PŠENICA (TRITICUM AP.L.) 1

Opis Prema pronađenim zapisima i nalazima utvrđeno je kako je pšenica poznata više od 10.000 godina. Uzgajana je u Iraku, Maloj Aziji, Kini i Egiptu. Prije 5.000 godina uzgajana je u istočnom dijelu Europe, a nakon otkrića Amerike i Australije počeo je uzgoj pšenice na tim kontinentima. Naziv "pšenica" zajednički je u svim slavenskim jezicima s malim modifikacijama, što ukazuje na uzgoj pšenice u pradomovini Slavena. Nazivi na ostalim važnijim svjetskim jezicima: francuski - le froment, le ble; njemački - Weizen; engleski - wheat; talijanski - il frumento, il grano; španjolski - el trigo. U našem narodu, pored književnog i stručnog naziva - pšenica, kaže se još šenica, žito, meka pšenica, obična pšenica, pšeno i slično. Naziv žito je udomaćen u onim krajevima gdje se pšenica dugo koristila isključivo kao krušno žito, što je slučaj i s ostalim žitima (raži i kukuruzom). Pšenica se dobro prilagođava klimi i tlu, te ima puno vrsta i kultivara. Postoje ozime i jare forme pa se uzgaja gotovo posvuda. Pšenica je najvažniji ratarski usjev, a uzgaja se na oko 23% svjetskih obradivih površina.

Klas pšenice.

Osnovne morfološke specifičnosti pšenice

Korijen - žiličast, a glavna masa korijenovih žila nalazi se u oraničnom sloju (do 40 cm dubine), a manji dio žila prodire znatno dublje (150-200 cm). Ukoliko je oranični sloj dublji, a tlo povoljnih fizikalnih svojstava, korijen se razvija jače i prodire dublje. Primarno (klicino) korijenje javlja se u vrijeme klijanja sjemena. Ozima pšenica najčešće klija s tri, a jara s pet korijenčića. Ovo korijenje je osnovno korijenje do busanja. Sekundarno korijenje pri optimalnim uvjetima izbija oko tri tjedna poslije nicanja i to iz čvora busanja. Optimalna temperatura za rast i razvoja korijena je 20 °C, optimum vlažnosti je oko 60% PVK, a optimum zbijenosti oraničnog sloja je 1,1-1,25 g/cm3. Niz istraživača smatra da je optimalna vlažnost za rast korjenovog sustava u poljskim uvjetima u granicama 60-70% od PVK. Povećanje na 80-90% vlažnosti negativno utječe na rast i razvoj korijena.

Stabljika (vlat) - je cilindrična, sastavljena od koljenaca i 5-6 članaka, a najduži je vršni na kojem izbija klas. Stabljika je šuplja izuzev kod nekih vrsta pšenice kod kojih je vršni članak ispod klasa ispunjen parehnimskim tkivom. Stabljika ima sposobnost busanja. Visina stabljike iznosi 50-120 cm. Danas se u proizvodnji pšenice daje prednost sortama kraće stabljike, jer su otpornije na polijeganje.

List - se sastoji od plojke i rukavca između kojih se nalaze jezičak i uške. Pšenica ima dugu, linearnu plojku i najrazvijenije gornje i srednje listove. Po veličini, obliku i boji jezička te uški mogu se razlikovati sorte. Sa stajališta formiranja prinosa najznačajniju ulogu ima list zastavica i drugi gornji list, te je važno

PŠENICA (TRITICUM AP.L.)

1

da se agrotehničkim mjerama ta dva lista održavaju zdravima. Kod pšenice su najrazvijeniji gornji i srednji listovi.

Cvijet i cvat - cvjetovi su skupljeni u cvat - klas. Klas se sastoji od klasnog vretena, koje je člankovito, a predstavlja produžetak vršnog članka stabljike. Na njemu se nalaze usjeci, pa ono ima koljenast izgled. Na usjecima se nalaze klasići naizmjenično s obje strane. Razmak među usjecima može biti manji ili veći, pa se razlikuju zbijeni i rastresiti klasovi. Klasić se sastoji od vretenca, dvije pljeve i cvjetova. U jednom klasiću može biti 2-7 cvjetova. Cvijet se sastoji od dvije pljevice, dvije pljevičice, prašnika i tučka. Oplodnja je autogamna, što znači da polen pojedinog cvijeta dospijeva na njušku tučka istog cvijeta.

Plod - je zrno (caryopsis) kod pšenice a može biti različite krupnoće (krupno, srednje i sitno) ovisno o vrsti i sorti. U klasu se obično razvije oko 30-40 zrna. Po dužini zrna nalazi se brazdica, a na vrhu bradica. Jasno se razlikuju trbušna, leđna i bočna strana. Trbušna strana je ona strana na kojoj se nalazi brazdica. Apsolutna masa je 35-45 g, a hektolitarska 60-84 kg. Zrno se sastoji od omotača, klice (najmanji, ali biološki najvažniji dio, jer se u njoj nalaze svi budući organi biljke), te endosperma (čini najveći dio oko 86% ukupne mase zrna, a u njemu su smještene pričuve hranjivih tvari).

Uzdužni presjek zrna pšenice: 1-3. Omotač ploda i sjemena, 4. Aleuronski sloj, 5. Endosperm, 6. Klica, 7. Začetak korjenčića, 8. Pupoljak,

9. Štitić, 10. Brazdica.

Kemijski sastav zrna pšenice prema različitim autorima.

Voda se nalazi u granicama 10-14%, dok je iznad 15% sadržaj vode nepovoljan, jer se zrna teško čuvaju. Mast u zrnu nalazi se od 1,5-2% i to najvećim dijelom u klici. Pri složenoj meljavi klica se odvaja, pa se brašno može duže čuvati da se ne pokvari. Celuloza se nalazi u omotaču ploda i sjemena s udjelom oko 2-3%. Sadržaj celuloze je veći kod pšenice koja je uzgajana u vlažnijim krajevima od onih u suvljim, zatim veći je kod sitnozrnih nego kod krupnozrnih sorata. Ugljikohidrati čine 64-69%. Smješteni su uglavnom u endospermu, a škrob je glavni sastojak ekstraktivnih tvari. Mineralne tvari čine fosfor (50%), kalij (20-30%), kalcij, magnezij, slilicij, željezo i ostali elementi. Proteini (bjelančevine) u zrnu pšenice zastupljeni su u znatno širim granicama nego što je u rezultatima


2

navedenih autora prikazano. Sadržaj bjelančevina, najvažnijeg sastojka zrna pšenice ovisi od puno činitelja, ponajprije vrste i sorte, klimatskih uvjeta, tipa tla i njegovih kemijskih svojstava (plodnosti i agrotehnika). Ozima pšenica sadrži manje bjelančevina od jare, meka manje od tvrde, brašnava manje od caklave. Pšenice kod iste sorte uzgajane na aridnim područjima sadrže više bjelančevina nego u vlažnim. Vitamini se najviše nalaze u klici, a manje u drugim djelovima zrna (B1,B2, E, K, PP).

Biološke specifičnosti pšenice Treba istaknuti podjelu na ozime i jare forme te svojstva razvoja biljke u tijeku vegetacijskog ciklusa od sjemena do sjemena. Ozima pšenica ima određene zahtjeve prema uvjetima vanjske okoline i ukoliko ti uvjeti nisu ispunjeni ona neće dati plod. Oona u stadiju jarovizacije traži niže temperature (0-10 °C) u tijeku 10 do 35 dana (ovisno o sorti). Ako ti uvjeti nisu ispunjeni ona se dalje ne može razvijati, niti donjeti stabljiku s klasom i plodom. Jara pšenica posijana u proljeće razvit će se normalno i donjeti plod, jer ima manje zahtjeve za nižim temperaturama u stadiju jarovizacije (5-10 °C tijekom 7-12 dana). Faze koje biljka prolazi u svom životnom ciklusu: bubrenje i klijanje, nicanje, ukorjenjavanje, busanje, vlatanje, klasanje, cvjetanje i oplodnja, formiranje, naljevanje i sazrijevanje zrna.

Fenološke faze:

- bubrenje i klijanje - bubrenje sjemena počinje već kod 0 °C, ali vrlo sporo. Minimalna količina vode se kreće od 46-56% od ukupne mase sjemena. Što je temperatura viša i bubrenje je brže. Klijanje je pojava klicinih korijenčića (3-5) iz sjemena. Osnovni čimbenici klijanja su: voda (minimum vlažnosti je oko 30%), kisik i temperatura (minimum je 2 °C uz sporo klijanje, optimum 12-20 °C, a temperature više od 24 °C izazivaju razvoj patogenih mikroorganizama, koji mogu uništiti klicu).

- nicanje - je pojava klicina pupoljka na površini tla. Klicina stabljičica raste kroz tlo, a pri tomu mu pomaže šiljasta coleoptila, koja ne izlazi iznad površine tla, jer pod utjecajem sunčeve svjetlosti prestaje rasti. Kada stabljičica izađe na površinu tla, coleoptila se otvara i izbija prvi pravi list. Nakon 5-7 dana od pojave prvog lista slijedi pojava drugog lista. Trajanje razdoblja od sjetve do nicanja ovisi o temperaturi, vlažnosti tla i dubini sjetve. Optimalno vrijeme sjetve poklapa se s temperaturom od 14-17 °C, pa pri povoljnoj vlagi tla pšenica nikne za 7-9 dana.

- ukorijenjivanje - je porast i razvoj korijenovog sustava. U početku korijen raste brže od nadzemnog dijela. U fazi 3 lista korijen je na dubini od oko 60 cm. Nakon nicanja već počinje polagani razvoj sekundarnog korijena, koji se razvija iz čvora busanja te iz podzemnih članaka stabljike. Sekundarno korijenje čini glavnu masu korijenovog sustava, koji se nalazi u oraničnom sloju.

- busanje - je poseban način podzemnog granjanja stabljike i stvaranja izdanaka, koji formiraju biljke pšenice iz čvora busanja. Čvor busanja počinje se formirati poslije pojave prvog lista, a u fazi 3. lista već je formiran i tada počinje busanje. Pri povoljnoj vlažnosti i temperaturi zraka od 15-17 °C busanje nastupa 14-15 dana poslije nicanja. Na nižim temperaturama busanje se usporava, a ako temperatura padne ispod 6 °C, ukorijenjivanje i busanje prestaju (isto se događa i kod temperature iznad 20 °C). Sklonost busanju je sortno svojstvo koje još ovisi o svjetlosti (zasjenjene biljke slabije busaju), pričuvnim hranjivim tvarima u sjemenu (iz krupnijeg sjemena se razvije više izdanaka), hranivima u tlu, sklopu (što je gušći, busanje je slabije). Važno je da se u slučaju smrzavanja pšenice (u klimatu s oštrijim zimama), ona može regenerirati ako je sačuvan čvor busanja.

