NOVA KNJIGA

RADE ERBEDIJA

Rade erbedija roen je 27. 7. 1946. u Bunicu (u Lici, u Hrvatskoj); filmski, televizijski i pozorini glumac, reditelj, pisac i muziar. Gim- naziju je zavrio u Vinkovcima, a 1969. godine diplomirao na Akademiji za kazalite, film i tele- viziju u Zagrebu, poslije ega je dobio angazmane u zagrebakom Dramskom kazalitu Gavela i HNK. Dobitnik je svih prestinih nagrada za glumu u bivoj Jugoslaviji, kao i nekoliko meunarodnih pozorinih nagrada. I danas se pamte njegove pozorine interpretacije Per Ginta, Melkiora, Don uana, Edipa, Hamleta, Riarda III, igrao je u preko 70 jugoslovenskih filmova od kojih su najpoznatiji: Zadah tela, Hajka, Veemja zvona, Bravo rnaestro, Variola vera, Una, ivot je lep, Povratak, Kontesa Dora, a ostao je upamen i po glavnim ulogama u TV-serijama U registratiiri, Prosjaci i sinovi, Bombakiproces, Nikola Tesla... U Zagrebu je ivio i radio do 1990. godine, kada se seli u Beograd, u kom ivi do 1992, Poslije jednogodinjeg boravka u Ljubljani, 1993. nas- tanio se u Londonu, u kom je ivio devet godina i tada saraivao s Vanesom Redgrejv u brojnim pozorinim produkcijama, humanitarnim i anti- ratnim akcijama.Reirao je dvanaest pozorinih predstava, objavio etiri knjige poezije i kratke proze, i kao kantau- tor nekoliko albuma. Predavao je glumu kao re- dovni profesor na Akademiji u Zagrebu i kao vanredni profesor na Akademiji u Novom Sadu. Osniva je teatra ,,Uliks.Od sredine 90-ih, poslije meunarodnog uspjeha koji je postigao filmom Prije kie Mila Manevskog, erbedija zapoinje uspjenu meunarodnu filmsku karijeru (filmovi irom zat- vorenih oiju, Nemogua misija II, Praki duet, Svetac, Sne, Svemirski kauboji, Juni Pacifik), i do sada je saraivao s nekim od najznaajnijih reditelja dananjice: Filipom Nojsom, Stenlijem Kjubrikom, Donom Vuom, Franeskom Rosijem. Iz prvog braka ima sina Danila i erku Luciju (koja je takoe uspjena glumica), a u braku sa rediteljkom Lenkom Udoviki ima erke Ninu, Vanju i Milicu.Od 2002. godine ivi u Los Anelesu.

Rade erbedija DO POSLJEDNJEG DAHA

Copyright Rade erbedija 2008 Copyright Nova knjiga 2013

RADE ERBEDIJA

DOPOSLJEDNJEG

DAHAAutobiografski zapisi i refleksije

Podgorica 2013

Umnoio som se do bih se utio,Da bih mogao utjeti sebe sama, bilo mije potrebno utjeti sve,I skliznuo sam, samo sam se prelio,Razodjenuo sam se i odao,U svakom je kutu moje due oltar razliitom bogu.

F. Pesso

Umjesto predgovora, pismo

Dragi Borislave!

Tvoje pismo, kao i uvijek, dobrinom je dolo u moju tui- nu. Donosi sobom mirise Zagreba i nekih, tebi i meni, posebno dragih ulica. I neki uzdrhtali nemir skorog proljea donosi, iako pie da snjena meava vije Zagrebom krajem februara.

Kako je to odjednom udno i strano. Sjedam za kompjuter i poinjem pisati prijatelju u moju tuinu. Piem tamo gdje mi je postalo tue. Rijei polako izlaze iz mene i ine se trome i po- spane, kao da nemaju to rei ili objasniti. A i nema se, zapravo, vie nita rei ni objasniti. Prijatelji to ionako razumiju, a bitan- ge vie ne uzimam ozbiljno, jer ih, kad mi se pojave, odagnam od sebe ko dosadne muhe sa revera moga crnoga kaputa. Dra- gi Igor Mandi uvijek mi je govorio, kao i ti, kako treba pisati, pisati i pisati, jer rijei dolaze do Ijudi. Nau svoj put. Odjek.Taj na asni Don Kihot urnalistike i knjievne teorije i kritike stoji danas tako uspravno na ovim naim vjetrometinama i ustraj- no prkosi svim moguim vjetrenjaama. Ali i svjedoi, svojim primjerom, o nesavitljivosti kime, o nepodmitljivosti due, o intelektualnoj dosljednosti u odnosu na vrijeme koje ivi i na- rod kome pripada.

Ipak, dragi moj Borislave, trebam li pisati o svemu tome to sam proivio ovih trinaest godina? Ima li smisla, i zato, napo- kon? Ja sam se ve odavna pomirio sa svojom sudbinom. Znam da sam, na neki nain, gubitnik i da se vrijeme koje smo svi sku- pa proivjeli ovih trinaest godina nije odvie njeno ponijelo prema Ijudima poput mene, ali znam i to da sam izabrao put koji su mi nalagali moj moral i moja savjest.

Moram ti opet spomenuti Igora Mandia, koji je negdje napisao, u jednom od bezbrojnih pokuaja da me odbrani od bezbrojnih i bjesomunih napada:Ma ta vam je, Ijudi, nije se Rade promijenio, nego se sve oko njega promijenilo."

7

Dragi moj Borislave, teka vremena su prohujala kroz nas i ostavila raspolovljene Ijude na periferijama velikih gradova. Pjesnici su potonuli u duboke bunare zajedno sa svojim tam- panim i neodtampanim stihovima i tamo, iz dubine vlane ze- mlje, pjevaju o svojim mrakovima. Voe naroda, svaki za sebe, kliu nacionalnim uspomenama, i neki uti snjegovi padaju ras- puklim ulicama.

Gdje je tu nae mjesto i, uope, treba li nas traiti pod tim komadiem, tim paretom neba?

Tvoj Rade

8

IGODINE DJETINJSTVA, DJEATVAI RANIJADI

MLADOSTI

1 .

Slunjica, Slunj

O prozoru, Slunju, djedu Vujadinu, sestri Milici, likim vilenjacima i prvoj selidbi

... nigdje toliko algi kao u uvali moga djetinjstva, livade i konji nesedlani...

J. Katelan

Majka mi je priala da sam imao dvije godine kad me je ostavila samoga u stanu da samo na par minuta istri do trni- ce, koja se nalazila tono ispod prozora nae visoke kue, tada najvieg zdanja u centru maloga kordunskog gradia Slunj.

Dok je kupovala neko voe i svjee salate, odjednom me je ugledala na prozoru naega stana, koji se nalazio na treem katu. Priala je kako su joj se noge oduzele i kako ni sama nije znala kako se popela do treega kata, te kako je tiho, najtie, ot- kljuala vrata, polako mi se prikrala s lea pazei da je ne opa- zim i da neim ne une, da me sluajno ne preplai, a onda me snano zgrabila i, tako me vrsto drei, bacila se na pod nae- ga maloga stana i dugo tamo sklupana drhtei jecala i Ijubila me do iznemoglosti.

Nisam je htio dodatno nervirati i rei joj da se vrlo jasno sjeam toga jutra i njezine plavo-bijele cicane haljine, koja joj je tako Ijupko pristajala. I rasutih jagoda na podu nae sobe i njezinoga od suza vlanoga dodira i tople drhtave sise koju ni- kako nisam mogao uhvatiti zbog njenih silno napetih uzdiha- nih grudi. Nisam joj nikada rekao da se dobro sjeam i drugih nekih dana kad bi me samoga ostavljala u stanu i kako sam se gotovo uvijek verao na taj na prozor, pokuavajui malenim rukama dohvatiti onaj metalni zasun kojim je prozor bio zatvo- ren. Mora da je toga jutra zasun bio tek slabo sputen, tako da mi je konano uspjelo podignuti ga, irom otvoriti prozor i stati na sredinu daske, izmeu nekoliko boca pekmeza od ljiva i ki- selih paprika.

S tog maginoga prozora - koji me ve mjesecima neo- doljivo privlaio i kroz koji su prolazili sunevi zraci, pa bi se

11

majinom rukom izvezena bijela zavjesica zautjela nekom po- sebnom toplinom od koje bi u itavu sobu ula neka proljetna muzika, ili se bijela zavjesica nekako sva smeurala od vlage ko- ja je probijala kroz hladna oroena stakla, na kojima su krupne kapi kie ispisivale prve jesenje note moga ivota - promatrao sam svijet.

S prozora se vidjela i rijeka Slunjica, zelena i nekako odvie krivudava. U mome najranijem djetinjstvu nije bilo slikovnica i svijet sam morao otkrivati uivo. Pse, make, krave, konje i osta- le domae ivotinje morao sam opipati, a vuka, lisicu, medvje- da, zeca i ostale divlje ivotinje otac mi je crtao. Otac je rijetko imaoza mene i moju sestru vremena. Bila je to'48. i '49. godina. Veliki rat je upravo bio zavren i jo su se, kako su govorili, istili krajevi od dravnih neprijatelja ibandita", ali i od postavljenih mina i drugih ratnih repova...

Neuokvirene slike

Ponekad bi nas ipak, nedjeljom, poveo na rijeku i ja sam oduevljeno gacao po toj do boli mrzloj vodi koja me tako neo- doljivo mamila dok sam je svakoga dana gledao s moga pro- zora. Kad nas ne bi vodio na rijeku, otac je slobodne nedjelje provodio u lovu i svaki put bi donio dva-tri zeca i bacio ih ona- ko krvave u limenu kantu u kojoj je majka inae donosila vodu s oblinje izvorske esme. Od tada zeeve nikada ne jedem i uasavam se i pomisli da bi me netko mogao prevariti i pod- metnuti mi mariniranog zeca kao neku drugu divlja, koju isto tako ne volim jesti, mada sam u ivotu, priznajem, nekoliko pu- ta probao srnetinu ili divljega vepra.

Prole su, dakle, te prve moje tri godine ivota kao trep- taj oka izmeu ranjenih trepavica. Izmeu nekoliko poutjelih, starih obiteljskih fotografija iz toga vremena izdvajala se ona na kojoj je moja majka koja dri mene i moju sestru Milicu i na kojoj, onako izmravljeni i izgladnjeli, sve troje nalikujemo na one poznate slike logoraa iz Jasenovca, zatim nekoliko oevih u partizanskoj uniformi, koje sam naroito volio zbog pukomi- traljeza koji mu je visio na ramenu, i jedna posebna fotografija, na kojoj je otac u kapetanskoj uniformi stajao, a majka sjedei na stolici u naruju drala moju sestru Milicu, koja je imala obje

12

noge i ruke u zavojima. Slikali su se u Zagrebu, gdje je moju sestru otac odveo u Vinogradsku bolnicu i uz tajne i skrivene zalihe penicilina, koje je vjerojatno zbog svoga kapetanskoga ina dobio, uspio spasiti Milici nogu koju su joj zbog gangrene lijenici u Karlovcu htjeli amputirati.

Sestrine rane

Moja sestra je te rane zadobila za vrijeme sedme, posljed- nje velike ofenzive NOB-a, u zbjegu '45, kad su ene, starci i djeca bjeali iz napadnutog sela u umu. Na proplanku iznad Gorica, itavu tu grupu od dvadesetak seljaka-civila pokosili su mitraljeski meci. Oeva majka, koja je Milicu nosila na leima, pala je izreetana, a kroz ruke i noge prostrijeljena je i moja krh- ka trogodinja sestra. Moj etverogodinji brat Milan je pogi- nuo. I dvije ujne i njihova petogodinja djeca. U jednom danu! U jednom jedinom asu tog dana otvoreno je groblje mojih bli- njih! Moja tetka Danica, koja se nalazila u toj grupi, pala je na vrijeme na zemlju i sakrila se izmeu mrtvih tijela. Imala je tada dvanaest godina i bila je oeva najmlaa sestra. Poslije je ne- voljko priala kako se stisnula uz mrtvu majku i pravila se nepo- kretna i mrtva, dok su oko nje odjekivali puani meci i glasovi progonitelja. inilo joj se da je, iako nepokretna, majka uva. Ne zna, kae, je li uope, onako sakrivena meu mrtvima disala. Progonitelji su ih sustigli i ula je glasove.lma li koga ivoga?" Pripucali su iz strojnica po mrtvim tijelima, a onda se polako udaljavali. Ovdje je sve isto", rekao je jedan progonitelj. Po- novno su zapucali u blizini. Kad je Danica mislila da je gotovo i da joj nema spasa, odjednom se sve umirilo, i nita se nije ulo. Neka ptica je zapjevala, a potom se zauo djetinji pla. Mislila je da sanja, da je od straha ula taj pla. Bio je to pla male Milice, koja se toga asa probudila iz nesvijesti. Zgrabila je moju ma- lu, okrvavljenu sestru i potrala nasumice prema oblinjoj umi Bubinka, gdje su je, nakon nekog vremena lutanja i skrivanja po grmlju, pronali i pomo joj pruili neki seljaci koji su i sami bjeali u pravcu Lapca.

