1

PRIJE DVADESET GODINA

DAVOR RUNTIĆ

2

PRIJE DVADESET GODINA

Ustav donesen 3. travnja 1963. donio je promjenu imena države iz FNRJ u

SFRJ i ništa više

Prije nego se počnem baviti događajima koji su prije dvadeset godina u svakom smislu i u

svakom pogledu iz temelja izmijenili naše živote nužno je učiniti kratak pregled onih

događaja koji su doveli do raspleta tzv. jugoslavenske krize i uspostave nove demokratske i

višestranačke vlasti u Republici Hrvatskoj. Proročansko upozorenje Stjepana Radića, upućeno

1918. godine članovima Narodnog vijeća, da ne idu u Beograd kao „guske u magli“, pokazalo

je svih ovih godina trajanja obiju Jugoslavija, da je puno lakše u maglu ući nego li iz nje izaći.

Poznato je, da je ideja jedne države svih južnoslavenskih naroda bila duboko ukorijenjena u

nekim hrvatskim političkim i intelektualnim krugovima devetnaestog stoljeća, no činjenica je

da je samo ostvarenje te ideje rezultiralo velikom pogrješkom i zabludom. Gledajući

romantičarski, mogla bi se ta ideja i braniti, no praktički su obje Jugoslavije bile teški

promašaji. Prva je ušla u povijest kao „tamnica naroda“, a drugu su najavljenu II. zasjedanjem

AVNOJ-a, 29. XI. 1943., a zaživljenu 1945. nakon završetka Drugoga svjetskog rata potresali

isti problemi i isti strahovi.

Podsjetit ću da su 12. veljače 1945. godine saveznici na Jalti, sporazumom Staljina,

Churchilla i Roosewelta postigli sporazum o interesnoj podijeli Europe po kome su granice

dva buduća i vojna bloka u Jugoslaviji išli od Mađarske Dunavom prema jugu, pa preko

uskog dijela Srijema na ušće Drine u Savu. Granica dalje ide rijekom Drinom i granicom Crne

Gore i Bosne i Hercegovine i spušta se na Bokokotorski zaljev. Staljin je pristao na sporazum,

ali je vjerovao da će Jugoslavija u cjelini ući u njegovu interesnu zonu, jer je partizansko

vodstvo bilo komunističko i da su tada već držali veći dio područja bivše Jugoslavije.

Obračun s informbirovcima

Tri godine poslije rata Tito je Staljinu okrenuo leđa i 1948. krvavo se obračunao s tzv.

informbirovcima, odnosno, pristašama Staljina. Nakon toga zaigrao je na kartu neutralnosti, a

kasnije nesvrstanosti i učinio sebe i Jugoslaviju miljenicima Zapada. Nakon krvavog obračuna

s poraženima i tragedije Bleiburga i Križnog puta, Tito je i obračun sa staljinistima iskoristio

da se riješi svih opasnih suparnika, dojučerašnjih bliskih suradnika. Krvavi obračuni su bili

3

trajni način vladanja ovog diktatora, koji je svojim djelovanjem stao uz bok svog mentora

Staljina i onoga protiv koga se borio, Hitlera.

Treba reći da je na osnovi proračunatog, matematičkog mudrijanja dobiven broj žrtava

tijekom Drugoga svjetskog rata, što je učinjeno pod Titovim tutorstvom, Jugoslaviji

dodijeljena poprilična ratna odšteta, koja je pedantno isplaćivana do 1974. godine. Prema

nekim procjenama ova reparacijska sredstva su bila veća od stotinu milijarda dolara, no ona

nisu utrošena na razuman način, jer jugoslavensko komunističko gospodarstvo jednostavno to

nije znalo iskoristiti. Kada je presušio ovaj izvor, Tito se odlučio za kredite sa Zapada, koji su

se gomilali i služili su samo za kupovanje socijalnog mira. Svi ti potezi nisu pomogli, jer je

jugoslavensko gospodarstvo 1990. godinu dočekalo u totalnom rasulu, a zemlju su potresali

brojni štrajkovi.

Političko prodavanje magle građanima Jugoslavije bilo je niz pokušaja reformi koje su

najavljivane i tobože provođene, no završavale su samo s jačanjem vladajućih komunističkih

struktura. Obmana je bilo i socijalističko radničko samoupravljanje po kome su radnici tobože

upravljali tvornicama, direktori su bili redovito članovi Gradskog komiteta Saveza komunista

Jugoslavije. Mnogi od tih direktora će tijekom Domovinskog rata od uglednih članova

Gradskih komiteta postati ugledni članovi novoosnovanih stranaka, no i vlasnici poduzeća.

Ustav donesen 3. travnja 1963. donio je promjenu imena države, koja iz Federativne Narodne

Republike Jugoslavije mijenja naziv u Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju.

Promjena imena je zapravo jedina promjena koja se tada dogodila, iako je bilo znakova da se

nešto mora promijeniti. Ovaj novi Ustav je tvrdio da je SFRJ savezna država i da je zajednica

dragovoljno ujedinjenih naroda i njihovih socijalističkih republika. Promjena kojom je 1965.

godine legaliziran odlazak ljudi na tzv. privremeni rad u inozemstvo dala je priliku mnogim,

prije svega Hrvatima za odlazak na Zapad. Hrvati su ranije bježali prelazeći austrijsku i

talijansku granicu, prije svega iz političkih, ali i iz gospodarskih razloga.

Jugoslavenski režimi prepolovili Hrvate

Važno je za daljnje tumačenje događaja iz 1990. i 1991. godine znati ovu važnu činjenicu, jer

se broj Hrvata u inozemstvu izjednačio s brojem onih u Jugoslaviji. Svemu treba dodati da su

tajne jugoslavenske službe pokrivale svaki dio društva, a pohranjivale su ideju o brojnim

unutarnjim i vanjskim neprijateljima. Politički i policijski teror bio je 1966. na vrhuncu kada

je na Brijunima 1. lipnja održan 4. Plenum CK SKJ (Centralnog Komiteta Saveza komunista

Jugoslavije). Jugoslavenska komunistička vrhuška s Titom na čelu utvrdila je da postoje

„deformacije u radu Službe državne sigurnosti“. Maknuti su, ovaj put ne fizički kao puno puta

ranije, iz političkog života Aleksandar Ranković, potpredsjednik SFRJ i Svetislav Stefanović,

savezni sekretar za unutarnje poslove.

4

Činilo se kao da su stvari krenule na bolje, a to je Tito i želio poručujući svijetu kako u

Jugoslaviji djeluje komunizam s ljudskim licem. Hrvati su ovo shvatili kao znak da je u

jugoslavenskim okvirima nešto moguće promijeniti političkim sredstvima. Izgledalo je kao da

su počeli popuštati okovi jedne partije, jedne države i jednog naroda. Zagrebački „Vjesnik“ u

broju od 16. ožujka 1967. objavljuje „Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika“. Iza

Deklaracije je stajala Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske i šesnaest ustanova i

organizacija.

Hrvatima je zapriječeno tzv. Novosadskim sporazumom da se njihov vlastiti jezik naziva

hrvatski, ali niti da se čita, govori i piše pod imenom hrvatski jezik. Pod idejom zajedničkog

jezika dvaju različitih naroda i bratstva i jedinstva jezik je nazvan srpsko – hrvatski ili

hrvatsko – srpski jezik. Deklaraciju su Savez komunista, Savez udruženja boraca

Narodnooslobodilačkog rata i, naravno, brojni unitaristi, dočekali na nož. Potpisnici će

godinama nakon ovoga biti proganjani, zatvarani i otjerani sa svojih radnih mjesta.

Gibanja su ipak nastavljena tako što su 1968. izbile studentske demonstracije u Beogradu, do

tada nezamislive u komunističkoj Jugoslaviji. Rečeno je da studenti time daju potporu

„liberalnijim unutarpartijskim strujanjima i društvenim promjenama unutar socijalističkog

političkog uređenja“. Kako sam igrom slučaja tih dana bio u Beogradu, primijetio sam na

Filozofskom fakultetu parole koje su pozivale na marksizam i komunizam, te obranu

Jugoslavije. Neki fakulteti su se prozvali crvenim fakultetima, pa ipak milicija je brutalnom

silom ugušila studentske demonstracije i demokratska strjemljenja hrabrijih pojedinaca.

JNA u prvoj akciji

U Vinkovcima je skupina od tridesetak intelektualaca i političara potpisala promemoriju i

uputila je Centralnom komitetu Saveza komunista Jugoslavije kojom je tražila reforme, ali i

da u ovom kraju s apsolutnom hrvatskom većinom vodeće funkcije preuzmu Hrvati. Začudo,

iako je promemorija osuđena, uskoro, a posebice 1971. godine Hrvati će preuzeti sve važne

funkcije i to se ne će više promijeniti. Dakle, do ove promemorije gotovo sve važne funkcije u

gospodarstvu i politici zauzimali su Srbi, koji su svoju smjenu trajno zapamtili Hrvatima.

Prva uporaba Jugoslavenske narodne armije u smirivanju naroda dogodila se potkraj studenog

1968. Tada su u Prištini i drugim gradovima na državni blagdan susjedne Albanije, Dan

zastava 27. studenog ljudi izašli masovno na ulice s osnovnim zahtjevom da tadašnja

Autonomna pokrajina dobije status republike. Brutalnost milicije i JNA pokazali su svu

lažnost bratstva i jedinstva i činjenicu da postoje ozbiljni međunacionalni problemi među

onima koji su činili tadašnju Jugoslaviju.

Što se tiče Republike Hrvatske, novi znakovi drukčijeg razmišljanja o statusu i položaju

unutar SFRJ, dogodili su se na 10. sjednici Centralnoga Komiteta Saveza komunista

Jugoslavije (CKSKH) od 14. do 17. siječnja 1970. godine. Tadašnje hrvatsko političko

vodstvo, odnosno, prvenstveno Savka Dabčević–Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker i Ivan Šibl

ishodili su da se donese dokument pod naslovom „Politička platforma djelovanja SKH u

narednom razdoblju“. Korištena je tadašnja rasprava u Jugoslaviji o promjenama Saveznog

ustava SFRJ, pa je izneseno nekoliko ideja o većim pravima Socijalističke Republike

Hrvatske.

5

Studentski nemiri

Veća prava su tražena za gospodarstvo, hrvatski jezik i kulturu, a kasnije će se to proširiti i na

jedan oblik republičke vojske i prijam Hrvatske u Ujedinjene narode. Ove ideje će tijekom

1971. u Hrvatskoj dobiti masovnu potporu, naročito na mirnim mitinzima na kojima je

posebno vatreno govorila Savka Dabčević–Kučar. Govorili su i književnici poput Vlade

Gotovca, te sveučilišni profesori, poput Šime Đodana i braće Marka i Vlade Veselica, potom i

proganjani partizanski generali kao Franjo Tuđman i studenti, među kojima se ističu Dražen

Budiša, Ivan Zvonimir Čičak i Ivica Vrkić.

Nakon niza mitinga do tada neviđenih u Jugoslaviji u jesen 1971. godine u Zagreb stiže Josip

Broz Tito koji daje potporu strujanjima koja bi vodila prema promjenama i demokratizaciji.

Sve je to bio privid, koji će se u pravom svjetlu pokazati 1. i 2. prosinca 1971. na poznatoj 21.

sjednici Predsjedništva Saveza komunista u Karađorđevu. Na ovu sjednicu su pozvani i

članovi Izvršnog komiteta CK SKH, a rezultat ove sjednice je oštra osuda hrvatskog

komunističkog rukovodstva svih vodećih ljudi u Hrvatskoj, koji su bili vezani uz „Hrvatsko

proljeće“.

Nije se stalo samo na tome, jer Hrvatsku su, a naročito Zagreb preplavili milicajci poslani iz

svih krajeva Jugoslavije, a aktivirani su i umirovljeni pripadnici javnih i tajnih službi. Cilj je,

prvo brutalno gušenje studentskog štrajka, a potom niz uhićenja vodećih ljudi ovog pokreta,

pa je tada saslušano, izvršen pretres stanova i procesuirano u Hrvatskoj gotovo 300.000 ljudi.

Ljudima su pretresani stanovi, a kako se to dogodilo i meni, mogu o tome svjedočiti iz prve

ruke, jer svi koji su tada bili označeni bili su izbjegavani od ostalih ljudi kao da su kugom

zaraženi. Premlaćivanja, a nakon toga montirani sudski procesi i višegodišnje zatvorske kazne

natjerali su dio hrvatskih disidenata na bijeg u inozemstvo, a ostale na ono što se u najnovijoj

hrvatskoj povijesti označilo kao „hrvatska šutnja“.

Početak kraja Jugoslavije. Nakon Titove smrti započeo je proces raspadanja

Jugoslavije u čemu je od samog početka vodeću ulogu imala Srbija i njezino

rukovodstvo

Mnogi koji se bave ovim razdobljem hrvatske povijesti tvrde da je sve palo zbog toga što je

sve išlo prebrzo i što su postojali nekontrolirani pojedinci koji su tražili za to vrijeme

preradikalne zahtjeve. Istina je da su neki u vodstvu Hrvatskog proljeća to koristili kao

izgovor, no prava istina je da ništa nije u to vrijeme bilo moguće mijenjati bez velikog vođe

Josipa Broza, koji je i ovaj demokratski pokret koristio kako bi dokazao tko je gazda. Ipak se

može tvrditi da su ova gibanja u Hrvatskoj, ali i ona na Kosovu i Srbiji, odnosno studentski

nemiri u Beogradu doveli do Ustava iz 1974. godine koji je donesen nakon višegodišnjih

političkih rasprava i usvajanja amandmana na Ustav iz 1963. godine.

Ovim Ustavom, koji je proglašen u Saveznoj narodnoj skupštini 21. veljače 1974. SFRJ se

sastojala od socijalističkih republika; Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore,

Makedonije i Srbije. Srbija je imala autonomne pokrajine Vojvodinu i Kosovo, a sve

republike i pokrajine imale su svoje ustave, svoja predsjedništva, svoje parlamente i svoje

vlade s ministrima. Republike su imale svoj teritorij koji je utvrđen još na II. zasjedanju

Antifašističkog Vijeća Naroda Jugoslavije (AVNOJ) 29. studenog 1943. godine. Ovo je vrlo

važno znati zbog nastavka ove priče kojom ću podsjetiti na činjenice vezane uz raspad zemlje

koja se zvala SFRJ. Dakle, Ustav iz 1974. potvrdio je pravo federalnih jedinica na slobodno

odlučivanje republika o ostanku u zajedničkoj državi i odcjepljenju od nje.

6

Himna, koja se nije smjela izvoditi

Nekoliko dana prije događaja u Karađorđevu u Vinkovcima je otkriven spomenik

kompozitoru „Lijepe naše“ Josipu Runjaninu, a svi zborovi osnovnih i srednjih škola bivše

općine Vinkovci su pjevali hrvatsku himnu. Kako sam uz pokojnog Mirka Meštrovića bio

organizator ove svečanosti mogu potvrditi koliko je oduševljenje vladalo kod tisuća

okupljenih građana. „Lijepa naša“ je i tada bila republička himna i tako je stajalo u

republičkom Ustavu. Programatska struktura osnovne škole je predviđala da učenici prvog

razreda osnovne škole moraju znati raspoznati himnu svoje domovine, a oni u četvrtom

razredu je moraju znati pjevati.

Nakon pada Hrvatskog proljeća himna Republike Hrvatske je naprosto nestala, a rijetko se

netko od prosvjetnih radnika usudio provesti ono što je po programatskoj strukturi bilo

predviđeno. Hrvatska šutnja je bila na svakom koraku, šutjeli nisu samo oni Hrvati koji su bili

kako se govorilo okorjeli komunisti i unitaristi a oni Hrvati koji su znali zapjevati recimo

„Vilu Velebita“ završili bi u zatvoru.

Kada je 3. siječnja 1980. u Klinički bolnički centar u Ljubljani na liječenje primljen Josip

Broz Tito, započelo je novo razdoblje zemlje koja je od samog početka bila osuđena na

propast. Liječenje Josipa Broza bilo je neuspješno i doživotni diktator i predsjednik svega u

SFRJ umire 4. svibnja 1980. Prema članku 328. Ustava SFRJ istoga dana dužnost

predsjednika Predsjedništva SFRJ preuzima predstavnik Makedonije Lazar Koliševski.

Kasnije, u nastavku ću se više baviti ovim političkim tijelom koje je sastavljeno od

predstavnika svih republika i dvije autonomne pokrajine a koje je svake godine u svibnju

dobivalo novog predsjednika po unaprijed utvrđenom rasporedu.

7

Nakon smrti Josipa Broza Tita započeo je proces raspadanja Jugoslavije u čemu je od samog

početka vodeću ulogu imala Srbija i njezino komunističko-nacionalističko rukovodstvo ali i

Predsjedništvo SFRJ i JNA, odnosno, oni koji su bili garancija očuvanja Jugoslavije. Njihov

osnovni plan je u biti imao osnovni cilj što bržeg razbijanja Jugoslavije a onda na njezinim

ruševinama stvoriti veliku Srbiju. Ako se danas analizira realizacija toga plana može se reći

da su gotovo uspjeli. Isto tako se može reći da im je jedina prava prepreka na tom putu bila

Hrvatska.

Nemiri na Kosovu

Oni koji su provodili plan velike Srbije sve su vrijeme u svojoj političkoj retorici zapravo

prodavali maglu kako im je zapravo cilj očuvanje Jugoslavije. Krivnja za rušenje SFRJ je

prebačena na Albance na Kosovu i tzv. zapadne republike, Hrvatsku i Sloveniju. Što se

sprema bilo je vidljivo puno godina ranije kada je u Mirkovcima kraj Vinkovaca na

trafostanici osvanuo grafit „Oj Hrvati al' ćemo vas klati kad vam Tito počne umirati“. Ova

parola je upotrebljavana i na srpskim svatovskim svečanostima između 1974. i 1990. godine,

a nikada nije zabilježeno da je zbog toga netko kažnjen.

Kada je 11. ožujka 1981. došlo do prvih studentskih demonstracija moglo se zaključiti da je to

bio odgovor na stalni ponižavajući odnos Srbijanaca prema Albancima na Kosovu, a upućeniji

su kratko zaključili: „Počelo je“. Ovi nemiri su 25. ožujka buknuli i u Prizrenu, a 1. travnja

ponovno u Prištini. Predsjedništvo SFRJ je donijelo 2. travnja odluku o uvođenju izvanrednog

stanja i formiranju Združenog odreda milicije. Odred milicije je sastavljen od milicijskih

snaga svih republika, a „Savezni sekretarijat za unutrašnje poslove“ bio im je izravno

nadređen. Ono što će Srbija nastojati bilo je na tragu njezinog plana, pa će problem Kosova

nastojati prebaciti na cijelu Jugoslaviju. Ako bi netko razuman stao na stranu Albanaca, u

Beogradu je odmah proglašavan unutarnjim neprijateljem i rušiteljem Jugoslavije.

Milošević je sublimirao sve velikosrpske ideje u konačni

obračun sa svim protivnicima

Godinu dana nakon donošenja Memoranduma SANU-a, na srbijansku političku scenu

dolazi Slobodan Milošević

Inače je tih godina u Jugoslaviji vođen posljednji obračun tajnih službi s „unutarnjim

neprijateljima“ kojih je, naravno, najviše među onima koji nisu Srbi. Svako drukčije mišljenje

proglašavano je od strane komunističkog, političkog i vojnog vrha kao „rušenje temelja

avnojske SFRJ. Mnogi ljudi su robijali zbog tzv. verbalnog delikta, odnosno, drukčije

izgovorenog ili napisanog mišljenja. Tako je u Sarajevu u srpnju 1983. organizirano suđenje

skupini Muslimana s prvooptuženim Alijom Izetbegovićem, a zbog teksta „Islamske

deklaracije“. Optuženi su osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora, a zbog ovog suđenja u

Beogradu je potpisivana peticija za ukidanje verbalnog delikta. Treba reći da će uskoro

intelektualci u Srbiji zašutjeti, pa čak i zanijemili, a oni koji su govorili, govorit će o velikoj

Srbiji i četništvu.

Velikosrpski intelektualci na čelu pobune

Postojali su i drugi znakovi koji su upozoravali da je došlo do dramatičnog zaoštravanja na

svim područjima društveno-političkog života u SFRJ. Tako je 19. lipnja 1987. na skupštini

Saveza književnika Jugoslavije došlo do razlaza među sudionicima i onda i do raspada ovog

8

saveza. Hrvatska se nalazila i dalje u razdoblju šutnje, u čemu su prednjačili prije svih oni koji

su činili intelektualnu elitu. Iako je bilo nekih naznaka promjena, iako se u narodu javljalo

veliko nezadovoljstvo, hrvatski politički vrh je i dalje šutio. Tako ne stoji tvrdnja koja se često

isticala u Beogradu, tada, a i kasnije da je pobuna Srba u Hrvatskoj bila posljedica promjena u

Republici Hrvatskoj, jer promjene u Hrvatskoj će započeti kada je u Srbiji sve bilo gotovo.

Što se tiče Slovenije, tamo su se javno u najvišim političkim krugovima iznosile zamisli o

potrebama promjena u SFRJ, a sve je to javno iznošeno u listu za mlade „Mladina“ kojemu je

na čelu bio Janez Janša. Janez Janša je u „Mladini“ sa svojim suradnicima najčešće prozivao

JNA koja se često u medijima označavala kao sedma republika. Ova sedma republika bila je

do zuba naoružana, a vrhovni zapovjednik joj je bilo Predsjedništvo SFRJ koje, zapravo, nije

imalo nikakvog utjecaja.

Zajedničko Predsjedništvu SFRJ i JNA je bilo to da ni u kom slučaju ne dopuste i najmanji

oblik demokratizacije bilo kojeg dijela jugoslavenskog komunističkog društva. JNA je to

bjelodano pokazala time što je uhitila Janeza Janšu i suradnike, što je 16. lipnja 1987. objavio

Odbor za obranu Savezne skupštine SFRJ. Svima je suđeno u Vojnom sudu u Ljubljani, što je

pokazalo da je JNA uzela u svoje ruke obranu od bilo kakvih promjena u zemlji u kojoj je u

tijeku proces raspada. Najveći grijeh Janše i njegovih suradnika bio je to što su tražili da

Slovenci u JNA govore svojim jezikom i da ročnici iz Slovenije tzv. vojni rok služe u svojoj

republici.

Od Vuka do Slobe

Daleko ozbiljnije promjene događale su se u Srbiji i Crnoj Gori, pa je nužno podsjetiti na

ideju Velike Srbije, koje je provođenje tih dana bilo na djelu. Ideja o Velikoj Srbiji

razrađivana je od osamostaljenja Srbije od turske vlasti početkom XIX. stoljeća, a to je u

knjizi „Srbi svi i svuda“ 1836. godine objavio Vuk Stefanović Karadžić. Nastavio je u

„Načertaniju“ objavljenom 1844. godine Ilija Garašanin, pa „Do istrage vaše ili naše“, koju

objavljuje Nikola Stanojević 1902. godine, potom „Izlazak Srbije na Jadransko more“ Jovana

Cvijića iz 1912., „Iseljavanje Arnauta“ Vase Čubrilovića iz 1937., „Homogena

Srbija“ Stevana Moljevića iz 1941. godine…

Sve napisano 24. rujna 1986. godine praktički je proklamirano u memorandumu Srpske

akademije nauka i umetnosti (SANU), kojeg su objavile, pod naslovom „Memorandum

9

SANU“, beogradske „Večernje novosti“. Ovaj tekst je zapravo sažimao sve ideje koje su

vodile prema rušenju Jugoslavije i stvaranje Velike Srbije, a za sobom će povući lavinu

odobravanja kod pristaša ideje Velike Srbije. Naravno, da je u zapadnim dijelovima

Jugoslavije „Memorandum SANU“ izazvao veliko protivljenje, no to ne će još uvijek kod

političkog vodstva Hrvatske izazvati neku veću brigu.

Ipak i unatoč razrađenim planovima i metodama razbijači Jugoslavije i ideolozi Velike Srbije

nisu imali vođu koji bi ih poveo u provođenje plana. Vođa će biti određen u liku Slobodana

Miloševića 23. i 24. rujna 1987. godine kada je smijenjen predsjednik Centralnog komiteta

Saveza komunista Srbije, Dragiša Pavlović. Dakle, godinu dana nakon objave

„Memoranduma SANU-a“ na čelo CK SK Srbije dolazi Slobodan Milošević, koji će iste

večeri na prosvjednom skupu u Kosovu Polju uzviknuti da Srbe „niko ne sme da bije“.

Sve je nastavljeno nasilnim smjenama izabranih rukovodstava u gradovima diljem Srbije i

Crne Gore tzv. mitinzima istine i tzv. jogurt revolucijom. Okupljene mase, od kojih su mnogi

već ostali bez posla, zagrijavali su profesionalni bukači koji su putovali od grada do grada,

uzviknuli su parole o tome da samo Slobodan Milošević može zamijeniti Josipa Broza Tita.

Tamo gdje su se oni pojavili metodama ulice su maknuti oni koji su bili izabrani po tada

važećim zakonima i postavljani su oni koji su slijepo slijedili Slobodana Miloševića.

(

Ratni pokliči Slobodana Miloševića na Gazimestanu i

hrvatskih četnika u Kosovu kod Knina

Hrvatska je imala veliki uteg na vratu u činjenici što je u vrijeme raspada Jugoslavije u

Beogradu imala trojicu Hrvata izdajnika

Slobodanu Miloševiću se na velikom „Mitingu istine“ na ušću Save u Dunav u Beogradu, 19.

studenog 1988. godine, poklonilo milijun Srba dajući mu odriješene ruke. Sljedeće godine, u

siječnju, pred Skupštinom Crne Gore u tadašnjem Titogradu, kasnije ponovno Podgorici,

okupila se masa ljudi i opet oni putujući „mitingaši“ koji ruše legalno izabrane obnašatelje

partijske i političke vlasti ove republike. Bez izbora na čelo ove republike i njezine partije

dolaze, kako su ih tada zvali, džemperaši, Milo Đukanović i Momir Bulatović.

Kosovski Srbi su odigrali svoju ulogu rušeći Kaqushu Jashari, predsjednicu Predsjedništva

Kosova i Azema Vllasija, člana istog Predsjedništva. Azema Vllasija kao i Kaqushu Jashari su

isključili iz Saveza komunista, a Vllasija su zatvorili i sudili mu na montiranom procesu. Ovo

je izazvalo štrajk rudara Trepče koji provode sedmodnevni štrajk glađu od 20. do 27. veljače

1989. Rudari Trepče su u Hrvatskoj i Sloveniji dobili veliku medijsku potporu, pa su na tzv.

„događanju naroda“ 27. veljače 1989. u Kninu Hrvatska i Slovenija prozvane radi „evidentne

sprege s albanskim separatistima“. Na bezobzirno ubijanje Albanaca od strane združenog

odreda milicije i tenkovskih postrojbi JNA u Kninu nisu reagirali.

10

Tri Hrvata izdajnika u Beogradu

Događaji u Jugoslaviji praćeni su u svijetu koji je u očuvanju Jugoslavije velike nade polagao

u Antu Markovića, kada je on 17. ožujka 1989. izabran za predsjednika Saveznog izvršnog

vijeća, odnosno, Vlade SFRJ. Tvrdili su da se Hrvati nemaju što buniti, jer, eto, novi

„premijer“ SFRJ je Hrvat, a Hrvati su i savezni ministri i to obrane, general Veljko Kadijević

i vanjskih poslova Budimir Lončar. Nitko nije razmišljao da su sva trojica bili dio onih koji su

imali nevjerojatnu količinu moći koje se ni po koju cijenu nisu kanili odreći. Oni su bili

odlučni jedino u tome da ono što imaju moraju po svaku cijenu zadržati, a za to im je bila

potrebna jednoumna jednopartijska država kakva je bila Jugoslavija. Prije svega za to je bio

potreban jak policijski i vojni aparat, koji je u to vrijeme svoju moć demonstrirao nad

Albancima na Kosovu, što nikoga u svijetu nije baš previše zabrinjavalo.

Sve što sam rekao moglo je kod svakoga hrvatskog domoljuba izazvati samo jedno

razmišljanje, a to je, kako iskoristiti priliku da se Hrvatska izvuče iz zagrljaja bratstva i

jedinstva, odnosno, Jugoslavije. Prvo je 20. svibnja 1989. registrirana prva stranka i to je bila

Hrvatska socijalno-liberalna stranka, koje je prvi predsjednik bio Slavko Goldstein. Nedugo

potom, 17. lipnja u registar se upisala Hrvatska demokratska zajednica, koje je predsjednik

bio dr. Franjo Tuđman, a početkom 1990. godine registrirat će se niz novih stranaka.

Već sam rekao da je smjena predsjednika Predsjedništva SFRJ bila rutinski po već ustaljenom,

unaprijed dogovorenom redoslijedu. Kada se 16. svibnja 1989. vršila smjena i kada je izabran

Janez Drnovšek, predstavnik Slovenije, za predsjednika Predsjedništva SFRJ Srbija je izrazila

neslaganje da novi predstavnik Hrvatske u tom Predsjedništvu bude dr. Stipe Šuvar.

Rukovodstvo Socijalističke Republike Srbije utvrdilo je da je u slučaju dr. Stipe Šuvara riječ o

„nestabilnoj osobi“, a zapravo je riječ bila o tome da za dvije godine na čelo Predsjedništva

treba sjesti predstavnik Hrvatske, a oni u Srbiji su imali za to vrijeme svoje planove. Novi

članovi su ipak izabrani, pa je uz spornog Stipu Šuvara, iz Makedonije to bio dr. Vasil

Tupurkovski, a iz BiH Bogić Bogićević.

Ratni pokliči na Gazimestanu i Kosovu kod Knina

Pucanje Jugoslavije po još jednom šavu zbilo se u lipnju 1989. kada je predsjednik Saveza

socijalističke omladine Jugoslavije Branko Greganović dao ostavku nakon čega se savez

raspao. Ipak, najvažniji događaj koji će pokazati što želi Srbija zbio se 28. lipnja 1989. na

Gazimestanu, na Kosovu Polju, kada je obilježena šeststota obljetnica Kosovske bitke. Ovom

događaju su nazočili svi članovi Predsjedništva SFRJ, osim dr. Stipe Šuvara i svi visoki

dužnosnici JNA i Vlade SFRJ. Pred svima njima Slobodan Milošević je nedvosmisleno

izjavio da će Srbija svoje interese u Jugoslaviji braniti oružjem.

11

Reprizu proslave organizirali su u Kosovu kraj Knina 8. i 9. srpnja 1989. o čemu mi je

svjedočio Nikola Vukošić budući načelnik Policijske uprave Šibensko-kninske. Sve su to

zabilježile i TV kamere raznih televizijskih kuća i radio postaja države u raspadu. Nikola

Vukošić kaže: „Govornici su pozivali na obračun s Hrvatima, a pjevale su se četničke pjesme

i sve je bilo prepuno četničke ikonografije, a o svemu smo mi u Zagreb poslali opširno

izvješće“. Na sve što je viđeno i nakon što se iz „mitinga istine“ i „događanja naroda“ prešlo

na otvoreno veličanje četništva, jedini koji je zbog toga dao ostavku na članstvo u CK SK

SFRJ, bio je Zdravko Grebo predstavnik BiH.

U vojnom odmaralištu u Kuparima u ljeto 1989. Slobodan

Milošević, Borisav Jović, Veljko Kadijević i Bogdan

Trifunović iskovali plan o ratu protiv Hrvatske

Tomislav Ladan je tvorac naziva političke stranke Hrvatske demokratske zajednice koja

je iznjedrila samostalnu hrvatsku državu

O provedbi plana razbijanja Jugoslavije i stvaranja nove tvorevine, koja se može zvati

Jugoslavija, ali će u biti bíti velika srbija, donesen je sredinom ljeta 1989. godine u vojnom

odmaralištu u Kuparima. Zajedno su tu i tada ljetovali Slobodan Milošević, Borisav Jović,

Veljko Kadijević i Bogdan Trifunović, odnosno, oni koji su prouzrokovali najkrvavije

događaje na tlu Europe nakon Drugoga svjetskog rata. Po njihovim zapovijedima i odlukama

bit će izvršena agresija Srbije i Crne Gore na Sloveniju, Hrvatsku i BiH, a glavnu ulogu u

provedbi toga će preuzeti JNA i Predsjedništvo SFRJ. Dio plana je bila i ideja da Srbija

tobože bude po strani i da njezino mišljenje ne bude otvoreno, a JNA da djeluje tako da to

bude prvo razdvajanje strana koje su u sukobu u Hrvatskoj, a drugo da mora angažirati vojsku

kako bi oslobodila svoje vojnike u blokiranim vojarnama u Hrvatskoj. Prema tom planu, sve

zločine treba pripisati novoformiranim suvremenim četnicima, koji su vođeni od

profesionalnih vojnih specijalaca.

U Kuparima je isplaniran rat protiv Hrvatske

Kako i danas ima onih koji tvrde da je rat dogovoren, da je dogovarana zamjena teritorija i niz

sličnih izmišljotina skuhanih u tvornici metoda i oblika specijalnog rata JNA, nužno je

upozoriti da je sve isplanirano i dogovoreno prije nego se u Hrvatskoj išta ozbiljno pokrenulo.

Ono što je u Hrvatskoj činjeno bilo je nužno, jer je 1989. godine bilo jasno da razlaz

jugoslavenskih republika ne će proteći u miru. Dio plana onih što su se sastali u Kuparima je

12

po svaku cijenu ići na to da se ne može utvrditi stvarni krivac, da se govori o građanskom ratu

i da su onda svi sudionici toga jednako krivi.

Od završetka Drugoga svjetskog rata Hrvati su u Jugoslaviji sustavno bili sotonizirani i

proglašavani ustašama, iako je istina da su upravo Hrvati bili dobar dio narodno-

oslobodilačke borbe, odnosno najbrojniji antifašisti. Sustavno su Hrvati proganjani i zatvarani,

a u inozemstvu mnogi fizički likvidirani, a jugoslavenske tajne službe toliko su se infiltrirale

među hrvatske emigrante, da se i među njih uvukla famozna hrvatska šutnja. Istodobno su u

Hrvatskoj velikom broju viđenijih Hrvata uzete putovnice i oni su tako onemogućeni ostvariti

normalne kontakte u svijetu s onima, koji su o Jugoslaviji mislili isto. Tako je dr. Franji

Tuđmanu putovnica vraćena tek 1987., a osječki odvjetnik Vladimir Šeks, koji je bio

predsjednik Helsinške federacije za ljudska prava za područje Jugoslavije, upućuje prosvjed

predsjedniku Sabora dr. Anđelku Runjiću i predsjedniku Predsjedništva SR Hrvatske Ivi

Latinu zbog „uskraćivanja osnovnih ljudskih prava – prava slobode na kretanja“.

Sljedeći ozbiljan korak je učinjen 18. siječnja 1989. kada su 233 hrvatska intelektualca

potpisali „Izjavu o hrvatskom jeziku kao samostalnom jeziku hrvatskog naroda“. Kada bi se

netko ili neka skupina u Hrvatskoj usudila javno govoriti, odmah su na nož dočekani od

političara potpomognutih režimskim novinarima jednako hrvatskih kao i jugoslavenskih

medija. Treba reći da je Hrvatska u takvim prilikama dočekala političke potrese, koji su

potresali zemlje Varšavskog ugovora i svakom je bilo jasno da će isti procesi zahvatiti i

neprirodnu političku tvorevinu zvanu SFRJ.

Spas dolazi iz vikendice športaša Ante Ledića

Hrvatska emigracija je pozorno osluškivala ove događaje i među podijeljenom emigracijom

sve je više dolazilo do suglasja, da se Hrvatskoj može pomoći samo u Hrvatskoj uz razumnu

izvanjsku potporu. Kako sam od 1985. do 1990. godine kao slikar imao niz izložbi u

Njemačkoj i Švicarskoj, svjedok sam tih događaja u kojima se dogovaralo da se ne učini ništa

što bi štetilo onima, koji su u Hrvatskoj počeli dizati glavu.

Prvi važan korak koji je učinjen na putu izlaska iz hrvatske šutnje učinjen je 19. siječnja 1989.

godine i kada se u klijeti Ante Ledića, dipl. ing., u zaseoku Strošincu kod sela Laškovec na

Plješivici, pod izgovorom da se slavi rođendan braće Marka i Vlade Veselice, okupilo društvo

u kojem su bili: dr. Franjo Tuđman, Drago Stipac, dipl. ing., odvjetnik Vlado Marić, dr.

Mladen Marić, dr. Tomislav Ladan, dr. Marko Turić, dr. Anto Matković, dr. Hrvoje Šošić i,

naravno, već spomenuti Ante Ledić i braća Veselica. Razmatrana su brojna pitanja iz toga

političko-društvenog trenutka u kojem se Hrvatska nalazila i o osnivanju jedne buduće stranke

za koju je dr. Franjo Tuđman predložio naziv Hrvatski demokratski zbor, a dr. Tomislav

Ladan – Hrvatska demokratska zajednica.

Drago Stipac je bio za naziv Hrvatski demokratski savez, no bez obzira na ime stranke treba

reći da je ovo bio jedan od sudbonosnih koraka na putu višestranačja u Hrvatskoj. Treba

zaključiti da ovaj slobodarski politički zamah više nije bilo moguće zaustaviti, pa su gospoda

s Plješivice 23. veljače 1989. okupila u Društvu književnika Hrvatske veći broj istomišljenika.

Tribinu je vodio književnik Stjepan Čuić, a govorili su Šime Balen, Dalibor Brozović, Ivan

Gabelica, Grga Gamulin, Radovan Grgec, Hrvoje Hitrec, Dubravko Horvatić, Neven Jurica,

Stjepan Šešelj, Anto Matković, Drago Stipac, Petar Šegedin, Vladimir Šeks i Franjo Tuđman.

13

Dubravko Horvatić u svojoj knjizi „Pabirci S Poprišta“, izdane u Zagrebu 1999. godine, na str.

208 piše: „Ljeti ili jeseni 1987. susreo sam u atelieru Ede Murtića dr. Franju Tuđmana.

Poznavali smo se već godinama, a pobliže iz uredništva 'Hrvatskog tjednika' i Upravnog

odbora Matice hrvatske 1970./71. Pozvao me je da ga posjetim, te smo se od tada često

sastajali, ili u njegovom domu u Nazorovoj ul. 59, ili u klubu književnika. Dr. Tuđman bio je

pun energije i optimizma. Kad bih ja rekao 'ako ostvarimo državu' on bi me sa

samopouzdanjem i sigurnošću ispravljao - 'kad ostvarimo državu“! Dalje Horvatić u istoj

knjizi na str. 210. piše: „Također smo u nekoliko navrata raspravljali i o samom nazivu: dr.

Tuđman bio je za Hrvatski demokratski zbor, a ja sam, držeći da će to jugoboljševicima

zvučati 'ustaški' predložio -zajednica, analogno hrvatskim kulturnim zajednicama u Europi,

Hrvatskoj bratskoj zajednici u SAD-u, Hrvatskoj narodnoj zajednici u BiH početkom stoljeća,

itd“.

Mnogi se nisu snalazili u vremenu raslojavanja i

propadanja stare politike

Upad zagrebačke milicije u prostorije HDZ-a 10. listopada 1989. uslijedio je prema

istom današnjem scenariju, prema kojemu najprije optužnicu po uputama političara

pišu novinari

Tijekom ljeta i jeseni 1989. dr. Franjo Tuđman i mnogi vodeći ljudi HDZ-a razletjeli su se na

sve strane šireći ideje svoje programske deklaracije osnivajući ogranke i šireći članstvo.

Istupanje u javnosti bilo je sve češće i sve konkretnije, pa će tako dr. Franjo Tuđman na

proširenoj sjednici Društva književnika Hrvatske upozoriti na mnogobrojne „medijske i

političke napade na hrvatski teritorijalni integritet i osporavanje hrvatske državnosti“. Izvršni

odbor HDZ-a 6. rujna 1989. godine upućuje javni prosvjed zbog toga što su srbijanski

akademici Dobrica Ćosić i Antonije Isaković ponudili talijanskim neofašistima Istru i

Dalmaciju. Ovaj put, ni inače šutljivi Hrvatski sabor nije mogao nereagirati, pa je 29. rujna

iste godine „akademska posla“ dvojice srbijanskih akademika nazvao „velikosrpskim

prekrajanjem Hrvatske“.

Nastavak istupanja u javnosti se dogodio 30. rujna 1989. kada se u Dvorani Kumrovec na

Zagrebačkom velesajmu sastao Središnji odbor HDZ-a, koji je tada imao 62 člana. Bila je to

prva sjednica ovog tijela i ono što je važno bilo je davanje potpore Skupštini Republike

Slovenije na donošenju amandmana na Ustav te republike, koji ističu pravo na suverenitet i

samoodređenje, te osobnu odgovornost. Tako je od samog početka dat znak da u Hrvatskoj

kane biti uz Sloveniju na njezinom putu promjena i da ne žele to samo promatrati.

14

Središnji odbor HDZ-a tada donosi i odluku da se uputi apel svim živim članovima zadnjega

Upravnog odbora Matice hrvatske, da se obnovi ta najstarija hrvatska kulturna ustanova.

Skupštini grada Zagreba upućen je zahtjev da se središnjem zagrebačkom trgu vrati naziv Trg

bana Josipa Jelačića. Ovim se HDZ pridružio zahtjevu koji je već uputio HSLS. Nastavak ove

inicijative dogodio se 8. listopada 1989. kada je HDZ tiskao letak kojim su informirani

građani o toj inicijativi, o vraćanju naziva trga.

Mediji, a posebice novinari Radija i televizije Zagreb ovo su iskoristili kao priliku da u

idejama novih stranaka prepoznaju „jezivo priznavanje prošlosti“, a mnogi komentari i članci

su bili zadivljujući prijepisi iz vremena Hitlera i Staljina. Slijedio je upad desetorice

službenika Gradskog sekretarijata unutrašnjih poslova grada Zagreba 10. listopada 1989. u

prostorije HDZ-a na Novoj Vesi i izvršen pretres. Scenarij je sličan onome što se i danas

događa u Hrvatskoj, jer su optužnicu po uputama političara napisali novinari, a onda je

nastupila milicija. Naravno da se pojava bilo kakvih drugih političkih stranaka, osim

komunističke partije dočekivala s velikim strahom i izazvana je prava panika u

jednopartijskom jugoslavenskom vrhu. Kako se jugoslavensko društvo nalazilo u sveopćoj

krizi koja je potresala državu, koja je pucala po svim šavovima, pojava stranaka je dobro

došla da se na njih prebaci krivnja za sve moguće nedaće.

Političke i društvene promjene su bile nužnost i tu više nije bilo spora, no uz sve napade koji

su dolazili od tvrdolinijaša i branitelja starog, već gotovo propalog sustava i sami vjesnici

promjena, optuživali su se međusobno. Možemo reći da se mnogi nisu snalazili u vremenu

raslojavanja i propadanja stare politike, pa u želji da na svoj način ustroje nešto novo, iskakali

su iz novopostavljenog puta u demokraciju. Kada su se 10. listopada 1989. u Otočcu ob Krki

u Sloveniji sastali predstavnici novoosnovanih stranaka Slovenije, Hrvatske i Srbije; Ivan

Zvonimir Čičak, Vlado Gotovac i Franjo Zenko su napali istupe pojedinih vodećih ljudi HDZ-

a. Napad se nije odnosio na programske postavke, već izjave koje su jednostavno rečeno neke

koji su imali loše iskustvo iz 1991. godine, uplašili.

Ipak više nije bilo načina da se demokratske promjene zaustavi, a HDZ je nastavio na svoj

osebujan i populistički način, jer je to ujedno bio jedini način, ako se stvarno željelo promjene

ostvariti. Na sam rođendan umiruće države, 29. studenog 1989. godine objavljen je proglas

HDZ-a Saboru i cijelome hrvatskom narodu pod naslovom „uzmimo konačno svoju sudbinu u

svoje ruke“. Danas možemo slobodno reći da je ovo bilo u pravom trenutku i na vrijeme i da

15

će se HDZ izdvojiti kao stranka koja ima jasna stajališta i koja zna što hoće i želi hrvatski

narod.

Jednopartijski sustav je pravio svoje račune u kojima su planirali stvari malo prefarbati i

nastaviti po starom, a to je bilo vidljivo na XI. Kongresu SKH koji se održao u Zagrebu 11. i

12. prosinca 1989. Bilo je vidljivo da im nije bilo svejedno u odnosu na ono što se događa u

zemlji, ali je bilo i jasno da se ne žele samo tako povući. Donijeli su dokument pod nazivom

„Osnovni pravci djelovanja SKH na reformi društva i Saveza komunista“, no kao i uvijek,

jedno je bilo ono što je pisalo u ovakvim dokumentima, a što je zapravo dogovoreno. Ono što

se moglo pročitati u dokumentu, jasno je govorilo da se hrvatski komunisti s Ivicom Račanom

zalažu za jedinstvo Saveza komunista i očuvanje same Jugoslavije kao federativne zajednice

suverenih republika.

Osnivanje hrvatskih političkih stranaka

HDZ je od početka zagovarao potrebu opće pomirbe hrvatskoga naroda, što je

pridonijelo uspjehu ove stranke

Tribinu u Društvu hrvatskih književnika tek su rijetki mediji objektivno prenijeli, no većina ih

je ovaj skup ocijenila kao „Maspokovsko i nacionalističko naslijeđe“. No bez obzira na sve,

ljudi koji su započeli promjene nastavili su djelovati, a kako je hrvatski Mandela dr. Marko

Veselica nakon ove tribine putovao u SAD, dr. Franjo Tuđman mu je predložio da sa sobom

ponese tekst „Prednacrta programske deklaracije HDZ-a“. Napominjem da je vrijeme još vrlo

opasno i da su sve aktivnosti hrvatskih disidenata posebno praćene, no Veselica je bez

razmišljanja prihvatio Tuđmanovu ponudu. Rezultat toga je da je već 12. travnja 1989. godine

tekst deklaracije objavljen na engleskom i hrvatskom jeziku u listu hrvatske bratske zajednice

„Zajedničar“.

Rezultat praćenja ovih aktivnosti od strane postojeće vlasti, bila je prekršajna prijava protiv dr.

Franje Tuđmana zbog javnog nastupa koju je, začudo, sudac za prekršaje odbio. Prijava je

stigla od javnog tužitelja za prekršaje od 15. ožujka 1989., a sudac za prekršaje je prijavu

odbio s obrazloženjem da je zabrana javnog nastupanja istekla 22. ožujka 1988.. Ovo je

svakako bio znak da u hrvatskom sudstvu iz toga vremena ima ljudi, koji nisu više spremni po

naredbi odozgo slijepo donositi odluke i presude.

Već sam rekao da su Srbi u Hrvatskoj već puno ranije svoju sudbinu vezali za Beograd, a

potvrda tomu je skup Srba u Kninu 1. veljače 1989. Tada su Jovo Opačić i Simo Dubajić dali

otvorenu potporu Slobodanu Miloševiću i njegovoj politici, posebice onoj prema Albancima

na Kosovu. Jasno je da ta politika nije slala poruke mira ni demokracije, a to je u potpunoj

suprotnosti onome što su nudili oni koji su krenuli putem promjena u Hrvatskoj.

Na političku pozornicu Hrvatske tijekom 1989. godine izlazili su razni ljudi s raznim idejama,

no najviše pozornosti su dobivali oni koji su svoje političke opcije nudili na osnovi

demokracije i nacionalnih interesa. U pripremama za osnivanje novih stranaka najdalje je

otišla skupina hrvatskih intelektualaca okupljenih oko programa Hrvatsko socijalno-liberalne

stranke. Konstituirajuća sjednica HSLS-a održana je u Zagrebu 20. svibnja 1989. u

prostorijama Radničkoga sveučilišta „Moša Pijade“. Slijedit će ih Inicijativni politički krug s

Plješivice, koji 2. lipnja 1989. izjavljuje da kani utemeljiti novu političku stranku HDZ, te da

će 17. lipnja održati javni skup.

16

Tražeći mjesto za održavanje javnog skupa u dvorani „Vatroslav Lisinski“, odbijeni su, pa su

na kraju uspjeli dogovoriti dvoranu u hotelu „Panorama“. „Sekretarijat za unutrašnje poslove

grada Zagreba“ reagirao je tako da je skup HDZ-a zabranio i o tome 15. lipnja obavijestio

organizatore. Ovo nije obeshrabrilo inicijatore skupa HDZ-a koji su odlučili skup održati

najavljenog dana, ali na drugom mjestu. Spletom okolnosti sve je obavljeno na nejavnom

mjestu u prostorijama nogometnog kluba „Borac“ na Jarunu, gdje je nazočilo 48 ljudi, koji su

usvojili statut i programsku deklaraciju ove nove stranke. Kada je ova činjenica objavljena, to

je izazvalo val oduševljenja u hrvatskom narodu posebice Hrvatima u inozemstvu, a mnogi će

uskoro pristupiti ovoj stranci i postati njezine gorljive pristaše. Važno je istaknuti da je od

početka ova nova stranka krenula od potrebe općeg pomirenja hrvatskog naroda, što je bilo i

temelj i osnovna pretpostavka uspjeha ove stranke. Čelni ljudi hrvatske politike i mediji su

reagirali žestoko, no samo verbalno, jer im je već duže vremena bilo jasno da se tijek povijesti

počeo odvijati bez njihove sile.

Sve što se dogodilo nakon osnivanja HSLS-a i HDZ-a pokrenulo je nevjerojatnu

protuhrvatsku promidžbu u Jugoslaviji i inozemstvu i odmah je Hrvatska proglašena kao

rušitelj Jugoslavije i stečevina bratstva i jedinstva, te socijalističkoga radničkog

samoupravljanja. Iako je histerično traženo poduzimanje koraka i trpanje u zatvor svih koji su

digli glas razuma, to se nije dogodilo jer je onima u Beogradu bio potreban krivac za

razbijanje Jugoslavije, prije svega radi međunarodne zajednice. Može se reći da je

jugoslavensko obavještajno podzemlje do današnjeg dana uspjelo u svijetu Hrvatsku prokazati

rušiteljem Jugoslavije i da je to „ustaško“ djelo. Ove ideje podgrijavaju i danas neki krugovi u

Hrvatskoj, a da ne govorimo da to na djelu provodi Međunarodni sud za ratne zločince u Den

Haagu.

Srbi su stopostotno vladali Vukovarom i Kombinatom

Borovo Od 5. veljače 1990. Hrvatska je imala već osam registriranih političkih stranaka

Dva dana nakon što su na svom XI. Kongresu hrvatski komunisti rekli što misle o reformama

i promjenama, HDZ je uputio zahtjev dr. Anđelku Runjiću, predsjedniku Sabora Republike

Hrvatske, da se legalizira višestranačje i pod hitno donese izborni zakon. Prema ovom novom

izbornom zakonu HDZ je smatrao nužnim da se omogući glasovanje i hrvatskim iseljenicima,

pa je i to proširilo mogućnosti i izglede da ova stranka postigne nužne promjene u tadašnjoj

Republici Hrvatskoj.

17

Anđelko Runjić i Veljko Knežević odlučuju

Drugog dana Božića čelništvo HDZ-a nastavlja iznositi svoje zahtjeve slanjem otvorenog

pisma predsjedniku Saveza boraca NOR-a, predsjedniku CK SKH Ivici Račanu, predsjedniku

Sabora dr. Anđelku Runjiću i direktoru RTV-a Zagreb, Veljku Kneževiću. Otvoreno pismo je

od prozvanih tražilo da „prestanu orkestrirano napadati HDZ „ i da se o višestranačju izvole

izjasniti bez zadrške, ali i da se već jednom mediji i samo društvo otvore prema novim

strjemljenjima koja trebaju osigurati nužne promjene.

Tako smo ušli u Novu 1990. godinu, a ljudi su se, nakon što je srušen Berlinski zid i nakon

što su se ujedinile Zapadna i Istočna Njemačka i nakon što je pogubljen bračni par Causescu,

pitali, što će biti s njima u toj i takvoj Jugoslaviji. Ta godina je za Hrvatsku u pravom smislu

riječi postala godina demokratskih promjena. Predsjedništvo Socijalističke Republike

Hrvatske odlučilo se na ustavne promjene, odnosno, promjene ustavnih zakona koji trebaju

omogućiti održavanje općih, neposrednih, pluralističkih i demokratskih višestranačkih izbora.

Najavljeno je to 6. siječnja 1990. i rečeno je da bi se izbori trebali održati tijekom proljeća te

godine, a da bi to bilo moguće trebalo je izmijeniti članak 2. i točku 3. članka 44. Ustava, te

nadopuniti članak 244., koji bi se odnosili na regulativu izbora.

Sljedeći korak je učinjen već 10. siječnja 1990. kada je Ustavna komisija Sabora SR Hrvatske

podržala slobodu političkih i drugih oblika udruživanja i sugerirala prijeko potrebne promjene

Ustava. Predložili su nacrt promjene Ustava o kojima bi trebao raspravljati Sabor, a već

sljedećeg dana Sabor donosi odluku da se pristupi raspravi o promjenama Ustava. Prijedlog

promjene u članku 224. je glasio: „Dopunom toga članka Ustava utvrđuje se da je sloboda

političkog udruživanja jedno od osnovnih i neotuđivih prava građana i radnih ljudi i uvjet

konstituiranja i ostvarivanja pravne države i političke demokracije“.

Ovo se može označiti rezultatom prekida famozne hrvatske šutnje i već 5. veljače 1990.

Hrvatska je imala čak osam registriranih političkih stranaka. Dok su Savez komunista

Hrvatske i Socijalistički Savez Radnog Naroda Hrvatske proizašli iz postojećeg

socijalističkog samoupravnog društva održavanog diktaturom Saveza komunista, drugi dio su

novoosnovane stranke. Dakle, to su uz već spominjani HDZ i HSLS, Hrvatska kršćanska

demokratska stranka (HKDS), Socijaldemokratska stranka Hrvatske (SDH), Hrvatska

demokratska stranka (HDS) i Radikalna stranka za sjedinjene europske države.

Vukovar je bio posrbljen

Kako god je kuhalo na političkoj pozornici, kuhalo je isto tako i u gospodarstvu, što je važno

znati, jer još uvijek i danas, tobože, reformirani hrvatski komunisti tvrde da je sve

upropašteno u vrijeme Tuđmana. Tako je u 1989. godini u Jugoslaviji bilo organizirano 1900

18

štrajkova u kojima je sudjelovalo 470.000 radnika, a ovome treba dodati i srpske mitinge

širom Jugoslavije i albanske demonstracije na Kosovu, pa je slika onda potpuna.

Ovdje ću navesti primjer „Jugoslavenskog kombinata gume i obuće Borovo“ u kojem su se

zrcalile sve zablude jugoslavenske komunističke stvarnosti. Vukovar se često navodio kao

primjer, isticalo se kako tu živi 23 nacije koje žive složno i jedinstveno, no iako su Hrvati bili

relativna većina njih nije bilo u rukovodećim strukturama općine. Kombinat „Borovo“ je imao

23 organizacije udruženog rada (OUR), a u 21 OUR-u direktori su bili Srbi. O tome mi je

svjedočio Ivan Vučković, zaposlenik u OUR-u „Strojara“, koji kaže:

„ Bilo bi nečuveno i nije se moglo dogoditi da broj direktora u 'kombinatu' bude usklađen s

nacionalnom strukturom. Kada je u Vukovaru promijenjena vlast u 'kombinatu' je ostalo sve

po starom, a istaknuti članovi HDZ-a su bili otpušteni s posla. Inače, 'kombinat' se nalazio u

nerješivoj krizi i pitanje propasti je bilo pitanje dana. Mi smo išli u prosvjed i stigli pred

Saveznu skupštinu u Beogradu, otkud smo od milicije otjerani uz teške batine“.

Krađa u kombinatu je bila gotovo legalizirana pojava, pa su cijeli tegljači obuće završavali na

crnom tržištu. Ivan Kovčalija, koji je prije rata bio zaposlenik Milicijske postaje u Dalju, kaže:

„Mi smo imali česte prijave krađe iz 'Kombinata Borovo', a jednom prilikom smo u Borovu

Selu u jednoj kući našli jedan veliki sanduk obuće, koja je po izjavi majke radnika kombinata,

služila za loženje vatre. Objasnila nam je da sin cipele nosi samo jedanput, a onda idu u vatru“.

