Prinove u knjižnici DAZG-a u travnju 2016.

1.

Žarko Maretić : STROSSMAYER-MILINOVIĆ: njihov zajednički rad na

uniji

Jezik izdanja: hrvatski

Godina izdanja: 2010

Broj stranica: 185

Uvez: Tvrdi uvez

Format: 21 cm

ISBN: 978-953-6497-53-9

Izdavač: BIAKOVA

Država: Hrvatska

Redovna cijena: 110,00 kn

Dar izdavača

Opis Autor započinje knjigu kratkim povijesnim pregledom unionističkog pokreta kod Slavena u 19.

stoljeću, te zatim prikazuje ulogu Strossmayera u tom pokretu. Nakon toga slijedi prikaz Milinovićeva

života i rad, te njegove aktivne suradnje sa Srtossmayerom. Autor također piše o Milinovićevim planovima

s Crnom Gorom, te zašto ti planovi nisu nikada ostvareni. Knjiga završava učincima Strossmayerova i

Milinovićeva rada.

2.

Mladenka HAMMER:

Prof. Tugomil Ujčić: život, djelo, knjižnica (2015.)

Kategorija: Arhiva izložbi

O izložbi:

Tugomil Ujčić je profesor, pjesnik i dramatičar, inače Pazinac. Arhiv mu je priredio

izložbu jer je on poklonio Arhivu 3600 svezaka vrijednih knjiga i časopisa. U katalogu se

uglavnom analizira njegova pozeija te jedna drama. Autorica ocjenjuje Ujčića, uza sve

njegove nedostatke, dobrim piscem. (Mladenka Hammer, viša knjižničarka)

Dvadesetu obljetnicu smrti jednog od najpoznatijih Pazinaca, pjesnika i profesora

Tugomila Ujčića, Državni arhiv u Pazinu obilježio je izložbom i objavljivanjem kataloga u

kojemu je prvi put pregledno prikazan i vrednovan njegov književni i publicistički rad. Na

otvorenju izložbe, koju su interpretacijom Ujčićeve poezije oplemenile pazinske

srednjoškolke, ravnatelj Državnog arhiva u Pazinu Elvis Orbanić naglasio je da je Tugomil

Ujčić svoje stvaralaštvo posvetio čakavskome prostoru voljene Pazinštine i Istre, a bio je i

veliki prijatelj Arhiva, poklonivši ovoj ustanovi čitavu svoju knjižnicu s ukupno 3.600

svezaka knjiga i časopisa, među kojima su i 184 stare knjige tiskane prije 1835. godine. Ova

se izložba zato i zove "Prof. Tugomil Ujčić: život, djelo, knjižnica", a autorica izložbe i

kataloga Mladenka Hammer za Ujčića je kazala da je on "zaslužni Istranin, napose zaslužni

Pazinac", koji je svome gradu posvetio više svojih knjiga. Uzvanike je upoznala sa životom

Tugomila Ujčića, rođenoga 1906. godine u Pazinu. Godine 1919. Ujčić pred talijanskom

okupacijom Istre odlazi u tadašnju Kraljevinu Jugoslaviju, školovanje nastavlja u Karlovcu,

a studij u Beogradu uz pomoć tadašnjeg beogradskog nadbiskupa, također Pazinca, Josipa

Antuna Ujčića, a nakon završetka fakulteta radi kao nastavnik u više mjesta u Srbiji, sve do

Kragujevca gdje je 1941. svjedočio njemačkome strijeljanju 7.000 ljudi među kojima je bilo

i 300 učenika i profesora. Kragujevačka tragedija ostavila je na njega dubok trag pa joj je

posvetio i dvije svoje knjige. U Istru se vraća po odmah oslobođenju, narednih 16 godina

predaje hrvatski jezik i književnost u obnovljenoj pazinskoj Gimnaziji, zatim dvije godine

predaje na pulskoj Pedagoškoj akademiji, a od 1964. godine kada je umirovljen sve do smrti

1995. godine živi i stvara u rodnom Pazinu. Tugomil Ujčić autor je 26 knjiga (neke od njih u

koautorstvu s bratom Vitomirom), a među njima je 11 zbirki pjesama, nekoliko drama, te niz

povijesno-publicističkih i nekoliko jezikoslovnih te pedagoških djela. (D. ŠIŠOVIĆ,

preuzeto s: http://www.glasistre.hr/vijesti/kultura/poticaj-za-vrednovanje-pjesnistva-

tugomila-ujcica-515389, 01.12.2015.)

3.

Ignacije Kajetan Buzetski: Duhovna vizitacija iz 1788. godine u Istri priredio doc. dr. sc. Elvis Orbanić

Knjiga „Ignacije Kajetan Buzetski: Duhovna vizitacija iz 1788. godine u Istri / Ignazio

Gaetano de Buset: Visita spirituale del 1788. nel teritorio dell Istria“, koju je priredio doc.

dr. sc. Elvis Orbanić, donosi tekst samog vizitatora Ignacija Kajetana Buzetskog i opis

njegove vizitacije koja se provela u proljeće i ljeto 1788. godine. U prilogu se nalazi popis

svih osoba koje se pojavljuju u tekstu, karta Pićanske biskupije i putanja samog vizitacijskog

čina. Knjiga je izdana u međunarodnoj suradnji s Associazione archivistica ecclesiastic iz

Vatikana na čijem je čelu mons. prof. dr. sc. Gaetano Zito.

„Profesionalni povjesničarima i proučavateljima lokalne povijesti sada se nudi

mogućnost za širenje njihovih spoznaja u odnosu na lik vizitatora, te u odnosu na mjesta

obuhvaćena vizitacijom i na povijesni kontekst u kojemu je ona provedena. Iz nje se može

dobiti obilje vijesti o sastavu crkvenih struktura tog područja i tog vremena“ kazao je mons.

Zito. Ovu knjigu od 277 stranica uredili su mons. prof. dr. sc. Gaetano Zito i prof. dr. sc.

Mirjana Matijević Sokol.

4.

5.

6.

7.

.

.

Le corbusier i hrvatska škola

arhitekture

Autor: Vedran Ivanković

Tijekom dvogodišnjeg rada u Fondaciji Le Corbusier u Parizu

autor otkriva nepoznatu korespondenciju Le Corbusiera i

hrvatskih arhitekata – protagonista hrvatske škole arhitekture.

