planza bijegPRVI CIKLUS MALIH RADIOFONIJSKIH IZVEDBI

KULA LOTRŠČAK 24.-- 26.10.

Usmjeravati pažnju na zvuk i slušanje, danas se doima promašenom medijskom

„misijom i strategijom“. Od toga jedino teže može biti pozivati svekoliku javnost na slušanje poezije i kratke proze.

U prvom ciklusu Plana za bijeg mi smo upravo spojili sve te elemente i pozvali niz autora i izvođača na male radiofonijske izvedbe u i oko Kule Lotrščak (24., 25. i 26.10.) kojima zvuk, poeziju i kratku prozu stavljamo baš u središte našeg interesa fantazirajući na temu bijega. Želja nam je da Plan za bijeg uspijemo održati godišnjim programom naše Multimedijalne kolibe, u kojem bi svake godine novi autori, na poziv ali i preko natječaja, predstavljali svoje male izvedbe krojene posebno za ovu priliku.

VIDIMO SEPavlica Bajsić

Dino Br azzoDurotomica Bajsić

ivica Prtenjača milica krstanović

ivana rushaiDatfiliP šovagović

& kok a

Melodrama.Ivana Rushaidat & Filip Šovagović, gitara, ukulele i dva mala tranzistora.

> petak, 18h (24.10.2014)početak na gornjoj stanici Uspinjače

> nedjelja, 12h (26.10.2014)početak na gornjoj stanici Uspinjače

NORTHERNDIVERSITY

ivana sajko & alen sink auz

“Možda mi se dogodi nešto radi čega se ne odlazi? Nije. Prvog novembra već sam bila u Berlinu. Pričalo se da u tom razdoblju i brod treba napustiti privremeno sidrište nadomak grada. Primjetila sam da svakog puta kad se spomene taj brod dobijem osjećaj da se zapravo govori o meni.”(i.s.)

> petak, 19h (24.10.2014.)kula Lotrščak

> nedjelja, 14h (26.10.2014.)kula Lotrščak

—uz glasoveMilice Manojlović, Petre Hraščanec,

Vedrane Klepice, Agate Juniku, Pavlice Bajsić & Ivice Prtenjače

1956.lana DeBan &

ljuBica letinićRekonstrukcija jednog davnog pokušaja bijega preko mora, istim načinom kojim ljudi to na Mediteranui danas rade.

> petak, 18.30h (24.10.2014.)Kula Lotrščak

> nedjelja, 13.30h (26.10.2014.)Kula Lotrščak

2

planza bijeg

autori Plana za bijeg pamte:milicu krstanović (1961. — 2012.) pjesnikinju, prevoditeljicu, aktivistkinjuDijanu klarić (1986.— 2013.) fotografkinju i putnicuDragana Pajića Paju (1956.— 2014.) eksperimentalnog gitarista i humanitarca& BamBija (Zagreb 1950. — Rio de Janeiro 2013.)

autor filmova: Dalibor Barićfotografija na plakatu: Sven Medvešekdizajn plakata: Klasja Habjanprijelom novina: Klasja Habjan i Zita Nakić-Vojnovićprodukcija: Multimedijalna koliba

hvala Zagrebačkom elektirčnom tramvaju

Plan za bijeg ostvaren je u suradnji s Galerijom Klovićevi dvori, uz potporu Ministarstva kulture i Ureda za kulturu, obrazovanje i sport Grada Zagreba.

Prošle godine, otprilike u ovo isto vrije-me, predstavom hoersPiel: mala igra za slušanje (i gledanje), započeli smo istra-živanje mogućnosti onog što smo nazvali

„radiofonijskim teatrom“. U njemu je zvuk doveden na kazališnu scenu i predstavljen kao ravnopravni scenski partner a gdjeg-dje i protagonist dramske radnje. Unatoč odličnoj reakciji kritike i publike, stalnom interesu za nove izvedbe, našem osobnom angažmanu i velikoj želji, u godinu dana hoersPiel-ovog života uspjeli smo odigra-ti 4 (četiri) predstave. Tužna je to bilanca relativno plodne neovisne scene, ali koja dovodi samu sebe u pitanje upravo na točki dugotrajnijeg održavanja projekata. Upravo zato, ansambl radiofonijskog teatra vas po-nosno poziva na: svečanu 5. (petu) izvedbu predstave hoersPiel: mala igra za slušanje (i gledanje) u subotu, 25.10.2014., točno u 11:45 u kuli Lotrščak.

str 7

k.g. Nina Bajsić (violina) & Ivan Kušan (glas)

HOERSPIELmala igra za slušanje (i gledanje)

autorski projekt Pavlice Bajsić

Iz kritika:Na dubljoj razini, činjenica da se u kazalištu kao vizualnom mediju možete igrati s radijem i njegovim zvukovima

– spravom namijenjenom isključivo za slušanje – govori o superiornosti ljudske mašte koja ako to zaželi može pokretati planine i takvu energiju širiti na publiku. novosti, 03.07.2014.

Rijetko se kada u suvremenom kazalištu dogodi da nakon predstave publika izlazi potpuno ispunjena pozitivnom energijom i nekom vrstom rafiniranog estetskog užitka. (...) Na sceni su glumci Jelena Miholjević, Sven Medvešek i Ivana Rushaidat, ali i novinari i pisci; Ljubica Letinić i Ante Perković, muzičari Matija Antolić, Dino Brazzoduro, Nina Bajsić i Ivan Zelić - što jest posebna magija, no najvažnije od svega jest da „Hoerspiel“ dokazuje da je teatar u stanju na krajnje jednostavan način osloboditi u tih dva sata

– da citiramo Peru Kvrgića - ono najbolje u nama. Kada se to dogodi onda je to za kazalište i sve oko njega veliki praznik.Bojan munjin, jutro na trećem, hr

> subota, 11.45h (25.10.2014.)kula Lotrščak

—igrajuJelena Miholjević, Ivana Rushaidat,

Sven Medvešek, Ante Perković, Ljubica Letinić, Ivan Zelić,

Dino Brazzoduro, Nina Bajsić i Matija Antolić

— svečana 5. (peta) izvedba

U Amsterdamu, kraj jednog od kanala, na tranzistor koji svira neku pjesmu

pričvrstite konopac, i onda ga vrlo nježno spustite u vodu.

nam june Paik

Kako čuti maglu na radiju? Magla je kao i riba poprilično tiha.