Mnogi direktori su ogrezli u kriminalu i mnogi su mi svjedočili da ih je samo rat spasio od

zatvora.

Kraj postojanja Saveza komunista Jugoslavije

Odlazak slovenskih i hrvatskih komunista sa 14. Izvanrednog Kongresa SKJ od 20. do

22. siječnja 1990. Godine

Događaji i politička razmišljanja širom SFRJ, koja su uglavnom obilježena raznim mitinzima

upućivala su na to da će se bilo kakvoj možebitnoj novoj vlasti, koja bi u Hrvatskoj imala

jasan predznak „hrvatska“, biti iz Beograda pružen otvoreni otpor. Kada su najavljene

promjene u Hrvatskoj, poruke iz Beograda su slane na razne načine, a jedna je od tih

nedolazak predstavnika Srpske pravoslavne crkve na novogodišnji domjenak 1990. godine,

koji je inače redovito priređivao Hrvatski sabor. Srbi na Kordunu su pozvani pozivima

upućenim iz Vojvodine da se okupe 4. veljače 1990. na Autobusnom kolodvoru u Karlovcu.

O stanju u Jugoslaviji raspravljalo se i u Generalštabu JNA 19. siječnja 1990. i ocijenjeno je

da je na djelu raspad države. Generali su utvrdili da je raspoloženje u Hrvatskoj i Sloveniji

izrazito protiv Jugoslavije i da su u te dvije republike sve više na djelu antisocijalističke snage.

Vojni vrh je ocijenio da ovome pogoduje stanje u Sovjetskom Savezu, no tvrdili su da je sreća

što su „perestrojka“ i Mihail Gorbačov na udaru. Ocjena generalštaba je da JNA dobro

odrađuje svoj zadatak u čuvanju komunizma i Jugoslavije i da će ona srušiti one koji to žele

promijeniti.

Ovaj sastanak generalštaba nije bio tek redovno druženje generala, jer se događa dan uoči

održavanja 14. Izvanrednog Kongresa Saveza Komunista Jugoslavije. Kongres se održavao

od 20. do 22. siječnja 1990. godine u Sava centru u Beogradu. Predsjednik SK Slovenije

Milan Kučan je na kongresu zatražio da se ne donose nikakve promjene Ustava SFRJ prije

19

nego li se donesu ustavi republika. Ovaj Kučanov prijedlog, kao niti jedan slovenski

amandman nisu prihvaćeni, pa su Slovenci demonstrativno napustili kongres. Tada na scenu

stupa Slobodan Milošević, koji mrtvo – hladno predlaže da se kongres nastavi, kao da se ništa

nije dogodilo.

Predsjednik CK Hrvatske Ivica Račan na to izjavljuje, da ako kongres nastavi s radom bez

Slovenaca, Hrvati će ih slijediti u napuštanju kongresa. Kako su ostali bili za Miloševićev

prijedlog i Hrvati su napustili kongres, pa je to onda doista bio kraj zajedništva jugoslavenskih

komunista. Ovo je de facto bio kraj postojanja Saveza komunista Jugoslavije, a analitičari su

utvrdili da je država izgubila svog stvarnog šefa, no važno je zapamtiti da ni JNA više nije

imala gospodara. Vrijeme koje je dolazilo dovest će do toga da će stvarni gazda postati

Slobodan Milošević, koji će upravljati aktivnostima Predsjedništva SFRJ i zapovijedati JNA.

Kosovo je i dalje kuhalo, a 30. siječnja 1990. godine ubijeno je nekoliko demonstranata

Albanaca, a više desetaka ih je ranjeno. Milošević je i ovu priliku iskoristio za novi napad na

Hrvatsku i Sloveniju, a da se vidi da u tome nije sam pred Saveznom Narodnom Skupštinom

u Beogradu 31. siječnja opet se „dogodio narod“. Miloševićevi sljedbenici i istomišljenici

klicali su: „Hoćemo oružje“, „Azema na vješala“, „Vojsku na Kosovo“, „Slobo, Srbine, Srbija

je uz tebe“. Okupljena masa je bila toliko zaluđena, da je bilo jasno da se ona može

upotrijebiti za teže stvari od klicanja kojekakvih parola, a Hrvatska se spremala za izbore.

Istodobno na Kosovu je situacija bila na rubu ratnog stanja, jer je 6. veljače 1990. ubijeno 26

Albanaca, a uhićeno je više od tisuću ljudi.

Tada se u glavnom Dnevniku Radio televizije Beograd pojavio sam Milošević, koji je sa

sjednice Predsjedništva SR Srbije došao optužiti Hrvatsku i Sloveniju da daju potporu

„kontrarevolucionarima i teroristima“ na Kosovu. Inače na sjednici Predsjedništva SR Srbije,

Predsjedništvo SFRJ je optuženo zbog „kašnjenja u donošenju odluka prevažnih za integritet

zemlje“. Predsjedništvo SR Hrvatske je 8. veljače reagiralo na optužbe srbijanskog

rukovodstva o „izdaji“ i „veleizdaji“, tvrdeći da optužbe ne stoje. Tako je ovo tijelo kao i

druge institucije u Hrvatskoj propustilo priliku da odgovori na pravi način čekajući nove

optužbe iz Beograda, pa onda novo neuvjerljivo pravdanje.

Sabor SR Hrvatske na zasjedanju 14. i 15. veljače donosi potrebne amandmane na Republički

ustav čime su se stvorili uvjeti za uvođenje višestranačke parlamentarne demokracije.

Izmijenjen je zakon o informiranju, pa su se mogle izdavati novine u privatnom vlasništvu.

Na donesene amandmane reagirale su stranke tražeći promjene u većinskom izbornom

sustavu i trodomnom Saboru. Već 22. veljače dr. Anđelko Runjić predsjednik Sabora SR

20

Hrvatske potpisao je odluku o raspisivanju izbora, a sljedećeg dana je Slavko Goldstein

potvrdio da je koalicija stranaka dogovorila izaći zajedno na izbore. Riječ je o HSLS-u, HDS-

u, SDSH-u, HKDS-u i izvanstranačkim osobama: dr. Savki Dabčević Kučar, Miki Tripalu,

Srećku Bijeliću i Dragutinu Haramiji, a uskoro će ova koalicija dobiti i službeni naziv

„Koalicija narodnog sporazuma“. Tako su za skore izbore uz HDZ i stranke koje su proizašle

iz komunističkog miljea, te koalicije narodnog sporazuma stvoreni uvjeti da dođe do

demokratske promjene vlasti.

Ivica Račan: HDZ je „stranka opasnih namjera“

NDH nije bila samo puka „kvislinška tvorevina“ i „fašistički zločin“, već izraz

povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom

Događaji na Kosovu su poprimali dramatični tijek za što je krivnja SR Srbije i Predsjedništva

SFRJ bila vrlo evidentna, a iako je JNA tamo već odavno, Predsjedništvo SFRJ 20. veljače

1990. godine donosi odluku o angažiranju vojske u suzbijanju demonstracija. Predsjedništvo

je za to po Ustavu imalo pravo kao kolektivni vrhovni zapovjednik, no ostalo je pitanje prava

angažiranja narodne vojske protiv jednog od naroda koji su činili državu koja se raspadala.

Svijet nije reagirao, pa je Beograd dobio prvi signal da će i ubuduće biti tako.

Koliko su pripreme HDZ-a za izbore odmakle pokazao je i Prvi opći sabor ove stranke održan

23. do 25. veljače 1990., a upravo je ta činjenica uplašila neke od aktera političko-društvenih

zbivanja u SR Hrvatskoj. Kako su svi protivnici promjena, ali i konkurenti u izbornoj utrci

mnogo puta napadali HDZ, tvrdeći da oživljava Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH) i priziva

avet ustaštva, bilo je nužno odgovoriti. Predsjednik HDZ-a dr. Franjo Tuđman je doslovno na

Prvom općem saboru ove stranke rekao:

„Nezavisna država Hrvatska nije bila samo puka „kvislinška tvorevina“ i „fašistički zločin“,

već izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom i spoznaja

međunarodnih čimbenika. Prema tome, NDH nije predstavljala samo puki hir Osovinskih sila,

već je bila posljedica određenih povijesnih okolnosti“. Iako niti jednom riječju dr. Tuđman

nije umanjio značaj hrvatskog antifašizma, niti umanjio zločine počinjene od strane hrvatskih

fašista, ova izjava je izazvala lavinu burnih reakcija.

Predsjednik CK SKH Ivica Račan je HDZ nazvao „strankom opasnih namjera“, jer ona

„izaziva avet NDH“ i dodao: „Hrvatski narod nije prihvatio NDH kao izraz povijesnih težnji

za svojom samostalnom državom, što danas tvrdi dr. Franjo Tuđman, a što smo već davno

prije čuli od ustaša i velikosrpskih šovinista“. Ivo Latin kao predsjednik Predsjedništva SR

21

Hrvatske izjavljuje da je „HDZ svojim porukama ugrozio ne samo Srbe u Hrvatskoj, već i sve

Hrvate koji drukčije misle“.

Predsjedništvo Saveza boraca grada Zagreba utvrđuje da „ono što Tuđman traži, može dobiti

samo građanskim ratom“. Sve se ovo može tumačiti kao normalne izjave u normalnoj

demokraciji i izjašnjavanja u svrhu pridobivanja budućih birača. Ipak, teško je vjerovati da je

riječ samo o demokratskom izražavanju mišljenja, jer oni koji su reagirali, predugo su živjeli

u sustavu jednoumlja i gdje su samo oni bili u pravu.

Beogradski mediji su se naravno uključili, u, kako su oni govorili, čerečenje, a beogradska

politika svoje izvješće s Prvoga općeg sabora zaključuje riječima: „To što se dešavalo na

Saboru HDZ – a moramo primiti k znanju i pravilno ocijeniti, kako bi znali što nam je činiti“.

Što im je činiti, ovi iz Beograda su pokazali već 4. ožujka kada su na Petrovoj Gori održali

svoj najavljeni miting istine. Znajući što bi se na ovom mitingu moglo dogoditi CK SKH je

dan uoči mitinga objavio priopćenje ustvrdivši da je cilj toga skupa „širenje srpskog

nacionalizma i destabilizacija Hrvatske“.

Ova ocjena je bila točna, jer je Beograd davno osmislio plan po kojem treba što više oslabiti

Hrvatsku, kako bi bila lakši plijen velikosrbima. Mediji su u izvješćima s Petrove Gore tvrdili

da se okupilo 50.000 Srba, među kojima je bilo Srba iz Bosanske Krajine, Vojvodine, s

Kosova i iz same Srbije. Mitingaši su se kleli u bratstvo i jedinstvo, no to su izricali uz slike

Slobodana Miloševića, a klicalo se: „Jača Srbija, jača Jugoslavija“, „Nećemo podjele“, „Ubit

ćemo Tuđmana!“. Organizatori skupa su bile općine Vojnić i Vrgin Most (današnji Gvozd), a

glavni govornik je bio general Dušan Pekić, narodni heroj iz Drugoga svjetskog rata koji traži

zabranu svih nacionalističkih stranaka. General Pekić je bio upravo primjer velikosrpskog

nacionalizma i oživljenog fašizma i svaka njegova riječ izgovorena na Petrovoj Gori je to

potvrđivala.

Na govore mržnje i pozivanje na linč i obračun s Hrvatima, koji su naravno svi ustaše,

reagirao je drugi dan vrh HDZ-a tvrdeći da je na djelu prava hajka protiv ove stranke koje je

cilj zabrana rada i onemogućivanje izlaska na izbore. Čelnike koalicije Narodnog sporazuma

su upozorili da daju potporu bivšim komunističkim prvacima dr. Savki Dabčević Kučar i Miki

Tripalo, koji se ni sada nisu jasno izrazili i rekli jesu li za komunizam ili nisu. Inače, svoju

predizbornu kampanju koalicija Narodnog sporazuma započela je velikim predizbornim

skupom u dvorani „Cibone“, gdje je Mika Tripalo obraćajući se okupljenima rekao da je ovo

nastavak Hrvatskog proljeća iz 1991. godine, no u novim, boljim uvjetima, s idejama i

ljudima primjerenim današnjem vremenu“.

Pišući nekoliko godina kasnije o vremenu o kojem govorim, Marcus Tanner u svojoj knjizi

„Hrvatska – država stvorena u ratu“ na str. 258. o koaliciji Narodnog sporazuma piše: „Slom

SK Jugoslavije na izvanrednom partijskom kongresu oslobodio je veterane Hrvatskog

proljeća, koji su proteklih 17 godina proveli u šutnji ili zatvoru. Savka Dabčević Kučar

zamišljala je da će, čim ljudima bude dopušteno govoriti ono što misle, na plimi nostalgije

ponovno doploviti na vlast. Unatoč tome što su se mnogi Hrvati sjećali Savke sa simpatijama,

postalo je jasno da je javnost blago razočarana njezinom nespremnošću da plati cijenu za

svoje ideje.

Mnogi su još uvijek pamtili njezin pokajnički govor prigodom podnošenja ostavke na svoju

visoku partijsku dužnost. Ona nije otišla u zatvor. S druge strane, Tuđman jest i to dvaput.

Kasnila je u stvaranju stranačke koalicije sa svojim političkim istomišljenicima kao što je bio

22

Tripalo“. Sigurno je da su mnogi birači sve što je Tanner napisao znali, i da im je

opredjeljenje za HDZ bilo logično, a sigurno je da su ljudi bili itekako svjesni prilike koju

nisu htjeli nikako prokockati.

Prvi višestranački izbori u Hrvatskoj

Na dva izborna kruga - 27. travnja i 6. svibnja 1990. - potvrđena je očekivana uvjerljiva

pobjeda HDZ-a

Dok se u Hrvatskoj predizborna trka nastavljala, u Beogradu su pokušavali zakrpati i oživjeti

Savez komunista Jugoslavije, a ta sjednica je sazvana za 30. ožujka 1990. godine. Na sjednicu

CK SKJ iz Slovenije nije došao nitko, iz Hrvatske samo Boro Mikelić, Makedonija je poslala

samo tri člana, a BiH dvanaest, no već nakon prve stanke na Sjednici CK SKJ su ostali samo

predstavnici iz Srbije, Vojvodine, Kosova, Crne Gore i JNA.

Iako su tenzije bile nešto niže, iako su članovi CK SKJ, koji su ostali, držali da se može

oživjeti bratstvo i jedinstvo, pa iako je JNA obećala da ne će izaći tenkovima na ulice za

vrijeme izbora u Hrvatskoj, više nitko nije vjerovao da se u Jugoslaviji može bilo što popraviti.

Potvrdit će to 10. travnja u Pančevu Mirko Jović predstavljajući program stranke Srpska

narodna obnova (SNO), gdje je doslovno rekao: „Jadranska obala je oduvijek bila srpska, od

Bojane do Rijeke, a najveće srpske luke su Split i Rijeka“. Isto tako na uskršnjem srpskom

balu u beogradskom hotelu „Jugoslavija“ članovi ove stranke su pjevali: „Drma nam se, trese

nam se šubara i cveće, ubićemo, zaklaćemo ko za kralja neće“.

Mediji su, bilo dnevni, bilo tjedni, posebnu pažnju posvetili izjavama i mišljenju

jugoslavenskog disidenta Milovana Đilasa, koji je nakon dugogodišnje prisilne šutnje

progovorio. Milovan Đilas kaže: „Tuđman je na svojoj liniji odlučniji od Savke i Tripala“.

Dalje je tvrdio da se Jugoslavija može održati isključivo kao kombinacija konfederacije i

federacije i to samo do tada „dok Srbi i Hrvati budu kadri nalaziti zajednički jezik“.

Đilas se osvrnuo i na žrtve Drugoga svjetskog rata rekavši: „Sve naše brojke o ratnim žrtvama

preuveličane su i do dvadeset puta“. Upravo su te žrtve bile ratno huškačka podloga kod

vodećih ljudi u Srbiji i Beogradu protiv Hrvata i Hrvatske. Sve ono što se izgovaralo u

Beogradu, Srbi u Hrvatskoj su nekontrolirano prihvaćali, pa su tako u Kninu najavili da dolazi

proljeće srpskog naroda“, a u selu Berak u općini Vukovar, gdje su Hrvati bili relativna većina,

fizički su napali Hrvate za vrijeme osnivanja Ogranka HDZ-a.

Prvi višestranački i demokratski izbori nakon Drugoga svjetskog rata, u Sloveniji su se održali

8. travnja 1990. godine, a ujedinjena opozicija „Demos“ osvojila je 55 posto mjesta u

Skupštini Slovenije. Istodobno su održani i izbori za predsjednika Slovenije, a u trećem

23

izbornom krugu izabran je Milan Kučan. Izbori u Hrvatskoj su održavani 22. i 23. travnja te

godine, tako da su prvog dana birani delegati za općinska vijeća i saborski zastupnici, a

drugog dana zastupnici za Vijeća udruženog rada (VUR) općina i sabora, a pravo glasa su

imali samo zaposleni. Rezultati prvog kruga su objavljeni 27. travnja i tada su bila poznata

imena 116 zastupnika, od kojih je većina iz redova HDZ-a.

Drugi krug izbora održao se 6. svibnja 1990., a tada je potvrđena uvjerljiva pobjeda HDZ-a,

što nije iznenadilo niti jednog realnijeg poznavatelja političkih prilika. Nakon što je izborna

komisija 10. svibnja 1990. godine i službeno obznanila rezultate, pobjednička stranka HDZ sa

svojim predsjednikom i vodećim ljudima stranke, 10. svibnja 1990. godine je održala sastanak

s tadašnjim rukovodećim ljudima SR Hrvatske. Uvjerljiva pobjeda HDZ-a nije gubitnicima

ostavila nikakav prostor za neko drugo rješenje, pa su mirno predali vlast. Ovaj čin mirne

predaje vlasti pokazao je punu zrelost hrvatskoga naroda, te oživio nadu da bi najavljivano i

obećano opće-hrvatsko pomirenje moglo zaista zaživjeti.

Svoju prvu sjednicu nakon pobjede na izborima Glavni odbor HDZ-a održao je 14. svibnja u

reprezentativnoj dvorani restorana „Globus“ na Zagrebačkom velesajmu. Tada je usvojen

prijedlog da se prvi višestranački sabor Republike Hrvatske sazove 30. svibnja i da se to

ubuduće obilježava kao Dan državnosti. Iako je izgledalo da će sve proteći mirno i u duhu

nove demokracije, poražene snage, a posebno oni iz Beograda koji su kuhali svoj plan

onemogućivanja bilo kakve demokratizacije, spremali su i tražili način kako destabilizirati

Republiku Hrvatsku. Oni koji su pobijedili na izborima, trebali su i bili su dužni čuvati

rezultate izbora i volju naroda, koji nije želio stari preživjeli komunistički poredak.

Propalo izazivanje vojnoga puča na nogometnoj utakmici

Dinamo - Crvena Zvezda

Organizirani dolazak navijača Zvezde, tzv. Delija, trebao je uz pomoć naoružane milicije

nemire sa stadiona prenijeti na zagrebačke ulice

Prvi događaj koji je jasno pokazao da se u Beogradu nisu pomirili s promjenama, je utakmica

nogometnih klubova „Dinamo“ Zagreb i „Crvena zvezda“ Beograd. Danas se može slobodno

tvrditi, a to su mi potvrdili mnogi sudionici ovog događaja, da je iz Beograda dovedena

velika skupina navijača „Crvene zvezde“ zvanih „Delije“, da u Zagrebu stvore nerede velikih

razmjera. Mobilizirani su mnogi koji su bili u tajnim službama zemlje koja se nalazila u

procesu raspada, jer već prije podne toga 13. svibnja 1990. „Delije“ su počele s neredima po

zagrebačkim ulicama, a sve je potpuno pasivno promatrala tadašnja milicija. Nastavili su

razbijati automobile i izloge trgovina, a napadali su ljude na ulicama, koji nisu imali nikakve

veze s utakmicom.

Kada se htjelo milicija je znala i mogla ovakve situacije spriječiti, pa često navijači iz nekog

dijela Jugoslavije nisu ni stigli do mjesta, gdje se odigravala utakmica. Divljanje „Delija“ je

nastavljeno i na maksimirskom stadionu kidanjem plastičnih stolica, demoliranjem

stadionskog inventara i paljenjem zastava SR Hrvatske. Kada su navijači Dinama, „Bad Blue

Boysi“ uzvratili, milicija je svoje vodene topove uperila upravo na njih, a ne na izazivače

nereda. Kada su se milicajci razletjeli po nogometnom terenu mlateći navijače „Dinama“,

umiješao se igrač „Dinama“ Zvonimir Boban, koji je nogom udario jednog milicajca i tim

24

činom na najbolji način pokazao što Hrvati misle o vlasti na odlasku. Sve to je dovelo do

službenog prekida utakmice i na kraju do prekida tzv. zajednice domaće nogometne lige.

Na kraju je među milicajcima prevladao razum i očito su došle druge zapovijedi, pa su

„Delije“ kanalizirane pod pratnjom milicije na zagrebački Željeznički kolodvor i potom

vlakovima za Beograd. Sigurno je da su navijači „Crvene zvezde“ bili obučeni da nerede sa

stadiona prenesu na ulice, no sigurno je da je i u vodstvu milicije prevladao razum.

Očekivana ubijanja „Delija“ od strane ustašoidnih Hrvata nisu se dogodila i plan Beograda o

destabilizaciji Hrvatske je propao.

Drugi događaj je doveo do dalekosežnih posljedica i on je zahvaljujući i hrvatskim vlastima

na odlasku uspio i nije se završio kao opisana nogometno-politička lakrdija. Redovitom

rotacijom na mjestu predsjednika Predsjedništva SFRJ nakon Slovenca Janeza Drnovšeka

dolazi Srbijanac i velikosrbin dr. Borisav Jović, a dopredsjednik je predstavnik SR Hrvatske

dr. Stipe Šuvar. Najbolje svjedočenje o svom prvom koraku kao zapovjednika JNA izrekao je

sam Jović pišući nekoliko godina kasnije svoju knjigu „Posljednji dani SFRJ“.

Jović na stranici 146. za dan 17. svibnja 1990. piše: „Poduzimamo mjere da se Sloveniji i

Hrvatskoj oduzme oružje iz civilnih skladišta Teritorijalne obrane i da se prenese u vojna

skladišta. Ne ćemo dopustiti da oružje Teritorijalne obrane zloupotrijebe u eventualnim

sukobima ili za nasilno odvajanje“. Recimo da je sigurno da je ovaj potez oduzeo mogućnost

Hrvatskoj da pripremi svoju legalnu i legitimnu obranu i da se tako odupru evidentnim

nastojanjima da se silom poništi želja naroda za promjenom vlasti. Sigurno je da je još uvijek

aktualna vlast u Hrvatskoj na ovo reagirala mlako za razliku od Slovenije.

Novi predsjednik Predsjedništva SFRJ dr. Borisav Jović dalje na istom mjestu svoje knjige

nastavlja: „Praktično smo ih razoružali. Formalno, ovo je učinio načelnik Generalštaba, ali

stvarno po našem nalogu. Slovenci i Hrvati su oštro reagirali, ali nemaju kuda“. Dalje Jović

za sljedeći dan kaže nakon ove odluke na istoj stranici piše: „Nalazim se na vikendu u

Nikšiću. Uvečer me zove Milan Kučan. Žali se na oduzimanje oružja. Kaže da se narod

suprotstavlja, da može biti žrtava. Zakazao je zbog toga sjednicu Predsjedništva Slovenije.

Pita, možemo li se naći i o tome razgovarati. Kako da ne, kažem mu ja da se javi u

ponedjeljak ujutro, pa da ugovorimo susret.

Inače, kažem mu, čuo sam preko radija za tu akciju, ne znam o čemu se radi, ali

preporučujem da ne dolaze u sukob s armijom, da predaju oružje, a u ponedjeljak ćemo

korigirati ako treba“. Što se tiče reakcije Hrvatske Borisav Jović kaže: „Počelo je žestoko,

Stipu Šuvara su odmah pozvali u Zagreb da referira što smo to zaključili u vezi s nastupom u

Skupštini Jugoslavije. Stipe im je lijepo objasnio, ali oni nisu dobili jasan dojam, previše su

uplašeni. Stipe mi kaže da će ga smijeniti. Kaže da će ih preduhitriti, podnijet će ostavku sam,

s objašnjenjem da njih takve ne može zastupati“.

Tako se eto završio hrvatski otpor oduzimanju oružja Teritorijalnoj obrani Republike

Hrvatske, a Predsjedništvo Republike Hrvatske oglasit će se tek 23. svibnja 1990., a 19

godina kasnije predsjednik Republike Hrvatske Stipe Mesić će onima koji su bili vlast u

Hrvatskoj i koji su predali oružje dodijeliti najviša odličja za doprinos u stvaranju današnje

hrvatske države. Sjednicom Predsjedništva predsjedavao je Ivo Latin, koji je ustvrdio da njih

nije nitko obavijestio o tome što će biti učinjeno i da je Teritorijalna obrana pod izričitom

nadležnošću Republike.

25

Sljedećih dana je rastao broj pitanja vezan uz oduzimanje oružja, pa je onda JNA dala

objašnjenje po kome oružje nije oduzeto, već „izuzeto“, odnosno, premješteno u sigurnija

skladišta. Za sudbinu ovog oružja doznat će se sljedećih mjeseci, kada se ono sve češće

pojavljivalo u rukama pobunjenih Srba, no na sreću u rujnu 1991. godine većinu će Hrvati

silom vratiti i naoružati svoje formirane brigade ZNG-a.

Danas dvadeset godina poslije možemo zaključiti da je srbijanski član i predsjednik

Predsjedništva SFRJ djelovao po planu smišljenom godinu dana ranije na odmoru u

Kuparima.

Željko Kučić spriječio ubojstvo u Benkovcu

Srbin Boško Čubrilović pokušao na predizbornom skupu HDZ-a 18. ožujka 1990. ubiti

dr. Franju Tuđmana

Apsolutno je točno da je HDZ otišao najdalje u stvaranju stranačke strukture za predstojeće

višestranačke izbore, no koliki je otpor izazivao program ove stranke pokazuje predizborni

skup i osnivačka skupština u Benkovcu 18. ožujka 1990. Tih dana su na tom području

zaredale osnivačke skupštine u selima Vukšić, Lišanima Ostrovičkim, Nadinu..., a pokazala se

potreba da takvi skupovi budu osigurani od pripadnika i simpatizera stranke.

O događajima iz tog vremena razgovarao sam s nekoliko neposrednih sudionika, no najvažniji

je svjedok Željko Kučić rođen 1962. godine u Šibeniku, a stalno nastanjen u Stankovcima.

Kučić o skupu u Benkovcu kaže: „Bio sam u osiguranju skupa i vidio sam s moje desne strane

skupinu četničkih provokatora s visoko podignutom slikom Slobodana Miloševića. Čim je dr.

Franjo Tuđman započeo o programu HDZ-a i o samostalnoj Hrvatskoj državi nastao je pravi

pakao. Gađali su nas pivskim bocama, kamenjem, komadima drva, jajima, a i psovki je bilo

takvih kakve nisam u stanju ponoviti. Tada je netko viknuo: „Bomba“.

Odjednom se jedan stariji čovjek pojavio s moje lijeve strane. Došao je i do same pozornice, a

dr. Tuđman je i dalje govorio. Kasnije sam doznao da se zove Boško Čubrilović, a vidio sam

kako iz desnog džepa vadi pištolj i tada je nastala još veća zbrka. Prvo sam instinktivno

čučnuo na pod, no u času kad je taj stari prolazio kraj mene, digao sam se i skočio na njega,

oborio ga na pod i zabio mu koljeno u leđa. Prilikom pada uhvatio sam ga za desnu ruku u

kojoj je držao pištolj, i to tako čvrsto da sam mu ga jedva uspio istrgnuti iz ruke“.

Za to vrijeme se dr. Tuđman povukao u hol hotela, a uskoro dolazi Kučić i dr. Tuđmanu daje

pištolj govoreći: „ Predsjedniče, evo tog pištolja“. Predsjednik HDZ-a dr. Franjo Tuđman je

26

na to rekao: „Drži pištolj sine... slikajte ovo“. Svi su gledali i jasno utvrdili da nije riječ o

plinskom pištolju, nakon čega je Petar Šale izašao na pozornicu i pred okupljenima, visoko u

ruci držeći pištolj uzviknuo:“Evo tog pištolja kojim je trebao biti ubijen dr. Franjo Tuđman“.

Tada se konačno pojavila i milicija koja je do tada bila samo pasivni promatrač, i njih desetak

ulazi u hotel ne tražeći one koji su izazivali nered, već samog Željka Kučića. Jedan milicajac

ga je ispitivao, a drugi je to zapisivao, dok su ostali stajali po strani. Na kraju su Kučiću rekli

da se ne udaljuje i onda gotovo jedan preko drugoga izjurili van. Nakon nekoliko dana, po

Kučića u Stankovce dolazi onaj koji ga je ispitivao, a Kučić je zapamtio da mu je prezime

Kamber. Kamber je Kučiću predao poziv po kojem se sljedećeg dana trebao pojaviti pred

istražiteljima Dmitrovićem i Mikločevićem, od kojih je saznao da se vodi istraga protiv

navodnog atentatora.

Uskoro u invalidskim kolicima dovode Boška Čubrilovića iz sela Ceranje kraj Benkovca, a

Kučić je potvrdio da je to taj čovjek koji je pokušao pucati na dr. Franju Tuđmana. Tog dana

je „Republički sekretar za unutrašnje poslove“ Vilim Mulc izvijestio Sabor SR Hrvatske da će

podnijeti zahtjev za istragom protiv Boška Čubrilovića i da je zbog propusta u službi s

dužnosti udaljio zapovjednika Stanice milicije iz Benkovca, a protiv načelnika Službe javne

sigurnosti Ante Ljubičića zatražio je pokretanje disciplinskog postupka.

Bez obzira na to što su Srbi pokušali učiniti u Benkovcu HDZ je 23. ožujka 1990. Srbima

uputio „poruku mira i prijateljstva“. Vođa Srba u Hrvatskoj dr. Jovan Rašković se oglasio

istog dana i izjavio da cilj Srba u Hrvatskoj nije stvaranje druge srpske države, nego osvajanje

vlasti u 15 do 20 općina. Bez obzira na ove pomirljive izjave sljedećih dana lokalni Srbi po

Ravnim Kotarima su počeli zaustavljati autobuse i nasilno pregledavati putnike.

Srbijanske laži o „ugroženost Srba“ u Hrvatskoj i

„ustašoidnosti“ hrvatske vlasti

Beogradski mediji su početkom 1990. kod bilo kakvog spominjanja Hrvata ili Hrvatske

dodavali riječ „ustaški“, pozivajući se na Jasenovac i tobožnja stradanja Srba

Vidjeli smo kako je oteto oružje Teritorijalne obrane SR Hrvatske i kako je bila mlaka

reakcija tadašnje vlasti, koja se panično bojala JNA i onoga što će reći i kako će reagirati u

Beogradu. Na djelu je bio plan Srbije i vrha SFRJ zajedno s JNA da realiziraju prvi dio plana

u stvaranju velike Srbije, a kroz tobožnje čuvanje Jugoslavije. Taj prvi dio plana uključivao je

svakako Srbe u Hrvatskoj i naravno sve one koji se nisu mogli pomiriti s promjenama i

demokratizacijom Hrvatske, a Srbija je činila ono što su joj pružale prilike i odnos snaga i

stanja u takvoj Jugoslaviji.

Iako je SDS Jovana Raškovića izašao na izbore, pa iako je ostvario određene rezultate i dobio

svoje predstavnike u Saboru i vlast u nekim općinama poput Knina, u Beogradu su smatrali da

to nije dovoljno, već da i Srbi u Hrvatskoj moraju preuzeti svoju ulogu u destabiliziranju

Republike Hrvatske. Tako je realiziran tzv. slučaj Mlinar, koji je trebao dokazati preveliku

ugroženost Srba u Hrvatskoj i ustašoidnost hrvatske vlasti. Beogradski mediji su već u to

vrijeme ispred bilo kakvog spominjanja Hrvata ili Hrvatske dodavali riječ

„ustaški“ pozivajući se na Jasenovac i tobožnja stradanja Srba.

27

Mlinara odvezli u kninsku bolnicu

Miroslav Mlinar, dvadesetogodišnji student iz Beograda bio je predsjednik SDS-a općine

Benkovac i po pisanju srbijanskih, a to znači beogradskih i novosadskih medija njega je 18.

svibnja 1990. u središtu Benkovca napala skupina nepoznatih građana i izboli noževima.

Kada je taj Mlinar dovezen u bolnicu u Zadru rukovoditelj kirurgije Medicinskog centra dr.

Anđelo Gregov je utvrdio da se radi o lakšoj tjelesnoj ozljedi, posjekotinama koje nisu

zahvatile organe, krvne žile, živce ili mišiće. Uskoro u bolnicu stiže odvjetnik Miroslava

Mlinara, koji biva sanitetskim vozilom odvezen u bolnicu u Knin. Tada započinje priča koje

je cilj napad na novoizabranu vlast u Hrvatskoj i srbijanski mediji su sljedećih dana svakog

dana izvlačili neke nove detalje o Mlinaru i njegovim teškim i po život opasnim ozljedama.

Rezultat svega je odluka dr. Jovana Raškovića, predsjednika SDS-a da prekida odnose sa

Saborom Republike Hrvatske.

Držeći se moralnih načela političara balkanskog tipa, a to je da jedno misli a drugo govori, a

sasvim nešto treće radi, dr. Borisav Jović, predsjednik Predsjedništva SFRJ je 23. svibnja

1990. govorio u Narodnoj skupštini SFRJ. Tada Jović izjavljuje da Predsjedništvo SFRJ nema

nakanu zaustaviti proces demokratizacije, osporavati rezultate obavljenih višestranačkih

izbora, niti uvoditi izvanredne mjere, ali će tražiti: „poštovanje ustavnosti i zakonitosti“. Bio

je to onaj govor koji je zabrinjavao one, koji su mirno trebali predati vlast u Hrvatskoj i oni su

to učinili teška srca, ali s velikom dozom olakšanja, jer su bili dobro informirani i duboko

uvjereni da razoružana Hrvatska nema gotovo nikakvih šansi.

Dakle, u tim i takvim prilikama 30. svibnja 1990. godine konstituiran je novi Sabor Republike

Hrvatske na kojem je za predsjednika izabran dr. Žarko Domljan nakon što je sjednicom sva

tri Vijeća Sabora predsjedavao najstariji član Stjepan Sulimanac. Izabran je i dr. Franjo

Tuđman za predsjednika Predsjedništva RH, kojeg su članovi postali: dr. Krešimir Balenović,

dr. Dušan Bilandžić, dr. Dalibor Brozović, Josip Manolić, Antun Vrdoljak i Milojko

Vučković. Drugog dana zasjedanja Sabora za mandatara za sastav novog Izvršnog vijeća RH,

odnosno, Republičke vlade izabran je Stipe Mesić, koji će 1. lipnja 1990. na zajedničkoj

sjednici staroga i novog Izvršnog vijeća preuzeti dužnost od Ive Latina. Tako je na civiliziran

način bez ijednog incidenta obavljen mirni prijenos vlasti, a sve što se događalo tih dana bilo

je izraz volje i duboke želje hrvatskoga naroda.

Warren Zimmermann brani i zaštićuje „ugrožene“ Srbe

Ovo što se događalo u Hrvatskoj bilo je praćeno u svijetu, pa je 5. i 6. lipnja 1990. u Zagrebu

boravio veleposlanik SAD-a u SFRJ Warren Zimmermann, koga je prvog dana primio Stipe

Mesić kao predsjednik Vlade RH. Stipe Mesić je američkom veleposlaniku izjavio da njegova

Vlada podupire program saveznog predsjednika Izvršnog vijeća SFRJ Ante Markovića, osim

u onom dijelu koji zadire u političku i gospodarsku suverenost Republike Hrvatske. Drugog

dana boravka u Zagrebu, veleposlanika SAD-a je u Banskim dvorima na Trgu sv. Marka

primio predsjednik Predsjedništva RH dr. Franjo Tuđman. Tada je dr. Tuđman iscrpno

informirao Zimmermanna o onome što se dogodilo u Hrvatskoj i istaknuo dalekosežno

značenje demokratskih promjena u Republici Hrvatskoj.

Danas, kada se govori o vremenu od prije dvadeset godina, najčešće se zaboravljaju činjenice

vezane uz ulogu Beograda na huškanje i organiziranje Srba u Hrvatskoj protiv novoizabrane

vlasti. Analizirajući događaje vidljivo je da je svaki potez nove hrvatske vlasti od Srba u

Hrvatskoj dočekan protumjerom i novim aktom odmetništva, pa kada 6. lipnja 1990. dr Žarko

Domljan preuzme predsjedanje Sabora od dr. Anđelka Runjića, u Kninu su u Skupštini općine

28

pokrenuli inicijativu za osnivanje Srpske zajednice općina. Prema tom prijedlogu u sastav te

zajednice općina uz Knin treba ući: Benkovac, Obrovac, Gračac, Donji Lapac i Titova

Korenica, a riječ je o općinama u kojima su Srbi relativna ili apsolutna većina.

Na istom je tragu i priopćenje potpisano od Mile Dakića, koji to čini u ime Jugoslavenske

samostalne demokratske stranke, a u kom se kaže da oni podupiru odluku Općinskog komiteta

Petrinje da istupe iz Stranke demokratskih promjena i formiraju „Savez demokratske ljevice“.

Ipak, važno je reći da su Srbi u Hrvatskoj članovi Saveza komunista smatrali da je bolje da na

izbore izađu kao pripadnici Stranke demokratskih promjena, pa su tako i došli na vlast u

nekoliko općina RH. Primjer za to su i općine u istočnoj Slavoniji, zapadnom Srijemu i

Baranji, Vukovar i Beli Manastir, što će imati nesagledive posljedice.

Branko Mamula na čelu velikosrpskog projekta

Vuk Drašković 8. srpnja 1990. u Vršcu: Vrijeme je da Milošević ozbiljno zakorači preko

Drine, jer Srbija nije od Horgoša do Dragaša, nego svuda gdje su srpske jame, tamo

gdje je prolivena srpska krv

Ono zbog čega su mnogi Hrvati robijali u komunističkim zatvorima i što im je bila svetinja

legalizirano je 20. lipnja 1990. Godine odlukom Predsjedništva RH, po kome se i tada

Socijalistička Republika Hrvatska zove Republika Hrvatska. Nije to bilo tek puko izbacivanje

socijalizma iz imena, već je to bila promjena društveno političkog sustava po kome je

Hrvatska krenula putem tržišnog gospodarstva i napuštanje komunizma. Danas, dvadeset

godina poslije možemo utvrditi da se komunizam u Hrvatskoj još uvijek dobro drži, a da je na

djelu, kako kaže dr. Slavko Kulić, ljudožderski kapitalizam. Naravno da je puno lakše donijeti

odluku da se nešto mijenja, nego tu odluku u stvarnosti provesti, pa se mi i danas nosimo s

naslijeđem prošlosti i nismo u stanju učiniti korjenite promjene. Druga je odluka da hrvatski

povijesni grb postaje sastavni dio zastave sa crveno-bijelo-plavom bojom, a službena himna je

„Lijepa naša“, koja je to doduše bila i do tada, ali se to smatralo tek pukom formalnosti i

nikada nije izvođena bez jugoslavenske himne „Hej Slaveni“.

Može se to gledano iz današnje perspektive činiti kao nešto što se podrazumijeva samo po

sebi, no oni koji su živjeli u to vrijeme, dočekali su to s velikim oduševljenjem. Zbog toga što

je netko zapjevao primjerice pjesmu „Crven – bijeli – plavi, to je barjak pravi“ završio bi u

zatvoru i bio dobro prije toga premlaćen od drugova milicajaca. Danas, dvadeset godina

poslije rijetko je čuti one pjesme poput „Vile Velebita“ ili „Ustani bane, Jelačiću“, zbog kojih

su toliki bili zatvarani i osjetili pendrek na svojim leđima.

Predsjedništvo SFRJ u službi velikosrpskog projekta

Ratno-huškački proces vođen i inspiriran iz Beograda protiv Republike Hrvatske je nastavljen

i Predsjedništvo SFRJ je željelo to prikriti organizirajući zajednički sastanak Predsjedništva

SFRJ i RH 3. srpnja 1990. godine u Zagrebu. Ovu zajedničku sjednicu vodili su dr. Borisav

Jović i dr. Franjo Tuđman, a donesen je zaključak da je tzv. jugoslavensku krizu moguće

riješiti samo ustavnim demokratskim putem. Socijalistička Republika Srbija je već sljedećeg

dana pokazala što misli o ustavnom i demokratskom putu, tako što je raspustila Izvršno vijeće

Kosova i tako praktično u toj pokrajini uvela izvanredno stanje. Stvarno stanje na Kosovu,

29

ako se uzme da je tamo nazočna JNA i Združeni odred milicije bio je zapravo okupacija od

strane Srbije i Beograda.

Ponesen posvemašnjim antihrvatskim valom, čovjek koji je često izjavljivao kako ćemo se mi

Hrvati i Srbi za Bosnu boriti, književnik Vuk Drašković 8. srpnja 1990. u Vršcu izjavljuje da

je vrijeme da Slobodan Milošević zakorači preko Drine. Kao predsjednik Srpskoga pokreta

obnove (SPO) on je doslovno rekao: „Vrijeme je da Slobodan Milošević ozbiljno zakorači

preko Drine, jer Srbija nije od Horgoša do Dragaša, nego svuda gdje su srpske jame, tamo

gdje je prolivena srpska krv“. Predsjednik Izvršnog odbora SPO-a Milan Komnenić je pozvao

Miloševića da „stane na megdan Tuđmanu i ako to učini mi ćemo mu biti desno krilo u borbi

protiv Tuđmana i Račana“.

Ove slične vijesti su potakle i ubrzale hrvatsku novu vlast da u brza proces na stvaranju

oružanih snaga koje bi mogle odgovoriti na evidentnu ugrozbu nove demokratske vlasti.

Najvažnije je bilo znati kako će se ponašati JNA, a to je vodeće ljude HDZ-a interesiralo još

prije demokratskih izbora u Hrvatskoj, o čemu mi je prije desetak godina u Vukovoj Gorici

svjedočio prvi ministar unutarnjih poslova RH Josip Boljkovac. Sastali smo se u vrijeme kada

sam prikupljao podatke za knjigu „Prvi hrvatski redarstvenik“ u Vukovoj Gorici i tada mi je

rekao: „Dobio sam zadatak da preko svojih veza u Generalštabu JNA u Beogradu saznam

kako će se ponašati JNA u slučaju da komunisti u Hrvatskoj izgube vlast.

Josip Boljkovac u Beogradu

Vodio sam računa da ništa ne bude sumnjivo, pa sam na put krenuo s prijateljem koji je i tada

držao ovaj restoran u kome razgovaramo i koji je imao mercedes njemačkih registracijskih

oznaka. Izgovor nam je bio da idemo u Srbiju u Omoljske planine kupovati janjce za njegov

restoran, a kada sam došao u Beograd nazvao sam svog prijatelja generala, no on se nije

javljao. Odlučio sam obaviti zadatak i otišao sam u zapovjedništvo, a prijatelju koji me vozio

sam rekao da stane malo dalje. Ušao sam i rekao da trebam generala, da ga pozdravim, jer

sam na proputovanju kroz Beograd i tada sam dobio generalov broj i saznao da JNA još

uvijek ne podržava Miloševića.

Saznao sam da se oni ne će miješati i da će oni ako budemo pametni prihvatiti status quo, jer

je konfederativni Ustav iz 1974. godine to omogućavao“. Tako je bilo tada, no kada je

pobijedio HDZ na zagrebački aerodrom Pleso spustio se padobranski puk iz Niša koji je bio

specijalna postrojba JNA. Uskoro se potvrdilo da su oni tu samo radi demonstriranja sirove

sile i da nemaju nikakvu zapovijed da bilo što poduzmu, no i to je novoj vlasti dalo razloga

misliti na to da će se morati braniti.

Prvo što je hrvatsko vrhovništvo imalo na umu bilo je da se traže rješenja, koja su legalna i

legitimna i za svoje aktivnosti našli su uporište u Saveznome i Republičkom ustavu, odnosno,

zakonu o unutrašnjim poslovima. O tome sam razgovarao s Pericom Juričem, tadašnjim

zamjenikom ministra unutarnjih poslova, koji mi je rekao: „Vrlo je važno što je tadašnje

Predsjedništvo bilo višestranačko i višenacionalno i da je ono donosilo odluke o preustroju

milicije u policiju. Dakle, takvo Predsjedništvo je dalo odobrenje da se ide na formiranje,

odnosno, reorganizaciju policije i da se hitno stvara nešto po uzoru na francusku žandarmeriju.

To je jedan oblik policijsko-vojnih grupacija.

Tražili smo uporište u tadašnjem Zakonu o unutrašnjim poslovima. Moralo se udovoljavati

načelu ustavnosti, dakle u skladu s Ustavom i Republičkim i Saveznim“. To uporište je

nađeno u članku 25. Zakona o unutrašnjim poslovima u kojemu je zakonodavac dao ovlasti

30

Republičkom sekretaru za unutrašnje poslove da formira po potrebi društvene situacije,

odnosno, političkog stanja onoliki broj jedinica posebne namjene, koliko ocjenjuje da mu je

potrebno. Onaj tko je pravio taj zakon nije ni u snu pomislio da bi se taj zakon mogao koristiti

na način koji je sada potreban Hrvatskoj, a to je da se ona brani od agresivnih prijetnji

Beograda i Srbije. Kada je ovaj zakon donošen, on je jako išao na ruku Srbiji za intervenciju

na Kosovu, a računalo se da bi ove snage specijalne milicije mogle suzbijati nemire i sve

prisutnije radničko i građansko nezadovoljstvo.

Srbi organizirano napuštaju miliciju/policiju

Perica Jurič dalje kaže: „Znači u uvjetima takvih provokacija, u uvjetima nestabilnosti sustava

unutrašnjih poslova, u uvjetima kada pojedini zapovjednici postaja otkazuju poslušnost,

odnosno, u uvjetima moguće paralize tog sustava, nacionalni sastav nije bio čak ni sporan

koliko je bila sporna paraliza jednog sustava, a ona je bila evidentna. Navest ću primjer

jedinice prometne policije u Ilici 45, koja je bila u sastavu Gradskog sekretarijata unutrašnjih

poslova, oni su dakle, specijalistička jedinica, a gotovo su svi napustili posao i otišli na

Banovinu i Kordun. Zato je bilo nužno, dakle, u takvim uvjetima organizirati jednu rezervnu

skupinu, koja bi bila činitelj stabilnosti sustava“. Ovdje je važno istaknuti da nitko nije tjeran

iz milicije, odnosno, policije zbog nacionalnog podrijetla, već je taj odlazak bio u funkciji

plana poticanog iz Beograda s ciljem destabilizacije nove hrvatske vlasti.

Tadašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac mi je o tome svjedočio riječima:

„Zatekao sam potpuno neprihvatljivo stanje glede nacionalnog sastava milicije. U ukupnom

udjelu stanovnika RH Srbi su činili 11,5 posto pučanstva, a u miliciji ih je bilo više od 60

posto. Računao sam da ćemo spremati oružanu formaciju za aktivnu obranu, ali tako da ćemo

primanjem Hrvata ispraviti nacionalnu neravnopravnost u policiji. To je vrijeme kada je bilo

nešto više od 13.000 policajaca, od toga u odorama nešto više od 7000 i dakle, tu je postojala

mogućnost povećanja broja. Tako smo se mi odlučili za tečaj za hrvatske redarstvenike, a

kako je znano prvi tečaj je organiziran početkom kolovoza 1990. godine“.

Oni s kojima sam razgovarao o ovome vremenu, a to su bili ljudi koji su stvarali ove prve

oružane snage u okviru policije, upozorili su me ne samo da je Teritorijalnoj obrani RH bilo

oteto oružje, već da su se u političkom podzemlju okupili ljudi koji su po svaku cijenu htjeli

sve vratiti na staro. Posebno jaka je bila skupina okupljena oko bivšeg sekretara za narodnu

obranu, Branka Mamule, koji su radili po unaprijed skovanom političko-vojnom podzemnom

planu, kojeg je u biti cilj razbijanje Jugoslavije i na tim razvalinama onda stvoriti veliku

Srbiju. Imali su prije svega utjecaj na generalštab JNA, ali i na veći dio umirovljenih

31

pripadnika tajnih i javnih dijelova JNA koji su vrlo snažno utjecali na otpor novoj vlasti u

Hrvatskoj.

O tome je svjedočio i general Martin Špegelj u nizu navrata kada je govorio o tome kakvo je

stanje zatekao u Republičkom stožeru Teritorijalne obrane, gdje je većina profesionalnih

vojnika djelovala u skladu s onim što je radila JNA. Ova struktura, koja je proistekla iz JNA i

jugoslavensko-komunističkih tajnih službi, čim su počele promjene, već je u strukturama

vlasti Socijalističke Republike Hrvatske krenuli su sa čitavim nizom aktivnosti. Sve što je

imalo bilo kakve oznake pluralizma, višestranačja i demokracije bilo je za njih apsolutno

nepojmljivo i oni nisu ništa htjeli mijenjati. Pokazalo se da je njihova jedina ideologija

velikosrpstvo, iako su se zaklinjali u komunizam i Jugoslaviju i predstavljali su se, kada su

djelovali javno, kao čuvari Jugoslavije. Jugoslavija je za njih bila sinonim za veliku Srbiju

koju su oni ubrajali cijelu SFRJ, ali bez Slovenije.

Predsjednik Franjo Tuđman vodio je Hrvatsku na

najracionalniji i jedini moguć način

Tražio je da sve što čini Hrvatska bude legalno i legitimno i da se u ostvarenju

osamostaljivanja ide postupno i čeka prava prilika za stvaranje hrvatske države

Prema ustroju nove vlasti još tada je kolektivni šef države bilo Predsjedništvo Republike

Hrvatske s dr. Franjom Tuđmanom na čelu, a u njemu je Josip Manolić bio zadužen za

očuvanje ustavnog poretka, što znači da je bio nadređen policiji. Oko Josipa Manolića plele su

se, a i danas se pletu priče o njegovoj udbaškoj prošlosti, koju on nikada nije uspio

demantirati, no sigurno je da se dr. Franjo Tuđman za njega odlučio iz razloga što je bila riječ

o profesionalcu. Kada bi se u to vrijeme odrekli onih koji su bili dio sustava komunističke

države, pitanje je s kim bi se moglo računati i malo je onih kojima bi se moglo vjerovati.

Kako je dr. Franjo Tuđman iskreno zagovarao, što je bilo jedino moguće, da se izbjegne

zamka građanskog rata, što su u Beogradu priželjkivali, opće pomirenje, izbor Manolića je bio

potpuno logičan.

Osnivanje hrvatskih redarstvenika

Vodio sam poduži razgovor s Josipom Manolićem o tom vremenu i on mi je rekao sljedeće:

„Nakon provedenih višestranačkih izbora godine 1990. pobjednik je bila Hrvatska

Demokratska Zajednica i u skladu s tim izbornim rezultatima preuzela je vlast 30. svibnja te

godine. Jedna od zadaća koja je bila pred političkim vodstvom, tada pobjednika HDZ-a

svakako je bila priprema kako obraniti tu vlast od eventualnih nasrtaja koji su bili na obzoru.

To je bilo prestižno, da je hrvatsko vodstvo, tada vodstvo HDZ-a odlučilo da se priđe

osnivanju hrvatskih redarstvenika. Zbog toga možemo reći da je hrvatski redarstvenik bio

reakcija na dotadašnji ustroj policijskih snaga u Hrvatskoj, njihove organizacije i njihova

sastava. Kao što ćemo vidjeti predviđanja nisu razočarala, jer već znamo da je 17. kolovoza

1990. godine došlo do pobune Srba u Kninu. Ljudi s kojima sam razgovarao o tom vremenu

neposredno nakon uspostave nove hrvatske vlasti slažu se da je pokretanje tečaja bilo izuzetno

važno i jedino moguće u tom vremenu još nedefinirane zakonodavne i ustavne pozicije

Republike Hrvatske.

32

Činjenica je da je RH bila u tom trenutku sastavni dio ustavnopravnog poretka Jugoslavije, što

znači da se stvari nisu mogle rješavati, kako se kaže, preko koljena. Tada je trebalo tražiti

rješenja u okviru tih i takvih političkih i zakonskih prilika, jer postojeće zakonodavstvo nije

pružalo mogućnosti da Hrvatska formira vojne postrojbe, pa je ostalo samo ono što je

učinjeno putem tečaja za hrvatske redarstvenike i osnaživanje snaga specijalne policije,

odnosno, postrojbi za posebne namjene.

Josip Manolić ističe da je dobro što je: „Organizacija tadašnje milicije bila centralizirana, pa

je republičko, odnosno, državno rukovodstvo moglo uz iznimke dosta uspješno u operativnom

smislu koristiti policijske snage. Druga je bila stvar pitanje unutrašnjeg sastava te policije, čim

nismo bili zadovoljni, jer nije bilo jamstva da će sastav tih policijskih snaga biti učinkovit u

obrani suvereniteta RH. Zbog toga smo prišli jednoj vrlo intenzivnoj mobilizaciji novih ljudi

u policijske snage, a onda ih na posebnim tečajevima osposobiti“. Odziv, uglavnom mladih

ljudi diljem Hrvatske, bio je također dokaz velike želje hrvatskog naroda da obrani rezultate

prvih višestranačkih i demokratskih izbora, nakon Drugoga svjetskog rata.

Tko ne želi ostati u policiji, može ju napustiti

Radi onih tvrdnji koje i danas dvadeset godina poslije možemo čuti, treba reći i ponoviti riječi

koje mi je izrekao prije deset godina Josip Boljkovac tadašnji ministar unutarnjih poslova RH.

Boljkovac kaže: „Mi smo se postavili i odlučili za profesionalni pristup u pitanju

reorganizacije i u popuni policije. Postavio sam se tako da nikoga ne ćemo tjerati, uz uvjet da

se ponaša profesionalno i da je prihvatio novi ustroj i program. Tko to ne želi može ići

slobodno, ako ima uvjeta za mirovinu neka ide u mirovinu. Sazvao sam zapovjednike i

odgovorne ljude s terena i otvoreno im rekao što želim i nitko nije odbio poslušati. Rekao sam

im da se moramo afirmativno okrenuti budućnosti, jer ono što je bilo je iza nas. Mislim da je

to spasilo Hrvatsku, jer da nije bilo tako sve bi nas pohapsili. Tada je već postojala

antiteroristička postrojba u Lučkom, kasnije ćemo mi imati svoje antiterorističke postrojbe, a

ja sam imenovao Marka Lukića za zapovjednika. On je završio i Vojnu akademiju i kao

vojnik je znao što treba učiniti“.

Ovi, kao i svi drugi potezi nove vlasti praćeni su u Beogradu, koji je reagirao tako što su u

Zagreb poslali savezne inspektore MUP-a. Ova inspekcija nije otkrila niti jednu nezakonitost

u postupcima Republičkog MUP-a RH, pa je hrvatsko Vrhovništvo moglo nastaviti s

preustrojem svoje policije i naravno s pripremama pokretanja prvog tečaja za hrvatske

redarstvenike. Perica Jurič, zamjenik ministra MUP-a RH bio je alfa i omega organiziranja

ovog tečaja i prije svega animiranja ljudi na terenu diljem Hrvatske. Perica Jurič o tome kaže:

„Mi smo radili velikom brzinom i u roku od nekoliko dana uspjeli smo okupiti te ljude, a na

prvom tečaju će ih se u Svetošimunskoj okupiti 1970 5. kolovoza 1990. godine. Mi smo radili

na način tako da smo preko vodstva HDZ-a diljem Hrvatske rekli što hoćemo i onda je sve

išlo bez problema. Natječaj je bio otvoren za sve koji su željeli doći i Svetošimunska je bila

otvorena za sve i svi koji su došli bili su prihvaćeni. Što se tiče obuke oslonio sam se na

antiterorističku postrojbu Lučko i mogu reći da HDZ nije bio jedini u informiranju i

prikupljanju ljudi“.

