PROLOG

"Slušaj tišinu " - šaputala je Margarita Majstoru i pijesak je romorio

pod njenim bosim nogama - "Slušaj i uživaj u tišini. Gledaj pred sobom Tvoj vječni

dom koji su ti dali kao nagradu. Već vidim venecijanski prozor i savijenu lozu kako

se diže do samog krova..Evo Tvog doma, Tvog vječnog doma! Ti ćeš zaspati sa

svojom zamašćenom i vječnom kapicom na glavi, san će te osvježiti, i ti ćeš mudro

početi rasuđivati. A otjerati me više nećeš. Tvoj san ću čuvati ja."

Tako je govorila Margarita idući s Majstorom u pravcu vječnog

njihovog doma i Majstoru se učinilo da njene riječi žubore jednako kao što je

žuborio i šaptao potok koji su ostavili za sobom.

Majstor i Margarita

M.Bulgakov

1

01.12.1995. UVOD SVIH UVODA

Ili trapavi početak

"Auu ,ovo je trebao biti pravi završetak. Dobar je !!!!" - oduševljeno

sam pomislio držeći u rukama Bulgakovljev roman - "Prevela Vida Flaker? Ne

znam ,ali prijevod mi se sviđa. Pročitao sam ovo više puta u životu i na ovom

mjestu pretpostavljao kraj. A sad ide mu kao neki epilog. Pa mislim si; jebote

poslije ovako poetski sročenog Margaretinog naputka Majstoru ? Woland je zbrisao

i bez njega neće baš biti interesantno čitati dalje…. bez vražjeg Wolanda. Osim

toga ovo je pravo rješenje moje priče. Bobis će biti zadovoljan. Nadam se.»

Atila je prestao hrkati.

«Hej, Atila....Atila? Spavaš? Vidi stvarno…Epilog ne vrijedi ,taj je epilog

predugačak !"

On je podigao prosijedu glavu i pogledao me ..onako. I na slaboj

svijetlosti petrolejske lampe mogao sam jasno vidjeti splet žila mršavog i

natprosječno dugog vrata . Namrštena kornjača sa Galapagosa digla je gubicu.

Lažem; škiljilo je u mene i potom zijevnulo polu-slijepo mladunče domače mačke.

Brčići… Atila je pitomi mirotvorac. Neće me gađati zaštitnom maskom .

«Oooo ,pička mu materina!»

« A spavaš? «

"Što? Ustvari..ma već sam ti rekao ?! Ti! . Postoji domobranski

psihijatar! " – potom je uzdahnuo fiksirajući obješenu ručnu baterijsku lampu na

zidnoj gredi bunkera. Okrenuo se na bok i molećive dlanove položio pod obraz:

- "Koji ti je kurac!!? Koliko je sati?

- « Sedam.»

- « Jooj…ja sam za jedan sat vani. A gdje su drugi?"

"Ne znam. Htjeli su kuhati u kotliću nešto."

Pokrio se dekom. Promrmljao.

"Majmun!.. Idi bolje pogledaj da li još pada?"

2

Puzao sam gušterski sve do obješene duple dekurde što je dijelila

topliju spavaonicu od predvorja bunkera, a slama je smrdjela na konjski drek i

slavonsko selo , na moga djeda Jozu zvanog Baja i na kuniće u štali. . Podigoh ju.

Folija je glavnog otvora već bila pomalo presavijena, pa sam jasno mogao vidjeti ;

čipkaste su tanguerine veličine žetona u gustim naletima vjetra plesale bijeli Tango.

Sve čudo pahulja. Buketi.

"Pada kao lud!...Atila? Hej! Pada!...."

Nije me mogao čuti. Blago njemu .Umotan u slamu i pokrivače, brzo

je otplovljivao u jedan bolji Svijet...Ali, samo do osam i četrdeset i pet. Onda će se

teleportirati na matični Planet koji mu je odnosno svima nama navodno u krvi. I tu ,

odnosno tamo kod trulog panja drži on dvosatnu stražu zaboden do koljena u

snijeg..A i ja… nešto malo poslije...fucken, drucken......Tek iza ponoći.............

( NAVODILO ZA UPORABO: Tako ustvari počinje amaterski zbir

pokušaja ili zbir amaterskih pokušaja pisanja dnevnika radnog naslova

«Pleziosaurus»! Nekompatibilan naslov na prvi pogled ,ali uvjeravam poštovano

čitateljstvo da je situacija pod kontrolom . Učinio mi se najprimjerenijim ,a

zajebano ga je i izgovoriti.

Već na samom početku slutio sam kako ova papazjanija neće biti napisana do

kraja. To zvuči prilično obeshrabrujuće .Ja i jesam samo za početke ,no dobre

početke. Poslije sve zaboravim. Netko promjeni godišnje doba .

Ili se dogodi pravi preokret pa izbaci ufuravajuću nazovimo psihu iz orbite.

Uglavnom je ovaj pismeni pokušaj naglo završio. Tup! Kao sjekirom. To znači da

se dnevnik (nenapisani dio) počeo već prvom nesvakidašnje tragikomičnom

situacijom kopirati pa prenositi usmenom predajom uzevši kao istinitu hipotezu da

je i govor u biti podvrsta osnovne svemirske vibracije .Utješna fora..kao sve negdje

ostaje zapisano.

Šutnja je stoga jaka armirana caka ;to svi znamo ,ali niti osmjesi nisu

3

zanemarivi .Pročitao sam negdje kako bi svatko normalan na kraju života trebao

sastaviti album osmjehom obasjanih trenutaka. To sam negdje pročitao ,da me

muče najbradatiji četnici ne znam gdje , dakle nije originalno. Navodno su sjajni

trenutci vrlo vrlo rijetki. .To nisu kao oni odnekogzvani sretni isječci mesnatog

života jer cijela bi ta zajebancija sa neuhvatljivom ptičicom zvanom srećica svakako

bila čista iluzija. Više…kao kad sanjaš ali nisi zaspao. No , nisam siguran da ovo

mogu tako hladno tajkunski pojasniti velepoštovanom čitateljstvu paukova na

stropu sobe , iako mi upravo uškrabano po papiru predobro zvuči. Ustvari ovaj bi

Dnevnik mogao biti ipak nešto treće ; album sjajnih ali ne svojom krivnjom

maloumnih trenutaka. Haa, Blatoumnih Kretenutaka. U zagradi ću nabrojati samo

neke od njih: (Kičevo 1980 -pješadija za intervenciju, Bitka plavih i crvenih ( kao

ex-naših) na Stracinu 1981 ,nemiri u Prištini 1981 ,poligon Slunj 1985 ,Pecs 1991 ,

Kijev 1993/94 ,Baranjska crta razdvajanja 1995..a ovo upravo čita tko čita) Imena

aktera pristalih na raznorazne ljudske svinjarije promijenjena su unutar Programa

zaštite svjedoka planetarnog divljanja blago-ružičastog majmuna. Stoga počinjem

retro. No kasnije ću uvidjeti kako ne mogu to što sam zamislio dovršiti zbog navale

eskadrona prosvijetljenih leševa i maloumnih (pogotovo) kurvinjskih

bojišnica .Kota 104 ,404 ,505 ( sa crtom )..»Lešinar zove Hijenu. Poov Gavran zove

Kiplingovog majmuna ;»Majmune javi se! Prijem!» . Prije deset sam godina

rastezao Krležin «Put u raj» kao dosadnu krezubu harmoniku ,i gledao kao neki

film ,te nisam slutio da ću poslije trčkarati reinkarnacijama kojekakvih Galicijskih

tranšeja .Maloumni su kretenutci odveć ispali desert pretrpanog materijala unutar

prekratkog vremenskog intervala. To mi se zgadilo i trebao sam negdje «skrenuti» .

Jebeš kružni tok bez odvojka. Stvarno jadno jer bolja bi bila i slijepa ulica.

Može ,može ,mogla bi biti mračna maternica ,topla rupa ,morala bi ulijevati

sigurnost poput tobolca velike svemirske klokanice.. bez lokalnih bandi i klikova

noževa skakavaca . Nije išlo. Prosto mi nije išlo (iako sam često upadao u stanje

radnog naslova; «A što mi je to trebalo «ići»?) .Tješnja slijedi . Auto-

racionalizacije Zoona Politikona ;.Nisam jedini .»Ne boj se ..nisi sam..ima i drugih

kao ti…» ..i ostala sranja ..A da nikada ne gura onako kako smo zamislili;

jednostavno previše nas je ..to sam znao . A i to kako sam ne svojom krivnjom

4

višak ovdje , a koji u igrokazu kao nije višak ,mislim nitko mu neće to reći ,ali se

stvari odvijaju sljedbom dokazivanja mene kao viška .Tako stvari stoje i

postoje .Probudiš se na toj i toj Planeti i što sad? Počujte putnici nenamjernici ,ne

svojom krivnjom čitaoci; onaj svaki drugi koji bi eventualno pročitao moje pis-

svinjarije ,eh taj bi se gadno razočarao. Kakva gubica ,pomislio bi taj ; ovaj jebe

samog sebe u primozak .A kakva je to radnja ,akcija? Seks? Ništa?

Ponavljam ; hoćemo šansu ,ali o toj ljepotici Šansi , o njenoj mamici Sreći , ili o

Ujaku Cilju nisam siguran da bi znao išta dopisati. Stoga sam morao potražiti druge

prostore i stoga ovaj zamišljeni dnevnik radnog naslova Pleziosaurus nikada neću

dovršiti. Ali poslije ću saznati da se sve ovo dogodilo ionako usput .Dakle idemo : )

PROPAO POKUŠAJ PISANJA DNEVNIKA PLEZIOSAUR

(DVIJE NEDJELJE PRIJE «UVODA SVIH UVODA»)

15.11.1995. Teren Đavolja greda. Baranja .Minobacački položaj.

Jedan izjutra. Mjesec je vukodlački pun, liči na isljednikov reflektor.

Frigani me prepoznao na Istražnom mjesečine, a ja mimikriranu čokoladnu

glavurdu pod maskirnim šljemom kako viri iz tranšeje nisam uopće . Nije me

propisno zaustavio. Who cares?

"Gdje si ti? Već sam izumro od hladnoće!..Jebeno vrijeme!.U kafiću

su dva sata kao dva minuta, na straži dva cijela života. Jebeš ovo..»

Frigani je jedan od nadimaka Roma u domobranima .Čudo.

5

"A meni kao nije tako. A kuda se ti žuriš? U grob?"

«Ha!»

Zastao je kao na «pause» daljinskog . Zatim nastavi:

«Žurim se u slamu !Da izdrkam u slamu. Slama sve popije.»

(Kreten)

«Fuj …budalo! I ja tamo spavam!»

Nasmijala se njegova rupa prepuna trulih zuba.

«Šala mala !»

«Idiote!»

Ostajem sam. Još topao kao rođeno slijepo štene od spomenute slame.

Bez brige .Brzo se hladim. Hladno i gadno. Zaista.

(Ovdje ubacujem kao «znam zašto tekst » jer otkako radimo tri plus

tri: tri dana na položaju ,tri u gradu ; sav donji tekst napisah poslije straže .Ono;

Osječka topla soba i pod pivom simulirani prisjeti. Ah ,pivo!

TEKST (KONAČNO)..(Jel to «konačno» srpski ..mislim od «konac»?) :

LITERARNI SASTAV: PLEZIOSAUR

( Literarno- recitatorska sekcija motherfuckerskih

domobrana na terenu …)

Planet Zemlja. Splet natjecanja, Kup sistem pod zaigranim

zvijezdama. Magično noćno svjetlucanje nad maglovitim ljudskim putovima .

Bajadera Velikog Medvjeda. Hladno je. Osjećam ono ponovljeno u više puta

odigranoj jednočinki, ali svaki put ispred drugačijih kulisa. Mijenja se samo dlaka

vukovima, ništa novo ,ništa bolje , više. Hmmm..mislim ..ta dlaka; sjajnija je,

oštrija, lukavija, teško ju je opisati kao vučju ;to je više dlaka zlatnog vukodlaka ,

ali zaista posve isto runo starog u novom vremenu. Mračni tvorci hijerarhija samo

oboje drugim bojama pozadinu, a lovci i pijuni mijenjaju uloge, već

6

lovimo ,uglavnom nas love. Ovo je taj pokret krvavog babljeg mjeseca, debele babe

pletu ,sjede na dovratcima i crnjuju ,ocrnjuju ,ali su u pravu .To su narodi,

plemena., masovna rađanja i zlouporabe ,masovna umiranja. Trenutno gulim stražu.

Dominatna vrsta kojoj pripadam nakratko kao neki dvonošci su. Točnije, ovo je

zeleno-maskirna grupa pijuna za brzopotezni šah , za razbibrigu slatkorječivih

nasljednika faraonskih dinastija što kroz povijest prenose žezla kao štafete.

« Mi ovdje ginemo ,a oni kurtoni jebu sponzoruše na jahtama u Ičićima

« - kaže Imre Prvi Ogorčeni .

« U Ičićima?» - pitam ga škiljeći dok jedem paštetu iz konzerve .

«Ja čito u Glasu Slavonije od jučer !»

Naravno ja sam na strani Bijelog. Nazivaju nas "domobrani".

A na straži poželiš ovu navalu misli izazvanu dosuđenom pozicijom

vehikla prenijeti na papir…poželiš barem mali komadić neba bijelog papira , barem

jednu strančićicu , ulomak ,riječ ,slovo ,pola od slova ,točkicu na i …pa zagrijati

«splajvajs» i upaliti baterijsku lampu. Znam..zabranjeno je bilo što paliti.

Vidi ovo Joza ,pazi sad;. Noć je plavokosa ledena kraljica

iz bajke, zbir malih pulsirajućih svjetlosti u vjetru šumova, pojačano svjetlucanje

kuglica-zvijezda na pred-božićnom boru galaksija. ( Jebate ,pišem ko neki Miller-

Hamsunov zombi-drkađija.) Za razliku od betoniranih osvijetljenih pčelinjaka i

propagandnih TV poruka , te žutih pokretnih zvjezdica satelita, crvenih trapova

civilnih a tko zna ,možda i špijunskih ejroplana, štekću ovdje lisice gotovo bojom

dječjeg krika kojim pozivaju vlastitu žutu paperjastu dječicu u brlog. Pod letom

močvarnih verzija tavanskih kukuvija ,pod raščupanim glavama ogoljelih hrastova

ovdje gmižem i ja zavidan lokalno, gorak gmizajuće dodijeljenom mi rolom malog

crva. Postavljen na polje kao nevažni žrtvovani pijun, spušten na krvavu šahovsku

ploču u kojoj smo mi navijek bijeli ,ali se osjećamo izvanredno crno , razmišljam

tako u jednom danu o jednom drugom nesretniku ; situacionom pandamu, stvoru na

straži na drugoj planeti koje od udaljenih galaksija .To mora biti. Lijen na pokrete

mrava, nesnalažljiv, neambiciozan , ponovljivi Slon Oblomov uvučen je u čini se

svemirski beskrajno cirkulirajuću manipulaciju tuđim sudbinama .Kukavičje drhtim

7

svemirsku hladnoću . .Tataaaaaa!!!Evo me!!!. Trenutno sam prisiljen svim vrstama

očiju paziti na svaki šum .Dolazi li možda od neprijateljske strane? Nemoguće. Pa

kako uopće slušati prikrada li se tko, kada zapiri vjetar; vjekovni prijatelj

prikradajućih sjena i jezovitih garota specijalaca kada preostalo lišće topola zašušti

poput jata mladih bjelouški u proljetnoj travi. ( ..skrećem temu ) Oh, proljeće...toplo

spominjem ga oblizujući se već od Telepinusovih bakanalija travnja i slatko

zamišljam ulogu glavnog junaka «dokumentarca» o ribolovu na nizinskim vodama.

Tada zarobljavam mlado čamca, pa mu ono kako se kaže tepam, malen si, topao i

pseći poslušan, trošan, neki je peder u te urezao «U» , ali ti me ipak nosiš. Sanjarim

kako ćemo do ljeta urasti jedan u drugoga, spariti se kao roditelji nove vrste

kentaura, hipogrifa. ,vodene verzije Aleksandara i Bukefala .I ja ću «tajno»

prihranjivati duboka mjesta u palom granju i lopoču jezera čije ljepote i dubine

dobro znam od djetinjstva. Potom ću satima šutjeti u tebi zaljuljani prijatelju,

promatrati plovke, osluškivati ptice. «Bravo ..!!Blue bayou !To je pravac!»…

sisavče sisaj sisaj na bradavici sisate sise ..ha sisati sisaaj..stupati stupaajjjj!! Ovoj

močvarnoj šumi posisati mirise krošnje i poslije dugo sanjati iste no znatno

blještavije i raznobojno maštovitije slike . Sanjati ću ja svjetlucanja srebrnih valova

i najčudnije vrste riba i sred sna neću poželjeti domoći se snježne obale , duge i tihe

strave na kojoj suvereno vlada jedan jebeno sretni demon :Onaj Murphey.

Posljednjih godina ovom zemljom vlada knjiga zakona tih Murpheyvih

pravila .Murphey je zajebao Isusa ,Mohameda ,Lao Cea ,Budhu i ostale. Cijela je

Planeta poligon C pomnožen 666 puta 666 na 666 potenciju . Tu gdje prepoznaješ

krike na hrapavim licima prijatelja, tu možda treba gubitnički zašutjeti i dopustiti

da ti nanose bol ili ono; jebi se kad nemaš muda jer da imaš evo ti snajper i neboder

,penji se i u ptičjoj perspektivi imaš pravi švedski stol; ulica prepuna likova

sažaljivo bijednih glumačkih rola..

Kako onda da zaključim ? Ja..jebivetarska kukavica! Ništa. Abdikacija vulgaris.

Spokojna debela žabetina otporna na ove poremećene uvjete je alternativa .

Nedodirljivi utihnuli stvor što na zli pokušaj krađe svetih igračaka svemira

jednostavno zaroni...indiferentan..Seoski mucavac kome je neka paravojska jednom

odrezala jezik onako..slobodne aktivnosti. A…auaue.uaeuia..ha.!!! Ma idila. Ali.

8

Samoća u vrevi ? Zaista. Recitacija:

Gle suhog stabla poslije mršave kiše

sred ogoljele zemlje i pijeska se njiše

.Iscurjele duše taj ćuti kako prazne oči interesa, interesa i samo interesa bulje u tebe.

Vizija. Babetine i žabetine. Ogromne. Bulje. Mjesec je krvav. Bude rata.

Borim se sa snom. Ovo nije dobro. Naslonjen na suho drvo

počinjem maštati, tonem....Hodaj, hodaj...idemo...hej haj brigadeee!!!..još samo

sat ....samo? ..Cijeli sat.... namjerno tresem glavom, odvajam se od oslonca kore

drveta .Polako..ja sam novi debeli tanker što poslije razbijenog šampanjca uranja u

more Onirije, umoran kao ona Cesarićeva ptica spuštam vjeđe nad letargijom

dozivajućih formula sna, odmora, kućice na putu, oslobođenja.

«Probudse ,Sneguljce ,deder ,probudse!!» I zašto mi godi Cesarić ? Upamtljiv

je ,jednostavan. Budalo , namjerno spavaš na straži!?….Namjerno se tada dakle

protresem ,glumim padavicu, nokautiran sam u ringu, skačem....strojni korak

naučen još odavno na zimskoj pisti u Kičevu ..jen ,dva..jen, dva….»stupaaaaj

vooojsko!!!…idemo..pjesma…naaaš bataaljoon sada složno nogom gaaazi !!!..».

Tako nekako ..deremo se kao kreteni dok nam kod kuće djevojke guze još veći .

Svijet je tada meni , neiskusnom šmrkavcu bio obaveza, knjiga zapovjedi, zaista

spomenuta Tora. Ali najgori je dio kada mali ,ali iskren djelić tebe zna ; ipak sve to

klima poput trule bakine ograde. Ustvari «pametni» su besprijekorno smisli tu

komplikaciju komplikacije…previše je čisto ,a pretjerano smrdi....svi su to

dobri ,radišni ljudi Ispravni ljudi. Tako govori moja mama ,ali onda ti se jednog

dana dogodi da počinješ «vidjeti» kroz ovo blještavo bijelo dobro Svijeta.. ustvari

kroz prljavo staklo kafanske čaše užasno ponovljivo gdje sterilno i sterilizirano nisu

tek tako rodice. Slatkorječivi bijahu sve vrijeme najgori. Odjebenput sam se našao i

ne-snašao u takvoj savani..i evo me još ovdje…no ,ako je ovako kako jeste ,a jeste

morala bi smislena poanta svega biti tu negdje u samo-spašavanju ,ne i opiranju

slijedu debilnog događanja. Pravedno rješenje iz dosuđene žablje perspektive ne

vidiš ili ne vidiš baš odmah jer moralo bi biti tu negdje ,nadohvat ,samo prikriveno,

zavučeno ,zatamnjeno. Inače nema smisla..baš nikakvog .

Eksperimentirati ?

9

Jednostavno pronaći dovoljno snage prepuštanja opitima svih vrsta .Zašto ne?

Nisam napisao ništa o kemikalijama ,ne možete me hapsiti..osim toga ovo je

gospodo rat..i kao što priča Priča sve je dopušteno. Dobro ,velim; koka nema

veze ,ali jebote zašto brane nešto što raste u zemlji. Pa nisu oni to postavili..mislim

da raste . Brane ti travu koju je valjda Bog iz nekog razloga tutnuo u crnu zemlju

ovdje. Jebeni indijanci mogu ,mi ne . Tko je tu lud.

Ma tko njih…Iskoristiti svaku menopauzu između opako krvavih učinaka

indoktrinacija i samo taj ključni tren poletjeti naravno prividno i bezvoljno

raspušten, još uvijek ne i slobodan .Kao nekakva simulacija vožnje pred pravi ispit.

Izletjeti .Let ne bira sredstva (Marihuaneli) Vrijeme leptira.......ta me leptirica nade

držala ,ona me i sada budi, napaja svježim nektarom misli i nade....okovi na rukama

,povijesne salitre zatvorskih zidova, elektrošokovi kroz spolovilo ,krici.u ćelijama i

malumne pjesmice naših zabavnjaka…pad domine u lancu, piramida straha,

bezumno oponašanje zagovornika iluzije podjela i autoriteta, slina drugih od koje se

i ti sam zaraziraš nekakvom vrstom zombijevske bjesnoće .Onda nečiji iskustveni

pogled i kao mudra riječ koju kao nisi znao :»Čuj stari ,a sve ti je to tekma ,ne ?!»

Nabijem ga na nježnik …Previše je ovdje idiota ,mesa i krvi ..i sve savršeno

mesarski funkcionira..Svijet je čudan..krvavi odbačeni ulošci i odbačeni krvavi

jastučići od gaze u kanti ratnog stacionara su isti. Plutam......mogao sam se vratiti u

taj jebeni bunker prepun domobrana i pobiti ih posve nevine još večeras za prvu

plavu nagradu posljednje noći tišine, a prije jutarnjeg ritualnog močenja cijevi u

usta i praska koje bi se poklopilo sa goetejskim izlaskom gornje polovice jutarnje

zvijezde…..ili bih dopustio da me stegnu svojim ručurdama pa bih rekao filmskom

frazom....»Časni Vojni sude....znate sjebala me ova posljednja trava jer bila je tako

jaka ,da , kao slon ,kao crna Afrika.....pucao sam tako na njihove, hmmm na neke

sjene na rubu šume ali i na svoje...zeleni jedni, zeleni drugi jebe se travi ,jebe se

pljugi ..buci, buci, buci, buci?

Onda se trgnem. Ne sanjaj Majmune? Što je tebi ,pa to su samo nakupine zelenih

planetarnih stjenica, ušiju ,ma to je mahovina na kamenu ,lišajevi ,ili su to malecki

ustvari dobroćudni junaci animiranih filmova za djecu u kojima dopadljive životinje

pjevaju i plešu, ili su to pak mali "švejkići" što podriguju prepunjeni pivom,

10

svinjetinom, rakijom....meso je uvijek isto..ružičasto ,pa i večeras...pilići za klanje

čiji batkovi plešu i pjevaju «I got rhythm » To je ružičasto. Kao guzice

pavijana....Pokajao bih se, pa me možda ne bi niti strijeljali..(ne bi figu)….u

Americi bih dobio najmanje pet doživotnih....Guzili bi me napušeni nigrosi,

osumnjičeni fedajini i automobili bombe uvjerenog kako one zvijezde tamo nisu

mogle dati suglasnost čoporu majmuna za sve ove oblike ratnih i poratnih

hijerarhijskih mahnitanija.....i koji su eonima svoje slobode vješali kao zaklane

zečeve na kuke laži proglašavajući ih anarhoidnima.....a što ako je sprženog mozga i

taj navodno, evoluirani majmun? A što ako ste i njega izgubili jednom prilikom

sjedajući na WC-školjku, kada su susjedi začuli iskreno gromoglasno "cerekanje" u

padu anđela na kliski međuprostor pločica WC-školjke i ulaznih vrata? ....Pa, pijana

svinja evo ga… taj ne zna otrpjeti bol ,tu stalnu crnu crtu jala u plućima. A što, ako

se prepustio i postao namjerom naivna lovina u tako danom rasporedu radnih dana

Savane .A što ako je intuitivni dvojnik nekakvo nad-biće ,fluidni savjetnik što

predlaže drugu vrstu piramide svih svjesnosti i novu porazniju rupu tekućeg

postojanja blisku odustajanju samoćom?.....Dvorci ,Dvorane od kristala , svjetovi

od snova, dolazim!!! I ne napuštajući mili mi krtog kreveta ili slamu spermiranu od

Friganog ,slamu bunkera. Borim se ,mahnito mlataram rukama plivajući u ovome

još kako tako , i ne tonem ..jak si ti ,jak si kao konj....u redu , ali..

Onda mama kaže da se u životu treba boriti a na TV-u kako je čovjek savladao

prirodu. Kako to misle ,neka mi pokažu prstom? Još je gore. I tako sve do kraja.

Proust će biti beba za mene, Lovekraft bi mi mogao postati uzor ,ali ..baš šteta;

južnjački provincijalac.

A možda zaista skratiti muke.....postojanje tih pravila, zvuk ratnih

bubnjeva, domoroci po selima, osušene glave zarobljenika, teritoriji, nezaustavna

borba, masa .. Za otupjelu lovinu, to je Stvarnost zidana blokovima mesnatih ljudi i

kostura.....ili veliki Pleziosaurus koji lovi u prljavom oceanu. A što moći plutajućem

u oceanu?

Ćutim bol pobune, revoluciju.. Izlaz sa slučaj nužde..urođenu

svjetlosnu anarhoidnost. Mala jednostanična praživotinja, ameba u svojoj kapi vode

pjeva ljepotica .....Do vraga.....moram se odmah "afrikanizirati"...naravno... biti će

11

mi poslije lakše....iskreno.....samo jedna mala "afrikica"….samo jedna i to

polupuna...samo polovica ..kao recimo četiri piva..ne osam…...nekoliko radosnih

uvlačenja......govorio sam samome sebi kako ne bih noćas, ali evo......može biti

samo bolje. Čak bolje od boljeg sutra.

Naslonio sam se na to druželjubivo drvo. U gornjem lijevom džepu

skrivala se smotana spasonosna korablja koja će Svijet (ako ove ogoljele vrbe i

trske u mraku možemo tako nazvati) učiniti ljepšim. Malena si, trošna, al ti me ipak

nosiš....Vukao sam to slatko i toplo isparavanje uz hladan zrak prepun trulog mirisa

vlažne mahovine. Krio sam žar prstima. Ovo je rat. Gospodo, ovo nije

zajebancija..Tako je Vrhunaravni krezubi Satnik govorio. Pa nego što ;krijesnice

cigareta su zabranjene. Ali našao sam poduboku rupu rova i povio se u njoj. Povio i

potom "plovio". Stara je šuma škripala vjetrom kao da prolaze stari ,dobri i od

svega umorni Enti...nešto je u sijedoj škrtoj krošnji zašuškalo. Male noćne

ptice?.....Ili mi se učinilo. Nije trebalo dugo..evo.....slatko potonuće, naravno,

poslije cijelog "Dr. Canabisa".

Zaspao sam. Valjda .Ali nisam pošao prema svijetlu.

Bio sam tamo gdje sam najmanje želio biti.

I začas sam plutao u crnom, dubokom i hladnom moru, u neznanom

vremenu i mjestu, milijun godina svjetlosti udaljenom, gutajući pjenu mrkih valova,

stranu, nepoznatu vodu spram koje su najgore zemaljske tuge i boli, tek manje

dopadljive topline mog prijašnjeg svijeta. Kaznom izbačen iz svemirskog broda

sjećao sam se ipak, toplog bolesničkog kreveta, smijeha dječice u dvorištu, bolno

slatkih samoća maloga dječaka, u huku sove nad grbavim granama grabova gustih

niskih šuma, vrba nadvijenih nad mirisom lopoča, osjećao jezu uz zavijanje zimskih

pasa koje bih namjerno maštom jedanaestogodišnjaka pod punim mjesecom

proglašavao vukodlacima. Koliko snova, koliko basne, misterije , jasne bajke!.

A poslije? Djetinjstvo je umrlo na asfaltu informacija,

generalizacija ,racionalizacija. Adolescent? To je boljelo opsjednutošću samim

sobom. Koliko nezahvalnosti, koliko sljepila ,koliko neznanja i bezvjerja, ali i

koliko sreće najobičnijeg življenja . I uvijek kada bi u ovoj, vrlo neozbiljno

ozbiljnoj vrtnji toplog i sjekire, izgubili nešto što nismo do tada držali

12

dragocjenim...počinjala bi mijena....mogli smo jasno vidjeti; plačemo za nama

davnima. Saznali smo po prvi puta umorni od pokreta kako dotada prividne

"praznine" u mladosti bijahu punije, i svakako bolje naplavine osjeta spram

današnjeg lijepo upakiranog i trenutnog izmeta razočarenja. Ovo vrijeme u kome

povrh svega nosimo i teret sredovječnosti otvorilo nam je karte ,sve u svemu jadne i

bez jokera ,ili spasonosnog kralja skrivenog u rukavu .Saznali smo kako nemamo

više toliko mlade oholosti u rukama ,kako sreća postaje i kada ju inače nepostojeću

privremeno omaterijaliziramo samo skliska neuhvatljiva jegulja. Vremena iza nas

uvijek su zlatna, ali kada smo ih živjeli to nisu bila. Pa ne znam; dokle ta

zajebancija? Hajde dobro..opijajmo se mišlju kako smo nekada imali ta krila... bar

opijeni , vjerujmo kako smo «tada i tada» imali sve, kako je svjetlucao taj fosfor

očiju u šakama. Bar utjeha.

No ovaj put plutam posve sam u ogromnom Praoceanu, gdje sve vrvi

od samoće, pri uzburkanoj površini oluje, u prljavoj vodi postanka. Svemirsko more

iznad, a ovo drugo prljavo more kilometarskih dubina ispod....Valovi, veliki i sitna

oštra kiša. Neprekinuti vječni sumrak. Bez nade u buduće i u dobro . Ja,

četveroudac, ronim namjerno dolje požudom kita što je sav izranjavan pobjegao

kitolovcima ,osluškujem tišinu dubine....i želim završiti s tim. Ali me ocean vraća

na površinu. Grč, prestanak rada ponekog organa, hipotermija mozga i sretnih

hormona i kraj u crnom vodenom užasu na usnama tjeskobe. Ustvari..

Poželim usamljeno kočenje ...kao mali izmoreni slinavi glavonožac

otupjelih krakova, u gustoj limfi galaksija, potonuti u grčenju tijela, pucanju krvnih

sudova..i ubrzo blaženo počuti Veliku Tišinu. Znam ,znam ..nejasan naslut, iskra,

gutljaj u grlu, šaptao je već duže vremena kako nije mi suđeno utihnuti tako sretno

brzo i nadano lako, običnim školskim kočenjem tijela ....jer, kada sve verzije smrti

svih mene u mom vremenu zbrojim u konačnici, saznam kako nikada nije bilo

prelako, čak niti to sa trivijalnim i brzim karcinomima i da mučenja mora biti, to je

u naplati pravilo. U naplati čega? Ovoga? Naviknut na zlo nisam se unaprijed

radovao samilosnom i bezbolnom otrovu potajno sipanom u čaj naivaca....to nije

nikada lakim načinom spremljeno.....netko laže.

Naravno, osmjehnuo sam se..a što mi je drugo i preostalo. Da im

13

kažem? Mučenja mora biti..jebiga jedemo meso....i što bi mi odgovorili?..Kao nema

muke, fakat ću do Supernove sluzavo pohoditi toalet i umrijeti od čiste starosti u

snu…Šipak! Veliki!. Ili umjesto naplate uživanja godina straha i slušanja sranja iz

ove perspektive završiti put debele guzice sasvim slatkim odlascima na

"kemoterapiju"…eee, upravo to…..i evo me sada u mori nebuđenja.. radnja se

zbiva u uglu ugla galaktičkog ugla ? Ne nije to počelo snom .To sam a ne znam

zašto mogao osjetiti još u onoj velikoj samoposluzi. Naprosto blagajnice su bile

tamo nekakva udaljena bića ,pa slušao sam ih.. ..ohohooo..bliže kvazarima..sa one

strane Big Banga .Hoću reći , toliko daleko jer ništa ih nisam mogao

razumjeti .kakve teme ,a i zakočio sam se. Pleziosaurus mi sada spram blagajnica

dođe kao nekakav «zemo» . Paaa.paa…! I tako nema šansone da ću doprijet do

kakvog kopna Jednostavno drhtim kao i svaki plijen ? Pokret, trenutna tamna sjena

na površini u djeliću grbe leđa........ On je tu ...i nije daleko..krtice nasluta

raskrvavljenih su čeljusti već prije razrovale vruće moždano tkivo i otkrile kako su

u njega slio sav moj jad pozicije lovine sred dosuđene stvarnosti .Hej ..jel me

pratite.. ja ne znam pisati drugačije nego jebeno ovako? Moja kob upravo pliva,

kruži...nastoji upoznati me.....gladan je i oprezan....neizmjerno star..... u viziji je to

natprosječno krupna konjska glava bez grive i okruglo ravnih halogena očiju bez

micajuće toplote pogleda sisavaca... kopirani osmjeh roditeljske ,one stare zmije što

podmeće sve loše ,pa i ovog monstruma crtanog po pećinama poslije žrtvenih djeva

i jaganjaca na splavovima. On je ta Istina, ta naplata za sve ….hladnoća ljuske

sluzavog, Conradovo u arhipelagu podsvjesnog..Srce najcrnje tame! "horror, horror,

horror".

Mučitelji. Uostalom svi oni kruže oko nas i mi smo one beznačajne

ukusne plavice za slasno požderati ,muhe u mreži kojima će pauk zvan «uvijek

nepovoljan splet okolnosti» isisati svu bitnu srž .A krugovi su grabežljivaca sve

manji. A sve počinje tako nježno ,blago opisujući bezbrižne staze šara na dječjem

kišobranu djevojčice u koju si kao osnovac bio zaljubljen. Ali već određuju žrtve

rođenjem..Ustvari ostavlja poruku i pronalazi mučitelje i među samim

dosuđenicima pa ovi maltretiraju ostale i sve funkcionira dalje samo po sebi mislim

Veliko Sranje funkcionira dalje samo od sebe. On…. kreator se više ne umiješa jer

14

uvijek ima nebuloznih gadova. Monstrum nas stvarnosti uvlači u nepotrebna

događanja...nije stariji od sjena, od zmajeva i riba jer tvorimo ga znači mi ..taj je

gad kolektivno biće…onaj što je pronašao moj strah kojim će se hraniti prije no što

i mene poždere.....Kralj očekivanih užasa...Pleziosaurus.

Ja stalno zaboravljam da sve zavisi od stava.

Trideset sam prošao. Bilo je brzo, nepromišljajuće, možda bezbolno.

No, tek sada shvatio sam koliko je posljednjih godina pojačano to osjećanje jadne

lovine. Bližilo se sve neizbježnom kraju, no shvatio sam da se zaista vremenom

mijenjamo i da mijena traje i da je sama po sebi čudo..Mali, nemoćni, jestivi mamac

tada se osmjehnuo .Moje tjelesno se smanjilo, a svjetlosno se počelo širiti po nitima

beskrajnog broja ulaza u druge svjetove. Monstrum dolazi iz te neznane tmine,

krugovi se smanjuju, no strah prerasta u nešto posve neljudsko.... i staro punjenje

biva zamijenjeno novim strujama što ulaze snagom, eksplozijom, praskom

primordijalne iskre. Sabirem prošlost, budućnost, svjetovi, milijuni očiju životinja i

ljudi, boje sunčevog spektra, tamne i svijetle nijanse u kojima gubim se, ostavljam

mesnatu lovinu na milost i nemilost neizbježnom , ključam kao kotao vulkana pred

bujicu lave strminama, gubim onog malog sluzavog pretka, potomka

prekambrijskog ljuskara, jadne nakupine izmeta anonimnog palog anđela

hvalisavca, nakupine povraćajuće-ponavljanih mrvica zala, refleksa nagonske

zavisti spram drugih života, postajem nekakav princip stariji od tog smrdljivog

gmaza, postajem čak i on, i bivam taj novi ne-ja što pokušava izletjeti kroz usta

ružičastog dvonošca. Gmaz to zna utrobom, načas ustukne. Ali mučenje mora

potrajati, stvari se uvijek moraju beskrajno puta glupo ponoviti, i da bi se nešto

novo i dobro uopće usvojilo. Prvo se mora sve maloumno dugo i sistematski

mrcvariti. Moraju tisuće prosuti crijeva. No Gmaz će ipak pobijediti nepobjedivim

mačem; Zaboravom slavnih vremena. Jer ima dobru publiku; nakot. Sila na kraju

pobjeđuje ,ali se prije toga uvijek želi nahraniti tihim užasom one vrste koja nastaje

osvješćenjem i saznanjem male lovine o nedostatku slobode pod zvijezdama.

Slijedeća je epizoda, drugi dio radnog naslova ;povijest bolesti, kronika progutanog

u istosti .I to je sve

Svi koji su mislili da dobivaju gube. To je dobro jer je dobitak inače

15

fikcija. Svemirski se gmaz sadistički naslađuje tonama pojedinačnih soap-opereta u

kojima glupost vlada nad nemoćnim podanicima slijepim za trunku poštovanja

spram vlastitog uživanja. Treća generacija više nam ne pamti imena ,a tek kad

buldožeri sravne grobove? Iskočiti, provaliti vrata krletke, izvući kurtonski

eskalibur iz kamena, poletjeti. Jedino to .Ne uspijevamo, ma naravno. Oh, kada bih

samo mogao znati.....pa neka monstrum poslije slobodno dopliva i

zagrize....nezainteresiranu ljušturu...praznu čahuru......ostatke...

Ovako ..ono što si mislio kako je važno ,najmanje je važno. Komedija ili tragedija

tvog života je taj balončić od sapunice ,efemerna vijest u trič-trač rubrici tek toliko

da se popuni prostor .Poznanicima je to možda spare-time beletristika ,ali većini

nevidljiva stvar.

Prolaze dvije zgodne ne-umjetne plavuše pored dva kamena :

«Kakve pice!» -reče prvi – «Što bi ih gazio ..jednu po jednu!»

«Hvala ..ja ne bih « - odgovori drugi – « pa da se zarazim .Bolesne su !»

«Od čega !» - upita prvi – «I kako ti to znaš ?»

«Ta je Bolest neizlječiva .» - odgovori mu ovaj – «prenosi se spolno i redovno

završava Smrću !Život!»

Jebe se šljunku.

Skužio sam nešto.

Gmaz je u službi onoga iz knjige: Wolanda

Jedan je od njegovih mučitelja .A možda je i sam Woland.

(Odlično. Jer ugodno je pomisliti kako sve ovo sa ljudima smrdi na nečiji

Plan .Znači..sve bi mogla biti namještaljka. Mamicu….! )

"Hej..pa, gdje si.....!!!" - trže me glas. Prepoznajem gnjecavu grimasu

Đabaleskua, njegovu izbrazdanu vinsku smokvu nosa. Kurva ,uspio se prikrasti,

prišao je na svega desetak metara. Što, već je tri ujutro?

"Ne trebaju imati specijalce." - reče smijući se -"Mogu poslati pijanog

16

stokilaškog četnika bez puške, sa nožem, ma što..bez ičega ,pa ti ga ne bi primijetio.

Udavio bi te golim rukama. Već sam mislio da su te….Šutim o ovome, idi spavati."

«Đabalesku…Zašto Gilliam ne snimi «Majstora i Margaritu!?On bi

bio baš pravi face za Bulgakova!»

«Šta? Tko!?» - odmah je promijenio boju glasa ,nakosio glavu – Znaš

..nemoj se mučiti .i mene ..aaaa, extasy.?..ili si opet pušio ? Jebote…svi su pukli,

svi smo pukli… idi spavati!»

17

P I S M A

18

Sprendlingen , 19.09.1992.

Dragi moj prijatelju!

Drago mi je što sam napokon dobio priliku da Ti se javim. Adresu mi je dala

Melitina strina iz Stuttgarta jer do sada su o Tebi kružile vijesti u stilu «Boža Pub»;

kako živiš u Austriji ,da si snimljen kako na carinskom prijelazu «švercaš» iz

Mađarske , onda opet da si viđen u Osijeku etc…

Eto ,u kontinuitetu od onih razgovora na jezeru Đoli evo nas u sasvim drugačijim

okolnostima , u nezavidnom stanju ,u jednom tužnom vremenu. No nadam se da i

unutar njega ,bodhisattvo ,stigneš uživati u tokajcima .,čardašima , Mađaricama i

gulašima..