Za maglu su izmislili su sirenu. A za ribu?

chris Brookes,newfounDlanD

3

PORCULANDuBr avko mihanović

mislav Brečićstanislav kovačić

& zrink a šimičić

—glasRakan Rushaidat

Minijatura za plesačicu i glazbenika,“Porculan” kao tekst traži put između poetizirane proze, biografskog zapisa i putopisa. I ne pronalazi ga. Ono najintim-nije, kao i uvijek, ne događa se u rečenicama, već u pukotinama između izgovorenih riječi, viđenih gradova, utisnutih dojmova i potisnutih osjećaja.

> nedjelja, 12.30h (26.10.2014.)kula Lotrščak

I. Govoriš: “Udaljenost nas može zbiližiti.” Potrebno je moći biti sam, da bi bio s drugim. Potrebno je otići, da bi se vratio. Potrebno je putovati, da bi bio tu. Ipak, tužan sam zbog svačijeg odlaska, a tvoji me rastužuju još više. “Čovjek jedino u zajed-nici može sretno živjeti, ali samo u osami može biti bog.”, piše Béla Hamvas u prije-vodu pokojnog Ivana Ladislava Galete.

Galetu nisam poznavao, ali iz tko zna kojeg razloga, veselio bi me vidjeti ga na biciklu, dok jezdi zagrebačkim ulicama. S brkom austrougarskog oficira (koji kao da je doletio na njegovo lice iz nekog drugog vremena), uvijek u kariranoj košulji i onim prslucima s puno džepova, u kojima je, zamišljam, nosio štošta: olovke, blokiće, sje-menje nekih starih vrsta voćaka (jabuka ili krušaka), kakvu rijetku, nama nepoznatu knjigu na mađarskom. A onda je, jedan dan, samo nestao. Tako to bude. Čovjek ode, i više se ne vrati. Tko zna gdje je sada njegov bicikl? Vozi li ga itko, ili miruje, naslonjen na zid garaže, podruma, dvorišta.

II. U mojoj sobi, tamo gdje radim, jedan je prozor, jedna vrata, četiri zida, pod i strop. Kad ju ovako opišem, doima se posve slična bilo kojoj drugoj sobi. Usprkos knjigama, kojih je mnogo, ponekad, ona je kutija u koju su me zatvorili. Pristao sam da bude tako, i nemam se što žaliti, ali kad s drveta u mom dvorištu počne padati lišće, i ja poželim pasti s njim. Poželim otići nekamo daleko, u Benares, na prim-jer, Varanesi, kako ga neki zovu, svejedno, uglavnom, tamo gdje mrtve spaljuju na ulicama, a zatim spuštaju u rijeku, i gdje se u istoj toj rijeci kupaju djeca, i žene peru veš, i muškarci se umivaju, tamo gdje je sve stopljeno u jedno, jer valjda sve i jest jedno. Tamo bih otputovao, kada ovdje pada lišće. Ali ne činim to.

Umjesto odlaska, ostat ću, nakon nekog vremena ustati, zatvoriti vrata svoje sobe koja je ponekad kutija, spustiti se stepeni-cama, izaći na ulicu, skrenuti iza ugla, pa iza još jednog ugla, proći ću kroz vežu, ući u dvorište, ne ono dvorište s drvetom s kojeg pada lišće, već u drugo dvorište, gdje naša djeca čekaju da dođem po njih. “Danas je bilo sve u redu.”, reći će mi, nadam se, obje vrtićke tete, i ona našega sina, i ona naše kćeri, dok će se djeca bacati po meni. I to će mi biti sasvim dovoljno za veselje. To, da “je danas sve bilo u redu”. Svjestan sam da je nešto vrlo ne-mudro u toj mojoj radosti, jer što uopće znači “da je sve u redu”? U slučaju djece, to da su jeli, spavali, da se nisu ozli-jedili, potukli, razboljeli, da nisu plakali, nisu bili nesretni jer nas nema s njima, jer sam ja na poslu, a ti na putu? Svakome od nas, nekada, dođe dan kad ne bude sve u redu. Kako se pripremiti za te trenutke? Kako ih dočekati miran?

III. Pišeš mi sms iz glavnog slovačkog grada. “Sjedim u nekom restoranu, na ulici, nešto kao novinarski dom. Blizu je crkva iz koje se čuje pjevanje, ispred mene je gradska tvrđava... Lijepo je nekako. Grad je blag, mekan. I ljudi isto. Jedva čekam da vas vidim.” Primljeno: 20. 09. 2014., u 17 sati, 56 minuta i 48 sekundi. Naravno, zamišljam to što si mi opisala, taj prizor. Slova na zaslonu mog telefona imaju moć stvoriti sliku, bez sumnje različitu od prizora kakav si vidjela ti, svojim okom. Moj prizor uključuje i tebe, on je kao san, vidi i onoga koji gleda sliku, i samu sliku.

Otvaram Wikipediju, ne bih li doznao još neki podatak, učinio sliku stvarnijom. Najviše me zanima crkva koju spominješ: je li to bila Crkva Svete Elizabete (“vanjska fasada prekrivena joj je žbukom u nekoliko nijansi plave boje te ukrašena keramičkim

porculanDuBr avko mihanović

4

str 4

cvjetnim pločicama”), Crkva Svete Klare ili možda Kapelica Svete Katarine? Vjerojatno ne znaš. A pjevanje, kakvo je bilo pjevanje? Odlazim na Youtube i upisujem: “Slovak church music”. Nije mi ponuđeno ništa što bi odgovaralo upisanom, ali nešto mi zap-inje za oko, možda zbog pridružene slike koja prikazuje čovjeka s leđa, dok hoda sni-jegom prekrivenim poljem. Sam je, okupan blagom (da, ponovno blagom) plavičastom svjetlošću. Teško je reći je li riječ o fotograf-iji, ili slici – izgleda čak pomalo kao da ju je naslikao Egon Schiele. Uz sliku je glazba, pritišćem Play: Vítězslav Novák, “Slovačka suita za mali orkestar”. Slušam.