Dok je trajao proces izbora budućih redarstvenika i njihov liječnički pregled MUP RH se

bavio problemom oružja i opreme, a o tome sam razgovarao s tadašnjim ministrom Josipom

Boljkovcem. Ministar kaže: „Posjedovali smo dvoja bojno-oklopna vozila rumunjske

proizvodnje i oba u lošem stanju i istrošena. Reagirali smo vrlo brzo i u dogovoru sa

33

susjedima Slovencima došao sam do osam bojno-oklopnih vozila, koja nisu još bila dovršena.

Učinjeno je to praktično u zadnji čas“. Ono što je MUP RH također činio, bilo je podizanje

školovanja za policiju na viši nivo, po kom bi Policijska akademija u Svetošimunskoj bila

podignuta u rang fakulteta.

Policijska škola u Svetošimunskoj

Boljkovac o tome kaže: „Dogovorio sam s dr. Zvonimirom Šeparovićem, tada rektorom

Zagrebačkog sveučilišta i on je to prihvatio. Profesori Pravnog fakulteta predavali su

određene predmete i na tečaju u Svetošimunskoj. Što se tiče tečaja planirali smo da on traje

šezdeset dana i napravljen je nastavni plan i program koji se morao proći. Tako ćemo mi tu u

Svetošimunskoj osposobiti pet bataljuna policije i nitko nije primijetio da mi tu zapravo

stvaramo u okviru policije, vojsku“. Dodat ću ovome da niti jedna kasnija, formirana

postrojba Hrvatske vojske, kao što su brigade ZNG-a nije nastala, a da u njoj osnovna jezgra

nisu bili ljudi koji su prošli kroz tečajeve i jedinice za posebne namjene MUP-a RH.

Kako se naoružavala Hrvatska policija svjedočila mi je gospođa Katica Osrečki, koja je u

MUP-u RH bila niz godina šef financija, a s njom sam razgovarao pišući o specijalnoj policiji

RH 2005. godine. Katica Osrečki o tome kaže: „Reći ću da je svaka nabava i svaki trošak

imao svoj početak i svoj kraj, što znači da se pratio ulaz i zaduženje. Svi ti mladi ljudi morali

su biti dobro opremljeni i svaki mjesec su morali dobiti plaću. No ne smije se zaboraviti da se

sve to moralo učiniti radeći s ljudima, koji bez obzira na nacionalnost nisu bili za promjene i

koji su postojeće stanje u SFRJ bili spremni braniti svim vidljivim i nevidljivim sredstvima.

Ipak treba reći da se veliki broj ljudi ipak ponašao profesionalno, a to znači da su radili svoj

posao poštujući novu vlast. Ono čega sam se najviše bojala i strijepila, bila je prehrana, jer je

tu postojala opasnost od onesposobljavanja velikog broja ljudi. Znalo se dogoditi da na posao

ne dođe desetak ljudi i to onih za koje ni u snu nisam pomislila da će prijeći na drugu stranu.

Događalo se da su neki pobjegli i odnijeli onaj iznos, koji je bio dopušten da bude u blagajni,

a kasnije su tvrdili da su otjerani, jer su Srbi“. Ipak i pored svega vrlo brzo je stvoren novi

krug ljudi kojima se moglo vjerovati i na koje se u svemu moglo osloniti.

Nema države bez „socijalističkih“ kadrova

Oslanjanje na ove kadrove koji već postoje u policiji iz socijalističkog sustava, jedino je

moguće rješenje, jer nije bilo načina da se počne ni od čega. Dosta je ljudi u to vrijeme

razmišljalo da sve one koji su služili socijalizmu i komunizmu treba otjerati. No ipak su ljudi

shvatili da se Hrvatska i hrvatski narod našao na prekretnici, kada bi se svaka grješka platila

nestankom i trajnim gubitkom suvereniteta. Bio bi to kraj hrvatske opstojnosti, a to će

potvrditi agresija na našu domovinu kada se pokazao pravi cilj i pravo lice velikosrbijanskog

projekta. Svaka podjela u tom trenutku značila bi katastrofu za hrvatski narod, to prije što su

Srbi imali postavljen cilj, a imali su i sredstva, čime taj cilj mogu realizirati. Imali su čak i

potporu međunarodne zajednice, jer su tom svijetu uspjeli prodati ideju da su oni zalog

opstanka Jugoslavije i njezini branitelji.

Bez obzira na sve, ta i takva SFRJ je bila miljenica svijeta i uzor kako može funkcionirati

multietnička i multikonfesionalna zajednica. Da su to sve bile tlapnje pokazat će skoro

vrijeme, a svaki novi dan u kome smo se probudili u to vrijeme bio je dramatičniji od

prethodnog. Zato treba reći istinu da je način na koji je tada dr. Franjo Tuđman vodio

Hrvatsku bio najracionalniji i jedini moguć, jer nije dao nikakvog povoda za akcije JNA i što

34

je tražio da se s Beogradom pregovara. Tražio je da sve što čini Hrvatska bude legalno i

legitimno i da se u ostvarenju osamostaljivanja ide postupno i čeka prava prilika da se stvori

hrvatska država.

U Svetošimunsku na tečaj za prvoga redarstvenika stizali

su mladi ljudi iz cijele Hrvatske i Hercegovine

Nakon Vinkovaca, na tečaj je najviše mladića stiglo od Bjelovara. Nakon toga slijede

Drniš, Kijevo, Krapina, Ploče, Hercegovina, Rama, Zadar, Benkovac, Županja,

Vukovar...

Vrlo je važno reći da je za prijam na tečaj u Svetošimunskoj ulici u Zagrebu za redarstvenike

vođena briga da svi dijelovi Hrvatske budu obuhvaćeni, a posebno oni gdje je već bio na djelu

evidentan otpor novoj vlasti. Kako smo vidjeli, odziv je bio vezan upravo za tu činjenicu da

su ljudi iz krajeva neposredno ugroženih poput Kijeva najviše i dolazili na tečaj. Ništa manje

nije bio nezavidan položaj Drniša o čemu su mi svjedočili Milivoj Miljak iz sela Kljaci i

Nediljko Madžar iz Drniša. Milivoj Miljak kaže da su uz njega iz sela Kljaci u Zagreb u

Svetošimunsku stigli još:

„Ako je za Hrvatsku, ja idem. Nema problema!“

Željko Bikić, Slavko Čule, te Slobodan i Zdravko Brković. Nediljko Madžar, koji je vojni rok

u JNA služio kao vojni policajac u Mariboru, tek što je došao iz te vojske imao je priliku

svoje znanje staviti u funkciju obrane nove hrvatske vlasti. Njegov prijatelj Joško Mamić iz

Lišana mu je dao prve informacije o tome što se sprema i upitao ga bi li išao. Madžar

odgovara bez razmišljanja: „Ako je za Hrvatsku, ja idem. Nema problema!“ Nakon pregleda,

u Svetošimunskoj će završiti desetak Drnišana, no oni će biti prvi koji su poslani na teren,

odnosno, u drnišku policijsku postaju, koju su Srbi počeli napuštati i odlaziti za Knin.

Vlado Dean iz Drenovaca kod Županje u Svetošimunsku je primljen sa svojim bratom Ivicom,

te nekoliko prijatelja, a među njima ističe Iliju Đukića, koji će poginuti u obrani Marinaca.

Ovo je inače bio čest slučaj da su bila dvojica ili više braće zajedno na tečaju za hrvatske

redarstvenike, pa je tako i Ivan Živković iz Retkovaca stigao na tečaj sa svojim bratom

Stjepanom. Ivan Živković je izašao iz JNA u ožujku 1990. godine i toliko je zamrzio odoru da

se zarekao da je više nikada ne će obući, no kada je u Retkovcima održana centralna proslava

pobjede HDZ-a na izborima, jer je ovo mjesto imalo skoro stopostotni broj glasova za dr.

Tuđmana, odlučio se staviti na raspolaganje.

O tome mi je svjedočio riječima: „Kada smo se brat i ja vratili s liječničkog pregleda, govorili

su nam seoski drveni filozofi i mudrijaši da smo ludi i što mislimo da će nas 1800 srušiti

Jugoslaviju. Ne može se ta vojska pobijediti i što mi mislimo da ćemo stvoriti hrvatsku državu.

Kada smo pozvani u Svetošimunsku, išli smo autobusom od sela do sela i kada smo stigli u

Đurđance u autobus ulazi moj supatnik iz JNA, Pavo Marinović, s kojim sam proveo teške

muke, a sada smo opet zajedno“.

Ante Bošković je do dolaska u Svetošimunsku radio u Vupiku dvanaest godina i kako je živio

u Vukovaru na Mitnici, gdje je HDZ na izborima dobio gotovo sve glasove, nije mu se teško

bilo opredijeliti. Njegova pokojna braća Ivica i Zoran su bili puno aktivniji od njega i kada se

ukazala prilika da se mogu uključiti u obranu Hrvatske, oni su to odmah učinili. Ante

35

Bošković mi je o tome svjedočio riječima: „Mene je majka nazvala jednu večer i rekla da su

braća Ivica i Zoran otišli za Zagreb i da me može biti sram što ih nisam odvezao na vlak u

Vinkovce, kao što sam obećao, već je to morao učiniti otac. Uzeo sam auto od brata Zorana,

požurio za Vinkovce računajući da ću ih stići na željezničkoj postaji“. Stiže u zadnji čas i tada

je odlučio, na čuđenje oca i braće da i on ide na liječnički pregled, pa je i on tako na kraju s

dvojicom braće izabran i stigao na tečaj u Svetošimunsku. Na žalost, obojica braće će dati

život za domovinu, a Ante koji nije računao da će biti hrvatski policajac, preživio je mnoge

pogibeljne situacije.

Zagorci iz Jarmine u Svetošimunskoj

Selo Jarmina nedaleko Vinkovaca dao je veći broj hrvatskih redarstvenika, a kasnije i

pripadnika specijalne policije i postrojbe za posebne namjene. Prijaviti će se Rudika Pucelj i

njegov brat Ivica, te bratić Tomo, no Ivica ne će proći liječnički pregled, a Rudika Pucelj

ističe: „U Svetošimunsku smo došli točno 5. kolovoza 1990., a vođa puta u našem autobusu je

bio Panto Ereš iz Vinkovaca, koji je završio u 5. brigadi ZNG-a. Sjećam se da je važnu ulogu

u našem odlasku imao i Milenko Turudić“. Milenko Turudić jedan je od najužeg kruga ljudi,

koji su u Vinkovcima osnivali HDZ, a u vrijeme početka djelovanja i predizborne kampanje

bio je osobni vozač budućeg predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana. Milenko

Turudić, braća Lovrić i Ante Gilja su izuzetno aktivno uključeni u organizaciju odlaska na

prvi tečaj, a i sami su postali prvi hrvatski redarstvenici. Rezultat ovih aktivnosti je to da je iz

bivše općine Vinkovci bio svaki treći polaznik ovog tečaja.

Ivan Babić iz Gornje Stubice, kako mi je svjedočio, u vrijeme svoga srednjoškolskog

školovanja bavio se borilačkim vještinama, a u Školi rezervnih oficira u Zadru služeći vojni

rok u JNA je, kako kaže, „doktorirao na minobacačima M-52 i M-120 mm“. Vjerovao je da

mu to nikada ne će trebati. Dalje Babić kaže: „Tada je u Zadru bio profesionalni vojnik,

budući general HVO-a i HV-a Milivoj Petković“. Babić se sjeća i Stjepana Totha, koji je u

vrijeme ovog razgovora bio pukovnik HV-a i predavač na Hrvatskome vojnom učilištu. Babić

smatra da je potpuno normalno da se našao među 38 onih koji su se iz bivše općine Krapina

prijavili na tečaj.

Ranko Štrbić iz Ploča kaže: „Ovdje se sve kretalo oko Velibora Kikerca, koji je podrijetlom iz

Bjelovara, no znali smo ga kao svoga sugrađanina, a na liječnički pregled je nas dvadeset iz

ovog kraja išlo vlakom preko Bosne“. S područja Ploča i Metkovića, svi oni koji su prošli

zdravstveni pregled ostali su odmah u Zagrebu u Svetošimunskoj u Policijskoj školi. Ispalo je

tako da je s područja bivše općine Dubrovnik u Svetošimunsku stigao samo Miho Caput iz

Pridvorja iz Konavala. Sam Caput o tome kaže: „Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman

je u konavoskim dvorima imao je sastanak s predstavnicima HDZ-a, a ja sam od strane

domaćina bio u osiguranju. Tada mi je jedan iz osiguranja predložio da dođem u Zagreb na

pregled, na što sam ja bez dvoumljenja pristao. Kako sam sa sela i kako sam živio zdravim

životom, bez problema sam prošao na zdravstvenom pregledu“.

36

Damir Jenjić iz Sinja je vojni rok u propaloj JNA služio u Vinkovcima i sjeća se zapovjednika

Branislava Đorđevića kojemu nije bilo drago ništa što je imalo vezu s hrvatskim predznakom.

Specijalizirao je na haubicama 155 mm. Jenjić kaže: „Na moje uključenje u ono što je

pokrenuo dr. Franjo Tuđman opredijelio me njegov govor u Sinju, iako sam do tada bio za

braću Veselica“. Jenjić je s Goranom Markulinom, odmah, čim je dobio informaciju o

pokretanju tečaja krenuo u animiranje svojih prijatelja i poznanika, a sve je radio u dogovoru

s Ivicom Livajom iz Splita.

Dolazak iz Hercegovine

Ipak nužno je posebno opisati kako je na onaj tečaj stigla poveća skupina mladih ljudi iz

Hercegovine, a jedan od onih koji su mi o tome svjedočili, Vinko Zlomislić iz Rakitnog kod

Širokog Brijega, kaže: „Da smo u tako velikom broju odlučili otići u Svetošimunsku, to je

potpuno normalno i to je zbog našeg odgoja, kojeg je u svojim obiteljima imala većina

Hercegovaca, a taj je hrvatstvo i katoličanstvo. Tomislav Čužić-Pita je onaj na koga je pala

sva organizacija, koju je on besprijekorno obavio. Čužić o tom vremenu i kako je do svega

došlo kaže: „Još dok smo bili u ilegali za jednog tajnog sastanka Inicijativnog odbora HDZ-a,

pokojni Gojko Šušak dao nam je na znanje da će trebati mladih ljudi, koji su voljni služiti

Hrvatskoj. Početkom lipnja 1990. godine nazvala me tajnica pokojnog Šuška i rekla da je

molio da se osobno javim.

Kada sam se javio, bilo je to tako da to bude telefon koji se ne prisluškuje, on mi je rekao da

će me nazvati gospodin Ivan Krmpotić. Tako je i bilo i on mi je sve ponovio što treba, a ja

sam onda dobio suradnike i to Anđelka Mikulića, Peru Bubala, Ivana Češkića, Ivana Čužića i

još nekoliko ljudi“. Rezultat je više od dvije stotine prijavljenih i to, kako se kaže, u 24 sata.

Za Zagreb su odlazili u skupinama od dva autobusa, a Hercegovci, ali i drugi Hrvati iz Bosne

su odlazili na sve sljedeće tečajeve. To ne će biti jedini način njihovog uključivanja. Iz Rame

su stigla braća Mato i Šimun Fofić, Ilija Franjić, Ivica Kovačević, Ivica Bošnjak, Mato

Filipović, Marinko Čališ i još nekoliko mladih ljudi, koji su ušli u najnoviju hrvatsku povijest

kao junaci Domovinskoga rata. Ukupno je otišlo sedamnaest skupina, a nakon Svetošimunske

to je bio Kumrovec, pa Pula, ali i drugi centri za obuku.

Mate Ćurak i njegovi suborci Ivan Markešić, Pero Sučić, Ante Berić, Josip Trogrlić, Stipan

Cikoja i Željko Bačić samo su dio brojne skupine koja je iz bjelovarskog kraja stigla na tečaj.

Bjelovarci su nakon Vinkovčana bili najbrojnija skupina, a Mate Ćurak vjeruje da je to bilo

zbog toga što su oni bili osiguranje na nizu predizbornih skupova širom Lijepe naše. Oni su

prvi koji su stigli u Svetošimunsku i tamo pripremili prostor za boravak i život tako velike

skupine polaznika tečaja. Mate Ćurak mi je o tome svjedočio riječima: „Mi smo u

Svetošimunskoj zatekli našega budućeg zapovjednika Marka Lukića, koji je bio jedan

izuzetan čovjek i visoki profesionalac koji je ulijevao povjerenje. Inače sve naše aktivnosti je

vodio Perica Jurič, koji je zapravo bio naš prijatelj i mogu reći prijatelj u svakom smislu. Nas

je na prvi tečaj iz bivše općine Bjelovar stiglo 127, a i svaki sljedeći tečaj je bilo slično“.

Sa zadarskog područja na tečaj su krenuli već spominjani Željko Kučić i Milenko Miletić iz

Stankovaca, a Miletić mi je svjedočio da su on i Kučić za Zagreb iz Vukšića povezli Ivicu i

Srećka Pešuta i Boru Ledenka. Dalje su iz bivše općine Zadar i Benkovac iz Nadina krenuli

Svemir Vrsaljko, iz Bibinja Neven Sorić, Nikola i Željko Šindija i Marko i Franko Lisica.

Dalje su to bili iz Pridrage Stanko Batur, iz Slivnice Nikola Vulić i tako bi mogli nabrajati niz

imena tih mladih ljudi, od kojih dio nije dočekao slobodu.

37

Odabir mladih Hrvata za tečaj prvoga hrvatskog

redarstvenika

Josip Manolić: Nije bilo opasnosti od Srba u Hrvatskoj, sve dok se nije uplela JNA

Naravno da se u vrhu nove hrvatske vlasti raspravljalo kolika je zapravo opasnost za tu vlast

od Srba u Hrvatskoj, a o tome mi je svjedočio sam Josip Manolić koji kaže: „Što se tiče

opasnosti od Srba u Hrvatskoj ona za nas realno nije postojala, sve dok se nije uplela JNA, a

posebno onda kada je ona pala u ruke Slobodanu Miloševiću. Za pobunu Srba su od Beograda

sustavno pripremani, zapravo puno ranije, a intenzivno od smrti Josipa Broza. Mržnja prema

Hrvatima zasnivana je na tobožnjem ustaštvu iz Drugoga svjetskog rata, a činjenica je da je

hrvatski antifašizam imao daleko veću potporu u hrvatskome narodu od onog u Srbiji“. Ovu

Manolićevu tvrdnju, tu povijesnu i lako dokazivu činjenicu o hrvatskome antifašizmu tijekom

Drugoga svjetskog rata potkrijepit ću riječima Philipa J. Cohena.

Cohen: Hrvati su bili predvodnici partizanskog pokreta

Amerikanac Philip J. Cohen u svojoj knjizi „Tajni rat Srbije“ na str. 133. piše: „Nigdje u

Jugoslaviji pokret otpora nije bio tako dobro organiziran kao u Hrvatskoj. Mali partizanski

pokret pod vodstvom hrvatskih komunista, pokret koji je u početku u svoje redove privlačio

mnoge progonjene, pretvorio se u dominirajući hrvatski pokret otpora sa širokom potporom“.

Ovo rečeno Cohen potvrđuje i brojkama, pa na str. 146. iste knjige kaže: „Do kraja 1943.

godine sama Hrvatska s 24 posto jugoslavenskog stanovništva dala je više partizana nego

Srbija, Crna Gora, Slovenija i Makedonija koje su činile više od 59 posto jugoslavenskog

stanovništva. Ukupno uzevši od 1941. do 1945. godine među partizanima Hrvatske bilo je 61

posto Hrvata, 28 posto Srba, dok su ostali bili Slovenci, Muslimani, Crnogorci, Talijani, Česi,

Židovi i „folksdojčeri“.

Srbi su skoro pet desetljeća tovarili na leđa hrvatskom narodu teško breme ustaštva, a posebno

je to intenzivirano u danima i tjednima nakon uspostave nove hrvatske vlasti, u čemu su

glavnu ulogu preuzeli srbijanski mediji. Već citirani Cohen u već rečenoj knjizi na stranici

133. piše: „Od kraja Drugog svjetskog rata srpski povjesničari propagiraju tvrdnju da su Srbi

pružili otpor Hitleru, a Hrvati i bosanski Muslimani oduševljeno podržavali sile osovine.

Povijesne činjenice ne podupiru tu interpretaciju. Četnički je pokret zaista predstavljao

ideološki centar srpske političke kulture i uživao široku potporu među Srbima. Ustaše,

nasuprot tome predstavljaju izuzetak u suvremenoj povijesti i nikada nisu stekli masovnu

potporu“.

Dakle, sve što je od 1945. godine jugoslavenska historiografija činila proučavajući Drugi

svjetski rat na ovim prostorima, bilo je duboko protkano stigmatiziranjem Hrvata kao ustaša, a

pisanje i sustavnim lažima zadojeno podučavanje i odgajanje jugoslavenskih, dakle, i samih

hrvatskih mladih naraštaja, te bezočno uvjeravanje njih i svjetske javnosti u zloćudni genom,

koji postoji u Hrvata, bio je svakodnevna praksa. Četništvo se tek usput spominjalo da bi

kasnih godina bilo svrstano u antifašizam i u današnjoj Srbiji konačno i potpuno legalizirano.

Vuk Drašković glavni ideolog suvremenog četništva

Treba reći da je bilo nužno citirati Philipa J. Cohena koji je dokaze za sve svoje tvrdnje našao

u arhivima SAD-a, jer ona opća pomirba koju je zagovarao dr. Franjo Tuđman bila je nužna

da na podjeli hrvatskih ljudi ne bi bila doprinos realizaciji velikosrpskog plana. Philip J.

38

Cohen je u svojoj drugoj knjizi na ovu temu pod naslovom „Drugi svjetski rat i suvremeni

četnici – njihov povijesno – politički kontinuitet i posljedice po stabilnost na

Balkanu“ potanko objasnio tijek stvaranja suvremenih četnika pa tako na str. 9. piše:

„U novije vrijeme (u vezi s beogradskim ratnim nastojanjem) srpska djelatnost, političari,

intelektualci, a također i dužnosnici Srpske pravoslavne crkve široko su prihvatili slavljenički

i povijesno revidiran portret Mihajlovićevih četnika. Godine 1989. Vojislav Šešelj je

promaknut u čin četničkog vojvode...“ Ipak Cohen kao vođu i ideologa suvremenog četništva

označava srbijanskog književnika Vuka Draškovića spominjući njegove romane „Molitva“ i

„Nož“ u kojima je na literarni način pripremao Srbe na obračun s Hrvatima i Muslimanima.

Hrvati su označeni kao glavni krivci za sve srpske probleme u obje Jugoslavije, a Beograd se

iz petnih žila upeo da objasni svima u svijetu koristeći jugoslavensku diplomaciju, da su

demokratske promjene u Hrvatskoj zapravo oživljavanje Nezavisne Države Hrvatske iz

Drugoga svjetskog rata.

Dakle, u tim i takvim prilikama nova hrvatska vlast je krenula u pripremu i stvaranje u okviru

policije, svojih državnih snaga. Perica Jurič, zamjenik ministra MUP-a RH o tome kaže: „Mi

smo na tom plimnom valu hrvatskog naroda vrlo brzo okupili više nego dovoljan broj mladih

ljudi, koji su svemu tome pristupili s nevjerojatnim entuzijazmom. Ovaj entuzijazam su oni

prenosili na svoje instruktore, pa i na starije kolege kada su poslije raspoređeni u policijske

postaje.

Instruktori su bili zadivljeni žrtvom i požrtvovnošću tih mladih ljudi, iako je bilo prigovora

koji su stavljani meni osobno, ja sam se držao toga, da svaki pogotovo mladi čovjek ima

pravo dobiti više prilika“. Razgovarao sam o tom vremenu s Antom Mikulandrom iz Bilica

kod Šibenika koji je bio vodeći čovjek šibenskog HDZ-a i on mi je rekao: „Ja moram kazati

da je HDZ zapravo bio organizator svega onoga što se događalo na ovom području kada je u

pitanju obrana. Tek što su završili izbori, jedan moj Mikulandra, koji je završio poslije u

specijalnoj policiji, došao je k meni i rekao: „Oće li trebat policije, ove naše policije, sad?“.

Rekao sam mu da još ništa ne znam, ali da će ga imati u vidu“.

U Svetošimunsku dolaze mladići iz Hrvatske i BiH

Uskoro će Ante Mikulandra dobiti poziv iz Zagreba, a kako ga nije bilo kod kuće supruga mu

je rekla da je zvao neki Krmpotić iz Zagreba. Nije prošlo puno vremena kada je Krmpotić

ponovno nazvao i rekao Mikulandri o čemu je riječ. Krmpotić je tražio barem petoricu, a iz

šibenskog kraja na liječnički pregled u Zagreb krenuti će ih puna dva autobusa, odnosno,

ukupno ih je otišlo 106, od kojih su 60 postali prvi hrvatski redarstvenici.

39

O tome kako je stigao na tečaj svjedočio mi je Pejo Radoš iz Johovca kod Doboja, koji u

Svetošimunsku dolazi zahvaljujući poznanstvu s Markom Lukićem zapovjednikom tečaja.

Svi s kojima sam razgovarao tvrde da je liječnički pregled bio rigorozan i da se vodilo računa

o svemu, vidu, sluhu, visini, težini, krvi, plućima, zubima, kralježnici, stopalima, a prolazili su

i psiho test. Pejo Radoš kaže: „Stupio sam u kontakt s Markom Lukićem, koji je tada bio u

antiterorističkoj postrojbi Lučko i razgovarali smo o tome da ja želim ići u policiju. Kod nas

se znalo, jer je Johovac bio između jednog srpskog i jednog muslimanskog sela, da Hrvati idu

u Hrvatsku, Srbi u Srbiju, dok su Muslimani dobivali posao kod kuće. Da nisam prošao

liječnički pregled ne bi mi Marko Lukić mogao pomoći“.

S područja đakovačke općine uključili su se mnogi, no Andrija Azinić kaže: „Nas su

animirala braća Lovrić iz Nuštra i kada sam na poziv Mate Zegnala došao u Semeljce u

njegovu kuću, tu sam zatekao Nedjeljka i Filipa Lovrića i saznao da tu noć polazi autobus u

Zagreb koji vozi nas Đakovčane. Kako sam bio vozač u osječkoj „Panoniji“ i kako sam već

imao natovaren kamion za Rijeku, ja sam stao u Zagrebu i otišao na liječnički pregled i poslije

toga odvezao robu za Rijeku. Kada sam saznao da sam prošao na tečaju, u Svetošimunsku me

odvezao kolega Vinko Peić iz Koritne i tako smo mi postali prvi hrvatski redarstvenici“.

Kijevljani u okruženju četnika

Selo Kijevo u neposrednoj blizini Knina vrlo rano se nalazilo u nemogućoj situaciji, a tu je

organizaciju odlaska na tečaj preuzeo Mate Maloča, koji je imao vezu sa Splitom, gdje je sve

vodio Ivica Livaja. Mijo Teskera i Ivica Ercegovac iz Kijeva su mi svjedočili kako su u Kninu

podrugljivo na Radio Kninu tvrdili da u Hrvatsku policiju u Zagrebu primaju i grbave i

čupave. Ivica Ercegovac kaže: „Ovi na pregledu su bili dosta rigorozni, pa su odbili neke naše

ko od brda odvaljene, no na intervenciju gospodina Krmpotića su ipak primljeni“. Problemi

Kijevljana su počeli kada su se vratili kući, jer su na tečaj pozvani preko Policijske postaje

Knin koja je bila potpuno u rukama Srba, budućih „martićevaca“. Mijo Teskera kaže: „Oni su

nama došli iz Knina i donijeli popis u Kijevo. Rekli su, evo popisa ovih koji idu u policiju.

Oni su dakle imali uvid u to, tko od nas ide. Da bismo izvadili potvrdu o nekažnjavanju

morali smo po to ići u sud i miliciju u Knin“. Na kraju i pored svega iz Kijeva je u

Svetošimunskoj završilo tečaj oko pedesetak ljudi.

Petar Biočić, budući načelnik Policijske uprave Vinkovci svjedočio mi je kako je to bilo u

Osijeku, a rekao mi je sljedeće: „Sastav u tadašnjoj miliciji na našem području je bio

poražavajući, jer je Srba bilo gotovo 80 posto. Morali smo brzo djelovati i tako smo odabrali

sve odreda izvanredne momke među kojima ističem Juricu Tolja, koji je mnoge okupio, pa i

sam postao prvi hrvatski redarstvenik. Sve je poticao i bio potpuno angažiran Branimir Glavaš,

koji je jako zaslužan da smo na vrijeme stvorili jednu postrojbu u policiji koja je mogla

neutralizirati sve ono negativno što nam se spremalo“. Tako se od mjesta do mjesta diljem

Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine plela mreža u koju su uključeni na niz tečaja oni mladi

ljudi koji se ne bi smjeli zaboraviti.

40

Pričuvni sastav milicije/policije bio je potpuno nacionalno

izbalansiran

Ispovijesti mladih redarstvenika koji su na tečaj stigli od Slunja, Skradnika, Ogulina,

Otočca, Gline, Kutine, Popovače i Velike Kladuše

Vidjeli smo kako su se na današnjoj Policijskoj akademiji u Svetošimunskoj ulici u Zagrebu

okupljali oni mladi ljudi, koji će na svoja leđa prihvatiti gotovo svu odgovornost u obrani

ustavnopravnog poretka u Republici Hrvatskoj. Kako ne bi preskočio niti jedno područje

otkuda su na prvi tečaj stizali oni koji su imali sreću da su odabrani, ovdje ću reći nešto o

onima koji su na tečaj stigli s područja Slunja, Skradnika, Ogulina, Otočca, Gline, Kutine,

Popovače i Velike Kladuše. Svi oni o kojima je riječ, ni desetak godina poslije, kada sam s

njima razgovarao nisu krili zadovoljstvo time da su upravo oni bili sudionici, ali i stvaratelji

najnovije povijesti koja je Hrvatsku doveli među slobodne, nezavisne i demokratske zemlje.

Vlakom iz Ogulina do Zagreba

Braća Milan i Damir Tutek iz Skradnika kažu da je za njih sve počelo kada su jedne večeri u

prosincu 1989. godine u kapeli pristupili HDZ-u. Od tada su redovito u osiguranju skupova, a

za odlazak u redarstvenike organizirao ih je i okupio Joža Matek, koji je obavio ovaj posao za

područje Ogulina. Milan Tutek kaže: „Moj je otac prošao Križni put i naravno, rekao nam je

da ne idemo obojica. Susjedova majka je na to rekla da ona ima jednog sina i bolesnu kćer i

ako ona može žrtvovati sina za Hrvatsku, zašto brat i ja ne bi mogli. Dobro sam je razumio,

jer mi je zapravo rekla da nije moja glava vrjednija od glave njezina sina“. Marijan Neralić

koji je do odlaska na tečaj radio u Drvno-industrijskom poduzeću u Ogulinu sjeća se da su na

taj tečaj išli vlakom i da ih je iz ogulinskog kraja bilo oko pedesetak.

Josip Luketić je bio među onima koji su išli tim vlakom za Zagreb, a njega je u HDZ učlanio

pokojni prvi hrvatski redarstvenik Antun Porubić i to nakon jednog nogometnog turnira. Na

izborima je Josip Luketić izabran za vijećnika Skupštine općine Ogulin, a iako je bio

obiteljski čovjek, on će iz potpuno sigurnog stanja krenuti putem potpune neizvjesnosti.

Rekao mi je da se sjeća u tom vlaku za Zagreb, Slavka Marinića, koji će kao prvi hrvatski

redarstvenik proživjeti teško iskustvo kninskog zatvora. Poput Luketića i Željko Mandić iz

Ogulina je bio obiteljski čovjek, a kada se našao u vlaku za Zagreb kći mu je imala 12, a sin

11 godina.

Slunjani u okruženju ratobornih Srba

Za bivšu općinu Slunj okupljanje ljudi za prvi tečaj obavio je Mile Skukan i svi ističu njegovu

ulogu, a to potvrđuju Pero Tominac i njegov kolega Slavo Lapić. Obojica ovih prvih hrvatskih

41

redarstvenika tvrde, da iako je na bivšoj općini Slunj pobijedio HDZ, oni su sve radili vrlo

diskretno, svjesni svoga okruženja. Obojica se isto tako sjećaju da u Zagrebu za vrijeme tečaja

nisu niti jednom od bilo koga čuli niti jednu riječ protiv Srba. Ivica Majetić dodaje: „Svi su

bili iznenađeni rezultatima izbora u Slunju, s obzirom na okruženje poput Veljuna prema

Karlovcu i Vojnića, gdje su Srbi većina. Nama je rečeno da na tečaj dovedemo desetak ljudi, a

nas je otišlo pedesetak.

Posebna situacija je bila na području Otočca gdje je prema svjedočenju Josipa Dujmovića u

miliciji bilo 90 posto Srba, a Hrvata je bilo u toj bivšoj općini 68 posto. Takva neravnopravna

situacija je sigurno utjecala da je i s ovog područja put Zagreba krenulo pedesetak mladih

ljudi. Još lošija situacija je bila na području Gline o čemu mi je svjedočio Darko Kaurić, koji

je u Glini rođen 1964. godine. On je izrekao opće poznatu činjenicu za ovo područje, a ta je

da su Hrvati tu potpuno marginalizirani i doslovno potpuno ugroženi. Upravo je to ono što je

tada bilo na djelu i što su oni koji su vodili Hrvatsku, ali i narod, prepoznali, pa su i ovi prvi

hrvatski redarstvenici bili dio odgovora na plan velike Srbije u kojem Hrvati trebaju potpuno

nestati.

Darko Kaurić dalje kaže da su na njihovo područje dolazili Marko Veselica i Mario Kapulica,

koji su upozoravali ono malo Hrvata kakva bi im bila sudbina, ako se nešto ne poduzme.

Kaurić o tome kaže: „Mi smo u Glini bili bespravna nacionalna manjina, a Srbi su vladali

gradom i bili su na svim ključnim pozicijama. Mario Kapulica nam je rekao da će biti taj tečaj

i da ćemo biti garda, pa sam okupio nekoliko Hrvata i mi smo se uključili. Uz mene je iz

Gline bio Stjepan Žinić, a iz Kozibroda Gordan Ošonjički i Luka Brdarić“.

Ilija Franjić: Hrvatsko srce nas je vodilo!

Mato Fofić, Ramac koji je živio u Popovači znao je što se sprema, pa je o tome informirao

svog mlađeg brata Šimuna, nakon čega su obojica završili na tečaju. Mlađi Fofić, Šimun,

završiti će kasnije u Lučkom, a 1992. godine odlazi braniti svoju Ramu, gdje 7. srpnja iste

godine gine kao zapovjednik brigade HVO-a. Njegov suborac iz Svetošimunske, ali i iz Rame,

Ilija Franjić kaže: „Hrvatsko srce se ne može mjeriti ni sa čim i ono nas je vodilo“.

Iz Gornje Jelenske nedaleko Popovače na tečaj će stići Davor Pelegrin, koji je do tada radio u

Kaznenom domu u Lipovici. Sjeća se da su iz tog kraja s njim na tečaj išli Tomo Serdar, Mato

Fofić. Dražen Pleše, Željko Zebec, Slavko Brzović i Mile Zamić. Ekrem Pajalić iz Velike

Kladuše u to vrijeme je radio kao građevinski radnik u Karlovcu, gdje upoznaje mlade ljude iz

Slunja. Oni će ga informirati što se sprema i on ne će dvojiti, posebice nakon razgovora sa

Skukanom u Slunju. Završiti će u Svetošimunskoj kao jedini prvi hrvatski redarstvenik iz

Velike Kladuše.

Kada sam razgovarao s onima koji su bili polaznici ovoga prvog tečaja, oni su mi stalno

isticali da ih je u Svetošimunsku dovelo domoljublje, ali i želja da se stvari promijene u državi

koja se raspadala i u kojoj su živjeli. Analizirajući njihove izjave zaključio sam da su oni svi

odreda znali što žele i kamo idu, a većina bi da se ponovi 1990. godina učinili isto, bez obzira

što ih ima koji nemaju riješen status i što nisu zadovoljni u čega se pretvorila država za koju

su bili spremni dati život.

Dana 5. kolovoza 1990. započinje tečaj i većina onih koji su se tada našli u stroju nisu ni u

snu mogli predvidjeti da će se već za dva tjedna naći u ulozi koja nije samo policijski posao.

Kako su se velikom brzinom okupljali polaznici tečaja, tako su se velikom brzinom okupili i

oni koji će voditi tečaj, a tadašnji ministar MUP-a Josip Boljkovac, jednako kao i njegov

42

zamjenik Perica Jurič ističu da bi teško bilo učiniti bilo što bez profesionalaca koji su već bili

u policiji. Jedan od tih profesionalaca je svakako i Tomo Radičević, koji je do tada radio na

Višoj školi za unutarnje poslove, gdje je predavao „Vještine gađanja“ ovlaštenim

pripadnicima unutarnjih poslova.

Polaznici su svrstani u dvije bojne

Razgovarajući s njim o tom vremenu, on mi kaže: „Nakon smjene vlasti, nakon prvih

demokratskih izbora uočio sam da se u Obrazovnom centru provode novačenja novih

pripadnika policije po modelu koji nije bio uobičajen. Vidio sam da je na tome bio najviše

angažiran Ivan Krmpotić. Nisam bio informiran što se točno radilo, službeno, ali iz razgovora

sam saznao da se novače pripadnici policije, koji će biti lojalni novoj demokratskoj vlasti“.

Tomo Radičević će uskoro saznati o čemu je zapravo riječ, jer će ga u Lučko pozvati Marko

Lukić i objasniti mu da ima mandat od ministra i njegovog zamjenika, da se ostvari

zapovjedna struktura koja će raditi s tim budućim policajcima. Dalje Tomo Radičević

svjedoči:

„Taj razgovor je sa mnom obavio u četiri oka. Od mene je tražio pristanak za angažiranje u

tom projektu. Ja sam bez razmišljanja dao pristanak. Odgovorio sam da mi je potpuno jasno

što se događa i da me ne treba posebno vrbovati kada je u pitanju suprotstavljanje

velikosrpskoj najezdi i Miloševiću. On je bio sretan, jer ipak je to delikatno vrijeme i nije se

znalo kako će tko reagirati, pogotovo od nas koji smo završili Vojne akademije“. Ovo je vrlo

važno znati, jer nakon što bi završili Srednju školu unutarnjih poslova, nekoliko najboljih iz

svake generacije slani su na Vojne akademije otkuda su se nakon završetka vraćali u MUP.

Svi polaznici su svrstani u dvije bojne od kojih je prva imala sedam, a druga osam satnija.

Zapovjednik prve bojne je bio Tomo Radičević, a druge Ivan Grabić. Zapovjednici satnija u

prvoj bojni su bili: Krešo Kancir, Dane Trkulja, Vladimir Faber, Mirko Kirin, Zvonimir Totar,

Dražen Damjanović, a u drugoj bojni su to: Zdravko Kralj, Miralem Alečković, Ranko

Posavac, Darko Rukavina, Stjepan Cifrek, Goran Cmrečak, Mladen Štampar i Josip Grubišić

kojeg zamjenjuje Vladimir Rajniger.

Marko Lukić o tome kaže: „Zapovjednici bojni i satnija su osobe koje su završile Vojne

akademije, a cijela struktura je dogovarana linijom Perica Jurič, Ivan Krmpotić i ja. Za

zapovjednike vodova i odjeljenja odabrao sam one polaznike koji su u JNA stekli znanja i

imali neke niže dočasničke činove. Sve smo morali raditi brzo, a uz to što smo ih učili

policijskim poslovima dobivali su i vojna znanja, a radilo se i na fizičkoj spremi, te vještini

upotrebe oružja i gađanju“. Vidljivo je da se od početka računalo s tim da će ovi mladi ljudi

biti upotrijebljeni na antiterorističkim zadatcima, ali i na zadatcima, koji su bili gotovo vojni.

U Bileći ga nazivali - „tuđmanovcem“ i „ustašom“

Darko Rukavina, koji je na tečaju bio zapovjednik četvrte satnije je do dolaska u

Svetošimunsku bio profesionalni vojnik koji je u Zadru završio Vojnu akademiju kopnene

vojske, smjer protuzračne obrane. Radio je u Zadru desetak godina, a onda u Bileći gdje je

došao u sukob sa zapovjednom strukturom JNA o čemu kaže: „U Bileći se sve više počeo

izražavati taj srpski nacionalizam. Počeli su me zvati tuđmanovac, pa onda potpuno otvoreno

'gde si bre, ustašo?', i to su radili svaki puta kada sam se pojavio negdje u kafiću“. Bilo kako

bilo, Darko Rukavina kao rođeni Zagrepčanin vrlo brzo je shvatio da što brže treba otići iz

Bileće, a kada se našao 5. kolovoza u Svetošimunskoj od polaznika tečaja je dobio u pravom

43

smislu riječi podstrek za svoj rad, jer svi su oni odreda bili u stanju podnijeti i najveći teret za

hrvatsku državu.

Većina polaznika mi je svjedočilo o srčanosti Gente Međugorca koji ih je učio kako

upotrijebiti oružje i vještini gađanja, no na žalost Gento će poginuti u vrijeme kada je sa

skupinom pripadnika Antiterorističke postrojbe Lučko vozio oružje za južno bojište.

Iako je sastav redovne policije bio potpuno neprihvatljiv, tako nije bilo u nacionalnom sastavu

pričuvne policije o čemu mi je svjedočio Ivan Grabić koji je u Svetošimunskoj bio

zapovjednik druge bojne polaznika tečaja. Već sam rekao da se nova hrvatska vlast odlučila

za popunu policije i da na taj način izbalansira nacionalni sastav. Ovo nije bilo nužno kada je

bio u pitanju pričuvni sastav milicije o čemu Ivan Grabić kaže: „Ne znam čime se vodila vlast

u bivšoj socijalističkoj Republici Hrvatskoj, no uz to što su nas u srednjoj školi slali na Vojne

akademije. Druga dobra stvar je to što je pričuvni sastav milicije bio potpuno nacionalno

izbalansiran.

Ovo je bilo važno znati, a kako sam u Republičkome sekretarijatu za unutarnje poslove bio

zadužen za obuku i pripremu tih pričuvnih snaga milicije, tako sam ja imao podatke o

strukturi pričuvnog sastava i to ćemo mi nešto kasnije iskoristiti“. To kasnije će biti jesen,

odnosno, kraj 1990. godine kada je JNA otvoreno zaprijetila, a nova vlast podigla cjelokupni

sastav pričuvne policije i pokazala da ima s kim odgovoriti onima iz Beograda, koji nisu više

krili svoje namjere. O tome ću detaljno i više govoriti kada dođem do tog vremena u pisanju

ove priče, o tome kako je stvarana i kako je branjena Republika Hrvatska.

Govor predsjednika Franje Tuđmana polaznicima prvog

tečaja u Svetošimunskoj

Tada je u svim institucijama u Hrvatskoj bilo dovoljno onih koji su bili na crti

jugounitarističkoga komunističkog sustava

Plan i program nastave i obuke za prvi tečaj, a to znači za niz tečaja koji će slijediti, pripremit

će Ivan Gabrić. Prvi i pravi sastanak na kojem su se okupili ljudi iz zapovjedništva tečaja i

voditelja nastave, održan je 1. kolovoza u Svetošimunskoj cesti, a tada su podijeljene dužnosti

i određeno je tko će što raditi i sve je odmah pokazalo da se zapravo sprema revolucionarna

promjena kada je u pitanju policija. Svakako da treba uzeti u obzir da su promjene sustava na

području bivše Jugoslavije bile puno složeniji proces, nego u bilo kojoj državi Europe, osim

naravno, zemalja bivšega Sovjetskog Saveza. Promjena odora i znakovlja koja se najavljivala

i koja je bila potpuno normalna kod dijela pripadnika dotadašnje milicije, tumačio se na

najgori mogući način i bilo bi pogrješno reći da je otpor dolazio samo od pripadnika srpske

nacionalnosti. Pripadnici tečaja ističu da je među onima koji su vodili tečaj bilo pripadnika

srpske nacionalnosti, ali su oni svoj posao obavili stručno i profesionalno.

Posjet predsjednika Tuđmana polaznicima prvog tečaja

Josip Manolić o tom vremenu kaže: „Mi smo tada išli forsirano na ustrojavanje, ili, bolje

rečeno na njihovu izobrazbu uz jačanje, odnosno, davanje važnosti vojno-policijske izobrazbe

tih novounovačenih kadrova redarstvenika. Htjeli smo pokazati važnost, pa sam isforsirao da

k njima dođe Predsjednik Države i da im se obrati. On se pojavio u prvoj generaciji hrvatskih

redarstvenika u njihovoj školi u Maksimiru u Svetošimunskoj. Time se isto tako htjelo

44

naglasiti da nije riječ samo o čistim policijskim snagama, nego da se radi o obrambenim

snagama u formi i organizaciji policije, kao tada jedino moguće formacije kojom je Republika

Hrvatska mogla upravljati“. Dakle, samo tri dana nakon što su se u Svetošimunskoj okupili

prvi hrvatski redarstvenici 8. kolovoza stigao im je u posjet predsjednik Predsjedništva

Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Mnogi s kojima sam razgovarao tvrde da im je taj

posjet bio vrlo važan, i da su tada bili sigurni da će svoju domovinu morati braniti. Govor koji

je pred njima održao dr. Franjo Tuđman, bio im je pravi putokaz u budućem radu.

Obraćajući se postrojenim prvim hrvatskim redarstvenicima dr. Franjo Tuđman je uz ostalo

rekao: „Pred vama, koji ste dragovoljno stupili u ovaj prvi tečaj Škole unutrašnjih poslova

Republike Hrvatske, velika je i odgovorna zadaća. Vi morate biti pravi predstavnici nove

demokratske suverene vlasti Hrvatske i zadobiti povjerenje ljudi. Morate biti odlučni i

odriješiti, nepomirljivi, ali krajnje uljudni i kulturni. Svaki čovjek mora vas osjetiti kao svog

čuvara, kao svog predstavnika. I u tom smislu, ja vas molim, ali i zapovijedam da se pojavite

na ulicama, u selima i gradovima i da budete ono što će od vas zahtijevati vaš ministar i što će

Vrhovništvo Hrvatske zahtijevati – da budete zaista jamstvo mira i poretka Republike

Hrvatske“.

Sljedećeg dana u četvrtak 9. kolovoza u „Večernjem listu“ se kaže: „Uza zvuke Lijepe naše i

podizanje hrvatske zastave u rano zagrebačko jutro, počasna jedinica i polaznici prvog tečaja

Ministarstva za unutarnje poslove Republike Hrvatske pozdravili su predsjednika Republike

dr. Franju Tuđmana. Predsjednik je svoj govor započeo dobrodošlicom redarstvenicima –

pripravnicima i govorio im o važnosti njihove službe, pogotovo u današnjim prilikama.

„Morate zadobiti povjerenje naših ljudi“

„Redarstvena služba ili policija, kako se zove u europskim zemljama, ima veliku važnost u

svim zemljama svijeta“, rekao je dr. Franjo Tuđman i nastavio – u ovdašnjim i sadašnjim

prilikama, pogotovo. Dosad, na žalost stjecajem povijesnih okolnosti u Hrvatskoj ta služba

nije uživala ugled u narodu onakav kakav treba imati. Na vama je da zajedno s novom

hrvatskom demokratskom vlašću, hrvatskim Vrhovništvom, vratite ugled toj službi“. Potom je

dr. Tuđman rekao i sljedeće: „Vi trebate biti čuvari mirnog sna naših građana, čuvari blaga

naših ljudi, ali i čuvari ustavnog i pravnog poretka Republike Hrvatske. Ne sumnjam da ćete

vi, koji ste dobrovoljno stupili u ovaj prvi tečaj unutarnjih poslova Republike Hrvatske, tu

dužnost obaviti na zadovoljstvo i vlasti i naroda Republike Hrvatske. Pred vama je velika i

odgovorna zadaća“.

Dalje je dr. Tuđman rekao da polaznici moraju ovladati vještinom i znanjem svoga posla, ali i

da kao predstavnici nove demokratske vlasti moraju zadobiti „povjerenje naših ljudi, svakog

našeg čovjeka, od djeteta, žena, do muškaraca i čitavog naroda. Morate biti odlučni i odriješiti,

nepodmitljivi i nepomirljivi u vršenju svoje službe, ali morate biti krajnje uljudni i kulturni“.

Jedan od onih koji je toga dana ponosno stajao u stroju pred predsjednikom RH dr. Franjom

Tuđmanom, Robert Vulić o tome kaže: „Već nekoliko dana nakon proslave pobjede

demokracije, jedinstva i svijesti hrvatskog naroda, na izborima u proljeće 1990. godine

održane 30. svibnja na Jarunu u Zagrebu uslijedila je zapovijed predsjednika RH dr. Franje

Tuđmana o ustroju prve hrvatske oružane postrojbe“. Dalje Vulić tvrdi da se ispravnost ove

odluke pokazala već nekoliko tjedana nakon ove odluke i da je već tada hrvatska vlast

pokazala da je odlučna braniti se. Važno je za zapamtiti da su se sve aktivnosti ove prve

oružane postrojbe odvijale nadomak zloglasne vojarne JNA „Borongaj“, zapovjedništva

Ratnog zrakoplovstva i Vojne bolnice.

45

Scenarij pobune je stvaran u Beogradu

Oni koji su tada činili vrh vlasti u RH, od samog početka su bili svjesni da postoji velika

mogućnost, da od strane protivnika promjena dođe do pokušaja rušenja te vlasti, pa i do

uhićenja vodećih ljudi. Danas nije tajna da su u Beogradu o tome razmišljali, a potkraj 1990.

godine o uhićenju petstotinjak vodećih postojao je detaljno razrađen plan iza koga je stajao

vrh JNA, uz blagoslov Predsjedništva SFRJ. Ovaj plan je predviđao fizičku likvidaciju

vodećih ljudi, a vjerovalo se da bi se i svijet pomirio s tim, mireći se s tzv. politikom svršenog

čina. Može se vjerovati da je u to vrijeme u Hrvatskoj bilo dovoljno onih koji su bili na liniji

jugounitarističkog komunističkog sustava i da su dobro raspoređeni u svim dijelovima

hrvatskog društva i institucija. Ipak, oni koji su to planirali u kolovozu 1990. godine vjerovali

su da je dovoljno dići na ustanak Srbe u Hrvatskoj koji će obaviti ono što su u Beogradu

planirali, a nitko u svijetu ne će reagirati, jer se Beograd tobože, nije miješao u tijek stvari u

Hrvatskoj.

Samo dvanaest dana od početka tečaja u Svetošimunskoj, 17. kolovoza 1990. godine u Kninu

je započela pobuna koja je označena u novijoj hrvatskoj povijesti kao „balvan revolucija“.

Ovaj događaj nije nastao spontano, kako su to iz Beograda sugerirali šaljući takve poruke

putem svojih medija, ali i cijele mreže poslanika u svijet. Analizirajući događaje na području

bivše Jugoslavije mogu tvrditi da strana koja se od prvog trenutka odlučila za rat, nije niti u

jednom trenutku pokušavala bilo što rješavati političkim sredstvima.

Kada su se u Beogradu koristila politička sredstva, bilo je to isključivo da se stvari prikriju,

zamute i da se nađe izgovor i opravdanje za rat. Već nakon donošenja Ustava SFRJ iz 1974.

godine, a pogotovo nakon smrti Josipa Broza 1980. godine započele su pripreme za

razbijanje Jugoslavije na čijim bi se temeljima stvorila velika Srbija onolika koliko bi to

prilike dopustile. Sve je rađeno na temelju raznovrsnih metoda i oblika specijalnog rata i to

onako kako je to moguće provesti u SFRJ. Bilo je potpuno normalno da se veličaju događaji

poput izgubljene Kosovske bitke ili tobožnjeg srbijanskog antifašizma, a da se Hrvate, ali i

druge nacije smatra fašistima, odnosno, ustašama.

Mediji u službi velikosrpske politike

Mediji su se u Beogradu dohvatili žrtava Drugoga svjetskog rata, tvrdeći da su Hrvati

genocidni i da su pobili, i to na svirepi način, veći broj Srba no što ih je uopće bilo u

Hrvatskoj. Onaj tko bi se upustio u dokazivanje da to nije tako, odmah bi bio proglašen

ustašom i kada bi ipak bilo jasno da nešto nije istina, oni bi već otvorili neki drugi slučaj. Iako

je činjenica da je do kolovoza 1944. godine partizanski pokret u Srbiji bio beznačajan,

izmišljen je nevjerojatan srbijanski antifašizam. Istina je da je Tito nakon kolovoza 1944.

godine u dva navrata amnestirao srbijanske četnike, koji su preko noći postali partizani i koji

su nekoliko mjeseci kasnije kao pobjednici stigli na „srijemsku frontu“, a onda i u Slavoniju,

46

pa na kraju i Zagreb, učinivši brojne zločine nad Hrvatima na samom kraju rata i neposredno

nakon njega.

Oživjelo i preporođeno četništvo razvijeno u okviru JNA i pod njezinim vodstvom viđeno je

na području Knina i prije 17. kolovoza 1990. Tako su se Srbi u Hrvatskoj našli u ulozi koju si

nikada nisu smjeli dopustiti, jer su postali oruđem velikosrpske politike i sve njihove

aktivnosti su, bilo vojne ili političke bile upravljane iz Beograda. Nova hrvatska vlast činila je

sve da ne izazove Srbe u Hrvatskoj i da im ne da nijedan ozbiljan razlog za pobunu. Najbolje

je za to citirati neutralni izvor. Londonski BBC je 26. srpnja 1990. godine pod naslovom

„Čemu srpska pobuna?“ objavio sljedeći komentar:

„Ima li se na umu da prihvaćenim amandmanima nije mijenjana sporna ustavna definicija

Hrvatske Republike, a samim tim Srbi nisu izbrisani iz Ustava, osnutak svesrpskog sabora u

Hrvatskoj, na dan kada su se na tako važnom zasjedanju okupili zastupnici legalnog, na

slobodnim i demokratskim izborima izabranog sabora, može se protumačiti samo kao daljnje

produbljivanje već dubokih nacionalnih podjela. Za predsjednika Srpske demokratske stranke,

akademika dr. Jovana Raškovića taj je dan označio početak pobune srpskog naroda.

Scenarij kosovizacije i destabilizacije Hrvatske

Predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman, međutim, u svom prilično emotivnom govoru u

Saboru, skupove, kako je rekao, tobože ugroženog srpskog pučanstva u Hrvatskoj proglasio je

dijelom scenarija koji ide za tim, da se Hrvatska kosovizira i destabilizira, da se izazove

nužnost vojne i oružane intervencije i tako sruši legitimno izabrana i od golemog dijela

Jugoslavije priznata vlast u Hrvatskoj. No, kako je upozorio Tuđman, nitko se ne treba nadati

da će moći provoditi svoju suludu, fanatičnu i nerealnu politiku, ili pak ono na što ga neki

scenaristi obvezuju“.

Povod za objavu ove vijesti na BBC-iju je održavanje srpskog sabora u Srbu koji je održan 25.

srpnja 1990. Kako je taj događaj imao odjeka u Skupštini općine Vukovar, jer je predsjednik

te Skupštine Slavko Dokmanović na tom saboru izabran za člana Nacionalnog vijeća Srba u

Hrvatskoj? Kako bi bilo jasnije o čemu se radi, treba reći da je Slavko Dokmanović došao na

mjesto predsjednika Skupštine općine Vukovar pobjedom na listi SKH. Dokmanović je u

Srbu potpisao „Deklaraciju o autonomiji Srba u Hrvatskoj i tako se evidentno poklonio

politici Srpske demokratske stranke, koja je evidentno radila na velikosrpskoj pobuni u

Hrvatskoj. Na ovo su reagirale oporbene stranke u skupštini tadašnje općine Vukovar HDZ-a i

HSLS-a i HDKS-a koji traže njegovu smjenu. Slavko Dokmanović ne će podnijeti ostavku,

jer u to vrijeme još uvijek delegati skupštine koji su većina i koji su pobijedili na listi SKH-

SDP-a, nisu shvaćali da je većina njihovih kolega srpske nacionalnosti već pripadala SDS-u.

