1

PRVA RANOSREDNJOVJEKOVNA EUROPSKA

KRALJEVSTVA NAZADOVANJE EUROPE I USPON GERMANSKIH KRALJEVSTAVA Na svom vrhuncu, Rimsko Carstvo uključivalo je veliki dio današnje Zapadne Europe. Rimska uprava ujedinila je taj prostor, širila klasične ideje, latinski jezik i kršćanstvo među

plemenske organizacije po Zapadnoj Europi. Germani koji će u najvećem broju naseliti navedeni prostor i osvojiti Rim, gradit' će svoju kulturu i vlast na tim rimskim tradicijama. Nakon propasti Rima, Europa je ušla u period političkog, društvenog i ekonomskog

nazadovanja. Od oko 500. do 1000. godine, Europa je postala politički rascjepkani ruralni prostor, koji je uglavnom odvojen od naprednih civilizacija i kultura Bliskog Istoka, Kine i Indije, s kojima je Rim održavao živahne trgovačke veze. Valovi naseljenika preplavili su

Europu, trgovina je gotovo pa zamrla, gradovi su opustili, a klasično obrazovanje i kultura su nestali. Zbog takvih se razloga ovaj period u povijesti Europe često naziva Mračno doba

Srednjeg vijeka.

Germanska plemena koja su zauzela zapadnoeuropske dijelove bivšeg Zapadnog Rimskog Carstva uključivala su Gote, Vandale, Saksonce, Franke, ... Njihova kultura uvelike

se razlikovala od rimske kulture koju su zatekli na europskom tlu. Uglavnom su bili zemljoradnici i stočari, koji nisu

podizali gradove niti su imali pisane zakonike. Živjeli su u malim seoskim zajednicama, a svoje odnose sređivali

su prema plemenskoj tradiciji i nepisanom običajnom pravu. Kraljevi

su birani od strane plemenskih vijeća. Ratnici su za lojalnost kralju dobivali oružje i mogućnost podijele plijena

nakon osvajačkih ratova. Između 400. i 700. godine, sva ta germanska

plemena pretvorit će Europu u jednu interesantnu slagalicu.

OSTROGOTSKO KRALJEVSTVO Odoakar je ostao gazda u Italiji dok ga nije

zbacio Teodorik, vođa Ostrogota, koji su se oslobodili hunske kontrole. Iako su Ostrogoti prvotno krenuli na Konstantinopolis, car Zenon ih je „nagovorio“ da napadnu Italiju, što su i učinili. Teodorik je na prevaru ubio Odoakara i time se mogla stvoriti Ostrogotska država na

tlu Italije i Ilirika, u kojoj su Rimljani i Germani polako naučili zajedno živit. Iako nije bila predodređena da dugo traje, Ostrogotska država s centrom u Ravenni donijela je tridesetak

godina mira Italiji i mogli bi je nagradit tvrdnjom da je ona prva srednjovjekovna država.

ANGLO-SAKSONSKO KRALJEVSTVO Oko 400-ih plemena Angla i Sasa dolaze u Britaniju i formiraju nekoliko malih

kraljevstava, koja će postati temelj srednjovjekovne Engleske. Kasnih 500-ih na područje Engleske dolazi skupina redovnika pod vodstvom svetog Augustina, koji pokreću proces

Slika 1: Teodorikova grobnica u Ravenni. Danas je pod zaštitom UNESCO-a,

a nama je interesantna i zbog toga što je građena od istarskog kamena.

Poseban značaj ovog mauzoleja krije se u njegovom gotičkom stilu gradnje i

načina ukrašavanja, koji ne duguje gotovo ništa Rimskoj ili Bizantskoj arhitekturi. Teodorikova grobnica također je i jedini primjer kraljevske

grobnice iz tako rane faze europskog srednjevjekovlja.

2

pokrštavanja, koje se polako, ali sigurno širi engleskim teritorijem, a sami Anglo-Saksonci

postat' će vrlo snažni privrženici Crkve i pape. Skoro do X st. Anglo-Saksonsko Kraljevstvo

neće biti jedinstveno, već je bilo razbijeno u nekoliko malih nezavisnih kraljevstava, od kojih je svako imalo svoje zakone i običaje. Ali, kako to već obično biva,

teška nevolja prisilila je nezavisna kraljevstva na suradnju. Naime, tijekom IX st. danski Vikinzi upali su

na englesko područje i pokorili nekoliko manjih kraljevstava, a ostali su se prihvatili one maksime – kad si skupa nisi sam – i time ojačali svoj položaj u odnosu

na žestoke Dance. Vikinška osvajanja zaustavio je krajem IX st.

