Uvod U teorijU socijalnog rada - tsr.pravo.unizg.hrtsr.pravo.unizg.hr/materijali/UVOD U TEORIJU SOCIJALNOG RADA.pdf · 6 TEORIA SOCIALNOG RADA se socijalnog rada vidjela je prije

5

Knežević • Miljenović • Branica

Riječ teorija je kao bianco1 ček: njena potencijalna vrijednost ovisna je o korisniku i načinu na koji će ju upotrijebiti.

Cohen, p. (Cohen, 1970.)

Uvod U teorijU socijalnog rada - nekoliko priloga o određenjU socijalnog rada kao profesije i znanosti

Rasprava o naravi socijalnog rada teče još od prvih pokušaja da se soci-jalni rad profesionalizira, negdje od konca 19. i početka 20. stoljeća. Na samom početku razvitka djelatnosti socijalnog rada kao profesije po-

stojale su na neki način dvije struje koje će se razviti u dva smjera i danas pri-mjetna u razvoju područja. Jedna je struja vidjela profesiju socijalnog rada kao onu koja treba određenoj skupini ljudi osigurati sredstva za promjenu socijal-nih struktura koje ih depriviraju. Ta je struja bila okupljena oko Jane Adams i bila je potpomognuta djelovanjem pripadnika takozvane Čikaške sociološke škole. Druga je struja bila okupljena oko pokreta humanitarnih organizacija (Charity Organisation Society) predvođenim Mary Richmond i ulogu prak-

1 Od talijanskog bianco (bjanko) – bijelo, neispisano, dakle ček na kojemu su neispisani iznosi kao i donositelj, upotrebljava se u smislu neograničenog povjerenja (Klaić, 1987.: 178).

6

TEORIJA SOCIJALNOG RADA

se socijalnog rada vidjela je prije svega kao pomoć klijentu socijalnoga rada

da se prilagodi okolnostima u kojima se zbog nekih razloga našao (Pierson i Thomas, 2002.: 448). Socijalni rad se tako kretao od svojih početaka pa do danas između tih dvaju polova, s povremenom prevagom na jednu ili drugu stranu, što je ovisilo o društvenim okolnostima u kojima se odvijao i većoj ili

Za osobe u stanju socijalne potrebe u ovoj knjizi upotrebljavat ćemo nekoliko naziva koji su u skladu s vremenom u kojemu je neki teorijski koncept nastao. U socijalnom radu u Hrvatskoj, barem u njegovoj profesionalnoj povijesti, uglavnom su se upotrebljavala tri termina. Prvi je bio negdje na početku pro-fesionalizacije socijalnog rada – to je bio termin stranka, koji se u legislativi povezanoj sa socijalnim radom zadržao jako dugo. U razdoblju vrlo inten-zivnog razvoja modernijeg socijalnog rada, negdje od sredine osamdesetih godina, mnogi tadašnji teoretičari i praktičari ističu kako termin stranka označava birokratsku narav profesije jer je u upotrebi u državnoj administra-ciji. S druge strane, dolazi do vrlo jakog stručnog utjecaja iz područja soci-jalnog rada zapadne Europe i SAD-a, gdje se u to vrijeme upotrebljava izraz klijent. Tako se polako počinje upotrebljavati termin klijent, čije je značenje zapravo vrlo slično, dolazi iz engleskog jezika, i prema Oxford Dictionaires, znači: 1. osobu ili organizaciju koja koristi usluge nekog pravnika, profesio-nalca ili kompanije, 2. osobu koja je upućena na korištenje usluga medicinske ili socijalne službe, 3. u starom Rimu plebejca koji je pod zaštitom patricija, ili u tom starijem značenju, nekoga tko je ovisan (Oxford Dictionaires On-line, 2010.). Postmodernistički pristupi u socijalnom radu počinju inzistira-ti na terminu korisnik, odnosno korisnik usluga i taj termin upotrebljavaju neki od teoretičara i praktičara i u nas. Treba reći da termin korisnik, jed-nako kao i klijent, označava ovisnost o onome tko je producent usluge (još su gore varijante termini mušterija ili potrošač koji se isto tako upotreblja-vaju u postmodernističkim konceptima, kako ćemo kasnije pokazati), tako da se korisnik usluga ne nalazi u ništa boljoj situaciji nego stranka. Upravo suprotno, naime, dosljedno semantičko tumačenje termina stranke ukazuje na njenu (njegovu) ravnopravnost u nekom postupku jer je osnovni princip pravednog postupka ravnopravan položaj stranaka koje u njemu sudjeluju. S druge strane, postoje socijalne situacije u kojima je termin korisnik usluga ispravan i odražava stvarnost situacije, kao na primjer korisnik koji koristi usluge doma za starije osobe ili korisnik koji koristi usluge centra za pružanje pomoći u kući. U većini takvih situacija korisnici su ti koji su svojom voljom odlučili kupiti socijalnu uslugu. U situacijama u kojima to neka osoba nije u stanju bolji je za nju ravnopravan status stranke u postupku. Zbog toga ćemo upotrebljavati sva tri termina, u skladu s teorijskim kontek-stom u kojemu su se pojavljivali.

7


manjoj prisutnosti nekog od teorijskih pravaca koji je utjecao na mislenost tog vremena i društvenog prostora.

Sa socijalnim radom kao znanstvenom disciplinom događalo se nešto vrlo slično. Ona je, naravno, razvijena puno kasnije nego se razvila profesionalna djelatnost, što je uobičajeni proces jer jedna znanstvena disciplina mora prijeći put prikupljanja znanja kako bi stekla teorijsku osnovu i metodološke pret-postavke svojeg djelovanja, ali i neku kritičnu masu akademskih građana koji na tom području mogu dati relevantne rezultate. Kroz proces prikupljanja te-meljnih znanja za disciplinu događao se vrlo sličan put kao i onaj za profesiju, mijenjali su se pristupi u skladu s vodećim filozofskim i ideološkim postavka-ma vremena u kojemu se taj proces odvijao. Ni znanost, kao niti profesija, ne mogu se ˝odlijepiti˝ od stvarnosti unutar koje se događaju.

1. Socijalni rad kao profesija

Socijalni rad je profesija koja mora imati ispunjene sljedeće značajke: određeni fond znanja i vještina koje profesionalci trebaju steći u procesu obrazovanja, organizacijsku strukturu za obavljanje stručnog rada, a ta struktura treba pri-dobiti društveni mandat za ostvarenje ciljeva, dok se nositelji profesionalne uloge u svom radu moraju pridržavati etičkih i drugih standarda (Barber, 1963.). Sve ove kriterije socijalni rad danas ima ispunjene na našim prostorima. Službeno je priznanje profesije u različitim dijelovima svijeta došlo u različito vrijeme2. Diljem svijeta socijalni radnici imaju vrlo različitu razinu društve-nog utjecaja i prihvaćenosti, obrazuju se u različitim obrazovnim sustavima pa imaju i različite razine znanja koje koriste u svom radu, oslanjaju se na razli-čite etičke standarde i djeluju unutar raznovrsnih organizacija (Weiss-Gall i Welbourne, 2008.). Možemo zaključiti da je socijalni rad raznovrsno zaživio u različitim društvima, no unatoč tome, a i zbog toga, Međunarodna federa-cija socijalnih radnika i Međunarodno udruženje škola za socijalni rad3 kao dva velika svjetska udruženja socijalnih radnika nastoje promicati zajedničke standarde socijalnog rada na globalnoj razini. Trenutno važeća međunarodna definicija određuje socijalni rad na sljedeći način: ˝Socijalni rad promiče soci-jalne promjene, rješavanje problema u međuljudskim odnosima te osnaživanje i oslobađanje ljudi kako bi se povećalo blagostanje. Koristeći teorije ljudskog ponašanja i društvenih sustava, socijalni rad djeluje na mjestima gdje dolazi do interakcije ljudi i njihovog okruženja. Načela ljudskih prava i socijalne prav-de su temeljna za socijalni rad.̋ (International Federation of Social Workers,

2 Poznat je Flexnerov esej iz 1915. godine ˝ Je li socijalni rad profesija? ˝ (dostupno u Research on Social Work Practice, Vol. 11 No. 2, March 2001., 152-165). Započete, tada na početku 20. stoljeća, rasprave o identitetu profesije socijalnog rada traju i do današnjeg vremena.3 International Federation of Social Workers (IFSW) i International Association of Schools of Social Work (IASSW).

8


2000.). I trenutno određenje je u procesu mijenjanja, kao što su se promjene definicije socijalnog rada događale tijekom cijelog 20. stoljeća (Hare, 2004.;

Healy i Hall, 2007.). Te promjene bile su pokazatelj dominantnog teorijskog pristupa u nekom vremenu. Tako je današnje određenje usmjereno prema ho-lističkom zahvaćanju pojedinca i društvenih sustava, a načela promicanja so-cijalne promjene i socijalne pravde te oslobađanja i osnaživanje individualnih kapaciteta izvedena su pod utjecajem kritičkog pristupa o kojem će u pregledu teorija biti riječi.

2. Socijalni rad kao znanost

Socijalni rad, osim što je praktična, priznat je i kao znanstvena disciplina. To znači da ima svoj predmet interesa koji istražuje korištenjem znanstve-nih metoda, i o tom predmetu baštini fond empirijskih podataka i teorij-skih ideja. Priznanje socijalnog rada kao znanstvene discipline u Hrvatskoj dogodilo se 2001. godine kada je uvršten u popis znanstvenih disciplina4 (Pravilnik o utvrđivanju znanstvenih područja, NN, 135/97, 8/00 i 30/00), a 12. srpnja 2002. godine odlukom Senata Sveučilišta odobren je poslijedi-plomski studij iz teorije i metodologije socijalnog rada čime je socijalni rad ravnopravno uvršten među znanstvene discipline na Sveučilištu u Zagrebu. Međutim, ni taj se proces diljem svijeta ne odvija jednako5. Čak i u po-sljednjih 10 godina, kad u znanstvenom smislu socijalni rad već ima značaj-nu produkciju, odvijaju se rasprave je li socijalni rad znanstvena disciplina (Staub-Bernasconi, 2009.).

4 Teorija i metodologija socijalnog rada, posebna područja socijalnog rada, socijalna gerontologija priznate su grane u znanstvenom polju socijalnih djelatnosti, znanstvenog područja društvenih zna-nosti uz socijalnu politiku i socijalno planiranje.5 Socijalni radnici Hrvatske ne bi trebali imati kompleks tako mlade discipline, u činjenici da je nji-hova disciplina tako kasno prihvaćena kao neovisno znanstveno područje. U Velikoj Britaniji, zemlji u kojoj praksa socijalnog rada ima daleko dužu tradiciju, vjerojatno gotovo najdužu na svijetu, socijalni rad je u zajednicu znanstvenih disciplina uvršten tek odlukom Ekonomskog i socijalnog istraživačkog savjeta Velike Britanije 2005. godine (McLaughlin, 2009.: 144). Također, u Njemačkoj i Austriji još se vodi debata treba li socijalni rad smatrati znanošću (Staub-Bernasconi, 2009.).

Prva definicija socijalnog rada prihvaćena od strane Međunarodnog udru-ženja socijalnih radnika (IFSW) 1982. godine u Brightonu glasi: ˝Soci-jalni rad je profesija koja ima za cilj postići socijalnu promjenu u društvu u cjelini kao i individualne promjene .̋ (Original na engleskom glasi: ˝Social work is a profession whose purpose it is to bring about social changes in society in general and in its individual forms of development.̋ )

9


3. Mjesto teorije u profesiji i znanosti socijalnog rada

U obje dimenzije socijalnog rada i praktičari i znanstvenici bavit će se stvar-nošću u tri smisla: razumijevanjem fenomena koje susreću, razvijanjem susta-va djelotvornog utjecanja na njih i razumijevanjem učinaka tih utjecaja. Stalna isprepletenost ovih zadataka na obje razine tvori mogućnost za integrativno prožimanje znanosti i profesije. Promotrimo na koji način:

a) Znanost socijalnog rada svojim metodama nastoji uočiti što se događa u svijetu u kojem živimo, što utječe na pojavu nekih fenomena (primjerice, siromaštva, nasilja, ovisnosti), koliko su oni rasprostranjeni. Drugim riječima, postavlja relevantna pitanja i traži odgovore za pojave koje socijalni radnici susreću u svom praktičnom svijetu. Povratno, socijalni radnici u praktičnom svijetu uočit će neke nove fenomene ili da o već obuhvaćenima postoje neke nove spoznaje.

b) Znanost socijalnog rada će katkad a priori iznjedriti prijedloge djelo-tvorne prakse temeljem onoga kako se fenomeni razumiju. Primjerice, ako se razumijevanjem fenomena siromaštva utvrdi da je ono rezultat neravnomjerne raspodjele društvenih resursa u korist elitnih grupa, predložit će se intervenci-je ravnomjernije distribucije društvenog dobra ili preraspodjele. S druge stra-ne, prijedlozi djelotvorne prakse socijalnog rada mogu proizaći već iz onoga što i kako socijalni radnici čine, primjerice, na temelju vlastitih (intuitivnih6) ideja i iskustva.

c) Razumijevanje učinka intervencija kao posljednji zadatak znanosti so-cijalnog rada ne može se ostvariti bez izravnog doticaja s praksom kao onom djelatnosti u kojoj su intervencije realno i izvedene. Povratno, ukoliko prakti-čari žele znati ostvaruju li društveno određene ciljeve socijalnog rada, to će se moći utvrditi tek znanstvenim metodama. Analizirajući praksu, dolazimo do spoznaja o primjerima ˝dobre prakse˝ (onoga što dovodi do nekih rezultata) i primjera ˝loše prakse˝ (onoga što ne koristi korisnicima socijalnog rada te što je potrebno mijenjati. Na temelju toga mogu se stvoriti nove ideje i načini rada koji imaju za cilj unapređenje praktičnog rada, ali i razumijevanja pojedinih problema.

Kako bismo odgovorili na ove zadatke, od presudne je važnosti fond znanja kojim socijalni radnici raspolažu. Znanje se danas u informacijskim znanosti-ma može promatrati kao rezultat gradacije koja počinje od podatka, razvija se 6 Intuicija je prema Psihologijskom rječniku određena kao: ˝Čuvstveno obojano prosuđivanje ili ra-zumijevanje neke situacije, osobe ili pojave, koje nije posljedica namjernog razmišljanja, već se javlja kao nagla spoznaja ili uvid.̋ (Petz, 2005.: 184)

10


u informaciju i iz sustava informacija pretvara u znanje koje ima dvije dimen-zije: razumijevanje i djelovanje (slika 1.) (Fricke, 2009.).

Ova ˝praktična˝ komponenta znanja je, kako smo vidjeli, posebno važna u socijalnom radu. Naime, znanje je potrebno i korisno jer omogućava ljudi-ma raspolaganje njihovom okolinom i korištenje u praktične svrhe. Polanski (1975., prema Howe, 2003.) koristi možda i snažnu tvrdnju kako je svrha znanja u socijalnom radu omogućiti socijalnim radnicima da svjesno kontro-liraju svoju okolinu, a Howarth i Morrison (1999.) nešto blažu tvrdnju da je svrha znanja u dobroj prilagodbi na uvjete življenja. U socijalnom radu, znanje ostvaruje tri funkcije: razumijevanje fenomena s kojima socijalni radnici do-laze u doticaj ili predmeta profesije, utvrđivanje metoda, tehnika i vještina za djelovanje te uspostavljanje normativne osnove profesije, tj. ključnih vri-jednosti i normativnog okvira preko kojih se one ostvaruju. Ova treća kom-ponenta uvodi se jer u socijalnom radu nije važno samo jesu li neke metode i intervencije djelotvorne, već i na koji način se one odnose prema utvrđenim vrijednostima. Socijalni rad je profesija koja u svom fokusu ima ljude, najčešće u ranjivom društvenom položaju. Zbog toga je iznimno važan etički odnos prema njima te čuvanje općih ljudskih vrijednosti.

Znanje se može pojmiti kao širi pojam koji dobiva zaista različite forme i već su razvijene brojne klasifikacije vrsta znanja, bilo prema funkciji, izvoru,

Informacija:relevantan, upotrebljiv,značajan i procesuiranpodatak

Znanje:1. razumijevanje pojava2. djelovanje na pojave

Podatak: rezultat opažanja koji govori o svojstvima objekata, događaja i okruženja

Slika 1. Razvoj znanja (prema Fricke, 2009.: 132-133)

11


dometu, formi i sl. (de Jong i Ferguson-Hessler, 1996.). Teorijsko znanje je samo jedno od onog što socijalni radnici u svom radu koriste. Socijalni radnici mogu imati razvijeno proceduralno znanje (znaju što treba učiniti u određe-nim situacijama), situacijsko znanje snalaženja u različitim okolnostima, svoja vlastita razumijevanja fenomena s kojima rade ili znanje utemeljeno na pro-fesionalnom iskustvu (Howe, 2003.), a da ništa od navedenog ne mora biti neposredno povezano s teorijskim temeljima.

S druge strane, teorija je duboko prožeta s dva pitanja za koja su zainteresi-rane i profesija i znanost socijalnog rada: razumijevanje fenomena i djelovanja na njih. Ona istovremeno daje odgovore na njih, ali i otvara nova pitanja te nastaje u ponovnom traženju odgovora. Osim toga, ono što teorijsko znanje nudi socijalnim radnicima, za razliku od ostalih profesija, slikovito se može dočarati slikom koju je ponudio David Howe, jedan od najpriznatijih teoreti-čara socijalnog rada danas. Svoj ˝ Kratak uvod u teoriju socijalnog rada˝ Howe započinje slikom vožnje balonom koja je omogućila pogled na poznato gradsko okruženje na sasvim nov način. To isto, prema Howeu, omogućuje i teorija: pogled iznad detalja ili bolje reći pojedinosti, i pomoć u pronalaženju obrazaca, reda i veza između onoga što susrećemo u stvarnosti (Howe, 2009.: 2).

I. TEORIJA U ZNANOSTI SOCIJALNOG RADA1.1. Teorija općenito pojam i funkcije teorije

pojam teorije zasigurno je jedan od onih koji kako studentima, tako i praktičarima može imati negativan, odbijajući prizvuk. Međutim, ko-liko je pojam intrigantan, svjedoči raspon određenja koji mu je pripi-

san, počevši od najširih društvenih određenja do specifičnih određenja teorije u znanstvenoj djelatnosti. Pojam teorija naslijedili smo u našoj kulturi, kao i mnoge druge bogate poj-move, iz grčke kulture. Tako je u grčkom jeziku riječ (theōria) upo-

trebljavana kako bi se označilo spoznavanje. Međutim, kao što je slučaj i s drugim riječima, sadržaj tog preuzetog pojma puno je širi ali i dublji. On

Od grčkog θεωρβα (theôria) – spoznavanje, razmatranje, ali i gledanje, motrenje, ili čak užitak u gledanju (Sironić, 2003.: 192).

12


označava ne samo spoznajnu, dakle kognitivnu7 aktivnost čovjeka, nego očito i onu drugu stranu spoznaje, konativnu8 stranu. Sadržaj pojma, naime, ozna-čava i užitak u toj aktivnosti, djelatnosti. I još je nešto važno. Grčko-hrvatski rječnik Gorskog i Majnarića (Sironić, 2003.: 262) navodi da je jedno od zna-čenja riječi u klasičnom grčkom jeziku bilo i svečani ophod, svečano poslan-stvo, svečanost uopće, pa onda, vjerojatno povezano s tim, i svečanost misli, ideja, čovjekove misaone aktivnosti.

Filozofijski rječnik Matice hrvatske (Filipović, 1965.: 400) govori o teoriji kao misaono-spoznajnoj aktivnosti kao onoj koja je usmjerena na pronalaže-nje, sazrijevanje i povezivanje smislenih likova, bez obzira na njihovu primje-nu, na njihovo iskorištavanje pri ostvarivanju određenih ciljeva. Ovaj rječnik, dakle, u objašnjenju značenja termina naglašava misaonu djelatnost per se ili tvorbu ljudskih misli kao svečanost samu po sebi, onu kojoj nisu potrebni ni-kakvi razlozi praktične prirode kako bi i nastala i trajala.

Ipak, pojam teorije imanentno se najčešće veže za znanstvenu djelatnost. Neki autori teoriji pridaju karakter izvjesnog snažnog osjetilnog organa zna-nosti (Popper, 1994.) jer teorije djeluju tako da svojim mijenjanjem otvaraju nove horizonte i neočekivane probleme (Popper, 1994.: 8). Popper u svom radu ide tako daleko da će izjednačiti naše osjetilne organe i teoriju: ˝Već sam ranije ustvrdio kako su teorije slične našim osjetilnim organima. Sada želim ustvrditi kako su naši osjetilni organi kao teorije˝ (Popper, 1994.: 8). Ovom metaforom Karl Popper, jedan od najvećih filozofa znanosti suvre-menog doba, izjednačujući teoriju i ljudske osjetilne organe, dakle čovjekovu tjelesnost, ukazuje zapravo na ulogu znanosti uopće u čovjekovu postojanju i na vrlo posebnu ulogu teorije, kao one koja (pred)vodi znanstveni razvitak. Upotrijebljenu metaforu Popper izvodi iz svoje analize prema kojoj su na razi-nama genetske adaptacije, adaptivnog ponašanja kao i na razini znanstvenog otkrića, mehanizmi adaptacije u svojem temelju isti (Popper, 1994.: 3). Ovim antropomorfizmom9 Popper na vrlo neposredan i jasan način želi ustvrditi kako teorija ne samo da se nalazi u temelju one ljudske djelatnosti koju na-zivamo znanstvenim radom, već je u toj djelatnosti njezin začetak i njezina suština. Ona je naime : ˝(...) mreža u koju želimo uhvatiti ono što zovemo ‘svijetom’: kako bismo ga racionalizirali10, objasnili i vladali njime. Trudimo se da mrežu učinimo sve finijom i finijom.̋ (Popper, 1994.: 59). Popper u ovoj 7 Od latinskog cognǐtǐo – kognitivno, poznavanje, pojam o čemu (Žepić, 1991.: 51) pojam označava misao, razmišljanje, dakle intelektualnu aktivnost čovjeka.8 Od latinskog conâtus – nagon (Žepić, 1991.: 57).9 Od grčkog ανθρωπος (ánthrōpos) – čovjek (Sironić, 2003.: 36) i μορφή (morfē) – oblik, lik (Sironić, 2003.: 275), nešto prikazano ili zamišljeno prema čovjekovu tijelu, mišljenju, životu i sl. (Klaić, 1987.: 82), kada se nekoj stvari ili pojavi daju ljudski oblici, npr. u crtanim filmovima životinje se ponašaju ˝ljudski˝.10 Od latinskog rătio – 4) mišljenje, um, razum, pamet, razbor; 5) razlog, uzrok, razlaganje (Žepić, 1991.: 220).

13


jednoj jedinoj rečenici obuhvaća ili, bolje rečeno, donosi sve uloge koje se te-oriji pripisuju.