Iako se može reći da istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem još nije zahvatila pobuna

velikosrba onako kako je to bilo na području Knina, Obrovca, Benkovca, Gračaca i Korenice,

ovo što je učinio Dokmanović jasno je pokazivalo kuda će to ići, tako da ćemo uskoro

svjedočiti o tome kako je pokrenuta tzv. balvan revolucija i na koji je način i kako na to

reagirala hrvatska vlast.

47

JNA je naoružavala svako selo u kojem je bilo Srba

Josip Boljkovac i Slavko Degoricija su kroz pregovore s ratnički raspoloženim Srbima

kupovali vrijeme

Svi koji su u to vrijeme prije dvadeset godina pratili događaje u Hrvatskoj bili su uvjereni da

se tzv. Kninska balvan revolucija ne će zadržati na području Sjeverne Dalmacije, Like,

Banovine i Korduna i da je pitanje dana kada će se preseliti u Zapadnu i Istočnu Slavoniju i

Baranju. Kada danas dvadeset godina poslije tih dramatičnih događaja pogledate snimku

četničkog skupa u Jagodnjaku u Baranji 21. travnja 1991., onda lako možete zaključiti da je

skupina ratnih huškača, građana Republike Srbije, došla na hrvatski teritorij poticati građane

Republike Hrvatske da ustanu oružjem protiv vlasti i građana nesrba, odnosno svojih susjeda

u republici u kojoj žive. Isto tako je moguće zaključiti da su i slušatelji ovih iz Srbije bili

oduševljeni pozivom na ubijanje svojih susjeda i rušenje vlasti u Republici Hrvatskoj.

Pred okupljenima u Jagodnjaku su govorili četnički vojvoda dr. Vojislav Šešelj, srbijanski

narodni poslanik prof. arheologije Milan Paroški i ministar u Vladi Srbije Stanko Cvijan.

Arheolog je tvrdio da su u Mađarskoj prestala arheološka iskopavanja jer gdje god zakopaju

nailaze na srpske kosti, a potom zaključio da svakoga tko kaže da Baranja nije srpska treba

„ubiti k'o kera kod tarabe“. Šešelj se ljutio na srbijansku Vladu što nije već tada Slavoniju,

Baranju i zapadni Srijem pripojila Srbiji i naravno, kao i uvijek, spomenuo je granice „velike

Srbije“ do crte Karlobag – Ogulin – Karlovac - Virovitica. Ovo pravo Srbije na te granice

Šešelj je opravdavao tvrdnjom da Srbiji pripada sve ono dokud je Otomansko Carstvo stiglo u

svojim osvajanjima u srednjem vijeku. Treba se sjetiti da je taj skup dobio odobrenje

Policijske uprave Osijek.

Puštanje Šešelja iz pritvora

Nakon ovog skupa Vojislav Šešelj je uhićen, a načelnik Policijske uprave Josip Reihl-Kir je

novinarima u Belom Manastiru rekao da je PU Osijek podnijela kaznenu prijavu protiv

Vojislava Šešelja, Milana Paroškog i Jovana Ostojića zbog „izazivanja vjerske i nacionalne

mržnje, te pozivanja na razbijanje teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske“. Dva dana

kasnije u Belom Manastiru o političko sigurnosnoj situaciji u Baranji razgovarali su

predsjednici mjesnih zajednica i čelnici političkih stranaka ovog područja.

Kronologiju događaja u Jagodnjaku objasnio im je načelnik Policijske uprave Osijek Josip

Reihl-Kir i ustvrdio da je tamo rečeno puno toga što je „davalo valjanu osnovu da policija

zadrži Vojislava Šešelja i s njim obavi informativni razgovor. To smo i učinili pa je on sam

čak pitao, kako to da ga puštamo. Pustili smo ga jer nismo ustaška policija kako nam on to

48

pripisuje“. Treba reći da je to vrijeme kada je od hrvatskog vrha bila stalno upućivana

preporuka o smirivanju situacije, jer su vođeni intenzivni pregovori predsjednika

jugoslavenskih republika u kojima je Hrvatska nudila labavu federaciju ili miran razlaz.

Zauzimala se i za referendum na kojem bi se građani Hrvatske izjasnili jesu li za ostanak u

SFRJ ili izlazak iz nje.

Bez obzira na ove pregovore, Srbi u Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu su provodili, kako

je rekao zamjenik ministra MUP-a RH Slavko Degoricija, „barikadnu revoluciju“ i sve više

slušali uputstva iz Beograda i Knina. Kako smo vidjeli, sve češće su tu vidljivi i nevidljivi

emisari i ratni huškači koji putuju s mitinga na miting, a dobro su prolazili i oni koji su

dežurali na barikadama, jer su za noćno dežurstvo dobivali 100 njemačkih maraka. Četnički

vojvoda Vojislav Šešelj je govorio 14. travnja u Borovu Selu, gdje je zapravo pripremio teren

za ono što će se u ovom mjestu dogoditi 2. svibnja 1991. godine.

Uoči dolaska Šešelja u Borovo Selo 14. travnja Policijska uprava Vinkovci uspjela je smiriti

situaciju, pa su uklonjene sve barikade i ukinute noćne straže u selima s pretežito srpskim

življem, od Osijeka do Iloka. Načelnik Policijske uprave Vinkovci Josip Džaja, na

zajedničkom sastanku u Vukovaru, gdje su se okupili predstavnici političkih stranaka i

predstavnici vlasti općine Vukovar 13. travnja traži od Srba općine Vinkovci da se

pridržavaju ranijih dogovora kao što to čini Hrvatska policija i hrvatska vlast.

Vukašin Šoškočanin prijeti

Postignut je sporazum o normalizaciji željezničkog prometa i uklanjanja barikada, no sve je

trajalo samo jednu noć i to od 13. na 14. travnja 1991. Kada je 14. travnja stigao Šešelj i

njegova svita, nije se moglo oteti dojmu da je sve puno ranije organizirano. Na mitingu će

govoriti Vojislav Šešelj i arheolog Milan Paroški, ali i Goran Hadžić, domaćin Vukašin

Šoškočanin, predsjednici skupština vojvođanskih općina Sombor, Bačka Palanka i Odžaci.

Predsjednik SDS-a u Borovu selu Vukašin Šoškočanin tada poziva Hrvate da „naprave korak

prema Srbima, jer srpski narod nema ništa protiv hrvatskog, no na svaki pokušaj agresije

svaka kuća i svaka ograda bit će barikada.“

Ovome treba dodati da je u to vrijeme Vukašin Šoškočanin redovito razgovarao s vodećim

ljudima Policijske uprave Vinkovci. Treba reći i to da su tada još uvijek dopisnici beogradskih

dnevnih novina razmjenjivali informacije s dopisnicima hrvatskih dnevnih novina i prenosili

su im informacije sa skupova gdje Hrvati nisu imali pristup. Sve to će se uskoro drastično

promijeniti.

Onaj korak o kojemu je govorio Vukašin Šoškočanin u Borovu Selu učinjen je već sljedeći

dan, 15. travnja, kada u Vukovar stižu Josip Boljkovac, ministar unutarnjih poslova RH i

njegov zamjenik Slavko Degoricija. Oni su u Vukovaru na za javnost zatvorenom sastanku,

uz načelnike PU Osijek i Vinkovci, razgovarali s predstavnicima političkih stranaka i

predstavnicima Srba iz hrvatskih sela sa srpskom većinom o mirnom raspletu situacije.

Predstavnici Srba su iznijeli svoje zahtjeve u osam točaka od kojih je hrvatska strana

prihvatila šest. Jedan od zahtjeva koji se odnosio na Policijsku postaju Vukovar bio je riješen

kada je u pitanju nacionalni sastav, no pitanje vraćanja sjedišta policije u Vukovar i osnivanje

novih pet postaja u selima sa srpskom većinom u općini Vukovar ostao je otvoren.

Nakon sastanka novinarima se obratio zamjenik ministra unutarnjih poslova RH Slavko

Degoricija, koji je rekao da se sjedišta Policijskih uprava mogu mijenjati tek kada se izmijeni

zakon o lokalnoj upravi. Što se tiče novih policijskih postaja, Degoricija kaže da bi jedino

Borovo Selo moglo dobiti policijsku postaju. Kada je Slavko Degoricija govorio da su

49

sudionici nedavnih nemira abolirani, Goran Hadžić je tražio da se izjasni o njegovom

nedavnom uhićenju na Plitvicama. Degoricija se zahvalio Goranu Hadžiću na suradnji i

smirivanju situacije, te rekao da je za njegovo uhićenje objašnjenje dalo Javno tužilaštvo

Republike Hrvatske.

Goran Hadžić: Čuvaj mi moje zemljake u Kninu

Kako su pak reagirali oni koji su bili u osiguranju ovakvih sastanaka gdje su Hrvati kupovali

vrijeme, opisao nam je već više puta spominjani Vjeko Čuljak, koji kaže: „Išli smo s

ministrom unutarnjih poslova RH, Josipom Boljkovcem, nakon uhićenja Gorana Hadžića na

Plitvicama na pregovore u blizini Iloka. Bilo nas je devetorica u osiguranju. Nas je iznenadio

ministar svojim nama neshvatljivim postupkom. Uzeo je pištolj od jednog od naših dečkiju iz

osiguranja i darovao ga Goranu Hadžiću, na što mu Goran Hadžić kaže: „Čuvaj mi moje

zemljake u Kninu.“ Ministar Boljkovac mu odgovara: „Nema problema, ne sekiraj se.“ Nama

to tada uopće nije bilo jasno“.

Vratimo se ponovno nastojanjima hrvatskih vlasti da smire situaciju ovdje na istoku Hrvatske,

a nastavak pregovora kojih je cilj zaustaviti širenje straha, dogodio se 15. travnja u Bačkoj

Palanci. Tu su se predstavnici MUP-a RH sastali s Republičkim sekretarom za unutrašnje

poslove Radmilom Bogdanovićem i njegovim suradnicima, ali i sa zastupnicima Savezne

narodne skupštine. Postignut je dogovor da će se Hrvatska policija i Srbijanska milicija

angažirati na smirivanju situacije, ali i to da se ne će počinitelji terorističkih djela moći kriti

od zakona RH tako da im se pruži utočište u Srbiji.

Iako su hrvatske vlasti činile sve što je bilo moguće da se situacija smiri, novi incidenti će se

dogoditi već sljedećeg dana, a sve je govorilo da u pripremama nemira i nereda sudjeluje

upravo Republički sekretarijat za unutrašnje poslove Socijalističke Republike Srbije. Oni su

sustavno i već duže vrijeme dovozili oružje u Borovo Selo i tamo pripremali krvavi obračun s

hrvatskom policijom. Četnik Vojislav Šešelj će nešto kasnije tvrditi da je oružje dopremljeno

iz skladišta TO Srbije, no to će u svibnju Srbija demantirati. Sigurno je samo jedno, a to je da

je JNA imala glavnu ulogu u svemu što je činjeno protiv RH. Svi oni koji su mi svjedočili o

ovom događajima suglasno tvrde da je i u najmanje selo gdje je bilo Srba oružje dovezla JNA.

Dunavom je JNA opskrbljivala oružjem pobunjene Srbe

Kretanja vojnih oklopnih i transportnih vozila JNA bila su u funkciji demonstracije

sirove sile

50

Petar Biočić, načelnik u Policijskoj upravi Osijek, svjedočio mi je o problemima s kojima se

susretala ova policijska Uprava prije događaja u Borovu Selu, a to se prije svega odnosilo na

Baranju i Dalj, a kasnije i na Tenju i Silaš. Prvo spominje Šešeljev miting u Jagodnjaku 21.

travnja 1991., o kome smo već govorili. No, Biočić nam svjedoči o potpunoj četničkoj

ikonografiji ali i orkestru koji je nosio ime „Četnički orkestar iz Dalja“ i koji je redovito

pravio „ugođaj“ prije govornika.

Biočić kaže: „Mi smo zabranili skup u Dalju i ja sam osobno zapovijedao intervencijom, a tu

su sa Savulje iz Borova Sela stigli četnici koji su na šubarama imali kokarde. Na zabranjeni

skup je došlo nekoliko tisuća ljudi i mi smo tu za dlaku izbjegli masakr. Javio sam Josipu

Reihlu-Kiru, svom nadređenom, kakva je situacija, i on se složio da odustanemo od

intervencije. Kasnije smo utvrdili da su oni priželjkivali intervenciju i da su bili spremni

napraviti masakr, a naša intervencija bi im bila dobar izgovor. Oni će se nakon našeg

popuštanja osiliti i najavit će poslije Dalja prosvjedni skup u Osijeku ispred Doma tzv. JNA.

Tada smo shvatili da ni u Dalju, ni drugdje nismo trebali popustiti, jer ako smo nešto zabranili,

onda smo trebali tako postupiti“. Primjer onoga što se dogodilo u Osijeku pokazuje da se nije

uvijek moralo popustiti, ali nekada se moralo. Bio je to dio taktike i strategije hrvatskog vrha

gdje se, kada je god to bilo moguće, davala prednost pregovorima.

Zaustavljen četnički skup usred Osijeka

Biočić nastavlja: „Slijedio je dakle taj skup u Osijeku ispred Doma tzv. JNA kojeg smo mi

zabranili, no i pored toga oni su se okupili“. Situacija nije bila nimalo naivna, jer se policija

našla između zgrade Doma tzv. JNA i okupljenih bukača. Dakle, iz zgrade Doma su ih

promatrali, ali i držali na nišanu oficiri tzv. JNA, a rulja ih je pritiskala, no tada je Biočić

izdao zapovijed da se mirno raziđu. Kada to nije učinjeno, slijedila je zapovijed za

intervenciju. Biočić je znao da iza jednog prozora sve to promatra zapovjednik Osječkog

garnizona, zloglasni Bora Ivanović, no nije popuštao i kada je dao zapovijed i rekao:

„Potiskuj!“ policajci su djelovali. Kada su uporabljene palice i suzavac, prosvjednici su se

pokolebali i popustili i onda počeli bježati, a neki su završili u „marici“. Sve je bilo za čas

gotovo, jer su i najgrlatiji uzmakli prema gimnaziji i Tvrđi, a Hrvatska policija je pokazala da

može obaviti posao bez uporabe oružja. Policijska uprava Osijek naći će se u sljedećim

danima travnja na mnogim iskušenjima, no usporedno s obrambenim pripremama, ustrajno će

se raditi na smirivanju stanja.

Daljnji dani travnja 1991. godine, donijet će novi niz izgreda. Težište terorističkih aktivnosti

JNA i jugoslavenskog vrha na Republiku Hrvatsku planski se počelo premještati iz

unutrašnjosti prema rubnim dijelovima, pa su valovi nasilja počeli jače zapljuskivati i istočne

hrvatske granice. Valja reći da je istočna hrvatska granica najvećim dijelom vodila Dunavom

koji bi prema tome trebao činiti veliku prirodnu prepreku svim protuhrvatskim aktivnostima.

Jedina kopnena granica prema Vojvodini, odnosno Srbiji, nalazila se u dijelovima tadašnjih

općina Vukovara, odnosno najistočnijeg hrvatskog grada Iloka, Vinkovaca i Županje, u dužini

od 119 kilometara. No, režim slobodnog kretanja po još uvijek postojećoj državi omogućavao

51

je i teroristima i pobunjenicima da koriste Dunav za slobodnu plovidbu, a prometnice kroz

kopneni dio granice za stalno vozikanje u oba pravca.

Uskoro će kopneni pravci vozilima JNA postati pravom promenadom. Najčešće će se to

događati po cestama Šid - Vinkovci i Šid – Vukovar, Osijek - Đakovo, Osijek - poligon C -

Tenja, te po autocesti Zagreb - Beograd. Kolone svih mogućih vojnih vozila koje su, ne

skrivajući se ni danju ni noću, vidljivo i neprekidno prometovale ovim pravcima postat će

sumnjive i najnaivnijim pacifistima. Sva ta kretanja vojnih oklopnih i transportnih vozila, a to

su mi potvrdili i mnogi budući časnici Hrvatske vojske, tada pripadnici tzv. JNA, bila su u

funkciji demonstracije sirove sile. Cilj je uplašiti Hrvate i natjerati ih na bijeg i prije nego što

započnu ratne operacije. Bezbroj puta sam se našao na ulici za vrijeme prolaska tih kolona i

nije mi bilo svejedno.

No, ono što se događalo u Borovu Selu uglavnom nije bilo vidljivo. Ovo mjesto, smješteno na

desnoj obali Dunava, sa susjednom je Vojvodinom, odnosno Srbijom, službeno bilo povezano

tek skelom. Pobunjenici i teroristi spojit će dvije obale i svojim čamcima. Prije svakog

dovoženja oružja ili dolaska nekog od četničkih vođa u Borovo Selo, po većini mjesta gdje su

Srbi činili većinu preventivno bi osvanjale barikade. Očito, dogovorno! Jer, umjesto da lovi

švercere oružja i teroriste, policija je morala trčati na barikade. Zbog ovih uzbuna i zapreka po

selima, uglavnom nije bilo moguće točno ni znati ni saznati što se zaista događa u Borovu

Selu. Jedino su novinari, koji su se služili samo njima znanim metodama, mogli ponešto

„nanjušiti”.

Novinari u službi beogradskih obavještajaca

Na žalost, malo je bilo informacija koje su bile proizvod novinarske struke, odnosno

istraživačkog novinarstva, jer su na terenu djelovali brojni obavještajci, hotimični širitelji

dezinformacija koji su radili po uputama svojih mentora iz Beograda. Treba znati da je dio

novinara radio za te obavještajne službe, a da su na teren poslani iz medijskih kuća iz Zagreba.

Ovo će brzo biti razotkriveno, pa će primjerice HRT, kako mi je svjedočio Tomislav

Marčinko, na teren poslati mlade novinare koji nisu bili zatrovani služenjem komunizmu i

Jugoslaviji. Srpski pak dio ovog ceha iz dana u dan svojim redakcijama je slao lažne vijesti

plačući nad „ugroženim” Srbima, što hotimično izmišljajući, što s informacijama koje su im

planski bile servirane. Sve se svodilo na to da su Srbi bili najveće žrtve Drugoga svjetskog

rata, i to zahvaljujući ustašama, a naravno svi su Hrvati ustaše.

Dakle, Borovo Selo se moglo kontrolirati samo s Dunava. To se moglo učiniti jedino

patrolirajući rijekom. Srećom, nova je hrvatska vlast još 1990. godine od tzv. JNA kupila

rashodovani brod minolovac, kaneći od njega napraviti policijski ophodni brod. Minolovac je

preuređen u Remontnom brodogradilištu u Novom Sadu. Preuzeli su ga kapetan Ivo Kovačić

i strojar Josip Mravunac. Zadatak im je bio ophodnja Dunavom u dužini 149 km od granice s

Mađarskom pa sve do Iloka. Njegova se posada nerijetko susretala s čitavim konvojima

52

čamaca punim oružja i opreme koji su prelazili s vojvođanske na hrvatsku stranu, ponajviše

upravo u Borovo Selo. Ipak, guste i mrkle noći bile su i predobra zaštita četnicima i njihovim

čamcima. Ovdje će nam upravo Ivo Kovačić ispričati svoje iskustvo iz tog vremena

patroliranja.

Neposredno prije ubojstva policajaca u Borovu Selu, Kovačića je pozvao Slavko

Srednjoselac, načelnik Policijske postaje u Vukovaru. Rekao mu je da bi bilo dobro vidjeti

tko se Dunavom vozi i što doprema u Borovo Selo. Nije od Ive tražio nikakvu posebnu akciju,

nego da provjeru učini pri redovnoj ophodnji rijekom. Bude li mu trebalo više ljudi, trebao je

samo reći. Često je na ophodnom čamcu i zapovjednik voda postrojbe za posebne namjene

PU Vinkovci, stacioniranog u Policijskoj postaji Vukovar, Martin Matković - Sova, koji

kaže da su ove ophodnje bile vrlo korisne i da su uočene protuzakonske radnje Srba i

uvezenih terorista iz Srbije.

Odmah te prve večeri na sidrištu kraj hotela “Dunav” Kovačić je potajno u brod ukrcao

nekoliko pripadnika specijalne policije. Praksa da na brodu budu i specijalci nastavit će se i

ubuduće. Na brod ih je svaku večer dovozio, a ujutro redovito odvozio policijski inspektor

Stjepan Klasić. Tu je prvu večer specijalce predvodio Stipan Bošnjak. Dok su reflektorima s

rijeke šarali po Borovu Selu, dobili su obavijest da je kod farme „Lovas”, uz obalu između

Borova Sela i Dalja, usidren nepoznat brod, pa su zaplovili tamo. Na Savulji su našli usidren

rumunjski brod.

Napad četnika na policijsku ophodnju

Međutim, nije se radilo ni o čemu sumnjivom. Ovdje se nalazio i ploveći restoran usidren pri

jednom tegljaču, pa su posade raznih brodova znale stati upravo zbog toga. Okrenuli su brod

natrag. Vozili su pod radarom, pa su mogli otkriti sve što je plovilo Dunavom. Kod pašnjaka u

Borovu Selu na ekranu se pojavila skupina točkica. Utvrdili su da je riječ o većem broju

čamaca prekrivenih ceradama. Bila je to prva potvrda da se pod okriljem noći u Borovo Selo

doprema ratni materijal. Čamcima su upravljale automatima naoružane bradonje. Na glavama

su svi imali šubare s kokardama. Vidjevši da su otkriveni, dograbili su oružje i otvorili vatru

prema ophodnom brodu. „Što ćemo?”, upitao je Bošnjak Kovačića. Odgovorio mu je da

ostane tu gdje je, a da i ona desetorica specijalaca koji su bili dolje ostanu na svojim mjestima.

Brod je bio siguran, dobro blindiran, a i staklo u zapovjednoj kabini bilo je neprobojno. “Sad

ćeš vidjeti što ćemo napraviti. Drži se!”, viknuo je Kovačić Bošnjaku i dodao gas.

Dugačak čak 20 metara, snage motora 330 kw, moćni se brod doslovno propeo i jurnuo

naprijed, pa napravio nekoliko krugova oko čamaca. Voda se uzburkala, čamci uzljuljali, a

onda je Kovačić okrenuo kormilom posred vrtloga. Pucnjava je odavno prestala, oni na

čamcima spašavali su gole živote. Napravivši veliki luk, vratili su se natrag. Čamci su se

isprevrtali, opasnosti od njih više nije bilo. Međutim, odjeknula je pucnjava s obale. Bratija

koja je čekala goste i njihovu robu iz čamaca vidjeli su što se dogodilo, pa su ogorčeno

zapucali prema ophodnom brodu. Kovačić nije bježao ni uzvodno ni nizvodno, nego je

okrenuo prema vojvođanskoj strani gdje se kratko vrijeme pritajio, a onda se zaputio natrag

prema Domu tehnike u Vukovaru. Ujutro su provjeravali štetu - meci su s obale probušili

rezervoar za vodu i oštetili radarsku antenu. A rupu na rezervoaru napravilo je zrno kalibra

čak od 12 mm! Dakle, vojno oruđe kojim su teroristi bili već opskrbljeni!

Tijekom dana otkrili su i dvije krtice u Lučkoj kapetaniji. Drugovi Lukinović i Dudvarski

javljali su u Borovo Selo sve podatke o kretanju broda. Vjerojatno su poslali i informaciju da

su na brodu policajci. U Borovu Selu, saznali su kasnije, četnici su tvrdili da ih je sinoć s

53

rijeke napala specijalna policija, a da su oni većinu specijalaca junački likvidirali, a da ih se

spasio samo manji broj!

Pregovarati je trebalo makar se znalo da je sve uzalud

Hrvatska nacionalna obilježja bila su izložena svim mogućim napadima od strane

pripadnika srpske manjine

Sve što su hrvatske vlasti prije dvadeset godina doznavale o onome što se događalo u već tada

potpuno odmetnutom Borovu Selu nije dalo naslutiti da će ovi iz Beograda ići tako daleko.

Zapovjednik patrolnog čamca na Dunavu Ivo Kovačić je bio uredno povezan s drugim

ophodnim brodovima na Dunavu. Od njih je dobivao važne informacije za procjenu onoga što

se na rijeci događalo, ali i o onome što se događalo na lijevoj, vojvođanskoj strani. Među

ostalim, saznao je da skela koja je prometovala između Borova Sela i vojvođanske strane služi

isključivo pobunjenim Srbima i potrebama JNA.

U funkciji onoga što je pripremala tzv. JNA skeli su pridodana dva broda Lučke kapetanije

Novi Sad, pa je i to potpuno jasno pokazivalo otkud je dolazilo zlo. Njome su dovozili i ratni

materijal i ljudstvo, a odvozili svoje civile u Vojvodinu u zbjeg. Uza sve, obalu oko mjesta

pobunjeni su Srbi počeli utvrđivati željezničkim pragovima i tračnicama. Trgali su i sjekli

prugu Borovo – Dalj. O svemu ovome Kovačić je uredno izvješćivao i svoje pretpostavljene u

Zagrebu.

Sve je krenulo nizbrdo

Ujutro 2. svibnja 1991. nazvao ga je Srednjoselac, zatraživši da bude pripravan i on i brod,

no da na plovilu ne bude nitko osim njega. Oko 12 sati čuo je puškaranje iz pravca Borova

Sela. Što se tamo događalo, nije mogao znati. No da je i znao, ne bi puno pomogao ni ophodni

brod, ni on sam. O tome ću više govoriti nešto kasnije kada ću detaljno govoriti o krvavim

događajima u Borovu Selu.

Zaredala su brojna događanja od hrvatskog sjevera pa sve do juga, ali i od istoka pa sve do

zapada, koja su ukazivala na to da je sve krenulo nizbrdo. Na kojem bi se god javnom mjestu

izvjesila hrvatska zastava, bili to javni ili službeni objekti, bila to športska ili kulturna

manifestacija, a da su Srbi bili blizu, zastava je postajala meta pljuvanja, izrugivanja, trganja,

na kraju i fizičkog obračunavanja. Svakog dana stizale su sve dramatičnije vijesti sa

željezničkih pravaca a noć je bila idealno vrijeme za dizanje pruga u zrak.

54

Najčešće se to događalo na pruzi Knin - Zadar, Vinkovci - Vukovar i Vukovar - Dalj. Ovim se

željezničkim pravcima više nije moglo prometovati. Ta rušenja, odnosno dizanja željezničkih

tračnica u zrak, nisu puka želja za rušenjem, već planirani vojni cilj. Potkraj travnja česta

rušenja željezničke pruge Vinkovci - Vukovar - Dalj događala su se redovito kada su četnički

vojvoda Vojislav Šešelj i njegova pratnja dolazili u hrvatska sela gdje su Srbi bili većinsko

pučanstvo. Sve što je činio inženjer Tomislav Mišin, šef prometne sekcije raskrižja Vinkovci,

nastojeći dogovoriti osposobljavanje željezničke pruge s predstavnicima općine Vukovar,

završilo bi novim rušenjem. Da je sam rat sve izvjesniji, malo je tko sumnjao.

U Zagrebu je 9. travnja 1991. održana prva sjednica Vrhovnoga državnog vijeća (utemeljenog

na osnovi čl. 100. i čl. 106. Ustava Republike Hrvatske). Vijeće je bilo slijednik dotadašnjeg

Vijeća za narodnu obranu i zaštitu ustavnog poretka. Ovo tijelo imalo je savjetodavni karakter.

Činili su ga predsjednik Vlade, predsjednik Sabora, predstavnik Hrvatske u Predsjedništvu

SFRJ, ministri obrane, unutarnjih i vanjskih poslova, predstojnik Ureda za zaštitu ustavnog

poretka i sam predsjednik Republike Hrvatske.

Još se moglo - „razgovarati“

Na sjednici su razmatrani i rezultati dotadašnjih sastanaka, razgovora i dogovora predsjednika

jugoslavenskih republika, te usklađivalo stajalište Republike Hrvatske za sljedeći sastanak

istih sudionika, koji se trebao održati u Sloveniji. Vijeće je raspravljalo i o pismima koja su

Predsjedniku Republike uputili predsjednik Predsjedništva SFRJ dr. Borisav Jović i patrijarh

Srpske pravoslavne crkve Pavle. Zaključeno je da na oba pisma argumentiran odgovor da dr.

Franjo Tuđman.

Razgovaralo se i o suđenju pred Vojnim sudom u Zagrebu i Splitu, te o ministru obrane

generalu Martinu Špegelju. Što se tiče suđenja Virovitičanima, Vijeće je izrazilo „žaljenje

što je unatoč razumljivom ogorčenju građana zbog ovoga montiranog, staljinističkog procesa

došlo do oštećenja imovine.” Naime, građani su jajima demolirali zgradu Vojnog suda.

Zaključeno je da će organi reda Republike Hrvatske ubuduće energičnije čuvati javni red i mir.

Donesena je i odluka o organizacijskom i institucionalnom preustroju redarstvenih snaga

Ministarstva unutarnjih poslova. Cilj je postizanje veće operativne djelotvornosti i potpunija

obuka. Utvrđeni su i brojčani limiti za policijske snage redovnog sastava. Donesena je i

odluka da se dio snaga, posebice onih za posebne namjene, a radi primjerenijeg ustrojstva i

obuke, stavi u djelokrug Ministarstva obrane. Ova posebna formacija dobit će naziv Zbor

narodne garde (ZNG). Osnovna zadaća ove prve postrojbe buduće Hrvatske vojske, čije se

ime razumljivo još nije spominjalo, bila bi zaštita ustavnog poretka i teritorijalnog integriteta

Republike Hrvatske, a njezine će aktivnosti usklađivati Ministarstvo obrane i Ministarstvo

unutarnjih poslova. Ovo je bila zapravo odluka o osnivanju Hrvatske vojske.

Na osnovi navedenih odluka Vrhovnoga državnog vijeća, Vlada RH uputila je 12. travnja

1991. Hrvatskome državnom saboru prijedlog Zakona o unutarnjim poslovima. Prijedlog

ovog zakona predviđao je da Službu unutarnjih poslova sačinjavaju Služba za zaštitu

ustavnog poretka kao posebni dio unutarnjih poslova, te Policija za obavljanje klasičnih

policijskih poslova. Istim prijedlogom predviđalo se osnivanje Zbora narodne garde kao

profesionalne, uniformirane oružane formacije koja će biti organizirana na načelima vojnog

ustroja s ciljem obavljanja obrambeno redarstvenih dužnosti. Ustroj i broj pripadnika ZNG-a

utvrđivao bi predsjednik Republike Hrvatske, nakon što bi se o tome dogovorili i usklađeni

55

mu prijedlog dali ministri obrane i unutarnjih poslova. ZNG bi djelovao na cijelom području

Republike Hrvatske, a osposobljavanje njegovih pripadnika propisivao bi ministar obrane.

Samo je većina bila naivna i vjerovala da ne će biti rata…

Hrvatski politički vrh bio je itekako svjestan da nije dovoljno pregovarati, no to je bilo nužno,

jer je Hrvatska iskreno težila mirnom rješenju. Stoga je zarana u istočnoj Slavoniji i

zapadnom Srijemu organizirala postrojbe za posebne namjene u svim policijskim upravama.

Što se tiče Vukovara, tu će istočno od toga grada na više mjesta, poput ekonomije Opatovac,

Novi Čakovci i Principovac kod Iloka, vježbati i biti stacionirani pripadnici postrojbi ZNG. U

vrijeme događaja u Borovu Selu, osim već spomenutih, bit će takve postrojbe Hrvatske

policije u Vinkovcima, Osijeku i centru za obuku u Erdutu. Ovo potvrđuje da se Hrvatska

spremala braniti ne prepuštajući ništa slučaju, jer samo naivni su mogli misliti da će se stvari

u Jugoslaviji završiti mirnim razlazom.

Društvenopolitičko vijeće Hrvatskoga državnog sabora raspravljalo je 18. travnja o

izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjim poslovima kojim se redefinirala funkcija

unutarnjih poslova. Prijedlog je izazvao veliki interes zastupnika Hrvatskog državnog sabora

jer je, prije svega, bila riječ o „određivanju poslova Zbora narodne garde kao profesionalne,

uniformirane oružane formacije vojnog ustrojstva za obrambeno-redarstvene dužnosti”.

Prijedlogom ovog zakona razgraničavali su se poslovi policije od poslova ZNG-a, te poslovi

Službe državne sigurnosti od poslova Službe za zaštitu ustavnog poretka.

Među prvim zastupnicima koji su raspravljali o ovom prijedlogu bio je zastupnik Željko

Mažar, koji je tražio da se donese poseban republički zakon o oružanim snagama te posebno

novi zakon o unutarnjim poslovima. U ime Kluba zastupnika SDP-a, zastupnik Ivan Tomaš

ustvrdio je da osnivanje ZNG-a kao oružane formacije vojnog karaktera nije ustavno

utemeljeno. Navode obojice ovih zastupnika pobijali su zastupnici HDZ-a Vladimir Šeks,

Vice Vukojević i Drago Krpina, pozivajući se na članke 2. i 114. Ustava Republike

Hrvatske. Naime, ovi članci Ustava RH govorili su o zaštiti suvereniteta Republike Hrvatske.

Ustav je omogućavao da se ustrojstvo državne uprave određuje zakonom. Nakon rasprave,

zastupnici Društvenopolitičkog vijeća Sabora prihvatili su zakon. Donesen je, iz razumljivih

razloga, po hitnom postupku.

Bilo je očito da Hrvatska u dosadašnjoj državi nije imala nikakvu budućnost, no svoja

nastojanja da postane neovisnom i samostalnom nužno je morala osigurati legitimnim putem.

Bilo je očito i to da dio političkih snaga u Hrvatskoj nije bio za to da Hrvatska učini bilo što

kako bi se pripremila za obranu, a pogotovo ne da stvori za to kvalitetne oružane snage.

Nasuprot tome, dr. Franjo Tuđman i ljudi koji su na sebe preuzeli odgovornost vođenja

56

države, činili su sve da svaki korak kojeg čine bude legalan i legitiman, a to uključuje i

stvaranje oružanih snaga, u početku u okviru Hrvatske policije.

Bilo je čudno sljepilo – ili nešto drugo – pojedinih

saborskih zastupnika koji su nepotrebnim držali osnivanje

Zbora narodne garde

Bogić Bogićević bio za intervenciju JNA, ali ne i za napad na policiju!?

Tijekom travnja 1991. godine na Vojnom sudu u Zagrebu nastavljeno je suđenje

Virovitičanima. Pred zgradom suda danima su se okupljali građani, prosvjedujući protiv

ovoga montiranog procesa. Dotle vojne istražitelje nije zanimalo što je u Hrvatskoj skoro

svakodnevno radio četnički vojvoda Vojislav Šešelj, koji je 3. i 7. travnja boravio u Kninu, 14.

travnja u Borovu Selu, 21. travnja u Jagodnjaku.

Jugoslavensku narodnu armiju ni njezinu kontraobavještajnu službu nisu zanimale ni njegove

evidentno ratno-huškačke govorancije kojima je javno i otvoreno pozivao Srbe da počnu već

jedanput ubijati Hrvate, te da na njihovim ognjištima počnu stvarati veliku Srbiju!? Tko je

mogao zaštititi Hrvate od povampirenog četništva i zajapurenog srpstva? Mogla je to uraditi

samo Hrvatska policija, a ona je to u okviru svojih mogućnosti činila na najbolji mogući način,

postupajući uvijek unutar zakonskih normi. Da se od otvorene agresije ipak ne može braniti

isključivo policijom, nego pravom vojskom, znalo se i iz teorije i iz prakse ratovanja. Bilo je

stoga čudno sljepilo pojedinih saborskih zastupnika koji su držali da osnivanje Zbora narodne

garde nije potrebno. Ovu „nepotrebnost” objašnjavali su uz ostalo i tvrdnjama da osnivanje

ZNG-a „nije u skladu sa zakonom”.

Nije samo u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu na djelu plan JNA da se dijelovi

Republike Hrvatske odvoje i postanu dijelovi nekih novih Srbija, već je to bilo u svim

dijelovima, gdje su Srbi makar i relativna većina. Kratki pregled koji slijedi potvrđuje duboku

umiješanost JNA, ali i njeno otimanje od političkog odlučivanja, odnosno njena želja da

politika njoj služi.

Umotvorina „tampon-zona“

Termin „tampon-zona“ po prvi je put uporabljen tijekom događanja u Pakracu, i to u

obranaškoj retorici predstavnika JNA čije su jedinice izašle iz vojarne u Bjelovaru i hitale u

pomoć pobunjenim Srbima. Tada ju je po prvi put uporabio visoki savezni dužnosnik prijeteći

Mesiću da će vojska zaista biti „tampon-zona“ između dviju strana. Ovo je zapravo bila

velikosrpska igra riječi, kojom se tvrdilo da su u sukobu samo Hrvati i Srbi u Hrvatskoj, da

njihov sukob vodi u građanski rat, da ih treba pomiriti, da je JNA tu radi toga, a ne nečega

drugog, ni ne spominjući da su na „drugoj” strani zapravo oni - Srbija, JNA i savezna tijela.

Još dok je Mesić govorio, stigla je informacija o raspoređivanju JNA u selu Miranjama, uz

cestu od Stankovaca prema Šibeniku. Postrojbe su izašle iz benkovačkog garnizona

“Slobodan Macura” i smjestile se između sela Šopot i Zapužane uz cestu Benkovac - Biograd.

Na lokaciji Njivice kod sela Kruševa, uz cestu Benkovac - Obrovac „dežuralo” je dvadesetak

tenkova i oklopnih vozila. U ovom raspoređivanju javno su ih pratile postrojbe „martićevaca”

i četnika. Izlazak vojske na teren bila im je idealna prilika da se dočepaju još veće količine

57

naoružanja. Nahuškani četnici i naoružani civili odmah su i isprobavali novodobiveno oružje:

na više su mjesta i u više navrata otvarali puščanu vatru na ophodnje Hrvatske policije.

Na ovo kretanje i zaposjedanje prometnica od strane JNA i pobunjenih Srba reagirao je MUP

RH energičnim, no mirnim sučeljavanjem povećanog broja redarstvenih ophodnji. Na silu

nisu reagirali ni nesigurno ni uplašeno, nego zaista odlučno, pokazujući dijelom da unutarnja

pitanja Republike Hrvatske rješavaju isključivo oni. U Šibeniku su 28. travnja preko radio

postaje gradonačelnik Paško Bubalo i predsjednik Općinskoga međustranačkog odbora Paško

Periša pozvali pučanstvo grada i općine da prate program radija i čekaju upute i zapovijedi

bude li potrebno na drukčiji način braniti Hrvatsku: „Molimo vas, sačuvajte mir i skupite

potrebnu hrabrost, jer možda dolaze odlučni trenutci za Hrvatsku!”

Šibenski čelnici su ovako dramatičnu poruku uputili jer su prije podne toga dana ophodnje

Vojne policije počele nadzirati sve ulaze u grad, dok su vojnici ispred vojarni počeli

postavljati prsobrane sa strojnicama. Demonstrirajući i u samom gradu i na čitavom

šibenskom području sirovu snagu, otvoreno su pokazali da žele voditi glavnu riječ i da svoje

djelovanje ni pod koju cijenu ne žele staviti „pod zakonske okvire”. Samo zato što su

Šibenčani pokazali da to ne će bez otpora prihvatiti, tzv. JNA će tada odustati.

Tražili napad na Hrvatsku policiju

Navečer se održavala nova sjednica Predsjedništva SFRJ kojoj su nazočili i predstavnici JNA.

O čemu su razgovarali rekao je ujutro Stipe Mesić. Na dnevnom redu bila je samo jedna točka.

Raspravljalo se o JNA koja je preuzela ovlasti koje joj nisu pripadale. Borisav Jović je

predlagao da se vojsci dopusti intervencija protiv Hrvatske policije!? Protiv njegova

prijedloga glasovali su dr. Janez Drnovšek, Stipe Mesić i Vasil Tupurkovski. Radi istine treba

reći da je Bogić Bogićević bio za intervenciju JNA, ali ne i za napad na policiju!? Na kraju je

zaključak sjednice bio da treba „organizirati novu, proširenu sjednicu Predsjedništva SFRJ, na

koju treba pozvati i predstavnike hrvatskog MUP-a. Na upit novinara je li bilo riječi o

povlačenju vojske iz okolice Drniša i Kruševa, Mesić je rekao da ne zna što te jedinice tamo

uopće traže.

Narod u zaleđu Šibenika i Zadra ovu noć nije spavao, već je bio spreman na sve. Vojska je

jutro dočekala dežurajući na svojim „novim” položajima na području od Kijeva, Vrlike i

Drniša, sve do Obrovca, Zadra i Benkovca. Nešto prije podne, zapovjednik postrojbe JNA

koja je izašla iz kninskog garnizona, potpukovnik Đukić, uputio je redarstvenicima u Kijevu

ultimativan zahtjev da odu iz mjesta. Energično mu je odgovoreno da će redarstvenici u

mjestu ostati sve dotle dok za to bude potrebe.

58

Redarstvenici se nisu dali! Da se zaista nisu dali, pokazat će se i sljedećeg dana, 30. travnja,

kad je Policijska uprava Šibenik u selu Oklaju svečano otvorila novo područno odjeljenje

drniške policijske postaje. Ovim su činom i MUP RH i hrvatsko vrhovništvo pokazali da ne

će biti popuštanja ni prema pobunjenim Srbima ni prema jedinicama JNA.

Tada se javio Tomislav Iljić, zapovjednik postaje na Plitvicama, izvješćujući javnost o stanju

na području Nacionalnog parka. Radili su pošta, zdravstvena stanica, škola i robni centar.

Radile su i sve benzinske postaje na području od Plitvica do Titove Korenice, te na širem

području, sve do Donjeg Lapca, Otočca, Brinja, Gračaca, Karlobaga i Gospića. Na

Koranskom mostu, kod Ličke kuće i u mjestu Mukinjama još uvijek su bile stacionirane snage

JNA. Ove položaje JNA ni pod koju cijenu nije željela napustiti. Držala se naputaka o

stvaranju što boljih pozicija za širenje područja pod svojim nadzorom.

Napad na hrvatske svetinje

Prvog svibnja 1991. godine naglo se pojačalo djelovanje snaga koje su pod svaku cijenu htjele

izazvati građanski rat, koji bi im poslužio kao uvod u otvorenu agresiju na Republiku

Hrvatsku. Najčešće su na udaru bile zastave Republike Hrvatske - ili su ih trgali i palili, ili su

pucali po njima. U Cviljanima je napadnuta ekipa hitne medicinske pomoći, a u Suhovarama

je ranjen redarstvenik Duje Poljak. Naoružani martićevci upali su u Vrpolje i u Potkonje kraj

Knina, mjesta s većinskim hrvatskim življem. Tijekom noći s 1. na 2. svibnja u Grubišnom je

Polju ukradena zastava izvješena na zgradi dječjeg vrtića. Ujutro su na brdu Glavici u selu

Polači kraj Benkovca teroristi iz sela Jagodnje i Ceranja napali izvidnicu MUP-a. Nekoliko

sati kasnije PU Zadar obavijestila je javnost da su pri ovom napadu srpski teroristi ubili

hrvatskog redarstvenika Franka Lisicu, rođenog 1968. godine u Bibinjama.

Prvi hrvatski redarstvenik Neven Sorić, također iz Bibinja, bio je suborac Franka Lisice i o

ovom žalosnom događaju mi je svjedočio: „Mi smo dobili zadatak da odvezemo oružje za

novu policijsku postaju u Kruševu. Franko Lisica nije išao s nama. Igrom slučaja. Nismo

mogli svi stati u vozilo, pa je on ostao u našoj bazi. Vidio sam da gleda za nama, kao da mu je

žao. Sutradan je išao na zadatak u Polaču i, eto, čuli smo da je poginuo.” U izviđačkoj patroli

s Frankom Lisicom bio je prvi hrvatski redarstvenik Miljenko Miletić iz Stankovaca koji mi

kaže:

„Cesta koja ide od Biograda prema Benkovcu razdvaja Polaču na dva dijela. Hrvati su živjeli

u južnom dijelu, njih je oko 70 posto, a Srbi kojih ima oko 30 posto živjeli su u istočnom

dijelu mjesta. Brdo Štrkovača nalazi se baš u tom dijelu gdje su živjeli Srbi. Polaču su

okruživala mjesta s pretežito srpskim pučanstvom - Jagodnja, Ceranje, Lišane Tinske..., pa

smo često išli u izviđanja, i to skoro uvijek prema tom brdu Štrkovači. Tog jutra s nama

dvojicom bili su i Ante Ikić i Mijo Kunjarević. Nismo ni pomišljali da su Srbi već gore i da

nas čekaju. Franko je bio odličan športaš i išao je prvi. Bio je pun kondicije. Čim se kao prvi

pojavio, pogodili su ga iz puške. Na mjestu je ostao mrtav. Mi smo odmah uzvratili vatru, ali

59

za Franka je bilo kasno. Otad se više na brdo Štrkovaču nije moglo. U mjestu Polači ostali

smo još trinaest dana držeći pod svojim nadzorom samo južni dio mjesta.”

Ogorčeni Bibinjci

Na vijest o pogibiji Franka Lisice diglo se čitavo Bibinje. Skupina od stotinjak pretežito

mladih Bibinjaca uputila se do Zadra, te prolazeći ulicama vikala: „Dajte nam oružje” i

„Četnici, četnici!” Na trenutak su uspjeli ući i u policijsku postaju, ali su je uskoro napustili,

pa su svoj prosvjed nastavili ulicama grada. Situacija je bila vrlo napeta i postojala je ozbiljna

mogućnost da sve izmakne nadzoru, što su pak na jugosrpskoj strani silno priželjkivali. U

svom prljavom planu jedva su čekali da do punog nezadovoljstva dođe i na „hrvatskoj strani”,

pa da i time dokažu da hrvatska vlast nije sposobna kontrolirati situaciju. Slijedom nastale

pomutnje u Bibinju, Međustranačko vijeće općine Zadar otišlo je na razgovor s vodstvom

ovog mjesta.

Sve što smo opisali i što se događalo u drugim krajevima Hrvatske gdje su djelovali pobunjeni

Srbi i JNA nije bilo tako dramatično kao ono što će se dogoditi u Borovu Selu. Selo Berak je

već u više navrata iskazalo sav mogući bijes onih koji se nisu mogli složiti s demokratskim

promjenama ili pak time da Hrvati o nečemu mogu sami odlučivati. Tako je u tom selu 1.

svibnja skupina naoružanih Srba pucala iz raznog oružja na toranj katoličke crkve, a na zgradi

poljoprivrednog dobra izvjesili su jugoslavensku zastavu. U selu Bršadin, već duže vrijeme

izazivan i ponižavan Hrvat Mihajlo Gelenčir, iz vatrenog je oružja ubio sumještanina Srbina

Stevana Inića. Mještani, pretežito Srbi, nisu dopustili provođenje istrage od strane Hrvatske

policije, već su tražili neka to učini JNA, tvrdeći kako samo njoj vjeruju. Situacija je gotovo

izmakla kontroli, a zaustavljen je i željeznički promet kroz Bršadin od Vinkovaca prema

Vukovaru i Borovu Selu.

Pokolj hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu ujedinio

cijelu Hrvatsku

Policijska postaja u Dalju je u vrijeme događaja u Borovu Selu imala oko trideset ljudi

Prije dvadeset godina slavio se Međunarodni praznik rada, no tzv. JNA i pobunjeni Srbi u

Hrvatskoj su odlučili jače pritisnuti novu hrvatsku vlast i preuzeti kontrolu nad gradom

Vukovarom i što je moguće većim dijelom vukovarske općine. S gotovo svih škola i zgrada

mjesnih zajednica, te sa zgrada željezničkih postaja u selima vukovarske i vinkovačke općine

s mješovitim pučanstvom poskidane su zastave Republike Hrvatske postavljene u čast 1.

svibnja, praznika rada. Željeznička pruga Vinkovci - Bršadin - Borovo Selo - Dalj opet je po

tko zna koji put minirana i onesposobljena za promet.

60

Borovo Selo već se iskazalo kao centar pobune odakle se upravljalo postavljanjem balvana i

barikada na cestama. Većina milicajaca srpske nacionalnosti iz Policijskih uprava Vinkovaca i

Osijeka, koji su svojom voljom napustili posao, otišli su - upravo tamo. Više od dvije trećine

policajaca iz postaje u Vukovaru, koji su se doslovno odmetnuli i otišli u Borovo Selo, Srbi su

se porazmjestili po Markušici, Mirkovcima, Boboti, Trpinji, Pačetinu, Negoslavcima i drugim

mjestima, gdje su činili većinsko pučanstvo. Republički sekretarijat za unutrašnje poslove

Republike Srbije uredno im je svakog mjeseca slao plaće. Odbjegli su milicajci u tim

mjestima u pravilu postajali glavni nositelji pobune protiv Republike Hrvatske.

JNA naoružava Srbe

Potkraj travnja 1991. više nije bilo mjesta s većinskim srpskim pučanstvom u kojem nisu

viđana vozila tzv. JNA. Dovozili su oružje. Scenarij je uvijek bio isti. Najprije bi osvanule

barikade na prometnicama, na koje bi izašli naoružani civili. Dok su jedni dežurali, drugi su

kontrolirali vozila, nepoželjne vraćali natrag, a osim “svojih”, puštali samo vozila JNA sa

sanducima oružja, oruđa i strjeljiva. Kako je količina oružja u rukama Srba rasla, tako se i

broj terorističkih akcija povećavao. Po hrvatskim selima ljudi su svakonoćno slušali pucnjavu

koja je dolazila iz susjednih sela nastanjenih Srbima. Vrlo se često pucalo i na ljude i na

vozila. Primjerice, u selu Kakmi srpski su milicajci pripucali na kamion Poljoprivredne

zadruge Polača i ranili Marka Bobanovića i Nevena Ražnjevića.

Rijetko je koji događaj tijekom Domovinskoga rata tako ujedinio Hrvate u domovini i svijetu

u odluci da se moramo braniti i da se od te neprirodne zajednice zvane Jugoslavija moramo

odvojiti i osamostaliti. Isto tako, rijetko je koji događaj do toga 2. svibnja 1991. tako jasno

pokazao tko je napadač i zločinac, a tko njegova žrtva, pa su se tako na stranu žrtve mogle

staviti sve razumne snage u svijetu. Fotografije masakriranih i ubijenih hrvatskih policajaca,

snimci s mjesta događaja i patologije vinkovačke bolnice potpuno su jasno govorile što se

dogodilo. Jasno je da su na drugoj srpskoj strani vrlo brzo shvatili loše učinke tog događaja,

pa su odmah krenuli neutralizirati to, naravno lažima i obmanama.

Jedna od tih laži i obmana objavljena je 1995. godine u knjizi pod naslovom „Smrt

Jugoslavije“ autora Laure Silber Allana Little. Na str. 131. između ostalog piše: „Radikalni

HDZ-ovci činili su sve da izazovu sukob. Sredinom travnja skupina uglednih članova HDZ-a

na čelu s Gojkom Šuškom, jednim od najbližih savjetnika predsjednika Tuđmana, koji je

svojom imovinom od picerije u Ottawi pomogao financiranje izborne kampanje 1990. godine,

posjetila je Josipa Reihel-Kira, šefa regionalne policije. Iako je bio podrijetlom Nijemac i

Slovenac, Kir se osjećao Hrvatom.

Bio je čovjek koji se neumorno zalagao na obje strane naglo nastalih bojišnica, za uklanjanje

barikada i vraćanje uzajamnog povjerenja. Šušak je zamolio Kira neka ga kroz kukuruze i

seoske puteljke kojima je Slavonija ispresijecana dovede do Borova Sela, mjesta kod

Vukovara na Dunavu koje je naseljeno Srbima. Kir je bio protiv tog izleta. Znao je da će

raspaliti mjesne Srbe, ali je pod prijetnjom pristao. Šušak i njegovi pratioci su pred Borovim

Selom ispalili tri rakete armbrust iz ručnog bacača - ludi su, poslije će Kir povjeriti jednom

kolegi“.

Ista knjiga na str. 137., u napomeni donosi podatak da je izvor za ovu informaciju osječki

gradonačelnik dr. Zlatko Kramarić. Naravno da nije teško shvatiti čemu je trebala služiti ova

laž koja vrvi nelogičnostima, no nemoguće je prihvatiti da su u širenju ove i sličnih laži

sudjelovali i Hrvati koji su u to vrijeme u svemu tome sudjelovali. Jedino što je od svega

rečenog istina, bilo je to da je Gojko Šušak dva tjedna prije tragičnih događaja u Borovu Selu

61

bio u Osijeku i okolici. Sve to će na suđenju Milanu Babiću u Den Haagu sam Babić

demantirati tvrdnjom da su, što se tiče Borova Sela, sve pripremili oni iz tzv. JNA.

Ispovijest Petra Biočića

Priču o Borovu Selu, za koje današnji putnik namjernik ne može utvrditi ni gdje se nalazi, jer

se to mjesto danas zove Borovo, ispričat će nam mnogi neposredni sudionici tog krvavog

događaja. Započet ćemo s Petrom Biočićem, tada zaduženim za zapovijedanje snagama koje

je PU Osijek upotrijebila za oslobađanje policajaca ove uprave u Borovu Selu.

Prije nego što smo razgovarali o Borovu Selu, Petar Biočić me je upozorio na sve probleme

koje je imala Policijska uprava Osijek na području Aljmaša, Erduta i Dalja, rekavši: „Mi smo

stalno tu slali svoje ljude, pa i u civilu, a slali smo redovito specijalce koji su znali cijelu noć

ležati u kanalima kako bi osigurali ulaze u ova sela. Naročito smo držali Policijsku postaju u

Dalju, jer je bilo pravilo, što su Srbi bliže Srbiji da su agresivniji“. Policijska postaja u Dalju

je u vrijeme događaja u Borovu Selu imala oko trideset ljudi otkuda se svaku večer slala

patrola prema Borovu Selu, jer je bilo jasno da se tu mogu očekivati problemi.

Ono što je bitno znati, Petar Biočić je objasnio vrlo jednostavno tvrdnjom da se u Borovu Selu

nije ništa moglo poduzeti bez dogovora s ministrom unutarnjih poslova RH Josipom

Boljkovcem ili njegovim zamjenikom Slavkom Degoricijem. Njih dvojica su, kako kaže

Biočić „stalno sastančili sa Srbima i razgovarali o osjetljivim pitanjima, jer to je bila i

službena politika Republike Hrvatske“. Tako je bilo i tog jutra nakon događaja u Borovu Selu,

kada su oteti hrvatski policajci i kada su Policijske uprave Osijek i Vinkovci dogovarale sa

Zagrebom što učiniti.

Što se tiče Osijeka, tamo je još u veljači osnovana postrojba za posebne namjene koje je

glavnina bila u Osijeku, ali i po jedan vod u Đakovu, Orahovici i Našicama. Tog jutra su svi

oni pozvani na punu pripravnost u svojim stacionarima, koji su redovito izvan policijskih

postaja, gdje su redovito vježbali. Načelnik Josip Reihel-Kir je otišao na dogovore s

načelnikom Policijske uprave Vinkovci Josipom Đajom, a Petar Biočić je dobio zadatak da

organizira intervenciju u Borovu Selu s osječke strane. Biočić kaže:

„Bio sam siguran da je to veliko zlo, pa sam odlučio prikupiti sve ljude od Našica, Orahovice

i Đakova i naravno, sve naše iz Osijeka. Prikupio sam jako puno ljudi i pripremili smo se

stvarno dobro, a imali smo i oklopni transporter. Javio sam i Branimiru Glavašu da nam

pomogne, a poslan je kamion i autobusi GSP-a Osijek koji su otišli u Erdut. Tamo su bili

policajci iz Đurđevca i oni su svi trebali biti drugi ešalon i uključili bi se u slučaju potrebe“.

