Radna verzija dokumenta, 'Priručnik sa resursima za prevenciju rizičnih ponašanja i promovisanje zdravlja

zasnovano na dokazima'

Za korištenje u lokalnim zajednicama, među kreatorima politika i

donosiocima odluka, te licima koja rade u praksi na projektu

“Smanjivanje faktora rizika po zdravlje u Bosni i Hercegovini”

Pripremili:

Matej Košir, dr. Mihela Erjavec i Ivana Todorović

Uredila

Dr Stela Stojisavljević

Mart 2018. godine

1

Sadržaj

Stranica

Sadržaj 1

Uvod 3

Djelotvorna prevencija rizika je višesektorska aktivnost 4

Kako donosimo odluke o zdravim ili rizičnim ponašanjima? 4

Društveno normiranje 5

Oponašanje vršnjaka i vršnjački pritisak 5

Navike 6

Arhitektura izbora 6

Podsticaji i demotivacioni faktori 7

Predstavljanje projekta za smanjivanje faktora rizika po zdravlje u BiH

7

Klasifikacija strategija prevencije 9

Univerzalna prevencija 10

Selektivna prevencija 10

Prevencija prema indikacijama 10

Okolišna prevencija 11

Primjeri dobrih intervencija prevencije 12

Prevencija zasnovana na dokazima u oblastima korištenja alkohola i duvana 12

Intervencije zasnovane na dokazima za zdravu ishranu i fizičku aktivnost 14

Sažetak 17

Šta funkcioniše u prevenciji? 17

Djelotvorni programi 18

Obuka i edukacija 18

Određeni savjeti za preventivni rad 19

Prakse kojima treba pristupiti sa oprezom: za šta je malo vjerovatno da će funkcionisati?

20

Zastrašivanje 21

Dovođenje bivših ovisnika, bivših alkoholičara, ili bivših pušača 21

Predstavljanje činjenica 21

Samo recite „ne“! 22

Organizacija događaja 22

Brza ili jednostavna rješenja 22

Korištenje eksperata iz policije, doktora, ili specijalista za droge 23

Prikazivanje filma, pozorišne predstave, ili predavanja u školskim salama 24

Radi kako ja kažem da treba, a ne kako ja radim 24

Čitanje knjiga i korištenje interneta 24

Medijska kampanja 24

Droge su loše! 25

Jedite zdravo! 25

Povrće je ukusno! 25

Uspostavljanje „elitnih“ objekata 26

Zaključak 26

2

Sadržaj (nastavak)

Stranica

Mjesta – gdje intervenisati? 27

Intervencije u školama 27

Roditelji i porodično okruženje 28

Okruženje u zajednici 28

Isplativost intervencija 29

Primjer najbolje prakse: Model zajednica kojima je stalo (Communities That Care - CTC)

30

Podrška vlade je neophodna za održive ishode 32

Zagovaranje i medijsko zagovaranje: definicije i opseg 34

Zagovaranje 34

Koalicija 34

Lobiranje 35

Socijalni marketing 35

Socijalni marketing u prevenciji 36

Djelotvornost socijalnog marketinga 36

Aktivnosti socijalnog marketinga 37

Aktivnosti socijalnog marketinga 38

Kako izgraditi i održati koaliciju? 39

Interesne strane 40

Vodič korak po korak za izgradnju i održavanje koalicije 41

Monitoring i evaluacija 44

Koji aspekti intervencije bi trebalo da se evaluiraju? 45

Evaluacija ishoda: alati i mjere 46

Reference i literatura 49

Aneks 1. Neki od klasičnih modela i teorija u prevenciji 53

Model ekološke teorije razvoja (Bronfenbrenner, 1979. godine) 53

Teorija društvenog učenja (Bandura, 1971. godine, 1989. godine) 53

Model zdravstvenih uvjerenja (Rosenstock, 1974. godine, Rosenstock et al., 1988. godine)

54

Teorija planiranog ponašanja (Ajzen, 1991. godine) 55

Model porodičnog socijalnog učenja (Patterson, 1975. godine) 55

Model sveobuhvatnog socijalnog uticaja (Sussman et al., 1995. godine, 2004. godine)

55

Teorija problema u ponašanju (Jessor, 2001. godine) 56

3

Uvod

Iako su nauka, istraživanje i praksa vezano za prevenciju napredovali u toku posljednjih 30

godina u smislu konceptualizacije i akumulacije dokaza o djelotvornim intervencijama i

politikama, prevencija u praksi u stvarnom životu zaostaje u većini evropskih zemalja,

uključujući Bosnu i Hercegovinu. Pružaoci usluga prevencije i dalje koriste nedokazane i

nedjelotvorne strategije bez naučnih osnova, što pogoršava povjerenje javnosti. Međutim

ukoliko propustimo da implementiramo djelotvornu i naučno zasnovanu prevenciju,

iznevjerićemo djecu, adolescente, mlade odrasle osobe, roditelje i druge ciljne grupe.

Uspješnost prevencije zavisi od dostupnosti djelotvornih intervencija i od ljudi koji ih

implementiraju – njihovog nivoa znanja, vještina, i obuke.

Naučna oblast prevencije predstavlja multidisciplinarni pothvat kojim se u razmatranje uzima

etiologija, epidemiologija, osmišljavanje intervencija, djelotvornost, te provođenje

prevencije različitih zdravstvenih i društvenih problema. To uključuje, ali nije ograničeno na,

korištenje supstanci koje izazivaju zavisnost, način ishrane i prehrambene vrijednosti, fizičku

aktivnost, seksualno zdravlje i trudnoću u tinejdžerskom dobu, HIV/AIDS, nasilje, nesrećne

slučajeve, samoubistva, mentalne bolesti, delikvenciju i hroničnu bolest.

Prevencija se može posmatrati kao socijalizacija zasnovana na dokazima, pri čemu je

primarni fokus na individualnom donošenju odluka u odnosu na društveno prikladna

ponašanja. Njen cilj nije isključivo sprječavanje korištenja supstanci koje izazivaju zavisnost i

drugih rizičnih ponašanja, ili promovisanje zdravih stilova života, već i odlaganje početka

rizičnih ponašanja, smanjivanje njihovog intenziteta, ili sprječavanje eskalacije u

problematična ponašanja, kao što je redovno zloupotreba ovih supstanci. Socijalizacija je

proces prenošenja kulturno prihvatljivih stavova, normi, uvjerenja i ponašanja, te

odgovaranja na takve signale na prikladan način, sa adekvatnim kontrolisanjem impulsa.

Uobičajeni pogled na prevenciju, posebno među laičkom publikom, je da se ona sastoji od

informisanja (opšta upozorenja) mladih o efektima (najčešće opasnostima) korištenja

supstanci koje izazivaju zavisnost ili drugim rizičnim ponašanjima. Prevencija se tada često

izjednačava sa kampanjama u masovnim medijima. Međutim, nema dokaza koji dokazuju da

isključivo obezbjeđivanje informacija o efektima rizičnog ponašanja ima uticaja na to

ponašanje, ili da su kampanje u masovnim medijima korisne za sve.

U stvarnosti, izazov za prevenciju nalazi se u pomaganju ljudima da prilagode svoje

ponašanje i pružanju podrške za njihovu dobrobit u kompleksnom svijetu u kojima su izloženi

širokom spektru različitih okolišnih uticaja. Taj sistematski pogled odražava se i na moderne

pristupe prevenciji, koji imaju za cilj smanjivanje rizičnih ponašanja. Opšti cilj prevencije je

prema tome veoma širok, počevši od zdravog i bezbjednog razvoja djece i mladih što im

4

omogućava da iskoriste svoj potencijal i postanu članovi zajednice i društva koji pozitivno

doprinose svojoj zajednici i društvu.

Djelotvorna prevencija rizika je višesektorska aktivnost

U starom, medicinskom modelu prevencije, koji se razmatra u narednom dijelu ovog

priručnika, teret prevencije je bio na medicinskoj profesiji i zdravstvenim radnicima –

klinikama, doktorima, medicinskim sestrama, ljekarima iz prakse javnog zdravstva, i tako

dalje. Ti profesionalci su se smatrali odgovornim za pružanje korisnih savjeta pacijentima koji

su posjećivali njihove klinike, tako što su ih podsticali da unaprijede svoju ishranu, prestanu

da puše, i tako dalje. Očekivanja su se u toku posljednjih nekoliko desetljeća drastično

promijenila zbog povećanog razumijevanja činjenice da rizična ponašanja u cijeloj populaciji

imaju mnoge različite uzroke i posljedice. U modernoj prevenciji prepoznaje se činjenica da

djelotvorna promjena koja vodi ka zdravijim modelima življenja na nivou populacije zahtijeva

da svi akteri u društvu rade zajedno, na usklađen i svrsishodan način kako bi poboljšali uslove

i omogućili zamjenu starih, rizičnih navika novim i zdravijim ponašanjem.

Prema tome, od centralnih, regionalnih i lokalnih vlada se očekuje da uvedu oporezivanje i

zakonski okvir koji ima za cilj smanjivanje rizičnih izbora i promovisanje zdravijih alternativa.

Poslodavci mogu da doprinesu osmišljavanjem radnih mjesta koja podržavaju zdrava

ponašanja; zdravstveni sektor može da doprinese organizovanjem klinika i pružanjem

tretmana; obrazovne ustanove mogu da doprinesu objašnjavanjem osnovnih postulata

vezanih za rizične izbore i obezbjeđivanjem rješenja zasnovanih na dokazima, koja se mogu

primjenjivati lokalno. Industrija koja se bavi zabavom i ugostiteljstvo mogu takođe da

ponude zdravije opcije svojim potrošačima, a maloprodajni sektor bi trebalo da se motiviše

da uradi slične stvari. Organizacije građanskog društva mogu da preuzmu odgovornost za

okupljanje i zagovaranje politika i praksi koje dovode do smanjivanja rizika, a svi pojedinačni

građani bi trebalo da dobiju priliku da aktivno mijenjaju svoje okruženje i svoje navike na

bolje. Zajednice se samo kroz zajednički rad mogu osnažiti da smanjuju zdravstvene rizike za

sebe i da preokrenu preovlađujuće trendove.

Kako donosimo odluke o zdravim i rizičnim ponašanjima?

Moderno razumijevanje ljudskog ponašanja počinje od toga što je primijećeno da je, najveći

dio vremena, naše donošenje odluka implicitno, vođeno navikama i okolišnim uslovima.

Samo s vremena na vrijeme donosimo svjesne, osmišljene odluke o svakodnevnim radnjama,

kao što su pušenje ili zdrava ishrana. Čak i tada je naše rezonovanje u velikoj mjeri pod

uticajem različitih društvenih pristrasnosti. Uglavnom radimo ono što smo oduvijek radili,

ono što vidimo da drugi rade, ono što se od nas očekuje, i ono što je zgodno ili lako.

5

U modernoj prevenciji smo prestali da krivimo ljude za njihove loše izbore vezano za

ponašanja; ne grdimo ih zbog toga što nemaju snagu volje da prekinu sa rizičnim

ponašanjem ili što nemaju osjećaj da usvoje neku zdravu naviku. Uzmite, na primjer,

porodične doktore koji puše i jedu brzu hranu. Njima ne nedostaju informacije o štetnim

uticajima pušenja ili loše ishrane. Oni svakako imaju mnogo snage volje, jer su bili uporni na

dugom i zahtjevnom putu studiranja i specijalizacije sa ciljem postizanja svog cilja da postanu

doktori. Zašto onda štete svom zdravlju i skraćuju svoj život?

Dokazi ,koje su u naučnici koji studiraju ljudsko ponašanje i neurologiju širom svijeta prikupili

u nekoliko prethodnih desetljeća, pokazuju da struktura ličnosti, nivo obrazovanja i

bogatstva, borbenosti izdržljivost, imaju određenu ulogu. Mnoge od determinanti ljudskog

ponašanja su okolišne i društvene. Neki od tih faktora se ukratko razmatraju u tekstu koji

slijedi.

Društveno normiranje

Ako većina ljudi u zajednici puši, ili koristi životinjske masti za kuhanje hrane, ta ponašanja se

ne smatraju nezdravima. Ona se smatraju normalnim. U mnogim razvijenim zemljama je u

toku posljednjih nekoliko desetljeća došlo do porasta prevelike težine i gojaznosti među

djecom, a većina djece osnovnoškolskog uzrasta sada ima veću težinu nego što bi trebalo, ali

se to više ne smatra neuobičajenim ili zabrinjavajućim među njihovim roditeljima i

nastavnicima. Mnogi mlađi adolescenti počinju da puše ili piju alkohol zbog pogrešnog

uvjerenja da većina njihovih vršnjaka isto to radi. Bez obzira na dob, smatra se normalnim da

ljudi žele da provode sate sa konzolom za igranje igrica ili sa tabletom.

Teško je boriti se sa društvenim normiranjem. Ljudi ne vole kada se njihove pretpostavke

osporavaju, a svi smo izloženi „pristrasnosti ka potvrđivanju“ – traženju i pamćenju dokaza

koji potvrđuju naša uvjerenja, te zanemarivanju i odbijanju dokaza koji pokazuju da nismo u

pravu. Tako ćemo se sjetiti prijateljevog djeda koji je pušio, jeo slaninu svaki dan, pio alkohol

i doživio stotu, a zaboravićemo sve naše rođake koji su patili od lošeg zdravlja i umrli u

mnogo mlađoj dobi od bolesti koje se mogu spriječiti i koje nisu prenosive.

Oponašanje vršnjaka i vršnjački pritisak

Vjerovatno ćemo oponašati ponašanje onih koji nam se sviđaju i kojima se divimo. Zato i

marketinške kompanije angažuju fudbalere i lijepe glumice da reklamiraju proizvode, od

čokolada do dezodoransa. U stvarnom životu, dijete koje kreće u školu će željeti da oponaša

ono što njegovi stariji drugovi biraju za ručak, a adolescenti će pratiti primjer svojih 'kul i

buntovničkih' prijatelja koji počinju da puše, ili eksperimentiraju sa alkoholom. Oni su

zainteresovani da izbjegnu podsmijeh svojih vršnjaka zbog toga što su izabrali sendvič sa

salatom ili bezalkoholna pića.

6

Navike

Imamo tendenciju da radimo bez mnogo razmišljanja, osim kada dođe do promjene

okolnosti koja nas pogura ka svjesnosti i promjeni. Nažalost, ljudi imaju tendenciju da se

opiru promjenama, tako da je za mijenjanje njihovog ponašanja često neophodno više od

jedne mjere.

Često se dešava da naše radnje koje dolaze iz navike nisu ono što bismo izabrali da smo

obratili malo pažnje. U jednoj poznatoj studiji iz SAD-a, ljudi su jeli deset dana stare ustajale

kokice koje su im date u bioskopu, sve dok se od njih nije zatražilo da jedu lijevom rukom.

Tek tada su, pošto su obratili pažnju na to šta rade, otkrili da kokice imaju užasan ukus i

prestali su da ih jedu.

Arhitektura izbora

Arhitektura izbora je moderna fraza koju su izmislili bihejvioralni ekonomisti, a ona opisuje

kako način na koji je naše okruženje struktuirano može da potpomogne određene izbore, a

oteža druge. Na primjer, ako školska menza poslužuje samo picu i grickalice, brza hrana je

lako dostupna, ali zdrava ishrana zahtijeva planiranje i ulaganje napora. U gradu u kojem ima

dostupnih i besplatnih objekata za fizičku aktivnost koja odgovara svim uzrastima i nivoima

sposobnosti, veći procenat stanovništva će održavati dobru fizičku kondiciju. Ako se pušenje

zabrani u javnim prostorima, potreban je dodatni napor za pronalazak mjesta za pušenje, što

bi moglo da odbije određene ljude od pušenja, a druge natjera da smanje broj cigareta. Za

razliku od toga, ako su šiše dostupne u barovima, više mladih ljudi će eksperimentirati sa

njihovim korištenjem.

U novijem periodu su mnogi programi za promjenu ponašanja počeli da uključuju 'gurkanje-

lagano pomicanje' – jednostavne promjene u arhitekturi izbora koje dovode do toga da su

zdrave opcije dostupnije i lakše, a rizična ponašanja teža za izabrati. Na primjer, osiguravanje

da najpopularnija jela u menzi uključuju žita sa cijelim zrnom i povrće, omogućava radnicima

da jedu zdravo. Čak i veoma suptilni, lagani pomaci, mogu da donesu izuzetne rezultate.

Djeca u školama jedu mnogo više voća ako je ono izrezano tako da im je zgodno da ih jedu i

ako je postavljeno tako da je lako primjetno, u šarenim posudama.

Prirodno je da vlade i regulatorna tijela mogu da naprave najznačajnije i najdjelotvornije

promjene u našem okruženju. Pokazano je da obezbjeđivanje hrane u školama, zabranjivanje

pušenja u javnim objektima i alkoholnih pića na sportskim dešavanjima, ili stvaranje prilika za

fizičke aktivnosti u nastavnom planu i programu, dovode do promjena ponašanja velikog

opsega. Dodatni primjeri tog pristupa dati su prikazani u dijelu u kom se opisuju strategije

prevencije.

7

Podsticaji i demotivacioni faktori

Nezdravi izbori, kao brza hrana, često su jeftiniji od zdravijih opcija. Upisivanje u teretanu

košta kao i pohađanje časova fitnesa. Ako se djeci da mala naljepnica ili zvjezdica svaki put

kada izaberu da jedu voće, to povećava njihovo konzumiranje, dok povećavanje minimalne

cijene alkohola smanjuje obim njegove prodaje i korištenja.

Moderne prakse zasnovane na dokazima u prevenciji bolesti i promovisanju zdravlja

zasnovane su na tim principima, na specifičnim karakteristikama svakog pitanja ili problema,

te na bogatstvu teorijskih modela sličnih istraživanja koje su sproveli bihejvioralni, društveni,

te kognitivni psiholozi u dvadesetom vijeku. Te klasične teorije o prevenciji su ukratko

objašnjene u Aneksu 1.