Mi smo se na kratko poslije «časnog uzmaka» sklonili prvo u Mađarsku shvativši

kako su vrlo krhke nade u mir i povratak ,a poslije negostoljubive Švicarske stigli

smo i u Karlsruhe , u Azill-heim. Istovremeno ,njemačke su vlasti pružile

mogućnost izbjeglicama da dobiju dozvolu za rad i boravak .te smo početkom

novembra došli i u Frankfurt. Zahvaljujući Melitinim «vezama» i divnim ljudima iz

Jehovinih svjedoka počeo sam raditi ,te korak po korak oboje smo pronašli i posao i

stan. Sada radim u Alfa Romeu , u skladištu prepunom komunikativnih Talijana i to

mi donekle olakšava neumitnost robovske sudbine .Našao sam i karate klub gdje

sada već tri puta tjedno držim treninge (na čudnoj mješavini njemačkog ,japanskog i

engleskog) ,no iako ne možemo živjeti od karatea imam viziju ,šanse postoje. Idući

mjesec selim iz ovog maloga mjesta Sprendlingena u Frankfurt jer se vlasnici stana

vraćaju iz Indije: No u Poonu , u Indiju već u novembru odlazi jedna njihova

prijateljica i susjeda tako da ćemo se ponovo vratiti u mjesto. Povratak je super

uzevši u obzir da su cijene najma stana u samom Frankfurtu perverzno visoke.

Dakle ,slobodno možeš pisati na istu adresu.

Moram se pohvaliti kako i pored ovih nebuloza i noćnih mora izazvanih vjetrovima

rata nisam zaobišao poneka kulturna zbivanja jer imao sam priliku i zadovoljstvo

19

slušati Feldmanov Trio kako izvodi tanga Astora Piazzolle ,Gardela (čak jedna solo

točka Villa-Lobosa) i naravno ti si mi u mislima tada bio prisutan (vjerojatno bi

imao mnogo toga za reći).

Kontakt sa mamom imam preko pisama ,a jednom smo prilikom razgovarali i

telefonski ,no to je bio tužan razgovor sred nemoći da se bilo što učini pred silama

barbara našeg doba .Bilo je suza i vapaja ,nisam se poslije dugo osjećao dobro .

U više sam navrata slao i pakete i planiram doći do Mađarske ,smislio sam ;nekako

da ju autom prebaci Gonzo ,no to su sada samo puste nade.

Kako su Vlado ,Marija ,Sanda?

Pozdravi sve i piši. Također pošalji i telefonski broj.

Bobis alias Reinhold und Melita

20

Pecs 01-10- 1992.

Prijatelju !!!

Napokon.

Tvoje me pismo iznenadilo, obradovalo ...

Nažalost trebalo nam je i više od godinu dana da se ponovo čujemo (nekada smo to

činili svaki dan ) ,no sretan sam što si daleko i što ste i Melita i Ti dobro ,što si dao

petama vjetra ,što nisi ostao ili se predomislio pa se vratio u Baranju.

Neupitna je činjenica da jedno vrijeme ostaje iza nas…znaš ono, «never more» ,a to

njušim intuicijom…fotografije su pod tim ludim ritmom promjena (na lošije) vrlo

brzo požutjele jer kao da se cijela ona bohemska idila ( Restoran «Košuta» i

svakodnevne večeri uz tamburaše ) dogodila prije desetak ,a ne prije samo dvije

godine …

Ovo je nešto posve drugo. U ovom teškom trenutku , u nebuloznom slučaju čudno i

brzopotezno odigrane nacionalne partije od strane ljudi koji su pedeset godina

živjeli skupa , priznajem kako nisam naprosto bio sposoban ,niti dorastao, niti

dovoljno «brz» da bih ukapirao u čemu je poanta ,a sve kako bih znao reagirati na

pravi način .Ispostavilo se da osim «magle» i nema pravog načina .Priznajem; sada

nisam dovoljno «visoko» da bih mogao proročki vidjeti dalje. Zaista …što i kako

dalje? Barem pola je iz zajedničkog društva napustilo balkanski prostor ,a polovica

je ostala u Baranji (otprilike ) .Njih su obuzeli demoni za koje su oni Glavurtičevi

bebice , pa to već dugo i nije Planeta na kojoj smo idilično živjeli i vjerujem kako

tamo baš sve liči na užasnu noćnu moru iz koje će se oni , dragi moj Bob vrlo teško

znati probuditi.

Ne znam ..mirisalo je na krv i nož…kako si i sam dobro rekao ;počeo se nakupljati

elektricitet u zraku.

Svi su nam pokušavali prodati oružje. Jer naši su me inače vrlo neorganizirani

hrvati pokatkad tražili i po pet stotina orlova za najobičniji

«kalašnjikov» .Ukratko ..nebulozna ludnica ,pjena lobotomiranom na usta, ja uopće

21

ne znam kako to nazvati ,napisati. Kažem ..nisam se uspio podići .Sudac još broji

poslije nokauta.

Srbi (bivši prijatelji) unosili bi mi se u lice i svatko je imao svoju ( vrlo odvratnu i

nacionalno opterećenu) teoriju o tome tko je kriv za sve. I prvoškolac bi jasno

mogao vidjeti kako će to završiti .Jer nismo srušili most i već sam tada «osjetio» da

ne štima cijela stvar ..kao da smo žrtvovani …kosmate su face stizale iz Srbije u

pripomoć ; u Dalju su već ubijali ljude i to idiotski drsko objavljivali na TV-u. Naši

su se moroni ovdje još uvijek tješili gomilom gluposti ; «dogovoriti će se oni ,bez

brige ,ma da , sve će biti kao i prije» .Kako da ne gospodo draga!. Jebete me da

nabavim novac za Kalašnjikov , ovi imaju direktne sportske TV prijenose

egzekucija u Dalju , a vi mi se unosite u lice sa teorijom kako će se svi na kraju

pomiriti i kako bi trebao svakako ostati ovdje . Od poplave kretena nisam više

mogao niti misliti.

Dakle ,sestra i ja smo napustili Dardu kada su se već vodili pravi mali noćni ratovi

Naravno po danu su isti sudionici izigravali neinformirane idiote. Roditelji su

ostali. Pogreška.

Ne bih pretjerano gnjavio i opisivao sljedeće; kako smo u Mađarsku ušli sa tristo

maraka u džepu , mojom gitarom ,rezervnom majom i «peder» taškom i kako sam

sred ljeta dobio neki jaki virus i pao bez liječničke podrške u krevet iz koje me

izvukla brižna sestra i gomila antibiotika iz njene čarobne torbice….uslijedili su

«lutajući dani » , bez jasnog cilja i vizije .Bio sam luda ptica na vjetru ( i još

uvijek ) upala u trans u kojem se notorno pije ,plače ,na kraju propiše poeziju .

Počeo sam se baviti švercom da bih uopće preživio i uspio platiti najamninu za stan

:i da Ti ne pišem sada o vašarima , o mafiji ,o švercanju slatkiša iz Munchena ,o

sviranju gitare po ulicama i vašarima Pecsa , Badena ili Wiener Neustadta ,o Pešti,

o Austriji , o bečkom istražnom zatvoru (šverc cigaretama) , o Traiskirchenu ,o

bijegu iz borovima okruženog Hochneukirchena gdje nam je gazda pansiona htio

podijeliti oružje kako bi se svi skupa obranili od opsade nekih Albanaca (privatni

obračuni) ,pa i o ponižavanjima svih vrsta ,o hapšenjima i o racijama .Srećom,

nisam postao nikakav original krimi-miljea dragi moj Bobo ,nisam ti ja za to..No

prvi sam put u životu bio prisiljen proživljavati čudne i meni posve do tada

22

nepoznate «granične situacije» .U nekoliko navrata nepovoljne su se okolnosti

poklopile pa nisam imao zaista što pojesti i gdje prespavati .Interesantnom mi se za

opisati sada čini jedna takva zgoda .Poslije mog napuštanja Azilheima i neslavnog

pokušaja sviranja gitare po ulicama Wienner Neustadta , na željezničkom sam

kolodvoru spomenutog mjesta u jednom trenutku zaista pao u nedoumicu. Gdje

poći? Prosto nisam znao kuda i gdje bih ja to trebao stići odnosno koji od vlakova

izbirati , za koji pravac kupiti uopće kartu. Nekoliko tisuća radom i svirkom

zarađenih šilinga visjelo mi je u dobro sakrivenoj kožnoj vrećici na vratu baš kao i u

Varšavskih švercera , pa sam si te večeri mogao priuštiti bilo koji pravac Na ploči

Željezničkog kolodvora sve su (preko Beča) evropske rute bile otvorene ;privlačio

me Pariz ,još više Španjolska ,no plašila Polić-.Kamovljeva sudbina.(Glupost) .Paaa

i nije mi se baš vraćalo u Mađarsku. I gle ? U hladnoj me noći odjednom sve to

«lupi u potiljak» .Zaboga ..pa što ja radim ovdje? Kamo bježim? Od koga? Od

samoga sebe?

Tada sam se glasno nasmijao .Tragikomično sam konstatirao da je ovo prva tako

čista i luda pozicija u mom životu , a da se čak i u ovako razblaženoj vrsti kako si ju

ti nazvao «granične situacije» možeš uzdići barem na trenutak .Stojiš

dezorijentirano tamo pod čistom zvjezdanom kapom i otvara se novi ponor i ta

rupčaga prijeti kaosom ,prijeti da proguta ono malo duše .(Dakle Pleziosaurus

ponovo napada ) Ali na betonu Kolodvora tada se upravo dogodi nešto posve

suprotno . Smijeh. Počinješ se cerekati kao suludi jarac. Zvijezde su tada zasjale na

posve drugi način ,sve je dobilo smisla i nije to bilo ono; jad. Više kao kad suze

poraza rađaju gnjev ,potom inat. Na stranu Beckettovski besmisao, na stranu

mučan ponor pokušaja suživota uz dvonošce jednog dosuđenog prostora i

vremena ,na stranu krvave mas-hipnoze. U tom me trenu nije zabrinjavala samo

pozicija ,okružje ,kulisa Svijeta koja kao da je trenutno nosila dejavu radni naslov;

«od Svijeta čovjeka potpuno odbačen» (otrcano do jaja) ,nego činjenica kako ne

samo da svi ovi Austrijanci što na peronu čekaju Strasseban noćas završavaju u

toplom i sigurnom domova ,već kako i svi ovi netopiri što nam upravo lete nad

glavama imaju svoje tople jutarnje rupe , i da se sada sve one divlje životinjice što

23

su upravo negdje napolju i što se brinu za vlastiti opstanak vraćaju u vlastite male

domove , u sigurnost svojih jazbina.

Ali ja? Ja evo stojim tu ogoljen kao drvo . Cijela je sapunica naših života ,svi su ti

zbirovi pravila najobičnija tvornica laži i fekalija . Život je gol ,on je planet ,a ovo

su iluzije. Iluzije su sline ovog bića ,nas ,mene koji za ništa nemaju poštovanja. Ovo

je možda trebao biti Svijet velikih gmizavaca .Ali dogodila se

slučajnost ,pogreška ,svemirski globalno tek efemerna katastrofa i ti su sićušni

sisavci sve što se dogodilo poslije mogli zahvaliti meteoru koji je pobio divovske

dinosauruse. O tome sam razmišljao tamo u kolodvorskoj noći. Možeš misliti?.

Sisavci su…ma to je bilo poput zgoditka na lotu dobili na pladnju ovo .Dakle radilo

se o evolucijskoj anomaliji , o slučajnoj grešci , ne o tijeku . Nasmijao sam se

glasno. Odjekivalo je demonski iskreno tog smijeha peronom jer sam na licima žena

i čičica što su stajali pored mene mogao pročitati samo zbunjenu jezu . Ne.. od

ovoga se ne postaje serijski ubojica . Valjda se za to moraš roditi . Dakle gadovi su

mi lagali od porodilišta .Kakve smo samo bljezgarije bivali prisiljeni učiti po

njihovim kretenskim školama ; sve bijaše prepuno pravila u koje smo slijepo

vjerovali a koje su pisali karijeristični manipulatori i guzice kućnih jebivetara u

papučama .Pod stakleno čistim odsjajem zvijezda mogao sam plakati ,ali smijao

sam se. Čudna mješavina očaja i ponosa izazvana tako rijetkom situacijom

rezultirala je smijehom i zbunila Austrijance...ha ,pa mogla mi je puknuti kakva

žilica u mozgu. Prokleti meteor! Ali ne..pomislio sam .Moralo bi sve imati svoje

skriveno zašto i zato. Ma ima. Jebalo mi se tada za industrijsko prokletstvo viška

vrijednosti u biti zaista biblijsko prokletstvo. Da ne duljim; odlučih se vratiti u

Harkany svojima. Odjebati zamišljenu europsku Avantiru bar privremeno. To su

gluposti ,opet ista iluzija , gubljenje vremena . Shvatio sam. Pomoći treba onim

svijetlim točkicama, dobrim malim ljudima , mojoj porodici ,

ocu ,majci ,sestri ,ukratko i svima onima koji nisu poželjeli nikome zlo ,koji

naprosto žele samo živjeti dosuđeno i koji se tamo u isto tako nezavidnoj situaciji

bore za egzistenciju ,za toplo i krevet dostojan čovjeka. Nikakav Pariz ,Madrid neće

njima pomoći. Vratio sam se u Mađarsku lud i nasmiješen. Mama je vidjela to na

mom licu. Pitala je što mi je .

24

I evo me u Pečuhu. Švercam ,radim na velikom vašaru zarađujući za najamninu,

režije, hranu .Pijem fuj pivo sa mađarima ,slušam glazbu ,pišem ;oh da , propisao

sam opet čak i poeziju, a u posljednje vrijeme svakodnevno prebirem i po žicama

gitare .Prošla je trideseta , a ja ju dočekah neobično sretan što nemam djece i što se

nisam oženio.

Barem to. Jesen je hladna zmija ,i zima polako gmiže ,a nama je ipak toplo.

Zamisli..po prvi put u životu cijenimo to što možemo biti u toplom . Sestra mi

pomaže i bez nje vjerojatno ne bih imao skuhano i speglano. Roditelji su se vratili ,

ali u Osijek . Žive u Donjem gradu. Jedan put tjedno ,ili kada zagusti budu ovdje.

Uglavnom nadam se ,borim se iako je sve to relativno ,iako sam do proljeća

financijski osiguran . Na Vašaru imam cijeli «la eskadron « novih (hmmm)

prijatelja . Svakako spominjem Ruse ,Kineze ,Poljake ,a i «ex-naših» je

podosta .Sanđačka je grupa mafijaški raspoložena ,vješti su šverceri i

sitnoburzijanci . Bosanaca ima i previše ,nemaju organizaciju ,ali je zato Harkany

posve njihov (tamo se navodno kolju i ubijaju među sobom uglavnom zbog cigaret-

šverca ).No ovdje, u Pečuhu ipak je mafijaška kompilacija «mađari/mađarski romi»

zasada dominantna vrsta.

Za razliku od svojih mafijaški raspoloženih sunarodnjaka; Peštanskih rusa ,Rusi su i

Ukrajinci u Pečuhu posebna priča. Nekakav spoj istočne filozofije i umjetničko-

ljudskog ponašanja, te samo njima svojstvenog pristupa u razumijevanju naših

kratkih i neizvjesnih života .Fenomen za literarnu razradu .Ne razmišljam već

osjećam taj speci ruski humor , geg ,rečenicu .Svaki mi Rus ili Ukrajinac miriše na

literaturne junake Iljič-Petrova , Čehova. Ševčenka ,Turgenjeva i uopće oko toga

svega mogao bi se napisati zaista jedan šarenoidni roman. Znam ,znam uvijek

ispadnem rusofil! Za nekoga tko je rastao uz sve te pisce i skladatelje ništa čudno.

Eto toliko…još jedan put…kada sam primio tvoje pismo ,bio sam sretan kao dijete

na rođendanu..

A SADA O PRILOGU!

1.PREDNOSTI

Bob..nadam se kako nećeš imati ništa protiv.

25

Tekst što Ti ga u prilogu šaljem eskapističko- terapeutska je papirna i proširena

verzija mojih fantazija (ne erotskih) no i vizija što ih nerijetko znam imati u

opuštajuće-pivskim noćima poslije napornih putova u Munchen i cjelodnevnih

tezgarenja po vašarima .Dakle pišem sve i sva uz odvrnutu do maksimuma glazbu

(u linijskim slušalicama ali tiho zbog susjeda) .I lutam ..nikada ne planiram ,ne

znam što ću slijedeće napisati a to je vjerovao Ti meni ili ne, vrlo uzbudljiva

pustolovina .Ovo mi vremenom postaje potreba i navika poput pušenja .Onjušim li

miris otvorene pivske ljepotice flaše, ugledam li čist ,nedefloriran list papira..ide

sve samo od sebe. Napisao sam podosta raznoraznog ,no ovaj bi tekst u prilogu

mogao biti početak nekog recimo komorno-oniričkog SF romana .Dobro..znam da

znaš da lupetam. Ali mislim kako ću nastaviti pisati jer sam lukavo procijenio da

me u tekućoj životnoj situaciji svih napetosti uspješno liječi samo kombinacija

pivo&glazba&plajvajs . A nekako uz sve to , najmilija mi je Tango-glazba i to ona

vlastite kolekcije CD-ova što ih uspjeh nabaviti u Beču ,Pešti ,Munchenu i Pečuhu.

2.MANE

Nadalje… pisao sam dakle ovo u dahu , u trenu , gubio sam pojam vremena ,ali

kada i krenuh čitati netom napisano bilo bi mi strašno dosadno .

Ipak mi je važno da pročitaš sve jer to je samo zalaufavanje .Mislim.. takvi su uvodi

svi redom fucken dosadni ,ali pomaže to što znam kako će slijedeće tekstove netko

i pročitati ( naravno Ti )..i to će onda u radnom smislu mislim «držati vodu» .

Stoga molim Te pročitaj ,žarko volio bih ,želio bih..pliz,pliz.pliz.pliz …Tvoj bi

pristanak bio pozitivan odgovor na moje pitanje : »da li da Ti uopće šaljem slične

pričice?. Ha.. još nismo toliko stari..imaš vremena odgovoriti na moje pitanje.

No iskreno nadam se kako je ovo početak jedne lijepe i plodne pismene

korespondencije. Dakle ja ću pisati Tebi kada mi ono…»dođe» i neću oholo čekati

dolazak Tvog pisma. Duže tekstove mi ne moraš pisati .

Pored navedenog teksta u prilogu imaš i glazbeno-eskapističku podršku…audio-

kasete sa raznolikom glazbom ;Tango u prvom redu ,a tu je i autentična gitarska

glazba ruskih roma .Znam ..to si i htio. Uživaj.

Za sada toliko (za prvo pismo i previše!)

Pozdravi Melitu i sve koji Ti nešto znače!

26

Adios!

Čujemo se!

(po Majetićevom Čangiju)

Tvoj Yani of gotovs!

T R I R A S K R I Ž J A

PRVO RASKRIŽJE

Svijetla. Tamo su!!!

Bijela i daleka. Ležim ovijen maglom. Ne mičem se. Ne mogu, hladno mi je.

Kišica. Svjetlosni polipi padaju sa kapima , ali ne dodiruju me......previše je ovdje

tamno, tope se, zatim opet zaiskre . Budim se pa padam iznemogao. Borim se.

Možda su to svijetla Pelješca? Trpanj? .Ili Odese u koju sam oduvijek želio otići.

More. Obala..Šumovi noći ,valovi zapljuskuju šljunkovite plaže, čujem pjesmu

zrikavaca. Čempresi? Do mene dolijeću mirisi čempresa. To bih sada želio. Navala

slika iz djetinjstva .Volio sam mirisati crnogoricu još kao mali , a čempresi bijahu

posebni .Nije bilo oštro kao san pod mirisom borova, bilo je blago, mirisalo je na

začinjena jela, starinski ormar , na bakine nježnosti. Dok ležim ova kiša ,sitna

igličasta,boli pa igle kapi nošene vjetrom tjeraju na pokret ,na misao o pokretu.

Oštro kamenje mi pokušava ući pod kožu, osvojiti tijelo, put je od kamena. Poput

komadića razbijenog stakla « fakirski « oštri kamenčići zabijaju mi se u žile vrata.

Hladno je. Možda sam bez odjeće. Otvarajući oči, nazirem svijetla, ravno ispred,

možda predaleko !Odesa? Nestvarna i Bijela kao i Grad besmrtnika. Bijele kupole

zauvijek. Želim učiniti mali pokret rukom. Još uvijek ne mogu. Onda tonem.

San?..Vidim nju. Moju nedosuđenu Anelu. Vidim prljave tuzlanske ulice. Ona ima

prijateljicu. Nasmiješene su obje. Za njima muški povici odraslih dječaka sa

27

Stjenjaka . Njene su oči i moje oči ;jedan davno izgubljeni san .Kroz maglu nazirem

dvojnicu, izgubljenu polovicu androgena, njeno lice u jasnoj svetačkoj

svijetlosti .Ugodne izmaglice. Ljubav. Kažu iluzija. Ali tada njene su oči sjaje kao

oči djevojčice pred pupoljcima, ona se smiješila…

Potom se sve raspline…i moja ljubav postaje tek iskrica nad ovom pustom cestom

gdje milijunska jata svemirskih iskrica putuju nekud poput malih svjetionika, poput

svjetlucavih meduza uzdišući pod paskom serafinskih pastira sred uzburkanog

vatrenog stomaka Svemira. Poželjeh slijediti taj niz ,no umorno se ,izbodeno i

smrznuto tijelo nije još uvijek kadro pomaknuti ,kamoli poletjeti. Uslijedi čak

radosnija pomisao ;»Živ si! Poluživo se istina mičeš spor kao nedovršeni pokus pa

se nadaj kako će ovdje, u ovom carstvu čempresa polugolog zadesiti te vrhunska

sreća bezbolnog svršetka.»

Sred polovice životne jednočinke ,ne baš pretjerano zanimljivog potucanja po

Svijetu nekakva mi unutrašnja napetost nije dopustila sjetiti se razloga dospijeća na

mračne stranputice. Poželjeh što prije ostaviti ružičasto stopljenu bol na brigu

crvima i potom letjeti nad staklom modrih jezera, slijediti one iskrice ,onu prašinu

duša nad ciglastim planinama obojanih obala. Sretno !Laku noć, prijatelji. Kakav

bih samo demon mogao postati; razigrano dijete noći među crnim gustim travama, u

piru krvavog raslinja i zmijskog cvijeća, u plesu rogatih boginja , plutati nevidljivim

strujama neba, piti otrovna isparavanja vulkana kao sumporno biće urlika i spilja.

Plavo, plavo, prijatno i toplo. Stada zvukova, ugodne sablasti. Letio bih , mirisao

vjetar i besmrtan poput praznine , nabrekao od značenja ,dubok u tišinama noćnih

laguna, rasprostranjen , čist kao raspričano kamenje ,lijep kao raznobojan Svijet

Bajke ,bio bih besmrtan .

A onda promjena, lakoća baš takvog oblaka. Hladno se raspline poput lažne

iskrenosti zavodnika, okružje slije u mene pehar prepun energije, a bujice svježe

vode ponesu daleko tjelesno stablo boli, tjelesnu vezanost. Odakle ta nagla

«lakoća»? Da li sam sada mrtav? Ukoliko jesam i ako je ovo Smrt, život je onda

zasigurno nekakva pogreška. Trebalo je isplesti samo San bez tjelesnih užitaka što

se uvijek naplate preskupom tišinom bolnica. Jer ovo je čudo. Dižem se. Stojim na

nogama i već putujem cestom. Koračam živ i sretan prema svijetlima, koračam u

28

mirisu visokih čempresa pored puta, lakoćom krila noćne leptirice, bešuman,

tajanstven.

Tada raskrižje. Bijeli stup. Pričini mi se kamen. Statua. Kako li samo prilazim,

klizim siguran u sebe , hrabro, neizgubivo mrtav .Dovoljno je nebeskog svijetla,

nazirem konture, ne bojim se.....starac, visok i sijed, čarobnjak, kratka

brada ,antička bijela toga, uspravan. ...

Neki naslut, odbljesak poput impulsa nagovijesti da kamena prilika samo mene

radi postoji te zna kako hrabro, ali naivno dolazim . U mrkloj noći ,u plavom

tobolcu, zagrljaju nepojmljivo velikog šišmiša modrog postoje u meni svi oni mali,

progutani osmjesi, nemoćni dvonožni urednici navika stomaka i očiju, tekućih

malih sreća i nesreća .Kip me nije promatrao. Niti sada dok ovo pišem, ne znam, da

li je on kao i sve što se desilo poslije uopće postojalo ,da li zaista u nekom kutku

presijecajućih svjetova pulsira naša mašta kao objelodanjena stvarnost, ili je sve

ipak samo nebulozno ,eskapističko i lucidno ali nepostojeće snoviđenje.

Nepostojeće? Što to pričam?

Oćutjeh u blizini tog kipa tijelom nekakve blage udare struje ,ali i neku vrstu

njegove «otvorenosti», neizravnog pristupa u zrcalu, zarobljene slobode u sjenama

misli. Nije bilo pokaza na licu, ali niti zla grča. Miran , kameno-spokojan stajao je

taj bjelobradi svat ,lice antičkog mramornog kipa i sve mi se vrijeme činilo baš kao

da će to lice mrtvo na živ način svakog trenutka početi govoriti. .

Nedostatak očiju ,potpuno bijeli otvori dodavali su drvlje vatri prvog dojma ,ali i

čudnu vrst snage statui. Snaga, sadržajna praznina, nagovještaj ....Ipak zadrhtah

prilazeći mu..... kameno je lice mislilo crtama bora na čelu......razmišljao je čujno i

njegove su misli prodirale poput opijumskog isparavanja kroz moje nozdrve

pronalazeći put do pećine mozga..Zaista sam čuo te misli , glazbu šapata....htjedoh

brzo odgovoriti, ali opet osjetih onu prvotnu slabost. Na sreću šutnja se pokazala

dovoljnom.

"Priđi........dodirni me, vrijeme je mijena, noćne životinje, mjesec....vidiš li

ga?.Vrijeme je promjene… poslije putuj.......!"

29

Govorilo je kameno lice šapatom horske zadušnice...Opijenom novonastalim bilo

mi je milo slušati ovo sporo utješno lijevanje narkotika riječi. Djelovalo je poput

uspavanke nad zipkom, poput sedativa u umobolnici. Ukinuta je sva prošlost

izrekom milozvučnog dekreta .Opterećenje? Ne poznajem tu riječ.

"On me šalje, Veliki Lovac, lovim za njega...On zna za dolazak..Svi aspekti, sve

smrti....ne lijevo mrakom, ne desnim odsjajem ......sredinom , sivim putem,

sivim....tamo je drugo raskrižje i tamo očekuju….i sve će biti bolje....pod

kupolom...tamo ."

Mrak se spusti na moja koljena. Ponovo nisam tjelesno postojao..padao sam dugo i

ne znam koliko vremena je prošlo..

Plutao sam u toploj vodi. Bila je to zaštitnička melasa, mekana tekućina, limfna

utroba, maramica životinje majke. Osjećao sam smrad prve plazme, trulu krv

Tiamata koju lizah palucavim jezikom jer bio sam vodozemac, znam to , vodenjak,

vrsta žabe.......dok je Svijet još bio mlad....sjećam se...rastao sam žderući tu

košuljicu ženke....krao sam prozirna jaja drugima iste vrste ....i u mutnim

vodama..bujao sam i pronalazio nove rupe koje uskoro ne bi bile dovoljne..pa sam

ih zamjenjivao pećinama tražeći pod crvenim nebom eksplozija sigurnija mjesta u

kojima sam plodio divovske sluzave ženke iste vrste, a poslije nezaustavljivim

nagonom žderao vlastitu djecu i vijao vrisak žrtve po pličinama oseke Tetisa.

Ali nešto je zaboljelo sasvim ljudski. Trgnuh se. Ponovo cesta. Bio je to kratak

košmaran san, možda san u snu, a kameni je starac nestao.

Ovaj put ustao sam bez muke lak kao pero Ankaptera.

Nađoh se tako na putu visokih kestenova, po drugi put na "makadamu". Misli su

vrludale razbacano poput različitih stvari u sobi šizofrenika ,trebalo je sakupiti te

poludjele ptice dok nekontrolirano lupaju o unutrašnju stjenku lubanje;

"Hoćemo van! I tko si uopće ?I tko ti to pokušava smjestiti!?" - pitao se mali stvor,

a potom bi se naglo povukao. Znao sam da moram stići na odredište udaljenih

svjetala ...

30

I napredovao sam ravnim putem .Uskoro primijetih kako je i kiša prestala.

Krupnije oblake zamijeni vedra noć u čistoj , ispruženoj halji zvjezdane raskoši ,a

puni je crveni mjesec osvijetlio pokriveno tijelo aristokratske udovice zemlje; zrele,

ugodne, karipski plave dame prepune intime mirisa, kapricioznih ugođaja, parfema

opranih šuma....svježina se pojavila poslije. Namirisao bih rijeku .No bio je to samo

duh kiše preostao u kapljicama krošnji.

Gotovo sam letio. U stvari, mislio sam poletjeti, ali bi me ludost leta zacijelo

udaljila od puta...možda bih se poput zagonetne vrste divovskog netopira

krvlju napojena i ja izgubio u beskonačnim pejzažima noći, arkadama u vremenu

potonulih civilizacija.

DRUGO RASKRIŽJE

Bez skretanja, lutanja i prljave krvi !Samo naprijed! Stranputice ne postoje, sve je

ovo moj dom ,svaki kutak svemira .Neumoljiv ,prepun energije sivim sam putem

stigao na drugo raskrižje. Bilo je veće od prvoga. A na njemu pojavi se nelagoda

tijela, kao premor u zrcalu, početak starenja. Težina postojanja na cesti drugog

raskrižja učinila me najmanje dva puta težim ,slabijim, starijim. Lakoće je nestalo.

Dok sam hodao noge-kraci su otežali ,pa sam ih vukao kažnjeničkim korakom,

križnom agonijom, a huk me velike sovuljage dodatno uspaničio. Bio sam mali

jadni antropomorfni žabac, osjećao sam se kao lovina ,a povrh svega oblaci se

ponovo počeše okupljati. Učinilo mi se da u daljini već i grmi .

Ovo je noć jezovitih iznenađenja. Evo prvoga. Uz put parkirana je stajala masivna

crna kočija....čak i u noći sjajila je besprijekorno lakirana......elegantni Coupe iz

starih pucketavih filmova početka dvadesetog stoljeća. Crno je drvo svjetlucalo

jezovito, mirisalo na groblja i tamjane, ležalo je kao zatvoreni lijes, kao kapuljača

krvnika, samo za mene.....

I konji. Crni, okupani crnim sjajem. Tek tada zamijetih te nepomične zvijeri. No,

njihove glave i oči ne vidjeh jasno, jer bijahu tako visoki , glavama stopljeni u

visokoj tami. Dva nejasna, crna, šutljiva stvora .Ali ja sam vidio drugačije. Znao

31

sam tada : nisu to konji, već zmajo-ati, prastara, mitska stvorenja u službi možda

Velike Sjene ili kakvog grozomornog Autarha. No, moje žablje zeleno srce zaustavi

bubnjeve tek kada se sablasno pojavi lakej, i dokliže kao po ledu iz tamne strane

nižeg suterena. Ta visoka osoba (hm) u sjajnosivoj livreji i sa kočijaškim cilindrom

na glavi nije imala oči, niti lice, već mu je cijelu glavu prekrivala gaza mumije. Zar

sam u kakvoj verziji filma o Drakuli?.

Ali, on se suprotno izgledu stade ponašati, baš kao da sam ja taj, njegov mračni

gospodar, jer pažljivo nakloni se i ponudi uvijenom rukom vratašca Coupea, koja

samootvarajući se stereotipno "mistično" zacvile. Ponudi mi da uđem pružajući

nekakvu kovertu ,a zbir njegovih uslužnih naravnih gesta ohrabri me. Otvorih

odmah omotnicu.....a na papiru.... i začudo mjesec kroz neprobojno gustih oblaka

učini zraku jačom , pa pozornica raskrižja cijela življe zasvijetli ..... pisalo je:

"Vašem Žabljem Gospodstvu.

Upravo se nalazite posve goli na cesti, točnije na drugom raskrižju pa

smo izvoljeli uzeti za slobodno pozvati Vas u na Banket-bal

što se zauvijek i beskrajnim izvedbama održava u Velikoj

Dvorani Slomljenih duša u Zrcalu

A u čast i ime Gospodara, Njegove Sive Emanacije W.

u osnovnoj Kupoli Dvorca istoimenog, na trećem raskrižju

kraj Aleje Visokih Kestenova.

Iskreno, nadamo se da ćete dolaskom opravdati trud poziva.!

P.S. Molimo, bez kucanja, lupanja i ostalog, jednostavno uđite...Vrata

su oduvijek "odškrinuta dodirom" po Zapovjedi Njegovoj i samo za

Vas

Šef Dvorane Slomljenih Duša u Zrcalu.

32

TREĆE RASKRIŽJE

Priznajem ;više no zbunjen sam! Samo trenutak!.Dok po drugi put prelazim preko

uljudnopozivajućih rečenica tog čini se poziva, nisam siguran da znam i sada opisati

stanje u kome se zatekoh .Upitao sam samoga sebe; kakva me to nova rijeka

osjećanja preplavljuje. Sreća ili Strah?. Možda sve u isto vrijeme?.Onaj

mumificirani vrag stoji kao plakatni stup i ne pokušava me na silu ugurati u kabinu.

Privid dane slobode postupka? Zar nisam oduvijek bio marioneta ? Punch na

žicama?. Netko zna da sam ovdje i vjerojatno sve ostalo ;moj jad, golotinju,

likantropiju, metamorfoze.....gledali su teški hod, košmar poput dječjeg publikuma

snimali su moj igrokaz, komediju, križni put , smijali su se i pljeskali, a netko

čudan sve mi je ovo presložio u novom rasporedu gutanja tableta, otrovanja gljivom

Amanitom, vegetiranjem pod aparatima iza prometne? Iako želim ,ne mogu još

umrijeti, jer nešto se događa. Razmišljao sam.

I što mi je u ovom crnom času , dragi čitaoče preostalo. Zar u mrklom kotlu

nepoznate noćne more , u kraju kamena i makije i pod kišom posve gol tumarati

poput neupokojenog ? Zar tragikomično šepati poput eksperimentalne nedovršene

plazmode? Ili prihvatiti uljudan poziv primamljivog Bala? Odlučih i naravno,

doslovce uskočih u kabinu, a niti "ono" u ulozi kočijaša, nije pričekalo, već na

vanjskom sjedalu kočijaša stade šutke bičevati životinje . Poletjesmo. U kabini još

33

pronađoh uredno posložen «tail-coat», sjajno i crno odijelo visoke kvalitete, te

mekane mape cipela i dodatnu odjeću meni po mjeri. Kakvog li završetka košmara,

sanjam li, ili moja blijeda silueta bunca vegetirajući u hodniku umobolnice, pa letim

u susret nepoznatom snu, ne znam, no radošću spašenog aristokrata primijetih da

ludo brzamo prema ispunjenju tog poziva .Čemprese uskoro zamijeni vojska

visokih razgranatih stabala u maskirnim odijelima od krupnog lišća i kočija već

stade se zavojitom cestom spuštati u nekakvu nizinu. Uskoro utonemo u more

magle, ali stvor zapregu ne uspori. Ne uspjeh tu nazrijeti divove stabala, noćne

krajolike jer sve bijaše progutano raljama potpunog mraka..

No uskoro stadosmo. Tako dođosmo i na treće raskrižje, i tu on, stvor zategne

vojke, zaustavi vehikl, skoči sa sjedala, te vrlo ljubazno otvori mi vratašca. Kakva

brzina!..

Primijetih odmah kako ovo treće nije " X" raskrižje kao prethodna dva, već je u

obliku slova "T". Na T-ovoj glavi , ispred nas stajao je neprirodno Velik Zid visine

kineskog, no možda i viši jer tada visinu bijah nesposoban odrediti. Naslutih kako je

ovo u tajnoj vezi sa darovanim pozivom. To i nije bilo teško, obzirom da ništa

drugo nije postojalo u gustoj magli. Priđoh građevini pretpostavljajući da bi ovo

mogao biti zid tog vražjeg Dvorca, sa spomenutom Dvoranom Zrcala u pozivu .Ali

nigdje vrata, niti prozora kroz koje bih mogao pogledati . Prislonih uho Ništa..

Okrenuh se, a kočija je sa mumijom već nestala bešumno, isparila kao što se i

pojavila. Sjetih se rečenice Poziva; Vrata su oduvijek "odškrinuta dodirom" samo za

Vas ,pa pipnuh tamni Zid kažiprstom kraka. I gle!. Sve oko mene zasvijetli

aurastom sivo-zelenom , magla ispari i meni se ukaže veličanstveno osvijetljen ulaz.

Ako su ova desetmetarska Vrata ulaz, kolika je tek Dvorana....prvo je što sam

sjećam se pomislio......poslije sam otkrio da je moja misao bila tek glavna junakinja

anegdote o žabi u bunaru, jer zađoh u nešto posve drugo a avanture što ih

doživjeh..?! ... Ali ne, ne bih bespotrebno preskakao, sve u svoje vrijeme.

Dakle, očekivao sam osjetiti pleksusom Dvorac sličan mom, izmaštanom; bile bi to

smjele i arhitektonski vratolomne nelogičnosti. No, ništa od toga, ništa novoga,

ništa od negacije Euklida. Građevina bez tornjeva i kupola čiji kraj ne možete

vidjeti visine tolike da nestaje u slojevima oblaka smirivala me gotovo ljudskom

34

arhitektonskom jednostavnošću .To nije bila zahtjevnija slika. I to je sve?

Romanička jednostavnost. Ništa od gotske sklonosti detaljima osim stereotipnih

statua masivnih rogatih gargoylea na stubu ulaza.

Vrata...zaista bijahu odškrinuta ,a sve do mojih žabljih nogu prodrije žućkast trak

svijetlosti. Malo..samo malo..da uhvatim zraka . Potreban mi je zalet ,ne usuđujem

se proći ,kročiti u tu svjetlost....u toj pripremi i prilagodbi gutao sam desetine golf-

loptica....tada učini mi se da začuh glazbu...udaljeno prigušenu....i znao sam, sanjao

sam to ....bio je to Tango... ritam nešto drugačiji , sporiji ,potom brži ,melodijski

uhu i srcu potpuno nepoznat, neprepoznatljiv , ali ipak tango.....i to me možda

ohrabri jer glazba ma kakva bila protjera dotadašnje demone sumnje i kukavičluka.

Poput Agripe zavapih u sebi; «sjene jada i nesigurnosti bježite od mene…anđeli

svjetlosti i glazbe ..zar mi treba nešto više? Dolazim vam. …Pomislio sam; zacijelo

bal je već počeo bez mene ..kasnim, iako se prisjetih teksta u papirnom pozivu;

"zauvijek i beskrajnim izvedbama".Do vraga ,što su to htjeli reći ? Napokon odluka.

Krajnje je vrijeme. Kukavica mi je predugo vladala mislima. Čekam. Posljednja

golf-loptica u grlu. Zatvorio sam oči i ušao.....

I sada, dok ovo pišem, sumnjam da postoje pisane, niti bilo kakve druge riječi koje

bi mogle točno opisati ono što tada ugledah Kako sam otvorio prvi žablji kapak

odmah ,ja na licu mjesta pokleknuh zastravljen prvim prizorom, i moji se nožni

kraci prelomiše u koljenima, te namah izgubih svijest. No uspjeh se valjda uhvatiti

za nekakav naslon obične drvene stolice. Da…ova nezamislivo duga i visoka,

zatamnjena verzija Valhale bijaše prepuna stolova i stolica....i ne samo to...na

stolicama, i za stolovima sjedilo je mnoštvo ,bilo bi glupo napisati...ljudi, jer ovi to

svakako nisu bili.? Tada još ništa nisam znao, no prizor je bio, najblaže opisano i

trivijalnim žargonom petparačkih vikend-romana rečeno; fascinantan!

Ono što vidjeh pamtiti ću cijeli i sanjati nadam se prosvijetljen sve iduće živote. To

je ličilo na beskrajan lijevi i desni raspored stolova ponovljen u slici dva

suprotstavljena zrcala jer uvijek kada bih pokušao doprijeti pogledom do bilo koga

kraja Dvorane, slika bi se "prelomila" kao u slomljenom zrcalu. To je rezultiralo

efektom ponavljanja, beskrajnog množenja istih stolova kao da ih gledate u znalački

raspoređenom skupu velikih ogledala. To je i onaj dobro znani narkotizirani pogled

35

kada ništa ne možete vidjeti neposredno, nego pomalo iskrivljeno, a da bi vidjeli

jasnije morate objekt indirektno fiksirati. Štoviše, pogled se lomio i lijevom i

desnom stranom, pa bi onome koji bi posve ušao unutra ubrzo i sam ulaz bilo vrlo

teško pronaći. Dvorana je bila tisuće puta umnožena Velika prostorija cirkuskih

zrcala u Lunaparku. Samo je netko dodao stolove i stolice. Tad shvatih da je

Dvorana poput velike ribarske vrške iz koje je možda nemoguće svojom voljom

istupiti, pošto su kombinacije prelomljenog pogleda poput rozete, pa je sve to ličilo

na zamku nalik onoj Začaranoj šumi iz Kurosawinog «Krvavog Trona» Bio sam na

otoku oceana drvenih stolova. Na sreću ..nisam bio Robinson

Valovi su tog uzburkanog oceana bili pokriveni čipkastim stolnjacima sive boje, na

njima desetine uspravnih te pokatkad i ležećih vrčeva . Između njih lelujali su tanki

konobari ne previše pitomog izgleda.