Izostala pomoć policajcima

Za pravu akciju je bilo sposobno stotinjak ljudi i oni su dobili zapovijed da se do dvanaest sati

okupe u Policijskoj postaji Dalj. Dogovor je da se koordinirano uđe u Borovo Selo i to

Vinkovčani od Vukovara, odnosno Borova Naselja, a recimo tako, Osječani od pravca Dalja,

odnosno Savulje. Ipak je ta koordinacija izostala i kada Osječani stižu u Dalj, Vinkovčani su

već ušli u Borovo Selo i bilo je poginulih. Osječani će krenuti, no tzv. JNA će ih onemogućiti

i prva ući u Borovo Selo, a priprijetili su otvaranjem vatre na naše i to su učinili pucajući na

naš oklopni transporter.

Tada su ranjeni Željko Pongrac, pripadnik postrojbe za posebne namjene iz Čakovca, redovni

policajac Damir Vratković i civil koji je pecao na Dunavu, Tomo Zolota. Željko Pongrac je o

tome svjedočio u osječkoj bolnici riječima: „Mi smo ranjeni kada smo se povlačili, kada je

došla armija koja nije jugoslavenska nego srpska, jer se odmah stavila na stranu terorista.

62

Prošli su pokraj nas, došli na barikade i čuo sam preko veze da su njihovi iz Borova Sela

pucali na njih, dok su ovi iz tzv. JNA micali barikade“.

Čuli pucnjavu, a nisu mogli pomoći

Naši su imali zapovijed da ne pucaju, iako su iz Borova Sela i dalje pucali, a naši su dobili

zapovijed da se povuku dok su kraj njih prolazili jugotransporteri. Željko Pongrac tvrdi da ih

je prošlo sedam - osam. Transporteri tzv. JNA su se potom rasporedili preko ekonomije i

žitnog polja i krenuli na naše, koji su vidjeli da iza transportera dolaze teroristi. Pongrac je

stajao na cesti kraj autobusa i požurivao pripadnike postrojbe za posebne namjene da se brže

povlače, jer je očita namjera tzv. JNA i ovih iz Borova Sela.

Vratimo se u razjašnjavanju svega onog što se dogodilo večer ranije. U noći s 1. na 2. svibnja

dvije policijske patrole PU Osijek, naoružane samo kratkim oružjem, izviđale su cestom Dalj

- Borovo Selo. Nakon što su ušli u Borovo Selo, u dijelu koji se zove Savulja stali su

konzultirati se, kada je na njih iz neosvijetljenih kuća otvorena vatra. Dvojica lakše ranjenih

policajaca, Jurica Tolj - ranjen u desno stopalo, i Mario Marinović - okrznut jednim metkom u

glavu, uspijevaju svojim automobilom produžiti. Uspjet će proći Borovim Selom i izaći na

stranu prema Borovu Naselju i otići u Policijsku postaju Vukovar.

Kako se drugo vozilo nije javljalo, oni su obavijestili mjerodavne u policijskoj postaji da se

nešto dogodilo dvojici njihovih kolega. Kasnije će se doznati da su zarobljeni policajci

Zvonimir Meković i Dalibor Križanović. Zapovjednik voda postrojbe za posebne namjene PU

Vinkovci koji je smješten u Policijskoj postaji Vukovar Martin Matković – Sova o tome kaže:

„Ja sam se nalazio s jednom desetinom na vodotornju i mi smo tu slušali njihove veze. Čuli

smo što se događa i otišao sam u postaju da od Jurice Tolja i Marija Marinovića doznam

detalje. Uskoro će njih preuzeti Stipan Bošnjak i započelo je dogovaranje što dalje treba

činiti.“ Tako je započela akcija tipična za policiju u kojoj se želi utvrditi činjenice i okolnosti

pod kojima je netko pucao na hrvatske policajce i pritom dvojicu zarobio.

U i oko pokolja hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu

S druge strane Dunava bili su ukopani tenkovi jugovojske

Nakon što je Postrojba za posebne namjene, u kojoj je Damir Barberić, uvježbavana u Vinici

kod Varaždina, pod stručnim vodstvom Vlade Jančija, Branka Laće, Ivana Jarija i Milana

Kostadinovića, prebačeni su u Zagreb u „Pionirac”. Nakon toga prebacuju ih 28. travnja u

Erdut, a ovdje, u najistočnijem dijelu Hrvatske, gdje je izravna granica s državom iz koje se

Hrvatima i Hrvatskoj priprema zlo, hrvatska vlast je odlučila pokazati da ima odgovor za njih.

U Erdutu su smješteni u Centar za predvojničku obuku, slabo naoružani i opremljeni, ali s

obećanjima da će to stići. Barberić ne krije da je katkad bilo i namjere da im se nešto ne da,

poput pancirki. Kako su bili na području Policijske uprave Osijek, nadaju se da bi im mogao

pomoći načelnik Josip Reihl-Kir, no on nije mogao osigurati sve ono što je bilo potrebno

postrojbi takvog ranga i namjene.

U Erdutu se nalaze snage jedne bojne kojom zapovijeda Vlado Janči, a Damir Barberić je

zapovjednik prve satnije. Sve se tu čini prema strogim vojničkim i policijskim pravilima.

Postavljaju straže i uspostavljaju vezu između sebe s okolinom i s nadređenima.

63

Barberić kaže: „Imamo jedan plavi jugić koji nam je ustupio Ðuro Ferenčić, zapovjednik

Policijske postaje Ðurđevac”. Sva su postojeća vozila osobna, a kad im u posjet dolazi

Branimir Glavaš, on će se predstaviti kao sekretar Sekretarijata za narodnu obranu te ih pitati

što im treba? Oni su uglavnom mislili na oružje, kojeg nema, no od Glavaša su dobili druge

potrepštine.

Unovačeni Srbi iz Hrvatske i Srbije

Barberić dalje kaže: „Vidjeli smo da smo mi buduća Hrvatska vojska, iako u okviru policije, i

da se tu isprepliće vojno i policijsko. Tu nadziremo most preko Dunava koji spaja cestovni i

željeznički promet od Erduta, odnosno Hrvatske i Bogojeva, odnosno Vojvodine i Srbije”.

Ovo vrijeme o kojem govorimo jasno pokazuje budućeg neprijatelja, jer su s druge strane

Dunava ukopani tenkovi jugovojske. Tako je jasno da ovi policajci iz Postrojbe za posebne

namjene imaju zadatak čuvati istočnu granicu koja ovdje uglavnom ide Dunavom. Istodobno

im se valja nositi s teroristima koje je ta jugovojska organizirala i unovačila od Srba iz

Hrvatske i od Srba iz drugih dijelova tadašnje Jugoslavije.

Već nekoliko dana nakon njihova dolaska u Borovu Selu će se demonstrirati sve ono što je

jugovojska namijenila Hrvatskoj. Damir Barberić kaže: „Naš zapovjednik Vlado Janči dobiva

poziv za sastanak u Osijeku, uskoro dolaze autobusi kojima krećemo u Borovo Selo, pa nam

je postalo jasno što je svrha onog poziva Jančiju u Osijek. Sjećam se da su ti autobusi bili

tvrtke ‘Polet’ iz Vinkovaca. Putem sam objašnjavao dečkima što ih tamo može očekivati, te ih

podsjetio na uporabu tromblona”. Na putu za Borovo Selo prolaze kroz Dalj, a kako nisu

imali ni zemljovid, Barberić nije siguran jesu li išli najboljim putem.

Uglavnom, stižu do farme „Lovas”, nedaleko od ulaza u Borovo Selo, koje se pruža uz desnu

obalu Dunava duljine oko pet kilometara. Kada stižu vide da tu već ima naših policajaca i da

su zaustavljeni. Riječ je o onom oklopnom bojnom vozilu na koje je pucala jugovojska koja je

tu stigla preko Bijelog Brda i Dalja s ciljem da bude tampon. Vidjet će da Srbi iz Borova Sela

dočekuju JNA pljeskom i oduševljenjem kao svoju vojsku, koja ih je došla „osloboditi“.

Jugovojska sada ne samo da demonstrira svoju sirovu silu, već i otvara vatru na hrvatske

policajce, koji su tu na policijskom zadatku.

64

Barberić kaže da naši imaju dva ručna bacača, ali da je bilo očito da više ništa ne mogu učiniti.

Onda je zapovjeđen povratak na farmu „Lovas”, gdje se trebaju okupiti. Ranjenom Pongracu

prvo pomaže sanitet, a onda ga otpremaju u bolnicu u Osijek. Jedan od vozača je podlegao

strahu i pobjegao, pa je nastao i problem povratka u Erdut. Dok se voze autobusom, Barberić

kaže vozaču: “Vi ste sigurno Hrvat kada niste zbrisali?” No, ovaj mu odgovara da je iz

miješanog braka. Tijekom dana će doznati kakve su se strahote događale i dogodile u Borovu

Selu, pa je to izazvalo bijes i revolt svih.

Zarobljeni hrvatski policajci

Sljedećeg dana, 3. svibnja, pozvan je u Dalj kod zapovjednika Policijske postaje. Tu će na

zemljovidu bolje vidjeti u kakvom je okružju Erdut: s tri strane okružen Dunavom i

dunavskim rukavcima. Barberić kaže: “Došao je i Edo Bakarac, koji je radio na rušenju

mosta kod Bogojeva; znam da su ronioci postavili eksploziv. No, to nije ostvareno, pa će

tenkovi kasnije zaposjesti obje strane mosta i prijeći na našu stranu. Dalje će nam ono što se

dogodilo u Borovu Selu približiti već spominjani Milenko Turudić.

Milenko Turudić, ondašnji načelnik policije u Policijskoj postaji Vukovar, kaže: „Ekipu koja

je išla u Borovo Selo pregovarati o dvojici zarobljenih policajaca vodio je načelnik

vinkovačke policije Stipan Bošnjak. Htio sam i ja s njima, ali mi je Bošnjak rekao da sam

potrebniji u postaji. Nisam ga poslušao. Čim su oni krenuli, krenuo sam svojim automobilom

i prije Bošnjaka ušao u Borovo Selo. Bilo je začuđujuće tiho i pusto, pa sam se vratio prema

izlazu iz mjesta i sreo Bošnjaka. Pitao sam ga je li možda sve odgođeno, no Bošnjak je kazao

da nije, te s ekipom produžio dalje.

Gledao sam za njima. Čim su prešli željezničku prugu i krenuli kroz selo, na njih je otvorena

vatra. Vidio sam kako Franjo Ćopčić iskače iz automobila i baca se u kanal. Tog trenutka

nisam znao da je Bošnjak već mrtav. Sjurio sam se automobilom prema njima i čim sam

izašao, pucano je i po meni. Na mene je pucao Slavko Arbutina, kojeg ćemo kasnije zarobiti.

Imao sam pancirku, pa sam od njegova zrna samo posrnuo. Tada sam shvatio da su naši upali

u klopku. Kako se sve dalje odvijalo, tako sam bivao sve sigurniji da su oni u Borovu Selu

znali da će im JNA doći u pomoć. Osobno ipak mislim, da se nije umiješala jugovojska, na

našoj bi strani bilo još više mrtvih”.

Da je sve bilo isplanirano unaprijed potvrdila je i Alenka Mirković u svojoj knjizi „91,6

MHZ - glasom protiv topova”, u kojoj je na stranici 36. napisala da je upravo u trenucima

pucnjave u Borovu Selu razgovarala s izvjesnom mještankom Nadom od koje je dobila

povjerljivu informaciju da su sve kuće koje su imale telefon dobile zapovijed da ga isključe.

Noć uoči pokolja redarstvenik Rudika Pucelj bio je dežurni policajac u postaji u Vukovaru.

Prije podne, 2. svibnja, odmarao se kod kuće, kad mu je u 13 sati zazvonio telefon. Zvali su

ga da hitno dođe u postaju o čemu kaže: „Zoran Šimić, Igor Dasović, ja i još neki poslani

smo prema Borovu Selu u pomoć našima. Naš je zadatak bio izvući ljude koji su još bili na

životu. Na ulazu u Borovo Selo kod kafića ‘Slon’ čekao nas je Milenko Turudić. Pucnjava je

već bila prestala. JNA je već bila unutra. Bio sam prisutan kad su nam predavali devetoricu

naših mrtvih ljudi. Ostalu trojicu predali su dan kasnije. Sljedećeg dana sam bio na osiguranju

obdukcije naših redarstvenika, pa sam vidio kako su izgledali. Na svima je bilo po nekoliko

rupa od metaka, neki su imali teške ozljede po tijelu, vjerojatno su ih zamlaćivali tupim

predmetima. Vidjelo se to na njihovim glavama, leđima, nogama i na genitalijama. Uza sve,

dio njih je nakon vidljivog mučenja dokrajčen metkom u potiljak”.

65

Ispovijest Roberta Bosaka

Robert Bosak, kasnije nazvan ratnim imenom „Ružno pače”, hrvatski redarstvenik koji je

tečaj prošao u Valbadonu kraj Pule odakle se uključio u postrojbu Specijalne policije Lučko, u

Borovu Selu se našao sasvim slučajno, o čemu kaže: „Zlatko Barišić i ja tražili smo dopust za

1. svibnja, što su nam i dopustili. Kako smo po rasporedu pripadali policijskoj postaji

Vukovar, tako smo htjeli iskoristiti priliku pa podići svoje plaće. Iz Zagreba do Vinkovaca

stigli smo vlakom, a onda smo iz Vinkovaca 2. svibnja krenuli mojim automobilom za

Vukovar. U postaju smo stigli u devet sati. Vladala je velika zbrka, nešto se očito dogodilo, pa

smo Stipana Bošnjaka upitali možemo li i mi pomoći. On je to energično odbio”.

Ljuti što su odmah odbijeni, ni Bosak ni Barišić nisu htjeli otići. Nešto se očito događalo i

nisu htjeli da to prođe bez njih. No, nisu mogli ni zamisliti u što će se uvaliti i u čemu će

sudjelovati. Shvativši malo kasnije da se radi o nečem vrlo ozbiljnom, sjeli su u automobil,

vratili se u Vinkovce i uzeli službene odore i opremu. Nisu se ni odijevali, sve su ubacili u

automobil i krenuli natrag.

Vrativši se, kratko su porazgovarali s policajcem Ivicom Vučićem - Daltonom o čemu Bosak

kaže: „Dalton je bio najmirniji. On je bio čovjek koji je malo pričao, a puno radio. Bio je jako

pošten, nikad nikoga nije ostavljao na cjedilu. To će pokazati i u Borovu Selu kad se, iako

teško ranjen, razgalamio na kolege koji su mu htjeli pomoći, vičući da mu nitko ne prilazi, jer

da to četnici i očekuju. Naime, u pretrčavanju preko otvorenog ubili bi još ponekog od naših.

Znajući da ćemo im se pridružiti, savjetovao nam je da obučemo barem gornji dio odore.”

Hrvatskome Vrhovništvu nikako nije odgovaralo da dođe

do preuranjenog sukoba s pobunjenim Srbima

I ministar Boljkovac i njegov zamjenik Degoricija poticali su policijsku akciju u Borovu

Selu

U PU Vinkovcima već su znali da su Srbi u Borovu Selu svojim vođom držali Vukašina

Šoškočanina, ekstremnog člana Srpske demokratske stranke, pa su od Policijske postaje u

Vukovaru zatražili da ga nazovu i upitaju što on o svemu zna. Vukovarska postaja nazvala je

Borovo Selo u 4.30 sati, no Šoškočanin im je bahato odgovorio da o čitavom događaju ne zna

- ništa?! Ujutro 2. svibnja u devet sati Borovo je Selo osobno nazvao načelnik Policijske

uprave Vinkovci Josip Džaja. Dobio je isti odgovor: Šoškočanin i društvo ništa nisu znali!?

Pola sata kasnije nazvao je i načelnik PU Osijek Josip Reihl-Kir. Ovoga puta Šoškočanin je

priznao da zna za izgred. Dapače, ustvrdio je da su hrvatski policajci pucali na mještane pri

čemu je jedan od Srba i ranjen. Što se tiče one dvojice nestalih policajaca, drsko je odgovorio

da ih je zbog toga najvjerojatnije pritvorila, odnosno sklonila sama Hrvatska policija, ne bi li

imala izgovor za napad na Borovo Selo!?

S ovakvima se više nije moglo ništa ni dogovoriti niti od njih saznati! Nakon svega,

sumnjajući na najgore, načelnici PU Vinkovaca i PU Osijeka Josip Džaja i Josip Reihl-Kir

zajednički su zaključili da su se stekli uvjeti da se ode na mjesto događaja i rekonstruira tijek

ovoga teškog izgreda, te da se otkriju počinitelji i eventualno pronađu i spase dvojica

redarstvenika.

66

Dok su načelnici policijskih uprava koordinirali svoje aktivnosti, stigle su pouzdane

informacije da su dvojica nestalih redarstvenika ranjeni i zarobljeni, te da se vjerojatno nalaze

u Borovu Selu. Alarmirano je i vrhovništvo u Zagrebu, a ni sat vremena kasnije iz Zagreba je

faksom stigao nalog potpisan od Slavka Degoricije, zamjenika ministra unutarnjih poslova,

da se krene u akciju spašavanja.

Ovdje je nužno nešto reći o tom dogovaranju sa Zagrebom, jer su se sljedećih dana, mjeseci,

pa i godina u Hrvatskoj plele razne priče od onih da su ljudi na nižoj razini sami odlučili ići u

Borovo Selo, do onih, da je Zagreb namjerno želio zakuhati. Sigurno je da hrvatskom

Vrhovništvu nije ni u kakvom smislu odgovaralo da dođe do preuranjenog sukoba iz mnogih

razloga, a činjenica je da se Hrvatska pripremala na održavanje referenduma o samostalnosti.

Martin Matković - Sova o onome što se zbivalo u Policijskoj postaji Vukovar kaže:

„Komunikacija sa Zagrebom je bila stalna i ništa se nije planiralo niti poduzimalo bez

dopuštenja i suglasnosti ministra Josipa Boljkovca i njegovog zamjenika Degoricije. Ovdje

je jako važno, radi istine i hrvatske javnosti, reći da su obojica, a naročito zamjenik ministra

Slavko Degoricija, poticali da se ide u akciju. Smatrali su da nitko ne smije napadati hrvatske

policajce niti ih zarobljavati, a da to ne bude istraženo i sankcionirano. Ono što je naročito

potaklo načelnika Stipana Bošnjaka su njihove riječi da što kilave kad imaju tisuću

naoružanih ljudi, a tamo ih ucjenjuje šačica Srba.“ Kako sam i sam poznavao Stipana

Bošnjaka i koliko je on bio čvrst, mogu potvrditi da on sigurno nije mogao prihvatiti da netko

njemu kaže da nešto ne može.

Metak umjesto pregovora

Kao naselje, Borovo Selo pripadalo je pod nadležnost PU Vinkovci, pa je zbog toga

dogovoreno da na pregovore, a kasnije i na rekonstrukciju događaja izađu njezini pripadnici.

Poslana je ojačana klasična policijska ekipa predvođena Stipanom Bošnjakom, koja je u

Borovo Selo ušla u 12 sati. Martin Matković - Sova, govoreći o tom dijelu ove priče, kaže da

su u prvom automobilu marke Opel bili Stipan Bošnjak i njegov vozač Franjo Ćopčić, a iza

njih on u Land Roveru sa skupinom pripadnika postrojbe za posebne namjene.

67

Odmah po ulasku u centar sela, odnosno pred zgradu Mjesne zajednice, na njih je izvršen

napad vatrenim oružjem iz susjednih kuća. Pucano je strojnicama, snajperima s prigušivačima,

automatima i tromblonima s poluautomatskih pušaka. Napadnuti policajci iskakali su iz

autobusa i automobila, te po kanalima pokušavali organizirati obranu i motorolama tražiti

pomoć. Sa strane napadača sve je učinjeno vrlo brzo i djelotvorno. Podosta ranjenih i mrtvih

hrvatskih policajaca ležalo je po kanalima i uz cestu. Prvi koji je smrtno stradao pogođen je

preciznim hicem očito profesionalnog snajperista koji je očito bio upućen da treba ubiti

glavnog pregovarača Stipana Bošnjaka.

Vozač Franjo Ćopčić u više navrata je svjedočio o ovom događaju i uvijek je tvrdio da nije

bilo nikakvog upozorenja, a da su u Borovu Selu znali da naši dolaze na pregovore. Iako je

iznenađenje potpuno, Srbi nisu uspjeli sve pobiti, dapače vrlo brzo su se hrvatski policajci

konsolidirali. Svakom daljnjom minutom preživjeli su policajci sve više dolazili k sebi. Dio ih

je uletio u mjesnu ambulantu i okolne zgrade, a sve privatne kuće su imale zaključane kapije,

što upućuje na profesionalnu organizaciju zasjede. Sve vrijeme Martin Matković - Sova je

preko megafona pozivao Vukašina Šoškočanina da se prekine vatra jer smo došli pregovarati.

Preokret će nastati nakon dobrog sata krvavog obračuna, i to u trenutku kada su policajci u

mjesnoj ambulanti shvatili da se u ambulanti nalazi nitko drugi do sin Vukašina Šoškočanina.

Međutim, začuđuje to da je Šoškočanin sigurno znao gdje mu je sin, a nije tražio prekid vatre

sve dok se s tim nisu oglasili hrvatski policajci. Situacija je takva da naši nisu mogli ni

naprijed ni natrag. Borba protiv klasične zasjede trajala je do 14.30 sati, kad je iz smjera Dalja

u Borovo Selo ušlo sedam oklopnih transportera JNA. Skupina hrvatskih policajaca, koja se

dotle stacionirala na ulazu u mjesto, već je imala nalog da ih propusti.

Mnogi su kasnije tvrdili da je iz trećega oklopnog transportera ove kolone otvarana vatra na

policiju, što se moglo vidjeti i na snimljenom materijalu Hrvatske televizije. Vojnim

transporterima počeli su se pak odmah prikrpavati srpski civili naoružani vojnim strojnicama,

te šuljajući se iza oklopa, trčkarati za njima. Druga kolona oklopnih vozila JNA koja je izašla

iz vukovarske vojarne nije uspjela proći odmah, jer su sad civili hrvatske nacionalnosti iz

Borova Naselja, ne vjerujući u njene časne namjere, postavili barikadu i zatvorili cestu.

Vratimo se ponovno na ono što se događalo u središtu Borova Sela, gdje se po svjedočenju

svih preživjelih odvijala prava drama. Martin Matković - Sova kaže da su cijelo vrijeme oni

tražili da se on preda pa da će prekinuti borbu: „Ja sam bio za to i mislio sam da, ako će to

spasiti moje suborce, da to učinim. Odgovorili su me moji dečki, a Franjo Ćopčić mi je rekao

da će oni nas sve bez obzira na to ionako pobiti. Kada se umiješala JNA, oni su predložili da u

transporteru izvedu mene i da će onda biti pušteni preživjeli i ranjeni, tako je i bilo. Znam da

je hitna medicinska pomoć s dr. Karlićem prije dolaska JNA pokušala izvući ranjenike, ali im

Srbi to nisu dopustili.

Svjedočenja neposrednih sudionika

Sada je sve to bilo moguće, ali prekasno za dio ranjenih koji su jednostavno iskrvarili.“ Još mi

Martin Matković - Sova kaže da je on prije nego što su krenuli u akciju pitao načelnika PU

Vinkovci Josipa Džaju: „Je li sve to potrebno?“, na što mu je načelnik Džaja rekao da ne brine

jer da je sve dogovoreno s osječkom stranom i da će sve biti u redu. Matković se dalje nije

bunio jer je mislio da će mu prigovoriti da ne želi ići, jer je krajem studenog 1990. izašao iz

JNA.

Dan danas misli o tome i sjeća se svih poginulih s dubokim pijetetom, i o tome kaže: „Ja sam

tada, a i kasnije, u mnogim prilikama bio onaj koji je išao obiteljima donijeti tu najtužniju

68

vijest.“ Svi mi koji smo imali takvu dužnost u vrijeme rata znamo točno o čemu Matković

govori. Dalje nastavljam priču o Borovu Selu kroz svjedočenja neposrednih sudionika, jer

smatram da je ovaj događaj, kao prijelomni u cijelome Domovinskom ratu, to zaslužio.

Neposredni svjedok i sudionik Zoran Matković našao se u drugom autobusu koji je u Borovo

Selo došao pomoći prvoj skupini hrvatskih policajaca koji su se našli u problemima. On o

tome kaže: „Mi smo se odmah našli u problemima i raspoređivali smo se pod jakom vatrom.

Spas su nam bili kanali uz cestu iz kojih smo pružali otpor. Vrlo brzo smo se konsolidirali,

iako smo imali dosta ranjenih, no najteže je bilo saznanje da nam je poginuo Mladen Čatić iz

Županje.“ Iako je od tog tragičnog događaja, u vrijeme kada smo razgovarali, prošlo već

sedamnaest godina, Zoran Matković jednako tuguje za svojim poginulim suborcem.

Izravni svjedok hrvatskog civilnog sprječavanja prolaska kolone JNA, prvi hrvatski

redarstvenik Nenad Zovak, koji je u pomoć poslan iz Policijske postaje u Županji s kolegama

Božom Mihovilićem i Miroslavom Miočem, kazao mi je: “Čim smo došli, raspoređeni smo

na položaj kod kafića 'Slon' na Borovskoj cesti, prije ulaza u Borovo Selo. Uskoro nam se tu

pridružio i Blago Zadro, htijući organizirati obranu. Bilo je ovdje i pedesetak što muškaraca,

što žena, što djece, koji su svojim tijelima sprječavali ulazak tenkova za koje se u prvi mah

vjerovalo da idu pomoći četnicima u Borovu Selu.”

Tek kad je zapovjednik Policijske postaje Vukovar Slavko Srednjoselac zapovjedio Blagi

Zadri da propusti ovu kolonu jugovojske, jer da će ona izvući hrvatske policajce, kolona je

mogla krenuti. Zadro u početku nije htio poslušati, jer nije vjerovao vojnicima, no na kraju je

ipak morao popustiti. Prolazeći kraj hrvatskih policajaca i uzbunjenih civila, strojnice s

tenkova nisu bile upravljene prema cilju kamo su išli, nego spuštene prema policajcima i

civilima koji su stajali sa strane! Istina, strijelci nisu stajali s prstom na obaraču, ali su zato

visoko držali ruke s ispružena tri prsta, dajući prisutnima jasan znak na čijoj su strani. Za to

vrijeme je jugovojska koja je došla iz pravca Dalja već uredovala po Borovu Selu. Dalje će

nam o osječkoj strani ulaza u Borovo Selo govoriti sudionik ovih događaja policajac Damir

Barberić iz Đurđevca.

Kako je zarobljen četnički snajperist Slavko Arbutina

Ranjavanje hrvatskih policajaca Stipana Bošnjaka i Dinka Sabljića

Stipan Bošnjak ih ipak nije pustio da se pridruže službenom dijelu ekipe. Razočarani, sjeli su

u prvi kafić i - čekali. Čim su policajci krenuli, krenuli su i oni za njima. Držali su se

policijskog autobusa, vozeći kojih stotinjak metara iza njega. Ušavši u Borovo Selo, prošli su

kraj prve barikade. Makar je barikada mjesecima bila na cesti i makar je na njoj stalno bilo

naoružanih ljudi, sada je bila sklonjena i napuštena. Na žalost, nitko se od hrvatskih policajaca

nije pitao zašto. Autobus je produžio još kojih stotinjak metara, a onda nakratko „zaglavio”.

Teroristi su osuli vatru. Odmah je bilo i mrtvih i ranjenih, no kolona je još jedno vrijeme

ulazila dublje u selo, a onda potpuno stala.

Bosak i Baršić također su vozili za njima. Automobil im nije bio službeni policijski, nego

civilni, bez tablica, pa su iznenađeni Srbi koji su izvirivali iz dvorišta počeli mahnito mahati

vičući im da se sklone. Vjerojatno su mislili da je to netko od njihovih ljudi! Da su u postaji

slučajno poslušali Daltona i obukli gornji dio odore, već bi ih pokosili. Shvativši situaciju,

69

ubrzali su i sustigli zadnje policijsko vozilo, a onda zgrabili oružje, iskočili iz auta i skotrljali

se u kanal.

Pucnjava je svakim trenom bila sve jača. Čim su došli k sebi, vidjeli su iza sebe dvojicu

terorista kako utrčavaju u jedno dvorište. Iskočili su iz kanala, utrčali za njima i uz kratak

okršaj riješili se obojice. No, istog su časa shvatili da su sve ispucali, pa su se trkom vratili na

kraj sela gdje je ostalo stajati jedno logističko vozilo. Srbi još nisu shvatili da su ova dvojica

civila hrvatski redarstvenici, a onako polupognuti civili u bjesomučnom trku nisu ni mogli biti

nitko drugi do li njihovi ljudi. Prepoznati ih nisu ni mogli jer se ni među sobom nisu dobro

poznavali - gostujuće braće po oružju koji su došli iz Srbije i Vojvodine bilo je i previše da bi

se svi mogli upoznati.

Došavši do pričuvnog vozila na ulazu u selo, nagurali su pune džepove strjeljiva, napunili

puške i potrčali natrag. Tko su i što su, Srbi su ipak shvatili vidjevši što su radili uz policijski

automobil. Nisu trčali ni desetak metara, a s krova kuće bivšeg kolege milicajca Obradovića

počeo je djelovati snajperist. Nije ih uspio pogoditi ni prvim ni drugim zrnom. No, nije ni

odustajao, zapucao je ponovno, pa su se bacili u kanal. Smirivši se, pokušali su otkriti točno

mjesto odakle puca. Otkrio se sam novim pucnjem.

Shvativši da puca s krova, otpuzali su natrag, a onda kroz vrt ušli u kuću i popeli se na tavan.

Nisu pripucali jer je kraj snajperista stajala postarija žena, pa su se bojali da i nju ne pogode.

Ugledavši ih, iznenađenom snajperistu Slavku Arbutini puška je ispala iz ruku, a ženi iz šaka -

desetak komada strjeljiva. Očito mu ih je dodavala. Kriknuvši, žena je zakukala, protrčala kraj

njih i nestala niz tavanske ljestve sveudilj jaučući od straha. Nisu je zaustavljali, dovoljan im

je bio i Arbutina. Svezali su ga i odvukli do pričuvnog punkta na ulazu u selo. Iskoristili su

priliku, pa su uzeli još strjeljiva trpajući metke u sve moguće džepove. Prijatelji su im dotle na

silu navlačili pancirke i nabijali kacige na glave, pa su se tako opremljeniji ponovno zaputili

natrag. Pucnjava je dotle malo jenjala.

Bosak dalje svjedoči: „Vidjeli smo ranije da je Bošnjak pao, no nismo znali je li ranjen ili

mrtav. Htjeli smo potrčati k njemu, ali je i po nama otvorena strašna paljba. Morali smo se

skloniti, pa smo otrčali do prve skretničarske kućice na željezničkoj pruzi. Kraj nje je već

ležao ranjeni policajac Dinko Sabljić, pa smo ga uvukli u kućicu. Taj čas kućica je postala

metom tromblonima. Jedan tromblon probio je staklo na prozoru, pao pred vrata i rasprskao

se. Jedan me geler pogodio u ruku“.

Svoju ozljedu Bosak nije držao previše ozbiljnom. Glavni mu je cilj bio izvući Sabljića jer je

njegovo stanje bilo kritično, budući je gubio dosta krvi. Stavivši ga na deku koju su našli u

kućici, uz pomoć policajca Martinovića koji se nalazio u blizini, izvukli su Sabljića iz kućice i

onim svojim automobilom koji je još uvijek stajao na istom mjestu odvezli u vukovarsku

bolnicu. Bolnica je pak tog dana bila tako organizirana, od portira do liječnika, da se činilo

70

kao da su se dogovorili da ne pomažu ranjenim policajcima. Kako je i sam ranjen, iživcirani i

ljutiti Bosak počeo je kundakom lupati po hodniku. Tek se tada pojavila prva sestra, a onda i

liječnik.

Poznato je koliko Amerikanci drže do svojih ratnika i poznato je koliko je romana i

publicističko-povijesnih djela napisano, a da ne govorimo o igranim i dokumentarnim

filmovima. Priču o Dinku Sabljiću će nam ovom prilikom ispričati on sam, a o njemu i kako

mu je u Borovu Selu spasio život već nam je govorio Robert Bosak poznat pod ratnim

imenom Ružni Patak. Godinama sam pokušavao zabilježiti što sâm Dinko Sabljić kaže o

tomu kako mu je spašen život, no iako smo se sretali, prave prilike za ozbiljniji razgovor nije

bilo sve do ljeta 1996. godine.

Prvo nam Dinko Sabljić priča da je nakon osnovne škole u Otoku završio stolarski zanat u

Vinkovcima i radio u Drvno-industrijskom kombinatu „Spačva”. Bilo je to normalno s

obzirom na činjenicu da je odrastao u Otoku, gdje je u neposrednoj blizini najveći kompleks

europske prašume Spačva i da je tu čuvena slavonska hrastovina. Sam kaže: „Moja generacija

je imala sreću, jer je cijeli razred nakon završetka škole dobio zaposlenje u „Spačvi”, gdje

smo obavljali praksu tijekom škole”. Bilo je to u vrijeme kada je otvoren novi pogon finalne

prerade drveta i kada je tražena stručna radna snaga.

Dinko dodaje: “Svi koji su htjeli raditi bili su zaposleni, i stolari i stolarski tehničari”.

Zaposleni su, a da još nisu maturirali krajem te 1987. godine, no Dinko se odlučio, kako kaže,

riješiti obvezu prema JNA i prvom generacijom koja je odlazila, odlazi u Niš. Tamo će mu

dobro doći što je bio vatrogasac dragovoljac, jer će to biti njegov osnovni zadatak za vrijeme

služenja vojnog roka.

Posao u „Spačvi” ga je čekao kao što su šefovi obećali, i tako započinje njegov život

uobičajen za sve koji su imali posla. Ipak, uskoro će sve biti promijenjeno, jer su u Hrvatskoj

prekinuli s poznatom hrvatskom šutnjom, tražeći promjene i prekid s jednoumljem. Sjeća se

da se to odmah osjetilo na poslu, jer su Srbi reagirali na svako dizanje glava Hrvata i već na

samo izgovaranje riječi Hrvat ili Hrvatska. Sve te promjene su se naravno osjetile i u Otoku,

gdje su ljudi počeli otvoreno govoriti o višestranačju, prije svega o HDZ-u. Sjeća se da je za

tu stranku agitirao Slobodan Petkov, a Dinko je u vlaku Otok - Vinkovci potpisao pristupnicu.

Sve se odvijalo diskretno, a onda sve otvorenije, da bi na višestranačkim i demokratskim

izborima u Otoku uvjerljivo pobijedio HDZ, a tako je i tada 2006. godine, kada u Otoku

razgovaramo o tome.

Kada sve krene u smjeru pobune onih koji ni u kom smislu nisu mogli prihvatiti ni

demokratske promjene, ni činjenicu da je u Hrvatskoj došla na vlast stranka tako jasnoga

hrvatskog programa, počet će pripreme obrane rezultata tih izbora. Dinko kaže da je prvo

oružje stiglo u listopadu 1990. i da su ga dobili oni za koje se znalo da bi sudjelovali u obrani.

Jasno je da svi oni koji su bili glasni nisu bili spremni za konkretne stvari, kada oružje treba

uporabiti mnogi će grlati Hrvati otići na sigurno. Danas ti isti drže lekcije o tomu kako je

trebalo braniti domovinu, a što je najgore, na svakom koraku blate Domovinski rat i branitelje,

perući tako svoju nečistu savjest.

Dinko se odlučio za konkretnije uključivanje, pa će se javiti u Hrvatsku policiju i nakon

liječničkih pregleda i provjera u Zagrebu 10. prosinca 1990. bit će primljen. Od tada započinje

njegov novi život, život hrvatskog policajca i branitelja, a uskoro će se u siječnju 1991. iz

71

Otoka javiti još jedna skupina. Tako se broj onih koji su se odlučili pružiti otpor u okviru

Hrvatske policije povećavao.

Dinko kaže da je istoga dana kada je primljen otišao u „Spačvu”, uzeo radnu knjižicu i prenio

je u policiju, čime je stvar postala potpuno službena. Prvo će raditi u postaji Hrvatske policije

na željezničkom kolodvoru u Vinkovcima redovite policijske poslove, no kada su traženi

dragovoljci za uključivanje u postrojbu MUP-a za posebne namjene javit će se bez oklijevanja.

Na organiziranju ove postrojbe je najviše radio načelnik u Policijskoj upravi Vinkovci Stipan

Bošnjak. Svi su dovedeni u Veliku vijećnicu u zgradi Skupštine općine Vinkovci, gdje im je

Bošnjak otvoreno govorio što se od njih očekuje i što bi oni trebali biti. Sve je bilo na načelu

dragovoljnosti, i naravno da je bilo onih koji su nakon ovog skupa ozbiljno razmislili i

odustali.

Svi koji su se odlučili biti pripadnici postrojbe za posebne namjene, nakon desetak dana

pozvani su i smješteni u prostorije na stadionu nogometnog kluba „Cibalia” Vinkovci. Prvi

zapovjednik im je Zvonimir Totar, koji je bio profesionalni policajac – specijalac, no vrlo

brzo će zapovijedanje preuzeti Martin Matković - Sova. Kako je Matković oficir JNA koju ju

je napustio i priključio se Hrvatskim oružanim snagama, bit će prema njemu rezervirani, no to

će se vrlo brzo promijeniti. Prihvatit će Matkovića kao pravog zapovjednika, a kao uvijek to

se potvrđuje u radu i odnosu, posebice kada je trebalo reagirati na već ponavljane provokacije.

Podijeljeni su u četiri voda, a Dinko je u drugom vodu kojim zapovijeda Tomo Ćuk iz

Vođinaca, koji je imao iskustvo od 5. kolovoza 1990. od tečaja Prvoga hrvatskog

redarstvenika. Tomu Ćuka koji je povučen u Zagreb zamjenjuje Tomo Pucelj iz Jarmine koji

se nametnuo kao prirodni zapovjednik i koji će vremenom pokazati sve sposobnosti pravog

vojnika i zapovjednika. Dinko ističe i Ivicu Vranića kojega krase iste osobine i koji će

napredovati u budućoj Hrvatskoj vojsci jednako kao i Pucelj. Ovdje se prisjećamo mnogih,

posebice onih kojih danas više nema, a kako sam često tu dolazio, vidio sam kako uporno i

teško vježbaju. Svi oni odlaze kući samo na kratke odmore i obavljanje higijenskih potreba i

po čisto rublje, koje su im brižne majke pripremile. Vježbaju se psihofizičke sposobnosti i

uporaba oružja kojeg nema dovoljno i s kojim, primjerice kao i s ručnim bacačem, zna

rukovati tek manji dio njih.

Odbjegli policajci na čelu protuhrvatske pobune

Nakon krvavog Uskrsa, dio policajaca srpske nacionalnosti otišao u Borovo Selo i Mirkovce i

stavio se na raspolaganje pobunjenim Srbima

Svakim danom koji je odmicao sve je jasnije da će se oružje morati uporabiti, jer svi razumni

pozivi hrvatskoga političkog vrha da se raziđemo kao ljudi, dogovorom, nisu nailazili na

prihvaćanje. Svi pozivi na razum završili su pucanjem i napadima na hrvatske policajce, koji

su bili jedina oružana snaga koju je Hrvatska imala. Bilo je to vrijeme kada je, posebice nakon

krvavog Uskrsa, dio policajaca srpske nacionalnosti otišao u Borovo Selo i Mirkovce i stavio

se na raspolaganje pobunjenim Srbima.

Mnogi od njih će biti uskoro predvodnici oružane pobune i onih koji su postavljali barikade i

dočekivali braću po oružju iz Srbije. Vrijeme nakon pobune Srba u Pakracu je vrijeme kada

ova vinkovačka postrojba policije za posebne namjene izlazi na teren i na kritična mjesta.

Najčešće se odlazi u Vukovar, i to redovito preko Marinaca i Bogdanovaca, jer je Bršadin bio

72

vrlo nesiguran i u rukama pobunjenika i terorista. Uviđaju kako, gdje god se pojavi barikada,

uskoro stiže i kolona oklopa JNA, koji redovno cijevi svog oružja okreću prema hrvatskim

policajcima, a ne prema onima koji su postavili barikade i prave nered. Hrvatski policajci

imaju jasnu zapovijed da ne izazivaju i ne odgovaraju na provokacije, izuzev kada im je život

ugrožen.

Ispovijest Dinka Sabljića

Prvog svibnja 1991. godine Dinko Sabljić je bio na odmoru u svom rodnom Otoku i

sljedećeg dana ustaje rano i odlazi u Vinkovce na dužnost. Ništa nije govorilo što će se za

nekoliko sati dogoditi, iako je svaki put kada bi odlazio od kuće razmišljao da može biti

najgore. Znao je da susjedi redovito pitaju njegove roditelje o njemu i da su ga ispraćali sa

zebnjom. Što je bilo u noći s prvog na drugi svibnja nije imao pojma, a i radni dan je počeo

normalnom vježbom, a onda je odjednom dana uzbuna. Svi su znali što to znači i očekivali su

da će ih jednog dana pozvati da se angažiraju na suzbijanju pobune. Dinko kaže: “Iskreno

rečeno, mi smo jedva čekali, dosta smo se spremali a da se ništa nije događalo”. Ipak, nitko ni

u najgoroj noćnoj mori nije zamišljao da bi sve moglo biti tako krvavo i svirepo.

Bilo je i ranije čestih uzbuna i odlazaka, no sada se dobiva kompletna oprema i sve što treba, i

sada je jasno da je to ozbiljno. Složeni su u vrstu i dobili više od 250 metaka za automatske

puške, a i pred strojem im je rečeno da idu na zadatak, ali kakav nije rečeno. Vjerovali su da

to više nije čuvanje Policijske postaje u Vukovaru, ali još uvijek ne znaju o čemu je riječ. Ni

riječi nije bilo o Borovu Selu, a uskoro pred stroj staje načelnik Stipan Bošnjak i kaže da

slobodno odstupi onaj tko se ne osjeća spremnim. Nitko nije odstupio, niti se pokolebao, već

dapače oni koji nisu planirani tražili su da ih se uključi. Pravila su bila takva da su na zadatak

trebala krenuti dva voda, znači šezdesetak ljudi, a da dva voda ostaju osiguravati bazu.

Sve je govorilo da je ovaj put ozbiljno i kad stignu autobusi „Poleta” svi će biti sigurni da idu

na konkretan i pravi zadatak, samo se nije znalo kamo. Kada su trebali krenuti, Stipan

Bošnjak je kratko rekao: „Idemo u Borovo Selo. Mi ne možemo dopustiti da se tako postupa s

hrvatskim policajcima, njih nitko ne smije ni kamenom gađati, a kamoli pucati ili uhititi. Mi

idemo osloboditi našu dvojicu policajaca koji su tamo zarobljeni”. Dakle i u najavi ovoga je

jasno da je riječ o klasičnoj policijskoj akciji, koja se poduzima u takvim situacijama.

Stipan Bošnjak je dalje dao zapovijed gdje će koja skupina ući u Borovo Selo i što treba činiti,

odnosno dao je klasična uputstva policajcima prije izvršenja zadatka. Ipak i pored svega, kada

autobusi krenu, jedan policajac će reći da su dvojica policajaca, zbog kojih se ide u Borovo

Selo, puštena. Bila je to klasična dezinformacija izrečena na način koji je mogao ljude

pokolebati na samom početku odlaska na zadatak. Toga i sljedećih dana ovakvih

dezinformacija će biti bezbroj, no to širenje „vijesti“ od usta do usta je netko svjesno i

organizirano proizvodio.

Kada stignu u Vukovar, tu će čekati daljnja uputstva. Spremni su i o tome razgovaraju, cilj je

napraviti reda, odnosno uhititi i privesti svakoga tko djeluje protuzakonito. Stipan Bošnjak je

u tome bio potpuno jasan i odgovorio je i ovom policajcu što je imao informaciju da su

73

policajci pušteni da, iako je to točno, u Borovo Selo se ide istražiti što se zapravo dogodilo.

Dinko Sabljić kaže: „Bošnjak je bio jasan i ustrajan u tome da treba vidjeti što je bilo, jer

nema nitko pravo uhićivati hrvatske policajce. Tako je on očito imao i zapovijed koju je

trebalo izvršiti, a on nije bio onaj koji ne sluša i koji će nešto učiniti na svoju ruku”. Napokon

kreću, a ispred svih je u službenom automobilu Stipan Bošnjak kojemu je vozač Franjo

Čopčić.

Ujedinjeni protiv hrvatske države

Dinkova skupina ima zadatak izaći čim autobus prijeđe željezničku prugu i pretresti i

pregledati to područje Borova Sela. Dakle, imaju zadatak držanja područja oko teretne

željezničke postaje, gdje će se rasporediti i osigurati one koji trebaju ući dublje u selo do

mjesne zajednice, a cilj im je istražiti događaj od prošle noći i dobiti informacije o onima koji

su sudionici terorističkog čina, te ih uhititi i privesti u Policijsku postaju Vukovar koja je

mjerodavna za Borovo Selo. Ukupno je ušlo u Borovo Selo, kako kaže Dinko, pet-šest

skupina policajaca, a njegovoj skupini je Bošnjak preporučio da se drže teretne željezničke

postaje i da se tu zaštite u slučaju da bude pucnjave.

Da bi moglo biti pucnjave potvrđeno je, kako je poznato, u noći u kojoj su uhićena dvojica

hrvatskih policajaca. Dinko kaže: „Razmišljali smo mi i o tome, ali ni na kraj pameti nam nije

bilo da bi to moglo imati tako krvav rasplet. Znali smo da će biti okršaja, ali da će oni

napraviti tako organiziranu zasjedu i da im je cilj ubiti što više ljudi, to nismo očekivali”.

Jasno je da je sve bilo isplanirano i da je imalo upravo taj cilj i da je netko za to dao odobrenje

na srpskoj strani. Sigurno je da Vukašin Šoškočanin i oni oko njega nisu to mogli učiniti na

svoju ruku.

Kada su sve skupine hrvatskih policajaca ušle u Borovo Selo, tada je kao pod dirigentskom

palicom počeo napad na njih sa svih strana i gotovo iz svih kuća i krovova. Napadnuti su i ovi

iz Dinkove skupine, koji su imali zadatak držanja odstupnice za vrijeme uhićenja onih koji su

krivci. Dinko nastavlja: „Mi smo istrčali iz autobusa i odmah repetirali oružje i u tom trenutku

sve je djelovalo mirno i neuobičajeno tiho”. Brzo su stigli do teretne postaje, Dinko kaže za

jednu minutu, i čim su do nje stigli, na njih se osulo nebo i zemlja.

Našli su se na petnaestak metara od terorista, Dinko kaže: „Praktično smo se gledali, oni su

nas pustili da izađemo iz autobusa i tek su tada otvorili vatru. Bilo je jasno da su poučeni što i

kako treba raditi, to nikako nisu bili amateri”. Kako su naši ušli u zgradu, na njih su otvorili

vatru tromblonskim minama i to vrlo precizno, što također potvrđuje da je riječ o

profesionalcima. Stvorena je takva buka i podrhtavanje tla da se našim policajcima činilo da

će zgrada poletjeti u zrak. Dinko je odmah tada ranjen i pao je na samom ulazu. Bio je siguran

74

da je većina naših mrtva i da se od tako silovitog napada ne može preživjeti. Po njemu je

padala žbuka i vidio je da naši pretrčavaju i traže bolje zaklone iz kojih uzvraćaju vatrom.

Ranjavanje Stipana Bošnjaka

Preko motorole se čulo da je Stipan Bošnjak teško ranjen, no na žalost vijest je bila puno gora,

jer ga je snajperski hitac usmrtio. Svi iz Dinkove skupine otvorili su vatru prema napadačima,

što je ove zaustavilo i odvratilo da krenu naprijed. Dinko kaže: „Uspio sam se pridignuti i na

koljenima krenuti, uz mene je i pomaže mi Ljubomir Stanić i mi se nešto dogovaramo, što

dalje? Cilj nam je vidjeti što se događa, u kakvoj smo situaciji. Kako se izvući? Ne možemo

dobro vidjeti, pucamo po njima.

Odlučujemo baciti i bombe, no u zadnji čas smo se predomislili, da ne bi stradao netko od

naših”. Nastaje kratko zatišje, pa se ponovno otvara vatra i tada Dinko biva ponovo ranjen, no

ovaj put je to puno ozbiljnije. Pogođen je u lopaticu s leđa, a zrno je tako snažno probilo rame

da mu je automat kojeg je držao izbacilo iz ruku. Siguran je da je riječ o snajperu i da ga je taj

čekao, a pogodio ga je u trenutku zatišja, u trenutku kada ni s jedne strane nije otvarana vatra.

To je ono vrijeme kada jedni druge traže i čekaju trenutak da se netko otkrije gdje je, i kada

postaje meta.

Dinko i danas, kada je od tog vremena prošlo punih petnaest godina, priča o svakom detalju

kojeg je njegov mozak zabilježio poput filmske kamere. Kaže da je u prvom trenutku vidio da

mu je automatska puška oštećena, a imao je osjećaj kao da je pogođen nekim teškim

predmetom i po leđima i po prsima. Kao da se našao u nekakvoj preši i da ga to sve strahovito

stišće i tada vidi da mu šiklja krv, praktično na sve strane. Rukav mu je prebačen potpuno

preko desnog ramena, kao da više nije dio njegovog tijela.

Dok leži na zemlji pokušava vidjeti što mu je s rukom nad kojom nema nikakve kontrole.

Misli da mu je ruka odsječena. Kako je ranije ispuzao van, sada je u visokoj travi, a od siline

buke, i da je mogao, zvati nitko ga ne bi čuo. Već razmišlja da je ostao bez ruke i sam sebe

tješi da mnogi ljudi žive i bez ruke i moli Boga da samo ostane živ. Da mu samo netko

pomogne, zato se pokušava podići na koljena, no čim se koliko-toliko digne, slijedi pad.

Prvi koji je primijetio da nešto s Dinkom nije u redu i koji je shvatio da bi mogao biti

pogođen je Niko Martinović. Dopuzat će Niko do Dinka, izlažući se istoj pogibelji, no jača je

želja da se pomogne. Čim je stigao do Dinka, započinje klasično izvlačenje povlačenjem za

odjeću i puzanjem kroz travu. Dovlači ga do zgrade teretne postaje i kako nemaju zavoja,

pomažu mu zaustaviti krvarenje opasačem, no toliko je krvi da Dinko kaže da je krvi bilo i u

čizmi. Dok jedni pomažu Dinku i dok ga tješe da će doći prva pomoć, moraju odgovarati i na

vatru terorista. Dinko razmišlja da se treba obraniti, jer ovi su blizu i može netko doći i baciti

bombu među njih. Nikako ne može doznati gdje je zapravo ranjen i onda mu pada na pamet

da zapravo hitnu pomoć nitko nije vidio. Opet onda misli da je sigurno tu, jer je čuo preko

motorole da je Bošnjak teško ranjen i da je po njega sigurno došla prva pomoć. Misli da je

sigurno da će mu se pomoći i da neće biti ostavljen.

Nastavljajući svoju priču Dinko kaže: „Tada su se tu našla dvojica od trojice braće Franjića,

sva trojica su bila u policiji, i ja im kažem da me skinu i pokidaju potkošulju, da mi previju

ranu. Tada nisam shvaćao da oni vide da sam ranjen u prsa i da ne smiju ranu dirati. Bori se sa

sobom, da ne izgubi svijest, i tada čuje glasove i viku: „ne pucajte, ne pucajte, mi smo vaši”.

Dinko je još svjestan i drži pištolj u ruci, ne vjerujući da su dvojica pridošlica naši. Kako nije

poznavao ni Bosaka, ni Barišića, ne vjeruje im da su zaista hrvatski policajci, no oni ga

uvjeravaju da se drži, da će ga oni izvući.

75

Bosak mu kaže: „Mi ćemo tebe izvući, ne smiješ ti nama tu umrijeti u ovom četničkom

gnijezdu”. Dok ga uvjeravaju tko su i zašto su tu, pokušavaju ga nositi, ali ne ide. Bosak mu

kaže: „Prvo ćemo mi tebi zatvoriti ranu na prsima,“ i na brzinu ga okreće i potkošuljom

zatvara ranu i na prsima i na leđima. Tada je Dinko shvatio da je teško ranjen i tada je

svjestan koliko je rana ozbiljna. Tvrdi da ga je do tada održalo na životu samo to što je bio

pun snage od svakodnevnog upornog vježbanja.

Pomoć ranjenim redarstvenicima u Borovu Selu

Dvije medicinske ekipe krenule se u pomoć napadnutim čuvarima hrvatske nezavisnosti

u četničkome leglu

Bosak ga stalno uvjerava da će ga spasiti i stalno mu to ponavlja. Kada ga je previo i zatvorio

ranu, uzima ručnu bombu i snažno je baca prema neprijatelju. Dinko misli što ovaj radi, ubit

će i sebe i mene, no jasno je da Bosak i Barišić znaju što rade. Prije nego što su započeli

spašavanje policajca Dinka Sabljića, od starog ormara koji je tu u zgradi improviziraju nosila i

sve je spremno. Ostali iz skupine su prihvatili otvaranje vatre kako bi zaštitili ovo spašavanje i

izvlačenje. Našao je Bosak tu u teretnoj postaji i deku u koju umotavaju Dinka, a treba reći da

je za svaki pokret bilo potrebno izložiti se smrtnoj opasnosti. Teroristi su tu na dvadesetak

metara i sve je neizvjesno kako će završiti.

Sada kada su spremna nosila, uz Bosaka i Barišića nošenja se prihvaćaju još dvojica

policajaca, no Dinko više ne zna koji su, jer je počeo gubiti svijest. Zna samo da otkočeni

pištolj nije puštao iz ruke i da je Bosak govorio da mu pištolj ne uzimaju, neka ga on ima u

ruci. Najteži dio je tih nekoliko metara da se prijeđe pruga i bude iza nasipa na sigurnom. Tu

su na brisanom prostoru, pa Bosak zapovijeda svima da otvore snažnu vatru, dok njih

četvorica prijeđu prugu. Svi su poslušali, a Dinko kaže: „To su čahure frcale na sve strane i

sve je djelovalo da su svi odlučni da budem spašen. Sve mi je to vratilo snagu i vjeru, i iako se

polako gubim, ja se trudim ostati pri svijesti”. Čim su pretrčali prugu s nosilima hvataju se

zaklona uz prugu i što su brže mogli stižu do „stojadina“ kojeg su parkirali na ulazu u Borovo

Selo. Dok ga voze u bolnicu Bosak je znalački podigao noge Dinku da mu što više krvi dođe

u gornji dio tijela i u glavu.

Stižu u vukovarsku bolnicu gdje nastaju problemi koje opet Bosak rješava na svoj način uz

viku da tu umire hrvatski policajac i da je on onaj zbog koga su oni tu i od hrvatske države

primaju plaću. Bilo je već problema s pristupom bolnici, pa su oružjem Bosak i Barišić morali

natjerati neke, koji su postavili automobile tako da nije moguć pristup bolnici. Tek uz viku i

prijetnje izlaze sestre i liječnici koji preuzimaju Dinka Sabljića i onda je liječenje krenulo

svojim tijekom. Dinko će se probuditi u bolničkom krevetu i prvo što će primijetiti je da u

ruci nema pištolja. Vidi i čuje da jedna medicinska sestra kroz prozor razgovara s nekim

ispred bolnice i izražava sa sugovornikom zebnju što će biti s njezinim sinom u Borovu Selu.

Ta medicinska sestra doslovno kaže: „On se, kad je nešto, prvi prihvaća puške”. Sada Dinko

shvaća gdje je i tko ga liječi. Vidi da su kraj njega ranjeni Ivo Komšić i Miloš Dobroslav,

hrvatski policajci. Dalje ne zna tko je tu i da li su svi ranjenici hrvatski policajci.