Predstavljanje Projekta za smanjivanje faktora rizika po zdravlje u Bosni i Hercegovini (RHRF BiH)

Uz finansijsku podršku Švajcarske razvojne agencije i uz ekspertsku podršku Svjetske banke,

vlada i ministarstva Bosne i Hercegovine su pokrenula jedinstven projekt za suočavanje sa

četiri ključna faktora rizika koji predstavljaju glavni uzrok nezaraznih bolesti i prerane

smrtnosti u regionu: (i) korištenje duvana, (ii) korištenje alkohola, (iii) neadekvatan način

ishrane, te (iv) nizak nivo fizičke aktivnosti. Prvobitno će projekat biti proveden u četiri

lokalne zajednice u Doboju, Mostaru, Zenici i Zvorniku.

Jasno je da je sveobuhvatna promjena ponašanja sa ciljem smanjivanja rizika po zdravlje i

promovisanja dobrobiti dugotrajan i kontinualan proces. U BiH su danas odrasli stanovnici u

velikom procentu pušači, a djeca počinju da puše rano; korištenje alkohola je društvena

norma za adolescente i služi kao društveni lijepak za mnoge odrasle; u ishrani stanovništva je

zastupljeno malo voća i povrća, žitarica sa cijelim zrnom, ribe, te drugih vrsta hrane bogate

prehrambenim sastojcima; a sedatarni način života je u porastu. Prema tome, samo dugačak

i održavan program promjene može da donese željene rezultate.

Zbog vremenskih ograničenja (otprilike jedna godina) za postojeći projekat, predlaže se

uspostavljanje čvrstog temelja na kome će se zasnivati čvrsti i održivi napori promjene

ponašanja u vezi sa zdravljem u cijeloj populaciji. Neophodni su kratkoročni, srednjoročni i

dugoročni planovi za adekvatno rješavanje postojećih problema. Projektne aktivnosti bi

trebalo da se bave nedostatkom lokalne strategije i povezanosti među lokalnim

organizacijama i ključnim akterima (interesnim stranama); nedovoljnim znanjem o prevenciji

faktora rizika i promovisanju zdravih životnih stilova među djecom i odraslima; te

nedostatkom aktivnosti za ozbiljno razumijevanje situacije i početak njenog mijenjanja, kroz

usklađeno zagovaranje. Da bi bila djelotvorna i efikasna, borba protiv ovisnosti i nezdravih

8

životnih navika mora da bude kontinuirana i održiva na lokalnom nivou i na nivou zemlje, te

mora da izađe iz okvira ovog projekta, uz obezbjeđenje određenih finansijskih sredstava u

budućnosti i dobre volje svih učesnika koji su uključeni od samog početka.

Šematski prikaz glavnih komponenti projekta dat je na slici 1. Ključne projektne komponente,

koncipirane u vidu temelja i stubova, identifikovao je ekspertski tim Svjetske banke u skladu

sa principima moderne prakse prevencije zasnovane na dokazima, uzimajući u obzir

ograničenje kapaciteta sa kojima će se projekt vjerovatno suočavati tokom implementacije, a

nakon toga su komponente iscrpno razmotrene sa ključnim interesnim stranama, prije

razvoja projektnih zadataka (Terms of Reference).

Slika 1: Glavne komponente Projekta za smanjivanje faktora rizika po zdravlje u Bosni i

Hercegovini (RHRF BiH).

Uopšteno, svaki stub sadrži aktivnosti usmjerene na prevenciju zloupotrebe duvana i

alkohola te aktivnosti usmjerene na promociju uravnotežene ishrane i fizičke aktivnosti, a to

su pitanja koja su označena kao četiri ciljna ponašanja i koja su navedena u originalnoj

projektnoj dokumentaciji. Predviđa se da će ekspertski tim Svjetske banke podržati svaku od

tih aktivnosti; obezbijediti obuku za aktere i interesne strane u vezi sa principima savremene

prevencije zasnovane na dokazima; te pomoći akterima da primjene te principe na lokalnom

nivou u BiH.

Ovaj priručnik je osmišljen uzimajući u obzir gore navedene aktivnosti, kao nadopuna

materijalu koji će biti korišten na radionicama i obukama ključnih interesnih strana u

projektu.

Koordinacija

Zago

vara

nje

Mo

bili

zaci

ja

zaje

dn

ice

Edu

kaci

ja

Eval

uac

ija

i

mo

nit

ori

ng

Smanjivanje faktora rizika po zdravlje u Bosni i Hercegovini

9

Klasifikacija strategija prevencije

Za namjene postojećeg projekta, prilagodili smo klasifikaciju koju koriste Evropski centar za

monitoring droga i zavisnost od droga (European Monitoring Centre for Drugs and Drug

Addiction - EMCDDA), Kancelarija Ujedinjenih nacija za droge i kriminal (United Nations

Office on Drugs and Crime - UNODC), te Organizacija Ujedinjenih nacija za obrazovanje,

nauku i kulturu (United Nations Educational Scientific and Cultural Organisation - UNESCO).

Ta klasifikacija uključuje nekoliko tipova prevencije, koji se međusobno nadopunjuju. Ono

što je važno pri njihovom razlikovanju je poznavanje nivoa vulnerabilnosti koji dovode do

rizičnog ponašanje ili usvajanja nezdravog načina života, a ne to koliko i da li ljudi u stvari

zloupotrebljavaju supstance koje izazivaju zavisnost ili se ponašaju na rizičan način

(EMCDDA, 2017. godine; Mrazek & Haggerty, 1994. godine; UNODC, 2015. godine; UNESCO,

2017. godine).

Evo pojednostavljenog pregleda klasifikacije:

1. Univerzalna prevencija bavi se stanovništvom u cijelosti i usmjerena je na razvijanje

vještina i vrijednosti, percepciju normi i interakciju sa vršnjacima i društveni život;

2. Selektivna prevencija se bavi osjetljivim grupama ljudi koji već koriste supstance koje

izazivaju zavisnost ili imaju druga rizična ponašanja i obično je usmjerena na

unapređivanje njihovim mogućnosti u teškim životnim ili društvenim uslovima;

3. Prevencija prema indikacijama se bavi osjetljivim pojedincima i pomaže im u

izdržavanju i kontrolisanju njihovih individualnih osobenosti koje ih čine osjetljivijim

za pretjeranu upotrebu supstanci koja izazivaju zavisnost ili druga rizična ponašanja.

Ovakva klasifikacija strategija prevencije zamijenila je ranije korištenu medicinsku paradigmu

primarne, sekundarne i tercijarne prevencije. Originalni sistem klasifikacije prevencije bolesti

u javnom zdravstvu predložila je Komisija za hronične bolesti (1957. godine). Primarna

prevencija ima za cilj smanjivanje broja novih slučajeva poremećaja ili bolesti (incidence).

Sekundarna prevencija ima za cilj snižavanje stope utvrđenih slučajeva poremećaja ili bolesti

u populaciji (prevalence). Tercijarna prevencija ima za cilj smanjivanje stepena

onesposobljenja koji su povezani sa postojećim poremećajima ili bolesti. Iako ta ranija

klasifikacija može da bude korisna za opisivanje intervencija za različite stadijume bolesti i

njihovog napredak, medicinska paradigma se smatra manje prikladnom za opisivanje

kompleksnog ljudskog ponašanja, posebno onog koje nije disfunkcionalno.

U okviru originalnog sistema klasifikacije sa primarnom, sekundarnom i tercijarnom

prevencijom postojalo je implicitno razumijevanje mehanizama koji povezuju uzrok bolesti

sa nastupanjem bolesti. Otkako je taj sistem razvijen, istraživanje je napredovalo u smislu

našeg razumijevanja kompleksnosti veze između faktora rizika i zdravstvenih ishoda. Sve više

se razumije važnost međuigre (postojanja spone) između bioloških, psiholoških, te socijalnih,

ili biopsihosocijalnih, faktora u nastupanju fizičke bolesti. Najčešće, poznavanje tih

isprepletenih mehanizmima je početak razumijevanja prevencije.

10

Uopšteno, može se reći da je noviji pristup baziran na pretpostavci o riziku i da je usmjeren

na one grupe u kojima biomarkeri bolesti još nisu razvijeni. Za razliku od toga, stari koncepti

primarne, sekundarne i tercijarne prevencije počinjali su od ideje bolesti i njenog

napredovanja.

Nadopuna već pomenutim pristupima prevencije (univerzalna, selektivna i prevencija prema

indikacijama), ali bez ubjeđivanja svakog pojedinca, prevencija može djelotvorno promijeniti

ljudsko ponašanje kroz modifikaciju njegovog društvenog, fizičkog i ekonomskog konteksta:

4. Okolišna prevencija se bavi društvima ili društvenim okruženjima i usmjerena je na

društvene norme, uključujući tržišne propise.

Univerzalna prevencija

Univerzalna prevencija bavi se stanovništvom u cijelosti, bez obzira na različite stepene

osjetljivosti, prije svega na nivou škole i zajednice. Ona ima za cilj smanjivanje rizičnog

ponašanja i obezbjeđivanja mladim ljudima neophodnih kompetencija da izbjegnu ili odlože

početak korištenje supstanci koje izazivaju zavisnost ili druga rizična ponašanja, kao 'vakcina

za ponašanje'. U ovom projektu će ovaj pristup biti primijenjen u kontekstu korištenja

duvana i alkohola, a takođe u kontekstu dobre ishrane i povećavanja stepena fizičke

aktivnosti, iako sa drugačijim uokviravanjem poruke. Među četiri strategije prevencije u

Evropi, univerzalna prevencija preovlađuje i najpoznatija je.

Selektivna prevencija

Selektivna prevencija uključuje intervencije sa specifičnim grupama, porodicama ili

zajednicama koje, zbog svojih ograničenih društvenih veza i resursa, mogu imati veću

vjerovatnoću razvijanja rizičnih ponašanja. One bi, na primjer, mogle biti izložene

povećanom riziku korištenja duvana ili alkohola, ili razvoju zavisnosti. Ta viša osjetljivost

često potiče iz društvene isključenosti (npr. za mlađe prestupnike, lica koja su prekinula

školovanje, ili učenike koji su akademski neuspješni). Osjetljive grupe se mogu identifikovati

na bazi društvenih, demografskih ili okolišnih faktora rizika, za koje je poznato da su povezani

sa zloupotrebom supstanci, a podgrupe na koje je to usmjereno mogle bi se definisati prema

porodičnom statusu ili mjestu stanovanja, kao što su nerazvijena susjedstva ili ona sa

visokom učestalošću korištenja supstanci ili nezakonite trgovine drogom. Zbog poteškoća

vezanih za implementaciju eksperimentalnih projekata, dokazi o djelotvornosti selektivne

prevencije i dalje su ograničeni.

Prevencija prema indikacijama

Prevencija prema indikacijama ima za cilj identifikaciju pojedinaca sa problemima u

ponašanju ili psiholoških problema koji mogu da ukazuju na mogućnost razvijanja

problematičnog korištenja supstanci ili drugih rizičnih ponašanja kasnije u toku života, te da

11

se usmjeri na njih pojedinačno sa specijalnim intervencijama. Njena potkategorija, 'rana

intervencija', usmjerava se, međutim, samo i specifično na identifikovanje, na primjer,

pojedinaca koji koriste supstance i sprječavanje da to preraste u problematično korištenje.

Pokazatelji povećanog individualnog rizika mogu da budu asocijalno ponašanje ili rani nastup

agresivnosti, te udaljavanje od roditelja, škole i vršnjačkih grupa. Cilj prevencije prema

indikacijama nije u svakom slučaju sprječavanje korištenja supstanci, već sprječavanje

(brzog) razvoja zavisnosti, sa ciljem smanjivanja učestalosti i sprječavanja 'opasnog'

korištenja supstanci (npr. umjereno pijenje, umjesto opijanja na mah).

Okolišna prevencija

Okolišna prevencija ima za cilj mijenjanje najbližeg kulturnog, društvenog, fizičkog i

ekonomskog okruženja u kojem ljudi prave izbore vezano za korištenje supstanci koje

izazivaju zavisnost ili druga rizična ponašanja. Ovakav način sagledavanja uzima u obzir to da

pojedinci ne potpadaju pod uticaj supstanci ili drugih rizičnih ponašanja isključivo na osnovu

ličnih karakteristika. Umjesto toga, oni su pod uticajem kompleksnog skupa faktora u

okruženju, koja se smatraju normalnim, očekivanim, ili prihvaćenim u zajednicama u kojima

žive; pravila ili propisi i porezi u njihovim regijama; postojeća atmosfera u njihovim školama;

javne poruke kojima su izloženi; te dostupnost alkohola, duvana, zdrave hrane, ili fizičke

aktivnosti. Ilustracija strategija okolišne prevencije data je na slici 2.

U konkretnom smislu, okolišne strategije često uključuju ne baš popularne komponente, kao

što su kontrola tržišta ili regulatorne mjere (kontrolisanje uzrasta, zabrane pušenja duvana).

One, prema tome, imaju važan potencijal za društvenu debatu, pošto osporavaju

razumijevanje društva i javnog zdravlja na osnovu kulturnih vrijednosti. Na primjer, u očima

mnogih ljudi, bihejvioralne epidemije (gojaznost, duvan, te korištenje alkohola) samo su

pitanje privatne brige i ličnih izbora, u kojima država ne smije da interveniše. Za zagovornike

javnog zdravlja to su 'industrijske epidemije' (tj. u kojima su u pozadini upleteni snažni

industrijski interesi), a politike javnog zdravlja se pozivaju da rade na prevenciji za osjetljive,

posebno mlade ljude.

12

Slika 2: Shematski prikaz strategija okolišne prevencije u individualiziranim i zajedničkim

okruženjima.

Primjeri dobrih intervencija prevencije

Prevencija zasnovana na dokazima u oblastima korištenja alkohola i duvana

U okviru zajednice nauke, istraživanja i prakse vezane za prevenciju postoji dogovor da bi sav

naš rad na prevenciji korištenja supstanci koje izazivaju zavisnost (uključujući konzumiranje

alkohola i korištenje / pušenje duvana) trebalo da bude zasnovan na Međunarodnim

standardima za prevenciju UNODC-a

(https://www.unodc.org/unodc/en/prevencija/prevencija-standards.html), koje su države

članice UN-a prepoznale kao ključne smjernice i preporuke za promovisanje prevencije

zasnovane na dokazima širom svijeta. Standardi jasno pokazuju šta funkcioniše, a šta ne, u

prevenciji. Ti standardi bi trebalo da se primjenjuju na sve supstance koje izazivaju zavisnost.

Pore toga, određeni relevantni dokumenti i platforme vezane za korištenje duvana i

konzumiranje alkohola bi takođe trebalo da budu uzete u obzir u toku planiranja, razvoja,

implementacije ili evaluacije intervencija na prevenciji, kao što su Najbolje prakse za

sveobuhvatne programe kontrolisanja duvana, koje su izdali Centri za kontrolu i prevenciju

bolesti u Sjedinjenim Američkim Državama (US Centers for Disease Control and Prevention,

https://www.cdc.gov/tobacco/stateandcommunity/best_practices/) te platforma dobre

prakse Zajedničke akcije na smanjivanju štetnih posljedica korištenja alkohola (Joint Action

Slika 1. Strategije prevencije koje pokušavaju da izmijene dvije vrste okruženja

Strategije usmjerene na individualizirana okruženja

Strategije usmjerene na dijeljena okruženja

Podržavanje, preusmjeravanje Socijaliziranje, upućivanje, vođenje, savjetovanje

Centri CSAP-a za primjenu tehnologija prevencije (CAPT), Zapadni CAPT, Strategije okolišne prevencije: Prezencija

za pretvaranje teorije u praksu, skinuto sa adrese: mart 2008. godine

Porodica Škola Norme Propisi

Vjerska zajednica

Pružaoci zdravstvenih usluga Dostupnost

POJEDINAČNI MLADI

SVI MLADI

13

on Reducing Alcohol Related Harm - RARHA) u oblasti prevencije korištenja alkohola

(http://rarha-good-practice.eu/). Neki od tih resursa su ilustrovani na slici 3.

Slika 3. Neki od primjera smjernica usvojenih na međunarodnom nivou za najbolje prakse

prevencije u oblastima korištenja duvana i alkohola.

Svi profesionalci koji rade u oblasti prevencije i politike, ili donosioci odluka, trebalo bi da se

fokusiraju na napuštanje nedjelotvornih ili, u određenim slučajevima, štetnih praksi, koje su i

dalje veoma popularne i dalje često podržane resursima nadležnih institucija, uključujući

metode koje nisu interaktivne (kao što su jednokratna predavanja); jednostavno

obezbjeđivanje informacija (npr. leci, brošure); taktike zastrašivanja; pristupi zasnovani na

nestruktuiranim (i neinteraktivnim) diskusijama (obično između vršnjaka); fokus isključivo na

jačanju samopouzdanja i emotivnog učenja; fokus na etičke ili moralne odluke ili vrijednosti;

te svjedočenja bivših ovisnika, bivših alkoholičara, ili bivših pušača. Detaljno objašnjenje

strategija koje se i dalje široko koriste, ali koje ne donose nikakve koristi u smanjivanju

faktora rizika, dato je u odjeljku ‘Pristupi kojima treba pristupiti sa oprezom: za šta je malo

vjerovatno da će funkcionisati?’

Umjesto toga, nadležne institucije i ciljne ustanove bi trebalo da ulažu svoje resurse u

djelotvorne prakse prevencije koje su zasnovane na dokazima, koje su bazirane na naučnim

teorijama i ocjenama potreba, koje su prilagođene uzrastu i nivou rizika ciljne grupe (ciljnih

grupa), kulturalno prilagođene i evaluirane (posebno vezano za ishod / uticaj). Sve

intervencije prevencije bi trebalo da implementira obučeno osoblje, a program bi trebalo da

bude pažljivo isplaniran, od početka do kraja. Vezano za programe koji su bazirani u školama,

podršku bi trebalo da pruža svo osoblje škole (uključujući upravu), uz širu školsku zajednicu,

lokalne nadležne institucije, te druge ključne lokalne interesne strane. Intervencije

prevencije bi trebalo da takođe budu bazirane na adekvatnom intenzitetu i trajanju, te

principima interakcije. One bi mogle da uključuju i određene djelotvorne komponente, kao

14

što su normativno obrazovanje, društvene i lične vještine, sa naglaskom na kratkoročnim

efektima konzumiranja alkohola i pušenja, umjesto na pružanju informacija o dugoročnim

posljedicama koje djeci i mladima izgledaju nerelevantne i nedjelotvorne.