Analizirajući te brojne uloge koje teorija igra u cjelokupnom razvitku zna-nosti, Turner nalazi da teorija:

a) klasificira i organizira stvarnost i događaje

b) objašnjava uzroke proteklih događaja i predviđa kada, gdje i kako će se dogoditi budući događaji

c) pruža nam zadovoljavajuće objašnjenje o tome kako se i zašto neki do-gađaji pojavljuju (Turner, 1974.: 2).

Pri tomu nam u Turnerovom odnosu prema teoriji nedostaje nešto eksplicit-nije11 izražavanje ili isticanje činjenice da teorija, klasificirajući stvarnost i doga-đaje, opisujući ih, čuva pojmove, odnosno rezultate klasifikacijskog postupka, stvarajući svojevrstan i samo njoj imanentan12 rječnik.

I još nešto važno nedostaje u ovom Turnerovom određenju. Teorija klasi-fikacijom pojmova stvaranjem svojeg pojmovno-kategorijalnog aparata, opi-sujući stvarnost i utvrđivanjem nekih odnosa, stvara istovremeno i pravila promatranja te stvarnosti ili pravila odnošenja prema njoj, ali i prema teo-riji samoj. Ona, stvarajući pravila odnošenja i kriterije, sama postaje kriterij (Gunnell, 1995.: 926).

Hoover i Donavan (1995.: 40), dvojica vrlo značajnih autora s područja filo-zofije znanosti, na sljedeći su način definirali uloge teorije:

1. teorija nas opskrbljuje načinima interpretacije podataka

2. teorija povezuje međusobno različita istraživanja

3. teorija nam osigurava okvire unutar kojih koncepti i varijable zapremaju odgovarajuću važnost

4. teorije nam omogućuju da proširimo svoje horizonte i horizonte drugih.

Ovaj, jedan od svakako bogatijih pristupa, ne donosi jednu neobično važnu ulogu teorije, ili je ne donosi eksplicitno, a to je ukazivanje na praznine u našem znanju o nekoj pojavi koja je predmet bavljenja naše znanstvene disci-pline13.

11 Od latinskog explǐcātus – uređen; razgovijetan; jasan (Žepić, 1991.: 97).12 Od latinskog immanere – ostati unutra; sadržan u biti neke pojave; unutrašnji, bitan, neodvojiv (Kla-ić, 1987.: 573). Prema panteističkom shvaćanju (Giordano Bruno, Spinoza), Bog je imanentan svijetu (lat. causa immanens), tj. ne postoji izvan njega (Filipović, 1965.: 170).13 Od latinskog discīplina – nauk, obučavanje, znanost, sustav, zapt, red, način obučavanja, metoda (Žepić, 1991.: 83).

14


Ako međusobno povežemo sve ove ideje (a mogli smo ih još i daleko više nabrojiti), mogli bismo reći da teorija:

1. služi orijentaciji znanosti

2. pomaže pri stvaranju pojmova (konceptualizaciji) i pri klasifikaciji poja-va na temelju stvorenih koncepata

3. prognozira činjenice

4. sažima činjenice kroz a) empirijske generalizacije i b) sustave odnosa među tvrdnjama

5. ukazuje na praznine u našem znanju.

1. Teorija služi orijentaciji znanosti

Znanost, a posebno pojedinačne znanstvene discipline ne mogu zahvatiti stvarnost u cjelini, nego samo pojedine njezine dijelove, isječke. I unutar tih isječaka najčešće ne mogu istraživati sveukupnost neke pojave. Ne može se, na primjer, tvrditi kako znanost socijalnog rada može u cjelini zahvatiti područje socijalnih problema (ili bolje rečeno područje u kojemu su nezadovoljene ili nedovoljno ili neadekvatno zadovoljene čovjekove potrebe).

Znanost to široko (a ponekad i u svim dimenzijama nepoznato) područ-je uz pomoć svojeg instru-mentarija, a to je prije svega teorija, svodi na mjeru koja je za nju i njezin instrumen-tarij upotrebljiv. Teorija na taj način utvrdi koje su či-njenice znanstveno relevan-tne unutar stvarnosti koju smo znanstveno usposta-vili u postojećoj stvarnosti. Teoretsko polazište defini-rat će smjer, opseg i inten-zitet istraživanja određene pojave.

Na slici 2. pokušali smo grafički predstaviti situaciju koju smo opisivali u tekstu. Područje cijele slike pred-

Područjealkoholizma

1.

2.

3.

4.

5.

Slika 2. Područje problema i područje istraživanja pojedine pojave unutar problema

15


stavlja (ili bolje: zamislite kao) područje socijalnih problema uopće (pri tom se u ovom trenutku nećemo upuštati u definiranje toga što to socijalni problem uopće jest). Unutar tog problema, zatamnjeno područje predstavlja u našem slučaju problem alkoholizma koji želimo posebno istražiti. Teorija nam, ori-jentirajući nas, pomaže da ostanemo u tom području, a da ne ˝pobjegnemo14˝ na primjer u područje djelovanja sindikata u zaštiti prava radnika (koje s ovim socijalnim problemom u nekim dimenzijama može kolidirati15 ili se, ako net-ko hoće, može dopunjavati.)

U procesu u kojemu teorija zadržava našu orijentaciju dvije su naizgled su-protstavljene težnje. Jedna je težnja konzervativnosti16, a druga, njoj potpuno suprotna, težnja k promjeni i napretku. Težnja konzervativnosti javlja se u procesu u kojem znanost uz pomoć teorijskih koncepata, unatoč ponekad vrlo brzim promjenama u okolini, zadržava neke koncepte koji, katkada, više ne odgovaraju stanju stvarnosti. Ova težnja zadržavanja statusa quo17 posebno je izražena u onom dijelu znanstvene stvarnosti koji se događa unutar različi-tih oblika društvenih institucija u kojima se odvija znanstveni rad (posebno Sveučilišta). Težnja zapravo proizlazi iz neobično važne uloge koju znanost i znanstvene institucije imaju za razvoj društva, a to je uloga podsustava me-morije društva (Miller, 1978.). Društvo stvara i održava sustave obrazovanja i sustave znanosti kao dio svoje nužne strukture18, memorije, koja mu omogu-ćuje kretanje unaprijed. Upravo zbog te uloge ponekad se čini kako su znan-stvene institucije konzervativne i kako otežavaju napredak. Istovremena i ovoj konzervativnoj upravo suprotna uloga je uloga pokretača, onog dijela sustava koji omogućuje kretanje unaprijed. Znanost uz pomoć teorije omogućuje ne samo znanstveni, nego i društveni napredak (unatoč konzervativnim težnja-ma u njoj samoj). Ta i takva uloga koja je kontradiktorna19 u samoj sebi, čini teoriju ˝dinamičnom i zauvijek samo provizornom20 (Hearn, 1958.: 8). U tom kontekstu, orijentaciji prema budućnosti, ponekad se stvaraju teorije koje su u 14 Želimo upozoriti da ovo ˝pobjegnemo˝ ne treba shvatiti u smislu namjere da se promijeni područje interesa. Vrlo jednostavno, u kompleksnom istraživačko-znanstveničkom poslu ˝bijeg˝ se dogodi zbog nedovoljne koncentracije, nepažnje, dakle nenamjeravanog odstupanja, ali i nedovoljno jasno i precizno definiranih koncepata, njihove nekonzistentne primjene, nedovoljnog uvida u literaturu i mnogih dru-gih razloga, najčešće izvan mogućnosti istraživača da ih kontrolira.15 Od latinskog collīdo – udarati što o što, slupati, razbiti, pasivan oblik: sraziti se, sudariti se (Žepić, 1991.: 52).16 Od latinskog conservātǐo – čuvanje (Žepić, 1991.: 62), ili još i staromodan, zastario, nenapredan, zaostao, sklon čuvanju starih običaja (Klaić, 1987.: 735)17 Od latinskog stătus kvô – položaj kakav je bio prije, prvobitno stanje (Klaić, 1987.: 1263).18 Od latinskog strūctūra – zidanje, zidovi (Žepić, 1991.: 251) i latinskog strŭes – hrpa pravilno naslaganih stvari (Žepić, 1991.: 251) riječ označava ustroj, sastav, sklop, raspored, unutrašnju građu nečega.19 Od latinskog contrādictǐo – prigovaranje, protuslovlje (Žepić, 1991.: 65).20 Od latinskog provisorium – prethodan, privremen, pokusni, određen za nuždu (Klaić, 1987.: 1106).

16


trenutku kada su stvorene, ili kada su se pojavile u javnosti, čak i u suprotnosti s iskustvenim činjenicama, i posebno, s vladajućim teorijama tog vremena. Međutim, kako se u znanosti često događalo, jedan će se dio ovih teorija pokazati ˝plodnijima i bližim stvarnosti od postojećih teorija˝ (Šušnjić, 1982.: 50). Tako se dogodilo s mnogim teorijama koje i danas predstavljaju stožerne članke u kralježnici znanstvene misli.

2. Teorija nam pomaže pri stvaranju pojmova i pri klasifikaciji pojava

U ovoj svojoj ulozi, teorija nam omogućuje konceptualizaciju21 problema koje istražujemo i klasifikaciju pojedinih pojavnih oblika proučavanih pojava. Svaka je znanost, pa tako i znanost socijalnog rada u svojoj unutrašnjoj struk-turi oslonjena na sustav pojmova koji se odnose na predmet što ga je znanost izabrala za proučavanje. Ti pojmovi čine poseban rječnik koji znanstvenici upotrebljavaju. Taj rječnik uobičajili smo nazvati pojmovno-kategorijalnim aparatom. Pojmovi se preuzimaju iz svakodnevnog govora, ali se znatno pri-lagođavaju znanstvenim potrebama, tako da na nekoj razini upotrebe vrlo često pojam donosi značenje koje nema ništa zajedničko s njegovim prvobit-nim značenjem. Tako najrazvijenije teorije stvore svoje vlastite vrlo razvijene rječnike koji im omogućuju zahvaćati na najbolji mogući način područja koja istražuju. Ponekad dio tog sustava više niti nema veze s njegovim prvobitnim značenjem; postao je, naime, prilagođen potrebama znanstvenog djelovanja22.

Klasifikacija je ona uloga teorije koja se možda najjasnije vidi od stra-ne promatrača koji ˝izvana˝ promatraju znanost i teoriju kao njezin bitni, konstitutivni23 element. Takav promatrač vidi da znanost, zahvaljujući svojoj teoretskoj konstituanti24, zapravo neki opći pojam dijeli na niz posebnih u skladu s nekim osobinama općeg pojma, ali i posebnih, koje je znanost (čitaj: znanstvenik) ˝našla˝ tijekom svoje aktivnosti. Klasifikacija je proces u koje-mu dolazimo do novih obilježja pojava i procesa, kao i novih odnosa među njima (Vujević, 1986.: 63). To je metoda koja se pojavljuje, eksplicitno ili implicitno, u gotovo svakom znanstvenom radu (Žugaj, 1989.). Klasifikacija

21 ˝Put nastanka pojma ide od objektivne stvarnosti preko osjetilnih doživljaja do mišljenja. Taj se proces naziva konceptualizacija” (Vujević, 1986.: 78).22 Danas se u društvenim znanostima, pa i u socijalnom radu, rado i široko upotrebljava pojam entropija, koji je u fiziku 1865. godine uveo njemački fizičar Rudolf Clausius. Pojam je vrlo brzo preuzet u društvenim znanostima kao metafora, i koristi se obično u značenju ˝nereda u sustavu˝ ili kao ˝mjera nereda˝, a kod nekih autora i mjera ˝raspada sustava˝. Tako se pojam značajno udaljio od svojeg prvobitnog značenja.23 Od latinskog consǐtūtus – sazdan, uređen (Žepić, 1991.: 63), ovdje, sastavni, onaj koji čini sadržaj nečega.24 Od latinskog constituo – sastavljati, utemeljiti, (Žepić, 1991.: 63) ovdje, sastavnica teorije.

17


je, parafrazirajmo25 Šešića (1988.), unošenje reda u činjenice koje se ispituju. I to unošenje je neprestani proces koji se unutar svake teorije odvija od njezina početka i traje sve dok ona daje plodove svog postojanja (Šešić, 1988.).

3. Teorija prognozira činjenice

Iako smo na početku ovog teksta, prenoseći jedno od mogućih značenja poj-ma teorija, naglasili kako ovoj kreativnoj ljudskoj misaonoj aktivnosti nije potreban neki izvanjski razlog njezina postojanja (Filipović, 1965.: 400), uloga teorije kao prognozera činjenica, snažno ju povezuje s praksom, sa svakodnevicom. Na tome se, naravno, ova njezina uloga ne završava, radije bismo istakli kako na toj točki tek počinje možda neki novi ciklus njenog povezivanja i s ljudskom praksom i s ljudskom misli, pa onda i s produkcijom novih misli i zajedno s tim novih teorijskih pristupa.

Vjerojatno najčešće spominjani primjer koji ilustrira26 ovu ulogu teorije je razvoj Mendeljejeva periodičnog sustava elemenata, u kojemu u vrijeme kad ga je Mendeljejev stvorio, nisu bili otkriveni svi elementi, ali je on razvijajući svoj teorijski sustav za te elemente, ˝ostavio˝ mjesta koja su im u sustavu pri-padala. Pokazalo se da su, kada su i empirijski otkriveni, ti elementi pripadali upravo na ona mjesta na kojima ih je Mendeljejev predvidio. Tako je njego-va teorija prognozirala empirijske činjenice. Nekoliko nebeskih tijela najprije je ˝otkriveno˝ matematički, u teoriji, a tek kada su astronomski instrumenti postali dovoljno tehnički i tehnološki savršeni, uspjelo se njihovo postojanje i empirijski dokazati. U tom je znanstvenom području posebno impresivan odnos između teorijskih postavki o postojanju svemirskih tijela i empirijskim dokazima njihova postojanja, koji dolaze niz godina nakon teorijskih tvrdnji.

Na području socijalnog rada ova uloga teorije od velike je važnosti u nizu dimenzija prakse socijalnog rada. Uzmimo, na primjer, planiranje opsega neke službe u novom naselju. Na temelju teoretskih znanja koja posjedujemo mo-žemo planirati da u nekom novonastalom naselju s nekim brojem stanovnika, koji su uglavnom mlađe osobe jer je naselje novo, možemo očekivati određen broj djece, pa onda i ustanova za njihov dnevni boravak (dječje jaslice i vrtići). Kako postoji vjerojatnost da u naselju te veličine imamo određen broj djece koja će se roditi s razvojnim teškoćama, služba socijalne skrbi mora biti eki-pirana sa specijalistima na tom području i mora ostvariti adekvatne kontakte jer će za određen broj djece biti potreban stacionaran tretman. Nadalje, može se očekivati da oko 15% odraslih muškaraca budu alkoholičari pa je potrebno pripremiti se za tu situaciju. Može se očekivati nadalje da u svakom osmom

25 Od grčkog παρά (para) – kod, pokraj, uz (Sironić, 2003: 311) i φράζω (frazo) – reći, pokazivati (Si-ronić, 2003: 446) parafraza, prepričavanje, prepričavanje tuđeg teksta svojim riječima.26 Od latinskog illustro – rasvijetliti; razjasniti, predočiti, protumačiti; proslaviti (Žepić, 1991.: 121).

18


braku bude ozbiljnih maritalnih27 teškoća za koje ćemo također trebati soci-jalne radnike, posebno obrazovane na području rada s obiteljima. Izvjestan broj mladih ljudi bit će potrebno posebno podržavati jer će pokazivati znakove neprilagođenog ponašanja.

S druge strane, situacija na pojedinim područjima mijenja se u nekim smje-rovima. Na primjer, uslijed strukturnih prilagodbi u privredi, kakve su se u Republici Hrvatskoj dogodile početkom devedesetih godina, velik broj ljudi izgubio je posao, njihove potrebe postaju bitno drugačije nego prije i socijalna služba, na temelju ranijih znanja, može reagirati na odgovarajuće načine.

Ne treba čekati da se sve ove teškoće pojave pa da za njihovo tretiranje obrazujemo stručnjake itd. Mi, na temelju dosadašnjih teorijskih znanja s kojima u socijalnom radu raspolažemo znamo da će se to i to dogoditi i da će se dogoditi u nekom opsegu pa možemo unaprijed pripremiti službe i različite oblike reagiranja koji su do sada na ovom području uobičajeni. Ova funkcija teorije, kako se može iz prikaza zaključiti, zapravo je u svojoj suštini razvojna. Zahvaljujući njoj, svaka nova generacija ima mogućnosti koristiti se blagodatima ljudskog iskustva, a ne mora u to iskustvo ulaziti od njegovog samog početka.

4. Teorija sažima činjenice

Teorija sažima činjenice kroz a) empirijske generalizacije i b) sustave odnosa među tvrdnjama.

a) Empirijsko generaliziranje samo po sebi, kao proces u užem smislu, niti ne bi spadalo u teoriju. To je jednostavno prikupljanje činjenica koje su uspjele sačuvati čovjeka kao biološku pojavnost. On je, naime, generalizacijom empi-rijskih činjenica (npr. o selidbi nekih vrsta životinja u nekom razdoblju), uspio prikupiti sjećanja koja su bila bitna za njegovo održanje i napredovanje. Masa pojedinačnih činjenica (npr. mladih prekršitelja zakonskih normi u vrijeme privredne recesije28), sažeto će se izraziti u nekim jednostavnim, ali i u nekim silno složenim teorijskim odnosima.

Sažimanjem empirijskih činjenica teorija precizira granice njene primjenji-vosti, ali i vrši jednu još važniju funkciju, naime, pomaže nam proširiti polje primjenjivosti teorije tako da ona pridobije širu eksplanatornu29 i prediktivnu30

27 Od latinskog mărītus – bračan, ženidben (Žepić, 1991.: 154).28 Od latinskog rěcessus – vraćanje, povratak, uzmak; (Žepić, 1991.: 220) termin se upotrebljava za označivanje stanja slabljenja i usporavanja privrednih procesa u nekoj zemlji.29 Od latinskog explōro – ispitati, istražiti, pregledati, pretražiti (Žepić, 1991.: 98).30 Od latinskog prae-dīco – unaprijed reći, proricati, unaprijed određivati (Žepić, 1991.: 201). Upo-trebljava se kao sposobnost (mogućnost) neke teorije da u okviru svog područja predviđa činjenice, događaje, procese, koji se mogu pojaviti.

19


snagu. To se čini na način da se procjenjuje jesu li neke nove činjenice iste ili različite od onih koje su nam već poznate i koje su nam poslužile za zasnivanje postojeće teorije.

b) Sve su teorije zapravo sustavi tvrdnji i međusobnih odnosa između tih tvrdnji. Tvrdnja da razdoblje privredne recesije dovodi do porasta broja maloljetnih delinkvenata nije samo suho konstatiranje jedne ekonomske i jedne kazneno-pravne činjenice, nego je istovremeno i odnos između dviju društvenih znanstvenih disciplina, i odnos između niza tvrdnji, koje samo u međusobnom odnosu tvore teorijske sustave. Te se dvije, naizgled odvojene, tvrdnje, nalaze svaka u svom specifičnom znanstvenom okruženju, a u zajed-ničkom odnosu daju smisao njihovoj cjelini.

5. Teorija ukazuje na praznine u našem znanju

Mnogi su znanstvenici ukazivali na to da su u znanosti puno važnija dobra i plodna pitanja, nego odgovori koje je moguće pružiti. Odgovori su, na neki način, kraj nekog puta kojim smo u znanosti prolazili. Pitanja31 nam, pak, otvaraju nove putove. Teorija nam ukazuje na to u kojem su području naše spoznaje nepotpune i to je jedna od njenih najvažnijih funkcija. To je funkcija koja omogućuje napredak kako znanosti, tako i čovjeka u cjelini.

1.2. Sastavnice teorije

Teorije su kompleksni koncepti čiji su sastavni dijelovi: osnovni pojmovi, nezavisne, zavisne i intervenirajuće varijable, hipoteze, teorijski kon-strukti, teorijski postulati i zakoni.

1. Osnovni pojmovi

Prikazujući različite uloge teorije u znanstvenom korpusu32, istakli smo njezi-nu ulogu pri stvaranju pojmovnih kompleksa, odnosno pri konceptualizaciji. Rezultat procesa konceptualizacije je sustav pojmova koji se odnose na predmet što ga je znanost izabrala za proučavanje. Upravo je taj sustav jedan od osnov-nih sastojina svake teorije. U logici, ovi se pojmovi nazivaju još i sudovima.

31 Dobro odabrano, formulirano i postavljeno pitanje sigurno je najvažniji ˝alat˝ u profesiji socijalnog rada. Ono je jedini mogući put k rješenju problema, budući da socijalnom radu stoji na raspolaganju jedino međuljudska komunikacija kao sredstvo koje mu pomaže u radu, odnosno kao njegov alat.32 Od latinskog corpus – tijelo; mrtvac, lešina; lice, individuum; tvar; zbor, družba (Žepić, 1991.: 68). U znanosti se upotrebljava da označi cjelovitost znanja koje je prikupila neka znanstvena disciplina, simbolički, tijelo te znanstvene siscipline.

20


2. Nezavisne, zavisne i intervenirajuće varijable

• Nezavisne varijable su eksperimentalni uvjeti upotrijebljeni od strane istraživača kako bi se ostvario neki njihov učinak na zavisne varijable. To su, dakle, čimbenici koje se tijekom istraživanja može mijenjati, kako bi se pro-vjerio njihov utjecaj na onu varijablu koja je predmet našeg interesa, ili bolje reći, čije su promjene predmet našeg interesa.

• Zavisne su one varijable koje su predmet našeg istraživanja i koje se mi-jenjaju pod utjecajem nezavisne (ili nezavisnih) varijabli.

• Interevenirajuće varijable su neki drugi uvjeti koji imaju dodatni utjecaj na zavisnu varijablu.

3. Hipoteze

Hipoteze su formalne tvrdnje koje predmnijevaju neki odnos između dviju ili više varijabli koje se ispituju.

4.Teorijski konstrukti33

To su tvrdnje koje se odnose na empirijski nemjerljive procese (u socijalnom radu se tako susrećemo sa zlostavljanjem, strahom, gladi, ljubomorom, zavišću i sličnim procesima, ali još više s odnosima među ljudima, koje je nemoguće empirijski mjeriti), oni se ponekad čak ne mogu niti promatrati neposredno, nego se o njima tek zaključuje na temelju posrednih indikatora (npr. alkoho-ličarska patološka ljubomora), ali su neobično važni dijelovi nekih socijalnih procesa.

33 Od latinskog constrūctǐo – sklop, sazdanje (Žepić, 1991.: 63).

Odnos između nekog koncepta, varijable i indikatora mogu se pojedno-stavljeno prikazati na sljedeći način:

koncept:alkoholizam

varijabla:psihičkaoštećenja

indikator:ljubomora

21


5. Teorijski postulati

Teorijski postulati34 su temeljne pretpostavke o teorijama koje se prihvaćaju bez provjeravanja jer se one same niti ne mogu provjeravati.

6. Zakoni

Zakoni su skupina činjenica i tvrdnji povezanih u jednu cjelinu uopćavaju-ćim tvrdnjama koje opisuju pravilnosti između pojava koje su predmet ispiti-vanja.