- vlatanje - je izduživanje stabljike odnosno članaka stabljike, pa se stabljika pojavljuje iznad površine tla. Početak vlatanja je trenutak kada se u rukavcu može napipati prvo koljence. Trajanje vlatanja iznosi 19-44 dana ovisno o temperaturi (minimum je 15 °C), vlazi (ovo je kritična faza što se tiče vlage) i mineralnoj ishrani. Duljina ove faze znatno utječe na stvaranje elemenata prinosa, pošto u ovoj fazi protječu IV., V., VI. i VII. etape organogeneze, koje su presudne za broj klasića, broj cvjetova i njihovu fertilnost.

- klasanje - je pojava klasa iz rukavca gornjeg lista. Klas se formira puno ranije, u početku busanja čim se završi stadij jarovizacije. Na nedovoljno plodnim tlima formiranje klasa se zadržava i klas ne dostiže normalnu veličinu, a naročito u nedostatku dušične ishrane. Višak dušika uvećava veličinu klasa i broj cvjetova mada se produljava samo formiranje klasa. Dovoljna količina fosfora u to vrijeme ubrzava navedeni proces, osigurava bolje formiranje prašnika i plodnice tučka, te smanjuje sterilnost na najmanju moguću mjeru. Nedostatak fosfora dovodi do sterilnosti (abortivnosti) cvjetova, pa stoga i do


3

velike redukcije broja zrna u klasićima. Klasanju također ne pogoduju visoke temperature zraka te niska relativna vlaga zraka i tla.

- cvatnja - je faza, koja nastupa neposredno nakon klasanja. Manifestira se rasprskavanjem prašničkih vrećica i oprašivanjem tučka, a nakon toga prašnici izlaze izvan cvijeta odnosno cvijet se otvara. Pšenici u doba cvatnje najbolje odgovaraju noćne temperature od 11 °C i dnevne do 25 °C (najviše 30 °C). U usjevu cvjetanje traje 6-7 dana. Oplodnja nastupa 6-12 h nakon oprašivanja te slijedi razvoj klice i ostalih dijelova zrna.

- formiranje i nalijevanje zrna - formiranje zrna traje do 20 dana. Na kraju ove faze se postiže normalna dužina zrna, koje sadrži sve dijelove, ali je još neispunjeno. Nalijevanje zrna predstavlja intenzivno nakupljanje organskih i mineralnih tvari u zrnu. Počinje s mliječnom zriobom, a završava s tijestastim stanjem te traje 16-22 dana.

- zriobe - u vrijeme zriobe intezivno se premještaju asimilati iz lista i vlati u zrno te najprije prevladava akumulacija bjelančevina, a u kasnijoj fazi se više nakupljaju ugljikohidrati. Razlikuju se četiri stupnja:

a) mliječna zrioba - počinju odumirati bazni listovi, prestaju funkcije stabljike te se značajno povećava sadržaj organske tvari u zrnu. Vlaga zrna se smanjuje sa 65% na 50%. Zrno ima još puno vode, pa je nabubrilo i zelene je boje. Pod pritiskom prstiju je mekano, lako se zgnječi, a pri tom iz njega izlazi bijeli zgusnuti sok. Zbog čega je takvo stanje definirano kao mliječna zrioba. Listovi su zeleni i sočni, pa se faza naziva i zelena zrioba. Traje 10-12 dana. b) tijestasto stanje - završava s vlagom od 40%. Prestaje nalijevanje zrna, a može biti i nasilno prekinuto ako se vlaga spusti na kritičnu razinu (40%) prije nego što je nalijevanje potpuno završeno. U tom slučaju zrno će biti sitno i šturo, a ta pojava se naziva toplinski udar. Faza traje 6-10 dana. c) voštana zrioba - još kratko vrijeme u zrnu se nakupljaju organske tvari, jer se brzo suše listovi i vlat, pa se prekida dovod hranjivih tvari i vode iz tla te asimilata iz zelenih dijelova u zrno. Vlaga zrna smanjuje se na 20%. Traje 6-12 dana, a u vlažnijim uvjetima može trajati i do 20 dana. U zrnu se iz jednostavnih grade složeniji kemijski spojevi te se razmiještaju u pojedine dijelove sjemena. Kada je zrno u voštanoj fazi, žetvom se mogu postići najveći prinosi i najbolja kakvoća, a gubici su najmanji. Nadalje, smanjuju se rizici od kiše, tuče, oluje i drugih šteta. Zrno obvezatno treba sušiti. d) puna zrioba - nastupa samo nekoliko dana nakon završetka voštane zriobe. Zrno postupno dozrijeva, a vlaga se spušta na 14%, tvrdo je i poprima konačan obujam, oblik, vanjski izgled, krupnoću, boju i kemijski sastav karakterističan za pojedinu sortu. Cijela biljka žuti. Ako su uvjeti tijekom formiranja, naljevanja i sazrijevanja zrna povoljni onda se dobije zrno dobro ispunjeno i dobre kakvoće. Ukoliko dođe do nepovoljnih uvjeta (suša, ekstremno visoke temperature) zrno prekida normalan tijek nalijevanja i dolazi do takozvanog prinudnog sazrijevanja, jer se pojedine faze skraćuju što uvjetuje opadanje prinosa. Neke sorte zahtijvaju naknadno odležavanje poslije žetve, kako bi postigle punu fiziološku zrelost, pa se ovo naziva posliježetveno dozrijevanje.

Stadiji razvoja Postoji pet stadija razvoja: - stadij jarovizacije - protječe u vegetacijskom razdoblju. Potrebno je da ozima pšenica nakupi dovoljno niskih temperatura da bi u proljeće mogla klasati. Nekoliko čimbenika je neophodno za jarovizaciju, primjerice kisik, temperatura (donja granica je od -4 °C do -6 °C, a kod nas je optimum 2-5 °C), te svjetlost. Trajanje jarovizacije je sortno svojstvo, a za većinu europskih sorti pšenice iznosi 30-50 dana. U ovom stadiju protječu I. i II. etapa organogeneze. - svjetlosni ili foto-stadij - protječe u vegetativnom razdoblju. Biljke počinju reagirati na duljinu dana (fotoperiodizam). Optimalna temperatura iznosi 15-20 °C. Za vrijeme ovog stadija (od 20. ožujka do 15. travnja) u nas su temperature 7-12 °C, pa se svjetlosni stadij produljava na 20-25 dana. U ovom stadiju protječu III. i IV. etapa organogeneze. - spektro-stadij - protječe u reproduktivnom razdoblju biljke. Biljka ima velike zahtijeve za kakvoćom svjetlosti. Ako dominiraju crvene zrake, ubrzava se razvoj. U ovom stadiju protječu V. i VI. etapa organogeneze. - stadij intenzivne svjetlosti - protječe u reproduktivnom razdoblju biljke. Biljke zahtijevaju visok intenzitet svjetlosti. U ovom stadiju protječu VII. i VIII. etapa organogeneze. - stadij intenzivne mineralne ishrane - protječe u generativnom razdoblju. Biljke imaju izrazitu potrebu za hranivima. U ovom stadiju protječu IX., X., XI. i XII. etapa organogeneze.


4

Etape organogeneze Svaka etapa organogeneze odlikuje se određenom morfologijom generativnih organa kao i kompleksom čimbenika, koji uvjetuju rast i razvoj organa u toj etapi: I. Nediferencirani konus rasta - konus rasta ili vegetativni vrh ima oblik kupolice, nediferenciran je. II. Difrenciranje konusa rasta na začetke članaka i koljenaca stabljike te začetke listova - ova etapa se odlikuje diferencijacijom konusa rasta na broj članaka i koljenaca buduće stabljike te začetke listova. Uvjeti su: intenzivno osvjetljenje, optimalna temperatura, dostatna opskrba vodom, dugi dan, dovoljno hraniva, a naročito dušika. III. Izduživanje konusa rasta i stvaranje začetaka članaka klasnog vretena - konus rasta se izdužuje, a na njegovom donjem dijelu dolazi do diferenciranja segmenata, koji se razvijaju u članke klasnog vretena. Svaki segment može u kasnijim etapama stvoriti začetke klasića. Ukoliko ova etapa traje duže, utoliko se stvori više začetaka članaka klasnog vretena, što znači da postoji osnova da se dobije veći klas (jače diferenciran na veći broj članaka klasnog vretena, što znači veći broj klasića, a to znači veći broj cvjetova i na kraju veći broj zrna). IV. Začetak formiranja klasića - stvaraju se začeci klasića. Prvo se formiraju kvržice klasića iz kojih nastaju klasići. Čimbenici koji najjače utječu: temperatura (što je viša, brže je diferenciranje kvržica), duljina dana, intenzitet svjetlosti, vlaga, te dovoljno dušika. Na kraju ove etape moguće je odrediti konačan broj klasića. V. Začetak formiranja cvjetova u klasićima - počinje diferencijacija u klasićima odnosno javljaju se začeci cvjetova. U uvjetima obilne ishrane i opskrbljenosti vodom razvijaju se normalno ne samo dva, već tri, četiri i više cvjetova u klasiću. Unošenjem gnojiva u pristupačnom obliku za biljke moguće je povećati broj cvjetova u klasiću navodnjavanjem. VI. Formiranje generativnih organa - formiraju se prašnici sa sporogenim tkivom u polenu (mikrosporogeneza) i tučak s jajnom stanicom (makrosporogeneza). Ovi procesi traju 10-15 h. Čimbenici koji najviše utječu su: dugi dan, visok intenzitet svjetlosti, dobra opskrba vodom, nešto niže temperature (povoljne za formiranje polena). Nepovoljne su visoke temperature i niska relativna vlaga zraka, jer mogu izazvati sterilnost polena. U ovoj etapi je vrlo važan fosfor. VII. Ubrzan rast svih organa klasa - dolazi do izduživanja klasnog vretena, pljeva, pljevica i osja, te prašničkih niti. Završeno je formiranje plodnosnih organa. Povoljni uvjeti su: difuzna svjetlost, zasjenjenost, kraći dan, nešto veća temperatura, visoka vlaga tla, te dovoljno dušika. Direktna sunčeva svjetlost prekida rast klasnog vretena, što znači da kad on izbije iz rukavca vršnog lista, prestaje rasti. VII. Završeno formiranje cvati - klas izbija van i prestaje rasti. IX. Oplodnja i stvaranje zigote - dolazi do oplodnje jajne stanice polenom i stvara se zigota. X. Formiranje zrna i mliječna zrioba - dolazi do formiranja zrna, koje potom prolazi fazu mliječne zriobe. XI. Voštana zrioba - formiranje klice i endosperma. XII. Puna zrioba - zrno je potpuno zrelo.

Usporedba razdoblja, stadija razvoja, fenoloških faza i etapa organogeneze.