Što da napišem? Priznajem kako su moje priučene pismene sposobnosti nedostatne

pri opisivanju daljnjeg ovog nazovimo ga neljudskog ludila. .Mislite li da sam vješt

opisati masu najrazličitijih grimasa bića koje nikada do tada nisam imao čast i strah

vidjeti, a najbolesnija i najgenijalnija mašta skupa ne bi mogle stvoriti niti polovicu

Paralelno vratima pružao se uži plesni podij na kome nije bilo stolova, a neki su od

stvorova plesali i tu, u paru ili sami. Ja sam namjerno zatvorio oči opet, uvjeren

kako cijela ta noćna mora imati kraja buđenjem u mom svijetu i kako će sve

magijskim štapićem jutra kreveta istopiti sunčanim zrakama što prodiru kroz prozor

spavaće sobe, kako će sve proći poput vađenja kutnjaka. No..sada ,ovdje…

nestvarno bilo je stvarno...i trajalo je....plesala je ta čudna gomila, ta razbacana

krvava masa šarenog mesa……gledao sam "horror". No, nije me bilo u igri, bijah

tek puka publika, (bar sam tako tada mislio) i pojavilo se ono osjećanje klasične

promatračke odvojenosti, a nitko od prisutnih nije mi čak niti kratkim pogledom

izvolio pokloniti mrvicu pažnje. I to me ohrabrilo, pa sam polako, korak po korak

došao i do samog podija .I vrlo bliski ulazu i stasom viši antropomorfni stvorovi

špicastih ušiju mačke, nalik na oživljene "gargoyle" sa ulaza ,te grbavci prekriveni

zelenkastim pločicama nalik na riblje krljušti, izgledalo je ,ne bijahu nit ponajmanje

uznemireni mojim "upadom". No ,bilo je tu i drugih, ljudima sličnijih nakaza

blijedo-mrtvačke boje, ali mogao bih se zakleti i ljudi, no u svježijem stanju

36

raspadanja ; balzamiranih trupaca ,zombijevskih podočnjaka i jezovito

svjetlucajućih očiju. Ali ,ništa nije vonjalo na crve smrti ,ili slično, osim dobrog

starog vonja Zemaljskih stoljetnih klubova prepunih salitre, nikotinskog dima i

vinskih isparavanja. Tada se sjetih da možda i nisam upadljiv stvor, što je rezultat

prijašnje mijene, jer zaboga ja sam Žabac u smokingu ,samo običan antropomorfni

zeleni vodozemac posve nalik mnogima ovdje. To me dodatno i privremeno održi u

«ravnoteži », te namjerih proći još i dublje. Tad zamijetih kako za daljim stolovima

sjede i pravi dvonožni ljudi bez rogova i repova odjeveni u različite stilove prošlih

epoha, pa i sijedi starci dugih brada, što sa ovim akrapima žučno raspravljaju

mašući rukama. Bila je to čudna mješavina žamora pred koncert, povika, smijeha,

hrapavog kašljucanja, kao na podnevnim glavnim kolodvorima zapadnih

velegradova, gdje se zna "živjeti" od jutra od jutra ,a piti od ponoći pa sve do

dolaska melankoličnih podočnjaka taksija zore. Osim posve neidentificiranih

zvukova mnogobrojni likovi ispuštali su i najrazličitije ljudske tonove; vrištali su,

kričali, pištali i graktali, oduševljeno, zanosno ,euforično, ali i veselo gromovito.

Kako sam prelazio sporim korakom, primijetih da postaje sve svjetlije, blještavije ,a

i zvuci Tanga pojačaše....no, hodao sam zacijelo već desetak minuta onom plesnom

alejom podija, i vješto zaobilazio krilate plesačice u prozirnim krinolinama, pa

nekakve visoke spodobe nalik na čarobnjake sa legromantskim šeširima širokih

oboda, zatim nakazne oblike najviše nalik kombinacijama harpija i žena, kukaca i

ljudi, čak i kozoljudi, a mogao bih nabrajati tjednima, spomenuti čak i konjske

glavate muškarce nalik rumunjskim santoaderima i cijeli uostalom šareni svijet

mitologija koje sam u ranoj i kasnoj mladosti iščitavao upijajući grafike i slike, a

koje su mirisale na stari žuti vosak, na bibliju bake, na intimu polica velikih

knjižnica i koje bih doživljavao za onih večernjih dječjih odlazaka po mlijeko i

cigarete odraslih, u mračnim hodnicima pregorjelih svjetiljaka, kada bi slično

mnoštvo progonitelja vrebalo u mraku ispod stepenica podruma, a o tavanskim

dječjim igrama da i ne pišem. Predugo bi trajalo nabrajati sva ta stanja Bilo kako

bilo, konačno sam prestao drhtati, jer vidjeh kako sada već svakako jesam i ja mali

djelić Dvorane, pripadajući šetač čiji korak upadljivo ne odzvanja ulicama .

Tango je pojačavao i poslije nekog vremena zapazih veliki tisuć-lampionski

37

srednjovjekovni luster monumentalnog opsega .Aleja podija se već i ranije proširila,

ali ovdje se aerodromski rastegla u slobodan krug od nekoliko stotina metara. Tu je

tek plesno orgijao cijeli niz novih stvorova, stotine njih, živi plesnjak. Plesao se

tango, bez stila i reda, od najzamršenije stonoge milonge, do najobičnijeg treskavca

krupnijih bića, koji su oponašali volontere coctail-bara. Primijetih još i mnoštvo

djece, djevojčica i dječaka zakrpljenih, ponovo prišivenih glava (kao kad lutke

izgube glave pa ih djeca ponovo zašiju), ali bijaše i druge djece,"izrešetanih" torza i

haljinica ,a primijetih i u odraslih slične prostrijele na tijelima, podjednako kod

žena, i u muškaraca. Konačno na desnoj strani kroz gužvu plesača ugledah i

glazbeni Sextet na nešto višem mjestu. Grupu sačinjavahu bljedoliki muškarci

zalizane, blještave kose, pravi tanguerosi odjeveni u crno. Upravo su «mijenjali

ploču» pa zasvirali sporiju, sluzaviju milongu koja me odmah hipnotizirala

skladnim melodijskim rasipom zvukova pojedinačno po instrumentima. Tako i na

podiju ubrzo ostanu samo parovi, dok se ostali izgubiše u magli stolova, i sve utone

u «Night-bar» sumrak ,a ja osjetih naglu potrebu sjesti, pa potražih slobodan stolić.

Odjednom kao iz letargije probudi me sasvim naravan glas. Okrenuh se.

"Hmm, nije li sve što vam se upravo događa odsanjano već jednom ,gospodine

Žabac!? A vidim i kako se prilično brzo "adaptirate".Dakle ,pratim vas od samog

ulaza….Oprostite....moja malenkost....Vodič dvorane...drago mi je!"

Ispred mene je stajalo nešto ili netko posve sličan Josifu Visarionoviču.

38

Salve Amico!

Frankfurth am Main 29.10.1992.

Zbog Tvog Stockerovskog ,a i Proustovsko- Tostojevskog pisma osjećam se

zatečeno, postiđeno. Lupila je Tvoja skribomanska rukavica meni u lice i to upravo

odzvanja, provocira. Moram kako tako uzvratiti udarac, a prijekorni pogledi moje

Melite: "Još nisi pisao Damiru!" anksiozno me paraliziraju, te nikako da prebrodim

Hemingvejsku fazu poslije Kilimandjara i u potrazi za izgubljenom dvocijevkom.

Dakle, mi smo još uvijek u "Kraljevstvu od Lagera",a sada nam se priključio i Otto

sa familijom: to ti je mali miš sa kojim vodim psihološko-bordžijski

rat ,a kako su svi stambeni planovi i dogovori propali , sada sam u grču potrage za

novim stanom. Mnoštvo kombinacija. Pripremi tisuću orlova za odlijetanje

mjesečno i nema problema. Kontakte sa ovim našim nesretnim trokutom koji sve

više postaje Bermudski u vremenu i prostoru, imam putem pisama koja opet putuju

preko Sombora. Mama mi piše uglavnom da je dobro, a kako to shvatiti, može se

prepustiti samo mašti i mnoštvu konstrukcija. No nekako, preko Melitinih i mojih

veza iz Sttutgarta uspjeh prebaciti i poslati lijekove, nešto novca......ali, znam njoj

trebam ja. Uglavnom, ona mi je pisala kako je imala velikih poteškoća, kada je

organizirala sahranu ubijenog mi ujaka........eto, naš Mijo, dječak sa Bosuta, koji me

učio ribolovu, zaštitnik u školskim tučama....otišao je u ovom tamnom času

Mordora."Onaj stih da "Zvono zvoni svima" ne samo da nosi energiju jedinstva, već

vodi nas putovima otkrivenja neizbježnog zajedništva i Gilgameško-Jobovske

39

sudbine. Mi zaista nismo bili u prilici da podižemo halje kako bismo izbjegli glib

života. Ali, katarze još nema, nema ni ogorčenja. Stoga, prepustimo vremenu i

pijesku da se postavi spram lica i događaja. Jer pale su u vodu sve generalizacije. A

onda su došli neki mangupi i silovali učiteljicu života. Predobro poznajem Povijest

da bi im vjerovao, a provincijalno-palanački duh da bih ga poštovao. I dalje sam

otvoren za sve ljude dobre volje, bez obzira na porijeklo, kozmopolit sam.

Efekat je postignut, slina curi niz gubice uz Bizmarkovski motto da se velika pitanja

u politici ne rješavaju prebrojavanjem glasova, već željezom i krvlju. Ne mogu

napisati kako nisam pretpostavljao da će se to desiti, čak i razmjere. Problem je sa

srcem i stomakom .Šivin Ples i Ming svijeta, akceptiram mentalno, ali još to nije

prava "kemija".Suze moje mame što usamljena plače u tamnim noćima, suze djece,

suze žena sa vrećicama, svih onih koji pate, cure i niz moje lice. "O,Bože, žeže

tvoja riječ i tijesno joj je u grlu".

Blatvijsko-blitvansko pitanje je zatvoren krug jada i tuge, ali izgleda mi i kosmički

arhetip. Moja anarhoindividualistička neznatnost zapletena i u vlastita

protuslovlja ne može prihvatiti kao okružje takovu količinu gluposti, zla. Otišao

sam i mislim da bi čak i praotac šotokana, naš Funakoši Gićin bio posve

zadovoljan.

Hvala na glazbi Sibirskih roma porodice Buzilev. Kaseta je slušana cijelim

dijapazonom konceptualnih pristupa, u rasponu od indijskih i kineskih mirišljavih

štapića, pa sve do "Danielsa" ili "Smirnofa" (uglavnom, efekti su za mene pogubni,

a isti ne nalaze na razumijevanje žene, naravno).No, kaseta mi i dalje služi za

testiranje stepena automatizma i blaziranosti koji imamo za nesreću ovdje

nesvjesno postići.

Pohodio sam cijeli niz romskih koncerata, prava paleta; Indijski Ples upaljenih

baklji, Egipatski romi, pa španjolci (neki tip zavija vučje samoglasnike, a sve to uz

ples dvije flamenco plesačice, kako se ono kaže "oštrih maurskih pogleda zmijskog

srca") ,pa ruski romi; violinist sa bravuroznim varijacijama Bumbarovog leta, i sve

do istočno-mađarskog čergarskog beep-boopa, ili plesa u dimijama uz trubače

orijentalne influence. Mnoštvo i drugih pomalo hermetično-zanesenjačkih

koncerata što sam ih imao priliku slušati, vode me tiho i nenametljivo onom carstvu

40

što ga je već Schopenhauer promovirao i koji jeste ključ za ulazak u jedan od

mnogobrojnih presijecajućih univerzuma. Harmonija i disharmonija sfera, gdje

nestaje oporost zemlje kao elementa i gdje naslućujemo umilnu i blagu serafinsku

providnost čine da se osjećam kao Klingsor, ali moje je ljeto prošlo devedeset i

prve.

I evo me već u Lorsbachu, malenom mjestu gdje treniram i koji je S-Bahnom

udaljen svega dvadesetak minuta od Frankfurtha. Sada je jesen, crvenožuti

plašt je na Taunusu, svakodnevno susrećem tipično njemačke "razbibriga" planinare

što pokušavaju opijeni pivom osvajati pitome vrhove. Ipak, u dolini je Fux Bau,

gdje me istetovirane njemice služe "Henningerom" uz čije pjenušanje svi skupa, kao

neka neformalna Otto grupa,"ljuštimo" ukusno spravljene «wursteve». A onda opet,

povratak u Frankfurt, u kombinaciju sluzi i izlučevina prekrivenih burzijanskim

transakcijama, ja se vraćam U-bahnom u to ždrijelo kao izgubljeni sin u topografiji

sifilizacije. Noć je. Dvadeset i tri. Pored mene, na kraju kupea, djevojčica; veže

rutinski nadlakticu gumom i prazni špricu. Lijepa je ,zapuštena, agresivna i prosta,

kakva samo zna biti njemačka niža klasa. Osjećam tu prazninu puta, njene kapi

poput ovog svijetla pljušte po kupeu. Čisto je od tog svjetla i od tišine, sve blista,

osim poneke sjene po toplom «rohru», poneke prazne konzerve piva što pada i

razbija čistoću tišine.....I plivam, trajem u suvremenoj grotesci, uživam možda

smijući se samome sebi kao ribi jata u tom ezoterijskom skupu noći.

Poslije šetam hodnicima podzemne, na čijim čvorištima srećem mnoštvo

čudnovatog, apsolutno nesvakidašnjeg, gotovo onostranog svijeta. Yogini i

proročice sa uglačanim kuglama, quasiastrolozi sa mapama ,navodni poznavaoci

čajeva, prodavači raznolikog mističnog kamenja, "tužni Pierrot", Maharishijevi,

Oshijevi ljudi, Sai Babini poklonici, hijeromanti, sanyasini što prepričavaju

devocijske doživljaje , indijski ezoteri što dokazuju grupi robusnih sikha kako samo

oni znaju spraviti čaj što budi zmiju kozmičke svijesti....previše je sve to, podsjeća

na francuski Le Marche, na izobilje hrane na jednom mjestu izazivajući pri tome

mučninu, kontrareakciju.

Tako isto i po danu. Na Frankfurtskom Sajmu knjiga kraljuje šizofreni paralelizam

koji izluđuje; dok Aralica ulazi u hrvatski štand, na ekranu vidiš Pitera Ustinova

41

kako se znoji pred kamerama ZDF-a, a čuješ istovremeno Adema Demaćija i

Jacksonovu, i poslije takve monstruozno-hunske navale pisane i nepisane riječi,

utočište pronalaziš zureći kao izbjegla, ali hipnotizirana žaba u zmijske grafike

ludih parižana.

I što je ostalo od ovog Vašara, gdje mi knjige turaju pod nos kao kad trgovci žele

proturiti svoj paradajz i papriku kao najsvježije, što je ostalo od lijepe književnosti,

od muza i svetog poziva, od plamena na rukama. Od Gutenberga posvećena

manjina želi uporno proturiti istinu, toleranciju, globtroterstvo, kozmičku svijest.

Pisci su zanesenjaci i fantasti, kažu da su preodgojitelji, ali....

Mi smo razapeta vrsta. Nama je pećina u glavi, osjećamo nesvjesnu psihopatalošku

nostalgiju za rodovskim ratovima. Sporo učimo, ili ne učimo gotovo ništa. Možda

smo upravo Spenglerovska vrsta zapletena u vlastitu patologiju; iscrpljena i bez

vitalne sposobnosti za sudbinski skok. U najboljem slučaju, najtrajnija je i relativno

najkonstruktivnija filozofija je ona, koja nas uči da život prebolimo kao bolest, da

ga "prekužimo",uči nas putu "izdržavanja i duranja", i koja nas vodi na "Drugu

Obalu",a ne ka "Životu".Valja nama preko Rijeke.

Tako, i dalje sam, dragi moj, stava da je težina sadašnjeg iskustva skriveni učitelj.

Cijena je velika i lako možemo propasti. Ne mislim egzistencijalno.

Što čovjek više zna, manje mu treba svaka bol, svaka patnja koja ga prati. Putokazi

su to za mene osobno. Nema apologija i tendencija, kalupa....svjesnost se širi da bi

obuhvatila prividno protivurječne suprotnosti. Tako, sada osjećam da sam na

početku puta i radujem se. Osjećam i udišem male, ali zrake prve slobode.

"Koračajmo veselo iz prostora u prostor, ni jednom ne prionimo ka zavičaju.

Duh Svijeta ne želi da Te okuje i stijesni,stupanj po stupanj želi da te

digne,proširi"

H.Hesse

Pozdravi svoje! I sestru,naravno.Ako već ne možeš "skočiti" do "Bundesice",onda

mi piši. Željno očekujem nastavak priče o žabcu . Zaintrigirao si me. Salut!

Tvoj Bobo!

42

13.02.1993. Pecs Mađarska

Bob ...prijatelju!!

Primio sam vjerojatno sva Tvoja pisma (tri čini mi se) i moram se odmah ispričati

što nisam « ad hoc» na njih i odgovarao jer naprosto letio sam .Tjedni su prolazili

kao dani i ne znam ; zarobila me nekakva neodgovorna bezvoljnost ,neki

zastoj ,zamor materijala , umor na putu ,zasićenost.

Živjeti među kaugummama , «Aldi» čokoladama i neonskim reklamama ,trivijalno

razapet mnoštvom malih bezrazložnih strahova; od gospodarske inspekcije preko

policije za strance sve do lokalne mafije što voli provaljivati u stanove izbjeglica,

dakle koračati ulicama gradova stranih zemalja , okretati se ,neprestano ponavljati

iste scene, potucati se ,pokušavati nešto prodati pod svjetlima životne pozornice,

lažno i javno deklarirati i verificirati «naprednija» društva ,a poznavati dobro i u

praksi u isto vrijeme svu besmislenost bilo kakve glorifikacije ekološko-

lobotomiranih i socijalno-licemjernih oblika zapadne civilizacije , pomireno

zviždati romantične Tango refrene ,a ustvari ne osjećati se nimalo dobro ,željeti

probiti onaj Morrisonov mjehur ,željeti Castanedinsko odvajanje, drugu

pozornost ,no usput daviti se u paleti nekvalitetnih piva (Szalon sor) što ćeš ih na

kraju radnog dana ispijati sa trbušastim dlakavim švercerima

(Joži ,Gabor ,Sandokan) koji skupno izgledaju kao čopor ostarjelih babuna pod

stablom fermentiranih plodova ,uz sve to izračunavati razlike i marže ,strepiti od

dugokosih i brkatih Pečujskih policajaca koji su svi od reda potkupljivi, uostalom

43

neprestano nekoga sitno potkupljivati ,usput maštati o boljim bezopasnijim

uvjetima života ,o nekom mjestu tamo negdje gdje nema kriminala gladnih

Rumunjskih lopova i Bosanaca spremnih na sve ,pokušavati se sjetiti kakav okus

ima slavna grill piletina u «Sumi» kada si gladan kao Vinipeški vuk i sve to u

simbiozi sa «guinnessom» ili onim Tvojim «Bitte ein Bit»-om i pri tome ne

smetnuti sa uma kako su nas knjige učile da romantike ,čarolije i zvijezda usput

mora biti baš poput vode cvijetu u pustinji ,eh to ti je prijatelju moj svakodnevna

Golgota prezrelog i posrnulog Tvog prijatelja Mister Babuna .

Nakupi se ,pojavi se nekakav neugodan osjećaj koji niti konceptualno glazbe , piva

i pisanja nije kadar izliječiti .Pojavi se potmulo osjećanje krivice i odgovornosti za

sve što se događa ,slije se sve to u patološku potrebu za neprestanim tuširanjem . A

onda srećom to kao demon napusti tijelo i sve se opet učini blagonaklonim i

dobrim .

Guzice debelih mađarskih švercerki sada su tu za utjehu ,za veselo piljarsko

očijukanje bez Lorkinog mjeseca ,bez Goetheovskog krvarenja ,bez ljupke

tolerancije i uvoda. To su kontakti bez stilske zadrške ,eskadron prešminkanih

mađarica ,jeftini poljski dezodoransi spremni na sve ,komunikativni i drski

pogledi ,izazov ,poziv na parenje nerijetko neočekivan ,direktan i navalan.

Stražnjice..mesnate ,eh nerijetko predebele pozivaju .Volim Mađarsku.

Zašto pišem o tome.

Sestra mi je napustila Pečuh na nekoliko dana i otišla kod kume u Zabok. Ostah

sam ipak…htio sam nešto dovesti u sobu ,ali me virus neraspoloženja nije napustio.

I poslije se kao grizem što to nisam učinio . Zatvorim se tako u sebe i sviram gitaru

danima .Za utjehu. Gulianni i Dady ,ili mješovito; Brazil ,Lauro. Potom čitam ,a

predvečer ne osjećajući se baš dobro znam popiti koje pivo ,čak i prošetati. Ovdje

na Kert varoši (Kert na mađarskom jednako Vrt ) što liči na rusku verziju Osječkog

Vijenca ,uglavnom žive radnički Mađari ,ali ima i istočnijih faca . Kinezi šverceri i

Rusi što se raspadom i potpunim raskidom Mađarske ne htjedoše vratiti u Rusiju

(pametno) već zasnovaše mješovite brakove ili na konto već dužeg boravka

pokušaše ishoditi ostanak.

44

Dolje na vašaru srećem «puknute» muslimane , Bošnjake ,ljude za koje tvrde kako

su im zapalili cijela sela ,pobili većinu rodbine pa čak i djecu i što besciljno lutaju

ili od ureda do ureda, od Caritasa do Crvenog Križa u potrazi za konzervama graha

i sardinama . Ima užasnih priča .Mržnja je neopisiva u ovom tamnom trenutku

Mordora kako si napisao . Neki možda i lažu ,ali mnogi zacijelo govore istinu ,no

sve je to ,cijeli taj svijet izbjegličkih sjena u očitoj kontradikciji sa grupama mladih

Mađara što nasmijani dolaze na vespama i sa besprijekorno uređenim «Kvarc»

Mađaricama koje naručuju pizze i cole reklamno se osmjehujući iz vrta picerije.

Tu negdje ,u međuprostoru polu-inkognito vučem i ja svoju debeljuškastu

švercersku guzicu ,tiho i kontemplativno prolazi pored svih njih moja pomalo

umorna preplanula face ,ispod tamnih ochala tragajući u mislima za malom Čiča

Tominom kolibom starosti i mira, možda na Dunavu ,negdje kod Baye ili još dalje ,

prema Paksi gdje su zbog Nuklearke cijene kuća i stanova prepolovljene , spuštene

na mizeriju. Tvoje pismo diktatski oštro kao bodež ,samokritično i

satirično ,novinarsko ,no pri kraju uvijek tako prepuno svijetla može me na tren

izvući iz tog lutajućeg pesimističkog snatrenja. Čak i kada pišeš o vrhunskim karate

treninzima ,o uporabi toplog tuša za zagrijavanje ili uporabi shakuhaci-glazbe za

lagano razgibavanje .Drago mi je i što za Baranju koristiš termin «Bermudski

trokut» .I zaista; «Trokut « biva sve prozirniji ,iz mjeseca u mjesec ,iz godine u

godinu ,u mislima i snovima topeći se kao jeftini margarin u pučkoj tavici. Oh

Bože, kao da i nije postojalo ono vrijeme ,prostor ,kao da se sve dogodilo prije

nekoliko tisuća godina ,negdje drugdje ili u snovima…. No vrijeme je u ljubavi

liječnik ,a u povijesti hitna služba. Sve će se kako vidim ubrzo zaboraviti. Ljudi bi

htjeli normalno živjeti ,htjeli bi raditi ,seksati se, pričati viceve i za koju godinu tko

će brinuti o nacionalnim božanstvima .Vjerujem kako će sve prekriti legendarni šaš

iz pjesme ,a na grobove junaka ići ćemo preko volje i po krutom rasporedu nekih

novih državnih praznika .

Dodatak.

Iako se cijelo vrijeme pokušavam natjerati na pisanje jedino što uspjeh zgotoviti

jeste «retuširati» već prije napisani drugi dio ,pa taj nastavak prvog djela šaljem u

45

prilogu . Možda da javiš da li si uopće dobio moje posljednje pismo. Javi mi

telefonom .Zasada toliko .Kao i uvijek pozdravi Melitu. Piši!

Yani of really gotovs.

BABILLO ILI O DVORANI SLOMLJENIH DUŠA U ZRCALU

Stvor nalik brkatom Josifu Visarionoviču stajao je uspravno pored mene. Ta

markantna statua i mračna mrlja povijesnih anala, čiji su brkovi na slikama plakata

Istočnih Trgova milionima malih ulijevali sigurnost i nadu u bolje sutra , a

milionima istih i milionima sličnih pružili od «sutra» samo mračniju verziju ,

uvijala je spomenute baš kao na filmu. Ili je to bio kakav replik, brat blizanac,

savršenstvo imitacije oživljeno trenutnim bijegom iz muzeja voštanih figura (pa bio

je blijed ) "Skockani" je lik (istina nešto drugačije oblikovanih brkova

besprijekorno simetričnih "morž" krakova kao kod ruske službe sigurnosti) zalizao

frizuru, a nosio je kratku bluzu od tvrde čohe skopčanu do posljednjeg gumba.

Uočio sam debeli pojas oko pasa i vojničke uznice, visoke «talijanke», sjajno-

čokoladne čizme jurišne konjice. Doista , vrlo bljedunjavi stvor..No, osim tih

brkova infantilne srednjovjekovne kapice kraljevske lude, čija su se tri roga veselo

plela neumjesnim upadom zvuka zvončića pretpostavljam kako se po ničemu

drugome nije razlikovao od originala. U stavu "mirno", svečano uspravan, te

izbačenih ramena kao u paradnog generala, stade govoriti:

"Dragi, gospodine Žabac, određen sam primiti Vas, i pozdraviti u Ime Gospodara

ove neskromne kuće, Njegove Visoke Srednje Staze Sive Emanacije Bafometa,

46

našeg Gospodara WOLANDA ; Autarha Prijelaza što sjedinjuje Kraljevstava

Crnog i Bijelog, a potom i u ime njegovih Savjetnika, Vrhunskih Dodemona i

Pridemona, potom u ime svih prisutnih, na kraju i u ime samoga sebe."

Izgovarao je svečano i sporo, kao da je limena glazba upravo završila, a on

namjerava predati ključeve Grada.

Potom «doklizi» na manje od metra, nastavljajući posve tiho.

"Ovo bi trebali razumjeti…pa ide tako, to je službeno, po Pravilu i protokolu....a

neslužbeno, pripremio sam povodom susreta opširniji referat. Moram pitati, da li ste

voljni poslušati izlaganje?""

Svakako, ne. To sam htio tada reći. Ovako "raščetvoren" nisam bio voljan pokloniti

pažnju riječima, a ponajmanje blitz-krieg referate koncentrirano slušati. Ali,

podigao sam ramena, neprimjetno klimnuo glavom, i to je moglo značiti "Yes.

OK!"….jer još uvijek bio sam dobro «uzdrman» prvim utiscima. Promjene su

izazvale gužvu u glavi, ukratko zbunjen nizom neobičnosti nisam niti riječ izustio.

Sve se odigravalo napadnom brzinom, olujno-verbalnim "turbom" ovog smiješnog

stvora neumjereno hitrog pristupa i sumanuto netaktičnog pokušaja zbližavanja koje

bi zbunilo i najuspavanijeg kralja svih flegmatika . Znao sam da će on to

neprimjetno klimanje glavom, naravno protumačiti odobravanjem. Na ulazu u

tjesnac pisalo je; A što mi je drugo preostalo:

"Odlično, uno momento, ovdje su!!" - rekao je, a nesvakidašnje ugojeni se svežanj

papira debljine prešane Biblije dogodi u njegovim rukama. Nitko od «tancujuće»

prisutnih, nije nam sve to vrijeme kanio pokloniti sekundicu pažnje. Tango je

vješto i zagrljeno gmizao, cijeli taj »film» stvorova što su plesali nije namjeravao

niti prići ,a kamoli poslušati ga.. Nakašljao se Josif profesionalno, uvodnim

kašljucanjem lukavog političara u parlamentu:

"Dragi Gospodine uvaženi Žabac!

47

"U Vašem Svijetu misao "iscuri" vrlo intimno i nije lijepo kopati po prljavom vešu

drugih, ali ovdje lako možemo čitati misli jedni drugima, bez sankcija, bez kazne.

Ovdje nema tajne, sve je potpuno jasno, sve je odavno prokazano pod torturama

usuda, baš kako i jeste u autorskim filmovima ili kada je rečeno od vrlo ugledne

vračare ,pa i zapisano u grimoriju ljudskih dlanova, pa eto nam najpouzdanijeg

izvora informacija odnosno znam sve o Vama gospodine, jer to je moj posao koji se

trudim činiti najbolje što mogu. Stoga pomislih kako bi poželjno bilo odmah Vam

reći; Ja nisam ono što mislite da jesam, niti sam to ikada bio, dakle ja nisam Josif

Visarionovič, usprkos činjenici kako me većina ovdje prisutnih naziva tim, meni

osobno mrskim imenom. Pojasnit ću ukoliko dopustite.

Naime, Njegova je Visost unutar Dvorane promijenila sve svoje umjetničke kreacije

čineći to, ne samo iz dosade poput donjih ljudi što zamijene boju zidovima, i čine

novi raspored kreveta u dječjoj sobi premještajući police sa igračkama, već i u čistoj

ljubavi spram umjetničke Igre. Promjena je Igra, Igra je Umjetnost, a vrhunska je

umjetnost mijenjati sebe. Zaključiti kako je Promjena i Umjetnost nije ništa novo,

ali razumijevanje toga je poput divne rozetice, ljupki filigranski niz, okovratnik od

ručno vezene venecijan-čipke, prepunih radišne vrline ljupkih i vrijednih ručica.

Kao što i sami znate, mnogi od nas ponekad požele taj "komadić neba",ali završe

posve krivo i u veoma lošoj interpretaciji velikih vrijednosti, te krivom tumačenju

istih. Samo pomisle ,dakle ? Zar je to grijeh? Mi ovdje držimo da su "pomisliti i

učiniti" istina ne sijamski, ali ipak blizanci..Dakle ovi korisnici fantomskih bolova

svoje unaprijed odrezane glave …ma što …Gmizavci! (On se okrene spram

plešućeg mnoštva i mahne rukom) «Oprostite mi gospodo spareni lezardi što

spominjem jadnu ugroženu braću reptile ,ali nisam kriv, to se tako tamo na Zemlji

kaže! A što me sada tako gledate? On ..žabac ,lakše će razumjeti .( koliko primijetih

baš nitko ga nije niti pogledao. Potom se obrati meni. )

Maa znate li kaže se !!! Znači, dovoljno je. Izjave su licemjerne, a kada

izjavljujemo i najiskreniju ljubav, postoji sićušno zrnce zlog nemira , jer vražić sa

roščićima licemjerja itekako voli u neprimjerenim trenucima isplivati ,i opako

ubosti…».Hej..haloooo…čuješ li me ,kuc,kuc…to sam jaaa!!!»….Vjerujte mi na

brkove da čak i među demonima postoje "ljudski" obojane želje. U povjerenju; to

48

ovdje nije nekakva novost posebice kada vidite kako se žele spariti. Nonsens!! Ali

ostavimo te nemoralnosti na tren. Moje ime je Babillo, navodno sin sam jednog

neuglednog hiromanta i vrlo ugledne šakalice iz Bad Tabire te uživam potpuno

Gospodarevo povjerenje .Dodajem kako sam dodijeljeni vodič kroz Njegove

svjetove, no, naravno, ja nisam samo podzemni vojskovođa. U meni i čovječji uljez

zarobljeno živi, kao simbol kažnjenika koje je Gospodar kolekcionarski sakupljao

stoljećima i to prastarom tehnikom radnog naslova; splet lažnih Tango koraka i

okolnosti bljak , potom obećanjima kako će sve završiti u slavi i blagostanju, a kao

rezultat divnih laži nastala je i nadaleko čuvena "Zbirka kukaca na

pribadačama".No, to nije sve. Sliveni preslici tih primjeraka su u svima nama, pa i u

meni, a ima ih raznoraznih, spominjem samo zanimljivije koji su glasnom rikom

lavova, proročkim osjećajem za spas potlačenih, pa i za ono što nazivaju pravdom

(hm) dakle, stopljeni sa nebrojeno puta izrečenom frazom "baza",a koji su opet i

sami porijeklom iz "naroda" kao i te same vrlo poširoke mase, i koji su bili

izvanredni revolucionari, lideri bez sebi ravnih, ili uspjelo preživjeli emigranti sa

nekoliko tomova sebeljubivih životopisa. Ova su imena svakako slavna dok

diktiraju referate uz svijeće, ili dosjetljivo o čela ovješene ochale, lako podignute

lijeve obrve, sakoa komradski-jednostavno "ovješanih" o leđa, ili discipliniranih

pokreta u baloneru na polumračnom uglu - svjedoku konspirativnih šaputanja.

Karneval mili moj ,karneval dobrih je Cirkus. Prozivala je Visarionoviča ta

bulumenta malih repliciranih Josifa u narastanju, a poanta je bilo isključivo i

jezovito dobivanje šanse. Manjina koja bi iskoristila ukazano-nakaznu priliku, kako

sam ovo lijepo rekao ,manjina da, ti pojedinci postajali bi ubrzo sličniji njemu, a

da toga niti nisu bili svjesni. Zar je važno? Nijansu bolji, ili nijansu lošiji lopovi na

visokom, žudnom mjestu piramide, da , tako ih nazivamo sve dok i mi sami ne

odveslamo laktima na njihova mjesta, već na samom početku našeg uživajućeg

kraljevanja postaju nadalje ; onaj smrdljivi "vox populi" , znak jednakosti ,

groktanje svinja, nevažna jata komaraca, svijetinska svinjetina za klanje, bijedna,

prljava, neuka "marš stoko, glave dolje" masa. Licemjerje je predivno, fascinantno,

za zbirku...no, znate li uopće koliko ih samo živi po sazviježđima, po galaksijama?

Hm, neizmjerno pomnoženo neizmjernim. Zbirka bi tako zahtijevala previše

49

prostora. Svemogući Gospodar to zna, manijom vrhunskog kolekcionara sakuplja

kukce, pa zatim sve "preše" u nekolicinu «imageona» za pokaz ovdje. A tu, dakle,

kao što sam i rekao, ubrajam i ovu osobnu kostimografiju. Bitno je znati kako je

moj look-image postojao i prije no što se original tamo u Gruzijskim zbrdima rodio.

Da li sam dosadan?"

Bijah zbunjen brzinom, namjerom referata i naglošću posljednjeg pitanja. Nisam ga

uopće mogao pratiti. Polovično. Zujalo mi je u ušima .A on je (samo ja to tada

nisam mogao znati) telepatski i bez problema čitao moje prelomljene misli, i potom

odložio onu gomilu papira, pa nastavio:

"Znam , dosadan sam! Točno..da…da… niste u krivu. Čemu riječi? Trebao bih

svaki samoglasnik zamijeniti sa "bla", suglasnik sa "kva",a znakove interpunkcije sa

"kre".Potom bi moj referat počinjao ovako:

"Kva,kva,bla,kva,bla,kre...Kva,bla,kva,kva,bla,bla.......".

On je nastavio blebetati i kreketati držeći onaj prvi list papira kao da zaista prevodi

samoglasnike i suglasnike prvotnog teksta. Moram ovdje priznati da me odmah i

silno oraspoložila sva ta navodna uporno-ozbiljna kvakva-kvacija pa sam priličnom

mukom uspijevao održati studentski ozbiljno zainteresiranu grimasu . Naime, on je

tako predano i svečano kreketao kao da čita proglas, manifest pred članovima nove

ilegalne stranke u podrumu, ili kakve druge pa i legalne, visoke i ugledne žablje

institucije. Napokon, ja, oslobođen početnog straha pred najezdom čudnolikih bića

sred nepoznatih interijera nasmijao sam se od sveg srca. Podigao je glavu brzinom

mrmota.

"Hop,hop,stop!..citiram filmskog Aleksisa Zorbasa..pa vi se znate

nasmijati!......aha, tu smo...Obišaaal!.....dragi putnici... pretposljednja stanica...

ovdje stojimo nepoznatu količinu minuta...molimo putnike da ne koriste kabine

toaleta, kada vlak nije u pokretu. Ne mokrite na tračnice .One su simbol Puta!

Iako..gledajte na to kao na film .Hoću zaustaviti film. Ali? Da možda preskočimo

studije i elaborate? Zaključak referata? Sve što se događa tamo dolje, mislim pri

50

tome na pokrete trupa i uzroke, jeste bilo, biva i biti će takvo kakvo jest, zbog

nedostatka "kre-kre" rječnika na tržištu. Da je sve ovo bilo uredno prevedeno na

vrijeme, ili sinkronizirano na "kre-kre"jezik, svi govori po parkovima, tisku,

medijima, sve bi se te slinave gubice postidjele razotkrivenih blebetanja i kva-kva

namjera. Pretpostavljena utopija apsolutne ljubavi, skokovi u drugo, ,pa i nirvane

postali bi povijesno bližima ,izvjesnima, zar ne? Predmeti u osnovnoj školi. Ovako,

ostali su samo skokovi sa desetog kata, skokovi u vodu , ali i u dobru staru toplu

močvarnu maternicu.Za utjehu ! Da li sam dosadan?

"Niste, gospodine......?!"

"Ako Vam odgovara nazivati me Josif, nemojte se uopće obazirati jer ljutiti se neću.

Možete me tako nazivati…ako me mogu nazivati tim imenom oni preglupi..»

Zastao je.

«Dobro..nije bitno….Gospodine Žabac....mislio sam ..u čast ovog susreta....popijmo

jednu....ali, časak.....da pozovem nekog od Asmodeusovih pincera."

On skoči na stolicu, pa indijanskim zahvatom iznad čela, poče činiti polukružne

pokrete cijelim tijelom... lijevo, desno. Mislim da je pretraživao proširenje, tražio

one mršavce risovog uha, kako je i sam rekao; nekakve vrste konobara.

«Kojih nigdjeee nemaaa, kad ih trebamooo!!! – pjevao je prepoznatljiv operetni

refren i dalje se osvrćući po Dvorani. Ali nisam se mogao prisjetiti o kojoj je operi

ili opereti riječ. Samo se nekoliko našem stolu najbližih «sluzavaca» okrenulo.

"Zavraga, gdje su....nema ih u vidnom polju. Previše je magle, pa je prokletnici

koriste. Magla je potreban Gospodarev kapric zbog pridošlica. A večeras će biti

vrlo gusta slutim....to znači da takvih poput vas luta još u presjeku."

To što je govorio nisam razumio, ali svejedno. Na podiju se promijenio sastav

sexteta, no ne i plesači....uživao sam u Tangu...ponekad toplomračnom gmizavcu

opsceno slijepljenih dvo-polovica androgina, a ponekad i oštrom kao rub ručno

51

naoštrenog nožića što "para" zrak u slijepim uličicama stare četvrti

Palermo.....zaista bi me opustilo okrjepljenje pivom. No iz opuštajuće Tango-

letargije neugodno me istrže zbir nevjerojatno glasnih Josifovih urlika neljudskog

porijekla.

"Aheron!!!......Kafizijel!.......Nagasijel!"

Pretpostavio sam da zove Uslugu i Poslugu, to su mu bili ti....pinceri. Ovi pozivi

Brkatog zvukovno uskoro nadjačaše i samu glazbu i mrmot se bližega mnoštva na

tren utiša, ali na podiju nisu prestajali plesati, niti svirati. Njegovim olujno-opernim

dionicama tih poziva uskoro više nisu poklanjali pažnju ,ili su već navikli na slična

urlanja . Josif se tada spustio na stolicu vidno uznemiren.

"Ehe, ne želim da mi ovo rade....i znam točno što je....Apsare u presjeku, larvae,

bludnice....to je, ma naravno .Kao i obično; Zbor bludnica krvopija odvlači pažnju

personalu...Ja sam ipak netko ovdje!......Proglašavam izvanredno stanje, gotovo

ratno, iako znam da me nitko neće shvatiti ozbiljno.....akcija..odmah!!!"

Sve do tada nisam uočio kožnatu poštarsku torbu na stolici .Niti starinski crni

telefon na stolu. Stvari kao da su nestajale, pa se pojavljivale nove, nepoznate,

primjerenije situaciji i na posve različitim mjestima. Samo, nisam se nikako mogao

prisjetiti: da li su na tim mjestima bile i ranije? Josif svuče sivozlatnu kapicu lude, a

iz torbe dograbi drugu.Za čas na glavi mu bijaše kožna pilotska kapica popularna u

junaka ratnih dvokrilaca iz Prvog svjetskog, a koja mu je posve pokrivala uši. Ali to

nije sve. Iz torbe izvuče i one smiješne pilotske vjetrobran naočale, te dugi crni

kožni kaput, pandan klasičnog zimskog ruha pripadnika istočnih tajnih policija.

Pitao sam se kako je sve to moglo uopće stati u tu torbu.Za tren je nova odjeća bila

na svom mjestu; tijelu i glavi. Izgleda..nova rola ,pomislio sam. On nije govorio.

Možda je glumio grimasom prevažnog razmišljanja, zagledan u daljinu isturenom

talijanskom bradom, napućenim usnama .Što li je ili tko sad? Musollini? Šutio sam i

ja. Nisam se želio uplesti u te polurazumljive postupke, ali ispalo je vrlo smiješno.

Teškom mukom sam izdržavao privid suglasja ozbiljnim licem. Mislim da je on to

52

shvatio. Ja sam počeo osjećati dodijeljenog vodiča meni još uvijek nejasno-

alternativnijm načinima ranije čitanih samo u knjigama, ne i doživljenih, dakle

razumijevao sam sve čistim valovima nasluta .Uskoro samog sebe uvjerih kako bih

bez ikakvih poteškoća mogao da hoću i čitati njegove misli kao što on upravo čita

moje. Napokon je sjeo za stol i podigao slušalicu telefonskog aparata, okrenuo

svega jedan broj, po dužini klokotanja povrata brojčanika zacijelo nulu, a netko je

činilo se postao odmah dostupan na drugoj strani postaje telefonske žice.