“Kad će se mama vratiti?”, pitat će me navečer naša djeca. “Brzo.”, odgovorit ću im, “brzo. Spavajte. Laku noć.” Gasim svjetlo. I začujem dječji glas u tami, onaj našega sina, koji veli: “Što je veći mrak, to je više svjetla.”

IV. U subotu prijepodne s djecom sam kod svog djeda, njihovog pradjeda. Više od 90 mu je, živi s “prijateljicom”, kako se to kaže kad si star, jer glupo je reći “curom”. On sve teže hoda, muči ga artroza. Ona je obukla crvenu dolčevitu, a čini mi se i da se ošišala: dobro izgleda. “Za svoje godine.”, valjda bi trebalo dodati, što god to značilo. Nji-hov stan prepun je porculanskih figurica. Uvijek su na istom mjestu, zaustavljene u kretnji.

“Stoljećima su trgovci s Dalekog istoka opskrbljivali zahtjevno europsko tržište porculanom čija je vrijednost bila jednaka vrijednosti zlata. Na zahtjev Augusta Ve-likog, izbornog kneza Saske, provodili su se sustavni eksperimenti ne bi li se otkrila tajna izrade tog “bijelog zlata”. Konačno je, 1709. godine, Johann Friedrich Böttger u Dresdenu otkrio postupak izrade porcu-lana, te je uskoro osnovana prva europska manufaktura porculana u Meissenu. Kao nagradu za svoj pronalazak, u nastojanju Augusta Velikog da sačuva tajnu, Böttger je doživotno utamničen.”

Ono što sada, položeno, miruje, nekoć je, eto, putovalo izdaleka. Sve odnekud mora doći, jasno je. Nepomičnost ne postoji. Zamišljam Böttgera u ćeliji. Je li skutren sjedio u uglu, ili je hodao od zida

do zida? Kakogod, tajna nije uspjela ostati sačuvanom.

Moj djed se igra sa svojim praunucima. Smije im se, i oni njemu. Njegova prijateljica koja mu je zapravo cura daje im kekse, red

“Domaćica”, red napolitanki s punjenjem od nečega što se nevješto pretvara da je limun. Pojeli su toliko keksa da mi se čini da će im pozliti. Da si ti ovdje, s nama, ne bi pojeli toliko toga, znam, ali ja jednostavno nisam sposoban prekinuti smijeh u kojem su se stopile mladost i starost.

Na stolu, pored povećala, nekoliko je kn-jiga što ih moj djed čita. Jedna od njih, koju uzimam, zove se “Tragom goranskih (po)kućaraca “. Na stranici 15 fotografija je Josi-pa (Joška) Šporčića iz Velikih draga. Uz nju stoji: “Star son dvajest let, pa moram pejt va svet.” “I moj je djed bio pokućarac.”, kaže mi djed. “Prodavao je bombone po bečkim hotelima. I djed tvoje bake bio je pokućarac. Kretao se između Jaske i Zagreba, popravl-jao je prozore.”

“Što se podrazumijevalo pod pojmom kućarac, te kako su ih gdje nazivali, ovisilo je o tome iz kojeg je tko kraja dolazio i čime se bavio. Zajedničko im je da su to bili kmetovi, kasnije seljaci, prvotno putujući trgovci koji su sa svojim košem na ramen-ima, ormarićem (sandukom) na leđima ili košem ispred sebe, išli od sela do sela, od kuće do kuće, od gostionice do gostionice, od proštenja do proštenja, nudeći galanterijsku robu, slatkiše i platno.”

V. U Beču, na povratku, možda negdje u blizini istog tog hotela gdje je djed mog djeda prodavao bombone, ne primaju te u jedini jutarnji autobus za Zagreb. “Nemate rezer-vaciju.”, kažu ti hladno. Pokušavaš ih nago-voriti, namoliti ih da te puste, ali rutinski te odbijaju. Nije to Hrvatska, tamo se poštuju pravila. Idući autobus ide tek navečer, kas-nit ćeš na mnogo toga. “Koja usrana zemlja!”, stiže mi tvoj sms, primljen 22. 09., u 7 sati, 52 minute i 53 sekunde, “Ne znam što bi me navelo da se tu doselim, Slovaci su mi sad još draži...” “To je bila velika stvar”, kaže moj djed za svog djeda, “prodavati bombone u Beču. Time je hranio obitelj.”

”Radosna apokalipsa” bio je naziv za taj grad”, reći će Geert Mak, “tu čudnu

5

mješavinu kreativnosti, građanstva, ljud-ske patnje, moći, sukrivnje i shizofrenije.” (...) “Beč je, za razliku od Berlina, zauvi-jek ostao konzumeristički grad, centar u kojem je aristokracija kraljevski živjela od prihoda s imanja i ostalih posjeda. Oko nje postojala je ogromna mreža usluga: krojači, postolari, portiri, arhitekti, liječnici, psihijatri, umjetnici i da ne zaboravimo, muzičari, glumci i süsse Mädel.”

Posljednji put sam bio u Beču sa sku-pinom prijatelja: nas sedmorica, išli smo na koncert Krisa Kristoffersona. Posjet je, doista, bio “konzumeristički”, kako to već izgleda kad grupa muškaraca u kasnim tridesetima pokušava prizvati doba kad im je bilo 17. Već prvu večer šutljivi tam-noputi mladić ispod mosta, i on, kao djed mog djeda, pokućarac stigao tko zna odakle, umjesto droge nam je prodao stiropor.

Geert Mak: “Tog subotnjeg poslijepod-neva, uz zvonjavu svih crkvenih zvona, sam je Hitler trijumfalno ušao u Linz. S protestantskih i katoličkih propovjedaonica Bogu se zahvaljivalo na toj revoluciji bez krvi. Sljedećeg ponedjeljka Hitler ulazi u Beč. Stotine tisuća ljudi bile su na noga-ma...”. “Velika stabla doslovce su se slamala pod težinom brojnih ljudi koji su se na njih popeli kako bi bolje vidjeli.”, napisao je dopisnik The Manchester Guardiana.”