Ta pria se nije odvie priala u mojoj obitelji, a ni otac, ko- ji je uvijek bio utljiv i nikad nam nita nije priao o ratu, ni- je tome dogaaju pridavao posebnu vanost. Vjerojatno je to

13

spadalo u njegove svjetonazore o bratstvu i jedinstvu i o novoj dravi koju je iskreno sa svojim drugovima gradio. Za njega su, izgleda, rtve bile logine, pa i bol. San stvarno ne tedi nikoga. Posebno san o novome. Bio je pravi posluni vojnik svoje par- tije. Bio je njezin lan i znao je svoje mjesto u toj optimizmom nadahnutoj borbi za jednakost i bolje sutra.Ti Ijudi su znali da nemaju vremena za svoju osobnu suzu. ak su je, vidio sam kod nekih, i prezirali. Bili su gordi i stvarno od nekog drugog mate- rijala. Openito, svijet komunista, nakon to su ga kojekakva zla pronevjerila, svijest je dubine o kojoj dananji, aren i poprili- no obezglavljen svijet biznisa malo to moe znati.

U etiri oka

Mnogo godina kasnije, kad je jednom, ipak, na moje na- valjivanje i znatielju, nekako pristao razgovarati sa mnom o nekim temama koje su me uistinu opsjedale i proganjale, ne shvaajui kakojeto Josip BrozTito, koga sam inae volio i po- tovao, mogao dopustiti svojim vojnim i policijskim starjeina- ma i savjetnicima tako monstruoznu zamisao Gologa otoka, na kojem su zatoili i zvjerski muili svoje politike neistomiljeni- ke, ali i mnoge nevine Ijude, otac mi je uzrujano odgovorio:Da nismo mi njih izolirali i pozatvarali, zatvorili bi oni nas i nitko od nas ne bi iv ostao od Staljinove osvetnike ruke"

Nisam tada povjerovao u tu njegovu ispriku, no danas, nakon svega to se ponovo dogodilo i to se jo uvijek doga- a na Balkanu (ije ime, kau, dolazi od turskih rijei bal, to znai med i kan, to znai krv), pokuavam i Ijudski i umjetniki objektivnije i opreznije suditi o Ijudima i dogaajima na ovim naim prostorima, jer su rtve igrom sudbine znale postati de- latima. I obrnuto.

Prvo oevo priznanje

Bilo je, dakle, proljee 1951. u tommedenom krvodolu". Ja sam ve imao etiri i pol godine. Po jednoj staroj slici na ko- joj sam s mojim najmlaim stricem vidi se da sam izgledao kao pravi mangup. Bio sam oianna nulericu", nosio neki preveliki

14

kaput sa zasukanim rukavima, kratke hlae i crne sandale na remenje. Bio sam spreman za pokret i avanture, tako da sam oevu vijest da se selimo iz naega maloga grada u jedan veli- ki grad u Slavoniji primio s radou i djetinjim oduevljenjem. Stvari su nam do Karlovca prebaene nekim vojnim kamionom, majka i sestra su putovale autobusom, a ja sam se s ocem i nje- govim prijateljem vozio u pravom, velikom motoru s prikoli- com. Otac i njegov prijatelj imali su na sebi teke kone kapute, a mene su zamotali u neko ebe, jer je u tome motoru dvokoli- ci, kako su ga zvali, bilo veoma hladno. Osjeao sam se nekako posebno znaajno dok sam se truckao na tom motoru, koji je, naravno, za mene bio vrhunac tehnike. Bilo je to oevo prizna- nje, nekakva muka, neodoljivo privlana stvar koju smo u tom asu podijelili, i iskazivanje povjerenja. U sebi sam beskrajno zahvaljivao ocu to me je poveo sa sobom na motoru i to ni- sam morao s majkom i sestrom autobusom, kojim nas je majka esto vodila djedu Vujadinu na selo, gdje sam uivao jurei po itave dane za stadima ovaca i jaui s ujacima i strievima ko- nje bez sedla. Po itav su me dan tako drali ispred sebe, na ko- nju, te su mi se od dugog jahanja znale izmeu nogu zalijepiti oznojene konjske dlake.

Bio sam ludo hrabar i neustraiv, postajao sam, kako me je ujak Duan od milja zvao - Mali Krajinik. Naveer bismo se okupljali oko ognjita i sluali prie djeda Vujadina o Americi, Francuskoj i Rusiji. O njegovim lutanjimatrbuhom za kruhom". Djed je volio ubaciti i poneku englesku, rusku pa i francusku rije u svoja pripovijedanja. Nas okupljene impresionirao je nje- gov put, te nepoznate zemlje i gradovi, Ijudi i obiaji, i svatko je, vjerujem, na svoj nain vidio sve ono to je opisivao. Bile su to divne noi s mojim blinjima, uz tu vatru od koje je, eto, ostao samo pepeo sjeanja. Uvijek kad ih se sjetim, kao da iznova pa- lim tu vatru, ali vie onako u srcu, moda na dlanu, jer je i og- njite i taj ivot dosiovce zameten ponajvie ratnim vihorima. Ipak, ne osjeam da mi je neto nedostajalo. Svako Ijeto sam, sve do svoje etrnaeste godine, provodio u Lici, i taj surovi pla- ninski kraj ostavio je u mome biu neizbrisive i trajne tragove. Sva ta surovost na neki nain je u meni pripitomljena. Krotka je i pitoma ta divljina. U onim divnim umama ostali su svi mo- ji vilenjaci i arobnjaci koje sam izmiljao i sanjao. Ponekad se probude, jave, doaptavamo se i dogovaramo o snijegu, magli,

15

suncu i bojama lia. Nije im, vidim, strana moja umjetnika du- a. Nekako im je draga. Kao da su zadovoljni i zahvalni za sva ona snovita druenja u djetinjstvu.

Na tranicama

Od Karlovca smo putovali preko Zagreba teretnim vlakom za Vinkovce, koji su bili naa zadnja stanica. Bio sam silno uzbu- en jer sam prvi put vidio vlak. Lokomotiva me impresionirala, miris ulja, para koja je itala, masne tranice. Uzbuenje je po- dizala znatielja i nestrpljenje, jer sam odlazio negdje daleko i osjeao da e to tamo daleko biti mnogo bolje t privlanije ne- go maleni Slunj, ije sam kue sa svoga visokoga prozora mo- gao gotovo sve izbrojiti.

Smjestili smo sve nae stvari, za koje je otac mislio da e nam biti neophodne i od koristi, u svoj teretni vagon. Ormare, drvene krevete s madracima, kuhinjske elemente, pa ak i jed- nu svinju od 50 kila, koju smo tejeseni u Vinkovcima dohranili, pa onda zaklali i dobro se snabdjeli mesnim zalihama za itavu zimu. Majka je prostrla neki leaj po razbacanoj slami i ja sam beskrajno uivao u putovanju. Do naega vagona bio je vagon s nekoliko krava, iji me mirisi nisu smetali jer sam se bio navi- kao na mirise sela. Sjedio sam pored oca u otvorenim vratima, prebacivi noge izvan vagona, i uivao u vjetru koji mi je ibao obraze.

Vlak je sporo promicao kroz neka sela i gradie i gotovo na svakoj stanici stajao. lako je bio esti mjesec, bilo je nekako neprilino hladno za to doba godine pa je otac podloio pe na kojoj smo se grijali, a majka je, kad je ve bilo vatre, pravila pa- lainke. Nakon dugotrajne i ne ba brze vonje stigli smo u Za- greb, za koji mi je otac objasnio da je najvei grad u Hrvatskoj. Bio sam gotovo nijem od ushienja kad sam spazio do neba visoke krovove zagrebakog kolodvora.

Na teretni vlak se dugo zadrao na zagrebakom kolodvo- ru. Za to vrijeme otac je donio vode, drva i neto za jelo. Uskoro je zazvidala lokomotiva i teretnjak je krenuo dalje. Sestra i ja smo pjevali neke like pjesme koje nas je majka nauila. Nije prolo puno vremena, a vlak je jurio kroz nepregledna ravna

16

polja. Sestra je bila ozarena lica i stalno je vikala: Vidi... vidi..." Glas bi joj segubio i vraaood kloparanja kotaa i kripanja vla- ka, a sve je zvualo kao da je, dok smo jurili uz neke male grado- ve s visokim dimnjacima, govorila neku veliku pjesmu, nalik na Katelanovu: Lijepa je ova zemlja, meni najdraa, nigdje toliko algi kao u uvali moga djetinjstva, livade i konji nesedlani, koliko rijeka i slapova, doi prijatelju, mi smo na Balkanu, u Jugosla- viji...

Dogodi se i takvo dobro jutro kad se probudim ba s tim rijeima, kad u polusnu sa sestrom govorim te stihove, a vlak nekako sporo putuje, vraa nas u nae djetinjstvo, onoj istoj Vujadinovoj vatri koja nas iznova nekim toplim i svetim plame- nom obasjava, i gdje nismo sjenke...

17

2 .

Vinkovci, ravnica0 smrznutom Bosutu, gojzericama, oevu brinom licu, trajku u koli, maru kroz Vinkovce, oevu remenu1 svilenim bombonima

Moj otac partizan bio a danas novine ita i uti o svem to je snio nit' tui nit' pita.

Crvenu zastavu vjea ponekad o praznik samo i tiho uz uzdah apne i ja sam bio tamo.

R. ., iz pjesme Moj otac (1986)

Otac je, valjda zbog prilino visokoga poloaja u slubi, do- bio veliku kuu za stanovanje u ulici Ive Lole Ribara br. 1. U kui smo imali toliko mnogo soba da smo u jednoj praznoj sobi u kojoj nije bilo ama ba ni jednog jedinog komada namjetaja moj stric i ja igrali glavomet. Zidovi sobe bili su potpuno crni od udaraca loptom, a uspjeli smo i nekoliko puta porazbijati pro- zore. Moj stric Stevan bio je oev najmlai brat. I njega i svoju sestru Danicu otac je kolovao, te su oni zapravo cijeloga ivota doivljavali svoga starijega brata kao pravoga oca. Otac je, pri- znajem, nosio nemali kri na svojim pleima. Obiteljsko breme, ratnu tragiku, a sluba mu je, po svom znaenju, oduzimala pra- vo da irokih ruku i zasmijano zagrli obian dan. utnja i oskud- ne rijei nametnute su izvana, i ini mi se da se stalno u njemu borila toplina i poslovna studen.Tim zagonetnim i rijetko oza- renim licem titio je svoje uvjerenje, ali i sve nas. Nikad se, kao to obino Ijudi olakaju teinu u dui, nije nekomu jadao, u kavani opustio, ili pak kroz hvastanje osnaio.

Nekadanja tajanstvenost, sada je, nakon toliko godina, u meni rodila osjeaj divljenja i neodoljive privlanosti. Ponajpri- je zbog njegova kao kristal snanog karaktera. On je ivio i pro- ivio niz drama, i moda je zato zaobilazio kazalite, valjda ne

18

vjerujui da se ijedna suza moe vjerodostojno pokazati. Moda je, tko zna, u pravu. Sva naa upozorenja, poruke kroz kazali- ta, kad se danas osvrnem, i nisu pripomogle da se ponovno ne dogodi rat i da Ijudi, kao da nikada nisu proitali knjigu, vidjeli predstavu, poine okrutne zloine, progone i uase...

Te godine zima je u Vinkovcima, govorili su, bila ledenija no inae. Snijega je bilo toliko puno da su pojedine male ulice nalikovale na scene iz Felinijevog Amarkorda. Otac mi je kupio neku konu kapu s pokrivalima za ui i rekao mi:Sad izgleda kao pravi avijatiar."

I letio sam, uistinu, okolnim ulicama, kroz snjene labirin- te, otkrivajui vane toke svoga gradskoga kvarta. Stric Stevan je u podrumu naao neke stare raspadnute saonice, koje mi je otac popravio, i sad smo jurili njima kroz itav grad, a najradi- je smo se sputali niz jednu strmu ulicu, pravo do rijeke Bosut, koja je bila potpuno zaleena i na kojoj su srednjokolci pravili dugaka, glatka i kao porculan sjajna klizalita. Stric bi se zatr- ao zajedno sa mnom, a onda me ubacio ispred sebe i svojim gojzericama zaparao preko glatke, ledene rijeke. Bilo je to glav- no mjesto u Vinkovcima, gdje se gotovo itav grad okupljao u predveerja iglancao" rijeku. Malo tko je imao pravesliuge", kako smo u Vinkovcima zvali eljezne klizaljke koje su sa stra- ne imalegvintove" kojima bi se privrstile za duboke zimske cipele. Najbolje su bile obineBatine" gojzerice. Ali, te stvari imali su samo profesionalci, a mi djeca smo navlaili na cipele komadie daske koji su imali po sredini ugraen komad eljeza ili lima.

Na glavnom mostu Bosuta bio je postavljen mali razglas, otkud su prtale komunistike koranice, a ponekad i hitovi Ive Robia, od kojih sam najvie volio pjesmuSamo jednom se Iju- bi". Sjeam se da bi u tome asu graja prestajala i da bi itava zaleena rijeka nekako utihnula, dok su se zaljubljeni parovi skriveno stezali za ruke, a krupne pahulje snijega leprale nad Bosutom, pleui svoj zadnji ples pod krtom rasvjetom koja je na nas padala s oblinjeg ulinogkandelabra".