5

Važnost i upotreba pšenice

Opći značaj kulture Pšenica se prije svega koristi kao krušna biljka. Pšeničnim kruhom hrani se oko 70% stanovništva Svijeta. Pšenični kruh nadmašuje raženi po svojoj hranjivoj vrijednosti. Kaloričniji je od raženog (7.500 J). Pšenični ima 8.350-9.400 J ovisno o tipu brašna. Pšenični kruh odlikuje se visokim sadržajem bjelančevina (16-17%), ugljikohidrata (77-78%), masti (1,2-1,5%) te dobrom probavljivošću. Najvažniji pokazatelj kvalitete pšenice predstavlja količina i kvalitet bjelančevina u zrnu. Kao međunarodni standard pšenice uzima se sadržaj bjelančevina u zrnu od 13,5%. Sadržaj bjelančevina znatno se mijenja u ovisnosti od područja uzgoja i gnojenja. Pšenica koja se uzgaja na istoku i jugu ima veći sadržaj bjelančevina od one na zapadnim i sjevernim područjima. Kvalitet bjelančevina pšeničnog kruha vrlo je visok, a pri ocjeni pekarskih svojstava pšeničnog brašna veliki značaj ima količina ljepka. Pod ljepkom se podrazumijeva bjelančevinasta masa koja se izdvaja pri ispiranju tijesta vodom. U sastavu ljepka ulaze uglavnom bjelančevinaste čestice - glijadin i glutenin. Pšenični kruh bogat je vitaminima kompleksa B (B1, B2, PP); zatim sadrži za ljudski organizam važne elemente (kalcij, fosfor i željezo). Pšenica ima veliki značaj u nizu industrija: mlinarskoj industriji, industriji keksa, kruha, kolača, pivarskoj industriji, farmaceutskoj i slično. Pšenične mekinje koje predstavljaju sporedni proizvod pri složenoj meljavi - od omotača, klice i aleuronskog sloja, koriste se u stočarstvu kao cjenjena koncentrirana hrana. U mekinjama ima dosta bjelančevina, škroba, šećera, masti, a znatno više celuloze nego u brašnu (9%). U ekstenzivnom stočarstvu slama, a naročito pljeva, služe za ishranu stoke. Slama služi kao prostirka. U smjesi s leguminozama (graškom i grahom), te u zelenom ili suhom stanju, pšenica je kvalitetna stočna hrana. Sitno i slabije zrno koje otpadne pri selektiranju služi za ishranu stoke. Od pšenične slame prave se razni predmeti: šeširi, košare i slično. Slama može služiti za izradu papira, celuloze, građevinskih ploča i ostalog. Pšenica, kao najvažniji artikl


6

u međunarodnoj trgovini, uvjetovala je razvoj prometa. Ona ima veliku stratešku važnost.

Značaj ozime i jare pšenice u proizvodnji U svijetu ozima pšenica zauzima veće površine i u prosjeku daje veće prinose od jare, iz čega proizlazi i njihov opći ekonomski značaj. Ozima pšenica daje ne samo veći nego i stabilniji prinos od jare. Pored navedenog, razlike između ozime i jare pšenice evidentne su: -prema vremenu sjetve - ozima se sije u jesen te prezimljuje u fazi od nicanja do busanja, dok se jara sije u proljeće; -prema dužini vegetacije - ozima ima dužu vegetaciju od jare pšenice; -prema busanju - ozima jače busa od jare pšenice; -prema otpornosti na zimu - ozima je otpornija na niske temperature; -prema dužini stadija jarovizacije - ozima ima znatno duži stadij jarovizacije; -prema otpornosti na visoke temperature i sušu - jara je otpornija od ozime; -prema kvaliteti zrna - jara daje kvalitetnije zrno i brašno od ozime. U SAD-u ozima pšenica se sije na znatno većim površinama od jare; u zapadnoj i srednjoj Europi sije se skoro isključivo ozima pšenica; dok se na bivšem području SSSR-a jara pšenica uzgaja na više od 2/3 površine pod pšenicom uz prosječne niže prinose. Ozima i jara pšenica s ratarskog stajališta smatraju se gotovo kao dvije različite kulture. U Hrvatskoj veću važnost ima ozima pšenica.

Sorte Botanička pripadnost i klasifikacija Pšenica pripada redu Poales, porodici Poaceae (trave), potporodici Pooideae (klasaste trave), rodu Triticum, koji je najobimniji i po formama najbogatiji rod kod svih žitarica. Za proizvodnju su od interesa pšenice: - obična ili meka pšenica, Tritucum vulgare, sa svoje dvije skupine: - ozime forme i jare forme. - tvrda pšenica, Triticum durum, koja ima manji značaj osim za proizvodnju brašna koje se koristi za izradu tjestenine (lijepak ove pšenice velike je rastezljivosti i kuhanjem se ne razgrađuje). Meka i tvrda pšenica se razlikuju u nizu svojstava: obliku klasa, osjatosti, formi pljeva, vidljivosti klasnog vretena, popunjenosti vlati, pljevičavosti zrna, obliku i veličini zrna, caklavosti, prema svojstvima klice, bradici, brazdici i drugom. Najveći značaj ima obična ili meka pšenica, Triticum vulgare.

Izbor sorte Pravilan izbor sorte za određeno područje uzgoja daje odgovarajuću sigurnost u proizvodnji, jer neuspjesi u proizvodnji često nastaju zbog nepravilno određenog sortimenta, kao i zbog nepoznavanja specifičnosti u uzgoju pojedinih sorti. U domaćoj proizvodnji gotovo sve površine zauzimaju visokorodne sorte domaćeg podrijetla. Sorte koje se u nas uzgajaju imaju uglavnom zadovoljavajuću otpornost na zimu i mrazove.

ŽITARKA - najraširenija sorta pšenice u Republici Hrvatskoj i Republici Sloveniji. Vrlo je stabilna po urodu i kakvoći. Najotpornija je sorta prema polijeganju u Hrvatskoj (gotovo ne poliježe). Vrlo zahvalno uzvraća urodom i kakvoćom na bogatu gnojidbu pogotovo dušikom. Visoke je hetkolitarske mase. Optimalni sklop iznosi od 650-700 zrna/m2. SUPER ŽITARKA - visokorodna krušna sorta (potencijal rodnosti iznad 10 t/ha, I. razred kakvoće). Masa 1.000 zrna i hektolitarska masa veća od sorte Žitarka. Vrlo otporna prema polijeganju, niskim temperaturama i osipanju zrna na klasu. Prikladna je i za rani rok sjetve. Optimalni sklopo iznosi od 650-700 klijavih zrna/m2. SRPANJKA - rana, niska, moderna, viskokorodna i kvalitetna krušna sorta (potencijal rodnosti iznad 10 t/ha, I.-II. razred kakvoće). Visoke hektolitarske mase. Vrlo niske stabljike, tolerantna je prema češćim bolestima pšenice i niskim zimskim temperaturama, te se brzo oporavlja nakon zime. Vrlo dobro produktivno busa.

Sorte pšenice i tehnički podaci.


7

BARBARA - kvalitetna visokorodna krušna sorta (potencijal rodnosti iznad 10 t/ha, I. razred kakvoće). Masa 1.000 zrna i hektolitarska masa veća je od sorte Žitarka. Kao i Žitarka vrlo je otporna prema polijeganju, niskim temperaturama i osipanju zrna na klasu. Prikladna je i za rani rok sjetve. DEMETRA - visokorodna, stabilna i kvalitetna krušna sorta (potencijal rodnosti iznad 10 t/ha, po kakvoći slična sorti Ana). Srednje rana sorta, vrlo dobre otpornosti prema polijeganju, niskim temperaturama i najčešćim bolestima pšenice. Optimalni sklop 500-650 zrna/m2. GOLUBICA - kvalitetna visokorodna krušna sorta (potencijal rodnosti iznad 10 t/ha, I. razred kakvoće). Visina stabljike 77 cm, hektolitarska masa na razini sorte Žitarka. Srednje rana sorta, dobre je otpornosti prema polijeganju, niskim temperaturama i najčešćim bolestima pšenice. Optimalni sklop iznosi 600-650 klijavih zrna/m2. MONIKA - robusna visokorodna krušna sorta (potencijal rodnosti iznad 11 t/ha, I.-II. razred kakvoće). Srednje rana sorta, visina stabljike 78 cm, visoke hektolitarske mase i krupnog, pretežno staklavog zrna. Vrlo dobra otpornost prema polijeganju, niskim temperaturama i bolestima pšenice. Optimalni sklop iznosi 500-600 klijavih zrna/m2. ANA - polupatuljasta sorta, otporna na polijeganje, prosječna visina stabljike oko 71 cm. Visokorodna sorta (genetički potencijal rodnosti veći je od 10 t/ha). Visoko kvalitetna sorta, kvalitetna grupa a1-a2, I. razred kakvoće. Masa 1.000 zrna u prosjeku 37 grama. Ima vrlo dobru otpornost na niske temperature. Tolerantna je na rasprostranjene bolesti. Srednjerana sorta. Sklop je 650-700 klijavih zrna/m2.

Treba istaknuti da je dinamičnost u promjeni sortimenta znatna i utoliko je veća ukoliko je intezitet proizvodnje viši. Sorta bi trebala u svakome pogledu odgovarati uvjetima određenog područja u kojem će davati visok i stabilan prinos. Sorta mora odgovarati i određenoj agrotehnici, odnosno intezitetu proizvodnje. Radi bolje organizacije rada i veće sigurnosti treba sijati bar 2-3 sorte različitih bioloških kvalitetnih svojstava.

Neko proizvođači i sortiment: BC Institut Zagreb Marija, Sana, Patria, Tina, Liberta, Nina, Primadur, Zdenka, Mihelca, Aura, Lana; Poljoprivredni institut Osijek Žitarka, Super Žitarka,Srpanjka, Klara, Kata, Golubica, Monika, Barbara, Demetra, Ana Agrigenetics Laura, Kruna, Lenta, Perla, Fiesta, Gabi, Karla, Astra, Miholjčanka, Luna; Introducirane sorte Soissons, Renan.