Moj djed, sada okružen porculanom, tih je godina, u ratu koji će uslijediti, bio na drugoj strani; skrivao se po goranskim šumama, dok su po njemu pucali talijanski saveznici Nijemaca i Austrijanaca. Ne znam što bi pomislio, kad bi vidio kako su godine perfidno napravile krug oko borova pod kojima je, zamišljam, ležao u predasima između borbi: prije stotinu i više godina, njegov je djed ovdje prodavao bombone, da bi sada, na istom mjestu, njegovom unuku na prijevaru prodali stiropor.

A ti? Dok čekaš večernju vožnju, odlaziš na bečku izložbu Egona Schielea, odakle ćeš mi donijeti bookmark sa slikom “Pogled s leđa na polugolu ženu s odjećom (frag-ment)”. Njena izdužena, dugonoga figura podsjeća me na tebe.

6

VI. Dok te nema, prema tebi, uglavnom, osjećam nježnost. Ponekad je puno lakše voljeti u odsutnosti drugog. Kad si tu, stvari su mnogo složenije. “Previše toga mi zamjeraš.”, kažeš mi, i vjerojatno je tako.

“Najviše odlaske, najviše njih.”, mogao bih dodati. Uvijek su bili vezani uz tvoj posao, uz ples, pa sam ti, posredno, zamjerao i njega. Kao da mi je suparnik, kao da me isključuje.

A kad naša kći zapleše, rastopim se. Pomalo i zato što u njoj vidim tebe.

VI. “Tako to zamišljam te noći, gdje u tami šumi potok i južina ispire bijele mrlje snijega.”, piše Andrzej Stasiuk, “Sjećam se tih davnih vremena kada ih je tako puno kretalo na put, izgovarajući imena dalekih gradova koja su čarobno zvučala – Pariz, London, Berlin, New York, Sydney... Meni su to bila mjesta na karti, crvene ili crne točke izgubljene između zelenih i modrih beskraja. Nisam umio žudjeti za čistim zvukovima. Pripovijesti koje su se uz njih vezale bile su fikcija. Ispunjavale su vrijeme i ubijale dosadu. U tim starim vremenima svaki daleki put sličio je bijegu.”

Muzej Marton, Bečki porculan(www.muzej-marton.hr)

Emil Crnković, Tragom goranskih(po)kućaraca; Brod Moravice, 2012.

Isto kao 2.

Geert Mak, U Europi: Putovanje kroz dvadeseto stoljeće; Jutarnji list & Jesenski i Turk, Zagreb, travanj 2014.

Isto kao 4

Andrzej Stasiuk, Na putu za Babadag; Fraktura, 2010.; urednik: Seid Serdarević

1

2

3

4

5

6

Dragi Jastrebe,obećala sam ti da ću pisati kako se živi u ve-likom gradu na Sjevernom polu. Za početak, mnogo lakše nego li u malom gradu na Mediteranu. Proguta me vlastita znatiželja i ne moram izmišljati dodatni sadržaj da preživim dan. Samoća se bolje podnosi kao činjenica, nego kao dojam. Zato je besmis-leno uspoređivati.

Prvi sam tjedan ponavljala mapu Berlina u glavi. Iznova sam sastavljala ulice u kvar-tove, tražila neke stare adrese i vraćala ih na pravo mjesto. Grad je prepun američkih turista koji se ponašaju kao oslobodioci. Naime, ovih se dana slavi obljetnica pada Berlinskog zida pa mi većina ljudi koje sretnem ima potrebu ispričati što su tog datuma radili. Ja se pak ne sjećam. Pret-postavljam da sam pisala školsku zadaću ili tako nešto, u svakom slučaju, bila sam potpuno izvan povijesti. Barem one koju želim upamtiti.

U svakom slučaju, iznova sam mapirala grad te mu dodala još i jezero. Kuća gdje živim nalazi se na obali Wanseea. Prema gatu se spušta vrt prekriven lišćem. Potajno pušim na prozoru i pratim kako se iz jeseni presvlači u zimu. Stabla će uskoro sasvim ogoljeti. Na granama možda ostane tek pokoja vjeverica.

Ostalo je isto. Pišem, lutam i mnogo se smijem unatoč melankoliji. Ujutro radim na novoj drami, a popodne otkrivam tihe barove gdje se mogu sakriti sa svojim notesom. Već neko vrijeme odlazim na isto mjesto. U malom baru pod lukovima S-bahna dva postarija talijana rade izvrstan espresso i poslužuju friulanski Tokai. Salva-tore i Francesco. Prvi je uvijek dobre volje, pjevuši hitove Domenica Modugnia i čita

northern diversityivana sajko

Repubblicu, dok drugi namrgođeno sjedi kraj šanka, lupka krpom po stolu i komenti-ra goste koji uđu u bar. – Ona stalno nešto piše, veli Francesco i maše krpom u mom pravcu.– U ovoj zemlji svi pišu, odgovara mu Salva-tore.– A je li čitaju? Glumim da ih ne razumijem, no prema onome što čujem, mislim da ćemo postati prijatelji.

Uspjela sam upoznati i jednog sustanara, prevoditelja iz Bukurešta. Brdo od čovjeka. Zapravo planina. Obično naletim na njega uvečer kad idem u kazalištu, a on se vraća sa stanice S-bahna s vrećicom punom hrane. Hoda po susnježici u majci krat-kih rukava. Chilling the body. Tako kaže. Objasnio mi je da prevodi samo noću, ali se, na žalost, ne može koncentrirati gladan. Srećom, sad je na dijeti, jer radi puno manje, dok je nekad toliko mnogo prevodio, to jest, toliko mnogo jeo da je postao prede-beo da uđe pod tuš pa je morao tuširati prvo desnu, a onda lijevu stranu. Pomislim na njega svakog jutra kad uđem u kupaonu i ugledam uska vrata tuš kabine. Pohvalio mi se da se ipak uspije ugurati unutra. Samo ne smije ispustiti sapun.

Slika u prozoru naglo se promijenila. Narančaste nijanse jeseni što su me dočekale pri dolasku prešle su u sivu, dok se ostale boje pojavljuju tek rijetko. Oko deset izjutra nebo se ponekad rastvori u plavu, zacvrkuću nevidljive ptice, sunce krene prema zenitu, dohvati ga na desetak minuta, drži ga, onako, jedva jedvice, a onda odustane, propadne natrag i opet se sve pogasi. Boje Pule i Berlina potpuno su neusporedive. Ponekad mi nedostaje sunce, no možda je to samo zato što ipak moram

izmisliti neki razlog da bih se osvrnula. More i nebo u istoj plavoj slici. Imamo li uopće išta drugo?