Proljea su topila snjegove i moje djetinjstvo je divljalo Vin- kovcima. Bio sam naroito spretan djeak i sve sam vjetine s lakoom savladavao: vozio oev stari i teki bicikl ispod tange, tjerao eljezni kota od bicikla araem za pei, mogao nogo- metnu loptu, udarajui je lagano, zadrati na nozi preko sto pu-

19

ta, jedini se usudio provui ispod iroke ceste kroz upriju koja je bila u sredini neim zaglavljena, te sam tamo zapeo i proveo pola dana, ne mogavi ni naprijed ni nazad, dok me stric i otac nisu nekim tapovima i konopcima uspjeli izvui; skidao vrapce gumenom prakom kojom sam razbio glavu susjedu iz ulice u jednom od svojih okraja sdomorocima" koji su mi se rugali zbog moga tvrdog akcenta, posebno se okomivi na nain ka- ko sam izgovarao slovo , zadirkujui me:e/cq/, ovjee, ia e ti ipku raetvoriti" i zbog toga dobio od oca prve prave batine, poslije kojih bih uvijekzadrhtao kad bih spaziosinger" mainu za ivanje, preko koje me je otac prebacio, izvukao kai iz hlaa i, kako se kae,ubio boga u meni"

Pamtim, dakako, jo jedne batine...

PrvoiskustvoTrsta

Devetog juna '45. jugoslavenska vlada prisiljena je u Beo- gradu potpisati s Velikom Britanijom i SAD sporazum o povla- enju jugoslavenske vojske izTrsta i osloboenih dijelova slo- venskog primorja i Istre.Tako smo uili.

I osjeali.Povlaenje je provedeno 12. 06/45, a sporni teritorij podi-

jeljen je na dvije zone: zona A (zaposjele angloamerike vojne snage),zona B (zaposjelejugoslavenske trupe), a krizaje rijee- na tako da je Vijee ministara vanjskih poslova saveznikih sila u julu '46. postiglo kompromisno rjeenje o stvaranju Slobod- nog teritorijaTrsta, to je i meudravnim ugovorima regulira- no.Takvo stanje odralo se do 5.10.1955, kad se jugoslavenska vlada suglasila sporazumom o ukidanju STT i dodijele zone B i manjeg dijela zone A Jugoslaviji, a veeg dijela zone A sTrstom Italiji.

Tad se vikalo:

Trst je rta.Zona A, zona Be,Naa, ta, obe!

Bilo je i drugih matovitih parola. Mahalo se i vikalo. Prije- tilo. Sastavio sam svoju malu vojsku, svoju desetinu, od nekih

20

desetak djeaka s ratnim iskustvom iz naih igara kauboja i In- dijanaca, a pomalo i partizana i faista (teko je bilo organizirati tu igru jer nitko nije htio biti faist). Svi smo imali drvene puke, koje su, naravno, u naem borbenom zanosu bile ubojite. Jmali smo i titovke od novina sa zalijepljenim krpenim petokrakama. Ja sam, kao zapovjednik (kojemu tada ni maral nije bio do ko- Ijena), imao i drvenu sablju s kojom sam, maui u nekom ritmu, davao takt svojim vojnicima. Marirali smo vie-manje ujedna- enim korakom uzduVinkovaca, i bili smo spremni branitiTrst i zonu, kako se ve zvala, iako ne znam kako bi se vojska drala kad bi ugledala obilje bombona i arena angloamerika svjetla, izloge i sve te druge arobne, a nama nedostupne stvari.

Uz tu eljeznu vojniku disciplinu koju sam provodio me- u svojim vojnicima koji su uskoro uglavnom dezertirali, pred- njaio sam u svojoj destrukciji, pokazujui rane crte anarhizma i u koli. Organizirao sam trajk uenika povodom nekih nastav- nikih nepravdi, a manja skupina, koja se nije zadovoljila pasiv- nom rezistencijom pisanja zadaa i slinih kolskih obaveza, na moj nagovor poderala je sve biljenice i kolske knjige i razba- cala ih ulicama, zaustavivi pritom gradski saobraaj.

Otac je imao pouzdan remen, a preko majinesingerice" kazna se izvrila prema koliini krivnje. Ipak, anarhizam mi je ostao u krvi. Nekako kao stav. Ne toliko protiv institucije, koliko protiv beskrvnosti u tim institucijama, birokratizma i Ijudi koji su, kao kod Kafke, pognutih ramena i sputena pogleda sprem- ni na sve.

Pa i na najgore.

Krv i voda

U istoj ulici u kojoj smo stanovali, samo par kua nie pre- ma rijeci, nalazila se i velika siva trokatnica u kojoj je moj otac imao kancelariju. Bila je to, tih godina, inilo se, najvanija kua u Vinkovcima. Zvali su je Udba, a moga oca i njegove drugo- ve zvali su udbaima. Nisu nosili uniforme kao ostali policajci, nego odijela, a preko njih obavezno kratke ili dugake kone mantile. Druili su se uglavnom izmeu sebe, tako da su moji prvi prijatelji bili djeca oevih prijatelja. Naroito sam zavolio jednog bljedolikog djeaka Vladimira, koji je, iako stariji od me-

21

ne, uvijek izvlaio deblji kraj kad bismo se hrvali. Onda se jed- noga dana ozbiljno razbolio i otiao u bolnicu. Kada se vratio, iznenadio sam se vidjevi ga u invalidskim kolicima. Bio je neo- bino blijed, prozraan... esto smo odlazili k njemu u posjete i ja sam mu itao knjige, ili bismo igrali mlina" na njegovom malom ahu s porculanskim figurama. Umjesto porculanskih vojnika, radije smo stavljali velika zrna graha. Onda me je jed- noga dana otac prestao voditi u kuu ika Uroa, a nakon mje- sec dana rekao mi je da je Vladimir umro.

Bila je to prva smrt koja me je ozbiljno uzdrmala i zbog koje dugo nisam mogao mirno zaspati. Moj strah je bio toliko silan da me je majka uzela da spavam u njihovom branom kre- vetu za neko vrijeme. Jednom sam, sjeam se, pitao majku da nisam ja sluajno u igri povrijedio Vladimira dok smo se hrva- li.Ne, sine", rekla je majka.Vladimir je umro od bolesne krvi." Koje krvi?"Slabe krvi." Prvi put sam uo za rijeleukemija" i saznao da je to neizljeiva bolest koju zovu irak", ali to nije pra- vi rak koji ue u tijelo, nego se tako zove ta strana bolest.

esto sam predveer odlazio s ocem u dvorite velike si- ve kue, gdje su udbai igrali odbojku. Skinuli bi samo kapute, zavrnuli nogavice i rukave od koulje i tako igrali. Mnogima su pitolji visjeli o pasu, i ja sam se uvijek pribojavao da iznenada ne opale sami od sebe.

Jednom je k njima u dvorite doao jedan kolega iz Za- greba. Po nainu kako su se moj otac i ostali njegovi prijatelji odnosili prema njemu shvatio sam da je morao biti dosta va- an tip. Onda ga je jedan od oevih prijatelja nagovorio da pita onog tamo (mislei na mene), na nulu oianog klinca, je li isti- na da se dopisujem sa Staljinom i pie li mi Staljin u posljednje vrijeme.Jebo te Staljin! On tebe, a ti njega", odgovorio sam mu ja, u likom maniru i dijalektu.

Moj otac se toboe Ijutio na mene, a svi ostali su se od srca smijali. Nasmijao se i vaan tip i rekao mi:Tako je, drue. Samo ti tako svakome odbrusi." Zatim je posegnuo rukom u dep i pruio mi parsvilenih bombona" umotanih u areni celofan.

22

3.kolski dani, osnovnaO prvoj recitaciji, nogometu, majci koja je stalno pjevala, opasnim igrama i oevu strahu da mu se sin ne zarazi teatrom

kola u koju sam poao zvala se Prva osnovna. Graena je za vrijeme Austro-Ugarske i bila je lijepa i velika graevina. Odmah do nje bila je ista takva zgrada -Trea osnovna. Druga osnovna, ne znam zato, bila je na sasvim drugom kraju grada.

Upisao sam se u 1. a razred, a uiteljica mi je bila Ljubica Savi. Ve od prvoga dana planula je prava Ijubav meu nama. Ona je bila i prva osoba koja je u meni prepoznala sklonost za poeziju i nastojala to razvijati. Uvijek mi je davala da ba ja u razredu itam izabrane prie, a budui je i sama imala smisla za teatar i pjesmu organizirala je i literarnu sekciju i uvjebavala s nama razne igrokaze. Za Osmi mart uvjebala je sa mnom jed- nu tunu pjesmu:

Ja ne znam to je majka mila ni majin to je srca plam ja ne znam to je sve mi bila tek da je bila jedva znam.

Pjevao sam pjesmu preko kolskoga razglasa, koji je una- to povremenom kranju, ipak uspio doarati svu tugu i Ijepotu te pjesme, te sam poslije toga postao vrlo popularan u koli.

Svaki dan sam na kolskom dvoritu igrao nogomet. Mo- je cipele, koje su inae bile crne boje, postale su, od skorenog blata preko kojega sam povremeno mazao braun pastu, posve ute. Bio sam potpuno lud za nogometom i skupljao sam sli- ke nogometaa iz malih okoladica. Poeo sam navijati zaHaj- duk" zbog Beare, Vukasa i Zlatka Krvavice koji mi je bio dobar

23

drugar u razredu, ali me je otac ubrzo nagovorio da navijam za Partizan" jer je Zebec igrao za tim svijeta, a Bobek imao najjai udarac u prvoj ligi.

Godine'56. preselili smo se u Gajevu ulicu. Kua je bila li- jepa i imala je dosta veliko dvorite s bunarom i ivom vodom. Majka se zaposlila u djejem vrtiu i uivala u svom novom za- poslenju. Moja majka je bila dobra ena. Voljela je Ijude. I po itav dan pjevala. Od nje sam nauio toliko mnogo pjesama. esto je dovodila djecu iz vrtia kui pa su tamo ekala dok ih roditelji ne pokupe. Cijeli su je Vinkovci zavoljeli. Vinkovake no- vosti su napisale lanako njoj s naslovomTeta Stana, naa dru- ga mama"

Opasne igre

Otac je prestao odlaziti u lov iako je jo uvijek pobjeivao na takmienjima u gaanju iz pitolja. Drao ih je u ormaru, na gornjoj polici, sasvim neoprezno, i ne razmiljajui da bih ja iz djetinje znatielje kojim sluajem mogao poeljeti da se igram njima kauboja i Indijanaca. A igrao sam se esto. Jednom sam nasmrt preplaio svoga prijatelja Marina, koji se od straha za- vukao pod krevet. Izaao je tek kad sam mu prazan vaiter gur- nuo pod krevet. Bio je to divan, veliki pitolj s tamnocrvenom drkom. Onda sam ja hitro potegao svoj crni brauning, a on je kriknuo, bacio pitolj na pod i istrao iz sobe.

Predveer smo se znali igrati kauboja i Indijanaca. Trali smo i skrivali se po sokacima, penjali se u kronje velikih keste- nova. Ja sam obino bio poglavica Indijanaca i nisu me nikako mogli uhvatiti. Jedne veeri im je to polo za rukom. Zavezali su mi ruke i noge i odnijeli me u oblinji podrum.Tamo su traili da se predam i da potpiem predaju, odnosno, kako smo voljeli govoriti - kapitulaciju. U na razigrani i obijesni djeaki rje- nik ulo je mnotvo propagandnih rijei, i mi smo ih, prema na- oj mati, upotrebljavali i jasno prepoznavali. Nisam se, unato rjeitom navaljivanju, predao. Poeli su me muiti. Isprva je to bilo zavrtanje.ruku, a onda su me, sasvim iznervirani zbog mo- je tvrdoglavosti, poeli dosta ozbiljno tui. Naroito se u tome isticao neki Raka, koji je bio par godina stariji od svih nas. Kle- ali su mi na rukama, udarali me po tabanima, dijelili amare.

24

Nisam se predavao. Onda je netko utrao u podrum i viknuo da ide neija majka. Razbjeali su se, odvezavi mi na brzinu noge. Bila je to moja majka koja me zabrinuto posvuda traila jer je ve bilo dosta kasno.

Sutra ujutro nisam mogao ustati iz postelje. Dobio sam temperaturu, a tijelo mi je bilo puno modrica. Otac je insistirao da kaem tko me je to pretukao, no ja nisam elio izdati svoje drugare. Ipak je za par dana uspio doznati tko su bili moji mu- itelji. Priveo je Raku u svoju kancelariju i tamo ga vjerojatno nasmrt preplaio, jer se od tada Raka prosto raspadao od pre- tjerane brige i njenosti za mene.

Meni je ostao neki gorak okus u ustima to mi se otac upe- tljao u ivotne dvoboje i to sam na neki nain u oima svih ispao kukavica i tuibaba.

Prva iskustva s teatrom

Negdje u to vrijeme poela je i moja avantura s teatrom. Ljubo Stankovi, jedan od malobrojnih prvaka vinkovakog poluprofesionalnog teatra, stanovao je blizu kolskoga igralita i esto, vraajui se kui, promatrao po par minuta kako igramo nogomet. Izgleda da sam mu se dosta svidio i jednoga dana me je poveo sa sobom u teatar.