Otvara nove teze i teme kompleksnih utjecaja internacionalnog

stila, imanentno najveće figure – Le Corbusiera – u hrvatskoj

arhitekturi te ih vješto stavlja u kontekst svjetskih tokova. (...)

Upoznajemo se s originalnim analizama djela naših arhitekata

u kontekstu utjecaja, zajedničkog rada, susreta i poznavanja Le

Corbusiera s Ernestom Weismannom, Jurjem Neidhardtom,

Vladimirom Turinom, Vladimirom Antolićem, Zvonimirom

Kavurićem, Božidarom Rašicom i Dragom Galićem.

Broj stranica: 288

Jezik: Hrvatski

Godina izdanja: 2016

Uvez: Tvrda

ISBN/EAN: 9789533381695

Mjere proizvoda: 25,8 x 19,5 cm

Izdavač: Europapress holding

Autor: Vedran Ivanković

Esejističko-znanstveni pristup, dopadljiv i čitak tekst, brojne arhitektonske i osobne

priče kojima se provlače arhitektonskourbanističke teze, poznate i manje poznate činjenice iz

života arhitekata i arhitektonskog stvaralaštva, vješto povezivanje mnoštva različitoga,

mnoge prvi put objavljene ilustracije te, prije svega, autorovo otkriće Le Corbusierovih

pisama upućenih hrvatskim arhitektima – čine sadržaj ove knjige koja se čita s velikim

zanimanjem.

Akademik Mladen Obad Šćitaroci

8.

Pavao Riter Vitezović:

VITA ET MARTYRIUM BEATI VLADIMIRI CROATIAE REGIS

ŽIVOT I MUČENIŠTVO HRVATSKOG KRALJA BLAŽENOG VLADIMIRA (1705.)

“Legenda o blaženom kralju Vladimiru († 22. svibnja 1015.) i njegovoj ženi Kosari

vjerojatno seže u XI. stoljeće, a prvi spomen o njoj imamo u djelu Grgura Barskog tzv. Popa

Dukljanina koji sredinom XII. stoljeća, „na molbu puka i klera dukljanske Crkve“, sa

slavenskog na latinski jezik prevodi djelo Regnum Sclavorum. Od tada je legenda o tom

vladaru dio historiografskog diskursa koji se bavi poviješću južnih Slavena i nalazimo je u

raspravama hrvatskih latinista.(…)

Pavao Ritter Vitezović, koji je svojim literarnim nadahnućem na hrvatskoj

književnopovijesnoj sceni dao velik doprinos, nije manje važnom smatrao hrvatsku

hagiografiju koja je do njegova doba, ako izuzmemo Šibenčanina Ivana Tomka Mrnavića,

bila dosta zanemarena i neistražena. Takvo je stanje potaknulo Vitezovića da se u većoj

mjeri počne baviti hagiografijom. On je poput drugih autora svoga vremena u duhu

baroknog slavizma veličao staru slavu naroda i njegove korijene često povezivao s

biblijskim motivima (Usp. Slamnig, 1970: 49). Vitezovićevo djelo Vita et martyrium B.

Vladimiri Croatiae regis jedno je od ukupno tri njegova hagiografska djela u kojem on

veliča nacionalnu povijest, no ujedno ističe kako djela takve tematike gube na važnosti, a

slavni junaci u narodu su sve manje poznati.(…)

Zanimljivo je da Vitezović, kako bi unaprijed otklonio svaku nedoumicu, već u

naslovu djela naziva Vladimira hrvatskim kraljem (Croatiae rex) i navodi kako su ga na

pisanje nagnala dva razloga: najprije što su život i mučeništvo bl. Vladimira, kralja Crvene

Hrvatske, potpuno nepoznati narodu Bijele Hrvatske, a zatim jer Vladimira štuje samo

Istočna Crkva. Iako Vitezović kao osnovicu koristi Barski rodoslov, to nikako ne znači da ga

je doslovce prepisao ili prepričao. On je, osim uočljive kompozicijske razlike i živopisnog

baroknog latinskog stila u događaje unio više dramatičnosti, postigao da ovo djelce zaista

možemo nazvati hagiografskom minijaturom. Početak radnje Vitezović smješta u IX.

stoljeće (Nonum a Christi nativitate ordiebatur saeculum) kad je Vladimir po smrti oca

Petrislava zasjeo na prijestolje kraljevstva Crvene Hrvatske. Vitezović često preuzima neka

locus communis koja se nalaze kod Grgura Barskog i Orbinija, primjerice o mudrosti i

svetosti Vladimirovoj. I dok navedeni autori odmah počinju prepričavati Samuilov napad na

Vladimirovo kraljevstvo, Vitezović se mjestimično zaustavlja donoseći lijepe književne

epizode o Vladimirovoj mudrosti i kraljevskoj naravi:

“Puer quidem aetate regni solium consedit; populos tamen senilis ingenii probitate

rexit. Genere namque fortunisque regalibus nobilissima in eo indoles et sapientia cum

pietate coniunctae adeo regno idoneum effecerant; ut nulla in ipso digna Principe virtus

desideraretur: neque regno dignior Princeps optari subditis potuisset. Pacem quoque

patriae fertilissimam restituisset: nisi affini tyrannide regno et vita simul ante diem privaretur” (Ritter Vitezović, 1705: 3).

“U dječačkoj dobi zasjeo je na kraljevsko prijestolje, no ipak je narodom vladao

razboritošću staračkog uma. S podrijetlom i kraljevskim bogatstvom u njemu su plemenitost

i mudrost bile toliko ujedinjene s blagošću da su ga učinile toliko prikladnim za kraljevstvo

te se u njemu samome ne bi očekivala nijedna krepost nedostojna kralja, niti su oni koji su

mu bili podređeni mogli zaželjeti vladara dostojnijeg za kraljevstvo. U domovini bi također

obnovio vrlo plodonosan mir da mu nisu okrutnom vlašću susjednih naroda bili oduzeti prije vremena život i kraljevstvo.”(…)

Vitezović je u svojoj knjižici prihvatio Vladimira i Kosaru kao povijesne ličnosti. On

ne dvoji o pouzdanosti te priče, nego ju zbog njene legendarnosti i drevnosti pokušava i

povijesno utemeljiti. O tome govori i činjenica da on želi Vladimirov svetački život uzdići

na jednu višu razinu: proglasiti ga hrvatskim svecem. (…) Sudeći po atribucijama kojima

Vitezović naziva Vladimira (rex Croatorum, pacificus dominator, princeps pientissimus,

divus princeps itd.) te pjesme, himna i molitve kojima dopunjuje njegov životopis, nameće

nam se pomisao da Vitezović Vladimirovoj hagiografiji pridaje povijesnu težinu. To

najjasnije uočavamo u himnu (hymnus) i molitvi (oratio) jer su te dvije komponente ovoga

djela i formalno i teološki sastavljene po uzoru na svetačka i mučenička slavlja. U nakani da

život bl. Vladimira uzdigne na još višu razinu Vitezović je nedvojbeno uspio.”(…)

(Petar Ušković Croata: Kralj Vladimir kao književni motiv u hrvatskoj latinističkoj tradiciji. Izvadci iz rasprave prevoditelja)

Hrvatski književnik, povjesničar, jezikoslovac, pjesnik hrvatskih i latinskih stihova,

tiskar i nakladnik Pavao Ritter Vitezović rodio se u Senju 7. siječnja 1652. godine.