1.3. Uvjeti koje mora zadovoljiti neka teorija da bude prihvaćena kao znanstveno valjana

Opće uvjete koje neka teorija mora zadovoljiti da bi bila prihvaćena kao znanstveno valjana mnogi su teoretičari znanosti postavljali i klasifici-rali na različite načine. Zbog toga predstavljene uvjete treba prihvatiti

kao smislenu i relativno organiziranu ilustraciju koja nam omogućuje relativno sigurno kretanje prostorom znanstvene teorije.

Kako bi neka teorija mogla biti prihvaćena kao ravnopravan dio sveuku-pnog ljudskog znanja, ona:

• mora biti heuristički plodna

• mora povezivati, objašnjavati i tumačiti empirijske generalizacije

• mora biti sposobna ostvariti predviđanja pojava koje u dijelovima svog sadržaja objašnjava

• zbog toga mora biti precizna, u skladu s osnovnim postulatima znan-stvenog područja na kojima se ostvaruje

• mora biti iskustveno provjerljiva i

• mora biti primjenjiva.

34 Od latinskog postulatum – sadržajno i logički nužan hipotetički stavak za razumijevanje nekog činjeničnog stanja, premda sam nije dokazan niti se može dokazati (Filipović, 1965.: 312).

22


1. Heuristička plodnost

Heuristička35 plodnost znači takav odnos teorije prema predmetu svojeg istraživanja, koji jamči mogućnosti novih spoznaja. Heuristički plodne su one teorije koje su do te mjere razvile (a to u najvećoj mjeri znači diferencirale36) svoju unutarnju strukturu da mogu u toj svojoj strukturi sadržavati instru-mente koji im omogućuju pronalaženje novog. Ti instrumenti su, naravno, intelektualnog tipa i znače metodološka uputstva (ili pravila) uz pomoć kojih se unutar općih teorijskih zakonitosti, upravo u toj teoriji dolazi do nekih no-vih spoznaja. Jednostavnije rečeno, to je takva teorija koja je do kraja otvorena prema onom dijelu realnosti kojom se bavi, ima na raspolaganju mehanizme koji joj omogućuju da se tim dijelom realnosti bavi na plodotvoran način, vodi i potiče proces znanstvenog istraživanja (McLaughlin, 1990.; Abrantes, 1999.).

Heuristička plodnost neke teorije znači ujedno i mogućnost (ponekad tek potencijalnu) širenja ljudskih znanja prema različitim područjima. To je proces u kojemu neka znanstvena misao ostvarena u jednom znanstvenom područ-ju, može uspješno i plodno biti primijenjena na nekom drugom (Grantham, 2004.). Jedan od brojnih primjera takve duboke međupovezanosti je suvre-meno dosta široko korištenje niza pojmova iz teorije sustava, teorije koja je izvorno stvorena u području biologije, na području socijalnog rada. Područje socijalnog rada s obitelji u velikoj je mjeri inspirirano teorijskim postavkama opće teorije sustava, odnosno njezine kasnije izvedenice ekološko-sustavske teorije.

Neki autori koji pripadaju starijim, formaliziranijim37 metodološkim ško-lama kao bitan kriterij heurističke plodnosti znanstvene teorije navode ˝broj i epistemološku38 vrijednost održivih hipoteza koje su izvodljive iz date te-orije˝ (Šešić, 1982.: 297).

35 Od grčkog εὑρίσκω (heurisko) – naći, pronaći, izmisliti (Sironić, 2003:172), odnosi se na prona-laženje i otkrivanje novih činjenica i spoznaja (Filipović, 1965.: 154). Klaić pak usmjerava na sljedeća značenja izraza heurisko – nađem, izračunam, jedno od mogućih značenja je vještina pronalaženja istine (Klaić, 1987.: 536). Iz ovog se u metodologiji izvodi heuristika, znanost o metodičkom prona-laženju i otkriću novog (Filipović, 1965.: 154).36 Od latinskog diffěro – raznijeti, raširiti, razlikovati se, ovdje stvoriti unutarnje elemente koji se razlikuju jedan od drugoga i čine nezavisne (pod)elemente u nekoj cjelini (Žepić, 1991.; Klaić, 1987.: 81).37 Riječ je o metodološkim školama koje su striktnije u poštovanju normi i oslanjaju se u propisivanju metodoloških postupaka na tzv. jedinstvenost znanstvene metode, odnosno izjednačavanje metodološ-ke rigoroznosti u društvenim znanostima s onom u prirodnim.38 Od grčkog έπισημη (episteme) – razumijevanje, znanje, znanost, umještvo, vještina (Sironić, 2003.: 157) i λóγος (logos) – govor, riječ, (Sironić, 2003.: 254). Epistemologija je teorija o znanostima, njiho-vim metodama i sistematici. U francuskoj i engleskoj filozofiji epistemološki znači isto što i spoznaj-no-teorijski (Filipović, 1965.: 117).

23


2. povezivanje, pojašnjavanje i tumačenje empirijskih generalizacija

Povezivanje, pojašnjavanje i tumačenje empirijskih generalizacija kriterij je koji proizlazi iz samog procesa znanstvene spoznaje. Mnogi su autori ukaziva-li na činjenicu da znanstveno značenje nekog koncepta ne može biti stvoreno samo na temelju promatranja (Laor, 1985.; Dar, 1987.). Ono je sveukupnost in-telektualnih napora teoretičara na promatranju, opisivanju i pojašnjavanju stvar-nosti koja je predmet njihove intelektualne aktivnosti. Na taj se način teorija ne zadržava samo u uskim okvirima najneposrednijeg predmeta svojeg istraživanja, nego omogućuje diseminaciju39 znanja u cjelokupni kompleks ljudskih spoznaja.

Ovo omogućuje dinamična kretanja unutar cjelokupnog znanstvenog korpu-sa, u kojemu se r̋aspadaju stara partnerstva, i stvaraju nova˝ (Kaplan, 1964.: 31). Kaplan (1964.) će u istom djelu ustvrditi kako jedinstvo znanosti nije tek apstrak-tna filozofska teza, ono označava uvijek prisutnu mogućnost plodnih zajednica (raznih znanstvenih disciplina). A to je moguće samo ako se djelatno ostvari funkcija povezivanja, pojašnjavanja i tumačenja empirijskih generalizacija.

3. Sposobnost predviđanja pojava Sposobnost predviđanja pojava koje teorija u dijelovima svog sadržaja objaš-

njava je isto tako opći zahtjev koji definira njenu ulogu u cjelokupnom znanstve-nom korpusu. Sposobnost teorije da predvidi nešto odnosi se na:

• nepoznate, neotkrivene dijelove stvarnosti ili

• na neke karakteristike, odnosno elemente te stvarnosti i

• na buduća stanja poznatih nam prirodnih ili društvenih procesa i, pove-zano s tim, na povijesne događaje. Ovdje povijesni događaj treba razumjeti kao svaki protekli događaj koji je predmet razmatranja. Ne misli se na neke s̋lavne˝ ili neke ˝poznate˝ trenutke iz prošlosti, nego na svaki događaj koji je prošao, protekao.

4. preciznost teorije Preciznost teorije povezana je s njenom objektivnošću. Precizno izraženu teo-riju odlikuje jasni izraz i veća mogućnost provjerljivosti. Ovo, kao posljedicu, ima njenu veću kumulativnu40 ulogu u znanosti, veće mogućnosti povezivanja s drugim teorijama u drugim znanstvenim područjima, a i veću heurističku

39 Od latinskog dis-sēmǐno – rasijati, sijati; širiti, raznositi (Žepić, 1991.: 84).40 Od latinskog cŭmŭlo – nagomilati, zgrtati, naslagati, umnožiti, povećati (Žepić, 1991.: 70).

24


plodnost. Što je teorija preciznija, omogućuje nam da uz njenu pomoć prepo-znajemo pojave koje su manjeg opsega i teže za uočavanje. Preciznija teorija za-hvaća sve homogenije strukture svog predmeta istraživanja pa su onda i razlike među pojedinim strukturama jasnije. Preciznost teorije obično je u inverznoj41 korelaciji42 s njenom općošću. Naime, vrlo precizna teorija primjenjiva je na manji broj visoko određenih situacija, manje precizna teorija primjenjiva je na puno veći broj stvarnih situacija (Davidson Reynolds, 1971.). U socijalnom radu je preciznost teorijskih koncepata relativno niska i većina tih koncepata odnosi se na vrlo širok krug svakodnevnih pojava. To dovodi do daleko veće i značajnije uloge onih koji te teoretske koncepte moraju profesionalno upotre-bljavati u svakodnevnom radu. Odluka o tome koji će se teorijski koncept pri-mijeniti u socijalnom radu odnosi se na sudbinu ljudi s kojima radimo. Ovakva situacija povećava potrebu za obrazovanjem socijalnih radnika, i to ne samo za akademskim obrazovanjem koje se stječe na fakultetima, nego za kontinuira-nim obrazovanjem u cijelom profesionalnom vijeku socijalnih radnika.

Ovakvu situaciju s preciznošću teorija ne nalazimo samo u socijalnom radu, nego je manje-više prisutna u svim društvenim znanostima. Ekstremni oblik ovakvog mišljenja donio je Paul Feyerabend (1975.) koji je u svom djelu ˝Against Method˝ sebe proglasio dadaistom43 i ˝epistemološkim anarhistom ,̋ pozivajući da se u znanosti koristi maksima s̋ve je moguće˝ (upotrijebiti). Svoju relativizaciju potrebe za adekvatnom teorijom dovodi do apsurda tvrd-njom kako ˝nalaženje zadovoljavajuće teorije ovisi o zadovoljavajućem seksu-alnom životu (znanstvenika, op. M. K.)˝ (Feyerabend, 1975.: 174).

41 Od latinskog in-verto – izvrnuti, obrnuti (Žepić, 1991.: 138).42 Od latinskog co i relatio – međusobni odnos, uzajamna zavisnost, povezanost u harmoničnu cje-linu (Klaić, 1987.: 740).43 Dadaizam, izraz koji je konstruirao francuski pjesnik rumunjskog podrijetla Tristan Tzara (pravo ime Sami Rosenstock), kojim je želio obilježiti negaciju logike, destrukciju radi destrukcije i ruganje svim vrednotama koje je stvorila civilizacija. Dadaizam je tragao za autentičnom realnošću odbacujući tradicionalne kulturne i estetičke forme vremena u kojem je nastao (Europa, dvadesete godine prošlog stoljeća). ˝To je bio pokret koji je izgnan iz svijeta umjetnosti, ali je prohujao cijelim svijetom. On je donio sve novo, ideje, smjerove, materijale, ali i nove ljude˝. (http://www.bergen.org/AAST/Projects/Dadaism/dadaism.html). Ovaj je citat naveden kako bi se ukazalo na duboku povezanost umjetnosti i znanosti, na što je, posredno, ukazano na samom početku ovog teksta, pri opisivanju pojma teorije.

Treba posebno napomenuti da je današnja znanstvena produkcija vrlo opsežna i vrlo dinamična. Teorijski koncepti se mijenjaju, dopunjuju, velikom brzinom. Oni utječu na metode i tehnike praktičnog rada soci-jalnih radnika, tako da samo neprekinuto obrazovanje može omogućiti socijalnim radnicima rad u skladu s najnovijim spoznajama ali i konkret-nim promjenama u okolini.

25


5. Iskustvena provjerljivost teorije

Iskustvena provjerljivost teorije u samoj je biti znanosti kao čovjekove dje-latnosti. Teorijske tvrdnje se razvijaju, provjeravaju i mijenjaju u skladu s čovjekovim iskustvom u okolini koja ga okružuje (Tzeng i Jackson, 1991.). Teorija za koju unaprijed znamo da ne može biti provjerljiva, ili da ju je ne-moguće odbaciti, ne može se smatrati empirijskom teorijom (Popper, 1994.: 88). To ne znači da takve, neempirijske teorije, ne trebaju postojati ili da su po prirodi stvari pogrešne, da su suvišne ili da nam nisu potrebne. Naprotiv, te su teorije i te kako važan dio ljudskog znanja i, posebno, napredovanja znanosti u cjelini. I, što je još zanimljivije, na neku dulju stazu čije nam je granice nemoguće postaviti, sve su u krajnjoj liniji empirijski provjerlji-ve. Iskustvena provjerljivost je sposobnost teorije da se ˝uhvati u koštac˝ s empirijskim svijetom, a to ujedno znači i mogućnost njezinog odbacivanja (Popper, 1994.: 94). Kriterij empirijske provjerljivosti neke teorije sastoji se u usporedbi neke tvrdnje, pojašnjenja ili predviđanja koje nalazimo u znan-stvenoj teoriji s nalazom o tome u našoj stvarnosti.

U socijalnom radu empirijska provjerljivost neke znanstvene teorije ne-obično je važna jer nam omogućuje kvalitetnije i brže djelovanje u našem praktičnom području, pomaže nam u razrješavanju problema na koje u živo-tu nailaze naši klijenti i istovremeno razrješava poteškoće naše anksioznosti44 zbog tih teškoća i problema u njihovu razrješavanju. Ako prihvatimo ove sta-vove o važnosti empirijske provjerljivosti teorija u socijalnom radu, možemo doći do krajnjeg zaključka prema kojem je empirijska provjerljivost teorija u socijalnom radu jednako važna kao i te teorije same, što je točno ne samo sa stajališta teorije, nego i prakse socijalnog rada u cjelini.

6. primjenjivost teorije na nekom području

Primjenjivost teorije na nekom području definirana je uz pomoć četiriju uvjeta ili kriterija (Glaser i Strauss, 1968.). Prvi je uvjet da teorija ˝pokriva˝ područje u kojemu se primjenjuje, a uvjet se odnosi na strukturu neke teorije. Drugi je uvjet da bude razumljiva onima koji su pozvani da ju primjenjuju. Uz ovaj se uvjet često vezuje predrasuda po kojoj postoji duboka razlika iz-među teorije i prakse, pri čemu najčešće prigovori dolaze od strane praktičara i usmjereni su prema teoretičarima. Jedan od najvažnijih razloga tog goto-vo trajnog ˝nesporazuma˝ leži u problemima kontinuirane, trajne edukacije praktičara. Primjena različitih teorijskih koncepata u svakodnevnoj praksi u toj se mjeri ubrzala da oni praktičari koji iz bilo kojih razloga nemaju mo-gućnosti trajnog obrazovanja, gotovo svakodnevno bivaju ˝iznenađeni˝ pri-

44 Od latinskog anxǐětas – tjeskoba (Žepić, 1991.: 25).

26


stupima koji se nude, a posebno tumačenjima. S druge strane, veliki i često tromi sustavi u kojima rade socijalni radnici, nedovoljno su motivirani da za njih omogućuju kontinuirana obrazovanja iako i u tom području dolazi do promjena.Najčešće se dodaje još i uvjet da bude dovoljno općenita kako bi je se moglo primijeniti na najveći mogući broj slučajeva koji se pojavljuju unutar područja kojim se bavi, i uvjet da omogućuje neprekidnu kontrolu u strukturama i procesima u kojima se primjenjuje i u promjenama koje se u njima neprestance odvijaju.

1.4. Dva osnovna načina nastanka teorija

1. Induktivno nastajanje teorije

Induktivno45 nastajanje teorije utemeljeno je na empirijskom iskustvu znanstvenika. Znanstvenici bilo neposrednim promatranjem, bilo upo-trebom različitih znanstvenih instrumenata46, ali i tehnika koje pomažu

obradi podataka dobivenih tim instrumentima (npr. statističke tehnike), opi-suju neke socijalne fenomene, ali i ustanovljavaju neke uzročno-posljedične veze između pojedinačnih varijabli ili skupina varijabli uz pomoć kojih opi-suju neka stanja stvari, događaja ili procesa. Takvi zaključci, o nekim pojedi-načnim ili posebnim događajima, fenomenima, koje su znanstvenici istražili, primjenjuju se na slične događaje ili fenomene koji imaju ista svojstva, oso-bine. Ovaj se proces odvija uz pažljivo poštovanje i praćenje pravila o proce-sima zaključivanja u znanosti (Lewis, 1982.: 92). Upozoravajući na svijest o činjenici da se ovakvo zahvaćanje stvarnosti odvija prema određenim prin-cipima, Popper je istaknuo kako nema čistog nezainteresiranog promatranja

45 Od latinskog in-dūco – uvesti, dovesti; dovesti na pozornicu, prikazati, izmisliti (Žepić, 1991.: 128).46 U socijalnom radu su to najčešće različiti oblici upitnika, kao mjerni instrumenata, zatim niz kva-litativnih oblika kao što su intervjui, fokusne skupine i drugi istraživački instrumenti.

Neki noviji metodolozi znanosti malo drugačije formuliraju zahtjeve kojima mora udovoljiti teorija kako bismo je mogli smatrati znanstveno relevantnom. Tako, na primjer, Tzeng i Jackson (Tzeng i Jackson, 1991.) uvidom u suvremeniju metodološku literaturu navode sljedeće kriterije: a) formalizacija i koherentnost, b) integriranost i obuhvatnost, c) uvjer-ljivost, d) provjerljivost i odbacivost, e) primjenjivost, f) plodnost i g) znanstvena samoregulativnost.

27


stvarnosti lišenog svake teorije, tj. svako je promatranje upravo impregnirano teorijom (Popper, 1994.: 8).

Induktivna tvorba teorije najčešći je način stvaranja teorija u socijalnom radu. Ovo proizlazi iz naravi socijalnog rada kao prakse koji se u dobrom dijelu svoje djelatnosti obraća pojedincima i donosi pojedinačne ali i posebne probleme, često karakteristične za neku malu, usku skupinu ljudi. I tu dola-zimo do specifičnog odnosa obveze socijalnog rada prema društvenoj okolini unutar koje se odvija njegova ne samo profesionalna, nego barem u istoj mjeri i znanstvena djelatnost. Ta je odgovornost na najljepši mogući način izražena u misli učitelja socijalnih radnika, Harolda Lewisa: ˝Istine nikad ne govore same. One trebaju ljude koji će govoriti za njih˝ (Lewis, 1982.: 92).

2. Deduktivno nastajanje teorije

Deduktivna47 metoda gradnje teorije vrlo je široko rasprostranjena, kada je riječ o društvenim znanostima, u ekonomiji, gdje ju je razvio Adam Smith, a zatim pripadnici takozvane ˝utilitarističke˝ ekonomske škole, koji su svo-je učenje razvijali praktički ekskluzivno na dedukcionističkim temeljima. U socijalnom radu je ova tvorba teorije vrlo malo zastupljena. Razvoj teorije ovom metodom utemeljen je na logičnim međusobnim odnosima tvrdnji, a nije empirijski utemeljen. Zbog toga tvorba teorija ove vrste počiva na pri-hvaćanju više ili manje istinitih ili barem prihvatljivih tvrdnji koje se nalaze u općoj teoriji. Te se tvrdnje primjenjuju na pojedinačne ili posebne slučajeve, ili jednostavnije, iz neke opće teorije, izvode se (deduciraju) zaključci za neke pojedinačne ili posebne slučajeve i tako se utemeljuje novi teorijski odnos. Kako je iz prethodne tvrdnje vidljivo, deduktivna tvorba teorije ima u svom temelju elemente induktivne tvorbe jer se tvrdnje deduktivne teorije odnose na posebne i pojedinačne elemente koji su predmet promatranja induktivnog pristupa u tvorbi teorije. Deduktivna tvorba teorije posebno se nalazi u razvo-ju na primjer fizikalnih teorija i provjere vrijednosti tih teorija, na području informacijskih znanosti, na području kibernetike. Rijetka upotreba ovog pri-stupa u tvorbi teorija u socijalnom radu leži u prirodi samog pristupa. Kako je vidljivo iz ranijeg opisa, pristup je utemeljen na ˝kauzalnom pojašnjenju˝ (Popper, 1995.: 60) na temelju nekog ˝početnog stanja.̋ Ovakav način izvođe-nja teorije u socijalnom radu je pun nesigurnosti jer pretpostavlja neku opću, univerzalnu pravilnost ili čak zakonitost iz koje bi se derivirala nova teorijska tvrdnja. Kako u socijalnom radu, općenito govoreći, takvih situacija gotovo da nemamo, ili su jako rijetke48, deduktivno razvijanje teorijskih koncepata vrlo je ograničen način razvijanja u socijalnom radu.47 Od latinskog dē-dūco – odvesti, voditi, povesti sa sobom; izvoditi; voditi, pratiti (Žepić, 1991.: 74).48 Vjerojatno ih možemo naći u onim dijelovima znanosti socijalnog rada koji su povezani s biološkim temeljima čovjekovih potreba i njegove egzistencije što je, međutim, manji dio ove znanstvene discipline.

28


1.5. Tipovi teorija koje susrećemo u društvenim znanostima

Moguće su, a i postoje različite tipizacije teorija koje se susreću u društvenim znanostima, ovisno o osnovnoj orijentaciji autora, nje-govoj pripadnosti nekoj od mnogobrojnih ˝škola˝ u društvenim

znanostima. U ovom prikazu u najvećem dijelu smo se oslonili na tipizaciju koju je donio Percy Cohen (Cohen, 1970.), nešto obogaćenu i drugim dopri-nosima, koji su uglavnom označeni u tekstu.

1. Analitičke ili aksiomatske teorije

Analitičke ili aksiomatske teorije oslonjene su na aksiome49 i njihova bitna karakteristika je da je za njih nužno da se slažu s aksiomatskim izjavama iz kojih su izvedene. One se u neposrednom smislu ne odnose na stvarni svijet, nego na mislene koncepte kao njegove odraze. Primjer takvih teorija su teorije u području matematike. U društvenim znanostima i u socijalnom radu rijetko se susreću. Metodolozi znanosti uglavnom se slažu u tome da je mali opseg ovih teorija u društvenim znanostima uvjetovan činjenicom da je neobično teško izabrati koje ćemo tvrdnje smatrati aksiomima, od-nosno, koji će nam kriteriji biti pri odluci da neku tvrdnju tretiramo kao aksiom (Davidson Reynolds, 1971.). Jedno od dobrih metodoloških rješenja tog problema ponudio je Paul Davidson Raynolds koji je predložio da se kao aksiomi prihvate oni skupovi teorijskih tvrdnji koji nam pomažu lakše ra-zumjeti teoriju (Davidson Reynolds, 1971.: 95). Metodolog Hubert Blalock nudi da se na području društvenih znanosti kao aksiomi tretiraju samo one tvrdnje koje nam donose neposredan uzročni odnos između dvaju koncepa-ta (Blalock, 1969.: 18). Ovakav pristup vrlo je koristan u metodologiji istra-živanja u društvenim znanostima jer se na taj način u većoj mjeri smanjuju nedorečenosti i nejasnoće u konceptima, a aksiomatska forma teorije omo-gućuje logičko deriviranje objašnjenja i predviđanja (Davidson Reynolds, 1971.: 96).