Trebao mu je djeak mojih godina, koji je dosta fiziki spre- tan, da mu igra Petra u Hajdi. Dao mi je tekst da proitam i bio veoma zadovoljan kako sam umio tono ponavljati njegove in- tonacije. Probali smo mjesecdana i ja sam redovitozbog nogo- meta kasnio na probe. Na dan premijere, koja se trebala odrati oko 6 poslije podne, ika Ljubo je u pet do est utrao u teren, uhvatio me za uho i tako odvukao u teatar.

Od tada sam dosta esto igrao u teatru, to je moja majka uvijek nekako posebno podupirala, a otac nije naroito volio. Znao je govoriti:Samo da se ne zarazi." Nisam se toliko zara- zio teatrom, koliko jednim glumcem amaterom, koji je toliko mnogo znaio za mene tih godina i od kojega sam dosta ivot- nih toseva nauio. Bio je to Franjo Jelinek - Beli. Bio je gene- racija Ive Ficija i Vanje Dracha i obojica su esto govorili kako je beskrajna teta to Beli nije elio otii na zagrebaku kazalinu Akademiju.

25

A Beli nije elio naputati svoj grad i svoju rijeku na kojoj je provodio dane neumorno lovei ribe i neumorno obijajui ka- vane. Bio je pravi boem. Nauio me je tisue stihova. Naroito je volio govoriti Shakespeareove sonete i pjesme Edgara Alana Poa. Nauio me je, naravno, i piti. Onako okaki, izravno i jako. Jednom sam tako pijui Raky whisky, neki domai otrov, iskoio za okladu kroz prozor teatra na glavu.

Sreom, pao sam na hrpu pijeska to je bila ispod prozora.Dobri Duan Sua, direktor teatra,umro" je od straha.

26

4.Gimnazijski dani, IjubavO profesoru koji nije volio politiku, prvoj Ijubavi, odlasku u Trst, prvom Ijubavnom razoaranju u odsjevu spaljenih pjesama

Krenuo sam u gimnaziju. Bila je to najvea zgrada u Vin- kovcima, u samom sreditu grada. Vinkovaka gimnazija je bila uvena u cijeloj Hrvatskoj. Kau da su u nju, poslije rata, po ka- zni slali sveuiline profesore iz Zagreba za koje se tvrdilo da se nisu najbolje ponaali za vrijeme rata.Tako su, kau, slali glum- ce i reisere po kazni u Zadar.

Upravo te godine, kad sam ja dolazio u prvi razred gimna- zije, u kolu je stigao mladi profesor hrvatsko-srpskog jezika Mi- roslav Johler. Odmah nas je sve osvojio svojim sasvim original- nim predavanjima, koja su bila pravi literarni eseji. Profesor je imao i izrazit dar za glumu i nas dvojica smo se nekako naroito prepoznali. Gotovo svakoga dana nalazili smo se poslije kole i odlazili na pie. Poslije smo se dugo etali mranim sokacima Vinkovaca i profesor je nastavljao svoja predavanja. Priao mi jeo Krlei i Matou i Ujeviu. O Zagrebu i svojim studentskim da- nima. 0 politici i kako nije volio naroito vlast, pa ni ovunau dananju, komunistiku" koja ga je, govorio je,vrijeala svojim primitivizmom". Bio je to za mene glavni zgoditak na lutriji.

Moj profesor je bio sasvim izuzetan ovjek i beskrajno obrazovan i nadaren. Pio je vjerojatno zbog toga to je shvatio da je svojim talentima ve na poetku potkresao krila. Znao je on dobro i osjeao da je, doavi u mali grad, zapravo pristao na vlastiti poraz. Njegove pjesme su ostale nenapisane, njegove predstave neizreirane. Ali, sve to je ivio. I nesebino davao. I pjesme i predstave. Sve.

Bez ostatka.esto smo zavravali nae veeri na eljeznikoj stanici na

kojoj su se skupljali gradski pijanci i bekrije, jer su se malobroj-

27

ne kavane u Vinkovcima u deset zatvarale. Nikada neu zabora- viti kako smo sjedili u nekom jarku uz cestu, ispijali bocu rakije, a on nezaboravno govorio Pobratimstvo lica u svemiru.

Prva Ijubav

Imala je pjege oko oiju boje badema i veliki mlade s de- sne strane lica. I bila je najbolja uenica u razredu. Prosto sam se morao u nju zaljubiti. I ona je, ini se, zavoljela mene.

Po itav dan smo bili zajedno. Ili smo u isti razred, a poslije kole vodila me svojoj kui, koja je bila druga najvea kua po- siije gimnazije. Sluali smo Pet Buna i Brendu Lee. Voljeli Arsena Dedia i Modunja.

Majka i otac su joj bili rastavljeni, a ona je ivjela s ocem, djedom i bakom. Bila jeto uvena advokatska porodica. Djed joj je bio ministar u kraljevskoj vladi i beskrajno zanimljiv ovjek. Provodio sam po itave dane i veeri u toj toploj ehovljevskoj atmosferi u kojoj su me uili jesti slatko od vianja i piti engle- ski aj. Iz te omame gospodskih manira, oaranosti slikama po zidovima, priguenom skoro glembajevskom atmosferom, kui sam dolazio samo na spavanje.

Naa Ijubav je postala vana stvar u cijelim Vinkovcima. Bili smo nekako posebno popularni i svi su navijali za nas da ustra- jemo. Gledao nas je itav grad dok smo se popodne vozili bici- klima. Ona na maloj specijalki s brzinama, a ja na starom oe- vom biciklu, kojemu je stric Stevan zavajsao prebijeni volan.

Naveer bismo obino etali na korzou, jer je itavi grad bio na korzou. Korzo je iroka i glavna ulica u sredini Vinkova- ca, u samome srcu grada. Dugaka je otprilike sto ili sto pede- set metara, a iroka oko petnaestak metara.Tu su Ijudi dolazili odjeveni najbolje to su mogli i pancirali gore-dolje po dva, tri sata, glasno se smijui i zagledajui druge etae. U svim dru- gim gradovima bive Jugoslavije u kojima sam bio postojao je neki korzo. Ili uz rijeku, ili u centru grada, i taj mentalitet kru- nog panciranja kao da je u to doba usaen u nae Ijude. Vi- djeti i biti vien.

Onda bih svoju djevojku otpratio kui, a ja vrlo esto odla- zio s ranim Ijubavnim jadima jo negdje ubiti vrijeme. Ili u dom

28

JNA na karambol, ili u Klub prosvjetnih radnika na stolni tenis, ili pak u Dom omladine na neku svirku.

Bilo je to vrijeme utih suncokreta i treperavih tonova te- nor saksofona. Vrijeme bugi-vugija, tvista i rokenrola. Blu dins je poeo smjenjivati samtane traperice sa irokim nogavicama. Na zabavama i po Ijetnim batama pio se aerkonjak, vermut i eri brendi. Unato klasnoj svijesti, imperijalizam i buroaski si- stem prolazio je na mala vrata u nau socijalistiku svijest koja se, moram priznati, ba neto i nije otimala ni ritmu, ni odjei ni privlanoj dekadenciji zapadnog svijeta o kojoj se raspravljalo na omladinskim i partijskim sastancima.

Via Trieste a la bratstvo i jedinstvo

Obino se dvaput odlazilo u naTrst, koji je ve definitivno postao njihov; Na neki udan nain, mimo dravnih ugovora, Trst je u stvari ostao na grad u kojem smo trgovali na veliko i malo, i u kojem smo nalazili dio onoga svijeta koji nas je mamio svojim arenilom, svojim ukusom i modom i nudio nam sjaj i sumnjivu kvalitetu. Sve je bilo upakirano u dizajn od kojega nam se vrtjelo u glavi, a prema kojem je itava naa tuna soci- jalistika stvarnost, sa svojim normama i petoljetkama, postaja- la jo dubljom provincijom, koje smo se nekako potiho stidjeli i sakrivali je meu grubim promrzlim prstima.

U proljee se u Trstu kupovalo: imi cipele, najlonke, do- nji ve u boji, obavezno dins kompleti, pa plavi, smei i ma- slinastozeleni ukavci (jedan za sebe, jedan za nju, a jedan tek da se verca). U jesen su se kupovali areni puloveri (koji su se samo subotom uveer oblaili), zimske cipele, iznutra laganim krznom podstavljene, moher kaputi i hubertusi, a tko je bolje stajao kupovao je kao pero lagane sintetike ubare u svim bo- jama, koje su se tako razlikovale od onih tekih crno-sivih ru- skih astraganki s mirisom naftalina i ovetine.

Ponte Rosso, Via Carducci e piaza Unita, postajali su naa nova glavna sredita, naa magistrala udnje, svratite enje! Trieste magnijica, Trieste fantastica' Barovi s najboljim kapui- nom i imena restorana sa svjeom ribom i naroitom pastom, koja su se upisivala u specijalne karte i gotovo u tajnosti oda- vala samo najboljim prijateljima. Sjeam se one popodnevne

29

panike, kad preostaje jo samo pola sata do zatvaranja Upima i Coina i poinje prebrojavanje to smo sve uspjeli kupiti. Nika- ko se nije ilo kui bez bar trideset deka mortadele, maio gor- gonzoie od ijeg se mirisa naim carinicima na granici mrtilo elo. Bile su tu, naravno, cigarete, kjanti u pletenoj boci, obave- zni tok brendi, kava, okolada s Ijenjacima i tapete s cvjetnim uzorcima za dnevnu sobu.

Bile su to duge kolone eljnika modnih talijanskih uzora-ka.

Od Triglava do evelije.Autobusi sretnika s dragocjenim najlon-vreicama sti-

snutim u grevitim rukama, s pretovarenim putnim torbama iz kojih su virili areni trofeji. Trudbenici socijalizma iz Banata i iz Makedonije, iz Bosne, a bogme i iz Dalmacije i Zagreba, na cesti svoga Bratstva i jedinstva, do italije i natrag. Obino se, kaem, dvaput godinje odlazilo u Trst, da bi se dotaklo to ne- to drugo, neto ukusnije, neto mirisnije, neto svilenije, neto neprovincijsko i neto to nije iz obora, tradicije, domae, nego neto svjetsko, to nas je mamilo i opijalo, kao areni baloni i san od sapunice, kao vercano djetinjstvo. Vano je, naime, bilo biti drukiji, kao to je, uostalom, uvijek negdje ovjeku vana ta razlika od drugih. A mi smo, bogme, imali dubokog razlo- ga biti drukiji, jer smo svi, na neki nain, od obiteljskog kruga, kole, pa do tog korzoa bili u nekoj hipnozi viastitog vreme- na, ali pomalo dresirani, sa svjeim strahovima rata, neprijatelja koji nam prijete, koji nas ele unititi, stati nam na put. Trst je prva destinacija neke druge slobode, nekog drugog osjeaja, iako moram priznati da je neobino vaan bio povratak preko granice, opet na te nae ceste i dolazak u nae sokake, vilajete i kalete, jer sa vercanom robom osjeala se neka nova pobje- da, neki prijeeni prag kako tom vercanom opsjenom doi do djevojke, kako za trpezom pomalo baciti u oaj susjede i goste u stanje zavisti...

Onako uzrujana i unezvjerena pogleda, u paninoj potrazi za tim Trieste-bljetavilom, nisam ni mogao pomisliti, dok sam se sa vercanom robom kao uljez tog svijeta smucao mislei na carinike i na okaka sijela, da u jednoga dana u tom istom gradu biti u sklopu festivala pozvan kao specijalni gost i da e mi prirediti festivalski oma, ne samo kao glumcu, nego i kao redatelju i pjesniku. Tiskana je knjiga Prijatelj ga, kae, ne pre-

30

poznaje, dvojezino, i dok je bila promocija, sluao sam svoje rijei na talijanskom, a sve te rijei nastale su na bivim puto- vima bratstva i jedinstva, na nekim, dodue i slijepim ulicama, na razvalinama i ruevinama, ali i Ijubavima od kojih sam svoju duu, nastojei nikome ne nauditi, prehranjivao ne ba bez ne- lagode.

U to vrijeme sam se prestao baviti teatrom i Branka i ja vrsto smo odluili studirati u Beogradu. Ona medicinu, a ja ju- goslavensku knjievnost, sa eljom da se jednoga dana bavim literaturom ili pak novinarstvom. Tako bi se to i zavrilo da se nismo Branka i ja zavadili i sa suzama u oima jedno drugom vratili zavjetne zlatne lanie.

Toga asa je u meni poludjela Slavonija koja se sve te go- dine lijeno uvlaila u moje gortake gene. Nema Branke! Polu- djeloje i sve u meni i nije bilo sokaka u Vinkovcima kojeg nisam zapiao. Bekrijao sam iz noi u no i utapao Branku u sebi. esto sam sa svojim prijateljima Pajom, Brankom i Kasimom odlazio do vukovarskih kavana, gdje su nam Cigani svirali a mi birali.

Tamo na obalama Dunava, svaka no me je uila ivotu i kao Mika Karamazov, upao sam korjenite trave i uplitao ih u zamrene kose.Tamo na obalama Dunava irilo se prostranstvo pjeanih sprudova koji su jutrom izgledali kao zatiene ratne uvale. Moj prijatelj Kasim volio je moje prve pjesme, a naroito jednu, koja je ujedno i jedina koje se sjeam. Sve ostale sam jedne noi izgorio u sebi, hou rei zapalio:

Krvavo nebobivolje razdrto krznona prsima umire crvena zvijezdaNieg u bespuu mekom niegzamire ovo jutro naueno da se kali zakletvamazaboravit u njenosti kojim si me snailai otputovat utamo gdje se putuje sam.