Neću odgovoriti. Znaš. Plavo nije dovoljan argument. Čak ni za poeziju.

Sinoć mi je prišao Salvatore i pitao me kako mogu pisati buljeći u te depresivne sive zidove nasuprot bara. Gdje je tu inspiracija? Priroda? Gdje su tu čempresi, palme i more? Dove?Kucnula sam se po glavi. Tu su i čempresi i palme i more. Dentro. Unutra je i jedan transportni brod što je prošlog proljeća istovario teret u Pulskoj luci i od tada pluta u akvatoriju uzaludno čekajući na novi kargo s osmoročlanom posadom kojoj lučka uprava ne dozvoljava iskrcaj na obalu. O tome pišem. A takvim rečenicama ne trebaju pejzaži. Dovoljan im je zid.

Kažeš mi da se brod nije maknuo s mjesta, a da mornare više nitko i ne spominje. Doznala sam da prema definiciji pomorskog prava brod koji ne plovi više nije brod, što bi značilo da ni mornari koji ne plove više nisu mornari. Navis etenim ad hoc paratur, ut naviget. O čemu ja onda pišem?

Sjetila sam se kako smo ljetos otišli do Svete stijene promatrati kako padaju zvijezde. Zvjezdarska stanica je najavila zvjezdanu kišu točno na dan Svetog Lorenza, negdje između jedanaest i jedan ujutro. I zaista je krenuo pljusak. Stijena se napunila pijanim klincima koji su nazdravljali svaki put kad bi se srušila koja zvijezda. Pivske boce letile su nam preko glava u more. Kad smo odla-zili stijena je bila puna staklenih krhotina. Na pučini se ljeskao onaj brod. Mornari su se vukli po palubi, krepavali od sparine i pljuvali preko ograde. Ili nešto slično. Zamišljam. Pišem.

Mislim da će ta drama zapravo biti o nama. Sjedimo na obali, skupljamo hrabrost da je napustimo i tješimo se bojama.No kad se ne bi bojali priznati, čak nam ni zvijezde više ne bi bile romantične.

Kuća na jezeru potpuno se ispraznila. Ko-lega prevoditelj pokucao mi je na vrata kako bi se oprostio i ponudio se da me otprati u kupovinu namirnica. Mislim da mu se jednostavno družilo. Vidjela sam po tome što je u ruci već držao šest platnenih vrećica s natpisom Frankfurt Buch Messe. Napunili smo dvije. Rekao je da mu to ne bi bilo do-voljno ni za doručak. Pratio me po smrza-vici Charlottenburga po navici raskopčan i pripovijedao mi da je zahvaljujući debljini dobio svoj prvi posao na Frankfurtskom sajmu. Radio je kao nosač knjiga. Bojala sam se da ću ako se nasmijem osjetiti kako mi puca led na obrazima. Brzo smo uletjeli u slastičarnu. Njemu se jeo sladoled, a ja više nisam mogla izdržati hladnoću. Povjerio mi je da ne može preživjeti od prevođenja te bi se radije bavio ilustriranjem dječjih slikovnica. Nacrtao mi je na salveti vuka, medvjeda i neku nedefiniranu životinju koju je nazvao Fredo. Pitala sam ga raduje li se povratku u Bukurušt. Odgovorio je ne. Naravno da ne. Iduće jutro je otišao.

Ukratko, sada sam jedini gost u kući. Pao je novi snijeg. U vrtu nema otisaka. Vani je minus tisuću. Zrak miriši na cimet i klinčiće. A ja imam trideset i četiri godine. Od danas. Ne moraš mi čestitati.

Vrijeme leti.To je najteža stvar što mi se događa u Ber-linu.

Zadnjih nekoliko dana provela sam s čovjekom s kojim sam nekada dijelila život. Došao je radi izložbe. Pričao mi je o svojim novim radovima, a ja njemu o knjigama koje čitam u S-bahnu. Bavili smo se bezbolnim temama i svojski se trudili da se niti jednom ne dotaknemo. No zapravo smo neprekidno jedno drugom produbljivali samoće. Na kraju smo otišli na sushi i do kasno sjedili u restoranu s mrtvim ribama i provalijom između. Kako se to dogodilo? Upoznala sam ga kad sam imala dvadeset i četiri, a sad mi je deset više. Trideset i četiri. Točno. Oprosti što se ponavljam, no nikako da se naviknem.

Proći će.

7 8

Napila sam se. Za sve je kriv Berlusconi. U baru kod mojih talijana slavilo se otkako je stigla vijest da je dobio skulpturom milan-ske katedrale u glavu. Kuća časti. Vikao je Francesco i donio mi čašu friulanskog tokaia. Ma ja častim. Vikao je Salvatore i donio mi drugu. Pa treću. I tako dalje.Duomo! Duomo dritto in testa! Ottima idea!!!Nisam ih mogla odbiti.

Predgovor za dramu je gotov. Dala sam joj ime broda. northern DiversitY. Krećem od činjenica. Prepoznat ćeš ih.

“Ugledali smo ga sjedeći na terasi kafića improviziranog na nekadašnjem kupalištu austrougarskih oficira. Ljuljali smo se u plastičnim stolicama, pušili i šutili. Mislim da je to bila i jedna od naših prvih dugih tišina. S vremenom će takve tišine postati sve dulje. Rasti će skupa s povjerenjem. Bio je to i naš prvi obilazak grada u kojemu je odrastao. Pokazao mi je devastirane tvrđave, urušene disko klubove, hotelska naselja, napuštene vojne zone te mistična mjesta iz djetinjstva: stijenu s najljepšim pogledom, plažu s najvećom pećinom i kanjonski ponor što u šumicu smještenu uz obalu nenadano urezuje more.– Hvala ti.– Ništa.Za mene su ta mjesta imala značaj onog što nazivam novi život ili nepoznati grad, bila su uzbudljiva i intimno smještena u tre-nutak koji smo upravo dijelili, baš suprotno od onoga što su vjerojatno bila njemu - dobro poznata te natrpana svakim i svačim. Nije ih mogao vidjeti mojim očima, no uživao je ili je glumio da uživa te ponekad mislim da me vodio u sve te obilaske samo da bi mu moja znatiželja grad iznova učinila vidljivim. Kažem da mislim, možda je tako, jer ovakve smo teme najčešće zaobilazili krečući se onim najednostavnijim i najbez-bolnijim smjerovima. Tišinom. Ispovjedali smo se tek rijetko ili u metaforama.– Da si životinja što bi želio biti?– Jastreb. A ti?– Orao.

