PSIHOLOŠKA ANALIZA SUICIDA NA PODRU ČJU …old.obbj.hr/.../psiholoska-analiza-suicida-na-podrucju-bbz.pdf · 1 psiholoŠka analiza suicida na podru Čju Županije bjelovarsko bilogorske

1

PSIHOLOŠKA ANALIZA SUICIDA NA PODRUČJU

ŽUPANIJE BJELOVARSKO BILOGORSKE

U

RAZDOBLJU 1989.-1999. GODINE

2

SADRŽAJ SADRŽAJ .................................................................................................................................. 2 SAŽETAK.................................................................................................................................. 4 UVOD ........................................................................................................................................ 7 CILJ .......................................................................................................................................... 13 ISPITANICI ............................................................................................................................. 15 METODE ................................................................................................................................. 17 REZULTATI............................................................................................................................ 18

Tablica 1. Prikaz samoubojstava po gradovima................................................................. 18 Slika 1. Samoubojstva na području Županije bjelovarsko bilogorske u periodu 1988.-1998. godine ................................................................................................................................. 20 Tablica 2. Prikaz samoubojstva prema načinu izvršenja.................................................... 21 Tablica 3. Prikaz samoubojstava prema mjesecu izvršenja ...............................................22 Tablica 4. Prikaz samoubojstava prema danu izvršenja..................................................... 23 Tablica 5. Prikaz samoubojstava prema satu izvršenja ...................................................... 23 Tablica 6. Prikaz samoubojstava prema dobi počinioca .................................................... 24 Tablica 7. Prikaz samoubojstava maloljetnih i punoljetnih osoba po spolu ...................... 26 Tablica 8. Prikaz samoubojstava prema mjestu izvršenja.................................................. 27 Tablica 9. Prikaz samoubojstava prema mogućem motivu................................................ 29 Tablica 10. Prikaz odnosa mjesta i načina izvršenja samoubojstva................................... 30 Tablica 11. Prikaz odnosa zanimanja i načina izvršenja samoubojstva ............................ 31 Tablica 12. Prikaz odnosa dobi i vjerojatnog motiva samoubojstva.................................. 32 Tablica 14. Prikaz samoubojstava psihijatrijski liječenih ispitanika prema spolu............. 33 Tablica 15. Prikaz samoubojstava psihijatrijskih bolesnika prema bračnom statusu......... 33 Tablica 16. Prikaz samoubojstava psihijatrijskih bolesnika u odnosu na potomstvo ........ 34 Tablica 17. Prikaz psihijatrijski liječenih ispitanika prema dobi ....................................... 34 Tablica 18. Prikaz psihijatrijski liječenih ispitanika prema zanimanju.............................. 35 Tablica 19. Prikaz psihijatrijski liječenih ispitanika prema dijagnozi duševne bolesti...... 36 Tablica 20. Prikaz psihijatrijski liječenih ispitanika prema tjelesnim bolestima .............. 36 Tablica 21. Prikaz psihijatrijskih ispitanika prema intenzitetu ambulantih kontrola tijekom bolesti ................................................................................................................................. 37 Tablica 22. Prikaz psihijatrijskih bolesnika prema intenzitetu ambulantnih kontrola u godini izvršenja suicida...................................................................................................... 38 Tablica 23. Prikaz psihijatrijski liječenih ispitanika prema broju psihijatrijskih hospitalizaciju..................................................................................................................... 39 Tablica 24. Prikaz psihijatrijski liječenih ispitanika prema broju psihijatrijskih hospitalizacija u godini izvršenja suicida........................................................................... 40 Tablica 25. Raniji pokušaji samoubojstva.......................................................................... 40 Tablica 26. Prikaz samoubojstava psihijatrijski liječenih ispitanika prema ukupnom trajanju psihijatrijskog liječenja ......................................................................................... 41 Tablica 27. Prikaz samoubojstava psihijatrijskih bolesnika prema periodu proteklom od zadnjeg susreta s psihijatrom.............................................................................................. 42

RASPRAVA............................................................................................................................. 43

3

ZAKLJUČAK .......................................................................................................................... 59 LITERATURA......................................................................................................................... 64

4

SAŽETAK

Rat i poratne ekonomske teškoće često se spominju kao čimbenici koji

posredno rezultiraju porastom broja suicida u Hrvatskoj. Ta tema nije predmet

interesa samo stručnjaka već i šire javnosti. U takvim diskusijama spominju se

pretpostavke o porastu stope samoubojstava, većem broju samoubojstava meñu

ženama i mladim osobama, te meñu braniteljima odnosno ratnim vojnim invalidima.

Često se ponavlja pitanje da li se ubijaju pretežno osobe s evidentiranim

psihijatrijskim liječenjem ili osobe koji nisu psihijatrijski liječene, pa moramo prihvatiti

pretpostavku da su bile duševno zdrave.

Ponukan željom da odgovorima na takva pitanja prikupio sam podatke o

samoubojstvima na području Županije bjelovarsko bilogorske u razdoblju od 1988. do

1998. godine. Podatke za tri prijeratne godine bilo je izuzetno teško prikupiti, jer je

dio podataka neadekvatno evidentiran a dio tijekom rata uništen. Obrada podataka je

izvršena u dva dijela, u prvom dijelu obrañeno je cijelo desetogodišnje razdoblje po

pitanja broja, mjesta, načina, vremena i vjerojatnog motiva izvršenja suicida, te dobi i

spolu počinioca. Slijedila je komparativna analiza odnosa mjesta i načina izvšenja

suicida, zatim zanimanja i načina te na koncu dobi i vjerojatnog motiva. Usporeñivani

su rezultati za prijeratno, ratno i poratno razdoblje. U drugom dijelu posebno su

obrañeni podaci o samoubojstvima psihijatrijski liječenih osoba u prijeratnom i

poratnom razdoblju, a prikaza je izvršen prema broju, spolu, bračnom statusu, dobi,

zanimanju, dijagnozi, tjelesnoj bolesti, broju ambulantnih kontrola tijekom bolesti i u

godini suicida, bropju hospitalizacija tijekom bolesti i u godini suicida, trajanju

psihijatrijske bolesti, ranijim pokušajima suicida i na koncu prema vremenu proteklom

izmeñu suicida i zadnje psihijatrijske kontrole.

5

Iz rezultata bih izdvojio podatke o porastu stope samoubojstava u ratnom i

poratnom razdoblju, izrazitije na području Daruvara i Grubišnog polja, znatno više u

muškaraca no žena, većem korištenju vatrenog oružja i eksplozivnih sredstava kod

počinioca suicida, poratnom porastu broja samoubojstava ponedjeljkom i početkom

jeseni, češćem izvršenju suicida kod kuće, bolesti i obiteljskim problemima kao

najčešćim vjerojatnim motivima samoubojstva. Način izvršenja suicida odreñuje izbor

mjesta, seosko stanovništvo više suicide izvršava vješanje no vatrenim oružjem, a

neke motive samoubojstva moguće je povezati s odreñenim dobnim skupinama po

većoj učestalosti javljanja. Usporedna analiza tri razdoblja ukazuje osim već

spomenutog porasta broja samoubojstava i na veću uporabu vatrenog oružja i

eksplozivnih sredstava u poratnom razdoblju, poratni porast samoubojstava u rujnu,

porast samoubojstava u dobnoj skupini 16 do 20 godina u ratnom i poratnom

razdoblju, te veći broj poratnih samoubojstava motiviranih obiteljskom

problematikom. Školski problemi kao motiv samoubojstva u ratnom razdoblju gube

na značaju (t = 1,94), što je još izraženije u poratnom razdoblju (t = 2,45). U

prijeratnom razdoblju duševna bolest dominira kao vjerojatni motiv samoubojstva, u

ratnom i poratnom razdoblju se javlja znatno rjeñe (t = 2,44; odnosno 2,54). Manje od

jedne četvrtine samoubojstava počinile su osobe s psihijatrijskom dijagnozom,

bilježimo porast samouobjstava neoženjenih duševnih bolesnika, nijedan suicid

maloljetnika nije vezan uz prethodno psihijatrijsko liječenje, pravilo da žene čine

značajno manje samoubojstava od muškaraca vrijedi i meñu duševnim bolesnicima,

najviše samoubojstava vezano je bilo uz dijagnozu alkoholizma i depresivnog

sindroma, uz poratni pad broja samoubojstava liječenih depresivnih bolesnika koji

gotovo doseže statističku značajnost. Višu stopu samoubjstava nalazimo kod

bolesnika koji izbjegavaju ambulanto liječenja, ali i bolesnika koji imaju mali broj

6

hospitalizacija. Prateći tijek bolesti najviše samoubojstva počine bolesnici čija bolest

traje 10 i više godina, te bolesnici kod kojih bolest traje manje od dvije godine.

Početak bolesti kao i njena kronifikacija, ako nisu praćeni adekvatnim ambulantnim

ali i bolničkim liječenjem, praćeni su višom stopom suicida. Veći postotak suicida

nalazimo kod ispitaika koji su i ranije pokušavali suicid, a broj suicida raste

proporcionalno vremenu proteklom od zadnjeh susreta s psihijatrom.

U zaključku je istaknuta potvrda porasta broja samouobjstava u rano-

poratnom razdoblju. Nagañanja o porastu broja samobuojstava u mlañim dobnim

skupinama su točna, ali su netočne pretpostavke o porastu broja samoubojstava

žena. Samo jedan ispitanik s dijagnozom PTSPa učinio je suicid, pa pretpostavka o

visokom broju ratnih veterana koji čine suicid treba tražiti objašnjenje izvan konteksta

psihijatrijske dijagnoze odnosno duševne bolesti. Isitčem i rezultate koji u primarnoj

koncepciji nisu bili predvidljivi, o poratnom porastu samoubojstava motiviranih

poremećenim odbiteljskim odnosima što s općim porastom samoubojstava i

posrednom ili neposrednom ratnom traumom u dječjoj dobi etiološki povezujem s

višom stopom samoubojstva mladih.

7

UVOD Suicid je u pravilu krajnja odluka ljudskog bića, krajnja ne samo zato što predstavlja

završetak života, već i u smislu nemogućnosti pronalaženja drugog rješenja odreñene

intra i interpsihičke situacije. Kažem “ljudskog bića”, jer je samoubojstvo čin vezan

isključivo uz ljudsku vrstu. Zato ne čudi interers koje različite znanosti, kao što su

medicina, psihologija, filozofija, sociologija, ali i religija, zakonodavstvo i kriminalistika

posvećuju problematici suicida. Započnimo temu s izjavom Alberta Camus-a da postoji

samo jedan doista ozbiljan filozofski problem – samoubojstvo 1. Po Durkheimu

samoubojstvo je ishod gubitka kohezije religijskog društva, čije je čovjek bio dio, a

posljedica tog gubitka je poremećena socijalna ravnoteža i narušeni odnosi izmeñu

individue i socijalnih situacija, te se može utvrditi postojanje funkcionalne feze izmeñu

stupnja socijalne usklañenosti i učestalosti slučajeva suicida 2. Prema Freudu poriv za

samouništenjem je napad na napuštajući objekt prema kojem osoba gaji ambivalentne

osjećaje, pa prema tome svaki suicid sadrži i elemente homicida 3. Frankl govoreći o

smislu života kaže: “ako smisao ne postoji, čovjek je sklon sebi oduzeti život i spreman je

to učiniti čak kada su zadovoljene sve ostale njgove potrebe” 4. Adler zaključuje: “Živjeti

znači interesirati se za svoje bližnje, biti dio cjeline, u okviru svojih snaga dati doprinos

dobrobiti čovječanstva. .. Svi oni koji u životu zataje – neurotici, psihotici, kriminalci,

pijanice, siročad života, samoubojice, preverzni tipovi i prostitutke – zataje zbog toga što

im nedostaje osjećaj zajedništva i osjećj za zajednicu” 5. From smatra da je suicid oblik

devijantnog ponašanja koji reflektira društvene uvjete bremenite ozbiljnim socijalnim

problemima, ljudsku agresiju povezuje s “gomilanjem”…6 Posljednjih nekoliko desetljeća

8

neurobiološka istraživanja otvaraju nove mogućnosti razumijevanja uzroka i razvoja

duševnih poremećaja, tako da i na području suicidologije uz nabrojena dinamska i

sociološka tumačenja imamo sve više bioloških spoznaja. Istraživanja pokazuju da bi

promjene u funkciji pojedinih neurotransmiterskih sistema mozga mogle uzrokovati ili bar

poticati samoubilačko ponašanje 7. Brojnost i raznolikost ovih znanstvenih pristupa

potvrñuje značaj i kompleksnost fenomena suicida, ali i rezultira različitim stavovoima,

kako u etiologiji suicidalnoti tako i u terapijskim pristupima. Iz te raznovrsnosti stavova

raña se tendencija izdvajanja zajedništva, a u tom smislu ističe teorija tumačenja suicida

kao patološkog društvenog fenomena uzrokovanog većim brojem polariziranih motivacija i

interakcija, kako u ličnosti, tako i u socijalnoj sredini 8.

Kompleksnost i težina problematike suicida vidi se i u širokoj lepezi definicija koje ga

nastoje što preciznije definirati. Problem je utoliko veći što svaki laik razumije značenje

riječi samoubojstvo (lat. sui = sebe, ocidere = ubiti), ali ga je gotovo nemoguće

znanstveno definirati ne ostavljajući prostora za više ili manje opravdane prigovore. Stare

definicije o suicidu kao svjesnom i namjernom uništenju vlastitog života izgubile su na

preciznosti otkrićem nesvjesnog, koje je ukazalo na brojne nesvjesne motive i puteve

djelovanja nagona destrukcije. Prisiljeni smo kretati se u širokom rasponu od Stengelovog

“apela”, Milovanovićevog “alarma”, Menningerovog “kroničnog samoubojstva”,

Feuerleinove “paraduicidalne pauze”, sve do konačnog čina izvršenog samoubojstva. Pa

iako svjesni da bi neku definiciju trebali prihvatiti kao vodeću, ostajemo ambivalentni pred

teškoćom objektiviziranja duboko intrapsihijčkog i potpuno individualnog doživljaja. U

situacijama dijagnostičkih i diferencijalnodijagnostčkih nejasnoća u psihijatriji u pravilu

ćemo posegnuti za dijagnostičkim priručnicima, ali u ovom slučaju u MKB X pod oznakom

X 60 – X 84 nalazimo tek nekoliko naslova koji ukazuju na različite oblike “namjernog

9

samootrovanja i samoozljeñivanja” i “samoubojstva (pokušaj)” 9, bez detaljnijeg

obrazloženja pojmova. U DSM IV nisam naišao na sličan pokušaj definiranja pojma

samoubojstva 10, pa sam odgovor potražio u riječniku psiholoških i psihoanalitičkih

pojmova 11. Ni tu nisam našao zadovoljavajući odgovor. Pregledao sam neke udžbenike

psihijatrije 12,13,14 i vidio da autori poglavlja “Suicidalnost” u pravilu ističu da “danas još

uvijek nema jasne i općeprihvaćene definicje tog pojma”, odnosno da “definicija

samoubojstva nije tako jednostavna kao što bi se na osnovi prvog utiska moglo očekivati..”

Pa čak i knjige koje su posvećene isključivo problemu samoubojstva ne mogu ponuditi

jedinstvenu i općeprihvaćenu definiciju 15, 8, već se zadovoljavaju nabrajanjem definicija

poznatih suicidologa, ne preferirajući nijednu definiciju pojedinačno.

U prethodna dva pasusa ukazao sam na razlikost znanstveni pristupa problematici

suicida ali i problematiku definiranja suicida unutar same medicine, posebno psihijatrije.