Intervencije zasnovane na dokazima za povećavanje stepena zdrave

(uravnotežene) ishrane i fizičke aktivnosti

Rad na prevenciji i promovisanju zdravlja u oblastima zdrave (uravnotežene) ishrane i fizičke

aktivnosti trebalo bi da bude zasnovan na međunarodnim preporukama koje je izdala

Svjetska zdravstvena organizacija (World Health Organisation - WHO), a koje je pripremila

međunarodna grupa eksperata koji su sistematski pregledali postojeću naučnu literaturu o

tim temama. Njihov izvještaj „Intervencije vezane za ishranu i fizičku aktivnost: šta

funkcioniše“ (“Interventions on diet and physical activity: what works”, 2009. godine, vidjeti

na http://www.who.int/dietphysicalactivity/whatworks/en/) uključivao je razmatranje tri

vrste poželjnih ishoda: (1) psihosocijalne promjene (znanje i stavovi vezani za ishranu i fizičku

aktivnosti, samoefikasnost, te fazu promjene); (2) promjene ponašanja (ponašanje u vezi sa

načinom ishrane, fizičkom aktivnosti, te sedetarnim stilovima života); te (3) fizičke i kliničke

promjene (krvni pritisak, indeks tjelesne mase, nivo holesterola i težina). Neki od tih

materijala sa smjernicama ilustrovani su na slici 4. Drugi resursi su takođe dostupni u WHO i

redovno se ažuriraju.

Slika 4. Neki od resursa i materijala koje su pripremili eksperti iz WHO.

Vezano za politike i okolišne intervencije, one koje su eksperti WHO identifikovali kao

djelotvorne uključivale su (1) regulatorne politike vlade za podršku zdravijem sadržaju

osnovnih sastojaka hrane (npr. zamjena palminog ulja uljem od soje smanjuje sadržaj

zasićenih masnih kiselina u ulju); (2) okolišne intervencije koje su usmjerene na izgradnju

15

okruženja, odnosno politika koje smanjuju prepreke za fizičku aktivnost, transportne politike

i politike za povećavanje prostora za rekreaciju; i (3) podsticanje donošenja odluke za

korištenje stepenica (npr. informacije o koristima koje donosi fizička aktivnost pored liftova i

stepenica). Umjereno djelotvorne intervencije su uključivale: (1) cjenovne strategije (fiskalne

politike) i podsticaji na mjestu kupovine u radnjama sa hranom, pored automata za prodaju

hrane, u kafeterijama i restoranima, za podršku zdravijim izborima; i (2) višeciljne pristupe za

podsticanje šetanja i vožnje bicikla kao načina dolaska u školu, zdravijeg putovanja na posao i

sa posla, te kao aktivnosti u slobodnom vremenu.

Vezano za rad u medijima, djelotvorne intervencije su uključivale kampanje u masovnim

medijima za promovisanje fizičke aktivnosti, uz aktivnosti podrške u zajednici, kao što su

programi u školama i u lokalnim zajednicama; ili koje su povezane sa politikama za rješavanje

prepreka za učestvovanje na lokalnom nivou. Umjereno djelotvorne intervencije su

uključivale: (1) intenzivne kampanje u masovnim medijima koje koriste jednu jednostavnu

poruku, npr. povećana potrošnja mlijeka sa sniženim udjelom masti, ili voća i povrća; (2)

državni 'zdravstveni brend' ili logotipi koji pomažu potrošačima da naprave zdrave izbore

hrane; te dugoročne, intenzivne kampanje u masovnim medijima koje promovišu zdrav način

ishrane.

Vezano za predškolsko i školsko okruženje, najdjelotvornije je bilo predstavljanje visoko

intenzivnih intervencija zasnovanih u školama sa fokusom na ishrani i/ili fizičkoj aktivnosti,

koje su sveobuhvatne, sa više komponenti i uključuju: (1) nastavni plan i program o ishrani

i/ili fizičkoj aktivnosti koji sprovode obučeni nastavnici; (2) podsticajno školsko okruženje /

politike; (3) program fizičke aktivnosti; komponentu za roditelje / porodicu; te (4) opcije

zdravog načina ishrane koje su dostupne u školama: menze, automati za prodaju hrane, itd.

Umjereno djelotvorne intervencije su uključivale: (1) fokusirani pristup, na primjer programe

usmjerene na smanjivanje sedatarnog načina života i povećavanja stepena učestvovanja u

fizičkoj aktivnosti, praćeni aktivnostima za podršku u okviru nastavnog plana i programa; te

(2) okvirnu procjenu potreba škole i kulturološkog konteksta.

Djelotvorne intervencije na radnom mjestu predstavljale su programe sa više komponenti

koji promovišu zdrave prehrambene navike i/ili fizičke aktivnosti, koje (1) promovišu zdravu

hranu i pića u radnim objektima, npr. u menzi ili automatima za prodaju hrane; (2)

obezbjeđuju prostor za fitnes ili ostavljaju oznake kojima se podstiče korištenje stepenica; (3)

uključuju radnike u planiranje i implementaciju programa; (4) uključuju porodicu u

intervencije kroz programe samostalnog učenja, biltene, festivale itd. i (5) obezbjeđuju

strategije za promjenu ponašanja pojedinaca i praćenje sopstvenih postignutih rezultata.

U sistematskom pregledu WHO je identifikovano da su djelotvorne intervencije u zajednici

uključivale (1) programe edukacije o ishrani, koji su usmjereni na visokorizične grupe (npr.

žene u menopauzi izložene riziku od dijabetesa) i koji imaju više komponenti; (2) kampanje

16

za razvoj zajednice sa međusektorskom saradnjom i/ili fokusom na zajednički cilj (npr.

smanjenje rizika od kardiovaskularnih bolesti); (3) grupno zasnovane programe fizičke

aktivnosti ili predavanja za homogenu grupu pojedinaca. Umjereno djelotvorne intervencije

su uključivale: (1) intervencije koje koriste postojeće službe telefonskih poziva za

obezbjeđivanje savjeta o ishrani; (2) intervencije na nivou cijele zajednice koje se sprovode

kao dio državne ili globalne kampanje (npr. strategija za zdrave stilove života ili 'zdravo selo')

u homogenoj zajednici; (3) programe koji su usmjereni na stanovništvo sa niskim nivoom

dohotka / niskim stepenom pismenosti i uključuju edukaciju o ishrani u standardnom

programu; (4) intervencije bazirane na računarima / mreži sa interaktivnim personalizovanim

povratnim informacijama, usmjerene na visokorizične grupe; (5) obilaske supermarketa i

edukativne programe na lokaciji sa ciljem pružanja podrške kupovini zdravije hrane; i (6)

kolektivne šetnje u školu umjesto vožnji autobusom.

Vezano za primarnu zdravstvenu zaštitu, djelotvorne intervencije su bile usmjerene na

grupe izložene riziku od hroničnih masovnih nezaraznih bolesti, koje (1) uključuju lica koja su

neaktivna, koja konzumiraju manje od pet porcija voća i povrća dnevno, koja konzumiraju

mnogo masti u ishrani, koja imaju višak kilograma, ili imaju porodični istorijat gojaznosti,

srčanih bolesti, raka i/ili dijabetesa tipa 2; (2) uključuju najmanje jednu sesiju (ocjenjivanje

zdravstvenog rizika) sa zdravstvenim radnikom, uz kratko pregovaranje ili diskusiju za

odlučivanje o razumnim, dosežnim ciljevima, te nastavkom konsultacija sa obučenim

osobljem; (3) koje su podržane usmjerenim informacijama; i (4) koje su povezane i(ili

koordinirane sa drugim interesnim stranama, kao što su sportske organizacija u zajednici ili

postojeće mas-medija kampanje za fizičku aktivnost. Umjereno djelotvorne intervencije su

uključivale: (1) programe za određivanje nivoa holesterola i popratnu edukaciju, u idealnom

slučaju na nivou pojedinca; (2) programe za gubljenje viška kilograma uz pomoć

zdravstvenog profesionalca ili telefonske / internetske konsultacije u toku perioda od

najmanje četiri sedmice, te program samopomoći koji uključuje praćenje sopstvenih

postignutih rezultata.

Umjereno djelotvorne intervencije sa starijim odraslim licima uključivale su: (1) intervencije

za fizičku aktivnost u grupnom okruženju uz korištenje postojeće društvene strukture ili

prostora za sastajanje; i (2) intervencije u kućama u kojima je starijim odraslim osobama

povećana dostupnost voća i povrća uz korištenje postojeće infrastrukture.

Konačno, intervencije u religijskim okruženjima bile su djelotvorne ako su bile kulturno

prikladne i multikomponentne intervencije ishrane koje su: (1) planirane i implementirane u

saradnji sa religijskim liderima i istovjernicima uz korištenje pastoralne podrške i duhovnih

strategija; i (2) uključivale sesije grupne edukacije i strategije samopomoći. Umjereno

djelotvorne intervencije su bile kulturno prikladne intervencije usmjerene na gubitak viška

kilograma, zdrave prehrambene navike i povećani stepen fizičke aktivnosti.

17

Sažetak

Najčešće korištene, ali ne u svakom slučaju i najdjelotvornije, intervencije su sljedeće:

1. Programi prevencije provedeni u školama. Mnogi od tih programa su fokusirani na

društvene vještine (empatiju, komunikaciju), lične vještine (donošenje odluka,

oponašanje), te informacije o supstancama koje izazivaju zavisnost, zdravoj ishrani i

fizičkoj aktivnosti.

2. Programi za roditelje. Većina tih programa sastoji se od određenih sesija

informisanja. Nekoliko programa uključuje intenzivne sesije obuke sa roditeljima i

djecom na kojima se pojašnjavaju očekivanja, očekivana discipliniranost, upravljanje

snažnim emocijama, te djelotvorna komunikacija.

3. Vršnjačka edukacija, u kojima se mladi ljudi obučavaju o tome kako prenesu svoje

vještine na svoje vršnjake

4. Alternativne intervencije za ispunjavanje slobodnog vremena, ponekad za

vulnerabilne mlade ljude.

5. Kampanje u masovnim medijima koje informišu o rizicima i opasnostima supstanci

koje izazivaju zavisnost ili drugim rizičnim ponašanjima.

6. Savjetovanje i informativni pristupi u okruženjima noćnog života.

7. Motivacioni razgovori i kratke intervencije za mlade ljude koji koriste velike količine

alkohola.

8. Intervencije savjetovanja za mlade prestupnike.

9. Regulisanje industrija alkohola i duvana, kroz zabrane reklamiranja, oporezivanje i

ograničenja u prodaji.

10. Obezbjeđivanje bezbjednih i pozitivnih okruženja za učenje u školama.

Šta funkcioniše u prevenciji?

Postoji rastuća baza dokaza o tome šta funkcioniše, a šta ne, u oblasti prevencije. Uopšteno

rečeno, izgleda da su djelotvornije one intervencije koje djelotvorno mijenjaju arhitekturu

izbora i čine zdravije izbore lakšim, koje su usmjerene na društvene i emotivne determinante

korištenja supstanci koje izazivaju zavisnost i druga rizična ponašanja, kao što su impulsivnost,

nedostatak inhibicija, konformitet u odnosu na postojeće norme, ili problemi sa

prilagođavanjem na školu i porodični život. Sve do sada, pozivanje na racionalnost mladih ljudi

ili njihovo informisanje o rizicima i efektima korištenja supstanci koje izazivaju zavisnost ili

druga rizična ponašanja nisu se pokazali uspješnim.

Djelotvorni programi

Djelotvorni programi prevencije imaju sljedeće zajedničke karakteristike:

1. Zasnovani su na naučnim teorijama, dokazima, te ocjeni potreba.

18

2. Prilagođeni su uzrastu i razvojnom nivou ciljne grupe / ciljnih grupa.

3. Prilagođeni su nivou rizika ciljne grupe / ciljnih grupa.

4. Pokazuju kulturalno prilagođavanje.

5. Uključuju evaluaciju (ishoda i uticaja).

6. Zapošljavaju obučeno osoblje.

7. Koriste pažljivo planiranje implementacije programa.

8. Osmišljeni su tako da imaju adekvatan intenzitet i trajanje.

9. Pokazuju interaktivnost.

10. Manualizirani programi.

11. Uključuju roditelje i porodice.

12. Uključuju programe koji se provode u školama i koji obezbjeđuju podršku svog

školskog osoblja (uključujući upravu), roditelje, širu školsku zajednicu, lokalne

nadležne institucije i druge ključne interesne strane (tj. više-komponentni pristup)

13. Osmišljeni su da budu provođeni dugoročno i sa ponovljenim intervencijama.

Neke od najdjelotvornijih komponenti programa prevencije koji su zasnovani na dokazima

uključuju (1) normativnu edukaciju; (2) izgradnju društvenih i ličnih vještina, te (3) naglasak

na kratkoročnim efektima rizičnog ponašanja.

Obuka i edukacija

Obuka nastavnika, roditelja, zaposlenih, te djece ima svoje mjesto kao dio prevencije, ali

nikada ne bi trebalo da se provodi kao jedina intervencija. Učenje o efektima koje izbori

stilova života imaju na naše zdravlje i dobrobit predstavlja samo polaznu tačku ka

promjeni ponašanja.

WHO je, na primjer, preporučila da bi se o prednostima zdravih ponašanja i rizicima koji su

vezani za alternative trebalo podučavati i razgovarati u školama, a da to treba da rade

obučeni nastavnici, kao dio nastavnog plana i programa. Puna intervencija bi, međutim,

takođe trebalo da uključuje neophodne promjene u školskom okruženju koje podržavaju

zdravije izbore; obuku i angažman roditelja tako da se omogući da zdraviji izbori budu

dostupni djeci i njihovim porodicama kod kuće, te napore zajednice usmjerene u istom

pravcu.

U drugom primjeru, obuka zaposlenih u javnom sektoru bi trebalo da počne od činjenica

vezanih za posljedice njihovih životnih izbora, ali da se tada – što je mnogo važnije – nastavi

predstavljanjem vještina i 'savjeta' za mijenjanje njihovog okruženja kao podrške zdravijim

izborima. Ova obuka bi trebalo da bude nadopunjena promjenama u radnom okruženju, kao

što je dostupnost zdravijih opcija u menzi i zabrana pušenja u svim zatvorenim prostorima.

Drugim riječima, sve edukacije i obuke bi trebalo da predstavljaju smanjivanje rizika u

kontekstu višestrukih determinanti okoliša, te da se nastave da omogućavaju učesnicima

19

treninga da primjenjuju promjene koje će podržati njihov prelazak na zdravije ponašanje u

njihovom svakodnevnom okruženju.

Određeni savjeti za preventivni rad

Osobe koje sprovode programe prevencije koji su zasnovani na dokazima i koji rade direktno

sa ciljnim grupama stanovništva trebaju poštovati sljedeće savjete.

• Pružiti isključivo objektivne i tačne informacija, bez zastrašivanja, osuđivanja i

senzacionalizma.

• Pažljivo pregledati materijale koji su stariji od par godina, zbog toga što se naučna

znanja u ovoj oblasti stalno mijenjaju i umnožavaju.

• Prilagoditi preventivne aktivnosti kognitivnim i kulturološkim karakteristikama ciljne

grupe.

• Naglašavati da je zdravo ponašanje i 'kul' (poželjno) i zabavno.

• Ukazivati na, i angažovati „uzore-modele ponašanja“ – što više to bolje.

• „Modeli ponašanja“ će varirati u zavisnosti od zajednice i kulture: oni moraju da budu

ljudi koji izazivaju veliko poštovanje i divljenje.

• Ne demonstrirati ponašanje koje želite da obeshrabrite kod drugih. Nedostatak

iskrenosti je kontraproduktivan.

• Ne tjerati školsko ili medicinsko osoblja da promoviše zdrave poruke, osim u slučaju

da su sami uvjereni u te ciljeve i smatraju ih nečim što se može postići.

• Ne pretjerivati u korištenju termina 'zdravo', pošto to može imati suprotan učinak.

Mnogi ljudi smatraju da su zdrava hrana, aktivnosti, ili stilovi života dosadni i manje

ugodni.

Za one koji rade na prevenciji korištenja alkohola i duvana:

• Uvijek slati jasnu i nedvosmislenu poruku o tome da je korištenje duvana i alkohola štetno

i da će definitivno da stvori probleme u porodici, školi, zajednici itd.

• Izbjeći poruke koje sugerišu da su određeni duvanski proizvodi i alkohol društveno

prihvatljivi u određenim situacijama, za određene pojedince ili grupe.

• Ne povezivati korištenje duvana ili alkohola sa glamuroznim životom. Neki ljudi smatraju

da je to način da se zabave, proslave, ili stvore poseban imidž. Osporite ta ustaljena

viđenja.

• Ne pokazivati promjerom, ne odobravati prećutno i ne prihvatati korištenje duvana ili

alkohola.

• Ne angažovati zdrave, mlade ljude koji su bivši ovisnici ili ovisnici čija je rehabilitacija u

toku i ne koristite njihova svjedočenja, pošto to može da stvori pogrešna uvjerenja da je

lako riješiti se duvana ili alkohola. Među mladim ljudima često se pojavljuju uobičajeni

20

tipovi grešaka kao što su „ja to mogu kontrolisati“ ili „ja mogu da prestanem kad god

hoću“.

• Nikada nemojte reći, eksplicitno ili implicitno, da je korištenje čak i najmanje količine

duvana ili alkohola bezopasno (tj. samo jednom, iz radoznalosti).

Slika 5. Najbolje je da se izbjegne slanje mješovitih poruka. Noviji trend pokazivanja slika prije

i poslije ovisnosti na društvenim medijima normalizuje rizična ponašanja i sugeriše mladim

ljudima da su efekti prolazni i da se mogu preokrenuti.

Prakse kojima treba pristupiti sa oprezom: za šta je malo vjerovatno da će funkcionisati ?

Prevencija se često obezbjeđuje u kontekstu koji odražava ono što bi moglo da izgleda kao

pristup zasnovan na zdravom razumu, koji će zaustaviti mlade ljude u korištenju supstanci

(posebno alkohola i duvana). Mi smo, međutim, već identifikovali da 'prestanak korištenja'

nije u svakom slučaju primarni cilj, te da bi trebalo više da se brinemo za edukativni cilj

razvijanja ličnih i društvenih kompetentnosti i promovisanje zdravlja i dobrobiti mladih ljudi.