Osnovnoškolsko obrazovanje stekao je u rodnome gradu, a školovanje je nastavio na

Isusovačkome kolegiju u Zagrebu, gdje mu je nastavnik bio Juraj Habdelić. Godine 1670.

prekida školovanje i odlazi u Rim. Od 1676. do 1677. godine boravio je u dvorcu

Bogenšpergu u Kranjskoj, u kojem je živio i djelovao slovenski polihistor Janez Vajkard

Valvasor, koji ga je uputio u tiskarsko i bakrorezačko umijeće, a pod čijim utjecajem počinje

proučavati povijest i zemljopis. Još za života stekao je glas najučenijega čovjeka u

Hrvatskoj.

9.

Tomislav Zorko:

PROSTITUCIJA U ZAGREBU U PRVOJ POLOVICI XX. STOLJEĆA : (do

početka Drugog svjetskog rata)

Jezik izdanja: hrvatski ISBN: 978-953-6497-79-9

Godina izdanja: 2013 Izdavač: BIAKOVA

Broj stranica: 111 Država: Hrvatska

Uvez: Tvrdi uvez Redovna cijena: 84,00 kn

Format: 21 cm Dar izdavača

Prostitucija je velik moralni, društveni, socijalni, ekonomski i zdravstveni problem.

Do 1922. godine u Zagrebu prostitucija je bila dozvoljena u javnim kućama. Rad javnih kuća

regulirao je propis (Bludilišni pravilnik) iz 1899. Zagrebačko redarstvo donijelo je 24. rujna

1922. Odredbu o nadzoru nad prostitucijom na području grada. Tim propisom javne kuće

bile su ukinute. Djevojke i žene koje su se bavile prostitucijom dobile su status javno

tolerirane prostitutke i morale su se upisati u poseban očevidnik koji je vodilo redarstvo.

Zakonom o suzbijanju spolnih bolesti 1934. godine prostitucija je u Kraljevini Jugoslaviji

ukinuta. Do kraja rujna 1934. u Zagrebu je ukinuta legalna prostitucija. Iza 1934. godine

prostitucija nije nestala nego se prebacila u sferu ilegale.

10.

Krešimir Galović:

Viktor Kovačić: otac hrvatske moderne arhitekture

ISBN: 9789533381459

Biblioteka: Hrvatska moderna

Izdavač: EPH Media

Godina: 2015.

Uvez: tvrdi

Jezik: hrvatski

Broj stranica: 200

Cijena: 149,00 kn

Monografiju "Viktor Kovačić - Otac hrvatske moderne arhitekture" (196 str.) objavio

je zagrebački nakladnik Jutarnji list. Podijeljena je na tri poglavlja u kojima autor piše o

životu i djelu Viktora Kovačića, najvažnijim ostvarenjima te neostvarenim vizijama i

projektima.

Prvi je to sustavni pogled na život i djelo arhitekta koji je iza sebe ostavio izvanredan

graditeljski opus i neke od najljepših građevina u Zagrebu. Ujedno je i prvi naslov u novoj

biblioteci Jutarnjeg lista pod nazivom Hrvatska moderna, koja se bavi razdobljem u kojemu

su hrvatski arhitekti svojim ostvarenjima stajali uz bok svjetskim dosezima arhitektonske

struke. Monografija o Kovačiću bogato je ilustrirana fotografijama, Kovačićevim crtežima,

skicama, nacrtima te drugim dokumentima vremena.

Palača burze

Palača zagrebačke Burze otvorena je 18. lipnja 1927. godine. Njezinu je gradnju 1923.

nakon osvojene prve nagrade na natječaju, započeo Viktor Kovačić, otac moderne hrvatske

arhitekture, a građevinu je nakon njegove smrti dovršio njegov dugogodišnji suradnik Hugo

Erlich. Klasični elementi na pročeljima poput jonskih stupova, prozorskih zabata s volutama

povezani su u slobodnoj plastičnoj interpretaciji sa strogim kubusom zgrade u skladnu i

reprezentativnu cjelinu, dok je u unutrašnjosti, između dvaju krakova građevine, smještena

burzovna dvorana nadsvođena visokom kupolom. Pročelja su izvedena od bijeloga bračkog

kamena. Zgrada Burze upisana je kao spomenik nulte kategorije u Registar spomenika

kulture.

Uz palaču Burze, trokatnica Frank (1912. – 1913.) na uglu Mažuranićeva trga i

Hebrangove ulice na temu firentinskoga palazza, crkva sv. Blaža s građevnim oblicima

Bizanta (1909. – 1913.), suvremeno utemeljene zgrade palače Slaveks (1920.) na Svačićevu

trgu i Eksploatacije (1922.) na Trgu hrvatskih velikana, kao i projekti regulacije Kaptola

(1908. – 1910.) i Rokova perivoja (1909.), najvažnija su djela Viktora Kovačića kojima je

utjecao na razvitak moderne arhitekture u Hrvatskoj na početku 20. stoljeća.

Najamna uglovnica dr.Ede Franka

Crkva Svetog Blaža s prvom armiranobetonskom kupolom na svijetu

Viktor Kovačić rođen je 28. srpnja 1874. godine u Ločkoj Vasi kraj Huma na Sutli.

Djetinjstvo je proveo kod strica u Grazu gdje je završio Obrtnu školu i izučio zidarski zanat.