Sada želim ukazadi na neke metodološke teškoće. Svakako da je temeljni metodološki

problem nepostojanje ispitanika odnosno činjenica njegove smrti. Nedostatak povratne

informacije teoretski vodi u zamku projektivnih interpretacija i pogrešnog zaključivanja, a

naročito u procjeni motiva samoubojstva. Kompleksnost ocjene motiva proizlazi i iz

spoznaje da je motiv samo dio ukupnog mehanizma dogañanja koji rezultira konačnim

izvršenjem suicida. Govorim o meñuodnosu dispozicije, uzroka, motiva i povoda,

podrazumijevajući pod dispozicijom trajan skolop okolnosti koje nekoga čine potencijalnim

kandidatom za samoubojstvo, pod uzrokom manje-više objektivne, egzogene ali i

10

endogene nepovoljne faktore, pod motivom unutarnji subjektivni impuls koji je pokretač

suicidalne radnje i pod povodom neposredne egzogene izazivače suicidalne radnje 8.

Što reći o problemu suicida u Hrvatskoj danas? Hrvatska s godišnjom stopom

samoubojstvava od 23 spada u zemlje s visokim rizikom. Iznoseći navedeni podatak treba

istaknuti da je učestalost samoubojstava različita u pojedinim dijelovima države, na sjeveru

zemlje je dva puta viša od prosjeka, a niža je u Hrvatskom primorju i Dalmaciji16. Milan

Bubnjar, potvrñujući navedenu stopu samoubojstava u Hrvatskoj, ističe vrlo visoku stopu

samoubojstava u varaždinskom (29,39) i ivanečkom (43,23) kaju, te zaključuje da “društveni uvjeti

života tog kraja ne omogućavaju ljudima veliki izbor života, a pogotovo u starijoj životnoj dobi”

17. Kod naših zapadnih susjeda, dakle u Sloveniji, stopa samoubojstava je takoñer visoka, u

periodu od 1985. do 1994. godine kretala se u rasponu od 28,4 do 35,2 18. Problem suicida u

Hrvatskoj danas ima posebno značenje gledano s aspekta traumatskog ratnog iskustva cijele

nacije , te poratnog suočavanja s ekonomskim i socijalnom problemima. Politički gledano rat

se najčešće definira kao krajnji oblik političke borbe u kojoj se kao sredstva koriste različita

oružja. Prema Kleinu rat je, na nivou ličnosti, izvanredna situacija, namjerno izazvana

katastrofa koja prisiljava ličnost da uključi maksimalan broj obrana i stvori odreñeno

obrambeno ponašanje19. Jukić i Muačević navode da ne postoji navikavanje na borbu, nisu

samo “slabići” i kukavice podložni psihičkom slomu, nego svi vojnici mogu upasti u takvo stanje

ovisno o izloženosti stresu 20. Rat kao izvor traumatskih dogañaja izaziva promjene u

ličnostima svih osoba koje u njemu bilo posredno bilo neposredno sudjeluju. Traumatski

dogañaji kod većine sudionika proizvode strah, gubitak kontrole i osjećaj prijetnje prolaznog

11

karaktera, a kod odreñenog broja sudionika rat izaziva psihičke promjene do nivoa trajnih

promjena ličnosti, osobito nakon doživljavanja katastrofalnih iskustava 21. Jedan od oblika

psihofizičkog odgovora na djelovanje stresora je postraumatski stresni poremećaj. Pojavljuje

se kod 30-80% preživjelih iz katastrofalnih dogañaja, u 18-54% ratnih veterana, kod 17-67%

zarobljenika, a prevalencija tijekom života je 9,2% 22. Vrlo često, a prema nekim autorima i do

100% slučajeva, praćen je prošlom ili trenutačnom ovisnošću, a u pravilu ga prati i depresija 23.

Kakav je odnos rata i njime izazvanih poremećaja prema suicidu? Gotovo svi suvremeni, a i

stariji radovi s područja alkoholizma, potvrñuju suicidogeno djelovanje alkohola i alkoholizma

24. I sama depresija je praćena povišenim rizikom samoubojstva (15% pacijenata s teškom

depresijom počini samoubojstvo) , a i alkoholizam i depresija su redoviti pratioci stresa. Ipak,

utjecaj rata na suicidalno ponašanje nije tako jednostavan, te ga različiti autori ponekad

tumače potpuno oprečno. Postoje mišljenja da rat ljude empatički zbližuje i dezalijenira,

povećava angažiranje u socijalnim aktivnostima altruističke naravi, pri čemu latentna

suicidalnost daje izvjesni imunitet na opasnosti rata. Suprotno tome, rat se može shvatiti kao

užasan stresor koji razara obrambene snage najizloženijih pojedinaca i skupina ljudi, dovodeći

do psihičkih dekompenzacija u širokom rasponu od prolaznih reaktivnih stanja do trajnih

promjena ličnosti i dubokih depresija, čime povećava rizik suicidalnog ponašanja. Zanimljivo da

u literaturi prevladavaju mišljenja da tijekom rata dolazi do pada broja samoubojstava 25,26,27 ili

da se broj samoubojstva ne mijenja tijekom rata 25. Suprotno tim rezultatima kod nas Požganin

izvještava o porastu broja samoubojstava tijekom intenzivnih borbi u Osijeku 26.

U krizi koja slijedi iza rata broj samoubojstava se obično povećava. Pračenje vijetnamskih

veterana nakon rata pokazuje da je kod njih stopa suicida nešto veća u odnosu na

12

odgovarajuću kontrolnu skupinu, a u traženju etiologije suicida utvrñeno je da jedino opći

psihijatrijski poremećaji izravno doprinose pokušaju samoubojstva, a izloženost traumama

posredno doprinosi pojavi suicalnog ponašanja izravno doprinoseći razvoju psihijatrijskih

poremećaja 27. Izgleda da takav indirektan utjecaj na porast stope samoubojstava imaju sve

društvene krize, uzrokovane ekonomskih ili drugim čimbenicima, a ne isključivo ratom 28,29.

13

CILJ

Zbog čega sam izabrao ovu temu? Uz tjeskobu koju bar povremeno kod

psihijatra izaziva rad sa suicidalnim bolesnikom to je i velik interes javnosti za ovu

temu. Što se tiče tjeskobe mislim da je njeno javljanje neminovno, jer kod

suicidalnog bolesnika često upravo pokušaj suicida predstavlja razlog prvog dolaska

psihijatru, pa se psihijatar ne može osloniti na ranije uspostavljen transfer. Mora

trenutno donositi odluke koje ponekad ograničavaju slobodu pacijenata te time i u

samom sebi pokreće brojna pitanja i dileme. Interes javnosti za probem suicidalnosti

je razumljiv. U dnevnom tisku gotovo svakodnevno nailazimo na članke koji se bave

temom suicida. U veljači je Večernji list počeo obrañivati temu suicida, naglašavajući

porast samoubojstava meñu ženama i mladim osobama u Velikoj Britaniji28. Slijedi

par kraćih osvrta na problematiku suicida u Hrvatskoj, vezano uz pojedine slučajeve

samoubojstava, a nakon toga ozbiljniji tekstovi s osvrtom profesora psihijatrije na

problematiku agresivnog i autoagresivnog ponašanja 29. Časopisi za mlade takoñer

intenzivno obrañuju temu samouobjstava 30. Naslovi u časopisima ponekad imaju

vrlo dramatične naslove, npr. članak objavljen u Večernjem listu 28. lipnja, pod

naslovom: “Branitelji se ubijaju jer sve to više ne mogu izdržati”31, ili: “Policijska

izvješća kriju veliku tamnu brojku” 32. Čitajući te članke sam sam si počeo postavljati

pitanja o stvarnom broju samoubojstava u poratnoj Hrvatskoj, da li taj broj raste, da

li se doista branitelji ubijaju više od ostale populacije, raste li broj samoubojstava

meñu ženama i mladima… Ako je sve to točno, svakako bi trebalo razmisliti zbog

čega je tako i što ćemo poduzeti.

14

Cilj mi je bio odgovoriti na navedena pitanja, svakako ne za područje

cijele Hrvatske, već samo Bjelovarsko-bilogorske županije. Znao sam da mogu

utvridi broj samoubojstava, odnosno stopu samoubojstava na području županije, ali i

pratiti neke uobičajene sociološke parametre, te na koncu odgovoritiditi na pitanja o

višoj stopi samoubojstava meñu braniteljima. Da li se više ubijaju ljudi koji su

prethodno psihijatrijski liječeni ili psihički neupadne osobe, da li su i koje su

psihijatrijske bolesti/poremećaji vezani s višom stopom samoubojstava, kakva je

dinamika samoubojstava u odnosu na prijeratno, ratno i poratno razdoblje, da li su u

porastu samoubojstva mladih, da li se suicidalne osobe prije izvršenja suicida

javljaju liječniku i u kojem vremenskom preriodu prije izvršenja suicida to čine…

Odgovori na ova pitanja nemaju samo teoretsko značenje već i praktičnu vrijednost,

prvenstveno u smislu mogućeg preventivnog djelovanja.

15

ISPITANICI

Obrañivani uzorak čine osobe koje su počinile samoubojstvo na području

Županije bjelovarsko-bilogorske u periodu od 1988. do 1998. godine. To je veliko

razdoblje i osigurava statistički signifikantan broj podataka. Dodatni razlog je da to

razdoblje obuvaća tri prijeratne godine, pet ratnih godina i tri poratne godine, što

omogućava komparaciju rezultata. U studiju su uključivani ispitanici prema mjestu

izvršenja radnje, dakle ne prema mjestu stalnog boravka. To na prvi pogled ne

djeluje značajno, ali je vrijedno istaknuti zbog velikog broja prognanika i izbjeglica

koji su u ratnom razdoblju bili smješteni na ovom području. Prikupljanje podataka je

predstavljalo veliki problem. Najdostupnija mi je bila dokumentacija Odjela psihijatrije

Opće bolnice Bjelovar, ali ona sadrži izmeñu 60 i 70 tisuća povjesti bolesti, pri čemu

ne postoji posebna evidencija o osbama koje su počinile suicid. Da bih došao do

imena osoba koje su počinile suicid obratio sam se Općinskom sudu. Dobio sam

podatke za ratno i poratno razdoblje, ali i savjet da se za pomoć obratim Policijskoj

upravi, koja je trebala imati potpuniju evidenciju. Policija obavlja osnovnu obradu

svakog slučaja samoubojstva kako se ispod navodnog samoubojstva ne bi prikrilo

ubojstvo. Nakon prve provjere svrhe zahtjeva za uvidom u njihovu dokumentaciju, te

rješavanja formalnih pitanja pristupu podacima, odobren mi je pristup traženim

podacima tijekom nekoliko narednih tjedana. Problem su predstavljale tri prijeratne

godine, za koje su podaci bili nepotpuni iz više razloga. Prije rata nije bila

provedena kompjutorska obrada pdataka o samoubojstvima, tijekom rata došlo je do

gubitka dijela podataka, mogućeg namjernog oštećivanja dokumentacije od organe

bivše vlasti itd…. Za te tri godine podatke je doslovno trebalo vaditi ručno, pa ni tako

dobiveni podaci nisu bili kompletni. Za pojedine općine sam tražio dodatne podatke

odlaskom u Matične urede i pregledom podatak o umrlim osobama. Podaci u

16

manjim Matičnim uredima se ne vode kompjuterski, već ručno upisuju u knjige, pa je

pregled tih podataka mukotrpan i nesiguran. Pokušao sam dobiti podatke u

nadležnom Zavodu za javno zdravstvo voñen mišlju da njihova epidemiološka

služba prati takve podatke. Zatim sam posjetio Županiju, odjel statistike, no nitko od

njih nije posjedovao cjelovite podatke za ptijeratno razdoblje. Morao sam se

zadovoljiti kompletiranjem informacija iz različitih izvora, svjestan nepotpunosti

podataka. Najpreciznije podatke o broju samoubojstava u te tri prijeratne godine

dobio sam od umirovljenog načelnika analitičke službe, ali je on raspolagao samo

osnovnim brojčanim podacima. Tako sam se morao zadovoljiti prikupljenim

informacijama i na osnovu njih napraviti početnu obradu, koja mi je omogućila ciljani

pregled kartoteke Djelatnosti za psihijatriju Opće bolnice Bjelovar, u traganju za

povjestima bolesti osoba koje su počinile suicid a prethodno su psihijatrijski liječene.

Iako podaci za prijeratno razdoblje nisu bili kompletni u apsolutnom broju,

predstavljaju statistički značajnu uzorak koji omogućava vjerodostojnu kvalitativnu

analizu, ali i komparaciju s podacima o ratnim i poratnim samoubojstvima, ako i te

dvije ispitivane skupine shvatimo kao analizirani uzorak popuilacije. U kvantitativnoj

analizi, dakle pri usporeñivanju samog broja samoubojstava u prijeratnom, ratnom i

poratnom razdoblju koristio sam podatke dobivene od gospodina Turkovića (koje je

on i službeno objavio u stručom časopisu MUPa: "Policija i sigurnost" 38,

pretpostavljajući da su oni ipak kvantitativno vjerodostojniji, jer su prikupljani u

vrijeme izvršenja tih samoubojstava. Te iste podatke nisam mogao koristiti za

kvalitativnu analizu jer su svedeni samo na broj počinitelja, a nema nikakvih drugih

podataka (generalije, mjesto, način, vrijeme izvršenja suicida…..) .

17

METODE

Obrada podataka je izvršena u dva dijela. U prvom dijelu obrañeno je cijelo

desetogodišnje razdoblje, a gdje god je bilo moguće usporeñivana su tri značajna

razdoblja, prijeratno, poratno i ratno. Obrañeni su podaci o broju samoubojstava po

gradovima Županije, načinu izvršenja, satu, danu i mjesecu izvršenja, dobi

počinioca, spolu, mjestu i vjerojatnom motivu. Slijedi komparativni prikaz odnosa

mjesta i načina izvršenja, zanimanja i načina izvršenja te dobi i vjerojatnog motiva.

Tamo gdje je postojala sumnja na značajnu razliku značajnost je testirana hi kvadrat

testom ili t-testom 39. U drugom dijelu obrañeni su podaci o psihijatrijskom liječenju

ispitanika, usporeñena su prijeratna i poratna samoubojstva duševnih bolesnika.

Prikazani su podaci o broju psihijatrijski liječenih samouobjica, a zatim je ta

podskupina ispitanika ispitivana po spolu, bračnom i obiteljskom statusu, dobi,

zanimanju psihijatrijskoj dijagnozi, postojanju tjelesne bolesti, ambulantnim

kontrolama općenito i u godini suicida, broju psihijatrijskih hospitalizacija općenito i u

godini suicida, trajanju psihijatrijskog liječenja, ranijim pokušajima suicida, te na

koncu prema periodu proteklom izmeñu zadnje psihijatrijske kontrole i suicida.

18

REZULTATI

U analiziranom desetgodišnjem razdoblju prikupio sam podatke o 494

samoubojstva izvršena na području Županije bjelovarako bilogorske, što izraženo kroz

stopu samoubojstava iznosi 34,3. Stopa samoubojstva je viša u Grubišnom Polju i

Daruvaru u odnosu na ostale gradove Županije. Tijekom ratnog i poratnog razdoblja

Tablica 1. Prikaz samoubojstava po gradovima

SAMOUBOJSTVA

88.-90. 91.-95. 96.-98. 88.-98. podru čje stanovnika broj stopa broj stopa broj stopa broj stopa

Bjelovar 66039 41 20,69 100 30,29 66 33,31 207 31,35 Čazma 15263 13 28,39 29 38,00 16 34,94 58 38,00 Daruvar 30092 31 34,34 53 35,23 38 42,09 122 40,54

Garešnica 18442 11 19,88 20 21,69 18 32,53 49 26,57 Gr. Polje 14206 3 7,04 36 50,68 19 44,58 58 40,83 ukupno 144042 99 22,91 238 33,05 157 36,33 494 34,30 ukupno* 144042 123 28,46 238 33,05 157 36,33 518 35,96

* = prema brojčanim podacima g. Turkovića

19

zamjetljiv je kontinuirani porast broja samoubojstava na području Županije (tablica 1.).