Druga strana stvarnosti je to da je za određene pristupe koji se često koriste ili sugerišu

utvrđeno da ne funkcionišu, da nemaju nisu zasnovani na dokazima, te da mogu ček i da budu

kontraproduktivni (Lee, Košir, & Talić, 2012. godine). Neke od najpopularnijih nedjelotvornih

intervencija date su u listi u nastavku teksta.

24-godišnja žena je podijelila svoju priču na mreži, zajedno sa nevjerovatnom fotografijom koja prikazuje nju u septembru, nakon 826 dana nekorištenja (desno) pored fotografije koja su prikazuje u junu 2014. godine (lijevo).

21

Zastrašivanje

Pozivanje na strah i strašni scenariji su često teški za prihvatanje zbog toga što se ne poklapaju

sa ličnim iskustvima ljudi. To može dovesti do nedostatka povjerenja u druge poruke o

prevenciji, kako za mlade, tako i za roditelje. Kao posljedica izlaganja zastrašujućim taktikama,

postoji fenomen koji se zove 'negativni heroizam'. U takvim okolnostima, mlada osoba bi

mogla da počne sa rizičnim ponašanjem zbog toga što je vođena mišlju da je to što radi opasne

stvari izraz hrabrosti ili uzbudljivo.

Razumljivo je zašto određeni ljudi smatraju da će pokazivanje strašnijih rezultata do kojih

može doći zbog korištenja supstanci nešto što će 'odbiti' ljude od toga da ih koriste. Stvarnost

je da istraživanja pokazuju da to ne daje rezultate! To bi moglo da ima kratkoročni uticaj na

neke ljude. Moglo bi da ima i dugoročniji uticaj na one za koje nikada nije ni bilo vjerovatno da

bi postali uključeni. Međutim, kao jedina strategija koja treba da ima poželjan ishod za cijelu

populacionu skupinu, vjerovatno će propasti. Mladi ljudi obično vide takve prikaze korištenja

supstanci koje izazivaju zavisnost kao 'nerealne' – oni ne odgovaraju njihovim iskustvima

vezanim za ono što se dešava kada drugi, koje oni poznaju, koriste te supstance. Vjerovatno

će takođe reagovati sa „to se nikada neće desiti meni“ i „moja baka je pušila 70 godina i bila

je u redu“.

Mladi ljudi žive u sadašnjem trenutku i na mjestu na kom su, a ne u oblasti budućih dugoročnih

ishoda. Znamo na osnovu istraživanja načina na koji se razvija mozak da su mozgovi mladih

ljudi u toku adolescencije podložni tome da traže zadovoljstvo i uzbuđenje i da njihova

sposobnost da razmatraju konsekvence ponašanja dolazi kasnije. Dio mozga koji kontroliše

rezonovanje i impulse – poznat kao prefrontalni korteks – ne postaje u potpunosti zreo do 25.

godine života. To je još jedan razlog za to što ovaj pristup nije dobar pristup.

Dovođenje bivših ovisnika, bivših alkoholičara, ili bivših pušača

To je još jedna uobičajena i razumljiva reakcija ali, opet, ona se pokazala kao neuspješna u

odnosu na dugoročne ishode za većinu mladih ljudi, ako se koristi kao jedina strategija. Ne

samo da izaziva iste reakcije kao strategije zastrašivanja, već može i da ponudi zbunjujuće

poruke. Dobar primjer je reakcija četrnaestgodišnjaka koji sluša bivšeg ovisnika na pozornici,

koji govori okupljenoj grupi mladih ljudi, „Dakle, ako koristite supstance, možete da uživate,

kasnije vam se dese loše stvari koje možete da zaustavite i na kraju dobijete posao koji vam

omogućava da budete ekspert i da dođete na pozornicu i pričate ljudima i još vas smatraju za

nešto posebno. To nije loše“.

Predstavljanje činjenica

Tačno je da su mladim ljudima neophodni znanje i informacije. Mi, međutim, znamo da oni

već imaju mnogo toga, čak i ako je nešto od njihovog 'znanja' u stvari pogrešna informacija i

mit. Stvarnost je da ponašanje nije zasnovano samo na informacijama i znanjima koje imamo.

22

Da li bi ljudi koristili alkohol onako kako to rade kada bi zasnivali svoje ponašanje isključivo na

znanju i informacijama? Znamo da je ponašanje mnogo kompleksnije, kao što je zacrtano u

ranijem odjeljku ovog priručnika. Poznati su nam i rizici od 'preopterećenosti informacijama'.

Ono što se zahtijeva je da se zna kako da se koriste informacije i kako da se one primjenjuju u

stvarnosti u situacijama sa kojima se ljudi suočavaju. Kada je mlada osoba pozvana po prvi put

da puši, malo je vjerovatno da će činjenice o duvanu i nikotinu uticati na njenu reakciju,

vjerovatnije je da će razmišljati o sljedećem: „Kako da riješim ovu situaciju?“; „Kako da zadržim

prijatelje i ispadnem kul, a ipak odbijem?“; „Kako da se postavim u ovoj situaciji!“; „Da li sam

svjesna šta će drugi misliti o meni ako to uradim“ itd.

Samo recite „ne“!

Ta fraza dobro zvuči, ali da li je djelotvorna? Istraživanje ukazuju na to da bi ona mogla da

pomogne u dodatnom osnaživanju onih uvjerenja koja kod nekih ljudi već postoje, o tome da

'ne koriste droge', ali sama za sebe može biti malo od pomoći mladim ljudma kao praktična

primjena tih uvjerenja u situacijama u kojima se suočavaju sa odlukama o supstancama koje

izazivaju zavisnost. I da li želimo da 'kažu ne' svim supstancama? Šta je sa korištenjem

lijekova koji mogu da budu korisni? Šta je sa korištenjem alkohola, kad dođu u godine u

kojima ga je zaklonito koristiti?

Slika 6. Možda izgledaju kao privlačni slogani, ali istraživanje pokazuje da je malo vjerovatno

da će ove kampanje da budu uspješne.

Organizacija događaja

Jedna aktivnost, predavanje, neki pamfleti, video ili film, mogu biti djelotvorni samo u

najkraćem mogućem roku. Uspostavljanje dugoročne promjene u stavovima ili ponašanju

moguće je samo sa dobro isplaniranim aktivnostima koje su međusobno povezane i prate

jedna drugu u okviru određenog vremenskog perioda.

23

Brza ili jednostavna rješenja

Ideja na kojoj se zasniva ovaj pristup je da se problem riješi u kratkom vremenskom roku, ali

to je kao sakrivanje ispod tepiha, tako da problem nije na vidjelu u potpunosti.

Uobičajeni primjer je izbacivanje učenika iz škole zbog korištenja duvana, alkohola, ili drugih

droga. Šta postižemo takvim pristupom? Udaljavamo tog učenika dalje od drugih, stavljamo

mu etiketu, koja ne može da pomogne niti njima, niti njihovoj školi, ili njihovoj zajednici. Šta

ako je učenik eksperimentirao samo jednom? Međutim, u budućnosti oni mogu da se

ponašaju u skladu sa etiketom koja im je data, i da nastave da koriste alkohol ili druge droge

na drugom mjestu, gdje je za zajednicu teže da interveniše.

Korištenje eksperata iz policije, doktora, ili specijalista za droge

Način na koji se određeni nastavnici i radnici iz zajednice izvlače iz suočavanja sa svojom

ulogom i odgovornošću za prevenciju je da koriste druge 'autsajderske' pristupe. To je često

tako da nađu 'eksperta' koji dođe u posjetu i održi govor ili predavanje, ili čak predstavi

supstance koje izazivaju zavisnost koje se često koriste. To čak može da preraste u lekciju sa

taktikom zastrašivanja, ili lekciju tipa ‘Samo recite „ne“’, ili input koji je 'fokusiran na

činjenice'. Takve sesije mogu da budu veoma zanimljive – posebno za odrasle ili nastavnike –

ali je manje vjerovatno da će biti djelotvorne za učenike.

To obično znači pasivno sjedenje i slušanje, koje, kako znamo, nije metodologija učenja koja

funkcioniše. To takođe znači da se mladim ljudima daju inputi koje odrasla osoba želi da im

da, umjesto odgovora na pitanja koja bi mladi ljudi željeli da postave. Konačno, malo

'ekspertskih' posjetilaca obučeno je da urade posao za koji su nastavnici eksperti –

komuniciranje i promovisanje učenja i razumijevanja sa stanovišta mladih ljudi.

Ovim se ne želi reći da pozivanje ljudi u zajednicu nije dobra ideja. Pozitivan pristup bi bio da

se omogući mladim ljudima da preuzmu odgovornost nad time ko je pozvan i kakve teme i

pitanja oni žele da taj posjetilac razmatra.

Prikazivanje filma, pozorišne predstave, ili predavanja u školskim salama

Ovo je takođe često način da se da se škola, nastavnik, ili zajednica oslobode odgovornosti.

To je druga verzija obezbjeđivanja informacija na način za koji je malo vjerovatno da će imati

ikakav uticaj na većinu mladih ljudi. To je obično mješavina davanja informacija, pristupa

'Samo recite „ne“', i taktika zastrašivanja, uz korištenje metoda i sadržaja za koje je malo

vjerovatno da će, sami za sebe, imati željeni uticaj pomaganja mladim ljudima da razviju

svoje vještine i sposobnosti da dobro funkcionišu u svijetu u kojem se suočavaju sa

supstancama ili drugim rizičnim ponašanjima. To je takođe samo 'jednokratan' pristup, koji

se neredovno primjenjuje na posebne dobne skupine, umjesto tekućeg programa prevencije.

24

Radi kako ja kažem da treba, a ne kako ja radim

To je u većoj mjeri 'skriveni' problem koji se pojavljuje kada poruke programa nisu odražene

u etici škole / zajednice ili ponašanju osoblja. Primjeri uključuju 'zdrave škole' koje su

posvećene podsticanju zdravih stilova života i zdravog okruženja, ali u kojima nastavnici

možda i dalje puše u zbornicama i u kojima u menzi ima vrlo malo prilika za zdravu ishranu.

Još jedan često viđen primjer mogao bi da bude program koji je osmišljen da pomogne djeci

da prave zdrave izbore i odluke – dok u isto vrijeme izvan učionica imaju malo prilika da

vježbaju ili koriste te vještine. To je razlog zašto je toliko važno da svako dešavanje za

prevenciju ili promovisanje zdravlja u školi bude zastupljeno u cijeloj školi i da se odražava u

svim aspektima njene politike i prakse.

Čitanje knjiga i korištenje interneta

Očito je da su knjige i internet vrijedni izvori ideja i informacija, ali oni sami za sebe nisu

dovoljni. Postoji i potreba da se bude svjestan – i da se učenici učine svjesnim toga da

internet može da predstavlja izvor pogrešnih informacija i promovisanja sumnjivih poruka i

informacija.

Medijska kampanja

Često je odgovor na problem prevencije korištenja supstanci ili drugih rizičnih ponašanja to

da se uspostavi medijska kampanja, u nadi da će to promijeniti ponašanje. Nažalost, iz

istraživanja znamo da to nije djelotvorno. Medijske kampanje su veoma dobar način da se

poveća stepen svijesti i da se pitanje stavi na dnevni red u javnosti. Ako te kampanje,

međutim, nisu podržane ili praćene konkretnijim programima i akcijama u školama i

zajednicama, malo je vjerovatno da će one funkcionisati. Zaista, one mogu da imaju

negativan efekat jer su dovele do povećanja svijesti, a sa druge strane se ne dešava ništa na

rješavanju pitanja koja su otvorena. Djeca, na primjer, mogu da saznaju da se mnogi njihovi

vršnjaci bave rizičnim ponašanjima i da odluče da i sami to isprobaju.

Pored toga, priroda medijske kampanje takođe treba da se razmotri, pošto se u njima

primjenjuju neki od pristupa koji su ranije navedeni, na primjer taktike zastrašivanja. To neće

imati željeni ishod i može čak i da proizvede kontraproduktivan efekat glamura vezano za

supstance u očima nekih mladih ljudi.

Droge su loše!

One bi mogle da budu, ali to je pitanje za raspravu. Određene supstance su dobre. Gdje

bismo bili bez lijekova, iako se oni mogu zloupotrebljavati i izazivati probleme? Šta je sa

alkoholom – koji je zakonita supstanca u kojoj mnogi ljudi 'uživaju'? Čak i neke nezakonite

supstance su inicijalno korištene zbog onog što izgleda kao njihov pozitivan efekt.

25

Moramo da budemo pažljivi u vezi sa time kako etiketiramo droge u odnosu na mlade ljude i

da li dajemo poruku koja je kredibilna i sa kojom se oni mogu povezati – te koja je u skladu sa

njihovim iskustvima. Moramo da izbjegnemo mješovite poruke, da budemo konzistentni i

iskreni. Postoje supstance koje se koriste zakonito i odgovorno; određene supstance mogu

da imaju pozitivne ishode; određene supstance se koriste za slavljenje i za uživanje; sve

supstance se mogu koristiti neodgovorno i mogu da imaju negativne ishode i da rezultuju

oštećenjima i štetom po zdravlje i dobrobit.

Jedite zdravo!

Kao što je već navedeno, malo je vjerovatno da će taj slogan da uspostavi dobre

prehrambene navike. Istraživanja pokazuju da označavanje hrane kao 'zdrave' može da bude

kontraproduktivno; većina ljudi ima već uspostavljene ideje o tome da stvari koje su dobre za

nas imaju gori ukus od stvari koje su loše po naše zdravlje – a za njih može da bude manje

vjerovatno da će isprobati hranu koja je označena kao 'zdrava'.

Ta etiketa je problematična i iz drugih razloga. Šta time u stvari mislimo? U novinama se

svaki dan donosi nova priča o tome koja je hrana i koje piće zdravo, a mnogi od tih izvještaja

su međusobno suprotstavljeni. Mnogo je bolje da se odredi konkretan cilj, te da se bude

direktan u vezi sa očekivanim koristima. Promovisanje konzumiranja voća i povrća, na

primjer, zbog toga što oni sadrže mikronutrijente (vitamine i minerale) koji nam pomažu da

ostanemo sretni i zdravi.

Povrće je ukusno!

Slično kao i u slučaju prethodna dva primjera, to je samo slogan, i može da navodi na

pogrešne zaključke. Kada djeca prvi put probaju brokoli, mogu da utvrde da je gorak i

neugodan. Mnogo je bolje reći im istinu, na način koji mogu da razumiju. Uspješan pristup

koji dovodi do toga da djeca više puta isprobavaju novu hranu je da im se objasni proces

'treniranja čula ukusa'. To je i tačno i zanimljivo. Kako se navikavamo na nove ukuse,

naučimo da nam se sve više sviđaju.

26

Slika 7. Istraživanja pokazuju da iskrenost vezano za očekivanja predstavlja mnogo bolji način

da se podstakne isprobavanje nove hrane, koja nam se ranije nije dopadala!

Uspostavljanje „elitnih“ objekata

Često zajednice koje su suočavaju sa rastućim problemom neaktivnosti i gojaznosti među

djecom, odgovaraju na to izgradnjom teretane ili objekta za klizanje ili bazena. U drugom

primjeru, susjedstvo može da se brine da djeca počinju da puše i piju rano, a izgleda da gube

vrijeme na ulicama; mogu da reaguju na to uspostavljanjem parka za vožnju skejta.

Nema sumnje da ti objekti mogu da budu zabavni, korisni, te izuzetni podsticaji da se bude

aktivan. Samo mali broj djece će, međutim, vjerovatno imati koristi od tih „elitnih“ postavki –

a vjerovatno će to biti oni koji su već zainteresovani za sport. Plan za šetnju do škole,

organizovan i održavan među volonterima, koji ne zahtijeva nikakve posebne objekte,

vjerovatno će podstaći više djece da budu aktivna. Očekivalo bi se da bi povećano

obezbjeđivanje fizičke aktivnosti u nastavnom planu i programu bilo korisno za većinu djece

ili svu djecu.

Zaključak

Svi pristupi koji su opisani u ovom odjeljku – a postoji i mnogo drugih verzija koje se često

koriste – treba da se koriste uz izuzetan oprez. Ne želi se reći da oni ne mogu da budu

korisni, ali to zavisi od konteksta i kako i kada se koriste.

Većina malih ili jednostavnih intervencija može da se koristi kao dio sveobuhvatnog

programa edukacije, promocije zdravlja, i prevencije koji se obezbjeđuje u cijeloj zajednici i iz

godine u godinu. Ne postoji pristup „magične pilule“ koji bi funkcionisao za sve mlade ljude,

ili za sve odrasle. Njihove različite potrebe treba da se ispunjavaju različitim pristupima u

različitim okruženjima. Neki od pristupa koji su identifikovani ovdje mogli bi da funkcionišu

za određene ciljne grupe, ali dokazi pokazuju da je malo vjerovatno da će biti djelotvorni za

većinu mladih ljudi, te da ne ispunjavaju edukativni cilj pomaganja mladim ljudima da budu u

poziciji da naprave zdrave i informisane odluke o svom zdravlju i dobrobiti.

Postajete sve pospaniji… …. i veoma gladni…. … gladni za povrćem!

27

Postavke – gdje intervenisati?

Širom planete je najtipičnije i najčešće okruženje za prevenciju škola, u tipičnom slučaju kroz

intervencije zasnovane u učionicama. Zajednica se često pominje kao prikladno okruženje za

prevenciju, pošto obuhvata veći skup odrednica života, ali djelotvorne intervencije koje su

prikladne za tako široko okruženje rijetke su u Evropi. U praksi, dobro osmišljena, intenzivna,

te konkretna prevencija zasnovana na porodici, koja se širi i izvan večeri za roditelje ili škola

roditelja, takođe je prilično rijetka (EMCDDA, 2017. godine).

Intervencije u školama

Prevencija zasnovana na školama je najčešći i najpopularniji oblik univerzalne prevencije u

Evropi, pošto škole omogućavaju lak pristup većini mladih. U teoriji, tako dobro

organizovano okruženje bi omogućavalo dobar monitoring sadržaja, kvaliteta, te stepena

intervencije prevencije.