Alfred Veliki, kralj Wessexa, a pod njegovim vodstvom Vikinzi su protjerani na sjever Britanije, gdje formiraju tzv. Danelaw, područje pod upravom danskih Vikinga.

Uspjeh Alfreda Velikog donio mu je moć i slavu, zbog čega je i prihvaćen za vladara cijele

tadašnje Anglo-Saksonske Engleske. Kao kralj, Alfred je bio svjestan da mora uložiti puno truda

u sređivanje Engleskog Kraljevstva, da mu se opet ne bi dogodili Danci.

Temeljito je reorganizirao vojsku, uredio je i pravnu regulativu izdavanjem jedinstvenog zakonika, koji je vrijedio na cijelom engleskom teritoriju, a naravno da nije zanemario financije i prihode kraljevskog dvora, koji

mu ipak omogućuju da provede svoje ideje. Možda njegov najveći uspjeh ticao se utemeljenja sistema škola za djecu i odrasle, što će se nešto kasnije pokazati važnim i za cijelu Europu.

FRANAČKO KRALJEVSTVO Franci pripadaju zapadnogermanskoj skupini naroda koji prodiru na područje Rimskog Carstva u vrijeme velike seobe naroda.Polovinom IV st. izborili su pravo naseljavanja na

rimskom teritoriju kao federati. U vrijeme rimskog namjesnika i vojskovođe Aëcija, Franci su kao njegovi saveznici pod vodstvom svog kralja Meroveja (po njemu se cijela dinastija

budućih franačkih kraljeva naziva Merovinška dinastija), sudjelovali 451.g. u bitki protiv Atile i Huna na Mauricijakovom polju. Rezultat tog sudjelovanja bilo je zaposjedanje cijele sjeverne Galije do rijeke Somme.

Kralj Klodovik (481 – 511) i prelazak na Kršćanstvo Klodovik je bio Merovejov unuk koji je porazio ostatke rimske vlasti i proširio franačku kontrolu do rijeke Loire, a nakon što je porazio Burgunde i Vizigote zaposjeo je

cijeli teritorij između Rajne i Pirineja.

Pokrštavanje Franaka U sklopu ovih sukoba krije se jedan od važnijih događaja franačke

pa i europske povijesti, naime Klodovik je većinu problema s Burgundima riješio ženidbom s

kćerkom burgundskog kralja, Klotildom koja je bila kršćanka, a nakon ženidbe i

Klodovik prelazi na kršćanstvo. Krštenje je obavljeno 496.g. u crkvi u Reimsu, zbog čega su se mnogi budući francuski kraljevi krunili upravo u toj crkvi.

Slika 2: Crveni orao ili Crveni leptir. Oblik surovog mučenja koji su

Vikinzi primjenjivali nad zahapšenim Anglo-Saksoncima, pogotovo

ako bi bili visoko pozicionirani, kraljevi po mogućnosti. Plućna krila bi jadnicima izvukli van izvan tijela, pa su žrtve umirale u strašnim

mukama. Zato ne čudi kako su se Anglo-Saksonci jednostavno

ujedinili u borbi protiv vikinških napadača.

3

Važnost Klodovikova kršćanstva je

u tome što postaje istovjernik i zaštitnik galorimskog stanovništva, a time i

zaštitnik zemljoposjedničke

aristokracije i Crkve, te ga svi priznaju za pravog vladara. Uskoro je Klodovik centar

svoje vladavine postavio u Parizu, kako je ostalo do današnjih dana.

Franačko zakonodavstvo Istočno

Rimsko Carstvo je jačanje Franaka

dočekalo s odobravanjem, jer ih je prije svega bilo strah povezivanja Ostrogota

(Italija, Balkan) i Vizigota (Hispanija), pa

zato priznaju vlast kršćanskog

vladara u Franačkoj. Osim toga mislili su da će moći Francima

nametnuti svoja pravila igre, tj. svoje zakonodavstvo i politički utjecaj. Klodovik nije za to puno

mario niti je prihvatio Carigradsko zakonodavstvo, nego je dao popisati

vlastito običajno pravo koje je poznato pod nazivom Lex Salica ili Salijski zakonik i njegove odredbe

dugo su imale važnost na području zapadne Europe.