Slika 1. prikazuje korekciju podataka o broju samoubojstava u prijeratnom razdoblju,

prema g. Turkoviću. On je u prijeratnom razdoblju evidnetirao 24 samoubojstva više no što

sam ja našao u svom istraživanju, dok su podaci za ratno i poratno razdoblje identični.

Vidljiv je jasan porast broja samoupojstava u ratnom i poratnom razdoblju, ali bi stopa

samoubojstava u prijeratnom razdoblju prema podacima g. Turkovića umjesto 22,91

iznosila 28, 46, pa porast stope u ratnim i poratnim godinama ne bi bio tako dramatičan.

20

Slika 1. Samoubojstva na području Županije bjelovarsko bilogorske u periodu 1988.-1998. godine

50

32

4137

54

44

5449

63

41

53

40

28 3137

0

10

20

30

40

50

60

70

1990

.

1992

.

1994

.

1996

.

1998

.

godina samoubojstva

broj

sam

oubo

jsta

va

Najviše samoubojstava je počinjeno vješanjem, čak 63,2%. Tijekom ratnog i

poratnog razdoblja broj samoubojstava počinjenih vješanjem smanjuje se za 7-8% u

odnosu na prijeratno razdoblje, ali se za otprilike istu vrijednost poveća broj

21

samoubojstava počinjenih vatrenim oružjem. Dok prije rata nijedno samoubojstvo nije bilo

počinjeno rasprskavajućim oružjem tijekom ratnog i poratnog razdoblja postatak tako

izvršenih samoubojstava se penje na 5 do 7%. Nijedno samoubojstvo prije rata nije

počinjeno hladnim oružjem, a u ratnom i poratnom razdoblju nailazimo i na taj način

izvršavanja samoubojstva (tablica 2.).

Tablica 2. Prikaz samoubojstva prema načinu izvršenja

88 89 90 88-90 91 92 93 94 95 91-95 96 97 98 96-98 UKUPNO vješanje 26 22 21 69,7% 28 29 31 32 27 61,8% 34 31 31 61,1% 312 63,2%

skok s visine 1 0 0 1,0% 1 2 0 3 0 2,5% 0 0 0 0,0% 7 1,4% vatreno oružje 8 0 5 13,1% 8 14 7 6 14 20,6% 10 3 13 16,6% 88 17,8%

rasprskavajuće oružje 0 0 0 0,0% 0 3 6 3 5 7,1% 6 2 1 5,7% 26 5,3% hladno oružje 0 0 0 0,0% 2 2 0 2 0 2,5% 1 0 0 0,6% 7 1,4%

ostalo 5 6 5 16,2% 0 4 0 8 3 6,3% 12 5 8 15,9% 56 11,3% UKUPNO 40 28 31 100,0% 37 54 44 54 49 100,0% 63 41 53 100,0% 494 100,0%

Prema ukupnim rezultatima najviše samoubojstava je počinjeno u svibnju (11,54%),

slijede travanj (10,73%) i listopad (9,72%). U prijeratnom razdoblju najviše samoubojstava je

bilo u travnju i lipnju, u ratnom razdoblju opet u travanju, a u poratnom razdoblju visoko na

prvo mjesto izbija rujan s čak 17,20% samoubojstava (tablica 3.).

22

Tablica 3. Prikaz samoubojstava prema mjesecu izvršenja

I II III IV V VI VII VIII IX X XI XII UKUPNO 1988. 2 3 3 6 1 4 6 4 3 2 3 3 40 1989. 1 0 3 5 5 4 3 2 1 2 2 0 28 1990. 1 1 2 3 4 4 1 2 4 3 4 2 31

4 4 8 14 10 12 10 8 8 7 9 5 99 88.-90.

4,04% 4,04% 8,08% 14,14% 10,10% 12,12% 10,10% 8,08% 8,08% 7,07% 9,09% 5,05% 100,00% 1991. 3 0 2 3 5 2 1 3 0 8 6 4 37 1992. 7 6 3 4 5 5 6 6 4 2 3 3 54 1993. 4 2 1 6 5 2 6 3 2 8 1 4 44 1994. 5 1 5 9 8 3 5 8 1 3 4 2 54 1995. 3 4 4 6 2 3 1 4 7 6 5 4 49

22 13 15 28 25 15 19 24 14 27 19 17 238 91.-95.

9,24% 5,46% 6,30% 11,76% 10,50% 6,30% 7,98% 10,08% 5,88% 11,34% 7,98% 7,14% 100,00% 1996. 4 2 4 4 8 5 1 4 16 9 1 5 63 1997. 5 3 4 2 9 3 4 2 5 0 2 2 41 1998. 2 3 1 5 5 6 8 4 6 5 4 4 53

11 8 9 11 22 14 13 10 27 14 7 11 157 96.-98.

7,01% 5,10% 5,73% 7,01% 14,01% 8,92% 8,28% 6,37% 17,20% 8,92% 4,46% 7,01% 100,00% 37 25 32 53 57 41 42 42 49 48 35 33 494 UKUPNO

7,49% 5,06% 6,48% 10,73% 11,54% 8,30% 8,50% 8,50% 9,92% 9,72% 7,09% 6,68% 100,00%

Dan s najviše izvršenih samoubojstava je petak (16,97%), ali visok postotak

samoubojstava je učinjen i ponedjeljkom (16,37%). U prijeratnom razdoblju je najivše

samoubojstava počinjeno upravo ponedjeljkom i petkom, u ratnom razdoblju petkom, a u

poratnom periodu je apsolutno "najgori dan" ponedjeljak (tablica 4.).

23

Tablica 4. Prikaz samoubojstava prema danu izvršenja

88 89 90 88-90 91 92 93 94 95 91-95 96 97 98 96-98 ukupno % ponedjeljak 8 5 7 20 20,20% 3 9 9 5 5 31 13,03% 14 7 13 34 21,66% 136,332 16,37%

utorak 7 6 4 17 17,17% 4 8 3 11 7 33 13,87% 15 5 4 24 15,29% 124,31 14,92% srijeda 4 5 3 12 12,12% 5 8 5 10 9 37 15,55% 7 8 10 25 15,92% 123,277 14,80% četvrtak 5 2 5 12 12,12% 7 7 4 7 9 34 14,29% 7 7 11 25 15,92% 117,264 14,08%

petak 10 8 2 20 20,20% 7 10 6 8 11 42 17,65% 6 5 6 17 10,83% 141,378 16,97% subota 4 0 5 9 9,09% 5 1 6 8 5 25 10,50% 7 3 2 12 7,64% 80,196 9,63% nedjelja 2 2 5 9 9,09% 6 6 5 4 2 23 9,66% 7 4 6 17 10,83% 81,1875 9,75%

neutvr ñeno 0 0 0 0 0,00% 0 5 6 1 1 13 5,46% 0 2 1 3 1,91% 29,0546 3,49% UKUPNO: 40 28 31 99 100,00% 37 54 44 54 49 238 100,00% 63 41 53 157 100,00% 833 100,00%

Najviše samoubojstava je izvršeno u prijepodnevnim satima (22,47%

samoubojstava). U prijeratnom i ratnom razdoblju najviše samoubojstava je

počinjeno upravo u to vrijeme, a u poratnom bilježimo nešto više samoubojstava

izvršenih u popodnevnim satima, izmeñu 12 i 16 sati (tablica 5.).

Tablica 5. Prikaz samoubojstava prema satu izvršenja

1988 1989 1990 88-90 1991 1992 1993 1994 1995 91-95 1996 1997 1998 96-98 ukupno %

00 - 04 4 1 4 9 9,09% 3 6 2 1 2 14 5,88% 7 3 4 14 8,92% 37 7,49%

04 - 08 3 5 4 12 12,12% 8 7 7 8 7 37 15,55% 9 10 11 30 19,11% 79 15,99%

08 - 12 14 6 5 25 25,25% 9 16 9 13 11 58 24,37% 10 10 8 28 17,83% 111 22,47%

12 - 16 6 5 8 19 19,19% 7 4 7 11 9 38 15,97% 18 10 12 40 25,48% 97 19,64%

16 - 20 4 4 3 11 11,11% 2 5 3 5 10 25 10,50% 11 3 11 25 15,92% 61 12,35%

20 - 24 5 1 3 9 9,09% 1 5 4 3 4 17 7,14% 8 0 2 10 6,37% 36 7,29%

neutvr ñeno 4 6 4 14 14,14% 7 11 12 13 6 49 20,59% 0 5 5 10 6,37% 73 14,78%

UKUPNO: 40 28 31 99 100,00% 37 54 44 54 49 238 100,00% 63 41 53 157 100,00% 494 100,00%

Najviše samoubojstava su počinile osobe dobi 56-70 godina, a sam vrh

samoubojstava čini dobna skupina 61-65 godina (12,63). Prije rata najviše

24

samoubojstava je bilo u dobnoj skupini 51-55 i 56-60 godina (14,14%), u ratnom

razdoblju u dobnoj skupini 61-65 godina (13,03%) i 66-70 godina (12,18%), a u

poratnom razdoblju u dobnoj skupini 61-65 godina (14,65%) i 66-70 godina (11,46%).

Ako izdvojeno gledamo samo dobnu skupinu 21-30 godina, vidimo da je broj

samoubojstava bio viši u prijeratnom no ratnom i poratnom razdoblju, posebno u

dobnoj skupini 26-30 godina (8,08% u prijeratnom razdoblju, 3,88% u ratnom i 3,18%

u poratnom razdoblju). U dobnoj skupini 16-20 godina prije rata nije počinjen nijedan

suicid, tijekom rata je izvršeno 9 a u poratnom razdoblju 5 samoubojstava.

Tablica 6. Prikaz samoubojstava prema dobi počinioca

88. 89. 90. 88.-90. 91. 92. 93. 94. 95. 91.-95. 96. 97. 98. 96.-98. ukupno %

do 15 1 0 1 2 2,02% 0 1 0 0 2 3 1,26% 0 0 2 2 1,27% 12 1,44%

16-20 0 0 0 0 0,00% 1 4 2 0 2 9 3,78% 2 0 3 5 3,18% 23 2,77%

21-25 3 1 1 5 5,05% 1 3 3 0 3 10 4,20% 1 2 1 4 2,55% 34 4,09%

26-30 3 2 3 8 8,08% 2 3 2 1 1 9 3,78% 2 1 2 5 3,18% 39 4,70%

31-35 3 2 1 6 6,06% 0 4 4 3 3 14 5,88% 4 1 2 7 4,46% 47 5,66%

36-40 1 0 4 5 5,05% 1 3 2 3 4 13 5,46% 3 3 3 9 5,73% 45 5,41%

41-45 2 2 2 6 6,06% 2 4 4 6 4 20 8,40% 2 1 1 4 2,55% 56 6,74%

46-50 2 2 1 5 5,05% 2 5 3 6 6 22 9,24% 6 3 2 11 7,01% 65 7,82%

51-55 4 3 7 14 14,14% 5 3 3 5 3 19 7,98% 2 3 6 11 7,01% 77 9,27%

56-60 3 7 4 14 14,14% 4 5 6 0 4 19 7,98% 6 7 7 20 12,74% 86 10,35%

61-65 7 2 1 10 10,10% 6 5 4 10 6 31 13,03% 11 5 7 23 14,65% 105 12,63%

66-70 3 4 0 7 7,07% 4 5 6 9 5 29 12,18% 10 5 3 18 11,46% 90 10,83%

71-75 4 1 3 8 8,08% 3 3 2 6 2 16 6,72% 8 5 4 17 10,83% 65 7,82%

76-80 3 0 1 4 4,04% 4 1 0 3 1 9 3,78% 2 1 6 9 5,73% 35 4,21%

81-85 0 1 1 2 2,02% 1 4 3 0 3 11 4,62% 4 2 3 9 5,73% 35 4,21%

86-90 1 1 1 3 3,03% 1 1 0 1 0 3 1,26% 0 2 1 3 1,91% 15 1,81%

91-95 0 0 0 0 0,00% 0 0 0 1 0 1 0,42% 0 0 0 0 0,00% 2 0,24%

UKUPNO: 40 28 31 99 100,00% 37 54 44 54 49 238 100,00% 63 41 53 157 100,00% 833 100,00%

25

U analiziranih deset godina samoubojstvo je počinilo 14 maloljetnika, 12

muškog spola i dvoje ženskog. U prijeratnom razdobolju registrirano je samoubojstvo

dvoje maloljetnika, jedne djevojke i jednog mladića, u ratnom sedmero maloljetnika,

jedne djevojke i šest mladića, te pet mladića u poratnom razdoblju. Žene su se i prije

rata ubijale znatno rjeñe no muškarci (1:2,81), ali je to još izraženije u ratnom (1:3,67)

i poratnom razdoblju (1:4,06) (tablica 7.).

26

Tablica 7. Prikaz samoubojstava maloljetnih i punoljetnih osoba po spolu

spol punoljetni maloljetni ukupno ženski 10 1 11 27,50% muški 29 0 29 72,50% 88.

ukupno 39 1 40 100,00% ženski 9 0 9 32,14% muški 19 0 19 67,86% 89

ukupno 28 0 28 100,00% ženski 6 0 6 19,35% muški 24 1 25 80,65% 90.

ukupno 30 1 31 100,00% ženski 25 1 26 26,26% muški 72 1 73 73,74% 88.-90.

ukupno 97 2 99 100,00% ženski 9 9 24,32% muški 27 1 28 75,68% 91.











ukupno 480 14 494 100,00%

27

Najviše samoubojstava je počinjeno u zatvornom prostoru, kući (39,88%) ili

gospodarskim objektima (26,52%). Samoubojstva izvršena u prijeratnom i ratnom

razdoblju ne odstupaju značajno od tih prosječnih vrijednosti, ali je u poratnom

razdoblju zamjetljiv porast samoubojstava učinjenih u gospodarskim objektima

(35,67%).

Tablica 8. Prikaz samoubojstava prema mjestu izvršenja

mjesto izvršenja ukupni broj % kuća 40 40,40% gospod. zgrada 20 20,20%

88.-90. okolica kuće 15 15,15% ostalo 24 24,24% UKUPNO 99 100,00% kuća 93 39,07% gospod. zgrada 55 23,12%



88.-98. okolica kuće 90 18,22% ostalo 76 15,38% UKUPNO 494 100,00%

Meñu vjerojatnim motivima samoubojstva ističe se visok stupanj nepoznatih

motiva (35,22%), a meñu poznatim vjerojatnim motivima na prvom mjestu je tejlesna

bolest ili invalidnost (25,91%). Slijedi duševna bolest (23,28%), pa obiteljske

nesuglasice (6,07%), dok su ostali motivi znatno rjeñe zastupljeni. Samo u

prijeratnom razdoblju je taj odnos narušen, duševna bolest je najčešći poznati motiv

samoubojstva (34,34%), slijedi tjelesna bolest (22,22%), a obiteljski problemi su

28

zatupljeni samo s 2,02% . Ljubavni i bračni problemi su u prijeratnom razdoblju češći

motiv samoubojstva (4,04%) no u ratnom (1,26%) i poratnom (1,27%) (tablica 9.).

29

Tablica 9. Prikaz samoubojstava prema mogućem motivu

godina motiv n % obiteljske nesuglasice 2 2,02%

ljubavni i bračni problemi 4 4,04%

ekonomski problemi 2 2,02%

tjel. bol. ili invalid. 22 22,22%

gubitak bl. osobe 0 0,00%

1988.-90. školski neuspjeh 1 1,01%

duševna bolest 34 34,34%

strah pred kaznenim postupkom zbog počinjenja kaznenog djela 1 1,01%

staračka besperspektivnost 1 1,01%

nepoznato 32 32,32%

UKUPNO 99 100,00%

obiteljske nesuglasice 19 7,98%









71 29,83%

UKUPNO 238 100,00%










nepoznato 71 45,22%

UKUPNO 157 100,00%










nepoznato 174 35,22%

UKUPNO 494 100,00%

30

Najveći dio samoubojstava počinjenih vješanjem izvršen je u gospodarskim

objektima (40,03) ili kućama (36,97%), samoubojstva vatrenim oružjem u pravilu se

izvršavaju u kući odnosno stanu (64,10%), ekslozivna sredstva se koriste izvan kuće,

ali obično u blizini kuće (66,67%), utapanja se iz razumljivih razloga vrše izvan

objekta stanovanja. Samoubojstva trovanjem, ali i pištoljem za svinje najčešže su bila

izršena u kući ili stanu (80%) (sl.10).