"Zerukut, vi ste?......Ja sam....Babillo!.....kako koji Babillo?......Josif!!!...Da....Zar

zaboravljamo naša pustinjska imena?.....da....ahaaa, ništa nije kao u stara

vremena...Dajte mi poglavicu.......kako nije?......dobro zar se uopće nekoga može

pronaći?...Što ?......Vi?.......Možete mu prenijeti.....pa Molohu.....neka pošalje

egipatsku ekipu! Dajte molim vas?Nemojte?One dečke iz Agencije…..iz "Apofisa",

naravno....što?… nema niti njih?....da....da ...koji?....je,je..je....i oni su

dobri..da.....čini mi se da Asmodej i njegovi brljaju.....opet...Gdje? Kod Gospodara?

Auuuu!....da nije neki prevažan sastanak?..Da?....da......miševi kolo

vode.....točno...Asmodej nije neozbiljan......paaa, mislim da su apsare, lelujave

bludnice.... opet su se razmnožile. Pazite; ja osobno nemam ništa protiv u slobodno

vrijeme, ali Dvorana trpi...da?....da...čujte neka se nešto učini, ali tako da Gospodar

ne dozna..Ne želim ga uznemirivati zbog sitnica.....znam.....dobro…dobro ….ma

da….sazna sve prije ili kasnije....da?...da.....mi ne možemo protiv toga......recite mu;

Josif je poručio neka pošalje…neka pošalje što može i brzo...no, ukoliko……

da.....pa, bilo bi dobro..... neke starije....Sitakera, na primjer.... Magoa, da, da, da.....i

ludog Tezogara može…da ,može i onaj Atembui...da....još luđi.....znam.. i bez

prašine naravno ..čemu?....neka počiste, pa presele... ja se nadam.....i

Vama...Prijatno, do slušanja....(spustio je slušalicu i pirnuo bijesno kao domaći jež u

proljetnoj noći i rekao ).

«Idi u mater!!»

Stanka.

"To smo sredili." – potom reče vrlo zadovoljno i obliže brke - "Mogu se kladiti u

šeststotina paklenih judilira, da imamo pincera u roku deset minuta. Ovi vam

53

lokalni vrlo vješto znaju špijunirati misli, tihe razgovore»….(primijetio je kako sam

primijetio da ta slušalica uopće nema žičanog nastavka)..."Nema telefonske žice, pa

što» - rastegao je posljednje samoglasnike - " Kojeg će nam ona vraga.....Vidite li,

ne treba ništa (pogleda lijevo i desno,a zatim tiho i važno nastavi)…..jer se ovdje

sve zna, podmetanja ne postoje, a neiskreno je nepotrebno. Ipak, mogao sam poslati

sve poruke putem misli. No što bi slavni iz osiguranja pomislili? Bilo bi to možda

previše intimno, a ja nisam ničiji ljubavnik. Osim distance, važna je i ozbiljnost,

rad, težina telefonskog poziva, konzalting, kabinet, prozor sa pogledom na zeleni

park."

Zaista, taj telefon nije imao nikakav produžetak koji bi bar nalikovao žici. Polako

sam shvatio ideju njegovog rugla. Sve što dotaknemo, sa pozicije ove Dvorane nije

tamo dolje nosilo težinu. Vrtnja je spontana, fenomen "fatalnog" smo smislili tko

zna zbog čega mi sami, nije trebalo krvariti .Igra je samo igra. Što nam se učini

važnijom, to je nevažnija. Demonska smicalica!?Ali, tamo se dolje drugačije

postaviš. Ne možeš to vidjeti. Uključen si! Dok sam prebirao po kartoteci primozga,

Josif se zavalio i ležerno "zaixirao" ruke, podigao obrve, te učinio vrlo opuštenu

pozu i veselo zadovoljenu grimasu kao poslije dobrog konjaka ili seksa .Gledao je

strop i fićukao .Plesači sve to vrijeme nisu učinili nikakvog predaha, nije bilo

zastoja glazbe uz puštanje vinila i audiokaseta kao nekada u slavnim vikend-

noćima jeftinih lokala radničkih četvrti istočne Evrope. Štoviše, učini mi se da se

proširenje podija nagužvalo novim «tanguerosima». Bijaše tu zaista svakojakih

«vrsta». Ali čemu čuđenje? Zar ovdje? Prepoznao sam iskrivljeno-instrumentalnu

verziju jednog Gardelovog napjeva. Bilo je zanimljivo, ugodno uhu na nov način.

Josif me "čitao" vrlo lako. Mračnije slutnje, misli povezane nitima straha,

prikazivao je ljutitim izrazima spuštenih obrva, dok se na moje misli recimo to

tako , nešto vedrijih zaključaka cerio poput klauna. A tada konačno i posve jasno

začuh njegov glas kao iz vrlo udaljenog megafona. Unutrašnji glas radijske boje

govorio je meni u meni, pokušavao se probiti obrnutim putem i kroz uši izletjeti

napolje u Dvoranu, kao da želi tumarati podijem:

54

"Ne odrastaju ove umjetničke mandragore samo na plavoj Zemlji. Zemljani

sebeljubivo promatraju stvari uvjereni u vlastite gluposti o jedinstvenosti vrste i

dalje; bla,bla,bla.....Dugujem neka pojašnjenja. Postoji zbirka takvih koji nisu

probijeni, a liječe se ovdje. Istina, to je zaista omanja zbirkica, ali je Gospodar

osobno vrlo ponosan njome. Zovemo ju i "Krilatom Zbirkom",a može i "Leptiri bez

pribadača",ili "Slobodno mrtvi tanguerosi".Njih upravo gledate. Umjetnici . Možda

nemamo kentaure, ali imamo kipare sa vrlo zanimljive planetice sazviježđa

Kentaur, capito? Šalio sam se. Imamo i kentaure. "

Žmignuo mi je, pa ja njemu. Počeo sam vježbati transfer misli. Napravio sam

pokus, pa u sebi povikao;"Josifee!"On je odmah reagirao inscenirajući Keatonovski

pad sa stolice. Mom radovanju nije bilo kraja.

Potom sam pomislio kako Josif previše "melje",a on se usprotivio tvrdnjom da sam

riba, a ne žabac, po količini izrečenih rečenica. Gledajte ovo. Potom mu odapnem

strijelu kako pravi muškarci više šute, a on mi bumerangira kako mi nismo više

nikakovi pravi muškarci, nego jadna mala žaba i jadni umirovljeni pustinjski

demon, kojem jedva da se može ponekad dići…..Sada sam ja mogao pasti sa

stolice. Možda jeste demon, ali je svakako i luckasti starčić. Ipak ovo mi se sa

slobodnom telepatijom, i nije previše svidjelo. Telepatija je ovdje oštrica

dvosjeklog noža, cijela ta situacija u kojoj baš svatko može njuškati po mojim

mislima, prije mi liči na šetnju bez odjeće Petom Avenijom. To sam mu izdiktirao.

"Pa, lažite..evo vam prve demonske vještine… lažite mislima..namjerno obmanjujte

samoga sebe….obrnite situaciju" - vrati on servu opaske - "ljudi obično lažu

ustima, a drugo misle...postavite to na glavu..budite majstor."

Ja sam mu odgovorio da mi sve to liči na skidanje vlastitog odijela, pa sa

"visuljkom" skačete unaokolo, a Josif će na to; kako poanta i jeste u tome da ćemo

prije ili kasnije svi skinuti odijela. Našu je, dijaloško-telepatsku tribinu, u kojoj su

brkati argumenti tog "morža" nadjačali žablje, prekinuo dolazak Pincera. Doklizao

je dakle do našeg stola zeleni, špicastouhi akrep nalik mršavom muškarcu zaraslom

u rockersku kosu i heroinske podočnjake. Josif se nasmijao

55

( poskakujući obrvama kao psihopata sa sjekirom)

.

"Ha, Astiro."

"Oprostite, Josife, upravo nam je ponestalo tekućine, pa smo morali...."

"Znam, zamijeniti tekućinu....... bludnicama..ali i bakanalijama i lažima doći će

kraj, netko je preslavan rekao."

Zatim se cijeli povije, stavi ruku na usta i prišapne mi - "Ovome ne možete čitati

misli..ništa vam to ne vrijedi....Oni? Već su se "izverzirali".Jedno misle, drugo

govore, treće čine...."

Osmjehnuo se brkovima, pa se smračio i njegov tenor je postao bas kada je

zapovjedio:

"Donesi nam dvije velike krigle....u stvari ne......donesi dva velika

pehara......najstarije što imaš."

Stvor se naklonio. Promatrao sam tu lelujavu priliku.....razbarušeno i razuzdano

bijaše u nj pokriveno stilom tananog, a nešto plaho, graciozno, i srneće dominiralo

je kretnjama. Ali sve skupa bijaše sklisko, odvratno. A niti govor mu nije posve

normalan, više je siktao šapatom.

"Paaaaa, preporučujemo izvanrednu Galipoljku, odlična berba iz

tisućudevetstotinaišesnaeste..a to je i najstarije trenutno na lageru..."

"Dobro, onda donesi dvije Galipoljke.....litrače...samo budite brzi."

Astiro se usporeno poklonio, te nečujno "otklizao" po sivim pločama, nestao.

Razmišljao sam. Dobro…glup sam ,ali baš toliko ne. Otipkao sam to Josifu.

Galipoljka? Neće ići, znam što bi to trebalo biti. I ja bih to trebao piti?.Molim radije

pivo......ako nema piva, može i mineralna, a što kažete na običnu, prozirnu vodu.....

"Ovdje nema piva, nema vina" - klimao je tužno svinutih obrva - "I nema

vode..nitko se ne kupa. Krv se pije tu oduvijek .....slasna, gusta....rijetka

jutarnja.....mlada krv? Ukusna odmah kako je puštena. Ta najbolje opija polumrtve i

56

one koji zavijaju. Da, da..krv je najukusnija kada je ubrana mlada, pa odstoji...he,

morate probati!...inače nećete proći test..takva su pravila...ali, o tome ćemo

poslije....sve u svoje vrijeme."

O čemu on to, kakav test? I sami pehari krvi su strašna jezovita novost, no slutio

sam slično. Ali, test? Ja, svakako piti neću. Krv je osim toga slana, a ne

slatka.....znam to..sisao sam vlastitu posjekotinu na ruci, na prstu, i to nebrojeno

puta. Zarobljen tim mislima, tonuo sam u stari dobro znani, tihi očaj....Zar sam

mrtav? Ili sam samo u snu probuđeni inicijant Tajne sekte spavača, koji se bori

manipulirati Morom. Oh, dvije se želje pretvoriše u sile, koje se počeše hrvati,

naizmjence potapati, gušeći jedna drugu. Prva je htjela ostati u utočištu narko-

letargijske jazbine opsjednuta besmrtnom punoćom, sadržajnom idejom Dvorane i

tanga bez pustinjskog pijeska svakodnevnice, a druga je želja izrasla nostalgijom

navike, potajno priželjkivala buđenje ,prasak svijetlosti rođenja, topla lica konačnog

i smrtnog, povratak iz kome, dizanje zavjese u bolnici. Josif mi nije morao čitati

misli. Mogao je to sve vidjeti na mom licu.

"Možda niste primijetili, ali ovdje za istim stolovima piju pisci uz svoje likove,

redatelji i junaci njihovih scenarija, te junaci i glumci koji ih glume doživljavajući

Dvoransku poziciju kao vrst nagrade. Nama njihovo porijeklo nije važno, ali vama

iz trodimenzionalnog jeste....auuuuuuu...da li je to nenamjerna greška, mi to ne

znamo, ili možda se pravimo da ne znamo ,procijenite molim vas to sami. Pojasniti

ću vam razliku svepresjeka ,više ravni i vašeg trodimenzionalnog?»

On savije svoje guste obrve (malo-malo to je činio) i sklopi ruke kao da moli.

«A to drugim riječima znači izložiti osnovnu ideju Dvorane i cijele Gospodarove

zamisli. Lakše ćete shvatiti ako uporabim vaš osobni primjer . Naime radi se o

događajima iz vaše rane mladosti .Sjećate li se malog mjesta u kome ste živjeli,

sjećate li se hipodroma, staze za konje, i one duguljaste bijele kuće udruge

konjogojaca? Klimate glavom, dobro, to je u redu. A slike na samom ulazu konjskih

odaja? Bio je tamo naslikan veliki Pegaz, ukoliko se ne varam?..Ha, iskopao sam,

nemojte me pitati kako, i molim vas ne pogledavajte me na taj način!!...Ako se ne

57

varam, bila je to velika slika krilatog konja bijele, snježnobijele boje u plavoj

pozadini. Pomalo kičasto ,ali upadljivo. .Ispravite me ako pogriješim ? Ta vas slika

i danas prati, prisjeća na ugodne trenutke najljepšeg dijela djetinjstva. Prizivajte,

molim vas sada unutrašnjost štale. Možete li? Kako vam se ono zvaše ljubimac?

Riđi? Ne, njega ste se bojali .Onaj drugi? Legolas?! Da! Mali, brzi Legolas. Solidan

trkač. Ali nikada nije stizao prvi. Mislim da ste kao dječak njega najviše voljeli...a i

on vas....zar vam nije jeo iz ruke. Ljepuškasta životinja; mirisao je na konjsku

balegu i sijeno...ima li ljepših parfuma uopće ? A tada ste odjednom odselili. Bili

ste mali dječak, a promjena bijaše velika i tužna ;to preseljenje. Plakali ste noćima.

Maštali ste. Legolasa ste maštom u snove prizivali i bili uporni. Napokon je došao.

Imali ste dvanaest godina i sretni polazili spavati. Majci je to bilo čudno. Sjećate li

se? Da su škole imale tada psihologa završili bi upravo tamo.. U snovima ste počeli

pak i pričati .Kao i ona epizoda ustvari epizode sa patuljkom Lulallayem. Ali to je

druga priča. Na kraju Legolas više nije bio jedini, zar ne? Bio je tu i onaj krilati

bijeli Pegaz sa slike. Uskoro je ekipa imala svoj jedinstveni "feeling".Tri prijatelja.

Redovna. Bježali ste od nekakvih mutno oslikanih i dlakavih verzija

bezglavih ,bezličnih Ali-baba razbojnika, u snovima ste oslobađali svezane

djevojčice, a poslije ste se pravili važni pred istima. Pokušavali ste to za dana

objasniti i ponekima u razredu ,ali nitko nije odveć mario ,osim Vere ,one male

sovinih očiju .Da.. atipično za djevojčicu :Nije bila zaljubljena u vas. Voljela vas je

onako...zbog vaših priča. Bio bi to dobar animirani serijal za djecu ,zar ne. Mjesto

radnje; snovidna polja, šume, iskrivljene slike ,obale. Ponekad bi osjećali nešto

prijeteće tamo u gustišu ,ili u krošnjama gustih šuma .Jednom ste se prilikom u

stvarnom Svijetu vratili na kratko u svoje staro prebivalište i potražili Legolasa ,ali

više nije ga bilo. A i bijelog su Pegaza prebojili prljavo plavom. No u snovima

malog dječaka nisu tek tako isparili. Hoću reći. Na materijalnom Planete između

Legolasa i Pegaza prihvaćene su razlike. Legolas je navodno stvarno biće «od

mesa», sve dok ne ugine. Ugine? Konj? Kako je to ružno za reći .Dobro ..ispravljam

ljudsku grešku ;dakle sve dok plemenita životinja ne umre. Pegaz je crtež ,slika.

Ili je veza sa mesnatom materijom postala neostvariva ,ugasila se. Kada se to

dogodi, a i prije toga Legolas potpuno «prelazi» na mjesto slično ovome....postoji

58

mjesto za sva bića slična vašem ljubimcu.......postoji mjesto gdje Sjene

kraljuju ,neka vrst očišćenog beskrajnog utočišta , gdje su sve pojave prelivene u

opće, beskrajnije kalupe......tako je i Legolas prije svog rođenja bio potpuno ravan

Pegazu, a kako je Pegaz mitsko biće pretpostavljeno istom idejom po Gospodarevu

Zakonu "Svega u svim pravcima" dakle tako i Pegaz negdje tamo, na skrivenoj

Planeti udaljenog sazviježđa udiše, pase, leti, od kakvog recimo «mesa» postoji.

Razlike nikada niti nisu postojale, već samo u pričini, u grešci zjenice i vašeg

cijenjenog primozga , u prijelomu svjetlosti, nakratko. Dakle, ništa nije tek samo

tako dano, sve je od prapočetka u pravilu kalupa stvaraoca.,a dvojba; kokoš ili

jaje?..vrhunac je ljudske gluposti pošto obje jednako startaju kao

predodžbe.....početaka i svršetka nema. Moj prijatelj Platon iako voli varati u

pokeru ,ipak u ovim je stvarima vraški u pravu. Kao dijete prošlog i sadašnjost je

samo pjesma o mašti. Taj nazovimo ga zasada tako :» trenutak « u kome se

prošlosti prisjećamo ,a budućnost zamišljamo ,dakle sastavljen od u mesnatom

smislu nepostojećih stvari svakako je nešto za što se vi ljudi ne bi trebali toliko

vezivati.. Ali, oni tako ne čine ,zar ne? .Dapače, smrt tijela je ono loše u ideji o

besmrtnom, pa je plazajuće skupine vole iskoristiti. Ponosni se majmuni ponašaju

kako već… pa kao da su i tjelesno besmrtni štete tijelima oko sebe prihvaćajući

zakone slinavijih od njih . Krakovi se istog polipa bore za prestiž, bezglavo

uvijajući se. Lijeva drži žilet i njime želi presjeći vene desnoj i obratno. Žedan

sam."

(Nije nastavio. Izdužio je vrat, očekujući brzu poslugu....Razmišljao sam refleksno.

Ništa ovo nije novo. I to je ta osnovna ideja cijele zamisli ? Ja sve to znam. No, ova

je njegova besjeda ipak uspjela uzburkati moje malo more. Bilo kako bilo, krv ne

mogu popiti, iako su mi usta nabrekla od želje za tekućinom. Ali baš krv? Povratio

bih sve....vjerojatno. Josif učini začuđenu "face" kao da se nečeg naglo dosjetio;

ono….Rumpenštilskin!!! )

"Zašto baš tango? - uperio je prst ka glazbenicima - "Ahaha, evo jednog dobrog

pitanja? Dakle, ovdje se svira Tango. Zašto?"

59

"Obožavam Tango, gospodine Josif. Mogao bih o Tangu napisati gotovo cijeli

roman. Ukoliko je ovo tek San mogao bih pomisliti da ga sviraju samo zbog mene."

"Zbog vas?!" - zaškiljio je - "Zbog vas? Ajnk!...pali ste, dragi kolega!»

(U njegovoj se ljevici odjednom stvori studentski indeks sive boje)

«Osim što ste bili nevjerojatno sebeljubivi, ne samo da ste promašili temu , već vam

nisu bili jasni niti najosnovniji porivi već od prapočetka..dođite molim vas za

dvadesetčetiri dana…..Bljak, kakva besmislica. .....no, folklor demona je odraz

Tanga u krivom cirkuskom zrcalu, pa udara u krv onih što piju krv. Dragi Frogy,

zar postoji u svjetovima požude sličnija glazba, zar mi možete preporučiti glazbu

koja bi bila kadar poput Tanga preuzeti težinu, teret Zbira emocija;.Ali, Tango je i

više od toga...Radi se o ritmu i pod tim ritmom možete postaviti sve....istina, biti će

to onda obojano posve ludim bojama, ali promjena je najljepša stvar......Ahhhhh,

koliko samonagonožudnjoemelanholikozavistnoljubomornoljubavnosretnog

oduševljenja, i sve je to na samo jednom jedinom mjestu. Tango mogu plesati svi; i

ustrijeljena djeca i antropomorfne zmije; voli ga svatko tko ima rep ,mogu ga

plesati oni povađenih očiju i oni što uporno oštre očnjake..naravno.....Tango im

nježno šapuće o njima samima, osmjehujući se, on zarazno nagoni na osmjeh....sa te

strane ugodan je uhu najsvirepijeg demona i najočitijeg čovjeka u isto

vrijeme.....Tango slušaju i plešu masovni ubojice, patološki slučajevi i posrnuli

anđelčići, ustrijeljene eksperimentalne zvijeri , plazmode, oahxi i uglavnom svi u

svim plohama sivih emanacija..... unaprijeđeni je Tango, odista Tango Nuevo, on

nam je bliže, razumije nas…no, ovdje dodekafonijsko ludilo kraljuje, pa se i Tango

Nuevo može unaprijediti u Tango Daemono koji ekvilibrira na opasnoj visini žice,

negdje na pola puta, kao nedodirljivi simbol u sivoj snovidnoj visini. Onda

Gospodar zove onog Schoenberga u odaje i prisiljava ga rearanžirati razna

Tanga .Ovaj to onda čini nevoljko..ne pitajte me kako znam , a lukava Visost

upravo to želi. Mislim ..te rupe «

«Rupe?»

«Rupe .nego što?…Ovaj zaboravlja sve prearanžirati..pa je tango brdovit,

razumijete? Udoli su dodekafonijski , a brda pripadaju običnoj kromatskoj….!»

60

Odjednom zašuti i zamisli se. Potom se zavali ležeći kao da je u fotelji ,te stade

masirati čelo blijedom ljevicom .

Pa stade uvijati brk. Napokon reče sebi u bradu : «Dobro!»

U njegovoj se desnoj ruci ponovo stvori ona stara telefonska slušalica.

«Halo!….halo!….. Počujte vi konobari kornjače!...Ma ne mogu vjerovati?!»

Činilo se da nije mogao dobiti vezu.

On tada nervozno lupi slušalicom na stol , ustane i starinski odsalutira .

«Nažalost ..morali bi sada poći po štukinoj zapovjedi o raspoređenom vremenu. I

nemojte me ništa pitati ,sve će vam se pojasniti poslije . Ništa….zasada nema

ispijanja. Zadovoljni? .Biste li bili voljni slijediti me ?Vidjeti ćete ,isplatiti će vam

se!!

Odahnuo sam .Barem zasada. Josif tada nečujno šmugne ka plavom mraku

Dvorane. Poletjeh za njim.

61

Frankfurt A.M 5-04-1993.

Servus Jany!

Primio sam oba nastavka ,ne moraš brinuti , a koje čitam evo već u kontinuitetu od

dva mjeseca..poneke «pasaže». Sve to predstavlja i moje vlastito ogledalo i

razmišljanja te istovremeno i bolan uvid u tragičnost ljudskog života uopće .Ne

mogu početi sa baroknom uviđavnošću i konvencionalno-retoričkim uvodnim

floskulama ,kada sam pogođen Tvojom iskrenom i beskrupuloznom analizom svega

,svođenjem «stvari» do kraja ,strukturalno-kemijski sasvim dosljedno apropo

becketovski ,te se osjećam kao Filip pred Kiryalesom. Nemoć da se išta učini a s

druge strane svjesnost kako svaki odgovor predstavlja apologiju ,apoteozu koje

negiram «same po sebi» istovremeno su dio i mojih unutarnjih razmišljanja i

borbi ;svakodnevnih preispitivanja ,često kritičkih analiza ,u kojima htio ne htio

moram porazno priznati ne prolazim dobro. Ali sasvim sam siguran

sintetički ,generalno ,a ne apologetski gdje počinje «put do svijetla» ,a gdje počinje

mrak .gdje počinje zlo pod kapom nebeskom ,gdje je Bosna ,tama ,homocid…..

«U sredinu Svijeta - reče Stvoritelj - postavio sam te da bi mogao ljepše gledati

oko sebe i vidjeti sve što je u njemu. Stvorio sam te kao biće koje nije niti nebesko

niti zemaljsko ,ni smrtno ni besmrtno da bi mogao sam sebe oblikovati i svladati.

Možeš se srozati do životinje ,ali možeš se i sam ponovo roditi da živiš božanski»

62

Pico della Mirandola

Naše rukavice nisu bijele niti je naša distanca spram događaja

plemenita ,dostojanstvena. Učestvujemo u događajima u kontekstu «vlastitosti» od

koje ne možemo pobjeći ,a medijalnost našeg postojanja ograničava svaku

apsolutnost. .Buka Svijeta ,politika i politikantstvo ,bol i patnja ,svakodnevno

svevremensko breme, Gilgamešove suze za Enkiduom ,bolne spoznaje o

prolaznosti ,i to kako Godo neće doći jer se sve pretvara u pijesak ,te polifoničnost

krvi prolivene po epohama , ipak nam ne daju pravo životne abdikacije, ne daju

pravo destrukciji i autodestrukciji kao principima ili «istinoljubivosti» po svaku

cijenu .Silina i obim patnje što ih osjećam u kontekstu općih i individualnih

događanja ,katarze Bachovih fuga i crkvenih propovijedi još uvijek za mene nemaju

snagu potpunog očišćenja i metamorfoze. Prolaznost i sterilnost građanskog,

konformističkog još nisu apsolutne besmislenosti. Ne mogu biti Yogi ,a istovremeno

i Komesar (Kestler).Oni se samo mogu dodirivati ,prožimati poput Yina i Yanga kroz

mnoštvo kontradiktornosti i kauzalno-posljedičnih odnosa ,kao prividno oprečni

entiteti u tolerantnom i nekakvom bračno-trpeljivom odnosu. Stoga je najbolji

angažman –ne-angažman ,a najveća političnost apolitičnost.

Najveće su nesreće po meni donijeli «usrećitelji» svijeta ,a najbolje politike vodili

(ne)političari i kraljevi koji su htjeli postati znanstvenici. U tom kontekstu

doživljavam i vlastiti anarhoindividualizam ,pasivnost spram rata ,zločina ,egzodusa

potpuno svjestan kako me neće mimoići moja «čaša žući , čaša gorkog pelina» jer

svima zvono zvoni.

«Dobro su znali učenici mudroga Pitagore da kružno se vraćaju vrijeme , a i ljudi i

da će kobna moć atoma ponovo uskrsnuti zlaćenu Afroditu ,Tebance i agore.»

Borges

U cijelom univerzalnom galimatijasu blatvijsko-blitvinskog okružja koji se toliko

tužno i mitski ponavlja ne mogu ,a da ne uočim dejavu i u ovom ratu ,pojavnost

ponavljanja svih interpretacija ,dnevnih i onih tzv. učenih ,ergo sub specie

aeternitatis što se tako glasno i učeno ponavljaju u posljednje dvije, tri godine kroz

63

problem žrtve i agresora ,povijesnih determinanti nacionalnih interesa ,vitalnih za

opstanak prekompozicija etničkih prostora etc…. I sve to u backgroundu na kojem

bi pozavidio i «ojlenšpiglovski» scenarij; bulumente mrtvaca ,invalida ,groblja i

krstače ,sumporna isparavanja, svećenici i ubogi ,ikonografija balkanskog i

panonskog poviješću opterećenog prostora..masovne mržnje, masovna

umiranja ,masovne ekstaze , masovne sreće i dugo čekane, sanjane masovne

«slobode» .Mrtve nitko neće vratiti ,patnja i bol su neumitni i to tako ide kako si i

sam jednom rekao od Sumera ,od Semita.

Individualnost je romantična pustolovina što na pozornici marionetskog svršava

uglavnom tragično .Praktično sam se opredijelio .Nisam ostao; Abrahamskim sam

stopama krenuo u novo ,u neizvjesnost. Ostavio sam prijatelje koje su opsjeli isti

oni stari demoni ,ostavio sam kultove i nacionalnu zlatnu telad nebuloznih ekstaza

zakoračivši na put bez povratka i koji će mislim trajati cijeli život. Spoznaja

gorka ,tužna, ali duboko filozofska i evolutivna .Tako na prijelomu epoha i

ruševinama prošlosti ,kada se još sasvim jasno ne nazire nova perspektiva i kada se

još nije pojavila nova vrsta «ljudskosti» ,dano mi je nešto ; potpuno ukinuti «staro»

i zamijeniti ga neizvjesno «novim». Interludij naše epohe ,kontradiktornost i brzina

događaja ,vlastita proturječnost i taj spomenuti raskorak «Yogi –Komesar» zasada

zbunjuje i opterećuje ,ali…..izazov je.

«Uobraženje da je izdvojeni ego ,ili ličnost stvarna jedinka ,usađuje se radi

razvijanja osjećaja ne-bićevitosti i straha od Boga. Zato je korisno za vladare da

ljudi budu slijepi i u pogledu polarnosti života i smrti i da se plaše smrti ,ako već ne

strahuju od Boga.

Alan Watts

Toliko za sada .A nastavak slijedi .Grozničavo očekujem nove dijelove ,novo

pismo. Nadam se da ćeš imati vremena

Jany….sve dobro .Pusa i od Melite….pozdravi sve svoje tamo.

Germanikus.

64

Pečuh (?) .(?) 1993.

Germanikuse!

Kao što sam i tužno konstatirao u telefonskom razgovoru ovdje ništa

specijalno novoga. Suhoparni su dani preslici jednog jedinog nažalost isključivo

dosadnog dana .Radim puno i po prvi put u životu imam problema pri saginjanju.

Kičma .Valjda sred predugih cjelodnevnih stajanja .Liječnika zasada nemam

vremena pohoditi. Da nema piva , vina ,slušalica i audio-linije ,a potom čistog

papira i penkala ne znam kako bih izdržao.

Dobro je to što većinom ne brigam o sadržaju. Nasumično

je ,stihijsko ,vjetrovito ,dakle radnjom nebulozno ,nerijetko i naivno napisano ,no

kako pišem uz enormne količine piva smatram ove pijane tekstove unikatnim

materijalom. Ukoliko prolijem nešto dragocjene tekućine po papiru ili sutradan u

trijeznom dakle stanju i uz silnu muku pokušavam dešifrirati nočašnje

škrabarije ,nije mi teško sjesti i sve prepisati ,retuširati ,odgonetnuti nečitljivo.

I eto rezultata.

Obećano ,učinjeno! U prilogu šaljem Ti i nove dijelove «Tanga i Margarite»

U međuvremenu zabavljajući se ovim tekstovima zamislio sam i pretpostavljeni

naslov .Svidjeti će ti se :

65

T A N G O U N D M A R G A R I T A

(Eine Romantische und dialogische Fantazmagorie.)

fur mein freunde Sensei ;Reinhold Bobis Adanski

Da li je to posve gramatički ispravno napisano ? Dobro ; igrajmo se. U uvodu

preporučljivo je postaviti kakav citat ili pametnu besjedu ,a najpoželjniji bi bio

dobar srednjovjekovni ili renesansni pasus ,no u ovom slučaju mogao bi to biti i

Tvoj Goethe. Kako me mati redovno dvotjedno opskrbljivala knjigama iz Osječke

Knjižnice dao sam se u dugu i mukotrpnu potragu. Dugo sam oblizujući se tragao te

dobio pregršt ideja, ali na kraju odvojih tek uistinu nekoliko pasusa koji bi kako tako

odgovarali zamišljenom predlošku. Naime ..u neko drugo vrijeme i na nekom

drugom mjestu zgodno bi bilo prije svakog odjeljka «Tanga i Margarite» postaviti

mali uvodni citat.

Izdvojio bih za ovu priliku nekoliko meni osobno najprimamljivijih .

Prvo Agripa …uistinu ne znam točno gdje sam ovo pronašao ;da li u «Magici 2» A.

Crowleya ,ili u «Ogledalu čudesnog» Pierrea Mabillea ,ili na oba mjesta ? Nije

važno. Prijevod bih naravno malo izmijenio u svoju korist .Evo ovako:

«Prizivam vas i naređujem vam ,poznati i skriveni demoni ,da posvetite ovu knjigu

svojom milošću ,kako bi je svi čitali sa razumijevanjem i shvaćanjem ,obvezujući se

da čete se pojaviti u primjerenom obliku pred čitateljem koji će to od vas

zahtijevati. Ni pod kojim okolnostima nećete pokušavati nanijeti zlo tijelu ,duši ,i

duhu čitaoca ,niti ga ometati svojim gunđanjem ,olujama i bukom ,ispadima i

povrjedama ili bilo kakvim nepoštivanjem zapovijedi ispisanih u ovoj knjizi.

Zaklinjem vas da se smjesta pojavite nakon izrečenih priziva i da bez pogovora

izvršite sve na što vas obvezuje ovo djelo .Ako slučajno netko od vas bude spriječen

da dođe i pojavi se kada to od njega bude traženo ,dužnost vam je poslati drugog

demona obdarenog vašim moćima da izvrši čitateljeve želje .Ako me ne

poslušate ,odnosno ako se u potpunosti ne pokorite volji čitatelja osuditi

66

ću vas na tisućgodišnje muke «

Cornelius Agrippa

Vrlo interesantno ,nije li? Naravno ukoliko bi prijevod bio točan. Poput starih

Sumerana i ludi je Agrippa bio posve okružen demonima.

. A pronašao sam sličnih ulomaka podosta .Ponešto sam i ranije zapisao ,pa sada

kolekciju ljubomorno čuvam u velikom fasciklu radnog stola nadajući se kako će

mi jednog dana ustrebati. Zašto «nadajući se»? Jer to mora doći u pravo vrijeme na

pravi način .Nasilnim postavljanjem i pogrešnim odabirom mjesta i vremena

upropastio bih sve.

I tako..uz sve meni drage pisce (Borges ,Ecco ,Marquez ,Coster ,Hofman i dr.) vrlo

zanimljive su mi kako je netko jednom rekao tzv. «neozbiljne knjige»…navodim

ovdje Crowleyeve «Magica I ,II, III (nisam baš siguran koliko ih je no jedinica i

dvojka mnoštvom zgodnih anegdota i pričica vrlo su primamljivo štivo, jer ako je

vjerovati prijevodima na ponekim mjestima taj ludi fantazist , okultist i telemit

jedva da u sebi može obuzdati pjesnika .A sljedeći bi pasus osobno bio voljan

postaviti pred finalni dio kakvog uistinu posebnog mračno-ljubavnog romana:

«Sjećam se određenog svetog dana u drevna vremena tame Ozirisovog ekvinocija

kada sam Te po prvi puta očima ugledao; kada je prvi puta izvojevan

užasan rezultat; kada je onaj sa glavom Ibisa čarolijom uklonio razdor. Poput mlade

djeve sjećam se prvog poljupca ,a na tamnim stranputicama niti ne bijaše drugog;

samo poljupci Tvoji uz mene bijahu.»

(Liber Lapidis VII:15 ,16)

Mislim ;čak i u prijevodu ovo je zvjerski dobro napisano. I za kraj evo još jednog

izvatka iz istih knjiga ,a radi se o ritualnom zazivanju demona .Sljedeći mu je zaziv

posve otkačen ,a vrlo bi glatko mogao proći i u «Tangu i Margariti» ,(na primjer

postavljen između dva primjerena dijela) ,no svakako da bi i ne samo rafiniranijem

čitaocu ovo mirisalo na «pretenciozno» :

« Tebe ,prizivam nerođeni

O ,dišući ,o lebdeće Sunce!

67

O ,lavovsko-zmijsko Sunce,

Zvijeri što se kovitlaš ,Munjo ,Stvaratelju životnosti ,

Ti Sotonsko Sunce Hadit što ideš bez volje ,

Zraku!.Udisaju duše bez granica i okova!

Tebe ,tebe prizivam nevidljivi što prebivaš u praznom prostoru,

Ti.. Oko požude ,daj mi srk ,Kotaču ,Moru ,Pra-stanište Babalon, Zmaj-zmijo

Hadita ..eona Horusovog.

Ti najuzvišeniji ,Ti najskriveniji ,Zmijo oko srca ,Zvijeri 666

Moj poziv olabavljuje povoje Tvog trupla.»

(Liber Samekh Ritual;Ars Congressus

cum Daemonae)

Kakav priziv! Kao sa glinene pločice. Ali i poezija! Genijalno!

Iskreno ,mislio sam zaista postaviti ove djeliće u svojstvu uvodnih ne znam kako se

to zove; preambula ,floskula ,ali odustah. Iako sakupih dvadesetak prevedenih

pasusa Hofmana ,Borghesa ,Eca ,Heinea (možda pomalo morbidno ono o maloj

mrtvoj Veronici ) ,Marqueza ,Goetheovog Horacija iz Fausta («Traum und

magische schreken…») te u prijevodu («Gle ,tu ste opet lelujave sjene…») naravno

i govor Bulgakovljevog Wolanda Leviju o svijetlu i tami ..ipak mislim da bi bilo

previše.

Već je sve i tako načičkano imenima ,stvorovima ,nadimcima ,citatima.

Joj ,zaboravio sam. Svidjela mi se i Crowleyeva vrlo kratka pričica o korpi i

mungosu .Mislim da bi se ti toga mogao prisjetiti .Ono u vlaku.

A tek pjesnici! Dovoljna mi je samo jedna (ili dvije) antologija. Ili stara čitanka za

četvrti gimnazije. Od Ptahotepa prema gore.

Uz adekvatnu glazbu konceptualni me sedativ čitanja raznih pjesnika

opušta .Naravno uz neizbježno svinjsko konzumiranje enormne količine ječmeno-

hmeljskog soka..tu smo isti .Jer čitajući poeziju ,a kako je to lijepo u Misterijama

Colin Wilson primijetio mi «jedrimo». Potom pišem ,ili pokušavam nastaviti

«Tanga i Margaritu» ,no u slučaju crnog vina k tomu još i kvalitetnijeg

neočekivano znam uživajući napisati i pokoju pjesmu .Langsam. Adagietto

Uglavnom ..na spavanje najčešće polazim zaljuljan kao zaljubljeni leut . I to je to.

68

A u prilogu nove pustolovine maloga žapca .Javi mi molim Te da li si švrakopise

primio .Može i razglednicom. Posljednje su bile ludilo. Gdje nađeš one sa

pagodama.?

Pozdravi bolju polovicu.

Tvoj Jany of 100% gotovs.

ESSIUS I MERMAC

Kada mi je Josif rukom pokazao da ga slijedim ,htio sam

ga upitati nešto u smislu ; a zašto uvijek žurimo ? No bijah sve vrijeme smušen ,

hipnotiziran kao žaba . Jer krenusmo mahnito brzo .On je baš «nagazio» kroz

polumrak, kao po ledu, i ja sam ga teškom mukom uspijevao stizati. Gomila se

pomicala u stranu, praveći prolaz po sredini. Mnogi su čudni svati Josifu mahali,

kao da je on lokomotiva, a ja prikvačeni poštanski vagončić....čudno sam se

osjećao...poslije nešto vremena primijetih kako dodirujem tlo samo vršcima nožnih

krakova, te kako ovo izvodim lakoćom sablasti ...ja sam tada po prvi puta istinski

"klizio"..i to bez ikakva napora." Nekakva je čudnovata i prikrivena sila sve ovo

omogućila!" – sjećam se razmišljao sam. Ne znam niti sam koliko dugo

napredovasmo, ali primijetih da se iz minute u minutu okružje mijenja....no iz

mraka bi Dvorane još uvijek izlazili najrazličitiji oblici . Izdeformirani bi entiteti

ponegdje naprosto iskakali kao da nas žele uplašiti ,no broj se stolova i stolica

uskoro prorijedio..... zađosmo potom u mračnu , neosvijetljenu i maglovitu

pustoš ,u nekakav ogroman prostor ,no plesni su zvuci tanga još dopirali do nas.

Napokon primijetih neku vrstu paravana, koprene koja je počinjala gustim

nakupinama bočnih magljenih zidova i sa lijeve i sa desne strane......

"Područje Separata.!» - glasno i nekako «sretno» Josif zapjevuši - «

ovo je samo uvod u Labirinte i Pećine....ovdje počinju maglovita carstva mašte;

oceani, stepe i prašume mitoloških stvorenja, a ispred nas ravno je aerodrom!".

Aerodrom? Kako sad to? Kakvi avioni? Dvokrilci? I nije mi, moram priznati u

69

početku bilo jasno ovo sa mitološkim pra-prašumama, ali ta izjava kako bi u blizini

postojao aerodrom ? "Što, zar ovdje imaju sve?..znači "leti, leti, leti žabac"...Letjeti

avionima, ili helikopterima, ili lahanopterima ? Haa! Zar ovdje nema kraja

iznenađenjima?"

Josif je naravno "slušao" moje misli ,hihotao se. Bilo je nekako od srca. No uskoro

izađemo na manje maglovitu plohu kružnog oblika. Ovdje nije bilo niti stolova, niti

plesača. Noć u pustinji. Vrlo, vrlo maglovita.

"Stigli smo! Pogledajte!" - pokaže mi on rukom, a ja kroz maglu, na

pedesetak metara nazrijeh dva blještavo-žuta svijetla Kada se približismo....ta

svijetla postanu bliješteća stvorenja ničemu viđenom nalik. . Lavovski oblikovanih

tijela, no veličinom najmanje duplih dimenzija ,imali su ti stvorovi lijepa i bijela

sitnopaperjasta, gotovo anđeoska krila .Ali…uf.. i glave im bijahu lavovske

veličine. Ali glave ptica grabljivica? Jooj!. Samo…začudilo me odmah što te gubice

nisu imale pravilan orlovski kljun poput sličnih bića ilustrirane literature ,više su me

podsjećali na papagaje. Da ,na «arare» lavovske veličine. Zastao sam uplašeno.

Nisam želio prići zvijerima, pričinilo mi se sve to odveć opasnim. Josif se vrati do

mene, i prišapne .

"Razumijem , no ne bojte se.....to je samo....naš Aeroklub, hehe.....

jedan u nizu njegovih lijepih hirova......to su leteća prijevozna bića ....zar niste čuli

za Gryphone?"

Grifoni? Kako da ne! Klimnuo sam u stilu «podrazumijeva se» svojom

sluzavom žaboglavom gubicom. No nisam posve glumio .U maglovitoj prisjeti

ostao je ukus ovog odavna odsanjanog susreta. Još na zemlji! Tako uspjeh umiješati

divljenje u jelo straha što me dodatno ohrabri. Kako sam mogao vidjeti, ovi nisu

imali otvorene oči. Sjedili su trbuhom i šapama zvijeri, puzali su kao Sfinge po

pijesku, pa sam pomislio kako vjerojatno spavaju. Josif je potpuno prišao ,mahnuo

mi rukom. Da priđem bliže? Prostruji njegova misao. « Možete…spavaju.....istina

lakim snom zvijeri. Nemojte pogriješiti molim vas...ovo svakako nisu zvijeri....ovo

su inteligentni i miroljubivi stvorovi i oni govore poput nas. Osim što nam služe za

let prijenosnici su poruka, ali kako poznaju sve jezike..nije potrebno lijepiti golublje

70

papiriće nad njihove kandže. I ne treba ih buditi...to uvijek učine sami."