Nakon povratka u Zagreb radio je u ateljeima Gjure Carneluttija i Kune Weidmanna te

Hermanna Bolléa. Dobivši vladinu stipendiju, odlazi 1896. godine u Beč i upisuje se na

Specijalnu školu za arhitekturu na bečkoj Akademiji koju vodi istaknuti predstavnik

modernoga pokreta Otto Wagner. Nakon povratka u Zagreb 1899. godine otvorio je privatni

atelje te se priklonio skupini buntovnih umjetnika okupljenih oko Bukovca.

U svojem programskom tekstu Moderna arhitektura odbacuje lažnost historicizma i traži

da moderna arhitektura odgovara suvremenim potrebama i novim zahtjevima udobnosti, ali

ujedno ističe i potrebu prihvaćanja pozitivnih vrijednosti baštine.

Snažno je utjecao i na razvoj domaćeg građevinskog obrta, kao i na urbanistička pitanja i

pitanja spomeničke zaštite. Objavljivao niz kritičkih tekstova (u časopisu Život objavljuje

programatsku raspravu Moderna arhitektura). Svojim tezama i istupima u javnosti Kovačić

je uzdrmao arhitektonsku scenu svoga doba te stvorio brojne neprijatelje. Prijateljevao je i s

Adolfom Loosom, vodio zajednički atelier s Hugom Ehrlichom, a 1906. osnovao je Klub

hrvatskih arhitekata (s Bastlom, Ivekovićen, Ehrlichom i Schönom).

Krešimir Galović rodio se 1966. u Osijeku. Povjesničar je umjetnosti te autor i suautor

niza knjiga s područja povijesti arhitekture

11.

prof. dr. sc. Tihomir Jukić,

zn. novakinja Mojca Smode Cvitanović:

Zagreb Gradski projekti

Društvao arhitekata Zagreba u suradnji s Gradskim uredom za strategijsko

planiranje i razvoj grada organizirao je prezentaciju studije Gradski projekti, autora

prof.dr.sc. Tihomira Jukića i zn. nov. Mojca Smode Cvitanović. Studija je izrađena za

potrebe Zagrebplana, strateškog razvojnog dokumenta za Grad Zagreb.

Predstavljen je pojam gradskog projekta, kako je danas određen planskom

dokumentacijom Grada Zagreba i kako se provodi u praksi, s obzirom na činjenicu

udruživanja gradskih i privatnih interesa.

Naglašena je i važnost odabira gradskih projekata, jasno određenje kriterija za pojedine

dijelove grada koji se izdvajaju kao strategijska područja gradnje i obnove uz

zadovoljavanje potreba stanovništva. Pregled zagrebačkih gradskih projekata iz prošlih

razdoblja i komparacija s pozitivno vrednovanim praksama europskih gradova može

poslužiti kao usmjerenje za odabir i provedbu gradskih projekata u Zagrebu. Kritički

osvrt na GUP Grada Zagreba bit će, prema riječima Ivice Fanjeka, ravnatelja Zavoda za

prostorno uređenje grada Zagreba, i poticaj za njegove izmjene i dopune.

Prezentiran je i tiskani primjerak studije u izdanju Arhitektonskog fakulteta i Gradskog

ureda za strategijsko planiranje i razvoj grada koji je dio ukupno provedenog

istraživanja: Prostorne i demografske promjene, procesi i tendencije, Gradski

projekti i Stanovanje u gradu i stambena naselja (od čega smo mi nabavili samo

Gradske projekte).

12.

KLAIĆ, Vjekoslav, povjesničar

Slobodni i kr. glavni grad Zagreb / [Vjekoslav Klaić]. - Zagreb : Nacionalna i

sveučilišna knjižnica, 2015. - 40 str., [23] lista s tablama ; 32 cm

Podatak o odgovornosti preuzet sa str. [41].

ISBN 978-953-500-141-6

94(497.521.2); 908(497.521.2)

Monografija „Slobodni i kr. glavni grad Zagreb“, objavljena 1913. godine, otisnuta je

u novom ruhu – s reprodukcijama djela znamenitih hrvatskih likovnih umjetnika i uvodnim

tekstom povjesničara i književnika Vjekoslava Klaića.

Izvornik ovoga djela pohranjen je u fondu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u

Zagrebu kao dio ostavštine Isidora Kršnjavoga, hrvatskoga slikara i povjesničara umjetnosti,

ali i političara koji je odigrao značajnu ulogu u izgradnji grada Zagreba.

Listajući pretisak monografije, koja vjerno slijedi original, odvajajući uvodni tekst od

ilustracija, teško se oteti dojmu da smo krenuli na živopisno putovanje vremeplovom. Djela

Vlahe Bukovca, Otona Ivekovića, Menci Cl. Crnčića, Branka Šenoe, Ferde Kovačevića i

drugih značajnih likovnih umjetnika onoga doba donose sliku Zagreba s kraja 19. i početka

20. stoljeća: njegove motive, ljude, atmosferu koja je gradom vladala prije događaja koji su

obilježili našu najnoviju povijest.

Uvodni tekst Vjekoslava Klaića, koji na četrdesetak stranica donosi priču o Zagrebu

kroz povijest i brojke, informativno je štivo zanimljivo i današnjem čitatelju. Podaci o broju

stanovnika, njihovoj strukturi prema djelatnostima, prihodima, gradskoj infrastrukturi,

obrazovnim i kulturnim institucijama i dr. detaljni su i iscrpni, svjedočanstvo vremena iz

pera vjerodostojnog znanstvenika historiografa.

13.

Glagoljaška Muka Kristova: odabrane kulturološko-filološke studije

Autor: Antonija Zaradija Kiš i Mateo Žagar, ur. Nakladnik: Hrvatska sveučilišna naklada - Institut za etnologiju i folkloristiku - Državni

arhiv u Pazinu

Godina izdanja: 2014.

Cijena: 150,00 kn

Studije koje su okupljene u ovoj knjizi žele razotkriti filološku osjetljivost glagoljaša u

14. i 15. stoljeću, „zlatnom dobu hrvatskoga glagoljaštva“, kad su jezik i pismo bili ključni

nositelji hrvatskoga identiteta: slavenskoga prema okružujućem latinitetu, a katoličkoga (po

posebnoj uglatoj glagoljici) prema slavenskoj pismenosti koja se njegovala u okvirima

pravoslavnih slavenskih crkava. Kroz tekstološke studije Kristove Muke na

hrvatskoglagoljskom liturgijskom književnom korpusu otvoren je svijet promišljanja i

stvaralačke muke glagoljaša u priređivanju liturgijskoga teksta. Kontemplativna pozadina

radova poistovjećuje se s kreativnim silnicama glagoljaša gdje je duhovnost Muke

zajednička snaga tekstologa nekada kao i sada. Svaki glagoljski tekst pokazuje iznimnu

filološku odgovornost njegova najčešće anonimna autora, a u priređivanju Muke Kristove ta

je odgovornost – zbog iznimne dramatičnosti i poetske impregniranosti, te posvemašnje

pozornosti koje je takav tekst izazivao – osobito naglašena. Ovom knjigom želimo evocirati

svu stvaralačku patnju glagoljaša oko vječnoga promišljanja Muke Kristove, želeći istaknuti

trpljenje stvaratelja pisane riječi u njegovu kreativnom zanosu, vodeći se izrekom Georgea

Herberta (1593.-1633.) da dobre riječi malo stoje, a mnogo vrijede.