Tablica 10. Prikaz odnosa mjesta i načina izvršenja samoubojstva

vješanje vatreno oružje

eksplozivno sredstvo

hladno oružje utapanje trovanje strujni

udar pištolj za

svinje ostalo

kuća 36,97% 64,10% 22,22% 40,00% 0,00% 80,00% 0,00% 80,00% 33,33% okolica ku će 8,48% 10,26% 66,67% 0,00% 82,35% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% gospodarski objekti 43,03% 7,69% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 20,00% 0,00% ostalo 11,52% 17,95% 11,11% 60,00% 17,65% 20,00% 0,00% 0,00% 66,67% 100,00% 100,00% 100,00% 100,00% 100,00% 100,00% 0,00% 100,00% 100,00%

Vješanje, kao način izvršenja suicida najčešće biraju poljoprivrednici

(32,73%), zatim radnici (26,67%) te umirovljenici (24,24%). Vatreno oružje najčešće

koriste osobe u radnom odnosu (48,72%), isto tako i eksplozivna sredstva (22,22%).

Za samoubojstvo hladnim oružjem u ispitivanom razdoblju su se odlučivali samo

umirovljenici. Utapanja je bilo najviše meñu kućanicama. Za uporabu otrova u svrhu

suicida se gotovo u istom postotku odlučuju osobe u radnom odnosu (36,36%) kao i

kućanice (44,45%), znatno češće od umirovljenika i poljoprivrednika. Dio

samoubojstava je počinjen strujnim udarom, pištoljem za svinje, skokom pod vlak itd.,

ali se radi o malom broju, svakako nedovoljnim za postavljanje nekih zaključaka (str.

11).

31

Tablica 11. Prikaz odnosa zanimanja i načina izvršenja samoubojstva

zanimanje vješanje vatreno oružje

eksplozivno sredstvo

hladno oružje utapanje trovanje strujni

udar pištolj za

svinje ostalo

poljoprivrednik 32,73% 17,95% 22,22% 0,00% 10,00% 9,09% 100,00% 0,00% 0,00%u radnom odnosu 26,67% 48,72% 66,67% 0,00% 10,00% 36,36% 0,00% 100,00% 40,00%umirovljenik 24,24% 17,95% 11,11% 100,00% 20,00% 9,09% 0,00% 0,00% 20,00%učenik/student 2,42% 15,38% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 20,00%domačica 13,94% 0,00% 0,00% 0,00% 60,00% 45,45% 0,00% 0,00% 20,00% ukupno 100,00% 100,00% 100,00% 100,00% 100,00% 100,00% 100,00% 100,00%100,00%

Obiteljski problemi kao motiv samoubojstva javljaju se najviše u skupini mladih

ljudi dobi 26-35 godina (30,76%), te u periodu involucije, u dobi 51-60 god. (30,77%).

Ljubavni problemi javljaju se isključivo u dobnoj skupini do 25 godina. Ekonomski

problemi dominiraju u dobi 36 do 55 godina. Problem tjelesni bolesti javlja se iza

tridesete godine, najizraženiji je u dobi 55 do 65 godina. Gubitak voljene osobe kao

motiv suicida susrećemo iza 56. godine, a prisutan je i u kasnijim razdobljima života.

Problem školskog neuspjeha kao motiva suicida prestaje iza dvadesete godine.

Alkoholizam se kao motiv suicida javlja iza 26. godine, a prisutan je u svim dobnim

skupinama iza 36. godine. Duševna bolest ja kao motiv suicida prisutna već iza

dvadesete godine života, nešto izrazitije u dobi 46-65 godina. Iza sedamdesete

godine javljaju se i specifični problemi starosti. Na koncu ističem velik broj nepoznatih

motiva samoubojstava, posebno u dpbnim skupinama starijih i starih osoba (tablica

12).

32

Tablica 12. Prikaz odnosa dobi i vjerojatnog motiva samoubojstva

godina

obiteljski problemi

ljubavni problemi

ekonomski problemi

tjelesna bolest

gubitak voljene osobe

školski neuspjeh alkoholizam duševna

bolest problemi starosti nepoznato

>15 0,00% 25,00% 0,00% 0,00% 0,00% 50,00% 0,00% 0,00% 0,00% 1,92%

16-20 0,00% 25,00% 0,00% 0,00% 0,00% 50,00% 0,00% 0,00% 0,00% 2,88%

21-25 0,00% 50,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 5,56% 0,00% 4,81%

26-30 15,38% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 6,90% 0,00% 0,00% 8,65%

31-35 15,38% 0,00% 0,00% 7,55% 0,00% 0,00% 0,00% 8,33% 0,00% 3,85%

36-40 15,38% 0,00% 20,00% 5,66% 0,00% 0,00% 3,45% 2,78% 0,00% 5,77%

41-45 0,00% 0,00% 40,00% 1,89% 0,00% 0,00% 3,45% 2,78% 0,00% 4,81%

46-50 7,69% 0,00% 20,00% 3,77% 0,00% 0,00% 3,45% 16,67% 0,00% 4,81%

51-55 7,69% 0,00% 20,00% 9,43% 0,00% 0,00% 13,79% 11,11% 0,00% 9,62%

56-60 23,08% 0,00% 0,00% 13,21% 40,00% 0,00% 27,59% 11,11% 0,00% 9,62%

61-65 0,00% 0,00% 0,00% 20,75% 0,00% 0,00% 17,24% 13,89% 0,00% 11,54%

66-70 7,69% 0,00% 0,00% 7,55% 20,00% 0,00% 10,34% 5,56% 0,00% 13,46%

71-75 0,00% 0,00% 0,00% 13,21% 0,00% 0,00% 10,34% 13,89% 40,00% 7,69%

76-80 0,00% 0,00% 0,00% 11,32% 20,00% 0,00% 3,45% 2,78% 0,00% 3,85%

81-85 7,69% 0,00% 0,00% 1,89% 20,00% 0,00% 0,00% 5,56% 0,00% 5,77%

86-90 0,00% 0,00% 0,00% 3,77% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 60,00% 0,96%

ukupno 100,00% 100,00% 100,00% 100,00% 100,00% 100,00% 100,00% 100,00% 100,00% 100,00%

33

Psihijatrijski liječene osobe učinile su u prijeratnom i poratnom razdoblju 59

samoubojstava, što predstavlja 21,87% samoubojstava učinjenih u tom razdoblju.

Ukupni odnos samoubojstava muškaraca spram žena u skupini psihijatrijski liječenih

osoba je 2,93:1. Znakovito je da je taj omjer prije rata bio 1,78:1, a poslije rata 4,66:1

(tablica 14).

Tablica 14. Prikaz samoubojstava psihijatrijski liječenih ispitanika prema spolu

spol 88.-90. 96.-98. ukupno muški 16 64,00% 28 82,35% 44 74,58%ženski 9 36,00% 6 17,65% 15 25,42%ukupno 25 100,00% 34 100,00% 59 100,00%

U poratnom razdoblju zamječujemo izrazit porast samoubojstava u skupini

neoženjenih psihijatrijskih bolesnika (tbl.15.).

Tablica 15. Prikaz samoubojstava psihijatrijskih bolesnika prema bračnom statusu

88-90 96-98 ukupno oženjen 20 80,00% 23 67,65% 43 72,88%

neoženjen/neudana 0 0,00% 5 14,71% 5 8,47% udovac-ica 2 8,00% 3 8,82% 5 8,47% razveden-a 3 12,00% 3 8,82% 6 10,17%

ukupno 25 100,00% 34 100,00% 59 100,00%

34

I prije i poslije rata vidimo da većina psihijatrijskih bolesnika koji su počinili suicid

ima djecu. To je u skladu s informacijom o prastu fertilnosti psihijatrijskih bolesnika. S

druge strane očito da samo postojanja djece u životnoj anamnezi nije zaštitni faktor u

odnosu na suicid.

Tablica 16. Prikaz samoubojstava psihijatrijskih bolesnika u odnosu na potomstvo

djeca 88.-90. 96.-98. ukupno ima 24 96,00% 25 73,53% 49 83,05%

nema 1 4,00% 9 26,47% 10 16,95% ukupno 25 100,00% 34 100,00% 59 100,00%

Najveći broj samoubojstava meñu psihijatrijskim bolesnicima i prije i poslije

rata bio je u dobnoj skupini 51 do 60 godina, a zatim u susjednim dobnim skupinama

(deset godina stariji i deset godina mlañi) (tablica 17.).

Tablica 17. Prikaz psihijatrijski lije čenih ispitanika prema dobi

dob 88.-90. 96.-98. ukupno >21 0 0,00% 0 0,00% 0 0,00%

21-30 0 0,00% 2 5,88% 2 3,39%31-40 3 12,00% 4 11,76% 7 11,86%41-50 5 20,00% 4 11,76% 9 15,25%51-60 7 28,00% 12 35,29% 19 32,20%61-70 5 20,00% 9 26,47% 14 23,73%<70 5 20,00% 3 8,82% 8 13,56%

ukupno 25 100,00% 34 100,00% 59 100,00%

35

U poratnom razdoblju u odnosu na prijeratno zamječujemo meñu

psihijatrijskim bolesnicima pad broja samoubojstava poljodjelaca i kućanica, a porast

samoubojstava radnika, umirovljenika, a posebno nezaposlenih i učenika (tablica

18.).

Tablica 18. Prikaz psihijatrijski lije čenih ispitanika prema zanimanju

zanimanje 88.-90. 96.-98. ukupno radnik 5 20,00% 11 32,35% 16 27,12%

poljodjelac 8 32,00% 6 17,65% 14 23,73% umirovljenik 5 20,00% 10 29,41% 15 25,42%

kućanica 7 28,00% 3 8,82% 10 16,95% učenik 0 0,00% 1 2,94% 1 1,69%

nezaposleni 0 0,00% 3 8,82% 3 5,08% ukupno 25 100,00% 34 100,00% 59 100,00%

U cjelini gledano meñu psihijatrijskim bolesnicima najviše samoubojstava su

počinili bolesnici s dijagnozom alkoholizma (28,81%), zatim depresivnog sindroma

(25,42%). U poratnom razdoblju bilježimo pad broja samoubojstava u dijagnostičkim

skupinama poremećaja ličnosti, shizofrenije i depresije, a porast u skupinama

alkoholizma, psihoneuroza, a posebno demencije i mentalne insuficijencije, te PTSP-

a (tablica19.).

36

Tablica 19. Prikaz psihijatrijski lije čenih ispitanika prema dijagnozi duševne bolesti

DIJAGNOZA 88.-90. 96.-98. ukupno alk 5 20,00% 12 35,29% 17 28,81%

por.li čnosti 3 12,00% 3 8,82% 6 10,17% borderline 1 4,00% 1 2,94% 2 3,39%

psihioneuroza 2 8,00% 5 14,71% 7 11,86% sch 5 20,00% 3 8,82% 8 13,56%

depresivni sindrom 9 36,00% 6 17,65% 15 25,42% demencija 0 0,00% 2 5,88% 2 3,39%

mentalna insuf. 0 0,00% 1 2,94% 1 1,69% PTSD 0 0,00% 1 2,94% 1 1,69%

ukupno 25 100,00% 34 100,00% 59 100,00%

Ukupni odnos psihijatrijskih bolesnika s tejelesnom bolešću spram bolesnika

bez tjelesne bolesti, koji su počinili suicid, je 1:5. No, u poratnom razdoblju

zamječujemo porast broja samoubojstava meñu psihijatrijskim bolesnicima s

tjelesnom bolešću (tablica 20.).

Tablica 20. Prikaz psihijatrijski lije čenih ispitanika prema tjelesnim bolestima

tjelesna bolest 88.-90. 96.-98. ukupno da 3 12,00% 7 20,59% 10 16,95% ne 22 88,00% 27 79,41% 49 83,05%

ukupno 25 100,00% 34 100,00% 59 100,00%

37

Čak 13,56% psihijatrijskih bolesnika koji su počinili suicid tijekom bolesti nisu

nijednom ambulantno posjetili psihijatra, 67,80% bolesnika je u prosjeku obavilo

jedan (ili manje, ali više od nijednog) kontrolni pregled godišnje, a nijedan bolesnik

nije obavio više od 5 godišnjih kontrola. Zanimljivo da se u poratnom razdoblju

samnjio broj suicida bolesnika koji nisu obavili niti jednu psihijatrijsku kontrolu, kao i

onih koji su obavili do jedne kontrole godišnje, na račun povećanja broja suicida

medu bolesnicima koji su učinili prosječno dvije do pet godišnjih kontrola (tablica 21.).

Tablica 21. Prikaz psihijatrijskih ispitanika prema intenzitetu ambulantih kontrola tijekom bolesti

amb. kontrole u godini dana 88.-90. 96.-98. ukupno 0 4 16,00% 4 11,76% 8 13,56%

1 ili manje 18 72,00% 22 64,71% 40 67,80% 2 do 5 3 12,00% 8 23,53% 11 18,64%

više od 5 0 0,00% 0 0,00% 0 0,00% 25 100,00% 34 100,00% 59 100,00%

Gledano rezultate za oba analizirana perioda 3,39% bolesnika je u godini

suicida deset puta zatražilo pomoć psihijatra, a jednak postotak je zatražo pomć pet

puta u godini suicida. Čak 66% bolesnika uopće nije zatražilo pomoć psihijatra u

godini suicida. Oko 27% bolesnika konzultiralo je pred suicid psihijatra 1 do 4 puta. U

poratnom razdoblju se broj bolesnika koji se pred suicid nisu javili psihijatru povećao

za oko 10%. Smanjio se postotak bolesnika i po broju ostalih javljanja, osim u

skupini onih koji su se javili 4 puta, koji se povećao u odnosu na prijeratnu vrijednost

(tablica 22).

38

Tablica 22. Prikaz psihijatrijskih bolesnika prema intenzitetu ambulantnih kontrola u godini izvršenja suicida

amb.kontrole u godini suicida

88.-90. 96.-98. ukupno

0 15 60,00% 24 70,59% 39 66,10% 1 3 12,00% 2 5,88% 5 8,47% 2 1 4,00% 1 2,94% 2 3,39% 3 1 4,00% 4 11,76% 5 8,47% 4 3 12,00% 1 2,94% 4 6,78% 5 1 4,00% 1 2,94% 2 3,39% 6 0 0,00% 0 0,00% 0 0,00% 7 0 0,00% 0 0,00% 0 0,00% 8 0 0,00% 0 0,00% 0 0,00% 9 0 0,00% 0 0,00% 0 0,00% 10 1 4,00% 1 2,94% 2 3,39%

ukupno 25 100,00% 34 100,00% 59 100,00%

Čak 52,54% psihijatrijskih bolesnika koji su počinili suicid imalo je tijekom

života samo jednu (28,81%) ili nijednu (23,73%) hospitalizaciju na psihijatrijskom

odjelu. Dvije hospitalizacije imalo je 15,25% bolesnika, a više od dvije hospitalizacije

32,20% ispitanika. Usporeñivanjem prijeratnih i poratnih rezultata ne nalazim

značajnih promjena, oko 68% ispitanika u oba razdoblja učinilo je suicid s manje od

tri psihijatrijske hospitalizacije u anamnezi (tablica 23).