I zaista, ovaj bliže nama otvorio je samo lijevo oko....veliko,

crno.....zurilo je to oko prvo dugo u Josifa, potom u mene.....no, bilo je nečeg

inteligentnog, toplo psećeg u tom pogledu.....Josif priđe, i zagrli Gryphona bez

bojazni - "Oni sve vide i sve znaju, onako usput, sve što se upravo događa, ili će se

dogoditi..i samo se čini da spavaju, nije li tako Mermac?"

Glavati se papiga-lav samo osmjehnuo.

"Uostalom oni obožavaju letjeti!" - nastavi Josif i pomilova stvora po

glavi .

"Istina.." - javi se i Gryphon duboko toplim, pomalo ženskim glasom -

"Pa, stvoreni smo zbog leta" (pogledao je mene i nasmijao se..tako nekako ).."Kako

ide Josife?"

"Dobro, hvala na pitanju, Mermac. Lijepe su ove ljubičaste letargijske

izmaglice ovdje..uvijek kada navratim primijetim kako se boje mijenjaju. Udišem

mirisne pare spremljene za vas posebne. Dobro omamljuju. No, moramo o poslu.

Rečeno mi je da dovedem pridošlicu."

"Znamo za pridošlicu. Rečeno je da čete doći, da čekamo. Sa najvišeg

mjesta."

(Stajao sam ipak podalje. Primijetih da onaj drugi stvor nije uopće

otvorio oči. Ali je gotovo neprimjetno njihao ogroman sedefasti kljun lijevo, desno,

kao da je u transu .Mogao je biti i budan i slušati. Uglavnom desni je, taj što ga je

Josif nazivao Mermacom preuzeo ulogu govornika.)

"To mi je jasno. Što ima novoga?"

"Mnogo toga" - otvori ovaj i svoje drugo "šalica kave" oko - "Za vas je

najvažnije; Njegovi Aspekti će pohoditi. Odobrio je on sam. I vas će obići."

"Tko?"

"Belijalov izaslanik je bio ovdje. Nisam siguran u ono što sam čuo, ali

mislim da će to biti jedna od Trijada. A moramo vas prije toga prebaciti i u

Pčelinjak, do Čuvara."

71

"To znam, Mermac, za čuvara znamo. Više me zanima Trijada."

"Pa, Belijal će Vas obići, naravno poslije Čuvara. Neka dođe i Čuvar,

tako je rekao. Zna za pridošlice. Još poneki lutaju presjekom. Gospodar zna.»

"Zar se Gospodar emanirao posebno!? - podigao je obrve moj brk-

zaštitnik.

"Josife, ne možemo znati sve, niti izustiti sve što znamo.. Izaslanik je bio

najobičniji Pterodaktilograf iz Korovljeve administracije. Rekao je da vas

očekujemo. Neka lete do Pčelinjaka. Čuvar zna da dolazite. Ali samo pridošlica

ostaje. Ti moraš u Dvoranu. Pripremiti dolazak Inspekcije. Čuvar točno zna koliko

će obilazak trajati. Poslije leti sa Pridošlicom, vraćaju se u Dvoranu ,preuzima

odgovornost, uobičajeni protokoli, sve po pravilu i propisima."

"Ja ne vjerujem da bi se Gospodar emanirao posebno, a još manje da bi

mogao biti u Trijadi. On nikuda ne hodi bez svoje Svite."

"Ali, zašto ne?..Priča se da je to znao učiniti i ranije - zijevne Gryphon -

"A kažu da nije dugo izlazio. Primijetili su redovan nestanak glazbenika, slikara i

kipara, zatim njihovo novo pojavljivanje u Dvorani. Nitko nije pitao, niti rekao, ali

može biti da ih poziva u odaje."

(Naravno da sam posve "zamukao". Grifonske su me riječi magijski

uspavljivale .Taj ugodno ženski glas .Hipnoza. Potom vidjeh kako je i onaj drugi

otvorio oči. Primijeti to i Josif ,te mu priđe, pomilova ga po glavi, poljubi čelo)

"Gdje si, Essisus, prašnjava i šutljiva spavalico?" - to gotovo radosno

upita, a ovaj zijevne i nasmiješi se čudno, ptičje. Josif se obrati meni - "Gospodine

Žabac, vi ste sve ovo držim slušali , a barem pola od četvrtine i shvatili, nije li to

istina? Ma dovoljno! Onda dobro. Izvolite birati gryphona. Sada idemo po planu i

prvo što je viša instanca poželjela je da odletimo u posjet Knjižničaru …Čuvaru

Znanja....Nemamo baš puno vremena, pa da vam razjasnim...Letimo u Pčelinjak,

72

Heksagonalnu Knjižnicu....ona nije na nekom posebnom mjestu već se na poseban

način presijeca sa samom Dvoranom.....da bi došli tamo brže nego ekspedicijski

uobičajeno, moramo probiti imaginarni Zid dimenzija, stoga preporučam ;malo

mašte dobro bi vam pridošlo, a i čvrsto se držite i ne okrečite odveć tom svojom

žaboglavom. Dakle dok letite preporučujem bez naglih pokreta .Neka vam pažnju

zaokuplja samo ono ispred. Neka prošle stvari iza nas ostanu u potpunoj tmini. I to

je sve. Tko se od vas djeco slaže sa ovim letećim Planom ekskurzije? Molim vas da

dignete ručice ! Birajte kojeg hoćete."

Birao sam Mermaca, iako me Josif uvjeravao da je sve to isto. No,

Mermac je pričao više, pa sam mu vjerovao. Dok sam se penjao na njega nekoliko

puta sam zadrhtao. No kada poletjesmo ugodno se iznenadih osjetivši potpuno

olakšanje......uostalom «ovilo» me neko opijeno osjećanje lakoće leta...kao u

rijetkim letovima lucidnih snova, jer se Gryphon nekako usporeno uspio odići od

tla, a zatim blago stao i ubrzavati. Čvrsto sam se držao i gledao samo naprijed.

Primijetih kako nas Josif i Essius sustižu. Uskoro su se Gryphoni izravnali i

potpuno se približili jedan drugome.....Drugi je par živo raspravljao, što se za mene

i Mermaca ne bi moglo reći. Napokon .Mermac tada poviče: "Držite se.....!!Gusta

magla, poslije će biti bolje!"

I zaista, letjeli smo sporije probijajući se kroz dotada najgušće oblake

magle....Izgubio sam drugi par okom, ali sam ih mogao vrlo jasno čuti. Do mene

doprije i Josifov telepatski glas:

"Gospodine Žabac, da li ste dobro? Uskoro izlazimo iz oblaka....naime,

dodatno sam obaviješten da možemo preletjeti neke neobičnije dijelove Carstva,

ukoliko to samo poželimo, naravno, imamo i dopuštenje sa najvišeg mjesta. Mislim

da nemate ništa protiv!!"

Kako bih i imao, ta nisam pomislio ne potvrditi turistički obilazak

zanosnog Nestvara.........jer tada izađosmo iz oblaka magle, i moje oči ugledaju

nešto što i najsmjelije mašte ne bi bile kadre osmisliti. Već sviknut na udarce vojske

stresova, zatvorih na tren oči. Ovo ipak ne može biti. Nee, ali ukoliko je ovo puni

73

san ,tako realan i divan je, ja bih volio ostati u njemu. Možda jesam mrtav, možda

jesam vječan ,ali sada se prepuštam ovim rekao bih božanskim užitcima kojima

izgleda nema kraja. I to mi je bilo ugodno, naravno pomisliti. Mogu biti i hrabar , a

i ne plaća se ovo ( izvrsna auto-terapeutska pričuvna pomisao).

Kao što napisah tada otvorih oči. Ništa nije nestalo. Na leđima Mermaca sam i

dalje. Letimo, naravno. Jer u sanjarenju nisam niti primijetio kako izađosmo iz

guste magle. Mermac je samo rekao "Pogledajte dolje....kolekcija

Oceana..raznobojni su!!!"

Da, letjeli smo visoko, pedesetak metara iznad površine nekakve velike

ljubičaste vode, oceana ,ili mora.......usporedo s nama letjele su divovske ptice, ali

kada se približiše na svega nekoliko desetaka metara, primijetih da to i nisu ptice,

već kožnata, ciglasto obojena stvorenja pretpovijesnim gmazovima nalik ....i to

desetine njih... cijela jata u guščjem rasporedu....letjeli su prijateljski, činili su

akrobacije u zraku, pratili nas poput mediteranskih dupina. Josif je pokazivao na

njih rukom ,mahao im i smijao se. Zatim mi pokaže da pogledam dolje. Ono što

tada vidjeh ledilo je moju zelenu krv u žabljim žilama. Iz tog "mora" izvirivale su

ogromne glave najrazličitijih stvorova......Divovske morske zmije velikih crnih

očiju vijugale su naokolo kao Kineski papirni zmajevi, a nekakvi gmazovi nalik

kornjačama tankerskih veličina puštali su neobjašnjivo tužne zvukove. Primijetih i

ribe čije su leđne peraje veličine najviših jedara Klipera sjekle površinom, a okreti

na površini stvarali virove poput Maelstroma. Moje malo žablje srce lupalo je

ritmom neiživljenog crnca na bongosu. Mermac je to primijetio; "Ne drhtite ,ne

mogu vam ništa nažao učiniti, čak i kada bi uspjeli završiti dolje, u moru. Svi su oni

kao i mi u divnoj milosti Princa Sivila...zato uživajte u Kolekciji, preporučam."

Moram priznati da je ovaj Mermacov savjet izrečen uvjereno-sigurnim

hipno-glasom djelovao. Jeza me napusti, te sakupim snage da ponovo pogledam

dolje, no već prođosmo pučinu. Izgleda i da sam granice i obale "preskočio"

sklopljenih očiju, jer pejzaž pod nama zazeleni.....Letjeli smo nad drugom vrstom

mora....Bile su to guste prašume...Josif se na Essiusu sasvim približio Mermacu, te

mi poviče :"Mitološke praprašume....replike šuma dalekih svjetova..u njima i u

74

onim planinama tamo žive sva poznata mitološka bića….koliko je samo predivnih

stvari pod ovim krošnjama ugodnih oku, vjerujte mi....nažalost, mi nemamo

vremena sletjeti dolje...drugom prilikom!!Pogledajte dolje…brzo…krda divljih

kentaura!!"

I zaista..na čistini .. na osušenom djelu obale nekakve male crne rječice što je

vijugala i razdvajala dvadesetmetarski visoku prašumu ugledah mnogobrojna krda

tih čudesnih stvorenja kako galopiraju usahlim koritom .

Zaboravio sam pojasniti. Sve vrijeme našeg leta, nije bilo one zemaljske

toliko tople dnevne naravne svijetlosti i osjećao sam žabljim tijelom gotovo

organski, nazvao bih to; disanje okružja. Kao da nas je sve progutala neka velika

životinja. Iznad nas zjapio je ponor što je vodio ka neizrecivo visokim svodovima

dvorane..uvukao se pod moju zelenu kožu jedan neprestani, potmuli osjet kako bih

mogao svakoga trena "pasti naglavce" na te nedokučive svodove....usput..vladao je

neki sivoplavi sumrak, kao u noći punog mjeseca, ipak malo svjetliji, kako bi valjda

mogao vidjeti bez muke sve boje tih pojava , stvorova i stvari...kao da je ta osnovna

nijansa ukradena nekom nelucidnom Snu kojeg brzo zaboravljamo jer sivkasta je

koprena posve zarobila okružje.

Primijetih da je visokih šuma manje i da su to sada zeleni valovi brdovite

trave ....a sve boje postanu uskoro i jasnije.....letjeli smo preko pitomih zelenih

brežuljaka, polja žutih cvjetova, crvenih makova i nekog sitnog bijelog cvijeća čiji

je nametljivi miris dopirao do naših visina. Potoci koje preletasmo svjetlucali su

žutozelenim, svijetlo-aquamarin i bordo nijansama. Tada se sjetih kako je Josif

spominjao neka "slikarska područja" nastala Gospodarevom idejom da učini

trodimenzionalne preslike dvodimenzionalnih aquarela, te i drugih tehnika

poznatih slikara, kipara ,te skica umjetnički raspoloženih graditelja jer iznad

raznobojnih potočića množili su se crni mrežasto-paučinasti mostovi...čiji su

"Follow the yellov big road" putovi završavali u zbiru malih parkova prepunih

raznolikih statua, bijelih glazbenih paviljona i vrtnih jezeraca....Vidjeh desetine

fontana, preljevnih bazena bogato ukrašenih rubnjaka..stilskih spilja, cikličnih

kaskada sa kipovima vodenih nimfi u sredini....Bilo je različitih oranžerija i

75

staklenih paviljona u rasporedima piramidalnim čempresima čipkanih pejzažnih

perivoja, bazena sa lopočima i otocima, čije su oblike ukrašavali labudovi koji su

klizili površinom. U suterenima bijahu i mnogobrojne umjetničke radionice na

otvorenom, cijela kiparska studija, ogromni štafelaji, veliki okviri za napinjanje,

skulpture odsanjanih oblika, sadreni odljevi nepoznatih bića, bizarno oblikovani

mannequini drugih nezemaljskih svjetova. Cijeli je taj Mega-artefakt omamljujuće

djelovao.

"Evo mene ..ovdje sam! Halo, pronto, ponovo smo u telepatskoj vezi! " -

javio se napokon moj brkati zaštitnik - "Ha, Gospodine žabac, kako vam se

čini..samo djelić Njegovog carstva?"

"Moje oči nisu vidjele ništa slično ovome, ooo!!!" - odaslao sam mu

uzbuđeno poruku - "I nemam tu misao kojom bi mogao točno opisati što sada

upravo osjećam. Najbliže je; obuzela me neka radost posebne vrste."

"Ahhhh!!" - prostruji On zadovoljno i oduševljeno - "Već jurimo

brzinom sive svijetlosti, a krajolicima kao da nema kraja. Razumijete li sada svu

ljepotu njegove beskrajne kreacije? Da, ali evo ubrzavamo, uskoro će prijelaz, pravi

svjetlosni vodopad, uhvatite se čvrsto za grivu Mermacovu, jer penjemo se..

stepenicu više....probijamo Zid....prepuni smo energije...držite se!!!"

Nije Josif valjda niti završio sve što je htio pomisliti i poslati, a ja začuh

gromoviti prasak, stotinu hitaca, pucnjeve bičeva u prostoru, oćutim unutrašnji

bljesak, eksploziju Supernove. Čak je i gryphon podrhtavao. Prijelaz mu je dobro

zaljuljao krila.....A tada iskrice i sljepilo svijetlošću u trenu nestanu, Josif povikne;

"Pogledajte, Knjižnica...Pčelinjak!!!"

Pred nama ukazaše se visoki zidovi prepuni heksagonalnih rupa, saće

pčelinjaka......ispod nas isto tako. Iznad nas dobro znana prijateljica; plavosiva

tama........no svod se ubrzo spustio i pojave se beskrajni heksagonalni oblici čak i

tamo gore , iznad naših glava....bili smo samo leptiri u divovskom šahtu, zrnca

prašine u velikoj cijevi. Josif je vikao;"Vidite li !? Kao da plovimo ventilacijskim

76

kanalom, osjetite li topao vjetar, strujanja.....Saća su prepuna knjiga iz cijelog

Svemira.....to su sada umjetnički eksponati bezvrijednog sadržaja!!"

Moje su oči gledale uredno složene nizove, čini mi se bilijuna knjiga, jer

je Mermac namjerno priletio bliže, pa sam se mogao veselo čuditi i radovati

običnim žabljim očima. Pažnju mi privukoše i radilice pasjih veličina, neobične

pčele najviše nalik onima iz animiranih filmova za djecu, a koje nam nisu

poklanjale naročitu pažnju....učinilo mi se kako vrlo užurbano broje, popisuju,

razvrstavaju knjige i pretražuju police. Vjerujem da smo "banuli" u pola radnog

vremena ovih marljivica.

"Big game, moj gospodine!" - nastavio je oduševljeno Josif - "Njegova

dobra zamisao, umjetnički kapric....knjige su poput slika..nose mirise, gravire,

osmišljene korice, povijesnu ulogu, sadržaj....shvaćamo ih kao skulpture, ne

vezujući se uz njih, uživamo u samim oblicima.....obuzetost knjigama je omiljena

smišljena prijevara, najlukavija obmana....znajući to darujemo sami sebi talent za

smiješno u teatralnom, smislenu radost , znatiželju sa predumišljajem, ne krvarimo

životima koji pišu romane, rečenice frustracija precrtamo neoperivim flomasterom;

praksom svjetlosnog evoluiranja….A mi?......Letimo ravno naprijed uz ova

inicirajuća saznanja sve do samog Centra …Šahovske ploče, gdje bi nas trebao

čekati Čuvar...Aha, evo je… ravno ispred. Vidite li je?"

Pokazao je rukom na veliki kvadrat išaran crno-bijelim poljima. Na plohi

se zaista nešto pomicalo, ili je netko šetao lijevo, pa desno.....kako smo prilazili,

vidjeh svjetleći čipkasti stup u čijem je plaštu stajao stariji sjedi gospodin, i njušio

zrak oslanjajući se štapom koji je imao pri ruci .

"Evo i njega....On nikada ne kasni!" - dostavi mi misao moj zaštitnik i

mahne mi iz daljine rukom - "Ja sada letim na drugo mjesto. Ostavljam vas njemu

na brigu, i Mermacu naravno, jer imam obvezu pripremiti Doček

Trijade....uglavnom, vraćam se prije vas u Dvoranu. Očekujemo vas!"

On tako "prostruji",a Essius mahne krilima poput vođe eskadrile.

Ubrzavajući, uskoro su postali mrvica svijetla u sivoplavom sumraku.

77

Tada moj Mermac pažljivo, mekano sleti na tlo šahovske ploče.

Na nekoliko metara od nas, stajao je Čuvar.

Lorsbach 31.05.1993.

Ave, Damiruse Hungaricuse!

Primih tvoj svitak, prošli tjedan. Stiže glasnikom u ove

germanske šume, gdje sam eto zatočen već treću godinu, te pohitah uzvratiti

skromnom pošiljkom u koju namjerih priložiti i koju misao. Kao što čujem, Jupitera

mi, nemiri se sa Barbarima ponovo pojavljuju na poznatom nam limesu, te se pobojah

da u mladosti i ludosti svojoj nećeš pristupiti Caesarovoj legiji, te tako skončati u

kakvom pohodu. Jer ,kao i poslije galskog uspjeha Ceasaru treba novi trijumf, dok

patriciji rimski troše nemilice iz državne blagajne i pobune robova smjenjuju jedna

drugu. Već podosta ima prašine na knjigama Lukrecija i Marka Aurelija, a na ulici

šapuću; to barbarski Rim ratuje s barbarima. Svijeća se tako gasi nad vrlinama

staroga kova, još pod bičem Sule stečenima. No, i to bolje bijaše jer red i harmoniju

sada zamjenjuje kaos. Učini mi se čak da životi posvećenika muza i misterija

predstavljaju opasnost za moćne i one na vlasti. Sa mačevima se sve može, samo se

ne može sjediti na njima. Fortune ti, ufam se u tvoj razbor i naklonost zvijezda.

Ostani Svijetlo Svijeta.

Tvoj vjerni Bobus Germanikus.

Dragi moj prijatelju, teško da imam prava i pameti savjetovati i prosuđivati spram

Tvoje situacije. Pišeš kako će ti staroga možda mobilizirati i poslati u frku ,pa ispada

istina ničijom krivicom da ćeš sjedeći i dalje u Pečuhu biti pomalo ucijenjen samom

78

novonastalom situacijom .Ja mogu govoriti samo u svoje ime, a to

znači da više ne dolaze u obzir nikakve mobilizacije, propagandna

uvlačenja ,nacional-patriotizmi i ostala povijesna strašila. Ne, nisam anarhist, ali biti

ili pokušavati postojati kao konstruktivan i dobronamjeran građanin u instituciji

takvih država, upravo je dobro znana prostitucija svih čovjekovih vrijednosti

piramidalne civilizacije. Trajno pokušavati pozitivno i dobronamjerno prihvatiti soc-

političku površinu gotovo kao dio tjelesno-biološke, a donekle podjarmiti i duhovno

egzistencijalno, ne znači za mene trajni gubitak kritičke svijesti, totalni mazohizam i

negiranje vlastitog entiteta. Molim lijepo; pokušati mi obući uniformu i "upregnuti

me" u mehanizam usijanih, herostratskih glava, i više je nego drsko. To je granica. Tu

za mene prestaje svaka dobra volja spram "malih i običnih" ljudi, sistema, politika i

država. Anarho-individualizam. Da...mada mi je uopće glupo da svoj svjetonazor tako

grubo sužavam i demonstriram.

Ja nisam sa Marsa pao. Rodio sam se u određenom prostoru, u određenom vremenu;

tu su negdje moji počeci, korijeni. No stablo, plodovi, sve to ide

gore...a korijeni se kod rascvjetanog stabla ne vide. Istina postoje stabla čije se

korijenje i vidi; oni što se razdiru u vlastitom nacionalnom kalu. Kako si

lijepo rekao;"mogao bih plakati zbog njih."

Kako mogu ne razumjeti da niti jedan život nije prave linije, mislim na duhovan. Sve

je kružno, dijalektično, sferično...a ostalo je sranje. Duh Svijeta ne

želi da nas okuje i stijesni, stupanj po stupanj, želi da nas digne, proširi .Baranja je za

mene simbol. Lorsbach je za mene simbol. Nostalgiju doživljavam

kao slabost, kao iracionalnu želju da se nešto u okolini promjeni, ali bit je u mom

fokusu. Velike stvari, duboke stvari su tako jednostavne. Ljubav ovdje i sada kao

vertikala, i Bog, priroda kao horizontala u vremenu i prostoru, bez dijeljenja, bez

žudnje za "popravljanjem Svijeta",jednostavno...hodočašće.

Harmonija našeg prijeratnog doba i vremena nije počivala toliko na mudroj i

uspješnoj vladavini i organizaciji, koliko na sretnoj količini i omjeru skupljenih

kapljica malih ljubavi, dobrote, pozitivne vibracije koja je dolazila od malih ljudi. No,

tu ne mislim na moralizam, institucionalnu religioznost, profesionalne

propovjednike i slično...kao cilj, orijentaciju. Moguće je da su ove moje refleksije o

79

državi i vojsci, posljedica konformizma, solipsizma, kukavičluka, nadkompenzacija i

slično..i to je moguće...no, siguran sam i u to da sam osjetio dah slobode i vlastitog

izbora, a tim vinom još uvijek opijen sam. Druga je

strana te opojnosti; odgovornost. Svakodnevni je život moj izbor ovdje, sa svim

svojim konzekvencama, jer koliko god sam se grčevito borio da zadržim

integritet nekadašnjeg Bobisa, bilo je neuspješno i bolno...kada je duša ponovo došla

u tijelo i kada su počeli ponovo da nekako komuniciraju, kemija se bića preselila u

drugu galaksiju. Nekadašnji baranjski prijatelji su se izgubili u međuprostoru.

Galaksija i ti procesi su obrnuto proporcionalni; kao dvije

biljke u različitim uvjetima. Nagla promjena života, dakle traumatična šok promjena,

razdvojila je tijelo i dušu. Tijelom smo u Lorsbachu, i Pečuhu, ali

duša još uvijek nije tu. I koliko se približila sadašnjosti i sami vidimo. Svjesnost tog

mehanizma, potpuno i jednostavno predavanje prirodi tog procesa

ruši nam svaku ideju ega, barem onog što smo bili ili htjeli da budemo. Tako; ili

ćemo ponovo biti glupi, pa se sužavati u stari ego, ili se potpuno otvoriti.

Hvala i Tebi na bodrenju, na spiritualnim komentarima

Toliko…..barem za sada. Pozdravi svoje. A ukoliko sred kakve nesretne okolnosti

naletiš na «zadojene» ,pa ako i pitaju za mene ,reci im da si čuo kako sam umro.

T

voj Bobo.

80

ČUVAR KNJIŽNICE

Oslanjao se na štap. Visoki starac. Možda mi se učinilo.

Sjalo je to tijelo omotom blistavije i svjetložutim nijansama ugodnije srcu i očima

promatrača poput ugodnog strujanja što je privlačilo toplim nitima

povjerenja .Osjetio sam ono staro oslanjanje na kvalitete književnih autoriteta,

prianjanje uz osobu, sigurnost koju osjeća mali dječak uz oca kada ga ovaj prvi puta

povede u gomilu nepoznatih ljudi. To mi naglo izmami buket ugodnih mirisnih

uspomena, zaboravljene boje ožive, te omirisah jednostavnost ranog djetinjstva, a

sličice albuma tog bezbrižnog doba sliju se u mene kao kristalno jasni potoci, kao

nezaboravljene svježine rijeka uz koje sam odrastao upijajući zelene tepihe

cvrkutavih obala, mirisao cvjetne začine proljetnih karnevala, poklone prirode. Prije

užasnog robovanja tijelu, egu ,obavezama.

Oh, po prvi puta osjetih rajsku ugodu eteričnih strujanja,

nešto tako pravedno i skladno u korijenu Čuda stvaranja, postojanje u šarenom

vašarskom kaleidoskopu stvoriteljeve imaginacije, koja diše dubinom, svrhovitošću

čak i jednostavno-zemaljskog udisaja. Prisjetih se svega toga samo na tren te

prostruji mi žabljom kožom nekakva ugodna nelagoda ,ne znam. .Njegov pogled

izdaleka….kao da me odmah cijelog pročitao. Sklad iskustva, samilosno

osmjehujući pogled. Kao kakav Suveren erudicije blag čak i naspram nerazumnih i

neukih postupaka dvonožnih kva-kva stvorenja cijelog me na Šahovskoj ploči

81

privukao baš kao što crne oči privlače pjesnike i katastrofe, mrtve i buduće

demone. Slutio sam kako on, moje misli, slično Josifu može pročitati; jednu po

jednu. I bilo je tako .

"Ovdje nema figura! - reče gledajući me - "mislim pri tome na

Šahovsko polje. One su nepotrebne ....sam je Gospodar postavio ovu crno-bijelu

Ploču, da bi Mermac mogao sletjeti. Naravno uz jašuće Žabce na leđima…parove

poput Vas .A izgledate dobro ! Na vrijeme? Kasnite pomalo?!"

"Jak, letjeli smo unaokolo i znam; atipično su žapci na leđima u pitanju ,ali

bila je to preporuka sa najvišeg mjesta." - odgovori mu Mermac -"A i zapovijed je

da dođemo k Vama. Sve sam vrijeme mislio kako su i Vas upoznali sa tim

sitnicama. Nisu li? Što, predugo ste čekali? (Čuvar je samo bezbrižno poigrao

očima, a Mermac nastavi zijevajući) - "Dugo me nije bilo ovdje..priznajem. Ustvari

toplije je. Kakve su emanacije sada, da li je vaše gospodstvo zadovoljno

kvalitetama? (Čuvar mu samo klimne glavom)- " Ali ja ću sada malo odspavati.

Možete slobodno preuzeti pridošlicu. Kada dođe vrijeme samo priđite i budite

glasni. Gasim se."

( To je još rekao i bez uvoda ,bar ne na zemaljski način , u

trenu utonuo u duboki je San.)

Sišao sam s Mermacovih leđa.

Čuvar se tiho nasmijao.

"Ovi letači mogu spavati i sanjati na razini višoj od sive tvari.

Kako to ? Da li takva tvar postoji? Da. Zar ste mislili da je jedan San kraj , da je

ovo završeno?" – govorio je tiho, i pri tome gladio Mermacovu grivu - "Oni su

spavalice. Gospodar im je dodijelio ,darovao to ekskluzivno pravo. To vam je kao

da zaspite u Snu. Vrlo čudno. Iz naših malih stvarnosti, mi dolazimo u San koji je

već njihova stvarnost. Nadam se da ste već saznali kako mi ovdje ne možemo

sanjati .Možemo se možda opuštati, ali sanjati ne .No njima je to kao vama ispiti

čašu vode..držim da je njihov san nama nerazumljiv i poseban; samoooo.....svatko

82

normalan pita slijedeće ; ako smo svi ovdje u nekoj vrsti sna , gdje su oni dok

sanjaju? Zanimljivo pitanje!"

Osmjehnuo se , a potom rekao - "Dođite, slijedite me!"

Pokazao mi je trzajem tijela ,nekakvom prigodno-lopovskom

gestom da ga slijedim. Tako je preskočio stotinu uvodnih riječi jer ispalo je vrlo

prisno. Krenusmo. Mislio sam kako ćemo biti gotovo nepokretni imajući u vidu

sporost staračkih kretnji i taj crni štap, ali on tada baš poput Josifa i dvoranske

većine jezovito "zaklizi" šahovskim poljem lako dodirujući tlo alatkom oslanjanja.

Pomislio sam i kako je taj starac stopljeno primjeren lik ovom planinskom sustavu

heksagonalnih polica. Odmah me pročitao. Vještac kao i Josif.

"Imate pravo, no ne bi li bilo neprimjereno postaviti ovdje

našeg brkatog vojskovođu.?U knjižnici ?Zamislite ?Nisam li lažno neskroman?"

Trgnuh se .Obratio mi se u mislima. Njegova je poruka

inteligentnog pitanja škakljivo pomilovala moj duh. Ništa od poduzetno-

eksplozivne ludosti Josifove, ništa od one strašne pohlepe antropomorfnih

krvosljednika Dvorane, niti od neljudske bezbrižnosti lelujavih tanguerosa. Ovdje

nema plazmodičnog osmjeha tankih zmijoglavih pijavki, ili zlog hihotanja

oživljenih leševa. Ugodan intermezzo Ovdje sve zrači dozvoljenim

vremenom...ono se rasteže u riječima, u govoru poput kaugumme....Okružje,

kretnje, rečenice......bilo je sve to sunčanije, nježnije, smirenije, pokriveno ruhom

zlatne patine, maglicom, šapatom daleke tajnovite zvijezde.

"Da, da ,lijepo jeste i omami poput jutarnjeg peluda vilinskih

brežuljaka" - čitao me kao neku od svojih milijun milijuna papirnatih ljubimica -

"ali malo sive znanosti volio bih vam ipak pojasniti. Lakše je poslije razumjeti.

Nadam se da nemate ništa protiv?"

"Naprotiv, gospodine Čuvar, znatiželjan sam i posve ugodno

mi je ovdje!" - ohrabren i ja rečenicu uspjeh sklopiti.

"Ako je tako, prvo ću reći da znam tko ste, gospodine Žabac, i

83

naši će Vas htjeti osloviti tim i sličnim nickovima, a to nije šala već nužan zeleni

"look" prema sivoj zamisli...Naime, sam je Gospodar smislio da i pridošlice, dakle

neohlađeni inicijanti donjih svjetova ,učesnici navodno sebeprozivajućih

civilizacija, a koji imaju neodoljivu milost i sreću postati kandidatima za demone,

da bi ti polu-stvorovi trebali svakako nositi primjereno odijelo i tijelo, vanjski odraz

trenutno polurazvijene nutrine....na primjer Žabca u smokingu. To

nije ,napominjem loša zamisao i preporučljivo je. Višestruko učinkovito jeste poput

osobne iskaznice ,a i sami znate da daleko ružnolikijih ,neugodnijih oku i stomaku,

stvorova u samoj Dvorani pleše podebeli soj i broj. Osobno mislim kako sjajno

pristajete izgledom ovdje. Dakle bez pobune. Ali sada smo u Knjižnici...A o meni

ste već nešto malo načuli, nadam se....za Vas sam samo Čuvar Knjiga...a za knjiške

demone noviji asignirani Kralj i to je Njegova Visost Ukazom odobrila. Da

nastavim....dakle ovo je ona legendarna Knjižnica o kojoj se posljednjih deset

milijuna godina govorka po Galaksiji i po presjecima. No i ovo je njen samo jedan

oblik. Remek djelo..museum svemira....morate razumjeti.....Gospodaru nisu

potrebne nove tehnologije.....ali ne mrzi ih jer ne može mrziti . Evoluirao iz Crne u

Vrhunsku Sivu Izmaglicu ,Gospodar predobro zna da tehnologije ozljeđuju poput

oružja…ma naravno; ljude..što nas dodatno ne uznemiruje; svaki napredak traži

žrtve ,ali ne samo napredak. Naličje i nazadak? Ista stvar .Da ne duljim; dakle čemu

ovo u presjeku? Možda sam najbolje već izustio :Muzej. Njega sada interesiraju

knjige istina ,no ponajviše kao skulpture...Gospodar je sakupljač, neumorni

kopač ,listač, pronalazač..tako se on voli sam nazivati, no ima mjerila, sve od reda

siva mjerila .Polazeći od pretpostavke da trenutno Dobro nije i vječno Dobro...da se

u previše svijetlosti može istina gledati, ali osljepljuje mišljenja smo da svaki

razuman svemirski stvor jednoga dana mora prestati koristiti knjige I to ne stoga što

je čitanje štetno za oči ili slično već je nastavak čitanja čisti ne-evoluirajući

hedonizam .Razumijemo li se? Poput uživanja u vinu ili mesu za primjer....znate

ono; kada vam liječnik zabrani masno, slatko i posoljeno....za našeg glavnog

junaka, inicijanta na putu demona, još dok pomiče svoju beskorisnu stražnjicu

tamo-amo dolje po Velikoj Kornjači dođe vrijeme promjene u kojem pomamnom

štivu knjige treba odoljeti i početi promatrati ljepotu samog predmeta; tisak, pasuse,

84

grafike, reljefčiće, uvez , korice, pa i pisati slične, samo-stajaće zbirove životno

pročitanih zapisa drugih stvorova, skup začina jelu u četrdeset i dva milijuna minuta

igrokaza. Ili ?Raditi nešto drugo što nema za cilj boravak u sobi, kao što je

promatranje Velike Vanjske knjige i izvlačenje nekakvih štotijaznam zaključaka.

Eto.. tako bi trebali činiti i ne samo kandidati za demone.....jer to nije gubljenje

vremena i nevremena..Znate; mi samo želimo imati Galeriju. Dalje......mirišite li?

«Molim?»

Volite li mirisati knjige? Čak i provocirajući zaključci mogu smirivati mirisima u

dobro odstajalim knjigama. Sjećate li se dječački požudnog srkanja tih žutih gotovo

papirusa lokalne knjižnice. Ne? A «Zlato» Jacka Londona? Staro izdanje..ha.? Eno

ga još je tamo na istom mjestu u lokalnoj knjižnici.

«Kako vi to znate?»

«A u nas je takovih mirisa ponešto previše .Potpuno nezgodna stvar jer milijuni

knjiga stvaraju vjetrovitu silu....u nepravilnim vremenskim razmacima ona se

pretvara u opasno biće; živi, inteligentni tornado osmišljen energijom uporabljivo

zlih znanja završeno-nesavršenih knjiga. Naravno za razliku od savršeno-

nezavršenih . Za potonje gospodar kao kolekcionar..ma dao bi barem pola

Kraljevstva. Uostalom i legendarni je Majstor jednom prilikom donio Knjigu o

Ponciju Pilatu ,sjećate li se? Prvo je pravilo; izbjeći centrifugalnu silu nastalu

dvosjeklim mačem čitanja druge polovine knjiga koje istina mogu primamljivo

zračiti lijepim koricama autobiografija, biografija, monografija i sličnih -afija, ali ne

odstupiti. Nikako!.Čemu samouništenje? Pravi Majstor zna i može ekvilibrirati na

tom rubu osnog vrtuljka ponora znanja, oduprijeti se toj sili korakom koji posjeduje

ipak izvjesniju inicijantnu komponentu. Stepenica više? Da, ali ne možete evoluirati

isključivo pravilnim izabirom knjiga ,te dostići mistični nivo ranga kakvog višeg

demona. Nonsens! Razumijemo li se?"

Potvrdno i lažno klimnuo sam žabljom gubicom. Prisilio sam

prvi tok misli na neistine, kako me Čuvar ne bi mogao pročitati. Istina, mogao je to

saznati po promjeni ponašanja i banalnog unutrašnjeg monologa jer sva je ta, a

85

meni polu-razumljiva besjeda vjetrila kroz žablje uši poput zlom spominjanog

tornada. Nisam se usudio ništa upitati. Bojao sam se. Ispasti ću bedak. Imao sam

loše mišljenje o vlastitom razumijevanju novih pravila.

"Naravno, uvijek postoji rizik" - nastavio je dalje ( kao da je

meni sve posve jasno ) - "da nas centrifugalna sila zauvijek zadrži daleko od

nadiskustvenih centara samosaznanja, te da vječno lutamo predjelima zbrkanih

snova, uzburkanih i jalovih mora, polukomatoznih letargija. Samo je ovo manje

izvjesno. Nerijetko, sila uvuče u mali kovitlac bezumne egomanije, zbrke, nereda

svih dotadašnjih pojmovnih i spekulativnih, ali izgovorljivih besmislica. Nemojte

mi samo reći kako mnoštvo pročitanih knjiga uvodi nekakav red u naše cijenjene

glave . Drugim riječima Mister Vodozemac; koma ili kva-kva blebetanje....isto je.

Jer kada Majstor hoda razapetom žicom... .na desnoj strani motke vidi fluidnu

artistkinju; Božicu emocionalne inteligencije....a na lijevoj je Znak našeg

Gospodara...i uvjeravam vas …ništa drugo nije važno. Tada je on Majstor, a Božica

je Margot. A znate li Vi što o njoj? Muškarčevo istinsko Ja…..ali i kob…..čuli ste i

čitali o Margariti?"

"Nešto znam. Netko je spominjao njeno ime u Dvorani.

Svečanim tonom. Mislim da je preuzela ulogu Principa. Ne potiče iz Visoke Svite.

Sada je u njoj .Aspekti i slično ?"

"Iznenađenje, gospodine Žabac!!...Prva stepenica Demona

stažista je intuicija. To ide poslije čitanja knjiga ,barem bi trebalo . Isparavanja

Dvorane ulaze u vaš cijenjeni nos i oblikuju više nivoe. Tako počinjete razmišljati

simbolima , impresije ukidaju čak mišljenje, pa plovimo do čiste intuicije..učinilo

Vam se možda kako se mijenjate? To je dobro. ,vrlo dobro. A Margariti je

dodijeljen dar Aspekta. U pravu ste. Zvanje je vrhunsko. Ali je to bila i prije.....dok

je aspekt Majstora poput Josifovog arhetipa razdijeljen na sva bića, pa tako sada u

njima diše mali naučnik prijelaza i inicijant sa dobrim izgledima za diplomu pravog

velemajstora, njegova je ženica Margarita uspjela nenamjerno šarmirati

Gospodara....toga u romanu nema, ali logičan je slijed događanja....Onaj koji vodi

one koji zavijaju, uspio se prepoznati i kao Woland ljubavnik , pa je svojoj boljoj

86

(hm!) polovici pridodao lunarno-ženski optimizam glavne junakinje Margarite. No,

to su samo imena....ustvari njihov je Androgin imao stotine imena od postanka. To

je samo jedan ,bio je oduvijek samo jedan. Pa kada kažem; Adam i Eva, ili Nergal i

Lilith isto je. ...Ipak Kraljevstvo Sivog su mudri podanici prihvatili kao

najprimjerenije. Sivo je izvjesno. To su oni. Wolland i Margarita .Takvoga bi Kralja

i Kraljicu morali prihvatiti. Nemaju izbora. Iz čiste Tame ne bi pronalazili izlaze. O

čistoj bjelini ne bi smjeli čak niti spekulirati. U to se blještavilo ne može gledati , ne

bi se uspjeli pronaći, stopiti se."

Polovično sam upijao njegove riječi. Ali uživao sam na neki

način u izgovaranoj glazbi. Primijetih da sada drži u lijevoj ruci oveću ugojenu

knjižurinu .Mahao je istom ispred nosa i mirisao njene korice, ljuljajući pri tom i

glavu i ruku; gestama kojima Francuzi mirišu smrdljivi sir.

"Mmmmmm!!!" - reče zatvorenih očiju - "Ova je sa Zemlje.

Sedmo stoljeće. Kožni omot..majstorski krasopis… da ..nekoć sam mirisao kožu

bića...u ovom slučaju oderanog djeteta neke rogate majke. Bilo je to više od

običnog čitanja ; mirisao bih požudno to odstajalo vino papira. Ma, dovoljno je bilo

sjetiti se…Shvatio sam terapeutsku inačicu mirisanja. Nema što , korisna knjiga!

Tada je to nekome i moglo izgledati potpuno suludo. Ali nisam mogao znati da će

se finalno mirisanje Gospodaru toliko svidjeti .Tako me ovdje i postavio !"

«Vi ste bili jednom pisac?»

«Ne. Ja osobno nikada nisam napisao niti jednu jedinu riječ « - nastavio je poslije

kraće stanke . – «Čisti je papir svetinja. Knjige su prljave ,ma koliko vam se tamo

dolje učinile ispravnima. A vi me uostalom i vidite onako kako me želite vidjeti.

Čak i moj izgled ,ono na što vam ličim ili onaj na koga vam ličim samo je varka

ljubavne veze vašeg nažalost još uvijek ljudskog oka i ljudskog uma .Čitam evo i

sada ; i to vas namjesto knjige .I sviđa mi se kako intenzivno razmišljate o svemu,

jer to je preduvjet!"

"Preduvjet za što!??"