Najveći dio korpusa knjige čine odabrane znanstvene studije koje su objavljivane u

rasponu od desetak godina u zbornicima sa znanstvenih skupova Pasionske baštine i koje su

utemeljene na hrvatskoj glagoljaškoj pasionskoj problematici, neizostavnoj temi svih

pasionskih znanstvenih skupova.

14.

Sve za Boga, vjeru i Puk: Biskup Juraj Dobrila u svom vremenu

Autor: Dr.sc. Mihovil Dabo

Izdavači: Sveučilište Jurja Dobrile u Puli i Državni arhiv u Pazinu

Godina izdanja: 2015.

Opseg: 287 stranica

Ukratko o publikaciji:

"Knjiga je donekle prerađena inačica disertacije naslovljene "Politička djelatnost Jurja

Dobrile", napisane pod mentorstvom dr. Stjepana Matkovića i obranjene u svibnju 2013.

godine. Nastala je na temelju višegodišnjih arhivskih istraživanja u hrvatskim i inozemnim

institucijama te potonjom usporedbom pronađenoga izvornoga gradiva s dosadašnjim

spoznajama o biskupu Dobrili i okolnostima u kojima je djelovao. Namjera mi je bila

dvojaka: obrazložiti prijelomnu ulogu ovoga crkvenoga velikodostojnika u novijoj istarskoj

prošlosti, odnosno razloge zbog kojih su plodovi njegova rada lako uočljivi i danas, te

ukazati na brojne nedovoljno istražene teme povezane s procesom modernizacije Istre i

okolnostima u kojima se oblikovao nacionalni identitet stanovništva, ponajprije istarskih

Hrvata." (izdavak iz Predgovora)

Godine 1902., točno četrdeset godina nakon donošenja prve regulatorne osnove

grada Zagreba, na mjestu maloga gradića, točnije na onim njegovim područjima na

kojima su 1862. godine još bile livade, oranice, vinogradi i obrtičko-manufakturne

radionice, nalazimo u potpunosti gotov moderni srednjoeuropski grad Zagreb,

dovršenu, planski osmišljenu urbanu cjelinu, sa svim sadržajima nužnima za

funkcioniranje grada kao i s kulturnim i obrazovnim institucijama ravnomjerno

raspoređenima u palačama novih središnjih gradskih trgova.

Broj stanovnika grada Zagreba iznosio je 1880. godine 29.218, prema popisu

pučanstva od 1. siječnja 1891. grad Zagreb ima 40.268 stanovnika, dok je taj broj

prema popisu od 1900. godine porastao na preko 60.000 ljudi. Cjelokupan pregled

razvitka Zagreba od godine 1892. do godine 1902. daje knjiga Slob. i kr. zem.

glavni grad Zagreb. Procvat grada Zagreba okrunjen je i izgradnjom nove kazališne

zgrade. Obnavljaju se mnogi sakralni spomenici i stare zgrade, a stav Zagrepčana o

tim restauracijama često je podijeljen. U međuvremenu dovršena je i obnova

zagrebačke katedrale.

Prvostolna crkva, izvorno građena u romaničkom stilu, teško postradala u razornom

potresu koji je pogodio Zagreb 9. studenoga 1880. godine, zaodjenula se u

neogotičko ruho i dobila novoizgrađene tornjeve koje je projektirao Herman Bollé.

Fortifikacijski zid oko katedrale (tzv. Bakačeva kula) porušen je 1906. -1907.

godine. Zagrebačka prvostolna crkva tom je obnovom dobila svoj današnji izgled

koji dominira vedutom grada.

Godine 1887. započinje izgradnja Josipovca kao nove četvrti ljetnikovaca, po uzoru

na engleske cottage četvrti. Te se vile ističu svojim arhitektonskim vrijednostima, a

čitava četvrt predstavlja vrijedan doprinos osmišljenom oblikovanju gradske

cjeline.

Zagreb dobiva i prvo gradsko groblje. Kao i u cijeloj kršćanskoj Europi, i u

Zagrebu se groblja od srednjeg vijeka podižu oko župnih crkava. Međutim, 19.

stoljeće i tu donosi bitne promjene. Godine 1872. počinju prvi ukopi na središnjem

zagrebačkom groblju, Mirogoju. Gradsko poglavarstvo 1873. godine odlučuje da se

od Ljudevita Gaja, koji je zapao u dugove, otkupi njegov posjed, idilični brežuljak

Mirogoj, kako bi se na njemu izgradilo središnje zagrebačko groblje, koje je

službeno otvoreno 1876. godine, a i danas zadivljuje svojom hortikulturnom

uređenošću te arhitekturom arkada i crkve Krista Kralja Hermana Bolléa.

Izgradnjom Mirogoja, zatvaraju se pojedinačna groblja uz župne crkve, kao i

groblja za pojedine vjeroispovijesti, jer dobivaju svoje mjesto na glavnom

gradskom groblju. Arhitektonska i kiparska rješenja s djelima najuglednijih

hrvatskih kipara unutar arkada i među grobnim poljima predstavljaju jedinstvenu

spomeničku baštinu. Zbog sve većeg broja mrtvih i sve manjeg prostora na

Mirogoju, 1952. godine Zagreb dobiva još jedno gradsko groblje, Miroševac, a

1985. Mirogoj je proširen Krematorijem i Gajem urni.

ŠTO JE LE CORBUSIER PISAO HRVATSKIM

ARHITEKTIMA 'Prošlost je uvijek plava.