Postojeća stvarnost je mnogo malih, kratkoročnih, jednokratnih aktivnosti i intervencija bez

stabilne i naučno zasnovane strukture. To predstavlja veliki dio onoga o čemu se izvještava

kao o aktivnostima prevencije koja se izvodi u učionicama. Poznato je da samo mali skup

onoga što se obično koristi kao prevencija u stvari funkcioniše.

Dokazi o djelotvornosti prevencije u školama postoje samo u okviru standardizovanih

programa prevencije. Takvi programi imaju fiksirani nastavni plani program, koji je raširen

kroz vrijeme i sesije; oni imaju sadržaj koji je definisan za svaku sesiju, a rade sa pažljivo

pripremljenim i propisanim materijalima. Ako su nastavnici dobro obučeni za administriranje

tih programa i imaju dobru strukturalnu podršku, te intervencije mogu da obuhvate velike

školske populacije.

Vezano za njihovo osmišljavanje, djelotvorne intervencije ne oslanjaju se samo na

obezbjeđivanje informacija učenicima, već uključuju interaktivne sesije i promjene

arhitekture izbora u školama i izvan njih. Ta mješavina podržava učenje, promjenu stavova i

promjenu navika u odnosu na ciljna rizična ponašanja. Sveobuhvatne intervencije koje

obuhvataju više od jednog ponašanja mogu da budu djelotvorne i ekonomične ako je svaki

od njihovih ciljeva adekvatno definisan i podržan.

Svi drugi pristupi prevenciji koji su zasnovani na programima (koji se takođe prilično široko

koriste u Evropi), kao što je opšta obuka nastavnika, sporadične ili ad hoc sesije, dani

svjesnosti, te integracija prevencije u sve obrazovne predmete, nisu zasnovani na dokazima, i

još uvijek ne postoje podaci ili evaluacije koje bi podržale njihovu djelotvornost.

28

Roditelji i porodično okruženje

Većina prevencija koja se odvija u okviru porodica u Evropi je univerzalna; ona sadrži večeri

za roditelje, predavanja, seminare, te radionice, sa ciljem dosezanja do opšteg profila

porodica ili roditelja. Ti pristupi bi mogli da imaju efekat privlačenja prilično imućnih

porodica sa zaštitnom psihosocijalnom pozadinom, dok porodice koje su činjenično više

izložene riziku rijetko pohađaju takva dešavanja. Najinteresantnije pitanje u ovom okruženju

je da li da se primijeni selektivni ili univerzalni pristup.

Evropski institut za studije prevencije (IREFREA; vidjeti na www.irefrea.org) je analizirao

programe prevencije zasnovane na porodicama u nekoliko zemalja EU i utvrdio je da većina

intervencija nije vođena teorijom, da je samo jednokratna ili kratkoročna, te da se ne

evaluira. Samo manjina dostupnih intervencija se može opravdano nazivati 'programom'.

Selektivna prevencija zasnovana na porodicama je relativno rijetka u Evropi.

Okruženje u zajednici

Idealno razumijevanje 'zajednice' kao aktivne društvene mreže pojedinaca koji učestvuju

nezavisno od svoje profesionalne pozadine nije opšte prihvaćeni koncept u Evropi. U skladu

sa tim, značenje 'prevencije zasnovane u zajednici' se u znatnoj mjeri razlikuje u različitim

dijelovima Evrope. Teško je porediti njihove različite pristupe prevenciji. Prema tome, jedini

izvodljiv način da se porede intervencije prevencije koje su zasnovane u zajednici u različitim

dijelovima Evrope je da se koristi najmanji zajednički sadržalac – na primjer, da se 'zajednica'

definiše samo kao geografsko i administrativno okruženje – za zajedničko sakupljanje

informacija. Da bi se odrazila ta redukovana definicija, EMCDDA i njegovi partneri koriste

termin prevencija locirana u zajednici (npr. pozivajući se samo na okruženje), umjesto

prevencija zasnovana u zajednici (što bi povlačilo aktivnu angažovanost zajednice).

Kompleksnost evaluacija mnogih inicijativa koje sačinjavaju svaku intervenciju zasnovanu na

zajednici značila je da je veoma malo takvih intervencija prošlo kroz rigoroznu evaluaciju.

One koje jesu obično su bile fokusirane na manji broj zasebnih promjenljivih ishoda, kao što

su broj presuda za vožnju pod uticajem alkohola. Promjene su češće primjećivane u

oblastima kao što je prihvatanje politika usmjerenih ka zdravlju i povećano znanje. Da bi

takve promjene bile održive, zahtijeva se da one budu institucionalizovane, što, sa svoje

strane, zahtijeva da inicijative budu podržane od strane relevantnih agencija u zajednici.

Inicijative zajednice su bile uspješnije u uticanju na gledišta javnosti o problemima i

reakcijama politika, nego u mijenjanju pojedinačnih ponašanja, a trebalo bi da budu

prilagođene grupi stanovništva korištenjem lokalnih podataka o učestalosti.

29

Isplatljivost intervencija

Danas se donosioci odluka sve više oslanjaju na bihejvioralne i zdravstvene ekonomiste za

određivanje isplatljivosti različitih intervencija. Sada je, na primjer, opšteprihvaćena činjenica

da rane intervencije nude najbolju vrijednost za uloženi novac. To je zbog toga što malo

ulaganje u ranoj fazi, dok djeca uče svoje navike u ishrani i inače, može da uštedi mnogo

sredstava kasnije. Zaista, na dokazima zasnovana (djelotvorna) prevencija dobija na važnosti

i priznanju, pošto štedi novac za zdravstvene tretmane i lijekove u kasnijem periodu, da se i

ne pominju patnja pojedinaca i mnogi različiti problemi zajednice.

Jeftina intervencija može da proizvede dobre rezultate, kao što su male promjene

'nagovještaja' koje promovišu zdraviju ishranu u školama, kako je već razmatrano. Mnoge

jeftine intervencije, međutim, samo izgledaju ekonomične, ali ako nemaju efekte, novac je

uludo bačen. Sa suprotne strane, intervencija koja zahtijeva više napora i resurse, a koja je

djelotvorna, može da ponudi dobru vrijednost za uloženi novac.

Na nivou cijelog stanovništva, manje promjene ponašanja među velikim brojem djece mogu

se smatrati vrednijim od većih promjena među šačicom djece. Za svaki individualni projekt

moraju da se razmatraju markeri za odlučivanje o tome kakve promjene bi imale značajne

praktične poželjne konsekvence. Na primjer, ako se svako dijete bavi sa dodatnih deset

minuta umjerene do visokointenzivne aktivnosti svakog dana, kao rezultat školske

intervencije, da li je vjerovatno da će to u značajnoj mjeri unaprijediti njihovu fizičku

kondiciju i dobrobit? Šta je sa postizanjem da troje od svakih stotinu djece počne da se bavi

sportom? Šta ako novca ima dovoljno samo za jednu od tih intervencija?

Razmatranja isplatljivosti bi trebalo da budu dio svakog programa. Uvijek u javnom zdravstvu

ima manje novca nego što je potrebno, kako u siromašnim, tako i u bogatim zemljama, a

naša zajednička odgovornost je da osiguramo da se dostupna sredstava dobro raspodijele.

Odlučivanje bi trebalo da bude bazirano na lokalnim potrebama; globalnoj bazi dokaza, te

pažljivom mjerenju i evaluaciji rezultata, što se razmatra u narednim odjeljcima ovog

priručnika.

Oni koji razmatraju međusobno konkurentne intervencije mogu da pretražuju sveobuhvatnu

bazu podataka o studijama koje su prošle kolegijalnu provjeru, koje sadrže procjene troškova

po godini života prilagođenoj za onesposobljenje (disability adjusted life year - DALY) koje su

stavljene na raspolaganje na mreži u Globalnom registru analize djelotvornosti troškova u

zdravstvu (vidjeti na http://healtheconomics.tuftsmedicalcenter.org/orchard). Nekoliko

studija je, na primjer, razmatralo isplatljivost različitih intervencija protiv gojaznosti među

djecom.

30

Primjer najbolje prakse: Model zajednica koje brinu (zajednice kojima je stalo) (Communities That Care - CTC)

Različite nadležne institucije i nivoi vlade dijele odgovornost za sprječavanje rizičnih

ponašanja i promovisanje zdravlja stanovništva, ali lokalne zajednice jasno imaju ključnu

ulogu. Ljudi ipak žive u zajednicama, rade i pohađaju škole i događaje u zajednici, bave se

sportom i koriste lokalne rekreacione objekte, kupuju u lokalnim prodavnicama, posjećuju

restorane, barove i druge firme, učestvuju u duhovnim i kulturnim aktivnostima, a to je i gdje

se problemi koji proističu iz rizičnih ponašanja najjače osjećaju (CTC, 2017. godine, EMCDDA,

2017. godine).

Mobilizacija zajednice znači mobilizaciju i/ili aktiviranje grupe ključnih pojedinaca koji

predstavljaju različite odgovorne institucije na lokalnom nivou i različite interese u zajednici

koja se organizuje u dovoljnoj mjeri da planira, koordinira, a potencijalno implementira

višestruke inicijative prevencije u različitim okruženjima. Mobilizacija zajednica tako da

djeluju kao zastupnici za promjene u zajednici je važna strategija za sprječavanje problema u

vezi sa zdravljem i ponašanjem u svim ciljnim grupama, posebno među mladim ljudima.

Rezultati studija iz nauke o prevenciji, uključujući dokaze vezane za indikatore koji predviđaju

probleme sa zdravljem ili ponašanjem, ukazuju na to da sistem prevencije u zajednici

zasnovan na nauci može da bude djelotvoran u promovisanju zdravlja i dobrobiti mladih ljudi

i drugih ljudi koji žive u zajednici.

Model zajednica koje se brinu (http://www.communitiesthatcare.net) je popularan pristup

mobilizaciji zajednice koji je zasnovan na dokazima. Implementiran je širom svijeta, između

ostalog i u nekoliko zemalja Evrope. Inicijalno je pristup modela CTC razvijen za mobilizaciju

zajednica u oblasti prevencije korištenja supstanci i kriminala među djecom i adolescentima,

ali se može lako prilagoditi drugim kontekstima.

31

Slika 8. Faze pristupa modela Zajednica koje brinu (Communities That Care - CTC).

CTC organizuje usvajanje naučno zasnovanog pristupa prevenciji u pet faza, što je pokazano

na slici 8, pri čemu je svaka vođena skupom 'putokaza' i 'odrednica' koje se koriste za

monitoring implementacije prevencije zasnovane na zajednici u praksi.

Ukratko, ovo je ono što se dešava u svakoj od faza.

U fazi 1, spremnost zajednice za implementaciju modela CTC se ocjenjuje, i koordinatori i

lideri u zajednici su identifikovani.

U fazi 2, lideri zajednice odlučuju, nakon što se odluče za pristup modelu CTC, da li da

organizuju i identifikuju koaliciju za prevenciju u zajednici za izvršavanje funkcija lokalne

akcione grupe. Ako je izvodljivo implementirati modela CTC, koordinatori u zajednici i članovi

koalicije su obučeni za djelotvornu prevenciju u zajednici, koalicija za prevenciju je

organizovana za izvršavanje kasnijih faza modela CTC.

U fazi 3, se procjenjuju faktori rizika / zaštitni faktori i problematična ponašanja svih

projektnih ciljnih grupa, uz korištenje ankete u zajednici i lokalnih servisa koji imaju za cilj

rješavanje prioritetnih faktora rizika i zaštitnih faktora.

U fazi 4, koalicija za prevenciju u zajednici pregleda rezultate procjene i bira istestirane

djelotvorne politike i programe.

FAZA 1 Ocjenjivanje spremnosti zajednice

FAZA 2 Organizovanje

na nivou zajednice

FAZA 3 Profiliranje

problematičnih ponašanja

mladih ljudi

FAZA 4 Razvoj plana

zasnovanog na djelotvornim strategijama

FAZA 5 Implementacija i

evaluacija

32

U fazi 5, implementiraju se programi i sprovodi se monitoring ishoda za sve ciljne grupe.

Ciljne grupe ili potencijalni partneri u timovima zajednice (ili lokalnim akcionim grupama)

obično su sljedeće: (1) gradske nadležne institucije ili opštinski savjeti; (2) zdravstvene

službe, službe za socijalni rad i sprovođenje zakona u zajednici; (3) obrazovne ustanove

(predškolske i školske); (4) akademske i istraživačke ustanove; (5) organizacije mladih i druge

nevladine organizacije; (6) savjeti roditelja (npr. u vrtićima i školama); (7) rekreativna i

sportska udruženja i umjetničke grupe; te (8) službe za porodicu ili mlade, humanitarne,

kulturne i religijski zasnovane grupe.

Podrška vlade je neophodna za održive ishode

Dobro je poznato da se najbolji rezultati u prevenciji rizika i promovisanju zdravlja postižu

kroz rješavanje siromaštva i društvene uskraćenosti; uvođenje zakonskog okvira koji

ograničava dostupnost i lakoću obavljanja ciljnih rizičnih ponašanja; uvođenje dodatnih

poreza na nepoželjne proizvode (npr. duvan, alkohol, šećer) te subvencija za poželjne

proizvode i usluge (npr. finansijski dosežne bazene ili zdrave ručkove u školama); te slične

politike i fiskalne intervencije.

Vladina podrška je ključ za mijenjanje okruženja, od okruženja koje podržava rizična

ponašanja do okruženja koje otežava takva ponašanja i čini njihove zdrave izbore lako

dostupnim. Bez te promjene, intervencije zasnovane u školama, porodicama i zajednici ne

mogu da postignu dugoročnu održivu promjenu u navikama i ponašanjima ljudi. Samo

održavanje stalnog napora i podrška na svim nivoima vlasti (lokalnom, regionalnom i

federalnom) može to da postigne.

Lancet komisija za pretilost (vidjeti na http://www.worldobesity.org/what-we-

do/lancetcommission/) angažovala je vrhunske eksperte za pripremanje nekoliko izvještaja i

smjernica zasnovanih na dokazima 2011. godine, a onda opet 2015. godine. Shematski

pristup koji je predstavljen na slici 9 pokazuje njihove ključne zaključke na sažeti način, u

odnosu na podršku koja je potrebna za uspostavljanje i održavanje zdrave ishrane u cijeloj

populaciji, a time i smanjivanje 'epidemije gojaznosti'.

33

Slika 9. Shema koju je izdala Lancet komisija za pretilost (2015. godine).

34

Shematski pristup ilustruje međupovezanosti između okolišnih uticaja i arhitekture izbora,

koja je krucijalni faktor u određivanju da li se ljudi bave rizičnim ponašanjima ili usvajaju

zdravije navike. Vezano za hranu, ti uticaji se kreću od ograničavanja prodaje brze hrane

djeci do podsticanja proizvodnje zdrave hrane; od uspostavljanja zdravih standarda i

edukacije u školama, do omogućavanja roditeljima da kupuju zdrave proizvode koje si mogu

priuštiti; od oporezivanja nezdravih proizvoda do redizajna radnji, a posebno oblasti oko

blagajni, tako da prikazuju više zdrave hrane na vidljivijim mjestima, i tako dalje.

Zagovaranje i medijsko zagovaranje: definicije i opseg

Zagovaranje

Uopšteno gledano, zagovaranje možemo da definišemo kao aktivnosti i akcije koje se

sprovode sa namjerom vršenja uticaja na kreatore politika i donosioce odluka, sa ciljem

razvijanja, uspostavljanja ili mijenjanja politika i praksi, te uspostavljanja i održavanja

programa i usluga.

Zagovaranje je akt koji oblikuje javno mnijenje, uspostavlja ili mijenja norme, te oblikuje

ponašanje. Uspješno zagovaranje počinje od strategije i kreće se ka taktici.

Zagovaranje je politički proces pojedinca ili grupe, koji ima za cilj da utiče na javnu politiku i

odluke o raspodjeljivanju resursa unutar političkih, ekonomskih, ili socijalnih sistema i

institucija. Zagovaranje može da uključuje mnoge aktivnosti koje lice ili organizacija

poduzimaju, uključujući medijske kampanje, javna obraćanja, naručivanje i objavljivanje

istraživanja ili anketa, ili dostavljanje kratkih izvještaja (Mreža za politike za alkohol za mlade

-Alcohol Policy Youth Network / APYN, 2014. godine).

Ciljna publika za zagovaranje može da uključuje

• Donosioce odluka, kao što su vlada, ministri, zakonodavci, administratori, te šefovi

korporacija

• Opštu javnost

• Novinare

• Organizacije građanskog društva

• Donatore

• Praktičare u oblasti prevencije

• Pojedinci koja utiču na mišljenje

Koalicija

Koalicija se može definisati kao grupa ljudi, zemalja ili interesnih strana koje se okupljaju oko

zajedničke svrhe. Kada izgrađuju koaliciju, te grupe se usaglašavaju o ponašanju i radu u

saradnji ka postizanju skupa zajedničkih akcija koje su definisane unutar grupe. Izgradnja

35

uspješne koalicije ukazuje na seriju koraka, konkretno: (1) postizanje zajedničkih i

nadopunjujućih ciljeva; (2) zajedničke koristi od suradničkog rada; i (3) osiguravanje da

koristi premašuju troškove.

Koristi uključuju povećavanje potencijala za uspjeh, osnažavajući slabije članove tako da

imaju više uticaja na pitanja od značaja, koncentrišući stručna znanja i resurse za rješavanje

kompleksnih pitanja, te privlačeći medijsku pažnju. Postoje, međutim, i nedostaci rada u

koalicijama: preopterećenost radom, različiti nivoi resursa i interesa, te kredit. Kada se biraju

članovi koalicije ili gradi koalicija, težište pažnje bi trebalo da bude na ciljevima i interesima

organizacija (APYN, 2014. godine).

Lobiranje

Edukacija zakonodavnih tijela o nekom konkretnom pitanju se u opštem slučaju smatra

zagovaranjem, dok se guranje konkretnog načina glasanja o konkretnom zakonskom

prijedlogu smatra lobiranjem. Na primjer, rad na parlamentarnom glasanju o totalnoj zabrani

pušenja na javnim mjestima smatrao bi se kao lobiranje za tu zabranu.