Treba istaći da je teško zamisliti na području društvenih znanosti teorije koje bi nam govorile o uzročnosti u smislu u kojem nam je to poznato kod teorija na području prirodnih znanosti. Jedno od ekstremnih stajališta koje se pojavilo u vezi s tim je ono Gibbsovo (Gibbs, 1972.), koji je potpuno otklonio mogućnost upotrebe uzročne terminologije pri razvijanju teorija. On drži so-49 Od grčkog ἀξία (aksia) – vrijednost (Sironić, 2003:43), princip, teza, sud, stav ili iskaz koji je ne-dokaziv, ali se bez dokaza uzima kao istinit i služi kao princip ili premisa deduktivnog dokazivanja… aksiom se od drugih principa ili sudova razlikuje samo po tome što u tom sustavu nije dokazan ni dokaziv, a služi kao osnova dokazivanja (Filipović, 1965.: 18).

29


ciološka istraživanja po prirodi neeksperimentalnima. Ovu tvrdnju utemeljuje prirodom socioloških podataka, za koje drži da mogu dati isključivo informa-cije o odnosima u prostoru i vremenu, i ništa drugo.

2. Empirijske teorije

Empirijske50

teorije donose tvrdnju o uzročno-posljedičnoj povezanosti po-java na koje se odnose pa su u tom smislu univerzalne jer nam opisuju uzroč-no-posljedičnu povezanost pojava kakva se uvijek odvija. Kako je malo vjero-jatno da možemo upoznati sve oblike neke pojave, nego se obično zaključuje na temelju izvjesnog broja (uzorka) na pojavu u cjelini, jedan dio metodologa govori i o statističkim teorijama pa je riječ o teorijama koje nam govore o uvje-tima pod kojima je vrlo vjerojatno da se neki proces odvija.

Ovu univerzalnost je Willer (1967.) posebno pojasnio, ukazujući na to da su teorije univerzalne i istovremeno uvjetne, odnosno da su univerzalne u smi-slu da moraju vrijediti za neodređen broj slučajeva pod određenim uvjetima. Uvođenjem pojma uvjeta, Willer (1967.) je na neki način pomogao ˝izlasku˝ iz klasične pozitivističke dileme u kojoj je zahtjevom za jednakim uvjetima vrednovanja prirodnih i društvenih znanosti, bilo nemoguće uspostaviti ade-kvatne sustave vrednovanja u društvenim znanostima.

Empiričnost ove vrste teorije nije u činjenici da su nastale na temelju pro-matranja objektivne stvarnosti i njihovog formuliranja na temelju te stvar-nosti, nego u njihovu potvrđivanju u objektivnoj stvarnosti. Ili, kako je to ustvrdio K. R. Popper, u mogućnosti da budu odbačene, pobijene (Popper upotrebljava termin refute, Popper, 1994.: 7) od strane stvarnosti koja nas okružuje. Popper je napredak u znanosti uopće zasnivao na ispitivanju slabo-sti teorija, odnosno na težnji da ih se opovrgne. Težnja za neprekidnom sum-njom i provjeravanjem s filozofskog je stajališta temeljni smisao znanstvenog djelovanja.

3. Normativne ili konceptualne teorije

Normativne51 ili konceptualne52 teorije ne odnose se na realnost koja nas okružuje, koja je predmetom bavljenja društvenih znanosti, nego na znanost samu. One konstituiraju sustave značenja i sustave vrijednosti unutar struk-ture znanosti i na taj način određuju od čega se znanost sastoji. Prema mišlje-

50 Ovaj tip teorija Cohen naziva ˝scientific˝ theories, što bi u neposrednom prijevodu značilo znanstve-ne teorije.51 Od latinskog norma – kutomjer; mjera, pravilo, propis; (Žepić, 1991.: 169), normativan: onaj koji vrijedi kao norma, koji se osniva na normi, koji služi kao pravilo (Klaić, 1987.: 953).52 Od latinskog conceptus – zahvaćanje, začeće, trudnoća, zametak (Žepić, 1991.: 57).

30


nju nekih autora, one nisu znanstvene. Međutim, one nisu znanstvene samo ako se promatraju u kontekstu njihove empirijske provjerljivosti prema uobiča-jenim ˝matematičkim˝ modelima53 provjerljivosti. Normativne teorije postav-ljaju najprimjerenije kriterije za razgraničenje između znanosti i neznanstvene djelatnosti. Uz njihovu pomoć utvrđuju se sljedeći temeljni principi na kojima se provodi ovo razgraničenje:

a) objektivnost

b) pouzdanost

c) preciznost

d) općenitost

e) sustavnost.

Ova vrsta teorija na području etike ili estetike konstituira značenjske kon-cepte, idealne stavove kojima se teži kao postignućima na tim područjima. Kako su te teorije temeljne norme na kojima počivaju same znanosti, dakle sve druge teorije, ove se teorije nazivaju još i metateorijama54 i mnogi ih autori smještaju radije u područje filozofije znanosti, a ne znanost samu.

4. paradigmatske teorije

Paradigmatske55 teorije tvore širi okvir značenja koji dijeli znanstvena zajednica (Hoover i Donovan, 1995.). One predstavljaju neko opće polje unutar kojeg se izvode preciznije formulacije znanstvenih stavova. S druge strane, paradigmatske teorije nude nam metodologiju uz pomoć koje može-mo provjeravati mnogo preciznije teorije (Cohen, 1970.: 5). Tvorac ideje o paradigmatičnoj prirodi znanosti Thomas Kuhn je u svojoj knjizi Struktura znanstvenih revolucija (The Structure of Scientific Revolutions) (Kuhn, 1970.) ustvrdio kako se znanost sastoji od skupa paradigmi, a svaku takvu paradi-gmu tvore mreže uzajamnih veza, skupovi pristupa i problema. Paradigme, naime, određuju znanstveniku sliku svijeta koji ga okružuje kada obavlja znanstveno promatranje, bez obzira na to kojim sredstvima to promatranje

53 Ovdje čak niti ovo ˝matematički modeli˝ nije ispravno. Bilo bi bolje na ovom mjestu spomenuti takozvane pozitivističke znanstvene modele. Njima ćemo posvetiti posebnu pozornost.54 Od grčkog μετά (meta) – dolazi kao prefiks u složenicama i znači usred, među, s, sa, uz, pored, prema, iza, preko, iznad (Sironić, 2003:267); dolazi u novijoj filozofiji u novokovanicama, u kojima se označuje da je nešto izvan dosega dotične sfere (Filipović, 1965.: 253). Riječ je, dakle, o nekoj ˝nadteoriji˝ ili ˝teoriji nad teorijama˝.55 Od grčkog παράδειγμα (paradeigma) – primjer, uzor, dokaz (Sironić, 2003:312).

31


provodi. Ono što je za koncept paradigme bitno jest to da različite paradi-gme nemaju iste zajedničke nazivnike, odnosno, da su međusobno neuspo-redive, ili još preciznije, svaka je paradigma autonoman koncept sa znanstve-nog stajališta.

S metodološkog stajališta, najvažnija je činjenica da tvrdnje koje su predme-tom razmatranja u znanstvenom procesu ne izvodimo neposredno iz teorije, već ih se uz pomoć analogije ili kao racionalne logičke konstrukte izvodi iz sveukupnog znanja koje nam stoji na raspolaganju. Paradigmatske su teorije zbog tih svojih osobina visoko inspirativne. One daju znanstvenicima okvire za razumijevanje stvarnosti.

Uobičajeno je da se paradigmatske vrste teorija klasificira u sljedeće osnov-ne vrste:

a) analogijske, koje su razvijene u jednom području realnosti i primjenom analogije upotrebljavaju se u nekom drugom

b) formalne nemaju nekih posebnih točki doticaja prema nekom posebnom sadržaju, to jest mogu se odnositi na svaki sadržaj u svom području

c) konceptualne paradigme su sustavi pojmova koji propisuju neko značenje (one pribavljaju pojmovnik znanja).

1.6. Razvoj teorije oko predmeta istraživanja znanosti socijalnog rada

1. Općenito o predmetu znanstvenog istraživanja

predmet istraživanja svake znanstvene discipline je definiranje nje-nog područja djelovanja, određivanje na koji se segment stvarno-sti odnosi njeno djelovanje. Jasno i precizno određivanje predmeta

istraživanja potrebno je kako bi se u znanstvenoj disciplini odredila trajna orijentacija prema nekom dijelu realnosti na koju je usmjerena u svojoj dje-latnosti. Ovu tvrdnju najbolje pojašnjava Popperova rečenica u kojoj tvrdi da ˝znanost počinje s problemom, praktičnim problemom ili teoretskim problemom˝ (Popper, 1994.: 95). Postojanje problema, ili bolje rečeno, uo-čavanje problema, dovodi do potrebe za njegovim rješavanjem, a prvi ko-rak na tom putu je određivanje područja unutar kojeg će se to događati, a samim time i određivanje znanstvene discipline koja će u tom procesu sudjelovati.

32


Na slici 3. grafički je pri-kazan odnos između stvar-nosti, pojedinih elemenata te stvarnosti kao relativno samostalnih dijelova cjeli-ne. Svaki od tih elemenata može biti (i jest) predmetom neke znanstvene discipline. Kako je vidljivo na ilustraci-ji, ti se predmeti međusobno prepliću i povezuju u razli-čitim formama pa imamo područja u kojima sudjeluje više predmeta istovremeno, što, posljedično, znači i me-đudjelovanje (ili zajedničko djelovanje) više znanstvenih disciplina.

Određivanje predmeta istraživanja nije proces kojim se jednom zauvijek definira područje na kojem će djelovati neka znanstvena disciplina. Jednom izabran predmet znanstvene discipline razvija se, mijenja, redefinira tijekom djelovanja na tom području. Predmet istraživanja ̋ izabran˝ na početku razvoja neke znanstvene discipline, ponekad se radikalno mijenja, upravo djelovanjem znanstvenika na tom području (Popper, 1994.: 4), produbljuje se i proširuje, a često prelazi i granice koje su definirane pri izboru predmeta.

Treba istaći da izbor predmeta istraživanja neke znanstvene discipline ne mora uvijek biti ovisan samo o čistim ˝znanstvenim˝ interesima. To je poseb-no slučaj s disciplinama koje, poput socijalnog rada, neprestano dijele sudbinu društva unutar kojeg se procesi odvijaju. Na izbor predmeta neke znanstvene discipline imaju utjecaja mnogi faktori, između ostalog ideološki, socijalni, vrlo često tehnološki, u pravilu ekonomski, zatim su tu različiti politički in-teresi pa i političke institucije u društvu, vrlo često značajan utjecaj imaju interesi religijskih zajednica i struktura. Dakle, niz interesa i vrijednosnih sustava koji se u društvu pojavljuju, ima vrlo značajan utjecaj na proces izbora predmeta discipline (Kaplan, 1964.: 383), ali i na mnoge dimenzije u realiza-ciji ciljeva djelatnosti pojedine znanstvene discipline.

2. predmet istraživanja znanosti socijalnog rada

Određivanje predmeta istraživanja znanosti socijalnog rada imalo je dvo-jaku implikaciju na njen razvoj. Prije svega, ono ju je dovelo u vezu s nizom

Područjealkoholizma

1.

2.

3.

4.

5.

Slika 3. Stvarnost i elementi stvarnosti

33


znanstvenih i neznanstvenih disciplina koje su ostavile trajan utjecaj na ra-zvoj znanosti socijalnog rada. Ipak, preciznost u formulaciji predmeta po-maže da se uspostavi jasan odnos među tim disciplinama i socijalnim radom (Milosavljević, 2009.: 14).

S druge strane, različit i, rekli bismo, bogat raspon određenja predmeta istraživanja, utjecao je na stvaranje šarolikog teorijskog korpusa iz kojeg će se najvažniji doprinosi prikazati u ovoj knjizi.

Predmet socijalnog rada vrlo je različito definiran u povijesti socijalnog rada. Prva određenja nalazimo u prvim knjigama koje su socijalni rad poku-šale odrediti kao znanost i praksu. Tako je Mary Richmond, prema navodima Waltera Lorenza (1994.: 83), opredijelila predmet kao: ˝(...) težnju da se de-finira najpreciznije moguće situacije i osobe u stanju socijalne potrebe, njihov odnos prema drugim ljudima o kojima ovisi i koji o njemu/njoj ovise, i odnosu prema društvenim institucijama.̋ Takav pristup omogućio je prikupljanje po-dataka o milijunima ljudi u stanju socijalne potrebe tog vremena, ali i razvi-janju istraživanja socijalnih problema te počecima obrazovanja nove profesije socijalnih radnika, na akademskim osnovama.

Ovo prvo opredjeljivanje predmeta istraživanja nije zadovoljilo ni profesio-nalce – praktičare, a niti istraživače na području socijalnog rada pa je zapisan velik broj formulacija predmeta istraživanja, od kojih će samo neki ovdje biti prikazani.

Carol Meyer opredjeljivanjem predmeta istraživanja nalazi dva bitna po-dručja istraživačke djelatnosti u socijalnom radu. Prvo su ˝istraživanja prakse˝ koja obuhvaćaju evaluacijska istraživanja, istraživanja učinkovitosti prakse, istraživanja rezultata djelatnosti socijalnog rada (Meyer, 1992.: 298). Nasuprot ovim ciljevima istraživanja, Meyerova postavlja takozvana supstan-cijalna istraživanja, kojima je cilj istražiti šire socijalne probleme ili pitanja. Meyerova tvrdi da postoji dubok jaz između istraživanja povezanih s praksom i supstancijalnih istraživanja, osim u dva područja, kad se radi o bihevioral-nim pristupima i takozvanim modelima prakse usmjerenima na zadatak/cilj (task-centered modeli56) (Meyer, 1992.: 298), ta dva modela prakse socijalnog rada inkorporiraju u sebi i metode istraživanja, tako da osiguravaju istovreme-no s praksom socijalnog rada i istraživačke rezultate. Carol Meyer je pripa-dala u smislu teorijske orijentacije teoretičarima i praktičarima eko-sustavske teorije.

Eilen Gambrill57 u svojem razmatranju istraživačkih prioriteta u socijal-nom radu navodi: ˝uspjeh u pomaganju klijentima pri preveniranju ili rje-

56 Od engleskog task – zadatak, zadaća, rad, posao (Filipović, 1977.: 1010) i centered – u središtu (Filipović, 1977.: 147), dakle socijalni rad usmjeren na izvršenje zadataka.57 Eilen Gambrill je profesorica na University of California at Berkeley, School of Social Welfare, SAD, bavi se područjem zaštite djece i obitelji. Ima vrlo širok krug znanstvenih interesa, koji su prije svega povezani s praksom socijalnog rada i rješavanjem socijalnih problema u tom kontekstu.

34


šavanju realnih životnih problema˝ kao osnovni predmet istraživanja u soci-jalnom radu (Gambrill, 1994.: 359). Pažljivo razmatranje ovako definiranog predmeta istraživanja ukazuje na to da se autorica bavi prije svega praktičnim dimenzijama socijalnog rada i istraživanjem tih praktičnih dimenzija, a da se ne pita, na primjer, o svrsi i ulozi socijalnog rada u društvu u cjelini. Očito se radi o redukciji uloge socijalnog rada na s̋manjivanje društvene štete˝ pa je posljedično i predmet znanosti socijalnog rada reduciran samo na istraživanje prakse socijalnog rada. Iako je, naravno, istraživanje prakse socijalnog rada neobično važan predmet istraživanja znanosti socijalnog rada, on je samo po-lovica tog predmeta. Tek istraživanje uzroka i razloga zbog kojih je došlo do pojavljivanja nekog socijalnog problema može dovesti i do uspješnog razrješa-vanja tog problema.Betty Baer i Ronald Federico odredili su predmet istraživanja socijalnog rada kao istraživanje interakcija između ljudi i društvenih institucija u procesu razmjene koji ima za cilj povećanje mogućnosti ljudi da postignu svoje ciljeve, ostvare težnje i vrednote te izbjegnu poremećaje (Baer i Federico, 1978.: 36). Oni su predstavnici one struje u američkom socijalnom radu koji vide djelova-nje socijalnog rada unutar institucija sustava. Riječ je o vrlo raširenom pristu-pu američkih socijalnih radnika, obrazovanih na tradicijama američke socio-logije, koji temelj socijalnih problema, ali i načina njihova razrješavanja vide u okvirima funkcioniranja (ili pak, nefunkcioniranja) društvenih institucija.

Martin Davies definirao je predmet istraživanja socijalnog rada, kao nepre-kidno istraživanje načina borbe protiv čovjekove alijenacije (Davies, 1985.). Ova tipično sociološka definicija predmeta istraživanja znanost socijalnog rada usmjerava samo u društvene uvjete razvoja socijalnog problema u pojedinca i društvene grupe. Činjenica je, međutim, da osim nesporno važnih društvenih uvjeta pojave socijalnog problema, socijalni rad mora upoznati i one razloge razvoja socijalnih problema koji se pojavljuju u području na primjer psihološ-kog ali i neke razloge koji su potpuno biološke prirode. Koncept alijenacije sa-svim je sigurno važan koncept u razumijevanju dinamike nastanka socijalnog

Pri čemu društvene institucije ovdje svakako ne treba razumjeti kao oblik birokratske organizacije (obično u obliku državnih struktura kao što su ministarstva, uredi i sl.), nego u širem, sociološkom smislu kao s̋vaki oblik utvrđenih pravila ponašanja trajnih u vremenu, a vanjskih i

prisilnih u odnosu prema pojedincu, i to bez obzira na izvor obvezatno-sti. Institucije mogu biti sasvim različite po sadržaju: obitelj, klub, crkva, organizacija, pleme, vojna jedinica – tu spadaju sve one grupne interak-cije podvrgnute jednom skupu društvenih činjenica˝ (Kregar, Sekulić, Ravlić, Grubišić, 2008.: 172-173).

35


problema, ali i načina razrješavanja socijalnih problema. Međutim, osim ovih izrazito društvenih elemenata u nastanku i razvoju socijalnih problema, sa-svim je sigurno da postoje i drugi vrlo duboki utjecaji, psihološke pa i biološke prirode koji moraju biti u području interesa istraživanja u socijalnom radu.

Neki više psihološki usmjereni teoretičari socijalnog rada naglašavaju u daleko većoj mjeri psihološke potrebe korisnika. Tako Roberta Greene58 (2008.: 5) definira predmet socijalnog rada kao ˝objašnjavanje zašto se ljudi ponašaju˝ na neke načine, razumijevanje kako okolina utječe na ponašanje i predviđanje ponašanja pod utjecajem intervencije socijalnog rada. Iako je Roberta Greene u svojoj temeljnoj orijentaciji mislilac koji polazi od teorije sustava, ona se bavi prije svega psihološkim dimenzijama sustava i na tome temelji svoju teorijsku orijentaciju.

Dean Hepworth i Jo Ann Larsen kao predstavnici pristupa usmjerenog na rješavanje problema (problem solving pristupa)59 u socijalnom radu, kao predmet istraživanja znanosti socijalnog rada označavaju načine unapređe-nja sposobnosti klijenata za rješavanje problema (Hepworth i Larsen, 1993.: 435). Problem solving pristup usmjerava se na jačanje osobnih (prije svega psiholoških) potencijala klijenata, za rješavanjem socijalnih problema. Dobar dio teoretičara ovog pristupa dolazi iz škola socijalnog rada koje su više ˝psi-hološki˝ orijentirane.

Vjerojatno jednu od najboljih formulacija predmeta istraživanja znanosti so-cijalnog rada donio je pokojni profesor Milan Martinović, utemeljitelj predmeta znanstvenih osnova socijalnog rada, čovjek koji je dobar dio svoje akademske karijere posvetio nastojanjima da socijalni rad u Hrvatskoj bude priznat kao znanstvena disciplina. Prof. Martinović definira predmet znanosti socijalnog rada kao ˝istraživanje strukture60 ljudskih potreba, putova i načina njihova zadovoljavanja i humanizacije61, socijalnog ponašanja i prevencije socijalnih problema˝ (Martinović, 1987.: 6). Za razliku od prije navedenih autora, koji su predmetu socijalnog rada prišli s područja pojedinih znanstvenih disciplina pa su, u skladu s time, naglasili bilo sociološku, bilo psihološku komponentu socijalnog problema i načina njegova razrješavanja, prof. Martinović polazi od 58 Profesorica Roberta Greene predaje u School of Social Work at The University of Texas at Austin, SAD. Po obrazovanju je socijalna radnica, s iskustvom socijalnog rada sa starijim osobama i njihovim obiteljima, s bračnim parovima i obiteljima i s izbjeglicama i njihovim povratkom u područja iz kojih su izbjegli. Autorica je niza knjiga iz područja socijalnog rada, a njena knjiga Teorija čovjekovog ponašanja i praksa socijalnog rada (Human behavior theory and social work practice) jedan je od naj-popularnijih udžbenika prakse socijalnog rada i 2008. godine izašlo je treće izdanje tog udžbenika.59 Autori povezuju problem solving pristup u praksi socijalnog rada s teorijskim pristupom teorije sustava.60 Struktura kao pojam iz opće teorije sustava znači ˝popis, spisak˝ elemenata koji čine neku cjelinu i opis međusobnih odnosa tih elemenata, što bi ovdje značilo ˝popis˝ nekih nužnih potreba čovjeka, kao i međusobni odnos tih potreba.61 Ovdje, najvjerojatnije, proces nasuprot procesu alijenacije ljudskih potreba, u smislu u kojemu o tome govori Davies.

36


generičke prirode čovjeka i njegovih potreba koje se moraju zadovoljiti. Tako izbjegava zamku prevalencije62 pojedinog znanstvenog rakursa (i ujedno omo-gućava socijalnom radu razvijanje autonomnog područja).

Ono što povezuje teoriju socijalnog rada i teorije čovjekovih potreba su društveni preduvjeti zadovoljavanja čovjekovih potreba. U jednoj od najzna-čajnijih monografija s tog područja, knjizi Teorija ljudskih potreba (A Theory of Human Needs), engleskih autora Doyala i Gougha (1991.: 80-90) naznačena su četiri društvena preduvjeta zadovoljavanja potreba: 1. proizvodnja (stvaranje materijalnih dobara); 2. reprodukcija (koja prema autorima sadržava rađanje djece i njihovu socijalizaciju); 3. kulturni prijenos (to znači prenošenje znanja i uvjerenja o prva dva uvjeta); 4. vlast (koja omogućuje da se ostvare drugi preduvjeti, tako da omogućuje društvene promjene, održava društvena pravila i osigurava njihovo poštovanje). Upravo ova četiri uvjeta za zadovoljavanje čo-vjekovih potreba povezuju taj proces zadovoljavanja i mnoge od funkcija koje socijalni rad u društvu vrši, ili bi ih morao vršiti.

Problem zadovoljavanja temeljnih ljudskih potreba u središte interesa stavili su i socijalni radnici SAD-a, definirajući u svojim temeljnim etičkim načelima kako je zadovoljavanje temeljnih ljudskih potreba, posebno onih ljudi koji žive u stanju siromaštva, koji su posebno ranjivi i koji žive u stanju socijalne deprivacije primarna misija socijalnog rada (Code of Ethics of the National Association of Social Workers, 1997.: 1). Posebnu odgovornost socijalnog rada Nacionalno udruženje socijalnih radnika SAD-a vidi u ulozi socijalnog rada kao onog društvenog faktora koji treba unaprijediti reagiranje, osjetljivost drugih društvenih institu-cija na potrebe pojedinaca i društvenih grupa. To najveće udruženje socijalnih radnika na svijetu iz kojeg nam dolaze mnogi poticaji za daljnja istraživanja i unapređenje rada dalo je takvu važnost ispitivanju ljudskih potreba i odgovara-nja na različite ljudske potrebe da su to stavili u samu preambulu svojih etičkih principa.