Karlo Martell (714 – 741) i Karolinška dinastija Nakon Klodovikove smrti državno je područje podijeljeno među njegova četiri sina, od kojih niti jedan

nije imao sposobnosti svoga oca, pa se to razdoblje u franačkoj povijesti naziva

"doba lijenih kraljeva", (ili kako bi to Francuzi rekli "Rois fainéants") kada dolazi do raspada čvrste centralne vlasti.

Raspadom franačke centralne vlasti dolazi do podijele Franačke na nekoliko

većih oblasti. U svakoj pojedinoj oblasti stvarna je vlast bila u rukama najmoćnijeg plemića koji se nazivao

majordom. Jedinstvo Franačkog Kraljevstva ponovno je uspio uspostaviti jedan od

najmoćnijih majordomova – Karlo, koji je prisilio sve

franačke oblasti da priznaju njegovu vrhovnu vlast.

Slika 3: Klodovikovo krštenje na Božić 496.g. Slika prikazuje

Klodovikovo krštenje, a na njoj vidimo kako se franački narod (desno) udružuje s crkvenim velikodostojnicima (lijevo). U

središtu slike je Klodovik nekarakteristično nevina izgleda (iako

mu je razbijanje lubanja i pljačkanje bila omiljena razbibriga)

kojeg posvećuje golubica, tj. Duh Sveti, koji je iznad njega.

Ilustracija pokazuje centralnu ulogu kralja u sjedinjavanju različitih društvenih skupina, a golubica simbolizira franačko

vjerovanje da Bog vodi Klodovikov prelazak na kršćanstvo, a

istodobno pokazuje i papinsku potporu Franačkom kraljevstvu.

Crkvi je Klodovik bio potreban i za uništenje arijanizma, koje

je bilo rašireno među germanskim plemenima. S lika nam također dokazuje polagano miješanje rimske, kršćanske i

germanske kulture, što je karakteriziralo razdoblje ranog

srednjeg vijeka.

Slika 4: Bitka kod Toursa (Poitersa), 732., točnije umjetnički prikaz

spomenute bitke. Na tom polju zaustavljen je prodor Arapa dalje u

Europu, a potomci Karla Martella dobili su priliku steći veliku slavu kao

buduća Karolinška dinastija. Bitna stvar ove bitke bilo je kopiranje arapske oklopne vojne opreme, koja će postati prepoznatljiva kod kasnijih

srednjovjekovnih europskih vitezova, samo u puno većoj mjeri.

4

Islamska prijetnja Europi U međuvremenu su Arapi, pokorivši Vizigotsko Kraljevstvo u

Španjolskoj, napali južnu Galiju. Crkva i svi kršćani tresli su se u panici i apokaliptičnim

vizijama, kakve je samo Srednji Vijek mogao osmisliti. Karlo je sjajno reagirao, skupio franačke ratnike i u bitki kod Poitersa ili Toursa 732.g. porazio Arape, čije je osvajanje tada konačno zaustavljeno (u stvari je bitka bila negdje između ta dva spomenuta grada).

Muslimani će nastaviti kontrolirati Španjolsku slijedećih nekoliko stoljeća, a to će područje postati izvorište znanja i trgovačka meka za mnoge osviještene Europljane, jer islamski svijet

u to vrijeme daleko je nadmašivao Europu po pitanju kulturnih i civilizacijskih dosega. Karlo je u slavu te pobjede stekao nadimak Martell (čekić), a samo Franačko Kraljevstvo povratilo je svoj ugled i vodstvo. Zbog sposobnosti i značaja Karla Martella,

cijela dinastija budućih franačkih kraljeva prema njemu će se nazivati Karolinška dinastija.

Kralj Pipin Mali (751 – 768) prvi kralj „milošću Božjom“ Prije smrti Karlo Martell podijelio je vlast svojim sinovima Karlomanu i Pipinu (Mali

– zbog malog rasta), Pipin je ubrzo uspio sam preuzeti vlast, a brata je poslao u samostan (u Monte Cassino).