Socijalni marketing

Nekoliko riječi bi takođe trebalo da se posveti uvođenju koncepta socijalnog marketinga. I

zagovaranje i socijalni marketing imaju isti krajnji cilj, promjenu ponašanja pojedinaca, ali

putevi kojima se do toga stiže se u određenoj mjeri razlikuju.

Na primjer, zagovaranje vezano za politiku za alkohol uglavnom se koristi za promovisanje

određenih politika, za koje je pokazano da mijenjaju ponašanje ljudi u dugoročnom periodu.

Socijalni marketing, sa druge strane, ima donekle različit pristup. To je proces koji koristi

principe i tehnike marketinga za uticanje na ponašanje ciljne publike na način koji je koristan

i za društvo i za pojedince. On se oslanja na stvaranje, komuniciranje, obezbjeđivanje i

razmjenu ponuda koje imaju pozitivnu vrijednost za pojedince, klijente, partnere, te društvo

u cjelini.

Glavna razlika između pristupa socijalnog marketinga i zagovaranja za bolje politike je njihov

uticaj na arhitekturu izbora šireg okruženja koje je relevantno za ciljna ponašanja. Ako je

uspješno, zagovaranje povećava troškove i napore koji su potrebni za suprotstavljanje

nepoželjnim rizičnim ponašanjima. Društveni marketing se fokusira na identifikaciji koristi i

prepreka sa kojima se pojedinci suočavaju u izvršavanju poželjnih ponašanja i ima za cilj da

stvori vrijednosti koje će povećati koristi i smanjiti prepreke za ta ponašanja (APYN, 2014.

godine).

Dobro je poznato da komercijalni marketing može da predstavlja snažan način za

komuniciranje sa klijentima i oruđe (alat) koje može da promijeni živote ljudi. Taj alat se

koristi za uticanje na potrošače kroz izloženost velikom broju otvorenih ili skrivenih

marketinških poruka i promovisanje proizvođača. To utiče na potrošače da identifikuju

36

konkretan proizvod, isprobaju nove proizvode, promijene lojalnost brendovima, potroše

mnogo novca na nekoj rasprodaji kupovinom proizvoda koji im ne trebaju, te da u svrhu,

kako pretpostavljaju, štednje, putuju hiljade kilometara kako bi uživali u 'rajskom mjestu'

deset dana godišnje.

Ako je moguće uticati na živote potrošača kroz marketing, onda bi trebalo da bude moguće

da se taj snažan alat koristi za unapređivanje fizičkog i mentalnog zdravlja stanovništva,

unapređujući opšti kvalitet života, te stvarajući povoljne uslove u okruženju. To je ideja na

kojoj se zasniva socijalni marketing i to mu je cilj. U ovom kontekstu, 'prodaja' je postizanje

društveno poželjnog ponašanja. Da bi bio djelotvoran, socijalni marketing treba da koristi

dokaze i znanja koja su izvučena iz nekoliko disciplina, uključujući ekonomiju, sociologiju i

psihologiju.

Slika 10. Kampanje socijalnog marketinga sve više koriste nove tehnologije, a posebno

društvene medije.

Socijalni marketing u prevenciji

Djelotvornost socijalnog marketinga

Slično drugim alatima za prevenciju, postoji mnogo pristupa socijalnom marketingu koji se

često koriste, ali nemaju snažnu bazu dokaza za svoju djelotvornost. Njihova implementacija

je odistinski počela u sedamdesetim godinama prošlog vijeka, ali je socijalni marketing

postao strateški alat koji se najčešće bira u oblasti prevencije i promovisanja zdravlja tek u

ovom vijeku.

37

Uobičajeno je viđenje da prevencija te vrste može da bude ograničena na plasiranje poruke o

štetnosti cigareta, alkohola, te drugih droga u široj zajednici, te da je to dovoljno da se

postigne željeni efekat. Međutim, kako je razmatrano u prethodnim odjeljcima ovog

priručnika, to nije ono što se dešava. Brojne studije su pokazale da taj tip intervencije nije

djelotvoran; dobro je poznato da oni mladi ljudi koji u potpunosti znaju da su određene

supstance štetne za njih ipak potpadaju pod rizik toga da ih konzumiraju. Sama informacija,

te buđenje svjesnosti kroz pasivno primanje informacija o štetnosti, nisu dovoljni da se lice

suzdrži od alkohola, cigareta, ili drugih droga, ili da promijeni svoje stavove o njima. Umjesto

toga bi trebalo da imamo za cilj da mlade ljude opremimo dobrim društvenim vještinama i da

podstaknemo zdrave životne stilove. To je kompleksniji zadatak i mnogo ga je teže postići od

jednostavnog korištenja 'taktika zastrašivanja' ili pristupa tipa ‘Samo recite „ne“’, ali to je

jedini način da se zaista promijeni ponašanje.

Čak i nakon što opremimo mlade ljude dobrim društvenim vještinama i vještinama

rezonovanja, te izgradimo određene pozitivne stavove, uradili smo mnogo, ali ne i sve.

Vjerovatno je da će biti prepreka koje bi trebalo da se uzimaju u obzir u toku planiranja

socijalnog marketinga za prevenciju korištenja duvana ili alkohola, ili za promovisanje zdrave

ishrane i fizičke aktivnosti, što je već razmatrano.

Vrijedi ponoviti u ovom trenutku da su stavovi nevjerovatno otporni na promjene, ali da čak i

ako uspijemo da ih promijenimo, brojne studije pokazuju da stavovi nisu jedini, ili nisu glavni,

faktori za predviđanje većine ponašanja. Zaista, stavovi često nisu uzročno-posljedično

vezani za samo ponašanje. Za većinu mladih ljudi stavovi nisu najsnažniji faktor u oblikovanju

ili kontrolisanju ponašanja. Njihovo korištenje duvana i alkohola, te njihovi izbori životnih

stilova vezanih za hranu i aktivnost, određeni su društvenim kontekstom, biološkim i

emotivnim potrebama, te stvarnim ili imaginarnim pritiscima od vršnjaka ili drugih. Prema

tome, da bi bio na bilo koji način djelotvoran u borbi protiv rizičnih ponašanja, socijalni

marketing mora da bude proces koji je baziran na smislenom dijalogu sa ciljnim grupama u

cijeloj zajednici, kroz razmatranje njihovih potreba, tekuće situacije u društvu, te mogućih

pritisaka na pojedinca.

Precizno osmišljene tehnike marketinga zasnovane na dokazima mogu da, bez sumnje,

dovedu do društvenih promjena. Razumijevanje socijalnog marketinga kao nečeg što koristi

nekoliko reklama na TV-u ili radiju, dobro upakovanih proizvoda, ili nekoliko letaka i postera,

svakako neće dovesti do željenih promjena. Možda će takva kampanja imati određeni efekat

kod određenog broja primalaca koji su tome naklonjeni, ali to nije željeni ishod.

Ključni alat u svim intervencijama koje su zasnovane na dokazima je proces planiranja i

određivanja strategija za promjene, uz korištenje djelotvornih tehnika, te sa ciljem postizanja

kontinuiteta.

38

Aktivnosti socijalnog marketinga

U svijetu socijalnog marketinga, organizacija i institucije koje rade na prevenciji koriste dva

tipa aktivnosti, programe i kampanje.

Program je koordinirana aktivnosti koja je osmišljena da postigne misiju organizacije, a može

da uključuje jednu ili više konkretnih kampanja. Kampanja je kraća i ima za cilj postizanje

određenih rezultata u kratkoročnom periodu. I kampanje i programi imaju svoju strategiju,

planove i taktike. U tom procesu je imperativ kontinuitet!

Poruke u socijalnom marketingu

Možda je dio socijalnog marketinga koji predstavlja najveći izazov za prevenciju korištenja

duvana ili alkohola, ili promovisanje bolje ishrane i fizičke aktivnosti, problem vezan za to

kako da se osmisle i pošalju ključne poruke.

Sljedeće smjernice bi trebalo da nam pomognu da izbjegnemo zamke. Poruke bi trebalo da

budu:

Jasne. Trebalo bi da izbjegnemo poruke koje su dvosmislene i mogu se pogrešno protumačiti

zato što mogu da budu kontraproduktivne.

Konzistentne. Sve poruke koje se plasiraju moraju da budu međusobno konzistentne, a

takođe i konzistentne sa programskim ciljevima.

Pouzdane. Trebalo bi da koristimo izvore i ljude koji imaju integritet i kojima može da se

vjeruje. Na primjer, članovi porodice, vršnjaci, malo stariji vršnjaci, uspješni mladi ljudi. Za

mlade ljude je povjerenje često primarno pitanje.

Takve da privlače pažnju. Na dnevnoj osnovi smo bombardovani porukama o različitim

temama. Mnoge prođu neprimijećene. Izazov je da se izaberu poruke koje privlače najviše

pažnje u ovom trenutku.

Uvjerljive. Poruka koja je uokvirena tako da ostavlja utisak da je sve što kažemo tačno po

sebi je manje korisna od one koja prenosi ideju o uvjerenju. Najdjelotvornije poruke su

obično one koje sugerišu konkretnu akciju.

Relevantne za to lice. Poruke moraju da ispunjavaju potrebe i interese publike. Na primjer,

bolje je ukazati na trenutne koristi od ne korištenja duvana i alkohola, nego na dugoročne

efekte po naše zdravlje.

Adekvatno privlačne. Poruke mogu da budu privlačne na različite načine – kroz logiku, strah,

humor, ili druge emocije. Emotivne poruke mogu da privuku pažnju i da ostanu zapamćene;

sa druge strane, snažne emotivne poruke mogu da imaju suprotan efekat, ako se ne plasiraju

pažljivo. Jedna od najkontroverznijih emocija je strah ('taktike zastrašivanja' su već

39

razmatrane). Humor ima najveći efekat kada želimo da damo novi pristup staroj poruci.

Međutim, to takođe može da bude osjetljiva oblast, pošto različiti ljudi imaju različit smisao

za humor – ono što čini da se jedna osoba osjeća duhovitim druga osoba bi mogla da smatra

glupim. Smiješne rečenice mogu da budu štetne. Kako i kod straha, važno je da se provjeri

koliko je poruka primjenljiva. Konačno, logički pristup može da bude koristan i primjenljiv

kada želimo da popunimo rupe u znanju u publici ili razotkrijemo mitove.

Kulturološki osjetljive. Poruke moraju da budu prilagođene svim ciljnim grupama, uz

razmatranje kulturoloških razlika, jezičkih običaja, te stavova. To bi trebalo da se radi sa

osjećajem, umjesto da se koriste stereotipi, koji mogu da budu uvredljivi i kontraproduktivni.

Usmjerene preko prikladnih kanala komunikacije. Tri glavna kanala koji mogu sa se koriste

su masovni mediji, lični kanali i kanali u zajednici. Odluke o tome koje kanale treba koristiti bi

trebalo da budu zasnovane na našim znanjima o publici. Na primjer, u društvenom

umrežavanju, mogli bismo da razmatramo radijsku stanicu ili mrežne kanale koje mladi ljudi

najčešće slučaju na lokalnom nivou; TV program ili seriju koja privlači najviše interesa; mjesta

koja naše ciljne publike najviše posjećuju ili pojedince koji su zavrijedili njihovo povjerenje.

Trebalo bi da koristimo sve one kanale koji mogu da dosegnu do publike, koji su adekvatni za

naš program. Korištenjem mješavine različitih kanala možemo da dosegnemo do više ljudi.

Korištenje različitih formata. Kada razmatramo kako da objavimo poruke, ne bi trebalo da se

samo zadržimo na lecima, posterima itd. Dobro je razmotriti nešto što može da dosegne do

potpuno nove publike, kao što je omladinsko pozorište. U tom smislu, pred-testiranje može

da da određene korisne sugestije.

Slika 11.U novijem periodu, dolazak skupih kampanja je stvorio potražnju za resursima koji

nam omogućavaju da provjerimo bazu dokaza za kampanje društvenog marketinga u oblasti

zdravlja (npr. vidjeti na http://www.psi.org/research/evidence/psi-social-marketing-

evidence-base/).

Korištenje alata zasnovanih na dokazima i ranije istestiranih. Trebalo bi da uvijek počnemo

tako što pažljivo razmotrimo dostupne primjere iz drugih kampanja, a zatim nastavimo

40

testiranjem naših poruka i uzoraka materijala. Prethodno skeniranje može da nam da uvide u

to da li su materijali i kanali preko kojih se prenose poruke adekvatni. Pažljivi monitoring je

takođe neophodan zbog toga što prethodno testiranje ne može da sigurno garantuje uspjeh.

Kako izgraditi i održati koaliciju?

Rad u koaliciji je i racionalna i emotivna odluka i postoje i koristi i nedostaci rada na taj način.

Koristi uključuju povećavanje potencijala za uspjeh i snaženje slabijih članova tako da imaju

više uticaja na pitanje od interesa. Pored toga, one uključuju koncentraciju ekspertskih

znanja i resursa za rješavanje kompleksnih pitanja. Formiranje koalicije će vjerovatnije

privući medijsku pažnju i, prema tome, povećati stepen vidljivosti pitanja. Ključne vrijednosti

za uspješne koalicije uključuju uzajamno poštovanje za različita gledišta i iznalaženje

najboljeg načina da se izvuče najviše iz različitih perspektiva i doprinosa. Postoje, međutim, i

nedostaci u radu u koalicijama. Oni uključuju preopterećenost poslom, pošto svi članovi

imaju druge interese, pored pitanja vezanih za rad u koaliciji. Organizacije takođe mogu da

imaju različite nivoe resursa i interesa koji mogu da budu u sukobu, uz istovremen zajednički

rad. Preuzimanje zasluga za postignute rezultate takođe može da predstavlja problem, pošto

bi moćniji partneri u koaliciji mogli da se stave iznad manjih partnere (APYN, 2014. godine).

Interesne strane

Biranje članova koalicije ili izgradnja koalicije bi trebalo da bude fokusirana na ciljeve i

interese organizacije. Prema tome, uspostavljanje partnerstva sa različitim stranama

zahtijeva vrijeme i posvećenost, što može da dovede do velikih uspjeha ili gorkih raskida. Ako

uzmemo za primjer koalicije koje se bave politikama za alkohol ili duvan, te smanjivanjem

gojaznosti, tu postoje određene potencijalne interesne strane i drugi koji možda neće biti

idealno prilagođeni za tu ulogu.

Nevladine organizacije. NVO-i su važni akteri među građanskim društvom, zato što obično

imaju resurse, stručna znanja, te obično traže način za saradnju sa drugim partnerima na

postizanju zajedničkog cilja. Prema njihovoj oblasti rada, one predstavljaju opšte društvo i

zagovaraju u njegovo ime. One bi trebalo da budu nepristrasne i transparentne vezano za

svoj cilj, akciju i društvene i političke intervencije. U areni koja se odnosi na alkohol i duvan,

najvažnije nevladine organizacije su one koje blisko sarađuju na pitanjima vezanim za alkohol

i duvan (npr. udruženja pacijenata), organizacije mladih (udruženja studenata medicine su

posebno od pomoći), te organizacije koje rade na promovisanju zdravlja.

Zdravstveni radnici i akademska zajednica. Ovi profesionalci pružaju pouzdana znanja i

informacije zasnovane na dokazima javnim i privatnim institucijama i društvu. Oni mogu da

budu aktivni partneri u prevenciji, ranoj intervenciji, smanjivanju rizika i šteta, istraživanju i

intervencijama, pošto je njihov rad razvijen u svim tim oblastima. U tipičnom slučaju ih

većina građana smatra nepristrasnim i pouzdanim i oni mogu da budu snažni ambasadori za

41

zagovaranje projekata. Konkretno, imajući u vidu važnost izbora najdjelotvornijih pristupa

koji su zasnovani na dokazima u svim aspektima aktivnosti koalicije, oni partneri koji su

sposobni da obezbijede te informacije drugim interesnim stranama bi trebalo da budu

dobrodošli i uključeni u donošenje odluka.

Lokalna uprava. Na lokalnom nivou, lokalne upravne organizacije (kao što su gradonačelnici,

gradska / lokalna administracija, gradska / lokalna vijeća itd.) ključni su partneri, pošto imaju

znatnu moć unutar granica opštine. Prema tome, svako ko razmatra akciju koja rješava

lokalni problem, ili planira probnu akciju koja bi kasnije mogla da se primijeni na cijelu

zemlju, trebalo bi da razmatra to da su lokalne upravne organizacije idealna interesna strana

za angažovanje od samog početka. U teoriji je lokalnim upravnim organizacijama često lakše

pristupiti i lakše ih je uključiti u lokalne kampanje, od institucija na nivou zemlje.

Predškolske ustanove i škole. Obrazovne ustanove su izuzetan partner za one koji

razmatraju obrazovni pristup i direktnu interakciju sa mladim ljudima. One su privilegovan

partner za promovisanje zdravlja i prevenciju bolesti, a snažan glas za zagovaranje toga da se

djeci omogući najbolji mogući početak života. One takođe mogu da igraju ulogu u otkrivanju

problema, promovisanju boljih ponašanja, te uključivanju studenata, roditelja i, u opštem

slučaju, zajednice.

Ministarstvo zdravlja. Ministarstva zdravlja su važna vladina struktura pri definisanju i

promovisanju zdravijih stilova života. Među njima, smanjivanje štetnog konzumiranja

alkohola ili korištenja duvana i implementacija boljih politika za alkohol ili duvan koje štite

zdravlje građana obično se navode kao ključni prioriteti. Ministarstva su među najmoćnijim

interesnim stranama u koaliciji i ona mogu da imaju ulogu obezbjeđivanja kako ljudskih, tako

i finansijskih resursa, kao i promovisanja i kredibilnosti akcije.

Ministarstvo obrazovanja. Ministarstva obrazovanja mogu da budu strateški partneri ako

akcija uključuje informisanje i podučavanje ljudi u obrazovnom sektoru. Imajući u vidu akciju

sa snažnim obrazovnim fokusom, ta interesna strana može da bude ključni partner u

proizvodnju sadržaja koji su usmjereni na mlade ljude i u promjeni nastavnog plana i

programa sa ciljem promovisanja zdravstvene edukacije u školama, na primjer.