3. Implikacije odabira predmeta istraživanja na razvoj teorije socijalnog rada

Odabir predmeta istraživanja u socijalnom radu utječe na unutarnji razvoj teorijskog korpusa, tj. postavlja ˝zadatke˝ na koje on treba odgovoriti, ali isto tako stavlja ga u neizbježan kontakt s ostalim disciplinama. Navedeni primjeri formuliranja predmeta istraživanja razlikuju se u dva kriterija.

a) Funkcionalni kriterij ili što je svrha istraživanja u socijalnom radu: u nekim primjerima to je razumijevanje određenog fenomena koji socijalni rad susreće (primjerice, ponašanje, odnos pojedinca i institucija, struktura ljud-

62 Od latinskog prae-vălěo – biti moguć, veoma mnogo moći, biti jači (Žepić, 1991.: 205), ovdje znači onaj znanstveni rakurs koji prednjači u definiranju predmeta istraživanja.

37


skih potreba). U drugom dijelu primjera predmet istraživanja odnosi se na djelotvornost intervencija prema danim fenomenima. Drugim riječima, svr-ha znanosti socijalnog rada nije primarno razumijevanje određenog socijalnog problema, već pronalaženje adekvatnog djelovanja na nj.

b) Sadržajni kriterij ili u koje aspekte predmet istraživanja zahvaća. Neki će, primjerice, više zahvaćati u psihološke aspekte funkcioniranja pojedinca, a neki u njegov odnos prema društvenim institucijama (sociološki aspekti).

Ovakva raznolikost u određenju predmeta istraživanja stavlja socijalni rad u neizbježan odnos prema drugim disciplinama. Istovremeno, ono ga razlikuje od njih upravo u činjenici da se predmetom integriraju dvije funkcije znanosti socijalnog rada (razumijevanje i djelovanje) te holistički pristup pojedincu u nje-govom društvenom okruženju kada se nalazi u stanju nezadovoljenih potreba.

1.7. Moguće veze socijalnog rada s ostalim spoznajnim sustavima

S obzirom na rečeno o predmetu istraživanja, integrativnost ili stalan priljev i utjecaj spoznaja iz ostalih disciplina jedno je od ključnih obi-lježja znanosti socijalnog rada (Martinović, 1987.). Ona se očituje ne

samo u znanosti, već i obrazovanju i praksi socijalnih radnika koji rade u mul-tidisciplinarnim ili interprofesionalnim timovima kako bi efikasnije ostvari-vali postavljene društvene ciljeve (Compton i Galaway, 1989.).

1. Socijalni rad i druge znanostiKada je riječ o integrativnosti, tada se najčešće podrazumijevaju ostale

društvene znanosti koje su na socijalni rad ostavile utjecaja. U prvom redu to su one koje proučavaju iz specifičnog kuta društvene strukture, poput soci-jalne politike, sociologije, pravnih znanosti, ekonomije, politologije ili etnolo-gije te razvoj pojedinca, poput psihologije odgojnih znanosti i antropologije. Informacijske znanosti koristan su izvor spoznaja za razumijevanje interakcije između pojedinca i društva.

Osim društvenih, socijalni rad u svijetu, ali i u Hrvatskoj, bio je pod značaj-nim utjecajem medicinskih znanosti, posebice psihijatrije, socijalne medicine i javnog zdravstva.

Osim za razumijevanje razvoja pojedinca ili društva, ove znanosti utjecale su na metodsku osnovu socijalnog rada, ali mogli bismo reći i šire na zauzimanje određenog pristupa ili stila profesije. Spomenimo neke primjere za to. Neki principi psiholoških škola, poput Rogersove humanističke psihologije, danas se prelijevaju u standarde nedirektivnog postupanja socijalnih radnika prema korisnicima; ekonomske metode prelijevaju se u metode socijalnog rada, poput

38


socijalnog marketinga i socijalnog poduzetništva; poznat je tzv. medicinski mo-del rada s korisnicima čije je obilježje linearan odnos dijagnostike i intervencije po uzoru na medicinsku djelatnost.

Pored ovih, postoji još čitav niz prirodnih i tehničkih znanosti čiji mogući doprinosi tek mogu biti izraženije integrirani:

• iz biologije čovjeka (npr. razumijevanje utjecaja opijata, razvoj zaraznih bolesti, fiziološki procesi kroz životni tijek). Doprinosi biologije ostali su u jednoj od najznačajnijih teorija u socijalnom radu - teoriji sustava za koju je kao model poslužio model bioloških sustava u međusobnoj interakciji elabori-ran u radovima L. van Bertalanffyja

• iz genetike u kontekstu razumijevanja nasljeđa na ljudsko ponašanje

• iz socijalne neuroznanosti, interdisciplinarnog znanstvenog pristupa no-vijeg datuma, koji povezuje socijalne i biološke sustave, ispitujući na koje načine društveni procesi utječu na cjeloživotno biološko, posebno neurološko funkci-oniranje čovjeka integrirajući istraživanja društvene strukture, čovjekova pona-šanja i biomedicinska istraživanja (Matto, Strolin-Goltzman, 2010.: 147)

• iz ekologije s obzirom na višestruke utjecaje ekoloških problema na kva-litetu života i razumijevanje ekoloških prava u sustavu ljudskih prava. Prema izvještajima Svjetske zdravstvene organizacije (2005.), materijalno deprivi-rano63 stanovništvo susreće se s nizom ekološki rizičnih činitelja, poput ne-dostatka vode, nedostatka sirovina za preradu hrane, nedostupnim stabilnim građevinskim zemljištem. Možemo zaključiti da je ljudska dobrobit u uzaja-mnoj interakciji s ekološkim okruženjem.

• iz tehničkih znanosti (građevinarstvo, arhitektura i urbanizam) relevan-tne su spoznaje o razumijevanju stambenih potreba koje su najčešće narušene upravo kod stanovništva u nepovoljnim socio-ekonomskim prilikama.

2. Socijalni rad i filozofijaFilozofija kao misaona disciplina razvila je četiri velika područja koja kumu-

lativno pokrivaju gotov čitav prostor fenomena do kojih može doseći ljudska misao (Pojman, 2004.). Filozofija se bavi proučavanjem: a) prirode stvarnosti, čovjeka, njegova uma, slobode djelovanja (metafizika), b) spoznavanja i gene-riranja znanja (epistemologija), c) vrijednosnim standardima lijepog (estetika), dobrog (etika) i uređenja društvenih odnosa (politika i politička filozofija) te d) valjanog izvođenja zaključaka i argumenata (logika). Ovako cjelovitim zahva-ćanjem svijeta i prirode, filozofija je oduvijek bila opća disciplina koja je utje-cala na razvoj pojedinačnih znanstvenih disciplina, ali i nekih drugih izvora 63 Od latinskog dē – od i prīvātĭo – oslobođenje, lišenje (Žepić, 1991.: 206).

39


spoznavanja i izražavanja (primjerice, umjetnost, religijska učenja). Tako sveo-buhvatan utjecaj filozofije na razvoj društva nije mogao zaobići niti utjecaje na socijalni rad, a izravni se očituju u dva aspekta:

a) utjecaj filozofskih ideja o fenomenima kojima se i socijalni rad bavi. U tom je pogledu značajne doprinose socijalnom radu dala marksistička, egzistencijali-stička, strukturalistička filozofija i danas filozofija postmoderne. Također, fi-lozofska kritika neoliberalizma i utemeljenost ljudskih prava i socijalne pravde danas može ponuditi poticaj socijalnom radu za razvijanje kritičke perspektive.

b) drugi se tiče onoga što je filozofsko u socijalnom radu, odnosno u konceptu-alizaciji kao znanosti i praktične djelatnosti. Taj je doprinos najviše vidljiv u području etike socijalnog rada koja uključuje određivanje etičkih standarda i rješavanje etičkih dilema. Filozofskom osnovom socijalnog rada ponajviše se bavio Edward Lindeman (Konopka, 1999.). Neka filozofska etička pitanja i da-nas su ˝živa˝ u socijalnom radu. Primjerice, jesu li opravdana kršenja zakona za koje se vjeruje da su nepravedni, imaju li ljudi pravo na ponašanje koja im štete bez interveniranja od strane socijalnog radnika, koliko je opravdano da profe-sionalci uopće donose odluke za svoje korisnike, osobito u situacijama kada se pretpostavlja da korisnik to ne može učiniti sam (Reamer, 2001.)?

Rekli bismo da i filozofija, kao i ranije navedene znanosti, utječe na socijal-ni rad na način da nudi svoja viđenja fenomena kojima se bavimo, ali i načine odnošenja prema njima.

3. Socijalni rad i neke neznanstvene spoznaje

3.1. Religija i duhovnostVeć je poznato kako treba činiti razlike između duhovnosti i religioznosti.

Duhovnost je jedna od bitnih odrednica pojedinca i njegova življenja koja se sastoji od potrage za značenjima i smislom, kvalitete i intenziteta povezivanja s drugim osobama, okruženjem ili nekom ˝konačnom˝ nadljudskom stvarnosti iz čega derivira svoje životne vrijednosti i vjerovanja (Conrad, 1999.; Sheridan, 2000., prema Murdock, 2005.; Canda, 2008.; Saleebey, 2008.). Religija je su-stav koji u institucionaliziranom okviru strukturira vrijednosti, praksu, doktri-ne ili uvjerenja u vezi s duhovnosti, (Sheridan, 2000., prema Murdock, 2005.; Canda, 2008.). Iako religija proizlazi iz duhovnih dimenzija, ona je i moralna zajednica ljudi u kojoj oni uzajamno dijele važne resurse, poput materijalne potpore i podrške te djeluju prema širem okruženju (Sheridan, 2000., prema Murdock, 2005.; Canda, 2008.). Zbog ukorijenjenosti duhovnih dimenzija u razvoj pojedinca, i religijske institucionalne postojanosti u ljudskom društvu od najranijih razdoblja povijesti, socijalni rad, posebice na europskom konti-nentu, svoje veze s ovim dimenzijama nalazi zbog:

40


a) djelovanja religijskih institucija na šire društvene probleme, i prije pro-fesionalnog socijalnog rada u pružanju usluga ranjivim pojedincima, poput siromašnih, osoba s invaliditetom, djeci bez roditeljske skrbi (Canda, 2008.).

b) razumijevanja značaja duhovnosti u razvoju i životu čovjeka. Duhovnost je dio bio-psiho-socio-duhovnog okvira za razumijevanje poje-dinca (Straughan, 2002., prema Barker, 2007.) koji utječe na ponašanje, odno-se s drugima i funkcioniranje u širem društvu (Sheridan i sur., 1994.; Koenig, 2002.; Praglin, 2004.; Seung Ja Doe, 2004.; Canda, 2008.; Saleebey, 2008.). Saleeby (2008.) kao jedan od najistaknutijih promotora ˝perspektive snaga˝ u suvremenom socijalnom radu vidi duhovnost kao jedan od izvora osobnih resursa koji pomaže u suočavanju sa životnim teškoćama i krizama.

c) razumijevanja religijske pripadnosti kao dio kulturnog identiteta po-jedinca. Prema nekim autorima, ovo je danas možda i najjači argument za promoviranje religioznosti u suvremenim nastavnim programima koji nastoje što šire integrirati koncept multikulturalnosti u socijalni rad (Sheridan i sur., 1994.; Barker, 2007.).

3.2. Umjetnost i socijalni radUmjetnost kao jedno od područja ljudskog stvaralaštva, čija se djela razlikuju

od prirodno nastalih djela ili tehničko upotrebljivih predmeta (Baković, 1985.; Halder, 2002.), u dinamičnoj je interakciji sa svijetom u kojoj djeluje. S jedne strane, produkcija i prijem umjetničkog djela donekle je uvjetovano kontek-stom s nekim tehnološkim, institucionalnim i ekonomskim karakteristikama koje određuju dinamiku umjetničke produkcije (Wolff, 2005.). Međutim, ono što je još značajnije jest posredovanje umjetnosti u spoznajnom svijetu. Prema Marcuseu, razumijevanje umjetnosti moguće je na ontološkoj razini (koje ula-zi u razmatranje same prirode onoga što umjetnička produkcija jest i kako se djelovanjem nadilaze obilježja materije iz koje nastaje) te epistemološkoj razini (Marcuse, 1977., prema Mikecin, 1995.). Epistemološka razina obraća se umjet-nosti kao načinu spoznavanja svijeta, ali preko osjetilnog, a ne pojmovnog susta-va. To se odnosi kako na širenje spoznaje od samog djela, tako i na zahvaćanje njegove poruke (Baković, 1995.). U odnosu prema svijetu oko sebe, umjetnost može ̋ prikazivati postojeće i najaviti moguće˝ (Marcuse, 1977., prema Mikecin, 1995.: 89) što ju podiže od pukog prikazivanja društvene stvarnosti te stavlja u djelatan odnos prema njoj, provocirajući njenu promjenu. Zbog tog obilježja, kao i imanentne povezanosti s čovjekovim osjetilnim svijetom, Marcuse ju na-ziva saveznikom čovjeku koja oslobađa onu unutarnju slobodnu svijest o potrebi za promjenom (u Mikecin, 1995.: 97). Uzimajući to u obzir, nije neobično da je stav prema umjetničkoj produkciji kroz povijest bio ambivalentan (Hauser, 1986.). Prema umjetnosti kao takvom akteru, socijalni radnici ne mogu ostati

41


nepristrani. Povezanost s osjetilnim, stvaralačkim i istovremeno društvenim, daje razloga socijalnim radnicima da prateći kako umjetnička produkcija govori o društvenom svijetu, mogu pomoći i njima graditi svoje spoznaje o društve-nom svijetu. Osim toga, umjetničko stvaralaštvo može biti saveznik u promo-viranju društvene promjene. Angažirana umjetnička ekspresija (primjerice, kroz dramsku ili filmsku umjetnost) imala je kroz povijest i funkciju podizanja svi-jesti o društvenim problemima i bila medij za osnaživanje pojedinaca da razviju kolektivnu moć za poticanje društvenih promjena (Kaplan, 2007.: 14). S druge strane, važnost i značaj izražavanja kroz umjetnički medij, kao i doživljavanje umjetničkih djela, već su neke pomažuće profesije (pa i socijalni rad) iskoristile u terapijske svrhe pri čemu su moguće dobiti za uključene korisnike: povećanje samosvijesti i svijesti o drugima, životnim iskustvima, osobito proživljavanje i integriranje traumatskih iskustava (American Art Therapy Association, 2003., prema Edwards, 2004.), postizanje osjećaja zadovoljstva i poticanje osobne pro-mjene u sigurnom ozračju (British Association of Art Therapists, 2003., prema Edwards, 2004.), nuđenje alternativnog načina izražavanja vlastitih misli i osje-ćaja, što je posebno pogodno za one korisnike koji zbog jezičnih ili nekih drugih činitelja imaju teškoće u verbalnom komuniciranju (Liebmann, 2004.).

3.3. Socijalni rad i zdravorazumsko razmišljanjePosljednji od spoznajnih sustava koje navodimo ne mora i nije uvijek bio pri-

hvaćen u kontekstu razvoja teorije socijalnog rada. Danas, ne samo da tome nije slučaj, već je prihvaćanje individualnih doživljaja svijeta jedno od ključ-nih postulata suvremenih teorijskih ideja. Ono što nazivamo zdravorazumskim razmišljanjem proizlazi iz čovjeku imanentne potrebe da razvija svoje razumi-jevanje svijeta oko sebe. Uostalom, iz te potrebe razvili su se i svi prethodno navedeni sustavi. Međutim, za razliku od prethodnih, ono nije spoznajni sustav koji priznaje više pojedinaca, ne proizlaze nužno iz neke misaone tradicije i s uvriježenim jezičnim aparatom, već je individualno obilježje.

U socijalnom radu i korisnici i socijalni radnici unose svoje zdravorazumske ideje:

a) Socijalni radnici mogu, u nedostatku ili unatoč teorijskom znanju, izgra-đivati svoje objašnjenje o procesima i fenomenima na koje nailaze. Hardiker i Barker (1981.) navode da čak i kada socijalni radnici raspolažu teorijskim znanji-ma, ne mogu se osloboditi subjektivnih ideja. Slično su prepoznali Briar i Millar (1971., prema Howe, 2003.) i nazvali implicitnim teorijama ličnosti, a Evans teorijama zdravog razuma ili ˝iz domaće kuhinje˝ (Evans, 1976., prema Howe, 2003.). Iako jedan dio teoretičara priznaje, pa čak i smatra neizbježnim postoja-nje subjektivnih uvjerenja, treba upozoriti da mogu imati ozbiljna ograničenja u profesionalnom procesu jer nastaju na temelju nekontroliranih opažanja i često nekritički uz neprovjerene ili neprovjerljive pretpostavke (Milas, 2005.).

42


b) Na drugoj strani, implicitna razumijevanja stvarnosti imaju korisnici što je posebno apostrofirano kroz termin ˝korisničke perspektive˝ i popular-nost socijalnog konstruktivizma. Prema Vodiču za socijalne radnike koristeći konstruktivistički pristup (Blundo, Green i Gallant, 1994., prema Čačinovič Vogrinčić, 2001.) socijalnim radnicima treba biti ključno razumjeti kako ko-risnik razumije svoju situaciju, a povratno će korisniku tuđa konstrukcija iste situacije biti važna. Socijalni radnik i korisnik u zajedničkom procesu razmje-njuju svoje perspektive i na temelju takve razmjene donose prijedlog daljnjih aktivnosti (Urbanc, 2007.).

4. Stupnjevi integriranja znanja u socijalni rad

U najširem smislu, svako povezivanje različitih disciplina naziva se inter-disciplinarnošću (Klein, 1990.; Latucca, 2001.; Moran, 2002.). Međutim, postoje različiti stupnjevi u kojem se takvo povezivanje odvija. Katkad na putu tome može stajati ono što Snow naziva kulturom profesije sastavljenom od uvjerenja i obrazaca ponašanja, načina reprodukcije znanja, odnosa među profesionalcima i šireg društva (Snow, 1998., prema Schoenberger, 2001.).

Ipak, uslijed sve većih globalnih problema na socijalnom, ekonomskom i ekološkom planu te svijesti da pojedinačne discipline njima ne mogu adekvat-no odgovoriti, promiče se interdisciplinarnost na tri stupnja (Klein, 2001.; Latucca, 2001.; Nicolescau, 1996., prema Darbellay i sur., 2008.).

1. Multidisciplinarnost: više disciplina pristupa istom fenomenu te se ku-muliraju perspektive bez da jedna djeluje značajnije na drugu, osim što ju informira i na neki način obogaćuje spoznajama. Primjerice, u socijalnom radu multidisciplinarnost se ogleda u praktičnim timovima kada će na poje-dini problem (primjerice, nasilje u obitelji) svoje viđenje dati i socijalni radnik, pravnik i psiholog sa stajališta svoje ekspertize.

2. Interdisciplinarnost u užem smislu: discipline značajnije djeluju jedna na drugu jer dolazi do prijenosa metoda iz jedne u drugu, iako cilj svake ostaje isti. Kao primjer toga možemo naći uvođenje nekih psihoterapijskih metoda u područje savjetovališnog socijalnog rada.

3. Transdisciplinarnost: suradnja među disciplinama doseže najvišu razi-nu gdje se pojedinačno odmiču na neki način od vlastitih ciljeva i postavljaju novi zajednički cilj, gdje združuju svoja znanja za bavljenje nekim fenome-nom. Takav oblik bismo, primjerice, imali kada bi se združile discipline koje bi se zajednički bavile rješavanjem siromaštva u društvu pa bi zapravo znanosti poput socijalnog rada, socijalne politike i ekonomije postavili zajednički cilj prema kojem bi djelovale te razvijale autonoman metodološki sustav bavljenja fenomenom.

43


II. TEORIJA – SpONA IZMEđU ZNANOSTI I pRAKSE

Teorija općenito, pa tako i u socijalnom radu, imanentna je znanstve-noj djelatnosti. Međutim, znanstveno djelovanje socijalnog rada treba biti u jedinstvu s praktičnom djelatnosti. I čak štoviše, razumijevanje

djelotvorne praktične djelatnosti socijalnog rada, između ostalog, predmet je znanosti. Ovo jedinstvo, koje je možda i više nego u ostalim društvenim dis-ciplinama vidljivo u socijalnom radu, moguće je ostvariti upravo preko teorij-skih ideja.

Kako bismo prikazali ovu možda kompleksnu, ne uvijek realiziranu, ali iznimno važnu svezu, ukazat ćemo na sljedeće: u kakvom su odnosu teorija i činjenični svijet do kojeg dolaze kako znanstvenici, tako i praktičari socijal-nog rada; kako teorija živi u svijetu realnosti u kojeg su socijalni radnici du-boko uronjeni; pod kojim uvjetima teorija može postati bliska praktičarima; te kompatibilnost i svezu znanstvenog i praktičnog procesa gdje u oba procesa teorija prolazi kroz živi proces primjene, verifikacije i promjene.

2.1. Činjenice i teorija

U odjeljku u kojemu smo govorili o uvjetima koje mora zadovoljiti neka teorija kako bi služila kao znanstvena, istakli smo, među ostalim, da teorija mora jasno odražavati područje koje je njezin cilj razmatranja.

Ovo se čini zdravorazumskim zahtjevom koji na prvi pogled ne bi trebalo po-sebno isticati. Znanost, međutim, ne mora uvijek biti idealan medij za odraz stvarnosti. Znanstvenici se, na primjer, mogu znatno razlikovati u svojim vri-jednosnim orijentacijama, što će zasigurno dovesti do različitih pristupa istra-živanju pa onda i različitih zaključaka pri tvorbi teorija na istom području. Tako će duboko religiozan znanstvenik i znanstvenik ateist sigurno donijeti različite zaključke o, primjerice, posljedicama umjetno izazvanog pobačaja na odnose među supružnicima, i to čak u trenutku kada promatraju iste podatke, odnosno podatke dobivene na istom uzorku.

Zbog toga ćemo se posvetiti odnosu između činjenica i stvarnosti koja nas okružuje i teorije. Ovaj je odnos u socijalnom radu, kao izrazito primijenjenoj disciplini, od velikog interesa. Teorija, naime, po svojoj prirodi, kao jedan oblik ljudske misli, nije neki pasivni isključivo intelektualni oblik. Ona igra i te kako važnu ulogu u otkrivanju ili drugačijem razumijevanju činjenica. S druge strane, činjenice neprekidno utječu na teoriju, obogaćujući ju, nepre-kidno ju redefinirajući i pročišćujući. Odnosi između činjenica i teorije vrlo su

44


raznovrsni, duboki i slojeviti i ovdje ćemo prikazati samo jedan broj dimenzija tih odnosa.