Agroekološki uvjeti za uzgoj duhana Uzgojno područje ozime pšenice - ozima pšenica zahtijeva blage uvjete i umjerene zime, pa je optimalno područje uzgoja između 30 i 50 stupnjeva SZŠ. U optimalnom području postoje suhi kontinentalni predjeli, koji su manje povoljni za ozimu pšenicu, pa se uzgaja jara. Širi raspon uzgoja ozime pšenice je od 16-60 stupnjeva SZŠ. Uzgojno područje jare pšenice - područja surovijih uvjeta (oštre zime, veći nedostatak vode) odnosno suha kontinentalna područja, a krajnja sjeverna granica je 67 stupnjava SZŠ (Norveška), dok se na južnoj polutki uzgaja do krajnjih granica Australije, Južne Amerike i Afrike. U pogledu nadmorske visine, ona je granično veća što je bliže ekvatoru, jer je toplije te se tako ozima


8

pšenica u Europi uzgaja do 1.000-1.100 m, a jara do 2.700 m u Europi. Do 2.800 m u Sjevernoj Americi, te do 3.800 m u Južnoj Americi sve do 4.000 m u Aziji. Republika Hrvatska pripada najpovoljnijoj zoni uzgoja pšenice, što znači da u našoj zemlji postoje prirodni preduvjeti za vrhunsku proizvodnju pšenice. Površine zasijane pšenicom u svijetu zadnjih 30-tak godina povećane su za oko 30 milijuna hektara, a i prosječni prinos se povećava, što je posljedica poboljšanja sortimenta i agrotehnike. Zemlje bivšeg SSSR-a siju pšenicu na oko 50 milijuna hektara s prosječnim prinosom od 2 t/ha. Kina pšenicom zasije blizu 30 milijuna hektara s prosječnim prinosom od 3 t/ha, USA oko 25 milijuna hektara s prosječnim prinosom od 2,3 t/ha, Indija oko 23 milijuna hektara s prosječnim prinosom oko 2 t/ha. Najveći prosječni prinos postiže Nizozemska s 8 t/ha, slijede Engleska, Belgija, Njemačka i Danska (7 t/ha). U Hrvatskoj se pšenica sije na oko 300.000 ha te se postiže prosječan prinos od oko 4 t/ha. Najveći izvoznici pšenice su USA, Kanada i Australija.

UVJETI USPJEVANJA PŠENICE - osnovni zahtjevi pšenice prema agroekološkim čimbenicima (klima i tlo)

Pšenica se uzgaja u različitim klimatskim uvjetima, zahvaljujući biološkim svojstvima i sposobnostima prilagođavanja. Ona se prvenstveno uzgaja u krajevima s umjerenom temperaturom. Najveće površine pod pšenicom nalaze se u kontinentalno stepskom klimatu, iako se susreće i u drugim područjima. Najvažnija klimatska područja za pšenicu su: sjeverozapadna Europa - područje Mediterana, uključujući i zemlje sjeverne Afrike, Panonska nizina i dunavski bazen, južni dijelovi bivšeg SSSR-a, sjeverozapadna Indija, istočno centralni dio Kine, pojedini dijelovi Sjeverne Amerike, Argentina i jugoistočna Australija.

Potrebe i odnos pšenice prema vodi Pšenica tijekom cijele vegetacije ima određene zahtjeve prema vodi. Gledano s ekološkog i geografskog stajališta pšenica uspjeva na područjima s vrlo različitim količinama i rasporedom oborina. Najveći prinos i najbolja kakvoća postiže se u područjima s ukupnom količinom oborina od 650-750 l/m2, pravilno raspoređenih. Nizom agrotehničkih mjera (pravilnom dubinom oranja i predsjetvenom pripremom) moguće je osigurati bolju opskrbljenost biljaka pšenice vlagom, kao i racionalnije korištenje vode tijekom vegetacije (optimalna količina i odnos NPK hraniva, kao i način unošenja). Smatra se da je osiguranost biljaka vlagom uglavnom dovoljna ako je cijeli horizont kroz koji prodire korjenov sustav dovoljno promočen. Utrošak vode po jedinici površine jako se mijenja. Pri većoj pričuvi vlage u tlu biljke su razvijenije, stoga je one jače i troše. Klijanje zrna zadržava se i skoro prekida kada je količina vode u tlu ispod 30% od punog vodnog kapaciteta. Ako je nedostatak vlage u tlu na kraju busanja, kada se završava formiranje klasića, to će se odraziti u manjoj duljini klasa i broja plodnih klasića. Ako je nedostatak vlage u prvih deset dana (poslije početka vlatanja), onda će ostati normalna dužina klasa, normalan broj klasića, a samo će se smanjiti broj oplođenih cvjetova i broj zrna u klasu (rezultat toga je smanjenje prinosa). Nedostatak vlage u tlu u vremenu klasanja i cvatnje još više uvećava broj neplodnih klasića, a ponekad i 100%. Kritično razdoblje pšenice za vodom je razdoblje sjetve i nicanja. Nedostatak vode je daleko manje štetan ako nastupi u fazi busanja ili u fazi početka voštane zrelosti. Veća količina oborina u razdoblju od klasanja do zriobe povoljno utječe na poboljšanje hektolitarske mase i mase 1.000 zrna, njihovu krupnoću te na opći izgled zrna. Optimalna vlažnost tla za pšenicu kreće se u prosjeku oko 70-80% od poljskog vodnog kapaciteta. U klasanju 80-85%, u busanju 65-70%, te u nalijevanju zrna 65-70%. Suša se javlja kod nas uglavnom u drugom dijelu vegetacije. Maksimalno smanjenje prinosa zabilježeno je u slučaju suhog tla u fazi vlatanja i intezivnog porasta, a ponešto manje u fazi klasanja. Pri suhom tlu u fazi klasanja prinos zrna smanji se za 45-50% i više. U fazi mliječnog stanja biljke lakše podnose sušu nego u fazi klasanja. Nedostatak vlage poslije oplodnje dovodi do manje mase zrna, što utječe na prinos.

Zahtjevi pšenice prema temperaturi Pšenica je kultura kontinetalne klime. Najpovoljnija temperatura za njezino klijanje i nicanje jest 14 do 20 °C i pri njoj nikne za 5 do 7 dana. Pri temperaturi 7 do 8 °C niče za 17 do 20 dana, a pri nižim temperaturama klijanje i nicanje još je sporije. Kad ima dva do tri lista, ako je dobro ukorjenjena i ishranjena, može podnjeti i do -20 °C, a prekrivena snježnim pokrivačem i niže temperature. Vrlo visoke temperature su najčešće vezane s niskom relativnom vlažnošću zraka, što ima negativan utjecaj, naročito u fazi cvatnje i oplodnje - uslijed čega cvjetovi u visokom postotku ostaju neoplođeni. Sve sorte koje se kod nas uzgajaju imaju određenu zadovoljavajuću otpornost na niske temperature. Nove domaće sorte po otpornosti negdje su u sredini. Vrijeme sjetve ozime pšenice igra veliku ulogu u njenoj otpornosti prema mrazu. Vrlo rana i vrlo kasna sjetva nisu dobre i često su biljke oštećene od mraza. Ovo se objašnjava tim što su biljke kod vrlo ranih rokova sjetve stadijalno razvijenije usljed čega dolazi


9

do smanjenja otpornosti na niske temperature.

Zahtjevi pšenice prema tlu Pšenici najbolje odgovaraju plodna, duboka i umjereno vlažna tla blago kisele reakcije. Ona postavlja velike zahtjeve prem tlu, glede plodnosti i fizikalnih svojstava. Ako se uzmu u obzir različiti tipovi tla i njihova potencijalna plodnost, mogućnost uzgoja pšenice bez mjera popravka, onda se vidi da se u takva tla ubrajaju černozem, livadske crnice, plodne gajnjače, krečne smonice i aluvijalna bez prisustva podzemne vode. Na ovakvim tlima moguće je dobiti relativno visok prinos i bez gnojenja. Druge grupe tla mogu biti prikladne za pšenicu samo pri unošenju većih količina gnojiva.

Agrotehničke mjere Kako je bez visokorodnih sorti pšenice nemoguća visoka proizvodnja u određenim agroekološkim područjima, tako je i bez odgovarajuće suvremene agrotehnike, zasnovane na dostignućima znanosti i tehnike nemoguće ostvariti genetički i proizvodni potencijal sorte.

Plodosmjena Pšenica ne podnosi proizvodnju u monokulturi zbog opasnosti od pojačanog razvoja bolesti. Najčešći predusjev sa pšenicu jest kukuruz (poželjno kraće vegetacije), a najbolji predusjevi su zrnate mahunjače (grah, grašak, soja), krmne leguminoze te industrijsko bilje (uljana repica, suncokret, šećerna repa).

Obrada tla Pretkultura određuje veći ili manji broj operacija obrade. Poslije ranijih predkultura potrebno je obaviti plitko oranje ili duboko tanjuranje, zbog unošenja biljnih ostataka i očuvanja vlage, a zatim oranje na punu dubinu s unošenjem osnovne količine mineralnih gnojiva. Dubina osnovne obrade ovisi o tlu i klimatskim uvjetima, a prosječno se kreće oko 25 cm. Dopunska priprema tla za sjetvu obuhvaća tanjuranje, drljanje ili sjetvospremač, pri čemu se stvara usitnjeni površinski sloj. Poželjno je da bude orašaste strukture. Tako se omogućuje ujednačenje klijanja odnosno nicanja. Istom operacijom u tlo se unosi i startna količina mineralnog gnojiva. Međutim, ako je oranje izvršeno puno ranije, tlo se dosta zbija i pojavljuju se korovi, pa se pri predsjetvenoj pripremi tlo obvezatno kultivira i drlja. Ako se osnovna i predsjetvena obrada obavlja u vrijeme suše trebala bi se izvesti u jednom potezu. Za tu svrhu najbolji su agregati sastavljeni od pluga s mrvilicom i sjetvospremačem. Prema ispitivanjima za predsjetvenu obradu ispred kukuruza, najbolje kombinacije bile su plug s drobilicom i poslije toga sjetvospremač. Ova kombinacija oruđa bolje se pokazala i za pliće obrade (15 cm) i srednje duboke obrade (25 cm) nego za duboke obrade (35-40 cm). Stvoren pravilnom predsjetvenom obradom rastresit i čist od korova, sjetveni sloj tla trebao bi sačuvati vlagu u nižim horizontima. Sjeme posijano u vlažni sloj tla brzo klija, a klijanci lako probijaju površinu, te se pojavljuju pravilni ponici normalne gustoće. Ovo potpomaže i valjanje koje je najbolje izvoditi kada se prosuši vršni sloj tla.