31

5.Na zadatkuO jednoj istrazi i obijenoj blagajni, kavanskom nou, jednostavnosti koja lijei i ubija, ravnici i njezinim ranama

U drugom razredu gimnazije postao sam lan Opinskog komiteta Saveza omladine. Ni sam ne znam kako ni zato, ali sam postao. Dodue, sretao sam Stevana Bizia koji je bio pred- sjednik omladine i Voju Nudia, sekretara, i osjeao sam da sam dobro kotirao u njihovim oima.

Oni su bili ve tridesetogodinjaci, tu negdje, i uope nisu izgledali kao omladinci. Bili su uz to i bekrije. Hou rei, volje- li su kavane. Valjda su tako i mene zavoljeli, jer moja je popu- larnost u Vinkovcima vrtoglavo rasla, to zbog teatra, to zbog Branke, to zbog nogometa, a ini se najvie zbog moga tako rano zapoetog boemskog ivota. A moda je sve to bilo i zbog moga oca.Tko bi ga znao?

Na sastanke sam rijetko dolazio. Nisam u sebi nita poseb- no osjeao to bi se moglo pripisati svjesnoj pripadnosti komu- nistikoj ideji. Dapae, promatrajui stvari izbliza, u meni je sve vie sazrijevala neka prava disidentska pobuna protiv totalita- ristikog sistema.

Jednom sam dobio zadatak da odem u Voince, malo selo blizu Vinkovaca, i da ispitam to se dogodilo s blagajnom se- oskog omladinskog komiteta i naroito s blagajnikom koji se mjesecima nije javljao u Opinski komitet. Sjeo sam popodne u vlak na tom svom delikatnom, ali u to vrijeme privlanom za- datku (jer je imao neto od detektivskog u sebi) i siao na stani- ci na kojoj me je ekao Cindra, moj kolski prijatelj iz razreda.

Blagajnik je stanovao na samome kraju sela, tako da smo pjeaili dobrih desetak kilometara. Nismo ga, naravno, nali u kui, a njegova mati je rekla, kunui se ivima i mrtvima, kako

32

su mu blagajnu obili i da on jadan ne zna to e ni kuda e. Obiti banku, to nekako razumijem, ali tko e obiti seosku omladinsku blagajnu, ako ne seoski omladinski blagajnik svojeruno ili vla- storuno!

Naa istraga zavrila je neslavno.Vraali smo se Cindro i ja neobavljena posla prema stanici,

i negdje u pola sela svratili u kavanu na pie. Svi moji kolski pri- jatelji rado su sa mnom pili, iako u tome nisu bili ni upola vjeti kao ja. Stali smo uz ank i naruili dvije rakije, kad se, samo na nekoliko metara od nas, odigrala prava krvava drama. Netko je nekome neto rekao, ula se samo psovka i sijevnuo je no. o- vjek je pao na pod s noem u trbuhu, a onaj drugi istrao kroz vrata. Zapravo, ne moe se rei da je istrao, prije bi se moglo rei da je izbauljao kroz vrata, jer svi su u toj maloj kavani bili pijani. Zatim se ovaj za kojega sam ja bio siguran da je mrtav polako pridigao, izvukao no iz trbuha i iziao iz kavane.

I mi smo makinalno izili za njim. Ugledao je svoga ubojicu, jedno dvadesetak metara od kavane, kako iri ruke i neto sam sebi ili bogu pijano govori. Zatrao se prema njemu, spretno ga dohvatio s lea i prerezao mu grkljan.

Smrti od noa u Slavoniji bile su este. Gotovo svake godi- ne u Novom Selu na kirbaju neko pogine.Tamo su ivjeli Hrvati i Srbi, otprilike u podjednakim omjerima. I uvijek se negdje pri kraju kirbaja na Malu gospojinu izvadi poneki no. Ginulo se u nekom udnom, obino ravnomjernom omjeru.

Te godine poginulo ih je petero. Sve mladi Ijudi. Dvade- setogodinjaci. Ne znam kako se moj prijatelj Kasim sjetio da se popnemo preko ograde, preemo preko bolnikog parka i uzveremo na prozore mrtvanice.Tamo su leala sva petorica, dijelom prekriveni bijelim plahtama. Gledao sam zapanjeno u najbliega do prozora. Bio je izrazito lijep mladi. Na nogama je imao tragove isprane krvi na koju su se skupljale muhe.

Jeka staklenog ja

Slavonija.Ravna i opasana svojim tangentama i horizontalama.Sa svojim crkvama kao najveim brdima iz kojih pjevaju

pokajnike refrene tamjanom upakirane. Javlja se, dok prebi-

33

rem po ovim prizorima, iz glumakog i profesionalnog kuta, sjeanje na ovagovia i njegovu tehniku glume. Njegovu sa- vrenu jednostavnost u glumi...

On je poznavao te mrakove ravnice gdje ovjek stoji sam na zamiljenoj tankoj liniji koja se spaja s horizontom, tamo negdje gdje zavrava itno polje, a poinju crveni makovi. I u meni je uvijek postojao silan poriv za jednostavnou, jer je u njoj, kad se umjetniki osvijesti, sve na svom mjestu. Ona lijepo oljuti suvinosti, a umjetnost i jest, na neki nain, poniranje i ienje od suvinosti.

34

6.Vinkovaki dani mladostiO oevu strahu odzaraze nogometom, ekularevoj finti, prvom kockanju na liniji i Kasimu

Neki Nenad Ognjenovi bio je najbolji nogometa u kva- rtu. Imao je topovsku Ijevicu. Odmah iza njega bio sam ja. Bio sam brz i dosta spretan s loptom. Danima sam vjebao ekijevu fintu da u trku prebacim loptu preko glave, a zatim da je punom nogom iz zraka opalim prema golu. Bila je to hit-finta i rijetki su je mogli izvesti. Dragoslav ekularac, zvijezda jugoslavenskog nogometa, bio je doslovce nepredvidiva slavenska dua.

Njegovi driblinzi, mata, vrhunac su onoga to homo lu- dens moe uiniti u toj nogometnoj areni. Izbezumljivao je pro- tivnike, podsjeajui ih na njihovo neznanje, ali i na sve ono to lopta omoguava. Bio je u pravom smislu rijei igra Tad je rije profesionalac imala neko drugo znaenje. On je bio igra koji je otkrivao arolije igre, arolije lopte, sve ono to ta igra prua.

Nogomet je zbog nesavrenosti savrena igra. Rijetko ko- ja igra moe potaknuti na utrku u besmislu za smislom. Nije ni udo da je nogomet postao sredinjom igrom u suvremenoj civilizaciji. Sve potisnuto, gledatelji iskaljuju na stadionima. To su prave gladijatorske arene. Lopta, kao samotna zemlja u su- stavu, ide od noge do noge.Tekje prave zvijezde mogu dosto- janstveno obasjati. A ekularac je to bio. I ivotom i znanjem. I tko ne bi bio u toj koli, u sjeni takve zvijezde.

Imali smo svoju ledinu na uglu Gajeve i Starevieve. e- sto su nam lopte zavravale u dvoritu susjeda policajca koji se neprestano svaao sa enom i, ovisno o ishodu svae, vraao nam lopte ili bi ih bijesno, uz sone psovke, ne tedei nam ni- koga iz blinje rodbine, buio i bacao ih preko plota onako is- puhane. Onda smo mi doli na ideju da mu, kad je na slubi, ka-

35

menujemo psa i, bogami, poslije toga je nekako uspostavljen mir. Osim toga, ako nije bio pijan, slali su mene da zvonim na kapiju i traim loptu. Tada bi susjed, ugledavi sina jednog od efova Udbe, gunajui neto sebi u bradu, iako nevoljko, ipak vraao (neprobuenu) loptu.

Kako su Nenad i jo nekoliko igraa stanovali u Lenjinovoj ulici, na tim se zvao Lenjinova. To je bila i jedna od najduih ulica u Vinkovcima u kojoj su rasli visoki divlji kestenovi, koji bi za vrijeme zrenja, uz jesenje kie, padali iz svojih zelenih bo- dljikavih aki, udarajui glasno o mokre plonike. Volio sam skupljati to divlje kestenje (kao to i danas ne mogu proi a da ne uzmem vrue kestenje iz ulinih peenjarnica), donositi ga kui i onako glatko satima prevrtati po rukama kao svoj mali planetarij.

Na tim je bio jedan od boljih u cijelom gradu i esto smo odlazili igrati protiv drugih ulica. Najbolji nogomet se igrao na Vaaritu, nedaleko od Dinamovog", odnosnoCibalijina" sta- diona. Tamo su nas znali gledati stariji igrai i poneki trener, te su mnoge od nas zapazili i odveli da treniramo u pionirima Dinama". Nakon par mjeseci treninga, ba kad mi je krenulo i kad su poeli ozbiljno raunati sa mnom kao buduom nadom, otac me ispisao!

Opet se, brino, na moje uasavanje, bojao da sene zara-zim".

Kockanje na liniju

U to vrijeme jedna od popularnijih stvari u gradu je bilo kockanje na liniju. Kockanje se odvijalo poskriveki, na kolskim igralitima ili na perifernim dijelovima grada, jer milicija nije do- zvoljavalaopasne igre". Kockalo se o pravu lovu! Povukla bi se linija u vlanoj zemlji i s razdaljine od 5 ili 6 metara bacali bi se kovani novii. Klinci bi igrali sa starim austrijskim filirima ili starojugoslavenskim dinarima. Odrasli, pravi kockari, igrali su u prave pare. Znale su se tu na zemlji, pored crte, nakupiti gomile novca, ako je bilo dosta nabacivanja.

Bacali su se razliiti novii, iako se uvijek igralo u odree- nu vrijednost. Ja sam najvie volio igrati s olovnom petodinar-

36

kom, koja je bila dosta teka i fino se zabadala u vlanu zemlju. Vano je, u toj igri nabacivanja, sa svojim noviem biti to blie crtijer onaj tkoje bio najblii imaoje pravo prvi bacati sav me- talni novac u zrak i pokupiti sve one novie kojima se okrenula glava na gornjoj strani.

Pismo je7 ne znam zato, gubilo. I u toj igri glave su bile milije...

Bili smo pravi virtuozi u toj igri. Znali smo izbijati novi koji je stajao na samoj crti. To se zvalo nabacivanje. Onda bi se odnekud pojavila milicija i mi bismo, trpajui novac u depove, bjeali, preskaui plotove i skrivajui se po okolnom grmlju, gdjeje tko stigao.

Neunitivi Kasim

Kasim je bio jedan od najboljih igraa u cijelome gradu. Ne samo to je dobro bacao i izbijao novie sa same linije, nego ih je znao i tako okrenuti u zraku da su gotovo uvijek padali na glavu.Pismo me ne zanima", znao je rei.

Kasim mi je bio najbolji drugar. Igrali smo satima biljar u Domu JNA, kuglali na Reljkovievoj kuglani i tamo ispijali prva piva, odlazili pjeice po desetak kilometara uz eljezniku pru- gu poskakujui bosonogi po garavim i od kolomasti Ijepljivim eljeznikim pragovima sve do Borova sela, gdje smo ispod jednog mostia na rjeici Vuki lovili male somove koji su se zva- limanjici" i koji su bili jako ukusni.Za prste polizati", rekli bi neki.

Oko nas su bila polja visokog ita, a u blizini su izrastali iz zemlje visoki betonski silosi. U daljini su se nazirali krovovi i dimnjaci velike tvornice u Borovu naselju.

I upravo tu, u tom mome raju djetinjstva i nevinim kuli- sama naih bezazlenih igara, poeo je '91. godine krvavi gra- anski rat. Tamo gdje smo mi jurili bosonogi kroz itna polja, nosei ulovljenu ribu nanizanu na najlonski konac i bambuso- ve tapove preko ramena, toga ljeta'91. godine jurili su Ijudi u uniformama s pukama u rukama, sijui olovnu smrt po pustim poljima i ostavljajui krvave, neizbrisive tragove na obalama ri- jeka naega nepovratno unitenog djetinjstva.

37

U Londonu'94.godine, kad mi ovim i onim kanalima javlja- hu tko je sve nastradao, tko je izgubio glavu, kad sam sa strijep- njom mislio na one s kojima bijah blizak, to od malih nogu, to iz kolskih klupa, to iz profesije a to onako usput, doe neki glas da je i Kasim nastradao.

Razbolio sam se od tuge.Zar i ti, Kasime?Kasim mi je neto vie od osobnog poznanstva. On mi je

simbol mladosti. U njemu su moji i tui dani nekom blizinom povezani. On je moj mali i veliki svetac. tit te nesretne, boso- noge poratne generacije na koju je palo i dobro svjetlo naih oeva.

On mi je ono, vjerujem, to i drugi imaju u nekom slinom liku: posljednja i prva stanica mladosti.