87

"Gledajte, bit je cijele Knjižnice u umjetničkom razumijevanju

nje same. Evo je oko nas, ključ je za sva vrata To će nas odvesti kat više .Pa i do

Velikog Pogleda u svim pravcima..Veliku Knjigu bi trebalo svakako pročitati, može

se pokušati. Ali mirisati je ovdje službena obaveza!!Što, nikada niste mirisali

cvijeće?" - (Nasmijao se od srca) - "Gospodar je potonje izrekao, a ja držim da On

točno zna što govori. Osim kao skup umjetničkih djela koje mogu na samom

početku inicijantu putokazno poslužiti , sve je ovo posve beskorisno. Ne, nismo

utilitaristi. To je iskreno Siva zamjedba. Jedina. Apologeti knjiga, duhovnjaci što

pohode toalete ,a ima ih podosta u svim svjetovima, nikada ne bi priznali tezu o

inicijalnom prestanku čitanja. Kakve su to gluposti ,molim vas? Prije ću reći; kako

za koga? Podajte humanističku knjigu u omotu kože drugog bića, uzmimo ove

teleće korice za primjer, darujmo je kakvom ekološki svjesnom, razvijenom stvoru.

Reći će netko ;ali sadržaj i omot pomiješati. Kožu teleta? Surovost vrste? Pa

naravno da sama vrsta to ne može primijetiti! Morali bi biti nepristrani svemirski

promatrač. No , kako to može pasti na pamet onome koji osmišljava izgled nove

knjige? . I živi će pisac to dopusti..za golu slavu? Ma, molim Vas!!??

On je pokazivao te heksagonalne police rotirajući oko osovine

štapa. Nastavio je.

"Smiješno je kada stariji stvorovi govore o svome čitanju. Ja

bih ih pitao :A gdje ste bili prije, gospodo, jer od čitanja ove gomile mogu vas samo

zaboljeti glava ,oči..a mogli bi i oslijepiti.....oportunisti i citatolozi lukavo koriste

razne podatke Vješti demagozi manipuliraju poslije, neki ne razumijevaju niti

trećinu, drugima je dosadno na svojim planetima..Dosadno?...glupani! Pa onda oni

to rade zabavljajući se. Vraćaju se na nižu granu .Ispravka. Nisu sa nje niti otišli.

Taj zlokobni čisti hedonizam!!!Zaboravili su....oči služe za lov, usta za jesti lovinu,

jezik za oblizati ženu i prljavštinu svojih rana. Pošteni gube jer Igra nije

fer .Darwinova borba za opstanak danas ide, ali sa varanjem na kartama. Većina

koristoljubivih «lisica» kroz knjige nauči blebetati. Blebetajući dobivaju. Uložili su

ništa. Možda nešto nevremena. Opsjednuti su sobom. Čitanjem potpiruju

egocentričnu ideju o veličanstvenom "Ja".Usput su oportunisti do balčaka. Nema

88

vam tu energije. Nisu je niti dali, a samo misle da je posjeduju, kao što kane sve

posjedovati. Kao dobili su je čitanjem. Kako? Nisu dali ne mogu dobiti .Svaki crvić

zna to pravilo . A oni ? Povrh svega teške su Nule od talenta kojeg ja osobno ne

cijenim odveć. Sve što mogu pregaze kao buldožeri i ponosni su na svoje pokretne

živahne organe za jelo koji uspijevaju zbuniti dobre oči i skuhati slušače u vječno

mračnom loncu, u kaši svojih bljutavih sinonima i neplodne semantike što ju

tumače spomenutim talentom ,darom s neba. Ali figa gospodo. Hoćete istinu!?

Gade nam se i oni koji imaju pravila i oni koji ih prate. Dakle, svi!!!!Gospodar ima

oštar mač i to je dobro."

Ne znam po koji već put, ali nasmiješih se onako

kiselo ,žablji. Bijaše to samo osmjeh diletanta. Pokušao sam pohvatati sve konce i

vezice, no ta je minijaturna verzija Gordija bila zapetljanija od originala. Hrušt je

upao u limunadu eksplozijom verbalne akceleracije i limunada je završila u kanti

za smeće. Sve izrečeno u petoj brzini nisam bio kadar tada upiti ,uopće shvatiti.

Sada.. on je svoje rekao i neće ponavljati. No, klizili smo dalje. Vidjeh kako se

bočna saća počeše sužavati i uskoro završismo u uskom grlu nalik na uličicu

mediteranskog tipa. Rekao je da smo na početku Srca Pčelinjaka i da ovdje ima

puno "svjetlucajućih" knjiga. Razjasnio mi je. Sada smo u Staroj Eri ,a ona se

odnosi na demonsko vrijeme prije prestanka čitanja. Zato su knjige ovdje

«čitalački» posložene.

« Skulpture omota su već nešto drugo, ali zapis, a mislim pri

tome na vrlo dobar zapis, uzmimo kakav skup khoana, ili sutre naprimjer : taj

blistajući zapis nosi sve što i veliko glazbeno djelo...uvertire, stavke, finale....postoji

"piu mosso" u dobroj skupini rečenica; alegro, rondo, vivace.....zapis bi čitalac

znao upiti osjećajem za vanvremensku punoću svih stvari i već na radoznalom

početku, a još bolje na samom kraju ,poučnom kraju. U Književnoj demonologiji

Blještajući Iskustveni Zapisi su prava stvar… jer ukoliko pročitate još kao čovjek

desetak takvih knjiga neće vam više nikada pasti na pamet čitati milijune

iza ,jednostavno nećete se okrenuti . Tako se ispere puno toga.....pepeo se nakuplja

u vidu nečistoće. Feniks samo proleti nehajno....dio je demagoške obmane donjih

89

svjetova, a pročitana knjiga je Salamander koji grize vlastiti rep....takav je spona

do drugog guštera knjige....stvara se lanac po kome se penjemo.....on ima svoj

kraj...finale je čitača pisanje knjige.....a poslije? Drugo pa treće pisanje i dalje

najčešće samo su otpaci ,silovanje stvari zbog drugih bića. No ako je sve izvedeno

kako treba slijedi iznenađujući obrat što kulminira tišinom. To je Sivilo ,to je

razumijevanje ;kraj....kva-kva kraj..kva,kva....rega, rega, kvak..dosta mu je svega

toga......... šutljivi demon izlazi iz sjene odnosno iz njega .....da li vam je sada

jasnije ono nejasno sa početka?!"

Učinio sam namjerno laki gest glavom .To bi trebao biti

pozitivan odgovor. I lažno zadovoljenu grimasu. Nastojao sam ne donositi misaoni

sud, ali uživao sam...u čemu? Ne znam točno objasniti. Možda u cijelom tom

«opuštenom» predavanju. Pa bio sam u čudesnoj Knjižnici...to je to.....žuti, biblijski

papir..pergamenti...Djelovalo je kao "Prosac". Nastavismo «šetati» .Zviždao je

neprepoznatljiv motiv. Kako napredovasmo primijetih da prolaz-ulica postaje sve

uža. Udisao sam te oceansko-plavkaste izmaglice koje su mirisale na mamin

starinski "packpaper". Vidjeh da su trometarski heksagonalni okviri prepuni knjiga,

i to bočno. Lijevi i desni okviri bijahu ulazi u nove duge tunele. Jedino je kameno

tlo po kojem hodasmo ostalo slobodno. Čuvar potom stade pričati o labirintu ,o

tunelima. Kada bi putovali takvim tunelom, bili bi neprestano okruženi knjigama,

čak i onima iznad glave koje su tajanstveno prkosile gravitaciji. Ali, kakova

gravitacija? Pa, nismo na Zemlji. Čuvar je rekao da se svaki taj tunel nakon

stotinjak metara dijeli u tri nova i da je knjiški labirint doduše stepenasto

cikličan ,ali i ogroman beskrajan vijak . Mogli ste se šetati njime, ali morali bi

poznavati pravila jer u protivnom nikada ne bi pronašli put nazad..Ukoliko biste

zaista zašli dublje, pravilo bi bilo birati blistaviju, općenitiju knjigu. Morate se

pomučiti. Nema ih puno u prvim bočnim tunelima. Takva bi vas knjiga sama

prebacila bliže Srcu Pčelinjaka. Našli bi se potom u sličnom okružju tunela, ali bliže

površini. Zatim bi opet morali tražiti sličnu knjigu, pa ponoviti postupak. A ukoliko

ste Majstor, vrlo brzo možete stići do Šahovske ploče sa koje će vas Gryphoni

podići u Slobodno Sivilo. Neke su nam Knjige na dohvat ruke, ali ne i sloboda o

kojoj naslućuju. Stoga su drugu polovicu ljudskog života nepotrebne. Čitanje je ,

90

ponovio je , u to vrijeme preskok igle gramofona, silovanje stvari. Stvar diše sa svih

strana, pa je ideja da smo upravo sada slobodni prastaro-objelodanjena laž, no san o

njenom postojanju nije .

Zatim mi je Čuvar počeo pokazivati knjige ljubimice....Ali, jaj!!...Učinilo mi se da

su žive životinjice. Skočile bi na njegove ruke poput mutiranih uvećanih buha,

grinja i vraćale se same na najviše police. A na policama, pored nešto knjiga pisanih

zemaljskim pismima, uočih kako je većina išarana posve nerazumljivim simbolima.

Rune....tamili, devanagari..sanskrt, što li je? Svakako neka su od tih pisama vrlo

slična zemaljskim prastarim simbolima.....ili čudne šarene sličice.....Njemu "doleti"

u ruke podebelo okrugla knjiga najviše čokoladnoj torti nalik, a kada nju poče

listati, ugledah predivne ortografske znakove. Rekao je da je to Promjenjujući

Cirkular sa Planete Cvrkutavaca (i nisam poželio upitati za značenje...Simboli u

njoj bili su poput najšarenijeg, ali vrlo ukusno obojanog cvijeća. Svjetleće slikovne

minijature, koje bi mi na "tvrdom" planu uz puno sreće, samo u lucidnim snovima

mogli uživati, ovdje ljepotom postidjele bi najendemičniji cvijet sablasne tropske

orhideje. Svaka je stranica oblika palačinke bila ispis šarenih simbola u nizu ,oblika

zavojnice puževe kućice; niz sličica koje bi morali čitati počevši od same sredine

lista, spiralno u smjeru kazaljke na satu, završavao bi na samom rubu papira.

Koliko je samo truda u ovo uloženo? Bez uobičajeno oštrih rubova, podsjetila me

na minijaturni model udaljene galaksije ,ili na školjčicu ,ili onaj Nautilius.

"Možemo i dalje" - rekao je - "Što hoćete..meni je svejedno...Susjede

Zemljana?.Možda "Religije Oriona"..mogu vam čitati pasuse prevodeći? Da li ste

za ilustriranu enciklopediju Vege, ili "Životinjsko carstvo sazviježđa

Taurus"?....Možda malo poezije sa Aldebarana, ili pak epsku fantastiku svih oko

Rigela?"

Očito, uživao je u tome. Ali, ubrzo stekoh utisak da ispituje,

sistematski demonskom pipalicom, kao vibrom provjerava istinu i laž mog ushita.

Mojim sada razvijenijim ( za razliku od zemaljskog ) i darovitijim , naročito

osjetljivim "ticalom",znao sam da pomalo i glumi. Napetošću «tog pipka « mogao

sam vidjeti nijanse .Bilo je tu nečeg nenametljivo vještačkog i to uvijek kada bi mi

91

se unosio u lice. Bio jesam pohlepno znatiželjan kao mladi mačak, ali moja

znatiželja bijaše konzerva ljudskog što mi je netko jednom privezao za rep. Znao

sam da on to može vidjeti. Trudio sam se sve vrijeme pokazati kako su moje

osobine ljudskog zauvijek isparile, no svaki bi promućuran demončić mogao odmah

vidjeti da nije tako. Javio se naslut; strah da se radi o najobičnijoj probi..testu..Zašto

bi me uostalom baš ovdje uputili? Sumnjao sam. Ponajviše u Čuvara. Sve je to bilo

pretjerano susretljivo, previše blago i tolerantno. Zavraga; pa to su demoni, ipak

demoni..Cijela bi Igra, kao i zapovijedi sa najvišeg mjesta..."prebaciti me u

Pčelinjak » k tom pronicljivom sveznadaru mogla biti samo

namještaljka....Naravno, on će poslije podnijeti izvješće višoj instanci o mojoj

ljudskosti ,o nedovoljnom postotku demonskog udjela ,o izostaloj mijeni .....Moglo

bi biti; ispituju koliko je toplog ostalo...u kojoj sam mjeri sam još uvijek toplokrvan

organizam. Ali zašto bi to radili ukoliko me ne žele u svoje redove? Usput, a moram

se tu pohvaliti bijah vješt u prikrivanju misli. Koristio sam Josifovu tehniku prvo-

deklarativnog monologa, i vjerovao sam da sa njom uspijevam prikriti onaj drugi

tok misli. Cijela je vještina bila u sljedećem; izgovarati «glasne» (u sebi) rečenice

kao da ih želite "provući" kroz jezik, usta, no to na samom «izlazu» ipak ne učiniti.

Posjedovah u «spremniku» u tu svrhu nekoliko na brzinu samo-stvorenih sastava jer

sve bih ostalo i tako; bla,bla improvizirao. Zahvaljujući Josifu koji me poučio kako

takva tehnika rađa efekt smetnje slične djelovanju na valne dužine neprijateljskog

radio-prijemnika mogao sam razumjeti i napokon iskoristiti takvo oružje .Za to je

vrijeme onaj drugi tok misli bio original prikriven i nepročitan.

Samo. ..ha…....nisam baš bio posve siguran da je to moglo zaustaviti vještog

Čuvara. Nekoliko se puta čudno, luckasto nasmijao.

Dragi, prezasićeni čitaoče! Zar bih mogao točno odrediti koliko

dugo se zabavismo ovim Odijelima ? Izgubljen i isprovociran gomilom vlastitih

paranoja-otrovnica, naravno nisam baš glatko funkcionirao. Znam samo da vidjeh

svekolikih knjižurina i zapisa. Bilo je tu knjiga koje su i svijetlile poput krijesnica,

bilo je i vrućih, providnih i polu-vidljivih knjiga raznolikih svjetova, ali i posve

običnih i namjerno prašnjavih latiničnih izdanja. Rekao je da Gospodar voli

sakupljati luckaste zapise. Posebice zemaljske. Obožavao ih je. No, postoji mnoštvo

92

knjiga koje Sivi Gospodar ne želi niti pogledati, napomenuo je. Njih treba svrstati u

dvije grupe. Prve bi nazivao; Beskorisnokorisne, a druge Korisnobeskorisne.

"Vidite li one udaljene police ,saća …i lijeva i desna strana su gadljive!" - podigao

je obrve - "Bijeda puke materijalnosti. Pustinja. Za nju je vaša Sahara mladunče u

jazbini. Ali, pođimo dalje. Htio bih vam nešto pokazati."

ČAROBNA KUGLA NA DRUGI NAČIN

Slijedio sam ga poput pseće bebe, a nakon kraćeg vremena

naiđosmo na malo proširenje, nalik mramornom trgu sa renesansnom fontanicom u

sredini. Osim presijecajući složenih mlazova vode koji su neshvatljivo sporo padali

na površinu jezera fontane , do nas bijaše nekakvo niže postolje, otprilike metar i

pedeset visoko, nalik na malecku sablast pod sivom tkaninom. Pokušah pogoditi…

da, kakva rijetka skulptura iz «Kolekcije». Bila je pokrivena sivim svilenkastim

pokrivačem. Na misao o skulpturi nagovori me podnožje kamenog temelja u obliku

stuba i visina objekta.

"Gospodine Žabac, jeste li za jedno malo svečano

razotkrivanje?" - upita - "Evo nam najčudnije knjige nastale genijalno sivom

kreacijom njegove Visosti! Pažnja! Ta-daaaa!!!!"

Trgnuo je jednostavno plašt. Razočarao sam se. Zar je to sve?

Kristalna kugla. Obično čarobna. Iz knjiga za djecu.

"Ne bih želio pogledati dublje!" - odmah sam rekao -"Buduće?

Dobar ishod ?Zašto? Ne hvala, pogotovo ne utjehe radi!"

"Bravo, možda vam je to je dobar mutant odgovor-izgovor!

Vješto ipak! Demagogija licemjerja! Može i obratno!" - zaškiljio je - "Ali, kugla?

Nije to što mislite...promašili ste ipak..i pomalo podcijenili Gospodarev naum. Ah,

bezbrižni mali žabci, samoskakajući stažisti, neuki insekti sa rilicom.....Koliko

samo nade još živi u tom batkiću! U gornjoj polovici klepsidre samo još par zrnaca,

93

a bilijuni se još uvijek nadaju, ha! Pet minuta do Konačnog, ali ne…još vremena

ima za promjenu Svijeta.!Wov, fascinantno sa slinom na ustima! I kažete; sretan

ishod. A što je to? Ono što će se dogoditi? Gladite li kućnog ljubimca ega,

najbezvrednije blago budućeg onda ste bure bez dna , nikada vam neće biti

dosta......psssst.....čujete li tiha pomicanja u šutljivom vakumu Sivila? Ispiti krv

knjiga, mirisati male duhove u njima, pa gdje vam je ispario "homo poeticus",

opsjednutost, a mreže.....korespondencije, stablo ideogramskih simbola....Što to

radite?....Po koji to put ne priznajete naličja, ukomponiranu drugu stranu?"

"Oprostite, što nisam navikao na Vaše..ustvari na tako čudna

izlaganja. Mogao sam pretpostaviti samo to. Ovo je čarobna kugla, vašarska kugla u

koju mogu gledati gatare i čarobnjaci. Kažu da mogu vidjeti budućnost. Stereotip.

Kao i Djed Mraz!"

"Djed Mraz!?" - digao je rubne dijelove obrva kao kineski

dragon - "A moje su reakcije loše? Prenagao sam?!....Hm.....Dobro. Oprostite!.Ali

što Vi govorite meni o stereotipu!?Pa nismo na Zemlji. U tome i jeste cijeli

problem. U neprihvaćanju neuobičajene logike. Možete li prići i pogledati? Dar je

uopće moći pogledati. Stvar se tako može ubrzati. Mijena se može ubrzati. A

nećete, jamčim vam vidjeti što već niste prije znali !!"

Moram sam priznati .Bio je u pravu kada je govorio o našoj

običnoj reakciji na obično, i neobičnoj na neobično. Pomalo sam razumijevao

potpuno preokretanje ponašanja, pravi obrat. Neobično postupanje spram običnog i

obično u neobičnom okružju. No, to bi bilo tako duboko neljudsko. Sve je ovo

preduboko neljudsko, nema ništa budućeg, nije označen pravac. I ponovo pitam

Bogove i samoga sebe; što ja radim ovdje? Tko sam ja? Što se događa?......Potpuno

ljudska razmišljanja uvjetovala su izlazak energije, pa pokleknuh tim naglim

gubitkom, osjetih slabost starca, nemoć dvonožnog što još jednom upravo tone od

iznemoglosti gubeći tlo pod nogama, ostajući bez oslonca. Mislio sam da je taj

oslonac ovaj novi svijet ;Knjižnica, Čuvar , čak i ove knjižurine? Trebao sam ih sve

u paketu kao i dijete roditelje. Svi ih trebaju, nije li tako? Štoviše, potreba raste

dolaskom u nepoznatu zemlju. Pravdah se tako u trenu prevladavajući osjet

94

ljudskog što se iz potaje opirao demonskoj zamisli . Zbir nemoći i opijenosti pojača

se...gubeći svijest, padao sam u neku slatku tamu utočišta. Tada vidjeh sebe kako

stojim na komadiću ohlađene lave, na rubu nemjerljivo dubokog vodopada, na rubu

nekakve crne rupe koja je gutala bujicu crvenožutih svemirskih izmaglica. Oko

mene su sa blještavih nebesa padale niti fotonskih slapova ,svjetlost je prosto

lila ,bilijuni, tone litara energetske vode a sve je završavalo u onoj beznadnoj tmini

ponora. No, iznad mene kao da se otvorio krov velike Zvjezdarnice. Lijeva

tamnoplava polovina svoda bila je presvučena sivom koprenom, a oblikom

membrane podsjećala je na leteći mjehurić sapunice. I povremeno bi kakav

komadić žute svijetlosti sa desne i potpuno slobodne tamnoplave polovice,

putanjom repatice i teškom mukom probijao sivu opnu membrane. Čuo sam i glas

lijevim uhom. Cjevasti udaljeni glas nepoznate boje dopirao je iz daljine.

"Gledajte gore desno....eno...dolaze!"

Začuo sam Tango. Bila je to spora, tužna, daleka glazba Kao

da sam osjećao ovu glazbenu melankoliju probavnim organima, stomakom, jetrom,

zujanjem u tijelu....Zavraga, gdje je Čuvar?...Netko jeste lijevo..stoji pored

mene....daleko je, ipak blizu: jasno ne vidim, samo čujem glas...ali to pored mene

kao da nije Čuvar..miriše nečije truplo drugim bojama…...ovo je lice dlakavo..ne

vidim jasno, ali znam… to lice je osobna dječja noćna mora…..nekakva mi dlakava

antropomorfna Zvijer šapuće na uho ;"Mi smo isti, mogli bi biti kao Oni, ali "......taj

je vukodlak već položio i dlakavu ruku na moje rame.."Ne morate se bojati, mi smo

mogli završiti zarobljeni kao ona svjetla, ali imali smo, recimo to tako, nešto više

sreće"- čudno je to što sam se zatim nasmijao ...(Užas, hladim se od užasa, nije mi

dobro, ali ipak pogledam gore. Desna, plavo-tamna polovica neba bijaše ispunjena

nemjerljivim brojem iskrica, mirijadama malih lampica....)

"Divovska jata..guraju se, vidite li!?" - glas je Zvijeri

"odzvanjao" u meni poput glazbene viljuške - "Mrve se, gužvaju ,a evo ih ponovo

dolaze. Samo neka idu. Vidite li? Pokušavaju probiti opnu. Doći do nas. Ovdje."

Zaista je bilo tako. Te su tisuće zrnaca pokušavale proći na

95

lijevu stranu, ali nikako nisu uspijevale u tome. Svako bi zrnce bivalo daleko

odbačeno, kao da je lupilo o kakav trampolin.

"Svjetlucanja su pojedinačne kva-kva svjetlosti." - javio se taj

glas -"Žele doći do nas. Sjesti za stolove Dvorane. Na silu. Smiješni su. Kao i

njihova preskakajuća ploča, ista dosadna ponavljajuća tema. Otrcani, stari Tango

čija ploča preskače milijune godina. Gladni konačnog spokoja ,ponadali su se da im

to mi možemo dati. Takav je sklop nesalomljivo odvratan. Uvijek su očekivali

darove. Zašto bi se sami pomučili. Vole kad im donesu na pladnju lijepe riječi o

njima samima. Usput ratuju, jer su budale. Žele do nas ,a cijeli su svoj crvljivi život

zanemarivali maštu. Mi imamo berbu. Ne godišnju..dnevne, satne berbe....A, evo i

Berača.......Lovac. Pogledajte...dolazi..pri horizontu....dolje desno.!"

Koliko daleko sam ustvari mogao vidjeti? Valovite smijese

boja, gusti oblaci energetske magle slili su se u tu beskrajnu duboku rupu tame pod

mojim nogama. Tako je bilo i na drugoj strani ulaza u Divovsku jamu. Ali, na

desnom obzoru vidjeh posve crnu masu, priliku koja se poput brzorastuće proljetne

oluje kretala ka roju iskrica. Bilo je nešto grozno u toj pojavi, a po meni stade

plazati blizanac jeze kupača što ugleda divovsku crnu hobotnicu pod sobom. Jer ova

se masa kretala predatorskom brzinom, sluzavo, u stilu prastare i velike Amebe.

Zaista je pojava dizala imaginarne dlačice na mom zelenom epitelu. I kako se

približavala granici Sive koprene, gotovo da sam mogao začuti vrisak iskrica. One

počeše panično bježati, rasipati se kao pikule u dječjoj sobi, no nisu imale kamo.

Gdje god pošle, crni ih je kameleonski jezik Amebe uspijevao uloviti. Štoviše,

mogao ih je odjednom gutati stotine.

"Da li je to Smrt?" - upitao sam ono pored sebe, uvjeren kako

je ipak to moj novi likantropirani prijatelj.

"Paaa da, i ne, prije ne jer gore je od Smrti ." - mrmljalo je ono

- "Lovac je samo vrsta smrti. On lovi dekore što priznaju nemogućnosti. Pogledajte

ih. Nemaju kamo. Stanična membrana je naša granica. Vidite li? Nitko ih ne želi

kao starce. Ta je gusta prilika koja ih sada lovi njihovo dijete. Nije to teško

96

razumjeti. Na kraju je kukavica izbacila sve konkurente iz gnijezda. I lovi roditelje.

Kukavica ima ime.....Jad!!!!Možda je gusta masa nakupina slabosti. Na kraju ih lovi

vlastiti Jad. Vidite li ga? Kako je samo brz."

Zaista, ta je crna masa za tren uspjela "pojesti" gotovo

polovinu roja. Preostale su pijane svijetlosti poput omanjeg oblaka skakavaca sada

bezglavo lupale o sivu barijeru, njima nevidljivo staklo. Ali, uskoro je crna Ameba

"počistila" i posljednje. Zatim se jedan krak tog crnog polipa donjim djelom izduži i

naglo pojuri prema meni. Neobjašnjivom brzinom. Moj vrisak se morao čuti. Nisam

imao vremena reagirati, kamoli razmišljati. Sve se zbilo u djeliću sekunde. Kao da

je u trenu prevalila tisuće kilometara. Tada me okupa neizmjerno hladan mrak koji

je kočio žablje krakove. Bio sam umočen u neprobojno crn tuš uzdaha tjeskobe kao

mala, progutana žablja nakupina mesa u stomaku najbjednijih slabosti .Vidio sam ih

tamo. Panika lovine prerasla je u plač. Zelenkaste su se skupine svjetlosti gurale

rubom ždrijela, poput pilića pred raspomamljenom kunom. Postao sam beznačajan

mrav u preši. Gusta tamna masa mrzla je moje polu-tijelo, a ono nešto još uvijek je

cjevasto šaptalo ;ništavno je kada misliš da si ništavniji od drugih.....prokletstvo

svakog mjerila je ništavilo.......Ali nisam se niti stigao uplašiti. Slijed događaja

brzine lepeta kolibrovih krila, nije mi čini se, namjerio dopustiti onu dužu vrstu

straha. Ličilo je na fijasko u razumijevanju crte trajanja jednog života, svršetak

gluposti. Mrtav pojeden? Učinilo mi se da sam tada to duboko i poželio;

iskreno..Onda je opet eksplodiralo toplo i sumračno svijetlo nad

vodopadom .Vidjeh još samo rep sada izdužene mase nalik na veliku zmiju, kako

ulijeće u ralje provalije pod nogama, kako se uvlači u rupu.

"On tamo živi. Može izgmizati kada mu se prohtije. Apsolutna

tama mu prija. Plijen još živo svjetluca u njegovoj utrobi, a za njih tek počinje

najgora mora. A Vas je samo onjušio. Vi ste u milosti. Barem zasada .Osjetio je

Veliko Sivo ,Gospodara. Pobjegao je."

Glas se postepeno topio, udaljavao, a ja sam tonuo. Znatiželjno

po stoti put pomislih da ću zaspati buđenjem u sobi pučke bolnice. Baš fino! Koliko

bi mogao imati godina sada, dolazeći svijesti. Šezdeset? Koliko je vremena prošlo?

97

Dvadeset minuta ili dvadeset godina? Ili više?

Ali, u prvom svijetlu otvaranja očiju nisu uz mene stajale

medicinske sestre i liječnici. Bio je to samo Čuvar. Kada sam došao svijesti, ležao

sam na mramornim pločama, pored istog postolja na Trgu Knjižnice. Sjeo sam na

pod i buljio u daleke police zbunjenim pogledom neumivenog studenta. Što je to

bilo?

"Žapče, ustanite!!!" - uhvatio mi je ruku, vukao me prema gore

- "A što je bilo? Pa, zar se ne sjećate. Pogledali ste i....i pošli malo predaleko....

znao sam!"

Čarobna je kugla bila pokrivena. Nemir je ludovao, malo je

žablje srce skakalo kao pinball kuglica. Previše energije željelo je izletjeti,

booom!!!!Prhnuti poput vatrometa. Misli su nisu pregrupirale, ponašale su se kao

navijačka masa, finalno oblikujući brz, jasan poriv; razbiti kuglu, ili pobjeći. Glupih

li pomisli .Mahnito rasprskavajući gnoj energije. Bio sam adolescent sa vjetrovitim

stavom i kamenom za prozor. Još uvijek sam infantilno jahao na konjiću vrtuljka

demonskog lunaparka. Sve je titralo, vrtjelo se, baš kao poslije prvog pubertetskog

srkanja "afrike".Ustao sam, ali sam hodao zaljuljanim dnom neusidrenog čamca.

Nevezano sam počeo pričati sve što sam vidio, sve o ponoru nad kojim sam istom

takvom mukom održavao ravnotežu.

"Pretpostavimo da je ovo San" - klimao je odobravajuće (ali

zašto?) Čuvar - "Gryphoni su čudni. Zaspati u snu?.Nije li to "cool"?Slično je i ovo.

Pored nas je čarobna kugla. U svakom pogledu prevažna je pozicija promatrača.

Nije moguće vidjeti budućnost u vanvremenskim zonama kao što su Dvorana i

Srce Pčelinjaka. Možda možete razumjeti? Ovdje se radi o nepriznavanju

budućnosti. Slično je sa knjigama oko nas. Ista knjiga ne govori svima podjednako;

zavisi gdje ste ,kako se možete vidjeti, sa koje pozicije čitate, koliko je visoka

osmatračnica! To je bar jasno. I još nešto. Bio je Igrokaz. Sivi je Majstor vrhunski

lutkar. Manipuliralo se simbolima na pošten način. A glas iz cijevi? Nije bio moj,

uvjeravam vas. Možda je Gospodar nešto poslao.. na primjer «Kopača» .Da.. vaših

98

strahova. Mogao bi biti i Bauk-glasnik .I niste spavali. Bili ste u transu, bili ste

zaljuljani. Vaše je zeleno tijelo popilo previše energije. Kugla vas je dobrano

protresla. To je sve."

Pa nije me baš utješio ovako škrtim izvješćem. Gotovo upadoh

u ono grotlo. Mogao sam po drugi put umrijeti u toj groznoj rupetini. a sami prisjeti

na nezbiljsku gustoću, na toliko nagomilane tame učinili su me opijeno-bezvoljnim

i slabim. Da ja nisam slučajno onaj koji se u nekom davnom filmu neprestano

smanjivao.?Ili netko iz korpe za otpatke serijala "Zona Sumraka".Žablja koža se

skupljala kao nekoliko puta oprana maja, učinilo mi se sve ovo još većim nego

prije. Prokleta kugla!

Čuvar je morao primijetiti da baš nisam oduševljen ovim grozovitim stres

poklonima, sve je ispalo i bez točke na kraju.

"Očaj tijela? Premalo je pravih riječi. Ono dolje nije čak niti

očajno, ali dobro ,dobro, shvatimo sve to kao pokus " - rekao je - "Josif naime

ponavlja riječ; kapric. Nju povezuje sa Gospodarom, jer našem se prijatelju ona

doimlje najprimjerenijom. Zar nije to sve nekakav kapric? Meni se čini da nije. Više

sam za verziju po kojoj Sivi Autarh provjerava udio svoje sjene. Sviđa mu se

samokontrola, pisanje pjesama, iskreno malo nužnih želja. Tako ne "čupa" slučajno,

ne vadi olako jedinke iz čopora. On zna da mora tako učiniti, nitko više ne polijeće.

Ali, budimo lukaviji ,nešto lukaviji! Evo mog prijedloga; preskočimo intuiciju

vulgaris, mislim na onu vašu ,onu prvu....koju svi posjedujemo, ali se događa

spontano i rijetko jer ne znate upravljati njome. Prosto niste obraćali pažnju,mnogo

vam je nevažnosti na zemlji trenutno važnije ,niste majstori. Ali osvježite svoju

nutrinu posve novim slutnjama....vježbajte stanja. Kako? Evo, baš bukvalan

primjer. Neka vas ulovi Velika Zmija. Svemirski lovac ili ta zmija, nadam se da

razumijete, za vježbu može biti posve isto. Dakle, jedna velika ,hladna, sluzava i

gladna, da, može biti i ona sa vaše bivše i sadašnje Planete. Ima ih tamo opasnih po

čovjeka, no birajte koju god, meni je svejedno.....recimo, kraj je vrućeg

dana...sunčala se u šikari cijelo vrijeme, sunce je sada crveno, svježije je ali još

nema sivog sumraka, prava idila prašume....ona polazi u lov.....a lovina ste vi .siroti

99

usamljeni evropski turist. Bio je to samo tren....bacila se na vas, a da vi ju prije toga

niste niti mogli primijetiti...da, toliko je potrebno..sekundu, dvije....sada vas

guta.....mislim da vas ne guta samo zmija....to čini i Svemir..Naš domaći zajednički

Svemir. Iako ste za nas ovdje pogreška u ovom slučaju Svemir ne jede

pogrešku ,svemir ždere svemir što je vrlo uobičajena pojava , ništa naročito ,ništa

neviđeno ili posebno..…ali stečeni Ja to tumači drugačije…Ime i Prezime su dva

nepozvana gosta na darovanom mjestu zvanom Svemir. Jer tamo dolje Vi niste vi…

niste to što mislite da jeste…..vaša je srž ,vaš je mesnati smisao jedino u igri lovca

i lovine ,u lancu..Vi ste nešto ,vi ste oči koje love ili ih nešto lovi. Ostalo su iluzije.

Svemir je taj Predator, u ovom slučaju sluzavi, duguljasti monstrum ; reptil što vas

polako guta uz školske odmore rastezanja čeljusti. Možete zatvoriti oči...i prizvati

scenu gutanja uz pretpostavku da ste svega svjesni, da se niste onesvijestili što bi

naravno u praksi bilo nemoguće i da ste potpuno nemoćni u čeličnom stisku

divovskog gmaza....ona vas guta, vi čujete ptice u krošnjama, narančasta lopta

sunca ljepša je no ikad...to prilično dugo traje..meso guta meso...a što sad? (dok je

zaneseno objašnjavao pretpostavljenu poziciju moje glave, ja sam zaključio da je

potpuno sišao sa uma i objavio sam negodovanje grimasom gutanja cijelog limuna

sa korom)

Podigao je štap prema meni.

«Krivite lice?....a tako, to se vama baš ne mili slušati....znam...paa, to su sasvim

serijske reakcije, ali …oni dolje bi vas prozvali potpuno nenormalnim kada bi

neuobičajene događaje poželjeli evocirati na ovakav način.....ali, vjerujte događalo

se ,događa se....dakle, gdje smo ono stali... da.....na crvenilu sunca. Krvavo sunce

zalazi, prekrasan mir i cvrkuti..ptice odlaze na počinak. Ahhh, divna su ta nova

osjećanja!!!."

(Lud je. Potpuno je lud ako misli da ću potonje progutati upravo

kao ta Boa zeca. Kakav je ovo nivo? Okružen sam luđacima, mrtvima,

raspadajućim lunaticima, umobolnim knjižničarima. I zašto bih morao prizivati ono

odvratno zmijsko gutanje, što bih uopće radio i osjećao da poživim u tom gmazu.

100

Ne razumijem insinuaciju.)

"Ahhh, neobične li pozicije!" - nastavio je - "Neobično je moguće,

događalo se. Zmija zaklapa čeljust, kani provariti. Ne umije vas taj hladni fatum

razlikovati. Tapir ili Vi, predatoru je sve to isto. Lovina je lovina .Što preostaje

vama? Neizostavno prizvati sivilo u konačnom otrežnjenju jer vas proždire upravo

ono svemirski nužno ,a ne ljudska crno-bijela podjela. A naše je Sivilo umjereno

hladno, ono nema mjerila, za njega nema krivaca i krivih ,nitko ne umire, nitko ne

pobjeđuje, vide se pejzaži sive izmaglice sa tog Trona. Tako razumijemo sve samo

kao prozračno-nedokučivi jučerašnji i budući zamišljaj, istinit ili lažan, aaaa, kako

hoćete?! «

Podviknuo je i prokazao me štapom ponovo. Potom nastavi.

«Da ..Tango!!. Crno je bijelo, tužno je smiješno, a mrtvo živo, ubijeno je rođeno, a

ozbiljno potpuno neozbiljno…nikakav očaj…..sve su to razlozi zbog kojih sviramo

neprekinuto Tango. Cijeli je taj tok sliven u njega. Tango pokazuje put, prevodilac

je....odabran od Vrhunskog Zmaja .Siva je Tora, tročetvrtinsko diluvijalno

čudovište. Tango slijedi jedan isprekidan tok pravilnom uporabom teze i arze ,i

slonovski umjerenim korakom, a kao takve, sequence se međusobno nadopunjuju,

mogu ubrzati gaženjem jedna drugu, ali anarhije nema ili sinkopiranog.....čini se

samo ono potrebno. Sivi zna ...kombinacije su bezbrojne.....impulzivan je, ali

svoj...ritmom srčanog bata polazi raditi sa pretpostavkom Smrti, da...Tango je gola

nostalgija tek komponiranjem te vrste prividne nemogućnosti izlaza. Postavlja

labirint, uvijek ga postavlja, uvijek ga izmjeni, i uvijek su uporabljiva ista ritmička

pravila....jer on je Tango..... kako netko reče; Slatka tuga što tjera na

ples.....da.....vrtnja, ples....dance..dance!!!!"

On je počeo mahati štapom poput Gene Kelly-a, koji je izgubio

živce i šešir ,a potom vrlo vješto i hitro stao izvoditi zamršene okrete živahnim

nogama kakvog mladog milonguerosa. Tada me zamoli za ples, no ja ga odbih

objašnjenjem kako nikada slično nisam niti pokušao.

"Nije dobro to što odmah odustajete! Ljudi su takvi; žele brze, a

101

velike rezultate u kratkom roku, u protivnom rezignirano odustaju…ali….. Sve je

oduvijek u nama. Mi možemo znati sve!.....Hoplaa, vidite li?!" – i ne pitajući

neuobičajeno vješto on me zahvati oko pasa grčevito kao djevojku, a žablji mi se

kraci stanu tada zaista nekontrolirano «majstorski» savijati u koljenima. Pogledao

sam njegov štap, a taj je samostalno poskakivao kao metla one Disneyeve

vještice ;plešuća čarolija u čudesno-vertikalnom položaju. Bizarno i veselo…

Tango-Vals….jedan je od nas dvojice ona pohotna Frainkensteinova nevjesta

zacijelo. Pogodite tko? . Onda je Čuvar oduševljeno povikao ;"Ecce, daemono!!!

".I uskoro je naš milonga dvojac brzinom zvrka činio osmice po mramornom

podiju, a ja sam se sve to vrijeme nemalo čudio maestralno vještim pokretima

vlastitih nogu....Ovo me itekako povratilo u svijet dobre volje, podalo mi nakratko

možda malo snage ili vjere u smislenost snovidnog mrtvo-življa. No, nismo plesali

dugo. Čuvar mi prošapne da je vrijeme. On zazviždi uličnim žargonom, pomoću

palca i srednjeg prsta, a iz jednog uskog prolaza na polusvjetlo Trga istrči ogromni

tigar. Oh ,bulumente li grozovitih zvijeri ovdje što vrebaju iz tame Sivog carstva?

«Ne morate drhtati, zavraga gospodine Žabac, što je sad opet?»

Bio je to natprosječno krupan tigar veličine omanjeg automobila, ali sjećam

se ;gotovo da se moglo vidjeti kroz njega. Zapazih inteligentne tople oči, kao u

Mermaca. Aura je te prozirne zvijeri godila i mojim očima; sve je svjetlilo

plavkastom. Plus dva duga sabljasta zuba...

"Evo mog prijevoznog sredstva (nasmije se Čuvar....pogleda

prema tami naslućenih svodova) moramo krenuti prije Sveznadarske oluje……

magla ima mijenu…..vrijeme je....moramo se vratiti, žapče."

Tigar mu je olizao ruku manirom umiljate mačkice. On ga

pomilova po glavi. Životinja ju nasloni o njegovu nogu. Potpuno pitoma životinja,

pomislih. Ipak bijaše strašna, ali na divan način. Svjetloplave su pruge nenametljivo

činile oblike na paperjastoj albino-fotonskoj verziji sibirski gustog krzna. Čudesno

je i blago-plavo svjetlucalo njegovo mirisno krzno nenametljivo, smirujuće.

"Penjite se. Ja ču biti prvi, a vi me prihvatite oko pasa, čvrsto.

102

Jurimo do Šahovske ploče….idemo probuditi Mermaca. Potom letimo za

Dvoranu.....Obišaaaal !!!!!".

Čuvar tako povikne, a tigar strelovito pojuri kroz jedan od

heksagonalnih tunela.

Lorsbach 11.06.1993.

Eto ..radujem se .zgodi se da pronađem Toynbia u Frankfurtu na engleskom , te sada

uživam u interesantnim mu zapažanjima ;ortodoksna crkva kao šizma ,religijski

sinkretizam ,ciklisti u cijelom rasponu od Polibija do Danilevskog ,potom Spengler ,a

i on nalazi uspone i padove civilizacija u kontekstu vitaliteta i kreativne genijalce drži

spasiocima. Pri tome se služi mnoštvom njemačkih termina (volkerwanderung) što

mom prijatelju Michaelu ,modernom bicikl-folozofu služi kao još jedan u nizu

primjera kako se duboko misliti ne može bez njemačkih klasično-filozofskih premisa.