1. Činjenice započinju teoriju

Činjenice su sve oko nas – fizička okolina, kemijski i fizikalni procesi, ljudi i odnosi među njima. Činjenice su dakle osjetilno-iskustvenog i praktičnog ka-raktera. Postoje i teorijske činjenice, produkti ljudskog mišljenja, istraživačkih i misaonih napora. Činjenice, međutim, ne leže na srebrnim pladnjevima ili u istraživačkim laboratorijima. One su tamo samo ako postoji znanstvenikov ili praktičarev senzibilitet za njihovo postojanje. U posljednjem desetljeću dolazi do kontinuiranog64 porasta broja razvoda brakova u našoj zemlji. Većina ljudi pored te činjenice prolazi ne uviđajući niz osobnih i socijalnih dimenzija te pojave. Čak i oni koji se i sami kao osobe nađu u toj situaciji, u njoj najčešće vide samo svoj osobni problem65. To znači da činjenice započinju teoriju samo onda kada ih uoče, prihvate i pokušaju razumjeti oni koji su pozvani to uči-niti. U socijalnom radu su to, osim znanstvenika, i svi drugi socijalni radnici koji svojim svakodnevnim djelovanjem potvrđuju vrijednost ili valjanost neke teorije ili ozbiljno stavljaju na kušnju njezine tvrdnje. Činjenica da socijalni radnici-praktičari svojim svakodnevnim praktičnim djelovanjem sudjeluju u provjeravanju i stvaranju teorije dovela je do toga da znanost socijalnog rada prestaje biti s̋poznaja za sebe, nego je temelj za unapređenje prakse socijalnog rada˝ (Halmi, 1995.: 81).

U svakodnevnom radu socijalnih radnika korisnici usluga socijalnog rada donose svoja životna iskustva, osjećaje, sposobnosti uvida u svoju situaciju kao i sposobnosti da poduzmu u toj situaciji neke korake k promjenama. Socijalni radnici, s druge strane, donose svoje znanje stečeno obrazovanjem za profesiju socijalnog rada, iskustvo, svoje sposobnosti za zajedničko djelovanje i nadlež-nosti koje kao nositelji profesije imaju u društvenoj okolini u kojoj djeluju. Tako socijalni radnici imaju mogućnosti na najbliži i najjasniji mogući način uvidjeti nove činjenice, ili neke stare u novom svjetlu, kako bi se pokrenuli procesi koji te činjenice povezuju s teorijom. Kao što će dobro obrazovan i visoko osjetljiv socijalni radnik brže i bolje uočiti ključne činjenice u procesu interakcije s kori-snikom svojih usluga i primijeniti najpovoljnija rješenja, tako će samo najbolje obrazovan i najsenzibilniji66 istraživač vidjeti neku činjenicu koja ima potencijal za započinjanje nove teorije. Robert Merton nazvao je ovu vrstu činjenica stra-tegijskim činjenicama.

64 Od latinskog contǐnŭus – svezan, neprestan, neprekinut (Žepić, 1991.: 65).65 Što je, naravno, i logično i očekivano, i na ovom mjestu nam nije namjera osuđivati takvo ponaša-nje, nego navodimo samo jednu činjenicu.66 Od latinskog sēnsus – osjećanje; duša, ganuće, afekt, ćud, volja (Žepić, 1991.: 240).

45


2. Činjenice obogaćuju teoriju i potvrđuju njenu valjanost

Teorija je nikad završen proces. Stvaranje, preciziranje, usklađivanje teorije kontinuiran je razvoj67. Kontakt između čovjekove okoline, realnosti u kojoj živi, kao i ljudske potrebe da tu realnost na odgovarajući način opiše, razumi-je, analizira i unaprijedi je nikad dovršen proces.

Nove činjenice koje se prikupljaju tijekom znanstvenog rada i u skladu su s teorijom detaljnije konstatiraju ono što teorija tvrdi; one tu teoriju pojašnja-vaju. Teorija svoje osnovne tvrdnje najčešće donosi u vrlo širokim i općenitim iskazima. Posebno je to slučaj s mlađim, novijim teorijama, koje tek prona-laze prave putove svoje afirmacije. Nove činjenice, koje su na tragu teorije unutar koje ih se promatra, uže specificiraju pojedine teorijske konstrukte. Kumulacijom novih znanja i novih iskustava teorija se ˝puni˝ u svojoj cjelini, ali i u svojim pojedinim segmentima68. Često je, ali i vrlo poželjno, iskustvo istraživača da stvarno testiranje teorije dovede do njezine specifikacije, nje-zinog užeg određivanja. Tako će se pojmovi koji su bili u pojmovno-kate-gorijalnom aparatu teorije vrlo jednostavni pokazati nejasnima i nedovoljno definiranima kada ih usporedimo s činjenicama do kojih smo došli u našem aktualnom znanstvenom radu.

3. Činjenice mijenjaju orijentaciju teorije i njeno težište

Glavni tijek istraživanja dolazi iz teorije, iz konstrukata, iz pojmovno-kate-gorijalnog aparata koji je znanost do tada razvila. Izmjena orijentacije za znan-stvenika znači koncentraciju na neko područje na kojem se do tog trenutka nije nalazio. To ujedno znači i registriranje novih činjenica. Kada dovedu do novih teoretskih formulacija, činjenice mogu mijenjati smjer znanstvenog traganja. Tako i neke ˝negativne˝ činjenice postaju nova znanstvena produkcija.

4. Činjenice započinju promjenu i odbacivanje postojeće teorije

Svaka se teorija mora mijenjati i prilagođavati činjenicama ako se činjenice ne mogu uklopiti u njezinu strukturu. Ovo odbacivanje teorije i njezino mijenjanje 67 Popper, na primjer, nije uopće vjerovao u utvrđivanje valjanosti neke teorije, ali tu temu nećemo na ovom mjestu započinjati (Popper, 1994.: 103).68 Od latinskog sĕco –sjeći, rezati, odrezati, rasjeći; rastaviti, razdijeliti (Žepić, 1991.: 238; Klaić, 1987.: 1204); ovdje odsječak neke veće cjeline, op. a.

46


odigravaju se istovremeno u tijeku znanstveno-istraživačkog procesa. Tijekom planiranja novih provjeravanja, razvijaju se nove formulacije teorije, kako bi se ona mogla uskladiti s činjenicama koje su na raspolaganju znanstvenicima.

2.2. primjena teorije u praktičnom socijalnom radu

primjena, odnosno upotreba neke teorije u praksi socijalnog rada, sama po sebi znači i provjeru njene valjanosti u zdravorazumskom, akcij-skom smislu. Socijalni radnici, upotrebljavajući neku teoriju, istovre-

meno provjeravaju vrijednost njezinih osnovnih tvrdnji. Često toga ni sami nisu svjesni, odnosno, njihov primarni cilj najčešće nije provjeravanje vrijedno-sti neke teorije, nego je rješavanje nekog aktualnog problema na koji su naišli. Razmotrimo neke uvjete primjene teorije na području prakse socijalnog rada.

1. Zadovoljavajuća razina apstraktnosti teorije i primjena u praksi

Jedan od najvažnijih uvjeta da se ostvari djelatna (akcijska) veza između neke teorije na području socijalnog rada i prakse jest uspostavljanje takvih konceptu-alnih razina pri stvaranju teorije koji omogućuju teoriji onu zadovoljavajuću razinu apstraktnosti, kako bi mogla biti primijenjena na najveći mogući broj slučajeva. Pojednostavljeno, to znači da teorija mora osigurati prepoznatljivost svih situacija na koje socijalni radnici mogu naići u svojoj svakodnevnoj prak-si. Ta razina apstraktnosti ne smije biti takva da teorija izgubi osjetljivost na pojedine aspekte neke situacije ili, bolje rečeno, apstraktnost ne smije prijeći u neprepoznatljivost. Teorija ne smije ići u apstrakciji tako daleko da izgubi vezu sa stvarnošću koju predstavlja. Kaplan je u svojem poznatom djelu The Conduct of Inquiry: Methodology for Behavioral Science istaknuo kako teorija ˝unosi red u hrpu činjenica i smisao u nešto što bi inače bilo nedokučiva ili besmislena empirija˝ (Kaplan, 1964.: 302). Socijalne radnice i socijalni radnici pred sobom imaju neku realnost koja se sastoji od niza činjenica. Neka teorija je sve te či-njenice zajedno (u slučaju poznatih i postojećih teorija) već povezala, ispitala uzročno-posljedične odnose i objasnila ih. Socijalna radnica ili socijalni radnik će, uočavanjem pojedinih činjenica i njihovih međusobnih odnosa, prepoznati neki koncept (na primjer, zlostavljanja u obitelji)69 i znati, na temelju znanja iz teorije, u kojim dimenzijama nekako mora postupiti, a u kojim dimenzijama nekako može postupiti. Kako bi ˝pokrila˝ sve postojeće slučajeve i oblike zlo-

69 U starijoj terminologiji socijalnog rada ovaj bi se postupak zvao dijagnoza.

47


stavljanja u obitelji, teorija mora biti dovoljno apstraktna, ali ne i apstraktna u toj mjeri da se u njoj ne može prepoznati pojedini slučaj iz prakse.

2. Razumljivost teorije za socijalne radnice i socijalne radnike

Jezik teorije mora biti formaliziran70 u skladu s osnovnim postulatima znanstvene discipline: mora biti suvremen, jasan, logičan, sustavan i konzi-stentan71, kako bi bio razumljiv kako znanstvenicima koji se teorijom služe u svrhe daljnjeg razvitka znanstvenog područja, tako i socijalnim radnicama i socijalnim radnicima koji teoriju primjenjuju u procesu razrješavanja socijal-nih problema i teškoća svojih klijenata. Zbog toga moraju pojedini koncepti, kao i tvrdnje o uzročno-posljedičnim relacijama pojedinih pojava, biti ekspli-citno definirane i vrlo pažljivo kategorizirane. Razumljivost teorije osigurava se i konzistentnom primjenom koncepata. Tako se osigurava da svi oni koji neku teoriju upotrebljavaju to čine na isti način, razumijevajući je i prihvaća-jući u istom smjeru. Razumljivost teorije podrazumijeva i konsenzus72 njenih korisnika o značenju pojedinih koncepata koje teorija donosi. Ovakav je kon-senzus posebno nužan na području socijalnog rada kao znanosti jer su njegovi koncepti određeni ne samo ˝objektivnim˝ nalazima koje nam donese znan-stvena produkcija s̋ terena ,̋ nego i mnogim drugim čimbenicima, od kojih oni ideološki imaju posebno kompleksan utjecaj i odgovarajuću težinu. Nije svejedno razvija li se koncept s područja socijalnog rada u katoličkom ili pro-testantskom kulturnom krugu. Svjetonazorski, ideološki ili kulturni kontekst u kojemu se takvo stvaranje odvija, nesumnjivo determinira73 mnoge dimen-zije sadržaja koncepta. To ne znači da je jedino u tzv. egzaktnim znanostima moguće stvoriti koncepte koji su univerzalni, već samo znači da se mora imati na umu da je koncept moguće drukčije razumjeti i da pri njegovoj upotrebi uvijek moramo imati na umu kontekst u kojemu je stvoren.

3. pravilo parsimonalnosti ili jednostavnostiPravilo parsimonalnosti74 kaže kako su najpotentnije75 one teorije koje za

svoj potpuni izričaj trebaju relativno malo pretpostavki i u najjednostavni-70 Od latinskog forma – lik, oblik, lice, stas (Žepić, 1991.: 107; Klaić, 1987.: 444), formaliziran znači prispodobljen, usklađen s nekim oblikom. 71 Od latinskog con-sisto – držati se, ustrajati, bivati; dakle ono što je postojano, što se drži, ustraje (Žepić, 1991.: 62; Klaić, 1987.).72 Od latinskog consēnsus – suglasje, sloga, sklad (Žepić, 1991.: 62; Klaić, 1987.: 234).73 Od latinskog dē-termǐno – omeđiti, označiti, odrediti (Žepić, 1991.: 79; Klaić, 1987.: 286).74 Od latinskog parsǐmōnǐa – štednja (Žepić, 1991.: 184).75 Od latinskog pŏtens – moćan, silan (Žepić, 1991.: 199).

48


jem su mogućem obliku. Izrazio ga je srednjovjekovni filozof William of Ockham negdje u 14. stoljeću latinskom rečenicom: ˝Entia non sunt multi-plicanda praeter necessitatem76.̋ Pravilo je dobilo popularno ime ˝Okamova britva .̋ Nazvano je ˝britvom˝ jer pomaže pri donošenju odluke o tome koju ćemo teoriju upotrijebiti, u slučaju kada teorije imaju iste ili slične tvrdnje. Ono nas u tom slučaju upućuje na prihvaćanje (najčešće za daljnje proučava-nje) jednostavnije teorije. Ta odluka ne jamči da je prihvaćena teorija i točna, odnosno da je ona točnija od one koja nije prihvaćena. Pravilo ˝britve˝ jed-nostavno uspostavlja prioritet77, koji je ponekad veliko olakšanje u odabiru kojim ćemo putem nastaviti dalje s našim razmatranjima. U svakodnevnoj primjeni u socijalnom radu, takve ćemo situacije imati gotovo svaki dan i u gotovo u svim dimenzijama.

4. fleksibilan i unutarnje neproturječan pojmovno-kategorijalni aparat teorije

Socijalni radnik mora imati osjećaj da primjenjujući teoriju, raspolaže do-voljno fleksibilnim78 pojmovno-kategorijalnim aparatom koji je primjenjiv na različite oblike stvarnosti s kojima se susreće. Upravo su teškoće s fleksibil-nošću koncepata jedan od generatora osjećaja kako postoji dubok jaz između teorije i prakse socijalnog rada. Fleksibilnost neke teorije znači njezinu spo-sobnost da prihvati u svoj korpus nove podatke bez bitnih promjena svoje strukture. Fleksibilna teorija omogućuje bolje razumijevanje realitetnih situa-cija, a istovremeno otvara dovoljno širok prostor za rekonceptualizacije teori-je, njeno dopunjavanje, promjenu i prilagodbu kako promjenama u realnosti, tako i novim spoznajnim mogućnostima znanosti.

5. Razrješavanje problema i kumulacija podataka za verifikaciju teorije

Proces razrješavanja nekog problema na temeljima nekog definiranog i ra-zvijenog teorijskog koncepta istovremeno je i prikupljanje podataka za veri-fikaciju valjanosti neke teorije, odnosno njezine praktične primjenjivosti. No, dok teče ovaj proces praktičnog potvrđivanja teorije, istovremeno se odvija i proces prikupljanja podataka i relevantnih činjenica za potvrđivanje vrijedno-sti teorije u cjelini, ali i za donošenje odluka u postupku razrješavanja socijal-nog problema.

76 Prijevod bi glasio otprilike: Osnovne pojmove ne treba umnožavati bez neophodne potrebe. 77 Od latinskog prǐor (komparativ) – prije, prednji, odličniji (Žepić, 1991.: 206).78 Od latinskog flexǐbǐlis – gibak, vitak, nježan, promjenjiv (Žepić, 1991.: 106).

49


6. Teorija mora omogućiti kontrolu situacije u procesu njene primjene

Socijalna radnica ili socijalni radnik, koji primjenjuje neku teoriju u svojem praktičnom djelovanju, mora imati osjećaj da kontrolira situaciju u svim nje-

nim segmentima i u svakom vremenskom trenutku nekog aktualnog doga-đanja u kojemu sudjeluje. Socijalni problem gotovo se uvijek rješava u nekoj konfliktnoj situaciji, bilo da je to neki osobni konflikt (na primjer, među su-pružnicima kada je riječ o obiteljskim odnosima) ili je to konflikt između pojedinca i institucije (na primjer, u ostvarivanju nekog zahtjeva stranke pred nekim državnim organom) ili je kombinacija (često jako kompleksna i slojevi-ta) ovih situacija. Ponekad je socijalni problem tako masovan79 da se socijalni rad ne može baviti njegovim rješavanjem, nego ga treba riješiti na razini su-stava pa u tom slučaju socijalni radnici moraju voditi i političke bitke, kako bi, na primjer, uvjerili zastupnike nekog predstavničkog tijela u neke dimenzije aktualne društvene situacije. U svim tim situacijama, socijalnim radnicima je potrebno vrlo jasno i upotrebljivo znanje koje im pomaže kontrolirati situaciju i predviđati eventualne buduće događaje u razvoju socijalnog problema. Takva vrsta kontrole zahtijeva da teorija pruži socijalnim radnicima odgovarajući broj općih koncepata, kao i odgovarajuća objašnjenja međusobnih odnosa tih koncepata. Ti opći koncepti, koji se odnose na pojedine aspekte teorije, i isto-vremeno na pojedine aspekte problema koji praktičari rješavaju, dio su teorije koja praktičara mora voditi u poduzimanju adekvatnih koraka radi rješavanja problema na kojemu radi.

7. Teorija se provjerava u suradnji s klijentom čiji se problem razrješava

Socijalni radnik ili socijalna radnica mora, lege artis80, u procesu rješavanja socijalnog problema surađivati i s klijentom, pa tako mora doznati i klijentovo mišljenje tijekom cijelog procesa rada na razrješavanju socijalnog problema. Na

79 Na primjer, položaj umirovljenika ili, u nekim zemljama, rad djece.80 Od latinskog legis – zakon i artis – umjetnost: po zakonu umjetnosti, po propisu, propisano (Klaić, 1987.: 792); upotrebljava se kada se želi istaći da se nešto mora napraviti prema propisima koji važe u toj profesiji, op. M. K.

Ovdje je neobično važno razumjeti da se pojam kontrole odnosi na ne-prekinuto praćenje i razumijevanje činjenica, događaja, pojava, a ne na upravljanje njima, kako bi to korištenje termina kontrole moglo ponekad sugerirati.

50


taj se način u provjeravanje teorije uključuje neobično širok broj aktera koji tako stječu mogućnosti kontrole onih varijabli koje su bitne za razrješavanje njihovih problema.

Neki od suvremenijih pristupa socijalnom radu (o nekima od tih pristupa govorit ćemo u posebnom dijelu), koji naglašavaju potrebu sudjelovanja kli-jenta u procesima razrješavanja socijalnih problema, propustili su uočiti da je sudjelovanje klijenata bilo zastupljeno od najranijih vremena razvitka teorija na ovom području. Socijalni rad, naime, ima samo jedan način izvršavanja svoje misije, a to je komunikacija s onim koji se nađe u životnoj situaciji u kojoj je prisiljen potražiti pomoć od strane drugih.

2.3. Kompatibilnost znanstvenog i istraživačkog procesa u socijalnom radu i uloga teorije

Ranije smo izložili kako je teorija, shvaćena kao jedan od temeljnih organa znanstvene djelatnosti, u živom odnosu prema činjeničnom svijetu koji susreću i zahvaćaju kako znanstvenici, tako i praktičari socijalnog rada.

Ova dva sustava su i mogu biti, idejno i realno, u stalnoj uzajamnoj interakciji gdje će se događati obostrano informiranje i usmjeravanje u stvarnosti u kojoj djeluju. Teoriju u toj svezi možemo shvatiti povezujućom i stalno mijenjajućom. Takva njena uloga i priroda dolazi do izražaja u znanstvenom i praktičnom pro-cesu koji su, ne samo usporedivi, nego i kompatibilni po svom tijeku.

U vrlo pojednostavljenom prikazu put prema nekoj znanstvenoj i empirijskoj spoznaji prolazi kroz sljedeće faze:

1. faza izbora i definiranja problema2. faza analize problema3. faza rješavanja problema4. faza provjere rješenja.

Compton i Galaway, teoretičari teorije sustava u socijalnom radu, de-finirali su faze prakse socijalnog rada kao: ˝1. povezivanje s klijentom, uključujući pojašnjenje problema i preliminarno postavljanje ciljeva; 2. prikupljanje podataka, procjenjivanje situacije, postavljanje ciljeva i pla-niranje aktivnosti; 3. intervenciju ili provođenje djelatnosti, akcije; 4. ocjenu rezultata rada˝ (Compton i Galaway, 1999.: 86). Kako je iz citata vidljivo, i ova dvojica teoretičara i praktičara socijalnog rada predlažu rješenje vrlo slično onom kod Josepha Eatona.

51


Jedan od prvih teoretičara socijalnog rada koji je upozorio na sličnost izme-đu pojedinih faza praktičnog djelovanja na području prakse socijalnog rada i znanstvenog postupka u cjelini bio je Amerikanac Joseph Eaton (Eaton, 1959.: 271). Vrlo je vjerojatno da će se u suvremenom trenutku kako opće teo-rije društvenih znanosti, tako posebno teorije socijalnog rada ovaj pristup ra-zumjeti puno lakše nego u još ne tako davnim vremenima empirističke preva-ge u znanosti, kada su samo empirijski podatak i njegova obrada bili smatrani znanstvenim, a svaki odmak od toga proskribiran81 kao ozbiljno odstupanje od znanosti. Danas, kada mnogi oblici kvalitativne metodologije postaju vrlo zanimljivi u procesu stvaranja znanstvenih teorija (ponekad i pomodno zani-mljivi), ovaj Eatonov pristup vjerojatno će biti reafirmiran iz mnogih razloga.

1. Izbor i definiranje problema

U fazi izbora i definiranja problema i znanstvenik i socijalni radnik-prak-tičar na temelju poznavanja znanstvene discipline (područja) s kojeg dola-ze, odabiru onaj dio s̋tvarnosti˝ koji njima ˝pripada ,̋ odnosno u kojemu su oni kompetentni82. I jednom i drugom zajedničko je da svoj istraživački (pa i ˝istraživački˝ kada je riječ o praktičaru) put započinju ˝problemom koji izazi-va teškoće u praktičnoj ili teoretskoj situaciji ,̋ kako, parafrazirajući Cohena, formulira Vujević (1986.: 42). A vezu između teorije i prakse ne vidimo samo u nekoj sličnosti (ili bolje rečeno: redoslijedu) postupaka u metodološkom smi-slu, nego i u prirodi samog tog odnosa. Naime, ako je teorija duboko povezana s prirodom problema, onda joj upravo problem pruža mogućnost napretka i razvitka, i obratno, teorija (ili, ovdje bolje rečeno znanost u cjelini) omogućuje napredak na području izabranog problema (Cohen, 1970.).

Za praktičara ova faza definirana je prije i iznad svega problemom koji mu ˝donese˝ klijent. Međutim, i ova je tvrdnja vrlo jasno omeđena teorijskim 81 Od latinskog pro-scribo – oglasiti, obznaniti, proglasiti (Žepić, 1991.: 211). Prema Klaiću: 1. javno žigosati (Klaić, 1987.: 1101); javna listina na kojoj se označilo da se osobe na njoj zapisane nalaze izvan zakona; ovdje: oznaka da se neka metoda ne smatra znanstvenom i da ju ne treba upotrebljavati.82 Od latinskog com-pĕto – biti prema čemu, biti prikladan za što (Žepić, 1991.: 55).