39

Tablica 23. Prikaz psihijatrijski lije čenih ispitanika prema broju psihijatrijskih hospitalizaciju

broj hospitalizacija 88.-90. 96.-98. ukupno

0 6 24,00% 8 23,53% 14 23,73% 1 6 24,00% 11 32,35% 17 28,81% 2 5 20,00% 4 11,76% 9 15,25% 3 2 8,00% 3 8,82% 5 8,47% 4 0 0,00% 1 2,94% 1 1,69% 5 2 8,00% 4 11,76% 6 10,17% 6 0 0,00% 1 2,94% 1 1,69% 7 0 0,00% 1 2,94% 1 1,69% 8 0 0,00% 0 0,00% 0 0,00% 9 2 8,00% 1 2,94% 3 5,08%

10 1 4,00% 0 0,00% 1 1,69% više od 10 1 4,00% 0 0,00% 1 1,69%

ukupno 25 100,00% 34 100,00% 59 100,00%

U prijeratnom razdoblju je relativno veli postotak (40%) psihijatrijskih bolesnika

prije izvšenja suicida (tijekom godine u kojoj je izvršen suicid) bio psihijatrijski liječen,

u paratnom razdoblju je taj postotak manji (32,20%) (tablica 24).

40

Tablica 24. Prikaz psihijatrijski lije čenih ispitanika prema broju psihijatrijskih hospitalizacija u godini izvršenja suicida

hospitalizirani u godini suicida 88.-90. 96.-98. ukupno

da 10 40,00% 9 26,47% 19 32,20% ne 15 60,00% 25 73,53% 40 67,80%

ukupno 25 100,00% 34 100,00% 59 100,00%

I u prijeratnom i poratnom razddoblju oko 30% psihijatrijskih bolesnika koji su

počinili suicid je već ranije pokušavalo izvršiti suicid (tablica 25.).

Tablica 25. Raniji pokušaji samoubojstva

raniji pokušaji suicida 88.-90. 96.-98. ukupno da 8 32,00% 10 29,41% 18 30,51% ne 17 68,00% 24 70,59% 41 69,49%

ukupno 25 100,00% 34 100,00% 59 100,00%

Najveći broj samoubojstava psihijatrijskih bolesnika počinili su bolesnici koji

boluju više od 10 godina (52,54%), u prijeratnom razdoblju 36,00% bolesnika a u

poratnom čak 64,71%. Relativno velik broj samoubojstava počine i bolesnici koji su

liječeni manje od godinu dana (13,56%), što je bilo izraženije u prijeratnom razdoblju

(20,00%) no u poratnom (8,82%). Bolesnici liječeni 2 do 10 godina i prijeratnom

razdoblju su počinili 11,00% a u poratnom 26,47% samoubojstava. (tablica 26).

41

Tablica 26. Prikaz samoubojstava psihijatrijski liječenih ispitanika prema ukupnom trajanju psihijatrijskog lije čenja

trajanje bolesti u god. 88.-90. 96.-98. ukupno do godine dana 5 20,00% 3 8,82% 8 13,56%

2 2 8,00% 4 11,76% 6 10,17% 3 1 4,00% 0 0,00% 1 1,69% 4 1 4,00% 3 8,82% 4 6,78% 5 0 0,00% 0 0,00% 0 0,00% 6 1 4,00% 1 2,94% 2 3,39% 7 1 4,00% 0 0,00% 1 1,69% 8 2 8,00% 0 0,00% 2 3,39% 9 2 8,00% 0 0,00% 2 3,39% 10 1 4,00% 1 2,94% 2 3,39%

više od 10 godina 9 36,00% 22 64,71% 31 52,54% ukupno 25 100,00% 34 100,00% 59 100,00%

U danu kada su razgovarali s psihijatrom ubilo se 1,69% psihijatrijskih

bolesnika (u prijeratnom razdoblju 4%, a u poratnom nijedan), u tjednu nakon

razgovora s psihijatrom takoñer 1,67% bolesnika (nijedan u prijeratnom razdoblju a

2,94% u poratnom). Ne u prvom tjednu, ali u tri naredna tjedna nakon psihijatrijskog

pregleda ubilo se10,17% bolesnika (12% u prijeratnom i 8,82% u poratnom

razdoblju). Kako odmiče vrijeme od posljednjeg kontakta s psihijatrom tako se

42

povećava postotak izvršenih suicida, ali ne s potpunom pravilnošću, tako da u

prijeratnom razdoblju imamo vrh samoubojstava u razdoblju izmeñu 31 i 100. dana

nakon psihijatrijskog pregleda a u poratnom izmeñu 101. i 1000. dana) (tablica 27.).

Tablica 27. Prikaz samoubojstava psihijatrijskih bolesnika prema periodu proteklom od zadnjeg susreta s psihijatrom

dani 88.-90. 96.-98. ukupno 0 1 4,00% 0 0,00% 1 1,69%

<7 0 0,00% 1 2,94% 1 1,69% 8 - 31 3 12,00% 3 8,82% 6 10,17%

31 - 100 8 32,00% 5 14,71% 13 22,03% 101 - 1000 6 24,00% 15 44,12% 21 35,59%

>1000 7 28,00% 10 29,41% 17 28,81% ukupno 25 100,00% 34 100,00% 59 100,00%

43

RASPRAVA Analizu samoubojstava u desetgodišnjem razdoblju pratile su izrazite teškoće

prikupljanja podataka. Podatke sam prikupljao više od 6 mjeseci, a pomagala su mi

dvojica kolega. Odobren mi je pristup podacima Općinskog suda u Bjelovaru,

Policijske uprave Bjelovarsko bilogorske, Registru bolesnika Odjela psihijatrije OB

Bjelovar, a izvode s traženim podacima sam dobio iz nekoliko matičnih ureda i

Policijske postaje u Garešnici. Uz sav opisani trud i pomoć nisam uspio prikupiti

apsolutno točne i kompletne podatke. U prijeratnom razdoblju (1988.-1990.) uspio

sam prikupiti kompletne podatke za 99 osoba, što u usporedbi s podacima g.

Turkovića znači da mi nedostaju podaci za 24 osobe. Za ratno razdoblje su podaci

bili identični, pa sam sve učinio da doñem do podataka o imenu i prezimenu

preostale 24 osobe, vjerujući u točnost podataka g. Turkovića , obzirom da ih je on

prikupljao u vrijeme svog službovanja, dakle upravo tijekom tih analiziranih godina.

On sam je imao evidentiran samo podatak o ukupnom broju samoubojstava, u

Policijskoj upravi su mi rekli da su podaci za to razdoblje vrlo neprecizni, zbog

odnosa ranije vlasti prema takvim podacima, ali dijelom i zbog ratnih zbivanja tijekom

kojih je dio tih podataka izgubljen. U Sudskoj arhivi više nisu imali pohranjene te

podatke, uz to se zgrada Općinskog suda obnavljala pa je arhiva bila pretrpana. Ni

uz najbolju volju nisu mi mogli pomoći u Zavodu za javno zdravstvo niti u županijskoj

službi za statistiku. Dio podataka sam prikupio u područnim Matičnim uredima, pa

sam tako došao do kompletiranja podataka za 99 samoubojstava počinjenih u

prijeratnom razdoblju. Što zapravo želim reći? Nemoguće je kvalitetno pratiti podatke

o kretanju stope samoubojstava bez organiziranja službe koja će redovno prikupljati i

obrañivati takve podatke, adekvatno ih pohranjivati, te komparirati s podacima iz

44

ranijih i narednih godina. Iako sada niz službi prati takve podatke osoblje u tim

službama nema psihijatrijsku edukaciju, pa problemu samoubojstva prilazi na

specifičan način i motiv determiniram zahtjevom vlastite profesije. Sudsko osoblje i

osoblje MUP-a prvenstveno brine razlučivanje pravog samoubojstva od prikrivenog

ubojstva. Ako želimo ostvariti mogućnost medicinskog praćenja problema

samoubojstva trebalo bi oganizirati voñenje registra samoubojstava poput registara

duševnih bolesnika, uz definiranje svih parametara koje želimo pratiti, kao i suradne

službe i način komuniciranja meñu njima. Slične probleme pri prikupljanju podataka

navode i drugi autori 40.

Porast stope samoubojstava u posljednjih deset godina vidljiv je iz tablice 1. i slike

1. Krizna stanja u društvu prati porast stope samoubojstava 41,42, ali su za ratno

razdoblje podaci raznih autora oprečni. Teška ratna stradanja, brojne nasilne

separacije i ponavljane traume, objašnjavaju porast broja smoubojstava 43,44,45,46,47,48.

Nepromijenjeni broj samoubojstava49 ili čak njihov pad objašnjavaju se boljom

grupnom kohezijom, kolektivnim žalovanjem, ali i zamjenom otvorenog samoubojstva

suicidalnim ponašanjem u borbi, čime se svojevoljno izazove smrt koja u završnici

ipak dolazi od strane druge osobe50.

Viša stopa samoubojstava na području Grubišnog Polja i Daruvara može se

povezati s njihovom neposrednom izloženošću ratnim djelovanjima tijekom rata, ali i

većom miješanošću stanovništva, velikim ratnim i poratnim migracijama stanovništva,

te posljedičnim prisilnim suživotom nedavnih neprijatelja 51.

Dominacija vješanja kao najčešćeg sredstva izvršenja samoubojstva proizlazi iz

visoke sigurnosti smrtnog ishoda, ali i njegove relativne tehničke jednostavnosti. Rat

je izmeñu ostalog rezultirao porastom broja samoubojstava učinjenih vatrenim

oružjem (hi kvadrat prijeratno/ratno razdoblje = 2,12), što se održalo u manjoj mjerimi

45

u poratnom razdoblju (hi kvadrat prijeratno/poratno razdoblje = 0,32). Porast

samoubojstava rasprskavajućim sredstvima je matematički nemjerljiv jer prije rata

nisu zabilježena samoubojstva vršena na taj način. Veći broj samoubojstava

počinjenih hladnim oružjem u ratnom i poratnom razdoblju objašnjavam porastom

brutalnog nasilja koje je barem putem informacija dospjelo u život svakog pojedinca u

Hrvatskoj, a na žalost, kod velikog broja ljudi i neposrednim iskustvom ratovanja,

progonstva, ranjavanja, zatočeništva ili brige oko najmilijih koji su neposredno

stradavali. Dostupnost i pouzdanost nekog sredstva determinira njegov prioritet pri

izboru načina izvršenja suicida52.

Proljeće i rano ljeto uvijek su predstavljali špicu godišnje stope samoubojstava53, ali

se poratnom razdoblje značajno razlikuje po najvišoj stopi samoubojstava u rujnu (t

test prijeratno/poratno razdoblje = 2,24; ratno/poratno razdoblje = 3,35). Ta

signifikantna razlika ne može biti slučajna, povezujem je s ratnim tragedijama koje su

se na području županije zbivale upravo u rujnu. Mislim na užasnu smrt 17-orice

branitelja u Kusonjama, pa ponovnoj tragediji pri eksploziji nagazne mine na

svečanosti polaganja vijenca poginulim braniteljima na tom istom mjestu u

Kusonjama, napad iz vojarne na grad Bjelovar 29. rujna…. Potvrda toj pretpostavci

je i zapažanje iz kliničkog rada o većem broju pogoršanja kronične psihopatologije

ratnih veterana početkom jeseni.

Petak i ponedjeljak možemo doživjeti kao početak i kraj vikenda, dijela tjedna

kada smo posvećeni sami sebi, obitelji, razonodi…Nestaju vanjski formalni okviri u

obliku obveze radnog mjesta i komunikacije koju ona nameće ili osigurava.

Suočavamo se sami sa sobom, obiteljskom komunikacijom, skladom i mirom koji

nam donosi, ili pak s potpunim krahom obiteljskih komunikacija i gubitkom tog za

mnoge osobe temeljnog životnog oslonca. Nije toliko važan dan sam po sebi, kao

46

ponedjeljak ili petak, već uobičajena socijalna dinamika koja ga odlikuje. Ponedjeljak

bi mogao biti još dramatičniji od petka i zbog činjenice da razočarenje osobnim

životom, partnerom, obiteljskim životom, prijateljima, radnim mjestom, zajednicom,

slabe motiv za daljnje ustrajanje u naporima koji odlikuju radni tjedan, pogotovo u

uvjetima kada i sam rad postaje nesiguran kako u svojoj organiziranosti tako i

financijskoj isplativosti.

Najveći broj samoubojstava bilježimo tijekom dana, izmeñu 8 i 18 sati, a razlike

izmeñu analiziranih razdoblja ne pokazuju značajnost. Logično bi bilo očekivati veću

stopu samoubojstava u ranijim jutarnjim satima, izmeñu ponoći i jutra, kada čovjek

ostaje sam sa sobom, prepušten sebi, vlastitim mislima i razočarenjima, a niotkuda

pomoći, podrške… Da li smo toliko otuñeni da je u opisanom pogledu dan postao

noć, pa je i usred dana teško naći osobu "kojoj je stalo", koja želi saslušati, utješiti,

razumjeti, podržati, ohrabriti…

Najviše samoubojstava nalazimo u dobnoj skupini 61 do 65 godina. Pad

samoubojstava u dobnim skupinama starijim od 65 godina lako objašnjavamo

činjenicom sve veće zastupljenosti prirodne smrti pa nema potrebe za nasilnim

izazivanjem vlastite smrti. U literaturi nailazimo na standardna objašnjenja visoke

suicidalnosti starijih pacijenata: gubitak posla ili pak prestiža na radnom mjestu,

odlazak djece iz obitelji, bolest bračnog partnera, vlastita bolest itd54,55…, a ti su

dogañaji očito zastupljenija više u starijoj no mlañoj dobi. Zato me posebno zanimao

eventualni porast broja samoubojstava u mlañim dobnim skupinama u ratnom i

poratnom razdoblju. Navodeći moguće motive samoubojstva u srednjim i mlañim

dobnim skupinama autori govore o krizi srednjih godina56, dok se kod adolescenata

govori o zlostavljanju u primarnoj obitelji, roditeljskoj neslozi, raspadu roditeljskog

braka, sklapanju novog braka roditelja, alkoholizmu i drugim ovisnostima jednog ili

47

oba roditelja, pokušaju suicida jednog od roditelja…57,58,59,60,61,62,63. Svaka dob nosi

neke svoje osobitosti, pa mada bi se većinom rado vratili u godine adolescencije

očito je ta dob intenzivnog emocionalnog sazrijevanja odlikovana i visokom

ranjivošću. Nešto veći broj samoubojstava mlañih od 16 godina u prijeratnom

razdoblju u odnosu na ratno i poratno nema statističku značajnost (t test

prijeratno/ratno razdoblje = 0,48; prijeratno/poratno = 0,45), ali u skupini 16-20

godišnjaka prije rata nije zabilježeno nijedno samoubojstvo pa 9 samoubojstava u

ratnom i 5 u poratnom razdoblju predstavljaju upadne brojke. Slično zapažanje

dobijemo ako analiziramo samo maloljetnike ( tu uključena i samoubojstva mlañih od

15 godina), nalazima dva suicida u prijeratnom razdoblju, 7 u ratnom i 5 u poratnom.

Ovakav porast samoubojstava mladih zaslužuje posebnu pozornost. Potražimo

moguća obrazloženja. Govorimo o generaciji mladih ljudi čiju su očevi proveli pet

godina po ratištima, a oni su odrastali uz više ili manje preplašene majke, dijeleći s

njima isti strah.. Mnogi su bili izloženi bar privremenim separacijama i od majki,

smještajem kod rodbine izvan ratnog područja. Po završetka rata susreću se s

psihičkim problemima roditelja,a s njima dijele i aktualne socijalno ekonomske

probleme, kojima ubrzo uz problem roditeljske nezaposlenosti ili niskih primanja

dodaju isti vlastiti problem. Lako utvrdimo da se sabire nepovoljno djelovanje niza

nepovoljnih čimbenika, tešku emocionalnu traumu u djetinjstvu, ponavljane

separacije bar od jednog roditelja, emocionalne teškoće ratom traumatiziranog

roditelja, socijalno ekonomske teškoće roditelja ali i samih mladih ljudi u smislu

teškoća školovanja i zapošljavanja…Iako psihijatrija nije svemoguća i ne može

mijenjati realitet, može pomoći u prihvaćanju realiteta kakav je, otklanjanju

superponiranih konlikata i boljoj adaptaciji. Visok broj samoubojstava mladih

upozorava na senzibilitet skupine mladih ljuti koji su tijekom rata još bili djeca. Upravo

48

ta skupina bi mogla biti rizična i tijekom daljnjeg života. U ostalim dobnim skupinama

razlike su testirane t-testom, ali nijedna nema signifikantnu vrijednost.

