, a radi se o
nekome/nečemu „što je izvan/iznad običnog i svakidašnjeg“.
-
sinom da okrenemo jagnje na ražnju, o čemu sam sticajem
okolnosti upoznao i monaha iz Hilendara sa Svete Gore. O čemu je
riječ? Dugo bi se moglo i možda trebalo o tome pričati i napisati,
jer bi to bilo od koristi za čuti budućim generacijama i - ko što
se na tim prostorima kaže – „svim ljudima dobre volje“, a ja ću o
tome upoznati čitaoca ovoga priloga na vrlo kratak način. Kada je
Brane kao nekim čudom, ili Božijom voljom, preživio poslednji rat i
muke i šta ja sve znam šta u zarobljeništvu, on se – ličeći na samu
kost i kožu - vratio u roditeljsku mu kuću na Golom Brdu, jer je
bio izgubio sve što imao i stekao do rata u Sarajevu. Da se jedan
takav Brane kojim slučajem vratio u jednu od meni poznatih zemalja
na Zapadu, njega bi odmah smjestili u senatorijum, gdje bi ga
pregledali ljekari raznih struka i gdje bi mu i psiholozi i
psihijatri davali razne terapije. I poslije više mjeseci bi ga
najvjerovatnije vidjeli i čuli na televiziji i sa strahopoštovanjem
o njemu govorili. Itd. Od toga nije bilo ničega na Golom Brdu. On
je, vrativši se na Golo Brdo, kao muž jedne žene, koja ni sama nije
mnogo bolje prošla od njega u tom ratu, i kao otac dvoje nejake
djece riješio da mnogo ne misli o tome šta ih je sve snašlo u tom
prokletom ratu, nego da iskoriiti svoje znanje i iskustvo u oblasti
informatike i računara kako u svoju korist tako i u korist drugih –
„Win-win-situation“, kao što bi Englezi rekli. I uspjelo mu je „uz
pomoć familije“ kako on kaže. A u čemu se sastoji njegov i njihov
uspjeh napisaću ovdje u najkraćim crtama:
Raskopato Golo Brdo, odakle je odvučen ili prebačen kamen na
mjesto na kojem je kasnije izrađeno igralište za tenis i fudbal;
Dovučena plodna zemlja u 1.180 kamiona da bi se moglo posaditi
povrće i voće i cvijeće; Dograđena i preuređena stara kuća i
napravljena još jedna nova kuća;
Napravljena firmena zgrada sa kancelarijama i velikom
prostorijom za obuku u upotrebi računara i sopstvenog software,
zajedno sa prostorijom za primanje poslovnih ljudi i partnera i
sobom za strane osobe, uključujući tu i instalacije sa strujom i
pijaćom vodom i sistemom za skupljanja vode za kupatilo i WC i
druge potrebe; Igrađena posebna prostorija za odmor i ugođaj,
između ostalog sa velikim kaminom, gdje se mogu peći jagnjad na
ražnju ito na automatizovan način; Izgrađena veća prostorija uz
novu kuću gdje je ranije bila garaža, a sad dodatno može peći
rakija i loza i destilirati vino i druge potrebštine i namirnice;
Izgrađena poveća štala za kokoši i svinje. Toj štali treba pobiže
prići da bi se čovjek dosjetio šta je u pitanju, jer se gledano sa
strane i izdalje ne bi reklo da je to to.
Prve večeri smo jeli ukusno spremljeno jelo ispod sača, i uz to
pili i pričali o prošlosti, sadašnjosti i nagađali o budućnosti.
Zabavljao nas je unuk Petar praveći razne figure iz „smotane žice“
kakve mislim da nema u BiH, a koju sam ja kupio prije dvadesetak
godina u Pragu. Pokazivao nam je i kako umije da igra na
kompjuteru/računaru. I mala Anđela je te večeri stupila na scenu i
zabavljala nas i pričom i pjesmom. Otpjevala nam je najmanje
petnaestak pjesama, među kojima je bilo najpopularnih pjesama sa
radija i TV i nekoliko onih koje su - da ih tako nazovem - više
mjesnog karaktera. Dok je to pjevala na licu bake joj Kriste se
vidio odsjaj ponosnog i razdraganog srca. Naročito mi se dopala
sledeća pjesma:
„Ja klrroz selo i nosim gitalrruu, Selo misli ide Elvis
Plrrisliii
-
Sledeći dan smo ja i moja Juta imali čast da večeramo sa Branom
i njegovom porodicom i prijateljem Jojom Kapovićem i njegovom ženom
i najmlađom kćerkom. Joji je kršteno ime Jovan, ali mi ono Joja
zvuči i autoritativnije i prijatnije, pa ga zato tako oslovljavam.