Ministarstvo finansija, ekonomije ili trgovine. Ministarstva finansija, ekonomije, ili trgovine

su važni akteri na polju politike za alkohol i duvan, u pitanjima kao što su povećavanje

oporezivanja. Što se tiče povećavanja poreza, kreatori politika često se plaše uticaja koji te

mjere mogu da imaju na trgovinu, zapošljavanje, te povezana pitanja. Prema tome, važno je

da se ta ministarstva razmotre kao partneri i da se proizvedu adekvatni brifinzi za kreatore

politika, u kojima bi se razmatrale njihove najvažnije brige.

Industrija. Industrija ima ključnu ulogu u politici za alkohol i duvan, jer često sponzoriše

nedjelotvorne programe promovisanja zdravlja, kao što su fokus na odgovorno pijenje,

samoregulisanje itd., te prisutnost u forumima u kojima se razmatraju teme vezane za

alkohol ili duvan. Činjenica je, međutim, da je njihov primarni cilj obezbjeđivanje dobiti, a to

42

je odraženo u njihovim akcijama. Prema tome, ulazak u partnerstvo sa industrijom alkohola

ili duvana, ili drugom 'nezdravom' industrijom, kao što su proizvođači brze hrane i grickalica,

ne bi se preporučivalo. Neki drugi partneri iz industrije bi, međutim, mogli da se regrutuju u

koalicije koje promovišu zdravu ishranu ili povećan stepen fizičke aktivnosti. Određeni

primjeri potencijalnih interesnih strana iz industrije uključuju udruženja uzgajivača hrane;

planove za akreditaciju organskih proizvoda; te odgovorne proizvođače sportske opreme.

Vodič korak po korak za izgradnju i održavanje koalicije (APYN, 2014. godine)

KORAK 1: SAMOPROCJENA

Identifikujte svoj opšti cilj. Zaista je važno da vam je glavni cilj mjerljiv i realan. Da biste ga

dosegli, odredite iznos, vrijednost ili procenat i povežite ga sa ciljem. Na primjer, ako želite

da povećate akcizne poreze za alkoholna pića, trebalo bi da definišete tačan procenat za koji

bi trebalo da se povećaju. Donesite odluku o potrebi za formiranjem koalicije. Uspostavljanje

koalicije bi trebalo da bude dobro promišljeno. Možda imate dovoljno resursa i stručnih

znanja da dosegnete svoje ciljeve sami, ili Vam nešto nedostaje. Ipak, nikada ne bi trebalo da

zaboravite da su, u mnogim slučajevima, koalicije znatno uspješnije od jedne organizacije

koja radi sama.

KORAK 2: IDENTIFIKACIJA MOGUĆIH PARTNERA

Napravite listu mogućih opcija. Razmotrite organizacije, institucije, preduzeća i čak pojedince

koji dijele iste ili slične interese kao i Vi. Razmislite o različitim mogućim saveznicima, pošto

je vjerovatnije da će biti uspješna ona grupa organizacija koja ima raznoliku pozadinu.

Saznajte sve o njima. Nakon što ste identifikovali organizacije sa sličnim ciljevima, analizirajte

ih. Upoznajte se sa projektima na kojim rade organizacije, projektima na kojima su one ranije

radile, te kako se te organizacije mogu uklopiti u Vašu kampanju.

Sjetite se da izbjegnete sukob interesa. Uvijek se sjetite interesa koalicije i ne stvarajte

koaliciju za pojedinačnu namjenu. Trebalo bi da pažljivo razmotrite sve Vaše partnere i da

poznajete njihove lične interese, kako biste utvrdili da oni nisu suprotstavljeni, ili da se ne

razlikuju značajno od glavnog cilja koalicije.

KORAK 3: PODUZIMANJE PRVOG KORAKA

Organizujte sastanak ili događaj za sve koji su se prijavili za učestvovanje u koaliciji, kako bi

se međusobno upoznali. Omogućite svakoj pojedinačnoj organizaciji da govori o svojim

projektima i razmatra šta bi mogla da bude dodatna vrijednost toga što je dio koalicije.

43

KORAK 4: IDENTIFIKOVANJE ZAJEDNIČKOG CILJA I KOMPATIBILNIH INTERESA

Prepoznajte nadopunjujuće interese. Da bi ste raditi zajedno, usaglasite se o zajedničkom

cilju i osigurajte da cilj bude jasan za sve članove koalicije. Moguće je i da unutar koalicije

određene organizacije takođe imaju druge paralelne interese. Da bi se osiguralo da koalicija

funkcioniše, fokusirajte aktivnosti na zajedničke interese!

KORAK 5: OCJENA POTREBA

Od velike je važnosti da se ocijene potrebe koalicije, da bi se postigli ciljevi koje su svi

partneri ranije definisali. Usaglasite se o tome koje bi mjere koalicija trebalo da poduzme, a

koji resursi su neophodni za poduzimanje okvirno predviđenih koraka.

KORAK 6: DEFINISANJE ULOGA SVAKOG PARTNERA U KOALICIJI

Osigurajte da je svaki od partnera motivisan da doprinosi, pošto je svjestan ne samo svoje

uloge, već i zadovoljan njom i spreman da uradi dobar posao. Svaki partner u koaliciji bi

trebalo da prepozna uloge svih partnera u koaliciji i da razumije kako je taj angažman

produktivan za koaliciju. Ipak, moglo bi se pokazati kao djelotvornije da se ima partner čija je

uloga i da koordinira rad koalicije, posebno ako je uključeno mnogo partnera.

KORAK 7: DEFINISANJE PRAVILA O KOMUNIKACIJI I ODGOVORNOSTI

Da bi partneri izvršavali svoje uloge adekvatno, koalicija mora da definiše pravila za

funkcionisanje i komunikaciju, kao i odgovornosti koje svaki od partnera mora da postigne.

Definišite kakav je tačno plan (teme, planovi za sastanke, rokovi, izvještaji itd.) i ko preuzima

odgovornost za svaki dio toga. Kao i za uloge, ako su odgovornosti svih strana jasne svima u

cijeloj koaliciji, partneri su u mogućnosti da osiguraju da svaki partner prati ono što su svi

odlučili i koalicija će funkcionisati efikasnije.

Zapamtite da regrutujete prave ljude u okviru svake partnerske organizacije, imajući na umu

kakav bi bio idealan profil.

KORAK 8: STRATEŠKO I OPERATIVNO PLANIRANJE

Definisanje strateškog i operativnog planiranja je zadatak koji treba da izvrši cijela koalicija,

pošto svi partneri treba da identifikuju svoje učešće u koaliciji u tim orijentacionim

dokumentima. Kao grupa, koalicija treba da definiše kako će se ciljevi postići, kroz definisani

akcioni plan. Evaluirajte resurse koji svaki partner ima (ljudske, finansijske, vremenske,

materijalne itd.) i koji resursi su svakom od njih potrebni, da bi ispunili svoje odgovornosti.

Rješenja za potrebe svakog od njih se ponekad mogu naći unutar koalicije. Definišite

konkretne ciljeve i ono što su očekivani rezultati, uparujući ih sa ciljevima. Takođe,

identifikujte aktivnosti koje su osmišljene za postizanje svakog od tih ciljeva. Ti podaci

moraju da budu mjerljivi i da imaju indikatore kojima će se mjeriti da li su ciljevi postignuti ili

ne.

44

TEKUĆE: MONITORING I EVALUACIJA

Sprovodite monitoring i evaluirajte implementaciju svog operativnog plana i razmatrajte

kako to odgovara onome što je predviđeno strateškim planom. Prilagodite plan po potrebi.

Obezbijedite redovne sastanke za partnere, za komuniciranje lično, ali osigurajte da o

aktivnostima koje se obavljaju svi partneri izvještavaju koaliciju, koristeći definisana pravila

komunikacije. Odredite jasne rokove i naglasite potrebu da se poštuju, kao i da se potvrde

kroz korake koji su poduzeti i da se obave neophodne pripreme. Iako bi koalicija mogla da

ima lidera koji je odgovoran za koordinaciju rada, odgovornost je svih partnera da budu

aktivno uključeni u cijeli akcioni plan. Da bi se to dodatno podržalo, razmotrite da nagradite

uključene partneri pojedince koji predstavljaju organizacije. U zavisnosti od toga koliko je

zvanična koalicija, moglo bi da bude korisno da se obezbijedi program izgradnje tima, da se

razviju veze unutar koalicije i osjećaj postignuća vezano za to što je organizacija dio koalicije.

Monitoring i evaluacija

Ponekad se pojavljuje zabuna između značenja termina monitoring i evaluacija. Sistem

monitoringa se može definisati kao sistem posmatranja koji ima za cilj da provjeri da li se

projektne ili programske aktivnosti dešavaju u skladu sa planom intervencije i da li se

sredstva (novac, vrijeme, instrumentalni resursi) koriste na korektan i efikasan način.

Sistemom monitoringa upravlja interno osoblje i ono mora da obezbijedi menadžerima

programa ili projekta kontinuiran tok informacija u toku cijelog trajanja intervencije, da bi im

se omogućilo da donose prave odluke.

Slika 12. Postoje resursi na mreži koji mogu da pomognu u pojašnjavanju opštih i

pojedinačnih ciljeva monitoringa i evaluacije u oblastima zdravlja i prevencije (npr. vidjeti na

http://www.publichealthnotes.com/difference-monitoring-evaluation/)

Monitoring i evaluacija – to nije

samo nešto što radite da bi donator bio

zadovoljan….

to je neodvojivi

dio projekta!

budžeti istraživa

nje

povratne informacije od

zajednice partneri

dizajn M i E učenje

Akcija

Projekt

45

Namjera Evaluacije je da obezbijedi pouzdane i valjane informacije o tome da li je program

ili projekat postigao svoje ciljeve. U toku evaluacije je moguće i korisno koristiti podatke iz

monitoringa, posebno administrativne podatke. Dok je evaluacija usmjerena ka izražavaju

konkretnih sudova na bazi kriterijuma ili standarda postignuća i uspjeha, sistem monitoringa

garantuje protok prikupljanja podataka; to je kontinuirana funkcija menadžmenta koje ima

za cilj, prije svega, obezbjeđivanje redovnih povratnih informacija i ranih pokazatelja

napredovanja ili nedostatka napredovanja u postizanju namjeravanih direktnih rezultata

(EMCDDA, 2017. godine).

U kontekstu intervencija ili programa vezanih za korištenje supstanci ili druga rizična

ponašanja, evaluacija se odnosi na ocjenjivanje ili mjerenje koje se izvršava prije nego što

intervencija počne, dok ona traje, te nakon njenog završetka. Obično postoji više različitih

aspekata koji mogu da se evaluiraju, kao i spektar različitih alata koji se koriste. Evaluacija

intervencija i programa se, u idealnom slučaju, uspostavlja kada se oni planiraju i uvijek

predstavlja neodvojivi dio dobro osmišljene intervencije.

Koji aspekti intervencije bi trebalo da se evaluiraju?

Postoji nekoliko aspekata intervencije koji mogu da se evaluiraju, pri čemu svaki zahtijeva

konkretne podatke i instrumente. Određene evaluacije sveobuhvatno obuhvataju sve njih, a

druge se oslanjaju samo na jedan ili dva. Ključni aspekti su navedeni u nastavku, u skladu sa

klasifikacijom iz EMCDDA.

Ocjena potreba i planiranje. Ocjena potreba i planiranje evaluacije ima za cilj ocjenjivanje

situacije ciljne grupe, obično prije intervencije. Evaluacija može da se kreće od ocjenjivanja

ličnog statusa (npr. jedinica mjerenja je jedan pojedinac), do okolišnih ili društvenih uslova

(npr. pregledanje cijelog susjedstva):

• Zašto: Mjerimo početne i okvirne uslove intervencije, sa ciljem njenog tačnog

planiranja i konačnog opravdavanja.

• Kada: Ocjena se u tipičnom slučaju obavlja na početku, iako mogu da se obavljaju i

privremene ocjene sa ciljem ocjenjivanja tekuće implementacije i planiranja

prilagođavanja i promjena, po potrebi.

• Instrumenti: Veoma različiti podaci, instrumenti, te izvori mogu da se koriste, od

fokus grupa sa interesnim stranama iz zajednice, ili korištenja lokalnih statistika, do

dubinskih intervjua sa klijentima na početku.

Faktori posredovanja i rizika. Evaluacija faktora posredovanja i rizika koristi se za

ocjenjivanje faktora koji mogu da utiču na i uslove odgovor ciljne grupe na intervenciju.

• Zašto: Mjerimo kako faktori ponašanja ili lični faktori utiču na rezultate intervencije ili

su samo izmijenjeni njome.

46

• Kada: Često prije početka intervencije, da bi se otkrili, na polaznom nivou, različiti

profili rizika i ostali uticaji koji bi mogli da promijene konačne ishode. Češće da bi se

vidjelo kako se posredni faktori mijenjaju u toku intervencije i u vezi sa ishodima.

• Instrumenti: Oni mogu da uključuju upitnike, posmatranje ciljne grupe, te intervjue.

Proces. Evaluacija procesa se obavlja sa ciljem ocjenjivanja nivoa učinka same intervencije,

uključujući izlazne rezultate (sesije, materijali, strukture koje su stvorene, usluge koje su

pružene) i implementaciju (npr. vjernost, prihvatanje, zadržavanje).

• Zašto: Mjerimo postignuće operativnih ciljeva (strukture i funkcionisanja) za sami

projekat.

• Kada: Ocjena može da se sprovodi često (npr. za svaku sesiju) ili jednom.

• Instrumenti: Oni mogu da uključuju upitnike za ciljne grupe (prihvatanje,

razumijevanje), posmatranje koje obavljaju profesionalci, te upitnike za profesionalne

u projektu.

Zadovoljstvo. To je posebno relevantno u evaluaciji programa tretmana, gdje se ocjenjuje da

li je intervencija prikladna za konkretnog klijenta ili grupu.

• Zašto: Mjerimo da li su lične potrebe klijenta ispunjene.

• Kada: Nakon programa ili u toku programa.

• Instrumenti: Oni u tipičnom slučaju uključuju intervjue i upitnike.

Ishodi. To je posljednji, ali sigurno ne najmanje važan aspekt evaluacije. On služi da ocijeni

promjene u ponašanju ciljne grupe, na primjer smanjenje u prevalenciji pušenja ili povećanje

vremena koje se troši na fizičke aktivnosti. Često se, zbog jednostavnosti, uzimaju

aproksimativna mjerila za ciljno ponašanje, na primjer promjene u stavovima ili namjerama.

• Zašto: Mjerimo postignuće konkretnih ciljeva (vezanih za ponašanja ili zdravlje) u

ciljnoj grupi.

• Kada: U idealnom slučaju se ocjena sprovodi najmanje jednom prije intervencije

(polazni nivo) i jednom nakon intervencije (post), a ponekad i češće.

• Instrumenti: Oni uključuju objektivno mjerenje ciljnih ponašanja i indikatora sa

kojima postoji korelacija, kao što su konzumiranje voća i povrća u školama, ili indeks

tjelesne težine (body mass index - BMI). Ostale mjere uključuju upitnike, posmatranje

(sa smjernicama za nastavnike ili roditelje), upitnike, ili intervjue u ciljnoj grupi.

Evaluacija ishoda: alati i mjere

Na kraju je neophodno biti oprezan vezano za izbor prikladnih mjera za evaluacije ishoda.

Opšte je pravilo da bi direktna mjerila ponašanja trebalo da se koriste kada god je to

moguće, ali to pravilo se rijetko poštuje.

47

Hajde da razmotrimo intervenciju koja kao svoj navedeni cilj ima povećavanje stepena

zdrave ishrane među predškolskom djecom. Prikladno mjerilo za ishod bi bilo poređenje

konzumiranja zdrave hrane prije nego što je intervencija počela (polazni nivo) i nakon što je

administrirana (post). Imajući u vidu da smo obično zainteresirani za održive dugoročne

efekte intervencije, još jedno mjerenje mora da se obavi određeno vrijeme nakon kraja

intervencije, na primjer godinu kasnije (praćenje).

Kako bismo mjerili konzumaciju među djecom? U mnogim slučajevima evaluatori bi pitali

njihove roditelje i staratelje da procijene koliko djeca jedu. Ti izvještaji su podložni

pristrasnosti – istraživanja pokazuju da će odrasli vjerovatno da izvještavaju o manjoj

konzumaciji brze hrane nego što je u stvari slučaj, i za sebe i za svoju djecu, te da će

izvještavati o većem nivou „zdrave ishrane“ nego što je u stvari slučaj. Pristrasnost se svodi

na minimum ako se koriste struktuirani dnevnici ishrane, ali se ne eliminiše u potpunosti,

pošto ljudi nisu uvijek uspješni u prisjećanju. Najbolja praksa je da se mjeri stvarna

konzumacija među djecom, na primjer u vrtićima, ali to zahtijeva više vremena i resursa. U

mnogim slučajevima, evaluatori ne bi koristili nikakva mjerenja konzumiranja, uopšte, već bi

pitali odrasle koji učestvuju o tome da li smatraju da je intervencija bila uspješna. To,

međutim, ne predstavlja evaluaciju ishoda intervencije; umjesto toga, razmatra zadovoljstvo.

Slika 13. Mjerenje nivoa fizičke aktivnosti je u novijem periodu olakšano. Postoji mnogo

različitih uređaja za praćenje koji snimaju informacije za pojedinačne korisnike.

U većini slučajeva se ishodi intervencije evaluiraju korištenjem aproksimativnih mjerila, kao

što su promjene stavova ili znanja. To nas vodi samo do određenog stepena u procjenjivanju

48

njihove uspješnosti ili neuspješnosti. Tačno je da je za one mlade koji imaju čvrsto uvjerenje

da je vježbanje za gubitnike malo vjerovatno da će se baviti fizičkom aktivnošću, ali promjena

tog stava neće u svakom slučaju promijeniti njihovo sedatarno ponašanje. Poznato je da je

Mark Twain rekao da je „prestati pušiti najlakša stvar na svijetu! Ja sam to uradio hiljadu

puta“.

Često su znanja, stavovi i namjere jedine stvari koje mogu da se mjere na vagi, za kratke

projekte sa ograničenim sredstvima, ali važno je da se sjetimo da bi izvještavanje o ishodima

koji su postignuti trebalo da bude u skladu sa mjerilima koja su korištena.