Pravac u znanosti ˝koji sveukupnost teorijske i praktičke izgrađenosti čovjeka izvodi iz iskustva (empirije) .̋ Radi se o posebno izraženom spo-znajno teorijskom pravcu koji nastoji ne samo izvor nego i logičku vrijed-nost znanstvene spoznaje objasniti iz iskustva zasnovanog na osjetnim sadržajima, priznajući više-manje ili nikako misaono učešće u razrađi-vanju iskustvene građe. Ideal je dosljedno provedenog empirizma čisto iskustvo koje se na kraju svodi na nesuvisle osjetne podatke, po čemu empirizam često poprima obilježje senzualizma (Filipović, 1965.: 113).

52


kontekstom unutar kojeg se izbor i definiranje problema odvijaju. Tako će štovatelji i sljedbenici najranijih orijentacija u socijalnom radu, oslonjenih na djelo Mary Richmond iz 1917. godine, Socijalna dijagnoza (Social Diagnosis), djelo koje većina teoretičara socijalnog rada smatra početkom profesionaliza-cije socijalnog rada, djelovati po modelu s̋ocijalnih istraživača˝ (Eaton, 1959.: 278). Oni inzistiraju na tome da se problemima pristupa uz pomoć ˝zdravog razuma u neobičnim okolnostima˝ i upravo su o tim neobičnim okolnosti-ma morali prikupljati podatke, činjenice, kao svojevrsni s̋ocijalni istraživači .̋ Pristup će početkom pedesetih godina Gordon Hamilton (1951.), a desetljeće kasnije i Mary Woods i Florance Hollis (1991.), produbiti, proširiti i označiti kao ˝psihosocijalni pristup .̋ Ovaj je pristup vjerojatno jedan od najstarijih u kontinuiranom trajanju i uporabi u znanosti i praksi socijalnog rada (Meyer i Palleja, 1995.: 107) i u svojoj je osnovi oslonjen na psihodinamsku teoriju. U njemu su sadržane dvije velike teme: tema unutarnjeg svijeta čovjeka, njegova psihološka struktura i zahtjevi okoline u kojoj živi, i obje su ključne za razu-mijevanje psihosocijalne dinamike svakog pojedinačnog slučaja. Rekli bismo, ipak, da je u ˝psihosocijalnih radnika˝ nešto veći značaj dan unutarnjem svi-jetu nego njegovoj okolini.

Drugi će praktičar vidjeti u tom istom problemu nekog klijenta poremećaj u procesu razmjene između okoline i klijenta zbog čega poremećene transakcije u tim odnosima dovode do višestrukih stresogenih situacija (na primjer, u području interpersonalnih transakcija) pa je zbog toga životni prostor klijenta postao slabo prilagodljiv (Germain i Gitterman, 1980.).

Osnovna razlika između ovog pristupa koji se najčešće naziva ekološkim pristupom (postoji još nekoliko varijanti naziva ovog usmjerenja, tako je jedna od tih varijanti koja se kod nas često koristi ekološko sustavska perspektiva) i ranijeg u činjenici je da se teoretičari ljudske ekologije usmjeravaju prije svega na proces, kako bi razumjeli sve dimenzije nekog slučaja (Meyer i Palleja, 1995.: 107).

Socijalni radnik postmodernističkog teorijskog usmjerenja očekuje da u prvom koraku zajedničkog puta prema rješavanju problema klijent dođe sa svojom definicijom problema, kojoj socijalni radnik dodaje svoje viđenje, kako bi se moglo započeti putovanje prema oblikovanju nekog zajedničkog rješenja (Čačinović Vogrinčič i Mešl, 2007.: 5). Postmodernistički diskurs83 ne usmje-rava se na samo jedan izvor problema tvrdeći kako je izvore moći, potrebne za devijaciju gotovo svih oblika socijalnog života, moguće pronaći disperzira-ne84 u mnogim elementima socijalnih sustava pa je onda i rješenja moguće i potrebno potražiti ne na samo jednom mjestu nego u svim oblicima među-

83 Od latinskog discursus – rastrka, optrkivanje (Žepić, 1991.: 84), upotrebljava se u smislu stava koji je utemeljen na razmišljanju i zaključivanju, protkan i proviđen logičkim operacijama, misaon, pojmovan, racionalan (Filipović, 1965.: 90).84 Od latinskog disperse – razasuto, amo-tamo (Žepić, 1991.: 84).

53


ljudskih odnosa, kako bi se prostor za definiranje problema pronašao ne samo u profesionalnom znanju stručnjaka socijalnog radnika, nego i u životnom iskustvu klijenta koji donosi svoj problem (Allan, 2003.: 43).

Moglo se navesti ovdje još niz drugih teorijskih pristupa opredjeljenju pro-blema, i svaki bi od njih imao neke svoje specifične predmetno-orijentirane karakteristike. Važno je primijetiti da teorija i praktičaru i teoretičaru služi kao orijentacija kako bi u tom području ostali i kako bi u njemu stvarali. Pri tome se obojica moraju osloniti na one vrijednosti koje će ih dovesti do pri-hvatljivog cilja.

2. Analiza problemaPrilikom analiziranja problema, i znanstvenik i praktičar moraju razmo-

triti moguće teorije koje su pokušale znanstveno opisati i pojasniti njihov predmet interesa (za praktičara je to problem s kojim je klijent došao), ali i svu silu dokaznog materijala empirijske prirode koji potkrepljuje pojedine teorijske zaključke, a koji je kumuliran kako bi postojeće teorijske tvrdnje ili potkrijepio ili odbacio. I socijalni radnik i znanstvenik u socijalnom radu u ovoj se fazi procesa služe načinom razmišljanja koji se u formalnoj logici uobičajeno naziva deduktivnim razmišljanjem, a to znači da iz nekih općih stavova, tvrdnji, koje se nalaze u korpusu znanja neke znanstvene discipline, potraže one koji se odnose na dogovoreni ili određeni predmet istraživanja. Za znanstvenika ova faza znači prikupljanje svih do tada postojećih znanja o izabranom istraživačkom problemu, kako bi na temelju tih dosadašnjih zna-nja postavio istraživačke hipoteze (dakle, suzio pogled prema pojedinačnom), operacionalizirao ih i krenuo dalje u mjerenje i druge oblike prikupljanja podataka. Praktičar će iz njemu dostupnih znanja o problemima te vrste uo-čiti elemente problema u pojedinačnom slučaju klijenta koji zatraži njegovu pomoć, istovremeno uočavajući različite mogućnosti za razrješenje problema koje različiti pristupi nude. Pojednostavljeno i sažeto rečeno, faza analize problema i u znanstvenom procesu, i u praktičnom rješavanju problema, zna-či upoznavanje sa svim do sada dostupnim znanjima o problemu koji je iden-tificiran, ali i sa svim dimenzijama problema, s njegovom širinom i dubinom, i mogućim posljedicama u daljnjem životu klijenta (ili discipline, ako je riječ o znanstvenom istraživanju). Sva ta znanja na neki se način kumuliraju na jednom mjestu (na primjer, u nacrtu istraživanja), koje osigurava dostupnost i iskoristivost (ili u nekom ˝osobnom listu klijenta˝), kako bi se razvoj procesa mogao neprekidno i budno pratiti. Nakon što se sve ovo prikupi, formulira se problem na način koji omogućuje komuniciranje tog zaključka svim su-dionicima u procesu koji su pozvani na sudjelovanje, a u praksi je najvažnije komuniciranje te formulacije klijentu, kako bi on mogao početi aktivnu su-radnju na njegovu rješavanju.

54


U nekim starijim pristupima u socijalnom radu, ovaj proces razmišljanja, koji od ˝knjiškog˝ znanja socijalnog radnika vodi prema ocjeni stanja kli-jenta, zvao se dijagnozom85. Termin je u suvremenom socijalnom radu na-pušten prije svega zbog poteškoća povezanih sa stigmatizacijom86 klijenata. Model ˝dijagnoze˝, naime, uključuje povezivanje nekog stanja, problema s kojim dolazi klijent, i klijentove osobnosti pa tako Marko koji boluje od shizofrenije postaje ˝šizofreničar˝, a ne više Marko, sugrađanin koji treba profesionalnu pomoć. Ovo je, naravno, tek teorijsko opravdanje za napu-štanje dijagnostičkog modela. Teško je vjerovati da su se socijalni radnici ponašali u najsirovijem smislu po dijagnostičkom modelu, to je naprosto suprotno motivima (posebno mladih) ljudi koji se žele baviti profesijom kao što je socijalni rad. U afirmiranju novih teorijskih pristupa, autori često pri-bjegavaju najgrubljim ocjenama pristupa koji žele (najčešće s pravom) pro-mijeniti i poboljšati, kako bi utemeljili potrebu za novim pristupom, pa se onda i ocjene nekih prijašnjih pristupa čine ponekad nepotrebno grubima, pa onda pri upoznavanju ali i praktičnom korištenju teorijskih pristupa treba i o tom faktoru voditi računa.

3. Rješavanje problema

Rješavanje problema je i u praksi i u znanosti faza koja nastupa nakon sve-stranog i dubokog upoznavanja svih dimenzija problema. U području prakse socijalnog rada, to je faza u kojoj se postupa na temelju zaključaka iz prijaš-nje faze. Drugim riječima, upotrebljavaju se postupci, metode i tehnike koje struci stoje na raspolaganju, kako bi se razriješio problem koji je pri analizi problema precizno opisan, čije su sve dimenzije proučene, kako bi se moglo primijeniti adekvatne postupke njegova rješavanja. Neki autori za ovu fazu upotrebljavaju duhovit i u biti točan opis prema kojemu je to faza u kojoj se upotrebljava ˝ono što pomaže˝ (Beckett, 2006.: 31).

I u ovoj fazi pristupa, kada je riječ o praksi socijalnog rada, moguće su vrlo različite strategije, koje ovise o temeljnoj teorijskoj orijentaciji okruženja u kojemu socijalni radnik radi ili obrazovanja socijalnog radnika, njegovih inte-resa i profesionalnih iskustava. Tako će autori, vjerojatno među najuglednijim pristalicama ekološko-sustavske teorije, Compton i Galaway (1989.) na prvo mjesto u procesu rješavanja problema87 staviti, u skladu sa svojim pristupom:

85 Od grčkog διάγνωις (diagnosis) – razlučivanje, odlučivanje, odluka, raspoznavanje (Sironić, 2003.: 95). Riječ je, dakle, o tome da se na temelju raspoznavanja elemenata problema (u medicini su to simp-tomi), donese intelektualna odluka, zaključak stručnjaka, profesionalca, što bi to bio problem koji je ˝donio˝ klijent u njihov međusobni odnos.86 Od grčkog στίγμα (stigma) – znak, znamenje, žig (Sironić, 2003.: 376).87 Compton i Galaway su fazu rješavanja problema u svojem udžbeniku socijalnog rada nazvali Tools for doing decided (oruđe za ostvarenje onog što je odlučeno, prijevod M. K.).

55


1. metode za mobilizaciju klijentovih snaga

2. neke oblike direktnih intervencija i zatim niz drugih postupaka i me-toda, koje imaju za cilj razrješenje problema, ukoliko se direktna intervencija pokaže neophodno potrebnom (Compton i Galaway, 1989.: 337).

Jedna od vjerojatno najpoznatijih teorija u razrješavanju obiteljskih problema je strukturalna obiteljska teorija i terapija autora Salvadora Minuchina (1974.), koju bismo u nekim njenim dimenzijama mogli ubrojiti u pristupe usmje-rene rješavanju problema (tzv. problem solving pristupe). U strukturalnom pristupu Minuchin je kao temeljnu orijentaciju postavio orijentaciju su-odgo-vornosti, ideju da svi sudionici u nekom socijalnom sustavu (strukturi) dijele odgovornost u zajedničkoj realnosti (Minuchin, 1974.: 132). Strukturalisti u svojem pristupu nisu usmjereni na označavanje problema (dijagnozu), nego na disfunkcionalnost88 pojedinih elemenata strukture nekog socijalnog sustava (na primjer, obiteljskog, ili obrazovnog ili bilo kojeg drugog).

Rješavanje problema u filozofiji takozvanog task-centered socijalnog rada oslonjeno je prema jednom od najpoznatijih udžbenika ove vrste prakse na sljedeće ciljeve:

1. jasno definiran cilj djelovanja, oko kojeg su se usuglasili klijent i socijal-ni radnik (najčešće formulirajući oko toga jasan sporazum s opisom dužnosti)

2. jasno ograničeno vrijeme suradnje

3. jasno označene postupke svih sudionika

4. jasno definirana sredstva za praćenje rezultata

5. potrebna sredstva za realizaciju (prostorni i materijalni uvjeti, financij-ski aranžmani i slično)

6. jasno postavljene uvjete za promjenu sporazuma (Hepworth i Larsen, 1993.: 381)89.

Michael Sheppard90 (1995.: 265), jedan od značajnijih suvremenih teore-tičara socijalnog rada, misli da se jaz između društvenih znanosti u širem 88 Od latinskog dis – prefiks koji označuje raznostranost, suprotnost i functĭo (Žepić, 1991.: 109) – obavljanje, vršenje; upotrebljava se kao oznaka za situaciju smetnji u djelovanju. 89 Udžbenik Deana Hepwortha, profesora emeritusa s Arizona State University i Jo Ann Larsen, po-svećen task-centered socijalnom radu jedan je od najpopularnijih udžbenika socijalnog rada u svijetu. Godine 2009. doživio je svoje osmo prerađeno izdanje, uz sudjelovanje još i Glende Dewberry Rooney, Kimberly Strom-Gottfried i Ronalda H. Rooneyja. Profesor Hepoworth bavio se kao socijalni radnik psihoterapijom i obiteljskom te bračnom terapijom.90 Michael Sheppard je profesor na Sveučilištu Plymouth, Fakultetu za primijenjene psihosocijalne znanosti. Po osnovnom obrazovanju je socijalni radnik. Prije akademske karijere bavio se socijalnim radom u području duševnog zdravlja, socijalnim radom s obitelji, zaštitom djece. U svojoj najnovijoj knjizi, objavljenoj 2006. godine, posvetio se prikazu socijalnog rada kao prakse socijalnog uključivanja.

56


smislu i socijalnog rada može premostiti tako što će se u društvenim znano-stima razumjeti, a u socijalnom radu događati ništa drugo nego unapređivanje metodologije svakodnevnog života pa zbog toga socijalni radnici postupaju kao praktičari kvalitativnih istraživanja.

Ono što u ovom prikazu različitih modela rješavanja problema u praksi socijalnog rada povezuje praksu socijalnog rada kao profesiju u užem smislu i društvenu djelatnost u širem smislu te znanost socijalnog rada kao akademsku disciplinu jest zapravo teorija socijalnoga rada u najužem smislu te riječi. U postupku znanstveno-istraživačkog rada, u tvorbi teorijskih postulata koji su rezultat znanstveno-istraživačkog procesa nalazimo one elemente koji su bitni za tkivo svake teorije, a sadrže promatranja i činjenice (ponekad i zakone) te koncepte, varijable, postulate, hipoteze koji su tkivo teorije po sebi (Babbie, 2001.: 66)91.

Ako je faza rješavanja problema u praksi socijalnog rada faza u kojoj se na temelju prikupljenih znanja i vještina, uočavanja i definiranja problema, prelazi na rješavanje onih dimenzija stanja, koje klijentu predstavljaju problem, odno-sno povećava klijentove potencijale za rješavanje problema (Sheppard, 2006.: 140), ta faza u znanstveno-istraživačkoj djelatnosti znači prije svega operacio-nalizaciju teorija i znanja koji su uočeni u ranijoj fazi istraživanja u znanstvenoj literaturi. Sam termin operacionalizacija dolazi nam u hrvatski jezik iz latin-skog jezika92, ali ne neposredno, nego preko njemačke riječi operationalisie-ren koja znači napraviti nešto upotrebljivim, učinkovitim u nekom postupku. Operacionalizacija, ili dio faze rješavanja problema u znanstvenom procesu, znači preoblikovanje teorijske definicije (koncepta) u operacionalnu (upotre-bljivu) definiciju, koristeći pritom stvaranje znanstvenih hipoteza i obliko-vanje indikatora koji nam omogućuju neposredni pristup nekom problemu, njegovo promatranje, mjerenje onih dimenzija koje smo u konceptu istakli kao važne. To, pojednostavljeno, znači da opće (teorijske) pojmove, koje je nepo-sredno nemoguće mjeriti, razlažemo na jednostavnije i konkretnije pojmove, koji su pristupačni našim mjerinim isntrumentima (upitnicima, anketama, te-stovima, pitanjima). Proces operacionalizacije omogućuje nam da prikupimo relevantne podatke, da ih obradimo, te na temelju tako obrađenih podataka dođemo do određenih zaključaka, koji nam omogućuju da znanstveni problem koji smo si postavili uspješno riješimo.

91 Earl Babbie je professor emeritus s Chapman University u Kaliforniji, SAD. Jedan je od najugledni-jih suvremenih metodologa istraživanja u društvenim znanostima. Njegov metodološki udžbenik The Practice of Social Research izašao je u 2009. godini kao 12. izdanje u SAD-u, uz velik broj prijevoda knji-ge na niz svjetskih jezika. Osim u području opće metodologije društvenih znanosti, profesor Babbie je zajedno s Allenom Rubinom napisao i udžbenik metodologije istraživanja u socijalnom radu. Knjiga je pod naslovom Essential Research Methods for Social Work objavljena u siječnju 2010. u sedmom izdanju, od strane Brooks/Cole izdavača u SAD-u. To je knjiga koju je preko 50% svjetskih fakulteta koji se bave obrazovanjem socijalnih radnika prihvatilo kao udžbenik metodologije istraživanja.92 Od latinskog ŏpěra – rad, posao (Žepić, 1991.: 178).

57


4. provjeravanje rješenja

Provjeravanje rješenja kao faza znanstveno-istraživačkog procesa jest faza potvrđivanja opravdanosti znanstvenog istraživanja, faza u kojoj se ponovno uspostavlja odnos između teorijskih polazišta i pronađenih empirijskih potvr-da ideja koje su istaknute u teoriji. Provjeravanje rješenja leži u samim temelji-ma znanstvenog rada i u odnosu tog rada prema teoriji. Snaga neke teorije leži u njezinim eksplanatornim potencijalima, u njezinoj mogućnosti da pojasni dimenzije realnosti koje su predmet njezina istraživanja i, duboko povezano s time, u mogućnostima primjene koncepata koje donosi. Vrijednost nekog istraživačkog posla leži upravo u istome, u mogućnosti da rezultati istraživa-nja potvrde ili opovrgnu tvrdnje iskazane u teoriji. Iz toga proizlazi da proces provjere može biti konceptualan93 ili na temelju podataka iz prakse94. Znanost u cjelini nije ništa drugo nego neprekinut krug teoretskih promišljanja o ne-kim dimenzijama realnosti i provjeravanja tih promišljanja, bilo konceptual-no, bilo kroz praksu. Konačan rezultat znanstvenog postupka može biti:

1. Potvrđen teorijski koncept. Empirijski podaci potvrđuju da koncept koji je teorijski izgrađen za potrebe istraživanja ima svoju potvrdu u realnosti i to u cjelini.

2. U većoj mjeri potvrđen koncept ne zahtijeva rekonceptualizaciju kom-pletne polazne teorijske infrastrukture, nego samo nekog njezinog dijela. Riječ je o tome da je koncept kao cjelina prihvaćen i potvrđen, ali ga je potrebno u nekim dijelovima redefinirati i dotjerati.

3. U većoj mjeri opovrgnut teorijski koncept. Ova situacija postoji kada se istraživanjem došlo do zaključka da jedan dio teorijskog koncepta nije moguće poduprijeti empirijskim nalazima i da taj dio teorije, jednostavno, treba zamije-niti novim saznanjima.

4. Definitivno opovrgnut teorijski koncept. To je situacija u kojoj je istra-živanjem (prikupljanjem podataka, njihovom obradom i interpretacijom) nedvosmisleno utvrđeno da je teorijski koncept od kojeg se pošlo u istraži-vačkom postupku naprosto kriv, da ga je nemoguće poduprijeti rezultatima empirijske provjere.

Treba svakako istaći da opovrgavanje nekog teorijskog koncepta ne zna-či istovremeno i odbacivanje njegove vrijednosti u znanstvenom sustavu. Upravo je obratno, to samo znači učenje na vlastitim propustima, kako je ustvrdio jedan od najznačajnijih filozofa znanosti, Karl R. Popper (1994.: 103). 93 To jest može se logičkom analizom utvrditi odgovara li sadržaju nekog teorijskog postulata.94 Prikupljanjem podataka iz realnosti o problemu koji je predmet teorijskog razmatranja.

58


U praksi socijalnog rada faza provjere odnosi se prije svega na:

1. provjeravanje početne ocjene95 u procesu rada na razrješavanju nekog problema klijenta

2. provjeravanje učinkovitosti poduzetih aktivnosti u cilju razrješavanja problema

3. provjeravanje dosljednosti postupaka i radnji koje su u cilju rješavanja problema poduzeli kako socijalni radnici, tako i klijenti

4. provjeravanje poželjnosti ishodnog učinka ili rezultata djelatnosti, opet u kontekstu pravilnog izbora problema i očekivanog rezultata.

Iako se teorija i praksa socijalnog rada u svakoj od faza isprepliću, po-vezuju i uzajamno dopunjuju, u fazi provjere rezulata ta je isprepletenost vjerojatno najuočljivija. U toj se fazi u praksi potvrđuje ispravnost temeljne orijentacije prema problemu (predmetu rada), usklađenost svih postupaka u tijeku procesa, kako u vremenskoj dinamici, tako i na pojedinim točkama sadržaja, usklađenost djelovanja svih sudionika u procesu. Sama činjenica provjerljivosti pojedinih postupaka izlaže socijalnog radnika kontinuiranom procesu ocjene rada i od strane klijenta, ali i šire socijalne okoline u kojoj se procesi odvijaju. Upravo ta izloženost neprestanom procesu ocjenjivanja čini profesiju toliko izloženu javnosti pa onda i često nepravednim ocjenama koje ponekad idu do difamacije96. Na pitanje zašto se profesija tako često nalazi na meti javnog (vrlo često negativnog) interesa odgovor je, dakle, da je to u samoj naravi profesije, procesa rada, rješavanja zadataka koje profesija nosi. To nije profesija tihog laboratorijskog rada, skrivenog od očiju javnosti, psihoanalitičarevih kaučeva, skrovite tajnovitosti tehnološko visoko opre-mljenih dvorana u kojima se čuje samo tiho zujanje na primjer CT-a i sličnih uređaja. To je profesija javnih problema i javnih pokušaja njihova rješenja, zato je i provjeravanje tih rješenja javno i po definiciji nije moguće izbjeći niti javnu ocjenu pa onda ni kritiku svih postupaka na cijeloj crti rješavanja problema. Ovo, istovremeno, ne znači da su sve javne kritike opravdane i točne. Ponekad su takve javne kritike naših profesionalnih koraka samo pokušaj da se opravda nedjelotvornost i neispravnost koraka nekih drugih sudio-nika u procesu. S druge strane je niz kritika utemeljen na nekim društve-

95 Ovdje je riječ o provjeravanju pravilnog izbora predmeta rada ili pravilne definicije, ocjene proble-ma koji klijent donese u radni odnos između njega i socijalnog radnika. Nešto starije teorije socijalnog rada proces izbora predmeta rada označavaju kao dijagnozu. 96 Od latinskog diffāmo – razglasiti, ozloglasiti (Žepić, 1991.: 81), u značenju učiniti ga ozloglaše-nim.