S njim i sa Branom sam te večeri uz vino i rakiju i ukusno ispečeno
jagnje i dobro pripremljene salate popričao na razne teme. Bilo je
mjesta i za šalu i ozbilju. U jednom momentu sam osjetio potrebu da
zaguslam. Bih to rado učinio, ali nije bilo gusala. Moram ovdje
priznati da sam se za jedan takav susret bio pripremio, jer sam kod
svoje kuće još prije polaska spjevao, tačnije dopjevao, stihove
koji se često čuju uz pjesme guslara. Kad nisam mogao uz gusle, evo
pročitajte sad šta sam htio zapjevati:
Gusle moje od javora suva Vas je srbin ka svetinju čuva Jer bez
vašeg jeka i leleka Srbin nema ranama lijeka Prsti moji kad dodirnu
strune glas Lazarov čujem đe još kune Od prokletog Kosovskog boja
Sve do danas mila braćo mija U ratu je poginuti lako Al se Srpstvo
ne spašava tako13 Ljudskom rodu trebaju junaci Kak u ratu tako i u
miru Kad junaci lako ne izviru U miru se vodi svjetska bitka Radi
hjeba, posla i dobitka Takvi nama trebaju junaci Takvi nama trebaju
gorštaci. Jedan od njih mog je roda Uma bistra, a i srca tvrda
Brane Lazov sa Gologa Brda Junačina on je svoje vrste Takve možes
prebrojit na prste.
13 U pjesmi „GOLGOTA I VASKRS SRBIJE“, koju je spjevao Živojin
Đukanović Zvicer, podobne riječi je rekao vojvoda Stepa Stepanović
vojvodi Živojinu Mišiću, koji nije htio da se povlači prema Krfu
nego da boj bije i pogine na Kosovu: „U nevolji izlaz traži bolji
Vojevodo poginut je lako Zar Srbiju spašavati tako?“
-
To što je Brane uspio uprkos svim preprekama, bilo bi od velike
koristi da zna svako u svijetu koga je zadesila slična sudbina ili
ko se našao u teškoj situaciji iz bilo koga razloga. Naročito
mjesni mediji RS bi trebali da se pozabave slučajem ”Brane” ne samo
radi isticanja Brana kao junaka u mirno doba, nego i radi jedne
trezvene analize kako bi i drugi mogli da krenu njegovim putem ili
bar u tom pravcu kuda je on krenuo, obzirom da na tim prostorima
ima mnoštvo ljudi čija je sudbina slična Branovoj. Nema na šta ni
na koga da se čeka! Pogotovu ne sa strane. Kreni i ”uzdaj se u´se i
u svoje kljuse” ka´ šta bi stari rekli. Na kraju ovoga priloga ja
ću - imajući u vidu buduće generacije - postaviti pitanje koji su
to faktori bili odlučujući da je Brane uspio? Dati jedan iscrpan
odgovor može sam Brane, ako iko može. Ja ću ovdje navesti jedan
faktor, koji ja smatram vrlo važnim, a to je da je Brane još kao
dječak kosio travu u Zidinama zajedno sa đedom mu Milutinom. Zašto
to kažem? I ja sam probao da kosim travu u Zidinama kad sam išao u
osnovnu školu. To govorim ne zato da bih se ja poredio sa Branom,
nego da skrenem pažnju čitaocu da je kositi travu u Zidinama skoro
isto što i kositi žicu. Time hoću da kažem da se Brane kalio
izmalena. To da je djecu potrebno kaliti izmalena ću pokušati da
”potkujem” sa još dva slična primjera, a ima ih više, i jednim
kontra-primjerom iz bratstva Kezunović – bolje primjere ne
znam.
Neću mu reći ime, jer ga nisam pitao da mi da dozvolu za to, ali
ću ovdje ispričati šta je taj Aćimov unuk doživio kao dječak od
jedanaest godina sredinom pedesetih godina prošloga vijeka. Dobio
je od oca za zadatak da sam ide u Knežinu da tamo samelje dva džaka
žita, koja su bila natovarenu na staru i dobru kobilu Dorušu. On je
krenuo putem kojim je par puta ranije išao zajedno sa starijim mu
bratom. Krenuo je rano izjutra jer je do Knežine bilo nešto više od
desetak kilometara ito kad se ide najkraćim putem kroz Tukove i
kroz šumu. Ja sam jednom išao tim putem, ne sjećam se s kime, a
išli smo na Vrelo Bioštice. Nigdje kuće ni čovjeka nisam tada
vidio, a plašio sam se da ću sresti vuka ili međeda, jer je njih
tada bilo tu, a možda ih ima i sad. Tom našem junaku-dječaku od
jedanast godina se otprilike na sredini puta odvezao jedan džak od
oko 50 kg. i spao sa samara. Šta da radi? Kod kuće su mu ostali
devet braće i sestara i otac i majka i malo brašna u paprinom
buretu na tavanu. Vraćati se kući on nije htio, a možda ni smio, po
cijenu života. Onda se dosjetio. Počeo je da vuče džak po zemlji
prema jednoj većoj stijeni, jer ga nije mogao podići. Izvukao
je
-
prvo džak na stijenu, a onda priveo kobilu blizu stijene, da
kako prekotrlja džak sa stijene na samar i priveže ga. Dok mi je to
pričao ja sam ga slušao sa pažnjom, ali je i mene skoro ganulo kad
reče: ”Stara i dobra kobila Doruša – nikad je neću zaboraviti - je
mirno stajala i čini mi se i gledala u mene kao da se u sebi pita
”Da li će mu uspjeti da natovari džak na samar?”. I uspjelo mu je.