Još jedno važno pitanje koje treba da se razmotri u evaluacijama je da li se promjene koje su

primijećene u ponašanju, znanju itd. mogu pripisati efektima intervencije, ili možda nekim

drugim, nezavisnim uzrocima. Na primjer, pozitivna promjena u stavovima vezanim za

prestanak pušenja mogla bi da bude izazvana uspješnom medijskom kampanjom – ili

zastrašujućom dijagnozom koju je to lice dobilo u istom vremenskom okviru. To je razlog

zašto najbolje evaluacija mogu da uključuju kontrolnu grupu da bi se pokazalo, sa

opravdanjem, da se u nedostatku intervencije nikakva promjena ne bi desila u toku tog

vremena.

49

Reference i literatura

Ajzen, I. (1991). Theories of cognitive self-regulation the theory of planned behaviour

(Teorije o kognitivnom samoreguliranju teorije o planiranom ponašanju). Organ. Behav.

Hum. Decis. Process. 50, 179-211.

Bandura, A. (1971. godine). Social Learning Theory (Teorija društvenog učenja). New York,

NY: General Learning Press.

Bandura, A. (1989. godine). Social cognitive theory, in Annals of Child Development: Six

Theories of Child Development (Društvena kognitivna teorija, u analima razvoja djece: šest

teorija o razvoju djece), Vol. 6, ed. R. Vasta (Greenwich: CT: JAI Press), 1–60.

Best Practices for Comprehensive Tobacco Control Programs (Najbolje prakse za

sveobuhvatne programe kontrolisanja duvana) (2014. godine). U.S. Centers for Disease

Control and Prevention (Centri za kontrolu i prevenciju bolesti SAD-a)

(https://www.cdc.gov/tobacco/stateandcommunity/best_practices/).

Bronfenbrenner, U. (1979. godine). The Ecology of Human Development (Ekologija ljudskog

razvoja). Cambridge, MA: Harvard University Press.

Brotherhood A. & Sumnall H.R. (2011. godine). European drug prevention quality standards:

a manual for prevention professionals (Evropski standardi kvaliteta za prevenciju droga:

priručnik za profesionalce koji rade na prevenciji). European Monitoring Centre for Drugs

and Drug Addiction (Evropski centar za monitoring za droge i ovisnost od droga), Priručnik 7.

Luksemburg: Publications Office of the European Union (Kancelarija za publikacije Evropske

Unije). Internetska prezentacija: http://prevention-standards.eu/manual/.

Canadian Centre on Substance Abuse (Kanadski centar za zloupotrebu supstanci). (2010.

godine). Stronger together: Canadian standards for community-based youth substance

abuse prevention (Snažniji zajedno: Kanadski standardi za prevenciju zloupotrebe droga

među mladima zasnovanu na zajednici). Canadian Centre on Substance Abuse (Kanadski

centar za zloupotrebu supstanci), Ottawa. Internetska prezentacija:

http://www.ccsa.ca/Resource%20Library/2010_CCSA_Community-based_Standards_en.pdf.

Communities That Care (Zajednice kojima je stalo) PLUS (2017. godine). Internetska

prezentacija: http://www.communitiesthatcare.net. Posljednji put posjećeno 28. jula 2017.

godine.

Education sector responses to the use of alcohol, tobacco and drugs (Odgovori obrazovnog

sektora na korištenje alkohola, duvana i droga) (2017. godine). Good policy and practice in

50

health education (Dobre politike i prakse u zdravstvenoj edukaciji). Booklet 10. United

Nations Educational, Scientific and Cultural Organization (Organizacija Ujedinjenih nacija za

obrazovanje, nauku u kulturu) (UNESCO), United Nations Office on Drugs and Crime

(UNODC) (Kancelarija Ujedinjenih nacija za droge i kriminal) & World Health Organization

(WHO) (Svjetska zdravstvena organizacija). Internetska prezentacija:

http://unesdoc.unesco.org/images/0024/002475/247509E.pdf.

European Monitoring Centre for Drugs and Drug Addictions (EMCDDA) (Evropski centar za

monitoring za droge i ovisnost od droga) (2017. godine). Best practice portal (Portal za

najbolje prakse) (http://www.emcdda.europa.eu/best-practice_en). Posljednji put posjećeno

28. jula 2017. godine.

European Monitoring Centre for Drugs and Drug Addiction (EMCDDA) (Evropski centar za

monitoring za droge i ovisnost od droga) (2017. godine). Communities That Care (CTC) PLUS:

a comprehensive prevention approach for communities (Zajednice kojima je stalo PLUS:

Sveobuhvatni pristup prevenciji za zajednice). Dokumenti EMCDDA. Publications Office of

the EU (Kancelarija za publikacije EU), Luksemburg.

Internetska prezentacija: http://www.emcdda.europa.eu/publications/papers/communities-

that-care.

Good Practice Platform (Platforma dobre prakse) (2016. godine). Joint Action on Reducing

Alcohol Related Harm (RARHA) (Zajednička akcija za smanjivanje oštećenja vezanih za

alkohol) (http://rarha-good-practice.eu/).

Hawkes C., Smith T. G, Jewell J., et al. (2015. godine). Smart food policies for obesity

prevention (Pametne politike za hranu za prevenciju gojaznosti). Lancet. Internetska

prezentacija: http://dx.doi.org/10.1016/S0140-6736(14)61745-1.

Interventions on diet and physical activity: what works: summary report (Intervencije vezane

za ishranu i fizičku aktivnost: šta funkcioniše: sažeti izvještaj) (2009. godine). World Health

Organization (WHO) (Svjetska zdravstvena organizacija). Internetska prezentacija:

http://www.who.int/dietphysicalactivity/whatworks/en/.

Jessor, R. (2001. godine). Problem-behavior theory (Teorija problematičkog ponašanja), u

Risikoverhaltensweisen Jugendlicher, ed. J. Raithel (Wiesbaden: VS Verlag für

Sozialwissenschaften), 61–78.

Lancet Series on Physical activity (Serija o fizičkoj aktivnosti) (2016. godine):

http://www.thelancet.com/series/physical-activity-2016

Lancet Obesity Series (Serija o gojaznosti) (2015. godine):

http://www.thelancet.com/infographics/obesity-food-policy

51

Lee J., Košir M. and Talić S. (2012. godine). Guidelines and Recommendations for School-

based Prevention (Smjernice i preporuke za prevenciju zasnovanu na školama). Institute

Utrip. Ljubljana. Internetska prezentacija:

http://www.emcdda.europa.eu/attachements.cfm/att_231062_EN_SI01_Guidelines_recom

mendations_school-based%20prevention_utrip.pdf.

Mrazek, P. J. in Haggerty, R. J. (ed.) (1994. godine). Reducing risks for mental disorders:

Frontiers for preventive intervention research (Smanjivanje rizika za mentalne poremećaje:

Granice za istraživanje o preventivnim intervencijama). Washington DC. National Academy

Press.

National Institute on Drug Abuse (Nacionalni institut za zloupotrebu droga) (1997. godine).

Drug Abuse Prevention: What Works (Prevencija zloupotrebe droga: Šta funkcioniše).

Rockville, MD: National Institutes of Health (Nacionalni instituti za zdravlje).

NICE (2007. godine). Community-based interventions to reduce substance misuse among

vulnerable and disadvantaged young people (Intervencije zasnovane na zajednici za

smanjivanje zloupotrebe supstanci među osjetljivim mladim ljudima sa lošim socijalnim

položajem). Public Health Intervention Guidance no. 4, Technical report (Smjernice za

intervencije u javnom zdravlju br.4, Tehnički izvještaj), National Institute for Health and

Clinical Excellence.

Patterson, G. R. (1975. godine). Families: Applications of Social Learning to Family Life.

(Porodice: Primjene društvenog učenja na porodični život) Champaign, IL: Research Press.

Prevention First (2008. godine). Ineffectiveness of Fear Appeals in Youth Alcohol, Tobacco

and Other Drugs (ATOD) (Nedjelotvornost pozivanja na strah vezano za alkohol, duvan i

druge droge među mladima).

Rosenstock, I. M. (1974. godine). Historical origins of the health belief model (Istorijski

korijeni modela zdravstvenih uvjerenja). Health Educ. Behav. 2, 328-335.

Rosenstock, I. M., Strecher, V. J., and Becker, M. H. (1988. godine). Social learning theory and

the Health Belief Model (Teorija društvenog učenja i model zdravstvenih uvjerenja). Health

Educ. Q. 15, 175–183.

Step By Step (2004. godine). A Prevention Handbook on Alcohol and Other Drug Use

(Priručnik za prevenciju za korištenje alkohola i drugih droga). Kaiser Youth Foundation,

Ministry of Health and Ministry Responsible for seniors, Government of British Columbia

(Fondacija Kaiser za mlade, Ministarstvo zdravlja i Ministarstvo odgovorno za seniore, Vlada

Britanske Kolumbije).

52

Sussman, S., Dent, C. W., Simon, T. R., Stacy, A. W., Galaif, E. R., Moss, M. A., et al. (1995.

godine). Immediate impact of social influence-oriented substance abuse prevention curricula

in traditional and continuation high schools (Direktni uticaj društvenoj uticaja – nastavni plan

i progam orijentisan na zloupotrebu supstanci u tradicionalnim i nastavljačkim srednjim

školama). Drugs Soc. 8, 65-81.

Sussman, S., Earleywine, M., Wills, T., Cody, C., Biglan, T., Dent, C. W., et al. (2004. godine).

The motivation, skills, and decision-making model of “Drug Abuse” prevention (Model za

motivaciju, vještine i donošenje odluka za prevenciju „zloupotreba droga“). Subst. Use

Misuse 39, 1971–2016.

Triangle (2014. godine). How youth organizations can build and sustain a national coalition that works on alcohol policy (Kako organizacije mladih mogu da izgrade i održe nacionalnu koaliciju koja radi na politikama za alkohol). Alcohol Policy Youth Network (APYN, Mreža za politike za alkohol za mlade). Internetska prezentacija: http://www.apyn.org/data-si/file/APYN_Triangle.pdf

UNODC International Standards on Drug Use Prevention (Međunarodni standardi za

prevenciju korištenja droga) (2015. godine). United Nations Office on Drugs and Crime

(Kancelarija Ujedinjenih nacija za droge i kriminal). Beč. Internetska prezentacija:

http://www.unodc.org/unodc/en/prevention/prevention-standards.html.

53

Aneks 1. Neki od klasičnih modela i teorija u prevenciji

Teorije i modeli programa imaju temelje u bihejvioralnoj, društvenoj i kognitivnoj psihologiji.

Neki od najuticajnijih modela su predstavljeni u nastavku.

Model ekološke teorije razvoja (Bronfenbrenner, 1979. godine)

Ovaj teorijski model nam omogućava da razmotrimo situaciju pojedinca kroz njegov odnos

sa različitim sistemima. Ti odnosi su manje ili više direktne interakcije sa pojedincem. Prema

tome, neophodno je da se razumiju različiti sistemi u cjelini (mikrosistem, mezosistem,

egzosistem, makrosistem, te hronosistem), da bi se razumjelo ponašanje pojedinaca (vidjeti

sliku 14).

Slika 14. Ekološka teorija razvoja (prilagođeno iz rada Bronfenbrenner, 1979. godine).

Teorija društvenog učenja (Bandura, 1971. godine, 1989. godine)

Promjene u ponašanju pojedinca mogu da se objasne pomoću dva faktora: posmatranje i

oponašanje. Razvoj može da se pokrene promjenom, koja može da se izvrši direktno ili preko

posrednika.

MAKROSISTEM

Stavovi i ideologije kulture

EGZOSISTEM

Lokalna politika

Masov

ni

mediji

Indu

strija

Susjed

i

Socijaln

e službe MEZOSISTEM

MIKROSISTEM

Por

odi

ca

Škol

a

Religijske

institucij

e

Zdravstve

ne usluge

Vršnjaci

POJEDINAC (spol, starost, zdravlje itd.)

54

Slika 15. Shematski prikaz teorije društvenog učenja (Bandura).

Model zdravstvenih uvjerenja (Rosenstock, 1974. godine, Rosenstock et al.,

1988. godine)

Ovaj model predstavlja pokušaj da se objasni kako je ponašanje pojedinca vezano za njegovo

zdravlje povezano sa njihovim percepcijama, koje su pod uticajem različitih internih i

eksternih faktora i koje se izražavaju kroz ravnotežu rizika i koristi.

Slika 16. Shematski prikaz Modela zdravstvenih uvjerenja (Rosenstock).

Teorija

društvenog

učenja

PONAŠANJE

LIČNI FAKTORI OKOLIŠNI FAKTORI

POJEDINAČNE

PERCEPCIJE

MODIFIKUJUĆI

FAKTORI VJEROVATNOĆA

AKCIJE

Percipirana osjetljivost

ili ozbiljnost bolesti

Percipirane koristi u

odnosu na prepreke za

promjenu ponašanja

Vjerovatnoća

promjene ponašanja

Starost, spol, etnička pripadnost

Ličnost Socio-ekonomsko stanje

Znanje

Percipirana prijetnja bolesti

Pokretači za akciju

• edukacija

• simptomi

• medijske informacije

55

Teorija planiranog ponašanja (Ajzen, 1991. godine)

Motivacija vodi volju za radom. Ta motivacija utiče na stavove i norme pojedinca. Ti isti

stavovi su određeni pojedinačnim vjerovanjima koja uspostavljaju pozitivne ili negativne

efekte na ponašanje o kom se radi. Norme se odnose na važnost koju lice pridaje mišljenjima

drugih.

Slika 17. Shematski prikaz teorije planiranog ponašanja (Ajzen).

Model porodičnog društvenog učenja (Patterson, 1975. godine)

Ljudi se smatraju subjektima promjena ponašanja. Ovdje su članovi porodice oni koji imaju

ključ za promjenu kroz međusobno učenje. Princip pojačavanja igra centralnu ulogu u ovoj

teoriji.

Model sveobuhvatnog društvenog uticaja (Sussman et al., 1995. godine, 2004.

godine)

Suprotstavljanje društvenim pritiscima može da djelotvorno spriječi zloupotrebu supstanci ili

druga rizična ponašanja. Slično tome, informacije i obuka usmjereni na društveni uticaj mogu

da pomognu pri ograničavanju ideje da je korištenje supstanci ili druga rizična ponašanja

nešto što je uobičajeno u vršnjačkoj grupi.

PONAŠANJE

(vježbanje)

NAMJERA O PONAŠANJU

npr. počeću sa programom vježbi

Percipirana kontrola ponašanja

npr. „mogu da odolim iskušenjima da ne odem“

Subjektivne norme npr. „vježbanje je prikladna

stvar za raditi“

Stav vezan za konkretno ponašanje

npr. „vježbanje bi bilo dobra stvar za mene da radim“

Motivacija za poštivanje npr. „želim da radim šta oni

žele“

Normativna uvjerenja o ponašanju

npr. „moja porodica i prijatelji misle da bi trebalo da vježbam“

Evaluacije ishoda npr. „biti zdrav i mršaviji je ugodno, zadovoljavajuće i

prijatno za mene“

Uvjerenja o ishodu ponašanja

npr. „ako budem vježbao, unaprijediću zdravlje i izgubiti dio

viška težine“

Teorija planiranog ponašanja

Uvjerenja Stavovi Namjera Ponašanje

56

Teorija problema u ponašanju (Jessor, 2001. godine)

Ponašanja su pod uticajem vrijednosti, uvjerenja, te stavova pojedinca, kao i percepcije tih

ponašanja među prijateljima i porodicom. Razvijanje životnih vještina je od centralne

važnosti za cilj mijenjanja ponašanja.

Slika 18. Shematski prikaz teorije problema u ponašanju (Jessor).

Ti teorijski modeli imaju za cilj razumijevanje i rad na modelima koji izazivaju zdravstvene

probleme. Usidravanje njihovih teorijskih temelja na društvenoj i bihejvioralnoj psihologiji

daje prednost sugestiji da su zdravstvena ponašanja Rezultat kompleksnih odnosa između

pojedinca, kolektiva, te okolišnih faktora.

SLIKA 7.4 Konceptualna struktura teorije problematičnog ponašanja Izvor: Jessor and Jessor (1977. godine). Reprint sa dozvolom.

Sistem ponašanja C Struktura problematičnog

ponašanja

Korištenje marihuane Seksualni odnosi Aktivistički protesti Piće Problematično pijenje Opšte devijantno ponašanje Višestruko problematično ponašanje Indeks Konvencionalna struktura

ponašanja

Pohađanje crkve

Percipirani okolišni sistem B Distalna struktura

Roditeljska podrška Roditeljska kontrola Podrška prijatelja Kontrola prijatelja Kompatibilnosti roditelja i prijatelja Uticaj roditelja i prijatelja Proksimalna struktura

Roditeljsko odobravanje problematičnog ponašanja Prijateljsko odobravanje problematičnog ponašanja Prijatelji kao model za problematično ponašanje

Socijalizacija E Roditeljska ideologija

Tradicionalna uvjerenja majke Religioznost majke Tolerancija devijacija kod majke Tradicionalna uvjerenja oca Religioznost oca Klima u kući

Kontrole majke – regulative Interakcije sa majkom koje izražavaju afekciju Uticaj vršnjaka

Interesi prijatelja Medijski uticaji

Uključenost sa televizijom

Sistem ličnosti A Motivaciona instigaciona struktura

Vrijednost za akademsko postignuće Vrijednost za nezavisnost Vrijednost za afekciju Neusklađenost vrijednosti za nezavisnost i postignuće Očekivanja za akademsko postignuće Očekivanja za nezavisnost Očekivanja za afekciju Struktura ličnih uvjerenja

Socijalna kritika Otuđenost Samopouzdanje Interni-eksterni lokus kontrole Struktura lične kontrole

Stavovi tolerancije prema devijaciji Religioznost Neusklađenost pozitivnih i negativnih funkcija

Demografija - D socijalna struktura Obrazovanje oca Zanimanje oca religijska grupacija oca Obrazovanje majke religijska grupacija majke Hollingshead indeks Porodična struktura

Promjenljive za pretke i pozadinu

Socijalne i psihološke promjenljive

Socijalne i bihejvioralne promjenljive