Toliko iznakažen da ga nisu prepoznali

Ivo Komšić i Miloš Dobroslav su upravo iz njegove skupine i oni su bili zaduženi da u

autobusu čuvaju strjeljivo i opremu, no bili su opkoljeni, a kako se nisu predali na njih je sa

76

svih strana otvorena vatra. Obojica su teško ranjeni, a Dinko Ivu Komšića, kojeg je dobro

znao jer je iz susjednih Komletinaca, uopće nije prepoznao. Dinko kaže: „On je tako stradao

da ga ja nisam prepoznao, dok me on nije uvjerio da je to on. Njega su nakon ranjavanja,

jednako kao i Miloša Dobroslava tukli, pa je i to doprinijelo strašnom izgledu. Svi ranjeni

hrvatski policajci u vukovarskoj bolnici ostaju samo sljedeću noć, nakon čega su ovisno o

težini ranjavanja prebačeni u Vinkovce ili u Zagreb. Dinko Sabljić je prebačen u Zagreb, gdje

će se dugo i teško oporavljati, a prije odlaska jedan liječnik, očito Hrvat, tješio ih je da će sve

biti u redu jer idu u Zagreb.

Kada su stigli u Zagreb, tada dvadesetdvogodišnji Dinko Sabljić sluša primjedbe zagrebačkih

liječnika, koji su se u čudu pitali tko ga je tako mesarski zakrpao. Još i danas on ne može na

pravi način koristiti lijevu ruku i trpi teške bolove. Nema kontrolu nad rukom i često mu ruka

zna sama krenuti na svoju stranu bez kontrole. Danas je umirovljeni hrvatski policajac i živi u

svom rodnom Otoku.

Da se nešto događa u Borovu Selu, vinkovačka hitna medicinska pomoć saznala je vrlo rano.

Naime, dr. Karlića je već u 12.30 sati nazvao Ante Gilja, moleći ga da s dvije ekipe krene u

Vukovar i Borovo Selo jer da ima ranjenih hrvatskih policajaca. Ekipe su skupljene u roku

otprilike 30 minuta. U prvoj je bio medicinski tehničar Ante Zulumović, vozač Željko

Jakubovski i dr. Karlić kao liječnik. Drugu su ekipu činili medicinski tehničar Ivica

Tunuković, vozač Meho Tokić i liječnik Nikola Drobnjak. Okupili su se, krenuli su

smjerom; Nuštar - Marinci – Bogdanovci – Vukovar.

Preko Bršadina to nije bilo moguće jer su Srbi dan prije opet postavili barikade. Povod ovim

barikadama je taj što je Hrvat Mihajlo Gelenčir, nakon stalnih izazivanja, prijetnji i napada, u

pogibelji za svoj život, ubio Srbina Stevana Inića. Zbog toga su se dogovorili da idu preko

Marinaca i Bogdanovaca. Često zaustavljani zbog policijske kontrole, pred policijsku stanicu

u Vukovaru stigli su tek oko 15 sati. Stali su i čekali daljnje upute. Nakon kraćeg vremena

rekli su im da krenu prema Borovu Selu. U selu ih je pak pred samim prijelazom na

željezničkoj pruzi zaustavila skupina naoružanih civila, pitajući što hoće? Objasnili su da su

čuli da ima ranjenih te da idu po njih. Priznavši da su i sami čuli da negdje oko centra zaista

ima ranjenih, pustili su ih da produže.

Vozeći prema centru sela, na desnoj su strani nabrojili šestoricu policajaca koji su nepokretno

ležali. Dalje nisu vidjeli nikoga. Nešto dalje na lijevoj strani ugledali su četrdesetak

naoružanih bradatih spodoba. Skupina je počela uglas nešto vikati, podizati oružje i mahati

rukama pozivajući ih da dođu k njima. Nije im preostalo ništa drugo nego ih poslušati i prići

im. Još dok su ulazili u Borovo Selo, naivno su zamišljali da su na jednoj strani Srbi, a na

drugoj Hrvati, da će doći do svojih ranjenih, pokupiti ih, zbrinuti i povesti prema bolnici. Sada

pak nije bilo nikakve „strane”! Našli su se u stupici. Liječnička pak etika nalagala im je

pružiti pomoć svima potrebitima.

77

Prišavši naoružanim Srbima, čuli su da u samom centru mjesta ima dosta ranjenih žena i djece,

pa su im naredili da odu tamo. Krenuli su dalje i ispred sebe ugledali vojni transporter koji se

sklanjao ulazeći u jedno dvorište. Stali su na raskrižju u centru mjesta i drugu skupinu

naoružanih civila koja je stajala sa strane upitali gdje su ranjenici. Pokazali su rukama prvu

kuću, a odmah zatim, shvativši tko su, krenuli prema njima priprijetivši: „Ne trebate vi

nikome pružati pomoć!” Uplašeni, stali su. Pucnjevi koji su povremeno odjekivali cijelo

vrijeme na trenutak su postali gušći i glasniji. Grupa s oružjem najednom se raspršila i

rastrčala. Preskačući ograde, četnici su nestajali po vrtovima. Medicinarima je bilo potpuno

jasno da se opkoljeni preživjeli hrvatski policajci negdje još brane. Shvaćajući da bi i sami

lako mogli postati metom, ušli su u sporednu ulicu te čekali priliku da pomognu bilo kome,

bilo kojoj strani. Ona šestorica redarstvenika koje su vidjeli maloprije vjerojatno su i dalje

ležali. Dr. Karliću nije bilo jasno što je zapravo s njima - jesu li teško ranjeni, jesu li barem pri

svijesti ili su zaista mrtvi? Trebalo je hitno do njih.

Dezorijentacija kod spašavanja ranjenika

Dok je tako razmišljao, kraj njih su se zaustavila jedna vukovarska kola medicinske pomoći.

Došli su, kako su rekli dr. Karliću, bez odobrenja ravnatelja izravno iz bolnice. I oni su bili

zbunjeni, nisu znali što da rade. Kratak dogovor, a onda su sve tri ekipe odlučile polako se

uputiti prema redarstvenicima koji su ležali uz cestu. Prvi je pak vozač izgubio orijentaciju, pa

više ni jedna ekipa nije znala gdje se nalaze. Srećom, naišli su na jednog civila koji je

sumanuto trčao tamo-amo, pa su njega upitali kako da izađu iz Borova Sela? Računali su da

će, vozeći prema izlazu, naići na glavnu cestu gdje su ležali ranjenici.

Objasnio im je da odatle gdje se nalaze mogu izaći ulicom niz prugu. Nije im bilo jasno gdje

je pruga, pa su ga zamolili da pođe s njima. Izbezumljeni čovjek kao da je jedva dočekao,

uskočio je u prvo vozilo. Pokazujući im put, s njima je došao do izlaza iz sela, a onda iskočio

iz kola i jednostavno nestao. Hrvatski redarstvenici koji su ovdje dežurali počeli su preklinjati

dr. Karlića da ne odlaze jer da ima ranjenih kojima treba pomoć. Znali su to i sami, vidjeli su,

a nisu ni mislili otići, no doslovno nisu znali kuda da sad krenu. Što se pak zaista dogodilo u

selu, također nisu znali! Znali su samo da ima ranjenih, vjerojatno i mrtvih. Kad su htjeli

pružiti pomoć, drugi nisu dali, kad su ti drugi pak sami zatražili pomoć za svoje, druga grupa

ih je odbila jer da oni nisu njihovi.

Dok su im redarstvenici objašnjavali što se događa, pokušali su ponovno krenuti u selo.

Međutim, sada im redarstvenici nisu dali da krenu jer da je preopasno, nego su molili i

savjetovali da budu tu i da tu čekaju. Baš tada, dok su se natezali i objašnjavali, pojavila se

druga tenkovska kolona JNA koja je u punoj brzini ulazila u Borovo Selo. Liječnici više nisu

htjeli slušati nikoga. Vozači svih triju kola hitne pomoći ubacili su se bez ičijeg odobrenja

među vozila JNA i zajedno s njima krenuli kroz mjesto. Međutim, vojnici su odmah shvatili

da su se među njih ubacili nepozvani gosti, pa su stali. Nakon kratkog razgovora s dr.

Karlićem, a onda i sa svojim oficirima, potpukovnik Lončar koji je vodio kolonu dopustio je

da mogu nastaviti s njima i pružiti hitnu pomoć ranjenima čim uđu u centar. Tako je i bilo.

78

Spašavanje ranjenih i izvlačenje ubijenih redarstvenika

Četnici u Borovu Selu do smrti su tukli ranjene hrvatske policajce

Zbog nazočnosti vojske više ih nitko nije ni natjeravao ni prozivao. Dapače, čim su stigli u

središte sela, domaći su ih ljubazno uputili prema ambulanti jer ondje ima ranjenih žena i

djece. U ambulantu je prvi utrčao dr. Drobnjak. Međutim, jedini „ranjenik” koji se nalazio u

ambulanti bio je postariji čovjek u civilu koji je imao srčani napad. Stavili su ga na nosila, pa

su ga vukovarska kola odmah odvezla u bolnicu. Dotle dežurna liječnica nije znala objasniti

dr. Karliću gdje su ranjene žene i djeca, gdje su drugi ranjeni, jer da takvih ovdje u ambulanti

jednostavno nema.

Našavši se u nevjerici da u ambulanti nema nikoga od ranjenih, dr. Karlić je izašao na zrak i

načas sjeo na stube. Tko tu koga pravi budalom, nije mu bilo jasno. Ljutit, digao se, uskočio u

kola i naredio vozaču da vozi prema onoj šestorici redarstvenika koji su ležali uz cestu. No,

čim su im se počeli približavati, vidjeli su da su se s lijeve strane ulice na jednoj kući ispred

njih počeli otvarati prozori. Nekoliko je ljudi počelo vikati i mahati rukama, a onda su uperili

i puške u njih. Uplašeni vozač je stao i ugasio motor. Ljudi s prozora zavikali su da izađu i da

polako krenu prema njima. Izašli su, a oboja vrata ambulantnih kola ostavili otvorenima.

Medicinska pomoć po cijenu života

Došavši pod prozore, čuli su da u dvorištu leži neki policajac, pa neka vide što je s njim. I

zaista, našli su ga. Prostrijelili su mu natkoljenicu. Dok su mu zaustavljali krvarenje, jedan od

raspaljenijih civila počeo je drečati da s one strane ceste leže još dvojica „njihovih”. “Ako su

ranjeni, donesite ih, ako nisu, pokupite im puške i bombe i donesite ovamo!”, oštro je završio.

Dr. Karlić se uspravio, rekao tehničaru Zulumoviću da nastavi obrađivati ranjenika, a on je s

Jakubovskim pošao izvršiti ono što je zatražio nervozni civil. No, za njima je krenuo i on,

spremno držeći pušku. Još dok su im se približavali, dr. Karlić je shvatio da su obojica živi.

Makar su ležali, redarstvenici su osjetili da netko ide, pa su se instinktivno trznuli.

Dr. Karlić je podigao ruku u znak da budu mirni i prišao prvomu. Bio je zaista teško ranjen.

No, došavši do drugoga, načas se zbunio jer ovomu nije bilo ništa. Pred silno nadmoćnijim

neprijateljem koji ih je dočekao u zasjedi, i ranjenik i preživjeli bili su prisiljeni pritajiti se do

dolaska bilo policijske, bilo kakve druge pomoći. Munjevito shvativši čitavu stvar, dr. Karlić

se našao u nedoumici: vrati li se i kaže da su mrtvi, ubit će ga što laže jer su vjerojatno i sami

vidjeli da su živi. Izvući ih? Da, ali kako? Vojska JNA bila je u neposrednoj blizini, ali još

nije izlazila iz tenkova. Nisu mogli ništa drugo, nego su prvoga, onoga ranjenog, podigli i

79

ponijeli prema svojim kolima, na što je srpski civil koji je stajao nekoliko metara iza njih,

zavikao: “Ne tamo, ovamo s njim!”

Izvadio je nož i priskočio k njima htijući dohvatiti glavu ranjenom redarstveniku Hodaku.

Zgroženi, počeli su se vrtjeti s ranjenikom u krug odmičući se od napadača, a onda je i on

malo ustuknuo, pa na kraju i odustao, vrativši nož za pojas. No, nije odustao od svoje naredbe.

Poslušali su ga i ranjenika unijeli u dvorište. Ohrabren nazočnošću liječnika, pridigao se i onaj

drugi redarstvenik prezimenom Vincetić te pošao za njima. Dvorište se već napunilo i drugim

naoružanim civilima koji su, vidjevši što se događa, doslovno podivljali. Bacili su se na svu

trojicu redarstvenika i počeli ih tući.

“Daj ga 'vamo! 'vamo s njim!”, urlikala je masa. Jedan je čizmom debelo nagazio na tek

obrađenu natkoljenicu prvog policajca psujući mu ustašku majku i predsjednika Tuđmana.

Vidjevši da ga dr. Karlić šutke prijekorno gleda, unio mu se u lice: „Šta ti gledaš?” Smirio se

samo nakratko jer je netko viknuo: „Pusti doktora!”, ali je istom tom doktoru uspio istrgnuti

torbu s lijekovima i zavojima te je hitnuti u stranu. Masa je tukla onoga prvog redarstvenika i

onoga trećeg koji nije bio ranjen. Hodaka je dotle Zulumović uspio oteti masi, povukavši

nosila u stranu i počeo ga previjati, pa su Srbi još žešće počeli tući drugu dvojicu.

Zbrka i metež u Borovu Selu

Šokiran, dr. Karlić je rekao Zulumoviću da podigne torbu i krene za njim prema automobilu.

Vidjevši da je liječnik krenuo, jedan od bradatih stao je preda nj: „Kud si ti navro?” „Ima još

ranjenih, idem ih previti”, uzbuđeno je odgovorio dr. Karlić, lagano ga odgurnuo i prošao kraj

njega. „U redu! Ako su mrtvi, donesite bombe i puške, ako su ranjeni, dovedite ih!”, dreknuo

je za njim i Jakubovskim koji je uzeo njegovu torbu prije Zulumovića. Zulumović očito nije

čuo dr. Karlića, jer nije pošao za njima, ostao je previjati ranjenog. Onaj isti naoružani čovjek

koji ih je pratio maloprije ponovno je pošao za njima. Došavši do kanala, ugledali su još

jednoga hrvatskog redarstvenika. Prišavši mu, upitali su ga je li ranjen, na što je odgovorio da

je ranjen u rame, te da ga boli stražnjica. Došao je i srpski stražar upitavši što je s njim, pa

vidjevši da je živ, rekao da i njega odnesu u dvorište. Karlić mu je odgovorio da je ovaj ranjen

u kralježnicu i da je nepokretan te da ga moraju na nosilima odnijeti u kola. Začudo, stražar se

složio s time da ga unesu.

Znajući da je Zulumović još u dvorištu, Karlić je doviknuo prema masi da ne mogu sami jer

da je ranjenik pretežak, te da mu treba tehničar koji zna kako podići ovakva ranjenika.

Povjerovavši, pratilac je također podviknuo civilima kraj ulaza da pošalju tehničara.

Zulumović je skokovito izletio kroz masu i još brže dotrčao do njih. Začuđen, Karlić ga je

upitao što mu je jer ga nikad nije vidio ovako zajapurena, na što je tehničar odgovorio da ga je

na to natjerao jedan četnik. „Natjerao me, repetirao je pušku. Htio je vidjeti koliko sam brz!”

Stavili su ranjenika na nosila, znajući da nije u posebno teškom stanju, a onda ga unijeli u

ambulantna kola. Nisu ga ostavili pa pješice išli do drugih, nego su upalili automobil i njime

krenuli cestom uzduž kanala. Stigli su do još petorice.

Četvorica su bili mrtvi, a jedan - policajac Biader iz Ivankova - živ, no ranjen. Onaj

naoružani srpski civil nije odustao, išao je i za automobilom. Sada je skupljao puške i bacao

ih na gomilu. Došavši do Biadera, rekao je da ga odvedu u ono dvorište. Računajući na uspjeh

kao i s onim prvim s povredom “kralježnice”, dr. Karlić je već bijesan izgovorio da je ovaj

slučaj još teži: „Dobio je u glavu! Nosite ga u kola!” Više nije ni gledao u četnika, obratio se

izravno tehničarima. S novim ranjenikom ambulantna su kola bila već puna!

80

Još dok su s Biaderom prilazili kolima, uočili su da je i vojska sa svojim sanitetom počela

prevoziti ranjene iz središta prema izlazu iz Borova Sela, gdje su ih preuzimali civilni

automobili i odvozili za Vukovar. Ona dvoja kola sa svojim ekipama bila su takoreći

nezaposleni jer se nisu usuđivali ništa poduzimati, pa je dr. Karlić sa svojom ekipom odlučio

prevesti svoju dvojicu do izlaza iz sela, a njima rekao da sačekaju dok se on ne vrati. Kad su

se htjeli vratiti, već je otkucavalo 17 sati. Prišao im je jedan vojnik i rekao da ih treba

potpukovnik Lončar. „Sada trebate preuzeti mrtve”, mrtav - hladan rekao je oficir JNA i

otišao dalje izdavajući zapovijedi svome ljudstvu.

JNA čuva leđa četnicima

Dr. Karlić je htio iskoristiti priliku i reći za onu trojicu koju su tukli, ali više nije stigao. Oficir

je jednostavno nestao u masi civila i vojnika. Pomislio je da im samo Bog može pomoći. Dr.

Karlić je po treći put krenuo u selo, ovog puta sa zadatkom da kupi mrtve. Situacija je bila

takva da se nije moglo dugo ni razmišljati niti raspravljati. Došavši do svojih kolega i njihovih

dvaju kola, pao je dogovor da sve mrtve povezu odjednom, u jednoj vožnji.

Međutim, sada se na ulicu počela pomaljati još veća masa naoružanih civila. Slavlje! Bilo ih

je na sve strane. Ekipa dr. Karlića unijela je u svoj automobil petoricu koje su našli uz cestu,

te jednog kojeg su Srbi dovukli pred ambulantu. Pri izlasku iz sela, upozorio je hrvatskog

policajca Martina Matkovića - Sovu, zapovjednika vinkovačke postrojbe policije za posebne

namjene, koji je stajao na ulazu, da se u tom-i-tom dvorištu nalaze još trojica živih

redarstvenika koje bi valjalo izvući. Matković je istog časa od potpukovnika Lončara zatražio

da se ta trojica puste, pa je Lončar poslao jednoga svog podoficira koji ih je dovezao. Bili su

to Levaković, Vincetić i Hodak.

Mrtve su odvezli na patologiju Vukovarske bolnice. Poslije patologije, dr. Karlić je otišao u

policijsku postaju upitati načelnika Džaju što da radi dalje. Odgovorio mu je neka čeka. U

postaji se dotle provjeravalo stanje. Zapovjednici vodova referirali su tko je izašao, a tko

ostao. U 21 sat potpukovnik Lončar javio je da ima još jedan mrtav policajac kojeg su

pronašli kraj zgrade Mjesne zajednice. Čuvši o čemu se radi, dr. Karlić je izašao van, gdje su

čekala čak petera ambulanta kola. Kazavši što je u stvari, upitao ih je tko bi otišao po još

jednoga mrtvoga? Svi su se predomišljali, pa je sam sjeo u kola i s Jakubovskim se otputio

prema selu. Na ulazu su Srbi ponovno držali barikadu. Svuda okolo vojska se dobro

rasporedila. Pustili su ih. Kraj zgrade Mjesne zajednice našli su Hralu iz Ivankova, koji je

iskrvario iz rana na potkoljenici i preponama. Dok su ga unosili u kola, okupljena je svjetina

istodobno i pljeskala i negodovala, psujući im ustašku mater i sve što im je moglo pasti na

pamet.

Svi ranjeni i poginuli s prvoga, prednjeg dijela sela izvučeni su ranije, prije dolaska vojske.

Izvukla su ih dvoja vukovarska kola medicinske pomoći. Kasnije se saznalo da su iz prvih

kola na ranjene redarstvenike bacane ručne bombe! O ovome su u Policijskoj upravi u

Osijeku svjedočili medicinski tehničari vukovarske bolnice Marko Mandić i Vesna

Baumgartner, koji su vozili iza njih u drugim kolima Hitne pomoći. Redarstvenike koji su

zašli dublje u selo izvukla su vinkovačka kola, uz pomoć pripadnika JNA. Sutradan će vojska

dovesti još trojicu redarstvenika. Bili su zvjerski izmrcvareni. Na prvi pogled vidjelo se da su

očito bili zarobljeni, pa da su tek onda smaknuti.

Pokojni Marko Mandić koji je u vukovarskoj bolnici radio na kirurgiji, pa psihijatriji, pa

ponovno na kirurgiji, gdje će i dobiti nadimak Marko gipser, prvi put će se angažirati u

vrijeme tragičnih događaja u Borovu Selu. Poznato je da se osoblje vukovarske bolnice

dobrim dijelom nije htjelo tada angažirati, pa je Marko Mandić uz medicinsku sestru Vesnu

81

Baumgertner krenuo vozilom hitne medicinske pomoći, hrvatskim redarstvenicima. Njih

dvoje će vidjeti da su iz drugog vozila hitne medicinske pomoći na redarstvenike bacane

ručne bombe.

Katica Bandov, koja se tijekom obrane Vukovara bavila sanitetom, kaže: „Njih dvoje su

vidjeli kako iz drugog vozila vukovarske hitne medicinske pomoći, bacaju ručne bombe na

ranjene redarstvenike i o tome su trebali dati iskaz u Policijskoj upravi Osijek. Vesna

Baumgertner je saznala da će ih u Trpinji dočekati teroristi i onemogućiti da daju taj važan

iskaz. Kako Vesna nije mogla pronaći Marka, zadužila je mene i ja sam pronašla Marka

gipsera i Velikog Džoa. Njih dvojica su onda zaključili da se u Osijek ide preko Vinkovaca i

Ðakova i oni su tada svjedočili o onome što su vidjeli”. Može se reći da je to svjedočenje kod

Srba zapamćeno i da će to između ostalog odrediti tragičnu sudbinu Marka Mandića.

Ratni susret Đure Šamukića i Đorđa Svirca, vozača i

putnika autobusa Poleta

Prema odluci Tomislava Merčepa Matija Mandić, Laco, Mihaljević i Solina preuzeli su

Radio Vukovar

Kada je u pitanju potpuno raščlanjivanje onoga što se dogodilo u Borovu Selu izuzetno je

važno svjedočenje neposrednog sudionika krvavih događaja u Borovu Selu. Prije nego što

nam svjedok i sudionik događaja Đuro Šamukić, vozač autobusa VK-682-74 vinkovačkog

autoprijevoznika „Polet“, ispriča ono što je doživio vozeći pripadnike postrojbe za posebne

namjene PU Vinkovci 2. svibnja 1991. u Borovo Selo, reći ćemo nešto o njegovim vožnjama

u Čehoslovačku.

Pred sam Domovinski rat, a najviše 1988. i 1989. godine bile su popularne tzv. šoping ture u

Čehoslovačku, gdje su se znatno jeftinije nego u tadašnjoj Jugoslaviji kupovale stvari za

kućanstvo, poput porculanskog i kobaltnog posuđa, posteljine, damastnih stolnjaka i sitnih

strojeva za kućanstvo. Jedan od redovitih organizatora tih putovanja za Čehoslovačku bio je

Đorđe Svirac iz Borova Sela, a od njegove kuće bi autobus kretao i na kraju bi tu putovanje

završilo. Đuro Šamukić kaže: „Kada bismo istovarili sve putnike iz Borova Sela i okolnih

mjesta, raznih nacionalnosti, obično pred njihovim kućama, završio bih kod Đorđa Svirca. Tu

bi u njegovoj kući završili na kavi, rakijici i mezi i sve je izgledalo ljudski i prijateljski i mi bi

se rastali do novog putovanja.“

82

Ovaj dio priče bilo je nužno zabilježiti, jer će to biti važno kada dođemo do 2. svibnja 1991.

godine i kada će se tamo Đuro Šamukić naći u teškoj pogibelji. No vratimo se tome kako je

ovaj mirni savjesni vozač dospio u postrojbu policije za posebne namjene. Đuro Šamukić

kaže: „Moja supruga, pokojna Marija radila je u Sekretarijatu za narodnu obranu i na tom

radnom mjestu će provesti cijeli Domovinski rat, a bratić mi je bio Antun Svirac, koji je radio

u Policijskoj upravi Vinkovci. Napominjem da Đorđe i Antun Svirac nisu ni u kakvom rodu.

Vjerojatno su zato u policiji smatrali da sam ja dovoljno povjerljiv, da mogu biti vozač koji će

voziti policajce tamo gdje bude trebalo“. Vozit će on i sve kandidate za razne policijske

tečajeve, od Zagreba do Valbadona kraj Pule i svakim danom će se osjećati dijelom te nove

Hrvatske policije.

Kada Policijska uprava Vinkovci formira svoju postrojbu Policije za posebne namjene, Đuro

Šamukić će ih voziti na sva mjesta gdje su imali zadatak smiriti situaciju i stati na put

evidentnom terorizmu. Kako je potkraj travnja bilo izuzetno napeto u Vukovaru, i kako su

lokalni Srbi činili sve da ovladaju gradom, u Vukovaru je stalno stacioniran u Policijskoj

postaji dio postrojbe za posebne namjene. Spavali su u gornjem dijelu zgrade, a s njima je

Đuro Šamukić kao jedan od njih, a on kaže: „Ja sam s njima dijelio sve, i tu sam i jeo i spavao.

Znam da se govorilo da postoji mogućnost da policajci Srbi otmu oružje i zauzmu Policijsku

postaju kao što su to mjesec dana ranije pokušali učiniti u Pakracu.

Mi smo čuli sve o onome što se uvečer 1. svibnja dogodilo u Borovu Selu, na ulazu iz smjera

Dalja, i da su naša dva policajca oteta. Ujutro 2. svibnja svi su se ustrčali i tu će uskoro doći

načelnik PU Vinkovci Josip Džaja i dogovarat će sa Zagrebom, on i načelnik postaje Slavko

Srednjoselac, što učiniti. Bilo je jasno da traže od Zagreba dopuštenje da odu u Borovo Selo

istražiti što je s našim zarobljenim policajcima. Meni je rečeno da budem spreman“. Oko

podne Đuri Šamukiću dolazi načelnik Stipan Bošnjak i kaže: „Đuka, pali autobus i prati land

rover“. Ispred land rovera su automobili s policajcima i Stipanom Bošnjakom, a Đuro

Šamukić se sjeća da je vidio ladu nivu i jednog audija. Prati automobile i drži se land rovera,

kako mu je zapovjeđeno.

U njegovom autobusu je jedno odjeljenje pripadnika postrojbe za posebne namjene, a Đuro

Šamukić kaže da je riječ o 10 do 13 ljudi. Ulaze duboko u selo na stotinjak metara od centra,

odnosno pred zgradu Mjesne zajednice i zdravstvene ambulante, gdje je Vukašin Šoškočanin.

Prvi ispaljeni metak je bio na autobus. Zrno je prošlo tik do glave Đure Šamukića, a

vjetrobransko staklo se raspalo u tisuću komada. Vidi da su se svi automobili našli pod

vatrom i da šaraju cestom, a on je svojima u autobusu otvorio oboja vrata i viknuo: „Puca

se“ i naglo zakočio. Ovo otvaranje vrata spasilo je mnoge iz ovog autobusa, koji su munjevito

reagirali i skočili u kanal uz cestu. Nastala je teška borba u klasičnoj zasjedi koja je

profesionalno i stručno pripremljena i izvedena.

Đuro Šamukić se pritajio u autobusu između sjedala i jasno čuje da se razmjenjuje paljba i da

su se naši pribrali, no uvjerenja je da ima mrtvih i ranjenih. Odjednom će čuti zapovjednika

postrojbe za posebne namjene Martina Matkovića - Sovu, gdje preko megafona poziva

Vukašina Šoškočanina da prekine paljbu i da obave posao zbog kojeg su tu došli. Čut će da

naši u ambulanti imaju zarobljenog njegovog sina. Sjeća se da je na početku čuo kako zvone

crkvena zvona, no ona su sada prestala zvoniti. Martin Matković - Sova tvrdi da se to

zarobljavanje sina Vukašina Šoškočanina dogodilo slučajno i da naši nisu odmah bili toga

svjesni. Sada je jasno da se to može iskoristiti i da se pružila prilika da se borba zaustavi. Sada,

kada su borbe stale i kada je to zapovjedio Vukašin Šoškočanin, stvorena je prilika za

83

pregovore. Ipak, svi koji su mi svjedočili o tome, tvrde kako se situacija iz temelja izmijenila

dolaskom JNA.

Đuro Šamukić čuje i dalje povremeno pucnjavu, iz čega zaključuje da se negdje razmjenjuje

vatra, no i dalje se drži autobusa gdje se pritajio i gdje je skriven. Čuje da je došla vojska, no

nitko još vani ne govori ništa o mrtvima i ranjenima, pa misli kako je to sigurno loše za

ranjenike. Dok je tako pritajen čuje da neki ljudi ulaze u autobus i da ga pretražuju. Uskoro će

ga otkriti i početi mu gurati cijev automatske puške u usta, psujući mu majku ustašku uz

pitanje ima li municije u autobusu. Tada se pojavljuje Đorđe Svirac, koji kaže: „Pustite ga, ja

ću to s njim riješiti,“ i kada ovi odlaze kaže Đuri da idu njegovoj kući. Kako je u civilu i kako

je u društvu Đorđa Svirca, nemaju nikakvih problema prolazeći kroz selo.

Sjeća se da je u kući Đorđa Svirca na stolu postavljenom za ručak kuhani grah i suho meso, pa

ga domaćini nude jelom, no Đuro je sve odbijao, popit će samo kavu i coca colu. Đuro

Šamukić kaže: „Nisam bio u stanju jesti jer sam bio u šoku i nisam bio siguran što će dalje biti

i što se sve dogodilo. Dok su za stolom, počinje dnevnik u 19.30 i vidi da se govori o

događajima u Borovu Selu, no zapamtit će samo pogođeni transporter Hrvatske policije u

žitnom polju.

Kada se malo pribrao, kaže Đorđu Svircu da ga izvede iz sela, i kad ovaj to hoće svojim

automobilom, Đuka kaže da bi on izašao autobusom. Dolaze zajedno do autobusa koji i dalje

radi, iako je dobro izrešetan. Kada je pomislio da će sve biti u redu, stižu naoružani civili i

kažu da odlazak mora odobriti Vukašin Šoškočanin. Okupljeni mu spominju ustašku majku i

Tuđmana, no dolazi jedan koji kaže da je Šoškočanin odobrio odlazak autobusa. Sada Đuro

Šamukić moli Đorđa Svirca da ga isprati da bude siguran, što ovaj prihvaća i prati ga do

izlaza iz sela prema Borovu Naselju. Tu je odmetnička barikada, gdje su uz domaće Srbe

pripadnici tzv. JNA, koji ne prave probleme i propuštaju autobus. Kada stigne do naših kod

kafića „Slon“ na ulazu u Borovo Naselje, svi će biti u nevjerici. Na kraju još Đuro Šamukić

kaže da je usput čuo razgovor u kojem je netko pitao za njihove poginule, a upitani je

odgovorio da su poginuli neki Rumunji i kuharica koja je bila kod kotla, gdje se kuhao ručak.

Dvanaestorica poginulih

Ukupan broj poginulih zaustavio se na brojci 12.; ranjen je čak 21 hrvatski policajac. Poginuli

su Josip Culej iz Jarmine, Željko Hrala iz Ivankova, Antun Grbavac iz Nijemaca, Stipan

Bošnjak iz Nuštra, Mladen Šarić iz Novih Jankovaca, Zdenko Perica iz Nuštra, Zoran Grašić

iz Otoka, Ivica Vučić iz Vinkovaca, Luka Crnković iz Otoka, Marinko Petrušić iz Tovarnika,

Janko Čović iz Ivankova i Mladen Čatić iz Županje.

Onu dvojicu policajaca, zbog kojih se i išlo u Borovo Selo, Srbi su nešto prije napada na naše

policajce izveli iz sela. Nabacili su im na glave vreće, te svezane prebacili preko Dunava i

odveli u Novi Sad. Vratit će ih natrag i predati predstavnicima PU Osijek istu večer kad je

pokolj već bio izvršen.

Novinari koji su se u to vrijeme nalazili uglavnom u Vinkovcima toga jutra nisu dobili

nikakvu obavijest da se nešto pripremalo s bilo koje strane. Međutim, nešto poslije podne,

profesionalni osjećaj da se ipak događa nešto neobično, natjerao ih je da iz hotela krenu

prema svojim automobilima i upute se prema Vukovaru. Najbliže mjestu događaja uspio je

doprijeti Drago Veselčić, novinar „Večernjeg lista“. Međutim, vijest o pogibiji hrvatskih

redarstvenika prvi je u svijet putem HINE poslao pisac ovih redaka. Vijest je objavio Radio

Zagreb već u 17 sati. Potom su iz sata u sat slijedile sve dramatičnije vijesti i spoznaje o broju

84

poginulih i ranjenih hrvatskih policajaca, ali i precizni i jasni podatci što se u Borovu Selu

dogodilo. Vijesti koje sam tog popodneva i večeri poslao u Hinu bile su točne i istinite, a sve

to je u Haagu potvrdio danas pokojni svjedok pokajnik dr. Milan Babić, vođa Srba u Kninu.

Još se nešto važno događalo u Vukovaru tijekom drame u Borovu Selu, događaja koji je

trebao Srbima biti prilika da preuzmu kontrolu nad Vukovarom. Riječ je o preuzimanju

kontrole nad Radio Vukovarom, čiji su program sve do tog dana uređivali vukovarski Srbi.

Prema zapovijedi glavnog urednika Mirka Stankovića, o čemu je najbolje svjedočenje dala

Alenka Mirković u svojoj knjizi „Glasom Protiv Topova“, Radio Vukovar je od samog jutra

počeo puštati izuzetno veselu glazbu. Nisu prestali ni poslije pokolja u Borovu Selu. Dežurna

spikerica Mirjana Hrpka pokušala je nakon brojnih prosvjednih poziva slušatelja prekinuti s

neprimjerenim programom, pa je nazvala Stankovića da mu kaže što se događa i upita što da

radi dalje. Dobila je odgovor neka samo nastavi. Budući da ogorčeni pozivi građana nisu

prestajali, Mirjana Hrpka na svoju je ruku počela puštati glazbu koja je bila primjerenija

tragediji koja se dogodila u Borovu Selu. Dotle je, prema odluci Tomislava Merčepa,

predsjednika Ogranka HDZ-a Vukovar, Matija Mandić dobio zapovijed da „preuzme Radio

Vukovar”. O tome je Mandić kasnije pričao: „Drugog svibnja dobivam zadatak da s Lacom,

Mihaljevićem i Solinom preuzmem Radio Vukovar. Provalili smo u prostorije Radija, no na

žalost tamo nismo zatekli glavnog meštra Mirka Stankovića, provjerenog četnika. Ušli smo

unutra i stavili sve pod svoju kontrolu, te čekali da dođu Brane Crlenjak i Siniša Glavašević.

Poslije nas, čuvanje Radija preuzeli su naši iz Bogdanovaca.”

JNA i četnici stežu obruč oko Vukovara i Vinkovaca

Pripadnici MUP-a bili su jedina nada na suzbijanju divljanja terorista i četničkih hordi

u istočnoj Slavoniji

Sljedećeg dana stigla je odluka Ministarstva informiranja kojom su Mirko Stanković i Milan

Ćorak razriješeni dosadašnjih dužnosti. Novi direktor Hrvatskoga radio Vukovara postao je

Zdravko Šeremet, a glavni urednik Siniša Glavašević. Glavni urednik Vukovarskih novina

postao je Ivan Šlafhauzer, ali zakratko, jer će ga ubrzo zamijeniti Josip Esterajher. Da je

ova odluka o preuzimanju Hrvatskoga radio Vukovara bila izuzetno dobra, pokazat će vrijeme

koje je dolazilo. Ovim su se definitivno izjalovila očekivanja Beograda i Srba u ovom dijelu

Hrvatske da će lako i jednostavno preuzeti nadzor nad Vukovarom po već provjerenom

kninskom receptu.

Koliko je situacija ozbiljna i kako je sve moglo izmaći nadzoru pokazuje i odluka MUP-a RH

da u PU Vinkovci pošalje višega inspektora prve klase Stjepana Krpičaka - Štefa s jasnim

zadatkom da smiri situaciju. Ovaj iskusni i razboriti profesionalac je u Vinkovce stigao u 4

sata ujutro 3. svibnja 1991. i odmah se uhvatio u koštac s ne baš lakim zadatkom. On sam pak

kaže da su mu od velike koristi bili u Vinkovcima Tihomir Zovak a u Vukovaru Tomislav

Merčep i naravno načelnici PU Osijek i Vinkovci. Kako su na sve strane dignute barikade,

trebalo je odmah to maknuti kako bi se moglo normalno kretati. Najteži zadatak je bio smiriti

ljude a posebno zapovjednika Tuzlanskoga korpusa generala Savu Jankovića, o čemu

Stjepon Krpičak kaže: „On je nazivao i po nekoliko puta dnevno tražeći da mi vratimo pištolje

koje su naši oduzeli njegovim oficirima kada su ih zaustavljali na našim barikadama. Prijetio

je da će nas sravniti sa zemljom i sve pobiti, i sve ono što su oni s pozicija sile bili spremni

učiniti“. Krpičak je znao da su na raznim mjestima naši uzeli pištolje oficirima tzv. JNA pa je

85

generalu Jankoviću obećao da će učiniti sve da se oružje vrati. Tu mu je pomogao Tomislav

Merčep, koji je dobro poznavao ljude i od njih pokupio pištolje. Krpičak će sljedećih dana

malo po malo predati sve pištolje i tako smiriti srditog Jankovića.

Činjenica da je istog dana ubijen Franko Lisica u Polači i dvanaest policajaca u Borovu Selu

potvrdio je predviđanja radikalizacije odnosa JNA i vrhuške SFRJ s Republikom Hrvatskom.

Što su htjeli postići Srbi i sama JNA ovim gnusnim činom? Njime nisu trebali najaviti pobunu,

jer je otvorena pobuna već „zaživjela”. Ovo je bio samo nastavak. Jedino što su jedinice JNA

tog dana postigle, bio je “legalni ulazak” u Borovo Selo, ostanak u njemu i stvaranje novih

položaja uz postavljenu tampon-zonu između Borova Sela i Borova Naselja. Njene će jedinice

ovdje ostati stacionirane sve do otvorenog napada na Vukovar koji će uslijediti 24. kolovoza.

Druga je stvar što je JNA kasnije, po tko zna koji put, shvatila da je ovim masakrom nastala

veća šteta nego korist, uviđajući da se opet zaletjela i da je sve učinjeno prerano. Jer, kritičnu

masu za rušenje nove demokratske hrvatske vlasti tražila je na krivoj strani! Svjedočenje dr.

Milana Babića u procesu protiv Slobodana Miloševića u Den Haagu trinaest godina kasnije,

jasno i nedvosmisleno potvrdit će istinu tko je što i zašto radio i bio u Borovu Selu.

Hrvatski policajac Stevo Culej iz Jarmine, kojem je u Borovu Selu poginuo brat, o tome kaže:

„Nazvao sam kući, javila se sestrična i kaže da se nešto strašno dogodilo. Veli mi da su svi

otišli prema Vukovaru. Pitam koji svi, a ona ponovi: ‘Svi.’ ‘Ama koji svi?’, a ona plačljivo

opet isto: ‘Svi'. Ništa drugo nije znala, a da je i znala, nije mi mogla reći. Spustio sam

slušalicu i izišao van da razbistrim glavu. U glavi mi je tutnjalo - znao sam da se nešto gadno

dogodilo. Vratio sam se unutra među svoje i svima kažem da mi je poginuo brat. Nisam imao

nikakvu potvrdu, nikakvu vijest ni službenu ni neslužbenu, ali sam to toga časa jednostavno

znao. Navečer dolazi moj zapovjednik i potvrđuje ono što sam i sâm već osjetio. Čuvši i

službenu potvrdu, šakom udaram po nekom staklu, je li bio prozor ili staklena vrata, ne

sjećam se. Bio sam u takvom stanju da nikakvu bol nisam osjetio“. Prijatelji su mu pomogli,

malo se primirio, pa osjećajući da mu je bolje i da je u stanju otići do zapovjednika, odlazi k

njemu i traži da ga „skinu” i puste kući. Udovoljili su mu.

Stigavši u Vinkovce, prvo odlazi pred crkvu sv. Euzebija i Poliona. Upravo se služila misa za

poginule. Ne vidjevši nikoga svog, odlazi u Jarminu i u dvorištu svoje kuće zatiče veliki broj

ljudi. Skoro svi naoružani. Napetost na licima i u dušama ne treba ni spominjati. Otac mu je

sav izvan sebe, majku su tek očekivali - radila je u Njemačkoj i trebala je stići svakog časa.

Bratov lijes su službeno zavarili i nisu dopustili da ga itko vidi. Stevi to nije smetalo, i on je

brata želio zapamtiti onakva kakva ga je vidio zadnjeg puta kad je bio živ i zdrav. Sjetno i

iskreno Stevo kaže: „Mi smo bili tako bliski i toliko smo se kao braća voljeli. Pa mi smo kao

već odrasli ljudi znali zavaliti se jedan kraj drugoga, gledati u nebesa i satima o svemu i

svačemu pričati“. Čitavo se selo voljelo, ljudi su zbilja bili složni. Da je onog časa kad sam ja

došao u Jarminu netko samo spomenuo bilo kakvo srpsko selo, primjerice Gaboš koji nam je

bio najbliži, masovno bi krenuli u osvetu“. Jedno je vrijeme i samom Stevi osveta bila na

86

pameti. S vremenom će se ohladiti i shvatiti da sve što treba činiti valja činiti u okviru

policijskih i vojnih propisa, u skladu sa zakonom.

Brata i sina Culeja ispratit će cijela Jarmina. Takva sahrana u Jarmini nikad prije nije bila

viđena. Fotografija djevojke u vjenčanici kraj zaručnikova odra obići će Hrvatsku i svijet.

Nije mu bila zaručnica, već djevojka iz sela jer je običaj da se neoženjeni mladići tako

ispraćaju na onaj svijet i danas nazočan u Jarmini. Susjedi Srbi u Gabošu su se istodobno dok

je trajala sahrana, potrudili da u Jarminu stigne lažna vijest da u Gaboš stiže povelik broj

četnika. “To je izmislio Stevo Damjanić, Srbin koji i dan-danas ima obraza slobodno šetati

Gabošem i Vinkovcima, bez ijedne riječi isprike”, ogorčen je Culej.

Dan nakon krvavih događaja u Borovu Selu, jedan od dvojice zarobljenih po koje su i išli

policajci iz Vinkovaca i Osijeka, Dalibor Križanović, svjedočio je što se zapravo dogodilo u

noći 1. na 2. svibnja. Križanović kaže: „Stali smo na ulazu u Borovo Selo, dijelu koji se zove

„Savulja“, da se dogovorimo hoćemo li ići dalje ili ne. Kad smo izašli iz auta Meković i ja, na

nas je otvorena vatra, a na našem autu je bilo valjda stotinu rupa. Naš auto je bio stojadin, dok

su u drugom autu marke volkswagen golf bili Mario Marinović i Jurica Tolj i oni su se

uspjeli izvući“. Iako su Križanović i Marinović teško ranjeni, odmah su ih počeli tući, pa i

onda kada su ih srušili na zemlju, nakon čega su ih zatvorili u jednu šupu. Kada je, kako kaže

Križanović, „zbog nas započeo opći napad na Borovo Selo, oni su nas čamcem preko Dunava

prebacili u Vojvodinu i predali srbijanskoj policiji“. Tek tada su im površno pregledali rane i

stavili zavoje i dok su srbijanski specijalci bili korektni, jedan obični milicajac ih je, iako

ranjene, tukao pendrekom. Kada je u Borovu Selu sve bilo gotovo, te večeri u 19 sati

srbijanska policija ih je na Bogojevskom mostu predala Hrvatskoj policiji, koja ih je odvezla u

osječku bolnicu.

Vijest o događaju u Borovu Selu, iako nepotpuna, potresla je sve u Vinkovcima, pogotovo

onda kada se počelo saznavati da su gotovo svi ubijeni iz vinkovačke općine. Tada sam

između više vijesti koje sam poslao u Hinu, praktično iz sata u sat, poslao i vijest o

prosvjedima u Nuštru i Vinkovcima. Više o tome možete doznati u mojoj knjizi “Rat prije

rata, Vinkovci - Vukovar” objavljenoj u Vinkovcima 1994. godine, od 62. Do 70. stranice, a

sada ću citirati sljedeće: “Večeras je nakon vijesti o smrti načelnika operativnog odjela

vinkovačke Policijske uprave Stipana Bošnjaka i radnika iste uprave Mladena Čatića, u

Vinkovcima došlo do mirnog okupljanja građana. Pred zgradom Skupštine općine Vinkovci i

Policijske uprave građani su mirnim prosvjedom osudili taj događaj i izrazili potporu akciji

MUP-a na suzbijanju divljanja terorista i četničkih hordi u istočnoj Slavoniji”.

Ipak, kada se nakon nekoliko dana budu analizirali događaji, bit će vidljivo da je postojala

opasnost da ovi mirni prosvjedi prerastu u ono što je strana koja je pripremala agresiju stalno

priželjkivala. Cilj ubačenih profesionalnih provokatora i te večeri i sljedećih dana bit će

dokazati da hrvatska vlast nije sposobna vladati situacijom. Dok je trajao prosvjed, iz smjera

Županje u vojarnu „Đuro Salaj” u Vinkovcima ušlo je trideset raznih vojnih vozila, pa je bila

jasna veza s događajem u Borovu Selu. Na području vukovarske općine, u selima s pretežito

srpskim pučanstvom, tijekom noći od 2. na 3. svibnja postavljene su barikade s naoružanim

civilima i blokirane su sve prometnice oko Vukovara. Stvorena je izuzetna napetost, a širile su

se vijesti da na ta sela idu stotine do zuba naoružanih, kako su JNA i kontraobavještajci

govorili, „povampirenih ustaša”. Isto tako, iste te službe preko svojih ljudi u hrvatskim selima

s hrvatskim pučanstvom su širile informacije o dolasku stotine šešeljevaca, koji su viđeni na

svakom koraku, iako ih zapravo nigdje nije bilo.

U Mirkovcima, koji su se izdvajali po ekstremizmu, pucali su na svakog tko je te noći

pokušao svojim automobilom proći kroz to selo, pa su tako ranjeni Željko Bakica i Niko

87

Boras iz Slakovaca. Te noći u Mirkovcima su teroristi zauzeli zgradu osnovne škole i

ubuduće će se iz nje javljati riječima „ovdje četnički štab”. Vukovarom su odjekivale brojne

eksplozije, a cilj su bili poslovni objekti u vlasništvu Srba, što je isto tako djelo smišljenih

provokacija. Obustavljen je i promet željezničkom prugom Vinkovci – Vukovar – Borovo -

Dalj, nakon što je pruga na više mjesta dignuta u zrak.

Smišljeni incidenti nakon pogibije dvanaest hrvatskih

redarstvenika

JNA se u cilju osvajanja pokušava ubaciti kao „tampon zona“

Hrvatska vlast, kako u Vinkovcima tako i u Zagrebu, je činila sve da stvari ne izmaknu

kontroli, pa u Vinkovce stižu dr. Milan Ramljak, dopredsjednik Vlade, predsjednik

Društvenopolitičkoga vijeća Hrvatskoga državnog sabora Ivan Vekić, dopredsjednik

Hrvatskoga državnog sabora Vladimir Šeks i saborski zastupnik Stjepan Sulimanac. Svi su

oni poduzimali korake da dođe do smirivanja situacije, a s tim ciljem je održana i sjednica

međustranačkog vijeća općine Vinkovci.

Održana je 3. svibnja i komemorativna sjednica sva tri vijeća Skupštine općine Vinkovci, a

visoki dužnosnici Republike Hrvatske su obišli ranjenike na Kirurškom odjelu vinkovačke

bolnice. Nakon izlaska iz bolnice Ivan Vekić će izjaviti: „Kada su naši ljudi išli spašavati

svoje kolege koji su tijekom noći zarobljeni u Borovu Selu, na njih je otvorena unakrsna vatra

iz kuća i s krovova. Naša bol je velika i gubitak nenadoknadiv, ali očuvajmo mir”. Upravo to

očuvanje mira bilo je najvažnije, a provokatori su sljedećeg dana nastojali omesti sahrane

poginulih redarstvenika.

Uvečer 3. svibnja u župnoj crkvi sv Euzebija i Poliona održana je misa zadušnica za poginule

redarstvenike i pripadnike postrojbe MUP-a za posebne namjene, uz pjevani „Rekvijem“,

koju je predvodio mons. dr. Ćiril Kos, biskup đakovački i srijemski. Svi visoki dužnosnici su

bili na ovoj misi, a Vladimir Šeks je okupljenom mnoštvu, koje je ispunilo crkvu i cijeli

vinkovački park, rekao: „Niti jedna žrtva koja je pala za Hrvatsku nije uzaludna. Mi ćemo

izdržati sve što nas očekuje, ali konačno ćemo osloboditi domovinu”. Nakon mise je održan

zbor građana, kakav do tada po brojnosti nije viđen u Vinkovcima. Iako je sve bilo u znaku

pozivanja na mir, manje grupe građana razbile su iz revolta više izloga trgovina i radnji kojih

su vlasnici Srbi, ili pak poduzeća čija su sjedišta u Srbiji. Istodobno u garnizoni i vojarni

„Đuro Salaj” u Vinkovcima povećan je stupanj mjera sigurnosti i može se reći da je tu večer

88

bilo najkritičnije, no prevladao je na kraju razum. Provokatori nisu uspjeli, no sutradan su

nastavili svoje podmuklo djelovanje, kojega je cilj omesti mirno sahranjivanje ubijenih

policajaca.

Policijska uprava Vinkovci i PP Vukovar, kao i centri obavješćivanja, dobivali su mnoštvo

obavijesti po kojima je ispadalo da su četnici na svakom koraku. Cilj je bio očit, no najvažnije

je da je onemogućen plan po kojem bi se i istočno od Vukovara u selo Sotin ubacila JNA koja

bi s te strane Vukovara, pod izgovorom da je ona tu tampon, preuzela nadzor na samom

prilazu gradu na cesti Vukovar - Ilok i Vukovar - Tovarnik.

Visokim hrvatskim dužnosnicima 4. svibnja pridružio se i Luka Bebić, predsjednik Vijeća

općina Hrvatskoga državnog sabora, koji je bio nazočan sjednici Odbora za pogreb

dvanaestorice ubijenih hrvatskih policajaca. Toga dana u 15 sati na rimokatoličkom groblju u

Kačićevoj ulici sahranjen je prvi od dvanaestorice, Ivan Vučić iz Vinkovaca, potom su sat

kasnije započele sahrane u Nuštru, Tovarniku, Nijemcima, Otoku, Novim Jankovcima i

Ivankovu. Luka Crnković i Zoran Grašić sahranjeni su u Otoku, Marinko Petrušić u

Tovarniku, Antun Grbavac u Nijemcima, Mladen Šarić u Novim Jankovcima, Stipan Bošnjak

i Zdenko Perica u Nuštru i Željko Hrala i Janko Čović u Ivankovu. Sljedećeg dana u Jarmini

je sahranjen Josip Culej, a u Županji Mladen Čatić.

Vinkovce su preplavili novinari iz cijelog svijeta, a Vladimir Šeks je dao poduži intervju

novinarima „New York Timesa”, a osim onoga što se dogodilo u Borovu Selu, govorio im je i

o pucanju na helikopter dok se vozio iznad Kijeva. Za to vrijeme se dogodilo više incidenata

od kojih je najteži bio u Mirkovcima, gdje je nakon povratka sa sahrane iz Novih Jankovaca

pucano na automobil u kojem je lakše ranjen vozač automobila Zvonimir Šekulin, a teže

suvozač Miodrag Antić.

Za vrijeme sahrane Josipa Culeja javljeno je da se na prilazu Jarmini nalazi osamdeset četnika,

pa je trebalo uvjeriti okupljene da je riječ o izmišljotini. Izmišljotina nije, međutim, bila vijest

da su iz Šida preko Tovarnika do Sotina stigli pripadnici JNA s većom kolonom tenkova i

oklopnih transportera. Ova vojna kolona je imala potpuno jasan cilj, a taj je postaviti se u

Sotinu kao tampon između, kako su oni tvrdili, ustaša i ugroženih Srba u tom mjestu. Ovo

mjesto je po nacionalnom sastavu imalo 28 posto Srba, 3,3 posto Mađara i 59,6 posto Hrvata,

a to je onda, po iskrivljenom mišljenju Srba, čisto srpsko selo. Točno je da je u tom mjestu

vođa Srpske demokratske stranke Miodrag Nađ, star 27 godina, sa svojim istomišljenicima iz

gostionice „Cornacum”, otvorio vatru na vozilo u kojem su bili Hrvati. Nakon toga je došlo

do odgovora pričuvnog sastava policije iz tog mjesta i Miodrag Nađ zvan Mika Jarić je

poginuo. Ovaj događaj je JNA inscenirala i htjela ga je iskoristiti, no u tome nije uspjela

upravo zbog odlučnosti Hrvatske policije koja je pristigla iz Vukovara. Sljedećih nekoliko

dana JNA će pokušavati svojim kretanjem širiti strah, no sve će se potpuno smiriti.

Svjetsko javno mnijenje staje uvijek na stranu napadnutog i vrši silni pritisak na svoje

političare i vlade da promjene stav, posebice ako podržavaju napadača. Rijetko je gdje na

svijetu sve tako izmiješano, i cilj te vojske je bio još dalje i više sve to zakomplicirati i dati

sve od sebe da sve izgleda kao da je u pitanju građanski rat. Kako su časnici i dočasnici

Nesrbi u toj vojsci itekako znali što ta vojska ima i čime raspolaže i što je u stanju učiniti, nije

ni čudo da su se teško odlučivali i donosili odluke. Međutim, rijetko je neki događaj kao što je

ovaj od 2. svibnja 1991. u Borovu Selu, otvorio oči svima. Bilo je potpuno jasno što će se

dogoditi ne budemo li se suprotstavili. Hrvati, oficiri i podoficiri u vinkovačkoj vojarni,

Marijan Horvatić, Ivo Čačić, Stjepan Koledić i Bosiljko Panđa, odlučili su reagirati. Na dan

89

sahrane hrvatskih redarstvenika, Marijan će sastaviti tekst kojeg su odlučili poslati

predsjedniku Tuđmanu kao potporu da ustraje u borbi protiv zla koje se sada u potpunosti

pokazalo. Kada su se složili kako tekst treba izgledati, a kako nisu smjeli napuštati vojarnu,

Marijan će pozvati svoga sina studenta, da dođe pred vojarnu.

Točno preko puta glavnog ulaza u vojarnu, nalazi se buffet, u koji Marijan u odori te vojske i

s pištoljem o pojasu, odlazi sa sinom popiti piće. Kada su sjeli za stol i naručili piće, padaju

mu na um mogućnosti da brzojav ne uputi sin, jer možda imaju nad njim nadzor. Za

susjednim stolom sjede četvorica mladića i vode vrlo oštar razgovor i prepiru se. Promatra ih i

razmišlja tko bi od njih bio onaj tko će to učiniti i da je sigurno da će brzojav biti odaslan. U

trenutku kada je jedan mladić pogledao u njegovom smjem, kaže mu: „Dođite malo.” Prvo ga

je upitao želi li nešto popiti i kada odbija, kaže mu: „Ja vam imam nešto dati, molim vas da

učinite sljedeće: kada se vratite za stol, ja ću otići na WC, a vi onda dođite za mnom”. Kada je

mladić došao u WC, otvoreno mu kaže o čemu je riječ i pita ga bi li on poslao taj brzojav. Bez

oklijevanja, mladić mu odgovara potvrdno, no pita ga: „Kako ste izabrali baš mene, jer da ste

se odlučili za onoga što mi je sjedio sučelice, taj brzojav ne bi nikada otišao”. Na to pitanje

zapravo i nije moguće odgovoriti, jer kako uopće odlučimo da se oslonimo na nekoga tko

treba obaviti tako važan posao. Najčešće je to po nekom unutarnjem znaku. Dan danas

susreće tog mladića koji je brzojav poslao iz pošte u Rokovcima - Andrijaševcima i ne zna mu

ime, no svaki put kada se vide, sjete se događaja iz kafića.