SjetvaVezano uz sjetvu važan je izbor sorte, izbor i priprema sjemena, vrijeme sjetve, količina sjemena za sjetvu, način i dubina sjetve. Izbor sorti - sorta treba biti visokorodna i davati stabilan prinos, visokokvalitetna i otporna prema polijeganju, smrzavanju, suši i bolestima. Na gospodarstvu treba sijati nekoliko sorti koje se razlikuju prema vremenu sjetve i sazrijevanja, i to iz organizacijsko - tehničkih razloga. Sijanje sorti različitih fizioloških tipova na jednom gospodarstvu osigurava stabilniji prinos. Sjeme mora biti sortno čisto i poznate reprodukcije, bez bioloških i mehaničkih primjesa, ujednačeno po krupnoći i masi, što teže i krupnije, zdravo, dobre klijavosti i energije klijanja. Sjeme je potrebno dezinficirati protiv biljnih bolesti i to prašivima na bazi žive i bakra. Zaprašuje se posebnim postupkom. Zakonom su propisani standardi za kakvoću pšenice. Najmanja čistoća 98%, za prvu, a 95% za drugu klasu. Živih primjesa može biti najviše 0,5%. Najmanja klijavost za prvu klasu je 95%, a za II. klasu 90%. Sadržaj vlage može biti najviše 15%. Vrijeme sjetve - prema agroekološkim prilikama pojedinog područja i biološkim svojstvima sorata. Vremenom sjetve regulira se razvoj biljke do zime. On se podešava tako da biljka uđe u zimu u određenoj kondiciji (određenoj etapi organogeneze), koja je preduvjet najboljeg i najsigurnijeg


10

prezimljavanja. Biljka treba ući u zimu dovoljno kaljena i u stadiju jarovizacije, odnosno I. i II. etapi organogeneze (busanje). Optimalni rok sjetve jest druga dekada listopada. Određivanje količine sjemena za sjetvu - za svaku kulturu je od najveće važnosti. Kako bi se došlo do optimalnog broja biljaka, bitno je odrediti potrebnu količinu sjemena za sjetvu. Ako se posije prevelik broj biljaka, dolazi do smetnji u rastu i razvoju te primanju vegetacijskih čimbenika. Premali broj biljaka na jedinici površine najprije je promašaj u dobivanju maksimalno mogućeg prinosa, a nedovoljno pokriveno tlo izvrgnuto je štetnom utjecaju atmosferilija i širenju korova. Samo egzaktnim ispitivanjima može se doći do takozvane teorijske količine sjemena za sjetvu, a to je veličina na koju utječe niz čimbenika: botanička svojstva, sortne značajke, cilj uzgoja, termin sjetve, ekološki uvjeti uzgoja i ostalo. Potrebno je znati: teorijsku količinu sjemena po ha ili m2, uporabnu vrijednost, apsolutnu masu, klijavost sjemena, te čistoću sjemena.

Primjer izračunavanja količine sjemena za sjetvu:

Sklop - gustoća sjetve određuje se prema zahtjevima pojedine sorte i prosječno je 600 do 700 izniklih biljaka po m2, ili 250 do 300 pa i više kg/ha sjemena za najzastupljenije sorte iz dosadašnje proizvodnje. U kasnijoj sjetvi ili ako predsjetvena priprema nije obavljena kvalitetno, sjetvenu normu treba povećati za 10-20%. Razmak sjetvenih redova na najčešće korištenim sijačicama jest 12,5 cm, iako bi bilo poželjno da su redovi uži. Sjetva u brazde preporučava se u područjima s malo snijega i niskim temperaturama te suhim ljetom. Brazde su dubine 7-10 cm i stvaraju se plugom koji ide ispred cijevi sijačice. U brazdu se sije sjeme na dubinu od 4-5 cm. Biljke u brazdama brže i bolje niču, bolje su zaštićene od oštrih promjena temperature te manje stradavaju od smrzavanja. Pri jako dubokoj sjetvi, naročito na teškim tlima, klica se teško probija na površinu, te je nicanje slabije. Na lakšim tlima, naročito na pjeskovitim sije se nešto dublje, jer takvo tlo ne predstavlja prepreku za nicanje biljaka. Na suhim tlima sije se dublje, a na vlažnim pliće. Pri kasnijoj sjetvi potrebno je sijati nešto dublje, ali se pri tome mora voditi računa o fizičkom stanju tla i njegovoj vlazi. Na osnovu rezultata ispitivanja došlo se do zaključaka da su visokorodne sorte osjetljive na dublju sjetvu te zahtjevaju nešto pliću sjetvu. Dubina sjetve je 3-5 cm ovisno o tlu.

GnojidbaZahtjevi pšenice prema mineralnoj ishrani (gnojidba) Primjena mineralnih gnojiva za pšenicu je dosta složena i obuhvaća: količinu gnojiva, odnos između najvažnijih hraniva, te raspodjelu hraniva.

Pri određivanju količina NPK-hraniva za pšenicu uzima se u obzir količina hraniva potrebnih da bi se ostvario prinos od 100 kg zrna i odgovarajuće količine slame: 2,0 - 4,0 kg N; 1,2 - 1,85 kg P2O5 ; 1,8 -3,0 kg K2O; Ukupna količina hraniva potrebnih za određeni prinos po 1 ha dobije se tako da se prinos pomnoži potrebama za NPK-hranivima za 100 kg zrna. Ta količina se korigira mogućnošću tla da bez gnojidbe daje određeni prinos, zatim naknadnim djelovanjem hraniva danim predusjevu te koeficijentom iskorištenja hraniva. Predstava o potencijalnoj mogućnosti tla dobije se na osnovu kemijske analize tla ili


11

još bolje na osnovu poljskog pokusa. Postoji klasifikacija tala s obzirom na opskrbljenost dušikom, fosforom i kalijem. Koeficijnet iskorištenja hraniva iznosi: 50-80% za N,15-20% za P, te 50 - 70% za K.

Određivanje količine NPK - usjev: pšenica, predusjev. kukuruz gnojen sa 30 t stajnjaka i 340 kg NPK/ha, te planirani prinos: 8 t/ha.

1. Potrebne količine za 100 kg zrna i odgovarajuću količinu slame: N-3 kg; P2O5-1,5 kg; K2O- 2,5 kg. 2. Za prinos od 8 t/ha potrebno je: N-240 kg/ha; P2O5-120 kg/ha; K2O-200 kg/ha. 3. Potencijalna plodnost - černozem bez gnojidbe daje 2,5 t/ha pšenice: N-75 kg/ha; P2O5 -37,5 kg/ha; K2O-62,5 kg/ha; Gnojidba predusjeva sa 30 t/ha stajnjaka i 340 kg/ha NPK ima naknadno djelovanje za daljnjih 10 mtc/ha zrna pšenice: N: 240 - (30 + 75) = 135 kg/ha, P2O5: 120 - (15 + 37,5) = 67,5 kg/ha, te K2O: 200 - (25 + 62,5) = 112,5 kg/ha. Koeficijent iskorištenja hraniva na navedenom tipu tla iznosi: N: 70%, P2O5: 18%, te K2O: 60%. Iz tog proizlazi:

Uz korekciju: -N se daje koliko je izračunato ukoliko je sorta otporna napolijeganje, P2O5 se daje dva puta više nego je iznošenje, a K2O se daje maksimalno koliko je iznošenje. Ovo predstavlja: N: 192,8 kg/ha; P2O5: 135,0 kg/ha; K2O: 112,5 kg/ha. Ukupno: 440,3 kg/ha NPK; uz odnos N:P:K = 1,0 : 0,7 : 0,58 ili sličan.

Raspodjela gnojiva (primjer): Cjelokupna količina P i K sa 1/2-1/3 N se dodaje do sjetve, a ostatak N u prihranama: 1. prihrana u busanju - 45-65 kg N/ha, 2. prihrana u vlatanju - 45-65 kg N/ha. Eventualna treća (korektivna) prihrana dolazi u klasanju. Prihrana se obavlja KAN-om (27% N) ili ureeom (46% N), a ponekad i VA-otopinom različitih koncentracija. Za normalan rast i razvoj pšenice potrebno je da u hranjivoj sredini osigurati i željezo, mangan i sumpor, koji se u tlu ne nalaze u dovoljnoj količini, iako je nedostatak ostalih elemenata nešto rjeđa pojava. Na većim površinama prihranjivanje se obavlja poljoprivrednim zrakoplovima, a na manjim ručno ili rasipačem mineralnih hraniva vučen traktorom. Zadnji način može se koristiti samo po suhom ili zamrznutom tlu u fazi busanja, dok se početkom vlatanja mora prekinuti usljed štete koja se počini gaženjem usjeva.

ZaštitaNjega usjeva Njega obuhvaća: jesensko-zimsku njegu i proljetnu njegu. Jesensko-zimska njega traje od početka sjetve do završetka zime. Ako je pšenica posijana u suho tlo, obvezatno ju treba povaljati. Neposredno djelovanje niskih temperatura na biljku, dovodi do smrzavanja pšenice. Najuspješnija agrotehnička mjera protiv smrzavanja jest uzgoj otpornih sorti. Ledena kora stvara se u dva oblika: viseća, na površini sloja snijega; te ležeća, nastaje poslije otapanja snijega ili obilne kiše. Viseća ledena kora razbija se teškim nazubljenim valjcima ili traktorima gusjeničarima prolaskom na svakih 10 do 15 metara.


12

Za otapanje ležeće ledene kore upotrebljava se: treset, zreli stajski gnoj i kompost. Stajaća voda uzrokuje propadanje usjeva zbog ugušenja biljaka, stoga je potrebno ostavljati kanale u sredini i na krajevima parcele. Proljetna njega obuhvaća: valjanje, drljanje, prihranjivanje, natapanje, suzbijanje bolesti, štetnika i korova (štetočinja). Prihrana pšenice vrlo je važna mjera njege. Prihranom se znatno utjeće na duljinu klasa, broja klasića, broj cvjetova, broj zrna i masu zrna. Prihranu treba obavljati u određenim fenološkim fazama (busanje, vlatanje, klasanje). Valjanjem ozimih usjeva pšenice u rano proljeće spriječava se čupanje biljaka, koje nastaje usljed podljubljivanja površinskog sloja pod utjecajem mraza. Drljanjem ozime pšenice razbija se pokorica, mješa se izumrlo lišće i mineralna gnojiva s tlom, poslije prihranjivanja. Ova mjera potiče i jače busanje neizbusanih usjeva te utječe na prorjeđivanje previše bujnog usjeva, čime se spriječava polijeganje. Drljanje se obavlja pri umjereno vlažnom tlu.

Suzbijanje korova - korovi u usjevima gustog sklopa nisu ograničavajući faktor proizvodnje, ali treba ih što ranije suzbijati zbog toga što kulturnoj biljci oduzimaju prostor, svjetlo i hraniva. Korovi u žitaricama dijele se na: uskolisne: slakoperka, mačiji repak, divlja zob, ljuljevi, vlasnjače i drugo; te širokolisne: kamenica, pastirska torbica, mišjakinja, kopriva, aramen, priljepača, bročika, dvornici i druge. Za jesensku primjenu preporučuju se: Dicuran 80 2-3 kg/ha, Dicuran 500 FW 3-4 l/ha, Coguar 1,25-1,75 l/ha, Alon forte 2-2,5 kg/ha, Alon super 2 kg/ha. Ovi preparati suzbijaju uskolisne korove, ali imaju nadopunjujuće djelovanje na širokolisne korove. Za proljetno tretiranje koriste se herbicidi: Dicuran 500 FW 3-4 l/ha, Coguar 1,25-1,75 l/ha, Deherban Combi MD 4 l/ha, Deherban specijal 4 l/ha i Lentagran plus 4 l/ha. Ovi preparati suzbijaju širokolisne korove ako se primjenjuju od početka busanja do početka vlatanja pšenice. Za suzbijanje širokolisnih korova koriste se i Basagran DP-P 2,5-3 l/ha, te Lontrel 418 C l/ha. Radi proširenja spektra djelovanja poželjno je koristiti i kombinacije: Basagran DP-P 1,5 l/ha + Starane 250 0,4 l/ha ili Grandstar 75 WG 15-20 g/ha + Starane 250 0,3-0,5 l/ha. Zaštita od korova kod jare pšenice - od pojave trećeg lista do busanja: Lontrel 418 C 4 l/ha, Lentagran plus 3 l/ha, Basagran DP-P 2,5-3 l/ha, Fallow 2-2,5 l/ha, Oxytril M 1,5-2 l/ha, te od pojave trećeg lista do pojave drugog koljenca u vlatanju: Starane 250 04-0,8 l/ha.