Zanimljivo je i pitanje navodnog porasta ženskih samoubojstava u poratnom i

ratnom razdoblju. Studija pokazuje pad broja samoubojstava meñu ženama, takoñer

bez statističke značajnosti (hi kvadrat za razdoblje prijeratno/ratno = 1,22;

prijeratno/poratno = 1,89). Očito, ne da se ne radi o porastu broja samoubojstava

žena, dapače, broj samoubojstava žena u poratnom razdoblju je u padu. O toj temi

bih raspravljao u drugom dijelu, govoreći o samoubojstvima duševnih bolesnika.

Najviše samoubojstava se izvrši u kući, zatim gospodarskim objektima te na koncu

okolici kuće. Samoubojice svojim zadnjim činom ne štede ukućane, prema mjestu

izvršenja očito su svjesni da će ih pronaći ukućani. Kao da u tom trenutku nemaju

snage misliti na druge, misao o smrti dominira. Čovjek kojemu vlastiti život ništa ne

znači teško da može investirati u tuñe osjećaje i patnje. Teoretski, samoubojica u

konačnom smislu ubijajući sebe ubija druge, bar u onom smislu u kojem drugi postoje

koliko smo mi sposobni biti svjesni njihova postojanja i u njih investirati. U ratnom i

poratnom razdoblju dodatno se smanjuje broj osoba koje su odlučile suicid učiniti

dalje od svog doma. Rat nas je iscrpio i osiromašio, ne samo materijalno već i

emocionalno.

Razumljiv je visok postotak nepoznatih motiva samoubojstva. U biti svi motivi koje

navode razni autori samo su vjerojatni, dakle pretpostavljeni od strane okoline

64,65,66. Bolest, tjelesna ili duševna, uvijek je značajan motiv samoubojstva. Narušava

našu sliku o nama samima, kako mi sami sebe doživljavamo ali i kako zamišljamo da

nas drugi doživljavaju. S druge strane i realno nam otežava život narušavajući radnu

sposobnost, ograničavajući moguće aktivnosti te približavajući ideju konačne

separacije. Gubitak obiteljske sigurnosti drugi je motiv po pretpostavljenoj učestalosti.

49

U prijeratnom razdoblju nalazimo značajno manje samoubojstava zbog obiteljskih

problema no u ratnom razdoblju (t = 2,64). Rat je razorio mnoge obitelji, u preostale

unio strah, nesigurnost, život s posljedicama psihičke ili fizičke traume…. Takve su

obitelji ranjive, još više djeca koja u njima odrastaju. Koliko će se takvih obitelji

oporaviti spontano, bez stručne pomoći? Koliko su uopće takve obitelji spremne

zatražiti i prihvatiti stručnu pomoć? U prilog pozitivnim odgovorima na ta pitanja

govori podatak da razlika izmeñu prijeratnog i poratnog broja samoubojstava kod

kojih je vjerojatan motiv obiteljskog poremećaj nije statistički značajna (t = 1,59).

Obzirom da smo prethodno utvrdili statističku značajnost razlike prijeratnog i ratnog

razdoblja po istom pitanju, moramo pretpostaviti da je došlo do djelomičnog oporavka

obiteljske patologije u poratnom razdoblju s posljedičnim rjeñim javljanjem obiteljske

patologije kao motiva samoubojstva. Ljubavni problemi nisu pokazali značajne

oscilacije u smislu značajnosti, tijekom analiziranih razdoblja. Razlika u broju

samoubojstava s vjerojatnim motivom tjelesne bolesti gotovo da doseže statističku

značajnost u ratnom razdoblju, u odnosu na prijeratno (t = 1,80), ali se u poratnom

periodu ta razlika potpuno gubi. Gubitak voljene osobe uopće ne susrećemo kao

motiv samoubojstva u prijeratnom razdoblju, a u ratnom i poratnom je prisutan, što

ukazuje na razliku ratnog i mirnodopskog gubitka, odnosno žalovanja. Ratni gubitak

je uvijek nasilan, iznenadan, i prije svega od strane druge osobe, drugog čovjeka…

Iz tih razloga se puno teže prorañuje no mirnodopski gubitak, pa i žalovanje u takvim

okolnostimaima svoje specifičnosti u odnosu na mirnodopski gubitak. Strah pred

sudskim postupkom bio je rezerviran samo za mirnodopske uvjete, ali mali broj

ispitanika iz te grupe ne dozvoljava nikakvo zaključivanje. U periodu rata ubojstvo

druge osobe postaje dozvoljen, gotovo poželjan čin. U miru je to najveći zločin. Što

se zbiva s čovjekom savješću, kako osoba nakon rata pronalazi mehanizme

50

ublažavanja vlastitih rana, jer povratkom mira vraćaju se i mirnodopski obrasci

razmišljanja, kako samoj osobi tako i njenoj okolini… No, skrenuo sam s teme u

užem smislu, htio sam reći da se u ratnim uvjetima zasigurno mijenjaju intrapsihičke

ljestvice odgovornosti, pa u uvjetima kada ubojstvo više nije najveći zločin i druga

inače kažnjiva djela ne izgledaju tako "kažnjiva".. Škola kao motiv samoubojstva u

ratnom razdoblju gubi na značaju (t = 1,94), što je još izrazitije u poratnom razdoblju

(t = 2,45). Mislim da u ratu pada sposobnost i djece i roditelja da misle na školu.

Kada je sutra nedefiniran pojam, škola zapada u drugi plan. Znamo da školski

neuspjeh kao motiv samoubojstva uvije krije iza sebe duboku patologiju obitelji. Škola

samo predstavlja jedno od vidljivijih mjerila zrelosti obitelji, njene sposobnosti da svog

najmlañeg člana podrže u nastojanju da se što više osamostali i osposobi

školovanjem za daljnje osamostaljivanje.. U ratnom i poratnom razdoblju u odnosu

na prijeratno bilježimo značajan pad javljanja psihičke bolesti kao vjerojatnog motiva

samoubojstva (t = 2,44; odnosno 2,54). Susrećemo se s mišljenjem da u ratnom i

poratnom razdoblju raste broj duševnih poremećaja i bolesti, a sada smo utvrdili u

tom istom razdoblju pad broja samoubojstava motiviranih duševnom bolešću? Kako

objasniti taj očiti nesklad? Da li cijelo društvo potreseno ratnom traumom mijenja

kriterije duševne bolesti i postaje tolerantnije prema duševnom bolesniku? Da li se

pomiče granica društveno prihvatljivog i neprihvatljivog, zdravog i bolesnog

ponašanja? Vjerujem da rat i poratna kriza rezultiraju porastom duševnih bolesti ali

da pada sposobnost zajednice da adekvatno prepoznaje duševno bolesno ponašanje

i reagira upućivanjem oboljelog na liječenje prije ispoljavanja dramatičnih simptoma

poremećaja. Na koncu potvrdimo da u poratnom razdoblju doista imamo porast

broja samoubojstava s motivom "problemi u staračkoj dobi" ali razlika nije

signifikantna u odnosu na prijeratno razdoblje ( t = 0,95).

51

Prelazimo na temu meñuodnosa načina i mjesta izvršenja samoubojstva. Vješanja

se najčešće izvršavaju u gospodarskim objektima, vjerojatno iz tehničkih razloga.

Samoubojstva vatrenim oružjem se obično izvršavaju u kući, jer ne ugrožavaju

okolinu koliko samoubojstva eksplozivnim sredstvima, koja se zbog toga izvršavaju

izvan kuće. Izuzev samoubojstava izvršenih utapanjem i eksplozivnim sredstvima,

samoubojice posljednji čin najčešće izvršavaju u svom domu ili njegovoj blizini.

Zatvorenost doma onemogućava uplitanje okoline te time povećava sigurnost

uspješnog izvršenja suicida. Ostaje i misao o užasu koji ukućani dožive pri susretu s

pokojnikom i vjerojatni osjećaj krivnje koji im se nameće.

Poljoprivrednici samoubojstva najčešće izvršavaju vješanjem , a osobe u radnom

odnosu vatrenim oružjem i eksplozivnim sredstvima. Da li to znači da je oružje u

gradskim sredinama dostupnije no na selu, te da zbog veće dostupnosti prevladava

takav oblik samoubojstva? Da li možemo govoriti o tradicionalnoj sklonosti odreñenih

sredina odreñenom načinu izvršenja suicida? Skloniji sam vjerovati u značaj

dostupnosti pojedinog sredstva vršenja samoubojstva, prizivajući u sjećanje vrlo

okrutne načine samoubojstva (vješanje lancem) i ne nalazeći razumno objašnjenje

zašto bi si čovjek u tim posljednjim trenucima nanosio toliko bola ukoliko ga može

izbjeći. Kućanice u visokom postotku samoubojstvo izvršavaju utapanjem, zatim

trovanjem te na koncu vješanjem. Mala zastupljenost samoubojstava izvršenih

vatrenim oružjem i eksplozivnim sredstvima kod kućanica može se objasniti težom

dostupnosti vatrenom oružju kao i manjoj vještini rukovanja oružjem, u odnosu na

muškarce. Ističem visok postotak samoubojstava počinjenih vatrenim oružjem meñu

učenicima i studentima. Obzirom da maloljetne osobe ne mogu legalno posjedovati

oružje većina ovih samoubojstava je izvršena oružjem u vlasništvu njihovih roditelja.

52

Pogledajmo odnos dobi i vjerojatnog motiva samoubojstva. Mlade ljude muče

ljubavni problemi, a zanimljivo da se porastom dobi nesretna ljubav kao motiv

samoubojstva gubi. Zbog čega mlada osoba separaciju od ljubavnog objekta

doživljava daleko tragičnije no deset godina kasnije? Izgleda da već formirane osobe,

stabilnog osnovnog i spolnog identiteta, ljubavni neuspjeh lakše obrade od

adolescenata. Isto tako problem školskog neuspjeha kao motiva samoubojstva se

javlja isključivo u adolescentnoj dobi. Obiteljski problemi kao motiv samoubojstava su

značajno zastupljeni u ranim tridesetim godinama, kada se u pravilu formiraju vlastite

obitelji, te u involutivnom periodu, kada je obitelj opet izložena značajnim

promjenama (promjena radnog i zdravstvenog statusa roditeljskog dijela obitelji,

odlazak djece iz obitelji…). Kod osoba srednje dobi dominiraju ekonosmki problemi,

vjerojatno u skladu s ambicioznošću i radnim uspjesima koji karakteriziraju tu dob.

Starenjem raste broj samoubojstava zbog tjelesnih bolesti. Alkoholizam se kao motiv

samoubojstva javlja već iza 26. godine, ali je njegova zastupljenost izraženija iza 36.

godine. Alkoholizam je bolest, ima svoj tijek i vremenski period potreban za razvoj

ovisnosti s pratećim propadanjem obitelji i radne sposobnosti. U pogledu odnosa

duševnih bolesti i samoubojstva posebno je osjetljiva involutivna dob. Involuciju

karakterizira javljanje novih duševnih poremećaja, npr. involutivnih depresija i

presenilnih demencija, ali i pogoršanje ranije postojećih duševnih bolesti.

Slijedi posebna obrada samoubojstava psihijatrijskih bolesnika te komparacija

prijeratnog i poratnog razdoblja. Os ukupno 256 osoba koji su počinili suicid u tih šest

analiziranih godina i za koje sam imao kompletne podatke manje od jedne četvrtine

(23,44%) je psihijatrijski liječeno. U poratnom razdoblju bilježimo blagi pad broja

samoubojstava duševno bolesnih osoba, bez statističke značajnosti (hi kvadrat =

0,48). Time ne možemo potvrditi navode o porastu broja samoubojstava osoba s

53

psihičkim smetnjama u poratnom razdoblju (uključujući PTSP). Nema statistički

značajne razlike u promjeni broja samoubojstava po spolu (hi kvadrat = 1,68).

U skupini neoženjenih psihijatrijskih bolesnika nalazimo dramatičan skok

samoubojstava u poratnom razdoblju (nijedno prije rata, a 14,71% poratnih

samoubojstava). Duševni bolesnici često ostaju bez podrške obitelji, ali izgleda da su

u kriznim stanjima zaštićeniji oni koji u životnoj povijesti imaju iskustvo bračne

zajednice (razvedeni) od onih koji nikada nisu uspjeli formirati vlastitu obitelj.

Vjerujem da podatak ne ukazuje toliko na zaštitno djelovanje bračne zajednice koliko

na primarni dublji hendikep osoba koje nisu nikada uspjele uspostaviti nivo zrelosti

potreban za formiranje braka. Veći broj samoubojstava meñu duševnim bolesnicima

koji imaju djecu govori da djeca sama po sebi nisu protektivni faktor, posebno ne

kada odrastu i krenu vlastitim životnim putem. U praksi smo često svjedoci situacija

prilikom otpusta s bolničkog liječenja da odrasla djeca nerado dolaze po roditelja koji

je kronični duševni bolesnik. Poratni porast broja samoubojstava meñu duševnim

bolesnicima koji nemaju djecu, odnosno pad meñu onima koji imaju (hi kvadrat =

6,88), ipak ukazuje da su duševni bolesnici koji su se u ratno poratnim krizama imali

na koga osloniti učinili manje suicida u odnosu na ostale.

U poratnom razdoblju imamo dva samoubojstva prije tridesete godine, a nijedno u

toj dobi tijekom prijeratnog razdoblja. Zanimljivo da od sedam maloljetničkih

samoubojstava u analiziranom razdoblju nijedno nije počinila duševno bolesna

osoba. Samoubojstva mladih nije pratila psihijatrijska dijagnoza, ali očito ni javljanje

psihijatriju. Nameće se zaključak da se adolescenti pretežno ubijaju u kriznim

stanjima koje sami ne mogu adekvatno elaborirati, ali se ne mogu odlučiti ni za

traženje stručne pomoći. Samo traženje psihijatrijske pomoći i nije tako jednostavno,

pacijent se prvo mora javiti svom liječniku, ovaj indicira specijalistički pregled i daje

54

uputnicu, slijedi upis za psihijatrijski pregled i dogovor s administratorom oko termina.

Psihijatar neće odbiti pacijenta koji u stanju hitnoće doñe bez uputnice, ali se

relativno mali broj suicidalnih osoba odluči za takav nastup. Češće će okolina koja

zamijeti suicidalno ponašanje inicirati dolazak psihijatru. Bez obzira na način dolaska

psihijatru formalne prepreke oko ugovaranja pregleda nisu beznačajne, a osjetljivost

mladih i njihova tromost u spontanom traženju pomoći inicira razmišljanja o

organiziranju dostupnijih oblika psihijatrijske pomoći skupini mladih osoba.