Marijan se nije u stanju sjetiti teksta, no kaže: “Pa ti si u svojoj knjizi 'Rat prije rata, Vinkovci

- Vukovar' objavio točan tekst brzojava. Tražim taj tekst i nalazim ga na stranici 69. za dan 5.

svibnja 1991. godine. Pod naslovom „brzojav časnika” stoji sljedeće: „Skupina časnika iz

vojarne JNA ''Đuro Salaj'' uputila je brzojav sućuti zbog događaja u Borovu Selu. U brzojavu

ističu: „Molimo da obiteljima mučki ubijenih redarstvenika prenesete našu iskrenu sućut.

Izražavarno vam nepodijeljenu podršku u obrani suvereniteta Hrvatske države”. Možda će se

danas iz ove perspektive mnogima učiniti da je to nevažna stvar i da ona nema nikakvu težinu.

Međutim, to je nešto što je imalo itekako smisla i utjecalo je na daljnje raslojavanje

pripadnika te vojske. Pojačana je sumnja na sve Nesrbe i pojačan je pritisak da se njih istjera

iz vojske. Oficiri Srbi više ne vjeruju nikome tko nije jedan od njihove braće. Ipak će jedan od

Srba upozoriti Hrvate koji su stajali iza brzojava potpore hrvatskoj vlasti na ono što im se

sprema. To je Dragiša Dukić, za koga kaže da je pametan i racionalan momak, koji je bio

šifrer u vinkovačkoj vojarni. Šifreri su u toj vojsci bili uvijek posebno provjeravani ljudi i

ljudi od velikog povjerenja i naravno, ljudi koji su mnogo znali.

No, Borovo Selo bilo je tek početak prema onomu što će se događati kasnije. Svaki novi dan

donosit će sve više ranjenih i poginulih. Počelo je razdoblje koje bismo mogli označiti

otvorenim uvodom u agresiju. Uza svu tugu i tragediju koja ju je pogodila, činjenica je ipak

da je Hrvatska od svojih poginulih, posebice izmasakriranih redarstvenika, nešto i dobila.

Njihova tragična sudbina otvorila je oči i zadnjim „nevjernim Tomama” - onima u Hrvatskoj

da konačno shvate što im se sprema, a onima u svijetu da već jedanput prepoznaju što se

događa u Jugoslaviji.

Vratimo se još jednom već spominjanom Sotinu i pokušaju da JNA stvaranjem tzv. tampon

zone dođe u poziciju nadzirati sva kretanja u Vukovar iz smjera Iloka, odnosno Šida i

Tovarnika. Još jedan pokušaj boljeg pozicioniranja dogodio se dva dana kasnije - JNA se

htjela zavući na Vučedol odnosno na ulaz u Vukovar iz pravca sela Sotina. Naime, tragedija u

Borovu Selu bila je velika opomena i Hrvatima u Sotinu, pa su oni odlučili uvesti kontrolu

kretanja kroz svoje mjesto. Kod gostionice „Kornakum” postavili su kontrolni punkt koji su

90

naoružani pripadnici seoskoga SDS-a napali odmah drugog dana. Čuvši što se događa,

Sotinjanima je u pomoć pohitala pričuvna postrojba MUP-a s Mitnice. Došlo je do vatrenog

okršaja, pa su se uplašeni Srbi počeli povlačiti. Bježeći iz gostionice iz koje je dotad pucano,

naoružan i pucajući istrčao je Miodrag Nađ zvani Mika Jarić, predsjednik seoske podružnice

SDS-a. Uzvraćena vatra nije mu dala da odmakne daleko. Uskoro se pojavila i JNA s već

anegdotalnim naumom razdvajanja sukobljenih strana. Budući da su i prije njihova dolaska

pripadnici hrvatske policije Sotin stavili pod potpunu kontrolu, policajci nisu dopustili

nikakvu tampon-zonu jer nije bilo nikakve potrebe za njom. Pri uspostavljanju reda i mira,

policajci su pak kod pripadnika SDS-a pronašli, a onda i oduzeli, veću količinu oružja

deklariranog kao vlasništvo JNA.

Više o događajima u Sotinu zna danas pokojni Franjo Kračak - Brada, jedan od legendi

obrane Vukovara, koji mi je rekao: „Sve je to vezano uz događaje u Borovu Selu. Tog 3.

svibnja u 11 sati kod Luke Ivančića donesena je odluka da postavimo barikade u Sotinu. Ja

sam stavio svoj kamion, a oni iz SDS-a su pucali po našoj barikadi 4. svibnja ujutro. To je

njihov odgovor na našu odluku. Mi smo uglavnom imali samo lovačko oružje. Zvali smo se

na vezi dogovorno 'Lav 14' i tražili smo pomoć. Dolaze braća Komšić i u naletu svog

automobila otvaraju vatru na one koji su pucali na nas”. To je trenutak kada od ove uzvraćene

vatre pričuvnika Hrvatske policije s Mitnice gine Miodrag Nađ. Dalje Kračak kaže: „Mi smo

ih opkolili i tražili da predaju oružje. Kada im je gusto, dolazi vojska i pravi tzv. tampon zonu.

Treba reći da je to tada bio običaj i način na koji se vojska smišljeno angažirala”.

Ovdje treba svakako istaknuti ulogu ne samo Sotinjana i onih koji su stigli u pomoć s Mitnice,

već i postrojbu MUP-a za posebne namjene, koja je pristigla s ekonomije Opatovac, gdje su

imali svoj stacionar, odnosno vojarnu. Upravo ta odlučnost i oružje koje su imali dovela je do

odluke da JNA ovdje u Sotinu odustane od stvaranja tampona, no u Borovu Selu to nije bio

slučaj i tamo je JNA ostala.

Najtragičniji dan u kratkoj povijesti nove demokratske

vlasti

Srbi uvježbavali ratni scenarij prema kojemu bi se nakon okupacije Hrvatske izbjegla

djeca u rujnu vratila u škole

Vođa pobunjenih borovoselskih Srba Vukašin Šoškočanin, prema informacijama koje su

objavljene 15. svibnja 1991., utopio se u Dunavu. Navodno se radilo o nesretnom slučaju u

pretovarenom čamcu. Posada bugarskog broda od čijih se valova čamac prevrnuo spasila je

sve osim Šoškočanina. A taj isti gospodin još nekoliko dana prije hvalio se u jednoj emisiji

TV Beograd kako je svojom vlastitom rukom ubio šestoricu hrvatskih policajaca, te kako će

ih ubiti barem „još šest stotina i šestoricu”! Uza svu blamažu zbog davanja prostora i vremena

ovakvim zločincima, na vijestima Radio Beograda objavljeno je da je Milan Paroški u

Skupštini Srbije izjavio da su Šoškočanina ubili hrvatski policajci snajperskim metkom.

Ministar unutarnjih poslova Srbije Radmilo Bogdanović pokušao je Paroškog demantirati

tvrdnjom da je ipak riječ o nesretnom slučaju, no medijska laž posijala je još jedno sjeme

razdora i mržnje među dojučerašnje sljedbenike bratstva i jedinstva.

91

Što bi se u svezi sa Šoškočaninom moglo još reći? Kao zapovjednik i kolovođa, vjerojatno je

previše znao. Znajući previše, ovakav čovjek koji se uza sve i javno hvalio učinjenim

masakrom, mogao je postati vrlo nezgodan svjedok. Očito je trčao kako se to u ovim

krajevima kaže, pred rudo, pa je kao takav postao velika smetnja i prijetnja vlastitim

nalogodavcima. Dakle, kako su se ponašali, ne bi bilo nimalo čudno da su ga se sami otarasili.

Sigurno da još uvijek JNA nije bila spremna za otvorenu agresiju na Hrvatsku, a vodili su se i

pregovori među republikama o mirnom rješenju jugoslavenske krize. Ipak, događaji koji će

slijediti pokazat će da je JNA imala plan, jer je gdje god je to bilo moguće izišla iz vojarni i

stacionirala svoje snage. Pokrenute su prije svih snage Novosadakog korpusa koje će tih dana

ući u Baranju ali i staviti most na Dunavu kod Batine Skele pod potpuni nadzor, a mostove

kod Bogojeva i Iloka pod nadzor na ljevoj obali Dunava.

Tragični događaji u Borovu Selu bili su razlogom hitnog sazivanja sjednice Vrhovnoga

državnog vijeća Republike Hrvatske. Predsjednik RH dr. Franjo Tuđman je na toj sjednici

rekao: „Doživjeli smo najtragičniji dan u kratkoj povijesti nove demokratske vlasti nakon

jednogodišnje pobjede mlade demokracije u Hrvatskoj. Suočeni smo sa, mogao bih reći,

početkom otvorenog rata protiv Republike Hrvatske. Sredstva javnog priopćavanja javila su

da je u istočnoj Slavoniji poginulo devet hrvatskih redarstvenika.” Dok je ovo govorio, dr.

Tuđman još nije mogao znati da je ubijeno dvanaest policajaca. Naime, pripadnici JNA tek su

sutradan predali novu trojicu izmasakriranih i ubijenih hrvatskih policajaca. Dr. Tuđman je

nastavio: „Taj tragični događaj nije došao iznenadno. Mi smo cijelu godinu, od uspostave

nove hrvatske vlasti, suočeni s pokušajima izazivanja građanskog rata, oružane intervencije,

zapravo s pokušajima obaranja hrvatske vlasti i suzbijanja suverenosti Republike Hrvatske

koju je ona navijestila usvajanjem svoga novog Ustava.

Posljednjih dana te namjere i ti događaji očitovali su se u maltretiranju i fizičkom i psihičkom

teroriziranju stanovnika sela Kijeva, mučkom ubojstvu redarstvenika u Polači, zatim u

ranjavanju dvojice policajaca i odvođenju petorice ljudi iz Potkonja. I napokon, došlo je do

zarobljavanja dvojice hrvatskih policajaca u Borovu Selu kraj Vukovara i potom do

najtragičnijih događaja, do pogibije redarstvenika kada su pokušali osloboditi dvojicu

zarobljenih svojih drugova policajaca u Borovu Selu“. Predsjednik je u nastavku izlaganja

upozorio da: „Postoji razrađena akcija četničkih i velikosrpskih elemenata od Knina do

istočne Slavonije, s namjerom da rašire odmetnički pokret, izazovu oružanu intervenciju

armije, spriječe promjene na vrhu Jugoslavije, u Predsjedništvu, da onemoguće raspisani

referendum na kojem bi hrvatski narod i svi građani Hrvatske mogli izraziti svoju volju“.

Broj poginulih terorista tijekom zasjede u Borovu Selu nije puno spominjala ni hrvatska ni

srpska strana. Tko su oni bili, odakle su došli, koliko ih je poginulo, nikad se točno nije

utvrdilo. Raspredale su se razne priče o broju poginulih i ranjenih, no sve su brojke, s koje

god strane stizale, bile prilično nerealne. Srpska ih je strana hotimično umanjivala tvrdeći čak

da žrtava među njima nije ni bilo. Makar su bili dobro zaklonjeni i brojčano višestruko

92

nadmoćniji, uza svo poštivanje strategije zasjede i iznenađenja, žrtava je i na njihovoj strani

svakako moralo biti. Jer, kako god iznenađeni i slabije naoružani, dobro izvježbani hrvatski

policajci pružali su višesatni otpor. Vrlo često se govorilo da su u zasjedi Srbima pomagali

propali agenti rumunjske Securitate, no ni to nikad nije bilo potpuno ni potvrđeno, ali ni

demantirano. Profesionalni ribari iz Slankamena tih su dana na Dunavu nailazili na više

leševa koji su plutali vodom. To zacijelo nisu bili leševi ubijenih hrvatskih policajaca. Srbi su

se vjerojatno na „svoj” način riješavali svojih poginulih.

Danas pokojni Željko Buljan sudionik je jednog važnog sastanka, koji se održao u Vupiku,

dan nakon događaja a Borovu Selu, događaja koji je potresao Hrvatsku. Toga 3. svibnja u

Mramornoj dvorani vukovarskog dvorca „Eltz" održan je sastanak vukovarskih intelektualaca.

Okupilo se šezdesetak intelektualaca na poziv generalnog direktora „Vupika", Mihovila

Juriše. Sastav je bio oko pola Hrvata i drugih nesrba, a pola su bili Srbi. Svi, bez razlike na

nacionalnost, vjeru ili neka druga uvjerenja su se zgražali nad onim što se dogodilo u Borovu

Selu. Sastavljen je i jedan poziv, odnosno proglas, koga su svi nazočni potpisali, u kojem se

osuđuje to zvjerstvo učinjeno nad hrvatskim redarstvenicima. Od tog događaja do pada

Vukovara proći će nešto više od šest mjeseci, a mnoge od njih, srpske nacionalnosti, vidjet će

Željko Buljan u potpuno drugim funkcijama i životnim stavovima.

O tome kako su se nakon Borova Sela stvari razvijale više manje sve je poznato i sve priče o

srpskoj ugroženosti i njihovim bježanjima preko Dunava u Vojvodinu. Uvježbavao se ratni

scenarij po kome bi se sve brzo završilo, a onda bi se u rujnu djeca vratila u škole i sve bi se

nastavilo po starom. To po starom značilo bi da su Srbi uz pomoć tzv. JNA realizirali plan

velike Srbije. U četiri - pet navrata Srbi su odlazili preko Dunava u Bačku, u velikom broju,

ali bi se za nekoliko dana vratili. Kada su sredinom kolovoza otišli, kako se nisu vratili za dva

- tri dana, bilo je dobrim poznavateljima onoga što se sprema siguran znak da će uskoro početi

rat. Uoči odlaska zamolili su svoje susjede da im pričuvaju kuće, nahrane psa ili neke druge

kućne ljubimce. Zamolili bi ih da im pripaze na duboke zamrzivače u slučaju da nestane struje.

Po svim znakovima bilo je očito zašto idu, ali oni nikome od susjeda nisu rekli što znaju i što

očekuje one koji ostaju.

Obitelj već spomenutog Željka Buljana ima kuću na Mitnici u Ulici Miroslava Krleže, i to

novom dijelu Mitnice uz Lijevu Baru. Te nove kuće se nalaze na povišenju, a nasuprot njima

na susjednom brdu nalazi se vukovarska vojarna. O vukovarskim intelektualcima i njihovom

odlasku iz Vukovara Željko Buljan mi je za života rekao: „Većina njih je napustila grad i

otišla u sigurnost. Kod mene je čisto povezano za moju prirodu, za moj ljudski karakter, za

osjećaj patriotizma. Neki ljudi imaju više, neki manje izražen taj patriotizam u sebi“.

Ni JNA ni srpski teroristi nisu stali u svom naumu ni poslije događaja u Borovu Selu. Prijeteći

pokreti postrojbi JNA nastavljani su, teroristički ispadi u mnogim dijelovima RH također.

Istoga je dana u vojarnu JNA u Slavonskome Brodu dovučeno 14 tenkova iz Bosne i

Hercegovine. U znak prosvjeda, i na ulice Slavonskog Broda slila se masa svijeta. Uzaludno,

jer tenkovi nisu povučeni natrag.

Vratimo se još jednom na sahranu hrvatskih policajaca. Na grobljima svojih mjesta,

dostojanstveno, uz dirljive govore svećenika, prijatelja i političkih uglednika. Međutim, Srbi

su iskoristili sahrane na svoj način. Smicalicama izvučenima iz arsenala specijalnog rata

pustili su nešto prije sahrana glasine da su se oko mjesta gdje su održavane sahrane počeli

pojavljivati četnici. Potresen i vidno ogorčen ovakvim lažima, predsjednik Skupštine općine

Vinkovci Tihomir Zovak pozvao je građane na mir riječima: „Mi potpuno vladamo

93

situacijom i budite razumni i strpljivi. Vjerujemo svome Vrhovništvu, ono zna što nam je

činiti i ono će nas uputiti na sve daljnje akcije“.

Istoga dana u Bibinju kod Zadra sahranjen je Franko Lisica. Po broju nazočnih, Bibinje nije

pamtilo ovakav pokop. Nazočni su bili ljudi ne samo iz Bibinja, nego iz cijele Dalmacije i

Hrvatske. U mjesnoj crkvi Velike Gospe misu zadušnicu predvodio je zadarski nadbiskup

mons. Ivan Prenđa. Opraštajući se od Franka Lisice, župnik Nedjeljko Ivanov na kraju je u

vrlo emotivnom govoru rekao: „Neka mir Božji bude dar našoj Hrvatskoj!”

Dokle su odlučili ići zagovornici sile u rješavanju jugoslavenske krize, pokazat će još jedan

događaj tih dana. Naime, 5. svibnja na Stipu Mesića, dopredsjednika Predsjedništva SFRJ,

pokušan je atentat na autocesti kraj Županje. Ante Berić, prvi hrvatski redarstvenik,

policajac-zaštitar iz pratnje Stipe Mesića mi je o tome svjedočio riječima: „Mi u Beogradu

nismo ostajali noćiti, bez obzira koliko dugo su te sjednice Predsjedništva trajale. Mogu na

prste nabrojiti koliko puta smo zaista ostali u Beogradu. Uvijek smo prakticirali vratiti se

odmah natrag u Zagreb, pa makar to bilo i u dva sata noću. Redovito smo išli zrakoplovom,

možda samo dva puta automobilom. Tada, kad je pucano na Mesićev automobil, gospodin

Mesić je otišao zrakoplovom za Zagreb, a mi smo se kao pratnja vraćali automobilom. Vozio

je Ivo Jelčić, inače stari i iskusni saborski vozač. Na nas je te noći kod Županje zaista pucano!”

Na tiskovnoj konferenciji u Ministarstvu unutarnjih poslova RH 6. svibnja pomoćnik ministra

Milan Brezak službeno je izvijestio javnost o događajima u Borovu Selu. Govoreći, Brezak

je rekao da je ministar Josip Boljkovac još u travnju: „Od ministara unutarnjih poslova

Vojvodine i Srbije te saveznog sekretara za unutrašnje poslove tražio da se poduzmu sve

mjere da se spriječe upadi četnika u Hrvatsku, no do 6. svibnja nije bilo nikakvih znakova da

se nešto poduzelo u tom pravcu. Nakon tih upada četničkih elemenata, u Hrvatskoj je došlo do

tragičnih događaja u Borovu Selu. Kao što je poznato, 2. svibnja pucalo se iz zasjede na

uobičajenu policijsku ophodnju, i tom prilikom su dva redarstvenika zarobljena i odvedena u

Borovo Selo. Istog dana u Borovo Selo upućuje se policijska ekipa da izvrši očevid i vrati

zarobljene redarstvenike, ali na njih se iz zasjede u Borovu Selu otvara vatra sa svih strana, i u

ovom sukobu koji je trajao oko dva sata, smrtno stradava dvanaest pripadnika MUP-a, dok je

dvadeset i jedan ranjen. Što se tiče žrtava na strani terorista, njihov broj nije utvrđen, iako

postoje snimke o plutajućim leševima na Dunavu, pronađeni su dijelovi četničke odjeće i

drugo.”

Šime Đodan: Ovo su samo čarke prema onome što nas sve

može očekivati

Hrvatska je bila prisiljena maksimalno koristiti sve mogućnosti za pripremu obrane i

stvaranje vlastite obrambene sile

Predsjednik Vlade Josip Manolić uputio je pismo Izvršnom vijeću općine Vukovara, kojim je

tražio da se u ovim teškim trenucima iskušenja ponastoji trijezno, mudro i smireno rješavati

probleme. U poslanom pismu se između ostalog kaže: „Zapovjedite svim radnim

organizacijama i državnim institucijama da osiguraju normalan rad i izvršavaju svoje

zakonske i radne obveze. Zapovjedite ukidanje svih barikada na komunikacijama“. Istim

duhom bila je prožeta i sjednica Međustranačkoga vijeća u Vinkovcima, kojoj su bili nazočni

predstavnici devet stranaka s područja općine. Sjednicom je predsjedavao predsjednik

Skupštine općine Vinkovaca Tihomir Zovak. Nazočne je o situaciji iz svoga kruga

94

djelovanja izvijestio viši inspektor MUP-a Stjepan Krpičak. Na kraju svog izvješća, pozdravio

je rad ovog Vijeća na pridonošenju smirivanja situacije koja je prijetila međunacionalnim

sukobom većih razmjera.

Krvavi događaji u Borovu Selu prisilili su saveznoga „premijera“ Antu Markovića da se

nakon tjedan dana i on pojavi u Vukovaru. Pratili su ga zamjenik saveznog sekretara za

narodnu obranu Stane Brovet i hrvatski „premijer“ Josip Manolić. Nakon sastanka u Skupštini

općine Vukovar, Josip Manolić dao je izjavu nazočnim novinarima: „Došli smo ovdje u

brojnom sastavu i namjera nam je da ovdje, gdje se zbila tragedija, spriječimo daljnja

krvoprolića i stvorimo uvjete za mir i suživot. Mi nemamo torbe u kojima nosimo mir. Nemir

je ovdje donesen sa strane i u ovoj višenacionalnoj sredini nikada nije bilo toga i to se ovdje

mora riješiti. Mi znamo da Europa i svijet od nas očekuju da se to riješi, jer ovakve nas ne

treba nitko. Sinoć smo u Beogradu prvi put dobili priznanje naše izborne pobjede. Oni koji

kažu da smo u građanskom ratu, žele unijeti nemir. Odlučili smo se za dijalog i da počne

funkcionirati pravni sustav. Nije važno kakvim se perjem tko kiti, nitko nema pravo na

nasilje“.

Posjet Ante Markovića

Govorio je i Ante Marković koji je tom prilikom rekao: „Savezna vlada svjesna je svih

problema i stanja u kojem se nalazimo, te da se društvo mora mijenjati. No mi nismo zreli za

demokraciju, a još uz sve to vezano je i mnoštvo gospodarskih i socijalnih problema. Dakle,

sve slabosti su izbile na vidjelo, i mi smo u fazi reformiranja i pitanje je hoćemo li u svijet ili

ćemo se vratiti tamo gdje smo bili. Mi smo u fazi kada prebrođujemo najkritičniji trenutak, mi

moramo organizirati snage koje će ovo stanje prebroditi bez prekrajanja vanjskih i unutarnjih

granica, i to na svim razinama, od mjesne zajednice do republike i federacije, da se stvore

uvjeti da se građani razoružaju i oružje stavi na sigurno, da oni koji su pobijedili na izborima

preuzmu odgovornost na svom području. Dakle, sve poduzeti da se vratimo na putove reforme

koji će omogućiti izgradnju građanskoga društva, pluralnog, s pravima i slobodama građana.

Ovim posjetom želimo pokazati da to želimo i da smo u tome jednoglasni. Naš dolazak je

odraz odluke da smo za pravnu državu i sva demokratska rješenja“. Ovo prenosim točno

onako kako je to Ante Marković rekao a danas dvadeset i jednu godinu poslije mogu dodati

samo to da je sve rečeno bilo potpuno neuvjerljivo i da je temeljeno na lažnoj nadi

podgrijavanoj od nekih zapadnih moćnika da se Jugoslavija može očuvati.

Na upit novinara hoće li ići u Borovo Selo, oba premijera, i savezni i republički, odgovorili su

negativno. Manolić je objasnio zašto ne želi ići u Borovo Selo riječima: „Ne želim razgovarati

pod prijetnjom snajpera niti da mi teroristi postavljaju uvjete jednako kao i za neke osobe iz

savezne vlade“, objasnio je Manolić, aludirajući na Markovićevu nepoželjnost u Borovu Selu,

koju su Srbi javno već dali na znanje. Sve ovo zapisano sam zabilježio doslovno kako se kaže

na licu mjesta i bio sam jedan od onih koji je kolegama novinarima rekao da će premijer

Mrković sigurno ići u Borovo Selo.

No, tek što je Josip Manolić otišao svojim putem u Vinkovce, gdje će razgovarati sa

čelništvom vinkovačke općine, stigla je vijest da je savezni premijer Ante Marković, nakon

što je s Brovetom i pratnjom objedovao u vukovarskoj vojarni, ipak otišao u Borovo Selo. S

njima su propušteni samo novinari Borbe, Tanjuga, Yutela i glasila s isključivim srpskim

odnosno jugoslavenskim predznakom. Novinarima hrvatskih medija ulaz nije bio dopušten,

no ekipa osječkoga dopisništva HTV-a ipak se nekako provukla u Borovo Selo, gdje su nešto

i vidjeli i čuli, a ponešto i snimili. Čim je ušao u Borovo Selo, saveznom su premijeru Anti

Markoviću počeli vikati da je ustaša. Svaki njegov pokušaj da nešto kaže doslovno je bio

95

izviždan. Kad su domaći shvatili da je s novinarima i osječka ekipa, nastala je strka. Tek uz

pratnju jednoga vojnog vozila uspjeli su izaći iz mjesta, praktički spašavajući goli život.

Belgijac na našoj strani

Borovoselski Srbi iskoristili su Markovićev posjet da optuže hrvatske redarstvenike da su „u

svom napadu” napali najprije mjesnu ambulantu pucajući na srpsku nejač koja se ovdje

tobože sklonila. Sve poznate činjenice govorile su pak suprotno - dakle, da je upravo iz zgrade

mjesne zajednice i zrdavstene ambulante, uostalom kao i iz drugih okolnih kuća, pucano na

hrvatske policajce. Hrvatski policajci su upali u klasičnu zasjedu i našli su se na otvorenom.

Tek u pružanju otpora oni će uspjeti ući u neke zgrade, među kojima i zdravstvenu ambulantu.

Ovo je nekoliko dana kasnije, nakon kratkog posjeta Borovu Selu, potvrdio i senator

Europskoga i Belgijskoga parlamenta Willy Kuijpers. U Vinkovcima je 21. svibnja 1991.

Kuijpers izjavio da se nije pucalo na ambulantu, nego da se pucalo iz prostorija ambulante, te

da bi to nakon očevida bilo jasno i svakom kriminalistu amateru. On je jasno označio tko je

kriv za smrt i ranjavanje hrvatskih policajaca. Uza sve, Kuijpers se usudio kazati da je u

svemu najopasnije što mu se čini da je JNA izvan kontrole, te da zbog toga međunarodna

zajednica mora pritisnuti Srbiju koja evidentno krši ljudska i moralna prava u drugoj republici.

Istodobno s izjavom gospodina Kujipersa, u Hrvatsku su iz inozemstva već počeli stizati jasni

signali, koji su prepoznavali stranu koja je koristila silu i pripremala otvorenu agresiju.

Nakon tragičnih događaja u Borovu Selu, došlo je, dakle, razdoblje kad su sve karte bile

stavljene na stol. Sve je bilo jasno. Hrvatska je bila prisiljena maksimalno koristiti sve

mogućnosti za pripremu obrane i stvaranje vlastite obrambene sile. Ovom je zadatku

postojeća vlast pridavala prvorazrednu važnost. No, njezini će političari paralelno i dalje

marljivo raditi na tome da se stvarnom, pravom miru i suživotu ipak pruži prilika.

Analizirajući danas ondašnje postupke hrvatskoga Vrhovništva, vidljivo je da je ono bilo i te

kako svjesno realne opasnosti od agresije. Ondašnja nestrpljiva očekivanja javnosti, da vlast u

što kraćem roku učini sve u pripremi za obranu, danas se čine zaista nerealnima. Jer, u takvom

odnosu snaga očito je da je za pravu pripremu obrane trebalo i vremena i strpljenja, brižljivo i

obzirno vođenje politike. Na žalost, vremena je bilo malo. Ubrzani ritam zločina koji su

svojim potčinjenima diktirali savezni, srbijanski i vojni dužnosnici bivao je sve brži. U tom bi

svjetlu ondašnje aktivnosti i postupke Vrhovništva Republike Hrvatske trebalo i danas

promatrati.

96

Analizirajući pak stvarna događanja na terenu, valja mi reći da su se u razdoblju od 17.

kolovoza 1990. do kraja travnja 1991. u Hrvatskoj dogodila 154 podmetanja eksploziva. Od

tog eksploziva, u 43 slučaja stradali su stanovi, 26 puta željezničke pruge, 13 puta automobili,

16 puta ugostiteljski objekti, a devet puta kiosci i drugi objekti. U istom razdoblju bilo je 39

naoružanih napada u kojima su dvije osobe smrtno stradale, a 30 ih je ranjeno. Koncem

travnja završilo je jedno, da ga tako uvjetno nazovem, „opipavajuće” razdoblje u pripremi

agresije na Hrvatsku.

Pucnjavom i zarobljavanjem dvojice redarstvenika kraj Borova Sela 1. svibnja, te ubojstvom

Franka Lisice kraj Polače i masakrom dvanaestorice u Borovu Selu drugog dana svibnja,

nastupila je druga etapa agresije na Hrvatsku - otvoreni napadi i masovna ubojstva. Dakle,

više nije bila stvar samo u prijetnjama i terorističkim aktima, nego u otvorenim ubojstvima

službenih osoba! Tragedija u Borovu Selu povećala je broj ranjenih na 51, a ubijenih na čak

15 ljudi. I u ovakvoj situaciji, novi ministar obrane Šime Đodan usudio se proročanski reći da

su to „samo čarke” prema onome „što nas sve može očekivati”. Kad se nasrtaji na Hrvatsku

budu do kraja zahuktali i kad se tragične stvari počnu odvijati punom silinom, ljudi će se

sjetiti da je Đodan ipak bio u pravu.

Igre oko Mesićeva ustoličenja

Osim po tragičnim pogibijama hrvatskih policajaca, mjesec svibanj 1991. ostat će upamćen

po još mnogim događajima i njihovim sudionicima. Kalendarski, to je najprije bila lakrdija

oko izbora Stipe Mesića za predsjednika Predsjedništva SFRJ. No druga, daleko bitnija stvar

za Hrvatsku i čitavu jugoslavensku krizu, bio je referendum o samostalnosti Republike

Hrvatske. Na Vojnom sudu u Zagrebu donesena je pak presuda Virovitičanima, a pri kraju

mjeseca održana je smotra Zbora narodne garde. Svaki od ovih događaja dramatično će

utjecati na daljnji tijek zbivanja u RH.

Kakva se, dakle, lakrdija dogodila u svezi s izborom Stipe Mesića za predsjednika

Predsjedništva SFRJ? Po ustaljenom redu, svake godine na čelo Predsjedništva SFRJ,

kolektivnog šefa države, dolazio bi drugi čovjek, odnosno predstavnik neke druge republike

ili pokrajine SFRJ. U svibnju 1991. na red je došla Republika Hrvatska, odnosno njezin

čovjek Stipe Mesić, što pak nije odgovaralo ni srpskom političkom ni saveznom vojnom vrhu.

Ova ustavna rotiranja svih proteklih godina obavljana su tako redovito i prirodno da su se

činila kao formalnost. Ipak, kada toga 15. svibnja o tome bude odlučivalo Predsjedništvo

SFRJ, to ne će biti tako. Da Mesić bude predsjednik, glasovali su Bogić Bogićević iz BiH,

Vasil Tupurkovski iz Makedonije, Janez Drnovšek iz Slovenije i sam Stipe Mesić. Protiv

njegova izbora za predsjednika Predsjedništva SFRJ glasovali su predstavnici Srbije (Borisav

97

Jović), Vojvodine (Jugoslav Kostić) i Kosova (Vukašin Jokanović), dok je Momir

Bulatović iz Crne Gore odbio glasovati zbog toga što Skupština SFRJ još nije proglasila

Branka Kostića za predstavnika Crne Gore u Predsjedništvu SFRJ. Zdrav razum poodavno je

već bio napustio i mnoge članove ovoga saveznog tijela! Nakon ovakva glasovanja, dr.

Franjo Tuđman je rekao: „Mislim da će svijetu sada do kraja biti jasno tko je uzročnik

jugoslavenske državno političke krize i bezizlaznosti“.

Odluku o održavanju referenduma u svim republikama donijeli su predsjednici republika i

autonomnih pokrajina. O tome su se dogovorili još u Ohridu, a na kraju dogovor potvrdili na

sastanku u Brdu kod Kranja. Dakle, jesu li ili nisu za Jugoslaviju, republike su morale odlučiti

referendumom. Referendum u Hrvatskoj održan je na Duhove, u nedjelju 19. svibnja 1991.

godine. Glasovalo se na dva listića, plavom i crvenom. Plavi listić odlučivao je o sljedećem:

„Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država koja jamči kulturnu

autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj,

može stupiti u savez s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike

Slovenije za rješenje državne krize u SFRJ)?” Na ovo je pitanje „za” glasovao je 2.853.631

građanin s pravom glasa ili 94,17 posto birača. „Protiv” je glasovalo 126.261 građanin s

pravom glasa ili 1,2 posto birača.

Listić crvene boje nosio je pitanje: „Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji

kao jedinstvenoj saveznoj državi (prema prijedlogu Republike Srbije i Crne Gore)?” Po ovom

listiću „za” je zaokružilo 164.949 građana ili 5,44 posto. „Protiv” je bilo 2.786.814 ili 91,97

posto birača, a nevažećih, odnosno nevaljanih listića bilo je 62.571 ili 2,06 posto. Što se tiče

istočne Slavonije i Baranje te zapadnoga Srijema, gotovo isti su rezultati referenduma, pa je

svako posezanje za tim područjem bilo od provođenja referenduma nelegitimno i nelegalno.

Dakle, volja naroda, i to ne samo Hrvata, već svih onih koji su tu živjeli, bila je samostalna

Republika Hrvatska.

Najekstremniji četnici u Tenji, Markušici i Borovu Selu

Jugovojska dirigirano iz Beograda budno zaštićuje lokalne Srbe i priprema teren za

okupaciju istočne Hrvatske

Rezultati referenduma nisu previše zabrinjavali one u ovim krajevima koji su se stavili u

službu jugovojske koja je povlačila sve konce vezane uz terorističke aktivnosti Srba iz

Hrvatske i onih uveženih iz Srbije. Nakon događaja u Borovu Selu početkom svibnja 1991.

sva hrvatska sela s pretežito srpskim pučanstvom bila su takoreći izvan kontrole i u njima nije

funkcionirala hrvatska vlast. Barikade bi vrlo često osvanule, pa su se mnogi ljudi koji su

putovali prema Vukovaru, Vinkovcima i Osijeku našli u klopci i bili legitimirani i pretresani

od neslužbenih osoba. Vijesti iz mjesta koja su počeli kontrolirati odmetnuti Srbi govorile su

o sve većoj količini oružja i pridošlicama koje su se kitile četničkom ikonografijom. Dok se

na području općine Osijek po tim aktivnostima isticala Tenja, u općini Vukovar je to Borovo

Selo, a u općini Vinkovci to su bili Mirkovci.

Gotovo svake noći čula se pucnjava iz gotovo svih sela gdje su Srbi bili većina. Uspostavljena

je i stalna prometna veza između sela na području od sela Tenja preko Silaša, pa dalje prema

Boboti, Trpinji, Veri i Bršadinu. Tako je područje jugoistočno od Osijeka pa do Vukovara

bilo praktično pod kontrolom jugovojske. Ovim mjestima treba dodati još i Šodolovce,

Markušicu, Adu, Podrinje, Karadžićevo, Gaboš, Ostrovo i Antinsku Mlaku. Sela na cesti

98

Osijek - Vukovar preko Dalja pod kontrolom su terorista iz Sarvaša, Bijelog Brda i naravno,

Borova Sela. Za potpunu kontrolu rečenog područja od Dunava pa do Šodolovaca u blizini

Đakova smetnja su Erdut, Aljmaš i Dalj.

Hrvatska vlast je svoje postrojbe MUP-a za posebne namjene u tom području držala u bivšem

Centru za predvojničku obuku u Erdutu, a značajno je ojačala i Policijsku postaju u Dalju. Sve

to nije bilo ni izbliza dovoljno da se kontrolira područje kojim su nesmetano od Dunava,

odnosno Borova Sela, pa gotovo do Đakova, odnosno do sela Šodolovci prometovali oni koji

su pripremali teren za odvajanje tog područja od Republike Hrvatske. Što se tiče Baranje tu su

do lipnja mjeseca 1991. godine izvršene gotovo sve pripreme za zauzimanje bez nekih većih

problema. Obrambene pripreme tu nisu ni izdaleka bile dovoljne da bi se ovaj dio Hrvatske

uspješno branio. Što se tiče mjesta istočno od Vukovara i Vinkovaca, a posebice istočno od

Županje i jugoistočno od Vukovara, tu je u većini sela gotovo stopostotno hrvatsko

stanovništvo.

Izuzetak su nekoliko sela na cesti Vinkovci - Šid i selo Negoslavci. Na rečenoj cesti uz

Mirkovce hrvatska sela s većinskim srpskim pučanstvom su Srijemske Laze, Vinkovački i

Šidski Banovci, dok su u Starim Jankovcima, Oroliku i Tovarniku Srbi živjeli u nešto većem

postotku od hrvatskog prosjeka, jednako kao i u selu Berak. Ipak, ovo područje u svim

planovima jugovojske se tretira kao čisto srpsko, pa će srbijanski mediji, kada potkraj rujna

postignu kontrolu nad ovim mjestima, redovito javljati da je zauzeto, na primjer, „srpsko selo

Đeletovci” gdje su Hrvati bili gotovo stopostotno pučanstvo.

Svemu rečenomu treba dodati da je hrvatsko vodstvo vodilo brigu o tome da se nakon tako

jasno izražene volje naroda na referendumu o samostalnosti mora držati ispunjavanja te volje.

Dakle, kada je jasno što se sprema, nužno je učiniti sve da se Hrvatska pripremi što je moguće

bolje za vrijeme koje dolazi i da nastoji učiniti sve da to bude što kasnije i da se uspije

obraniti.

Viši policijski inspektor Stjepan Krpičak je poslan u Policijsku upravu Vinkovci, a tu je često

boravio i pomoćnik ministra Joško Morić s ciljem da se postigne sve, kako stvari ne bi

izmakle kontroli. Upravo će Stjepan Krpičak vrlo vješto i s velikim strpljenjem držati

hrvatske policajce u stegi kako oni ne bi dali povoda jugovojsci da ponovi Borovo Selo. On će

u više navrata od sredine svibnja upozoravati na Mirkovce, otkuda su se javljali nazivajući

odgovorne u Vinkovcima riječima: „Ovdje četnički štab Mirkovci”. Predsjednik Izvršnog

vijeća Skupštine općine Vinkovci Ivan Treber upozoravao je na štete u gospodarstvu, jer

većina gospodarskih subjekata je gotovo prestala raditi, a veliki broj zaposlenih je noći

provodio na barikadama, pa naravno da onda nisu bili ni za kakav ozbiljan posao.

Prometovanje cestama i željeznicom postalo je vrlo opasno i nesigurno, pa je u dogovoru s

Izvršnim vijećem općine Vukovar dogovoreno da se željeznicom prometuje do 18 sati.

99

Policijske uprave i njihovi čelni ljudi, ali i predsjednici općina i predsjednici stranaka su u to

vrijeme redovito održavali konferencije za novinare. Bio je to način da se javnost upozna s

onim što se stvarno događa i kako bi se ljude pripremilo za ono što dolazi. Tako je stvarano

ozračje u kojem su ljudi trebali znati istinu i kako bi bili spremni nositi se s onim što dolazi.

Svjedok sam događaja i znam da se pred novinarima nije ništa krilo i da su oni imali pristup

svim mjestima događaja. Nasuprot ovome, u mjesta s većinskim srpskim pučanstvom imali su

pristup samo oni novinari koji su služili pobuni i djelovanju jugovojske.

Jugovojska je tijekom svibnja i lipnja uvela još jedan oblik plašenja naroda, a riječ je o

upadima u sela i kuće s ciljem da traže odbjegle novake. Takav slučaj je 20. svibnja 1991.

iziritirao mještane Županje kada su oklopnim vozilima došli pred policijsku postaju u ovom

gradu tvrdeći da se tu kriju odbjegli novaci. Predsjednik Skupštine općine Županja Ivan

Zovak, dipl. ing., u svezi s tim obratio se javnosti rekavši kako je taj događaj upravo nakon

referenduma silno uznemirio ljude „u ovom do tada izuzetno mirnom kraju”. Županja, inače,

nije imala nikakav objekt ni vojarnu jugovojske, pa je ovim tzv. JNA očito željela pokazati da

je ona i tu gazda. Ivan Zovak će zaključiti: „Mi se u Županji nadamo kako je armija shvatila

da ubuduće treba surađivati na obostranu korist. Takvi 'bliski susreti' naroda i vojske nisu nam

potrebni, jer je teško garantirati da bi u sljedećem slučaju prošlo sve mirno”.

Bez obzira na ova upozorenja, jugovojska je nastavila po starom, krećući se između mjesta po

istočnoj Slavoniji, ali i u gradovima poput Osijeka i Vinkovaca česti gosti su oklopni

transporteri. Uvijek ih je u koloni bilo najmanje četiri, prvi je sa strojnicom iz koje su se

vidjeli redenici s bojevim strjeljivom, pokrivao prostor pred sobom, drugi lijevu stranu, treći

desnu stranu ulice, a zadnji prostor iza kolone.

Već u travnju, a naročito potkraj svibnja, se pokazalo da teroristima iz Markušice smetaju selo

Antin i Tordinci, pa su zaredale prijetnje Hrvatima u čemu su Markušici potporu davali iz

Antinske Mlake. Bio je to razlog zbog kojeg je selo Markušicu i Antin 21. svibnja posjetila i

tamo razgovarala skupina inspektora Saveznog MUP-a, predstavnika Skupštine općine i

Policijske uprave Vinkovci. Promatrači Saveznoga MUP-a tu su u istočnoj Slavoniji, Baranji i

zapadnome Srijemu na osnovi odluke Predsjedništva SFRJ imali zadatak raditi na smirivanju

situacija, a kasnije će se pokazati da su zapravo prikupljali podatke potrebne onima kojima do

mira nije stalo. Mogli su učiniti da su htjeli puno više, no ovako kako je bilo, bilo je iz razloga

što su oni bili u funkciji kupovanja vremena, što je Hrvatskoj itekako bilo važno.

Ovim razgovorima u Markušici i Antinu nazočio je i predsjednik Skupštine općine Tihomir

Zovak, dipl. ing., a Srbe su predstavljali čelnik vinkovačkog SDS-a Dragan Sabljaković,

njegov markušički kolega Ilija Petković i direktor osnovne škole iz Markušice Marko Medić.

Jedan od ciljeva razgovora u Markušici i Antinu je bio uvjeriti roditelje iz Antina da slobodno

mogu slati djecu u školu u Markušicu.

Što se tiče hrvatske djece iz Mirkovaca, oni tamo nisu više mogli u osnovnu školu, pa im je u

Vinkovcima osiguran prostor u zgradi Narodnog sveučilišta. Tako je od sredine svibnja ovo

mjesto naslonjeno na istočne rubne dijelove grada Vinkovaca bilo potpuno izvan kontrole

hrvatske vlasti. Jugovojska je svakodnevno ophodila ovo mjesto, tako što bi iz vojarne “Đuro

Salaj” oklopnim transporterima odlazila u vojno skladište Vrapčana, koje se nalazilo u blizini

Mirkovaca. Demonstracija ugroženosti tzv. golorukog srpskog naroda bila je svakodnevna i

poprimala je različite oblike, a kolika je ona bila u Mirkovcima potvrđivalo se tobože time da

im je jugovojska odvozila komunalni otpad. Stvari su bile zapravo potpuno drukčije za ovo

mjesto, jednako kao i za Tenju, Silaš, Borovo Selo, Negoslavce, Bobotu, Pačetin, Trpinju i

100

druga, koja su svakodnevno sve više postajala prave vojne utvrde. Ova sela su već tada imala

vojna vodstva, koja su činili rezervni i umirovljeni oficiri JNA, ali i odbjegli milicajci iz

policijskih uprava i postaja u Osijeku, Vukovaru i Vinkovcima.

Pomoćnik ministra unutarnjih poslova RH Joško Morić je redovito o situaciji razgovarao s

novinarima, pa je tako 23. svibnja 1991. na konferenciji za novinare govorio o zajedničkim

naporima s inspektorima Saveznoga MUP-a, da se ovdje u ovom dijelu Hrvatske postigne mir

u općinama Vukovar i Vinkovci. Morić tada kaže da su „eksplozije i ranjavanja postala

stvarnost u kojoj živimo” i da kola velika količina dezinformacija. Srbima je poslao poruku da

hrvatski policajci nisu tu da napadaju njih, niti su tu da ugrožavaju slobode ljudi, već su tu

zbog uspostave pravnog poretka. Što se tiče Saveznoga SUP-a Morić je rekao: „Tu je skupina

iskusnih policajaca i oni su jamstvo da ćemo sustavno i polako osigurati uspostavu pravnog

poretka na cjelokupnom području RH. Do sada su stvorene pretpostavke za daljnji rad. U

zadnja tri dana imali smo radne i koordinirane sastanke sa čelnicima skupština općina,

izvršnih vijeća, vođama stranaka i predstavnicima vojarni koji imaju istu svrhu. Najveći

problem su naoružani civili koji oružje nose nelegalno”. Upravo ti naoružani civili su po

načelu spojenih posuda funkcionirali u dosluhu s Beogradom i jugovojskom.

Naoružani civili su, primjerice, rušili željezničku prugu Vinkovci - Vukovar - Dalj i

onemogućavali funkcioniranje luke Vukovar. Oni su postali prijetnja gospodarstvu ovog

dijela Hrvatske, pa su ovi iz Mirkovaca i Srijemskih Laza ugrožavali proizvodnju nafte i

zemnog plina na nalazištima INA Naftaplina od Šidskih Banovaca, Đeletovaca do Privlake.

Upravitelj radilišta i proizvodnje Boris Veronek, ing., često je javljao o prekidima proizvodnje,

a 25. svibnja 1991. godine javio je o postignutom sporazumu s odmetnutim selima s pretežito

srpskim pučanstvom uz pomoć Saveznog SUP-a. Riječ je o tome da se u Đeletovcima vadilo

dnevno 577 tona nafte i 67.000 kubičnih metara plina. Svakako da odmetnici ne bi mogli to

što čine u gospodarskom slabljenju ovog dijela Republike Hrvatske činiti da nisu upućeni na

to od jugovojske, i da u tome nisu imali njenu potporu. Riječ je o smišljenom vojnom planu i

on je doslovno provođen onako kako je to zamislila jugovojska koja je pripremala agresiju na

ovo područje Republike Hrvatske. Kad god su odmetnici i teroristi poduzimali neku od svojih

aktivnosti, odmah se tu pojavila jugovojska, tvrdeći da je njena uloga smirivanje situacije.

Sva tri vijeća Skupštine općine Vukovar zasjedala su 27. svibnja, no pitanje smjene Slavka

Dokmanovića, predsjednika SO-a, nije se našlo na dnevnom redu. Ovaj ekstremni Srbin koji

je na vlast u vukovarskoj općini došao kao reformirani komunist, nije smatrao nužnim ni da

objasni što je radio posljednjih tjedana kada nije dolazio na posao. Iako je oporba, predvođena

Tomislavom Merčepom, pokretala inicijativu za smjenu Slavka Dokmanovića, ona za to nije

mogla u Skupštini općine Vukovar dobiti potrebnu većinu. Reformirani komunisti su redovito,

kada se trebalo glasovati o tome, napuštali dvoranu Skupštine općine Vukovar. Tog dana

Skupština općine Vukovar donosi odluku da se osnuje povjerenstvo koje će obići sve mjesne

zajednice i razgovarati s mještanima o smirivanju situacije. Sve će to na kraju ostati samo na

pokušaju, jer sljedećih dana će stvari biti jednako loše i samo lošije, a svemu tome doprinosile

su prije svih aktivnosti jugovojske.

101

Sramna uloga američkoga državnog tajnika Jamesa

Bakera

Moskva i europska „dvanaestorica“ protiv osamostaljenja Hrvatske i Slovenije

Sve više problema u prometovanju imat će autobusni prijevoznici „Polet” iz Vinkovaca,

„Panturist” iz Osijeka i „Čazmatrans” iz Vukovara. Nekim cestama je prometovanje postalo

nemoguće, ne samo zbog barikada koje su se pojavljivale iznenada i tako i nestajale, već i

zbog pucanja na autobuse, maltretiranja putnika, pa i otimanja autobusa i vozača. Čelni ljudi

Osijeka, Belog Manastira, Vinkovaca, Vukovara, Iloka i Županje stalno su pozivali na razum i

molili građane da se ne daju uvući u oružani sukob kojeg su teroristi i jugovojska priželjkivali.

Sljedećih dana svi rečeni oblici izazivanja i stalne šetnje oklopnih vozila jugovojske su

nastavljeni, a mještani Šarengrada prijavili su Hrvatskoj policiji stalne upade srbijanskih

specijalaca na njihovu Šarengradsku adu, gdje su oni oduvijek držali svoju stoku na slobodnoj

ispaši. Šarengradska ada je otok dužine desetak kilometara i cijeli se nalazi na hrvatskome

državnom prostoru, a sada je cilj taj otok prisvojiti Republici Srbiji. Na žalost niti danas,

dvadest godina poslije, hrvatska vlast nije riješila pitanje tog otoka i tolerira i dalje srbijansko

vojvođansku nazočnost.

Tzv. JNA je 14. lipnja u selu Markušica preko svojih pričuvnih oficira organizirala vježbu za

civilno pučanstvo, a uvježbavali su zamračivanje i druge mjere iz programa civilne zaštite.

Zaredale su pljačke obiteljskih kuća u selima s miješanim pučanstvom, onih Hrvata koji su na

privremenom radu u Njemačkoj. Tako su u Oroliku opljačkane kuće Andrije i Mare Balaž i

Johana Sepa. Prometovanje željezničkom prugom Vinkovci - Luka Vukovar sve je duže u

prekidu, pa je upitno prevoženje pristigle robe tegljačima u ovu najveću hrvatsku riječnu

luku.

Od sredine lipnja seljaci su na svoje njive počeli odlaziti u skupinama i pod zaštitom

pričuvnoga sastava policije. Ovako je bilo od Osijeka do Vukovara i Iloka, te od Vinkovaca

do Županje svugdje, gdje su u susjednom selu Srbi bili makar i relativna većina. Svakodnevno

su stizale vijesti i o ugrožavanju radnika Hrvatskih šuma, primjerice, u šumi Jankovačka i

Petrovačka Dubrava. Nastavljeno je miniranje pruge Vinkovci - Luka Vukovar, ali sada i one

Vinkovci - Brčko, redovito u željezničkoj postaji Vrapčana u blizini Mirkovaca.

Da su se izdaleka Srbi u vukovarskoj općini pripremali na agresiju pokazuje i informacija iz

Sekretarijata za narodnu obranu općine Vukovar. Kada su Hrvati u tom Sekretarijatu, koji je

bio potpuno u rukama ekstremnih Srba, preuzeli upravu, izvršena je inventura. Utvrđeno je da

nedostaje 560 vreća za spavanje, 450 pribora za jelo, 236 odijela civilne zaštite, 104 sanitetske

torbe, 114 šatorskih krila, 27 nosila i veća količina drugog, isključivo vojnog materijala. U

102

više navrata je utvrđeno da se iz bolnica u Osijeku, Vukovaru i Vinkovcima krade medicinsko

- sanitetski materijal i odnosi u sela s pretežito srpskim pučanstvom. Tamo su se stvarale

civilne službe koje trebaju funkcionirati u ratnim uvjetima. Izdvajaju se Tenja, Trpinja,

Borovo Selo i Mirkovci, ali i druga manja mjesta, gdje se planski i sustavno pripremaju centri

iz kojih je u to vrijeme upravljano pobunom.

Kada je u pitanju Vukovar, tamo se u specifičnim uvjetima, posebice stoga što HDZ nije

bio na vlasti, pripremala obrana na čelu koje je Tomislav Merčep. Potpuno je drukčije u

selima s hrvatskom većinom poput Bogdanovaca, Sotina, Šarengrada, Tovarnika i

drugih gdje je HDZ na vlasti i gdje su mjesne zajednice organizirale obranu. Što se tiče

Belog Manastira i Baranje, tamo su sve obrambene pripreme gotovo potpuno

onemogućene, a sve što je činjeno, činjeno je u okviru MUP-a RH. Osijek, Vinkovci i

Županja su bili u potpuno drukčijem položaju, a tu su osim HDZ-a i međustranačka

vijeća djelovala u funkciji priprema obrane. Ne pripremati se za obranu nakon svega što

se događalo i dogodilo u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, bilo bi političko

sljepilo. Znali su to dobro i oni koji su bili na čelu Sekretarijata za obranu, poput

Branimira Glavaša u Osijeku, Josipa Pećija u Vinkovcima i već rečenog Tomislava

Merčepa u Vukovaru.

Ovdje na istoku Hrvatske je sve vrlo rano bilo jasno, pa je bio problem kako uvjeriti

neke u Zagrebu koliko su stvari ozbiljne, kao i uvjeriti one koji su htjeli brzi obračun s

neprijateljem da treba biti strpljiv. Dakle, trebalo je ljude ovdje na mjestu svih tih

izazova terorista i Jugovojske pripremiti za neizbježno, ali da to bude onda kada to

najviše odgovara Hrvatskoj kao cjelini. Trebalo je „pokazati zube“, odnosno pokazati

da će se svaki dio Hrvatske braniti, no i u tome je trebalo naći mjeru i stati kada treba.

Događaji u Republici Hrvatskoj, posebice oni na istoku, gdje su događaji poprimili

zabrinjavajuće tijekove i razmjere, došli su pod povećalo i međunarodne zajednice.

Tako je veleposlanik SAD-a u SFRJ Warren Zimmermann u Zagrebu predsjedniku

Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu rekao da je „interes SAD-a da se svi problemi i

sukobi rješavaju pregovorima i demokratski, uz puno pošitvanje ljudskih prava”. A

predsjedniku Hrvatskoga Državnog Sabora dr. Žarku Domljanu Zimmerman je

priznao da je tzv. Krajina „isključivo hrvatski teritorij”.

Hrvatski sabor započeo je 18. lipnja 1991. svoje „trajno zasjedanje”, s nakanom da

potraje sve dok se ne donesu svi zakoni i drugi državno pravni dokumenti potrebni da se

plebiscitarno izražena volja hrvatskoga naroda o samostalnosti provede u djelo. Sve što

je trebalo učiniti, a riječ je bilo o više od šezdeset prijedloga zakona, trebalo je učiniti do

30. lipnja.

U skladu s time, već 20. lipnja 1991. Vlada Republike Hrvatske uputila je Saboru

prijedlog Zakona o obrani. Zatražena je hitna procedura u njegovu donošenju. Kao

predlagač, Vlada je napomenula i sljedeće: „Ocjenjujući stanje zakonskog uređenja

obrambenog sustava, ističemo da to uređenje više ne odgovara ostvarenim promjenama

u političkom i gospodarskom sustavu, a u određenim dijelovima koji se odnose na

ustrojstvo teritorijalne obrane, vojne obveze, civilne zaštite, te na prava i obveze pravnih

i fizičkih osoba u suprotnosti su s važećim ustrojstvom Republike Hrvatske”.

Prijedlog Zakona predviđao je da glavni čimbenik obrane suvereniteta, neovisnosti i

teritorijalne cjelovitosti budu Hrvatske oružane snage. Oružane snage tvorile bi jednu

103

cjelinu, a sastojale bi se od Hrvatske vojske i Zbora narodne garde. U Oružanim

snagama predviđala se uporaba hrvatskogajezika i latiničnog pisma. Oblici Oružanih

snaga bili bi Kopnena vojska, Ratno zrakoplovstvo i Ratna mornarica. Nadalje, u

Oružanim snagama zabranjuje se osnivanje stranaka i svaka politička aktivnost.

Mobilizacijom Oružanih snaga zapovijeda predsjednik Republike, a svaki građanin

dužan je štititi i braniti neovisnost i teritorijalnu cjelovitost Republike Hrvatske. Svaki

građanin podliježe vojnoj obvezi, radnoj obvezi, obvezi sudjelovanja u Civilnoj zaštiti,

Službi motrenja i obavješćivanja te materijalnoj obvezi. Danom stupanja na snagu ovog

zakona, Republika Hrvatska ne će više upućivati svoje novake na služenje vojnog roka u

JNA izvan područja Republike Hrvatske. Od ovoga bi se odstupalo samo u slučaju da se

postigne konfederativni ugovor koji bi predviđao neke zajedničke vidove vojske.