Sadašnjost crvena i žuta, kao vatra kuća u

plamenu'

REUTERS

Autor: Vedran Ivanković

Objavljeno: 02.04.2016

Otkriće pismene korespondencije između Le Corbusiera, središnje figure moderne

arhitekture, i hrvatskih protagonista koji su se još 1920-ih i 1930-ih usavršavali u Le

Corbusierovu atelijeru u Parizu donosi nove i uzbudljive spoznaje o temeljnim postavkama

hrvatske arhitekture. Ono što je pak izazovnije od svega: nova otkrića Le Corbusiera, koji ne

priznaje sebi ravnim nikoga i koji je do kraja života zbog toga ostao usamljen, prikazuju u

potpuno drukčijem svjetlu. Riječ je naime o dopisivanju nekolicine hrvatskih arhitekata s Le

Corbusierom koje sam u obliku arhiviranih pisama, sačuvanih pod različitim signaturama,

pronašao u Fondaciji Le Corbusier u Parizu, uglednoj francuskoj instituciji na adresi Square

du Docteur-Blanche, broj 10, u 16. arondismanu, gdje sam radio nekoliko godina.

O Le Corbusierovu utjecaju u hrvatskoj arhitekturi, uz koju samo uvjetno možemo staviti

nacionalni prefiks, do danas se pisalo na razne načine. Mnogo se pisalo i u cijelom svijetu o

tom umjetniku iz švicarske provincije, iz francuskog kantona Neuchâtel visoko u Alpama,

koji je djelovao na svim područjima umjetnosti. Često su, usto, pogrešno interpretirane

njegove postavke socijalno osviještenog pristupa arhitekturi koji je prožet humanističkim

idealima i vjerom u preobrazbu svijeta. A ključ Le Corbusiera kao enigme 20. stoljeća, kao i

njegova djela, bila je upravo ta pomalo suluda vjera u bolju budućnost svijeta, koja mu je

bila pokretačka snaga, i koja je postala uzrokom zabluda diljem svijeta.

Daleko ispred

Iz pisama koja je Le Corbusier razmjenjivao s hrvatskim arhitektima a koja su do danas

ostala spremljena kao dio velike zbirke njegovih projekata, crteža, bilješki, slika, notesa i

pisama, i koje sam s francuskog preveo na hrvatski te u važnijim dijelovima objavio u knjizi,

doznajemo puno više od pukih analiza arhitektonskog stvaralaštva iz razdoblja vrhunaca

modernizma. Doznajemo naime prije svega nepoznate detalje iz Le Corbusierova života, kao

i detalje iz života hrvatskih protagonista moderne arhitekture, onih kojima je Le Corbusier

bio uzor. Jer arhitektura, ta empirijska disciplina u moderno doba neizbježno socijalno

angažirana i zamišljena da unaprijedi kvalitetu čovjekova svakodnevnog života, bila je

nerazdvojni dio i njihovih preokupacija.

Za Vladimira Turinu, jednog od hrvatskih protagonista, bilo je potpuno nepoznato da je uz

usavršavanje sredinom 1930-ih ostao s Le Corbusierom u kontaktu i nakon Drugog

svjetskog rata. U ljeto 1949. Turina tako Le Corbusieru piše prvo pismo, sljedećeg sadržaja:

Dragi učitelju!

Čast mi je što vam se mogu obratiti nakon više od 10 godina od rada s vama. Koristim stoga

priliku da vam pošaljem svoju zadnju publikaciju namijenjenu Međunarodnoj izložbi

arhitekture sportskih građevina koja se održava u Stockholmu, te osobito projekt

kombiniranog plivališta za grad Sušak-Rijeka na jadranskoj obali. Ovaj rad prikazuje

rezultate dugih istraživanja, ali i rezultate analiza koje ste vi ugradili u svijest nas mladih

arhitekata, dajući nam priliku da ih nastavimo, kako bi te analize mogle uvećati grandiozan

opus renesanse nove suvremene arhitekture.

Prolazeći kroz brojna dokazivanja i pogrešne interpretacije mi sve više svojim snagama

napredujemo ujedinjeni. Neka ova publikacija jednog arhitekta iz Jugoslavije, pedagoga na

Tehničkom fakultetu u Zagrebu, bude jedan od brojnih dokaza srca koja kucaju za vas i

slijede vaše napore s ljubavlju, i koja u ovom času postaju ogromna.

Ovo koristim i kao priliku za sebe, za moj budući rad, da se upoznam s vašim najnovijim

projektima i vašim publikacijama, nadasve s projektom izgradnje zgrade u Marseilleu,

budući da je strana literatura u ovom trenutku kod nas teško dostupna.

Ako možete, dragi učitelju, pokažite nam još jednom put koji ćemo slijediti.

V. T.

Vladimir Turina Le Corbusieru, 26. kolovoza 1949. (FLC - G210338).

Le Corbusier ubrzo odgovara Turini:

Dragi Turina!

Primio sam tvoje pismo od 26. kolovoza i prikaz rada u privitku koji pokazuje tvoje razne

projekte iz domene arhitekture i urbanizma. Mogu samo sa zadovoljstvom konstatirati da su

te arhitektonske potrage odvele daleko ispred našeg vremena i da su estetski izraz modernog

doba. Na tome ti čestitam!

Na prvoj stranici publikacije koju si mi poslao vidim i ime Neidhardta. Je li riječ o onom

Neidhardtu koji je kod mene radio tijekom 1933. i 1934. i o kojem čuvam najbolje

uspomene? Ako je tako, pozdravi ga od velikog prijatelja i čestitaj mu u moje ime na

uspješnom radu! (Le Corbusier je pogriješio jer se nije radilo o Jurju nego o Franji

Neidhardtu, koji s Turinom radi na projektu Dinamova stadiona - projekt koji Turina u

pismu šalje Le Corbusieru, op.a.).

Pitao si me da ti pošaljem dokumentaciju vezanu za konstrukciju u Marseilleu i moje

posljednje radove. Sa zadovoljstvom ću ti poslati, za koji tjedan, svoju novu knjigu

naslovljenu Le Modulor. To je esej o harmoničnim mjerama idealnog čovjeka.

Napiši mi imaš li reviju l’Homme et architecture - posebno izdanje posvećeno Marseilleu.

Također mi napiši imaš li moje knjige: Propos d’urbanisme iz 1946., La maison des

hommes, Atensku povelju itd... Ova su izdanja sva rasprodana, ali ih za tebe mogu potražiti.

Imaš li specijalni broj l’Architecture d’aujourd’hui posvećen meni iz 1948?