A bio je nekako sav nakrivo tako i hodao tako i kolu uioi ba se nekako muio da dokaekako ima i vanijih stvari na svijetuNa primjer u pubertetu kad su svi rakiju u Vinkovcima piliKasim je gledao Belmondove filmovei uSlavonija" hoteluu nekom starom oevom odijelunaruivao au hladnog mlijekaVucibatina nekasjeam sehtio me tui(jer ja sam oduvijek bio kao neki poeta)a Kasim bi onako iz zaleta pomeo dvojicu trojicuzatim poravnao kravatui rekao najmirnijim glasom na svijetuto si se usro od strahapet je do osamhajde da gledamoDo posljednjeg daha"

Proljee u naem gradu je bilo kako se kae puno spermeZnali smo kolektivno drkati onako majuni brkati

38

zavaljeni u anac ispred protine kue oko nas bunje i neko trulo prue a Kasimoca mu mangupskogodjedared odnekud izroni iz mrakai u par koraka stvori se nad namaon i s njime prva damaznali smo je iz komilukaAjde kae da vidim ko e daljedajem samo za parea njemu onako zbog neeg u zrakumoe taj svaku ako bi htioKasim bi se samo nasmijao i rekaoNe diraj mi kurvetino drugaremoe te povaliti baraba svakaPet do osam majku muodoh da gledamDo posljednjeg daha"

Ljeto uSlavoniji" u mozakzapee ne vidi se nita od praine Kasimetako smo se zvali nas dva po nekom detektivu iz X-romana Nee valjda i ti kao ovi vodozemci da ladi muda u Barutanu hajde sa mnom u Staru pilanu da vadimo gliste iz piljevine

Sjedi tako na starom biciklu i otpuhuje kolutove dimaal' zaistinskine ko ova druga rajaon ga povue bogami iz jajaI sjednem tako na tangu ispred njegabos u kratkim hlaicamaa on sav obuen u crnoi cipele crnena bosu nogu

Vozio je polako Nek vidi kae

39

svatko da smo drugariJo nam samo BelmondofaliDa skupa vadimo gliste na Staroj ciglani

Bila je u naem gradu i jedna mala s pjegama mi smo kao bili u nekoj shemi ma vraga shemibili smo do uiju jedno u drugo zaljubljeni a Kasim joj zna onosvake zime nove rukavice donese eretski se nasmije i kae Ti mala uvaj se i ne izlazi suvie na zimu moda e jednom igrati na filmu

Od tada je eto mnogo minulo Ijetai ja sam danas kao neki estetafilmom se bavim i ponekad pjesme piemal'nikako da zaboravim te moje Vinkovcei moje blage ravnice gdje smo Kasim i jaod jutra do mrakaivjeli ivot do posljednjeg daha

A neki dan etostiglo mi pismopiu da Kasima nema viepoginuo je negdje u blizini MirkovacaPitam na kojoj je strani bioNije taj kau uniformu nosionekog je klinca na biciklu vozionekog bosonogog djeakakad ga je metak pogodioSunce ti kalajisanokauko kaskader na filmu je kroz zrak poletioi na onu pranjavu mirkovaku cestu pao zatim se kao malo pridigaoi onom djeaku neto na francuskom aputao

40

I jo je kau zadnjim snagama nekako naroito kravatu poravnao a ondapalcem desne ruke kao Belmondolagano preko donje usnice preao Do posljednjeg daha mon ami Do posljednjeg daha

41

I I

GODINE ZAGREBACKE, STUDIJA, USPONA

IPUTOVANJA

1 .

SveuilitaracO Fickovu nagovaranju mog oca da ipak upiem prokletu profesiju", prijemnom ispitu, Vidovievim cigaretama i jednom ranjenom prijelazu preko iroke ceste

Godina '64. u Vinkovcima zaorala je duboke brazde u moj pustolovni Portret umjetnika izmladosti. Sve vie me opijala pra- va umjetnost. Zavodila me na svakom koraku. Dolazila je k meni kroz knjige koje sam po preporukama svoga profesora Johlera itao.Teatar sam bio skoro zaboravio i sve vie sam se zanosio idejom da studiram knjievnost. Pisao sam potajno pjesme ko- je nisam nikome osim Kasimu pokazivao i jednom, sjeam se, Miroslavu Maeru, pravome pjesniku s kojim me je vezalo ne- ko skriveno prijateljstvo, i ijoj sam se poeziji tada, kao i danas, iskreno divio.

Maestro i uitelj

Trinaestog aprila bio je Dan osloboenja Vinkovaca. Za tu sveanu priliku moj profesor Johler je napisao recital, a pozva- ni su, kao gosti, zagrebaki prvaci kazalita, koji su nekada bili aci te iste gimnazije, da odre recital poezije. Tu su bili Vanja Drah, Ivo Fici, Nada Suboti, Mato Ergovi i jedna mlada i lijepa glumica Ljiljana Doko, koja je odmah poslije zavrene kazali- ne Akademije u Zagrebu otila u London i ivjela tamo desetak godina pokuavajui glumiti na engleskom jeziku i koja mi je jedne noi dok smo tumarali praznim vagonima vlakova parki- ranih na sporednim kolosijecima vinkovake stanice, govorila ekspirove monologe na engleskom jeziku.

Moj profesor je ubacio i mene da, s vrhunskim glumcima, govorim poeziju. Govorio sam pjesmu Antuna Martinovskog

45

BabeOprosti mi majko to Ijubim" i ini se da sam bio dosta uspjean, jer su me svi zagrebako-vinkovaki prvaci saletjeli da moram doi u Zagreb studirati glumu.

Najuporniji je bio Ivo Fici, koji je te zime doao reirati u vinkovako kazalite i s kojim sam se svake noi druio. Padao je snijeg i bila je estoka zima. Na mali grad je uistinu izgledao kao s novogodinjih razglednica. Bajkovito i nekako sigurno. Ficko i ja smo se obino zajedno vraali kui jer smo bili susjedi. Jedne noi je prepriavao utakmicu Dinomo-Zvezdo i u trenut- ku kad je pokuavao opisati kako je to ekularac (kome se naj- vie divio) predriblao Crnkovia, zaorao je nogom u snijeg i pao na ulicu, razbivi u padu nos.

Dok je tako leao na ulici i dok se crvena krv razlijevala po svjee napadanom snijegu, neodoljivo je podsjeao na Marin- kovieva Maestra i Kiklopo, iako ta knjiga jo nije bila napisana. Hou rei, kada smo mnogo godina kasnije radili Marinkovie- va Kiklopo u HNK, bez obzira na to kako je to sjajno i maestralno igrao Jovan Liina, ja sam nekako u to doba uvijek zamiljao moga Ficka kao pravog Maestra s onim njegovim promuklim glasom i ranjivim tijelom. Ve vie od deset godina u Vinkovci- ma se prireuje Festival glumca, gdje dolaze glumake trupei kazalita sa svojim predstavama, a jedna od nagrada je i na- gradalvo Fici", koju je izradio akademski kipar Branko Kelec i dodjeljuje se mladom glumcu.

To je zaista pametno promiljeno. Volio je mlade glumce i sudbina je na kraju ipak potena prema Ficku!

ini se da je te daj-damovske noi, dok smo u stanu Ficko- vih roditelja previjali njegov razbijeni nos, a njegov otac izvadio svoju violinu i svirao nam za utjehu Kozarevu pjesmu Zbog tebe sam tarabe preskako", za koju je muziku napisao nitko dru- gi, nego uveni maestroTijardovi, Ficko vrsto odluio da me poalje na prijemni ispit na zagrebaku kazalinu Akademiju.

Izabrao je pjesme i monologe koje u govoriti i poslije svo- jih proba ostajali smo jo neko vrijeme u kazalitu radei na tim, za me izabranim tekstovima. Bio je siguran da u poloiti, samo ako sene userem ko grlica"

To mu je bila omiljena reenica.Rekao sam mu da u meni straha nema, ali da nisam sigu-

ran da e me moj otac pustiti na prijemni. Odluio je da e on to srediti s mojim starim, no njegov autoritet je brzo odletio

46

doavola, jer ma kako bio simpatian mome ocu, ipak mu nije promaklo kako je Ficko s uitkom popio etiri ili pet rakija za pola sata, a kako on poznaje i jo jednoga glumca iz Subotice, koga je nedavno sreo negdje u nekom vlaku, valjda dok se vra- ao s jedne od svojih rutinskih ophodnji iz slavonskih i baranj- skih uma po kojima su drugTito, Rankovi, Kardelj i ostali nai lovci-komunisti, ubijali divlje patke, zeeve, jarebice i svinje, te kako je i taj bio brz u ispijanju rakija i gemita i kako mu je po- vrh svega jo i rekao, ako ima djecu da im nikako ne da da idu u glumce i da se zaraze tom nesretnom i prokletom profesijom. Prokletom profesijom", ba je tako ponovio nekoliko puta, pri- ao je otac.

Za razliku od oca, majka je eljela da studiram kazalite, jer ona je mogla osluhnuti sve one duboke treptaje to su po- tresali moju unutranjost. Vjerojatno bismo mi izgubili tu bitku s ocem, jer malo se toga deavalo van njegovih odluka, da ja nisam jednoga dana rekao:- U redu. Odredi fakultet koji hoe da studiram, i ja u ga zavriti, ali u, svejedno, poslije ii na Ka- zalinu akademiju.

Kao dobar psiholog, otac je znao da je to moja iskrena od- luka i da je bolje da popusti nego da moja dosta ranjiva i senzi- bilna priroda ue u neke zamrene i nepremostive bitke.

Prijemni ispiti

Bio je mjesec maj kad sam doao u Zagreb. Plavili su se tramvaji, sunce se presijavalo po kockastim plonicima Franko- panske ulice, a Hrvatsko narodno kazalite je zastraujue pri- jetilo i moja se provincija do boli skupila u meni, pokuavajui prikriti koliko sam bio izgubljen i uplaen tihprijemnih dana", te sam se uvukao u zgradu Kazaline akademije iz koje bih sa- mo odlazio do Kavkoza na pie i odmah se vraao natrag, da sjednem na onu malu klupu ispred ulaza na Akademiju.

Tu zapalim cigaretu i promatram starije studente i prave glumce, koji bi dolazili ispred Akademije vidjeti ima li to novo, mlado i interesantno. Meu mnogim licima koja sam tada upo- znao posebno sam upamtio Ivicu Vidovia, koji je stajao tamo naslonjen na zid Akademije, u svome smeem kaputu, i palio jednu cigaretu za drugom. Njegovo blijedo i nekako tuno li-

47

ce izdvajalo se svojom posebnou i zarobilo moju panju. Bila je to prijateljska Ijubav na prvi pogled, prepoznavanje srodnih dua, otkrivanje nekog zajednitva od posebne i naroite va- nosti, kojega u tome trenutku nismo bili ni svjesni, iako smo ga svakim trenutkom, nekim njenim i paljivim gestama, is- trajno gradili.

Prelazili smo iroku cestu koja je dijelila Akademiju od Ve- likog kazalita, u koje me je Ivica po protekciji uvodio na kavu,i vraali se ponovo na malu kamenu klupu ispred Akademije. Poslije mnogo godina, sjedei u svome londonskom stanu, tre- ega maja saznao sam da su pale Martieve bombe na Zagrebi da je jedna pogodila ba taj prostor izmeu Akademije i Ve- likog kazalita, od koje su neki neduni prolaznici i umjetnici ranjeni i poginuli. Jedan mladi student kazaline reije poginuo je upravo na tom neobiljeenom prijelazu kojim smo kao stu- denti Akademije odlazili na jutarnju kavu u Veliko kazalite.

Jedan od tih smrtonosnih gelera zauvijek je i mene usmr- tio i zbrisao sa iroke zagrebake ceste zelenog vala ispred Hr- vatskog narodnog kazalita.

48

2.Dani podstanarstva i sanjarstvaO utoistu kod oeva ratnog druga, plavom autobusu koji je bjeao ispred nosa, Dubravku Horvatiu, Vrdoljaku, ranim jadima boemtine, Krinim i Bobijevim studentima, studenoj radnikoj sobi u otmjenom dijelu grada, nekupljenom kaputu, upali plua i oevom osjeaju krivnje

Doveo me otac u septembru '65. godine u Zagreb, kao Ko- vaiev Zgubidan svoga sina Ivicu Kimanovia presvijetlom llustrisimusu na kolovanje.

Po starom likom obiaju, ne preputajui nita sluaju, predao me je na stanovanje i uvanje nekim svojim likim prija- teljima, inae vojnim penzionerima, koji su imali sina srednjo- kolca, s kojim sam dijelio sobu. Bili su to dragi neki Ijudi, ije sam napadne Ijubaznosti, zbog oevih partizanskih veza, mo- rao podnositi, iako su me beskrajno koile i paralizirale sve moje umjetnike ambicije vraajui me u stvarnost liko-vojnikog- patrijarhalnog odgoja i discipline. Meni je, vjerujem, kao i dru- gim studentima koji su dolazili u Zagreb na studij, studiranje znailo i odvajanje od roditeljske stege, nadzora, pa i kunoga praga. Svi smo mi, na neki nain, doavi u Zagreb, puteni s lanca.Taj osjeaj slobode je dugo sanjani uitak, koji se moe povezati jedino sa saznanjem samostalnog odrastanja.