Na skupnoj sjednici Hrvatskoga sabora održanoj tog dana, dakle 20. lipnja, kad je

Vlada i uputila ovaj prijedlog, obrazloženje prijedloga Zakona o obrani dao je ministar

obrane Republike Hrvatske, general Martin Špegelj: „Zakon o obrani jedan je od

najvažnijih propisa za ostvarivanje i zaštitu suvereniteta Republike Hrvatske”. U

nastavku izlaganja, Špegelj je rekao da će ovaj zakon označiti ustrojavanje Oružanih

snaga koje tvori Hrvatska vojska i Zbor narodne garde. Zakonom je predviđeno, kao

što je to predviđeno i zakonima u drugim suverenim modernim državama, da se u

slučaju izravne ugroženosti ratom, po odluci predsjednika države ustrojava ratni

kabinet. Ratni kabinet bi pripremao donošenje potrebnih odluka u svezi s uporabom

Oružanih snaga. Predviđeno je da predsjednik Republike može na ministra obrane

prenijeti određene poslove vođenja i zapovijedanja Oružanim snagama, ali ne i odluke o

uporabi Oružanih snaga.

Špegelj je posebno istaknuo da se u ovom modernom zakonu o obrani usklađenom s

europskim dostignućima predviđa i mogućnost „prigovora savjesti”, pa tako oni koji

zbog vjerskih ili moralnih razloga nisu pripravni služiti u Oružanim snagama, mogu tu

obvezu obaviti u Civilnoj zaštiti ili sličnim službama. Što se tiče financiranja obrane, ono

se treba temeljiti na osnovi načela javnih rashoda. Sva sredstva do sada izdvajana za

financiranje saveznih oružanih snaga, kako je istaknuo ministar Špegelj, znatno su veća

od onih koja su potrebna za financiranje Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Nekoliko dana prije hrvatsko-slovenskog proglašenja neovisnosti u Jugoslaviju je

doputovao državni tajnik SAD-a James Baker. Toga dana, 21. lipnja 1991., imao je čak

jedanaest odvojenih sastanaka, i to s predsjednicima predsjedništava svih

jugoslavenskih republika, ministrima Savezne vlade i članovima Predsjedništva SFRJ.

Poznato je da je CIA već ranije upozorila da Jugoslavija ne će moći ostati cjelovita i da

će sve skupa dovesti do rata. Nekoliko godina kasnije, u TV-seriji „Smrt Jugoslavije”

BBC-ja, prema vlastitim sjećanjima na te susrete, Baker je rekao i ovo: „Pitanje je bilo

hoću li im pokušati objasniti što će im se, prema našem mišljenju, dogoditi ako raskid ne

bude miran. Nismo bili naivni, ali smatrali smo da će nas, ako si ne damo truda, optužiti

da nismo pokazali ni dobru volju. I tako, iako znajući da imamo vrlo malo izgleda za

uspjeh, otišli smo i dali si truda“.

Činjenica je da je državni tajnik SAD-a upozorio slovenskoga predsjednika Milana

Kučana, jednako kao i hrvatskoga predsjednika dr. Franju Tuđmana, da Helsinška

deklaracija priznaje samo mirno samoodređenje, a ne osamostaljenje silom. No,

činjenica je i to da je Miloševiću, Joviću i Kadijeviću rekao da će SAD vršiti pritisak na

Hrvatsku i Sloveniju da ne proglase neovisnost. Ipak, najvažnije što je James Baker

104

rekao bilo je da „SAD ne će tolerirati uporabu sile kojom bi se spriječilo proglašenje

neovisnosti“. Što je još rekao američki državni tajnik, do danas nije obznanjeno, no

postoji opće mišljenje da je saveznim tijelima ipak dao mig da mogu Hrvate i Slovence

„lagano udariti po prstima”.

Na najave odluka hrvatskoga odnosno slovenskog parlamenta međunarodna je

zajednica, dakle, reagirala vrlo suzdržano. Bijela kuća deklarativno je podržala

nacionalne težnje Hrvatske i Slovenije za autonomijom i suverenitetom, uz uvjet da do

toga dođe mirnim putem. Beogradska Politika prenijela je izjavu šefa ruske tajne službe

KGB-a, generala V. Krjučkova, koji je izjavio da Jugoslavija treba ostati jedinstvena jer

bi se tako svi osjećali sigurnije. Dvanaest zemalja Europske unije 23. lipnja 1991.

donijelo je odluku da ne će priznati neovisnost Hrvatske i Slovenije ako te republike

jednostrano odluče napustiti jugoslavensku federaciju.

Agresija na Sloveniju

Vrhovna državna tijela SFRJ i Srbije pokrenula sustavno urušavanje suvereniteta i

demokratskog ustavnog poretka Republike Hrvatske

Policijska uprava Vinkovci 29. svibnja organizirala je konferenciju za sve brojnije novinare

koji su ovdje pratili događaje, a na konferenciji su govorili uz Joška Morića i Stjepana

Krpičaka, Jovan Vučković, pomoćnik Saveznoga sekretara za unutrašnje poslove i Predrag

Čulafić, specijalni savjetnik u Saveznome sekretarijatu. Joško Morić tada kaže: „Do sada

poduzete mjere dovele su do razine općeg stanja koje se može ocijeniti bitno drukčijim od

onoga početkom svibnja. U prošlom tjednu nije bilo ubojstava i ranjavanja, fizičkih napada, a

broj pucanja i eksplozija sveden je na minimum. Uklonjene su barikade i stvorene objektivne

pretpostavke za normalan život. Još uvijek ima problema i strahova, posebice u Vukovaru.

Najveći su problem dezinformacije i još jednom se obraćam građanima da na njih ne

nasjedaju”. Bilo je govora o povlačenju pričuvnog sastava MUP-a, ali i o oduzimanju

nelegalnog oružja kojeg je kod Srba bilo u količinama, koje su potvrdile da nije riječ o obrani.

Govorio je i Jovan Vučković, koji je izjavio da oni nisu u istočnoj Slavoniji, Baranji i

zapadnom Srijemu vidjeli četnike, na što je odgovorio Joško Morić da to nije uopće upitno.

Vučković je na to odgovorio da nije bitno što netko nosi na glavi i je li to četnička ili ustaška

105

oznaka, već da je bitno što je u glavama ljudi. Vučković dalje kaže: „To treba izbijati iz glava

ljudi”. Dalje je bilo riječi o stvaranju zbjegova za Srbe u Vojvodini i da je dio Hrvata istjeran

iz nekih sela. Morić je zaključio da je to činjenica, no da se ljudi vraćaju, a da će se utvrditi

koliko su oni sigurni.

Vrijeme će pokazati da su Srbi po vojnom naputku zapravo vježbali izvlačenje pučanstva

suvišnog u vrijeme agresije, jer su im trebale njihove kuće za vojsku. Što se tiče Hrvata,

njihovo istjerivanje je dio plana smišljenog u Beogradu kojem je cilj trajni odlazak Hrvata

radi promjene sastava pučanstva. Tijekom priprema terena, Srbi u selima između vinkovačke i

vukovarske općine pokušali neka sela iz vinkovačke općine pripojiti vukovarskoj kako bi

promijenili nacionalnu strukturu.

Što se tiče referenduma, u većini mjesta u kojima su se Srbi odmetnuli nije bilo glasovanja,

jer im njihovi samozvani vođe nisu to ni dopustili. Računa se da je takvih birača s pravom

glasa u Hrvatskoj bilo oko 100.000, dakle nešto više od tri posto biračkog tijela. Provođenjem

referenduma, Republika Hrvatska pridružila se Republici Sloveniji gdje je sličan referendum

već održan. Time je započeo proces odvajanja od SFRJ. Sve sljedeće odluke Vrhovništva

Republike Hrvatske vezane uz tzv. razdruživanje sa SFRJ ovime su postale i legitimne i

legalne.

General Martin Špegelj kao ministar obrane dao je hrvatskoj javnosti prvu informaciju o

ZNG-u. Govoreći o brojnom stanju ZNG-a, rekao je da postoji devet brigada i da svaka

brigada broji između dvije i dvije i pol tisuće pripadnika. Polovica tog broja je aktivni sastav.

Uz njih, postoje još i pričuvne brigade koje imaju isti broj pripadnika. „Naoružanje pripadnika

ZNG-a isključivo je obrambenog karaktera”, potom je nastavio „Časnici i dočasnici ZNG-a

školovani su u vojnim školama i akademijama, te u Visokoj školi MUP-a Republike Hrvatske.

Od zapovjednika vodova pa naviše, to je visokoobrazovani časnički kadar, a pripadnici ZNG-

a su unovačeni na dragovoljnoj osnovi. Hrvatska je težila mirnim i demokratskim rješenjima,

a ta je politika pobijedila. Hrvatska se nije dala uvući u zamku oružanog sukoba druge vrste.

Ako bi bila ugrožena temeljna prava Hrvatske, branit ćemo se svim raspoloživim sredstvima i

pozvati svijet i druge jugoslavenske narode da nam pomognu“.

Na smotri Zbora narodne garde, koja je upriličena 28. svibnja na stadionu NK Zagreba, bili su

postrojeni pripadnici Počasne predsjedničke garde, Združeni odred policije, Mornarička

brigada ZNG-a, Plave beretke, diverzanti, padobranci, pripadnici protuzračnih i protuoklopnih

jedinica, pripadnici motoriziranih i zračnih jedinica pričuvnog sastava, glazba ZNG-a i sinjski

alkari. Treba reći da su mnogi koji su se našli tu u stroju bili iz Slavonije, Baranje i zapadnog

Srijema i da su imali brojna iskustva u suzbijanju terorizma, ali i bliske susrete s JNA.

Nakon obilaska postrojenih jedinica, dr. Franjo Tuđman pozdravio je postrojene: „Gardisti i

redarstvenici, pozdrav Domovini!” Nakon uzvraćenog poklika „Pozdrav!”, slijedilo je

polaganje prisege. Svi postrojeni izgovorili su sljedeći tekst: „Svečano prisežem da ću vjerno i

časno izvršavati dužnosti koje se od mene, pripadnika Hrvatske narodne garde zahtijevaju, i

da ću se i svjesno i odgovorno pokoravati svim službenim naredbama i zapovijedima.

Prisežem da ću, i uz žrtvu vlastitog života, štititi i braniti svoju domovinu Hrvatsku i njen

suverenitet, teritorijalnu cjelovitost i sve njene građane!”

Poslije polaganja prisege, dr. Tuđman je zapovjednicima ešalona predao brigadne zastave,

čime su određeni osnovni dijelovi prvih četiriju brigada Zbora narodne garde. Potom se

postrojenim pripadnicima specijalnih postrojbi policije i Zbora narodne garde obratio

106

predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman: „Vi ste danas položili prisegu i preuzeli

veliku i plemenitu obvezu. Pred nama su, naime, odlučni trenutci. Nadam se da ćemo

demokratskim putem spriječiti one koji nam žele raditi o glavi. Ali, bude li potrebno, branit

ćemo svi skupa do posljednjeg svoju slobodu i suverenost. Nepunu godinu dana nakon

uspostave nove demokratske vlasti, mi smo začeli naše oružane snage i u normalnim uvjetima

to bi bilo sasvim logično. Ali mi živimo u nenormalnim uvjetima. Od samog početka smo

suočeni s raznim prijetnjama. Pokazali smo dostojanstvo i obzirnost. Mi smo miroljubiv narod,

no moramo stvoriti silu, jer ima onih koji bi htjeli protiv hrvatske slobode i suverenosti.

Narodna garda ima zadatak osigurati mir svim građanima Republike. Zato morate prije svega

steći povjerenje svih građana. Sve donedavno, ljudi u odorama bili su omraženi u narodu zbog

vlasti kojoj su pripadali. Niti jedan narod nije izabrao slobodu bez žrtava. I mi smo ih, na

žalost, već dali. Jesmo za mir i demokraciju bez žrtava, ali znamo da ćete svi vi i narod ustati

kao jedan ako bi našu slobodu trebalo braniti. Vi ste začetak buduće Hrvatske vojske. Ne

ćemo se naoružavati radi osvajanja tuđih teritorija, imat ćemo onoliko koliko nam je potrebno

za slobodu Hrvatske i hrvatskog naroda u cjelini.”

Jedini zaključak sviju onih koji su nazočili ovom događaju mogao je biti da Hrvatska u ovih

godinu dana nije sjedila prekriženih ruku. Učinjeno je neočekivano mnogo. U stroju se našao i

dobar dio onih koji su 5. kolovoza 1990. pristupili Prvom tečaju za hrvatske redarstvenike.

Poslije ovog postrojavanja mnogi će od njih otići na područja gdje je već nastala psihoza

ratnog stanja i do kraja činiti prvu crtu obrane. Upravo će oni i 1995. godine, u vrijeme vojno-

redarstvenih operacija Bljesak i Oluja biti u prvim redovima postrojbi koje će oslobađati

Republiku Hrvatsku.

Prema Hininoj vijesti od 30. svibnja 1991., u povodu prve obljetnice Dana državnosti

Hrvatski državni sabor održao je svečanu sjednicu na kojoj se gostima i zastupnicima obratio

dr. Franjo Tuđman, predsjednik Republike Hrvatske. Govoreći, dr. Tuđman podsjetio je na

bitne događaje koji su obilježili prvu godinu nove vlasti. „Glavni i konačni cilj takve naše

politike bio je i ostaje da na vlastitim, hrvatskim i europskim demokratskim zasadama

ostvarimo punu suverenost i samostalnost hrvatske države”, naglasio je dr. Tuđman.

„Istodobno želimo ostvariti takvu demokratsku preobrazbu sveukupnog hrvatskog društva, da

bi nam preporođena domovina - Republika Hrvatska - mogla postati ravnopravnim

sudionikom stvaranja nove zajednice europskih naroda, ali prije svega zemljom blagostanja i

sreće za sve svoje građane, da bi mogla vratiti u krilo svoje domovinske slobode i

demokracije i mnoštvo svojih sinova i kćeri iz svih krajeva svijeta, raspršenih silom

povijesnih nedaća.”

U daljnjem izlaganju, dr. Tuđman će zaključiti da je sada već potpuno otvoreni cilj tih snaga

rušenje suvereniteta Republike Hrvatske i demokratskim izborima uspostavljene nove i

drukčije vlasti: „Stoga moramo ustvrditi, da se u praktičnom životu, mnogim postupcima

vrhovnih državnih tijela SFRJ, kao i Republike Srbije, sustavno išlo za urušavanjem

suvereniteta i demokratskog ustavnog poretka Republike Hrvatske. Bez tog ne bi bila moguća

pojava velikosrpskog odmetništva i četničkog terorizma uperenog ne samo protiv legalne

vlasti i integriteta Republike Hrvatske, nego i protiv same opstojnosti hrvatskog naroda u

njegovoj Domovini.”

Podsjećajući u kakvom je stanju nova vlast preuzela Republiku Hrvatsku, misleći pritom na

gospodarsku, socijalnu, moralnu i svaku drugu krizu hrvatske države i društva, dr. Franjo

Tuđman se u završnom dijelu svog govora osvrnuo na sve ono što je učinjeno u proteklih

107

godinu dana na području gospodarstva, znanosti i kulture te još jednom upozorio na problem i

položaj Srba u Hrvatskoj: „Novi Ustav Republike Hrvatske određuje i usklađuje položaj

srpske i drugih nacionalnosti u Hrvatskoj prema europskim demokratskim načelima. Na razini

pojedinca, Srbima se jamče sva ljudska prava, a na razini kolektiviteta Srbima treba osigurati

kulturnu i lokalnu samoupravu. Ovu demokratsku promjenu prihvatila je većina Srba u

Hrvatskoj, a nema nikakvih prigovora od strane bilo koje druge nacionalnosti u Republici

Hrvatskoj. Hrvatski i srpski stručnjaci još od prošlog ljeta zajednički rade na projektu kulturne

autonomije.”

I tako, dok je predsjednik Republike Hrvatske pokušavao objasniti koji su razlozi agresivne

velikosrpske politike i komunističko unitarističkih snaga, te su iste snage otvoreno krenule

demonstrirati silu u susjednoj Republici Sloveniji. Činjenica jest, da je Slovenija bila ispred

Hrvatske u aktivnostima koje su vodile prema osamostaljenju, no je i činjenica da je ona na

tom putu imala daleko manje problema. Prije svega, Slovenci nisu imali Srbe, a pogotovo ne

Srbe koji bi uzeli oružje u ruke i digli pobunu. Beograd je i prečesto znao reći da, što se tiče

Slovenaca, oni mogu otići iz Jugoslavije, ali ne i drugi narodi, jer da su Srbi odlučili živjeti u

jednoj državi.

Deklaracija o uspostavi suverene i samostalne Republike

Hrvatske

JNA izvršila agresiju na Republiku Sloveniju

Šestog dana neprekidnog zasjedanja, 25. lipnja 1991. Hrvatski državni sabor Republike

Hrvatske donio je Deklaraciju o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske,

Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske te druge temeljne državno-

pravne odluke kojima je Hrvatska postala samostalna republika. Hinina vijest poslana u svijet

sadržavala je i ove retke: „U trenutku kada je dr. Franjo Tuđman, predsjednik Republike

Hrvatske, s govornice Hrvatskog sabora obznanio svijetu volju naroda da Hrvatska bude

slobodna država, sa zvonika crkve sv. Marka zazvonila su zvona, a sabornicom se prolomio

pljesak i zapjevana je ‘Lijepa naša domovino’. Predsjednik Sabora dr. Žarko Domljan

uzviknuo je: ‘Rođena je država Hrvatska! Neka joj je sretan i dug život!’” Istoga dana, samo

jedan sat kasnije, i slovenski parlament proglasio je samostalnost i neovisnost Slovenije.

108

Odmah sutradan nakon hrvatske i slovenske odluke o razdruživanju i osamostaljivanju, sva tri

vijeća Hrvatskoga državnog sabora na odvojenim su sjednicama donijela odluku o priznanju

Republike Slovenije kao samostalne i neovisne države. Istoga dana učinila je to i Skupština

Slovenije priznavši Republiku Hrvatsku. U povodu ovoga međusobnog priznanja dviju

republika, prema vijesti koju je putem Reutersa u svijet poslao Robert Maxwell, dr. Franjo

Tuđman je izjavio da će Hrvatska pokušati sve da se svi problemi riješe na demokratski i

civiliziran način. No, dr. Tuđman je rekao i to, da će „hrvatske vlasti na svaki politički ili

vojni napad na Hrvatsku odgovoriti dostojanstveno i na civiliziran način”. Koristeći Reuters

kao mogućnost da se o hrvatskim stajalištima čuje šire u svijetu, dr. Tuđman je pozvao

međunarodnu zajednicu da dadne potporu neovisnosti Hrvatske.

Na sjednici hrvatskoga Vrhovnog državnog vijeća održanoj 26. lipnja 1991. u večernjim

satima donijeta je odluka da se od JNA zatraži da smanji punu bojnu gotovost svojih jedinica i

da se povuče u vojarne, te dopusti hrvatskim policijskim snagama rješavanje oružane pobune

hrvatskih Srba. Ako to JNA ne učini, Hrvatska je zaprijetila da će Zbor narodne garde biti

prisiljen suprotstaviti se postrojbama JNA. Bilo je govora i o odluci Hrvatskoga držvnog

sabora o osamostaljenju te o sljedećim koracima koje bi trebala poduzimati Republika

Hrvatska. Odlučeno je da se Saboru predloži utvrđivanje načina povlačenja predstavnika

Hrvatske iz saveznih tijela te da se ostave samo oni koji će pomoći u razdruživanju sa SFRJ.

Dva dana nakon proglašenja neovisnosti, JNA je napala Sloveniju. Krvavi događaji, posebno

u Mariboru i Ptuju, pokazivali su da JNA nije poštivala nikakva pravila, pa ni međunarodna.

Prisilnim uredovanjem na granici Slovenije s Austrijom počeli su kršiti sve ustavne zakone

vlastite države. Uvod u agresiju JNA na Sloveniju bio je tzv. Carinski rat. Slovenija je

odbijala u saveznu blagajnu uplaćivati carinske pristojbe, pa je Savezno izvršno vijeće počev

od 14. lipnja 1991. godine počelo primjenjivati odluku da Slovenija može uvoziti robu tek kad

novac za carine stigne u Beograd. Slovenci su se oduprli, pa je slovenska Vlada, pozivajući se

na vlastiti Ustav, donijela Uredbu prema kojoj carinarnice ne smiju primjenjivati Odluku

Saveznoga izvršnog vijeća. Tzv. JNA je ovom odlukom SIV-a i Saveznog predsjednika

Izvršnog vijeća Ante Markovića jednostavno dobila zeleno svijetlo za djelovanje i tzv. JNA

je na žalost krenula u rat.

Ukratko, što se tiče rata u Sloveniji odnosno agresije na ovu republiku, sve je započelo u noći

izmedu 25. i 26. lipnja 1991. kad je 400 saveznih policajaca i 270 carinika hitno doveženo u

vojnu bazu u Cerklju. Odatle su ih prebacili u vojarne JNA smještene bliže državnoj granici, a

onda i na same granične prijelaze. Na graničnim prijelazima njihov je posao osiguravalo oko

2000 vojnika. Izravni pak napad JNA krenuo je u ranu zoru 27. lipnja. Kao potpora

jedinicama koje su već bile u Sloveniji, iz Karlovca i vojarni iz sjeverozapadne Hrvatske

prema Sloveniji su zatutnjale nove oklopne kolone.

Odmah u pet sati ujutro predsjednik Republike Slovenije Milan Kučan hitno je sazvao

slovensko vodstvo i od ministra obrane Janeza Janše zatražio izvješće. Nakon kratkog

izvješća i jasne potvrde da je na djelu agresija, Janša je rekao da Slovenija ima dvije

mogućnosti: jedna je popustiti, pa tako propustiti povijesnu priliku za neovisnost, a druga je -

oduprijeti se! Što su Slovenci odlučili, zorno je pokazao Kučan obraćajući se naciji putem

TV-a i radio Slovenije, kad je rekao da će se „odgovoriti svim mjerama na taj čin agresije”.

Dotle je Teritorijalna obrana Slovenije već dobila zapovijed da na silu odgovori silom.

Istodobno, Slovenija je opozvala sve svoje predstavnike u saveznim tijelima SFRJ. Janez

Drnovšek odmah se povukao s mjesta člana Predsjedništva SFRJ i vratio u Ljubljanu.

109

General Martin Špegelj u službi jugoslavenskih vlasti

Istog dana, kad je JNA napala Sloveniju, u Hrvatskoj je predsjednik dr. Franjo Tuđman

imenovao novog ministra obrane. Ministrom je postao dr. Šime Đodan. General Martin

Špegelj imenovan je zapovjednikom Zbora narodne garde. Ova je smjena bila očigledno plod

duboka neslaganja generala Špegelja i dr. Franje Tuđmana u načinu daljnjeg vođenja obrane

Republike Hrvatske ali je ipak Tuđman dao priliku generalu Špegelju.

Predsjednik Tuđman nije prihvaćao ranije prijedloge generala Špegelja da se napadnu vojarne

JNA. Valja mi reći da je Špegelj imao veliku potporu ljudi pri vrhu RH i da je bilo malo onih

koji su razumjeli zašto je dr. Tuđman tako uporno protiv napada na vojarne. Kad je na dan

napada na Sloveniju general Špegelj ponovno predložio da se napadnu vojarne i umiješa u rat

u Sloveniji, on ni tada u svojim prijedlozima nije bio usamljen. No, Tuđman je Špegelja

ponovno odbio! Najkraće rečeno, dr. Tuđman je bio protiv jer bi se takav čin protiv JNA u

svijetu smatrao čistim terorizmom, a po zdravom razumu, to bi bilo ravno samoubojstvu.

Hrvatska u tom trenutku još nije bila spremna za obranu iako je na tom planu učinila mnogo.

Što se tiče političke stvarnosti, Hrvatska je zahvaljujući referendumu imala legalitet i

legitimitet za obranu, ali ne i za napad. Uz to, i međunarodna se zajednica počela sve

otvorenije miješati u „rasplitanje jugoslavenske krize”. Upozorenja Hrvatskoj išla su u smjeru

toga da Helsinška Deklaracija jasno govori da je razlaz moguć ali nikako ako to bude rezultat

oružja i sile. General Martin Špegelj čije hrvatstvo nije upitno sigurno nije uvažavao činjenicu

da treba uvažavati dokumente međunarodne zajednice koje je potpisala i Jugoslavija, država u

rasulu. Tuđmanu je cilj bio odugovlačiti i nastojati izbjeći rat, no ako se već ne može izbjeći,

svakako uznastojati izbjeći ga prije jeseni. Jer, jesen je godišnje doba koje bi zbog očekivanih

kiša i blata usporilo agresorove teške oklope i mehanizaciju. Dakle, više bi odgovaralo

braniteljima, koji će se dotle opskrbiti protuoklopnim sredstvima. Jednostavno rečeno trebalo

je proći određeno vrijeme u kome će se prepoznati agresor i njegova žrtva.

O eventualnom kretanju Hrvata na vojarne i uhićivanju oficira JNA te angažiranju u ratu u

Sloveniji, pisao je i general Veljko Kadijević u knjizi „Moje viđenje raspada - vojska bez

države”, objavljenoj 1993. u nakladi „Politike“, u Beogradu. Na strani 129. napisao je:

“Raznim povodima, Tuđman je u nekoliko navrata rekao kako su od njega tražili i predlagali

mu da napadne JNA za vreme oružanih sukoba u Sloveniji i kako je to on odbio. Ja nisam ni

jednom prilikom te njegove izjave komentirao, ali sam smatrao i onda i sada, da bi za nas bilo

bolje, da nas je tada napao nego kasnije, jer je bilo očigledno da do sukoba mora doći, a da

vreme radi više protiv nas nego za nas, kao i da mi, iz razloga kojeg sam detaljnije izložio

povodom obrazlaganja osnovne zamisli upotrebe JNA u ovoj fazi sukoba, moramo sačekati

napad, a ne prvi napasti.”

U noći 27./28. lipnja 1991. u Zagrebu je održana jedanaesta sjednica Vrhovnoga državnog

vijeća. Razmatrana je politička i vojna situacija vezana uz „agresivnu politiku JNA u

Republici Hrvatskoj te agresiju i pokušaj okupacije Repubike Slovenije”. Zaključeno je da se

hitno imenuju krivci i zatraži njihova odgovornost zbog bezobzirnog napada JNA na

Sloveniju. Savezno izvršno vijeće osuđeno je jer je donijelo nelegitimne i protuustavne odluke,

koje su bile temelj za intervenciju JNA u Sloveniji. Od zapovjedništva JNA tražila se

odgovornost zbog napada na Sloveniju i za ničim izazvane pokrete svojih postrojbi na tlu

Republike Hrvatske. Od JNA se zatražilo da svoje postrojbe povuče u vojarne. Zbog nastale

situacije, Vijeće je donijelo odluku o podizanju bojne gotovosti policije i ZNG-a, te

110

djelomična mobilizacija pričuvnih snaga ovih postrojbi. Hrvati koji su služili JNA u Sloveniji,

pozvani su da niti jednom svojom aktivnošcću ne ugrožavaju živote slovenskih građana.

Odmah po odluci Vrhovnoga državnog vijeća, uz redovnu policiju i Zbor narodne garde

mobilizirane su i sve aktivne i pričuvne antiterorističke postrojbe MUP-a. U mnogim

dijelovima Hrvatske po prvi su put bile postrojene brigade Hrvatske vojske! Navečer, 28.

lipnja zasjedala je Vlada Republike Hrvatske pod predsjedavanjem predsjednika Josipa

Manolića. Zaključak je bio da je: „Brutalna vojna intervencija nezabilježena u novijoj

europskoj povijesti zadnji potez u procesu raspada Jugoslavije, čime su osnaženi zahtjevi za

ubrzavanjem postupka razdruživanja. Republika Hrvatska će odmah intenzivirati aktivnosti

usmjerene prema međunarodnom priznavanju i ti će se koraci poduzmati kako na državnoj

razini, tako i na razini vladinih i nevladinih institucija i političkih stranaka”. Na ovoj sjednici

Vlada RH donijela je još neke odluke: prvo, da se prestane sa svim uplatama u savezni

proračun; drugo, da se do daljnjeg novaci iz Hrvatske ne upućuju u JNA; treće, da se u slučaju

eskalacije nasilja tzv. JNA svi građani Republike Hrvatske na službi u JNA pozovu da

napuste redove te armije.

Čelništvo JNA ne smatra ozbiljno hrvatske vlasti

Nikakvi zaključci Vrhovništva Hrvatske, pa ni ovi doneseni na Vrhovnome državnom vijeću

nisu naročito zabrinjavali Jugoslavensku narodnu armiju. Vojni vrh nije ni u primislima kanio

slušati bilo koga, a kamo li „ustašku odmetničku državu” i Franju Tuđmana. Sa svih strana

Hrvatske, gdje su god bile stacionirane jedinice JNA, stizale su vijesti o njenim stalnim

pokretima, izazivanju i koordiniranju aktivnosti s pobunjenim Srbima. Tijekom 28. i 29.

lipnja iz smjera Beograda autocestom su se kretale nepregledne kolone vojnika i srbijanskih

rezervista, opreme i oruđa. Dio ovih snaga produžio je autocestom prema Zagrebu, a dio se

rasporedio po selima uz kopnenu granicu od Dunava do autoceste kod sela Lipovca. Isto tako,

pokrenute su i snage Novosadskoga korpusa prema Baranji i području Osijeka, smjestivši se

po mjestima s hrvatske strane Dunava, od Osijeka sve do Vukovara. Podsjećam da su svi

mostovi na Dunavu kod Batine, Erduta i Iloka od strane tzv. JNA blokirani desetak dana

nakon događaja u Borovu Selu i svaki pokušaj da se ti mostovi ugroze bila je čista iluzija.

Dakle, ovaj dolazak postrojbi jugovojske na granicu Srbije, odnosno Vojvodine s Republikom

Hrvatskom bio je očekivan i dio je agresorskog plana, a sve ono što se događalo ovdje na

hrvatskome istoku bilo je dio tog plana. Od sredine lipnja pa do ovog pristizanja jugovojnih

postrojbi, sva sela s pretežitom ili relativnom većinom Srba bila su popunjena oružjem iz

arsenala jugovojske. Svake noći se pucalo u tim mjestima iz raznog oružja, pa je tako 19.

lipnja 1991. Dragan Ivković iz Bršadina pucao na ophodnju Hrvatske policije kod VUPIK-

ovog silosa. Uzvraćena je vatra od strane Hrvatske policije u kojoj je Ivković ranjen nakon

čega je prebačen u Borovo Selo. Na putu do Borova Sela će umrijeti, no mrtav je prebačen u

Vojvodinu gdje je tretiran kao žrtva „povampirenog ustaštva” i njegova smrt je poslužila

ratnim huškačima. Očevid su obavili radnici Policijske postaje Vukovar, Saveznog SUP-a i

jugovojske.

111

Povlačenjem JNA iz Slovenije u Beogradu je pripremana

otvorena agresija na Hrvatsku i BiH

Istočna Slavonija je bila najugroženiji dio Hrvatske, pa se pristupilo ubrzanim

pripremama za obranu

Kad je sve već nepovratno izmaklo kontroli, u Beograd je doputovala europska trojka Jacques

Poos, Gianni de Michelis i Hans Van den Broek. Cilj im je bio nejasan, stajalište mlitvao,

nastup neuvjerljiv. U javnost je ubrzo procurilo što su htjeli. U prvom su redu željeli da

Slovenija i Hrvatska opozovu odluke o samostalnosti, drugo, da se JNA vrati u vojarne, i treće,

da se hrvatski predstavnik Stjepan Mesić izabere za predsjednika Predsjedništva SFRJ.

Izborom Mesića, vjerovala su ova trojica, JNA bi dobila vrhovnog zapovjednika, a zemlja

šefa države kojeg bi se trebalo slušati. Svima koji su imalo poznavali “balkansko pitanje” bilo

je jasno da Slovenci ne će propustiti priliku, pogotovo jer je JNA i na bojnom polju bila pred

porazom, no niti to da će se JNA povući osramoćena i podvijena repa. Negdje će morati

naplatiti ovaj svoj neuspjeh! Bilo je, naravno, svima jasno da nitko nikoga ne će ni slušati, a

kamo li poslušati, posebice Srbi jednog Hrvata!

Slovenci su u svom programu osamostaljivanja izveli dobre obrambene i sigurnosne pripreme

koje su trebale „zaštititi” razlaz sa SFRJ. Zlo koje su Slovenci trenutačno proživljavali dalo je

Hrvatima zadnju opomenu, da se mirno ne će ništa odigrati i da se za rat valja zaista ozbiljno

pripremati. U skoro nevini tzv. Carinski rat između Slovenije i savezne Vlade umiješala se

JNA silom oružja, donoseći stvarni rat. Što li je tek spremna napraviti u svakodnevnim

krvavim dogadanjima po Hrvatskoj, kojima je i sama bila skoro pa glavnim sudionikom?

Hrvatska je bila i preoprezna, da ne bi znala da su joj događaji u Sloveniji zadnja opomena na

što se sve mora pripremiti. Hrvatskoj to nije promaklo.

Makar još nije bio „izglasan” za predsjednika Predsjedništva SFRJ, tada dosljedni i

principijelni Stipe Mesić nije se dao smesti. Svjestan da je upravo on ustavni predsjednik

Predsjedništva, 30. lipnja 1991. izdao je svoju prvu zapovijed, i to nikomu drugom nego

Generalštabu JNA i „svim čimbenicima” saveznih tijela vlasti, tražeći trenutačnu obustavu

svih vojnih aktivnosti JNA u Sloveniji i prekid dizanja pričuvnog sastava vojske. Očekivano,

Generalštab i „čimbenici” su se oglušili. Nastavili su po svome!

Začudo, dotle europska trojka koja je pregovarala u Beogradu nije odustajala. Nastavila je

tražiti svoje. I zaista, njihov će pritisak uroditi prvim plodom: u sitne sate, 1. srpnja 1991.

Stipe Mesić je „izglasan” za predsjednika Predsjedništva SFRJ. Na prvoj stvari, da Slovenija i

Hrvatska potpuno odustanu od odluke o neovisnosti, ne će baš puno inzistirati, ali će

inzistirati na njihovom moratoriju do daljnjeg dogovora. Što su uspjeli dogovoriti u vezi

112

povlačenja JNA iz Slovenije, razvidno je iz izjave generala Blagoja Adžića, načelnika

Generalštaba JNA, koji je „proglasio” nastavak rata protiv Slovenije!

Zbog rata u Sloveniji uzavrelo je i među civilnim pučanstvom u Hrvatskoj. Na ulice Zagreba

izašli su građani da spriječe izlazak tenkova iz vojarne „Maršal Tito”. U sukobu koji je nastao

poginuo je civil Raveno Čuvalo, i dvojica vojnika JNA. Civili ipak nisu uspjeli, nova

tenkovska kolona krenula je prema Sloveniji.

JNA nastavlja po starome

Iako je Mesić izabran, na terenu u Sloveniji nije došlo do promjena jer je tzv. JNA nastavila

ratom. Napadan sa svih strana, neumoljivi, tašti general Blagoje Adžić toliko se izgubio, da je

bio u stanju na RTV Beograd prkosno izreći i sljedeće: „Pobrinut ćemo se da nam ovaj

nametnuti rat bude što kraći!” Medutim, neočekivani uspjesi koje je na bojnom polju postizala

Teritorijalna obrana Slovenije te pritisak međunarodne zajednice doveo je do toga, da je 4.

srpnja JNA pristala na tzv. prekid vatre. Savezno izvršno vijeće htjelo je odmah iskoristiti ovu

priliku, pa je Sloveniji zapovjedilo da svoje snage povuče u svoje vojarne, a da nadzor nad

granicom prepusti Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Ustrajna Slovenija, naravno, nije učinila

ništa od toga. U međuvremenu je Ljubljanu posjetio i ministar vanjskih poslova Njemačke,

Hans Dietrich Genscher, dajući napadnutoj zemlji bezrezervnu potporu, pa je ohrabrena

Slovenija prekid vatre iskoristila za još bolje učvršćivanje svojih položaja i potpuno

paraliziranje svakog pokreta agresora.

Novi preokret izazvat će Slobodan Milošević koji je, odmah poslije Adžićeve izjave na

televiziji rekao, da Socijalistička partija Srbije kojoj je on na čelu priznaje pravo Sloveniji na

miran izlaz iz Jugoslavije. Ove su riječi zapravo bile nalog Adžiću da se zaustavi. Time je

praktički rat u Sloveniji i završen!

Sve u svemu, najvažnije je bilo ipak to, što se u rješavanje jugoslavenske krize odlučila

umiješati međunarodna zajednica! Vrući jugoslavenski krumpir bačen je u ruke Europskoj

zajednici. Sukladno tomu, europska dvanaestorica su 2. srpnja 1991. na zasjedanju u Rimu

donijeli odluku da se svi relevantni jugoslavenski čimbenici sastanu na Brijunima, gdje će pod

njezinim patronatom 8. srpnja donijeti tzv. Brijunsku deklaraciju. Najvažniji dio ovog

dokumenta bilo je stavljanje tromjesečnog moratorija na parlamentarne odluke republika

Hrvatske i Slovenije o osamostaljenju. Savezni i srbijanski vrh obećali su pak miran rasplet.

Brijunska deklaracija

Na Brijunima je, dakle, 7. i 8. srpnja 1991. nakon šesnaestosatnog sastanka ministara vanjskih

poslova Nizozemske, Belgije i Portugala kao predstavnika Europske zajednice te predstavnika

hrvatskih, slovenskih, srpskih i saveznih jugoslavenskih vlasti postignut sporazum, kasnije

nazivan i kao Brijunska deklaracija, koji je predvidao sljedeće: „Narodi Jugoslavije sami će

odlučiti o svojoj budućnosti.

- Nova situacija zahtijeva razgovore u koje trebaju biti uključene sve suprotstavljene strane.

- Predsjedništvo SFRJ ima zadatak preuzeti potpunu odgovornost nad JNA.

- Sve sukobljene strane klonit će se bilo kakve pojedinačne ili jednostrane akcije, a naročito

uporabe sile.

Sporazum je imao nekoliko dokumenata, među kojima i tzv. Rezoluciju u miru, koja je

definirala „deblokiranje svih baza JNA, povlačenje vojske u vojarne te uklanjanje svih

prepreka s cesta koje vode u vojarne.” Rezolucijom je naložena i demobilizacija svih jedinica

113

teritorijalne obrane. Europska se pak zajednica izjasnila pripravnom poslati međunarodnu

promatračku misiju koja će nadzirati situaciju i aktivnosti u Sloveniji te vjerojatno i u

Hrvatskoj. Dogovoren je, dakako, i već spomenuti tromjesečni moratorij na sve aktivnosti

vezane za uspostavu neovisnosti u Sloveniji i Hrvatskoj.

Osim navedenog, europski predstavnici dogovorili su i hitne sastanke, koji bi trebali početi

najkasnije 1. kolovoza, a na kojima bi se raspravljalo o svim aspektima budućnosti

Jugoslavije na osnovi Helsinškog sporazuma i Pariške povelje za novu Europu. Dakle, u

ratom već zahvaćenu, raspadajuću i već trulu zemlju kao prvi korak valjalo je poslati 50

promatrača u bijelim odorama, koji će „gledati” i izvješćivati poštuju li se brijunske odluke.

I tako, kad se deset dana kasnije, 18. srpnja 1991., u Beogradu bude sastalo, Predsjedništvo

SFRJ donijet će odluku kojom je JNA naloženo da „napusti Sloveniju u roku od tri

mjeseca!“ Protiv ove odluke glasovao je samo Stipe Mesić, svjestan pogibelji koja će se zbog

ove odluke nadviti nad Hrvatskom. Bio je svjestan da će oni koji su napadali susjednu

republiku stići u Hrvatsku i susjednu Bosnu i Hercegovinu.

Policija jedini branitelj

Jedina oružana hrvatska struktura koja je bila sposobna suprotstaviti se agresiji vršila je i svoj

unutarnji preustroj. Tako se, primjerice, Policijska uprava Vinkovci razdvojila na dvije uprave,

pa je sada i Vukovar dobio svoj PU a u Vinkovce je stigao novi načelnik. Za načelnika

Policijske uprave Vinkovci imenovan je 19. lipnja Petar Biočić. Petar Biočić je već drugog

dana preuzeo dužnost. Istoga dana za načelnika PU Vukovar postavljen je Đurica Franjo. U

policijsku postaju u Iloku poslan je Dragan Puškarić. Sva trojica njih bili su vrsni

profesionalci, i sva trojica su bili s ovog područja. Držim da je ovo bila izvrsna Vladina

odnosno ministrova odluka.

Dva mjeseca kasnije i Županja je dobila svoj PU, na čije je čelo došao Tomislav Iljić, koji je

imao iskustvo zapovijedanja policijskom postajom Plitvička Jezera. Eto, tako se i

preustrojavanjem ovo područje ojačavalo i brojem i kadrom, pa i oružjem. Petar Biočić mi je

svjedočio da će se nešto kasnije otvoriti i brojne policijske postaje po selima kao u Nuštru,

Starim Jankovcima, Nijemcima, Lipovcu, Otoku, Starim Mikanovcima. Svemu što se tijekom

lipnja 1991. događalo na terenu možemo i danas, kao i onda, slobodno dati naziv „uvod u

agresiju”. Jer, kako god zvali ili nazivali ova događanja, iza njih se krila ozbiljna priprema

onih koji su u ime Jugoslavije planirali stvoriti Veliku Srbiju. Odluka u Beogradu je donesena,

ostaje samo da se odredi najpogodniji trenutak no planovi su poremećeni, porazom JNA u

Sloveniji, upornim hrvatskim nuđenjem mira i internacinalizacijom sukoba. Od krvavih

događaja u Borovu Selu ovo područje niti jednog dana nije bilo mirno niti bez nekog oblika i

metode iz bogatog arsenala specijalnog rata JNA. Oni koji su bili nositelji obrambenih

aktivnosti lako su riješavali vidljive neprijateljske aktivnosti no svakodnevno su uočavali

razorno djelovanje kontraobavještajne službe JNA.

Stjepan Krpičak o ovim promjenama kaže: „Mi iz policije nismo ništa radili slučajno isve je

to imalo smisla i razloga a bili smo potpuno uvjereni da je rat neizbježan, no slušali smo

uputstva iz Zagreba da učinimo sve da to bude što kasnije“. Cilj je kako tvrdi Krpičak učiniti

što više poslova koji će nam dati više izgleda u obrani ali i u izvlačenju nepotrebnih za obranu.

Uspostavio je odnose s vodećim ljudima u općinama Vinkovci i Vukovar i dok je u

Vinkovcima neobično korisna suradnja sa Tihomirom Zovak u Vukovaru se morao oslanjati

na Marina Vidića–Bilog i Tomislava Merčepa. Krpičak neobično važnim smatra izgradnju

alternativnih cesta i puteva a za buduću obranu Vukovara to je cesta Marinci-Vukovar. Glavni

114

nadzor nad izgradnjom ceste imao je Josip Miličević uz potporu čelnih ljudi Vinkovaca pa je

ovo jasan znak da će svekolika potpora obrani Vukovara dolaziti iz tog smjera i tom

novoizgrađenom cestom.

Pucnji u Bršadinu

U Bršadinu, na cesti Vinkovci - Vukovar 26. lipnja 1991. otvorena je puščana vatra na

pripadnike službene skupine MUP-a RH koja je trebala izvršiti očevid na miniranoj

željezničkoj pruzi Vinkovci - Vukovar u neposrednoj blizini sela. Ovaj događaj kasno navečer

javno je komentirao Milan Brezak, pomoćnik ministra unutarnjih poslova. Što se tiče

pucnjave u Bršadinu, Brezak je rekao da se od jugovojske tražio zajednički očevid, što su oni

odbili, pa je ophodnja MUP-a to namjeravala učiniti samostalno. Prije početka samog očevida

na nju je otvorena puščana vatra od koje je poginuo policajac Simo Ponjević, pripadnik

saveznog SUP-a, a ranjena su dvojica policajaca Zvonimir Momić i Damir Podrinjski te

dvojica civila.

Silos VUPIKA nalazi se uz željezničku prugu Vinkovci-Vukovar na izlazu iz sela Bršadin

prema Vukovaru i u njemu su se čuvale dvije trećine pričuva pšenice Republike Hrvatske.

Ovaj silos su do 25. lipnja čuvali pripadnici policije, plicijske postaje Vukovar a od tada će to

činiti pripadnici ZNG-a i oni će sljedećeg dana ići provjeriti dojavu da su Srbi na izlazu iz

Bršadina postavili strojničko gnijezdo čime su ugrozili obranu hrvatskih pričuva pšenice. Dok

su izviđali i provjeravali dobivenu dojavu na njih je otvorena vatra od koje su ranjena dva

pripadnika ZNG-a. Sljedećeg dana kod silosa iz smjera Bršadina pojavit će se tzv. JNA i

tražiti da pripadnici ZNG-a polože oružje i napusti osiguranje silosa. Kao i uvijek tzv. JNA je

tvrdila ono što se nije dogodilo. Oficir koji se predstavio kao zapovjednik kaže, da je sa silosa

na njih pucano pa ZNG treba predati oružje kako bi oni utvrdili iz kojeg je oružja to učinjeno.

Zapovjednik ZNG-a je odbio zahtjev JNA i onemogućen je pristup silosu pa je tako nastala

pat pozicija. Kasno te večeri tzv. JNA je pvukla svoje oklope i otputila se u vukovarsku

vojarnu. Naravno da sve ovakve događaje treba promatrati u svjetlu proglašenja hrvatske

samostalnosti i kao odgovor tzv. JNA na to proglašenje. Stjepan Krpičak i u ovom slučaju je

odigrao ulogu čovjeka koji je znao kako spustiti tenzije.

Srpska pobuna u Iloku i okolici

Srbi u Policijskoj postaji Ilok otvoreno se pobunili protiv hrvatskih obilježja

Područje općine Županja u načelu je bilo izuzeto od terorizma, koji je u dijelovima općina

Osijek, Vinkovci, većem dijelu vukovarske općine i gotovo cijeloj Baranji bio svakodnevan.

Ipak, 21. lipnja 1991. u 5 sati ujutro u županjskoj Posavini u selu Soljani pripadnici

jugovojske opkolili su kuću Vlade Brčinovića. Vojni specijalci su došli iz Tuzle tvrdeći da

traže odbjeglog vojnika, no iako ga nisu našli otišli su tek nakon intervencije radnika

Policijske postaje iz Županje.

Od 22. lipnja česta meta napada terorista su kiosci na kojima se prodaju hrvatske tiskovine, pa

će se uskoro u mnogim mjestima pitati, hoće li danas uopće stići novine. Tog dana na putu

prema Vukovaru oko 4 sata ujutro četiri naoružana civila u maskirnim odorama zaustavili su

kombi „Borbe”, koji vozi izdanja te novinske kuće u Vukovar, Vinkovce i Županju. Kada je

kombi stao, jedan od naoružanih je zapucao i ranio vozača Borisa Jorgića iz Tvrđavice kod

115

Osijeka. Ranjeni Jorgić je prevežen u vukovarsku bolnicu, gdje je smješten na intenzivnu

njegu i gdje je rečeno da je izvan životne opasnosti.

Predsjednik Skupštine općine Tihomir Zovak 22. lipnja je izvijestio novinare da je od toga

dana u prostorije bivše tvornice „Vinteks” smještena postrojba ZNG. Zovak je tada rekao:

„Ova postrojba ZNG će pridonijeti stvaranju bolje sigurnosne situacije u ovom dijelu

Republike Hrvatske. To je korak bliže uspostavi pravne države na kriznom području“. Oni

koji su se našli tu u „Vinteksu” bili su dobrim dijelom iz redova Hrvatske policije u kojoj su

prošli sve ono što se dogodilo u raznim dijelovima Hrvatske. Riječ je o dijelu treće brigade

ZNG koje je zapovjedništvo u Osijeku i koje je zapovjednik Edo Bakarac. Treba reći da su

se dijelovi te brigade nalazili osim u Osijeku i Vinkovcima u Vukovaru, Županji i

Slavonskom Brodu. Tih dana ubrzano su formirane i pričuvne brigade ZNG, no uza sve još

uvijek su tu najspremnije postrojbe za posebne namjene MUP-a RH.

Sljedećeg dana u Markušici, koja se sve više ističe po nazočnosti domaćih i uvezenih terorista

i četnika, viđene su osobe u maskirnim odorama s natpisom „Milicija SAO Krajina”. Sve je

tog dana pokazivalo da je na djelu ne samo tiha, već i javna okupacija dijelova Republike

Hrvatske i evidentna priprema odvajanju ovog dijela Hrvatske. Nakon što su se ovi u odorama

tzv. milicije SAO Krajine prošetali Markušicom, tamo je u 11 sati sirenom dan znak za

uzbunu, što je bio jasan znak da se ovo mjesto sprema za rat.

Ovdje je sada prilika da nešto kažem o Iloku i kako se ovaj najistočniji dio Hrvatske spremao

za obranu. Od samog početka je bilo jasno da će Ilok sa svojom okolinom zarana postati meta

terorista i izazivanja onih koji su planirali ovo područje pripojiti Republici Srbiji. Policijska

uprava Vinkovci šalje u Ilok za zapovjednika postaje iskusnog policajca Dragana Puškarića

podrijetlom iz Cerića. Puškarić o tome kaže da je iz Zagreba pozvan od Stipana Bošnjaka i

načelnika Policijske uprave Josipa Džaje i da su ova dvojica znala, gdje bi on mogao biti

najkorisniji.

U prosincu 1990. Puškarić je prešao iz Zagreba na rad u Vinkovce. Načelnik Josip Džaja i

načelnik Operativnog sektora Stipan Bošnjak primili su ga izuzetno srdačno. Događaji su se

odvijali velikom brzinom, svaki dan donosio je novu krizu, pa su odlučili da Dragan Puškarić

preuzme policijsku postaju u Iloku. Pristao je, makar svjestan da tamo neće moći učiniti puno,

jer je Ilok bio u neposrednoj blizini granice s republikom iz koje se spremalo zlo.

I u Iloku su ga dobro primili, iznad svih njegovih očekivanja. Konfuznom stanju u postaji

koju je preuzeo najviše su doprinosila šestorica inspektora srpske nacionalnosti. Ova skupina

ne da nije krila svoje srpstvo, to im uostalom nitko ne bi ni branio ni zamjerio, nego je

doslovno četnikovala. Svakodnevno, nepritajeno izražavanje velikog nezadovoljstva

činjenicom što moraju raditi u policiji koja se zove „hrvatska”, natjerala je Puškarića da im

nekoliko dana nakon svog dolaska u lice kaže, da mogu birati potpuno slobodno i bez ikakve

116

prisile: ili da službuju u hrvatskoj policiji s hrvatskim obilježjima, ili da odlože oružje, značku

i odoru! Izbor je prepustio njima.

„Srbi u iločkoj postaji od Hrvata nisu mogli osjećati nikakvu prijetnju jer nje jednostavno nije

bilo”, tvrdi Puškarić. „Hrvati si imali vrlo pomirljiv stav prema svemu, no upravo su ovi

policajci Srbi bili oni koji su postali nesnošljivi prema svima, koji nisu bili njihovi. Gojko

Erdevički iz Šarengrada čak je jednog dana otišao u školu i odveo djecu kući govoreći da

njegova djeca više ne će ići u ustašku školu. U svojoj su nesnošljivosti bili toliko nadmoćniji,

da se i jedan policajac Slovenac, inače oženjen Srpkinjom, toliko osilio, da je i on počeo

srbovati“. Šestorica inspektora nisu dugo dvojili. Dragovoljno su napustili posao. Nedugo

potom su se našli u redovima Vojvođanske odnosno Srbijanske policije i na njihovoj plaći,

sada radeći na izvršavanju zapovjedi koje su usmijerene protiv Republike Hrvatske.

Puškarić je odmah po dolasku u postaju uveo hrvatska obilježja, kao što je i bio red, dakle

obilježja države kojoj su služili i koja im je davala plaću. Onaj tko ne će služiti interesima te

države, tvrdio je, ne može ni ostati u njenoj službi. U Iloku je bila javna tajna da se malobrojni

lokalni Srbi okupljaju, dogovaraju i naoružavaju. Svoja nezadovoljstva nisu izražavali na

mitinzima, svoje aktivnosti provodili su suptilnije. Hrvatima iz grada i okolnih sela koje je

pokrivala ova postaja nije padalo na pamet da im prijete, pa je izvjesna Jovanka, koja je radila

u tvornici „Itex“, odlučila prekinuti „nestvarni” mir. Počela je pisati prijeteća pisma vlastitim

sunarodnjacima.

Iskusnom kriminalistu Puškariću nije trebalo dugo da otkrije autoricu pisama. Jovanka je

ubrzo privedena, ali još brže i puštena. Intervenirao je ministar Josip Boljkovac. Ministar nije

htio da se „talasa” po najisturenijem istočnom hrvatskom mjestu. Puškarić je o svemu

redovito slao izjave u Zagreb, usput tražeći savjete što da radi i kako da odgovara na sve češće

izazove. Odgovori su uvijek bili isti: „Potrebno je da se ponašate razumno. Smanjite tenzije.

Ne dovodite do provokacija“. Uzalud je Puškarić odgovarao da „mi provokacije nismo

započeli”. Opet bi došla nova uputa istog sadržaja: „Ne dovodite do provokacija.” Koliko se

to god činilo apsurdnim to je ipak bilo jedno moguće kako se ne bi sve završilo onako kako je

priželjkivala JNA i Beograd.

Ono što su Srbi po Iloku i selima činili, uglavnom su činili prema instrukcijama koja su

dobivali iz Bačke Palanke, s lijeve obale Dunava. Svaki incident koji bi se dogodio, bio je

„potpisan” uglavnom rukopisom istog naručitelja. „Metode koje su primjenjivali bile su

svakakve”, priča Puškarić, „od verbalnih uvrjeda do guranja uginulih životinja u torbe

zaposlenim radnicama u tvornici Itexu“. Nakon što su nadrasli, odnosno „prevazišli“ vlastite

metode verbalnih i inih, niskih pritisaka i objeda Hrvata, u davanju uputa domaćim Srbima

Bačkoj se Palanci pridružio i Šid. Zajednički su uveli novu metodu - počeli su zveckanjem

oružja. Mnogi su Iločani i poslom bili vezani za ove susjedne gradove, pa su pri srpskim

prijetnjama bili prvi na udaru. Na jednoj kući u Bačkoj Palanci iločki su radnici jednog dana

primijetili novi natpis „Četnički štab”. Uznemireni, odmah su o tome obavijestili svog

načelnika policije, pa je Puškarić od kolega u susjednom mjestu odmah zatražio objašnjenje.

Nisu mu odgovorili oni, nego pukovnik JNA Petar Grahovac: „To nije vaša briga! To se ne

događa kod vas, već u Republici Srbiji!”

Naoružanje kojim je raspolagala policija u ovom najistočnijem području Hrvatske bilo je više

nego jadno. Skladište je bilo potpuno prazno, pa je Puškarić počeo slati zahtjev za zahtjevom,

uz stalna upozoravanja da je rat posve izvjesna opcija i da treba biti pripravan na odgovor.

117

Međutim, službeno mu je malo što bilo moguće biti dostavljeno, jer onoga što je on tražio,

nije bilo.

Jedan od tipičnih incidenata u Iloku se zbio 21. lipnja 1991. kada zaštitu jugovojske traže

Milijana Unković i Ljubiša Rupal, nakon što su pjevali četničke pjesme i hrvatskim

policajcima psovali ustašku majku. Kada ih hrvatski policajci žele privesti na saslušanje, oni

dobivaju zaštitu jugovojske koja ih oklopnim vozilom odvozi u susjednu Bačku Palanku.

Kada je od općinskog SUP-a Bačka Palanka zatraženo objašnjenje, od tamo s potpisom

sekretara Laze Čavke stiže objašnjenje da su Milijana Unković i Ljubiša Rupal vrijeđani od

Hrvatske policije, pa je bilo nužno da ih se zaštiti.