Zaštita od bolesti Zaštita pšenice od bolesti i štetnika počinje pri proizvodnji i doradi sjemena, a završava u skladištu nakon žetve. Sjemenski usjevi moraju biti uspješno zaštićeni od bolesti i štetnika, napose karantenskih. Najčešće bolesti na pšenici su: 1. Bolesti koje napadaju klasove i zrna: Ophiobolus graminis, Fusarium nivale, Ustilago tritici, Tilletia tritici, Tilletia laevis, Erysiphae graminis, Septoria nodorum, Fusarium ros.; 2. Bolesti koje napadaju mlade biljke: Septorium nodorum, Fusarium nivale, Helminthosporum sativum, Pythium sp. i druge. 3. Bolesti osnove busanja i korjena: Rhisoctonia solani, Cercosporella herpotrichoides, Fusarium nivale, Fusarium roseum, Pythium sp., Ophyobulus graminis, Basidomicetes sp. 4. Bolesti lista, rukavca lista i stabljike: Heminthosporum gramineum, Erysipae graminis, Septoria tritici, Septoria nodorum, Puccinia triticina, Puccinia graminis. Pri razmatranju bolesti pšenice daju se prvo podaci o specifičnoj grupi zajedničkih parazita, koji zaražavaju korjen i vlat svih žita, ali su najčešći i najrašireniji na pšenici. Iako su posljedica zaraze svih vrsta šturost i sterilnost klasa, lomljenje i polijeganje biljaka, paraziti često ostaju nezapaženi u prvim proljetnim mjesecima.

Navode se glavne vrste parazitskog komleksa, kao mogući uzročnici truleži korjena i lomljenja vlati, odnosno polijeganja usjeva:

Polijeganje pšenice (Cerosporela herpotrichoides) - Gljivica kao uzročnik zaraznog polijeganja pšenice. Simptomi: Znaci bolesti zapažaju se rano u jesen. Na dijelu vlati prvog i drugog internodija razvijaju se svjetlo-smeđe pjege izdužene i oivičene tamno-smeđim obrubima, pa imaju izgled "sitnih očiju", poznate pod nazivom "očice". Zaraza je uočljivija već kod razvoja 3 do 5 lista u zoni vlati gdje su fiksirani listići. Gljiva prodire preko rukavaca u tkivo stabljike i kao što je navedeno formira karakteristične pjege. Parazit se razvija duljinom vlati, stvarajući izdužene svijetle pjege 1 do 5 cm, čija je dužina oivičena smeđom marginom, tako da bolest dostiže do razine klasa koji najčešće ostaje u rukavcu. Propadanje i polijeganje usjeva koje uzrokuje ova gljiva ne razlikuje se od simptoma koje izaziva Ophiobolus graminis. Patološko polijeganje žita praćeno je pojavom navedenih simptoma za razliku od fiziološkog polijeganja koje je posljedica djelovanja neparazitskih zemljišnih i atmosferskih faktora (preobilna gnojidba dušikom, olujne kiše, nepravilna obrada, što izaziva debalans između korjenovog sustava visine stabljike i mase klasa). Dokazano je da vrijeme sjetve i gustoća usjeva utječe na intezitet infekcije.


13

. Polijeganje pšenice.

Trulež korijena (Ophiobolus graminis) - znači bolesti mogu varirati a ovise o vanjskim uvjetima. Razvoju bolesti pogoduju blage zime, vlažno i hladno proljeće te rano i suho ljeto. U optimalnoj vlazi dolazi do infekcije korijena, najčešće do infekcije prva tri međukoljenca stabljike koji brzo nekrotiziraju i bivaju prekriveni crnom prevlakom "crna noga". U intezivnijim napadima bolest zahvaća veliki dio vlati i rukavac što dovodi do smanjenja busanja. Posljedica zaraze korijena je svijetlo žuti klas s šturim zrnima. Na zaraženim tkivima gljiva ima tamnokožasti micelij, čije hife prodiru duboko u tkivo korijena i vlati, uzrokujući nekrotizaciju ili trulež. Uvjeti za pojavu bolesti su vlažno i alkalno tlo, siromašno fosforom. Za razvoj gljiva optimalna kiselost pH=8, kao i temperatura tla od 12 do 16 °C. Mjere zaštite: plodored 2-3 godine, spaljivanje strništa, uzgoj leguminoza ili kukuruza kao predusjeva.

Trulež korjena.

Sniježna plijesan (Fusarium nivale) - na zakržljalim i neponiklim zrnima i biljčicama zapaža se bijela prevlaka, koju sačinjavaju hife i micelija gljive. Bolest se uočava u proljeće iza topljenja snijega u području korjenova vrata u formi bijele prevlake slične sniježnim pahuljicama, pa odatle i naziv oboljenja "sniježna pljesan". U usjevu se formiraju ognjišta gdje se biljke propale, čiji promjer može biti i po nekoliko milimetara. Gljiva se prenosi sjemenom, a spore mogu biti na površini ili naklijavaju. Mjere zaštite: uništavanje ostataka iza žetve, dezinfekcija sjemena i proljetna prihrana su, pored plodoreda, efikasne mjere u zaštiti usjeva. Zaštita usjeva od leme doprinosi manjoj zarazi fuzariozama.


14

Sniježna plijesan.

Crna hrđa pšenice (Pucinia graminis tritici) - rasprostranjena je u svim uzgojnim područjima svijeta. Često izaziva epidemiju na pšenici. Ova vrsta hrđe je prvenstveno bolest vlati i rukavaca, a u manjoj mjeri zarazi list. Boja spora je crno-hrđasta, po čemu je cijela ova grupa gljiva dobila naziv "hrđe". Crna hrđa prezimljuje u obliku teleutospora na ostacima poslije žetve. Mjere zaštite: sjetva otpornih sorata, uništavanje prijelaznog domaćina, duboko zaoravanje žetvenih ostataka.

Crna hrđa pšenice.

Pepelnica pšenice (Erysiphe graminis) - Uništava prosječni prinos pšenice od 6-10%. Znaci bolesti uočavaju se već na jesenjem usjevu i u tijeku prvih proljetnih mjeseci na prizemnom dijelu stabljike i doljnjem lišću. U povoljnim uvjetima za razvoj oboljeva i vršno lišće, a i sam klas. Na zaraženom klasu stvara se svijetlo-siva prevlaka najčešće pored glavne nervature lista. Prevlaku sačinjava splet hifa na kojem se razvija obilje spora koje prekrivaju cijelu lisnu masu. Spore mogu ostvariti zaraze odmah po formiranju. Za ostvarivanje infekcije povoljno djeluje smanjenje turgora biljnog tkiva i obilnije rose. Parazit može preživjeti na strnjici u obliku micelija. Mjere zaštite: plodored 2 godine, sjetva otpornih sorata, spaljivanje ili zaoravanje žetvenih ostataka, te izbjegavanje gustog sklopa, primjena fungicida: Alto, Bavistan, Bayleton, Tilt, Bayfidan, Calixin.


15

Pepelnica pšenice.

Tvrda ili smrdljiva snijet pšenice (Tilletia tritici) - Tvrda snijet pšenice bila je do nedavno najrasprostranjenija i najštetnija od svih snijeti ne samo kod nas, nego i u svim područjima svijeta. Zahvaljujući dezinfekciji sjemena, fungicidima, bolest je ograničena na krajeve s zaostalom proizvodnjom (može uništiti i do 50% prinosa). Znači bolesti uočavaju se nakon cvjetanja, sve do zriobe. Dok je usjev još zelen, zaražene biljke imaju plavkasto-zelenu nijansu boje, a klas je u vrijeme zriobe nakostriješen. Zrna su okruglasta a pod pritiskom pucaju i oslobađaju prašnjavu snjetljivu masu spora koje prilikom vršidbe dospijevaju na zdrava zrna ili na tlo. Mjere zaštite: dezinfekcija sjemena živinim preparatom, čime se potpuno može zaštititi usjev.

Tvrde snijeti pšenice.

Prašna snjet pšenice (Ustilago tritici) - ova snijet zadnjih godina nanosi kod nas sve veće štete zaražavajući prosječno 10-15% klasova u optimalnim vremenskim prilikama u doba cvjetanja pšenice. Bolest se manifestira kao i kod tvrde snijeti samo na klasu, koji biva potpuno uništen osim klasnog vretena. Čim se klas pojavi iz rukavca, vidi se da je pretvoren u crnu prašnu masu. Zaražene biljke klasaju 10-15 ranije od zdravih. Mjere zaštite: sjetva otpornih sorata, odstranjivanje snjetljivih klasova, što je efikasno i opravdano kod uzgoja sjemenske pšenice.

Zaštita od štetnika Pšenicu također napada veliki broj štetnika, a najčešći su:


16

Lema melanopus, žitni balac - najčešći je štetnik na pšenici. Imago je ovalan, dug 4 do 5 mm, sjajne zeleno-plave boje s naranđastim štitićem. Ličinka sliči pužu golaču, a tijelo joj je žuto dugo 5-6mm, pokriveno suzavim omotačem sivkaste boje. Imago oštećuje lišće grizući ga u prugama uzduž nerva. Na listu odložena jaja daju ličinke koje se također hrane lišćem pošteđujući gornju epidermu tako da su pruge bijele boje. Mjere zaštite: uzgoj sorata s jače izraženom maljavošću te gušćom i razvijenijom nervaturom, jer su manje pogodne za ishranu štetnika.

Žitni balac (ličinka i imago).

Eurigaster maura, žitna stjenica - imago je mrke boje, sa karakterističnim čeonim štitićem, dužine 8,5-10 mm. Hrani se sokovima žitarica pri čemu ih oštećuje. Ubodi u središnji list prije vlatanja izazivaju sušenje mlade biljčice i izostanak vlatanja, a ubod u zelenu stabljiku izaziva kržljavost ili sušenje klasa. Prije ili poslije klasanja ubodi stijenica u klas ili klasiće izazivaju sušenje iznad oštećenog dijela. Ova oštećenja izražena su kao bijeli prazni klasovi. Mlađe ličinke hrane se na donjim dijelovima biljaka, a starije na zrnima. Ishrana ličinki i imaga na zrnima izaziva njihovu šturost i deformiranost. Mjere zaštite: primjena insekticida: Dipterex, ili slični insekticidi.


17

Žitne stjenice i oštećenja od žitnih stjenica.