Oev ratni drug, ma kako u sutini bio neki dobar ovjek, svojim je dubokim alkoholizmom razarao svoju porodicu, tako da sam se ja kao doljak trudio da samo prespavam tih par satii pobjegnem ve ranim jutrom u grad prvim autobusom, koji me je izTrnskoga vozio preko Savskog mosta. Volio sam ta rana jutra, pa i te magle zagrebake, iako je onaj lirski ugoaj esto znao pokvariti prizor iz kue iz koje sam pobjegao. U uima su jo uvijek odzvanjali zvuci krguta zubiju umirovljenog pukov- nikaJNA.

Prelazei Savu, osjeao sam se kao graanin velikog grada, kojeg sam poeo radoznalo ispitivati. Tih prvih mjeseci moga

49

studentskog ivota, Savska cesta je bila glavna ila kucavica u mome srcu. Ona me je vodila od Save do Akademije i njome sam se obino svake noi pjeice vraao, jer bih, skoro po navi- ci, u posljednji as, propustio zadnje autobuse za Trnsko.

Bjeao mi je taj plavi autobus, a novaca za taksi nisam imao. Ponekad bih prespavao u stanovima nekih ena ili djevojaka s ijih sam bijelih bedara krao Ijubav, ne zadravajui se due od jedne jedine noi u njihovim tunim beznaima. Ponekad, ta- ko, vraajui se Savskom cestom pjeice, nakon to sam propu- stio sve tramvaje i autobuse, ponavljao sam svoje tekstove koje sam spremao za ispite i uistinu postajao lice iz Dostojevskoga, tumarajui ranim jutrom niz dugaku Savsku cestu i pijano se klatei od semafora do semafora. Mnogi su ostakljeni i uokvire- ni tramvajsko-autobusni redovi vonji ostali porazbijani od mo- jih preciznih nonih akakih obrauna i s njih je itavo sljedee jutro moja usirena krv nemirno vritala.

Meu knjievnicima

Jedna od nezaobilaznih nonih stanica toga mog rasipni- kog planetarija, u kome sam se penjao i silazio sa zvijezda, sku- pljajui iskustva i dodire kao zlatnu prainu i pohranjujui ih u riznicu svoje poetnike umjetnike radionice, bio je Klub knji- evniko. U njemu su se skupljali svi koji su nekog avola pred- stavljali u Zagrebu. Studentima je bio zabranjen ulazak i ja sam mogao ui samo uz Ivicu Vidovia ili nekoga poznatog glumca ili pisca koji bi me unutra provercao. Ranko Marinkovi je bio tamo gotovo svake noi. lako je Ivica bio njegov Vianin kojega je simpatizirao, nisam se usuivao prii njegovom stolu.

Ja sam se obino zadravao u prednjim prostorijama u ko- jima se nije kartalo i gdje je bio pravi restoran. tivii, Neda Mamilovi, Boena Frajt, Niko Kova, Vojo iljak, Pjer Vukeli, Pajo Bogdanovi, Ugljea Kojadinovi, Fahro Konjhodi, Sem- ka i Mario Bertok', iblov stariji sin Miroslav, moji kolski drugo- vi Drago Metrovi - Foka i Ante Rumora i mnogi drugi, meu kojima naroito pamtim Dubravka Horvatia, s kojim sam se tih noi intenzivno druio, bez obzira na nae razliitosti, odnosno na njegovu obiteljsku ustaku, a moju partizansku prolost.

50

Meu nama nije biio angrizava zamjeranja i nianili smo se preko ae duhovnou.Tad smo bili na nekom zajednikom mostu kojeg, razumljivo, samo mladost, literatura, umjetnost uope, moe izgraditi i spajati razliite obale.

Tu sam upoznao i Antuna Tonija Vrdoljaka koji je prelazio iz jedne prostorije u drugu, dijelei svoje interese izmeu po- litike elite koja je, predvoena Ivanom iblom, kartala svake noi u Maloj sali i nae kolegice Branke, studentice druge go- dine glume, koja je sjedila s nama u restoranu. STonijem sam se preko djece i pokumio, i od njegova glasovitog filma U gori raste zelen bor, u kojem sam igrao manju ulogu, ostvario pro- fesionalni, pa i prijateljski odnos. Majstorski je reirao Raosove Prosjake i sinove u kojima sam, kako kau, ulogom Matana ne- zaboravno uao u taj imotski, zabiokovski mentalitet Ijudi koji ive zaista, kao to ree Ujevi, edan kamen na studencu.

Ugljea Kojadinovi i ja, ini mi se da smo bili izvrstan tan- dem, provjeren nekako i uTV seriji U registraturi.Jona je uvijek nekim pouzdanim reijskim nagonom osjeao dobru literatu- ru, a Raos je uistinu proniknuo u to podneblje, gdje su roeni u malom radijusu Pupai, Ujevi, Katelan, Laui, Barbieri i dru- gi hrvatski pisci.

I Toni je dolje roen. Nakon Kostina uprizorenja Kiklopa u HNK,Toni je snimio izvrstan film iTV seriju, uglavnom u okviri- ma kazalinedramatizacijeznamenitog Marinkovieva romana, gdje sam igrao Huga, a ne Melkiora, a kasnije i Gospodu Glemba- jeve koje smo Veek, Vitez i ja uinili znamenitom i sredinjom predstavom u Gavelli, ali, eto, tu nisam igrao Leona, nego moj bivi cimer Nadarevi. Odluio sam se snimati ameriko-engle- sku koprodukciju filma Manifesto sa Duanom Makavejevom. Mak je bio reiser kome sam se beskrajno divio i jednostavno, ma koliko volio Leona Glembaja, nisam mogao odoljeti toj pri- lici da konano snimam film s tim velikim reiserom.

Toni i ja snimili smo jo MarinkovievZagrljaj i kao da smo se tako zagrljeni po posljednji put, devedesetih godina, profe- sionalno razili...

Sve noi su zavravale pjesmom. A pjevale su se najrazli- itije pjesme. Od starogradskih Bolujem ja, boluje ti", preko zagorskih i dalmatinskih, do borbenih, odnosno partizanskih

51

revolucionarnih. Pjevali smo nekako skladno, ali, ponekad, po- injui pjesme, izgovarali ono to nas taj dan bije, pa, bogme, i naa uvjerenja...

Semestri i godine glume

Prvu godinu glume vodili su profesori Drago Kra i Josip Bobi Marotti. Generacije zagrebakih glumaca prole su kroz njihov glumaki kindergarden. Bili su gavelijanci. Pravi Gavelli- ni uenici. I nasljednici. Na neki nain - izabranici.

lako su njih dvojica savreno suraivali, mi smo se nekako dijelili na Krine i Bobijeve glumce. U Krine, zbog dosljednog pedagokog i akademskog rada, spadali su oni ambiciozniji, a Bobi je svojom spontanou i boemtinom neodoljivo privlaio mlade barabe. Foka i ja smo znali noima pratiti naeg profe- sora Bobija koji bi, kad bi se dobro ugrijao, sa suzama govorio Preernove stihove na svom materinjem slovenskom jeziku, i jednu naroitu partizansku pjesmu o rijeci Soi. Bio je u parti- zanskim redovima, ali je volio ivot, nebo, Ijepotu, poeziju, i nije bio uskogrudan. Dapae, njegova dobroudnost plijenila je ne samo nas studente, budue glumce, nego i sluajne prolaznike na cesti, i nije udo to su ga oboavala djeca u njegovim zna- menitim djejim emisijama. Bobi je, naravno, jedan od zavod- nika moje due. Na neki nain, svojedobno, i njezin instruktor. Veina tih instrukcija dogaala se u sjeni ili blizini anka, kojeg smo, razumljivo, zapljusnuti valovima glumakog ivota, lite- raturom, smatrali loginom postajom u naem intelektualnom razvoju.

Studena podstanarska soba

Tutnjala je dakle moja boemtina tih mjeseci ulicama i ka- vanama Zagreba, i nije bilo prepreka koje nisam preskakao. On- da se jednog dana pojavio moj otac, koji je stigao ranim vinko- vakim vlakom oko 6 ujutro. Ja sam se ba negdje oko 5 vratio u stan. Rekao mi je da pokupim svoje stvari, dok se je on ispri- avao domainima.

52

Obukao sam svoje jedino, maturalno, zelenkasto-sivo odi- jelo, tako da su sve ostale moje stvari stale u dvije putne torbe. utio je sve vrijeme dok smo se vozili mojim autobusom preko Savskoga mosta i crvenom olovkom, koja je imala i svoj pla- vi dio s druge strane, a koju je on naroito volio, biljeio neke adrese soba za izdavanje u oglasniku Veernjeg lista. itav dan smo proveli traei prikladnu sobu za mene. Napokon je otac, tko zna zato, bio zadovoljan jednom sobom u Bosanskoj ulici, povie Britanskoga trga.

Sobu sam opet dijelio sa sinom gazde koji je bio radnik u topionici eljeza. Dobra neka dua. Radio je svake druge nedje- Ije nonu smjenu i opet su nam se putovi nekako udno ukr- tali. Znali smo se obojica vraati u zoru, on s posla, ja iz svojih duhovnih nestaluka. Kua je bila lijepa, ali nije bilo grijanja i ja sam se poeo dobro smrzavati te jeseni i zime.

Otac je doao ponovo u Zagreb poetkom decembra. Ovaj put razlog njegovog dolaska bili su zimski kaputi koje nam je trebao kupiti. Sestra je eljela novi kaput, a ja nisam ni imao nikakav, nego sam itave jeseni lunjao Zagrebom u nekom de- belom vunenom puloveru to mi ga je majka isplela, zbog koga me je tiva prozvao Jesenjinom.

Milica je eljela novi moher kaput, koji je te zime bio u mo- di i to je potpuno sruilo oev plan da kupi dva kaputa. Bio je na tisuu muka to da uini. Ako kupi sestri moher, koji je bio prilino skup, nema novaca da kupi i meni kaput.

Dogovorili smo se da se naemo na Trgu Republike u Mo- ki, gdje sam volio odlaziti na kavu i gdje me je uvijek ekao po- pularni Milek i nagovarao na jutarnju votku.

Nikada oca nisam vidio tako zbunjenog i nekako posebno potonulog.

- Zna li, sine, da su od tvoje majke strievi i djedovi Ma- tijevii bili meu najjaim Lianima, a i mi erbedije bili smo dosta jaki. Tvoga djeda Vujadina brat ura mogao je golim rukama rastrgnuti eljezne lance. To je isti onaj ura koga je nekakavTurin devetsto i neke ubio noem kraj kazana, dok su kopali rudu u blizini LasVegasa.

- Skrati priu - rekao sam, jer sam znao to slijedi nakon tog epskog uvoda.

- Pa, sine - rekao je - ja u kupiti Milici moher kaput. Zna, djevojkajeza udaju, a ti imataj debeli demper ijo navuci na

53

njega ovaj kratki kaput od odijela, kad su hladnija jutra i noi. I bit e ti dobro...

Okrenuo sam se i otiao na Akademiju, ostavljajui oca da jo neko vrijeme tumara kao Kovaiev Zgubidan snijegom za- sutim i studenim kaldrmastim plonicimaTrga Republike, prije nego uhvati popodnevni Sava expres za Vinkovce.

Sluaj je htio da sam ba te zime dobio teku upalu plu- a, od koje sam skoro odapeo. Leao sam u studentskoj sobi u sklopu bolnice u Drakovievoj, koju su zvaliBaraka 5b", jer iz nje se rijetko izlazilo zdrav i itav.

Otac je teko primio vijest da sam se tako ozbiljno razbolioi prebacivao je sebi to mi nije kupio zimski kaput, smatraju- i se krivim za moju upalu plua. Uzalud sam mu govorio da sam upalu dobio zbog toga to sam sa Stevom Krnjaiem trao jedne noi gol do pojasa po otroj zimskoj kii, od autobusnog kolodvora do eljeznike stanice, i da je to pravi razlog moje bolesti.

Uzalud.Stari moj udba nije mi vjerovao.

54

3.Doek Nove u ZagrebuO studentskom siromatvu, ilegalenju u tuim sobama, znoju i plesu, susretu u Novoj godini, krupnim pahuljama snijega, skromnoj trpezi, kosi i oima boje badema...

Vjenceslav Kapural je bio glumac s kojim se moglo razgo- varati o literaturi, a ne samo ispijati gorke pelinkovce, koji su bili naroito u modi te jeseni u zagrebakom teatarsko-filmsko- knjievnikom podzemlju. Imao je kartu vie za doek Nove go- dine u Klubu prosvjetnih radnika na Mauranievu trgu.

Nije mi se nikako odlazilo u Vinkovce, jer su jo uvijek u meni bili svjei oiljci nezalijeenih Ijubavnih rana. Kako nisam imao ba nikoga drugog u Zagrebu s kime bih zaelio biti vie od jedne jedine noi, prihvatio sam Kapuralov poziv da s njim i njegovim drutvom provedem tu najluu no.

Biloje dozlaboga dosadno!Tijekom veeri nekako sam na- basao na isto tako osamljenu duu, koja je tumarala prepunim Klubom prosvjetara probijajui se kroz dimnu zavjesu u kojoj su se jedva prepoznavala lica. Pocupkivalo se, drmusalo, leluja- lo, stiskalo uz muziku s gramofona u kojoj su dominirali hitovi 4M, Marka Novosela i Gabi Novak:Kad si kupim mali motorin" Platno, boje, kist i tvist"Ljubav ili ala"...