59


nim ideologijama koje trenutno imaju snažan utjecaj na društvena zbivanja i koje bi njihovi nositelji htjeli proširiti na sve oblike i faze društvenog života što, naravno, takve kritike čini potpuno neutemeljenima. U procesu ocjene koraka poduzetih u procesu razrješavanja problema treba imati na umu i tu činjenicu. Analiza učinaka i adekvatnosti postupaka svih sudionika u procesima socijalnog rada približava teoriju i praksu socijalnog rada u ovoj ključnoj točki procesa.

2.4. Teorija, perspektive i modeli za praksu socijalnog rada

Vrlo se često u znanstvenim, ali i stručnim, tekstovima pojavljuju tri međusobno povezana termina koja označavaju različite odnose prema nekom problemu, a u teoriji i praksi označavaju različite razine pristu-

pa području koje je izabrala za predmet istraživanja. Prvi je pojam perspektive. Pojam označava sustav pogleda i pripadajući mu

sustav vrijednosti koji omogućuju organizaciju znanja unutar nekog fundu-sa. Pojam ima korijen u latinskoj riječi perspĭcĭo (Žepić, 1991.: 193) koja se prevodi kao kroza što vidjeti; izvidjeti; pogledati. Riječ je, dakle, o stajalištu s kojeg se promatra neki fenomen, pojava. U socijalnom radu je primjer za to sustavska perspektiva ili rodna perspektiva ili feministička perspektiva. Perspektiva je, dakle, širi pojam, koji označava neko polazište, mjesto s ko-jeg se promatra neki fenomen. Jasno je da je perspektiva uvjetovana, ali i omeđena konkretnim društvenim okolnostima unutar kojih se razvila, ili je usvojena kao smjer gledanja na neki problem. S tim je u vezi i razvijenost neke discipline koja zbog razine svoje razvijenosti unutar sasvim konkretnog društvenog okruženja u kojemu nastaje, perspektive može prihvatiti isključi-vo u tom kontekstu svoje društvene realnosti.

Takav je, na primjer, slučaj s ideologijom slobodnog tržišta, za koju se tvrdi da je univerzalna i da ju treba primjenjivati i na području socijal-nog rada (Dominelli, 2004.: 31). Rezultat ovakvog korištenja ideolo-gije slobodnog tržišta je pritisak na čuvenu ideologiju supsidijarnosti. Isticanje supsidijarnosti kao principa prema kojemu je klijent najprije dužan potražiti rješenje svog problema u krugu svoje obitelji ili, dru-gim riječima, iskoristiti najprije najbliže socijalne resurse, u biti je ar-gument ideologije ˝slobodnog tržišta .̋ Upravo ta ideologija dovodi do paradoksa i zamjenjivanja društvene solidarnosti ideologijom privatnih interesa.

60


O teoriji je bilo govora kao o sustavu koherentnih postavki koje nam poma-žu pri razumijevanju nekog područja, pojave. Kako je perspektiva prije svega izraz vrijednosnog sustava dominantnog u socijalnom radu u nekom realnom društvenom trenutku i prostoru, perspektiva će utjecati na izbor teorijskog okvira koji će biti upotrijebljen za razumijevanje i razrješavanje socijalnog pro-blema.

Model se najčešće definira kao neki približni prikaz sustava ili procesa koji služi njihovu razumijevanju, ali i omogućuje njihovu promjenu ili upravlja-nje njime. U nekim definicijama navodi se da su modeli analogije predmeta istraživanja, u koje su uključene najznačajnije varijable promatranog sustava. Drugim riječima, modeli su analogije nekog predmeta istraživanja koje omo-gućuju daljnje istraživanje tog predmeta ili strukturiranu primjenu temeljnih postavki (znanja) o tom predmetu.

Kao takvi, modeli omogućuju detaljan opis kompleksnih fenomena, nji-hovo bolje razumijevanje, uspješnu komunikaciju onih koji problem rješa-vaju i samo rješenje problema. Kada je, pak, neki problem riješen, modeli omogućuju da se svojstva tog rješenja ispitaju, da se u skladu s tim rezultati-ma izabere najbolja varijanta rješenja i da se oblikuju nova rješenja.

Kako bi izvršio svoju ulogu razumijevanja i upravljanja, model nužno sa-drži:

1. skup pretpostavki o konceptu sustava

2. opis strukture sustava, međusobnog odnosa pojedinih elemenata struk-ture i karakteristike pojedinih elemenata strukture

3. opis odnosa objekta svog prikaza prema drugim objektima koji s njim sudjeluju u nekim interakcijama, kao i njihove međusobne odnose

4. pretpostavke o svrsi, cilju kojem je namijenjen.Teoretski modeli za praksu socijalnog rada razvijeni su u mnogim područ-

jima socijalnog rada. Tako su vrlo poznati teoretski modeli na području gru-pnog socijalnog rada, socijalnog rada s pojedinim posebno osjetljivim druš-tvenim skupinama, socijalnog rada s obiteljima, socijalnog rada s djecom s razvojnim teškoćama i slično. Kao ilustraciju navodimo da su u području gru-pnog socijalnog rada najrazvijeniji modeli (ili bolje rečeno da su modeli koji se najčešće susreću) grupe usmjerene na rješenje problema, grupe za društvenu akciju, recipročni grupni model i remedijalni grupni model (Berg-Weger i sur., 2011.: 302).

Teorijski modeli za praksu socijalnog rada upotrebljavaju se u četiri različite strategije:

1. kao na teoriji zasnovan skup principa namijenjen tome da usmjerava niz raznorodnih djelatnosti intervencije na nekom području socijalnog rada

61


2. služi kao konceptualni okvir za primjenu principa koji se u socijalnom radu primjenjuju, a potječu iz neke druge znanstvene i praktične discipline

3. služe kao premosnica između makro- i mikroteorijskih pristupa, osigu-ravajući matricu primijenjenih, praktičnih strategija i tehnika za razrješavanje pojedinih problema

4. služe za provjeru nekih teorijskih postavki koje se na temelju testiranja modela mogu primjenjivati u praktičnom izvođenju.

Kako to proizlazi iz odnosa između perspektive i modela, upotreba mo-dela u socijalnom radu najčešće je povezana s dinamičkim odnosom prema cjelokupnom znanju koje neka disciplina upotrebljava za rješavanje problema. Zato se u izgradnji modela polazi od neke perspektive i nekih teorijskih rje-šenja do kojih se u znanosti došlo. Dobar primjer u socijalnom radu je dje-lo Carel Germain na gradnji perspektive socijalnog rada nazvane ˝ličnost u okolini˝ u koji je integrirala Bronfenbrennerov model ekološke okoline i von Bertalanffyjev model sustava stvarajući tako ekološko-sustavsku perspektivu (Friedman i Allen, 2011.: 10) kao jednu od najšire prihvaćenih perspektiva u suvremenom socijalnom radu. U toj perspektivi Carel Germain ukazuje na biopsihološke elemente razvoja pojedinaca i obitelji, razvoj obitelji u konkret-nom kulturnom okruženju, povijesni i društveni kontekst obiteljskog razvoja, uvjete tog razvoja u lokalnoj zajednici. Tako opisana perspektiva usmjerava so-cijalne radnike na promatranje osobnog razvoja u kontekstu šireg društvenog, ali i prirodnog okruženja. Ovaj primjer je lijepa ilustracija dinamike odnosa između pojedinih elemenata ljudskog znanja. U nekom okruženju postoji neki sustav znanja, ideja, kao model, u drugom modeli postaju perspektive, da bi se opet na temelju tih ideja stvorili novi modeli koji omogućuju djelotvornu praksu.

62


LITERATURA

1. Abrantes, P. (1999). Analogical Reasoning and Modeling in the Sciences. Foundations of Science, 4 (3), 237-270.2. Allan, J. (2003). Theorising Critical Social Work. In: Pease, B., Allan, J., Briskman, L. (eds,), Critical Social Work: An Introduction to Theories and Practices. Craws Nest: Allen and Uwin, 32-52.3. Babbie, E. (2001). The Practice of Social Research. Belmont: Wadsworth/Thomson Learning.4. Baer, B. & Federico, R. C. (1978). Educating the Baccalaureate Social Worker: Report of the Undergraduate Social Work Curriculum Development Project. Cambridge: Ballinger Publishing Company.5. Baković, S. (1985). Sociologija umjetnosti. Zagreb: Spektar.6. Barber, B. (1963). Some Problems in the Sociology of the Professions. Daedalus, 92 (4), 669-688.7. Barker, S. L. (2007). The Integration of Spirituality and Religion Content in Social Work Education: Where We’ve Been, Where We’re Going. Social Work and Christianity, 34 (2), 146-166.8. Beckett, C. (2006). Essential Theory for Social work Practice. London: Sage Publications Ltd.9. Berg-Weger, M., Birkenmaier, J., Dewees, M. P. (2011). Practice of Generalist Social Work. New York: Routledge.10. Blalock, H. (1969). Theory Construction: From Verbal to Mathematical Formulations. Englewood Cliffs, New York: Prentice-Hall.11. Canda, E. R. (2008). Spiritual Connections in Social Work: Boundary, Violations and Transcendence. Journal of Religion & Spirituality in Social Work , 27 (1/2), 25-40.12. Code of Ethics of the National Association of Social Workers (1997). Washington, DC: National Association of Social Workers.13. Cohen, P. (1970). Modern Social Theory. London: Heinemann.14. Compton, B. R. & Galaway, B. (1989). Social Work Processes. Pacific Grove: Brooks/Cole Publishing Company.15. Conrad, A. P. (1999). Professional Tools for Religiously and spiritually Sensitive Social Work Practice. In: Greene, R. R. (ed.), Human Behavior Theory and Social Work Practice. New York: Aldine de Gruyter, 63-73.16. Čačinovič Vogrinčič, G. & Mešl, N. (2007). Uspostavljanje suradnog odnosa u socijalnom radu. U: Čačinovič Vogrinčič, G., Kobal, L., Mešl, N. & Možina, M. (ur.), Uspostavljanje suradnog odnosa i osobnog kontakta u socijalnom radu. Zagreb: Biblioteka socijalnog rada, 3-49.17. Davies, M. (1985). The Essential Social Worker. Aldershot: Gower.

63


18. Dar, R. (1987). Another look at Meehl, Lakatos, and the scientific Practices of Psychologists. American Psychologist, 42 (2), 145-151.19. Darbellay, F., Cockell, M., Billote, J. & Waldvogel, F. (2008). Introduction. For a World Knowledge Dialogue. In: Darbellay, F., Cockell, M., Billote, J. & Waldvogel, F. (eds,) A Vision of Transdisciplinarity: Laying Foundations for a World Knowledge Dialogue. Boca Raton: CRC Press, xvii- xxviii.20. Davidson Reynolds, P. (1971). A Primer in Theory Construction. Indianapolis: The Bobbs-Merrill Company, Inc.21. De Jong, T. & Ferguson- Hessler, M. G. M. (1996). Types and Qualities of Knowledge. Educational Psychologist, 31 (2), 105-113.22. Doe, S. S. (2004). Spirituality-Based Social Work Values for Empowering Human Service Organizations. Journal of Religion and Spirituality in Social Work, 23 (3), 45-66.23. Doyal, L. & Gough, I. (1991). A Theory of Human Need. Moundmills: Macmillan.24. Eaton, J. (1959). A scientific basis for Helping. In: Kahn, A. (ed.), Issues in American Social Work. New York: Columbia University, 270-292.25. Edwards, D. (2004). Art therapy. London: Sage publications ltd.26. Feyerabend, P. (1975). Against Method. London: SCM Press.27. Filipović, R. (1977). Englesko-hrvatski rječnik. Zagreb: Zora.28. Filipović, V. (1965). Filozofijski rječnik. Zagreb: Matica hrvatska.29. Fricke, M. (2009). The Knowledge Pyramid: A Critique of the DIKW Hierarchy. Journal of Information Science, 35 (2), 131 - 142.30. Friedman, B. D., Allen, K. N. (2011). Systems Theory. In: Brandell, J. R. (ed.), Theory & Practice in Clinical Social Work. Thousand Oaks: Sage. 3-21. 31. Gambrill, E. (1994). Social Work Research: Priorities and Obstacles. Research on Social Work Practice, 4 (3), 359-388.32. Germain, C. B. & Gitterman, A. (1980). The Life Model of Social Work Practice. New York: Columbia University Press.33. Gibbs, J. (1972). Sociological Theory Construction. Hinsdale: The Dryden Press.34. Glaser, B. & Strauss, A. (1968). The Discovery of Grounded Theory. London: Weidenfeld and Nicolson.35. Grantham, T. A. (2004). Conceptualizing the (Dis)unity of Science. Philosophy of Science, 71 (2), 133-155.36. Greene, R. (2008). Human Behavior Theory and Social Work Practice. New Jersey: Transaction Publishers.37. Gunnell, J. (1995). Realizing Theory: The Philosophy of Science Revisited. The Journal of Politics, 57 (4), 923-939.38. Halder, A. (2002). Filozofijski rječnik. Zagreb: Naklada Jurčić.

64


39. Halmi, A. (1995). Metodologija istraživanja u socijalnom radu. Zagreb: Alinea.40. Hamilton, G. (1951). Theory and Practice of Social Casework. New York: Columbia University Press.41. Hardiker, P. & Barker, M. (1981). Theories of Practice in Social Work. London: Academic press.42. Hare, I. (2004). Defining Social Work for the 21st Century. International Social Work, 47 (3), 407-424.43. Hauser, A. (1986). Sociologija umjetnosti. Zagreb: Školska knjiga.44. Healy, L. M. & Hall, N. (2007). International Organizations in Social Work. In: Wagner, L. & Lutz, R. (eds,) International Perspectives in Social Work. London: IKO, 223-242.45. Hearn, G. (1958). Theory Building in Social Work. Toronto: University of Toronto Press.46. Hepworth, D. H. & Larsen, J. A. (1993). Direct Social Work Practice - Theory and Skills. Pacific Growe: Brooks/Cole Publishing Company.47. Hoover, K. & Donovan, T. (2011). The Elements of Social Scientific Thinking. Boston: Wadsworth.48. Howarth, J. & Morrison, T. (1999). Effective Staff Training in Social Care. London: Routledge.49. Howe, D. (2003). Uvod u teoriju socijalnog rada. Beograd: Naučno istraživački centar za socijalni rad i socijalnu politiku.50. Howe, D. (2008). Relating Theory to Practice. In: Davies, M. (ed.), The Blackwell Companion to Social Work. Singapore: Blackwell Publishing, 81-87.51. Howe, D. (2009). A brief Introduction to Social Work Theory, New York: Palgrave Macmillan.52. International Federation of Social Workers - IFSW (2009). Definition of Social Work. Posjećeno 31. 08. 2009. na mrežnoj stranici International Federation of Social Workers - IFSW: http://www.ifsw.org/f38000138.html.53. Kaplan, A. (1964). The Conduct of Inquiry: Methodology for Behavioral Science. San Francisco: Chandler Pub.Co.54. Kaplan, F. (2007). Art Therapy and Social Action. London: Publishers.55. Klaić, B. (1987). Rječnik stranih riječi. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.56. Klein, J. T. (1990). Interdisciplinarity: History, Theory, and Practice. Detroit: Wayne State University Press.57. Koenig, H. G. (2002). Spirituality in Patient Care: Why, How, When, and What. Radnor: Templeton Foundation.58. Konopka, G. (1999). Eduard C. Lindeman and Social Work Philosophy. Minneapolis: Minnesota press.

65


59. Kregar, J., Sekulić, D., Ravlić, S., Grubišić, K. (2008). Uvod u sociologiju. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Pravni fakultet.60. Kuhn, T. (1970). The Structure of Scientific Revolutions. Chicago: University of Chicago Press.61. Lattuca, L. R. (2001). Creating Interdisciplinarity: Interdisciplinary Research and Teaching among College and University Faculty. Nashville: Vanderbilt University Press.62. Liebmann, M. (2004). Art Therapy for Groups: A Handbook of Themes and Exercises. London: Psychology Press.63. Lewis, H. (1982). The Intellectual Base of Social Work Practice. New York: The Haworth Press. 64. Lorenz, W. (1994). Social Work in a Changing Europe. London: Routledge.65. Martinović, M. (1987). Znanstvene osnove socijalnog rada. Zagreb: Narodne novine.66. Matto, H. C. & Strolin-Goltzman, J. (2010). Integrating Social Neuroscience and Social Work: Innovations for Advancing Practice-Based Research. Social Work, 55 (2), 147-156.67. McLaughlin, B. (1990). ˝Conscious˝ versus ˝Unconscious˝ Learning. TESOL Quartely, 24 (4), 617-634.68. McLaughlin, H. (2009). Researching Social Work. In: Adams, R., Dominelli, L. & Payne, M. (eds,), Social Work. Themes, Issues and Critical Debates. Houndmills: Pelgrave Macmillan, 143-156.69. Meyer, C. H. (1992). Social Work Assessment: Is There an Empirical Base? Research on Social Work Practice, 2(3), 297-305.70. Meyer, C. & Palleja, J. (1995). Social Work Practice with Individuals. In: Meyer, C. & Mattaini, M. (eds,), The Foundations of Social Work Practice. Washington: NASW Press, 105-125.71. Mikecin, V. (1995). Umjetnosti i povijesni svijet : sociološko-filozofske rasprave o umjetnosti i kulturi. Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo.72. Milas, G. (2005). Istraživačke metode u psihologiji i drugim društvenim znanostima. Jastrebarsko: Naklada Slap.73. Miller, J. G. (1978). Living Systems. New York: McGrawHill Book Co.74. Milosavljević, M. (2009). Osnove nauke socijalnog rada. Banja Luka: Filozofski fakultet Banja Luka.75. Minuchin, S. (1974). Families and Family Therapy. Cambridge, MA: Harvard University Press.76. Moran, J. (2002). Interdisciplinarity. London: Routledge.77. Murdock, V. (2005). Guided by Ethics Religion and Spirituality in Gerontological Social Work Practice. Journal of Gerontological Social Work 45 (1/2), 131-154.

66


78. Oxford Dictionaires Online (2010). Dictionary. Posjećeno 17. 10. 2010. na mrežnoj stranici Oxford Dictionaires Online: http://oxforddictionaries.com/view/entry/m_en_gb0154750#m_en_gb015475079. Petz, B. (2005). Psihologijski rječnik. Jastrebarsko: Naklada Slap.80. Pierson, J. & Thomas, M. (2002). Collins Dictionary of Social Work. Glasgow: Harper Collins Publishers.81. Pojman, L. P. (2004). Introduction to Philosophy, Classical and Contemporary Readings. New York: Oxford University Press.82. Popper, K. R. (1994). The Myth of the Framework: In Defence of Science and Rationality. London: Routledge. 83. Popper, K. R. (1995). The Logic of Scientific Discovery. London: Routledge.84. Praglin, L. J. (2004). Spirituality, Religion and Social Work An Effort Towards Interdisciplinary Conversation. Journal of Religion and Spirituality in Social Work, 23 (4), 67-84.85. Pravilnik o utvrđivanju znanstvenih područja (2000). Narodne novine, 135/97, 8/00, 30/00.86. Reamer, F. G. (2001). Moral Philosophy Meets Social Work: Commentary on Alan Gewirth’s ̋ Confidentiality in Child-Welfare Practice .̋ Social Service Review, 75 (3), 490-496.87. Saleebey, D. (2008). The Sthrengths Perspective: Putting Possibility and Hope to Work in our Practice. In: Sowers, K. M. & Dulmus C. N. (eds,), Comprehensive Handbook of Social Work and Social Welfare: The Profession of Many Faces. Hoboken: John Wiley and Sons, Inc., 123-143.88. Schoenberger, E. (2001). Interdisciplinarity and Social Power. Progress in Human Geography, 25 (3), 365– 382.89. Sheppard, M. (1995). Social Work, Social Science and Practice Wisdom. The British Journal of Social Work, 25 (3), 265-293.90. Sheppard, M. (2006). Social Work and Social Exclusion. Aldershot: Ashgate Publishing Company.91. Sheridan, M. J., Wilmer, C. M., Atcheson, L. (1994). Inclusion of Content on Religion and Spirituality in the Social Work Curriculum: A Study of Faculty Views. Journal of Social Work Education, 30 (3), 363-376.92. Sironić, M. (2003). Grčko-hrvatski rječnik. Zagreb: Školska knjiga.93. Staub-Bernasconi, S. (2009). Social Work as Discipline and Profession, In: Leskošek, V. (ed.), Theories and Methods of Social Work, Ljubljana: Faculty of social work, University of Ljubljana, 9-30.94. Svjetska zdravstvena organizacija (2005). Ecosystems and Human Well-being. Geneva: World Health Organization.95. Šešić, B. (1988). Osnovi metodologije društvenih nauka. Beograd: Naučna knjiga.

67


96. Šušnjić, Đ. (1982). Znati i verovati. Zagreb: Stvarnost i Kršćanska sadašnjost.97. Turner, J. (1974). The Structure of Sociological Theory. Homewood: The Dorsey Press.98. Tzeng, O. & Jackson, J. W. (1991). Common Methodological Framework for Theory Construction and Evaluation in the Social and Behavioral Sciences. Social & General Psychology Monographs, 117(1), 51-64.99. Urbanc, K. (2007). Smisao i obilježja postmodernog pristupa u socijalnom radu. Ljetopis Studijskog centra socijalnog rada, 14 (1), 179-196.100. Vujević, M. (1986). Uvođenje u znanstveni rad u području društvenih znanosti. Zagreb: Informator.101. Webster’s New Encyclopedic Dictionary (1993). New York: Black dog and Leventhal publishers, Inc.102. Weiss-Gall, I. & Welbourne, P. (2008). The Professionalisation of Social Work: A Cross-National Exploration. International Journal of Social Welfare, 17 (4), 281-290.103. Willer, D. (1967). Scientific Sociology: Theory and Method. Englewwod Cliffs, New Jersey: Prentice Hall.104. Wolff, J. (2005). Društvena proizvodnja umjetnosti. U: Kolešnik, Lj. (prijevod) Umjetničko djelo kao društvena činjenica: perspektive kritičke povijesti umjetnosti. Zagreb: Institut za povijest umjetnosti, 9-50.105. Woods, M. & Hollis, F. (1991). Casework: A Psychosocial Process. New York: Random House.106. Žepić, M. (1991). Latinsko-hrvatski rječnik. Zagreb: Školska knjiga.107. Žugaj, M. (1989). Osnove znanstvenog i stručnog rada. Samobor: Zagreb, R.O. za grafičku djelatnost.

Documents

Uvod U teorijU socijalnog rada - tsr.pravo.unizg.hrtsr.pravo.unizg.hr/materijali/UVOD U TEORIJU SOCIJALNOG RADA.pdf · 6 TEORIA SOCIALNOG RADA se socijalnog rada vidjela je prije