Prešla sam kažiprstom preko zakrivljenog nosa i raširila ruke u krila, a on je suzio oči u proreze. Gledali smo brod usidren u daljini. Od prve sam znala da želim pisati o tom brodu pišući zapravo o svemu ostalom. Baš ovako. No ovako je iziskivalo vrijeme i prostor u kojima se uopće mogu dogoditi riječi. A htjela sam da mi se dogode kao nikad ranije. Riječi još nečujene mojim vlastitim prstima. Riječi koje me iznenade. Riječi kakve još nikad nisam isplela ili ispucala, a koje mi očajnički trebaju kako bih preživjela i kako bi me opet učinile lijepom. Riječi služe i tome, mada nije bitno za dramu.Bilo je tek proljeće, a trebala sam dočekati kasnu jesen za kad mi je već bio zakazan odlazak. Tada sam namjeravala započeti s pisanjem. No priželjkivala sam da ljeto ipak bude dugo i da se u njemu napokon sve dogodi. Dovrši. Već sam bila dala otkaz na jedino radno mjesto koje mi je pružalo financijsku sigurnost. Napustila sam jedini grad kojeg sam ikada mogla naz-vati domom. Trebala sam se još i rastati s jedinim čovjekom koji me sa sigurnošću volio. Odavno sam skupljala odvažnost za jedan takav potres da bih ga, na pragu tog ljeta, i zatresla. Iz sve snage. Jako. I tresla sam sve dok nije ispucala zemlja i potrgalo se duboko urašteno korijenje, a na površini se sve urušilo. Zapamtila sam svaki katastrofalan dan. Fotografirala sam. Bilježila. Počela sam pisati poeziju, potpuno suhu i oštru, jer je baš takva najtočnije opisivala krajolik prekriven polomljenim predmetima. Pisala sam o krhotinama jer su mi davale snagu za radikalne odluke. Da li krenuti dalje? A gdje? Da li ostati? A zašto? Zapisivala sam takva pitanja, potajno se nadajući da mi ništa od tih zabilježaka neće trebati jer možda zbilja ostanem u gradu na obali. Možda mi se dogodi nešto radi čega se ne odlazi? Nije. Prvog novembra već sam bila u Berlinu. Pričalo se da u tom razdoblju i brod treba napustiti privremeno sidrište nadomak grada. Primjetila sam da sva-kog puta kad se spomene taj brod dobijem osjećaj da se zapravo govori o meni.Svako toliko o brodu se pisalo i u novinama. Članak naslovljen Gdje god pogledaš - brod nosio je upitnu formulaciju u podnaslovu:

kako je jeDan BroD ostao Bez Posla i Postao Dio graDa? Htjela sam da moja još nenapisana drama započne upravo tim člankom, njegovom dvostrukom ekspozici-jom što mi je otvarala mogućnost da pišući o brodu ponekad napišem i nešto o sebi. “Kad jednog dana podigne sidra i iščezne na pučini ostat će otvorenim pitanje je li se to svjetska ekonomija počela oporavljati ili je naš neznani gost otplovio put rezališta, ne dočekavši spasonosni poziv gazde za utovarom u nekoj svjetskoj luci. Najveći i najteži dokaz planetarne krize na grad-skom području, neiskorištenog kapaciteta od 45 tisuća tona, brod Northern Diversity je i dobra metafora krize: unatoč sjevernoj raznolikosti koju nosi u imenu, već puna tri mjeseca vjetrovi i struje okreću ga na mjestu”.

—ivica Pretenjača

Poslije ljubavi

Jutrosdok te odnosio brodosjetio sam strašnu sloboduučinilo mi se da sam ja tajkoji za svako rođenje imaponeku lijepu riječ, recimoizobilje za svaku smrt imagrumen zemlje, jednu pticu koja drhti nad umrlimi u nježnom kljunu tu dušuodnosi goreili negdje na pučinupustinjuledene bregove.Da imam šaku pepela zabilo koje posipanjei da mi morski psi dolaze jestiriječi iz rukeda me čuvaju svjetla biseranegdje u školjkama.Jutros sam se morao spasitipovjerovao sam i u pisanje kaoveselu životinjuonog srndaća koji je jednompred namamirno jeo jagode.U čiope, kao iprolaznike.Dok te je brod odnosioosjetio sam, govorimstrašnu slobodu.Koja mi se nije osjećala.Imao sam cijele galaksije riječi skojima nisam znao ništa.Tražio sam slikučovjekakoji mirno sjedi i, recimo, čita.Koji može ustati, a i ne mora.I koji ne umire za tim jedrom.Ne osjeća nikakvu sloboduniti strah, niti ikoga čeka.Poslije tekile, bavi se solju,poslije ljubavisnađe se s onim što mu je blizu.

9 10

—tomica Bajsić

Miris brazila

Miris Brazila, brazilski zrak ima poseban miris, poput otvorene dinje. Prolijeću žute ptice.Moja zemlja u mom sjećanju ima mirisranjivosti i mekoće; tvrda je, smrznuta, bezličnaSamo kada prolijeću grabežljivci.

rio Negro

Na 87. strani Oxfordovog atlasanašao sam običnom olovkom ucrtanu rutu putovanjakoje sam davno planirao i zaboravio.Zakrivljena strelica u ušće Amazone i krug oko Belema,Tocantins, linija preko Rio Pará na Ilha dos Macacos,Antônio Lemos;zatim olovka prati rijeku uzvodno:Parauaquara, Santarem, Terra Santa, Ita-Piranga, Sâo Jóse, Manaus, Arcuipélago delas Anavilhanas, Tauapeçaçu, Moura.I zaokruženo, s malom strelicomunutar kruga: Rio Negro. Rio Negro.