Nisam je zapitao za ime, a ni ona mene. Bila je najmravija djevojka koju sam obuhvatio oko struka, i nije na njoj bilo mno- gotoga to bi raspaljivalo moju erotsku matu. Ali imala je neke posebne i tune oi i tako mekani, njeni i duboki alt, te sam se s razlogom primicao sve blie njenom licu, gotovo joj uvlaei glavu ispod dugake, kestenjaste kose, sve dok se nismo tako priljubljeni i zatieni dimom i njenom umom od kose izgubili u nekim drhtavim njenostima, te vrelim dahom i oznojenim usnama zasuli poljupcima.

55

Upueni jedno na drugo, i ne zamjeujui druge, kao dva brodolomca, plesali smo cijelu no. Pili smoBakarsku vodicu" palili cigaretu na cigaretu, dok se moja bijela najlonska kou- Ija, koju sam obukao na golo tijelo, potpuno mokra slijepila s tijelom postajui tako dio koe. Samo je nemarno rasputena crvena kravata s plavim i bijelim prugama zadravala koulju na meni.

Oko pet ujutro krenuli smo iz Kluba da uhvatimo prve ju- tarnje tramvaje koji su vodili na Staru Savu. Ona je stanovala u studentskom domu u arengradskoj gdje je dijelila sobu sa svojom cimericom, a ja sam te noi i jutra bio sam u Mustafinoj i Vinkovoj studentskoj sobi, u kojoj sam inae ve mjesec dana ilegalio.

Krupne pahulje snijega padale su po Zagrebu itave no- i i kazalini trg je, krto osvijetljen utim svijetlima, doekivao prve tragove zore kroz koju su se pomaljali snijegom zatrpani malobrojni automobili, glasajui se potiho trubama kojima su jedni drugima estitali Novu godinu.

Smijala se kako sam navukao svoj jesenjinovski pulover is- pod sakoa maturalnog odijela i pokuavala me zaogrnuti svo- jim velikim, sivim krombi kaputom, ispod kojega je, zbog njena izuzetno tanana tijela, bilo dosta mjesta i za mene ako se remen odvee.

ekali smo tako, uvijeni u njezin zimski kaput, etvorku da nas odveze do Stare Save. Dijelili smo cigaretu kojom smo se grijali i otpuhivali kolutie dima, priljubljenih lica i zasanjanih pogleda.

Jutro je ve sijalo kroz prozore studentske sobe i obasjava-lo sve ono to je jo do prije nekoliko trenutaka bilo skriveno. Njeno krhko tijelo, uvijeno u nekoliko deka i tako priljubljeno uz menejoje podrhtavalo, a pogled je nekako, gotovo zatva- rajui oi, skrivala od mene, pretvarajui se da tako radije govo- ri o poeziji Tina Ujevia, koju smo oboje oboavali.

Pored kreveta je stajala do pola ispijena boca travarice, a na stolu izmrvljeni komadii kruha, ostaci slavonske kobasice i ajvara, koje su svi studenti drali u studentskom friideru", na prozorima soba na kojima su visjele najlonske vreice iz rodi- teljskih paketa to su stizali iz provincije. Iznio sam pred svoju gou jelo i pie kad smo uli onako smrznuti u sobu, odlaui

56

Ijubavne zagrljaje i grijui promrzle prste na polutoplim radija- torima.

Nisam je pitao kako se zove i nije me pitala kako mi je ime. Preutno smo se dogovorili da su se to samo nae due te noi na Silvestrovo druile i pobratimile uz Ujevieve stihove.

Mnogo godina kasnije, dok sam se klanjao pred publikom u Gavelli, spazio sam je u treem redu. Drala se za ruke s nekim mladiem. Iste oi boje badema i ista dugaka kestenjasta ko- sa pod kojom sam se jedne davne silvestarske noi skrivao od nemira. Ali u licu se izgleda malo popunila. Mora da ni u struku nije vie tako neprilino tanana, pomislio sam.

Nasmijeio sam joj se. Nasmijeila mi se.I namignula.Znala je da je te veeri iz mene na toj sceni progovarao i

dio njene due utopljene u mojim venama jedne davne silve- starske noi, u kojoj smo svojim posebnim i elegantnim njeno- stima postali braa u svemiru.

57

4.Prve uloge, enidbaO Akademiji, fazaneriji, Krnjaiu-Krnji, prvom letu avionom, Americi, portiru Cicimiru, mladim i iskusnim drtinama, gitari koja je postala svjetiljka,Hamletmaini, tajnom i javnom vjenanju...

Moje iskustvo me nauilo da se vrhunci u umjetnosti ne postiu planski. Oni najee dolaze sami od sebe, kad se naj- manje nada. Znam da sam se uspinjao ponekad na neke svi- jetle visoravni i jo pamtim sladak okus pobjeda. Ali, pamtim i sve one duboke, tamne i hladne nisputice koje su isto bile dio moga hoda kroz umjetnost i koje su me eliile vie. Danas, s miljama teatra i filma u nogama, stojim na nekoj svojoj osun- anoj visoravni i jo bezazleno i djeaki promatram tri nedo- sena vrha moga Triglava: Izeta Hajdarhodia, Peru Kvrgia i LjubuTadia.

R. erbedija, Vjesnik, 5. oktobra 2000.

Na Zagrebakoj kazalinoj akademiji koncem ezdesetih vladala je prilina disciplina, to je s obzirom na specifian ka- rakter kolovanja, bilo prilino iznenaujue. Jo uvijek je Ga- vellin duh kruio uionicama i mnogi profesori nisu se mogli maknuti od njegovih umjetnikih i pedagokih metoda. S jed- ne strane je to bilo dobro, jer je kola poprimala karakter jed- ne ozbiljne institucije, a s druge strane, uz tumaenje kazaline umjetnosti od nekih uskogrudno navijenih profesora koji su slijepo imitirali stil i rad velikog metra Gavelle, koila se u izvje- snom smislu umjetnika sloboda i individualnost.

Ipak, sve u svemu, bila je to dobra kola, s izvrsnim teore- tiarima i ponajboljim kazalinim reiserima. Uostalom, u ka- zalinoj umjetnosti ne postoje pravila koja treba slijediti i slije- po podraavati.Takvi umjetnici, i kad su najbolji, obino ostaju

58

odlikai" i ne moe ih uiniti izvanserijskim nijedan umjetniki autoritet.

Ja sam od samog poetka izgradio vlastiti sistem. Nisam bio naroito oduevljen gavelijanizmom" kao metodom, jer su najistaknutiji predstavnici te kole (zvani gavelijanci), uglav- nom vikali na sceni i razdirali ui gledaocima" Moji uzori na sceni bili su ovagovi, Kvrgi, Tadi i Hajdarhodi. Tako po~ sebni i razliiti u svemu, a tako veliki i originalni. Shvatio sam da, ako elim dostii te visine, moram pokuavati biti svoj i pro- nai u sebi ono neto samo moje to e, moda, zasijati nekom novom posebnou.

Moram priznati da sam imao i dosta sree. Odmah iza pr- voga semestra Kosta Spai me je ubacio u ekipu izabranih stu- denata s etvrte i tree godine koji su pripremali studentsku predstavu za gostovanje po Americi. Inge Apelt, Neda Mami- lovi, uro Utjeanovi, Nikola Car i ja kao glumci, i jo Stanko Majnari kao asistent reije. Profesor i voa puta bio je Geor- gij Paro. Pripremali smo neki kola dramskih tekstova iz nae i amerike dramske knjievnosti i nekoliko scena i songova iz Brehtove Prosjake opere. Profesor glazbe na Akademiji bio je Bogdan Gagi, veliki profesionalac i beskrajno odan i drag o- vjek, koji je imao dosta muke da uskladi taj udni orkestar (i zbor), u kojemu je briljirala Inge Apelt, koja je inae sjajno svira- la klavir, ali Nikola Car, i jo vie uro Utjeanovi, nisu gotovo uope imali sluha.

Svatko od nas trebao je svirati neki instrument. uro je svi- rao usnu harmoniku. Bile su to prave salve smijeha dok smo gledali i sluali kako se pedantni i strogi" profesor Gagi tru- dio nauiti tog naeg vragolana da pogodi tih nekoliko nota na usnoj harmonici.

Jednog jutra tijekom probe uro je iznenadno jauknuo, bacio Ijutito usnu harmoniku na pod i pritom neto sono opsovao, to mu je inae ilo od ruke, odnosno jezika. Krv mu je liptala iz posjeene usne jer je on zabio maleni avao u usnu harmoniku ispred note C, u koju je trebao puhati. Pritom je, na- ravno, optuio profesora da mu je on rekao da zabije avao u usnu harmoniku.

Ja sam svirao gitaru. Onu istu crnu Gipsijevku koju mi je otac kupio u Vinkovcima nakon mnogih nagovaranja profeso- ra muzike, koji su isticali da sam neobino muziki nadaren i

59

da bih trebao ii i u muziku kolu uiti klavir, to je moj otac odmah odbio plaei se da u zbog muzike kole zapostaviti redovnu. Kupio mi jejednog kinog popodneva gitaru. Ja sam je odmah, izlazei iz duana, poeo svirati, pritom se okliznuo na vlanom ploniku i pri padu dobio od oca lagani udarac po tjemenu.

Polako", rekao je.Jednom e tako i vrat slomiti..."Moja crna gitara je bila dola sa mnom izVinkovaca, ali ba-

vei se uglavnom kavanama i djevojkama nisam imao vreme- na za nju. Stajala je tako u mojim ilegalnim i legalnim sobama, naslonjena na zid u nekom kutu, dokje jednoga dana Mustafa Nadarevi, s kojim sam dijelio sobu u nekom iznajmljenom sta- nu u Dereninovoj ulici, nije ofarbao u bijelo i napravio od nje nonu lampu koju je objesio iznad svoga kreveta. Kad sam ga upitao zato je to uradio, rekao je:

Nikad ne svira. Ovako e bar biti neke koristi od nje."U Ameriku smo otili poetkom maja i ostali na turneji pre-

ko mjesec i pol dana. Letjeli smo iz Zagreba za New York Jato- vomDesetkom" Bio je to ujedno i moj prvi let avionom. Nisam se uplaio. Zapravo, na neki nain sam zavolio letenje. Kanzas Siti, Mineapolis, Vaington, Los Aneles, Njujork. Odjednom mi je sve izgledalo nekako drukije.

Kao da mi se svijet smanjio.Od itave turneje upamtio sam samo jednu lijepu i mladu

Amerikanku koja mi je poslije pisala pisma na koja nisam odgo- varao. Ali sam na neki nain postao sigurniji. Nakon tih aviona, barova, partija, neto se promijenilo u mome provincijskom ka- rakteru i ukusu.

Krnja i fazani

Druga godina Akademije donijela je neka posebna uzbu- enja. Vratio se s odsluenja vojnog roka Stevo Krnjai, o kojem su sve vrijeme priali kao o nadnaravnom talentu. Njegov glu- maki kredit nije bio toliko jak u teatru, koliko na TV-u i u ka- vanama. Prije nego je otiao u vojsku, bio je prava TV zvijezda. Zvali su ga jugoslavenski Dems Din.

Sreo sam ga prvi put u jedno rano jutro. Ja sam doao na jutarnje predavanje Slavka Batuia, koji nas je uio povijesti

60

svjetskoga kazalita. Nije bilo mnogo studenata na predavanju. U nekom trenutku iziao sam na toalet. Pribliavajui se toaleti- ma, ve u hodniku sam uo kako neko pjeva:

Poleti golube moj,odnesi pozdrav mojoj Ijubljenoj...

Otvorio sam vrata i ugledao ga ispred umivaonika. Ispred velikoga ogledala stavio je svoje malo, vojniko ogledalo. Bio je nasapunao bradu i brijao se pravom britvom. inio je to vjeto, nekako muevno i odraslo. Gusta i kovrava crna kosa i izrazito muke crte lica nisu nimalo podsjeali na Demsa Dina. Prije mi je liio na Raskoljnikova ili neko drugo lice Dostojevskoga.

- Gdje si, fazan? - upitao je. (Sve su novopeene akademce zvali tim imenom,fazan", kao to u vojsci novake zovuguteri- ma" I openito, udno je to u naim prostorima kako se Ijudski ivot povezao sa ivotinjama, pa nam je zgodna enamaka", opaka enazmija", ili kad se nekoga eli uvrijediti, to e mu drugo rei negovole jedan",magare").

- Dobro jutro - rekao sam.Nasmijao se glasno.- uj ti njega! Dobro jutro? to smo fini. Da nisi iz Finske?- Iz Vinkovaca - opet u ja glupo i preplaeno.- Slavonci su vrijedni, ali netalentirani - odbrusio je on.- U stvari, ja sam iz Like - nadometnuo sam.Zastao je s brijanjem. Pogledao me, bolje rei odmjerio od

glave do pete.- Pa to odmah ne kae, fazanino jedna, da smo zemljaci!

Ajde, popiaj se i ekaj me ispred. I reci Cicmiru da mi donese kolonjsku.

Cicmir je bio veoma vana osoba na Akademiji.Bio je jedan od portira kojega smo svi oboavali. Volio je

i on nas i esto dozvoljavao da