Weissmann je sad u Ženevi. Jesi li u kontaktu s njim? Ako jesi, mogao bih mu reći da ti

pošalje knjigu New World of Space, izdavača Reynal&Hitchcock iz New Yorka, koja jako

dobro prikazuje moj rad.

Očekujem tvoj odgovor i molim te da primiš moje najsrdačnije prijateljske pozdrave.

Le Corbusier

Le Corbusier Vladimiru Turini 30. prosinca 1949. (FLC - G2 10 386)

Le Corbusier je nakon toga Turini - doznajemo iz njihove korespondencije - slao svoje

knjige više puta, a posvećeni Modulor, koji je danas dio Turinine zbirke u Muzeju grada

Zagreba, poslao mu je 23. listopada 1950. godine, te mu tom prilikom na prvoj stranici

Modulora napisao:

Za Vladimira Turinu, koji tako izvrsno predaje arhitekturu..., ovaj Modulor bi možda mogao

pridonijeti njegovu radu..., uza sve moje velike simpatije.

23. listopada 1950.

Le Corbusier

Dopisivanje Le Corbusiera i Vladimira Turine nastavilo se i idućih godina, a u Jugoslaviji su

upravo hrvatski arhitekti u najvećem broju bili u stalnom kontaktu s Le Corbusierom. Tako,

primjerice, Turina pokušava pronaći zainteresiranog izdavača za Le Corbusierov Modulor, a

i stanovita se gospođa Magda Kanitz javlja Le Corbusieru pismom iz Zagreba, te

predstavlja kao njegova obožavateljica. Pita ga naime savjet o tome koju bi knjigu osim

Modulora još mogla prevesti na hrvatski jezik. I, nevjerojatno, Le Corbusier joj odgovara, a

u njihovoj korespondenciji, kao i u onoj s Turinom, Le Corbusier je zainteresiran za objavu

svojih knjiga u Jugoslaviji, i to na - kako više puta u pismima upućenim u Zagreb navodi -

“langue croate” (hrvatski jezik).

Jedan bolji grad

Le Corbusier se dopisivao i s Jurjem Neidhardtom. Početkom 1950-ih nalazi se s njim

nekoliko puta u Parizu. Godine 1961. od Neidhardta dobiva njegov recentni urbanistički

projekt revitalizacije i nove izgradnje Marijin Dvora u Sarajevu - viziju velikog središnjeg

gradskog areala. Taj dokument, koji u Fondaciji Le Corbusier pronalazimo pod šifrom

“Demain” (Sutra), a koji je nekoć bio dio Le Corbusierove osobne biblioteke u stanu u Ulici

Molitor u Parizu, veliki je svjetski arhitekt detaljno proučavao, o čemu svjedoče neki

komentari koje je bojicama (plavom bojom) na Neidhardtovim privicima zabilježio.

Dio vizije o jednom boljem “gradu sunca i sreće” ipak je bio realiziran u Hrvatskoj tijekom

1950-ih, 60-ih i 70-ih godina, u zemlji koja je tada bila dio jugoslavenske federalne unije.

Nastajali su tada danas uvelike zapušteni višestambeni ansambli - naselja i urbanistički

mikrorajoni temeljeni na postavkama CIAM-a i Atenske povelje. Za CIAM - Congrès

internationaux d’architecture moderne (Međunarodni kongresi moderne arhitekture; najveći

arhitektonski pokret u povijesti) - znamo da su njegovi članovi bili trojica hrvatskih

arhitekata: Ernest Weissmann, Vladimir Antolić i Bogdan Teodorović, a za Atensku

povelju, taj krunski dokument modernog urbanizma koji će na kraju u obliku knjige na svoj

način i ipak samo pod svojim autorstvom Le Corbusier objaviti u Parizu 1942., znamo i da

su u njezinu sukreiranju pokušala sudjelovati trojica spomenutih arhitekata. Međutim,

istraživanje geneze CIAM-a ukazuje na doprinos tom najvećem arhitektonskom pokretu na

svijetu i drugih arhitekata iz Zagreba. Kada je CIAM krajem 1950-ih doživio svoj vrhunac i

kraj, Vladimir Turina, Radovan Nikšić, Božidar Rašica, Zvonimir Radić, Srebrenka

Gvozdanović i još neki zagrebački arhitekti (a skoro svi su bili sa zagrebačkog

Arhitektonskog fakulteta) pokušali su s tada predsjedavajućim u CIAM-u, nizozemskim

arhitektom Bakemom i drugom važnom osobom iz tog pokreta. Van Eyckom, također

nizozemskim arhitektom, pokrenuti novi, “drugi CIAM”. To je bilo upravo na tragu ideje o

obnovi svjetskog pokreta koju Le Corbusier plasira za posljednji cjeloviti kongres CIAM-a

održan 1956. godine u Dubrovniku. Još je jedno otkriće važno za istraživače moderne

arhitekture iz cijeloga svijeta koje sam u istraživanim dokumentima pronašao u priči o Le

Corbusieru i njegovim hrvatskim suradnicima i prijateljima, a radi se o njegovim

pripremama za spomenuti posljednji cjeloviti kongres CIAM-a u Dubrovniku, od kojeg je u

zadnji tren odustao.

Slavenska epoha

Moj cilj međutim nije bio rasvijetliti okolnosti o ulozi hrvatskih arhitekata u CIAM-u.

Najveće je otkriće i najvredniji objavljeni materijal tako tema koju sustavno provlačim kroz

dvanaest poglavlja knjige “Le Corbusier i hrvatska škola arhitekture”, koja izlazi ovih dana,

a odnosi se na spomenutu i u Parizu otkrivenu korespondenciju Le Corbusiera s hrvatskim

arhitektima. I to nije bio samo Turina, već njih četvorica: Zvonimir Kavurić, Ernest

Weissmann, Juraj Neidhardt i, naposljetku, Vladimir Turina. Svi su oni bili Le Corbusieru

osobito dragi suradnici, a godine kada kod njega uz četiri hrvatska radi i nekoliko srpskih,

slovenskih i poljskih arhitekata te jedan Rus Le Corbusier je nazvao “Slavenskom epohom”

- Époque slave.

Korespondencija pismima s hrvatskim arhitektima trajala je, iznenađujuće, do kraja Le

Corbusierova života. Tragična sudbina Zvonimira Kavurića 1944. onemogućila je tog Le

Corbusierova suradnika - prvog hrvatskog arhitekta koji je došao u njegov atelijer - da

razvije prijateljstvo temeljeno na za Le Corbusiera tipičnoj jednostavnosti i na nekoj

umjetničkoj bezvremenskoj povezanosti s ljudima koje je ta iznimno teška osoba - vuk

samotnjak, kako je jednom sebe ironično nazvao Le Corbusier - održavala s relativno malim

brojem suradnika.