Otišao je kod mlinara, samlio žito i vratio se kući prije mraka sa
dva džaka brašna. Nije mi ni malo čudno što je kasnije uspio
završiti teške studije u dosta teškim uslovima i što je danas
imućan čovjek i uz to jedan od veoma priznatih ljudi i stručnjaka u
državi u kojoj živi. Sledeci primjer je manje dramatičan. Radi se o
jednom drugom Kezunoviću-gimnazijalcu koji je za vrijeme ljetnjeg
raspusta mogao sa ocem i majkom i starijim bratom da ide na more i
uživa. Njemu je pak bilo primamljivije da ide u Englesku i uči
engleski jezik. Otac mu je lako mogao, ali nije htio, da plati
kurseve engleskog jezika i putovanje tamo i nazad. Da bi to
ostvario i sam mogao finansirati svoje putovanje i kurs jezika on
je preko jednog poznanika našao jednog farmera u Engleskoj, gdje je
brao jagode od ranog jutra do mraka. I zahvaljujući tome zaradio
novac za putovanje i kurseve na kojima je naučio da tečno govori i
piše engleski jezik. A da to nije uradio, on nebi kasnije bio u
stanju da piše disertaciju na engleskom jeziku, što je on učinio.
To mu je opet ”kad je gorilo pod nogama” omogućilo da se na vrijeme
skloni u drugu zemlju i sačuva i svoj život i život nekoliko
članova uže famlije. I ne samo to. On je uspio da ostvari “san”
koji mnogi sanjaju – postao je visoko cijenjen i priznat stručnjak
i čovjek ito ne samo u zemlji u kojoj živi, nego u čitavom svijetu.
Time sam priveo tri direktna primjera ”kako se kalio čelik”, a sada
ću ukratko reći kako se čelik ne kali. Ne navodeći im imena, reći
ću samo da među današnjim Kezunovićima ima par njih, koji su po
mome ubjeđenju mogli postati dobri inžinjeri, ekonomisti, zanatlije
ili seljaci-ratari. A nisu. A zašto nisu? Ne znam šta drugi misle o
tome i šta bi mogli reći, a moj kratak sud je sledeći: Roditelji su
ih pitali i hranili do četvrte godine, i pazili i čuvali ih kao
”malo vode na dlanu”, i ”pakovali ih u vatu”, bojeći se da im ne bi
pali, a kamoli nos razbijli. Tako se ne kali čelik! Tako se –
slikovito rečeno - od čelika pravi pekmez. A dotični roditelji su
bil dosta imućni - imućniji od mnogih drugih u njihovoj sredini – a
radili su tako, jer su mislili su da je to način kako treba svoju
djecu štititi i biti dobar prema njima. Najveća i najsvetija
dužnost roditelja je, osim ljubavi prema djeci, naučiti i
osposobiti ih da se SAMI mogu snalaziti u životu i društvu.
Vjerujem da će i među sadašnjim i budućim generacijama Kezunovića
biti dosta dobrih i bistrih mališana kojima će njihovi roditelji
pomoći da postanu „perjanice“ roda svoga, a preduslov tome je da ih
previše ne razmaze i da ih, dok su još mali, vaspitaju i nauče da
rade i da se trude ne samo u školi nego i kad dođu kući da pomažu u
radovima oko kuće, uključujući tu – gdje je to moguće i potrebno -
hranjenje kokoši i svinja i okopavanje repice i krompira. Uz sve to
potrebno im je dati do znanja, da im u ponašanju, radu i trudu bude
zvijezda-vodilja-uzrečica, koju je rekao najvjerovatnije
najuspjeliji čovjek u reklami i PR, David Ogilvy (David Ogilvi):
„Trebaš dići i pružiti ruke prema zvijezdama. Možda ih nikad nećeš
dotaknuti, ali nećeš imati blatnjave ruke“. Na taj način će od
Petra malog izrasti Petar Veliki.
Završiću ovaj moj prilog izrečicom Petra Drugog Petrovića
Njegoša, koja je uzeta iz Gorskog Vijenca: „Udar nađe iskru u
kamenu, bez njega bi u kam očajala“ Pišem to u nadi da će ovaj moj
prilog Naći iskru u kamenu A ne U kam očajati. Autor: BK P.S.
PORUKA Ovaj prilog je pisan dobrim dijelom u čast predstojećem
sastanku Kezunovića kod Brana 7. septembra 2015 godine, gdje će se
naći svi Kezunovići koji mogu i hoće da dođu na taj sastanak.
Prijava za dolazak najkasnije do 15-og avgusta 2015 godine na
mejl-adresu: [email protected] [email protected]