Prateći dob i zanimanje duševnih bolesnika samoubojica očekivao sam samo

potvrdu podataka dobivenih u ukupnoj populaciji samoubojica, ali sam kod duševnih

bolesnika raspolagao kompletnijom dokumentacijom pa sam mogao pratiti

samoubojstva nezaposlenih osoba. Ovu skupinu karakteriziraju tri samoubojstva u

poratnom razdoblju i nijedno u prijeratnom. Ne možemo reći da su se ti ljudi ubili

upravo zbog nezaposlenosti jer porastom populacije nezaposlenih porast će i udio

samoubojica meñu njima, pogotovo što se ekonomski problemi kao vjerojatni motiv

samoubojstva u svim analiziranim razdobljima javljaju konstantnim postotkom od oko

2% samoubojstava. Meñu zanimanjima statističku značajnost pokazuje samo pad

broja samoubojstava kućanica (hi kvadrat = 5,29), što povezujem s već spominjanim

podatkom o padu broja samoubojstava žena u poratnom razdoblju. Već tijekom

ranog djetinjstva spolnom tipizacijom se uloga žene definira polivalentno, daleko šire

od ulog muškarca. Rezultat toga je da se u kasnijoj dobi žena može afirmirati na više

životnih područja uz adekvatnu socijalnu gratifikaciju. Ukoliko žena održava

domaćinstvo i brine se za troje malodobne djece, ona u potpunosti izvršava svoju

socijalnu ulogu. U istim okolnostima muškarac koji ostaje u kući s djecom dok

supruga odlazi na posao bit će ocijenjen upadnim, pa se ni sam neće definirati kao

"kućanik" već kao nezaposleni. Čak ni ne postoji paralelan izraz za muškarca

55

"kućanicu". Manji broj socijalnih uloga prihvatljivih muškarcima čini ih u uvjetima

socijalne krize ranjivijima67.

Sada slijedi analiza izuzetno zanimljivog poglavlja psihijatrijskih dijagnoza

počinioca suicida. Te dijagnoze nisu postavljane retrogradno, već su u gotovo

stopostotno verificirane od psihologa i psihijatra. Meñu duševnim bolesnicima najviše

samoubojstava su počinili pacijenti s dijagnozom alkoholizma (28,81%), zatim

depresivnog sindroma (25,42%), sch (13,56%), psihoneuroze (11,86%), te

poremećaja ličnosti (10,17%) pri čemu je borderline zbog svoje specifičnosti posebno

prikazan (3,39%). Usporeñujući prijeratno i poratno razdoblje nema statistički

značajnog pomaka niti u jednoj skupini, čak ni meñu alkoholičarima gdje je izgledalo

da će se najlakše potvrditi značajan poratni porast. Zanimljiv je pad poratnih

samoubojstava osoba liječenih pod dijagnozom depresivnog poremećaja, koji je

gotovo dosegnuo signifikantnu značajnost (hi kvadrat = 3,61). To je gotovo

neobjašnjivo, da uz opći dojam porasta alkoholizma i depresije u poratnom razdoblju

bilježimo ovakve rezultate. Jedina logična pretpostavka je da se ljudi manje javljaju

psihijatrima zbog svojih teškoća, lakše odlučuju na suicid, pa ih ne nalazimo u ovoj

skupini već u skupini tzv. "zdravih samoubojica". Vjerodostojan zaključak traži

epidemiološku analizu poratnog kretanja alkoholizma i depresivnog poremećaja na

području Županije. Samoubojstva dementnih bolesnika i jednog mentalno

retardiranost ukazuju na njihovu visoku vulnerabilnost, ali zbog malog broja ispitanika

ne mogu se statistički obraditi. Ističem da je meñu duševnim bolesnicima koji su

počinili suicid bila samo jedna osoba s verificiranom dijagnozom PTSD sindroma,

čime svakako ne pokušavam negirati činjenicu visoke suicidalnosti traumatiziranih

osoba68.

56

Pitanje samoubojstava psihijatrijski liječenih osoba s utvrñenim tjelesnim

invaliditetom bilo je zanimljiva pretpostavka kod početnog očekivanja većeg broja

ispitanika s dijagnozom PTSP-a, vezano uz pretpostavku da narušavanje tjelesnog

integriteta ne može ostaviti psihu intaktnom. Obzirom na samo jednog ispitanika s

navedenom dijagnozom pretpostavka je izgubila na značenju. Usporeñivanjem

prijeratne i poratne skupine psihijatrijski liječenih osoba s utvrñenim tjelesnim

invaliditetom nije nañena statistički značajna razlika (hi kvadrat = 0,27).

Čak 81,36 psihijatrijski liječenih ispitanika ostvarilo je prosječno jedan ili nijedan

psihijatrijski pregled tijekom svoje bolesti. Slab kontakt s terapeutom možemo

povezati s višom stopom samoubojstava u odnosu na ispitanike s većim brojem

kontrola. Veći broj suicida u poratnom razdoblju kod ispitanika s 2 i više kontrola

nema statističku značajnost (t test = 1,18). Ponovno ističem da nijedan psihijatrijski

bolesnik koji je počinio suicid nije imao više od 5 psihijatrijskih kontrola godišnje, što

govori u prilog iznesene tvrdnje o meñuodnosu rijetkih ambulantnih tretmana i

suicida.

Ako analiziramo samo godinu izvršenja suicida zamjećujemo da čak 66% ispitanika

nije zatražilo razgovor s psihijatrom tijekom te godine, a po tom se svojstvu ispitanici

obiju analiziranih skupina ne razlikuju (hi kvadrat = 0,33). Očekivao sam pad

psihijatrijskih kontrola u poratnom razdoblju što bi se moglo povezati s većom stopom

samoubojstava, ali niti ukupni rezultati (svi ispitanici s jednom i više kontrola) niti

pojedinačni (svaka skupina prema broju kontrola) nemaju statističku značajnost. Rat

nije utjecao na (ne)redovitost javljanja suicidalnih psihijatrijskih pacijentima njihovim

terapeutima, uz napomenu ta je postotak pacijenata koji zatraže pomoć pred

izvršenje suicida bio mali i prije rata (40%). Strana literatura takoñer ukazuje na

tromost suicidalnih osoba da zatraže pomoć, posebno psihijatrijsku 69,70.

57

Očekivao sam veći postotak samoubojstava kod kroničnih duševnih bolesnika,

pretpostavljajući da ih je iscrpila dugotrajna bolest, a učestale hospitalizacije

doživljavajući prediktorom nepovoljnog tijeka bolesti. Iznenadilo me da je preko

pedeset posto ispitanika imalo jednu ili nijednu psihijatrijsku hospitalizaciju tijekom

života. Bolesnici kod kojih je liječenje tek započeto su uplašeni, zbunjeni, osjećaju se

izgubljenim, na teret svojim bližnjima, nemaju još razvijen transfer s terapeutom,

gube ranije životne obrasce i socijalne oslonce. U prilog takvom razmišljanju govore i

podaci iz iz tablice 26. Već na prvi pogled zamjećujemo da preko 52%

samoubojstava čine psihijatrijski bolesnici koji boluju deset i više godina, ali i da je

nešto više od 23% samoubojstava počinjeno u prve dvije godine bolesti. Ako sada

usporedimo dobivene podatke zaključujemo da su suicidalno rizični duševni bolesnici

u početku bolesti, kada bolest onemogućava nastavak dotadašnjeg načina života a

još nije uspostavljen stabilan odnos s terapeutom, pa bolesnik ne prihvaća niti svoju

bolest niti terapeuta, izbjegavajući kontakte s psihijatrom, a pogotovo hospitalna

liječenja. Svakako su rizični i kronični duševni bolesnici, liječeni više od deset godina,

ali koji takoñer nemaju velik broj hospitalizacija. Usprkos dugom bolesničkom stažu

neredoviti su u ambulantnom liječenju i imaju relativno mali broj psihijatrijskih

hospitalizacija. Kao da time poručuju vlastito nevjerovanje u mogućnost pomoći i

značaja psihijatrijske podrške. Za obje skupine hospitalizacija nije adekvatno

rješenje, prednost ima dobro organizirana i pristupačna vanbolnička psihijatrijska

zaštita71,72. Izrazit porast samoubojstava meñu kroničnim duševnim bolesnicima s

više od deset godina psihijatrijskog liječenja u poratnom razdoblju pokazuje

statističku značajnost (t =2,27). Asocijacije mi idu od visoke vulnerabilnosti duševnih

bolesnika i niskog socijalnog kapaciteta u uvjetima poratne krize, do nemogućnosti

psihijatrijske službe da kompenzira aktualne poratne traume.

58

Samo 32,2% psihijatrijskih bolesnika realiziralo je psihijatrijsku hospitalizaciju u

godini suicida. Slab suradnja pacijenta u terapijskom procesu praćena je višom

stopom samoubojstava. Iako vidljiv, pad hospitalizacija psihijatrijskih bolesnika u

godini izvršenja suicida u poratnom razdoblju nije statistički značajno niži no u

prijeratnom razdoblju (hi kvadrat = 1,91).

Visok postotak ispitanika pokušavao je izvršiti suicid i prije sadašnjeg, uspjelog

pokušaja, čak 30,51%. Laičko vjerovanje po kojem se "ne ubija onaj tko prijeti" očito

nema osnovu. Svaki pokušaj suicida treba ozbiljno shvatiti73, a anamnezu nadopuniti

ovdje već spominjanim čimbenicima koji ukazuju na viši rizik samoubojstva, te prema

tako dobivenim informacijama odrediti terapijski pristup i stav.

Razmotrimo sada odnos posljednjeg susreta s psihijatrom i vremena izvršenja

suicida. Mali postotak bolesnika, konkretno samo dva pacijenta, izvršili su suicid u

tjednu susreta s psihijatrom. Od ta dva pacijenta jedan je iniciranu hospitalizaciju

izbjegao bijegom iz psihijatrijske ambulante. Broj suicida raste tijekom narednih

mjesec dana, a takav se trend nastavlja i dalje. Gotovo da bismo mogli reći da je sve

veći broj počinioca suicida što je dulji vremenski period protekao od zadnjeg

terapijskog susreta. Prema promatranom svojstvu se ispitanici ne razlikuju u

prijeratnom i poratnom razdoblju.

59

ZAKLJU ČAK Neorganizirano prikupljanje i praćenje podataka o samoubojstvima na području

naše županije rezultira teškoćama analize suicida u proteklom desetogodišnjem

razdoblju, a raniji period je nemoguće adekvatno obraditi. Psihijatrima i medicinarima

zanimljivi podaci ne poklapaju se s interesom suda i MUP-a, te je potrebno

organizirati praćenje podataka o suicidima unutar zdravstvene službe ili u suradnji s

zdravstvenom službom. Porast samoubojstava u poratnom razdoblju povezujem s

poratnom krizom društva. Viša stopa samoubojstava na područja Grubišnog Polja i

Daruvara rezultat je neposredne izloženosti neprijateljskim djelovanjima, mješovitog

nacionalnog sastava stanovništva i s tim povezane velike ratno-poratne migracije te

izrazitih ekonomskih teškoća. Dostupnost eksplozivnog i vatrenog naoružanja

rezultirala je porastom broja samoubojstva učinjenih tim sredstvima. Veću stopu

samoubojstava početkom jeseni u poratnom razdoblju objašnjavam najtežim ratnim

traumama koje su se na našem području desile upravo početkom jeseni. Ponedjeljak

predstavlja početak radnog tjedna, koji nezaposlenima ili onima koji rade a ipak ne

primaju plaću ne donosi ništa novo no temu činjenicu da se i dalje nalaze na rubu

egzistencije. Tijekom rata, a ni u poratnom razdoblju nije došlo do statistički značajne

promjena dobi dana izvršenja suicida, isto tako nije došlo do signifikantnih promjena

u dobnim skupinama samoubojica, osim dobne skupine 16-20 godina. U toj dobnoj

skupini prije rata nije zabilježeno nijedno samoubojstvo pa 9 samoubojstava u ratnom

i 5 u poratnom razdoblju predstavljaju upadne brojke. Gledajući izdvojeno

maloljetnike, pri čemu ističem da su tu uključena i samoubojstva mlañih od 15

godina, nalazima dva suicida u prijeratnom razdoblju, 7 u ratnom i 5 u poratnom.

Porast samoubojstava mladih povezujem s emocionalnim traumama koje su kao

60

djeca doživjeli tijekom rata (posredno ili neposredno, preko roditelja), ratno-poratnim

poremećajem obiteljske ravnoteže, te teškoće adaptacije mladih na aktualne

socijalno-ekonomske teškoće zajednice. Njihova mladost i izdvojenost kao jedine

skupine s evidentnim skokom samoubojstava u ratno-poratnom razdoblju indicira

posebnu pažnju psihijatrijske službe. Žene se i dalje ubijaju manje od muškaraca,

što objašnjavam većom polivalentnošću socijalnih uloga žena u odnosu na

muškarca. Samoubojice se najčešće ubijaju u osami kuće ili njenoj bližoj okolici, a

porast samoubojstava eksplozivnim sredstvima u ratnom i poratnom razdoblju nije to

značajno promijenio. Pitanje procjene motiva samoubojstva povezujem s problemom

empatijjskog doživljaja, projekcijama interpretatora, te realnim ograničenjima

oskudnih informacija. Najčešći vjerojatni motivi su bolest i poremećaj obiteljskih

odnosa. Rat se neminovno odrazio na jedno i drugo, značajnim porastom broja

samoubojstava motivirana obiteljskom patologijom, iznenañujuće konstantnom

razinom samoubojstava motiviranih tjelesnom bolešću odnosno invaliditetom, te

takoñer iznenañujućim padom broja samoubojstava motivaciono povezanih s

duševnim poremećajem. Hipoteza je da poratno društvo dodatno traumatizirano

ekonomskim problemima gubi kriterij zdravlja definiranog poimanjem ekonomski

razvijenog i stabilnog društva, a u tom neprimjetnom redefiniranju pojma zdravlja

prvo što stradava je društveni doživljaj duševnog zdravlja pojedinca. Dodajmo tome

značajno rjeñe javljanje školskih problema kao motiva samoubojstva u poratnom

razdoblju, pa ćemo se naći pred dilemom da ili povjerujemo u kvalitetni preporod

školskog sustava koji bolje prihvaća ranjivog pojedinca, ili prihvatimo jednostavniju i

vjerojatniju činjenicu pada značaja školske edukacije za život mlade osobe, što uz

ovu pozitivnu statističku posljedicu ima i niz nepovljnih socijalnih reperkusija.

Ocjenjujući odnos mjesta i načina izvršenja samoubojstva vidimo da se vješanja

61

najčešće izvršavaju u gospodarskim objektima, a utapanja i samoubojstva

eksplozivnim sredstvima izvan kuće i gospodarskih objekata, što je s aspekta

tehnike izvršenja suicida razumljivo. Ipak, s izuzetkom navedenog, samoubojice

najradije samoubojstva, bez obzira na metoda, najčešće izvršavaju u kući.

Spomenuo sam i pitanje posljednje poruke samoubojice ukućanima s kojima nije

mogao ostati u zajedničkom životu. U odnosu zanimanja i načina izvršenja

samoubojstva vidljivo je da su poljoprivrednici skloniji vješanju, a osobe u radnom

odnosu samoubojstvu vatrenim oružjem ili eksplozivnim sredstvima. Pokušao sam s

tom konstatacijom povezati pitanje o držanju legalnog i ilegalnog naoružanja u

gradskog i seoskog stanovništva. Kućanicama je vatreno oružje manje dostupno, pa

najčešće samoubojstvo izvršavaju utapanjem, trovanjem i vješanjem. Poseban

problem je dostupnost vatrenog oružja djeci i adolescentima. Gledajući odnos dobi i

vjerojatnog motiva našao sam da se ljubavni i školski problemi javljaju kao motiv

suicida samo kod mladih osoba, obiteljski problemi dominiraju u tridesetim godinama

(formiranje obitelji) i involutivnoj dobi (promjene radne sposobnosti i radne hijerarhije,

odlazak mladih iz obitelji, bolest partnera..). Ekonomski problemi dominiraju u

srednjoj životnoj dobi, ali se oni javljaju i kod starih osoba, mada su tamo utkani u

pojam "problemi starih osoba", te čine dio socio-ekonomskih, zdravstvenih i

emocionalnih problema starih ljudi. Alkoholizam, kao i ostale duševne bolesti, ima

svoj tijek, u skladu s kojim se javljaju i samoubojstva njime motivirana.