lukavi brijač

Išao sam na šišanje kod jednog –kod brijača kod kojeg još nikada nisam bioi prije nego sam sjeo u stolicurekao sam mu gledajući ga ravno u oči:neću jednu od onihmodernih frizura.Nikako,rekao je uvrijeđeno, ja ne bih nikada, jašišam na stari dobri način.Dok me je šišao, činilo mi se dobro –gledao sam se u ogledaloi činilo mi se da vidim SimonaBolivarakako prelazi prijevojgore u kamenim vrhovima,jaši u smrt(El Liberador)omotan dekom – žaren groznicom,pao je na 45 kila aline odustaje.Iza njega sedam mula nosi kovčege sa sedamdeset odlikovanja,pored njega jašu pukovnikWilson i šaka odanihdesperadosa, dripaca i najamnika;iznad njih vječni snjegovi Anda i žuti zvončići,a dolje u dubini pašnjaci u kojima se čovjek može utopiti.Ali kada sam izišao vidio sam da nastaklu brijačnice piše:“moDerne frizure”i stvarno, gledajući svoj odraz u staklushvatio sam da me je stari magarac prevario,što me je ozlojedilo.

jeDaNaesT TisuĆa MeTara izNaD velikiH ravNiCa

Miss Love u avionu sjedi do prozora da bi mogla gledatiOblake, bijele oblake, guste i meke poput šećerne vatePjenaste oblake po kojima se možda može hodatiSamo u majici bez rukava. U kasno poslijepodne(U vrijeme kada se njena kosa boji zlatom)Sunce zna biti jako, ovdje goreU visinama.Pored nje sjedi neki čovjekSumnjičav prema njenim rukamaPunim ogrebotina i modrica.Miss Love u avionu sjedi stisnutih koljenaU krilu joj makrobiotička večera, pod nogamaStvari, stvari koje je kupila. Na leđima nosi ruksakU obliku medvjedića u kojem čuva vjenčanicuI urnu s pepelom svog muža poznatog pjevačakojemu je zaboravila ime.Već dugo on stanuje tako u ruksaku u obliku medvjedićaJednu šaku njegova pepela Miss je zakopalaPod vrbom u dvorištu, druge dvije je pomiješala s ilovačomNapravila je tanjuriće, jedan je dio otpuhnutNažalost:Završio je u ventilacijskom sistemu.Ostatak Miss nosi uvijek uz sebe na putovanjaBlizu srca, poput talismana.

voDe

U početku je bila voda. Sve drugo je bila tama. Nije bilo ni sunca ni mjeseca. Ni ljudi ni životinja ni biljaka. Voda je bila svuda. Voda je bila majka. Majka nije bila osoba ili stvar.Ništa takvog. Bila je duh onog što će doći. Bila je misao i sjećanje.

DvaDeseT i seDMi DaN

Mari, dvadeset i sedmi dan od tvojeg rođenja

Svjetlost i sjena: razdvajaju se ...A do prije 27 dana, bili su jedno!Tvoje crne kose oči sada traže rubove.Rođena u ovaj svijet s ničim Od opreme — toliko si mala da ne poznaješNi svoje ime — želiš nas osvojiti timOsmijehom novostvorenog neba.Kakav je to osmijeh! Sve pčele AlpaI sve šumske vatre MongolijeI svih 350 crkvenih tornjeva Salvadora iSvi planktoni Atlantika nalaze utočišteU nebu tvog osmijeha iskovanog na tajnomMjestu koje je poznato samo pojedinim,Levitirajućim svecima.Gledaš uokolo i svemu se čudiš, aliMoram ti reći da u tvojim crnim očimaStarim deset tisuća godina još uvijekMogu vidjeti odraz onog tihog jezeraČija dubina se ne može izmjeriti.Meni je to tiho jezero nepoznato sjećanjeZnanstvenici ga zovu crnom rupom prostoraNeki ga jednostavno zovu vrećom ugljenaA religiozni ljudi — oni to jezero zovu Duh.Na tom su tihom jezeru tvoje crne očiJoš do nedavno bile dva indijanska kanua Koja bezbrižno veslaju beskrajem svemira.

11 12

Dođi

Volim teI ti to znašI ti mene volišI ne znaš šta bi s tim

Dođi

U nebranom grožđuJebem ježaHodam bosa po trnjuBerem bostan

Dođi

DvaDeseT HiljaDa viTezova PoPaDalo s koNja

Strašilo uzdahnu. «U slučaju opasnosti», objasni on, «uvek je dobro malo stati i razmisliti. Izvinite, molim vas, što ću malo stajati i razmišljati.“L. Frenk Baum, „Čarobna zemlja Oz“

Sinoć sam pravila popis lepih i ružnih događaja.

U snu mi se pojavio i Jura Stublić i neko ko je samo u snu iz «Filma» i ko me pita da li ga se sećam i mi kao vodimo ljubav.

Sad sa radija slušam: „Odvedi me iz ovog grada, odvedi me, ne želim ostati ovdje, odvedi me na neko drugo mjesto, odvedi me iz ovog grada“.

Plače mi se, nemam kad i nemam gde. Pa čitam o plakanju. Saznam tako kako je, «na primer, kada je Roland, najčuveniji francuski srednjevekovni ratnik poginuo, 20.000 drugih vitezova (je) toliko mnogo plakalo da su se poonesvešćivali i popadali s konja.» 1

Šta ću sad sa svim ovim?

Eduardo Galeano knjigu Fudbal sjaj i tama, u kojoj kaže kako fudbal, kao i tango, potiče iz predgrađa, i kako dobro nije nasilno ali ga zlo na to prisiljava, počinje ovako:

Sledeće stranice posvećene su onim dečacima na koje sam jednom prilikom, pre više godina, naleteo u Kalelja de la Kosti. Proveli su dan pikajući fudbal, pa su se vraćali, pevajući: Pobedili, izgubili,Lepo smo se družili.