Veze papinstva i Franaka U to je vrijeme

bio živ posljednji potomak Merovinga –

Hilderik III, koji nominalno ima pravo na vlast u Franačkoj. Pipin se tada za pomoć

obraća papi Zahariju i postavlja mu jednostavno pitanje: "…da li treba vladati

onaj koji je službeno kralj ili onaj koji ima

stvarnu vlast…", na što se papa složio s ovom drugom tvrdnjom.

Pipin je samo to čekao i zatim svrgnuo Hilderika i poslao ga u samostan. Franačko plemstvo prihvatilo je Pipina za

vladara i prvog kralja dinastije Karolinga. Ali nije Pipin postao zakonitim vladarem

samo tim izborom plemstva, nego ga je i papa Stjepan II 754.g. blagoslovio za

kralja "milošću božjom".

Nastanak Papinske Države Od tada

počinje dobra povezanost papinstva i Karolinga, a najbolji pokazatelj tih dobrih odnosa je pomoć Pipina papi protiv Langobarda koji su držali sjever Italije i često napadali papinske posjede. Osvojene zemlje Pipin je predao papi tzv. "Donatio Pippini", čime nastaje

Papinska Država sa centrima u Rimu i Ravenni. Pipin na samrti dijeli kraljevstvo dvojici sinova – Karlomanu i Karlu, uskoro je

Karloman umro pod čudnim kolnostima, a Karlo je priznat za jedinog kralja, i postat će poznatiji pod nazivom Karlo Veliki.

DOBA KARLA VELIKOG (768 – 814) Nastavio je politiku svojih moćnih prethodnika, tj. širenje teritorija i kršćanstva, ali s puno većim uspjehom. Njegov osobni biograf i dvorski učenjak Einhard u djelu "Život Karla

Velikog" opisao ga je kao velikog i snažnog čovjeka koji je uživao u fizičkim naporima, posebno lovu, jahanju i plivanju, a napomenuo je da je bio neumjeren i sa hranom i ženama.

Slika 5: Krunidba Pipina Malog na manuskriptu iz

XVI st. Pipin je bio okrunjen za kralja Franaka,

751.g. od strane papinskog legata Sv. Bonifacija, a par

godina kasnije to je službeno učinio i papa Stjepan II.

5

Bio je intelektualno znatiželjan, govorio je latinski i grčki i uživao u društvu učenih

ljudi, ali je istovremeno bio nepismen, iako je kako kaže Einhard, svake večeri pred spavanje pokušavao naučiti pisati, ali neuspješno.

Osvajanja Karla Velikog Njegov vladarski uspjeh temeljio se na njegovoj

sposobnosti kao vojskovođe, jer je na svim granicama vodio dugotrajne ratove. Glavni cilj

bio mu je širenje kršćanstva i franačke vlasti među poganske

narode. Već na početku svoje vladavine odazvao se pozivu

pape za pomoć protiv Langobarda, koje je u nekoliko

ratova porazio i time osigurao Papinsku državu, a sebe proglasio "kraljem Franaka i

Langobarda". Uskoro se okrenuo

daljnjem pokoravanju poganskih naroda – ratovi protiv Bavaraca i Karantanaca (današnja Slovenija); dugotrajni ratovi protiv Sasa (istočna

Njemačka); ratovi protiv Avara i Slavena (Panonija, Češka, Slovačka); sukobi sa Saracenima iza Pirineja…

Novi Rimski car Osvajački uspjesi i širenje kršćanstva učvrstilo je ionako dobre odnose Karla i papinstva. Papa Leon III

zamolio je Karla Velikog (799) da mu pomogne protiv pobunjenog plemstva u Rimu, a Karlova reakcija bila je vrlo brza i efikasna, jer je ekipa koju je Karlo poslao u Rim

vrlo brzo slomila otpor i pohapsila papine protivnike. Kulminacija tih dobrih odnosa između

pape i Karla zbila se na Božić 800.g. u bazilici Sv. Petra u Rimu kada je

papa Leon III okrunio Karla Velikog

za cara. Stavio mu je krunu na glavu i proglasio ga carem Rimljana.

Proglašenje Karla Velikog za cara imalo je simbolično značenje, jer je taj događaj i teoretski odbacio

mogućnost podvrgavanja zapadne Europe Istočnom Rimskom Carstvu, a ujedno je taj događaj označio rođenje Europe, tj.

političke i kulturne autonomije zapadne zajednice naroda. Istovremeno, bačeno je i sjeme budućih sukoba između svjetovne i crkvene vlasti na europskom tlu.