U drugom dijelu su obrañena samoubojstva psihijatrijski liječenih osoba,

komparirani su rezultati prijeratnog i poratnog razdoblja. Manje od četvrtine ispitanika

imalo je psihijatrijsku dijagnozu, a broj psihijatrijski liječenih samoubojica nije se

značajno mijenjao u poratnom razdoblju u odnosu na prijeratno. Neoženjeni duševni

bolesnici su u poratnom razdoblju pokazali značajan porast broja samoubojstava, što

62

ukazuje na njihovu osjetljivost, koja je prije primarna no posljedica ledičnosti.

Maloljetnička samoubojstva nisu praćena psihijatrijskom dijagnozom, pa se nameće

pretpostavka povezanosti kriznog stanja i suicida u toj dobnoj skupini. Time raste

značenje dostupnosti adekvatne psihijatrijske vanbolničke pomoći adolescentima. U

podskupini duševnih bolesnika koji su izvršili suicid, kao i općoj populaciji

samoubojica, nalazimo značajno manje samoubojstava kod žena. Prateći

psihijatrijske dijagnoze i usporeñujući njihov odnos prije i poslije rata ne nalazim

statistički značajnih promjena, a najizraženiji je pad broja samoubojstava depresivnih

osoba u poratnom razdoblju, što nije u skladu s općim dojmom sve izraženije

depresije društva i pojedinca. Hipoteza da u okolnostima socijalno ekonomske

poratne krize pojedinac lakše poseže za suicidom kao konačnim rješenjem, bez

prethodnog traženja psihijatrijske pomoći, traži potvrdu prikupljanjem dodatnih

epidemioloških podataka. Meñu svim ispitanicima poratnog razdoblja samo je jedan

imao verificiranu dijagnozu PTSP-a, zbog čega ne možemo potvrditi navode o

visokom broju bolesnika s PTSP-om koji vrše suicid. Sasvim drugačije značenje ima

tvrdnja o visokom broju ratnih veterana koji su počinili suicid, koja u kobminaciji s

prethodnim zaključkom ukazuje da se ratni veterani ne ubijaju u tolikoj mjeri zbog

same bolesti već više zbog poratnih kriza. Svakako da je i ovo samo hipoteza koja

zahtijeva dokaze, koje opet treba adekvatno prikupiti i obraditi, jer mi nisu bili

dostupni podaci o ratnom učešću ispitanika. Visok postotak bolesnika s jednom ili

nijednom psihijatrijskom kontrolom tijekom cjelokupne bolesti (81,36%), kao i

bolesnika koji tijekom godine izvršenja suicida nisu nijednom kontaktirali svog

psihijatra (66%), ukazuje na višu stopu suicida kod bolesnika koji ne provode

kontinuirano vanbolničko liječenje. Rat nije utjecao na intenzitet kontrolnih pregleda

suicidalnih duševnih bolesnika. Viša stopa samoubojstva u početku bolesti (kod

63

bolesnika koji ne prihvaćaju liječenje), kao i kod kroničnih duševnih bolesnika s

manjim brojem hospitalizacija, ukazuje na rizičnost novootkrivenih slučajeva duševne

bolesti i kroničnih bolesnika koji ne prihvaćaju kontinuirano liječenje. Takav rezultat

potvrñuju podaci za prijeratnu i poratnu skupinu ispitanika. Takoñer su rizični pacijenti

koji u anamnezi već imaju pokušaj suicida. Broj suicida raste proporcionalnu porasta

vremena proteklom od zadnje psihijatrijske kontrole.

64

LITERATURA

1.Camus A. Mit o Sizifu. Sarajevo: Svjetlost , 1987.

2.Durkheim E. Le suicide: etude de sociologie. Paris: F. Alcan, 1987.

3.Freud S. Uvod u psihoanalizu. 3.izd. Novi Sad: Matica srpska, 1973. (385-402)

4.Frankl V. Nečujni vapaj za smislom. 2.izd. Zagreb: Naprijed, 1987.

5.Adler A. Smisao života. Novi Sad: Matica srpska, 1984.

6.Fromm E. Anatomija ljudske destruktivnosti. Zagreb: Naprijed , 1986 .

7.Jakovljević M, Paunović V. Neurobiološke osnove psihofarmakoterapije. U: Lokar J.,

Ur. Klinička psihofarmakoterapija. Zagreb: Medicinska knjiga, 1990; 11-56.

8.Pilić D. Samoubojstvo:oproštajna pisma. Zagreb: Marijan Expres, 1998.

9.World Health Organization. ICD-10 Classification of Mental and Behavioural

Disorder. Geneva: World Health Organisation, 1992.

10.Američka psihijatrijska udruga. Dijagnostički i statistički priručnik za duševne

poremećaje : DSM-IV. 4.izd.Jastrebarsko: Naklada Slap, 1996.

11.English and English. A comprehensive dictionary of psychological and

psychoanalytical terms. New York: Longmasan, Green end co., 1958.

12.Goreta M. Suicidalnost. U: Psihijatrija, ur. Muačević V. Zagreb: Medicinska naklada,

1995; 383 -390 .

13.Milčinski J. Suicidnost. U: Psihijatrija, ur. Hudolin V. Zagreb: Stvarnost, 1984; 128-

143.

14.Milčinski L. Suicidalnost. U: Psihijatrija, ur. Kecmanović D. Zagreb-Beograd:

Medicinska knjiga, 1989; 1047-1081.

15.Kapamadžija B, Šovljanski M, Biro M. Osnovi medicinske suicidologije. Zagreb-

Beograd: Medicinska knjiga, 1990.

65

16. Problem samoubojstava u Hrvatskoj danas. Bamburač J, Esapović-Greš N. Soc

psihijat 1994; 22: 139-142.

17.Bubnjar M. Sociološki čimbenici samoubojstava izvršenih na ivanečkom području.

Policija i sigurnost1994; 3: 562-574.

18.Kolesar A. Neke epidemiološko-statisitčke karakteristike samoubojstava u R.

Sloveniji, razdoblje od 1985. do 1994. godine. Acta med 1995; 21: 1-22.

19.Klain E. Ponašanje ljudi u ratu. U: Klain E, ur. Ratma psihologija i psihijatrija. Zagreb:

Glavni sanitetski stožer R.H., 1992;12-16.

20.Jukić V, Muačević V. Posttraumatski stresni poremećaj. U: Klain E, ur. Ratma

psihologija i psihijatrija. Zagreb: Glavni sanitetski stožer R.H., 1992;28-36.

21.Mandić N. Ličnost i ratni stresori. Socijalna psihijatrija 1994; 22: 65-73.

22.Mandić N. Posttraumatski stresni poremećaj. Liječnički vijesnik 1995; 117: 47-53.

23.Siprelle.R.C. Iskustvo iz Centra za veterane:višestruka trauma s odgoñenim

tretmanom. U: D.W. Foy, ur. Liječenje posttraumatskog stresnog poremećaja.

Jastrebarsko: Naklada Slap, 1994; 21-40.

24.Allden K. Epiedmiologija depresije kod traumatiziranog stanovništva i njene

implikacije na tretman. Rijeka: Trauma i ljudski razvoj: Izobrazba za stručnjake

mentalnog zdravlja; 1997. Epidemiologija, dijagnoza i tretman depresije i

posttraumatskog stresnog poremećaja kod traumatiziranih osoba.

25.Somasundaram DJ, Rajaduari S. War and suicide in northern Sri Lanka. Acta

Psychiatrica Scandinavica 1995; 91: 1-4.

26.Lester D. The effect of war on suicide rates. A study of France from 1826 to 1913.

European archives of psychiatry @ clinical neuroscience 1993; 242: 248-9.

27.Lester D. The threat of nuclear war and rates of suicide and homicide. Perceptual @

motor skills 1992; 75: 1186.

66

28.Wasserman I. M. Suicide @ life – threatening behavior 1992; 22: 240-254.

29.Požganin I, Manić I, Koić O. Suicid na osječkom području u ratu i miru. Socijalna

psihijatrija 1994; 22: 113-121.

30.Fontana A, Rosenheck R. Pokušaj samoubojstva meñu vijetnamskim veteranima:

Etiološki model u veteranskoj populaciji. American journal of psychiatry1995; 151:

102-108.

31.Hildebrandt H. Mental disorders and economic crisis – a study on the development

of admissioninto the psychiatric hospitals of Prusia between 1876 and 1906. Social

psychiatry@psychiatric epidemiology 1994; 29: 190-6.

32.Shemesh A.A, Horowitz R, Levinson D, Popper M. Psychiatric hospitalisation of

immigrants to Israel from the former USSR: assessment of demand in future waves

of immigration. Israel Journal of psychiatry @ related sciences 1993; 30: 213-22.

33.Toth Ž. Žene samoubojice pretekle muškarce. Večernji list 1999 Feb 9; 48.

34.Ive L. Djeca vrlo rano uče da je ubiti normalno. Večernji list 1999 Feb 1; 35.

35.Sorić K. Kad misliš da je cijeli svijet protiv tebe.. . OK! 1999 Jan; 35.

36.Jurasić M. Branitelji se ubijaju jer sve to više ne mogu izdržati. Večernji list 1999 Jun

28; 36-7.

37.Jurasić M.Policijska izvješća kriju veliku tamnu brojku. Večernji list 1999 Jun 28; 36.

38.Turković M, Čatipović V, Novalić D. Neki epidemiološki aspekti samoubojstava na

području Policijske uprave bjelovarsko-bilogorske. Polic sigur 1996; 5:489-500.

39.Petz B. Osnovne statističke metode za nematematičare. 2.izd. Zagreb: SNL, 1985.

40.Spinellis CD, Themeli o. Suicide in Greek prison. Crisis 1997; 18: 152-6.

41.Lester D. Communitarianism and suicide prevention: proposals for the year 2000.

Crisis 1997; 18: 118-23.

67

42.Scholz A. Suicide of dermatologists in relation to political change. Hautarzt 1997; 48:

929-35.

43.Hotujac Lj et al. Some socio-demographic, psychopathologic and clinical

characteristics of psychiatrically treated soldiers of the Croatian Army. Soc psihijat

1993; 21/1-2; 3-12.

44.Hotujac Lj. Psihijatrijski poremećaji u ratnim I drugim katastrofičnim prilikama -

PTSD. Liječ. Vjesn 1991; 113: 265-268.

45.Jukić V et al. Psihijatrijske hospitalizacije pripadnika hrvatskih oružanih snaga. Soc

psihijat 1991; 19: 315-324.

46.Hotujac Lj, Brataljenović T, Popović-Knapić V.: Bolničko psihijatrijsko liječenje ratnih

stradalnika. Soc psihijat 1998; 26: 183-88.

47.Drobac R. Ratne hospitalizacije hrvatskih vojnika u Djelatnosti za živčane I duševne

bolesti Medicinskog centra Bjelovar. Med Vjesn 1992; 1-2: 97-100.

48.Jukić V, Gjilas T, Babić MM. Utjecaj rata na strukturu hospitaliziranih bolesnika

primljenih u Kliniku za psihijatriju Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Soc psihijat 1992;

2: 157-67.

49.La Harpe R, Dozio A. Economic crisis and suicide in Geneva: 1991-1995. Arch

Kriminol 1998; 202: 69-74.

50.Čatipović V, Drobac R, Krmpotić I. Utjedaj rata na epiedemiološku sliku psihijatrijskih

hospitalizacija Opće bolnice u Bjelovaru, Soc psihijat 1996; 24: 125-29.

51.Strugar V. Bjelovarsko-bilogorska županija. 1.izd. Bjelovar: Prosvjeta, 1966.

52.Yip PS. Suicides in Hong Kong and Australia. Crisis 1998; 19: 24-34.

53.sudska

54.Conwell Y. Management of suicidal behavior in the eldery. Psychiatr Clin North Am

1997; 20: 667-83.

68

55.Vilhjalmsson R, Sveinbjarnardottir E, Kristjansdottir G. Factors associated with

suicide ideation in adults. Social Psychiatry and Psychiatric Epidemiology 1998; 33 :

97-103.

56.Samuels SC. Midlife crisis: helping patients cope with stress, anxiety, and

depression. Geriatrics 1997; 52: 59-63.

57.Lipschitz DS, Winegar RK, Nicolaou AL, Hartnick E, Wolfson M, Southwick SM.

Perceived abuse and neglect as risk factors for suicidal behavior in adolescent

inpatients. J Nerv Ment Dis 1999; 187: 32-9.

58.Granboulan V. Outcome of adolescent suicide attempts: Rev Prat 1998; 48: 1440-3.

59.Forjuoh SN, Zwi AB. Violence against children and adolescents. International

perspectives. Pediatr Clin North Am 1998; 45: 415-26.

60.Rey Gex C, Narring F, Ferron C, Michaud PA. Suicide attempts among adolescents

in Switzerland: prevalence, associated factors and commorbidity. Acta Psychiatr

Scand 1998; 98: 28-33.

61.Rubenstein JL, Halton A, Kasten L, Rubin C, Stechler G. Suicidal behavior in

adolescents: stress and protection in different family contexts. Am J Orthopsychiatry

1998; 68: 274-84.

62.Pfeffer CR, Normandin L, Kakuma T. Suicidal children grow up: relations between

family psychopathology and adolescents' lifetime suicidal behavior. J Nerv Ment Dis

1998; 186: 269-75.

63.Windle RC, Windle M. An investigation of adolescents' substance use behaviors,

depressed affect, and suicidal behaviors. J Child Psychol Psychiatry 1997; 38: 921-9.

64.Holden RR, Kerr PS, Mendonca JD, Velamoor VR. Are some motives more linked to

suicide proneness than oters? J Clin Psychol 1998; 54: 569-76.

69

65.Lang A, Lovejoy MC. Perceptions of suicide risk and the helpfulness of intervention

strategies: a comparison of students and mothers. Suicide Life Threat Behav 1997;

27: 362-72.

66.Schnyder U, Valach L, Bichsel K, Michel K. Attempted suicide. Do we understand

the patients' reasons? Gen Hosp Psychiatry 1999; 21: 62-9.

67.Murphe GE. Why women are less likely than men to commit suicide. Compr

Psychiatry 1998; 39: 165-75.

68.Kozarić Kovačić D. Psihotrauma I komorbiditet. U. Kocijan Hercigonja D, Folnegović

Šmalc V, Ivezić S, ur. Dijagnostički i terapijski algoritam posttraumatskog stresnog

poremećaja - priručnik za praćenje seminara. Zagreb: Seminar "Dijagnostički I

terapijski algoritam postraumtaskog stresnog poremećaja"; 1999, 30-42.

69.Chi I, Yip PS, Yu GK, Halliday P. A study of elderly suicides in Hong Kong. Crisis

1998; 19: 35-46.

70.Rossow I, Wichstrim L. When need is greatest - is Help nearest? Help and tretment

after attempted suicide among adolescents. Tidsskr Nor Laegeforen 1997; 117:

1740-3.

71.van der Sande R, van Rooijen L, Buskens E, Allart E, Hawton K, van der Graaf Y,

van Engelane H. Intensive in-patient and community intervention versus routine care

after attempted suicide. A randomised contolled intervention study. Br J Psychiatry

1997; 171: 35-41.

72.Condelli WS, Bradigan B, Holanchock H. Intermediate care programs to reduce risk

and better manage inmates with psychiatric disorders. Behav Sci Law 1997; 15:459-

67.

70

73.Marzuk PM, Tardiff K, Leon AC, Portera L, Weiner C. The prevalence of

aborted suicide attempts among psychiatric in-patients. Acta Psychiatr Scand 1997;

96:492-6.

Documents

PSIHOLOŠKA ANALIZA SUICIDA NA PODRU ČJU …old.obbj.hr/.../psiholoska-analiza-suicida-na-podrucju-bbz.pdf · 1 psiholoŠka analiza suicida na podru Čju Županije bjelovarsko bilogorske