Sistematični mističari ,kako su u evropskom «guideu» nazivali Nijemce ,bez ikakve

namjere za generalizacijom i meni osobno su interesantni ,te sam i dalje

impresioniran Heidelbergom ,Tubingenom i na kraju i samom Frankfurtskom školom

(From , Adorno ,Marcuse, Horkheimer). Interesantno je i to kako se i sam

Schopenhauer nije puno «micao» iz Frankfurta. U vrijeme tih revolucionarnih

događaja pedesetih, šezdesetih prošlog stoljeća savršeno ravnodušan spram političkih

mijena (njegova je kuća danas na «uniju» tzv .Schopenhaureov arhiv) nepriznat od

Heidelberga ,vječno u sjenci Hegela ,veliki je filozof na svom primjeru pokazao

Toynbijevu tezu o disharmoniji institucija u zavisnosti od ideja ili emocija što ih te

institucije nose.

Svidio mi se Tvoj termin ; komorne knjige .I zaista toliko toga sličnog i mene

prožima, a poštujući svaku erudiciju ipak bih Ti preporučio integralne prijevode

Homera koji postoje na hrvatskom ,a sadrže u sebi gotovo sve mitsko-arhetipsko

helenističkog razdoblja. Tu je i Hesiodova Teogonija , a interesantna duhovna

avantura bila bi i kompletna Danteova Comedia .

103

Također imam i jednu Tvoju knjigu Blavatske iz naših najmlađih dana ,te se nadam

kako ćemo razmjenu izvršiti ovoga ljeta. Apropo toga …stan u kome smo sada je

iznajmljen i pod ugovorom ,tako da u tehničkom smislu nemam više problema ,i tu

možemo malo odahnuti ,ali ostala su pitanja npr .Ofenthal visa , i dalje otvorena.

Počeo sam raditi u novoj firmi ,švedskoj «Ikei». Posao je pod ugovorom i sada

prolazim «Probezeit» fazu od tri mjeseca . Ipak sam uspio dobiti pet dana frei za

jedan karate seminar u Ravensburgu početkom jula .Mamu sam uspio dobiti preko

Gonze ,prvi put da ja mogu nazvati «dolje» ,a sam je razgovor bio tužan .Vrijeme

teče ,prolaze godine. Melitini su u Zagrebu ,nekako se pokušava «živjeti»…potrebno

je tako malo.

U gradskoj biblioteci postoji cijeli jedan odjel glazbeno-notnih materijala ,a

«upoznao» sam i nekoliko notnih prodavaonica tako da je ovdje apsolutno sve

moguće naručiti. Postoje i posebni katalozi koje Ti šaljem u prilogu , no ipak cijene

su nepopularne.

Neobično sam impresioniran Tvojim uplivom u «Votka» world ,ovdje sam i ja

pokušao nešto sa Smirnoffom ,te poslije dijaboličnih faza sa votkom i

whiskyem ,ipak prihvatio talijanski «Way of life» prepunjen laganim i pitkim vinima

jer nažalost starim .Karate su treninzi svakodnevni i sve manje mogu podnijeti tolike

količine žestokog .No ,kako si ti jednom lijepo rekao; Opijeni jesmo i bez alkohola.

Tu i završavam ovo kratko pismo .Dragi moj viteže ostaj dobro uz jednu Krklecovu

pasažu apropo Villona:

Fermine piši; tanjur brijačnice

Uštapu pruža ogledalce ,svira češnjak u crijevu

Vrpcu sa šešira zapih ko marva ,crno mi je lice «

Mnogo pozdrava Sandi ,Mariji i Vladi Naravno grusse i od Melite.

104

BELIJALOVA TROJKA: (TEST)

Povratni (zaobilazni) je let trajao deset puta kraće . Nisam «rodio» niti desetak

pomisli , Tigra i Čuvara od silne magluštine Mermac i ja nismo uspjeli vidjeti za

leta ,no ubrzo pred nama ukazala se Grifonska pista. I sletjesmo na isti način;

bajkovito usporeno .Nismo hodali dugo a pred nama iz magle izroni Dvorana..ona

ista .Naš dolazak nije prošao baš potpuno neprimjetno. Mnogi su se bacali Čuvaru u

naručaj ,ljubili ga , klanjali mu se ili ga srdačno pozdravljali. Ubrzo smo sjedili na

prvom bočnom stolu Glavnog Proširenja. Slike bijahu kao i prije. Mnoštvo . Krici .

Nekakav čudan spoj Prastarog ritma i tanga . Plesalo se ..ludnica.

"Nitko da primijeti.....čujete li?" – odjednom Čuvar stade njušiti zrak i činiti tipično

«pseće» geste -"Taj slabašan pjev prvog vjetra. Blag je to i prohladan povjetarac. ,ali

poseban . Pojavljuje se nenametljivo, isprva kao naslut, potom kao svježija verzija

pustinjskog Fena. Osjetljiviji ga oćute u dubini, kao promjenu u ponoru prostora....oh,

gle...evo ga opet....strujanja.... Mislim da dolaze."

Uznemirio me. Ništa ja nisam mogao vidjeti, omirisati ili oćutjeti. Njušio je taj ludi

starac vakuum halucinacije poput životinje, a ja sam se potrudio oponašati ga. No, do

mojih vodozemnih nosnih otvora dolazio bi intervalno samo smrad groblja, svježih

rana, kamfora, tamjana, i zapaljenih kineskih štapića, dakle nipošto nešto novo, jer

ovi smradomirisi naseljavali su moje žablje nozdrve još od ulaska u Dvoranu.

"Mislim da nemamo odveć vremena. Gotovo siguran sam da dolazi Belial" - nastavio

je šapatom - "Osjećate li promjenu u eteru, usporenje, blago smrzavanje slike

Dvorane, a vidite li i da Josifa nema ,naglo je "ispario". Uskoro će spajati stolove,

vjerujte mi....za goste. Kao što nam reče Mermac, a nemamo razloga ne vjerovati

105

mu....dolazi inspekcijska trojka....Slušajte dobro :tu neće biti podjele, izdvojenih

osobnosti, sve su to aspekti samo Sivog; jednog jedinog

prožimanja..ali....ali.....izvode se po rolama . Iako su uloge unaprijed podijeljene sve

su takve naizgled pojedinačne osobe ustvari On sam.....Gospodar pod maskom. Belial

se pojavljuje samo kada je potrebno i to kao Prokrust umjetničkog ili Inspektor

Inicijacije. Lijevu mu i desnu stranu pratnje tko čini? Oh..kako-kada ! Ali o tome

zaista ne bih nagađao, Trojstvo Sivoga?....Belial je uloga, privremeni vrh Piramide,

trenutni primat Troglavog Zmaja.....Visost se može emanirati u bilo kojem obličju, ali

kada ga dobar razlog ili hir spusti, nerijetko neće objelodaniti prisutnost. U ovom bi

slučaju mogao biti i netko na boku samog trojstva ,ali i netko u mnogobrojnoj

publici ...u sjeni Belialovoj. Takav je naš Veliki Sivi Psoglavac, glumi tek jednu od

glava Belialovog Kerbera ".

"Zar bi se njegova Visost mogla odvojeno emanirati?

"Zašto ne? Događalo se i prije. Ali, čemu sad ćutim vaš drhtaj, jezu ?Belial će se

istina u početku doimati jačim nego što on to uistinu namjerava biti, ali samo do

trenutka kada će biti siguran kako je dobro prodrmao i zaplašio inicijanta, u ovom

slučaju žabljeg polustvora. No, erudicija će biti ponajmanje važna .Otkrije li i trunku

snage, nemate brige..povući će se. A može On samoga sebe nazivati kako mu drago,

ali to je naravno samo jedna u nizu bezbrojnih zamki ,pa njegova samohvala i

tituliranje ne bi smjeli prevariti istinskog protivnika....a ti pleteri na svečanom odijelu

iznad mesa zrače čistim idiotizmom. Ja dobro znam...Gospodar igra na prijevarnu

kartu ...majmun je sklon hvalospjevu drugih o njemu samome, pa se ponaša u skladu

sa organizacijom čopora, demon je liberalniji...zanemarite mu hvalisava nazivlja

poput; "Knjiga Wolandova, Esencija iskustva, Čista Oprana Erudicija, Glava Gorkog

šećera....zanemarite i slično ukoliko bude rečeno, kao blijede pokušaje prijevare.....

nije to cilj jer laže se...ovdje se vara na evolucijskim kartama..Izvući će kartu sa

likom zmije iz rukava ako to bude bilo potrebno jer cilj je otkriti promjenu .Želi

vidjeti ono glupo, ono posve ljudsko, i kojoj mjeri prihvaćate piramidalne sustave

donjih svjetova.....ovo zovemo «zamke za zečeve». Namjerno će isticati hvalospjeve

106

stepenica nizom vrlo lukavih upita. Budete li odgovarali bijedno, onda ste dragi moj

posve izgubljeni...no, kada se u nepoljuljani mir Stažista ugnijezdi besprijekorna

intuicija, Belial odlazi zadovoljan. No, vjerujte .... neće vas niti pokušati ozlijediti,

sve je Igra."

Dok mi je davao ove, kako je sam rekao posljednje upute, zaista u trenutku osjetih

promjenu. Pojavio se neprimijećen od većine (ili ja tako samo volim misliti)

hladnovit vjetrićić i učinio je moj pogled na Dvoranu čistijim, dubljim, jasnijim.

"A kako će Belial izgledati?" - upitah - "Mislim; Josif mi je spominjao ruskog

nihilistu, francusku kapicu, pelerinu umazanu temperama?"

"Tisuću pokaza postoji ,to ne mogu znati !" - odgovori mi on polu-šapćući i

neprestano pogledavajući u pravcu tamnoplave dubine - "Josif je nešto vidio

posljednji put. Ali, to je bilo tada i nikada nije isto. Može se dogoditi da vas pokuša

preplašiti izgledom. Može se pojaviti kao vaš Bauk....kao ono čega ste se oduvijek

bojali, a može ga svatko u Dvorani vidjeti u drugom obliku."

"Ovo mi nije po volji"

"A tko pita vas? Samo malo... ne zaboravite da je on samo Zoilo-Tercit"

"Što vam je to?"

"Sam Gospodar pod maskom. Rabimo ovaj Goetheov termin iskrivljeno. I mnoge

druge. Onaj što sve stvoreno rukom, kao pod lupom kritike ocjenjuje. Znajte …

ukoliko mislite da pobjeđujete, svakako varate se. Dragi moj, to onda Gospodar

osobno popušta, ponekad iz samo njemu znanog razloga. Ne usudite se niti pomisliti

kako Belijala možete prevariti, a moglo bi se dogoditi da umislite i kako

ste namah jači..ohhh…ne savjetujem vam potonje .On će namjerno popuštati, da bi

isplivalo ono najljudskije u vas. A to redovito sirovo njemu nije po volji, pa ne

pobjeđuje u ovom Quizu. Samouvjereno-britkog u odgovoru mora biti, ali i suptilno

107

je važno, jer traže mitsku oštrinu arapske sablje što siječe padajuće velove najfinije

svile .Usput, kada sama Igra starta, moja će vam malenkost biti na usluzi. To nije

moja dobra volja ,već spada u pravila.»

Progutah knedlu ,dvije ..on je to vidio.

«Ma ,ma, opustite se ! Kao na Maturskoj zabavi.....uostalom, biti ćemo u telepatskoj

vezi. Vidite li sada..evo opet..........vjetar!"

Zaista, vjetrić je pojačao, a glazbenici su promijenili ploču. Tango se raspadao, a

zvuci su vrištali nad rubom dodekafonijskog ponora. Banuo je niotkuda i Josif ,te

uzbuđeno i ozbiljno povikao;

"Evo ih!!....dolaze.........trojica su!" - potom se hitro spustio na stolicu. Nešto mi je

zaustavilo u grlu golf lopticu ..ne, ne….dvije golf loptice kada je netko iz mase

kriknuo; "Napravite prolaz za Gospodare....Prolaz Gospodarima!!"....i rulja se stade

razmicati, a ja u plavoj dubini nazrijeh tri čudne prilike.

"Vidim ih" – rekao je i poluslijepi Čuvar - "Ponavljaju se. Nije loše. Onaj visoki sa

bijelim polucilindrom na glavi je Jazz-majmun, Bal-dirigent. Njega šlepaju često, on

komunicira sa Plesnjakom poput nekog iz Odijela za odnose sa javnošću......to čini

umjesto Beliala. Kako se ono dolje govorilo? Mister Katalizator?"

Približiše se ,i ja majmuna vidjeh posve jasno .Radilo o pravom dlakavcu u posve

bijelom smokingu, sa bijelim poluklakom na glavi i crno-bijelo točkastom leptir

mašnicom. Osmjehivao se srdačno, te pozdravljao razmahano prisutne, pa i stiskom

dlakave ruke i klackalicom veselih, toplih očiju lutke sretnog djeteta. Sve to bijaše

prevučeno lakrdijaškim gestama obješenjaka, cirkusantskim izvedbama......

"Onaj u sredini. Niži." - javi mi se Čuvareva telepatska sekretarica - "Hmmm.......čini

mi se da je to Belial. Pogledajte....!"

Središnja se i pogrbljena prilika oslanjala o dugi, uglačani pastirski štap. Lice nismo

108

mogli vidjeti.....Kapuljača sive redovničke odore, bila je prosto preduboka, a umjesto

lica, zjapila je crna duboka rupa...Užas glavom i bradom bez glave i brade..Ovaj nije

priklanjao pažnje ostalima, niti mu se tko od prisutnih plesača i promatrača usudio

približiti, dotaći ga. Kada mu vidjeh ruke, pomislih kako bih nakon dužeg vremena

gledanja u te ispucale krvave žilice i prljavo zelene mrlje na prenaglašenim

zapešćima mogao i povratiti od mučnine. A da ne spominjem žiletno oštru panđu

raptora na vrhu svakog od deset kvrgavih izraslina što bi se uz malo mašte mogli

nazvati prstima.

"Kapuljača!?Poznat mi je ovaj oblik" - prostruji Čuvar kroz mene - "Zasigurno nosi

nametljivo glomazan srebrni prsten sa reljefnim motivom pauka na desnoj."

Još spominjem trećega. Bijaše na lijevoj Belijalovoj strani, ali ga nikako ne uspjeh

uloviti pogledom. Točnije; gledajući izravno ,slika bi uvijek otklizala u stranu.

Teškom mukom i nedovoljno dugo vježbanom tehnikom Odsutnog Pogleda, ipak

uspjeh nazrijeti zalizanu kosu, mršavo koščato, pomalo izduženo lice, sivi sako, crnu

dolčevitu, i nikakve naknadne posebnosti.

"Tko je treći? Tangueros?"

"Sigurni ste da nije vaš Bauk ?" – odgovorio mi je pitanjem -"Ukoliko vidite isto što i

ja ,onda svakako se potrudite da od ovog trenutka što manje komuniciramo, a rjeđe i

mislima."

Poslušao sam ga. A Josif se ustao, i rukom glačao vojničko odijelo. Popravljao je

kragnu, provjeravao dugmad, stezao pojas. Pri tome je fiksirao trojku, nije

spuštao pogled. A posvud su se i pinceri razletjeli, brdo njih. Kako mi je Čuvar i

nagovijestio, počeše spajati, ne znam, možda i dvadesetak stolova i kao

da očekuju svatovsku povorku oni od tih stolova učiniše podužu nepravilnu zmiju. A

Josif je već ukočeno salutirao kao da podnosi vojničko izvješće sa stanjem na

bojišnici. Ja u tim trenucima jednostavno nisam postojao. Uvukao sam glavu u

109

smoking kao kornjača u oklop .Omotao me crni, robovski strah, ne znam, jedva da

sam disao. Belial potom sjedne za glavu učinjene Zmije, a Majmun i Nepoznati desno

i lijevo sasvim uz njega. Do njih naravno i Josif, a i mnoštvo učinilo mi se

demonskih Lordova, sve faca do face, a primijetih kako za ova mjesta sjeda i

popriličan broj onih iz Posluge. Čuvar mi ponudi stolicu postavljenu približno na

sredinu ali na suprotnoj strani, «an face» njemu, kako bi se i gestama izvoljeli

koristiti, zlu ne trebalo....Josif poviče;"Molimo Tango Maestro...samo nastavite!!!"

Pojave se neki drugi špicastouhi posve blijedi mladići, te preuzeše uloge Posluživača.

Uskoro stigoše prvi pehari krvi, a na podiju se nastavi plesati.

Ja sam gledao u Čuvarevo lice, a ovaj me hrabrio nasmijanim pokretima očiju. Do

mene dostruji njegovo;"Relax, relax...uskoro počinje...opustite se!"

Josif se ustao, koraknuo do Belijala, i šaptao mu u kapuljaču barem cijeli minut.

Vratio se potom na mjesto i nešto vremena petljao sa nekim papirom, no potom se

uspravi, kašljucne, pa nam bijaše posve jasno, kako namjerava nešto pročitati.

Počeo je.

"Dame, Srednji i Gospodo....imam izuzetnu čast pozdraviti najdraže nam i uvijek

rado viđene goste; Mudrog Kralja Beliala tog Vrhunskog Preodgojitelja na Sivilo,

Izaslanika Svete Volunkve, Nasljednika Srebrnosive Šestokrake , Žezla

Bafometovog, Vrhunskog Uzurpatora, Vladara Najviše Kule Averne, Sivog

Demijurga i Gospodara Tenebriona, Savjetnika Njegove Visosti Osobno....zatim

pozdravljam Mudre Pratioce u Sjeni Njegovoj, Motrioce puštene krvi i ocjenitelje

kandidata u rasprostiranju, Lijevu i Desnu ruku Autarha, premudre ovdje prisutne

Prijedložnike...Pozdravljam i već odomaćeno prisutne Vladare područja; Naddemone,

Pridemone i Dodemone, demonske Lordove i Barune, Grofove i Distrikt-Prinčeve

pristigle sa najudaljenijih dijelova sivog Carstva..nadalje pozdravljam sve prisutne, a

posebno našeg omiljenog Princa Knjižnice, Vrhunskog Kustosa, Vladara demona

zapisane riječi (Čuvar se blago nakloni ) te pozdravljam Svite Promatrača i zaslužnih

zlih posluga, te i sebe osobno (kakve su to sada gluposti?)Upravitelja-Nadglednika

i......"

110

Ali, Belial se naglo pridiže i zemljotresno lupi štapom o pod. Mahne mu šapom, a

Josif zamukne, te potone u sjedalo. Ispalo je da Kapuljača nema živaca čekati kraj

ovog (istina bedastog) pozdravnog referata. Možda spasonosno za sve, jer sam i sam

načuo kako po Dvorani kruži priča da Josif zaista voli ugnjaviti sa govorima. No,

Belijal više nije sjedio. Ustao je i pogledao me. Protrnuh.

"Proktofantazmistu!!!!!!!Bijedniče" - poviče hrapavo kao da je upravo popio barem

litru vulkanske kiseline. Nacilja, obilježi me kanđom. Svi namah utihnuše. Propadoh

gutajući cijelu korpu golf loptica usput kukajući u sebi; "da li je ovo sve meni

trebalo?".Nisam se mogao pomaknuti.

"Oooo, Sveta Claviculo Salomonova!" – lupio je Kapuljača po drugi put štapom -

"Proktofantazmistu, pođi u šumu i spilju..medvjeđi unuče!

Klavikulu...,Nekronomicon. čitao si?..nisi?!!"

Čudno pitanje. Što će mu sada to? A ja se sjećam tih naslova. Ali samo naslova.

"Paaaa, ja" - uspjeh sakupiti snage, pa prostenjati kao na samrti - "Jaaa...nisam...imao

prilike....život je ...kratak."

Mora da su svi čuli kako sam progutao knedlu.

(" Joj ne...sve ćete upropastiti...to je u stupica.... – jasno začuh misao Čuvara - "Što

vam treba taaaa Clavicula?.Zar ne vidite krivo postavljene znakove na raskrižju..vodi

vas na hrid. Prva riječ..proktofantazmist.....koristi se Goetheom....klin se klinom

izbija. trebalo je u tom pravcu...sada je kasno.. jedan je nula za njega.» )

Slušao sam poražen Čuvareve misaone upute . Kakova su ovo pravila Igre? Trebali su

mi štampati upute. Kako mogu znati što je tko mislio?

"Dakle, proktofantazmistu! - poviče Kapuljača opet - "Ti što stražnjicom iz kopita

nižih vragova piješ, zar baš ništa ne znaš vidjeti...pa što onda želiš....Alraunu...travu

crnog psa, možda!?"

111

Prepoštovani čitaoče..moram Ti priznati kako me u tom po moju jadnu malu svijest

nebuloznom trenu kada osobno niti jedno od slijedećih pitanja ne bijah kadar

razumjeti , «povukla» neka nepoznata sila, osjetih nečiju hladnu prisutnost te izgubih

tlo pod kracima....kratko, samo sekundicu, dvije. Slabo da je itko od prisutnih to znao

primijetiti. Stvar se dogodila iznutra ,duboko. Hmmmm? Što se dogodilo!? Bljeskalo

mi je ispred očiju, pucalo mi je u glavi, a potom se nešto hladno i crno uvuklo u moje

žablje tijelo. I sve to u samo dva pucnja bičem .Osjetih teško, muku...doseljeni je

Golijat upravo slamao žabljeg Davida..Ali,ali ! Krene mi tada neko

samopouzdanje ,dobih svježu vodu ,osjetih kako punim baterije; kao da sam tren prije

srkao kvalitetni kokain na nečijem rođendanu..I tada boom!!.Sasvim drugom i

jezovitije dubljom bojom glasa, ja odgovorih ;

"Crni Pas i Artur, poredbena metafora je Stvaranja, baš kao i Alrauna; i Sveti je

Kamen Gospe od Jezera stalan i stvaran; i mač u njemu...Dopušteno je pozvanima, a

ja to jesam, pa govorim ovdje.....nitko ne zamjera pozvanome , ne proziva se onaj koji

tu jeste ....po Pravilu Sivila to nije dopušteno učiniti."

(Tišina. Tad začuh čuvarevo;"Odlično....jedan naprama jedan! Izjednačili ste!)

A Belial podiže šapu kao da želi zaustaviti tišinu..... lupi štapom u pod, pa reče;

"Hipokampova sramoto, ružnožablji stvore čak i od Grifa odbačen, smrtniče! Vrlo

topli deevoluirani majmune tužno savijenih obrva i usta sklonih pretjeranoj

konzumaciji, ali i lukavi praunuče Lokijev, dobro neka ti bude...kupio jesi nešto

bezvremena, buloznog sna.....pijmo!"

Vrisak se prolomi dvoranom, i za tren ugledasmo krilate spodobe kako kruže oko

lustera. Harpije? Što li su? I što se dogodilo? Zar aeromiting u čast gostiju? No, dolje

na tlu «volumen» se Tanga pojača, a stalni postavi plesača uzvanika oduševljeno

prihvate to pojačanje. Za stolom se nastavi piti i više, pa donesoše tuce novih

112

sjajnih pehara. Čuvar mi da do znanja da niti u kom slučaju ovo još nije završeno. Ja

htjedoh upitati o čudnovatom posjednuću, ali odustah. Pokrih tu misao i upit, no

Čuvar samo prostruji ;"Kao i život...ono na početku dano....oduzima se na

kraju".Raskrinkan odmah prekinuh telepatsko savjetovalište. Uostalom, zašto lupati

glavu o onoj velikoj crnoj stvari koja me tren prije okupirala poput hobotnice. Taj se

incub-savjetnik broj dva, sa posljednjom izgovorenom riječi izgubio. Ne znam .

Možda me napustio ili se to nešto uspjelo "sabiti" i sakriti u kakav samo njemu znani

duboki zdenac mene samoga .

Kao što i naslutih, prvi zanos nije predugo trajao....mislio sam...neće željeti oštetiti

dosegnuti ritam, kontinuitet, i nažalost bijah u pravu. Jer Belial ponovo ustane. On

lupi štapom, a masa se utiša.

"Mi darujemo milost i naše strpljenje, pa dobro" - reče - "poslušat možemo i onog

Herona sa tijelom konjskim. Bolje je i to nego ništavna bitka pigmeja i ždrala!"

Dakle, slinavi koboldi ,leprozni elfi...poslušajte , pitam u ime onog što želi skok

zvijeri u zasjedi ...............(ustrijeli me on okretom ruke, nacilja me oštrim

noktom )....."Urijan, Urijel od istog cvijeta korijenje jesu…..Lijevih i desnih

poređenja..........što je istina, a što privid?"

"Evo ga!....Drugi ime je jedno od imena Wolandovih!" – izleti iz mene , urlikne

nanovo to nepozvano biće, glasno mi kroz usta proključa luda misao tuđinca,

uvučenog crva. Ovo definitivno nisam ja izvodio govoriti -

"U prvom vidim isto; Gabrijelu serafu pod-stvora!"

"Dobro, ali što s tim?» - upita Grbavac - "Popiti htjedosmo željni

značenja!....Obuhvati!"

"Ovdje govorim o prožimanju, o istom korijenu " - samouvjereno gotovo podvikne taj

verbalni nametnik - "o istim korijenima principa, govorim o Sjeni Urijanovoj, o

naličju lista..i sve se pjesme pjesnika sliju u samo jednu svjetliju nijansu....ali ja to ne

želim...neistinu. Tu je previše svijetla u koje je nemoguće gledati. pa i jasno vidjeti.

113

Stoga svijetlo i tama isti sivi korijen posjeduju kao alternativu svih blatnjavih privida.

Sredina je zlatna, no licemjerno bi bilo odati joj počast nit Zlatnog nit Blatnog jer

sivo je iznad, kraljuje kao vrhunska stalnost .Sa Trona svijetla kroz tu prizmu (i

obratno) suprotnost je oduvijek postojano objelodanjena. Naša Visost je nježni aspekt

Sotone i grubi odraz Božanske zrake u zrcalu, prvi je snijeg, dopadljiva pahuljica nad

žegom pustinje....tako je On i sam Tango prve primordijalne zrake, jedine pramajke

svih svitanja, ali je i tango raspadajućih Dvorane. On je i istovremenost Sunca poslije

Oluje, i Kiša nakon Idiličnog ljeta, romantičan je susret izabranih i umjetnika, ukleti

jedrenjak što spašava Maestra i Margaritu, on je poput svjetionika u užasu vizija

budućnosti fizije raspada molekularnih granula mitskih roščića crnog mu dvojnika,

propast presjeka, njihov kraj."

Završih...odsječeno .Rekao sam što sam imao za reći .Gle, tiho je....Belial je prvi

prekinuo ponoćnu tišinu. On udari štapom o pod, a pokoreni ožive žamorom kao

jutarnje ptice u krošnjama.

"Hmmmm….neka bude tako" - zakrešti pomalo nevoljko - "Između Scile i Haridbe

izlaziš Leuta nepotopljenog .Vrijeme je ovaj put vješto kupljeno. Dobro!"

("Dva naprama jedan plus povlače se" - začuh glas Čuvarev -"nije moglo povoljnije

ispasti. Otkuda vam taj mezopotamski akcent?")

("Ali, to svakako nisam bio ja.!)

("Pa, onda vam je netko pomagao...rijetko , ali ne pitajte me o tome .")

U sprešanom vakumu zatišja što ga nazivamo kratkim uzimanjem daha pred zalet ,

…u pauzi naročite vrste magijski se množi napetost,,elektricitet što na posljetku

eksplodira kao bomba. Jer tada počelo je....Tulum.

Ovaj put Belial podiže Štap, te mahne kandžom, a glazbenici počeše sliniti nekakav

rastopljeni, rastegnuti spori tango, i najdublje strune viola stadoše

vrištati poput predpotopnih pterodaktila. Kada ga začuše polimorfne skupine larvaea,

otpale svjetlosne omotnice, sklepani antropomorfni glodavci i faraonski miševi,

114

počeše se slijepljeni poput lignjuna pomicati podijem. Divno! Na užasan način.

"Idemo, idemo!!!!" - vikao je Josif, te kalifski pljeskao rukama - Gdje je ta krv!

Zavraga, gospodari piti traže. Idemo; Kafizijel, Nagasijel..pomozite im!"

Oni koji su dotada bili služeni, skočiše na ove riječi, zasiktaše prema Josifu te

otklizaše u tminu.

Do tada su već svi koji su bili pijani i prije no što su gospodari stigli posve

«podivljali». Zvuci su se tanga pomiješali sa hrapavim urlicima i rikom nalik

lavovskoj. Krv je iz pohara tekla u žedna grla, popijena istjecala je iz rana i tjelesnih

rupa, curila je po podiju, po stolovima, a rogate su i gole paganske poluboginje

mazale njome svoje trodojke. Primijetih kako se čudna inspekcijska trojka nije niti

pomakla. Nisu popili baš. Sasvim su mirno nadam se uživali, utopljeni u sve luđi

vjetar i vrisak Plesnjaka.

Tada se netko dosjeti, te začuh kako nekoliko stvorova zaplješće rukama (ili drugim

vrstama udova) urlajući; Josif....Josif....Josif!!!Uskoro mi se učini kako cijela

Dvorana skandira ponavljajući popularno ime mog brkajlije .Tango se lokomotiva

zaustavila, a palicu preuzmu meni priznajem potpuno nepoznati oblici glazbe. Moralo

bi ovo biti staro, vrlo staro. Čuo sam i primitivne bubnjeve, ali vodio je neuobičajeno

dubok instrument prehlađenom šalmaju nalik. Između sola i bubnja, strpao se

zmijoglavi serpent rog i ukusna pratnja bandore. Štimalo je. Pitao sam se zašto je

tako, što se uistinu događa jer učinilo mi se kako od Josifa svi očekuju neku posebnu

gotovo cirkusantsku vještinu koju nitko od ovdje prisutnih ne bi mogao bolje izvoditi.

Ali, Josif je već počeo plesati. Odmah doznah. Nisam morao pitati. Čuvar se javio.

"Gledajte Majstora kako pleše. Srećom polusmrtnik ste, a da ste samo smrtnik; oni

popucaju po šavovima okončavši u umobolnici gledajući sve ovo."

Zaista, Josif je suludo plesao .Ali, bio je to samo početak .Počeo se kretati paralelno

sa dugim obodom sklopljene zmije stolova. No, plesao je, ako to možemo tako

nazvati, više kretao se poput pauka."polučućećki" i žablje raširenih nogu ."Tapkao "je

115

tako isprva bočno, potom lijevo, pa desno, dok su pokreti obje ruke i njihova nagla

izmjena najrazličitijih položaja ličili na naizmjenične atake dvije kraljevske kobre..A

sve je to usput imalo nekog smisla, sklada. Podsjetilo me na onaj teški staroindijski

"Kali-ples".A onda je došlo najgore. Savršenstvo je finalizirao kretanjem brkate

glavurde; ona se poput gramofonske ploče vrtjela veselo oko osi, za svih tristo i

šezdeset stupnjeva....od te bi se vrtnje naravnom promatraču moglo zavrtjeti u glavi, a

svakako i povratiti .Ali, uvodna postava proširi se novim instrumentima. Sada je to

bio Tango najviše nalik "La Yumbi" Pugliesea. Samo vrlo, vrlo iskrivljeno ,ne i do

neprepoznatljivosti..

"Babillo je majstor...." - oduševljeno došapne Čuvar pljeskajući - "Bolji je od

Zerukuta i Tezogara zajedno.... nitko poput njega neće plesati ovaj zamršeni Ples

Groblja Bad-Tabire. Uplaše ih plesom, pa ih poslije pojedu. Da…vrhunska

umjetnost.".

Možete zamisliti kako sam ga samo pogledao.

Publikum je i dalje oduševljeno skandirao.....Josif!...Josif!....Tada on prestane

plesati...Šetao je oko naših stolova.....Izgledao mi je i nešto veći.,viši. U njegovim se

rukama stvori obična lula iz koje se veselo pušilo, a jednu ruku položi na leđa. Hinio

je duboko razmišljanje i gledao nekako ciljno iznad mnogih glava...u dubinu

Dvorane. Bilo mi je jasno kako imitira original: Velikog Diktatora. Vrlo je sporo

uvijao svoje sada još duže brkove. Onako namršten glasno je rekao;

"Nitko ne posjeduje više snage od psihopata pjesnika, a ništa nije toliko ljupko kao

male osvetoljubive životinjice. To reče žena u bundi od odranih vjeverica. Nastavlja

se puzati bez grizodušja. Miša....ovo zapiši!"

Ovo je izazvalo pravu gromoglasnu navalu smijeha u pijanih demona. Pojedinci iz

dijela publikuma koji je divljao bliže našem zmijskom stolu, padali su na pod. Bijaše

to smjesa luđačkog cerekanja, klokotanja, grgutanja i šmrkanja. No, nije me se

dojmilo. Štoviše, učini mi se da hine ova stanja. Višesmisleno je, ne otkrivaju se,

nema što. Da, sada moram biti oprezan. Pretpostavljam da je Čuvar slušao ova moja

116

razmišljanja, jer mi je vrlo lukavim lisičjim izrazom lica uporno namigivao klimajući

sijedom glavom u znak odobravanja.

Zatim netko poviče;" Krv što ju pijemo uvijek pročisti zemlja!!Hoćemo demonsko

brujanje prije početka!!Dajte nam skakavce Belzebuba, moćan nakot ljeta, glad i smrt

poljodjelaca !!"

A sextet je završio sumerski aranžman La Yumbe. Počeli su nevješto, ali su uskoro

uspjeli održati jedan jedini neprekinuti zvuk. Pojedine vrste je instrumenata u toj

stopljenoj leguri, sada bilo gotovo nemoguće prepoznati, niti ja bijah apsolutni

sluhist, pa tako nisam mogao znati koju to stepenicu (školskim rječnikom) kromatske

ljestvice koriste. Ovo se pretvori u zujanje, a uskoro i cijela je masa pomagala

održavati vibraciju. Postalo je nepodnošljivo. Josif je nastavio plesati, a pokreti mu

postadoše zamršeniji. Dvorana se osvijetli crvenijom, a mnogi od stvorova i poletjeli

su. Uskoro je najmanje polovica lebdjela zatvorenih očiju, izgleda u nekoj vrsti

yoginskog transa. Ne znam napisati, ali bilo je u tom skupnom urliku nešto strašno i

ubojito, mučno i prijeteće, napeto, nadolazeće...moja se žablja koža skupila ,krvne

žile na žaboglavi stadoše pucati i ja tada osjetih neizmjeran strah, a kap se očne krvi

preko donjeg očnog kapka, sjuri niz obraz, i kapne o stol. Plakao sam krv. Crvenu.

Znači još je ima. Kraljevska je Trojka pri svemu ovome sjedila mirno i otvorenih

očiju, pa zaključih da je izvedba vibracije bila nekakav pokaz spremnosti ovoga dijela

Dvorane, a svakako držim da se možda cijeli taj Cirkus mogao izvoditi, kao Belialu

alijas Wolandu u čast ,ili slično. I onda vibracija naglo završi. Tup! Odrezano oštrom

sjekirom!.Levitirajući stvorovi popadaše, a stalni sextetni postav samo nastavi gdje je

stao. Izobličeni Tango, ma naravno. Nove su količine krvi stizale. Osobno osjetih

veliko olakšanje i laktom desnice pokupim krvave suze sa površine stola. I sam je

Josif već sjedio na svom mjestu. Najednom do tada smireni Belijal ustade i nekako

nervozno prošeće metar, dva. Zatim se pogne i nešto priopći Josifu. Ovaj je odmah

došao do nas. Obrati se Čuvaru.

"Pita, zašto nije nazdravljao" - reče - "Nije ništa ispio. Promatrali su! "

117

"Polako, samo polako..." – umirivao ga je Čuvar - Uplašila ga je tolika krv. Žabac je

zasada kukavica. Pa, zar nije kupljeno podosta vremena? Reci mu da ima moju riječ.

Ispiti će poslije. To je neizbježno."

«Belial još pita? Zar žapcu nije pojašnjeno kako ne puštamo mi krv ,već oni njegovi

dolje!»

Čuvar je raširio ruke .

«Smiješno! Pa….valjda i sam to zna!»

Propadoh u grob stida. Morao sam popiti već kada su spominjali Wolandovo ime. I u

tom je cijela kvaka dvadeset i tri , posljednja prepreka. A popio nisam. Niti kap.

"Znate li što sad slijedi? Dakako da ne znate" - reče Knjižničar - "drugi dio. Od ovog

trenutka će vas motriti. Ne mislim pri tome na Belijala i pratnju. Vjerojatno su u

odlasku ,no njihove će se oči prosuti po Dvorani. Biti čete pod paskom dok god se ne

zapovjedi suprotno. Morate se potruditi. Samo ste korak do cilja. A vama je da

slobodno birate; kratkotrajna, ali topla kaljuža, ili hladna, ali vječna sloboda. Prosto

je....bez ispijanja ne možete ostati......a popiti, pa povratiti...uvredljivo je".

Dok me savjetovao, slušao sam ga pokunjeno; pognute glave i gotovo zatvorenih

očiju. To sa obaveznim ispijanjem krvi i dalje mi bijaše strašno glupo. Uskoro se

plesala neka spora ljubavna milonga, bilo je tamnije , više tamnomodre boje, a na

podiju je gmizalo manje stvorova. Ostaše samo zagrljeni parovi spodoba. Progledah.

Zmija stolova bijaše poluprazna. Kada je Čuvar završio, ustao je i nestao u plavoj

tmini. Josifa više nije bilo, a na špicu bijahu sve tri stolice prazne.

118

Lorsbach 15.09.1993.

Yani ,amice !!

Evo me ponovo….kao što i napisah sred rješavanja dnevnih problema egzistencijalne

naravi dani što prolaze više liče jedan drugome . «I kad me umor bude shrvo ,za

odmor pišem pismo prvo « Pa evo!..pronađoh pokoji večernji sat i za obavezno

pisanje pisma kojeg ću zacijelo odnijeti na Deutsch Post sutra ujutro, jer pod

utiskom Tvog posljednjeg pisma i rezignacije spram balkanizama i zla što se upravo

događa u Hrvatskoj i Bosni nisam mogao a da ne odgovorim kratkim tekstom jer

«prepoznah pravednika koji vapije bol duboku i iskrenu.».Također me ne iznenađuje

Tvoj revolt spram ortodoksno – bizantinskih elemenata. Ovdje sam imao priliku

slušati čitavu jednu paletu diskusija o hrvatskom pitanju i to u rasponu ;od ultra-

dinarske (relacija Imotski –Tomislavgrad (Mario pravaš) do mega-ekstremnih tvrdnji

nekog Marcusa (varijanta otac: Prus ,majka Hercegovka) koji hrvate dijeli na ustaše i

špijune ,a u srbima vidi viruse etc….pa sve do vrlo interesantne posprdno- budističke

verzije Međimurca Franje , tako da mi Tvoj revolt i emocije izgledaju galicijsko-

horvatovski .I sam prolazim kroz raznorazne faze i eksplozije. Svaki tolerantni

nacionalizam poštujem ,ali nametanje ispred , neprestano insistiranje latentni je

šovinizam i čista glupost. Zaplitati se u politike čija je osnova nacionalno i dopustiti

emocionalno lijepljenje ,ljudski je pad i duhovni nazadak. Ta činjenica ,ta konstanta

ovako napisana ili izrečena izgleda zračno-filozofski lijepo ,ali kemijski životno i

tjelesno pred ponorom (vlastitog) usred masovnih stradavanja i općih patnji zaista je

krhka. Totalitet iskustva graničnih situacija u rasponu od blata zemaljskih boli pa sve

do ekstaza Bachovih fuga i madrigala ,ta iskustveno –filozofska alkemija vodi nas do

119

mudrosti srca . Kroz vrata dharme otvara se put jer « koji je ovladao ratničkim

vještinama izbjegava sukob , koji je ovladao sviješću izbjegava okolnosti ,a

zajedničko obojici je prevazilaženje kraja i uronjenost u tok«(Lao Ce) .

Proljetna kiša. Monumentalna zgrada sa četiri etaže u baroknom dijelu grada kraj

«Kneipi» iz 18.stoljeća ,Turma i Katedrale na Romeru svojom se rigidnom

robusnošću izdvajaju nad pitomošću restauriranog dijela pa bi i laiku bilo sasvim

jasno; ovdje je Muzej modernih umjetnosti. Ulazim i dok počinjem razgledavati ,kao

da čujem kako hodnicima odzvanja posprdan smijeh Bukowskog .No ja hodam dalje .

Katarina Fritsch: Tischgesellschaft; 32 figuren aus Polyester».Dakle za stolom sjede

trideset i dvije identične figure ,u posve istom položaju ,u cijelom svom fabriciranom

presliku sa rukama položenim na stol ,robotski fiksirana pogleda. Sve to u naravnoj

veličini Na desetmetarskom zidu obješene su uramljene A4 formata slike sa

ispisanim jedan do dvadeset brojkama ,tisuće ponavljanja ,a na dnu kopija

Goetheovog pisma.

Bronca i mnoštvo komada mesa iz kojih vire kosti ,dijelovi udova od bronce ,i sve to

položeno pod ogromno obješeno truplo. Mega-fotka dijela parka pored velikog

betonskog dijela autoputa .Piknik ,cijeli paradoks «povratka prirodi» .No jedna faca

sjedi na betonu sama i čini se uživa. Možda je to soc-darvinistički izraženo. «Sindrom

stotog majmuna»

Zatim Andy Warholl ;spaljeni auto…i mnoštvo toga.

Hoću reći kako sve ovo ulazi i u onu Tvoju priču o volanima i sitno-papagajskim

suženim zjenicama guranja kolica po samoposlugama ,o redova i kreditnim karticama

i da postoje mnogi koji osjećaju posve istu

nepravilnost ,zagušenost ,nesvrhovitost ,sterilnost civilizacije . No komedija počinje

sa profesorima kako kaže Klingsor .

Hvala i na posljednjem nastavku « Tanga i Margarite» u kome si vješto «iskoristio»

omiljenog mi Goethea .Nažalost. ,u nedostatku vremena nisam još uvijek uspio

sakupiti i presložiti sva pisma ,posebno ove dijelove u prilogu. Mea culpa! Moram

konstatirati da sam neuredan .

Javi obavezno da li si primio sve što sam Ti poslao:notne kataloge u

prilogu ,preslikani najnoviji Gitarren magazine i još štošta.

120

Toliko za sada. Bobo.

Pecs 1993

(Datum : ? )

Bobo prijatelju moj!