Ernest Weissmann je od svih hrvatskih arhitekata najduže ostao u kontaktu s Le

Corbusierom. Njihovo dopisivanje traje praktički do kraja Le Corbusierova života. Osim

iscrpne obavijesti iz veljače 1937. koju je Weissmann u dugačkom pismu poslao Le

Corbusieru kao osvrt na recentna Le Corbusierova urbanistička stajališta i reformulaciju

postavki Atenske povelje te izvješće o napretku priprema za projekt paviljona Pavillon des

temps nouveaux, na kojem surađuje s Le Corbusierom i Pierrom Jeanneretom, Weissmann

Le Corbusieru piše i detaljnu kritiku urbanizma koji kao metodološki pristup, u razdoblju

sve brže industrijske proizvodnje pred rat, Le Corbusier namjerava uskoro predstaviti

javnosti kroz nekoliko svojih novih projekata za središte Pariza. Ta je kritika, po mojem

sudu, bila prva detaljna kritika Le Corbusierova međuratnog urbanizma. A iz nekoliko

Weissmannovih pisama par godina prije Drugog svjetskog rata doznajemo puno

interesantnih detalja. Između ostalog i da je glasovita dizajnerica i Le Corbusierova

dugogodišnja suradnica Charlotte Perriand došla iz Pariza u Zagreb, pa iz Zagreba

otputovala u Kraljevicu na operaciju koljena k ortopedu Miroslavu Deliću, Weissmannovu

suradniku na projektu jedne od njegovih brojnih nerealiziranih bolnica. U Kraljevici

Perriandova boravi i za postoperativnog oporavka, a Weissmann je redovito posjećuje.

Weissmann dalje opisuje neka svoja putovanja, upoznavanje s katalonskim arhitektom

Josepom Lluîsom Sertom itd., a rat je tragično prekinuo kontinuitet razvoja moderne

arhitekture koji će arhitekti iz Hrvatske obnoviti - otkrivamo u mnoštvu arhivirane građe

Fondacije Le Corbusier u Parizu - upravo pismenom korespondencijom, upoznajući se tako

u oskudno poslijeratno doba s recentnim svjetskim arhitektonskim tokovima uvelike

zahvaljujući upravo Le Corbusieru.

Posljednje pismo

U posljednjem pismu Weissmannu, koje šalje 1961. iz Chandigarha, tražeći ga podatke o

dimenzioniranju nekih administrativnih jedinica upravnih građevina kako bi njegovo

iskustvo primijenio u svojim najvećim projektima do tada - administratovno-upravnim

građevinama novoga glavnog grada tadašnje indijske savezne pokrajine Punjab - Le

Corbusier je njihovu korespondenciju dulju od tri desetljeća završio nezaboravnim riječima,

tekstom koji je također do danas ostao nepoznat, a koji govori više o njihovoj suradnji i

prijateljstvu od bilo kojeg službenog dokumenta. Kuriozitet je tog posljednjeg pisma

upućenog jednom arhitektu iz Hrvatske i to što ga Le Corbusier piše na engleskom. A

poznato je da nije govorio engleski. Jer se, primjerice, u pripremama za CIAM-ov kongres u

Dubrovniku žalio da teško razumije o čemu je riječ budući da mu mnogi dopisi dolaze na

engleskom. Francuski je bio službeni jezik među arhitektima modernog pokreta, a činjenica

da je Le Corbusier u Indiji učio engleski (što doznajemo upravo iz korespondencije s

Weissmannom) - jezik za koji je znao ironično tvrditi da nikada neće postati svjetski - može

pak upućivati na jednu drugu stvar bitniju od samog frankoanglofonskog antagonizma. U

poznim godinama naime osobi sklonoj opsesijama, umjetničkom vrenju ideja i kreativnoj

hiperaktivnosti bilo je važno održati vlastitu mentalnu kondiciju. Baš kao i fizičku onim

opsesivnim plivanjem u Cap-Martinu koje je počinjao svaki dan točno u 10 sati, sve do

zadnjega, kada je zauvijek otišao. Učenje jezika bilo je vjerojatno jedna vrsta terapije za

usamljenika koji nije imao prave prijatelje.

Weissmann se svojim socijalnim stajalištima i ljevičarskim angažmanom, u kojima je bio

dosljedan i kao rijetko tko principijelan od početka do kraja, uklapao u Le Corbusierov

poslijeratni pogled na svijet, vrlo jedinstven, ambivalentan, pun umjetničkog impulsa i

naboja intuicije i kreativnog bljeska ideja koje će u kontinuitetu i pomalo nediplomatski

iskazivati neovisno o društvenim okolnostima, ratu i političkim prilikama.

Dugački razgovor

Le Corbusierove su riječi u zadnjem pismu Weissmannu bile uobičajeno jake, ali smisao

teksta i ono što od Weissmanna traži iznenađujuće neprecizni. Weissmann mu odgovara 28.

ožujka 1961. i šalje sve što je tražio te dodaje kako osjeća da je došlo vrijeme za jedan

njihov dugački razgovor.

Le Corbusier i Weissmann se više nikad nisu sreli, a posljednje pismo koje Le Corbusier

piše Weissmannu 14. ožujka 1961. završava riječima:

Sjeti se lijepih vremena iz prošlosti

Prošlost je uvijek plava

Sadašnjost crvena i žuta

Kao vatra kuća u plamenu

Hvala ti

Le Corbusier

Ove sjetne riječi otkrivaju nesretan duh velikog umjetnika. Teško je živjeti u vremenu ispred

vremena u kojem žive ostali pripadnici društva. A čini se da je Le Corbusier čitav život

skupo plaćao baš taj rijedak dar bivanja ispred svoga vremena. Vidjeti unaprijed ono što

drugi još ne vide talent je kojim su obdareni samo neki pojedinci, a njihov život u svijetu u

kojem drugi ne vide ni vlastitu budućnost (pa ni dobro onda kada im se srčano i iskreno

namjenjuje), za vizionara je najveća nesreća.

Tu je nesreću poput najtežeg bremena nosio Le Corbusier. Jednom ju je opisao

bezvremenskim i teškim riječima koje dobro ocrtavaju njegovu sudbinu: “Život u ovom

svijetu nema milosti...”