Zabrus tenebrioides, žitarac crni, žitni buljar - rasprostranjen i ekonomski značajan štetnik pšenice. Imago je crno-smeđ, dužine oko 1,5 cm. Ličinka je uska i izdužena, a potpuno odrasla ima dužinu oko 3 cm. Odrasli žitarac se tijekom nalijevanja i zriobe zrna penje na klasove i grize zrna ili pregriza klasove i njima se hrani na tlu. Ličinke se hrane mekim dijelovima lišća koje žvaču tako da je lišće izuvijano. Uslijed oštećenja lišće žuti, biljke su slabije razvijene i slabo vlataju. Mjere žaštite: prije ili tijekom sjetve primjena preparata za tretiranje tla.


18

Žitni bauljar: odrasli, ličinka, oštećenja od ličinki i odraslih.

Halotrips tritici, žitni tripsi - oštećenja nastaju kao posljedica uboda tripsa, a napadnute biljke lako se uočavaju po bijelim klasovima sa izbijenim osjem. Klasovi su prazni i strše u odnosu na neoštećene koji su povijeni. Imago je crno smeđe boje, dužine 1,5 do 2,2 mm. Ličinka je crvene boje. Odrasli se pojavljuju u proljeće neposredno pred klasanje, uvlače se u klasove iz čijih nježnih dijelova sišu sokove i nakon 25 do 35 dana odlažu jaja između pljevica. Ličinke se hrane na pljevicama i zrnima u mliječnoj i voštanoj zriobi. I na lišću se uočavaju mnogobrojne bjeličaste pjege, a javljaju se i štura zrna. Mjere zaštite: plodored, duboko jesenje oranje, primjena insekticida: Maltox P-5, Maltox E-50, Dimecron, Lebaycid, Zolone PM, Sevin 50 i slični.

Tripsi.


19

Sitophilus granarius, žitni žižak - najopasniji je skladišni štetnik, jer se u skladištu može neprekidno razvijati. Imago je tamnosmeđe do crne boje, veličine 3-4,5 mm. Ispod pokrilja nema krila, pa nemože letjeti. Glava mu je produžena u karakteristično rilo. Ličinka je bijela, savijena, bez nogu, smeđe glave i dužine oko 3 mm. Imago pomoću rila čini perforacije u zrnu u koje odlažu po jedno jaje. Nakon toga otvor zatvaraju sluzavim sekretom koji otvrdne tako tako da se otvor teško uočava. Cjelokupni razvoj insekata odvija se u zrnu, pa zrno napušta tek novi imago. Vrlo su otporni, a povoljnim uvjetima od jednog para žižaka može se razviti više stotina potomaka. Mjere zaštite: unošenje pšenice u skladišta, fumigacija u skladištu ili tretiranje insekticidima prije skladištenja (Nuvon 50 EC, Nexion EC 40), primjena niskih ili visokih temperatura.

Žitni žižak.

Chaetocnema aridula, žitni buhač - obično samo povremeno i lokalno nanosi znatnije štete. Odrasli buhač je mali, dužine 2,5-3 mm, sjajno brončani, ličinka je bijela, dužine oko 5 mm. U životnom ciklusu žitnog buhača karakteristično je da odrasli rano u proljeće iz zimskih skloništa dolaze na pšenicu. Po toplom i sunčanom vremenu su aktivni, skaču i hrane se, pri čemu perforiraju lišće. Jaja polažu u donje lišće, a ličinke se uvlače u stabljiku, te silaze u tlo gdje se formira odrasli buhač, koji početkom ljeta izlazi iz tla i hrani se lišćem raznih trava sve do povlačenja na prezimljavanje. Mjere zaštite: upotreba insekticida bazira se vlastitoj ocjeni inteziteta pojave odraslih. Tretiranje treba usmjeriti na uništavanje odraslih prije odlaganja jaja i u tu svrhu se koriste inskticidi s kontaktnim i utrobnim djelovanjem, kao što su: Maltox P-5, Maltox E-50, Dimecron, Lebaycid, Zolone P-4, Sevin 50.

Žitni stabljikin buhač: Odrasli, ličinke i oštećenje stabljike.


20

Polijeganje pšenice i mjere borbe protiv polijeganja Usjev pšenice može poleći usljed različitih uzroka. Manifestira se tako što biljke manje ili više polegnu. Obično pšenica poliježe između klasanja i zriobe, rjeđe ranije. Ukoliko polegne u klasanju ili cvatnji, štete su veće, mada je i kasnije poleganje štetno uslijed otežane žetve. Štete od polijeganja manifestiraju se u vidu slabije oplodnje, te jačeg napada bolesti, a usljed toga se smanjuje prinos i kakvoća. U proizvodnji postoje dva tipa polijeganja pšenice: stabljičino i rjeđe korjenovo. Korjenov tip polijeganja susreće se u krajevima s velikom količinom oborina u vlatanju i klasanju, a također i pri navodnjavanju velikom količinom vode. Polijeganje nastupa pod utjecajem velikog broja faktora: gustog usjeva, nedostatka svjetlosti, prirodnih nepogoda, pretjeranog i jednostranog gnojenja dušikom, navodnjavanja velikim količinama vode, gljivičnih bolestima i slično.

Od prevnetivnih mjera navode se: pravilan izbor i priprema sjemena za sjetvu, pravilna i pravovremena obrada i priprema tla, pravovremena sjetva, te pravilan odnos NPK gnojiva. Od direkntih mjera: uzgoj otpornih sorata prema polijeganju, drljanje, valjanje, te tretiranje sredstvima (inhibitorima rasta koji utječu na smanjenje dužine i povećanja čvrstoće internodija-CC).

Žetva, čišćenje, sušenje i skladištenje pšeniceŽetva pšenice može biti jednofazna, dvofazna i višefazna. Jednofazna žetva izvodi se kombajnima. Jednofazna žetva počinje još u voštanoj zrelosti s vlagom zrna 35-30% i organizira se tako da se završi za 5-8 dana. Pri jednofaznoj žetvi gubici zrna su najmanji. Dvofazna žetva sastoji se od kosidbe pšenice na 20-30 cm visine. Ona se tako ostavi osušiti u otkosima, a zatim se vrši kombajnom. Dvofazna žetva ima niz prednosti nad jednofaznom kosidbom, jer omogućuje pravovremenu žetvu i ostvarivanje većeg prinosa. Gubici nastaju od osipanja zrna, odsjecanja ili neodsjecanja klasova, neizvršavanja zrna u slamu i pljevu te od prosipanja zrna u elevatoru. Ukoliko se pazi na visinu reza i reguliranje podizača poleglih stabljika, zatim na reguliranje bubnja i podbubnja, ventilatora i brzine kretanja kombajna (naročito na dužinu trajanja žetve, koji za jednu sortu ne smije biti veći od 5-8 dana), navedeni gubici mogu se svesti na najmanju mjeru. U procesu razmjene tvari ogromnu ulogu igra disanje. Kao rezultat disanja izdvaja se energija, neophodna za održavanje životnih procesa u stanicama. Može se s pravom reći, da je uspješno čuvanje i sjemenskog i merkantilnog zrna osigurano u tom slučaju ako se disanje zrna svede na najmanju mjeru. Za potpuno čuvanje zrna neophodno je smanjiti do minimuma njegovu životnu aktivnost, ali u potpunosti očuvati životnu sposobnost (klijavost). Disanje svakog živog organizma (zrna) završava se obično oksidacijom tvari do ugljičnog dioksida i vode. Kao rezultat toga procesa formiraju se tvari koje isparavaju u atmosferu. Količina suhe tvari se smanjuje, a zrno gubi dio mase.

Pri odgovarajućim uvjetima (visokoj vlažnosti zrna i temperaturi, ne nižoj od 10-15 °C) počinje burni razvoj bakterija i pljesni koji također energično upijaju kisik, a izdvajaju ugljični dioksid i toplinu, kao i samo zrno. Usljed toga temperatura cjelokupne mase će se povećati, a kao rezultat toga stanice klice će uginuti i zrno izgubiti klijavost. Uslijed znatnijeg povećanja temperatura razvoj pljesni može nanijeti veliku štetu kakvoći zrna. Plijesan koja je prodrla u endosperm i klicu kroz pukotine na omotaču razlaže bjelančevine, masti i ugljikohidrate. Zrno dobija neprijatan ustajali miris na gljive i pljesni. Glavni uzrok samozagrijavanja energično je disanje zrnene mase, te ga treba zaustaviti bez povrijede klice. Disanje suhog zrna s vlažnošću do 14% pri bilo kojoj temperaturi čuvanja je neznatno. Kako bi se smanjila energija disanja zrna, nesmije se dopustiti razvoj pljesni, neophodno je smanjiti njegovu vlažnost, odnosno prosušiti ga. U suhom stanju zrno se može održati vrlo dugo, uz očuvanu klijavost i druga važna svojstva. Na takvom zrnu nemogu se razvijati pljesni, što je bitno za čuvanje njegove sjemenske i hranidbene kakvoće. Za zrna pravih žitarica utvrđene su sljedeće kategorije vlažnosti: - zrno suho - do 14% vlažnosti, - zrno srednje suho- više od 14% do 15,5%, - zrno vlažno - više od 15,5% do 17%, te - zrno sirovo - iznad 17% vlage. Za pripremu zrna za čuvanje prvorazrednu važnost ima njegovo brzo čišćenje od primjesa. Naime, u posliježetvenoj obradi zrna prva važna mjera je čišćenje od primjesa. Nakon toga treba odmah provesti


21

sušenje zrna, odnosno smanjenje vlažnosti do takve granice kada je životna djelatnost zrna svedena na minimum, a disanje je praktično neprimjetno. Mogućnosti sušenja na suncu sastoji se u tome što ovdje nema opasnosti od povrijede klice visokim temperaturama. Da bi se dobili dobri rezultati kod sušenja zrna na suncu, zrno treba rasprostrti u tankom sloju 10-12 cm na pripremljenu podlogu ili drugu površinu bez pukotina. Zrno se povremeno prevrće, a tjekom noći skuplja na hrpu i pokriva ceradom. Sušenje na suncu zahtjeva veliki utrošak rada i veliku površinu za sušenje, budući da je efektivno isparavanje vlage znatno, sloj zrna treba biti tanak. Stoga se ovaj način sušenja primjenjuje za male partije zrna i ekonomski je manje pogodan nego drugi načini sušenja. U vrlo šitokoj primjeni sušenje je u posebnim sušarama sa zagrijanim zrakom ili smjesom zagrijanih plinova u zraku, različitih konstrukcija. Sušenju podliježe svo zrno sa vlažnošću iznad 16%. Sušenje zrna za smjese ne smije biti na višoj temperaturi od 40 °C. Naročito veliki značaj ima aktivna ventilacija pri čuvanju sjemenskog zrna.