Primio sam Tvoja posljednja pisma. I iščitavam djeliće evo opet u tmini

dosuđene mi Pečujske sobe.

Pisma su me nemalo i ugodno iznenadila, a dužinom i posljednje jer

skidam kapu samo stoga što si se cijelo vrijeme pisanja držao oblika

pisma...zaključak je kako su moja pisma iskrivljeni oblici

korespondencije u kojima svakako pretjerujem ne znajući više što je tu

što. Tekst?. Nekakva mješavina drame i novinskog izvješća, polu–

pripovijetka, esej ,komadić romana , prepisani snovi etc…….

Dalje…..o čemu više pisati upravo Tebi ,o vrhunski prokuratore , kada

tako britko i nenadmašno baš režeš sve , pri tome pokrivajući

nageneralnije teme ove dodijeljene nam muke, pronicljivo ne dopuštajući

da ništavne kuhinjske, gotovo ženske teme ispile iz sjene .Pa kada i padaš

stara lukava karateko, uvijek i vješto pri kraju dočekaš se na čizme u

kojima su Tvoje skrivene mačje noge. Već si osam puta bio gotov, ali tu

si ,živ si potpuno sa svežnjem neoborivih dokaza o magiji, čudu

života…..nisam pogriješio kada sam jednom prilikom, još tamo za

«tamnice naroda», ustvrdio za Tebe kako bi mogao biti vrstan

novinar…...

Znaš , moje je pisanje već nešto posve drugo. Ponavljam! .. sve napisano

do sada besciljno je i terapeutsko opuštanje uz glazbu Tanga i dakle

isključivo se mora tako promatrati .Stvar je kao što sam već deset puta

napisao ;tendenciozna i pretenciozna ,naivna i nabacana ,ali ipak koristim

121

indigo papir. Ukoliko se dogodi da kojim slučajem preživim sve ovo i

dočekam kakvu takvu starost želio bih pokatkad čitati.

I još nešto ; slike a čiji opisi izlaze iz mene u vidu rečenica u muklim

noćima zaista ne mogu niti želim «kontrolirati». Zaista ..ispravljam

gramatiku ,ali ne i pokatkad nebulozni smisao i slijed događanja. Ili česte

filozofske ,no i quasi filozofske pretumbacije .Zaista mislim kako nemam

prava na to.

Dok pišem o Žapcu u posljednje vrijeme na slušalicama pjevuši

legendarni Pjotr Lešenko, a večeras je na stolu i vrlo ukusni Villany

Zweigelt star tri godine .Dobro .I nije neko godište ali kao intermeco

promjena između jučerašnjih i sutrašnjih porcija «Staropraškog» odlično

će poslužiti….A Lešenko?….baš kao u stara vremena kada sam uz

pucketavu ploču poslanu iz Harkova čitao Bulgakova…(Sjećaš li se

magije tih vremena? I kako smo samo upijali Castanedu uz peruansku

glazbu.) A tek ovaj Lešenko ? Tanga ! Ovo je svojeručno falsificirana

ulaznica u druge svjetove ,pa i u svijet Dvorane Slomljenih duša u

zrcalu..u svijet moje privatne verzije Valhale.

Upravo je nevjerojatno u kojoj mjeri mogu «odlijepiti» dok pišem o

Žapcu..pa ja sam psihijatrijski slučaj ..Opsesija pisanjem? Jee ..mislim

pisanje je bolest ,a pisci klinički slučajevi…..no u posljednje vrijeme

poželjeh uz pisanje poslušati i druge forme ,ne uvijek i samo

Tango.Pokoji žuti Valcer isto tako je «cool»,zar ne?…hoću reći…..ima ih

raznih..

Vals….vals…..kao Ricard Strauss i to ne samo na klaviru. Valcer iz svite

«Rosen-Kavalier» .Neobična smjesa Bečkog štimunga, Cirkusa i

kontemplacije….a kad već spominjem Cirkus i sve do Dunajevskog (Sin

Klauna ili Cirkus) ili slavnog Sevastopoljskog valcera….uz čije zvuke

poput Waltera Mity-a sanjarim kako sam brkati natporučnik ,faca pa

pojavljujem se uz obveznu sablju na Carskom Balu . Ha…

Uz sve to zamišljam neki drugi ozbiljniji ,ambiciozniji tekst ,ali ništa

takvoga nisam kadar osmisliti. Uzalud lupam glavu kombinacijama .Ili

122

poželim Žapca natrpati humorom .Ali ne mogu. Kako to? Samo bi uzalud

silio stvar; kao to su neka funny pisma i radnja prepuna obrata…htio sam

Humor la Kishon ili isparodirano do maksimuma…no ništa od

toga..silovanje riječi ,rečenica. Nema veze .

A probao sam sve. Ponekad bih ugurao kasetu «1492 Conquest of

Paradise « Vangelisa…. ispalo je da pišem isto kao i na drugi klavirski

Rahmanjinova. Na kraju zaključih kako se ipak najbrže ufuram u

Dvoranu Slomljenih Duša u Zrcalu pomoću Tanga, te da mi nikakva

droga za ovo nije potrebna ( osim ako pokoju flašicu pivkana ili vina

proglasimo narkoticima. Ali za njih pametniji od nas kažu da su

bezopasne prehrambene namirnice).Dakle ,evo literarnoj hrani

repromaterijala …mi jedemo dok pišemo….Živjeli ! ….

Bilo kako bilo…možda uskoro malo skoknem do Kijeva. Vode se

neformalne debate upravo o tome po etno-grupama. Planiramo. Kao

furamo; Ukrajinci, Ninosaur i ja….idem i ja upoznati Vitalija i njegove

dečke . Joooj, a da se to uistinu zgodi….restorani, restorani …Sankt

Petersburg u Ševčenkovoj…uz glazbu Arkadija Sjevernog i Rozenbauma

kako ću uopće dovršiti Žapca. Umrijeti ću od votke za restoranskim

stolom. Što bi rusi rekli ; «Propašću!»

A što se događa u Mađi? Ništa. Ono..zemaljski dani teku..

Ne znam što mi je. Udebljao sam se. Zijevam.

Ali..tattaaaaaa!!! Plutajući u bljutavom neplodnom Tiamatu iscrpljenih

baterija ipak uz nadljudske napore uspjeh nekako «pročistiti « jedan

odavna napisan dio .

Eto toliko .U prilogu znači ipak imaš još jedan slatko-naivni pokušaj

produžetka «Tanga i Margarite».

A kada primiš pismo i materijale? Javiš mi to pod obavezno kako znaš i

umiješ.

Tvoj Yani of momentalno gotovs.

123

PRVA KRV

Kada je "inspekcijska trojka" isparila, nestali su i Josif i

Čuvar. Pobojao sam se da su moji novi prijatelji pozvani na "konzultacije".Osobno,

moja mala žablja njuška nije mogla podnijeti toliki teret, napetost u kojoj su svi

ostali akrepi očekivali od mene briljantne odgovore. Na neki je način sve to ipak

uspjelo, ili sam samo ja o uspješnosti odgovora na teška kviz pitanja, pozitivno

razmišljao. No, još nisam vraćen na Zemlju, i to je dobro .Ovo je drugovi i gospodo

ratoborni Balkanci Dvorana Zrcala, nisu me protjerali. Naposljetku barem to. A što

se događa «dolje» ? Mrtav, živ ?Trenutno nije važno..ali izmišljam najprimjerenije

verzije.

Kao….zacijelo sam upravo "ubijen" kombinacijom

marihuane i piva, spavam na položaju, u blatnoj tranšeji, ili vegetiram pod aparatima

poslije «prometne». U Dvorani sam na tren ostao sam za stolom, od svih napušten pa

osjećanje te i tako neutemeljene krivice uskoro ispari kao balončić od sapunice.

Razmišljao sam u polusnu, i pokušao zaspati a onda se prisjetih kako to ovdje neće

proći…tako je bar Čuvar rekao. Pa ne spavam baš , to je jasno, lelujam odnosno znam

dospjeti u stanje snu slično. To su slike. Jedna za drugom.

Brzopotezna izmjena. Impresije. Dijapozitivi. Mutno mi je.

Dezorijentiran sam. Evo ga ;vrti se...Je li to Zemlja.? Ili ja? Dolje sam? Što je ovo?

Iskolačene oči pokidane lutke naravnog zemaljskog Jutra. Ne

volim Zoru obaveze. A tko voli? Oprezan tango ekvilibrista. Otrovnica

svakodnevnice skrivena u vrućim crijevima navodne sigurnosti čini da zaboravim

promjene ,da svjetlosnu evoluciju proglasim fantazijom budale u meni i njena

litropinska sestrica ;otrovnica što raspukne vrećicu adrenalina samo jednim ugrizom.

Zmija zdravog i zmija otrovnog sestrice su, lice naličja i naličje lica. No, ubile su

124

nešto poput zemaljske navike mjere dobra i zla u isto vrijeme, nešto na vrlo podao

način duboko i davno zakopano, pa sam sred te promjene osjećao rupe u trenutnoj

letargiji, cijeli niz nemogućnosti rasprostiranja u svim pravcima. Tu…dolje gutam

gomilu tabletiranog smeća, i glave lidera svih vrsta zamišljam na kolcima

domorodačkih sela ...a potom snovi .Snovi slobodni pritajenom srećom u krevetu.

Zaboga, pa meni je preko trideset.....ne bih trebao osjećati iznimnu sreću odlaskom u

krevet. Zazivam slike, nisu sjećanje jer nemam se čega lijepog i važnog prisjetiti.

Prisiljavao sam se kao adolescent citirati Conradovog Kurtza. Bila je to bar dobra

izlika bubuljičavca opsjednutog uspjehom i seksom...ukratko ;"horror, horror.

horror."..... A onda San, lice Ptice grabljivice .Soko ,što li je? Lice starog Indijanca

Don Huana Spasioca, čisto ,osmjeh ,pozivajuće. Klizim.......laku noć....pa,

pa......leteću noć!!!!!!!

Bruho poetico.

Glinena posuda...napjevi....Gulaš od nepoznate rizik-gljive u

podnožju pitomih pogleda brdovite i nepoznate zemlje. Puno, puno zelenila .

Životinja Sunca ,snaga pustinje. Ja; divalj i gol. Mesnati div bakarne kože u korablji.

Valja nama preko rijeke. Uzaludni zaveslaji, uzvodnih udaraca veslom na rijeci

civilizacije .Već umoran želim prijeći, već sam cijeli život odsisao mlijeko tuge u

flašici, a tek sam rođen kričajućim doletom. Tako sam sebe uživao vidjeti i to je mom

bolesnom egu toplo godilo. Gljiva je prepunjena otrovom mržnje čarobnjaka spram

mutant kentaura konja konkvistadora, što u šapama nose svežanj baklji: porotnice

drevnih knjižnica i tajnog znanja. Pokušao sam izmisliti novu vrstu stida ,a onda

uvidio da je odavna smišljena. Bio je to stid Evropljanina ; poseban kolektivni

uteg ,nekakva povijesna verzija stida ,nekakav časni poriv kojeg ustvari nije niti bilo.

Ponekad se genetski rodite kao neborac, uz oblomovski utješno; a čemu?.Taj stid nije

postojao stvarno, bilo je odveć licemjerja u tome. Sramio bi se tako španjolskih

konkvistadora i glupih križarskih pohoda. No, vrlo sam brzo sve to sred ove

progutane idile zamijenio pivom i tabletama....ostalo bi pokatkad nadopunio

blještavom maštom. Na sreću maštu je nemoguće prevariti. Ili vam je terapeutski

potrebna i uvijek dostupna, ili ste najobičniji troglodit. I evo me. Nisam se još kako

treba niti ispilio iz jajeta a već se vidim kako uzimam papir, olovku...i već pišem

125

oholog pera cijelog uronjenog u gorčinu prve mladosti; blezgarije. Ali Vatra ,bila je

to prava vatra koje sada više nema.

Što sam? Tko sam?

Divljak rođeni mesožder u bljedilu zidova porodilišta, iznova kaznom rođen u ritmu

Tanga novih stvarnosti celofana, sa kavezom za diluvijalnog monstruma Sunca

uspavanog u njemu samom ,u svakom pokretu, u kojem čami zarobljeni opnokrilni

letač što ga naslućuju latinoamerički pisci pri knjiškim opisima čudnih sjena

predvečerja .Divne kreolske hacijende. Sunce zalazi.

Shvatio sam da je Woland.....ljubav sama po sebi....lišena obećanja Egu, čista od

svake pristrasne laži, vidio sam to pravilo jasno ispisano i besmrtno na naličju listova

vječnog Yidgrasila, a ne kao obvezu nepravedno tlačenih oblika očiju, zapostavljenih

po loptastom planetarnom zatvoru, u dolini udisaja i izdisaja, u dolini suza. Njegova

je ljubav Velika i Siva, Brižna i Krvava Intuicija, i korisna kao uništavanje

prenapučenih prenapuhavanja, odjek koraka samotnog bića u mračnim hodnicima

napuštenih gradova, plač krijesnica osljepljenih sumornim svjetlima istih ponavljanih

jutara u kojima se moj dvojnik ne namjerava probuditi , a ratni monstrum živi, živi.

Sebeljubivo sam pomislio kako sam postao Sve-ja. Mladost poželi biti razbacana na

svih sedam strana Svijeta. I što sada želite od mene smrtnici?!.Iza davne mladenačke

želje za posebnošću ležao je nesalomljivi exkalibur ega. Naravno dvosjekli. Ali bilo

bi tu i lijepih trenutaka. Nove egzotičnije rute leta, putnici A razreda kompozicije

"Bachova svita u A-molu opus ------------?,molimo vas da se ukrcate, ohhh, da, da, da

vi "plus nuages poeticus" spašavate stvar jer ne želim ponovo dopustiti da me poput

indoktriniranih očeva, savršeno i organizirano u nove "kva-kva" svinjarije

dobroznanih stereotipnih naslova, uvuku kaotične postembrionalne gužvare u

porodilištima .I što onda uslijedi?.Maeterlinkova šutnja ne samo da je zlato…to je

nešto…postignuće. Nova blebetanja.,nova blebetanja su stara blebetanja, stara

blebetanja su prastara blebetanja !!

Naravno, intuicija je oštro srce....emocije lukave boje, gotovo zle....stara zen-vježba

gdje Nepristrasni Ja, promatra sovinom perspektivom Sebe "kva-kva" kako čini

obične radnje tijekom dana..kako na primjer sjedi na klupi u Parku i hrani

golubove ..kao Tesla…....upravo to pronicljivo u nama ,potiho je govorkalo o svom

126

tom sranju što vuče krvav trag iz kasne mladosti...hinjena lunatija je u biti

shizofrenija u maskirnom odijelu, nitko ne može povećavati energiju..dobivati ju

ukoliko ne daje…energija je protočna ali decidirano limitirana konstanta...materijalna

matematika je prepuna ograničenja...spušteno na zemlju ni u kom slučaju nije

potrebno podizati..Masa to niti želi i ideja joj mora podilaziti...svrha joj je biti

dolje..pomislio sam kako je tu negdje skrivena osnovna greška....kao što Arapi niječu

let avionom tvrdeći; da je Alah htio da čovjek leti dao bi mu krila...blato je u svojoj

biti blato jer tu ga mora biti..blato je naslikano smisleno i ....postoji fatum blata Znači

nema gnoze, nema uzleta, strasti, kovitlac, pjesme, ljubavi, sablasti...sve su to samo

sjene na ustima, pogled grabljivice, pretakanje iz šupljog u prazno, pjesničke fraze i

dobro i zlo su loši duali, osnova je naša jebena kišna Savana, a podijele na bijelo i

crno smisliše religiozni fanatici i nesretni pisci za djecu, usamljeni

drkađije ,povjesničari, filozofi i masoni. Kako se svako Zlo na duge staze pokaže kao

i Dobro ili je već samim činom nekom pojedinačnom stvoru učinjeno po volji ..ratovi

donose mnogima blagodati; vikend koljačima, lopovima, crvima, besprizornim

psima, vranama i grobarima tek pravu radost....minus se obavezno negdje pokaže kao

i plus. Guta Vas velika Anakonda ? Vrsta nas uči ;to je nešto strašno. Ali to je za

Anakondu dobro.

Slutio sam i bojao se...podsvjesno sam poželio vjerovati u ćevapčiće i autoritete, no

nisam se želio tek tako "predati"... iako bijahu u mnogočemu slični moj je trenutni

"zeleni žablji dvojnik" bio alternativa "kva-kva ružičastoj svinji", ali bio je zelen, i tu

nastaje problem,...."Gore" ne možete izigravati crno-bijelog pa izvoditi slične

gluposti. Tamo možete biti samo Sivi ili Zeleni...Ako ste Sivi....pobijedili ste....!!!A

Zeleni plodovi, naravno...prvo moraju sazrijeti pa pasti, a da bi pali

čekati..Ali.."Samo sanjaj, sanjaj! Psi ne haju a karavana ne prolazi. "..vječito se rugao

sumnjičavi klaun ,crv oštrih zuba u crvotočini primozga ..."Uživaj u svojoj bolesnoj

fantaziji dok možeš!".Klaun je bio emocionalni dvojnik..onaj isti koji odluta kad se

napijemo....notni mu je zapis bio govor....glazbeni oblik sintagma. Tko razumije taj

jezik nije mu potreban prevodilac.....

«Probudio» sam se. Iz demonskog snatrenja. Probudila me glazba. Progledao sam

kao tek rođeno štene . Dvorana je još uvijek bila tu.

127

Tango, tango, tango i tango..........glazba je krivac. Dvanaest slova u kromatskom

nizu. No, dvojnikova abeceda ti može pokazati."Follow the grey big road."Demoni su

u zidovima, posvuda su, izlaze iz mraka vječnog, bandoneon teatralno pada urlikom

probodenog mijeha zbog vrška slupane i krvave butelje , a krv se poput vina valovito

razlijeva, bandoneon pada klizeći po oktavi prema dubljim tonovima, poput ranog

heroja, u pravom trenutku, u izlizanom režimskom filmu, u posljednjem taktu, u

pojačanoj dinamici lajt-motiva i pretenciozno crkava na katraniranim daskama

dosuđenog podija. No nije tako. Tu nema glume. Sa velikom glazbom nikada ne

dolazi animir-pratnja trivijalnog. Ta je glazba uvijek sama i melankolična, kao već

spomenuta stara Anakonda. Jer, poput svjetlucavog odijela kakvog starog ruskog TV

varijetea ovo novo doba može sve samo upropastiti, ne i nadograditi stvar.

Bandoneon završava svoj put terorističkim upadom u prividnu pobjedu čovjeka

upakiranu u blistav paket tehnologije, ali i u staru dobru «domorodačku»

stupicu .Dolazak dvadeset i prvog stoljeća. Na dnu je vrisak umobolnice. Rastegnutog

mijeha na pangalaktičkom smetlištu neukusa i trasha, topi se na vrućini, moli za malo

spasonosne tekućine reda, ali nitko mu vapajne molbe ne ispunjava. Ubijaju

ga..izmore do maksimuma. On umire od žeđi, kida se u grču i poslije na njega tjelesni

pijani gosti svemira mokre kao beskrajne nakupine mesa i kostiju neudovoljenih

neumjerenih kva-kva izjava, Ali ta neiživljena vojska robijaša civilizacijskom stožeru

što uopće ne osjeća već mjeri i mjeri i mjeri i mjeri ?. Stara vrijednost..bandoneon

umire dehidrirajući pod ružičastim probavnim smetnjama bića što se sluzavom

slinom podmeće nad siluete starih vrijednosti .One su muzejski primjerci

polurazbijenih glinenih ćupova .Vise. Smrt izrezanog bandoneona je povlačenje pred

tihim prodiranjem plazmodijskih legija tame. Ali Sivi Sokol sa visoka promatra crno-

bijelu borbu i ne mari odveć. On vrlo dobro poznaje prastari zakon daljnjeg slijeda

kva-kva pokreta. Dolazi kraj tjelesnog prostiranja, masovno samoubojstvo iz nehata.

Iz predvorja me takvog Onirona trže glasan pljesak . Na pozornici ponovo je stajao

preslavni "Sexteto daemoneus",a zadihano su mnoštvo izvijestili kako će imati za čast

počuti "Tango Alternativo". Ah ,svježe vode samo dajte!!! Dođoh i ja više-manje

barem imitaciji dnevno-demonske svijesti. Bio je to izazov. Mislim da je stotinu

špijunskih očiju pomno pratilo što ću slijedeće učiniti. Kao što je bilo i preporučeno

128

morao bih malo ispiti. Lažem. Neprestano se lažem. Morao bih ispiti podosta, a

neizbježna nacerena stravna litrača "Galipoljke" gledala me drsko poput Majke

Lasice .Naravno, netko će morati o ovome izvijestiti Belijala. . Vjerujem nadalje

kako su me po zapovjedi i Josif i Čuvar privremeno napustili. Samo se nadam kako

su njih dvojica ipak tu negdje pa iz suprotne tame bilježe moje geste. Dobro. Što da

učinim? Još nisam siguran u sav taj cirkus. A sad počeše i svirati. Sexteto je napokon

startao vijugavim potočićem bandoneona uz udarac čelogudala o stolicu. Krenuli su

sporo, tužno, podsjetilo je na namjerno rasparanu krpenu lutku musavog

djeteta..Prkosni zvuci, iskrivljeni odraz ,smjeli operativni dodekafonijski zahvati ,

nešto sasvim suludo ali u svojoj ludosti mirno, tužno na isprazno-malodušan način .

Taj je glazbeni Golem bio "Infant terrible" Piazzolle i Schoenberga.

To i nije bio Tango, već sluzava Milonga Constrictor, pomislio sam....publikum se na

tren utišao slušajući je,..viseći kandelabri su plesali projicirajući sjene na

zidovima..pojedincima su već kapale crvene suze niz blijede obraze i očnjake, ali ja

se ne uspjeh opustiti. Mučila me prva krv. Litra guste, crvene tekućine smiješila se

zlokobno u lice kao crvena faca vraga sa korica double long play Hard metalaca. .

Dakle, ako popijem ovo ispred na stolu, i to samo malo, malo ako otpijem....zacijelo

ću povratiti. Reagirao bi i ljudski dio. Ali, zavraga, što možete povratiti? Inicijant

vjerojatno povraća svoju neprizivajuću prošlost, tu bezvrijednu gomilu naturenog

smeća. Očistiti svoje tijelo od privida ,od umjetno naučenih obrambenih mehanizama

od refleksa i reagiranja Ali, čisto bi moglo biti (znao sam to na neki čudan način) i

hladno u isto vrijeme.

Ne, ne želim to učiniti ,ali znam i to da ne mogu posve odgovarati za sljedeće

radnje...bujica očekivanja efikasno je uspjela odnijeti privatno...utopio sam se u masu

tih demona, osjećao ih već pod kožom. Ušli su ti virusi na mala vrata ,uvukli se

tijekom ovog kratkog vremena kao kućni ljubimci pod kožu, kao opijati od kojih se

postaje zijevajući pijani ovisnik Ti su se splavari sve vrijeme mog boravka

neprimjetno spuštali kanjonima krvnih zelenih žila, brzacima i kolanjem rijeka

arterija i vena , infiltrirajući se uplivom u srž ,u deltu srca. Bili su to brzo-

razmnožavajući virusi zaraznih bolesti, ali bili su moji ,moje jato, samo moja bolest.

Osjećao sam se poput sretnog navijača koji je pronašao svoje na tribini vlastitih

129

zamisli. Do ulaza u Dvoranu, dolaska u Wolandov svijet, ja sam već napunio cijelo

jezerce prolivenim suzama. Previše čak i za pesimista kakav sam bio.

I otpio sam. Ne znam čija je ruka to učinila; nakosila sjajni pehar. Dok sam gnušajući

se, ispijao prvu čašu, sa početnim mi se gutljajem vratila slika, posljednja slika

trodimenzionalnog, ali odveć ratno obojana. Posvuda su gorjele kuće, vrištale žene,

plakala djeca. No, nisam bio siguran kakav to svijet vidim. Zato ispih još malo.

Osjetio sam potom težinu očiju ,ali ne vlastitih .Stotinu očiju nad glavom očekivalo je

od mene da učinim to ,ali kako sam tek mala žablja kukavica ta me ogromna

gromada savjesti na leđima, na vratu učinila nepokretnim .Nemoć i jad su stvorili

napetost, masu...

Slatko je kada sami sebe lažemo, ponekad zna biti i bolesno. Mogu izmišljati razloge

"za",ali učinio sam to. Sve možemo učiniti navedeni duhom mase i podneblja. Tada

pod zastavama oni navodni dobri , uspješni ,poznati ,pravi i najbolji ljudi

hladnokrvno zakolju susjeda. I još ih slave. Oslobođenje. I napiju se .I jebavaju

drugarice , gospođice ,svejedno je !Ah nadražaja! Volim te ružičasto.

Možda sam se poželio riješiti težine, završiti sa teretom obećanja Čuvaru, teretom

odgovornosti, možda tada nisam mogao podnijeti toliko očiju na sebi. Ali javila se

prvi put iskrena sumnja. Zar ne radim isto što sam radio i dolje, samo se sada toga ne

mogu prisjetiti? Zar nisam ponovo ovisan hijerarhiji, redu, obećanjima,

odgovornostima i drugima ,ovaj put samo demonima. Do vraga što ja to onda radim?.

A Sloboda !? Da li je ideja slobode tako ispada obmana obmane , jer kako se uopće

osloboditi samoga sebe. Mogu raditi što mi se prohtije, ali moram odgovarati samo

sebi. Sloboda ispada nesvijest .ma čak niti to jer morala bi biti ono potpuno

neobjašnjivo; ništa iza pojma ničega. Dakle dok god sam ovdje moja prosudba mora

biti ispravna za mene, ma kakva ona bila za druge. I što sam učinio? Ispio sam. ...Da,

samo gutljaj....još jedan.

Očekivao sam slano, ali prevarih se. Poput dobrog vinjaka, krv je odmah ukrala

hladnoću stomaka i ušiju, u trenu više mi ne bijaše hladno. Do vraga, što sam to

učinio.?Odmah padoh u neopisiv jad. Kajanje poslije učinjenog?. Pomislio sam kako

samo pijem..ja ne puštam krv ,nisam nikoga zaklao. Sjetio sam se kako je netko za

Belialovog posjeta uzviknuo; «Krv što ju pijemo uvijek pročisti Zemlja!!» Znao sam

130

da popiti ju tek tako ,kao da pijete vino…da je to nekako «iznad zemaljske situacije i

da su po tome demoni demoni. Ipak..dio čovjeka u meni očajavao je.

Ali, ne zadugo. Nešto probuđeno diglo svoju nepoznatu glavu, ne bih znao opisati, ali

možda hirovito vučje, nebulozno i olujno, možda starije od mene. Očnjaci su porasli,

a desni su mi i cijela usta neugodno nabrekli. Imao sam tako ispunjena usta,

neprilagođeno osjećanje kao poslije nove proteze. A mali se, žablji psihonaut

privremeno prikrio u najdublje brazde duhovnog oceana. I prvi je gutljaj narko-

snagom povukao drugom. Ali ja to nisam poželio. Minut ,dva, samo sam se nadao da

to neću učiniti. Namjeravao sam povratiti. Ali razum nije gospodario ustima i

udovima. Ahhhh, krvi, krvi...dajte mi slatke slasne krvi!!! Grrrrrr! Osjetih pupanje

očnjaka , bijah u jednom trenutku čudna zubata žaba i već niz bradu mi se slijevala

gusta slatka tekućina. Počeo sam tonuti. Otišao sam.

Tada ugledah ono što sam oduvijek mrzio. Sebe definiranog, naoko završenog i

priglupo sretnog, u pretpostavljenom ovitku što su ga tako dobro svi osmislili

idealnim, a ponajviše naši roditelji. Ova je krv činila da povratim cijelu prošlost na

takvog troglodita, potjerala je mišje strahove, satjerala crva u bezizlazni ugao,

prisilila me na totalno, bezumno povraćanje po znanim hodnicima materijalnih

privida, zamišljenih problema, idealne slike pred neumoljivo sivom istinom krajnjih

svjetova. Smrdljivo predstojeće ponavljajućeg trupla rastopilo je sve.

A treći je gutljaj učinio da prodorno vampirski osjetim energiju okoline, da postanem

novo biće rasplinuto maglicama plesnjaka, uzidano u svodove Dvorane, da postanem

ništa i sve, neobjašnjivo postojeće nepostojanje opisano kao: Sve-Ja.

Eksplodiralo je..stvarno ..i krv više nije bila slana….

Sve-Ja? Zar Sve-Ja? Dotadašnji Kralj nedoumica, glavni i odgovorni za nesigurno

ubjeditelja, propali poker-kockar, šetač malih bulevara insekata. Ja-samotni Bog

gubitnika, njuh slijepog psa slijepih ulica, uvijek i iznova preklani triceratops, koljač

suptilnih paučinastih mreža intuicije okupan snagom visokog sivog sunca, ja

sablasno, ja demonizirano, ja stanje, ja svijetlo polustvora?............Tko je on? Izlazim

iz crne rupe, izlijećem iz tame, umjesto feniksa leti ubojiti stršljen, i nije mi potreban

sveti prah, u šaci pregršt legendi o svetom pepelu; kao bog vračeva, strah egipatskih

svećenika, poznavalac pokreta plesa udvaranja crnih škorpiona, ja upropastitelj

131

gradova, Div Atlantide, mesožder, ljudožder, brat boga Jaguara, itzpapalotl, duša

kamenog noža srcorezača, otimač i davitelj uguranih u nagonske mase, preživajući

prvi dvopapkar; žderač nedefloriranih latica proljetnog cvijeća, ona misteriozna buka

na kapaljku tavana ponoći, nevidljivi koraci kišnih ulica, pomamni miris ženskog

pazuha, fetišist-pušač mitskih biljaka, vrač-kanibal , srce žrtvovane djevojke u ruci.

Zar ja? Tetovirani ljubitelj četverotaktnih motora, žetelac i pivo ,izvršilac malih

poslova slomljeni nos mršavih bossova Camore, čavao raspela, romski nomad pater

familias , šminkana face preglupih sapunskih serijala, beduin lijenčina ,šizmatik,

fedajin sa pojasom prepunjenim porno-kasetama namjesto bodeža, masturbator na

zvijezde ljubičastih kockastih čarapa pod sedativima, cerekanje perverzno-moralnih

životinja , zavisti, i ja; zavrtač šarafa bolesno optimističnih traktoraša i berača graha,

doktor-otkidač bubrega staraca u bijelim anđeoske "private živi ukoliko platiš"

klinikama, mesar prepolovičar besprizornih pasa provincije.

Takav sam postao nešto drugo. Krv je poput kokaina letjela naokolo

krilima kopca. Tražio sam sebe u sebi, nisam ništa pronašao. Vrilo je, ključalo je, a

mene nije bilo. Htio sam postati Sve-Ja. Kakav puran!

Gospodo draga, stolni štakori Dvorane, zašto ovo činimo ,čemu sve to

služi? Zar umirem za slatkoćom slasnog ljudskog postojanja? Zar sam zaražen

socijalnom gubom , kva-kva boleštinom ovisnosti o drugima?

Zar sada, kada spoznajem sve o nama? Zašto tek tu ,poslije ispijanja užasa, razumijem

vidjeti očima rostovskog Čikatila, njuhom neznanog monstruma dubina. Ogopogo

sam, plivam nedostižno bezobziran, divlji sam konjanik što ejakulira nad kozačkim

djevojčurama, emigrant sam nad emigranticama jada, širim svoj Paun rep u svim

mogućim pravcima, postajem prosipani prah svemirskih tučeva, neumjereni silnik

prepumpana izjava o samodovoljnosti, rizikator i šipak-modernist, sam gog-demagog

igre, kojemu samo navodno nije stalo. Glave nabijati na kolce nije (uče nas esteti) baš

prikladno, ali je šik, moderno je, u trendu je ,a i stvar je stava, koga briga, zmije su

čiste ,čiste životinje ,čovjekova balega najgore smrdi odavde do Kvazara. Veliki sam

Čir na stražnjici ,isti mesnati Popokatepetl , rasprskavajući Kralj sam svih Vulkana

kože i mesa, gnoj će poteći poput lave, svi i sve će se u njemu podaviti, neće biti

spasonosne barke, već samo planine od mesa, brda leševa svega izbljuvaonaogauuuu,

132

bljuaaaaaaa!!!!!

(Pola litre je izletjelo poput crvene magme)

Hoće popiti dečko, da dečko ima, ima volju, a drugi dio nesvjesno povraća

po samom sebi, sav je krvav, krvave brade, krvave prisjete na svoje posljednje krvavo

vlažno maskirno odijelo, recite Belijalu, tako mu recite.....tigar je napunjen slamom,

oči od stakla, preparirani predatori, periferna vlakna izumiru, sve te jebene žilice ,taj

osjeća trnut, kočenje ekstremiteta, nije za njega sve ovo, on vas sve voli, voli, ali

zemaljski reagira na morbidno Dvorane, kao da je to jedino morbidno, ukratko sve je

to postalo prekomplicirano, cijeli problem metastazira u buket nevažnosti, da li to

znači fijasko....da.....i da, dali je to poraz, što slijedi...tako pitajte...jer taj ne zna, ne

zna ...

I plakao sam, plakao, plakao.....počelo je gmizati iz tijela....sva gadost

tjelesnog postojanja, sav stid, sve zablude, prijevare. Vidio sam Margaritu..njene

oči .Na neki način; bila je cijelo vrijeme ovdje, prisutna u onom plavkastom dimu , u

tami ,u prožimanju. Poželjeh se tada obratiti, požaliti, nasloniti glavu na rame njene

veličanstvene lešine.

Oh, Margarita, Ti hobotnice, otrovnice, crni žalcu cvijetova, voljeti ću

mojom malom svjetlošću posljednje žigice one Tvoje djevojčice, htjeti Te vidjeti čak

i mrtav u noćnim krošnjama i zlim ritualima oživljenu, šutljivu u predahu mahnitog

ludovanja, neuznemirenu bezumnim nagonima . Ti rogata zvijeri, zavodnice, okrutni

stvore, božice sveznajućeg zrcala, ispijačice života, rijeko ubojstava, poplavo terora,

ti što nosiš nevažna ljudska trupla napuhnuta po rijekama ,što letiš jata očiju , ti što

pleteš mreže osušenih lubanja, zakrvavljeni očnjaku zečeva punog mjeseca,

nevidljiva hridi moreplovaca, hrptu Levijatana, kraljice močvarnih mokasina, Biču

što pucketa nad raznobojnim dvojnicima, oh Margarita gospodarice ,prepuštam se

Tvom strašnom ugrizu tigra nad antilopom, neka curi krv vječne žrtve i žrtava. Volim

Te Margarita, i žalim zbog nedostatka snage Tvoje dvojnice u mojoj ravni doživljene,

ali nisam mogao nikoga ubiti....ahhhh, poželio sam, poželio..koliko samo puta...ali, ja

sam čovjek, mali običan balavi puž koji nema snagu zakona u svojim

rukama....zamišljao sam njihove glave na mojim kolcima....dolazili su ponižavati,

pljuvati, mokriti na sve lijepo, mogućnosti su proglasili bajkom i u njihovim je

133

slinavim savjetima bilo toliko neoborive sigurnosti, brižnih tonova, i kada bi izmet

proglašavali najukusnijom hranom, činili bi to ubjedljivo, kao da i sami vjeruju u

hranjivost svojih fekalija, mazali su me svojim izmetom, a ja sam im

vjerovao.....poslije su neukusno, neviteški ratovali u svojim bljutavim horror-porno-

komediografskim svinjarijama, konačno obezvrijedili su sve ,pa i vrijeme u kojem

smo mi pokušavali ne znam, postati prije svega neka nova svemirska bića, koji smo

imali viziju o blještavo evoluiranim dvonošcima koji sada lete prelazeći u posve

druge dimenzije, pa sve je vraški upućivalo na to, na bića osmjeha, na bića poput

cvijeća....ti znaš sve to, kraljice moja, zar ne?.....Oooh, kako sam požalio ne-rođenje ,

vampira u sebi, zašto ih nisam rezao na komade, pilio njihov vrisak, uzimao im duše,

snagu kao u onim bljuzgavim trećerazrednim filmslkim slashovima sa litrama crvene

boje. Ali to je bilo tako neljudski, tako drukčije od naučenog..Rezultat povučenosti?

Pa prevarili su me ...ostavili su me na uglu, u mraku ulice, ostavili izbodenog kako bi

iskrvario ovo što sada pijem....negdje na kraju slijepe ulice zaklanog ,ponavljali su tu

Tango scenu ,uvježbavali su je i prije Kaina. Klali su kao mesari istetoviranih

maljavih podlaktica posljednje vrline pred ovo, novo smeće vremena, sluzavog

vremena sluzavih gospodara, ostavili su me da crknem tamo , da iskrvarim pod

zvijezdama romantičnih knjiških noći.. I zato nema postignuća. Možeš izmisliti

kompjuter u sklopu de-evolucije. To je i učinjeno. Velika bijedna Nula. Koji kurac

onda tisuće godina civilizacija.?

Stidim se…tamo sam mogao to učiniti , mogao sam raditi što mi je volja,

ali nisam...mogao sam vlastitim odabirom postati njihov krvnik....činiti

dobra dijela ubijanjem svemirske ljage ,šuge, nametnika.....i čekati

zaslužne kazne, jer bio sam slobodan....ali, jebiga nisam.....nisam...i to

nije bilo dobro...jer su opet i opet oni to izvoljeli ustvrditi....a ja sam im

opet i opet vjerovao kao naivna djevojka prije nego će ju razdjevičiti

lažima, istovariti vlastitu balegu na moj prag......htio sam

pobjeći....da....kod vas? Možda na mjesto slično ovome ...već tada....kao

u onoj japanskoj pričici poželio sam nestati u slici..odšetati.....i birao

sam najljepšu sliku. Živo se prisjećam Rousseaua-vog "Očaravatelja

zmija" .Poželjeh uplivati tamo ..utopiti se u krupnom lišću kao

134

prašumska životinjica ,postati dio lijepe slike ...čitao sam japansku priču i

ponadao se da nije sve to samo poučno značenje, samo jednostavna

simbolika....naravno nisam znao kako to učiniti..malo tko zna....htio sam

skočiti sa ruba litice bez materijaliziranog gurua.....samo da pobjegnem,

sve bih učinio.....ali, nisam se, da znaš Margaritice moja još nakanio

ubiti, jer sam kukavički racionalizirao da sam ne zaslužujem toliki

«odjednom mrak».Bila bi to nezaslužena kazna, jer nisam još na zemlji

susreo Boga, bijah slijep kao mladunče, udarao sam glavom o metalni

zid, jurišao na vjetrenjače. Tada nisam znao za Sivo....bojao sam se

tekuće zakopanosti ,vriska u zakovanom mraku lijesa života , poput

užasa buđenja živog poslije praha ribe puhalice. Žderalo me iznutra

vlastito saznanje o blezgariji slijedećeg protoka vremena, o stereotipnoj

budućnosti prevarenog, o tome kako ću živ umrijeti, i stajati šutljivo dok

će meni; olupini, praznoj čahuri, živom mrtvacu, isprženom zombiju

uporno predstavnici brzorazmnožavajućih stavljati onu istu staru utješno-

zluradu ruku na rame, meni.... mrtvoj čahuri gusjenice koja uzaludno

očekuje svečano porinuće leptira u vjetrovito more svemira oni će kao i

uvijek davati premudre zemaljske savjete ....i tako su dani

prolazili......nagomilavalo se jad i gorčina u to vrijeme duboko, gnoj

nisam znao iscijediti...a i kako bih znao. Niste mi htjeli prišapnuti da je

već počelo ,kako je vječnost protočnost.

Ponovo začuh glazbu. Tango. Odzvanja.

Gdje sam? Dvorana? Auuu!

«Probudio» sam se iz trećeg utonuća Bilo je nekako maglovito pred

očima. Koprena..trebao bih se ustvari umiti..I da vidimo kako stvari

stoje…hmm..nikako…. ponajmanje sam sada optimist….znam samo

kako sam u potpunoj nemilosti pošto je već rečeno kako je bljuvanje

popijene krvi od strane stažista jedna od najuvredljivijih stvari

Pandemoniumu Sivog Čistilišta .

135

Doklizao je i Josif. Očekivao sam razočaravajuće lice..naravno zbog

mene…ali potpuno suprotno očekivanju samo je veselo zavrtio brkom i

povikao ozaren kao da smo pri kakvim svatovima.

«Žapče..znate li što se dogodilo? Nećete mi vjerovati! Pozvao nas je u

njegove odaje..odnosno vas…imati čete čast upoznati Njegovu Visost

osobno. Ah , zanimljivog li obrata u cijeloj priči jer tko će znati zašto, i

zbog hira čijeg ne hajući odveć što toliko krvi izbljuvaste Princ vas Sivila

poziva osobno .Pa onda… molio bih vas da krenemo što prije ka

legendarnim Vratašcima u magli…vaš krak je dobio na cijeni jer već se

pročulo..dakle ka samim Vratima Magle kojima svakom Stvoru Dvorane i

nije odveć lako pristupiti i koja nisu daleko odavde…Jer pozvani smo

ponavljam i pismeno ..a evo i papirića odnosno pozivnice čiji je glavni

dio protokolarno otrgnut te predan osobno uvaženom administratoru .

Idemoo odmaah! Put dobro poznajem !!! »

Što je sad ovo ?

Obrat ?Iznenađenje?

Pa ne znam ,ali bilo je brzo , i krenusmo. Nije trajalo dugo.

Uđosmo u znatno tamnije gotovo tamnoplave predjele. Ovdje magla

bijaše naročito gusta i vidljivija. Kao dim duhanske lule. Pred našim

očima iz te magluštine uskoro izrone dveri ustvari ne ,tek nešto drveno i

skromno najobičnijim sobnim vratima nalik.

Josif priđe i pokuca

Otvorila su se .

136

137

138

139