Slika 6: Razvoj Franačkog kraljevstva od Klodovika do Karla Velikog

Slika 7: Bizantska carica Irena. Osebujna žena u povijesti IRC,

koja je čak dala oslijepiti svog sina Konstantina da bi se dočepala

carske pozicije. S njom i njenim savjetnicima pregovarali su

poslanici Karla Velikog i pape, oko mogućnosti sklapanja braka i

spajanja dva velika Carstva u jedinstveno Rimsko Carstvo. Nezadovoljstvo u Konstantinopolisu, ponešto njenom ženskom

vladavinom, a pogotovo pregovaranje s Karlom Velikim

uzrokovali su puč i svrgavanje carice Irene s vladarske pozicije, a

na čelo Bizanta došla je ekipa koja ne želi niti čuti za nekakvo

spajanje Zapadnog i Istočnog Carstva.

6

Odnos Karla Velikog i Istočnog Rimskog Carstva (Bizant) Takav čin koji je poduzeo papa izazvao je pravi rusvaj u Istočnom Rimskom Carstvu,

a Konstantinopolis se digao na noge, jer car na Istoku vidio je sebe kao jedinog legalnog nositelja titule rimskog cara, te se smatralo da vlast na Zapadu može nekome biti povjerena jedino s ovlaštenjem cara Istočnog Rimskog Carstva i u njegovo ime.

Novi car Nikefor I Foka ne želi potvrditi Karlov carski naslov pa se napetosti između dva carstva nastavljaju. Istočno Rimsko Carstvo je u

to vrijeme bilo u sukobu s Bugarima i Arapima, pa je Karlo smatrao da će ratni pritisak od strane Franačke natjerati Nikefora na popuštanje. Najzgodnija točka

za pritisak prema IRC bila je Venecija, kao jedino bizantsko područje u franačkom teritoriju. Ratne igre

završene su mirovnim pregovorima 810-812.g. u

Aachenu, gdje je bio Karlov dvor. Tim mirom Bizant je primoran na priznavanje Karlove carske krune, ali

je dobio vlast nad Venecijom i dalmatinskim gradovima i otocima, dok je Franačkoj pripala Istra i

obje hrvatske kneževine.

Stvaranje jedinstvenog kršćanskog Carstva

Centar uprave Karla Velikog bio je njegov dvor u

Aachenu ili Aix-la-Chapelleu, a cijelo Carstvo podijeljeno je na manje jedinice – grofovije ili

marke, u kojima su upravitelji bili markgrofovi. Prostor Italije, gdje

je bila Papinska Država, imao je poseban položaj kao Kraljevina Italija. Najveći administrativni problem za Karla je predstavljala efikasna kontrola nad velikim teritorijem i

lokalnim upraviteljima, što je uspio riješiti na tri načina: 1. Sam je obilazio svoje carstvo i kontrolirao

provođenje zakona i saslušavao žalbe na lokalne upravitelje

2. Imenovao je posebne putujuće inspektore –

missi dominici – koji su odlazili u godišnje kontrole nekog područja. Bili su kao neka produžena ruka samog

cara, što je omogućilo da se carska vlast osjeti u svakom kutku carstva. Bili su nepotkupljivi i kontrolirali su i

crkvene i svjetovne osobe, a o svim

negativnostima izvještavali su Karla Velikog. 3. Zahtijevao je od svog plemstva i

svećenstva da prisustvuju godišnjim općim

skupštinama, gdje se izvještavalo cara o stanju u grofovijama i biskupijama; savjetovalo cara o

mnogim pitanjima; primalo direktive od cara…. Da bi osigurao što veće jedinstvo svog carstva Karlo je dao standardizirati mjere, utege,

novac…, a sam carski kult imao je važnu ulogu u jedinstvu carstva. Karlo Veliki je zbog propagande predstavljan narodu kao novi David (idealni kralj Starog Zavjeta); kao novi

Slika 8: Karlov tron u prijestolnici Aachenu. Karlo je dao

sagraditi svoju palaču pa i katedralu u Aachenu oko 790., a

Aachen je izabrao zbog svojih plivačkih sklonosti. Naime, u

Aachenu su bile bivše rimske toplice, pa je Karlo mogao u

maglovitim zimskim mjesecima toćati svoje kosti u toplim

izvorima. Aachen će ostati sjedište i kasnijih careva Svetog Rimskog Carstva (SRC).