Tehnološki kvalitet pšeniceKakvoća pšenice

Pšenica kao najvažniji poljoprivredni proizvod te ima određenu vrijednost kao tehnološka sirovina za proizvodnju brašna, kruha i peciva, tjestenine, keksa i drugih proizvoda. Da bi mogla biti predmetom trgovine, kako interne tako i u izvozu i uvozu, pšenica mora ispunjavati određene uvjete kakvoće i higijenske ispravnosti. Postoji nekoliko kriterija:

1. Fizičke karakteristike zrna:

a) hektolitarska masa - masa jednog hektolitra pšenice izraženoj u kilogramima. Budući da je to zapreminska mjera, njene vrijednosti ovise od velikog broja činbenika, koji opet ovise od ispitivanog materijala i načina izvođenja. Na povećanje hektolitarske mase utječe: brzo sipanje kod punjenja, sipanje u sredinu posude, glatka površina zrna, okrugla zrna, staklasta, mješana zrna razne veličine, polomljena zrna i sitno korovsko sjeme, suho zrno i slično. Međutim, i pored svega toga hektolitarska masa je prihvaćena u trgovini kao mjerilo za kvalitet pšenice, zbog jednostavnog i brzog izvođenja. Od sorata sa većom hektolitarskom masom pri jednakim drugim svojstvima može se očekivati veće iskorištenje u brašnu te može poslužiti kao orjentacijska vrijednost za ocjenjivanje meljivosti. Hektolitarska masa varira u rasponu od 60-84 kg, dobra pšenica ima hektolitarsku masu veću od 76 kg.

b) apsolutna masa - obično se izražava masom 1.000 zrna, koja su zrakosuha i neoštećena, a koristi se kao mjerilo za kvalitet. Pri jednakoj veličini zrna teža zrna će u izvjesnoj mjeri ukazati na mogućnost večeg iskorištenja u brašnu. Apsolutna masa zrakosuhog i neoštećenog zrna pšenice ima apsolutnu masu 33-45 g, u prosjeku oko 38 g.

c) specifična masa - zrna je funkcija zapremine i mase. Ali ovdje vrijednost ne ovisi od slaganja zrna, jer međuprostore ispunjava tekućina, pa prema tome veliki broj čimbenika koji utječe na visinu hektolitarske mase otpadaju. Specifična masa predstavlja svojstvo za ocjenu tehnološke kakvoće pšenice, jer manja specifična masa ukazuje na veću debljinu omotača i manju kompaktnost endosperma. Specifična masa kreće se u rasponu od 1,32-1,42 g/cm3. Manja specifična masa ukazuje na veći udjel omotača u masi zrna i na manju kompaktnost endosperma.

d) krupnoća i oblik zrna - poželjno je da su zrna krupnija i što bliže okruglom obliku, jer onda imaju manju površinu (što znači manje omotača) u istoj količini. Veličina zrna se određuje dužinom, širinom i debljinom u mm (sortno svojstvo).

e) tvrdoća zrna - brašno za pečenje visoko kvalitetnog kruha obično se dobije iz tvrdozrne pšenice, koja se odlikuje visokim sadržajem bjelančevina i dobrim svojstvima ljepka. Tvrdozrna pšenica daje brašno za pečenje kruha, a brašnava mekozrna pšenica za pečenje peciva i kolača. f) staklavost odnosno brašnavost - izražava strukturu endosperma i zasniva se na izgledu njegovog presjeka. Pri presijecanju zrna dobije se različit izgled presjeka i to: staklast ili bijel. Budući da staklava zrna pri presjeku daju veći otpor, a brašnava manji, to se prva nazivaju tvrda a druga meka, pa su stoga i nastali ovi pogrešni nazivi "meka" i "tvrda" pšenica. Između potpuno staklavih i potpuno brašnavih zrna postoje zrna koja su u različitom stadiju staklava, odnosno brašnava. Obično se daje prednost staklavoj pšenici, jer se smatra da je ona bogatija bjelančevinama i da ima veće iskorištenje, te bolju pecivost.


22

g) boja zrna - može biti sortno svojstvo. Postoje sorte s bijelim, crvenim i zrnom čija je boja mješavina bijele i crvene. Odstupanje od karakteristične boje ukazuje na lošu kakvoću.

h) povrijeđenost zrna - može nastupiti kao rezultat različitih uzroka u polju prije žetve, u vrijeme žetve ili pri sušenju zrna, a također i pri njegovom daljnjem čuvanju. U tom slučaju treba utvrditi prirodu i veličinu povrijede zrna, kao i kako ona može utjecati na daljnje čuvanje zrna, ili na njegove pekarske kvalitete.

i) čistoća zrna i primjese - uzima se kao kvalitetno svojstvo, budući da svaka primjesa smanjuje vrijednost pšenice, a neke primjese teško se ili nikako ne mogu izdvojiti, tako da se prerađuju zajedno s zrnom pšenice. Uslijed njihovih otrovnih, bojenih ili mirisnih sastojaka mogu učiniti prerađevine potpuno neuporabljivim.

2. Zdravstveno stanje i svježina zrna:

Određuje se pomoću osjeta vida, mirisa i okusa, odnosno organoleptički i tu se ocjenjuje boja, sjaj, miris, okus, klijavost. Boja - normalna sazrijela ovršena i čuvana zrna pšenice imaju sortnu karakterističnu boju i uzimaju se kao faktor kvalitete, a svako odstupanje ukazuje na promjenu nastalu pod utjecajem nepovoljnih uvjeta. Miris - pod normalnim uvjetima proizvedena i čuvana zrna pšenice imaju slab ali karakterističan miris i tu ne treba dozvoliti nikakva odstupanja, jer su ona vezana sa slabijim ili jačim unutrašnjim promjenama, koje se odražavaju na kvalitetu i hranjivu vrijednost pšeničnog proizvoda. Zagušljiv miris nastaje uslijed početka aktivnosti gljivica, pljesni i bakterija. Ukus - normalna zrna pšenice imaju specifičan ukus, blag i najčešće neutralan. Gorak i kisel ukus imaju zrna kod kojih je nastupilo enzimatsko i mikrobiološko razlaganje masti, bjelančevina i drugih tvari. Sladak okus javlja se kod smrznutih zrna u kojih se nije mogla obaviti potpuna kondenzacija šećera i polisaharida, ili kod isklijalih zrna kod kojih se škrob razložio u šećer. Klijavost - predstavlja broj normalnih i zdravih klica izraženih u postotku u optimalnim uvjetima za klijanje. Visok postotak klijavosti ukazuje na svježe i zdravo zrno.

3. Sadržaj i kakvoća lijepka:

Lijepak - je nabubriva, rastezljiva, plastična, bjelančevinasta masa, koja se dobiva iz tijesta tako da se ispere škrob i omotač zrna. Čine ga alkoholna i bazna frakcija bjelančevina odnosno glijadin i glutenin. Glijadin je topiv u razrijeđenom alkoholu, a glutenin u blagim kiselinama i lužinama. Određuje se količina lijepka, elastičnost i rastezljivost. Za lijepak dobre kvalitete taj odnos treba biti 2,5:1,0 do 3,0:1,0. U vlažnom lijepku sadržaj vode je oko 56%, ali hidratacija lijepka nije stalna veličina i mijenja se u ovisnosti od niza čimbenika. Ispran i osušen lijepak sastoji se od 80-90% bjelančevina, a ostalih 10-20% čine škrob, lipidi, šećer, celuloza, mineralne i druge tvari. Sadržaj lijepka u zrnu ovisi od sortnih svojstava i uvjeta uzgoja.

4. Tehnološka kakvoća pšenice:

a) sadržaj pepela - uzima se kao čimbenik za određivanje tehnološke kvalitete, budući da je povoljniji manji sadržaj, jer rezultira većom količinom proizvoda kod iste mase zrna. Pecivost sama po sebi uključuje cijeli niz svojstva, koje zajedno uvjetuju dobivanje zadovoljavajuće količine peciva besprijekorne kvalitete, a određuje se probnim pečenjem. Prava kakvoća pšenice zasniva se na fizičkim svojstvima lijepka, odnosno na njegovoj elastičnosti, rastezljivosti i sposobnosti proizvodnje te zadržavanja plina. Za određivanje fizičkih svojstva lijepka postoji veći broj metoda razne točnosti, ali sve one uvrštavaju pšenicu u vrlo dobru, dobru i slabu, ili a, b i c kvalitet.

b) izmeljavanje (izbrašnjavanje) - sposobnost sorte da iz 100 kg zrna daje određenu količinu brašna. Postoji jednostavna ili niska meljava (svi dijelovi zrna ulaze u sastav brašna, pa je otežano čuvanje takvog brašna, jer mast iz klice brzo užegne, pa je brašno gorko). To je takozvano puno brašno i tamnije je boje. Složena ili visoka meljava (odvajaju se klica i omotač zrna od endosperma). Brašno je bjelje i može se čuvati duže vrijeme. Dobivaju se različiti tipovi brašna, jer u ovom složenom postupku postoji nekoliko prekrupljavanja i nekoliko meljava: - tip 400 - krupica ili griz - 0,45 % pepela, - tip 500 - bijelo brašno (za bijeli kruh i kolače) - 0,46 - 0,55 % pepela, - tip 850 - za polubijeli kruh - 0,75 - 0,85 % pepela i - tip 1.000 - za crni kruh - 1,05 - 1,15 % pepela.


23

© Poljoprivredni fakultet Osijek, www.pfos.hr, svibanj 2004.

U meljavi nastaju i sporedni proizvodi: - posije (mekinje) - kvalitetna stočna hrana zbog većeg sadržaja bjelančevina, pa se koriste u ishrani mliječne stoke, peradi i drugog i te klice koje se u složenoj meljavi izdvajaju, a iz njih se može dobiti ulje, koje je među biljnim uljima biološki najvrjednije.

c) mješavinska vrijednost - je sposobnost miješanja brašna neke sorte sa brašnom manje kvalitetne sorte da bi se dobila zadovoljavajuća kakvoća proizvoda.

d) pecivost - je sposobnost brašna da pečenjem daje kruh zadovoljavajuće kakvoće. Određuje se probnim pečenjem u laboratoriju i tu se prati i ocjenjuje: volumen kruha, masa kruha, šupljikavost i druga svojstva.

5. Ocjenjivanje tijesta i kruha:

Svojstvo tijesta prilikom miješanja i nakon fermentacije: ljepljivo, suho, elastično, neelastično, propustljivo i naknadno stvrdnjavajuće tijesto. Razlikuje se: dobit ili radman. Mjeri se količinom vode u kubnom cm na 100 g brašna. Brašno se smatra dobrim ako 100 g brašna upije oko 60 cm kubičnih vode. Volumen kruha - pšenica se smatra dobrom ako 100 g brašna sa 13% vlage daje volumen kruha od 400 kubičnih cm. Masa kruha - smatra se dobrom pšenicom ona koja od 100 g brašna daje 136 g kruha.


24

Documents

PŠENICA (TRITICUM AP.L.) 1