…ta tišinamoji koraci na širokom hodniku izujemcipele i kožu hrskavo odložim na mramornu gondolu ispod koje slovima od lažnog zlata piše veneziapa onda potonem 13 centimetara u sekundimeni ne treba godina da mi bude dobroustvari što je godinaodrezana sam kao kratki filmo ljubavi i prolasku vremena noć dandok na trosjedu gledamo fotografijesve su crno - bijelenema krvi tvoja ruka s papira ne može voljetimeni je opet dobro dobro

…neka nikad ne umre vjetar!moje srce drhti kao zlatna činelapodigni me i odnesi prema letjelicamana balkonu je kiša ipokrio si me grančicom palmepoljupcem zbog kojegsam naraslayvesspusti se dolje po cappuccinogledat ćemo se kratko ispod zelenog suncakoje kao sonicyouth glasno kruži kojerazbija moju bijelu sobui da bih ostala živa moramreći rukamavi ste moje rukedva moja mala nilau vama sam ljuljala yvesao neka nikad ne umre vjetarblistavi bicikl za prijevoznaših krhotina!

…slušaj ivicemene su ovdje u pustinjizatrpale zvijezde koje padajupotom je iz oblaka ispalo suncete zlatne grudipogledao sam kroz prozorzapadzasadja sam pogledala na satsanjive slike zašuštale supoput špila karata za pokerna krevetu sam potrgala poštuljubavnik mi je poslaocigarete pjesmu i bademezadahtala sam sejer sam djevojkasmiješno si mi jednom rekaoprostor oko uvojka

…idiprvi put iz minusagovorim nešto lijepoprejedi se sna inemoj otićinebo je podbočeno našim tijelimanebo je puno šećernih križevavodim te do obale kažem moreti me pogledaš kao da je kraj nasu pijesak upravo palamalena atomska centralaznam da te već panično volimda sam se prestrašio telefonakoji mi jasno pokazujekoliko si dalekoidi iprejedi se sna

—milica krstanović

NoĆas saM bila u NekoM NovoM graDu

Slušala samDisala samPsi su lajaliČuli su se pucnjiTišina je bila krhkaJa sa sobom ponovo skupaPlesala samDisala samZajedno sa zvezdamaTu samSada sam tuKroz prozor ulazi prolećeUlazi sa hladnoćeVolim taj mirisVazduh je topaoProbamo nove stoliceNegde broje glasačke listićeDišemPogledala sam seVidela sam tugu u svojim očimaVidela sam strah u svojim očimaPlakalo mi se pa sam zažmurilaTo sam ja, rekla sam sebiGledala sam sebeGledala sam se u novom svetluJa sam bila zajedno sa sobom

Ponovo

Plava

Kada bih ja bila zvuk, niko me ne bi čuoSve dok ne bi zašao u netaknuta podneblja začarane šume

Do tada neka bude tiho i zabašureno sve to što treba da dođe

PuNa Peska

Sašila sam cipele i brod i jedraI oprala jarbol i ruke i liceI složila sam konope i kašike i košuljeI došao je jak vetarOsetila sam kako mi u oči i obrazeLete kapljice i zrna peska i prašineI čučunula sam

Sačekaću te

—ivica Prtenjača

Charles Downey, Toxic Tears: how crying keeps you healthy (www.swedish.org)

1

13 14

—tomica Bajsić

u avioNu izNaD alPa

U avionu iznad Alpa vidio sam planinske vrhove kako izviru iz mora satkanog od gustih oblaka. Na rubo-vima nastajale bi rupe u svodu, otkrivajući bezdan. Neki su vrhovi bili skupljeni kao dio arhipelaga, a uz neke su se oblaci spuštali poput vodopada. Jedan je vrh bio udaljen od svih, poput otoka na oceanu bijele oblačaste pjene, i pomislio sam, kada bih mogao ovdje, na platou tog vrha, zabiti kolce i razviti šator, zapaliti vatru i pripremiti si obitavalište, ljubav koja spaja ovaj svijet dotekla bi do mene pročišćena i jasna.

A do mene su ugodnom zvonjavom doprli glasovi Belmonda i Ane Karine iz Godardovog filma Pierrot le Fou koji sam netom gledao: „prošli smo Francusku poput sjena, kao kroz ogledalo, i bezbrojna su stoljeća nestala u daljini, poput tolikih oluja.“Između zemlje i sunca mrklina je, crnilo, sveobuh-vatna tama, a mi snagom duha taj prostor vidimo plavetnim i putujemo kroz različitost boja, jedne ljepše od druge. Svakom se ustrajnom putniku post-avlja pitanje jesu li mjesta, događaji, ljudi, ono malo utisaka koje još uvijek nosimo u memoriji, svi stvarni, takvi kakvim ih se sjećamo?Život je kratak, ali ako gledamo kroz nekoliko života koje svaki od nas preživi, različitih života koji, što vrijeme više odmiče, kao da nemaju veze jedni s drugima, a ipak se, manje ili više skladno, nadopun-juju, beskrajno je dug.

Plan za Bijeg skovali

Matija Antolić, Nina Bajsić, Tomica Bajsić, Dino Brazzoduro, Mislav Brečić, Lana Deban, Klasja Habjan, Zita Nakić-Vojnović, Petra Hraščanec, Agata Juniku, Vedrana Klepica, Koka, Stanislav Kovačić, Milica Krstanović , Ljubica Letinić, Milica Manojlović, Sven Medvešek, Dubravko Mihanović, Jelena Miholjević, Tihana Ostreš, Ante Perković, Ivica Prtenjača, Jasmina Ravnjak, Ivana Rushaidat, Rakan Rushaidat, Ivana Sajko, Alen Sinkauz, Zrinka Šimičić Mihanović, Filip Šovagović, Manda Tomičić – Espi, Ivan Zelić i Pavlica Bajsić Brazzoduro

—jeffreY macDaniel

TiHi svijeT Kako bi ljude natjerali da se više gledaju u oči,a i da bi udovoljili nijemima,Vlada je odlučila svakoj osobi dodijelititočno stotinu i šezdeset i sedam riječi na dan. Kad telefon zazvoni, prislonim ga uhubez da kažem zdravo.U restoranu prstom pokažem napileću juhu s domačim rezancima.Dobro se navikavam na tu novinu. Kasno noću, nazivam svoju udaljenu ljubav,hvalim se kako sam danas iskoristio samo 59.Ostatak sam sačuvao za tebe. Kad ona ne odgovori,ja znam da je iskoristila sve svoje riječipa 33 i jednu trećinu puta usporeno šapnem:“volim te”.Nakon toga ostajemo na liniji.I slušamo se kako dišemo.

PrijevoD: P. Bajsić