Slika 9: Missi dominici – inspekcijska služba

Karla Velikog koji su redovito i nenajavljeno

obilazili Carstvo, te slušali pritužbe običnih ljudi.

Uvijek su ih sačinjavali predstavnici duhovne i

svjetovne vlasti.

7

August (najveći nekršćanski car); kao novi Konstantin (predvodnik Crkve). Koliko veliki

utjecaj je ostavio na Slavene pokazuje i titula kralja koja je izvedena od imena Karlo.

Karolinška Renesansa Dinastija Karolinga, a Karlo Veliki posebno, osim što je teritorijalno i politički jačala Franačku i širila kršćanstvo među barbarske

narode, snažno je djelovala i kao promotor obrazovanja, što je

rezultiralo povećanjem pismenosti, a time i kulture uopće. Visoka razina kulture u jedinstvenom Rimskom Carstvu prekinuta je prodorom barbarskih naroda koji su se tek trebali naučiti kulturi i civilizaciji. Još

tijekom VI i VII st. europski kontinent bio je podijeljen na mnoštvo malih kraljevstava, a sva ta područja razvila su vlastite stilove pisanja – merovingika, beneventana, gotica…

Standardiziranje jezika Latinska gramatika klasičnog Rima potpuno je iskrivljena, jer

je na svakom području "obogaćena" mnoštvom lokalnih specifičnosti. Tako se događalo da

pismeni čovjek u jednom dijelu Europe ima priličnih problema sa dešifriranjem teksta s nekog drugog kraja Europe iako je u pitanju isti latinski jezik. Pismenih ljudi i inače je sve manje,

što počinje predstavljati problem i za vlast i za Crkvu. Karlo Veliki potrudio se okupiti brojne učene ljude iz cijele Europe na svom dvoru, a glavni cilj bio je razvitak standardiziranog nastavnog programa, baziranog na istim

tekstovima pisanih istim standardiziranim pismom. Veliko postignuće bilo je reformiranje latinskog jezika (srednjovjekovni latinski jezik), koji je postao jezik učenih i obrazovanih

ljudi, a to je oslobodilo prostor razvitku narodnih jezika kod običnog stanovništva na temeljima iskvarenog latinskog (npr. starofrancuski).

Standardiziranje pisma Jedno od većih postignuća karolinške renesanse bilo je

reformirano pismo, koje je djelo redovnika iz Toursa, a naziva se Karolinška minuskula.

Glavna joj je karakteristika pisanje malim

latiničnim slovima, dok se dotada pisalo velikim slovima. Reforma je olakšala čitanje, omogućila

je jeftinije pisanje (više teksta na istom prostoru), pa se novi rukopis ubrzo raširio Europom.

Standardiziranje obrazovanja Da bi

osigurao što veći broj pismenih i obrazovanih,

Karlo je naredio svim samostanima i biskupijama da se potrude oko osnivanja škola za obrazovanje

dječaka, i sam je Karlo, da bi bio primjer, utemeljio školu na svom dvoru koju su pohađali sinovi njegovih dvorjana. Jedan od najučenijih ljudi tog vremena koji je bio na Karlovom dvoru bio je Anglosas Alquin, koji je u

Karlovoj vladi imao ulogu neke vrste ministra kulture. On je priredio novo izdanje Jeronimove "Vulgate" (prvi prijevod Biblije na latinski jezik), a to izdanje postalo je važeći

biblijski tekst za cijelu zapadnu Crkvu. Alquin je zaslužan za standardiziranje školskog programa koji se temeljio na "septem artes liberales" (sedam slobodnih umijeća):

1. trivium ili govorna umijeća – gramatika, retorika, logika

2. quadrivium ili matematička umijeća – aritmetika, astronomija, geometrija,

glazba

Karolinška renesansa svojim je pionirskim reformama u pismu, jeziku i obrazovanju omogućila sve kasnije renesanse u povijesti zapadne misli i kulture.

Slika 10: Karlov potpis, to

je uspio uvježbati.

Slika 11: Slova Karolinške minuskule